PDF

K U LT U R A S J E A N JA : 1 9 4 5 .
Biblioteka SREDNJI PUT

(13. knjiga)
Nakladnik
Disput, Zagreb
Za nakladnika
Josip Panduri
Fotografija na naslovnici
Pobjednika parada partizanske vojske
na sredinjem zagrebakom trgu, proljee 1945.
Recenzenti
Zdenko Radeli
1
Nenad Zakoek
Lektura
Jasmina Han
Likovno oblikovanje naslovnice
Goran Gri
Grafika priprema
Disput
Tisak
Feroproms, Zagreb
Godina i mjesec objavljivanja

2009, studeni
CIP-zapis dostupan u raunalnom katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu
pod brojem 721504
ISBN 978-953-260-105-3
Knjiga je objavljena u suradnji s
Friedrich Ebert Stiftung uredom u Banjoj Luci.
SADRAJ
Predgovor
1945. godina: nagovjetaj nade, posljedice i podijeljena sjeanja
(Sulejman Bosto, Tihomir Cipek) 7
POLITIKE PROLOSTI
Sulejman Bosto
Pitanje krivnje izmeu moralnog univerzalizma i ideologije 15
Ivo Komi
Komunizam i nacionalna svijest na kraju
Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 29
Senadin Musabegovi
Mit o pobjedi kao mit o revoluciji 37
Renata Jambrei Kirin
Rodni aspekti socijalistike politike pamenja
Drugoga svjetskog rata 59
Gordana eri
Oznaeno i neoznaeno u narativima drutvenog pamenja:
jugoslovenski sluaj 83
ore Pavievi
Zajednice pamenja i reimi pamenja:
ka odgovornom pamenju 93
Goran Greti
Politiki naturalizam kao razaranje subjekta 107
STUDIJE SLUAJA
air Filandra
Lica i nalija bosanske varijante komunizma bonjaki sluaj 119
Lidija Merenik
Kultura zaborava
Jugoslovenska umetnost i kulturna politika oko 1945.
i njena sudbina pola veka kasnije na primeru portreta Josipa Broza Tita 127
Enver Kazaz
Heroj i rtva u funkciji pamenja rata
Knjievni kanon i ideoloki rituali kao temelj nacionalnog pamenja 141
Tihomir Cipek
Sjeanje na 1945: uvanje i brisanje
O snazi obiteljskih narativa 155
Vjeran Pavlakovi
Komemorativna kultura Bleiburga, 1990-2009. 167
Vladimir Geiger
rtvoslovi/poimenini popisi hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila,
stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau 195
UDBENICI POVIJESTI I HISTORIOGRAFIJA

Stjepan Matkovi
Ocjene Uprave za agitaciju i propagandu KP Hrvatske
o povjesniarima na Sveuilitu u Zagrebu do poetka 1950-ih 211
Snjeana Koren
Nastava povijesti izmeu historije i pamenja
Hrvatski udbenici povijesti o 1945. godini 239
Dubravka Stojanovi
Godina okupacije
Slika 1945 u srpskim udbenicima istorije 265
O autorima 275
1945. GODINA: NAGOVJETAJ NADE,
POSLJEDICE I PODIJELJENA SJEANJA
Predgovor
Evociranje povijesnog dogaaja kao to je 1945. godina kao godina epohalnog

prijeloma i obrata u modernoj povijesti ovjeanstva, kao godina poraza faizma i
nacionalsocijalizma koji su, uz staljinizam, stekli dijabolini ugled najbrutalnijih i
najkrvavijih totalitarnih poredaka u ljudskoj povijesti, kako u pogledu zastrauju-
eg broja rtava tako i u pogledu modernosti sredstava industrije smrti, u pogledu
naina izvrenja masovnih zloina te s obzirom na motive i ideologije koje su ih vo-
dile to evociranje daleko nadilazi gestu obiajne ritualne komemoracije ili arhivar-
sko listanje suhih dokumenata i izvora u znanstvenoj rutini historiara-istraiva-
a. Tema 1945. iva je i danas ne samo zbog svoje relativne historijske blizine nego
i zbog svog epohalnog znaenja te, ponajprije, zahvaljujui svojim uincima i jo i-
vom djelovanju na evropsku i svjetsku povijest kao i na forme i sadraje povijesnog
pamenja sve do danas. Ta godina kao kraj II. svjetskog rata, kao godina poraza
dvaju totalitarizama i ujedno pobjede ostatka ovjeanstva (ili, reeno egzaktnijim
rjenikom politike i vojne povijesti: godina pobjede saveznika) promatrana iz
perspektive spoznaja to ih otvaraju teorije sjeanja i teorije kultur pamenja nije
petrificirani historijski faktum, gola historijska injenica meu bezbrojnim drugi-
ma i zatvorena u golu dokumentarnu faktografiju, depotencirana na golu prolost.
U horizontu ivog povijesnog vremena (koje je, takorei, plastino, koje ne tee pra-
vocrtno i mirno, nego oscilira i prema naprijed i prema nazad, ponire da bi pono-
vo alogino izbilo u drugim povijesnim i drutvenim konstalacijama) povijesna
zbivanja djeluju, takorei, na dugi rok, u interakciji s oblikotvornim i/ili razornim
ljudskim djelovanjima ili djelima. Ako je to tako, onda i 1945. godina takorei ivi
i djeluje, otvoreno ili prikriveno, na (samo)spoznaje dananjih narataja i drutava,
na njihovo (samo)tumaenje, na vrednosne predodbe, politike projekte, politi-
ke izbore, interese i akcije. 1945. godina javlja se istovremeno kao vrednosni izvor,
kao iskustvo koje oblikuje dananje normativne zahtjeve drutava i pojedinaca, ko-
je oblikuje razliita oekivanja (zavisno od toga koje je iskustvo steeno te godine:
od toga koje je i ije gubitke ili dobitke kraj II. svjetskog rata donio do toga jesu li
8 KULTURA SJEANJA: 1945.
moralna univerzalistika oekivanja i obeanja svjetske slobode, pravde i mira kom-

promitirana u novim svjetskim bitkama za mo). Ta godina kao rijetko koji dru-
gi epohalni datum svjetske povijesti ima dakle formativnu snagu i za dananje
drutvene i ivotne prakse, bilo u figuri evokacije ideala moralnog univerzalizma i
obeanja nade, bilo u formi resantimana koji djeluju u obliku desnog politikog ili
svjetonazornog radikalizma ili u formi drugih ideolokih stilizacija (sa suprotnim
predznakom). Naravno, tematiziranje 1945. godine iz perspektive teorije i kultu-
re sjeanja (iji su uvidi u naem projektu do sada testirani na konkretnom histo-
rijskom materijalu i u konkretnom politiko-kulturnom povijesnom kontekstu, to
jest, na prijelomnim godinama 20. stoljea: 1918. i 1941.) to tematiziranje operira
s temeljnom pretpostavkom o (kako vanjskoj tako i unutarnjoj) kauzalnoj poveza-
nosti i kontinuitetu ovih prijelomnih godina u politikoj i kulturnoj regionalnoj po-
vijesti naroda na tlu bivih Jugoslavija s evropskom povijeu.
Tako i 1945. u sebi saima prethodne etape parcijalnih (zajednikih?) povijesti
i ujedno determinira tokove i profile potonjih iskustava i akcija, konflikata ili surad-
nje, te njihove praktinopolitike ili kulturno-memorijalne prerade i/ili tradiranja,
kao i njihove kulturne i politike operacionalizacije.
U osnovi dakle stoji bazina slika 1945. u kojoj su se u radikalnom obliku na-
kon poraza faizma izrazile i razotkrile
... crte jedne epohe koja je izumila plinske komore i totalni rat, dravno pro-
vedeni genocid i logore smrti, pranje mozga, sistem dravne sigurnosti i panop-
tiki nadzor cijelog stanovnitva. To (20. S. B.) stoljee proizvelo je vie plih
vojnika, vie likvidiranih graana, ubijenih civila i prognanih manjina, vie mu-
enih, ponienih, izgladnjelih i smrznutih, vie politikih zatvorenika i izbjegli-
ca, nego to se do tada moglo samo i zamisliti. Fenomene nasilja i barbarstva
odreuju signali epohe. Od Horkheimera i Adorna do Baudrillarda, od Heideg-
gera do Foucaulta i Derridaa, totalitarne crte su se ukopale u strukturu dijagno-
ze vremena...1
Na toj pozadini 1945. godina ima status prijelomne toke preokreta ka bo-
ljem, ka obuzdavanju onih barbarskih snaga koje su u Njemakoj izbile iz tla sa-
me civilizacije.2 U tom je smislu 1945. bila horizont nade jer su pobjeda i poraz iz
1945. trajno obezvrijedili one mitove koji su od kraja 19. stoljea na irokoj fronti
bili mobilizirani protiv batine 1789. Pobjeda Saveznika nije samo postavila smjer-
nice za demokratski razvitak u Saveznoj Republici Njemakoj, u Japanu i Italiji, ko-
nano i u Portugalu i panjolskoj. Svim legitimacijama koje nisu, barem verbalno,
1
Uspor.: Jrgen Habermas, Die postnationale Konstelationen. Politische Essays, Suhrkamp, Frankfurt
a. M., 1998, str. 74.
2
Ibid.
1945. GODINA: NAGOVJETAJ NADE, POSLJEDICE I PODIJELJENA SJEANJA /PREDGOVOR/ 9
doslovno stale iza univerzalistikog duha politikog prosvjetiteljstva, tada je izmak-

nuto tlo ispod nogu.3
Ali, na drugoj strani, velika oekivanja i nade ubrzo su imale nastavak u krat-
kom ili selektivnom pamenju i u politikom pragmatizmu i cinizmu novih geostra-
tekih podjela, novih igara moi i hladnih ratova. Moralni univerzalizam (kao po-
etni kapital pobjede) istopio se pred srazom suprotstavljenih ideolokih paradigmi,
militaristikih nadmetanja i ekonomskih ratova. Istina, poraz totalitarizma otvorio
je svijetu nove obeavajue mogunosti,4 ali se tok politike i kulturne povijesti po-
slije 1945. razlio u rukavce parcijalnih nacionalno-dravnih i nacio-centrinih inte-
resa ili interesnih saveza.
U sasvim konkretnom povijesnom (lokalnom i regionalnom) kontekstu naih
nacionalnih povijesti koje su sa stajalita kulture sjeanja, odnosno, s obzirom na
sadraje i forme tog sjeanja predmet ovog projekta pokazuje se da je 1945. go-
dina u politikoj i kulturnoj memoriji (kao i u sasvim konkretnim politikim akci-
jama) prisutna kao preraena, selektivno (re)interpretirana, instrumentalizirana i
prilagoena situacionim politikim interesima i odnosima politikih snaga, ideo-
lokim amalgamima, prepravkama, prevrednovanju bilo da je to rezultat konti-
nuiranja i tradiranja individualnih ili kolektivnih iskustava i pamenja (po matrici
pobjede ili poraza iz 1945.), bilo u obliku revitaliziranja starih ideolokih bor-
bi, mitova i predrasuda (nakon raspada bive Jugoslavije i gubitka centra ideolo-
ke kontrole) posebno nakon iskustva rata 1991-1995., odnosno vojne agresije na
Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Slika 1945. godine tako je dobila nove dimenzije,
nove valere i akcente u razliitim dimenzijama drutvenog ivota: u novom politi-
kom i ideolokom samorazumijevanju, u kulturi i umjetnosti, u sistemima odgoja i
obrazovanja...
O tome svjedoe istraivaki prilozi ovog zbornika koji tematski i problemski
zahvaaju iroko: prvi tematski blok pod naslovom Politike prolosti pokazuje da je
kulturno pamenje podlono oblikovanju i instrumentaliziranju, da je bitno posre-
dovano ideolokim i politikim projektima koji su omogueni ishodom II. svjetskog
rata (npr. teorijom, ideologijom i/ili utopijom marksizma i komunizma te projekti-
ma nacionalne emancipacije) ili je na energiji i patosu pobjede spregnuto s mitom
povijesnog projekta revolucije. U analizu batine 1945. koja obavezuje i suoblikuje
sjeanje tako ulazi i etiko, moralno pitanje zloina i kazne, odnosno, pitanje krivnje i
njegove etike refleksije; jednako vanu dimenziju sjeanja koja suoblikuje socio-kul-
3
Ibid., str. 75.
4
Kao znakovite posljedice pobjede iz 1945. godine Habermas pozivajui se na E. Hobsbawma
navodi, meu ostalim: Hladni rat, dekolonizaciju i izgradnju socijalne drave u Evropi posljedice
koje su sve do osamdesetih godina oblikovale drukije lice poslijeratnog perioda u Evropi. Uspor. J.
Habermas, na navedenom mjestu, str. 76 i naredne.
turne akcije i interakcije tematizira prilog o enskoj kulturi pamenja, kao i prilozi o
semantici narativa drutvenog pamenja (naime o oznaenom i neoznaenom u
strukturi drutvenog pamenja koje se konstruira i instrumentalizira unutar nacio-
nalne drave i njezinog samopredstavljanja); tome je komplementarno istraivanje
zajednica i reima pamenja i njihove relacije prema odnosima moi, ali i s obzirom
na njihov korektiv u normi odgovornosti; najzad, ova perspektiva politik prolosti
svoje filozofsko osvjetljenje dobiva u prilogu koji nacionalsocijalizam i faizam tu-
mai u svjetlu epohalnog projekta destrukcije subjekta, destrukcije koja je i ideolo-
gijski i biologijski bila zadana u naturalizmu kao sredstvu politike moi.
Tematski blok Studije sluaja konkretizira opi plan slike 1945. na konkretnim
problemskim razinama kao to su, na primjer: bonjaka varijanta komunizma, pri
emu je rije o specifinom nacionalnom pitanju Bonjaka i njihovim iskustvima s
komunistikom ideologijom i praksom od 1945., preko priznavanja bosanskomu-
slimanske nacije krajem ezdesetih godina 20. stoljea pa do suvremenog (ambiva-
lentnog) odnosa Bonjaka prema iskustvu komunizma. Druga studija sluaja otvara
dimenziju iskustva umjetnosti i kulturne politike oko 1945. Ta iskustva i ta kultur-
na politika javljaju se kao toposi memorije i kao talozi ideolokih zadaa i utjecaja,
pa se pokazuje kako razvoj tog tipa iskustva (i memorije) prati ideoloke imperati-
ve, ali i njihovu propast, koja se oitava i na stratitu umjetnikih artefakata koji su
jednom bili proizvodi ideolokog diktata, mitologije pobjede i kulta linosti. Slje-
dea (knjievnoteorijska) studija sluaja na primjeru ideoloko-kulturnog kanoni-
ziranja knjievne/umjetnike prakse raskrinkava ideoloke rituale koji su ugrae-
ni u knjievne tvorevine i oblikovani u simboliki imaginarij povijesnih dogaaja,
imaginarij kao oitovanje ideologije i njezine konstrukcije kolektivnog pamenja. O
politikoj manipulaciji pamenjem i sjeanjem na 1945. u neposrednoj sadanjosti i
aktualnoj politikoj zbilji (dakle u postkomunizmu) raspravlja prilog koji tehniku
politikog manipuliranja kolektivnom i individualnom memorijom osvjetljava poj-
movima uvanja i brisanja, koje je, s jedne strane, rezultat nove vladajue politike
povijesti, ali se, s druge strane, odvija i u onoj dimenziji drutvenog ivota koju opi-
suje pojam obiteljskih narativa to suoblikuju sadraje i forme sjeanja. U prilogu
koji se bavi komemorativnom kulturom Bleiburga koji u politikom spektru lei
na suprotnoj strani lijeve politike opcije i njezina poloaja na strani pobjednika u
II. svjetskom ratu pokazuju se tekoe i sporovi oko (selektivne) komemorativne
kulture i sjeanja na rtve. Istraivanju o rtvama II. svjetskog rata pridonosi prikaz
empirijskih nalaza (poimeninih popisa) hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stra-
dalih i rtava.
Trei problemski blok ovog zbornika, Udbenici povijesti i historiografija, ba-
vi se konkretnom operacionalizacijom sjeanja u onim podrujima dananje dru-
tvene i politike zbilje koja je (operacionalizacija) oblikovana ili stilizirana u formi
1945. GODINA: NAGOVJETAJ NADE, POSLJEDICE I PODIJELJENA SJEANJA /PREDGOVOR/ 11
znanja o 1945. godini koje ima potencijal najdirektnijih politikih uinaka u doti-
nim odnosima moi. Radno su polje tog selektivnog znanja sistemi obrazovanja ili
pak historiografija (kao dio sistema obrazovanja), odnosno, udbenici povijesti koji
su u promjenljivim ideolokim koordinatnim sistemima (od 1945. do danas: unutar
komunistike ili postkomunistike kontrole) bili ili jesu instrumenti legitimacije
vlasti dotinih elita ili su bili (ili jesu) instrumenti revizije povijesti (opet u okviru
neposrednog politikog pragmatizma). Ta selektivna ili (re)konstruirana slika 1945.
snano ulazi u igru u vremenu posljednjeg rata u bivoj Jugoslaviji (i u pogledu nje-
govih motiva i u pogledu njegovih rezultata).
Ve u ovoj mapi problema koja pokazuje da su slika 1945. i nezini povijesni
uinci daleko od homogene, jednoznane i stabilne slike te da tu sliku oblikuje ne-
smiljena mehanika i logika povijesti kojoj nisu dorasla puka moralistika oekiva-
nja moe se razabrati kako ta godina nije nuno rezultirala nikakvim mirnim i ne-
konfliktnim razvojem evropske povijesti i njezinih drutava. Nisu samo podijeljena
sjeanja i resantimani ono to zamuuje sliku pobjede 1945., sliku pobjede antifai-
stiki i humanistiki nastrojenih aktera i snaga povijesti, nego i nove povijesne kon-
stelacije evropskih i svjetskih drutava, na primjer: konstelacije novih igara i global-
ne raspodjele moi, konstelacije kraja stoljea koje (meu ostalim) stoji i u znaku
strukturalnog ugroavanja kapitalizma kojeg obuzdava socijalna drava i u znaku
oivljavanja socijalno bezobzirnog neoliberalizma.5
Pa ipak, nadamo se da (i) kritiko suoavanje s iskustvima kulturnog i politi-
kog pamenja, s njegovim problemima i aporijama, sudjeluje u razumijevanju vre-
mena i drutava u kojima ivimo na niti vodilji nade u mogunost reafirmiranja
batine humanistike kulture u novim povijesnim okolnostima.
Sulejman Bosto
Tihomir Cipek
5
Ibid., str. 79.
POLITIKE PROLOSTI
Sulejman Bosto
PITANJE KRIVNJE IZMEU MORALNOG
UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE
Slom nacionalsocijalizma i faizma

1945. koji (slom) je najavio i nove geo-
politike odnose, novi svjetski poredak
i nove demokratske politike poretke
ujedno je znaio moralno suoavanje
sa dramatinim iskustvima totalitarnih
poredaka i njihovim rezultatima. Autor
priloga nastoji pokazati da u fokusu su-
oavanja sa iskustvima II svjetskog rata
mora stajati i etika refleksija o moral-
noj sadrini tih iskustava. Autor eli po-
kazati da je slamanje totalitarnih ideo-
logija imalo i svoj univerzalni moralni
razlog, ali i to da suoavanje sa straho-
tama koncentracijskih logora postavlja
stara pitanja dobra i zla, pitanja krivnje
i odgovornosti, i pitanje njihove univer-
zalne obaveznosti i za etiku teoriju i
za politiku praksu, s one strane ideo-
loke zloupotrebe. Pritom se istrauju
vieznanosti i aporije moralnog pita-
nja, ali i obaveznost etike refleksije.
D
a 1945. godina kao godina zavretka II svjetskog rata
predstavlja mnogo vie okonanje jedne od brojnih
(mranih, dramatinih, traginih) epizoda koje su
naruavale i naruavaju idealiziranu i simplificira-
nu sliku (umnog) napretka evropske i svjetske povijesti da se,
zapravo, upravo uope ne radi o epizodi koja se moe sredstvi-
ma historiografskog pozitivizma naprosto klasificirati, arhivirati
i petrificirati u suhu muzealnu faktografiju politike povijesti koja nepovratno pri-

pada prolosti, ili se toboe moe neutralizirati i relativizirati ravnoduno-cininim
komentarom da u krvavoj ljudskoj povijesti ionako nema nieg novog, budui da
je ljudska povijest u principu otvoreno bojite, pozornica ratova, stratita i skladite
ljudskih lubanja da, dakle, 1945. godina kao godina pobjede nad besprimjernim
Zlom i Zloinom nikako nije stvar prolosti, nego da djeluje na dugi rok (bilo kao
iskustvo traume i njezina tradiranja, bilo kao reflektirana svijest krivnje i odgovor-
nosti, i/ili kao poetak projekta novog svjetskog poretka) o tome nam govori i-
njenica da iskustvo II svjetskog rata sve do danas ima energiju i potencijal koji obli-
kuje (samo)svijest dananje Evrope, naime, ima potencijal da iz dubine i proporcija
trauma II svjetskog rata djeluje kao svijest povijesnog djelovanja koja i danas suobli-
kuje recentno politiko samorazumijevanje evropskog svijeta u smislu jedne nove
politike kulture kojoj nuno pripada i osvjeenje prolosti, tanije, svjesno preuzi-
manje obaveze suoavanja sa prolou i njezine (racionalne i moralne) prerade.
Suoavanje sa prolou kao nedovren i uvijek otvoren projekt i zadaa
u tom pogledu predstavlja organski dio iskustva kulture sjeanja (ak i onda ka-
da su historijsko sjeanje i pamenje ometeni, manipulirani, zasjenjeni, skraeni,
krivotvoreni, reducirani i instrumentalizirani makijavelistikim logikama politike
moi). Suoavanje sa prolou s obzirom na sadraje, forme, tok i ishode II svjet-
skog rata utoliko stoga jo i danas (vie od pola stoljea poslije 1945.) ini kon-
stitutivnu pretpostavku oblikovanja novih politikih poredaka i drutvenih konste-
lacija evropskog svijeta, naime, one politike i moralne kulture koja se razraunala
sa naslijeem evropskih totalitarnih praksi, sa nasiljem kao instrumentom politike
kao i sa dijabolinim svjetonazornim i ideolokim naslijeem nacionalsocijalizma,
faizma i staljinizma.
Stoga bi o 1945. kao ishodu jedne povijesne epizode koja, naravno, dale-
ko nadilazi svoju epizodnu privremenost morali govoriti kao o kompleksu, od-
nosno kao o kompleksnom epohalnom dogaaju koji je promijenio (a i danas dje-
luje na...) politiki, moralni, kulturni i/ili duhovni lik Evrope. U tom kompleksu
Evropa i evropski narodi stekli su neslueno traumatsko iskustvo, iskustvo propasti
ideologije napretka i (prosvjetiteljske) vjere u um (iskustvo koje je u evropskoj du-
hovnoj/filozofskoj kulturi odavno prepoznato u figurama pomraenja uma i in-
verzije prosvjetiteljstva u mit, unutar dijalektike prosvjetiteljstva). Drugi svjetski rat
tako je, s jedne strane, do temelja ruinirao pretpostavke evropskog samorazumijeva-
nja kao humanistike kulture i njezinih izvora (od antike grke filozofije i tradi-
cije logosa, preko ideje prava roene u tradiciji rimskog prava, pa sve do modernog
humanizma i prosvjetiteljstva u figuri i utopiji umnog napretka). Poznata Ador-
nova dijagnoza o disproporciji tehnikog napretka ovjeanstva i njegove moralne
regresije (drukije reeno: dijagnoza o disproporciji izmeu instrumentalno-teh-
SULEJMAN BOSTO: PITANJE KRIVNJE IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE 17
nikog napretka i moralne propasti ovjeanstva, zbog ega je i danas mogue bar-
barstvo kao novo barbarstvo, samo tehniki bolje naoruano) ta dijagnoza podsje-
a na izgubljenu modernu utopiju uma i predstavlja apel za spaavanje (izgubljene)
moralne sadrine projekta moderne koji je skonao na stratitima i zgaritima II
svjetskog rata i koncentracijskih logora i Gulaga 20. stoljea (ali i pola stoljea na-
kon 1945. na prostoru bive Jugoslavije 1992-1995., na stratitima koncentracijskih
logora i pokoljima za koje se vjerovalo da vie nisu mogui nakon Auschwitza).
Kompleks: II svjetski rat i njegovo razrjeenje u pobjedi nad nacionalsocijaliz-
mom i faizmom 1945. u figuri suoavanja sa prolou viestruko i vieznano
djeluje i danas1 i osim to predstavlja neiscrpno radno polje za historijske, polito-
loke, socioloke znanosti, za filozofiju, kulturoloke znanosti i psihologiju etc. to
suoavanje (u fokusu 1945. godine) neophodno postavlja i obaveznost etike reflek-
sije i u retrospektivnoj i u prospektivnoj dimenziji, to znai: etike refleksije onoga
to se dogodilo, kao i etike refleksije onoga to bi se trebalo (ili ne bi trebalo) doga-
ati, s obzirom na iskustva i ishode II svjetskog rata.
Ako bi traili filozofski motiv za suoavanje sa iskustvima II svjetskog rata i sa
ishodom 1945. godine, on bi se, na primjer, mogao nai u rezignirajuem iskazu Su-
san Neiman da je s obzirom na Zlo poela sumnjati u vrijednost uma.2 Za politi-
ku, ideoloku i vojnu faktografiju II svjetskog rata i za njezinu interpretaciju brigu
preuzimaju uglavnom historiari koji energije troe oko historijskih injenica, nji-
hovih kauzalnih mrea i njihovih interpretacija (u stalnoj napetosti izmeu objek-
tivistikih zahtjeva za nepristranou i subjektivistikih ili ideolokih kontamini-
ranih interpretacija injenica). Tako su nam u toj perspektivi dobro poznati
politiki, ideoloki i vojni rezultati, geopolitike posljedice i novi svjetski odnosi
moi nakon poraza nacionalsocijalizma i faizma. Ali, na strani filozofskog pi-
tanja ostaje suoenje sa nepojmljivim razmjerama poinjenih zloina i razaranja, sa
iskustvima industrije smrti, sa potpunim krahom slike o ovjeku kao racionalnom
anelu, sa slomom ideje dobra i sa unitenjem humanistike pozlate na licu bia
ovjek. Razmjeri zloin II svjetskog rata tako reaktiviraju traenje novih odgovora
1
To suoavanje sa prolou uzorno u uvjetima suvremene, zrele demokratske politike kulture i
slobodne drave, na temeljima njemakog ustava koji je na snazi od 1949. godine prakticira suvre-
meno njemako drutvo. Suoavanje sa prolou primarno kao suoavanje sa istinom te prolo-
sti organski je dio njemakog samorazumijevanja i njegove politike i moralne emancipacije. Toj
trajnoj zadai suoavanja sa prolou pripada i epohalni dogaaj pada Berlinskog zida 1989. godine
koji je otvorio i drugu dimenziju suoavanja sa prolou, naime (osim razrauna sa nacionalsocija-
listikom prolou) suoavanje i sa drugim totalitarnim iskustvom u verziji komunistike diktature
u bivem DDR-u (odnosno, u Istonom bloku iza eljezne zavjese, pod totalitarnom ruskom politi-
kom, vojnom i ekonomskom kontrolom).
2
Susan Neiman, Das Bse denken. Eine andere Geschichte der Philosophie, Suhrkamp Verlag, Frank-
furt am Main, prvo izdanje 2004, str. 12 (njemaki prijevod originalnog izdanja: Evil in Modern
Thought. An Alternative History of Philosophy, Princeton University 2002).
na stara fundamentalna antropoloka i etika pitanja, odgovora za koje se vjerovalo

da su odavno poznati i pouzdani. Jedno od tih pitanja glasi: Kakvog smisla uope
ima kladiti se na um naoigled Zla koje prkosi svakom umu? Zlo nas zacijelo ne
stavlja pred pitanje koliko moemo razumjeti nego koliko trebamo razumjeti,3 a
pitanja o zlu tvore most izmeu pitanja smisla to ih svaki ovjek koji misli postav-
lja bilo kada u ivotu, i kanonskih tekstova filozofije.4 1945. godina (sa teretom ka-
tastrofa ratnih godina i ujedno sa kapitalom pobjede nad silama zla) otvorila je i u
naslijee narednim evropskim generacijama ostavila pitanja na koja ne mogu odgo-
voriti (samo) kanonski tekstovi filozofije koji su se u svojim povijesnim konteksti-
ma razraunavali sa iskustvima zla, pogotovo stoga to suvremena imaginacija ko-
jom raspolau moderne forme zla u svome izvrenju nadilazi kapacitete tradiranih
etikih konceptualizacija dobra i zla. U tu tekou spada i okolnost da su i praksa i
konceptualizacija i etika prosudba zla i smi povijesne kategorije, kao to i sama
povijest nastaje u suigri onog sluajnog (...) a to znai da su i dogaaji koji su uistinu
zli u istoj mjeri podloni manipulaciji i nagrivanju.5
Ukratko: u iskustvu 1945. godine zaet je nalog promiljanja moralne sadrine
II svjetskog rata (i na strani akter zloina i na strani pobjednik nad zlom). Ree-
no u pojednostavljenoj formuli: 1945. godina obnavlja pitanje moralne rehabilitaci-
je ovjeanstva, odnosno, obnavlja staro pitanje (u novim povijesnim okolnostima)
o Dobru i Zlu i o moralnim kapacitetima ljudske zajednice. O tom pitanju ne odlu-
uju (samo) kanonski tekstovi nego energije realnih povijesnih dogaaja koji su
vlastitom dramaturgijom i 1945. godine evocirali staro pitanje teodiceje. Vodee pi-
tanje: kako je bio mogu Auschwitz? (kao okrutni fakat i ujedno kao metafora svih
moguih Auschwitza u vrijeme i poslije Auschwitza) to pitanje ne moe dobiti od-
govor traenjem alibija za ljudsko zlo u njegovom metafizikom porijeklu, u nje-
govoj toboe neprozirnoj metafizikoj naravi, u slijepoj volji sudbine, u tamnim
zonama iskonskih atavistikih poriva (koji toboe prethode svakoj kulturi i nekon-
trolirano iskrsavaju iz nesvjesnih dubina pra-prirode), u erupcijama iracionalnog
ludila; svi odgovori ovog tipa svjesno ili nesvjesno izbjegavaju pitanje odgovornosti
ljudskog djelovanja koje je inherentno ljudskoj slobodi to ovjeka u jednakoj mjeri
osposobljuje i disponira i za dobro i za zlo (bilo da se ovjekova sloboda misli teo-
loki kao putenost u slobodu i u njoj pripadnu odgovornost, bilo da se u duhu
prosvjetiteljske tradicije sloboda misli kao autonomija ovjekova samoodreenja
i njegova djelovanja iz ega u oba sluaja na raspolaganju stoji mogunost izbora
dobra ili zla i tome supripadna odgovornost slobode). Jer: Kad je Hannah Arendt
3
Ibid., str. 12.
4
Ibid., str. 12-13.
5
Ibid., str. 15.
govorila o banalnosti zla time je jednostavno htjela rei da ono ne mora biti demon-
sko. Najkasnije poslije Auschwitza nauili smo da najvee zloine mogu poiniti
ljudi koji u nas ulivaju ne toliko strah i uas koliko, naprotiv, prijezir i odvratnost.
Nepromiljenost moe biti opasnija od zle namjere; to to nas ugroava ee je ego-
istiko ustezanje da vidimo posljedice svagdanjih djelovanja, nego to je to prkosna
elja za razaranjem.6 Utoliko se i govor o dobru i zlu ne rjeava metafizikim izgo-
vorima nego reaktiviranjem pitanja slobode i odgovornosti i pitanjem rehabilitira-
nja moralne supstancije ljudskoga djelovanja koja se uvijek iznova nalazi na kunji
povijesnih situacija i izazova. Premda ne raspolaemo apsolutnim mjerilima koja
nam kazuju kada je neto zlo, a kada je naprosto uasno7 (zbog ega nastaje i opa-
snost relativizma i stranake pristranosti u kvalificiranju ljudskih djelovanja kao do-
brih ili zlih, relativizma gledita delata i rtve, pobjednika i poraenog, gospodara
i roba, etc.) etika refleksija (koja se, i prije nego to je postala konceptualizira-
nim vrijednosno-normativnim znanjem o moralu, zaela u nekoj vrsti primordijal-
ne moralne intuicije dobra i zla, koja je svojstvena svim kulturama i udorednim
porecima i moe fungirati kao antropoloki dispozitiv i specifina antropoloka di-
ferencija) ipak pretpostavlja izvjesnu (antropoloki bazinu) moralnu univerzaliju i
bazinu matricu razlikovanja dobra i zla. Bez te univerzalije ne bismo mogli govo-
riti o postajanju ovjeka ovjekom niti o njegovu nadilaenju slijepog prirodnog
determinizma. Naravno, to ne otklanja tekou da se bez ostatka svlada znaenje,
djelovanje i upotreba rijei zlo. Ta tekoa meutim nije nikakva isprika za to da
tu rije napustimo. Mi najzad imamo moralne potrebe, a jedna od tih je i to da stva-
ri nazovemo imenom. Onaj ko stoji pred brdom leeva i kojemu na um ne pada ni-
ta drugo osim da kae oh, kako je to runo, taj stoji jednako tako ispravno i jedna-
ko tako pogreno kao neko ko stojei pred Vermeerovom slikom kae vrlo zgodno.
Premda naa percepcija ne slijedi nikakvu bezuvjetnu objektivnost, ne sumnjamo
u to da takve izjave ne odgovaraju tome to je opaeno. Jo gore: one pokazuju da
percepcija zakazuje. Neto bitno nije vieno.8 Na tragu ove primjedbe postavlja se
pitanje: nije li i naa moralna percepcija (konkretnih iskustava zla i patnje II svjet-
skog rata) zakazala i propustila vidjeti ono bitno? Iz perspektive 1945. (sa teretom
iskustva ratnog uasa i sa istovremenim iskustvom pobjede nad snagama zla) to
otvara pitanje: kako stvar stoji sa osvjetenjem dogoenog zla i kakvi vrijednosno-
-normativni nalozi za budunost slijede iz tog osvjetenja (koje postaje integralnim
dijelom kulture pamenja)?9 Premda su se (kako izvodi S. Neiman) historijski
6
Ibid.
7
Ibid., str. 17.
8
Ibid., str. 18.
9
Pred forum moralnog prosuivanja ovog historijskog razdoblja dolaze sve poznate prakse nasilja i
okrutnosti u izvrenju ideolokih i politikih projekata, u koje Susan Neiman razlono ubraja moral-
mijenjale i nae predodbe o zlu kao i naa nastojanja da zlo prevladamo (zbog ega
se u pitanjima dobra i zla ni ne moemo baviti bezvremenim predmetima) mi
ne moemo odustati od moralnih pitanja koja (iako bez nade u apsolutne odgovo-
re) prihvataju aporije, apsurde i ono nepojamno u iskustvu zla: Mi se pitamo kako
mi sami dalje moemo vriti pravednost ondje gdje je svijet u cjelini ipak tako ma-
lo pravedan. Pitamo se kakvog smisla ima to da sebi teorijski objanjavamo svijet u
kojemu patnji i teroru ne moemo dati nikakav smisao?10
* * *
Na pozadini iskustva zla unutar sasvim specifine povijesne situacije II svjetskog ra-
ta, osim istraivanja politikih, ideolokih, ekonomskih, geopolitikih... kauzalnih
sklopova i motiva, iskrsava i pitanje prosudbe moralne sadrine svjetskog rata, ui-
naka i formi zla i s tim povezanog pitanja odgovornosti i krivnje. Iz perspektive po-
raza totalitarnih, diktatorskih poredaka, nacionalsocijalizma i faizma11 i njihovih
uinaka, trebalo bi, dakle, sagledati (i) moralnu sadrinu12 antinacistike i antifai-
stike borbe. No, retorta konkretne povijesti (sa svojim kontinuitetima i diskontinu-
itetima, interesnim konfliktima oko distribucije moi, ideologijama, mitologijama,
no problematine razdjelnice moderne i moralne ambivalencije kao to su: Francuska revolucija,

staljinizam, Hiroima, pa sve do teroristikog napada 11. septembra.
10
Ibid., str. 21.
11
Ovdje imam u vidu konkretni povijesni kontekst u kojemu su totalitarizam i diktatura adresirani
na nacionalsocijalizam i faizam i na konstelacije odnosa i podjele uloga u njihovom slomu. Time se
naravno ne zanemaruje totalitarizam staljinizma koji ravnopravno pripada obitelji totalitarizama 20.
stoljea, ali je u kontekstu II svjetskog rata u slamanju nacionalsocijalizma jasna ruska uloga. Ta i-
njenica ne iskupljuje staljinizam od kritike njegovog prijeratnog i poslijeratnog totalitarnog karakte-
ra, kao to ga ne iskupljuje ni od politike brutalnog nasilja, represije i zla diktature.
12
Za volju historijske istine treba znati da premda saveznika pobjeda 1945. predstavlja nesum-
njivu pobjedu bazinih moralnih univerzalija ovjeanstva i, ako tako moemo rei, pobjedu Dobra
nad Zlom da se u godinama dolaska nacionalsocijalizma i faizma na politiku evropsku scenu, kao
i u godinama njihovog uspona, te u vrijeme prvih ratnih pohoda, u evropskim politikim elitama
nije moglo govoriti ni o moralnoj osjetljivosti ni o moralnim motivima dotinih evropskih politika.
Prije se radilo o golim pragmatikim kalkulacijama, o trulim kompromisima, o potpunoj moral-
noj tuposti evropskih politikih elita koje su vulgarno-pragmatiki i egoistino sa Hitlerom sklapali
paktove o nenapadanju uvajui svoj goli neposredni interes. Sposobnosti anticipacije dolazeeg
zla ili moralnom rezoniranju nije bilo ni traga. Tek kad je ekspanzija crnog totalitarizma zaprijetila
totalnim unitenjem (i evropskog svijeta), kad je opasnost dogorila do nokata, pod prinudom kata-
strofe stvorena je saveznika fronta. Dubina i opseg katastrofe, ideoloki fanatizam, razaranja i bes-
primjerna industrija smrti i unitenja mobilizirali su (doskora) uspavanu moralnu savjest i svijest o
iskonskoj odgovornosti za spas fundamentalnih moralnih vrijednosti ovjeanstva i ljudskog dosto-
janstva. U tom smislu je pobjeda nad faizmom imala moralni sadraj i motivaciju i predstavljala je
kapital za izgradnju novog svjetskog poretka i politike kulture. Posve je druga stvar to se moralni
kapital 1945. vrlo brzo rastvorio u nove geo-politike, ideoloke, ekonomske, vojne, hladnoratovske
konflikte, u borbi za distribuciju svjetskih odnosa moi.
predrasudama, povijesnim ressentimentima, starim i novim saveznitvima i nepri-

jateljstvima...) depotencira moralnu dimenziju ljudskih (individualnih i kolektiv-
nih) djelovanja i u amalgamu ideologija, interesa, zabluda i/ili strasti marginalizi-
ra moralna oekivanja i nade u ideal Dobra kao formativne snage povijesti. Gotovo
da se konstelacija morala i povijesne prakse obre: ne odreuje moral sadraj i tok
povijesti; obrnuto, povijesna zbilja suoblikuje i moralne predodbe i njihov obliko-
tvorni kapacitet. Posebno dramatino depotenciranje (ili preoblikovanje) moralnih
predodbi i moralnih oekivanja nosi u sebi iskustvo rata i njegova unutarnja lo-
gika:
Kao to rat donosi veliki preokret moralne svijesti, stavljajui umjesto funda-
mentalne zapovijedi ne-treba-ubijati (obrnutu) zapovijed: treba ubijati
to je mogue vie tako on i ostale regionalne ili sektoralne etike sistemat-
ski postavlja naglavu, te ono to je besmisleno ini smislenim, a ono umno ap-
surdnim.13
Ovo povijesno i ivotno posredovanje, relativiranje ili izokretanje stavlja mo-
ralni diskurs pred ozbiljne tekoe ukoliko vai sljedee:
Pluralnost diferenciranih, quasi-autonomnih podruja zbilje i s time korespon-
dirajue mnotvo morala i moralnih korijena, razlog su tome da moralna sva-
kodnevnica bitno ivi u osrednjoj amoralnosti i normalno se zadovoljava time
da ostane pri toj osrednjoj (mediokritetskoj) amoralnosti. To je ujedno i razlog
zato ljudi sa u izvjesnoj mjeri solidnim osjeajem za realnost nisu za strogost
kad se radi o kazni; oni znaju da kazna u svom strogom moralizmu moe biti ne-
moralnija nego djelovanje onog ko treba biti kanjen (stoga je jo Ciceron rekao:
summum ius summa iniuria). Moralni osjeaj koji se samokritiki posreduje sa
ivotom znai umijee kretanja u meusvjetovima i protuslovljima osamostalje-
nih i suprotstavljenih vrijednosnih podruja s najmanjim udjelom u zbiljskome
zlu i u ljudskim tetama. Kao to je Karl Markus Michel pokazao u svojoj pohvali
kazuistike (to jest, u normativnom tumaenju pojedinanih sluajeva), done-
kle ivi moral nam kazuje koje grijehove treba poiniti, da bi sprijeili one koji
su tei: moralist koji ne prosuuje kao luda onog Nad-ja, jest neko ko pri razliko-
vanju dobra i zla zna slaviti i vrlinu grijeha. Moral djeluje kao sposobnost da se
kreemo i u opoj mjeavini odnosa orijentiramo na ono to je relativno bolje.14
Da ne bi bilo zabune: ovim navodima se ne sugerira neki obavezujui moralni
koncept niti se u njima nalazi reprezentativni uzorak za kakvu normativnu moralnu
13
Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1983, str.
550-551.
14
Ibid., str. 552.
strategiju, niti zadnja rije o moralu. Ovi Sloterdijkovi uvidi slue samo kao ilustra-
cija jednog moralnog stanja, ili stanja moralne svijesti, ili kao poopiva (to znai za
svaki konkretni historijski ili kulturni kontekst vaea) dijagnoza moralnog depo-
tenciranja epohe ili nesigurnosti moralnog suenja (o kojem su odavno napisane
brojne kritike strane). Ne treba smetnuti s uma da su ovi iskazi formulirani unutar
kritike cininog uma kao formativne figure duha epohe te se i trebaju itati u okvi-
ru kritike duha cinizma koji svoje prste ima kako u moralnim teorijama tako i u mo-
ralnim praksama. Ovdje navedeni iskazi zapravo sugeriraju ono stanje stvari koje se
moe opisati kao lo moralni relativizam (koji ujedno znai i moralni konformizam,
ili u nekim drugim izvedbama etiki utilitarizam i pragmatizam).
Ono to kao protupol tom stanju stvari stoji otvoreno u naoj raspravi je
pitanje etikog univerzalizma koji nadilazi (ili smatra da moe nadii) sve partiku-
larne, situaciono ili kontekstualno vezane, kulturno relativne i suprotstavljene mo-
ralne prakse.
Naravno, ovdje nije rije o isto teorijskim pitanjima o uvjetima mogunosti, o
zasnivanju i uvjetima vaenja neke pretpostavljene, monoloke i apsolutne etike,
ili o opevaeim normama i vrijednostima, nego o potrebi da se etika refleksija ili
etiko pitanje kontekstualizira u okvirima jednog dramatinog historijskog razdob-
lja kakva je bila 1945. godina za svjetsku, evropsku i nau (regionalnu) historiju.
Meni se ini da su Sloterdijkovi iskazi dijagnostiki vani za cijelu evropsku povijest,
pa i za 1945. godinu kao godinu razrjeenja jedne od mnogih povijesnih katastrofa.
Osim historijske faktografije i njene znanstveno-historijske hermeneutike (koja se
primarno koncentrira na dinamiku politikih i/ili vojnih zbivanja te doprinosi ra-
zumijevanju kulture sjeanja u specifinom mediju nacionalnih historija i njiho-
va samorazumijevanja) naem deifriranju kulture sjeanja i njezinog drutvenog,
politikog, kulturnog, mentalnog efektuiranja, strukturno, dakle, pripadaju i pitanja
etike refleksije toka i posljedica II svjetskog rata, ukoliko kompleksna genealogija,
izvedba i okonanje tog rata pored politikih i pravnih postavljaju i moralna pi-
tanja odnosno pitanja etikog vrednovanja djelovanja i uinaka njegovih aktera.
Premda u tumaenju historijskih procesa privilegirano mjesto pripada politi-
koj historiji (njezinim kauzalnim sklopovima, zakonitostima i posljedicama), pa se
pitanje moralne refleksije javlja kao sekundarno ili derivirano, historijski saldo II
svjetskog rata (o kojem nas izvjetavaju historijske znanosti) ima i svoj supstancijal-
ni moralni sadraj i njemu pripadne moralne dileme.
Kao i svaki rat, i II svjetski je kako je reeno u nasljedstvo ostavio svoje ba-
laste: balast zloina i kazne, na prvom mjestu. Pitanje je: je li logika rata o ijem mo-
ralnom aspektu govori Sloterdijk rata koji je jedinstven po gigantskim razmjerama
zloina i patnje, po bezobzirnoj dosljednosti i brutalnosti u izvrenju politikih, ideo-
lokih, rasistikih ili mitolokih projekata, premda ne predstavlja nikakav novum u
ljudskoj povijesti je li, dakle, logika rata posve suspendirala potrebu moralnog pi-
tanja u sklopu logike realizacije dotinih politikih teleologija, kao i s obzirom na
posljedino i naknadno vrednovanje i sankcioniranje poinjenih zloina? 1945. je
evropskom svijetu i naim lokalnim ili regionalnim drutvima isporuila svoj miraz
ne samo u obliku poraza faizma i nacionalsocijalizma (i naih domaih adepta i de-
rivata), nego ujedno i u obliku iskustava zloina i imperativa njihovog pravnog i
moralnog sankcioniranja. Nezavisno od suhe politike logike evropske (i svjetske)
povijesti koja se moe stilizirati u figuri neprekidne borbe za mo i dominaciju, sa
svim prateim fenomenima, motivacijskim sklopovima, povijesnim ressentimenti-
ma, dravnim razlozima i/ili nacionalnim projektima, etc. sraz sa faistikim i
nacionalsocijalistikim porecima rezultat je ireducibilne moralne odluke da se na
koncu konca zlu bezuvjetno mora suprotstaviti. Drugim rijeima, pokretni razlog
te borbe (jezikom historiara: saveznike koalicije) je bazino moralne naravi. U
tom smislu se antifaizam treba shvatiti ne samo kao praktino-politika pozicija ili
kao ideoloki nazor, nego u biti kao neka vrsta moralne univerzalije nae epohe. U
tom smislu se ta pozicija ne bi mogla utilitaristiki ili pragmatiki prilagoavati ili
relativizirati. Ono to ostaje kao materijal za jednu obnovljenu etiku refleksiju jeste
upravo poinjeno nasilje (poinjeno pod bilo kojim ideolokim predznakom), od-
nosno pitanje njegove dopustivosti ili nedopustivosti, zbog ega se i obnova etikog
pitanja (i njegovog odmjeravanja na konkretnoj historijskoj zbilji kakva je 1945.)
koleba izmeu etikog univerzalizma i uvjeta mogunosti njegova vaenja i, na
drugoj strani, etikog relativizma (koji se lako i esto adaptira razliitim ideolokim
upotrebama koje se izdaju za etike).
To kolebanje ili vieznanost etikog vrednovanja II svjetskog rata i njegovih
posljedica najjasnije se oituje na pitanju krivnje i odgovornosti (s obzirom na po-
injene zloine i nanesene patnje). U ovoj stvari teko da moe pomoi konstrukci-
ja neke etike rata, premda meunarodna pravna teorija i praksa, kao to znamo, to
difuzno, teko i vieznano iskustvo rata normativno-pravno i vrednosno definira,
regulira i nastoji podvri teorijskoj i praktinoj/juridikoj kontroli. Ta etika rata u
kojoj toboe anything goes moe sluiti i kao izgovor ili kao opravdanje militarnog
cinizma (Sloterdijk) koji, u nama poznatoj dananjoj upotrebi na primjer, operira sa
krajnje cininim pojmom kolateralne tete ili kolateralne rtve, koja se tolerira s
obzirom na tobonji prioritet glavnog dovoljnog razloga rata ili povijesnog idea-
la dotine politike zajednice ili skupine.
Pitanje krivnje koje svoju normativno-vrednosnu obaveznost ne crpi samo iz
tradicionalnih, npr. religijskih moralnih praksi u kojima se pitanje krivnje utemelju-
je u religijskoj povijesnoj teleologiji i u aprioriju transcendentnog izvora vrijednosti
i normi, nego i iz sekularno shvaene, intersubjektivno poopive kategorije odgo-
vornosti unutar drutvenog posredovanja, a koje nalazi izraz u ideji opih ljudskih
prava i ljudskog dostojanstva to pitanje mora biti predmetom neke vrste moralnog
univerzalizma koji ne moe biti zamjenjiv i razmjenjiv sa partikularnim ideolokim
adaptacijama i njihovim partikularnim pseudo-moralnim razlozima.
Eventualna legura ideologije i morala u moralnom smislu vie lii na alkemij-
ski proizvod.
Tu vrstu alkemijskog stapanja u kojemu se neka ideologija ili svjetonazor sti-
lizira u moralno motivirani projekt ilustriraju brojni primjeri. Dramatian primjer
je politika i intelektualna biografija Gottfrieda Benna u kojoj ga (u povijesnom i
moralnom izboru u vremenu trijumfalnog uspona nacionalsocijalizma) od moralne
kompromitacije ne moe iskupiti ni autoritet njegovog velikog pjesnitva. O tome
svjedoi njegovo naknadno autobiografsko svjedoenje u rukopisu Dvostruki i-
vot u kojemu on barem ne skriva razloge svojih politikih i svjetonazornih izbora,
ali i zabluda. Svoju vjeru u nacionalsocijalistiki projekt novog toka povijesti, svo-
ju filozofiju i logiku povijesti, mit narodne sudbine, mit moi, snage i nasilja (kao
oblikotvornih energija povijesti) etc., Benn bez zazora podastire kao svoju negda-
nju duboku vjeru i odluku, kao i svoje neprijateljstvo prema onoj generaciji njema-
kih humanistiki i demokratski nastrojenih intelektualaca koji su odbacili mitove
moi i trijumfe volje. Evo nekoliko pasaa iz Bennovog polemikog odgovora Klau-
su Mannu koji mu, izmeu ostalog, predbacuje grozi se to se stavio na raspo-
laganje ljudima ije je nemanje nivoa apsolutno bez presedana u evropskoj istoriji i
od ije moralne neistote svet sa gnuanjem okree lice:15
Moj odgovor glasi: ja u i dalje potovati sve to sam smatrao uzornim i dobrim
za nemaku knjievnost, (...) ali ja se sasvim lino izjanjavam za novu dravu
jer je to moj narod, koji u njoj kri svoj put. Ko sam ja da se izdvajam, znam li za
neto bolje od toga ne! Ja mogu pokuati da ga prema svojim snagama upravim
onamo gde bih eleo da ga vidim, pa ako mi i ne bi uspelo, to bi i dalje bio moj
narod. Narod znai mnogo. Moju domovinu i materijalnu egzistenciju, moj je-
zik, moj ivot, moje ljudske odnose, ta celu sumu svog mozga dugujem pre svega
tom narodu. Iz njega potiu preci, u njega se vraaju deca. A poto sam odrastao
na selu i kraj stada, znam jo uvijek ta znai zaviaj. Velegrad, industrijalizam,
intelektualizam, sve senke koje je ovo doba bacilo na moje misli, sve sile ovog
veka kojima sam se u svome stvaranju odazvao ima trenutaka kada sav taj iz-
mueni ivot tone i nema nieg, samo ta ravnica, iroka, godinja doba, zemlja,
obine rei. Narod, eto zato se stavljam na raspolaganje onima kojima Evropa,
kako Vi piete, odrie svaki rang. Ta Evropa! Gde su te njene vrednosti? Kad god
ne moe da potkupljuje ili ubija izgleda prilino jadno.16
15
Gottfried Benn, Dvostruki ivot, Svetovi, Novi Sad, str. 11 (s njemakog prevela Mira Litriin).
16
Ibid., str. 19-20.
Tako je govorio Gottfried Benn o vjernosti narodu! A o historiji i njezinoj lo-

gici:
Istorija. Zapad joj se klanja. Iz nje uzima najvei deo svojih standardnih ideolo-
gija: hrabrost, ast, virtus, otadbinu i izdajstvo otadbine, muko junatvo, ver-
nost, samopotvrivanje, ko eka ne doeka opstati svim silama uprkos sve te
diu-dicu pojmove svakog nacionalizma. Te iste rei i predstave javljaju se kao
osnovni pojmovi i u iroko razuenom filozofskom i umetnikom tkivu tisulea:
Valentajn, Princ od Homburga, u Francuskoj mit Jovanke Orleanke, u engleskoj
kraljevske drame, kod Helena Persijanci... Ilijada... Nibelunzi... Ede, Aleksandro-
va bitka, Platonova drava (...) Iza svega stoji jedinstven lik: ovek koji se zalae za
neku istorijsku ideju, pobeuje i pada; iza svega stoji junatvo mukarca, muko
junatvo koje esto porie zakon, preobraava moral tako je dolo do nas.17
Iz ovog patosa snage moi, iz rjenika arhainog morala slijedila je praksa tri-
jumfa volje i praksa industrije smrti. Vrijedilo bi uporediti ton, stil i vokabular i vri-
jednosne akcente Bennovog negdanjeg govora sa argonom dananjih politikih
ideologika u naem prostoru.
Ako bi trebali obnoviti etiku raspravu (koju je lako kontekstualizirati u na-
u 1945), a koja se tie dileme: etiki univerzalizam ili etiki relativizam, ja bih
kao kontrapoziciju Bennovoj ideologiji i politikoj mitologiji u na razgovor rado
ukljuio neke druge vjerodostojne svjedoke koji stoje na strani (zatomljenog ili za-
obienog) stajalita etikog univerzalizma, kao to je Robert Spaemann, a za temu
krivnje i odgovornosti nezaobilaznog Karla Jaspersa.
Spaemann (iz perspektive teoloki zasnovane etike)18 postavlja pitanje specifi-
ne napetosti izmeu univerzalnog moralnog zahtjeva i moralnog relativizma, unu-
tar koje su, opet, sadrana i specifina pripadna pitanja, kao to su pitanje izvora ili
temelja morala, pitanje njegove obaveznosti kao i naina njegovog vaenja, pitanje
apsolutnih, opevaeih, bezuvjetnih, okazionalnih, kontekstualno uvjetova-
nih, kulturno ili individualno relativnih moralnih zahtjeva, i t. d.
Spaemann u uvodnom taktu u pitanje stavlja (ve spomenutu) samorazumlji-
vost onog moralnog. S time u vezi on kae:
Sav realni, u nekom drutvu vaei etos nije naprosto samorazumljiv. On nosi
tragove neznanja, potiskivanja, podinjavanja. A tako nasuprot svakom vlada-
juem ethosu postoji mogunost prikazati ga samo kao ethos onih koji vladaju,
zlouporabu rijei dobro izdati za njegovu istinsku i jedinu uporabu, ono samo-
razumljivo izdati za krivo samorazumijevanje.19
17
Ibid., str. 23-24.
18
Upor. Robert Spaemann, Osnovni moralni pojmovi, Svjetlo rijei, Sarajevo 2008.
19
Ibid., str. 7-8.
Ta tobonja samorazumljivost toga da je svako za moralno ustrojstvo ljudskog

ivotnog svijeta, da takoer svako ve nekako ima neki moralni nazor, neki mo-
ralni vrednosni poredak, ili neto kao moralnu intuiciju, da je svako na svoj nain
moralan, te da se ve time etika refleksija pokazuje suvinom, zapravo skriva mo-
ralni fenomen, a etikoj refleksiji uskrauje to do ega joj je (po Spaemannu) stalo,
naime nalaenje zajednikog korijena razliitim moralnim praksama, udorednim
dunostima, krepostima, normama i vrednotama. U uvodnom poglavlju: Jesu li do-
bro ili zlo relativni Spaemann pokazuje iskustva krivog razumijevanja ili redukcije
rijei dobro (i zlo) na puki pragmatiki, utilitarni ili na partikularni egoistiki raz-
log, u kojemu dobro fungira kao dobro za bilo koga u odreenom pogledu (do-
bro za lijenika i za pacijenta, dobro za bankara ili za klijenta, dobro za slugu ili za
gospodara, dobro za potenog ovjeka ili zlikovca etc). Tom loem relativizmu koji
uope ne pogaa niti iscrpljuje intendirani temeljni pojam dobra, susjedan je i drugi
oblik relativizma kojeg Spaemann ima u vidu:
U podruju iskaza dobro za Ivana-sa-stajalita zdravlja ili dobro za Pavla sa
stajalita utede poreza dadu se dobiti umni i opevaljani uvidi (kurziv B. S.).
Ali, gdje je rije dobro uzeta u apsolutnom smislu, ondje bi izriaji bili upravo
obrnuto relativni, ovisni o kulturnom krugu, razdoblju, drutvenom sloju i ka-
rakteru onoga koji rije koristi. I to miljenje se moe osloniti na bogat iskustve-
ni materijal...20
Spaemann ovdje navodi primjere kulturno-relativnih praksi koje se u danim
kontekstima opravdavaju kao moralno prihvatljive: ljudsko rtvovanje, robovla-
snitvo, ubojstvo novoroenadi..., koji stoje u opreci sa idejom opeprihvatljivog
dobra i njegova vaenja. Ali dodaje Spaemann: To to su sistemi normi u veli-
koj mjeri kulturno uvjetovani, uvijek je iznova izneseni prigovor protiv mogunosti
jedne filozofske etike, to znai umnog razmatranja pitanja o znaenju rijei do-
bro u apsolutnom, ne u relativnom smislu, odnosno umnog promiljanja pitanja
o nekom opevaljanom dobru. To to rukovodi filozofsku etiku je traenje opeva-
ljanog mjerila vaenja rijei dobro, zlo ili loe u kojemu te rijei nemaju sa-
mo apsolutno nego i opevaljano znaenje, te se ne mogu reducirati ili opravdati
bilo kojim utilitaristikim ili izraunljivim pragmatikim razlogom. Ilustrativan
primjer koji se opire pragmatikom ili utilitarnom relativizmu, a koji ilustrira odr-
ivost ideje opevaljanog dobra to ga navodi Spaemann primjer je poljskog ka-
pucina Maximilana Kolbea koji je zaloio svoj ivot u Auschwitzu da bi spasio ivot
na smrt osuenog zatoenika ne zarad relativnog ili parcijalnog dobra ovoga ili
onoga (svoga osobnog dobra ili dobra ovjeka za kojeg se rtvovao), nego zato da
20
Ibid., str. 13.
bi spasio ast ljudskog roda koji su okaljali njegove ubojice. Stoga se radi o tome da
iskustvo impozantnih zajednikih moralnih obiljeja u razliitim kulturama, s jed-
ne strane, i neposrednost naeg vlastitog apsolutnog vrednovanja odreenih nai-
na djelovanja s druge strane, jest ono to opravdava teorijsko nastojanje da o tome
zajednikom i bezuvjetnom, tom mjerilu ispravnog ivota poloimo raun.21 On,
dakle, sugerira onaj nain razmiljanja u kojemu kulturni relativizam ili razliitost
moralnih praksi nije zapreka nego upravo poticaj za traenje onog opevaeeg, za-
jednikog i bezuvjetnog, odnosno za traenje opeg mjerila prosudbe.
Kako stvar stoji sa tim opevaeim, bezuvjetnim i zajednikim moralnim mje-
rilom u suoenju sa bezdanom smrti rtava Drugog svjetskog rata? Meni se u naj-
vioj mjeri ini obavezujuim moralna snaga Karla Jaspersa koja je dola do rijei u
njegovom spisu Pitanje krivnje.22 Tu teku zadau samosuoavanja Jaspers u prvom
koraku povezuje uz imperativ duhovne sabranosti, uz obavezu razgovora jednih sa
drugima osloboenog afektivnih prosudbi, te sa spremnou na razmiljanje, to
podrazumijeva da se ne opijamo osjeajima ponosa, oaja, srdbe, prkosa, osvete,
prijezira, ve da te osjeaje stavimo na led i vidimo ta je zaista posrijedi.23 Suoava-
nje sa poinjenim zlom, osvjeenje krivnje, oito iziskuje najdublju unutarnju pre-
radu istine, duhovnu i moralnu snagu, koja nije snaga nadmoi, snaga trijumfa, sna-
ga podinjavanja. To je snaga da se izdri istina uvida u istinu uinjenog, to je snaga
da se podnese slabost, snaga za nadilaenje privida kako je uvijek u pravu onaj tko
je preivio. Uspjeh nam, ini se, daje za pravo. Tko pliva gore misli da je pri istini
dobre stvari. U tome lei duboka nepravda sljepila za posrnule, za nemone, za one
to su ih dogaaji smlavili.24 Put moralnog samosuoenja nije utnja i preuivanje
jer stav ponosne utnje za kratak rok zacijelo je opravdana krinka iza koje emo
predahnuti i pribrati se. Ali on e postati samoobmanom i lukavtinom spram dru-
gog ako si dopusti da se prkosno skriva u sebi samom, da spreava jasnou i izmie
pred potresenou zbiljom. Ponos koji se smatra mukim, a zapravo uzmie, uzima
utnju kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoi.25
Sluamo li Jaspersa? I jesmo li u stanju s njime nadii vlastitu moralnu otupje-
lost i moi biti potreseni zbiljom?
21
Ibid., str. 16.
22
Upor. Karl Jaspers, Pitanje krivnje. O politikoj odgovornosti Njemake, AGM, Zagreb 2006 (s nje-
makog preveo Boris Peri).
23
Ibid., str. 8.
24
Isto, str. 11.
25
Isto.
Schuldfrage zwischen Universalitt der Moral und Ideologie
Zusammenfassung
Der Zusammenbruch des Nationalsozialismus und des Faschismus 1945. der (der
Zusammenbruch) eine neue Weltordnung und neue demokratische gesellschaftliche
Ordnungen ankgekndigt hatte bedeutete zugleich auch eine moralische Auseinan-
dersetzung mit dramatischen Erfahrungen der totalitren Ordnungen und mit ihren
Ergebnissen. In diesem Beitrag versucht der Autor zu zeigen, da im Fokus der Aus-
einandersetzung mit den Erfahrungen des II Weltkriegs auch eine ethische Reflexion
ber den moralischen Gehalt solcher Erfahrungen stehen mu. Der Autor mchte zei-
gen da der Kampf gegen, und der Sieg ber den totalitren Ideologien und Ordnun-
gen, seinen universaler moralischer Grund hatten, aber auch da die Auseinanderse-
tzung mit den Grausamkeiten der Konzlager alte Fragen des Guten und des Bsen
stellt, die Schuldfragen und Verantwortungsfragen, als auch die Frage ihrer universalen
Verbindlichkeit fr die politische Praxis und fr ethische Reflexion jenseits des ideo-
logischen Mibrauchs. Dabei werden Mehrdeutigkeiten und Aporien des moralischen
Urteilens, als auch die Verbindlichkeit einer ethischen Reflexion geprft.
Ivo Komi
KOMUNIZAM I NACIONALNA SVIJEST NA KRAJU
DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI
Kraj II svjetskog rata u Jugoslaviji je karakteristian po pre-

lomu kolektivne svijesti koja je obiljeavala narode Jugosla-
vije i nastupajue novo komunistiko drutvo. Sukob nacio-
nalne i komunistike svijesti kao nove vladajue ideologije
imao je svoje teorijske i povijesne pretpostavke. Teorijske
pretpostavke su bile date u Marxovoj filozofiji historijskog
materijalizma i kritici ideologije uope. Povijesne pretpo-
stavke su bile date u narodnooslobodilakoj borbi i istovre-
meno komunistikoj revoluciji koju je izvela KPJ, odnosno
njen lider Tito sa partizanima kao ideolokom i oslobodi-
lakom vojskom. Uspjeh nove komunistike ideologije nad
nacionalnom svijeu bio je zasnovan na ideji proleterskog
internacionalizma i njegove univerzalne emancipatorske
uloge. Nacionalna svijest u svim njenim oblicima, od kul-
turne do politike, potisnuta je novom kolektivnom svijeu
utemeljenom na novom kolektivizmu umjesto nacionalnog
kolektiva ponuen je novi komunistiki, kao univerzalni i o-
vjeanski. Tek ovaj univerzalni okvir otvara prostor za rjea-
vanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, posebno u BiH kao
jedinoj multinacionalnoj jugoslovenskoj republici.
K
raj Drugog svjetskog rata tadanja Jugoslavija je doe-
kala s nekoliko vanih politikih injenica koje su odre-
ivale ope stanje drutvene svijesti, naslijeene i jo va-
iee ideologije, te nastupajuu ideologiju komunizma.
Prvo, Jugoslavija se nalazila na prelasku iz kraljevine u FNRJ.
Drava koja se stvarala nije se vie mogla legitimirati kao drav-
no rjeenje Junih Slavena u vjekovnoj borbi protiv tuinske vlasti.
Ona se legitimirala kao narodna republika povezanih nacionalnih
zajednica koje su se ve konstituirale u ratu i tu svoju konstituci-
ju smatrale ratnom tekovinom. Kao narodna republika, Jugoslavija se predstavljala

kao bratska zajednica ravnopravnih naroda, a kao federacija predstavljala se kao dr-
avna zajednica ravnopravnih republika.
KPJ kao politiki lider NOR-a imala je aktivnu i odluujuu ulogu u stvaranju
nove svijesti o dravi, njenom karakteru i povijesnom znaaju. Sve slabosti monar-
histikog ureenja drave, ukljuujui i neravnopravnost naroda koji su u njoj ivje-
li, koritene su u izgradnji nove svijesti o narodnoj republici, njenoj demokratino-
sti i punoj otvorenosti prema svim narodima koji su u njoj participirali preko svojih
nacionalnih republika Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, BiH,
te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine. Svaka od njih predstavljala je faktiki
federalnu jedinicu svog naroda, izuzev BiH koja je predstavljala politiku volju sva
tri svoja naroda Srba, Hrvata i muslimana.
Druga injenica koja je odluujue djelovala na formiranje nove ideoloke svi-
jesti jeste dvostruka uloga NOR-a.
S jedne strane NOR je bio oslobodilaki i antifaistiki, s druge strane on je bio
revolucija. Oslobodilaki i antifaistiki karakter NOR-a se legitimirao okupacijom
jugoslavenske teritorije od strane sila osovine i faistikim karakterom te okupaci-
je. Pri tome faizam nije bio samo spoljna ideologija nametnuta Jugoslaviji vojnom
silom, nego je imao svoje domae pristalice, propagatore i izvritelje kojima je ova
ideologija bila autentina. Stvaranje NDH se nije moglo tumaiti kao ostvarenje hr-
vatskog sna za samostalnom dravom (iako je ta tenja povijesno bila iva) ve kao
kvislinka faistika drava; njena svrha i njeni ciljevi su upravo tu povijesnu tenju
naroda udaljavali i inili neostvarivom.
Takoer, etnitvo sa svojom vojnom i politikom komponentom vrlo brzo ot-
kriva svoje faistiko lice i iznevjerava nadu tadanjeg graanstva i seljatva da e to
biti vojni otpor okupaciji i faizmu.
U takvim okolnostima partizani koji vode NOR imaju otvoren antifaistiki
prostor u koji uspijevaju regrutirati razliite drutvene slojeve, od seljaka i radnika
do najuglednijih intelektualaca i asnika bive vojske, i to ne samo onih sa komuni-
stike ljevice. Uz to, partizani uspijevaju mobilizirati pripadnike svih jugoslavenskih
naroda, ukljuujui i one koji su u monarhiji bili nepriznati i neravnopravni. Parti-
zanski kriterij ravnopravnosti bila je ukljuenost u NOR.
Ovaj kriterij je postavila KPJ jo 1940. godine, prije no to je otpoela oruana
borba jer je antifaizam bio dio ukupne komunistike ideologije. Zapravo, komuni-
sti su vrlo vjeto koristili antifaizam za stvaranje svoje komunistike ideologije. An-
tifaizam je bio jednako snana mobilizirajua svijest za voenje partizanskog rata
kao i za politiku revoluciju koja se odvijala u njegovoj pozadini. Svijest o antifai-
stikoj oruanoj borbi i svijest o komunistikoj revoluciji srastale su u vihoru rata, a
to srastanje je ubrzavano faistikim terorom, zloinom, genocidom i ukupnim rat-
IVO KOMI: KOMUNIZAM I NACIONALNA SVIJEST NA KRAJU DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI 31
nim nevoljama naroda. to se rat dalje odvijao, komunistika revolucionarna ideo-

logija je uvjerljivije postajala ratnom tekovinom.
Ouvanje tzv. ratnih tekovina je trea vana injenica svretka rata. U te tekovi-
ne Tito i njegovi komunisti nisu smjestili samo oruanu antifaistiku borbu, njene
uspjehe i rtve, ve i komunistiku revoluciju koja je postala ne samo ideoloka svr-
ha politikog pokreta nego i legitimirajua snaga samog oruanog otpora faizmu.
Borba protiv okupacije i faizma, kako stranog tako i domaeg, bila je iroka osnovi-
ca mobiliziranja i jaanja narodnooslobodilakog otpora. Politika valorizacija i eks-
ploatacija te borbe bila je izrazito komunistikog usmjerenja. To se iskazivalo u pre-
tvaranju partizanskih vojnih formacija u proleterske brigade, u formiranju dravnih
i lokalnih organa vlasti koji su poivali na onim demokratskim principima koji su bi-
li primjenljivi u ratnim okolnostima, te u izgradnji svijesti o narodnoj republici i ko-
lektivizmu koji e biti zaloga ravnopravnosti i socijalnoj pravdi. NOR se neprestano i
uporno prikazivao kao borba za slobodu naroda i za novi politiki poredak. KPJ je u
pozadini te borbe izgraivala svoju novu dravu i njenu premo nad umiruom mo-
narhijom demonstrirala u tekim ratnim uvjetima, na slobodnim teritorijima gdje su
kolektivno vlasnitvo, socijalna i politika jednakost bili pretpostavke preivljavanja.
Obrazac klasne borbe protiv buroazije i njenih privilegija prihvaen je i kao politi-
ka strategija i kao temeljni cilj NOR-a. U kontekstu globalnih svjetskih snaga, parti-
zanski pokret u Jugoslaviji se doivljavao i prihvaao kao dio svjetske komunistike
revolucije. Revolucionarnost oruane borbe se uvrivala vjernou svjetskom ko-
munizmu ija je paradigma bio sovjetski komunizam i njegov oruani otpor Hitle-
rovoj faistikoj armadi na istoku, te estokim ideolokim otporom domaem nacio-
nalizmu, odnosno nacizmu iju je socijalnu i klasnu strukturu inila jugoslavenska
buroazija i seoski kulaci, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ideja jedinstva na-
roda se i mogla izgraivati na suprotnosti jedinstvu buroazije, odnosno svoenjem
drutvene strukture na klasnu strukturu. Ustatvo i etnitvo kao najjai ideolo-
ki pokreti, za komuniste nisu predstavljali samo nacionalne pokrete ve prije svega
ideoloko-klasne, oni su bili izraz buroaske svijesti i njene tenje za kapitalistikom
dravom. Buroazija je shvaena kao personifikacija kapitala za koji je nevano na-
cionalno porijeklo, a buroaska drava kao kapitalistika drava koja ivi od eksplo-
atacije rada. Proleterske brigade NOR-a su bile vojne formacije direktno ideoloki i
vojno suprotstavljene obnovi kapitalistike monarhistike drave.
Tito je s partizanima izgraivao tu svijest i u najteim ratnim okolnostima,
udarajui temelje drave formiranjem antifaistikih vijea kao zakonodavnih or-
gana vlasti, te osnivanjem vojnih formacija, kako onih operativno-taktikih, tako i
onih prostornih koje su tu vlast vojno osiguravale na slobodnoj teritoriji. Formiravi
AVNOJ i antifaistika vijea republika, Tito je NOR-u dao karakter legalne orua-
ne borbe, a dravi u nastajanju zakonski oblik i institucionalnu ureenost. Takoer,
nova federalna drava dobila je legitimitet federalnih jedinica koje su formirane kao
izraz slobodne narodne volje, potvrene u ratu oruanom borbom, odnosno vojnim
formacijama koje su se za njih borile, bilo da su u svom nazivu imale nacionalno bi-
lo teritorijalno ime. Nova federalna drava je imala smisla samo ukoliko je bila za-
jednica republika, i obrnuto, republike su imale smisla samo ukoliko su se slobodno
povezivale u zajedniku dravu. Nasuprot nacionalnim ideologijama i njihovim in-
stitucijama, Tito je izgraivao ideologiju bratstva i jedinstva naroda, te institucije tog
jedinstva (kulturne, drutvene, politike); nasuprot buroaskoj klasnoj dravi, Tito je
proklamirao besklasnu proletersku dravu u formi narodne republike.
etvrta, ali ne posljednja injenica kraja rata jeste vojna pobjeda Titovih parti-
zana, a s tim i politika pobjeda KPJ.
U tim okolnostima ta je pobjeda bila dio svjetskih pobjednikih antifaistikih
snaga i kao takva se legitimirala. Takoer, svjetski antifaistiki kontekst je legitimi-
rao tu pobjedu i kao poraz domaeg faizma, politikih ideologija koje su iza njega
stajale i njihovih institucija koje su u meuvremenu nastale.
Meutim, Tito i KPJ su smatrali da poraz vojnih snaga faizma ne znai i poraz
te ideologije, pogotovu ne ideologije nacionalistike svijesti koja je u tekom i krva-
vom ratu dobila i svoje institucije velikonacionalne drave i njihove organe, insti-
tucije zloina i meunacionalnog istrebljenja.
Kraj rata zbog toga nije znaio i kraj upotrebe sile i ideoloke borbe. Primjena
sile samo je postala legalno i legitimno sredstvo te borbe. Naslijeena instituciona-
lizirana nacionalna svijest u drutvenim, kulturnim, vjerskim i politikim organiza-
cijama postala je osnovna meta ideoloki nastavljenog rata. KPJ je preuzela na sebe
istovremeno izgradnju drave i formiranje nove drutvene svijesti i njenih institu-
cija. Izgradnja jednopartijskog komunistikog politikog i dravnog sistema se pro-
vodila unitavanjem svih naslijeenih nacionalnih oblika svijesti. Pred tim naletom
nestale su podjednako brzo sve nacionalne drutvene i kulturne organizacije kao i
graanske politike partije.
Komunisti nisu bili u stanju odvojiti drutvo od drave i krenuli su odmah na-
kon rata u totalitarizaciju vlasti. Jednopartijski sistem je znaio podjednako jedno-
partijsku dravu kao i jednopartijsko drutvo. Odvajanje partije i drave od religije
i nacionalnih graanskih organizacija ukljuivalo je unitavanje svih drutvenih ne-
komunistikih organizacija, ukljuujui ak i one kulturne i humanitarne.
Pravovjernost komunistikom pokretu se dokazivala snagom obrauna s nacio-
nalnom prolou. Iz ovoga obrauna nisu bile izuzete ni vjerske zajednice i vjernici.
Njima je bilo doputeno postojanje izvan drave i politike jer su to osigurali mnogi
vjerski slubenici i veinski dio vjernika u antifaistikoj borbi. Komunizam je tra-
io i izgraivao ljude novog kova, anacionalne, antireligiozne, beskrajno odane po-
kretu i njegovim povijesnim ciljevima.
S obzirom na ono to e slijediti i na sve transformacije kroz koje e proi ju-
goslavenski komunizam, legitimno je pitanje da li je taj komunizam bio samo jed-
na regionalna mutacija ili pak samovolja jedne partije i njenog vostva, ili je on
bio kontinuitet ideologije i teorije svjetskog komunistikog pokreta utemeljenog
Marxovom kritikom kapitalizma i graanske filozofije? Odgovor na ovo pitanje ima
znaaj za kritiki odnos prema jugoslavenskom komunizmu i njegovoj ideologiji jer
nam moe suziti ili otvoriti perspektivu te kritike.
Marx je kao dosljedni batinik hegelijanske dijalektike princip komunizma po-
digao na nivo openitosti, to je znailo da je komunistika ideologija predstavljala
opu svijest emancipacije, odnosno da je emancipacija od kapitalizma mogua samo
opeovjeanski. Teorijski temelj te emancipacije je dijalektiki materijalizam kao
najvii oblik filozofije, a povijesni temelj proletarijat kao zbiljska snaga koja je na sebe
preuzela tu emancipaciju. Emancipacija proletarijata od njegovog klasnog poloaja
je opa emancipacija drutva od klasne podjele uope. Niti jedan pojedinaan ili po-
seban oblik emancipacije ne moe na sebe preuzeti ovu opu emancipaciju svjet-
sku komunistiku revoluciju. Svi ostali oblici svijesti ili povijesni protagonisti ostaju
ispod ovog povijesno-svjetskog zadatka svijest samo jedne klase, religiozna svijest,
nacionalna svijest, posebna politika svijest, buroazija u cjelini, radnika klasa kao
posebna klasa, pojedine drutvene i socijalne grupacije, pojedinci intelektualci, hu-
manisti, altruisti i sl. Naprotiv, sva pojedinana i posebna drutvena pitanja dobivaju
svoja rjeenja i odgovore u sklopu ovoga opeg teorijsko-praktinog rjeenja koje na
sebe preuzima proletarijat kao jedna drutveno-povijesna suprastruktura.
Pojednostavljeno kazano, sva pojedinana socijalna pitanja, sva nacionalna i
druga posebna pitanja nalaze svoja rjeenja u okviru opeg, a to je pitanje o ovjeku
kao ovjeku i njegovom politikom poloaju u drutvu i dravi. ovjek je kao ovjek
univerzalno bie pa tek onda pripadnik neke nacije, vjere, socijalne skupine i sl. U
svom tekstu iz 1843. godine, Prilog jevrejskom pitanju, Marx pie:
Odnos Jevreja, uope religiozna ovjeka prema politikoj dravi, dakle odnos re-
ligije prema dravi, moe se pojaviti u svojoj osobitosti, u svojoj istoi samo ta-
mo, gdje egzistira politika drava u svojoj punoj izgraenosti... Kritika tada po-
staje kritikom politike drave.1
Sve do izgradnje politike drave odnos pojedinca vjernika ili vjere uope pre-
ma dravi ostaje odnos posebnog prema posebnom. Drugim rijeima, odnos religije
i drave ne smije se svesti na teoloki odnos niti na kritiku dogmi, niti na kritiku
drave kao religije. Vjernik za dravu mora biti graanin, a drava za vjernika politi-
ka a ne vjerska zajednica. Tek tada je mogua stvarna kritika drave. To je bio princip
francuske graanske revolucije i graanin i drava moraju biti emancipirani od vje-
re. Paralelno postojanje religioznosti graana i svjetovne drave znak je nesavreno-
sti same drave i nedovoljne svjetovnosti graana, odnosno politike emancipacije.
1
K. Marx F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1967, str. 60.
Mi kritiziramo religijsku slabost politike drave kritizirajui politiku dra-

vu, bez obzira na religijske slabosti, u njenoj svjetovnoj konstrukciji... Politika
emancipacija Jevreja, kranina, uope religioznog ovjeka jest emancipacija dr-
ave od jevrejstva, od kranstva, od religije uope.2
Politika emancipacija mora biti ljudska emancipacija da bi bila emancipacija
od religije ili bilo kojeg drugog posebnog oblika svijesti.
Marx u jednom drugom tekstu iz tog perioda, Prilog kritici Hegelove filozo-
fije prava, dalje pie:
Religijska bijeda je jednim dijelom izraz zbiljske bijede, a jednim dijelom protest
protiv zbiljske bijede. Religija je uzdah potlaenog stvorenja, dua svijeta bez sr-
ca, kao to je i duh bezdunih prilika. Ona je opijum naroda.3
Religija je, dakle, s jedne strane izraz i oitovanje zbilje, s druge strane protest
protiv nje, iluzorna negacija te zbilje, nezbiljska konstrukcija zbilje ija je zbiljnost
postala nepodnoljiva. Ona je uzdah potlaenih u bezdunom svijetu, opijum kojim
se ta bezdunost i imenuje i podnosi.
Ova drava, ovo drutvo proizvodi religiju, iskrivljenu svijest o svijetu, jer je ono
izopaeni svijet.4
Zbiljska osnova religije kao iskrivljene svijesti izopaenost drutva, upuuje
na zbiljsku kritiku religije. Ne radi se, dakle, o prosvjeenju i prosvijeenom odno-
su prema religiji, o suprotstavljanju znanstvene svijesti neznanstvenoj, nego o kritici
drutvene osnove religije, njenog zbiljskog temelja.
Kritika neba pretvara se time u kritiku zemlje, kritika religije u kritiku prava, kri-
tika teologije u kritiku politike.5
Marxov odnos prema religiji kao iskrivljenoj svijesti, kao ideologiji, nije zasno-
van na nekoj drugoj religioznoj ili svjetovnoj svijesti i ideologiji nego na zbilji ko-
joj je religija potrebna i kojoj je izraz. Kritika religije nije kritika njene iskrivljenosti
ve kritika njene prekrivalake funkcije u zbilji. Za Marxa religija nije problem kao
osobno uvjerenje nego kao ope zavoenje i udaljavanje od zbilje od drutva i dr-
ave, prava i politike. Zbog toga religiozna svijest ne moe biti osnova politike svi-
jesti, a njena naela pravila ureenja drave. Takoer, niti jedna graanska klasa ne
moe biti nositelj politike emancipacije jer se uvijek nalazi na stanovitu posebnog.
To ne moe biti ni radnika klasa dok sebe ne ukine kao klasu i uope klasnu po-
2
Citirano djelo, str. 61.
3
4
5
dijeljenost drutva. Pogotovo to ne moe biti neki narod ili nacija jer je njihova po-
sebnost povijesno jo ue odreena od klasne. S jedne strane opa svijest (historijski
materijalizam) kao kritika graanskog drutva i drave, s druge strane proletarijat
osloboen klasne posebnosti tek mogu izvriti opeovjeansku emancipaciju ... i
im iskra misli bude temeljito udarila u ovo naivno narodno tlo, izvrit e se eman-
cipacija Nijemaca u ljude.6
Iz ove teorijske perspektive potrebno je promatrati stavove jugoslavenskih ko-
munista prema religioznoj, nacionalnoj i openito graanskoj svijesti. Oni nisu bili
neosjetljivi na nacionalno pitanje, nego su se drali marksistikih doktrinarnih sta-
vova o potrebi prevladavanja svih oblika graansko-buroaske ideologije jer je to
uvjet politike emancipacije i stvaranja proleterske drave. Oni su, istina, mogli biti
vie ili manje uspjeni u tome.
Stanovitem nacionalne svijesti i nacionalne ideologije ne mogu se prevladati
protivurjenosti graanskog drutva i drave jer jedina njihova svrha jeste stvaranje
nacionalne drave. Marx je to uvidio ve na njemakom primjeru:
U Njemakoj... nijedna klasa graanskog drutva nema ni potrebu ni sposobnost
za opu emancipaciju, dok na to ne bude prisiljena svojim neposrednim poloa-
jem, materijalnom nunou, samim svojim lancima.7
Imajui to u vidu, moe se rei da su jugoslavenski komunisti posebno stra-
hovali nad rjeenjem nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini, koja je po svo-
joj konstituciji bila jedina vienacionalna republika federalne drave. Promiljajui
dosljedno marksistiku tezu o nacionalnoj svijesti kao ideologiji nacionalne dra-
ve, oni su znali da taj oblik svijesti vodi BiH u podjelu. Zato su u njenu konstituci-
ju ugradili sva tri naroda ravnopravno, bez ikakve mogunosti majorizacije. Tako
je BiH preko ZAVNOBIH-a ve konstituirana kao politiki emancipirana dravna
zajednica, bez pobuivanja nacionalne svijesti i bez potrebe nacionalnog osvjee-
nja. Nacionalna ideologija je tako bila potisnuta ideologijom bratstva i jedinstva na-
roda i njihovom ravnopravnou. Bez obzira na stanje svijesti i snanu prisutnost
nacionalnih identifikata, Srbi, Hrvati i muslimani su konstitucionalno odreeni kao
emancipirani graani, kao ljudi u Marxovom smislu.
Suprotno tome, srpski i hrvatski nacionalisti BiH vide samo kao svoju nacio-
nalnu teritoriju u sklopu ideje o stvaranju nacionalne drave podjela BiH izme-
u Hrvata i Srba Sporazumom Cvetkovi-Maek, ukljuenje BiH u NDH. Strateki
dio ove nacionalne ideologije je i osporavanje muslimanske nacije u BiH jer se time
htjelo osporiti ovom narodu pravo na dravu, a time posredno i pravo BiH na dr-
avnost.
6
7
Ne smije se zanijekati da je ovakva politika strategija provoena i u samoj KPJ.

Za razliku od nekih intelektualaca komunista (npr. V. Maslea, M. Pijade), posebno
muslimana (npr. Mustafa Pai) koji su tvrdili da su bosansko-hercegovaki musli-
mani posebna etnika grupa, bilo je i onih koji su tvrdili da su oni etniki Srbi ili
Hrvati. Takav stav je htio nametnuti M. ilas na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ,
iz oktobra 1940. godine, ali je njegov uvodni referat Konferencija odbila. Komunisti
su dakle do kraja znali teinu etnikih problema i u Jugoslaviji i u BiH, i moda je to
najpregnantnije izrazio pomenuti M. Pai autonomija Bosne pod rukovodstvom
proletarijata. Proletarijat je kao nositelj ope ideje o emancipaciji, u skladu s Marxo-
vom teorijom, jedini garant ispravnog rjeenja nacionalnog pitanja.
Stavovi Maslee, Pijade i Paia, te drugih predratnih i ratnih muslimanskih in-
telektualaca komunista (npr. Safeta Krupia, Skendera Kulenovia, H. emerlia, A.
Hume i dr.) nisu ostali samo njihovi osobni stavovi ve su se nali u temeljnim ko-
munistikim dokumentima ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a, Ustavu FNRJ iz 1946. godi-
ne, Ustavu NRBiH iz 1947. godine, Osnivakom kongresu KPBiH iz 1948. itd.
Da KPJ nije bila jedinstvena oko ovih problema, pokazuje se u njenoj djelatno-
sti i pred sami rat, i u ratu, na njegovom zavretku i poslije. Ova kolebanja e trajati
sve do sedamdesetih godina kada e tadanje komunistiko vostvo u BiH vrlo od-
luno istrajati na ravnopravnosti BiH u Jugoslaviji i na nacionalnom identitetu Mu-
slimana i njihovoj ravnopravnosti s drugim narodima.
Communism and National Conscience at the End of World War II in Yugoslavia
Summary
The end of WW II in Yugoslavia was marked by a decline of collective conscience which
was a distinction of Yugoslavias peoples and a new communist society that followed.
The conflict between the national and communist conscience as the new leading ideolo-
gy had its theoretical and historical background. Theoretical presumptions had been gi-
ven in Marxs philosophy of historical materialism and criticism of ideology in general.
The historical ones, on the other hand, had their origins in NOR (Peoples Liberation
Struggle) and, at the same time, the communist revolution carried out by KPJ, that is, its
leader Tito with Partisans as an ideological and liberation army. The success of the new
communist ideology over the national conscience was based upon the idea of proleta-
rian internationalism and its universal emmancipatory role. The national conscience
in all its forms, from cultural to political, was supressed by a new collective conscience
grounded in new collectivism instead of national collectivity, a new communist col-
lectivity was offered as universal and human. Only in such a universal framework, op-
portunities were open for resolution of the national issue in Yugoslavia, especially in
Bosnia and Herzegovina as Yugoslavias unique multinational republic.
Senadin Musabegovi
MIT O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI
Svjedoci smo, iz dananje perspektive, da su obeanja o

napretku, o novom ovjeku, o novoj zajednici... koja su bila
utisnuta u samo znaenje pobjede nad faizmom 1945. go-
dine, u bivoj Jugoslaviji nestala. Njihov nestanak ne znai
nuno da su neki principi koji su se tada zastupali neistiniti
i iluzorni i da smo ih trebali odbaciti. Ali jedan od problema
je bio i u tome to je oficijelna vlast projecirala pobjedu nad
faizmom kao apsolutnu pobjedu ideje komunizma u istoriji.
Ostaje niz nerjeenih pitanja, kao, na primjer, na koji je nain
sama pobjeda nad faizmom imenovana kao komunistika
revolucija, na kojoj je poslijeratna vlast zasnovala vlastite
ideoloke principe funkcionisanja? Na koji je nain, u kolek-
tivnom sjeanju, formiran mit da je pobjeda nad okupatorom
pobjeda nad klasnim neprijateljom? I koliko je kriza nastala
zbog okupacije oznaila krizu kapitala koja je neophodna za
revolucionarno djelovanje? Naime, kroz poetiku socrealizma
sjeanje na 1945, kroz razne kolektivne rituale, posjeduje u
sebi: pagansku mitologiju o ustanku, regeneraciju kulta pa-
trijarhalnog junaka koji se bori protiv mitskih oblika zla, a, u
isto vrijeme, kult stvaranja novog ovjeka koji sve treba da
podredi ideji proleterskog napretka. Pobjeda nad faistikim
okupatorom trebala je da oznai budunost u kojoj e sve
dvosmislenosti, u ime istorijskog determinizma radnike par-
tije, nestati, ali ono paradoksalno i nevidljivo znaenje pobje-
de moda je otvorilo potencijal za jedan novi konflikt koji je
nastao devedesetih godina u bivoj Jugoslaviji.
P
oslije 1945. godine nastaje mit o partizanima kao po-
bjednicima nad faizmom. Kroz mit o pobjedi legiti-
mira se mit o revolucionarnoj pravdi, o istinskoj volji
Komunistike partije Jugoslavije da odredi direkciju
Smaknue
Stjepana
istorije, te o konanoj spoznaji da je mogue kroz rat stvoriti svi-
Filipovia. jest o boljoj, komunistikoj budunosti. Isto tako, pobjeda uka-
zuje na mogunost da mali narodi, kao to su junoslovenski, mogu odluiti o sebi

samima, mogu stvoriti dravu i mogu da pobijede brojano znatno jaeg neprijate-
lja. Jer mit o pobjedi pomiruje dva mita, a to je mit o ustaniku i mit o revoluciona-
ru. Narodnooslobodilaki rat znai pobjedu nad okupatorom, dakle, kroz pobjedu
nad okupatorom se dokazivala mogunost da su junoslovenski narodi u stanju da
konstituiu dravu i da kroz revolucionarnu odluku odrede mehanizme vlastite
autodeterminacije. I ta ideja upravo realizira dugovjekovnu volju junoslovenskih
naroda, koji su bili pod Otomanskom i Austrougarskom imperijom, da izvojevaju
slobodu. Naravno, ta ideja je bila prisutna i poslije Prvog svjetskog rata prilikom
stvaranja prve Jugoslavije. Ali prva Jugoslavija se raspala za vrijeme njemake oku-
pacije 1941. godine, jer je uslijed vlastitih dravnih i nacionalnih antagonizama
kapitulirala pod faistikim snagama. Komunistika partija Jugoslavije, koja je or-
ganizovala antifaistiki otpor i izvojevala pobjedu, zastupala je stanovite da su se
svi narodi spontano ujedinili unutar NOB-a, te da su konano izrazili svoju volju
za istinskim politikim jedinstvom, a koje se profilira kroz ideju bratstva i jedin-
stva.
Simbolika figura otpora spram okupatora je izraena kroz ideju ratnika-par-
tizana koji se bori protiv tuinske vlasti. Naime, ratnik-partizan je ustanik koji se
bori protiv tuinske vlasti i on, u velikoj mjeri, otjelotvoruje tradicionalnu patrijar-
halnu paradigmu, kroz koju junoslovenski narodi trebaju da steknu svijest o vla-
stitoj slobodi. Dakle, on sadri u svojoj simbolikoj reprezentaciji ideju ustanika,
ali, isto tako, u simbolikoj reprezentaciji on otjelotvoruje ideju komunistike re-
volucije, koja treba iz temelja da izmijeni tradicionalne kulturoloke vrijednosti. A
ideja revolucionara, kao i u mnogim totalitarnim projektima, izraena je kroz figu-
ru ratnik-radnik-sportista. to znai da rat protiv neprijatelja ujedno znai i rad
na stvaranju novog drutva, nove klasne svijesti. I, ujedno, figura sportiste upravo
oznaava tjelesni vitalizam, snagu to kroz ideju takmienja i pobjede otjelotvoru-
je ideju komunizma. Upravo stoga socrealistika umjetnost na tlu bive Jugoslavi-
je nastojala je da kroz sakralna mjesta, spomenike, skulpture poginulih konstruie
mit za stvaranje ideje o revoluciji, ideje o stvaranju novog ovjeka... Kroz spome-
nike se nastojalo ovladati prolou kako bi se kontrolisala budunost. A, isto tako,
spomenici, iako predstavljaju veoma esto poginule borce za vrijeme Narodnooslo-
bodilake borbe, izraavaju duh optimizma i kretanje kolektivne volje, koja se kali
kroz pobjedu, ka utopijskom besklasnom drutvu. Isto tako, duh poginulog treba
da naglasi da su oni koji su preivjeli rat i nove poslijeratne generacije duni da u
miru slijede tekovine revolucije, za koju su partizani prolili krv.
SENADIN MUSABEGOVI: MIT O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI 39
Kosmiki planovi
Mircea Eliade govori o funkciji svetog mjesta ili hrama, koja se sastoji u tome da us-
postavi vezu izmeu kosmikih planova.1 Unutar njega ovjek prekorauje i pre-
moava vremensku dimenziju izmeu prolaznog i vjenog ivota, izmeu svijeta
bogova i svijeta ljudi. U strukturi rituala, svijet bogova, o kojem pie Eliade, mogao
bi se, istina u jednoj provizornoj analogiji, uzeti i kao svijet ratnika, ovdje partiza-
na, koji su se borili protiv faistikog osvajaa. Radi se, zacijelo, o tome da generaci-
je koje ive obini, profani ivot, premoste distancu izmeu velikih boanskih gesti,
koje su, kroz mitoloku prizmu, predstavljene u svijetu i djelima partizana, i svako-
dnevnog, obinog i profanog ivota u kojem se nalaze i borave.
No, postavlja se pitanje kako i na koji nain se premoava transcendentalna
junaka gesta, koja se opire svakodnevnom, obinom doivljaju svijeta i obinom
svakodnevnom ivotu? Jedan od odgovora na ovo pitanje je sadran u nastojanju
komunistikog sistema da pomiri ulogu ratnika i radnika, pri emu se sakralnost
radnika, kao ishod tog poistovjeivanja, transformira u miru u ideju izgradnje no-
vog drutva. Za logiku konstitucije komunistikog drutva sam rat ne znai sto-
ga samo negaciju ili konflikt, ve se u njemu i kroz njega profilira jedna odreena
struktura rada, izgradnje, obnove. I upravo radne akcije, koje se javljaju neposred-
no poslije rata, nemaju za cilj samo da obnove ratom poruenu zemlju; one imaju i
zadatak da konzerviraju ratni entuzijazam i odravaju ratnu kolektivnu volju i opti-
mizam u izgradnji novog drutva i stvaranju novog ovjeka. I jedan i drugi, i ratni-
ki i radniki ivot, zapravo, treba da su proeti istom kolektivnom idejom izgradnje
novog drutva, ija se konkretna manifestacija i fizionomija ideoloke imaginacije
najvidljivije oituju i prezentiraju u kontekstu dravnih rituala, posjeta svetim mje-
stima, simbolikim predstavama spomenike arhitekture, monumentalnim spome-
nicima i skulpturama, posveenim oslobodilakoj borbi naroda i narodnosti Jugo-
slavije, pobjedi revolucije, palim borcima i rtvama faistikog terora.
Ilustracija spomenika
Poto je diskurs o NOB-u bio prisutan u skoro svim sferama drutvenog ivota u
kolskim programima, na televiziji, u tampi, u govorima politiara on je postajao
dio svakodnevne socijalne imaginacije, kroz koju se samo drutvo profiliralo. Tako
je, naprimjer, u okviru kolskih programa bilo predvieno da uenici, prilikom ne-
kog vanog dravnog datuma, pored programiranih asova istorije obilaze i posje-
uju memorijalne spomenike, organiziraju kolektivne izlete, kako bi odali poast
palim borcima. Isto su tako radne organizacije, preduzea, razne firme organizo-
1
Vidi: Mircea Eliade, Le Sacre et le profan, Pariz, Gallimard, 1972; Mira Elijade, Sveto i profano, Iz-
davaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 2003.
vale kolektivne izlete, posjete muzejima revolucije, spomenicima, mjestima ija su

glavna urbanistiko-arhitektonska ostvarenja inspirisana oslobodilakom borbom i
revolucijom, itd. tavie, sve vie se ustaljivala praksa da i same porodice, neovisno
od oficijelnog programa, obilaze spomenike i spomen mjesta, pretvarajui ih tako
u prijatna i relaksirajua izletita. Posredstvom svega toga se svijest graana, njiho-
va kolektivna imaginacija, formirana kroz naraciju o NOB-u, spajala, kroz ritual, sa
dravnom voljom. U ritualima je sama drava, zapravo, prodirala u svijest graana.
tampa je imala znaaj u stvaranju zamiljene nacije, o emu pie Benedikt
Anderson,2 kroz koju se razvijala mogunost da se svaki lan zajednice solidarie sa
sudbinom pojedinaca grupe kojoj pripada, a koje ne poznaje, dok su rituali preko
kojih je drava kroz naraciju NOB-a prodirala u svijest svojih graana u istoj mje-
ri sluili ne samo da bi se odreena zajednica solidarisala sa nepoznatim pojedina-
nim sudbinama svojih pripadnika, ve da bi se ona sama identificirala sa dravnim
jedinstvom. A uloga ratnih simbola se izvravala i u tome da oni, predstavljajui rat
kao volju koja izrasta iz naroda, koja se spontano stvara iz narodne svijesti, istovre-
meno izraze istinu da i sama drava i njezini principi niu iz naroda, iz njegove volje.
Pa iako je struktura socijalistike vlasti posjedovala dosta elemenata centralistikog
upravljanja, odozgo ka dolje, to e rei od partije prema narodu, prije svega zato to
partija, kao subjektivna snaga drutvenog razvoja, treba nastaviti da modelira i diri-
gira volju naroda, ipak je ona, kroz predstavljanje rata, nastojala istaknuti i injenicu
da je ona, uistinu, izraz volje naroda, koja poslije rata u harmoniji sa narodnom vo-
ljom na pravedan nain artikulie njezinu kolektivistiku politiku mo.
Uloga ritual upravo je u tome da spoje pojedinca sa kolektivnom voljom, koja
je volja partije, drave, vojske i svih drugih struktura koje su sebe legitimirale pobje-
dom nad neprijateljem, a koje osiguravaju stabilnost i bezbjednost sistema. Znaaj
drave se preko njih prepoznaje u vanosti i znaaju borbe i revolucije. Ceremonije,
rituali, spomenika arhitektura i monumentalni spomenici, odraz su same slobode,
zasnovane na kolektivistikom entuzijazmu pobjede nad neprijateljem; oni formira-
ju, zapravo, osjeaj pobjednike slobode, koja se iskazuje u samostalnosti sistema da
samog sebe, slijedei narodnu volju, determinira. Tako ritual samog sebe opravda-
va upravo kroz mit o slobodi. Zapravo, ispravnost borbe, ispravnost ciljeva za koje
se zalagala partija, predstavljena je kroz mit o pobjedi, na isti nain kako se i istina
komunistike ideje prezentirala kroz ritualno predstavljanje pobjede nad neprijate-
ljem. Iz toga razloga su, u kontekstu mita o pobjedi i njenog trijumfalnog entuzi-
jazma, zahvaljujui kome su se jugoslavenski narodi sami oslobodili od bilo kojeg
oblika tiranije, i sve patnje i sva stradanja, kroz koja su proli borci, opravdani. Fi-
gura tijela komunizma, predstavljena kao simbol o ratniku-radniku-sportisti, pro-
2
Vidjeti: Benedikt Anderson, Nacija: zamiljena zajednica, Episteme, Beograd, 1998, str. 17.
eta je mitom o trijumfu, mitom o pobjedi, to savladava svaki determinizam u isto-

riji i dovodi do nove svijesti o zajednici, pojedincu, budunosti. Sljedstveno tome,
ritual posjeduje funkciju integracije svih drutvenih mehanizama unutar zajednike
ideje o novom ovjeku; on, u isto vrijeme, djeluje kroz regenerirajue snage to ob-
navljaju mit o novom ovjeku i novom dravnom jedinstvu.
Ukoliko se nema u vidu ova injenica, odnosno, ukoliko se u recepciji poslije-
ratne monumentalne memorijalne skulpture i plastike, inspirisane oslobodilakom
borbom naroda i narodnosti Jugoslavije, ne projecira dravna ideologija, koja je se-
be legitimirala kroz ratne monumente, onda se oni, makoliko predstavljali izuzet-
nu likovnu vrijednost, kao to su to, naprimjer, Spomenik i Spomen-kosturnica na
Sutjesci Tjentitu, spomen parkovi na Neretvi, u Drvaru, na Kozari, u Jasenovcu,
Titova pilja na Visu, Spomen park Vraca u Sarajevu, Partizanska nekropola u Mo-
staru i mnogi drugi, ne mogu dokraja razumjeti.
Spomenik na Tjentitu
U Spomen parku Tjentite,3 na mjestu gdje su se vodile estoke borbe najsudbono-
snije bitke NOB-a, u kojoj su jedinice NOVJ, ulaui natoveanske napore i trpe-
i velike gubitke, sredinom juna 1943. godine, izvrile proboj iz okruenja i prele
u ofanzivu,4 pored ravne mermerne etvrtaste plohe Spomen kosturnice, u kojoj
su sahranjene kosti 3.331 poginulog borca nie Spomenik-monument, kao puko-
tina, sa razlistalim kamenim monolitom, rasjeenim na dva dijela, to simbolizira
proboj iz obrua.
Spomenik na Kozari isto tako izraava kolektivnu volju. Pritom je veoma va-
no istai da i apstraktne plastine forme, koje izravno ne sadre u sebi predstavlja-
ku figuraciju, posjeduju, takoer, svoju veoma odreenu asocijativnu usmjerenost,
u kojoj se, na posredan nain, osjea prisustvo tijela; one, predstavljajui kolektivno
tijelo u apstraktnoj formi, i same poprimaju u sebi neto to je veoma tjelesno.
Uobiajena je bila praksa da se podiu spomenici ili biste narodnim herojima-
-borcima, kao to je to, naprimjer, spomenik djeaku-borcu Boku Buhi koji je pred-
stavljen kako stoji nad otvorenom knjigom, dok u jednoj ruci dri puku, a u drugoj
bombu. Boko Buha simbolizira omladinca-ratnika koji je poginuo sa osmijehom
na licu dok je branio ranjenu drugaricu, kako to stoji u jednoj narodnoj, njemu po-
sveenoj pjesmi. Poznato je da totalitarni reimi insistiraju na mobilnosti mladih,
jer oni predstavljaju neto novo, novu perspektivu; oni, upravo kao takvi, treba da
grade novu budunost. Stoga je oficijelna ideologija posebno insistirala na junakoj
3
Autor monumentalnog kompleksa na Sutjesci sa Spomen-kosturnicom i Spomenikom je vajar
Miodrag ivkovi.
4
Vidjeti: Jugoslavija, spomenici revoluciji, SUBNOR Jugoslavije, Beograd-Sarajevo, 1968.
smrti maloljetnika, kako bi se kroz njihov lik konstituisao mit o novoj generaciji ko-
ja kroz smrt, kroz stradanja, gradi novu sutranjicu. Njegov spomenik je postavljen
na planini Jabuka kod Prijepolja, mjestu na kojem je i poginuo upavi u zasjedu, na
vrhu proplanka ispod kojeg su poredane biste drugih omladinaca-boraca koji su po-
ginuli u NOB-u. Tu je, izmeu ostalih, i bista-spomenik Sirogojnu, djeaku-borcu,
njegovom drugaru, koji je, takoer, bio uven po svojim odvanim podvizima. Ne-
daleko od ovog spomenikog kompleksa, devedesetih je godina, u asu tzv. libera-
lizacije jugoslavenskog drutva, postavljen spomenik sa imenima poginulih boraca
iz Balkanskih ratova, kao i borcima stradalim za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nosi-
oci srpske nacionalistike politike su, s ciljem dekonstrukcije i devalvacije komuni-
stikog mita borca-ratnika, postavljali neposredno pored partizanskih spomenika,
spomenike srpskim vojnicima koji su bili naklonjeni faistikim snagama i koji su
stradali od partizana.
Karakteristian je u tom pogledu spomenik Stjepanu Stevi Filipoviu, bravar-
skom radniku, jednom od voa ustanka u Valjevu, komandantu ete, pa onda i ko-
mandantu Kolubarskoga bataljona. Kada su ga etnici na prevaru uhvatili i predali
Nijemcima, koji ga vjeaju pred tri hiljade na silu okupljenih i privedenih graana,
kao publikuma koji treba da iz ina egzekucije izvue za sebe pouke, on je, ispod
vjeala, sa omom na vratu i visoko iznad glave uzdignutih ruku i stegnutih pesni-
ca, uzviknuo: Dole Hitler, dole faizam, ivio Sovjetski Savez, ivela Komunistika
partija, ivela sloboda. Scenu njegovog smaknua je snimio jedan njemaki oficir i
prema njoj je napravljena njegova spomen-figura/skulptura sa podignutim rukama
ka nebu.5 Taj njegov spomenik je postavljen u Valjevu, mjestu njegovog smaknua,
koje se nalazi u Srbiji. Isti takav spomenik, njegova replika zapravo, postavljen je i
u njegovom rodnom mjestu Opuzenu pored apljine koje se nalazi u Hrvatskoj. Ta
dva grada, sa istim spomenikom Stjepana Steve Filipovia, nalaze se sada u dvije dr-
ave i skoro da nemaju nikakvog kontakta izmeu sebe.
Topoloka mapa, koja nas vodi na mjesta gdje su se ta zbivanja dogaala, a na
ijim lokacijama su spomenici i spomen obiljeja postavljani, nije bila sluajno, niti
arbitrarno iscrtana. Spomenici palim borcima su uglavnom postavljani na nekom
istaknutom proplanku, ili na ulasku u sam grad, ili na jednom od glavnih gradskih
trgova. Na tako izabranim mjestima dolazila je do punog izraaja monumentalnost
plastine forme i snane junake geste, to treba da odredi pravac istorije i da jo
jednom istakne i podsjeti na snagu partizanske volje. Oni su, zapravo, sa tih istak-
nutih mjesta na koja su postavljani, svojom monumentalnou i velikom gestom
dominirali prostorom, sugestivno svjedoei o snazi kolektivne volje to se tokom
rata stvarala.
5
Spomenik, realiziran izmeu 1953. i 1960., djelo je poznatog jugoslavenskog vajara Vojina Bakia.
Ritualno kreiranje svakodnevnog ivota

