Isak Samokovlija

NOSA SAMUEL
(IZBOR)

NOSA SAMUEL

l
Ni otac, ni maeha, ni brat Jakov nisu pomiljali na Saruinu udaju, a
Saruine drugarice imale su ve i po dvoje, neke ak i po troje djece.
Sarui se esto otimao teak uzdah iz dubine due. Nekad joj se inilo da su
svi zaboravili na nju, da niko na svijetu ne vodi brigu o njoj. Bilo joj je teko, ali
kraj svega toga, skriveno, u jednom kutku Saruinog srca, ivio je jo uvijek
maliak nade i djevojka se zanosila da e joj ipak jednog dana otac, onako
iznenada, izbiti kui i odmah s avlijskih vrata, sveano i raspoloeno, povikati
"Gdje si, Sarua, gdje si, keri moja? Hodi da poljubi ruku! Zaruio sam te,
zaruio, moja dobra Sarua!"
Godinama je tako ekala da uje tu vijest, taj oev poklik. Svako popodne
ulila je ui i, svejedno to se dotada ve sto puta razoarala u tom svom
iekivanju, uvijek bi joj srce zadrhtalo od radosti kad god bi u neuobiajeno
doba zaula korake u avliji. Evo ga! zatreptala bi sva evo ga, sad e da
vikne: "Sarua, gdje si? Gdje si, keri moja?"
Ova jalova uzbuenja svu su joj duu bila istrgala. Otimala se da ne padne
u oajanje. Najzad je klonula, ali od nekog vremena (bila je tada ula u svoju
dvadeset i etvrtu godinu) odjednom se u njoj rodilo neko udno vjerovanje. Ni
sama nije znala kako je to dolo, ni zbog ega, ali neki osjeaj govorio joj je da
e se tog ljeta nasigurno i zaruiti i udati. Zaas joj s lica nesta tamnih sjenki.
Oi joj se razvedrie. Ila je po kui nasmijana. Ponekad je i pjevala.
Tih dana, kad je Saruino srce bilo puno tog radosnog iekivanja, upravo
tih dana dogodilo se da je njena maeha iz najboljeg zdravlja pala u postelju.
Nije nita, malo se prehladila govorile su ene. Zaista, izgledalo je po
svemu da i nije nita. Meutim, nekoliko dana kasnije, poela je maeha da
bunca u vatri. Pozvali su tja1-Hanuu. Ova starica izlazei iz sobe klimala je
glavom. Sarua je gledala ukoenih oiju u nju. Da nee umrijeti? Saruino srce
grilo se pri ovoj pomisli.
etiri dana poslije prvog tja-Hanuinog dolaska bolesnica je zaklopila oi.
Maehina smrt pogodila je Saruu kao grom. Dugo se nije mogla da
pribere. Kad je malo dola sebi, bacila je pogled po sirotoj djeci. Bila su bosa,
neoeljana, uplakana i gladna. I cijela kua izgledala joj kao kakvo zgarite.
Duboko je uzdahnula, sagnula glavu i prihvatila za posao.
I dosad je Sarua radila kao rob. Sad je sve ostalo na njenim leima.
Valjalo se brinuti za svu eljad na domu. Meu polusestrama bilo je i piljei.
Dok su jedne bile prele desetu godinu i vijale se po avliji, istravale na sokak,
druge su jo etveronoke puzile po kui i po dvoritu. Na jedne je valjalo
pripaziti da ne padnu s taraba, na druge da se ne strmoglave u bunar. Jutrom ih
je trebalo redom umivati, eljati, hraniti, a neke i napitati. Ono malo haljina to
je bilo na njima valjalo je svaki dan na deset mjesta zakrpiti, a jednom nedjeljno
makar kroz vodu provui.
Od jutra do mraka lijetala je Sarua po kui i po avliji. Nije znala ta e
prije: mijesiti hljeb, spremati sobu, gotoviti ruak. Usred posla trgnuo bi je
vrisak i pla iz avlije. "Kuku meni!" kriknula bi i, s rukama punim tijesta,
izlijetala da vidi ta je.
Lijegala je kad su svi ve spavali. esto nije ni tada imala mira. Rii Jakov,
njen brat, znao je katkad i o ponoi, pa i jo kasnije, dolaziti kui. Valjalo je
otvoriti mu vrata, pristavljati kavu i miriti ga da ne prestravi djecu.
Papuo, njen otac, hvalio je sprva gospoda to mu je Sarua kod kue, ali
kad je prola alost, stao je da premilja ta e mu s tom keri da bude ako
ovako potraje jo nekoliko godina. Nee se nikad udati. Ta pomisao bila mu je
strana. Odluio je da se i po trei put oeni. Traio je, raspitivao, prosio, ali mu
niko nije htio da d ni udovice bez poroda, ni djevojke usidjelice. Nudili su mu
dvije-tri udovice s djecom. Jedna mu se od tih ena mnogo dopala. Ali kako da
je uzme i da u kuu dovede jo cijelu hrpu djece? Bilo je i u njega previe toga
blagoslova. Imao je dvoje, Jakova i Saruu, od prve ene. Dodue, ovo je dvoje
bilo ve davno odraslo za enidbu i udaju, ali ono estoro, sve same keri, od
druge ene, smetalo je i brojem i sitnim godinama. Osim toga, ivjelo se potvrdo
i lealo jedno preko drugog u maloj sobi i jo manjoj kuhinji. I glavno: ta bi
rekao Jakov! Jakov je zapravo vodio mesaru, trgovao stokom, zaraivao i hranio
sestru, i polusestre i njega samog. Nije se zbog toga mogao ni da eni. Kako da
sad on, koji gotovo nita ne zarauje, dovede u ovu tjeskobu jo tri-etiri boja
stvora? Jakov bi sigurno, kakav je nagao i naprasit, planuo, otiao bi iz kue i
ostavio ga da gladuje i sa svojom roenom i sa udoviinom djecom. Slegao je
najposlije ramenima. "ta emo! ivot nije svadba. Udae se kad joj bude
sueno. Sad joj se valja patiti, i njoj, i meni i svima nama."
Saruu je tjeio kako je znao i umio. Obeavao joj je da e je udati im
odrastu blizanke Beja i Leja.
Strpi se, keri moja! govorio je Papuo. Eno pogledaj Jakova! Ni on
ne moe da pomilja na enidbu, a stariji je od tebe. I radi, mui se, vue se po
selima, noiva po hanovima, propada u ravom drutvu, a sve zbog nas. ta e!
Muka je sve to! Ali valja ivjeti.
Sarua je bila razumna. Od onog dana kako se upregla u posao nije vie ni
pomiljala na udaju. Bila je zaboravila na sve. Trala je po kui i bila majka,
domaica, slukinja i pralja.
 Susjetke su je hvalile. Prooe etiri godine tako.
Blizanice narasle. Sarua odahnula. Poela je opet, malo-pomalo, da
pomilja na sebe. Nabavila je miriljav sapun i malo ogledalo.
Skrivajui ove stvarice u njedra, sjeala se Sarua davno minulih dana,
kad je namjetala ike po elu i kad joj je srce udaralo i treptalo od neke samo
nasluene radosti. Nadala se da e se neto od tog prolog doba vratiti.
im se nala u sobi, bacila je, stidljivo i kriomice kao prije nekoliko
godina, kratak pogled u malo sjajno staklo.
Srce joj se sledilo. Vidjela je da joj je lice uvelo, a zubi pocrnjeli i neka ra
da ih je razjela. Poneki su se bili ve sasvim rasuli.
Ko e me ovakvu uzeti! izvio se iz nje bezglasan i tugaljiv krik. Suze su
joj pole na oi. Neka tuga obuzimala joj svu duu.
Zavlaila se esto u skrovite kutke kue, sjedjela tu, naslanjala glavu na
ruke i eljela da se sita isplae.
Bivala je sve zamiljenija i tia. Papuo se nekad ljutio na nju i karao je:
Zaboga miloga, ne gledaj tako tuno. Kad se orava Luna udala, udae
se i ti.

2
Prilika za Saruinu udaju ukazala se istom u nosau Samuelu.
Prije dvije godine umrlo je tome ovjeku dvoje djece, a na ljeto je ostao
udovac.
Papuo ga je odmah uzeo na oko.
Ako je on ne uzme, ne znam ko e! govorio je u sebi i sve vie strepio
da mu ko drugi ne ugrabi nosaa Samuela, tu jedinu priliku za udaju njegove
keri. Dugo je smiljao kako da zapone razgovor o toj stvari s travarom
Simonom, Samuelovim ujakom. Trebalo je udesiti da Simon ne primijeti kako
gotovo oajniki nudi svoju Saruu. Zatraie u tom sluaju odve veliki miraz.
A odakle? Ko zna ta e Jakov rei ako mu se i nekoliko dukata uini mnogo.
Najzad se starkelja odlui da povede razgovor onako izdaleka.
ta je, sinjor Simone, misli li se va Samuel eniti? upitao je jednog
jutra imona, Samuelovog ujaka. Papuo je bio svjestan da je ovo pitanje
opasno, ali je unaprijed bio sraunao kako e uzmaknuti.
Misli! rekao je imon spremno, kao da je najmanje dva mjeseca ekao
na to pitanje. Misli, i to brzo, vrlo brzo! naglasio je, malo se nakaljao i
dodao: A zato me to pitate, sinjor Papuo?
Hm!... Hoete da znate zato vas to pitam? Pa pravo da vam kaem, ne
znam ni sam. Viam Samuela esto po ariji... Sav je nekako zaputen. Sami su
dronjci na njemu, pa mi ga je ao. Trebalo bi da se ovjek eni da ima koga ko
e ga gledati, ko e mu zakrpe priivati.
Ne govorite pravo, sinjor Papuo! Nije niko lud da u svom subotnjem
odijelu nosi vree brana na leima. Ni vree brana, ni sepete ljiva. Ali
manimo se sad zakrpa, govorimo malo razboritije. Koju mi to djevojku nudite?
Hajde, da vas ujem, sinjor Papuo.
Ne nudim vam ja nikoju, dragi Simone! Nikoju! Pitao sam samo onako.
Ostajte mi zbogom. Papuo je uao u mesaru. Tri dana kasnije sreo je Simon
Papua.
Dajte, recite mi, sinjor Papuo, ta je to s vama. Mislite li ve jednom
udavati svoju ker Saruu? Mislite li ili ne mislite?
Simon je gledao Papuu pravo u oi.
Pa mislim! Dabome da mislim odgovorio je Papuo raspoloeno. Ako
imate kakvu dobru priliku, recimo kakvog trgovca ili kakvog zanatliju, vjerujte
mi neu aliti da dam dobar miraz. Dobar, kad vam kaem. Ako vam je po volji,
moemo otii do ue pa uz kavu da porazgovaramo o tome.
urim u radnju. Danas je pazarni dan odgovorio je Simon lukavo.
Nita ne smeta. Moemo i ovako putem da progovorimo koju o tome.
Koga biste mi to preporuili?
Ja? vjerujte mi, sinjor Papuo, nisam o tome nikad razmiljao. Ne
obiavam da vodim tue brige. Nego, juer sam sreo vau Saruu i vidio sam da
joj se jo jedan zub slomio. ini mi se, bilo bi ve vrijeme da je kome utrapite.
Ocvala je i ostarjela mnogo.
A meni se ini, sinjor Simone, da vi ne vidite dobro. Moja Sarua niti je
ocvala, niti ostarjela. Pa i da je! Pa ak da su joj se svi zubi polomili, i tada bih
joj naao kakvog dobrog zanatliju. A moda i trgovca. Ne zaboravite da je to
kuanica, sinjor Simone! Kuanica kakve nema nadaleko. Hvala bogu, znate
sami, deset godina vodi ona cijelu moju kuu. Vidjeete vi kakvu u ja priliku
nai za nju. Samo se strpite malo. Zbogom ostajte!
Svaku vam sreu elim! Simon je skrenuo u svoju ulicu.
Nekoliko dana poslije toga poeli su Simon i Papuo otvoreno da se
razgovaraju i odmah su se zakaili oko miraza.
Simon je traio dvadeset dukata. I bio je zaintaio.
Mnogo je dvadeset dukata, mnogo! uvjeravao je zabrinuto Papuo i
gutao gorku pljuvaku.
Nije dokazivao je Simon.
Ali molim vas, kako da nije? Ne stiu se dukati tako lako, sinjor Simone.
Sraunajte samo koliko ima groa u dvadeset dukata. Mnogo je to, mnogo!
Razmislite malo!
Razmislite vi. Samuel moe da eka. Istom je godina od Rifkuline smrti.
Njemu se ne uri.
Papuo i Simon pregovarali su svaki dan. Pregovori su slabo napredovali,
ali Simon je bio zadovoljan. Pozvao je nosaa Samuela.
Sluaj, Samuele! poeo je ujak Simon trljajui ruke i mirkajui sitnim
oima. Sve do danas nisam htio nita da govorim. A ni danas nema ta da ti
kaem. Ali do pet-est dana ja se nadam da e biti. Hehe! smijuckao se Simon
i prstima mrsio svoju bradicu. Zna li da razgovaram s Papuom o tebi? O tebi
i o njegovoj Sarui. I vjeruj mi, Samuele, Sarua je vrlo dobra prilika za tebe.
Kuanica je. Zar nije tako? I po godinama ti je gotovo par. Mlada ena tebi i ne
treba. Zar nije tako! I na kraju krajeva, djevojka je. Pa nije ni runa. A nisi ni ti
hvala Bogu! Zar nije tako, Samuele? Ja mislim neka ti dadnu dvadeset dukata pa
moe mirne due da poljubi Papua u ruku. Zar nemam pravo?
Dvadeset dukata? zaudio se Samuel.
Dvadeset! nego ta ti misli. I dobie ih, dobie, ja ti kaem. Ali ne
govori nikome nita. Pravi se kao da nita ne zna. Dok ne zavrim pregovore s
Papuom i s Jakovom da uti kao ove pijavice u ovom staklenom loncu.
Dvadeset dukata! Ovo je nosaa Samuela svega zbunilo. Dan i no
razmiljao je o tim parama i smiljao ta e s njima sve da kupi. Silazei svaki
dan u ariju prolazio je nosa Samuel pokraj Sadine bakalnice2. Jednog dana
sjetio se da je Sado, prije dvije godine, s mirazom od deset dukata otvorio
bakalsku radnju. Danas mu je duan bio krcat robom.
Evo, on e s Papuovom Saruom dobiti dvadeset dukata! Kako bi bilo da s
tim parama otvori radnju? Misao nije bila daleko. Uskoro mu je prohujala kroz
glavu. Prohujala i opet se vratila. Najzad ga nije naputala. Kupiti robe za te
pare, otvoriti radnju, postati bakalin pa se vie ne muiti kao nosa, to bi bilo
neto!
Samuelu je igralo srce.
Odlazio je ee ujaku i pitao ta ima novog.
Simon je odgovarao mirno:
Strpljenja, Samuele, strpljenja! Sve e biti u redu.
Ve druge nedjelje inilo se nosau Samuelu da se pregovori odvie oteu.
Bio je uznemiren. Mnogo trai njegov ujak, a radnju moe otvoriti i sa deset
dukata.
Kako bi bilo, ujae, da ne traite vie od deset dukata? predloio je
nosa Samuel jedne veeri.
Da ne traim vie od deset dukata? Kako to misli?
Pa tako, ujae.
Jesi li ti pametan? namrtio se ujak Simon i srdito nastavio da trpa neke
droge i suhe trave u avan i da ih tukom mrvi.
Meni ne trebaju toliki dukati!
Tebi ne trebaju toliki dukati! Ej, ovjee, trebaju oni i Salamonu Salomu,
koji ih ima na hiljade, a tebi da ne trebaju. Jesi li ti enuo? Ej?
Meni je dosta deset dukata. Deset! navaljivao je nosa Samuel.
Idi! gonio ga je Simon iz radnje. Znam ja koliko tebi treba. Nee ti
mene uiti. Da ti je petnaest godina, govorio bi pametnije

3
Te jeseni bilo je to 1874. godine imali su nosai puno posla. Bilo je
rodilo voe vrlo obilno. Svaki dan dogonili su seljaci na sarajevsku ariju na
stotine sepeta ljiva. Cijena im je bila vrlo niska i svijet je kupovao ljive kao na
jagmu i pekao pekmez. Od jutra do mraka nosai su prtili ove sepete i iznosili na
Bjelave. Djeca su tih dana bila sva u ivom pokretu. Ila su nosaima u sretanje
sve dolje do na Banjski brijeg, doekivala ih poklicima, skakala oko njih, pratila
ih, utravala u avlije i zaglunom vikom javljala domaicama da im dolazi ljiva
za pekmez.
Nosai su ulazili znojavi i umorni. Sputali su sepete na kaldrmu, istresali
ljive u spremljena tekneta3 i vraali se urno u ariju po druge.
Nosa Samuel Maoro bio je tada ovjek od svojih 35 godina. Bio je dosta
kotunjav, ali mrav, blijed i malo sipljiv. Uzlazei uz Banjski brijeg, sav bi se
zadihao i bio zlovoljan. Sve mu je smetalo. itavim putom proklinjao je
uzbrdicu, psovao rupe u kaldrmi i kamenje o koje se spoticao.
Kod Bijele esme sputao je svoj sepet, skidao mastan fes, saginjao
kosmatu glavu i pljuskao se vodom po neobrijanom licu. Zatim bi raskopao
haljine i maramom otirao znoj ispod pazuha. Onda je sjedao i odmarao se.
Tih dana sjedei u sjenci visokog grobljanskog zida, nosa Samuel se
vajkao to ga ujak nikako nije htio da poslua: "E, moj Samuele, govorio je
nosa Samuel, da te je ujak posluao, pregovori bi bili davno zavreni... Danas
bi ti mogao da kae: Vie se, dragi moji, nosa Samuel nee grbiti ovako
uzlazei uz Banjski brijeg. Posljednji je ovo sepet koji on prti. Neka se pod njim
kilavi nosa Muro! Zdrav je i jak kao meed pa moe, a Samuel i ne moe i
nee, a i ne treba mu vie. Jest, ne treba mu! Dobie on sa Saruom deset dukata
i s tim e parama otvoriti bakalsku radnju. Bakalsku radnju, dragi moji! Nego
ta vi mislite!"
Teak uzdah otimao se Samuelu. Ustajao je tada, prilazio sepetu, proturao
ruke ispod pripetih konopaca, podizao se i nosei fes u ruci, a po glavi pokriven
mokrom maramom, nastavljao put na Bjelave i gunao: "Tako, tako bih mogao
da kaem, da me je posluao. Ali on zna bolje! Njemu nije dosta deset i na kraju
nee biti ni deset. Nee biti nita. Nita!"
Gore na Bjelave stizao je otvorenih usta, sav daui. Usput je grdio i
razgonio djecu koja su oko njega skakala i vriskala u svom djetinjem
oduevljenju.
Predvee je navraao u ujakovu radnju. Kad bi mu ujak rukom dao znak da
nema jo nita, namrtio bi se, prebacio konopac s jednog ramena na drugo i
odlazio. "Nee nita ni biti. Tako se ne pregovara, dragi moj ujae! Deset, deset
treba traiti, a ne dvadeset!" mumljao je.
Dok je prolazio mahalom, njegova ljutnja pretvarala se u tugu. U to doba
mahale su buale od radosti. Orila se pjesma. Pomaman vrisak odjekivao je na
sve strane. Izgledalo je da su zemljom med i mlijeko protekli i da su svuda
zavladali srea i zadovoljstvo.
To se u avlijama pekao pekmez.
Hrpa ena i djevojaka sjedjela je itavo popodne za punim teknetima ljiva,
vadila kotice, prala kazane, raspuhivala vatru, a sad, u samu veer, vatre su ve
radosno plamsale, a itki pekmez kvrcao i iz njega prskale sitne crvene kapi.
U jednom kraju avlije sjedjeli su mukarci, pili rakiju, mezetili; u drugom
su ene uale u ivom razgovoru. Djevojke su mijeale crvenu vrelu kau,
poticale vatru, pjevale i smijale se. Djeca se ganjala oko kazana, vritala. as se
skrivala iza irokih haljina svojih matera i strina, as izlijetala otuda kao
pomamna. Nigdje im nije bilo smire. Sad su prilazila kazanu, zahvatala
kaikama od jo nedokuhanog pekmeza, lizala, prila jezike, sad izlazila na
sokak pa se domalo otud vraala vitlajui praznim kaikama i derui se iz sveg
glasa.
U mnogim avlijama udarao je def, svirala zurla4, razvlaila harmonika. Na
razgrnutoj eravi okretao je nekakav "majstor" i-evap5, a djeca pekla
kukuruze.
Visoko iznad avlija izvijala se pjesma:

