1 PELINJI PROIZVODI

1.1 Med
U prolosti je med bio jedino sladilo koje su ljudi poznavali. Razvojem poljoprivrede,
prije svega uzgoja eerne trske, a kasnije i eerne repe, med gubi na znaaju kao
namirnica u ljudskoj prehrani, no ne za dugo, jer se otkrilo da konzumni eer ne
moe zamijeniti sve prednosti meda. On se ne koristi samo kao namirnica, nego i kao
ljekovito, kozmetiko i konzervirajue sredstvo.
Proizvodnja meda u svijetu danas iznosi oko 1 400 000 tona. Najvie meda proizvodi
Rusija, SAD, Kina, Meksiko, Argentina, a u Europi se po stanovniku najvie troi u
Grkoj (1,7 kg) te u Njemakoj i Austriji (1,2 kg).
Med je proizvod biljaka i pela. On je prirodna slatka tvar koju pele proizvode od
nektara medonosnih biljaka ili biljnih izluevina i izluevina kukaca (medljike), koje
pele skupljaju, dodaju im vlastite izluevine, izdvoje suvinu vodu i odlau u stanice
saa da sazrije.
Prema podrijetlu med se dijeli na dvije osnovne vrste nektarni i medljikovac.
Nektarni med
Obzirom na pau nektarni med moe biti unifloran u kojem prevladava nektar jedne i
multifloran koji je nastao od nektara razliitih biljnih vrsta. Uglavnom je slabije
izraene boje osim nekih iznimki (kestenov i heljdin med). Miris je karakteristian za
medonosnu biljnu vrstu s koje je nektar skupljan, a okus je izrazito slai u odnosu na
med medljikovac. Vrijednost pH iznosi 3,6-4,3 (White, 1975) i sadri malu koliinu
mineralnih tvari i pepela.
Medljikovac
Prema podrijetlu medljikovac najee potjee od crnogorinih (jela, smreka, bor,
ari) i bjelogorinih (hrast, vrba, bukva, lipa) biljnih vrsta. Izloenost medljike
atmosferskom utjecaju i njezino svojstvo ljepljivosti uzrokuje prikupljanje velikog broja
nevidljivih mikroskopskih estica, koje su uvijek prisutne u zraku. Stoga, kada se radi
o medljikovcu u sedimentu nalazimo veinu peludna zrnca biljnih vrsta koje se
oprauju vjetrom te spore gljiva i alge (Ricciardelli D'albore, 1997).
U odnosu na nektarni med, medljikovac ima veu obojenost, te vei sadraj
mineralnih tvari. Manje je sladak, ima manje kiselina i pH mu je vrijednost vea od
4,2. Osim eera koji se nalaze u nektarnom medu, med medljikovac, sadri i veu
koliinu viih eera, naroito melecitoze (Horn, 1992).
Prema nainu proizvodnje i obliku, u promet se uglavnom stavlja kao vrcani med,
dobiven vrcanjem nezaleanog saa. Osim ovog oblika na tritu se pojavljuje med u
sau, zatim vrcani med sa saem (u staklenku s vrcanim medom uronjen je komad
meda u sau) te kremasti med.

1
Kemijski sastav meda
Med predstavlja koncentriranu vodenu otopinu dvaju eera, prije svega glukoze i
fruktoze te manje koliine od najmanje 22 via eera. Ostale su tvari takoer
prisutne u medu, ali su eeri daleko najvaniji sastojak. Najvanije se fizikalne
odlike meda pripisuju njegovom sastavu eera, a sporedni sastojci, kao to su
mirisne tvari, kiseline, pigmenti i minerali vie su odgovorni za razlike izmeu
pojedinih vrsti meda.
Tipian uzorak meda sadri:
38,5% fruktoze
31,0% glukoze
17,1% vode
7,2% maltoze
4,2% trisaharidi i ostali eeri
1,5% saharoze
0,5% minerali, vitamini, enzimi
eeri
Vie od 95% suhe tvari u medu otpada na eere. Visoka koncentracija eera utjee
na odreene fizikalne odlike meda, kao to su: viskoznost, gustoa, tenja
kristalizaciji, higroskopnost i mikrobioloka stabilnost.
eeri su podijeljeni prema svojoj veliini ili prema kompleksnosti molekula od kojih
su sastavljeni. Fruktoza i glukoza najvaniji su eeri u medu i od ukupne koliine na
njih otpada blizu 90 %. Predstavnici su jednostavnih eera ili monosaharida te
predstavljaju graevne jedinice za sloene eere u medu.
U veini je vrsta meda udio fruktoze (prosjek 39,1%) vei u odnosu na glukozu
(prosjek 30,3%). Omjer fruktoze i glukoze (F/G) karakteristian je za pojedine vrste
meda i u veini je sluajeva vei od 1,0 (Krell, 1996). Kao bogati fruktozom istiu se
med od bagrema i kestena (F/G=1,5-1,7), dok su med od maslaka i uljane repice s
veim udjelom glukoze.
Osim monosaharida, u medu je utvreno 10 disaharida, 10 trisaharida i 2
polisaharida (White i sur., 1980).
Veina se ovih eera ne nalaze u nektaru ve nastaju tijekom dozrijevanja ili
skladitenja, kao rezultat djelovanja pelinjih enzima i organskih kiselina u medu.
Glukoza i fruktoza daju slatkou i energetsku vrijednost, te utjeu na veinu fizikalnih
odlika.
Voda
Poslije eera, voda je drugi najzastupljeniji sastojak meda. Udio je vode jedna od
vanijih odlika jer utjee na njegovo uvanje kao i na kakvou. Ovisi o brojnim
imbenicima: botanikom podrijetlu, klimatskim uvjetima, intenzitetu izluivanja
nektara, intervenciji pelara, uvjetima uvanja. Njezin se udjel kree od 14 do 20 % s
izuzetkom do 23 % za med od vrijeska (Calluna vulgaris). Nie vrijednosti udjela
vode mogu oteati vrcanje i daljnju doradu (cijeenje, pretakanje), a previsoke
potaknuti fermentaciju meda.

2
Sadraj vode u medu povezan je s njegovom gustoom. Naime, relativna gustoa ili
specifina teina neke tvari predstavlja masu u jedinici volumena, tj. odnos mase i
odreenog volumena tvari i mase iste koliine vode.
Masa 1 cm3 vode = 1 g masa 1 cm3 meda = cca. 1,42 g
Specifina teina meda = 1,42/1 = 1,42
Ovisno o udjelu vode u medu mijenja se njegova gustoa (tablica***).
Tablica *** Gustoa meda razliitog udjela vode (prema Wedmore, 1955)
Udio vode (%) Gustoa pri 20
o
C
13 1,4457
14 1,4404
15 1,4350
16 1,4295
17 1,4237
18 1,4171
19 1,4101
20 1,4027
21 1,3950
Organske kiseline
Zbog izrazite slatkoe, kiselost je meda znaajno zamaskirana. Organske kiseline u
medu predstavljaju manje od 0,5% suhe tvari, no unato tomu, ne samo da
upotpunjavanju okus meda, ve su od velikog znaaja za mikrobioloku stabilnost
meda. Dugo se vremena mislilo da je prevladavajua kiselina u medu limunska s
malim koliinama mravlje, octene, maslane, jabune i sukcisinske kiseline. Meutim,
Stinson i sur. (1960) ustanovili su da u medu ima ipak najvie glukonske kiseline,
koja nastaje djelovanjem enzima glukoza oksidaze na glukozu. Takoer su u istom
istraivanju pronaene jo mlijena i piroglutaminska kiselina.
Med takoer sadri alifatske i aromatske kiseline. Aromatske su kiseline bitan
sastojak njegovog mirisa. Slobodne i vezane aromatske kiseline tipine su za
pojedine uniflorne vrste meda, tako da se njihova prisutnost moe iskoristiti za
utvrivanje botanikog podrijetla meda.
Minerali
Sadraj pepela (minerala) u medu uvelike varira i to od 0,02 do ak iznad 1%, a
prosjeno iznosi 0,17% od njegove mase. Openito, tamnije su vrste meda bogatije
mineralima u odnosu na svjetlije. Od minerala koji se nalaze u medu prevladavaju
kalij, natrij, kalcij, magnezij, eljezo, cink, fosfor, selen, bakar i mangan.
Enzimi
Jedna od odlika po kojoj se med razlikuje od drugih sladila je prisutnost enzima. U
znatnoj mjeri oni potjeu od pela, ali ih nalazimo i u peludi i nektaru. Veinom su
dodani od strane pela tijekom pretvaranja nektara u med. Enzimi su sloene

3
bjelanevinaste tvari koje pod odreenim uvjetima i malim koliinama potiu kemijske
reakcije. Osjetljivi su na toplinu, ultra ljubiasto svijetlo i ostale oblike energije kao to
je mikrovalna. Od svih enzima u medu, najvea se pozornost pridaje invertazi,
dijastazi i glukoza oksidazi.
Invertaza dospijeva u med iz poddrijelnih lijezda pela prigodom prerade nektara i
medljike. Njena je uloga hidroliza saharoze, tj. razgradnja na njene sastavne dijelove,
jednostavne eere, glukozu i fruktozu. Iako djelovanje invertaze zavrava
sazrijevanjem meda, ona ostaje u medu i zadrava svoju aktivnost jo neko vrijeme.
Invertazna se aktivnost izraava u gramima saharoze koju za 1 sat razgradi invertaza
sadrana u 100 g meda (Bogdanov i sur., 1997). Aktivnost enzima smatra se
pokazateljem kakvoe, stupnja zagrijavanja i uvjeta uvanja meda. Koliina invertaze
zavisi o biljnom podrijetlu, stupnju prerade nektara, intenzitetu izluivanja nektara i
klimatskim uvjetima.
Dijastaza ili amilaza je zaista vaan enzim, ne toliko zbog svog djelovanja, koliko
zbog njegove uloge u analitici meda. Ovaj se enzim sastoji od -amilze koja sudjeluje
u razgradnji velikih molekula kroba na dekstrine i -amilaze, koja razgrauje krob
na disaharid maltozu. Kao mjera dijastazne aktivnosti uzima se koliina 0,01 g
kroba, kojeg za 1 sat pri 40oC razgrauje dijastaza (DN-dijastazni broj), a izraava
se u jedinicama po Gothe-u (Bogdanov i sur., 1997).
Glukoza oksidaza je takoer vaan enzim u procesu nastajanja meda. Izvor su ovog
enzima poddrijelne lijezde pela, a pele ga dodaju tijekom sazrijevanja nektara.
Uloga ovog enzima sastoji se u oksidiranju malih koliina glukoze ime nastaje
glukonolakton, koji dalje formira glukonsku kiselinu, jednu od vanijih kiselina u
medu. U ovoj reakciji nastaje vodikov peroksid, koji se u konanici razgrauje na
vodu i slobodni kisik, koji djeluje baktericidno. Kao to je sluaj i sa drugim enzimima
i njegova koliina varira izmeu razliitih vrsta meda.
U medu su jo prisutni enzimi katalaza i kisela fosfataza. Katalaza razgrauje
vodikov peroksid na vodu i kisik, a kisela fosfataza hidrolizira fosfatne estere.
Bjelanevine i aminokiseline
Med je siromaan duinim tvarima, te ih sadri 0,2-0,3%. Duine tvari su
zastupljene u obliku slobodnih aminokiselina i bjelanevina razliitog podrijetla,
dijelom ve prisutnih u nektaru i medljici, a dijelom sadranih u peludi koji se nalazi u
medu. Usporeujui s ostalim sastojcima meda koncentracija bjelanevina izmeu
razliitih vrsta meda jako varira.
Aminokiseline su sastavni dijelovi bjelanevina, a nastaju njihovim cijepanjem,
prouzroenim kemijskim ili probavnim procesima. Neke od njih su esencijalne za
ivot i sastavni su dio prehrane. Koliine slobodnih aminokiselina u medu su male i
nisu od nutricionistikog znaaja. Analizom se razliitih vrsta meda ustanovilo 18
aminokiselina, a najznaajnije su: prolin, glutaminska kiselina, alanin, fenilalanin,
tirozin, leucin i izoleucin.
Prolin je najzatupljenija aminokiselina u medu, a kako potjee od pela njegov se
udio koristi kao indikator zrelosti i mogueg patvorenja meda. Donjom se granicom
smatra 180 mg/kg meda (Von der Ohe i sur., 1991).
4
Iz reakcije aminokiselina i eera u medu nastaju tamno obojeni spojevi melanoidi,
koji se povezuju s tamnjenjem meda prouzroenim dugotrajnim uvanjem ili
zagrijavanjem.
Vitamini
U medu su utvreni vitamini, ali se zbog malih koliina ne smatraju znaajnim
izvorom za ljudski organizam. Kako je med vodena otopina eera, bjelanevina i
mineralnih tvari za oekivati je da se u njemu nalaze vitamini topivi u vodi, kao to su
vitamini B skupine i vitamin C. Njihovo se podrijetlo pripisuje peludnim zrncima koji se
nalaze u medu, te je njihova zastupljenost povezana s biljnim izvorom s kojeg su
pele prikupljale nektar (Persano Oddo i sur., 1995).
Hidroksimetilfurfural (HMF)
Jedno od svojstava monosaharida je da pri zagrijavanju pod utjecajem kiselina
otputaju vodu te nastaje prstenasti organski spoj 5-hidroksimetilfurfural, koji se dalje
razlae na levulinsku i mravlju kiselinu (Horn 1992). U svjee izvrcanom medu gotovo
ga i nema, a prisutnost malih koliina rezultat je razgradnje monosaharida, naroito
fruktoze, djelovanjem organskih kiselina prisutnih u medu. Prigodom dugotrajnog
uvanja i zagrijavanja njegov se udjel poveava, tako da se u analitici koristi kao
jedan od pokazatelja oteenja meda.
Fizikalna svojstva meda
Kristalizacija
Kristalizacija je prirodno svojstvo meda. Med kristalizira zbog toga to je on
prezasiena otopina u kojoj je relativno vie eera (vie od 70%) u odnosu na vodu
(esto ispod 20%). U tako prezasienoj otopini glukoza se spontano taloi. Naime,
glukoza gubi vodu (postaje glukoza monohidrat) i prelazi u kristalni oblik (Assil i sur.,
1991). Vrste meda s omjerom glukoza/voda < 1,7 skloniji su zadravanju tekueg
oblika dulje vrijeme, dok je kod onih s omjerom > 2,1 kristalizacija bra. Veina e
vrsta meda kristalizirati unutar nekoliko mjeseci, dok e se kod nekih kristalizacija
dogoditi kasnije. Brzina kristalizacije ovisi o odnosu izmeu dva glavna eera koji su
sastavni dio meda, glukoze i fruktoze. Ako med sadri vie glukoze u odnosu na
fruktozu, kristalizacija e biti bra i sa finijim kristalima. Obrnuto, kod vrsta meda s
veim udjelom fruktoze, kristalizacija je polaganija s krupnijim i nepravilnim kristalima.
Kristalizacija takoer moe biti potaknuta i sitnim esticama peludi, dijelovima voska
i/ili propolisa te zranih mjehuria koji su prisutni u medu. Kod temperatura iznad 25
o
C proces kristalizacije se usporava i zaustavlja. Na temperaturama iznad 30 oC
kristalizirani med se dekristalizira. Proces je bri to je temperatura via. Radi
ouvanja sastojaka meda, nije preporuljivo zagrijavati med iznad 40 oC. Najbra
kristalizacija je pri temperaturama oko 14 oC, zatim se postupno smanjuje i ispod 5
o
C praktino zaustavlja. Optimalna temperatura za dulje uvanje meda je ispod 5 oC.
Osim sastava i temperature, na brzinu kristalizacije i oblik kristala, takoer utjee
prisutnost vrstih estica u medu, koje slue kao jezgre oko kojih ona zapoinje.
Stoga je filtriranjem meda mogue ukloniti vrste estice, te time utjecati na
usporavanje procesa kristalizacije.

5
Kremasti med
Kremasti je med 100%-tni prirodni med, bez dodataka stranih tvari. Proizvod je
strpljivosti, upornosti i rada samih pelara. U svijetu, ve dulje vrijeme poznat i vrlo
cijenjen, pojavio se i kod nas kao jedan od oblika ponude meda.
Prednost takvog proizvoda je to se kod priprave koristi svjee izvrcani med koji nije
bio termiki obraivan. U kremastom se medu sauvaju sve one tvari koje su
odgovorne da se med ne svrstava samo u prehrambene namirnice ve da ga
moemo smatrati i lijekom. Ono to je takoer specifino za ovaj oblik meda je to da
jednom postignuta kremasta konzistencija uvijek takvom i ostaje. Takoer se mora
naglasiti, to nije zanemarivo, da se za razliku od tekueg meda, ovakav oblik meda
lake koristi jer ne curi s kruha, ne kapa po odjei, rukama ili namjetaju. Osim
nabrojenih prednosti, kremasti med ima samo jedan nedostatak, to njegova dorada
zahtjeva dodatan pribor za rad i dodatan posao. Jednostavno reeno, proizvodnja
kremastog meda je u kontroliranju prirodnog procesa kristalizacije. I dok je
kristalizacija u tekuem medu nepoeljna, kontroliranom kristalizacijom moemo
proizvesti vrlo traeni proizvod. Rezultat spontane kristalizacije je med s nepovoljnom
strukturom kristala, dok se kontroliranom kristalizacijom moe dobiti proizvod s
glatkom i mazivom konzistencijom.
Proizvodnja kremastog meda
Zadovoljavajua kremasta konzistencija postie se jednostavnim mijeanjem tekueg
meda. Vano je naglasiti da se med mijea polagano, a mijea se toliko dugo dok se
ne postigne kremasta konzistencija (u ustima se ne osjeaju kristali, a med je lagano
maziv). Temperatura meda prigodom poticanja kristalizacije polaganim mijeanjem
mora biti ispod 20 oC, ne nia od 10 oC, a optimalna je 14 oC. to se med due i
sporije mijea struktura je kristala finija a med maziviji. Za vrijeme mijeanja se prave
pauze, kako bi izali mjehurii zraka i/ili pjena. O vrsti meda i upornosti pelara ovisi
brzina kristalizacije, koja ponekad moe trajati danima. Prije punjenja u tegle med
mora odstajati, a moebitna pjena sa povrine se obere.
Viskoznost
Viskoznost tvari je jednostavno njegov otpor izlijevanju. Kao i ostala fizikalna
svojstva, viskoznost ovisi o sastavu meda, prije svega o udjelu vode. to je vea
relativna gustoa, a manji udio vode, utoliko je vea viskoznost meda. Osim vode, na
viskoznost utjeu koliina i odnos izmeu monosaharida i oligosaharida, te sadraj
bjelanevina. Zbog toga dva uzorka meda mogu imati razliitu viskoznost iako imaju
isti udio vode. Na viskoznost jako utjee temperatura. Pri porastu temperature
viskoznost se meda smanjuje, i obrnuto. Viskoznost je od velike praktine vanosti za
pelare i doraivae meda. Visoka viskoznost meda priinjava potekoe kod vrcanja
i kod potpunog pranjenja posuda, jer odreena koliina meda zaostaje na
stjenkama. Vezano za viskoznost potrebno je spomenuti tiksotropiju koja je
svojstvena medu od vrijeska (Calluna vulgaris). Naime, zbog velikog udjela koloidnih
tvari (bjelanevina) viskoznost se toliko poveava da mu je struktura elatinozna.

6
Elektrina provodnost
Elektrina je provodnost odlika neke tvari da moe provoditi elektrinu struju, a
jedinica za mjerenje je "Millisiemens po centimetru" (mS/cm). Elektrinu struju u
medu provode disocirane kiseline i minerali koji se nalaze u ionskom obliku. Biljni sok
iz kojeg nastaje medna rosa izravno iz floema usisavaju kukci te zbog toga sadri
znatno viu koliinu minerala u usporedbi s nektarom gdje nektariji selektivno izluuju
minerale u nektar. Vrijednosti elektrine provodnosti znaajno variraju, ovisno o
botanikom podrijetlu meda, a kreu se od 0,06 do 2,17 mS/cm.
Specifina toplina i toplinska provodnost
Zbog osjetljivosti meda na pregrijavanje, kod planiranja postrojenja i opreme,
potrebno je posvetiti posebnu pozornost na njegova toplinska svojstva. Specifina
toplina meda, koji sadri 17,4 % vlage na 20 oC, iznosi 0,54 kalorija s temperaturnim
koeficijentom od 0,02 kal/ oC. Za zagrijavanje meda potrebno je upola manje energije
od one za zagrijavanje iste koliine vode, koja ima specifinu toplinu 1. Med ima
nisku toplinsku provodnost (12,9 x 10-4 kal/cm/sec/0C) u odnosu na vodu (14 x 10-4
kal/cm/sec/0C), to znai da je lo vodi topline (Persano Oddo i sur., 1995). Stoga,
kod zagrijavanja meda treba voditi rauna, prije svega ako je kristaliziran u
spremnicima velikog kapaciteta. Dublji slojevi meda dugo ostaju hladni. Naime, zbog
rizika jaeg zagrijavanja vanjskih slojeva bliih izvoru topline nuno je koristiti nie
temperature (40 oC) kroz dulje razdoblje (Contessi, 2004).
Optika aktivnost meda
Poput drugih tvari i med posjeduje svojstvo skretanja ravnine polarizirane svjetlosti,
zbog razliitog sastava eera. Od eera koji se nalaze u medu, fruktoza skree
ravninu polarizirane svjetlosti ulijevo, a glukoza, svi di- i trisaharidi te oligosaharidi
udesno. Ovo se svojstvo koristi u analitici za razluivanje medljikovca od nektarnog
meda. Optika je aktivnost kod nektarnih vrsta meda, zbog veeg udjela fruktoze
negativna jer zakree svjetlost ulijevo, dok je kod medljikovca ona pozitivna, zbog
veeg udjela oligosaharida, prije svega melecitoze i erloze te dolazi do zakretanja
svjetlosti udesno.
Higroskopnost
Higroskopnost je sposobnost tvari da upija vlagu iz zraka. U dodiru sa zrakom med
upija ili oslobaa vlagu, ovisno o koliini vode u medu i relativnoj vlanosti zraka.
Upijanje se vlage iz zraka od strane meda dogaa kad je relativna vlanost u
skladinom prostoru iznad 60%. Meutim, ako je relativna vlanost nia dogaa se
obrnut proces te med otputa vlagu.
Ova je odlika meda od velike vanosti jer zbog poveanja udjela vode u medu moe
dovesti do fermentacije. Budui je higroskopnost meda ovisna u najveoj mjeri o
koncentraciji eera (posebice fruktoze), ona se razlikuje izmeu uzoraka meda. U
tablici ***prikazano je kako se udio vode u medu mijenja u odnosu na relativnu
vlanost zraka kojoj je izloen.

7
 Tablica ***Dostizanje ravnotee izmeu relativne vlanosti zraka i udjela vode u
medu (Crane, 1975)

Relativna vlanost zraka

Udio vode (%)
(%)
50 15,9
55 16,8
60 18,3
65 20,9
70 24,2
75 28,3
80 33,1

Senzorska svojstva meda

Boja
Boja meda ovisi o vrsti medonosne biljke, a kree se od gotovo bezbojne (bagremov
med) preko razliitih nijansi ute pa do tamno smee boje (neke vrste medljkovaca).
Karotenoidi su skupina crvenih i utih pigmenata koji mogu utjecati na razliitu
obojenost meda. Zagrijevanjem iznad 80 oC kroz 30 min ili prilikom duljeg uvanja
med potamni. Boja je usko vezana s okusom i aromom, tako da su svjetlije vrste
meda obino blaeg okusa i arome, a tamnije otrijeg okusa i jae arome. Nakon
kristalizacije boja meda postaje svjetlija za razliku od meda u tekuoj fazi. Veliina
kristala utjee na promjenu boje, sitniji kristali daju svjetliju nijansu.

Slika 99. Boje meda (foto D. Bubalo i N. Kezi)

Miris i aroma
Vrstu je meda mogue raspoznati po njegovom mirisu i okusu. Miris i aroma potjeu
od isparljivih tvari koje sadri nektar. Neke su tvari zajednike svim vrstama, dok
neke potjeu od specifinog biljnog izvora te time utjeu na osebujnost odreenih
vrsta meda. Sve su aromatine tvari lako isparljive te dugotrajnijim uvanjem i
8
prekomjernim zagrijavanjem lako se gube. Svako zagrijavanje iznad 35 oC, tj. iznad
temperature koja vlada u konici, utjee na gubitak arome. Utvreno je oko 600
isparljivih spojeva, a po svom sastavu pripadaju ugljikovodicima, alkoholima,
aldehidima i ketonima, karbolnim spojevima, organskim i aromatskim kiselinama te
esterima (Horn i Llmann, 1992., Persano Oddo i sur., 1995).
Okus
Okus je jedna od vanijih organoleptikih odlika, a ovisi o biljnoj vrsti, vrstama
eera, sadraju kiselina i raznih drugih tvari. Openito eeri imaju sladak okus,
stoga je med sladak, prije svega, zbog sadraja fruktoze. Ona je dva i pol puta slaa
od glukoze te jedan i pol puta od saharoze. Zbog razliitog omjera navedenih eera,
sve vrste meda nisu jednako slatke. Takoer, mineralne i aromatine tvari, zatim
organske kiseline, bjelanevine i druge tvari imaju svoj udio koji se odraava na
cjelokupan utisak o medu. Naime, neke vrste meda mogu imati gorak i trpak okus,
to je sluaj s kestenovim medom i medom od planike. Specifian okus imaju i med
od lipe, lavande i citrusa. Kao i kod mirisa, prekomjerno zagrijavanje ili dugotrajno
skladitenje se nepovoljno odraavava na okus.
Protubakterijska svojstva meda
Dosadanja saznanja o mehanizmu protubakterijske djelotvornosti meda temeljena
su na osmotskom efektu, kiselosti, vodikovom peroksidu i fitokemijiskim imbenicima.
Osmotski efekt
Med je zasiena ili prezasiena otopina eera te jaka interakcija molekula eera s
molekulama vode ostavlja vrlo malo vode na raspolaganju mikroorganizmima.
Srednja vrijednost za med ove "slobodne" vode, koja je izmjerena kao aktivitet vode
(aktivitet - aw), kree se od 0,56 do 0,62. Kod mnogih vrsta bakterija posve je
zaustavljen rast ako aktivitet vode kree izmeu 0,94-0,99. Gljive su openito
tolerantnije na niu aw od bakterija, tako da su u protugljivinu aktivnost ukljueni i
drugi imbenici, a ne samo sadraj eera u medu.
pH vrijednost
Med je openito dosta kiseo medij, njegova se pH vrijednost kree izmeu 3,2-4,5.
Niska pH vrijednost meda inhibitorna je za mnoge patogene mikroorganizme, jer
minimalne pH vrijednosti za uobiajene bakterije iznose: Escherichia coli 4,3;
Salmonella sp. 4,0; Pseudomonas aeruginosa 4,4; Streptococcus pyogenes 4,5.
Vodikov peroksid
Vodikov peroksid (H2O2) je sporedni spoj koji nastaje djelovanjem enzima glukoza
oksidaze i glukonske kiseline (White i sur., 1963). Ustanovljeno je da je enzim
praktino neaktivan u nerazrijeenom medu za razliku od razrijeenog, gdje dovodi
do stvaranja vodikovog peroksida. Ovo paradoksalno tumaenje inhibitornog
djelovanja meda na bakterije bilo je pripisivano razrjeenju meda. Objanjenje zato
je glukoza oksidaza neaktivna u nerazrijeenom medu, kad su enzim i njegov
supstrat glukoza prisutni u medu, lei u tome da je njegova aktivnost zaustavljena
nepovoljnom pH vrijednou meda.