Kolektivni rituali posjete spomenicima, svetim mjestima na kojima su se odvijale
velike bitke, dravne svetkovine povodom znaajnih godinjica strukturiraju, na
mitski nain, kolektivnu svijest koja se formira poslije rata. Jer, djelujui tako to ne-
svjesno prodiru u svijest onih koji u njima uestvuju, kolektivni rituali, na taj nain,
odreuju i njihovu orijentaciju i poziciju u svijetu, proetu mitologijom NOB-a, ko-
ja im formira i horizont iekivanja u budunosti, zasnovan na iekivanju komu-
nizma. Prodirui u svijest, ritual, dakle, svojim magijskim karakterom, koji i ini da
se on prihvata na nesvjestan nain, kreira emocije i kristalie viziju svijeta kod svo-
jih uesnika. Radi se, zapravo, o tome da sama prezentacija rata, njegovo mitoloko
predstavljanje, odreuje smjer budunosti, strukturira logiku mira. Tako, mo to
se formira prezentacijom prolosti odreuje budunost ili, drukije, projeciranje ra-
ta kroz ritualno predstavljanje usmjerava put mira, formira pravac razvoja drutva,
konstituira logiku svakodnevnog ivota i opredjeljuje njegove vidove i tendencije.
Prodirui u svakodnevni ivot, simboli rata mu tako nameu logiku koja instalira
unutar njega odreene mehanizme, to treba da ostvare njegovo jedinstvo i ukau
na pravac i cilj njegovog kretanja. Kolektivni rituali, kroz dravne praznike, datu-
me, ceremonije, monumentalnu spomeniku arhitekturu i skulpturu, stvaraju i ko-
lektivnu predstavu o tome na koje pojave i vrijednosti u svakodnevnom ivotu treba
pojedinac da se usredsredi i osloni, kako bi se one unutar njega interiorizirale.6
Analizirajui svakodnevni ivot u ikonografiji Sovjetskog Saveza, Svetlana
Boym svoju panju usmjerava upravo na istraivanje struktura svakodnevnog i-
vota u ikonografiji totalitarnog drutva.7 Nju, zapravo, prevashodno zanima pitanje
kako se svakodnevni ivot formira u socrealistikoj estetici, u kojoj dominiraju, kao
to je to poznato, velike mitoloke naracije o revolucionarnom, izuzetnom i nesva-
kidanjem, dogaaju, pri emu je sve obiljeeno i proeto kultom velike liderove ha-
rizme. Naime, problem koji se pritom postavlja odnosi se na pitanje kako pomiriti
velike dogaaje, kao to je to, naprimjer, rat ili revolucija, sa obinim, svakodnevnim
ivotom? Jer, revolucija, kao veliki dogaaj, treba svojom veliinom, svojom dina-
minou, svojom kreativnou, da opravda obini, svakodnevni i, moglo bi se rei,
rutinski ivot. U sagledavanju tog problema, Svetlana Boym i polazi od analize sva-
6
Koliko sami rituali kreiraju odreena vjerovanja, odnosno, fokusiraju panju pojedinca i usmje-
ravaju njegovu elju ka identifikaciji sa vrijednostima to se ne zasnivaju na predrasudama, mistici i
fantazijama, ostaje kao otvoreno pitanje, koje se u sociolokim teorijama uvijek iznova postavlja, na-
roito kod Durkheima u njegovoj teoriji o osnovnim formama religioznoga ivota. Ni pitanje koliko
socijalno jedinstvo, zasnovano na ritualima, pomae pojedincu da propita vlastitu poziciju u svijetu,
nije dobilo zadovoljavajui odgovor; ono se upravo zato ispostavlja kao stalni i otvoreni problem.
7
Vidjeti: Svetlana Boym, Common Place, mythologies of everyday life in Russia, Harvard University
Press, Cambridge Massachusetts, London England, 1994.
kodnevnog ivota u ikonografiji sa kojom se obini ruski ovjek susretao. Primjeri-

ce, na koji nain Staljinova slika, koja visi na zidu sobe jednog obinog stana, pro-
dire kao mikro simbol u svakodnevne obiaje porodice; kako su oficijelni ideoloki
diskursi upleteni u mreu svakodnevnih odnosa, svakodnevnih gesti i ponaanja, i
kako uplivavaju i u najmanje pore i detalje ivota. I, kako je uope mogue u totali-
tarnim drutvima govoriti o autonomiji svakodnevnog ivota kada kroz obine mi-
kro dogaaje simboli prodiru u svakodnevnu svijest? Odmah je tu i pitanje, koje je
jo Weber postavio kako da harizma, to sebe zasniva ne herojskoj ratnikoj ge-
sti, a koja je u suprotnosti sa bilo kakvom trgovakom logikom, to e rei, logikom
svakodnevlja, u kojoj se sve stvari uglavnom mjere profitom i zaradom, postane dio
svakodnevnog, rutinskog ivota? Rijeju, kako da ona sebe u njega utisne? Ili, druk-
ije, kako da se vrijeme ratnitva, vrijeme heroja, koje pripada sakralnoj mitologiji,
transformira u simbolikoj logici u obino vrijeme?
Figura radnika i figura trgovca

Marksizam se, promovirajui vrijeme proizvodnje, zasniva na kritici kapitala, nje-
gove logike, liberalnog trita i individualne slobode, za razliku od vremena trgovi-
ne koje se, nasuprot tome, temelji na ideji individualnih sloboda, liberalne ekono-
mije, slobodnog trita, investicija, ulaganja. Za liberalne teoretiare, kao to je to,
naprimjer, Hayek, svako smanjenje trgovinskih prepreka omoguava i iri granice
slobode razvijanja svih ovjekovih potencijala, oslobaa mogunosti njegove samo-
realizacije, autonomije i afirmacije njegovog ljudskog digniteta. Suprotno tome, slo-
bodno trite u marksistikoj kritici politike ekonomije je u funkciji eksploatacije;
ono dovodi do stvaranja haotinih odnosa i oslobaanja iracionalizama koji pogo-
duju i slue podjarmljivanju i potinjavanju. Vrijeme trgovine nije, zapravo, vrijeme
koje se moe kontrolirati; naprotiv, ono kontrolie i odreuje samog ovjeka, jer ga
podvrgava i nagoni da misli, sebe odreuje i samodeterminira unutar jednog jedi-
nog fiksiranog cilja i pravca unutar logike profita. Za Marxa e, meutim, kriza
kapitala, na kraju, sama po sebi, omoguiti stvaranje revolucionarne proleterske svi-
jesti i internacionalnog jedinstva.
No, osnovni razlog to vrijeme trgovine potiskuje i zamjenjuje vrijeme proiz-
vodnje, odnosno ideju rada, u tome je to rad ne poiva na haotinim pravilima, ve
na proizvodnji, kroz koju se stvara radnika solidarnost, emancipira istorija, a onda
i cijelo ovjeanstvo. Veoma je vano upravo to istai: radom se ne emancipira samo
radnitvo, koje prerasta i uzdie se u ljudstvo, nego i cijelo ovjeanstvo, kao i sama
istorija. Jer, figura trgovca ne moe da da pravac i smjer istoriji, da je determinie,
dok figura radnika-proizvoaa to moe. Jo vie, kroz figuru ratnika-radnika/pro-
izvoaa mogue je sakralizirati samo vrijeme; ono se, zapravo, kroz figuru ratnika-
-radnika-proizvoaa samo kreira i odreuje.
S druge strane, radnik svojom akcijom, radom, proizvodnjom treba da, za raz-
liku od trgovca, sam strukturira sve drutvene odnose, da svojom snagom i hrabro-
u proizvodi novo drutvo i time usmjerava vrijeme. Za njega, njegovo tijelo, od-
nosno lice, sam e Marx, ne bez izvjesne doze patosa, rei: I sa lica ogrubjelog od
rada, gleda na nas sva ljepota ovjeanstva. Prezentacija nepatvorenog, snanog i
vrstoga tijela heroja-radnika/proizvoaa upravo i slui tome da bi se akcentirala
njegova snaga i akcija koja konstituira drutvo i istoriju, stvarajui revolucionarni
istorijski zaokret. Zato on i ne slui vremenu; vrijeme treba da se podvrgava njego-
voj volji. No, podvrgavajui se njegovoj volji, vrijeme se time ne potinjava; napro-
tiv, ono samo sebe time kreira, jednako kao to i istorija, podvrgavajui se njegovoj
volji, samu sebe obasjava onim svjetlom koje je ini upravo onakvom kakva je ona
uistinu na putu ostvarenja komunistikog drutva. Tako je snano tijelo partizana/
revolucionara, odnosno, radnika/proizvoaa i u ikonografskom smislu suta nega-
cija tijela trgovca.8
U svojim esejima Stranac9 i Metropola i duhovni ivot,10 Simel upravo go-
vori o tome da je ideja trgovine povezana sa figurom stranca, te da trgovina razvi-
ja intelektualne kapacitete, intelektualizira socijalne odnose, uniformiui ih preko
istih ciljeva, zapostavljajui pri tome duhovni i afektivni razvoj pojedinca. Za njega
je, isto tako, pojava velikih gradova odreena indiferentnim susretom, komunika-
cijom zasnovanom na brzini, neurozi, gdje je logika dinara svela sve kvalitativne
razlike na kvantitativne. Dinar kao univerzalni ekvivalent svih vrijednosti ispra-
njuje i razara nukleus i sr stvari, unitava njihovu partikularnost, individualnost,
neponovljivost.11 Po mnogim elementima sama industrijalizacija, kao i moderna
svijest u cjelini, obiljeena je figurom trgovca, a onda i dominacijom intelekta nad
8
Svakako, to ne znai da su svi trgovci jedini i tipini predstavnici buroaske klase i nosioci bur-
oaske svijesti. Ovdje je istaknuta samo tipoloko-karakteroloka i simbolika razlika izmeu tijela
radnika i tijela trgovca, izvedena iz dihotomije vrijeme trgovine i vrijeme proizvodnje, gdje je fi-
gura trgovca u jednom vremenu, a figura radnika u drugom. Uostalom, skoro je nemogue zami-
sliti trgovca, iftu, u kolokvijalnom argonu, njegovo tijelo pogotovo, koje nije iskovano od rada
ili borbe, kao tipa, odnosno kao retoriku ikonografsku figuru, koja bi mogla predstavljati novog
ovjeka, novu klasnu svijest, novo drutvo. U totalitarnim drutvima kult snanog tijela i nastaje u
dobroj mjeri i da bi se sama trgovaka, parazitska svijest negirala. Tako, naprimjer, u nacizmu prve
konspirativne rasistike teorije o Jevrejima, Jevreje predstavljaju kao trgovce okruene zlatom i bo-
gatstvom, a ne kroz samorazumljivu junaku gestu tijela koje kroz rad proizvodi, gradi novu budu-
nost i novo drutvo.
9
Simel, Ventura e sventura della modernita, Antologia degli scritti sociologici, tree poglavlje Le
straniero, Bollati Boringhieri, 2003.
10
Ibid., poglavlje Le metropoli e la vita dello spiriti, str. 409.
11
Tutte le relazione affetive tra le persone si basano sulla loro individualita, mentre quelle intelettu-
ali operano con gli uomini come se fossero dei numeri, come se fossero elementi di per se indifferen-
ti, che interessano solo per il loro rendimento oggettivamente calcolabile. Ibid., str. 415.
senzibilnim mogunostima pojedinca. Figura ratnik-radnik upravo nastoji da ne-

gira taj mit; ona, zapravo, simbolizira cjelovitog ovjeka koji se kroz slobodnu volju
stvara i koji u svojoj akciji povezuje intelekt, volju, emociju i lojalnost.12
Harizma ratnika-radnika
Harizma se stvara, kako je to jo Weber13 uoio, kroz intuitivno djelovanja koje ni-
je uslovljeno trgovakom kalkulacijom, niti trgovakim uspjehom. Ona se formira
kroz ratniku herojsku gestu koja nije limitirana vanjskom snagom, ve sama djeluje
iz sebe, iz svog vlastitog unutranjeg nagona. Sljedstveno tome i Titova se harizma,
kao herojska, ne konstituira i ne uspostavlja prema profilu figure trgovca, ve rad-
nika. Ali, za Webera sama harizma je i izvan zakona. Ona moe, na isti nain kao i
vladalac za Carla Schmitta,14 suspendirati zakon. Nasuprot tome, Titova harizma je,
meutim, u simbolikom smislu, harizma koja je izraz narodnog zakona, te se ni-
kako i ne moe izdii iznad njega. Ona se, objedinjujui se kroz ritual sa irokim
narodnim masama, i ne zasniva samo na intuitivnom ratnikom herojstvu, koje,
neuslovljeno vanjskim preprekama, samo iz sebe djeluje, nego i na mogunosti da
proizvede drutvo, da ga kroz radnike principe izgradi. Upravo zato Titova hariz-
ma je harizma stalnog ratnika-radnika. A, odgovor na pitanje kako pomiriti veliku
harizmu i totalitarno drutvo, bi se, shodno tome, nalazio u tome to je sama hariz-
ma, u ovom sluaju Titova, poivala ne samo na figuri heroja i pobjedi u ratu, ve
i na harizmi radnika koji proizvodi novo drutvo i novu drutvenu svijest. Drugim
rijeima, ona, s jedne strane, kroz ideju rada, izraavajui narodnu volju, determi-
nira drutvo, a, s druge, ona samu sebe, istovremeno, kroz rad i kroz narodnu volju
stvara i konstituie. Titova harizma je upravo u tome da ona kroz ideju ratnika-rad-
nika stalno proizvodi ciljeve drutva koji su upravljeni ka ostvarenju komunizma, te
je tako, u njegovom tijelu, ucrtana drutvena cjelina, kolektivna volja, pa i sama dr-
ava koja se stalno izgrauje, da bi se, na kraju, i sama prevazila.
Dakle, uloga harizmatinog lidera, kada se on simboliki predstavlja, kao to je
to sluaj sa Titovom harizmom, nije u njegovom posjedovanju moi, koja bi, prema
svojoj vlastitoj unutranjoj logici, sama odluivala o dravi, o zakonima, o sudbini
naroda, ili koja bi imala toliku snagu da suspendira i same zakone i uzdigne se iznad
njih. U njegovom harizmatinom tijelu upisan je narod, te su njegove odluke na-
rodne odluke. Ujedno, u njegovom tijelu je politika mo koja je u stanju da rekre-
12
Kada je rije o lojalnosti, trgovac kao stranac ne mora da izraava toliku lojalnost spram sistema
i drave. On moe, u ime svoje autodeterminacije i svog ekonomskoga uspjeha, podrediti zajednicu
trgovako-profitabilnoj logici.
13
Vidjeti: Max Weber, Economy and society: an outline of interpretive sociology, Berkeley, University
of California Press, 1978.
14
Carl Schmitt, The concept of the political, Chicago, University of Chicago Press, 1996.
ira narodnu volju, da je samu sa sobom ujedini, da je proglasi sakralnom u miru, u

obinom ivotu, u kojem se i grade revolucionarni principi novog drutva. Isto tako,
njegovo tijelo predstavlja zakon, dravu, pa stoga i nije potrebno da on suspendira
zakon, da se izdigne iznad njega, kako bi se uveo red u dravi. Na koncu, on pred-
stavlja radniki ideal koji se manifestuje u samom zakonu, to e rei, u njegovom
tijelu. Njegovo tijelo ponovimo to jo jednom stvara narod, a narodna kolektiv-
na volja, zauzvrat, stvara njega.
Tijelo borca u stvarima

Rasulo rata, njegovo rastrojstvo, prevazilazi se, kako je to ve istaknuto, kroz figuru
ratnika-radnika, pa je, stoga, rat matrica, temelj koji omoguava ouvanje mira i iz-
gradnju bolje budunosti. Rijeju, rat postaje sveopi zajedniki imenitelj kroz iju
se simboliku mo imenuje itava postratna situacija. Jo vie, simbolika mo rata
daje snagu i mo sistemu to se poslije njega gradi. Upravo su iz tog razloga, u jugo-
slavenskom iskustvu primjerice, mnoge fabrike, radne organizacije, preduzea i do-
bila svoja imena prema imenima palih boraca i narodnih heroja. Trgovi, ulice, kole,
univerziteti, naune institucije i izdavake kue, takoer. Nain njihovog obiljeava-
nja se zasnivao, prije svega, na tome da sam taj in treba da, oznaavajui duh pogi-
nule osobe, prizove je ponovo u prisustvo, ali svojim ostvarenim rezultatima, samo-
prijegorom, udarnitvom, to je, ujedno, i potvrda da se istorijska misija heroja nije
njihovom smru zavrila, nego da se ona produava i nastavlja i u miru.
Upravo zato izbor imena boraca i narodnih heroja, koja e, u miru i izgrad-
nji socijalistikog drutva, pronositi, kroz svoju traginu ratnu sudbinu, nove soci-
jalistike vrijednosti, nije bio arbitraran niti proizvoljan. Tako je, naprimjer, jedna
od najznaajnijih izdavakih kua u Bosni i Hercegovini ponijela ime uvenog in-
telektualca i komuniste Veselina Maslee, koji je poginuo u toku bitke na Sutjesci.
Paralela izmeu njegove linosti i visokog dometa publicistiko-naune i izdava-
ke djelatnosti je nesumnjiva.15 Stoga su njegov duh, njegova intelektualna hrabrost
i dosljednost, kao i portvovanost i herojstvo za vrijeme rata, dostatni da oznae
put i logiku izdavake politike kue u budunosti. Isti takav je, naprimjer, sluaj sa
narodnim herojem Rudijem Radetom Konarem, koji je po zanimanju bio elektri-
ar. Radna organizacija elektroopreme i elektromaterijala koja je ponijela njegovo
ime, u svom rastu i svojoj proizvodnoj ekspanziji izraava njegov duh; ona kao da
je, tavie, u sebi interiorizirala njegovu personalnost, a samo njegovo tijelo kao da
je sebe ugradilo u njen razvoj. Tako njegovo tijelo, moglo bi se rei, sebe nastavlja i
produava u napredovanju proizvodnje i logici funkcionisanja radne organizacije u
15
Pored brojnih kolskih ustanova, koje su, naroito u Bosni i Hercegovini, ponijele njegovo ime,
najvia godinja nagrada za publicistiku u Bosni i Hecegovini se, takoer, zvala Veselin Maslea.
cjelini. I mnoge druge firme, pa i mnogi pogoni, iako po prirodi svoje proizvodnje
nemaju nikakvu neposrednu vezu sa ratom, niti sa NOB-om, nosei ime revolucio-
nara, koji opet i ne mora da ima nekih profesionalno dodirnih taaka sa karakterom
njihove proizvodnje, svoju logiku i svoje mehanizme funkcionisanja kao da izgra-
uju kroz simbolike strukture to su se uspostavljale za vrijeme rata.16
Poslije rata, putna i cestovna topografija je, takoer, izmijenjena, reklo bi se u
cjelini. Ulice i uliice, trgovi, pa i gradovi su dobijali nova imena, prema nazivima
boraca, uglavnom poginulih u ratu, poto nije bio obiaj da se da ime, naprimjer,
ulice ivom narodnom heroju. Tito je i tu bio izuzetak; skoro da i nema grada u biv-
oj Jugoslaviji koji nije imao i svoju Titovu ulicu.17 Tako su ulice, trgovi, gradovi po-
slije rata, mijenjajui svoje nazive, dobijali drugaiju ikonografiju i drugaije svoje
simboliko predstavljanje, izraavajui, na taj nain, i novi duh vremena i novu sim-
boliku samog prostora i poretka u njemu.18
Odnos prema ratu i mitu, koji se realizuje kroz ikonografiju spomenika, spo-
meniku arhitekturu, skulpture narodnih heroja i dr., to treba da nose u sebi neto
16
Sarajevski umjetnik Neboja eri oba u svojoj instalaciji Heroji izlae etiri fotografije heroja
prema kojima su odreeni proizvodi moderne proizvodnje dobili svoje nazive. Odnos izmeu heroj-
stva i trine logike ovdje se moe razumjeti preko Marxove teorije kapitala, prema kojoj proizvodi
proizvodnje u modernom dobu posjeduju upotrebnu i prometnu vrijednost. Za razliku od upotrebne,
prometna ili trina vrijednost je arbitrarna vrijednost, koja odreuje sam proizvod prema haotinim
i proizvoljnim zakonima trine ponude i potranje. Cilj komunistikog drutva je, meutim, da se
prevazie taj raskol, razdvojenost i alijenacija izmeu uloenoga rada i proizvoda proizvodnje, sa ko-
jim raspolae vladajua klasa, a iju vrijednost odreuje trina arbitrarnost. Figure heroja, objeenih
kao ikone na zidu, pored svoje ironine konotacije, treba takoer da odrede vrijednost proizvedenog
predmeta, ali ne prema trinoj arbitrarnosti i haotinosti, ve prema njihovoj istinskoj upotrebnoj
vrijednosti. I kao to su heroji predstavljali kolektivnu volju, stvaranu kroz rat, tako isto i predmeti tre-
ba da predstavljaju radniku kolektivnu volju koja se stvara kroz rad. Dakle, vrlina heroja, koja preva-
zilazi ratnu haotinu situaciju, i ovdje treba da prevazie trini haos i iracionalnost. Najzad, koncept
je i u tome to vrlina heroja, i to ne samo heroja rada, nego heroja uope, moe i ovdje da djeluje, po-
gotovo zato to je heroj, ujedno, i radnik i proizvoa samog drutva i svih drutvenih odnosa.
17
Izuzetak su, takoer, predstavljala i imena gradova koji su, pored Titovog, dobijala i imena i dru-
gih ivih i mrtvih narodnih heroja, kao to su to, naprimjer, Rankovievo, po Aleksandru Rankoviu,
Ivangrad, po Ivanu Milutinoviu, Kardeljevo, po Edvardu Kardelju, i dr. Pri tome je vano istai da su
nova imena ovih gradova automatski otpadala i ponovo se vraala stara padom s aktuelne politike
scene heroja po kojima su oni i dobili svoje novo ime. Tako, naprimjer, padom Aleksandra Rankovi-
a, potpredsjednika Jugoslavije, 1996, automatski je otpalo i Rankovievo, ime grada koji je po nje-
mu dobio ime, a na njegovo mjesto se vratilo staro Svetozarevo. Meutim, s uruavanjem socijaliz-
ma sva mjesta u bivoj Jugoslaviji su zbacila sa sebe svoja nova imena, posebno obiljeena Titovim
imenom, i ponovo se doepala svojih starih imena.
18
Ilustracije radi, jedna od glavnih ulica u Sarajevu, koja se zvala Ferhadija, mijenja svoje ime u uli-
cu Vase Miskina Crnog, koji je bio radnik, heroj, i po kojem je dobila ime i velika tvornica eljezni-
kih vozila u Sarajevu. No, to nije bilo dostatno, zato to se kroz naziv ulice htjelo sugerirati da sami
radnici, koji su dotada bili eksploatisani i izrabljivani, treba odsada da opredjeljuju i ikonografiju
grada, njegov izgled, te da sam prostor, pa i duh ulice, strukturiraju prema radnikom idealu.
uzvieno, ipak je u socijalistikoj optici bio dvosmislen. Naime, sama ratna mitolo-
gija treba da stvori kolektivnu percepciju svijeta, njen temelj i poetak prema kojem
e se budui dogaaji odrediti i strukturirati. U svojoj simbolikoj prezentaciji, rat
sadri u sebi, prema tome, elemente matrice, temelja, oslonca, poetka, neki gene-
ralni model, zapravo, prema kojem treba da se razvija nova svijest o solidarnosti,
novom ovjeku, bratstvu i jedinstvu. No, s druge strane, rat je izuzetak. Komunisti-
ka ideja se nije zato toliko pozivala, niti je pledirala za neku glorifikaciju rata i nasi-
lja, na nain kako je rat bio velian i glorificiran, naprimjer, u italijanskom faizmu,
gdje je rat osnovni pokreta drutva; on treba, ustvari, da kroz stalnu herojsku bor-
bu stvori i pronosi dravnu slavu, s jedne strane, i da uzdigne i predstavi, s druge,
liderovu politiku odluku kroz grandioznu mo ratne akcije. Ono to je, meutim,
specifino za poimanje komunistike ideje rata jeste potreba da se rat unutar mira
transformira, kako bi se njegov znaaj i njegovi mehanizmi iskoristili u stvaranju
vrijednosti mira, i kako bi se kroz figuru radnika ratni pokli transformirao u ideju
izgradnje novog drutva i novog ovjeka. A, policijska kontrola u miru je dostatna
da ujedini sve drutvene mehanizme, koji se ne zasnivaju na ratu kao ekspanzioni-
stikoj strategiji, nego na socijalnoj kontroli to se usmjerava prema internim pro-
blemima. Zahvaljujui tome, rat ostaje, moglo bi se rei, u procjepu izmeu principa
ukljuivanja i iskljuivanja. Zato to je bio izuzetak, oficijelna komunistika politi-
ka, koja je itavu svoju mo koncipirala na naraciji NOB-a, nikada nije posezala za
ratom, niti je njime prijetila. tavie, i pored mitologije koja je govorila o ratu i koja
ga je, na jedan implicitan nain, veliala kroz rituale i mitove o herojima, junacima,
komunistika politika Jugoslavije nije gajila ekspazionistiki mit o vlastitom suvere-
nitetu. uvena Titova izjava Budimo spremni za rat kao da e doi sutra, a gradi-
mo mir kao da e trajati hiljadu godina najzgusnutije izraava taj princip.
Logika jugoslavenskog komunizma nije se, dakle, zasnivala na ekspanzioni-
stikoj ratnoj opciji, niti na ideji voenja unutranjeg rata, to je sve rezultiralo kon-
stituiranjem jedinstva izmeu jugoslavenskih naroda i stvaranjem drave koja je
omoguavala mir i stabilnost. No, rituali i simboli prema kojima se stvaralo to je-
dinstvo, jednako kao i ikonografija svakodnevnog ivota i njegovo simboliko na-
zivlje prema imenima ratnih heroja, nastali su i izvedeni iz ratne strukture, odnosno
iz memorije ratnog rasula. Sljedstveno tome bi se moglo postaviti pitanje koliko
su mehanizmi rata u opeprihvaenim idealima, u kojima se ostvarivalo dravno je-
dinstvo, opredjeljivali i uslovljavali vjerovanje u njih? I, koliko ih je to vjerovanje, na
nesvjesnom nivou, pokretalo i vodilo da se identificiraju sa dravnom zajednicom?
injenica da je logika rituala utemeljena na nesvjesnim ratnim mehanizmima, ne-
dvosmisleno pokazuje da su rituali predstavljali rat voen drugim sredstvima. Shod-
no tome, moralne vrijednosti to su se stvarale kroz ritual o ratu i to su kao simbo-
lika mo prolazile kroz tijela graana, svoju su mo crpili, ustvari, iz rata. Ali, rat
nije ovdje tretiran kao neka apstraktna mogunost, to je sluaj, naprimjer, njegovog
prirodnog stanja kod Hobbesa, gdje svako ratuje protiv svakog i svi protiv sviju; na-
protiv, on se iskazivao u moralnim vrijednostima koje su oznaavale dravno jedin-
stvo i dravnu kompaktnost, a konstituisale su se, na nesvjesnom nivou, kroz ratne
strukture i mehanizme. U same temelje komunistikog drutva ugraen je, moglo
bi se i tako rei, ratni mehanizam, koji na nesvjesnom nivou stvara osjeaj vjerova-
nja, sigurnosti, jedinstva i sloge.
Ritual i sakralnost
Slika svijeta to se kroz ritual formira koju je Durkheim analizirao u magijskim
ritualima, prepoznavajui u njima sakralni moralni elemenat, koji odreenu za-
jednicu okuplja oko zajednikoga moralnog sustava, te joj tako omoguava razvoj
kognitivnih mogunosti, kako bi se kroz kolektivnu naraciju smisao budunosti i
prolosti odredio u jugoslavenskom socijalistikom drutvu se formirala, kako je
to ve reeno, kroz rat. Jer, sakralnost, o kojoj govori Durkheim, kao osnov za stva-
ranje moralnog jedinstva u odreenoj zajednici, upravo je u kontekstu izgradnje ko-
munistikog drutva predstavljena u herojskoj, ratnikoj gesti, koja treba da ocrta i
da primjer vrline, herojstva, te da, ujedno, predstavi sve moralne vrijednosti na ko-
jima poiva zajednica i na kojima ona samu sebe treba da izgrauje. A ritual, sklapa-
jui figuru ratnika i radnika, upravo spaja itavo drutvo unutar Titovog lika, unu-
tar njegovog djela, iz ega se stvaraju i ideali komunizma koji e iskonski osvijetliti
sve drutvene elje i sva drutvena nastojanja. Steven Lukes, u svome eseju Political
Ritual and Social Integration,19 kritiki problematizira upotrebu rituala u neodirke-
movskoj teoriji, koja posmatra ritual, njegovu funkciju, pa i moralnu vrijednost u
industrijskom drutvu iskljuivo kroz njegovu integrirajuu mo. Kritizirajui sta-
vove koji teoriju rituala svode samo na faktor drutvenog integriranja, Lukes insi-
stira na tome da odreenje smisla rituala i simbola ne smije izgubiti iz vida njegovu
ulogu u razvijanju kognitivnih vrijednosti, a o emu je govorio i Durkheim. Naime,
za Lukesa uvijek ostaje otvoreno pitanje ko odreuje samu strukturu rituala, odno-
sno koji autoritet selekcionira njegovo znaenje. Predlaem da izvedemo sljedeu
definiciju rituala: pravilima ustrojena aktivnost simbolike prirode koja privlai po-
zornost uesnika na objekt promiljanja i osjeaj koji za njih ima poseban znaaj. I,
zatim, Lukes odmah dodaje: Postoji niz akutnih metodolokih problema pri izua-
vanju rituala, gdje je osnovni kako utvrditi da li je jedno tumaenje njegove simbo-
like vjerodostojnije od drugog.20
19
Vidjeti: Steven Lukes, Political Ritual and Social Integration, Essays in Social Theory, New York,
Columbia University Press, 1977, str. 52-74.
20
Ibidem, str. 54 (prevod Ulvija Tanovi).
Dakle, jo uvijek ostaje otvoreno pitanje: koja politika mo odreuje i fiksira

znaenje rituala izabirajui ga iz mnotva njegovih znaenjskih formi, i ko, unutar
tog semantikog pluralizma rituala, selekcionira samo jedan njegov kontekst, za-
nemarujui drugi? S tim u vezi je i pitanje: kolika je mo rituala, ukoliko je njegovo
znaenje selekcionirano, da na nesvjesnom nivou okuplja drutvenu heterogenost,
te, napokon, kako pomiriti autonomiju linosti i njen kognitivni kapacitet sa kolek-
tivnim ritualima? Jer, kada Lukes insistira na kognitivnoj strani rituala u Durkhei-
movoj interpretaciji, a sve zato da bi pojedinac bio u stanju i mogao da interpreti-
ra prolost i budunost, onda je to mogue ostvariti jedino preko dekonstrukcije
samih znaenja rituala. Jer, moralne vrijednosti, kao i snaga drutvene integracije,
uvijek su vezane za odreenu dvosmislenost; one, zapravo, i poivaju na elemen-
tima ambivalentnosti, na ta je, uostalom, Lukes i upozorio kritikujui neodirke-
movce i zato to nisu uzeli u obzir mogunost pluralizma znaenja samog rituala.
A da bi pojedinac bio samostalan, da bi se otrgnuo od odreene presije samog ri-
tuala, nuna je stalna dekonstrukcija svih njegovih formi i znaenja. Tek kroz de-
konstrukciju svih formi i znaenja rituala pojedinac propituje svoju vlastitu ulogu
i poziciju u drutvu i, kroz sasvim novi odnos, posmatra itavu simboliku struk-
turu to ga povezuje sa zajednicom, koja ga integrie. Dekonstrukcija, prema to-
me, ne znai ovdje destrukciju u smislu nitenja i razaranja, ve stalno otvaranje
nove perspektive unutar rituala, njegovo novo iitavanje i sagledavanje iz mno-
tva njegovih perspektiva i mnogostrukosti znaenja. No, i onda kada ritual stvara
pomirenje i ujedinjenje svih drutvenih grupacija unutar zajednice, ostaje stalno
otvoreno pitanje kako e i na koji nain to jedinstvo proizvesti novo nejedinstvo?
Stoga, govorei o integrativnoj funkciji rituala i insistirajui na njegovoj kognitiv-
noj mogunosti, treba stalno imati u vidu injenicu da je ritualu, kako bi se on mo-
gao razumjeti iz mnotva vlastitih znaenja, neophodna stalna distanca od njega
samog.21
Ritual i sloboda
Uloga rituala i simbola ne moe se, meutim, kod Durkheima sasvim shvatiti samo
kroz njegovu integrativnu i kognitivnu funkciju; ona je uistinu cjelovita i razumljiva
tek kroz njegovu ideju o slobodi. Sama sloboda pojedinca kod njega je mogua, ka-
21
Na isti nain je potrebno, a to su istakli Gilles Deleuze i Felix Guattari (vidjeti: il Delez i Feliks
Gatari: Kafka, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1998) za ma-
njinsko pismo Franza Kafke, biti stranac u vlastitom jeziku, kako bi se jezik otvorio u mnotvu vlasti-
tih znaenja. Svakako, to ne znai da se sa tom distancom, distancom stranca, udaljavamo od jezika,
da se time gubi odnos prema njemu; naprotiv, tek se tada zalazi u njegovu dubinu. Iz istog razloga
je neophodna distanca od rituala, istinski put ritualu, njegovom poimanju iz mnotva njegovih vla-
stitih znaenja.
ko to zapaa Lukes,22 govorei o Durkheimovom pojmu anomi, samo dok postoji

struktura koja ga istovremeno limitira, odreuje ga unutar socijalnih odnosa, uspo-
stavljajui tako njegovu moralnu svijest. Jer, bez odreene granice, bez limitiranja
kroz izvjesnu moralnu normu, koja samog pojedinca odreuje, pojedinac je neslo-
bodan. Pojam anomi, koji se zasniva na brisanju svih limita, upravo je i povezan sa
neskladom industrijskog drutva, njegovim stalnim i enormnim socijalnim ubrza-
njem. U tom kontekstu, Lukes utvruje razliku izmeu Marxovog pojma alijenacija
i Durkheimovog termina anomi. Osloboenje od alijenacije se za Marxa ostvaruje
kroz stalno ovjekovo oslobaanje od svih prepreka koje limitiraju ljudsku slobo-
du. Drava, kao i sve institucije koje poivaju na represiji, limitiraju ljudsku slobo-
du i tako same iz sebe reproduciraju alijenaciju, te je njihovo odumiranje i nestanak
preduslov dezalijenacije. Paradoksalno, komunistika drutva su se, u realizaciji ove
Marxove ideje, vie oslanjala na Durkheimovu ideju o slobodi kao stalnom limitira-
nju, nego na izvorno Marxovo stanovite o slobodi kao procesu stalnog oslobaanja
i dezalijenacije. Svakako, ne radi se ovdje o limitima koji se postavljaju u sferi po-
dijeljenog rada i socijalne organske solidarnosti, ve o limitima koji proizilaze iz
ideje kolektivnog diktata i totalitarne svepenetrirajue policijske moi.
U kontekstu jugoslavenskog ritualnog predstavljanja, ideja slobode je takoer
posjedovala elemente ograniavanja, svijest o granici, limitu. Ali, u njoj su, isto ta-
ko, i to treba posebno naglasiti, bila prisutna i vjerovanja, zasnovana na spontanom
entuzijazmu, pa se ovdje, stoga, ne moe govoriti, kada je o ideji slobode rije, samo
o limitima ili o prisilnoj moi koja je negirala sve ljudske potencijale, kao to je to
bio sluaj u nekim drugim komunistikim reimima.23 Jer, simboli i rituali nisu se u
njemu interiorizirali samo kao neka vanjska sila, ve ih je isto tako i socijalno tijelo
proizvodilo, ili, drukije, njihov je, zapravo, tvorac i vjerovanje jugoslavenskih gra-
ana. A socijalna praksa simbola, koju proizvodi socijalno tijelo, moe se naroito
transparentno deifrirati iz ugla Bourdieuovog pojma habitus.24 Bourdieu, naime,
problematizira ono ta je unutar habitusa vanjsko, a ta unutranje, iz ega slijedi
i konzekvencija da su socijalna tijela sebe proizvodila unutar rituala, jednako kao
to su rituali sebe proizvodili kroz socijalna tijela. Jer, rituali su odreivali nesvje-
sne pokrete tijela, ucrtavali pravila, proizvodili im vjerovanja, te se nisu ni formira-
li samo na slijepi mehaniki nain, odozgo ka dolje, od partijskoga diktata ka bazi;
u njima je, ukratko, postojala samoorganizovanost. No, o problemu efekata same
22
Vidi: Stiven Lukes, Alienation and Anomi, poglavlje 4. u knjizi: Essays in Social Theory, Columbia
University Press, New York, 1977.
23
Pol Potov komunizam, naprimjer, u Kambodi, ili Enver Hodin u Albaniji, pa, moglo bi se ak
rei, i realsocijalizam tzv. istonog lagera.
24
Vidi: Pierre Bourdieu, The Logic of Practice, Stanford University Press, California, 1990, poglavlje:
Structures, habitus, practices.
moi u tom procesu neposrednije i sveobuhvatnije e se moi govoriti u kontekstu

Foucaultovog pojma moi.
Politika simbola: nevidljivi rat

Intencija rituala, koji prodire u svijest graana, aktualizira njegovu politizaciju koja
uvodi na mala vrata rat, rat voen, istina, drugim sredstvima. Jer, tehnologija rituala,
njegova logika, bliska je, kako je to ve kazano, sadraju Foucaultovog pojma moi,
koja prolazi kroz tijela, strukturira ih, stvara im unutranjost. I kao to je tijelo u rat-
nim okolnostima, sueljavajui se sa rovovima, bombama, granatama, rijeju, ratnom
opasnou i militantnom moi koja prodire u njega do svake njegove pore, uslovlje-
no vanjskom realnou, na isti nain simboli prodiru u tijelo i tako ga uslovljavaju.
Ili, drukije, kako za vrijeme rata vanjska realnost odreuje dinamiku tijela, determi-
nira ga, odreuje njegovo kretanje u prostoru, tako isto i mo simbola treba da pro-
dre u tijelo, da se u njemu nastani i da kreira njegovu unutranjost i pokretljivost. U
ratu ne postoji privatnost tijela, niti autonomija tijela. U miru simboli, to prodiru u
tijela kao u ratnoj mobilizaciji i ratnom pokretu, odravaju takvu njegovu poziciju,
poto ne zaustavljaju rat; oni ga nastavljaju samo drugim sredstvima. No, Foucaultov
pojam moi se ovdje ne javlja kao represivni mehanizam koji blokira; njegova funk-
cija je prvenstveno u proizvoenju, podsticanju. Mo izaziva, kako to istie Deleuze,
reakciju.25 Uloga simbola je isto tako da u miru podstiu, izazivaju reakciju, ubjeuju,
stvaraju unutar tijela svijest o zajednici i pripadnosti odreenoj ideji.26
Mo simbola to se manifestira preko ratne strukture, ne posjeduje, prema to-
me, elemente destrukcije, represije. Ali, ona, poivajui na nekom nevidljivom ratu
25
Vidjeti: Gilles Deleuze, Foucault, Athlone, London, 1988; il Delez: Fuko, Izdavaka knjiarnica
Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1989.
26
Ve je bilo rijei o Agambenovoj tezi da u koncentracionim logorima tijelo postaje eksperiment
bio-moi. U njemu je unitena privatnost, ukinuta distanca izmeu privatnoga i javnoga prostora
tijela, pa je svako nasilje nad tijelom, bazirano ak i na medicinskim i ekonomskim proraunima i
eksperimentima, dozvoljeno, to ini evidentnom i odreenu paralelu izmeu prostora konclogora,
masovne smrti u njemu, i javnih manifestacija Treega Rajha, u kojima se volja naroda odslikava u
Firerovom tijelu. Jer je i u javnim manifestacijama takoer prisutna bio-mo koja se usmjerava na
zatitu, uvanje i njegovanje zdravog arijevskog tijela. Iako obiljeene mitskim ritualima, te su javne
manifestacije izraz moderne politike koja se bavi kontrolom tijela u koja mo prodire do najmanjeg
njihovog detalja. Na koji nain Firerov pogled prodire kroz tijela da bi u svojim graanima istakao
njihovu genetski istu rasu, te na koji nain ih on kontrolie, prodirui u njihovu privatnost, najbo-
lje se manifestira u konclogorima u kojima je svaka privatnost tijela ukinuta. Radi se, dakle, o logici
politizacije samih simbola koji prodiru u tijela i u njima se nastanjuju. U javnim masovnim manife-
stacijama, privatnost tijela je takoer ukinuta; ona, zapravo, ne postoji. Upravo zato se njihova istini-
tost i realnost ogleda u konclogoru kao drugoj strani iste medalje: istinsko lice javnih manifestacija
se oitava u masovnoj proizvodnji smrti koju stvara logor. Tako mo koja prodire u tijela za vrijeme
masovnih skupova, javnih parada, koja se unutar njih interizuje, isto se tako interizuje unutar tijela
onih koji su u konclogoru.
koji se u tijelu locira, nastanjuje i odreuje mu pokretljivost, prodire kroz tijelo, isto
tako, tranzitno, kako to veli Foucault.27 Prodiranje simbola u tijelo se bazira, da-
kle, na ratnoj dinamici, te simboli prizivaju i restauriraju ratnu situaciju u kojoj se
kalilo bratstvo i jedinstvo, socijalna solidarnost, sloga. Jer, sami simboli u svojoj
sakralnosti sadre u sebi, kako je to primijetio Caillois, stanovitu dvosmislenost, ne-
ku tamnu svoju stranu, koja predstavlja prijetei haos. On, piui28 o ulozi sakralno-
sti i rata, govori o tome kako ovjek u sakralnim simbolima prevazilazi samog sebe,
transcendentira vlastitu ogranienost, gubei se, noen energijom, u mnotvu im-
personalnih snaga, u kojim se gubi i njegova vlastita partikularnost i zaahurenost,
tako on, na isti nain, u ratu, ekstremnoj situaciji, prevazilazi vlastitu ogranienost.
Cailloisove ideje u tom pogledu veoma su bliske idejama Bataillea,29 koji zastupa
stanovite da pojedinac u asu prevazilaenja vlastite granice, noen sakralnim sim-
bolima, sebe gubi u drugome pojedincu, ne prepoznajui pri tome razliku izmeu
sebe i drugog. Bataille je trenutak suvereniteta prepoznao u transgresiji norme,
odnosno u ivljenju pojedinanog vremenskog momenta kroz smijeh, suze, smrt.
Trenutak suvereniteta, kada pojedinac ivi pojedinani trenutak punim intenzite-
tom, stvara se nabojem u ekstremnim situacijama, gdje se krajnosti, kao to su to,
naprimjer, uas, praznina, smrt, ogledaju u punini i zgusnutoj ivotnoj kreativnoj
energiji. Suverenitet je tako udesan doivljaj sadanjeg trenutka njegove transgre-
sije, u kojoj uzvieno i rasulo, sveto i profano, praznina i punina mogu biti razliito
lice istog doivljaja svijeta i istog ivotnog intenziteta.30
No, strukturu moi koja stvara posluna tijela, Foucault je analizirao kroz dis-
ciplinu koja strukturira tijelo, formira ga i prodire u najmanju njegovu poru. On se
zato nije toliko usredsredio na sagledavanje i analizu same logike simbola, niti je ne-
posredno tematizirao pitanje njihove moi da prodiru u tijelo. injenica, o kojoj je
bilo rijei, da simboli i rituali unutar tijela stvaraju odreena vjerovanja i da se kroz
njih interioriziraju vrijednosti unutar tijela, a ija praksa poiva na strukturi habi-
tusa, o kojoj govori Bourdieu, uvodi razliku izmeu Foucaultovog termina moi i
vjerovanja koje nastaje kroz simbole. Ona je, prije svega, u tome to je za Foucaulta
mo izvanjskost; ona se izvrava nad tijelom, koje posjeduje svoju tranzitnu funkci-
ju u prostoru. Nasuprot tome, kod simbola to nastaju u jugoslavenskom komuniz-
mu, i tijelo samo njih proizvodi. Ne radi se, dakle, o tome da simboli mehaniki i na
27
Vidi: Michel Foucault, Discipline and punish: the birth of the prison, London, Allen Lane, 1977.
28
Vidi: Roger Caillois, Man and the Sacred, Urbana III, 2001.
29
Vidi: George Bataille, La souverainet, Oeuvre complte, Paris, vol. VIII, Gallimard, Paris, 1976.
30
No, ovdje ipak ostaje nedovoljno jasno, pa i dvosmisleno, ta su Caillois i Bataille, precizno, pod-
razumijevali pod pojmom rata, naime, gdje oni vide i kako pronai granicu izmeu rata koji pred-
stavlja ekstremni izliv kreativnih energija i intenzivni doivljaj sadanjeg trenutka suvereniteta, i
stvarnog rata u kojem se ljudi na brutalan nain suoavaju sa smru.
pasivan nain izvana prodiru u tijelo, ve ih i ono samo proizvodi i kreira. Iz toga
razloga i samo tijelo postaje, na nivou nesvjesnog, mehanizam rata, to jedinstvo sa
samim sobom doivljava kroz logiku simbola. Ukratko, ne prodire rat samo kroz ti-
jelo, ve i samo tijelo, unutar simbola, proizvodi rat. Foucaultova disciplina na jedan
mehaniki nain, putem racionalne vjebe, prodire kroz tijela; ona se unutar tijela
interiorizuje. Simboli proizvode vjerovanje; oni su medij koji interiorizuje vrijedno-
sti, ovdje komunizma, unutar socijalne zajednice, drutvenog tijela. A socijalna za-
jednica, isto tako, upisuje sebe u simbolima tijela.
No, i nakon ovog ne moe se olako zaobii pitanje: da li su i koliko ta vjerovanja
odista bila autentina, ili su se ona ipak interiorizirala kroz stalnu prijetnju, ili snagu
autoriteta? Drugim rijeima, da li su ona bila u rukama oficijelne vlasti, njen vlada-
jui instrument, kojim je ona odravala vlast, pri emu je uloga rituala bila u funk-
ciji ostvarivanja njene manipulativne moi nad irokim masama, kako bi se time
stvorila drutvena iluzija o jedinstvu zajednice? Odgovor vodi, tavie, i uz odre-
ene rezerve, ipak prema konstataciji da su ta vjerovanja odista bila autentina i da
su predstavljala istinske elje jugoslavenskih naroda, a vrijednosti to su se razvijale
iz rituala su bile opeprihvaene, jednako kao i socijalna tijela koja su kreirala vri-
jednosti kroz rituale. Upravo zato je i veoma teko decidirano luiti ta je, u sluaju
njihove samoorganizacije, unutranje, a ta vanjsko, ta dolazi odozdo, a ta odozgo.
Iz istog razloga bilo bi isuvie pojednostavljeno tvrditi da je njihova funkcija bila sa-
mo u manipulativnoj moi vladajue garniture.
Ali, jo uvijek ostaje otvoreno pitanje vrijednosti i moralnih uzora, to su se
kroz rituale prenosili. Jer, ako se moralne vrijednosti prihvataju kroz strukturu ra-
ta, onda unutar njih, na nesvjesnom nivou, i dalje funkcionie logika rata, koja ih
odreuje i strukturira. Pa, iako se ne moe sa izvjesnou tvrditi da je jugoslavensko
socijalistiko drutvo karakterizirala apsolutna centralistika mo koja se kroz pri-
jetnju i strah nametala odozgo,31 ipak je politika simbola uvodila unutar njega rat
voen, kako je to ve istaknuto, drugim sredstvima. I dok su rituali, simboli proiz-
vodili vjerovanja, konstituisali drutveno jedinstvo, stvarali radniku solidarnost,
sam rat, kao potencijal, uvijek je bio snano prisutan u samom idealu jedinstva. Ti-
jelo je, zapravo, na nesvjesnom nivou, unutar rituala, u samom sebi kopalo ratna
iskustva kako bi kroz njih, uvijek iznova, stvaralo predstavu o jedinstvu i homoge-
noj drutvenoj zajednici.
S druge strane, ako se jedinstvo simbola, njihova koherentnost zasniva na isku-
stvu rata, na ratnom haosu, na ratnom konfliktu, koliko je onda u tom jedinstvu
prisutno i nejedinstvo, ili, drukije, koliko je u samoj slozi prisutan mit i o neslo-
zi, koji upravo samoj slozi daje snagu i mo? Ratno rasulo, nesloga, nejedinstvo su,
31
Na tim premisama je utemeljen drutveni oblik tiranije, o kojoj govori Montesquieu.
meutim, uvijek potencijalno prisutni i u asu dok se govori o slozi, o jedinstvu, o

zajednici. A prihvatanje moralnih vrijednosti i stvaranje drutvene imaginacije kroz
ratni entuzijazam, predstavljen kroz simbole, ne problematizira svu ratnu logiku,
prvenstveno onu to se manifestuje u diskontinuitetu, rasulu, fragmentiranosti. On
je upravo prisutan u idealima, to svoju simboliku mo crpe iz figure ratnika-rad-
nika, koji treba da prevazie sve destrukcije kako bi mogao da gradi novo drutvo,
novog ovjeka, novu budunost, novu drutvenu integraciju. A u tom nastojanju rat
je prisutan kao stalna mogunost, kao potencijal koji i ne mora da se neposredno i
dokraja artikulie.32
Ono to je ovdje posebno vano istai jeste injenica da se kroz simbole mo-
gao, pored predstave Narodnooslobodilake borbe, identificirati, na nesvjesnom ni-
vou, i svaki unutranji rat koji pojedinac vodi sa samim sobom. Jer je oito da po-
stoje konflikti koji se manifestuju kroz velike ratne dogaaje, kolektivna stradanja,
ali isto tako i nevidljivi konflikti koji se deavaju unutar pojedinca, u njegovoj inti-
mi, mikro drami, koja, tavie, i samom njemu moe biti nejasna, pa i nesaopiva.
Mikro drama, unutranji konflikt se, vele psihoanalitiari, stvara, prije svega, unutar
porodice, u djetinjstvu. Zbog toga iskustva koje stvaraju, simboli rasula, konflikta,
drame, mogu omoguiti pojedincu da vlastitu, linu dramu projecira u opi simbol,
gdje opi simbol postaje maska kroz koju se projektuju unutranje i nevidljive dra-
me i traume pojedinaca, potisnute u kutovima njegovog vlastitog tijela. Transforma-
cija intimne drame u kolektivnu se uglavnom razvija kao nesvjesni proces, pri emu
se simboli, koji predstavljaju moralne vrijednosti to se formiraju kroz rat, stvaraju
kroz mehanizam rata.
32
U tom smislu Agamben govori o Aristotelovim terminima akta i potencijala, istiui primjer
olovke koja stoji na stolu. Naime, dok olovka stoji na stolu, ona kao svoj potencijal sadri mogunost
pisanja, i u trenutku dok stoji na stolu, ona izraava svoj potencijal, koji je pisanje. Tako isto, i sam go-
vor o moralnim vrijednostima, o solidarnosti jugoslavenskih naroda, u isto vrijeme, ima kao svoj po-
tencijal prisustvo rata i ratnog razaranja, koje nije dato, a moglo bi biti. Analogno tome, drugo, druga
strana Cailloisovog sakralnog, zapravo, uvijek je prisutna u ritualima kao potencijal.
Myth of Victory as Myth of Revolution
Summary
Today, from this perspective, we are all witnesses of the fact that the promises about
progress, about new man, new community, which were embedded in the meaning of
victory over fascism in 1945 in the former Yugoslavia, have disappeared. Their disap-
pearance does not necessarily mean that some principles which were valid then were
untruthful and illusionary and that we were supposed to abandon them. However, one
of the problems here was the fact that the official authorities have projected the victo-
ry over fascism as the absolute victory of the idea of communism in history. There are
still many unresolved issues, such as the following: What was the way in which the vic-
tory over fascism was defined as the communist revolution on which the postwar au-
thorities constructed their own ideological functioning principles? How was the myth
of victory over the occupant constructed as the victory over the class enemy in the col-
lective memory? What was the degree in which the crisis caused by the occupation
determined the crisis of capital that was necessary for the revolutionary acts? In fact,
through the poetics of social realism the memory of 1945, through various collective
rituals, carries in itself the following: pagan mythology about rebellion; regeneration of
the cult of the patriarchic hero fighting against mythical forms of evil and at the same
time the cult of creation of a new man who is supposed to subject everything to the idea
of proletarian progress. The victory over the fascistic occupant was supposed to mark
the future in which all ambiguities will disappear in the name of the historical deter-
minism of the working party.
RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE
PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Rad istrauje na koji je nain smjena kulturnih strategija drutvenog pamenja

Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj u doba socijalizma obiljeena stalnom rod-
nom podjelom uloga. uvajui vjenu vatru komemorativnog patosa i socijalne
magije zajednitva iz revolucionarnih vremena, ene su mahom zadrale svo-
ju tradicijsku ulogu lojalnih vestalki postojeeg politikog poretka. Performativnu
uspjenost monumentalnih inova memorizacije (postavljanje spomenika, kome-
moracije, filmski spektakli) treba zahvaliti masovnom enskom sudionitvu i entu-
zijazmu. Meutim, stvarni historijski doprinos ena pobjedi antifaistikog pokreta
ostao je bez primjerenog institucionalnog okvira arhiviranja i istraivanja. Nekoli-
ko historiografskih i testimonijalnih pokuaja ena da reflektiraju i dokumentiraju
svoje iskustvo rata, koje sam analizirala, bili su prvo rtvom terorizma historizira-
nog pamenja, a potom ostali u sjeni jugoslavenskog partizanskog filma, domi-
nantnoga maskulinog pogleda koji je borbenu enu pretvorio u ploni simboliki i
erotski znak celuloidnog antifaizma.
Novi imperativi individualizma stavili su mukarce na brzu pokretnu

traku, stvarajui meu njima dubok osjeaj gubitka dodira s prolou.
Budui da se mislilo da ene vie pripadaju prolosti, one su na razliite
naine (i obino neplaene) sluile kao uvarice i utjeloviteljice sjea-
nja. Pruale su utjehu mukarcima koji su bili uplaeni da su zbog svoje
mobilnosti prema gore i prema van izgubili korijene. (...) Radnici, et-
nike manjine, mladi i ene dobivali su pristup nacionalnim sjeanjima
[national memory] jo sporije no to ih se primalo u nacionalne pred-
stavnike i obrazovne institucije (Gillis, 2006 [1994]:179).
O
snovna je ideja ovog rada istraiti oroene politike
pamenja Drugoga svjetskog rata kao prijelomno-
ga, formativnog dogaaja za jugoslavensku zajed-
Prizor iz filma nicu koji je sve do njena kraja ostao simbolinim
Uika republika
(1974) reisera sreditem ideoloke legitimacije i drutvene transcendencije po-
ike Mitrovia. litike vlasti. uvajui tu heraldiku vjenu vatru, to izvorite ko-
memorativnog patosa i socijalne magije zajednitva, ene su mahom zadrale svo-

ju tradicijsku (mitsku) ulogu pouzdanih, portvovnih, lojalnih i stamenih vestalki
premda je njihova drutvena vidljivost kao uiteljica slubene povijesti i sudionica
komemorativnih rituala, kao vidarica kolektivnih trauma i samozatajnih arhivistica
afeeovske prolosti bila izraenija no u prijanjim razdobljima.
Dodue, novi su drutveni okviri, ideoloke forme i institucionalne memo-
rijalne geste1 kolektivnog pamenja rata (komemoracije, jubilarne ceremonije i
akademije u ast Republici, povijesni filmovi i serije, alternativni sadraji spo-
men-podruja) svoju performativnu uspjenost zahvaljivali masovnom enskom
sudionitvu i entuzijazmu, ali poput svakog diskursa utemeljenog na mitu ratnog
iskustva (Mosse, 1991, 1996)2 i jugoslavenska je politika pamenja obnavljala vri-
jednosti militarizma i patrijarhalnog reda. Ratno je iskustvo bilo proieno, cenzu-
rirano i ideoloki interpretirano, no niz kulturnih stereotipa o mukom i enskom
patriotizmu/izdaji zahvaljuje svoj preitak procesima (nesvjesnog) pamenja suge-
stivnih slika i simbola to su ih oblikovale komunistika i protukomunistika ratna
propaganda. Brojnost, medijska raznovrsnost i recepcijski doseg agitpropovskih i
ustakih promidbenih aktivnosti svjedoi kako je Drugi svjetski rat bio i prvi loka-
lizirani propagandni rat koji se izdano oslanjao na arhetipske i nove figure en-
stva iz europske kulturne povijesti (usp. Haramija, 1992: 49-55; Senjkovi, 2004:
281-283; Jambrei Kirin i Senjkovi, 2005: 110-116; Wingfield i Bucur, 2006).
Ideju o jednakosti promicala je proletersko-komunistika propaganda posli-
je Oktobarske revolucije i tijekom Drugoga svjetskog rata, glorificirajui ene koje
su se istaknule junatvom u prvim borbenim redovima kao diverzantkinje, asni-
ce, pilotkinje, a poslije kao heroji rada. Premda su javno podravali ideju rodne
ravnopravnosti, jugoslavenski ideolozi nisu prakticirali radikalni prekid s kultur-
nim formama predrevolucionarnog drutva utemeljenim na ideji rodne razliitosti i
kompatibilnosti. Rodna korektnost u partizanskom diskursu memoriranja epopeje
oslobodilake borbe naglaavala je svenarodnu privrenost revoluciji u kojoj su si-
novi i keri naeg plemenitog naroda bili vodii svoje vlastite sudbine, tvorci svoje
1
Pojmom memorijalne geste James Young (1994, 2006) oznaava institucionalno koordinirane
aktivnosti kao to su komemoracije, podizanje spomenika, obiljeavanje dravnih praznika, skupovi
veterana i dr. Rije je o tipu sudionikog rada na nacionalnom pamenju koji moderne politike
rituale pretvara u oblik politike religioznosti.
2
Georg Mosse (1991, 1996) smatra da su veterani Prvoga svjetskog rata oblikovali moderni mit
ratnog iskustva kao mit o ratnikim doivljajima, mukom drugovanju i svetom rtvovanju ivo-
ta za naciju. Bez obzira na trinaest milijuna rtava toga prvoga masovnog europskog krvoprolia, i
pobjednike i poraene nacije spremno su investirale u njegovanje tog mita dodajui mu kult nepo-
znatoga palog vojnika (sekularnog muenika). Mosse naglaava kako je posebnu ulogu u prenoenju
mita ratnog iskustva imala trivijalizacija i komodifikacija rata masovnom distribucijom razglednica,
suvenira i igraaka inspiriranih ivotom vojnika na fronti.
RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA 61
historijske pobjede (Crnobori-Oprijan, 1957: 7). Meutim, s vremenom je unutar

komunistike, ba kao i unutar klerikalno-graanske komemorativne prakse sre-
dinje ikonografsko mjesto zauzeo lik majke ratne udovice koja je dobrovoljno rt-
vovala djecu za svijetlu revolucionarnu budunost.
Budui da je u popularnim predodbama revolucija uvijek pomalo subverzivna
i anarhina, s protuprirodnim obrtanjem muko-enske hijerarhije odnosa, jugo-
slavenski su politiari spremno posegnuli za tradicijskim nacionalnim repertoarom
rodnih simbola i uloga umjesto republikanskoga kulturnog modela nacionalne in-
tegracije. Lydia Sklevicky smatra da su izborene emancipatorske vrijednosti samo
pridodane korpusu postojeih tradicijskih vjerovanja (o prirodnom) mjestu ene
u kulturi, a tradicijom definirane enske vrednote, i na njima zasnovane drutvene
uloge, uklopljene su bez osporavanja u proces provoenja socijalistike revolucije
(1996 [1984]: 57). Toj ideji o adiciji, nadslojavanju (a ne proradi i preslojavanju) re-
volucionarnih vrijednosti na dubinske strukture patrijarhalnog imaginarnog, pri-
druuju se i novija istraivanja socijalistike edukacijske matrice. Tako Branislava
Baranovi smatra da je socijalizam u osnovi zadrao autoritarne obrasce moi pa-
trijarhalnog kulturnog nasljea i proirio tradicionalnu diobu obiteljskih uloga na
drutvo u cjelini (2000: 28). Otpor roditeljima, njihovu svjetonazoru i sustavu vri-
jednosti stoga je nerijetko bio nabijen i elementom enskog opiranja muki ure-
enom drutvu i dravi (Ivekovi, 1988: 45), to jest opiranja primordijalnoj ideji
o drutvenoj (primarno nacionalnoj) zajednici kao proirenoj obitelji u prostoru i
vremenu.3
U razdoblju neposredno nakon rata domoljublje je smatrano najpoeljnijom
enskom osobinom bez obzira na to jesu li ene utjelovljivale kriptopatrijarhalni au-
toritet revolucionarnih majki (Kata Pejnovi, Stojanka Majka Kneopoljka, majke
narodnih heroja) ili amazonski duh palih heroina i novih udarnica rada. Eklekti-
ku prirodu oslikavanja kvaliteta i dostignua nove ene u kojoj ima mjesta i za kato-
liki svjetonazor, epski imaginarij i revolucionarni ateizam, na jedinstven je nain
spojio msgr. Svetozar Rittig, sveenik, sudionik antifaistikog pokreta i zastupnik
u novom narodnom Saboru. Za Rittiga su partizanke doivjele udnu etiku pre-
obrazbu svoga enstva, pa sada tjee i lijee due rodoljubivim i blagim rijeima
svoga enskog bia bivajui naizmjence u ulozi lijenika, bolniarke (...) pomajke
i uzgojiteljice djece, to su ostala bez oca i majke (...) domaice i inovnice. Sprem-
nost za nastavak ratnog odricanja i samortvovanja mirnodopskim sredstvima,
ovaj cijenjeni govornik i suradnik glasila ena u borbi, pronalazi u osjeaju enskog
3
Terminologijom srodstva (bratskih naroda i sestrinskih republika) u socijalistikim se udbenici-
ma ustrajno poticala emotivna privrenost (primordijalna povezanost) teritoriju, saveznicima, po-
litikom vodstvu, federativnom konceptu zajednice itd., to implicira da je rije o konstruktu koji bi
(...) identitete iz procesa trebao pretvoriti u datost... (Markovi, 2006: 82).
idealizma, vitetva, posestrimstva, [to] izvire iz dubine blagorodne enske due i

zato su joj bliske svete rijei Oenaa o bratstvu svih ljudi.4
Dok je narativizacija Titova kulta stalno traila nova simbolina uporita za po-
stizanje patrilinearnog kontinuiteta monumentalnoga herojskog vremena (revolu-
cija, raskid sa Staljinom, uvoenje samoupravljanja, pokret nesvrstanih), enama je
ostavljen prostor dravnih rituala i ceremonija da ga urede, obiljee i ispune svojim
uniformiranim i discipliniranim tijelima. Ako prihvatimo tezu Paula Connertona
(2004: 72-76) kako su performativni politiki rituali najvanije sredstvo homogeni-
zacije u modernim drutvima koje pridonosi osjeaju povezanosti i meugeneracij-
skoga kontinuiteta, onda je masovno sudjelovanje ena u socijalistikim ritualima i
ceremonijama pridonosilo njihovu osjeaju kolektivnog identiteta i prualo iluziju
ravnopravne politike reprezentacije.
Sjetivi se modela dvostruke spirale Margaret i Patrice Higonnet (1987),5 mo-
emo rei da je emancipacija ena u pravnoj, ekonomskoj i drutvenoj sferi premje-
stila rodnu ekvidistancu kao sredstvo uspostave nove rodne hijerarhije u prostoru
politike distribucije moi gdje je uloga ena bila zanemariva. ene su bile vidlji-
ve u sociokulturalnom polju nove federativne drave, tovie one su bile simboli-
ni nositelji modernosti. Uniformirana i skladna tijela nadahnutih ena i omladine
tvorila su radne brigade, sletove, politike rituale i ceremonije pridonosei stal-
noj estetizaciji politike (usp. dokumentarac Borovi i jele Sanje Ivekovi, 2002). Ui-
nak te estetizacije bio je politiki opipljiv: masovnim teatralnim prikazima u ljud-
skom materijalu proizvodila se i inaugurirala utopijska stvarnost socijalistikoga
egalitarnog drutva ije je realno zapoinjalo tamo gdje zavrava drava i njezina
terminologija (Bosanac, 2005: 267). Prostor odravanja ekvidistance postaje pa-
trilinearni politiki diskurs koji socijalistike ene i dalje vidi objektima prije ne-
go subjektima (vlastite) politike reprezentacije. Premda je ideologija egalitarizma
izjednaila i mukarce i ene pred zakonom, ekvidistanca medu spolovima odra-
vala se unutar politike domene. Politiki je diskurs legitimirao svoj modernistiki
projekt slikama osloboenih i osnaenih ena odajui im priznanje za reproduk-
ciju humanog i progresivnog drutva. Meutim, sveprisutni hegemonijski i patro-
nizirajui odnos prema enskim udrugama i autonomnim aktivnostima najbolje
ilustrira slubeno objanjenje ukidanja AF-a kako e cilj rodne jednakosti biti
4
ena u borbi, god. II, br. 12-13, prosinac-sijeanj 1945, str. 4-6.
5
Margaret i Patrice Higonnet (1987: 31-47) smatraju da je sustav rodnih meuodnosa i oznaitelja
koje oni proizvode, strukturiran poput dvostruke spirale. enski je dio spirale suprotstavljen, i veim
dijelom povijesti podreen, mukom dijelu spirale, no unato svim promjenama njihovih statusa i
poloaja, ekvidistanca je temelj odrive konzistentnosti rodnih odnosa. Istovremeno, stvarna je pri-
roda drutvenih aktivnosti i odnosa manje vana od kulturalne predodbe o vrijednostima upisanim
u rodno strukturirane odnose, posebice odnose podreenosti i dominacije.
bolje promoviran kroz partijska i drutvena tijela koja nisu rodno specifina (usp.
Ramet, 1999: 94).
Dobra pravna i socijalna zatita, te pristup besplatnom obrazovanju, omoguili
su enama razvoj vlastitih potencijala u nizu drutvenih domena te pristup postig-
nuima suvremene civilizacije koji im, u tako kratkom vremenu radikalne moder-
nizacije drutva, ne bi omoguio ni jedan drugi politiki poredak. Meutim, pre-
uzimajui ulogu tutora i oslobodioca ena, partija je svojom uzurpacijom moi i
nadzorom nad cjelokupnim drutvenim poljem sprijeila ene da razviju politi-
ke vjetine potrebne za obranu i proirivanje vlastitih prava (usp. Papi, 1999). Prvi
pokuaj jugoslavenskih ena da se prikljue novom simbolikom nazivniku me-
unarodnoga feministikog pokreta, onoga koji se zauzimao za specifina prava to
proizlaze iz rodne razlike te koji nije samo naslijedio nego i promijenio pojam vre-
mena za europske ene (Kristeva, 1997 [1977]: 351), suoio ih je s tamnim nalijem
jugoslavenske retorike egalitarizma i kozmopolitizma. U tom smislu dugotrajnu pa-
ralelnu borbu domaih ena za rodnu ravnopravnost i nacionalnu emancipaciju ko-
lektiva moemo usporediti s tipinom postkolonijalnom situacijom ena u Treem
svijetu, gdje se ciljevi feministikih i enskih pokreta teko mogu odvojiti od borbe
za nacionalnu suverenost i/ili politiku demokraciju pa se politiki ciljevi drugog
vala feminizma prolongiraju na neodreeno vrijeme. ene su se mahom prilagodile
uvjetima politikog centralizma i jednoobraznosti te kulturno-znanstvenom reimu
istine ne iskoristivi priliku da putem edukacijskog sustava implementiraju naela
rodne ravnopravnosti i feministike etike, kao to ni najpovlatenije politike gra-
anke (lanice Sabora i partijskog Centralnoga komiteta)6 nisu iskoristile mogu-
nost utjecaja na dominantnu politiku i tako se upisale u ensku monumentalnu po-
vijest (Kristeva, 1997 [1977]).
Rijeima arane Papi (1980), emancipacija je, unato visokom postotku obra-
zovanih i zaposlenih ena, ostala u granicama tradicionalne svijesti potvrujui
uloge patrijarhalnog mukarca i solidarne ene. tovie, oivljavanje feministi-
kog diskursa u socijalistikom drutvu potkraj 1970-ih najotrije su osudile ne-
kadanje antifaistkinje, poput Marije oljan, za koje je feminizam bio sinonim za
nepatriotizam i uvoznu zapadnu dekadenciju.7 Tako se domaa povijest ena na-
6
Sabrina Ramet (1999: 99-102) skree pozornost na injenicu da broj ena u rukovodstvu Komu-
nistike partije nije poveavan od 1948. godine, od Petoga partijskoga kongresa kad su ene inile
20 posto partijskog lanstva, ali samo 4,8 posto lanova CK KPJ do Trinaestoga partijskoga kon-
gresa iz 1986., kad su ene inile 31,4 posto lanstva SKJ, ali manje od 15 posto njegova sredinjega
upravnog tijela.
7
U jesen 1978. Dunja Blaevi i arana Papi organizirale su u Beogradu prvi meunarodni femi-
nistiki skup o novim pristupima enskom pitanju na kojem se raspravljalo o suvremenom en-
skom pokretu, psihoanalizi, seksualnosti, enskom identitetu, eni i/u kulturi, te eni, kapitalizmu i
revoluciji. Kako svjedoi Andrea Feldman u jubilarnom broju asopisa Kruh i rue, br. 10 iz 1999.,
stavila kao povijest diskontinuiteta, lomova, nedovrenih borbi, potonulih djela,

zaboravljenih biografija i neosvijetenih postignua prethodnica, u kojoj je borba
za samoafirmaciju i samospoznaju ena bila mahom izjednaavana sa sebinou
i nepatriotizmom. Dok ideolozi liberalnoga kapitalizma nikad nisu obeavali rod-
nu ravnopravnost i socijalnu pravdu, samoupravni je socijalizam podbacio iznevje-
ravanjem vlastitih emancipacijskih i egalitarnih ideala, potvrdivi feministiku te-
zu da su korijeni patrijarhalnosti i rodne distribucije moi rasprostranjeni u veini
modernih drutava.
ene kao uvarice heterogenog pamenja

[K]ako da sprijeimo rat? Odgovor koji se temelji na naem iskustvu i naoj
psihologiji Zato se boriti? nije odgovor od neke vrijednosti. Oigledno vas
oekuje neka slava, neka nuda, neka zadovoljtina u borbi koju mi nismo nikad
osjetile ni uivale. Potpuno razumijevanje moe se ostvariti jedino transfuzijom
krvi i transfuzijom pamenja udom koje je jo uvijek izvan dosega znanosti
(Woolf, 2004 [1938]: 14).
Pokuat u naznaiti neka obiljeja glavnih mijena socijalistike kulture pame-

nja Drugoga svjetskog rata sve do njena radikalnog preispisivanja i preoznaivanja
tijekom 1990-ih uslijed novog iskustva rata, politike tranzicije i uspostave novih
drutvenih okvira etnonacionalne identifikacije. Pritom u uzeti u obzir drutvenu
uvjetovanost sjeanja,8 internu dinamiku grupnog pamenja i zaborava, kulturalne
utjecaje vizualnih memorijskih ratova i masmedijalizacije nepregledne prolosti
u doba refleksivne modernizacije, kao i osobine enskog i mukog pamenja (po-
tiskivanja i prorade) ratnih trauma vezanih uz rodne specifinosti njihova ratnog
iskustva. Za razliku od povijesne kulture kao rezultata obrazovnih, institucional-
nih i ideolokih nastojanja oko jedinstva oblika u kojima se predstavlja povijesno
znanje u jednome drutvu, kultura pamenja sjedinjuje aktivnosti unutar razliitih
sociokulturnih podruja i temelji se na sposobnosti pojedinih (etnikih, socijalnih,
moralnih) zajednica da aktivno oblikuju pluralizam spoznajnih i moralnih konsen-
zusa u drutvu (usp. Oexle, 1995: 14). Povezanost osobnih sjeanja s drutvenim
kontekstom, utjecaj naslijeenih uvjerenja, predrasuda i preutnih znanja s pomo-
u kojih pojedinci manifestiraju pripadnost odreenoj zajednici (ideolokoj, rod-
noj, etnonacionalnoj) te pitanje prava na sjeanje (to ene pamte i to potiskuju,
reakcije na ovaj skup bile su burne, jer je nekoliko beogradskih reimskih novina pisalo o njemu na
senzacionalistiki nain (str. 8), ismijavajui i napadajui profesionalni dignitet i osobni ivot poje-
dinih feministkinja.
8
Premda je teko povui jasnu semantiku razliku izmeu pojmova sjeanja i pamenja, njihove
se opreke kreu unutar ovih binarnih parova: individualno/kolektivno, usmeno/pisano, performa-
tivno/spomeniko, neposredno/posredovano, nesimbolizirano/simbolino, korporalno/mentalno,
osjetilno/moralno, etiko/politiko, doivljaj/dogaaj, itd.
zaboravljaju u autoritarnom reimu proklamiranih istina), vodit e me u pokuaju

da ocrtam simboline mape socijalistike kulture pamenja i zaborava od 1945. do
1990. godine.
Poetnu, naizgled paradoksalnu, postavku formulirao je jo 1920-ih godina
Maurice Halbwachs tvrdei da je homogenizacija kolektivnog pamenja9 izraenija
u modernim nego u tradicijskim drutvima jer moderna drutva svojim ideolokim
aparatom i kompleksnom mreom intersubjektivnih odnosa jae kontaminiraju svi-
jest svojih lanova (1992: 48-51) premda se analiza kulture i dinamike pamenja u
jednom drutvu ne moe svesti na kritiku ideologije. Pritisak drutvenih normi, su-
stava vrijednosti i obiteljskih oekivanja, osobni i povijesni prijelomi, tjeraju poje-
dinca da iznova oblikuje naraciju o prolosti i svaki je put nanovo tumai, no oni
su tek vrh ledene sante psihosocijalnih procesa koji strukturiraju samovienje po-
jedinca i njegov/njezin odnos prema zajednici. Unato ideolokim podjelama unu-
tar pobjednike antifaistike koalicije, muke su elite posvuda imale odluujuu
ulogu u organiziranju dravnih politikih rituala gdje skup izvedbenih praksi po-
prima obredni karakter (Giddens, 1990: 105), dok je ensko pamenje, kao to se
pojednostavljeno smatra, naglaavalo dostojanstvo, individualnost i nenadoknadi-
vost svakog izgubljenog ivota (Bet-El, 2002). Povjesniar John Gillis tvrdi da su e-
ne kao uvarice heterogenog iskustvenog protupamenja suparnice slubene
povijesti, nositeljice onoga zazornog vika sjeanja koji nije mogue podvesti pod
autoritativne sustave znanja. Taj se viak sjeanja (na nepoudne rtve i dogaa-
je) opirao ideolokoj matrici selektivnog pamenja i zaborava te humanoj patetici
koju su promovirali socijalistiki komemorativni rituali s ciljem da kod sudionika
pobude osjeaje pijeteta, idealizma i ponosa zbog herojske prolosti. Neposrednost i
prisnost posredovanja pamenja s majke na djecu pogotovo onda kad je ono oba-
vijeno tajnom i preuivanjem objanjava nam i zato se bitne odlike obiteljskog
pamenja usporeuju s vjerskim osjeajem (Bet-El, 2002: 206). Oboje, naime, ini
konstitutivni dio identiteta koji vodi odreenoj vrsti moralne izvjesnosti, a udaljava
od zahtjeva za objektivnou i nepristranou.
Premda je prvu fazu poratne konsolidacije drutva obiljeio pokuaj ujedna-
avanja mentaliteta, ideoloka indoktrinacija stanovnitva, izum jednolike tradi-
cije (Spehnjak, 2002) putem drutveno-kulturnih aktivnosti Narodne fronte i Agit
-propa, prisilna kolektivizacija i unutarpartijske istke, jugoslavenska politika nikad
nije slijepo kopirala sovjetski reim, kao to nas upozorava Carol S. Lilly. Za tu je
9
Kritiari ovog pojma jo od njegove inauguracije nastoje poblie objasniti vezu izmeu individu-
alnih kognitivnih psiholokih procesa te drutvenoga konstituiranja zajednica s pomou zajednikih
normi o tome to je dogaaj vrijedan pamenja. Pritom ono to nedostaje kognitivnoj psihologiji je
osjeaj da je iskustvo intrinzino drutveno, a ono to nedostaje sociolokim pristupima je uvaava-
nje prisjeanja kao procesa ovisnog o djelovanju grupa kroz vrijeme (Winter i Sivan, 1999: 29).
ameriku povjesniarku rije o procesu improvizacije i pregovora (koliko god ne-

ravnopravnog) izmeu elita te izmeu elite i ope populacije. Odluke su bile cen-
tralizirane i partijski su voe znali to ele postii, ali nisu se uvijek slagali kako to
postii. Partijski su funkcionari rano otkrili da je njihova retorika bila uspjenija
kad se oslanjala na prethodne vrijednosti i uvjerenja, a imala je puno manje uspje-
ha kad je pokuavala ucijepiti u graane nove ideje i nove norme ponaanja (2001:
251-52).10 Tako je nametanje modernistikih apstraktnih spomenika revolucije pra-
tila lokalna adaptacija sovjetske figurativne skulpture. Veina mjesnih spomenika
prikazivala je naoruanog partizana koji titi enu s djetetom, a neke su apstraktne
kompozicije donosile kripto-ikonine elemente tipine za republikanske spomenike
pobjedi i naciji (usp. Pleji, 2003: 41-42).11 Tradicijske vrijednosti pijetet, solidar-
nost, portvovnost i potenje u jugoslavenskom su se drutvu smatrale prije sve-
ga poeljnim enskim osobinama, to objanjava i njihovu rezistentnost kod ratnog
normiranja rodnih uloga tijekom 1990-ih. Preutna autocenzura svakog ideoloki
zazornog iskustva posebno je vidljiva na primjeru preivjelih zatoenica nacistikih
logora. Njihova svjedoenja nitko nije biljeio jer je vladalo miljenje kako je rije o
nekoj vrsti nehotimine kolaboracije ili neasnu preivljavanju.12
10
Jer upravo kad su jugoslavenski komunisti istinski nastojali ostvariti obeanja svoje ideologi-
je, poeli su gubiti vjeru u svoju sposobnost da mijenjaju drutvo, kulturu i ljudska bia uvjerljivim
sredstvima. (...) Odluka, moda, uope nije bila loa. Ona je dopustila i traila od partije da razvije
druge izvore legitimizacije, ukljuujui postupnu decentralizaciju moi, bolji ivotni standard i vee
slobode (ukljuujui slobodu putovanja u inozemstvo) nego to su bile dostupne graanima bilo ko-
jeg komunistikog reima (Lilly, 2001: 252).
11
Autori figurativnih spomenika vrlo su rijetko prikazivali partizanke kao ravnopravne bojnice, e-
e kao majke ili enske alegorije slobode i pobjede. Stilizirane seljake majke tako su prisutne na
nizu hrvatskih spomenika sruenih ili teko oteenih od 1990. do 2000., poput majke u skupnom
spomeniku u Udbini, Ivani Gradu (Tandari livada), Imotskom (spomenik A. Augustinia), Kra-
pini, Sinju (reljef prikazuje dvije bolniarke i enu u pozi Kosovke djevojke), Gospikom Jasikovcu
(V. Radau je oblikovao lik majke koja plae ispod vjeala prema Kati Pejnovi), u Krukovacama
kraj Gospia, dok su boice pobjede ili slobode bile maskirane u dominirajuu figuru partizanskih
spomenika u Otocu, Gospiu, Gradcu kraj Makarske, Veloj Luci, Sisku, Puli i dr. Najtee je, barem
prema priloenom materijalu iz publikacije Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj (Hrenjak,
2002), pronai lik partizanke kao ravnopravnog borca, kao to je onaj unutar (danas sruenog) spo-
menika posveenog Ljubici i Vladimiru Trifunoviu, uiteljima i prvoborcima, podignutog 1950.
ispred jedne osnovne kole u Zveevu.
12
Njihovo je svjedoenje u Hrvatskoj sustavno poela prikupljati Anna-Maria Grnfelder (2007)
tek u novom mileniju. Rije je o osobama koje su imale pravo zahtijevati odtetu iz austrijskih fon-
dova za prisilne radnice Treeg Reicha.
Kriza enskog arhiva u herojskoj kulturi pamenja

Dosadanje slutnje o tome da mora postojati mogunost nekog drukijeg ivota
dobivaju realnu osnovu. Pred njom se otvaraju perspektive sa svom svojom odre-
enou. Spoznaje da se za drugaiji ivot, drukije odnose meu ljudima, mora
boriti, voditi dugotrajna borba za koju se treba oboruati znanjem. To je put koji
je Kata Pejnovi, supruga i majka, ena iz Smiljana, primjerna domaica odabrala
kao svoj pravi i jedini put u svojim tridesetim godinama ivota, aktivirajui se na
programu Komunistike partije Jugoslavije (oljan Bakari et al., 1977: 8).
Bez enskog arhiva (muzeja, instituta) revolucije, enske simbolike i javne kue
prema grkom pojmu arkheion, dom, kua gdje obitava archon teko je bilo razviti
kritiku historijsku svijest o doprinosu ena pobjedi antifaistikog pokreta. ene
su inile veinu i meu muzealcima i kustosima, u pravilu slabije plaene od kole-
ga u vojnim, leksikografskim ili znanstvenim institucijama zaduenim za pohranu
i obradu dokumentarne grae o NOB-u. Iskljuivanje ena iz sfera moi i (politiki
relevantnih) znanja najbolji je dokaz autokratske, prijeporne, nedovrene moder-
nizacije koja je promicala industrijalizaciju i socijalizaciju za kolektivno drutvo.
Kriza enskog drutvenog subjekta i nedostatak glasa koji bi afirmirao alternativne,
nemilitantne i heterogene motive pristupanja projektu socijalne revolucije (Jancar-
-Webster, 1999), trajno e obiljeiti hrvatsku i jugoslavensku poratnu kulturu.
Rascijepljenost i suprotstavljenost humanistikih i rodnih, apstraktnih i utje-
lovljenih osobina ene u borbi kao apriori neborbene ene koja tek primjereno
odgovara na prijetnju unitenja zajednice i na povijesni izazov, projicirat e se na
ikoniku idealizaciju ene kao simbola najplemenitijih revolucionarnih ciljeva, na
jednoj strani, i na stalan nadzor enstva i enske seksualnosti u partizanskim jedini-
cama na drugoj strani (usp. Slapak, 2001) Oblik tog estetskog i ideolokog nadzo-
ra s kulturnom presvlakom (usp. Monik, 2005) spomenika je stilizacija rodno i
drutveno prihvatljivih likova partizanki: revolucionarne majke poput Kate Pejno-
vi, majke palih heroja, bolniarke, mlade skojevke/komunistkinje koje su herojstvo
potvrdile smru Nada Dimi, Anka Butorac, sestre Bakovi ali i smru u obrani
enske asti (junakinja Emina iz Sjenice13).
Organizirani propagandni rad, poratni entuzijazam i volonterizam objanja-
vaju nam i relativno vei broj objavljenih djela s temom sudjelovanja ena u anti-
faistikoj borbi u prvim poratnim godinama.14 Desetak naslova objavljenih u Hr-
13
Azra Zalihi-Kaurin pie kako je meu Muslimanima Bosne i Hercegovine potkraj 1980-ih po-
stojala inicijativa da se Osmi mart, meunarodni dan ena, preimenuje u Eminin dan. Emina je bila
djevojka iz okolice Sjenice koja se prikljuila obrani svog sela od etnika. Prema predaji, nakon uhi-
enja, molila je da potede njezinu ast, a ne njezin ivot: Samo mi sauvaj ast, oprostit u ti svoju
smrt (1994: 173; prijevod s engleskog R. J. K.).
14
U Hrvatskoj su tako objavljene knjige korporativnoga enskog autorstva (s AF-om kao krovnim
nakladnikom) i prva enska memoarska proza: Prvi kongres antifaistkinja Jugoslavije (Split, 1945);
vatskoj od 1945. do 1953. rezultat su enskih arhivskih i istraivakih pothvata te pi-

sanja prvih memoarskih knjiga, to je kap u moru onodobne hagiografske i publici-
stike literature o Titu (vie od 50 bibliografskih jedinica do 1952.; usp. Senti, 1978)
i o pojedinim partizanskim jedinicama i ratnim operacijama. Taj e nerazmjer iz-
meu biografsko-publicistike literature posveene liku i djelu Josipa Broza i one
posveene revolucionarkama poslije biti jo i vei. Godinom smjene socrealizma
kao dominantne drutvene i umjetnike prakse smatra se 1952., kad je Krlea odr-
ao govor na ljubljanskom kongresu knjievnika u kojem je osudio ideoloku i uti-
litarnu ulogu umjetnosti. Da bi ista godina mogla biti prihvaena razdjelnicom ne
samo na polju visoke kulture nego i u nainu pristupanja narodnoj kulturi, smatra
i etnomuzikologinja Naila Ceribai nakon detaljna uvida u koncepcijske progra-
me poratne kulturne politike folklornih drutava i smotri folklora. Te 1952. godine
intelektualna elita AF-a poinje opsean trogodinji projekt prikupljanja podata-
ka o ratnoj povijesti ena koji se preklopio sa skorim ukidanjem te masovne grass-
roots organizacije, to jest s njenom pacifikacijom i reorganizacijom u Savez en-
skih drutava. Volonterskom je prikupljanju grae pristupilo nekoliko stotina akti-
vistkinja, a izbor iz te opsene zbirke dokumenata objavljen je 1955. godine u dva
sveska monografije ene Hrvatske u narodnooslobodilakoj borbi s ukupno 1043
stranice; trei se svezak (ene Hrvatske u radnikom pokretu), takoer pod uredni-
kim vodstvom Marije oljan, pojavio tek 1967. godine.15
Ova je tematska zbirka dokumenata, razvrstana prema kronolokim i regio-
nalnim odrednicama, pratila brojne lokalne aktivnosti AF-a, portretirala njegove
istaknute lanice te dokumentirala lokalne posljedice terora. Najbrojniji dokumenti
pripadali su skupini zapisnika, izvjetaja, poziva, pisama, politikih odluka i refera-
ta, vojnih izvjea, fotodokumentaciji i pretiscima lanaka iz enskih partizanskih
tiskovina (ena u borbi, Glas ene, Rije ene, Lika ena u borbi, Antifaistkinja, Ro-
doljupka, Drugarica, Udarnica, Istranka, Goranka, Banovka, Primorka, Dalmatin-
ka u borbi i dr.). S obzirom na to da zagovornici historizma smatraju da dokumen-
ti govore za sebe, popratni su se komentari odnosili na navoenje njihovih izvora
(arhiva, muzeja ili publikacija) ili na njihovo kompariranje (na primjer, razliitih iz-
ena vojnik (Zagreb, 1945); ene Korduna u borbi i radu (Zagreb, 1945); ene Like bore se rade
govore (Split, 1945); Nada Sremac: Iz partizanskog dnevnika (Zagreb, 1945); Zora Matijevi: Ravens-
brueck: enski logor smrti (Zagreb, 1946); Osmi mart: zbornik (Zagreb, 1948); Narodni heroj Anka
Butorac (Zagreb, 1952); Slava Ogrizovi: Racija: zapisi iz NOB-a (Zagreb, 1951); Lucija Oegovi: Pi-
smo mrtvom sinu (Zagreb, 1953). Od ostalih knjiga iz toga prvog razdoblja, a srodne tematike, treba
izdvojiti naslove: ene Jugoslavije u borbi 19411945 (Beograd, 1945); Blaenka Mimica: Zajedno u
borbi, zajedno u izgradnji zemlje (Beograd, 1945); Mitra Mitrovi: Ratno putovanje (Beograd, 1953).
15
Treba spomenuti da je Mariji oljan povjerena ta odgovorna uloga jer je bila istaknuta aktivistki-
nja AF-a, ali i supruga vodeega hrvatskoga komunista i visokog funkcionara nove vlade Vladimi-
ra Bakaria.
vjetaja o zloinima okupatora), kratke opaske o pojedinim ljudima i dogaajima,

obino navedeni uz fotografije. Marija oljan u proslovu kae da je dopuna i provje-
ra tonosti u vezi s datiranjem i lociranjem dokumenata, na primjer osoba na foto-
grafijama, bio glavni cilj te publikacije:
Nakon tri godine rada, redakcija iznosi pred javnost ove dokumente i podat-
ke. Kod prikupljanja, izbora i provjeravanja dokumenata i podataka uestvova-
lo je nekoliko stotina aktivistkinja AF-a. (...) Redakcija, meutim, podvlai da
ovim ne smatra rad na prikupljanju dokumenata i podataka o radu AF-a u toku
NOB-a zavrenim, nego ga objavljuje, da bi jo ire mase ena mogle sistemat-
skije i preglednije saraivati u popunjavanju i eventualnom ispravljanju materi-
jala (1955: ii).
No kako kronoloko-regionalni princip nizanja dokumenata ne uspijeva pru-
iti cjelovitu sliku jednog razdoblja niti rezimirati znaenja cijelog lanca dogaaja, a
opsena zbirka dokumenata nije potakla budua historiografska istraivanja, publi-
kacija je vremenom i sama postala spomenikom historicistikog diskursa, potonula
meu druge revolucionarne parafernalije. Kritika historizma ui nas da ne postoje
ideoloki i vrijednosno neutralni iskazi koji bi se smatrali objektivnima s obzirom
na zbiljske dogaaje na mjesto kojih stoje i koji bi po sebi, po svojim unutranjim
karakteristikama mogao biti javna verzija povijesti ili izvorna obavijest (Veli,
1991: 119). Svi iskazi, pa i oni unutar dokumenata, ve su interpretacija i drutve-
no ovjerena verzija prolosti (ibid.) uokvirena odreenim reimom istine. Nijedan
iskaz nije poteen strategija mistifikacije i fikcionalizacije jer u sebe ukljuuje i
druge iskaze, te usmjerava nain na koji e biti prepoznat.
Nepostojanje enskostudijskog istraivanja povijesti bitno je odredilo monolit-
nu, neproduktivnu historiografsku matricu istraivanja Drugog svjetskog rata sve do
pojave prvih feministikih studija iz 1980-ih, posebice nedovrene doktorske teze
Lydije Sklevicky o organiziranoj djelatnosti ena Hrvatske za vrijeme narodnooslo-
bodilake borbe 1941-1945 (1984) koja je postavila novi epistemoloki okvir za bu-
dua istraivanja. injenica da je neobraenu primarnu grau ova izuzetna etnolo-
ginja i povjesniarka pronala u zakutku zagrebakog Instituta za povijest radnikog
pokreta najbolje govori o nepostojanju interesa i institucionalnog okvira koji bi rod-
nu perspektivu pristupa povijesti smatrao produktivnom. Zanemarivanje bolje po-
lovice herojske prolosti pokazuje da je medijska reprodukcija slika o stereotipnim
rodnim odnosima u ratu vremenom nadjaala profesionalni interes za prikupljanje
iskaza i ivotnih pria partizanki, jo ivih svjedokinja ratnih zbivanja. Nebriga za ar-
hiv AF-a dokazuje tezu Jacquesa Derridae kako arhiv nije mjesto za pohranjivanje
i uvanje vrijednih sadraja prolosti koji bi postojali i bez njega nego da svaki arhiv
ima istodobno utemeljujuu i konzervacijsku funkciju: arhiviranje proizvodi doga-
aj u istoj mjeri u kojoj ga biljei (1998: 17). Upravo je tehnika struktura arhiva In-
stituta za povijest radnikog pokreta i pospremanje suvine dokumentacije AF-a

odredilo budui odnos prema njenom sadraju od historicistikog fetiiziranja do
potpunog zanemarivanja. No zahvaljujui pionirskom radu L. Sklevicky i opem in-
teresu za povijest ena od 1980-ih godina nadalje, nakon jo jednog djelomice reflek-
tiranog rata, ratna i enska povijest regije vrsto su povezani segmenti istog episte-
molokog poduhvata. Pred novom je generacijom istraivaica meu kojima su i
inozemne istraivaice poput Barbare Jancar-Webster, Barbare Wiesinger, Martine
Bitunjac, Natasche Vitorelli, Heike Karge da nastavi potragu za dodirnim tokama
jugoslavenskog i drugih antifaistikih revolucionarno-gerilskih pokreta unutar eu-
ropske povijesti orodnjenog ratovanja i da u tom kontekstu detaljnije istrae kako
su i u kojim uvjetima razliite uloge i funkcije definirane za svaki spol; kako su sama
znaenja kategorija mukarac i ena varirala ve prema razdoblju i mjestu; kako su
formirane i provoene regulatorne norme spolnog ponaanja; kako su se teme moi
i prava uklapale u pitanja mukosti i enskosti; ... kako su se kovali spolni identiteti
unutar i usuprot drutvenih, propisanih pravila (Scott, 2003 [1996]: 11-12).
Atomizacija i sentimentalizacija ratnih uspomena