Yo pasi por la tu guerta,

Tu estavas en la puerta,
Te saludi, te fuites.
Esto no me se aresenta.*

Nebo je bilo puno zvijezda. Mjesec se javljao iznad ute Tabije, a kroz no
se pronosila neka iva radost i treperila u njoj.
Nosa Samuel ulazio je tuan u kuu. Lijegao je odmah na svoj leaj.
Papuo i Simon kao da su uivali u ovim pregovorima. Vodili su ih
polagano, strpljivo, po nekom naroitom planu. Poputao je i jedan i drugi, ali
sporo i oprezno. Za ovo dva mjeseca Simon je bio istom siao na esnaest
dukata, dok je Papuo svoju ponudu povisio od pet na osam.
Uzalud je nosa Samuel sve ee navaljivao na Simona da popusti. Simon
je tvrdoglavo odbijao:
Ostavi, molim te, ja znam kako se pregovara! Tada se umijeao i mesar
Jakov, Papuov sin:
ta? esnaest? Ne dam ni osam! I to je mnogo! Ne dam nita! vikao je
rii Jakov na oca Papua. Bio je sav crven i zelen u licu kao nedozreli patlidan.
ta ste vidjeli na njemu? ta? Udovac je, nos mu je otiao u stranu. Je li
zanatlija? Je li obuar? Kroja? Je li trgovac? Nita od svega toga. Nosa!
Hamalin!6 I jo je sipljiv kao ciganski konj. Jedva moe da zaradi hljeba. A
znate li da je u naoj kui Sarua nauila da ima, ako nita, a ono mesa i za
ruak i za veeru! Ne dam je! Ne dam je njemu kad bi je htio golu i bosu, a
kamoli da mu jo dam esnaest dukata. Matrak!7
Sluaj, Jakove trudio se Papuo da umiri sina. Sjedi i ne uzrujavaj se.
Jest, ima pravo, Samuelov nos otiao je nalijevo kao da ga rukom otire uvijek
na tu stranu. Tako je! Ali reci ti meni, je li Saruin nos ljepi? Hajde reci,
Jakove. I reci mi, kakvi su joj zubi? Zar joj nisu dva prednja polomljena? Zar joj
i drugi nisu crni kao da vazdan vae katran, a ne debelu bravetinu, bijelu kao
snijeg? I jo neto da ti kaem: navrila je dvadeset i devetu, moj sine! Druge
djevojke se udaju od osamnaest. Ja sam tvoju majku uzeo a nije bila navrila ni
sedamnaest. I jo neto. Pogledaj Saruu kad ode danas kui. Oi su joj kao da
tuguje za mrtvima, ili kao da e sutra skoiti u bunar. Hoe li da ekamo dok
joj se satru svi zubi, dok osijedi kao to sam ja osijedio? ta e sirota onda?
Budi pametan!
Ne dam je njemu! odgovorio je Jakov. Ne dam i gotovo!
Papuo je otiao Simonu i poalio mu se. Ispriao mu je sve to je Jakov
rekao.
Eto sad znate sve. I vjerujte, ja nisam kriv, Simone! ta mogu? U njega
su pare, on ih zarauje. Kaem vam: Teko ocu koji je spao na to da ga sin
hrani. Teko njemu. Ne daj boe to ni najveem dumaninu!
Nosa Samuel u svojoj ljutnji vikao je na Simona:
Vi ste krivi, vi! Trebalo je odmah traiti deset, a ne dvadeset. Ja sam vam
govorio! Deset, deset je trebalo traiti!
ta ti zna ta je trebalo. Da sam traio deset, ne bi ponudili ni pet.
Dali bi deset, dali bi odmah bez ikakvog prigovora. Ja znam da bi dali!
ekajte, otii u ja do Jakova, vidjeete sve u svriti za dan. Za jedan jedini
dan.
Hehe! nasmijao se ujak Simon. Ti, ti e svriti! Ti! Zna li ta je
Jakov rekao o tebi? Rekao je da ti ne bi dao Saruu ni kad bi je htio golu i bosu!
Rekao je da nisi vrijedan ni hljeba da zaradi. I ima pravo. Da si pokojnog oca
sluao, ne bi danas bio nosa. Ali ti, ti sve bolje zna. Ti si uvijek najpametniji.
Eto, sad si uo ta ti je rekao Jakov. Hajde, pregovaraj s njim. Svri sve za jedan
dan. Hajde!
U Samuelu se uzbunila krv. Htio je da ode prvo Jakovu i da mu tresne u oi
da je on niko i nita, da mu u brk skree da je propalica i najgora pijandura. Bio
je poao, ali kako se jo nadao da e se stvar ipak nekako urediti, svrnuo je u
drugu ulicu.
Cijele nedjelje iekivao je nosa Samuel da e mu ujak javiti da su
pregovori opet nastavljeni. Mjesto toga uo je u kavani kod ue da je Jakov
otiao na selo i da e tamo ostati pet-est dana. Bio je sav oajan.
Jakov se vratio dan ranije sa sela. Bio je vrlo dobre volje kad je doao.
Dotjerao je itavo stado janjadi i devetnaest debelih ovnova. Stoka je cijelo ljeto
pasla na Zelengori. Bila je zdrava i debela. Nije bila ni skupa. Jakov je raunao
da e na njoj dobro zaraditi. Odmah po svom dolasku poslao je po imona.
Neka doe, ali odmah! poruio je obijesno kako je on to ve znao.
Kad je travar doao, rii Jakov nije mu dao ni da sjedne.
Sluajte, Simone rekao je odreito. Dva mjeseca se nateete s mojim
ocem i nita. Danas u vam ja da kaem dvije rijei, ali vi nijedne da mi niste
progovorili. Dajem deset dukata i opremu koje se neu zastidjeti. Primate li ili
ne primate? Da ili ne? Odgovorite!
Besimantov!8 Neka je sreno! rekao je Simon i pruio ruku.
 4
Nosa Samuel izljubio se s ujakom. itave noi gotovo nije spavao. Deset
dukata! Deset dukata e dobiti. Sutradan, kad je iziao na sokak, uinilo mu se
da je dan ljepi od svih dana prolog ljeta. Koraao je ivo.
Na ariji privezao je svoj konopac o sepet vjeto kao nikad prije,
podmetnuo lea i skoro potrao kao da je nosio praznu kronju. Uz Banjski
brijeg curio mu je znoj s ela i niz bradu kapao na kamenje... Dahtao je (sepet
mu je bio pun do vrha a i dan je bio sunan, kao da je bilo ljeto a ne jesen), ali
sve to nije smetalo nosau Samuelu. Toga dana uzlazio je na Bjelave kao da je
bio drugi ovjek, kao da je bio snaan isto kao i Muro. Nije se odmarao nigdje.
Proao je mimo Bijele esme kao da nikad nije sputao sepeta kraj nje.
Uskovitlane misli nosile su ga kao na krilima. Ispod oputenih gustih
brkova nasmijavali mu se veliki uti zubi. Radost je rasla u njemu. ivo je vodio
razgovore sam sa sobom i gotovo zaboravljao da ga sepet ulja po plekama, a
znojave haljine da ga zapliu u hodu.
Ovaj dan bio je za njega svean, najljepi od svih dana u njegovom ivotu.
Izgledalo mu je kao da je neka velika svetkovina, a na njemu da su subotnje
haljine, a ne stari masni fes i dronjave zamazane akire.
Ispravljao se pod sepetom to je bolje mogao. Srce mu je kucalo kao da mu
je bilo saliveno od samog tua. Sve je zvonilo oko njega: Bakalin e on biti,
bakalin! I nee se vie zvati "nosa Samuel", nego "bakalin Samuel". I nee se
vie povijati pod punim sepetima, ni grbiti pod vreama nabijenim kavom i
branom. Dosta je toga bilo ovih deset godina! Dosta i predosta. Sad e sjedjeti
kao ovjek u svojoj radnji, mjerie muterijama eer, so i kavu, nalijevae im
gas i zejtin, nositi "plajvas"9 zadjenut pod fes kraj samog uha, onako kao to nosi
bakalin Sado, bakalin Mento i bakalin Juso.
Koraao je sve snanije, a sve grevitije stiskao obje ake kao da je u njima
drao ono deset dukata. Odasvud su navaljivale na njega neke vedre misli i
praakale se jedna preko druge kao ribe kad se mrijeste. Svaka je blijetala
svojom radou.
Otvorie radnju! Bakalsku radnju! Nabavie i ovo i ono! Isturie kraj vrata
na praznim sanducima dvije-tri pletenke. Jednu s lukom, drugu s krompirom a
treu sa suhim krukama. Kao i Sado, kao bakalin Sado to je isturio kad je prije
dvije godine otvorio svoju bakalnicu.
Od jutra do mraka dolazie muterije. Kupovae i plaae. Uvee, kad
bude vrijeme da se radnja zatvori, pokupie iz ekmedeta10 pare, izbrojae ih,
strpati ih u kesu, objesie kesu oko vrata, zakljuae radnju i polako krenuti
kui. Sarua e ga ekati s veerom. Ui e polagano, bez urbe, u kuu, skinue
cipele, sjee na minder,11 izvadie kutiju, savijae cigaru i priae eni ko mu je
sve pazario, koliko je zaradio i ko mu je ta duan ostao. Po veeri skidae se,
ali ne kao to se sada skida, brzo i navrat-nanos, umoran kao pas, da to prije
oprui noge, nego polako, natenane, svlaie sa sebe haljinku za haljinkom, pa
onda se lijepo pruiti po dueku, pokriti se jorganom, irokim, dugakim
jorganom i kazae eni: "Hajde, ugasi lampu i hodi lezi i ti, oprae to sue
sutra."
Tako se zanosio nosa Samuel i djeci usput dijelio ljive kao da su bile
njegove.
Kad se vratio s praznim sepetom na leima, zastao je kraj Bijele esme,
umio se, sjeo, smotao cigaru, puio i tonuo u sve zamamnije snove: Bakalin!
Bakalin e on biti i njegov muan ivot krenue sad irokim i ravnim putem.
Nee se vie vui s jednog kraja grada na drugi, nee se vie penjati iz arije na
vrh bjelavske mahale. I nee zimi vie uati pred magazama trgovca Maira, tr-
govca Eliaha i trgovca Salamona, ekati tu da stignu puna kola i tovarni konji,
pa skidati i nositi bale i sanduke, vree i tulume i povijati se pod njima do
zemlje nosei ih u magaze ili iznosei ih otuda da ih tovari na kiridijske konje.
I nee u najtee zimske dane kad smetovi zakre drumove, te nema prelaza
preko Ranjena i Vuje Luke, cvokotati zubima i obijati pragove traei makar
kakvog posla da bi koru hljeba zaradio. Nee vie biti svih tih muka, nego e
lijepo sjedjeti kraj mangale u svojoj bakalnici, pruae ruke prema vatri, gledae
kako vrcaju iz umura varnice i grijae se kao to se svake zime grije bakalin
Sado, bakalin Mento i bakalin Joso.
I zaraivae deset puta vie nego to sad zarauje, a nee se cijele godine
namuiti koliko se sad namui dok jednom iz arije iznese samo jedan sepet
ljiva na vrh Bjelava.
Neka se nosa Muro mui ovim poslom. Muro je jak i snaan kao meed.
Moe on sto godina da se grbi, nee mu biti nita. Ali on, on je ve sad dosta
osipljivio, a i desno ga koljeno boli. Trga ga ta kostobolja po noi nekad
estoko. Tu je bolest navukao u studenoj magazi sinjor Maira. Ej, taj Mair! Taj
Mair! Krv mu pije. Puta ga onako znojava da ui u kraju kad se vrati s posla
po svoj tekom mukom zaraeni marja, puta ga da eka po itav sat i vie. Bije
studen iz kamenog zida i kamenog poda, a na njegovim nogama nema galoa
kao u sinjor-Maira, a nema ni mangale pokraj koljena, nego studen mu se uvlai
u kosti, a Mair mirno konta, pie raune, broji novac i pui cigaru za cigarom.
Dolazilo mu je teko to ekanje. Koliko je on puta htio da se ispravi pa da kae:
"Ej, jesam li ekao dosta, hoete li da se smrznem ovdje za taj va marja?"
Htio je on tako da kae, ali kako da to uini? ta bi sinjor Mair uradio?
Podigao bi oi sa svog teftera i samo rekao: "Sikter!12 Da mi niste izali nikad
pred oi. Napolje! Pasji sine!"
Tako bi rekao sinjor Mair, a o tom istog dana saznao i sinjor Salamon, i
sinjor Lijaokan, i to bi bilo onda s njime? Mogao bi da se objesi o svoj
hamalski konopac. To bi mogao!
Ali sad, sad ga vie nee sinjor Mair tako vrijeati, sad on vie nee uati i
gutati sve gazdinske tabijate.13 Sad e oni da govore s njim drukije. Zvae ga da
pazaruje kod njih zejtin, gas, kavu, eer, so. Jest, zvae ga i aavae ga
kavom, kao i bakalina Sadu to aavaju, kako je on to vidio na svoje roene
oi. Kavom i duvanom! ivot, ivot e to biti!
 I Sarua nije slabunjava kao pokojna Rifkula. Ako mu Bog da djece, a
dae, nee ona umrijeti kao Rifkulina, pa kad odrastu, bie i od njih pomoi. A
ko zna? Za sinjor-Eliaha priaju da je imao na Baariji duane, gdje je
prodavao bakaluk i stare fesove. A sad, magaza mu je velika, sva od tesana
kamena, sa velikim zeleno obojenim gvozdenim vratima, sa prozorima na
kojima su gusti eljezni demiri, a krcata je robom: bale pamuka tu, topovi ohe,
kadife i svile, nebrojena testeta fesova, amija i svake druge najskuplje robe.
Bilo je prolo podne kad se sastao s nosaem Murom. uali su obojica
kraj praznih sanduka u maloj ulici blizu sinjor-Mairove magaze. Ruali su svaki
svoj somun sa evapiima koje je ii u vrelom loju na Predimaretskom oku
pekao na tavi derui se vazdan: "evapii! Vreli evapii!"
Ajde, neka ti je sreno, Samuele, sreno estitao je Muro Samuelu
zaruke i vaui pogolem zalogaj somuna nastavio je: A je li istina da e
dobiti itavih deset dukata?
Jest! potvrdio je Samuel.
Ba deset?
Deset!
Valja tvoje. Pa ta e da radi s tim parama?
Nosa Samuel nije odmah odgovorio. Pomakao je mastan fes malo u
stranu, poeao se po upavoj glavi, otkinuo je zubima komad smotana somuna,
pa poto je zalogaj dobro provakao, rekao je:
Pravo da ti kaem, ne znam ni sam ta u da radim. Ali mislim da u ih
ostaviti u sanduk. Nek se nau. Moe se ovjek razboljeti. Zar nije tako?
Muro nije nita odgovorio. U utanju dokrajili su ruak. Pojeli su i pregrt
ljiva. Muro je rukom otrao usta, brkove i bradu. Onda je zaklimao glavom, i
polagano, savijajui cigaru, nastavio prekinuti razgovor.
Ostavie ih u sanduk, kae?
A ta bih drugo radio?
Da je meni deset dukata, vidio bi ta se radi s tolikim parama. E,
uzdahnuo je Muro ali pravo da ti kaem, dobio sam i ja sa svojom Bejom i
vie od deset dukata, pa nita, nita nisam uradio. Metnuo sam ih u sanduk. I sad
ih nema. Bio sam budala. Ali sad, sad da su mi te pare! Sad bih ja znao ta bih
radio s njima. Nosa Samuel gledao je u Mura.
Hajde, da ujem, ta bi sad uradio da si na mom mjestu?
ta bih uradio? Ja znam ta bih uradio. Ali treba imati glavu, glavu, pa da
zna ta se s tolikim parama radi.
Nosa Samel se nasmijao.
Ne boj se. Neu ih ni ja ostaviti u sanduk. Neu! Imam i ja glavu! Imam!
Znam ja to u s njima. Vidjee!
E, moj Samuele, i ja sam mislio da imam glavu i pameti u njoj. Ali je
nisam imao.
Vidjee! Skontao sam ja ve sve rekao je nosa Samuel ponosno,
ustao i poao na posao.
 5
Tih dana nosa Samuel raspitivao je, onako u razgovoru, poto je so u
vreama, gas u kantama, zejtin u tulumu a eer u glavama.
Trgovac Binjo izmamio je nosau Samuelu tajnu.
Bakalsku radnju hoete da otvorite? Dobro je to. Dobro potapao ga je
Binjo po ramenu i stao da ga savjetuje. Ali dobro da pazite, Samuele, gdje ete
uzeti duan. Nije svejedno gdje ete otvoriti bakalnicu. Ovdje u ariji je dobro,
ali ovdje nema praznih duana. Nego gledaj tamo po mahalama. Ima jo lijepih
mjesta. Gore na Banjskom brijegu, na Mejtau, na Bjelavama. Traite, ali dobro
otvorite oi. Gledajte da naete neto kao to je naao Sado. Tako neto. Samo
nemojte gdje bilo. Ako ta naete, javite mi pa da vam kaem valja li ili ne
valja. Naete li to dobro, otvoriu vam kredit. Deset dukata na deset u gotovu.
Neka vam bude sa sreom!
"Neto kao bakalin Sado! Kao bakalin Sado!" tutnjalo je za Samuelom.
Nosa Samuel prtio je sepete, obilazio je mahale i traio. Gledao je desno,
gledao je lijevo, ali prazna duaneta nije bilo nigdje. U Tuzlinom sokaku naao
je neku rupu. U njoj je nekad Judae drao neto kao bakalnicu, ali posao mu
nije iao. Pojeo je kapital, zaduio se i sad se mui. Svaki se dan bavi nekim
drugim poslom. Danas prodaje po ulicama burek, sutra sapun, prekosutra limu-
nove, pa opet mu ne moe biti a da petkom ne ode da ite milostinju.
Nee mene stii takva sudbina! Dobro u ja otvoriti oi, dobro! mislio
je nosa Samuel.
Sedam dana po zarukama nosa Samuel bio se snudio. Zabrinjavalo ga je
to nikako nije mogao da nae zgodno mjesto za svoju bakalnicu i strahovao je
da ga nee nikad ni nai.
Oko podne prolazio je ispred ujakove travarnice. Kroz otvorena vrata
opazio ga je Simon i zovnuo ga.
ta je? zaudio se Simon videi ga ovako tuna. Da nije imao kakvih
rijei sa riokosim Jakovom? Bili su to vee pozvani na sijelo kod Papua. Da
se nije ta dogodilo? Jakova je poznavao kao goropadna ovjeka. Taj Jakov, koji
se stalno vukao po selima, natezao sa seljacima pazarujui od njih stoku, koji je
spavao po hanovima sa kiridijama, koijaima i mesarima i koji se vjeno
svaao s obanima, taj rii Jakov postajao je iz godine u godinu sve suroviji. I
kao djeak bio je estok. Sad je bio i prijek i ljut. Ljut kao pae, kako je o
njemu govorio sam Papuo.
Mesar Jakov, kao i drugi mesari, nosio je bensilah14, a za besnilahom
zadjevena tri velika otra noa. Zaudarao je na sirovo meso i loj. U kui su svi
strepili pred njim, ali su mu odavali i starjeinsku ast, jer je radio, zaraivao i
izdravao itavu porodicu. Papuo je bio u radnji samo kad bi Jakov odlazio u
selo. Ostajao bi i tada samo dok bi rasporedio ostatke mesa, loja i crijeva. Onda
je zakljuavao radnju i odlazio u kavanu i igrao itave dane domina i karata.
Da nije bilo Jakova, Papuovi bi gladovali. Bio je vrlo sposoban trgovac.
Kod njega je bilo najbolje meso i najbolji loj. Zato je imao i najbolje muterije.
Prema svakom je bio vrlo osoran, ak i surov, ali dosta je bilo da koja muterija
upita kad e da se eni, pa da se udobrovolji.
Kad u da se enim? ponavljao je svojim promuklim glasom, pa onda
razvezao: Sedam sestara treba mi da poudam pa onda da mislim na sebe.
Sedam! Eto, kad u da se enim! ta mislite, treba svaku nahraniti i svakoj po
neto za miraz ostaviti... govorio je dugo i sjekirom odsijecao s masnih
ovnujskih trupina najbolje komade mesa i bacao na kantar. Muterije su odlazile
zadovoljne, ali su ga grdile u sebi zbog njegove surovosti i alile nesrenu
djevojku koja bude morala da poe za njega.
Riokosi Jakov imao je jo jednu manu. Prije nekoliko godina bio se
pobratimio s nekim Turkuom iz Anadolije, brkatim i zloglasnim rakijaem. S
njime se esto opijao i provodio vrlo opako. U pijanstvu svaao se s kim je
stigao. I sa zaptijama turskim. Kad su u grad nailazili oeci, svaku je veer
odlazio da gleda njihovu igru. esto je leao u zatvoru. (Kad je etiri godine
kasnije Hadi Lojo podigao bunu, rii Jakov poao je s noem u zubima da brani
Bosnu od "pogana vabe").
Da se nisi svadio s Jakovom? pitao je zabrinuto Simon, sjetivi se
Jakovljeve grdnje o kojoj je sam u ljutnji priao Samuelu.
Zato da se svadim? Nisam ga ni vidio! rekao je nosa mirno iako ga je
ovo pitanje lecnulo.
Pa ta ti je?
Nije mi nita. Boli me malo stomak.
Stomak? Stomak te danas boli? Danas kad smo na sijelu kod Papua,
gdje e biti i da se jede i da se pije? Odmah da svrati kod ue i da popije
aicu gorke rakije. Danas te ne smije stomak da boli. Hajde, a veeras da doe
po nas i ne zaboravi ponijeti fenjer.

6
Nosa Samuel lutao je ulicama i smiljao zato ga je ujak pitao da se nije
moda svadio s Jakovom. Nije mogao da dokui. Uao je Isakovu berbernicu.
Tu je naao bakalina Sadu.
Sado je sjedio na stolici. Bio je umotan u areni arav. Berberin Isak
podrezivao mu je kosu. Odrezani uperci bili su mu pali po elu i licu, i nosa
Samuel nikad ne bi ni prepoznao Sada da nije bio u razgovoru s berberinom
Isakom.
Spoetka nije Samuel mogao nikako da uhvati o emu razgovaraju. Onda je
razumio kao da Sado naputa bakalnicu? Je li dobro uo?
Nikako nije mogao da vjeruje svojim uima. Tada je Sado rekao jasno:
Zaradio sam tamo dosta. Ali sve je to nita. Bez arije nema rada. Gore
u mahali je sve sitno. Sitne muterije, sitni poslovi. Sto dana, dvadeset groa.
Bakalska radnja je bakalska radnja, a drugo je trgovina. Drugo! Zar nije tako? U
trgovini treba ovjek da se ogleda.
 Nosa Samuel nije se mogao uzdrati. Umijeao se u razgovor.
Prtljate iz bakalnice?
Zar se to zove prtljanje? Otvaram trgovinu. Trgovinu! Znate li ta znai
kad se kae trgovina, Samuele?
Nosa Samuel, kad je iziao iz berbernice, bio je sav izvan sebe. Gledao je
svaki as na sahat-kulu i jedva ekao da se smrai. im se bude naao kod
Papuovih, povee razgovor o svojim namjerama da otvori bakalnicu. Svi e se
iznenaditi kad uju o tome i svi e rei da je to vrlo pametna stvar. A kad im
bude rekao da bakalin Sado ostavlja radnju i da seli u ariju, Jakov e ustati i
kazae: "Samuele, odmah sutra zakapariite duan. Odmah sutra! Evo vam
pare! Koliko vam treba? Govorite!"
Razmiljajui tako, svratio je u jo jedan duan, kupio svijeu i krenuo
kui. Tu se najprije dobro umio, onda je obukao svoje praznike odijelo, uzeo
fenjer i poao po ujaka.
Kod Papuovih mirisala je i avlija na peeno meso. Simha je na kunim
vratima doekivala goste. Udarala je u def i pjevala dobrodolicu. U sobi su
gorjele dvije lampe. Negdje su nabavili i nekakav dugaki sto i iskitili ga
cvijeem. Kad su svi stigli, poela je slava. Toila se rakija, iznosila jela.
Raspoloenje je raslo. Na dnu stola sjedio je rii Jakov. Lagano je i on ispijao
aice kao i ostali. Ali uskoro je poeo sve ee da prua ruku s praznom
aom.
Toiti preesto au ovjeku kakav je bio rii Jakov nije bilo pametno.
Stoga su se ene ve ranije dogovorile da budu krte u tome i da se prave kao da
ne vide kad on bude traio da mu toe. I bilo je tako. im bi Jakov pruio au,
neka bi od njih napravila kakvu alu i svi bi prasnuli u smijeh. I sam se Jakov
smijao. Bio je dobre volje. Ali sve to nije moglo da potraje dugo. Jakova je
ljutilo to mu ne ukazuju dovoljno panje: Mrtio je elo, gutao pljuvaku, a
najposlije je stao da kripi i zubima.
Ovo krgutanje nije se, na alost, ulo. U sobi je bilo vrlo buno. Pjevalo
se, govorilo u sav glas, prialo, a i sue je zvealo. I klupe i stolice su kripale.
Stari Papuo bio se toliko ugrijao da je namigivao na Esteru, koja se ljuljala
amo-tamo i ludo tresla defom. Izdizala je svojim kretavim glasom to je bolje
mogla, a Hajmao, njen mu, limar iz Limarske ulice, poznati veseljak,
udeavao je glas sa eninim, mahao rukama i, sav u nekom zanosu, zatvarao oi.
Sarua je sjedjela na svom mjestu. Gledala je preda se i bivala sve bljea.
Sva je strepila da Jakov ne poini kakvu nepriliku.
Nosa Samuel, zarunik, sjedio je sveano u svom subotnjem odijelu,
sluao je razgovore, pjesmu, uzimao je sad komad kokoijeg mesa, sad komad
peene jagnjetine, jeo, mljackao jezikom i ekao zgodnu priliku da zapone
razgovor o svojoj bakalnici i jednako smiljao koliko da zatrai kad mu Jakov
bude ponudio pare za kaparisanje duana. Kolebao se. Osam cvancika ili itavu
bijelu medediju?15 Unosei se u ove misli prestajaao bi na mahove i da jede.
Tada bi ene graknule:
 to ne jedete, Samuele? Dajte, natoite Samuelu rakije! Prikuite
Samuelu sahan s kokojim mesom! Uzmite, Samuele, koji krastavac. Nita ne
jedete! Ba nita!
Samuel bi se trgnuo i opet prihvatio jela.
Upravo je nosa Samuel bio uzeo mastan kokoji vrat i s njega upkao
meku kou punu sala kad je rii Jakov iznenada skoio sa svog sjedita:
ta je? poeo je da vie. Jesam li ja iv ili nisam? Samo se brinete za
njega. "Samuele, jedite! Samuele, pijte. Samuele, hoete li ovo? Samuele,
hoete li ono?" A ja? Jesam li ja tu ili nisam? Na srijedu s tom rakijom. Hou i
ja da pijem i da se opijem! Rakiju ovamo!
Derao se strahovito. (Ovako je jo samo Ahmet Anadolac znao da se dere).
Bio je sav pomodrio u licu i drhtao je. Simha je brzo skoila s rakijskom bocom,
ali ve je riokosi Jakov bio tresnuo pesnicom o sto. Udarac je bio tako silan da
su ae poskakale uvis kao uplaeni pilii. Zazvealo je sue. Jedna je viljuka
poletjela prema Erdonji. Da se ena nije sagnula, udarila bi je u elo.
S plitkog suda koji je stajao pred Samuelom iskoilo je kokoije krilo iz
gustog zaprka i pljusnulo Samuela po obrazu, a odatle mu se skotrljalo niz novo
odijelo.
Stara Erdonja, prestravljena dernjavom i onom viljukom, gubila je svijest,
naginjala se sve vie, dok se najzad nije stropotala na pod.
Papuo je ukoio pogled u Jakova. Brada, uvinuta prema prsima, isto mu
se tresla. Vidjelo se da se i u njemu sprema bura. Dotada se Papuo nije nikada
naljutio na svog sina. Ovoga puta nije mogao da se uzdri. Dok su podizali
Erdonju, i dok je Samuel otirao lice i odijelo krajem pekira, Papuo je ustao i,
opruivi ruku prema vratima, stao da vie:
Napolje, skote! Napolje!
Dugi zakovrani solufi koji su mu visili sa sljepoonica ljuljali su se kao
splet uznemirenih pijavica.
Svi su se skamenili. Strah, da e rii Jakov trgnuti no iz bensilaha i poeti
jednog po jednog da kolje, bio ih je sve ukoio. Ali rii Jakov rekao je mirno i
posluno:
Idem, oe! Idem!
Bio je i poao. Bio je i otvorio vrata, zakoraio, ali tada se odjednom
okrenuo i poeo pribrano, tiho:
Tjerate me kao psa. Ne smeta. I nisam drugo nego pas. I evo idem. Idem
da vam ne smetam, a vi gospodo, jedite, pijte i veselite se dalje kako ste poeli. I
ja u se veseliti. Potraiu Ahmeta Anadolca i opiu se. I vi ete se opiti. Ali ne
zaboravite da niko od vas ne bi sjedio tu gdje sjedi da ja nisam tresnuo svojom
kesom. Niko! Da ja nisam obeao deset dukata za svoju sestru Saruu, ni vi,
Samuele, ne biste glodali danas kokoije vratove i trpali u stomak peena jaja,
pobiberena biberom, koji sinjor Mair nabavlja iz Indije.
Hajmao je poeo da ga umiruje.
Mir dok ja govorim! dreknuo je riokosi Jakov. Stupio je naprijed,
metnuo ruku na drak velikog noa i nastavio sve odlunijim glasom:
Jo ovo hou da vam kaem: Ja, rii Jakov, mogao bih lako da vam iz
stomaka izvadim peenje koje ste poderali i rakiju koju ste polokali. Mogao bih
i nosau Samuelu da kaem: Ako vam je po volji, uzmite Saruu ovako golu i
bosu i bez ukura na gaama, a mjesto dukata dobiete matrak. To bi mu mogao
da kaem. I nosa Samuel i njegov ujak imon ustali bi tada i otili, jer ne
uzimaju oni Saruu, nego mojih deset dukata. Jest, nosau Samuele, ne trzajte se
i ne gicajte nogama kao preklani jarac. Sve je tako kako ja kaem. Nego ta!
Dva ste se mjeseca natezali zbog tih dukata. Veeras ni jednim pogledom niste
udostojili Saruu. Dukati su vam u glavi. Dukati! A ene se vrte oko vas i nude
vas: "Uzmite ovo, uzmite ono. Natoite Samuelu! Dajte mu mesa!" Pu! Sram
vas bilo!
Papuo se pomakao i htio je da drekne na sina, ali se rii Jakov tada maio
rukom za bensilah i viknuo:
Psst! Ne pometajte me, oe! Nikome nita neu uiniti. Dao sam rije.
Hou da je iskupim. Evo, ovde su dukati. Pet je u srebrnim mededijama, a pet u
napuljonima. Izvadio je kesu i zazveao s parama. Evo vam ih, neka vam se
dua smiri, sinjor Samuele. A ti Sarua, poskakuj za njim kao kuja. Ali znaj, kad
bi moglo biti, on bi uzeo dukate, a tebe bi ostavio kod tvog i mog ludog
Papua ...
Bacio je kesu nasred stola.
Svi su se trgli natrag, kao da je bacio bombu koja e prsnuti i raznijeti ih.
Uzmite ih, sinjor Samuele, uzmite ih i ivite. Eto vam dukata!
Niko se nije micao. Samo su se oi pokretale sad desno, sad lijevo.
Samuelu se osuilo grlo. ta da radi! ta da kae? Da li da uzme pare? Ako
ih uzme, sutra e se priati po gradu kako mu je Jakov bacio dukate kao kad se
psu baci komad debela mesa. I imao je pravo Jakov. On, Samuel, sanjao je samo
o tim dukatima. O bakalnici! Bez tih dukata ne bi mu Sarua ni na um pala. Sve
je tako! I evo, sad ti dukati lee pred njim, moe ih uzeti, samo treba da, prui
ruku. Ali kako da prui tu ruku? Kako? Svi gledaju ta e da radi. Svi se pitaju:
hoe li ih uzeti? Hoe li?
Samuele, prekinuo je tada utanje ujak imon i rekao odluno: Uzmi
novac, i da se zaruke slave dalje.
Samuel se spremao da ustane i da uzme kesu s dukatima, ali ga je
odjednom obuzeo strah da e se, ako uzme novac, jedna od onih lampi na zidu
utrnuti, i to ona to onako dobro svijetli. Sumrak e zavladati u sobi, svi e utati
i niko se nee micati s mjesta. Simha e spustiti def na pod, a Sarua e se
zagrcnuti od nekog uasnog plaa, koji e strahovito da provali iz nje i domalo
e joj srce pui.
Ustao je brzo i sav drui rekao je:
Simha, vratite mu kesu!
Samuele! opomenuo je ujak imon kratko i otro svojim piskavim
glasom.
 Samuelu je bila udarila krv u glavu. Mrailo mu se pred oima. Ponovio je:
Simha, vratite mu pare! Ne trebaju meni dukati!
Ne govori gluposti! siktao je imon. Uzmi pare kad ti kaem!
Neu da uzmem odrijeio se Samuelu odjednom jezik. Vikao je: Neu
da uzmem, ne trebaju mi takve pare. Ne uzimam ja Saruu zbog para. Zivjeu ja
i bez njih. Uzeu Saruu golu i bosu. Zivjeu i bez njegovih dukata.
ivjee! Hahaha! ivjee bez mojih dukata! cerekao se rii Jakov.
Jest, ivjeu, ivjeu! okrenuo se Samuel prema njemu. ivjeu!
Pruio se po stolu, dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa.
Kesa je snano udarila Jakova po grudima i pala mu za bensilah.
Eto vam ih! ivjeu i bez njih, jest, crveni pijetle! Crvena pijanduro!
Hahaha! cerekao se rii Jakov.
Neko je dao znak. Simha je udarila u def, zatresla njegovim zvekama, a
Hajmao je zapjevao. Estera je Jakova izgurala napolje.
Nosa Samuel pao je umoran na klupu. Bio je blijed i drhtao je. Poslije
pjesme ustao je Papuo, skinuo sa sebe svoj dugaki lanac sa srebrnim satom.
Svojim rukama objesio ga je nosau Samuelu o vrat i metnuo mu sat na pas.
Nije rekao nijedne rijei. Dohvatio je zatim au i nazdravio:
Gospodo, vi ste svjedoci. Bog uzima i Bog daje! Ono mi je roeni sin, ali
ovoga mi Bog alje. Samuele! Le hajim!16
Samuel je prihvatio au, kucnuo se i rekao:
Vjenanje neka bude odmah druge nedjelje. to je ruha spremljeno,
spremljeno je. Meni ne treba vie. Nosa Samuel e raditi i ivjeti!
Le hajim!
Le hajim!
Stari Papuo i nosa Samuel ispili su ae do dna, onda su se zagrlili i
izljubili.
Sarua je spustila glavu na rame Mirjami, eni imonovoj. Sva se tresla.
Plakala je, vidjelo se, od neke duboke radosti. I Erdonja je trgla oblog koji su joj
bili omotali oko ela. Maui njime kao kakvim barjakom, kliktala je:
Besimantov! Besimantov! Sreno! Sreno!
Slava je potrajala do poslije pola noi. Kad su se vraali kui, imon je
uhvatio Samuela za rukav i vukui ga tako, grdio ga:
ta si uradio, magare! Aj! Aj! Aj!
Nosa Samuel mahao je fenjerom i odvraao mirno:
Nita nisam uradio. Nita!
Kako nita! kidao se od muke sitni ovjeuljak imon. Deset, deset
dukata! Pet u srebru, pet u zlatu bacio si u vodu. Deset dukata, magare jedan!
Zar ti misli da se ovjek deset puta eni u ivotu? Je li, azno? 17 Je li, magare?
imon je Samuela drmao drei ga za miicu. I kome si ih vratio? Kome?
Jednom Jakovu Kavezonu, jednom pijanduri! Jesi li vidio kako se dere? Govori!
Pustite me! trzao se nosa Samuel da se oslobodi ruke ujaka Simona.
ekaj, ekaj, pustiu te, ali najprije da te pitam, da ujem, zna li ta e
ovaj riokosi avo uraditi s tim parama? Jo veeras to e uraditi? Zna li?
Polokae ih, zajedno s Ahmetom Anadolcem, polokati i dati ih oecima.
Kome? okrenuo se nosa Samuel.
oecima!
oecima? ukoio se Samuel.
Jest, oecima!
Nosa Samuel bio je izdigao fenjer i ukoeno je gledao u Simona.
Simonove sitne oi sjajile su se kao ike.
ta me gleda? oecima, igraicama e ih dati. Jest! itao je ljutito
mali travar. Samuel je tuno slegnuo ramenima, spustio ruke s fenjerom i
nastavio put.

