1. to je klinika psihologija?

Klinika psihologija je posebna grana psihologije koja se bavi ljudima sa

psiholokim smetnjama, poremeajima ili mentalnim oboljelima (Berg,
1990).

2. to ukljuuje podruje klinike psihologije?

Podruje klinike psihologije ukljuuje istraivanje, prouavanje i usluge

relevantne za primjenu naela, metoda i postupaka za razumijevanje,
predvianje i ublaavanje intelektualne, emocionalne, bioloke, psiholoke,
socijalne i ponaajne neprilagodbe, onesposobljenosti i neugode, to sve
prijenjuje na irok raspon populacija i klijenata.

3. Odnos klinike psihologije i ostalih grana psihologije.

Klinika psihologija je izdanak psihologije, grana primjenjene psihologije;

hibrid psihologije i psihijatrije, a u manjoj mjeri i neurologije (Berg,
1990). Kliniki pristup razlikuje kliniku psihologiju od ostalih grana
psihologije (individualno, razmatranje moguih koraka za promjenu
ponaanja).

4. Odnos klinike psihologije i psihijatrije.

Psihijatri: lijenici s opsenim obrazovanjem o biolokim osnovama

problema s ponaanjem i medicinskim aspektima, koriste i medicinske
intervencije (psihofarmaci, elektrokonvulzivna terapija) i psihoterapijske
intervencije

Specifinost rada klinikih psihologa: psihodijagnostika

Psihoterapija:i psihijatri i psiholozi mogu postati psihoterapeuti (uz

dodatnu edukaciju), a nekad je mogu obavljati i socijalni radnici,
defektolozi i sl.

5. Faktori koji su oblikovali podruje klinike psihologije.

Upotreba znanstvenih istraivakih metoda u psihologiji; istraivanje

individualnih razlika; promjene u razumijevanju i lijeenju poremeaja
doivljavanja i ponaanja.

6. Promjene stajalita o duevnim poremeajima i poremeajima

ponaanja tijekom povijesti.

Pokuaj tumaenja bizarnog i iracionalnog ponaanja: magine sile i

natprirodni imbenici; opsjednuti demonima ili duhovima, utjecaj
bogova....
Hipokrat: prvi medicinski model (tjelesne tekuine)

Srednji vijek DEMONOLOGIJA

19. st. Pinel era MORALNOG POSTUPANJA prema duevnim bolesnicima

19. st. poremeaji mogu biti uzrokovani i psiholokim uzrocima

1896. Freud duevni poremeaj je posljedica dinamike borbe uma da

zadovolji instinkte ne krei pri tome pravila i zabrane vanjskog svijeta.

7. Zadaci klinike psihologije.

Berg (1990): dijagnostika, savjetovanje i terapija, istraivanje, prevencija,

edukacija, etika.

8. Podvrste psihodijagnostike.

Dijagnostika, klasifikacijska i diferencijalna; procjena linosti; ekspertiza;

trijana procjena; neuropsihologijska procjena; procjena prema posebnim
kriterijima (npr. duevna bol); psihodijagnostika ranog uzrasta;
psihodijagnostika hendikepiranih osoba; procjena stanja i odnosa u braku i
obitelji; terapijska dijagnostika (ovisno o usmjerenju terapueta, ne oslanja
se na kvantifikaciju nego je kvalitativna)

9. Aktivnosti klinikih psihologa.

(Nietzel i sur., 2002) Procjenjivanje i mjerenje, tretman, istraivanje,

poduavanje, savjetovanje, administracija (upravljanje).

Procjenjivanje: prikupljanje informacija o ljudima, njihovu ponaanju,

problemima, jedinstvenim osobinama, sposobnostima i intelektualnom
funkcioniranju. Slue dijagnozi, dobivanju potpunije slike o problemu,
smjernica za izbor zanimanja, izbor kandidata za posao, opis osobina
linosti, odabir tretmana, donoenje pravnih odluka. Kliniki postupci
procjene: testovi, intervju i opaanje.

