Professional Documents
Culture Documents
Verne Jules - Put U Srediste Zemlje PDF
Verne Jules - Put U Srediste Zemlje PDF
Naslov izvornika Jules Verne Voyage au centre de la Terre Journey to the Centre
of the Earth
Split, 1999
1.
UJAKOV ZAGONETNI NALAZ
Iako moj vrijedni ujak ni po emu nije bio lo ovjek, bio je esto vrlo
nestrpljiv i podosta burne naravi. Stoga se prema njemu bilo najbolje odnositi s
bezrezervnom poslunou.
"Zar ve dolazi gospodin Lidenbrock!" povie preneraena kuharica kroz
poluotvorena vrata blagovaonice.
"Da, Marta, ali jo je rano za ruak. Tek je odbilo pola dva na crkvi Svetog
Mihovila."
"Kako to da se onda ve vratio kui?" "Valjda e nam to sam rei."
"Eto ga! Ja bjeim, a vi ete ga, gospodine Axele, ve nekako urazumiti."
Vratila se u svoj kuhinjski laboratorij. Ostadoh sam. Ali kako u ja, kraj svoje
poneto neodlune naravi, urazumiti strahovito razdraljivog profesora? Htio sam
se oprezno vratiti u svoju sobicu na gornjem katu, kad zakripae kuna vrata.
Pod golemim stopalima zapucketa drveno stubite i gospodar kue, projurivi kroz
blagovaonicu, uleti ravno u svoju radnu sobu.
U tom urnom prolazu bacio je u kut svoj tap s rukohvatom koji je sliio
klijetima za razbijanje ljenjaka. eir je bacio na stol i glasno mi doviknuo:
"Axele, Axele, Axele! Doi za mnom!"
Jo se nisam dospio ni pomaknuti, a ve je uslijedio njegov nestrpljivi uzvik:
"to, zar jo nisi tu?"
Pohitah u sobu svojeg stranoga tutora.
Kako sam ve rado priznao, Otto Lidenbrock nije bio zao ovjek. Ali ako se
jednom ne promijeni - a u promjenu slabo vjerujem - umrijet e kao straan
osobenjak.
Ako svemu tome dodam da su mu koraci matematiki tono iznosili pola hvata, i da
je pri hodu uvijek vrsto stiskao pesti oit znak nagle naravi, to bi svakome
trebalo biti dovoljno da dvaput razmisli prije nego potrai njegovo drutvo.
Iako se nalazila u samom centru grada, kua u Konig-strasse sliila je onima
kakve se jo mogu nai na selu. Izgraena od drva i cigle i sa starinskim
nazupanim za-batom, bila je jedna od rijetkih koje je potedio veliki poar iz
1842. Gledala je prema jednom od onih zavojitih kanala to vijugaju tom
najstarijom etvrti Hamburga.
Pod teretom godina, bila je malo nagnuta te kao da je ispupila trbuh prema
prolaznicima. Krov je drala malo nakrivo kao to hamburki uenici znaju nositi
svoje kape. Obrisi joj nisu bili osobito ravni, ali sve u svemu drala se dobro,
zahvaljujui starom brijestu koji joj je vrsto urastao u proelje i u proljee
svojim rascvjetanim granama provaljivao kroz prozore.
Ujak je za jednog profesora bio prilino bogat ovjek. Iako je od posjeda imao
samo tu kuu u Konigstrasse, imao je vrlo dobra primanja. Ipak, po mojem vrstom
uvjerenju, najbolji dio njegovog bogatstva bilo je njegovo kume Graii-ben,
mlada sedamnaestogodinja Virlandekinja. Ona, stara kuharica, profesor i ja
bili smo jedini stanovnici tog starog zdanja.
Volio sam geologiju i mineralogiju. ilama mi je tekla mineraloka krv i u
drutvu mojih dragocjenih kamenia nije mi nikad bilo dosadno.
U kuici u Konigstrasse, jednom rijeju, dalo se sretno ivjeti. Iako je njezin
vlasnik bio tako nestrpljiv ovjek, ipak me na svoj poneto grub nain prilino
volio. Ali taj ovjek nije znao ekati. urilo mu se vie nego samoj prirodi.
Kad bi u travnju u svom salonu zasadio u loncima od fajanse rezede ili slak,
redovito se svakog jutra dizao u etiri sata, kako bi biljke natjerao na bri
rast, povlaei ih za listove!
Takvog udaka morao si sluati. Stoga sam navrat-na-nos pojurio u njegovu radnu
sobu.
Taje soba bila pravi muzej. Bila je prepuna svakojakih prirodoslovnih izloaka.
Ipak, prevladavali su razliiti primjerci minerala. Ti su primjerci
mineralogijskog carstva, svaki sa svojim natpisom, tu bili poredani u savrenom
redu i podijeljeni na tri velike skupine: na upaljive rude, metalne rude i
litoide. Cijelu zbirku sam vrlo dobro poznavao. Koliko li sam puta, umjesto da
vrijeme gubim u druenju s vrnjacima, veselo skidao prainu s tih grafita,
antracita, ugljena lignita i treseta! Kako li je pomnjivo trebalo do najmanjeg
komadia uvati sve te katrane, smole i organske soli! A tek kovine, poevi od
eljeza pa sve do zlata, kojem se prodajna vrijednost gubila pred sveopom
ravnopravnou znanstvenih uzoraka! Pa sve to dragocjeno kamenje koje bi bilo
sasvim dovoljno za popravak stare kue u Konigstrasse, pa ak i za dogradnju jo
jedne sobe, koja bi meni i te kako dobro dola.
Meutim, ulazei u sobu nisam vie mislio na sve te divote. Svu panju posvetio
sam ujaku, koji se ve bio zavalio u svoj iroki naslonja presvuen utrehtskim
barunom. U ruci je drao nekakvu knjigu koju je oduevljeno prelistavao.
"Prekrasno! Divno, prekrasno!" zanosno je ponavljao ujak. Taj me usklik podsjeti
da je profesor Lidenbrock u svojim izvanrednim asovima bio i ljubitelj starih
knjiga. Ali stare su knjige imale za njega vrijednost samo onda, ako su bile
izvanredno rijetke ili barem neitljive.
"to, zar ne vidi?" ree mi. "Ovo neprocjenjivo blago sam jutros pronaao
prekapajui po duaniu idova Heveliusa."
"Divno!" odgovorih s oduevljenjem koje se od mene oekivalo. Zapravo sam
smatrao, iako to nikako nisam smio rei, da se pravi prevelika galama samo zbog
poutjele knjiurine s koricama, ini se, od grube telee koe, iz koje je
provirivala izblijedjela vrpca.
U meuvremenu se profesor nastavio diviti svojem otkriu.
"Gledaj!" obraao se meni, iako je zapravo razgovarao sam sa sobom. "Zar nije
lijepa? Prekrasna je! Kako su joj lijepe korice! A otvara li se lako? Da, moe
je otvoriti na kojoj god hoe strani, i nee se zatvoriti! A kako se dobro
zatvara! Pa da, korice i listovi tako su dobro spojeni da se nigdje ne dijele i
ne zijevaju. Zamisli, hrbat joj nije nigdje oteen, iako je stara sedam stotina
godina! Ovim bi se uvezom mogli ponositi i Bozerian, Closs ili Purgold!"
Govorei tako, ujak je neprestano otvarao i zatvarao knjigu. Unato svojoj
nezainteresiranosti, morao sam ga upitati o sadraju te nevjerojatne knjige.
"Kakav je naslov tome udesnom svesku?" upitah s tako pretjeranim oduevljenjem
da je ono moralo izgledati hinjeno.
"To remek-djelo," odgovori razigrano ujak, "to je Heims-Kringla od Snorre
Turlesona, uvenog islandskog pisca iz dvanaestog stoljea. To je istinita i
vjerodostojna kronika o norvekim prinevima koji su vladali Islandom."
"Nije mogue!" uskliknuh. Moje sljedee pitanje odnosilo se na jezik kojim je
knjiga pisana. vrsto sam se nadao kako je pisana na njemakom.
"Kakav prijevod?" s gnuanjem odgovori profesor. "to e nam prijevod! Briga
koga za tvoj prijevod! Ovo je original na islandskom jeziku, na divnom, bogatom
i ujedno jednostavnom narjeju koje obiluje naj razliiti] im gramatikim
kombinacijama i oblicima rijei."
"Poput njemakoga" dvosmisleno sam primijetio.
"Da," odgovori ujak slijeui ramenima, "ali s tom razlikom to islandski jezik
ima tri roda kao grki, a vlastita se imena dekliniraju kao u latinskom."
Prestraena domaica brzo nestade u hodniku. Ali ja sam bio gladan. Stoga
polet]eh za njom i brzo zauzeh svoje uobiajeno mjesto u blagovaonici. Iz
pristojnosti poekah nekoliko minuta, ali od mojeg ujaka, profesora, nije bilo
traga. To me iznenadilo. Obino ga posao nije odvlaio od blagodati dobrog
objeda. A kakav je to objed bio! Juha s perinom, jaja sa unkom zainjena
oraiem, peena teletina u umaku od ljiva. Kao poslastica slijedili su voe i
ueereni raii, a sve se to zalijevalo divnim moselskim pjenucem.
Sve je to moj ujak rtvovao zbog toga prljavog komadia pergamenta. Ja sam,
opet, kao odani neak, bio uvjeren da ga moram u tome odmijeniti. Stoga sam se,
da bih umirio savjest, dobro najeo za obojicu.
Stara kuharica bila je potpuno izbezumljena. Nakon toliko muke oko pripreme
jela, njezin se gospodar nije pojavio za stolom. Dok je gledala kakvu pusto
pravim po stolu, njezino je prvotno razoarenje ubrzo bilo zamijenjeno ozbiljnom
zabrinutou. to ako ujak unato svemu odlui jesti?
Upravo sam pojeo zadnju jabuku i popio posljednju au pjenuca, kad se zauo
straan urlik. Jednim skokom naao sam se u radnoj sobi.
TAJANSTVENI PERGAMENT
"Tvrdim da to mora biti neki vaan zapis na ninskom pismu," vikao je moj ujak,
"koji krije nekakvu udesnu tajnu koju po svaku cijenu moram otkriti."
Htio sam mu neto uzvratiti, ali me on prekine jo i prije nego sam rije
izustio: "Sjedni za stol i pii!"
Posluao sam.
"Svaki znak runskog pisma zamijenit u odgovarajuim slovom nae abecede. Vidjet
emo to e iz toga ispasti. Hajde, poni zapisivati i pazi da ti se ne potkrade
koja pogreka."
Diktat je zavrio sljedeim, potpuno nerazumljivim rezultatom:
"Vrlo dobro" ree ujak, istrgnuvi mi papir iz ruke. "Eto, sada tekst slii onom
sa starog pergamenta. Suglasnici i samoglasnici smjeteni su u podjednakom
neredu. ak ima i velikih slova i zareza usred rijei kao na Saknussemmovu
pergamentu!"
Ta su me otroumna zapaanja zadivila.
"A sad," ovaj mi se put izravno obratio, "da bih mogao proitati reenicu koju
si napisao a koja mi je nepoznata, moram samo redom uzimati iz svake rijei
najprije prvo siovo, zatim drugo, pa tree i tako redom."
Uskoro ujak, na svoje, a jo vie na moje iznenaenje, proita:
"Volim te jako moja malena Grauben!" "Gle!" iznenaeno uzvikne profesor.
Eto, ja sam nesvjesno, kao nespretan zaljubljenik, bio napisao tu reenicu koja
me izdala.
"A tako, voli Grauben?" nastavi ujak pravim skrbnikim glasom.
"Da... to jest... ne..." promucao sam.
"A da, ti voli Grauben," ponovio je posve nesvjesno. "Dobro, primijenimo sad
taj postupak na na zapis!"
Uronivi ponovno u misli koje su ga bile sasvim zaokupile, ujak je ve zaboravio
moje nepromiljene rijei. Namjerno kaem: nepromiljene, jer znanstvenikova
glava nije nikako mogla razumjeti neto to se ticalo srca. Na svu sreu, veliko
pitanje rukopisa bijae za njega vanije.
Kad se opet zadubio u istraivanje starog pergamenta, profesoru su iz oiju
sijevale munje, a prsti mu drhtali od uzbuenja. Najposlije se glasno nakaljao
i poeo mi jasnim glasom diktirati, sriui slovo po slovo svake rijei. Napokon
je tekst bio gotov. ifrirana poruka je izgledala ovako:
mmessunkaSenrA.ioef ddK.segnittamurtn ecertserrette,rotaivsadua,ednecsedsadne
lacartnuilrJsiratracSarbmutabiledmek meretarcsilucoYsleffenSnl
Kad je sve bilo gotovo, moram priznati, jedva sam obuzdavao smijeh. Nasuprot
meni, ujak se pjenio od bijesa. "To nema nikakva smisla!" glasno je uzviknuo,
poput topovske kugle izletio iz sobe, sruio se niz stube, istrao na ulicu i
brzim koracima nestao u nepoznatom pravcu.
ZAPREPAUJUE OTKRIE
Bio sam neopisivo uzbuen. Zamaglilo mi se pred oima i tako sam se tresao da s
prve nisam mogao nastaviti s prouavanjem. Razastro sam papir na stol, i malo po
malo stiao svoje uzbuenje.
Duboko sam udahnuo i rekoh sam sebi: "A sada proitajmo!"
Prstom prelazei preko svakog slova, sriui sam proitao cijelu poruku.
Ali kakvo mi je zaprepatenje i strah ispunilo duu! inilo mi se da me je netko
udario tekom boksakom rukavicom. to, zar je to - to to sam upravo bio doznao
- ve izvreno! Zar se netko usudio prodrijeti...! Ali to nitko iv nikad nee
doznati!
Skoio sam na noge i kriknuo: "Ni govora! Nikad, ba nikad moj ujak nee otkriti
tu opasnu tajnu! Ako je itko bio na to spreman, upravo bi se on smjesta zaputio
na to strano putovanje! Nita ga na svijetu ne bi moglo pokolebati niti ga u
tome sprijeiti! Takav neustraiv geolog kao to je on otputovao bi usprkos
svemu i ne obazirui se ni na koga! to je jo strasnije, svakako bi poveo i
mene sa sobom, i ne bismo se vie vratili! Nikad, nikad vie!
Gotovo sam bio izvan sebe od bijesa i razdraenosti!
"Ne, moj vrijedni ujak ve je gotovo poludio!" glasno vik-nuh. "Ovo bi ga
dotuklo. Kad ve mogu sprijeiti da se takva misao rodi u glavi moga tiranina,
ja u to i uiniti. Mogao bi nekim sluajem i sam otkriti klju. Zato e biti
najbolje da odmah unitim, da spalim u pepeo taj opasni pergament."
U kaminu je jo bilo malo vatre. Pograbim knjigu i Saknussemmov pergament,
zajedno s papirom na kojem sam pisao svoje zabiljeke. Ruka mi je grozniavo
drhtala dok sam prilazio kaminu kako bih sve to bacio u vatru i zauvijek unitio
tu opasnu tajnu, kad se vrata sobe odjednom otvorie i nanjihovom se pragu
pojavi moj ujak.
Dok nije doao do mene, imao sam tek toliko vremena da kobne dokumente ponovno
vratim na stol.
Ujak je bio duboko zamiljen. Bilo je oito da mu misli jo uvijek zaokuplja taj
strani pergament. Vjerojatno mu je putem sinula nekakva nova ideja i zato se
vratio da iskua tu novu kombinaciju.
Bez rijei je sjeo u naslonja, uzeo pero u ruku, te na papiru poeo nizati
nekakve matematike proraune. Napeto sam promatrao njegov rad. Potpuno sam
protrnuo. Hoe li otkriti tajnu? Drhtao sam, zapravo bez razloga, jer je prava i
jedina kombinacija bila ve otkrivena, pa je svako novo istraivanje u nekom
drugom pravcu bilo posve uzaludno.
Ne progovorivi ni rijei i ne podiui glavu, radio je itava tri sata. Pisao
je, brisao, ponovno pisao, kriao te opet po tisuiti put iznova zapoinjao
svoje proraune. Dobro sam znao da e jednom morati doi do rjeenja, ako mu
uspije poredati slova na sve mogue naine. Slova svake abecede imala su
ogranien broj kombinacija. Ali broj tih kombinacija bio je tako zaudno velik,
da su mogle protei godine prije nego zagonetka napokon bude rijeena.
Vrijeme je odmicalo. Spustila se no, a na ulicama zavladala tiina. Ujak je jo
uvijek bio pognut nad svojom zadaom. Nije vidio nita oko sebe, nita nije uo,
pa tako nije uo ni glas nae vrijedne domaice kad je dola do vrata i upitala:
"Hoe li gospodin veerati?"
Morala je otii, ne doekavi odgovora. Ja sam se ve borio sa snom, ali se
nisam usuivao ostaviti ga sama. Napokon sam, posve iscrpljen, zaspao na sofi,
prepustivi ujaka njegovim beskrajnim proraunima.
Kad sam se sutradan ujutro probudio, jo uvijek je neumorno radio. Po njegovim
crvenim oima, blijedom licu, zamrenoj kosi, drhtavim rukama, uspaljenim
obrazima, razabiralo se u kakvoj je oajnikoj borbi proveo no. Bijae mi ga
doista ao. Iako je prema meni esto bio gotovo okrutan, neizmjerno sam ga volio
i tovao i stoga me srce boljelo kad sam vidio kako pati. Tenja za rjeenjem
tako gaje opsjela da vie nije znao ni bjesnjeti. Sve su se njegove ivotne
snage usredotoile u jednu jedinu toku i, kako nisu imale svojeg uobiajenog
oduka, prijetila je opasnost da e ga ta napetost svakog trena raznijeti na
komade. Bio sam svjestan da jednom jedinom rijeju mogu prekinuti -sve njegove
patnje. Ali nita me nije moglo natjerati daje izgovorim.
U mene je dobro srce. Zato sam, dakle, uporno utio? Zapravo za dobrobit samoga
mojeg ujaka.
"Ne, ne," ponavljao sam u sebi, "neu progovoriti! Znam gaja dobro. On e htjeti
poi stopama svojeg prethodnika i nitko ga iv u tome nee moi sprijeiti.
Dobro ga poznajem. On ima vulkansku matu te bi rtvovao i ivot za dobrobit i
napredak geologije. Stoga u utjeti i sauvati svoju tajnu. Otkriti je, bilo bi
ravno samoubojstvu. On ne samo da e odmah pohrliti u propast, ve e i mene
povui za sobom."
Prekriio sam ruke, nijemo gledao oko sebe i zapalio lulu, vrsto odluan da
nikad vie ne progovorim. Ali nisam mogao predvidjeti ono to e se nakon sat-
dva dogoditi.
Naa je domaica, poavi na trnicu ili vodena nekim drugim poslom, htjela
izii iz kue. Meutim, ulazna vrata bila su zakljuana, a kljua nije bilo u
bravi. Je li ga netko namjerno sklonio? Profesor svakako nije imao namjeru
pretvoriti nas u zatoenike svoje opsjednutosti? inilo mi se da bi to ipak bilo
poneto pretjerano. Zar smo zbog toga trebali na smrt izgladnjeti? Odjednom se
prisjetih jednoga slinog sluaja koji mi natjera strah u kosti. Prije nekoliko
godina, dok je dovravao svoju veliku klasifikaciju rudaa, ujak etrdeset i
osam sati nije nita okusio, i itava je kua morala s njime podijeliti taj
znanstveni post. Ja sam od toga dobio jake greve u elucu, a to me kao prilino
prodrljiva djeaka nije nimalo zabavljalo. Gotovo sam osjetio da me ti grevi
opet hvataju.
Bio sam uvjeren da e i zajutrak propasti kao i sinonja veera, ali odluih
biti hrabar i ne popustiti pred glau. Ali dobra domaica sve je to poela
ozbiljno shvaati. to se moglo uiniti? Ona nije mogla izii iz kue, a ja se
to nisam usuivao.
Ujak je i dalje neprekidno radio. Mata kao da gaje odnijela visoko u nebo.
ivio je daleko od zemlje pa, dakako, daleko i od zemaljskih potreba. Nije ni
pomiljao na jelo i pie.
Oko podneva poela me ozbiljno muiti glad. U kui nije bilo vie niega, jer je
naa dobra domaica prole veeri nevino pojela posljednji komadi kruha. Ovako
se vie nije moglo dalje. Ali ja se nisam dao, jer sam u tome vidio i pitanje
asti. Meutim, otkucala su i dva sata, a ja sam ve bio na kraju snaga. Poeo
sam sebe uvjeravati da pridajem preveliku vanost rukopisu. Moda mu ujak nee
ni povjerovati, moda e mu se itava stvar uiniti obinom prijevarom. Osim
toga, sigurno postoji nain kako ga odgovoriti od tako besmislene ekspedicije.
Pa opet, ako ga i ne uspijemo odgovoriti od toga, nema naina da me natjera da
budem njegov pratilac. Napokon, veliki su izgledi da e on napokon sam otkriti
klju ifre, to e moje gladovanje uiniti posve uzaludnim?
Odluka koju sam sino tako vrsto bio donio, sad mi se inila potpuno pogrena.
Bilo je glupo to sam tako dugo ekao. Odluih mu sve otkriti.
Traio sam zgodan nain kako to uiniti, a da ne navuem njegov bijes na sebe.
Jo sam se domiljao kako to izvesti, kad profesor ustade, dograbi svoj eir i
zaputi se prema vratima.
KREEMO NA PUT
"Pogledaj, cijeli otok sazdan je od vulkana," ree profesor, "i zapamti, da svi
vulkani nose ime Yocul. Na islandskom jeziku ta rije zapravo znai "ledenjak".
Na veini visokih planina tog podruja, najvei broj vulkanskih provala probija
sebi put kroz debelu ledenu koru. Zato se imenom Yocul zovu svi vulkani koji
rigaju vatru na tom velianstvenom otoku."
"U redu," rekoh. "A to znai Sneffels?"
Ponadao sam se da na to pitanje neu dobiti odgovor, ali prevarih se, jer ujak
nastavi:
"Slijedi moj prst uz zapadnu obalu Islanda. Vidi li njegov glavni grad
Revkjavik? Vidi. Dobro. Slijedi bezbrojne fjordove"obala to ih je more izdubio
i zaustavi se zaas ispod ezdeset petog stupnja sjeverne irine. to tu vidi?"
"Vidim nekakav poluotok koji slii na bedrenu kost."
"Usporedba je tona, djeae. A sad pogledaj: vidi li to na njezinom zglobu?"
"Da, vidim visoku planinu." "Eto, to je Sneffels." Meni je ponestalo rijei.
"Da, Sneffels, planina visoka pet tisua stopa, jedna od najviih na otoku,
kojoj je sueno da postane najslavnija na itavoj Zemlji, jer emo kroz njezin
krater doprijeti do sredita zemaljske kugle."
"Ali to nije mogue," uzbueno sam uzviknuo, zaprepaten ovim rijeima.
"A zato je nemogue?" bijesno upita profesor Lidenbrock.
"Zato to je taj krater sigurno zatrpan lavom, uarenim kamenjem, mnogim
nepoznatim opasnostima..."
"A ako je to ugaeni krater?" "Ugaen? To bi bilo neto drugo."
"Svakako da bi bilo. Danas na Zemlji ima svega oko tri stotine aktivnih vulkana,
dok je ugaslih znatno vie. Snef-fels pripada medu ove potonje. Koliko je
poznato, posljednji put je provalio 1219. godine. Od tog vremena buka se u njemu
potpuno stiala, te vie ne pripada meu ive vulkane."
to sam jo mogao rei? Promijenio sam temu razgovora:
"Ali to znai rije Scartaris i kakva smisla imaju tu srpanjske kalende1?"
Ujak se malo zamislio. Ve sam se ponadao da sam ga napokon zbunio, ali doskora
mije uvjerljivim glasom odgovorio:
"Ono to ti smatra nejasnim, meni je jasno kao sunce. To je samo dokaz, kako je
Saknussemm pomnjivo nastojao tono opisati svoje otkrie. Sneffels se sastoji od
nekoliko kratera. Stoga nam je paljivo oznaio onaj koji vodi k sreditu
Zemlje. Kako je to uinio? Dao nam je do znanja da vrh Scartaris baca svoju
sjenu do otvora spomenutog kratera upravo u vrijeme srpanjskih kalenda, tj.
koncem mjeseca lipnja. Zar je mogao dati toniju oznaku? Kad stignemo na vrh
Sneffelsa, nee nam biti teko izabrati pravi put."
1 Kalende - kod starih Rimljana, naziv prvog dana u mjesecu.
"Kako to? Kad bismo dospjeli do dubine od samo deset milja, ve bismo stigli do
kraja Zemljine kore, jer je ve tamo temperatura vea od tisuu i tri stotine
stupnjeva."
"I ti se stoga boji da bi se mogao rastaliti?" "Recite sami, imam li pravo?"
odgovorih kratko.
"Evo mojeg miljenja," ozbiljno odgovori profesor Liden-brock. "Nitko ne zna, pa
ne zna ni ti, to se zapravo zbiva u unutranjosti zemaljske kugle. Neprestano
niu nove teorije koje pobijaju stare, a noviji opiti rue spoznaje onih
prijanjih. Zar se sve do Fouriera nije vjerovalo da temperatura u
meuplanetarnom prostoru neprekidno pada, a danas znamo da najvea studen u
svemiru ne iznosi vie od etrdeset do pedeset stupnjeva ispod nitice? Zato
isto ne bi moglo biti i s toplinom u unutranjosti Zemlje. Zato ne bi toplina
mogla u odreenoj dubini dostii stanovitu neprijelaznu granicu, umjesto da se
penje do visine u kojoj se tale najtvre rudae?"
Nisam znao to bih na to odgovorio, jer je ujak moje pitanje prenio u podruje
hipoteza.
"Rei u ti, dakle, da su prvi uenjaci, a meu njima i Poisson, dokazali
sljedee: kad bi u unutranjosti Zemlje postojala toplina od dva milijuna
stupnjeva, onda bi usijani plinovi, koji bi nastali od rastaljenih tvari,
postali tako rastezljivi, da bi im pod Zemljinom korom postalo tijesno. Kora bi
onda morala prsnuti poput pregrijanog parnog kotla."
"To je samo Poissonovo miljenje, ujae."
"Istina je, ali isto miljenje dijele i drugi uvaeni geolozi. Oni dre da
unutranjost zemaljske kugle nije sastavljena ni od plina, ni od vode, ni od
tekog kamenja, jer bi u tom sluaju Zemlja morala biti dva puta laganija."
"Dakako, brojkama se sve moe dokazati!"
Napustivi ujaka, iziao sam iz kue opsjednut. Po ulicama Hamburga kao da nije
bilo dovoljno zraka, koji bi mi pomogao da se oporavim. Stoga sam poao na obalu
Elbe, prema parnoj skeli koja spaja grad s hamburkom eljeznicom. Usput sam
razmiljao. Je li sve to sam netom doznao uistinu mogue? Je li moj ujak pri
zdravoj pameti i moe li se doista prodrijeti do sredita Zemlje? Jesam li bio
rtva luaka ili je on ipak bio znanstvenik rijetke odvanosti i vidovitosti?
Iako mije oduevljenje poelo jenjati, dobro sam se sjeao daje moje uvjerenje
bilo potpuno. Ah, najradije bih smjesta krenuo na put, kako ne bih imao vremena
za razmiljanje. Jest, jo sam imao hrabrosti da tog istog trena spremim svoj
putni koveg.
Meutim, moram priznati daje za jedan sat, na povratku kui, moje uzbuenje
splasnulo. Stavovi su mi se ponovno promijenili.
"To je glupo, to nema nikakva smisla!" pomislih. "To je samo nona mora. Mora
biti da sam samo loe spavao i usnuo ruan san."
S tim mislima napustio sam obalu Elbe i vratio se u grad. Proavi luku, stigao
sam na cestu to vodi u Altonu. Vodio me neki udan ali toan predosjeaj, jer
sam ubrzo opazio svoju malenu Graiiben kako hitrim koracima brzo odmie prema
Hamburgu.
"Graiiben!" dozvah je iz daleka.
Djevojka se zaustavila. Bila je poneto iznenaena kad je ula daje netko doziva
u nepoznatom dijelu grada.
"Oh, Axele!" napokon je veselo uzviknula. "Doao si mi ususret! Kako lijepo od
tebe!"
Ali dok me gledala, opazila je da sam nemiran i zbunjen. Prui mi ruku i upita:
"to ti je?"
Jo je bilo tri sata vonje do glavnoga grada Danske. Ujak nije cijelu no ni
oka sklopio. Bio je tako nestrpljiv, da je gotovo bio spreman izii van i
pogurati vagon, ne bi li iao bre. Napokon je opazio da se pojavio trak mora i
veselo povikao: "To je Sund!"
Proli smo pored gomile zgrada nalik na bolnicu. "To je umobolnica," ree jedan
od naih suputnika.
"Krasno," pomislih. "Eto, u toj zgradi trebali bismo mi dovriti svoje dane.
Velika je to bolnica, ali jo uvijek previe malena da u nju stane sva ludost
profesora Lidenbrocka!"
Konano, u devet sati ujutro stupismo na tlo Kopenhagena. Prtljagu smo dali
ukrcati na kola i odvezli se u hotel Feniks u Bred-Gadeu. Do tamo nam je trebalo
dobrih pola sata, jer se kolodvor nalazio na krajnjoj periferiji. Ujak se u sobi
na brzinu osvjeio, a zatim odmah istrao van, povevi i mene sa sobom. Hotelski
je vratar govorio njemaki i engleski, ali profesor, kao pravi poliglot,
zapodjene s njim razgovor na istom danskom jeziku. Na isto takvom danskom
ovjek mu opisa gdje se nalazi Muzej nordijskih starina. U toj su zgradi bile
nagomilane razne krasote, staro kameno oruje, posude za pie i nakit, prema
kojima se dala rekonstruirati cijela povijest Zemlje.
Direktor te udesne ustanove bijae znanstvenik, profesor Thomson, prijatelj
danskog konzula u Hamburgu. Ujak je za njega imao dobru pismenu preporuku.
Obino znanstvenici ne doekuju ljubazno svoje kolege. Ali ovdje je bilo posve
drugaije. Gospodin Thomson, vrlo usluan ovjek, ljubazno je primio profesora
Lidenbrocka, pa ak i njegova neaka. Nije potrebno spominjati, da ni pred tim
divnim direktorom nismo otkrili svoju tajnu. Rekli smo samo da elimo pogledati
Island bez ikakve osobite svrhe, kao ljubitelji prirode.
Gospodin Thomson stavio nam se potpuno na raspolaganje, pa smo tako zajedno
obilazili obalu, u potrazi za nekim brodom koji odlazi put Islanda. Ponadah se
da u tome neemo uspjeti, ali sam se prevario. Omanji danski jedrenjak s imenom
Valkgrie trebao je 2. lipnja krenuti u Revkjavik. Kapetana, gospodina Bjarnea,
zatekli smo na brodu. Njegov budui putnik od veselja mu je gotovo zgnjeio ruku
pri rukovanju, tako da se estiti ovjek poneto zaudio zbog tolike srdanosti.
Za njega je putovanje na Island bilo obina stvar, jer mu je to bio zanat.
Nasuprot tome mojem ujaku to kao daje bilo putovanje u raj. Lukavi kapetan to je
oduevljenje ipak iskoristio da nam put svojim brodom dvostruko naplati.
Uostalom, to je za nas bila sitnica.
"Budite na brodu u utorak u sedam sati ujutro," napokon je rekao gospodin
Bjarne, slaui u dep lijepu svoticu papirnatih dolara.
Mi se gospodinu Thomsonu zahvalismo na uslunosti i vratismo se u hotel.
"Odlino! Sjajno! Velianstveno!" zadovoljno je zakljuio ujak, dok smo sjedali
za kasni doruak. "Malo se osvjei, moj djeae, a onda emo razgledati grad."
Otili smo na Kongens-Nye-Torw, nepravilan trg, gdje se nalazi bitnica s dva
neduna naperena topa kojih se nitko ne boji. Blizu toga, na broju 5, bio je
jedan francuski re-staurant, vlasnitvo kuhara koji se zvao Vincent. Ruali smo
obilno za umjerenu cijenu od etiri marke po osobi.
Zatim smo s djetinjim zadovoljstvom razgledali grad. Ujak je pustio da ga vodim.
Hodao je uz mene, ali nita nije primjeivao. Nije vidio ni uglednu kraljevsku
palau, ni lijepi most iz sedamnaestog stoljea, koji premouje kanal ispred
muzeja, ni golemi Thonvaldsenov kenotaf1 , ukraen zastraujuim freskama, ija
je unutranjost bila ispunjena ki-parovim djelima. Nije primijetio u vrlo
lijepom perivoju mi-
1 Spomenik u obliku grobnice, mauzolej.
Unato vrtoglavici, morao sam ipak ustati. Pored mojih uzaludnih prosvjeda, ova
prva lekcija vrtoglavice trajala je itav sat. Kad sam konano smio sii i
nogama stupiti na vrsto tlo ulice, bio sam slomljen od boli.
"Za danas je dosta," ree moj profesor. "Ali sutra emo nastaviti."
I doista, kroz pet dana ponavljao sam tu vrtoglavu vjebu sve dok, htio-ne htio,
napokon nisam bio u stanju netremice gledati u dubinu, osjeajui pri tom ak i
neku vrstu zadovoljstva.
PUTOVANJE NA ISLAND
Napokon je doao dan odlaska. Prethodne veeri ljubazni gospodin Thomson donio
nam je srdane preporuke za baruna Trampea, guvernera Islanda, za gospodina
Picturs-sona, biskupova tajnika, i za gospodina Finsena, gradonaelnika
Revkjavika. Zauzvrat mu je ujak gotovo slomio ruku, tako se estoko s njime
rukovao.
2. lipnja u dva ujutro naa je dragocjena prtljaga ukrcana je na palubu
Valkijrie. Zapovjednik nas usluno odvede u prilino usku kabinu sa dva skuena
leaja, koja niti je bila udobna, niti provjetrena. Ali od istraivaa se
oekuje da podnesu svakojake patnje.
"Imamo li dobar vjetar?" pitao je ujak.
"Odlian," odgovori zapovjednik Bjarne. "Pue jugoisto-njak. Punim emo jedrima
izai iz Sunda na puinu."