7
Sutradan, kasnije nego obino, sputao se nosa Samuel u ariju. Bio je u
svom starom odijelu, s konopcem prebaenim preko ramena, u masnom fesu.
Koraao je tromo. Njegov teak korak tupo je odzvanjao u sokaku. Bio je
neispavan. Boljela ga je i glava.
ta je to bilo sino? doekao ga je Muro. Nosa Samuel nije odgovorio
nita. Mirno je raspremao konopac.
uo sam da ste odbili ono deset dukata miraza?
Jesam! Odbio sam! rekao je odluno nosa Samuel i pogledao Mura u
oi.
E, vrlo dobro! Vrlo dobro! Zar niste nita pametnije znali da uradite s
njima!
Nisam!
Niste! Pa tako je. Ja sam vam rekao, treba imati glavu pa da ovjek zna
ta e s parama da radi. Glavu!
Toga dana penjui se na Banjski brijeg, nosa Samuel dahtao je teko,
otirao je znoj s ela, proklinjao teku uzbrdicu, razrovanu kaldrmu, rupe u njoj, i
s vremena na vrijeme onako pognut pod punim sepetima, mumljao preda se:
"oecima ih je sigurno dao. Sigurno!" I nije mu bilo toliko ao to su mu ti
dukati izmakli koliko to to ih je Jakov oecima dao. oecima!
Nosa Samuel vidio je svega jednom u ivotu oeke. Vidio ih je kroz
izbijenu frotinu u tarabama u kavani na Bendbai. Ali sluao je on o tim
djevojkama, enama i njihovim zavodljivim igrama.
Toga dana izala mu je na oi debela Solunjanka Sadigde, i on je nju
gledao: stoji nasred sobe. Pred njom je prostrta mala serdada. Na njoj su
uokrug poredane srebrne mededije, a u sredini uti napuljoni. Stoji tako a na
njoj nema koulje. ute halke sjaje se na golim oblim miicama, belenzuke joj
na rukama zvee, a s prstiju sija bljetavo kamenje. Dimije su joj svezane ak
ispod udubljenog pupka, grudi je utegla u svileni jelek. Bje-lasa joj se koa,
netremice gleda svojim velikim oima u pare, pa onda poinje da se pomie.
Poigrava joj pohotljiv osmijeh na namazanim usnama i nabakamljenim18
obrazima, sklapaju se oni kapci sa dugim trepavicama, pomiu se tanke obrve,
zabacuje se glava, a trbuh, isturen, miga amo-tamo, die se i sputa dok se
kukovi pokreu sad naprijed, sad natrag. I ruke se grevito hvataju za prazan
vazduh. uta velika ilibarska zrna, nanizana na nisku i objeena oko vrata
poskakuju, udaraju po svilenim kapama na dojkama. Iz pazuha joj vire
tamnoute zakovrane malje. Krupne kapi znoja puze niz bijelu kou.
Gleda sve to Samuel i jo uje kako se na minderluku namjestio rii Jakov,
pa se cereka. Do njega sjedi Ahmet Anadolac, bulji u enu, bale mu se oteu niz
bradu, upiljio je oi u Sadigdin pupak i roke kao krme.
Kod Bijele esme Samuel je spustio sepet, izvukao je ruke ispod konopca,
stresao se sav od nekog uasnog gaenja i pljunuo daleko od sebe.
Pu!
Onda je skinuo fes i podmetnuo glavu pod esmu. Studen mlaz ove vode
danas mu je godio vie nego ikada. inilo mu se da mu se glava stee i da mu
damari dolaze na svoje mjesto.
Oh! Oh! kliktao je od zadovoljstva i sve ivlje trljao uljevitim rukama
glavu, koju mu je jue na kratko oiao berberin Isak. Oh! Oh!
Idue nedjelje bilo je vjenanje.

SARUIN DUG

One iste veeri kad je nosa Samuel dohvatio dobaenu kesu s dukatima i,
tresnuvi je natrag riem Jakovu, Saruinom bratu, pravo u prsa, viknuo: "Ne
trebaju meni vai dukati! Evo vam ih! Uzimam Saruu bez para! ivjeu ja i bez
njih!" te iste veeri odlueno je da vjenanje bude u nedjelju.
U drugu nedjelju! U drugu nedjelju klicale su oduevljeno blizanice
Leja i Beja. Skakale su od radosti i pljeskale rukama, ali sutradan, kad je trebalo
zapoeti s pripremama za vjenanje, naoe se blizanice pred tolikim poslovima
da nisu znale gdje bi prije poele. Dugo su se dogovarale, a u asu kad je otac
Papuo prelazio preko avlije spremajui se u grad, udarie one odjednom u
kuknjavu:
O teko nama! Teko nama! Kako emo posvravati tolike poslove, a za
jedva nekoliko dana? Kako, za boga miloga? poee one da se jadaju i spustie
sanduk koji su prenosile do bunara.
Ovaj njihov prepad kojim su htjele da nagnaju oca da im nae kakvu
radnicu, nije mnogo iznenadio Papua, ali se ipak smeo.
Kao da se zakaio za otru udicu, poeo je da se trza.
A kako da neete? Deset dana ima jo do vjenanja, 'ajde, stid vas bilo.
Nadale ste toliku viku, a ni za to. Kakvi su vam to toliki poslovi, htio bih da
znam!
Beja i Leja vrisnue u jedan glas:
 Kako kakvi? Stotinu stvari ima da posvravamo, stotinu!
I hiljadu da ih imate, sve ete ih vi lijepo posvravati! Sve.
Otac Papuo poe prema vratima. Pooe i blizanice za njim.
Zar mi same? Bez iije pomoi?
Jest, vi same, vi same! dobaci otac Papuo odluno i lupnuvi vratima
ispade na sokak.
O teko nama! Teko nama! tukle su se blizanke u prsa i spremahu se,
ljute i uvrijeene, da sjednu na sanduk i da tu nasred avlije nastave s kuknjavom
i da se ne miu odatle sve do sudnjeg dana.
Ali odjednom spazie Saruu. Stajala je na kunom pragu, buljila preda se
kao da se izgubila sa ovog svijeta. Blizanice se trgoe brzo i kao da se nije nita
dogodilo prihvatie za posao.
I radile su cijeli dan bez predaha. Iduih dana upregle su svoje dvije mlae
sestre, pa i sama Sarua pomagala im je kako je ona to ve znala. Ipak, sve je to
bilo nita. Ogroman je posao bio pred njima a trebalo ga je posvravati za deset
dana.
Neemo nikad biti gotove. Nikad! uzdisala je Leja.
Pa i da se prekinemo radei! Svejedno doekivala je Beja.
etvrtog dana ve su sasvim oajavale, ali ba toga dana izbie dvije tetke.
Po podne se kao po nekom dogovoru javie i neke kominke.
Dole smo govorile su ene skidajui alove da vam pomognemo.
Znamo da imate pune ruke posla.
I jo kako! Ne znamo ni gdje nam je glava. Uite i dobro nam dole!
doekivale su ih blizanice, srene i radosne. I domalo se izvi pjesma iz avlije i
od tog dana u kui starog Papua bilo je sve u ivom pokretu. Kao pomamne
jure sve te ene po kui i po avliji. Zavratile rukave, povezale marame oko glave
i jedne iznose sanduke, daske i slamarice, a druge sapunjaju, peru i prostiru
rublje. Jedne kree kuu, druge ribaju drveninu.
Tja-Bulka i tja-Beja zavukle se u kuhinju i znoje se tu kraj peurice i pei, i
rade. Potiu vatru, sjeckaju meso, mijese hljebove, gotove jela, peku kolae i
svaki as proviruju u avliju i viu: "Gdje si, Bonaca? Nestalo nam je vode!
Pouri. Donesi umura, drva!" a Bonaca se odziva: "Eto me odmah!" i brzo
ostavlja metlu, uzima kante i tri na bunar, ide po umur i drva. Sad je ovdje,
sad ondje. Tako i ostale ene i djevojke. Jure i tre po avliji, ulaze u kuu,
izlaze, iznose neke stvari, a unose druge. Po cijeli dan ne miruju i sve su
raspoloene i razdragane. Spremaju za vjenanje, a vjenanje je dogaaj kojem
se sve one raduju. Od jutra do mraka izvija im se pjesma iz grla.
U nedeju je Salucino jencanje! U nedeju vie mala Luna, Saruina
polusestra i bosonoga, gologlava, raupane kose tri amo-tamo izmeu
zaposlenih ena i svojih starijih sestara. U nedeju! U nedeju! pljee
djevojica i raduje se. Zna ona po svemu to se pria da e na dan vjenanja biti
veselo, a od onog asa kad je ula da e djevojke i ene cijelog toga dana
posipati Saruu punim pregrtima crvenih i utih, zelenih i plavih konfita19,
samo to sanja kako e se gurati i jagmiti za njima, trpati ih u depove, u usta,
gdje ve prije stigne.
Te su eerleme zanijele i ostaloj djeci potpuno pamet. Jednako se zbijaju u
hrpe i stalno to o njima avrljaju. Govore kako su okrugle a glatke kao staklo,
kako ih ima svih boja koje je bog dao, te sitnih kao to su zrele bobe na zovi, i
krupnih kao najkrupnije vinje. Nabrajaju radnje u kojima se prodaju, opisuju
kutije u kojima ih trgovci dre i stotinu drugih uda. Kad se najposlije sita
napriaju, ponu da se nadmeu ko e od njih vie nagrabiti kad se stanu sa
Sarue kotrljati na pod.
Ja u ih nakupiti dvadeset!
Ih, dvadeset! Ja u najmanje trideset!
A ja, ja kad se pruim po zemlji pa prihvatim objema rukama, ja u ih
nakupiti sto i pedeset!
A ja jo vie. Napuniu pun ovaj dep. Pun!
A ja punu ovu vlecu. Punu! vie mala Luna i s mukom podie i
pokazuje neku arenu poderanu jastunicu koju stalno vue sa sobom. Punu
ovu vlecu! Punu!
I otac se Papuo razmahao. Samo to vrlja po ariji, i sad zaviruje u
jedan, sad u drugi duan. I evo ga, sad se vraa kui, sad opet odlazi. Donosi i
odnosi neke pletenke, kronjice, zamotuljke, boce i zaveljaje. I sve je u nekoj
velikoj urbi, ali ipak nee nijednom propustiti da makar malo porazgovara s
kojom od ena, makar onako na prolazu, na samom kunom pragu ili u dnu
avlije.
Ispriae kakvu aljivu priicu, kakvu novost i usput koju od ena
kominski popljeskati malo po ramenu, pa e onda uz grohotan kikot ostalih
ena da kidne na sokak tresui se od smijeha i nekog ludog zadovoljstva.
Brzo su prolazili dani u tom ivom poslu, a to se vie pribliavao dan
vjenanja, svi su bivali raspoloeniji i poneseniji: i ene, i djeca, i djevojke, i
otac Papuo. Jedino Sarua to je obarala sve vie glavu i to je bivala sve
tunija i zabrinutija.
Jadna djevojka, vina da je nesree biju, i sad se bila ovila nekom zlom
slutnjom i samo to je strepila da se to ne dogodi to bi moglo da omete njeno
vjenanje, tu njenu toliko snivanu sreu. Sve joj se inilo kao da je neka
nevidljiva sjenka prati i stalno da joj govori: "Hoe, neto e se zbiti i sve e
propasti! Hoe, vidjee".
Najcrnje misli vrzle joj se po glavi. Strahovala je s jedne strane da e nosa
Samuel zbog onog dogaaja s dukatima vratiti ocu Papuu stari sat s dugim
srebrnim lancem i tako, bez duga razgovora, raskinuti zaruke. S druge strane
bojala se da e rii Jakov, njen brat, napraviti kakvu novu bruku, pa pokvariti
sve kako je ve napola i pokvario. Ili da e se moda neko od najblie rodbine,
njen otac Papuo ili Samuelov ujak, travar Simon, razboljeti pa e biti kao to je
bilo kad se njena maeha razboljela i umrla.
Sve su se crnje misli redale u njoj, jedna za drugom i morile joj duu.
Trzala se nou u snu kao kakav teki bolesnik i budila, ustravljena i oznojena,
svaki as. Od nespavanja, od tih briga i od tog neprestanog strahovanja dolo joj
je lice sasvim tanko i blijedo, a modri kolutovi ispod oiju bivali su sve dublji i
tamniji.
Ma ta je to s tobom? to si oborila tako glavu? zasretavala je tja-Beja
esto djevojku, hvatala je za ramena i drmala, pa onako iroka srca materinski
ruila.
Zaboga miloga, zna li da nevjesta mora od radosti sva da sja? Da sja kao
sunce! Jest, upravo kao sunce! Eh, da si ti vidjela, draga moja, kako sam ja bila
radosna pred svoje vjenanje! Jurila sam po avliji i po kui kao luda. Smijala se,
pjevala i vritala. I sve je vritalo sa mnom.
Jest, moja Sarua, nita se ne udi. Sve su nevjeste takve. I treba takve da
budu. Jednom se to dogaa u ivotu, jednom, draga moja! Nego daj, trgni se,
razvedri to lijepo svoje elo pa da ti zapjevam svatovsku pjesmu i da mi bude
kao to pjesma o nevjesti kae. Ajde, Saruo, ajde, moja dobra djevojko, de,
nasmij se, zaraduj se i sluaj, evo ovako e ti tja-Beja da pjeva na dan vjenanja.
Ovako! Sluaj.
Saginjala se tja-Beja, dohvatila kakav bilo sud, udarala u njega kao u def i
izdizala: "O que relumbror de novia ermosa" Pjevala je, ljuljala se i zanosila
sama ovom pjesmom, ali Sarua je stajala i sluala, buljila u tja-Beju i jedva
razvlaila usta u osmijeh. I taj je osmijeh bio tih i bolan.
I jo na sam dan pred vjenanje pokuala je tja-Beja da iz Saruinih oiju
istjera tugu. Ali uzalud. Vraajui se kui, cijelim je putem ena zabrinuto
mahala glavom i strahovala to e to sa Saruom da bude. "Jest, jest, neto e
biti s njom. Hoe. Jadnica ona! Tuan, tuan joj je pogled. Tuan i jadan."
I druge su ene strahovale.
Tmurni oblaci vukli su se nebom kad je osvanuo dan vjenanja. Bilo je i
magle. Blizanice se poee da brinu gdje e se toliki svijet zbiti ako za vrijeme
vjenanja udari kia. Ali pred podne odjednom se razvedri. Ne bijae vjetra, ali
se oblaci cijepahu. Ukazivalo se posvuda najprije pare plavog neba, a domalo
sjalo je sunce kao usred ljeta. Oivjee djeca i jurnue sokacima. Svima se
razgalilo u dui.
U kui oca Papua razletjele se tetke. Tre u kuhinju, tu sa blizanicama
spremaju ast. Podgrijavaju jela, izrezuju patipanje, izruuju slatko u tanjure,
tope eer za baklave, pa opet ulijeu u sobu i pomau Sarui u oblaenju,
dotjeruju joj haljine i neprestano govore nad njom duge i tople blagoslove. Tja-
Beja se ne mie od nje. Zakopava joj i otkopava jelek, namjeta kapu, vee joj
svilenu vrpcu oko nje i sve navaljuje da se zaraduje, da razvedri lice.
De se nasmij, Sarua, de!
Sarua sjedi, zagleda se as u jedan, as u drugi oak.
O boe, boe, ta li e to da bude sa Saruom! brine se jednako tja-
Beja.
U avliji se ve skupila gomila ena, djevojaka i djece. Pristiu i muki.
Avlijska vrata irom su otvorena. Jedni ulaze, drugi izlaze. Na kraju sokaka
ekaju na ham-aloma. S njim e izbiti i svi ostali.
Oko dva sata po podne poe poklik od usta do usta: "Idu!"
ene se uskomeae. Izvadie brzo defove ispod svojih alova, zatretae
njima i pjesma se zaori avlijom.
Sarua se trgnu, ustade sa sanduka, isprui glavu i osluhnu. Stajala je tako
jedan trenutak, a onda se zanese u stranu kao da e pasti. Brzo je prihvatie ene
i, drei je u rukama, poee da je dozivaju.
Sarua! Sarua! ta ti je? Sarua! Sarua nije otvarala oiju.
Dajte sireta! viknu neka ena uplaeno i stade da joj otkopava jelek.
Tja-Beja je lomila ruke i huktala:
Gotova je. Gotova! O teko nama!
Svi se smetoe. I bio bi nastao uasan mete i prenio se iz sobe u avliju da
se uto starica tja-Hanua ne dogura i da odluno ne prihvati Saruu u svoje ruke.
Ama za boga miloga, umirivala je ova starica ene nema ta da se
snebivate. To je sve od radosti. Nita joj nee biti. Nita, sad ete vidjeti.
Tja-Hanua privi Saruinu glavu na grudi i u taj as probi se iz Saruinih
grudi priguen, udan jecaj.
Samo se isplai, dijete moje! Nita se ne boj! tepala je starica tiho
gladei je rukom po elu. I ja sam tako plakala na dan svog vjenanja. I koliko
sam plakala! Sve je to od radosti! Od radosti!
Sarua se tresla u stariinom zagrljaju, grcala je i sve se jae privijala uz
nju, a kad je zatim podigla glavu, kad je otrla suze iz oiju, iz njih je zablistala
iva radost. Primakli su je prozoru. Sarua je sada sva treptala od milja: Jest,
danas je dan njenog vjenanja. Nita se nije dogodilo da ga osujeti! Nita. I ene
su tu, i djevojke, i pjesme se ore i trete defovi. Evo, i on je tu, on, Samuel,
sinjor Samuel, i otac Papuo i ujak Simon. Svi, svi su tu.
Sve ih je ona ula i sve ih raspoznala po glasu, po kretnjama. I rii Jakov,
njen brat, tu. Evo, sad se upravo okrenuo i gleda nju. O kako mu je pogled vedar
i radostan. Kako se osmjehuje. O boe, kako se svi radosno osmjehuju!
Avlija je bila zaista sva u sveanom raspoloenju. Svu gomilu tih ljudi,
ena i djevojaka bila je zahvatila neka neobina radost i razdraganost, i sve se
kupalo u punom sjaju divnog jesenjeg dana.
Sarua je gledala, sluala, opijala se svirkom, pjesmom i poklicima, a
odnekud, kao iz kakvog ivog vrela, toila se radost u njeno srce. Obrazi joj se
prelie rumenilom, zaigra joj srce i neka toplina zastruja njome.
Evo, to je moja srea! Dola je, dola! Nita je nije omelo, nita! klicalo
je sve u njoj, dua, i ona se okretala, traila nekog uz koga bi se mogla priviti i
kazati mu tiho, apnuti, kao to dua dui govori: Jest, dola je, dola je. Metnite
ruku na moje srce i sluajte! Sluajte kako sam srena!
Traila je oima, gledala po gomili i tada opazi kako joj se osmjehuje tja-
Beja. Htjela je da poe k njoj, ali u taj as joj se za haljine prikaie neije sitne
ruice. Pogleda i opazi malu Lunu. Brzo se sagnu, uze djevojicu u naruaj,
zakopa svoje lice djetetu pod vrat, i sve rije po rije poe da kazuje svoju
najdrau molitvu: "O, Gospode boe, neka je blagosloveno ime tvoje, neka je
blagosloveno na vijeke vjekova! Amen!"
Istu molitvu aptala je i tja-Beja gledajui kako Sarua grli dijete.
Pola sata kasnije zavravao je ham-Salom obred vjenanja. Sveano se
ljuljao starac, izdizao au i sav u zanosu zatvorenih oiju pjevao posljednju
pjesmu. Kad je dovrio i taj psalam, otvori irom oi, upravi ih prema nebu, kao
na posljednju molitvu bez rijei, a zatim prinese vino ustima, gucnu malo i onda
kratkim pokretom svoje mrave starake ruke, baci au u budak. Staklo se
sasu u parad.
Besimantov! Sreno! ree starac, a za njim se zaori sa svih strana:
Sreno! Sreno!
U asu se sve pokrenu. Nasta urnebes. Zatreptae snano defovi, posue
arene eerleme, a djeca jurnue kao pomamna da ih kupe.
Saruine oi bile su pune suza. Jezik joj se zaplitao, grlo stezalo.
Zaokruie je ene pa je maze, grle i tepaju: Kerida Sarua, srena bila,
srena! Ona zahvaljuje, saginje se, dohvata im ruke, prinosi ustima, ljubi ih i
sve pomilja da ljubi ruke svoje mrtve majke. O, da joj je sad majka iva pa da
vidi sve ovo! Da vidi, pa da ode u kakvu odaju i da se tamo zakljua s njom, da
joj se baci oko vrata i da joj kae: "Majko, majko, srena sam sad, srena! Jest,
majko, mnogo sam propatila, mnogo, ali sve u ja to zaboraviti. Sve! I nikad
vie neu biti ni tuna, ni zabrinuta. Od danas poinje moj novi ivot, bolji,
ljepi i biu odsada druga Sarua, vedra i raspoloena. Zagrli me majko, zagrli,
srea je moja dola. Najzad je dola. A dugo, dugo sam je ekala, jest, draga
majko, dugo!"
Gozba je bila buna. Redale su se zdravice, orile pjesme, praskale ale,
ispreplitali se ivahni razgovori.
Sarua se osmjehivala, sluala, gledala i gledajui tako sve joj se priviala
neka velika osvoena kapija okiena zelenim vijencima, mirisnim cvijeem, i ta
kapija dolazi sve blie i na njoj se otvaraju, uz pjesmu i svirku, velika krila, a
ona, Sarua, ulazi u veliku bau punu mirisnog cvijea i zelenila, punu sunca i
sjenovitog hlada.
Zanesena tim zamamnim privianjima, jedva je Sarua opazila kako joj tja-
Beja mae maramicom i poziva da poigraju. Ustade lagano, kako to prilii
mladoj, pokloni se prema tja-Beji, podie desnu ruku, mahnu maramicom i
poigra.
Svi uprijee oi u nju i zapljeskae rukama. Ori se pjesma, udaraju defovi, a
Sarua se ljulja, okree, naginje se i povija sad na jednu, sad na drugu stranu, i
sve lako, bez napora, kao da se jedva nogama dohvata poda. U ruci joj lepra
svilena maramica kao iv leptir.
Tog dana bile su Saruine oi lijepe i sjajne.
Sutradan je osvanula u kui nosaa Samuela. Bilo joj je neobino, ali nije
imala vremena da se odaje razmiljanjima. Sve novi doivljaji nosili su je iz
jednog dana u drugi i prve joj nedjelje prooe kao u snu.
Posjeivale su je ene i gotovo svaki dan bilo je u njezinom sobiku ivo i
veselo. Razgovor ispremijean vedrim smijehom nije prestajao. Rijetko je kad
koja ena mogla da ugrabi priliku i da kae: "Stanite sad, da ujemo Saruu.
Neka nam ispria kako joj je i kako se osjea sad kao udata ena."
Sarua se topila od dragosti kad god bi je ovako upitala koja ena. Crvenila
se od nekog stida, obarala glavu, ali se ipak spremala da kae kako je srena,
zadovoljna, kako joj je dobro, ali nikad nije stizala.
Ajte molim vas, upadala bi uvijek koja druga ena ta treba da nam
kazuje. Pogledajte joj u oi pa vam je dosta. A nije ni udo. Kako da joj ne bude
dobro. Istom udata! E, kad se sjetim onih mojih dana! Ej, ej... Zar nije tako?
Ajte, kao da se i sad ne provodite! zagraktale bi druge ene
objeenjaki, i sobiak se ponovo punio smijehom i razgovorom.
Nosa Samuel vraao se s posla im bi pao prvi mrak.
Iao je urno i dolazio kui raspoloen i nikad praznih ruku.
Gledaj, Sarua javljao se jo s vrata. Gledaj!
O kako su krupne! udila se Sarua i pruala ruke za jabukama kao
kakvo sreno dijete.
I tako proe est nedjelja.
Istom krajem drugog mjeseca urjeae ene da dolaze Sarui, i njen
sobiak poe lagano da se smiriva. Svakim je danom bilo sve manje buke u
njemu, dok se najposlije sasvim ne smiri.
Sad nastaje tih i miran, onaj pravi ivot kazala je Sarua u sebi kad se
prvi put nala tako sama u kui. Dosta je bilo one vreve. Sad u da uredim i
najmanju stvaricu u kui, da bi nam bilo lijepo u njoj, kako njemu mom sinjor-
Samuelu, tako i meni.
im bi smirila svagdanje poslove, otvarala bi oba sanduka, uzimala
zaveljaje, razvezivala ih, prebirala i vadila poderane haljine i redale sve po
minderu, po podu, spremala konac, igle i makaze, pa onda sjedala da strpljivo
sve do prvog mraka izrezuje i priiva zakrpe. U nosaa Samuela, kako dugo nije
bilo domaice u kui, bilo se nakupilo mnogo prnja, i Sarua se odluila da sve
to to prije uredi, opere, iskrpi i sloi.
Radovala se tom poslu kao neem to e uveati njenu sreu i u njenu kuu
unositi sve vie radosti.
U tom poslu zatee je i zima.
Sarua je tada bila najsrenija. Dok je vatra pucketala u pei, a napolju
padao gust snijeg, ona je sjedjela kraj prozora i ila. U sobiku je bilo tiho. Samo
su se katkad uli koraci kad bi gore kominka Anula prelazila iz kuhinje u sobu.
A bilo je dana kad bi se cijela kua i avlija toliko utajili da je Sarua,
sjedei za svojim krpama, mogla uti otkucaje svog roenog srca. I ona ih je
ula, a esto satima sluala kako otkucavaju tiho, lagano, u sve jednakim raz-
macima, i na njih nizala svoje misli. Sjeala se svih radosnih dogaaja od
vjenanja pa sve do dananjeg dana i radovala se danima to dolaahu. Zanosila
se kako e za idui subotnji praznik prirediti ovo i ono (sve neke sitnice) i kako
e valjano obaviti prvi put u svojoj kui veliko spremanje za blagdan Pesah u
rano proljee.
Snivala je kako e sobiak i kuhinja sjati od istoe i urednosti na taj
praznik, i kako e ona obui svoju novu haljinu pa ii u posjetu ocu Papuu, eni
travara Simona, roicama i drugim tetkama.
Redale su se misli, sve vedre, lijepe i nizale u sjajnu nisku, kao biser do
bisera. Jednog dana, gotovo iznenada, iskrsnu jedna udna i teka misao te se
kao veliko i crno strailo isprijei ispred Sarue i presijee joj dah. Nasta jo
vei tajac u sobi, ali se ne ue vie mirni i toliko sreeni otkucaji Saruina srca.
Bijae ih posve nestalo jedan as jednu vjenost a kad se opet javie, ne
bijahu to vie otkucaji mirni i odmjereni, nego as krupni, teki i ispreturani,
koji su teko zatresli Saruine grudi as opet sitni i toliko brzi da su se gotovo
sustizali. Saruu zabolje od toga u grudima, kao da su je igle probadale. Uhvati
se za srce. Bijae sva problijedjela i gotovo se ukoila. Krpe joj pade s krila, a
pogled joj se pribi za neku malu zguvanu krpu na podu.
Dugo je zurila u nju, a kad se pokrenu da je dohvati, promuca tiho kao da
nekom neto objanjava: "Pa, jest... jest... ono deset dukata treba dati sinjor-
Samuelu, treba svejedno to ih je on onako ljutito odbio da primi. Bilo je
ugovoreno. I treba, treba mu ih dati. Jest, treba... treba... Duni su mu ih. Duni.
Ali ko, ko e mu ih dati? Ko? Rii Jakov? On i ne misli da smo ih ostali duni.
Ne misli ni otac Papuo, jer njemu se ini da je dosta to je dao sat sa srebrnim
lancem. Ali ja znam da to nije dosta. Nije. Dabome da nije. Dukate mu valja
dati. Dukate!"
Sarua se s mukom podie sa svog sjedita te poe da hoda po sobi. Ila je
od jednog oka u drugi. Kao da je traila da s nekim o tom porazgovori,
okretala se amo-tamo. Najzad se zaustavi i polako se opet spusti kraj svog
krpea pa sva alosna, kao da priznaje neki teki grijeh, uzdahnu: "Ah, boe,
boe, pa ja mu ih moram dati. Ja, niko drugi ve ja. Ali kako? Kako? Odakle?"
Ova udna i teka misao nije od tog asa naputala Saruu. Uzalud je
pokuavala da je odbaci kao ludu i besmislenu, ona joj se nametala sve iznova. I
nije prolo mnogo dana, te se Sarua isto plaila da nosau Samuelu, svom
muu, pogleda u oi. Bojala se da e u njima nai prijekor to mu ve ne vraa
taj dug. Jer on eka da mu vrati ono deset dukata, jer ona je dunik, ona i niko
drugi!
Bila je sva nesrena i tukla se u prsa. Kako e jadnica da vrati tolike pare?
Deset, deset dukata! Odakle da ih uzme? A mora ih vratiti, jer treba da razvedri
elo sinjor-Samuela, treba da vrati mir u svoje srce, sreu u svoju duu, sreu
koju je jedva nala, a koju e, evo, da izgubi opet, a ovaj put sigurno zauvijek.
O Gospode boe! vapila je, a srce joj se grilo.
Nosa Samuel bio je u to vrijeme zaista neto nabrao elo. Trla ga je neka
briga. Iz dana u dan bivao je sve zamiljeniji, utljiviji.
Sarua ga je, ulazei iz kuhinje u sobu, esto nalazila kako sjedi na minderu
i bulji preda se i sve neto razmilja. Nekad joj se inilo kao da neto guna.
Vratila bi se tada brzo u kuhinju, zaustavljala dah, prislanjala uho na vrata i
sluala. Dugo ne bi ula nita, nego samo kako joj u uhu neto zvoni, umi i
bui, ali domalo njoj se priinjalo kao da iz tog buanja razabire kako sinjor-
Samuel nekoga psuje. Jest, psuje psuje njenog brata, riog Jakova. Psuje ga,
naziva ga crvenom pijandurom, propalicom, a onda, okreui se na drugu stranu,
poinje da grdi njenog oca Papua i nju. Grdi ih tekim, stranim rijeima:
"ta je? izdire se na njih koliko u ja jo ekati da mi vratite ono deset
dukata? Jest, ono deset dukata! Nego to vi mislite! Duni ste mi to, duni i jo
kako! Objesili ste mi sat sa srebrnim lancem oko vrata i mislite da je to dosta.
Ali nije to dosta. Dukate ja traim, dukate! Ko je uzeo enu bez para? Ko? Ako
mi ih neete vi da vratite sinjor Papuo, onda ih mora vratiti Sarua. Ona! Ona! I
ekau jo koji dan, ali vie neu. etvrti je ovo mjesec kako ekam. etvrti! I
dosta je tog ekanja."
Uvjerenoj da sve ovo govori Samuel, Sarui se ledilo srce. Ali je svejedno
sve jae pritiskivala uho na sobna vrata, ne bi li razabrala jo koju njegovu rije.
Istom kad bi se umorila, vratila bi se u sobu, sjedala negdje u oak i strpljivo
ekala kad e je sinjor-Samuel poeti grditi.
Ali se sinjor-Samuel nije micao. Mirno je sjedio, utao i gledao preda se.
Sarua se udila to uti, razmiljala mnogo o tome i zakljuila da se on sve
nada da e mu ona sutra ili prekosutra sigurno prii i predati dukate.
Odakle, odakle da ih uzmem i da mu ih dam? vapila je Sarua i stalno
se muila, kontala i smiljala kako da smogne te pare. Dugo je trebalo, ali ona je
najposlije smislila ta treba da ini i proivljavala je sve to do u najmanje
sitnice: eto, ii e da radi po bogatim kuama, da trese ilime, da riba podove, da
pere rublje i sue, da pomae u tekim i grubim poslovima i sve to bude
zaraivala, slagae paru na paru. Posla e se nai. Treba samo da ode do koje
bogate sinjore i da se ponudi. A radie ona kao rob. Bogate sinjore bie njome
zadovoljne i plaae je dobro, a oni e brzo skupiti svih deset dukata i doi e
dan ... dan ...
Sjedei na hrpi prnja i priivajui zakrpu na zakrpu, snivala je Sarua samo
o tom svom radu po bogatim kuama i o zaradi koja se brzo pretvara u ute
zlatne dukate. Snivala je kako je najprije nala posla kod sinjora-Behare, a onda
kod sinjora-Beje i jo kod nekih drugih bogatih ena. Sve joj one daju posla,
jedne petkom, druge ponedjeljkom, tree drugim danima i svake veeri ona
zavezuje po nekoliko sitnih parica u kraj svoje marame, vee ih vrsto u vor, a
vor biva sve vei i im naraste do veliine ake, ide ona kriom do sarafa
Salamona, otvara vrata na magazi, prilazi tezgi, razvezuje vor, istresa pare na
tezgu i trai za njih dukat. Stoji Salamon, navlai naoare, prebrojava sitne,
slae kamarice, pa onda polagano otvara gvozdenu krinju, vadi ih nje neku
teku kutiju, otkljuava je, uzima sjajan nov dukat i briljivo ga daje njoj,
Sarui, a ona ga brzo zavezuje u drugu bijelu maramu i sva trepti.
To je prvi dukat. Sarui je nestajalo daha.
 O Gospode boe, blagosloveno da je tvoje ime! aptala je sjedei kraj
dronjaka i sve dublje tonula u te svoje zamamne snove. I matala je dalje:
prolazi jedna nedjelja, druga, trea, i ona zavezuje u bijelu maramu opet jedan
dukat. I tako sve redom, jedan po jedan. Tako je najzad i deseti u njenoj ruci.
vrsto je stiskala aku i urno se vraa kui; kod kue vadi iz sanduka bijelu
maramu, razvezuje vor, reda dukate na dlanu i eka. eka da njen Samuel ue
u kuu. im ue, stupice pred njega, pruie mu dukate i kazae: "Evo vam
ono deset dukata to smo vam ostali duni, sinjor-Samuele! Uzmite ih i oprostite
to ste tako dugo ekali, oprostite!" Sinjor-Samuel e raskolaiti oi, uzee
dukate, gledae u njih, a usta e mu se razvlaiti u osmijeh, kakav ona jo nije
nikad vidjela u njega, pa e uzbueno, dobroudno i zadovoljno rei: "Ne smeta,
ne smeta nita to sam ekao, nita, moja Sarua! Nita se ja ne ljutim. Nita!"
Premetae dukate iz ruke u ruku i nastavie: "Ajde, ajde moja Sarua, ajde da
sad lijepo veeramo, daj ta je bog dao da slatko pojedemo pa da legnemo. Ajde,
draga Sarua, ajde kerida mia!"
I oni e sjesti, veerae, a za veerom e se sinjor-Samuel raspriati, i u
svoje prianje sve e uplitati tople i slatke rijei: "...zna, Sarua mia, gledaj,
kerida mia!...!" a njeno e srce treptati od radosti i bie opet srena kao to je
bila ona prva dva mjeseca poslije vjenanja...
Sanjala je tako Sarua i sva se gubila u tim varljivim snovima. Sputala je
krpe u krilo, zagledala se u vrak svoje igle, a oi joj blistale od sree. Ali kad
bi se prenula iz tih sanja, nala bi da je sve to samo nedostian san, i tada bi se
uurila na sjeditu i sva se skljokala u se. Dodue, to se tie posla i zarade, to
joj nimalo nije izgledalo ni toliko teko, a jo manje neprovedivo. I nije ona
zbog toga bivala maloduna. Bio je to drugi razlog. Trebalo je da ide da radi, a
da njen sinjor-Samuel nita o tome ne zna, jer kad bi znao da ona radi i zarauje,
morala bi mu svake veeri da predaje zaradu, i tada ne bi mogla da slae paru na
paru, ne bi mogla da sakupi svih deset dukata na jednu gomilicu pa da ga, dajui
mu sve odjednom, obraduje onako kako je to ona u svojim snovima zamiljala. I
ne samo to to ga ne bi mogla toliko obradovati, nego, dajui mu zaradu na
pare, ne bi se znalo da mu dug vraa i nikad se radost ne bi vie vratila u njeno
srce. Nikad! A tu radost, tu radost treba da vrati. Da vrati po svaku cijenu.
Bila je oajna. "O Gospode, ta da radim? ta?" vapila je i kao to je
uvijek inila kad se obraala bogu, metala je ruke na prsa i zatvarala oi.
Dani su joj prolazili sporo. Ila je svojim polusestrama, tetkama i
kominkama da malo razvedri duu, ali ni kod njih nije mogla ni za trenutak da
se oslobodi svoje brige. Najtee joj je bilo kad je pomiljala da e i Pesah, taj
praznik osloboenja, proljea i radosti, doekati u toj muci.
Dva-tri puta sanjala je da je njen brat donio dukate. Od radosti svaki se put
probudila a onda proplakala kad je vidjela da je to bio samo varljiv san.
Gledajui i dalje kriomice (kako je to bila sad navikla) nosaa Samuela,
nalazila je da on iz dana u dan sve vie mrti elo. Nala je i da se od nekog
vremena zaustavlja u avliji, kad se uvee vraa kui, i da se tu dugo i sipljivo
iskaljava, i vjerovala je da to ini namjerno, kao da joj time hoe da kae:
"Sluaj, sluaj, eno, kako kaljem, a kaljem jer se muim kao niko na svijetu.
A da mi vratite ono deset dukata, imao bih odakle da kupim hljeba i sira za
ruak i za veeru, i ne bih se morao svaki dan da muim po ovoj studeni i
lapavici, i da se povijam pod tekim teretima i jo teini vreama."
Sarui se grdilo srce.
Jedne veeri, dok se ovako iskaljavao, javila se odozgo sa basamaka
kominka Anula. "Hoete li da vam snesem malo meda, sinjor-Samuele?"
pitala je ena.
"Hvala vam, ne treba!" rekao je nosa Samuel i brzo uao u kuu.
Sarua je taj razgovor sluala i ak je vidjela kako je Samuel udno
odmahnuo rukom, a sutradan joj se navratila ista Anula i rekla da kupi deset
drama20 meda, pet drama karanfila i da to sve pomijea, uzavri i da daje Sa-
muelu svako jutro po kaiku. Vidi, vidi da ti je sinjor-Samuel bolestan,
snuden i zabrinut. A kaem ti, za deset dana prestae mu kaalj i ovjek e se
razvedriti! uvjeravala je Anula i tjerala Saruu da odmah ide po droge.
Sarua je duboko uzdahnula. Sjela je na minder i odluivala se. Odluivala
se dugo. Onda se odjednom brzo die, uze al, umota se i ispade na ulicu.
Vratila se zadihana, ali nije kupila meda ni karanfila. Bila je kod oca Papua i
molila da joj kupi ribe.
ta e ti riba? Nije praznik! udio se otac Papuo. Sarua nije
poputala. Otac Papuo poeao se iza uha i kao da se neeg prisjetio, promuca:
A, tako tako... pa dobro, dobro, keri, spremiu ti dvije tri sapae! Ajde ti
kui i ne brini se.
I spremio je. Sarua je pripremila lijepu veeru, umila se, poeljala,
uredila. Obukla se ak kao da je subota ili praznik.
Kad se nosa Samuel pojavio na avlijskim vratima, Sarua je izila pred
njega, uzela mu zaveljaj iz ruke, skinula mu brino s ramena mokru vreu i ula
za njim sva u silnom uzbuenju u kuu.
Jo na vratima namirisao je nosa Samuel ribu.
Odakle riba? upitao je i obradovao se.
Spremio otac Papuo odgovorila je ona vedro, a kad uoe u sobu, ona
ga ponudi da sjedne, da se odmori, donese malu boicu, natoi aicu rakije i
stojei nasred sobe nastavi: Sluajte, sinjor-Samuele, hou da vam neto
kaem... Saruin je glas podrhtavao, ali je bio pun neke vedrine i osjealo se
po tom glasu, po toj njegovoj vedrini, da e neto rei to e ovjeka ugodno da
iznenadi.
Samuel je pogleda i sad istom opazi kako se obukla, umila i uredila. Sav se
smete. Neto se toplo razli njegovim prozeblim tijelom. Vidjelo se da je
nasluivao ta e mu Sarua kazati i kao da je ve odavno i ekao da to ona
kae. Iskapi aicu, ustade, blago se osmjehnu i polako promuca: Pa ajde, da
ujem, ta mi to ima da kae. Ajde, govori! Sarua mia!
Naulio je ui i po obiaju priao pei da ugrije ostudenjele ruke.
 Sarui udarie plamenovi u obraze.
Odluila sam, ree ona radosno odluila sam, sinjor-Samuele, da
idem da traim posla po bogatim kuama; da tresem ilime, da perem rublje.
Hou i ja da radim i da zaraujem. Hou i ja da donesem kui koju paru. Hou
da vam olakam, da se ne muite vie ovako. Znam ja da su vam moji ostali
duni ono deset dukata, pa hou da vam ih ovako vratim. Hou...
Sarua je htjela sve lijepo da mu obrazloi. Htjela je ve ovim razgovorom
da izravna jedan dio tog nesrenog duga i da tako odagna teku moru koja je
titala jednakom teinom njeno i njegovo srce. Htjela je da razvedri svoju i
njegovu duu i da vrati radost u svoju kuu. Sve je to htjela, ali nije stigla. Njene
rijei kao da su ujele nosaa Samuela za srce. Naglo se okrenu i oinu Saruu
dugim, otrim pogledom.
Sarui zapee rijei u grlu. ta li je to, zaboga miloga, rekla te se sinjor-
Samuel toliko naljutio? ta? Naprezala se da se sjeti, a tada je opet tre glas
nosaa Samuela:
Kakvi dukati? ta bunca, eno? govorio je nosa Samuel odsjeno i
teko. Kakav dug? Niko meni nije nita duan. Jesi li ula? Niko! I ne treba
da ide i da radi za mene. Niko! Radim ja i zaraujem. I zaraujem dosta. I
donijeu ja u kuu sve to nam treba. Sve! Ti o tome ne vodi brige. Ja sam
domain. Ja! Hodao je nosa Samuel, ispravio se, a onda se najednom okrenu i
nastavi sve rije po rije: Jest, ja u donijeti u kuu sve to nam treba. Ja! Ti se
ne brini. Ti se brini za kuu i da mi rodi sina! S i n a! Nita ja drugo ne traim
od tebe. Nita! Jesi li me razumjela?! Sobiak je odzvanjao.
Sina?
Sina!
Sarua se uhvati za glavu a kroz nju joj, kao svjetlica proe misao: "Jest,
ovo je ve etvrti peti mjesec, a moja je utroba jo uvijek bez blagoslova. O
Gospode boe!"
Nosa Samuel je skinuo mokre cipele, bacio ih za pe i sjeo.
Donesi da veeramo rekao je, otvorio molitvenik i poeo da se ljulja.
Veerali su ranije nego obino. Nosa Samuel vakao je dugo svaki zalogaj
i klimao glavom. Jela je i Sarua, ali jedva je gutala zalogaje. Ostajali su joj
negdje pod grlom i davili je.
Te veeri nije se vie ula nijedna rije u kui nosaa Samuela. On je legao
odmah po veeri, a Sarua je pokupila sue, otila u kuhinju i sjela na sanduk.
Sjedjela je, drala ruke u krilu i buljila preda se. U glavi joj je bualo.
Hiljade misli preturale su se jedna preko druge. Bila je sva skrena. Da izae u
avliju na studen, pa da se protrlja snijegom po elu i po sljeponicama, inilo joj
se da bi joj od toga odlahnulo. Dva puta je pokuavala da se digne, ali nije
mogla. Nije imala snage ni ruke da pomakne s krila.
Gledala je nepomino u jedan prazan lonac. Tada se poe lampa da gasi.
Podrhtavao je plamiak, izduivao se i najposlije se otkinuo i utrnuo. U kuhinji
zavlada mrak, a stravina tiina ispuni taman beskraj.
 Sarua se pomaknu: "Jest, to, to je moj dug" uzdahnu bolno pa se malo
pomalo ispravi. Opruzi ruke i stade da napipava sobna vrata. Tapkala je prstima,
klimala tuno glavom i govorila: To, to je moj dug, i maloprije je sinjor-
Samuel mislio da u mu najaviti tu radost. "Ajde, da ujem, ajde govori!"
mucao je od uzbuenja i treptao od sree. A ja? ta sam mu ja, grenica, rekla?
ta? O Gospode boe!
Sasvim potitena, klonula i puna neke nemoi, otvorila je vrata i ula u
sobu. Dopuzala je na koljenima do svog leaja i legla.
Leala je, ali nije mogla da zaspi. Te noi rodila se u Saruinoj dui nova
briga: "Gospode, hoe li mi blagosloviti utrobu? Gospode, budi mi milostiv!"
govorilo je neto u njoj, ali njene usne nisu se micale toliko je bila umorna,
umorna kao mnogi koji se bore za maliak sree u ivotu, a srea im izmie sve
dalje.