9
Fitokemijski imbenici
Osim vodikovog peroksida pronaene su i druge neperoksidne protubakterijske tvari
u medu. Amiot i sur. (1989), te Sabatier i sur. (1992) su ustanovili prisutnost
flavonoida u suncokretovom medu. U veoj su koliini nali sljedee flavonoide:
pinocembrin, pinobanksin, hrisin, tektohrisin, kempferol i galangin. Takoer je i
Bogdanov (1989) utvrdio postojanje pinocembrina u dva uzorka nektarnog meda i
dva uzorka medljikovca i to u koncentraciji od 2 do 3 ppm.
Tankoslojnom kromatografijom ekstrakta meda od biljke manuka (Leptospermum
scoparium) s Novog Zelanda i lisiine (Echium vulgare), koja je prisutna i u naoj
flori, ustanovljeno je nekoliko sastavnica s antibakterijskim djelovanjem. Ustanovljene
su sastavnice po kemijskom sastavu derivati benzojeve kiseline (Molan,1992). Vano
je naglasiti da su navedene neperoksidne protubakterijske tvari biljnog podrijetla.
Naroito visoku protubakterijsku djelotvornost poluili su crnogorini medljikovci
(Dustman, 1979., Oroen i sur., 1987), ali i kestenov med i med od razlika
(Centaurea spp.), kao nektarne vrste meda.
Razlozi variranja protubakterijske djelotvornosti
Glavno variranje protubakterijske djelotvornosti uzrokovano je razinom vodikovog
peroksida i u nekim sluajevima fitokemijskih imbenika. Sadraj je fitokemijskih
imbenika povezan s biljnim izvorom i ponekad to moe biti glavni razlog
protubakterijske djelotvornosti. Razina vodikovog peroksida moe takoer biti
povezana s biljnim izvorom, budui da sastavnice iz biljnih izvora mogu djelovati na
stvaranje i razaranje vodikovog peroksida.
Bitan initelj koji je ukljuen u razaranje vodikovog peroksida je enzim katalaza. On
se nalazi u peludi i nektaru odreenih biljnih vrsta, ali vea koliina dospijeva iz
nektara. Poglavito u medu od biljnih vrsta iz porodice vrijesova (Ericaceae) i rua
(Rosaceae) ustanovljeno je vee djelovanje katalaze (tablica ***). Openito, vrste
meda koji imaju vrlo visoku razinu katalaze akumuliraju nisku razinu vodikovog
peroksida i obrnuto (Dustman, 1979).
Tablica. Katalaza i inhibirajua djelotvornost (sadraj vodikovog peroksida) kod
razliitih vrsta meda (prema Dustman, 1979)
Vrsta meda Katalaza Inhibirajue djelovanje
Vrijesak (Caluna vulgaris ) 46,1 111,8
Vrijes (Erica tetralix) 104,0 2,7
Borovnica (Vaccinum myrtillus) 198,0 127,5
Crnjua (Erica cinerea) 119,0 187,2
Alpska rua (Rhododendron spp.) 241,0 15,3
Vrijes (Erica vagans) 54,0 10,6
Vokovac (Prunus spp.) 193,0 99,5
Bijela djetelina (Trifolium repens) 0,0 380,0
Razliak (Centaurea cyanus) 0,0 624,0
Pitomi kesten (Castanea sativa) 0,0 545,0
Borov medun (Pinus silvestris) 0,0 662,5

10
Na protubakterijsku djelotvornost utjeu i tehnoloki procesi dorade i uvjeti
skladitenja meda. Zagrijavanje je jedan od nezaobilaznih postupaka u tehnologiji
dorade meda. Iz tablice ****. je vidljivo da su termalno nestabilne tvari bile razorene
kod 63 oC nakon 10 minuta, a kod 66 oC ve nakon 2 minute zagrijavanja (Oroen i
sur., 1987).

Tablica . Zona inhibicije rasta mikroorganizma (mm) ovisno o vremenu i temperaturi

(prosjek za 12 uzoraka meda) (prema Oroen i sur., 1987)
Temperatura Zona inhibicije rasta u mm
2 min. 4 min. 6 min. 8 min. 10 min.
o
62 C 3 3 2,5 2 0
o
63 C 3 2,5 2 2 0
o
64 C 2,5 2 0 0 0
o
65 C 2,5 2 0 0 0
o
66 C 0 0 0 0 0

Svjetlo takoer utjee na protubakterijsku djelotvornost meda time to razara enzim

glukoza oksidazu (White, 1966., Dustman, 1979). Medljikovci koji imaju viu pH
vrijednost (iznad 5), manje su osjetljivi na utjecaj svjetla od relativno kiselijih
nektarnih vrsta meda (tablica ***). Ustanovljeno je da su razliite vrste meda 15 %
manje osjetljive na svjetlost elektrine arulje (3 000 lux) od svjetlosti fluorescentne
cijevi istog intenziteta. esto su u prodavaonicama tegle meda izloene
fluorescentnoj svjetlosti kroz dulje vrijeme, to naravno utjee na kakvou meda.

11
 Tablica . Smanjenje sadraja vodikovog peroksida u razliitim vrstama meda nakon
izlaganja 5 mm debelog sloja meda sunevoj svjetlosti kroz 10 minuta (prema
Dustmann 1979)
Vrsta meda pH Sadraj vodikovog Smanjenje
peroksida (%)
Neizloeno Izloeno
Borov medun (Pinus silvestris) 4,9 418,7 413,3 1,3
Bjelogorini medljikovac 5,2 378,0 368,9 2,4
Jelov medljikovac (Abies alba) 5,1 270,0 258,9 4,1
Smrekov medun (Picea abies) 5,0 168,5 147,1 12,7
Pitomi kesten (Castanea sativa) 5,1 510,0 432,0 15,3
Vrijesak (Caluna vulgaris) 4,5 132,2 103,2 22,0
Lipa (Tilia sp.) 4,4 188,0 143,9 23,5
Maslaak (Taraxacum officinale) 4,3 243,7 186,2 23,6
Dubaac (Teucrium spp.) 3,9 38,5 19,9 48,3
Razliak (Centaurea cyanus) 4,3 624,5 308,5 50,6
Vokovac (Prunus spp., Malus spp.) 4,6 35,0 13,7 61,0
Uljana repica (Brassica napus) 4,6 73,3 25,1 65,7
Bagrem (Robinia pseudoacacia) 4,5 23,5 7,4 68,5
Borovnica (Vaccinum myrtillus) 4,3 127,4 27,6 78,3
Bijela djetelina (Trifolium repens) 4,1 332,5 44,1 86,7
Protuoksidacijska svojstva meda
Osim protubakterijskog, med posjeduje i protuoksidacijsko djelovanje. Protuoksidansi
imaju svojstvo da stupaju u reakciju sa slobodnim radikalima i tako zavravaju dugi
niz reakcija koje bi inae dovele do oksidacijskog oteenja. Med kao namirnica
biljnog podrijetla sadri znatne koliine polifenola, od kojih su u medu najzatupljeniji
flavonoidi (Cushnie i Lamb, 2005). Iako sadri i druge spojeve s protuoksidacijskim
djelovanjem, kao to su neki enzimi (glukoza oksidaza, katalaza), vitamin C,
karotenoidima sline tvari, organske kiseline, aminokiseline, ini se da
protuoksidacijska aktivnost meda upravo ovisi o ukupnoj koliini polifenola. Takoer
je utvrena korelacija protuoksidacijskog kapaciteta s bojom meda, tako da tamnije
vrste meda pokazuju jaa protuoksidacijska svojstva isto kao i medovi s manjim
udjelom vode (Frankel i sur., 1998).

12
Mane meda
Mane kristalizacije
Odvajanje u slojeve
Odvajanje u slojeve najtea je mana u pogledu kristalizacije. Odnosi se na vrste
meda s labilnom kristalnom strukturom, koji ima tendenciju progresivno se odvajati:
Kristali se sputaju prema dnu, dok se na povrini formira tekui sloj, koji je zbog
suvika vode skloniji fermentaciji. U poetku je taj sloj tanji te se postupno poveava.
To se manifestira kod uzoraka meda s poveanim udjelom vode, ali se moe javiti i
kod uzoraka s normalnim udjelom vode, koji su skladiteni predugo ili na povienoj
temperaturi. Osim to ne privlai vizualno, takvom medu zbog poveanog udjela
vode opada kakvoa. U svakom sluaju, svaki je med s vremenom, zbog prirodnog
taloenja, osuena da se odvaja u slojevima, a ono je usporeno ili ubrzano uvjetima
uvanja.

Slika 100. Odvajanje u slojeve (foto D. Bubalo i N. Kezi)

Nejednolika kristalizacija
Nejednolika kristalizacija nastaje
tijekom produljenog vremena
kristalizacije. Kristali koji nastaju mogu
biti nepravilni, hrapavi i otri i zbog toga
medu opada vrijednost.

Slika 101. Nejednolika kristalizacija (foto D. Bubalo i N. Kezi)

Prvi je razlog nejednolike kristalizacije u sluajevima gdje u medu ima ili previe vode
ili je siromaan glukozom. Drugi razlog je uvanje na neprikladnoj temperaturi i trei u
sluaju prethodne potpune dekristalizacije kojom su uklonjene sve jezgre
kristalizacije.

13
Slika 102. Med homogeno kristaliziran(foto Slika 103. Bijele prevlake na stjenkama
D. Bubalo i N. Kezi) tegle uslijed nedovoljne istaloenosti
meda (foto D. Bubalo i N. Kezi)
Kod prvog je meda kristalizacija homogena (slika 102.), a kod drugog med nije bio
dovoljno istaloen te se pojavljuju bijele prevlake na stjenkama tegle (slika 103.).
Posljedica toga su mjehurii zraka koji su zarobljeni u smjesi meda i kad se
oslobode, izbiju na povrinu ili na stjenke tegle.
Kod meda s vrlo kompaktnom kristalnom strukturom se mogu pojaviti bjelkaste mrlje
na stjenkama staklenke ili are koje se ponekad proteu vie ili manje u dubinu i daju
medu mramorni izgled. Ova se pojava manifestira u zonama dodira kristala glukoze
sa zrakom, gdje dolazi do dehidracije. Navedene mrlje ne utjeu na kakvou meda ali
jako utjeu na njegov estetski izgled. Zagrijavanjem takvog meda na temperaturi do
40 oC (24-48 h) nestaju navedene mane.
Fermentacija meda
Fermentacija je meda uzrokovana djelovanjem eerno-tolerantnih kvasaca. Primarni
izvor eerno-tolerantnih kvasaca je cvijee i tlo. Uoeno je da tla oko pelinjaka
sadre eernotolerantne kvasce, dok su zrak i oprema u vrcaoni takoer
kontaminirani. Zatim, sae u konici naroito ono koje sadri med iz prole sezone i
prazno izvrcano sae u skladitu mogu biti potencijalni izvor kvasaca. Ovi su kvasci
tolerantni na visoku koncentraciju eera. U procesu fermentacije nastaje alkohol i
ugljini dioksid.
C6H12O6 + kvasci = 2CO2 + 2C2H5OH
Zatim, alkohol u prisutnosti kisika prelazi u octenu kiselinu i vodu, a posljedica toga je
kiseo okus fermentiranog meda.
C2H5OH + O2 = CH3COOH+ H2O
Kristalizacija meda uvijek poveava mogunost fermentacije. Kad med kristalizira,
oslobaaju se molekule vode koje poveavaju sadraj vlage u preostalom tekuem
dijelu. Postoji povezanost izmeu sadraja vlage i broja kvasaca prema sklonosti
fermentaciji. Vidljivo je da i malo poveanje vlage moe znaajno poveati sklonost
ka fermentaciji.

14
 Sklonost meda fermentaciji
Udio vode Sklonost fermentaciji
Manje od 17,1% Siguran bez obzira na broj kvasaca
17,1 18,0% Siguran, ako je broj kvasaca < 1000/g
18,1 19,0% Siguran, ako je broj kvasaca < 10/g
19,1 20.0% Siguran, ako je broj kvasaca < 1/g
Iznad 20 % Uvijek je opasno

1.2 Pelud
Pelud je zaista jedan od jedinstvenih biolokih proizvoda prirode. S jedne strane, bilje
proizvodnjom peludi osigurava ivot pelama, dok s druge strane, pele skupljajui
nektar pridonose preivljavanju biljnog svijeta kroz proces opraivanja. Pelud nije
pelinji proizvod kojeg pele sintetiziraju u svom tijelu, ve su to muke spolne
stanice biljaka.
Sastav peludi
Svojim se sastavom pelud svrstava u rijetke proizvode s tolikim bogatstvom hranjivih
tvari. Openito, usporeujui s mnogim standardnim prehrambenim namirnicama,
pelud je bogat bjelanevinama, sadri malo masti i obiluje mineralima i vitaminima.
Od 22 poznate aminokiseline u biokemiji, sve su naene u peludi.
Pelud je idealno izbalansirana hrana za pele, ali poput drugih tvari, nije savrena
hrana za ljudsku ishranu. Ova izjava ne samo da nije znanstveno utemeljena nego
je i potencijalno tetna za reputaciju pelarstva. Jednostavan dokaz da pelud nije
svrena hrana za ovjeka proizaao je iz injenice da pelud ne sadri esencijalnu
razinu vitamina topivih u mastima (vitamini D, E i K) i da sadri relativno veliku
koliinu neprobavljivih tvari.
Unato tim injenicama, proizalim iz reklamne i popularne literature, pelud
predstavlja zaista vrijedan izvor ljudske hrane. To potkrepljuju sljedee tablice u
kojima se usporeuje hranjiva vrijednost peludi i sedam uobiajenih namirnica
(Schmidt i Buchmann, 1993).

15
 Tablica *****. Hranidbena vrijednost peludi i uobiajenih namirnica (temeljena na 1
000 kcal)
Namirnica Bjelanevine (g) Masti (g) Ugljikohidrati(g)
pelud 96,3 19,5 109,8
govedina 59,4 82,7 0
piletina 152,8 35,9 6,5
grah 50,1 6,5 155,9
kruh 43,2 12,3 196,4
jabuka 3,4 10,3 250,2
kupus 54,1 8,3 224,8
rajica 50 8,8 213,8

Obzirom na koliinu bjelanevina pelud je rangiran iznad svih namirnica osim piletine
i sadri vie od 50 % bjelanevina u usporedbi s govedinom. Koliina je masti vrlo
niska i to za jednu polovinu u odnosu na piletinu i za tri etvrtine manje u odnosu na
govedinu (tablica ****).
Tablica ***. Hranidbena vrijednost peludi i uobiajenih namirnica obzirom na glavne
makroelemente (temeljena na 1.000 kcal)
Namirnica Fosfor (mg) Kalij (mg) Natrij (mg) Kalcij (mg) eljezo (mg)
pelud 602 2.360 179 915 57
govedina 468 665 145 26 7,5
piletina 1.238 2.010 484 60 8,9
grah 754 1.723 3797 443 14,8
kruh 938 1.123 2169 407 12,3
jabuka 171 1.900 19 122 5,3
kupus 1.211 9.700 835 2037 16,5
rajica 1.225 11.000 138 588 22,5

Pelud kao i ostale namirnice bogat je kalijem i u odnosu na ostale namirnice sadri
mnogo manje natrija, elementa nepoeljnog u prehrani osoba sa sranim tegobama.
to se tie razine kalcija vidljivo je da je ona u peludi via od svih ostalih namirnica
izuzev kupusa. Takoer, sadri dvaput vie eljeza od ijedne navedene namirnice i
ak 7,5 puta vie od govedine, koju se smatra bogatim izvorom eljeza (tablica ****).

16
 Tablica ****. Hranidbena vrijednost peludi i uobiajenih namirnica obzirom na
vitamine (temeljena na 1 000 kcal)
Namirnica Vitamin A Vitamin B1 Vitamin B2 Vitamin B3 Vitamin C
(IJ) * (mg) (mg) (mg) (mg)
pelud 14500 3,82 7,56 63,8 142
govedina 143 0,17 0,46 12,2 0
piletina 484 0,28 1,29 57,7 0
grah 1070 0,65 0,25 4,9 16
kruh U trag. 1,06 0,49 11,5 u trag.
jabuka 1560 0,53 0,34 1,9 68
kupus 5410 2,11 2,11 12,8 1950
rajica 41000 2,75 1,88 31,2 1050
* Vitamin A je izraunat na temelju karotena, gdje je g karotena = 0,375 IJ

Pelud je naroito bogat karotenom, koji je metaboliki prethodnik vitamina A. U obliku

ekvivalenta vitamina A, pelud je nekoliko puta bogatiji od kupusa, namirnice sa
znaajnom koliinom ovog vitamina, a premauje ga samo rajica. Ali zbog niske
kalorine vrijednosti rajice, potrebno je pojesti pet puta vie rajice da se postigne
razina vitamina A kao u peludi. Takoer je bogat izvor vitamina B skupine (tablica
***), kao i razliitih elementa u tragovima, koji su iako u malim koliinama bitni za
normalnu prehranu, kao to su cink, bakar i magnezij.

Znaaj peludi za ljudsko zdravlje

Kao i kod ostalih pelinjih proizvoda i pelud je koriten kao mogue sredstvo u
lijeenju ljudi. Postoje mnogi dokazi irom Svijeta o njegovoj djelotvornosti, ali
naalost postoji vrlo malo znanstvenih istraivanja koji podupiru te tvrdnje.
Znanstveno je samo potvrena njegova djelotvornost u lijeenju tegoba prostate i
hemoroida, kao i njegovom koritenju nakon tretmana X zrakama, gdje je poluio
pozitivno djelovanje na organizam openito (Iannuzzi, 1993).
Mogui imbenik u peludi, koji bi mogao biti odgovoran za ublaavanje tegoba kod
prostate je cink. Naime, pelud sadri neobino visoku koncentraciju tog elementa, a
on je odgovoran za normalno funkcioniranje prostate. Ustanovljeno je da mukarci s
kroninim prostatitisom imaju nisku razinu cinka u prostati (Schmidt i Buchmann,
1993).
Uz sve pozitivne odlike peludi kao hrane, potrebno je upozoriti da u nekih ljudi moe
izazvati alergijske potekoe zbog preosjetljivosti, te ga barem u poetku treba
uzimati umjereno i u malim koliinama.

17
Skupljanje peludi
Postoji vie tipova skupljaa peludi, ali je svima princip skupljanja isti. Prolaskom kroz
prepreku koja se postavlja na ulaz u konicu ili je prepreka kroz koju moraju proi
pele natovarene peludi u samoj konici, dio se peludnog tereta skida. Prema
poloaju, oni se mogu postaviti iznad podnice, zatim zakvaiti na ulaz u konicu ili ga
postaviti izmeu plodita.

Skuplja na letu
Postavlja se ispred leta konice. Predstavlja kutiju kroz koju je okomito provuena
plastina perforirana ploa. Skuplja je iri od otvora leta i tijesno pirjanja na prednju
stjenku konice, tako da pele mogu ui u nju jedino preko postavljene im zapreke
(perforirane ploe s otvorima promjera 5 mm). Bilo je pokuaja koritenja ploa s
nazubljenim otvorima, ali je uoeno da narezivanje otvora nije povealo
produktivnost, a uzrokovalo je oteenja nogu i krila pela.
Perforiranu se plou moe zamijeniti s dvije iane mree s oicama od 4,2 do 4,5
mm, koje su meusobno razmaknute 6-7 mm. Uglavnom se ovakvi skupljai s
dvostrukim mreama koriste u SAD-u. Nedostatak je mrea to se ice pomiu i ne
odravaju odgovarajue mjere oica. Tada mnoge pele prolaze kroz mreu, a da
prolaskom ne gube pelud.
Vodoravno ispod perforirane ploe nalazi se gua mrea kroz koju upada pelud
skinut s nogu pela u ladicu, koja slui za skupljanje peludi. Dno ladice je takoer
izraeno iz mree kako bi se pelud mogao osuiti.
Nedostatak je ovog skupljaa u tome da kod masovnog povratka skupljaica u
konicu, one svojim tijelima zatvaraju otvore na skupljau i na taj nain smanjuju
pristup zraka u konicu. Osim toga, kako se ovaj tip skupljaa nalazi izvan konice
pod utjecajem je atmosferilija i potrebno ga je svakodnevno prazniti, to ako nemamo
pelinjak u blizini mjesta stanovanja predstavlja dodatni problem.

Skuplja na podnici
Sastoji se od dva pokretna elementa: ploe ili mree za skidanje i ladice u koju pada
pelud. Ladica ima iste dimenzije kao i podnica i postavlja se na podnicu. Perforirana
ploa za skidanje peludi postavljena je u drvene voice i moe se lagano vaditi iz
okvira skupljaa. Ispod ploe nalazi se mrea s oicama oko 3,5 mm uvrena na
okvir skupljaa. Po njoj prolaze pele koje ulaze i izlaze iz konice. Izmeu te mree i
perforirane ploe mora biti razmak oko 1-2 cm koji omoguava slobodno kretanje
pela.
Skuplja na podnici ima tu prednost da skupljenu pelud dobro titi od vanjskih
utjecaja i da velika povrina perforirane ploe ne prijeti smanjenju pristupa zraka.
Meutim, nedostatak je, skupljanje u sanduk razliitog otpada koji pada na dno
konice.

18
Koliina skupljene peludi varira ovisno o biljnom izvoru, snazi zajednice, vremenskim
uvjetima i tipu skupljaa. Dnevni se unos kree od 0,5 do 1 kg za vrijeme obilnih
peludnih paa. Prosjeno se po zajednici u jednoj sezoni moe skupiti od 8-10 kg
(Lindtner, 1981).
Pelud se moe skupljati samo u razdoblju kada je u prirodi ponuda peludi vea od
one koju pele mogu stvarno iskoristiti. Proljee je definitivno krivo vrijeme za
skupljanje peludi. Najbolje vrijeme je ljeto, kada je samoniklo bilje u punoj cvatnji. U
jutarnjim satima pele sakupljaju veinu peludi.
Druga vana stvar na koju se mora obratiti pozornost su trutovi. Na skupljaima
moramo osigurati izlazne rupe za trutove. Trutovi e pronai nain da izau iz
konice i nauiti kako da se u nju vrate. Broj pela koji e koristiti iste rupe za ulaz je
beznaajan. Vano je naglasiti da se skupljai peludi trebaju koristiti na svim
zajednicama u isto vrijeme jer e se, naprotiv, trutovi zalijetati u one zajednice koje
nemaju skupljae.

uvanje peludi
Glavna je svrha uvanja peludi zadrati i sauvati hranidbenu vrijednost, koja e se
kasnije iskoristiti za pelinju ili ljudsku ishranu.
Suenje peludi
Pelud sadri znaajnu koliinu vode (30-40 %), te je zbog toga idealan medij za
razvoj plijesni i voskovog moljca. Zbog tih injenica potrebno je svjee skupljeni pelud
osuiti. Ono se moe provesti jednostavnim suenjem na zraku, kako se sui i
ljekovito bilje, ili u za to modificiranim suionicima.
Vano je naglasiti da ga se ne smije suiti izravno na suncu, niti infracrvenim
svijetlom, jer se unitavaju vitamini B-kompleksa i provitamin A, te time smanjuju
njegova hranidbena i ljekovita svojstva.
Uporaba suionika predstavlja bri nain suenja peludi. U suioniku se pelud
rasprostre u sloju debelom 1 centimetar i kruenje toplog zraka pospjeuje
oslobaanje vlage iz peludi. Tijekom prvog sata potrebito je postii temperaturu od 49
o
C, kako bi unitili spore gljivica, i nakon toga 24 h suiti na temperaturi od 35-36 oC.
Pridravanje je ovih temperatura bitno, jer su neke aminokiseline osjetljive na visoke
temperature i zbog toga mogu prijei u toksine tvari (Sammataro i Avitabile, 1998).
Suenje ovim nainom zavrava u najvie dva dana.
Prigodom suenja pelud izgubi veliki dio svoje prvotne mase, a ono se provodi toliko
dugo, dok se ne postigne 5-8 % vlage. Pelud je osuen kada se trljanjem izmeu
prstiju ne lijepi meusobno. Nakon provedenog suenja pelud se uva u zatvorenim
posudama na sobnoj temperaturi.
Smrzavanje peludi
Svjee se skupljena pelud smjeta u posude i izravno skladiti u zamrziva na
temperaturi od 18 oC sve do njegove uporabe. Nakon odmrzavanja peludi, zbog
poveanog udjela vode, potrebno ga je odmah iskoristiti. Ako se odmrznuta koliina

19
ne uspije potroiti preostalu je koliinu potrebno osuiti prema jednom od gore
navedenih naina.
Konzerviranje eerom
Naizmjenino se u posudu poslae sloj peludi i eera, vrni sloj mora svakako biti
eer, zatim se dobro zatvori i skladiti na hladnom mjestu. Omjer izmeu peludi i
eera je 1:2.

1.3 Matina mlije

Matina je mlije, izluevina poddrijelne ili mlijene lijezde pela radilica.
Predstavlja savreno izbalansiranu hranu, koja sadri sve to je potrebno za ivot
matice, te ju radilice cijelog ivota iskljuivo hrani njome. Osim ove namjene, koristi
se kao jedna od komponenti i za ishranu pelinjeg legla. Nakon to se izlui od
strane radilica, matinom se mlijei izravno hrani matica ili liinke, tj. nikad se ne
pohranjuju zalihe, te zbog toga nije smatrana tradicionalnim pelinjim proizvodom.
Fizikalne odlike i sastav matine mlijei
Matina je mlije homogena tvar pastozno tekue konzistencije, mlijene boje i
karakteristinog mirisa, te kiselkastog i pomalo trpkog okusa. Mlije koja se daje
liinkama prvog i drugog dana sivkastobijele je boje. Kasnije, kad joj pele poinju
dodavati pelud, pouti. Relativna joj je gustoa 1,1 g/cm3 i djelomino je topiva u vodi.
Matina je mlije relativno kisela (pH 3,9-4,1). Viskoznost se mijenja obzirom na
sadraj vode i starost.
Osnovni su sastojci matine mlijei voda, bjelanevine, eeri, masti i mineralne soli.
Iako postoje stanovita variranja sastav je matine mlijei relativno konstantan kod
usporedbe razliitih zajednica i pasmina pela.
Voda predstavlja oko 2/3 svjee matine mlijei, ali gledajui suhu tvar, bjelanevine i
eeri predstavljaju daleko najveu frakciju. Od duinih tvari, u prosjeku 73,9 %
otpada na bjelanevine, 2,3 % na aminokiseline i 0,16 % na peptide. Sve esencijalne
aminokiseline prisutne su u matinoj mlijei. Prisutni su takoer brojni enzimi, kao to
su amilaza, invertaza, katalaza, glukoza oksidaza, kisela fosfataza i kolinesteraza.
Glukoza i fruktoza predstavljaju vei dio eera u relativno konstantnom omjeru
slino onom u medu. Prevladavajui dio otpada na fruktozu. U mnogo sluajeva
fruktoza i glukoza predstavljaju 90% od ukupnih eera. Sadraj saharoze varira
znaajno od uzorka do uzorka. U mnogo manjoj su koliini prisutni ostali eeri:
maltoza, trehaloza, melobioza, riboza i erloza (Lercker i sur., 1986).
Sadraj je masti jedinstven i vrlo znaajna osobina matine mlijei. Glavna
sastavnica frakcije masti je 10-hidroksi-2-dekanska kiselina (Blum i sur., 1959) koja je
odgovorna za veinu zabiljeenih biolokih svojstava matine mlijei.
Ukupni sadraj pepela matine mlijei je oko 2 do 3 % suhe tvari. Glavni su minerali:
kalij, kalcij, natrij, cink, eljezo, bakar i mangan s prevladavajuim udjelom kalija.
Sadraj je vitamina bio objekt mnogih istraivanja, od trenutka kad su prva
istraivanja pokazala da je matina mlije bogata vitaminima. Razina vitamina B
skupine je openito visoka, poglavito pantotenska kiseline. Ostalih vitamina ili nema
20
ili su na niskoj razini. Naroito je razina vitamina C niska, dok vitamina A i E nema ili
su na vrlo niskoj razini (Schmidt i Buchmann., 2003).
Proizvodnja matine mlijei
Proizvodnja je matine mlijei u naelu jednaka proizvodnji matica, gdje se u biti
stimulira njihova proizvodnja. Za intenzivnu proizvodnju koriste se plastine osnove
matinjaka. Najvie se mlijei dobiva presaivanjem trodnevnih liinaka iz kojih se
nakon 48 sati vadi mlije. Od jedne se pelinje zajednice moe u sezoni od 5-6
mjeseci proizvesti oko 500 g.
Ova proizvodnja zahtjeva mala ulaganja, ali je potrebno struno osoblje, koje je u
mogunosti izdvojiti znaajno vie vremena od uobiajenih zahtjeva za proizvodnju
ostalih pelinjih proizvoda. Bez ovih preduvjeta mogue je samo povremeno skupiti
sadraj od rojevnih matinjaka i to 1 do 2 g po konici.
uvanje matine mlijei
Osjetljivost mlijei jako utjee na njezino uvanje. Zbog toga proizvoa mora imati
mogunost pohraniti je u hladnjaku sve do njene prodaje. kodi joj toplina, svjetlost,
vlaga, zrak i utjecaj kemijskih imbenika. Na toplini mlije gubi vlagu, a svijetlost
pospjeuje redukciju kisika i djeluje kao katalizator kemijskih reakcija. Na vlazi
pljesnivi. Zrak je najtetniji, njegovim utjecajem dolazi do oksidacije i propadanja
vitamina.
Mlije se najsigurnije uva liofilizacijom. To je postupak kojim se mlije pri vrlo niskoj
temperaturi od -60 oC vakuumom odstrani voda i time se pretvori u prakasti oblik. U
takvom se stanju moe uvati po nekoliko godina. U hladnjaku na temperaturi od -5
o
C mlije se uva 6 mjeseci, a na temperaturi od -18 oC godinu dana. Nakon
liofilizacije mlije postaje jako higroskopna i zbog toga mora biti zatiena od okolne
vlage, te se mora skladititi u hermetiki zatvorenim posudama.
Uporaba matine mlijei
Zbog svog specifinog sastava, jer je bogata bjelanevinama, vitaminima i drugim
visoko vrijednim tvarima jedan je od najvrjednijih pelinjih proizvoda. Stoga se
odreene koliine matine mlijei koriste prije svega kao dodatak u razliitim
pripravcima meda i peludi. Zbog njezinog kiselog okusa, mijeanjem se s medom
postie bolja prihvatljivost od strane potroaa. Takoer, prisutnost meda moe
doprinijeti uvanju matine mlijei na sobnoj temperaturi. Osim ovog naina na tritu
se pojavljuje u izvornom obliku ili liofilizirana.