Atomizacija kolektivnog pamenja u privatno pamenje... svakog pojedinca
obvezuje da se sjea putem snane unutarnje prisile, dok ponovno otkrivanje
pripadnosti postaje izvorom i skrovitim znaenjem identiteta. Pripadnost ga
potom zaokuplja u cijelosti. Budui da se pamenje vie ne nalazi posvuda, u
potpunosti bi nestalo da ga individualna svijest ne odlui preuzeti na sebe (No-
ra, 2006 [1989]: 33).
Potkraj 1960-ih i jugoslavenskom kulturom ratnog pamenja upravljaju dvije su-
protstavljene silnice: jedna koja nastavlja proizvoditi historicistiko, spomeniko,
kolektivno, i druga, koja potie individualno, psihologizirano pamenje kao du-
nost (Nora, 2006: 30-36). Tu praksu monumentalizacije nasuprot atomizaciji i pri-
vatizaciji kolektivnog pamenja obiljeit e dva paralelna fenomena s razliitim, jo
neistraenim utjecajima na identifikacijske pripovijesti graana koji poinju sum-
njati u utopijsko drutvo radikalne komunistike moderne suoeni s usvajanjem
obrazaca potroakog drutva i sve ivljim doticajima sa Zapadom. Premda nepri-
jeporne razlike u drutvenom habitusu graana u zapadnim demokratskim drutvi-
ma i socijalistikoj Jugoslaviji iziskuju temeljito interdisciplinarno istraivanje, ini
se da je u oba konteksta upravo popularna i masovna kultura bila sredinje mjesto
perpetuiranja ratnog kao kulturalnog pamenja u novim obrascima, novim mediji-
ma i znaenjskim kontekstima. Popularna je kultura nastojala pratiti sve intenzivni-
je socioekonomske promjene i fragmentaciju drutvenih iskustava, a opet zadrati
jedinstvo utemeljiteljskih pria zajednice.16
16
Reana Senjkovi istraila je brojne politike i intelektualne rasprave o korisnosti i tetnosti popu-
larne kulture u socijalistikom medijskom prostoru koje su imale i svoj birokratski, pravni epilog
Dominantni je reim pamenja i komemorativnog empatijskog prisjeanja ta-

koer doivio krizu. Naime, i graani s neposrednim ratnim iskustvom osjetili su
tjeskobu zbog injenice da poslije dvadesetak godina i najblii suborci prestaju po-
stojati u sjeanju kao pojedinci odreenih osobina s vlastitom fizionomijom i pre-
tvaraju se u spomenik Neznanom junaku, kojemu u podnoju polaemo vijenac
(Ivan ibl u: Ogrizovi, 1984 [1953]: 7). Od onog trenutka kad postaje jasno da spo-
menici ne govore, da se stabilna prolost moe prikazati u svojoj radikalnoj drugosti
kao diskontinuitet i rascjep, a budunost postaje nepredvidljiva i neukrotiva, socija-
listiki se ideolozi bore protiv spoznaje o radikalnoj drugosti prolosti njenim oiv-
ljavanjem na filmskom platnu te utilitarnim (zabavnim i rekreativnim) sadrajima
spomen-podruja koja se intenzivno grade tijekom 1960-ih. Naime, u to doba poi-
nje viegodinja gradnja monumentalnih spomenika i javnih memorijalnih prosto-
ra koje redovito prate i omladinski centri. Rije je o skupim dravnim projektima:
Spomen-park Kumrovec (1963.1978.), Memorijalni park Petrova gora (1966.), Na-
cionalni park Kozara s memorijalnim kompleksom (1972.), Trnavac Muzej prve
enske partizanske ete, Tjentite dolina heroja (1968.1974.) te Spomen podruje
Jasenovac (1968.) koje jedino ima iskljuivo komemorativno-muzejsku funkciju.17
Ideja je tih ureenih mjesta sjeanja bila da postanu mnogo vie od obinog isto-
rijskog podruja, da se s pomou priredbi i rituala prilagoenih potrebama i ukusu
nove generacije oivi herojski duh koji nee biti zarobljen slikama prolosti ni nasr-
tajima abloniziranih normi nauke (Plena, 1974: 67), ve e nadahnjivati na nove
pothvate, moralni heroizam i spremnost na rtvu za domovinu.18
U isto vrijeme kree i novi val zanimanja za prolost koji se okree od heroj-
skih epizoda prema traginim epizodama i potisnutim lokalnim, etnikim i osob-
nim traumama. Pamenje kao dunost (Nora, 2006: 34), kao jedini otpor protiv
nametnutog zaborava i nesigurnosti grupnih identiteta, otvara prostor za privatna,
bolna, duboko proivljena iskustva rata. Transfer traumatskog pamenja dovodi do
odlunih pomicanja: od povijesnog prema psiholokom, od drutvenog prema in-
dividualnom, od prenosive poruke prema subjektivnom: psihologizacija pamenja
donoenje Zakona o oporezivanju knjiga, novina i drugih publikacija 1971. godine. Tim je zakonom
odreena visina poreznih nameta na publikacije koje su posebne republike komisije okarakterizira-
le kao und (Senjkovi, 2008: 57; 75-89).
17
Podaci o sadanjem stanju muzejskih zbirki i spomenikih objekata na navedenim lokacijama
u Hrvatskoj mogu se pronai na web stranicama Hrvatskoga muzejsko-dokumentacijskog centra
(http://www.mdc.hr). Usp. i Novine Galerije Nova br. 12 (2007) te Hrenjak, 2002.
18
Autor knjiice o memorijalnom kompleksu na Sutjesci Tjentite dolina heroja (1974), Duan
Plena, ujedno i autor idejne koncepcije njegove gradnje, bio je zasluan da su u spomen-kuu na
Tjentitu, osim monumentalnih freskokompozicija Krste Hegeduia, postavljeni: audio-vizuelni
roboti, koji su snabdjeveni sa diapozitivima iz istorije, rasporeenim u 12 tema, zatim sa gramofon-
skim ploama, kasetama i trakama evokativne muzike, recitala, filmskim i dramskim storijama (...) a
treba istai da Nacionalni park radi na stvaranju sopstvene, prirune kinoteke (1974: 86-87).
dala je svakome osjeaj da njegov spas konano ovisi o ispunjenju tog nemogueg
duga (Nora, 2006: 33).
Supkulturni fenomen takve psihologizacije traumatskog pamenja kao duno-
sti utjelovila je efemerna novinska forma, ideoloki prijeporan asopis na rubu u-
tog tiska. Naime, novinska rubrika zagrebakog tjednika Arena pod nazivom Arena
trai vae najmilije, koja je pokrenuta 1963. godine te je trajala, s manjim prekidi-
ma, vie od deset godina, ponudila je aktivnu (kolektivnu) proradu traumatinih
ratnih uspomena. U isto se doba spontano okuplja rodbina rtava jasenovakog lo-
gora, posebice ene, na zaputenu prostoru biveg logora, zahtijevajui gradnju me-
morijalnog obiljeja, koje je za javnost otvoreno 1968. godine (usp. Karge, 2006).
Arenin je apel naiao na masovan odaziv itatelja u zemlji i inozemstvu koji su se ak-
tivno ukljuili u pronalaenje i spajanje u ratu odvojenih lanova obitelji (takozva-
ne kozarake djece i njihovih roditelja) preteito iz sjeverozapadne Bosne, najee
pogoenih ratnim operacijama. Sadraj ovih novinskih napisa znakovit je primjer
enske prakse prisjeanja kojom upravljaju dva zapleta: zaplet prolosti optereen
nezavrenim alovanjem, resantimanom i traumama te zaplet otvorene biografije,
intrige, detektivske rekonstrukcije dogaaja s nadom u sretnu zavrnicu, ponovni
susret nasilno odvojenih lanova obitelji. Od marginalnog kulturnog fenomena, ta
e popularna rubrika sentimentalnog utog novinarstva prerasti u ispuni ventil
jedne od brojnih kolektivnih ratnih trauma.
Dok u sluaju maskuline prakse memorizacije moemo povui paralele sa srod-
nim ritualima i ceremonijama s obje strane Atlantika, Arenin sluaj sentimentali-
zacije i narativizacije logorskih iskustava ena razlikuje se od zapadnog zanimanja
za holokaust koji u to isto vrijeme, potkraj 1960-ih, i dobiva to ime (Koonz, 2006).
Najvanija je razlika ta da u zapadnom diskursu enska sjeanja na holokaust posta-
ju naslovnim priama popularnih i znanstvenih publikacija tek krajem 1970-ih i
tijekom 1980-ih (usp. Bernard, 2000), dok je jugoslavenska politika pamenja, kako
se ini, teite govora o nepojmljivim oblicima nasilja i specifinim oblicima pre-
ivljavanja u nacistikom (i ustakom) univerzumu logora od samog poetka stav-
ljala u sporednu, ali semiotiki poticajnu, ensku domenu. Tu je domenu, dodue,
karakterizirao apolitian pogled na ratnu povijest te nedostatak svijesti o vanosti
enskoga povijesnog iskustva, ali bila je zadugo liena kako zapadnjakoga medij-
skog romantiziranja tako i analitikog slavljenja strategija preivljavanja koje impli-
cira ensku nevinost i neku vrstu dubinske, unutarnje vrline (Bernard, 2000). Dok
u zapadnim publikacijama o holokaustu problem prenoenja traumatskog iskustva
na drugu generaciju preivjelih svjedoka zauzima znaajan dio (Koonz, 2006; Ber-
nard, 2000; LaCapra, 2001), u Areninim reportaama u prvom je planu egzistenci-
jalna tjeskoba sekundarnog svjedoka s lanim, nepoznatim identitetom, gotovo
bez osobnog sjeanja na rat jer je uglavnom bila rije o djeci mlae dobi usvojenoj
ratnoj siroadi koja se nisu sjeala svojih roditelja, a esto ni svog imena.
Indikativno je da u ilustriranom asopisu koji je zanimanje publike privlaio

senzacionalistikim priama o zloinima iz strasti, o tragediji siromane i teko bo-
lesne djece, ispovijestima kriminalaca, akcent nije stavljen na kronologiju zloina ili
pak traginu nerjeivost moralnih dvojbi bliskih onima iz filma Sofijin izbor.19 To
samo govori da su novinari i urednici, voeni nepogreivom intuicijom i autocen-
zurom koju je odreivala politika korektnost jugoslavenske memorijske kulture,
pazili da ne prijeu tanku liniju koja razdvaja konsternaciju nad masovnim zloi-
nom od fascinacije njime.20 Za izuzetnu popularnost te rubrike kljuna je bila njena
humanost, individualiziranost sudbina, zanimanje za nezavrenost ivotnih pria i
dogaaja, a ne viktimoloki vapaj nad sudbinom rtava genocida. Sretan ishod po-
jedinih sluajeva ovisio je koliko o hiru sudbine toliko i o komunitarnoj svijesti o
potrebi solidarnosti medu preivjelima te aktivnom pristupu prolosti.
Za razliku od dominantnog stila prikazivanja i prizivanja genocida koji e slije-
diti dva desetljea poslije (usp. MacDonald, 2002: 98-220, Cipek, 2007: 17), u klju-
nom razdoblju refleksivne modernizacije 1960-ih, patos identifikacije s ratnim
rtvama ustupio je mjesto kritikoj biografskoj rekonstrukciji traginih dogaaja. U
nedostatku injeninog materijala katkad se pribjegavalo publicistikom domilja-
nju i romansiranju biografija onih koji su izmaknuli traginoj sudbini zahvaljujui
plemenitim postupcima obinih, malih ljudi. Umjesto kasnijih nekrofilskih saveza s
mrtvima na osnovi etnike pripadnosti, Arenin je projekt spajanja obitelji promovi-
rao solidarnost, razumijevanje i povjerenje u zajedniko djelovanje pozornika do-
brote bez obzira na njihovu etniku pripadnost te aktivan i otvoren odnos prema
prolosti.
U Areninim reportanim pripovijestima prevladavale su fotografije ena u po-
zama elegijskog tugovanja ili euforine radosti konanog povratka izgubljenog sina/
keri u dvorite djetinjstva.21 Stare obiteljske fotografije i one aktualne bile su re-
prezentirane, u duhu s vremenom, kao film dogaaja, kao stripovske sekvence uz-
budljive sentimentalne storije o tajanstvenim ratnim sudbinama prije nego potresne
19
Film Sofijin izbor Alana J. Pakule (1982) djelomice je snimljen u Zagrebu. U koprodukciji s Jadran
filmom od sredine 1960-ih do 1980-ih godina snimljeno je nekoliko vanih inozemnih projekata s
temom dogaaja iz Drugoga svjetskog rata: Dvanaestorica igosanih (1967), eljezni kri (1977), Vje-
trovi rata (1983), No lisica (1990).
20
Akcija je osvijestila i postojanje onih sugraana koji ne znaju nita o svom podrijetlu, zaviaju i
etnikoj pripadnosti, a primjer su izuzetno uspjenih lanova novog drutva. Premda, vidljivo je ka-
ko je govor o sluajevima etnike konverzije ratne siroadi bio tabu, slijepa toka toga diskursa. O
irini kolektivne traume vezene uz ratno usvajanje (spaavanje, ali i oduzimanje) djece govori i po-
datak da se ratni dnevnik Diane Budisavljevi s nizom podataka o identitetu te djece cijelo vrijeme
uvao u Crvenom kriu kao tajni dokument (usp. Budisavljevi, 2003).
21
O tome govore i naslovi Areninih reportaa: Naena biografija: sada mladi zna gdje je roen
i tko mu je majka (1968, br. 369, 8); Ljubanov povratak (1968, br. 371, 8); Vraeno djetinjstvo
(1968, br. 396, 15)
prie o logorskim stradanjima. Domaa varijanta Gillisove teorijske naracije o ena-

ma koje su nudile utjehu mukarcima uplaenima da e ostati bez korijenja uslijed
vlastite socijalne i geografske mobilnosti (1994: 10) ima dvije bitne dopune. Prvo,
ona se nadaje kao pria o pritajenu sukobu grada i sela, urbanog mentaliteta, koji
prednost daje osjeaju osobnoga (jugoslavenskog) identiteta, i ruralnog, koji pro-
teira kolektivni etnonacionalni identitet. Drugo, rodna simbolizacija mobilnosti s
mukim i ukorijenjenosti sa enskim principom manje je izraena od generacijske
razlike u iskazivanju lokalpatriotizma (ratna generacija), to jest u toleriranju otu-
enosti, hibridnosti i mobilnosti kao neizbjenim posljedicama modernizacijskog
progresa (poratna generacija). Premda elegino-sentimentalni ton bajkovitih pria
o povratku u dvorite djetinjstva mnogo duguje tradiciji usmenih pria i bajki
npr. vanost oiljaka i tajnih znakova na tijelu presudnih za identifikaciju ni jedan
od prepoznatih junaka, ni jedna pronaena ki, ne govore o moguem povratku
na selo, u idiline prostore djetinjstva, nego samo o srei zbog naknadno pokrpa-
nih rupa u osobnom identitetu.
Zakljuak
S kulturnim pamenjem ovjek sebi hvata zraka u jednom svijetu koji mu je po-
stao odve tijesan u realitetu svakodnevnog ivota... (Adorno cit. prema Ass-
mann 2005: 100)
S jedne strane intenzitet kulturnih promjena i rizik politikih eksperimenata, a s

druge pragmatinost komunistike elite koja se morala osloniti na emocionalnu
energiju masa i potencijal pamenja razliitih zajednica (usp. Oexle, 1995: 14) do-
veli su do razliitih spojeva folklornih tradicija i novih politikih mitova. Pozivajui
se na lijeve revolucionarne tradicije (od Francuske do Oktobarske revolucije), jugo-
slavenske su vlasti kultu Slobode i Solidarnosti te vjere u Napredak (Girardet,
2000: 217) dodale mitove bratstva i jedinstva, apsolutnog dobra partizanskog po-
kreta i osobni Titov kult. Kako istie Maja Brkljai, politiki lik i fiziko tijelo Josi-
pa Broza Tita bilo je (na nain monarha) objektom politikog slavljenja i pseudore-
ligijskog oboavanja te politiko sredite koje se izjednaavalo s moi (2003: 105).
Taj svejugoslavenski domovinski sin reprezentirao je organsko jedinstvo (hetero-
gene) dravne zajednice i jedinstven trei put u socijalizam, ostajui (i poslije smr-
ti) jedinim vrstim uporitem jugoslavenskog identiteta. No ta je revolucionarna
retorika nove drutvene moralnosti imala vie uspjeha u promicanju idealizirane
slike budunosti nego u proradi brojnih trauma ratne prolosti. Ideoloka regula-
cija kolektivnog i osobnog alovanja, iskljuivi reimi pamenja, oduzimanje prava
na grobno mjesto i obiljeavanje mjesta masovnih partizanskih odmazdi, zaotri-
li su sukob aktera prisilne modernizacije i zatitnika (vjerskim osjeajima proete)
tradicije koja je jamila dostojanstvo smrti svakog lana zajednice. Taj sukob nije
pokrpan, izglaen tijekom polustoljetne komunistike vladavine i njena ustrajno-

ga kolektivnog rada na nacionalnom pamenju ija je primarna funkcija bila razviti
historijsku svijest o posebnosti (multinacionalne) zajednice i njenoj sudbinskoj po-
vezanosti s odreenim prostorom.
Opaska Johna Gillisa (1994) o kulturnoj potrebi mukih elita za komemorativ-
nim ritualima upravo u vrijeme kad zahtjevi industrijskog drutva, urbanizma, se-
kularizma, individualizma i refleksivne modernizacije bude u njima osjeaj gubitka
vrstih veza s prolou i precima samo djelomice opisuje situaciju oroene reflek-
sivne modernizacije u socijalistikoj Hrvatskoj. Ne ene kao takve, nego starice
majke iz ratom pogoenih sredina i one koje su krile tabu zaborava na kvislin-
ke rtve, bile su istinske uvarice vjerskih tradicija i obiteljskog pamenja, supar-
nice slubene povijesti i nositeljice onoga zazornog vika sjeanja koji nije mogue
podvesti pod autoritativne reime pamenja. Taj se viak opirao ideolokoj matrici
selektivnog pamenja i zaborava te humanoj patetici koju su promovirali socijali-
stiki komemorativni rituali. Okretanje vjerskim i tradicionalnim ritualima alova-
nja i zaborava lei u njihovoj moi da lijee unesreene mukarce i ene (Winter
i Sivan, 1999: 45), no svjedoi i o inherentnoj kontradiktornosti modernistikoga
socijalistikog projekta koju je ideoloki diskurs neumorno, no neuspjeno krotio.
Brojne onodobne strune i politike nedoumice vezane uz radikalna, apstraktna ki-
parsko-arhitektonska rjeenja za pojedine memorijalne spomenike i javne prostore
(Petrova gora, Kozara, Tjentite) govore da modernizam nije monolitna tvorevina
niti je ideoloki prazan (to, kako i za koga, 2007: 2). Dananje interpretacije po-
slijeratne apstraktne umjetnosti kao politikog fenomena unutar specifinog hlad-
noratovskog politikog miljea pokazuju jugoslavensko optiranje za ideje moder-
nizma, individualizma i slobode izraavanja nasuprot socijalistikom realizmu,
kolektivizmu i diktatu u umjetnosti na Istoku (ibid).
Kao i u drugim drutvenim podrujima, jugoslavenska je politika pamenja
traila trei put oslobaajui se i sovjetskih i zapadnih utjecaja; dok je sudjelova-
la u ivotu jednoga i drugoga, oblikovala su je oba, ali nije pripadala niti jednom
(Goulding, 2004: 151). Socijalnu magiju performativnosti kroz utjelovljene (sva-
kodnevne i ceremonijalne) drutvene prakse odravanja duha zajednitva s vreme-
nom je zamijenila popularna i masovna kultura. Kroz nju se anrovski i tematski
profanirala i romantizirala herojska kultura pamenja, samo djelomice odgova-
rajui na izazove i promjene, liberalizaciju i demokratizaciju memorijske kulture u
zapadnim demokracijama (usp. Jambrei Kirin i Senjkovi, 2009). Doim niz so-
ciolokih i politolokih pokazatelja ide u prilog tezi da je Hrvatska do kraja 1980-ih
razvila elemente civilnog drutva, upravo je ideoloko zatakavanje meuetnikih
tenzija i brojnih razilaenja, pritisak neproraenih i bunkeriranih traumatinih
epizoda iz prolosti te nepostojanje javne arene za otvoreno suprotstavljanje drav-
ne politike i lokalnih inicijativa razliitih skupina i pojedinaca koji si uzimaju za

pravo da su najblii istini onog to se doista dogodilo (usp. Winter i Sivan, 1999:
34-39) bilo ono to je poetkom 1990-ih brojne lokalne zajednice i pojedince ui-
nilo podlonim ratnoj propagandi s ciljem etnike homogenizacije. Tome je prido-
nijela i koliina drutvenih frustracija vezanih uz iznevjeravanje sna o pravednom i
egalitarnom drutvu. U jednopartijskom sustavu s demokratskom kontrolom svih
sfera ivota javno je iznoenje pojedinanih sjeanja neusklaenih sa slubenom
politikom pamenja cenzurirano i kanjavano te se ne moe govoriti o demokra-
tizaciji drutvenog pamenja uz pomo zajednica onih koji pamte i aktivno obli-
kuju pluralizam spoznajnih i moralnih konsenzusa u drutvu (usp. Oexle, 1995: 14).
Potisnute traume prolosti postale su izvor semiotiziranja prolosti (Assmann,
2005: 344), otkrivanja povezanosti nekadanjih zloina protiv ovjenosti s padom
starog reima i legitimacijom novih, nacionalistikih elita. Kao bitan ritualni ele-
ment ideoloke rekonstitucije nacionalnog identiteta, masovne komemoracije (po-
put onih u Bleiburgu tijekom 1990-ih) politiki su pomno osmiljene, kao to je
rekao Barry Schwartz, kao strijela koja cilja u prolost, ali pogaa u sredite sa-
danjosti. No i u demokratskom okruju suoavanje s prolou i konana prorada
masovnih trauma od kojih su mnoge optereene kulturnim strategijama masku-
linizacije i feminizacije, asne i neasne patnje nije nita manje teak zadatak. Tek
istraivanje i razumijevanje (tuih) bolnih uspomena i dogaaja, a ne puko svjedo-
enje o njima (LaCapra, 1997: 80-112), omoguuje empatijsko i etiko svjedoenje
o diskursu svjedoka.
Diskurzivna je sudbina povijesne partizanke u kojoj se spojila masovna po-
drka ena pokretima za nacionalno osloboenje iz 19. stoljea i borbena privre-
nost ena novim ideologijama 20. stoljea, dakle retorika nacionalnog kontinuiteta
i retorika revolucionarnog prijeloma prevalila dug put pun arhetipskih slika, kon-
tradikcija, transformacija te autoritativnog pripitomljavanja enskog iskustva rigid-
noj ideolokoj matrici (od narodne Amazonke do Veste revolucionarnih tradicija).
Politike njene reprezentacije u javnosti poevi od ratnog tiska, preko socijali-
stikih anrova elitne i popularne kulture, traumatskog pamenja kao dunosti, do
lavine medijaliziranih postsocijalistikih svjedoenja o Drugom svjetskom ratu
situirale su tu ikonu XX. stoljea u lokalni kontekst oslanjajui se na lokalne pri-
povjedne konvencije, kulturalne pretpostavke, diskurzivna uobliavanja i prakse
(Antze i Lambek, 1996: vii). Likovi partizanke i ustakinje oekivano su se suprot-
stavili jedan drugome, ali i medijski bezglasnome liku Tree, koju je ustaki tisak
opisao kao povrnu i izkvarenu enu, koja je ostala sama u svome ustrajavanju
u samostalnosti i financijskoj neovisnosti, a partizanski kao enu prepunu ta-
tine i nametljivosti, pripadnicu svijeta u kom kljuca mrnja, zavist i rat svih pro-
tiv svih (usp. Jambrei Kirin i Senjkovi, 2005). Opa omraenost Tree, koja se s
punim pravom moe smatrati jedinom nasljednicom liberalnoga graanskog femi-

nizma, otvara krucijalno pitanje: Zato je potpuno emancipirana, neovisna i samo-
svjesna ena opasnost za sve ideologije koje nacionalni i drutveni interes stavljaju
iznad vrijednosti individualizma i etike odgovornosti svakoga graanina? Zato se
uspomena na Treu gotovo ugasila i medu enama koje se sjeaju meuratnog raz-
doblja (usp. Dijani et al., 2004)?
Krajnje nekonzistentan, dvolian odnos prema enama kao ravnopravnim po-
litikim i povijesnim subjektima dokaz je teze Claudea Leforta da je komunizam
proizvod meupovezanosti heterogenih elemenata koje silom gui u ime totalitarne
fantazme o koherenciji i jedinstvu naracija o budunosti i naracija o prolosti. Ova
je fantazma ostavila dubokog traga u drutvenom pamenju i jo uvijek upravlja po-
jedinim osobnim prisjeanjima ena na ivot u socijalizmu (kao vremenu politike
sigurnosti, etnonacionalne sloge, drutvene solidarnosti, usp. Dijani et al., 2004).
Jednako tako, institucionalni su pokuaji ena da memoriraju osobne ivote i arhi-
viraju svoju kolektivnu povijest, u svakom sluaju, ostali gotovo nevidljivi nasuprot
memorijalnom oblikovanju partizanske batine u tvrdom mediju betona i kamena,
pali rtvom terorizma historiziranog pamenja (Nora, 2006: 32) te ostali u sjeni
mone filmske industrije, dominantnog maskulinog pogleda na enu kao simbo-
liki i erotski znak s agonalnim potencijalom za oblikovanje intimnih i povijesnih
drama nacije.
LITERATURA
Antze, Paul i Michael Lambek, ur. 1996. Tense past: cultural essays in trauma and
memory. New York London: Routledge.
Assmann, Jan. 2005 [2002]. Kulturno pamenje. Pismo, sjeanje i politiki identitet u
ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme, s njemakog preveo Vahidin Pre-
ljevi.
Baranovi, Branislava. 2000. Slika ene u udbenicima knjievnosti. Zagreb: Insti-
tut za drutvena istraivanja u Zagrebu.
Bernard, Catherine. 2000. Tell him that I...: women writing the Holocaust.
Other Voices, the (e)Journal of Cultural Criticism, http://www.english.upenn.
edu/~ov.
Bet-El, Ilana R. 2002. Unimagined communities: the power of memory and the
conflict in the former Yugoslavia. U: Jan-Werner Mller, ur., Memory and
power in post-war Europe, 206-222.
Bosanac, Gordana. 2005. Utopija i inauguralni paradoks: prilog filozofsko-politikoj

raspravi. Zagreb: KruZak.
Brkljai, Maja. 2003. Titos bodies in word and images. Narodna umjetnost 40/1,
99-127.
Budisavljevi, Diana. 2003. Dnevnik Diane Budisavljevi: 1941.-1945. Zagreb: Hr-
vatski dravni arhiv; Jasenovac: javna ustanova spomen podruja.
Ceribai, Naila. 2003. Hrvatsko, seljako, starinsko i domae: povijest i etnografija
javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za etnologiju i folklo-
ristiku.
Cipek, Tihomir. 2007. Politike povijesti u Republici Hrvatskoj. U: T. Cipek i Oli-
vera Milosavljevi, ur. Kultura sjeanja: povijesni lomovi i svladavanje prolosti.
Zagreb: Disput, 13-26.
Connerton, Paul. 2004 [1989]. Kako se drutva sjeaju. Zagreb: Izdanja Antibarba-
rus, prijevod: Zdravko idovec.
Derrida, Jacques. 1998. Archive fever: A Freudian impression. Chicago: Chicago Uni-
versity Press.
Dijani, Dijana et al., ur. 2004. enski biografski leksikon: sjeanja ena na ivot u so-
cijalizmu. Zagreb: Centar za enske studije.
Giddens, Anthony. 1990. The Consequences of modernity. Stanford: Stanford Uni-
versity Press.
Gillis, John R. 1994. Memory and identity: The history of a relationship. U: J. R.
Gillis, ur., Commemorations: The politics of national identity. Princeton: Prin-
ceton University Press, 3-24.
Girardet, Raoul. 2000 [1986]. Politiki mitovi i mitologije. Zemun: Biblioteka XX
vek; Beograd: Plato, s francuskog prevela A. A. Jovanovi.
Goulding, Daniel J. 2004. Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945.-2001. Zagreb: V.B.Z.,
s engleskoga preveo Luka Bekavac.
Grnfelder, Anna Maria. 2007. U radni stroj velikoga njemakog Reicha! Prisilni
radnici i radnice iz Hrvatske. Zagreb: Srednja Europa.
Halbwachs, Maurice. 1992 [1941]. On collective memory. Chicago and London: Chi-
cago University Press.
Haramija, Predrag, prir. 1992. Stoljee politikog plakata u Hrvatskoj. Zagreb: Kabi-
net grafike HAZU.
Higonnet, Margaret R. i Patrice L.-R. Higonnet. 1987. The double helix. U: Hi-
gonnet, Margaret Randolph i dr., ur. Behind the lines. Gender and the two world
wars, New Haven i London: Yale University Press, 31-47.
Hrenjak, Juraj, ur. 2002. Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj: 1990.

2000. Zagreb: Savez antifaistikih boraca Hrvatske, 2. izd.
Ivekovi, Rada. 1988. Sporost-oporost. Zagreb: GZH.
Jambrei Kirin i Senjkovi, Reana. 2005. Puno puta bi vas bili izbacili kroz vra-
ta, biste bila ila kroz prozor nutra: preispisivanje povijesti ena u Drugom
svjetskom ratu. Narodna umjetnost 42/2: 109-126.
Jambrei Kirin i Senjkovi, Reana. 2009. Legacies of the Second World War in
Croatian Cultural Memory: Women as Seen through the Media. Aspasia, sv.
4 (u tisku).
Karge, Heike. 2006. From frozen memory to the encounter of remembrance: me-
morials to the Second world war in Titos Yugoslavia. Memoria e ricerca 21:
81-100.
Koonz, Claudia. 2006. Izmeu pamenja i zaborava. Koncentracijski logori u nje-
makom sjeanju. U: Kultura pamenja i historija, priredile M. Brkljai i S.
Prlenda. Zagreb: Golden Marketing Tehnika knjiga, 287-311.
Kristeva, Julia. 1997 [1977]. Womens time. U: Oliver, Kelly, ur. Portable Kristeva.
New York: Columbia University Press, 349-369.
LaCapra, Dominick. 2001.Writing history, writing trauma. Baltimore i London: The
John Hopkins University Press.
Lilly, Carol S. 2001. Power and persuasion: ideology and rhetoric in communist Yugo-
slavia, 1944-1953. Boulder Oxford: Westview Press.
MacDonald, David B. 2002. Balkan Holocaust? Serbian and Croatian victim-centred
propaganda and the war in Yugoslavia. Manchester i New York: Manchester
University Press.
Markovi, Jelena. 2006. (Re)konstrukcija identiteta u udbenikoj produkciji. Na-
rodna umjetnost 43/2: 67-94.
Monik, Rastko. 2005. Partizanska simbolika politika. Zarez 161-162, 8. rujna,
12-14.
Mosse, George L. 1991. Fallen soldiers: reshaping the memory of the world wars. New
York Oxford: Oxford University Press.
Mosse, George L. 1996. The image of man: the creation of modern masculinity. New
York: Oxford University Press.
Nora, Pierre. 2006. Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjesta. U: Kultura
pamenja i historija, priredile M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden Marke-
ting Tehnika knjiga, 21-43.
Oexle, Otto G. 1995. Memorie als Kultur. U: Oexle, O. G., ur. Memorie als Kultur.
Gttingen: Vandedhoeck Ruprecht, 9-78.
Ogrizovi, Slava. 1984 [1953]. Bili smo partizani. Zagreb: kolska knjiga.
Papi, arana. 1999. Women in Serbia: post-communism, war, and nationalist mu-
tations. U: Sabrina P. Ramet, ur. Gender politics in the Western Balkans. Univer-
sity Park: The Pennsylvania State University Press, 153-169.
Peji, Bojana. 2003. Lady Rosa of Luxembourg. ivot umjetnosti 37/70: 34-43.
Plena, Duan. 1974. Tjentite dolina heroja. Beograd: Mladost; Tjentite: Nacio-
nalni park Sutjeska.
Ramet, Sabrina P. 1999. In Titos time. U: S. P. Ramet, ur. Gender Politics in the We-
stern Balkans. University Park: The Pennsylvania State University Press, 89-
-105.
Scott, Joan Wallach. 2003. Rod i politika povijesti. Zagreb: enska infoteka, prevela
Marina Leustek.
Senti, Marija. 1978. Bibliografija o narodnooslobodilakom ratu i socijalistikoj revo-
luciji u Hrvatskoj 1941-1945. Zagreb: Odbor Republike konferencije SSRNH.
Senjkovi, Reana. 2004. Domovina je enskog roda. U: R. Jambrei Kirin i T. ko-
ki, ur. Izmeu roda i naroda. Zagreb: Centar za enske studije, 281-297.
Senjkovi, Reana. 2008. Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture. Zagreb: In-
stitut za etnologiju i folkloristiku.
Sklevicky, Lydia. 1984. Organizirana djelatnost ena Hrvatske za vrijeme narodno-
oslobodilake borbe 1941-1945. Povijesni prilozi, 3/1: 85-127.
Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, ene, ratovi. Zagreb: enska infoteka, odabrala i prire-
dila Dunja Rihtman-Augutin.
Slapak, Svetlana. 2001. enske ikone XX veka. Beograd: Biblioteka XX vek.
Spehnjak, Katarina. 2002. Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi
Hrvatske: 1945.-1952. Zagreb: Hrvatski institut za povijest Dom i svijet.
oljan Bakari, Marija, ur. 1977. Kata Pejnovi: monografija. Zagreb: Savjet za pita-
nja drutvenog poloaja ene RK SSRNH et al.
oljan, Marija et al., ur. 1955. ene Hrvatske u narodnooslobodilakoj borbi, knj. 1 i
knj. 2. Zagreb: Izdanje Glavnog odbora Saveza enskih drutava Hrvatske.
to, kako i za koga [urednice] 2007. Izloba je kamen smutnje. Novine Galerije No-
va 12: 2-7.
Veli, Mirna 1991. Otisak prie. Zagreb: August Cesarec.
Zalihi-Kaurin, Azra. 1994. The Muslim Women. U: Alexandra Stiglmayer, ur.
The war against women in Bosnia-Hercegovina. Lincoln i London: University
of Nebraska Press, 170-173.
Wingfield, Nancy i Maria Bucur, ur. 2006. Gender and war in twentieth century
Eastern Europe. Bloomington: Indiana University Press.
Winter, Jay i Emmanuel Sivan. 1999. Setting the framework. U: J. Winter i E. Si-
van, ur. War and remembrance in the twentieth century. Cambridge: Cambridge
University Press, 6-39.
Woolf, Virginia. 2004 [1938]. Tri gvineje. Zagreb: Centar za enske studije.
Young, James. 1994. The texture of memory: Holocaust memorials and meaning. New
Haven: Yale University Press.
Gender Aspects of the Socialist Memory Politics of the Second World War
Summary
The author explores how the shift of cultural strategies of remembering WWII in
Croatia was marked by consistent gender role models. Keeping that eternal flame of
commemorative pathos and the social magic of togetherness from the revolutionary
times burning, women in general retained their traditional role of loyal Vestal Vir-
gins of the socialist political order. Monumentalizing acts of war memory (memorials,
commemorations, cinema spectacles) owed their performative success to large-scale
female participation and enthusiasm. However, real historical contribution of women
to the victory of antifascist movement was deprived of its voice in museums, re-
search institutions and archives. Several historiographic and testimonial efforts to re-
flect, document and publicize female war experiences analyzed in this article fell
victim to the terrorism of historicized memory, and later were gradually oversha-
dowed by Yugoslavian partisan movies, dominated by the male gaze which turned the fi-
gure of combative woman into a flat, symbolic and erotic sign of cinema antifascism.
Gordana eri
OZNAENO I NEOZNAENO
U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA:
JUGOSLOVENSKI SLUAJ
U tekstu se tematizuju neka od pitanja

oznaenog i neoznaenog u narativima
drutvenog pamenja i u akademskom
jeziku o ovom fenomenu, sa akcentom
na pitanjima zaboravljanja i utanja u
procesu konstruisanja jugoslovenskog
pamenja. Drutvenom pamenju u
ovom tekstu pristupa se kao politiki
motivisanom pogledu na prolost i kao
osnovnom narativu nacionalne drave
koji funkcionie kao njen sveobuhvat-
ni mit. Polazi se od pretpostavke da je
fenomen drutvenog pamenja narativ
vezan za nastanak, postojanje i opsta-
nak nacionalne drave, a da moguno-
sti njegovog tumaenja i stalnog pre-
oblikovanja i dalje imaju sposobnost
zadovoljenja razliitih politikih i dru-
tvenih potreba.
Nae pamenje je istovremeno i naa obmana.

Margerit Jursenar
O
bino se kae da nema drutva bez jedinstvenog
pamenja. U idealtipskom sluaju svako drutvo te-
i formulisanju jedinstvenog narativa o sopstvenoj
prolosti, iako nas iskustvo ui da kolektivno pam-
Partizanska enje nikada nije monolitno. S obzirom na raznovrsnost soci-
proslava. jalnih identiteta i postojanje ambivalentnih i alternativnih sea-
nja drutvenih grupa u okviru jedne zajednice, o drutvenom pamenju je svakako

plodotvornije razmiljati na pluralistiki nain.1 Uprkos tome, o ovom fenomenu
uglavnom govorimo u jednini, a pretpostavka jedinstva pamenja u samoj je sri
diskursa o kolektivnim identitetima. U njemu se nepregledna mnoina iskustava i
seanja svodi na jedan, drutveno motivisan pogled na prolost onaj koji je dik-
tiran politikim potrebama sadanjosti. Zbog kompromisa sa sadanjim i buduim
tenjama, imperativ saznavanja prolosti radi nje same drutva ostavljaju u dru-
gom planu, pa selektivno pamenje postaje neka vrsta naoara kroz koje njegovi la-
novi tumae i sebe i svet. Ovakvo tumaenje prolosti prilagoeno poeljnoj verziji
temelji se na pretpostavci da je svakom kolektivnom identitetu neophodno zajed-
niko (jedinstveno) tumaenje prolih dogaaja i doivljenog, kao i na pretpostavci
da uspenost zajednice zavisi od doprinosa drutvenog pamenja kolektivnoj slozi.
Jo 1882. godine Renan u poznatom predavanju istie da su zaborav i... istorijska
greka bitni faktori u stvaranju nacije, zakljuivi kako je sutina nacije da poje-
dinci imaju mnogo toga zajednikog, ali takoe i da zaborave mnoge stvari.2 Selek-
tivnost kolektivnog pamenja nije nuno usmerena ka potiskivanju i brisanju loih
uspomena. Naprotiv, prema Renanovom uvidu, esto zajednika patnja ujedinjuje
mnogo vie no radost: u stvarima nacionalnih uspomena, alost vredi vie nego
trijumf, jer namee dunosti koje zahtevaju zajedniki napor.3 Reju, ni istinitost ni
sadrina zapamenog nije bitna koliko sama funkcija pamenja. Radi homogenosti
i otklanjanja razlika, znaajni dogaaji iz prolosti oblikuju se tako da pruaju opo-
menu, nadahnue ili uzor buduem ivotu, pa glavni zadatak drutvenog pamenja
postaje unutranje povezivanje zajednice i stvaranje optih vrednosti i percepcija
(Halbwachs, 1992; Nora, 2006).4 Tako shvaeno drutveno pamenje, jedinstveno i
jedno, smatra se uslovom nastanka, postojanja i opstanka svake zajednice.5
Kada na ovakav nain govorimo o ovom fenomenu, uglavnom opisujemo ili
sledimo praksu nacija-drava kojima je drutveno pamenje i dalje jedno od osnov-
nih sredstava u odranju politiki aktivnog identiteta. Drugim reima, kontekst go-
vora o drutvenom pamenju ili njegova pozadina je nacionalna drava; ona, koja i
1
Piter Berk, Istorija kao drutveno pamenje, Re, br. 56, 1999, 83-92.
2
Videti: Ernest Renan, What is a Nation?, u: Woolf, S. (ur.) Nationalism in Europe 1815 to the Pre-
sent. A Reader, London: Routledge, 1996, 48-61. Kako s pravom naglaava Smit: Za Renana je zabo-
ravljanje isto tako vano za naciju kao i seanje (Anthony Smith, Nations and Nationalism in a Glo-
bal Era, Cambridge: Polity Press, 1995, 132).
3
Ernest Renan, isto, 58.
4
Maurice Halbwachs, On Collective Memory, Chicago: University of Chicago Press, 1992; Pjer Nora,
Izmeu pamenja i historije. Problematika mjesta, u : M. Brkljai i S. Prlenda (ur.) Kulturno pam-
enje i historija, Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 21-45.
5
Kritiku prenaglaenosti uloge zajednice u kolektivnom pamenju videti u: Noa Gedi i Yigal Elam,
Collective Memory: What Is It?, History and Memory, 1996, 8 (1): 30-50.
GORDANA DERI: OZNAENO I NEOZNAENO U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA... 85
po cenu faktografije, sliku o prolosti ujednaava i konano udeava na takav nain

da opravda njenu sadanjost ili zamiljenu budunost. Sloeni rad na nacionalnom
pamenju drava obavlja preko kolskih programa6 i mree svojih institucija i mani-
festacija, putem simbola, medija, kulturne produkcije i politikih govora, ali na raz-
ne naine to ini i teorijski diskurs od izbora predmeta tematizovanja do izbora
gramatikih kategorija kojima operie.
Jezik je tu izgleda od presudne vanosti. I prema Albvau, utemeljivau anali-
ze drutvenog pamenja, osnovni okviri njegovog stvaranja upravo su jezike kon-
vencije.7 Reprodukovanjem prvog lica mnoine i svih njegovih oblika (mi nas, na-
ma, nae, naim, naih...) u iskazima nacionalne pripadnosti, ali i oblika jednine u
govoru i pisanju o drutvenom pamenju/drutvenim pamenjima, reprodukuju se
oblici koje namee ideoloki okvir nacije-drave. Ovi skoro neprimetni oblici i rei
obavljaju velike poslove za ivot nacije. Zbog opteg prisustva ovog okvira i duboko
ukorenjenih navika u jeziku sa kojima smo saivljeni, neprimetno se osnauje ideo-
logija nacionalizma. Jo blie, ovakvim izborima u govoru i pisanju intelektualci
praktikuju i reprodukuju ono to Majkl Bilig naziva banalnim nacionalizmom,8 pa
je u tematizaciji pitanja drutvenog pamenja teko zamisliti ideoloki neutralan go-
vor. Intelektualne navike u oznaavanju naknadno nam kau i to da je, reflektovali
to ili ne, nacionalno pamenje jedino vano ili da je i dalje najvanije. Kako druga-
ije objasniti injenicu da se nesporni pluralizam seanja o markantnim dogaaji-
ma prolosti redovno svodi, ili je u stalnom naporu da bude sveden, na jednu jedi-
nu verziju verziju koju nazivamo zvaninom, odnosno onu koju oblikuje nosilac
vlasti ili drutvene moi?
U kontekstu tematizacije jedinstvenog kolektivnog pamenja i znaaja jezikog
oznaavanja u procesu njegovog konstruisanja sluaj bive Jugoslavije (jugosloven-
skog nacionalnog pamenja) nakon Drugog svetskog rata zanimljiv je iz vie razlo-
ga. Pre svega zato to se o Jugoslaviji uglavnom ne govori kao o nacionalnoj dravi,
iako je ta zemlja uivala sve administrativne prednosti takvog legitimisanja, i uprkos
6
O istoriji ideje obrazovanja u: Alaida Asman, Rad na nacionalnom pamenju. Kratka istorija nema-
ke ideje obrazovanja, Beograd: Biblioteka XX vek, 2002; o obrazovnim programima posleratne Jugo-
slavije i propagandnim naporima za preobraaj zemlje u: Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, raza-
ranje nacije. Knjievnost i kulturna politika u Jugoslaviji, Beograd: Stubovi kulture, 2001, 165-213.
7
Vie: Maurice Halbwachs, On Collective Memory, Chicago: University of Chicago Press, 1992; Mo-
ris Albva, Kolektivno i istorijsko pamenje, Re, 56/2, Beograd, 1999, 63-82.
8
Vanost ovih istraivanja je u predoavanju injenice da se po pravilu ne interesujemo za ono to
izgleda oigledno, tako da postaje uobiajeno, skoro prirodno, kao da je oduvek tako, to je sluaj i
sa shvatanjem nacije; ali najvea vrednost Biligovih istraivanja je u proirenju pojma nacionalizma
izvan primera ekstremnih i egzotinih izliva strasti na svakodnevno reprodukovanje nacionalizma i
neprekidno oznaavanje i isticanje pojma nacije u ustaljenim nacijama, odnosno u onim dravama
koje su sigurne u vlastiti kontinuitet i, naroito, koje su deo onoga to se opisuje kao Zapad (Majkl
Bilig, Banalni nacionalizam, Beograd: Biblioteka XX vek, 2009, 25).
injenici da su taj pojam koristili i oni koji su aktivno uestvovali u izgradnji njenog
pamenja;9 takoe, pojam jugoslovenskog nacionalizma skoro da ne postoji ni u ju-
goslovenskom vokabularu ni u inae brojnim studijama koje se bave socijalistikom
Jugoslavijom ili njenom razgradnjom.10 Razlozi neuoavanja i netematizovanja ju-
goslovenskog nacionalizma bez sumnje lee u neshvatanju jugoslovenskog nacio-
nalizma kao nacionalizma, budui da je bio nadetniki i u drutvenom pamenju
socijalistike Jugoslavije snano utvren kao napredni, skoro prirodni kontinuitet
zajednikog ivota sa iskljuivo pozitivnim konotacijama miroljubive koegzisten-
cije. Deo razloga lei i u injenici da je jugoslovenski konstrukt propao, pa jugoslo-
venski nacionalizam vie ni za koga nije bio opasan da bi bio posebno apostrofiran
kao nacionalizam. Sa velikom verovatnoom se moe tvrditi da je ovaj nacionalizam
bio nevidljiv i zbog preobilja svakodnevnih podsetnika na njega.11 Kako god bilo,
jugoslovenski nacionalizam ostao je teorijski neoznaen, uprkos njegovim dugotraj-
nim i napadnim manifestacijama, retorikim, simbolikim i praktinim, kroz para-
de, vojne vebe, sletove, priredbe i druge oblike njegove ive demonstracije.
Za kolsko pokazivanje konstruisanja nacije i, najvanije, njenog pamenja, ju-
goslovenski sluaj je jedan od boljih primera, ne samo zato to je cela konstrukcija
jugoslovenstva i izgraena i razgraena u razdoblju neto duem od jednog veka,
dakle, dostupna je za istraivanje, ve i zato to je u ovom poslu jugoslovenska dr-
ava, bar za odreeni period, bila sasvim uspena. Tematizovanje jugoslovenskog
sluaja inspirativno je i zbog toga to istovremeno moe da ukae na prednosti i
ogranienja funkcija zajednikog drutvenog pamenja u multietnikim i multire-
ligijskim drutvima, ali i na duboku zavisnost opstanka drave od umenosti rada
na nacionalnom pamenju, jer je Jugoslavija primer zemlje koja je poela da nestaje
onda kada je odustala od konstruisanja zajednikog pamenja i koja je nestala on-
da kada vie nije bila u stanju da kontrolie javnu imaginaciju razliitih zajednica
seanja.12 Ako se ima u vidu da se drutveno pamenje obino konstruie na jedan
9
Kad je 1945. godine rat bio zavren pobedom nad hitlerovskom Nemakom i faistikom Italijom,
kad se u moru krvi i patnji rodila nova Jugoslavija, trebalo je, bez predaha, pregnuti na reavanje no-
vih zadataka, esto teih i sloenijih od onih koji su reavani u ratu. Trebalo je uvrstiti bratstvo i je-
dinstvo naroda Jugoslavije, iskovano u ratu, ostvariti opravdane nacionalne zahteve Jugoslovena koji
su decenijama iveli izvan granica svoje domovine, obnoviti to pre sve ono to je bilo uniteno u ratu,
a kruna svega izgraditi novo drutveno ureenje u kome nee biti eksploatacije oveka nad ove-
kom, to jest nastaviti nau revoluciju, iji je samo oruani deo bio zavren (Vladimir Dedijer, Josip
Broz Tito, prilozi za biografiju, Beograd: Kultura, 1955, 425; kurziv G. .).
10
Nacionalizmi u tim studijama po pravilu se razumevaju kao ekstremni izlivi nacionalistikih stra-
sti i uvek su partikularni hrvatski, srpski, albanski..., nikada jugoslovenski.
11
Neto slino Bilig konstatuje za socioloki netematizovan nacionalizam Sjedinjenih Drava, upr-
kos demonstracijama ogromnog naoruanja ili svakodnevnog zavetovanja uenika u kolama na
odanost amerikoj zastavi (Bilig, isto, 29).
12
O tom procesu u kulturnoj politici Jugoslavije, u : Endru Baruh Vahtel, isto, 157-236.
od tri naina koji se esto poklapaju i meaju, svodiva na uspostavljanje i simboli-

ko predstavljanje drutvene kohezije, na legitimisanje institucija i statusa autoriteta
i, na kraju, na jaanje socijalizacije, zajednikih uverenja i vrednosti, onda je jasno
da je posleratno jugoslovensko drutvo primenjivalo sve ove postupke i da je, u tom
periodu, s obzirom na prethodnu nekonsolidovanost, to inilo sa velikim uspehom.
Imam na umu da se funkcionalnost i uspenost neke zajednice moe meriti i po to-
me da li su sve njene institucije podeene tako da stvaraju jedinstveno pamenje. U
formativnom periodu socijalistike Jugoslavije one su ba tako bile navijene, jer je
jaka dravna volja da uvrsti vlast kroz izgradnju zajednikog pamenja, pa i jugo-
slovenske nacije, postojala bar do poetka ezdesetih godina prolog veka,13 a nje-
govo reprodukovanje u jeziku i razliitim oblicima kulturnog stvaralatva nastavlje-
no je i kasnije po inerciji i uporedo sa rastuim negovanjem partikularnih seanja
i kultura njenih naroda, uglavnom preko sistema obrazovanja i novih ustavnih re-
enja.14
Zbog optepoznate injenice da istoriju piu pobednici, naini izgradnje zajed-
nikog pamenja i istorije od 1945. sasvim su predvidljivi, pa je i ova, jugoslovenska,
bila napisana poput mnogih drugih kao istorija selektivnog pamenja i selektivnog
zaboravljanja.15 Jezik kojim je formulisana posleratna situacija odigrao je vanu ulo-
gu u njenom ozakonjenju ve i injenicom da je kompleksnost Drugog svetskog rata
u Jugoslaviji imenovana Narodnooslobodilakim ratom (NOR) ili Narodnooslobo-
dilakom borbom (NOB). Bazirana na narodnooslobodilakoj borbi, kao osnov-
nom narativu stvaranja posleratne Jugoslavije, i preutkivanju (neoznaavanju) gra-
anskog rata, jugoslovenska istorija Drugog svetskog rata zaobilazila je nacionalna
pitanja, kreui se ekstremno zaotrenom podelom izmeu narodnog otpora faiz-
mu i kolaboracionizma svih vrsta. Jednostavni okvir ovog narativa (narod pro-
tiv narodnih neprijatelja) bio je situaciji primereni manihejski mit, koji je novim
vlastima otvarao iroko polje za delovanje. Naime, kada su klasni odnosno narodni
neprijatelji, kolaboracionisti eliminisani ili zastraeni,16 a ostale razlike zanemarene
13
Vie: Predrag J. Markovi, Odnos Partije i Tita prema jugoslovenskom i nacionalnom identitetu,
u: Laslo Sekelj (ur.), Identitet: Srbi i/ili Jugosloveni, Beograd: IES, 2001, 13-63; Laslo Sekelj, SFRJ: u po-
trazi za politikom zajednicom 1968-1988, u: Laslo Sekelj, isto, 143-179; Endru Baruh Vahtel, isto.
14
Vahtel, isto.
15
Promene ideolokog ili dravnog okvira podrazumevaju zaboravljanje i potiskivanje, paktove u-
tanja i neoznaavanja, a organizovani zaborav takoe je u nadlenosti drave, iji se aparat sistemat-
ski usmerava na oduzimanje, odnosno promenu pamenja graana. Svi totalitarizmi ponaaju se na
taj nain; mentalno porobljavanje podanika totalitarnog reima poinje onda kada im se oduzme se-
anje. Kad neka vea sila eli da lii manju njene nacionalne svesti, ona se slui metodama organizo-
vanog zaboravljanja (Pol Konerton, Kako drutva pamte, Beograd: Samizdat B92, 2002, 26).
16
Nije nepoznato da se u uspostavljanju i odranju socijalistikog konsenzusa pribegavalo i teroru,
naroito neposredno posle Drugog svetskog rata, ega su se stariji graani ivo seali. Nezavisno od
u korist bratstva i jedinstva, stvoreni su uslovi ne samo da Narod i Partija budu je-
dini legitimni nosioci autoriteta nego je utrt put stvaranju brojnih mitova, i konano
mita kolektivnog Jedinstva.17
Nadnacionalni nacionalizam ubrzo je postao osnovni ili jedini ton ne samo u
javnom ivotu i dravnim aktivnostima, nego i u svakodnevici, zabavi, sportu, to
je za oseanje solidarne zajednice i najvanije. Naime, odmah nakon graanskog ra-
ta uprkos prethodnim neprijateljstvima i uzajamnim istrebljenjima bilo etnikim
bilo ideolokim ili ba zbog njih, postojala je jaka dravna volja da se populacija
natera da misli da pripada jedinstvenoj naciji. Teror nije mogao biti jedini nain u
postizanju tog cilja. Morala je biti napravljena itava inscenacija nove jugosloven-
ske mitologije: NOB, najvidljiviji u spomenikoj kulturi (spomen-ploe palim bor-
cima, biste i sl.)18 i prazninim manifestacijama, sa stalnim oivljavanjem borbe i
prinete rtve kroz ritualna podseanja na nju, bio je osnovna vezivna snaga u izgrad-
nji nacije. Iz pobednike artikulacije tog rata i proizvedenih artefakata bilo je jasno
da je socijalistika vlast rado slavila i svoje rtve i svoje pobede, a ponajvie svoju
borbenost, i da je poput nacija koje se etniki definiu, i jugoslovensku naciju osim
ideologije zalepila krv, samo ne ista, nego prolivena. Retoriki, jugoslovenska
solidarnost podgrevana je stalnim insinuiranjem spoljne i unutranje ugroenosti,
odnosno borbene spremnosti na odbranu jugoslovenske posebnosti, i jakom bipolar-
nom dihotomijom izmeu naroda i narodnog neprijatelja (domaih izdajnika,
nacije kojoj su pripadali, njihovi potomci, iako socijalizovani u titoistikom sistemu, znali su ili su
verovali u paralelne prie, koje su neretko bitno odstupale ili su bile u suprotnosti sa naizgled opte-
prihvaenom verzijom u NOB-u isklesanog bratstva i jedinstva. Te kasnije generacije u svet socija-
listikog imaginarijuma, kao u stvarni svet, ule su na nenasilan nain, preko obaveznog kolskog
programa, vannastavnih aktivnosti, sportskih i zabavnih programa, televizije i filma koji je ubedlji-
vije od istorijskih itanki falsifikovao istoriju. Bez obzira na uverljivost dominantne verzije, vreme
ili nain njenog usvajanja, socijalizam je obeleio paralelizam javnih i tajnih (neoznaenih) narativa
prolosti, a u nekim sluajevima i duboki jaz izmeu zvaninih, javno demonstriranih vrednosti i vred-
nosti uspostavljenih u porodinim ili privatnim istorizacijama.
17
Zahvaljujui prednostima ivota u socijalistikoj Jugoslaviji u odnosu na druge istonoevropske
drave, kao i mitovima na kojima je izgraena, jugoslovenskoj politikoj posebnosti, njenoj samo-
svesti i samorazumevanju, odnosno slici koju je o sebi emitovala zvanina Jugoslavija, socijalistiki
period i dugo po nestanku Jugoslavije neretko se pamti kao Zlatno doba na koje se sa nostalgijom
gleda. O nostalgiji za socijalizmom videti: Predrag J. Markovi, Seanje na rad u jugoslovenskom
socijalizmu izmeu kritike i mita o zemlji Dembeliji, Godinjak za drutvenu istoriju, 1-3 (2002):
51-66; Predrag J. Markovi, Socijalizam i njegovih sedam S nostalginih vrednosti, Trei program,
135-136, III-IV/2007, 340-350; Stef Jansen, In memoriam: Crveni paso. O svakodnevnoj geopoli-
tici zatoenosti, 11-43; i Predrag J. Markovi, Emocionalna topografija seanja jugonostalgije: pri-
mer Leksikona Yu mitologije, 201-223, u: Gordana eri (ur.), Pamenje i nostalgija. Neki prostori,
oblici, lica i nalija, Beograd: IFDT/IP Filip Vinji, 2009.
18
Opirnije o iscrtavanju jugoslovenskog pamenja: Holm Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21.
veka, Beograd: Clio, 2008, 371-398.
stranih zavojevaa, buroaskih i maloburoaskih ostataka, reakcionara, crkve i

sl.).19
rtvena i borbena simbolika NOB-a bila je sveprisutna: ono to je moglo okr-
njiti taj narativ oieno je iz jezika i gurnuto u zaborav, jer je i kolektivna amnezija,
odnosno zaborav svega izvan institucionalizovane, pobednike verzije prolosti, ve-
zivala Jugoslovene jednako kao i novouspostavljeni mit. Zamiljan i graen na su-
protnosti izmeu naroda i narodnog neprijatelja, kao i na utanju o svemu to je
naruavalo ovu suprotnost, socijalistiki sistem u Jugoslaviji instrumentalizovao je
jo nekoliko optih mitova (o Spasitelju, borbi Svetla i Tame, Zaveri, Jedinstvu i sl.)
kako bi stvorio novu politiku kulturu i novog oveka, koji je, ukoliko se povinuje
tom sistemu, i samo u okviru takvog sistema, postajao sposoban da prevazie sebe,
bivajui sve produktivniji i progresivniji.20
Na tom poslu, osim istoriara i drugih drutvenih teoretiara, aktivno su radi-
li i kinematografi i knjievnici, reju, svi oni iji su poslovi mogli da oblikuju javno
mnjenje, uvruju poeljne vrednosti i odgovarajuu sliku o prolosti. Prema Zund-
hausenovim izvorima, na polju istoriografije do 1965. u Jugoslaviji je objavljeno
preko 30.000 monografija i lanaka o NOB-u i socijalistikoj revoluciji, a do kraja
osamdesetih taj broj je utrostruen.21 Takoe, od 890 jugoslovenskih dugometra-
nih filmova snimljenih od 1947. do 1990. godine, 250 bilo je posveeno Narodno-
oslobodilakoj borbi.22 Poruke NOB-a izraavane su kroz sve umetnosti: o idejnoj
istoti i korektnosti aktuelne produkcije, o interpretaciji starijih dela i sl. u posle-
ratnom periodu brinuo je poseban organ, tzv. agitprop, a na vanost umetnikog i
posebno knjievnog rada u oblikovanju istorije i drutvenog pamenja ukazivao je
i Josip Broz Tito.23
19
Poto su iz ratne tematike izvedene nosee take oslonca jugoslovenske nacije, poto su ponav-
ljane bajalice ceremonijalno snano utvrene i u javnom i u svakodnevnom ivotu, naslee bilo e-
ga neprijateljskog ili srodnika vezanost sa narodnim neprijateljem nekoliko decenija skrivana je
kao teka bolest, utana, da bi pred kraj veka postala skoro pomodan nain identifikacije.
20
Novi mitovi definisali su i nove vrednosti, pa su radni ljudi kojima je inae bila namenjena obi-
na ili teka sudbina u jugoslovenskom sistemu mogli postati heroji rada ili udarnici uporedivi sa
legendarnim herojima NOB-a. Proklamovana jednakost i mogunost samoprevazilaenja svog po-
rekla i njegovih ogranienja u oima dravljana Jugoslavije od ove zemlje stvarala je svojevrsnu Prvu
ili najvaniju Porodicu, sa Josipom Brozom Titom kao glavom te Porodice ili njenim Ocem, pa ne
iznenauje da je i oprotaj od njega 1980. veinski doivljen na familijaran nain i kao pretnja op-
stanku Porodice.
21
Holm Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd: Clio, 2008, 380-381.
22
Predrag J. Markovi, Emocionalna topografija seanja jugonostalgije: primer Leksikona Yu mi-
tologije, u: Gordana eri (ur.), Pamenje i nostalgija. Neki prostori, oblici, lica i nalija. Beograd:
IFDT/IP Filip Vinji, 2009, 209.
23
Knjievnost, literarni rad treba da ima izvjestan pravac. Kroz knjievnost mi treba da dobijemo
i sliku jednog doba, da doznamo historiju njegovu. (...) Historija se pie i kroz literaturu. (...) Mi va-
em radu pridajemo ogromnu vanost, a od vas zavisi kako ete izvriti svoj zadatak. (...) Ako vam
S pobednike take gledita, ali i sa stanovita teorije drutvenog pamenja,

ovakva interpretacija bila je celishodna i primerena prelomnoj situaciji: uruenu
predratnu prolost trebalo je i sasvim diskreditovati, ratnu pobedu nad Neprijate-
ljem teorijski i umetniki ovekoveiti kao pobedu Svetla nad Tamom, a socijalni
mehanizam povezivanja generacija urediti na drugaiji nain. Neto zaboraviti, a
neto naglasiti priu o nastanku socijalistike Jugoslavije ispriati na uverljiv na-
in, kao da je ba sve vodilo ka njoj. Ukratko, transformisati pamenje njenih gra-
ana prema potrebama novog identiteta i Partije, stvoriti smisao, svakodnevno i ri-
tualno podseati na njega.
Ipak, ispostavie se da tada potisnuta (zvanino zaboravljena), a decenijama
nereena i u javnom jeziku neoznaena, pitanja graanskih ratova na tlu Jugoslavije
tokom Drugog svetskog rata nisu njihovim potiskivanjem u privatnu sferu skinuta
s dnevnog reda. Upravo suprotno: sa slabljenjem jugoslovenske kohezije, kome su s
vremenom pogodovala i nova ustavna reenja, jugoslovenski master-narativ poeo
je da se kruni, a period raspada zemlje pokazae da se sa bolnim temama iz Drugog
svetskog rata, kao i sa temama koje je socijalistika Jugoslavija izbegavala da rei ili
rutinski reavala u okvirima svog noseeg narativa, suoavaju i njene naslednice.24
Zato je pravi predmet analize bilo kog drutvenog pamenja, pa i jugoslovenskog,
otkrivanje znaajnih preutkivanja u njegovom konstituisanju jer, i to se pokazalo,
to su neka pitanja vanija i tea, utoliko zvanino pamenje vie tei da ih zaobi-
e.25
Zato, iz sadanje perspektive, tvrdnja da ono to ne postoji u (javnom) jeziku
ne postoji uopte, u jugoslovenskom sluaju nije odriva. Viedecenijsko odsustvo
neprijatnih seanja Drugog svetskog rata iz zvaninog jugoslovenskog diskursa ni-
je umanjilo njihovu stabilnost u partikularnim kolektivnim imaginacijama. Prome-
nom situacije slabljenjem jugoslovenskih institucija, smru njenog voe i padom
je pritom potrebna naa pomo, mi emo vam pomoi. (...) Mi danas formiramo graane nove Ju-
goslavije. I u tom radu nisu dovoljno efikasne samo administrativne mjere. Deo govora Josipa Bro-
za Tita pred delegacijom Prvog kongresa knjievnika, 19. 11. 1946. godine, cit. prema R. Andri, Lj.
Rumovi (prir.) Tito piscima, pisci Titu, Beograd: NIRO Knjievne novine, 1982, 10. Ne iznenauje
stoga to je s vremenom Josip Broz postao najopevaniji literarni junak: nekoliko decenija javni dis-
kurs o najboljem drugu (Titovih) pionira, bio je baziran na njegovim izbaviteljskim, skoro nadnarav-
nim osobinama (mit o Spasitelju) ali i na slikama koje su ga pribliavale ne samo deci nego i Narodu,
pokazujui njegovu spretnost kako za plugom i raznim mainama, tako i za kormilom broda ili vola-
nom automobila, za klavirom ili u lovu, to je glavnu naraciju inilo ubedljivom, reju Istinitom.
24
Videti: Vjeran Pavlakovi, Crvene zvezde, crne koulje: simboli, komemoracije i sukobljene isto-
rije Drugog svetskog rata u Hrvatskoj, 43-83, i Veronika Bajt, Postkomunistiko obnavljanje slove-
nakog kolektivnog pamenja i nacionalnog identiteta, 83-115, u: eri (ur.), isto.
25
O znaaju analize preutanog: Vesna Polovina, utanje kao sredstvo komunikacije i saznanja u
diskursu, u: Prilozi za kognitivnu lingvistiku, Beograd, Filoloki fakultet, 1996; Pjer Marej, Teorija
knjievne proizvodnje, Zagreb, 1979.
komunizma sadraji strateki i pravno naloenog zaboravljanja konkurisali su do

tada zvaninom pamenju: neoznaeno je postalo oznaeno, a u nekim sluajevima
narativi grupnih linih seanja institucionalizovani su kao zvanino nacionalno
pamenje u novim dravama po raspadu Jugoslavije.26
Transfer narativa iz netransparentne, privatne sfere u javnu sferu i zvanino
pamenje, dug je i naporan proces. Isto vai i za konstruisanje stabilnih kolektivnih
identiteta. injenica da je i nasilje neretko konstitutivni element nastanka drave
donekle pojanjava dugotrajnost i teinu formulisanja drutvenog pamenja nacio-
nalnih drava kome su, izgleda, potrebni vekovi. Prema nekim miljenjima, kao
svest o zajednikom prostoru, ciljevima i interesima, nacionalni identitet i konso-
lidovano drutveno pamenje imaju mogunost da nastanu tek onda kada njegove
razliite grupe raspravljaju i, naravno, spore se oko osmiljavanja zajednike bu-
dunosti i tumaenja zajednike prolosti.27 Socijalistika Jugoslavija nije prola kroz
ovaj proces, niti je ikada nameravala da ga zapone. Zasnovana na brisanju i igno-
risanju vanih istorijskih stranica i ideolokoj iskljuivosti, svoje pamenje nije ni
mogla da prilagoava potrebama njenih razliitih zajednica seanja u promenjenim
okolnostima, pa je s padom komunistike ideologije u istonoevropskim drava-
ma i sudbina jugoslovenstva bila predvidljiva.28 Konstitutivni narativ narod protiv
narodnog neprijatelja, odnosno glavna i, u nekoliko posleratnih decenija, uspena
strategija uspostavljanja i legitimisanja jugoslovenske vlasti s vremenom se isprazni-
la, pokazavi se jednom od slabijih karika jugoslovenskog zajednitva u promenje-
nim okolnostima, ali, s druge strane, neoznaene strane jugoslovenske istorije u tom
narativu bile su plodni rezervoar u izgradnji partikularnih pamenja.
26
Bajt, isto, 109.
27
Helmut Dubil, Niko nije osloboen istorije. Nacionalsocijalistika vlast u debatama Bundestaga,
Beograd: Samizdat B92, 2002, 13.
28
Nisu svi zainteresovani akteri istovremeno shvatili da je s padom komunizma i legitimitet jugo-
slovenskog master-narativa nepovratno uruen. Od shvatanja odnosno neshvatanja globalne vano-
sti promena 1989. zavisila je brzina preorijentisanja republikih elita, pa onda i njihovih graana, sa
jugoslovenskog nacionalizma, odnosno njene unitaristiko-komunistike ideologije, na partikular-
ne, nacionalne/nacionalistike ideologije. O karakteristikama tog procesa meu graanima Srbije na
prelomu veka, odnosno o tome da li su oni zaista shvatili da Jugoslavija vie ne postoji, videti: Ivana
Spasi, Seanje na nedavnu prolost, u: Politika i svakodnevni ivot Srbija 1999-2002, prir. Zagor-
ka Golubovi, Ivana Spasi, ore Pavievi, Beograd: IFDT, 2003, 99-141.
Designated and Undesignated in Narratives of Social Memory:

Yugoslavian Case
Summary
The text deals with the problem of designation in academic narratives of social mem-
ory, focusing on the topics of forgetting and silence in the construction of Yugoslavian
memories. Social memory is understood as a politically motivated interpretation of
the past and as the basic narrative of the national state which has the role of a compre-
hensive myth. The basic assumption is that the phenomenon of social remembering is
bound to origins and persistence of the national state. For that reason, social memory
is open to different interpretations for the sake of fulfillment of different social and po-
litical goals.
ore Pavievi
ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA:
KA ODGOVORNOM PAMENJU
U tekstu se razmatraju teorije kolektivnog pamenja sa sta-

novita njihove sposobnosti da objasne ambivalentni po-
tencijal pamenja. Sa jedne strane kolektivno pamenje
ima konstruktivne, homogenizujue uinke koji se izraa-
vaju kroz ideju zajednice pamenja, sa druge kolektivno
pamenje uva stare mrnje i pothranjuje konflikte i zloine
irom sveta. Ideja zajednice pamenja ne moe da na od-
govarajui nain obuhvati nesreno pamenje, a da se im-
plicitno ne uvedu spoljanji kriterijumi procene. Slino vai i
za shvatanje kolektivnog pamenja zasnovanog na reimi-
ma pamenja. Ako se drutveni obrasci pamenja posma-
traju samo kao drutvene prakse koje se oblikuju u skladu
sa odnosima moi, onda je nesreno pamenje vie rezul-
tat ogoljenih odnosa moi ili nedostatka socijalne imagina-
cije nego iskustva bola i ponienja. Stoga nam je potrebna
teorija o tome ta znai odgovorno pamenje, koja mapira
mesto pamenja na moralnoj i politikoj mapi vrednosti.
Anhiz odgovori njemu: To su due stvorova onih

to im je sueno prijei u zemske stvorove druge,
Zaborav piju iz Lete, da negdanje minu ih tuge.
Vergilije, Eneida, prev. Bratoljub Klai
P
amenje je doivelo drutveni procvat u poslednjim
godinama dvadesetog veka, u toj meri da se govori
Groblje tisuu o dobu pamenja, eksploziji pamenja, ak i kul-
koraka u mjestu tu pamenja. Istraivanja individualnog i kolektivnog
Spokane u Peruu.
Autor fotografije: pamenja kreu se na najrazliitijim nivoima, od medicine, bio-
Barry Moses. logije i psihologije, do istorije, sociologije, politikologije i filo-
zofije. O pamenju, ini se, sada znamo mnogo vie nego ikada. Neka nova znanja
su nesumnjivo potvrena.1 Pamenje nije samodriv neurofizioloki i biohemijski
mehanizam, ono u velikoj meri zavisi od spoljnih inilaca, pre svega od drutvenog
okruenja. Skup ovih drutvenih mehanizama pamenja je kolektivan po karakte-
ru i ne zavisi od direktnog iskustva pojedinca. Na ovaj drutveni okvir pamenja se
uobiajeno, mada neprecizno i metaforino, upuuje kao na kolektivno pamenje.2
Dalje, pamenje nije samo vrednosno neutralan kognitivni proces (manje ili vie
verna reprezentacija neeg spoljanjeg), nego sa sobom nosi i vrednosne i emocio-
nalne sadraje o onome to je vredno pamtiti, to treba pamtiti ili to se ne sme i
ne moe zaboraviti. Konano, na ove procese drutvenog pamenja mogue je uti-
cati. Uvidi u sposobnost uticaja na drutveni okvir pamenja, kao i prenosivnost
vrednosnih i emocionalnih poruka kroz proces pamenja otvorili su iroko polje
za razliita istraivanja i izazvali novo uzbuenje kod istraivaa. Zahtevana je re-
vizija nekih od najvanijih pojmova drutvenih i humanistikih nauka: vremena,
istine, identiteta, pravde, moi, legitimnosti. Pojavio se veliki broj kako teorijskih
istraivanja, tako i studija sluaja u kojima su analizirani razliiti aspekti kolektiv-
nog pamenja.
Rezultati su viesmisleni, odnosno, mogu se razliito tumaiti.3 Nedvosmisle-
no je da je pamenje vano, ali koliko i na koji nain i dalje ostaje nejasno. Veina
studija sluaja nudi objanjenje koje je manje ili vie jedinstveno i odnosi se na dati
sluaj. Tako u nekim sluajevima pamenje ima snanu identitetsku ulogu, a u ne-
kima je ta veza slaba. Neke grupe se snanije i na razliite naine oslanjaju na na-
rative o prolosti od drugih. Veza kolektivnog pamenja i ostvarenja pravde takoe
nije jednoznana. Pamenje prolih nepravdi u nekim sluajevima doprinosi pomi-
renju, dok u drugima uva rane zelenim i doliva ulje na vatru. Slino je i sa isti-
nom. Mnogo je impresivniji spisak autora, od Cicerona naovamo, koji smatraju da
1
Veliki proboj u ovom pogledu je napravila neurofiziologija i biohemija. Videti: Eric R. Kandel, In
Search of Memory, W. W. Norton & Company, New York/London, 2007; Jonathan K. Foster, Memory:
A Very Short Introduction, Oxford University Press, 2009.
2
Mada je pojam kolektivno pamenje najvie u upotrebi, koriste se i pojmovi kulturno pamenje,
drutveno pamenje, ak i pojam proirenog duha (extended mind thesis). Videti: Adelaide Assmann,
Memory, Individual and Collective, u: Robert E. Goodin and Charles Tilly (ed.), The Oxford Hand-
book of Contextual Political Analysis, Oxford University Press, 2006; Jan Assmann, Kultura sjeanja,
u: Brkljai, Maja i Prlenda, Sandra (prir.), Kultura pamenja i historija, Golden marketing Teh-
nika knjiga, Zagreb, str. 45-78, 2006; Jeffrey Olick, The Politics of Regret: On Collective Memory and
Historical Responsibility, Routledge, London, 2007.
3
Za razliite preglede rezultata istraivanja videti studije: Jan-Werner Mller (ed.), Memory and
Power in Post-War Europe, Cambridge University Press 2004; Duncan Bell (ed.), Memory, Trauma
and World Politics: reflections on the relationship between past and present, Palgrave MacMillan, Lon-
don, 2006; Susannah Radstone and Katharine Hodgkin (ed.), Regimes of memory, Routledge, Lon-
don, 2003.
DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU 95
je formula amnestija plus amnezija, koja je bila u upotrebi od Peloponeskih rato-

va, preko Vestfalskog mira do Drugog svetskog rata, mnogo efikasnija za postizanje
mira i stabilnosti nego formula istina, pravda i pomirenje. Razliite discipline pri-
kupile su impresivan empirijski materijal, ali nije jasno kako se oni mogu upotrebiti
mimo datog konteksta. U ovom smislu je Jeffrey Olick primetio da su studije pam-
enja bez paradigme, transdisciplinarne, decentrirane i izvode se u razliitim isto-
rijskim, geografskim i disciplinarnim sklopovima, uglavnom nezavisno od radova
u drugim kontekstima.4
Teorijsko interesovanje za problem kolektivnog pamenja uvelo je mnoga ko-
risna razlikovanja i osvetlilo mnoge aspekte pamenja. Teorijska istraivanja su, sa
svoje strane, bila zapletena izmeu esencijalistikog i konstruktivistikog shvatanja
odnosa prema prolosti. Veina pristupa fenomenu kolektivnog pamenja nalazi
se u prostoru izmeu ove dve pozicije. Grubo reeno, prema zastupnicima prvog
stanovita, prolost je iva i prisutna u sadanjosti, a samo pamenje je, na razliite
naine, ugraeno u vrednosni i institucionalni okvir drutvenog ivota. Ono to je
upameno moe imati nezavisno postojanje u odnosu na to kako se pamti, tako da
prolost nastavlja da postoji nezavisno od volje onih koji nastavljaju da ive. Zbog
toga je za zajedniki ivot vaan sadraj onoga to se pamti i nain na koji je ovaj sa-
draj ugraen u prakse i institucije drutva.5 Prema drugom shvatanju, pamenje ni-
je nita drugo nego skup praksi pamenja (mnemotikih praksi), koje su podlone
razliitim i promenljivim reimima pamenja.6 U ovom smislu pamenje je besko-
nani i promenjivi proces prikupljanja, prerade, skladitenja i upotrebe iskustava.
Drutva, kao i pojedinci, institucije ili maine pamte prema odreenim promenji-
vim pravilima. Dominantni narativi o prolosti imaju ulogu organizacionog princi-
pa kolektivnog pamenja, jednako kao sinaptike veze u mozgu pojedinca ili binar-
ni elektronski zapisi u memoriji raunara.
Neu ovde ulaziti u posebno razmatranje ovih teorija nego u pokuati da se
ograniim na njihovu nemogunost da objasne sutinski problem vezan za fenomen
pamenja: problem odnosa konstruktivnog i subverzivnog pamenja ili, kako kae
Paul Ricoeur u sofisticiranoj fenomenolokoj analizi, srenog i nesrenog pam-
4
Jeffrey K. Olick, Collective Memory: The Two Cultures, Sociological Theory, 17 (1999), 338.
5
Ovo je grupa podela koja se odnosi samo na dva krajnja stanovita i uvedena je da bi se po istom
kriterijumu mogle poreati razne teorije. Olick ovde pravi razliku izmeu esencijalizma i prezentiz-
ma kao stanovita koje supstancijalizuje prolost nasuprot konstrukcionizmu koji pamenje posma-
tra kroz socijalne prakse pamenja (Jeffrey Olick, The Politics of Regret: On Collective Memory and
Historical Responsibility, str. 8-11). Meutim, mogue je napraviti i finija razlikovanja unutar kon-
strukcionistikog pristupa.
6
Primer su radovi u zbornicima Regimes of memory i Contested Past koje su priredile Susannah
Radstone i Katharine Hodgkin, a 2003. godine objavio ih je Routledge.
enja.7 Radi se o tome da normalni (sreni) tok pamenja ima konstruktivne uinke
kako za ivot pojedinaca tako i za njihove veze sa drugima. On proizvodi tzv. zajed-
nice pamenja koje produbljuju odnose meu pripadnicima zajednice, unapreuju
razumevanje i stvaraju veze uzajamne brige i solidarnosti. Javno negovanje takvog
pamenja ima legitimiuu funkciju u odnosu na norme i pravila koja vae u zajed-
nici. Nasuprot tome, patoloki ili nesreni tok pamenja ima subverzivne uinke, on
razara veze meu ljudima, a pojedince dovodi do patolokih stanja, o emu postoje
brojna istorijska, socioloka i psiholoka svedoanstva. Neuspeh individualnih i ko-
lektivnih napora da se savlada takva prolost ima delegitimiuu ulogu. Ovde nije
re o vrednosnoj neutralnosti pamenja, koje, kao atomska energija ili dinamit, mo-
e biti upotrebljeno u razliite svrhe. Re je o nainu konstituisanja i funkcionisa-
nja pamenja. Pamenje je sloen proces iji se sadraj oblikuje u odnosu na nain
konstituisanja, ne puki predmet koji se moe upotrebiti na ovaj ili onaj nain. Nor-
mativni i vrednosni sadraji su ve ukljueni u samo konstituisanje pamenja, kako
kroz logiku pamenja i zaboravljanja, tako i kroz kolektivne mnemotike prakse. Pi-
tanje je kako je mogue objasniti ovu ambivalentnost pamenja?
U daljem tekstu u najpre razmotriti problem konstruktivne i subverzivne ulo-
ge pamenja. Ovaj problem u artikulisati preko pojma zajednice pamenja koji su
razvili Avishai Margalit8 i James W. Booth,9 koji predstavlja primer esencijalizacije
pamenja. Zatim u razmotriti pojam politike zajednice pamenja kao potencijal-
no reenje problema esencijalizacije memorije. Konano u poslednjem delu teksta
u ukratko naznaiti zato ni jedno od gorenavedenih stanovita ne moe da se su-
oi sa problemom odgovornog pamenja u odnosu na njegove harmonizujue, od-
nosno razjedinjujue uinke.
Konstruktivna i subverzivna pamenja:

zajednice pamenja i zajednice zaborava
Meu najee istraivane teme vezane za kolektivno pamenje spadaju one veza-
ne za njegovu ulogu u vezi sa pitanjem identiteta (posebno nacionalnog identiteta)
i pitanjem suoavanja drutava sa loom prolou. Nain na koji ih neki autori ar-
tikuliu dobro naglaava napetost o kojoj hou da govorim. Prva tema podrazume-
7
Sreno pamenje je ono pamenje koje je u miru sa samim sobom u pogledu tri aspekta atribu-
cije: prema sebi, bliskim odnosima sa drugima i obavezujuim odnosima sa udaljenim drugima. Da
je u miru sa samim sobom znai da nije nastalo kao rezultat blokiranja i potiskivanja pamenja,
manipulacije pamenjem ili nametanjem i zapovedanjem. Paul Ricoeur, Memory, History and Forget-
ting, The University of Chicago Press, Chicago/London, 2002, str. 494-499.
8
Avishai Margalit, The Ethics of Memory, Cambridge MA: Harvard University Press, 2002.
9
James W. Booth, Communities of Memory: On Witness, Identity and Justice, Cornell University
Press, Ithaca and London, 2006.
va konstruktivnu ulogu pamenja prema slavnoj formuli Anthony Smitha Nema

pamenja, nema identiteta, nema nacije.10 Pamenje je sintetika snaga koja doga-
aje iz naeg ivota povezuje u neku vrstu celine i omoguuje nam da sebe vidimo
kao iste tokom vremena.11 Osim toga, zajedniko pamenje nije samo sluajni zbir
pojedinanih pamenja, ono nastaje kroz komunikaciju kojom se formira obuhvat-
na grupa. Grupu karakterie zajednika kultura u kojoj se sedimentiraju zajedni-
ka iskustva. Ona obuhvata ivotne stilove, naine delovanja, aspiracije i uzajamne
odnose.12 Zajedniko pamenje ini moguim postojanje blisko povezanih grupa.
Grupe koje su organizovane na tanjim osnovama, kakav je univerzalni moral, ne
mogu ostvariti blisku zajednicu u kojoj briga za drugoga i solidarnost postaju oba-
veza. Zajednika prolost data kroz pamenje objanjava zato imamo obaveze pre-
ma drugima koje su konstitutivne za identitet i zato lanovi imaju obavezu da pam-
te kolektivnu prolost i da svedoe o njoj.
Veza pamenja i identiteta ovde je konstitutivna. Kolektivni obrasci pamenja
selektuju ona iskustva koja su vana za zajedniki ivot i pretvaraju ih u drutve-
ne prakse koje zajednicu ne ine samo sluajnim skupom pojedinaca, nego joj daju
postojanje koje ima nezavisnu vrednost u odnosu na preferencije pojedinca ili epi-
zodno zajednitvo vezano za odreeni trenutak i situaciju. Kontinuitet i vrednosti
zajednitva otelovljeni su u drutvenim praksama i institucijama. Da drutva pamte
znailo bi da se u praksama i institucijama drutva uvaju tragovi prolosti koji joj
omoguavaju da prolost i dalje ivi ili da bude oivljena kada zajednitvo bude do-
vedeno u pitanje.
Ova idilina slika zajednice pamenja, kakvu je ponudio Margalit, moe se
shvatiti i kao etika reinterpretacija pria o zlatnom dobu i slavnim danima. Za
Margalita je zajednica pamenja etika i prirodna zajednica, a za model ove zajedni-
ce uzima porodicu. Prirodne zajednice pamenja su osim porodice i klanovi, ple-
mena, religijske zajednice i nacije.13 Prirodnost ovih zajednica sastoji se u tome to
one nastaju manje-vie spontano14 i dobrovoljno. On kae da bi ove grupe (uklju-
ujui i nacije) ukoliko bi bile preputene sebi, verovatno postale zajednice pam-
enja obino potpuno spontano, a ponekad uz pomo manipulacije. Etike su jer
obuhvataju sadrinski bogat skup normi i dubokih veza (thick morality) koje pre-
vazilaze okvire univerzalistikog morala ljudskih prava (thin morality) i odnose se
samo na datu grupu.
10
Anthony Smith, Memory and Modernity: Reflections on Ernest Gellners Theory of Nationa-
lism, Nations and Nationalism, 2 (1996), 383.
11
Booth, str. 12-13.
12
Margalit, str. 46.
13
Margalit, str. 95.
14
Margalit, str. 70.
Prema tome, itava Margalitova konstrukcija zavisi od razlikovanja etike i mo-

rala. Etike norme su sadrinski bogate i ne mogu se univerzalizovati mimo okvira
zajednice, dok su moralne norme univerzalni zahtevi zasnovani na pravima. Uni-
verzalni moralni zahtevi ne nastaju iz zajednikog pamenja, njihovo vaenje se
opravdava nezavisnom moralnom argumentacijom. Margalit je, naravno, svestan
ovog problema, ali ne razmatra dublje ovu temu, osim to tano konstatuje da su ne-
mogue zajednice pamenja koje se oslanjaju samo na univerzalne moralne princi-
pe i da je neophodno da univerzalne norme u tankom sloju prekriju duboku etiku
moralnost. Ostaje da se objasni kako je to mogue a da se ne napravi diskriminacija
izmeu zajednica seanja prema nezavisnim kriterijumima. Slino vai za razdvaja-
nje etike i politike. Da bi etika zajednica pamenja dobila politiki izraz potrebno
je vie od etikog samorazumevanja zasnovanog na zajednikom pamenju. Etike
zajednice pamenja mogu legitimisati najraznovrsnije prakse kojima se vri neprav-
da ili diskriminiu oni u nepovoljnom poloaju. Zbog toga, za Jamesa Bootha, koji
polazi od slinih pretpostavki kao Margalit, nacije nisu dobar kandidat za zajednicu
pamenja: nacionalne drave tee da nacionalizuju kolektivnu memoriju i zabrane
grupne memorije manjina, imigranata i nemonih.15 Da bi reio ovaj problem, on
uvodi pravdu kao sredinju vrlinu zajednice pamenja jer se time ograniavaju neke
negativne politike ekspresije etike pamenja. Ali time se otvara drugi krug proble-
ma. Feministika istraivanja, na primer, pokazuju da se ve na nivou porodice har-
monizacija stvara represivnim merama.
Neki od navedenih pozitivnih uinaka pamenja mogu se empirijski potvrditi
nizom primera, ali time nije potvrena i teza o konstruktivnosti pamenja. To po-
kazuje druga veoma vana tema istraivaa: odnos prema looj prolosti i nesre-
nom pamenju koji ukazuje na subverzivnost kolektivnog pamenja kako u odnosu
na nepripadnike ekskluzivne zajednice pamenja tako i prema vrednostima udru-
ivanja. Zajednice pamenja uvaju stare mrnje i pothranjuju konflikte i zloine
irom sveta. Sluaj koji prvi pada na pamet jeste Nemaka i njeno slavno savlada-
vanje nacistike prolosti. Ipak, ma koliko Nemaka bila poseban sluaj, danas su
mnoge drave izloene, kako je to Elazar Barkan nazvao, trendu priznavanja kri-
vice nacija, priznavanja kolektivne krivice i plaanju reparacije za nedela u prolo-
sti poinjena od strane drave ili uz njen blagoslov i legitimaciju16. Ovo je ozbiljan
izazov za identitet zajednica, pre svega nacija-drava, i dovodi u pitanje njihovu
dugo graenu sliku o samima sebi. Zbog toga se zahteva da drave pronau nain
da se odgovorno odnose prema negativnom nasleu prolosti. O tome svedoi ne-
15
Booth, str. 175.
16
Elazar Barkan, Krivica nacija: restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi, prev. Lidija Kapii,
Stylos, Beograd, 2007.
pregledna literatura o ispravljanju istorijskih nepravdi, tranzicionoj pravdi i savla-

davanju loe prolosti.
Meutim, ovaj korpus literature svedoi i o mnogim problemima. Najpre, sve-
doi o istrajnosti zajednica pamenja, posebno onih zasnovanih na traumama i
viktimizaciji,17 ak i u situacijama kada su nestali svedoci i kada su izloene politici
zaborava. Neke etike zajednice pamenja su uspele da preive uprkos trajnoj poli-
tikoj represiji i bile u stanju da mobiliu pripadnike za kolektivne zahteve koji su
zasnovani na pravdi i koji se odnose na zloine protiv grupe, bez obzira na to to ni-
jedan ivi lan nije direktno oteen, niti je ijedan ivi pripadnik zloinake gru-
pe bio direktno umean. Pitanje je, meutim, u kojoj formi ono preivljava. Drugo,
moralni zahtevi zasnovani na kolektivnom pamenju esto imaju formu apsolut-
nih, samoopravdavajuih moralnih zahteva o kojima se ne moe raspravljati. Samo-
opravdavajui su jer proistiu iz privilegovanog pristupa iskustvu i prolosti, ne iz
razloga koji su dostupni drugima ili kritikoj proceni. Ovi zahtevi su podloni sum-
njivim upotrebama: moralizaciji, mobilizaciji, moralnoj i politikoj diskvalifikaciji
i delegitimaciji.18 Tree, pripadnici grupe poinilaca nisu spremni da podnesu teret
ispravljanja nepravdi po cenu potpune moralne i politike delegitimacije i, konano,
gubljenja moralnog i politikog suvereniteta. Zbog toga su politike zajednice izlo-
ene tekim iskuenjima integrisanja moralno problematine prolosti uz sloenu i
moralno sumnjivu ekonomiju legitimisanja i delegitimisanja.19
Dovoenje u pitanje moralne suverenosti na osnovu pamenja dovodi u pita-
nje osnove udruivanja, jer naruava moralnu jednakost unutar zajednice, a esto i
sama zajednica postaje nezamisliva zajednica.20 Ovde se ne radi o sluajevima koji
se mogu lako i brzo institucionalno stabilizovati. Institucionalna stabilizacija mogu-
a je tamo gde se moralni prekraji mogu sankcionisati, a kazna omoguava da se
ivot nastavi bez tereta loeg pamenja. U tom smislu delovanje institucija i zakona
17
Ovo stanovite koje su razvili Jeffrey Aleksander, Daniel Levy, Jeffrey Olick i Chares Demetriou
preuzima i modifikuje Duncan Bell kao polaznu taku pomenutog zbornika Memory, Trauma and
World Politics.
18
Jan-Werner Mller, Introduction: the power of memory, the memory of power and the power
over memory, u: Jan-Werner Mller (ed.), str. 17; Charles S. Maier, Surfeit of Memory? Reflection
on History, Melancholy and Denial, History and Memory, Vol. 5, Nr. 2, 1993, str. 136-152.
19
Na razliite naine ovo pitanje analiziraju Helmut Dubiel iz perspektive legitimnosti (Helmut Du-
bil, Niko nije osloboen istorije, Samizdat B92, Beograd, 2002), Elazar Barkan u navedenom delu iz
perspektive moralne politike ekonomije ili Thomas Berger iz perspektive spoljne politike Nemake
nakon Drugog svetskog rata (The power of memory and memories of power: the cultural parameters
of German foreign policy-making since 1945, u: Jan-Werner Mller (ed.), str. 76-99.
20
Ovde je naravno vaan obim i teina nepravdi uinjenih prema pripadnicima odreene grupe. U
sluaju posebno tekih nedela, argument Timothy Garton Asha u vezi sa nemakim preispitivanjem
komunistikog naslea, da se mora negde stati i nastaviti ivot, jeste nedovoljan, jer se postavlja pitanje
gde podvui crtu, a da se ne zalede sukobi (T. G. E, Dosije: lina istorija, Beograd: Radio B92, 1998).
donosi oprotaj i zaborav.21 To su Letini zakoni na delu, koji nesrenom pamenju

oduzimaju motivacioni osnov i omoguavaju da se uz pomo blaenosti zaborava
izgradi nova, konkurentska motivacija kao svojevrsna kolektivna mnemotehnika
koja pamenju oduzima vatreni ig. U suprotnom, nesreno pamenje ima raza-
rajui uinak za zajedniki ivot, jer dugovanja postaju seanja, nagrizaju integritet
aktera i dovode u sumnju njegovu moralnu kompetenciju. Akteri moraju povratiti
moralni kredibilitet i suverenost da bi zajednica jednakih bila mogua.
Naravno, nisu sva drutva u jednakoj meri podlona jednako razornom delo-
vanju loe prolosti, to zavisi od posebne istorije. Uz to, tu je i uinak prirodne ero-
zije pamenja koja nastaje tokom vremena, koja se nadovezuje na prirodnu sklonost
da se neprijatna pamenja stavljaju u stranu i nerado prizivaju u seanje. Osim to-
ga, za neka davno poinjena nedela nemogue je trasirati odgovornost. Zbog toga
mnoge drave, osim u incidentnim sluajevima, nemaju problem da institucionalno
stabilizuju ove probleme. Ali tamo gde su oni izazvali tektonske poremeaje, usled
masovnih i tekih zloina ili dugotrajne represije, u pamenju je zamrznuto arite
sukoba. Pitanje je da li je mogue intervenisati u takav tok pamenja i oblikovati po-
litiko pamenje koje e integrisati sukobljeno naslee. To bi bila politika zajednica
koja bi se oslanjala na zajedniko pamenje i stavila kolektivno pamenje pod civil-
nu kontrolu tako da zajednice kroz socijalnu mreu mogu da organizuju zajedniku
prolost. Da li su mogue ovakve politike zajednice pamenja?
Politike zajednice pamenja

Zajednice pamenja su etika i/ili politika mogunost ivota u zajednicama koje
su oblikovane narativima nastalim artikulacijom zajednikog iskustva i sauvanog
u pamenju. Ono to ini atraktivnim mogunost ostvarenja zajednica pamenja je-
ste da otvaraju mogunost ostvarenja humane ljudske zajednice koja nije ujedinjena
samo bezlinim moralnim zahtevima, nego dubljim vezama uzajamne brige i soli-
darnosti. U sklopu etike zajednice pojedinac se tretira kao celovita linost sa od-
govarajuim karakterom, a ne samo kao nosilac odreenih prava. Za takvu linost
konstitutivno je pamenje koje povezuje delove u celinu. Da bi govorili o neijem
karakteru potrebno je da znamo neije privrenosti, obaveze, veze sa drugima i na-
in na koji ih neko upranjava tokom vremena. To podrazumeva i izgradnju zajed-
nikih mehanizama integrisanja loe prolosti u zajedniko pamenje, pod kojim
uslovima je oprotaj mogu, a zaborav u ime ivota opravdan.22
21
Emilios Christodoulidis & Scott Veitch (ed.), Lethes Law: Justice, Law and Ethics in Reconciliation,
Hart Publishing Oxford and Portland, Oregon, 2001.
22
Ovo je stari problem, ije je postojanje dokumentovano od Peloponeskih ratova, koji je ubedlji-
vo obrazlagao Nietzsche u drugom tomu Nesavremenih razmatranja pod naslovom O koristi i teti
istorije po ivot. Bruce Ackermann, u kontekstu demokratskih tranzicija, istie da obraunavanje sa
Problem je to ideja zajednice pamenja nema jedinstven politiki izraz, a obli-

ci privrenosti i odgovornosti variraju u zavisnosti od epohe i karaktera udruiva-
nja, koji su sami pod uticajem prolosti.23 Zbog toga se lako moe prepoznati nape-
tost identiteta zasnovanog na pamenju i raznih politikih oblika, pa i demokratije.
U ovom smislu pamenje je neto to se ne moe u potpunosti staviti pod civilnu
kontrolu i ono poseduje neto vie od autonomije, jer ono deluje i kao upravlja-
ki mehanizam, koji informie nae delovanje i odluke.24 U ovom smislu, kolektiv-
no pamenje ima strukturnu mo: mo da postavi politiku agendu, da odredi ka-
ko e se odreena pitanja postaviti i razmatrati i koje konflikte treba izbegavati.25
Demokratija je pokuaj deliminog uspostavljanja ove kontrole, ali samo delimi-
nog jer mi raspravljamo i donosimo odluke unutar horizonta koji je ve zasien
memorijom.26 Zajednice pamenja njenim lanovima suavaju mogunost izbora i
njeni lanovi moraju priznati prednosti i terete vlastitog lanstva, zbog ega su one
vie zajednice sudbine, nego zajednice izbora.
Za razliku od Bootha, Jeffrey Blustein smatra da se ovakvim shvatanjem pam-
enja nuno ne uskrauje kritiki pristup prolosti datoj kroz pamenje, nego se
istie normativni zahtev za stvaranjem realne i funkcionalne normativne slike o sa-
mom sebi.27 Neprijatne dogaaje moramo pamtiti jer naruavaju sliku o tome kakva
osoba jesmo i moramo pronai naina da ih integriemo u normativnu predstavu
o sebi ili korigovati samoprocenu. Obaveza pamenja je u ovom smislu pogubna za
moralno superiorne naine samovrednovanja, ali ne znai i padanje u ogoljeni cini-
zam ili samouniavanje.28 Ona nas upozorava na moralno licemerje kome smo sklo-
ni i opominje na to da postoje delovi ivota koje je teko kontrolisati, a koji su vani
za ivot. To su nesrene biografije ili kolektivne istorije optereene negativnim na-
sleem prolosti. One mogu zahtevati od nas obavezu da se suoimo sa dogaajima
i preuzmemo odgovornost, a da je nismo prethodno preuzeli. Time se potvruje ili
obnavlja naruena moralna suverenost jer preuzimanje odgovornosti za prolost
prolou samo sadri velike moralne rizike i upuuje onima koji donkihotski ispravljaju minule ne-
pravde da tako troe moralni kapital, stvaraju muenike i pothranjuju politiko otuenje, umesto da
doprinose istinskom oseanju osloboenja i da obrazuju stanovnitvo u granicama zakona. Ukratko,
preputanje prolosti zaboravu je, makar u ovom sluaju, pretpostavka drutvenog mira i kretanja
napred i njemu treba dati prednost u odnosu na obraun sa prolou (u: Transitional Justice: How
Emerging Democracies Reckon With Former Regimes, ur. Neil J. Kritz, Washington, D. C.: United Sta-
tes Institute for Peace, 1995, Vol. 1, str. 116-120).
23
Booth, str. 165.
24
Booth, str. 167.
25
Jan-Werner Mller, str. 27.
26
Booth, str. 182.
27
Jeffrey Blustein, The Moral Demands of Memory, Cambridge Univesity Press, New York, 2008.
28
Blustein, str. 91 i dalje.
jeste delimino i pokazivanje spremnosti da se ui iz nje u moralnom smislu i da je

tumaimo na nain koji je bitno razliit od naina na koji smo je tumaili u vreme
kada smo delovali... Pamenje je, moemo rei, medijum koji omoguuje neku vr-
stu moralnog progresa.29
Meutim, ovim se izlazi izvan okvira politike zajednice pamenja i ulazi u
javnu sferu koja je sposobna da apsorbuje etiki vana pitanja pamenja i u kojoj
je legitimno politiki procenjivati razliite sadraje pamenja. Takva zajednica ni-
je mnemotika struktura u kojoj je pamenje imperativ. Ona podrazumeva vanost
pamenja za identitete pojedinaca i grupa, ali se zalae za neku vrstu javne procene
prolosti grupa. Politika javna sfera mora biti otvorena za razliita tumaenja grup-
ne prolosti, ali to ne znai da se one moraju vrednovati prema unutranjim kriteri-
jumima grupa, odnosno prema njihovom znaaju za identitet grupe. Ovde se radi o
prihvatanju formule, koju su ponudili Patchen Markell i Duncan Bell, o formalnom
priznavanju vanosti prolosti, bez automatskog supstantivnog priznavanja.30 Sva-
ija prolost mora biti prepoznata kao vana i ne sme biti potcenjena, ali njen sadr-
aj se ne moe prihvatiti kao a priori legitiman. On se mora legitimizovati kroz su-
prostavljanje konkurentskim tumaenjima kroz demokratsku raspravu iji je ishod
neizvestan.
Ovakav pristup podrazumeva stalni proces rekonceptualizacije prolosti kroz
nadmetanje oko tumaenja. On iskljuuje mogunost stvrdnjavanja identiteta kroz
autoritarno tumaenje prolosti. Meutim, omoguava jednu vrstu otvorene poli-
tike intervencije u tumaenje prolosti i nije jasno kako se moe spreiti da se kroz
supstativnu dominaciju sprei formalno nepriznavanje ili nipodatavanje prolosti
manjinskih grupa. A to bi prema ovom shvatanju znailo najgoru vrstu ugnjetavanja
koja podrazumeva nepriznavanje neijeg identiteta, onog to je najvanije za grupu.
Agonistika demokratija kao normativni okvir ovakvog shvatanja pretpostavlja da
ljudi u javnu politiku arenu ulaze sa ve nekako izgraenim identitetima i da zna-
ajni delovi njihovog identiteta, kakav je tumaenje prolosti, moe ostati nepriznat
u ishodu politikog nadmetanja. U tom sluaju previe je preputeno odnosu snaga
u datoj politikoj zajednici. Slaba je uteha to to se neto uvek iznova moe postaviti
kao pitanje, ako ono ne nailazi na odziv.31
29
Blustein, str. 40-41.
30
Duncan Bell, Agonistic Democracy and Politics of Memory, Constellations, Vol. 15, No. 1, 2008;
Patchen Markell, Recognition and Redistribution, u: John S. Dryzek, Bonnie Honig and Anne Phi-
llips (ed.), The Oxford Handbook of Political Theory, Oxford University Press, 2006.
31
Za ovo je potrebna jaa pretpostavka. Bruce James Smith u knjizi Politika pamenja (Politics and
Remembrance, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1985) shvata politiko pamenje
kao konkretnu konceptualizaciju iskustva ljudi koja kroz pamenje velikih rei i dela uva posebnu
vrstu znanja, znanje slobodnih ljudi. Osobenost ove vrste znanja jeste u tome to politika memo-
rija prolo delovanje pretvara u velike prie koje predstavljaju izvrsnost na delu, koje graane ue
Mo pamenja: ka odgovornom odnosu prema pamenju