SIMHA
PRIA O RADOSTIMA

l
Bio je petak.
Na upauen prozor male obuarske radnje u Limarskoj ulici pale su prvi
put te godine dvije, tri zrake ranog proljetnog sunca.
U radnji, za malim niskim stolom, sjedio je na svom pojastuenom
sanduetu udovac Rafael Maoro. Onako pognut i sav predan poslu, nije ni
primijetio kako je sunce ulo u njegovu radnju.
Ne bi on to opazio ni kojeg drugog dana. Uvijek se tako unosio u svoj
posao. Danas pogotovo. Danas je radio sa jo veim marom nego obino.
Priivao je zakrpu na cipelu svog susjeda limara Santa, a toga Santa (radnje su
im bile gotovo jedna uz drugu, dijelio ih je samo uzan prostor kojim se ilo u
neku staru zaputenu batu), toga Santa potovao je Rafael mnogo. Odlazio mu
je esto na razgovor i vrlo rado askao s njim.
Bilo mu je vrlo drago kad je od njega dobivao kakav posao. Uzimao ga je u
ruke s naroitim zadovoljstvom. Tako je bilo i tog dana.
Bijae se sav zanio. Vjeto i paljivo ubadao je ilom, pravio rupe i kroz
njih provlaio dugu otru iglu pa svom snagom pritezao uvoten, jak kanap.
Nizao je avove, sitne i este, i svaki as prihvatao za eki, kuckao njime
po rubu duguljaste zakrpe i, s vremena na vrijeme, prinosio cipelu gotovo do
samog nosa pa gledao. Trudio se koliko god je mogao da mu posao ispadne to
bolje. Htio je da zadovolji Santa i da ga Santo, kad vidi kako mu je majstorski
popravio cipele, potape po ramenu i da mu kae: Dobro ste ovo uradili,
sinjor-Rafaele, dobro. Dajte sjednite sad malo pa da zajedno popijemo kavu,
popuimo cigaru i, to je jo vanije i korisnije, da malo ispravimo svoja
pogrbljena lea. Mi smo robovi posla. Kuckamo od jutra do mraka i muimo se.
A mora se. Valja zaraditi za ruak i za veeru, a lim je skup i koa je skupa.
Sjedite, sinjor-Rafaele! Ba ste ih dobro popravili, zakrpe ste priili upravo
majstorski. Rafael se unaprijed radovao ovoj pohvali. Ve su mu sada sjale oi.
Od ovakvih sitnih i malih radosti ivio je ovaj obuar, ovaj tuni udovac,
ovaj ovjek koga je sudbina gazila na svoj nain, bijedan i udaran sa svih strana,
preplaen i povuen u se, pun snova i nekih elja, a uvijek bijedan kao da se
bijeda hvatala njega gotovo samo i jedino stoga to nije imala nikog drugog za
koga bi se zakaila.
Kad je dovrio zakrpu i zadovoljno spustio cipelu pokraj sebe, odluivao je
jedan trenutak da li da prihvati drugu (na njoj je bilo, osim da se udari zakrpa,
jo i drugih popravaka) ili da najprije pomete radnju. Bacio je pogled da vidi je
li se voda, kojom je ranije bio pokropio pod, dobro upila. Tom prilikom opazio
je svijetle mrlje po podu i sunane zrake to su prodirale kroz mala stakla na
prozoretu.
Neobino se obradova tom ivom svjetlu. Evo, i u njegovu je radnju ulo
sunce! Prosipae mu se neto toplo po srcu, pa je netremice zurio u te svijetle
mrlje. Kad je ugledao kako se u njima pui tanka para to se izvijala iz mokrih
dasaka, ispravi se, dohvati kutiju i zapali.
S naroitim uivanjem puio je ovu cigaru i, kao da je bio dokon,
promatrao je mirno kako titraju i svjetlucaju sitne estice praine u rukavima
sunca koji se bijahu razapeli izmeu stakala na prozoru i mrlja na podu. Gledao
je i kako ulazi dim u njih, kako se osvijetli i kako odjednom promijeni boju te se
plavkast i srebrn ukae oima kao neto to je duhnulo novim, vedrijim ivotom.
Dok je tako promatrao ovu igru sunanog svjetla, budila su se u njemu
neka sjeanja iz davnih dana njegove mladosti. Bijahu to sve sitni doivljaji, za
njega i lijepi i svijetli. Navirali su mu u svijest sad pojedinano, sad u itavom
roju, poput sjajnih i arobnih varnica.
Domalo se iz njih izdvajao sve jae jedan jedini i prikazivao mu se sve
jasnije u svim svojim pojedinostima.
Kroz dim svoje cigare, koji se, uhvaen u sunane zrake, udno komeao u
njima, gledao je Rafael tu arenu, ivu sliku kako se pred njim odvija:
Vee je... Petak... Mala avlija... Kaldrma pometena i oprana... Svi su
poslovi dovreni, sve je spremno za doek svete subote... Otac otiao u hram.
On, Rafael, stoji jo u sobi... Umiven je, u istoj koulji, u subotnjem odijelu...
Majka dolijeva zejtin u kandilo i namjeta ike u njemu... Iz kuhinje udara
miris subotnjeg jela koje na tihoj vatri krca... Sobiak, a s njim i iler, i kuhinja i
avlija, sve odie nekom urednou i ljepotom... Kao da je svaka stvarica
umivena... Po podu, po zidovima, svuda sjajne mrlje od sunca... a sunce tamo u
daljini, rumeno i mirno, sprema se da zae za brda... On gleda, okree se, i
(svejedno to je i njemu vrijeme da pouri u hram) nikako da se otkine s
mjesta... Samo se ogleda... A kud god pogleda, svuda je lijepo... Kao da su ove
sunane mrlje unijele u kuu i u duu neku jo nevienu ljepotu... U tom asu iz
avlije se javila njegova sestra. Djevojka se oglasila iznenadnim krikom radosti i
zanosa. Mmo, gledaj! Kauni! Pune joj ruke plavih cvjetova... Sjaje joj se
oi... Rumene joj se obrazi... Nabubrile crvene usne: Kauni, kauni, mmo!...
Treperi vazduh od tog poklika ... I zaas, eno, stoje njih troje, zajedno u avliji,
na opranoj kaldrmi... i sve troje nadvilo glave nad te cvjetove u pupu i cvatu,
nad ta uda prvog proljea... Ruke im u pokretu, jedne da daju, druge da prime.
Gledaj, Rafaele, kauni! Gledaj, mmo, ja sam ih brala, ja! uje se poklik
njegove sestre...
Mirno pui Rafael svoju cigaru i sav zanesen doivljava taj svijetao
trenutak iz svoje mladosti i hvata se za srce. Veu ga mnoge uspomene za taj
as, pa srce kuca kao da je danas prvi put poelo da udara.
Uzbuen ovako, ustao je sa sandueta, koraknuo, otvorio je vrata, podupro
ih nekom starom cipelom i unuo pred samim pragom.
Sad je udarao u njega itav mlaz sunanih zraka. Jedva je mogao da gleda.
Ukazae mu se i suze u oima. Malo zatim osjeti svu blagu toplinu kojom ga
ogrija ovo proljeno sunce. Strujala je njime kao da se negdje u njemu javie
neki topli izvori, pa se toili po njemu zajedno s njegovom krvi. Uzdahnuo je
duboko te se, ovako razdragan, zadovoljan i ponesen nekom sreom, ispravi,
koraknu i stade na sam prag pa promoli glavu. Polako je iskretae u stranu pa je
onda izdie i zagleda se u krajiak ista i vedra neba.
Stajao je tako jedan as sav u suncu, nepomian i zanesen. U njegovoj
crnoj, gustoj bradi ukazae se mnoge razasute crvene dlake. Bljetale su toliko
da se inilo da su staklene ili svilene.

2
Saraf Danijel nije nikad petkom iao kui na ruak. Toga dana bilo je
veliko spremanje u njegovom domu. Spremalo se za doek subote toga svetog
dana mira i poinka.
Svakog petka, ranom zorom, umotane u svoje duge alove, zastale bi pred
njegovom kapijom dvije ene i lakim udaranjem o vrata javljale svoj dolazak.
Gotovo u isti as, kao da ih je davno iekivala, sila bi njegova sluavka Simha
niz basamake, pretrala dvorite i otvarala vrata.
Dobro vam jutro! U pravi as ste stigle! Upravo je sinjora ulka ispekla
kavu, a i mali su hljebovi upravo izvaeni iz pei! Hodite! veselo bi Simha
pozdravljala ene i onako bosonoga, zasukanih rukava i kose umotane u maramu
kao pomamna opet istrala gore.
Bulka, ena Danijelova, bila je starinska domaica i velika istunka.
Spremanje za subotu bijae za nju jedan od najvanijih dogaaja u ivotu. Jedva
je ekala petak. Iako dosta krupna i teka, a blijeda u licu, petkom je i ona bila
sva u pokretu i sva bi se zarumenjela kao da se podmlaivala u ovom velikom
poslu.
Rena (jedna od ovih dviju ena), koja je kod nje pomagala u ovom
predsubotnjem spremanju ve vie od deset godina, kad god bi se govorilo o
suboti, nije mogla a da ne kae: "Ko hoe da osjeti ta je subota, neka ode
sinjora Bulki. Kod nje cijela kua, od avlije do tavana, odie praznikovanjem i
subotnjim mirom. A kazau vam zato. Cijela se kua sprema polako, bez urbe,
bez jurnjave, pa svaka stvar doe u svoje vrijeme na svoje mjesto. Opere se to
se ima oprati, oisti, izmete, uredi, namjesti, pa jo mnogo prije mraka kud god
pogledate, sve je spremljeno i svaki je posao dovren. Kad sinjora Bulka spusti
zavjese pa zapali kandilo, osjea se po svemu da je uao pravi subotnji mir u
kuu i da nastava u njoj. Moete da ga naete gdje god hoete: i u avliji, na
basamacima, u kuhinji, u sobama, na tavanu, svuda."
Tako pria ova Rena. Ali ne ulazi subota ba tako lako u tu kuu. Cijelog
dana rade ove dvije ene, a s njima i sinjora Bulka i sluavka Simha. Rade one
od ranog jutra, dodue rade bez urbe, ali i bez predaha. Toga se dana i ruava
onako s nogu, jedino to se kava pije sjedei i u mirnom razgovoru. Sinjora
Bulka je iroke ruke. Daruje ona ove ene kako treba, ali ih i bodri: Ko s voljom
radi, dva put vie uradi.
Sluavku joj nije trebalo nikad ni nagoniti ni bodriti na rad. Uvijek je bila
radina i uvijek je iznalazila neki posao. Ali ovih dana u ovo rano proljee
radila je takvim marom kakav se ni kod nje nikad dosad nije zapazio.
Bulka je mahala glavom: "Neka se vrne na dobro!" govorila je u sebi.
Trinaest je godina Simha kod nje. Sve vrijeme otkako je ostala siroe. A
kad je neko eljade toliko vremena u kui i uvijek pred oima, nije teko ni
zapaziti ni naslutiti ta se dogaa u njemu.
Tih dana u svakom Simhinom pokretu mogao se osjetiti dah novog ivota.
Sve se vie ukazivao u njenim oima sjaj vatre koja se razbuktava u njoj.
Petkom je Simha radila kao pomamna. Sad je bila na tavanu, sad u kuhinji,
sad u dvoritu. I uvijek kad je prolazila pokraj ena, utinula bi koju za miicu.
ene bi mazno ujkale, a katkad bi je od dragosti pljesnule rukom po ramenu, po
pleima, gdje bi prije stigle. Eto ti, avole pomamni! popratile bi taj udarac, a
Simha bi se slatko i vrpoljno smijala. Kad sinjora Bulka ne bi bila u blizini,
prasnula bi u grohotan smijeh pa se sva tresla i previjala u pasu kao kakva
razigrana djevojica.
Simha je unosila ivot u cijelu kuu toga dana. Kad bi sve tri zajedno prale
podove u sobama, najprije bi se uo samo iv razgovor, domalo smijeh pa kikot.
Onda bi se brzo javila i pjesma, sprva tiho, zatim sve bunije, da se najposlije
razlegne po cijeloj kui i ponese kroz otvorene prozore daleko po susjedstvu. U
susjedstvu zastajale bi ene u poslu i sluale.
Bile su to udne arije (birala ih je Simha po svom raspoloenju), arije
roene negdje daleko, pune melankoline enje, pune nekih beskrajnih ravnica,
veernjih tiina i dalekih zvijezda a rijei su priale o djevojci koja eka svog
dragog i o dragom koji je negdje daleko, na moru, na putu, u boju ili tamnici.
Pred podne je Simha bila sva u ivom nemiru. I kad je razgovarala sa
enama, ona je jednako ulila ui da ne bi preula kad je sinjora Bulka zovne da
ponese ruak njenom sinjor-Danijelu.
 Skoila bi usred posla, otrala, za as se uredila, obukla, bacila al na se i
sva zajapurena odlazila u ariju sa zaveljajem u ruci.