Tretman: individualna psihoterapija, modifikacija ponaanja, terapije

obitelji ili parova i savjetovanje. Moe biti ambulantni ili hospitalni; kratki ili
dugi; besplatni, s cijenom, ukljuen u zdravstveno osiguranje.

Istraivanje: od predznanstvenog do eksperimentalnog.

Neuropsihologija, psihofarmakologija, zdravstvena psihologija, uzroci
mentalnih bolesti...

Poduavanje: sudjelovanje u do i poslijediplomskom studiju psihologije,

voenje seminara, nadzor vjebi i psihoterapijskih vjetina, supervizija
istraivanja, poduavanje suradnika.
Savjetovanje: organizacija (lijenici, vladine agencije, korporacije...),
kombinira istraivanje, procjenu, tretman i pouavanje u rjeavanju
problema.

Upravljanje (administracija): upravljanje i odravanje rada razliitih

organizacija. Sve popularnije, 3. najei posao psihologija.

10. to je procjenjivanje i emu slue podaci dobiveni

psihodijagnostikom procjenom?

Procjenjivanje: prikupljanje informacija o ljudima, njihovu ponaanju,

problemima, jedinstvenim osobinama, sposobnostima i intelektualnom
funkcioniranju. Dobiveni podaci slue dijagnozi, dobivanju potpunije slike o
problemu, smjernica za izbor zanimanja, izbor kandidata za posao, opis
osobina linosti, odabir tretmana, donoenje pravnih odluka.

11. Kliniki postupci koji se koriste za procjenu.

Testovi, intervju i opaanje.

12. Modeli normalnosti/abnormalnosti: osnovne pretpostavke,

prednosti i nedostaci.

Statistiki model normalnosti kao kriterij koristi uestalost javljanja neke

pojave na nain da je normalno ono ega ima najvie, a abnormalno ono
to je rijetko. Oslanja se na normalnu krivulju. Primjenjiv je na mentalnu
retardaciju, ali ne i na druga stanja. Nedostaci: pitanje sredine (u jednoj
sredini bi osoba mogla biti proglaena normalnom, a u drugoj ne), ne vodi
rauna o individualnim razlikama, oslanja se na kvantifikaciju, a
zanemaruje kvalitativne odrednice.

Socijalni model normalnosti ili model prema kojemu je abnormalno

ponaanje sve ono to kri drutvene norme i prijeti ili izaziva nelagodu
onima koji mu prisustvuju. Nedostaci: ovisi o prevladavajuim kulturalnim
normama (mogu biti doputena neobina ponaanja), neke skupine koje ne
ulaze u ue odrednice psihopatologije (npr. prostitutke i kriminalnic) bile bi
nenormalne, a npr. osoba s anksioznim poremeajem (koji ne smeta
nikome osim njoj samoj) normalna.

Model prema kojemu abnormalnost ukljuuje osobnu patnju smatra da je

abnormalno ono to u ljudi izaziva jaku patnju ili bol. Nedostaci: po ovome
bi npr psihopatija bila normalna (jer psihopat ne pati, ve drugi pate zbog
njega), procjena patnje je vrlo subjektivna, jaka alost nakon srti bliske
osobe (abnormalno ili normalno?).

Funkcionalni model normalnosti ili model prema kojemu abnormalno

ponaanje ukljuuje onesposobljenost u ostvarivanju nekih ciljeva ili
tekoe u funkcioniranju. Prednosti: primjenjiv na ovisnosti. Nedostaci: koje
vrste onesposobljenosti spadaju u ovo podruje ako strah od letenja
nekog prijei da prihvati odreeni posao onda bi to bilo abnormalno, a ako
zbog svog straha od letenja osoba nije onesposobljena za bilo koji od
svojih ciljeva, znai li to da je to normalno ponaanje?

Model prema kojemu je abnormalno ponaanje neoekivano smatra da su

mnogi oblici abnormalnog ponaanja neoekivani odgovori na okolinske
stresore. Je li glad koja se javi neoekivano abnormalna?