Pamenje svakako ima vanu i nekontroverznu moralnu i politiku ulogu. Pame-
nje svedoi o privrenosti ili neprivrenosti principima i vrednostima koje smatra-
mo vanim za ivot. Pitanje je kako se ova uloga konceptualizuje.
Jedan nain je da se pamenje supstancijalizuje i da ga shvatimo kao imperativ
zajednice pamenja. Time se pamenju daje velika mo, a zajednica pamenja ne sa-
mo da se stavlja izvan civilne kontrole, nego joj se daje i strukturna mo da kontroli-
e politiku agendu i naine njenog razmatranja. Ona stvrdnjava pamenje prolosti
u identitet. U sluaju loe prolosti otvara se prostor da se rasprave o odgovornom
tumaenju prolosti pretvore u rasprave o identitetima i pripisivanju odgovornosti
bez jasnih kriterijuma. To je samo jo jedan nain da se nastave sukobi koji inae
optereuju veliki broj politikih zajednica. Insistiranje na identitetima zanemaruje
distributivne aspekte problema i ohrabruje politike borbe za legitimacioni profit
koji se dobija zauzimanjem odreene pozicije u raspravi. Takve rasprave mnogo to-
ga unapred iskljuuju i suavaju prostor moguih reenja.
Preuzimanje odgovornosti za lou prolost i (simboliko ili stvarno) ispravlja-
nje prolih nepravdi jeste zahtev koji nema samo pravnu dimenziju. Moralnu i po-
litiku dimenziju ovog problema, mada nedovoljno precizno, izrazio je jo Jaspers,
u slavnim predavanjima o pitanjima krivice.32 Da bi upravljali svojim ivotima, indi-
vidualno i kolektivno, ljudi moraju pokazati jednu vrstu moralne suverenosti koja
podrazumeva preuzimanje odgovornosti za prole postupke. U suprotnom, njihova
(politika i moralna) autonomija moe biti stavljena u sumnju. Pamenje je, u ovom
smislu, vaan posrednik. Rekonceptualizacija pamenja i preuzimanje odgovorno-
sti za prolost otvara mogunost povratka moralne i politike suverenosti koja je u
oima drugih nekada izgubljena. Pretvaranje gubitka u identitet to oteava, a ivot
u nekim sluajevima ini nepodnoljivim.
Drugo reenje jeste da pamenje shvatimo kao drutveni konstrukt koji moe
biti podvrgnut razliitim reimima pamenja. Pamenje i zaborav su uvek ve pod-
vrgnuti istorijski promenljivim figuracijama i diskurzivnoj proizvodnji memorije,
koja je najpre oblikovana prema problemima reprezentacije, drugi put prelaskom
privatnog u javno pamenje, trei put problemima kolektivnog pamenja. Shvatanje
memorije zavisi od vladajueg diskursa o memoriji, a vladajui diskurs u krajnjem
gde pripadaju i za ta ive (str. 21-22). Politiko pamenje je konstitutivno samo za poseban tip
politikog reima, a to je republika. Za njega je republika mnemotika struktura, tip reima nastao
po nalogu: zapamti (str. 7). Ona je neka vrsta fabrike razumevanja u kojoj se kroz javni ivot po-
vezuju individualna i kolektivna iskustva i pretvaraju u politiku memoriju. Pamenje za njega ima
ulogu medijuma kroz koji se ue i tumae znaajna politika iskustva. Ono omoguava javnu komu-
nikaciju vanim pitanjima i svedoi o tome ko jesmo, ali nas samo po sebi ne ini time to jesmo.
32
Karl Jaspers, Pitanje krivice, prev. Vanja Savi, SamizdatFreeB92, Beograd, 1999.
zavisi od moi aktera da ga nametne i definie agendu. Zbog toga je reim pame-
nja ono to pamenju daje mo, a ne njegov sadraj. Sa promenom socijalne prakse
pamenja menja se i njegov sadraj. Ovo stanovite prua plodne uvide u naine na
koje je kolektivno pamenje oblikovano i mobilizovano da bi se opravdali razliiti
politiki projekti, zahtevi za priznavanjem, nacionalnim samoopredeljenjem, prav-
dom ili legitimacijom novih reima. Meutim, ovo stanovite, stavljajui sva druga
shvatanja u isti modernistiki ko, zamagljuje vana razlikovanja i nijanse u argu-
mentaciji. To to (sinhrono i dijahrono) postoje razliiti reimi pamenja ne zna-
i da oni nisu makar delimino odreeni upravo razliitim socijalnim iskustvom,
odnosno pamenjem tog iskustva. Postojanje razliitih reima pamenja potvruje
samo to da pamenje nije sposobnost koja iskustvo kodira i deifruje uvek na isti
nain i da je kodiranje u nekim aspektima kontingentno. Iz toga ne moemo izvui
zakljuak da su razliiti reimi pre svega rezultat odnosa moi, subjektiviziranja,
pozicioniranja, socijalne imaginacije itd.
Zbog toga se opet namee pitanje o odgovornom pamenju, jer nezavisno od
toga to reimi pamenja variraju u zavisnosti od epohe i karaktera udruivanja,
pamenje ima motivacionu mo kako za stvaranje i odravanje drutvene harmoni-
je, tako i za proizvodnju sukoba i zloina. Meutim, pitanje odgovornosti nije samo
pitanje socijalne mate da se zamisli odriv drutveni okvir u kome bi svaije pam-
enje imalo svoje mesto, kako bi sledilo prema ovom stanovitu. Ono proizilazi i iz
iskustva bola i ponienja koje su mnogi pojedinci i grupe pretrpeli i koje se odra-
va u njihovom seanju, nezavisno od toga to je prolost uvek osporiva, to postoje
sukobi oko nje i to u pozadini rade sloeni reimi moi. Verovatno je to razlog
zato je borba oko pamenja postala toliko vana i znaajan deo dananje politike i
akademskog interesovanja.
Da bi objasnili ta znai odgovornost prema pamenju potrebna je teorija ko-
ja bi imala dvostruki cilj. Najpre, da objasni postojanost pamenja, posebno onog
uznemirujueg, i njegovu podlonost razliitim reimima pamenja. Pamenje za-
visi od izgraene strukture kognitivnih i vrednosnih obrazaca tumaenja prolosti.
Proli dogaaji koji se ne uklapaju u tu sliku tee se pamte, ali menjanje ovih obra-
zaca nije proizvoljno, ono se kree unutar odreenih neurofiziolokih i biohemij-
skih parametara i posredovano je sloenim komunikativnim odnosima u koje su
ve ugraeni elementi prolih iskustava. Drugo, potrebna je teorija koja bi rasvetlila
normativne aspekte koji se upliu pre svega kroz identitetsku i distributivnu ulogu
pamenja. Pamenje je i praksa odabira i pripisivanja, koje se odnosi jednako na nas
kao pojedince, na nama manje ili vie bliske osobe i na druge. Pitanje kako su ovi as-
pekti isprepletani sloeno je i moda za sada nereivo, ali ga moramo imati na umu
kada govorimo o pamenju, posebno kolektivnom.
Communities of Memory and Regimes of Memory:

Toward a Responsible Remembrance
Summary
The text discusses essentialists and constructivists theories of collective memory from
the viewpoint of their ability to explain the ambiguous potential of collective memo-
ry practices. On the one hand, collective memory has constructive and harmonizing
effects, which are apparent in the essentialists idea of communities of memory and
close relations of caring and solidarity embodied in them. On the other hand, collec-
tive memory often keeps the wounds green and stir up hatred and enmity. The idea of
community of memory cannot do justice to unhappy memories of suffering and hu-
miliation without introducing external criteria that are not intrinsic to that communi-
ty. A similar point could be made about the constructivists idea of regimes of memory.
If collective memory is understood only in terms of social practices of remembrance,
than unhappy memory is more a product of power relations or shortcomings of so-
cial imagination than of persistence of memories of suffering and humiliation. For that
reason, it is necessary to apply the concept of responsibility to the conceptions of col-
lective memory to be able to define the place of memory on the map of moral and po-
litical values.
Goran Greti
POLITIKI NATURALIZAM
KAO RAZARANJE SUBJEKTA
U razdoblju nacionalsocijalizma i fa-

izma susreemo se s epohalnim pro-
jektom destrukcije subjekta ija je sr i
jedinstvenost zadana u ideologijski i bio-
logijski utemeljenom naturalizmu. Tako
shvaen naturalizam rabi, tj. zlorabi teh-
nike mogunosti i sredstva politike mo-
i moderne te stvara sustav perfektne
organizacije radi unitenja onog Dru-
gog. Ta naturalistika politika zadobiva
kvalitetu onog povijesno jedinstvenog,
jer njen cilj vie nije unitenje pojedina-
nih ljudi, grupa, klasa, naroda, pa ak ni
cjeline ovjeanstva, nego upravo uni-
tenje ljudskosti ovjeka, i to precizno u
smislu koji je tom pojmu dao Kant, na-
ime unitenje subjektivnosti. Drugim ri-
jeima, tu se osporava neto sasvim
naelno, naime negira se ideja ovje-
anstva uope, a koja ukljuuje ideju
zajednikog ovjeanstva, pa se na taj
nain negira sama ideja subjektivnosti.
U
ksvojoj knjizi Potopljeni i izbavljeni talijanski knjiev-
nik Primo Levi zabiljeio je opomenu esesovca, logor-
skog uvara u Auschwitzu, logoraima:
Vanja Radau:
Mi pamtimo Kakogod ve bude okonan taj rat, u ratu protiv vas pobijedi-
Linorezi, li smo mi; nitko od vas nee ostati da bi svjedoio, i ako tko
Nakladni zavod
Hrvatske, pobjegne, svijet mu nee vjerovati. Moda e doi do dvojbi,
Zagreb 1945. rasprava i istraivanja historiara, no nita nee biti izvjesno,
jer emo zajedno sa vama unititi dokaze. Pa ako i neki dokaz preostane i ako
tko od vas preivi, ljudi e rei da su stvari o kojima izvjeujete tako strahovite
da u njih nitko ne bi mogao povjerovati... Povijest koncentracijskih logora dik-
tirat emo mi.1
A hrvatski knjievnik Ilija Jakovljevi zabiljeio je razgovor s ustakim uva-
rom u Staroj Gradiki:
Pazite, doktore, ja govorim s vama u povjerenju. Ne postoje nikakvi tragovi mo-
jega rada. I u Lici i na Pagu ja sam radio vrlo oprezno. Jame su duboke i sve su
zasute ivim vapnom. Ono vrlo brzo rastvara. Ovi su ovdje kod nas obini glu-
pani. Rade neoprezno... Imam vrlo mnogo posla sa sreivanjem kartoteke. Nita
nemaju, a jednog se dana ipak moe dogoditi da netko upita to je sa ljudima.
Doli su ovamo, a nisu otili. To je kakljiva stvar.2
Razdoblje faizma, nacionalsocijalizma i antisemitizma (definirano kao mr-
nja spram drugog ovjeka, E. Levinas) moe se oznaiti kao vladavina totalitarizma
ili, drugaije reeno, politikog naturalizma. Pokazuje se kako se u obzoru takvog
pojma politikog naturalizma sam subjekt ili pojam subjektivnosti iskazuje kao neki
remetei initelj, jer tu izlazi na vidjelo kako je ljudska subjektivnost neto ne-pri-
rodno, naime subjektivnost po definiciji transcendira datosti, ono navodno prirod-
no, neki poredak prirodne zakonomjernosti. Iz perspektive politikog naturalizma
subjektivizam se pokazuje kao princip svega onoga to se moe oznaiti kao neto
odstupajue, ono drugo i strano, odnosno ono koje ugroava ustaljen, prirodni po-
redak. Stoga se pokazuje kako je upravo tako shvaena ljudska subjektivnost, u smi-
slu onog ne-prirodnog, bila izvorite osebujne dinamike moderne, ali je u naznae-
nom smislu istovremeno predstavljala i neku vrstu pukotine u stabilnosti prirodnog
svjetskog poretka. Stoga je tako shvaen politiki naturalizam morao teiti, ideolo-
gijski i praktino-tehniki, niveliranju subjektivnosti, odnosno taj je proces nuno
zahtijevao i ukljuivao razaranje i unitenje subjekta.
Zato se moe ustanoviti da je nacionalsocijalistiki sistem koncentracijskih lo-
gora i oa imao za svrhu patologizaciju, deformaciju i destrukciju subjekta, subjektiv-
nosti, ali i neto vie i sasvim naelno, naime razaranje ideje ovjeanstva koja uklju-
uje pojam zajednitva ovjeanstva, a to je upravo ono to ini ideju subjektivnosti.
Ta ideja subjektivnosti predstavlja ideju ovjeka kao slobodnog i autonomnog
bia koje je sposobno za spoznaju i znanost, moralnost i kulturu. Prema tome, moe
se rei kako se tu radi o djelatnom biu koje je iskorailo iz prirode, koje je ekscen-
trino i povijesno i koje je, kao takvo, u stanju pokrenuti proces civilizacije i kulture.
Tako promatrano povijest je ljudskog roda grandiozan dokaz varijabilnosti njego-
1
Citirano iz: G. Agamben, Ono to ostaje od Auschwitza, Zagreb 2008, str. 111.
2
Ilija Jakovljevi, Konclogor na Savi, Zagreb 1999, str. 55.
GORAN GRETI: POLITIKI NATURALIZAM KAO RAZARANJE SUBJEKTA 109
vih sposobnosti i dostignua, raznolikosti oblika drutvene prakse i individualnih

projekata, odnosno povijest je pozornica na kojoj se pokazuje kako subjekt oblikuje
svoj svijet i samog sebe.
Po svemu sudei, moe se rei da se u razdoblju nacionalsocijalizma i faizma
susreemo s epohalnim projektom destrukcije subjekta ija je sr i jedinstvenost za-
dana u ideologijski i biologijski utemeljenom naturalizmu. Tako shvaen naturali-
zam rabi, tj. zlorabi tehnike mogunosti i sredstva politike moi moderne te stvara
sustav perfektne organizacije radi unitenja onog Drugog. Dapae, iz toga proizla-
zi da ta naturalistika politika zadobiva kvalitetu onog povijesno jedinstvenog, jer
njen cilj vie nije unitenje pojedinanih ljudi, grupa, klasa, naroda, kao to je to bio
sluaj u dotadanjoj povijesti, pa ak ni cjeline ovjeanstva, nego upravo unitenje
ljudskosti ovjeka, i to precizno u smislu koji je tom pojmu dao Kant, naime uni-
tenje subjektivnosti. Drugim rijeima, tu se osporava neto sasvim naelno, naime
negira se ideja ovjeanstva uope, a koja ukljuuje ideju zajednikog ovjeanstva,
pa se na taj nain negira sama ideja subjektivnosti.3
Iz tog se obzora isto tako moe ustanoviti i tvrditi da je genocidni antisemi-
tizam uistinu utemeljen u nastojanju da se revidira etiki monoteizam idovstva i
njegov moralni princip svetosti ivota. A kako se iz toga moralnog principa izvode
za zapadnjaku civilizaciju univerzalne zapovijedi pravednosti, jednakosti i ljubavi,
negiranjem toga naela oigledno se pokuava ponovno uspostaviti barbarski prin-
cip prava jaeg, a to je pravo ubijanja. Na taj se nain ponovno uspostavlja atavi-
stiki prirodni poredak koji je lien povijesno zadobivenih i kodificiranih moralnih
zasada zapadnjake kulture. Stoga se u tome obzoru pokazuje kako je pokuaj uni-
tenja idova zapravo bio sredstvo eliminacije ideje, predodbe ovjeka kao boan-
ske slike i prilike. Kao to je poznato, ta je metafora u daljnjem tijeku zapadnjake
povijesti zadobila, preko idovske dijaspore i univerzalistiki nastrojenog kran-
stva, globalnu rasprostranjenost, i to u liku prosvjetiteljski sekularizirane Europe.
Posebno valja naglasiti podrijetlo i normativno znaenje ideje ljudskog dosto-
janstva; ona se priznaje kao neto genuino idovsko jer se historijski prvo pojavila,
s obzirom na svoju genezu, u religioznim predodbama o ovjeku kao bogolikom bi-
u. Zatim je posredovana Isusovim reformiranim idovstvom, te je postala temeljem
kranske etike. Svakako je vano istaknuti da njen partikularni povijesni nastanak,
u okviru idovske kulture, nikako ne moe zanijekati njen univerzalistiki zahtjev.
Filozofijski, sa stajalita povijesne djelotvornosti ideja, to je najkompetentnije razlo-
eno u tumaenju idovskog monoteizma u djelu i miljenju H. Cohena, koji uteme-
ljuje univerzalnu umnu etiku, i to putem korelacije Boga i ovjeka te iz toga kon-
3
Usp. Margalit, Avishai/Gabriel Motzkin: Die Einzigkeit des Holocaust, Deutsche Zeitschrift fr
Philosophie, 45 (1997), 3-18.
stituiranog ovjekova dostojanstva.4 H. Cohen je u svome djelu pokazao kako je iz

spekulativne snage europske filozofije i znanosti, a u povezanosti s izvorima idovske
religioznosti, zapravo i omoguena osebujna zapadnjaka ideja dostojanstva ovje-
ka. Odnosno moe se rei da je na taj nain postupno, pravno i institucionalno uspo-
stavljena normativna ideja ljudskog dostojanstva; iz te ideje proizlaze sveope vaee
obveznosti i zahtjevi zapadnjake civilizacije, i to za svaku individuu kao subjekt. Me-
utim ta normativna ideja ljudskog dostojanstva u svojem naelnom znaenju i ob-
veznosti za svaki subjekt nikako ne moe proizlaziti iz bilo kakve biologijski shvaene
idovske rase, ve jedino iz jedne etike, genuino idovske, normativne ideje.
Pritom svakako valja naglasiti da odreenje normativne ideje ljudskog dosto-
janstva sa stajalita filozofije subjektivnosti, na primjer kod Kanta, sadrajno, tj. ar-
gumentacijski nikako ne potrebuje neke specifino religiozne premise. Povijesno je
nepobitna injenica da je ta ideja nastala u okviru religiozne svijesti, unutar jedne
profetski odreene svijesti konkretne zajednice sjeanja, i to jedne ne osobito zna-
ajne populacije seljaka i nomadskih ovara, koji su, za razliku od Grka, jedva bi-
li filozofijski i znanstveno izobraeni, ali su zato izgradili osebujan praktiko-eti-
ki um.5 Stoga bi se moglo zakljuiti da religiozno otkrivenje i filozofijska etika uma
konvergiraju u sri njihova normativnog sadraja; historijski otkrivenje prethodi
umu, pa je tako na primjer i Lessing u otkrivenju vidio odgajateljicu ovjeanstva6,
mada je, gledano logiko-teorijski, etiki um neovisan o pretpostavci religioznog ot-
krivenja kao i openito o pozitivnoj religiji.
Kao to je ve reeno, navedeno odreenje subjektivnosti pokazuje se, iz per-
spektive politikog naturalizma, kao nepodnoljivo remetei faktor, odnosno ta-
ko zahvaena subjektivnost princip je svega odstupajueg, onog drugog, stranog,
ukratko, upravo subjektivnost, kao osebujna pukotina u stabilnosti prirodnog po-
retka, ini bit modernog svijeta. Stoga i politiki naturalizam nastoji na sve naine
zatvoriti tu pukotinu, i to u smislu da se u svijetu mora ponovno uspostaviti neka-
danji nazoviprirodni poredak. Meutim subjektivnost se tome neprestano odupi-
re i proturjei ujednaavanju i uspostavljanju ope kontrole. Prema tome, politiki
naturalizam mora nuno teiti, kako ideologijski tako i praktiki-tehniki, potira-
nju takvog pojma subjekta, stoga i to unitenje nuno vodi k razaranju subjektivno-
sti. U ovome kontekstu svakako treba podsjetiti na dubokoumnu i radikalnu ranu
Levinasovu raspravu7 u kojoj je filozofiju nacionalsocijalizma okarakterizirao kao
napad na konstitutivne ideje povijesnog i idejnog ustrojstva Europe, naime na ideje
slobode, subjektivnosti, univerzalnosti i istine.
4
Usp. H. Cohen, Religion der Vernunft aus dem Quellen des Judentums, Wiesbaden 1978 (11919).
5
Usp. A. Assmann, Das kulturelle Gedchtnis, Mnchen 1992.
6
Usp. Lessing, Die Erziehung des Menschengeschlechts, 1780.
7
Usp. E. Levinas, Nekoliko refleksija o filozofiji hitlerizma, Beograd 2000.
(Ovdje se isto tako namee pitanje odnosa nacistikog politikog naturalizma i

moderne filozofije ivota i egzistencije, a to se paradigmatino moe vidjeti i studi-
rati na odnosu Heideggerove filozofije i politike zbilje nacionalsocijalizma. Naime
neminovno se postavlja pitanje postoji li, i na koji nain, afinitet Heideggerova mi-
ljenja spram nacionalsocijalizma, jer se u obje koncepcije mogu ustanoviti odreene
forme nehumanog ili antihumanog naturalizma. U Heideggerovu miljenju to se oi-
tuje u liku destrukcije metafizike te kao vraanje prvotnim, ne-metafizikim korije-
nima miljenja, a to je za Heideggera bilo pred-sokratsko, tj. navlastito i bitno milje-
nje. Tome jo svakako treba pridodati, i to jo nakon II. svjetskog rata, Heideggerovu
teko razumljivu i iritirajuu kritiku humanizma.8 Kod nacionalsocijalizma radilo
se o biologistiki vulgarno shvaenom tzv. pokretu, a kao ono zajedniko u oba ti-
pa kritike izlazi na vidjelo odreenje subjektivnosti, ovjeka, kao remeteeg faktora
ili, ontologijski govorei, subjekt se iskazuje kao negativnost onog opstojeeg. Tu je
tendenciju kod Heideggera uoio ve Levinas, a na njega se nadovezuje Agamben s
tezom da je redukcija biti subjekta na faktinost egzistencije na prikriven nain u su-
glasju s tumaenjima politikog naturalizma nacionalsocijalizma, bio-politike.9)
Iz navedenoga proizlazi da politiki naturalizam nacionalsocijalistikog po-
kreta nuno postaje neto trans-politiko, jer njegova bio-politika prevladava svaku
politiku, tj. pojam politike zapadnjake tradicije, te postaje osebujna meta-politika.
To se stajalite zasigurno moe najbolje obrazloiti Aristotelovom antropologijom i
njegovim pojmom politike, a kao to je poznato, Aristotelovo shvaanje politike te-
melj je naeg zapadnjakog pojma politike. Prema Aristotelu, ovjek je po prirodi,
a to znai po svojoj biti, politiko bie, tj. bie odreeno za ivot u polisu, bie obda-
reno umom i govorom koje se upravo po tome razlikuje od ostalih ivih bia. Stoga
je osebujna ljudska pripadnost polisu ono ime se odlikuju umno obdarena bia, a
iz te njihove odreenosti logosom proizlazi i karakter pojedinanog ovjeka i njego-
vih socijalnih odnoenja. Drugim rijeima, takvo odreenje ovjeka posreduje nje-
gov bitno umni karakter, kao individualnu odliku svakog ovjeka, dok je istodobno,
posredstvom govornog ustrojstva logosa, omogueno intersubjektivno odnoenje
spram onog Drugog, ime se openito konstituira osebujna ljudska drutvenost i-
vota polisa. Iz toga isto tako slijedi da nije samo ljudska drutvenost principijelno
odreena logosom, ve je isto tako i praktiki logos ovjeka naelno uvjetovan po-
8
Usp. M. Heidegger, Brief uber Humanismus, u: M. Heidegger, Wegmarken, Frankfurt 1967; usp.
kritiku njegova shvaanja humanizma kod G. Kruger, Freiheit und Weltverwaltung, Frieburg/Mn-
chen 1958.
9
Usp. G. Agamben, Ono to ostaje od Auschwitza, Zagreb 2008; Pierre Bourdieu, LOntologie po-
litique de Martin Heidegger, Paris 1988; Hasan Givsan, Heidegger das Denken der Inhumanitt,
Wurzburg, 1998; Hans Ebeling, Heidegger: Geschichte einer Tuschung, Wurzburg 1991; Hans Ebe-
ling, Das Subjekt in der Moderne, Reinbek 1993; o Heideggerovu odnosu spram nacionalsocijalizma
postoji gotovo nepregledna literatura.
lisom. Dakle Aristotel iz ontologijskih razloga, naime fundamentalno-antropolo-

gijske bitne povezanosti logosa i polisa (drutvenosti), izvodi da je subjekt odreen
kao bie polisa obdareno umom i govorom, tj. iz pojma politikog nuno slijedi po-
jam subjektivnosti, kako u spekulativnom smislu tako i sa stajalita teorije svijesti.
Ako se Aristotelov pojam politike uzme kao mjerodavan za nae poimanje o-
vjeka i njegove drutvenosti, onda postaje oigledna proturjenost termina politiki
naturalizam, jer nacionalsocijalizam oito prakticira trans-politiku, odnosno politi-
ku s onu stranu pojma politikog. Zato bi se moglo rei kako ovdje izlazi na vidjelo da
smo odjednom suoeni s vrstom razrjeenja ovjekovih drutvenih odnoenja koja
su s onu stranu mogunosti politike kao takve, jer tu se negira odreenje ovjeka kao
zoon politikon. Zato valja dodati da i samo odreenje takve prakse pomou sintagme
s onu stranu politikog praktiki znai nasilje i vladavinu svjetine, teror i ubojstva,
te se jasno pokazuje kako ta trans-politika vodi k dokidanju mogunosti uma i racio-
nalne komunikacije. Odnosno na taj se nain nijee ovjekovo odreenje kao zoon
logon echon; pa i ono s onu stranu jo znai i iracionalnost, ludilo, dokidanje govora
i antisemitizam (u Levinasovu smislu mrnja spram drugog ovjeka). Zato se moe
rei da ta nacistika trans-politika, tj. bio-politika predstavlja zapravo meta-politiku,
a takva politika vodi, odnosno svodi princip transcendencije, tj. subjektivnosti ili ono
samo politiko, natrag u prirodno, pred-politiko stanje.
U tome procesu destrukcije subjektivnosti osobito mjesto i znaenje zadobiva
jedno posebno egzistencijalno raspoloenje ili osjeaj, naime osjeaj krivnje i sra-
ma te pitanje odgovornosti. Oni potopljeni i izbavljeni tih zbivanja obuzeti su,
kako kae P. Levi, sramom svijeta te paradoksalnom svijeu da su kao subjekti
moralno zakazali. Levi ovako opisuje zaprepatenost mladih ruskih vojnika pri ula-
sku u Auschwitz: Bio je to onaj isti stid koji smo mi dobro poznavali, onaj koji nas
je obuzimao nakon selekcije... stid koji pravednik uti pred grijehom koji nije sam
poinio, ali ga mui to postoji... i to se njegova dobra volja pokazala nitavnom ili
manjkavom, i nije mogla posluiti kao zatita, te zatim dodaje kako se pritom radi
o sumnji da je svatko Kain svojem bratu, da je svatko od nas (ali ovaj puta kaem
nas u mnogo irem, dapae univerzalnom smislu) izgurao svojeg blinjeg i da ivi
na njegovom mjestu.10 A znameniti je hrvatski historiar knjievnosti Antun Barac
u svojem djelu Bijeg od knjige to izrazio ovako: Istom kad su se za nama zatvorila
vrata, i kad je pred njih stao ustaa sa pukom... kao da se u duama neto prelomi-
lo, i kao da smo neto htjeli zatvoriti stid, bol, to li.11
Pritom se u logoru stvarala jedna sasvim osebujna i perverzna svijest, naime da
je onaj spaeni svoj spas postigao na raun drugih ili zahvaljujui drugima, koji
10
Cit. kod G. Agamben, op. cit., str. 61, 64.
11
Antun Barac, Bijeg od knjige, Zagreb 1965, str. 134; u toj se knjizi nalaze Barevi zapisi iz logora u
Jasenovcu i Staroj Gradiki, gdje je bio zatoen 1941-1942. Za hrvatsku politiko-intelektualnu povi-
jest ti su zapisi, uz ve navedenu knjigu Ilije Jakovljevia, od neprocjenjivog znaenja i vanosti.
su imali manje sree od njega. U tome ekstremnome etikom prijeporu P. Levi zauzi-
ma radikalno kritiko stajalite spram onih spaenih, te na koncu i spram samog
sebe, i to do krajnosti samoubojstva, smatrajui da su moralno bolji bili oni koji su
potonuli, tzv. muslimani tako su se u logorakom argonu zvali logorai koji
su bili fiziki i psihiki slomljeni, bez volje i snage za otpor, preputeni (ne)svjesnoj
(samo)destrukciji, to su bili oni koji nisu bili spretni egoisti to su se znali prilago-
diti strahotama logorskog ivota i preivjeti. (Nepotrebno je napomenuti da Levijev
etiki radikalizam koji proizlazi iz osjeaja srama i krivnje to je preivio nipoto ni-
je bio izoliran sluaj.) Taj sram svijeta istodobno ukljuuje i uvid, spoznaju i svijest
da smo upravo mi ljudi oni koji su u stanju proizvesti ta neopisiva zlodjela i bol u
svijetu, patnje drugih ljudi. A iz takve duevne konstelacije opisanog osjeaja srama
nastaje svijest da su preivjeli moralno zakazali, odnosno da su kao subjekti potrti.
S obzirom na dotad nevienu zloinaku energiju poinitelja moe se ustano-
viti kako se specifian osjeaj srama iskazuje kao neki osebujan signum ili egzi-
stencijal toga vremena, koji zahvaa internirane, porobljene i potopljene. Posebno
instruktivnu i poticajnu analizu pojma srama dao je G. Agamben,12 koji ga ovako
opisuje: Stid nije nita manje nego temeljni osjeaj biti subjekt, u dva barem na-
izgled suprotstavljena smisla toga pojma: biti podloan (sub-iectum) i biti suve-
ren. Izaziva ga apsolutna istodobnost subjektivizacije i desubjektivizacije, gubljenja
sebe i posjedovanja sebe, ropstva i suverenosti.
U toj jedinstvenoj konstelaciji zahvaa nas i odreuje sram kao osebujan eg-
zistencijal, pa se u tome odreenju subjektivnost konkretnog subjekta iskazuje u
posebno potenciranom obliku, dok je istovremeno sam subjekt do krajnosti intro-
vertiran, te se odvija doista osebujno i izuzetno dogaanje: ukoliko u sramu Ja eg-
zistira, sam Ja jest kao subjekt na nain neega podlonoga, postavljenoga, konsti-
tuiranoga, transcendiranoga, naime sam Ja jest istodobno na nain biti-podlogom,
kao neto ostavljeno. Stoga upravo to u sramu iskuano ponienje predstavlja pro-
ces destrukcije subjektivnosti koji se zbiva na nain da se u osjeaju srama susree
Ja kao ono podvrgnuto, koje trpi, koje ujedno proizvodi tu istu podvrgnutost, obes-
pravljenost. Posebno se mora naglasiti kako se u toj jedinstvenoj konstelaciji zbiva
neto izuzetno, moglo bi se rei perverzno, jer to izuzetno zbivanje srama kao do-
ivljavanje i trpljenje sebe-destrukcije neto je to se dogaa sa Ja, ili i sm Ja u tome
sudjeluje, odnosno Ja u tome sudjeluje ak i onda kada se to ne zbiva dobrovoljno.
Prema tome, o de-subjektivizaciji se moe govoriti samo onda kada je Ja kao onaj
koji doivljava sram ujedno i Ja koji je initelj toga procesa. Tu se susreemo s pa-
radoksalnim sjedinjenjem moje aktivnosti i pasivnosti, odnosno moga biti-subjekt
s mojim postajati-objekt, i to na nain transcendiranja moje transcendentnosti, na-
ime transcendiranjem onog to Ja jest kao subjektivnost. (Na te semantike ambiva-
12
Usp. G. Agamben, op. cit., str. 75.
lencije termina subjekt ukazuje Agamben, naime s obzirom na grke i latinske kori-
jene; hypokeimenon i subiectum.) Jedino se u okviru takvog paradoksalnog zbivanja
moe govoriti o navlastitom procesu de-subjektivizacije, inae bi se moglo rei da se
radi o obinom, trivijalnom razaranju i unitenju nekog bia u svijetu. Nasuprot to-
me, doivljaj srama onoga de-subjektiviziranog jedna je osebujna forma ponaanja-
-spram-samog-sebe, i to na nain da se opa ontologijska sposobnost ljudskog bia,
naime moi-biti-sebstvo, strukturalno izokree, i to u smislu prihvaanja toga izva-
na nametnutog procesa razaranja, tovie, taj se proces dotinom subjektu prikazu-
je kao vlastiti in. Dodue, to njegovo perverzno injenje i sudjelovanje biva sve
slabije i nemonije, da bi se konano sam subjekt ugasio, nestao. Zato se moe rei
da u sramu subjekt doivljava svoje moi-biti-sebstvo, i to u liku neizbjene mogu-
nosti onog moguega, a to upravo jest moi-biti-sebstvo, subjekt.
Drugim rijeima, posredstvom osjeaja srama ovjek kao subjekt sebe doivlja-
va, ali i sebe pronalazi kao subjekt, i to opet posredstvom neminovnosti htjeti-biti-su-
bjekt. I pritom je bjelodano jasno da je subjekt kao zatoenik zbiljska rtva, a nikako
uzronik bilo kakvog zloina, te da on stoga nema nikakvog razloga osjeati bilo kak-
vu odgovornost, krivnju i sram zbog zlodjela poinjena nad njim. Meutim, tome
usprkos, subjekt biva pogoen paradoksalnim osjeajem srama, ali ne samo u perver-
tiranom smislu srama zbog onog drugog i njegovih zlodjela, ve u jednom znatno vi-
em i sloenijem smislu, naime njemu se vlastiti osjeaj srama prikazuje, nadaje u liku
vlastitoga svjesnog doivljaja, u liku trpljenja i podnoenja vlastite destrukcije. Ovdje
izlazi na vidjelo jo jedan golem paradoks subjektivnosti, teina i veliina subjektiv-
nosti, naime subjekt je egzistencijalno prisiljen prihvatiti i odgovarati za ono za to ni
po kakvim razumnim kriterijima morala ne moe biti tereen, i to je dokaz jo jedne
ekscentrine mogunosti subjekta, naime biti subjekt s onu stranu mogueg.
Paradoksalnost egzistencijala srama na sasvim je osobit nain izrazio Kafka
na kraju romana Proces; tu osjeaj srama zadobiva paradoksalnu trajnost, duu od
egzistencije onoga to je taj sram prouzroilo. Tako Jozef K., koji je ubijen u predve-
erje svoga trideset i prvog roendana, promatrajui samog sebe kako umire, s oi-
ma to su se gasile, dodaje: Ko pseto te zatim kae da je bilo kao da e ga sramota
nadivjeti.13 Moglo bi se rei da se ovdje radi o jednom izokrenutom sebe-transcen-
diranju u kojem sram predstavlja subjektivnost u njezinu propadanju.
To isto u potpunosti dehumanizirano stanje i poloaj subjekta izrazio je Ilija Ja-
kovljevi: Osjeah se krivim ve zato to sam ja na ivotu, a toliki drugi pogibaju.14
Meutim iz cijeloga toga problemskog sklopa proizlazi jo jedna egzistencijal-
na mogunost subjektivnosti. Naime nakon planski provoene patologizacije, de-
formacije i razaranja subjektivnosti ipak je sauvana jo jedna mogunost transcen-
13
F. Kafka, Proces, Rijeka 2002, str. 207.
14
Ilija Jakovljevi, Konclogor na Savi, str. 259.
dencije sebstva. Radi se o osebujnom pojmu ili predodbi transcendencije, a koji bi

se mogao dobro ilustrirati sugestivnim religioznim sadrajima sudbina biblijskih li-
kova Joba i Isusa, te njihovim transcendirajuim ouvanjem subjektivnosti u kraj-
nostima patnji i smrti. U knjievnosti je to dobro izraeno u djelima Mit o Sizifu i
Revoltirani ovjek A. Camusa, u kojima se pokazuje ouvanje subjektivnosti pod
uvjetima apsurdnosti svijeta. To se takoer iskazuje u Sokratovu filozofijski zasno-
vanom prihvaanju smrtne presude koju mu je izrekao grad Atena, presude od koje
se on, da je htio, lako mogao izbaviti i sauvati ivot.
Moglo bi se rei da se u filozofijskom smislu tu radi o osebujnom transcendi-
ranju u liku sebe-ouvanja, egzistiranja, a to sebe-ouvanje nipoto nije istoznano
s prirodno danim nagonom za samoodranjem, s nagonom koji je uvjetovan i so-
cijalno-kulturoloki. Tradicionalno odreenje samoodranja bia odnosi se na bie
koje se prvenstveno brine za svoje biologijsko odranje, uz istodobno vladanje nad
predmetnim i ivim svijetom, i takav je oblik vladavine bia kao subjekta odlika spe-
cifino novovjekovnog, modernog pojma subjektivnosti. Tome opreno, mogue je
ouvanje subjektivnosti ak i nakon unitenja sebstva, tj. psiho-somatske smrti, jer
ouvanje-sebstva predstavlja transcendiranje prirodne elje subjekta za preivljava-
njem, tj. vlastitog interesa i tenje za odranjem u bitku. Zato tako pojmljeno ouva-
nje-sebstva znai prevladavanje bitka, ono je istovremeno i prekoraenje, transcen-
diranje sebstva, pa se, tovie, opisano ouvanje sebstva zapravo moe shvatiti kao
stanje bez-sebstva. Tako neto odgovara onome to je Levinas nazvao meta-fiziko
udo moralnog, a isto se tako moe odnositi i na Kanta i kantovsku tradiciju etike,
gdje se govori o istoj ili bezuvjetnoj ili autonomnoj volji, tj. volji koja trans-
cendira sferu praktine svrhovitosti i funkcionalnosti. (U tome se obzoru i suicid
moe vidjeti kao izvanredna mogunost ouvanja-sebstva, naime upravo u momen-
tu kada to vie nije mogue pukim odranjem ivota.)
Meutim ovdje je svakako potrebno, makar sasvim openito, razgraniiti gore
navedena odreenja ouvanja subjektivnosti, ouvanja sebstva od ustanovljenih
formi transcendiranja u fenomenologijskoj strukturi subjektivnosti. Kod prethodno
opisanog ouvanja subjektivnosti radi se o neemu razliitom od sebe-transcendi-
ranja koje je openita karakteristika intencionalnosti svijesti, kako je posebno razra-
eno u fenomenologiji, a u smislu predmetnog odnoenja svijesti. To isto tako nije
ni vrsta transcendencije koja se moe oznaiti kao protencionalni moment doiv-
ljaja svijeta, kao kod Husserla, ni kao biti-sebi-unaprijed egzistencije, u smislu
vremenitosti svoga zahvaanja svijeta, odnosno gdje egzistencija prekorauje sada-
njost iz nabaaja budunosti, kao kod Heideggera. To nije ni ona poznato besko-
nana i nezadovoljena iteracija nekoga htijenja; takvo je odnoenje dano na pri-
mjer paradigmatino u Kafkinoj pripovijetki Polazak. U toj se pripovijetki radi o
simbolikom tumaenju odlaska, tj. on se prikazuje na gotovo egzistencijalistiki
nain, u liku odlaska od samog sebe. Na pitanje kamo ide, ja-pripovjeda odgovara:
Ja to ne znam... samo dalje odavde. Uvijek i uvijek dalje odavde, jedino tako mogu
dostii svoj cilj... Dalje odavde to je moj cilj.15 Moe se rei da je ono to se ozna-
ava kao ovdje uvijek neko ovdje, pa je stoga i cilj odlaska upravo odlazak od tog
ovdje, a to bi onda trebalo znaiti otii od toga ovdje zauvijek. Prema tome, i do-
sezanje toga cilja beskonano je ponavljanje samog odlaenja, a time i sam cilj ostaje
beskonano nedostian, te stoga i ja-pripovjeda s pravom kae da se tu radi o jed-
nom zaista udovinom putovanju. Antun Barac strukturalno isto uvstvo izraava
ovako: Gaenje i prkos, stid i oajanje / Vitlaju se duom kao vihor ludi / Ne vidjeti
vie krau, blud i klanje / Pobjei od sebe, od kua, od ljudi!16
Na koncu se moe ustanoviti da je nacionalsocijalistiki pokuaj naturalizacije
subjektivnosti i onog politikog jedan povijesno proli zlokoban dogaaj. Meutim ta
uasna povijest nikada nee biti neto konano i neponovljivo prolo jer je takvu vr-
stu povijesti nemogue prevladati. Kada mi tu epohu destrukcije subjekta karakte-
riziramo kao neto povijesno jedinstveno, to nikako ne znai da se a priori iskljuuje
neki novi vid sline ili jo opasnije odlune brutalnosti u buduem razvoju ovjean-
stva. Zar se u civilizaciji konca 20. i poetka 21. stoljea ne slute mrane i iracionalne
sile novih tehnika de-subjektivizacije i porobljavanja u odnosu na koje ak i sistem
koncentracijskih logora i oa moe izgledati kao arhaizam mrane romantike?
Political Naturalism as Subject Destruction
Summary
One could say that in the period of National Socialism and Fascism we encounter the
epochal project of subject destruction, and its core and uniqueness are given in ideo-
logically and biologically based naturalism. That kind of naturalism uses or, rather,
abuses technical opportunities and means of political power of modernism, creating a
system of perfect organization for the purpose of destructing the Other. That natura-
listic policy gains a historically unique quality, because its goal is no longer to destruct
individual people, groups, classes, nations, or even mankind. Its goal is destruction of
humanity of man, precisely in the sense that Kant gave to that term subjectivity. In
other words, this denies something very fundamental, namely, the idea of mankind it-
self, which includes the idea of common mankind, thus denying the idea of subjecti-
vity itself.
15
F. Kafka, Pripovijetke, knjiga druga, Zagreb 1968, str. 145.
16
A. Barac, op. cit., str. 158.
STUDIJE SLUAJA
air Filandra
LICA I NALIJA BOSANSKE VARIJANTE
KOMUNIZMA BONJAKI SLUAJ
U ovom radu se prijelaz s graanskog na komunistiko

drutvo u Bosni i Hercegovini ilustrira kroz bonjaki pri-
mjer. Bonjaci su imali traumatino iskustvo s poetkom
komunistike vlasti. U bonjakom pamenju 1945. godi-
nu ilustriramo kroz etiri slike. Prva slika tie se komuni-
stikog prekida s tradicijom tzv. prethodnog graanskog
drutva; druga se tie komunistikog priznavanja bosan-
skomuslimanske nacije krajem ezdesetih godina 20. sto-
ljea; trea se odnosi na drugo lice komunizma, totalitar-
ni karakter njegove vlasti, i ispriana je kroz prikazivanje
stradalnitva nosilaca graanskih bonjakih vrijednosti
pod komunistikom vlau, a etvrta na aktualnu upotrebu
komunistike tradicije. Negativno iskustvo Bonjaka s pr-
vim decenijama komunizma, nakon njegove propasti nije
rezultiralo pojavom antikomunizma. Zapravo, akcenat ra-
da je na stavu da se aktualni nacionalizam lano izdaje za
antikomunizam, posljedica ega je izostanak zbiljske de-
mokratizacije drutva.
P
ojmove komunizma i antikomunizma u Bosni moramo
koristiti sasvim uvjetno. injenica da je zaostalo agrar-
no drutvo totalitarnom ideologijom i svakojakom si-
lom prevedeno u industrijsko nije sporna, ali jeste za
raspravu da se taj proces sam po sebi naziva komunistikom re-
volucijom. No, danas to i nije na zadatak. Mi se legitimno pita-
mo poslije genocida u Srebrenici 1995. godine o naravi komu-
Prva obljetnica nizma u Bosni i Hercegovini. Posebno stoga to je genocidni in
osloboenja
Sarajeva, rezultat procesa i to su ga poinile generacije stasale u komu-
6. travnja 1946. nizmu. Cijeli sistem ljudskih prava i humanistikih vrijednosti
snano i uvjerljivo podupiran i od komunista tim genocidom je pao u kolaps. Tak-

vo iskustvo postaje taka motrita bliske prolosti, osnov njene memorijske kulture,
ali i propitivanja pojmova komunizma i antikomunizma.
U bosanskohercegovakom sluaju antikomunizma u stvari i nema budui da
se cijelo vrijeme nacionalizam lano izdaje za antikomunizam. To se pitanje korela-
cije komunizma i krvavog raspada Jugoslavije ini izazovnim. Koritenje kategorija
komunizma i antikomunizma u savremenom bosanskom politikom ivotu samo je
maska odreenih politikih snaga u njihovoj borbi za vlast. Bez obzira na to potreb-
no je ustvrditi da su kategorije komunizma i antikomunizma u Bosni pune specifi-
nog, lokalnog semantikog znaenja. Ti lokalni, bosanski valeri u znaenjskom op-
segu pojmova komunizma i antikomunizma proizvod su opet specifine bosanske
povijesne situacije, multireligijskog karaktera bosanskog drutva, bonjake nacio-
nalne dramatike i nacionalno-politike uslovljenosti dogaanjima sa strane, iz Beo-
grada i Zagreba prije svega. Sve je to pojmu komunizma u Bosni i Hercegovini, po-
sebno u izvanjskoj percepciji, davalo notu krutosti, totalitarnosti, nekog fatalizma i
mraka, tako da je Bosna prozivana tamnim vilajetom, a to je za ispitivanje i jednu
posebnu raspravu. Istovremeno ne smijemo zaboraviti da je ta bosanska verzija ko-
munizma u pojedinim segmentima dosegla neke humanistike i demokratske dose-
ge na ovim prostorima prije neviene, a jo neosvojene.
Bosanska varijanta komunizma bila je u sebi duboko protivrjena. U svojim
krajnostima skoro nespojiva, bila je stalno razapeta izmeu teine naslijeene dru-
tvene stvarnosti i zacrtanih zahtjeva ideologije. Tu njenu unutarnju napetost pri-
kazat emo na bonjakom primjeru. Pri tome emo je ilustrirati kroz etiri prie,
etiri slike modelskog odnoenja i prakticiranja ponaanja komunista prema Bo-
njacima, kao i Bonjaka prema komunistima, samima sebi i Bosni. Prva slika tie
se komunistikog prekida s tradicijom tzv. prethodnog graanskog drutva. Druga
se tie komunistikog priznavanja bosanskomuslimanske nacije krajem ezdesetih
godina 20. stoljea. Trea se odnosi na drugo lice komunizma, totalitarni karakter
njegove vlasti, i ispriana je kroz prikazivanje stradalnitva nosilaca graanskih bo-
njakih vrijednosti pod komunistikom vlau. A etvrta na aktualnu upotrebu ko-
munistike tradicije.
Kako je izgledao prvi dan komunistike vlasti u Sarajevu? Kako su ratni stanov-
nici grada vidjeli i doekali oslobodioce s brda? Do sada se ovo u memoarskoj lite-
raturi o Sarajevu nije posebno tematiziralo, a da i ne govorimo o nekim irim istra-
ivanjima.1 Po svjedoenju hafiza Mahmuta Traljia2 autoru ovoga teksta Sarajevo
1
Vidjeti dvotomnu monografiju Sarajevo u revoluciji, Sarajevo, 1976.
2
Hafiz Mahmut Tralji (1918-2002), teolog i publicista, veliki poznavalac bonjake povijesti. On je
posebno poznavao unutarnju historiju naroda, njegove marginalije, one dogaaje i linosti koje zva-
nina povijest skoro nije ni registrirala, a koji su bili znaajni za ivot Bonjaka.
AIR FILANDRA: LICA I NALIJA BOSANSKE VARIJANTE KOMUNIZMA BONJAKI SLUAJ 121
je sa strahom i neizvjesnou doekalo partizane, oslobodioce, komuniste. Sutradan

arija je bila zatvorena, nita nije radilo, a avlijska vrata bila su dobro poduprta. Ko-
munisti su odmah pohapsili sve uglednije arilije Bonjake, negdje oko tri stotine
njih. Oito je da su imali unaprijed pripremljen spisak. Industrijalac Nani, jedan od
rijetkih nezatvorenih uglednika, skupivi graansku hrabrost otiao je u partizanski
tab svome prijatelju iz ranijeg razdoblja advokatu Zaimu arcu, takoer Sarajliji, da
protestira to su bez ikakva razloga zatvoreni najugledniji ljudi Sarajeva. arac mu
je, po svjedoenju hafiza Traljia, pokazao jedan novi spisak ljudi rekavi mu da su
to od danas najuglednije Sarajlije. Naniu nita nije bilo jasno. I tek poto je ubrzo
ostao bez svoje pilane, kada je ukidanjem kapitalizma i privatnog vlasnitva dolo
do nacionalizacije imovine, postalo mu je jasno da je socijalistika revolucija znaila
radikalan prekid sa prethodnim socijalnim formama drutva.
Sve uglednije i imunije Bonjake razliitih zanimanja i politikih orijentacija,
a koji nisu djelatno pripadali komunistikim snagama, novi ideoloki komunistiki
sistem sutradan po osloboenju grada 6. aprila 1945. proglasio je graanskim sna-
gama, reakcionarnim elementom, ostacima klasnog drutva i neprijateljima nove
svijetle budunosti. Taj najizrasliji dio bonjake zajednice inili su islamski duhov-
nici, zemljovlasnici, industrijalci, trgovci, slubenici, graanska inteligencija. Oni
su predstavljali gornji sloj bonjakog drutva, njegov materijalno i politiki najpro-
duktivniji dio koji je ustrojavao i predvodio bonjaki narod i bio njegova duhovna
srika u ranijim stoljeima. I upravo je taj dio bonjakog naroda doao pod udar
novog drutvenog sistema. On je proglaen klasnim neprijateljem i tek njegovim
potiranjem bilo je mogue praviti novo drutvo s novim pogledima i vrijednostima.
Istovjetan ideoloki odnos prema ostacima graanske klase komunisti su imali i kod
drugih junoslavenskih naroda, tako da Bonjaci tu nisu bili nikakav izuzetak.
No, prijelaz iz graanskog u socijalistiko drutvo nije bilo mogue izvriti pre-
ko noi. Komunisti su u jesen 1945. godine organizirali ope izbore na kojim su pra-
vo uea imale i odreene predratne politike snage. Naravno, komunisti su uvjer-
ljivo pobijedili. Do izbora karakter nove vlasti nije se ni primjeivao i inilo se da
e stvari tei starim tokom. Osjealo se zadovoljstvo zbog zavretka rata i atmosfera
opeg oputanja bila je prisutna u Sarajevu. Grad je bio odlino snabdjeven robama
svih vrsta. Odmah poslije izbora, opet po svjedoenju hafiza Traljia, prodavnice
su bile prazne, jer je sva roba bila povuena iz prodaje. Tako je bilo narednih godi-
na, budui da je vlast, shodno naelu socijalne solidarnosti, vrila klasnu nivelaciju
stanovnitva oduzimajui od bogatih, a davajui siromanima. Borba protiv kulaka,
kako je argonski poznat taj proces, bila je krvava i sa mnogo rtava, ali je u kona-
nici, u skladu s komunistikim nacrtom, bila pragmatina i dala socijalne rezultate.
Prijelaz od bonjakih nacionalnih institucija na zajednike socijalistike bio
je stupnjevit. Odmah nakon preuzimanja vlasti komunisti su osnovali Glavni od-
bor Muslimana Bosne i Hercegovine koji je imao i svoje posebno glasilo Novo doba,
dva kulturna drutva Gajret i Narodnu uzadnicu objedinili su u Preporod.

Uspostavljen je i Muslimanski klub u ustavotvornoj skuptini FNRJ prilikom dono-
enja prvog ustava drave krajem 1945. godine. Kako je vrijeme prolazilo i kako se
politiki pluralizam na izborima prevladao, prilo se suavanju pluralizma unutar
duhovne i kulturne dimenzije. To je provedeno itavim nizom mjera i akcija, da se
izrazimo ondanjom terminologijom, kao to su: zabrana oblaenja ena u skladu
s islamskim naelima; zatvaranje medresa; ukidanje vjerske nastave u obrazovnom
procesu; zabrana djelovanja sufijskih sredita (zatvaranje tekija); pretvaranje broj-
nih damija u objekte neke druge namjene; ruenje brojnih damijskih i arhitekton-
skih kompleksa bosanskomuslimanske kulture; zabrana rada nacionalnih kulturnih
drutava (Preporod); zabrana rada svih nacionalnih organizacija i institucija u sfe-
ri obrazovanja, zabave i kulture te zabrana rada posebnih nacionalnih karitativnih
i humanitarnih drutava (Merhamet). Uslijedili su sudski procesi Kasimu Dobra-
i i grupi 1947. te Mladim muslimanima 1949. godine itd. Ovo je samo dio radnji
kojima je tradicionalno bosanskomuslimansko drutvo prevedeno u komunistiku
zbilju. Taj prijelaz je za veinu bio bolan, radikalan i traumatian. Otpora mu nije
bilo jer ga i nije smjelo biti.
Druga slika tie se odnosa komunista i bonjake nacionalnosti. Za Bosnu i
Bonjake komunizam je znaio i modernizam, prihvatanje i ivljenje savremenih te-
kovina kulture i civilizacije, a to je od ranih ezdesetih godina dvadesetog stoljea
dovelo do urbanizacije, industrijalizacije i itavog spektra masovne kulture srednje
razvijenog industrijskog drutva osamdesetih godina. A vanije od toga jeste da je
komunizam ona politika ideologija koja je Bonjacima priznala vlastitu nacional-
nost, pa time i nacionalnu ravnopravnost s drugima. Prvi put poslije 1878. godine
Bosanski Muslimani bili su istinski politiki ravnopravni. Tokom komunistike vla-
sti, a nakon odlaska Osmanlija, planina Romanija u blizini Sarajeva bila je slobod-
na, tako se govorilo.
Meutim, punih dvadeset godina Bosanskim Muslimanima, danas Bonjaci-
ma, komunisti nisu priznavali nacionalnu posebnost, ve su oekivali i podupirali
njihovo asimiliranje, nacionaliziranje u Srbe i Hrvate. A kako se to nije deavalo, po-
litiki je prihvaena realnost postojanja tog naroda kao muslimanske nacije 1968.
godine. To priznavanje izvreno je mimo logike komunistike ideologije, mimo teo-
rije o odumiranju nacije i teorije o naciji kao graanskoj tvorevini. Da ironija bu-
de jo vea, islam je bio bitna taka referiranja za priznavanje nove nacije, suprotno
zvaninom ateizmu, prii o religiji kao opijumu za narod, te mjestu ovjeka u podje-
li rada.3 Time je izvren i znatan redukcionizam u percipiranju muslimanske naci-
3
Vidjeti: Sabrina Petra Ramet, Primordial Ethnicity or Modern Nationalism: The Case of Yugosla-
vias Muslims, Reconsidered, u: Muslim Communities Reemerge, urednik engleskog izdanja Edward
Allworth, London, 1994, str. 128.
je. Njoj su kao najbitnije, distinktivne odrednice priznavani islam i islamski aspekti
kulture, dok je ostali sadraj nacionalnih odrednica svjesno zanemaren ili samo for-
malno priznavan. Tako se moglo desiti da su Bonjaci bili jedini jugoslavenski narod
bez posebnih nacionalnih institucija u domeni kulture, a takav poloaj su imali i ni-
i stupnjevi nacionaliteta kao to su bile narodnosti, recimo Albanci. Razlog za ne-
odobravanje nacionalnih institucija Muslimana nije bio samo u specifinoj nacio-
nalnoj mjeavini Bosne, kako se tada mislilo i obrazlagalo onda kada je zahtjev za
formiranjem Muslimanske matice odbijen,4 ve i u daljem neformalnom osporava-
nju punine nacionalnog kapaciteta Muslimanima u odnosu na druge narode. Umje-
sto nacionalnih institucija, za koje ne smatram da su trebale biti osnovane i da bi
same po sebi promijenile tok razvoja bonjake nacionalne svijesti, akcenat je stav-
ljen na vjerske, islamske institucije, pokretanjem islamskog informativnog glasila
Preporod (1971) i osnivanjem Fakulteta islamskih nauka. Time je bonjaka nacija
maksimalno konfensionalizirana, njene vjerske institucije su se pojavile kao supsti-
tucija za nacionalne. Ovo je na razvoj nacionalne svijesti Bonjaka i na itav set mo-
dernistikih vrijednosti koje nacija sa sobom inae donosi a mislim prije svega na
sekularizam i individualizam imalo negativne konsekvence. Iz samo ovog dijela
nabrojanih razloga, a da ne navodimo druge, muslimanska nacija je u jednom dijelu
jugoslavenske literature dobila, i dobrim dijelom do danas zadrala, status dekretske
nacije. Tomovi knjiga u jugoslavenskom socijalizmu su napisani o nacionalizmu, ne
o naciji, o odnosu klasnog i nacionalnog identiteta, s ciljem dokazivanja retrograd-
nosti pojma nacije, tako da je priznavanje jedne nove nacije umjesto njenog oeki-
vanog odumiranja bilo kontradiktorno toj ideologiji.
Trea slika se tie statusa bonjakog graanskog drutva pod komunistikom
vlau. Pojedini dijelovi bonjakoga identiteta su cijelo vrijeme trajanja komuniz-
ma odolijevali toj vlasti, njenoj ideologiji i svjetonazoru. Set vrijednosti vjerske kul-
ture postao je obiajan i te norme su istovremeno tradicionalizirane, a tradicija je
konzervirana i arhivirana. Dozvoljeno je bilo njoj se vraati samo u prigodnim, ali
sve rjeim prilikama. Islamska zajednica kao jedina nacionalna institucija nije ima-
la unutarnje snage da se odupre kontroli drave, kako je to dijelom uspijevalo Ka-
tolikoj crkvi. Personifikacija tog drugog lica komunizma kod Bonjaka bio je poli-
tiki zatvorenik Omer Behmen.5 On je u dva navrata proveo u zatvoru 17,5 godina,
a bio je osuen ukupno na 35 godina zatvora. Prilikom prvog suenja 1949. godine
4
Zahtjev za formiranjem posebnih muslimanskih nacionalnih kulturnih institucija, po uzoru na
sline kod Srba i Hrvata, CK-u SKBiH uputio je general Salem eri. Elaborat Neki problemi zatite
budunosti naroda koji ne ive u svojoj nacionalnoj dravi ili predstojea nacionalna politika u SRBiH
jednoglasno je od vodstva bosanskohercegovakih komunista odbijen, a eri je bio politiki diskva-
lificiran. Navedeni dokument je u arhivi pisca ovog rada.
5
Vidjeti memoare Omera Behmena, Na dnu dna, Sarajevo: Mladi Muslimani, 2006.
osuen je bio na kaznu zatvora od 20 godina, a njemu samom bilo je tek 19. Komu-
nisti su sudski proganjali ideoloke protivnike, prireivali im javne, spektakular-
ne procese, koji su se kasnije pokazali kao montirani. rtva takvih procesa bio je i
Behmen kada je 1949. u njegovoj grupi etvero mladih ljudi osueno na smrt strije-
ljanjem. A drugi put bio je suen 1983. godine.
I etvrta slika tie se memoriziranja imena Bonjak kao naziva za nacionalnost
Bosanskih Muslimana. Kada su 1993. Bosanski Muslimani termin za naziv nacije
Musliman zamijenili imenom Bonjak referentna taka bio je i Husaga ii, meu-
ratni gradonaelnik Mostara. ii je kao lan Ustavotvorne skuptine FNRJ, a pri-
likom donoenja njenog ustava, tom tijelu uputio zahtjev da se Bonjacima politiki
uvai status nacije i da se ta nacionalnost pod imenom Bonjak obiljei posebnom
buktinjom u grbu savezne drave.6 U dravnom grbu sve nacije kao konstituenti sa-
vezne drave bile su simbolizirane po jednom buktinjom, samo bonjake buktinje
u prijedlogu grba nije bilo, mada je bonjaka nacionalnost od komunista za vrije-
me rata priznavana i ta injenica je bunila iia. Milovan ilas, tada zamjenik mi-
nistra za Konstituantu, navodi da je Skuptini upuen niz prijedloga, a kao poseban
naglaava karakteristian predlog od jednog muslimana da bi trebalo unijeti estu
buktinju u na dravni grb. Predlog se motivie time da su muslimani posebna na-
cionalnost, da su muslimani odobrili nacrt ustava u svim njegovim pojedinostima,
ali da su bili nezadovoljni time to nije u dravni grb ula esta buktinja kao simbol
muslimanske nacionalnosti. Ne negirajui posebne osobine kod Bosanskih Musli-
mana, ilas je pitanje da li su oni nacija ili ne jer ako jesu morali bi biti predstav-
ljeni posebnom buktinjom u grbu proglasio teoretskim pitanjem za koje je Skup-
tina nenadlena, odloivi na taj nain priznavanje nacionalnosti Bonjaka za vie
od dvije decenije, a nacionalno ime Bonjak za punih pet decenija.
6
iieva predstavka nalazi se u autorovoj arhivi. O svemu opirnije vidjeti u Zasedanje Ustavotvor-
ne skuptine, 29. novembar 1945-1. februar 1946. stenografske beleke, Beograd, sine anno. Izdanje
Prezidijuma Narodne Skuptine FNRJ.
Faces of the Bosnian Variant of Communism Bosniak Example
Summary
In this paper the transition from civil to communist society is illustrated through the
Bosniak example. Bosniaks had a traumatic experience with the start of communist go-
vernment. We illustrate the year 1945 in Bosniak memory with four images. The first
picture concerns the communist break-up with the tradition of so-called previous civil
society; the second picture deals with the communist recognition of the Bosnian Mus-
lim nation by the end of the 1960s; the third one focuses on the other face of commu-
nism, the totalitarian character of its rule, told through the suffering of bearers of Bos-
niak civil values under communism, while the fourth picture illustrates the actual use of
communist tradition. The negative Bosniak experience of the first decades of commu-
nism did not result in anticommunism after its fall. Actually, the accent of the paper is
on the idea that the actual nationalism falsely presents itself as anticommunism, which
results in the lack of real democratization of society.
Lidija Merenik
KULTURA ZABORAVA
Jugoslovenska umetnost i kulturna politika oko 1945.
i njena sudbina pola veka kasnije na primeru portreta
Josipa Broza Tita
Posle 1945. godine politiko-umetnika praksa nove ko-

munistike drave (FNRJ) najpre je mono manifestovana
u formama spomenike skulpture. Skulptura socijalisti-
kog realizma je paradigmatski produetak politike, vlasti
i moi. S druge strane, ona e pola veka kasnije postati,
na teritoriji SFRJ, tj. bive SFRJ (ali, tako i u itavoj isto-
noj Evropi nakon sloma komunistikih reima), glavni me-
dij katarze destrukcijom simbolikih oznaitelja sruenog
reima. Portreti Josipa Broza Tita u mediju slike i skulptu-
re (Pijade, Kun, Konjovi, Augustini) su ovom prilikom
predmet posebnog razmatranja, jer su u najuoj vezi sa
retorikim i ideolokim konceptom body politic i vidovima
one vizuelne reprezentacije koja u svojoj osnovi poseduje
ideju o jedinstvenoj i savrenoj strukturi ureenog socija-
listikog drutva. Njena je vizuelna, amblematska i ikoni-
ka figura Josip Broz Tito. Poetkom devedesetih godina
20. veka nastaju nove forme i simboli oznaitelji novih
reima u usponu, a ikonofilija J. B. Tita biva u Srbiji zame-
njena istorijskim kompozicijama vezanim za oblike mito-
logizacije nacionalne istorije i stare istorijske moi i slave,
sa oiglednom namerom (zlo)upotrebe umetnosti u politi-
ke svrhe. Na beogradskoj umetnikoj sceni su se, krajem
devedesetih, svojim kritiko-analitikim pristupom ovoj te-
mi istakla dva autora Mran Baji i Dragan Srdi. Nji-
hovi umetniki radovi su indikativni ne iskljuivo za jednu
umetnost ili jednu dravu, ve za sudbinu politikog go-
vora u umetnosti koji je umetnost liio njene supstancije
sui generis. I koja je, celishodno, osuena na prezir, pro-
past i zaborav, budui identifikovana sa prolaznim politi-
Boidar Jakac, kim mitom, a ne sa nekim viim estetskim ili konceptual-
Portret Marala Tita, nim projektom.
Jajce, 1943.
N
ajkasnije od II zasedanja AVNOJ-a (1943) moemo govoriti o uspo-
stavljanju koncepta (budue) kulturne politike Jugoslavije i njene zva-
nine umetnosti socijalistikog realizma.1 Posle 1945. godine on je
bio jedini umetniki program koji je KPJ imala u okrilju svoje strate-
gije edukacije, propagande, negovanja tradicije NOR-a i dobrovoljake izgradnje
gradova i zemlje. Kao takav, postao je jedan od stubova novog drutvenog ureenja,
metafora tog istog ureenja i te iste vlasti, kao ... metod propagandistike konstruk-
cije koji je proizveden u in umetnikog metoda.2 Roen je kao politiko-programska
umetnost posleratne Jugoslavije i njene snane veze sa Sovjetskim Savezom, tani-
je, Staljinovom epohom Sovjeta, koja je, kako na jednom mestu navodi Grojs, 1932.
zauvek uinila nemoguim avangardistiki revolucionarni projekt predstaljinske
ere i zamenila ga partijskim dekretom koji je stvorio jedinstveno, centralizovano te-
lo stvaralakih zajednica i udruenja.3 Udruenje umetnika revolucionarne Rusije,
desetak godina pre dekreta Centralnog komiteta, 1922. godine, navodi: Na gra-
anski dug pred oveanstvom je da umetniki dokumentarno izrazimo velianstve-
ni momenat istorije u revolucionarnom zanosu./ Mi slikamo dananji dan: ivot Cr-
vene armije, ivot radnika, seljatva, uesnika Revolucije i heroja rada./ Mi dajemo
stvarnu sliku dogaaja a ne apstraktna izmiljanja koja diskredituju revoluciju pred
licem meunarodnog proletarijata...4 Na tom temelju izrasta socijalistiki realizam
u jugoslovenskoj umetnosti posle 1945. godine. Budui da mainstream meuratne
umetnosti Kraljevine nije ni uvaio ni batinio ideologiju avangardi izrastalih na
osovini Zagreb-Beograd poput Zenita (1921-1926) te beogradskog nadrealistikog
eksperimenta poznih dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, nije bilo ni posebnih
prepreka, a ni posebnog oblika edukacije o avangardistiko-utopijskom Gesamt-
kunstwerk-u (kao u Sovjeta), da se socijalistiki realizam primeni iskljuivo pre-
ma programu novog brojanja vremena i kompletne i brutalne promene seman-
tikog pejzaa. On je tako, u sluaju tadanjeg jugoslovenskog kulturnog prostora,
dogmatski nastavlja i naslednik levih tendencija socijalno angaovane umetnosti
tridesetih godina i idejne orijentacije beogradske grupe ivot. Predominacija poli-
tikog programa ove grupe nad umerenijim levim delatnostima, poput zagreba-
ke grupe Zemlja, obavljena je na plodnom tlu otrih politikih borbi i netrpeljivosti,
posebno nakon zahuktavanja primene Zakona o zatiti drave i progona umetni-
ka-komunista. Re je o grupi umetnika i intelektualaca koja je i zapoela sukob
na levici u asopisu Stoer, da bi osnivanjem grupe ivot 1934. (Mirko Kujai,
1
O ovome vie u: L. Merenik, Ideoloki modeli: srpsko slikarstvo 1945-1968, Beograd 2001.
2
P. J. Markovi, Beograd izmeu Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd/Kraljevo 1996, 399.
3
B. Grojs, The Total Art of Stalinism, Princeton University Press, Oxford 1992.
4
AkhRR: Declaration, AkhRR: The Immediate Tasks of AkhRR, Art in Theory, An Antology of
Changing Ideas 1900-1990, Oxford 1996, 384-387.
LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA 129
ore Andrejevi Kun, Dragan Berakovi, Radojica Noe ivanovi, Vladeta Piper-
ski i ure Teodorovi) ona dobila i programsku strukturu. Posle izlobe Zemlje
1935. godine u Beogradu, jasno dolazi do izraaja podvajanje izmeu ove dve grupe
umetnika: ivot se zalagao za oblike populistike umetnosti i bio je blii dogmat-
skom radikalizmu. Grupa deluje pod najdirektnijim uticajem Komunistike parti-
je, koja svoje stavove o kulturi formira upravo tada, paralelno sa procesom sopstve-
ne boljevizacije. Onemoguavanje i zabrana ve ilegalnog rada grupe ivot, kao i
hapenje ora Andrejevia Kuna, nasilno su ugasili njihovo delovanje i odloili ga
za period posle 1945. godine, kada ideje grupe vie nisu bile opoziciona politiko-
-umetnika pojava, ve predvodnik nove dravne umetnosti. Ove ideje, zaokruene
u finaliziranom procesu boljevizacije, imae svoje najdelotvornije programske, po-
litike i jezike posledice upravo u umetnosti socijalistikog realizma.
Od 1945. godine nova vlast u potpunosti menja itavu ikonosferu i, osim kon-
kretnim politikim zahvatima, deluje i na promeni simbolikog, vizuelnog plana,
stvarajui jedan sasvim novi znakovni sistem koji je trebalo da bude, a u jednom
kraem periodu i jeste bio, metafora apsolutne vlasti Partije i, pre svega, jednog
oveka na njenom elu Josipa Broza Tita. Ovo se najbolje oitavalo u brisanju go-
tovo svih oznaitelja prethodnog reima, dravnog, ekonomskog i drutvenog ure-
enja i kulturnog modela perioda do 1941. godine. Ubrzava se proces sraivanja
partijske i dravne vlasti, a zatim i ovog sjedinjenog uticaja u proces kontrole svih
ostalih delatnosti. Organizacija umetnikog ivota u periodu posle 1944. sledila je
ovu matricu, pa su zato umetnika udruenja bila po svom karakteru zapravo dru-
tveno-politike organizacije, koje su stalnim nadzorom nad umetnicima sprovodile
u delo partijske direktive.5
Konkretna politiko-umetnika praksa nove drave najpre je mono manife-
stovana u formama spomenike skulpture. Skulptura socijalistikog realizma je naj-
sugestivnija i najmonumentalnija; kao paradigmatski produetak politike, vlasti i
moi, postala je jedina istinska skupocena investicija gotovo beznadeno opustoe-
ne i osiromaene zemlje prvih poratnih godina. S druge strane, ona e pola veka ka-
snije postati, na teritoriji SFRJ, tj. bive SFRJ (ali, tako i u itavoj istonoj Evropi na-
kon sloma komunistikih reima), glavni medij katarze destrukcijom simbolikih
oznaitelja sruenog reima. U udarnim spomenikim delima kao to su Spomenik
ustanku (1947) Vojina Bakia, Borba (1948/49) Sretena Stojanovia, Obnova (1948)
Lojze Dolinara ili Spomenik zahvalnosti Crvenoj Armiji ili Spomenik borcima Crvene
Armije, Batina (1945/47), Antuna Augustinia, kao i monumentalnim ili memori-
jalnim portretima-bistama ili kipovima Josipa Broza i drugih heroja NOR-a (auto-
5
D. orevi, Socijalistiki realizam 1945-1950, Nadrealizam i socijalna umetnost, MSU, Beograd
1969, 68-81.
ra Dolinara, Augustinia, Bodnarova i dr.), izdvaja se kao najsugestivniji medijum

otelotvorenja ideologije socijalistikog realizma i koncepta umetnosti i vlasti unu-
tar posleratne Jugoslavije, i ostaje, tako, najblia isticanom sovjetskom uzoru. Soci-
jalistiki realizam je snanije i doslednije realizovan kao didaktika, memorijalna,
portretska i agitaciono-propagandna umetnost vlasti u medijumu skulpture nego u
slikarstvu, dok je u grafici realizovan kao biblia pauperum, paradigma suprotstavlja-
nja visokoj kulturi i eklatantni simbol populizma, neophodnog novoj vladajuoj
politikoj ideologiji. Slina sudbina biblije nepismenih, ili barem onih koje se mo-
ralo politiki edukovati, zadesila je kako prvu poratnu knjievnost (pr. R. olakovi,
Zapisi iz oslobodilakog rata, 1946; D. osi, Daleko je sunce, 1951; B. opi, Ognje-
no raanje domovine, 1944; Pokoljenje uz pesmu stvoreno, 1945; Rosa na bajonetima,
1947; M. Risti, Smrt faizmu sloboda narodu, 1946. i dr.)6 tako i, jo vanije, porat-
no filmsko stvaralatvo najpre kroz strogo kontrolisane dokumentarne agitprop
filmove-urnale, a zatim i kroz produkciju igranih filmova (pr. Slavica V. Afria i
ivjee ovaj narod N. Popovia, oba iz 1947). I dok je knjievnost bila prevashodno
namenjena momentalnoj ideoloko-politikoj transformaciji osnovnog kolstva ka-
ko u dece, tako i masovnog opismenjavanja7 odraslih, kroz obaveznu lektiru i itan-
ke, dotle je jugoslovenska filmska produkcija bila, uz uvoz sovjetskih filmova iden-
tinog anra (pr. apajev brae Vasiljev, 1934, i stotine drugih), namenjena svima
ostalima agitprop u neodoljivim pokretnim slikama.8 Godine 1947. i 1948. sovjet-
ski film je, na nivou jugoslovenskog proseka, oko 2,8 puta gledaniji od ostalih, a u
Srbiji oko 3,5 puta9: sve do pojave Esther Williams u MGM tehnikolor filmu Bal na
vodi (Bathing Beauty, 1944), ija je premijera u Beogradu odrana decembra 1950,
i koji e nepovratno otvoriti vrata vesternizaciji filmskog ukusa i, naelno, ukusa
u popularnoj kulturi. Nemogue je ne primetiti da je mona struja najpre proizvod-
nje, a potom negovanja i mitologizacije memorijalnih toposa NOR-a, do mere dok
nije ula u domen pop i pulp kulture (pr. Valter brani Sarajevo i kultni lik glumca
Bate ivojinovia, koji je u jednom trenutku najpopularniji glumac u NR Kini), pre
svega kroz filmsku proizvodnju, neto manje kroz knjievnost i skulpturu, posto-
jala kao latentna oficijelna i od dravnog establimenta izdano finansirana grana
postsocrealistikog perioda, sve do smrti Josipa Broza 1980. godine. Ova je konti-
6
Lj. Dimi, Agitprop kultura, Beograd 1988.
7
Masovno opismenjavanje odraslih, u bukvalnom smislu te rei, bilo je jedan od prioriteta nove
prosvetne i kulturne politike, imajui u vidu da je, po popisu stanovnitva Kraljevine Jugoslavije iz
1921. godine, prosek potpuno nepismenih bio 51,5%, a po podacima iz 1931. 44,6%. Vie: Lj. Dimi,
Agitprop kultura, Beograd 1988, 126.
8
Godine 1948. zabranjen je film Frenka Kapre Mister Smit ide u Vaington (F. Capra, Mr. Smith Goes
to Washington, 1939), kao samoiva, bezduna igra kapitalizma, u svemu upravljena protiv radnih
masa..., P. J. Markovi, Beograd izmeu Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd 1996, 440.
9
Lj. Dimi, nav. delo.
nuirana proizvodnja imala svoj posebni anr portrete Josipa Broza, date u razli-
itim medijima od likovnih umetnosti do dokumentarnog i igranog filma (Bitka
na Sutjesci; Bitka na Neretvi i td.). Portreti u mediju slike i skulpture su ovom pri-
likom predmet posebnog razmatranja, jer su u najuoj vezi sa retorikim i ideolo-
kim konceptom body politic, sveobjedinjujueg i sveprisutnog komunistikog tela,
otelotvorenog u Voi, i vidovima one vizuelne reprezentacije koja u svojoj osnovi
poseduje ideju o jedinstvenoj i savrenoj strukturi ureenog socijalistikog drutva.
Njena je vizuelna, amblematska i ikonika figura Josip Broz Tito.
Najraniji portret10 Josipa Broza uradio je Moa Pijade (1890-1957) u zatvoru u
Lepoglavi 1930. godine. U leto 1926. Moi Pijade zatvorska uprava u Sremskoj Mi-
trovici delimino ukida totalnu izolaciju (u kojoj je od januara 1926) i dozvoljava
mu upotrebu slikarskog pribora. Te godine nastaje Moin autoportret u robijakom
odelu jedan od niza briljantnih autoportreta koje je Moa radio od 1910, u vreme
svog aktivnog bavljenja umetnou i umetnikom kritikom. Novembra 1928. Moa
Pijade je, putem tampe koju su zatvorenici dobijali, itao o tzv. bombakom pro-
cesu i suenju Josipu Brozu: Tada sam prvi put uo o njemu. To je nama, u tekoj
atmosferi u tamnici, priinjavalo radost i zadovoljstvo, i naa najtoplija elja je bila
da ga poalju nama u Mitrovicu. Meutim, Josipa Broza su uputili u Lepoglavu.11
Susret Moe Pijade i Josipa Broza omoguen je razmetanjem, tj. razbijanjem grupe
dobro organizovanih sremskomitrovakih politikih zatvorenika u razliite zatvore.
Pijade je februara 1930. prebaen u Lepoglavu. Tita je upoznao odmah po dolasku
u zatvor: Drug Pijade se bavi slikanjem na robiji. Poto je kazniona opkoljena viso-
kim zidom, mi smo udesili tako da je on mogao slikati sa krova centrale...12 [elek-
trine, u kojoj je radio Broz, prim. L. M.]. Tog leta je Moa, sa krova centrale, nasli-
kao seriju pejzaa iz Lepoglave i niz portreta drugova sa robije: Jednog dana poeo
sam da slikam Josipa Broza. Hteo sam da namalam lik tog radnika revolucionara...
Radio sam dva portreta, manji samo glavu i vei poprsje. Nijedan nisam zavrio,
nisam bio zadovoljan...13 Josip Broz je 1931. prebaen u zatvor u Maribor, a veina
slika je unitena ili nestala 1935. godine. Posle rata, 1952, pronaena je manja sli-
ka, portret robijaa i politikog saborca kojim je Moa bio iskreno fasciniran, jo od
vremena bombakog procesa. Zajedniko vreme provedeno u Lepoglavi jo vie je
pojaalo meusobno uvaavanje: Tita je oduevljavala Moina neustraiva borbe-
nost, Moa je u Titu video lik radnika-revolucionara i mone zatitnike figure (kak-
vim se, sudei po svedoenjima, pokazao u zatvorskim danima prema drugim poli-
10
M. Pijade, Portret Josipa Broza Tita, Lepoglava 1930, ulje, 34 x 27 cm, bio u vlasnitvu kolekcije
Josipa Broza Tita, Beograd.
11
Prema: S. Neovi, Moa Pijade i njegovo vreme, Beograd 1968, 262-263.
12
Prema: S. Neovi, isto, 265-266.
13
Prema: S. Neovi, isto, 267-268.
tikim zatvorenicima). U takvoj atmosferi je nastao ovaj maleni portret tople game
boja, irokog poteza, portret koji ne eli da laska, ali i portret nepogreivog i lucid-
nog zapaanja karakterologije oveka etvrtaste grae lica i vidno isturene vilice,
prodornog pogleda usredsreenog, odlunog oveka sa planom.
Da konstituisanje politike ikone voe (pokreta otpora i budue zemlje iji
su temelji uspostavljeni u Jajcu) poinje jo 1943, kada je na II zasedanju AVNOJ-a
Tito dobio titulu Marala Jugoslavije, svedoe i dokumentarne fotografije, primera
radi ona na kojoj Boidar Jakac portretie Tita u bunkeru. Valja napomenuti da su,
od umetnika, potpredsednici Predsednitva AVNOJ-a Antun Augustini (venik
ZAVNOH-a) i Moa Pijade, da je Koa Popovi, jedan od aktera beogradskog nad-
realistikog pokreta, lan Predsednitva, a da je Boidar Jakac bio slovenaki dele-
gat na zasedanju. Pijade vie ne slika, iako je u jesen 1943. bio sluajno doao do
boja i etaka u Otocu i nameravao da u Jajcu uradi portret druga Tita.14 U ovom
ranom periodu nastaju dela saradnika-saboraca, meu kojima je najistaknutiji rad
Boidara Jakca (1899-1989), umetnika koji je u najboljem smislu te rei ratni slikar
i hroniar. On je aktivni uesnik NOR-a od 1943, radi u propagandnom odeljenju i
predsednik je Slovenakog umetnikog kluba. Uradio je vei broj portreta i drugih
zapisa sa puta u Jajce, na II zasedanje AVNOJ-a. Tokom 1944. uradio je autoportret
i seriju bakropisnih portreta (Rodoljuba olakovia, Moe Pijade, Edvarda Karde-
lja). Jakac radi niz crtea preteno dokumentarnog karaktera, meu kojima su naj-
poznatiji Tito za govornicom II zasedanja te portreti u uniformi, pognute glave i sa
naoarima na licu. Bez obzira na ta dela, jedino Portret Marala Tita,15 koji nastaje 1.
decembra 1943. u Jajcu, moemo smatrati seminalnim za uspostavljanje maralske
ikonografije u korpusu konstitutivnih Brozovih portreta i procesu uspostavljanja
reprezentacijskih simbola moi vladarskog kulta. Takoe, ovaj je portret, kao i niz
drugih crtea i skica koje Jakac radi, budui izveden karakteristinim Jakevim ma-
estralnim dominantnim crteom neoklasicistike i engrovske provenijencije, kako u
formalno-izvoakom smislu, tako i minucioznou stila, postao, uz Augustinie-
va dela, vodei uzor u docnijem politikom definisanju nezaobilaznih stilsko-mor-
folokih zakonitosti socijalistikog realizma u likovnim umetnostima.
Antun Augustini (1900-1979), Valdecov, Frangeov i Metroviev ak, je-
dan od osnivaa grupe Zemlja (1929, u kojoj boravi do 1933), Josipa Broza je upo-
znao pred rat, kao zemljaka Zagorca, inenjera Tomaneka. Augustini je jedan
od najveih umetnika spomenike i memorijalne plastike jugoslovenskog kulturnog
prostora jo u vreme Kraljevine, kada, sa titulom dravnog kipara izvodi, izmeu
ostalog, Spomenik kralju Aleksandru (Varadin 1935, sruen 1945. godine), Spome-
14
M. Pijade, iskaz, u: Tito i umetnici, Beograd 1978, 55.
15
B. Jakac, Portret Marala Tita, Jajce, 1. decembar 1943, crte crvenom kredom, 31 x 21 cm, bio u
Muzeju II zasedanja AVNOJ-a, Jajce.
nik kralju Petru i kralju Aleksandru (Skoplje 1937, sruen tokom Drugog svetskog
rata), Spomenik Stjepanu Radiu (Selca na Brau, 1938), Spomenik kralju Aleksandru
(Sombor 1940, sruen i pretopljen tokom Drugog svetskog rata) i mnogo drugih.
On i posle 1945. ostaje vodei majstor memorijalne skulpture (Spomenik zahvalno-
sti Crvenoj Armiji, Batina 1947; Mir, New York, zdanje UN, 1954; Spomenik seljakoj
buni i Matiji Gupcu, Gornja Stubica, 1973. i dr.). Za nae je razmatranje, meutim,
najindikativnije njegovo delovanje u domenu portretskog i spomenikog u istorij-
skom procesu uspostavljanja i odravanja mitskog lika vladara. Augustini je u Jaj-
cu portretisao i vajao skice za bistu Josipa Broza: U Jajcu sam ivio oko tri mjeseca,
u neposrednoj blizini druga Tita, stalno sam ga gledao i esto posjeivao [...] Radio
sam, vajao sam Komandanta, opsjednut onim to sam u svom saznanju za njega ve-
zivao i nastojao da izrazim odlunost i dar velikog organizatora [...] Uvijek sam
osjeao da ta strana smirenost nije ilustracija trenutka nego izraz karaktera.16 Kao
rezultat takve Augustinieve opservacije, nastaje poprsje Marala Tita, ali i najva-
nija njegova skulptura Spomenik maralu Titu (Kumrovec, 1948). Uprkos tome to
u umetnikoj produkciji u periodu 1947-1948. postoji vei broj portreta Marala,
pre svega slikanih (ore Andrejevi Kun, Marino Tartaglia), kao i jedan broj bista/
poprsja (od kojih je najuvenije delo Lojzeta Dolinara), ini se kao da ovom statu-
om monumentalnih razmera Augustini krunie maralsku ikonografiju. Ova je, u
nekom smislu, postala vea od ivota i svakako je svojom umetnikom izvedbom
i virtuoznou autora, te samom sceninom postavkom i monim pokretom, nad-
ivela, s pravom, kratki vek etatiranog socijalistikog realizma. To je sluaj i sa dru-
gim delima prethodno pomenutih autora: umetnika supstancija nadivela je sam
lik portretisanog voe, uprkos tome to je njen glavni smisao i simboliki znaaj u
meuvremenu zavrio na otpadu istorije. Pa i u bukvalnom smislu te rei.
Iako je i Milo Milunovi (1897-1967) meu onim umetnicima koji su svojim
doprinosom izgradili maralsku ikonografiju i mit (Maral Tito, 1948, slika deluje
kao da je raena prema slubenoj maralskoj fotografiji), i iako je po nekim kom-
pozicijama kao Ustanak 13. jul (1948) u tom periodu on tipini slikar socijalisti-
kog realizma, njegove druge slike, kao to je U ast pobede (Posle pobede/Kraj rata)
(1948), mogu nam se sada uiniti kao socrealizam kombinovan sa timungom in-
timizma graanske provenijencije. Ikonografski repertoar kombinuje simbole sta-
rog i novog sveta na sasvim direktan nain: uz jednu karakteristinu kompoziciju
enterijera (klavir, mrtva priroda, gipsani odlivak) sada su prislonjeni jedna zasta-
va sa petokrakom, puka i, verovatno, injel. Ovde socrealizam nije vidljiv u jezi-
ku i izvedbi, ve u narativu koji moe biti kako didaktian (ovo je smenilo ono),
tako, meutim, i dvosmislen u svom naizgled jednostavnom suprotstavljanju am-
blema starog i novog reima. Naravno, sve upuuje na jedan novi vid eklektike.
16
A. Augustini, iskaz, u: Tito i umetnici, Beograd 1978, 28-31.
Socijalistiki realizam je, kako navodi Eptejn, dugotrajni prelaz iz modernizma u

postmodernizam, pa moe biti protumaen kao istorijski prelaz iz avangardistike
istote stila u postmodernu eklektiku.17 Iako, kada je re o jugoslovenskoj situaciji,
nadovezivanje na avangardistiki projekt, onako kako ga vide u sovjetskoj kulturi
bilo Grojs bilo Eptejn, ne postoji, jedan broj jugoslovenskih slikarskih ostvarenja
moe biti interpretiraan kao vezivna karika izmeu modernizma i postmoderniz-
ma, upravo zbog neortodoksne i nekada ironine kombinacije klasicizma, moder-
nizma, pseudomodernizma, antimodernizma..., kao i razliitih, nejasnih ili konfuz-
nih raspoloenja i oseanja uitanih u atmosferu slike. U tom kontekstu, za nas je
moda najznaajniji neobini maralski portret Josipa Broza koji radi Milan Konjo-
vi (1898-1993). On bi po konvencionalnoj istorijsko-umetnikoj podeli pao u tzv.
sivu fazu (1944-1952) ovog umetnika. Mnogo je, moe se priznati, sivih mome-
nata u ratno-poratnoj biografiji Milana Konjovia, koji je do 1941. ve bio ostvario
blistavu karijeru temperamentnog koloriste u stalnom traenju i nemiru. Pod ne-
jasnim okolnostima otputen iz zarobljenikog logora Osnabrik, gde je zavrio kao
oficir jugoslovenske kraljevske vojske, vratio se u rodni Sombor koji je Maarska
ve bila anektirala. Godine 1942. izlae samostalno u Budimpeti, u vreme kada su
maarske faistike vojne snage vrile pogrome nad Srbima u Vojvodini.18 Budim-
petanska tampa dala je prilian znaaj ovoj izlobi, to je sve skupa ostavilo nepri-
jatan ton u biografiji Konjovia. Uprkos tome to je, kako navodi Trifunovi, posle
rata sve objanjeno i razjanjeno, injenica da jo uvek nema objavljenih detalja o
celom sluaju, govori da moda ba i nije sve tako jasno. Bilo kako bilo, nakon 1945.
Konjovi ima znatnih problema sa adaptiranjem u novom, socijalistiko-realisti-
kom umetnikom okruenju, premda ve 1944. radi Brozov portret,19 po svemu su-
dei prema fotografiji, jer je malo verovatno da je tokom te godine imao bilo kakve
mogunosti da uivo portretie Broza. Za pretpostaviti je da je re o uvenoj crno-
-beloj Titovoj partizanskoj fotografiji koja se nala i na poternici vrhovnog zapoved-
nika nemakih trupa u Srbiji od 21. 7. 1943. godine. Ukoliko bi ova pretpostavka
odgovarala istini, onda je Konjovi dao svojevrsnu interpretaciju foto-portreta i to
u vie nivoa od izmiljanja boje, preko dodavanja maralskih insignija na krag-
nu kaputa, do udne maskolike predstave lica bez oiju i pogleda. S druge strane,
sama postavka portreta, bore na licu (istaknute crno-belom tampom na fotografi-
ji, tj. poternici), poza, frizura, ak i kragna, frapantno odgovaraju ba toj fotografiji.
Najvie dilema izaziva nedostatak oiju-pogleda (oi, dodue, jesu zasenene u cr-
no-beloj tampi), meutim, vidimo da se umetnik potrudio oko detalja (dodavanja
17
M. Eptejn, Socijalistiki realizam izmeu moderne i postmoderne, u: Postmodernizam, Beograd
1998, 59-64.
18
L. Trifunovi, Konjovi, Sombor 1990, 49-51.
19
M. Konjovi, Portret Tita, 1944, pastel, 64 x 50 cm, vl. Galerija Milan Konjovi, Sombor.
maralskog odlija na kragnu), pa se utoliko pre lice bez pogleda ne moe smatra-
ti previdom. Nema dokaza koji bi dozvolili da kategoriki tvrdimo kako je umetnik
ovde obavio jedan subverzivni rez jer, po svim podacima iz Konjovieve bio-
grafije, mi znamo da on ivi povueno i u strahu od konsekvenci svoje, po kriteri-
jumima novog nastupajueg reima, sasvim nezadovoljavajue politike biografije.
Ali ipak postoji ta potreba za deformitetom kao oznaiteljem duha i/ili ideologije
slike. Konjovi je u veini svojih dela iz sive faze zadro u jednu od najvanijih za-
konitosti socijalistikog realizma znaaj tanosti, vernosti predstave ljudske figure
i lica. Figura je, naime, pre nego sam sie slike, transparentni nosilac idejnosti. Za-
uzvrat, deformacija lika (figure) tako je, shodno svim totalitarnim retorikama, ne
samo otro kritikovana, ve i smatrana za izopaenu. [...] nije jasno zato inae
nadareni Konjovi na svojim slikama deformie lice oveka [...] Ako treba prikaza-
ti faistu, drutvenog zloinca, predstavnika cinine buroazije na vlasti ili kod nas
ve primerke tuene, eksploatatorske i ugnjetavake klase onda ta lica treba kri-
tiki osvetliti [...] A kada je re o naem oveku, o naem novom oveku, o oveku
naeg drutva koje po humanosti i naprednosti stoji odmah uz Sovjetski savez, onda
je nedozvoljena deformacija njegovog lika, i to za javnu izlobu.20 injenica je da
socijalistiko-realistika likovna kritika nikako ne voli neke umetnike koji dolaze iz
graanskog miljea meuratnog perioda i koji nemaju komunistiki ili NOR back-
ground kao to su, primera radi, Konjovi21 i Ivan Tabakovi22. Do Konjovieve
izlobe Ljudi 1947. godine gotovo nije bilo samostalnih izlobi, to je sasvim u ko-
lektivistikom duhu tematski i ideoloko-programski obojenih grupnih izlobi koje
su organizovane kao cehovske.23 Iako je ovo bila najposeenija izloba u poslerat-
nom Beogradu,24 Konjovi na jednom mestu rezignirano kae: Ostalo mi je meu-
20
J. Popovi, Izloba vojvoanskih likovnih umetnika, Borba, 20. 9. 1945, 2. Za razumevanje ovog
problema znaajni su i tekstovi istog autora: Umetnici i lik naeg oveka, Knjievnost 1, Beograd 1948,
60-64; Idejnost daje krila talentima, Umetnost 1, Beograd 1949, 3-9.
21
Konjovi dobija veoma otre kritike ideologa nove umetnosti, prvo povodom otvaranja Gradskog
muzeja u Somboru, oktobra 1945, kada je prikazana umetnika zbirka Pavla Beljanskog, a zatim i
povodom slika koje stvara u tom periodu. Kada je otvoren Gradski muzej i pokazana zbirka Beljan-
skog, otputeni su i Milan Konjovi, kao sekretar Muzeja, i Jano Herceg, pisac teksta u katalogu. Sa
loim kritikama prolazi i Konjovieva slika Izgradnja mosta u Bogojevu (1947), izloena na II izlo-
bi vojvoanskih slikara 1948. u Novom Sadu. V. o ovome: B. otra, Zapaanja sa izlobe savremenih
vojvoanskih umetnika, Knjievne novine, Beograd, 20. 4. 1948, 3.
22
O ovom problemu vie u: L. Merenik, Ivan Tabakovi (1898-1977), Galerija Matice srpske, Novi
Sad 2004.
23
Lj. Dimi daje tabelarni pregled stalnih izlobi 1944-1950. Po tome, tokom 1945. veliki broj izla-
gaa imaju I i II izloba ULUS-a, a tokom 1946. III izloba ULUS-a. Poseta je za to vreme velika, u
proseku oko 4800-5000 posetilaca. Lj. Dimi, nav. delo, 208.
24
Uprkos loim kritikama partijskih ideologa, Konjovieva izloba ima visoku posetu od 5000 ljudi.
Takoe, sa izlobe je otkupljeno 8 dela. Lj. Dimi, nav. delo, 208.
tim gorko seanje da niko nije hteo da otvori tu izlobu. Bio sam primoran da punoj
dvorani izjavim: Izloba je otvorena, jer nema ko drugi da je otvori sem mene.25
U filmu Wolfganga Beckera Good Bye, Lenin! (2003), majka, koja se probudi-
la iz kome tokom koje se dogodio raspad Istone Nemake, izlazi na ulicu i ugleda
kako joj iznad glave lebdi gornja polovina gigantske statue Lenjina (koju, demon-
tiranu, helikopter odnosi na smetlite istorije). Uklanjanje i ruenje spomenikih
obeleja komunistikih reima, kao i Titove Jugoslavije, nije se, meutim, odvija-
lo tako duhovito i poetino kao u toj predivno stilizovanoj filmskoj sekvenci. Ili,
kao u filmu Gorana Markovia Tito i ja (1992). I danas se u nekim zemljama biveg
Istonog bloka vodi otra polemika da li je destrukcija, bez obzira na svoj nespor-
ni katarziki efekat, predstavljala vandalski ili oslobodilaki simboliki gest. Tani-
je, moe li se, i kojim argumentima, opravdati ono to je, de facto, unitavanje me-
morijalno-spomenikog umetnikog naslea. Na beogradskoj umetnikoj sceni su
se, krajem devedesetih, svojim kritiko-analitikim pristupom ovoj temi istakla dva
autora: Mran Baji (1957) i Dragan Srdi (1958). Obojica su od procesa totalne de-
strukcije ljudi, ivota, drave, gradova, poseda, umetnosti i mita uspeli da stvore
autohtona i vieznaenjska umetnika dela liena svakodnevne politike propagan-
de za jednokratnu upotrebu.
Mran Baji26 tokom devedesetih godina XX veka u svoju umetnost uvodi ne
samo intimnu dilemu i rastrzanost, ve i kolektivno traumatsko iskustvo graan-
skog rata ex-jugoslovenskog prostora. Kako navodi Dejan Sretenovi, u takvim
okolnostima umetnost ne moe da bude ni ogledalo ni korektor realnosti, ve is-
kljuivo signal neke druge, paralelne realnosti koja se raa iz stalnih napetosti iz-
meu surovih egzistencijalnih uslova i individualne fantazije.27 Ideja o Bajievom
projektu Yugomuzej nastaje 1998-1999. godine. U ateljersko-kunoj i elektronskoj
laboratoriji Baji radi i prve digitalne radove kolae od fotografija istorijsko-po-
litikih artefakata preteno fokusiranih na kljune istorijske etape Jugoslavije. Pre-
mijerno i integralno je Yugomuzej prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju
u Beogradu, nakon smene Miloevieve vlade, u leto 2001. godine. Bila je to, posle
1989, prva samostalna izloba Mrana Bajia u Beogradu, koja je, upravo zbog to-
like pauze, konceptualno, ideoloki, umetniki i politiko-kritiki premostila dva-
naest godina umetnikovog diskretnog odbijanja da samostalno izlae u nekim dr-
avnim institucijama, vreme njegovog izbora da bude apatrid outsider. Yugomuzej
svoje razmatranje istorije i njenih mitova deli na nekoliko sekcija zbirke, od kojih su
25
L. Trifunovi, nav. delo, 54.
26
Vie o ovome: L. Merenik, Mran Baji, Reset Srpski paviljon na Bijenalu u Veneciji 2007, Bien-
nale Arti Visive, Venecija 2007, 24-38.
27
D. Sretenovi, Art in a closed society. Art in Yugoslavia 1992-1995, B92 i Fond za otvoreno dru-
tvo, Beograd 1996, 5-18.
najdominantniji dokumenti i virtuelni artefakti iz druge polovine XX veka: doba Ti-

tove komunistike Jugoslavije, pa do perioda posttitovske dezintegracije Jugoslavi-
je i njenih posledica u oruanom formiranju nacionalnih drava i graanskom ratu
tokom devedesetih godina. Yugomuzej pokazuje dva kategorika stava: prvi se tie
odnosa umetnika i umetnosti prema politikim ideologijama i, generalno, istoriji.
Drugi potvruje kraj modernistike paradigme. Oba stava, da bi bila srodna i da bi
bila slobodnomislea, moraju prvo da istoriju shvate kao lavirint a ne kao tunel, pa
da onda iskau ogrezlost u sumnji kao jedinom preduslovu istinskog buenja poje-
dinca. Dok prvom stavu lako pronalazimo analogije u tzv. angaovanoj umetnosti i
njenim osnovnim naelima i optim mestima, dotle drugi dotie temelj ontolokih
pitanja savremene umetnosti uvezane u sopstveni politiki, socioloki i kulturoloki
duh mesta XX veka.
Baji postavlja nekoliko sutinskih pitanja: Kako se istorija i politika mogu pre-
tvoriti u umetnost? Na koji nain i pod kojim pritiscima umetnost formira svoj
identitet? Sme li pojedinac da ima sopstvenu verziju istorije? Kako je bilo, kako je
moglo da bude, ta bi bilo da (ni)je bilo i ta se na kraju zaista desilo?
Dragan Srdi je 1995. godine priredio Veliku prodajnu izlobu bombi (galerija
SKC-a, Beograd). Pravih (onesposobljenih) bombi kupljenih na otpadu. U fokusu
njegovog dvadesetogodinjeg rada su razliiti oblici kritiki-provokativnog uspo-
stavljenog ready-made-a, uvek uvezanog u politike i socijalne odlike epohe. Njegov
umetniki proizvod, instalacija, je tek preuzeti oblikovani materijal druge name-
ne. Podsetimo, recimo, da je Oldenburgova skulptura Lipstick (Ascending) on Ca-
terpillar Tracks (1969) izazvala neprilike kada je postavljena 1969. godine, u vreme
rata u Vijetnamu, na univerzitetu Yale.28 Za razliku od konvencionalnije shvaenog
medija skulpture, Srdi degradira materijal i mestiere i govori jezikom intenziteta
rudimentarnih preuzetih predmeta, sugestivnog mnotva dovedenog do besmisla
na jednoj strani oduzeta, na drugoj dodata mo: ltat brut. Srdiev rad, naelno,
funkcionie u korist obesmiljavanja prvobitnog predmeta oruje je moja skulp-
tura koju vam predstavljam kao umetnost. Ja vam prodajem ono to vi elite da to
bude, parafrazirajui Duchampa: Ponaam se kao umetnik, ali to nisam. Ipak,
poput pomenutog Oldenburgovog rada, Dragan Srdi skree panju na trenutak ka-
da monstruozno prestaje da to bude, i kada se prima kao jedna nadgraena, artifici-
jelna slika: kao publicitet straha.29 Ta ideja kulminira na izlobi Murder Strah, or-
ganizovanoj u beogradskom Kulturnom centru Rex 1997. godine, kada nastavlja sa
izlaganjem oruja, bombi, raketa i haubica, a ubrzo potom svoju najznaajniju ma-
nifestaciju dobija instalacijom as anatomije (2000, galerija Kulturnog centra Beo-
28
A. Wallach, Claes Oldenburg: Sculpting a Universal Language, Sculpture, January 1996, 22-26.
29
A. Wallach, Isto.
grada) i radovima koji se do danas nadovezuju na nju, od kojih je najzapaenija i za