Nakon nekoliko asaka jedrenjak je, razapevi sva svoja jedra, niz vjetar
zaplovio tjesnacem. Sat kasnije inilo se kao da je glavni grad Danske utonuo u
velike valove, a Valkijrie je sjekla more uz Helsingor i zidine dvorca Kron-
borg. Ujak je pucao od oduevljenja. Ja sam pak, neraspoloen i tmuran, izgledao
kao da u svaki as ugledati Hamletov duh kako luta nekom terasom dvorca.
"Plemeniti luae," pomislih, "ti bi sigurno podrao na samoubilaki naum, a
moda bi nas i otpratio do sredita Zemlje, da tamo potrai odgovor na svoju
vjenu dvojbu!"
Ali na prastarim se zidinama nije pojavio nikakav duh. Uostalom, dvorac je bio
mnogo mladi od hrabrog danskog kraljevia. Danas je u njemu raskoan stan
nadglednika Sundskog tjesnaca, kojim svake godine proe vie od petnaest tisua
brodova svih narodnosti.
Doskora je dvorac nestao u magli, kao i toranj Helsing-borg, koji se uzdie na
vedskoj obali, a jedrenjak se lagano nagnu tjeran vjetrom s Kattegata.
Valkyrie bijae izvrstan jedrenjak, ali u jedrenjake se ovjek ne moe sasvim
pouzdati. Prevozio je u Revkjavik ugljen, kuhinjsko posude, namjetaj, vunenu
odjeu i tovar ita. Po obiaju, posada je bila malobrojna. inilo ju je svega
pet ljudi, samih Danaca, ali su oni bez veih problema uspijevali obaviti sve
poslove.
"Koliko e trajati putovanje?" ujak je upitao kapetana.
"Desetak dana," odgovori kapetan, "ako nas ne zahvati otrije sa sjeverozapada,
kad budemo prelazili Faer Oer."
"U svakom sluaju, to kanjenje nee biti znaajnije, je li?"
"Ne, gospodine Lidenbrock. Budite bez brige, jednog emo dana ipak stii do
odredita."
Predveer je jedrenjak mimoiao rt Skagen na najsjevernijoj toki Danske, u noi
je proao kroz Skagerrak te, proavi uz rt Lindesnes, krajnju toku norveke
obale, uao u Sjeverno more. Dva dana kasnije dosegli smo obalu kotske, u
visini mjesta koje su danski mornari zvali Peter-head, i Valkyrie skrenu prema
Faer Oeru, prolazei izmeu otoja Orknev i Shetland. Malo zatim brod je poeo
osjeati valove oceana. Borei se protiv promjenjivog vjetra, jedva je stigao do
otoja Faer. Osmog dana plovidbe zapovjednik opazi Mvganness, najistoniji od
tih otoka, i od tog trenutka udari ravno na rt Portland, koji se nalazi na
junoj obali Islanda.
Putovanje je teklo bez znaajnih dogaaja. Ja sam se dosta dobro drao, iako je
bilo valova, ali ujak je neprestano patio od morske bolesti. Zbog toga se
ljutio, a jo vie stidio. Takvo ga je stanje sprijeilo da zapovjednika Bjar-
nea propita o Sneffelsu, o tome, kako e tamo doi i kako bi mogao prenijeti
prtljagu. Sva ta pitanja morao je odgoditi dok ne stigne na kopno. itavo
putovanje preleao je u kabini kojoj su zidovi pucketali od jakog ljuljanja
broda. Moram rei da ga nisam previe alio.
11. lipnja doplovismo na visinu rta Portland. Kako je dan bio vedar, mogli smo
vidjeti Mvrdals Yokul koji se nad njim izdie. Sam rt nije nita drugo do li
jedna jedina granitna stijena koja, gola i pusta, prkosi valovima Atlantskog
oceana. Valkyrie se drala podalje od te obale i plovila du nje dalje prema
zapadu. Svuda uokolo promicala su itava jata kitova i morskih pasa. Ubrzo se
pojavila golema, pro-upljena stijena, kroz koju je zapjenjeno more bijesno
udaralo. Otoii Westman kao da su pred nama izronili iz oceana. inilo se kao
daje netko posijao litice po tekuoj ravnici. Od tog asa jedrenjak se poeo sve
vie udaljavati od rta Revkjanes, koji zatvara zapadni kut Islanda.
Na svoju veliku alost, ujak zbog previe uzburkanog mora nije mogao doi na
palubu i tako je propustio vidjeti prve prizore Obeane zemlje. Nakon etrdeset
osam sati, izaavi iz oluje po kojoj je jedrenjak morao ploviti sputenih
jedara, ugledasmo na istoku plutau, znak da se u blizini nalazi rt Skagen,
kojemu opasne stijene dopiru daleko u more. Na brod se ukrcao islandski pilot,
te se nakon tri sata Valkijrie usidrila pred Revkjavikom, u zaljevu Faxa.
Profesor napokon izae iz kabine, blijed i raupan, ali dobro raspoloen. Oi
su mu blistale od zadovoljstva. Na obali se sakupie gotovo svi stanovnici
grada, ivo se zanimajui za dolazak broda koji svakome poneto donosi.
Ujak se urio da to prije napusti svoju ploveu tamnicu, da ne kaem bolnicu.
Ali prije nego smo sili s palube jedrenjaka, povukao me za ruku, poveo me do
ograde i odatle mi prstom pokazao na sjevernu stranu zaljeva, iznad koje se
uzdizala visoka planina sa dva vrhunca, dvostruki stoac pokriven vjeitim
snijegom.
"Pogledaj," proaptao je zavjereniki. "Ono je Sneffels!"
Zatim bez daljnjih rijei stavi prst na usta, ime mi je dao znak da utim, i
side u amac koji nas je ekao. Pooh za njim i domalo se iskrcasmo na tlo
tajanstvenog Islanda.
Tek to smo dospjeli na obalu, pojavi se neki stasit ovjek u asnikoj odori.
Ipak, pokazalo se da je on civilni inovnik, bolje rei guverner otoka, glavom
gospodin barun Trampe. Profesor je odmah shvatio s kim ima posla. Stoga mu urui
svoja pisma iz Kopenhagena. Uslijedio je kratak razgovor na danskom jeziku od
kojega ja, dakako, nisam nita razumio. Ipak, kasnije mi je reeno da je
gospodin barun Trampe spreman profesoru Lidenbrocku u svemu biti pri ruci.
Ujaka je vrlo ljubazno primio i gradonaelnik, gospodin Finsen, koji je po odori
bio isto tako vojnik kao i guverner, ali po udi i po postupku isto tako
miroljubiv kao i on.
Koadjutor gospodin Pictursson upravo je u to vrijeme bio na pastirskom putovanju
po sjevernoj biskupiji, pa smo privremeno morali odustati od posjeta njemu. To
smo, meutim, nadoknadili posjetivi gospodina Fridrikssona, profesora prirodnih
znanosti na uilitu u Revkjaviku, divna ovjeka koji nam je pruio vrlo
dragocjenu pomo. Taj skromni uenjak govorio je samo islandski i latinski. Kad
mije, dakle, ponudio svoje usluge na jeziku Horacija, osjetih kako smo upravo
stvoreni da jedan drugoga razumijemo. To je bila jedina osoba s kojom sam mogao
razgovarati za vrijeme svojeg boravka na Islandu.
Od tri sobe od kojih se sastojao njegov stan, taj divni ovjek nama je na
raspolaganje stavio dvije, te smo se uskoro u njih smjestili sa svojom
prtljagom, koja je obujmom u velikoj mjeri izazivala uenje u stanovnika
Revkjavika.
"Dakle, Axele, sve ide dobro," ree mi ujak, "najtee smo proli."
"Kako to najtee?" zaueno sam uzviknuo.
"Bez sumnje. Napokon smo na Islandu. Ostaje nam jo samo da se spustimo u
Zemljinu utrobu."
"Da, na neki nain imate pravo. Mislim da nas sputanje ne bi trebalo
zabrinjavati. Mene brine kako emo se nakon toga opet uspeti?"
"To me u ovom trenutku najmanje zabrinjava! Ali ne smijemo gubiti vrijeme. Ja
idem u gradsku knjinicu. Naem li tamo moda kakav Saknussemmov rukopis, rado
u ga pregledati."
"A ja u za to vrijeme razgledati grad," uzvratio sam. "Ne biste li ipak i vi
poli sa mnom?"
"To me uope ne zanima," odbio je ujak. "Ono stoje zanimljivo na islandskom tlu,
nije nad zemljom nego pod zemljom."
Klimnuo sam glavom u znak razumijevanja, uzeo svoj eir i izaao van. Lutao sam
bez cilja kojekuda. Nije tako lako zalutati u dvjema jedinim ulicama Revkjavika.
Stoga nisam morao zapitkivati kuda trebam poi i kako, a bilo bi to i podosta
neprilino, kad se ovjek sporazumijeva samo kretnjama.
Grad se prostire u ravnoj i movarnoj nizini izmeu dva breuljka. S jedne
strane obrubljen je debelom naslagom lave koja se sputa u obroncima prema moru.
S druge strane pruio se irok zaljev Foxa, koji na sjeveru granii s ogromnim
ledenjakom Sneffelsa. U zaljevu je sad bio usidren samo jedrenjak Valkijrie.
Ipak, obino se tu znaju usidriti veliki francuski i engleski ratni brodovi koji
nadziru ribolov. U to su doba upravo vrili slubu po istonoj obali otoka.
Dua od dviju ulica Revkjavika ide usporedo s obalom. U njoj su se smjestili
trgovci i prodavai, pod drvenim kolibama nainjenim od vodoravno poloenih
balvana. Druga ulica, koja se prua vie prema zapadu, vodi prema jezercu izmeu
biskupije i kua drugih videnijih graana koji se ne bave trgovinom.
Ubrzo sam prokrstario te sumorne i tune ulice. Ponegdje bih naiao na komadi
izblijedjela travnjaka, koji je vie sliio starom vunenom, od upotrebe
istroenom sagu. Bilo je tu i neto povrtnjaka na okunicama, u kojima je raslo
rijetko povre kao krumpir, kupus i salata, tako maleno da bi najbolje
pristajalo na neki liliputanski stol, te nekoliko jadnih karanfila koji su svim
silama nastojali malo se nauivati sunca.
Posred one druge ulice, u kojoj nema trgovina, naao sam groblje ograeno
zemljanim zidom. Iako nije bilo osobito veliko, u njemu je jo bilo dosta
praznih mjesta. Zatim sam, u par koraka, doao do guvernerove kue. Taje kua, u
usporedbi s vijenicom u Hamburgu, izgledala vrlo jadna i trona dok, opet,
usporeena s kolibicama islandskog stanovnitva, bijae prava palaa. Izmeu
malog jezera i grada dizala se protestantska crkva od izbijeljenog kamena to su
ga vulkani besplatno izbacivali. Kad zapue jaki zapadnjak, zacijelo se njezin
krov od crvenih opeka razleti po zraku, na veliko nezadovoljstvo upnika i
upljana. Na susjednoj uzvisini ugledah dravnu kolu u kojoj se, kako sam
kasnije saznao od naeg domaina, predavalo hebrejski, engleski, francuski i
danski, dakle, etiri jezika od kojih ni na jednom, na svoju sramotu, nisam znao
ni be-knuti. Bio bih zadnji izmeu etrdeset uenika te malene ustanove,
nedostojan da spavam s njima u onim ormarima s dva odjeljka, u kojima bi se
neto njenija mlade s kontinenta ve prvu no uguila.
Reykjauik
Tako sam za tri sata dovrio razgledanje ne samo grada, nego i cijele njegove
okolice. Sveopi dojam bio je vrlo tuan. Gotovo da nije bilo drvea ili ikakve
vegetacije. Svuda naokolo samo otri bridovi vulkanskih stijena. Kolibe Islana-
na nainjene su od zemlje i treseta, a zidovi su im nagnuti prema unutranjosti.
inilo se kao da su sami krovovi poredani po zemlji, s tom razlikom to su ti
krovovi donekle sliili travnjacima, jer uslijed vruine stanova na njima raste
dosta bujna trava. Ta se trava u doba kosidbe kosi, jer bi se u protivnom domae
ivotinje zasigurno odvaile pasti po zelenim nastambama svojih vlasnika. Za
vrijeme svojeg izleta susreo sam malo ljudi. Vraajui se trgovakom ulicom,
vidio sam veinu stanovnika kako sue, sole i krcaju bakalar, njihov glavni
izvozni artikl. Ljudi su izgledali snani, ali nezgrapni. Plavokosi poput
Germana, zamiljena pogleda, kao da su osjeali da se nalaze nekako podalje od
ovjeanstva, jadni prognanici na toj ledenoj zemlji. Priroda ih je zapravo
morala uiniti Eskimima, kad ih je ve osudila na ivot na rubu polarnog kruga!
Uzalud sam na njihovim licima traio osmijeh.
Ponekad su se smijali, ali to bijae samo nehotino stezanje miia; smijeili
se nisu nikada. Odjea im se sastojala od grube bluze, u svim skandinavskim
zemljama poznate pod imenom "vadmel", zatim od eira sa irokim obodom i hlaa
sa crvenim rubom. Komad koe savijen oko noge sluio je kao obua, poput kakvih
mokasinki. ene, tuna i krotka lica, doimale su se ugodno ali neugledno.
Odijevale su se u suknje i bluze od tamnog "vadmela". Djevojke su nosile
pletenice ovijene oko glave, a nad njima smee pletene kapice. Udate ene
vezivale su glavu rupcem u boji, koji je na vrhu imao ukras od bijelog platna.
NAPOKON KREEMO
Naveer sam se malo proetao po obali Revkjavika. Vratio sam se rano i legao u
svoj krevet od debelih dasaka, u kojemu sam no prespavao mirnim snom.
Kad sam se probudio, uo sam kako u susjednoj sobi ujak uvelike govori. Odmah
sam ustao i pourio k njemu. Razgovarao je danski sa snano razvijenim i visokim
ovjekom. Taj ovjek morao je biti uasno jak. Na jednostavnom licu isticale su
mu se pametne sanjarski plave oi, duga kosa, koju bi ak i u Engleskoj smatrali
pretjerano crvenom, padala mu je na iroka i snana ramena. Imao je dinaminu
pojavu, iako gotovo uope nije gestikulirao rukama i tijelom. Sve je na njemu
odavalo daje posve tihe udi; ne mlitav, nego nekako smiren. Vidjelo se da ni od
koga nita ne trai, da radi ono to mu najbolje odgovara i da ga na ovom
svijetu nita ne moe zauditi ili uznemiriti.
Po nainu kako je sluao zaneseno brbljanje svojeg sugovornika, razabrao sam
odlike Islananinova karaktera. Stajao je nepomino i prekrtenih ruku, dok je
moj ujak bez prestanka mlatarao desno i lijevo. Kad je htio neto porei,
pokrenuo je glavu slijeva nadesno; a u znak potvrivanja samo bi naklonio glavu
tako neznatno, da bi mu se duga kosa jedva pomakla. Taje tednja pokreta gotovo
graniila sa krtou.
Doista, gledajui toga ovjeka ne bi nikad pomislio daje lovac. Njega se divlja
sigurno ne boji; ali kako je onda hvata?
To mi je postalo jasno kad mi je gospodin Fridriksson rekao daje to plaho
eljade zapravo samo lovac na eidere1, ptice ije paperje predstavlja najvee
bogatstvo na otoku. To se paperje zove "eider-dun" i nije potrebno mnogo muke da
ga se dosta prikupi.
Poetkom ljeta enke te ptice grade gnijezdo na obroncima fjordova2, kojima je
sva obala ispresijecana. Kad ptica sagradi gnijezdo, obloi ga njenim paperjem
koje iupa s trbuha. Odmah zatim dolazi lovac, zapravo skuplja, uzima
gnijezdo, a enka opet zapoinje svoj posao. To traje dotle dok je na njoj
ijedna pahulja. Kad se enka tako sva oerupa, dolazi red na mujaka. Ali kako
njegovo tvrdo i grubo perje nema nikakve vrijednosti u trgovini, lovac se vie
ne trudi da mu ukrade leaj za mladunad. Kad se tako gnijezdo dovri, enka
snese jaja, mladi se izlegu i sljedee godine prikupljanje eider-duna poinje
iznova.
Kako se ova vrsta pataka ne voli gnijezditi na strmim liticama, ve su joj drae
lagano poloene i vodoravne stijene koje poniru u more, islandski lovac moe
ovaj svoj zanat obavljati bez velikoga napora. Tako je on, ustvari, gospodar
koji niti kopa niti sije, ve samo ubire etvu.
Taj tromi, ravnoduan i tihi ovjek zvao se Hans Bjelke, a doao je po preporuci
gospodina Fridrikssona. Zapravo, bio je to na budui vodi. Zakleo bih se da,
makar obiao cijelu zemaljsku kuglu, nigdje ne bih mogao pronai osobu ije je
ponaanje bilo u takvoj suprotnosti s ponaanjem mojeg ujaka.
1 Vrsta divlje patke koja obitava u sjevernim i polarnim krajevima.
Tako se zovu dugi i uski zaljevi koji duboko zadiru u obale veine skandinavskih
zemalja.
Oruje se sastojalo od dvaju karabina izrade Purdlev More Co. i od dvaju Colt
revolvera. Ja uope nisam znao emu nam to oruje? Bio sam uvjeren da nam se ne
treba bojati ni divljaka ni divljih zvijeri. Ali eto, ujaku je oruje bilo isto
tako vaan dio opreme kao i instrumenti, a osobito se pobrinuo da ponesemo i
poveu koliinu eksplozivnog pamuka, koji je otporan na vlagu, a eksplozivna mo
mu je mnogo jaa od eksplozivne moi obinog barutnog praha.
Alat se sastojalo od dva trnokopa, dva krampa, svilenih ljestava, triju okovanih
tapova, sjekire, ekia, od tuceta planinarskih klinova i prstenastih vijaka te
dugih konopa s uzlovima. Od svega toga nastao je prilino velik sveanj, jer su
same ljestvice bile duge tri stotine stopa.
Konano, bila je tu i hrana. Omot, istina, nije bio osobito golem, ali je
ulijevao povjerenje, jer sam znao da u njemu ima konzerviranog mesa i dvopeka za
est mjeseci. Sva se tekuina sastojala od borovice; vode uope nismo imali. Ali
ponijeli smo tikvice koje je ujak kanio napuniti vodom s nekog izvora tek pred
sam poetak sputanja u Zemljinu utrobu. Pritom se uope nije obazirao na moje
sumnje u
AVANTURA ZAPOINJE
Na svoje smo uzbudljivo i opasno putovanje krenuli po oblanom, ali tihom
vremenu. Nismo se trebali bojati velikih vruina, a ni jakih pljuskova. Vrijeme
je upravo bilo kao izabrano za izlete.
Uivajui u jahanju kroz nepoznatu zemlju, s lakoom sam prihvatio poetak
naega pothvata. U potpunosti sam se prepustio uitku koji osjeaju izletnici u
prirodi. Poeo sam se zagrijavati za stvar.
"Napokon," rekoh sam sebi, "to bih ovim putovanjem mogao izgubiti? Upoznat u
ovu zanimljivu zemlju, popeti se na znamenitu goru, a u najgorem sluaju spustit
u se na dno ugaenog kratera! Siguran sam da ni Saknussemm nije vie uinio.
Bio sam uvjeren da nekakav hodnik koji vodi do sredita zemaljske kugle ne moe
postojati. To je zasigurno bila ista izmiljotina! Dakle, na najbolji u nain
iskoristiti ovu ekspediciju kako bih to bolje upoznao ovu lijepu, meni dotad
potpuno nepoznatu zemlju."
Dok sam donosio ovu odluku, proli smo pored posljednjih kua Revkjavika.
Na elu povorke stupao je Hans svojim brzim, jednolinim i ustrajnim korakom. Za
njim su bez vodia posluno ila dva konja natovarena naom prtljagom. Ujak i ja
jahali smo za njima i prilino smo zgodno izgledali na naim malim, ali jakim
ivotinjama.
Ta je glazba prestala tek kad najavie veeru. U taj as vratio se lovac, koji
je bio poao nahraniti konje, tj. jednostavno i jeftino ih pustiti u polje, na
pau. Jadne ivotinje morale su se zadovoljiti time da po kamenu potrae neto
rijetke mahovine i slabo hranjive haluge, ali znao sam kako e sutradan same
doi da bi opet nastavile svoj jueranji posao.
"Saellvertu," ree Hans ulazei.
Zatim mirno i mehaniki poljubi domaina, domaicu i njihovo devetnaestero
djece, tako da nijedan poljubac nije bio ei od drugoga.
Kad je i taj obred bio gotov, sjeli smo za stol. Bilo nas je dvadeset i etvero.
Prema tome, sjedili smo u pravom smislu rijei jedan na drugome. Najugledniji za
stolom imali su samo po dva djeteta na koljenima.
Ipak, odmah nakon to je na stol dola juha, sama od sebe zavlada tiina, ak i
medu islandskim malianima. Domain nas ponudi juhom od liaja koja je bila
dosta ukusna, a zatim velikim komadom suhe ribe. Riba je plivala u maslacu koji
se prije dvadeset godina ukiselio i, prema tome, po miljenju Islanana, bio
bolji od svjeeg. Uz to smo dobili "skyr", neku vrstu kisela mlijeka koje smo
jeli s dvopekom, a sve je to bilo zainjeno sokom od borovice. Najposlije su nam
za pie dali surutku pomijeanu s vodom, koju na Islandu zovu "blanda". Je li ta
udna hrana dobra ili nije, ne mogu prosuditi. Bio sam gladan, te sam za
poslasticu progutao heljdinu kau do posljednje lice.
Kad smo svrili s jelom, djeca su nestala. Odrasli su se okupili oko ognjita na
kojemu je gorio treset, vrijes, kravlja balega i osuene riblje kosti. Kad smo
se svi tako "ugrija-li", krenuli smo u svoju sobu. Domaica je, prema tamonjem
obiaju, ponudila da nam skine arape i hlae, ali kad smo to na najnjeniji
nain otklonili, nije vie navaljivala, te sam se napokon mogao zavui u svoj
travnati leaj.
Konji su dobro kasali, unato loem i neravnom tlu. Poeo sam osjeati umor, ali
ujak je ostao isto onako postojan i odluan kakav je bio prvi dan. Morao sam se
diviti njemu i lovcu koji je ovu ekspediciju smatrao obinom etnjom.
U subotu 20. lipnja, u est sati naveer, doli smo do slikovitog malog gradia
Biidir, smjetenog na obali oceana. Vodi zatrai ugovorenu nagradu, a ujak mu
je bez oklijevanja isplati. Tu nas je pogostila Hansova porodica, to jest
njegovi strievi i bratii. Primili su nas vrlo lijepo, i ja bih se bio rado
odmorio od napornog puta, a da pri tom sigurno ne bih zloupotrijebio dobrotu tih
estitih ljudi. Ali moj neumorni ujak imao je potpuno drukije zamisli. Unato
tome stoje sutradan bila nedjelja, morali smo ponovno zajahati svojeg dobrog
konja.
Prema tlu se vidjelo daje u blizini gora koja se granitnim ilama, poput staroga
hrasta, duboko urasla u zemlju. Obilazili smo ogromnu podnicu vulkana. Profesor
s njega nije skidao pogleda. Nije mogao da ne zamahne rukama u njegovom pravcu,
kao da ga eli izazvati i rei mu: "Evo diva kojeg sam vrsto namjerio
ukrotiti!"
Konano, nakon etiri sata hoda, konji se sami zausta-vie pred vratima upnog
dvora u Stapiju.
U PODNOJU SNEFFELSA
Gradi Stapi sastoji se od nekih tridesetak kolibica, izgraenih na velikoj
zaravni koju je neko davno stvorila lava. Obasjan zrakama sunca koje se
odbijaju od vulkana, prua se na dnu malog fjorda ograenog zidom bazaltnih
litica, tako udno oblikovanih da izgledaju kao da ih je nainila ljudska ruka.
Bazalt je smei kamen vulkanskog podrijetla, a pojavljuje se u pravilnim
oblicima koji nas iznenauju svojim rasporedom. U njihovom stvaranju Priroda je
postupala geometrijski, kao daje pri tome upotrijebila kutomjer, kompas i visak.
Ako je drugdje stvarala umjetnika djela svojim golemim, bez reda razbacanim
masama, krnjim stocima, nesavrenim piramidama i vijugavim nizanjem crta i
obrisa, ovdje je pruila primjer potpune pravilnosti. Kao da je htjela poduiti
prve graditelje ovjeanstva, stvorila je uzoran strogi red koji ne mogu
nadvisiti ni divote Babilona ni udesni grki hramovi.
Dosta sam uo o Aleji divova u Irskoj, o Fingalovoj spilji na Hebridima, ali
dotad nikad nisam svojim oima vidio neku bazaltnu strukturu.
U Stapiju mi se ta pojava pokazala u svoj svojoj ljepoti. Stijene fjorda, kao i
itava obala poluotoka, sastojale su se od niza okomitih stupova, visokih oko
trideset stopa. Ti ravni i potpuno razmjerni stupovi nosili su svod od vodo-
ravnih kamenih greda, koji se nadnosio nad morem. U stanovitim razmacima, u tom
su se prirodnom podu nazirali otvori nalik gotskim prozorima i portalima divnih
oblika, kroz koje su se probijali zapjenjeni morski valovi. Po koji bazaltni
trupci, to ih je bjesnei ocean neko otkinuo, pruali su se po zemlji poput
vjeno mladih ruevina antikih hramova, preko kojih su prohujali vjekovi, a da
ih nisu ni nagrizli.
To je bila zadnja etapa naeg nadzemnog putovanja. Hans nas je dovde pouzdano i
pametno vodio, te me poneto smirivala misao da e i dalje biti uz nas.
Kad smo doli do vrata upnikove kue, jednostavne niske kolibe, nita ljepe ni
udobnije od susjednih kua, vidjeh jednog ovjeka kako s ekiem u ruci i opasan
konatom pregaom potkiva konja.
"Saellvertu," pozdravi ga lovac na paperje na svojem materinjem jeziku.
"God dag, dobar dan," odgovori potkiva istim danskim jezikom.
"Kvrkoherde," ree Hans, okrenuvi se i predstavivi ovjeka mojem ujaku.
"upnik!" ponovi ujak. "Axele, ini mi se daje taj vrijedni ovjek upnik, koji
se oito u ovom trenutku ne bavi svojim pravim poslom."
U meuvremenu je na vodi upoznao upnika s naim namjerama. Na to je taj dobar
ovjek prestao s poslom i prema kolibi uputio glasan poziv, na koji se na
vratima pojavila ogromna ena, gotovo divovskog rasta. Ako nije bila est stopa
visoka, onda joj je do te visine vrlo malo nedostajalo.
Najprije se pobojah se da e i ona poeljeti s putnicima izmijeniti islandski
poljubac. Ipak, mojem strahu nije bilo mjesta, jer nije pokazala nimalo
ljubaznosti kad nas je pozvala da uemo u kuu.
Pokazalo se daje soba za goste bila najgora soba u upnom dvoru. Bila je
tijesna, prljava i zaudarala je. Ipak, nismo imali izbora. ini se da se upnik
nikako nije drao starih obiaja gostoprimstva. Jo prije noi uvidio sam da
imamo posla s kovaem, ribarom, lovcem, drvodjelcem, ali nikako sa slugom
bojim. Istina, bio je radni dan. Moda sve to nadoknauje nedjeljom.
Ne mislim ogovarati te jadne upnike koji su, prije svega, veoma siromani. Od
danske vlade primaju zapravo smijenu plau, a od upskih milodara pobiru tek
etvrtinu, to ne iznosi ni ezdeset maraka. Stoga moraju raditi, kako bi nekako
preivjeli. Ali idui u lov i na ribolov te potki-vajui konje, oni napokon u
dobroj mjeri poprime kretnje, nain govora i obiaje lovaca, ribara i drugih
trudbenika, pa vjerojatno tako niti na domain uljudbu nije smatrao najvanijom
vrlinom.
Ujak je odmah razabrao s kakvim ovjekom ima posla. Umjesto marljiva i ugledna
uenog ovjeka, pred sobom je imao grubog i oporog seljaka. Stoga je odluio to
prije zapoeti svoju ekspediciju i napustiti taj negostoljubivi upni dvor. Ne
vodei rauna o umoru, odluio je radije nekoliko sljedeih dana provesti u
planini.
Pripreme za odlazak obavljene su istom drugog dana po naem dolasku u Stapi.
Hans je unajmio tri Islananina da umjesto konja dalje prenesu nau brojnu
prtljagu. Oni su nas, kad dospijemo do dna kratera, trebali napustiti i vratiti
se u svoje selo. Uz taj uvjet pristali su nam se staviti na raspolaganje.
Tek sada je ujak odveo lovca u stranu i izvijestio ga kako namjerava istraiti
podzemlje vulkana do zadnjih moguih granica.
Hans ga je sluao bez rijei i na kraju samo klimnuo glavom. Njemu je bilo posve
svejedno hoe li ii tamo ili ovamo, hoe li zaci u utrobu svoga otoka ili e se
popeti na njegove najvie vrhove. Ja sam, meutim, sve dosad zabavljen raznim
zgodama na putu, bio pomalo zaboravio to me jo eka. Zato me sada spopalo jo
jae uzbuenje. Ali to sam mogao uiniti? Pobjei? Ali da sam doista profesora
Lidenbrocka namjerio prepustiti njegovoj sudbini, to sam morao uiniti jo u
Hamburgu, a ne u podnoju Sneffelsa.
Jedna me je misao poela brinuti vie od svega ostalog, strana misao, koja bi
vjerojatno potpuno rastrojila i nekog s jaim ivcima od mojih.
"Shvatimo napokon," rekoh sam sebi, "popet emo se na Sneffels. Dobro. Razgledat
emo njegov krater. U redu. To su uinili i drugi, pa nisu zato umrli. Ali to
nije sve. Naiemo li doista na neki put to vodi u mranu utrobu majice Zemlje,
ako je onaj nesretni Saknussemm rekao istinu, gotovo emo se sigurno izgubiti u
labirintu podzemnih hodnika vulkana. A nema nikakva dokaza da je Sneffels doista
ugaen. Tko nam jami da se dolje ne sprema nova erupcija? Zar to, to ta neman
spava jo od 1229. godine, mora znaiti da se vie nikad nee probuditi? A ako
se probudi, to e od nas biti?"
O tome je trebalo razmisliti, i ja sam uistinu dugo i ozbiljno razmiljao. Nisam
mogao zaspati, a da ne sanjam o provali vulkana. to sam vie razmiljao, to sam
se vie vidio kao budua hrpica vulkanske ljake i pepela.
Napokon, vie nisam mogao izdrati. Odluio sam to opreznije cijelu stvar
izloiti ujaku, u obliku potpuno nevjerojatne hipoteze.
Potraih ga i iznesoh mu svoje bojazni. Zatim sam se malo odmaknuo, kako bih mu
dao prostora za oekivani izljev gnjeva.
"Mislio sam na to," njegov odgovor je, meutim, bio izgovoren najmirnijim
moguim glasom.
to je zapravo time htio rei? Nee li moda, napokon, ipak posluati glas
razuma? Moda je nakanio da napusti svoj plan? Bilo bi to prelijepo, i zato u to
nisam vjerovao.
ekao sam utke. Zapravo, oprezno sam pazio da ga ne prekidam u toj neoekivanoj
smirenosti. Nakon kratkog vremena, on ponovno prozbori:
"Mislio sam na to. Jo otkad smo stigli u Stapi, po glavi mi se vrti samo to to
si mi sada iznio, jer ne smijemo raditi nepr omilj eno."
"Svim srcem se slaem s vama, ujae," napokon sam progovorio.
"Ve est stotina godina Sneffels uti, ali bi mogao i progovoriti. No prije
provale vulkana zbivaju se ve dobro poznate prethodne pojave. Stoga sam se
dobro propitao kod ovdanjih ljudi, prouavao zemljite, i mogu ti, dragi moj
Axele, sa sigurnou rei da erupcije nee biti."
Ta me tvrdnja tako zatekla da nisam smogao odgovora. "Zar sumnja u to?" upita
ujak. "Poi sa mnom." Nesvjesno posluah.
Izaavi iz upnog dvora, profesor krene putem koji se, kroz otvor u bazaltnom
bedemu, udaljavao od mora. Doskora smo se nali u polju, ako se tako moe
nazvati golema vulkanska masa koja se tu prostirala. Zemlju kao da su skrile
goleme stijene "trap" bazalta, granita, lave i svih drugih moguih eruptivnih
tvari.
Na raznim sam mjestima vidio kako iz pukotina tla izlaze plinovi i bijeli
stupovi vodene pare, koji se na islandskom jeziku zovu "revkir". Oni nastaju
iznad termalnih izvora, svojom jainom ukazujui na vulkansku djelatnost tla.
Njihova mi se pojava priinila kao potvrda mojih najcrnjih sumnji. Zato sam se
iznenadio, kad mi ujak ree:
"Axele, vidi li te pare?"
"Kako da ne!" povikah.
"Dakle, sve dok ih vidi, ne treba se plaiti vulkana."
"Kako to?"
"Upamti dobro," nastavi profesor: "kad se pribliava erupcija, ove se pare
udvostrue, da bi potom posve iezle za vrijeme same erupcije. To se dogaa
stoga to rastezljive tekuine, jer vie nema velikog podzemnog pritiska, izlaze
kroz sam krater, umjesto da prodiru kroz pukotine na Zem-ljinoj kori. Ako su,
dakle, te pare u svom normalnom, uobiajenom stanju, ako im snaga ne raste, te
ako tom opaanju doda i to da umjesto vjetrovitog vremena nije zavladala tiina
praena jakim atmosferskim tlakom, moe biti posve siguran da uskoro nee biti
erupcije."
"Ali..."
"Dosta, djeae. Kad je znanost progovorila, onda treba utjeti i sluati."
U upni dvor sam se vratio zbunjen i razoaran. Ujak me potukao svojim
znanstvenim dokazima. Ipak, ostala mi je jo posljednja nada: ako i doemo do
dna kratera, moda neemo uspjeti pronai ulaz u podzemlje, usprkos svim
Saknussemmima svijeta.
Sljedeu no sanjao sam strahote! Nakon nevienih strahota i muka, naao sam se
usred vulkana u dubinama Zemlje, iz kojim me je neto zatim izbacilo u svemir i
to u obliju eruptivnog kamena!
Sutradan, 23. lipnja, Hans nas je, sa svoja tri prijatelja natovarena hranom,
oruem i spravama, mirno ekao pred ulazom crkve. Za ujaka i mene bijahu
spremljena dva okovana tapa, dvije puke i dvije velike torbe za naboje.