21
1.4 Propolis
Propolis predstavlja smolaste tvari koje obavijaju pupove razliitih biljnih vrsta, prije
svega drvenastih. Skupljanje propolisa u pelinjoj zajednici obavljaju specijalizirane
radilice tijekom zadnje faze njihova ivota. Prema nekim istraivanjima one se
iskljuivo posveuju skupljanju i preradi propolisa prekidajui tu aktivnost samo u
sluajevima poveane potrebe za skupljanjem nektara.
U najtoplijim dijelovima dana one pronalaze biljke posebno bogate smolastim i
balzamskim tvarima sa ijih pupoljaka uz pomo eljusti otkidaju dijelove smole i
smjetaju ih u koarice stranjih nogu. Punjenje koarica traje prilino dugo, od 15 do
60 minuta. Na povratku u konicu, skupljaicama pomau ostale radilice da se
oslobode svog tereta, koji e se koristiti za razliite potrebe zajednice.
Koliina propolisa proizvedena od jedne pelinje zajednice ovisi o vie imbenika:
Prije svega o pasmini. Kavkaska pela (Apis caucasica) proizvodi znaajnu koliinu
propolisa, i do tri puta veu od talijanske pele (Apis ligustica).
Takoer je bitna i temperatura zraka. Naime, na oko 20oC smolasti dijelovi, koji
ovijaju pupoljke, bivaju rastezljiviji.
Vana je i vrsta vegetacije, tj. prisutnost biljnih vrsta bogatih smolom kao to su
topola, breza, divlji kesten, joha, jasen, ljiva, trenja, vrba, brijest, hrast, bor, jela,
ari i mnoge jo neidentificirane biljne vrste, meu kojima izgleda da je i suncokret.

Uloga propolisa u konici

Unutar konice propolis ima dva vana zadatka: kao materijal za konstrukciju i kao
antiseptik.
Na kraju jeseni velik se dio propolisa koristi za smanjenje leta te time sprjeava ulaz
nepoeljnim gostima i smanjuje gubitak topline.
Osim toga pele ga koriste za zatvaranje nastalih pukotina u konici, kao i za
uvrenje svega to izgleda nedovoljno stabilno kao npr. okvira, iji su krajevi
kontinuirano i obilno propolizirani.
Vrlo zanimljiva uloga propolisa je sterilizacija unutarnjih povrina, a prije svega
onog saa, koje je namijenjeno polaganju jaja. Vano je istaknuti da je uloga
propolisa od velike vanosti za odravanje zdravlja pelinje zajednice. Interesantno je
da na tako malom prostoru gdje obitava tako veliki broj jedinki ipak ne dolazi do
pojava uestalijih zaraza. Svemu tome se upravo moe zahvaliti propolisu jer
njegovim isparavanjem u pelinoj se zajednici stvara nepovoljna mikroklima za razvoj
mnogih bakterija i gljivica, koje bi zasigurno ugrozile zdravlje zajednice. Istina je da
propolis nije svemogu i da se odreen broj patogena prilagodio i napada pelinju
zajednicu, no sigurno bi ih bilo vie da nema propolisa.
Propolis se koristi i za mumifikaciju leeva malih ivotinja ili velikih insekta, koje
radi njihovih dimenzija pele nisu u stanju iznijeti. Zahvaljujui sloju propolisa kojim

22
su prekrivene rtve, sprijeen je proces raspadanja koji bi mogao ugroziti zdravlje
zajednice.
Propolis predstavlja smolaste tvari koje obavijaju pupove razliitih biljnih vrsta, prije
svega drvenastih, kojeg pele skupljaju, dodaju vlastite izluevine i koriste za razliite
namjene. Prema nekim autorima rije propolis potjee od grkih rijei pro (pred, za) i
polis (grad), tj. za zatitu grada (odnosno konice), a prema drugim od rijei propoliso
koja na grkom ili latinskom znai zamazivati, zaglaivati. Osim to je bitan za
normalno funkcioniranje pelinje zajednice, svojim je zanimljivim odlikama postao
predmetom istraivanja njegovog koritenja u razliite svrhe (farmacija, kozmetika,
poljoprivreda i dr.).
Fizikalne odlike i sastav propolisa
Kemijski sastav propolisa varira ovisno o biljnim smolama koje su pele skupljale,
openito je pronaeno oko 300 sastojaka, od toga na biljne smole i balzame otpada
50 %, vosak 30 %, esencijalna i aromatska ulja 10 %, peluda 5 %, i razliite organske
tvari 5%, ukljuujui i strane primjese (Mnstedt i Zygmunt, 2001). Precizniji je sastav
propolisa podijeljen u tri skupine: polifenoli i openito aromatske tvari (flavonoidi,
fenolske kiseline, fenoli, alkoholi i aromatski aldehidi, kumarini), zatim terpeni
(esencijalna ulja), te aminokiseline, polisaharidi, minerali, vitamini A, C, E i vitamini B
skupine (Walker i Crane, 1987., Greenway i sur., 1990., Marcucci, 1995). Velika
varijabilnost u kemijskom sastavu propolisa objanjava se velikom raznolikou
njegovih fizikalnih odlika, kao to su boja, miris i okus.
Ovisno o izvorima skupljanja, boja propolisa varira od uto zelene (bor), ruiaste
(topola) do crne (breza) te sa svim ostalim nijansama. Intenzivan aromatini miris se
mijenja ovisno o prisutnim smolama. Isto vrijedi za okus, koji je od oporo-gorkog do
gotovo slatkog.
Konzistencija ovisi o temperaturnim uvjetima, tvrd i krhak je na hladnom, a prema 30
o
C postaje rastezljiv i lako se oblikuje. Na viim temperaturama postaje ljepljiv i
viskozan, a topi se na 6570 oC.
Propolis se slabo otapa u vodi, a u etilnom se alkoholu otopi oko 50 %. U potpunosti
se otapa u eteru, acetonu i benzenu, meutim zbog svoje toksinosti, navedena
otapala mogu posluiti jedino za odreivanje kakvoe razliitih sastojaka propolisa, a
nikako za uporabu u terapeutske svrhe.
Meu mnogim komponentama propolisa grupa polifenola i flavonoida je sigurno
najznaajnija, te je zbog svojih osobina i najvie istraivana.
Ljekovite odlike propolisa
Propolis se od davnina koristi kao lijek u alternativnoj medicini. Takoer u posljednje
vrijeme svoje mjesto nalazi i u farmaceutskim i kozmetikim proizvodima, te se kao
takav koristi u dermatologiji, otorinolaringologiji, gastroenterologiji, ginekologiji i
stomatologiji. Malo je tvari prirodnog podrijetla koje posjeduju ovako irok spektar
djelotvornosti (protubakterijsku, protugljivinu, protuvirusnu i protuoksidacijsku).
Do danas nije registrirana nikakva kontraindikacija kod uporabe propolisa osim u
nekim sluajevima hipersenzibilnosti kod osoba s tendencijom prema alergiji.

23
Alergijske se reakcije dovode u vezu s alergenima prisutnim u smoli biljaka s kojih
pele skupljaju propolis. Na 0,5 od tisuu sluajeva propolis moe izazvati konu
alergiju ekcematoznog tipa, tzv. pelarsku dermatozu. Te alergije mogu biti uestale
kod pelara koji esto dolaze u dodir s propolisom. U tom je sluaju potrebno koristiti
rukavice ili zatitnu kremu prije rada s konicama.
Pokusi na psima, zamorcima i mievima s visokim dozama propolisa (do 15 g na kg
mase) kroz dulje razdoblje, nisu izazvali toksine ili patoloke efekte.
Skupljanje propolisa
Na tritu se nalaze uglavnom dva tipa propolisa: strugani dobiven struganjem
drvenih povrina konice (okviri i nastavci) i propolis dobiven pomou razliitih
skupljaa.
Strugani se dobiva povremenim ienjem konice i rezultat je normalne aktivnosti
pelara. Ne zahtijeva posebnu spretnost ni alat. Struganjem se dobiva ograniena
koliina propolisa, ne vie od 50-100 g/god. po konici, esto oskudne koliine jer je
pun neistoa (ostaci mrtvih pela i komadia drva) zbog ega mu je vrijednost na
tritu puno manja nego onog skupljenog pomou skupljaa.
Da bi se dobila vea koliina propolisa potrebno je stimulirati prirodnu tenju pela da
propoliziraju sve otvore koje one smatraju opasnim za gubitak topline ili mogui
ulazak tetnika. U tu se svrhu prave skupljai propolisa od uskih letvica tvrdog drveta
u obliku reetke, s razmacima izmeu letvica 3 mm. Skuplja se postavlja iznad
satonoa, tako da pele, nastojei da zatvore prostor izmeu letvica, isti popunjavaju
propolisom. Kao skuplja propolisa moe posluiti i uokvirena iana mrea od
nehrajueg materijala ili plastina s okcima od 3 mm. Takoer, za skupljanje
propolisa se mogu koristiti plastine folije u obliku matinih reetki, koje se izreu na
dimenzije nastavka i postavljaju na isto mjesto kao i kod prethodno navedenih
skupljaa. U posljednje se vrijeme za ovu namjenu koriste i silikonske mree.
Vano je naglasiti da razmak izmeu okvira i skupljaa propolisa (prazan prostor)
treba biti 8 do 10 mm. Ako je razmak suvie mali, pele skuplja zalijepe propolisom
za okvire pa prigodom njegovog skidanja moe doi do lomljenja, a ako je vei, pele
manje zatvaraju otvore na skupljaima.
Za olakavanje odvajanja propolisa, mrea se hladi u zamrzivau. Nakon 15-20
minuta laganim se savijanjem mree propolis lako odvaja jer postaje tvrd i lomljiv. Na
ovaj se nain moe skupiti 100-400 g propolisa godinje po konici ovisno o snazi
zajednice, tendenciji propolizacije i tipu vegetacije.
Skladitenje propolisa ne trai posebnu pozornost. Dovoljno je koristiti tamnu
ambalau postavljenu daleko od topline da se izbjegne njegovo sljepljivanje.

24
1.5 Vosak
Pele koriste vosak kao graevni materijal za sae. One ga proizvode u votanim
lijezdama, koje su potpuno razvijene u radilica 12-18 dana starosti. U starijih se
radilica aktivnost votanih lijezda smanjuje, osim u nunim situacijama kad se
sinteza voska moe nanovo potaknuti. Najvee se koliine voska proizvode tijekom
razvoja zajednice u umjerenom klimatu u razdoblju od travnja do lipnja.
Pele proizvode vosak u etiri para specijaliziranih votanih lijezda, koje su
smjetene na ventralnoj strani zatka. Pri intenzivnom hranjenju pela medom i peludi
u voskovnim se lijezdama formiraju znatne koliine voska. Iz voskovnih lijezda
nastaje tekui vosak te nakon hlaenja odmah nastaju njene, bijele votane ljuske.
Zatim, stranjim nogama nastale votane ljuske pele prebacuju usnom ustroju gdje
ih obrauju. Votana ljuska tei oko 1 mg tako da je za proizvodnju 1 kg voska
potrebno 1 milijun ljusaka. Ustanovljeno je da za proizvodnju 1 kg voska pele utroe
3,6 kg meda.
Boja svjee proizvedenog voska je bijela, te kasnije poprimi utu boju. uta je boja
podrijetlom od propolisa i peludi. Vosak ima karakteristian miris koji je takoer
podrijetlom od propolisa, peludi, meda i pela.
Jedna LR okvir, sadravajui samo 100 g voska moe drati izmeu 2 i 4 kg meda.
Proizvodnja voska i izgradnja saa u pelinjoj zajednici ovise o sljedeim
imbenicima:
Medonosna paa Za jau pau potrebno je vie saa za smjetaj nektara
Uzgoj legla Za vie izleenih jaja potrebno je vie stanica saa
Prisutnost matice Samo zajednica u kojoj je prisutna matica gradi sae
Temperatura Temperatura iznad 15oC potiu aktivnost izgradnje saa
Prisutnost peludi Izvor bjelanevina
Vosak je uz matinu mlije i otrov izluevina pelinjeg organizma i kao pelinji se
proizvod razlikuje od peludi, meda i propolisa, koji su botanikog podrijetla. Pele ga
koriste kao materijal za izgradnju saa. Glavna sirovina za stvaranje voska su
ugljikohidrati, tj. eeri u medu (fruktoza, glukoza i saharoza).
Fizikalne odlike i sastav pelinjeg voska
Sastav je pelinjeg voska krajnje sloen, te sadri preko 300 razliitih sastojaka
(Tulloch, 1980). Glavninu ine esteri viih masnih kiselina (67 %). Osim estera,
pelinji vosak sadri i ugljikovodike (14 %), kiseline (12 %) te ostale tvari (6 %).
Takoer je utvreno i preko 50 mirisnih sastojaka. Vosak proizveden od razliitih
pasmina Apis mellifera ima isti sastav, samo su neki sastojci u razliitim udjelima.
Sastav se voska izmeu vrsta pela Apis florea i A. cerana kao i A. mellifera
razlikuje.
Boja voska nakon ekstrakcije je uta do utosmea. Na presjeku je fino granuliran.
Miris mu je poput meda. Nakon rezanja se ne lijepi. Toka topljenja se nalazi izmeu
6265 oC. Specifina mu se teina kree od 0,950-0,965, a indeks refrakcije (na 75

25
0
C) od 1,440-1,445. Kiselinski se broj (mg KOH/g) kree od 1823, esterski od 70
80, saponifikacijski od 89100 i peroksidni broj treba biti najmanje 8.
Tehnologija proizvodnje voska
Svaku je godinu potrebito zamijeniti staro sae jer se time potiu pele na izgradnju
novog saa. S jedne je strane to higijenska mjera, dok je s druge strane to
mogunost poveanja proizvodnje voska. Tamna boja saa uzrokovana je liinakim
izmetom i kouljicama, te propolisom. Staro bi se sae moralo mijenjati redovito u
dvo ili trogodinjem intervalu.

Pelinji se vosak moe dobiti preradom:

votine od starog saa
votine od mednih poklopaca
votina iz graevnjaka
votina iz otpadaka (votano trusje s podnica, zaperci).
Kakvoa istog voska uvelike ovisi o metodi proizvodnje. Postoje dvije metode
ekstrakcije: topljenje, uglavnom koritena metoda i kemijska ekstrakcija. Vosak se
moe topiti kipuom vodom, parom ili elektrinom i sunevom energijom. Kemijska se
ekstrakcija provodi otapalima i izvediva je samo u laboratorijskim uvjetima.

Slika 104. Parni topionik (foto T. Brindl)

Prinos je istog voska ovisan o metodi proizvodnje i udjelu starog saa. Obino se
kree od 30 do 50 %, a ako se radi o svjee izgraenom sau prinosi mogu biti 100
% (Bogdanov, 2004).
Glavni su oneiivai voska kemikalije koje se koriste u pelarstvu, dok oneiivai
iz okolia imaju manju vanost. Pelinji je voska uglavnom oneien lipofilnim (u
masti topivim) akaricidima u rasponu od 0,5 do 10 mg/kg (Bogdanov i sur., 1998.,
Wallner, 1999., Schroeder i Wallner, 2003). Istraivanja su pokazala da se
koncentracija akaricida u vosku poveava s poveanjem broja primjena akaricida
(tau-fluvalinat), a smanjuje vrlo sporo nakon prestanka njihovog koritenja.

26
Preventivne mjere
Akaricidi se iz voska ne mogu odstraniti zbog njihovih razliitih kemijskih struktura.
Najbolji nain za poboljanje kakvoe voska je koritenje organskih kiselina u
alternativnom suzbijanju varoe. Sredstava koja se koriste u suzbijanju votanog
moljca (p-diklorobenzen i naftalin) mogu biti izbjegnuta koritenjem alternativnih
mjera:
o
skladitenje saa na hladnom i svijetlom mjestu na 5-15 C s dobrom
cirkulacijom zraka.
koritenje netoksinih kemikalija poput sumpora, octene i mravlje kiseline ili
preparata na osnovu bakterije Bacillus thuringiensis
imbenici u proizvodnji voska visoke kakvoe
Predugo zagrijavanje i previsoke temperature mogu otetiti vosak i potamniti
mu boju.
Vosak se ne bi trebao zagrijavati u posudama od aluminija, cinka ili bakra jer
navedeni mu metali mogu promijeniti boju.
Sae s fermentiranim medom ne bi trebalo koristiti jer vosku daje strani miris.
Spore su amerike gnjiloe otporne i ne unitavaju se kipljenjem voska u vodi.
Samo zagrijavanje pod pritiskom (1.400 hPa) na 120 oC kroz 30 minuta ubija
spore.
Vodeno-votana emulzija moe nastati ako se koristi tvrda voda. Stoga bi
trebalo koristiti meku vodu s niim sadrajem minerala. Meutim, u nekim
sluajevima, vodeno-votana emulzija moe nastati ak i kod koritenja meke
vode. Za sprjeavanje nastajanja emulzije moe se dodati 2 do 3 g oksalne
kiseline na kg voska i litru vode za vezivanje kalcija. Najvanije je da je voda
koja je u kontaktu s rastopljenim voskom ispod 90 oC.
Nakon topljenja, vosak nije potpuno ist. Stoga bi trebao ostati neko vrijeme
(najbolje preko noi) u zagrijanoj vodi na temperaturi od 75 do 80 oC. Poto je
vosak laki od vode, on pluta. Prljavtina se taloi u donjem sloju voska, te se
nakon hlaenja mora ostrugati.
Hladiti vosak to je mogue sporije i sprijeiti svako micanje posude prigodom
hlaenja.
uvanje voska
Nakon otapanja i ienja vosak ima krasnu utu boju. Blokovi se voska skladite u
tamnim i hladnim prostorijama. Najbolja se zatita boje i arome postie smjetajem
voska u papir za pakiranje ili u posudama od nehrajueg elika, stakla ili plastike.
Uporaba voska
Osim to se glavnina voska utroi za proizvodnju satnih osnova, vosak se takoer
koristi u kozmetici (25-30%), farmaceutici (25-30%), proizvodnji svijea (20%) i za
ostale svrhe (10-20%). Pelinji se voska izmeu ostalog koristi u restauraciji slika,

27
poliranju materijala, proizvodnji vakaih guma, premazivanju rana nastalih nakon
rezidbe bilja, te u proizvodnji muzikih instrumenta.
U kozmetici pelinji je vosak sastavni dio krema i masti. Posjeduje protubakterijsko
svojstvo i od nanoenja na kou poboljava njenu elastinost dajui joj svje izgled.

1.6 Pelinji otrov

Izmeu mnogih vrsta kukaca samo rijetki imaju mogunost vlastite obrane alcem i
otrovom kojeg ubrizgavaju tijekom ubadanja. Svi kukci koji mogu ubosti pripadaju
redu Hymenoptera u koji su ukljueni mravi, ose i pele. Uloga je pelinjeg otrova da
zaplai predatore. Ukoliko bi otrov bio smrtonosan pele bi ubrzo zagadile svoju
okolinu i time ugrozile opstanak.
Pelinji je otrov jedna od tvari koje pele sintetiziraju u svom tijelu. One ga koriste za
vlastitu obranu i obranu zajednice. Radilice i matice ga sintetiziraju u dvjema
otrovnim lijezdama i skladite u otrovnom mjehuru, a za vrijeme ubadanja
ubrizgavaju kroz alani aparat.
Otrovne lijezde poinju funkcionirati nakon izlaska radilice iz stanice. Otrov je bio
utvren kod tri dana starih radilica (Pursley, 1973), a maksimum postiu nakon dva
do tri tjedna starosti, tj. u dobi straarica i skupljaica.
Razliita je situacija kod matice, gdje se proizvodnja otrova ne poveava postupno,
nego je maksimum postignut ve nakon izlaska matice iz matinjaka. Razlog tomu je
to ona koristi alac u borbi sa svojim suparnicama.
Radilice u alanom aparatu sadre oko 100 do 150 g, a matica oko 700 g otrova
(Schmidt, 1992).

Fizikalne odlike i sastav pelinjeg otrova

Pelinji je otrov gusta bezbojna tekuina gorko nakiselog okusa i specifinog mirisa.
Nakon suenja, postaje bijeli prah ako je zatien od oksidacije. Specifina mu je
teina 1,1313. Topiv je u vodi i kiselinama, ali ne i u alkoholu.
Ovisno o tehnologiji i istoi, na tritu postoje tri vrste pelinjeg otrova. Proien i
osuen otrov najia je vrsta otrova. Bijele je boje, nema stranih tvari i bezbojan je
kada se koristi u obliku otopine. Drugi je oblik osueni otrov, koji je zbog
oneienosti peludi, prainom, propolisom, nektarom ili medom ute do
smekastoute boje, ovisno o oksidaciji sastojaka. Smrznuto osuen ili liofilizirani
otrov trei je oblik ponude otrova. Da se postigne istoa i zatita, tijekom priprave se
odstranjuje vlaga i mogue neistoe. Ako se otrov zatiti od utjecaja svjetla i vlage
moe ga se uvati pet i vie godina. Meutim, njegova se ljekovita djelotvornost
smanjuje dugotrajnim uvanjem. Smrznuto osueni otrov najefikasnija je metoda
uvanja (Simics, 1996). Provedena su brojna istraivanja kemijskog sastava
pelinjeg otrova. Utvreno je da sadri 88 % vode, stoga samo 0,1 mg suhog otrova
moe biti izoliran iz svake radilice, te je potrebno 10 000 alaca za proizvodnju 1 g
suhog otrova. Glavne su sastavnice pelinjeg otrova prikazane u tablici *****.

28
 Tablica ***** Sastav pelinjeg otrova i njihovo djelovanje na kraljenjake (prema
Schmidt, 1987)
Sastavnica % u Utjecaj
suhoj
tvari
Melitin 50 Razgrauje krvne stanice i mastocite. Oslobaa histamin
i serotonin iz mastocita. Sniava krvni pritisak i usporava
disanje
Fosfolipaza A 12 Razgradnja stanica. Bol. Otrovnost u pojaanom
djelovanju s melitinom.
Hijaluronidaza < 3 Razgradnja tkiva. Meustanini prostor postaje
propusniji za ostale sastavnice otrova. Nije otrovna.
Kisela <1 Sudjeluje u alergijskoj reakciji.
fosfataza
Histamin <1 Svrbe, bol. Koliina u otrovu je mnogo nia od koliine
osloboene iz mastocita.
Pelinji otrov je mjeavina bjelanevina i peptida, a glavna sastavnica je bjelanevina
melitin. Otrov sadri i druge sastavnice kao to su hijaluronidaza, fosfolipaza A i
histamin. Sloena struktura pelinjeg otrova vjerojatno je nastala zbog velikog
raspona nametnika i grabeljivaca, od kukaca pa sve do kraljenjaka. Razliite
sastavnice otrova vane su u odbijanju napadaa. Na primjer, koliina histamina u
pelinjem alcu nije opasna za kraljenjake, ali je znaajno otrovna za druge kukce,
ukljuujui i same pele.
Svaka od glavnih sastavnica pelinjeg otrova ima neto drugaiji utjecaj na
kraljenjake, ije se ukupno djelovanje manifestira kroz alergijsku reakciju.
Na ubod pela kod ljudi su poznate tri razine reakcija: lokalna, sistemska i
anafilaktika. Kod lokalne reakcije, poetni lokalni otok nakon nekoliko sati jo jae
otie. Na zahvaenom podruju moe se pojaviti crvenilo, svrbe i osjetljivost kroz 2
3 dana.
Sistemina reakcija nastaje unutar nekoliko minuta nakon uboda i moe ukljuivati
osip cijelog tijela, vrtoglavicu, muninu, povraanje, bolove u trbuhu i nesvjesticu.
Simptomi anafilaktike reakcije mogu nastati nakon nekoliko sekundi od uboda, a
ukljuuju tekoe u disanju, zbunjenost, povraanje, pad krvnog pritiska koji moe
dovesti do gubitka svijesti te smrti uslijed zastoja krvotoka i disanja (Frankland, 1976;
Riches, 1982)

29
Feromoni pelinjeg otrova
Pele koriste feromone za mnoge aktivnosti. Veina alarmnih feromona izluuje se
kroz pelinji otrov, osim 2-heptanona koje izluuju prednjoeljusne lijezde.
Pronaeno je vie od 20 hlapivih tvari u pelinjem otrovu, a glavne se nalaze u tablici
**** iz koje je vidljivo da od njih deset samo etiri imaju izrazitije djelovanje.
Tablica ****. Isparljive tvari pelinjeg otrova (prema Collins i Blum, 1982)
Aktivnost alarmnog
Hlapiva tvar Koliina u g
feromona
iso-pentil acetat 2 ++++
n-butil acetat 0,1 ++
iso-pantanol 0,9 +
n-heksil acetat 0,2 ++
n-oktil acetat 1,0 +
2-nonanol 0,7 +++
n-decil acetat 0,1
benzil acetat 1,0 +
benzil alkohol 0,2
(2)-11-eikosen-1-ol 5,0
Proizvodi na osnovi pelinjeg otrova
Pelinji je otrov bogat izvor farmaceutski aktivnih sastojaka. Njegovo je djelovanje
sistemino i lokalno. U farmakopejama 12 europskih drava, postoje 24 proizvoda
koji sadre otrov (Simics, 1996).
Postoje razliiti naini primjene: pelinjim ubodima, injekcijama, elektroforezom, u
kremama i mastima, inhalacijom i tabletama.
Prednosti uporabe otopine otrova:
lijeenje je pod nadzorom lijenika
doze i sastojci otrova su standardizirani
lijeenje je neovisno o sezonskim promjenama sastojaka i dostupnosti pela.
Pelinji se otrov uspjeno koristi u lijeenju kroninih bolova, multiple skleroze,
oiljaka, spondiloze, psorijaze i svih tipova artritisa. U veterini on se uspjeno koristi u
obliku injekcija u lijeenju artritisa kod konja i pasa.
Skupljanje pelinjeg otrova
Sve do 60-tih godina prolog stoljea proizvodnja je pelinjeg otrova bila ograniena
nedostatkom prigodnih tehnika za njegovo skupljanje. Do tada se otrov dobivao iz
ekstrakta alanih aparata ili paljivim odstranjenjem otrovnog mjehura. Pelinji se
otrov dobivao i omamljivanjem pela pomou etera ili kloroforma. Vei se broj pela
stavio u posudu prekrivenom filtar papirom namoenim eterom. Isparavanjem su se
etera iritirale pele koje su ubadale po staklenci i na taj nain izbacivali otrov na

30
stjenke staklenke. Izlueni se otrov zatim sprao vodom i nakon isparavanja vode
dobio otrov u istom stanju.
Navedene su metode skupljanja otrova bile vrlo spore i izvedive samo u
laboratorijskim uvjetima, a posljedica je toga bila njegova iznimna skupoa.
Potrebno je istaknuti da su koliine otrova koje se openito mogu skupiti izuzetno
male. Najvei proizvoa pelinjeg otrova u SAD-u proizveo je samo oko 3 kg otrova
u 30 godina (Schmidt, 1992).
Sredinom 50-tih godina prolog stoljea zapoela je primjena skupljanja otrova
elektro ok metodom, tj. iritiranjem pela slabom izmjeninom strujom. Ureaj se
sastojao od drvenog okvira preko kojeg su razapete ice. Ispod ica nalazila se tanka
guma na kojoj su se hvatali alci pela nakon primitka elektro oka i upijajui papir za
skupljanje otrova. Ovaj ureaj moemo smatrati kao predstavnikom prve generacije
skupljaa pelinjeg otrova.
Znaajne su se promjene u skupljanju otrova dogodile sredinom 60tih godina
prolog stoljea, kada se razvila druga generacija skupljaa pelinjeg otrova. Tada je
po prvi put koritena tehnika izmjeninog elektrinog pobuivanja cjelokupne
zajednice. S razvojem elektronike i uvoenjem tranzistora pojavila se mogunost
razvoja skupljaa kod kojeg se mogla regulirati voltaa, frekvencija i struja. Glavna je
prednost bila to je pelama sauvan alac, zatim otrov se mogao skupiti u veim
koliinama i poboljana mu je istoa.
Poetkom 90-tih razvijena je trea generacija skupljaa. Uporabom integriranih
krugova u ureajima za skupljanje omoguena je kontrola frekvencije, voltae, struje,
valne duine i vremenskog intervala. Za ubrzavanje skupljanje otrova, ovim se
nainom moe odjednom skupljati otrov sa 40 skupljakih okvira.
U razvojnoj je fazi i etvrta generacija skupljaa pelinjeg otrova koji e biti
kontrolirani pomou mikroprocesora.
Potrebno je istaknuti da ne postoje skupljai i metode koje nisu opasne za pele.
Naime, u 30 minuta skupljanja, dobar skuplja ne usmrti vie od 10 pela po konici
tako da ovaj gubitak nije znaajan za populaciju pela i ne utjee na razvoj zajednice
(Simics, 1996).