nas najindikativnija instalacija Josip Broz Tito 1980-2006, izlagana 2006. u beograd-
skoj galeriji Remont. Oba pomenuta rada nastaju u duhu interpretacije ready-ma-
de-a i objet trouv, tako to Srdi od devedesetih godina na beogradskim otpadima
otkupljuje skulpture i biste Josipa Broza i drugih heroja NOR-a i SFRJ, koje se ma-
sovno izbacuju iz dravnih i javnih institucija, radnih organizacija, domova kulture,
biblioteka, kola i sl. U nekim sluajevima, Srdi uspeva da otkupi (i spase) neote-
eno umetniko delo, kao na pr. jednu bistu Josipa Broza Tita od Lojzeta Dolinara,
te bistu Borisa Kidria od Olge Jevri. Meutim, u ogromnoj veini sluajeva, on
pronalazi i otkupljuje na kilo ve iseene biste, koje se prodaju za recikliranje, tj.
pretapanje. Od tih rasparanih komada tela i lica biste/statue, od testerom isko-
madanih simbola nekadanje body politic, Srdi stvara polivalentne aranmane-
-instalacije, od kojih je as anatomije prva u nizu. One, naravno, zadravaju osnov-
no dianovsko polazite: [...] podsmeh koji stoji iza ovog bestidnog dovoenja u
neprilike svega to nam je sveto ide tako duboko da se u procesu okretanja javlja
divljenje koje se pervertuje, iako taj proces znai sopstvenu sahranu (upravo ono-
ga to nam je sveto).30 One ga, meutim, preobraavaju dovodei ga u nepriliku
lokalnog politiko-drutvenog konteksta bespotednog ikonoklazma, posle pola
veka, jo jednog sistematskog ienja semantikog pejzaa. Naravno da je u tom,
bilo politiki, bilo udvoriki, bilo emocionalno, bilo katarziki obojenom ienju
najveu destrukciju doiveo nosei mit ikonosfere socijalistike Jugoslavije: Josip
Broz Tito, samo sada u radikalno izvrnutom sistemu znaenja i politikih konotaci-
ja u bukvalnom shvaenom razaranju svega to nam je (bilo) sveto.
Poetkom devedesetih godina nastaju nove forme i simboli onoga to nam je
sveto, a ikonofilija J. B. Tita biva zamenjena istorijskim kompozicijama vezanim za
oblike mitologizacije nacionalne istorije i stare istorijske moi i slave, sa oigled-
nom namerom (zlo)upotrebe umetnosti u politike svrhe i oiglednih agitpropov-
skih namera, no haotinih i, za razliku od socijalistikog realizma, lienih pedantne
taktike. Zato su as anatomije i Josip Broz Tito 1980-2006. veoma samokritini, su-
gestivni i neoekivano dramatini radovi. Oni su paradigmatski radovi ne iskljuivo
jedne umetnosti niti jedne drave, ve sudbine politikog govora u umetnosti koji
je umetnost liio njene supstancije sui generis. I koja je, celishodno, osuena na pre-
zir, propast i zaborav, budui identifikovana sa prolaznim politikim mitom, sa va-
nitas vanitatum, a ne sa nekim viim estetskim ili konceptualnim projektom. Srdi-
evo delo Josip Broz Tito 1980-2006. doslovno pakuje istoriju, razorene ostatke mita
u pleksiglas kutiju, u oigledni simulakrum grobnice, smetajui u nju raskomada-
30
H. Richter, M. D. ili antisluajnost u readymade-u, Marcel Duchamp, spisi i tumaenja, Z. Gavri
& B. Beli, Bogovaa 1995, 137.
ne delove tela: sic transit gloria mundi. On se moe shvatiti i kao memento mori,
kompozicija koja tradicionalnoj filozofskoj i istorijsko-umetnikoj temi dodaje no-
ve konotacije i sopstvenu savremenu didaktiku. To je ultimativni iskaz koji demisti-
fikuje demagoko-herojsko, ikonofiliju kako i ikonoklazam, koji moe da tvrdi da je
poleina kulture krv, tortura, smrt i strava, moda i da je ponekad telo umetnosti
isprobadano strelama smenog, ali, ponajvie, da je istorija nona mora umetno-
sti, mora iz koje se teko budimo.
The Culture of Oblivion
Summary
After 1945, the political/artistic practice of the new communist state (the Federal Peo-
ples Republic of Yugoslavia) was first powerfully manifested in the form of monument-
type sculpture. The socialist realism sculpture is a paradigmatic extension of politics, au-
thority and power. On the other hand, half a century later, on the territory of the Socialist
Federal Republic of Yugoslavia, that is, the former SFRY (but also throughout Eastern
Europe following the collapse of communist regimes), it became the main medium of
catharsis through destruction of the symbolic signifiers of the deposed regime. On this
particular occasion, portraits of Josip Broz Tito in the media of painting and sculpture
(Pijade, Kun, Konjovi, Augustini) are the objects of special review, for they are most
closely connected with the rhetorical and ideological concept of body politic and forms
of visual representation that is based on the idea of a unique and perfect structure of or-
dered socialist society. Its visual, emblematic and iconic figure is Josip Broz Tito. In the
early 1990s, new forms and symbols were created signifiers of new regimes on the rise,
and in Serbia the iconophilia of J. B. Tito was replaced by historical compositions con-
nected to various forms of mythologising national history and old historical power and
glory, with the obvious intention of (ab)using art for political purposes. Towards the end
of the 1990s, on the Belgrade art scene two authors Mran Baji and Dragan Srdi
distinguished themselves through their critical-analytical approach to this theme. Their
art works are indicative not solely of one art or one state, but of the fate of the political
discourse in art that deprived art of its sui generis substance, consequently condemning
it to contempt, failure and oblivion, on account of its being identified with a passing po-
litical myth, and not with some higher aesthetic or conceptual project.
Enver Kazaz
HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA
Knjievni kanon i ideoloki rituali kao temelj
nacionalnog pamenja
Autor se u ovom tekstu bavi odnosom

knjievnog kanona i ideoloko-kultu-
rolokih rituala kao jednim od modela
konstruiranja kolektivnog pamenja ra-
ta 1941-1945, dokazujui da je kanon
mjesto oitovanja ideologije, a da ritu-
ali u svojoj sinkretikoj formi ujedinju-
ju ideologiju i kulturu. Analizirajui ne
samo rad kanona, dokazuje da je ka-
noniziran i sam simboliki imaginarij
povijesnih dogaaja, a potom u anali-
zi paradigmatskih lirskih tekstova, poe-
me Jama Ivana Gorana Kovaia, po-
ema Stojanka majka Knepoljka i Na
pravi put sam ti majko izio Skende-
ra Kulenovia te poeme Titov naprijed
Vladimira Nazora, pokazuje kako se
konstruiraju modeli heroja, rtve i ideo-
lokog voe te utvruje funkciju ovih
knjievnih figura u konstrukciji kolektiv-
nog pamenja rata 1941-1945.
K
ada se paljivije analizira model pamenja povijesnih
zbivanja, tj. model uspostavljanja nacionalnog pam-
enja na junoslavenskom kulturnom prostoru, dola-
Revolver zi se do zakljuka da je tzv. kanonska knjievnost uz
s ruom.
Autor ilustracije: ideoloki impostiranu historiografiju jedan od njegovih osnovnih
Masureru Aobe. elemenata. U takvom radu knjievnog kanona otkriva se njegova
bliska veza sa ideologijom, a kanon se ukazuje kao proizvod ideoloke moi koja za-
uzima sve institucije sistema, a pogotovu akademsku zajednicu. Knjievnost se pri
tom tretira iskljuivo kao politika kolektivnog identiteta, to je ona i bila u zaetnoj
fazi svoga modernog oblika u drugoj polovini 19. vijeka, u vremenu romantizma, da-
kle, kada u antiosvajakoj gesti, borei se protiv imperijalnih ciljeva osmanskog i au-
strougarskog carstva nastoji graditi identitet etnikuma i etnike oslobodilake ideo-
logije. Tako je romantizam kasni, folklorni, epski, kodiran sa epom kao centralnim
anrom omoguio knjievnosti da postane centralno mjesto izgradnje politika ko-
lektivnog identiteta. Te drutvene funkcije knjievnosti nije se oslobodio ak ni viso-
ki modernizam sa svojim zahtjevom za autonomijom umjetnosti, sa eksperimentom
i istraivanjem granica anra u svojoj poetikoj podlozi, sa nastojanjem da djeluje di-
sidentski u odnosu na ideoloku mo i itavim nizom drugih karakteristika koje su
se posredno ili neposredno suprotstavljale ideolokim naracijama.
Funkcija kanona nije, dakle, samo uspostavljanje poretka vrijednosti iz odre-
ene estetike norme unutar knjievnog polja. Ona je prije svega nastojanje da se na
drutvenom planu iz razliitih pozicija funkcionalizira knjievnost i da joj se osim
ideoloke dodijele i moralna, propedeutika, didaktika, te itav niz drugih uloga.
Upravo zato se u promjeni kanona moe pratiti promjena politika kolektivnih iden-
titeta na junoslavenskom prostoru, pri emu valja imati u vidu da je svaka vlada-
jua ideologija svoj koncept identiteta definirala kao organski cjelovit, zavren, kao
neku vrstu telosa povijesti, iako je svjesna da s njim postupa procesualno i da ga po-
ima kao performativnu kategoriju.
Sklonost totalitarnih ideologija da stubokom mijenjaju interpretaciju cjelokup-
ne stvarnosti, da izvre reviziju identitarnih vrijednosti i promijene tumaenje povi-
jesti, etike i morala, ak metafizikog i transcendentalnog plana ljudskog postojanja,
jednom rijeju ukupnost drutvene i individualne egzistencije, u promjenama knji-
evnog kanona nekad rezultira rezom, potpunim odbacivanjem prethodnih vrijed-
nosti, a nekada se izvri korjenita reinterpretacija kanonskih djela koja ostaju u no-
vom kanonskom poretku, ali upravo zbog promjene normativne kanonske, kolske
i univerzitetske interpretacije moe se rei da su to sada u semantikom pogledu za
recipijente sasvim nova ili sasvim drukija djela.
Knjievni kanon je sastavni dio rituala izgradnje kolektivnog identiteta i na-
cionalnog pamenja, tj. pamenja koje u odreenoj zajednici formiraju institucije
sistema kroz razliite vrste ritualiziranih procesa. Zapravo, u ideoloko-kulturolo-
kim ritualnim procesima kanon iz apstraktnog poretka biblioteke ulazi u drutvenu
stvarnost, realizira svoj cilj, izlazi iz kolskih torbi i univerzitetskih uionica na ulice
i trgove, te u konanici ostvaruje svoju performativnu ulogu.
Ideoloko-kulturoloke rituale na drutvenu scenu izvode razliite institucije
sistema, pri emu se u njihovom obnavljanju ogleda nastojanje institucija da u pore-
ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA 143
dak nacionalnog pamenja uvedu svaku generaciju i da u njoj odravaju ili podiu
nivo nacionalnog pamenja. Tako je rad na nacionalnom pamenju u SFRJ proiren
sa politikih i ideolokih institucija na obrazovne, od vrtia preko osnovnih kola pa
sve do univerziteta, na kulturne organizacije, dakle, na ukupnost javne scene.
Kao to u kanonu institucija drutvene moi, obino akademska, odabire djela
i pisce pomou kojih e reproducirati poredak vrijednosti, tako isto na planu povi-
jesnih dogaaja i linosti institucionalna ideoloka mo vri izbor, da bi kroz kano-
nizirane linosti i dogaaje uspostavila simboliki poredak vrijednosti u odnosu na
koji se gradi identitet drutvene, odnosno nacionalne zajednice. Cilj takvih rituala
je u maksimalnoj mjeri ostvariti ideoloki podobno drutveno polje, te suzbiti u to
veem obimu, ili potpuno iskljuiti iz javnog prostora, bilo kakav oblik identitarnog
pluralizma, pogotovu disidentskog poretka simbolikih vrijednosti.
Funkcija rituala u ideoloki totalitarnim drutvima, ali i onim drutvima kakva
su postjugoslavenska koja se izdaju za demokratska, a u stvari su etnonacionalistiki
totalitarna, jeste, dakle, uspostaviti normativnost interpretacije povijesnih zbivanja,
napraviti drutveni poredak heroja i rtava u datoj zajednici, oznaiti i imaginirati
neprijatelja, obavezno ga dehumanizirati, a po mogunosti i satanizirati, te na kon-
cu u drutvenoj zajednici sakralizirati simboliki poredak vrijednosti na osnovu ko-
jeg se gradi kolektivni identitet.
Odnos ideologije, socrealistike poetike dogme i obrasca

pamenja NOB-a u kanoniziranim knjievnim djelima
Formirajui knjievni kanon odmah po zavretku Drugog svjetskog rata jugosla-
venski komunisti su na kljuna mjesta kanona, a to znai i u itanke, i u kolske
lektire, i u antologije, i u univerzitetske programe, te ideoloko-kulturoloke rituale
kojima je bio cilj ustanoviti revolucionarni simboliki poredak vrijednosti, ustvari
postavili svoje, marksistiki orijentirane i u ratu i revoluciji dokazane pisce i njiho-
va djela koja su slavila revoluciju.1 Na horizont knjievne prakse instaliran je tzv.
socrealizam kao poetika dogma unutar koje je knjievnost, slavei neposrednu
ratnu i revolucionarnu prolost, utopijski trebala konstruirati komunistiku budu-
nost i ovjeka te budunosti. U drutvenim ritualima, pak, pomou kojih je treba-
lo pamtiti prolost kanonizirane su presudne bitke NOB-a, ali i najvea stratita, te
tzv. staze revolucije, tj. borbeni pravci kretanja partizanskih jedinica, a onda i slav-
ljenje heroja, koje je ideologija sakralizirala, pa potom i obiljeavanja mjesta stra-
danja i odavanja poasti rtvama, koje su takoer sakralizirane na drutvenom ho-
rizontu.
1
ire o tome vidjeti u: Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Stubovi kulture, Beo-
grad, 2001.
Monumentalizacija prolosti uz sakralizaciju heroja i rtava nije poivala samo

na ideolokom, ve i na komunistiki shvaenom etikom diktatu, tako da se sim-
boliki poredak koji je uspostavila komunistika ideologija ukazivao kao vrhunac
humanistikih gesti, a preko tako koncipiranih etikih postavki na drutvenom ho-
rizontu realizirala se ideja komunistikog oslobaanja, humanizacije i prosvjetitelj-
skog preobraaja ovjeka i drutva.
Uz spomenike, slikarstvo, film, memoarsku literaturu, ideoloki koncipiranu
historiografiju, te naracije uesnika rata i revolucije, knjievnost, a pogotovu poezi-
ja igrala je jednu od kljunih uloga u komunistikim ritualima obiljeavanja znaaj-
nih datuma rata i revolucije te spomenima na heroje i rtve. To je bio sistem u ko-
jem se usmena kultura udruivala sa pisanom, a javni skupovi nisu mogli proi bez
uea svih generacija. U dugakim govorima uesnici revolucije su se sjeali svojih
drugova, svog uea u bitkama, svojih komandanata i herojskih linosti, njihovih
djela, kao to se u spomenima na rtve obavezno ukazivalo na dehumaniziranog i
ubilakog neprijatelja naspram kojeg stoji rtvina etinost, humanizam, nevinost i
itav niz drugih osobina koje su od uesnika ritualnog dogaaja zahtijevale potpunu
identifikaciju sa rtvama, kako bi se njihovo stradanje ukazalo kao moralna obaveza
prema kojoj valja graditi budunost ukupnog drutva.
Ideoloki i dravni aparat izjednaavali su se u ritualima sa projektivnim apso-
lutnim humanistikim i etikim vrijednostima, brisali granicu izmeu sebe i patrio-
tizma, na drutveni horizont izveli simboliki poredak u kojem je partijski i dravni
voa, Josip Broz Tito, zauzeo mjesto oca svih nacija, potom izbacili parole o mra-
noj prolosti i svijetloj budunosti, bratstvu i jedinstvu kao najveoj ratnoj tekovini,
socijalizmu sa humanim licem, jednom rijeju, premreili diskurzivnu praksu usi-
snom moi komunistike ideologije koja se iskazivala kao sveobuhvatna nova mi-
tologija revolucije i utopijske projekcije komunistikog drutva budunosti. Onako
kako je oslobodila pojedinca iz tobonjih mranih ralja prolosti, ideologija je doka-
zivala da je to uinila i sa marginaliziranim klasama u prethodnom poretku, ali i sa
svim jugoslavenskim narodima i narodnostima, te sa svakim pojedincem.
Pored toga to je tumaen kao borba protiv faistikih okupatora, rat je, dakle,
predoavan i kao komunistika revolucija koja se nastojala iskazati u formi potpu-
ne, apsolutne humanizacije i prosvjeivanja ovjeka i ovjeanstva. Pribavljajui se-
bi takve meta-naracije, komunistika ideologija nastojala se predstaviti kao kona-
na i neprikosnovena istina, kao mit kojim je mogue objasniti i prolost i budunost
ovjeka i njegove drutvene zajednice.
Da bi se ostvarila kao mitologija, ideologija je nastojala u obrazovnom sistemu
razraditi mehanizme koji bi otpoetka do kraja obrazovnog procesa uspostavljali i
odravali kodove identiteta i nametali sadraje neophodne za sistem identifikacija i
uspostavljanje simbolikog imaginarija oko kojeg e se okupiti drutvo u cjelini.
Istodobno s tim na horizontu knjievne prakse dominantni socrealizam nasto-

jao je da simplificiranom mimezom2 tumai povijesnu i ukupnu drutvenu stvar-
nost, te se ideologija nametala kao raster i transcendentalno oznaeno svakome tek-
stu. Zadatak socrealizma da izgradi novog, komunistikog ovjeka i komunistiko
drutvo, vodio je ka parolakoj, plakatnoj knjievnosti tzv. crno-bijele polarizacije
unutar koje se partizansko-komunistikom liku i zajednici dodjeljuju sve apsolut-
no pozitivne osobine, dok se neprijatelj dehumanizira i satanizira. Socrealizam je,
ustvari, nudio sve do svoga pada, do pojave knjievnosti sa poetikom modernisti-
kog skepticizma,3 knjievne naracije koje su bile neophodne za to da se u ritualnim
praksama odrava ideoloko tumaenje rata, ali i utopijske konstrukcije komuni-
stike budunosti. Otud je obrazovni sistem imao zadatak da prilikom obiljeavanja
znaajnih dravnih praznika i lokalno bitnih datuma u javni prostor izvede uenice
i uenike, studente i studentice koji e recitalima i dramskim igrama utemeljivati za-
jedniko pamenje ratne prolosti.
itanke su, pak, paljivo koncipirane, a prethodna meuratna i predratna knji-
evnost modernizma, simbolizma, impresionizma, parnasa itd. u njihovoj juno-
slavenskoj verziji, optuivana je u ideoloko-pogromakom diskursu kao dekadent-
na, da bi bila minimizirana u kolskim programima i gotovo protjerana iz itanki.
Osnovni ideoloki narativi i fantazme morali su biti predstavljeni u takvim rituali-
ma kroz knjievne tekstove tano propisanim ideolokim klieima. U prvom planu
svakako je bila, zbog muko-centrine prirode patrijarhalne kulture na koju se na-
slonila komunistika ideologija, hrabrost, etinost, portvovanje za kolektiv i oda-
nost kolektivu partizanskog borca. Na toj osnovi je on postajao kolektivni lik koji
je dolazio iz naroda i bio blizak njegovom poretku vrijednosti. Osim partizana, na
recitalima se uz model rtve obavezno morao pojavljivati i monumentalni narodni
heroj, a iznad njih nadvijao se partijski voa, najvei sin naih naroda i narodnosti,
Josip Broz Tito, iji je lik dobijao razmjere mitskog poslanja.
Istodobno sa mukim herojskim naracijama na ritualima se pojavljivala eman-
cipirana partizanka, kao olienje enske strane revolucije i enskih herojskih na-
racija. Naredni ideoloko-knjievni klie zahtijevao je predstavljanje mase koja se
2
Cvjetko Milanja u knjizi Hrvatski roman 1945-1990, Zagreb, 1996, govori o socrealizmu kao sim-
plificiranom mimetikom modelu knjievnosti, pri emu pod simplifikacijom podrazumijeva ideo-
loki fokus kroz koji se drutvena i povijesna stvarnost promatra i pomou kojeg se ona oblikuje u
knjievnom tekstu. Na toj osnovi se komunistika ideologija ne namee samo kao metaoznaitelj
knjievnosti, ve ona propisuje i sistem oblikovanja teksta, kao i unutartekstualne odnose, od nai-
na profiliranja junaka, njihove polarizacije, izgradnje i voenja sukoba, pa sve do moralnih naela i
spektra ideja koje junaci zastupaju.
3
O poetici modernistikog skepticizma ire sam pisao u tekstu Disidentska uloga modernistikog
skepticizma (Modeli dezintegracije komunistikog utopizma u Kamenom spavau Maka Dizdara i
Derviu i smrti Mee Selimovia), Izraz, jesen-zima, 2008.
postupno revolucionarno osvjeuje i poinje slijediti ideolokog naratora, tj. Komu-

nistiku partiju kao avangardu koja zna put iz mrane prolosti u svijetlu budunost.
U takvom klieiziranju knjievnost je postajala apelacioni, populistiki, vie-
struko funkcionaliziran medij koji je zadovoljavao naloge tzv. prosvjetiteljskog mo-
dela knjievne prakse.4
Intenzitet ritualnog pamenja nije bio karakteristika samo neposrednog po-
ratnog vremena. On se zadrao i nakon pada socrealistike dogme5 i odrao sve
do krvavog raspada bive zajednike drave Junih Slavena i smjene komunistike
ideologije totalitarnim praksama etno-nacionalizma i klero-ovinizma devedesetih
godina prolog vijeka. Svi bitni datumi revolucije i rata obiljeavani su kroz dru-
tvene rituale, a za vrijeme dravnih praznika u kolama su obavezno organizira-
ne sveanosti na kojim su uenici i uenice u recitalima ponavljali/e svoju odanost
partizanskim heroinama i herojima. Dan Armije 22. decembra, Dan AVNOJ-a, dani
dravnosti republika u sastavu SFRJ, te Prvi maj, kao internacionalni komunistiki
praznik, Titov roendan 25. maja (Dan mladosti), te datumi obiljeavanja neprija-
teljskih ofanziva i partizanskih pobjeda samo su neki od kanoniziranih datuma koji
su bili povod da se izvri ideoloka dresura uenika i uenica, pri emu su recitali i
dramske igre kao kulturalni inovi dobijali obiljeja ideoloko-politikih kolektiv-
nih manifestacija.
Da bi odrali vlastito ideoloko tumaenje rata kao presudnog povijesnog do-
gaaja i loma kojim je oznaen kraj ne samo jednog projekta drutva, onog kapitali-
stikog, nego i loma koji je imao i kulturalnu, identitetarnu, etiku, i itav niz drugih
drutvenih uloga, komunisti su na svaki mogui nain ideoloki instrumentalizirali
4
Opirnije znaenje termina usp. u Cvjetko Milanja, nav. djelo, i Enver Kazaz, Bonjaki roman, Sa-
rajevo Zagreb, 2004.
5
Ovdje valja napomenuti da je teko odriva teza tradicionalnih povijesti knjievnosti da je gra-
nina taka pada socrealizma bio glasoviti referat Miroslava Krlee u Ljubljani 1952. godine. Kao
svojevrsni dvorski intelektualac, kao pisac od Titovog najveeg povjerenja, Miroslav Krlea se s tim
referatom pojavljuje na knjievnoj sceni kao monikov izaslanik koji dodjeljuje slobodu knjievnoj
praksi s implicitnom porukom da je moe vratiti nazad upravo na isti nain na koji ju je darovao.
Ustvari, radi se o pervertiranoj prirodi ideolokog diskursa, gdje Tito nakon raskida sa Staljinom
1948. godine traga za jugoslavenskim modelom kulture, ustvari, za onim to se da definirati kao ti-
toistiki model kulture, i enje da se uspostavi titoistiki model komunistike ideologije i socijali-
stikog drutva. Krlein referat tako postaje jednim od oruja titoizma, pri emu je sama knjievna
praksa ve bila nagovijestila pad socrealizma kroz ratnu intimistiku liriku i formiranje modela neo-
impresionistikog pjesnitva, ali se socrealizam odrao na knjievnoj sceni jo dugo iza 1952. godine
i Krleinog referata. I prije tog referata, valja imati u vidu, trajale su polemike borbe, tzv. knjievni
sukobi izmeu modernista i tradicionalista, pri emu i jedni i drugi ostaju u okrilju soc-marksistike
ideologije. Ta e ideologija ostati stalno u pozadini, kao osobeni ideoloki raster knjievnosti i po-
gotovu njenog kolskog i univerzitetskog tumaenja tokom cijele dionice visokog modernizma, iako
ju je knjievnost modernistikog skepticizma, a pogotovu tzv. knjievnost sa politikim narativima
dovela u pitanje ili osporila.
ukupnu drutvenu diskurzivnu praksu. U slubi ideologije nije bila samo kultura,
ve i nauka,6 ak industrija, poljoprivreda, ekonomija, sport, a kolski sistem bio je,
zapravo, neka vrsta mentalne tvornice u kojoj je proizvoen novi, komunistiki o-
vjek. Takva vrsta panoptike moi ideologije i kapilarne kontrole drutva zahtijevala
je angaman ukupne drutvene zajednice.
Ukinuvi granicu izmeu privatnog i javnog, komunistika ideologija, bez ob-
zira na svu svoju totalitarnost (golootoka faza s terorom nad tzv. IB-ovcima samo
je jedan u itavom nizu pokazatelja totalitarne snage i terora ideologije) prigrabila
je za sebe prosvjetiteljsko-racionalistike naracije evropske kulture, prekodirala ih
u ideolokoj industriji i pretvorila u svoje parole, te izbacila na drutveni horizont
kao tobonju emancipatorsku praksu kojom je stvarana utopija besklasnog drutva i
nove slobode. Ideologija se u toj svojoj utopijskoj fantazmi ukazivala kao nova vjera,
a zadatak kulture bio je da ideologiju predstavi kao sveopu etinu i humanistiku
naraciju i uini je privlanom svakom ovjeku. Pored tog, kulturalni diskursi dobili
su jo jedan vaan zadatak humanizirati tragino ratno iskustvo i predstaviti ga re-
cipijentima, tj. ukupnoj drutvenoj zajednici kao vrhunac i sam telos ukupnog hoda
povijesti, pri emu je povijest tumaena kao svrhovit, teleoloki proces koji je logi-
kom povijesne nunosti doveo do komunistikog trijumfa u ratu i revoluciji.
Na toj osnovi stvoreni su svi preduslovi za ustolienje socrealistike knjievne
prakse. Utemeljen na simplificiranom projektu mimeze u kojoj je ideologija fokus
kroz koji se prelama graa u tekst, socrealizam je zasnovao nekoliko temeljnih soci-
emskih figura: heroja, koji pobjeuje i rtvuje se za ideale komunistike borbe, rt-
ve koja optuuje dehumaniziranog neprijatelja u ime vlastitog stradanja, te mitsku
figuru nepogreivog voe koji se drutvu obraa iz aspekta svog mitskog poslanja i
svoje nepogreivosti. Te tri temeljne figure, svedene su, zapravo, na kliee kojima je
operirala knjievnost u pokuaju da prikae rat kao paradigmatski lom nakon kojeg
nastaje komunistiko drutvo kao utopijska projekcija zemaljskog raja.
Ne treba posebno naglaavati da je socrealizam prihvatio i ideoloki preko-
dirao herojsku kulturnu paradigmu kojom je operirao ovdanji epski kodiran ro-
mantizam koji je preko heroja pokuao da zasnuje antiosvajaku knjievnu gestu s
ciljem da se kultura upregne u borbu protiv okupacionih imperijalnih sila, Turske
i Austro-Ugarske, te da se projektima maarizacije, germanizacije i turkizacije, a
6
U pokuaju da nauku oslobodi izravne ideoloke kontrole, dravni vrh je 1949. godine omoguio
odravanje kongresa jugoslavenskih naunika na kojemu je uvodni referat proitao Edvard Kardelj.
Dajui autonomiju nauci, Tito je, ustvari, nastojao da formira svoj, titoistiki tip odnosa ideologije
i drutva, i da izvri raskid sa staljinistikim modelom kontrole drutva. Tu se moe govoriti o zai-
njanju titoistike ideologije, koja je u poetku insistirala na svojoj velikoj razlici prema staljinizmu,
a onda je proizvela teoriju i praksu socijalistikog samoupravljanja, a na drutveni horizont izbaci-
la parole o socijalizmu sa humanim licem, demokratskom centralizmu, te itav niz drugih parola i
ideolokih narativa.
na podruju slovenskog i hrvatskog kulturnog identiteta i talijanizacije, suprotstave

ideologeme kulturnog jugoslavenstva, ilirstva, srpstva, hrvatstva i itav niz drugih
kulturno-ideolokih naracija. Tako je herojska kulturna paradigma utemeljila mo-
numentalistiko tumaenje povijesti i dodijelila heroju emancipatorsku i oslobodi-
laku funkciju. Heroj je od Marulieve Judite, u kojoj tu ulogu nosi, dodue, heroina,
sveta udovica Judita, preko Gundulievog Osmana, u kojem se ostvaruje kransko-
-centrina figura panslavenskog heroja, poljskog kneza Vladislava suprostavljenog
islamskom Osmanskom carstvu, pa sve do romantiarskih epova, gdje su paradig-
matski primjeri Njegoev Gorski vijenac i Mauraniev ep Smrt Smail-age engia,
konstruirao demonskog neprijatelja kao religijsku, opasnu drugost, pri emu Njego
zasniva i ideologiju konvertitske krivnje.
Socrealistiki heroj, meutim, opremljen je drugaijim ideolokim naracijama,
ali on nije promijenio temeljni model pamenja povijesti. Naime, u svojoj emanci-
patorskoj fantazmi on u sebi sabire kolektivne ideale i dolazi kao njihova realizacija.
Tu matricu slikanja heroja kao ostvarenja kolektivnih ideala primijenit e i socrea-
lizam, pri emu e heroj kao literarna figura sada biti ne samo nacionalni, ve i ko-
munistiki, internacionalni oslobodilac i simboliki znak kolektivnog identiteta. Taj
heroj nije samo veliki pobjednik, ve se pojavljuje i kao neko ko je za kolektiv rtvo-
vao i vlastiti ivot, pa on na drutveni horizont izlazi ne samo kao figura sa kojom
se identificira recipijent, ve i kao figura koja recipijentu nalae moralnu obavezu
vraanja duga herojevom velikom djelu.
rtva, pak, svojim traginim iskustvom utemeljuje u kolektivnom pame-
nju sliku demonskog, dehumaniziranog neprijatelja, pri emu je neprijatelj zloi-
nac svake vrste, da bi se identifikacija sa rtvom na drutvenom horizontu pojavila
kao moralna obaveza ispravljanja povijesnih greaka, a drutvo ukazalo kao prostor
ostvarenja pune pravde i pravinosti, tj. drutvo etikog apsoluta. Socrealizam je
prisvojio glas rtve za ideoloki aparat, pri emu su prikazivane u knjievnim nara-
cijama i poeziji samo komunistike rtve. One su jedine imale pravo glasa, dok rt-
ve drugih, prije svega ideoloke rtve, ne postoje i svedene su na nivo privatnih, tj.
porodinih naracija kao alternativne, usmene kolektivne memorije. Govorei u ime
rtve, knjievnost junoslavenskog kulturnog prostora od romantizma na ovamo
vrlo esto je vrila istu ideoloku funkciju. Stoga rtva nije shvaana u svojoj ljud-
skoj pojedinanosti, nego je dobijala kolektivne razmjere i ideologijsku ulogu. Tak-
va vrsta kolektivizacije rtve, svoenje rtve na sistem kolektivnih brojeva, te njena
politizacija rezultirala je viktimolokim diskursom u knjievnosti, te viktimolo-
kom gestom ukupnog kulturnog polja.
Funkcija i herojske naracije i naracije rtve sluile su socrealizmu za homoge-
nizaciju masa i njihovo ideoloko obrazovanje. Ideoloke naracije na toj osnovi su
putane u kulturu, da bi se kultura pojavila na drutvenom horizontu kao tvorni-
ca ideologije. Takva funkcija kulture ponajbolje se ogleda u proizvodnji figure vo-

e. Knjievnost je komunistikog vou Josipa Broza Tita veoma esto predstavljala
u ulozi mitskog proroka koji se bori protiv nepojamnih mitskih nemani, ili je, pak,
Tito zauzimao upranjeno mjesto patrijarhalnog oca, pri emu se psihoanalitikim
obratom figura najveeg sina naih naroda i narodnosti pretvarala u patrijarhalnu fi-
guru imaginarnog sveroditelja, mudrog i blagog oca koji se masi obraa iz pozicije
mitski projektirane oinske blagosti i mudrosti. Upravo stoga i jest organiziran Dan
mladosti, za Titov roendan, u kojem je omladina drave odavala poast velikom
roditelju, obeavajui da nee skrenuti s apsolutno ispravnog roditeljskog puta. Tito
je tako postajao lakanovska figura imaginarnog oca u koju je smjeten sistem mo-
ralnih naloga i zabrana.
Paradigmatski primjeri kolske lektire u funkciji ritualnog pamenja

NOB-a: Kovaieva Jama, Kulenovieve poeme Stojanka majka Knepoljka
i Na pravi put sam ti majko izio, te Nazorov Titov naprijed
Ponajbolji tekstovi socrealizma naputali su dogmatske okvire poetike i ostvarivali
vrsnu umjetnost. Takvi tekstovi su postajali centralnim mjestima ne samo knjiev-
nog kanona, ve i centralnim mjestima ideoloko-kulturolokog ritualnog pame-
nja rata i revolucije. Uz nabrojane, svakako je u tom smislu u prvom planu Jama
Ivana Gorana Kovaia, poema u kojoj lirski subjekt opisuje nain muenja, njegov
tok i traumu nakon to je ono zavreno, da bi u predsmrtnom hropcu ispovijedajui
svoj bol otvorio prostor za nadu da e se izvojevati pobjeda nad krvnikom. U vrsnoj
poemi, vrsnoj zbog sugestivnosti, hromatinosti, auditivnosti i olfaktivnosti jezika,
Kovai ostavlja svjedoanstvo o drami gole ljudske supstance preputene na milost
i nemilost zlotvoru. Njegova poema umie ideolokoj naraciji i slika samo stradanje,
proces stradanja, ubijanje i muenje po sebi, pri emu se drama tijela neprestano
transcendira preko kategorija uma, duha i simbolikih odnosa svjetla i mraka, da bi
u finalu glas rtve postao simbolikim glasom svih povijesnih rtava, vapaj ubijenih
usred strave povijesnog uasa.
Podudarna sa iskustvom lirskog subjekta, Kovaieva biografija neprestano se
u interpretacijama ove vrsne poeme uplitala u njenu semantiku, pojaavala joj zna-
enja, postajala nekom vrstom njene tekstualne nadopune, pa je poema tumaena
kao pjesnikovo svjedoenje o vlastitom stradanju.
Kovaieva poema ustoliila je na jugoslavenskom knjievnom i ukupnom kul-
turnom horizontu model pamenja povijesti kroz glas rtve i model moralne opo-
mene kolektivu da realizira drutvo humanih potencijala. U svojoj osnovi antimi-
litaristika, Jama je svjedoanstvo o ratu kao apsurdnoj antropolokoj tragediji, pri
emu u prvi plani izbijaju sjajne, vrhunske poetske slike sa antiratnim stavom. Upra-
vo tom svojom dimenzijom, ova poema dovodila je u pitanje optimizam ideologije,
njenu utopijsku gestu, ali je ideoloka naracija kao ovjeritelj znaenja poeme tu nje-
nu crtu brisala u kanonskim interpretacijama. Postajala je to u kanoniziranoj inter-
pretaciji pria o stradanju naeg Kovaia, mladog, velianstvenog pjesnika, koji je
rtva dehumaniziranog neprijatelja. Isticanjem Kovaievog stradanja u prvi plan,
poema se svodila na biografski fakat, na neku vrstu lirske optunice za ratni zloin,
pri emu je autorova biografija trijumfovala nad poezijom.
Ali, sjajne Kovaieve slike poput one o krvi kao mome svjetlu i mojoj tami sig-
naliziraju upisivanje teksta povijesti u iskustvo tijela koje strada. Tako se glas rtve
pojavljuje kao lirsko svjedoanstvo tjelesne tragedije, kojoj se potom pridodaje sim-
bolika potencija duha. Logika upisivanja povijesti u tekst tijela rezultira na koncu
metaforizacijom povijesnog iskustva, pa Goran govori u ime svake rtve od Abe-
la na ovamo, a poema se na principu modernistike univerzalizacije pojavljuje kao
metafora svepovijesnog zbivanja i povijesne sve-rtve. Stoga je to poema o kainskoj
sutini povijesnog toka, pa povijest nije viena na teleoloki svrhovit nain kako ju
je definirala komunistika ideologija, nego kao svirepi apsurdni tok odnosa muite-
lja i muenika, krvnika i rtve.
Meutim, interpretacija poeme ila je ne za unutartekstualnim odnosima i se-
mantikim potencijama teksta, ve za odnosom konteksta i teksta, pa je kontekst
preoznaavao sam tekst, postajao mu nadreen, a neimenovani, simboliki krvnik
i rtva postajali su u interpretacijama faistiki krvnik i partizanska rtva. Na toj
osnovi je interpretacija prekodirala metaforike i simbolike slojeve teksta, ukidala
u poemi potencijal univerzalnosti modernistikih figura i svodila ih na razinu soc-
realistike plakativnosti.
Direktno suprotstavljena epsko-centrinoj i muko-centrinoj herojskoj para-
digmi kojom se povijest upisivala u kulturu i kolektivno pamenje, Goranova, kao i
Kulenovieve poeme molskim tonom svoje lirsko-narativne ispovijesti i njenom tra-
gikom intonacijom, otkrivale su zlu sutinu povijesti i rata. Heroj, kao dominant-
na figura tradicije, epike i romantiarskog epa, ustuknuo je pred tragikim glasom
rtve, a povijest je dobijala znaenje apsurdistikog iracionalizma.
Da bi se pojavila kao spasiteljica ovjeka i ovjeanstva, kao snaga koja iz mraka
povijesti zamjenjuje njen apsurd smislom, komunistika ideoloka mo je interve-
nirala u znaenja poema preko akademske institucije i formirala unutar akademske
zajednice jednu opejugoslavensku ideoloki postamentiranu megainterpretativnu
zajednicu koja je imala za cilj da prikrivajui svoju ideoloku potku postane stru-
nim kodifikatorom u osnovi ideolokih intrepretacija ovih poema. Tako je na kon-
cu poezija bila rtvom ideologije, bez obzira na to to je i sam pjesnik raspodjeljivao
ideoloke naracije sa politikim centrom moi.
U Skenderovoj poemi Stojanka majka Knepoljka rat se slika kao protivprirod-
na sila, ali se u kolskim i univerzitetskim interpretacijama i majinska bol zbog po-
ginulih sinova te njeno zazivanje osvete nad mranim neprijateljem tumailo kao
ideoloki in, a ne kao obraanje prirodi, majci Zemlji i Kozari kao njenom simbo-
likom znaku, odnosno ukupnom narodu, pri emu Kozara dolazi kao metonimija
naroda. Kao u Goranovoj, i u ovoj Skenderovoj poemi rtva se izvodi na apsurdnu
ratnu pozornicu, njen iracionalizam te kainovski utemeljen povijesni tok. Ali, za raz-
liku od Goranove, u Skenderovoj poemi povijest se ne upisuje u tekst tijela, nego
tekst due i to majinske due koja svoju tragediju ispovijeda u kontekstu prirodnog
preobilja, u kontekstu ploenja i mnoenja prirode u kojoj su npr. ljive uzrele i ras-
polutile se kao steone krave. Ta snaga prirode, skretanje iz zla povijesti u harmoni-
ju prirode i slui Skenderu da uporedi iracionalizam ljudskog djelanja na zemlji sa
harmoninim odnosima sveobilja u prirodi. Tako se priroda pojavljuje kao kritiko
ogledalo ljudskog bezumlja, apsurda i traginosti rata i povijesti, pa je prirodno u
poemi dato kao kontrapunkt povijesnom.
Kao u Goranovoj Jami, i u Skenderovoj Stojanki radi se o ruenju dogmatske
poetike socrealizma i prelasku u modernistiki univerzalizam i mit estetskog uto-
pizma. Poema, jednostavno reeno, nije slijedila ideoloku, ve naraciju gole ljudske
supstance uhvaene u tragini rvanj rata, a rtva se ne ispovijeda sa ciljem da ute-
melji i opravda ideoloke naracije, ve da iz svoje ljudske i tragike pozicije izgovori
majinsku osudu povijesnog zla.
Majka se u poemi kroz naricateljski tragiki ton pojavljuje kao svemajka, pri
emu majinska tuga za sinovima na fonu prirode postaje rodilakom tugom za
plodom, a ton opriroenog majinskog glasa postaje svojevrsnim mitskim glasom
i opomenom ljudskom bezumlju. Otud zloinac i krvnik ne izrastaju iz svoje ideo-
loke, ve iz pozicije, shvaene na nain modernistike poetike, univerzalne ljudske
bezumnosti, pa oni nisu ideoloki mrani drugi, ve, takoreku, izvanprirodna, so-
tonska drugost. To znai da projekt dehumanizacije neprijatelja nije izvren na ideo-
lokoj, ve na etikoj i humanistiki shvaenoj osnovi.
I Jama i Stojanka utemeljile su model glasa rtve na ritualnom ponavljanju ue-
nikih recitala pri obiljeavanju znaajnih datuma rata i revolucije. Sam kontekst ri-
tuala bio je ideoloki oznaen, pa su obje poeme, bez obzira na to to su insistirale
na indvidualizaciji glasa rtve, a potom na njihovom ulanavanju u projekt moder-
nistike estetske univerzalizacije, dobijale znaenja tekstova sa viktimolokim dis-
kursom u svojoj osnovi. Postajui na toj osnovi kodnim znakovima stradanja naih,
komunistikih rtava, obje poeme su kodirale i ideolokog neprijatelja, dajui mu
sotonske dimenzije u ritualu ponavljanja recitacije na drutvenim sveanostima. Na
koncu, ideologija je usisala u sebe poeziju, pojavila se kao drutveni megadiskurs i
sebi priskrbila sve vrijednosti, da bi konstruirala sliku o ideolokom neprijatelju kao
izvanljudskom stvoru i povijesnom avolu koji i u budunosti moe ostvariti svo-
je nakane.
Ako su Jama i Stojanka konstruirale model pamenja rata i revolucije kroz glas
rtve, Kulenovieva poema Na pravi put sam ti majko izio i Nazorova lirska slika Ti-
tov naprijed konstruirale su model heroja, optimistinog pobjednika koji dovrava
tamnu dionicu povijesti i svojim herojskim inom otvara svjetlo budunosti.
Ali, u Kulenovievoj poemi heroj se konstruira na kuluroloko-emancipator-
skoj osnovi kao sin koji majku oslobaa na dvostruk nain, kulturoloko-emancipa-
torski i bukvalno ratni, dok se u Nazorovoj poemi konstruira mitski lik voe heroja
koji svojom odlunou pobjeuje mitske nemani kao simbolike znakove ideolo-
kog i ratnog neprijatelja.
Na pravi put sam ti majko izio je poema u kojoj se u prvom dijelu vri esto-
ka lirska kritika islamocentrino shvaene patrijarhalne kulture, pri emu se razvi-
ja opozicija muke, u ovom sluaju oeve moi i enske, tj. majinske trpnje. Tako
se majka pojavljuje kao dvostruka zarobljenica. Na jednoj strani ona je kulturolo-
ka kumrija zatvorena u kulturoloki i porodini kavez kue, a na drugoj ona je za-
robljenica i rtva povijesti, jer je njen grad okupirao neprijatelj. I heroj je u poemi
zasnovan kao dvostruki oslobodilac. Sin, koji se obraa majci kao heroj oslobodi-
lac, pojavljuje se najprije kao kritiki kulturoloki subjekt koji vri razraun sa patri-
jarhalnom stratifikacijom moi, pokazujui da je religiocentrini patrijarhalni kul-
turni model, ustvari, za majku kulturoloki zatvor, potom kao ideoloki subjekt, tj.
partizanski borac koji e zagrljen s bratom Jovanom doi majci da je oslobodi od ne-
prijatelja.
Kritikom patrijarhata, Kulenovi zasniva ideju emancipacije i prosvjetiteljske
kulturne geste eznui za prosvjetiteljsko-racionalistikom utopijskom potencijom
u kulturi, pri emu spaja fiziku sa duhovnom slobodom, a kroz sliku partizanske
borbe ovaj vrsni pjesnik pokazuje da je ona bila povijesna nunost i jedini mogui
etiki opravdan izbor u kontekstu klaonice Drugog svjetskog rata.7
Na pravi put sam ti majko izio je, dakle, poema koja sa aspekta rodnog iden-
titeta vri kritiku patrijarhalne moi, demaskira koncept kulture kao apriori etiki
pozitivan i pokazuje da kultura moe za pojedinca ili odreenu grupu, tj. odree-
7
Sa pobjedom tzv. nacionalnih politikih partija u BiH 1991. godine, dolazi do potpune promjene
u tumaenju ove poeme u kolskim i univerzitetskim intrepretacijama. Akademska mo je najprije
izvrila nasilje nad Kulenovievim tekstom u antologijama, jer je izbacila drugi dio poeme u kojem
se pjesnik obraa majci i alje poruku o bratstvu i jedinstvu, pa je u antologijama, ali i u itankama
mogue nai samo prvu polovinu ove poeme. Potom je pjesnikova kritika islamocentrinog patrijar-
hata kroz metodika pitanja uenicima u itankama pretvorena u pohvalu naoj kulturi, a tlaiteljska
patrijarhalna kultura pretvorena u humanu, tobonju islamocentrinu kulturu ulne idile i majin-
ske ustrajnosti. Emancipatorski potencijal poeme pretvoren je u zagovaranje religiocentrinog mo-
dela kulture u skladu sa namjerom ideolokog i akademskog centra moi da izvri reintrepretaciju i
rekonstrukciju bonjakog etnikog i kulturolokog identiteta u procesu njegove arhaizacije na pri-
jelazu iz 20. u 21. stoljee.
ni identitet postati prostor diskriminacije i marginalizacije, odnosno zatvora. Na

toj osnovi Kulenovi je partizanskom borcu dodijelio emancipatorsku kulturolo-
ku misiju, stvorio neku vrstu kulturolokog heroja, a politici komunistikog kla-
snog osloboenja ovjeka pridodao i politiku njegove rodne slobode. Komunistika
ideja drutva kao prostora socijalne pravde u ovoj poemi nadopunjena je idejom o
nunosti transformacije kulture, pri emu bi se drutvo pojavilo i kao prostor rod-
ne pravde.
Na toj osnovi Kulenovi je izgradio sliku rata kao viestruko kodiranog doga-
aja, koji nije samo ideoloki i politiki, ve i kulturoloki prevrat, a rat se iz parti-
zanske perspektive pokazuje kao viestruk revolucionarni dogaaj. Meutim, spaja-
jui ideoloku sa kulturolokom naracijom, poema Na pravi put sam ti majko izio
izvodi na kulturoloku pozornicu intelektualnog, tj. kulturolokog heroja, u bitnoj
mjeri proirujui modele pamenja rata kao presudnog povijesnog prevrata.
Nazorov heroj iz poeme Titov naprijed znatno je drugaije koncipiran. U nje-
mu se Tito, kao revolucionarni i ratni voa pojavljuje u formi mitskog lika koji vo-
di borbu sa razliitim fantastiki koncipiranim nemanima, neprijateljskim mitskim
silama, a u njegov odluni naprijed ulazi mitsko sveznanje. Tako se na sceni socrea-
listike knjievne prakse ustoliuje lik voe kao mitskog heroja, pri emu se revo-
lucionarni preobraaj u ratu iscrtava kao neka vrsta fantastiko-mitskog puta i pu-
tovanje na kojem pred Tita izlaze razliite nemani, a on ih snagom svog titanskog
uma, duha i odlunosti sve odreda pobjeuje. Revolucija je, dakle, viena kao mit-
ski sveobuhvatna nunost, a ideoloke naracije na pozadini velikih mitskih figura
i mitske sveobuhvatnosti zadobijale su dimenzije kosmolokih principa, odnosno
kosmoloke nunosti.
Kada se ima u vidu da i ova poema poput prethodnih dobija status ritualnog
teksta, onda je jasno u kojoj mjeri se poezija i kada umie socrealistikoj plakatnosti
upregnula u nastojanje ideologije da se konstruiraju novi modeli diskurzivnih prak-
si koje e u konstrukciji kulturolokog i povijesnog pamenja izvriti reviziju svih
prethodnih vrijednosti. Zapravo, poeme koje nisu isto socrealistike i koje u poe-
tikom smislu stoje na granici izmeu ideje modernistike poetike univerzalizacije
i socrealistike ideje viestruke funkcionalizacije knjievnog teksta, nude elemente
akademskoj i ideolokoj moi da ih u strategiji svojih interpretacija uvuku u perfor-
mativ ideolokih rituala. Jednostavno reeno, panoptikoj moi ideologije nije mo-
gao izmai niti jedan drutveni fenomen, pa ak ni poetska figura koja je logikom
diskurzivnog naela interpretacije prevoena u ideoloku naraciju. Ideoloki ritual
se pojavljuje u takvom kontekstu kao sinkretika kulturoloka forma u kojoj se brie
granica izmeu ideologije i kulture.
Der Held und das Opfer in der Funktion des Kriegsgedchtnis
Zusammenfassung
In diesem Text befasst sich der Autor mit der Beziehung zwischen den literarischen
Kanon und den ideologisch-kulturologischen Riten, wobei auch das kollektive Kriegs-
gedchtnis 1941-1945. mitbestimmt und ideologisch gebraucht wird. Der literarische
Kanon gilt als Topos der uerung der Ideologie, und die Riten gelten als Horizont in
dem die Ideologie und die Kultur zusammenfallen. Vor diesem Hintergrund wird auch
die symbolische Imagination des geschichtlichen Geschehens kanonisiert und ideolo-
gisch instrumentalisiert. Dies wird aufgrund der paradigmatischen literarischen Bei-
spielen jeweiliger dichterischen Auerungen analysiert.
Tihomir Cipek
SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE
O snazi obiteljskih narativa
U tekstu je prikazano proturjeje ko-

munistike politike povijesti, koje s jed-
ne strane proizlazi iz ideoloke poruke
o stvaranju novog drutva budunosti,
a s druge strane iz potrebe komunisti-
ke vlasti da se legitimira iz prolosti,
iz partizanske borbe koju je pretvorila
u mit. Prikazane su i posljedice nove
vladajue politike povijesti, koja je ia-
ko se HDZ legitimirao i iz pobjednike
borbe hrvatskih partizana bila uzrok
unitavanja partizanskih spomenika
i pokuaja brisanja sjeanja na parti-
zansku pobjedu. Na kraju se ukazuje
na vanost obiteljske tradicije, koja je
uspjela sauvati sjeanja. Obitelj kao
temeljna zajednica pokazala se otpor-
nom na slubena tumaenja povijesti.
H
Spomenik rvatski i jugoslavenski komunisti od samih su poe-
Stjepanu
Filipoviu u taka svojeg djelovanja razvijali osobit odnos prema
Opuzenu prije i povijesti. tovie, odnos prema povijesti kljuan je
nakon ruenja
(izvor: Ruenje element legitimacije komunistike ideologije i po-
antifaistikih kreta. Komunisti su sami sebe bez obzira na to jesu li djelovali
spomenika u
Hrvatskoj 1990- na Zapadu ili na Istoku doivljavali kao svojevrsne agente povi-
-2000, Savez jesti, kao predvodnike itavog ovjeanstva koji e ispuniti svrhu
antifaistikih povijesti. Oni, prema vlastitome miljenju, pritom ne ine nita
boraca Hrvatske,
Zagreb, 2002. drugo nego ubrzavaju povijesne zakone. Naime marksizam-lenji-
nizam, njihova ideologija, tvrdi da je uspostavljanje komunistikog drutva slobode,

pravde i jednakosti neizbjean rezultat povijesnog kretanja. Komunistike su parti-
je postupno razvile i vlastite politike povijesti. Njihova je sredinja poruka bila stal-
no isticanje da su sve dosadanje drutveno-ekonomske formacije (prvobitna za-
jednica, robovlasnitvo i feudalizam) propale, pa e, prema njihovom sudu, nuno
propasti i kapitalizam. Stoga je njihova osnovna legitimacija poznavanje povijesnih
zakona; oni vjeruju u povijest, u neizbjenu veliku promjenu. Za tu tvrdnju postoji
niz primjera, od kojih prema sjeanju navodimo izjavu jednog hrvatskoga glumca
koji je na pitanje je li komunist odgovorio da on kao ovjek koji razmilja to mora
biti, jer samo oni koji ne razumiju povijesna zbivanja misle da je neki poredak vje-
an. Sama e povijest sruiti kapitalizam. To je za kraj osamdesetih godina bio vrlo
neobian odgovor, naime tada vie nije bilo popularno tako se izjanjavati. U svom
romanu pijun koji se sklonio u zavjetrinu John Le Carr tu je ideju izrazio u raz-
govoru iskusnog britanskog pijuna koji politiku orijentaciju ene s kojom je po-
eo graditi ljubavni odnos prepoznaje iz njezina odgovora na pitanje u to vjeruje.
Nakon to je sam na isto pitanje dao cinian odgovor da vie ne vjeruje ni u to i
ni u koga, njegova je djevojka odgovorila da ona vjeruje u povijest. To je bilo do-
voljno da je prepozna kao komunistkinju. Na istom je tragu razmiljanje uglednog
britanskog povjesniara Erica Hobsbawma, lana komunistike partije, da je parti-
ja bila kombinacija discipline, poslovne uinkovitosti, krajnje emocionalne iden-
tifikacije i osjeaja potpune predanosti.1 Navedenu potpunu predanost partija je
dugovala sposobnosti da uvjeri u svetost i nunost svoje misije; marksizam-lenjini-
zam, znanstveni pogled na svijet, nije dakle bio shvaen kao politika ideologija,
nego kao znanost koja ispravno tumai povijesne zakone. Stoga je politika povijesti
od samih poetaka bila sastavni dio pouavanja i djelovanja komunistikih aktivi-
sta. Komunistike su partije polazile od stava prema kojem tumaenje povijesti ima
nedvojbenu politiko-legitimacijsku funkciju, i to na tri razine: komunistima je bi-
lo jasno, prvo, da slika povijesti ima integrativnu funkciju za drutvo; drugo, da po-
stoje povijesne pretpostavke politikog djelovanja koje imaju konstitutivnu funkciju
za politiki sustav; i tree, ujedno i najvanije, da se interpretacija nekog povijesnog
dogaaja neposredno upotrebljava u politici, i to zato da bi se na temelju povijesti
legitimiralo politiko djelovanje, da bi se izvrilo razgranienje u odnosu na proli
politiki poredak ili kao argument u dnevnoj stranakoj politikoj borbi. Nakon po-
bjede nad faizmom svoj su vladajui poredak izmeu ostalog nastojali legitimira-
ti na osnovi slavne i svete partizanske borbe. Tumaenje znaajki te borbe i njezino
umjetniko uprizorenje proizlazilo je iz ideje o potrebi izgradnje novog drutva, a
ono je podrazumijevalo i oblikovanje potpuno novog socijalnog identiteta. Od te
1
Eric Hobsbawm, Zanimljiva vremena. ivot kroz dvadeseto stoljee, Disput, Zagreb, 2009, str. 120.
TIHOMIR CIPEK: SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE 157
su spoznaje polazili hrvatski i jugoslavenski komunisti kada su zahvaljujui antifa-

istikoj i narodnooslobodilakoj partizanskoj borbi, koju su predvodili, uspostavili
svoju vladavinu. Njihov je poredak nedvojbeno bio diktatura koja se uzdala u ka-
rizmatsku legitimaciju voe Josipa Broza Tita i komunistike partije kojoj je bio na
elu. U svrhu oblikovanja legitimacije svojeg poretka nastojali su stvoriti novi soci-
jalni identitet, a za njegovu konstrukciju nuno su trebali oblikovati veliku i slav-
nu povijest partizanske borbe kako bi se potovanje prema narodnooslobodilakoj
borbi prenijelo na itav politiki sustav. Sjeanjem na antifaistiku borbu trebala
se oblikovati bitna odrednica identiteta. Stoga je dravna politika, odnosno politika
komunistike partije odreivala to se ne smije zaboraviti, ega se trebamo sjeati. U
sreditu komunistike slike povijesti bila je partizanska borba i pobjeda 1945.
Sjeanje na godinu pobjede u Drugom svjetskom ratu bilo je pretpostavka za
oblikovanje dobre komunikacije unutar sistema; na njezinu se isticanju utemeljio
javni diskurs, a time i politiko odluivanje. Komunistika politika povijesti postala
je politika obveza, obveza da se odreenim dogaajima iz prolosti ukazuje javno
potovanje i da se tumae kao povijesno vani. Sistem je, naravno, njegovao sjeanje
na dogaaje iz prolosti koji su ga legitimirali kao dobar ishod povijesnih zbivanja,
a pobjednika 1945. u tome je imala sredinju ulogu. Stoga su, da ponovim glavnu
tezu, komunisti, iako su bili okrenuti budunosti, legitimaciju za svoju vladavinu
traili u prolosti, a sredinja legitimacija, koja se pretvorila u mit, bila je partizan-
ska borba. Slavila se hrabrost i vojniki um partizanskih voa i boraca, s posebnim
naglaskom na bitkama na Neretvi i Sutjesci. Nain utemeljenja novog poretka izvr-
sno se vidi iz govora uglednog hrvatskog pjesnika i partizana Vladimira Nazora, ko-
ji je prilikom formiranja vlade NR Hrvatske u proljee 1945. istaknuo njegovu legi-
timacijsku osnovu: Mi smo birani i mi smo dobili glasove na drugi nain. Glasovi
su biraki za nas one kaplje, one milijarde kaplji krvi, koje su iz ila naih momaka
pale na bojnim poljima i na krevima Bosne, Hercegovine, Banije i Like... To je ono
to nas ovlauje i takvim kuglicama mi smo dobili plebiscit onakav kakav ni jedna
stranka do sada nije dobila!2 Dakle demokracija i procedura biranja, formalizirana
pravila zapravo ne mogu odluivati o tome tko e vladati; poredak poiva na funda-
mentalnoj povijesnoj injenici: partizanskoj pobjedi u ratu. Borba je osnovni izvor
politike legitimacije, prema tumaenju vladajue ideologije, radi se o svetoj inje-
nici, a komunistika je vladavina definirana kao neka vrst podmirivanja duga, oda-
vanja potrebnog potovanja poginulim partizanskim borcima. Njih je vlast sakrali-
zirala oslanjajui se na u narodu prevladavajuu patrijarhalnu kulturu.
2
Navedeno prema: Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hr-
vatske 1945.-1952., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002, str. 24.
Zbog toga se unutar komunistike politike povijesti javilo proturjeje izmeu

ateizma, koji je bio neizostavan dio ideologije marksizma-lenjinizma, i potrebe da
se narodnooslobodilaka borba (NOB) i njezini nosioci partizani prikau kao ne-
dodirljivi sveci. Karizmatska legitimacija na kojoj se temeljio poredak bila je rela-
tivno uspjena, ljudi su naprosto vjerovali da Tito zna to radi, da on i Partija znaju
najbolji put. Naravno, to se nije odnosilo na veinu lanova onih obitelji iji su se
preci borili na protivnikoj strani, na strani kvislinga i poraenih. Uspjeh karizmat-
ske legitimacije koja se temelji na vjeri u vodstvo proizlazio je iz injenice da je na-
rodu kult voe i partizanskih svetaca bio puno blii od marksistike ideje povijesti.
tovie, dolo je i do sakralizacije samog marksizma, pa su komunistiki aktivisti iz
svega glasa izvikivali parolu: Ne vjerujemo u nebesa, ve u Marxa i Engelsa!3 Do-
lo je do zamjene svetaca i sakralizacije komunistike ideologije, dok je ideja postup-
ne racionalizacije ivota veini naroda ostala strana. Tradicionalna svijest zadrala
se skrivena pod platem nove ideologije. Patrijarhalna obiteljska kultura u ijem su
sreditu heroji, oevi, majke, djeca, tip slone obitelji iji su lanovi spremni na rtvu
radi zajednikog dobra, sluila je kao uzor i u vrijeme jugoslavenskog socijalizma. U
jugoslavenskom politikom poretku zapravo je dolo do sveprisutnog preklapanja
struktura tradicijskog i struktura socijalistikog miljenja.4 Patrijarhalna svijest po-
kazala se dobrom za razvijanje kulta voe koji se stvarao oko linosti Josipa Broza
Tita. Kult nepogreivosti no treba rei ipak manji nego kod mnogih drugih komu-
nistikih voa podrazumijevao je da se uti ne samo o njegovim grekama nego
i o rtvama partizanskih ratnih zloina. Takoer su iz slubenog sjeanja izbrisani
svi koji su se zbog ovih ili onih razloga odvojili od partijske linije, pa su svi disidenti
nestali iz slubene povijesti.5 U komunistikoj politici povijesti za njih nije bilo mje-
sta, ali uspomena na njihovu rtvu sauvana je u obiteljskim priama. Uz slubena
partijska sjeanja usporedo su ivjela sjeanja obitelji pripadnika kvislinkih snaga
i drugih rtava komunistikog terora. I to tako da se u veini obitelji nije uvala sa-
mo dobra uspomena na pojedinca koji je poginuo ili bio ubijen, nego se budui
da se o protivnikim rtvama slubeno utjelo uspomena s pojedinca prenosila na
vojsku i ideologiju za koju se borio, pa je i ona postala dobra ili barem prihvatljiva
u danim okolnostima. Polazilo se od stava da ako su otac, brat ili neki drugi roak,
nastradala osoba ili rtva, bili dobri ljudi, onda je i vojska za koju su se borili nael-
no bila dobra. U patrijarhalnoj kulturi dolo je do kolektivizacije sjeanja, a lijepa
3
Vidi izvrstan odabir politikih pjesama koji je napravio Branko Matan u asopisu Gordogan, br.
11-14, Zagreb, 2008.
4
O preklapanju tih svijesti vidi: Ines Prica, Etnologija postsocijalizma i prije, u: Lada ale Feldman
i Ines Prica (ur.), Devijacije i promaaji. Etnografija domaeg socijalizma, Institut za etnologiju, Za-
greb, 2006, str. 5-25.
5
Na primjere takvog brisanja sjeanja podsjea nas Renata Jambrei Kirin u sjajnom pogovoru
knjizi Marije-Vice Balen Bili smo idealisti. Uspomene jedne revolucionarke, Disput, Zagreb, 2009.
uspomena na pojedinca lana obitelji prenesena je i na kvislinke jedinice u kojima

je sluio. Ljudi naime imaju duboku potrebu da o sebi stvore pozitivnu sliku, tovi-
e, pojedinac nije sposoban due izdrati negativne misli o sebi, a u tradicionalnoj
kulturi budui da je unaprijed i trajno uvuen u obiteljsku zajednicu u pravilu
ne moe izdrati ni negativno miljenje o svojim precima. Teorija socijalnog iden-
titeta stoga istie da je pretpostavka oblikovanja prijeko potrebnog samopotovanja
to da individua sebi i svojoj zajednici pripie niz pozitivnih osobina.6 To ukljuuje i
formiranje koliko-toliko prihvatljive slike o obiteljskoj prolosti. Naime empirijska
istraivanja socijalnog identiteta nedvojbeno potvruju teorijske analize koje poka-
zuju da pojedinac pripisuje pozitivna svojstva socijalnoj grupi kojoj pripada te da
se to gotovo u jednakoj mjeri odnosi na obiteljsku zajednicu. Ljudi naprosto imaju
potrebu vjerovati u istinu socijalnih grupa kojima pripadaju. Radi se o svojevrsnom
preutnom dogovoru izmeu onih koji imaju isti tip socijalne identifikacije, a pri-
tom nuno dolazi do pojednostavljenih tumaenja povijesnih procesa.7
Promjena politikog poretka i demokratska tranzicija omoguili su ulazak fa-
istikog ustakog diskursa u javni ivot. Radilo se o apsurdnoj posljedici demokra-
tizacije koja je omoguila da u javnu sferu uu i dotada duboko potisnuta obiteljska
sjeanja poraenih.8 Pokazalo se da tradicionalna kultura naprosto nije sposobna
odvojiti pojedinca od njegova kolektiva i sjeanja koja mu pripadaju. Osnovu za ne-
ku vrst preutne dozvole da faistike snage prolosti postanu dio svakodnevnog
javnog diskursa dala je ideologija Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a situaci-
ja se definitivno prelomila s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, kada se ustatvo
u dijelu javnosti poelo tumaiti naprosto kao estoko hrvatstvo prijeko potrebno u
obrani Hrvatske. Potpuno je jasno da osnivai HDZ-a nisu eljeli rehabilitirati usta-
tvo, uostalom, gotovo svi su bili istaknuti partizanski zapovjednici i bivi komuni-
stiki dunosnici (Tuman, Manoli, Bobetko), meutim HDZ-ova mu je ideologija
nedvojbeno otvorila prostor. Ideologija HDZ-a definirala je svoju stranku kao spoj
triju bitnih elemenata hrvatske povijesti: dravotvorne ideje Ante Starevia, ideje
socijalne i nacionalne emancipacije Stjepana Radia te pozitivnih tekovina hrvatske
ljevice meu kojima se osobito isticao Andrija Hebrang. U samom je njezinu teme-
lju ideja okupljanja cjelokupne hrvatske nacije radi ostvarivanja njezina povijesnog
cilja: stvaranja samostalne hrvatske drave. Pretpostavka za izvravanje te zadae bi-
lo je svekoliko hrvatsko nacionalno pomirenje; to je bila kljuna postavka HDZ-ove
ideologije, ije je osnove definirao Franjo Tuman, voa stranke, povjesniar i ka-
6
Constantine Sedikides i Aiden P. Gregg, Portraits of the self , u: Michael A. Hogg i Joel Cooper
(ur.), The SAGE handbook of social psychology, SAGE, London, 2003, str. 110-138.
7
Horst-Alfred Heinrich, Theorie sozialer Identitt, u: Horst-Alfred Heinrich i Michael Kholstruck
(ur.), Geschichtspolitik und sozialwissenschaftliche Theorie, Franz Steiner Verlag, Stutgart, 2008, str. 22.
8
O snazi obiteljskih sjeanja na primjeru Njemake vidi: Harald Welzer et al. (ur.), Opa war kein Na-
zi. Nationalsozialismus und Holocaust im Familiengedchtnis, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.
sniji hrvatski predsjednik. On je hrvatski narod proglasio jednim od najstarijih eu-

ropskih naroda, koji, naravno, ima pravo na samoodreenje. Isticale su se povijesne
injenice koje su potvrivale volju za samostalnom hrvatskom dravom: ideja repu-
blike S. Radia iz 1918, zavnohovsko-avnojevske osnove jugoslavenske federacije
u kojima su sadrana naela ravnopravnosti svih naroda. Isticalo se da je odluka-
ma Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH)
utemeljena hrvatska drava te da je hrvatski narod bio na strani pobjednika. Ta ideja
istaknuta je i u hrvatskom Ustavu iz 1990, a ponovljena je i u revidiranom Ustavu iz
2001, u kojem se dravni kontinuitet novouspostavljene samostalne Republike Hr-
vatske izvodi iz partizanske pobjede i odluka ZAVNOH-a te se izriito naglaava da
je to bilo nasuprot proglaenju Nezavisne Drave Hrvatske (NDH).9
Dok su se u Ustavu isticali rezultati partizanske borbe u cilju svenarodnog hr-
vatskog pomirenja, u javnosti se istovremeno poelo govoriti o Bleiburgu, tj. o Kri-
nom putu i o drugim mjestima i simbolima ratnih zloina partizanskih snaga. Na
taj se nain nastojao premostiti jaz izmeu slubene komunistike povijesti i obi-
teljskog sjeanja potomaka poraenih ustaa i domobrana. Oni su sada dobili pravo
da govore o zlu koje je naneseno njihovim precima, a zloine su u pravilu pripisi-
vali srpskim partizanskim jedinicama. Naglaavanje partizanskih zloina pomogao
je dvostruk diskurs u politici povijesti HDZ-a. U slubenim se istupima u pravilu
suzdravao od povezivanja s ustakim simbolima, ali u neslubenima ih je dio la-
nova stranke nedvojbeno prihvaao. Uvrivanju njihove pozicije pomogla je ve-
likosrpska agresija predvoena Miloevievim reimom, koja je dala legitimnost
diskursu koji najprije pokazuje razumijevanje prema ustatvu, a onda ga i velia.
Velikosrpski zloini iz 1991. sluili su kao dokaz trajne zloinake srpsko-parti-
zanske politike koja je na djelu bila i 1945. U vrijeme hrvatskog obrambenog rata
dolo je do redefiniranja te do novog nacionalistikog tumaenja partizanskog po-
kreta, prema kojem su partizani koji su inili zloine poistovjeeni s pobunjenim
Srbima, dakle s agresorom na Hrvatsku 1991. Na tom tragu i partizanski su spome-
nici postali sumnjivi, neprijateljski, zapravo spomenici velikosrpskom neprijatelju
koji je napao i ruio Hrvatsku. Stoga je 1945. prestala biti godina pobjede hrvatskih
i ostalih jugoslavenskih antifaista, te je u oima dijela hrvatske javnosti postala sim-
bol velikosrpskih zloina, godina u kojoj je zapravo zapoela agresija na Hrvatsku iz
1991. Prema tom stavu, velikosrpski zloini iz rata 1991. imali su svoj poetak u isto
takvim, u partizansko ruho zamaskiranim zloinima iz 1945. U ratnim okolnosti-
ma injenice pomou kojih se vrila socijalizacija u vrijeme komunistike vladavi-
ne preko noi su zaboravljene. Stoga je ruenje partizanskih spomenika ili njihovo
oteivanje postalo gotovo svakodnevna pojava.
9
Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2001, str. 39.
Nisu ih unitavale samo postrojbe hrvatske vojske, nego i lokalni huligani, jer
kada neto u dominantnom diskursu izgubi vrijednost, onda se na tome gotovo
svatko moe iivljavati. Treba napomenuti da su ih unitavale i srpske pobunjenike
paramilitarne jedinice. Bilo je i akcija organiziranog uklanjanja partizanskih spo-
menika od strane lokalnih vlasti HDZ-a, a i sluajeva kada je spomenike na sigur-
no sklonila rodbina ili prijatelji poginulih partizana ili rtava faistikog terora. U
pravilu, ako se radilo o civilnim rtvama faistikog terora i ako je bio podignut u
mjestu iz kojih one potjeu, spomenik nije bio sruen, nego se s njega uklanjala cr-
vena zvijezda petokraka. Budui da su je nosili vojnici agresorske srbizirane Jugo-
slavenske narodne armije (JNA), ona se vie nije smatrala simbolom antifaistike
borbe, nego simbolom komunistike diktature, Miloevieva reima, pobunjenih
hrvatskih Srba ukratko, onih koji su napali Hrvatsku. Stoga je i u krajevima u ko-
jima su gotovo svi stanovnici bili uz partizanski pokret, ali su bili i izravno ugroe-
ni od JNA, primjerice na dalmatinskoj obali, zvijezda petokraka uklonjena s veine
spomenika rtvama faizma. Preimenovane su i mnoge ulice, te su imena partizana
i komunistikih aktivista ili pak datumi osloboenja zamijenjeni imenima poznatih
linosti ili dogaaja iz hrvatske povijesti. Najpoznatiji je takav sluaj preimenova-
nje zagrebakog Trga rtava faizma u Trg hrvatskih velikana. Rije je o simboliki i
emocionalno svakako najosjetljivijem preimenovanju, koje je dovelo do demonstra-
cija i estokih javnih polemika. Zanimljivo je da je u isto vrijeme u Zapreiu, gradu
nedaleko od Zagreba, Trg rtava faizma zadrao svoje ime, iako je i ondje na vlasti
bio HDZ. Radi se dakle o sluaju koji zahtijeva detaljnu analizu ne samo zbog svog
simbolikog znaenja nego i zbog procesa politikog odluivanja. Sudbinu imena
mnogih ulica i trgova u jo su veoj mjeri dijelili partizanski spomenici. Oni su od
simbola pobjede nad faizmom koja je najavila poetak novog doba slobode i pra-
vednosti postali simboli propale komunistike diktature. Pokazalo se dakle da i spo-
menici kao simboli slubene politike imaju svoju povijest i da priaju o procesima
legitimacije i oblikovanja drutvenih vrijednosti u odreenoj politikoj zajednici.
Kao to je ve reeno, komunistika se vladavina legitimirala na temelju pobjede i
partizanskih rtava u NOB-u predvoenom komunistima. Tumaenje suvremene
povijesti bilo je glavni izvor legitimacije, stoga su gotovo svi praznici, a i veina no-
vopostavljenih spomenika, slavili ilegalnu komunistiku borbu i partizanske antifa-
istike podvige u Drugom svjetskom ratu. Svoju su pobjedu kao glavnu legitimaci-
ju politikog poretka na podruju Socijalistike Republike Hrvatske komunistike
vlasti obiljeile s oko est tisua spomenika i drugih spomen-obiljeja NOB-u i re-
voluciji. Prema podacima Saveza antifaistikih boraca Hrvatske, od 1991. do 2000.
srueno je, oteeno ili uklonjeno njih 2.964.10 Znakovito je da je nakon hrvatske
10
Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000, drugo izdanje s dodatkom, Savez antifa-
istikih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002, str. XII.
pobjede u ratu protiv velikosrpske agresije 1995. unitavanje spomenika uglavnom

prestalo. Smatram da to pokazuje kako je teza koja naglaava snanu vezu izmeu
velikosrpskih napada na Hrvatsku i sustavnog brisanja sjeanja na antifaistiki par-
tizanski rat i socijalistiku revoluciju nedvojbeno tona. Uostalom, nju dobro pot-
krepljuje neosporna injenica da je unitavanje partizanskih spomenika bilo relativ-
no rijetko ili ga gotovo uope nije bilo u dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaeni
ratom. To osobito vrijedi za Hrvatsko primorje, Istru i Rijeku, a dobrim dijelom i za
sredinju Hrvatsku. Naravno da je na to utjecala i struktura lokalne vlasti, ali izgleda
da je bez obzira na to zapravo ipak rat odredio prostore ruenja antifaistikih spo-
menika. Naalost, zasada nema preciznih podataka o ruenju i oteivanju spome-
nika po hrvatskim regijama, ali smatram da bi oni potvrdili iznesene pretpostavke
koje se temelje na medijskim izvjetajima.
Nakon to se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije, prestala je i
potreba za neprekidnim naglaavanjem da se u Republici Hrvatskoj radi o novofor-
miranom demokratskom poretku koji nema ba nikakve veze s prilikama u Socija-
listikoj Republici Hrvatskoj. Naime osnova nove legitimacije politikog poretka u
samostalnoj Republici Hrvatskoj postala je hrvatska pobjeda u obrambenom ratu.
Ona je s pravom definirana kao utemeljiteljski stup hrvatske demokracije i samo-
stalne drave, kao kljuni, utemeljiteljski, pretpolitiki in na kojem se temelji svaki
demokratski poredak. Hrvatski obrambeni rat razvio se u osnovnu legitimacijsku
ideju koja se uspostavila kao neupitno ope dobro, pa stoga postoji prije svakog pra-
vog politikog konflikta. Zavretak je rata dakle, donijevi mir, u osnovi prekinuo i
pokuaje brisanja sjeanja na partizansku pobjedu 1945, pa su hrvatske vlasti dalj-
nje pojedinane pokuaje ruenja antifaistikih spomenika, a rije je bila o rijetkim
ekscesima, otro osudile kao terorizam.11
Ostaje da se zabiljei kako je nakon 1995. i hrvatske pobjede u obrambenom
ratu postupno dolo do povratka sjeanja na partizansku Hrvatsku i njezinu pobje-
du 1945. Toka prijeloma u odnosu vladajue hrvatske politike prema antifaizmu
nastupila je 2000. s izbornom pobjedom koalicije lijevog centra predvoene Socijal-
demokratskom partijom (SDP) koja se izriito poziva na svoju antifaistiku tradi-
ciju. Ustatvo je definitivno potisnuto iz javnosti i svedeno na marginalne ekscese
novom politikom HDZ-a nakon njegova dolaska na vlast 2003, kada je predsjednik
HDZ-a Ivo Sanader jasno osudio ustaki faizam. Svako je licemjerje prestalo kada
je izjavio da je Za dom spremni ustaki pozdrav te kada je ustae prozvao izdajica-
ma hrvatskog naroda. Za afirmaciju antifaizma vrlo velike zasluge ima i predsjed-
nik drave Stjepan Mesi, koji u prigodnim situacijama istie njegove vrijednosti. A
obojica istiu da je antifaizam jedan od temelja Europske Unije te priznavanje nje-
11
Zabiljeen je pokuaj ruenja spomenika Veeslavu Holjevcu, partizanu i vrlo uspjenom zagre-
bakom gradonaelniku, i grobnice Narodnih heroja na Mirogoju u Zagrebu (poetkom 2001).
gove vrijednosti povezuju s ulaskom Hrvatske u EU i njezinim poloajem u meu-

narodnoj zajednici. No svaki pokuaj afirmacije antifaizma od strane politike elite
bio bi neuspjean da se njegove vrijednosti nisu sauvale u samom hrvatskom na-
rodu. Upravo je obiteljska predaja sauvala temeljne vrijednosti partizanske borbe i
antifaizma. Obiteljsko prenoenje sjeanja sauvalo je spomen na antifaizam. Na-
ime ne smije se zaboraviti da su hrvatske partizanske jedinice ve u jesen 1944. imale
oko 150.000 boraca. Stoga se tradicija hrvatskog antifaizma jednostavno nije mogla
izbrisati. Postojanost antifaistikih sjeanja osobito je dolazila do izraaja ako se ra-
dilo o spomenicima koji nisu bili apstraktni, nego su nastojali uvati uspomenu na
konkretnu osobu. U tom je sluaju tradicionalna patrijarhalna kultura, spomenuta
na poetku, bila dobar uvar sjeanja, i to uvijek jai od slubene politike povijesti.
Dobar je primjer spomen-bista Nikole kevina, prvoborca iz Betine na otoku
Murteru, koja je zahvaljujui trudu i panji rodbine i prijatelja neoteena vraena
na svoje mjesto, a sam je spomenik, koji je bio oteen, u potpunosti obnovljen. Tra-
dicionalna narodna kultura i ovoga je puta uzvratila udarac, a sjeanja koja njegu-
je pokazuju se kao struktura dugog trajanja s kojom mora raunati svatko tko eli
imati politiki legitimitet.
Fotografija je preuzeta iz zbornika

Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000, drugo izdanje s dodatkom,
Savez antifaistikih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002.
Zakljuno treba rei da se politiki poredak ne temelji iskljuivo na interesi-

ma, nego i na emocijama, te da u njihovu oblikovanju politika simbola ima odlu-
nu ulogu. Uostalom, jasno je da u dananje vrijeme, kada se razlike u politici velikih
narodnih stranaka SDP-a i HDZ-a smanjuju, politika povijesti postaje pravo mjesto
njihova razlikovanja. Stoga svaka izborna kampanja zapoinje borbom simbola, su-
kobom razliitih tumaenja povijesti kojima se nastoji podvui nuna razlika spram
politikog protivnika i mobilizirati birae. Politika se izraava simbolima i znaajka
je svih politikih sustava, pa i suvremenih demokracija, da svoju legitimaciju trae u
povijesti. Stoga svaka politika stranka i politiki poredak oblikuje svoju politiku po-
vijesti. Ali ona nije svemogua; ono ega se drutva sjeaju, one uspomene koje treba
uvati, ne moe odrediti iskljuivo politika, nego se ta sjeanja nalaze u dubinama i
snazi obiteljskih predaja. One, naravno, nisu nepromjenjive, u njih se stalno upisuju
novi sadraji, a neki se, naravno, preuuju, ali u osnovi su strukture dugog trajanja
koje zbog svog emocionalnog legitimiteta esto znaju odrediti ideoloku orijentaciju
pojedinaca, osobito ako dolaze iz politiki jasno orijentiranih i suprotstavljenih ta-
bora. uvanje sjeanja stoga nikad nije monopol vlasti, nego je ujedno proces usme-
ne predaje unutar obitelji iju emocionalnu snagu svaka politika povijesti treba uzeti
u obzir. Slubena politika dakle moe vrlo teko utjecati na individualna i obiteljska
sjeanja, ali moe imati i ima zadau da na demokratski nain oblikuje kolektivna
znaenja i vrednuje dogaaje iz prolosti. Stoga je neizostavna zadaa svake demo-
kratske politike povijesti da postigne konsenzus oko kljunih povijesnih dogaaja
koji omoguuju izgradnju temeljnih vrijednosti na kojima poiva demokratski poli-
tiki poredak. Upravo zato to je u posjedu slubenog simbolikog kapitala, politika
elita snosi odgovornost za politiku simbola i za javni diskurs o mjestima kolektivnog
sjeanja. Odgovorna elita uspjet e se dogovoriti oko temeljnih demokratskih sim-
bola nacije i nee se njima sluiti u svakodnevnoj politikoj borbi svjesna da se
radi o mjestima narodnog identiteta i osnovnoj simbolikoj legitimaciji demokrat-
skog poretka. Takav je dogovor ujedno i vana pretpostavka za formiranje liberalno-
-demokratske politike kulture, a time i neizostavna osnova stabilne demokracije.
Memory of 1945: Preserving and Erasing
Summary
This text focuses on the contradiction of communist politics of history, resulting, on the
one hand, from the ideological message regarding the creation of a new society of the
future, and, on the other hand, from the need of the communist government to draw
its own legitimization from the past, from the partisan struggle, which it transformed
into a myth. Furthermore, it sheds light on the consequences of the new predominant
politics of history. Although the legitimacy of HDZ (Croatian Democratic Union) was
based, in addition to Great-Serbias aggression on Croatia, on acknowledging the vic-
torious struggle of the Croatian partisans, still it led to destruction of partisan monu-
ments and to attempts of erasing the partisan victory. Finally, the author points out the
importance of family tradition, which has managed to preserve memories. The family
as basic unit has proven to be impervious to official interpretations of history.
Vjeran Pavlakovi
KOMEMORATIVNA KULTURA
BLEIBURGA, 1990-2009.
Kraj Drugog svjetskog rata u Europi u svibnju

1945. nije bio samo kraj jednog traumatinog
razdoblja, nego je istovremeno bio poetak no-
ve ere autoritarizma, represije i politikog suko-
ba. Poslijeratnu patnju tijekom komunistike re-
volucije simbolizirali su Bleiburg i Krini put, koji
je obuhvaao predaju oruanih snaga NDH na
Blajburkom polju, mareve smrti koji su vodili u
logore na podruju cijele bive Jugoslavije i ma-
sovne likvidacije bez prethodnog suenja stvar-
nih i osumnjienih kolaboracionista, vojnika NDH
i politikih protivnika novog reima. Dok su po-
bjednici Drugog svjetskog rata kontrolirali i izgra-
dili javno sjeanje na narodnooslobodilaku bor-
bu, Bleiburg je bio namjerno zaboravljen i postao
je tabu-tema. Nakon 1990. traumatina su sjea-
nja na Bleiburg osloboena i komemoracije su se
pretvorile u politike performanse koji su nanovo
pisali povijest. Ovaj rad analizira nova znaenja
blajburkih komemoracija nastala od stjecanja
hrvatske nezavisnosti naovamo te kako su sjea-
nja i razliita povijesna tumaenja Bleiburga po-
stala dio svakodnevne politike u Hrvatskoj.
S
igodinom 1945. zavrilo je jedno od najdestruktivnijih
razdoblja u povijesti Europe i prema materijalnoj teti i
Blajburka prema ljudskim gubicima. Premda je iskustvo rata u sva-
komemoracija koj zemlji bilo drukije, s kolektivnoga je gledita u pi-
2009.
Snimio:
tanju bilo nasilje bez presedana, ije se nasljee jo uvijek ivo
V. Pavlakovi. osjea diljem kontinenta. Posljedice Drugog svjetskog rata, a oso-
bito sjeanje na nj, znatno su utjecale na poslijeratne odnose moi u Europi, koje su
znanstvenici poeli sustavnije analizirati tek u prolom desetljeu. Nekoliko nedav-
no objavljenih knjiga utvrdilo je kako je sjeanje, kao svojevrsna simbolika mo
bilo individualna bilo kolektivna/drutvena/nacionalna utjecalo na dananju
izgradnju i legitimaciju vanjske politike te na osporavanje unutarnje politike.1 Za-
padnoj su Europi sjeanje na sukob, a i selektivna amnezija, sluili kao pogon po-
slijeratnog demokratskog poretka te naposljetku i kao jedan od temelja Europske
Unije. No za zemlje Istone i Srednje Europe poraz je nacistike Njemake bio tek
poetak nove ere sovjetske dominacije i, u nekim sluajevima, okupacije. Nova era
iznjedrila je zasebna sjeanja na rat i zasebne narative o njemu, koje je nametnula
drava i koji su se mogli dovesti u pitanje tek nakon kraha komunizma 1989. No ni u
jednoj se europskoj zemlji sjeanja na Drugi svjetski rat nisu vratila tako osvetniki
kao u bivoj Jugoslaviji, koja se raspala 1990-ih im su povratnici nacionalisti pot-
kopali komunistiki sistem i legitimirajui narativ o partizanskoj borbi.
Jugoslavenski ratovi 1990-ih godina u mnogo su pogleda bili nastavak nerije-
enih sukoba iz Drugog svjetskog rata. Neupitno je da je diskurs zaraenih strana
vrvio referencijama na partizane, ustae i etnike. U Hrvatskoj je nasljee Drugog
svjetskog rata imalo dvije posljedice vane za tijek zbivanja nakon sloma komuniz-
ma i rata za hrvatsku neovisnost ili Domovinskog rata (1991-1995). Obje su pove-
zane s odmrzavanjem kolektivnih sjeanja koja je komunistiki reim dugo potiski-
vao, naime sjeanja na ustae i sjeanja na njihove protivnike partizane. Prvo, nova
je demokratska vlast predsjednika Franje Tumana stremila nacionalnom pomire-
nju antifaistikog dijela (partizanski pokret pod vodstvom komunista) i profai-
stikog dijela (ustaki pokret) hrvatskog nacionalnog korpusa. U praksi je to znailo
rehabilitaciju Nezavisne Drave Hrvatske (NDH), drave to su je ustae utemelji-
li 1941, te demonizaciju Titovih partizana i openito antifaista. Drugo, Beograd je
pokuao ouvati Jugoslaviju (i kasnije izvojevati Veliku Srbiju) pokretanjem propa-
gandne kampanje kako na unutarnjoj razini, sijui meu hrvatskim Srbima strah
od obnovljene ustake drave, tako i na meunarodnoj razini, prikazujui hrvatsku
vlast kao faistiku ne bi li je diskreditirao.
1
Jan-Werner Mller, Introduction, u: Jan-Werner Mller (ur.), Memory and Power in Post-war Eu-
rope: Studies in the Presence of the Past, Cambridge: Cambridge University Press, 2002, str. 25. Vidi
i: Konrad H. Jarausch i Thomas Lindenberger (ur.), Conflicted Memories: Europeanizing Contempo-
rary Histories, New York: Berghahn Books, 2007; Richard Ned Lebow, Wulf Kansteiner i Claudio Fo-
gu (ur.), The Politics of Memory in Postwar Europe, Durham: Duke University Press, 2006; Max Paul
Friedman i Padriac Kenney (ur.), Partisan Histories: The Past in Contemporary Global Politics, New
York: Palgrave Macmillan, 2005; Francesca Cappalletto (ur.), Memory and World War Two: An Ethno-
graphic Approach, Oxford: Berg, 2005; te Susan Rubin Suleiman, Crises of Memory and the Second
World War, Cambridge: Harvard University Press, 2006.
VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009. 169
Umnoavanje i revizionizam narativ o Drugom svjetskom ratu, nain na koji

hrvatsko drutvo doivljava nedavnu prolost te veza izmeu sjeanja i politike naj-
bolje se mogu sagledati na osnovi komemoracija Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj
od 1990. Komemorativnu kulturu u Hrvatskoj primarno odreuju tri kategorije obre-
da: oni koji komemoriraju antifaistiku borbu i rtve faizma; oni koji komemorira-
ju rtve komunistike represije; i oni koji komemoriraju bitke i rtve Domovinskog
rata. Narativi o Domovinskom ratu esto su inkorporirani u komemoracije Drugog
svjetskog rata. Ti su obredi vani za definiranje nacionalnog identiteta i njima se ne
slui samo vladajua elita kako bi iscrtala granice prevladavajueg povijesnog nara-
tiva, nego i opozicijske skupine nezadovoljne aktualnom politikom situacijom. Ka-
ko je ustvrdio antropolog David Kertzer, obred nudi mono sredstvo za dramatinu
prezentaciju... to se esto vidi u manipuliranju simbolima i popratnim obredima po-
vezanim s traumatinim nacionalnim iskustvima iz prolosti, osobito s ratovima, koji
su osobito prikladni za univerzalan oblik politike simbolike, naime onaj koji nepri-
jatelju suprotstavlja spasitelja.2 Komemoracija koja je Hrvatima postala simbol ko-
munistikog ugnjetavanja i poslijeratnih masakra jest ona koja se svake godine odr-
ava u Bleiburgu, austrijskom gradiu blizu slovenske granice, gdje su se snage NDH,
nakon povlaenja, konano predale i gdje su ih Britanci izruili partizanima.
Ovaj tekst ispituje promjenljiva znaenja i politike manipulacije povezane s
blajburkom komemoracijom od 1990. Od kraha komunizma u Hrvatskoj su objav-
ljene brojne knjige i lanci u kojima se raspravlja o Bleiburgu, ali moja nakana nije
da se ukljuim u polemiku o tome to se doista dogodilo (ili nije dogodilo) na Blaj-
burkom polju u svibnju 1945, nego da istaknem kako su prikazivanja prolosti to
se oituje preko komemorativnih obreda istisnula rad profesionalnih povjesnia-
ra na izgradnji kolektivnog, ili kulturnog, sjeanja na taj dogaaj.3 Drugim rijeima,
politiari, neke institucije (Katolika crkva, udruga ratnih veterana) i mediji mnogo
su glasniji u stvaranju narativa o Bleiburgu za potronju u javnoj sferi nego to su
to povjesniari, kojima pripada tek sporedna uloga. Vie je komemoracija Drugog
svjetskog rata koje pridonose naem shvaanju politike sjeanja u postkomunisti-
koj Hrvatskoj, ali javna memorijalizacija u Bleiburgu, iji je bitan aspekt rehabilita-
cija poraene strane u Drugom svjetskom ratu, zorno pokazuje kontroverze poveza-
ne s povijesnim revizionizmom nakon tranzicije iz autoritarnog reima.
2
David I. Kertzer, Ritual, Politics, and Power, New Haven: Yale University Press, 1988, str. 70.
3
Dvije su recentne knjige o Bleiburgu s dijametralno suprotnim interpretacijama: Juraj Hrenjak
(ur.), Bleiburg i Krini put 1945, Zagreb: Savez antifaistikih boraca i antifaista Republike Hrvatske,
2007; i Josip Jurevi, Bleiburg: Jugoslavenski poratni zloini nad Hrvatima, Zagreb: Dokumentacij-
sko informacijsko sredite, 2005. Akademik Petar Stri daje obuhvatan pregled literature o Bleibur-
gu, ukljuujui knjige koje je objavila zajednica iseljenika (Petar Stri, emu danas nedoumice oko
Bleiburga i Krinog puta, u: Hrenjak, Bleiburg, str. 9-30).
Komemoriranje Drugog svjetskog rata u Europi

U zemljama poslijeratne Europe s obiju strana eljezne zavjese komemoracije Dru-
gog svjetskog rata sluile su za legitimiranje politikog sustava koji je proizaao iz
tog sukoba. Zahvaljujui jednodunom slaganju da je za rat bila kriva Njemaka,4
stanovnici Zapadne Europe mogli su prilagoditi svoje selektivno sjeanje na nedav-
nu prolost te zanemariti incidente vlastitog kolaboracionizma i odgovornosti, oso-
bito u Italiji i u Austriji.5 Stvarene okolnosti Hladnog rata takoer su znatno utje-
cale na nain na koji su politike elite na Zapadu konstruirale narative o nedavnoj
prolosti, koji su se onda oitovali na godinjim komemoracijskim dogaanjima, na
muzejskim izlobama, u udbenicima i u cijelom repertoaru kulture sjeanja svake
zemlje. Pukotine u jedinstvenom narativu pojavile su se tek 1960-ih, kad su povije-
sne rasprave i nova gledita u vezi s Drugim svjetskim ratom potakli povjesniare i
iru javnost na reevaluaciju, esto pod utjecajem kulturnih i politikih prevrata tog
desetljea.6
U Sovjetskom Savezu i njegovim istonoeuropskim satelitima komemoracije
su imale jo izraeniju ulogu u legitimiranju lokalnih elita, koje su morale opravda-
vati svoja stajalita i utjecaj Moskve. Narativi o Drugom svjetskom ratu temeljili su
se na antifaizmu bez obzira na to kakav je otpor, ako ikakav, zemlja pruala u ra-
tu. Istraivanje Jeffreya Herfa o podijeljenoj Njemakoj vrlo zorno pokazuje da je
izmeu slubenog sjeanja na zajedniko povijesno iskustvo na Zapadu i na Istoku
postojala golema razlika te da se u Istonoj Njemakoj tragedija Holokausta u bi-
ti ignorirala jer se nije uklapala u antifaistiki narativ.7 Za Sovjetski Savez, koji je
pretrpio katastrofalne gubitke u borbi protiv nacistike Njemake, sjeanje na Veliki
domovinski rat i svetost tog rata i dalje su vrsto ugraeni u ruski politiki i kultur-
ni identitet, to su potvrdile i proslave ezdesete obljetnice zavretka Drugog svjet-
skog rata odrane 2005. u Moskvi. Za razliku od Zapada diljem su Istone Europe
lokalne komunistike partije monopolizirale slubeno nacionalno sjeanje na rat, a
4
Tony Judt, The Past is Another Country: Myth and Memory in Post-war Europe, u: Mller, Me-
mory and Power, str. 160-168. Judt upuuje na dvadeset i pet godina utjene kolektivne amnezije
Zapadne Europe, koja je posluila kao osnova za vie poslijeratnih utemeljiteljskih mitova.
5
Ilaria Poggilini, Translating Memories of War and Co-Belligerency into Politics: The Italian Post-
-war Experience, u: Mller, Memory and Power, str. 223-243; i Heidemarie Uhl, From Victim Myth
to Co-responsibility Thesis: Nazi Rule, World War II, and the Holocaust in Austrian Memory, u:
Lebow et al., Politics of Memory, str. 40-72.
6
Frank van Vree, The Politics of Public Memory: The Commemoration of the Second World War
in a Historical and Comparative Perspective, u: Titus Ensink i Christopher Sauer, The Art of Com-
memoration: Fifty Years after the Warsaw Uprising, Amsterdam: John Benjamins Publishing Com-
pany, 2003, str. 233.
7
Jeffrey Herf, The Emergence and Legacies of Divided Memory: Germany and the Holocaust since
1945, u: Mller, Memory and Power, str. 184-205.
otvorena rasprava o prolosti doputena je tek 1989; to je esto rezultiralo rehabilita-

cijom pronacistikih (te stoga i antikomunistikih) skupina i pojedinaca, primjerice
u baltikim zemljama, Maarskoj i Slovakoj. S jedne strane to je, dakako, izazva-
lo strah od povratka faizma i ekstremnog nacionalizma u razdoblju nakon 1989,
te je sav revizionizam izlagan estokoj kritici. S druge pak strane iznova probuena
sjeanja onih koji su se u ratu borili na krivoj strani moraju se razumjeti u povi-
jesnom kontekstu viestrukih trauma, okupacija i promjena granica u dvadesetom
stoljeu. Kako istie Tony Judt,
za razliku od, primjerice, Francuske ili Velike Britanije male drave Istone Eu-
rope stoljeima su ivjele strahujui za svoj opstanak. Uistinu je tragino da bi
do samostalnosti ili neovisnosti, u prilikama kad bi je koliko-toliko stekle, obi-
no dole na raun nekog drugog i pod zatitom kakvog autoritarnog stranog in-
teresa.8
Jugoslavija je jedinstven sluaj zbog prirode svog autohtonog pokreta otpora
pod vodstvom komunista i zbog poslijeratnog politikog razvoja koji ju je smjestio
izvan obaju hladnoratovskih tabora. Titovi partizani, pod krilaticom narodnooslo-
bodilake borbe, oslobodili su Jugoslaviju vlastitim snagama, tek uz kratku inter-
venciju Crvene armije 1944. u osloboenju Beograda.9 Stoga je poslijeratni komu-
nistiki reim u Jugoslaviji imao veu legitimnost nego u ostatku Istone Europe, a
narativ o otporu temeljio se na autentinom antifaistikom pokretu. No taj je na-
rativ, kao i u drugim komunistikim zemljama, bio pod strogim nadzorom reima;
zajedno s Titovim kultom linosti postao je jedan od glavnih potporanja poslijerat-
ne jugoslavenske drave. Dok je mit o junatvu i bratstvu na fronti poslije 1945. u
veini zemalja slabio i na koncu se ugasio,10 u Jugoslaviji je glorifikacija partizanske
borbe bila glavni element konstrukcije povijesnog narativa.11
Reim je strogo nadzirao sve komemoracije i druge politike rituale. Piui o
politici sjeanja u vezi s Drugim svjetskim ratom, Renata Jambrei-Kirin zakljuuje
da su jugoslavenski animatori kulturnog sjeanja bili vani za afirmaciju politi-
kog poretka, ideologije bratstva i jedinstva i legitimnost vladajue partije, istodob-
no potiskujui problematiku interetnikih sukoba.12 Pored uvoenja novih obreda,
8
T. Judt, The Past is Another Country, str. 176-177.
9
Stevan K. Pavlowitch, Hitlers New Disorder: The Second World War in Yugoslavia, London: Hurst
& Company, 2008.
10
J.-W. Mller, Introduction, str. 5.
11
Holm Sundhaussen, Jugoslavija i njezine drave sljednice: konstrukcija, destrukcija i nova kon-
strukcija sjeanja i mitova, u: Maja Brkljai i Sandra Prlenda (ur.), Kultura pamenja i historija, Za-
greb: Golden Marketing Tehnika knjiga, 2006.
12
Renata Jambrei-Kirin, Politika sjeanja na Drugi svjetski rat u doba medijske reprodukcije so-
cijalistike kulture, u: Lada ale Feldman i Ines Prica (ur.), Devijacije i promaaji: Etnografija doma-
komemoracija i pogrebnih ceremonija drutveno konstruirano sjeanje na Drugi

svjetski rat ukljuivalo je izgradnju spomenika i spomen-podruja, povijesne knji-
ge i filmove, kooptiranje umjetnike zajednice i omladinskih organizacija te po-
svemanji ideoloki konformitet obrazovnog sustava. Kako je pronicljivo primijetio
Wolfgang Hoepken, u socijalistikoj su Jugoslaviji gotovo svi simboliki oblici po-
vijesnog sjeanja, kao to su komemoracije ili slubeni praznici, bili posveeni sje-
anju na rat.13
U tome monopoliziranom sustavu kulturnog sjeanja i slubene historiografi-
je promiljeno su se brisala i potiskivala sjeanja onih koji su bili na drugoj, krivoj
strani. Narativ komunistike Jugoslavije o Drugom svjetskom ratu pojednostavljivao
je sloene okolnosti sukoba, dijelei zaraene strane na dobre partizane i na, njima
dijametralno suprotne, uniformno zle okupatore i domae kolaboracioniste (ustae,
etnike, slovenske belogardiste itd.). No nedavna su istraivanja pokazala da grani-
ca izmeu otpora i kolaboracionizma nije uvijek bila jasna,14 ljudi su mijenjali stranu
koliko iz ideolokih toliko i iz oportunistikih razloga,15 a u svojim su se zavrnim
operacijama oruane snage pod kontrolom KPJ osvetile svim svojim neprijateljima
masovnim likvidacijama i izvanzakonskim razraunavanjem.16 U svim je jugosla-
venskim republikama etrdeset i pet godina bilo strogo zabranjeno propitivati doga-
aje iz 1945. ili komemorirati rtve partizanske odmazde. Iseljenike zajednice, oso-
bito hrvatske, objavile su mnogo toga o zloinima Titova reima. No te su publikacije
bile krajnje politizirane jer im je jedan od glavnih ciljeva bio da poreknu svaku pove-
zanost ustakog pokreta s faizmom ili nacizmom, te su ga prikazivali iskljuivo kao
antikomunistiku organizaciju koja se borila za neovisnu Hrvatsku.17 Taj iseljeniki
narativ na koncu je utjecao na stajalite o ustaama i o NDH nakon kraha jugoslaven-
skog komunizma i od poetka borbe za hrvatsku neovisnost.
Dramatini dogaaji u Jugoslaviji i u Hrvatskoj nakon 1989. prekinuli su utnju
o svim zabranjenim temama iz Drugog svjetskog rata, te su narativi poraene strane
eg socijalizma, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2006, str. 166.