3
Ovog ranog proljea Simha je poela da prolazi Limarskom ulicom. Nije
joj tuda bio najkrai put do sinjor Danijelove magaze. Ali u Limarskoj ulici
kuckao je ekiem sin limara Santa, Lijao, kuckao i mamio. I ona je ila za tim
glasom.
Mnogi su ekii tretali u Limarskoj ulici, a pod njihovim udarcima zveao
je lim i parao ui. Buka je u Limarskoj ulici bila u svako doba dana velika. Pred
podne je bila najvea.
Simhi je godila ta buka. Osjeala se sva sretna u njoj. Njeno srce moglo je
da trepti i bije koliko je htjelo u toj buci. Niko to nije mogao uti. I njeno je srce
udaralo ludo. Tuklo je tako snano i tako jako da se i sama pobojavala da joj ne
iskoi iz njedara. Ali Simha je bila i pametna djevojka. Ila je ona lagano, njen
korak je bio miran i siguran i budno je djevojka pazila da joj zaveljaj ne is-
padne iz ruke.
Iza limenih pei u maloj limarskoj radnji, sav garav ekao je mladi Lijao,
sin limara Santa. Izmijenili bi poglede u jednom kratkom asu a djevojka, da
se bolje zadovolji, kad je stizala na oak, okretala bi se i pogledala jo jednom
natrag u ulicu.
Tako se, njih dvoje, gledalo i onog petka kad je Rafael Maor bio prenio
svoje pojastueno sandue do pred sama otvorena vrata, onog petka kad je taj
tuni obuar s krajikom vedra neba u oima dovravao Santinu drugu cipelu. I
dogodilo se da se toga petka nisu sreli samo njihovi radosni pogledi nego se sreo
i Rafaelov sanjarski pogled sa Simhinim.
Simha je prola sasvim blizu ispred njegovih vrata i Rafael je mogao da
vidi kako su joj oi pune radosti. I ne samo to. On je vidio kako se djevojka
divno osmjehuje. Vidio je i kako je taj osmijeh topao i drag. Ali sve je to dolo
suvie nenadno. Kad se sjetio da se podigne i pogleda za njom, bilo je sve kasno.
Djevojka je ve bila zamakla za oak i ula u drugu ulicu.
San ili java?
Rafael je okretao glavu desno i lijevo i htio da se snae. Da to nije bilo
kakvo privienje? Ne, nije! On je trezven i jednostavan ovjek. Jest, danas ga je
sunce proelo nekim udnim, vedrim osjeanjima, ali svejedno, ovo sa tom
djevojkom nije bila nikakva varka, nikakav san. Blistale su oi tako divno kako
mogu samo ive da blistaju. Ni u svojim snovima ne bi on takve oi mogao da
zamisli! Pa ta moe to da bude? Je li se to nagovijeta njegova srea danas?
Poelo je s ovim zrakama sunca. Nastavlja li se to s ovim oima?
Navirale su mu misli i pitanja. Zato je djevojka gledala u njega? Zato se
tako osmjehivala? Moda joj je neko ta rekao o njemu? Ko? Ko li je to mogao
da govori njoj o njemu? O Gospode boe!
Mirovao je eki u njegovoj ruci. Misli su tkale neko pauinasto svileno
tkivo. I sve se to sjalo u suncu, blistalo kao to su blistale oi u djevojke.
ta to kontate, Rafaele? prenuo ga je neki prolaznik iz tog sna.
Rafael je brzo, kao uhvaen na nekom neprilinom poslu, prihvatio za
cipelu i stao ivo da prikiva drvene avle, ali za as je opet pao u ova draga i
uzbudljiva razmiljanja: Sigurno e opet naii ovuda! Treba da se pribere i
mirno, bez ikakvog uzbuenja, da gleda ne bi li kako shvatio ta je to s tom
djevojkom. Moda je ona bogzna koliko puta ve prola ispred njegovih
pritvorenih vrata a danas, danas ih je, evo, najzad nala irom otvorena. Sunce,
ove dvije-tri zrake, ove svijetle mrlje po podu, one su ih otvorile. udni su
putovi boji! udni! Ili je to moda kakva luda ili luckasta djevojka? Ne... Ne...
to nije. To nije nikako! Zdrava je... vidio je on... Drukije su oi u bonika ...
Drukije.

4
Jevreji su petkom rano zatvarali radnje. Trebalo je otii kui i spremiti se
za subotu i na vrijeme, jo prije mraka, stii u hram na molitvu.
Tog je petka Rafael Maoro poslije svih drugih Jevreja zatvorio svoju
radnju. ekao je siromah nee li naii opet ona djevojka. ekao je, vrtio se u
radnji, izgledao, ali uzalud. Djevojke ne bi ni otkuda da opet proe Limarskom
ulicom.
Mala Streja, Rafaelova ki, bila se zabrinula za oca. Zakasnie, oe, u
hram! Pouri! rekla je kad je najposlije stigao. Rafael se navrat-nanos umio i
presvukao.
Subota mu je bila duga. Nikad mu se nije ni jedan dan oduljio tako. U
nedjelju je bio prvi koji je otvorio radnju u Limarskoj ulici, iako se i sam nadao
da e djevojka ako proe istom oko podne naii ovuda. Cijelo je vrijeme
oslukivao korake, gledao i toliko se napinjao da se od tog iekivanja teko
umorio. I sve je bilo uzalud. Tako su prola jo dva dana. U srijedu je bio neto
mirniji. uo je ko je ta djevojka i kako se zove. Doznao je da djevojka petkom
nosi ruak svome gazdi sinjor Danijelu. Sve je on to dokuio a da niko nije
mogao ni naslutiti da se za nju raspituje. Udesio je on to sve oprezno i vjeto.
Nije pitao ni limara Santa, niti koga drugog susjeda iz Limaraske ulice. Ne bi to
bilo mudro. Ne. Rafael je vano i zadovoljno trljao ruke i jedva ekao petak.
I Simha je isto tako nestrpljivo iekivala taj dan.
I ponovilo se ovog drugog petka sve kao i prolog. Sve je bilo isto, samo
to se Rafael toga petka bio namjestio da je mogao pogledati za njom a da to
niko ne mogne da opazi.
Ovog petka vidio je Rafael kako se Simha, kad je stigla na oak, okrenula,
okrenula i slatko nasmijala. Vidio je dobro. Njemu, njemu se osmjehnula.
Nikome drugome.
Gospode boe! a kome, kome bi se drugom mogla i osmjehnuti!
rekao je gotovo glasno. Bio je sav zanesen. Mrak mu je padao na oi od tog
zanosa.
 I dok je sinjor Danijel, taj gazda, taj ugledni saraf, taj visoki i krupni
ovjek, u crvenom dubokom fesu sa svilenom kiankom na njemu, dok je taj
gazda vano, kao to je vano brojao dukate i sufurine, drijeio zaveljaj u kome
je bilo brino zamotano sue sa jo toplim jelima i sjedao za tezgu da umae
zalogaje bijela hljeba u masne zaprke dotle se obuar Rafael Maoro, ovaj
tuni udovac, onako zarastao u gustu bradu, u zamaenom fesu, pogrbljen,
upalih, ali sjajnih oiju, bio zagledao u komadi prljava voska. Zurio je u tu
stvaricu, ali je nije vidio. Mjesto nje vidio je nasmijanu djevojku, djevojku
Simhu. Kao da je stajala tu pokraj njega, do njegova stola i kao da je bila u
razgovoru, u nekom prianju s njim, i kao da se spremala da sjedne i da lako,
natenane, nastavi svoje zamamno prianje.
Simhi je bilo blizu trideset godina. Bila je osrednjeg rasta, zdepasta, kratka
vrata. Tvrda kovrava kosa, crna i sjajna, bila joj je poeljana na razdjeljak i
spletena u dvije kratke, vrste pletenice koje su joj padale na plea. Imala je
male oi, tamne i sjajne. Nos joj je bio tupast, s neto naprijed okrenutim
nozdrvama. Ali se od svega na njenom licu najvie isticahu krupne nabrekle
usne i obrazi osuti malim crvenkastim suhim bubuljicama. Obla ramena i pune
miice, a pogotovo isturena prsa mogla su se jasno nazrijeti i pod irokim
haljinama. ak i pod alom. Hod joj je bio vrst a korak kratak. uljave i grube
ruke odavale su svu njenu snagu i radinost.
Rafael je Simhu viao samo pod alom, ali on je nju osjetio tano onakvu
kakva je zaista bila.
Zdrava je, zdrava kao malo ko u ovom gradu! ponavljao je on
zadovoljno u sebi. A ne smeta nita to nije lijepa. Dosta je to je debeljkasta i
obla.
Onog dana kad je utvrdio da joj je blizu trideset godina, njegova se radost
podvostruila. Sve se, evo, nalo u ove djevojke, sabrano i zbijeno, kao to je i
ona sama! Snivao je o novom ivotu, o radostima, cupkao bradu, kontao i
zanosio se.
U tom zanosu i snatrenju prolazile su nedjelje a s njima i petci. Stvar je sve
vie sazrijevala, dok najzad nije bila i sazrela. Rafaelu se u njegovom zanosu bar
inilo tako. On je bio ve odavno podrezao bradu a svakog petka, na dva sata
pred podne, odlazio je do kalupije Leza da mu se nakalupi fes (i to nije bio vie
njegov zamaeni fes, nego, onaj novi, subotnji). I hodao je drugaije. Isturao je
prsa, a hod mu je bio iv. Bio je ve i malo nasmijan. Iz oiju mu je bila neka
vedrina.
Gledajte, Rafael nam je opet ivnuo! govorili su ljudi. A Rafael ne
samo da je bio malo ivnuo, nego je Rafael bio pun neke unutarnje sree i
provodio je najradosnije dane koje je do tada imao u svom tunom ivotu.

5
Ponesen ovim svojim eljama (te su se elje bile duboko ukorijenile u
njegovu duu), sanjao je divne snove.
 Oenie se, uzee ovu Simhu i srea e najzad s njom ui u njegovu kuu.
Srea, koja nije dosada nikad ni zavirila, a kamoli koraknula u nju.
Tih je dana ponirao sav u one duge godine koje je proivio s pokojnom
Lunom, tom od roenja boleljivom enom. Svu bijedu tog ivota, poevi od
dana kada ga je otac po svojoj volji zaruio s njom, pa sve do njene smrti, sve te
godine, pune njenih patnji i njegova stradanja pored nje, proivljavao je do
najmanjih sitnica. Kopkao je po tim godinama, dugim i u beskraj otegnutim,
eprkao je i traio sve one najgore to je bilo u njima pa se onda, odjednom,
izvijao iz tog jada i emera u ovaj novi ivot, koji je sebi doaravao i koji se
raao na oblinama, na zdravlju, na snazi i na vrstim nogama sinjor Danijelove
sluavke Simhe.
Vrhunac svoje sree gledao je u jednom ljetnom danu: Eto, zatvorio je
svoju radnju i poao kui. Usput je kupio kruaka i veliku dinju. im je uao u
sokak, spazio je odmah s oka kako na avlijskim vratima sjedi Simha i njegova
kerka Streja. Streja je sada sva preporoena. Vratila se djevojici, ili bolje
reeno, sad se prvi put u njenim oima ukazala ona divna djetinja veselost i raz-
draganost. Kikoe i trese se od smijeha, kao da je neko kaklji po slabinama, ve
na samu neku smijenu ili udnu rije, na neko malo veselo kazivanje. Tri
naokolo kao omamljena radostima kojima ne moe da nae uzroke i baca se
rairenih ruku Simhi, maehi svojoj, na prsa pa je grli i zagrcava se od
zadovoljstva, razdraganosti i djejeg nestaluka.
Sinjor padre! otac! uje on kako Simha kazuje djevojici, a Streja
podie glavu, kao bunovna, pa kad ga spazi leti mu u susret u ludom trku,
gotovo da se prostre po neravnoj kaldrmi. I sva se ustremila da ga poljubi u ruku
i da ga pogleda ivahnim i sjajnim oima i da tim pogledom kae sve ono to
nikad rijeima ne moe kazati. I odmah zatim da se oglasi pitanjem: jesu li
kruke, oe, to nosi u marami? jer ona je od sveg voa tog ljeta najvie
voljela kruke.
A kad e spaziti dinju u njegovim rukama, zaboravie i na kruke i nee
mirovati dok je ne uzme u svoje ruke da je, sva sretna i ponosna, ponese sama
makar i to dvadeset koraka do kue... Simha je ve ula u kuu, jer ne prilii
eni da ga na avlijskim vratima doeka.
U kui, u malom sobiku i jo manjoj kuhinji, odie sve urednou i
istoom i ori se Strejino avrljanje. Pljee djevojica rukama, skaui oko
dinje, mljacka jezikom (ona je zagrizla u kruku i slatki su joj sokovi procurili
niz bradu).
A Simha, poto je iz djeijih ruku primila i pomirisala dinju, brzo je nala
tenderu, otila na bunar, natoila vode i stavila dinju da se hladi.
Veera je slatka: komad hljeba i malo travnikog sira, nekoliko kruaka i
dobra krika dinje. Ko veerava tako? Carevi! Pae! Jo e i kavu popiti napolju
u avliji. Tamo je Simha namjestila neki sanduk, prostrla je po njem komad
zakrpljene, iste ponjave. Tu e sjesti, popuiti cigaru, posrkati fildan-dva kave
i sluati kako se Streja sprema da legne, kao i uvijek, na minder, dok e Simha
prostirati slamaricu, areni arav i jorgan, koji je sad zakrpljen, rastresti
zgrudvanu vunu u jastuku i stavljati ga na uzglavlje. Eno je, klekla je nasred
sobe, as pjevui, as mazno opominje Streju nek spava, jer sutra treba rano
ustajati. Kad smiri djevojicu, izii e i ona u avliju, ali nee sjesti, nego e
onako, na nogama, prestajati malo. Porazgovarae, posavjetovae se s njim o
ovom i onom pa onda poi na poinak...
Tako je on zamiljao svoju sreu.
Bio je sav izbezumljen od nekog milja i radovanja.

6
Rafael Maoro nije odavno proao ulicom u kojoj se nalazila mala Kuina
radnja.
On se uklanjao tome ovjeku kad god ga je sretao.
Taj Kuo, koji se mnogo bavio provodadijskim poslovima (donosili su mu
koju paru ili kakav poklon), taj je Kuo, im je prola godina od Lunine smrti,
bio navalio na Rafaela da ga oeni. Dolazio mu je svake nedjelje i salijetao ga na
sve mogue i nemogue naine.
Rafael je htio da se oeni on je ak to i jedva ekao ali kako da se oeni
kad mu Kuo nudi samo neke udovice sa troje ili etvoro djece, sve neke ene
uvele, oronule i smlavljene pod tekim teretom ivota. Uzalud ih je Kuo hvalio,
uzalud im je iznalazio kojekakve vrline i krepkosti. Nije pomagalo ni to je
onako prikriveno iznosio i opisivao njihovu enstvenost, njihove ari i ljepote.
Badava to ga je potezao sa svih strana, Rafael se nije dao nagovoriti.
Bolje je da ovako ivotari sa svojom malom Strejom, pa makar se i patio,
nego da se vee sa enom nezdravom i oronulom. Bio je uvjeren da je svaka
mrava ena bolesna, da svaka nosi u sebi neku boljku, bilo to u stomaku, ili u
crijevima ili negdje duboko u svojoj utrobi.
Svaku je takvu enu zamiljao kako se previja u nekim tekim grevima,
kako jaue od bolova ili kako iscrpljena i iznurena lei zavezane glave, sva u
dubokom oaju.
Proveo je on mnoge godine sa svojom pokojnom enom Lunom, koja je
bila tako mrava i bolesna, propatio je mnoge muke s njom i dosta mu je toga.
Sad je on sanjao o zdravoj i punakoj, nasmijanoj i vedroj eni, i nikakvi napori
toga Kua, inae vjetog i iskusnog provodadije, nisu mogli da ga pokolebaju a
kamoli da ga obrlate.
Naite mi zdravu enu i bez djece pa u da se enim govorio je Rafael
Kui.
Kuo ga se najposlije okanio i ostavio. Neka ivi kao "mono"21 neka
eka dok kakva kraljica poalje prosce po njega gunao je Kuo u sebi.
Ali, evo, sad je dolo vrijeme da Rafael potrai Kua. Zapravo, on je
oekivao da e se Kuo javiti sam. Pomalo se ak udio kako to da ga nema. Ta
valjda je Kuo saznao za ovo to se dogaa u Limarskoj ulici. Pa zato ne
dolazi? Sad bi se brzo sporazumjeli. Ova je ak i djevojka, a zdrava, punaka...
 7
Rafael je bio ovjek strpljive prirode i bio je ve nekako navikao da eka
na svoju sreu pa je i mirno i strpljivo ekao. Ali ipak, stvar se otezala i suvie
dugo. Njegov je nemir bivao sve jai. Zanosei se novim ivotom sa ovom
Simhom, zdravom i vrijednom enom, poeo je da pati od nesanice, od tekih
snova. Vrzla mu se ona stalno po pameti i on je volio da jednako misli na nju.
Ali sad, sad mu je ve bilo dosta i tih praznih snova, vrijeme je bilo da se ivot
ivi, a ivot sa Simhom izgledao mu je tako zamaman i tako lijep! I pjesma e se
uti u njegovom sobiku, u njegovoj kuhinji, u njegovoj avliji! I radost e ui u
sve te budake njegove kue pa i same njegove radnje! Simha e sa sobom
unijeti u kuu i komad ovog proljea i komad ovog ljeta zajedno sa njegovim
suncem, njegovim toplim vjetrovima, njegovim beharom, arenim cvijeem i
prvim voem i bostanom. Njene e ruke da rastjeruju svu tugu i bijedu koja se
sad krije u njegovoj kui. Okreie zidove, oprae podove, oblijepie peuricu,
zakrpie rublje i zakiena strukom rute doekivae ga svake veeri, sjajnih
oiju, izlazie pred njega do nasred sobe, turajui Streju preda se, da ga dijete
njegovo poljubi u ruku
I malu e Streju voljeti ta Simha. I dijete e osjetiti kako su mazne ruke
kada miluju duom i srcem, pa e joj se djevojica bacati oko vrata i aptati kako
je voli i kako je srena.
Rafael se najzad odlui da se uvrati Kui u radnju. Ui e, pozdravie se s
Kuom i kazae mu: tako i tako. Ima ve dva mjeseca kako Limarskom ulicom
prolazi ova Simha. Gledamo se, a prilika smo jedno drugom, pa eto, sinjor
Kuo, govorite s kim treba da se govori, svrite ovu stvar.
Kad se pribliio Kuinoj radnji na desetak koraka, obuzeo ga je stid pa je
proao pokraj radnje a da nije ni pogledao u nju.
I jo nekoliko puta proao je tako a da se nijednom nije usudio da ue.
Meutim, Kuo ga je zapazio. Primijetio je i sve promjene na njemu.
Hm! Hm! klimao je Kuo glavom premeui u rukama neki enski
crveni kiobran koji je trebalo zakrpiti. Zaista, ivnuo je na Rafael, ivnuo.
Trebae da mu se navrati. I to to prije. Mogla bi me pretei tja-Sterua.
Kuo nije oklijevao dugo. Ve se sutradan pojavio u otvorenim vratima
Rafaelove obuarske radnje.
Dobar dan, sinjor-Rafaele pozdravio je i onako preko naoara pogledao
je u obuara da bi vidio kakav e utisak ovog puta uiniti njegov dolazak.
Rafael, im je ugledao Kua, pretrnuo je i zbunio se. Jedva se pribrao.
Ponudio je Kuu da sjedne i stao da se dobroudno smjeka.
Sve je dobro i u redu! rekao je u sebi stari provodadija i zakoraio u
radnju.
Nisam doao na dug razgovor poeo je Kuo vjeto. Svratio sam
samo da vas neto upitam. Dajte, recite mi, ta mislite, zato sam vam doao?
Rafael se pravio nevjet. Spustio je eki i ilo na sto i gledao je mirno u
Kua. Oi su mu bile sjajne.
Odakle da znam? Ajde, da ujem od vas, sinjor-Kuo. Dajte, sjednite!
Doao sam da se raspitam koliko vam je godina.
Rafaelu je kao munja proletjela misao kroz glavu: Evo, razgovarali su o
meni i o Simhi i neko je (Rafael je mislio na sinjor-Danijela), neko je rekao da
sam ostario i da nisam Simhin par.
Ova ga je misao bila malo uznemirila. Gledao je ve kako se svi njegovi
snovi rue u bezdan ali, znajui da izmeu njega i Simhe nema velike razlike u
godinama, brzo se osokoli i sabra sve svoje snage da bi spasao svoju sreu.
Trebalo je da im dokae da u tome ne moe da bude, niti da ima nikakve
smetnje. Nije on star, nipoto star slobodno neka mu pogledaju u lice. Bradu
je, eto, skinuo, a vidjee oni, on e i jo bolje da izgleda, samo neka pone ivot
ivot sa Simhom!
Sve je ovo razmislio Rafael u jednom kratkom trenutku pa je uspio da
rastjera prvobitni strah a na njegovo mjesto da isturi osmijeh, nenametljiv, ali
siguran.
ta mislite vi, sinjor Kuo, koliko raunate vi da mi ima?
Kuo je buljio u svoje cipele, onda se zagleda u tavanicu, zatim je skinuo
naoare i tarui maramom stakla rekao je:
Raunam da vam ima pedeset.
Pedeset! nasmijao se Rafael. Jo bi mu milije bilo da je Kuo rekao:
pedeset i pet. Neka, neka oni samo tako misle! Njemu je mnogo manje. I on e
im to dokazati. U jednoj molitvenoj knjizi, na unutarnjoj strani korica, zabiljeen
je dan njegova roenja. Rodio se na sam Tiabeav22 te i te godine. Pie to u
knjizi i sve je to ispisano lijepim i itljivim pismenima, a pisano je osmog dana
po njegovom roenju. Moe to svako da vidi i da se uvjeri.
Siguran da e u pitanju svojih godina iznijeti pobjedu, Rafael se zadovoljno
smjekao.
Manje, sinjor-Kuo, mnogo manje! rekao je.
ta kaete? pravio se Kuo kao da nije uo.
Manje, mnogo manje! ponavljao je Rafael.
etrdesetpet?
Jo manje.
Ma, ne moe to biti odbijao je Kuo.
Moe, pokazau vam knjigu u kojoj je to zabiljeeno. Na Tiabeav
navravam etrdesetu.
etrdesetu?
Jest, etrdesetu!
udno! rekao je Kuo. Dodue, sad izgledate mlai, a dok ste nosili
bradu, izgledalo je kao da vam ima i preko pedeset.
Rafael se glasno smijao i mahao rukama s puno nekog samopouzdanja i
vjere u sebe.
A kako vam ide posao, sinjor-Rafaele?
 Dobro, hvala Bogu doekao je Rafael brzo i, kao da je htio i to neim
da potkrijepi, pruio je Kui crnu duhansku kutiju do vrha nabijenu utim
duhanom.
Kuo je lagano savijao cigaru.
Raduje me sve ovo to ujem govorio je sveano i u duim stankama.
A vidim sad... da, da... zaista dobro izgledate. Zdravi ste. Sve je u redu. Sve.
Kuo je pripalio, odbio dva-tri dima, pogladio bradu i naglo ustao.
Moram u radnju. Imam da popravim neke kiobrane. Muterije mi ne
daju mira. Navaljuju da im svrim posao kao da e, eto, sutra padati kia. Ostajte
zbogom, sinjor- Rafaele!
Zbogom poli, sinjor-Kuo! otpozdravio je Rafael a u sebi je pomislio:
uri se Kuo da sve ovo javi sinjor-Danijelu.
Sav razdragan i uvjeren da Kuo odavde ide ravno do sarafa Danijela,
Rafael se spremao da prihvati svojski posao.
Uto se Kuo na samom pragu okrenu i ree vano:
Bila bi jedna dobra prilika za vas.
Rafaela kao da probode neto kroz srce. Ovaj mu se uvod nije nikako
svidio. Oekivao je da e Kuo kad bude govorio o Simhi sasvim drukije poeti
razgovor. Nee biti tog njemu tako odvratnog uvoda: "Ima jedna dobra prilika"
nego e kazati: "Vi, kako sam uo, hoete Simhu. Ja sam govorio sa sinjor-
Danijelom i doao sam da vas pitam koliko traite miraza. Mnogo ne traite
jer ona je sama zlata vrijedna. Eto, uli ste ta sam imao da vam kaem, a sad
govorite vi!"
Tako je udovac Rafael oekivao da e Kuo kazati i bio je spremio i svoj
odgovor. Odgovor je bio kratak: "Neka donese ta joj dadne sinjor-Danijel
meni e biti dosta".
Tako je on zamiljao da e se odvijati razgovor izmeu njega i Kua.
A ta je sad opet ovo? Kuo govori kao to je prije govorio. "Ima prilika..."
O kome to govori Kuo?
ta je, ta mrtite odmah elo? pita Kuo. Udovica Rena je dobra
prilika. I nema mnogo djece. Svega troje. etvrto joj je umrlo zimus. Ima i svoju
kuu. A ena je u najboljim godinama. Uostalom, poznate je dobro, vaa je
muterija, esto se uvraa u vau radnju i vi se rado zadravate u razgovoru s
njom.
Rena je dobra prilika, ali nije za mene suho je rekao Rafael.
Ne znam, zato ne bi bila za vas?
Ima mnogo djece. Eto zato.
Pa djeca su blagoslov boiji. To vi znate bolje od mene. I dobra su
Renina djeca.
Neka su joj iva i zdrava! Rafael je uzeo da voti kanap.
Razmislite, sinjor-Rafaele. O svakoj stvari treba razmisliti. Ne treba
odbijati sreu kad zakuca na vrata.
Nema ta da se razmilja. Sve sam ja ve davno razmislio rekao je
Rafael odluno i pomalo srdito.
Ne ljutite se, sinjor Rafaele. Ja vam elim samo dobro. Rena bi, po mom
miljenju, bila vrlo dobra prilika za vas. Ali nita, ako niste sporazumni,
ekaemo. Nai e se druga prilika. Samo vrijeme, vrijeme prolazi. Koliko ste
ve udovac? etvrta godina, koliko ja znam. etvrta.
Rafael nije odgovorio nita.
Kuo je lagano iziao iz radnje.
Rafael je ustao, pritvorio vrata za njim i opet se vratio na svoje sandue.
Bio je ogoren i sav utuen.
Nije prolo ni nekoliko dana, dola je stara tja-Sterua. Dugo je starica
provirivala na malo prozore dok je razabrala da je Rafael u radnji i da je sam.

8
Dobar dan, sinjor-Rafaele poela je starica. Pozdravite me
dobrodolicom, jer vam nosim sreu. Lani sam bila kod vas, ali niste bili
zadovoljni. Danas, nadam se, neemo se vui mnogo amo-tamo. Vi ste ve sami
preli pola puta. Sve ja znam.
Starica je mirkala i mahala znaajno glavom.
Rafaela je neto zagolicalo u grlu. Prvi mu se put poslije razgovora s
Kuom opet ukazala Simha, opet vrsto povezana s njegovim ivotom.
Stariine rijei: "Sami ste preli pola puta" jasno su mu govorile da se radi
o njoj.
Gledao je u staricu, zagledavao se as u njena tanka usta, a as u njene oi
iji su kapci bili po rubovima upaljeni i gotovo bez trepavica. Nestrpljivo je
traio da sagleda u njima ta e mu u iduem trenutku kazati. Htio je svojim
prodornim pogledom da izvue iz nje ono glavno to ima da se kae, da se
preskoe sve nepotrebne rijei i sve navike i ceremonije uobiajene prilikom
ovih ponuda.
Starica, od glave do pete umotana u dugaki, tanki al vinjeve boje sa
izblijedjelim arama unaokolo, bila je oznojena i teko je disala. Mahala je
rukama da se rashladi, a onda je s glave polako i oprezno smicala al i smjetala
ga vjeto u naborima na ramena pa je polako primakla stolicu i nastavila.
Ostavite, Rafaele, tu smrdljivu cipelu i sluajte dobro to u vam kazati.
Rafael je kao kakvo posluno dijete spustio cipelu pokraj sebe i buljio je u
nju.
udni su putevi boji. Dobro je to me lani niste posluali. Dodue, i
Rahela je bila prilika za vas. Bili biste i s njom sretni. Ja znam ta radim. Ne
bavim se ja ovim poslom da bi me darovali, da bi me o svadbama aavali.
Meni je stalo da dvoje ljudi poveem kako bi lake ivjeli. ivot je teak. Eto,
sinjor Rafaele, vi se patite, pati se i vaa mala Streja s vama. Vama treba ena,
kuanica, domaica da vam gleda malu Streju, jer Streja je jo dijete. A treba
vam i da imate s kim da porazgovarate i koju dobru rije i da se raspoloite. Nije
vam sto godina! A napatili ste se pokraj bolesne Lune dosta. Svi to dobro
znamo. I, evo, dolo je vae vrijeme. Vi znate o kome ja govorim. Vi nju hoete.
Vama se ona svia. Znam ja. Sve ja znam.
Starica je razvukla u smijeh svoja tanka usta. U njima su se ukazala dva-tri
zuba, uta i klimava.
Sve ja znam. A sad sluajte da ujete ono to je glavno.
Rafael je primakao svoje sandue i, sav ustreptao, ekao kad e starica da
spomene Simhu pa da se nemir slegne u njemu, da odahne od ove napetosti u
kojoj je ivio posljednjih nedjelja.
Dajte, dajte da ujem govorio je uzbueno i nemirno.
Ima ljudi poela je tja-Sarua mirkajui i obilazei vrkom jezika
svoje tanke usne. Ima dobrih i ravih ljudi. Ravih vie nego dobrih. Dodue,
ne vjerujem, ali moda vam je ipak kogod rekao da ono nije njezina kuica. Ali
ja vam kaem da svako lae ko vam tako govori. Kuica je njena i nema
nikakvog duga na njoj. I ovo da znate: padavicu joj je imalo ono dijete to je
zimus umrlo, a ovo troje, koje joj je ostalo...
Udovica Rena! istisnu Rafael kroz zube i podie se na noge. Iz oiju
mu je sijevao bijes.
Ona, ona! ekala sam da je sami spomenete zaradovala se starica.
ula sam kako je potujete i kako s njom razgovarate kad vam doe kao
muterija. Sjednite da vam kaem i ovo...
ta da mi kaete? ta? upao je Rafael ljutito starici u rije.
Starica je otvorenih usta gledala u njega i vidjela je kako se Rafaelovo lice
mrti i kako tamni.
ta vam je, sinjor-Rafaele? upitala je sva u strahu da Rafaela ne
spopadne djetinja.
Obuar je gurnuo nogom sandue, vratio ga na staro mjesto, pa sjeo i
prihvatio za posao.
ta vam je zaboga?
Nita odvratio je suho, nakaljao se i pljunuo u jedan budak.
Zar vam nije Rena po volji?
Nije.
Zaboga miloga, ta joj fali? Nemojte da odbijete tu priliku. Zivjeete kao
paa.
Neu da ivim kao paa!
Ma kako neete? snebivala se starica ne toliko zbog odgovora koliko
zbog Rafaelova uzbuenja.
Neu!
Ama razmislite. etiri ste godine udovac. Hoete li da ostanete ovako
itavog svog ivota? Mala vam se Streja pati...
Neka se pati! Neu i gotovo! Rafael je bacio cipelu u oak i dohvatio
drugu.
Tja-Sterua je brzo navukla al na glavu i mumljajui neto u sebi izala je
na ulicu.
 Rafaelu je drhtala ruka. Nije mogao ni ilom ni ekiem da radi. Bio je
srdit i sav u nekom unutarnjem pokretu. Prvi put se u njemu javio neki bunt,
neki krik, neka elja da zaprijeti stisnutom pesnicom. Gotovo nije sebe mogao
da prepozna. ta, ta hoe od mene? Zar da ga opet veu sa enom s kojom e
voditi bijedan ivot? Nju su mu nali, tu udovicu Renu, to suhonjavo, izdueno
stvorenje sa guom pod vratom! Dvije-tri ga godine motaju, ganjaju i salijeu, a
eto koga mu nalaze! Uvijek neke udovice sa etvoro-petoro djece! I da su
zdrave, nego sve neka izmodena, ispijena stvorenja. Da dirindi za njih, za
njihovu djecu, da se pati i povija iju dok se ne savije u klupko i prevali na
zemlju! Da se nije borio i odbranio, jo bi ga prije dvije godine svezali s onom
udovicom Lejom i danas bi njeno estoro djece vritalo u njegovoj kui. Hljeba
im ne bi mogao dosta da zaradi! A njegova bi Streja davno bila sjenka od
djeteta. upala bi je ta djeurlija za kosu, razbijala joj svaki dan glavu, a za-
logaje joj otimala iz usta!
I jo mu govore o nekoj njegovoj srei. Pu! sram ih bilo! Rena! Rena da
mu donese sreu!
Pljunuo je jo jedanput, odgurnuo stoli, ustao i iziao.
Otiao je na esmu i tu se umio. Dobro se pljuskao vodom po elu i oima.
Kao da je htio da otjera neku muku iz glave.
Na povratku u radnju gegao se polako i zagledavao u limarske radnje.
Mislio je ako niko, a ono e ga limar Santo pozvati na razgovor. Bio je eljan
jedne dobre rijei.
Limar Santo nije ga ni primijetio. Bio je zabavljen poslom. Zajedno sa
sinom Lijaom prikivao je noge na veliku etverouglastu limenu pe.