1.7 Kontrola kakvoe i podrijetla pelinjih proizvoda

1.7.1 Med

Zbog nepravilnih tehnolokih procesa u samoj proizvodnji, zatim doradi i skladitenju,

kakvoa se meda moe znatno pogorati. Takoer, zbog relativno visoke cijene u
odnosu na druga sladila med je prehrambeni proizvod koji se esto pokuava
patvoriti. Stoga je svrha kontrole meda, praenjem fizikalno-kemijskih parametara
ukazati na mogue propuste u njegovoj proizvodnji, kao i sprijeiti pokuaje
patvorenja.
Na kakvou meda svakako utjee udio vode. Ona je poslije ugljikohidrata drugi
prevladavajui sastojak meda. Koliina vode je jedna od vanijih odlika, jer osim
sposobnosti meda da zadrava svoju kakvou prigodom uvanja, voda je povezana i
31
s nekim fizikalnim svojstvima (kristalizacijom, viskozitetom). Osim to je izravno
povezana s navedenim fizikalnim svojstvima udio vode uvelike utjee i na pojavu
fermentacijskih procesa u medu. Naime, njena se koliina kree od 14 do 20 % i ako
se u uzorku meda utvrdi vea koliina od 20 % u takvom e medu ubrzo zapoeti
proces fermentacije.
Jedan od najvanijih pokazatelja kakvoe i prirodnosti meda je koliina fruktoze i
glukoze (zbroj) te koliina saharoze. Minimalna granica koliine fruktoze i glukoze
(zbroj) iznosi 60g/100g za nektarni med, a za medljikovac 45g/100g. Koliina se
fruktoze i glukoze (zbroj) smanjuje kad je med patvoren, bez obzira na vrstu
patvorine. Zbog nepotpune hidrolize kroba trina glukoza sadri manju koliinu
fruktoze i glukoze (zbroj) od meda, ali veliku koliinu dekstrina. Invertni eer,
dobiven kiselinskom hidrolizom saharoze takoer sadri manju koliinu fruktoze i
glukoze (zbroj). Zbog toga patvorine s glukozom smanjuju koliinu fruktoze i glukoze
(zbroj) i poveavaju koliinu dekstrina, a patvorine s invertnim eerom smanjuju
koliinu fruktoze i glukoze (zbroj), ali poveavaju saharozu. Med od veine
medonosnih biljaka sadri ispod 5g/100g saharoze, dok je do 10g/100g dozvoljeno
kod bagremovog te 15g/100g kod lavandinog meda. Manja koliina fruktoze i glukoze
(zbroj) i vea koliina saharoze kod navedenih vrsta med razlog su obilnog
izluivanja nektara i medne rose. Naime, velike koliine nektara i medne rose pele
nisu u stanju preraditi jer im se poddrijelne lijezde iscrpljuju, te nema dovoljno
invertaze za potpunu razgradnju saharoze na glukozu i fruktozu.
uvanje i zagrijavanje meda neizbjeni su procesi u proizvodnji meda. No ako se oni
ne provode pravovaljano dolazi do sloenih biokemijskih i fizikalno-kemijskih procesa
uslijed kojih se bitno mijenja sastav meda. uvanje meda u najveoj mjeri utjee na
ugljikohidrate ali i na druge sastavnice meda. Naime, pod utjecajem kiselina dolazi do
razgradnje fruktoze i nastaje spoj hidroksimetilfurfural (HMF). Utvreno je da se
dugotrajnim uvanjem meda koliina HMF-a postupno poveava. S druge pak strane
koliina se HMF-a rapidno poveava ako se neadekvatno izvri zagrijavanje meda.
Ustanovljeno je da su za stvaranje 3 mg HMF-a u 100 g meda potrebni sljedei
uvjeti:
300 dana (20oC)
60 dana (32oC)
3 dana (52oC)
4 sata (71oC)
Kod stavljanja meda na trite udio HMF-a ne smije biti vei od 40 mg/kg. Ako se
analizom utvrde vee vrijednosti, posljedica su pregrijavanja ili dugotrajnog uvanja
meda. Utvrene vrijednosti vie od 150 mg/kg ukazuju na mogunost patvorenje
meda s invertnim eernim sirupom (Crane, 1975).
injenica da je enzim dijastaza prisutna u razliitim koliinama u medu i da se moe
mjeriti, koristi se u analitici meda. Naime, na osnovu njezine koliine pouzdano se
moe zakljuiti radi li se o patvorenosti ili neprikladnom postupku s medom
(pregrijavanju). Grijanjem meda iznad 45oC zapoinje denaturacija enzima ime se
gubi njihova aktivnost. U tablici *** prikazano je vrijeme poluraspada enzima ovisno o
temperaturi zagrijavanja meda. Vrijeme poluraspada definirano je kao vrijeme
32
potrebno da se aktivnost enzima smanji na polovicu svoje prvotne vrijednosti. Pri istoj
se temperaturi katalitika aktivnost invertaze bre smanjuje u odnosu na dijastazu.
Stoga, nam podatak o stanju dijastaze, kao najstabilnijem enzimu obzirom na
zagrijavanje, kazuje i o neaktivnosti ostalih enzima u medu. Zbog toga se u analitici
meda ovaj parametar koristi kao dodatni kriterij u sluaju pregrijanosti meda.
Aktivnost oitane dijastaze ne smije biti nia od 8,0 jedinica po Gothe-u, a ako je nia
od 8,0, HMF ne smije biti vei od 15 mg/kg.
Tablica ****Vrijeme poluraspada invertaze i dijastaze u medu ovisno o temperaturi
(White i sur., 1964)
Temperatura Invertaza Dijastaza
o
10 C 9600 dana (26,3 godina) 12600 dana (34,5 godina)
o
20 C 820 dana (2,2 godine) 1480 dana (4 godine)
o
30 C 83 dana (2,7 mjeseci) 200 dana (6,6 mjeseci)
o
40 C 9,6 dana 31 dan
o
50 C 1,28 dana 5,38 dana
o
60 C 4,7 sati 1,05 dana
o
70 C 47 minuta 5,3 sata
o
80 C 8,6 minuta 1,2 sata

Slobodna kiselost, tj. koliina organskih kiselina u medu parametar je koji se

takoer koristi u analitici meda. Ona varira u velikom rasponu ovisno o botanikom
podrijetlu meda. Gornja granica iznosi najvie 50 mEq kiseline na 1000 g. Vee su
vrijednosti povezane s fermentacijskim procesima, skladitenjem u neodgovarajuim
uvjetima i patvorenjem s invertnim eernim sirupom.

Netopljive tvari u medu predstavljaju estice voska, dijelovi pela i liinki, drvene
estice i ostale neistoe. Njihov koliina ovisi o nainu izdvajanja meda iz saa,
proiavanju i uvjetima skladitenja. Vrcanje meda iz saa koje sadre leglo,
nekvalitetno filtriranje ili taloenje i dranje meda u otvorenim posudama, vode ka
poveanju netopljivih tvari i pogoranju kakvoe. Stoga, prema ovom parametru
postotak navedenih primjesa ne smije biti vei od 0,1%.
Elektrina provodnost je karakteristika neke tvari da moe provoditi elektrinu
struju, a jedinica za mjerenje je "Millisiemens po centimetru" (mS/cm). U analitici se
ovaj parametar koristi prije svega za meusobno razluivanje meda na one koji su
podrijetlom od nektara i na one koji su od meden rose. Takoer, izmjerene vrijednosti
elektrine provodnosti tipine su za odreene vrtse meda, te nam mogu uz ostale
fizikalno-kemijske parametre, posluiti kod njihovog deklariranja. Utvreno je da se
vrijednosti elektrine provodnosti za medljikovac nalaze iznad 0,8 mS/cm za razliku
od nektarnih vrsta meda kod koji je ona u pravilu ispod navedene vrijednosti.
Meutim, potrebito je istaknuti da vrijednosti elektrine provodnosti kestenova meda
odudaraju od tipinih vrijednosti za nektarni med i da takoer iznose vie od 0,8
mS/cm. Iznimke su jo med od vrijeska (Calluna vulgaris) i lipe (Tilia spp.) zbog
prirodno velikog variranja elektrine provodnosti. Kod vrijeska se ona kree od 0,42-
1,40 mS/cm, a kod lipe od 0,33-1,15 mS/cm.

33
Osim elektrine provodnosti, sadraj pepela je takoer parametar kojim je mogue
razluiti vrstu meda. Naime, spaljivanjem meda u pepelu zaostaju mineralne tvari
koje se mogu izvagati te se na osnovu koliine pepela moe razlikovati nektarni med
od medljikovca. Sadraj se pepela kod nektarnog meda kree do 0,6 %, a kod
medljikovaca do 1,2 %. Utvreno je da postoji pozitivna korelacija izmeu koliine
pepela i elektrine provodnosti.
1.7.2 Patvorenje meda

Med, kao prirodni proizvod relativno visoke cijene dugo je vremena meta patvorenja.
Patvorenje se meda svodi na dva razliita naela: razrijeivanje meda dodavanjem
vode i dodavanjem razliitih sladila. Ispravnim se pelarskim postupcima osigurava
koritenje razliitih sladila u ishrani pela koji ne utjeu na patvorenje meda.
Meutim, hranjenje pela eerom za vrijeme pae ili dodavanje eera medu
predstavlja patvorenje. Sladila koja se uglavnom koriste u patvorenju su sljedea:
invertni eerni sirup (proizveden kiselinskom hidrolizom), visoko fruktozni kukuruzni
sirup, konzumni eer od eerne repe i eerne trske, hidrolizati kroba i dr.
Sve do pojave koritenja jeftinog visoko fruktoznog kukuruznog sirupa u patvorenju
meda, uobiajenim se je analizama (HMF, koliina fruktoze i glukoze) s uspjehom
rjeavao problem patvorenja s konzumnim eerom. Ovaj visoko rafinirani materijal
po svom je sastavu eera vrlo slian medu te ga zbog toga nije bilo mogue otkriti u
razliitim mjeavinama koje su se koristile u patvorenju. Ovom se problemu doskoilo
primjenom stabilnih ugljikovih izotopa. Ova se metoda temelji na razlici odnosa
13 12
C/ C izmeu medonosnih biljaka (koje u fotosintezi koriste Calvin-ov ili C3 ciklus) i
kukuruza i eerne trske (Hatch-Slack ili C4 ciklus). Vrijednost 13C za kukuruz i
eernu trsku iznose oko -10o/oo, dok za med prosjek iznosi -25,4o/oo (White i Doner,
1978., Brookes i sur., 1991).
Mikroskopska se metoda takoer moe koristiti u otkrivanju patvorenja meda sa
eerom podrijetlom od eerne trske. Metoda je temeljena na injenici da sirova
vlakna tranog eera posjeduju svojstvene biljne stanice koje se mogu otkriti u
patvorenim uzorcima meda (Kerkvliet i Meijer, 2000).
U posljednje se vrijeme za otkrivanje patvorenja meda sa eerom od eerne repe i
eerne trske koristi metoda infracrvene spektroskopije.
1.7.3 Kontrola botanikog podrijetla

Udio se nektara ili medne rose pojedinih biljnih vrsta u medu mijenja ovisno o tipu
vegetacije, zatim razdoblju cvatnje biljnih vrsta ili proizvodnji medne rose od strane
kukca, kao i vremenu kad je pelar proizveo med. Apsolutno uniflorne vrste meda ne
postoje jer pele nikad ne posjeuju samo jednu biljnu vrstu ak iako ona dominira na
nekom podruju. Zbog toga kemijski sastav i senzorska svojstva izmeu uzoraka
meda znaajno variraju. Stoga je za utvrivanje botanikog podrijetla meda uz
melisopalinoloku (peludnu) potrebno provesti organoleptiku i neke od fizikalno-
kemijskih analiza jer je samo na osnovu skupnog rezultata ovih analiza mogue
donijeti ispravnu odluku.
Od fizikalnokemijskih parametara, elektrinom se provodnou, zatim specifinom

34
rotacijom i sastavom eera, tj. njegovim spektrom i udjelom pojedinih eera
omoguuje utvrivanje botanikog podrijetla meda (razluivanje medljikovca od
nektarnog meda). U nekim se sluajevima odnos glukoze i fruktoze te glukoze i vode
u medu takoer moe koristiti kod utvrivanja botanikog podrijetla. Sadraj je
dijastaze takoer povezan s botanikim podrijetlom, jer neke vrste meda prirodno
imaju nizak ili visok sadraj tog enzima, to moe posluiti kao parametar
karakterizacije.
Prigodom skupljanja nektara, pele svojom aktivnou dolaze u kontakt i s anterama
(dio pranika u kojem se nalazi pelud) cvjetova te peludna zrnca dospiju u nektar
gdje zavravaju u mednom mjehuru i nakon prerade ih nalazimo u konanom
proizvodu, medu. Iz tog se razloga, za utvrivanje botanikog podrijetla, koriste
peludna zrnca prisutna u medu. Grana palinologije koja prouava pelud i druge
mikroskopske elemente koje se nalaze u talogu meda (netopivi dio meda odvojen
centrifugiranjem) naziva se melisopalinologija. U naelu se talog sastoji od peludnih
zrnaca i elemenata medne rose. Takoer, mogu biti prisutni i drugi elementi, kao to
su kristali, kvasci i ostale estice (krobna zrnca, biljni dijelovi, neistoe), ija
prisutnost nije uobiajena za med.
Kod razliitih biljnih vrsta, koliina peludi moe biti vea ili manja u odnosu na nektar,
to je posljedica brojnih imbenika. Naime, koliina peludi u nektaru ovisi prije svega
o grai cvijeta, tj. o poloaju antera u odnosu na nektarije. Ako su antere smjetene
iznad nektarija postoji vea vjerojatnost da e pelud pasti u izlueni nektar i na taj ga
nain oneistiti. Opseg ovog oneienja ovisan je izmeu ostalog i o koliini
proizvedene peludi, njezinoj dimenziji, kao i o tome poklapa li se izluivanje nektara
sa sazrijevanjem antera. Takoer, neke biljne vrste proizvode malu koliinu peludi ili
posjeduju sterilne pranike koji ne proizvode pelud (neki kultivari agruma).
Osim toga, na koliinu peludi u nektaru utjee i sam proces filtriranja nektara.
Tijekom skupljanja nektara i same prerade meda, pelud se vrlo uspjeno izdvaja u
mednom mjehuru pele meucrijevom (zalisci) koji slui kao regulacijski organ
kontrole protoka hrane u srednje crijevo. Odstranjenje peludi ovisi o vremenu
zadravanja nektara u mednom mjehuru, veliini peludi i strukturi njegove vanjske
stjenke (eksine). Vea peludna zrnca i ona s bodljikavom povrinom se lake
izdvajaju.
Stoga, zbog gore navedenih injenica pelud moe biti:
normalno zastupljen
podzastupljen (relativno mala koliina peludi u odnosu na koliinu nektara)
nadzastupljen (relativno velika koliina peludi u odnosu na koliinu nektara).

35
 Tablica ****Primjeri biljnih vrsta s nadzastupljenim i podzastupljenim peludnim
zrncima
Nadzastupljena peludna zrnaca Podzastupljena peludna zrnaca
Potonica (Myosotis spp.) Lavanda (Lavandula spp.)
Pitomi kesten (Castanea sativa) Kadulja (Salvia spp.)
Pasji jezik (Cynoglossum spp.) Rumarin (Rosmarinus officinalis)
Smiljkita (Lotus spp.) Bagrem (Robinia pseudacacia)
Slatkovina (Hedysarum spp.) Lipa (Tilia spp.)
Agrumi (Citrus spp.)
Priprema uzoraka za peludnu analizu meda
1. u 20 ml vode zagrijane na 40 oC rastopi se 10 g meda
2. centrifugira se 10 minuta na 2500 okretaja
3. odlije se supernatant i sediment se razrijedi s 10 ml destilirane vode
4. centrifugira se 5 minuta pri istom broju okretaja
5. supernatant se odlije, a sediment razmuti u kapi tekuine koja se slijeva niz
stjenku epruvete
6. Pasteur-ovom pipetom sediment se prenese na predmetnicu i razmae u dva
odvojena razmaza povrine od po 1 cm2
7. pripremljeni uzorak se sui na 40 oC
8. na jedan razmaz dodaje se kap tople glicerin-elatine, a na drugi kap otopine
glicerin-elatine s fuksinom i prekrije pokrovnicom
9. nakon 10 minuta uzorak je spreman za mikroskopiranje
Identifikacija i brojanje peludi vri se svjetlosnim mikroskopom pri poveanju od 400
puta. Nakon poetnog pregleda, kojim utvrujemo gustou preparata, pristupa se
njihovoj identifikaciji i brojanju. Identificiranje se vri uz pomo referentnih uzoraka
peludi u obliku nativnih preparata i literature. Mora se prebrojati najmanje 500
peludnih zrnaca (Loveaux i sur., 1978., Von der Ohe i sur., 2004). Za osiguranje
jednolikog pregleda uzorka, potrebno je brojati uzdu 5 paralelnih linija jednako
udaljenih od jednog do drugog ruba pokrovnice. U svakoj se liniji odredi broj vidnih
polja, jednako rasporeenih, tako da se priblino izbroji 100 peludnih zrnaca.

36
1.7.3.1 Pelud i njegova struktura

Peludna se zrnca identificiraju na temelju njihove veliine, oblika i boje (Moore i sur.,
1991). Za peludno zrnce svake biljne vrste karakteristini su:
broj, veliina i oblik mjesta klijanja (pore klijanja)
graa, boja i oblik vanjske stjenke (eksina)
graa i boja unutranje stjenke (intina)
Na povrini se eksine nalaze karakteristine tvorbe (brazde, mrea, izboine) koje
pomau u identificiranju peludi (slika ****).

Slika 105. Struktura peludnog zrnca (Sawyer, 1988)

1.7.3.2 Pozicija povrine peludi

Prigodom identifikacije peludi potrebno je poznavati poziciju u kojom se pelud nalazi

u razmazu sedimenta. Pozicija povrine peludi, prigodom mikroskopiranja, moe biti
u polarnom ili ekvatorijalnom poloaju (slika *). Polarni pogled obuhvaa dva
nasuprotna podruja na kojima se samo naziru otvori ili karakteristine pore, dok
ekvatorijalni pogled predstavlja podruje izmeu polova i na njemu su uoljive pore i
brazde karakteristine za biljnu vrstu s koje pelud dolazi.

Slika 106.. Ekvatorijalni i polarni pogled peludnog zrnca (Sawyer, 1988)

37
Vrste peludnih analiza
Kvalitativnom se peludnom analizom identificiraju peludna zrnca i elementi
medljike odreivanjem postotnog odnosa. Naelo se analize temelji na injenici da se
peludna zrnca morfoloki razlikuju stoga se mikroskopskim pregledom ona mogu
utvrditi do vrste, roda ili porodice.
Obzirom prema zastupljenosti, peludna se zrnca razvrstavaju na:
prevladavajua (> 45 %)
pratea (1645 %)
sporedna (315 %)
rijetka (< 3 %)
Kvantitativna analiza donosi procjenu totalnog volumena taloga i apsolutne koliine
elementa po jedinici mase. Ova procjena omoguava utvrivanje naina dobivanja
meda (vrcanje ili cijeenje) i pomae u tonijem interpretiranju rezultata, naroito u
sluajevima prisutnosti nadzastupljenih i podzastupljenih peludnih zrnaca u uzorcima
meda.
Ovisno o ukupnom broju biljnih elemenata u medu (peludna zrnaca i elementi
medljike), med se svrstava u jedan od 5 razreda.
Tablica **** Podjela prema razredima na temelju ukupnog broja biljnih elemenata u
medu (prema Maurizio, 1939)
Broj biljnih elemenata u 10
Razred Vrsta meda
g meda
uniflorne vrste meda u kojima je pelud
I 20.000
podzastupljen
vrste meda u kojima je normalno zastupljen
II 21.000-100.000
pelud
vrste meda u kojima je pelud nadzastupljen i
III 101.000-500.000
medljikovci
vrste meda u kojima je pelud jako
IV 501.000-1.000.000
nadzastupljena i neki uzorci preanog meda
V > 1.000.000 preani med

Cjelokupni sediment moe takoer pruiti dodatne informacije o proizvodu, kao to

su metode vrcanja, higijenski uvjeti, prisutnost mikroorganizama koji ukazuju na
fermentaciju.

1.7.3.3 Izraun i tumaenje rezultata

Za svaku vrstu peludi potrebno je izraunati udio u odnosu na ukupni broj peludnih
zrnaca. Openito se uzima da je med podrijetlom od odreene biljne vrste, tj.
unifloran, ako je pelud dotine biljne vrste zastupljen s vie od 45 %, iskljuujui iz
izrauna pelud koja je podrijetlom od biljnih vrsta koje ne lue nektar. Takoer,
uniflornim se medom moe proglasiti med u kojem prevladava medna rosa, tj. koji
sadri mnogo elemenata medne rose (elementi medne rose/peludna zrnaca je
jednak 3 ili vei).
38
Iznimno prema Pravilniku o kakvoi uniflornog meda (NN br. 122/2009), uniflornim se
medom moe proglasiti onaj med ako udio peludnih zrnaca u sedimentu iznosi za:
Pitomi kesten (Castanea sativa Mill.) 85 %
Uljana repica (Brassica napus L.) 60 %
Facelija (Phacelia tanacetifolia Benth.) 60 %
Lipa (Tilia sp.) 25 % (10%*)
Bagrem (Robinia pseudoacacia) 20 %
Metvica (Mentha spp.) 20 %
Vrijesak (Calluna vulgaris L.) 20 %
Vrisak, Primorski vrijesak (Satureja montana L.) 20 %
Maslaak (Taraxacum officinale Weber) 20 %
Rumarin (Rosmarinus officinalis) 20 %
Kadulja (Salvia sp.) 25 % (10%*)
Planika (Arbutus unedo L.) 10%
Agrumi (Citrus spp.) 10% (5%*)
Lavanda (Lavandula sp.) 10 % (5%*)
*uz karakteristina senzorska svojstva meda za odreenu biljnu vrstu (miris, okus, boja)
1.7.4 Kontrola zemljopisnog podrijetla

Drugi razlog koritenja peludne analize je odreivanje zemljopisnog podrijetla meda.

U razliitim su zemljopisnim podrujima zastupljene i razliite biljne asocijacije koje
su posljedica klimatskih razlika. U svakom se medu uz glavnu biljnu vrstu javlja pelud
drugih prateih biljnih vrsta. Utvrivanje se zemljopisnog podrijetla temelji na
prisutnosti kombinacija peludnih zrnaca tipinih za odreeno podruje. Samo je u
nekim sluajevima mogue nai odreena peludna zrnca, koja su karakteristina
samo za to podruje. Ova marker peludna zrnca, ako su prisutna, dovoljna su za
utvrivanje podrijetla (Ricciardelli DAlbore, 1997).
1.7.5 Vosak

Vosak je nakon meda najvaniji pelinji proizvod, osim to se glavnina koristi u

pelarstvu, on se takoer znaajno koristi u kozmetikoj industriji. Vrlo ozbiljan
problem se javlja kod njegovog koritenja u pelarstvu zbog oneienja ostacima
akaricida koji se koriste u suzbijanju varoe.
Voskovi su ivotinjske ili biljne izluevine koje imaju sline fizikalno-kemijske odlike i
sastav. Zbog srodnih fizikalno-kemijskih odlika voskovima pripadaju i neki mineralni
proizvodi (parafin, cerezin, ozokeritit), koji se dobivaju iz njihovih prirodnih nalazita ili
kao nusproizvodi pri preradi nafte i kamenog ugljena. Cerezin je mjeavina
proienog ozokeritita i parafinskog voska
Od biljnih voskova najznaajniji je karnauba vosak, koji se dobiva iz lia palme
Copernicia cerifuga, a toka mu je topljenja 83-86C. Zatim vosak od eerne trske
koji se dobiva kao nusproizvod kod rafinacije eera, toka mu je topljenja 7880 0C.
Od voskova ivotinjskog podrijetla znaajan je elak, koji predstavlja izluevinu kukca
Laccifer lacca, Coccoidea (toka topljenja je 74-78 0C) i izluevine titastih ui Icerva
purchasi i Dactylopius coccus, iji se vosak topi pri 780C, odnosno 99-101 0C.

