ČISTAČ OBUĆE

Ranko Pavlović

Uzalud sam pozivao prolaznike i objašnjavao im da za samo nekoliko

novčića mogu imati čistu obuću. Beskorisno sam nespretno udarao
četkama po sanduku i kreštavim glasom molio svakog ko je naišao da
mu makar iščetkam cipele. Ljudi su, iako je bila nedjelja, nekuda žurili,
ili mi se bar tako činilo. Izgledalo je kao da me uopće ne čuju i ne vide.
A ja sam ih pažljivo gledao, iskrivljujući glavu da mi ne bi smetao široki
obod slamnatog šešira. U početku sam ih dobro osmatrao, od glave
do pete, a što je vrijeme više odmicalo, pogled mi je klizio naniže, tako
da sam na kraju gledao samo noge i obuću. Pokušavao sam da
pogodim ko bi mogao svratiti i staviti nogu na sanduk.

Ovaj neće, cipele su mu sasvim čiste, vjerovatno ih je namazao prije

nego što je izišao iz kuće. Ni ovaj neće, obuća mu je sasvim zapuštena,
možda je samo ponekad obriše vlažnom krpom. Ovaj bi mogao
svratiti jer se vidi da su mu cipele uvijek čiste, a sad ih je negdje
zaprljao, vjerovatno je stao negdje u lokvu. Ali niko nije svraćao.
Prolazile su ispred mene cipele, a nisu me uopće primjećivale. Izgleda
da nisam znao pozivati njihove vlasnike.

Bajro je to mnogo spretnije radio. Sjedio je uvijek za iskrzanim

drvenim sandukom ispred oronule zgrade iznad čijeg ulaza je pisalo
"Kavana s prenoćištem". Na sanduku je visilo nekoliko četki, a ispod
njih, u limenim kutijicama, laštila za obuću. Dok je radio, jedan kraj
šala, nekoliko puta omotanog oko tanjušnog vrata, stalno je mlatarao
po sanduku, a obod slamnatog šešira pokatkad zapinjao za nogu
čovjeka kome bi čistio cipele. Bajru su svi znali u Vakufu. Slika centra
gradića ne bi se mogla zamisliti bez njegovog sićušnog tijela i
sanduka. U početku smo mislili da on i spava ispred kavane. Tu sam
ga viđao ujutro kada sam polazio u školu, zaticao sam ga na istom
mjestu sredinom dana, uveče, kad bih skoknuo u grad da donesem
ocu cigarete, on je imao najviše posla. Radio je nedjeljom i praznikom.
Ponekad sam viđao i njegovu mršavu, nešto stariju, uvijek umusanu
sestru Hediju, koja mu je u plavoj činijici donosila ručak. Ne perući
ruke, prostirao bi čistu krpu preko sanduka, u lijevu ruku uzimao
komad hljeba, u desnu kašiku, i žurno jeo. Ako bi baš tada neko želio
da mu očisti cipele, brzo je sve zamotavao i sklanjao sa sanduka, pa
uzimao četke u ruke. Čim bi metalni novčić zvecnuo u kutiji na kraju
sanduka, ponovo bi se latio jela.
Kraj Bajre smo često prolazili, jer smo na poljanici s donje strane
kavane, prema Širokoj rijeci, provodili svaki slobodan trenutak. Tada
smo ga obično zadirkivali. Znali smo ponekad načičkati sanduk
nogama, a on nas je samo bezazleno gledao ispod šešira. Događalo se
i to da poneki oholiji dječak, kao nehotično, stane na limenku s
razrijeđenim laštilom, a Bajro je, nastojeći da ostavi utisak kako i on
misli da se slučajno dogodilo, pažljivo izvlačio metalnu kutijicu kako
se laštilo ne bi razlilo po betonu. Kad smo nailazili u grupi, onda bi mu
neko natakao šešir na glavu, drugi bi ga malo povukao za kosu, treći
zategao onaj kraj šala što je padao niz leđa. Bajro se samo smješkao, a
iza pogleda mu se naslućivalo da će biti zadovoljan ako se sve završi
na sitnim šalama.

Tog dana smo se zaustavili pred njim i povisoki Zvonko iznenadio nas
je svojim prijedlogom:
- Bajro, pakuj prnje, pa ćeš s nama na utakmicu! Bajro je gledao u
nevjerici, očito ne shvaćajući ozbiljno ovaj poziv, uvjeren da se radi o
nekoj šali čiji smisao nije mogao dokučiti.
- Šta buljiš? - upitao je Zvonko, a u njegovom glasu nije bilo ljutnje, pa
smo i mi sa zanimanjem očekivali šta će se dalje događati. - I za tebe
makar ponekad mora postojati nedjelja.
Zabacivši šešir na potiljak, Bajro je i dalje bez riječi, otvorenih usta,
piljio u dugonju.