9
U ponedjeljak je Rafael svratio limaru Santu, tom svom prvom susjedu.
Odluio je da povede s njim razgovor o Simhi i da ga zamoli da mu udesi tu
stvar. Sve je i onako gotovo. Samo treba da se progovori sa sinjor-Danijelom.
Rafael se najprije dugo odluivao da sam ode do Danijela i do njegove ene
sinjora Bulke. Mislio je da e to biti najbolje. Otii e, kazae zato je doao.
Govorie otvoreno i stvar e se svriti brzo i u najboljem redu.
Bio je smislio sve ta e rei sinjor-Danijelu. Svaku je rije bio pripremio.
Dane i noi spremao se i bio je odredio da zavri rijeima: Eto, stoga hou da
se oenim Simhom, a to se tie miraza ta god joj date meni je pravo.
Sam se sebi udio kako su mu na pamet dolazile tolike rijei i tako pametne
misli. Pametne i odrjeite. Predstavljao je sebi kako ulazi u magazu, kako nalazi
sinjor-Danijela za stolom, samog i bez posla. Sjedi, puta brojanice od sedefastih
bobaka kroz prste i ljulja se. im se pojavljuje na vrata, sinjor Danijel se pomie
na svom mjestu, ne ustaje dodue, ali ga pazdravlja s puno panje, daje mu
rukom znak da sjedne, prua mu kutiju s duhanom i poruuje kavu. I poslije
uobiajenih pozdrava i pitanja za zdravlje i kako poslovi, razgovor se sam od
sebe okree na stvar. Sinjor Danijel hvali svoju sluavku, ali mnogo to e otii
iz njegove kue, ali kako je on, Rafael, ovjek od karaktera, poten i radin
drago mu je to e joj biti dobro kod njega, a i njemu, Rafaelu, e biti lijepo.
Zdrava je to djevojka, radina, raspoloena, vrijedna.
Tako je obuar zamiljao svoj razgovor sa sinjor Danijelom i uvijek kad bi
doao do ovog mjesta, stao bi... Obuzimao ga je neki zanos i sav je bio kao u
nekom bunilu.
Na ulici, kad bi se sjetio svih tih svojih matanja, postidio bi se pred samim
sobom i udio se kako je mogao da dolazi na takve misli.
Kad je morao da proe ulicom u kojoj je bila sinjor-Danijelova magaza
strepio bi da se ne sretne s njim. Bojao se da mu sinjor Danijel iz oiju ne
proita sva ova njegova luda i nemogua matanja.
Sinjor Danijel bi se snebivao. I s pravom. Te se stvari ne svravaju tako.
Gdje se to vidjelo!
Skretao je brzo u prvu uliicu, gledao preda se i hitro ulazio u svoju radnju.
Odluio je da govori s limarom Santom.
I tako je tog ponedjeljka, onako usred posla, odjednom odloio no kojim
je rezao kou za donove, otrao je znojavo elo, skinuo konu kecelju i uputio se
njemu.
Bio je danas sasvim odluan. Svaka mu je kretnja bila iva. Znao je da je
limar Santo sam, da mu je sin Lijao otiao na Bjelave da namjeta neke oluke i
trebalo je danas da iskoristi ovu priliku.
Uao je i pozdravio. Santo je bio dobre volje. Naruio je kavu. Razgovarali
su o poslu, o nekom trgovcu koji je nabavio vrlo rav lim, o nekim novostima u
gradu, dok najposlije nije Rafaelu uspjelo da u razgovor zgodno uplete svoju
stvar.
Dobra je ova djevojka Simha rekao je i spustio fildan preda se.
Koja Simha? upitao je Santo onako iroko a pomalo kao da je i
iznenaen, kao da prvi put uje to ime. U sebi je, meutim, pomislio: Tako, to je
moj Lijao odabrao Rafaela da progovori koju dobru rije o Simhi. Ne poputa
mladi nikako.
Pa znate koju ja mislim. Vidjeli ste kako prolazi ovuda ... petkom ...
Limar Santo gledao je u Rafaela i dobroudno se smjekao. Obuar je
stidljivo oborio oi.
E, moj sinjor-Rafaele! Mnogo, mnogo sam ja razmiljao o toj stvari.
Jeste, dobra je to djevojka, imate pravo. Ali ta djevojka ima jednu falinku.
Rafael se, iznenaen, pokrenu, podie glavu i pogleda limara u oi.
Falinku kaete da ima?
Falinku! Falinku, moj sinjor-Rafaele potvrdi Santo s nekim tunim
prizvukom u glasu i dodade. Zato se dosad nije ni udala. Zar vi to niste znali?
Rafael je bio poraen. "Zato se dosad nije ni udala!" Pa to, zaboga, mora da
bude neka teka falinka. Na kakvu manu nije on sve ovo vrijeme uopte
nijednom pomislio. Mislio je, nije se djevojka udala, jer se nije nala prilika.
Nita vie. A kakva e to biti falinka? Noga joj ni jedna ne fali. Ni noga, ni ruka.
Nije sigurno gluha, a nije ni nijema, ni orava. To zna sigurno. ta bi moglo
drugo da bude? ta? Odjednom mu proe kroz glavu da e to sigurno biti neka
tajnovita bolest, neto to se tie enskih stvari. Svata mu je padalo na pamet. I
doe mu teko. Srce mu se steglo. Eto, kakve je on sree! I ova Simha, ova
djevojka o kojoj je toliko sanjao i mislio da mu nosi radost i sreu, eto, ta, na
oko tako zdrava djevojka, i ona ima neku teku boljku, neku teku manu, runu,
uasnu... i mjesto sree nosi bijedu... Zaboga, je li to mogue!
Molim vas, kakvu to falinku ima ta Simha, ako se smije i moe kazati?
upita glasom oajnika.
Pa znate vi to! Nije to nikakva tajna. Djevojka muca.
Muca?
I majka joj je mucala. To joj je u familiji.
Rafael odahnu. To je, dakle, ta njena falinka! Oko njega se opet sve kao
obasja suncem. Muca! Doe mu ta rije draga. Pa ta je to? Nita! O Gospode,
hvala ti i slava!
Rafael se pomae, namjesti se na svom sjeditu i osjeti kako mu se snage
vraaju. Kratko je trajala ova muka kroz koju je proao ali je bila teka. Sad
mu se vraala vedrina u oi, a njegova radost, njegova toliko snivana srea, koja
je u jednom asu bila iezla s vidika javila se, evo, opet. Prui ruke kao da je
njima hoe da privue sebi i odgovori brzo i uvjerljivo.
Znam ja to, sinjor-Santo. Imate vi pravo. Ona muca, ali sasvim malo, vrlo
malo.
Rafael je lagao. On je sad prvi put uo da Simha muca. Ali kako za njega ta
mana nije znaila nita, htio je da se to prije pree preko toga i da se ide dalje
na stvar.
Nije to, molim vas, vrijedno ni da se spominje dodao je i dohvatio
fildan.
Santo, koji se i s Lijaom svojim vie natezao zbog toga Simhinog mucanja
negoli zbog njenih poodmaklih godina, nije poputao.
Nemojte tako, sinjor-Rafaele! Ja znam, vi mene potujete, potujete i
moju familiju, a volite i moga Lijaa, sve ja to znam, ali vi grijeite. Vi
zaboravljate da su nai stari rekli: Biraj, da bi bio izabran!
Tako je. Ali ovdje se ne radi o nekoj tekoj falinki. Kaem vam, Simha
muca, ali vrlo malo. Govorio sam s njom toliko puta lagao je uporno Rafael.
Ne znam ta da kaem. Ja nisam govorio s djevojkom, ali meni su rekli
da muca mnogo.
Nije istina kad vam kaem. Muca vrlo malo i zaista, ja u tome ne nalazim
nita. To meni nita ne smeta. Inae je vrijedna, dobra i vrlo valjana djevojka, a
to je glavno.
Dobro, dobro, sinjor-Rafaele poeo je Santo promijenjenim glasom i
malo pomirljivije. Vi ste pametan ovjek, vi ste doli k meni, i vjerujem, vi ne
govorite, recimo, kao to govori onaj moj zanesenjak Lijao, vi ste stvar
razmislili dobro i mirno. Vi ste trezven ovjek.
 Sve sam dobro razmislio i dolazim kao svom dobrom susjedu i prijatelju i
molim vas idite sinjor-Danijelu i govorite s njim.
Dobro, sinjor-Rafaele, kad vi kaete, otii u do Danijela, hou, i
razgovarau s njim, razgovarau i sa djevojkom... hou, sinjor-Rafaele.
Muterija je prekinula dalji razgovor i Rafael se vratio u svoju radnju. Bio
je opijen blaenstvom sree sree koju ovjek osjea tako duboko samo u
snovima.

10
Nastali su teki dani iekivanja. Rafael je stezao srce i nestrpljivo ekao.
Traio je da se to ee sreta s limarom ahtom, a kad god bi se s njim sreo,
toliko bi se uzbudio da mu je krv udarala u glavu i mrak padao na oi. ta je s
pregovorima? Jesu li ve gotovi? Da moda nisu zapeli za to? Da se nije to
isprijeilo?
Sporo su prolazili dani, a limar Santo jednako je utao kao zaliven, nije
spominjao nijednom jedinom rijei ni Danijela, ni Simhu. Samo mu je pozdrav
bivao iz dana u dan sve srdaniji, a iz oiju mu je zrailo sve vee zadovoljstvo i
sve vedrije raspoloenje.
Rafaelu se inilo da se izmeu limara Santa i njega tka neka prisna veza, da
se raa neko duboko prijateljstvo i to mu je davalo snage i bodrilo ga. Sad mu je
ve bilo svejedno to je Santo utao. On je iz njegovih oiju itao cijela duga
kazivanja. I bio je potpuno uvjeren da se stvar dobro razvija i da e se dobro
okonati. Dodue, malo se sporo i polako sve to odmotava, ali najzad, ne smeta
to nita. ak je s jedne strane i bolje. Nije dobro kad se ovakve stvari svravaju
napreac. Tako se tjeio Rafael.
Najzad jednog jutra kad se Rafael najmanje nadao progovorio je limar
Santo:
Radujte se sa mnom, sinjor-Rafaele, stvar se odvija dobro. Vrlo dobro!
Radujte se, moda danas da se zavri.
Cijelog tog dana Rafael je bio razdragan do krajnjih granica. Da ga nije
bilo stid, poeo bi da pjeva kao to Lijao pjeva glasno, da se sve ori.
Tog dana po podne banuo je najedanput Kuo. Uao je u radnju brzo i
odmah s vrata rekao da je doao da mu ovaj put ponudi djevojku.
Djevojku? Rafael je digao glavu. Koju djevojku?
Simhu, sinjor Rafaele! Simha znai radost, veselje!
Simhu? Rafael se zabezeknuo. Je li to limar Santo prenio na Kua da
pregovara sa sinjor-Danijelom? Zato li je to uinio? Ali ne, to ne moe biti! Ne
moe biti ve stoga jer bi mu u tom sluaju Kuo to spomenuo. Ali, ekaj!
Moe biti da mu Santo nije nita rekao o njihovom razgovoru...
U Rafaelovoj glavi sudarale su se i presijecale misli.
Koju Simhu? upitao je gledajui gotovo luaki u Kuu.
Simhu trgovca Elijezera Parda odgovorio je sveano Kuo i vano
zabacio glavu. E, ta kaete sad? nastavio je s nekim naroitim
zadovoljstvom. Je li familija ili nije? ta me tako gledate. udite se! Ali nita
ne treba da se udite. Recite samo koliko traite miraza i stvar je danas gotova.
Elijezer Pardo vas potuje mnogo. Potuje vas kao valjana, dobra i potena
ovjeka.
Potuje?
Potuje.
Vidim rekao je Rafael suho. U izrazu njegova lica ukazivao se sve jae
dubok prezir.
Ali prvo treba da govorimo. Potuje vas, i ima i zato. I mi vas svi
potujemo.
I vi, i vi me potujete. Znam ja to dobro. Vidim.
Ja mislim da sam vam to svakom prilikom pokazao.
Jest, uvijek ste mi to pokazali. Uvijek ste mi nudili rune ene kao to je
udovica Rena. Vi me mnogo, mnogo potujete! Imate pravo.
Rafaelov glas je podrhtavao od uzbuenja.
Sve su te ene bile vrijedne potovanja odgovorio je Kuo. Ali
ostavimo ih danas na miru. Danas neemo da govorimo o njima. Danas sam
doao sa drugom ponudom.
Nudite mi grbavu djevojku.
Jest, Elijezerova Simha je grbava. To je tano. Ali to je boja volja. Da li
se ovjek smije da srdi to je boja volja htjela tako sa Elijezerovom Simhom, to
ete vi bolje znati od mene. Vi ste poboan ovjek. Zar nije tako, sinjor Rafaele?
Sabranost, a naroito mir kojim je Kuo govorio izazivali su Rafaela
Maora toliko te je gotovo htio da odgovori runom psovkom. Ali pomisao da
limar Santo moda ba u ovom asu razgovara o njemu sa sinjor-Danijelom i da
ga hvali kao pobona i razborita ovjeka, odvraala ga je od toga i polako mu
vraala mir. Savladao se, ali ipak nije mogao sasvim da savlada svoje ogorenje
i da mu ne kae nekoliko otrih, pa i uvredljivih rijei. S tim ovjekom, koji je
naoko izgledao tako miran, tako bezazlen i dobronamjeran, a koji je u svojoj
dui, po Rafaelovom miljenju, bio potpuno lukav i prevejan i u ijim se oima
iza okruglih, debelih stakala na naoarima krila gola zloba i la, s tim ovjekom
trebalo je, to je nagonski osjeao, da jednom zauvijek raskine sve veze i da mu,
danas, kad mu se pruila ovakva prilika, otvoreno i bez ikakvih obzira kae
svoje miljenje. Treba danas da obrauna s tim Kuom, s tim ovjekom koji je
htio da mu po svaku cijenu o vrat svee teku nesreu, da ga potpuno i zauvijek
upropasti iako mu nikad nije nita na ao uinio niti njemu, niti ikome
drugome. U Rafaelu je sve kipjelo.
Imate pravo, rekao je upinjui se da govori mirno i sabrano kao to je
govorio Kuo zaista, ja znam kad se ovjek smije da srdi i kada ne smije.
Znam i ne treba niko ni da pokuava da me ui. Imajte to na umu, sinjor-Kuo!
Da, imajte to na umu! Mislei da je rekao neto mudro i pametno a i ne znajui
kako bi dalje nastavio Rafael se sagnuo, prihvatio je cipelu sa stola, iglu i ilo i
poeo da radi.
 Kuu to nije pometalo. Pokuavao je na sve mogue naine da ga
udobrovolji. Glasom kojim govori rabi na propovijedi u hramu izlagao je kako
svaki ovjek ima mana, ali pored tih mana da ima i vrlina. Nabrajao je sve to je
znao o trgovcu Elijezeru Pardu i njegovoj keri Simhi, izdizao u zvijezde i Parda
i njegovu Simhu.
Rafael je radio, ali je i sluao. ak je paljivo pratio svaku Kuinu rije.
Kad god ga je Kuo upitao da li nije sve tako kako mu izlae Rafael je klimao
glavom i govorio: Jest, tako je. Tako.
Najzad, kad je Kuo izredao sve vrline grbave Simhe i pozvao Rafaela da
kae svoju posljednju rije, mislei da je za to sazreo trenutak, Rafael je pognuo
glavu i rekao mirno i sabrano:
Sluajte, sinjor-Kuo, vi imate odraslog sina. Pa, eto vam dobre prilike!
Familija je dobra da ne moe biti bolja! I miraz je velik, a to to je grbava, to joj
je bog dao. To ne smeta nita. Dajte, sinjor-Kuo, uzmite je sebi za snahu!
Biete sreni i vi i va sin!
Rafael je govorio i gledao u Kuu s osmijehom iz kog je zraila neka
divlja, neobina radost.
Kuo se dignuo i otiao.
Rafael je bio zadovoljan. inilo mu se da ovako zadovoljan nije nikad bio.
Ostavio je cipelu i alatke, zapalio je cigaru i sjeo na prag svoje radnje.
Odbijao je dimove, otpozdravljao prolaznicima, a jednim okom kiljio je u
radnju limara Santa. Iako nije mogao neta da razabere, ipak je osjeao da Santa
nema u radnji. Santo je kod sinjor-Danijela! Santo je tamo! treptao je Rafael.
Ljudi kao to je Rafael ive stalno u nekim slutnjama. esto su te slutnje
zaudno i tane.
Nije prolo dugo, izbio je Santo.
Dobar veer! rekao je sav zadihan uimo u vau radnju i pritvorimo
vrata, sinjor-Rafaele! Stvar je svrena... Dolazim od sinjor-Danijela ... Bio sam
mu i kod kue!
Rafael je jedva doteturao do svog pojastuenog sandueta. U sebi je aptao
molitvu i molio Gospoda da mu dade snage da podnese ovu radost.
I limar Santo, isto tako uzbuen, spustio se na stolicu i teko diui
nastavio:
Sluajte, sinjor-Rafaele! Rafaelu je stala da poigrava vilica.
Danas sam govorio i sa sinjor-Danijelom, i sa sinjorom Bulkom. A
govorio sam i sa Simhom. Limar Santo metnuo je Rafaelu ruku na rame.
Znate, djevojka ne muca. To je zlato od djevojke.
Rafael Maoro gledao je u limara Santa, ali ga gotovo nije vidio. Oi su mu
bile pune suza. Htio je neto da kae, ali se zagrcavao od nekog milja.
Ne muca, kaem vam. Ili da kaem pravo: muca, ali tako malo da moete
slobodno kazati da nikako ne muca. I jo ovo da vam kaem: zadovoljan sam,
potpuno sam zadovoljan. I kako da ne budem zadovoljan. To je zlato, zlato od
djevojke. Dobra je kao dobar dan i radina, a ima neeg vedrog u njoj. Sinjora
Bulka mi kae da je ista, vrijedna i brina, da je uvijek raspoloena, da uvijek
pjeva.
A zdravlje, zdravlje joj vrijedi para, moj sinjor-Rafaele! Prosto, kad je
gledate, vidite kako puca od jedrine i snage. Rafael se drao za koljena. Svi su
mu miii podrhtavali. Lice mu se bilo zaarilo.
Sinjor Danijel nema rijei da je dovoljno nahvali. Zao mu je to e ostati
bez nje, ali djevojka treba da se uda. Dosta je ekala kae. Neka joj je sreno
kad joj se pruila tako dobra prilika. I rekao mi je da e dati opremu i miraz
gotovo kao to bi dao da mu je roena ki. Ne ali za nju sve uiniti.
Rafaela je probijao krupni znoj.
I ta da vam duljim, sinjor-Rafaele. Pruio sam ruku Danijelu i zagrlili
smo se. Simha me je poljubila u ruku. I, eto, sinjor-Rafaele, neka im je sreno.
Vole se. Ima ve pola godine kako lude jedno za drugim. Znate i sami. Vidjeli
ste. Dodue, ja sam opominjao svoga Lijaa i govorio mu da muca i da je starija
od njega toliko i toliko! Ali njemu svejedno. Zaintaio: Nju ili nikoju drugu!
Rafael je, onako mokrih, sjajnih oiju luaki buljio u limara Santu. Polako
mu je padala neka teka i gusta koprena s oiju. Kao da je sve ovo vrijeme ivio
u nekom bunilu, a sad mu se svijest stala da vraa; kao da je tapkao po mraku, a
sad progledao. Ali ipak neto se koilo u njemu. Lijao nema jo ni dvadest
godina.
Limar Santo nastavljao je u svom oduevljenju:
Pa vidjeli ste sami, sinjor-Rafaele. Ona luda kao i on. Kad god je petkom
prolazila, gledala je u Lijaa kao zanesenjak. I na oak kad bi stizala, okretala
bi se i pogledala. A onaj moj, uvijek je ostavljao posao pa virio ili na prozor ili
na vrata. Ljutio sam se to ih nije stid, to se ponaaju kao da ih niko ne vidi.
Kao da su sami u Limarskoj ulici. Ali ta ete! I mi smo bili mladi.
Limar Santo odmahnuo je rukom i ustao.
estitajte mi, sinjor-Rafaele, hodite da se zagrlimo pa da idem, treba mi
danas ranije kui. I znajte, da mi niste neki dan tako pametno govorili, ne znam
da li bi se nakanio da odem do Danijela. Vi ste me pokrenuli i hvala vam.
Limar je stisnuo Rafaelu ruku, zagrlio ga, a onda dugakim koracima
zakoraio na ulicu.
Sputala se vee.
U Limarskoj ulici naglo se stiavala buka. Prestajali su ekii da trete a
lim da zvei, a domalo je njome zavladala mrtva tiina. Sablasno su odzvanjali u
njoj koraci kakva rijetka prolaznika. U sve kutie Limarske ulice uvlaio se
mrak.
Sve su radnje bile ve davno zatvorene. Jedino je obuarska radnja Rafaela
Maora bila otvorena. U njoj, na pojastuenom sanduetu, sjedio je Rafael.
Ruke su mu leale u krilu. Buljio je u vrata svoje radnje. U jednoj dasci na tim
vratima bio je fr sa udesnom arom unaokolo. Rafaelov pogled bio je
upravljen u tu aru, ali nije vidio ni are ni fra. On je zurio negdje u daljinu, iza
ovih ara na drvetu, iza ovih vrata. Tamo mu se, negdje daleko, ukazivala
pokojna ena, bolesna Luna. Sirota ena, sjedjela je u krevetu. Preko njenih
nogu bio je prebaen jorgan, onaj zamaeni, stari, iznoeni jorgan. Gledala je
odatle u njega, gledala ga svojim tunim i napaenim oima. Gledala ga je dugo.
Tada su se pomakle njene tanke, blijede usne i on je mogao da uje kako je
aptala: "Rafaele! Rafaele!" U glasu tog apata, svejedno to je bio tih i jedva se
uo, Rafael je osjetio da se na njega oglasila dua koja ga mnogo ali.