Oprezan, kakav je bio, Hans je naoj prtljazi dodao jednu mjei-nu pun vode. To
nam je, uz nae tikvice, osiguravalo vodu za osam dana.
U devet sati ujutro bili smo potpuno spremni. upnik i njegova ogromna ena
ekali su pred svojim vratima. inilo se kao da su nas namjerili pozdraviti onim
poznatim islandskim poljupcem. Ali na nae zaprepatenje, taj se pozdrav
pretvorio u podnoenje nevjerojatno visokog rauna, u kojem je bio naplaen i
zrak, moram rei smrdljivi zrak, sveenike kue. Taj nas je otmjeni par ogulio
poput vicarskog gostioniara i udario visoku cijenu svojoj veleasnoj
gostoljubivosti.
Ujak je sve platio bez cjenjkanja. ovjek koji putuje u sredite Zemlje ne
uzrujava se zbog nekoliko novia.
Kad je i to bilo ureeno, Hans dade znak za odlazak, te nakon par asaka napokon
napustismo Stapi.
USPON NA VULKAN
Veliki vulkan koji je bio prva postaja naeg odvanog pothvata visok je pet
tisua stopa. Sneffels je posljednja uzvisina u dugom lancu vulkanskih planina,
koje potpuno odudaraju od ostalog dijela otoka. Njegova su osobitost dva otvora
kratera koji se u obliku stoaca uzdiu na njegovom vrhu. S mjesta odakle smo
poli, ta se dva iljka nisu vidjeli na sivkastoj pozadini neba. Mogli smo samo
razabrati ogromnu snjenu kapu, nabijenu na elo gorostasa.
Odjednom sam shvatio kako sam potpuno ponesen veliinom naeg nevjerojatnog
pothvata. Tek sad, kad smo doista u njega krenuli, poeo sam vjerovati u
mogunost njegova ostvarenja!
Koraali smo jedan za drugim, u neprekinutoj povorci koju je predvodio Hans, na
nepokolebljivi lovac na paperje. Sigurno nas je vodio uskim stazama, kuda dvije
osobe ne bi mogle zajedno proi. Svaki je razgovor bio gotovo nemogu, pa smo
tim vie imali prigodu diviti se ljepoti krajolika.
S druge strane bazaltnog bedema fjorda Stapi najprije se pojavilo travnato i
vlaknasto tresetite, ostatak neko bujnom vegetacijom obraslih movara, to su
u drevno vrijeme prekrivale cijeli poluotok. Toga jo neiskoritenog goriva ima
toliko, da bi se njime cijelo jedno stoljee moglo grijati itavo stanovnitvo
Islanda. Golemo tresetite, mjereno s dna nekih usjeka, esto je bilo visoko i
po sedamdeset stopa, a sastavljeno je od naslaga pougljenih ostataka, meusobno
odijeljenih tankim slojevima pjeenjaka.
Kao pravi neak profesora Lidenbrocka, unato zabrinutosti i strahu od onog to
nas je na naem putu ekalo, s velikim sam zanimanjem promatrao mineralogijske
znamenitosti izloene u tom golemom prirodoslovnom muzeju. Pruila mi se prigoda
u mislima proivjeti svu geoloku povijest Islanda.
Taj udni otok oito je izronio iz mora u relativno novije doba. Moda se ak,
poput koraljnih otoka Tihog oceana, i danas nije prestao neprimjetno uzdizati iz
morskih dubina.
Ako je doista tako, onda je zacijelo nastao djelovanjem podzemne vatre. Ba
vesela pomisao. U tom bi se sluaju mogli pozdraviti s teorijom Humphrvja Davvja
i uvjerljivom tvrdnjom iz Saknussemmova pergamenta, ujakovim nadama u
nevjerojatna otkria i s cijelim naim istraivakim pohodom. Sve bi nestalo u
dimu.
"Oduevljen" tom pomilju, poeo sam se paljivije osvrtati oko sebe. Moje
pretpostavke mogle su biti potvrene ili odbaene samo paljivim prouavanjem
tla. Prikupljao sam uzorke na koje sam nailazio i pokuao utvrditi u kakvim je
uvjetima ova vulkanska gora nastala.
Na Islandu nema zemljita koje je nastalo taloenjem. Cijeli se otok sastoji od
vulkanskog princa, tj. od aglome-rata poroznog kamenja i litica. Mnogo prije
nastanka vulkana, otok se sastojao od trapskog masiva to su ga podzemne sile
polako uzdigle iz Zemljine utrobe. Unutranja vatra u to doba jo nije izbijala
nad povrinu Zemlje.
italac e mi oprostiti na ovoj kratkoj i sveobuhvatnoj lekciji iz geologije.
Meutim, ona je nuna za potpuno razumijevanje onog to e uslijediti.
Put je bivao sve tei. Uspon je rastao, pod naim se nogama kidali komadi
stijena, pa smo morali dobro paziti da se ne bismo strmoglavili nizbrdo.
Hans se uspinjao mirno, kao da hoda po ravnici. Ponekad bi ieznuo iza velikih
blokova, te bismo ga naas izgubili iz vida, ali bi uskoro otrim zvidukom
oznaio pravac kojim trebamo nastaviti. esto bi se zaustavio i nekoliko komada
kamenja sloio u lako prepoznatljiv kup, postavljajui time oznake uz pomo
kojih emo se lake snalaziti na povratku. Te su mjere opreza, same po sebi,
bile dobre, ali dogaaji, koji e uslijediti, pokazali su ih sasvim
nepotrebnima.
Nakon tri sata munog hoda stigli smo tek u podnoje planine. Tu nam Hans dade
znak da se zaustavimo, te na brzu ruku ruasmo. Ujak je urno vakao da bismo
to bre poli dalje. Ali, kako je ta stanka bila predviena ne samo za jelo,
nego i za odmor, morao je ekati na milost vodia, koji nam je tek nakon jednog
sata dao znak za polazak. Tri Islananina, koji su bili isto tako tihi kao i
njihov prijatelj, nisu ni rijei izustili i umjereno su jeli.
Sada smo se poeli penjati na Sneffels. Njegov mi se snjeni vrh, zbog optike
varke koja se esto pojavljuje u brdima, inio jako blizu. Ali koliko je jo
sati trebalo proi, dok smo se do njega uspeli, i koliko napora smo jo morali
podnijeti! Pod naim se nogama odronjavalo kamenje, koje nije bilo meusobno
vezano ni zemljom ni travom, te se u pravoj lavini ruilo u dolinu.
Ponegdje bi kut uspona iznosio najmanje 36 stupnjeva. Na takvim mjestima bijae
nemogue penjati se, pa smo neke strmine morali s mnogo potekoa zaobii. U
takvim smo sluajevima jedan drugom pomagali tapovima.
Moram rei daje ujak uvijek nastojao biti to blie meni. Neprestano me drao na
oku, pa mi je esto njegova ruka bila vrst oslonac. On je, sigurno, imao u sebi
priroen osjeaj za ravnoteu, jer nikada nije posrnuo. Islanani, iako su
nosili teret, verali su se poput vjetih brana.
Dok sam promatrao visoki vrh Sneffelsa, inilo mi se da je nemogue s te strane
doi do njega, ako se kut nagiba ne smanji. Na sreu, nakon jednog sata munog
hoda i prisilnih zaobilaenja, usred prostranog snjenog pokrova, koji se
rasprostro po sljemenu vulkana, iznenada se pojavie kao nekakve stube, i to nam
olaka penjanje. Stube su bile nainjene od bujice rastaljenog kamenja, koje je
vulkan izbacio, a na Islandu ih zovu "stina". Da se ta bujica tokom ruenja nije
zaustavila na obroncima gore, bila bi se surva-la u more i tamo stvorila nove
otoke.
Taj kameni potok dobro nam je doao. Kosina je bivala sve strmija, ali po tim
stubama uspon nije bio tako teak. ak smo razmjerno dosta brzo napredovali. Kad
sam jednom naas bio zastao, dok su se ostali nastavili uspinjati, udaljenost
izmeu nas se toliko poveala da mi se uinie posve siuni.
Do sedam sati naveer prevalili smo oko dvije tisue stuba tog kamenog stubita,
te se naosmo na izboini na koju se, kao na podlogu, naslonio sam unj kratera.
More se prostiralo pod nama, u dubini od tri tisue i dvije stotine stopa.
Preli smo granicu vjenog snijega, koja na Islandu nije visoka, jer je tamo
uvijek svjee. Bilo je jako hladno, a vjetar je estoko puhao. Bijah sasvim
iznemogao. Profesor je vidio da su mi noge otkazale poslunost. Unato svojoj
nestrpljivosti da to prije doe do vrha, odluio je da se zaustavimo. Dao je
znak lovcu, koji odmahnu glavom, rekavi:
"Ofvanfor."
"ini mi se da se moramo jo vie popeti," ree mi ujak, a zatim upita Hansa
zato je tako odgovorio.
"Mistour," kratko odgovori vodi.
SJENA SCARTARISA
Brzo smo veerali, a zatim se mala skupina razmjestila kako je tko najbolje
znao. Leaj je bio tvrd, zaklon slab, a poloaj vrlo neugodan na visini od pet
tisua stopa nad morem. Ali ja sam te noi osobito mirno spavao, kako ve dugo
nisam. ak nisam nita sanjao.
Sutradan nas probudie zrake divnog sunca. Zbog veoma otrog zraka bili smo
napola smrznuti. Ustao sam sa svojeg granitnog leaja i poao uivati u
velianstvenom prizoru koji mi se pruio pred oima.
Nalazio sam se najednom od dvaju vrhunaca Sneffelsa, i to na junom. S tog se
mjesta mogao vidjeti gotovo itav otok. Kao uvijek, kad se gleda s vrlo velike
visine, obale su uzdignute, dok sredinji dijelovi izgledaju kao da su malo
utonuli. Rekao bi da se jedan od Helbesmerovih reljefnih kratera pruio pod
mojim nogama. Vidio sam duboke doline kako se u svim smjerovima kriaju,
provalije su sliile jamama, jezera se pretvarala u ribnjake, a rijeke bile kao
potoci. S desne strane redali se bezbrojni gleeri i mnogi vrhunci iz kojih se
izvijao lagan dim. Lelujanje tih beskrajnih bregova, koji su se zbog snjenog
pokrivaa inili kao zapjenjeni, podsjealo me na uzburkano more. Kad sam se
okrenuo prema zapadu, preda mnom se prostirao ocean u svoj svojoj velianstvenoj
irini, kao nastavak tih bijelih uzburkanih vrhova. Jedva sam mogao raspoznati
gdje svrava kopno, a zapoinje more.
Prepustio sam se arobnom uitku koji pruaju visoki vrhunci, ali ovaj put bez
vrtoglavice, jer sam se napokon navikao na gledanje s visine.
Moj zaneseni pogled kupao se u prozirnom sjaju sunanih zraka. Gotovo zaboravih
tko sam i gdje se nalazim, u mislima proivljavajui ivot Elfa i Silfa,
fantastinih bia iz skandinavskih bajki. Visine su me opile, tako da sam
zaboravio na bezdane u koje e me sudbina doskora baciti. U stvarnost me vratio
dolazak profesora i Hansa, koji su mi se pridruili na najviem vrhuncu.
Ujak mije, okrenuvi se prema zapadu, rukom pokazao proziran oblak od vodene
pare, nekakvu maglu stoje skrivala kopno i ublaavala otrinu granice izmeu
kopna i mora.
"To je Gronland!" ree.
"Gronland?" ponovio sam, uzviknuvi.
"Da," nastavio je ujak koji je uvijek, kad je neto pojanjavao, inio to kao da
se tog asa nalazi na svojoj sveuilinoj katedri, "nismo ni trideset pet liga
daleko od njega. Kad pone otapanje leda, bijeli medvjedi znaju na santama doi
i do Islanda. Ali to nije tako vano. Mi smo na vrhu Sneffelsa. Eto, tu su oba
njegova vrhunca, juni i sjeverni. Hans e nam rei, kako Islanani zovu ovaj
vrh na kojem se sada mi nalazimo."
Ujak se okrenuo naem tihom vodiu, koji je na postavljeno pitanje samo klimnuo
glavom i, po obiaju, odgovorio jednom jedinom rijeju:
"Scartaris."
Ujak me slavodobitno pogleda i ree: "Jesi li uo?"
uo sam vrlo dobro, ali nisam bio sposoban uzvratiti niti rije.
Krater Sneffels nalik je iskrenutom stocu kojemu drijelo iznosi oko pola vrste
u promjeru. Dubina mu moe iznositi blizu dvije tisue stopa. Strano je i
pomisliti kako ta golema udubina izgleda kad se ispuni grmljavinom i plamenom.
Dno lijevka nema vie od pet stotina stopa promjera, tako da se po njegovim
blagim nagibima moe lako doi do dna. Nehotice sam taj krater usporedio s
golemim topom i od te sam se usporedbe upravo prestraio.
"Spustiti se u takvu topovsku cijev," pomislih, "kad je on moda nabijen i kad
moe i kod najmanjeg udarca opaliti, to moe samo luak."
Ali nije bilo mjesta oklijevanju. Hans je posve ravnoduno zauzeo svoje mjesto
na elu povorke. Bez rijei sam slijedio ostale.
Da bi olakao silazak, Hans se po unutranjim stranicama stoca kretao u vrlo
produenim elipsama. Morali smo koraati kroz eruptivno kamenje, od kojega bi se
katkada poneki komad, poljuljan iz ravnotee, otkinuo te se odska-kujui
otkotrljao do dna ponora, stvarajui svojim padom strahovito bunu jeku.
Mnoge dijelove kratera prekrivali su unutranji gleeri. Uvijek kad bi naiao na
neki od njih, Hans je vrlo oprezno svojim okovanim tapom najprije opipavao tlo,
da vidi nema li pukotina. Na nekim nesigurnim prijelazima morali smo se vezati
dugim konopom, kako bi onoga koji se iznenada poklizne drugi mogli zadrati. To
uzajamno osiguranje vrlo je razborito, ali nije iskljuivalo svaku opasnost.
Unato svim potekoama pri silaenju po kosinama koje ni na vodi nije
poznavao, putovanje se nastavljalo bez nezgode. Jedino je jednom Islananinu
ispao iz ruku povei namotaj konopa i najkraim putem dospio na dno ponora.
U podne smo stigli na dno. Podigoh glavu i ugledah okrugli otvor kroz koji se
nazirao tek neveliki komad neba. Hou li ikad vie nesmetano gledati suncem
obasjano nebo!
I doista, taj iljati vrhunac sliio je stoeru na golemu sunanom satu. Sjena
tog stoera odreenog dana oznauje put prema sreditu Zemlje.
Bude li, dakle, sunce iza oblaka, nee biti sjene, a prema tome ni oznake puta.
Bijae 25. lipnja. Ostane li milosrdno nebo oblano i sljedeih est dana, sve
e trebati odgoditi za koju drugu godinu.
Neu ni opisivati nemoni bijes profesora Lidenbrocka. Danje proao, a nikakva
se sjena nije pojavila na dnu kratera. Hans se nije micao sa svojeg mjesta.
Zacijelo se pitao to to ekamo, ako se uope to pitao. Ujak sa mnom uope nije
razgovarao. Pogled mu se, neprestano usmjeren prema nebu, gubio u njegovom
sivilu i tmurnosti.
26. lipnja jo nije bilo nikakvih naznaka razvedravanja. Cijeli je dan padala
sitna kia i susnjeica. Hans je sebi od komadia lave izgradio kolibu, u kojoj
se skrio kao Dioge-nes u svojoj bavi. Ja sam se zabavljao pratei pogledom
tisue slapova koji su nastajali na unutranjim obroncima kratera. Svaki kamen
pojaavao je njihovo prigueno mrmorenje.
Ujak se teko svladavao. Vjerojatno bi se i strpljiviji ovjek bio razbjesnio.
Ve je bio gotovo dosegao svoj cilj, a sad gotovo kao da se nasukao u samoj
luci.
Ali, ako je nebo u stanju donijeti bol i patnju, postojala je i druga strana
medalje. Tako je i profesoru Lidenbrocku namijenilo zadovoljtinu koja je bila
ravna njegovu dotadanjem oaju.
Sutradan je nebo jo bilo oblano, ali u nedjelju 28. lipnja, dva dana pred
istek mjeseca, s mjeseevom mijenom promijenilo se i vrijeme. Sunce je svoje
zrake prosulo sve do dna kratera. Svaki breuljak, svaku stijenu, svaki kamen i
svaku izboinu zahvatila je blagotvorna poplava njegove svjetlosti, koja je
odmah bacila njegovu sjenu na tlo. Izmeu svih ostalih, posebno se .otrim
bridovima isticala ena Scartarisa, koja se poela neprimjetno okretati prema
putanji blistave nebeske lui.
Ujak je potpuno opsjednut napeto pratio njezino pomicanje.
U podne, kad je bila najkraa, lagano se dotakla ruba sredinjeg otvora!
"Tamo je!" povie profesor. "Tamo je! Napokon smo otkrili kroz koji otvor treba
ui! Naprijed, prijatelji, kreemo u sredite zemaljske kugle!"
Ove posljednje rijei izgovorio je na danskom jeziku. Pogledao sam Hansa, ne bih
li vidio njegovu reakciju na ovaj zastraujui poziv.
"Forut!" uslijedio je njegov mirni odgovor. "Naprijed!" ponovio je ujak,
prevodei.
Bio je jedan sat i trinaest minuta kad smo krenuli u podzemlje.
Moj vrijedni i mudri ujak nas oito nije ubrajao u te lomljive predmete.
"Hanse," nastavio je, "ti e ponijeti alat i treinu namirnica. Ti, Axele,
ponijet e drugu treinu hrane i oruje, a ja u se pobrinuti za ostatak hrane
i osjetljive instrumente."
"Ali," rekoh, "tko e nositi svu nau odjeu i onu hrpu konopa i ljestava?"
"Oni e se spustiti sami." "Kako?" zaueno sam upitao. "Vidjet e."
Ujak nije spadao u osobe koje bi oklijevale oko polovinih rjeenja. Po njegovom
nalogu, Hans je u jedan veliki omot vrsto uvezao sve nelomive predmete i sve to
jednostavno bacio u ponor.
uo sam jaku tutnjavu koja je nastala zbog potresa zranih slojeva i ruenjem
kamenja koje je omot usput istr-gnuo iz uporita. Ujak se nagnuo nad ponor i
zadovoljnim pogledom pratio silazak svoje prtljage, a uspravio se tek onda kad
ju je posve izgubio iz vida.
"Dobro, sad je na nama red."
Pitam svakog dobronamjernog i razumnog ovjeka: moe li uti takve rijei, a da
ne protrne od uasa?
Profesor uprti na lea omot sa spravama, Hans uze sveanj s alatom i posuem, a
ja oruje. Silaenje je zapoelo po sljedeem redu: Hans je iao prvi, ujak je
iao za njim, a ja sam se sputao kao posljednji. Silazili smo u potpunoj
tiini, koju je samo katkada naruilo kotrljanje kamenia koji su se ruili u
ponor.
Ja sam se, tako rei, klizao, vrsto se jednom rukom uhvativi za dvostruki
konop, a drugom se, pomou svojeg okovanog tapa, odmiui od kamenih stijena.
Bio sam obuzet strahom da e mi se u nekom zlosretnom trenutku izmaknuti
uporite. Odjednom mi se uinilo da je konop preslab da izdri teinu triju
osoba. Zato sam se njime sluio stoje bilo mogue manje i izvodio sjajne
artistike pothvate, opipavajui vjeto nogama izboine u lavi.
Vodi je, kako rekoh, iao prvi. Kad bi se pod njegovom nogom omaknula koja
kliska stuba, on bi samo uobiajeno mirno i kratko rekao:
"Gifakt...!"
"Pazi! Gledaj gore!" ponovio bi ujak.
Nakon pola sata stigli smo na povrinu jedne stijene koja je poput malene terase
bila vrsto usaena u bedem dimnjaka.
Hans povue jedan kraj konopa. Drugi kraj pojuri uvis i, kad je obiao gornju
stijenu, srui se struui o zidove ponora. Za sobom je povlaio komade kamenja
i lave koji su padali kao kia, ili, jo bolje, kao vrlo pogibeljna tua.
Dok smo se odmarali na toj stijeni, nagnuo sam se preko ruba i osmjelio se jo
jednom pogledati u ponor. S uzdahom sam otkrio da se dno jame jo ne nazire. Zar
emo na ovaj nain doprijeti u samo sredite Zemlje?
Ponovno smo na isti nain uvrstili konop i nastavili se sputati. Nakon
sljedeih pola sata bili novih dvije stotine stopa dublje.
Sumnjam da bi se i najstrastveniji geolog za ovakva sputanja dosjetio
prouavati prirodu tla koje ga okruuje. Priznajem da me nije nimalo zanimalo,
je li to pliocen, miocen, eocen, kreda, jura, trijas, perm, karbon, devon, silur
ili ak arhaik. Ali profesor je sigurno sve to promatrao ili biljeio, jer mi na
jednoj od sljedeih postaja ree:
"to dalje napredujemo, to sam sve sigurniji u jedno. Sastav ovog vulkanskog tla
potpuno potvruje Davujevu teoriju. Nalazimo se usred prvobitnog tla, u kojemu
su nastale kemijske promjene onda kad su se kovine upalile uslijed dodira sa
zrakom i vodom. Apsolutno odbijam pretpostavku o sredinjoj toplini. Uostalom,
vrlo brzo emo se i neposredno u to uvjeriti."
Nije odstupao ni korak od svojeg uvjerenja. Razumjet ete da me u tim trenucima
nije opsjedala elja da se upustim u raspravu. Moja je utnja shvaena kao
odobravanje, i silaenje se opet nastavi.
Nakon tri sata sputanja jo nije bilo ni traga dnu ponora. Podiui od vremena
do vremena glavu, vidio sam kako mu se drijelo znatno smanjuje. Zbog laganog
nagiba, stijene su se sve vie pribliavale. Malo po malo zalazili smo u vjeni
mrak!
Jo smo se uvijek sputali. Ipak, inilo mi se daje jeka obruenog kamenja neto
muklija i da ono sve bre dolazi do dna.
Kako sam pazio da tono brojim svako premjetanje konopa, mogao sam tono
ustanoviti dubinu do koje smo stigli i vrijeme koje nam je za to bilo potrebno.
Prebacivanje konopa ve smo ponovili etrnaest puta, a svako je silaenje
trajalo pola sata. Za silazak smo, dakle, dosad utroili sedam sati. Ako se tome
doda i etrnaest puta po etvrt sata odmora ili tri i po sata, sputali smo se,
dakle, ve deset i po sati. Krenuli smo u jedan sat. Prema tome, sad bi trebalo
biti jedanaest i po sati naveer.
Dubina do koje smo stigli iznosila je etrnaest puta po dvije stotine stopa,
kolika je bila duljina udvojenog konopa. Ukupno je to, dakle, iznosilo dvije
tisue i osam stotina stopa.
Dok sam se zabavljao ovim proraunima, tiinu je prekinuo Hansov povik: "Halt!"
SPUTANJE SE NASTAVLJA
U osam sati sljedeeg jutra probudio nas je blijedi traak zore. Tisue kristala
lave po zidovima ponora hvatale su taj trak na njegovu prolazu i do nas ga
prenosile kao kiu blistavih iskri.
Svjetlo je bilo dosta jako, te smo lako mogli raspoznavati okolne predmete.
"Dakle, Axele, moj djeae, to veli na to?" upita me ujak, zadovoljno
trljajui ruke. "Jesi li ikad proveo tako mirnu no u naoj kui u Konigstrasse?
Tu ne uje ni tropot kolica, ni izvikivanje piljara, ni svae ladara."
"Dakako daje tiho na dnu ove provalije, ali je ta tiina ipak strana."
"Ali, molim te," povie ujak, "ako se ve sada plai, to e biti kasnije? Ta
nismo jo ni za jedan pedalj prodrli u utrobu Zemlje."
"Kako to mislite?"
"Mislim da smo tek doli na dno otoka! Ta duga okomita cijev, koja vodi od dna
kratera Sneffelsa, svrava se negdje na morskoj razini."
"Jeste li sigurni u to?"
"Posve siguran. Ako pogleda barometar, uvjerit e se i sam!"
Naprotiv, osjealo se kao da odnekud vue propuh. Odakle dolazi taj vjetar? Od
kakva je gibanja zraka nastao? U taj as nisam ni pokuao odgonetnuti to pitanje
jer zbog gladi i umora nisam bio sposoban misliti. Ne moe ovjek sedam sati
neprekidno silaziti, a da ne istroi dobar dio svojih snaga. Bio sam posve
iscrpljen. Stoga mi je bilo drago kad sam uo poziv da stanemo.
Hans izvadi neto jela na gromadu lave, te smo svi s tekom jeli. Ali jedno me
uznemirivalo: potroili smo ve polovicu naih zaliha vode. Ujak je raunao s
tim da emo je nadoknaditi na podzemnim izvorima, ali, jo nismo naili ni na
trag vode. Morao sam ga na to upozoriti.
"udi se to nema izvora?" pitao je, ne uzbuujui se.
"Bez dvojbe, doista sam zabrinut. Vode nam dostaje za jo samo pet dana."
"Budi bez brige, Axele," mirno je nastavio ujak. "Ve sam ti rekao da emo naii
na obilje vode, na mnogo vie nego to elimo."
"Ali kada?"
"Kad iziemo iz ovog pojasa lave. Zar misli, da se voda moe probiti kroz ove
vrste zidove?"
"A to e biti, ako se ta lava protee sve do sredita Zemlje? Meni se ini da
nismo dugo ili u okomitom smjeru."
"Po emu to zakljuuje, mladiu?" mirno je pitao ujak.
"Zato to bi vruina bila mnogo vea, da smo se spustili duboko ispod povrine
mora."
"Po tvojim pretpostavkama, da," odgovori ujak "ali pogledaj to pokazuje
termometar?"
"Tek petnaest stupnjeva, a to znai da se popeo samo za devet stupnjeva otkad
smo poli."
"Dobro, sad iz toga izvedi neki pametan zakljuak."
ISTONI TUNEL
Sutradan ujutro u est sati, a bio je utorak 30. lipnja, nastavismo silazak.
Nastavili smo hodati hodnikom lave koji kao daje nainila ljudska ruka. Bio je
blago nagnut, poput onih kosih podova koji jo uvijek nadomjetaju stepenice u
starim njemakim kuama. Tako smo ili sve do sedamnaest minuta iza podneva.
Upravo u tom asu dostigli smo Hansa koji se, odmakavi poneto ispred nas,
iznenada bio zaustavio.
"Napokon," usklikne ujak, "doli smo do drugog kraja prokopa."
Pogledah uokolo. Bili smo nasred raskrija dva puta, Oba su bila mrana i uska.
Kojim bi bilo najbolje poi? Bilo je teko odluiti.
Ujak, koji nije htio preda mnom i vodiem pokazati kako je u neprilici, bez
rijei pokae rukom na istoni otvor, te sva trojica uosmo u nj.
Uostalom, svako bi se oklijevanje pred tim dvostrukim putem moglo produljiti u
beskonanost, jer se ni po emu nije moglo ustanoviti, koji put je onaj pravi.
Trebalo se sasvim prepustiti sluaju.
Novi je hodnik neprestano krivudao, a veliina mu se mijenjala. Katkada su se
pred nama nizali svodovi nalik na pobone lae kakve gotske katedrale.
Srednjovjekovni umjetnici ovdje bi mogli prouiti sve oblike tog graditeljskog
stila, koji se temelji na iljatom luku. Milju dalje morali smo se saginjati pod
spljotenim rimskim lukovima, a divovski stupovi, usaeni u bedem, svijali su se
pod svodovima. Drugdje, opet, nailazili smo na niske rovove, nalik da-brovim
jazbinama, kroz koje smo morali puzati potrbuke.
Temperatura je jo uvijek bila podnoljiva. Pokuavao sam zamisliti kakva je
vruina ovdje vladala u vrijeme kad je Sneffels rigao lavu koja se valjala ovom
danas tihom cestom. Zamiljao sam vatrene bujice koje su se razbijale na
zavojima hodnika i dim, vodenu paru i sumporna isparenja koja su se u ovom uskom
prostoru nakupljala.
POGREAN PUT!
Sutradan smo krenuli ve u ranu zoru. Nije bilo vremena za oklijevanje. Po mojim
raunima, trebalo nam je pet dana tekog hoda da ponovno stignemo do raskrija
na kojem smo skrenuli na pogrean put.
Ne mogu opisati muke koje smo pretrpjeli na povratku. Ujak ih je podnosio s
bijesom, kao ovjek koji je svjestan daje pogrijeio. Hans je bio uobiajeno
ravnoduan, kakav je bio i za vrijeme cijelog dotadanjeg puta. Ja sam, moram to
priznati, cijelim putem gunao i oajavao. Nikako se nisam mogao pomiriti sa
zlom sreom koja nas je u posljednje vrijeme pratila.
Nije bilo utjehe. Poraz koji smo doivjeli ve na samom poetku zasigurno e
poremetiti cijelo putovanje.
Kako sam ve odavno predvidio, vode nam je ponestalo ve na kraju prvoga dana
povratka. Od tekuina, ostala nam je samo rakija. Ali to paklensko pie palilo
mije grlo, te ga stoga nisam mogao ni pogledati. Vruina me guila, a umor
iscrpljivao gotovo do oduzetosti. Nekoliko sam se puta umalo sruio na zemlju.
Tada bismo svi zastali, a moj dragi ujak i vrijedni Islandanin inili bi sve da
me okrijepe i utjee. Sve ee sam uviao da i ujak sve tee odolijeva
strahovitom naporu i mukama ei. Nakon nekog vremena sve se pretvorilo u
nevjerojatnu nonu moru, za vrijeme koje se niega ne sjeam.
U tom sam asu silno elio da me i on moe razumjeti! Moje bi rijei, moji
jecaji i moj glas sigurno ganuli tog hladnog ovjeka. Upozorio bih ga na
opasnosti o kojima i ne sanja, prstom bih ih pokazao. Moda bismo obojica
zajedno mogli uvjeriti tvrdoglavog profesora. A ako bi bilo potrebno, mogli
bismo ga i silom natjerati da se popne natrag u Sneffels!
Tiho sam mu se pribliio i uhvatio ga za ruku. Nije se ni pomaknuo. Pokazah mu
put koji vodi do kratera, ali on ostade nepomian. Na mom izoblienom licu
vidjelo se koliko trpim, ali Islandanin sporo odmahne glavom i mirno, pokazujui
na ujaka, ree:
"Master."
"Gospodar?" vikao sam kao lud. "Luae! Nije on gospodar tvojeg ivota! Moramo
pobjei, moramo ga odvui sa sobom, uje li me, razumije li me?"
Povukao sam ga za ruku, pokuavi ga natjerati da ustane. Borio sam se s njim.
Tada se ujak umijea:
"Dobri moj Axele, smiri se," ree mi. "Nita nee postii kod tog mojeg vjernog
pratioca. Uostalom, htio bih ti neto predloiti. Posluaj."
Pokuao sam se smiriti, gledajui ujaku ravno u oi.
"Jedina zapreka, koja se isprijeila pred nae planove, jest nestaica vode.
Istina, u istonom hodniku, koji je nainjen od lave, kriljevca i ugljena,
nismo naili ni na jednu kap tekuine. Moda emo biti sretniji, poemo li
zapadnim putem."
Odgovorih mu odmahivanjem glavom i dubokim uzdahom nevjerice.
"Sluaj me do kraja," nastavi profesor svojim dobro poznatim vrstim glasom.
"Dok si ti tamo nepomino leao, na brzinu sam razgledao ovaj drugi hodnik. On
vodi ravno do utrobe Zemlje, i za nekoliko sati dovest e nas do granitnih
masiva. Tamo moramo naii na bezbrojne izvore. To potvruje priroda ovih
stijena, a moj se nagon podudara s logikom i podupire moje uvjerenje. Sluaj,
dakle, to u ti predloiti. Kad je Kolumbo traio od svoje posade tri dana
vremena da otkrije obeanu zemlju, njegova je posada, iako bolesna i zastraena,
ipak prihvatila njegov zahtjev, i tako je otkriven Novi svijet. Ja, Kolumbo ovih
podzemnih predjela, traim od tebe samo jedan dan. Ako kroz to vrijeme ne
naiemo na vodu, kunem ti se, odustat u od ove pustolovine i vratit emo se na
povrinu Zemlje.
Iako bijesan i oajan, znao sam koliko je napora ujaku trebalo da iznese ovaj
svoj prijedlog, zadravajui pri tom potpuni mir. to sam mogao, nego pristati?
"Dobro!" viknuo sam. "Neka bude po vaoj elji, i neka Bog nagradi vau
nadljudsku energiju. Ali, kako su nam sati odbrojani ako uskoro ne pronaemo
vodu, nemojmo vie gubiti vrijeme! Poimo!"
NOVI PUT
Tako smo ipak krenuli dalje, onim drugim hodnikom. Kao obino, Hans je predvodio
nau malenu povorku. Nismo preli ni sto koraka, kad profesor osvijetli
svjetiljkom zidove i uzvikne:
"Evo primarnih stijena! Na dobrom smo putu! Samo naprijed i nadajmo se dobromu!"
U prvim danima svijeta, zbog sporog se hlaenja Zem-ljin opseg smanjio, a omota
joj se poeo pomicati, lomiti, nabirati i cijepati. Hodnik kojim smo sada hodali
nastao je upravo u tom procesu. Bijae to usjek kroz koji je nekada curio
eruptivni granit. Njegovi bezbrojni zavoji kroz prvobitno su tlo izdubili pravi
zamreni labirint.
to smo dalje silazili, primarno tlo isticalo se sve jasnije. Geologija to
primarno tlo smatra osnovicom prvobitne kore, sastavljenom od triju razliitih
slojeva: kriljevca, gnajsa i tinjeva kriljevca, koji svi poivaju na vrstoj
podlozi stoje nazivamo granitom.
Nijedan mineralog nije jo imao tako divnu prigodu prouavati nastanak prirode
iz neposredne blizine. Unutranju strukturu zemaljske kugle, ono to sonda za
istraivanje tla ne moe iz unutranjosti izvui na povrinu, mi emo moi
prouavati na samome mjestu, gledajui sve roenim oima i pipajui svojim
rukama.
"Pomozite, umirem!"
Ujak se sporo okrenuo i vratio do mene. Promatrao me prekrtenih ruku, a onda
uh kako skrenim glasom govori:
"Sve je svreno!"