Medicinski model: mentalno zdravlje kao odsutstvo bolesti. Pitanje to je

duevna bolest. Ako se duevna bolest odredi kao sve ono to vodi
PSIHOFIZIKOM DEZINTEGRITETU OSOBE znai li to da je mentalno
zdravlje odsutnost svega to bi vodilo takvom dezinitegritetu? to je sa
sivim zonama kakvih je u psihijatriji puno. Jesu li duevno zdravlje i
duevna bolest ekstremi, a izmeu njih je populacija sa manje ili vie
abnormalnim ponaanjem?

13. Klasifikacije poremeaja.

Eysenck (1975) dijeli poremeaje na PRAVE (npr. psihoze, organski

poremeaji) i BIHEVIORALNE (neuroze, psihopatije i sl., nisu u uem smislu
bolesti njima bi se trebali baviti psiholozi). Samo izmeu pravih i
bihevioralnih poremeaja postoji jasna (kvalitativna) granica.

ICD - 10 (MKB 10) Meunarodna statistika klasifikacija bolesti, povreda i

uzroka smrti

DSM 5 Dijagnostiki i statistiki prirunik za duevne poremeaje

14. Dimenzionalni i kategorijalni pristup.

Kategorijalni pristup govori samo o postojanju ili nepostojanju poremeaja

te kao takav daje bolje razumijevanje i podlogu za istraivanja. Ili ste
anksiozni ili niste.

Nedostaci: kategorije nisu nuno homogene, granice meu kategorijama

nisu uvijek jasne, pojedine dijagnoze nisu meusobno iskljuive.

Dimenzionalni pristup je oslanja na rangiranje kontinuiranih kvantitativnih

dimenzija. Govori o stupnju u kojem je pojedini simptom prisutan te tako
bolje odraava funkcioniranje pojedinca. Koliko ste anksiozni na ljestvici od
1 do 10?

15. Paradigme u klinikoj psihologiji: osnovne postavke, prednosti

i nedostaci.

Paradigma je skup temeljnih pretpostavki koje zajedno definiraju nain na

koji treba osmisliti, istraivati, prikupljati i tumaiti podatke i razmiljati o
odreenoj temi. Odabir paradigme ima vane posljedice na nain na koji se
abnormalno ponaanje definira, istrauje i lijei.

BIOLOKA PARADIGMA = medicinski model (model bolesti): Osnovna

pretpostavka je da su duevne bolesti uzrokovane aberantnim somatskim
ili tjelesnim procesima. Smatra da se psiholoka abnormalnost moe
barem dijelom prepisati poremeaju jednog ili vie biolokih procesa.
Kritike: kada je upitanju abnormalno ponaanje, nema mogunosti
nezavisnog utvrivanja simptoma i pretpostavljenog uzroka (kao to je to
mogue kad su u pitanju npr. upalni procesi i sl.), cirkularno zakljuivanje
(osoba sa strahom od otvorenog prostora, dijagnoza: agorafobija, zato se
boji otvorenog prostora, zato to ima agorafobiju), simptomi duevne
bolesti su subjektivni (antipsihijatrija), duevne bolesti nemaju posebnu
etiologiju niti poseban skup simptoma pa se ne mogu ubrajati u bolesti,
nema definiranih specifinih skupova simptoma za neke kategorije
odstupajueg ponaanja.

PSIHOANALITIKA PARADIGMA: Teorija Sigmunda Freuda

Kritike: oslanjao se na sjeanje (nije vodio biljeke za vrijeme seanse),

mogue da je pacijente navodio da govore o dogaajima iz djetinjstva koji
su njega najvie zanimali, nejasna razlika izmeu zapaanja i tumaenja,
upitno radi li se o znanstvenim teorijama, pacijenti su mu bili pripadnici
dobrostojeih slojeva drutva, upitna pouzdanost i valjanost tehnika
mjerenja Freudovih konstrukata, pretjeran naglasak na seksualnim i
agresivnim impulsima, zanemaruje neposredne situacijske utjecaje.