- Ozbiljno te pozivam da se igraš s nama - nastavio je Zvonko i

pogledao nas, očekujući da to potvrdimo.
- Ne smijem, otac bi me namrtvo ubio - progovorio je Bajro glasom u
kome se još naslućivala nedoumica.
Ne zanovijetaj, već pakuj sanduk! - navaljivao je Zvonko.
- Poigraj se malo s nama pa se vrati. Otac neće ni saznati.
- Hoće, on bi to sigurno saznao, a onda se ne bih smio vratiti kući.
- Kad je tako, onda zdravo! - rekao je Zvonko i to je bio znak da
pođemo. Nismo odmakli ni pet koraka, a u meni se začela jedna
čudna misao.

- Stanite! - rekao sam. - Imam ideju.

- Kakvu ideju? - upitao je Jota.
- Neka Bajro pođe s vama, a ja ću ga zamijeniti.
Svi su se grohotom nasmijali.
- Ozbiljno govorim - uvjeravao sam ih. Kada su bili sigurni da se ne
šalim, vratili smo se, a onda je trebalo nekoliko minuta da i Bajro
shvati da ozbiljno govorim. Uzeo sam od njega šešir i šal i sjeo za
sanduk.
Uzalud sam pozivao prolaznike. Bila je rana jesen, dan prije toga je
padala kiša, u pokrajnim uličicama bilo je blata, u centar su dolazili
ljudi u prljavoj obući, ali niko nije prilazio sanduku. Prisjećajući se
kako to Bajro radi, udarao sam četkama, doduše neskladno i nevješto,
vikao, objašnjavao, ali od svega toga nikakve koristi.
Odjednom sam zapazio jedne cipele. Bile su to sasvim obične, crne
cipele, udaljene petnaest koraka, i ja sam, ni danas ne znam zašto, bio
uvjeren da će se zaustaviti pred sandukom. I zaista, išle su sporije od
drugih, najprije ravno, a zatim su u blagom luku počele da skreću.
Uzbuđenje koje sam osjećao dok su se cipele približavale, prerastalo
je u zbunjenost. Kada je prva noga zakoračila na sanduk, osjećao sam
se kao prije nekoliko dana pred nastup na školskoj priredbi.
Ruke su mi podrhtavale dok sam manjom četkom nanosio laštilo na
cipele. Zaboravio sam staviti kožnate štitnike, pa je vrh četke,
nevješto vođene mojom rukom, ponekad završavao na čarapama,
ostavljajući crni trag. Kada sam počeo mahati velikim četkama,
uzbuđenje se stišavalo i pred sobom sam dobro vidio cipelu.
Odjednom mi se učinila nekako poznatom. Prepoznao sam i čarapu, i
nogavicu sivih hlača. Polako sam uspravio pogled i u čovjeku koji je
čitao novine prepoznao svog oca. Brzo sam pognuo glavu i počeo još
nespretnije raditi. Noga je polagano sišla sa sanduka i na istom mjestu
pojavila se druga. Radio sam smušeno. Uzbuđenje je preraslo u strah.
Šta će on sada reći, šta će učiniti? Prije nekoliko dana umalo nisam
dobio batine zato što sam smatrao da je isključivo sestrina obaveza
da čisti njegove cipele.
- Gdje je Bajro? - upitao je otac, ne spuštajući pogled ni kada je posao
bio završen.
- Igra se. Zamijenio sam ga malo. On se nikada ne igra.
Otac je, ne gledajući u zamackane cipele i zamazane čarape, polako
presavio novine, izvadio novčanik, dugo prstima prebirao po njemu,
pa u limenku, umjesto sitniša, spustio krupnu papirnu novčanicu.
Otišao je ne rekavši više ništa.
Bajro kasnije nije mogao vjerovati da sam mu za kratko vrijeme
zaradio toliko novca, a ja sam uveče kod kuće uzalud čekao da otac
spomene naš neobični susret. Sutradan sam se ranije probudio i čuo
oca kako u predsoblju, polazeći na posao, pita majku ko mu je sinoć
tako lijepo očistio cipele. Kada je majka odgovorila da sam to ja
uradio, on se nasmijao i izišao iz kuće, a njegov smijeh se i dalje
uvlačio u moju sobu i zavlačio u krevet, pa mi je od njega bilo toplije .