Zadnje to sam vidio bilo je njegovo lice, ispunjeno bolom i tugom. Zatim
zaklopih oi.
Kad sam ih opet otvorio, vidio sam svoje suputnike kako lee nepomino, uvijeni
u svoje pokrivae. Spavaju li ili vie nema ivota u njima? Ja nisam ni
pomiljao na san. Povra-tivi se iz nesvjestice, odjednom sam bio potpuno budan.
Trpio sam ogromne muke, uvjeren da mi nema spasa. U uima su mi jo odzvanjale
ujakove posljednje rijei: "Sve je svreno!" Bio je potpuno u pravu. Uz takvu
slabost koja me potpuno obuzela, bilo je ludo nadati se da u ikad vie ugledati
svjetlo dana.
Iznad nas su se nalazile milje zemaljske kore! Dok sam o tome mislio, inilo mi
se da sva teina te kore pada na moja ramena. Osjeao sam se kao zdrobljen, te
sam se morao strahovito upeti da bih se okrenuo na svojem granitnom leaj u.
Prolazili su sati. Oko nas je vladala duboka, grobna tiina. Nikakav zvuk nije
dopirao kroz te divovske granitne zidove.
Odjednom, unato potpunoj nemoi i mrtvakoj hladnoi koja me obuhvatila, neto
me prene iz mrtvila. Zauo se neki tih, ali jasan zvuk. U dnu hodnika vidjelo se
slabo svjetlo. Pogledah pomnije. Uini mi se da vidim Islanani-na kako sa
svjetiljkom u ruci nestaje u tami hodnika.
Zato Hans odlazi? Zar nas naputa? Ujak je spavao. Htjedoh vikati, ali kroz
moje ispucale usnice nije se mogao probiti nikakav zvuk. Grlo mije bilo potpuno
suho, a jezik se zalijepio za nepce. Ponovno je zavladao potpuni zadnji um
Hansovih koraka nestao je u daljini. Srce mije bilo ispunjeno patnjom i poeo
sam prizivati smrt, samo se nadajui da e biti brza,
"Hans nas ostavlja!" kriknuh. "Hans! Hans! Vrati se, ako si ovjek."
To sam vikao samo u sebi. Rijei su samo bezglasno odzvanjale u mojoj glavi.
Meutim, nakon prvih trenutaka straha, postidjeh se svojeg nepovjerenja u tog
odanog ovjeka, ije dotadanje vladanje nije davalo nikakva povoda sumnji.
Njegov odlazak ne moe znaiti bijeg. Umjesto da se uspinje hodnikom, on je
silazio. Daje imao loe namjere, bio bi poao prema izlazu, a ne dublje u
podzemlje. Takvo me rasuivanje malo smiri i vrati mi traak nade!
Toga tihog i pribranog ovjeka mogao je samo vrlo vaan razlog istrgnuti iz
njegova mira. Je li poao u istraivanje? Nije li moda u ovoj mranoj tiini
napokon zauo kakav mrmor koji smo tako dugo oslukivali?
GORKO RAZOARENJE
Cijeli jedan dugi, brigom ispunjeni sat, mojim zbrkanim mozgom vrtjeli su se svi
mogui razlozi koji su mogli natjerati tihog lovca na nove napore. Na pamet su
mi padale najudnije pomisli. inilo mi se da u poludjeti!
Odjednom se iz dubine ponora zau radostan uzvik. Hodnikom ponovno odjeknue
koraci. Hans se vraao!
Uskoro se u dubini hodnika pojavio treperavi traak svjetla, sve vie jaajui.
Napokon ga ugledah.
Priao je ujaku, poloio mu ruku na rame i tiho ga probudio. Ujak se brzo
pridigne.
"Stoje?" upita. "Vatten," odgovori lovac.
Nisam znao ni rijei danskog. Pa ipak, voden nekim udnim nagonom, shvatio sam
stoje rekao.
"Voda! Voda!" povikah, pljeui i maui rukama kao luak.
"Voda!" promrmlja ujak, glasom punim nade i zahvalnosti. "Hvar? Gdje?," upita na
to Islananina.
"Nedat," odgovori Hans.
"Gdje? Dolje!" Sve sam razumio. Dohvatio sam loveve ruke i stao ih srdano
stiskati. On me samo mirno gledao.
Pripreme za odlazak nisu dugo potrajale, te smo doskora brzo silazili hodnikom
koji se svakog metra sputao za dvije stope.
Za jedan sat preli smo oko tisuu metara i spustili se za dvije tisue stopa.
U taj as zauo sam dobro poznat zvuk, kako se probija kroz granitne bedeme,
nalik na priguenu grmljavinu udaljenog slapa. Pratili smo taj zvuk punih pola
sata, ali nije bilo ni traga tako eljenom izvoru. Ponovno me obuzeo strah i sve
muke su se vratile, a nada gubila. Ujak je to primijetio, priao mi i pokuao me
utjeiti.
"Hans se nije prevario," ree, hrabrei me. "Ono to tamo uje, to buci
brzica."
"Brzica?" uzviknuh.
"Svakako. Rijeka ponornica promie pored nas."
Nisam mu nita odgovorio. Nastavio sam dalje, ponovno ispunjen nadom. Vie nisam
osjeao umora. Osvjeavao me ve sam ubor vode. Brzica, iji se zvuk dugo uo
nad naim glavama, sada je tekla iza lijevog zida, ruei se i buei.
Nekoliko sam puta preao rukom preko stijene, u nadi da u osjetiti tragove kapi
ili vlage. Ali sve bijae uzalud.
Tako je prolo jo pola sata, ali smo uporno ili dalje.
Bilo je oito da lovac za svoje odsutnosti nije mogao tako daleko istraivati.
Voen posebnim nagonom, svojstvenim branima i tragaima za vodom, on je
"nanjuio" tu bujicu kroz stijenu, ali sigurno jo nije ugledao dragocjene
tekuine niti je njome ugasio e.
Doskora smo ustanovili da emo se, nastavimo li niz hodnik, jo vie udaljiti od
potoka, koji je sve slabije umio. A tvrda granitna stijena jo uvijek ga je
skrivala! Stoga se brzo vratismo natrag.
Hans nam je, eto, izradio izvanredno ljekovito vrelo. Stoga predlaem da taj
spasonosni potok nazovemo njegovim imenom."
"Vrlo dobro!" rekoh.
Odmah smo za potok usvojili ime Hansbach "Hansov potok".
Hans se nije zbog toga previe uzoholio. Kad se malo napojio i osvjeio, otiao
je u kut i po obiaju se nenametljivo naslonio na zid.
"Ne smijemo pustiti tu vodu da protjee uzalud," rekoh.
"Zato bismo se zbog toga zabrinjavali?" uzvrati ujak. "Siguran sam da joj je
izvor nepresuan."
"Bez obzira," bio sam uporan. "Napunimo mjeinu i tikvice, a onda emo pokuali
ponovno zaepiti otvor."
Nakon kratkog oklijevanja prihvatie moj prijedlog. Hans je pokuao komadima
granita i kuinom zaepiti otvor u zidu, ali uspio je jedino dobro opeci ruke.
Pritisak je bio prejak i svi su nai napori ostali bezuspjeni.
"Sudei po jaini mlaza," primijetih, "oito je da voda dolazi s velike visine."
"Razumije se," odgovori ujak. "Ako je stup vode visok trideset i dvije tisue
stopa, onda pritisak iznosi tisuu atmosfera. Ali pala mije na um jedna druga
ideja."
"A to to?"
"Zato bismo se uope muili oko pokuaja da zatvorimo taj otvor?"
"Ali zato to..."
Zastao sam, u neprilici da pronaem neki opravdan razlog.
"Kad nam se tikvice isprazne, jesmo li sigurni da emo naii na drugu vodu da ih
ponovno napunimo?" glasno je razmiljao ujak.
POD OCEANOM
Sutradan smo ve gotovo zaboravili sve muke kroz koje smo proli. Kad sam se
probudio, prvo me zaudila spoznaja da vie nisam edan. Jo bunovan, pitao sam
se otkud to. Potok, koji je uborei protjecao pokraj mojih nogu, odmah mi dade
odgovor.
Dorukovali smo s tekom i napili se izvrsne mineralne vode. Osjeao sam se kao
nov ovjek, spreman pratiti svojeg ujaka kud god on krenuo. Razmiljao sam o
tome. Zbog ega ovjek vrste vjere, kakav je neosporno bio moj ujak, ne bi
uspio; kad jo, k tome, ima tako spretnog vodia, poput Hansa, i odanog neaka,
poput mene? Mozgom su mi se vrzmale same lijepe misli. Da mi je u tom trenutku
tko predloio povratak na vrh Sneffelsa, prezirno bih to bio odbio.
Sreom, to nitko nije predlagao. Spremali smo se spustiti jo dublje u
podzemlje.
"Krenimo!" uskliknuh, probudivi svojim oduevljenim usklikom prastaru jeku
zemaljske kugle.
Put smo nastavili u etvrtak, u osam sati ujutro. Granitni hodnik, koji se
zavojito pruao dalje, esto nas je znao iznenaditi kakvim skretanjem i zbrkom
labirinta. Ipak, uglavnom je nastavljao u smjeru jugoistoka. Ujak je esto
zastajao, da bi paljivo promotrio kompas i ustanovio kuda napredujemo.
Ovaj je ponor zapravo imao oblik uske pukotine, kakve se znaju nai u masivnom
granitu, a zovu ih slojevitim rasjedima. Sigurno je nastao stezanjem zemaljske
okosnice, prigodom njezina hlaenja. Ako je tuda nekada prolazila eruptivna masa
koju je rigao Sneffels, ne razumijem kako ta masa nije ostavila nikakvih
tragova. Sputali smo se u spiralama, kao da idemo vijugavim stubitem, kakva se
sad esto grade u modernim kuama.
Svakih etvrt sata morali smo zastajati da malo otpoi-nemo i odmorimo noge.
Bedra i listovi su nas boljeli. Tada bismo znali sjesti na kakvu izboinu i
spustiti noge preko ruba. avrljali bi uz jelo, a zatim se obilno napili vode iz
potoka koji nas je jo uvijek vjerno pratio.
Ne treba posebno spominjati da se Hansbach u ovoj udno oblikovanoj pukotini
pretvorio u slap i time se prilino smanjio. Ali, uza sve to, bilo je u njemu
vie nego dovoljno vode da nam gasi e. Uostalom, znali smo da e, im strmina
postane blaa, ponovno nastaviti mirno tei. Sada me podsjeao na mojeg uvaenog
ujaka kad je nestrpljiv i bijesan, dok je kod blagih nagiba bio sliniji tihom
islandskom lovcu.
Cijela smo se dva dana, 6. i 7. srpnja, sputali zavojima te pukotine i tako
zali jo dvije lige dublje u podzemlje. Ukupno je silazak sad iznosio blizu pet
liga ispod povrine mora. Ali 8. srpnja, oko podne, pukotina se nagnula u pravcu
jugoistoka, a nagib se smanjio na nekih etrdeset i pet stupnjeva.
Sad je putovanje postalo lake, ali posve jednolino. Ipak bilo bi puno
napornije da smo se morali uspinjati u suprotnom smjeru. Na svojem putu nismo
mogli oekivati raznolike i bogate krajolike. U svakom sluaju, tako sam tada
razmiljao.
Konano, u srijedu 15. srpnja bili smo sedam liga dvadeset jednu milju pod
Zemljom, a oko pedeset liga daleko od Sneffelsa. Iako smo bili jako umorni,
zdravlje nas je dobro sluilo, te je naa putna ljekarna jo uvijek bila
netaknuta.
Ujak je svakog sata biljeio podatke s kompasa, manometra i termometra. To su
oni isti podaci, koje je kasnije objavio u znanstvenom opisu svojeg
nevjerojatnog putovanja. Prema tome, mogao je lako odrediti na poloaj. Kad mi
je spomenuo, da smo se u vodoravnom smjeru udaljili za pedeset liga, nehotice mi
se oteo usklik.
"to ti je?" upita ujak.
"Nita vano, samo mi je jedna pomisao prostrujala glavom," odgovorio sam.
"Dakle, mladiu, da ujem, o emu se radi."
"Evo to: ako su vai prorauni toni, onda se mi vie ne nalazimo pod
Islandom."
"Misli?"
"U to se moemo lako uvjeriti," uzvratih, vadei kartu i kompas.
"Pogledajte," rekoh, nakon paljivog premjeravanja karte, "nisam pogrijeio. Ve
smo daleko odmakli ispod Rta Portland, a kako smo u pravcu jugoistoka prevalili
ve pedeset liga, znai da se nalazimo pod otvorenim morem."
"Pod morem!" uzvikne ujak, zadovoljno trljajui ruke.
"Da," uzvratih, "nema sumnje da nam se nad glavama prostire ocean."
"Pa naravno, mladiu, to bi moglo biti prirodnije od toga! Zar u okolici
Newcastlea ugljenokopi ne dopiru takoer daleko pod more?"
Za profesora je to nevjerojatno otkrie bila zapravo vrlo jednostavna injenica,
dok je mene, naprotiv, uznemirivala pomisao da prolazim ispod silne vodene
niase. Ali, kad ovjek bolje razmisli, bilo je potpuno svejedno nalaze li nam se
nad glavom islandske ravnice i planine, ili duboke vode Atlantskog oceana. To
nas nije trebalo zabrinjavati, dok nam se iznad glava nalazio strop od vrstog
granita. Uostalom, brzo sam se na to priviknuo, dok nas je hodnik, as ravan,
as krivudav, hirovit i u nagibima i u zavojima, ali trajno upravljen prema
jugoistoku, vodio sve dublje i dublje u Zemljine podzemne ponore.
Tri dana kasnije, u subotu 18. srpnja uveer, stigli smo do neke goleme spilje.
Ovdje ujak isplati Hansu njegovu tjednu plau od tri riksdala, te odlui itav
sutranji dan posvetiti odmoru.
NEDJELJA U PODZEMLJU
U nedjelju ujutro probudio sam se mirno, bez uobiajene urbe zbog ranog
nastavka putovanja. Iako smo taj dan odmora morali provesti u dubokom bezdanu,
ipak bijae ugodno prepustiti se bezbrinom odmoru. Uostalom, ve smo se bili
potpuno priviknuli na neobinu sredinu u kojoj smo se nalazili. Gotovo da vie
nisam ni mislio na sunce, mjesec, drvee, kue, gradove, ni na jednu od onih
zemaljskih pojava koje su ljudi nainili neophodno potrebnima. U poloaju u
kojem smo se sada nalazili, gotovo da nam sve to vie nije bilo bitno.
Spilja je imala oblik goleme dvorane. Njezinim je granitnim podom tiho tekao
vjerni potoi. Kako smo ve bili dosta udaljeni od izvora, voda mu je bila
jednako topla kao i okolni zrak, pa smo je lako mogli piti.
Poslije doruka profesor je odluio nekoliko sati provesti u sreivanju svojih
biljeaka.
"Prije svega u," rekao je, "tono izraunati na poloaj. Htio bih nakon
povratka izraditi kartu naeg putovanja, neku vrstu okomitog presjeka zemaljske
kugle na kojemu e se vidjeti profil nae ekspedicije."
"To e biti jako zanimljivo, ujae. Samo, jeste li potpuno sigurni da su vae
zabiljeke posve tone?"
"Jesam. Tono sam biljeio kutove i nagibe i siguran sam da se nisam prevario.
Najprije uzmi kompas i pogledaj to pokazuje."
Pogledah spravu i nakon paljivog promatranja odgovo-rih:
"Istok - kvadrant jugoistok."
"Dobro," ree profesor, zabiljei smjer i brzo neto srau-na. "Utvrdio sam da
smo od polaska na put u svemu preli dvije stotine pedeset milja."
"Dakle, putujemo pod Atlantskim oceanom?" "Tako je."
"Moda upravo sad na njemu bjesni oluja, a ljudi i brodovi se bore nad naom
glavom protiv olujnih valova."
"Moe i to biti."
"A kitovi udaraju repom po naem stropu?"
"Ne boj se, Axele, nee ga sruiti. Ali, vratimo se naim proraunima. Idemo u
smjeru jugoistoka, a ve smo se, kako rekoh, udaljili dvjesto pedeset milja od
podnoja Snef-felsa i, prema mojim ranijim biljekama, dospjeli u dubinu od
esnaest liga."
"esnaest liga! Pedeset milja!" kliknuh. "U to nema sumnje!"
"Ali znanost je ustanovila da je to najvea mogua debljina Zemljine kore,"
uzvratio sam se, prisjeajui se svojih geolokih studija.
"Moda i jest."
"Osim toga, ovdje bi, prema poznatim zakonima porasta topline, morala vladati
temperatura od tisuu i petsto stupnjeva."
"Da, mladiu, morala bi."
"Ali onda ovaj granit ne bi mogao postojati u vrstom stanju, nego bi se posve
rastalio."
"A, eto, sam vidi da od svega toga nema nita i da su injenice, kao obino,
opovrgnule sve teorije."
"Moram priznati daje tako, ali je ipak vrlo udno."
"to pokazuje termometar?"
"Dvadeset i sedam stupnjeva i est crtica."
"Da bi uenjaci imali pravo, trebalo bi nam jo tisuu etiri stotine sedamdeset
etiri stupnja i etiri crtice. Prema tome, razmjerni porast temperature je
obina zabluda. Humphrv Davy se nije prevario. Dobro sam uinio, to sam ga
sluao. Ima li to dodati svemu ovome?"
"Nita."
Zapravo bih imao mnogo toga za rei, da sam to htio. Ni u kojem pogledu nisam
bio pristalica Davvjeve teorije i jo uvijek sam vjerovao da Zemlja ima uarenu
jezgru, premda to jo nisam osjeao.
Prije sam bio sklon povjerovati da u ovom dimnjaku ugaenog vulkana debele
naslage tvrde lave, poznate kao lo provodnik topline, sprjeavaju irenje
vruine kroz stijene. Pronalazak izvora vrele vode samo je to potvrivao.
Ali, umjesto zapoinjanja duge i beskorisne rasprave ili potrage za argumentima
koji bi mogli uvjeriti mojeg tvrdoglavog ujaka, inio sam se da stvari prihvaam
onakvima kakvima ih je on vidio.
"Ujae," nastavih, "uvjeren sam da su vai prorauni toni, ali dopustite mi da
iz njih pokuam izvesti toan zakljuak."
"Hajde, mome, da ujemo," uzviknuo je dobro raspoloeni profesor.
"Na mjestu na kojem se sada nalazimo, to jest na irini Islanda, polumjer Zemlje
iznosi oko tisuu pet stotina osam-- deset i tri lige. Nije li tako?"
"Tisuu pet stotina osamdeset i tri lige i jedna etvrtina."
"Dobro, uzmimo okruglo tisuu est stotina liga. Od tih tisuu i esto liga mi
smo dosad prevalili svega esnaest."
"Tako je. Pa to?"
"I to, prevalivi dijagonalno najmanje osamdeset i pet liga?"
"Tono."
"U otprilike dvadeset dana?"
"U tono dvadeset dana."
"Meutim, esnaest vrsta, to je tek stoti dio Zemljina polumjera. Ako ovako
nastavimo, morat emo silaziti jo dvije tisue dana ili gotovo pet i po
godina."
Profesor je sluao prekrienih ruku, ali nije nita odgovorio.
"Bez uzimanja u obzir injenice da nam je za dostizanje dubine od 16 liga
trebalo propjeaiti osamdeset pet liga, za dosizanje samog sredita trebali bi
prijei osam tisua vrsta prema jugoistoku. Postoji velika vjerojatnost da emo
na tom putu mnogo prije izbiti van kroz koju toku Zemljina oboda, nego to emo
stii do sredita."
"Neka idu do vraga svi tvoji rauni," odgovori ujak bijesnim tonom, koji me
podsjetio na nae nekadanje prepirke. "Do vraga i tvoje hipoteze! Na emu se
one zapravo zasnivaju? Tko ti kae da ovaj hodnik ne vodi ravno k naem cilju?
Uostalom, nisam sam. To to ja pokuavam, uinio je ve jedan drugi ovjek, pa
kad je to njemu uspjelo, zato ne bi uspjelo i meni?"
"Bez sumnje, pod pritiskom od sedamsto i deset atmosfera," ujak se ponovno poeo
estiti.
"A na veoj dubini?"
"Na veoj dubini gustoa e jo vie porasti."
"Kako emo onda silaziti kroz tu atmosfersku maglu?"
"Dakle, dragi neae, napunit emo depove kamenjem," ree profesor Lidenbrock.
"Vjere mi, ujae, vi na sve imate spreman odgovor," bio je moj jedini odgovor.
Nisam se vie usuivao dalje uputati u podruje hipoteza, jer bih sigurno opet
naletio na neto nemogue to bi profesora raspalilo.
Meutim, bilo je jasno da e zrak, pod pritiskom koji moe dostii i tisue
atmosfera, konano prijei u kruto stanje, a onda emo se morati zaustaviti
usprkos svim svjetskim mudrovanjima, ak i uz pretpostavku da naa tijela sve
dotad izdre.
Nisam htio iznijeti taj zakljuak jer bi mi ujak zacijelo opet zaepio usta
svojim slavnim Saknussemmom. Sak-nussemm je, uostalom, bio slab uzor. Jer, ako i
uzmemo daje islandski uenjak doista izveo to putovanje, jo je trebalo
odgovoriti na jedno vrlo jednostavno pitanje: u esnaestom stoljeu jo nije bio
izumljen ni barometar ni manometar; kako je, dakle, Saknussemm mogao doista
utvrditi da je doao do sredita Zemlje?
Ali, taj sam prigovor, na koji nisam vidio odgovora, ipak preutio i zadrao za
sebe, ekajui u nedostatku hrabrosti da mi sami dogaaji pokau to e dalje
biti.
Ostatak dana proveli smo u raunanju i razgovoru. Uvijek sam se i u svemu slagao
s miljenjem profesora Lidenbrocka, zavidjevi Hansu na njegovoj potpunoj
ravnodunosti s kojom je, ne istraujui ni uzroke ni posljedice, slijepo iao
onamo kamo ga je sudbina vodila.
SAM
Za rei pravo, treba priznati daje do sada sve teklo povoljno, i ne bi bilo u
redu kad bih se potuio. Ako prosjek "potekoa" ne poraste, zacijelo emo ipak
uspjeti doi do kraja svojeg putovanja. Kakvo bi to bilo slavlje! S obnovljenim
sam samopouzdanjem ponovno nastavio zanesene razgovore s profesorom. Jesu li na
to utjecale okolnosti u kojima smo se zatekli? Moda.
Nekoliko dana nakon te uvene nedjelje, nagibi su se sve vie poveavali,
mjestimice postajui gotovo potpuno okomiti, tako da smo uspjeli duboko
napredovati. Nekih bismo se dana uspjeli spustiti za jednu i po, pa ak i za
dvije lige. Sputanje je ponekad bilo vrlo opasno, ali hrabrila nas je Hansova
spretnost i hladnokrvnost. Taj ledeni Islananin zalagao se u svemu s
nevjerojatnom prirodno-u, te smo zahvaljujui njemu prebrodili mnoge potekoe
iz kojih se sami ne bismo nikada izvukli.
Iz dana u dan bivao je sve utljiviji. A, ini mi se da je svojom utnjom i na
nas djelovao. Poznato je da okolica neposredno utjee na ljudski mozak. Kada se
tko zatvori meu etiri zida, konano izgubi sposobnost rasuivanja i govora.
Koliki su zatoenici u samicama otupili, pa ak i poludjeli, jer nisu mogli
vjebati svoje umne sposobnosti!
itava dva tjedna nakon onog naeg posljednjeg zanimljivog razgovora protekla su
bez ikakva dogaaja koji bi bilo vrijedno zabiljeiti. U mojem sjeanju ostala
je samo jedna vrlo ozbiljna zgoda. Nije ni udo. Obzirom na okolnosti, teko da
bih mogao zaboraviti i najmanju pojedinost onoga to mi se dogodilo, a na svako
prisjeanje na tu zgodu srce mi zatitra i oblije me hladni znoj.
Bilo je to 7. kolovoza. Neprekidnim sputanjem, dosegli smo dubinu od trideset
liga, to znai da nam je nad glavama visjelo trideset liga stijena, mora, kopna
i gradova, da ne spominjem ivue stanovnitvo. Zacijelo smo u to doba bili
dvije stotine liga daleko od Islanda, u smjeru jugoistoka.
Dobro pamtim daje toga dana prolaz kojim smo ili bio samo malo nagnut.
Ja sam iao na elu nae malene povorke. Ujak je nosio jednu Ruhmkorffovu
svjetiljku, a ja drugu. Pod njezinim svjetlom zadubio sam se u promatranje
slojeva granita. To me potpuno zanijelo.
Odjednom, kad sam zastao i okrenuo se, shvatih da sam ostao sam.
"Nije to nita," pomislih, "hodao sam previe brzo, ili su se Hans i ujak negdje
usput zaustavili. Idem do njih. Sreom, put nije tako strm."
Krenuh natrag po svojim tragovima. Hodao sam etvrt sata. Ve uznemiren, zastao
sam i dobro pogledao oko sebe. Nigdje ive due. Poeh zvati, ali mi nitko ne
odgovori. Glas mi se izgubio u upljoj jeki koju je izazvao u tihim podzemnim
hodnicima.
Prvi put sam bio doista zabrinut. Srsi me prooe ita
vim tijelom, a koa mi se najei. x
"Moram ostati pribran," rekoh sam sebi glasno, kao to djeaci ine kad ele
otjerati strah od mraka u kojem se zateknu sami. "Siguran sam da u uspjeti
pronai svoje saputnike. Ta ne postoje dva puta! Trebam se samo vratiti jo
natrag."
Penjao sam se jo najmanje pola sata, ne mogavi sa sigurnou utvrditi jesam li
ve prije vidio neke oblike koji su preda mnom iskrsavali u mranom hodniku.
Svako malo bih zastajao, ne bih li uo neiji zov. U ovom gustom zraku glas bi
se uo izdaleka. Ali ne. U beskrajnom hodniku vladala je neobina tiina. Jedino
sam uo odjeke svojih koraka.
Napokon se zaustavili. Nisam mogao vjerovati da sam ostao sam. Moe biti, da sam
zalutao, ali nisam se izgubio. Ako sam samo zalutao, prije ili poslije u
pronai ostale. Jo nisam pomiljao da sam se mogao izgubiti.
"Eto," ponavljao sam samome sebi, "budui daje samo jedan put, i budui da oni
njime idu, moram ih dostii. Morat u se jo popeti i to je sve. Samo ako im
nije, kad su me izgubili iz vida ili moda zaboravili da idem pred njima, palo
na pamet da se vrate? Pa nita, i u tom sluaju u ih pronai, samo ako pourim.
To je jasno!"
Posljednje sam rijei ponavljao kao ovjek koji nije posve uvjeren u ono to
kae. Uostalom, trebalo mi je dosta vremena dok sam te svoje vrlo jednostavne
misli pribrao i sloio ih u zakljuak.
Tada me odjednom obuze sumnja. Jesam li ja doista iao prvi? Jesam. Hans je iao
iza mene, a za njim ujak. ak su se naas bili zaustavili da privrste prtljagu
na leima. Te sam se pojedinosti sjetio. Mora da sam upravo tada ja nesmotreno
nastavio put, ne poekavi ih.
"Uostalom," pomislih, "postoji jedan siguran putokaz koji mi nee dozvoliti da
zalutam. Imam nit koja me vodi ovim labirintom i ne moe se prekinuti, a to je
moj vjerni potok. Moram se samo penjati uz njegov tok."
Ta me misao ohrabri, te odluih odmah i bez oklijevanja poi dalje. Vremena za
gubljenje nije bilo.
Kako sam tada blagoslivljao ujakov oprez, kad je lovcu zabranio da zaepi usjek
u granitnoj stijeni! Eto, taj e me blagotvorni izvor, poto nas je cijelim
putem napajao, pratiti kroz zavoje mranog podzemnog prolaza.
Pomislio sam da e mi dobro doi ako se umijem prije nego to krenem uzbrdo.
Sagnuo sam se da uronim ruke i elo u bistru vodu Hansbacha! Zamislite samo moje
zaprepatenje. Potok, na koji sam toliko raunao, vie nije tekao pokraj mojih
nogu!
IZGUBLJEN!
Nema rijei koje bi mogle opisati moj oaj. Bio sam doslovce iv zakopan. Nisam
se imao nadati drugom do li sporoj smrti u strahovitim mukama od gladi i ee.
Nesvjesno sam puzao uokolo dodirujui svojim vrelim rukama okolno tlo. Nikad mi
se neto nije uinilo tako neizrecivo suho kao kameni pod ovog podzemnog
hodnika!
"Ali kako sam se udaljio od potoka?" pitao sam se uspanieno. injenica je da on
tuda ne protjee. Tek sam sad shvatio zato je vladala tako udna tiina kad sam
zadnji put osluhnuo zovu li me moji suputnici.
U asu kad sam koraknuo na nesmotren put, nisam ni opazio da potoka nema. Oito
je, da se u tom asu preda mnom nalazilo raskrije s kojeg je Hansbach,
izabravi drugi prolaz, otiao s mojim drugovima prema nepoznatim dubinama! Gdje
sam se ja zapravo naao?
Kako se vratiti? Nema nikakvih tragova, jer mi noge nisu ostavile nikakvih
otisaka na granitu. Razbijao sam glavu, traei rjeenje tom nerjeivom
problemu. Moj se poloaj mogao saeti u tri rijei:
Izgubljen! Izgubljen!! IZGUBLJEN!!!
Da, izgubljen u dubini koja mi se inila neizmjerna. Svih trideset liga Zemljine
kore lealo je na mojim ramenima, kao globus na Atlasovim pleima, pritiui me
strahovitom teinom! Moj poloaj doista je mogao izluditi i najpribra-nijeg
ovjeka.
Pokuah se mislima prenijeti na davno zaboravljene zemaljske stvari. Bilo je to
dosta teko. Hamburg, kua u Konigstrasse, moja jadna Graiiben, sav svijet pod
kojim sam zalutao jurio je strjelovitom brzinom mojom prestraenom matom.
U svijetu privienja ukazae mi se zgode s puta, prijelaz preko mora, Island,
gospodin Fridricksson i visoki vrh Snef-felsa! Zakljuih tada, kad bi u ovakvu
poloaju u meni ostao i traak nade, to bi znailo da sam lud. Bolje je, dakle,
napustiti svaku nadu!
Zapravo, je li postojala ljudska sila koja me mogla opet dovesti na povrinu
Zemlje, rastaviti te goleme svodove koji se uspinju nad mojom glavom? to bi mi
moglo pomoi da otkrijem pravi put i pronaem svoje suputnike? Ludilo je
izbrisalo i najmanju sjenu nade!
"Oh, ujae!" kriknuh u oaju.
Bila je to jedina rije koja je prela preko mojih usana. Jer, znao sam koliko
mora vrijedni profesor trpjeti, upirui sve snage u pokuaju da me pronae.
Vidjevi napokon da mi nema pomoi od ljudi i ne znajui to da radim i kako da
se spasim, zatraih pomo s neba. Obuzee me uspomene iz najmlaih dana,
sjeanja na majku, koju sam poznavao samo iz najranijeg djetinjstva. Poeh se
moliti, premda sam imao slabo pravo na to, da me uslia Bog kojemu se tako kasno
obraam. Vrue sam se i ponizno molio.
Ovo obraanje Providnosti poneto me umirilo, te sam mogao sve svoje umne
sposobnosti usredotoiti na svoj poloaj.
Imao sam hrane za tri dana, a tikvica mi je bila puna vode. Svejedno, nisam
mogao dugo samo ekati. Ali kuda poi? Moram li se penjati ili silaziti?
Gledao sam kako svijetlei trak u svjetiljci postaje sve manji i manji. Na
tamnim stijenama nizala se povorka pominih sjena. Nisam se vie usudio
zaklopiti vjee, od straha da ne izgubim i najmanji atom te svjetlosti koja
nestaje! Svaki as mi se inilo da e se upravo sada ugasiti i da e me obuzeti
crni mrak.
Napokon zadrhta zadnji traak u svjetiljci. Pratio sam ga poudno pogledom, svu
snagu svojih oiju upijajui u njega, kao u zadnji svjetlosni podraaj koji e
one osjetiti. A onda je oko mene zavladala beskrajna tama.
Prestravljeno sam kriknuo. Na Zemlji, ni u najtamnijoj noi, svjetla nikad posve
ne nestaje. Ono postaje difuzno, sasvim slabo, ali, ma kako ga malo ostalo,
mrenica u oku ipak ga zamjeuje. Ovdje, meutim, toga nema. Potpuni mrak uinio
je od mene slijepca u najpotpunijem smislu rijei.
Potpuno sam izgubio glavu. Ustao sam, ispruio ruke naprijed i poeo se
spoticati i udarati o zidove. To me ispunilo beskrajnim bolom. Ludilo mora da me
potpuno zahvatilo. Vie nisam znao to inim. Poeo sam nasumce trati po
zamrenom labirintu, bjeao sam nizbrdo, jurio kroz Zemljinu koru kao nekakav
izbezumljeni stanovnik podzemnih prosjelina, dozivajui, viui i urlajui.
Udarao sam o izboine peina, padao i dizao se zakrvavljen, pokuao piti krv
koja mije tekla niz lice, iekujui kad u iznenada naletjeti na kameni bedem i
napokon razbiti glavu.
Kamo u stii ovim ludim tranjem? O tome nisam imao ni pojma. Nakon nekoliko
sati, potpuno iscrpljen, sruio sam se beivotno uz zid hodnika i izgubio
svijest.
APUTAVA DVORANA
Kad sam se napokon osvijestio, lice mi bijae mokro ali, kako sam ubrzo otkrio,
mokro od suza. Ne znam koliko sam leao bez svijesti. Vie nisam imao ime
odrediti vrijeme. Od postanka svijeta, nikad nitko nije bio tako usamljen kao
ja, nikada nitko tako potpuno naputen!
Nakon pada izgubio sam puno krvi. Osjeao sam da sam sav njome obliven. alio
sam to ve nisam umro i to smrt istom ima doi. Vie nisam htio misliti. Svaku
sam misao tjerao od sebe. Skrhan bolju, otkotrljah se prema suprotnom zidu.
Ve sam poeo osjeati da se opet onesvjeujem i da u posve nestati, kad mi do
uiju dopre jaka buka. Sliila je udaljenoj grmljavini. uo sam kako se valovi
zvuka gube malo po malo u dalekim dubinama ponora.