REVIZIONISTIKA I NEOFREUDIJANSKA PERSPEKTIVA:

Carl Gustav Jung: Analitika psihologija (mjeavina freudovske i

humanistike psihologije)

Alfred Adler: Individualna psihologija

Erik Erikson: Psihosocijalni stadiji razvoja

PARADIGME UENJA

Osnovna pretpostavka: mjerljivo ponaanje smatra se predmetom klinike

psihologije. Genetski i bioloki faktori ine temelj iz kojih se razvija
ponaanje.

Bihevioralni pristup smatra da bi se kliniko procjenjivanje i tretman trebali

oslanjati na rezultate empirijskih istraivanja. Smatraju da se i normalno
i abnormalno ponaanje ui na isti nain. Treba odrediti kako su
klijentove tekoe nauene i na osnovi toga planirati lijeenje.

Paradigma uenja ukljuuje: klasino uvjetovanje, operantno uvjetovanje,

modeliranje i medijacijsko uenje.

Kritike: abnormalnost jo uvijek nije uvjerljivo povezana s odreenim

iskustvima uenja, cirkularna objanjenja, automatiziraju ponaanje (svode
ovjeka na niz njegovih funkcija, a ponaanje na S-R odgovore),
zanemaruju genetske, fizioloke i konstitucijske faktore, zanemaruje
gestalt (bavi se ponaanjem pojedinca zanemarujui samog pojedinca),
neslaganje razliitih bihevioralnih autora oko osnovnih koncepata, upitnos
primjene koncepata izvan konteksta onog ponaanja koje je mjerljivo i
dostupno objektivizaciji.

KOGNITIVNA PARADIGMA

Usmjerena je na to kako ljudi strukturiraju svoja iskustva i kako im pridaju

smisao preoblikujui podraaje iz okoline u uporabljiva informacije.

Kritika kognitivne paradigme: konstrukti nisu uvijek dobro definirani,

kongitivna objanjenja psihopatologije: ne objanjavaju etiologiju
poremeaja pitanje porijekla negativnih kognitivnih shema ostaje bez
odgovora

DIJATEZA STRES, BIOPSIHOSOCIJALNI PRISTUP

Osnovne pretpostavke: Abnormalno ponaanje je previe heterogeno i

odreeno viestrukim uzrocima da bi ga objasnili jednom od paradigmi
stoga je ova paradigma openitija. Smatra da je abnormalno ponaanje
posljedica interakcije izmeu dispozicije prema bolesti (dijateze) i
okolinskih ili ivotnih nevolja (stresa). No, imati dijatezu ne znai da e
netko nuno razviti bolest.

HUMANISTIKE PARADIGME
Osnovne pretpostavke: ljudi su aktivna, mislea bia, individualno
odgovorna za ono to rade i potpuno sposobna virati kako e se ponaati.
Nitko nije u stanju razumijeti ponaanje druge osobe ako nije sposoban
vidjeti svijet njezinim oima. Svaka osoba ima potencijal za rast i razvoj
ljudi su bazino dobri i prirodno skloni kreativnosti, ljubavi i drugim
pozitivnim ciljevima.

Kritike humanistikog pristupa: previe se bavi neposrednim svjesnim

doivljajem, iako nudi dobre opise ljudskog ponaanja nije usmjeren na
znanstveno istraivanje njegovih uzroka, pojmovi su nejasni, neodreeni i
nije ih lako shvatiti, nemogue ih je istraivati, klinika primjena
ograniena je samo na one osobe ija intelektualna i obrazovna razina
omoguuje introspekciju.

EGZISTENCIJALISTIKE PARADIGME

?????????

16. Razlike izmeu psihometrijskog i klinikog pristupa.

Psihometrijski pristup orijentiran je na tehnike aspekte primarno

orijentiran na podatke dobivene testiranjem. Nema povezivanja sa
specifinim kontekstom i problemima osobe.

