udo u Olovu - Ivo Andri

Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano.
Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja
visoka, koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i
sest godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija,
teza i cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno.
O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo,
imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i
nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim
licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju,
koja je dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana
danasnjeg, ispunjavalo strahom i gadjenjem.

S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo
sve muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog
djeteta jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko,
i ono ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako
mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je u svemu na majku i njenu zdravu
livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se
zgrci u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena,
uvijek poluotvorenih usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u
mracnim i studenim sobama Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je
bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da
se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je malo, samo najobicnije stvari, i
muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara Bademlicka je lebdila nad
tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila,
mila i presvlacila.

Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala
sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog
jutra pred Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i
odvesti bolesnu kcer Gospinom vrelu kod manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive
odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se
ne vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla,
ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

-- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u
raj, kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce.
Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka
da djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za
povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle
mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala u jednom narocito udesenom plitkom
sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena
svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala
oci, ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i,
misleci da sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu
vec pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih,
koji su, natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i
bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.

Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni u

koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj
sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise
bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad
pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara
uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko
sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska
trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale
konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo
brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je,
iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo
i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je slatko jela. Pruzala se
na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan
babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od
uzbudnjenja. Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je
dugo gledala i mirisala, drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti
kako je kadifast i hladan, zaklopi oci od slasti.

Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg
se muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su
vatre, peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto
za imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A
djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad
crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji
svu noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda
konjsko rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla
nikako da razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.

Sutra u rano jutro odose vrelu.

Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile
mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine.
Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio
basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali
okrugli otvori, kroz koje je padala cudna svjetlost u mlazevima. Koraci su odjekivali i
kameni svod je uvecavao i vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao se od
svodova i umnogostrucen i uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri
govoru. A ta vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah.
Sa zidova i svodova se cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna
srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih ploca dobivala
zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade guranje,
prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena,
druge se skinule sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi i sklopljenih ociju
sapucu molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju grlo, usi i nozdrve. I
svaka je toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju da niko ni od koga ne zazire, kao
da jedna drugu i ne vide. Mlo se poguraju i porjeckaju radi mjesta, pa odmah opet
zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni
svak o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne gubi nikad i nigdje
svoje prvenstvo.

Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spusta
u vodu, kao da zeli da se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha, ona bi sjela na
dno. I ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u zivotu nije vidjela toliko vode ni
cula toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi usnila da je zdrava, da moze da
hoda i trci, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu
poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve
vece daljine cula je glasove zena oko sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze
cvrsce vjedje, ali golicanje ne prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih
okruglih rupa na svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i
dizala se vodena para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je isla
pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s naporom da se
dize iz vode. Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju, pridrzavaju je sve
slabije. A zgrcena i uzeta djevojcica odjedno mse ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje
su je podrzavale sa strane i, jos uvijek malko pognuta, podje polgano i nesigurno kao
malo dijete. Rasiri ruke. Na tankoj i mokroj kosulji ukazase se malene dojke
tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se
razvukose u neocekivan, tup i culan osmijeh. Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u
onaj mlaz svjetla, viknu odjednom nekim neocekivano jasnim i prodirnim glasom:

-- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim. Niko se nije
usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje, ali sve su ga
osjecale nad sobom. Neke pocese na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva
im se pretvarala u plac i glasno jecanje. Culo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi
su ti glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi daju od sebe samo onda kad su u zanosu od
bola ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvecavala i
otezala, i sve se to mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.

Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi
basamak, tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo
posmatrala kcer, i njene pokrete kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda
odjednom, odgurnusi zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati drugom
rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese
je u sobu gdje su bile haljine.

Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle
promjene drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao
onaj razliven i nezdrav osmijeh culnog blazenstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je stajala

nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je znala da je to
Bademlica smijesak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva cekala
da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen
zavjet, ona se okrenu prema mracnom kutu i prosapta priguseno i ostro:

-- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je drhtala

pored njenih nogu.