39
Pregledom senzorskih odlika (miris i boja) omoguuje se jednostavna i brza kontrola
kakvoe. Patvorenje se voska moe utvrditi razliitim metodama. Danas se ono
uglavnom utvruje plinskom kromatografijom pomou koje se odreuju sastojci voska
(Brschweiler i sur., 1989).
Za utvrivanje patvorenja postoje brojni testovi. Najjednostavniji je utvrivanje toke
topljenja, mjerei temperaturu kod koje e se pojaviti prva tekua faza voska kod
polaganog zagrijavanja. To se uglavnom dogaa izmeu 61 i 65 0C. Meutim,
vrijednosti unutar ovog raspona nisu jamstvo istoe voska.
Utvrivanje saponifkacijske toke zamuenja slubeno je priznata metoda za
utvrivanje patvorenja. Testom se mjeri koliina ugljikovodika, koji saponificiraju
(pretvaraju se u sapun) u specifinoj koliini etanola, dajui bistru otopinu. Ako
otopina postaje bistra pri ili ispod 65 0C, vosak je vjerojatno nepatvoren s parafinom.
U sluaju da se radi o patvorenju, otopina e postati bistra samo pri vioj temperaturi.
Saponifikacijska toka zamuenja nije prikladna za otkrivanje patvorenja karnauba
voskom, ali se tekuom plinskom kromatografijom mogu otkriti molekule alkohola sa
32 ugljikova atoma koji se nalaze u karnauba vosku.
1.7.6 Matina mlije

U kontroli kakvoe matine mlijei utvruje se udio vode, koliina eera, masti i
bjelanevina, kao i pH vrijednost te sadraj slobodnih kiselina. Mjerenjem se ovih
parametara mogu takoer utvrditi patvorenje s razliitim tvarima. Meutim,
utvrivanje specifinog markera matine mlijei, trans-10-hidroksi dekanska kiselina
(Bloodwoorth i sur., 1995) je bolja i specifinija metoda za testiranje njezine
vjerodostojnosti. Matina se mlije uglavnom proizvodi u Kini i drugim dalekoistonim
zemljama. Zbog visoko konkurentne cijene mlijei iz dalekoistonih zemalja,
utvrivanje zemljopisnog podrijetla je od velikog znaaja. Za sada se koristi samo
metoda kojom se utvruje peludni spektar matine mlijei (Ricciardelli d'Albore i
Battaglini, 1978).
1.7.7 Pelud

Zbog jedinstvenih svojstava peludi za sada ne postoji patvorenje s drugim

proizvodima. Meutim, zbog znaajno razliitih cijena izmeu proizvoakih
podruja, u zemljama s visokom cijenom postoji odreen rizik prodaje jeftinije strane
peludi pod domai proizvod. Takoer i u ovom sluaju jedini nain za utvrivanje
krivog oznaavanja zemljopisnog podrijetla je peludna analiza. U peludi se jo
utvruje prisutnost drugih tvari, kao to su dijelovi pela, plijesni i druge neistoe, te
udio vode.
1.7.8 Propolis

Kemijski sastav propolisa znaajno varira ovisno o biljnom izvoru i zemljopisnom

podruju. U zemljama umjerenog klimata smolaste tvari koje pele prikupljaju
uglavnom potjeu od pupoljaka crne topole (Populus nigra), dok sa sjevernijih
podruja ili s viih nadmorskih visina od trepetljike (Populus tremula). Za sada se
botaniko podrijetlo propolisa moe utvrditi tankoslojnom plinskom kromatografijom i

40
tekuom kromatografijom pod visokim pritiskom (Bankova i sur., 2000), a zemljopisno
podrijetlo peludnom analizom (Ricciardelli d'Albore, 1979).

1.7.9 Rezidue u pelinjim proizvodima

1.7.9.1 Antibiotici u medu

esta i nestruna primjena antibiotika ima za posljedicu razvoj rezistencije

mikroorganizama i mogueg oneienja prehrambenih proizvoda. Pravilnik o
kakvoi namirnica ivotinjskog podrijetla izriito zabranjuje promet namirnica koje
sadre antibiotike. To se odnosi i na med oneien antibioticima.
Od antibiotika u pelarstvu se koriste sljedei:
Sulfonamidi (sulfatiazol, sulfanilamid)
Aminoglikozidi (streptomicin)
Tetraciklini (oksitetraciklin, klortetraciklin)
Amfenikoli (kloramfenikol)
Naalost kod primjene antibiotika putem eerne otopine dolazi do njihovog
prebacivanja u sae od strane pela i zatim postupnog troenja. Dio tih antibiotika na
taj nain dospijeva u med. Med konzervira antibiotike i oni se u njemu dugo vremena
ne raspadnu. Tako oksitetraciklini ostaju u medu 10 mjeseci, klortetraciklin 12, a
streptomicin ak 15 mjeseci (Sulimanovi i sur., 1993).
Analitike metode za otkrivanje rezidua u medu
U rutinskim se analizama ostaci antibiotika u medu uglavnom podvrgavaju ispitivanju
u dvije razine. Najprije se provodi provjeravanje, tj. utvrivanje pozitivnih uzoraka
pomou Charm II i ELISA testa. Nakon utvrivanja pozitivnih uzoraka slijede HPLC i
LC-MS metode pomou kojih se koliinski odreuje prisutnost antibiotika u medu.

1.7.9.1.1 Metode provjeravanja

ELISA test je metoda u kojoj se pomou specifinih antitijela koliinski utvruju

antibiotici. Prag otkrivanja je od 10 do 50 ppb. Ovom se metodom moe koliinski
utvrditi podruje koncentracije pojedinih antibiotika. Zbog unakrsne reaktivnosti s
antibioticima iz iste skupine ova se metoda moe koristiti samo za polu-kvantitativno
utvrivanje. U posljednje se vrijeme ova metoda u velikoj mjeri zamjenjuje Charm II
testom.
Charm II test je takoer metoda provjeravanja, koja se koristi za razliite
prehrambene proizvode, a prilagoena je i za ispitivanje meda. Temelji se na
specifinom povezivanju antibiotika s receptorom. Koliina se utvruje mjerenjem
radioaktivnosti H3 ili C14. Ovom se metodom moe utvrditi cijela skupina antibiotika.
Provjeravanjem pomou Charm testa izluit e se negativni uzorci, a pozitivni e se
uzorci potvrditi sofisticiranijim metodama. Potrebno je istaknuti da para amino
benzojeva kiselina, kao prirodni sastojak meda, moe smetati u testiranju

41
sulfonamida i time pridonijeti neispravno pozitivnim rezultatima. Takoer se
pojavljuje kalup uinak, posebice kod medljikovaca i kestenovog meda, koji dovodi
do poveanja neispravno pozitivnih uzoraka. Doima se da utvrivanje razine za
svaku skupinu antibiotika ovisi o vrsti meda. Sve u svemu, Charm test je ipak
dragocjen alat u rutinskoj analizi za proizvoae i doraivae meda. Glavne su joj
prednosti to se moe testirati cijela skupina antibiotika i znatno je jeftinija od drugih
kvantitativnih metoda (Bogdanov, 2003).

1.7.9.1.2 Kvantitativne metode

HPLC (tekua kromatografija pod visokim pritiskom) je metoda dobra za rutinsko

analiziranje ve poznatih antibiotika. Mane ove metode su to se mora odvojeno
analizirati svaki razred antibiotika i da ne postoji 100%-na sigurnost utvrivanja
antibiotika.
LC/MS (tekua kromatografija s masenim spektrofotometrom) je najsuvremenija
metoda. Osigurava gotovo 100%-no odreivanje antibiotika. Granica se utvrivanja
kree od 0,5 do 10 ppb, ovisno o antibiotiku.

1.7.9.2 Akaricidi i pesticidi u medu

Suzbijanje je varooze vrlo teak i sloen zadatak te osim antibiotika problem

oneienja meda i drugih pelinjih proizvoda priinjavaju koritenje akaricida i
pesticida. Zbog svojih lipofilnih svojstava, veina se akaricida nakuplja u vosku, dok
je nasreu med manje oneien. Ostaci su rezidua u vosku vrlo postojani jer njihova
razina opada vrlo sporo nakon prestanka uporabe. Zbog toga se s jedne strane
pojavljuje problem oneienja samog proizvoda, a s druge strane postojanost
sintetskih akaricida dovodi do rezistentnosti (otpornosti) grinja (Varroa destructor) na
koritene akaricide.
Plinskom je kromatografijom mogue utvrditi ostatke uobiajeno koritenih
akaricida i pesticida u pelarstvu koji mogu dospjeti u med. Granica se utvrivanja
kree izmeu 1 i 10 ppb. Za ovu se namjenu takoer moe koristit HPLC metoda kod
koje se granica utvrivanja sintetskih akaricida kree od 10 do 50 ppb, a za
utvrivanje ostataka organskih kiselina oko 1 ppm.

1.7.9.3 Akaricidi u propolisu i vosku

Problem oneienja u pelarskoj tehnologiji nije vezan samo za med, nego i za

propolis i vosak. Najee koritena metoda za utvrivanje uobiajenih akaricida
(brompropilat, kumafos, fluvalinat i flumetrin) je ekstrakcija heksanom, zatim
odvajanje od visoko molekularnih sastojaka hladnim centrifugiranjem te krajnjim
utvrivanjem, plinskom kromatografijom (Bogdanov i sur., 1988). Prag utvrivanja je
0,1 do 0,25 ppm. Samo metodom plinske kromatografije s masenim detektorom (GC-
MS) mogue je utvrditi prisutnost svih akaricida koji se koriste u suzbijanju varoe.

42
1.7.9.4 Isparavajue tvari

Isparavajue tvari koje se koriste kao pomona sredstva pri vrcanju (nitrobenzen),
zatim tvari koje se koriste u suzbijanju voskovog moljca (diklorbenzen, naftalin) i
sastojci eterinih ulja (timol) mogu se utvrditi mikro ekstrakcijom vrste faze SPME
tehnikom (Conte i sur., 1997., Piasenzotto i sur., 2002).

43
2 MEDONOSNO BILJE

Zahvaljujui klimatskim raznolikostima, Hrvatska ima veliki potencijal za proizvodnju

specifinih vrsta meda. Prema imiu (1980), u naoj zemlji ima oko 200 do 250
biljnih vrsta s kojih pele skupljaju nektar. S navedenih biljnih vrsta, osim nektara,
pele skupljaju pelud i propolis koji su takoer bitni za normalno funkcioniranje
pelinje zajednice. U povoljnim godinama, pele skupljaju i znaajne koliine medne
rose u sastojinama crnogorinih (jela i smreka) i bjelogorinih (hrast, javor, lipa,
bukva) vrsta drvea koje zauzimaju velike povrine. Pored autohtonih u nau su floru
unesene i odreene alohtone biljne vrste. Neke su od njih (bagrem, amorfa, zlatnica)
po koliinama izluenog nektara vrlo znaajne. U klimatskom pogledu postoje vrlo
jasne razlike izmeu kontinentalnog i primorskog podruja Hrvatske, koje uvjetuju
prirodnu rasprostranjenost biljnih vrsta. U kontinentalnom se klimatu mogu razlikovati
biljne vrste nizinskog i gorskog, a u primorskom, mediteranskog i submediteranskog
podruja.

2.1 Nektar
2.1.1 Nektariji

Nektariji (mednici) su lijezde koje su specijalizirane za izluivanje biljnog sekreta koji

je bogat eerom. U zavisnosti od mjesta gdje se nalaze, dijelimo ih na floralne i
ekstrafloralne (Fahn, 1979).
Floralni (cvjetni) se preteno nalaze pri osnovi cvijeta ali i na drugim dijelovima cvijeta
(ainim listovima, laticama i njuci tuka).
Ekstrafloralni (izvancvjetni) nektariji su jednostavnije po strukturi i primitivniji od
floralnih. Nalazimo ih rjee, a smjeteni su na vegetativnim dijelovima biljke
(peteljkama, povrini listova, zaliscima, glavnoj ili lista). Suncokret, trenja, breskva,
bob i slanutak poznatiji su predstavnici koji imaju ekstrafloralne nektarije.
2.1.2 Sastav nektara

Sastav se nektara razlikuje od biljke do biljke, kao i od cvijeta do cvijeta. Po

kemijskom je sastavu vodena otopina razliitih eera s malim koliinama drugih tvari
kao to su aminokiseline, vitamini, aromatske tvari, esencijalna ulja, organske
kiseline i minerali. Ovisno o biljnoj vrsti, ali i o klimatskim, zemljinim i drugim
uvjetima, koncentracija eera u nektaru varira od 5 do 60 % (Shuel, 2003). Odnos
pojedinih eera ovisi o biljnoj vrsti. Prema sadraju eera postoje tri kategorije
nektara (Percival, 1961):
nektar s dominantnom saharozom dovodi se u vezu s cvjetovima duboke
ake u kojima je nektar zatien (djeteline i grahorice).
mijeani nektar s jednakom koliinom saharoze, glukoze i fruktoze, uglavnom
potjee od biljnih vrsta iz porodice lepirnjaa (bagrem)
nektar s dominantnom fruktozom ili glukozom. Nektar od repice dominantno
sadri glukozu i zbog toga repiin med kristalizira ranije. Med od biljnih vrsta
iji je izvor nektara u kojem je fruktoza dominantna, kao to su kupina, kesten i

44
 mnoge biljne vrste iz porodice usnaa (Lamiaceae), kristaliziraju sporije.
Fruktoza je slaa od ostalih eera prisutnih u nektaru.

2.1.3 Transport i raspodjela eera u biljci

Za ivot viih biljaka vrlo su znaajna provodna tkiva ili stanija koja slue za
provoenje vode i hranjivih tvari. Ovu funkciju u biljkama vre dvije vrste tkiva ksilem i
floem. Ksilem provodi vodu i mineralne tvari od korijena preko stabljike do listova, a
floem provodi u vodi otopljene asimilate od listova do drugih dijelova biljke u silaznom
smjeru. Biljni je sok u floemu bezbojna tekuina, a sadraj se eera mijenja u tijeku
dana i za vrijeme sezone. Kretanje biljnog soka kroz floem vjerojatno je prouzroen
razlikom pritiska izmeu dijelova razmjerno visoke koncentracije eera i dijelova
gdje je nia koncentracija zbog njegovog koritenja. Koritenje vode i eera od
strane lijezda nektarija dovodi do pada osmotskog pritiska unutar provodnog
sustava biljke tako da je eerom bogat biljni sok usmjeren u dijelove gdje je
potreban. Veina eera u nektarije dolazi iz listova koji su blizu cvjetova, kao to je
to uglavnom sluaj kod zeljastih biljaka. Meutim, kod nekih drvenastih (lipa) i
grmilokih biljnih vrsta on moe biti dobiven i iz uskladitenih ugljikohidrata.

2.1.4 Izluivanje nektara

Proces je izluivanja nektara sloen i nije potpuno razjanjen. U osnovi je nektar

floemski sok koji doivljava odreene promjene prigodom procesa izluivanja.
Cjelokupni slijed obuhvaa pranjenje soka iz sitastih cijevi, zatim prolaz soka
(zvanog prednektar) od stanice do stanice ljezdanog tkiva kao i kroz sekretorne
stanice te konano kao nektar izlazi na povrinu.
Na povrinu se izluuje kroz epidermalne stanice, trihome (ljezdane dlake),
perforiranu kutikulu i pui (Fahn, 1952). Ovaj posljednji nain svojstven je za crvenu
djetelinu, lucernu, smiljkitu, krastavac, suncokret, uljanu repicu i bob.
2.1.5 Uvjeti medenja

Na koliinu i kakvou nektara utjeu mnogi imbenici, koji se mogu podijeliti na

unutarnje i vanjske. Unutarnji (nasljedni) imbenici povezani su s anatomskim
svojstvima, kao to su volumen nektarnog tkiva, veliina nektarija i broj nektarnih pui
(Sammataro i sur., 1985). Takoer na izluivanje nektara utjeu dob, spol i dozrelost
cvijeta. Tako lipa, izluuje dvostruko vie nektara u stadiju razvoja enskog dijela
cvijeta u odnosu na muki. Kod jednodomnih biljnih vrsta, kod kojih se na istoj biljci
nalaze muki i enski cvjetovi, primjer u porodici bundeva, enski cvjetovi krastavca
proizvode 3 do 4 puta vie nektara od mukih cvjetova. Meutim, kod vrbe, koja je
dvodomna biljna vrsta, gdje postoje enske i muke biljke situacija je obrnuta. Muke
mace proizvode vie nektara od enskih.
Vrni cvjetovi na stablu lipe izluuju manje nektara od onih smjetenih na niim
granama, ali je koncentracija eera vea u vrnim cvjetovima.
Izluivanje nektara zapoinje obino u isto vrijeme kada se otvara cvijet i kada su
pelud i tuak dovoljno zreli. Kod lavande cvjetovi venu i prestaju izluivati nektar

45
ubrzo nakon posjeta pela, dok je s druge strane kod uljane repice izluivanje
potaknuto posjetom pela.
Od vanjskih imbenika na proizvodnju nektara utjeu vrijeme i tlo. Vrijeme je
kompleks meusobno povezanih imbenika tako da se unutar poljskih uvjeta teko
mogu izdvojiti pojedinane komponente, isto vrijedi i za tlo.
Tlo, svojim kemijskim sastavom, teksturom, temperaturom i kapacitetom za vodu
uvelike utjeu na razvoj biljke. Lagana su tla zranija i toplija pa u sezoni s pravilnim
rasporedom oborina pruaju idealne uvjete za rast biljke. Meutim, njihov kapacitet
zadravanja vode je negativnost u sunim sezonama. Teka tla zadravaju bolje
vodu u sunim sezonama, ali zbog slabe propusnosti u vlanim godinama moe doi
do smanjenja temperature i prozranost ispod optimalne razine.
Osim tla na proces izluivanja nektara utjee temperatura i vlanost zraka.
Najpovoljnijom se temperaturom smatra da je nou iznad 10 oC, a danju od 18 do 32
o
C. U uvjetima kad je relativna vlaga zraka visoka, izluivanje je nektara jae, ali s
manjim sadrajem eera, dok je u obrnutoj situaciji izluivanje slabije, ali je
koncentracija eera via. Razlog tomu je higroskopnost eera u nektaru. Nektar
upija vie vlage iz zasiene atmosfere nego iz suhog zraka. Poglavito se to odnosi na
otvorene cvjetove kod kojih je nektar izloen. Medenju veini biljaka odgovara
vlanost zraka 60 - 80 %, a tla 50 - 60 %.
Insolacija (ozraenost sunevim zrakama) takoer uvelike utjee na medonosno bilje
jer se samo dovoljnom sunevom energijom postie visoka razina fotosinteze koja
posredno utjee na poveano luenja nektara.
Na medenje utjee i strujanje zraka, pa gdje su ona stalna i jaka ni najmedonosnije
biljke ne mede. Suhi i topli vjetrovi ubrzavaju cvatnju, osue cvjetove i time skrauju
razdoblje medenja. Takoer, nepovoljno utjee i na iskoritavanje pae. Slab vjetar
ometa pele u letu, a jai onemoguuje izlijetanje.
Navedeni imbenici djeluju zajedniki. Kao optimalni se uvjeti za izluivanje nektara
za veinu medonoa uzimaju da je temperatura zraka 20 - 30 oC, bez vjetra i s
dovoljno vlanosti u tlu i zraku. Svako odstupanje jednog ili vie navedenih imbenika
smanjuje vie ili manje izluivanje nektara, a time i prinosa.

2.1.6 Skupljanje, skladitenje i dozrijevanje nektara

Nektar je poklon pelama u zamjenu za njihovu prijeko potrebnu uslugu u

opraivanju. Skupljaju ga pele skupljaice i u konicu ga donose u mednom
mjehuru. Prikupljeni nektar dobrim dijelom pele iskoriste za vlastitu ishranu i ishranu
legla, dok viak nektara prerauju u med i smjetaju ga u stanice saa kao rezervu.
Preradom se nektara u med dogaaju dvije bitne promjene:

1. Kemijska promjena - (razgradnja disaharida u monosaharide)

Pele skupljaice siui nektar rilcem dodaju sekret poddrijelnih lijezda i smjetaju
ga u medni mjehur, gdje u biti zapoinje njegova prerada. Za pretvorbu nektara u
med najvaniji je enzim invertaza pod ijim se djelovanjem saharoza nektara
razgrauje na glukozu i fruktozu. Osim invertaze, iz poddrijelnih lijezda, u medni se
mjehur izluuju i enzimi dijastaza i glukoza oksidaza.
2. Fizikalna promjena - (isparavanje vode)

46
Dolaskom u konicu, kune pele od skupljaica preuzimaju nektar s rilca na rilce i
zatim ga dre odreeno vrijeme u mednom mjehuru i nastavljaju njegovu preradu.
Pomiui eljusti izbacuju kapljice nektara na vrh rilca, nakon ega ih ponovno gutaju
ponavljajui ove radnje mnogo puta u 15 do 20 minuta. Na taj nain, nektar u obliku
tankog sloja dolazi u dodir s toplim zrakom konice to uzrokuje smanjenje udjela
vode na 40-50 %, a istovremeno se obogauje enzimima. Nakon toga se dodatno
isparavanje vode iz nezrelog meda nastavlja u stanicama saa. Ispoetka, dok
nezreli med ima vei postotak vode, pele njime ispunjavaju stanice saa djelomino,
do , to zavisi od koncentracije eera. Na taj je nain omogueno bre
isparavanje suvine vode iz nezrelog meda, koje je potpomognuto lepezanjem krila
kunih pela. Kune pele prenose nezreli med nekoliko puta iz stanice u stanicu i
svaki put prigodom punjenja mednog mjehura dodaju novu koliinu enzima.
Poveanjem se koncentracije eera, nezreli med poinje zgunjavati i kad sadraj
suhe tvari dostigne koncentraciju 80 82 %, dotad nedozreo med, postaje zreli med i
pele ga poklapaju votanim poklopcima.
Med se od nektara bitno razlikuje, osim po koliini vode, tj. konzistenciji i po
kemijskom sastavu. Budui da se promjena nektara u med odvija postupno u
nekoliko sati, predloeno je da se termin "nektar" ogranii na eernu otopinu to ju
lue nektariji sve do trenutka kada se on odloi u sae, nakon ega se naziva "nezreli
med" sve dok se njegova koncentracija ne priblii onoj "zrelog meda".

2.2 Medljika
Medljika ili medna rosa je slatka tvar koja se u povoljnim godinama javlja na listovima
i ostalim dijelovima crnogorinog i bjelogorinog drvea. Ona je proizvod kukaca iz
reda jednakokrilaca (Homoptera), od kojih su za pelarstvo najznaajnije lisne i
titaste ui, a u posljednje vrijeme veu pozornost zaokuplja i jedna vrsta cvrka,
medei cvrak (Metcalfa pruinosa Say). Oni na biljkama siu sokove pomou
relativno tankog i dugakog rila koje uvuku kroz biljno tkivo, sve do sitastih cijevi u
kojima pod pritiskom kolaju biljni sokovi. Usni ustroj (rilce) je izgraeno tako da u svoj
unutranjosti ima dva usporedna kanala; po jednom prodire iz biljke u usta kukca
biljni sok, a po drugom u obrnutom smjeru slina, koja se na povrini ubodenog mjesta
stvrdne i oblikuju cijev.
Biljni sok koji se nalazi u sitastim cijevima sadri 10-30 % suhe tvari. Vei dio otpada
na ugljikohidrate (5-20 %) ostatak otpada na pepeo (1-3 %), bjelanevine (0,03-0,27
%), organske kiseline, vitamine i enzime. Sadraj se suhe tvari medljike kree od 5
do 18 %, specifina teina od 1,0 do 1,3, a pH od 5,1 do 7,9 (Horn, 1992).
Lisne i titaste ui iskoriste odreeni postotak eera, a ostatak izluuju vie ili manje
preraen u obliku sitnih kapljica. Ranije su znanstvenici smatrali da ui upotrebljavaju
za svoj razvoj sve bjelanevine iz biljnog soka. Najnovije kemijske analize pokazuju
da su u izluevinama ui uglavnom sve aminokiseline koje nalazimo u biljnom soku.
U rijetkim su primjerima pronaeni posve novi duini spojevi za koje se smatra da
su nastali u tijelu uiju. Proizvode ih bakterije koje ive u probavnom sustavu uiju i
hrane se ostacima probave. Sposobne su iskoristiti slobodni duik iz zraka i vezati ga
u nove duine spojeve kakvih nema u biljnom soku, a organizmu kukca su
neophodno potrebni.
47
2.2.1 Glavne vrste medljika

Od crnogorinih medljika najvanije su jelova i smrekova medljika. Najvee sastojine

jele i smreke nalaze se u Gorskom Kotaru i Lici. Jelova je medljika jedna od najboljih
vrsta u Europi, a kukac koji je izluuje pripada rodu Cinara - zelena jelova u (Cinara
pectinatae Noerdl.). Osim nje, pojedinih se godina, pojavljuje velika smea jelova u
(Cinara confinis Koch). Od smrekovih lisnih ui za pelarstvo su znaajne velika crna
smrekova u (Cinara piceae Panz.), crvenosmea smrekova u (Cinara pilicornis
Hartig) i zelena prugasta smrekova u (Cinara stroyani Pasek). Na smreci i jeli osim
lisnih ui pojavljuju se i titaste ui koje su takoer od velikog znaaja. Pripadaju rodu
Physokermes, a glavni su predstavnici mala lekanija (Physokernes hemycryphus
Dalm.), koja ivi na jeli i smreci i velika lekanija (Physokermes piceae Schrk.) samo
na smreci.
Od bjelogorinih za nae je podneblje od vee vanosti hrastova medljika.
Najznaajnije lisne ui na hrastu su smeecrna hrastova u (Lachnus roboris L.) i
crno sjajna hrastova u (Schizodryobius longirostris Mordv.). Osim lisnih ui na
hrastu obitavaju i titaste ui Kermes quercus L. i Eulecanium rufulum. U podruju
Poeko-slavonske upanije zamijeeno da se svake godine s nejednakim
intenzitetom pojavljuje medljika na hrastu sladunu. Prema opaanjima uoeno je da
medljika ne nastaje uobiajeno, kao posljedica pojave kukaca (lisnih ui), ve kao
fenomen gdje biljka tijekom vegetacijskog razdoblja postupno odbacuje neoploene
irove to je popraeno obilnim izluivanjem slatkoga soka. Vrbova medljika po
koliinama ne zaostaje za hrastovom. Najznaajniji predstavnik je velika vrbova u
(Tuberolachnus salignus Gmelin). Pojedenih se godina pojavljuje i lipova medljika, a
posljedica je izluivanja lisne ui Eucallypterus tiliae L., te kestenova medljika s
predstavnikom Lachnus longipes Dufour. Osim nabrojanih vrsta medljike rjee se
pojavljuje medljika na javoru, ije je izluivanje posljedica Periphyllus acericola
Walker, zatim na bukvi Phyllaphis fagi L. te na topoli Chaitophorus populeti Panzer i
C. tremulae Koch. Posljednjih se godina, osim lisnih i titastih ui sve ee
zamjeuje pojava novijeg, za ovo nae podruje, uzronika izluivanja medljike,
medeeg cvrka (Metcalfa pruinosa Say). Spada u porodicu Flatidae (Rhynchota,
Homoptera). Prije dvadesetak godina prigodom opskrbe vojnog uporita NATO u
Italiji nehotice se naselio ovaj cvrak (Barbattini, 1988). Prvi se put u Hrvatskoj
pojavio u jednom vinogradu u okolici Buja 1992 godine (Kocijani i Maceljski, 1996).
Izraziti je polifag pa ga nalazimo na velikom broju biljnih vrst na kojima izluuje velike
koliine medljike. Kod nas je za sad rairen na podruju Istarske upanije.