SOLOMUNOVO SLOVO

Bila je velika slava kad je sinjora Cipura, ena trgovca Maira, rodila sina.
Osmog dana, kada je dijete obrezano i kad je po svom djedu, uvenom
trgovcu Davidu, dobilo ime, ova je slava dosegla vrhunac.
Iz svakog kutka Mairova doma virila je radost. Po cijeloj kui irili su se iz
kuhinje mirisi dobrih i masnih jela. Ti su mirisi i obinim danima bili neodoljivi,
ali ovih dana navirala je od njih voda na usta i najveim sladokuscima.
O sveanom ruku tri su ene udarale u def i doekivale goste. Iako je bilo
podne, na stolu su gorjele dvije debele svijee. Na poasnom mjestu sjedio je
rabi. Ruak je poeo blagoslovom, a onda su zaredala jela kojima nije bilo kraja.
Bilo je svega. Bilo je i dobrog pia. Bilo je zelene rakije i stare ute prepeenice.
Bilo je i vina. I crnog i bijelog. Patipanje i biskviti bili su toga dana najobinije
poslastice. Niko nije mario za njih. Svako je pruao ruku za marcipanom od
peenih badema. Komadi su bili izrezani u obliku zvijezda i svaki je bio
presvuen eernom glazurom i nadjeven konfitima raznih boja. Slatko je
slueno od deset vrsti. Bilo ga je od vianja i od kajsija, od zelenih mladih oraha
i od lubeniine kore. enama je servirana voda sa sokom od malina i slatkim od
ruica. ae su bile od skupog kristala, a srebrne kaike imale su duge iarane
drke.
Sve je toga dana sjalo i pjevalo. Sve se radovalo. Pa i drago kamenje na
minuama, na broevima i na prstenju, i ono je blijetalo jae nego obino. Kao
da se i ono pomamilo o toj velikoj slavi.
Sinjora Cipura, porodilja, majka Davidova, leala je kao kakva kraljica u
krevetu. Krevet je bio sve do tavanice obavljen najskupljim ipkama. Po njima
su bile zlatnom icom izvezene udne arabeske. Sinjora Cipura bila je divna.
Imala je sjajne oi, crne i krupne, samo su joj obrazi bili neto blijedi.
Sinjor Mair, malen i okrugao, sjedio je za stolom. Bio je sav u ivom
pokretu. Nudio je goste da jedu i piju, a i sam je vakao punih usta i praznio
ae jednu za drugom. S vremena na vrijeme pripaljivao je svoju debelu crnu
cigaru i puio. Bio je od nekog silnog raspoloenja raskopao prsluk, ali lanac
od tekih i gusto nanizanih zlatnih karika, koji se pruao od jednog depa do
drugog, drao mu je kao neraskidljiva veza raskopan prsluk u pristojnim
granicama.
 Pjevalo se i nazdravljalo. U svakoj nazdravici svako je rekao:
"Neka ivi princ David, sin sinjora Maira" i svi su na te rijei pljeskali
svaki put kao ludi i vikali "ivio!"
Slava je tako tekla sve do kasno u no.
Mali David je poeo da raste. Gotovo svaki dan dolazile su tetke da vide
svog malog princa i svaki dan su kliktale: "Kako se divno razvija! Blagoslovio
ga bog!"
Tako su govorile Davidove tetke, ali mali David slabo je napredovao.
I kad mu je bilo est mjeseci njegove su noge bile tanke kao ibe.
Sinjora Rena, sestra sinjore Cipure, Davidove majke, bila je krupna i
ugojena ena. Bila je i odreita i umjena.
Jednog dana kad su tetke bile razvile dijete i kad su se zagledale u njegove
noge, u njegove ruke, u pupak i rebra, rekla je sinjora Rena:
Sluajte, drage moje, ovo dijete, ovaj na David ne raste. Niti raste, niti
napreduje kako treba. Mrav je mnogo, a lice mu je starako. Treba neto initi.
Ja ne mogu vie da ga gledam ovako. ini mi se da ga nestaje. Ah, srce moje
slatko! Omravio si toliko, sav si kao oerupano pile.
Uzela je dijete onako u razvijenom povoju i osula ga poljupcima: "Zlato
tetkino, ne da tebe tvoja tetka: Uinie ona sve da mi buja i raste!" tepala je
djetetu.
Sinjora Cipura plakala je u svileni rubac.
Nema to da plae. Dijete e se oporaviti, ali valja neto uiniti. Mora
bolje da jede, da jede i da pije. Izgleda da nema dosta mlijeka zavrila je
sinjora Rena i spustila dijete u beiku.
Zaista, mali David izgledao je kao da se rodio jue, a ne prije est mjeseci.
Uzalud mu je sinjora Cipura davala od svog mlijeka koliko je mogla. Uzalud su
ga tetke pitale kravljim mlijekom. Sve to nije nita pomagalo. Nije pomagalo ni
neko pie koje je svaki dan o ruku i veeri pila sinjora Cipura. Ni pie, ni
masne kokoje orbe. Sve je to bilo uzalud. Crv je ostajao crv.
ta da se radi?
Tetke su se zagledavale. Slale su svaki as po staru tja-Hanuu.
Dajte, pogledajte nam malog Davida, dobra naa tja-Hanua! Kaite nam
ta mu je, zato je tako mrav? molile su ene.
Tja-Hanua je prevrtala dijete sad na trbuh, sad na lea, pipala ga po suhim
bedrima, po stomaku. Starica je skupljala svoje izborano elo, sklapala oi,
skidala naoare, zagledavala se u tavanicu i savjetovala sad ovo, sad ono.
Tetke su radile sve to je tja-Hanua nareivala. Kuvale su kamilicu, varile
metvicu i sjemenje od ljubiica. Prskale su ga medenom vodom i aptale neke
stihove. Sama tja-Hanua gasila mu je tri puta ugljevlje nad glavom, ali nita.
Najposlije rekla je tja-Hanua:
Sluajte, keri moje, ovdje je sad sve jasno i nema ta da se vie
razmilja. Ja vidim, sinjora Cipura nema dovoljno mlijeka. I ne samo to da
vidim, nego vidim da je njeno mlijeko, i koliko ga ima, vodnjikavo i slano. A
vidim da se djetetu od kravljeg mlijeka nadima samo trbuh i da mesa ni sala
nee primiti na se od njega. Nego, ujte i posluajte to vam stara tja-Hanua
kae: Naite djetetu dojilju! Zovite Saruu! Jest, nju zovite! Saruu, enu nosaa
Samuela Maora. Neka mu ona da jednu sisu, samo jednu pa ete vidjeti. Za
mjesec e mali David narasti kao za ovo est! Vjerujte mi. Eno, samo da vidite
njenog Rafaela, nema mu ni tri mjeseca, a ima ga za dva Davida!
Tetkama se ukaza radost u oima. Poslale su odmah po Saruu.
Kad je ena stigla, uvele su je u sobu i posadile na kadifenu stolicu. Iznijele
su joj pun tanjuri slatka, poastile su je kavom i najzad su joj objasnile zato su
je pozvale. Tetka Bena dodala je na kraju: "Uiniete dobro djelo. Vjerujte,
draga Sarua. Dobro djelo, kaem vam, bog e vas blagosloviti!"
Sarua je raskopala haljinu na grudima.
Neka je blagosloveno ime naeg Gospoda rekla je i pruila ruke.
Dajte mi dijete da ga podojim.
Mali David prihvatio je odmah sisu. Tetke su istezale vratove i gledale
kako dijete doji. U njihovim menuama blijetali su dragi kamenovi.
Dugo je mali David dojio. Kad se nadojio, zaspao je. Tada su na prstima
prile tetke, skinule su ga sa Saruine sise i spustile u beiku.
Sarua je bila poela da zakopava haljinu. Sinjora Rena, Cipurina sestra,
podigla je ruku i dala je znak Sarui da prieka. Uzela je boicu crnila, malo
drvce i pristupila Sarui. Vjeto i brzo naarala je na Saruinoj desnoj sisi malo
Solomunovo slovo.
Sarua je gledala u sinjoru Renu.
ta je to? udila se ena nosaa Samuela.
Nita, draga Sarua. Nita. To je Solomunovo slovo. To je da bog
blagoslovi sisu i da se zna da je ovo Davidova sisa. A sad hodite sa mnom u
kuhinju! Hodite!
Sarua je ubacila sisu u njedra i pola. U kuhinji su Sarui dali malo
brana, malo kave i malo eera. Dali su joj i boicu zejtina i pregrt pirnia.
Uzmite, Sarua! Uzmite i dolaziete svaki dan pet puta. Pet ili est da
dojite malog Davida.
Sarua je uvukla zaveljaj pod svoj stari al i vratila se kui.
Gledajte, Samuele rekla je Sarua svome muu, nosau Samuelu, i
ispriala mu sve ta je bilo.
Nosa Samuel gledao je u brano, gledao je u boicu zejtina i radovao se:
"O Gospode, dizao je oi k nebu, neka je blagosloveno ime tvoje! Dok
prezdravim, dok mognem opet da prtim vree i da ih nosim na svojim leima,
ovi e nas darovi spaavati". Priao je beici u kojoj je leao mali Rafael,
kleknuo je kraj nje i poeo da ljulja dijete.
Sarua je brzo pozvala susjetku Streju. Pokazala je i njoj darove i ispekla
kavu.
Ah, ah, kakva kava! udila se susjetka Streja.
Srkali su iz debelih fildana i priali o velikom Mairovom bogatstvu, o
briljantima i dukatima sinjore Cipure i sinjore Rene i kliktali:
Ah, ah, kakva kava, kakva kava!
Jo da je i dobra cigara, ovjek bi mislio da je paa, nita manje nego
paa! dodavao je nosa Samuel.
Bie i cigara kad moj sinjor-Avram doe, ne brinite! rekla je kominka
Streja.
Prolazili su dani puni blagoslova. Mali David, sin Mairov, sisao je na
Saruinoj desnoj sisi, Rafael je mljackao na lijevoj. S veeri skupljale su se
susjetke u Saruinoj kuhinji i razmotavale darove.
Blago vama, govorile su ene blago vama, Sarua! Bog vas je
blagoslovio. Zimu ete lako preturiti. A, evo, zima je pred vratima. Spremie
vam i drva, imaete svega! Svega!
Sarua je hvalila Gospoda, boga Avramova, Isakova i Jakovljeva.
Proao je tako jedan mjesec.
Onda se dogodilo ovo: Nosa Samuel bio je napola prezdravio. Digao se,
hodao i izlazio u ariju. Prolazio je ulicama. Zavirivao je kao obino u neke
magaze u kojima se nadao da e nai posla. Ali posla za njega nije bilo. Bio je
jo slab i niko mu nije povjeravao da nosi vree i teke sanduke.
Zaboga, vi jo niste za posla! Ajte kui, oporavite se najprije!
savjetovali su ga trgovci.
Jednog dana kunjao je nosa Samuel u kavani kod ue. Bilo je po ruku.
U kavanu je uao nosa Muro. Poao je ravno Samuelu i prodrmao ga:
Ustajte, Samuele! Zove vas sinjor Mair. Samuel je rukama trljao oi.
ta? Sinjor Mair me zove? pitao je nosa Samuel, onako bunovan i sav
zbunjen.
Jest, on vas zove. Pourite! rekao je nosa Muro.
Kroz Samuelovu glavu, onako jo sanjivu, prola je misao. "O, Gospode,
to me sigurno zove da i meni dade togod posla, da i ja neto zaradim".
A zato me zove, zato? upiljio je nosa Samuel svoj radoznali pogled u
nosaa Muru.
ta je znam, zato vas zove! Sigurno vas ne zove da mu brojite dukate.
Idite, pa ete vidjeti.
Nosa Samuel izletio je na ulicu i pourio. Kad je bio blizu Mairove
magaze, uvukao je glavu u ramena i snishodljivo uao.
U dnu magaze za stolom sjedio je sinjor Mair. Pred njim su bile knjige,
fakture i rauni.
Zapovijedajte, sinjor-Maire! Rekoe mi da ste me zvali.
Trgovac Mair zatakao je za uho pisaljku. S prsta mu je bljesnuo zeleni
dragi kamen. Od ovog bljeska zasjale su i Samuelove oi i ovjek se sjetio da su
ba prole veeri, srui kavu, razgovarali o tom zelenom kamenu.
Izvolite, sinjor-Maire, ta emo da prenosimo? Vree brana ili vree
kave? Nosa Samuel poeo je da rasprema konopac. Zapovijedajte, sinjor-
Maire!
 Trgovac Mair mrknuo je najprije malo burmuta, a onda je rekao otro:
Ostavite, jo ste slabi za takve poslove. Uostalom, nisam vas ni zvao da
mi prenosite vree brana, ni barile zajtina. Zvao sam vas da vam kaem da ne
aljete sutra svoju enu mojoj kui. Ni sutra, ni prekosutra. Ni u subotu, ni u
nedjelju. Razumijete li?
Ni sutra, ni prekosutra? Ni u subotu, ni u nedjelju? ponavljao je
mucajui nosa Samuel. Bio je blijed kao mrtvac.
Jest, ni u subotu, ni u nedjelju potvrdio je trgovac Mair jo jedanput.
Za ime boje, zato to? pitao je nosa Samuel. Tada je trgovac Mair
ustao i rairio ruke.
Vi pitate: zato? Zato? A recite vi meni ovo. Dobro ujte to u vas
pitati! Trgovac Mair unio se sav nosau Samuelu u lice. Recite vi meni:
Jesmo li kod vas kupili pola mlijeka ili nismo? Recite! Jesmo ili nismo?
Tako je, sinjor-Maire, tako je! Kupili ste pola mlijeka od nas. Pola
mlijeka. Jeste. Kupili ste. Odnosno, kako da kaem niste kupili...
Kako nismo?
Pa da... da ... tako je ... kupili ste!
Kupili smo. Dabome da smo kupili. I oznaili smo desnu sisu
Solomunovim slovom. Je li tako? I poteno plaamo za to.
Tako je! Oznaili smo je, oznaili. Da... da... vidio sam Pokazala mi je
Sarua Oznaili smo, da je bog blagoslovi... oznaili, da se zna da je to
Davidova sisa Jesmo Ali ja vam se kunem, sinjor-Maire, kunem vam se da
je od toga dana moj sin Rafael nije vie uzeo u usta. Kunem vam se im hoete.
Vjerujte mi, sinjor-Maire! Tako mi bog pomogao! Nije je uzeo. Nije! Bog mi je
sam svjedok. Bog.
Znam ja da je nije uzeo. Nije je ni smio uzeti. To je naa sisa. Ali znate li
vi ta radi taj va sin Rafael? Znate li ta radi?
Nosa Samuel stajao je i mislio, ali nije mogao da smisli ta bi to njegov
sin mogao da radi.
ta radi, sinjor-Maire? ta radi? Kaite mi! ta moe da radi taj crv? ta?
vapio je nosa Samuel.
Ne znate ta radi, ta radi taj, kako vi kaete, crv? Ajde, da vam ja kaem.
Da vam ja kaem ta radi! O d v l a i sve Saruino mlijeko u svoju sisu. Eto,
ta radi! Odvlai i lijepo ga ispije.
Odvlai? Kako, za boga miloga? Zar moe i to da bude? Kako? nosa
Samuel stajao je sav zabezeknut.
Kako? Kako? ta ja znam kako! Ali odvlai! Desna sisa je uvijek prazna.
Nema nikad u njoj mlijeka. Suha je uvijek. Suha kao suha smokva. Stoga emo
potraiti drugu enu da ga doji. Dabome, drugu. Drugu dojilju i gotovo!
Ali, sinjor-Maire, molim vas, a moja Sarua?
ta, "sinjor-Maire!" i ta "molim vas"? ta "vaa Sarua"!...
Trgovac Mair hodao je po magazi.
Zar va sin da zakida tako moga sina? siktao je. Gdje se to vidjelo? I
ko je on, recite vi meni. Ko je on, taj va Rafael, da tako to ini? Ko? I ja, ja da
to trpim? Ne, Samuele! Uzeemo drugu enu da ga doji. Drugu! Jest, drugu!
Ali, sinjor-Maire, ne srdite se na mog sina Rafaela, ja vas molim. Djetetu
je istom tri mjeseca. Ono ne zna ta radi. Ono sisa, doji...
Sisa! Doji! Recite: vue kao vuk! Tako recite! Kao vuk! Trgovac Mair
je uzeo pisaljku iza uha i bacio je ljutito na sto. Tako recite. Da, da! Kao vuk!
Nikako drukije nego kao vuk.
Pa jest, jest... vue on, vue ... imate pravo! Malo je prodrljiv, vidio sam
i ja poeo je nosa Samuel da umiruje trgovca Maira.
ta? Malo, kaete! planuo je opet trgovac Mair. Vrlo dobro! Ne
ostavlja mom sinu Davidu nita, a vama je to malo. Vrlo dobro, vrlo dobro,
Samuele. To je vama malo!
Nije to malo, nije, razumije se da nije! napree se Samuel da
udobrovolji trgovca Maira, muca, znoji se. Jest, prodrljiv je on mnogo, znam
ja. Mnogo sinjor-Maire, mnogo, ali... ali udesiemo mi da ne odvlai tue
mlijeko u svoju sisu. Udesiemo mi to, dabome! Dabome!
Udesiete? Kako ete to udesiti? Dajte da ujem. Kako?
Kako? Pa... pa... muio se nosa Samuel naavi se u neprilici pa
pitaemo tja-Hanuu, pitaemo je odmah sutra. Tja-Hanua je pametna ena.
Ona zna takve stvari. Ona e nam kazati ta da radimo. Nju emo pitati. Nju,
sinjor-Maire.
Nema tu ta da pitamo! odmahnuo je rukom sinjor-Mair. I ta treba
meni da koga pitam? Meni treba dojilja koja e mom malom Davidu dati obje
sise. Obje ili nita. Razumijete li? To meni treba, i nita vie
Pa dabome! Obje! Obje! Moja Sarua dae vaem Davidu obje sise.
Obje! Neka je ist raun. Obje, sinjor-Maire, obje! To e biti najbolje!
Trgovac Mair i nosa Samuel utali su jedan tren. Oba su bila iznenaena
ovakvom brzom odlukom.
Muha je zazujala u pauini u jednom oku magaze. Zujanje je bilo otro,
ali nije trajalo dugo. Tada je sinjor Mair prekinuo utanje.
Dakle, obje e biti nae? upitao je mirno i zadovoljno.
Obje, obje! To se razumije, sinjor-Maire!
Onda dobro. A mi emo vam za Rafaela slati kravlje mlijeko. Svaki dan
po litar. Je li tako pravo?
Tako je pravo, sinjor-Maire. Sasvim pravo. Dabome, sasvim pravo!
U redu, Samuele. Idite sad kui, a sutra doite, gledau da i vama dam
posla. Dau vam da prenosite brano i kavu. One male vree, pa prenosite koliko
moete. Ne treba da se odvie kidate. Kad ozdravite, zara-diete vie. Trgovac
Mair je sjeo.
Nosa Samuel poklonio se i rekao:
Zbogom, sinjor-Maire, zbogom! Neka vam bog plati vau dobrotu. Neka
vam bog plati! Bog!
Trgovac Mair raskopao je prsluk, zapalio debelu cigaru pa nastavio da
pregledava raune, fakture i kambijale.
Nosa Samuel lutao je ulicama. Mislio je i mislio.
Pred mrak krenuo je kui. Bio je zabrinut. ta li e kazati njegova ena
Sarua? Ljutie se. Dabome da e se ljutiti. Ali ta da se radi? ta? Ovako se
nekako ivotari. A bez toga?
Kad je uao u sobu, sjeo je na minder. Iskaljao se i poeo da pria. Sarua
je sjedjela na podu i krpila arape. Nogom je ljuljala beiku.
Zna li ta ima nova?
Da ujem!
Zvao me sinjor-Mair danas po podne.
Vidi! doekala je Sarua vedro. Rekla sam ti da e te zvati i da e ti
dati posla.
Rekla si! Ali nije me zvao zbog posla. Sarua je gledala u Samuela,
Samuel je gledao u Saruu.
Ako te nije zvao zbog posla, zato te je onda zvao?
Od sutra e obje sise da daje Davidu.
ta? Sarua je spustila pletivo kraj beike.
Od sutra e obje sise da daje Davidu.
Obje sise da dajem Davidu? Obje? pitala je sva zaprepaena.
Obje! Obje!
Pa jesi li ti lud, Samuele?
Nisam!
Kako da nisi! vikala je Sarua. Gdje se to vidjelo, kod iva djeteta da
dajem obje sise?
Obje sise da daje, obje! I ne treba da vie toliko. Zagalamio je sad i
nosa Samuel. Dijete se probudilo.
Zaboga, kako da ne viem? Zar Davidu da dajem obje sise, a svom
djetetu nita? Sarua se sagnula, podigla je rasplakano dijete iz beike i sjela
na zelen sanduk da ga nadoji. Raskopala je haljinu. O, boe, boe! Je li doao
smak svijeta! Onome sve, a mom Rafaelu nita. Da mi roeno dijete skapa od
gladi! O, boe dragi! Boe dragi! ta je skrivilo ovo jadno dijete da se tako
katiguje? ta je skrivilo? ta?
Ko mu je rekao da odvlai sve mlijeko u svoju sisu. Ko mu je rekao da
tako ta radi??
Zaboga miloga, ta bunca kojeta! ta radi? ta?
Odvlai sve mlijeko u svoju sisu! Eto ta radi!
Kako "odvlai"? Jesi li ti, Samuele, zaista poludio? Zna li ti ta govori?
Odvlai, odvlai! I jo kako odvlai! Eto gledaj! Desna ti je sisa suha kao
smokva. Gledaj!
ta ima da gledam? Suha je, dabome da je suha! Malo prije sam dola od
Mairovih. Svu je sisu ispraznio David.
David! David! Lako je rei "David!" Ali treba govoriti pravo. Pravo treba
govoriti! Dabome! Ima bog! Eto, gledaj, gledaj kako odvlai sve u svoju.
Gledaj! Pola je sise strpao u usta. Pola! I vue, vue kao vuk! Kao pravi vuk!
Neka vue! Neka mi je iv i zdrav. Neka vue koliko hoe. to i David
ne vue? Niko mu ne brani. Jest, nek vue i on svoju!
"Neka vue i on svoju!" Govori vrlo pametno.
Dabome da govorim.
Ali nije svako nauio da otima. Samuel je naglaavao svaku rije.
Ko je nauio da otima? Zar na Rafael otima? Zar ovaj crv, koji pije
svoje roeno mlijeko, otima?
Otima! Dabome da otima!
Sarua je podigla kraj svoje kecelje, pokrila je lice i stala da plae.
Onaj otima, a ne moj Rafael! Onaj! govorila je Sarua kroz pla.
Nosa Samuel je ustao sa mindera. Polako je vadio mali molitvenik iz
depa.
Vi ene ne znate nita drugo nego da plaete. A ta tu ima da se plae, ne
znam. Je li ko rekao da e na Rafael skapati od gladi? Nije! Dabome da nije.
Njemu e dolaziti litar mlijeka svaki dan. Razumije li? itav litar najboljeg
kravljeg mlijeka! A ja u prenositi brano iz Mairove magaze. Brano i vree
kave. A ti e kao i dosad donositi zaveljaje i u zaveljajima...
Ja ne dam obje sise, ne dam! prekinula je Sarua nosaa Samuela.
Ustala je da i tako pokae svoju odlunost. Malom Rafaelu ispala je sisa iz usta.
Nosa Samuel pogledao je u enu, a onda je mirno rekao:
Ne da, je li?
Ne dam! Razumije se da ne dam!
Dobro, ne da! Ne da... Vrlo dobro! Samuel je hodao po sobi, onda je
stao, okrenuo se eni, upro pogled u nju pa upitao: A hoe li da uzmu drugu
enu? Drugu dojilju? Hoe li to? Ajde da ujem!
Sarua se zatresla. inilo joj se kao da ju je neko udario akom u glavu.
ta? Drugu enu hoe da uzmu? upitala je gotovo bez glasa.
Jest, drugu enu, drugu! rekao je Samuel gorko.
Tako dakle! Hoe drugu enu da uzmu govorila je Sarua tiho kao da je
razgovarala sama sa sobom. I sad treba obje sise da dam! Obje ili nita! Obje
ili nita! Tako dakle! Tako!... Uzdahnula je tako i spustila se na minder.
Obje ili nijednu rekao je mirno Samuel i otvorio molitvenik. Ali kako
god ti hoe! Moemo da ne damo nijednu! Moemo, moja Sarua! Zato ne
bismo mogli? Neemo skapati od gladi! Bog je velik! nosa Sa-muel pruio je
ruke uvis. U njima je vrsto drao malu molitvenu knjiicu. Jest, Sarua, bog
je velik! Kako nam je poslao ovo, poslae nam i drugo. Moemo da ne damo ni
jedne sise. Moemo! Kako god ti hoe,
Jest, bog je velik! Bog je velik! Znam znam ponavljala je Sarua.
Ali... Mahnula je rukom.
Nosa Samuel poeo je veernju molitvu.
Sarua je opet metnula dijete na sisu. Gladila ga je po kosi, milovala ga po
obrazima i tiho mu tepala: Doji, doji, srce majino! Doji i nadoj se. Nadoj se,
sine! Vuci, vuci i ako moe, izvuci sve! Sve, sine, sve! Neka se obje sasue,
neka obje dou kao suhe smokve! Jest, sine, kao suhe smokve! Obje! Obje!
Nosa Samuel molio je molitvu. Bio je okrenut zidu. Ljuljao se pobono i
apatom itao molitvu. itao je brzo, ali kad je doao do mjesta gdje je stajalo
napisano: "On nas je oslobodio iz ruku silnih! On je gospodar na, koji nas je
izbavio iz ruku svih monih nametnika! On je koji nas je odbranio od dumana
naih...!" Samuel je odjednom usporio itanje, podigao glas i gledajui u
tavanicu, izdiui malu molitvenu knjigu uvis, izgovarao je svaku rije kao da
kazuje neke svoje vedre nade ili neke teke prijetnje.
Veernja molitva je duga. Nosa Samuel iskretao je glavu i preko
molitvene knjige gledao izvrnutim okom u enu i malog Rafaela. Mali Rafael
mirkao je oima i predano sisao. Duboko je uvlaio sisnu bradavicu u usta.
Mlijeko mu je u jakom mlazu ikalo u usta i neto mu se od mlijeka slijevalo niz
djetinju bradu.
Vuk! Pravi vuk! Napeo se pa doji kao da ba hoe sve da izvue. Sve!
Samuela je prolazila neka neobina, gotovo radosna jeza. Neka mi je iv i
zdrav! Neka vue koliko hoe! Njegovo je mlijeko... njegovo... govorio je u
sebi, pa se opet izdizao na prste i nastavljao molitvu: "Pogledaj nas, pogledaj
bijedu nau i spasi nas, Gospode..."
Tuna je bila ta veer u kui nosaa Samuela i njegove ene Sarue. Te
veeri ravo je spavao nosa Samuel, a jo ravije spavala je Sarua.
Sutradan rano ujutro, zakucao je mljekar Salih na vrata.
Uranila, Samuilovice! Kako si? Kako si spavala? srdano je
pozdravljao mljekar Salih Saruu kad je odmandalila vrata.
Dobro, dobro sam spavala. A kako su tvoji kod kue? Kako je Mulija?
Kako su djeca?
Dobro su, dobro su svi i zdravi, hvala bogu. A zna li ti za ovo? Salih je
pokazao na ugum mlijeka.
Eto, poruili su mi od gazda Mairovih da vam od danas svaki dan nosim
po litar mlijeka... Neka im bog plati! Dobar je ovjek taj gazda Mair. Sevapija.
Nego, de-der, Samuilovice, u to e da ti nalijem. Jutros je pohladno, ko da e
snijeg.
Sarua se vratila u kuu po sud.
Ko je to? upitao je nosa Samuel Saruu, a kad mu je rekla za mlijeko,
on isturi glavu prema njoj.
Pa ta? Ti e zar pristati? Sarua je slegla ramenima.
Obje da daje?
Obje.
Ne, Sarua! Ni jedne neu da daje! Ni jedne! Skontao sam ja sve noas.
uje li, Sarua, nijedne!
Umiri se, Samuele! govorila je Sarua tihim, gotovo klonulim glasom.
Zna, nisam ja spavala svu no...
Nisam ni ja!
 ...pa sam sve razmislila i odluila sam tako. Obje u da dajem Davidu,
obje.
Kako, zaboga?
Tako. Treba da ivimo. Ti si jo slab i jo kalje.
A Rafael? Pa to je grijeh!
Ne brini za Rafaela! A bog, bog e mi oprostiti.
Samuel je buljio u enu i udio se. Sarua je uzela sud i izila.
Mljekar Salih bio je iz kante nalio pun litrenjak i nestrpljivo ekao. im je
Sarua stigla, izlio je mlijeko u njen sud i otiao.
Sarua je objema rukama drala sud i polako, oprezno prolazila je preko
avlije. Mlijeko je bilo jo toplo. Bijeli, mutni mjehurii plivali su po povrini.
Toga dana naarala je sinjora Rena na lijevoj Saruinoj sisi isto
Solomunovo slovo kao to je prije mjesec dana naarala na desnoj, a uvee...
Uvee sjedjeli su u Saruinom sobiku: susjetka Streja, brija Avram, njen
mu, nosa Samuel, i Sarua. Sjedjeli su i pili kavu. Srkali su zadovoljno
mirisnu vruu tenost i raspoloeno razgovarali.
Streja je dojila malog Rafaela, a Sarua je u krilu drala njenog Benjamina.
Najednom je nosa Samuel prekinuo razgovor.
Pazite, dobra susjetko, rekao je uzbueno, pazite, Rafael je moj pravi
vuk! Gledajte, posisae sve mlijeko, nee ostati nita za malog Benjka.
Nevaljalac jedan! Nosa Samuel bio se sav raznjeio. Oi su mu bile pune
suza. Priao je Streji, unuo kraj nje i gledao u dijete.
Prodrljivac je to! Prodrljivac. Vue, a sve se smjeka. Posmatrajte ga
samo. Kao da tim smjekom hoe da kae: "Meni je dobro. Vrlo dobro!"
Magarac jedan! Pu! Blagoslovio ga bog!... He, he!... Dosta je... ta vue
toliko? Ostavi ve jednom! Nije to tvoje tepao je djetetu i ustreptao od milja i
razdraganosti stao ga je jednim prstom kakljati po obrazu.
Neka, nemojte ga pometati, sinjor-Samuele! rekla je Streja. ena je
mislila da se Samuel zaista boji da njegov Rafael ne podoji sve mlijeko te hoe,
tepajui ovako djetetu, da ga sprijei u tome. Pustite vi njega neka samo vue
koliko hoe. Nemajte vi brige, bie i za njega i za Benjamina dosta. Ne ivimo
mi u strahu od ivota kao bogatai. Neka naa djeca doje i siu koliko hoe, neka
dijele mlijeko kako znaju i umiju, sinjor-Samuele!
Djeca svoje, a mi emo dijeliti svoje: i kravlje mlijeko i sve to dobijemo
od Mairovih, doekala je Sarua, pa okrenuvi se brijau Avramu dodade:
ali kavu, sinjor-Avrame, kavu neemo dijeliti. Piemo je zajedno, ili kod nas ili
kod vas, kako se trefi, tako smo se dogovorile, ja i draga Streja.
U redu, dobra susjetko! Vrlo je dobro tako. Hoemo, kavu emo piti
zajedno. A neka nam se sinjor Samuel oporavi, pa emo koji put popiti i aicu
rakije. Nai e se i koje peeno jaje za meze. Zar nije tako, sinjor-Samuele? Eto,
ako se neete ljutiti, ja u sutra uzeti malo prepeenice. Decu ili dvije. Za nas
dosta. A vi ete drugi put... kad se sasvim oporavite... kad mognete da prtite
pune vree na lea. ta velite? Lijepo emo provesti zimu. Zar nije tako, sinjor-
Samuele?
Tako je, tako sinjor-Avrame!
ene su izmijenile poglede. Njihovi pogledi bili su srdani.
U maloj limenoj pei gorjela je vatra. Drva su pucketala. Kroz prozore na
vratima penice padale su na pod svijetle plamene mrlje i ivo igrale po njemu.
Katkada bi na njih izletjela i po koja sjajna varnica.
U sobi je bilo ugodno toplo. Napolju je padao snijeg, prvi te godine.