Kod klinikog pristupa, podaci dobiveni testovima samo su jedan dio. U

obzir se uzima i specifini kontekst, a informacije dobivene procjenom
trebale bi odgovoriti na specifina pitanja i pomoi u donoenju odluka o
tome kako pomoi osobi. Integrira podatke iz razliitih izvora uz uzimanje u
obzir specifinog konteksta u kojem se procjena dogaa.

17. Glavni ciljevi psihodijagnostike procjene.

Dijagnostika klasifikacija (dijagnoza, diferencijalna dijagnoza), opsi

(cjelovit opsi linosti, procjena slabosti i jakih strana te mogunosti
prilagodbe, vano za psihoterapiju), previanje ili prognoza.

18. Izvori podataka za psihodijagnostiku procjenu.

Podaci od klijenta (intervju), opdaci od drugih osoba (psihotini bolesnici,

djeca), testovi, opaanje, dokumentacija (medicinski podaci, zapisi s
radnog mjesta, policija, sud, biljeke samoubojica itd.).

19. Izvori pogreke u psihodijagnostikoj procjeni i preporuke za

njihovo izbjegavanje.
Oslanjanje samo na rezultate testova; neuzimanje u obzir uestalosti,
primacy effect (davanje vee vanosti informacijama koje su dobivene
ranije tijekom prikupljanja podataka); pogreka sidrenja (davanje vee
vanosti informacijama iz odreenog izvora); pristranost prema
potvrivanju; pristranost zbog raspoloivosti; osoba procjenjivaa
(teorijske orijentacije, crte linosti, visoko pouzdanje u vlastite zakljue i
sposobnost percepcije mentalnih stanja drugih); osoba koju se procjenjuje
(npr. izgled, spol, rasa, itd.),; situacija u kojoj se procjenjuje.

Preporuke za izbjegavanje: znanje (koje poveava svjesnost o vlastitim

ogranienjima) o onome to procjenjujemo kao i o moguim opgrekama
pri procjeni; koristiti opsene, strukturirane ili barem polustrukturirane
intervjue; uzeti u obzir ne samo potvrdne podatke nego i one koji ne
potvruju nae hipoteze; oslanjanje na specifine kriterije za poremeaje
(npr. DMS-5); izbjei oslanjanje na pamenje, voditi biljeke; voditi rauna
o uestalosti neke pojave u odreenoj populaciji; povratna informacija o
tonosti i upotrebljivosti procjene!

20. Etiki aspekti psihodijagnostike procjene.

Profesionalni odnos, potovanje privatnosti, nepovredivost klijentovih

osjeaja, problem oznaavanja (dijagnoza), kompetentno uvanje i
upotreba psihodijagnostikih instrumenata.

21. Podaci koje treba dati psihodijagnostika procjena.

Problem(i) i povijest lijeenja, razvojna povijest, obiteljska povijest,

strunjaci ukljueni u rjeavanje problema, predisponirajui faktori,
precipitirajui faktori, odravajui faktori, zatitni faktori, rezultati
testiranja, aktualni rizik, preporuke za daljnji tretman.

22. Predisponirajui, precipitirajui, odravajui i zatitni faktori.

Predisponirajui faktori: genetska vulnerabilnost; prenatalne i perinatalne

komplikacije; rane povrede i bolesti; niska intelignecija; teak
temperament; neuroticizam i druge negativne crte linosti; nisko
samopotovanje; vanjski lokus kontrole; odvajanje ili gubitak roditelja;
roditeljska psihopatologija; nesigurna privenost; dezorganizacija primarne
obitelji; brani nesklad roditelja; fiziko i seksualno zanemarivanje ili
zlostavljanje; neadekvatna socijalna podrka rano u ivotu; slaba
premorbidna prilagodba.