48
2.3 Medonosno bilje kontinentalnog podruja
U veljai i oujak, nakon zimskog mirovanja, prvi dragocjeni pelud i nektar za razvoj
pelinjeg legla, pelama osiguravaju sljedee biljne vrste:
Lijeska (Corylus avellana L.) je grm koji naraste 3 do 5 m, rjee kao nisko stablo do
7 m visine. Mladi su izbojci obrasli crvenim ljezdastim dlaicama. Kod starijih je
primjeraka kora debla, sivkastouta i glatka te posuta lenticelama. Listovi su do 13
cm dugi i 5-9 cm iroki. Nalaze se na kratkoj peteljci, preteno su okruglog oblika i pri
bazi srcoliko urezani. Dvostruko su pilastog ruba, a s donje su strane dlakavi i
hrapavi Cvjetovi su jednodomni, razvijaju se prije listanja, ve od veljae. Muki
cvjetovi, obino 2-4 zajedno, tvore objeene ute rese s kojih pele skupljaju prvi
dragocjeni pelud, a enski se nalaze po 2 u cvatovima u obliku zbijenih pupova iz
kojih vire tamnocrveni uperci. Na jednom grmu cvatnja traje tjedan dana. Raste oko
uma i livada, po ikarama, istinama, uz potoke i putove, u ravnici i po planinama.
Podruje rasprostranjena je gotovo itava Europa.
Joha (Alnus glutinosa Mill.) listopadno je stablo do 25 m visine, s vitkim deblom.
Listovi su troredni, obrnuto jajoliki, 4-10 cm dugaki. Tamnozelene su boje, s gornje
strane goli, a na donjoj se strani u uglovima lisnih ila nalaze uperci utih dlaica.
Muki su rese ljubiastosmee boje, duge 5-6 cm, po 3-4 na vrhu izbojaka, a. enske
su rese sitnije i nalaze se ispod njih, takoer po 3-4 u pazuku listova. Cvate u veljai
i oujku prije listanja. Daju pelama mnogo peludi. Raste na vlanim i dubokim
humusnim, esto pjeskovitim tlima. Pojavljuje se uz nizinske i brdske potoke i rijeke.
Nalazimo je esto i u mjeovitim umama.
Osim ovih biljnih vrsta, u rano proljee osim peludne pae pelama pruaju i
nektarnu pau:
Visibaba (Galanthus nivalis L.) je najranija proljetnica. Naraste do 10-15 iznimno 30
cm visoko. Iz lukovice se razvija okrugla zeljasta biljka s duguljastim kopljastim
listovima, 8-9 cm dugaki i 0,4-0,7 cm iroki s jednim pognutim cvijetom. Zvonast
vjeni tvori 6 latica rasporeenih u dva kruga. Vanjske su latice bijele, duguljaste, a
unutranje su krae, sa zelenom pjegom na vrhu. Daje mnogo peludi i nektara. Cvate
2-3 tjedna, ali paa esto propadne zbog nestalnog vremena. Nalazi se u
listopadnim, mjeovitim i crnogorinim umama, od poplavnih nizinskih uma pa do
subalpskog podruja. Raste na svjeim, blago do umjerenim kiselim, humusnim,
ilovastim tlima.
Drijen (Cornus mas L.) listopadni je grm, ili manje stablo, zaobljene kronje, 6-9 m
visine s tankom sivom ili ukastosivom ispucanom korom. Listovi su nasuprotni,
jajasti, dugi 4-8 cm, itavog ruba, zailjeni, s obje strane dlakavi, na kraoj peteljci.
Cvjetovi se pojavljuju prije listanja (veljaa, oujak). Sitni su i zdrueni u kuglaste
titove. Latice su trokutasto-kopljaste, zlatnoute boje. Daje pelama dosta peludi i
nektara. Raste gotovo svuda, ali ponajvie po suhim, sunanim, kamenitim stranama
svijetlih listopadnih uma.
afran (Crocus vernus Hill. var. neapolitanus) niska je viegodinja biljka koja nakon
snijega izbija iz podzemnih lukovica. Ima linearne, uske listove Cvjetovi su gotovo
prizemni. Zbog postojanja veeg broja vrsta boja ocvjea varira od bijele do
ljubiaste. Cvate do mjesec dana. Pele uglavnom skupljaju pelud, dok ponekad lui
nektar, meutim zbog dubine ake pele ga ne iskoriste. Nalazimo ga u listopadnim

49
i mjeovitim umama i ikarama, uz rubove uma, te na livadama od nizina do
subalpskih i alpskih podruja. Raste na svjeim, hranjivim tlima.
Jaglac (Primula vulgaris Huds.) je zeljasta trajnica, obrasla dlaicama do 10 cm
visoka. Listovi su jajoliko duguljasti, dugi 3-6 cm, naborani s tupo nazubljenim rubom,
svijetlozelene boje, skupljeni u prizemnu rozetu, Cvate odmah nakon snijega lijepim,
utim, peterolatinim cvjetovima na prizemnim stapkama. Cvate do mjesec dana.
Daje pelud i neto manje nektara. Nalazimo ga na sunanim suhim livadama i
obroncima planina i na svijetlim mjestima u umama.
Bijela vrba (Salix alba L.) je oko 25 m visoko listopadno stablo. Kora je kod mladih
grana bjeliasta, dok je kod starijih primjerka tamnosivo smea. Listovi su
naizmjenini do 10 cm dugi i 1,5 cm iroki. Dvodomna je biljna vrsta. Cvjetovi su
zlatnoute boje, pri osnovi imaju dvije nektarije, a nalaze se u mukim (dugim 4-5
cm) i enskim macama. Vrba iva (S. caprea L.) listopadni je grm ili nisko stablo do 7
m visine. Kod mlaih je primjerka kora zelenkastosiva, a kod starijih mreasto
ispucana. Listovi su eliptini, dugi 5-10 cm i iroki 3-5 cm, uiljenog ili tupog vrha i
narovaenog ruba. S gornje su strane tamnozeleni i goli, a s donje sivozeleni do
bijeli. Nervatura je lista izraeno mreolika. uti su cvjetovi skupljeni u jajaste mace,
a enski su valjkasti sa sivom resastom osi. Krhka vrba (S. fragilis L.) je stablo ili
grm do 14 m visine. Izbojci su tanki, goli, sjajni, zelenkastosmei, na osunanoj strani
crvenkasti. Starije su grane zelenkastosmee i lako se lome. Listovi su uiljeni, goli,
isprva ljepljivi i na obje strane sjajnozeleni. Cvjeta za vrijeme ili odmah iza listanja,
muke su rese ukasto-zelene, a enske zelene boje. Pepeljasta vrba (S. cinerea
L.) raste kao grm do 5 m visine. Kora je kod izboja siva. Listovi su eliptini ili obrnuto
jajoliki, 5-12 cm dugaki i 1,5-4,5 iroki. S gornje su strane listovi prljavozelene boje i
goli, a s donje sivi i gusto maljavi. Muke su mace duge 5, a enske 9 cm. Sve vrbe
uglavnom cvatu u oujku ili travnju, istovremeno ili nakon listanja. Cvatnja traje 20-ak
dana. Dobro mede i daju dosta peludi. Ponekad unos moe biti do 15 kg. Zanimljive
su pelama to se u rujnu moe pojaviti medljika. Najee rastu u rijenim dolinama,
uz rijene obale i poplavnim podrujima. Trae dobra nanosna tla s dovoljno vlage i
mnogo svijetla te ne podnose kisela tla.
Bijela umarica (Anemone nemorosa L.) trajnica je koja raste iz trajnog podanka do
20 cm visine. Stabljika je uspravna, gola ili obrasla rijetkim dlakama. Prizemni su
listovi trodijelni, a ovojni se listovi nalaze u prljenu od po 3 lista koji su duboko do
osnove takoer trodijelni s nepravilno pilastim rubom. Cvjetovi su pojedinani, bijeli,
dok su kod ute umarice (Anemone ranunculoides L.) ute boje. Cvatu od oujka
do svibnja. Daju pelama dosta peluda. Pojavljuje se u listopadnim umama i
ikarama od nizinskog do gorskog pojasa.
Plunjak (Pulmonaria officinalis L.) viegodinja je zeljasta biljka s uspravnom i
dlakavom stabljikom koja naraste do 30 cm. Prizemni su joj listovi na dugim
peteljkama, dlakavi, jajasti i zailjeni, mutno zelene boje, esto sa srebrnastim
pjegama. Dugi su 4-12 cm, a iroki 2-5 cm. Listovi su na stabljici nasuprotni, s posve
kratkom peteljkom, znatno manji od prizemnih. Cvjetovi su skupljeni u kratke,
kovraste cvatove. Isprva su ruiastocrveni, a kasnije poprimaju ljubiastoplavu
boju. Obino u jednom cvatu nalazimo razliito obojene cvjetove. Obilno lui nektar.
Raste ponajee uz grmlje, ivice i putove, po vlani dolinama te po listopadnim i
mjeovitim umama.

50
Za daljnji razvoj pelinje zajednice u travnju i svibnju, velike koliine peluda i nektara
pelama pruaju:
Bijela topola (Populus alba L.) je listopadno stablo do 30 m visine. Kora je debla kod
mladih stabala bjelkastosive i glatka, a kod starijih primjerka uzduno raspucana.
Listovi su jajoliki, tupo nazubljenog ruba. S gornje su strane tamnozeleni, a s donje
bjelkasti. Muki se cvjetovi nalaze u 3-7 cm dugim resama sa purpurnocrvenim
pranicima. enski se cvjetovi takoer nalaze u resama, koje su neto dulje i vitkije.
Crna topola (P. nigra L.) listopadno je stablo do 30 m visoko. Kora je na mlaim
primjercima glatka i sivobijela, dok je kod starijih stabala smekastocrna i duboko
ispucana. Listovi su trokutasto zaokrueni od 5-7 cm dugi i 3-6 cm iroki s pilastim
rubom. Muke su rese krae (4-6 cm) od enskih (10-15 cm). Jasika, trepetljika (P.
tremula L.) kao i prethodne vrste listopadna su to stabla do 35 m visine. Kora je
isprva ukastosiva i glatka, a starenjem poprima tamnosivu boju i ispuca. Listovi su
jajasti i vrlo krupni, do 19 cm dugaki i do 13 cm iroki na 6-8 cm dugoj peteljci, zbog
ega i kod najmanjeg strujanja zraka listovi trepere. Muke su mace duge 6-11 cm i
debele do 2 cm, obavijene gustim dlakama, koje nakon cvatnje pocrvene, a enske
su tamnosmee.
Sve vrste topole cvjetaju u oujku i travnju. Pele s njih iskljuivo skupljaju pelud.
Zbog velikih koliina biljnih smola, spadaju u one biljne vrste koje pelama pruaju
vrlo znaajan izvor za proizvodnju propolisa. Pojedinih se godina, kad su zadovoljeni
uvjeti za razvoj lisnih ui, u srpnju i kolovozu pojavljuje medljika.
Najbolje se razvijaju na svjeim i bogatim tlima, a nalazimo ih na vlanim terenima uz
obale rijeka i potoka, najee u nizinskim umama.
Bijeli jasen (Fraxinus excelsior L.) listopadno je stablo do 40 m visine. Kora je isprva
glatka i zelenkastosiva. Kasnije, kod starijih stabala poprima tamniju boju i duboko
uzduno i plitko popreno se izbrazda. Listovi su krupni do 40 cm dugaki, sastavljeni
od 9-15 listia podjednake veliine, jajstoog oblika, uiljena vrha s pilastim rubom.
Cvjetovi su skupljeni u guste, smee metliaste cvati na vrhu grana, koji su isprva
uspravni, a kasnije se objese. Razvijaju se iz bonih pupova na lanjskim izbojcima.
Cvijeta koncem travnja ili poetkom svibnja prije listanja. Pelama pruaju prije svega
dragocjeni izvor peludi. Raste na dovoljno vlanim bogatim tlima, najee u brdskim
i planinskim podrujima. Osim bijelog postoji i crni jasen (F. ornus L.) koji je za
razliku od prethodne vrste puno nii. Listopadni je to grm ili do 8 m visoko stablo sa
smeom ljuskavom korom. Listovi su do 30 cm dugaki, sastavljeni iz 7-9 listia,
duguljasto jajolikog oblika, kratko uiljena vrha s nepravilno pilastim rubom. Bijeli
miriljavi cvjetovi razvijaju se poetkom svibnja u gustim, do 20 cm dugim metliastim
cvatovima na kraju grana. Cvjeta u isto vrijeme kada i bijeli jasen, Pele ga pohaaju
iskljuivo zbog velikih koliina zelenkaste peludi. Crni je jasen preteno
junoeuropsko drvo. Kod nas najee raste na kru, po sunanim planinskim
obroncima, pojedinano ili u gustim skupinama s drugim umskim drveem i grmljem.
Hrast (Quercus spp.) Ima ih vie vrsta, a po biologiji su jednodomne anemofilne
vrste. Listopadna su to stabla do 35 m visine i s promjerom debla 1-3 m. Listovi su
goli, 8-15 cm dugi, nesimetrino krpastog ruba, na 2-10 mm dugim, dosta debelim
peteljkama. Cvjetovi su jednospolni, muki imaju oblik 2-5 cm dugih resa, a enski
rastu pojedinano ili u skupinama do pet. Od vrsta najznaajnije su lunjak (Q. robur
L.), kitnjak (Q. petraea Liebl.), cer (Q. cerris L.), medunac (Q. pubescens Willd.) i

51
sladun (Q. conferta Kit.). U svibnju su muki cvjetovi zanimljivi pelama kao izdaan
izvor peludi. Osim toga, pelama su u lipnju zanimljivi i zbog pojave medljike. U
podruju Poeko-slavonske upanije zamijeeno da se svake godine s nejednakim
intenzitetom pojavljuje medljika na hrastu sladunu. Prema opaanjima uoeno je da
medljika ne nastaje uobiajeno, kao posljedica pojave kukaca (lisnih ili titastih ui),
ve kao fenomen gdje biljka tijekom vegetacijskog razdoblja postupno odbacuje
neoploene irove to je popraeno obilnim izluivanjem slatkoga soka.
Grab (Carpinus betulus L.) listopadno je stablo do 25 m visoko. Jednodomna je
anemofilna vrsta. Kora je glatka, tanka, svijetlosiva, a kasnije malo ispuca. Mladi su
listovi naborani, a stariji su jajoliki do 12 cm dugaki na vrhu uiljeni. Muki se
cvjetovi razvijaju iz krupnijih bonih, cvjetnih pupova na prologodinjim granama, u
vidu okruglastih, viseih 4-6 cm dugih crvenkasto blijedozelenih resa. enski se
takoer razvijaju iz okruglastih, ali samo do 2 cm dugim resama. Cvatnja se dogaa
krajem travnja i poetkom svibnja kada ga pele pohaaju iskljuivo radi peludi.
Javlja se u brojnim umskim zajednicama od nizinskog do brdskog pojasa. Trai
preteito bogata i rahla tla.
Trenja (Prunus avium L.) i vinja (P. cerasus L.) Trenja je listopadno stablo s
dosta rijetkom kronjom, koje naraste od 16 do 20 m visoko. Listovi su obrnuto
jajasti, zailjeni, 6-12 cm dugi, pilastog ruba. Lijepi i bijeli cvjetovi razvijaju se
istodobno s listovima (u travnju i svibnju) u velikoj mnoini, u obliku gustih titastih
cvati (gronje). Osim obilnog luenja nektara, pelama je zanimljiva i zbog peludi.
Divlja trenja raste po naim umama, meu grmljem i ivicom, a dolazi veinom
pojedinano. Predstavlja ishodinji oblik mnogih kulturnih oblika trenje. Kao i kod
trenje i kod vinje su cvatovi gronje. Vano je istaknuti da osim cvjetnih kod vinje
postoje i izvancvjetne nektarije na naliju lista.
Divlja Jabuka (Malus silvestris Mill.) je do 10 m visoko stablo s kronjom
razgranjenom u irinu. Grane su tamnosmee i obrasle trnjem. Naizmjenini su listovi
jajasti i kratko zailjeni s nazubljenim rubom. Cvjetovi su pojedinani ili 23 zajedno.
Latice su iznutra bijele boje, a s vanjske ruiaste. Pranici su uti. Cvatnja poinje
oko polovice travnja, a zbog ranijih i kasnijih sorata moe trajati do 20 dana. Dobro
medi i daje peludi. Raste po mijeanim bjelogorinim umama, pokraj putova i polja,
uz okrajke uma i po sunanim obroncima planina. Voli svjetlija mjesta i vapnenasto,
ne odvie vlano tlo. Brojni oblici kulturne voke, za razliku od divlje, ne nose trnje, a
plodovi su im znatno vei.
Maslaak (Taraxacum officinale Weber) je viegodinja zeljasta biljka od 15 do 25
cm visine. Stabljika je uspravna i uplja s mnogo mlijenog soka. Listovi su sloeni u
prizemnu rozetu, naopako jajasti do usko kopljasti i razliito perasto nazubljeni. Na
vrhu stabljike nalaze se pojedinane cvjetne glavice, koje su sloene od mnotva
zbijenih jeziastih cvjetova ute boje. Cvjeta od travnja do listopada, te postoje
proljetni i jesenski oblici. Cvatnja traje 23 tjedna. Daje dosta peludi, a za lijepih dana
obilno medi. Rijetko se moe dobiti med od maslaka jer veinu unosa pelinja
zajednica iskoristi za razvoj legla. Maslaak se ubraja u nae najrairenije livadne
biljne vrste. Dolazi u vie podvrsta i oblika. Raste u velikim koliinama po
travnjacima, livadama, parkovima i vrtovima, uz putove i ivice. Uspijeva i po visokim
planinama, ali mu je tamo rozeta mnogo manja.

52
Bijela mrtva kopriva (Lamium. album L.) stabljika joj je etverokutna i uplja, 20-50
cm visoka, pri vrhu dlakava i obino samo u donjem dijelu slabo razgranjena. Listovi
su smjeteni nasuprotno, a po obliku nalikuju pravoj koprivi. Do 7 cm su dugi, jajasti i
dugako zailjeni, dlakavi i nejednolino otro nazubljeni. Cvjetovi su prljavobijeli,
sjedei, oko 2 cm dugi, stoje u prljenastim cvatovima u pazucima gornjih listova.
Cvate od svibnja do kolovoza, a esto i po drugi put u jesenjim mjesecima. Raste
veinom u gustim skupinama uz jarke, pruge, ceste i putove, na poljima i livadama.
ee se pojavljuje u brdskim nego ravniarskim krajevima.
Pjegava mrtva kopriva (L. maculatum L.) trajnica je koja naraste 20-80 cm visoko.
Ima uspravnu, dlakavu stabljiku. Listovi su 3-8 cm dugi i 2-7 cm iroki, na 1-4 cm
dugoj peteljci, jajasto trokutasti, nazubljenog ruba i ponekad s bjelkastom pjegom. Po
6-14 purpurnocrvenih cvjetova je skupljeno u prljenasto rasporeenim cvatovima.
Cvjeta od travnja do studenog. Nalazimo je najee u vlanim umama i ikarama,
na rubovima uma, uz putove, na obalama rijeka i potoka i na naputenim mjestima,
od nizina do brdskog pojasa. Grimizna mrtva kopriva (L. purpureum L.)
jednogodinja je biljka, koja naraste samo do 30 cm visine i ima sitnije listove i
cvjetove. esto raste kao korov po poljima, vrtovima i uz putove.
Sve su mrtve koprive zanimljive pelama. Pruaju im obilje nektara i peluda, ali
najmedonosnija od njih je svakako bijela mrtva kopriva.
Ljubiasti gavez (Symphytum officinale L.) trajnica s uspravnom i upljom stabljikom
od 30 do 90 cm visoka i u gornjem dijelu razgranjena. Listovi su 15-20 cm dugi,
hrapavo dlakavi i gusto naborani od jako istaknute mree provodnih ila.
Prljavoruiasti zvonoliki cvjetovi su objeeni i smjeteni u pazucima listova na kraju
stabljike. Cvjeta od svibnja do poetka kolovoza. Ponekad dobro medi, ali nektar
pele mogu skupiti nakon to su drugi kukci probili otvore na cvjetovima. Osrednji je
izvor peludi. Postoji i uti gavez (S. tuberosum L.) s blijedoukastim cvjetovima.
Nalazimo ih ponajee na vlanim livadama, zatim uz jarke, putove, potoke i obale
rijeka, po svijetlim umama i sjenovitim mjestima.
Uljana repica (Brassica napus var. oleifera DC.) je jednogodinja ili dvogodinja
zeljasta biljka. Stabljika je uspravna od 50-150 cm visoka, razgranjena s votanom
prevlakom. U donjem je dijelu ponekad odrvenjela. Na sebi ima vie izmjenino
rasporeenih sivozelenih listova i mnogo cvjetova skupljenih na vrhu stabljike u
zbijenim grozdovima. Donji su listovi s debelim peteljkama, manje ili vie u rozeti.
Cvjetovi su dvospolni, svijetloute boje. Vrlo je znaajna medonosna biljka i mnogo
doprinosi razvoju pelinje zajednice. Prva je paa s koje pele mogu skupiti znatne
koliine, kako nektara, tako i peludi. Cvate oko 20 dana. Jake pelinje zajednice
mogu skupiti dnevno i do 5 kg meda.
Crveni glog (Crategus oxyacantha L.) je listopadni grm ili do nisko stablo 4 m visine.
Kora je kod starijih primjeraka sivkastosmea, a kod jednogodinjih izbojaka
zelenkastosmea. Listovi su do 4 cm dugi, obrnuto jajasti i nejednoliko nazubljeni.
Odozgo su sjajni i zagasitozeleni, a na naliju plavkastozeleni i uz ile dlakavi. Po 8-
10 bijelih ili svijetloruiastih cvjetova sa 5 okruglastih latica i mnogo pranika stoje u
uspravnim titovima. Cvjeta u svibnju i lipnju, a cvjetovi intenzivno miriu. Pele ga
pohaaju zbog peludi i neto manje zbog nektara. Raste meu drugim grmljem,
ivicom i ikarom, kraj putova i uz rubove uma i polja u ravnici i po planinama. Javlja
se i u svijetlim umama, u divljem stanju veinom pojedinano. Mnogo se sadi za

53
ivicu, uz polja i ceste. Osim crvenog postoji i bijeli glog (C. monogyna Jacq.) koji je
takoer listopadni grm ili manje stablo do 8 m visine. Kora mu je pepeljastosiva do 1
cm debela, a na mladim je izbojima zelenkasta i glatka. Od crvenog se gloga
razlikuje neto dubljim urezima na listovima i dlakavim drcima cvjetova, a i cvjetovi
su neto manji. Cvate 14 dana kasnije i ima bijele latice i crvene pranike.
Gorski ili bijeli javor (Acer pseudoplatanus L.) je do 40 m visoko i snano stablo.
Ima jake grane, razgranjenu i bujnu kronju i glatku koru, koja se kod starih
primjeraka raspuca i ljuti. Listovi, su nasuprotni, 10-20 cm dugi i isto toliko iroki, pri
dnu srcoliki s grubo pilastim rubom. S gornje su strane tamnozeleni i sjajni, a s nalija
plavkastozeleni i du ila dlakavi. Cvjetovi su sakupljeni u zelenkastoute visee
metlice smjetene na vrhu ovogodinjih izbojaka. Raste po umama esto pomijean
s bukvom, a vie uspijeva u planinskim krajevima negoli u ravnici. Voli duboko, rahlo i
humusno tlo. Poljski javor, klen (A. campestre L.) listopadno je stablo do 20 m
visoko. Kora je svijetlosiva, hrapava, ljuti se mreasto. Listovi su sitni, dugi 4-7 cm,
po obliku su slini gorskom javoru, stoje na crvenkastoj, vie ili manje dlakavoj
peteljci. ukastozeleni cvjetovi oblikuju u svibnju uspravne titaste cvatove koji se
kasnije objese. Cvjeta za vrijeme listanja ili neposredno nakon njega. Raste najvie u
mjeovitim i hrastovim umama, a voli vapnenasto tlo. Planinski javor (A. obtusatum
Kit.) listopadno je stablo visoko 15-25 m. Kora je kod mladih izbojaka crvenkasta, a
kod starijih primjeraka ispuca i ploasto se ljuti. Listovi su dugi oko 10 cm, a iroki
12 cm nalaze se na crvenkastoj peteljci. Cvjetovi su svijetlouti i skupljeni u viseim
metliastim cvatovima. Vrijeme cvatnja je u svibnju, paralelno s listanjem. Mlijeni
javor (A. platanoides L.) listopadno je drvo d 20 m visoko s dosta gustom kronjom.
Kora je tamnosmea, uzduno i mreasto izbrazdana. Na 4-20 cm dugim, tankim,
crvenim peteljkama nalaze se listovi dugaki 8-20 cm i 9-25 cm iroki. Iz prekinutih
peteljki i lisne nervature kaplje bijeli mlijeni sok po emu je ova vrsta javora dobila
ime. Cvjetovi su utozelen i nalaze se na uspravnim cvatima. Za razliku od bijelog
javora, mlijeni javor ima optimum u niem podruju hrastovih i brdskih bukovih
uma. Trai bogata i rahla tla. estik, estikovina (A. tataricum L.) listopadni je grm
ili stablo nepravilno razgranate kronje 8-12 m visoko. Listovi se nalaze na 2-5 cm
dugoj peteljci, dvostruko i nepravilno nazubljena ruba. Cvjetovi su zelenkastobijeli i
smjeteni na uspravnim 5-10 cm dugim metlicama. Raste u ravniarskim i
breuljkastim podrujima na vlanim i dubljim, hranjivim tlima. Svi su javori
medonosni, a uz to daju i dosta peluda. U lipnju je mogua pojava i medljike.
Prava krkavina (Rhamnus catharticus L.).) listopadni je grm, rastresite, nepravilne
kronje koji izraste do 3 m visoko. Kora je kod mladih izbojaka svijetlosiva, sjajna
glatka, kasnije posmei i ljuti u trake. Listovi su naizmjenini, 4-7 cm dugaki, i 3-5
cm iroki eliptini, obostrano uiljeni, na rubu narovaeni i goli. Cvjetovi su
etverodijelni, utozelene boje i nalaze se po 3-5 zajedno u pazucima listova na
novim izbojcima. Cvjeta u svibnju i lipnju. Spada u red dobrih medonoa, a daje i
dosta peludi. Raste preteno u umama hrastovog pojasa, a javlja se u raznim
zajednicama. To su uglavnom stanita na toplim i prisojnim padinama na vapnencu
sa dosta siromanim tlom.
Svibovina (Cornus sanguinea L.) listopadni je grm oko 3-5 m visok sa ibolikim
dugim granama. Kora je smea i uzdu i poprijeko ispucana. Listovi su eliptini do
jajoliki, 4-8 cm dugi i oko 3 cm iroki na peteljci oko 1 cm dugoj, imaju 3-4 para