13
Wolfgang Hoepken, War, Memory, and Education in a Fragmented Society: The Case of Yugo-
slavia, u: East European Politics and Society, vol. 13, br. 1 (zima 1999), str. 196.
14
Marko Attila Hoare, Genocide and Resistance in Hitlers Bosnia: The Partisans and the Chetniks,
1941-1943, New York: Oxford University Press, 2006.
15
Emily Greble Bali, When Croatia Needed Serbs: Nationalism and Genocide in Sarajevo, 1941-
-1942, u: Slavic Review, vol. 68, br. 1 (proljee 2009), str. 116-138.
16
S. K. Pavlowitch, Hitlers New Disorder, str. 266.
17
Zdenko Radeli dokumentirao je kako su ve u prvim poslijeratnim godinama, kad je gerilski po-
kret Kriara djelovao u Hrvatskoj, poduzeti napori da se uklone sve poveznice s faizmom. Zdenko
Radeli, Kriari: gerila u Hrvatskoj, 1945-1950, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2002, str. 66-67.
Vidi i: Mark Biondich, We Were Defending the State: Nationalism, Myth, and Memory in 20th-Cen-
tury Croatia, u: John Lampe i Mark Mazower (ur.), Ideologies and National Identities: The Case of
Twentieth-Century Southeastern Europe, Budimpeta: CEU Press, 2004.
preplavili javni diskurs. Predsjednik Franjo Tuman i njegova stranka (HDZ), ko-
ji su stavljali naglasak na politiku nacionalnog pomirenja, u osnovi su tolerirali re-
habilitaciju ustaa,18 a slinih je rasprava o nekadanjim kolaboracionistikim sna-
gama te njihovoj rehabilitaciji bilo i u Sloveniji19 i u Srbiji.20 Prvi put odravane su
komemoracije i graeni novi spomenici rtvama partizana i poslijeratnog komuni-
stikog reima. No to odmrzavanje zamrznutih kolektivnih sjeanja imalo je i pro-
blematinu stranu. Kako je istaknuo Jan-Werner Mller,
ne moe se uzeti zdravo za gotovo da kontrasjeanje, tj. obnova i priznavanje
sjeanja ugnjetavanih skupina automatski oslobaa, niti da bi takvo kontrasje-
anje per se trebalo biti legitimno. Kontrasjeanje moe pridonijeti istini, ali
ako to i ini, nipoto se ne podrazumijeva da e istina pridonijeti pomirenju ili
ostvarenju pravde.21
Pored komemoriranja nedunih civilnih rtava ili likvidiranih lanova domo-
branskih jedinica (tj. redovne vojske NDH) novo kulturno sjeanje konstruirano u
postkomunistikoj Hrvatskoj prijetilo je pranjem ustakog pokreta od svih njego-
vih genocidnih politika, od njegove povezanosti s nacistikom Njemakom i fai-
stikom Italijom te od njegove totalitarne prirode. Godinja komemoracija u Blei-
burgu, koja je s vremenom simboliki obuhvatila sve hrvatske rtve iz 1945. i poslije,
izraava sloenosti odreenih traumatinih sjeanja, osobito kad ona postanu oru-
e politike i novih mitova.
Zato Bleiburg?: 1945. kao povijesna prekretnica

Upravo kao to je slom Kraljevine Jugoslavije 1941. bio velika povijesna prekretni-
ca za sve regije te zemlje, i 1945. bila je definitivan raskid s prolou, zavrni in
kojim su nakon etiri godine smrti i razaranja uklonjeni ostaci starog drutvenog i
politikog poretka. Narodnooslobodilaka borba protiv okupatora sve se vie pre-
tvarala u komunistiku revoluciju koja se nemilosrdno obraunavala sa svim svojim
protivnicima. Kako sam ve spomenuo, to je ukljuivalo masovno ubijanje pripad-
nika neprijateljskih snaga, i stvarnih i zamiljenih. Poetkom svibnja 1945. politiko
vodstvo Nezavisne Drave Hrvatske, njezine vojne jedinice te civili koji su ih pratili
18
Vjeran Pavlakovi, Flirting with Fascism: The Ustaa Legacy and Croatian Politics in the 1990s,
u: Darko Gavrilovi (ur.), The Second World War and the National Question in ex-Yugoslavia, Novi
Sad: CHDR, 2008.
19
Marcus Ferrar, Slovenia 1945: Memories of Death and Survival after World War II, London: I. B.
Tauris & Company, Limited, 2005.
20
Kosta Nikoli, Bitka za prolost, u: Srbija (Jugoslavija) 1945-2005: pokreti, ideologije, praksa, Beo-
grad: Institut za savremenu istoriju, 2006, str. 33-42.
21
J.-W. Mller, Introduction, str. 32.
bjeali su pred nadolazeim partizanima kroz Sloveniju prema Austriji; nadali su se

da e se ondje moi predati Britancima i tako izbjei komunistiku odmazdu. Vo-
dile su se estoke bitke izmeu Prve, Druge i Tree partizanske armije i snaga NDH
koje su se u povlaenju izmijeale s njemakim, slovenskim, srpskim, crnogorskim
i drugim proosovinskim jedinicama.22 Premda je Njemaka kapitulirala 8. svibnja,
te su se snage borile do 15. svibnja, kad se glavnina vojnika i asnika NDH pokuala
predati Britancima kod austrijskog mjesta Bleiburga. No u tome nisu uspjeli jer su
Britanci insistirali da se predaju partizanima, u skladu s internim sporazumima sa-
veznikog vodstva, pa su vojnike NDH koji su se predali poslali natrag u Jugoslaviju.
Bio je to poetak Krinog puta, tj. mareva smrti u jugoslavenske logore i masovnih
likvidacija desetaka tisua zarobljenika bez primjerenog suenja.
Iako je na Blajburkom polju zapravo ubijeno tek nekoliko desetaka ustaa
(odreen broj poinio je samoubojstvo, a neki su poginuli pri pokuaju da pobjeg-
nu dublje u Austriju), lokacija je zadobila mitski status kao emocionalni simbol ko-
lektivne tragedije. Ivo Goldstein zakljuuje da je
taj simbol imao i svoju sasvim utilitarnu politiku svrhu, kao toka okupljanja,
jedina toka zajednikog osjeaja inae politiki razjedinjene i frustrirane emi-
gracije. I napokon, razbuktana mitologija Bleiburga imala je i svoju neizreenu i
pomno prikrivenu svrhu, dugorono namijenjenu buduim generacijama i po-
vijesti, pa zato i moda i najdublju: rairenim blajburkim velom prekriti mnogo
toga to se dogaalo prije Bleiburga, od travnja 1941. do travnja 1945, a gotovo
da je sudbinski vodilo ravno na Bleiburg.23
Na blajburkim su se komemoracijama od 1990, uz pokuaje politike mobili-
zacije, vidno nastojali zatakati zloini ustakog reima pretvaranjem ustaa u rtve.
To u podrobnije razmotriti u nastavku teksta.
Zbog svoje je politiziranosti Bleiburg zoran primjer onoga to je francuski
povjesniar Pierre Nora nazvao lokalitetima ili mjestima pamenja (lieux de m-
moire). Mjesta sjeanja jesu razliita simbolika mjesta ili kulturni izrazi kolektiv-
nog sjeanja, primjerice geografske regije, spomenici, komemorativne ceremonije,
poznate linosti, politiki pokreti, profesionalne institucije ili drutvene navike...
[koje] su arita naeg nacionalnog naslijea.24 Spomeniki kompleks na Blajbur-
kom polju ima materijalne, simbolike i funkcionalne znaajke koje su izmijeane,
hibridne, mutantne, usko povezane sa ivotom i sa smru, s vremenom i s vjeno-
22
Ivo Goldstein, Hrvatska, 1918-2008, Zagreb: EPH, 2008, str. 350-368.
23
Isto, str. 368. Vidi i intervju s Ivanom Fumiem u Veernjem listu (11. svibnja 2007), online verzija
na www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/801644/print.do.
24
Peter Carrier, Places, Politics and Archiving of Contemporary Memory in Pierre Noras Les Lieux
de mmoire, u: Susannah Radstone (ur.), Memory and Methodology, Oxford: Berg, 2000, str. 39.
u; obavijene Moebiusovom trakom kolektivnog i pojedinanog, svetog i profanog,

nepromjenljivog i pokretnog... temeljna je svrha lieux de mmoire da zaustave vri-
jeme, blokiraju zaboravljanje, etabliraju odreeno stanje stvari, uine smrt besmrt-
nom, materijaliziraju nematerijalno.25 Komemorativne funkcije pamenja rtava
Drugog svjetskog rata isprepletene su s politikim konotacijama i (re)konstrukcija-
ma narativa o NDH. Zamagljivanje prolosti i sadanjosti sastavni je dio blajburkih
komemoracija; ne samo da sudionici nose ustake uniforme, istiu ustake oznake i
ikonografiju te prodaju razne predmete povezane s NDH i njegovim voama nego
je tu aktivan i diskurs o Domovinskom ratu, popraen slikama junaka (kao i pojedi-
naca koji su poinili ratne zloine) iz sukoba 1990-ih. Povrh toga aktivni se politia-
ri slue Bleiburgom za dranje govora, debatiranje, pa ak i za voenje kampanje.
Nakon izgradnje blajburkog mita i Blajburkog polja kao spomen-mjesta,
1990-ih uslijedilo je njegovo slubeno uvrtenje u slubeni kalendarski ciklus hrvat-
ske drave. Sociolog Todor Kulji primijetio je da
kalendar, kao zbir nacionalnih praznika, predstavlja selektivnu nacionalnu kolek-
tivnu prolost... Praznici, kao institucionalizirani datumi pamenja, upozoravaju
ne samo na to ega treba da se seamo, nego i kada i kako treba da se seamo.26
Izvorne komemoracije koje su spontano organizirane u komunistikom razdob-
lju (o emu e jo biti govora) odravale su se na Majin dan, simbolizirajui smrt
tisua mladih hrvatskih vojnika i osjeaj gubitka hrvatskih majki koje nikad nisu
doznale to se dogodilo njihovim sinovima. Godine 1995. Hrvatski je sabor pre-
uzeo organizaciju komemoracija, proglasivi 15. svibnja Danom spomena na hrvat-
ske rtve u borbi za slobodu i nezavisnost, iako se komemoracija zapravo odravala
u nedjelju odnosno, od 2008, u subotu najbliu 15. svibnja.27 Taj je datum oito
bio vaan objema stranama u sukobu: za partizane je oznaavao apsolutnu pobjedu,
a za pristae NDH apsolutan poraz. Jugoslavija je ak od 1952. do 1965, zbog raski-
da sa Staljinom i sa Sovjetskim Savezom, Dan pobjede, umjesto 9. svibnja, slavila
upravo 15. svibnja.28
25
Pierre Nora, Between Memory and History: Les Lieux de Mmoire, u: Representations, br. 26
(proljee 1989), str. 19.
26
Todor Kulji, Kultura seanja, Beograd: igoja tampa, 2006, str. 173.
27
Kako bi omoguila veem broju sveenika da prisustvuje blajburkoj komemoraciji Hrvatska je
biskupska konferencija zatraila da se dan spomena pomakne s nedjelje na subotu (Veernji list, 29.
travnja 2008, str. 4). Izmeu 1995. i 2000. razne su skupine komemorirale dogaaje u Bleiburgu, uz
tri razliita datuma odravanja: Majin dan, 15. svibnja i nedjelja najblia 15. svibnja. Vidi: Josip Jur-
evi (ur.), uvari bleiburke uspomene, 2. izd., Zagreb: Klub hrvatskih povratnika iz iseljenitva,
2005, str. 216.
28
Sovjetski Savez i veina istonoeuropskih zemalja slavili su Dan pobjede 9. svibnja, a ne 8. svibnja,
kako se inilo na Zapadu. Dragan Miloevi (ur.), Kalendar: godinjica znaajnih dogaaja i lino-
sti nae politike i kulturne istorije, 1986-2000, Beograd: Savezna konferencija SSRNJ, 1987, str. 111.
To to Bleiburg funkcionira kao spomen-mjesto moe se pripisati injenici da

se s njim u isti mah povezuju traumatina kolektivna prolost i trenutak prijeloma
ili povijesnog diskontinuiteta. Oba navedena imbenika daju blajburkim komemo-
racijama emocionalnu teinu i politiku vanost; tomu je posebice bilo tako u 1990-
-ima, kad je Hrvatska prolazila kroz jo jednu povijesnu tranziciju. To je takoer
znailo da je blajburkim mitom bilo lako manipulirati; rtve blajburke tragedije
aktivno su zazivane ne samo da bi se iskrivila ustaka prolost nego i da bi se oprav-
dalo ponovno jaanje ekstremistiko-nacionalistikih politikih opcija. Blajburki
je mit postao jedan od brojnih povijesnih momenata koji simboliziraju hrvatsko
muenitvo. Premda su na koncu pobijedili, 1990-ih su godina, kad se narativ o
Bleiburgu konstruirao u hrvatskoj javnoj domeni, Hrvatska i Hrvati bili rtve veli-
kosrpske agresije. Mit o muenitvu jedan je od najuobiajenijih arhetipova u takso-
nomiji mitova.29 Prisutan je u svim nacionalistikim narativima na Balkanu, osobito
u nasilnom dvadesetom stoljeu, zbog toga to
iskustvo viktimizacije i njegova prisutnost u kolektivnom sjeanju izotrava grupnu
svijest. lanovi grupe mogu poeti doivljavati sebe kao lanove odreene nacije
upravo stoga to su postali rtve okrutnosti to su ih nad njima poinili drugi.30
No prikazivanje blajburkih rtava iskljuivo kao muenika koji su trpjeli za
hrvatsku dravu opasno je stoga to se u novom, preinaenom narativu o Drugom
svjetskom ratu zanemaruju stvarnost reima NDH i zloini koje je on poinio.
Raspad komunistikog monopola na prolost oslobodio je paralelna i supar-
nika kolektivna sjeanja raznih skupina i zajednica koje su iskusile Drugi svjet-
ski rat na razliite naine. Komemoracije i spomenici posveeni antikomunistikim
trupama koje su suraivale s nacistima u Estoniji imaju mnogo slinosti s rehabili-
tacijom ustaa u Hrvatskoj, ukljuujui rasprave o identitetu i suvremenoj politici.
Kako Meike Wulf zakljuuje u svojoj studiji o povijesnom revizionizmu u Estoniji,
u javnoj domeni razliite socijetalne skupine pokuavaju ishoditi priznanje za svo-
ja privatno njegovana sjeanja (pojedinana ili grupna); upravo je ta borba za javno
priznanje usko povezana s pitanjima autorstva, autentinosti, pokroviteljstva te na-
posljetku identiteta.31 No za razliku od drugih europskih postkomunistikih drava
koje se hvataju u kotac s podijeljenim sjeanjima na Drugi svjetski rat, Hrvatska i
Vidi i: Dragomir Bondi, Obleavanje dana pobede u Srbiji 1945-1955, u: Srbija (Jugoslavija)
1945-2000, str. 203-219.
29
George Schpflin, The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths, u: Geoffrey Hoskings i
George Schpflin (ur.), Myths and Nationhood, New York: Routledge, 1997, str. 29-30.
30
Pl Kolst, Assessing the Role of Historical Myths in Modern Society, u: Pl Kolst (ur.), Myths
and Boundaries in South-Eastern Europe, London: Hurst & Company, 2005, str. 21.
31
Meike Wulf, The Struggle for Official Recognition of Displaced Group Memories in Post-Soviet
Estonia, u: Michal Kopeek (ur.), The Past in the Making, Budimpeta: CEU Press, 2008, str. 223.
druge jugoslavenske drave sljednice proivjele su nov ciklus nasilja koji je dodatno
zaotrio aktualno poimanje trauma iz prolosti.
Manipuliranje rtvama
Rasprava o broju i identitetu blajburkih rtava u sreditu je politiziranja prolo-
sti. Suprotni je pol blajburkog mita preuveliavanje broja rtava u Jasenovcu, naj-
zloglasnijem logoru smrti ustake drave, gdje su ivot izgubili deseci tisua Srba,
idova, Roma i antifaistiki nastrojenih Hrvata.32 Upravo kao to je Auschwitz s
vremenom postao simbol kljunog iskustva iz Drugog svjetskog rata u Europi, Jase-
novac je bio simbol uasa ubojstava s podrkom drave i rasnih zakona na teritoriju
bive Jugoslavije u razdoblju 1941-1945. Datum odravanja godinje komemoracije
u Jasenovcu, nedjelja najblia 22. travnja, podudara se s bijegom preostalih logora-
a u noi 22. travnja 1945, kad je postalo oito da uvari logora planiraju likvidirati
sve koji su ostali u logoru. Te dvije antipodne ceremonije, blajburka i jasenovaka,
zorno pokazuju podjelu kolektivnog sjeanja na Drugi svjetski rat i nacionalizira-
nje rtava tih tragedija.
Tvrdnje o broju rtava u Jasenovcu s godinama su izrazito fluktuirale. Komuni-
stiki aparatici i njihovi nacionalistiki nasljednici, osobito u Srbiji, nisu kanalizirali
jake emocije to ih pobuuje to spomen-mjesto samo u prokazivanje ustakog po-
kreta, nego zapravo u nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu i, povrh toga,
Katolikoj crkvi. Za komunistike je Jugoslavije brojka od 700 000 smatrana neupit-
nom, a do 1980-ih neki su je znanstvenici napuhali na vie od milijun rtava, uglav-
nom Srba, navodno ubijenih samo u logorima.33 Unato ustrajnom neumjerenom
preuveliavanju broja jasenovakih rtava ozbiljna je znanost iznijela vjerodostojni-
je brojke, premda se toan broj rtava nikad nee znati. Dvojica demografa, Srbin i
Hrvat, koji su krajem 1980-ih istraivali neovisno jedan o drugome, procijenili su da
je u Jasenovcu ubijeno izmeu 70 000 (Bogoljub Koovi) i 83 000 (Vladimir erja-
vi) ljudi;34 Slavko Goldstein, u to vrijeme predsjednik Savjeta Spomen podruja Ja-
senovac, 2005. slubeno je izjavio da je ukupan broj rtava najvjerojatnije bio izmeu
80 000 i 100 000;35 a istraivai jasenovakog memorijalnog centra u muzeju su obja-
32
Iz recentnih knjiga o povijesti Jasenovca izdvajam: Nataa Mataui, Jasenovac 1941-1945, Zagreb:
Kameni cvijet, 2003; i Tea Beni Rimay (ur.), Jasenovac Memorial Site, Jasenovac: Spomen podru-
je Jasenovac, 2006.
33
Vladimir erjavi, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb: Globus, 1992, str.
11-12, 44; i Nataa Mataui, The Jasenovac Concentration Camp, u: Rimay (ur.), Jasenovac Me-
morial Site, str. 47-48.
34
N. Mataui, The Jasenovac Concentration Camp, u: Rimay (ur.), Jasenovac Memorial Site, str. 48.
35
Arhiv Javne ustanove Spomen podruja (JUSP) Jasenovac, Fond SPJ-Komemoracije, A-745, Slav-
ko Goldstein, Procjene o priblinom broju rtava ustakog logorskog sustava Jasenovac 1941-1945,
21. travnja 2005.
vili imena i nacionalnost 72 193 pojedinca za koja je potvreno da su ubijena u su-

stavu logor du Save.36 Pored preuvelianih brojki mita o Jasenovcu problematino
je bilo i nacionaliziranje rtava, osobito u vrijeme rata. Srpski su ekstremisti 1990-
-ih godina opravdavali etniko ienje provoeno nad Hrvatima i pobunu protiv
Zagreba tako to su Jasenovac tumaili kao mjesto na kojem su stradavali iskljuivo
Srbi, to nije u skladu s pravim identitetom logorskih rtava.37
Slina sporna pitanja u vezi s blajburkim rtvama dovela su do njihove poli-
tizacije. Konkretno, rasprava se vodila o njihovu broju, identitetu i nainu na ko-
ji su stradali. Tvrdnje o broju osoba ubijenih u borbama koje su prethodile predaji
kod Bleiburga ili likvidiranih u marevima smrti nakon toga uvelike variraju i broj-
ke se znatno preuveliavaju: procjena je demografa Vladimira erjavia izmeu
45 000 i 55 000 Hrvata;38 Slavko Goldstein spominje 20 000 Srba, Slovenaca i dru-
gih te 50 000 Hrvata;39 Zdravko Dizdar zamjeuje da su poimence identificirane
62 000 rtava s teritorija NDH, ali tome dodaje da su se procjene kretale od 60 000
do 600 000;40 nekadanji ustaki dunosnik Vinko Nikoli tvrdi da je ubijeno oko
200 000 Hrvata;41 prema raunu Vladimira Geigera ukupno je bilo oko 80 000 r-
tava, ukljuujui sve etnike skupine;42 a u igru je ula i politika, te je Ratko Maek,
bivi glasnogovornik predsjednika hrvatske Vlade Ive Sanadera, rekao izvjestitelji-
ma kako je samo u Sloveniji ubijeno 190 000 Hrvata.43 Komemoracije u Bleiburgu
esto su sluile za promoviranje jako preuvelianog broja rtava: Petar Milo (bivi
predsjednik Poasnog bleiburkog voda) 1996. je ustvrdio da je spomenik u Blei-
burgu zajedniki grob 200 000 hrvatskih boraca,44 1992. jedan je govornik brojku
digao na ak pola milijuna Hrvata ubijenih kod Bleiburga,45 a 2002. vojni vikar Ni-
kola Mate Roi iznio je tvrdnju da je poslije Drugog svjetskog rata ubijeno 600 000
36
Citirano u: Mio Deveri i Ivan Fumi, Hrvatska u logorima, 1941-1945, Zagreb: Savez antifai-
stikih boraca Hrvatske, 2008, str. 67.
37
Na komemoraciji u Jasenovcu 24. travnja 1994. Milan Marti, nekadanji predsjednik RSK-a i
osueni ratni zloinac, izjavio je da je Jasenovac sasvim sigurno najvei srpski grad mrtvih i do-
kaz da Srbi i Hrvati nikad vie ne bi mogli ivjeti u istoj dravi. Citirano u: Srpski glas (Topusko), 28.
travnja 1994, str. 3.
38
V. erjavi, Opsesije i megalomanije, str. 75-79.
39
Slavko Goldstein, Bakari je Tita upozorio da stvari izmiu kontroli, u: Jutarnji list (27. listopada
2007), online verzija na www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,10,27,bleiburg_goldstein,95851.jl.
40
Zdravko Dizdar, Prilog istraivanju problema Bleiburga i Krinih puteva, u: Senjski zbornik, br.
32 (2005), str. 189-190.
41
Vinko Nikoli, Poslije pola stoljea Bleiburg je povijest, u: Mirko Valenti (ur.), Bleiburg 1945-
-1995: spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Krinog puta, Zagreb: Quo Vadis, 1995, str. 39.
42
Pogled (Novi list), 23. lipnja 2007, str. 12.
43
Jutarnji list (15. rujna 2007), str. 6.
44
Vjesnik (13. svibnja 1996), str. 2.
45
Hrvata.46 Kao i u pogledu Jasenovca tona se brojka, po svoj prilici, nikad nee zna-
ti, ali e na toj podlozi i dalje bujati suparnike politike i povijesne interpretacije
Drugog svjetskog rata.
Osim toga manipulira se i identitetom rtava, osobito retorikom i diskursom
na samim komemoracijama. Bleiburg se naime percipira kao iskljuivo hrvatsko
spomen-mjesto. On simbolizira najveu tragediju hrvatskog naroda, hotimian
genocid nad Hrvatima, hrvatski holokaust i hrvatsku Golgotu. Premda na spo-
menicima u Bleiburgu ima i islamskih simbola i premda su lanovi hrvatske islam-
ske zajednice vrili bogosluja u sklopu komemoracije, o njima se nikad ne govori
kao o Bonjacima, nego kao o muslimanima.47 Osim pripadnika jedinica NDH za-
robljene su i/ili ubijene tisue Nijemaca, crnogorskih i srpskih etnika, slovenskih
belogardista i kozaka. Na komemoraciji 2008. govorio je predstavnik slovenskih
antiboljevikih veterana, ali, openito govorei, simboli, govornici i organizacije u
Bleiburgu bez iznimke su hrvatski. Pretvaranjem svih rtava u Hrvate na toj kome-
moraciji perpetuira se mit kako su dogaaji u Bleiburgu i neposredno nakon njega
bili dio hotiminoga genocida nad hrvatskim narodom, a ne razraunavanje novog
komunistikog reima sa svim svojim politikim i ideolokim protivnicima bez ob-
zira na njihovu etniku pripadnost. Sukob u 1990-ima reafirmirao je takvo tumae-
nje, to dokazuje esto spominjanje Domovinskog rata u kontekstu Bleiburga. Pri-
mjerice, Hrvatsko slovo objavilo je dug lanak o dogaajima iz 1945. u kojem pie:
Isti rukopis mrnje nose i ratna zbivanja iz 1991. Ishodite masovnih zloina su
dvije ideologije: velikosrpska, sa snanim protuhrvatskim nabojem i komuni-
stika u boljeviko-titoistikom izdanju.48
Blajburka komemoracija nastavit e iskrivljavati povijest sve dok ceremonija
ne prestane zanemarivati druge rtve komunistike represije te njihova zasebna, ali
jednako punovrijedna kolektivna sjeanja.
Naposljetku, narativi o blajburkim dogaajima izlagani na komemoracijama
izbrisali su razlikovanje nedunih rtava od ratnih stradalnika; komemorativnim je
procesom svatko pretvoren ne samo u Hrvata nego i u rtvu, kao da se tragedija u
svibnju 1945. dogodila izvan konteksta prethodne etiri godine ratovanja.49 Povrh
46
Jutarnji list (13. svibnja 2002), str. 3.
47
Godine 2008. Idriz efendi Bei, predstavnik Meihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, rekao je
da je Bleiburg najvea grobnica muslimana u Europi (Jutarnji list, 18. svibnja 2008, str. 2). Idue
godine Bei je rekao da je doao dati poast naem narodu, ponovno istaknuvi da sve rtve, bez
obzira na vjeroispovijest, smatra Hrvatima (govor Idriza efendi Beia, Bleiburg, Austrija, 16. svib-
nja 2009).
48
Hrvatsko slovo (11. svibnja 2007), str. 28.
49
Za raspravu o razlici izmeu rtava i stradalnika vidi: Igor Graovac i Dragan Cvetkovi, Ljudski
gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati, Zagreb: Dijalog, 2005, str. 25-38.
toga, u anketi provedenoj 1997. 47,7% ispitanika za blajburku je tragediju okrivi-

lo Tita i partizane, 28,9% okrivilo je Churchilla i Britance, a samo 19,2% Pavelia i
ustako vodstvo, koje je napustilo svoje oruane snage kako bi spasilo vlastiti ivot.50
Hrvatski predsjednik Stjepan Mesi u brojnim je prilikama kao glavni razlog za od-
bijanje da prisustvuje komemoraciji naveo upravo promjenu stajalita o ustakim
snagama, tj. injenicu da se prikazuju kao rtve, a ne kao zloinci. Nesporna je isti-
na da su ljudi na Krinom putu i u Bleiburgu ubijani bez suenja, izjavio je Mesi,
ali je manipuliranje kad se tvrdi da su svi koji su tamo ubijeni bili nevini... ista je
manipulacija tvrdnja da su ljudi tamo ubijani samo zato to su Hrvati.51 Prema to-
me skupine koje uprizoruju obrednu memorijalizaciju blajburke tragedije vrlo e-
sto supsumiraju njezine legitimne rtve u iri projekt rehabilitacije ustakog reima
i njegovih oruanih snaga.
Premda se, kako je reeno, sredinja komemoracija odrava na Blajburkom
polju, u samome Bleiburgu nije poinjen ni ratni ni masovni zloin te je zabiljee-
no samo manje stradanje, prije svega vojnih stradalnika pri pruanju otpora u tre-
nutku kapitulacije pred Saveznicima i, dakako, partizanima kao dijelu Saveznika.52
Prema Slavku Goldsteinu, postoje dokazi da je kod Bleiburga ubijeno samo dvade-
set i sedam ustaa, dok je velika veina poginula na lokacijama diljem Slovenije (oko
200 masovnih grobova), Hrvatske (700 masovnih grobova), Bosne (90 masovnih
grobova) te u drugim dijelovima Jugoslavije.53 Mnogi su stradali tijekom prinudnih
mareva ili u logorima.54 Unato tome godinje komemoracije koje se odravaju u
Bleiburgu perpetuiraju mit koji ga identificira kao mjesto najvee tragedije hrvat-
skog naroda (navodno je ondje pobijeno toliko Hrvata da kopanje blajburke ze-
mlje donijelo bi tek pogled na crvenu zemlju, boje krvi).55 U komunistikom raz-
50
Globus (31. listopada 1997), str. 37.
51
Novi list (19. kolovoza 2008), str. 3. U kasnijem lanku napisanom za Novi list Mesi je naglasio:
ljudi su izgubili ivote zato to su bili pripadnici neprijateljskih snaga koje se nisu htjele predati i to
je meu njima oito bilo i onih (i to ne malo) koji su na najgrozniji mogui nain okrvavili ruke u
prethodnim godinama (Novi list, 27. rujna 2008, str. 5).
52
Igor Graovac, Pitanja poslijeratnih rtava i stradalnika u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog ra-
ta, u: Hrenjak, Bleiburg, str. 75. Vidi i intervju s bivim partizanskim politikim komesarom Ivanom
Dolniarom, koji je priznao da je bilo poslijeratnih likvidacija, ali je insistirao na tome da masovnih
ubijanja zarobljenika na Bleiburgu nije bilo (Globus, 11. prosinca 1998, str. 86).
53
Jutarnji list (27. listopada 2007), online verzija na www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,10,27,bleiburg_
goldstein,95851.jl; i Boe Vukui, Bleiburg Memento, Zagreb: Udruga Hrvatski krini put, 2005, str.
7-9.
54
Vidi: Boris Vlai i Aleksandar Vojinovi, Krini put, Zagreb: Start, 1991; i Branko Dubravica,
Kako Bleiburke dogaaje postaviti u prostorni i vremenski okvir?, u: Hrenjak, Bleiburg, str. 54-
-57.
55
Autor lanka o blajburkoj komemoraciji 1993. opisuje kako je polje godinama ostalo netaknuto
zbog toga to je u nj pokopano tako mnogo leeva (Novi list, 11. svibnja 1993, str. 2).
doblju onima koji su preivjeli, lanovima rodbine ili bilo kome drugome nije bilo
mogue javno komemorirati one koje su ubili partizani u samoj Jugoslaviji, pa je
Bleiburg postao spomen-mjesto na kojem su se mogli okupljati iseljenici. No i na-
kon 1990, iako se pitanjima Bleiburga i komunistike represije bavi nova generacija
znanstvenika, obrednim se praksama jo uvijek propagiraju politiki mitovi.56
Blajburke komemoracije
Komemoracije koje se odravaju u Bleiburgu promijenile su se s izlaskom Hrvatske
iz komunizma i ratom za neovisnost, a s pomacima u unutarnjopolitikoj dinami-
ci od 1990-ih poprimale su nova znaenja. Analizu komemoracija podijelio sam na
pet razdoblja:
a) komunistiko razdoblje (1945-1989);
b) Domovinski rat (1990-1994);
c) Tuman (1995-1999);
d) Raan (2000-2003);
e) Sanader (2004-sadanjost).
a. Bleiburg tijekom komunistikog razdoblja (1945-1989)

Za komunistike Jugoslavije komemoracije i u Bleiburgu i u Jasenovcu zorno su
pokazivale kako totalitaran politiki sustav javnim obredima monopolizira povije-
sni narativ. Kao i sve druge ceremonije posveene Drugom svjetskom ratu, kome-
moracija u Jasenovcu sluila je za legitimiranje vladajue partije, a svako dovoe-
nje u pitanje slubenog narativa ili brojki bilo je strogo zabranjeno. S druge strane
Bleiburg je bio tabu-tema koja se u Jugoslaviji sustavno brisala iz kolektivnog sje-
anja, ali na ivotu ga je odravala hrvatska iseljenika zajednica i njezin tisak.57 S
vremenom su na obje lokacije postavljeni spomenici i organizirani komemorativ-
ni prostori, to je pripremilo pozornicu na kojoj su se odigrali dramatini dogaaji
1990-ih godina.
Za razliku od obreda u Jasenovcu, koji su se odravali pod pokroviteljstvom
drave, pojedinci koji su odavali potovanje rtvama stradalima u Bleiburgu i ne-
posredno nakon toga esto su to inili izlaui velikoj opasnosti vlastiti ivot. Pr-
va organizirana komemoracija u Bleiburgu odrana je na dan Svih svetih 1952, kad
su trojica preivjelih poloila vijenac na grobove hrvatskih vojnika na groblju Un-
56
Promiljajui povijesne mitove, Kertzer zamjeuje da su, jednom kad se izgrade, takva simboli-
ka shvaanja politikog poretka otporna (premda ne i imuna) na promjenu (Kertzer, Ritual, Poli-
tics, and Power, str. 13).
57
Moji roditelji, koji su emigrirali u SAD 1978, nisu ni uli za Bleiburg do dolaska u Ohio, iako su u
svibnju ili lipnju 1945, u sklopu blajburkih dogaaja, partizani likvidirali i mog djeda.
ter-Loibach. Istog su dana estorica drugih bivih asnika NDH dola na Blajbur-
ko polje; ondje su od ostavljenog oruja hrvatske vojske nainili kri te prisegnuli
kako e svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i asno uvati uspomenu na
pomorene hrvatske rtve.58 Idue je godine Ante Mikrut osnovao Poasni bleibur-
ki vod za organizaciju godinje komemoracije. U komemoracije su od samog po-
etka bili ukljueni lanovi Katolike crkve, osobito veleasni Vilim Cecelja iz Kla-
genfurta, koji je, prema Ivanu Pomperu iz Poasnoga bleiburkog voda, bio jedan
od glavnih uvara Bleiburke memorije.59 Od 1956. ceremoniju je podupirao Hr-
vatski oslobodilaki pokret, koji je iste godine utemeljio Ante Paveli.60 Kako je broj
okupljenih na komemoraciji, koja se svake godine odravala na Majin dan, bio sve
vei, agenti jugoslavenske obavjetajne slube poeli su nadzirati iseljenike koji su
sudjelovali u blajburkoj ceremoniji, prijetiti im, ak su ih i pokuavali ubiti. Iako je
austrijska policija redovito nadzirala okupljanja, a vlasti povremeno opstruirale ko-
memoracije, one nikad nisu izriito zabranjene.61
Godine 1965. Poasni bleiburki vod kupio je parcelu na Blajburkom polju i
renovirao grobove hrvatskih vojnika na groblju Unter-Loibach, gdje je 1976. podig-
nut mramorni spomenik.62 Na samome polju spomenik je postavljen 1987, s nat-
pisom U ast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibnja 1945 na hrvatskome i na
njemakome.63 Godine 2007. potonji je spomenik renoviran, a natpis promijenjen u
U spomen na nedune rtve bleiburke tragedije svibnja 1945. Neke skupine kri-
tizirale su promjenu natpisa zbog toga to se vie nije spominjala nacionalnost r-
tava.64 Na spomeniku su ovi simboli: kri, hrvatski grb sa ahovnicom te islamski
polumjesec i zvijezda; potonji simbol svjedoi o injenici da su mnogi vojnici bili
Muslimani iz Bosne, koja je u Drugom svjetskom ratu bila dio NDH. Pojedinosti
komemoracije postupno su se konkretizirale: ceremonija je poinjala kod spomeni-
ka na groblju Unter-Loibach, a potom bi procesija otila na Blajburko polje, gdje bi
se na lokaciji drugog spomenika, koja danas obuhvaa i kapelicu te oltar drali
govori i sluila misa.
58
J. Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, str. 71-72.
59
Govor Ivana Pompera u Bleiburgu, Austrija, 16. svibnja 2009.
60
J. Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, str. 86-87, 98.
61
B. Vukui, Bleiburg Memento, str. 10.
62
Godine 2009. Poasni bleiburki vod distribuirao je knjiicu s planovima za izgradnju memorijal-
noga groblja iza kapele i spomen-podruja na Blajburkom polju, gdje bi se skupili i iznova pokopali
ostaci iz svih poznatih ustakih grobova u regiji.
63
J. Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, str. 157-158.
64
U press-releaseu Hrvatskoga kulturnog vijea istaknuto je da je Bleiburg imao sve znaajke plani-
rana genocida nad hrvatskim narodom te da novi natpis ne prenosi vjerno tu injenicu. Pretiskano
u: Hrvatsko slovo (11. svibnja 2007), str. 28.
b. Bleiburg tijekom Domovinskog rata (1990-1994)

Krah komunizma, rat u Hrvatskoj i poslijeratna nastojanja za pomirenjem i pri-
kljuenjem EU-u sve je to pridonijelo promjenama znaenja, simbolike i politi-
ke vanosti blajburkih komemoracija. Godinje okupljanje na Blajburkom polju,
neko ilegalna komemoracija kojoj su prisustvovali samo iseljenici, pretvorilo se u
simboliki obred za sve Hrvate koji su se rtvovali za hrvatsku dravu, obred koji je
pod pokroviteljstvom Sabora, ali kojim u biti dominiraju desniarske politike sna-
ge to zagovaraju rehabilitaciju ustaa.
Dok su srpski nacionalisti koji su se pobunili protiv Zagreba pretvorili kome-
moraciju u Jasenovcu iz legitimacijskog potpornja komunistike Jugoslavije u kse-
nofopsku propagandu, hrvatska je javnost iznenada postala svjesna komemoracije
u Bleiburgu i mogla joj je otvoreno prisustvovati. Godine 1990, na etrdeset i petu
obljetnicu, hrvatski su mediji prvi put izvijestili o komemoraciji u Bleiburgu. Vie
nije bila rije o ceremoniji iskljuivo za bive ustae, nego je ukljuivala politiare
iz novoformiranih hrvatskih politikih stranaka i druge koji su doli iz Hrvatske.
HDZ, koji je netom pobijedio na prvim viestranakim izborima nakon pola stolje-
a, poslao je fra Tomislava Duku da odri misu na ceremoniji, a on je u sklopu mise
ponovio Tumanove pozive na nacionalno pomirenje svih Hrvata.65 Od politiara
na komemoraciji su bili Ante Paradik (HSP), Marko Veselica (HDS) i Sreko Pe-
ninik (HOP), zet Ante Pavelia. Unato retorici pomirenja partizana i ustaa ko-
memoracija je u Bleiburgu od 1990. bastion hrvatske desnice.
Te je godine Draen Budia iz Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) re-
kao izvjestiteljima da kad smo vidjeli da se komemoracija pretvara u manifestaciju
s nizom politikih poruka koje naa stranka dri neprimjerenima uz ikonografiju
koja nam je strana, napustili smo komemoraciju.66 Pritom je mislio na ustaku iko-
nografiju, zastave i druge rekvizite koji su se prodavali na komemoraciji, na simbole
koji se u Bleiburgu do danas otvoreno pokazuju. Dok je ton izvje hrvatskog ti-
ska o Bleiburgu bio umjeren, mediji u drugim jugoslavenskim republikama imali su
znatno dramatiniji pristup. Primjerice, sarajevsko Osloboenje izvijestilo je da
u Blajburg dolaze ostarjeli ustaki nadsatnici i satnici, bivi koljai i muitelji iz
logora smrti, u pratnji svojih sinova i rodbine ne da se podsjete dana kad su
panino bjeali pred naletom Jugoslavenske armije, ve da bi glorifikuju svoju
strahovladu, prijeke sudove i nacionalistike orgije.67
65
66
Danas (22. svibnja 1990), str. 21.
67
Osloboenje (28. svibnja 1990).
Jedan od bivih ustaa koji je otvoreno prisustvovao blajburkoj komemoraciji

1990. bio je Dinko aki, nekadanji zapovjednik Jasenovca. aki, kojeg je Argenti-
na izruila Hrvatskoj te je 1998. izveden pred sud, izjavio je da se ponosi time to je
bio ustaa i da je bila normalna stvar da drava pogubljuje svoje neprijatelje.68
Prema tome, od samog poetka ozakonjenja blajburke komemoracije zamag-
ljivano je razlikovanje izmeu rtava koje su partizani smaknuli po kratkom po-
stupku i rehabilitacije ustakih vojnika (ukljuujui lanove Pavelievih elitnih sna-
ga i uvare koncentracijskih logora) koji su ubijeni u borbi nakon to su se odbili
predati. Govori drani na komemoraciji nastojali su prikazati poraeni NDH u po-
zitivnom svjetlu. Godine 1994. Duka je natuknuo da moderna hrvatska demokra-
cija ne bi bila mogua bez nesebine rtve onih koji su ubijeni kod Bleiburga, dok
je jedan drugi govornik insistirao na tome da je NDH bio legitimna neovisna dra-
va.69 Drugi sudionici komemoracije zalagali su se za stvaranje vee Hrvatske, dru-
gim rijeima, za novu Hrvatsku koja se ne moe zamisliti bez Bosne, Hercegovine,
Srijema i Boke.70
Od 1991. do 1994. HDZ nije slao visoke dunosnike na blajburke komemora-
cije; Tuman je, na kraju krajeva, svojedobno bio partizanski oficir. Tomislav Duka
zastupao je Sabor od 1990. do 1994. i drao je mise zajedno s fra Sebastijanom Go-
leniem, upnikom iz Klagenfurta. No desniarski su politiari dolazili, i koristili
su priliku za promicanje vlastitih politikih agenda unato pozivima na jedinstvo
u ratnim uvjetima. Godine 1993. delegacija HSP-a dola je s izbornim plakatima
svog kandidata Dobroslava Parage, a potpredsjednik HSP-a Anto api kritizirao je
Tumanovu vlast zbog toga to komemorira holokaust, ali ne dolazi u Bleiburg.71
Objasnio je: Ovo je na prvi stranaki organizirani dolazak jer smo znali da u ja,
kao predstavnik HSP-a, moi govoriti za centralnom govornicom, iz ega se moe
zakljuiti da je stranka dobro promislila kako bi mogla iskoristiti komemoraciju za
mobilizaciju svojih pristaa.72 Petar Milo, predsjednik Poasnog bleiburkog voda,
izrazio je nezadovoljstvo politiziranjem okupljanja, rekavi: Ovo je komemoraci-
ja, a ne politiki zbor, a Duka je istaknuo: Neka nas ovo mjesto ujedinjuje, a ne
razdvaja.73 Unato tim i drugim, godinama upuivanim apelima da se blajburke
rtve ne politiziraju, komemoracija se i dalje upotrebljava kao tribina za voenje
politike kampanje.
68
Danas (22. svibnja 1990), str. 21.
69
Novi list (10. svibnja 1994), str. 21.
70
Start (26. svibnja 1990), str. 70.
71
72
Globus (14. svibnja 1993), str. 16.
73
Kriza u Jugoslaviji i hrvatski rat za neovisnost znatno su utjecali na retoriku i

simboliku prvih nekoliko komemoracija nakon 1990. Nimalo ne iznenauje to to
je ton govor bio militantan i to su pozivali na aktivan otpor srbostaljinistikim
snagama koje prijete Hrvatskoj i koje nam spremaju novi Bleiburg.74 Kako se Blei-
burg tumaio kroz prizmu dogaaja u Domovinskom ratu i agresije na Hrvatsku
u 1990-ima, zbivanja iz 1945. prikazivala su se jednostavno kao epizoda kontinuira-
nog nasilja Srba nad Hrvatima, a ne kao uklanjanje politikih protivnika od multiet-
nikih komunistikih snaga usmjerenih na to da se domognu vlasti. Poruka upue-
na na komemoraciji 1991. glasila je da nema kompromisa sa Srbima i da hrvatski
narod vie ne pristaje na dvorske dogovore koji Hrvatima ne donose slobodu te da
je narod spreman i maem braniti svoju domovinu.75 Slini blajburki narativi o
srpskim zloincima i hrvatskim rtvama prevladavali su i u vrijeme eskalacije rata u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sredinom 1990-ih.76
c. Bleiburg pod Tumanom i Saborom (1995-1999)

Dana 14. svibnja 1995, na pedesetu obljetnicu blajburke tragedije, Sabor je prvi put
preuzeo organizaciju komemoracije. Tuman je shvatio kolika je politika vanost
Bleiburga, pa je, premda nikad nije osobno prisustvovao komemoraciji niti je pot-
puno prihvatio ideologiju koja se ondje propagirala, odluio da je mudrije nadzirati
ga nego doputati svojim politikim protivnicima da se njime koriste protiv njega.
Govornik u ime Sabora Nedjeljko Mihanovi, najvii prisutni dravni dunosnik,
ustvrdio je kako je hrvatska vojska u Domovinskom ratu sprijeila da se dogodi no-
vi Bleiburg od ruku srbokomunistikih oruanih snaga.77 Upadljive su podudarno-
sti s govorom Milana Martia odranim godinu prije u Jasenovcu; potonji je naime
ustvrdio kako je srpska pobuna sprijeila novi Jasenovac. Fra Sebastijan Goleni,
koji je vodio vjerski obred na ceremoniji, takoer je usporedio dogaaje iz Drugog
svjetskog rata s Domovinskim ratom. S tugom se sjeamo svih uasa od prije pe-
deset godina, rekao je okupljenima iji je broj procijenjen na 15 000, a dobro nam
poznata vladavina crvenog terora, pa i ovih dananjih dogaaja u domovini kada su
crne sile zla krenule u razaranje svega civiliziranog.78 Na komemoraciji je bilo vie
od dvadeset lanova Sabora, uz brojne elnike raznih politikih stranaka.
Sutradan je odrana posebna sjednica Sabora u spomen na blajburke rtve.
Mihanovi je ponovno govorio, ovaj put istaknuvi da su hrvatstvo i hrvatska dra-
74
Veernji list (13. svibnja 1991), str. 3.
75
Govor Marka Veselice, citiran u: Veernji list (13. svibnja 1991), str. 3, i Novi list (14. svibnja 1991),
str. 2.
76
77
78
Slobodna Dalmacija (15. svibnja 1995), str. 3.
va sagraeni... na temeljima stoljetnih nacionalnih muenitva... tako hrvatska na-

cionalna smrt postaje poetkom novoga nacionalnog ivota i nove budunosti.79
Taj govor eksplicitno pokazuje kako je mueniki mit, o kojem je ve bilo rijei, va-
na sastavnica politikog diskursa hrvatskih lidera.
Sabor je potom nedjelju najbliu 15. svibnja, danu odravanja blajburke ko-
memoracije, proglasio Danom spomena na hrvatske rtve u borbi za slobodu i ne-
ovisnost. Taj spomen-dan dovrio je nacionaliziranje blajburkih rtava, istodob-
no povezavi svakog Hrvata koji se borio za neovisnu dravu s komemoracijom
protkanom ustakom ikonografijom. Narativ o Bleiburgu koji su na komemoracija-
ma perpetuirali politiari (ne povjesniari) glasio je da su rtve poubijali srbobolj-
evici samo zato to su bile Hrvati. Primjerice, Dubravko Jeli, predstavnik Sabora
na pedeset i drugoj obljetnici 1997, insistirao je na tome da su blajburke rtve bili
Hrvati koji su fanatino vjerovali u hrvatsku dravu, a ne ideologiju.80 Iznio je i pri-
lino iznenaujuu tvrdnju da je meu ubijenima u Bleiburgu bilo vie antifaista
nego meu pobjednikim partizanima, izrazivi stajalita nekih pojedinaca koji e-
le pretvoriti ustae u svojevrsne antifaiste na temelju injenice da su se borili pro-
tiv totalitarnog jugoslavenskog reima.81 Na koncu su se na javnim obredima pod
pokroviteljstvom hrvatske drave negativni aspekti NDH i ustakog pokreta poeli
sustavno uklanjati.
U sklopu blajburkih komemoracija slavila se i pobjeda Hrvatske u Domovin-
skom ratu, to dodatno dokazuje sve slabije razluivanje dogaaja iz 1940-ih od do-
gaaja iz 1990-ih u povijesnoj svijesti. U svom je govoru 1998. saborski zastupnik Ka-
zimir Sviben istaknuo povijesni kontinuitet, a ne diskontinuitet, tih dvaju razdoblja:
Velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 1991. godine zajedniki su zaustavili potomci
hrvatske domovinske vojske [oruane snage NDH, V. P.] i hrvatskih partizana i
tako su na najplemenitiji nain osveene rtve Drugog svjetskog rata, Bleiburga
i Krinog puta.82
Idue je godine zastupnik Vice Vukojevi ustvrdio kako je obrana demokrat-
ske hrvatske drave bila mogua zahvaljujui tome to su u Domovinskom ratu svi
Hrvati nosili istu uniformu i kako e u budunosti Bleiburzi, Ovare i kabrnje bi-
ti sprijeeni.83
79
80
Govor Dubravka Jelia, citiran u: Vjesnik (12. svibnja 1997), str. 2.
81
Veernji list (12. svibnja 1997).
82
Veernji list (18. svibnja 1998), str. 4.
83
Veernji list (17. svibnja 1999), str. 2. Iako su mnogi politiari bili prisutni na komemoraciji, novi-
nari su primijetili da nije bio prisutan nitko iz est glavnih opozicijskih stranaka koje su 2000. godine
formirale koalicijsku vladu (Vjesnik, 17. svibnja 1999, str. 1).
Dok je Tuman bio na vlasti, i Jasenovac i Bleiburg bili su pod pokroviteljstvom

hrvatske drave. No ovjek koji je premostio ideoloku podijeljenost hrvatskog na-
roda i koji je izveo Hrvatsku iz jugoslavenske federacije nikad nije prisustvovao ni-
jednoj komemoraciji ni na jednom ni na drugom spomen-mjestu. On je pobjedu u
Domovinskom ratu smatrao svojim najveim postignuem, te mu je stoga bilo mi-
lije da javne nastupe i govore rezervira za obljetnice kljunih trenutaka iz 1990-ih.
Tek nakon Tumanove smrti u prosincu 1999. hrvatsko se politiko vodstvo poelo
redovito pojavljivati na komemoracijama Drugog svjetskog rata.
d. Bleiburg za Raanove vlasti (2000-2003)

Godine 2000, nakon to je ljeviarska koalicija na elu sa SDP-om Ivice Raana po-
bijedila na izborima, Stjepan Mesi izabran za predsjednika, a antifaistika agenda
dobila nov zamah, blajburka komemoracija postala je jo politiziranije okupljanje
desniarski usmjerenih skupina. Unato tome u svibnju je 2000. SDP, nasljednik hr-
vatske komunistike partije, prvi put poslao slubenu delegaciju na blajburku ko-
memoraciju. Novinari su prokomentirali da je trolana delegacija SDP-a poloila
vijenac na spomenik u Bleiburgu praktiki neprimjetno, dok je misa jo uvijek tra-
jala. Ljiljana Kuhta (SDP) izjavila je: Mi se nismo doli tamo slikati, ve poloiti vi-
jenac. Nismo smatrali da je nau nazonost trebalo posebno naglaavati.84 Veina
dunosnika zapravo je bila iz SDP-ova koalicijskog partnera HSLS-a, dok predsjed-
nik Mesi nije poslao nijednog predstavnika. Napetost je porasla kad su okupljeni
stali zvidati saborskom zastupniku Baltazaru Jalovcu (Libra) zbog toga to nije
izrijekom imenovao odgovorne za blajburku tragediju, ali drugi govornici nisu bi-
li prekidani.85
Dok je u prethodnom razdoblju blajburka komemoracija bila mjesto na ko-
jem su se politiari osvrtali na pobjedu u Domovinskom ratu, 2000. je u diskurs na
Blajburkom polju ulo pitanje ratnih zloina i optunica protiv hrvatskih genera-
la. Raanova je vlast naime obeala veu suradnju s Meunarodnim krivinim su-
dom za bivu Jugoslaviju (ICTY) i priznala njegovu nadlenost za operacije Bljesak
i Oluja, to je razbjesnilo desniarsku opoziciju i braniteljske udruge. Na komemo-
raciji 2001. Mirko ondi, predsjednik Sredinjeg stoera za obranu digniteta Do-
movinskog rata, upozorio je da Vladino navodno ruenje digniteta Domovinskog
rata otvara prostor novim zloinima, sukobima i tragedijama hrvatskog naroda.86
Premda je uivao financijsku potporu Vlade, Bleiburg je postao istaknut javni pro-
stor za kritiziranje iste te Vlade i njezine politike. Prema jednom izvjestitelju, on-
84
Slobodna Dalmacija (16. svibnja 2000), online na www.arhiva.slobodnadalmacija.hr.
85
Vjesnik (15. svibnja 2000), str. 1-2.
86
diev je govor popraen najjaim aplauzom.87 Osim po polemici o Domovinskom

ratu komemoracija 2001. zapamena je i po tome to je Nikola Mate Roi, vikar za
pastoral Vojnog ordinarijata, prvi put na nekoj blajburkoj komemoraciji spomenuo
jasenovake rtve.88 Godine 2002. animozitet prema koalicijskoj vladi bio je toliko
izraen da potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac (SDP) zbog negodovanja okup-
ljenih nije mogao odrati govor.89
Unato napetom politikom ozraju upravo je Ivica Raan napravio prve sim-
bolike korake i u Jasenovcu i u Bleiburgu. Dana 21. travnja 2002. postao je prvi
predsjednik Vlade koji je prisustvovao komemoraciji pod Kamenim cvijetom u Jase-
novcu. Raan je odrao kratak govor u kojem je istaknuo kako uvajui sjeanje na
njih [jasenovake rtve] danas izgraujemo Hrvatsku postavljenu na vrstim demo-
kratskim temeljima antifaizma, na tenji za slobodom svakog pojedinca i toleranciji
prema razliitim narodima i religijama.90 Na zamolbu izvjestitelj da prokomentira
aktualne dogaaje, Raan je ustvrdio kako je vrlo vano ovakva stratita osloboditi
dnevne politike; drugim rijeima, osudio je politizaciju takvih spomen-podruja.91
No prisutnost politiara na komemoraciji Drugog svjetskog rata neizbjeno
politizira i povijest i sam obred prisjeanja. Nekoliko tjedana nakon toga Raan je
postao prvi predsjednik hrvatske Vlade koji je poloio vijenac na spomenik u Blei-
burgu. Ondje je uputio iskrenu ispriku i suut svima iji su ivoti na bilo koji nain
obiljeeni bleiburkom tragedijom, te je iznova ustvrdio: uinit emo mnogo ako
uspijemo prekinuti politizacije hrvatskih stratita.92 Raan nije prisustvovao samoj
komemoraciji, nego je doao na spomen-mjesto dva dana nakon to njegov kolega
Tomac osujeen u pokuaju da odri govor. Unato Raanovim optimistinim izja-
vama hrvatska povijest povezana s Drugim svjetskim ratom ostala je vrlo prijepor-
no pitanje koje se svake godine uvodilo u politiku arenu upravo na komemoracija-
ma poput blajburke.
Dok je blajburkom komemoracijom u potpunosti dominirala politika desni-
ca, predsjednik Mesi odluio je pretvoriti Jasenovac u arite svog obnovljenog
isticanja antifaizma. Poevi od 2003, kad je postao prvi predsjednik koji je prisu-
stvovao jasenovakoj komemoraciji, Mesi se svake godine sluio tom ceremonijom
87
Nedjeljna Dalmacija (18. svibnja 2001), str. 22.
88
89
Novi list (13. svibnja 2002), str. 3. Nasuprot tome, predstavnici HDZ-a na komemoraciji su po-
zdravljeni jakim aplauzom. Tomac, dugogodinji lan komunistike partije, u svom se govoru, koji je
prekinut, kanio osobno ispriati za Bleiburg (Vjesnik, 13. svibnja 2002, str. 1).
90
Arhiv JUSP Jasenovac, Fond SPJ-Komemoracije, A-745, govor predsjednika Vlade Ivice Raana,
21. travnja 2002.
91
Vjesnik (22. travnja 2002), str. 2.
92
kako bi osudio rehabilitaciju ustaa, okomio se na politike protivnike i reafirmirao

antifaistike i europske vrijednosti Republike Hrvatske. Dana 11. svibnja 2003, ko-
jeg su, kako se poklopilo, odrane i jasenovaka i blajburka komemoracija, Mesi je
otiao u Jasenovac i izrazio svoje duboko aljenje zbog svih nevinih rtava koje su
pale od ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske drave kao pokrie za uboj-
stva, pljake i progone bilo kada i u bilo kojem kontekstu.93 U meuvremenu je
misu u Bleiburgu prvi put odrao hrvatski biskup, naime elimir Pulji iz Dubrov-
nika, a ta se praksa odrala do danas.94 Predstavnik Vlade bio je lan HSS-a, a veina
politiara na komemoraciji bila je iz desniarskih stranaka.95
e. Bleiburg i povratak HDZ-a

Nastojanja stranaka hrvatske ljevice tijekom Raanova razdoblja da ravnopravno
sudjeluju u blajburkim komemoracijama na koncu su se izjalovila, te su one do da-
nas posve u domeni desnice. I konzervativniji lanovi koalicijske vlade (HSLS, HSS)
naili su na mlaku reakciju, dok su predstavnici SDP-a doslovce otjerani s govorni-
ce negodovanjem i zviducima. Povratak HDZ-a na elu s Ivom Sanaderom na vlast
u jesen 2003. nije pridonio depolitiziranju komemoracije. Naprotiv, ceremonija je
privukla jo vie tvrdokornih hrvatskih nacionalista koji su HDZ-ovu politiku, oso-
bito u pogledu ICTY-a, kritizirali jednako kao i SDP-ovu. I Jasenovac i Bleiburg jo
uvijek slue kao antipodni javni obredi na kojima politiki protivnici svake godine
estoko ocrnjuju jedni druge kad je rije o tumaenju Drugog svjetskog rata.
Na poetku svog mandata Sanader je poloio vijenac na blajburki spomenik,
izrazivi suut rtvama, ali i naglasivi da je hrvatska demokracija utemeljena na an-
tifaizmu.96 Na prvoj komemoraciji pod novom HDZ-ovom vlau u svibnju 2004.
predsjednik Sabora Vladimir eks pozvao je okupljene da odbace sav ekstremizam
i ustvrdio da Bleiburg i Krini put ne elimo staviti ni u kakav politiki kontekst,
a jo manje elimo jednoznano tumaiti njegovu traginu poruku.97 Biskup Mile
Bogovi potaknuo je okupljene da uvaju spomen na sve rtve bez obzira na nacio-
nalnost; ak je zatraio da se spuste svi transparenti i znakovi iz kojih se ne moe
oitati ljubav i pratanje. Doista je rijetkost da govornik na blajburkoj komemora-
ciji uputi kritiku zbog prisutnosti ustakih simbola.98
93
Arhiv JUSP Jasenovac, Fond SPJ-Komemoracije, A-745, govor predsjednika Stjepana Mesia, 11.
svibnja 2003.
94
Jutarnji list (12. svibnja 2003), str. 2. Poslije njega u Bleiburgu su bili biskupi Mile Bogovi, Josip
Mrzljak, Slobodan tambuk i Ratko Peri te nadbiskupi Vinko Pulji i Josip Bozani.
95
Fokus (16. svibnja 2003), str. 17.
96
Jutarnji list (21. veljae 2004), str. 4.
97
98
Medijska izvjea iz Bleiburga sve su vie isticala prisutnost ustakih simbola,

izmeu ostalog fotografijama pojedinaca u ustakim uniformama, to u 1990-ima
nije bilo uobiajeno. Novinar Boris Paveli, koji je esto izvjetavao s blajburke ce-
remonije, rekao mi je u intervjuu 2007. da je primijetio manje ustakih simbola nego
prethodnih godina, ali kad sam 2007. i 2009. sam prisustvovao komemoraciji, bilo ih
je posvuda.99 Unato obeanjima austrijskih vlasti da e zaplijeniti sve faistike sim-
bole, policajci koji su 2007. bili na spomen-mjestu rekli su da na ovaj dan doputa-
mo Hrvatima da se ovdje slue tim simbolima.100 Od starih veterana u ustakoj odje-
i moda vie uznemiruje prisutnost stotina mladih koji nose ustake kape, majice u
poast zloglasnoj Crnoj legiji i simbole tog poraenog faistikog pokreta.
Godine 2005, kad je Hrvatska bila pod sve veim pritiskom zbog neuspjeha u
hvatanju odbjegloga generala Ante Gotovine, eks je doivio gotovo istu sudbinu
kao Tomac tri godine prije. Dok je pokuavao objasniti kako je NDH bio na stra-
ni nacizma i faizma, to je rijedak primjer da govornik izravno povezuje ustae
s faistikom ideologijom, masa je skandirala Ante, Ante drei fotografije Ante
Pavelia i Ante Gotovine.101 Izvidan je i kad se osvrnuo na doprinos Hrvatske eu-
ropskom antifaistikom pokretu. HDZ je meutim uspio limitirati politiku tetu
uzrokovanu Bleiburgom tako to je nadzirao komemoraciju i slao svoje predstavni-
ke (ili predstavnike bliskih koalicijskih partnera) da dre sredinje govore, uskra-
ujui priliku ekstremnijim desniarskim strankama da iznose svoju kritiku izvan
okvira same komemoracije.
Zadnjih nekoliko godina prijeporna je ponajprije uloga Crkve u NDH i u ko-
memoracijama Drugog svjetskog rata. Godine 2007. zagrebaki nadbiskup Josip
Bozani vodio je komemoracijsku misu iz nove kapele i s novog oltara koji su sagra-
eni u Bleiburgu (kotali su 300 000 eura), simbolizirajui usku povezanost hrvat-
ske Crkve s tim spomen-mjestom. Iako se Bozani s blajburkog podija osvrnuo na
uase Jasenovca, katoliko je vodstvo u Hrvatskoj nastavilo izbjegavati odlazak na
jasenovaku komemoraciju.102
U travnju 2008. razbuktala se rasprava o financiranju komemoracija; Sabor je
naime odluio odvojiti 500 000 kuna za blajburku ceremoniju, a samo 100 000 ku-
na za ceremoniju u Jasenovcu.103 Na to je, na jasenovakoj komemoraciji odranoj
99
Boris Paveli (Novi list), intervju s autorom u Zagrebu 18. rujna 2007.
100
Razgovor s austrijskim policajcem, Bleiburg, 13. svibnja 2007.
101
Glas Slavonije (15. svibnja 2005), online verzija na www.glas-slavonije.hr.
102
Govor nadbiskupa Josipa Bozania, Bleiburg, 13. svibnja 2007. Izvaci iz govora objavljeni u: Novi
list (14. svibnja 2007), str. 3.
103
Novi list (16. travnja 2008), str. 5. Dva dana po objavljivanju te informacije, koja je razbjesnila
predstavnike srpskih i antifaistikih organizacija, hrvatska je vlada odluila poveati sredstva nami-
jenjena jasenovakoj komemoraciji na 200 000 kuna (Novi list, 21. travnja 2008, str. 3).
nekoliko dana poslije, uslijedio napad Ivana Fumia na Katoliku crkvu. Dana 20.
travnja 2008. bivi partizan i logora Fumi estoko se okomio na Katoliku crkvu
u Hrvatskoj rekavi da je ona ne samo podravala profaistiki ustaki reim nego i
da zapravo kao posljedni bastion brani taj poredak.104 Mesi je takoer iskoristio
jasenovaku komemoraciju za upuivanje kritike politikim protivnicima, koje je
optuio da su na posve pogrean nain htjeli homogenizirati narode na platformi
negiranje zloina, naime one pojedince koji i dalje rehabilitiraju ustaki pokret.105
Fumieve optube na raun Crkve izazvale su unu debatu u hrvatskoj javnosti i
medijima.
Mjesec dana poslije, pred velikim mnotvom ukljuujui brojne pojedince u
ustakim uniformama biskup Slobodan tambuk u Bleiburgu je uzvratio pozvavi
bive partizane da budu hrabri, priznaju svoje zloine i trae oprotaj od [hrvatskog]
naroda za likvidaciju pripadnika oruanih snaga ustakog reima koju je poinila
pobjednika vojska Josipa Broza Tita.106 To je s jedne strane pokrenulo javnu raspra-
vu o ulozi Crkve u vrijeme NDH i o tome zato crkveno vodstvo izbjegava otii u
Jasenovac, a s druge su strane Crkva i desniarski tisak uzvratili optuujui kome-
moraciju da biva zloupotrijebljena za ideoloke napade na Crkvu,107 da slui kao
politika pozornica nove Komunistike partije Jugoslavije,108 ak i da funkcionira u
slubi etnike politike.109
Zakljuak Bleiburg 2009.

Kao jedno od najdominantnijih hrvatskih spomen-mjesta povezanih s dogaajima
iz 1945. Bleiburg je i dalje eksplozivan spoj kolektivnog sjeanja, politike i povije-
sti. Neki politiki lideri pokuali su ukloniti Bleiburg iz domene aktivne politike
Raan i SDP nakon 2000, a eks nakon 2004. i povratka umjerenijeg HDZ-a usmje-
renog prema EU-u. No umjesto da pridonesu postizanju konsenzusa o Bleiburgu,
politike, povjesniarske i medijske rasprave samo su perpetuirale razdor u pogledu
te komemoracije i onoga to ona simbolizira. Povrh toga dogaaji iz svibnja 1945.
i odmah potom vani su svim narodima bive Jugoslavije, ne samo Hrvatima. No
104
Govor Ivana Fumia, predstavnika jasenovakih logoraa, na Spomen podruju Jasenovac 20.
travnja 2008.
105
Govor Stjepana Mesia, hrvatskog predsjednika, na Spomen podruju Jasenovac 20. travnja 2008.
106
Govor Slobodana tambuka, hvarskog biskupa, u Bleiburgu 17. svibnja 2008, emitiran uivo na
hrvatskoj dravnoj televiziji.
107
Komentar urednika katolikoga tjednika Glas koncila (Zagreb), 27. travnja 2008, online verzija
na www.glas-koncila.hr.
108
Hrvatsko slovo (Zagreb), 9. svibnja 2008, str. 5. Desniarski tisak objavljivao je lanke o Fumi-
u nekoliko tjedana nakon njegova govora, podravajui inicijativu Crkve da se protiv njega povede
sudski postupak.
109
Privatan razgovor s jednim povjesniarom s Hrvatskoga instituta za povijest, svibanj 2008.
hrvatsko kolektivno sjeanje i komemorativna kultura monopolizirali su Bleiburg,

te su, ba kao to je 1990-ih rascjepkana jugoslavenska drava, zajedniki povije-
sni dijalog i povijesno sjeanje rascjepkani prema nacionalnim, etnikim i vjerskim
odrednicama. Dok kultura komemoriranja Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i u
bivoj Jugoslaviji ne postane inkluzivnija te dok ne uvai pluralnost rtava i kolek-
tivnih sjeanja, sluit e, kao dosad, posebnim interesnim skupinama, a ne odavanju
potovanja mnotvu rtava nasilnog dvadesetog stoljea.
Teko je precizno ocijeniti kakva interpretacija Bleiburga prevladava u svijesti
hrvatske javnosti. On je nedvojbeno prisutan, ali svaka anketa daje drukije podat-
ke o tome koliko ga ljudi smatra planiranim genocidom nad nedunim Hrvatima,
a koliko opravdanom odmazdom provedenom nad ratnim zloincima. Sigurno je
meutim da veina govornika u Bleiburgu (iako ne svi) u viktimizacijski narativ
unose preuveliane brojke, a njihovim govorima, koji se prenose uivo na Hrvat-
skoj televiziji, prisustvuju lanovi Vlade i Sabora. Upravo taj narativ javnost najlak-
e konzumira, za razliku od sloenih znanstvenikih tekstova koji nude vieslojniju
verziju prolosti.
Iako je turbulencija 1990-ih prola, vanost Bleiburga za hrvatsku unutarnju
politiku nije se smanjila. U rujnu 2008. novi je voa SDP-a Zoran Milanovi uzbur-
kao duhove najavivi posjet Bleiburgu i masovnoj grobnici u Teznu (Slovenija), to
su mnogi analitiari i komentatori protumaili kao pokuaj pridobivanja desniar-
ski nastrojenih glasaa. Neki su ak sugerirali da je to bio njegov odgovor na kriti-
ke zbog prisustvovanja komemoraciji srpskog ustanka protiv NDH odranoj u Sr-
bu 27. srpnja iste godine. No Milanoviev se potez prometnuo u svojevrstan debakl
jer su se drugi predstavnici ljevice ogradili od njega i naposljetku ga izloili kritici;
predsjednik Mesi,110 lanovi hrvatskih antifaistikih udruga111 te lanovi idov-
ske zajednice Ivo i Slavko Goldstein112 obznanili su da se nee pridruiti delegaciji
SDP-a. Milanovi i jo etiri dunosnika SDP-a na koncu su posjetili Bleiburg 14.
rujna 2008, ali time nisu stekli naklonost desnice, koja je ustvrdila kako je SDP tre-
bao doi u Bleiburg za vrijeme slubene komemoracije.113 Njegov poziv da Blei-
110
Mesi je izjavio: moja je ocjena da je ta inicijativa uvelike preuranjena i da se radi o ishitrenom
potezu, dodavi da nee ii u Bleiburg dok se ne utvrdi tko je tono ubijen i pod kakvim okolnosti-
ma (Novi list, 19. kolovoza 2008, str. 3).
111
Ivan Fumi iz Saveza antifaistikih boraca Hrvatske rekao je izvjestiteljima da se ne protivi tome
da SDP posjeti Bleiburg i Tezno, ali da, zbog toga to je u masovnoj grobnici u Teznu navodno poko-
pano vie od 1 000 zatvorskih uvara iz Jasenovca i drugih ustakih koncentracijskih logora, antifa-
isti nee kleati na grobovima ratnih zloinaca (Novi list, 3. rujna 2008, str. 7).
112
U lanku objavljenom u Jutarnjem listu Slavko Goldstein objasnio je kako je jedini nain pomi-
renja s traumatinom prolou znanstveno istraivanje i otvoren dijalog, ali da je zbog emocionalne
reakcije kolega i bliskih prijatelja na objavu svoje odluke da ode u Bleiburg odluio otkazati posjet
(Jutarnji list, 10. rujna 2008, str. 9).
113
Novi list (15. rujna 2008), str. 3.
burg, jednako kao i Tezno, treba biti natpolitiko mjesto posveeno rtvama, a ne
poligon za poticanje sukoba koji e dodatno podijeliti nae graane, naalost, nije
naiao ni na kakav odaziv.114
Godine 2009. komemoracija je odrana dan prije lokalnih izbora u Hrvatskoj,
a saborski zastupnik Andrija Hebrang (HDZ) u svom je govoru otro napao komu-
niste koji su jo uvijek u politici i politikim strankama i koji, navodno, i dalje pori-
u komunistike zloine.115 Iako SDP nije izrijekom spomenut, HDZ je u kampanji
provedenoj mjesec dana ranije kao svojega glavnog suparnika oznaio stranku nere-
formiranih komunista koji ele ukinuti vjeronauk u kolama, a Hrvatska biskupska
konferencija pozvala je hrvatske graane da ne glasaju za stranke koje nijeu par-
tizanske zloine u Drugom svjetskom ratu. Hebrang se Bleiburgom posluio i za to
da uputi kritiku predsjedniku Mesiu, koji je nekoliko tjedana prije odrao vatren
govor u Jasenovcu; polemika izmeu Mesia i Hebranga u hrvatskom tisku trajala
je cijeli tjedan nakon blajburke komemoracije. Bleiburg je najeksplicitnije politiki
upotrijebila marginalna desniarska stranka Jedino Hrvatska, koja je na komemo-
raciji dijelila materijale iz svoje kampanje i na svoju web-stranicu stavila fotografije
Ljube esia Rojsa kako sjedi u prvom redu na Blajburkom polju.
Moj posjet blajburkoj komemoraciji 16. svibnja 2009. potvrdio mi je da trau-
matino sjeanje na 1945. jo uvijek ima aktivnu ulogu u suvremenom hrvatskom
drutvu. Rasprave o Drugom svjetskom ratu svakodnevna su realnost, i premda
postoji vea otvorenost za dijalog i znanstveno istraivanje, politiari i mediji i da-
lje manipuliraju tom munom prolou. Prisutnost nekoliko stotina pojedinaca s
ustakim simbolima, uniformama i zastavama pokazuje da se sjeanje na NDH jo
uvijek konkretno oituje, to ima problematine posljedice za razvoj tolerantne i
otvorene demokratske Hrvatske. Zagovaratelji blajburke komemoracije esto tvr-
de da se s govornice, pored komunizma, osuuju i nacizam, faizam i totalitarizam,
ali takva argumentacija previa kljunu pojedinost: ustatvo se nikad eksplicitno ne
definira kao nacistiki i faistiki pokret. Dok blajburka komemoracija otvoreno
ne osudi zloinaki ustaki reim kao faistiki (tj. dok ne ode dalje od kritiziranja
apstraktne faistike ideologije) i dok ga ne razlui od uistinu nedunih rtava ko-
munizma, na tom e se spomen-mjestu i dalje legitimirati NDH i vrednote njegova
reima. A zbog toga prolost Hrvatske jo ne moe postati povijest.
S engleskoga preveo
Damjan Lalovi
114
Globus (19. rujna 2008), str. 29.
115
Govor Andrije Hebranga, Bleiburg, Austrija, 16. svibnja 2009. Prijepis u posjedu autora.
Commemorative Culture of Bleiburg, 1990-2009
Summary
The end of World War Two in Europe in May 1945 was not simply the end of a trau-
matic period, but rather the beginning of a new era of authoritarianism, repression, and
political conflict. Postwar suffering in the course of the communist revolution was sym-
bolized by Bleiburg and Krini put, which included the surrender of the armed forces
of the Independent State of Croatia (NDH) at Bleiburg, the death marches to intern-
ment camps across Yugoslavia, and the mass liquidation without trial of real and sus-
pected collaborators, NDH soldiers, and political enemies of the new regime. Whereas
the public memory of the National Liberation Struggle was controlled and constructed
by the victors of World War Two, Bleiburg was deliberately forgotten and became a
taboo theme. After 1990, the traumatic memories of Bleiburg were released, and the
commemorations transformed into political performances that rewrote the narrative
of the past. This chapter analyzes the shifting meanings and content of the Bleiburg
commemorations since Croatias independence, and how the memories and competing
narratives of Bleiburg have become part of contemporary Croatian politics.
Vladimir Geiger
RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI
HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA,
STRADALIH I RTAVA, TIJEKOM DRUGOGA
SVJETSKOG RATA I U PORAU
U istraivanjima ljudskih gubitaka Hrvatske u

Drugom svjetskom ratu i u porau, koja bi tre-
bala odgovoriti na mnogobrojna pitanja, ne-
zaobilazno je i poznavanje stradanja i rtava
hrvatskih Nijemaca. Popise stradalih i rtava,
vojnika i civila, u Drugome svjetskom ratu i
porau donose za Hrvatsku mnogobrojna iz-
danja. Popisi nastali u Jugoslaviji, i Hrvatskoj,
do 1991. koji donose pokazatelje o poginulim
i stradalim pripadnicima partizanskog pokre-
ta te rtvama terora vlasti i Oruanih snaga
NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha,
kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vla-
Grob Ljudevita sti i snaga, spominju tek malobrojne Nijem-
Griesbacha (Sri- ce. Njemaki popisi pak donose pokazatelje
jemska Mitrovi- o poginulim i stradalim pripadnicima njema-
ca, 20. V. 1890. ke narodne skupine u NDH u vojnim i/ili polu-
logor Krndija, vojnim i policijskim postrojbama NDH ili Tre-
11. II. 1946.), ega Reicha, kao i o Nijemcima civilima koje
jednog od naj- su ubili pripadnici NOV i PO Jugoslavije/Ju-
istaknutijih foto- goslavenske armije, zatim o rtvama u posli-
grafa u razdoblju jeratnim jugoslavenskim logorima, ali ne i o
hrvatske moder- poginulim i stradalim Nijemcima pripadnicima
ne, na logorskom partizanskog pokreta te civilnim rtvama tero-
dijelu groblja u ra vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih
Krndiji, koji je snaga Treega Reicha, kao i drugih okupa-
u logor Krndija cijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. rtvoslovi
dospio zbog nje- objavljeni u Hrvatskoj poslije 1991. nadopuna
makog podrije- su ovim poimeninim popisima. Potpuniji pak
tla i ondje umro rtvoslov hrvatskih Nijemaca mogue je doni-
od tifusa. jeti uvaavajui sve pokazatelje.
U
JJugoslaviji je poslije Drugoga svjetskog rata preuveliavan broj i pre-
uivano i zamagljivano porijeklo i struktura stradalih i rtava, to je
olakavalo manipulaciju ljudskim gubicima. U navoenju velikog bro-
ja jugoslavenskih rtava u Drugom svjetskom ratu zanemarena je i-
njenica da je jedan broj njih stradao na neprijateljskoj strani, ili poginuo u borbi
protiv Narodnooslobodilake vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslaven-
ske armije, ili pak bio njihovim rtvama tijekom rata ili u porau.1 Jugoslavenski su
Nijemci ogledni primjer takvog sluaja.
*
Ratni zloini koje je dio jugoslavenskih Nijemaca poinio te njihovo nelojalno dr-
anje tijekom okupacije posluili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko po-
stupanje s njemakom manjinom potkraj i nakon rata.2 Kolaboracija jugoslavenskih
folksdojera ne razlikuje se u mnogoemu od primjerice maarske, albanske, tali-
janske ili bugarske. Nakon svega kolektivnim krivcima proglaeni su samo Nijem-
ci.3 Naime povijest i sudbina jugoslavenskih Nijemaca nerazdvojno je, jednostrano
i iskljuivo vezana uz propast Treeg Reicha.
*
Procjenjuje se da je od preko 500.000 Nijemaca, koliko ih je ivjelo na podruju Ju-
goslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 (iz Nezavisne Drave Hr-
vatske oko 110.000) evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ i nika-
da se nije vratilo u zaviaj. Ne raunajui folksdojere mobilizirane u razne vojne
postrojbe, ponajprije u Wehrmacht i Waffen-SS, oko 200.000 jugoslavenskih Nije-
maca civila potpalo je pod komunistiku vlast u Jugoslaviji. Od toga jedna je etvr-
tina stradala u koncentracijskim logorima, dok je ostatak nestao tijekom etnikog
ienja ili je pak morao izbjei. Prema jednim proraunima, do listopada 1944.,
kada su jedinice NOV i POJ te Crvene armije zauzele Vojvodinu, ivote je izgubi-
lo preko 28.000 jugoslavenskih Nijemaca, uglavnom vojnika, ali i civila. Poslije to-
ga u masovnim je odmazdama, strijeljanjima i u koncentracijskim logorima ivo-
te izgubilo oko 67.000 folksdojera, uglavnom civila. Prema drugim proraunima,
oko 13.000 jugoslavenskih Nijemaca, uglavnom vojnika, poginulo je u ratu, 10.000
osoba, uglavnom civila, pobijeno je u talasu masovne odmazde prvih tjedana no-
1
Zoran D. Janjetovi, Izraunavanje broja rtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji jedno isku-
stvo, Dijalog povjesniara istoriara, 5, Zagreb, 2002, 503-504.
2
Zoran Janjetovi, Da li su Srbi poinili genocid nad Podunavskim vabama?, u: Jovan Mirkovi
(ur.), Genocid u 20. veku na prostorima jugoslovenskih zemalja, Beograd, 2005, 233.
3
Zoran Janjetovi, Logorisanje vojvoanskih Nemaca od novembra 1944. do juna 1945. godine, To-
kovi istorije, br. 1-2, Beograd, 1997, 163.
VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH... 197
ve vlasti, potkraj 1944., a oko 60.000 Nijemaca, uglavnom civila, stradalo je u kon-
centracijskim logorima. Tome treba pribrojiti i oko 10.000 slovenskih folksdojera,
vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau. Prema
svim proraunima i pokazateljima, proizlazi da broj stvarnih ljudskih gubitaka ju-
goslavenskih Nijemaca iznosi oko 100.000 osoba.4
*
U istraivanjima ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i u porau,
koja bi trebala odgovoriti na mnogobrojna pitanja, nezaobilazno je i poznavanje
stradanja i rtava hrvatskih Nijemaca.
rtvoslove, poimenine popise stradalih i rtava, vojnika i civila, u Drugome
svjetskom ratu i porau donose i za Hrvatsku mnogobrojna i raznolika izdanja. Ne-
koliko je skupina tih rtvoslova: popisi nastali u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj u vri-
jeme Drugoga svjetskog rata, popisi nastali u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, poslije Dru-
goga svjetskog rata do 1991., popisi nastali u Njemakoj i Austriji poslije Drugoga
svjetskog rata do naih dana te popisi nastali u Hrvatskoj poslije 1991.
Poimenine popise pripadnika njemake narodne skupine u NDH, poginulih
u vojnim i/ili poluvojnim i policijskim postrojbama NDH ili Treega Reicha, kao i
civila pripadnika njemake narodne skupine u NDH koje su ubili pripadnici Na-
rodnooslobodilake vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije
objavljivalo je vodstvo njemake narodne skupine u NDH ve tijekom rata.5 Neza-
obilazne podatke o sudbini Nijemaca u Jugoslaviji te poimenine pokazatelje o ne-
stalim osobama, i o hrvatskim Nijemcima, vojnicima i civilima, tijekom Drugoga
4
Usp. Bogoljub Koovi, rtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, London, 11985, Sarajevo, 21990;
Vladimir erjavi, Gubici stanovnitva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989; Dokumen-
tation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in
Jugoslawien, Dsseldorf, 11961, Mnchen, 21984, Augsburg, 31994, Mnchen, 42004; Leidensweg der
Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte ber die Verbrechen an den Deu-
tschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1991; Leidens-
weg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte ber die Verbrechen
an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1993;
Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen-Vernichtungsla-
ger-Kinderschicksale in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1995; Leidensweg der Deu-
tschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbre-
chen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen,
1994; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, Mn-
chen, 1998; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, Mnchen, 2003; Genocid nad
nemakom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd, 2004. I ondje navedeni izvori i literatura.
5
Usp. Die Todesopfer der Deutschen Volksgruppe in Kroatien, Jahrbuch der Deutschen Volksgruppe
im Unabhngigen Staate Kroatien 1943, Essegg [Osijek], s. a. [1942.], s. p.; Ihr Leben hiess Treue, Es-
segg-Osijek, s. a. [1943.]; Die Todesopfer der Deutschen Volksgruppe in Kroatien, Jahrbuch der Deu-
tschen Volksgruppe im Unabhngigen Staate Kroatien 1944, Essegg [Osijek], s. a. [1943.], s. p.
svjetskog rata i u porau donose poslijeratni popisi liste traenja njemakog Crve-
nog kria.6 Mnogobrojne podatke o sudbini Nijemaca te poimenine pokazatelje o
hrvatskim Nijemcima, vojnicima i civilima, stradalim i rtvama, tijekom Drugoga
svjetskog rata i u porau donose podunavskovapske zaviajne knjige, monogra-
fije/zbornici o pojedinim mjestima.7 Najopseniji pak poimenini popis/rtvoslov
6
Usp. Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Zivilverschollenenliste. Namenverzeichnis von in fremden
Gewahrsam geratenen und verschollenen Zivilpersonen nach Heimatkreisen alphabetisch geordnet. C
Jugoslawien N Kl, Hamburg, 1962/1963; Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Zivilverschollenenliste.
Namenverzeichnis von in fremden Gewahrsam geratenen und verschollenen Zivilpersonen nach Lager-
bereichen alphabetisch geordnet. D Jugoslawien N Lgl, Hamburg, 1962/1963.
7
Usp. Jakob Weber, Erwin Englert, Hrastovac Eichendorf, eine deutsche Siedlung in Slavonien,
Ried/Innkreis, 11955, 21985; Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Werden, Leben und Ende einer
slawoniendeutschen Siedlung, Graz, 1961; Adolf Kirschig, Kula Poretsch. Die Deutschen im Posche-
gaer Kessel, Freilassing, 1962; Stefan Stader, Heimatbuch Satnitz Djakovaka Satnica. Eine gemischt-
prachige Gemeinde in Slawonien/Jugoslawien, Kaiserslautern, 1972; Josef Werni, Konrad Reiber, Jo-
sef Eder, Heimatbuch Tomaschanzi Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawo-
nien, Ruit bei Stuttgart, 1974; Valentin Oberkersch (prir.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkov-
ci und Umgebung, Biberach, 1975; Philipp Grumbach, Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen
Tochtersiedlungen in Syrmien, Stuttgart, 11975, 21986; Mathias Volk, Unvergessene Heimat. Branjina-
-Kisfalud. 1750-1944/45, Karlsruhe-Neureut, 1976; Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der
Donauschwaben aus Jarmina Jahrmein, Wien Bad Wurzbach, 1976; Friedrich Khbauch, Unverges-
sene Heimat Lowas (Lewa, Lovsz, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwbischen Dorfgemein-
schaft in Syrmien, Tbingen, 1983; Heimatbuch ainci und seine Donauschwaben von uns ber
uns. Ortsbiographie der deutschen Minderheit eines Dorfes in Slawonien, Tbingen, 1983; Jakob Bentz
(prir.), Gro Mlinska. Die Geschichte eines hessischen Dorfes in Kroatien. Die Geschichte der Deu-
tschen von Gro Mlinska mit seiner Verbindung zu den Nachbardrfern Gro und Klein Paijan und
den anderen hessischen Drfern dieseits und jenseits der Ilowa, Ehringshausen, s. a. [1984.]; Leopold
Karl Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deu-
tsches Dorf in Slawonien, Reutlingen, 1985; Franz Roth (prir.), Laschkafeld 1720-1945. Deutsches Dorf
in der Schwbischen Trkei, Freilassing, 1986; Johann Bader, Josef Jakober, Familien- und Sippenbuch
Neudorf bei Vinkovci. Ortssippenbuch 1819-1944-1986, Hrsching, 1986; Florian Neller, Illatsch(a)
(Ilacs, Ilaa). Der syrmische Wallfahrtsort. Das Leben der deutschen Ortsbewohner im Zeitraum von
120 Jahren 1864 1984, Graz, 1987; Matthias Stolz, Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf
ausgelscht, Graz, 1987; Johann Possert, Vikovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bau-
erndorf, Lieboch, 1989; Chronik der donauschwbischen Siedlung Georgshof (Brezik) in Westslawo-
nien 1912 1944, Reutlingen, 1990; Friedrich Hoffmann, Heinrich Heppenheimer, Anton Kraeh-
ling, Klein Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien Kroatien, Sersheim, 1990;
Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung,
Salzburg, 1990; Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi. Zur Erinnerung
an unsere einstigen Heimatdrfer, Graz Linz, 1992; Karl Schumm, Josef Zlatko Strmer, Michael
Jung, Heimatbuch Essegg Osijek, Sindelfingen, 1993; Stefan Sehl (prir.), Unvergessene Heimat der
Donauschwaben. Grogemeinde Drenje, Slatinik Manditschevac Pridvorje in Slawonien, Reutlin-
gen, 1994; Johann Platz, Ortssippenbuch Sarwasch Hirschfeld, Slawonien 1770-1944, Karlsruhe,
1
1991, 21994; Franz Buch, Sarwasch Hirschfeld. Ein Dorf im Bewegung, Karlsruhe, 1995; Mathias
Volk, Familienbuch der katholischen Pfarrgemeinde Kisfalud Branjina in der Baranya/Branau 1874-
-1944, Karlsruhe, 1995; Johann Zeiler, Familienbuch Popovac (Ban), Schwbische Trkei 1750-1945
mit den Filialgemeinden Branjina Kisfalud, Knezevo Lak, Podolje Bodollya und Sarok, Winnen-
hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog

rata i u porau, nastao na temelju dotadanjih njemakih (podunavskovapskih)
istraivanja, donosi etvrta (i kao nadopuna i ispravak trea) knjiga serijala Leidens-
weg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien.8 Popis je dostupan i na inter-
netskim stranicama.9
Popisi stradalih i rtava tijekom Drugoga svjetskog rata nastali u Jugoslaviji, i
Hrvatskoj, do 1991., mnogobrojni prilozi o pojedinim mjestima ili krajevima u vri-
jeme rata10 ili o partizanskim postrojbama11, a i najopseniji rtvoslov/popis stra-
dalih i rtava Drugoga svjetskog rata za Hrvatsku Komisije za popis rtava rata Sa-
veznog izvrnog vijea SFR Jugoslavije iz 1964,12 donose poimenine pokazatelje
iskljuivo o poginulim i stradalim pripadnicima partizanskog pokreta te o rtvama
terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i dru-
gih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga.
rtvoslove, poimenine popise stradalih i rtava, vojnika i civila, u Drugome
svjetskom ratu i porau, objavljivane poslije 1991., donose za pojedina mjesta i kra-
den, 1998; Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 1945, Grnstadt, 2001;
Philipp Jung, Walter Nehlich, Darkowatz, Merkmale der Existenz einer donauschwbischen Dorfge-
meinde, Hilbach, 2002. [DVD]; Rosina T. Schmidt, Hrastovac Eichendorf Families 1865 1900. A
Registry of Families of the German Lutheran Mother Church in a Village in Slavonia, s. l. [Canada],
2003; Michael Mutlitz, Rosa Selinsek-Mutlitz, Familienbuch Djakovaki Selci Kr. Djakovo akovo
Slawonien Croatien, Mainz Bretzenheim, 2005.
8
Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Na-
men und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948,
781-958; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen Ver-
nichtungslager Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, 991-992.
9
Usp. www.totenbuch-donauschwaben.at.
10
Usp. primjerice: Nada Lazi, Baranja 1941-1945., Slavonski Brod, 1979; Savo Velagi, Virovitica
u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji, Virovitica, 1979; Slavica Hrekovski, Slavon-
ski Brod u NOB i socijalistikoj revoluciji 1941.-1945., Slavonski Brod, 1982; Nada Lazi, Dane Pavli-
ca, Milan Vraneevi (prir.), Poeka kotlina u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji
1941-1945, Slavonski Brod, 1984; Stjepan Kokanovi, Radniki i narodnooslobodilaki pokret u u-
panjskom kraju, upanja, 1985; Zdenka Laki, Nada Lazi, Ivan Medved, Dane Pavlica, Od Pauja
do Podgorja, akovo, 1986; Stjepan Brloi, akovtina u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj
revoluciji 1941-1945., akovo, 1986.
11
Usp. primjerice: Savo Velagi, Daruvarski partizanski odred, Zagreb, 1963; Stevo Pravdi, Nail Red-
i, 16. slavonska omladinska NOU brigada Joe Vlahovi, Beograd, 1976; Nail Redi Jamba, 25.
brodska brigada, Beograd, 1976; Zdravko B. Cvetkovi, Sedamnaesta slavonska NOU brigada, Beo-
grad, 1978; Miodrag Bijeli, Poeki narodnooslobodilaki partizanski odred, Slavonski Brod, 1981;
Bogdan S. Bosioi, 21. slavonska udarna brigada, Beograd, 1981; Zdravko B. Cvetkovi, Osjeka
NOU brigada, Beograd, 1981; Stjepan Domankui, Nikola Kraji, Stevo Pravdi, Diljski narodno-
oslobodilaki partizanski odred, Beograd, 1981; Stanko Obradovi, Antun Mileti, 4. NOU brigada
Slavonije (Druga brodska brigada), Beograd, 1982; Nikola A. Kraji, Stevo Pravdi, Borislav uri,
Osjeki narodnooslobodilaki partizanski odred, Osijek, 1988.
12
Usp. Spisak rtava rata 1941 1945 roenih na teritoriji Hrvatske, Beograd, 1992.
jeve Hrvatske mnogobrojna i raznolika izdanja.13 Naglasak je pak veine tih rtvo-
slova na ratnim i poslijeratnim rtvama i na stradanju Hrvata.
Na temelju poimeninih pokazatelja i popisa stradalih i rtava/rtvoslova hr-
vatskih Nijemaca, vojnika i civila, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau, uvaa-
vajui sve izvore, mogue je sreivanjem podataka donijeti toniji i potpuniji popis/
rtvoslov hrvatskih Nijemaca.14
13
Usp. primjerice: Antun Matasovi-abesar, Gundinci. Moje uspomene i sjeanja, Slavonski Brod,
1989; Stjepan Krpan, Hrvatski gubici u Drugom svjetskom ratu i porau na primjeru Slavonskog Ko-
baa, u: 50 godina Bleiburga. Zbornik radova, Zagreb, 1995; Ivica osi-Bukvin (prir.), Vrbanjci stra-
dalnici Drugog svjetskog rata, Hrae, br. 2, Drenovci, 1996; Marko idara (prir.), Popis drenovakih
stradalnika u Drugom svjetskom ratu, Hrae, br. 1, Drenovci, 1996; Tomislav Lunka, Poginuli i ne-
stali itelji Soljana u Drugom svjetskom ratu i porau, Hrae, br. 4, Drenovci, 1996; Stjepan Bogu-
tovac (prir.), Rajevani stradalnici u Drugom svjetskom ratu, Hrae, br. 9-10, Drenovci, 1997; Vin-
ko Juzbai, Prilog popisu stradalnika sela Bonjaci u Drugom svjetskom ratu i porau, Hrae, br.
6, Drenovci, 1997; Ivan Karaula (prir.), itelji Slakovaca stradalnici Drugog svjetskog rata i poraa,
Hrae, br. 5, Drenovci, 1997; Ivan Karaula (prir.), Prilog popisu stradalnika sela Bonjaci u Drugom
svjetskom ratu i porau, Hrae, br. 6, Drenovci, 1997; Goran Pavlovi (prir.), Rainovake rtve II.
svjetskog rata i poraa, Hrae, br. 7-8, Drenovci, 1997; Dragutin Pelikan, Slatina u vjetrovima povije-
sti, Slatina, 1997; Zvonko Farago, Rua Lenac-Brlekovi, Zlatko Verhaz, Alojz Vragolovi, Gareniki
rtvoslov, Garenica, 1997; Stjepan Bogutovac, Gunjanci stradalnici u Drugom svjetskom ratu, Hra-
e, br. 11, Drenovci, 1998; Drago Kolesar (prir.), Gundinake rtve II svjetskog rata i poraa, Hrae,
br. 12, Drenovci, 1998; Stjepan Bogutovac (prir.), uriani stradalnici u Drugom svjetskom ratu
i porau, Hrae, br. 15, Drenovci, 1999; Ivica osi (prir.), Popis rtava iz sela Stroinci od 1941.-
-1945. godine, Hrae, br. 19, Drenovci, 2000; Mijo Duki, Stradalnici u II. svjetskom ratu i porau iz
11 upa Novokapelakog dekanata, Tkali, br. 5, Zagreb, 2001; Matija Pigler, Nijemci u Bankovcima,
Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2002, Osijek, 2002; Sreko Vukovi, Moj Bi-
zovac, Bizovac, 2002; Mijo ivkovi, Jaruge. Prolost, ljudi, ivot i obiaji, akovo, 2002; Mira Pelikan,
Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim rtvama Virovitiko-podravske upanije stradalim 1941.-1945. i
1991.-1995. godine, Osijek, 2003; Slavko Kolari, Josip Patajac, Antun Peri, Josip Waller, Donja Mo-
tiina u Drugom svjetskom ratu i posljedice, Donja Motiina, 2003; Mirko Crnan, Antun Devi, upa
Rokovci Andrijaevci, Rokovci Andrijaevci, 2004; Ivica osi-Bukvin (prir.), Pripadnici njemake
narodnosne skupine (folksdojeri) poginuli, nestali, umrli za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i po-
raa iz 9 cvelferijskih sela, Putujui Slavonijom, br. 22, Vinkovci, 2004; Mirko Kovai, U potrazi za
istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945., Vukovar, 2004; Stjepan Sran, Povijest sela i upe
Ivanovac, Osijek, 2004; Tomislav Wittenberg, Drugi svjetski rat i egzodus Nijemaca i Austrijanaca iz
Poeke doline, Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004, Osijek, 2004; Alojz
Buljan, Franjo Horvat, rtve Drugoga svjetskog rata i poraa na podruju biveg kotara/opine Novska
(Grad Novska, opine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina dio i Grad Sisak dio), Novska, 2006; Mijo
Duki, Stradalnici u II. svjetskom ratu i porau iz osam upa Pleternikog dekanata, Tkali, br. 10,
Zagreb, 2006; Tomo ali, Adam Pavi, uranci kod akova, akovo, 2006; uro Mikaek, Naika
spomenica rtvama komunizma, Naice, 2007; Mladen Lukaevi, Mladen akovi, Stjepan Jakab, Ivo
Tubanovi (prir.), Preuene rtve akova i akovtine u Drugom svjetskom ratu i porau, akovo,
2007; Zdravko Brnjarski, Antun Potnar, Mato Lukaevi, Mladen akovi, Stjepan Jakab, Ivo Tuba-
novi, Pero ola (prir.), rtvoslov Rueva, Djedine Rijeke, Sovskog Dola, Pake i Imrijevaca. rtve parti-
zanskog pokreta i komunistikog reima. Drugi svjetski rat i porae, akovo, 2007.
14
Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov vukovarskih Nijemaca (Drugi svjetski rat i porae), u: Draen
ivi, Ivana ebec (ur.), Vukovar hrvatska batina i perspektive razvoja, Zagreb Vukovar, 2007,
*
U istraivanju ljudskih gubitaka hrvatskih Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i
porau nezaobilazno su pitanje i Nijemci koji su poginuli i stradali kao pripadni-
ci partizanskog pokreta i Nijemci civili rtve terora vlasti i Oruanih snaga NDH i
okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti
i snaga.
Njemaki (podunavskovapski) popisi stradalih i rtava donose iskljuivo po-
imenine pokazatelje o poginulim pripadnicima njemake narodne skupine u NDH
u vojnim i/ili poluvojnim i policijskim postrojbama NDH ili Treega Reicha i o Ni-
jemcima civilima koje su ubili pripadnici NOV i POJ/JA, ali ne i o poginulim i stra-
dalim Nijemcima pripadnicima partizanskog pokreta te o Nijemcima civilnim rt-
vama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao
i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga.
Popisi stradalih i rtava tijekom Drugoga svjetskog rata nastali u Jugoslaviji, i
Hrvatskoj, do 1991., koji donose poimenine pokazatelje o poginulim i stradalim
pripadnicima partizanskog pokreta te rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH
i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti
i snaga, popisali su Srbe, Hrvate, idove, Rome te druge narode/etnike skupine, a
meu njima poimence tek neke Nijemce.
Primjerice, prema brojanim pokazateljima, u Poekoj kotlini poginulo je
osam Nijemaca pripadnika partizanskog pokreta, a deset je Nijemaca bilo rtvama
faistikog terora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prema nepotpunim pokazatelji-
ma, to su Nijemci iz Bresnice (1 osoba), Grabarja (1 osoba), Kutjeva (8 osoba) i Sta-
rog Zdenkovca (2 osobe).15 No u prilozima o partizanskom pokretu i narodnooslo-
bodilakom ratu u Poekoj kotlini, kao ni u onodobnim rtvoslovima imena vei-
ne tih osoba ne nalazimo.
183-212; Vladimir Geiger, Nijemci grada i kotara Naice, vojnici i civili, stradali i rtve, tijekom Dru-
goga svjetskog rata i poraa, Naiki zbornik, 8, Naice, 2007, str. 387-418. ili Vladimir Geiger, Fallen
and Perished Danube Swabian Civilians and Soldiers of the City and County of Naice, Slavonia du-
ring and after WWII (http://www.hrastovac.net/information/NasiceFallen.htm); Vladimir Geiger,
rtvoslov Nijemaca Poege i Poeke kotline. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 7, Slavon-
ski Brod, 2007, 429-457, ili Vladimir Geiger, Fallen and Perished Danube Swabian Civilians and Sol-
diers of the City and County of Poega, Slavonia during and after WWII (http://www.hrastovac.net/
information/PozegaFallen.htm); Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog
Posavlja. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 8, Slavonski Brod, 2008, 440-461.
15
Milan Radovanlija, Poginuli borci NOR-a i rtve faistikog terora u Poekoj kotlini 1941-1945.
godine, u: Poeka kotlina u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji 1941-1945, Slavon-
ski Brod, 1984, 515-521, 522.
tovie, u historiografiji su nepotpuni podaci i poimenini pokazatelji i o hr-

vatskim Nijemcima koji su poginuli tijekom Drugoga svjetskog rata kao borci nje-
make partizanske ete Ernst Thlmann.16
Uvaavajui sve izvore, prema do sada utvrenim poimeninim pokazateljima,
tijekom Drugoga svjetskog rata poginuo je 21 Nijemac pripadnik partizanskog po-
kreta (od toga tri Njemice) iz Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja (13 iz Slavon-
skog Broda, dva iz Garina, jedan iz Novog Topolja, tri iz Podvinja, jedan iz Sibinja,
jedan iz Velike Kopanice). U logorima NDH (Jasenovac, Zemun) ubijena su etiri
Nijemca komunista iz Slavonskog Broda. rtva terora vlasti i Oruanih snaga NDH
i/ili okupacijskih snaga Treega Reicha bio je jedan Nijemac iz Slavonskog Broda, a
jedna je Njemica poginula u saveznikom bombardiranju u slavonskobrodskom za-
tvoru, gdje je bila zatvorena pod optubom da je britanska obavjetajka.17 Najnovija
pak istraivanja te brojke poveavaju.
Hrvatski rtvoslovi, objavljeni poslije 1991., takoer nisu posvetili pozornost
Nijemcima koji su poginuli i stradali kao pripadnici partizanskog pokreta i Nijem-
cima civilnim rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga
Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. Naime veina
rtvoslova ne spominje ni Hrvate, a ni druge, ukljuujui i Nijemce, koji su strada-
li kao pripadnici partizanskog pokreta, iako podaci i navodi o potonjima postoje u
literaturi i izvorima.
*
Procjenjuje se da je potkraj Drugoga svjetskog rata u zaviaju ostalo i potpalo pod
komunistiku vlast oko 200.000 jugoslavenskih Nijemaca civila. Od kraja 1944. do
poetka 1948. u koncentracijske logore internirano je oko 170.000 osoba.18 O struk-
turi Nijemaca logoraa najslikovitije je izvjee Ministarstva unutarnjih poslova FNR
Jugoslavije od 18. sijenja 1946. koje navodi da je na podruju Jugoslavije u logorima
117.485 folksdojera, od toga 34.214 mukaraca, 58.821 ena i 24.422 djece, a da se
na slobodi nalazi 12.897 folksdojera. Prema izvjeu, na podruju Hrvatske u logo-
rima je 10.600 folksdojera, od toga 3.000 mukaraca, 4.500 ena i 3.100 djece, a na
16
Usp. primjerice: Slavica Hrekovski, Njemaka eta Ernst Thlmann u jedinicama NOV i POJ u
Slavoniji, Zbornik Centra za drutvena istraivanja Slavonije i Baranje, god. 21, br. 1, Slavonski Brod,
1984, 331-350; Nail Redi, Telmanovci. Zapisi o njemakoj partizanskoj eti Ernest Telman, Beo-
grad, 1984; Vladimir Geiger, akovtinski Telmanovci, akovaki vezovi. Prigodna revija 1989, a-
kovo, 1989, 47-49; Sjeanje boraca 25. brodske NOU brigade 1943-1945. Zbornik sjeanja. Knjiga I,
glavni i odgovorni urednik: Ruica Mileti-Pajevi, Slavonski Brod, 1989, 26-29, 388-389.
17
Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski
rat i porae, Scrinia slavonica, 8, Slavonski Brod, 2008, 440-461. I ondje navedeni izvori i literatura.
18
Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 4, 290;
Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, 155; Genocid nad nemakom manjinom u
Jugoslaviji 1944-1948, 196. I ondje navedeni izvori i literatura.
slobodi se nalazi 2.000 folksdojera.19 Prema najmanjim brojkama, oko 26.000 Nje-
mica stradalo je u jugoslavenskim logorima za folksdojere. Do sada je poimenino
utvreno 25.987 Njemica stradalih u logorima. Veina ih je umrla od gladi i tifusa.
Meu stradalim folksdojerima u logorima znatan je i broj djece. Prema najmanjim
brojkama, od 5.600 do 6.000 djece mlae od 14 godina stradalo je u jugoslavenskim
logorima. Do sada su poimenino utvrena 5.582 djeteta stradala u logorima. Vei-
na ih je takoer umrla od gladi i tifusa.20 Najnovija istraivanja te brojke utemeljeno
poveavaju. U logorima je od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenteri-
je umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemake manjine. Smrtnost u jugosla-
venskim logorima za folksdojere bila je oko 30%. Do sada je 70% (48.687) rtava
poimenino identificirano.21 Najmanje 10.000, a mogue je i do 20.000 hrvatskih
Nijemaca, veina preostalih u zaviaju, internirano je od 1945. do 1947/1948. u kon-
centracijske logore, u kojima je najmanje nekoliko tisua izgubilo ivot.22
Iako su znatnu pozornost posvetili tom pitanju, njemaki (podunavskovap-
ski) poimenini popisi rtava poslijeratnih logora nepotpuni su. Ogledni su primje-
ri najvei i najdugotrajniji logori za folksdojere u Hrvatskoj, logor Valpovo i logor
Krndija.
Prema svim pokazateljima, kroz logor Valpovo od svibnja 1945. do svibnja
1946. prolo je oko 4.000 logoraa, uglavnom starijih osoba, ena i djece. Njema-
ke su procjene da ih je oko 1.000 do 2.000 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od
izgladnjelosti, dizenterije i tifusa.23 Njemaki popisi poimenino su utvrdili 393 r-
tve logora Valpovo.24
19
Usp. Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Poji, Mate Rupi (prir.), Partizanska i komunistika
represija i zloini u Hrvatskoj 1944. 1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005, 312.
20
Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen-Vernichtungs-
lager-Kinderschicksale in der Zeit von 1944-1948, 945; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen
Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch
das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, 1015; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-
-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 243, 313.
21
Mnchen Sindelfingen, 1994, ili www.totenbuch-donauschwaben.at.
22
Ekkehard Vlkl, Abrechnungsfuror in Kroatien, u: Klaus Dietmar Henke i Hans Woller (prir.),
Politische Suberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kolaboration nach dem Zweiten
Weltkrieg, Mnchen, 1991, 378; Vladimir Geiger, Logori za folksdojere u Hrvatskoj nakon Drugog
svjetskog rata 1945.-1947., asopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006, 1085.
23
Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 224; Ge-
nocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, 121; Genocid nad nemakom manjinom u Ju-
goslaviji 1944-1948, 152.
24
No prema matici umrlih logora Valpovo, do svibnja 1946., kada je logor raspu-
ten, stradale su najmanje 1.074 internirane osobe. Matica umrlih logora Valpovo
(od sredine lipnja 1945. do potkraj travnja 1946.) poimenino navodi 1.015 osoba
(552 enske i 463 muke osobe). Posebice su zastupljena djeca i starije osobe. U do-
bi do 14 godina u logoru Valpovo tijekom 1945. i 1946. umrlo je 86 djece. U dobi do
jedne godine (godita 1944., 1945. i 1946.), dakle dojenad, umrlo je 55 djece (e-
tvero umrlih u logoru je i roeno). Meu umrlima znatan je broj (261) osoba starije
dobi (stariji od 65 godina). U matici umrlih nedostaju imena (59 osoba, utvrenih
na temelju drugih izvora i navoda) umrlih u logoru Valpovo tijekom rujna 1945.25
Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju.
Prema svim pokazateljima, kroz logor Krndiju od kolovoza 1945. do svibnja
1946. prolo je oko 3.500 do 4.000 logoraa, uglavnom starijih osoba, ena i dje-
ce. Njemake (podunavskovapske) procjene su da ih je oko 500 do 1.500 u logoru
smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti i tifusa.26 Njemaki popisi poimenino
su utvrdili 101 rtvu logora Krndija.27
U logoru Krndiji 1945/1946., prema do sada dostupnim pokazateljima i razlii-
tim izvorima, stradalo je 338 osoba, od toga 152 mukarca i 183 ene, a za tri strada-
le osobe spol nije poznat. Poznata je dob 204 osobe to su stradale u logoru Krndiji
1945/1946. Prema tim pokazateljima, u logoru Krndiji stradalo je: 19 djece i mladih
(10 enskih i 9 mukih) do 14 godina ivota. Od toga je meu stradalima troje do-
jenadi (2 enska, 1 muko) do 1 godine ivota, od kojih je jedno dojene u logoru
i roeno. Zatim je meu stradalima 10 djece (4 djeaka: dvojica od 2 godine, jedan
od 3 godine i jedan od 5 godina, te 6 djevojica: tri od 1 godinu, dvije od 4 godine
i jedna od 6 godina) predkolske dobi (do 6 godina ivota). Slijede najzastupljeni-
je skupine stradale u logoru, 116 osoba (67 ena, 49 mukaraca) radne dobi (od 15.
do 64. godine ivota), od toga 36 ena plodne dobi (od 15. do 49. godine ivota), te
71 osoba (31 ena, 40 mukaraca) starije dobi (stariji od 65 godina).28 Najnovija pak
istraivanja te brojke poveavaju.
Podaci koje donose hrvatski rtvoslovi nezaobilazni su za poznavanje poslije-
ratnih logorskih stradanja hrvatskih Nijemaca, te su i znatna nadopuna njemakim
(podunavskovapskim) poimeninim popisima.
25
Usp. Vladimir Geiger (prir.), Radni logor Valpovo 1945.-1946. Dokumenti, Osijek, 1999.
26
Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 219; Ge-
nocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, 125; Genocid nad nemakom manjinom u Ju-
goslaviji 1944-1948, 157.
27
28
Usp. Vladimir Geiger, Logor Krndija 1945.-1946., Zagreb Slavonski Brod, 2008. I ondje navede-
ni izvori i literatura.
*
Njemaki poimenini podaci/rtvoslovi za pojedina mjesta i podruja Hrvatske e-
sto su nepotpuni ili pak nepostojei. Nadopuna su njemakim rtvoslovima hrvat-
skih Nijemaca, stradalih i rtvama u Drugom svjetskom ratu i u porau mnogobroj-
ni prilozi, posebice rtvoslovi objavljeni u Hrvatskoj poslije 1991.
O Nijemcima u Slavonskom Brodu i Brodskom Posavlju tijekom Drugoga
svjetskog rata i u porau njemaka (podunavskovapska) historiografija, publicisti-
ka i memoarska literatura donosi, za razliku od drugih dijelova Slavonije, malo po-
dataka. Poimenini, nepotpuni, popis/rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brod-
skog Posavlja, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u
porau postoji za Slavonski Brod, Slavonski amac, Trnjane, Veliku Kopanicu i Vr-
polje.29 No prema do sada utvrenim poimeninim pokazateljima za grad Slavon-
ski Brod i Brodsko Posavlje, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau ivot je iz-
gubilo najmanje 106 Nijemaca (Slavonski Brod: 30, Brodski Stupnik: 1, Budainka: 1,
Bukovlje: 1, ajkovci: 3, Donji Andrijevci: 1, Garin: 3, Gundinci: 2, Klokoevik: 1,
Malino: 1, Novo Topolje: 1, Oriovac: 1, Podvinje: 3, Sibinj: 2, Sikirevci: 2, Slavonski
Koba: 1, Slavonski amac: 5, Staro Topolje: 1, Trnjani: 2, Velika Kopanica: 35, Vrpo-
lje: 8, Zbjeg: 1). Preteito tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i u porau neto manje
od dvije treine osoba (uglavnom mukarci, ali i ene) stradalo je (poginuli, ubije-
ni, umrli, nestali) kao pripadnici vojnih i/ili poluvojnih postrojba. Ostali (mukarci,
ene i djeca) stradali su (ubijeni, umrli, poginuli, nestali) kao civilno stanovnitvo
tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau. Od toga, oko 15 civilnih osoba stradalo
je (umrlo ili ubijeno) u porau tijekom 1945. i 1946. (preteito u logorima).30 Naj-
novija pak istraivanja te brojke poveavaju.
Najopseniji njemaki (podunavskovapski) poimenini popis/rtvoslov Nije-
maca Poege i Poeke kotline, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga
svjetskog rata i u porau, koji je objedinio sve do tada dostupne podatke, navodi ne-
potpune pokazatelje za Darkovac, Kulu, Jaki, Pore, Tominovce, Kaptol, Pleterni-
cu, Rajsavce, Zarilac i Zveevo.31 No prema do sada utvrenim poimeninim poka-
zateljima, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau ivot je izgubilo najmanje 305
29
910, 956, 958; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen
Vernichtungslager Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, 992, ili www.totenbuch-donau-
schwaben.at.
30
Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski
rat i porae, Scrinia slavonica, 8, Slavonski Brod, 2008, 440-461. I ondje navedeni izvori i literatura.
31
912-914, 935-936, 955, 957, 958, ili www.totenbuch-donauschwaben.at.
Nijemaca Poege i Poeke kotline (Aikovci: 7, Bertelovci: 2, Buk: 6, Cerovac: 1,