Precipitirajui faktori: veliki stresni ivotni dogaaji; akumulacija malih

stresova; ponienje; bolesti i povrede; viktimizacija; financijske tekoe;
promjena u ivotnom ciklusu
Odravajui faktori: problematian sustav vjerovanja; niska
samouinkovitost; problematian atribucijski stil; kognitivne distorzije;
nenamjerna potkrepljenja problemnih ponaanja; disfunkcionalne
strategije suoavanja; nezreli mehanizmi obrane; problematini stilovi
privrenosti; problematine interakcije u obitelji; problematine interakcije
sa irom okolinom; problematine interakcije sa lanovima tima u lijeenju;
visoka razina stresa i niska podrka; disregulacija neurotransmiterskih
sustava

Zatitni faktori: dobro zdravlje; dobra premorbidna prilagodba; prosjena ili

iznadprosjena inteligencija; laki temperament; nepostojanje genetske
vulnerabilnosti; pozitivan odgovor u prolosti na lijeenje; povijest
uspjenog noenja sa slinim problemima; prihvaanje psiholokog
(mogunost da se razumije udio psiholokog u simptomima); ekstraverzija,
emocionalna stabilnost, savjesnost i ugodnost; visoko samopotovanje;
interni lokus kontrole; vjerovanje u samouinkovitost; optimistian
atribucijski stil; funkcionalne strategije suoavanja; sigurna privrenost;
zreli obrambeni mehanizmi; sposobnost da se odri terapijski savez;
pozitivne interakcije s lanovima tima; niska razina stresa i visoka podrka

23. to je opaanje i to treba odrediti prije nego to se zapone

opaanje?

Opaanje je postupak u kojem uvjebani opaa biljei ponaanje

ispitanika. Prije nego se pone s opaanjem potrebno je odabrati ljude,
vrste ponaanja, dogaaje, situacije ili vremenska ponaanje koja e biti
opaana; odluiti da li e se odabrano ponaanje ili situacija izazivati ili e
se ekati prirodna, spontana pojava tog ponaanja; planirati nain
biljeenja onoga to se opaa (formulari, audio i video zapisi itd.); izraditi
prikladan sustav kodiranja opaenog; odluiti hoe li ponaanje osobe
opaati vanjski ili ukljueni opaa.

24. Pouzdanost i valjanost opaanja.

Pouzdanost: uvjebavanjem opaaa moe se poveati slaganje meu

njima; to je zadatak za opaae sloeniji to je pouzdanost nia; ako
opaai znaju da ih netko provjerava mogu umjetno poveati stupanj
slaganja, a ako ih se ne provjerava mogu biti nemarni najbolje
povremeno provjeravati slaganje meu njima, a da oni ne znaju tono
kada.

Valjanost: treba ciljno ponaanje jasno definirati, uinci opaaa: opaanja

moraju biti tona; rekacije klijenta na opaanje: namjerno ili nenamjerno
mijenja ponaanja; opaeno ponaanje mora dati reprezentativnu tj.
ekoloki valjanu sliku osobe
25. Prednosti i nedostaci metode opaanja.

Prednosti: nadopunjuje samoizvjetaje osobe; omoguuje odreivanje

situacijskih odrednica ponaanja; budui da metoda opaanja slui za
prikupljanje injenica, neutemeljeno zakljuivanje bi trebalo svesti na
minimum; podaci prikupljeni u prirodnoj okolini trebali bi imati veu
ekoloku valjanost.

Nedostaci: predmet opaanja mora biti dostupan za vanjske promatrae

(to je s mislima, predodbama i osjeajima?); nije korisno za izuzetno
rijetke dogaaje (npr. napadaj panike); greke promatraa (uinak ope
impresije ili halo efekt)

26. Samoopaanje.

Osoba opaa i biljei vlastito ponaanje (misli i osjeaje) redovno i odmah

nakon javljanja ciljnog ponaanja (misli i osjeaja). Koristi se u svrhu opisa
ponaanja osobe ili za evaluaciju ishoda tretmana.

27. to opaati tijekom psihodijagnostike procjene?

Vanjski izgled, primjerenost odjee dobi i statusu; dranje tijela, nain

sjedenja; pokrete, tikove; disanje; facijalnu ekspresiju, kontakt oima; to i
kako govori; usklaenost verbalno-neverbalno; spremnost za suradnju.