54
srpasto povijenih ila. Kao to joj i samo ime kazuje cvate u svibnju nakon listanja.
Cvjetovi su mali, bijele boje i nalaze se u 6-8 cm irokim titastim cvatima pri vrhu
ovogodinjih izboja. Daje obilje peludi i neto manje nektara. Najee se javlja na
svjeim tlima nizina, u razliitim tipovima hrastovih uma.
Bagrem (Robinia pseudacacia L.) je do 25 m visoko stablo s glatkim, lomljivim i
trnovitim granama i dosta rijetkom kronjom. Listovi su mu do 30 cm dugi, neparno
perasti, sastavljeni od 9-17 jajastih listia itavog ruba. Poinje cvasti prije listanja.
Bijeli miriljavi cvjetovi razvijaju se u velikim objeenim 10-20 cm dugim grozdovima
sredinom svibnja. Cvate oko 1015 dana. Zahtjevi bagrema prema tlu osebujne su
prirode. On oduzima tlu mineralne sastojke u velikoj mjeri, pa bismo ga u tom
pogledu mogli usporediti s vrstama drvea koje prema tlu stavljaju visoke zahtjeve.
Unato tome bagrem raste i na najsiromanijim tlima kao to su suhi pijesci. Ne
odgovaraju mu teka glinasta tla. Trai tople poloaje. Prema koliinama nektara koje
se mogu skupiti s bagrema bez premca mu pripada prvo mjesto. Jake zajednice
mogu skupiti po 50 kg nektara, a nisu rijetki unosi 1020 kg nektar dnevno.
Prosjeno se prinos kree od 20, iznimno u dobrim godinama do 40 kg meda po
konici.
Esparzeta, grahorka (Onobrychis viciifolia Scop.) viegodinja je zeljasta biljka,
uspravne stabljike od 40 do 80 cm visine, jako razgranjena, ljebasta ili uglasta i
slabo dlakava. Listovi su izmjenino rasporeeni i sastavljeni od 6-14 pari lisaka.
Cvjetovi su ruiasti, skupljeni u jajastim do 9 cm dugim grozdovima. Cvate u svibnju
20-40 dana. Vrlo je medonosna. Jake zajednice mogu dnevno skupiti do 4 kg meda.
Rasprostranjena je u brdskim livadnim zajednicama.
Veliki trputac (Plantago major L.) trajnica od 10 do 40 cm visine s oko 10 cm irokim
i isto toliko dugim prizemnim listovima na peteljci koja je jednako duga kao i plojka.
Na vrhu se stabljike razvijaju od lipnja do listopada neugledni i sitni ukastobijeli
cvjetovi zbijeni u duguljasti klas. Ovaj se trputac ubraja meu najrairenije biljne
vrste. Nalazimo ga svuda, uz putove, ljudska naselja, po livadama, poljima,
panjacima, kako u nizini tako i u planinama. Suliasti trputac (P. lanceolata L.)
trajnica sa 10-20 cm dugim, iljatim, sa 3-5 ila uzdu ispruganim listovima, koji se
postupno suzuju u posve kratku peteljku, a sloeni su u prizemnu rozetu. Stabljika sa
2-3 cm dugim smekastim klasastim cvatovima na vrhu naraste do 50 cm visine.
Cvjeta od svibnja do rujna. Raste uz putove i po suhim livadama. Voli hranjivo i
pjeskovito tlo. Uspijeva i na visokim planinama. Srednji trputac (P. media L.) je od
15-50 cm visoka trajnica. Svi su joj listovi sloeni u prizemnu rozetu. iroko su
eliptini i postupno se suzuju u iroku peteljku. Po obliku se listovi nalaze izmeu
velikog i suliastog trpuca, itavog su ruba i obrasli kratkim dlakama, sa 4-8 uzdunih
ila. Od svibnja do lipnja na vrhu se cvjetne stabljike razvijaju bjelkasti i miriljavi
klasasti cvatovi sa svijetloljubiastim pranicima. Raste na livadama, na
kamenjarskim travnjacima i obroncima, preteno u gorskom i pretplaninskom
podruju. Svi trputci spadaju u one biljne vrste s kojih pele iskljuivo skupljaju samo
pelud. Zbog svoje rairenosti u livadnim sastojinama, a i zbog duge cvatnje vaan su
izvor bjelanevinaste komponente za razvoj pelinjih zajednica tijekom cijele sezone.
Malina (Rubus idaeus L.) listopadni je grm 1-2 m visine s puzeim podankom iz koga
tjeraju duge povaljene ili uspravne stabljike zelenkastosive boje obrasle sitnim trnjem.
Listovi su neparno perasti i sastoje se od 3 do 5 jajastih, otro i nejednako

55
nazubljenih listia. S gornje su strane zeleni glatki, a s donje obrasli bijelim
dlaicama. Cvjetovi su pravilni sa 5 bijelih latica i skupljeni su u grozdaste cvatove.
Cvjeta u svibnju i lipnju, a cvatnja traje oko 20 dana. Vrlo je medonosna, a osim
nektara pelama je izdani izvor i peludi. Dobra paa moe dati po dva vrcanja,
ukupno do 40 kg po konici. Raste u velikoj mnoini po umskim istinama,
krevinama, meu grmljem i ivicom, a rairena je po svim planinskim podrujima
nae zemlje.
Facelija (Phacelia tanacetifolia Benth) jednogodinja je zeljasta biljka, koja naraste
do 80 cm. Cvjetovi su plavoljubiaste boje skupljeni u cvatima (15-20). Biljka cvjeta
postupno od osnove prema vrhu, cvatnja zapoinje 30 dana nakon nicanja i traje oko
4 tjedna. Spada meu najznaajnije medonosne vrste. Po hektaru daje 250-1 000 kg
nektara i 30 -90 kg peludi. Prije svega se uzgaja kao pelinja paa.
Obina grahorica (V. sativa L.) jednogodinja ili dvogodinja zeljasta biljka s tankom
i uglatom stabljikom visine 30-80 cm. Listovi su perasti, preko 10 cm dugi, pri bazi s 3
mm dugim i 1,5 mm irokim streliastim palistiima, na donjoj strani esto sa smeim
nektarijima, a na vrhu nose vitice. Cvjetovi su na kratkim stapkama, po dva rjee vie
njih u pazucu listova. Oni su 1,5-2,5 cm dugi, ljubiaste, ruiaste, bijele ili plavkaste
su boje. Raste po livadama, poljima i svijetlim umama. Ptiija grahorica (V. craca
L.) trajnica je s jednostavnim ili razgranjenim, bridastim stabljikama visine od 20 do
150 cm. Listovi su perasti, dugi 5-15 cm, sa 10 do 12 pari sjedeih liski i razgranjenim
viticama. Liske su jajasto kopljaste, duge 1-3 cm, a iroke do 0,5 cm. Po 20 do 50
modro do crvenoljubiastih cvjetova smjeteno je u grozdaste cvatove i svi su
okrenuti na jednu stranu. Cvjeta od travnja do kolovoza. Sve su grahorice
medonosne.
Od glavnih medonoa, koje pelama osiguravaju kasnu proljetnu pau u lipnju, mogu
se izdvojiti:
Nabrana kupina (Rubus plicatus Weihe et Nees)) je od 1 do 2 m visok grm, kojemu
dvogodinje, dugake tanke, savinute i bodljikave grane rastu povaljene i
isprepletene, a esto se penju i po drugom grmlju i drveu. Listovi su perasti, a
sastoje se od 3-5 nazubljenih, jajastih, do 7 cm dugih listia na bodljikavoj peteljci.
Cvjetovi su bijeli ili crvenkastobijeli, sa pet latica. Cvate u lipnju, a cvatnja traje oko 20
dana. Raste uz ume, ivice i putove, po ikarama i svijetlim umama. Modrosiva
kupina (R. caesius L.) niski do 40 cm grm s uspravnim stabljikama koje kasnije
polegnu. Okruglog su presjeka, gole, rijetko neznatno dlakave. Listovi su sastavljeni
od 3, rijetko 5 listia, koji su pilasti s obje strane. Cvjetovi su bijeli, 3 cm iroki
smjeteni u bodljikavim gronjama. Cvjeta u srpnju i kolovozu. Raste na vlanim
mjestima, uz ume i rijeke. Navedene vrste pele dobro pohaaju, kako zbog
nektara, tako i zbog peludi.
Svilenasta bjeloglavica, lipica (Dorycnium germanicum Rikli) je polugrm visine 15-
45 cm, s brojnim razgranjenim stabljikama, koje su polegle, u donjem su dijelu
drvenaste, a u gornjem obrasle poleglim dlakama. Listovi su mali i uski, kopljasti
obrasli svilenastim dlakama. Cvjetovi su bijele boje, po 5 do 14 njih skupljeni u
cvatovima na 2-8 cm dugim stapkama. Cvjeta od lipnja do kolovoza. Pelama prua
znaajne koliine nektara i neto manje peludi. Karakteristina je krka biljka. Raste
na kamenjarskim, krkim travnjacima od obalnog do pretplaninskog podruja.

56
Amorfa (Amorpha fruticosa L.) je grm je do 2 m visine. Izbojci su joj iboliki s glatkom
i sivom korom, debeli 2-3 cm. Listovi su do 30 cm dugaki, sastavljeni od 11-25
jajolikih listia. Cvjetovi su tamnoljubiasti, skupljeni u uspravne, 7-15 cm dugake
grozdove na vrhu grane. Cvjeta poetkom lipnja oko 15 do 20 dana i to odmah iza
bagrema. Pele se nje skupljaju nektar, ali to je najvanije ova biljka daje puno
kvalitetne peludi. Raste na vlanim stanitima i umama pored rijeka. U Hrvatskoj je
ima dosta uz rijeku Odru i Savu (od Novske do Okuana i Jasenovca do Stare
Gradike).
Velelisna lipa (T. platyphyllos Scop.) listopadno je stablo do 40 m visoko sa irokom
kronjom. Kora je u odraslih primjeraka debela, svivocrvenkasta boje i uzduno
grubo ispucana. Listovi su vei od listova sitnolisne lipe, dimenzija su preko 8 cm i
nalaze se na 3-6 cm dugim peteljkama. Na licu su obino goli ili vrlo slabo dlakavi,
tamnozeleni, dok su na naliju svjetliji i sjajni s upercima bijelkastosivih dlaica u
kutovima lisnih ila. Cvatovi su visei i s manjim brojem, tj. veinom 2-3 (do 6)
bijeloutih miriljavih cvjetova. Trai hranjiva, blago humusna tla u podrujima s
visokom vlagom zraka. Sitnolisna lipa (T. cordata Ehrh.) je nie stablo (25-30 m) u
odnosu na krupnolisnu lipu, sa irokom i gusto razgranjenom, duguljasto jajolikom
kronjom. Kora je u mladih stabala glatka, a u starijih uzduno izbrazdana i
crnosivkaste je boje. Listovi su oko 4-7 cm dugi i isto toliko iroki. Plojka je razmjerno
debela, s lica tamnozelena i gola, a s nalija modrozelena s upercima rastih
dlaica u kutovima ila. U cvatu je vei broj ukastozelenih cvjetova, veinom 5-7 (-
11). Cvate 14 dana kasnije od krupnolisne lipe, a cvatnja traje 15 do 20 dana. Nije
naroito izbirljiva u pogledu kakvoe tla. Preteno je zastupljena u zoni bukovih
uma. Srebrnolisna lipa (T. tomentosa Moench) je stablo do 30 m visine. Kora je
tamnija od prethodnih vrsta. Odlikuje se srcolikom zailjenim listovima, koji su po
rubu otro i pravilno pilasti, osim pri osnovi, gdje su cjeloviti. Lice je tamnozelene boje
s rijetkim zvjezdastim dlaicama, a nalije srebrnasto. Cvjeta kasnije i od sitnoilisne
lipe. Sa svih vrsta lipe pele skupljaju velike koliine nektara i neto manje peludi.
Takoer je mogua pojava medljike u svibnju i lipnju. U Hrvatskoj su najznaajnija
stanita na potezu od Daruvara do Virovitice. Medenje je lipe pojedinih godina
sporno, a pogoduju mu stanita u kotlinama. Takoer su potrebni topli dani s
dovoljno vlage u zraku. Prinosi s 1 ha istog zasada je oko 1 000 kg.
Pitomi kesten (Castanea sativa Mill.)) jednodomna je biljna vrsta s 20-30 m visokim
stablom i bujnom kronjom. Kora je u mlaih primjeraka glatka i maslinastosmea, a
kasnije postaje smeesiva i uzduno ispuca. Listovi su duguljasti, krupno nazubljeni,
8-16 cm dugi i 3-6 cm iroki, na licu goli, a na naliju dlakavi. Muki su cvjetovi
smjeteni u skupinama od po 3 i vie u uspravnim 10-30 cm dugim resama, a pri
njihovoj se osnovi nalaze enski cvjetovi. S mukih cvjetova pele skupljaju obilje
peludi, a sa enskih nektar. Najprije daje pelud, a za 5 dana poinje izluivati nektar.
Cvatnja pojedinog stabla traje 10 dana, a kako sva ne poinju cvasti istovremeno
cvatnja se produi na 20 dana. Medenju odgovara toplo vrijeme s dovoljno vlage u
zraku. Dnevni se unosi kreu oko 5 kg. Meu svim biljkama zanimljivim za pele s
kestena pele mogu skupiti najvee koliine peludi ak i do 15 kg. U lipnju je takoer
mogua pojava medne rose. Uspijeva na izrazito kiselim tlima. Kod nas raste na
izoliranim podrujima u Istri (Oprtalj, Pazin) i kvarnerskom dijelu Istre (Lovran).

57
Najznaajnije se sastojine nalaze na Zrinjskoj i Petrovoj gori. Takoer ga ima u
okolini Karlovca, Hrvatskom Zagorju, na Zagrebakoj gori i Poekoj kotlini.
Livadna zeina, crveni razliak (Centaurea. jacea L.) je trajnica, 30-80 cm visoka.
Stabljika je uspravna, uglasta i dlakava s naizmjence rasporeenim listovima. Listovi
su eliptini, dlakavi, prizemni se nalaze na dugim peteljkama, dok su oni na srednjem
dijelu stabljike cjeloviti i sjedei. Ljubiastocrveni cvjetovi su skupljeni u glavice
promjera 2-3 cm. Cvjeta od srpnja do listopada. Pojavljuju se kao korov na
oranicama i livadama. Pelama daje dosta nektara i peludi. Velika zeina (C.
scabiosa L.) je trajnica, visoka 50-130 cm, s tankom, uspravnom, izbrazdanom i
hrapavom stabljikom. Listovi su perasto iscijepani, s obje strane vie ili manje
ekinjasto hrapavi. Cvjetne glavice stoje pojedinano na vrhovima ogranaka u
kuglastoj aki obrasloj dlakavim listiima s cvjetiima koji su u sredini kratki i
crnkasti, a na rubu znatno dui, ruiasti i zrakasto rasporeeni. Cvjeta od lipnja do
listopada. Raste na suhim livadama i panjacima. Voli rastresito i uglavnom
vapnenasto tlo. Gorska zeina (C. montana L.) ima iroke, nerascjepane dlakave
listove itavog ruba i plave cvjetne glavice.
Livadna kadulja (Salvia pratensis L.) trajnica je iz koje tjeraju 3-4 stabljike koje
narastu do 60 cm visine. Stabljika je etverobridna, uplja, a zbog brojnih ljezdastih
dlaka je ljepljiva. Prizemni su listovi na dugim peteljkama, ovalnog su oblika i
nepravilno nazubljenog ruba, dugi su 10-15 cm. Listovi su na gornjem dijelu stabljike
unakrsno rasporeeni i mnogo su manji od prizemnih. Cvjetovi su plavi ili
tamnoljubiasti na oko 2 mm dugim stapkama, skupljeni po 4-6 u razmaknutim
prljenima koji ine 10-30 cm duge prividne klasove. Cvjeta od svibnja do kolovoza.
Vrlo dobro medi, a daje i peludi.
Puzajua ivica (Ajuga reptans L.) viegodinja je zeljasta biljka visoka 7-35 cm. Ima
jaku i kratku stabljiku. Listovi su loptasti, prizemni su skupljeni u rozetu, a oni na
stabljici su unakrsno rasporeeni. Dugi su 4-8 cm, a iroki 1-3 cm, narovaenog ruba.
Plavi su cvjetovi skupljeni u prljene koji su pri vrhu gui i zavravaju u klasastom
cvatu. Pelama je zanimljiva iskljuivo radi nektara. Zastupljena je uglavnom na
vlanim livadama. Cvjeta od travnja do kolovoza.
Divlja mrkva (Daucus carota L.) dvogodinja je biljka 50-80 cm visoka. Stabljika joj
je uspravna, razgranjena i uplja. Listovi su dvostruko do etverostruko perasto
izrezani, tamnozelene boje. Brojni bijeli cvjetovi stoje na velikim i sastavljenim
titovima. U sredini se cvata nalazi tamna mrlja od nekoliko crnkastoljubiastih
cvjetova. Uglavnom je nalazimo na livadama. Pelama daje velike koliine nektara i
peludi. Javlja se u velikoj mnoini po livadama, travnjacima i poljima. Zatim, uz
putove, njive, ivice, uz obale rijeka i na svijetlim mjestima u umi.
apika (Heracleum sphondylium L.) je dvogodinja ili viegodinja zeljasta biljka.
Stabljika joj naraste 50-180 cm visoko, uspravna je, uplja, uzduno izbrazdana,
ekinjasto dlakava i razgranjena. Listovi mogu biti promjenljivog oblika. Razliito su
krpasto ili perasto nazubljeni, donji su esto vrlo veliki, i do 60 cm dugi, a gornji manji
s jako odebljalom, ljebastom peteljkom. Veliki sastavljeni titovi jaka mirisa stoje na
vrhu stabljike, promjera su oko 20 cm, a sastoje se od 15 do 30 malih titaca na
nejednako dugim drcima, s bijelim, ukastim ili zelenkastim, rjee plavakastim ili
crvenkastim cvjetiima. Cvate od lipnja do rujna i daje preteno nektar. Cvatnja traje

58
oko 20 dana. Raste po vlanim dolinama i livadama, uz umske ceste i putove, kraj
rijeka i potoka, u ravnici i po planinama.
Poljski osjak (Cirsium arvense L.) je trajnica uspravne i bridaste stabljike 30 -150 cm
visoke. Listovi su eliptini, cjeloviti, nazubljeni i trnovitog ruba. S gornje su strane goli,
a s donje strane sivo do bijelo pustenasti. Cvjetne su glavice duge 1,5-2 cm,
pojedinane ili po 2do 3 skupljene u grozd. Cvjetovi su ljubiastocrvene, rjee
svijetlocrvene ili bijele boje. Raste u skupinama na kamenitim i ilovastim mjestima, na
njivama kao korov, zatim uz putove, u jarcima i na krevinama. Zeljasti osjak (C.
oleraceum L.) trajnica, koja naraste 50-150 cm visoko. Stabljika joj je uspravna,
iznutra uplja, ponekad pri vrhu razgranjena. Listovi stoje na stabljici naizmjenino u
veim razmacima. Donji su obino vrlo veliki i perasto iscjepani, a gornji jajasti,
nazubljeni i sjedei. Cvjetne glavice, koje stoje na vrhu stabljike ukasto su bijele,
rjee crvenkaste, 2,5-4 cm duge, ovijene velikim bodljikavo nazubljenim eliptinim
listovima. Nalazimo ga po vlanim livadama, uz rijeke, potoke i ikare, po movarnim
i jako zasjenjenim mjestima. Obje vrste pelama daju znaajne koliine nektara i
manju koliinu peludi.
Vodopija (Cichorium inthybus L.) viegodinja je 30-150 cm visoka biljka. Stabljika
joj je uspravna, vrsta, uzdu izbrazdana, u gornjem dijelu razgranjena. Donji su
listovi duguljasti i perasto izrezani, a gornji su manji, nazubljeni i naizmjenino
poredani. Brojni, svijetloplavi (rjee ruiasti ili bijeli) zvjezdasti cvjetovi razvijaju se
na posve kratkim stapkama. Cvate od lipnja do rujna. Uz to to je medonosna pele
je pohaaju i zbog peludi. Raste uz putove, pruge, ivice, po livadama, poljima i
pustim, neobraenim mjestima.
Crvena djetelina (Trifolium. pratense L.) trajnica je do 50 cm visoka s jako razvijenim
podzemnim dijelovima i razgranjenim, uspravnim ili pridignutim stabljikama. Listovi su
trodijelni, na duoj peteljci, obino s bjelkastim pjegama. Sitni grimiznocrveni cvjetovi
sloeni su u guste glaviaste cvatove. Cvjeta od svibnja do rujna. Puzava djetelina,
bijela djetelina (T. repens L.) viegodinja trajnica puzave, razgranjene stabljike
duge od 5 do 40 cm. Listovi su na 7-20 cm dugim peteljkama, sastavljeni od tri
obrnuto jajolike liske. Cvjetovi su skupljeni po 20-40 u bijele kuglaste glavice.
Takoer cvjeta od svibnja do kolovoza. Odrezana djetelina, inkarnatka (T.
incarnatum L.) jednogodinja do dvogodinja zeljasta biljka. Stabljika je 10-50 cm
visoka, uspravna, nerazgranjena ili samo u donjem dijelu slabo razgranjena, obrasla
prileglim dlakama te izmjenino rasporeenim listovima. Donji listovi dolaze s duim,
gornji s kraim peteljkama. Liske su 8-25 mm duge, obrnuto jajaste, prema vrhu fino
nazubljene, s obje strane dlakave. Crveni, ponekad ruiasti ili bjelaksti cvjetovi su
skupljeni u velikim pojedinanim glavicama na dugim cvatnim stapkama. Glavice su
2-5 cm duge, duguljastojajaste do cilindrine i uspravne. Za pelarstvo, navedene su
vrste djetelina najznaajnije. Pele s njih skupljaju velike koliine, kako nektara. tako i
peludi. Za puzavu (bijelu) se djetelinu moe rei da je meu medonosnim biljkama
livada najzastupljenija.
Ljekoviti otrolistac, bora (Borago officinalis L.) jednogodinje je 30-60 cm visoko
biljka, uspravne, debele, uplje i razgranjene stabljike. Jajasti su listovi naizmjenino
poredani, donji su pri bazi jako produeni i sueni. Rub im je valovit, itav ili slabo
nazubljen. Biljka cvate plaviastim peterolatinim zvjezdastim cvjetovima. Cvate od
lipnja do rujna. Pelama je podjednako zanimljiva obzirom na nektar i pelud.

59
Bodljasti striak (Carduus. acanthoides L.) dvogodinja je biljka obrasla bodljama.
Naraste 30-100 cm visoko. Listovi su duguljasto kopljasti, imaju mekane bodlje,
odozdo djelomino dlakavi. Grimiznocrvene cvjetne glavice, promjera 1-1,5 cm su na
vrhovima grana, pojedinane ili po nekoliko njih imaju okruglasti ovoj obrastao
mekano bodljastim streim listiima, koji mogu djelomino biti svinuti unatrag. Cvate
od lipnja do rujna. Raste uz putove i na zaputenim mjestima, openito na suhom,
toplom i hranjivom tlu. Pelama daju obilje nektara i peludi.
U srpnju, kolovozu i rujnu, ljetnu i jesensku pau s kojih pele skupljaju dovoljne
koliine peludi i nektara, kojeg spremaju za zimu, osiguravaju sljedee biljne vrste:
Bundeva (Cucurbita maxima Duch.) jednogodinja je zeljasta biljka. Stabljika je do 8
m duga, promjera 1,5-2 cm, puzava, rjee grmolika. Listovi su s 10-20 cm dugim
peteljkama, izmjenini, veliki, 25-40 cm, srcolikog ili trokutastog oblika, s obje strane
plojke ekinjasto dlakavi. U pazuku se listova nalaze razgranjene vitice i cvjetovi.
Cvjetovi su jednospolni, vrlo veliki, promjera 7-10 cm, zlatnoute boje. Muki se
cvjetovi nalaze na dugim i tankim, a enski na kratkim i vrlo debelim stapkama.
Cvjeta rano u zoru i cvijet ostaje otvoren do 11 sati i nakon toga se zatvara. Svaki
dan cvjeta drugi cvijet. U povoljnim uvjetima izluuje mnogo nektara. Ovom rodu
pripada i bua (C. pepo L.), koja je po morfolokim odlikama slina bundevi, ali je
manjih dimenzija.
Smiljkita, svinjdua (Lotus corniculatus L.) viegodinja je zeljasta biljka do 40 cm
visoka s uspravnom ili prilegnutom stabljikom. Listovi su peterodijelni, sastavljeni od
duguljasto jajastih, na vrhu iljastih listia. Tri do est utih cvjetova sloeno je u
titasti cvata na dugakoj stapci. Pele je pohaaju u tijeku cijelog dana. Izluuje
obilje nektara i neto manje peluda. Raste veinom po livadama i uz putove.
irokolisna graholika (Lathyrus latifolius L.) je trajnica sa stabljikom dugom 6-30
cm. List je sastavljen od jednog para lisaka i zavrava razgranjenom viticom s kojom
se biljka prihvaa za travu ili jedna za drugu. Cvjetovi su tamnocrveni, rjee bjeliasti
i nalaze se na kraim stapkama po 5 do 15 njih skupljeni su u grozdove koji se
nalaze u pazucima listova. Cvjeta od svibnja do lipnja. Preteno je rasprostranjena
na hranjivim, kamenitima tlima. Livadna graholika (L. pratensis L.) je takoer
trajnica, ali joj je stabljika vea od prethodne, visoka je 30-60 (120) cm. Listovi se
nalaze na 2 cm dugim peteljkama sastavljeni od 1 para lisaka, na vrhu s
razgranjenim ili jednostavnim viticama. Cvjetovi su uti i skupljeni po 3-12 u grozdove
u pazucu listova. Cvjeta u lipnju i srpnju.

60
uti kokotac (Melilotus officinalis L. Lam.) dvogodinja je biljka s razgranjenom,
uspravnom do 1 m visokom stabljikom. Listovi su sastavljeni iz 3 otro nazubljena,
duguljasto eliptina listia. Cvjetovi su, po 30 do 70 njih, sloeni jedan do drugog u
uspravne grozdove, koji stoje u pazucima listova i ute su boje. Cvjeta od svibnja do
kolovoza. Srodnik je ovoj vrsti bijeli kokotac (M. albus Medik.), iji su cvjetovi bijele
boje i cvate kasnije, od srpnja do rujana. Rastu na suhim i kamenitim travnjacima, uz
putove, zatim njive, vinograde i rijeke, po ruderalnim mjestima, osobito na tlu
bogatom vapnom. uti je kokotac redovito sastavni dio flore kra, i to od obalnog
podruja do viih gorskih predjela. Pele s njih skupljaju znaajne koliine nektara i
peludi.
Purpurna vrbica (Lythrum salicaria L.) trajnica je s drvenastim podzemnim
dijelovima iz kojih izrastu stabljike do 200 cm visoke. Listovi su sjedei. Donji su
eliptini i manji za razliku od gornjih koji su kopljasti do jajasti, dugi do 12 cm i iroki
do 2,5 cm. Na glavnoj su stabljici modroljubiasti cvjetovi skupljeni u jednostavni ili
sloeni cvat nalik na debeo klas. Cvjeta od lipnja do rujna. Uglavnom raste na
vlanim stanitima. Dobra je medonoa, dnevni se unos znadu kretati do 4 kg po
konici. Pelama daje i obilje peludi.
Suncokret (Helianthus annuus L.) jednogodinja je zeljasta biljka sa vrstom, 1-2,5
m visokom, uspravnom, grubo dlakavom manje ili vie drvenastom stabljikom. Listovi
s dugim peteljkama su cjeloviti, izmjenini. Plojke su 10-30 cm duge, iroko ovalne,
pri bazi srcolike, prema vrhu iljaste, na rubovima pilaste, s obje strane otro dlakave
i tamnozelene. Cvjetovi su skupljeni u velikim viseim glavicama. Glavice su
promjera 7,7-35,5 cm sa po 600-1200 cvjetova. U glavici su sredinji cvjetovi cjevasti
i plodni, a obodni jeziasti su neplodni. Cvatnja traje oko 20 dana. Cvatnji pogoduje
lijepo vrijeme s dosta vlage u zraku. Kad suncokret procvate, najprije se otvore i
mede krajnji cvjetovi, a sredinji za 5 do 6 dana. Medi najbolje ujutro, poslije podne
popusti, a pred veer se medenje nastavlja. Prosjeno se sa suncokreta moe
izvrcati oko 35 kg.
Vodena metvica (Mentha aquatica L.) je trajnica, visoka 20-80 cm. Listovi su jajasto
eliptini i nazubljeni. Stabljika je dlakava, obino crvenkaste boje. Cvjetovi su
skupljeni u svijetloljubiaste ili svijetloruiaste odozgo okruglaste cvatove, a razvijaju
se od srpnja do listopada. Dugolisna metvica (M. longifolia Huds.) trajnica je 20-100
cm visoka, po aromatinom mirisu slina prethodnoj vrsti. Stabljika je uspravna i tupo
bridasta, a u gornjem je dijelu fino dlakava. Listovi su jajasti vie ili manje sjedei,
otro nazubljenog ruba, dugi 5-10 cm i iroki 1,5-3 cm. Odozgo su gotovo goli, a s
donje su strane obrasli gustim sivobijelim dlakama. Svijetloljubiasti ili ruiasti
cvjetovi sloeni su u iljaste prividne klasove, a javljaju se od srpnja do rujna. Cvatnja
traje oko 20 do 30 dana. Najei se prinosi na metvici kreu od 20 do 30 kg po
konici. Vano je istaknuti da s nje pele mogu dati vrcanje i dobro se pripremiti za
zimu. Rastu po movarnim livadama, uz potoke, openito na vlanom i hranjivom tlu.
Dugolisna se metvica penje i do 1 500 m nadmorske visine.
Majina duica (Thymus serpyllum L.) trajni, do 30 cm visoki, ponajee puzei
grmi s brojnim izdancima i vrijeama. Stabljike su okrugle, prilegnute ili se uzdiu.
Listovi su okruglasto jajasti, nasuprotni, sitni, svega 0,5-1,5 cm dugi, itava ruba, goli
ili obrasli dlakama. Sitni svijetloruiasti cvjetovi stoje u zbijenim okruglastim
cvatovima na vrhovima ogranaka. Cvate od poetka srpnja i cvatnja traje oko 30

61
dana. Raste po suhim i sunanim mjestima, na livadama, panjacima i kamenjarima,
uz rubove uma i putova.
Obina zlatnica, zlatoipka (Solidago virgaaurea L.) trajnica je koja naraste od 30
do 100 cm. Stabljika je uspravna i okruglasta. Listovi su rasporeeni naizmjenino.
Donji su jajasti, a gornji kopljasti, cjelovitog ili pilastog ruba. Cvjetne su glavice
malene, 10-15 mm u promjeru, sastavljene od jeziastih cvjetova ute boje. Cvjeta od
srpnja do rujna. Zastupljena je od nizinskog do brdskog podruja, na humusnim,
pjeskovitim i slabo ilovastim tlima. U naoj flori postoji podvrsta S. virgaaurea subsp.
alpestris Gaudin, koja je zastupljena u planinskim krajevima i to preteito na kiselim
tlima. Odlikuje se puno manjim rastom (10-30 cm). No najzanimljivija za pelarstvo je
svakako velika zlatnica S. gigantea Aiton. Od zlatnica ova je biljna vrsta najvea,
moe narasti i do 2 m. U gornjem se dijelu nalaze ute grozdaste cvati. Veoma je
znaajna medonosna biljka jer daje obilje nektara i peluda krajem ljeta.
Brljan (Hedera helix L.) drvenasta vazdazelena penjaica, moe dostii visinu i do
30 m. Pri penjanju se privruje adventivnim (zranim) korijenjem za podlogu.
Listovi su naizmjenini, koasti, na licu tamnozeleni, sjajni, na naliju utozeleni, dok
su mladi obrasli su dlaicama kasnije su goli. Cvjetovi su sitni zelenkastobijele boje
sloeni u guste poluloptaste grozdove. Cvate od rujna do studenog. Pele ga
masovno posjeuju zbog nektara i peludi.