Otkud ta buka? Uzrok joj je zacijelo neka pojava koja se zbiva u srcu same
Zemlje. Je li to negdje eksplodirao plin, ili se odronio kakav golemi sloj
zemaljske kugle?
Opet osluhnuh. Htio sam znati hoe li se buka ponoviti. Prolo je etvrt sata, a
u hodniku je bilo posve tiho. Nisam vie uo ni svoje srce.
Odjednom, kad sam sluajno prislonio uho uz zid, uini mi se kao da ujem neke
rijei, nejasne, nerazumljive, daleke. Zadrhtao sam.
"Stoje, dijete moje?" nakon nekoliko trenutakaje do mene doao njegov odgovor.
"Najvanije nam je doznati kolika nas udaljenost dijeli."
"To ne bi trebalo biti teko."
"Imate li kronometar?" pitao sam.
"Naravno."
"Dobro, uzmite ga. Izgovorite moje ime i tono zabiljeite sekundu kad ste
izgovorili. Ja u odgovoriti, a vi ete onda tono ustanoviti vrijeme kad je do
vas stigao moj odgovor."
"Vrlo dobro. Polovica vremena izmeu mojeg pitanja i tvojeg odgovora bit e
vrijeme, koje je potrebno da moj glas doe do tebe."
"Upravo sam to mislio, ujae," nestrpljivo sam odgovo-
rio.
"Jesi li spreman?"
"Jesam."
"Dobro, budi spreman. Sad u izgovoriti tvoje ime," najavi profesor.
Prislonih uho na zid, i im sam uo rije "Axel", odmah sam na isti nain
odgovorio, a zatim uzbueno ekao.
"etrdeset sekunda" napokon zauh ujakove rijei. "Izmeu dvije rijei prolo je
etrdeset sekunda. Glasu, dakle, treba dvadeset sekunda da dopre od mene do
tebe. Raunajui tisuu dvadeset stopa na sekundu, dobivamo dvadeset tisua i
etiri stotine stopa, odnosno ligu i po i jo jednu osminu."
Ove rijei doekao sam kao smrtnu presudu.
"Ligu i po!" promrmljah jedva ujnim oajnim glasom.
"Svladat emo mi to, moj djeae," povikao je ujak ohrabrujuim glasom. "Raunaj
na nas."
"Ali znate li morate li se penjati ili sputati?"
"Sputati, a evo zato. Ti si bio dospio do velike prostorije, neke vrste
raskrija, s kojeg se dalje pruaju mnogi hodnici. Hodnik, kojim si ti iao,
mora te svakako dovesti ovamo, jer ini se da sve pukotine i podzemni usjeci
krue oko ove goleme peine u kojoj se mi sada nalazimo. Stoga ustani i kreni.
Hodaj, etveronoke ako treba, puzi niz strmine. Nae ruke ekaju da te prihvate
na kraju puta. Kreni, budi dobar djeak, kreni!"
Te su mi rijei vratile snagu.
"Zbogom zasad, moj dobri ujae. Ja kreem. im napustim ovo mjesto, neemo vie
jedan drugoga uti. Dakle, zbogom, do sljedeeg susreta!"
BRZI OPORAVAK
Kad sam se osvijestio, bio sam u polumraku i leao na debelim pokrivaima. Ujak
je stajao nada mnom i, zabrinutog izraza lica i sa suzama u oima, pomno gledao
u mene, ne bi li otkrio neke tragove ivota. Kad sam prvi put uzdahnuo, uhvatio
me za ruku. Kad je vidio da sam napokon otvorio oi, kriknuo je od veselja:
"iv je! iv je!"
"Da, dobri moj ujac," odgovorih slabim glasom.
"Drago moje dijete," veselo je nastavio profesor, privivi me na svoje grudi.
"Spaen si!"
Bio sam duboko dirnut tonom kojim je izgovorio te rijei, a jo vie panjom
kojom su bile popraene. Profesoru su bile potrebne doista teke kunje, da bi
iz njega buknuli takvi izljevi njenosti. U taj as pridrui nam se na
prijatelj Hans. Kad je vidio moju ruku u ujakovoj, unato svoj njegovoj
suzdranosti, u oima mu se jasno vidjelo zadovoljstvo.
"God dag," pozdravio me.
"Dobar dan, Hans, dobar dan!" proaptao sam, najsrdanije to sam mogao. "A sad,
ujae, kad smo opet svi zajedno, recite mi gdje se nalazimo? Izgubio sam pojam o
prostoru, kao i o svemu ostalom."
"Sutra, Axele, sutra," uzvratio je. "Danas si jo preslab. Omotao sam ti glavu
zavojima pa ih ne smije razmotati. Spavaj, djeae, a sutra e doznati sve to
eli."
"Ali, recite mi barem," uzviknuo sam, "koliko je sati i koji je danas dan."
"Jedanaest je sati naveer i ponovno je nedjelja, 9. kolovoza. Ali sad ti
zabranjujem da me ita vie pita prije 10. ovog mjeseca."
Za rei istinu, doista sam bio jako slab, te mi se oi uskoro same sklopie.
Trebao mi je dug odmor. Zaspao sam mislei na svoju, puna etiri dana dugu,
opasnti podzemnu avanturu.
Kad sam se sutradan probudio, pogledah oko sebe. Moj leaj, sloen od svih
putnih pokrivaa, nalazio se u divnoj spilji punoj stalagmita, kojoj je tlo bilo
posuto sitnim pijeskom. U spilji je vladao polumrak. Nije gorjela ni zublja ni
svjetiljka, a ipak je neko nepoznato svjetlo dolazilo izvana i prodiralo kroz
uski otvor spilje. uo sam i neki neodreen i nejasan um, kao da valovi udaraju
o pjeanu obalu. Ponekad mi se ak inilo kao da ujem utanje vjetra.
Pitao sam se, jesam li doista budan ili jo sanjam. Ili mi moda mozak,
ozlijeen padom, uje neke nestvarne umove? Pa ipak, nije mogue da mi se i oi
i ui toliko varaju.
"To mora da se danje svjetlo probija kroz pukotinu u stijeni," mislio sam.
"Doista se uje pljuskanje valova i dah um vjetra! Varam li se, ili smo se, dok
sam leao bez svijesti, vratili na povrinu? Je li ujak odustao od ekspedicije,
ili ju je sretno zavrio?"
Postavljao sam sebi takva nerjeiva pitanja, kad mi se profesor pridruio.
"Dobro jutro, Axele!" veselo me pozdravio. "Kladim se da ti je dobro!"
"Da, mnogo mi je bolje," rekoh i uspravili se na pokrivaima.
"Vidio sam po tome, to si mirno spavao. Hans i ja naizmjence smo te uvali, te
smo vidjeli da se iz sata u sat brzo oporavlja."
"Mora biti da ste u pravu, ujae," uzvratio sam, "jer osjeam da bih mogao
pojesti sve to preda me stavite!"
"Jest e, mome, neemo te ostaviti gladna! To znai da vie nema groznice.
Na dobri Hans ti je namazao rane nekakvom mau, koju jedino Islanani znaju, i
od nje su ti rane izvrsno zacijeljele. Ah, plemenit je ovjek, taj na gospar
Hans!"
Dok smo razgovarali, ujak mije pripremio vie vrsta jela, koja sam ja, usprkos
njegovim opomenama, upravo progutao. im sam utolio prvu glad, zasuo sam ga
pitanjima, na koja je on spremno odgovarao.
Tako sam doznao da me onaj pad doveo tono na dno gotovo okomitog hodnika.
Budui sam dolje dospio usred bujice kamenja, od koje je najmanji bio dovoljan
da me zdrobi, moglo se zakljuiti da se zajedno sa mnom odronio i jedan dio
masiva. To me strano vozilo dovezlo do ujakovih ruku, na koje sam pao sav krvav
i potpuno bez svijesti.
"Doista je udo," zavrio je profesor, "da nisi tisuu puta poginuo. Ali,
zaboga, pripazimo da se vie nikad ne razdvojimo, jer bi se moglo dogoditi da se
nikad vie ne vidimo."
"Nemojmo se razdvajati!"
Od tih rijei neto me zazeblo oko srca. Dakle, putovanje jo nije dovreno?
Zaueno sam pogledao ujaka. Nakon to me nekoliko trenutaka ispitivaki
promatrao, napokon ree:
"to ti je, Axele?"
"Moram vas neto ozbiljno pitati. Tvrdite da sam iv i zdrav?"
"Nema sumnje."
"Svi su mi udovi itavi?"
"Svakako."
"A glava?" znatieljno sam upitao.
"Glava ti je na svojem mjestu, na ramenima, samo to se malo nabila," odgovori
ujak.
"Ali ja mislim da mi s mozgom moda nije ba sve u redu. Zapravo, ini mi se da
sam pomalo smuen."
"Zbog ega tako misli?"
"Pokuat u pojasniti," uzviknuo sam, Zar se nismo vratili na povrinu?"
"Naravno da nismo."
"Onda doista mora biti da sam poludio, jer vidim danje svjetlo, ujem um vjetra
i more kako udara o greben!"
"I to je sve to te uznemiruje?" s osmjehom me upita ujak.
"Ne biste li mi to protumaili?"
"Neu ti nita tumaiti jer se to ne moe protumaiti, ali vidjet e i razumjet
e. Otkrit e da geologija jo nije rekla svoju zadnju rije, daje praktiki
jo u povojima."
"Pogledajmo, dakle!" ustro uzviknuh i naglo ustadoh s leaja, ne mogavi vie
suspregnuti znatielju.
"Poekaj trenutak, dragi Axele!" uzvratio je ujak. "Mora biti oprezan da ti
nagli izlazak na otvoreno ne bi nakodio."
"Na otvoreno?"
"Da, moj djeae. Moram te upozoriti da je vjetar dosta jak i ne elim te
bespotrebno izlagati."
"Ali uvjeravam vas da se odlino osjeam."
"Strpi se malo, djeae. Ako ti se zdravlje opet pogora, to nam moe nakoditi
na svaki nain. Nemamo vremena za gubljenje, jer bi prijelaz preko mora mogao
dulje potrajati."
"Kakav prijelaz?" uzviknuo sam, zbunjeniji nego ikad.
"Nita, odmaraj se jo danas, a sutra emo ve biti spremni za ukrcaj," uzvratio
je ujak, uz tajanstveni osmjeh.
"Ukrcaj!?" bio sam posve zaprepaten.
Ukrcaj. Na to i kako? Zar je pred nama neka rijeka, jezero ili smo otkrili
podzemno more? Zar je neki brod usidren u kakvoj podzemnoj luci?
Moja se radoznalost popela da vrhunca. Ujak je uzalud pokuavao zadrati me. Kad
je napokon uvidio da e mi ta nestrpljivost vie koditi nego da udovolji mojim
eljama, popustio je.
Brzo sam se obukao. Da bih udovoljio ujakovu oprezu, na koncu se umotah u jedan
pokriva i izadoh iz spilje.
PODZEMNO MORE
S poetka nisam vidio nita. Oi, potpuno odviknule od jakog svjetla, nisu mogle
podnijeti sve to bljetavilo i morao sam ih odmah zatvoriti. Kad sam ih opet
mogao otvoriti, bio sam vie zaprepaten nego zadivljen. Niti najbujnija mata
ne bi mogla zamisliti prizor koji se preda mnom pruao!
"More, more!" uskliknuh.
"Da," odgovori ujak gotovo ponosnim glasom. "Sredinje more. Uvjeren sam da mi
nijedan pomorac, koji e u budunosti po njemu broditi, nee osporavati ast da
sam ga otkrio niti pravo da mu nadjenem ime."
Doista je bilo tako. Golema vodena ravan, dio nekog jezera ili ak moda oceana,
prostirala se u beskraj. Na polukrunoj obali prualo se alo od sitnog
pozlaenog pijeska, pomijeanog sa siunim ljuturama koljki u kojima su
ivjela prva iva bia. uborenje valova koji su ga zapljuskivali pojaavala je
jeka to se stvarala u ovom podzemnom svijetu. Umjerenije vjetar uokolo raznosio
pjenu s kresta valova i nekoliko mi kapljica poprska lice. Na toj, poneto
nagnutoj pjeanoj obali, nekih sto metara daleko od ruba valova, prestajali su
potpornji golemih stijena koje su strile neizmjerno visoko u zrak. Neke su
svojim otrim bridovima zadirale u vodu, stvarajui rtove i grebene, izjede-ne
valovima. Te su se stijene, s bokova i sa svoda, gubile u daljini, poput sivih
oblaka to su se nadnijeli nad krajolik.
Zapravo, bili smo zatoeni u toj ogromnoj spilji. irinu, joj je bilo nemogue
procijeniti, jer se obala protezala u nedogled, a ni duljinu jer se pogled brzo
gubio iza neodreenog obzora. U visinu se morala uzdizati mnogo milja. Gdje se
taj svod naslanjao na svoje granitne potpornje? Pogled dotle nije dopirao.
Najnii oblaci morali su se nalaziti na visini od najmanje dvije tisue metara,
dakle na veoj nego oni koji su promicali iznad Zemljine povrine, to je bez
sumnje trebalo pripisati puno veoj gustoi zraka koja je ovdje vladala.
Rije "spilja" upotrijebio sam samo kako bih izdaleka opisao taj prostor. Ali
njezinu veliinu je nemogue opisati. Ljudskim jezikom to je jednostavno
nemogue uiniti. Nisam znao je li ova divovska upljina nastala naglim
hlaenjem Zemljine kore u prvim danima stvaranja. itao sam o nekim
velianstvenim spiljama, ali nijedna meni dotad poznata ni priblino nije
sliila ovoj u kojoj sam se iznenada naao.
Premda peina Guachara u Kolumbiji, kad ju je prvi razgledao ueni Humboldt,
nije tajnu svoje dubine otkrila u cijelosti. Iako je on uspio istraiti povrinu
od dvije tisue pet stotina stopa, dubina joj vjerojatno nije bila mnogo vea od
istraene. Golema Mamutava spilja u Kentuckvju takoer ima divovske razmjere.
Svod joj se uzdie pet stotina stopa nad neizmjerno dubokim jezerom, a putnici
su po njoj proli deset liga a da joj nisu ugledali kraja. Ali, to su te
upljine u usporedbi s ovom, kojoj sam se tada divio, s njezinim oblanim nebom,
elektrinim zraenjima i beskrajnim morem koje je zatvorila u svojoj utrobi? Sve
njezine razmjere i velianstvenost mogu se samo zamisliti, ali nikako opisati.
Tiho sam promatrao sva ta uda. Bilo bi uzaludno traiti rijei kojima bih
opisao svoje dojmove. inilo mi se kao da na kakvom dalekom planetu, Uranu ili
Neptunu, prisustvujem pojavama kojima moja "zemaljska" priroda nikad nije
svjedoila. Za nove doivljaje potrebne su i nove rijei, a moja mi ih mata
nije mogla stvoriti. Gledao sam, razmiljao i divio se, a ta se zadivljenost sve
vie mijeala sa strahom od nepoznatog.
Ovaj neoekivani prizor vratio je zdravu boju mojim obrazima, Pod njegovim
utjecajem osjeao sam se jo bolje. Uostalom, zgusnuti zrak punio mi je plua
velikim koliinama kisika.
Lako je shvatiti kakav je uitak, nakon etrdeset sedam dana zatoenja u uskom i
mranom hodniku, bilo udisati ovaj vlaan slankasti zrak. Bilo je to kao da sam
se iznenada naao u nekom mirnom ljeilitu na Mediteranu.
Ujaka je taj prvi dojam ve bio proao. Ponaao se poput rimskog pjesnika
Horacija, koji je jednom napisao:
"Ne divim se svim ljepotama vienim, Nit" me one mogu vjeno initi sretnim."
"Dakle," rekao je, nakon to mi je pruio dovoljno vremena da se nauivam svih
ljepota ovog podzemnog mora, "osjea li se dovoljno jakim za kratku etnju?"
"Naravno," spremno sam odgovorio. "Bit e mi, dapae, osobito zadovoljstvo."
"Onda se osloni na mene, pa emo proi ovom vijugavom obalom."
Oduevljeno sam pristao, te krenusmo u etnju du toga nevjerojatnog jezera. Na
lijevoj strani dizale su se, jedna preko druge, strme stijene u obliku divovske
gomile koja se doimala upravo arobno. Po njihovim padinama ruilo se na tisue
malenih slapova koji su se uskoro pretvarali u uborave potoke i napokon
nestajali u dubinama podzemnog mora. Prozirna isparenja, koja su se tu i tamo
pojavljivala i lebdjela iznad kamenja, dokazivala su da tu ima i toplih izvora,
koji su ovdje pronali izlaz iz ogromnog spremnika to se nalazio pod naim
nogama.
Meu tim potoiima prepoznao sam i Hansbach, naeg vjernog suputnika koji se
mirno gubio u moru, kao da samo to radi jo od poetka svijeta.
"Nedos"tajat e nam ovaj vjerni pratilac," primijetio sam, uz duboki uzdah.
"Ne mari. Ne bude li njega, nai e se koji drugi," nezainteresirano je uzvratio
moj ujak.
Taj mi se odgovor uinio pomalo nezahvalnim. Htio sam mu to i rei, ali sam ipak
odustao.
U tom trenu moju je pozornost privukao neoekivan prizor. U daljini od petsto
koraka, na zavoju jednoga visokog rta, ukaza nam se visoka, gusta i bujna uma.
U njoj su rasla stabla srednje veliine, a kronje su im bile poput pravilnih
suncobrana s jasnim i geometrijskim rubovima. inilo se kao da zrane struje ne
djeluju na njihovo lie jer su stabla, usprkos vjetru, ostala nepomina kao gaj
okamenjenih cedrova.
Pourio sam naprijed. Nisam znao kako nazvati tu udnu vrstu stabala. Zar ona ne
spadaju meu onih vie od dvije tisue vrsta drvea, koliko ih je do danas
poznato? Ne bi li ini trebalo odrediti posebno mjesto u flori movarnih
vegetacija? Ne. Kad smo napokon stigli u njihovu sjenu, moje se uenje
pretvorilo u divljenje.
Zapravo, naao sam se pred poznatim zemaljskim plodovima, samo divovskih
razmjera. Ujak je stabla odmah nazvao pravim imenom.
"To je tek uma gljiva," ree on najmirnijim glasom.
Kad sam bolje pogledao, uvidjeh da nije se prevario. Moete i sami prosuditi,
kako su se ovdje morale razviti te biljke koje vole toplo i vlano tlo. Znao sam
da Lycoperdon giganteum, prema Bulliardu, moe dosei u obujmu osam do devet
stopa. Ali, ovdje se radilo o bijelim gljivama koje su bile visoke gotovo
etrdeset stopa, a klobuk im bio podjed naka promjera.
Bijae ih tamo na tisue, tako da svjetlo nije moglo prodrijeti kroz njihove
guste nakupine. Pod njihovim klobucima, to su sliili krovovima kakva velikog
afrikog naselja, vladao je duboki i tajanstveni mrak.
No, ja sara elio poi dalje. U ovoj mranoj umi vladala je mrtvaka hladnoa.
Skoro cijeli sat lutali smo tom vlanom tamom, te sam se upravo preporodio kad
smo se opet vratili na osvijetljenu i toplu morsku obalu.
Meutim, gljive nisu bile jedini predstavnici udnovatih biljnih vrsta toga
podzemnog kraja. Na svakom smo koraku nalazili neto novo. Nismo odmakli ni
stotinu metara, kad smo naili na velike skupine drugih vrsta stabla s bezbojnim
liem. I ona su pripadala rodovima skromnih zemaljskih stabljika, koje su ovdje
dosegnule neobine razmjere. Bilo je tu likopoda visokih stotinu stopa,
divovskih sigilarija, paprati velike poput sjevernjakih jela, lepido-dendrona s
raljastim cilindrinim stabljikama kojima su na kraju bili dugi listovi,
posvuda naikani tvrdim dlakama, poput nekih nakaznih mesnatica.
"Divno, prekrasno, boanstveno!" vikao je ujak. "Tu, pred naim oima, otkriva
se itava flora iz paleozoika, prijelaznog doba u razvitku Zemlje. Pogledaj te
nae njene vrtne biljke, kakvim su divovskim stablima bile u prvim danima
nastanka svijeta. Pogledaj uokolo, dragi Axele. Jo nijedan botaniar nije
doivio takav uitak."
Oduevljenje mojeg ujaka, uvijek poneto jae nego bi trebalo biti, ovaj put je
uistinu bilo opravdano.
"Imate pravo, ujae," uzvratio sam. "Kao da je Providnost htjela u ovom golemom
stakleniku sauvati to mnotvo antediluvijalnih biljaka, kako bi potvrdila
vjerodostojnost kojom su ih otroumni znanstvenici tako vjeto uspjeli
rekonstruirati u svojim crteima."
"Dobro reeno, djeae, vrlo dobro reeno. To je doista bogat staklenik, ali
moda bi jo bolje bilo kad bi dodao da je to i veliki zvjerinjak."
Uznemireno sam se osvrnuo uokolo. Ako ivotinje krase isti razmjeri kao i ove
biljke, stvar moe postati vrlo ozbiljna.
"Zvjerinjak?"
"Bez sumnje. Pogledaj ovu povrinu pod naim nogama, te kosti rasute po zemlji i
na obali."
"Kosti," uzvratih. "Da, naravno. Kosti preddiluvijalnih ivotinja!"
Dok sam to govorio, sagnuh se i dohvatih nekoliko od tih vjekovnih ostataka,
spomenika iz pradavnih vremena. Bilo je lako prepoznati te gigantske kosti, od
kojih su neke sliile deblima isuenih stabala.
"Jasno, ovo je donja vilica mastodonta," uzviknuh s gotovo istim oduevljenjem
kao moj ujak, "a ovo kutnjak di-noteriuma. Ova bedrena kost moe pripadati samo
najveoj ivotinji, megateriumu. U pravu ste, ujae, jer ovo je doista cijeli
zvjerinjak, jer te kosti sigurno nije ovamo donijela neka kataklizma. ivotinje,
kojima one pripadaju, ivjele su na obali ovoga podzemnog mora i u sjeni ovih
kronjastih stabala. Pogledajte, ima i itavih kostura. Pa, ipak..."
"to, neae?" upita ujak, primijetivi da sam iznenada zastao.
"Ne razumijem kako su ovakvi etveronoci dospjeli u ovu divovsku spilju."
"Zato ne?" uzvratio je ujak, obuzet svojim poznatim profesionalnim
nestrpljenjem.
"Jer je dobro poznato su se ivotinje na Zemlji pojavile tek u sekundarnom
razdoblju, kad se naplavinama stvorilo talono tlo i zamijenilo usijano kamenje
prapovijesne ere."
"Pozorno sam te sluao, Axele, ali na tvoju primjedbu imam jednostavan i jasan
odgovor: da je i ovo tlo ovdje talono."
SPLAV JE PORINUTA
Kad sam se sutradan probudio, na moje veliko iznenaenje, bio sam posve zdrav.
Pomislih da bi mi, nakon duge bolesti i svih minulih patnji, dobro dolo
kupanje, te se za par asaka zagnjurih u vodu tog novoga Sredozemnog mora. To
ime zacijelo bolje pristaje ovom nego ijednom drugom moru. Voda je bila hladna,
osvjeavajua i okrepljujua.
Nakon toga sam dorukovao s izvrsnim tekom. Hans, na vrijedni vodi, bio je
vjet u pripremanju skromnog jelovnika koji su nam pruale nae zalihe hrane.
Sad je na raspolaganju imao vodu i vatru, te je mogao unijeti malo promjene u
nae svakodnevne obroke.
Tog je jutra jelovnik sliio pravom engleskom doruku. Na kraju nas je ak
posluio alicom kave. Nikad nisam tako uivao u tom osvjeavajuem napitku.
Moj ujak, obziran zbog moje nedavne bolesti, nije me htio prekidati u jelu, ali
je oito jedva doekao da zavrim s dorukom.
"Poi sa mnom," rekao je. "Sad e poeti plima, pa ne smijemo propustiti priliku
da prouimo tu pojavu."
"to?" viknuo sam, iznenaen. "Ujae, jeste li rekli plima?"
"Da, upravo plima."
"Ne mislite, valjda," uzvratio sam sumnjiavo, "da utjecaj Mjeseca i Sunca
dopire sve dovde?"
"A zato ne? Zar opa gravitacija ne djeluje na sva tijela, bez razlike? Zato
bi ovo podzemno more bilo iznimka od sveopeg zakona koji vlada u cijelom
svemiru? Osim toga, najbolje je da se u to sam uvjeri. Unato atmosferskom
tlaku koji djeluje na njegovu povrinu, vidjeti e da se i ono uzdie i povlai
na isti nain kao i Atlantski ocean."
Dok je to govorio, doli smo do pjeanog ala. Bilo je oito da ga plimni
valovi malo-pomalo preplavljuju.
"To je doista plima," uzviknuh, promatrajui vodu pod mojim nogama.
"Da, moj najdrai neae," uzvratio je ujak, zadovoljno trljajui ruke, "a po
ovoj pruzi pjene moe vidjeti da se more uzdie najmanje desetak stopa."
"Zaista udno."
"Uope nije," nastavio je. "Naprotiv, to je posve prirodno!"
"Vi to moda tako vidite, ujae. Ali meni se sve ovo ini neobinim, te jedva
vjerujem svojim oima. Tko bi i u najluim snovima pomislio da se ispod Zemljine
povrine nalazi pravi ocean s plimom i osekom, s promjenama vjetra, pa ak i s
olujama."
"Pa zato ne bi? Zar postoji koji fizikalni razlog koji bi se tome protivio?"
"Dakle, ako zanemarimo onu uvenu teoriju o uarenom sreditu Zemlje, doista
priznajem da nita ne bi mogli smatrati nemoguim."
"Znai, prihvaa da se teorija Sir Humphrvja Davvja dosad pokazala tonom?"
"Dozvoljavam da je moda tako. Ako se to ikad pokae tonim, doista ne vidim
razloga zato u podzemlju ne bi bilo mora i drugih uda, pa ak i cijelih
kontinenata."
"Volio bih daje nazovete Graiiben. Ime je zvuno i lijepo e pristajati na naem
buduem zemljovidu."
"Dobro, neka bude Graubenina luka," sloio se profesor.
Eto, tako je prisjeanje na moju dragu Virlandekinju bilo povezano uz nau
uzbudljivu i nezaboravnu ekspediciju.
Vjetar je puhao sa sjeveroistoka. Plovili smo s vjetrom u krmu, mnogo veom
brzinom nego bi se to moglo oekivati od obine splavi. Vrlo gusti slojevi zraka
pokazali su se dobrom pogonskom silom, snano napinjui jedro.
Nakon jednog sata ujak, koji je usput obavljao paljiva mjerenja, mogao je
procijeniti nau brzinu. Takvo neto nije se moglo doivjeti u vanjskom svijetu,
"Ako nastavimo ovako," rekao je, "prevaljivat emo najmanje trideset liga u
dvadeset etiri sata, te emo brzo ugledati suprotnu obalu. Za obinu splav, ovo
je upravo nevjerojatna brzina."
Doista sam time bio iznenaen. Bez rijei sam se zaputio na prednji dio splavi.
Juna se obala ve gubila na obzoru. Njezine strane su se irile, kao da nam
ele olakati odlazak. Pred oima mi se prostiralo samo ogromno more. Mi smo
bili jedina iva bia to su se vidjela na njegovoj povrini.
Veliki tamni oblaci bacali su na povrinu svoje sivkaste sjene, koje kao da su
pritiskale tu sumornu bezbojnu vodu. Srebrne zrake elektrinog svjetla, koje su
se tu i tamo odbijale od pojedinih kapljica, palile su bezbrojne iskre na
bokovima nae lae. Doskora smo kopno potpuno izgubili iz vida. Nestade svakog
orijentira i vie se nije moglo tono odrediti kuda plovimo. Da nije bilo
pjenuave brazde, koju je iza sebe ostavljala splav, bio bih pomislio da
nepomino stojimo na mjestu.
"Ta riba, dragi moj djeae, pripada porodici koja je izumrla prije mnogo
stoljea, a okamenjeni joj se tragovi danas mogu nai jo jedino u devonskim
slojevima."
"Ne elite valjda rei," uzviknuo sam, "da smo ulovili ivi primjerak ribe koja
je nastavala pradavna mora i odavno izumrla?"
"Upravo to," ree profesor, nastavljajui prouavanje. "Ako dobro pogleda,
moe i sam vidjeti da te fosilne ribe nisu nipoto istovjetne s dananjim
vrstama. Prema tome, dobiti u ruke iv primjerak takvih riba, za prirodoslovca
je ivotni san."
"Ali kojoj porodici pripada?"
"Redu ganoida, porodici cephalaspida, rodu..."
"Dakle, kojem rodu?" upitah, vidjevi da ujak oklijeva u donoenju svojeg suda.
"Rodu pterihtida. Da, mogao bih se u to zakleti. Ipak, ovaj na primjerak ima
jedno obiljeje koje se, kako kau, nalazi samo kod riba iz podzemnih voda."
"Koje?"
"Slijepa je."
"Slijepa?" iznenaeno uzviknuh.
"Ne samo daje slijepa nego uope nema vidnog organa."
Pogledao sam i ustanovio da je uistinu tako. Ali, to bi mogao biti izniman
sluaj. Opet smo meku stavili na udicu i bacili je u more. Ocean je sigurno bio
bogat ribom, jer smo za dva sata ulovili mnotvo pterihtida, a i riba koje
pripadaju, takoer izumrloj, porodici dipterida, ali rodu koji ujak nije znao
odrediti. Nijedna od njih nije imala vidnog organa. Taj neplanirani ribolov
obilato je obnovio nae zalihe hrane.
Sad smo ve bili uvjereni da u ovom moru ive samo fosilne vrste. Meu tim
vrstama ribe i gmazovi predstavljaju najsavrenije oblike, jer su najstarijeg
postanka.
Poeli smo se nadati da emo naii i na kojega od onih gmazova, koje je znanost
uspjela rekonstruirati na temelju poneke kosti i hrskavice.
Uzeh dalekozor i paljivo istraih obzor. Svuda uokolo pusto. Bez sumnje smo
jo bili previe blizu obale.
Nakon prouavanja povrine oceana, pogledao sam u zrak. Zato ne bi neke od onih
ptica, koje je besmrtni Cui-ver rekonstruirao, svojim krilima lepetale po ovom
zgusnutom zraku? Ribe bi im bile dovoljna hrana. Promatrao sam oko sebe, ali
zrak je bio pust kao i kopno koje smo nedavno napustili.
Bez obzira na to to nisam mogao nita vidjeti i pronai, matom sam odlutao u
arobne hipoteze paleontologije. Kao da sam budan sanjao. inilo mi se da na
povrini vode vidim goleme hersite, kornjae iz preddiluvija, velike poput
plutajuih otoka. Prividjelo mi se da po tamnoj pjeanoj obali gaze divovski
sisavci pradobi: veliki leptoterij pronaen u brazilskim peinama, ili dinoterij
koji je doao iz ledenog Sibira. Neto dalje skriva se iza stijene debelokoac
lefiodont, ogromni tapir, spreman da se zbog plijena po-tue s antoploterijem,
udnom ivotinjom koja slii nosoro-gu, ali i obinom, i vodenom konju, i devi,
kao daje Stvoritelj na poetku svijeta u urbi vie ivotinja spojio u jednu.
Divovski mastodont savija surlu te kljovama drobi obalno kamenje, dok megaterij,
odupirui se o glomazne noge, ruje zemlju i rikom budi jeku u zvonkom granitu.
Iznad njih protopitek, prvi majmun koji se pojavio na Zemlji, vere se na strme
vrhove. Jo vie gore pterodaktil, sablast krilatih ruku, leti poput imia
zgusnutim zraku. I napokon, u najviim visinama, goleme ptiurine, jae od
kazuara i vee od noja, ire svoja mona krila i krue pod samim kamenim
lukovima granitnog svoda to se nadnio nad ovo podzemno more.
Cijeli je taj okamenjeni svijet oivio u mojoj mati. Prenio sam se u biblijsko
doba stvaranja, mnogo prije nego to se pojavio ovjek, kad je jo Zemlja bila
nedovrena te mu nije mogla pruiti zaklon. U snovima sam poao jo dalje, u
doba prije nego to su se pojavila iva bia. Nestadoe sisavci, zatim ptice, pa
gmazovi iz jurskog razdoblja i napokon ribe, ljuskari, mekuci i lankonoci.
Zoofiti iz prijelaznog razdoblja takoer se vratie u nitavilo. Sav zemaljski
ivot usredotoio se u meni, i samo moje srce tue u tom pustom, nenastanjenom
svijetu. Nema vie godinjih doba, nema vie podneblja. Vlastita toplina
zemaljske kugle neprekidno raste, i pred njom iezava toplina blistave sunane
zvijezde. Biljke bujaju. Prolazim kao sjena ispod visokih paprati, gazei
nesigurnim korakom lapore duginih boja i aren kremeni pijesak. Naslanjam se na
debla golemih etinara i leim u sjeni stenofila, asterofila i likopodija,
stotinu stopa visokih.
Vjekovi prolaze kao dani; idem sve dalje kroz preobraaje Zemlje. Biljke
nestaju, granitne stijene gube svoju tvrdou, pod jo jaom toplinom kruto
stanje prelazi u tekue. Vode teku povrinom Zemlje! Kljuaju i hlape. Pare
ovijaju Zemlju, a ova malo po malo postaje plinovita masa, poinje se svijetliti
blijedocrvenim arom, nabujala je kao Sunce i sjaji poput njega!
I, dok stojim u sreditu te maglice, milijun i etiri stotine tisua puta vee
od kugle koju e jednog dana sazdati, neto me odvuklo u svemir. Tijelo mi se
rasprilo, rasplinulo se i ono, te se kao beznaajni atom pomijealo s ostalom
neizmjernom plinovitom masom koja kroz beskraj provlai svoju plamenu putanju.
Divna li sna! Kamo me nosi? Moja drhtava ruka baca na papir taj san i sve
njegove udne pojedinosti. Sve sam zaboravio: i profesora, i vodia, i splav!
Pred mojim oima pojavilo se privienje...
"to ti je, Axele?" odjednom sam uo ujaka.
irom otvorenih oiju zurio sam u njega, gledao sam u njega, ali ga nisam vidio,
kao to nisam primjeivao nita drugo oko sebe.
"Pazi, moj djeae," ponovno je uzviknuo ujak, "past e u more!"
U-taj as pograbi me snana Hansova ruka. Da nije bilo njega, bio bih se,
omamljen svojim snom, stroptao u vodu.