Ciglenik: 26, aglin: 5, Darkovac: 41, Djedina Rijeka: 3, Eminovci: 2, Frkljevci: 3,
Grabarje: 12, Hrnjevac: 2, Jaki: 6, Jurkovac: 1, Kalini: 1, Kaptol: 5, Kneevac: 1,
Kula: 43, Kutjevo: 17, Migalovci: 2, Milanlug: 2, Mokre: 2, Nova Ljeskovica: 3, Novi
Mihaljevci: 1, Pleternica: 15, Pore: 1, Poega: 17, Rajsavac: 7, Ratkovica: 1, Resnik: 7,
Ruevo: 2, Sesvete Poeke: 1, Sovski Dol: 5, Srednje Selo: 1, Stara Ljeskovica: 1, Stra-
eman: 1, Sulkovci: 1, umanovac: 1, Teki: 2, Tominovci: 23, Trapari: 1, Trenkovo: 2,
Tretanovci: 3, Tulnik: 2, Zarilac: 14, Zdenkovac: 3, Zveevo: 2). Preteito tijekom
Drugoga svjetskog rata, ali i u porau oko polovice osoba (mukarci) stradalo je
(poginuli, ubijeni, umrli, nestali) kao pripadnici vojnih i/ili poluvojnih postrojba.
Ostali (mukarci, ene i djeca) stradali su (ubijeni, umrli, poginuli, nestali) kao ci-
vilno stanovnitvo tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau. Od toga, etrdesetak
civilnih osoba stradalo je (umrlo ili ubijeno) u porau tijekom 1945. i 1946. (prete-
ito u logorima).32 Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju.
*
U izradi rtvoslova hrvatski autori, koji su preteito amateri, najee se ne slue
podacima njemakih (podunavskovapskih) poimeninih popisa/rtvoslova, oito
i ne znajui za njih. Ogledni je primjer hrvatski rtvoslov za Vukovar.33
rtvoslov je meu stradalim i rtvama popisao i manji broj Nijemaca, Maa-
ra i Srba, naime onih koje je autor drao hrvatski usmjerenima, te donosi podatke
za 385 Vukovaraca, uglavnom Hrvata, ali i drugih, i tek za neke osobe navodi da su
Nijemci ili pak njemakog podrijetla, ali esto za osobe koje su prema obiteljskom
podrijetlu, djelovanju i sudbini oito Nijemci ne navodi njihovu nacionalnu/etniku
pripadnost. Uvaavajui pak sve izvore, pa i njemake (podunavskovapske), prema
do sada utvrenim poimeninim pokazateljima, tijekom Drugoga svjetskog rata i u
porau ivot je izgubilo najmanje 399 vukovarskih Nijemaca, od toga su 172 osobe
(mukarci) stradale (poginuli, ubijeni, umrli, nestali) kao pripadnici vojnih i/ili po-
luvojnih postrojba, a 227 osoba (mukarci, ene i djeca) stradalo je (ubijeni, umr-
li, poginuli, nestali) kao civilno stanovnitvo (vie od 200 civilnih osoba stradalo je
nakon 12. travnja 1945.).34
32
Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Poege i Poeke kotline. Drugi svjetski rat i porae,
Scrinia slavonica, 7, Slavonski Brod, 2007, 429-457 (i ondje navedeni izvori i literatura) ili Vladimir
Geiger, Fallen and Perished Danube Swabian Civilians and Soldiers of the City and County of Poe-
ga, Slavonia during and after WWII (http://www.hrastovac.net/information/PozegaFallen.htm).
33
Mirko Kovai, U potrazi za istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945., Vukovar, 2004.
34
Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov vukovarskih Nijemaca (Drugi svjetski rat i porae), u: Draen i-
vi, Ivana ebec (ur.), Vukovar hrvatska batina i perspektive razvoja, Zagreb Vukovar, 2007, 183-
-212. I ondje navedeni izvori i literatura.
*
Znaajka je tek manjeg broja rtvoslova pokuaj da na temelju mnogobrojnih i raz-
nolikih izvora i literature popiu sve stradalnike i rtve, i vojne i civilne (s nazna-
kom svih poinitelja zaraenih politikih i vojnih strana), u Drugome svjetskom ra-
tu i porau, bez obzira na njihovu nacionalnu/etniku, vjersku, politiku ili vojnu
pripadnost.
Postojei popisi stradalih i rtava/rtvoslovi koji donose podatke i o hrvatskim
Nijemcima nepotpuni su, a njihovi navodi nerijetko netoni i zbunjujui. Razloga je
nekoliko. Primjerice za neke osobe, unato njemakom prezimenu, nije uvijek lako
utvrditi jesu li Nijemci ili Hrvati, ili pak neki drugi. Naime mnogi podrijetlom Ni-
jemci nisu se takvima iskazivali ni osjeali. Mnoge osobe koje su se osjeale i iskazi-
vale Nijemcima nisu imale njemaka prezimena. Nerijetko je u razrjeavanju nacio-
nalne/etnike pripadnosti stradalnika/rtve problem nedostupnost ili nepostojanje
potrebnih pokazatelja. Primjetno je, usporedimo li njemake (podunavskovapske)
rtvoslove i hrvatske rtvoslove da i Nijemci i Hrvati navode iste osobe kao svo-
je stradalnike/rtve.35 U nekim pak rtvoslovima objavljenim u Hrvatskoj poslije
1991. Nijemci su esto proglaavani Hrvatima i hrvatskim stradalnicima i rtva-
ma.36 Ponekad su u literaturi i popisima/rtvoslovima, posebice prilozima utemelje-
nima na sjeanjima/iskazima navedeni nepotpuni, razliiti i, tovie, netoni podaci
o vremenu i mjestu stradanja nekih osoba.
Pri izraunavanju broja stradalih i rtava u Drugom svjetskom ratu i porau na
nekom uem podruju nezaobilazno je poznavanje i broja stradalih Nijemaca kao
korektiv broju stradalih i rtava drugih nacionalnosti/etnikih skupina. Poimenini
pak folksdojerski popisi stradalih i rtava tijekom Drugoga svjetskog rata i u po-
rau mogu biti od koristi i za prebrojavanje te popisivanje ljudskih gubitaka na mi-
krorazini.37
*
Utvrivanju broja i imena stradalih i rtava, i vojnika i civila, poginulih, ubijenih, od
posljedica rata umrlih te nestalih osoba ne moe se pristupati na temelju improvi-
zacija, ve na temelju odreenih stvarnih pokazatelja kako bi se dolo do najpribli-
35
Usp. primjerice: H. Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt
und Umgebung, 290, 296, 297, 299; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band
IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime
in der Zeit von 1944-1948, 895, 897; M. Kovai, U potrazi za istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru
1941.-1945., 113, 128, 186.
36
Usp. primjerice: Mira Pelikan, Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim rtvama Virovitiko-podrav-
ske upanije stradalim 1941.-1945. i 1991.-1995. godine, Osijek, 2003.
37
Usp. Z. D. Janjetovi, Izraunavanje broja rtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji jedno isku-
stvo, 510-511.
nijih podataka o broju i imenima stradalih i rtava. Sve to vrijedi i za ljudske gubit-
ke Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i porau. Temeljni je problem u istraivanju
ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i porau, kao i u istraivanju
stradanja i rtava hrvatskih Nijemaca, pomanjkanje izvora.
Pitanje ljudskih stradanja i rtava iz mnogih je razloga jedna od najzamrenijih
istraivakih tema koje treba propitivati i dopunjavati. I o stradanju i rtvama hr-
vatskih Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i porau niz je otvorenih pitanja i pro-
tupitanja.
Victimology of Croatian Germans, Soldiers, Civilians, Casualties and Victims

during World War II and the Post-War Period
Summary
Investigations of population losses in Croatia during World War II and the post-war
period include many questions regarding the causes and circumstances thereof, and in
this sense the problem of the casualties and victims among Croatian Germans is un-
avoidable. Lists of casualties and killed victims (soldiers and civilians) can be traced
in many publications. Still, such lists that were created in Yugoslavia and Croatia up
to 1991, which contain many valuable information on war casualties among the parti-
sans, as well as on victims of the terror exercised by the authorities of the Independent
State of Croatia (ISC) and the occupational government of the Third Reich, do not re-
veal much data about Germans. On the other hand, German registers/name-lists con-
tain information on German victims and casualties within militia, military and para-
military forces of the ISC and the Third Reich, together with the data about German
civilians that were killed by NOV (Narodno oslobodilaka vojska Peoples Libera-
tion Army) and POJ (Partizanski odredi Jugoslavije Partisan Forces of Yugoslavia),
i.e. Yugoslavian Army. Moreover, one can find there even information on German vic-
tims during the post-war period, suffered predominantly in the Yugoslavian prisoner-
camps. Still, these lists and registers do not contain any data about Germans who par-
ticipated in the partisan movement, nor about German civilians who became victims of
the ISCs terror or scourge of occupational forces of the Third Reich. Thus, all victimo-
logies published in Croatia after 1991 can be used as a useful supplement to the above-
mentioned registers. A complete list of German victims and casualties in Croatia could
therefore be assembled by taking into account all extant sources.
UDBENICI POVIJESTI
I HISTORIOGRAFIJA
Stjepan Matkovi
OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I
PROPAGANDU KP HRVATSKE
O POVJESNIARIMA NA SVEUILITU
U ZAGREBU DO POETKA 1950-ih
Tema ovog lanka je opis odnosa komu-

nistikih vlasti prema povjesniarima na
Sveuilitu u Zagrebu nakon 1945, kada
nove politike okolnosti duboko zasijecaju
u razvoj historiografije. U sreditu pozor-
nosti su gledita Agitpropa, koji je slijedom
revolucionarnih promjena nastojao odrei-
vati usmjerenje povijesne znanosti u duhu
dijalektikog i historijskog materijalizma,
provoditi kadrovsku politiku i ucrtavati tijek
naobrazbe povjesniara.
P
odloga za lanak je izvjee koje nam pribliava poli-
tiku pobjednike Komunistike partije prema Sveui-
litu u Zagrebu i nastavnom osoblju. Rije je o doku-
mentu Uprave za agitaciju i propagandu KP Hrvatske,
koji se nalazi u Hrvatskom dravnom arhivu. Njegov sadraj
upuuje na neke od tema vezanih uz izgradnju komunistikog
sustava, koje su do sada rubno obraene u historiografiji, a koje
ujedno mogu posluiti za istraivanja o povijesnom lomu 1945.
sa svim popratnim posljedicama na podruju historiografske
problematike, pa i ire, unutar sveuiline zajednice.1 Prije svega,
Zgrada
1
Sveuilita Izvorni sam tekst dobio ljubaznou dr. sc. Zlate Knezovi, umirovljene po-
u Zagrebu. vjesniarke koja se u Hrvatskom institutu za povijest bavila odnosima u kultu-
radi se o ulozi Partije i njezinih pobonih sastavnica u sferi visokokolskog obra-

zovanja, a napose o poloaju Sveuilita u Zagrebu i sveuilinih nastavnika u po-
ratnom razdoblju.
Unato uestalim raspravama o kretanjima unutar historiografske zajedni-
ce pomalo zauuje to nema sustavnijih istraivanja o hrvatskoj historiografiji u
razdoblju Drugoga svjetskog rata te u vremenu uspostave komunistikog sustava,
premda je nesumnjiva popularnost tih vremenskih odrednica kod itateljstva i pri-
padnika povjesniarske struke. Ona bi u metodolokom smislu bila vrlo korisna za
razvijanje komparativnog pristupa pri istraivanju totalitarnih sustava, primjerice
kada je rije o ulozi povijesti i poloaju povjesniara u Nezavisnoj Dravi Hrvat-
skoj pod poglavnikom Antom Paveliem i federativne Jugoslavije pod maralom
Josipom Brozom Titom, bez obzira na razlike izmeu dvaju dravnih sustava i po-
litikih pokreta. Oba su se sustava vremenski isprepletala u sukobima koji su osta-
vili duboke oiljke s dugotrajnim posljedicama.2 Iz tih razloga drim vrijednim po-
svetiti pozornost temi o povjesniarima, koja je na sustavniji nain ve otvorena u
srpskoj historiografiji monografijom Istoriografija pod nadzorom, napose onim di-
jelom studije koji je napisao sveuilini profesor Ljubodrag Dimi.3
Kod hrvatskih povjesniara pojavio se odreen broj preglednih radova koji
se dotiu promjena strukturalnih znaaja nakon 1945, ali bez dubljih sondiranja
vrela i zaokruenijih interpretacija, tako da su iznijeti rezultati odraz pisanja bez
veih pretenzija, ali i iznoenja ocjena u rukavicama. Najvie podataka ostavio
je Jaroslav idak, jedna od kljunih osoba hrvatske historiografije nakon Drugoga
svjetskog rata, koji je zapoeo sveuilinu karijeru i objavio respektabilne radove
i prije rata. Njegovo je gledite da je do 1948. prevladavao dogmatski stav Parti-
je, ali i da zateene prilike nakon okonanja rata, koji je donio ogromna razaranja
i rtve, nisu omoguavale kvalitetniji razvitak historiografije.4 Neto drugaije mi-
ljenje, a drim da je vano naglasiti da je ono izraeno nakon promjena 1990-ih,
iznosi Stjepan Antoljak, isto tako sveuilini djelatnik i jedan od protagonista zbi-
vanja, koji je zabiljeio da hrvatska historiografija nakon 1918. kroi vrlo snanim
ri tijekom rata i u porau (do poetka 1950-ih). Uvid u dio arhivskih dokumenata iz fonda Hrvatskog
dravnog arhiva (HDA) koji se bave odnosom vladajuih sastavnica prema sveuilinim pitanjima
omoguila mi je dr. sc. Katarina Spehnjak, isto tako s Hrvatskog instituta za povijest. Koristim prigo-
du da kolegicama izrazim iskrenu zahvalu.
2
Kao komparativni primjer vidi tekst Tihomira Cipeka Stoljee diktatura u Hrvatskoj, Hrvatska
politika u XX. stoljeu, ur. Lj. Anti, Zagreb 2006.
3
ore Stankovi Ljubodrag Dimi, Istoriografija pod nadzorom. Prilozi istoriji istoriografije, knj.
1, II. deo Od ideologije do nauke (Raanje istoriografije o Jugoslaviji 1945-1965), Beograd 1996.
4
Jaroslav idak, Hrvatska historiografija njezin razvoj i dananje stanje (1971), u: Kroz pet stolje-
a hrvatske povijesti, Zagreb 1981, 351-369, ovdje 358. Vie o idaku vidi u lanku Mirjane Gross: U
povodu 75-godinjice ivota Jaroslava idaka, Historijski zbornik XXIX-XXX, 1976-1977, 1-11.
STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA... 213
koracima naprijed, tijekom kratkotrajne Banovine Hrvatske i jo vie NDH do-

ivljava vie promjena i nadopuna, a zatim slijedi nastup Demokratske Federativne
Jugoslavije kada prilike nisu doputale da se pone s nekim sustavnijim radom na
podruju hrvatske historiografije.5 Antoljak bez okolianja pie da je uvoenjem
komunizma historiografija stalno i vjeto prosijavana kroz partijsko-marksistiko
sito, to je moralo imati posljedice na njezin poloaj u nacionalnoj kulturi, na od-
nos prema ideji hrvatske dravnosti i, u nastavku, na profesionalni oslonac na za-
padnoeuropske uzore. Dodajmo i gledite Bernarda Stullija, koji se pohvalno izra-
zio o poslijeratnim dosezima na podruju arhivistike struke, u ijoj je djelatnosti
i sam sudjelovao, ali i iznio primjedbu o tome da od 1945. nismo rijeili ni neke
osnovne probleme od kojih zavisi pravilan razvoj nae historiografije i bre ostvare-
nje njenih rezultata.6 Ta opaska, potaknuta izdavanjem Historije naroda Jugoslavije,
odnosila se na kritiku koritenja znanstvenih zavoda te izostanka sustavnih biblio-
grafija i drugih organizacijskih problema u vremenu od 1945. do toga zapisa. Ona,
prema tome, nije postavljala problem ideologizacije, nego je u prvom redu oznaila
temeljne probleme struke.
Meu pionirskim pokuajima produbljivanja teme o statusu struke tijekom
suvremene povijesti bio je znanstveni skup, a zatim i objavljeni zbornik radova s
njega pod naslovom Hrvatska historiografija XX. stoljea: izmeu znanstvenih pa-
radigmi i ideolokih zahtjeva.7 Samo su lanci dvaju sveuilinih profesora imali
kao predmet istraivanja oznaivanje ideologiziranosti historiografije u vremeni-
ma prevladavanja komunistike ideje. Ivo Goldstein se zadovoljio uopenom te-
zom o historiografiji kao polju politike manipulacije tijekom itavog 20. stoljea,
a ponajvie horizontalnim propitivanjem partijnosti u doba vlasti Komunistike
partije i revizionizma u doba postkomunizma, dok se Miroslav Bertoa oslonio
na osobne uspomene vezane uz praksu nadzora u historiografskom okruenju.8
Oba su lanka, svaki na svoj nain, ukazala na nedemokratsku prirodu reima u
poratnom razdoblju, koji je nastojao znanost prilagoditi svojim interesima i njo-
me legitimirati novoizborenu vlast. Na kraju navodim lanak Tomislava Vukovia,
koji je s kraim uvodnim osvrtom objavio ispravu O idejnosti nastave i o proble-
mima u vezi vjerske nastave. To je integralni dokument Agitpropa iz 1949. koji se
nadovezuje na temu agitpropagandnog rada, a bavi se odnosom vladajuih sastav-
5
Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije, Pazin 1996, 17-18.
6
Bernard Stulli, Problemi nae historiografije, Nae teme, br. 4-6, Zagreb 1960, 961.
7
Skup je odran u prosincu 2002. u organizaciji Instituta Ivo Pilar iz Zagreba. Zbornik su uredili
Sreko Lipovan i Ljiljana Dobrovak, a objavljen je 2005. u izdanju navedenog organizatora.
8
Nuzgredno se moe spomenuti da M. Bertoa jedno poglavlje svoje ego-histoire Kruh, mata &
mast. Prizori i memorabilije o staroj Puli 1947-1957 (Zagreb 2007), ispunjene slojevitim opisima po-
ratnog svakodnevlja, znakovito naslovljava Ideologizacija i sovjetski stereotipi.
nica prema vjerskoj nastavi.9 Rije je o temi koja je historiografski ve obraivana,

no s kritiki objavljenim izvorom Agitpropa pojanjavaju se odnosi izmeu reima
i Katolike crkve.10
Dokument o kojemu se govori u ovome lanku objavljen je u prvoj polovici
1949, tonije 3. oujka, a nastao je u upravi Agit(acijsko)propagandnog odjela CK
KPH, tijela koje je osnovano 1. lipnja 1945. Potpisao ga je Milo Popovi, lan Agit-
propove komisije i rukovoditelj vieg partijskog kursa.11 Adresat izvjea bila je sre-
dinja uprava Agitpropa Centralnog komiteta KPJ u Beogradu. U njemu se donose
analize planova i programa predmeta na Filozofskom, Ekonomskom i Pravnom fa-
kultetu Sveuilita u Zagrebu, ope ocjene djelovanja nastavnog kadra na fakulteti-
ma i ralamba ideoloko-odgojnog rada studenata i nastavnika koje su bile podloga
za uvid o sistemu idejnog i naunog uzdizanja profesora i asistenata.12 Taj doku-
ment, koji se u skraenom obliku donosi u prilogu ovoga lanka, pokazuje kako se
kroz perspektivu ideolokih obrazaca ratnih pobjednika klasne borbe, diktature
proletarijata i marksizma-lenjinizma, odnosno kroz osudu buroaske znanosti, pa
tako i historiografije ustoliivala nova paradigma vladanja na raun prevladavaju-
ih obrazaca iz prolosti, i to u sredini u kojoj nije bilo prevage izdanaka marksisti-
ke tradicije miljenja. U dobroj mjeri taj se radikalni preokret oslanjao na usvajanje
sovjetskog integralnog modela kojim se htjelo postupcima nametanja ideologije ko-
munizma ovladati cjelokupnim znanstvenim, kulturnim i umjetnikim kretanjima.
Ili, kako su to rekli vodei povjesniari 1948. u Hrvatskoj, prilagoavajui se manje-
-vie zadanim okolnostima i diktatima totalitarne vladavine:
... naa napredna historiografija ne razvija se osamljena. Ona e u svome nasto-
janju imati dragocjenu pomo u historiografiji Sovjetskog Saveza, njeno bogato
9
Tomislav Vukovi, Agitpropova isprava o odnosu hrvatskih komunista prema vjeronauku. Otkri-
vanje i ienje naih kola od neprijateljskih elemenata, Tkali. Godinjak Drutva za povjesnicu
Zagrebake nadbiskupije, br. 10, Zagreb 2006, 745-762.
10
O odnosu Crkve i novog politikog sustava glede vjeronauka vidi: Miroslav Akmada, Crkva i dr-
ava. Dopisivanje i razgovori izmeu predstavnika Katolike crkve i komunistike dravne vlasti u Ju-
goslaviji, Zagreb 2008, 328-379, i Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici
i kulturi Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2002, 187-197.
11
Vie o Agitpropu: Ljubodrag Dimi, Agitprop kultura, Beograd 1988; Biljana Kai, Uloga Agit-
propa KPH u Slavoniji (1945-1950), asopis za suvremenu povijest, br. 1-2, Zagreb 1988, 173-182;
Politika kulture, ideologijsko mapiranje, zasjeci, 1945. razdjelnica hrvatske povijesti, Zagreb 2006,
123-135; Berislav Jandri, Hrvatska pod crvenom zvijezdom. Komunistika partija Hrvatske 1945.-
-1952., Zagreb 2005, 159-16; Tatjana ari, Kulturna politika vlasti u NR Hrvatskoj primjer Matice
hrvatske 1945.-1952. (magistarski rad), Zagreb 2008.
12
Vie o propisima o Sveuilitu i nadlenim tijelima (Komitet za kole i nauku, Ministarstvo za na-
uku i kulturu, Ministarstvo za prosvjetu i Savjet za nauku i kulturu): A. Milui H. Sirotkovi S.
Lang, Sveuilite od osloboenja do uvoenja drutvenog upravljanja (1945-1954), Spomenica u
povodu proslave 300-godinjice Sveuilita u Zagrebu, I, Zagreb 1969, 185-240.
metodoloko iskustvo i znaajne rezultate asopis [Historijski zbornik op. pr. ]

e prenositi u prikazima, ocjenama i biljekama.13
Primjena sovjetskog uzora zahtijevala bi podrobniju analizu. Do otvorenog su-
koba s Informbiroom neosporan je njegov preslik u gotovo svim porama ivota: voj-
nim i civilnim strukturama, tajnim slubama, gospodarstvu, kulturi, znanosti, urba-
nistici, portu i dr.14 Shodno tomu znanost je, ukljuujui historiografiju, neizbjeno
morala potpasti pod kiobran takvih svjetonazora. O tome izravno govori podatak
da je profesor Abramov iz SSSR-a doao u svojstvu instruktora za pitanja visokog
kolstva i ukljuio se u rad Komiteta za kolu i nauku vlade FNRJ.15 Nakon unutar-
komunistikog raskola 1948. uoavaju se odstupanja od sovjetskih autora, to opet
nije znailo i njihovo potpuno naputanje, ija su djela jo dugo bila zastupljena na
popisima literature. Na historiografskom podruju ona su dobrim dijelom bila do-
ista pisana na visokoj zanatskoj razini (npr. Struve, Makin, Potemkin i dr.), ali su
upadali u oi brojni navodi marksistikih klasika i suvremenih sovjetskih predvod-
nika radnike klase kroz ije su se rijei tumaili brojni problemi od stare do su-
vremene povijesti. Sukob s Informbiroom naruio je idilinu suradnju. Na politi-
koj razini on se sveo na komunistiko tumaenje izvornosti marksizma-lenjinizma
unutar partijskih redova, a u praksi e dovesti do titoistikih uklanjanja prostaljini-
stikih kadrova, tako da e se meu prognanima nai neki od agitpropagandista ko-
ji su nastojali na fundamentalan nain provoditi revolucionarne ciljeve.16 Njihovo
uklanjanje utjecat e na promjene i u sveuilinoj sredini u obliku otklona od pravo-
vjernog staljinizma i u svojevrsnoj liberalizaciji koja e doputati neto slobodnije
izraavanje struke i praenje rezultata zapadne historiografije.17
13
Rije urednitva, Historijski zbornik, god. I, br. 1-4, Zagreb 1948, 9. Kasnije, u natuknici Histo-
riografija, koju je napisao J. idak, ta e se Rije tumaiti kao programatski tekst hrvatske historio-
grafije, uz opasku da ona nosi na sebi stanovit biljeg vremena u kojem je nastala. Vidi: Enciklopedija
hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980, 207.
14
Vidi primjerice: Katrin Boeckh, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.: staljinizam u titoizmu,
asopis za suvremenu povijest (dalje: SP), Zagreb, br. 2/2006, 403-431; Zlata Knezovi, Idejno-po-
litika uloga sovjetskih filmova u filmskom repertoaru u Hrvatskoj 1945-1952, SP, br. 1-2/1988,
137-171; Obiljeja boljevizacije hrvatske kulture (1945.-1947.), SP, br. 1/1992, 101-133; Jerca Vo-
duek-Stari, Temelji ideologije i tehnologije preuzimanja vlasti u Jugoslaviji 1944.-1945. godine,
1945. razdjelnica hrvatske povijesti, Zagreb 2006, 25-36; Ivo Banac, Antifaizam nije samostojea
ideja, http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,2,16, 108861.jl, itano 16. 2. 2008.
15
HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, Nastavni planovi i programi
na sveuilitu, 1950, 1 (8).
16
O ozraju progona na Sveuilitu vidi: Stanko Lasi, Autobiografski zapisi, Zagreb 2000, 519-521.
17
O liberalnom odnosu svjedoi J. idak u kontekstu prijelomne 1948. Termin liberalizacija stavio
sam u navodnike da ne bi bilo zabune oko prirode sustava u kojemu i dalje nije bilo mjesta za libera-
lizam u smislu politike filozofije i demokracije. Liberalizacija bi tako oznaavala doputanje neto
slobodnijeg izraavanja miljenja u domeni struke i poputanje krute partijske stege, ali uvijek u skla-
du s vladajuom ideologijom. Usp.: J. idak, Hrvatska historiografija, 359 i 361.
Usporeujui razdoblje Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraa s gledita

reda sveuilinih predavanja u NDH i u vremenu do ranih 1950-ih, moemo vidjeti
da sveuilini ivot nije doivio dramatine, sveobuhvatne kadrovske promjene. Ta-
kav slijed posebice je vidljiv u sluaju sastava Mudroslovnog/Filozofskog fakulteta
i unutar njega Filozofsko-historikog odjela. U prilog takvom razvitku svakako ide
nastojanje KP da Sveuilite nastavi s radom odmah nakon trijumfa 1945, uvid u sa-
stav nastavnog osoblja i injenica da nedostatak nastavnike elite realno nije dopu-
tao radikalnije rezove. U tom smislu moemo se osloniti na injenicu koju iznosi
Viktor Novak, prema kojemu se nakon 1945. susreu tri generacije povjesniara na
podruju povijesnih znanosti. Prva je najstarija i brojano sve manja, ali vrlo va-
na jer prenosi na onu srednju i mlau neophodna znanja.18 ini se da je takvo idi-
lino prevladavanje generacijskog jaza bilo u sutini lakirano. Upravo je Agitprop
sa svojim radom pokazatelj da je starije pokoljenje, ponajprije kao pripadnici sta-
rog drutva koje se teko privikava na korjenite promjene, trebalo proi otar filtar
partijskih provjeravanja, za razliku od mlaeg kadra koji je ocjenjivan kao politi-
ki podoban. O starom drutvu Partija nije imala dobro miljenje. Tako e lan Po-
litbiroa KPJ Milovan ilas u njezino ime zabiljeiti: Prosvjetni i nauni ivot stare
Jugoslavije ne samo to je poivao na reakcionarnim, buroaskim temeljima, nego
je i kao takav bio nerazvijen, kako po svojoj materijalnoj bazi, tako po svojoj
prosvjetnoj i naunoj organizovanosti.19 Neto ranije Josip Broz Tito je u obraanju
JAZU (1947), osvrnuvi se na mjesto znanosti u drutvu, najavio optimizam jer su s
padom starog drutvenog poretka, pali i okovi sa ustanova nauke.20 U istom govoru
naznaio je i odnos prema historiji: Moemo li mi rei da je naa historija tana?
Da u njoj nema falsifikata? Ne! To mi ne moemo kazati, jer je i pisanje historije bi-
lo i te kako podvrgnuto utjecaju sa strane vladajuih klasa, sa strane pojedinih klika,
pa ak i pojedinaca. Unato takvom preziru prema tradiciji, koji se moe razumjeti
s motrita borbe za uvoenjem komunistike ideje u kolstvu, nije se moglo rauna-
ti na ubrzano i prisilno usaivanje diktature KPJ.
U pogledu odnosa prema visokoobrazovanom kadru vano je istaknuti da je u
rujnu 1945. ustanovljen Sveuilini sud asti radi suenja sveuilinim nastavni-
cima za koje se pretpostavljalo da su se tijekom rata ogrijeili o interese i ast jugo-
18
Viktor Novak, Outline of Yugoslav Historiography, u: Dix annes dhistoriographie yougoslave
1945-1955, Comit national yougoslave des sciences historiques, Beograd 1955, 25. S tom ocjenom
slae se i J. idak, po kojemu je do 1955. nikla prva poratna generacija hrvatskih historiara, koji da-
nas, zajedno s nekoliko pripadnika starijih pokoljenja, nose na sebi poglaviti teret hrvatske historio-
grafije (J. idak, Hrvatska historiografija, 361).
19
Milovan ilas, Izvjetaj o agitaciono-propagandnom radu Centralnog komiteta Komunistike par-
tije Jugoslavije, referat odran na V. kongresu KPJ, Beograd 1948, 26.
20
Maral Josip Broz Tito o zadacima nauke, Istoriski asopis, god. I/1948, 1-2, Beograd 1949, 8.
slavenskih naroda, o interese sveuilita, o njegovu autonomiju i tradiciju.21 Protiv

odluka istranih tijela Suda asti nije bilo pravnog lijeka. Uz Zemaljsku komisiju za
utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, Anketnu komisiju za utvriva-
nje zloina kulturnom suradnjom s neprijateljem i sudove nacionalne asti to je bilo
glavno tijelo koje je procjenjivalo ponaanje pojedinaca tijekom Drugoga svjetskog
rata. Svi profesori Sveuilita u Zagrebu morali su ispuniti upitne arke Anketne ko-
misije. Prema nekim izvorima, nedovoljno potkrijepljenima, neki od njih bili su po-
slije toga sasluavani i prolazili su torture.22 Kad je rije o Filozofskom fakultetu, tri
su nastavnika osuena, pet je postupaka obustavljeno, a dva su nastavnika umirov-
ljena. Na studiju povijesti uklonjen je redoviti profesor dr. Rudolf Horvat, kojega je
Narodni sud za zatitu narodne asti u kolovozu 1945. osudio zbog povrede nacio-
nalne asti kulturnom, drutvenom i politikom suradnjom s okupatorom i njego-
vim ustakim pomagaima i oduzeo mu graanska i politika prava u trajanju od
deset godina, te je ostao i bez profesorske mirovine, a njegova djela se nisu smjela
posve slobodno koristiti sve do kraja 1980-ih. Redoviti profesori Grga Novak na ka-
tedri za Povijest staroga vijeka, Miho Barada na katedri za Hrvatsku povijest i Jo-
sip Matasovi na katedri za Pomone povijesne nauke nastavili su predavati, a prof.
Ljudmil Hauptmann je kao nositelj Ope povijesti srednjega i novoga vijeka 1948.
umirovljen. Karijeru je na istome mjestu nastavio docent Jaroslav idak, predajui
opu povijest novog vijeka, dok je docent Stjepan Antoljak 1946. prebaen na po-
loaj upravitelja Dravnog arhiva u Zadru. Sva su ta imena bila ve renomirana u
struci, usavravala su se u poznatim sveuilinim sreditima Europe i teko su bila
nadomjestiva u voenju nastave i provoenju dijela znanstveno-istraivakih zada-
a nakon okonanja Drugoga svjetskog rata. Unato politikim etiketiranjima nije
ih se moglo jednostavno zamijeniti drugim strunjacima jer takvih nije bilo.
U pogledu katedri, naslijeene su one za opu i narodnu povijest te pomone
povijesne znanosti, koje su poetkom 1950-ih trajnije preureene. Studij se sasto-
jao od 13 predmeta: 1) marksizma-lenjinizma, 2) ope historije a) starog vijeka, b)
srednjeg vijeka i c) novog vijeka, 3) historije naroda Jugoslavije, 4) historije odree-
nog naroda, 5) historije Vizantije (fakultativno), 6) pomonih povijesnih nauka, 7)
arheologije i historije umjetnosti, 8) historije filozofije, 9) latinskog, 10) zapadnog
jezika, 11) pedagogije, 12) predvojnike obuke i 13) politike ekonomije. Predmet
marksizam-lenjinizam, uveden kolske godine 1948/1949, govori nam o vrijedno-
snim pozicijama koje tada prevladavaju u nastavi. Meutim ni njegovim uvoe-
njem Partija nije bila posve zadovoljna: Ovaj dio rada na liniji ideolokog vaspi-
21
Milui Sirotkovi Lang, nav. dj., 212.
22
Josip Grbelja, Uniteni narataj. Tragine sudbine novinara NDH, Zagreb 2000, 186-187. Autor u
knjizi rubno pie i o sudbinama intelektualaca, od kojih su neki bili sveuilini profesori.
tanja studenata i nastavnika, te unoenja marksistikih shvatanja u nastavi i pored

postignutih uspjeha nije do sada dao veih rezultata naroito u pogledu preorjenti-
ranja samih predavanja i pravilnoj primjeni principa marksizma-leninizma na sva-
ki predmet posebno. Tu ide naroito teko sa starijim profesorima, koji se vrlo slabo
odazivaju ueu na naim politiko-ideolokim kursevima i kruocima i koji uop-
te teko usvajaju nove savremene naune poglede na svijet i drutvo, a djelomino
se tome manje ili vie otvoreno i direktno suprotstavljaju.23
Iz dokumenta Agitpropa o radu na Sveuilitu u Zagrebu moemo vidjeti da
se on bavio vrednovanjem nastavnih planova i programa, procjenom politike po-
dobnosti, pitanjem optereenosti studenata i radom profesora. Nadzirala su se pre-
davanja svih profesora i ocjenjivalo njihovo prilagoavanje novom reimu. Drugim
rijeima, nastojao je u potpunosti nadzirati itav sveuilini ivot putem partijskih
organizacija, profesorskih elija, sindikalnih podrunica i Narodne omladine. Iz ne-
kih kritikih opaska moe se zakljuiti da Partija nije bila u potpunosti zadovoljna
stanjem na fakultetima. Vie je primjedaba na ponaanje pojedinih profesora i osu-
da samih lanova Partije koji se nisu znali nositi s pojavama protivnim partijskim
direktivama.24
Sadraj agitpropovskog izvjea ukazuje na neprihvatljivu situaciju znatnog di-
jela nastavnikog osoblja, koje se u skladu s prevladavajuim rjenikom naziva ne-
prijateljski raspoloenim nastavnicima. Nezadovoljstvo je izviralo iz uvjerenja da
zateeni nastavnici nisu svjesni dubine preobrazbe kojoj su teili u Partiji. U tom
smislu zabiljeen je dosta veliki otpor kod profesora. Nekima se predbacivalo da
izbjegavaju preporuivati sovjetsku literaturu, drugi su tereeni da ismijavaju nau-
ni marksizam ili da izbjegavaju govoriti o sukobu s Informbiroom.25 Iz tih primjera
i drugih popratnih kritika vidi se da je rije o dranju koje se sastojalo od odugo-
vlaenja u sastavljanju programa prilagoenih ciljevima novih vlasti i o predavanji-
ma bez ukalupljivanja u zacrtane ideoloke planove. No taj je otpor suzbijen, ali nije
objanjeno na koji nain. Izvjee biljei:
Neprijateljski raspoloeni nastavnici vidjeli su u tome ukidanje dosadanje mo-
gunosti da svoj neprijateljski rad kriju iza pomanjkanja programa. Taj je otpor
skren, te su nastavnici ve izradili programe za sve one kolegije, koje predaju u
prve dvije godine studija. Izraeni programi dostavljeni su preko dekanata Ko-
mitetu za visoke kole, a sindikalna podrunica i partijska odjeljenja nastavnika
23
HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, O stanju na Sveuilitu i borbi
za idejnosti u nauci, 2. Usp. i O stanju na katedri marksizma-lenjinizma na Zagrebakom sveuili-
tu i o prijedlozima za budui rad.
24
O nekim negativnim pojavama na Zagrebakom sveuilitu, Borba, br. 307, 25. XII. 1950, 2.
25
HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, Sistem idejnog i naunog iz-
dizanja profesora i asistenata, 3.
i studenata nisu imali u njih uvida. Iz razgovora sa nastavnicima stie se utisak

da je veina nastavnika pravilno shvatila vanost programa, da kod njih posto-
ji dobra namjera da izrade programe, koji e biti struno i idejno na visini. Me-
utim veliki broj nastavnika nee biti u stanju da to uini, jer nijesu rasistili sa
ostacima buroaske nauke, koji se jo uvijek kod njih nalaze. Budui da se radi
o nekim dobronamjernim nastavnicima trebat e im pruiti pomo u ovom po-
gledu, jer e je oni rado prihvatiti.
O pogledima Agitpropa na programe svjedoe odreeni primjeri. Tako se kriti-
zira satnica uenja latinskog jezika, traei da se tjedni broj sati smanji sa est na tri
sata. Reduciranje je traeno i za predavanje pomonih povijesnih znanosti. Raspra-
va se vodila i o nainu dvopredmetnog studija, pri emu su stariji profesori ustrajali
na opciji temeljitijeg studija glavnog predmeta. Tipian je odnos prema novom na-
stavnom planu na filozofskoj grupi, gdje se biljei: smatramo da je [plan] ipak pre-
glomazan. On bez sumnje predvia iroko obrazovanje, kakvo se do sada nije po-
stizalo na filozofskoj grupi, ali se zato postavlja pitanje da li e studenti biti u stanju
da u roku etiri godine potpuno savladaju svu grau i da usporedo steknu najvie
znanja iz osnovnih predmeta: Dijalektiki materijalizam i Historijski materijali-
zam. Nae je miljenje da i pored specijalnih kurseva po ova dva predmeta, ipak e
temeljitije i opirnije izuavanje marksistike filozofije biti donekle oteano bar radi
velikog broja drugih predmeta.
Poruke izvjea korespondiraju s onime to je u svom izlaganju rekao navedeni
Milovan ilas na V. kongresu KPJ. U dijelu u kojem se istie da je jedno od osnovnih
pitanja okupiti napredne kulturne radnike u borbi protiv reakcije uopte, a u oblasti
kulture posebno eksplicitno je naglaeno: U naim kolama i na univerzitetima jo
uvijek se nai aci i studenti truju idealizmom, misticizmom, nenaunim, antimarksi-
stikim shvatanjima istorije, knjievnosti, jezika, pravnih nauka itd. Uzroci ovih sla-
bosti u naim kolama i univerzitetima lee u naslijeenom, krivo vaspitanom i dje-
limino neprijateljskom nastavnikom kadru, dakle u nemanju ideoloki vrstog i
spremnog kadra, u pomanjkanju marksistiko-lenjinistikih udbenika, naroito iz
oblasti nacionalnih predmeta i u nedovoljnoj borbi nekih partijskih radnika za na-
stavu u naim kolama na marksistikim ideolokim osnovama.26
Posebno poglavlje u agitpropovskom izvjeu nosi naslov Stanje naunosti
idejnosti na predavanjima i seminarima po pojedinim katedrama. Iznesena gledi-
ta bacaju svjetlo na rad profesora iz perspektive agitpropovskih suradnika. Oni su
revno biljeili ponaanje profesora, od praenja satnice izvoenja nastave i citiranja
sovjetskih autora do naina izvedbe nastave, seminara i ispita koji su morali pro-
tjecati u duhu historijskog materijalizma. Konano slijedi opis ideoloko-odgojnog
26
M. ilas, nav. dj., 27.
rada studenata i nastavnika u kojemu se istie na koji se nain na Sveuilitu odvija

rad ideoloko-politikih kurseva. To se idejno izdizanje provodilo putem kruo-
ka i kurseva koji su bili mjesto prouavanja klasinih djela marksizma i materijala
kongresa KPJ.27
Istaknimo za kraj jo neke zabiljeene sluajeve koji se odnose na djelovanje
povjesniara ili istraivaa povijesti drugih struka. Te spoznaje nadopunjuju po-
gled na oblikovanje historiografskih kretanja u ozraju novog politikog sustava.
Zdenko Radeli u nedavno objavljenoj sintezi Hrvatska u Jugoslaviji opisuje sluaj
sveuilinog profesora Ferde ulinovia s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji je do-
bio zadau da napie povijest partizanskog pokreta za potrebe visokokolske nasta-
ve. Premda je sa suradnicima pozorno pregledavao tekst u tenji da knjiga ne bude
predmet diskusije, koja bi bila nezgodna (po pisca), svoju je Historiju narodno-oslo-
bodilakog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s
molbom da je paljivo proitaju. Zapravo je, u svojoj nesigurnosti, znajui da se ba-
vi vrlo osjetljivim radom, molio lanove Agitpropa za koautorstvo. ulinovi pie:
Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve
ono, to smatrate, da nije ispravno.28
Katarina Spehnjak donosi sadraj jednog britanskog diplomatskog izvjea iz
sijenja 1946. u kojemu pie: Povijest. Pie se iznova. Odlueno je da se napiu
udbenici na marksistikoj liniji. U meuvremenu, povijest poinje 1941. i bavi se
jedino partizanskim pokretom.29 Nadalje, u nedavno objavljenim Zapisnicima Po-
litbiroa Centralnog komiteta Komunistike partije Hrvatske za razdoblje 1945-1952
(2006) donosi se prijepis zapisnika od 14. i 15. juna/lipnja 1949. u kojemu se po-
drobno pretresalo stanje na Sveuilitu u Zagrebu.30 Nije naodmet naglasiti da je
dio sadraja zapisnika obiljeavala stalna potraga za neprijateljskim elementima
(raskrinkavanje informbiraa, neto monarhista, ustaa i klerikalaca) i priziva-
nje obrauna s reakcijom koja optereuju razvoj komunizma. U skladu s aktualnim
politikim ozrajem, glavnina rasprave bila je te 1949. posveena raskrinkavanju
informbiraa. Zapisnik biljei istup Steve Krajaia koji je iznio otru kritiku da se
u nadzoru profesora nije bilo dovoljno budno, imenujui profesora Ferdu ulinovi-
a kao prikrivenog informbiroovca, a istovremeno je Rade igi openito pozvao
27
HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, Sistem idejnog i naunog iz-
dizanja profesora i asistenata, 1.
28
Zdenko Radeli, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajednitva do razlaza, Zagreb 2006, 158.
Radi se o navodu preuzetom iz teksta Zlate Knezovi, Obiljeja boljevizacije hrvatske kulture
(1945.-1947.), asopis za suvremenu povijest, br. 1, 1992, 130.
29
Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952.,
Zagreb 2002, 203.
30
Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunistike partije Hrvatske 1945-1952, sv. 2, prir. Bra-
nislava Vojnovi, Zagreb 2006, 147-161.
na raiavanje na Pravnom, Filozofskom i Ekonomskom fakultetu jer se osje-

ao organizovan otpor za primanje asistenata naih ljudi. Time je potvrena jedna
od osnovnih zadaa Agitpropa nadzor i razmjetanje odgovarajuih kadrova na
sve vanije poloaje u slubama. Radi potpunijeg nadzora ostali sudionici rasprave
zahtijevali su ukidanje autonomije i postavljanje provjerenih inovnika u sveuili-
noj administraciji. Iz priloenog zapisnika vidljivo je zadovoljstvo lanova Politbi-
roa stanjem budnosti Partije na Sveuilitu. itatelj se moe upoznati i s moralnim
stanjem (odreen broj studentica bavi se prostitucijom), masovnim iskoritavanjem
studenata za mitinge (8.000), ali i s obnovljenim aktivnostima masona (od povjesni-
ara se navode M. Barada i G. Novak).
Iz skromnih arhivskih fondova moemo vidjeti da je i jedina strukovna udru-
ga, Povijesno drutvo Hrvatske, osnovana 1947, i to zahvaljujui upravo pomou
Komiteta putem Ministarstva prosvjete. Uvodnik prvoga broja Historijskog zborni-
ka, koji je izlazio u izdanju istoimenog drutva, pokazao je da je toj potpori moralo
biti uzvraeno sljedeim rijeima: Uklonjene su najzad osnovne drutvene smet-
nje, koje su spreavale, da se naa prolost prouava jedinom, doista znanstvenom
metodom historijskog materijalizma i da se taj rad sustavno organizira. Postojanje
narodne vlasti, njezina briga za razvitak nauke, uporno nastojanje naih naroda da
ostvare socijalizam okolnosti su, koje ve danas doputaju smiljen i organiziran
rad na upoznavanju prolosti hrvatskog naroda. Historijska nauka treba da je u na-
oj narodnoj dravi prava znanost, treba da u prvom redu prouava historiju radnih
masa, historiju naroda (Staljin).
Zakljune biljeke
Zbog ograniene dostupnosti dokumentarnoga gradiva izneseno izvjee moe po-
sluiti kao pokazatelj primjene totalitarne ideologije u sveuilinim sferama drutva.
Lom 1945. i pokuaji nametanja ideoloke jednostranosti zaprijetili su povijesnoj
znanosti da na putu promjene smjera doivi ozbiljan zastoj s dugoronim posljedi-
cama. Upletanje u rad profesorskih katedri, izbor nastavnika, donoenje studijskih
programa, reim studiranja, samostalnost znanstvenog podruja i izbor nastavnika
oznaili su dubok rez kojim se teilo rekonstruirati podruje rada profesionalne hi-
storiografije i uope veinu znanstvenih pogleda na povijest. U takvim okolnostima
sloboda znanstvenog istraivanja i stvaralatva bila je strogo ograniena. Ne treba
zaobii djelovanje, kako je to zapisao Bogdan Radica, vrtloga velikog straha, to
je nepobitno usmjeravao dranje pojedinaca, koji su stasali u prijanjim politikim
sustavima, u novome drutvenom poretku. Primjeri raskrinkavanja ponaanja na-
stavnika morali su imati vano mjesto u poticanju straha kako bi se uklonili nepo-
pravljivi ili pridobili oni koji su suoeni s realnou dominacije Partije bili spremni
na poputanje.
Valja uzeti u obzir da je vei broj dostupnih izvjea Agitpropa pisan tijekom
sukoba KPJ s Informbiroom, to je u praksi jo vie pootrilo partijski nadzor u Ju-
goslaviji. To pokazuje spomenuti sluaj Ferde ulinovia i nekih drugih sveuilinih
profesora kod kojih su vlasti prepoznavale sumnjive znakove kolebanja. Istodobno
upada u oi odreena promjena taktike nositelja vlasti jer nije bilo mogue pronai
odgovarajue strune zamjene za sumnjive profesore. Revolucionarna strast morala
je biti potisnuta zbog nedostatka profesorskih resursa. Najvei broj profesora pre-
uzet je iz prijanjeg razdoblja. Iz njihova budueg nastupa vidljivo je da su se i oni
morali prilagoavati ako su htjeli nastaviti svoju sveuilinu karijeru. A ta je prila-
godba imala svoju cijenu jer je ila pravcem preuzimanja formulacija u duhu partij-
skog tumaenja marksistikog pristupa kao jedino ispravnog puta. Jedan od kljue-
va rjeenja vidio se u angairanju mlaih i perspektivnih kadrova, ali taj je put bio
dugorone prirode.
Slino nalazima Ljubodraga Dimia, koji se istraujui Agitprop-kulturu bavio
i zbivanjima na beogradskom Sveuilitu, moemo zakljuiti da i u hrvatskom slu-
aju Partija, uza sve inicijative, nije uspijevala nametnuti sve svoje zamisli, premda
je pokazivala oigledne rezultate u slamanju tradicionalnih zasada. Zbog specifi-
nosti akademskog ivota mogla je uvijek kritiki reagirati i izravno intervenirati u
znanstvenu politiku, ali zbog objektivnih okolnosti nije mogla u potpunosti provesti
svoja gledita. Tako su rasprave o potrebama specijalizacije ili o modelu ireg obra-
zovanja bile pokazatelj neuspjeha prvotnih zamisli partijskih arhitekata visokokol-
ske i prosvjetne politike.
PRILOZI
Prilog 1: 31
CK KPH
Uprava za agitaciju i propagandu
Broj 3110/49 Zagreb, 2. III. 1949. g.
CENTRALNOM KOMITETU
KOMUNISTIKE PARTIJE JUGOSLAVIJE
Uprava za agitaciju i propagandu
BEOGRAD
Dragi drugovi,
U vezi Vaeg pisma od 22. I. 1949. aljemo Vam izvjetaj u vezi:
a) Analize planova i programa humanistikih predmeta na filozofskom,
ekonomskom i pravnom fakultetu.
b) Ope ocjene nastavnog kadra na fakultetima i
c) ideoloko-odgojnog rada studenata i nastavnika.
I.
ANALIZA PLANOVA I PROGRAMA HUMANISTIKIH PREDMETA
a) filozofski fakultet:
Izrada nastavnih planova za sve grupe u poetku je naila na izvjestan otpor
starijih profesora. Tu su se osjetile dvije tendencije, jedna u nastojanju da plan omo-
gui to temeljitije studiranje glavnog predmeta, a druga da plan mora omoguiti
obrazovanje takvih nastavnika koji e struno biti sposobni za rad na naim sred-
njim kolama, t.j. za predavanja dvaju a ne samo jednog predmeta. Profesori histo-
rije Novak i Barada u poetku su odbijali svaki pokuaj da se historija povee bilo
s kojim drugim predmetom (na pr. sa historijom filozofije) pa i pokuaj da se opa
historija povee sa nacionalnom historijom. Druga tendencija da se studenti ospo-
sobljavaju struno za predavanje dvaju predmeta na srednjim kolama odrava se
sada u nastavnim planovima nekih grupa, koje su pretrpane gradivom te su studenti
optereeni u tom pogledu.
Uoimo li jo i drugu injenicu, da postoje, odnosno da su uvedeni neki novi
predmeti koji su obavezni za sve sluae Filozofskog fakulteta (osnovi marksizma-le-
31
HDA, CK KPH, Uprava za agitaciju i propagandu.
njinizma, politika ekonomija, pedagogija, dva strana jezika, predvojnika fiskul-

tura), onda jo jae dolazi do izraaja optereenost planova, odnosno optereenost
studenata. I doista studenti ovog fakulteta ale se na veliku optereenost. injenica
da sve do danas nije bilo na fakultetu dobrog rasporeda predavanja (postoje objek-
tivne potekoe za njegovo izraivanje, kao na pr. pomanjkanje prostorija) jo ote-
ava tu situaciju, jer studenti imaju rastrgano vrijeme, dolaze na predavanja i prije i
poslije podne, imaju dugake pauze izmeu predavanja i sl.
Sve ove potekoe naroito teko osjeaju studenti druge godine koji se sa za-
kanjenjem ukapaju u novi plan. Na nekim grupama moralo se odustati od po-
kuaja da se i druga godina prevede na novi plan. Studenti druge godine na nekim
grupama imadu tjedno po 50 sati predavanja i vjebi, to je bez sumnje previe.
Ali treba imati na umu da je to prelazna pojava koja e za godinu dana potpuno is-
eznuti.
Novi nastavni plan za 1948/1949. kao cjelina je dobar, jer unosi sistematinost
u studiju i konano ukida onu anarhiju koja je vladala dugi niz godina na fakultetu.
Sa njime su i struno i idejno studenti mnogo dobili, a konano on i precizira roko-
ve polaganja ispita, to omoguava da na fakultetu ne postoje studenti sa zaostalim
ispitima.
Za izradu nastavnih planova bilo je dosta vremena, rad je pripremljen na sjed-
nicama vijea fakulteta i na nastavnikoj grupi sindikalne podrunice. Partijske or-
ganizacije nastavnika i studenata takoer su uestvovale u tome radu. Naroito je
potrebno istaknuti da su nastavnici usvajali primjedbe i prijedloge, koje su stavljali
drugovi iz Narodne omladine.
Nastavni programi nisu razraeni za sve predmete. Osjea se prilina optere-
enost asova, a naroito na drugoj godini. Neke grupe imaju po 50 sati tjedno. To
je radi toga to su novim nastavnim planom dodati neki predmeti, obavezni za sve
sluae, a sa druge strane, nastavni programi nekih profesora nijesu dobri, gradivo
je razvueno, vie se predaje nego to je studentima potrebno. Ovo se tie naroito
pomonih predmeta, recimo latinskog, koga sluai moraju sluati 6 sati tjedno, a
potrebno bi bilo i moe se uiniti da se slua samo 3 sata, kada bi profesor latinskog
jezika skratio svoje gradivo na onoliko koliko je zaista potrebno studentima zna-
nja iz latinskog jezika kao pomonog predmeta. Zatim pomone historijske nauke,
ruski kao pomoni predmet staroslavenski i t.d., i t.d. O nastavnim programima,
rasporedu asova mi nemamo dobar uvid, poto su oni stvarani u okviru rada pro-
fesora i o tom zna profesorska elija samo ne ni ona u potpunosti, poto se ova pi-
tanja rjeavaju tek u martu, poetkom ljetnjeg semestra.
Obavezno izraivanje nastavnih programa za sve predmete naiao je na do-
sta veliki otpor kod profesora. Neprijateljski raspoloeni nastavnici vidjeli su u to-
me ukidanje dosadanje mogunosti da svoj neprijateljski rad kriju iza pomanjka-
nja programa. Taj je otpor skren, te su nastavnici ve izradili programe za sve one
kolegije, koje predaju u prve dvije godine studija. Izraeni programi dostavljeni su
preko dekanata Komitetu za visoke kole, a sindikalna podrunica i partijska odje-
ljenja nastavnika i studenata nisu imali u njih uvida. Iz razgovora sa nastavnicima
stie se utisak da je veina nastavnika pravilno shvatila vanost programa, da kod
njih postoji dobra namjera da izrade programe, koji e biti struno i idejno na visi-
ni. Meutim veliki broj nastavnika nee biti u stanju da to uini, jer nijesu rasistili
sa ostacima buroaske nauke, koji se jo uvijek kod njih nalaze. Budui da se radi o
nekim dobronamjernim nastavnicima trebat e im pruiti pomo u ovom pogledu,
jer e je oni rado prihvatiti.
Na meufakultetskom savjetovanju koje se odralo 17. i 18. II. 1949. u Zagre-
bu povodom donoenja novog nastavnog plana na Filozofskom fakultetu, doneeni
su jednoduni zakljuci i u osnovi usvojen predlog Saveznog ministarstva. Ovakove
konferencije su se pokazale korisne kako u temeljitijem osvjetljavanju problema, ta-
ko i u vrem povezivanju vanpartijskih nastavnika za nau politiku. Nastavljanje
ovakve prakse u vezu ostalih planova, zatim programa po pojedinim predmetima
i t.d. mnogo e doprinjeti sreivanju prilika na fakultetima.
to se tie novog nastavnog plana na filozofskoj grupi smatramo da je ipak pre-
glomazan. On besumnje predvia iroko obrazovanje, kakvo se do sada nije posti-
zalo na filozofskoj grupi, ali se zato postavlja pitanje da li e studenti biti u stanju da
u roku etiri godine potpuno savladaju svu grau i da uporedo steknu najvie zna-
nja iz osnovnih predmeta: Dijalektiki materijalizam i Historijski materijalizam.
Nae je miljenje da i pored specijalnih kurseva po ova dva predmeta, ipak e teme-
ljitije i opirnije izuavanje marksistike filozofije biti donekle oteano bar radi ve-
likog broja drugih predmeta.
Uvoenjem ovog plana za 1949/1950. momentano se pootrava problem ka-
ko praktiki rijeiti pitanje prelaenja studenata s jednog na drugi plan (u stvari neki
studenti su polagali i uili po starom planu od 1947/1948, dok je za 1948/1949. done-
en novi plan a za 1949/1950. treba konano da pree fakultet na jedinstveni plan).
Nae je gledite da ne bi trebalo ukinuti psiholoku grupu na Filozofskom fa-
kultetu, poto ona kod nas ima isto toliko uslova za postojanje i razvijanje kao i dru-
ge grupe i ne vidimo nekog jaeg razloga da se ta grupa ukine, tim prije to je u per-
spektivi da se ponovno uvede na svim Filozofskim fakultetima.
Stanje naunosti idejnosti na predavanjima i seminarima po pojedinim kate-
drama jeste ovako:32
[...]
32
Slijedi opis stanja na katedrama za filozofiju, pedagogiju, povijest umjetnosti, arheologiju, etnolo-
giju s etnografijom, hrvatski jezik, ruski jezik i knjievnost, eki i poljski jezik, klasinu filologiju i
engleski jezik, koji je ovdje isputen radi koncentriranja na podruje povijesti.
Historija
Predavanja i seminari profesora Novaka nijesu na naunoj visini, u njima uop-
e nema idejnosti. Prof. Novak redovno zakanjava na predavanja. Iako je predvie-
no da predavanja traju dva sata, on je gotovo sva svoja predavanja redovno zavra-
vao za 1 sat, izgovarajui se raznim sjednicama i hladnom predavaonom. U poetku
semestra utroio je vrijeme predvieno za 5 predavanja samo za davanje literature
a da nije nabrojio niti jedno djelo sovjetskih klasika. Redovno se deava da Novak
svoja predavanja poinje sa itanjem, ali tokom predavanja on prestaje da ita, pre-
lazi na razgovor, udalji se od teme i zavri predavanje sa neim to nema gotovo ni-
kakve veze sa onim ime je poeo. Uslijed toga od njegovog predavanja studenti ne
dobivaju jednu cjelinu. Na primjer govorei o fizikom vaspitanju spartanskih mla-
dia preao je na objanjavanje fiskulture u naoj zemlji, nastojei napraviti poree-
nje izmeu nae fiskulture i one kod Spartanaca. Zatim je preao na izlaganje o nje-
govim linim sposobnostima za fiskulturu i strasti za nogomet i o tome kako je on
osnovao S. D. Hajduk u Splitu, iji je vatreni navija i t.d., i t.d. i sa time je zavrio
predavanje o Sparti.
esto se puta deava da prof. Novak na predavanjima pria razne stvari koje
uope nemaju veze sa predavanjima, iznosi samo gole injenice. Od decembra mje-
seca on se u ovom pogledu znatno popravio, ali sada mu se deava da predavanja ne
zavri, poto je drugi dio zaboravio. Radi ovako ne planskog rada on nije preao sve
gradivo predvieno za zimski semestar.
Njegova su predavanja potpuno nenauna. On u predavanjima iznosi samo gole
injenice bez ikakvog naunog objanjenja. esto puta voli da se razmee marksiz-
mom podvlaei kako nee nikoga pustiti na ispite ako ne poznaje dijalektiki i hi-
storijski materijalizam kojega ni on sam ne pozna. Objanjavajui pojedine stvari, u
svoja predavanja uopte ne unosi marksizam, na pr. prilikom objanjavanja nastan-
ka i nestanka gensa, on se na tom tako obimnom pitanju zadrao sa svega nekoliko
reenica i to da je gensa zamijenio palis, a da se od palisa razvila buroazija. Ili dalje
govorei o Tacitu kao izvoru za izuavanje rimske historije, rekao je da je u odnosu
na Nerona neobjektivan, jer je Neron kako to on kae najvei demokrata. Tu tvrdnju
potkrepljuje primjerom kako je Neron odlazio na igralite gdje istupa u kratkim ga-
icama rekavi kako to danas ne bi uradio ni jedan od naih ministara ili nekih dr-
avnika. Prilikom ispitivanja studentkinje Despot Mirjane rekao je da je borba ko-
ju je vodio Spartak istovjetno sa borbom koju vodi narod Italije (Sicilija) naglasivi
da se u Italiji vratilo staro mislei na Spartaka. Od seminara po njegovom predmetu
studenti nemaju gotovo nikakve koristi radi toga, to se na seminarima ita i to vrlo
malo. Na pr. za tri mjeseca na seminaru je prijeeno svega 23 stranice Aristotelovog
atinskog ustava. Ovo dolazi isto otuda to se prof. Novak na seminarima zadrava
na ljubavnicama grkih bogova i slino. Na osnovu svega vidi se da se prof. Novak u
principu ne slae sa marksizmom, pa ga prema tome i u svoja predavanja ne unosi.

On ima po svim pitanjima svoja ranija oformljena miljenja koja ne mijenja i sma-
tra da ih nije potrebno mijenjati.
Prof. Barada vie se zalae u radu, od njega studenti imaju vie koristi, ali i nje-
gova predavanja nisu nauno dotjerana. Prof. Barada trudi se da usvoji historijski
materijalizam ali ga ne zna primijeniti. Prof. idak je pozitivniji od svih historiara,
on postavlja stvari prilino nauno i ispravno i mnogo se trudi u radu sa studenti-
ma. Prof. Matasovi dobar je strunjak ali je ve star te mu se teko preorjentirati.
Pokuava se sluiti sovjetskom literaturom.
Radi prouavanja predavanja i skripata koja se upotrebljavaju na historiji ime-
novana je partijska komisija koja prouava sav taj materijal i koja e kroz kratko vri-
jeme podnijeti izvjetaj.33
[...]
Pomanjkanje strune naune literature iz inozemstva, a naroito iz SSSR-a ote-
ava snalaenje i preorijentaciju mnogim nastavnicima kao i pravilan studij studen-
tima.
Na nekim grupama (filozofija i pedagogija) studenti komunisti daju ton radu
na seminarima, ali na ostalim grupama oni se znatno slabije osjeaju. Razlog je taj
to su oni premalo struno spremni, to su drugi studenti od njih struno izgraeni-
ji. Prevelika optereenost studenata komunista onemoguuje im intenzivan rad na
strunom polju, te struno zaostaju iza studenata vanpartijaca. U svim seminarima
gdje postoje studenti komunisti koji su struno izgraeni, oni nameu ton seminar-
skom radu i daju mu nauno i ideoloko usmjerenje, to pozitivno djeluje ne samo
na ostale studente nego i na same nastavnike.
[...]
Analiza pojedinih katedri
Idejnost i naunost na pojedinim katedrama nije nikako na visini. Jedan dio
katedri, osnovi marksizma-lenjinizma, politiku ekonomiju, historiju politike eko-
nomije i financijski sistem preuzeli su nastavnici komunisti, ija predavanja, obzi-
rom na objektivne okolnosti zadovoljavaju sa stanovita idejnosti i partijnosti.
c) pravni fakultet:34
Nastavni plan je donesen nakon detaljnih diskusija u nastavnikom vijeu, par-
tijskoj organizaciji nastavnika i partijskoj organizaciji studenata. Nastavni plan koji
je sada na snazi zadovoljava premda ima zamjerki da ima previe ispita, te da e stu-
33
Slijedi opis nastavnih planova na Ekonomskom fakultetu.
34
Za Pravni fakultet navodimo profesore Ferdu ulinovia i Marka Kostrenia, koji su utjecali na
razvoj historiografije. Podaci o katedrama za rimsko pravo, ustavno pravo, graanski sudski postu-
pak, meunarodno privatno pravo, sudsku medicinu, financije, politiku ekonomiju i ostalo stoga
su isputeni.
denti vrlo teko ispunjavati uslove za redoviti studij. Po dosadanjem stanju ista, vi-
di se da ima prilian broj studenata koji su u zaostatku sa polaganjima, ali ti zaostaci
nisu uzrok loe sastavljenog plana, ve aljkavosti i ne redovitog uenja studenta.
Kako nastavni programi nisu jo izraeni, ne moe se dati detaljna analiza pro-
grama, ali emo po katedrama razmotriti kvalitete materije koja se predaje i kvali-
tete nastavnika.
I. godina
Teorija drave i prava
Na ovoj katedri suplira prof. Ferdo ulinovi u nedostatku redovitog nastavni-
ka. Ovaj bi predmet trebao dati studentima osnovne pojmove o pravu i dati im per-
spektivu u daljnjem studiju. Iako ovaj predmet prof. ulinovi privremeno predaje,
on ipak nastoji da proiri materiju koju su do sada studenti uili iz udbenika Go-
lunskog Strogovia Teorija drave i prava. Kako ovaj predmet ima veliku vanost
trebalo bi sa velikom panjom izraivati ga, po miljenju partijske organizacije tre-
balo bi hitno pronai nastavnika za ovaj predmet.
Idejnosti i naunosti u izlaganjima i predavanjima profesora ulinovia ima,
jer se on kao komunista trudi da ovaj predmet partijno i nauno predaje. No, jo
uvijek su mu predavanja prilino puna formalizma i citatologije, dosta suhoparna i
frazerski-marksistika.
[...]
Opa historija drave i prava naroda FNRJ
Katedru dri prof. Marko Kostreni. U svome nastojanju da pokae svoju preor-
jentaciju, prof. Kostreni je u svojim predavanjima zapao u skrajnost te je itave pro-
le godine u prvom semestru govorio o dijalektikom materijalizmu i dijalektikom
metodu. Opirno je obrazlagao Hegelovu dijalektiku a da nije bio u stanju dati i mar-
ksistiku kritiku te dijalektike. Ozbiljan je nedostatak u predavanjima profesora, to
ne obuhvaa tokom kolske godine svu materiju t.j. pravnu povijest naroda FNRJ, ve
obrauje iskljuivo pravnu povijest Hrvata i to do godine 1102. Raspoloiva knjiga i
skripta istog profesora, takoer obrauje samo pravnu povijest Hrvata i to do XII. vi-
jeka. Nastojae se preko nastavnikog vijea i kritike da mu se ukae na neophodnost
predavanja pravne povijesti i ostalih naroda FNRJ. I pored ovih ozbiljnih nedostataka
studenti ipak stiu uvjerenje, da profesor nastoji materiju marksistiki da obrauje.
Opa historija drave i prava
Katedru dri profesor ulinovi Ferdo. Vae iste karakteristike kao i za njego-
va predavanja iz Teorije drave i prava. Isto se moe odnositi i na predmet: Osnovi
i razvoj vlasti u FNRJ.
[...]
d) OPENITA OCJENA NASTAVNOG KADRA NA SVEUILITU

U sadanjoj situaciji, s obzirom na politiki stav mogli bi nastavnike podijeli-
ti u tri grupe. U prvu grupu spadaju oni nastavnici koji su i danas pristalice starog
graanskog poretka, po svom idejno-politikom ubjeenju klerikalci, masoni, de-
kadenti u nauci. Oni izbjegavaju saradnju s nama i narodnim vlastima ali se boje
otvoreno istupati. U tu grupu spadaju najveim dijelom stari nastavnici.
Drugu grupu sainjavaju oni nastavnici a to je i najvei broj nastavnika koji
prihvataju na poredak kao injenino stanje s kojim se treba pomiriti. Ova grupa s
nama sarauje, na nju se moe utjecati, no mnogo stvari provaa iz bojaznosti da se
ne bi zamjerila narodnim vlastima ili studentskoj organizaciji.
U treu grupu spadaju oni nastavnici koji se pozitivno odnose prema naoj dr-
avi, aktivno sarauju u izgradnji zemlje, sa simpatijama se odnose prema Partiji i
rade na liniji Narodnog fronta. Ta grupa se sastoji najveim dijelom od mlaih ljudi
i meu profesorima nije brojna, dok asistenti najveim dijelom spadaju u tu grupu.
Ovu raspodjelu teko je jasnije formulirati, jer se diferencijacija stalno vri pod
utjecajem naih drutvenih prilika i djelovanja part. organizacije. Part. organizaci-
ja uspjela je kroz protekli period raditi na aktivizaciji i preodgojivanju jednog dijela
nastavnika i moe se rei da snage Partije na sveuilitu jaaju. Razumljivo, taj pro-
ces je spor, a nije uvijek ni efikasno usmjeravan u skladu sa mogunostima partijske
organizacije. Organizacija nije jo potpuno uspjela da elastino i uspjeno povee
svoj politiki rad sa vanpartijcima. To zakljuujemo iz injenice /.../ broj vanpartija-
ca ima s partijcima slobodan odnos, odnos povjerenja i pravilnog razumijevanja to
hoe Partija. Na skorom partijskom savjetovanju elije sveuilinih nastavnika data
je linija rada u tom pravcu i na temelju dosadanjeg iskustva nadamo se da e nae
djelovanje biti bolje i ire.
Stav reakcionarnog dijela profesora najvie se oituje kroz rada vijea pokriva-
jui se autonomijom. Oni najvie daju otpor personalnim pitanjima. Na polj. umar-
skom fakultetu u vijeu nema ni jednog ovjeka preko kojeg bi naa Partija mogla
neto provoditi. To vijee pod krinkom strunosti i apolitinosti odbija nae drugo-
ve na izboru, smiljeno radi da se ne razbije njihova stara kanonija. Vijea na dru-
gim fakultetima su uglavnom razbijena i nijesu uspjela sauvati prijanje pozicije.
Rad vijea najveim dijelom ne zadovoljava. Na dnevni red se stavlja svega i svata,
do 20 taaka, a pitanja nastave, nastavnih programa i planova se vrlo malo tretira.
Nastava. Za pravilno odranje nastave manjkaju mnogi uslovi. Broj studenata
je vrlo velik, a na nekim fakultetima, naroito tehniki ima katedri koje uope ne-
maju nastavnika. Osim toga pomanjkanje prostorija (medicinski fak.: nedostatak
med. i tehnike aparature, udbenika), pokazuje se kao velika smetnja poboljanju
nastave. Da bi se poboljala nastava na fakultetima potrebno je doi do novih pro-
storija, poveati nastavni kadar, zamijeniti one nastavnike koji ne zadovoljavaju ni
struno ni ideoloki, pojaati rad na ideolokom izgraivanju ve postojeeg kadra,

pojaati izdavaku djelatnost u pogledu udbenika i skripata i t.d.
U vezi sa popunom nastavnog kadra smatramo da je najnunije popuniti po-
trebe na tehnikom fakultetu, naroito na elektro-strojarskom, strojarskom, grae-
vinskom i rudarskom odsjeku, zatim na ekonomskom fakultetu, na voarskom i
ekonomskom smjeru polj. um fakulteta, na jezinoj, historijskoj i filozofskoj grupi
filozofskog fakulteta. Mogunosti za to su iz prakse i sa fakulteta od studenata koji
e zavriti ove godine. No, nama se esto dogaa da se izabere jedan ovjek uz pri-
stanak ustanove u kojoj radi, ali ga poslije ipak ne otpusti ili tek za godinu dana.
Osim toga potrebno je naglasiti da je nekoliko nastavnika na tehnikom fakultetu u
isto vrijeme i rukovodioci u proizvodnji i da zbog toga rijetko dre predavanja, od-
gaaju ispitne rokove i t.d., to sve skupa kodi nastavi. Iz prakse je najnunije traiti
predavaki kadar, a asistentska mjesta mogu se jednim dijelom popuniti od stude-
nata koji e diplomirati ove godine. Pohaanje predavanja je dolo dosta u akutnu
fazu. Na neke predmete na primjer med. polj. od 600-700 studenata dolazi na pre-
davanje od 50-60. U takvoj situaciji ni nastavnici nemaju vie da se trse za to bolja
izlaganja, tim vie to se lica koja ih sluaju stalno mijenjaju.
U nauno-istraivakom radu na fakultetima nema cjelovitog plana niti se o
tome kad raspravlja na sjednicama vijea. Taj rad se odvija na pojedinim zavodima.
Prilian broj zavoda radi na zadacima Petogodinjeg plana, ali ni na njima nije an-
gairan cijeli kolektiv zavoda. U tom smislu trebalo bi ostvariti mnogo uu saradnju
sa resornim ministarstvima i davati odreene zadatke osiguravajui im njihovu ma-
terijalnu stranu. Treba rei da jo niz zavoda uope ne radi na zadacima Petogodi-
njeg plana i da bi trebalo stvoriti mogunosti i utjecati da se to popravi.
II
IDEOLOKO ODGOJNI RAD STUDENATA I NASTAVNIKA
a) Ideoloko odgojni rad studenata
Odgojni rad u naem Sveuilitu odvija se: kroz rad ideoloko-politikih kurse-
va, kroz seminare i proseminare iz drutvenih nauka (u prvom redu iz marksizma-le-
njinizma i politike ekonomije), te kroz rad Drutva za nauno udizanje studenata.
Plan rada politiko-ideolokih kurseva uglavnom obuhvata proradu materijala
iz V. kongresa KPJ i to 10 tema za lanove KP i 8 tema za lanove NSO-a (plan tema
prilaemo). Posebno se odvijaju ideoloko-politiki kursevi za lanove KP, a posebno
za vanpartijce. Ukupan broj studenata upisanih u NSO 12.006, a u kurseve 10.724,
to znai 89 %, koji sainjavaju 256 kurseva. Svi lanovi partije obuhvaeni su u kur-
sevima. 1476 lanova KP radi u 87 partijska kursa.
Pregled po fakultetima izgleda ovako:
Broj Broj % %
Fakultet: upisanih upisanih broja l. KP Kurseva upisanih
u NSO u kurs kurseva u NSO
Tehnika 3.580 2.556 54 567 33 87

Ekonomija 913 469 12 229 6 76
Agronomija 1.081 529 12 280 8 74
Medicina 2.510 2.216 57 273 10 99
Filozofija 793 541 8 138 4 84
PRAVO 291 196 3 63 2 88
umarstvo 510 412 10 88 4 98
Veterina 674 581 11 53 2 94
Farmacija 652 395 8 49 2 68
A.L.U. 104 74 1 25 1 95
H.D.K. 146 103 2 14 1 80
V.P.. 192 120 2 24 1 75
Prirod. fakul. 560 461 9 77 6 96
Sveuil. NSO 137 6 100
Aparat pri komitetu 44 1 100
UKUPNO: 12.006 8.663 169 2.061 87 89
Princip upisivanja je dobrovoljnost, uz agitaciju i objanjavanje znaaja pro-

uavanja tog materijala.
Kako se vidi iz navedenih cifara svi studenti nisu upisani u kurseve. Razlozi su
razliiti na primjer (na filozofskom, pravnom, ekonomskom glavni razlog je ne po-
sjeivanje predavanja) to se tolerira sa strane kolskih vlasti i tako nemogunost
kontakta sa izvjesnim brojem studenata, s druge strane ne snalaenjem u radu pr-
vih godina fakulteta kao i veliki broj studenata koji je zaostao u polaganju ispita iz
prolih godina. Tako na pr. na III. godini agronomije u kurseve je upisano 149 a ne
upisanih je 115, razlog je balast koji vue ta godina sobom od I. semestra. Tako da
e na ovoj godini izgubiti godinu studija preko 100 studenata. Ti studenti su na fa-
kultetu skoro 3 godine i vrlo mali broj ispita su poloili, pa kao i takovi ne uestvuju
niti u radu kurseva. Upis na pojedinim godinama je razliiti, openito se zapaa da
je na I. godini najmanji broj upisanih, a na IV. godini najbolji i po broju upisanih i
po redovitom dolaenju za predavanje, ili ispitivanje, kao i po solidnom spremanju

za diskusiju. Razlog je na I. godini to to se lanovi Partije ne snalaze u radu jer je
rad na fakultetu za njih sasvim novo, a s druge strane to fakultetska rukovodstva
nisu uspjela pronai takovu formu pomou koje bi omoguila brzo sreivanje or-
ganizacije. Sastav predavaa na tim kursevima uglavnom zadovoljava. Svi predava-
i su lanovi KP ili kandidati. Oni drugovi koji nisu pokazali dovoljno sposobnosti,
a niti su se trudili da iznose to bolje i interesantnije predavanje bili su smijenjeni i
danas imamo kadar koji zadovoljava. Studenti rade kao predavai na reonskim par-
tijskim i sindikalnim kursevima. Iz itavog sveuilita 160 rade na tim kursevima,
53 lana KP predaju na kursevima nastavnika i 45 na veernjim partijskim kolama
u Zagrebu.
Predavake snage izvan fakulteta privlae se u svojstvu instruktivnih predava-
a. Na tim predavanjima prisustvuju svi predavai i ispitivai sa fakulteta kao i la-
novi fakultetskih rukovodstava. Ta predavanja obino odravaju nai rukovodioci iz
privrednog, dravnog ili partijskog aparata.
Na kursevima se takoer proradio program KPJ dok se Statut Partije proradio
samo na partijskim kursevima.
Povremeno se odravaju u obliku politikih informacija predavanja o politikoj
situaciji u svijetu i zemlji. Ova predavanja odravaju studenti (dok se njima ranije
dri instruktivno predavanje). Sada se prouava materijal o budetu u skuptini. Ne-
ki fakulteti odrali su predavanja o Jugoslavensko-socijalistikom patriotizmu (eko-
nomija, pravo, filozofija). Drutvo za nauno uzdizanje studenata prireuje preda-
vanje za sve studente (drutvo broji 290 lanova) o raznim aktuelnim temama kao
na pr. klasni karakter nauke, Lisjenkovo tumaenje nasljednosti i t.d. A sekcije u
okviru toga drutva odravaju razne teme koje odgovaraju potrebama njihovog fa-
kulteta. Isto tako kulturno drutvo priredit e u II. semestru ciklus predavanja za sve
studente iz muzike, literature likovnih umjetnosti, radi kulturnog i ideolokog uzdi-
zanja studenata u tom pravcu.
Djelatnost svih formi rada usklauje se preko odjela agitpropa pri Sveuili-
nom komitetu. U partijskom komitetu postoje drugovi zadueni za rad po agitaciji i
propagandi, a isto tako i u fakultetskim komitetima i biroima. Pri Sveuilinom ko-
mitetu postoji agitprop sa slijedeim sektorima: ideoloko-teoretski rad, agitacija i
tampa, kulturno-umjetniki rad i drutvo za nauno uzdizanje studenata.
Teme se obrauju na slijedei nain: odravaju se predavanja studentima, zatim
oni individualno prorauju zadani materijal, provodi se zatim ispitivanje. Metod ra-
da na ispitivanju partijskih kurseva je direktno postavljanje pitanja, a na kursevima
NSO-a kombinacija slobodne diskusije i direktno postavljanje pitanja. Kontrola se
vodi posebno kako o svakom predavau, tako i o svakom lanu upisanom u kurs. Svi
fakulteti imadu uvedenu knjigu evidencije u kojoj se unosi ime predavaa i ocjena
njegovog predavanja koju daje lan biroa ili agitpropa, koji sudjeluju na dotinom
kursu. Isto tako je uvedena evidencija za svakog lana KP i NSO sluaa gdje mu se
biljei kako posjeti tako i spremnost te odreene teme. Svima njima je poznato da
e iz tih podataka kadrovsko odeljenje crpsti materijal pri pisanju karakteristika po
njihovom ideolokom radu.
S predavanjima se radi na slijedei nain: predavai moraju prouiti materijal
prije nego to im se odri instruktivno predavanje. Zatim se odri instruktivno pre-
davanje u okviru Sveuilita, poslije ega se oni individualno spremaju. Poslije nego
to su dobro prouili materijal, spremili teze, odrava se zajedniki sastanak preda-
vaa i ispitivaa, predavai dolaze sa tezama, a ispitivai sa planom pitanja. Poslije
diskusije utvrde se oni osnovni momenti koje treba istai u prvom redu. Osim toga
predavai su duni da poslije toga napiu itavo predavanje koje se jo provjerava
sa rukovodiocima agitpropa pojedinih godina. Ovakav metod rada sa predavaima
omoguuje solidnu pripremu predavanja i ispitivanja za razliku od prve teme kad to
nismo radili, a kao posljedicu imali smo slabo spremna predavanja i diskusija nije
bila solidna. Nespremni ispitivai uputali su se u sitnice i kroz tri sata obraivali bi
svega jednu etvrtinu teme, a s druge strane ne bi se zahvatila sva osnovna pitanja,
koja pretpostavljaju jednu cjelinu. S ovakvim metodama to je odstranjeno. Za poje-
dina tea pitanja instruktivna predavanja se umnoe i daje se predavaima i ispitiva-
ima kao pomoni materijal za prouavanje te teme. to se tie nastave iz marksiz-
ma-lenjinizma, ona je uvedena na svim fakultetima ali se na nekim jo ne predaje.
Sadanja tri nastavnika nisu u stanju da obuhvate sve fakultete. Na agitprop nije se
jo ozbiljno pozabavio ovim problemom.
Rukovoenje i kontrola sa strane Sveuilinog komiteta, ostvaruje se putem ru-
kovodioca Agitpropa i Sveuilinog komiteta i fakultetskog rukovodstva s kojim se
odravaju sastanci svaki mjesec kao i poslije svake zavrene teme, gdje se ukazuje
na dobre i loe strane tih kurseva. Osim toga odravaju se sastanci pojedinih otsje-
ka agitpropa sa odgovarajuim otsjecima na fakultetu, pa se i na taj nain rukovodi
i kontroliraju zadaci. Na isti nain rade i fakultetska rukovodstva u odnosu na ru-
kovodioce agitpropa po godinama. Osim toga svi lanovi partijskog komiteta kao i
instruktori partijskog aparata posjeuju kurseve i time vre kontrolu.
Problemi u vezi politiko-ideolokog rada uglavnom su:
U poetku glavni problem bio je omasoviti kurseve i organizaciono ih srediti.
Zalaganjem partijske organizacije i objanjavanjem znaaja toga rada na prvoj temi
bilo je upisano oko 75 % a na drugoj ve oko 90 %. Grijeke u vezi masovnosti javlja-
le su se na H.D.K. i Farmaciji gdje se nije u poetku ouvao princip dobrovoljnosti,
ve su automatski sve lanove NSO-a upisali u kurs. Ta se grijeka odmah ispravila.
Rezultati prve teme pokazali su da je potrebno pozabaviti se pitanjem discipli-
ne i podizanjem kvaliteta kurseva. To jest, prva tema pokazala je da se lanovi parti-
je nisu dovoljno spremili, da je bio veliki broj izostanaka. Slino je bilo i kod NSO-a,
posjet nije bio dovoljan, diskutirali su vrlo slabo, neki se nisu spremili pa nisu mo-
gli diskutovati, a drugi nisu htjeli jer su do tada navikli da uestvuju u takovom ra-
du zajedno sa lanovima Partije, koji su redovito sami diskutirali. Pokazalo se da
se predavai lanovi partije nisu dovoljno spremili, da je bio veliki broj izostanaka,
Slino je bilo i kod NSO-a, posjet nije bio dovoljan, diskutirali su vrlo slabo, neki se
nisu spremili pa nisu mogli diskutovati, a drugi nisu htjeli jer su do tada navikli da
uestvuju u takovom radu zajedno sa lanovima Partije, koji su redovito sami disku-
tirali. Pokazalo se da predavai nisu solidno spremili predavanje niti ispitivai raz-
miljali o pitanjima, neki zbog nerada, a neki zbog nesposobnosti. U glavnom bilo
je jasno da taj posao nije ozbiljno shvaen u prvom radu od lanova partije a ni od
lanova NSO-a. Da bi te nedostatke odstranili postavljeno je da svaki lan Partije
treba u svojoj eliji da odgovara kako za redoviti dolazak tako za individualni rad i
diskusiju u kursu, a za lanove NSO-a to isto preko grupa NSO-a. Uvedena je knjiga
evidencije, gdje se tano biljei dolazak i spremnost svakog pojedinca.
to se tie predavaa i ispitivaa predavai za koje se ocjenilo da nee moi odr-
avati dobra predavanja, bila su smijenjena, a da bi se omoguila solidna predavanja
i da bi organizacija imala kontrolu nad predavaima i njihovim predavanjima uve-
den je sistem rada (o kome smo pisali u izvjetaju).
Posebna panja bila je posveena ispitivaima, jer upravo od njih mnogo je ovi-
silo kako e protei diskusija. U poetku kada se nisu spremali za postavljanje pita-
nja diskusije je tekla spontano udaljavali su se od teme i tako bi proteklo vrijeme, a
tema o kojoj je trebalo govoriti ne bi bila prouena. Pitanja su bila vrlo uska odgovo-
ri sa jednom reenicom, umjesto ive diskusije o nekom pitanju. U tim diskusijama
bilo je nekada iskrivljavanja i zlonamjernih a nekada i naivnih. Za to je bilo potreb-
no da se rukovodioci spremaju da po svakom pitanju daju zakljunu rije.
Da bi se poboljao individualni rad, rukovodioc diskusije poslije svake teme
ukazuje na pojedince koji su se dobro spremili, takoer na one koji nisu dobro sprem-
ljeni. Da bi se podigao interes za taj rad, uvedena je prelazna zastavica kako u okvi-
ru fakulteta tako i u okviru sveuilita, poslije svih ovih mjera stanje se znatno po-
boljalo. Najbolje rezultate pokazali su ovi fakulteti: prirodoslovno matematski, me-
dicina, pravo, veterina, rudarski otsjek tehnike, a najloiji rad pokazala je filozofija i
farmacija gdje se rukovodioci agitpropa nisu dovoljno snalazili a s druge strane rad
neprijatelja koji je omalovaavao kurseve i precjenjivao struni rad.
U posljednje dvije teme opala je posjet na 73 % od upisanih. Glavni razlog su
boini praznici i ispiti, a s druge strane popustljivost partijske organizacije. Razlog
je dalje i u tome to se ponekad u zadnji as ili samo putem plakata obavjetavaju
studenti kada e se odrati kursevi, zatim nespremnost pojedinaca, mijenjanje pro-
storija i datuma i slino. Da bi se odstranio prvi nedostatak uvedene su obavjetaj-
ne grupe i grafikon izostajanja. Mijenjanje datuma i prostorija dolazi ponekad zbog

nekoordinacije u radu fakultetskih rukovodstava, a nekada je skopano i pomanjka-
njem prostorija na fakultetu, to se naroito teko osjea na medicini i ekonomiji.
Za sada nam je glavni problem povisiti posjet, unijeti vie sistema u radu kod
nekih fakulteta i osigurati kontrolu nad svakim kursem, aktivizirati lanove Partije
da u linom kontaktu sa nepartijcima vie raspravljaju o raznim politikim i eko-
nomskim problemima.
Jedan od osnovnih nedostataka u tom ideolokom radu kako studenata tako i
nastavnika jeste to se nije dovoljno politiki i marksistiki osvjetljavalo najaktuel-
nija pitanja nae socijalistike izgradnje, a naroito razbijanje informbirovske pro-
pagande. U razbijanju tih kleveta, u ideolokoj borbi protiv neprijateljske informbi-
rovske propagande malo je uinjeno i to je jedan od razloga da su mnogi elementi
ostali prikriveni. Ideoloka budnost je bila gotovo potpuno zatajila.
b) Ideoloko odgojni rad nastavnika

1) Forme rada i sadraj rada
Nastavniki kadar na zagrebakom sveuilitu prouava ove kolske godine
uglavnom materijale sa V. kongresa KPJ. Te materijale (koji su rasporeeni po te-
mama i koje prilaemo uz izvjetaj) su nastavnici na nekim fakultetima zavrili (na
pr. ekonomski), a na ostalima e zavriti tokom ovog mjeseca, ili najkasnije poet-
kom marta.
Nakon zavretka prouavanja kongresnog materijala, nastavit e se zapoeti
rad od prole godine, tj. daljnji studiji djela klasika marksizma-lenjinizma (materijal
je priloen). Ove godine e se prouiti sve ili dio ovih navedenih djela, a do godine
se misli nastaviti sa takvim prouavanjem i jo upotpuniti sa ostalim djelima iz di-
jalektikog materijalizma (Anti Dhring, materijalizam i empiriokriticizam i t. d.).
itav taj studij klasika marksizma-lenjinizma ima za cilj da se nakon zavretka tih
osnovnih djela klasika, pree na prouavanje specifinih problema svakog fakulteta
i katedre uvijek osvetljavajui ih i bazirajui ih na dijalektikom materijalizmu.
Forme toga rada su dvojake. Uglavnom prevladava forma rada po grupama, ali
neki manji fakulteti imaju i kolektivni nain rada (Pravni, Farmaceutski, Dravni
konzervatorij i Visoka pedagoka kola).
Tako
Filozofski fakultet ima 4 grupe (ili kruoka) koja obuhvataju oko 95 % nastav. oso.
Veterina, 3 grupe obuhvataju 85 %
Prir. matem. 2 grupe 85 %
Medicina 1 60 %
Polj. i um. 3 85 %
Tehnika 3 55 %
Pravo 1 90 %
Ekonomski 1 95 %
Farmaceutski 1 100 %
Dr. konzerv. 1 80 %
Visoka ped. 1 75 %
Rad u tim grupama vri se ovako: svaki put se odravaju referati po pojedinim
temama, ali se teite prebacuje na diskusiju. Tako na onim fakultetima na kojima to
uspjeva, referati ne traju dulje od 20 minuta do pola sata, dok sama diskusija uvijek
traje dulje. Referenti koji imaju zadatak da obnove materijal i postave probleme za
diskusiju, svaki put se mijenjaju. Na nekim fakultetima su referati iscrpniji, jer je ka-
dar slualaca slabiji, a time i diskusija (na pr. Farmaceutski, Dravni konzervatorij).
lanovi partije predaju isti taj materijal zajedno sa svim nastavnicima, ali imaju
posebno svoje teoretske sastanke svakih 14 dana, na kojima imaju zadatak da pro-
ue, osim gore navedenog materijala koji je zajedniki sa nastavnicima, jo i statut
Partije i lanke iz Komunista. Sastanci gore navedenih grupa odravaju se svakih
14 dana.
Ova forma rada i materijal koji je predloen da se obradi vrlo dobro odgova-
raju, naroito na nekim fakultetima (kao pravnom, filozofskom, prirod. matemat-
skom) koji e to znanje lijepo moi primjeniti na svoje posebne strune predmete.
Sve te grupe organizovane su unutar sindikata, a posredno rukovodi biro eli-
je sveuilinih nastavnika. Jo napominjemo da se neke teme u vezi sa idejnou u
nastavi predaju i diskutiraju unutar nastavnikih grupa (koje kao cjelina postoje ne-
ovisno o gore napomenutim grupama).
Svi nastavnici nisu obuhvaeni ovim radom: jedni ne dolaze radi starosti, a je-
dan dio iz politikih razloga, to nisu nama naklonjeni.
Kulturne priredbe se upriliuju unutar kluba sveuilinih nastavnika. Tako na
pr. muzike veeri, filmovi i predavanja iz nauke i knjievnosti.
Pomono i administrativno osoblje obuhvaeno je u kursevima Fronte po rajo-
nima i prorauju materijal predvien u tim kursevima.
SMRT FAIZMU SLOBODA NARODU!