2.4 Medonosno bilje mediteranskog i submediteranskog podruja

Badem (Amygdalus communis L.) je listopadno od 3 do 10 m visoko stablo s
kronjom piramidalnog oblika. Kod starijeg je debla kora svijetlosiva i ljuskava, dok je
kod mladih grana sivozelena i glatka. Listovi su kopljasti i naizmjenino su
rasporeeni. Cvjetovi su bijele ili ruiaste boje smjeteni pojedinani ili po 2-4 u
skupini na vrlo jakim peteljkama. Cvatnja prethodi listanju i dogaa se u veljai ili
oujku. Pele s njega mogu skupiti znaajne koliine nektara i neto manje peluda.
Meutim, zbog nestalnih vremenskih uvjeta u doba njegove rane cvatnje, paa se
samo djelomino iskoristi.
Rumarin (Rosmarinus officinalis L.) vazdazeleni je odrvenjeli grm sa ibljastim
ograncima, koji naraste do 2 m visoko. Listovi su mu vrlo uski, gotovo igliasti 2-3 cm
dugi i 2-4 mm iroki podvijena ruba i nasuprotno rasporeeni. Lice im je zeleno i
glatko, dok je nalije sivkastobijelo od dlaka i lijezda s eterinim uljem. Cvjetovi su
ljubiastomodri, rijetko kada bijeli, oko 1 cm dugaki smjeteni u prljenima listova.
Cvjeta uglavnom od rujna, pa do svibnja, iako ga tu i tamo moemo nai u cvatu
tijekom cijele godine. Spada u red vrlo medonosnih biljaka (> 500 kg/ha), dok kao
izvor peludi nije toliko znaajna. Boja peludi je tamnosmea. U godinama s kinim
kolovozom poinje cvjetati u drugoj polovici rujna, tako da u listopadu moe dati
dobru pau. Pojedinih godina, zbog otre zime na otocima, procvjeta poetkom
oujka, pa ako se ustali lijepo vrijeme, mogu se ostvariti vei prinosi nego u jesen.
Cvatnja u proljee traje preko 40 dana, no pau najee ometaju vjetrovi te je zbog
toga rumarinova paa dobra, ali vrlo nesigurna. Najvie ga ima na otocima Visu,
Hvaru, edru, olti, Koruli, Lastovu i djelomino na poluotoku Peljecu. Zatim na
otoku irju, Dugom otoku i Olibu. U Istri ga ima oko Limskog kanala.
Lemprika (Viburnum tinus L.) je vazdazeleni, dosta razgranat grm piramidalnog
oblika, do 3 m visok. Kod starijih je grana i debla kora siva, a kod izbojaka
62
crvenkastosmea, sa smeim lenticelama. Listovi su koasti, jajoliki, dugi 4-12 cm i
2-5 cm iroki i cjelovita ruba. Nasuprotno su razmjeteni, obostrano dlakavi, s lica
sjajni, a s nalija mutno svijetlozeleni i sa upercima dlaica u uglovima ila. Cvjetovi
su bijeli, izvana crvenkasti, mirisavi i smjeteni su u gronjaste cvatove. Cvjeta u
veljai ili oujku. Cvatnja traje oko 30 dana. Pelama prua zadovoljavajuu nektarnu
i dosta slabiju peludnu pau. Rasprostranjena je u umama crnike i makiji na cijelom
podruju jadranske obale, naseljava kamenite terene. Takoer se esto, kao
dekorativna vrsta, uzgaja u parkovima.
Agrumi (Citrus L.). Od agruma kod nas je najznaajnija mandarinka (Citrus unshiu
Marc.), te na manjim povrinama narana (C. aurantium L.). Mandarinka je
vazdazeleno do 3 m visoko stablo uglavnom s glatkom korom. Kod mladih se
izbojaka u pazucima listova nalazi po jedan tanak trn, dok su stare grane esto bez
trnja. Listovi su naizmjenini, okruglasti i na vrhu malo zailjeni. Cvjetovi su bijele
boje, nalaze se na kratkim stapkama, dolaze pojedinano ili u kratkim grozdovima i
vrlo su mirisavi. Cvate u oujku ili travnju. Medonosna je (50 kg/ha), osim nektara
pele s nje skupljaju i manje koliine peludi. Takoer se u travnju i svibnju moe
pojaviti medljika. Povoljnih se godina mogu postii prinosi i do 30 kg meda po konici.
Znaajne se povrine nalaze na potezu Metkovi-Opuzen-Ploe.
Lovor (Laurus nobilis L.) vazdazeleni je grm ili do 12 m visoko stablo sa irokom i
gustom kronjom. Kora je pepeljasta, glatka, dosta tanka, kod starijih je stabala crna i
hrapava. Listovi su izmjenini, duguljasto-eliptini, 5-10 cm dugi, koasti,
tamnozeleni, tvrdi i sjajni, na oba kraja uiljeni i ispresavijana ruba. Dvodomna je
biljka. Cvjetovi su ukastobijele boje skupljeni u uperke u pazucima listova. Muki
cvjetovi sadre 12 pranika, a enski imaju tuak s nadraslom plodnicom i 4 sterilna
pranika koji izluuju nektar. Cvate od oujka do travnja. Pele ga rado pohaaju
prije svega zbog peludi (naranaste boje), no mogu skupiti i znatne koliine nektara,
kojeg uglavnom iskoriste za razvoj zajednice. Rasprostranjen je du cijele jadranske
obale, gdje raste pojedinano ili u skupinama s ostalim vazdazelenim grmljem. Ima
ga u Istri, na Loinju, Rabu, Pagu, Brau, Hvaru, Visu i Peljecu.
Trlja (Pistacia lentiscus L.) vazdazeleni je grm ili nisko stablo, do 5 m visine. Kora je
zelenosiva, glatka, a kasnije ispuca na sitne ljuske i tamnozelene je boje. Listovi su
koasti, sjajni, dugi 5-10 cm, na licu tamnozeleni, a na naliju svjetliji. Imaju
karakteristian miris. Dvodomna je biljna vrsta sa mukim, sitnim i zbijenim te
enskim vitkim, tamnocrvenim cvjetovima u resastim cvatovima, koji se razviju na
mladim granama u pazucima listova. Cvate od oujka do svibnja, a pele s nje
iskljuivo skupljaju pelud.
Smrdljika (Pistacia terebinthus L.) je za razliku od trlje listopadni grm ili do 10 m
visoko drvo u mladosti glatkom, a kasnije mreasto ispucanom, tamnosmeom
korom. Listovi su izmjenini, neparno perasti, 9-16 cm dugi, a sastoje se od 6-10 cm
dugih listia, koji su odozgo tamnozeleni i sjajni, a na naliju svjetliji. Dvodomna je
biljka. Cvjetovi su ukastozeleni, u 5-15 cm dugim grozdastim cvatima, a cvjetaju od
kraja travnja. Kao i prethodni srodnik, pelama je iskljuivo izvor peludi. Ulaze u
sastav makije, ali su zastupljeni i na sunanim, stjenovitim stanitima.
Tilovina (Petteria ramentacea Sieber) Listopadni grm do 3 m visine, gustih,
uspravnih i bridastih izbojaka. Kora je kod starijih grana prljavosiva, dok je kod debla

63
crnosive boje i mreasto izbrazdana. Listovi su trodijelni i nalaze na 4 cm dugoj
peteljci. Listii su obrnuto jajoliki, 2-6 cm dugi. Na licu su goli, a na naliju su uz
glavnu ilu dlakavi. Srednji je listi neto vei od ostalih. Cvjetovi su uti i mirisavi do
2 cm dugi, skupljeni u jajaste i duguljaste, uspravne grozdaste cvatove, duge do 8
cm. Poinje cvasti poetkom travnja i traje 30 dana. Vrlo je medonosna te se
pojedinih godina moe ostvariti prinos do 20 kg meda po zajednici. Rasprostranjena
je u submediteranskom dijelu Dalmacije juno od rijeke Cetine, a naroito u podruju
Neretve.
Crnika (Qurcus ilex L.). Vazdazeleno stablo ili grm sa irokom i okruglastom
kronjom. Dostigne visinu oko 20 m. U mladih je primjeraka kora siva i glatka, a
kasnije postaje tamnosiva, te ispuca na sitne tamne ljuske. Listovi koasti oko 3-8 cm
dugi, 2-4 cm iroki, iljati, na kratkoj peteljci. Rub je plojke cjelovit, valovit ili tupo do
bodljasto nazubljen. Odozgo su tamnozeleni i sjajni, a odozdo prekriveni
ukastobijelim dlaicama. Jednodomna je biljna vrsta. Muki se cvjetovi nalaze u
resama, dugim do 7 cm, a enski su pojedinani ili po 2 zajedno. Cvate od travnja do
svibnja. Pelama prua velike koliine peludi, a u lipnju je i mogua pojava medne
rose. Rasprostranjena je du cijele jadranske regije. U Istri i Dalmaciji se uz grmolike
forme pojavljuju i stablaice, dok u Hrvatskom primorju raste samo grmasto.
Najljepe se sastojine nalaze na otocima Rabu, Brau, Hvaru, Koruli i Mljetu.
Maslina (Olea europaea L.). Vazdazeleno stablo nepravilnog oblika i esto
zakrivljenog debla oko 10 m visine. U mladih je primjeraka kora glatka i sivkaste boje,
kasnije potamni te ispuca u tamne ljuske. Listovi su duguljasti, koasti, cijelog i
podvijenog ruba, s lica su tamnozeleni, a s nalija srebrnosivi. Bijeli su cvjetovi
skupljeni u rahlim grozdovima i nalaze se u pazucu listova. Cvatnja se dogaa u
travnju. Pele s nje iskljuivo skupljaju pelud. Rasprostranjena je na otocima i
priobalju, rijetko prodire dublje u kontinentalni dio.
Ljekovita kadulja (Salvia officinalis L.). Viegodinji odrvenjeli vazdazeleni polugrm
iz kojeg izraste po vie etverobridnih mladica do 70 cm visokih. Korijen je jak, vrlo
ravast i drvenast. Iz njega tjera po vie razgranjenih, u donjem dijelu veinom
polegnutih odrvenjelih stabljika. Listovi su 3-8 cm dugi i 1-4 cm iroki, nasuprotno
rasporeeni, ovalno do izdueno kopljastog oblika s nazubljenim rubom. Iz pazuaca
listova obino tjeraju kratki izdanci. Svi su listovi obrasli gusto isprepletenim bijelim
dlaicama, to cijeloj biljci daje posebnu sivkastozelenu boju. Mladi su izdanci
svijetlozeleni. Prve su godine neplodni, a druge godine razvijaju cvjetnu stabljiku,
nakon ega izdanci propadaju. Cvjetovi su skupljeni u klasove. Cvat je na vrhovima
ogranaka prividno klasast, a zauzima gotovo polovicu gornjeg dijela stabljike. U
prljenastim nakupinama smjeteni su usnati ljubiasti cvjetovi. Prvi se cvjetovi
najprije otvaraju na donjem dijelu cvati i pomiu prema gore. Rana kadulja poinje
cvjetati koncem travnja ili poetkom svibnja. Najprije cvate blie moru, pa se pomie
sve dublje u unutranjost prema viim predjelima, gdje cvatnja zavrava oko polovine
lipnja. U povoljnim godinama kadulja izluuje velike koliine nektara pa se zato
ubraja meu najmedonosnije biljne vrste (200 kg/ha). Rasprostranjena je u zemljama
oko Sredozemnog mora. Pradomovinom kadulje smatra se Balkanski poluotok
otkuda se irila prema zapadnom Sredozemlju. Ljekovita je kadulja u svojoj prirodnoj
rasprostranjenosti strogo ograniena na sredozemno podruje istono jadranskog
primorja, i smatra se izrazitim predstavnikom flore kra. Na sjeverozapadu ne prelazi

64
rijeku Sou, a na jugoistoku se sputa gotovo do Otranta, ali je sredite njezine
rasprostranjenosti ogranieno u prvom redu na dio Hrvatskog primorja od otoka Krka
i Cresa na sjeveru do planine Biokova na jugu (Trinajsti, 1992).
Buinac, buin (Cistus spp.) Ima ih vie vrsta, a najznaajniji su ruiasti i ljepljivi
buinac. Ruiasti buinac (Cistus villosus L.) vazdazeleni je grm do 1 m visine.
Mladi su izbojci dlakavi i sive boje, dok je kod starijih grana kora smea i uzduno
ispucana. Listovi su eliptini 3-6 cm dugi s gornje strane oskudno, a s donje gusto
maljavi i sivkaste boje. Cvjetovi su ruiasti do grimiznocrvene boje, po 3 -5
smjeteni na vrhu granice. Cvatnja se dogaa od lipnja do srpnja. Sve biljne vrste iz
ovog roda ne mede, ali ih pele iznimno pohaaju zbog peludi. Ljepljivi buinac (C.
monospeliensis L.) je neto je vii grm od prethodne vrste, naraste do 1,5 m. Mladi
su izbojci dlakavi i ljepljivi. Listovi su linearni s 3 uzdune ile, 2-5 cm dugi, ljepljivi i
mirisavi. Cvjetovi su bijele boje. Kod nas ga ima u Istri i okolici Zadra, te makijama
gotovo svih dalmatinskih otoka.

65
uti katanac (Reseda lutea L.) dvogodinja je ili viegodinja biljna vrsta od 30 do 60
cm visine, uspravne i razgranjene stabljike. Donji su listovi nerazdijeljeni i duguljasti,
dok su gornji dvo ili trorenjasti do dvostruko perasti. Cvjetovi su zelenkastoute boje
na kratkim stapkama smjeteni u mnogocvjetni grozdasti cvat. Cvjeta od svibnja do
rujna. Pelama je zanimljiv, kako zbog nektara, tako i zbog peludi.
Drvolika pucalina (Colutea arborescens L.) listopadni je do 5 m visok grm. Na
mladim je izbojima kora zelenkasta i prekrivena bijelim dlaicama, dok je na starijim
granama sivkasta i ljuti se. Listovi su neparno perasti i sastavljeni od 7-13 eliptinih
listia dugih 1,5-3 cm, cjelovitog ruba i na vrhu plitko urezani. Lice im je golo, a
nalije neznatno maljavo. Cvjetovi su prilino krupni, dugi oko 2 cm, zlatnoute boje u
uspravnim grozdastim cvatima smjeteni na 2-3 cm dugakoj stapci. Cvate od
svibnja do srpnja. Pelama prua nektar i pelud. Kod nas se pojavljuje u
dalmatinskim makijama i submediteranskim umama, zatim u kamenjarima na
vapnenastim tlima.
Draa (Paliurus spina-christi Mill.) je bodljikavi listopadni grm oko 3 m visok. Izbojci
su najprije dlakavi, a kasnije ogole i crvenkastosive su boje. Listovi su jajasti, cijelog
ili blago nazubljenog ruba, 2-4 cm dugi i 1-1,5 cm iroki, rasporeeni spiralno. Zeljasti
i dlakavi palistii kasnije odrvene i preobraze se u trnove savijene prema bazi izbojka.
Cvjetovi su graeni na osnovi broja 5, skupljeni u sitne zlatnoute grozdaste cvatove,
smjetene u pazucima listova. Cvate u svibnju i lipnju. Pelama je zanimljiva prije
svega zbog nektara, ali s nje mogu skupiti i poneto tamnoute peludi. Raste na
kamenitim mjestima, uz putove, meu ikarom, grmljem. Kod nas je ima u Istri,
Hrvatskom primorju i u Dalmaciji, ali u makijama je prilino rijetko nalazimo.
Primorska kupina (R. ulmifolius Schott. ). Raste kao vazdazeleni grm, s jakim
dlakavim stabljikama koje su obrasle bodljama iroke baze. Listovi se sastoje od 3 do
5 listia otro pilastih. S gornje su strane tamnozeleni i goli, a s donje strane bjelkasti.
Cvjetovi su ruiastocrveni, zbijeni u metlicama obraslim kukastim bodljama. Kod nas
je ima u dalmatinskim makijama.
Obini dubaac (Teucrium chamaedrys L.) polegli je vazdazeleni polugrm visine do
25 cm. Izbojci su okrugli i obrasli mekanim dlakama. Listovi su eliptini, dugi 2-4 cm i
iroki 1-2 cm narovaenog ruba. Cvjetovi su crvenoljubiaste boje, na dugim
stapkama, veinom po 4 u vrnim grozdastim, prljenasto rasporeenim cvatovima.
Cvijeta od srpnja do rujna. Pele ga iskljuivo posjeuju zbog nektara. Nalazimo ga u
Istri, podno Velebita, ibenskom zaleu, podruju Neretve, Peljecu i Dubrovakom
primorju, te na otocima Krku, Rabu, Brau, Visu, Hvaru i Koruli.
Trava iva (T. montanum L.) vazdazeleni je polegli polugrm s uspravnim izbojcima
visine do 30 cm. Izbojci su sivosmee boje i vrlo razgranjeni. Listovi su duguljasti,
manje-vie podvijena ruba, dugi 0,5-2 cm i iroki 2-4 mm. Po 1 do 3 cvjeta
bjelkastoute boje, u pazucima najgornjih listia, skupljeni su u polukuglaste glavice.
Cvijeta od lipnja do kolovoza. Kao i prethodna biljna vrsta znaajna je pelinja paa.
Rasprostranjena je u Istri, podruju Velebita, zadarskom i ibenskom zaleu, te
Dalmatinskoj zagori. Takoer je ima na Krku i otocima ibenskog arhipelaga.

66
Mirta (Myrtus communis L.) je vazdazeleni grm ili stablo do 5 m visoko. Kora je
crvenkasta, a kasnije poprima pepeljastosivu boju. Listovi su koasti, jajolikog oblika,
prema vrhu sueni, 1-3 cm dugi i 0,5-1 cm iroki. Gusto su nasuprotno smjeteni, na
licu su tamnozeleni, a na naliju svjetliji i sjajni. Cvijeta u lipnju i srpnju brojnim,
bijelim ugodno aromatinim cvjetovima na dugakim stapkama smjetenim u
pazucima listova oko 20 dana. Osim to je vrlo medonosna, pelama prua izobilje
peludi. Raste po toplim i sunanim obalnim podrujima. Kod nas je rasprostranjena
na zapadnoj obali Istre i u Dalmaciji juno od Trogira, a na otocima je najvie
rairena na Loinju, Mljetu, Lastovu, Hvaru, Visu i Lokrumu.
Lavanda (Lavandula spp.) Ovaj rod obuhvaa 48 poznatih vrsta. Najstarija i
najpoznatija uzgojena vrsta je lavanda (Lavandula angustifolia Mill.) sinonimi (L.
officinalis Chaix., L. vera DC.). Viegodinja je to biljka koja raste u obliku
poluloptastog grma 4060 cm visine i promjera 80-120 cm. Drvenast vrlo ravast
korijen prodire duboko u tlo. Stabljika je kratka, debela, drvenasta, i od samog vrata
korijena vrlo razgranata. Listovi su nasuprotni, uski, cjelovitog ruba, dugi 3-5 cm,
iroki 0,2-0,5 cm, sivozelenkasti, na naliju dlakavi. Cvjetovi su sitni, ljubiastomodri,
mirisavi, skupljeni u vrnim prljenastim, 3-6 cm dugakim klasovima na stapkama 5-
15 cm dugakim. Cvatnja se dogaa u lipnju i srpnju i traje oko 30 dana. Spada
meu najmedonosnije biljke. Pored neobino dobrog medenja, lavanda ima jednu
lou osobinu. Za vrijeme pae matica potpuno prestane nesti i zajednica redovito
oslabi. Lavanda odlino medi, ali nema peludi. Za razliku od lavande, hibridna
lavanda (L. hybrida Reverchou) je nastala krianjem (L. angustifolia Mill. x L. latifolia
Vill.). Zbijeni je to grm visok 80-100 cm, promjera vie od 150 cm. Cvjetne su
stabljike razgranate, duge 60-90 cm. Listovi su zeleni, slabo dlakavi, dugi 5-7 cm i
iroki 0,8-1 cm. Cvjetovi su jednake boje prethodnoj vrsti.
Otrolisna paroga (Asparagus acutifolius L.) vazdazelena je penjaica s
izbrazdanom, drvenastom stabljikom do 1 m visine. Listovi su ljuskavi i koasti, a u
pazucima se nalaze otri filokladiji (prividni listovi) pomou kojih se biljka penje.
Cvjetovi su zelenkastouti i cvjetaju od srpnja do kolovoza. Pele je jako posjeuju
zbog nektara, ali i zbog blijedoute peludi. Rasprostranjena je na cijelom naem
priobalju i otocima.
Tetrljan (Marrubium incanum Desr.) je trajna je polugrmolika biljka s uspravnim i
dlakavim stabljikama visine 30 do 40 cm. Listovi su srebrnobijeli, pokriveni gustim
bijelim dlakama. Cvjetovi su bijele boje i zbijeni u kuglaste cvatove, iroke oko 2 cm.
Cvate od lipnja do rujna. Pelama prua izvrsnu nektarnu pau (390 kg/ha).
Rasprostranjena je na kamenitim i sunanim obroncima obalnog podruja.
Primorski vrijesak, bijeli vrisak (Satureja montana L.) trajni je odrvenjeli grmi do
40 cm visine. Izbojci su okrugli, prekriveni dlaicama. Listovi su nasuprotni,
duguljasti, cjelovita ruba, dugi 1-2 cm, a iroki 2-3 mm. Cvjetovi su dugi 1 cm. Po 3-7
bijelih cvjetova smjeteno je u metliastim cvatovima. Vrlo je medonosna paa, ali je
zbog este sue i bure dosta nesigurna. Cvate u kolovozu i rujnu. Planinski
vrijesak, klasoliki vrisak (S. subspicata Vis.) polegli je ili poluuzdignuti polugrm
visine 8-20 cm. Stabljike su Izrazito etverobridne i glatke. Listovi su koasti i
ljezdasto tokasti. Po 2-5 ljubiastih se cvjetova nalazi u kratkim i gustim cvatovima
poput klasa. Cvate u isto vrijeme kao i prethodna vrsta. Zastupljen je na viim

67
poloajima Dinarskog kra. Preteito naseljava vjetru izloena mjesta od 200 do
1.800 m nadmorske visine.
Veliki vrijes (E. arborea L.) je vazdazeleni do 4 m visok grm. Kora je
crvenkastosmee boje i sitno izbrazdana. Listovi su zailjeni i podvijena ruba do 5
mm dugaki. U prljenu se nalaze 3-4 lista. Cvjetovi su bijeli i mirisavi, a pojavljuju se
obino u oujku. Pelama prua, kako nektarnu, tako i znaajnu peludnu pau.
Pojedinih se godina moe izvrcati do 20 kg meda po konici. Kod nas raste u
makijama u priobalju od Istre do Dubrovakog primorja i na veini naih otoka.
Mnogocvjetni vrijes (E. multiflora L.) vazdazeleni je polugrm do 1 m visine. Listovi
su do 1 cm dugaki i 1 mm iroki. S gornje su strane plitko, a s donje duboko
izbrazdani, a u prljenu se nalazi 5-6 listova. Cvjetovi su ruiaste boje skupljeni u
vrne titaste cvatove. Cvate u rujnu i listopadu. Uglavnom je rasprostranjen je na
Visu i Hvaru Prljenasti vrijes (E. manipuliflora Salsib.) vazdazeleni je do 1,5 m
visok grm. Izbojci su bjelkastosive boje. Listovi su 4-6 mm dugi, a u prljenu su 3
lista. Cvjetovi su ruiaste boje , a cvatnja se odvija u razdoblju od kolovoza do
listopada. Sastavni je dio makije, a vee se sastojine nalaze na Brau, Hvaru,
Koruli, Visu, Stonu, Peljecu i Dubrovakom primorju. Prljenasti i mnogocvjetni
vrijes vrlo su medonosne biljne vrste, tako da se pojedinih godina mogu ostvariti
prinosi od 40 kg po konici. Osim nektara pele s navedenih vrijesova skupljaju
velike koliine ljubiastog peluda.
Planika (Arbutus unedo L.) vazdazeleni je grm ili nie stablo, koje moe narasti do
10 m visoko. Kora je izbojaka crvenkastosmee boje i ljuti se u uskim uzdunim
ljuskama. Listovi su jajoliki, 6-8 cm dugi i 2-3 cm iroki, koasti, sjajni, na vrhu uiljeni
i s nazubljenim rubom. Bijeli do svijetloruiasti cvjetovi razvijaju se u 5 cm dugakim
grozdastim cvatovima od listopada do prosinca. Kod nas je ima u Istri i na Loinju,
dok se masovnije pojavljuje na otocima zadarskog arhipelaga, ibenskom zaleu, na
otocima Brau, Hvaru, Visu, Koruli te na Peljecu i Dubrovakom primorju.

68