"Jesi li poludio?" viknuo je profesor, tresui me.
"to je? to se dogaa?" upitah napokon, vraajui se pomalo svijesti.
"Jesi li bolestan, Axele?" zabrinuto je nastavio profesor.
"Ne, ne. Samo sam imao jedno nevjerojatno privienje. U svakom sluaju, sad je
prolo. Sad je sve u redu," rekao sam, gledajui iznenaeno uokolo.
"Dobro," rekao je ujak. "Vjetar je povoljan i more mirno. Jurimo brzo, pa, ako
me raun nije prevario, doskora emo se dohvatiti kopna. Nee mi biti ao ovu
tijesnu splav zamijeniti s tajanstvenim obalama ovog podzemnog oceana."
Dok je ujak to govorio, ja sam ustao na noge i paljivo razgledao obzor. Ali
vodena se crta sveudilj na njemu spajala s niskim oblacima koji su nad nama
visjeli.
BORBA STRANIH GUTERA
Subota, 15. kolovoza. More je jo uvijek dosadno jednolino. Isto sivilo i
nepromijenjena svjetlost s kamenog neba. Kopnu ni traga. Obzor kao da se nekako
pred nama povlai, to mu se vie pribliavamo.
Glava mi je jo zbrkana i teka od onog ludog sna, koji nikako ne mogu izbrisati
iz sjeanja.
Iako nije nita takvog sanjao, profesor je isto tako zapao u jedno od njegovih
uvenih mranih raspoloenja. Mnotvo vremena je potroio u promatranju obzora i
praenju svakog otklona kompasa. Svaki as prinosi dalekozor oima, a kad ne
pronae nita to bi ukazalo na na poloaj, zauzima napoleonsku pozu i nervozno
ee po splavi.
Kako sam rekao, profesor Lidenbrock sve vie pokazuje povratak svojem starom
nestrpljivom ponaanju. Ne mogu nita poduzeti u vezi s time, pa to samo
biljeim, uz ostala zapaanja s plovidbe. Jasno mi je da sam se trebao nai u
ozbiljnoj opasnosti i mukama, kako bi u njemu planula iskrica ovjenosti. Ali
im sam ozdravio, njegova stara narav je pobijedila i ponovno preuzela vlast nad
njim.
Napokon, zbog ega ga je bijes obuzeo vie nego ikad dotad? Zar se nae
putovanje ne odvija pod najpovoljnijim okolnostima? Zar splav ne juri udesnom
brzinom?
to bi, dakle, moglo biti razlog tome? Nakon to sam se znakovito nakaljao za
uvod, odluio sam ga to upitati.
"A druga?"
"Druga je divovska zmija sakrivena u oklop kornjae, plesiosaurus, strani
neprijatelj one prve!"
Hans je imao pravo. Samo su dvije nemani uzburkale povrinu mora,
Gledam ta dva gmaza iz pradavnih oceana. Vidim krvave oi ihtiosaurusa, velike
poput ljudske glave. Priroda je ovu udovinu morsku ivotinju obdarila neobino
jakim vidnim organom koji moe izdrati tlak vode u dubinama gdje prebiva. Dali
su mu dobro ime, kad su ga nazvali kitom meu guterima, jer ima njegovu brzinu
i okretnost. Ovaj ovdje dug je najmanje stotinu stopa, a veliinu mu mogu
prosuditi kad nad valove izdigne svoj ogromni rep. Ima ogromne i nevjerojatno
snane eljusti u kojima, kako tvrde prirodopisci, nema nita manje nego stotinu
osamdeset i dva zuba.
Plesiosaurus je zmija valjkastog trupa i kratkog repa, s nogama koje stre kao
vesla iz rimske galije. itavo joj je tijelo pokriveno debelim tvrdim oklopom,
dok joj je vrat gi-bak kao u labuda te se izdie trideset stopa nad vodom.
Te su ivotinje, s neopisivim bijesom, napadale jedna drugu. Nijedan smrtnik
nije dosad vidio takvu borbu, pa i nama koji smo je sada gledali, ona je najvie
sliila prizoru iz nonih mora. Oko sebe su podizale itave vodene planine koje
su se prelijevale preko splavi. Ve smo se dvadeset puta gotovo prevrnuli.
Gromoglasno siktanje kao daje potresalo daleki granitni strop ove ogromne
peine, ispunjavajui nam srca uasom. Strani borci spleli su se u klupko te ih
vie nisam mogao razlikovati. Pa ipak, borba nije mogla vjeno potrajati. A onda
teko nama, bez obzira tko iz nje izae kao pobjednik.
Proe jedan, dva, pa i tri sata. Borba se i dalje nastavljala jednakom estinom.
Protivnici su se naas pribliavali splavi, da bi se opet od nje udaljili.
Ponekad mi se ak ini lo da e zauvijek otii, ali bi se oni ubrzo vraali u
jo veu blizinu.
Stojimo nepomino na splavi, spremni zapucati. ako ustreba, koliko god smo imali
malene izglede nauditi im. Ipak, bili smo vrsto odluili ne predati se bez
borbe.
Odjednom, nestade i ihtiosaurusa i plesiosaurusa, poto su za sobom ostavili
pravi maelstrom. Hoe li se borba nastaviti u morskim dubinama!?
Prolo je nekoliko minuta. Vie nita nismo vidjeli. Je li borba okonana daleko
od naih oiju? Jesu li njezini posljednji trenuci protekli bez svjedoka? Nismo
to mogli dokuiti.
Odjednom, nedaleko od nas iz vode izroni golema glava plesiosaurusa. Neman je
bila smrtno ranjena. Ne vidim joj golemo tijelo. Samo joj se dugi vrat propinje
nad iznad vode, poput golemog bia ibajui po valovima i svijajui se kao
presjeeni crv. Daleko uokolo voda se zapjenila pod njegovim udarcima. Voda
prska preko splavi, zasljepljujui nas. Ali gmaz je na izdisaju. Malaksava,
smiruje se i napokon se dugo zmijsko truplo ispruilo poput nepomine gromade na
povrini to se smirivala.
Ali to je s ihtiosaurusom? Je li se vratio u svoju podmorsku spilju, ili e se
opet pojaviti na morskoj povrini?
MORSKO UDOVITE
Srijeda, 19. kolovoza. Sreom, snaan nas je vjetar brzo odnio s mjesta na kojem
se odigrala divovska bitka. Hans je, uobiajeno miran, neprestano na kormilu.
Ujak, kojega je borbeni prizor nakratko trgnuo iz njegovih misli, opet
nestrpljivo promatra more.
Putovanje opet postaje jednolino. Koliko god bilo dosadno, nipoto ne bih elio
da tu jednolinost prekine neki novi dogaaj, slian onim jueranjim.
etvrtak, 20. kolovoza. Vjetar je sada prilino promjenljive snage i pue iz
smjera sjever-sjeveroistok. Dosta je toplo. Napredujemo prosjenom brzinom od
deset i po milja na sat.
Oko podne do uiju nam iz velike daljine dopire nekakva buka. Ovdje samo
biljeim tu, niti ne pokuavajui utvrditi njezin uzrok. Slii tutnjavi valova
to tuku o obalu.
"U daljini," pouno e profesor, "je neka stijena ili otok o koji se more
razbija."
Hans se bez rijei uspeo na vrh jarbola, ali nije uspio nita otkriti. Sve dokle
pogled dopire, na povrini oceana se ne moe nita vidjeti.
Prola su tri sata bez ikakve naznake to bi to moglo biti pred nama. Sve se
vie ini kao da buka dolazi od nekoga dalekog slapa.
Pokuao sam ujaka uvjeriti u to, ali on je samo odmahnuo glavom. Ja sam ipak
vrsto uvjeren da se nisam prevario. Pribliavamo li se moda nekom monom
vodopadu niz koji emo se strmoglaviti u ponor? Moda profesor prieljkuje
ovakav nain sputanja jer e mu omoguiti najbri mogui silazak dalje u
podzemlje? Ja o tome imam posve drukije miljenje.
togod bilo istina, na udaljenosti od mnogo liga sigurno se nalazi neka
izvanredna pojava, jer se njezina grmljavina sve vie pojaava, kako joj se
pribliavamo. Dolazi li ona iz vode ili s neba?
Upirem oi u gusta isparenja koja lebde u zraku, nastojei pogledom prodrijeti
kroz njih. Ali nebo je posve mirno. Oblaci, koji su se povukli sve do samog
kamenog svoda, ine se potpuno nepominima i izgubljenim u jakim zrakama
elektrine svjetlosti. Uzrok toj neobinoj pojavi treba, dakle, potraiti negdje
drugdje.
Stoga pretraujem obzor, koji je sad posve miran, bistar i bez magle. Nita se
nije promijenilo. Ali, ako ta grozna buka potjee od nekog slapa, neke brzice,
ako se cijeli ocean rui u ponor, ako tu silnu tutnjavu stvara um vode koja se
rui, ve bi se morale pojaviti brze struje, ija bi mi brzina i smjer jasnije
ukazali na pogibelj koja nam prijeti. Istraujem struju, ali joj jednostavno
nema traga. Prazna boca koju sam bacio u more ostaje daleko za nama.
Oko etiri sata Hans se ponovno uspinje na vrh jarbola. S tog visokog mjesta
pogled mu dopire mnogo dalje nego nama. Paljivo motri polukrug oceana to se
prostire pred nama i odjednom se zaustavlja na jednoj toki. Lice mu ne odaje
iznenaenje, ali su mu oi u neto nepomino uprte.
"Napokon je neto ugledao," primjeuje ujak. "ini se daje tako," uzvratio sam.
U osam sati naveer, barem prema obiajima vanjskog svijeta, gdje su jo uvijek
postojali dan i no, samo nas dvije lige dijele od te ogromne zvijeri. Njezino
izduljeno, crn-kasto, golemo i uasno tijelo pruilo se po moru poput otoka.
Nisu li mornarske prie govorile o onima koji su se zabunom znali iskrcati na
leima golemog kita, mislei da se radi o kopnu? Je li ovo pred nama samo
privienje? Duina mu nije mogla biti manja od tisuu fatoma. Kakav je to
divovski kit o kojem Cuvier ni Blumenbach nisu mogli ni pomisliti?
Nepomian je i kao da spava. ini se da ga more ne moe uzdignuti, nego se
valovi samo razbijaju o njegovo golemo tijelo. Vodeni stup, koji se uzdie u
visinu od petsto stopa, rui se natrag sa zaglunom bukom.
A mi bezumno jurimo ususret toj stranoj gromadi, kojoj ni stotinu kitova ne bi
bilo dovoljna hrana za jedan jedini dan.
Poteno priznajem da me spopao veliki strah. Odluio sam ne ii dalje! Ako
ustreba, presjei u jedreno ue! Okomio sam se na profesora, nazivajui ga
avanturistom i luakom. Meutim on tvrdoglavo uti.
Odjednom, nepokolebljivi Hans jo jednom pokae prstom prema uasnoj nemani i
mirno izjavi:
"Holme!"
"Otok!" klikne ujak.
"Otok?" ponovih, slegnuvi ramenima, vjerujui da se radi o slabom pokuaju da
me se utjei.
"Pa jasno!" odgovori profesor, prasnuvi u grohotan smijeh.
"Ali odakle taj vodeni stup?" "Gevser," ree Hans.
"Naravno, gejzir," uzvrati ujak, jo uvijek se smijui. "Gejzir, poput onih koji
su na Islandu posve uobiajeni. Vodoskoci poput ovoga najvea su prirodna uda
te zemlje."
S poetka nisam htio priznati svoju veliku zabludu. to bi moglo biti gluplje
nego zamijeniti otok za morsku neman? Ali koliko god to bilo teko, nisam se
mogao ogluiti na nepobitne dokaze koji su preda mnom stajali. Napokon sam morao
priznati svoju pogreku. Bijae posrijedi obina prirodna pojava.
Kako smo mu se pribliavali, vodeni je mlaz postajao sve velianstveniji. Iz
daljine je otok sliio golemom kitu ija se glava izdizala visoko iznad valova.
Gejzir, to na islandskom znai "bjesnilo", dostojanstveno se uzdizao s njegovog
vrha. Na mahove se uju potmule eksplozije, koje odmah bivaju popraene
pobjenjelim mlazovima vodene pare to se uzdie sve do oblaka. Na otoku nema
drugih fumarola, ni vruih izvora. Sva se vulkanska snaga sabrala u jednom
usamljenom vodoskoku. Zrake elektrine svjetlosti mijeaju se s tim sjajnim
mlazom, u kojem se svaka kapljica prelijeva u duginim bojama.
"Pristanimo uz otok!" ree profesor nakon nekoliko minuta utnje.
Ipak, morali smo dobro paziti da nas ne zahvati taj vodeni stup, sposoban za
tren oka potopiti nau splav. Napokon nas Hans spretnim upravljanjem dovede na
drugu stranu otoka, nasuprot mjestu gdje je izbijao gejzir.
Prvi sam iskoio na kopno. Ujak me slijedio, dok je lovac ostao na svojem
mjestu, sliei djetetu zanesenom nekom udnom pojavom. Hodali smo po granitu
pomijeanom s kremenim pjeenjakom. Tlo nam je kripalo pod nogama poput
stijenki parnog kotla u kojem bjesni pregrijana para. Pakleno je vrue. Uskoro
stiemo do malenog sredinjeg bazena, iz kojeg se uzdie gejzir. Uronio sam
termometar u uzavrelu vodu. Ubrzo je pokazao temperaturu od stotinu ezdeset tri
stupnja!
Prema tome, voda dolazi iz nekog uarenog spremnika. To je u otroj suprotnosti
s teorijama profesora Lidenbrocka. Nisam se mogao suzdrati da ga na to ne
upozorim.
"Pa to onda," odsjeno je uzvratio, "u kakvoj je to suprotnosti s mojom
teorijom?"
"U nikakvoj," suho sam odgovorio, uvjerivi se da sam naletio na potpunu
tvrdoglavost.
Ipak, moram priznati da nas je sve dosad pratila srea i da se ovo putovanje, iz
meni nepoznatih razloga, odvijalo pod vrlo povoljnim temperaturnim uvjetima. Ali
bilo je sve jasnije da emo jednom ipak dospjeti u one predjele u kojima
sredinja toplina dostie najviu granicu i prelazi sve stupnjeve termometra.
Mislima mije promicala vizija Hada, podzemnog svijeta, za koji su drevni narodi
vjerovali da se nalazi u sreditu Zemlje.
"Vidjet emo ono to emo vidjeti." To je postala profesorova omiljena izreka.
Nakon to je vulkanskom otoku nadjenuo ime svojeg neaka, voa nae ekspedicije
se okrenuo i dao mi znak za povratak na splav.
Ipak, jo sam nekoliko asaka stajao, pogleda uprtog u velianstveni gejzir.
Ubrzo opaam da mu je izbacivanje vode nepravilno. Jaina mu se katkada
smanjuje, da bi se zatim ponovno jo vie poveala, to sam pripisao promjenama
tlaka para koje se skupljaju u njegovu podzemnom spremniku.
Napokon odlazimo, zaobilazei strme i opasne stijene otoka s njegove june
strane. Hans je ovo kratko zaustavljanje bio iskoristio da malo uredi splav.
Ali, prije nego to smo se potpuno udaljili od otoka, izvrio sam neka motrenja,
kako bih izraunao daljinu koju smo dosad preli. Unosim ih u svoj dnevnik. Od
Graubeni-ne luke, ovim smo velikim podzemnim morem prevalili dvjesto sedamdeset
liga, ili vie od osamsto milja. Dakle, nalazimo se esto dvadeset liga od
Islanda, tono ispod Engleske.
OLUJA
Petak, 21. kolovoza. Jutros je velianstveni gejzir posve nestao iz naeg
vidokruga. Zahladilo je, a vjetar nas je brzo odnio od Axelova otoia. ak se i
potmula tutnjava uskoro potpuno stiala.
Vrijeme bi se, ako smijem upotrijebiti taj izraz, doskora moglo promijeniti.
Zrak se ispunio parama koje su sobom odnosile elektricitet nastao isparivanjem
slane vode. Oblaci se sporo, ali jasno sputaju i dobivaju maslinastozelenu
boju. Zrake elektrine svjetlosti jedva probijaju taj neprozirni zastor, sputen
nad pozornicom na kojoj e se odigrati olujna drama.
Na mene sve to utjee na udan nain, kao to se svakoga ivog stvora na Zemlji
doima pribliavanje potopa.
Ovalni kumulusi nagomilali su se na jugu te pruaju sablasnu sliku. Imaju onaj
nesmiljeni izgled koji sam esto primjeivao pred oluju. Zrak je teak, a more
posve mirno.
U daljini oblaci slie velikim pamunim loptama, nagomilanim u slikovitom
neredu. Malo po malo se ispuhavaju i razbijaju, poveanim brojem nadoknaujui
gubitak na veliini. Tako su teki da se ne mogu odlijepiti od obzora. Ali
napokon, pod utjecajem strujanja u gornjim slojevima zraka, oni se malo po malo
smanjuju i tamne, pretvarajui se doskora u jednolinu masu strahovita izgleda.
S vremena na vrijeme neki laki oblak jo biva osvijetljen, odskaui
bljetavilom na tom sivom sagu, a onda ga brzo nestane u neprozirnoj tamnoj
pozadini.
Zrak je oito zasien elektricitetom, koji je i mene svega proeo, tako da mi se
kosa na glavi die kao da sam se pribliio divovskoj elektrinoj bateriji. ini
mi se da bi moje suputnike, kad bi me se dotakli, estoko protresla struja.
U deset sati prije podne, predznaci oluje postaju sve jasniji. Rekao bih da
vjetar poputa samo da bi dobio jai zamah. Oblani svod poprima izgled goleme
mjeine u koju su se sabrali svi orkani.
Iskuao sam sve kako bih previdio te jasne prijetnje s neba, ali me ipak neto
sili da kaem:
"Vjerujem da se sprema nevrijeme."
Profesor ne odgovara. Strano je srdit, jer vidi kako se ocean pred njegovim
oima proirio unedogled. Na moje rijei samo slijee ramenima.
"Bit e strane oluje," rekoh, ispruivi ruku prema obzoru, "ovi se oblaci
sputaju na more kao da e ga zgrabiti!"
Posvuda je zavladala mrtva tiina. Vjetar je potpuno prestao. Priroda kao da je
izdahnula, mrtva, kao da vie ne die. Na jarbolu, na ijem se vrhu ve raa
vatra sv. Ilije, mlohavo se jedro objesilo u tekim naborima. Splav pluta sasvim
nepomino, usred debelog, potpuno tihog mora. Ali, ako se vie ne pomiemo
naprijed, emu ostavljamo jedro koje bi nas za prvog udarca oluje moglo stajati
glave?
"Spustimo jedro," rekoh. "Mislim da bi to bilo vrlo mudro, prije nego bude
prekasno."
"Ne i ne!" neoekivano klikne ujak. "Stotinu puta ne! Neka nas dohvati najgori
vjetar, neka nas odnese oluja, samo da konano ugledam obrise nekakve obale,
makar se naa splav razbila o njezine grebene u tisuu komada! Ne! Ostavite
jedro na njegovom mjestu, togod se zbilo."
Tek to je izgovorio te rijei, juni se obzor odjednom promijeni. Nakupljene
pare slie se u vodu, a zrak, nahrupivi da bi ispunio zgunjavanjem nastalu
prazninu, pretvori se u orkan. Oluja je dolazila iz najudaljenijih krajeva
spilje. Tama se podvostruila, te jedva mogu unijeti nekoliko nepotpunih
biljeaka.
Splav se podigla i odskoila. Odbacila je ujaka s njegova povienog mjesta.
Puem do njega. vrsto se uhvatio za jedan kraj konopca i ini se da s uitkom
promatra ovaj prizor razuzdanih prirodnih sila.
Hans se ne mie. Vjetar mu razbacuje i vraa na nepomino lice dugu kosu, koja
mu daje udan izgled, jer na vrhu svake vlasi stri svijetli elektrini
plamiak.
Ta strana krinka kao da pripada preddiluvijalnom ovjeku, suvremeniku
ihtiosaurusa i megaterija.
Ipak, jarbol se dri vrsto. Jedro se napelo kao mjehur koji e sad prsnuti.
Splav juri neprocjenjivom brzinom, ali jo uvijek polaganije od vodenih kapljica
ispod nje, koje svojim promicanjem kao da ostavljaju pravce i jasne crte.
"Jedro, jedro!" vikao sam, stavivi ruke pred usta poput trube i dajui znak da
ga spuste.
"Ostavi ga na miru!" ree ujak, bjenji no ikad.
"Nej", pridruio mu se i Hans, blago odmahujui glavom.
Kia se pretvorila u buni slap, zaklonivi obzor prema kojemu hitamo kao ludi.
Ali, jo prije nego stoje kia stigla do nas, koprena se oblaka razderala, more
uzavrelo i razigrao se elektricitet, nastao uslijed kemijskih procesa u najviim
slojevima zraka. Provale grmljavine pomijeale su se s vatrenim udarima gromova.
Bezbrojne munje cijepale su nebo, uz tutnjavu sa svih strana. Oblana se masa
usijala. Zrna tue, koja udaraju po kovini naeg alata i oruja, postaju
blistava. Uzburkani valovi nalik su na vulkanske breuljke pod kojima gori
unutranja vatra, dok im na vrhu svake kreste stri plamena perjanica.
Zabljesnula me strahovito jaka svjetlost, a ui mi para tutnjava gromova.
Grevito sam se uhvatio za jarbol, koji se kao trska svija pod estinom vihora
kakav nijedan mornar jo nije doivio...
Ovdje moje putne biljeke postaju vrlo nepotpune. U satima koji su slijedili,
bio sam u stanju unijeti tek nekoliko kratkih zapaanja, zapisavi ih gotovo
nesvjesno. Ali, iako su kratka, i ak nejasna, ona su odraz mojeg uzbuenja te
mi, bolje nego sjeanje, otkrivaju to sam osjeao u tom poloaju...
Nedjelja, 23. kolovoza. Gdje smo se zaputili? Kakvim se krajevima pribliavamo?
Vjetar nas jo uvijek nosi nevjerojatnom brzinom.
No je bila strana, naprosto neopisiva. Oluja ne pokazuje znakove stiavanja.
Zatekli smo se usred buke i neprekidnog praskanja gromova. Ui nam krvare kao
uslijed topnike vatre. Meu sobom ne moemo izmijeniti ni jedne jedine rijei.
Munje ne prestaju. Vidim strijele kako u krivudavoj crti brzo bijesnu, a onda se
vrate odozdo gore te tresnu o granitni svod. to e biti ako se srui? Druge se,
opet, munje ravaju ili se javljaju u obliku vatrenih kugli te se rasprskavaju
kao bombe. ini se da sveopa tutnjava vie ne raste. Zapravo je odavno prela
granicu koju ljudsko uho moe podnijeti. Kad bi sve barutane svijeta u jedan mah
otile u zrak, tutnjava sigurno ne bi bila jaa od ove koju ujemo.
Na povrini oblaka neprekidno izbija svjetlo. Elektricitet je potpuno podivljao.
Sigurno su nastale promjene u sastavu plinova koji sainjavaju zrak. Silni
stupovi vode uzdiu se u zrak i pjenei se padaju natrag.
Kamo idemo? Ujak je svom duinom polegao na dno splavi. Ne mie se, nita ne
govori, ne daje znaka od sebe.
Vruina postaje sve vea. Gledam na termometar. Na moje iznenaenje, pokazuje...
Brojka je izbrisana.
Ponedjeljak, 24. kolovoza. Ova uasna oluja kao da nikad nee prestati!
Uostalom, zato ovakvo stanje, kad je ve jednom dolo do tako potpune
promijene, ne bi zauvijek ostalo nepromijenjeno?
Skreni smo od umora. Samo je Hans uvijek isti. Splav i dalje juri u pravcu
jugoistoka. Od Axelova otoia ve smo preli vie od dvjesto milja.
U podne oluja poprima svoj najgori oblik. Moramo vrsto za palubu vezati svaki
komadi naeg tovara, inae e biti nepovratno zbrisan u more. Isto se tako i mi
veemo. Valovi se prelijevaju preko nas, tako da se povremeno nalazimo posve
ispod vode.
Ve tri dana i tri noi ne moemo meusobno razgovarati. Otvaramo usta i miemo
usnama, ali taj napor ne proizvodi nikakav koristan zvuk. ak i kad govorimo
jedan drugome na uho, ne moemo se uti. Nae glasove odnosi vjetar.
Ujak mi je, nakon nekoliko uzaludnih pokuaja da mi neto kae, posve blizu
primaknuo glavu. Bio je posve iscrpljen pokuajima da izgovori tek nekoliko
rijei. Vie predosjeam, nego to sam uvjeren, da mi eli rei: "Propali smo."
Zgrabih svoju biljenicu, od koje se nisam rastajao bez obzira na okolnosti, i
napisah to sam itkije mogao ove rijei:
"Spustimo jedro."
Duboko uzdahnuvi, napokon je klimnuo glavom, u znak pristanka.
Ali, jo nije dospio niti spustiti glavu na mjesto gdje je leala prije nego smo
pokuali razmijeniti ove misli, kad se na rubu nae vjerne, ali uklete splavi
pojavi vatrena lopta. Jarbol i jedro zajedno odletjee. Vidio sam kako se diu u
strahovitu visinu poput pterodaktila, bajoslovne ptice pradavnih vremena.
Sledismo se od straha. Vatrena kugla, napola bijela, a napola modra, velika kao
bomba od deset palaca, polako je prelazila preko splavi, okreui se vrtoglavom
brzinom kao zvrk pod biem vihora. Lutala je amo-tamo, penjala se na dijelove
splavi, skoila na vreu s hranom, lagano se spustila, opet odskoila i
dotaknula krinju s puanim prahom.
Strano! Odletjet emo u zrak!
Nebo se smilovalo! Ipak nam se to nee dogoditi.
Bljetava se kugla pomakla. Pribliila se Hansu, koji samo zuri u nju, zatim
opet ujaku, koji bre-bolje pada na koljena da bi ga mimoila. Sad je, opet,
kraj mene koji blijedim i drem, zaslijepljen njezinim svjetlom i vruinom.
Vrti mi se pokraj noge, koju pokuavam odmaknuti, ali mi to ne uspijeva.
Vonj salitre ispunja cijeli zrak. Uvlai nam se u grlo i plua. Osjeam kako se
guim.
Zato ne mogu odmaknuti noge? Zar su zakovane o splav?
Ne.
Elektrina je kugla magnetizirala sve na brodu to je od eljeza. Sprave, orue
i oruje poskakuje i otro zvei, udarajui jedno o drugo. avli na mojim
cipelama vrsto su se zalijepili za eljeznu ploicu koja je zabijena u drvo. Ne
mogu odmaknuti nogu!
Napokon, gotovo nadljudskim sam je naporom istrgnuo, upravo u trenu kad ju je
kugla u svom krunom kretanju imala pograbiti da bi odvukla i mene, ako...
OBRNUTI SMJER
Ovdje zavrava ono to sam nazvao "brodskim dnevnikom", u kojem sam zapisao nae
dogaaje za plovidbe na splavi i koji je sretno spaen nakon brodoloma.
Nastavljam pripovijedati, kao to sam prije pukog prijepisa njegova sadraja.
Ne bih znao rei to se zapravo dogodilo kad je splav udarila u hridi na obali.
Osjetio sam kako se naglavce ruim u valove. To to sam izbjegao smrti i to mi
se tijelo nije raskomadalo na otroj stijeni, moram zahvaliti Hansu koji me
snanom rukom izvukao iz vodenog ponora.
Odvani Islandanin prenio me izvan dohvata valova i polegao me na uareni
pijesak gdje sam se naao leei uz ujaka.
Zatim se smireno vratio do opasnih stijena, o koje su jo uvijek bijesno udarali
valovi, kako bi spasio to vie stvari preostalih nakon brodoloma. Taj ovjek je
uvijek bio praktian i pribran. Nisam mogao govoriti. Bio sam preplavljen
osjeajima. Tijelo mije bilo slomljeno i bio sam iscrpljen od umora i strahota
koje sam proivio. Satima sam se oporavljao dok opet nisam koliko-toliko sliio
sebi.
A kia je, poput potopa, i dalje lijevala, promoivi nas do koe. tovie,
jaala je, navjeujui da se oluja primie kraju. Neke stijene, koje su se
nadvile nad tlo, pruile su nam slabi zaklon od bujice s neba.
Pod tim je zaklonom Hans priredio skromni objed, ali ga ja nisam mogao ni
dotaknuti. Iscrpljeni trodnevnim bdijenjem i patnjama, sva trojica utonusmo u
muan san. Sanjao sam grozne snove, ali napokon se primirih i utonuh u potpunu
nesvjesticu.
Promjena koju sam ugledao kad sam se probudio sljedeeg dana bila je udesna.
Vrijeme je bilo prekrasno. I nebo i more sporazumjee se i primirie. Nestalo je
svakog traga oluji. Profesor je moje buenje pozdravio prvim veselim rijeima
koje sam uspio od njega uti nakon toliko dana.
"Dakle, djeae," uzviknuo je, trljajui ruke, "jesi li dobro spavao?"
Zar se ne bi reklo da smo ponovno kod kue u Konig-strasse, da mirno silazimo na
doruak i da se ba tog dana treba obaviti moje vjenanje s dragom Graiiben?
Hladno-krvnost mojeg ujaka doista je bila upravo zauujua.
Ali, avaj! Uzevi u obzir snagu kojom nas je oluja nosila u smjeru istoka, ve
smo bili proli ispod cijele Njemake, ispod mojeg dragog grada Hamburga, ispod
one ulice u kojoj se nalazi sve to mije najmilije na svijetu.
Svega etrdeset liga dijelilo me tada od moje ljubljene Graiiben! Ali tih
etrdeset liga u okomitom pravcu sastojale su se od tvrdog, neprobojnog granita!
Sve su te tune misli projurile mojom glavom, prije nego sam pokuao odgovoriti
ujaku.
"to je?" uzviknuo je. "Zar mi nee odgovoriti, jesi li dobro spavao?"
"Spavao sam vrlo dobro," rekoh, "iako me boli svaka koica. Ali to vjerojatno
nije nita."
"Upravo nita, moj djeae. To su samo posljedice umora kojeg ti nije
nedostajalo u posljednjih nekoliko dana, i to je sve."
"Ali vi ste mi, ujae, ako to smijem rei, jutros nekako jako veseli," rekao
sam.
"Oduevljen sam, dragi djeae, oduevljen! Nikad u ivotu nisam bio sretniji!
Napokon smo stigli do tako iekivane obale."
"Zar smo stigli na kraj nae ekspedicije?" iznenaeno sam uzviknuo.
"Ma ne, nego na kraj ovog mora koje mi se poelo initi beskrajnim, kao da se
prostire oko cijelog svijeta. Sad emo opet mirno nastaviti put kopnom te emo,
napokon, moi do kraja zaroniti u utrobu zemaljske kugle."
"Dragi ujae," zapoeo sam, oklijevajui, "dopustite mi jedno pitanje."
"Naravno, Axele, i tucet, ako ti je po volji."
"Jedno e biti dovoljno. Stoje s naim povratkom?" napokon sam izvalio.
"Povratak! Kakvo je to pitanje? Jo nismo stigli na kraj svojeg putovanja."
"Znam to. Samo me zanima kako mislite da emo se napokon vratiti."
"To je najjednostavnija stvar na svijetu," nepokolebljivo je uzvratio profesor.
"Kad jednom stignemo u sredite ove kugle, ili emo pronai neki novi put kojim
emo se popeti na njezinu povrinu, ili emo se jednostavno vratiti istim putem
kojim smo ve proli. Vjerujem da se taj put nee za nama zatvoriti."
"Onda e trebati najprije utvrditi moemo li popraviti nau splav," mirno sam
uzvratio.
"Svakako. To emo prvo uiniti," nastavio je profesor.
"Ali, je li nam ostalo dovoljno hrane da ostvarimo taj golemi pothvat?" bio sam
uporan.
"Ve sam to provjerio i moj je odgovor potvrdan. Hans je vrlo spretan momak.
Vjerujem daje spasio vei dio tereta. Uostalom, doi se sam uvjeriti."
Rekavi to, poveo me iz otvorene spilje koja nam je dobro posluila kao
sklonite, iako je bila otvorena svim vjetrovima. Nadao sam se i ujedno bojao,
jer mi se inilo nemoguim da nakon onako stranog pristajanja splavi nije
propalo sve to god se na njoj nalazilo. Prevario sam se. Kad smo stigli na
obalu, ugledah Hansa usred gomile uredno smjetenih predmeta. Ujak mu je vrsto
stisnuo ruku, u znak duboke, iako tihe zahvalnosti. Bio je tako uzbuen da nije
mogao progovoriti ni rijei.
Taj ovjek, iju nadljudsku odanost nikad neu zaboraviti, radio je dok smo mi
spavali, spaavajui po cijenu vlastitog ivota najdragocjenije dijelove nae
prtljage.
Naravno, to ne znai da nismo imali veih gubitaka. Na primjer, izgubili smo
nae oruje, ali moi emo i bez njega. Naprotiv, zaliha puanog praha ostala
je netaknuta nakon to za vrijeme oluje umalo nije, skupa s nama, odletjela u
zrak.
"to se moe," mirno je zakljuio profesor. "Kako vie nemamo puaka, neemo
morati loviti."
"Tono, ujae, bez njih moemo. Ali, stoje s naim spravama?"
"Tu je najvanija, manometar. Za njega bih dao sve ostale! Njime mogu izraunati
dubinu i ustanoviti kad smo stigli do sredita. Nasuprot tome, bez njega bi nam
se moglo dogoditi da otiemo dalje, te izaemo na suprotnoj strani globusa."
Tu svoju pomalo okrutnu alu popratio je gromoglasnim smijehom.
"A gdje je kompas?" povikao sam. "to moemo bez njega?"
"Pala mije na pamet jedna ideja, dragi djeae! Zapravo, radi se o vrlo
jednostavnoj stvari. Neemo izii kroz isti prolaz kroz koji smo uli u
podzemlje."
Poeo sam ga sumnjiavo promatrati, procjenjujui nije li moda poludio. Pa
ipak, nisam mogao ni zamisliti kako je ovim njegovim rijeima bilo sueno da ih
na koncu ocijenim kao istinite i proroanske.
"A sada," nastavio je on mirno, "kad smo vidjeli sve to nas je zanimalo, poimo
dorukovati."
Postoje izdao posljednje upute lovcu, poao sam za njim na neki povieni rt.