KAKO JE RAFAEL POSTAJAO OVJEK

Limarska ulica (tako je on zvao tu malu usku ulicu s nekoliko limarskih

radnji) privlaila ga je ve godinama.
Bila je srijeda, dobro se sjea, kad je prvi put zakoraio u nju. Silna buka
koja ga je doekala odmah na oku gotovo ga je svega zbunila. Drao je prste u
uima i mrtio lice, ali kad je vidio kako limari udaraju drvenim ekiima po
limu, kako ga vjeto savijaju, reu, zavru i zakivaju i kako odjednom u svojim
crnim rukama obru gotove dezve, lijevke, lampice i kofe, sav se zanio. Spustio
je ruke i zaredao opet od radnje do radnje. Zavirivao je, buljio i treptao od
radosti.
Od toga dana stalno je dolazio ovamo i nije prolo ni nedjelja, mali je
Rafael poznavao svaki kutak u toj ulici. Znao je sve radnje, sve majstore i
egrte, znao je da limar Haim pravi oluke, kante i velike lonce, limar imon
pei, porete i sulunare, a majstor Mae kandila, ibrike, dezve sve od utog
lima koji se sjaji kao zlato. Silna buka u Limarskoj ulici zanosila ga je sada kao
najljepa pjesma. esto bi zatvarao oi, naslanjao se na zid pa sluao. Priinjalo
mu se da raspoznaje svaki pojedini udarac, da po zveketu razlikuje ta koji limar
radi.
Kad bi uo kakav jo nepoznati zvek, poletio bi odmah da vidi kakvu to
stvar imon ili Mae danas izrauje.
Dok su se druga djeca ganjala po bjelavskim ulicama, mali se Rafael
zanosio svakom sitnicom koju je zapaao ovdje u Limarskoj ulici i sve to se u
njoj dogaalo sve ga je to ispunjavalo nekom neobinom radou.
Zavolio je tu ulicu kao neto roeno, svoje. Ali njegovu radost mutila je
jedna radnja radnja obuara Binjoke.
Stisnuta izmeu dvije limarske radnje, s pritvorenim vratima, s malim
upauenim prozoretom, izgledala mu je kao da je odnekuda pobjegla i da se tu
zavukla da je niko ne nae.
Kad je prvi put pogledao kroz malo okno na prozoretu (staklo je bilo
razbijeno), jedva je u polumraku razabrao stvari u dugoj uskoj prostoriji.
I sve te stvari u njoj bile su jadne: mala okrugla pe sa svojim napola
odvaljenim vratima i ulupljenim sulunarima jedva se, kao kakav teki bolesnik,
drala na tankim iskrivljenim nogama. Na podu su bile razbacane stare cipele,
otpaci koe, oljupine od jabuka, prevaljena korita, a u oku su stajale neke
kante u kojima se kiselila koa, donovi i stari opanci.
Na malom sanduetu sjedio je obuar Binjoka. Pognut, presavijen, u konoj
kecelji kuckao je ekiem i zakivao cveke u cipelu. Pred njim je bio nizak stoli,
a na njemu: kutijice sa cvekama, klincima, drvenim ivijicama, razna klijeta,
ekii, ila, noevi, rasuta klupka kanapa, komadii prljavog voska, kofe sa
iriom iz kojih su virili uprljani drveni drci, komadi svijea, otpaci koe, dr-
veni kalupi i druge alatke
Sve je bilo u neredu, razbacano, ispreturano i upraeno.
Binjoka nije podizao glave. Udarci njegovog ekia bili su tupi. Tupi i bez
ivota. Cijela je radnja bila puna neke tuge. Na razbijeno staklo udarao je zadah
koe, trulih cipela i smrdljivog iria.
Tako je mali Rafael vidio prvi put tu radnju. I uvijek je ta radnja bila ista.
Binjoka je uvijek sjedio na istom mjestu, jednako presavijen, svejedno da li je
kuckao ekiem ili je rezao kou il' votao kanap. Rijetko je kad ispravljao
glavu. A kad bi je koji put ispravio Rafael bi uvijek ugledao jedno te isto lice,
jedne te iste oi. Nikad osmijeha u njima, nikad nekog ivog pokreta.
Siromah Binjoka! Od jutra do mraka sjedi tu u polumraku, u toj smrdljivoj
zapari, uti i kucka. Da nema ovog veselog udaranja ekiima, ove divne
limarske buke koja prodire i u njegovu radnju, Binjoka bi se sigurno skamenio
ili zaspao zauvijek zaspao.
Tako je mali Rafael osjeao Binjokovu obuarsku radnju i stalno je
zadavao sebi rije da nikad vie nee stati pred njen upaueni prozor i pogledati
u taj jad i bijedu. Ali ga je neto vukle k njoj. Pa, evo i sad, kad je ve poao u
kolu, gotovo svake veeri, na povratku kui, svraao je pred njen upaueni
prozor i zagledavao se u radnju.
Jednog se dana, zurei tako kroz okno, bio sasvim zanio gledajui u
nakrivljenu policu, punu prljavih crvotonih kalupa. U tom asu otvorie se
odjednom vrata na radnji i sinjor Binjoka promoli glavu. Rafael ga, onako
zanesen, nije odmah opazio, a kad se Binjoka zakaljao, djeak je sav pretrnuo
kao da ga je obuar uhvatio na kakvog zlu djelu.
Ne boj se, rekao je Binjoka mirno hodi blie da te bolje vidim. Nisi li
ti Rafael, sin nosaa Samuela! Je li?
Rafael je moda klimnuo glavom, moda i nije, ali je svakako zaueno
buljio u sinjor-Binjoku.
Ti si dobar djeak dobar i valjan, a tvog oca poznajem ja dobro rekao
je Binjoka i dao Rafaelu dva novia da kupi eerlema. Rafael nije kupio nita,
a te je veeri gotovo ustrao na Bjelave. Sve se okretao kao da ga neko goni, i
sve je grevitije stiskao pod pazuhom kolske knjige. Stigao je kui sav
usplahiran.
to ti je? pitala ga je majka.
Nita. Gladan sam, pa sam trao.
 Kad mu je majka dala komad hljeba, sjeo je na minder, otvorio knjigu i
vaui, na mahove ak i halapljivo, buljio je u nju, ali nije itao.
Rafael je nasluivao da e se neto strano dogoditi. I dogodilo se. I sve se
to sruilo na njega brzo i surovo.
Danas e sa mnom u ariju rekao je otac jednog jutra i uzeo ga za
ruku.
Rafaelu se zgrilo srce. Pao mu je mrak na oi. Stiui knjige pod
pazuhom, koraao je pored oca i stalno se saplitao o svojo roene noge. Otac ga
je drao za ruku i vodio, ali njemu se inilo kao da on vodi oca. Na raskru
skrenula su obojica na istu stranu.
Ravno su uli u Binjokovu radnju.
I sve se svrilo zaas. Sve je bilo uglavljeno brzo. Otac je zatim prebacio
svoj konopac preko ramena, pruio je Rafaelu ruku da je poljubi, rekao mu da
bude dobar i da slua, i izaao.
Rafael je stajao na istom mjestu kao ukopan.
Ajde, Rafaele, rekao je Binjoka poni s bojom pomoi, ti si dobar
djeak, bie od tebe ovjek. Ajde, uzmi metlu i pometi ispred radnje. Onda e
otii mojoj kui da pomogne mojoj Sari. Kod nas e jesti i spavati od danas.
Tri dana oekivao je mali Rafael da e se dogoditi udo. Nadao se da e po
njega doi uitelj ham-Judae i da e kazati Binjoki: "Rafael je za kolu, nije za
tvoju radnju on treba da ui za hahama. Jest, sinjor-Binjoka". Kazae to mirno
i odluno i uzete Rafaela za ruku i povee ga sa sobom.
ekao je mali Rafael ali se nita nije dogaalo. Niko nije dolazio. Ni
prvog, ni drugog dana. Pa ni buka u limarskoj ulici nije bila ni tia, niti je
urjeala, a kamoli da je sasvim prestala kako je on oekivao. Zaboga, kako
to da se nita ne dogaa? udio se i trljao oi ne bi li se kako razbudio, jer je u
tim trenucima vjerovao da je sve ovo to se s njim dogaa samo ruan san. Ta,
zaboga, zar sam ja u Binjokinoj radnji. To ne moe biti!
Najposlije proao je i trei dan. I opet se nije nita dogodilo, a etvrtog
dana ujutru doekala ga je Sara, ena Binjokova, sa uasnom psovkom.
Gdje se to skita, ti skitnico jedna! Istom je etvrti dan, a ve si poeo
tako! Sad dolazi! U podne! ekaj, nauiu ja tebe pameti!
Rafael je iskolaio oi. U podne. Ta, zaboga, istom je osam. Kako to govori
ova ena? Je li prisebna?
Idi, to si stao, nacijepaj drva, pa da ide u ariju po umur drmala ga
je Sara jednom rukom, a drugom ga je tipala za miicu.
Rafael se previjao od bola, ali nije htio da da glasa od sebe. Htio je da
prkosi
Kad je bio nasamo, vodio je duge razgovore sa sobom, razmiljajui kako
da se oslobodi.
ta da radi? Na kraju, ne nalazei izlaza, slijegao bi ramenima kao ovjek
koji se predaje svojoj sudbini. Sagnuo je glavu i poeo da "ui zanat". Meo je
radnju, mijeao iri, istio cipele, a poslije toga trao Binjokovoj kui.
 Ovdje ga je ekalo stotinu poslova u svako doba dana.
Znojav, zadihan, ulazio je Rafael u avliju. Drhtao je kao gonjeno pae, ali
svejedno ga je Sara uvijek grdila da kasno dolazi, da se skita po sokacima.
Tako mi iva bila majka, dolazim ravno iz radnje, usudio se Rafael
jednog dana da kae majstorici ravno iz radnje! Kunem se!
Udarao se pesnicama u prsa da bi i na taj nain uvjerio Saru da govori
istinu.
uti, lazove! Jo se kune. ekaj, ja u ti pokazati! ljutila se Sara i
gruvala ga pesnicom po glavi, po ramenima, gdje je prije stizala.
Prolazile su nedjelje.
U Binjokovoj kui ribao je Rafael podove, loio je vatru, cijepao drva,
donosio vodu, kupovao umur i po susjedstvu vijao crnu koko, koja je stalno
bjeala iz avlije.
Posljednji je lijegao, a prvi ustajao. Zurio je iz kue u radnju, iz radnje
kui. I svuda su ga ekali poslovi, ali najtee mu je bilo to je morao da zabavlja
malu Lunu. Luna je bila ljuta, neraspoloena i vazda uplakana. Bila je ula u
petu godinu, ali onako nerazvijena i krljava, izgledala je kao da su joj istom tri.
Trbuh joj je bio naduven, a ispod njega su visile tanke noge kao kakvi kratki
tapii. Prohodala je istom u svojoj treoj godini, ali je i sada, ovako blijeda,
uta i mrava jedva mogla da se odgega s jednog kraja sobe na drugi. Cijeli je
dan bila zlovoljna i vjeito se krivila.
upala je i majku za kose, a Rafaela je grebala noktima po licu i udarala ga
nogama u trbuh otimajui mu se iz naruja.
Pusti me! Pusti me! derala se nekad uporno. I Rafael je esto morao da
je pusti na avlijsku kaldrmu. inio je to uvijek paljivo i, u strahu da dijete ne
padne, drao je djevojicu za ramena, ali se Luna derala da je sasvim pusti.
Kad bi je najzad, sav oajan, pustio, Luna bi stojei nasred avlije, na
neravnoj kaldrmi, pokuavala da korakne, ali, osjeajui da e se stropotati,
stala bi odjednom da se krivi kao da se pri na vatri.
Odmah bi izletjela Sara i poela da psuje.
O grom te ubio! Satantonja te odnio! Opet si je spustio na kamenje.
Hoe li da mi se dijete prehladi? Da mi se razboli? U kuu ulazi!
U kui je Sara tipala Rafaela za miice, za ramena. Zarivala mu je kroz
haljine nokte u meso i sad Rafael nije vie mogao da pregrize jezik. Vritao je
oajniki.
uti! Mislie susjedi da te koljem unosila se Sara sva u njega i metala
mu ruku na balava usta.
Leei u kuhinji u oku, na svom leaju, bez sna, iako je bio umoran,
zanosio se kako e jo sutradan otii majci, unuti kraj nje, metnuti joj glavu u
krilo pa se izjadati. Razotkrie joj miice i ramena, neka vidi modrice, neka vidi
ta se zbiva sa njenim Rafaelom.
Ali odjednom bi se trgnuo, okrenuo se na drugu stranu i bacao glavu amo-
tamo po masnom jastuku.
 Ne! Nee ii! Zato da alosti majku, ona mu i onako ne moe nita
pomoi.
A otac?
Kad je mislio na oca, otkidao bi mu se teak uzdah.
Dugo bi se tako prevrtao na svom leaju razmiljajui kako da se izvue
odavde, kako da se oslobodi i Sare i tune i jadne obuarske radnje.
Bio je divan dan. Limarska ulica sjala je sva u suncu. Blijetao je odasvud
uti i bijeli lim. Udarali su ekii, a zagluna buka probijala se do neba. Limar
Mae kuckao je i pjevao. Crni Simonov maak leao je u jednom nedovrenom
oluku ispred Haimove radnje. mirkao je i sve se vie protezao.
Rafael je bio pomeo radnju, donio vode i oistio par cipela pa se spremao
Binjokovoj kui. Iziao je i poao, ali je brzo stao nasred ulice. Sa utih dezvi
udarao ga je blijesak u oi. U uima mu je buka pjevala divnu pjesmu. Kuckaju
ekii. Zveke lim. Kao da sve vri na sjajnom suncu. I Mae pjeva. Pjeva kao
to nikad nije pjevao. Izvija se njegov glas da se objavljuje neko udo u
Limarskoj ulici. ta li to radi majstor Mae?
Priao je njegovoj radnji. ta je to? Hanuka-kandilo? Od bijelog sjajnog
lima? Ne. Kakvog lima! Od srebra. Od istog srebra! Gledaj kako se sjaji. Ne
moe izdrati. Zabole te oi.
Dugo se mali Rafael zadrao pred radnjom limara Maea, a kad se prenuo
poletio je Binjokovoj kui.
Istom to se pomolio u avliji, izila je Sara pred njega kao pobjesnjelo
pae.
Danas neka me rui! mislio je Rafael, pa neka me i tue, danas ima i
zato. Zakasnio sam. Kriv sam. I Sara ga je udarala pesnicama i psovala ga:
ekaj, gade jedan, rei u te Binjoku da te izbaci iz radnje, samo mi jo
jednom uini ovako! Samo jo jednom!
Padale su pesnice po Rafaelovoj glavi, ali Rafaelova glava nije se ovog
puta saginjala. U Rafaelovoj glavi su se uhvatile Sarine rijei i vrsto se ukotvile
u njoj. I svaka od tih rijei blijetala je kao dragi kamen. I Rafael ih je pod
pljuskom udaraca u sebi ponavljao i rastao od sree: "Kazae Binjoki neka me
izbaci iz radnje samo ako joj jo jednom uinim ovako!"
O, Gospode, pomozi mi sad! Ukazalo mi se spasenje!
Samo treba da uinim neto ovako! kliktao je Rafael, namjetajui svoj
fes i otirui krv koja mu je kapala iz nosa. Tog dana radio je kao lud. Nikad nije
bolje oprao pod, nikad nije naloio bre vatru i nikad nije radosnije vijao crnu
koko kao toga dana.
I malu je Lunu zabavljao tog dana tako udesno da se dijete previjalo od
smijeha.
Iduih est dana proveo je Rafael u stalnom razmiljanju kako da izvede
svoju namjeru. Treba da naljuti Saru toliko da kao luda poleti u radnju i odmah s
vrata da krikne: "Izbaci tog lopova iz radnje on e me upropastiti!"
estog je dana bio sve smislio.
 Bilo je oko deset sati. Sara je redila sobu. Rafael je u kuhinji ulio ui i
skidao cipele. Iao je na prstima.
Smjestio je Lunu u jedan oak. Metnuo je jastuk pod nju, a drugi joj
zabacio za lea. Primakao je neko sanduc pred dijete. Peuricu sa razgorjelim
umurom digao je na prozor. Kretao se kao sjenka, a Luni je prstom kazivao da
uti. Dijete je sa nekim uenjem pratilo njegove tajanstvene kretnje.
"Psst! Psst! aptao je Rafael i metnuo neku praznu tepsiju na sandue.
Izvadio je nekoliko kamenia iz depa i poredao ih po tepsiji kao oi, kao zube
i kao nos. I nasmijao se. I mala se Luna nasmijala. Tada je Rafael natrake
polako izmicao prema vratima, otvorio ih laganim i tihim pokretom, brzo
dohvatio cipele, skoio u avliju, a odatle neujno izletio na sokak.
Niz sokak je odjurio kao vilen. Istom se pred arijom zaustavio. Sjeo je,
obuo cipele, odmorio se, a onda se zaputio u radnju.
Sad je sve gotovo, hvala ti, Gospode! govorio je sebi primiui se
radnji. Sad e doi Sara. Doi e sva izbezumljena i stae da se dere: "Istjeraj
ga! Istjeraj! Zna li ta je uinio? Pobjegao je! Ostavio i posao i Lunu. I vatru! I
koko! Sve!"
Uao je u radnju mirno i sabrano kao uvijek i odmah je poeo da trijebi
hrpu konih otpadaka.
Binjoko je jednim okom pratio svaki njegov pokret.
Pazi, govorio je s vremena na vrijeme ne bacaj to nije za bacanje.
Svaki komadi moe dati ruke. Car Solomon kae: "Sluaj savjete i primaj
savjete, da poslije bude mudar." Upamti to, Rafaele!
Rafael je naprezao ui, ali nije sluao Binjoku, nego je oslukivao kad e u
buci Limarske ulice da uje korake pobjenjele Sare. Danas mu ona u stisnutim
pesnicama nosi spasenje. Doi e, a iz oiju e joj sijevati strijele. Mlatarae
rukama. Psovae, priae Binjoki ta je "taj avo" uradio. Binjoka e sluati,
dignue glavu, snebivae se, a onda e se okrenuti njemu i bez rijei, samo
pokretom ruke, pokazae mu na vrata. On e tada, spreman, jednim skokom
izletjeti napolje!
Tako je matao i sav je drhtao od uzbuenja.
Najzad je dola Sara. Ali je bila mirna i tiha. Kao da se kod kue nije nita
dogodilo. Govorila je o luku, o pirinu, o sapunu. Treba sve to nabaviti. Binjoka
je skinuo konu kecelju. Otiao je sa enom u ariju. Vratio se sam. Sa punom,
zavezanom maramom. Uao je u radnju, smjestio je zaveljaj pokraj sebe. Sjeo
je. "Sad e doi moje osloboenje", mislio je Rafael. Ali osloboenje nije dola-
zilo. Binjoko je mirno dohvatio cipelu, prebacio preko nje kai, uzeo eki i ilo
i poeo da radi. Sabrano. Kao i obino. Rafael je gledao krajevima oiju. Kako?
Zar mu Sara nije nita priala? Valjda mu nije smjela nita da kae. Sigurno bi
joj Binjoka rekao: "Ne tipaj ga! Budi dobra! Rafael je valjan. Ja to bolje znam
od tebe. Ne udaraj ga pesnicama. Boli ga kad mu zariva nokte u meso. Pomiluj
ga po obrazu, podaj mu koji put novi! Neka kupi mauna kod Iskaija, pa e
vidjeti da nikad vie nee ostaviti malu Lunu kao to je uinio danas. Dobar je
on, kaem ti, dobar. Vidi, uklonio je peuricu. Zato je to uinio? Da ne bi
Luna pala na vatru. Kaem ti, dobar je Rafael. Metnuo je djetetu jastuke. Zato?
Da se ne prehladi. Jest, dobar je Rafael, dobar!"
Tako je razmiljao Rafael i gledao u Binjoku. Binjoka je kuckao, zakivao je
sitne drvene avle. Radio je mirno. Rafael je prebirao kone otpatke i kao da je
prevrnuo novi list svoje sudbine, stao je dalje da razgovara sa sobom: "Teko
meni! Pa Binjoka ne zna nita. A i odakle da zna? Od jutra do mraka sjedi on tu,
u toj polumranoj radnji, kao u grobu, kucka, ije. On nema ni pojma kako me
Sara tue. A ne zna ni ta se danas sve dogodilo. Sara mu nije rekla nita.
Kazae .mu za veerom. Najprije hoe da me sama izlema, a onda neka Binjoka
rekne svoje".
Tuan, razoaran, uzeo je kantu i poao na esmu. esma je bila u drugoj
ulici. Stigao je na raskre. Stao je. Da frljacne kantu u Limarsku ulicu i da
nagne niz emaluu? A odatle? Kuda? Kui? ta e kazati otac kad navee
stigne umoran i pun kalja. Pobjegao si? Tue te Sara? A zato ne slua kako
treba kazae otac, uzee ga za uho i dignuti ga sa zemlje, a sutradan e ga
vratiti Binjoki.
Natoio je vode i polako uao u radnju.
Daj da se napijem rekao je Binjoka. Vrue je danas.
Vrue udio se Rafael. Pa danas ba nije vrue.
Oh, oh zadovoljno i otegnuto rekao je Binjoka kad se napio, pa je
prihvatio eki i pokazao njime na zaveljaj. Ajde, Rafaele, uzmi te stvari i
odnesi ih kui. Ajde, sluaj savjete, da postane mudar! Pouri!
Rafael je uzeo maramu i poao.
Pred avlijskim vratima je stao. ta da radi? Ne, u kuu ne ulazi iv.
Nipoto. Vratie se i spustie zaveljaj pred Binjoku. Kad ga Binjoka upita zato
se vratio, rei e mu: "Tue me majstorica, tipa me! ne smijem joj na oi".
Zavratie rukav, zavratie nogavice od pantalona i pokazae: "Eto, gledajte, sav
sam ovako iaran.. Po itavom tijelu". I Binjoka e kazati: "Pravo je da ne ide.
Nek sama pere sue i riba podove. Sjedi ti, Rafaele, voti kanap. Evo, gledaj
kako se to radi. Gledaj! Ui!"
Ipak je otvorio avlijska vrata i zakoraio u avliju. Stajao je kraj vrata i opet
razmiljao ta da radi. Najzad je odluio da ostavi zaveljaj tu, da dozove Saru, a
im se ona pojavi, da istri na ulicu i pobjegne.
Uao je. Viknuo je. Viknuo je jo jednom. Sara je prila prozoru. Stajala je
iza zavjese, ali se nije javljala. Rafael je ekao. "Hoe da me namami u kuu, da
me zgrabi za rukav, da me izdeveta kako ona zna i umije. Nikad! Nikad!"
Osjeajui u sebi neku neobinu snagu, odluio je da ostavi zaveljaj
nasred avlije. Ali crna koko je tu. Eno je, die glavu i gleda u njega. eka! Ako
ostavi zaveljaj, ona e prije nego to stigne Sara prokljuvati maramu, i sav e se
pirina prosuti po kaldrmi. ta e Binjoka da kae? Ne, Binjoku ne smije, a ne bi
ni htio da naljuti. Odkrinue kuhinjska vrata, proturie zaveljaj, pritvoriti ih i
istrati napolje.
 Douljao se. Prihvatio je za kvaku. Polagano, samo polagano. Bojao se da
Sara ne izleti iz sobe. Srce mu je drhtalo.
U taj as na irom otvorena avlijska vrata upao je neko nosei sa sobom
dah vjetra. Rafael se okrenuo Bio je Binjoka!
vrsto ga je prihvatio za miicu i vukui ga kroz kuhinju ubacio ga u sobu.
Rafael se oajniki otimao.
Ovamo! Ovamo! Da ti ja pokaem kako se postaje ovjekom drhtao je
Binjoka. Rafael je vikao sav zaprepaen;

I
Sinjor Binjoka! Sinjor Binjoka! Htio je neto da objasni, ali nije imao
vie vremena. Binjoka je sjeo na minder, previo je djeaka preko koljena i nauk
je poeo. Sara je drala Lunu u naruju i dodala je ipku.
Vitka ipka savijala se po zategnutim pantalonama.
Aj! Uj! jaukao je Rafael.
Zna li da je Luna mogla pasti u peuricu? govorio je Binjoka.
Na glavu pao dabogda i krepao! dodavala je Sara.
Sinjor Binjookaaa! vritao je Rafael.
Zna li da je u penici gorjela vatra kao u paklu?
U paklu se prio dabogda!
Zna li da je mogla otvoriti vrata i pasti preko kamenih stepenica i slomiti
nogu?
Vrat slomio dabogda!
Sinjor Binjoookaaa! Sinjor Binjoookaaa!! derao se Rafael.
Zna li da si pribio gologuzo dijete uza zid iz kojeg bijeg ledena vlaga?
Led ga ubio dabogda!
Zna li? Zna li?
Aj! Uj! vrcao je Rafael svoj tur sad na jednu sad na drugu stranu.
Tada je Luna, mala, uta, zlovoljna Luna vrisnula. Vrisnula je vriskom od
kojeg su zagluile ui i Binjoki i Sari i Rafaelu. Sara je sva ustravljena obujmila
objema rukama dijete i izletjela u kuhinju. Binjoka se prenuo kao kad se ovjek
prene iz sna. Gurnuo je Rafaela na pod.
Tako! rekao je i dohvatio ibrik. Voda je zaklokotala u njegovom grlu.
Rafael je leao potrbuke i drao se rukama za bedra. Grcao je.
Grcaj i uzdii! Ali to jo nije nita. Jo e dobiti. Jo! Istjerau ja tebi sve
avole iz glave i pokazati kako se postaje ovjekom. Jest, ovjekom! Sjeo je,
izvukao klju iz depa i bacio ga pred Rafaela.
Sad je dosta tog deranja. Uzmi klju i idi u radnju.
Rafaelu su se otezale bale iz nosa. Teko je grcao.
Lice mu je bilo mokro, uprljano, oi crvene, i s vremena na vrijeme otkidao
mu se dubok uzdah od kojeg se sav tresao.
Uj, majko moja! Uj! jadikovao je mrmljajui.
Dosta! Jesi li uo? Uzmi klju i ajde u radnju! ustao je Binjoka i udario
nogom o pod.
etveronoke dopuzao je Rafael i uzeo klju.
Da si naviksao cipele krojaa Parda dok ja doem. I da vidim kako e ih
naviksati. Idi!
Sav slinav, balav i uprljan, izaao je Rafael iz avlije i uputio se u radnju.
Poslije pola sata stigao je i Binjoka.
Daj, da vidim cipele! rekao je odmah.
Uzeo ih je ljutito, izaao s njima na ulicu i razgledavao ih dugo sa svih
strana.
Kad se vratio u radnju, spustio je cipele na pod, navukao kecelju i sjedajui
na sandue rekao je mirno:
Napraviu ja od tebe ovjeka, vidjee!
Rafael je stajao, buljio u Pardine cipele i smiljao kako e se baciti u bunar
kao to se bacio Marku, sin udovice Sipure.
Ali uvee se dogodilo udo.
Kao obino dok je Sara spremala veeru, Rafael je zabavljao Lunu.
Sjedio je kraj nje na minderu u sobi.
Luna je bila neobino mirna. Najednom se podie mala djetinja ruka i stade
da ga miluje po kosi i polako pribi se dijete sasvim uz njega. On se sagnu i Luna
nasloni lice na njegov vrat i poljubi ga. Neto toplo prostrujalo je Rafaelovim
tijelom i suze mu se ukazae u oima.

BILJEKA O PISCU

Isak Samokovlija roen je u Goradu, 1889. godine.

U Beu je diplomirao medicinu. Kao lijenik je dugo (19181941) radio u
Goradu, Fojnici i Sarajevu. Lijenika praksa pruila mu je iroke mogunosti
upoznavanja ivota ljudi predratne provincije, a bliskost jevrej-skoj tradiciji i
kulturi olakala saivljavanje s patnjama i nadanjima jevrejske sirotinje
sarajevskih Bjelava. Odatle potiu i dva glavna izvora njegovih
knjievnoumjetnikih nadahnua.
U knjievnosti se javio kao formiran, zreo pisac. Ve prva pripovijetka
"Rafina avlija" znai nesumnjiv doprinos naoj knjievnosti. Sebi svojstvenim,
neponovljivim, lirski obojenim i slikovitim jezikom osvijetlio je jednu dotad
nepoznatu sredinu, sredinu sefardskih Jevreja, u kojoj je bijeda sasvim obian
nemio gost kao i u tolikim drugim naim etnikim i nacionalnim sredinama.
Umjetnike sklonosti ispoljene u "Rafinoj avliji" oplodie se poslije u brojnim
pripovijetkama istog usmjerenja.
O rodnom kraju ("Drina", "Hanka" i dr.) pisae Samokovlija isto toliko
poneseno, lirski ustreptalo i ozbiljno. Ako i nije uvijek uspijevao da dosegne
uvjerljivost i dubinu svojstvenu pripovijetkama jevrejskog kruga, u prozu
vezanu uz Gorade i okolinu, uz Drinu pretoio je svoj iskreni zanos i
neraskidivu privrenost obzorjima vlastitog djetinjstva i mladosti.
Objavio je niz zbirki pripovijedaka: "Od proljea do proljea",
"Pripovetke", "Nosa Samuel", "Tragom ivota", "Solomunovo slovo".
Sedamdesetih godina, posmrtno, izdata su u Sarajevu (Izdavako preduzee
"Svjetlost") i njegova Sabrana djela.
Umro je 1955. godine.

FUSNOTE

1 Tia, tija, tja (p. argon) tetka, strina, ujna.

2 Bakalnica, bakalska radnja trg. radnja u kojoj se prodaju prehrambeni artikli. Bakalin
trgovac na malo namirnicama i kolonijalnom robom.
3 Tekne drveno korito
4 urna, zurla vrsta svirale sa veoma jakim piskavim zvukom.
5 i-evap vrsta jela (meso i povre nabodeno na metalnu icu peeno na aru).
* Prooh pored tvoje bate, ti stajae na vratima. Pozdravih te, ti pobjee. Ne mogu da se
snaem.
6 Hamal (hamalin) nosa
7 Matrak, mandrak batina, toljaka; dobie matrak nee dobiti nita!
8 Besimantov srean!
9 Plajvas olovka
10 ekmeda drvena kasa; sandui u kome se uvaju stvari od vrijednosti
11 Minder slamnjaa ili ilte vunom napunjeno
12 Sikter napolje! gubi se! mar!
13 Tabijat ud, narav, priroda
14 Bensilah irok koni opasa, pojas, koji sprijeda ima vie pregradaka za papire,
duhankesu, noeve itd.
15 Medidija (mededija) turski novac, kovan od srebra.
16 Le hajim! ivjeli!
17 Azno, asno magarac.
18 Nabakamljen nacrvenjen
19 Konfiti, konfeti bomboni
20 Dram, mjera za teinu 1/400 oka, oka 1280 gr.
21 Mono ukopljenik
22 Tiabeav jevrejski Vidovdan, godinjica razaranja Jerusalemskog hrama i propasti
jevrejske drave.