Tamo smo pojeli izvrstan doruak koji se sastojao od suhog mesa, dvopeka i
toplog aja. Moram priznati da mije to bio, valjda, jedan od najboljih doruaka
u ivotu. Glad, isti zrak i mir nakon tolikih uzbuenja pobudie u meni
izvrstan tek. Naravno, to je u velikoj mjeri utjecalo da mi se raspoloenje sve
vie popravljalo.
Za vrijeme doruka, pitao sam ujaka je li provjerio kakav je na trenutani
poloaj u odnosu na vanjski svijet.
"ini mi se," pridodao sam, "da je to poprilino teko tono utvrditi."
"Dakako daje to nemogue tono utvrditi," odgovorio je, "jer za ova tri olujna
dana, nisam mogao biljeiti ni brzinu, ni toan pravac kretanja splavi. Pa ipak,
mislim da moemo otprilike procijeniti svoj poloaj. Vjerujem da pri tome ne
moemo puno pogrijeiti."
"Ako se dobro sjeam," pridodao sam, "zadnja smo mjerenja obavili na otoiu s
gejzirom."
"Na Axelovu otoku, mome, nemoj to zaboraviti! Ne odbijaj ast koju sam ti
iskazao kad sam tvojim imenom nazvao prvi otok koji je otkriven u sreditu
zemaljskog masiva."
"Pa dobro, neka bude! Do Axelova otoia prevalili smo oko dvjesto i sedamdeset
vrsta morem. Tada smo bili udaljeni preko est stotina vrsta od Islanda."
"Tako je. Drago mije to vidim da se svega dobro sjea. A sada poimo s te
toke i raunajmo etiri dana oluje. Za to vrijeme naa brzina nije mogla biti
manja od osamdeset vrsta na dvadeset i etiri sata."
"I ja tako mislim. To znai da treba dodati tri stotine liga."
"Da. irina Sredinjeg mora mogla bi iznositi, od jedne obale do druge, oko est
stotina liga! Shvaa li, dragi moj Axele, da bi se ono po veliini moglo sasvim
lijepo mjeriti sa Sredozemnim morem?"
"Svakako. Osim toga, nama je poznata njegova irina u samo jednom smjeru. Izmeu
drugih dvaju obala, koje su nama ostajale s desna i s lijeva, moglo bi biti
iroko stotine milja."
"Vrlo vjerojatno!"
"Dakle," rekoh nakon raunanja koje je potrajalo nekoliko minuta, "ako su nae
pretpostavke tone, sad se nalazimo upravo ispod tog Sredozemnog mora."
"Doista misli tako?"
"Da, gotovo sam siguran u to. Zar nismo ve devet stotina liga udaljeni od
Revkjavika?"
"To je tono. Uistinu smo preli lijep komad puta, moj djeae. Meutim, moi
emo rei da smo pod Mediteranom, a ne moda ispod Turske, ili pod Atlantskim
oceanom, tek kad se uvjerimo da u meuvremenu nismo mijenjali smjer kretanja."
"Mislim da nismo mnogo odstupili od planiranog puta jer se vjetar, ini mi se,
nije mijenjao. Stoga je moje miljenje da se ova obala mora nalaziti jugoistono
od Graiibe- nine luke."
"Dobro. Nadam se daje tako. U svakom sluaju, to emo lako ustanoviti ako
pogledamo kompas. Da vidimo to on kae!"
Profesor se uputi prema stijeni na koju je Hans posla-gao sprave. Bio je veseo i
razigran, trljao ruke i drao se pomalo kooperno. Pravi mladi! Otkad sam ga
poznavao, nisam ga vidio u tako dobru raspoloenju. Slijedio sam ga, znatieljan
da utvrdim jesam li se prevario u raunu.
Kad smo doli do stijene, ujak uze kompas, poloi ga vodoravno i stade
promatrati iglu. Igla malo zatreperi, a onda se pod magnetskim utjecajem
zaustavi na pravom mjestu.
Ujak znatieljno pogleda u instrument, zatim sklopi oi, protrlja ih, pa opet
pogleda. Napokon se sporo okrene k meni, uasno zaprepaten.
"to se dogodilo?" pitao sam, shvaajui da neto nije kako treba.
Nije mi mogao odgovoriti od uzbuenja. Samo mi dade znak da pogledam spravu.
Kriknuo sam od iznenaenja. Vrak igle pokazivao je sjever tamo gdje smo mi
mislili da je jug! Igla se okrenula prema pjeanoj obali, umjesto da pokazuje
prema moru.
Protresao sam kompas i pregledao ga sa svih strana. Nije se moglo vidjeti
nikakvo oteenje. Bio je potpuno ispravan. Pa ipak, kako god okretali iglu, ona
se uporno vraala na uvijek isti neoekivani pravac.
Nije imalo smisla kriti od samih sebe tu nevjerojatnu istinu. Vie nije bilo
sumnje da je za vrijeme oluje vjetar naglo okrenuo, to mi nismo dospjeli
opaziti, te vratio splav na one iste obale, za koje je ujak mislio da smo ih
davno ostavili daleko za sobom.
Raunali smo da je Graiibenina luka morala biti jo zapadnije. Stoga nita nije
bilo prirodnije i razumnije nego iskoristiti prigodu da dobro razgledamo okolicu
novog mjesta na kojem smo pristali.
"Krenimo u istraivanje," uzviknuh, priklanjajui se ujakovim namjerama.
Ostavivi Hansa u njegovu vanom poslu, krenuli smo u obilazak okolice.
Udaljenost od ruba obale do prvih kamenitih visova bila je dosta velika. Do tih
stijena trebalo je hodati itavih pola sata.
Dok smo hodali, pod nogama nam se drobilo mnotvo koljki, svih oblika i
veliina, koje su neko nastanjivale ivotinje pradavnih vremena.
Uspio sam vidjeti i goleme oklope kojima je promjer esto prelazio petnaest
stopa. Ti su oklopi pripadali onim divovskim gliptodontima iz pliocena, kojima
je dananja kornjaa posve umanjen potomak. Osim toga, tlo bijae posuto velikim
mnotvom kamenia. Slojevi ljunka nastali djelovanjem valova, bili su
naslagani jedan preko drugoga. Po tim sam pjeanim naslagama zakljuio da je
nekada cijeli taj prostor prekrivalo more. I po okolnim stijenama, koje su se
sada nalazile izvan dohvata mora, valovi su neko ostavili svoje oite tragove.
To bi, donekle, moglo protumaiti postojanje tog oceana koji se prostirao
etrdeset liga ispod Zemljine povrine. U glavi mi se rodila nova teorija, po
kojoj se ova vodena masa pomalo gubi jo dublje u Zemljinoj utrobi, a potjee,
po svoj prilici, iz oceanskih voda koje su se probile kroz kakvu pukotinu u
njezinoj kori. Meutim, bilo je za pretpostaviti da je ta pukotina sada
zatvorena, jer bi se u protivnom itava ta spilja ili, bolje rei, taj golemi
rezervoar, kroz vrlo kratko vrijeme napunio do vrha. Moda se ta voda djelo-
mino pretvorila u paru, nakon borbe s podzemnom vatrom. Tako bi se mogli
protumaiti i oni oblaci to nam vise nad glavom, kao i izbijanje elektriciteta
koje je prouzroilo oluju u unutranjosti zemaljskog masiva.
Takvo me tumaenje pojava, kojima smo sami svjedoili, u dobroj mjeri
zadovoljilo. Jer, koliko god nam velika i mona izgledala uda prirode, ona se
uvijek daju protumaiti fizikalnim uzrocima. Sve je podreeno nekakvom velikom
prirodnom zakonu.
Dakle, bilo je jasno da smo hodali po nekakvim sedi-mentnim naslagama, stvorenim
djelovanjem vode, kao i sva druga tla iz tog razdoblja, razasuta po itavoj
povrini Zemlje. Profesor, koji je napokon opet bio u svojem elementu, paljivo
je istraivao svaku pukotinu u stijeni. im bi ugledao koji otvor, odmah mu je
morao utvrditi dubinu.
itavu smo milju hodali du obale Sredinjeg mora, kad se odjednom izgled
zemljita naglo izmijenio. Kao daje tlo bilo naglo presjeeno i ispremijeano,
uslijed snanog uzdizanja donjih slojeva. Na mnogim su mjestima udubine i
uzvisine bile oit dokaz jakog poremeaja u Zemljinu masivu i mijeanja slojeva
to su pripadali razliitim povijesnim razdobljima.
Teko smo svladavali razlomljene granitne mase, pomijeane s kremenom, bjelutkom
i aluvijalnim naplavinama, kad se odjednom pred naim oima ukazalo polje,
zapravo i vie nego polje, itava dolina kostiju. Bilo je nalik ogromnom groblju
na kojemu su mnogi narataji vjekovima mijeali svoj vjeni prah.
Visoki humci skeletnih ostataka nizali su se jedan za drugim u nedogled.
Prostirali su se sve do obzora i.tamo se gubili u gustoj magli.
Tu se na povrini od moda tri etvorne milje okupila u kostima ispisana sva
povijest ivotinjskog svijeta, povijest koja je tek naeta po jo mladim
prostorima nastanjenog svijeta.
Neka nestrpljiva radoznalost vukla nas je sve dalje. Pod nogama su nam kripali
ostaci prethistorijskih ivotinja i okamina, za ije se rijetke i zanimljive
tragove otimaju muzeji velikih gradova. Kad bi na svijetu ivjelo tisuu Cuvie-
ra, svi oni ne bi stigli ponovno sloiti kosture svih tih bia koja su leala u
ovoj velianstvenoj kosturnici.
Bio sam potpuno zabezeknut. Ujak je nekoliko minuta stajao, ruku podignutih
prema debelom granitnom svodu, koji nam je odmijenio nebo. Usta je razjapio, a
oi su mu upravo bljeskale pod staklima naoala koje je, sreom, uspio sauvati.
Klimao je glavom odozgo dolje i zdesna nalijevo, a itavo mu je dranje odavalo
beskrajno uenje.
Stajao je pred neprocjenjivom i neiscrpnom zbirkom lep-toterija, merikoterija,
mastodonata, protopiteka, pterodak-tila, svih moguih pretpotopnih nemani koje
kao da su se tu poslagale na gomilu kako bi upravo njega osobno usreile.
Zamislite strastvenog bibliomana koji bi se odjednom naao u uvenoj drevnoj
aleksandrijskoj knjinici, koju je neko zapalio bogohulni Omar, kad bi ona
nekim udom odjednom uskrsnula iz pepela! Eto, upravo tako se osjeao moj ujak,
profesor Lidenbrock.
Neko je vrijeme samo tako stajao, doslovno paraliziran veliinom svojeg otkria.
Ali prava su uzbuenja tek trebala doi. Kad je napokon poeo poudno prekapati
po toj gomili organske praine, u ruci mu se odjednom nala gola lubanja.
Drhtavim glasom poeo je vikati:
"Axele, moj dragi Axele! Pogledaj... Evo ljudske glave!"
"Doista, ljudska glava, ujae!" kriknuh i ja, ne manje iznenaen od njega.
OTKRIE ZA OTKRIEM
Da bi se potpuno razumjelo ovo ujakovo zazivanje tih slavnih francuskih
uenjaka, treba spomenuti da se neko vrijeme prije naeg odlaska u podzemlje
dogodilo neto vrlo vano u paleontologiji.
28. oujka 1863. godine, radnici pod vodstvom gospodina Boucher de Perthesa,
prekapajui kamenolom Moulin-Quignon kraj Abbevillea, u departemanu Somme u
Francuskoj, u dubini od etrdeset stopa pod zemljom pronali su ljudsku eljust.
To je bila prva okamina te vrste koja je ugledala svjetlo dana. U blizini tog
neoekivanog nalaza pronaene su kamene sjekire i obraeni komadi kamena, koje
je vrijeme obojilo i ovilo ih jednolinom prevlakom.
Glas o ovom velikom i neoekivanom otkriu brzo se proirio ne samo Francuskom,
nego i Engleskom i Njemakom. Mnogi ueni ljudi Francuskog instituta i drugih
znanstvenih ustanova, meu njima i gospoda Milne-Edwards i De Quatrefages,
srano su se prihvatili posla i dokazali neprijepornu autentinost pronaenih
kostiju. Ta dva znanstvenika bili su najvatreniji branitelji u "procesu zbog
eljusti", kako su znanstvenu prepirku koja je uslijedila nazvali Englezi.
Uglednim geolozima Sjedinjenog Kraljevstva, gospodi Falconeru, Bucku, Carpenteru
i drugima, koji su pronalazak fosilne ljudske eljusti smatrali sigurnom
injenicom, pridruie se i njemaki znanstvenici, a medu njima je prvi,
najvatreniji i najoduevljeniji bio upravo moj vrijedni ujak, profesor
Lidenbrock.
inilo se, dakle, da je vjerodostojnost ljudske okamine iz kvartarnog razdoblja
neprijeporno dokazana i prihvaena, ak i od onih najvie skeptinih.
Meutim, teorija o fosilnom ovjeku imala je ogorenog protivnika u gospodinu
Eliji de Beaumontu. Taj je vrlo ugledni znanstvenik tvrdio da zemljite u
Moulin-Quignonu ne pripada diluviju nego jednom mlaem sloju Zemlje te, sloivi
se u tome s Cuvierom, nije htio priznati daje ljudska vrsta ivjela zajedno sa
ivotinjama kvartarnog razdoblja. Ali, moj ujak, profesor Lidenbrock, suglasan s
velikom veinom geologa, nije se dao. Prepirao se i raspravljao tako da je,
napokon, gospodin Elie de Beaumont ostao gotovo jedini pristaa svoje teorije.
Pojedinosti te rasprave bile su nam dobro poznate, ali nismo znali da je nakon
naeg odlaska stvar uznapredovala. Druge jednake eljusti, iako su pripadale
predstavnicima razliitih tipova i porijekla, pronaene su u krhkom sivom
pijesku nekih spilja u Francuskoj, vicarskoj i Belgiji. Uz njih je takoer
pronaeno i oruje, posue, orue, kosti djece, mladih osoba, odraslih i
staraca. Postojanje ovjeka u kvartaru potvrivalo se svaki dan sve vie.
No, to nije bilo sve. Novi ostaci, iskopani iz tercijarnih i pliocenskih
naslaga, naveli su jo smionije uenjake na tvrdnju da je ljudski rod jo
stariji. Ti ostaci, istina, nisu bili ljudske kosti; bili su to samo predmeti
koje je ovjek obradio: cjevanice i bedrene kosti fosilnih ivotinja, koje su
bile pravilno izbrazdane, tako rekavi izrezbarene, i tako nosile na sebi peat
rada ljudskih ruku.
Tako se, kao posljedica svih tih udnovatih i neoekivanih otkria, ovjek
jednim skokom uspeo na vremenskoj ljestvici za itav niz stoljea. ivio je
prije mastodonta i bio suvremenik Elephasa meridionalisa, junog slona, iji
boravak na Zemlji traje ve sto tisua godina, od razdoblja koje su najuveniji
svjetski geolozi oznaili kao razdoblje pliocena.
Dotle je, onda, bila dola paleontologijska znanost, a ono to smo mi o njoj
znali bilo je dovoljno da objasni nae dranje pred tom kosturnicom
Lidenbrockova oceana. Razumjet ete, dakle, iznenaenje i radost mojeg ujaka,
osobito kad se dvadesetak koraka dalje naao u nazonosti i susreo se, da tako
kaem, licem u lice s jednim primjerkom ovjeka iz kvartara.
Bila je to uistinu odlino ouvana ljudska lubanja, koju se nije moglo ni sa
ime drugim zamijeniti. Ne znam to ju je vjekovima moglo tako sauvati. Moda
poseban sastav zemljita, poput onoga na groblju sv. Mihovila u Bordeau-xu. Kako
bilo, pred naim oima se nalazila glava koja je izgledala isto kao dok je jo
bila iva, s koom nategnutom poput pergamenta, s netaknutim zubima i
razbaruenom kosom!
Nijemo sam i gotovo oduzet od uda i divljenja stajao pred tom prikazom iz
pradavnih vremena. utio je i moj ujak, iako inae brbljav i nametljivo
razgovorljiv. Bio je tako ispunjen osjeajima da nije mogao progovoriti ni
rije. Nakon nekog vremena, ipak smo potpuno otkopali tijelo kojem je pripadala
ta lubanja i uspravili ga. Naoj se uzbuenoj mati inilo kao da nas gleda
svojim upalim onim upljinama. Opipavali smo mu prsni ko koji je lagano
odzvanjao pri dodiru.
Nakon par asaka utnje, u mojem ujaku profesor je nadvladao ovjeka. Ljudski
instinkti ustuknuli su pred znanstvenim ponosom i likovanjem. Profesor
Lidenbrock, zanesen svojim poznatim radnim poletom, odjednom je zaboravio i
okolnosti naeg putovanja, i sredinu u kojoj smo se nalazili, i golemu spilju
koja nam se nadnosila nad glave. Nema dvojbe daje u tom trenutku pomislio da se
nalazi na svojem predavanju u Johannaeumu, jer je zauzeo svoju najbolju
profesorsku pozu, iroko mahnuo rukom i zapoeo govoriti, kao da se obraa
svojim uenicima i kolegama:
"Gospodo, ast mije predstaviti vam ovjeka iz kvartar-nog razdoblja. Mnogi su
veliki znanstvenici tvrdili da on ne postoji, a drugi, isto tako veliki, da
postoji. Kad bi paleontoloki nevjerni Tome bili tu, dotaknuli bi ga prstom i
morali priznati svoju zabludu. Znam dobro da znanost mora biti na oprezu kad su
posrijedi otkria ove vrste. Poznato mije kako su Barnumi i drugi arlatani
istog soja zloupotrebljavali ljudske okamine. Poznajem povijest Ajaksove
koljenine kosti, Orestova tijela koje su navodno pronali Spartanci, i
Arteriusova deset lakata, ili petnaest stopa, dugog tijela o kojemu govori
Pauzanias.
itao sam izvjetaje o kosturu iz Trapanija, otkrivenom u etrnaestom stoljeu,
za kojeg se tvrdilo da pripada Poli-femu. itao sam i priu o divu kojega su
iskopali u esnaestom stoljeu u okolici Palerma. Gospodo, vi poznate, isto tako
dobro kao i ja, analizu provedenu 1577. godine pokraj Lucerna, analizu onih
golemih kostiju o kojima je slavni lijenik Felix Plater tvrdio da pripadaju
divu visoku devetnaest stopa. Upravo sam progutao Cassanionovu raspravu i sve
one napise, knjiice, predavanja i kritike, objavljene u vezi s kosturom
cimbrijskog kralja Teutobohusa, osvajaa Galije, iji je kostur iskopan u
pjeari Dauphine, godine 1613. U sedamnaestom stoljeu bio bih se zacijelo
zajedno s Pierreom Campetom borio protiv postojanja Scheuschze-rovih
predadamita! Doao mi je u ruke spis pod naslovom Gigans..."
Ovdje je opet na vidjelo izbila prirodna mana mojeg ujaka, koji je u javnom
obraanju esto zapinjao kod nespretnijih rijei.
"Spis pod naslovom Gigans..." ponovio je. Meutim, dalje nije mogao.
"Giganteo..."
1 Lini kut tvore dvije ravnine: jedna vertikalna, koja dira elo i sjeku-tie,
i druga horizontalna, koja prolazi kroz otvore slunih kanala i donji dio nosnog
hrpta. Prognatizmom se u antropologiji zove izboe-nost vilice uslijed koje se
lini kut mijenja.
Jesu li se ta iva bia pri nekom pomicanju tla spustila na obale Sredinjeg
mora kad su ve bila prah i pepeo? Ili su, moda, proivjela svoj vijek u ovom
podzemnom svijetu, pod tim umjetnim nebom, raajui se, ivei i umirui, kao i
drugi stanovnici Zemlje?
Dosad smo vidjeli ive samo morske nemani i ribe!
Pitanje koje nas je tako uznemirujue zaokupljalo, bilo je od najvee vanosti.
Ne luta li, moda, jo i danas neki od tih podzemnih ljudi ovim naizgled pustim
obalama?
To mi se pitanje neprestano vrtjelo po glavi. Kad bi ti ljudi doista postojali,
kako bi prihvatili nas, pridolice s povrine?
TO JE TO?
Jo smo cijeli sat gazili po tom ogromnom leaju od kostiju. Zaboravivi na sve,
tjerani strahovitom radoznalou, ili smo naprijed, u potrazi za novim
otkriima. Kakva jo uda krije ova spilja, kakvo jo znanstveno blago eka da
bude pronaeno? Oi mi bijahu spremne na sva iznenaenja, a mata na svako udo.
Obala Sredinjeg mora ve davno je nestala iza breuljaka kosturnice.
Nerazboriti profesor, koji je malo mario hoe li zalutati, nestrpljivo me vukao
sve dalje. Tiho smo ili naprijed, kupajui se u zrakama elektrinog svjetla.
Uslijed nekog fenomena, kojega ne mogu protumaiti, svjetlo se potpuno
rasprivalo, podjednako osvjetljujui sve strane predmeta. arite toga svjetla
nije bilo sueno na neko odreeno mjesto u prostoru, a predmeti, njime obasjani,
nisu bacali nikakve sjene. inilo se, kao da se usred ljeta, u samo podne,
nalazimo negdje u ekvatorijalnom podruju, pod okomitim sunanim zrakama. Pare
je posve nestalo. Stijene, daleka brda i neki nejasni obrisi udaljenih uma
udno su se doimali. Bili smo nalik onim udesnim biima iz neke Hoffmanove
prie, koja su bila potpuno izgubila svoje sjene.
Poto smo preli jo jednu milju, doli smo do ruba goleme ume, ali to vie
nije bila uma gljiva kakvu smo vidjeli u blizini Graubenine luke.
Ali ova je ivotinja, togod ona bila, nadvisivala sve spodobe poznate
suvremenoj znanosti! Bez obzira! Koliko god nevjerojatno izgledao, to je morao
biti majmun. Uz cijeli onaj narataj divovskih ivotinja, duboko zakopanih u
podzemlju, bilo je previe povjerovati da bi to mogao biti ovjek, iv ovjek. U
to nikad neu povjerovati!
TAJANSTVENI BODE
Ona svijetla i sjajna uma ostala je za nama. Bili smo nijemi od uenja i
slomljeni od zaprepatenja koje je graniilo s ludilom. Trali smo ne
razmiljajui i bez cilja. Bio je to pravi bijeg, kao kad vas u tekom snu neka
neodoljiva sila vue u nepoznato.
Instinktivno smo se uputili prema Sredinjem moru, i ne mogu se prisjetiti kakve
su mi sve lude misli prolazile glavom, niti kakve sam gluposti putem uinio, sve
dok me jedan ozbiljan dogaaj nije zabrinuo i prinudio na trjeznije
razmiljanje.
Iako sam bio svjestan da gazim po tlu kojim nae noge jo nikad nisu stupale,
ipak bi mi pogled svako malo pao na skup stijena koje su me oblikom podsjeale
na Graiibe-ninu luku. Kao da sam se ponovno naao u njezinoj blizini.
To bi pojanjavalo smjer pokazivanja kompasa i potvrivalo nae vjerovanje da
smo se neeljeno vratili na sjeverne obale Sredinjeg mora. Sve uokolo toliko je
sliilo mjestu s kojeg smo krenuli na put morem, da sam ve gotovo prestao
sumnjati. Stotine potoka i brzica, tako poznata slika, preskakalo je brojne
kamene prepreke.
inilo mi se da opet vidim sloj surtarbrandura, na vjerni Hansbach kako se
obruava s litica i spilju u kojoj sam, nakon onog stranog pada kroz mrani
tunel, bio doao k'svesti. Ali par koraka dalje, pri pogledu na gdjekoji
kameniti izdanak, na udan presjek kakve stijene, ponovno sam zapadao u sumnju.
Nakon nekog vremena, povjerio sam svoje sumnje profesoru. Priznao mije da su i
njega muile iste sumnje. Nije se mogao snai u tom jednolinom krajoliku.
"Ne moe biti sumnje," bio sam uporan, "da se nismo iskrcali ba na istom mjestu
odakle smo poli, ali oluja nas je sigurno dovela u njegovu blizinu. Ako obiemo
obalu, sigurno emo jo jednom doi do Graubenine luke."
"Ako je tako," uzviknuo je profesor, "onda nema smisla da nastavimo
istraivanje. Bit e najbolje da se vratimo na splav. No, to ako se vara,
Axele?"
"Teko je donijeti odluku," uzvratio sam, "jer su sve ove stijene sasvim nalik
jedna drugoj. Pa ipak, ini mi se da prepoznajem rt na kojemu je Hans sagradio
splav. Zacijelo smo blizu male luke, ako to ak nije upravo ona," dodao sam,
promatrajui maleni zaljev koji mi se uinio poznat.
"Dragi moj Axele, da je tako nali bismo barem nae vlastite tragove, znakove
naeg prolaska, a ja ne vidim nita..."
"Alija neto vidim," prekinuh ga i potrah prema nekom predmetu koji je blistao
u pijesku.
"to je to?" iznenaeno je povikao profesor.
"Pogledajte," odgovorih i pokazah mu bode koji sam podigao iz pijeska.
"to," ree on, "zar si ti bio ponio taj no sa sobom?"
"Ja? Prvi put ga vidim. Jeste li sigurni da ne pripada vaem oruju?"
"Koliko znam, nikad nisam imao takvih stvari," zbunjeno je izjavio ujak.
"Axele," uzviknuo je, "na putu smo velikog otkria! Taj no lei tu na pijesku
ve stotinu, dvije stotine, moda i tri stotine godina, a okrnjio se o hridine
ovoga podzemnog mora, kad je netko njime pokuao neto ugravirati u stijene!"
"Ali on nije sam dospio ovamo!" rekoh. "Nije se sam savio. Netko je bio ovdje
prije nas!..."
"Da, jedan ovjek."
"Ali tko je bio tako maloduan da tako neto uini?"
"Onaj koji je negdje tim bodeom urezao svoje ime! Taj ovjek je jo jednom,
vlastitom rukom, oznaio put u sredite Zemlje! Nisi ni svjestan vanosti svojeg
otkria. Potraimo njegov znak!"
Gonjeni novom eljom za otkriima, ili smo du visoke stijene, pregledavajui
svaku i najmanju pukotinu koja bi se mogla prometnuti u hodnik.
Tako smo doli do mjesta gdje se obala suivala. More je na tom mjestu dopiralo
gotovo do podnoja kamenih bastiona. Prolaz je bio jedva neto iri od jednog
metra. Izmeu dviju hridi, koje su strile, vidio se ulaz u mraan hodnik.
Tu su, na jednoj kvadratnoj granitnoj ploi, izglaanoj pomou drugog kamena,
stajala dva tajanstvena, ve napola izlizana slova. Bila su to poetna slova
imena smjelog i udnog putnika, iji nas je zapis i natjerao na ovo nevjerojatno
putovanje.
"A. S.!" usklikne ujak. "Vidi, bio sam u pravu. Arne Saknussemm! Uvijek i
svugdje Arne Saknussemm!"
MINIRANI IZLAZ
Jo od samog poetka naeg udnovatog putovanja, doivio sam razna, iznenaenja
i bio rtva razliitih privienja. Mislio sam da ne mogu vidjeti vie nita
neobino i da sam ve otupio na sve udne pojave. Poput mnogih svjetskih
putnika, vjerovao sam da vie nema niega to bi me moglo zadiviti.
No, kad sam ugledao ta dva slova, urezana prije tristo godina, ostao sam
zapanjen i gotovo osupnut. Ne samo da se na stijeni mogao proitati potpis
uenog alkemiara, nego se jo i bode, kojim je taj potpis bio urezan, nalazio
u mojoj ruci.
Bilo je nemogue porei, osim ako se ne ustraje na ne-vjerici potpuno
neprilinoj razumnu ovjeku, stvarno postojanje tog hrabrog putnika i, tovie,
njegovog putovanja, za koje sam sve do sada vjerovao da je puka uobrazilja
neije bujne mate.
Dok su mi ove misli promicale glavom, profesor Liden-brock izgovorio je itavu
odu u slavu Arne Saknussemma.
"Divni i slavni genije," vikao je, "nisi propustio okrenuti svaki kameni, sve
si poduzeo da bi i drugim smrtnicima otvorio put u Zemljinu utrobu, kako bi i
tvoji blinji mogli pronai tragove to su ih tvoje stope prije tri stoljea
ostavile na dnu ovoga podzemnog mraka. Briljivo si pazio da i drugima omogui
promatranje svih tih uda. Urezano na svakoj novoj etapi, tvoje ime vodi
putnika, tvojeg smionoga sljedbenika, ravno k cilju. U samom sreditu naeg
planeta bit e ono zasigurno opet ispisano tvojom vlastitom rukom. Pa dobro, i
ja u svoje ime upisati na tu posljednju granitnu stranicu! A ovaj rt na obali
podzemnog mora, koje si ti prvi ugledao, neka se odsad zauvijek zove Saknussem-
mov rt!"
Tako je otprilike glasio ujakov sveani govor, a ja osjetih da i mene obuzima
oduevljenje kojim su odisale njegove rijei. U grudima mi se rasplamsao neki
unutranji ar! Sve sam zaboravio, i opasnosti puta i neizvjesnost povratka.
Poelio sam i ja uiniti ono stoje netko drugi prije mene uinio. Nita mi se u
tom trenutku nije inilo nemoguim!
"Naprijed, idemo dalje!" srano povikah.
Ve sam pojurio prema mranom hodniku, kad me profesor zaustavi. On, uvijek
nagao i neobuzdan, savjetovao me ovaj put na strpljivost i pribranost.
"Najprije se vratimo naem dobrom Hansu," ree, "i do-vucimo splav do ovog
mjesta."
Teka srca posluah tu zapovijed te se brzo spustih medu stijene na obali.
"Znate li, ujae," rekoh, idui uz njega, "da smo sve dosad imali izvanrednu
sreu!"
"Misli?" uzvratio je profesor, osmjehujui se.
"Bez svake sumnje," nastavio sam. "to je najudnije, ak i ona strana oluja
nam je pomogla u pronalaenju pravog puta. Bog je blagoslovio! Dovela nas je
ive i zdrave natrag na ovu obalu, s koje bi nas lijepo vrijeme zauvijek bilo
udaljilo! Zamislite samo to bi od nas bilo da smo pramcem udarili u junu obalu
ovog nepreglednog mora? Nikad ne bismo bili ugledali Saknussemmovo ime, ve bi
jo uvijek lutali negostoljubivom obalom, u bezuspjenoj potrazi za izlazom."
"Da, moj dragi Axele, Doista, kao da nas je neka providnost, makar i protiv nae
elje, vodila natrag na sjever i to ravno prema otkriu Saknussemmova rta. Moram
rei da je to vie nego udno i daleko iznad mojih mogunosti prosudbe. Pa, ako
je sve to i bila samo sluajnost, onda je ona doista udesna!"
"Nije ni vano! Nije na nama da tumaimo uzroke dogaajima, ve trebamo
iskoristiti njihove posljedice!"
"Svakako, mome, ali ako mi doputa..." htio je nastaviti oduevljeni profesor.
"Oprostite mi, ujae, ali ja tono vidim to e se dogaati ubudue. Opet emo
krenuti sjevernim putem. Proi emo ispod sjevernih dijelova Europe, ispod
vedske, Rusije, Sibira i tko zna ega jo, umjesto da se zakopamo pod vrue
afrike ravnice i pustinje ili uronimo ispod valova oceana. A to je sve to u
ovom trenutku elim znati. Drugo me ne zanima. Dozvolite da krenemo. Nebo e nas
voditi!"
"Da, Axele, ima potpuno pravo. Sve e biti bolje, jer naputamo ovo ravno more
koje nas ne moe dovesti u dubine. Sputat emo se sve vie i vie i neprekidno
silaziti, sve do samog kraja! Zna li, dobri moj djeae, da do sredita Zemlje
moramo prijei jo samo pet tisua milja!"
"Pih," uzviknuo sam samouvjereno, "ta udaljenost gotovo da nije vrijedna
spomena! Samo poimo to prije!"
Taj suludi razgovor trajao je sve dok nismo stigli do naeg strpljivog i
smirenog vodia. Zatekli smo sve spremno za polazak. Svi zaveljaji bijahu ve
utovareni. Ukrcali smo se, razapeli jedro, a Hans usmjeri splav prema Saknus-
semmovu rtu, ne udaljavajui se od obale.
Vjetar je bio vrlo nepovoljan za plovilo koje mu nije moglo ploviti ususret.
Naa splav mogla je uspjeno ploviti samo s vjetrom u krmu. Zato smo neprestano
morali koristiti okovane tapove, kojima smo se odguravali naprijed.
Uzalud smo traili uokolo. Nigdje nije bilo prolaza, nigdje ni traga nekom
drugom hodniku. Bio sam potpuno razoaran. Ali tako eljnog nastavka putovanja,
nisu me mogle zaustaviti nikakve zapreke. Kleknuh na koljena i pogledah pod
kamen. Nigdje pukotine, nigdje otvora. Zatim sam pogledao iznad bloka. Opet ista
granitna prepreka! Hans je sa svjetiljkom u ruci istraivao zidove hodnika, ali
sve je bilo uzalud. Morali smo napustiti svaku nadu da emo ovuda proi.
Sjedoh na tlo, a ujak je ljutito i bespomono hodao tamo--amo. Bio je potpuno
razoaran.
"Ali," uzviknuh nakon nekoliko trenutaka oajavanja, "kuda je onda proao Arne
Saknussemm?"
"Doista, zar su ga mogla zaustaviti ova kamena vrata?" uzvratio je ujak.
"Ne, tisuu puta ne," ivo uzviknuh. "Taj komad stijene iznenada je zatvorio
ovaj prolaz, nakon nekog potresa ili uslijed magnetskih pojava koje su esto
znale snano uzdrmati utrobu Zemlje. Mnogo je godina prolo od Saknus-semmova
povratka do pada ovog kamena. Zar nije oito da je ovim hodnikom nekad
protjecala lava i da su eruptivne tvari ovuda slobodno prolazile? Pogledajte ove
nedavno nastale pukotine, koje su izbrazdale granitni strop, nainjen od
nanesenih kamenih gromada, kao daje ruka kakva diva radila na toj podzemnoj
graevini. Jednog dana, nakon nekog vrlo snanog potresa, ta gromada koja se
isprijeila na naem putu i koja je zasigurno neko inila neku vrstu
nadstrenice, skliznula je dolje do tla i zakrila prolaz. Dakle, na tu
neoekivanu prepreku Saknussemm nije ni mogao naii. Ako je mi ne uspijemo
ukloniti, nismo ni dostojni proboja do sredita Zemlje!"
Eto, tim sam se otrim rijeima obratio ujaku. itava je profesorova dua bila
prela u mene. Svega me ispunio duh otkria. Potpuno sam zaboravio na prolost;
prezirao sam budunost. Na povrini ovog okrugloga nebeskog tijela, kojemu sam
se zavukao u grudi, za mene vie nita nije postojalo: ni gradova, ni sela, ni
Hamburg, ni Konigstras-se, ni moja sirota Grauben koja sigurno misli da sam
zauvijek izgubljen u utrobi Zemlje.
"Pa dobro," vikao je ujak. "Uzmimo alat u ruke. Na bilo koji nain, prokopat
emo sebi put i sruiti te zidove!"
"Ova je stijena prevelika i preteka da bi je razbili pomou obinog alata,"
uzvratio sam.
"to emo onda?"
"Kao to rekoh, beznadno je pokuavati obinim alatom."
"Dakle, to predlae?"
"to drugo, nego barut, minu! Minirajmo stijenu i digni-mo u zrak zapreku to
nam se isprijeila na putu!"
"Barut?!"
"Da, treba otkinuti samo jedan kraj stijene!"
"Na posao, Hans! "vikne ujak.
Islananin ode do splavi i odmah se vrati s velikim krampom, te njime pone
kopati rupu za minu. Nije to bilo nimalo lako. Trebalo je iskopati rupu,
dovoljno veliku da se u nju stavi pedeset funti eksplozivnog pamuka, kojemu je
eksplozivna mo etiri puta jaa nego topovskom prahu.
Bio sam jako uzbuen. Dok je Hans kopao, pomagao sam ujaku u pripravljanju dugog
stijenja koji je bio nainjen od vlanog praha, umotanog u platnenu cijev.
"Proi emo!" samouvjereno sam uzviknuo.
"Proi emo," ponovio je ujak, tapajui me po leima.
Oko ponoi, na je minerski posao bio posve dovren. Naboj od eksplozivnog
pamuka bio je zakopan u svoju jamu, a stijenja je, prolazei kroz itav hodnik,
dopirao do izvan spilje.
Sad je bila dovoljna jedna jedina iskra da izazove eksploziju.
"To emo sutra," odluio je profesor.
Morao sam se s time pomiriti i ekati jo dugih est sati.
"Hajde, djeae moj!" rekao mi je ujak. "I neka ti Nebo bude na pomoi. Ali
smjesta se vrati k nama. Nestrpljivo emo te oekivati."
"Ne brinite, ujae," uzvratio sam, "svoju u zadau obaviti na vrijeme."
Nakon tih rijei, uputio sam se prema otvoru hodnika. Srce mije divlje tuklo.
Otvorio sam svjetiljku i primio kraj stijenja koji se dotle protezao.
Profesor, koji je sve to pratio sa splavi, u ruci je drao kronometar.
"Jesi li spreman?" povikao je. "Spreman sam." "Onda pali, mome!"
Pribliio sam plamen stijenju, koji je zapucketao, zaiskrio se i poeo itati
poput zmije. Okrenuo sam se i, trei to sam bre mogao, vratio se na obalu.
"Ukrcaj se, djeae. Hans, brzo na puinu," vikao je ujak.
Hans nas snanim zamahom svojeg tapa odgurne od obale. Splav se brzo udaljila
za nekih dvadeset fatoma.
Bio je to uzbudljiv trenutak, prepun neizvjesnosti. Profesor je pozornim
pogledom pratio pomicanje kazaljke na kronometru.
"Jo samo pet minuta," rekao je tihim glasom. "Jo etiri. Jo tri...."
Moje ubrzano bilo tuklo je stotinu puta u minuti.
"Jo dvije, jedna! Hajde, granitna goro, srui se pod ovjejom rukom!"
Sto se tada dogodilo? Mislim da uope nisam uo prasak eksplozije. Ali, stijene
su pred mojim oima odjednom potpuno izmijenile svoj oblik. Otvorie se kao
kakav zastor.
DIVOVSKI MAJMUN
Bilo je teko odrediti koliko je sati, ali na osnovi kasnijih prorauna mogu
procijeniti da je bilo oko deset naveer.
Leao sam potpuno oduzet, u nekakvom polusnu, tijekom kojeg su me proganjala
stravina privienja. udovita morskih dubina stajala su uz bok monom
mastodontskom pastiru. Ogromne ribe i ivotinje kao da su se zdruile u neku
stranu drubu.
Splav je iznenada zaokrenula, zavrtjela se, uletjela u neki drugi prolaz, u
kojem je mrak odmijenila udna jednolina svjetlost. Strop su prekrivali
upljikavi stalaktiti, zaogrnuti parom sjajnom poput mjeseine, koja je to
sablasno svjetlo bacala na nae mrave i ispijene likove. to smo vie ulazili u
taj hodnik, svjetlost je postajala sve jaa, a strop se uzdizao. Napokon, nali
smo se u nekakvoj vodenoj spilji, iji je visoki strop nestajao u osvijetljenim
oblacima!
Neko nam je maleno udubljenje omoguilo da predahnemo i odmorimo naa iscrpljena
tijela.
Ujak i vodi kretali su se poput mjeseara. Bilo me je strah probuditi ih,
znajui kakve opasnosti prijete mjesearima, ako ih se naglo trgne iz sna. Sjeo
sam pored njih i bez rijei gledao.
Odjednom sam primijetio kako se u daljini neto kree. Oi mi se nisu mogle
odvojiti od toga. ini se daje lebdjelo iznad vode, pribliavajui se pomou
neega to je sliilo veslima. Gledao sam irom otvorenih oiju. To je moralo
biti neto udovino.
Ali to?
Bio je to veliki "krokodilski morski pas" kakvog su opisali pioniri geologije.
Pribliavao mi se, velik poput kita, razjapljenih ralja i divovskih oiju.
Pogled mu je bio vrsto prikovan za mene. Neki udan osjeaj govorio mije da me
odabrao za svoju rtvu.
Pokuao sam ustati, pobjei negdje, ali koljena su mi klecala, a noge strahovito
drhtale. Gotovo sam se onesvijestio. udovite je i dalje prilazilo. Ujak i
vodi nisu niti pokuavali pobjei.
Uz udnu buku, kakvu nikad prije nisam uo, zvijer je napokon dola do mene.
eljusti su joj bile razjapljene najmanje sedam stopa, a ralje tako velike da su
mogle progutati cijeli amac prepun ljudi.
Kad mi se pribliio na nekih deset stopa, otkrio sam da su to ralje morskog psa,
iako je ostatak tijela pripadao krokodilu.
Ta je osobina uskoro pokazala svoje nedostatke. Da bi nas epao, morao se
okrenuti na leda, zbog ega su mu noge bespomono lamatale zrakom.
Smijao sam se, iako pred samim raljama smrti!
Ali ve sljedeeg trenutka bacio sam se u unutranjost spilje, preputajui
svoje nesretne suputnike njihovom usudu! Spilja je bila duboka i turobna. Nakon
pretranih nekih stotinu metara, zastao sam i osvrnuo se uokolo.
Cijeli pod, sastavljen od pijeska i malahita, bio je prekriven svjee oglodanim
kostima gutera, riba i sisavaca. Dua mi se ispunila stravom, a cijelo mije
tijelo drhtalo u groznici. Doslovno sam, kao u onoj staroj poslovici, iz posude
za peenje pao u vatru. Ovu jazbinu nastavala je neka zvijer jo vea i
strasnija od krokodilskog morskog psa.
to poduzeti? Ulaz u spilju uvalo je jedno udovite, dok je unutranjost
zaposjelo drugo, jo strasnije. Bijeg je bio nemogu!
Preostalo je samo jedno. Moram pronai neki zaklon, dovoljno malen da udovita
u njega ne mogu prodrijeti. Oajniki sam traio uokolo i napokon otkrio
udubljenje u stijeni, u koje sam se uvukao s nadom da u se u njemu moi barem
malo pribrati.
Kleknuvi na zemlju, drhtao sam, iekujui. Nijedan ovjek ne moe zadrati
pribranost za vrijeme zemljotresa, ili kad zaprijeti eksplozija parnog kotla ili
ubojitog torpeda. Kako sam mogao zadrati hrabrost, znajui kakva me grozna
sudbina iekuje?
Proao je jedan sat. Cijelo vrijeme izvan spilje se ula neka udna tutnjava.
to se dogodilo mojim nesretnim suputnicima? Nisam to mogao istraiti. Morao sam
se brinuti za svoj opstanak.
Odjednom, ui mi ispuni urlik koji kao da je dolazio od stotinu zavaenih
medvjeda. Bilo ga je strano sluati. A tada sam ugledao...
Nikad, dok sam iv, neu zaboraviti tu groznu pojavu.
Bio je to divovski majmun!
Visok gotovo petnaest stopa, prekriven raupanim ta-mnosmeim krznom, iao je u
mojem pravcu. Imao je goleme noge, a ruke su mu bile dugake kao tijelo. Zubi su
mu bili tanki, dugaki i iljati, veliki kao mamutove kljove.
Iznenada je zastao. Srce mi je poelo divlje udarati, jer sam shvatio da me to
grozno udovite nanjuilo i sada krvavim oima pokuavalo otkriti moje
sklonite.
Prisjeajui se davno steenog znanja, koje sam uvijek smatrao blagoslovom, iako
mi je sada sliilo prokletstvu, dosjetio sam se pravoj istini. Bio je to Ape
Gigans, preddi-luvijalni gorila.
Da! To odvratno udovite, nekim udom zatoeno u utrobi Zemlje, bilo je predak
opasnih stanovnika afrikog kontinenta.
Divlje je pogledavao uokolo, u potrazi za neim - bez sumnje, upravo za mnom.
Bio sam siguran daje sa mnom svreno. Vie nije bilo nikakve nade u spas.
U tom trenutku, kad su mi se oi ve sklapale u oekivanju smrti, sa ulaza u
spilju zaula se neka udna buka. Okrenuvi se u tom smjeru, gorila je oito
otkrio nekog protivnika primjerenijeg njegovoj veliini i snazi. Bio je to
krokodilski morski pas koji je, najvjerojatnije se zasitivi mojim prijateljima,
krenuo u potragu za novim plijenom.
Gorila je u obrani s poda dohvatio kost dugu preko osam stopa i tom savrenom
toljagom zadao snaan udarac divljoj zvijeri, koja se propela i cijelom teinom
pala na svojeg napadaa.
Zapoela je strana borba, koju je nemogue opisati. U svakom sluaju, ja nisam
ekao da bi se osvjedoio o pobjedniku. Znajui da sam ja pravi razlog tog
dvoboja, odluio sam se to prije maknuti izvan domaaja pobjednika. Iskrao sam
se iz svojeg sklonita i, puui uz zid, poeo se iskra-dati prema izlazu iz
spilje.
Ali nisam daleko odmakao, kad se iza mene zaula strana rika. Pobjednik je
slavio svoju pobjedu.
Osvrnuo sam se i vidio divovskog majmuna, cijelog oblivenog krvlju, kako
zakrvavljenih oiju kree za mnom, rairenih nosnica iz kojih je izbijala para.
Navratu sam osjeao njegov vru i zaudarajui dah. I, prestraeno poskoivi,
probudih se iz komarnog sna.
Da, sve to bilo je samo san. Jo uvijek sam bio na splavi, uz ujaka i vodia.
Nisam odmah osjetio olakanje, jer su mi pod utjecajem grozne none more,
osjetila bila posve umrtvljena. Ipak, nakon nekog vremena poeo sam se
smirivati. Prvo mi se povratio sluh. Napeto sam oslukivao, ali posvuda je
vladala tiina. Nakon grmljavine vode koja je protjecala spiljom, uslijedila je
potpuna tiina.
Napokon je do mene dopro jedva ujan ujakov apat:
"Axele, djeae, gdje si?"
"Tu sam," jedva sam prozborio.
"Dakle, vidi li to se dogodilo? Mi se penjemo."
"Dragi ujae, to mislite time rei?" upitao sam, jo uvijek zbunjen.
"Da, kaem ti da se penjemo i to vrlo brzo. Nae je sputanje prestalo!"
Ispruih ruku i, uz malo potekoa, uspjeh dotaknuti zid. Ruka mi se odmah
oblila krvlju. Koa mi se oderala do mesa. Penjali smo se strahovitom brzinom.
"Dajte baklju! Baklju!" divlje je povikao profesor. "Moramo je upaliti."
Hans ju je, nakon mnotva bezuspjenih pokuaja, tekom mukom ipak uspio
upaliti. Iako se plamen zbog naeg uspinjanja povio odozgo dolje, svjetlo je
bilo dosta jako da rasvijetli okolinu. Sad smo se mogli koliko-toliko svojim
oima osvjedoiti u pravu istinu.
"Upravo kako sam mislio," ree ujak, nakon nekoliko trenutaka utnje. "Nalazimo
se u uskoj jami, kojoj promjer ne iznosi ni etiri fatoma. Poto su vode velikog
podzemnog mora dospjele do dna provalije, sad se vraaju na svoju razinu uz ovaj
ogromni procjep, nosei nas sa sobom."
"To mogu vidjeti," tuno sam odgovorio. "Ali gdje ovaj procjep zavrava i eka
li nas iza toga ponovni pad?"
"O tome ne znam nita vie od tebe. Znam samo da moramo biti spremni na najgore.
Penjemo se strahovito brzo. Po mojoj procjeni, ta brzina iznosi po prilici dva
fatoma u sekundi, odnosno sto i dvadeset fatoma na minutu ili vie od tri lige
na sat. Uz takvu brzinu, moemo oekivati da emo vrlo brzo doznati svoju
sudbinu."
"U to nema sumnje," uzvratio sam. "Mene zasad mnogo vie brine ima li ova jama
izlaz! Jer ako ona zavrava granitnim stropom, bit emo zgnjeeni komprimiranim
zrakom ili razbijeni u atome prigodom udara u strop. Meni se ve ini da zrak
postaje gui. Sve tee diem."
Moda mi se to doista samo priinjalo, ili se moglo pripisati brzini kretanja,
ali sam u pluima osjeao snaan pritisak.
"Axele," mirnim glasom odgovori profesor, "mi se nalazimo u gotovo beznadnom
poloaju, ali ima nekoliko izgleda za spas, i ja sam o njima razmiljao dok si
ti spavao. Kao to moemo svakog trena poginuti, tako se isto moemo svakog
trena spasiti. Stoga se moramo pripremiti na sve to nam se moe dogoditi."
"Ali, to jo moemo uiniti?" uzviknuo sam. "Zar nismo posve bespomoni!?"
"Ne! Dok ima ivota, ima i nade. Napokon, jedno moemo uiniti. Moemo jesti i
tako obnoviti izgubljenu snagu, kako bismo se mogli suoiti s pobjedom ili
smru."
Na te rijei zbunjeno pogledah ujaka. Ono to mu dugo nisam htio povjeriti
trebalo je napokon rei. Ipak, jo uvijek sam oklijevao.
"Jesti?" ponovih nemarno, kao da mi se odjednom nigdje ne uri.
GLAD
Dugo gladovanje pretvara se u ludilo! Mozak ne dobiva potrebnu hranu i matu
poinju ispunjavati svakojake fantastine misli. Nikad dosad nisam spoznao to
glad uistinu znai. Sad su postojali svi izgledi da u to napokon doznati.
Pa ipak, prije tri mjeseca mogao sam ispriati svoju groznu priu o gladi, kako
sam je onda shvaao. Kao djeak esto sam znao poduzimati izlete u susjedstvo
profesorove kue.
Ujak se uvijek ponaao proraunato, po uhodanom redoslijedu. Tako je vjerovao
da, pored dana namijenjenih odmoru i radu, jedan dan mora biti posveen
razbibrizi. Sukladno tome, srijedom mije bilo doputeno initi to me volja.
Kako sam oduvijek usklaivao korisno s doputenim, moja je najdraa razbibriga
bilo obilaenje ptijih gnijezda. Imao sam jednu od najboljih zbirki ptijih
jaja u gradu. Bila su precizno razvrstana i pohranjena ispod staklenih pokrova.
Postojala je uma do koje sam, ako bih se uspio probuditi u ranu zoru i uhvatiti
tramvaj, mogao doi do jedanaest sati ujutro. Tu sam mogao po volji prikupljati
biljke i kamenie. Ujak je uvijek volio kad bih mu donio nove primjerke za
herbarij i geoloke uzorke za ispitivanje. Kad bih napunio vreicu, kretao sam u
potragu za gnijezdima.
Nakon otprilike dva sata tekog rada, jednog sam dana sjeo uz potok, kako bi
pojeo svoj maleni, ali okrepljujui objed. Kako mi sjeanje na te kuhane
kobasice, branjavi kruh i pivo sada tjera vodu na usta! Za jedan takav objed
sad bih dao sva bogatstva ovog svijeta. Ali, vratimo se mojoj prii.
Dok sam tako sjedio, odmarajui se, gledao sam prema ruevinama starog dvorca
to se nalazio u blizini. Ti ostaci nekadanjeg monog, brljanom obraslog
zdanja, sad su se malo-pomalo sve vie uruavali.
Dok sam tako gledao, ugledah dva orla kako krue oko vrha kule tog dvorca.
Uskoro sam sa zadovoljstvom otkrio da im se tamo nalazi gnijezdo. U svojoj
zbirci jedino jo nisam imao jaja domaeg orla i velike sove.
Brzo sam donio odluku. Na bilo koji nain, moram se doepati vrha tog tornja.
Priao sam blie i uao medu ruevine. Staro stubite sruilo se prije mnogo
godina. Vanjski su zidovi, meutim, bili glatki i bez izboina. Tuda se nisam
mogao uspeti, osim ako se usput ne pomognem brljanom kao osloncem. Meutim, to
se uskoro pokazalo nemoguim.
Ostao je jo jedino dimnjak, koji se jo uvijek uzdizao do vrha graevine.
Odluio sam pokuati uspeti se njime. Bio je uzak, nepravilno graen, i uspon
nije trebao biti preteak. Svukao sam kaput i zavukao se u dimnjak. Pogledavi
gore, na njegovu kraju sam vidio otvor kroz koji se naziralo nebo.
Uspinjao sam se pomou ruku i koljena. Napredovao sam sporo, ali kako sam svako
malo nailazio na izboine koje su mogle posluiti za odmorite, uspon je bio
relativno lagan. Tako sam svladao prvu polovicu njegove ukupne visine. Dimnjak
se sada poeo suivati. Bilo je sve tjenje i napokon sam se zaglavio. Vie se
nisam mogao uspinjati.
Unato ovako podmuklom napadu, ujak je samo slegnuo ramenima i potpuno utonuo u
svoje misli.
Proao je jo jedan sat. Osim malog porasta topline, nita se drugo nije
promijenilo u naem poloaju. Konano ujak prekine utnju.
"Dakle, Axele, moj djeae," gotovo veselo je rekao. "Treba se odluiti."
"Odluiti? U vezi s im?" iznenaeno sam upitao.
"U vezi s ovim. Po svaku cijenu moramo obnoviti snagu. Ako, tedei taj ostatak
hrane, nastojimo produiti ivot za nekoliko sati, svi emo brzo posve
oslabiti."
"Da, do kraja," promrmljao sam. "Iako na to neemo morati dugo ekati."
"Ali, ukae li nam se prilika za spas i bude li potrebno neto uiniti, kako
emo za to smoi snage ako oslabimo od gladi?"
"Ali ujae, progutamo li ovaj komad mesa, to e nam ostati?"
"Nita, dragi moj Axele, nita. Ali, hoe li ti initi bolje, bude li ga jeo
oima. Rasuuje kao ovjek bez volje, bez energije!"
"Dakle," uzviknuo sam tako bijesno da se to ne moe opisati, "ne elite mi
valjda rei da vi jo niste izgubili svaku nadu!"
"Naravno da nisam," hladno odgovori profesor.
"to, zar jo vjerujete da e nam se pruiti prilika za spas?"
"Dok ima ivota, ima i nade. Axele, preklinjem te da prihvati da, sve dok mu
srce tue i dokle god u njemu ijedan mii igra, ne doputam biu obdarenom
darom rasuivanja da se prepusti oaju."
VULKANSKO DRIJELO
ovjek je tako neobine grade daje njegovo zdravlje zapravo stanje posve
negativnog karaktera. im jednom utai glad, vie ne moe ni zamisliti muke koje
ona izaziva. Te muke razumljive su jedino za vrijeme gladovanja. Nekom tko nikad
nije bio izloen tim patnjama posve je uzaludno pokuavati ih opisati.
Tako je i nama, nakon dugog posta, par zalogaja dvopeka i komadi usoljenog mesa
uklonilo sve prijanje muke.
No, nakon tog obroka svaki se od nas zamislio. Na stoje mislio Hans, taj ovjek
s krajnjeg Sjevera koji se preputao sudbini stanovnika Orijenta? To mi nikako
nije uspijevalo dokuiti. Moje su misli bile ispunjene uspomenama na prolost,
na povrinski svijet, koji nikad nisam smio naputati. Pred oima su mi
promicale slike kue u Konigstrasse, moje jadne Graiiben, dobre Marte. Kroz
stijene je do nas dopirala potmula tutnjava, od koje mi se inilo kao da ujem
buku zemaljskih gradova.
Ujak je, neprestano obuzet znanstvenim mislima, s bakljom u ruci ispitivao
sastav zidova tunela. Paljivim prouavanjem razliitih slojeva koji su se
nizali jedan iznad drugog, nastojao je utvrditi na poloaj prema vremenskoj
karti ispisanoj na tom geolokom atlasu. Njegovi prorauni ili, bolje rei,
njegove pretpostavke mogle su biti tek pribline. Ali, znanstvenik ostaje
znanstvenik, ako samo moe sauvati prisebnost. A kod profesora Lidenbrocka ta
je vrlina, svakako, bila osobito razvijena.
Dok sam tako sjedio okruen tiinom, uo sam ga kako mrmlja geoloke izraze.
Kako sam o tome dosta znao i bio svjestan znaaja njegovih prouavanja, poeo
sam ih sa zanimanjem pratiti, unato brigama zbog poloaja u kojem smo se
nalazili.
"Eruptivni granit," govorio je za sebe. "Jo smo u primitivnom razdoblju, ali se
penjemo, sasvim se sigurno penjemo, bez zastajanja! Tko zna? Tko zna?"
Jo uvijek se nadao. Opipao je rukom okomiti zid tunela, a nakon nekoliko minuta
nastavio:
"Eto gnajsa, eto tinjeva kriljca. Dobro. Doskora e se pojaviti tlo
prijelaznog razdoblja, a onda..."
Stoje time htio rei? Zar moe izmjeriti debljinu Zemlji-ne kore koja nam je
visjela nad glavom? Raspolae li sredstvima pomou kojih bi to mogao uiniti?
Ne.
Manometra nije bilo, a tu spravu nita nije moglo nadomjestiti.
Dok smo se dalje uspinjali, temperatura je jako rasla, te sam osjeao kako me
oblijeva uareni zrak. Nikad prije nisam doivio takvu vruinu. Zacijelo se
mogla usporediti s vruim zrakom koji se iri talionicama za vrijeme taljenja
eljeza. Malo po malo, morali smo Hans, ujak i ja skinuti kapute i prsluke. Vie
ih nismo mogli podnijeti na sebi. ak je i najlaka odjea izazivala
neugodnosti, gotovo bih rekao i bol.
"Ne penjemo li se moda prema nekom usijanom ognjitu?" povikah kad sam shvatio
da se vruina ne prestaje pojaavati."
"Ne, ne," odgovorio je ujak. "To je nemogue, posve nemogue!"
"Ali, ipak," rekoh, dodirujui rukom zid tunela, "ovaj je zid doslovno uaren."
Nakon tih rijei, kako je zid doista bio crven od usijanja, spustih ruke u vodu,
kako bi ih ohladio. Ali morao sam ih odmah trgnuti natrag, uz bolan uzvik.
"Voda je vrela!" kriknuo sam.
Profesor mi ovaj put odgovori samo bijesnom kretnjom. Vjerojatno je u mislima
bio blizu donoenja konanog rjeenja svojih promatranja.
Ali ja vie nisam bio sposoban pratiti njegova istraivanja. Spopao me uasan
strah kojega se vie nisam mogao rijeiti. Mogao sam se nadati samo katastrofi,
katastrofi ije dosege nikakva bujna mata nije mogla zamisliti. Jedna u poetku
nejasna i neodreena misao pretvarala se u mojem mozgu u potpuno sigurnu
injenicu.
Tjerao sam je od sebe, ali ona se uporno vraala. Nisam se usudio jasno je
oblikovati. Bila je tako zastraujua da sam ju se jedva usudio tiho proaptati
sebi u bradu.
Pa ipak, neka nehotina opaanja ubrzo je pretvorie u vrsto uvjerenje. Pri
slaboj svjetlosti baklje opazio sam u granitnim slojevima neke promjene. Po
svemu sudei, nadolazila je neka udna i zastraujua prirodna pojava, u kojoj
je znaajnu ulogu imao elektricitet. A ta strana vruina, ta vrela voda!...
Odluih pogledati kompas.
Kao daje poludio!
Da, igla je kao luda skakala od pola do pola, u iznenadnim i brzim skokovima,
vrtjela se u jednom smjeru, da bi se odmah zatim vraala u suprotnom, tako daje
pogled na nju izazivao vrtoglavicu.
Dobro sam znao da, prema ope prihvaenim teorijama, mineralna kora zemaljske
kugle nikad nije u stanju potpunog mirovanja.
NAPOKON SUNCE!
Kad sam ponovno otvorio oi, osjetio sam da me vodie-va ruka vrsto stee za
pojas. Drugom je rukom pridravao ujaka. Nisam bio teko ranjen, ali sam bio
prekriven masnicama i ubojima.
Napokon sam smogao snage osvrnuti se uokolo. Otkrio sam da leim na obronku
nekog brijega, niti dva metra od provalije, u koju bih se bio survao, da sam se
samo malo pomaknuo. Hans me spasio od smrti, dok sam se one-svijeten kotrljao
po vanjskoj strani kratera.
"Gdje smo?" zbunjeno upita ujak, koji kao daje bio potpuno razoaran povratkom
na povrinu.
Vodi jednostavno slegne ramenima, u znak da ne zna.
"Na Islandu?" upitah.
"Nej," odgovori Hans.
"Kako to misli!" povie profesor. "Otkud to zakljuuje."
"Hans se vara!" rekoh, pridiui se.
Nakon bezbrojnih iznenaenja, koja smo doivjeli na tom putovanju, sad nas je
doekalo jo jedno. Oekivao sam da u vidjeti stoasti brijeg pokriven vjenim
snijegom, usred neplodnih pustinja polarnog kruga, obliven blijedim zrakama
polarnog sunca negdje daleko, dalje od najdaljih poznatih sjevernih irina.
Nakon izvrsna ruka, koji se sastojao od voa i svjee vode, krenusmo prema luci
Stromboli. Rei pravu istinu o tome kako smo zapravo stigli na otok inilo nam
se nerazborito, jer bi Talijani, praznovjerni kakvi ve jesu, sigurno pomislili
da smo vragovi, koje je vulkan izbacio iz samog pakla. Morali smo se stoga
pomiriti s tim, da ovdje proe-mo kao skromni brodolomci. To je svakako bilo
manje slavno i romantino, ali zato mnogo sigurnije.
Dok smo hodali, uo sam ujaka kako mrmlja:
"Ali kompas! Kompas je pokazivao sjever. Kako to protumaiti?"
"Bogami, najbolje e biti da se ne uputamo ni u kakva tumaenja," rekoh oholo.
"Tako e biti mnogo lake."
"Taman! Kako bi to bilo, kad profesor s Johannaeuma ne bi znao pronai uzrok
jednoj kozmikoj pojavi!"
Govorei tako ujak je, onako polugol, s konatom torbom o pasu i s naoalama na
nosu, opet postao strani profesor mineralogije.
Jedan sat nakon to smo napustili maslinike, stigli smo u luku San Vincenzo. Tu
je Hans zatraio svoju plau za trinaesti tjedan slube, koja mu je odmah bila
isplaena, uz srdaan stisak ruke.
Ako on u tom asu, moda, i nije posve dijelio nae sasvim prirodno uzbuenje,
ipak je neobinom kretnjom izrazio svoje osjeaje.
Vrcima prstiju lagano nam je obojici stiskao ruke i smijeio se.
KRAJ PUTOVANJA
Ovo su zavrne rijei prie u koju nee, moda, povjerovati ak ni oni ljudi
koji se inae niemu ne ude. Ali ja sam se ve unaprijed oboruao protiv
ljudske nevjerice.
Strombolski ribari primili su nas vrlo lijepo, smatrajui nas nesretnim
brodolomcima. Dali su nam odjeu i hranu. Nakon ekanja od etrdeset i osam
sati, 30. rujna, jedan nas je maleni brodi odvezao do Messine, gdje smo dva-tri
dana sa zadovoljstvom predahnuli i oporavljali se od svih pretrpljenih napora.
U petak, 4. listopada, ukrcali smo se na parobrod Voltu-rne, potanski brod
francuske imperijalne linije Imperial Messageries, i nakon tri dana stupili na
kopno u Marseil-leu. Jedino to nas je tada jo muilo, bila je pomisao na na
prokleti kompas. Ta neobjanjiva stvar s kompasom nije mi dala mira ni danju ni
nou. Uveer 9. rujna stigli smo u Hamburg.
Neu opisivati Martino zaprepatenje ni Graubeninu radost.
"Sad kad si uistinu postao junak, Axele," rekla mi je, "vie me nee morati
ponovno ostavljati."
Pogledao sam je. Plakala je od sree.
italac moe samo zamisliti kakvo je uzbuenje u cijelom Hamburgu izazvao
povratak profesora Lidenbrocka. Zahvaljujui Martinoj brbljavosti, vijest o
njegovu odlasku u sredite Zemlje ve se bila proula po itavu svijetu.
Istina, ve tada nitko nije htio u nju povjerovati, a kad su ga ljudi ponovno
ugledali iva i zdrava, jo su manje vjerovali.
Ali Hansova prisutnost i razliite obavijesti s Islanda malo su pomalo
promijenile javno miljenje.
Moj je ujak na koncu postao velik ovjek. to se mene tie, bio sam neak toga
velikog ovjeka, a i to je ve neto. Grad Hamburg u nau je ast priredio
veliku sveanost. U Johannaeumnu se odrala javna sjednica na kojoj je profesor
opisao itavo svoje putovanje. Preutio je samo onu stvar s kompasom. Isti dan
predao je gradskom arhivu Saknus-semmov dokument i ujedno izjavio da uveliko
ali to mu okolnosti, jae od njegove volje, nisu dopustile probiti se tragom
islandskog putnika sve do sredita Zemlje. Unato svoj slavi ostao je skroman, a
to mu je samo podiglo ugled.
Tolike poasti morale su mu, nuno, priskrbiti mnogo neprijatelja. Takvih je,
naravno, bilo. Kako su njegove teorije, poduprte nekim neosporivim injenicama,
bile oprene opeprihvaenom znanstvenom stavu o sredinjoj vatri, svoje je
postavke iznio pismeno i usmeno, suprotstavivsi se tako mnogim znanstvenicima
irom svijeta. Iako ja jo uvijek vjerujem u teoriju o postojanju uarene
Zemljine jezgre, priznajem da bi neke okolnosti, ije smo postojanje mi za
vrijeme svojeg putovanja tek naslutili, mogle utjecati na izmjene dosadanjih
stavova o toj prirodnoj pojavi.
Dok se o tome posvuda u znanstvenim krugovima ustro raspravljao, ujaka je jedan
dogaaj jako pogodio i raalostio. Unato svim njegovim naporima da ga od toga
odgovori, Hans je ipak odluio napustiti Hamburg. ovjek kojemu smo tako puno
dugovali nije dozvolio da mu se do kraja pokuamo oduiti. Obuzela ga je duboka
enja za njegovim islandskim domom.
"Farval," rekao je jednog dana i s tim kratkim pozdravom otputovao za Revkjavik,
kamo je ubrzo sretno stigao.
Bili smo se duboko vezali za tog naeg hrabrog lovca na paperje. Unato njegovom
odlasku, znali smo da ga oni ije je ivote spasio nikad nee zaboraviti. vrsto
sam se nadao da neu morati dugo ekati na na ponovni susret.
Na kraju, mogu rei da je na put u sredite Zemlje izazvao veliku senzaciju
irom civiliziranog svijeta. Pria o njemu prevedena je i tiskana na mnogim
jezicima. Sve najuglednije svjetske novine objavile su skraene izvatke sa
najvanijim dijelovima iz njezina sadraja. Ti su izvaci tumaeni, o njima se
raspravljalo, s podjednakim arom su ih napadali i branili ih oni koji su
povjerovali u nae doivljaje i oni koji su ih do kraja ismijavali.
Ipak je sve to bilo prekrasno! Rijetko je tko kao moj ujak jo za ivota mogao
uivati slavu koju je u potpunosti zasluio. ak mu je gospodin Barnum ponudio
veliku svotu novca da svoje putovanje predstavi publici u Sjedinjenim Dravama,
a imam pouzdanu informaciju da lik velikog putnika namjeravaju izloiti i u
uvenom muzeju votanih figura Madame Tussaud!
Ali, jedna gaje stvar neprekidno zaokupljala, nepoznanica zbog koje nikako nije
mogao biti potpuno sretan. Bila je to ona neobjanjiva pojava vezana uz
pokazivanje kompasa, koju nikako nije uspijevao razjasniti. Za znanstvenike
njegovog kalibra svaka neobjanjiva pojava pretvara se u pravu intelektualnu
nonu moru. Ali milostivo Nebo ipak se na kraju pobrinulo da dosegne svu
zasluenu i potpunu sreu.
Jednog dana, dok je ujak sreivao neke uzorke minerala iz svoje zbirke, ja sam
ugledao taj nesretni kompas i paljivo ga prouio.
Ve est mjeseci leao je odbaen i zaboravljen.
... Morem plovi udovite koje unitava brodove. Profesor Aron-nax kree u
potragu za neprijateljem brodovlja i mornara. udovite je od elika i plovi
ispod mora...
Tko je tajanstveni kapetan Nemo, neobine pustolovine ispod povrine morskog
plavetnila, uzbudljivi svijet o kojem niste ni sanjali i sve ostalo e vas
odueviti u ovom najboljem romanu velikog sanjara i genijalnog vizionara Julesa
Vernea ...
Podzemni grad