Za Upravu agit. propa:
Milo Popovi
Prilog 2:35
PLAN IDEOLOKOG RADA NASTAVNIKA

a) Stara Jugoslavija i borba KPJ (do 1941.) za demokratizaciju, nacionalnu rav-
nopravnost i prava radnog naroda (1 predavanje)
TITO: Referat na V. Kongresu KPJ do 34 str.
TITO: Referat na V. Zem. konf. (Komunist br. 1 str. 57-95)
b) KPJ u borbi za osloboenje nae zemlje i stvaranje narodne vlasti (1941.-
-1945.) /1 predavanje/.
c) Program KPJ i vanjska politika Partije (2 predavanja)
Program KPJ
TITO: Vanjska politika FNRJ (Mala pol. biblioteka br. 9)
KARDELJ: Referat na V. Kongresu gl. I. str. 13-20
d) Drutvena i ekonomska struktura FNRJ i izgradnja socijalizma u naoj
zemlji (2 predavanja)
KIDRI: Referat na V. Kongresu KPJ
KIDRI: O karakteru nae privrede
KARDELJ: Referat na V. Kongresu, str. 40-50
e) Narodna fronta i KPJ (1 predavanje)
TITO: Referat na II. Kongresu NFJ
KARDELJ: Referat na V. Kongresu KPJ (str. 51-64)
KARDELJ: Referat na I. Kongresu NFJ (Put nove Jugoslavije, str. 73-103)
f) Ideoloki preobraaj i borba za socijalistiku kulturu i umjetnost (1-2 pre-
davanja)
ILAS: Referat na V. Kongresu KPJ
LENJIN: Part. organizacija i knjievnost
DANOV: Referat na I. Kongresu knjievnika 1934.
povodom asopisa Zvijezda i Lenjingrad
povodom sovjetske muzike djel.
2. Nakon toga bi se nastavio rad na prouavanju dijalektikog i historijskog
materijalizma po djelima klasika. Za ovu godinu dolaze u obzir ova djela:
1. STALJIN: O dijalektikom i histor. materijal. (2)
2. MARKS-ENGELS: Komunistiki manifest (2)
35
HDA, CK KPH, Uprava za agitaciju i propagandu.
3. ENGELS: Razvitak socijalizma od utopije do nauke (__)

4. LENJIN: Drava i revolucija (3)
5. LENJIN: Imperijalizam (4)
6. STALJIN: Odlomci iz nacionalnog i kolonij. pit. (2)
7. STALJIN: Seljako pitanje (Iz pitanja lenjinizma)
Evaluation by the Uprava za agitaciju i propagandu KP Hrvatske

on Historians at the University of Zagreb until the 1950s
Summary
This article offers a detailed description of the position of the communist regime in
Croatia after 1945 when new political circumstances cut very deeply into the deve-
lopment of humanities studies. The author deals with the standpoints of the Uprava za
agitaciju i propagandu KP Hrvatske (Department for Agitation and Propaganda of the
Communist Party of Croatia), which kept up with the revolutionary times and tried to
define a course of history teaching and writing. That Department tried to establish a
dialectical and historical materialism as the official ideology. At the same time it pur-
sued a human resources policy and created new curricula that were taught by schools
and universities. Marxism, Leninism and Stalinism were the main concepts on the path
towards establishing a communist society. But whereas the communists in Croatia and
in all other parts of Socialist Yugoslavia sought a fast break with tradition and civil so-
cieties values, many of the professors at universities continued to teach the old way.
The Uprava za agitaciju i propagandu KP Hrvatske reports on the political suitable-
ness at the University of Zagreb concerning humanities and social studies showed how
communists made professor evaluations. These reports were published in the period
between 1945 and 1948. Tensions between the Soviet Union and Yugoslavia known as
the Cominform period from 1948 to 1955 indicated a change that was a great affirma-
tion of Titoism. The weakening of the Stalinist dogma gave more latitudes to historians
in their profession.
Snjeana Koren
NASTAVA POVIJESTI IZMEU
HISTORIJE I PAMENJA
Hrvatski udbenici povijesti o 1945. godini
Hrvatski udbenici povijesti su tijekom po-

sljednjih deset godina proli kroz sadraj-
ne i metodoloke promjene, to im je omo-
guilo da se u veoj ili manjoj mjeri udalje
od snano kritizirane interpretativne para-
digme koja je dominirala u 1990-ima. No u
tumaenjima Drugoga svjetskog rata u jav-
nom diskursu i dalje postoji snana ideo-
loka polarizacija koja je osobito vidlji-
va u debatama o dvije neuralgine toke
1941. i 1945. godini. U ovom tekstu na-
stoji se istraiti u kojoj mjeri takva polari-
zacija utjee na udbenike prikaze 1945.
godine, odnosno dogaaja na samom kra-
ju rata i u neposrednom poslijeratnom raz-
doblju. U lanku se analiziraju dva najnovi-
ja i najzastupljenija udbenika povijesti za
osnovnu kolu, a u fokusu analize su dva
aspekta: prvo, ima li u najnovijim udbe-
nicima razlika u odnosu na interpretativnu
matricu iz 1990-ih godina; drugo, odraava
li se u udbenikim narativima u okolno-
stima udbenikog pluralizma podijeljeno
sjeanje na rat. Analiza pokazuje da meu
prouavanim udbenicima postoje interpre-
tativne razlike koje u znaajnoj mjeri ovise
Naslovnica o tome kako se njihovi autori pozicioniraju u
udbenika povijesti odnosu na problematino nasljee 1990-ih:
Tragom prolosti da li se nastavljaju na one elemente koji su
Kreimira Erdelje i dominantno oblikovali politiku povijesti tog
Igora Stojakovia za razdoblja ili od nje ine odmak te u odre-
8. razred osnovne enoj mjeri ak i propituju njezine kljune
kole. elemente.
Nastava povijesti1 i kultura pamenja
P
roces odgoja i obrazovanja jedno je od vanijih arita u stvaranju zajed-
nikog sjeanja, a nastava povijesti ima pritom osobito vanu ulogu. kol-
ski prijenos pamenja odvija se pomou nastavnih programa, udbenika,
svakodnevnih nastavnih praksi, strunog usavravanja nastavnika, kol-
skih obiljeavanja znaajnih dogaaja i obljetnica itd. kao instrumenata i strategi-
ja kojima se nastoji reproducirati poeljno drutveno sjeanje. Udbenici povije-
sti predmet ove analize dio su kulturnog pamenja pojedinog drutva i rezultat
nastojanja tog drutva da podari vrst oblik onim njegovim vidovima koje smatra
vanim. Prisjeajui se kljunih dogaaja iz zajednike prolosti, drutvo ili pojedi-
ne njegove skupine utvruju svoj identitet i samopoimanje te osiguravaju unutarnju
koheziju. Kulturno je pamenje stoga usmjereno na takva vrsta uporita i ima vi-
e materijalnih oblika: osim preko kolskih udbenika iskazuje se u vidu historija,
spomenika, dravnih praznika, imena ulica i trgova itd.2 Za kulturno pamenje nije
bitno injenino, nego upameno znanje,3 stoga kljunim postaje pitanje osobito
na razini kolske povijesti to treba pamtiti, a to prepustiti zaboravu. Taj odnos
izmeu pamenja i zaborava jo je snanije izraen kada se radi o udbenicima su-
vremene povijesti, koja je istovremeno dio komunikacijskog pamenja pamenja
koje pripada ivim sudionicima vanih dogaaja i njihovu neposrednom iskustve-
nom horizontu, pamenja koje je nestabilno, neorganizirano i privremeno, a koje
oni ele fiksirati i prenositi sadanjim i buduim generacijama.4 Stoga je ovdje vana
faza prijelaza5 iz komunikacijskog u kulturno pamenje, koja se u nastavi povijesti
oituje u politikim i drugim debatama o tome to treba ui u programe povijesti i
udbenike te, jo znakovitije, to se moe i treba izostaviti. Osobito kada se razliite
drutvene i interesne skupine spore oko tumaenja zajednike prolosti i osmilja-
1
U ovom radu pojam prolost u pravilu se rabi kada se odnosi na prolu stvarnost, termin histori-
ja kada se govori o pisanju povjesniara i drugih o proloj zbilji, a terminom povijest obuhvaena su
oba ta znaenja. Izuzetak su oni sluajevi gdje se prenose navodi iz literature te oni u kojima se refe-
rira na kolski predmet. U potonjem sluaju rabi se iskljuivo termin povijest (npr. kolska povijest,
pouavanje povijesti, udbenici povijesti, nastava povijesti) s obzirom na to da se taj naziv rabi u hr-
vatskom kolskom sustavu.
2
J. Assman, Kultura sjeanja (prijevod s njemakog), u: Maja Brkljai i Sandra Prlenda (prir.), Kul-
tura pamenja i historija, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006, 64-67; J. Assman, Col-
lective Memory and Cultural Identity, New German Critique, No. 65, Spring-Summer 1995, 128-
-133.
3
J. Assman, Kultura sjeanja, isto, 65.
4
Isto, 63-64.
5
Taj je termin ponudio Helmut Dubiel u svojoj raspravi o debatama o nacionalsocijalistikoj vlasti
u njemakom parlamentu nakon 1945. Vidi: H. Dubiel, Niko nije osloboen istorije. Nacionalsocijali-
stika vlast u debatama Bundestaga (prijevod s njemakog), Samizdat B92, Beograd, 2002, 206.
SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA 241
vanja zajednike budunosti, definicija buduih verzija historije ima velik polemi-
ki potencijal.6
Stoga prilikom analize udbenika povijesti treba imati na umu da su oni tek
najvidljiviji dio mnogo ire problematike koju u takoer pokuati prikazati u ovom
radu. Udbenici nisu proizvod samo vlastita autorova odabira i stavova, ve i direkt-
nih i indirektnih oekivanja koja se pred njih postavljaju. U njima se ogledaju svje-
tonazori, ideologije i vrijednosni sustavi koji su u danom trenutku dominantni ili se
smatraju drutveno poeljnima. No iznad svega rije je o nainu na koji se doivlja-
va svrha nastave povijesti i njezina uloga u odgoju i obrazovanju mladih generaci-
ja. Iz uporabe povijesnog znanja kao sredstva socijalizacije proizlaze brojna pitanja,
prije svega o tome koje historije iz mnotva moguih, esto konkurentskih, pripovi-
jesti odabiremo za pouavanje i zato. Odgovor na to pitanje usko je povezan s na-
inom na koji se definira vlastita grupa i kako se vri razgranienje izmeu nas i
drugih, a osobito se pokazuje ondje gdje se drutvo ili pojedine njegove skupine
suoavaju s traumatinim sjeanjima7 i bolnim tokama vlastite prolosti i/ili gdje
razliite skupine njeguju razliita sjeanja na zajedniku prolost.
* * *
Od poetka 1990-ih nijedna tema nije pokrenula toliko rasprava i kontroverzi kad
je rije o udbenicima i programima povijesti poput Drugoga svjetskog rata. Ta je
tema bila od osobitog znaaja u komunistikoj Jugoslaviji jer se ideja o zajednikoj
borbi svih jugoslavenskih naroda i narodnosti protiv okupatora i njihovih poma-
gaa nalazila u temeljima dominantne ideologije bratstva i jedinstva, povezivanje
NOB-a i socijalistike revolucije trebalo je pruiti legitimitet komunistikom rei-
mu, a rtve koje su jugoslavenski narodi podnijeli u ratu bile su zalog koji obvezuje
budue generacije. Preko programa i udbenika prenosila se slubena i strogo kon-
trolirana verzija povijesti koja je u svojoj osnovi bila teleoloke i pragmatino-od-
gojne prirode, a njezin je zadatak bio oblikovati i usmjeravati uenika miljenja i
stavove u eljenom smjeru i tako osigurati lojalnost dravi i vladajuem poretku.8
Sjeanja na kljune dogaaje iz doba rata postajala su tako instrumentalizirane pre-
dodbe slike kojima se pogled u prolost stavljao u funkciju ovladavanja sada-
njou. Prikazi narodnooslobodilake borbe (dalje: NOB) u udbenicima su u cije-
lom poslijeratnom razdoblju zadrali ablonsku podjelu sudionika rata na heroje,
6
Isto.
7
Dominic La Capra, History in transit: experience, identity, critical theory, osobito poglavlje Trauma
studies: its critics and vicissitudes, Cornell University Press, New York, 2004, 106-143.
8
O tome vie u: S. Koren, Slike nacionalne povijesti u hrvatskim udbenicima uoi i nakon raspada
Jugoslavije, u: Historijski zbornik, LX, Zagreb, 2007, 249-258.
muenike i izdajnike,9 dok je pamenje pratio paralelan proces zaborava u obliku

preuivanja neugodnih sjeanja: tijekom 45 poratnih godina u udbenikim prika-
zima nije bilo mjesta za problematine strane ratne povijesti, a partizanski zloini
bili su tabuizirana tema. Rijeima L. Steindorfa, to je otealo prebroivanje ratnih
trauma, to je u godinama rastuih nacionalnih napetosti od sredine osamdesetih
omoguilo da se upravo sjeanja na Drugi svjetski rat uspjeno iskoriste kao sred-
stvo za buenje neprijateljskih osjeaja prema drugima.10
Politike promjene poetkom 1990-ih omoguile su da alternativna sjeanja
i protusjeanja na rat nau svoje mjesto u programima i udbenicima, no rekon-
strukcija sjeanja na rat koja se u nastavi povijesti dogodila nakon 1990. bila je tek
dijelom posljedica dotad preuivanih tema, a dijelom nastojanje da se podupru po-
litike ambicije nove elite. Historija tog razdoblja iznova se ispisivala i u politikim
dokumentima, javnom diskursu i historiografiji11 kako bi se rekonstruirala prolost
te organiziralo iskustvo sadanjosti i budunosti.12 Iznova pronalazei kontinuitet s
prikladnom prolou, historiografija i nastava povijesti trebale su pruiti potporu
procesu izgradnje drave i nacije te posluiti kao jedan od instrumenata promicanja
nacionalnog identiteta utemeljenog na etnikim osnovama.
Kljuni elementi danas dominantnog udbenikog narativa o Drugome svjet-
skom ratu oblikovali su se od 1991. do 1995. Usprkos nekoliko reformskih poku-
aja, u Hrvatskoj (do danas) nije provedena reforma obveznog obrazovanja, pa je
jedina vea promjena u hrvatskom kolskom sustavu bilo vraanje na stari dvojni
sustav gimnazija i strukovnih kola poetkom 1990-ih. No istovremeno su se vrili
snani zahvati u sadraje tzv. nacionalnih predmeta hrvatskog jezika, geografije,
glazbene kulture i osobito povijesti. Snaan politiki utjecaj bio je primarno usmje-
ren na udbenike povijesti, a tek potom na programe: u njima su prvo 1991. prove-
dene izmjene, a zatim su 1992, u okolnostima snanog politikog pritiska, zamije-
njeni novima.13 Iako je postojala realna potreba da se pouavanje povijesti, osobito
9
L. Steindorf, Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, Naklada Jesenski i Turk Institut dru-
tvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2006, 189.
10
Isto.
11
O hrvatskoj historiografiji u 1990. vie u: N. Budak, Post-socialist historiography in Croatia since
1990, u: Ulf Brunnbauer (ur.), Re(Writing) History Historiography in Southeast Europe after socia-
lism, LIT Verlag, Mnster, 2004, 128-164; I. Ivelji, Cum ira et studio: Geschichte und Gesellschaft
Kroatiens in den 1990er Jahren, u: Helmut Altrichter (ur.), GegenErinnerung. Geschichte als politi-
sches Argument. Schriften des Historischen Kollegs Kolloquien 61, Oldenburg, 2006, 191-204; Ivo
Goldstein i Goran Hutinec, Neki aspekti revizionizma u hrvatskoj historiografiji devedesetih godina
XX. stoljea motivi, metode i odjeci, u: Vera Katz (ur.), Revizija prolosti na prostorima bive Jugo-
slavije, Institut za istoriju, Sarajevo, 2007, 187-210.
12
J. Assman, Kultura sjeanja, isto, 57.
13
O tome vie u: S. Koren, Slike nacionalne povijesti..., isto, 258-273.
ratne, postavi na drugaije osnove, nove historije u udbenicima i programima ni-

su bile nita manje selektivne i iskljuujue od prethodne verzije, jedna je ideologija
zamijenjena drugom (to se, ironino, poetkom 1990-ih nazivalo deideologizaci-
jom), a ciljevi i nain pouavanja ostali su isti kao u prethodnom razdoblju. To je
prije svega dolo do izraaja u problematinim prikazima Drugoga svjetskog rata:
javne kontroverze u 1990-ima o ulozi partizana i ustaa odrazile su se na udbeni-
ke interpretacije. Broj nastavnih jedinica (za objanjenje termina vidi biljeku 21)
posveenih NOB-u snano je reduciran,14 a osobit znaaj dobile su one teme koje
su tijekom 45 poslijeratnih godina bile namjerno preuivane, pri emu je pitanje
kompleksa dogaaja poznatih kao Bleiburg i Krini put u Hrvatskoj dobilo posebno
mjesto. Zatim su na temelju tako izmijenjenih udbenika 1995. izraeni i novi pro-
grami, koji su oblikovani tako da su u njih prepisani naslovi i podnaslovi iz posto-
jeih udbenika. Program iz 1995. zadrao se u osnovnoj koli sve do 2006, kada je
zamijenjen novim, dok su programi za srednje kole u trenutku pisanja ovog teksta
jo uvijek na snazi.
Politika povijesti novih vlasti, koja je uvelike oblikovala i nastavu povijesti, te-
meljila se na ideologiji hrvatske dravnosti te na negacijsko-kontrastivnom odnosu
prema bivoj dravi i politici pomirenja. Neovisna hrvatska drava postala je naj-
via vrijednost i glavna svrha povijesnog razvoja, to je zapravo bio isti teleoloki
pristup kao u i prethodnom razdoblju u kojemu je stvaranje nacionalne drave bilo
krajnji cilj povijesnog razvoja, samo to se sada na kraju tog povijesnog hoda umje-
sto jugoslavenske nalazila hrvatska drava. U udbenicima toga razdoblja mogu se
nai odlomci gdje su se izrazi poput jugoslavenski narodi ili nai narodi zamjenjivali
izrazom hrvatski narod, dok je okolni tekst ostao isti!15 Umjesto zajednike povije-
sne sudbine junoslavenskih naroda sada se naglaavao povijesni kontinuitet hrvat-
ske dravnosti od stoljea sedmog, dok su se razdoblja dviju jugoslavenskih drava
tretirala kao razdoblja prekida i diskontinuiteta. Upravo u tom traenju povijesnog
kontinuiteta svaka se hrvatska drava tretirala kao pozitivna povijesna injenica,
to je u sluaju Nezavisne Drave Hrvatske (dalje: NDH) omoguilo da se i ona in-
terpretira u pozitivnom svjetlu, prvenstveno u apologetskim prikazima uspostave
NDH u travnju 1941. kao obnove hrvatske dravnosti. Dobar primjer takvog odno-
sa prema prolosti izjava je autorice programa povijesti Agneze Szabo iz 1996: Ne
14
O tome vie u: W. Hpken, Der Zweite Weltkrieg in den jugoslawischen und post-jugoslawischen
Schulbchern, u: Wolfgang Hpken (ur.), l ins Feuer? Oil on Fire? Schulbcher, ethnische Stereo-
typen und Gewalt in Sdosteuropa. Textbooks, Ethnic Stereotypes and Violence in South-East Europe,
Studien zur internationalen Schulbuchforschung, Band 89, Hannover, 1996, 159-178; M. Najbar-
-Agii, Promjene u prikazu Drugoga svjetskog rata u hrvatskim udbenicima povijesti u posljednjih
etvrt stoljea, u: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac (ur.), Dijalog povjesniara-istoriara 4, Friedrich
Naumann Stiftung, Zagreb 2001, 213-230.
15
Vidi: S. Koren, Slike nacionalne povijesti..., isto, 258-273.
smije se zaboraviti naglasiti [u udbenicima, op. a.] ni to da je stvaranje Nezavisne

Drave Hrvatske u poetku imalo svoju veliku teinu, jer Hrvati su imali nadu i an-
su da stvore modernu hrvatsku dravu, to je, uostalom, i njihovo pravo. Stoga kad
govorimo o NDH ne moemo je samo prikazati kao dravu koja je progonila ido-
ve, Srbe, pa i Hrvate. To je naalost tono i to se ne moe opravdati, ali NDH nije
bila samo to. NDH je bila meunarodno priznata drava, s tada moguim razvojem
industrije, gospodarstva, a osobito znanosti i kulture.16
Hrvatska drava i dravnost promatrale su se u binarnoj opreci s jugoslaven-
skom idejom i dvjema jugoslavenskim dravama, kao pojmovi koji se meusobno
iskljuuju. Svaka se jugoslavenska ideja a priori odbacivala kao zabluda, dvije jugo-
slavenske drave prikazivale su se iskljuivo u negativnom svjetlu, dok je zajednika
jugoslavenska prolost sluila tek kao kontrastna podloga novom hrvatskom nacio-
nalnom identitetu predstavljana je kao prekid u historijskom kontinuitetu hrvat-
ske dravnosti i kao opomena sadanjim i buduim generacijama protiv svih slinih
integracija. Valja se prisjetiti i da je promjenama Ustava 1997. zabranjeno pokreta-
nje postupka udruivanja Republike Hrvatske u saveze s drugim dravama u kojem
bi udruivanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga dravnog
zajednitva, odnosno neke balkanske dravne sveze u bilo kojem obliku.17
Trei i najkontroverzniji element bila je politika pomirenja svih Hrvata
koju je promicala nova politika elita na elu s predsjednikom Franjom Tumanom.
Tom se sintagmom oznaavala ideja o pomirbi nekada zaraenih strana u Drugome
svjetskom ratu (sinova bivih ustaa i bivih partizana), no tako zamiljeno pomi-
renje odnosilo se primarno na Hrvate, dok su ostali hrvatski graani, osobito Srbi,
bili iz njega iskljueni. Prevladavanje ideolokih podjela u hrvatskom nacionalnom
korpusu smatralo se glavnim preduvjetom za stvaranje neovisne hrvatske drave
koja se trebala temeljiti na sintezi dravotvornih elemenata razliitih ideologija ko-
je potjeu iz Drugog svjetskog rata. Tom je cilju trebala posluiti i nastava povijesti:
[...] poziv naeg predsjednika dr. Tumana na pomirenje Hrvata [je] najvea de-
mokratska, etika i moralna tekovina nae drave. A kako pomirenje nije vrijednost
dana jednom zauvijek, ve se mora strpljivo graditi, ono mora nai svoje mjesto i
u povijesnim udbenicima.18 U programima i udbenicima povijesti to se ogleda-
lo tako to su se ustaki zloini iako ocijenjeni negativno marginalizirali, relati-
16
I. Kaloera Brki, Pomirenje Hrvata u udbenicima (intervju s A. Szabo), Veernji list, 1. 4. 1996.
Takoer: Peri, Povijest 8, 1992, 71, 85-86.
17
Ta se odredba nije nalazila u prvobitnoj verziji Ustava RH iz 1990, ve je unijeta Ustavnim za-
konom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske iz 1997. (Narodne novine br. 135/1997,
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1997_12_135_1944.html, pristup ostvaren 12. 4. 2009.)
Odredba je zadrana i nakon izmjena Ustava 2000. i 2001, te je danas dio lanka 141.
18
I. Kaloera Brki, Pomirenje Hrvata u udbenicima (intervju s A. Szabo), Veernji list, 1. 4. 1996.
vizirali i opravdavali kako bi se NDH prikazao u pozitivnijem svjetlu, a prioritet su

dobili zloini etnika i osobito partizana. Ipak, u nastavi povijesti se i nakon 1990.
dosta pozornosti posveivalo hrvatskom antifaistikom pokretu (iako znatno ma-
nje nego prije 1990), no uz dvije bitne razlike u odnosu na prethodno razdoblje. Pr-
vo, naglasak je s vojnih aspekata rata (ratnih operacija, ofenziva) premjeten na po-
litike, dakle na elemente poput odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a koji su naglaavali
stvaranje hrvatske drave unutar jugoslavenske federacije i tako se uklapali u domi-
nantnu ideologiju hrvatske dravnosti. Drugo, hrvatski antifaistiki pokret izdva-
jao se od ostatka NOP-a te iz jugoslavenskog konteksta openito. Ta je podjela par-
tizanskog pokreta s obzirom na etnike linije ispunjavala trostruku svrhu: dobro se
uklapala u politiku pomirenja, omoguila je da se hrvatski antifaizam oisti od
komunizma te da se za zloine na kraju rata optue iskljuivo JA i Titovi partizani
(taj se izraz esto rabio u udbenicima iz 1990-ih). Tako su se komunistike vlasti
mogle oznaiti kao primarno antihrvatske, pri emu se zanemarivalo da su se pri-
padnici vlastite etnike skupine nalazili s obje strane fronte. To je rezultiralo nizom
polemika s Bleiburgom i Jasenovcem kao kljunim tokama prijepora, a u konanici
je odralo podijeljeno sjeanje na rat.
Iako taj interpretativni obrazac i danas ini potku programa i udbenika povi-
jesti, osobito u onom dijelu koji se odnosi na hrvatsku dravotvornu ideju, ipak je
u proteklih desetak godina doivio odreene, u pojedinim dijelovima prilino zna-
ajne, izmjene koje su ujedno reflektirale i promijenjene sociopolitike okolnosti. U
tome su vanu ulogu imale javne kritike postojeih nastavnih programa i udbeni-
ka koje su se otvorile u drugoj polovici 1990-ih (u zemlji i izvan nje), osobito kada
je rije o suoavanju s traumatinim dogaajima iz vlastite prolosti, ponajprije s
prikazima NDH i ocjenama njegova znaaja. Te su kritike naile na plodno tlo, ta-
ko da su danas uglavnom svi udbenici usvojili kritiku poziciju prema ustakom
reimu i njegovim zloinima, a tim se sadrajima posveuje znatno vie pozornosti
nego prije. Znaajnu ulogu imala je i pojava udbenikog pluralizma koji se postup-
no poeo uvoditi od 1996; pod tim se pojmom razumijeva postojanje vie paralel-
nih udbenika za svaki razred, za razliku od dotadanje prakse u kojoj je postojao
samo jedan slubeno odobren udbenik za svaki razred. Ipak, prvi udbenici za 20.
stoljee koji se mogu smatrati alternativom u sadrajnom smislu pojavili su se tek
1999. (gimnazije), odnosno 2000. (osnovne kole). Upravo je promjena vlasti u si-
jenju 2000. otvorila raspravu o suoavanju s nasljeem Tumanova razdoblja, oso-
bito o njegovim problematinim aspektima poput dvojbene privatizacije, autoritar-
nog reima, ograniavanja slobode medija i ratnih zloina. Sastavni dio tih debata
bile su i polemike o udbenicima povijesti iz 1990-ih, dok je osnivanje Komisije za
procjenu udbenika povijesti (2000-2001) potaknulo jo jednu veliku javnu raspra-
vu u kojoj su prikazi Drugoga svjetskog rata ponovo bili u prvom planu. Iako nije
dolo do promjene nastavnog programa, liberalnija politika odobravanja udbenika

omoguila je odreene sadrajne (interpretativne) iskorake te razliite metodolo-
ke pristupe koji su odraavali i razliita teorijska shvaanja o tome to je historija i
kakvu ulogu moe imati u kognitivnom razvoju djece. Pritom najvaniju ulogu nisu
imale toliko sadrajne promjene koliko osmiljavanje drugaijeg pristupa pouava-
nju povijesti koji je uvoenjem razliitih interpretacija, perspektiva i otvorenih pi-
tanja zapoeo propitivati same osnove dotadanjeg modela. Kritike problematinih
aspekata dotadanjih programa te sadrajne promjene u udbenicima utjecale su na
oblikovanje novog programa za osnovnu kolu 2006, u kojemu se, za razliku od pro-
grama iz 1995, eksplicite spominju stradanja Srba, idova i Roma u NDH te strada-
nja njemake i talijanske manjine nakon rata.
Stoga su, s obzirom na jaku ideoloku polarizaciju u tumaenjima Drugoga
svjetskog rata, koja i dalje postoji u hrvatskom drutvu, u analizama novijih udbe-
nikih prikaza posebno zanimljiva dva aspekta: prvo, ima li u njima razlika u odno-
su na interpretativnu matricu iz 1990-ih; drugo, odraava li se u udbenikim nara-
tivima u okolnostima udbenikog pluralizma podijeljeno sjeanje na rat. Ta e
pitanja u nastavku ovog teksta biti u fokusu analize.
Prikazi 1945. u najnovijim udbenicima povijesti

S obzirom na to da je 2006. objavljen novi program povijesti za osnovne kole, koji
je donio odreene promjene u odnosu na prethodni, za analizu prikaza 1945. godi-
ne u hrvatskim udbenicima povijesti odabrani su osnovnokolski udbenici. Tre-
nutano se u 8. razredu rabi pet udbenika koje je odobrilo Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i porta. Tri su u uporabi jo od 2000. i zapravo su preraene verzije sta-
rih udbenika prema zahtjevima novog programa.19 Dva su udbenika posve nova,
pa su stoga upravo oni odabrani za ovu analizu; ujedno se radi i o dva najzastuplje-
nija udbenika u osmom razredu u hrvatskim osnovnim kolama.20
Prema zahtjevima programa, sadraji o 1945. godini obrauju se u dvije odvo-
jene teme21 koje se ne nastavljaju direktno jedna na drugu: u temi Drugi svjetski rat
prikazana su zbivanja vezana uz zavretak rata na hrvatskom/jugoslavenskom pro-
storu, a u temi Hrvatska u drugoj Jugoslaviji poslijeratno osvajanje vlasti od strane
19
Mira Kolar-Dimitrijevi, Hrvoje Petri, Jaka Ragu, Povijest 8, Meridijani, Samobor, 2007; Vesna
uri, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007; Snjeana Koren, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007.
20
Kreimir Erdelja i Igor Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007; Stjepan Beka-
vac i Mario Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008.
21
Dok je program iz 1995. propisivao 40-ak nastavnih jedinica za svaki razred, u programu iz 2006.
definirano je 11-12 tema po razredu. U didaktiko-metodikoj terminologiji pojam nastavna jedi-
nica odnosi se na gradivo koje se moe obraditi na jednom nastavnom satu ili na blok-satu, dok se
pojam nastavna tema odnosi na ire cjeline koje obuhvaaju vei broj sadrajno povezanih nastav-
nih jedinica.
KPJ. Kljuni gradivni elementi narativa o 1945. godini u oba su analizirana udbe-
nika vie-manje identini, to dobrim dijelom treba pripisati i detaljno razraenom
programu. U temi Drugi svjetski rat kronoloki se opisuju zavrne borbe i partizan-
ska pobjeda u ratu, slom NDH te partizanski zloini na kraju rata. U temi Hrvatska
u socijalistikoj Jugoslaviji to su prvi poslijeratni izbori i proglaenje FNRJ, uvoenje
jednostranaja, progoni politikih neistomiljenika, stradanja njemake i talijanske
manjine, razgranienje (prema van i meu republikama) te kljuna obiljeja socio-
-ekonomskog razvoja (ukidanje privatnog vlasnitva, konfiskacija, nacionalizacija,
agrarna reforma, kolonizacija te poslijeratna obnova).
Bez obzira na te slinosti, izmeu dva analizirana udbenika postoje znaajne
interpretativne razlike. Pritom je broj stranica vaan razlikovni element jer upuu-
je i na znaaj koji se u pojedinom udbeniku pripisuje odreenoj temi. Primjerice,
iako oba udbenika imaju identian broj stranica posveenih Drugome svjetskom
ratu (47), Bekavev i Jarebov udbenik posveuje znatno vie prostora prikazu rata
na podruju Hrvatske od Erdeljina i Stojakovieva udbenika: 23 stranice o ratu u
Hrvatskoj nasuprot 24 stranice o opem tijeku Drugoga svjetskog rata. S druge stra-
ne, Erdeljin i Stojakoviev udbenik znatno je opirniji u prikazu ratnih dogaaja
u svijetu: 31 stranica nasuprot 16 stranica posveenih ratu na podruju Hrvatske.
Razlike u broju stranica izmeu dva udbenika jo su uoljivije kad je rije o temi
Hrvatska u drugoj Jugoslaviji: u Bekavevu i Jarebovu udbeniku toj je temi posvee-
no ukupno 16 stranica, a u Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku 23 stranice. Za us-
poredbu, sljedeoj temi, Postanak i razvoj samostalne Hrvatske, Bekavev i Jarebov
udbenik posveuje 34 stranice, a Erdeljin i Stojakoviev 13 stranica!
No puno znaenje tih razlika moe se uoiti tek kad se prikaz 1945. godine
stavi u iri kontekst cjelokupnog prikaza Drugoga svjetskog rata na hrvatskom/ju-
goslavenskom prostoru, odnosno u kontekst prikaza socijalistike Jugoslavije. Tako
se prikaz dogaaja na samom kraju rata, u svibnju 1945. najbolje moe procijeniti
u komparaciji s prikazom druge neuralgine toke u narativima o Drugome svjet-
skom ratu 1941. godine, te osobito u usporedbi prikaza ustakih zloina tijekom
rata i partizanskih zloina na kraju rata, o emu e biti vie rijei u nastavku tek-
sta.
Na slian se nain znaenje koje se pridaje komunistikom osvajanju vlasti ne-
posredno poslije rata moe potpuno uoiti tek kad se stavi u iri kontekst prikaza
socijalistike Jugoslavije te kad se razmotri kako se ocjenjuje cjelokupno razdoblje.
Oba analizirana udbenika negativno ocjenjuju prve poslijeratne godine, prven-
stveno zbog ukidanja graanskih sloboda te zbog poslijeratnih progona; pritom se
zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac javlja kao kljuna linost preko koje se u oba
udbenika oslikava teror komunistikog reima u prvim poslijeratnim godinama.
No, Bekavev i Jarebov udbenik u daljnjem prikazu vie istie negativne momente
koji, sloeni u pripovijest, prikazuju komunistiki reim kao prvenstveno antihrvat-

ski. Primjerice, prikazuje se samo represija protiv Katolike crkve, a ne i protiv dru-
gih vjerskih zajednica, istiu se oni primjeri gdje je razgranienje meu republika-
ma provedeno na tetu Hrvatske, u vrijeme sukoba s Informbiroom govori se samo
o politikim procesima na teritoriju Hrvatske, spominje se iskljuivo hrvatska emi-
gracija itd. Istovremeno, izostavljanjem ireg jugoslavenskog konteksta to, dodu-
e, nije obiljeje samo ovog udbenika, ve i svih programa te veine udbenika na-
kon 1990. stvara se dojam da je Hrvatska prola bitno gore od drugih republika.
Ovdje vrijedi spomenuti jo jedan kuriozitet: poetke socijalistike Jugoslavije au-
tori ovog udbenika pronalaze jo u 1942. i 1943. godini tako naime glasi naslov
poglavlja u kojemu se obrauje osnivanje AVNOJ-a i ZAVNOH-a te njihova zasje-
danja (Otoac, Plako, Jajce) u navedenom razdoblju.22
Nasuprot tome, Erdeljin i Stojakoviev udbenik ve uvodnom duplericom
prua bitno drugaiju sliku: jukstapozicioniraju se slike poslijeratnih ruevina i no-
vog modernog naselja, a u potpisu na samom poetku nove teme naglaava se ka-
ko je u 45 godina svoje povijesti u socijalistikoj Jugoslaviji Hrvatska napredovala
velikim koracima te se od poljoprivredne zemlje pretvorila u modernu industrij-
sku europsku zemlju.23 Iako se u daljnjem tekstu ne zanemaruju totalitarni reim,
nedostatak demokracije i graanskih sloboda, problemi u meunacionalnim odno-
sima te povremene gospodarske krize, znaajan naglasak stavlja se na poslijeratnu
obnovu, industrijalizaciju, porast ivotnog standarda, razvoj potroakog drutva,
promjene u poloaju ena, razvoj turizma i putovanja itd. Ukratko, u ovom se ud-
beniku hrvatska desetljea u socijalistikoj Jugoslaviji promatraju i kao dio procesa
modernizacije hrvatskog drutva, po emu se njihov prikaz znatno razlikuje ne sa-
mo od Bekaveve i Jarebove verzije nego i od one u programu iz 2006, koji takoer
istie samo negativna mjesta. No zanimljivo je da ta dva autora ne pristupaju na isti
nain prikazu prve Jugoslavije, u kojem uglavnom istiu politike i socioekonomske
probleme i teak poloaj Hrvatske.24 Takav odnos prema prvoj Jugoslaviji produkt
je dvostrukog nasljea: s jedne strane udbenika devedesetih, u kojima je prva Ju-
goslavija prvenstveno prikazivana kroz velikosrpsku hegemoniju, reimska nasilja
i prekid u milenijskoj niti hrvatske dravnosti;25 a s druge strane udbenika soci-
jalistike Jugoslavije, u kojima je prikaz prijeratnih buroaskih neuspjeha sluio kao
kontrastna podloga za prikaz poslijeratnih komunistikih uspjeha.
22
S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 118-119.
23
K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 202-203.
24
Isto, 68-95.
25
I. Peri, Povijest 8, kolska knjiga, Zagreb, 1992, 85.
Kraj rata, Bleiburg i Krini put26

Bekavev i Jarebov udbenik dijeli materiju o Drugome svjetskom ratu na osam na-
stavnih jedinica uglavnom poredanih kronolokim redoslijedom. Osma, posljednja
nastavna jedinica naslovljena je Kraj rata u Hrvatskoj i obuhvaa poglavlja Zavrne
borbe u Hrvatskoj, Nastanak zajednike jugoslavenske vlade, Slom NDH i bleiburka
tragedija te Posljedice rata (vidi bilj. 26). Iako ti sadraji kronoloki dolaze prije sloma
Japana, Bekavac i Jareb obrauju ih nakon toga, pa je tako u ovom udbeniku Dru-
gi svjetski rat simboliki zakljuen stradanjima Hrvata i bleiburkom tragedijom. U
Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku nema takve podjele na nastavne jedinice, ve je
kompletna materija obraena pod zajednikim naslovom Drugi svjetski rat, a krono-
loki se izmjenjuju poglavlja namijenjena opoj i hrvatskoj povijesti. Opis kraja rata
na hrvatskom prostoru u Erdelje i Stojakovia bitno je turiji, kondenziran u jednom
poglavlju naslovljenom Slom NDH i partizanski zloini u Bleiburgu (nastanak zajed-
nike jugoslavenske vlade obraen je na drugome mjestu) i popraen s bitno manje
ilustrativnih materijala (vidi bilj. 26). U Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku to po-
glavlje nije zavrno poglavlje teme o Drugome svjetskom ratu, ve dolazi nakon po-
glavlja Kraj rata u Europi i prethodi poglavlju Slom Japana kojim se tema zakljuuje.
U oba analizirana udbenika osnovna su uporina mjesta prikaza identina:
kronoloki se opisuju zavrne borbe na hrvatskom prostoru od kraja 1944. do svib-
nja 1945. (ostali dijelovi Jugoslavije spominju se tek usputno), partizanska pobjeda
u ratu, slom NDH, povlaenje i predaja glavnine poraenih snaga kod Bleiburga te
Krini put. U opisu zavrnih borbi u oba se udbenika rabi termin osloboenje, to
nije bilo karakteristino za udbenike iz 1990-ih, u kojima su se rabili termini poput
partizansko zauzimanje hrvatskih gradova.27 Veih razlika nema ni u opisu sloma
NDH: oba udbenika dotiu se urote Voki-Lorkovi (Bekavev i Jarebov udbenik
neto opirnije), dok slom NDH vezuju uz opi razvoj rata u Europi, tj. uz slom na-
cistike Njemake i pobjedu antifaistike koalicije.
Razlike se meutim pojavljuju u opisu dogaaja koji se u Hrvatskoj obino skup-
no oznaavaju kao Bleiburg i Krini put, kako u koliini prostora i odabiru ilustra-
tivnih materijala tako i u samom autorskom tekstu. Bekavev i Jarebov udbenik toj
materiji posveuje etiri stranice, detaljniji je u opisu i znatno je bogatiji ilustrativ-
nim materijalima (Tablica 1 na sljedeoj stranici), dok se u Erdeljinu i Stojakovie-
vu udbeniku tim dogaajima posveuje jedna stranica, s bitno manje ilustrativnih
materijala. Oba udbenika opisuju patnje sudionika Krinog puta i nedvosmisleno
osuuju zloine, dok krivnju pripisuju Jugoslavenskoj armiji i komunistikom re-
26
Analiza u ovom poglavlju odnosi se na ove dijelove udbenika: S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa,
Zagreb, 2008, nastavna jedinica Kraj rata u Hrvatskoj (127-133); K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom pro-
losti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, poglavlje Slom NDH i partizanski zloini u Bleiburgu (154-155).
27
I. Peri, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 1998, 84.
Tablica 1
1941. 1945.
(ustaki zloini na poetku rata) (partizanski zloini na kraju rata)
Broj Alfa: 2 stranice Alfa: 4 stranice
stranica kolska knjiga: 4 stranice kolska knjiga: 1,5 stranica
Naslov Alfa: Ustaki reim Alfa: Slom NDH i Bleiburka
poglavlja kolska knjiga: Ustaki teror tragedija
kolska knjiga: Slom NDH i
partizanski zloini na kraju rata
Ilustracije Alfa: 5 ilustracija Alfa: 7 ilustracija
Mihovil Pavlek Mikina, hrvatski Naslovnica polumjesenika Sve
knjievnik i lan HSS-a, ubijen za Hrvatsku
1942. u logoru Stara Gradika Povlaenje civila i oruanih
Kameni cvijet, jasenovaki snaga NDH kroz Zagreb,
spomenik 6. 5. 1945.
Leksikograf Mate Ujevi, Ulazak partizana u Zagreb,
kojemu je Yad Vashem dodijelio 8. 5. 1945.
priznanje Pravednika meu Prizor s ceste nedaleko od
narodima Bleiburga
Priznanje Pravednika meu Zarobljenici s Krinog puta
narodima Dragutinu Jesihu, prolaze kroz Koprivnicu
upniku iz mjesta itarjevo kraj Krini put (zemljovid)
Zagreba koji je ubijen 1944. Spomenik na Blajburkom polju
Zemljovid: Logori u NDH
kolska knjiga: 3 ilustracije kolska knjiga: 2 ilustracije

Naslovna stranica kataloga Ulazak partizana u Zagreb,
Hrvatske protuidovske izlobe 6. 5. 1945.
Sinagoga u Zagrebu koju je Skup na sredinjem zagrebakom
ustaki reim sruio 1942. trgu u svibnju 1945. nakon
Zagrebaki nadbiskup partizanskog preuzimanja vlasti
A. Stepinac
Pisani Alfa: nema Alfa: Svjedoenje Kazimira
izvori Kovaia o Krinom putu
kolska knjiga: 3 izvora kolska knjiga: Titov govor u

Opis ivota u logoru iz knjige svibnju 1945. u Ljubljani
Ilije Jakovljevia Konclogor na
Savi
Pismo Rozalije Kremer ustakim
vlastima u kojemu moli obavijest
o keri Beli odvedenoj u logor
Monsinjor Augustin Jureti u
izvjeu izbjeglikoj vladi opisuje
ubojstva Srba u Metkoviu
imu. Pritom se rabe izrazi poput partizanski zloini, masovni pokolji, okrutni
obrauni (Erdelja i Stojakovi) ili muenja i ubijanja, najsramotniji in partizan-
skog pokreta i bleiburka tragedija (Bekavac i Jareb), koji su ipak znatno umjere-
niji od izraza i opisa koji su se rabili u udbenicima iz 1990-ih.28 Dio odgovornosti
za stradanje vojnika NDH i hrvatskih civila pripisuje se i Britancima, koji su odbili
prihvatiti bjegunce te dogovorili njihovu predaju partizanskim jedinicama (Erde-
lja i Stojakovi), odnosno izruili [Jugoslavenskoj armiji] zarobljene hrvatske voj-
nike (Bekavac i Jareb), te Paveliu koji je prilikom povlaenja napustio svoju voj-
sku i civile (Erdelja i Stojakovi), odnosno narod i vojsku (Bekavac i Jareb).
No dok su po opem vrednovanju dogaaja udbenici slini, razlikuju se u po-
jedinostima i naglascima pomou kojih oblikuju bitno drugaiju sliku. Tko se po-
vlaio prema Austriji, koliko je ljudi stradalo na krinom putu te koje je mjesto i
znaenje tog dogaaja u hrvatskoj povijesti, pitanja su na koja dva udbenika daju
posve razliite odgovore.
Opisujui povlaenje poraenih snaga, Erdelja i Stojakovi meusobno suprot-
stavljaju partizanske jedinice na jednoj, a ustae i domobrane na drugoj strani,
no istovremeno u dijelu jedne reenice navode kako je meu vojnim jedinicama
koje su se povlaile prema Austriji, osim bjegunaca s podruja NDH, bilo i ne-
to etnika i Slovenaca (njemaka vojska se ne spominje); u Bekavevoj i Jarebovoj
verziji prema Austriji su se povlaile, zajedno s Nijemcima, samo Hrvatske oru-
ane snage i hrvatski civili. Razlike postoje i u broju stradalih na krinom putu:
Bekavev i Jarebov udbenik procjenjuje kako je na Bleiburkom polju i krinom
putu ubijeno do 70.000 Hrvata, dok je Erdeljin i Stojakoviev udbenik oprezniji s
brojkama: navodi kako toan broj rtava krinog puta nije utvren, ali procjenjuje
se da je stradalo nekoliko desetaka tisua ljudi. Pritom Erdelja i Stojakovi ne inzi-
stiraju na nacionalnoj pripadnosti rtava i referiraju na njih kao na bjegunce s po-
druja NDH ili zarobljenike. S druge strane, u Bekavevu i Jarebovu opisu meu
stradalima se spominju iskljuivo Hrvati: na Bleiburgu su Britanci izruili zaroblje-
ne hrvatske vojnike i civile, Krini put opisuje se kao tragedija hrvatskog naroda,
procjenjuje se da je poslije rata ubijeno do 70.000 Hrvata itd. U tom udbeniku
takoer upada u oi kako se Hrvatske oruane snage i hrvatski vojnici stavljaju
nasuprot Jugoslavenskoj armiji i jugoslavenskim vojnicima kao neprijateljskim
drugima: tako su Britanci izruili Jugoslavenskoj armiji zarobljene hrvatske voj-
nike koje su potom likvidirali jugoslavenski vojnici. Dok se u udbeniku objanja-
va kako je naziv Jugoslavenska armija u uporabi od proljea 1945. godine umjesto
28
Za udbenike iz 1990-ih karakteristino je da su naglaavali kako je od jeseni 1944. u partizanske
jedinice ulo mnogo bivih etnika koji su potom sudjelovali u zavrnim borbama u zapadnim kra-
jevima Jugoslavije te poinili brojne zloine iz mrnje prema hrvatskom stanovnitvu. Primjerice: I.
Peri, Povijest 8, 1998, 84-85.
naziva Narodnooslobodilaka vojska Jugoslavije (NOVJ), u sluaju naziva Hrvat-

ske oruane snage uenici ostaju bez dodatnih objanjenja o tome kada se, kako i u
kojim okolnostima taj naziv poeo rabiti. Pritom se valja prisjetiti kako je uporaba
naziva hrvatska vojska za oruane snage NDH, nasuprot jugokomunistikoj voj-
sci, srboetnikim postrojbama ili Titovim partizanima, bila uestala pojava u
1990-ima, za to su primjer i neki udbenici povijesti.29 Potonji se termini ipak vie
ne upotrebljavaju ni u jednom od novijih hrvatskih udbenika, a u oba analizirana
udbenika moe se zamijetiti ponovna uporaba nazivlja Narodnooslobodilaka voj-
ska i Narodnooslobodilaki pokret (ee kod Bekavca i Jareba nego kod Erdelje i Sto-
jakovia), iako se paralelno (i ee) rabi i naziv partizani.
Godina 1945. nasuprot 1941.

Interpretativne razlike izmeu dva udbenika postaju jo oiglednije kada se pri-
kaz Bleiburga i Krinog puta stavi u iri kontekst i usporedi s prikazima 1941. godi-
ne, a osobito kada se usporede udbeniki prikazi ustakih zloina na poetku rata i
partizanskih zloina na kraju rata (Tablica 1). Analizirani udbenici dobro pokazu-
ju kako se iz prolosti mogu izvlaiti razliite povijesne lekcije, a te se razlike mogu
uoiti u nekoliko elemenata: u broju stranica, naslovima, terminologiji i u odabiru
ilustrativnog materijala.
Oba analizirana udbenika daju znatno vie prostora ustakim zloinima ne-
go to je to bio sluaj s udbenicima iz 1990-ih godina,30 no u pristupu ipak po-
stoje znaajne razlike. Bekavev i Jarebov udbenik posveuje dvije stranice usta-
kim zloinima od ukupno sedam stranica posveenih slomu Kraljevine Jugoslavije
i nastanku NDH. U prikazu NDH prvo se opisuje teritorijalni ustroj, gospodarstvo,
drutvo i kulturni razvoj, pa tek onda zloini ustakog reima, kojima se daje pod-
jednak prostor kao i gospodarskom i kulturnom razvoju (osobito se potonje ve-
im dijelom opisuje afirmativno).31 Treba istaknuti da je u ovom izdanju udbenika
ustakim zloinima posveeno vie prostora nego u prethodnom izdanju iste izda-
vake kue iz 2007. godine,32 dok je prikaz znatno odreeniji i bolje ilustriran. Ipak,
29
Primjerice, I. Vuji, Hrvatska i svijet u XX. stoljeu. Udbenik za etvrti razred gimnazije, Biroteh-
nika, Zagreb, 1998, 179; I. Peri, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 1998, 84-85; J. Jurevi, M. Raji, Povijest za
VIII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2004, 98.
30
Primjerice, u jedinom udbeniku za osmi razred osnovne kole u 1990-ima u nastavnoj jedinici
Nastanak Nezavisne Drave Hrvatske i stanje u njoj od ukupno etiri stranice 17 je redaka posveeno
ustakom teroru i koncentracijskim logorima, a od toga jedna reenica stradanjima Srba, idova i
Roma. Nasuprot tome, u nastavnoj jedinici Hrvatska u vrijeme zavretka i neposredno nakon zavret-
ka Drugog svjetskog rata od ukupno tri stranice 1,5 stranica posveena je Bleiburgu i Krinom putu.
I. Peri, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 1998, 67-70 i 83-85.
31
S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 96-102.
32
S. Bekavac, M. Bradvica, M. Mioi, Povijest 8: udbenik za osmi razred osnovne kole, Alfa, Za-
greb, 2007, 91.
i u ovom izdanju naglasak je, kako u tekstu tako i u odabiru popratnog materijala,
na rtvama iz vlastite etnike skupine te osobama kojima je dodijeljeno priznanje
Pravednika meu narodima (Tablica 1). Samo se one spominju imenom i prezime-
nom, dok rtve iz srpskog, idovskog ili romskog etnikog korpusa nemaju isti tret-
man. Takoer, nema nijednog pismenog svjedoanstva o zbivanjima u logorima na
podruju NDH. U tekstu se posebno apostrofira zagrebaki nadbiskup Alojzije Ste-
pinac, kao jedan od najveih protivnika ustakog terora, dok se ne navode suvre-
mene kontroverze o njegovoj ulozi u ratu.33 S druge strane, slomu NDH i partizan-
skim zloinima na kraju rata Bekavac i Jareb posveuju 3,5 stranice od ukupno est
stranica namijenjenih nastavnoj jedinici Kraj rata u Hrvatskoj. To je poglavlje boga-
to ilustrirano, a veina ilustracija prikazuje povlaenje oruanih snaga NDH i civila
prema austrijskoj granici, ratne zarobljenike na Krinom putu i spomenik na Blaj-
burkom polju. Ukljueno je i svjedoanstvo jednog sudionika Krinog puta.34
Upravo suprotno, udbenik K. Erdelje i I. Stojakovia posveuje etiri stranice
ustakim zloinima od ukupno sedam stranica posveenih slomu Kraljevine Jugo-
slavije, nastanku NDH i zloinima ustakog reima. Nema ekstenzivnih opisa teri-
torijalnog ustroja NDH ni njegovih uspjeha na gospodarskom i kulturnom planu,
ve je naglasak na podreenosti okupatorskim silama i ustakom teroru, to se mo-
e vidjeti i u odabiru izvornog materijala u poglavlju Ustaki teror: tri svjedoanstva
i dvije ilustracije posveene su rtvama progona, idovima, Srbima i Hrvatima (dok
se Romi spominju samo u autorskom tekstu).35 Slomu NDH i partizanskim zloini-
ma na kraju rata daje se bitno manje prostora 1,5 stranica s dvije ilustracije, obje
vezane uz pobjednike u ratu, dok stradalnicima na kraju rata nije posveena nijed-
na stranica. Takoer, jedini izvorni tekst donosi Titov govor u Ljubljani 27. svibnja
1945. u kojemu govori o obraunu s narodnim neprijateljem (ruka pravde, ruka
osvetnica naeg naroda dostigla ih je ve ogromnu veinu), iako se u njemu, do-
due, pitanjem problematizira izjednaavanje osvete i pravde.36 U oba udbenika r-
tve se tretiraju kao drugi: one se ne navode imenom i prezimenom niti im se daje
mogunost da progovore vlastitim glasom: u Bekavevu i Jarebovu udbeniku to su
stradali Srbi, idovi i Romi u NDH, a u Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku isti tre-
tman imaju stradali na Krinom putu.
Razlike izmeu dva udbenika mogu se iitati i iz naina kako tumae osni-
vanje Nezavisne Drave Hrvatske i njezino ime. Erdelja i Stojakovi stavljaju nasta-
nak NDH u kontekst uspostavljanja drugih satelitskih drava na podrujima koja je
okupirala Osovina; pritom pojmove neovisnost i neovisna stavljaju u navodnike
33
Isto, 101-102.
34
Isto, 129-132.
35
K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 123-130.
36
Isto, 154-155.
te naglaavaju podreenost NDH okupatorskim silama.37 Nasuprot tome, Bekavac i

Jareb objanjavaju proglaenje NDH u kontekstu elja hrvatskog naroda za samo-
stalnom dravom, pa istiu kako je krug sljedbenika i pristaa ustake organizacije
bio uzak, no krug pristaa neovisne hrvatske drave bio je mnogo iri. Rijeju neza-
visna htjela se istaknuti eljena samostalnost i potpuna neovisnost nove drave.38
U tom aspektu udbenik nalikuje na udbenike iz 1990-ih, u kojima je iako znat-
no naglaenije nego kod Bekavca i Jareba opisu nastanka NDH redovito pretho-
dilo podue objanjenje o tisuljetnoj niti hrvatske dravnosti koja je prekinuta u
Kraljevini Jugoslaviji i koju je hrvatski narod elio obnoviti.39 Nekoliko redaka dalje
Bekavac i Jareb ipak navode kako je NDH kao i veina pokorenih (sic!) europskih
zemalja bila podreena njemakim i talijanskim interesima i kako je ubrzo nakon
proglaenja NDH Mussolini prisilio (sic!) Pavelia na sklapanje tzv. (sic!) Rimskih
ugovora, Maarska okupirala Meimurje, a NDH bio podvrgnut razliitim oblici-
ma gospodarskog iskoritavanja, pljaki i nasilja koja su inili osobito talijanski voj-
nici, pa je tako zamjetno nastojanje da se i NDH prikae kao rtva Osovine.40
Udbenici se razlikuju i u naslovima pojedinih poglavlja, pa tako moemo uoiti
one naslove koji su neutralni i one koji su vrijednosno odreeni, osobito kada je rije
o poglavljima koja se bave ustakim, etnikim i partizanskim zloinima. Primjerice,
Bekavev i Jarebov udbenik o ustakim zloinima govori pod vrijednosno neutralnim
naslovom Ustaki reim (2 stranice), dok o etnikim i partizanskim zloinima pro-
govara pod vrijednosno jasno odreenim naslovima etniki teror (2 stranice) i Slom
NDH i bleiburka tragedija (3,5 stranice).41 Erdeljin i Stojakoviev udbenik ista po-
glavlja naslovljava Ustaki teror (3,5 stranice), etniki pokret (2 stranice) i Slom NDH
i partizanski zloini u Bleiburgu (1,5 stranica).42 No terminoloke su razlike najupe-
atljivije kada se govori o zloinima ustakog reima poinjenima nad Srbima, ido-
vima i Romima: od pet postojeih udbenika dva rabe termine Holokaust i genocid,43
dva ustaki teror,44 a jedan represivna politika.45 Radi usporedbe, nastavni program
govori o politici terora nad graanima (osobito Srbima, idovima i Romima), a ta
37
Isto, 125, 126.
38
S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 98.
39
Na primjer: I. Peri, Povijest 8, 1998, 68; I. Vuji, Hrvatska i svijet u XX. stoljeu, 1998, 140-141.
Usporedi takoer s izjavom autorice programa povijesti na str. 243-244 u ovoj knjizi.
40
41
Isto, 101, 121, 129.
42
K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 127, 131, 154.
43
S. Koren, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007, 127-129; M. Kolar-Dimitrijevi, H. Petri, J. Ragu, Po-
vijest 8, Meridijani, Samobor, 2007, 122-124.
44
K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 127-130; V. uri, Povi-
jest 8, Profil, Zagreb, 2007, 90.
45
je sintagma u konanoj verziji zamijenila onu koja je bila predviena u prvoj verziji
programa: politika terora protiv hrvatskih graana i genocid nad Srbima, idovima
i Romima.46
Dva udbenika razlikuju se i u procjeni broja rtava, kako Krinog puta tako
i Jasenovca (broj stradalih Srba, idova, Roma, Hrvata i ostalih u drugim koncen-
tracijskim logorima, kao i onih koji su stradali na druge naine, u analiziranim se
udbenicima ne spominje). Oba udbenika ine odmak od udbenika iz 1990-ih, u
kojima se u pravilu nisu navodile nikakve brojke o rtvama ustakog terora, dok su
procjene broja rtava na kraju rata i u porau bile krajnje nepouzdane.47 Tako Erde-
ljin i Stojakoviev udbenik u oba sluaja konstatira da toan broj rtava nije utvr-
en, pa procjenjuje da je u Jasenovcu bilo od 60.000 do 100.000 stradalih (te se na
istome mjestu u nekoliko reenica osvre na pokuaje manipuliranja brojkama i sa
srpske i hrvatske strane), dok je za Bleiburg i Krini put znatno oprezniji te govori
o nekoliko desetaka tisua ljudi.48 Bekavev i Jarebov udbenik puno je odreeni-
ji u iznoenju brojaka: 72.000 stradalih u Jasenovcu i Staroj Gradici te do 70.000
stradalih Hrvata na Bleiburgu i Krinom putu.49 No u sluaju potonjeg udbenika
nameu se odreena pitanja. Iako se ne moe decidirano tvrditi da je to bila namjera
autora, ipak se ne moe ne primijetiti kako udbenik navodi gotovo identian broj
stradalih u Jasenovcu i na Krinom putu, pri emu se u sluaju Jasenovca navode
najmanje mogue, a u sluaju Krinog puta najvee mogue procjene koje se mo-
gu smatrati znanstveno korektnima. No u ovom sluaju problem nije toliko u broju
koliko u izriajima u kojima se brojke spominju, osobito kada je rije o Jasenovcu.
Naime u udbeniku se kae: Prema posljednjim istraivanjima, u njima [Jasenovcu
i Staroj Gradiki, op. a.] je ubijeno ukupno 72 tisue ljudi. Meutim ovdje nedostaje
jedna bitna ograda koja se, primjerice, moe nai na web-stranici Spomen podruja
Jasenovac da je rije o popisu koji nije ni konaan niti potpun,50 zbog ega se do-
biva dojam da je rije o konanom broju stradalih. S druge strane, u sluaju Bleibur-
46
Nastavni plan i program za osnovnu kolu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta, Zagreb,
2006, 280. Program se takoer moe nai na web-stranici MZOS-a http://public.mzos.hr/Default.
aspx?sec=2197 (pristup ostvaren 12. 4. 2009).
47
Tako se u udbeniku I. Peria iz 1992. govori o 50.000-300.000 ljudi ubijenih kod Bleiburga i na
Krinom putu (Povijest za VIII. razred osnovne kole, I. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1992, 112).
No u izdanju iz 1995. ta je procjena ipak revidirana, pa se govori o nekoliko desetaka tisua ljudi
(Povijest za VIII. razred osnovne kole, IV. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1992, 112). Valja ipak na-
pomenuti da se u Perievim gimnazijskim udbenicima, za razliku od osnovnokolskih, ipak rabi
termin genocid za zloine nad idovima i Romima, a povremeno i nad Srbima.
48
K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 130, 154.
49
S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 101, 130.
50
U poimeninom popisu koji se moe nai na web-stranicama Spomen podruja Jasenovac (http://
www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284, pristup ostvaren 12. 4. 2009) stoji da su do 1. stude-
nog 2009. prikupljena imena i prezimena 75.159 rtava. Prema usmenoj informaciji koju sam dobi-
ga i Krinog puta postupa se upravo suprotno, pa se rabi ovaj izriaj: Procjenjuje se

da je na Bleiburkom polju i krinom putu ubijeno do 70.000 Hrvata. U istraivanju
koje danas veina ozbiljnih povjesniara jo uvijek smatra najrelevantnijim, onome
Vladimira erjavia, doista se spominje procjena o 70.000 Hrvata koji su stradali
kao kvislinzi i kolaboracionisti. No erjavi pritom govori o broju stradalih tijekom
cijelog rata, od 1941. do 1945, te, uz ogradu kako je nemogue tono odrediti koliko
je stradalih bilo tijekom etiri ratne godine, a koliko na samom kraju i po zavretku
rata, procjenjuje da bi gubici vezani za Bleiburg mogli iznositi oko 50 tisua.51
No zasigurno najplastiniji primjer ambivalentnog odnosa prema traumatinim
i bolnim temama iz vlastite prolosti prua nekoliko zemljovida u Bekavevu i Jare-
bovu udbeniku, odnosno u povijesnom atlasu koji ga prati, a na kojima su prikazani
koncentracijski logori, logori smrti i mjesta masovnih zloina u 20. stoljeu.52 etiri
su zemljovida iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, a dva pripadaju ratnim zbivanji-
ma na podruju Hrvatske u 1990-ima, no samo se jedan odnosi na opu povijest, a
svi ostali na hrvatsku povijest. Ono to te zemljovide ini osobito zanimljivima jest
uporaba naslova, potpisa i simbola koji upuuju na autorske interpretacije i vredno-
vanja prikazanih dogaaja te na ulogu koja im se daje u proizvodnji, reprezentaciji i
reprodukciji predodbi o sebi i drugima. Pritom su dva simbola sredinja lubanja i
straarski toranj; oni su nositelji znaenja koja se pridaju odreenim dogaajima, ali
i afektivnog naboja pomou kojeg se upuuju poruke o tome to i kako treba pamtiti.
Stoga je kljuno gdje autori odluuju upotrijebiti pojedini simbol, a gdje ga ispustiti.
Na tri zemljovida javlja se iskljuivo simbol lubanje s prekrienim kostima. Zem-
ljovid Koncentracijski logori Treeg Reicha ukljuen je u udbenik (str. 116) i u povije-
sni atlas (str. 23); prema legendi, bijelim lubanjama oznaeni su koncentracijski lo-
gori, a crnima logori smrti (logori za istrebljenje).53 Na zemljovidu etniki zloini
nad Hrvatima i bosansko-hercegovakim muslimanima u II. svjetskom ratu, koji se na-
lazi samo u povijesnom atlasu (str. 37), simbolom bijele lubanje oznaena su mjesta
najveih etnikih zloina. Konano, na zemljovidu Zloini nad Hrvatima i drugim
nesrpskim stanovnitvom u Republici Hrvatskoj, koji je ukljuen i u udbenik (str. 214)
i u povijesni atlas (str. 57), bijelim lubanjama oznaena su, prema legendi, mjesta naj-
teih zloina nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovnitvom u Republici Hrvatskoj
la u Spomen podruju, na dan 17. 4. 2009. popis je sadravao imena i prezimena oko 75.900 rtava
i jo nije dovren.
51
V. erjavi, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovnitva Jugoslavije u
drugom svjetskom ratu, Globus, Zagreb, 1992, 77.
52
S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 102, 116, 131, 214; Z. Ivankovi, M. Jareb, Po-
vijesni atlas za 8. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2008, 23, 32, 37, 41, 57, 58.
53
U prvoj verziji zemljovida, koja je upotrijebljena u izdanju udbenika iz 2007. godine, za prikaz
koncentracijskih logora rabili su se simboli ljudskih silueta. S. Bekavac, M. Bradvica, M. Mioi, Po-
vijest 8, Alfa, Zagreb, 2007, 103.
(izbor). S potonjim je povezan i zemljovid Srpski logori koji se nalazi samo u povije-
snom atlasu (str. 58), a na kojemu su simbolom straarskog tornja oznaeni srpski
logori i zatvori u kojima su bili zatoeni Hrvati u Domovinskom ratu (izbor).
No za ovu su analizu osobito interesantna dva zemljovida, od kojih jedan prika-
zuje sustav logora u NDH, a drugi Krini put. Zemljovid Krini put, koji se nalazi i u
udbeniku (str. 131) i u povijesnom atlasu (str. 41), nudi najkompleksniji sustav kar-
tografskih simbola.54 Prema legendi, crvenim linijama oznaeni su krini putovi
koji se proteu od Bleiburga do jugoslavensko-grke granice, kroz Sloveniju, sjever-
nu Hrvatsku, sjevernu i sredinju Bosnu, Vojvodinu, Srbiju i Makedoniju. Straarski
tornjevi oznaavaju jugoslavenske komunistike logore rasporeene uglavnom na
istom podruju. Na zemljovidu je jo istaknuto pet imena mjesta izruenja i mjesta
s najveim brojem poznatih rtava: Bleiburg, Tezno, Koevski Rog, Maceljska uma
i Jazovka, pri emu se ne istie etnika pripadnost rtava, za razliku od teksta ud-
benika u kojemu se kao stradalnici spominju iskljuivo Hrvati. No na tom zemljo-
vidu upotrijebljen je jo jedan simbol koji legenda ne objanjava: radi se ponovo o
bijelim lubanjama rasporeenima po teritoriju Slovenije i Hrvatske te na hrvatskim
etnikim teritorijima u Bosni i Hercegovini. Za razliku od svih ostalih zemljovida
ovdje uz simbole lubanja nisu navedena imena naselja ili drugih lokaliteta. No s ob-
zirom na to da autori nisu pouili uenike da su u poslijeratnim masovnim likvida-
cijama osim pripadnika oruanih snaga NDH stradali i pripadnici drugih postrojbi
i drugih nacionalnosti, takav raspored simbola zapravo alje istu poruku kao i tekst
udbenika: da je poslijeratna represija bila usmjerena iskljuivo protiv Hrvata. Me-
utim to nije sprijeilo autore da na zemljovid, bez ikakva dodatnog objanjenja,
kao jedno od mjesta s najveim brojem poznatih rtava ukljue primjerice i Ko-
evski Rog, gdje je stradao velik broj slovenskih domobrana. Primjerice, L. Stein-
dorf navodi da broj belogardejskih rtava ubijenih u Koevju i baenih u jame,
procijenjen je na 8000 osoba.55 Prema pisanju J. Voduek Stari, u masovnim likvi-
dacijama na Koevju je, prema nekim izvorima, samo kod Malog Roga moglo bi-
ti ubijeno 14.000 ljudi, meu njima 3-4.000 slovenskih domobrana, 3.000 srpskih
dobrovoljaca, 1.000 crnogorskih etnika i 2.500 Hrvata56 ak i ako se brojke osta-
ve po strani, taj popis stradalih zorno pokazuje to je sve zaboravljeno u Bekave-
vu i Jarebovu udbeniku.
54
Taj je zemljovid veoma slian onome u gimnazijskom udbeniku iste izdavake kue iz kasnih
1990-ih, jedino to je verzija za osnovnokolski udbenik i atlas pojednostavljena, a izostavljene su
i pojedine oznake, primjerice one za krematorij. I. Peri, Povijest za IV. razred gimnazije, Alfa, Za-
greb, 1998, 181.
55
L. Steindorf, Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, Naklada Jesenski i Turk Institut dru-
tvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2006, 187.
56
J. Voduek Stari, Kako su komunisti osvojili vlast 1944. 1946., Naklada P. I. P. Pavii, Zagreb,
2006, 273.
Konano, zemljovid Logori u NDH, koji se nalazi i u udbeniku (str. 102) i u

povijesnom atlasu (str. 32), odskae od ostalih u nekoliko elemenata. Prvo, nosi na-
slov i potpise koji su u vrijednosnom smislu najneutralniji s obzirom na to da lo-
gori u NDH ni u naslovu ni u potpisima nisu oznaeni ni kao koncentracijski, ni
kao logori smrti, ak ni kao mjesta zloina, ve samo kao najvei i ostali. Dru-
go, na zemljovidu je upotrijebljen simbol straarskih tornjeva: prema legendi i nat-
pisima na samoj karti, veim tornjevima oznaeni su najvei logori Jasenovac,
Stara Gradika, Metajna, Jadovno i Slana, a manjim tornjevima ostali logori. No
iako su najvei logori istovremeno bili i logori smrti, autori nisu odabrali oznaiti
ih simbolom lubanje, to osobito upada u oi u povijesnom atlasu, gdje su zemljovi-
di Koncentracijski logori u Treem Reichu i Logori u NDH smjeteni jedan ispod dru-
goga i gdje, za razliku od udbenika, nema popratnog autorskog teksta u kojemu se
objanjava kontekst i ipak rabi termin koncentracijski logor. Tako se na tom zemljo-
vidu mogu vidjeti odjeci revizionistike debate o karakteru jasenovakog logora (i
openito logora u NDH) treba li ga tumaiti kao logor smrti ili samo kao radni i
sabirni logor. No ta debata nije imala vei utjecaj na udbenike povijesti, izuzev u
sluaju jednog udbenika koji je ubrzo povuen iz uporabe.57 Treba takoer rei da
svi udbenici koji su trenutano u upotrebi za jasenovaki logor rabe termine kon-
centracijski logor ili koncentracijski logor i logor smrti.
Povijesni zemljovidi su apstraktni prikazi nastali u sadanjosti koji prikazuju
one historijske veze i odnose koje su njihovi autori htjeli prikazati. Oni prenose ci-
ljane obavijesti i poruke koje se upuuju pomou naslova, simbola i objanjenja u le-
gendama. U ovom sluaju znakovita meuigra dvaju simbola lubanje i straarskog
tornja pretvara povijesne zemljovide u figure sjeanja pomou kojih se u ueni-
kom pamenju nastoje konstruirati slike koje prvenstveno ukazuju na viktimizaciju
vlastite skupine. Istovremeno se stradanja drugih, osobito u onim sluajevima gdje
vlastita skupina snosi odgovornost za poinjene zloine, zamagljuju i umanjuju, pa
tako, moda bolje od bilo kojeg drugog primjera, ti zemljovidi svjedoe o stavovi-
ma, vrijednostima i perspektivama njihovih autora.
57
J. Jurevi, M. Rai, Povijest za 8. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2004, 82-83. U tom su se ud-
beniku logori u NDH prikazivali kao sabirni i radni logori u kojima su zatoenici uglavnom strada-
vali zbog tekih ivotnih uvjeta, dok se ubojstva spominju tek usput: Osim ubojstvima, logorai su
smrtno stradavali od zaraznih bolesti, iscrpljenosti, nehigijene, itd.. Udbenik je povuen nakon dvi-
je godine zbog toga to je bio slabo prihvaen meu nastavnicima i nije uspio ostvariti zastupljenost
veu od nekoliko postotaka, a prema odredbama Zakona o udbenicima iz 2001. ta bi zastupljenost
trebala biti vea od 10%. O istoj temi usp. I. Goldstein, G. Hutinec, Neki aspekti revizionizma u hr-
vatskoj historiografiji devedesetih godina XX stoljea motivi, metode i odjeci, u: Vera Katz (ur.),
Revizija prolosti na prostorima bive Jugoslavije, Institut za istoriju, Sarajevo, 2007, 198.
Zemljovid 1: Koncentracijski logori u Treem Reichu
Zemljovid 2: Logori u NDH

Zemljovid 3: etniki zloini nad Hrvatima i bosansko-hercegovakim

muslimanima u II. svjetskom ratu
Zemljovid 4: Krini put

Umjesto zakljuka
Marc Ferro svojedobno je napisao kako nam povijest kojoj pouavamo nau djecu
moe tota rei o identitetu dotinog drutva, evocirajui tako poznatu izreku Be-
nedetta Crocea kako je svaka historija suvremena historija, tj. da jasnije ukazuje na
probleme vlastitog vremena nego na probleme razdoblja kojim se navodno bavi.58
Nastava povijesti u dananjoj Hrvatskoj jo uvijek odraava podijeljeno sjeanje na
Drugi svjetski rat koje je u snanoj mjeri obiljeilo javni diskurs, a onda i udbeni-
ke narative, u proteklih dvadesetak godina. No ono se u znatno veoj mjeri iskazu-
je u udbenicima nego u nastavnim programima koji, kao dio strategija vladajueg
poretka, svojim promicanjem odreenih interpretacija nadalje ukazuju na snanu
potrebu za definiranjem obvezujuih tumaenja znaenja odreenih epoha i doga-
aja, osobito kada je rije o onim dogaajima koji se smatraju kljunim sastavnica-
ma nacionalnog narativa. Meutim u svakodnevnim praksama, u kojima je uvijek
implicitna mogunost mijenjanja strategija,59 pokazuje se kako u uvjetima otvore-
nijeg drutva, u kojemu su programi i udbenici podloni stalnoj javnoj debati, nije
lako odrati jednoobraznu sliku o prolosti i nametati slubene verzije koje preferi-
ra vladajui poredak. Upravo je udbeniki pluralizam otvorio prostor za preispiti-
vanje etnocentrinih historija te omoguio da se one u nekim aspektima uravnote-
e, no to je s druge strane znailo osporavanje sustava usporednih udbenika meu
onima koji u dekonstrukciji tradicionalne etnocentrine pripovijesti vide opasnost
za hrvatski nacionalni identitet. Takvi zahtjevi zorno pokazuju koliko se drutvo u
kojemu se uniformna slika povijesti smatra jednim od kljunih elemenata za izgrad-
nju identiteta i odranje njegove stabilnosti teko suoava s razliitim historijama
i perspektivama, osobito kada je rije o traumatinim i problematinim stranama
vlastite prolosti.
U svim postojeim udbenicima koji obrauju povijest 20. stoljea interpreta-
tivni obrazac oblikovan u prvoj polovici 1990-ih jo je uvijek dominantan, no ideo-
loka potka koja ga proima u nekim je udbenicima znatno vidljivija, ovisno o to-
me kako se njihovi autori pozicioniraju u odnosu na nasljee 1990-ih. Bekavev i
Jarebov udbenik pripada prvima i nastavlja se na one elemente koji su dominant-
no oblikovali politiku povijesti iz tog razdoblja; Erdeljin i Stojakoviev udbenik
primjer je udbenika koji su se od kraja 1990-ih postupno odmicali od nje te ak u
odreenoj mjeri poeli propitivati neke kljune elemente tog narativa.
U nekim svojim aspektima udbeniki prikazi Drugoga svjetskog rata danas su
blii jedni drugima nego ikada prije u proteklih dvadesetak godina: jezik je umje-
58
Marc Ferro, The use and abuse of history or how the past is taught to children (prijevod s francu-
skog), Routledge, London and New York, 1984, Preface, XI.
59
M. de Certeau, Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb, 2002, 31-45.
reniji i manje emocionalan, nema ratoborne terminologije, detaljnih opisa bitaka,

vojnih pobjeda i portreta ratnih heroja koji se nude uenicima kao modeli za iden-
tifikaciju.60 Vei se naglasak stavlja na ljudska stradanja nego na vojne operacije, u
svima se pie o stradanjima onih koji su dugo doivljavani kao drugi (Srba, ido-
va i Roma u NDH, njemake i talijanske manjine nakon rata) te nisu vie iskljui-
vo pria o viktimizaciji vlastite skupine definirane na etnikoj osnovi. Tome svaka-
ko pridonosi i to to Drugi svjetski rat ve neko vrijeme nije u sreditu polemika o
programima i udbenicima povijesti; umjesto toga u sreditu je debata pouavanje
o sukobima u 1990-ima. To je takoer u velikoj mjeri determinirano suvremenim
politikim kontroverzama povezanim sa sve veim znaenjem koje se u politikom
diskursu pridaje Domovinskom ratu: temeljem dananje Hrvatske vie se ne smatra
sinteza dravotvornih elemenata razliitih ideologija koje potjeu iz Drugog svjet-
skog rata, ve vrijednosti Domovinskog rata.
S druge strane, u prikazima ratnog razdoblja i dalje postoje kao to je poka-
zano u ovoj analizi znaajne razlike koje uvijek iznova generiraju debate i imaju
potencijal za kreiranje ideolokih sukoba. O tome, primjerice, svjedoe i zahtjevi
Saveza antifaistikih boraca za preispitivanjem udbenikih prikaza narodnooslo-
bodilake borbe utemeljenih na ideolokoj paradigmi iz 1990-ih te okrugli stol ko-
ji je Savez organizirao u prosincu 2008. uz snanu podrku predsjednika Republike
Stjepana Mesia.
U konanici, ovdje se radi o tome kako i na emu treba graditi identitet, ko-
je modele identifikacije treba ponuditi uenicima: treba li se i na koji nain suoiti
s problematinim i traumatinim sjeanjima ili ih treba prepustiti zaboravu? Moja
su razmiljanja na tragu onih koja je svojevremeno u slinoj raspravi o njemakom
identitetu ponudio Jrgen Habermas, razlikujui neoteeni/zreli identitet koji
je kadar kritikim reflektiranjem otvoreno se suoiti s mranim stranama vlastite
prolosti i s njima se produktivno nositi od oteenog/nezrelog identiteta koji je za
to nesposoban, pa trai izlaz u crno-bijelim predodbama, idealiziranju vlastite sku-
pine i potiskivanju i zaboravu neugodnih uspomena.61 Hrvatski udbenici povijesti
upravo u ovim razlikama pokazuju koliko su takvi procesi bolni, teki i dugotraj-
ni, ali i da su u tijeku, barem kada su u pitanju prikazi Drugoga svjetskog rata.
60
No zanimljivo je da se takvi elementi (bitke, vojne pobjede, slike vojnika i oruja, portreti ratnih
junaka) mogu nai u nekim novijim udbenicima u prikazu rata u 1990-ima, u emu se moe vidjeti
utjecaj narativa o Drugome svjetskom ratu na prikaze Domovinskog rata prije 1990: strategije koje se
rabe u tim udbenicima, kao i u programu iz 2006, uvelike podsjeaju na one koje su se svojevreme-
no rabile u prikazima NOB-a u udbenicima iz komunistikog razdoblja.
61
J. Habermas, A Kind of Settlement of Damages (Apologetic Tendencies), u: New German Critique,
No. 44, Spring-Summer 1988, 25-50. Tekst je prvi put objavljen u novinama Die Zeit 11. 7. 1986.
History Education between History and Memory
Summary
For the past ten years, Croatian history textbooks have gone through changes in both
methodology and content, which has enabled them to more or less distance them-
selves from the strongly criticised interpretative paradigm that dominated throughout
the 1990s. However, in interpreting World War II, there is still a strong ideological po-
larization in the public discourse, which is especially visible in debates about the two
neuralgic points 1941 and 1945. This article explores the extent in which this polari-
zation influences history textbook narratives about 1945, namely events at the very end
of the war and in the immediate post-war period. Two most recent history textbooks
for the 8th grade of elementary school are analysed, with two aspects in the focus of
analysis: firstly, whether there are differences in recent textbooks compared with the
interpretative matrix from the 1990s; secondly, whether textbook narratives in cir-
cumstances of the textbook pluralism reflect a split memory about the war. The ana-
lysis has shown interpretative differences among textbooks that significantly depend
on how their authors position themselves in relation to the problematic heritage of the
1990s: whether their narratives show continuity with those elements that dominantly
shaped the politics of history in the 1990s, or try to distance themselves from it and
even to question some of its key elements.
Dubravka Stojanovi
GODINA OKUPACIJE
Slika 1945 u srpskim udbenicima istorije
Ideoloki konfuzne vlasti koje se sme-

njuju u Srbiji posle 2000. godine, po-
segle su za promenom prolosti radi
pribavljanja potrebnog identiteta i utvri-
vanja svoje, inae, labave legitimnosti.
Jedno od kljunih razdoblja za istorijske
manipulacije jeste upravo 1945. godi-
na. Revizija dogaaja iz te godine omo-
guava da se istovremeno sprovede
obraun s dva neprijatelja aktuelnog
poretka: s partizanima kao pobednici-
ma Drugog svetskog rata i s jugoslo-
venskom dravom koja se tumai kao
negacija srpskih interesa. Zbog toga je
reciklaa 1945. godine jedan od naj-
zanimljivijih poduhvata preduzetih u no-
vijim srpskim udbenicima.
P
ogreno tumaenje sopstvene istorije osnova je
nacionalnog bia. Ta reenica Ernesta Renana
iz njegovog znamenitog predavanja ta je na-
cija? odranog 1882. godine, esto se koristi da
bi se teorijski postavila istraivanja promena koje nastaju u tuma-
Naslovnica enju prolosti. Tu reenicu mogli bismo parafrazirati na razliite
udbenika naine, jer itav niz politikih konstrukta poiva na promenama
Istorija 2 Smilje
Marjanovi-Duani u interpretaciji istorije. Tako bismo mogli rei da pogreno tu-
i Marka uice za maenje istorije moe biti i osnova politikih poredaka, naroito
II razred gimnazije
opteg i drutveno- onih novostvorenih, nastalih nakon naglih ili, jo pre, revolucio-
-jezikog smera. narnih promena.
Takav je sluaj u dananjoj Srbiji. Nastao posle smene vlasti 2000. godine, dana-
nji poredak jo uvek traga za sopstvenim identitetom. Na vlasti se smenjuju koalici-
je raznorodnih stranaka, esto i sa meusobno suprotnim programima, koje i dalje
pokuavaju da pronau ideoloku smesu koja bi im omoguavala opstanak na vlasti
i opravdavala njihovo neprirodno saveznitvo. U potrazi za ideolokim komponen-
tama, nove vlasti tragaju i za periodima u prolosti koji bi mogli postati nova zlat-
na doba, na kojima bi se mogla zasnovati poeljna slika o tobonjem konzistentnom
naslanjanju aktuelne politike elite na tradiciju. U takvoj potrazi za boljom prolo-
u, prvi koraci prave se, najee, brisanjem onih delova istorije koji novom poret-
ku ne idu u prilog, koji komplikuju sliku istorijske besprekornosti nacije ili koji bi
graanstvo mogli podsetiti na srenija vremena. Pored toga, naroito je vano odre-
diti istorijske neprijatelje, jer neprekidni obraun s mrtvim protivnicima daje snagu
politiki nesigurnim i nejakim reimima. Zbog svih tih razloga kao idealna rtva no-
ve interpretacije istorije u Srbiji pokazao se period socijalistike Jugoslavije. Ma koli-
ko da je nejasan profil dananjih srpskih vlasti, ono na emu same insistiraju i to je
jasno naglaeno, jeste njihov antikomunizam. Komunisti su doli na mesto arhine-
prijatelja, gotovo zamenili mesto Turaka kao deurnog krivca i objanjenja za sve
nae neuspehe. to zbog stvarnih ideolokih razlika, potrebe da se prikrije sopstvena
komunistika prolost ili zbog nade da e ta taktika pribaviti podrku biraa, obra-
un s komunistima i Josipom Brozom vodi se s neobinom strau, koja, budui da
od povratka tog sistema na vlast nema nikakvih opasnosti, govori o tome da se radi o
grozniavoj konstrukciji identiteta novih vlasti, nesigurnih u vlastiti ideoloki profil.
Potraga za politikim identitetom, obraun sa stvarnim ili zamiljenim protivni-
cima, ispravljanje porodinih istorija ili reprogramiranje starih rauna stvaraju stal-
nu potrebu da se redefinie prolost. Nada je da e izmenjena prolost napraviti bo-
lju sadanjost, osloboditi od linih ili kolektivnih frustracija, stvoriti vri temelj za
postojei ideoloki mainstream. Zbog toga obraun sa socijalistikom Jugoslavijom
ima tako jak naboj. On pogaa istovremeno dve vrlo vane mete: jaa srpski identitet
naspram sumnjivih, nostalgiarskih ostataka integrativnih, jugoslovenskih identi-
teta i, s druge strane, uvruje otklon prema komunizmu. Zbog toga su kao idealni
preci izabrani etnici Drae Mihailovia, koji, po miljenju kreatora nove prolo-
sti, mogu da pogode obe mete. Kad im se izbriu kolaboracija i ratni zloini i dopie
antifaizam, od njih je mogue napraviti idealne borce za nacionalnu stvar, koji su
se zbog vlastite naivnosti, potenja i prljave igre velikih sila, nali na strani poraenih
snaga u Drugom svetskom ratu. Zbog toga je, pored izmene dogaaja u samom ratu,1
potrebno promeniti i kraj rata. Godina 1945. zbog toga je kljuna za razumevanje no-
vog tumaenja prolosti. Ona je istovremeno i kraj perioda ija je reinterpretacija i
1
D. Stojanovi, Revizija revizije. 1941 u udbenicima istorije u Srbiji, u: Kultura sjeanja: 1941. Povi-
jesni lomovi i svladavanje prolosti, ur. S. Bosto, T. Cipek, O. Milosavljevi, Zagreb 2008, str. 157-167.
DUBRAVKA STOJANOVI: GODINA OKUPACIJE 267
revizija bila u centru panje autora novih udbenika istorije u Srbiji, kao to je i poe-
tak novog razdoblja socijalizma iji je vrednosni predznak trebalo promeniti.
Analiza lekcija posveenih tim dogaajima pokazuje da je njihova nova inter-
pretacija gotovo u potpunosti zasnovana na nekoliko kljunih mitskih mesta. Ti su
mitski toposi svoju ponorniku fazu imali tokom socijalistikog perioda, kada su
kao prave, ali zabranjene istorijske istine kruile raznim neformalnim kruocima,
da bi od sredine osamdesetih godina poeli da izlaze u javnost, da ulaze na stranice
malobrojne, tada opoziciono i, ve u velikoj meri, nacionalistiki opredeljene tam-
pe koja je ideoloki pripremila dolazak Slobodana Miloevia na vlast.2 Ideja da po-
stoji prava istorija Drugog svetskog rata pojavila se prvo u knjievnosti 1982. go-
dine, u romanu No Vuka Drakovia, zatim u osporavanom istoriografskom delu
Veselina uretia Saveznici i jugoslovenska ratna drama iz 1986. godine a, onda,
sve otvorenije, slobodnije i ee, u tiranijoj tampi. Sa svoje strane, nauna istorio-
grafija je od kraja osamdesetih, izuzev u retkim sluajevima, napustila Drugi svetski
rat, to zbog prezasienosti temom koja je prethodnih etrdeset godina dominirala
i inila okosnicu mita komunistikih vlasti, to zbog opreza da se ne zamere novim
vlastima usred procesa neizvesne revizije prolosti. Ta injenica otvorila je prostor
za obimnu reviziju Drugog svetskog rata, na svim nivoima: od zakona koji izjedna-
avaju etniki i partizanski pokret, preko promene imena ulica, spomenika, pro-
slava jubileja, do zvanine verzije u, jo uvek kontrolisanim, udbenicima istorije,
koji jo jedino u Srbiji nisu osloboeni monopola jedne, dravne izdavake kue.
Tako je i bilo mogue da se izborom autora udbenika koji pripadaju mlaoj gene-
raciji etnikologa, koja se krajem devedesetih godina pojavila na srpskoj istorio-
grafskoj sceni, dobiju kolske knjige koje ozvaniuju mitske topose koji su ranije
bili rezervisani za krugove udaljene od istorijske struke.
Kada je u pitanju interpretacija zavretka Drugog svetskog rata, mogu se izdvo-
jiti tri osnovna toposa koji su svoje mesto nali u novim udbenicima:
1. prikrivanje etnike kolaboracije,
2. ideja da je komunizam u Srbiju doao na ruskom tenku koji je omoguio
pobedu partizanima u Drugom svetskom ratu,
3. postojanje anti-srpske zavere, kako one meunarodne, tako i one u ruko-
vodstvu komunistikog pokreta.
1. U tekstu za prethodni zbornik posveen 1941. godini3 pisala sam o tome da
je najvaniji cilj autora novih udbenika bio da se etniki pokret prikae kao anti-
faistiki i da se njegova kolaboracija prikrije ili prikae benignijom od novootkri-
vene partizanske kolaboracije s okupacionim snagama. Takvo tumaenje moralo se
2
Vidi o tome: Srpska strana rata, ur. Neboja Popov, Beograd 1996.
3
Vidi beleku 1.
provui dosledno do samog kraja rata, uprkos potekoama autora da istorijske i-

njenice do te mere izmene. Odatle su proistekle i neke neloginosti i kontradikcije u
tekstu. Te nedoslednosti u kreiranju bolje prolosti mogle bi da izazovu velike ne-
doumice kod aka. Tako, na primer, ako u osmom razredu naue da je posle dolaska
partizana u Srbiju, 1944. godine, dolo do povezivanja svih tamonjih vojski (etni-
ka, nedievaca, ljotievaca, Nemaca i Bugara)4 radi borbe protiv Narodnooslobodi-
lake vojske, iznenadie se kada u udbeniku za trei i etvrti razred srednjih ko-
la, koji su napisali gotovo isti autori, pronau sasvim suprotan podatak. U toj knjizi
stoji: antikomunistike snage nisu uspele da se ujedine i suprotstave partizanskoj
vojsci. Podele meu srpskim nacionalistima bile su toliko duboke da su spreavale
svaki vid saradnje u borbi protiv zajednikog neprijatelja.5 Postavlja se pitanje kako
je mogue da se iznesu dve toliko razliite tvrdnje i, posebno, kako je mogue da to
uini skoro neizmenjeni tim autora? Moda klju objanjenja lei u injenici da su
autori prvo napisali udbenik za srednje kole, pa dve godine kasnije onaj za zavrni
razred osnovne kole. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti da su autori prvo pokua-
li da mitskom neslogom meu Srbima objasne vojni krah partizanskih protivnika, a
da su, onda, u svom kasnije napisanom udbeniku, priznali istorijsku injenicu sa-
radnje svih antikomunistikih vojski ukljuenih u srpski graanski rat sa okupator-
skom vojskom radi borbe protiv partizana.
Ipak, ako je problem na injenikom nivou u novijem udbeniku ispravljen, on
se pojavio na interpretativnom nivou: kako objasniti saradnju etnika na kraju rata
sa ostalim vojnim jedinicama, pa i nemakim i bugarskim, kad se ta saradnja u pret-
hodnim lekcijama, suprotno istorijskim injenicama, otvoreno negirala? Zbog toga
je naeno sledee tumaenje: Prednost koju su saveznici dali partizanskom pokre-
tu uinila je da su se sada (1944 podvukla D. S.) na istoj strani nale do tada po-
litiki veoma udaljene vojske: etnici, nedievici, ljotievci, Nemci i Bugari.6 Tak-
vom reenicom poetak kolaboracije etnika sa Nemcima pomeren je sa stvarnog
datuma, dakle jeseni 1941. godine, na kraj 1944. godine. Pored injenice da se istori-
ja na taj nain grubo falsifikuje, ovakvim jezikim manevrom postignuti su neki, za
autore, veoma vani ciljevi. Na prvom mestu, pojaan je utisak da kolaboracije to-
kom rata nije bilo, to se u prethodnom tekstu knjige dobijalo jednostavnim izostav-
ljanjem podataka o toj saradnji. To je izuzetno vano mesto novim mitotvorcima jer
je od kljunog znaaja u pravljenju potrebne slike o Mihailovievoj vojsci isticanje
njenog tobonjeg antifaizma i stvaranje romantine slike o njenom voi kao pr-
vom evropskom voi otpora. To i jeste kljuno mesto, jer je u Srbiji, bez obzira na
4
S. Raji, K. Nikoli, N. Jovanovi, Istorija za 8. razred osnovnih kola, Beograd 2005, str. 156.
5
K. Nikoli, N. uti, M. Pavlovi, Z. padijer, Istorija za 3. razred srednjih kola, Beograd 2003, str.
179.
6
Istorija za 8. razred, str. 157.
sve pokuaje da se to izmeni, ostala identifikacija sa antifaizmom stvorena u soci-

jalistikom razdoblju. Ta injenica komplikuje rehabilitaciju etnika i stvara velike
interpretativne probleme kad se doe do pitanja kolaboracije. To je u rekonstrukciji
pojedinih dogaaja tokom samog rata autore odvelo u razliite, gotovo bezizlazne
situacije (npr. u pokuajima reinterpretacije bitke na Neretvi), ali i u itav niz nedo-
slednosti opisanih u prethodnom zborniku. Zbog toga je sada i tumaenje same rat-
ne zavrnice posluilo kao dobra prilika da se i eksplicite naglasi da saradnje tokom
rata, na tlu Srbije, nije bilo. Zahvaljujui takvom tumaenju 1944. i 1945. godine, ko-
laboracija moe izgledati kao posledica ratnog haosa nastalog u zavrnici.
Na to je dodato i snano ideoloko opravdanje, koje bi, po miljenju autora,
moralo biti svakome prihvatljivo i samorazumljivo: objedinjavanje vojski na terito-
riji Srbije i njihovo zajedniko delovanje sa bugarskim i nemakim jedinicama nala-
zi svoje opravdanje u borbi protiv nadolazee komunistike opasnosti, to u kljuu
tvrdog antikomunizma daje svaki alibi i opravdanje. Tako je i novo tumaenje 1945.
godine postiglo potrebni dvostruki cilj: opravdalo je kolaboraciju i pojaalo uvere-
nje da borba protiv komunizma opravdava sva sredstva, ime se jaa samopodra-
zumevajui stav da komunisti u bilo kom obliku i u ma kojoj istorijskoj situaciji
predstavljaju uvek i jedno isto zlo. Ta diskvalifikacija pobednika u Drugom svet-
skom ratu nuno, ak i ako to nije namera, otvara prostor za pozitivnu ili pozitivniju
sliku gubitnika, to je najpouzdaniji put u reviziju samog Drugog svetskog rata i pre-
ispitivanje vrednosti antifaizma. To je mesto gde se, kako kae beogradski sociolog
Todor Kulji, antikomunizam pretvara u anti-antifaizam, ime se dubinski menja
sistem vrednosti stvoren u Evropi posle Drugog svetskog rata.
2. Drugi problem koji je trebalo da ree autori udbenika bio je sam kraj rata,
tanije njegov rezultat. Kako, posle temeljne revizije rata, objasniti partizansku rat-
nu pobedu? Kao prva rtva pala je hronologija. Bilo je neophodno da se izmeni re-
dosled dogaaja, da dva datuma zamene mesta. Radi se o dogaajima iz jeseni 1944.
godine. Hronoloki prvi dogaaj jeste dolazak partizana iz Bosne u Srbiju i njihov
konani sukob s tamonjim vojskama. Drugi dogaaj po redu bio je dolazak Crve-
ne armije u Srbiju i njen doprinos okonanju rata. U udbenicima za zavrne raz-
rede srednje i osnovne kole nalazi se manipulacija hronologijom, tanije, zamena
mesta ta dva dogaaja: prikazano je da je Mihailoviev poraz nastupio tek poto je
Crvena armija ula u Srbiju, ime se ponitava partizanska pobeda u graanskom
ratu.7 Istorijske injenice pokazuju, naime, da je odluku o prelasku u Bosnu Mihai-
lovi doneo pre dolaska Crvene armije u Srbiju. Ta odluka bila je posledica vojnog
poraza koji je Mihailovi pretrpeo od partizanskih jedinica u Srbiji od avgusta do
septembra 1944, dakle pre dolaska Crvene armije. Da bi se prikrila partizanska voj-
7
Istorija za 3. razred, str. 181; Istorija za 8. razred, str. 157.
na pobeda nad etnicima, bilo je potrebno pobedu pripisati Crvenoj armiji, koja je
kud i kamo prestiniji neprijatelj: Dolazak Crvene armije pokazao se odluujui za
proterivanje Nemaca iz Srbije, ali i za pobedu partizana u graanskom ratu, to je
bio glavni cilj njenog angaovanja.8 Pored injenice da smo na taj nain saznali da
je ratovanje protiv etnika glavni cilj Crvene armije, takvom tvrdnjom poduprta je,
inae omiljena, metafora o nametanju komunizma u Srbiji ruskim tenkom, to u
nacionalistikom diskursu znai da je u Srbiji, zbog njenih navodnih liberalnih tra-
dicija, postojao snaan otpor komunizmu i konsenzusno neprihvatanje novog po-
retka. To je jedno od brojnih tumaenja istorije koja nisu poduprta istorijskim inje-
nicama, ali koja zamagljuju mogunost stvarnog suoavanja s prolou i sazrevanja
drutva koje bi trebalo realno da sagleda svoje istorijske izbore.
3. Pored toga to se takvim tvrdnjama podupire jedna od kljunih mitema o
nametanju komunizma ruskim tenkom, takvim tvrdnjama uvodi se jo jedan od
vanih stubova mitskog tumaenja prolosti: onaj o zaveri protiv srpskog naroda.
Zavera je klju objanjenja svih dogaaja koji su doveli do ba takvog kraja Drugog
svetskog rata u Jugoslaviji i uspostavljanja novog, socijalistikog poretka. Poetak
zavere mogao bi se smestiti u Teheran, na savezniku konferenciju, na kojoj su, po
autorima udbenika, SAD prepustile Jugoslaviju Sovjetskom Savezu, iako su, kako
autori kau, imale vie vojnih i politikih mogunosti da utiu na sudbinu Jugoslavi-
je.9 Ta tvrdnja ostala je nedoreena, ime se, kao u svakom mitskom narativu, otva-
ra prostor za mistina tumaenja. Zatim se pripreme za, kako kau, osvajanje Srbije
od Titovih partizana ne objanjavaju potrebom da se oslobodi Srbija, ve da se, ka-
ko pie boldovanim slovima, likvidira Mihailovieva vojna i politika organizacija.10
Tu su i jezike potapalice koje su iskoriene da nepaljivom aku ne bi promakla
osnovna poruka, kao u sluaju sledee reenice: iza akcije oslobaanja Srbije sta-
jao je, naravno (podvukla D. S.), osnovni cilj: unitenje vojne snage etnika i drugih
oruanih grupacija u Srbiji.11
Tom cilju su, sudei po tekstu udbenika, sluila i saveznika bombardovanja.
Po tom tumaenju, ona su izvedena da bi se potisnuo srpski pokret, a ne da bi se
poruila postrojenja koja su bila vana nemakim snagama za produavanje rata.
Taj zakljuak se postie zahvaljujui tome to se u udbeniku ne navode bombar-
dovanja drugih jugoslovenskih gradova, kao ni drugih evropskih zemalja, ve samo
bombardovanje Srbije i srpskih gradova, to podupire tezu o zaveri. Ipak, kao da sve
to nije dovoljno, teza o zaveri se i eksplicite izrie tvrdnjom da je lino Tito uticao
8
9
10
Isto, str. 179.
11
Isto, str. 180.
na izbor ciljeva i navoenje saveznikih bombardera: Pojaana dejstva angloame-

rike avijacije stacionirane u junoj Italiji bila su direktna podrka akcijama NOVJ
i izvoena su samostalno, ali i na zahtev Josipa Broza prema ranije uspostavljenoj
koordinaciji.12
Poseban uzlet, sudei po udbeniku, zavera doivljava u prolee 1945. godi-
ne kada je, kako se navodi, u najviem rukovodstvu KPJ doneta odluka da je Srbija
duna da iznese teret rata.13 Time se tumai mobilizacija za Sremski front koja je u
udbeniku, kao i u mitskim priama, imala glavnu funkciju da fiziki uniti pod-
mladak srpskog graanstva, pa se navodi da su golobradi srpski mladii, nevini
ratovanju, bez ikakve vojne spreme i obuke, masovno stradali.14 Pri tom se ne na-
vodi da su partizanske jedinice vrile mobilizaciju u svim osloboenim krajevima i
tako popunjavali svoje jedinice koje su imale ambiciozne ratne ciljeve na severoza-
padnim granicama i na severu Italije.
Kada je doao kraj rata, u Srbiji, sudei po tekstu udbenika, radovanja nije bi-
lo. U njoj su, kako pie, bile jae i vidljivije ucveljenost i tuga za poginulima.15 Ta
injenica proistie kao logina posledica zakljuka da je u Srbiji, posle dolaska par-
tizanskih jedinica, napravljen posebno brutalan sistem, koji se opisuje kao represiv-
niji od onog uvedenog u drugim krajevima Jugoslavije. Ta injenica objanjava se
time da je osnovni cilj komunizma bilo slamanje velikosrpskog ovinizma koji je,
da bi se podvukla ironija autora, stavljen pod znake navoda.16 Time se sugeriu dve
mogunosti: da srpskog nacionalizma nije ni bilo, pa da je ta optuba bila lana da
bi se novi reim svetio i obraunao sa samim srpskim narodom; ili, druga mogu-
nost, da je nacionalizma bilo, ali da se radi o prihvatljivoj pojavi protiv koje se ne
treba boriti.
Zbog toga je i uspostavljanje nove vlasti protumaeno kao deo ukupne zavere
protiv srpskog naroda. Srbija i srpski narod su, reklo bi se, i u toj fazi, proli gore od
drugih. Navode se suenja klasnim neprijateljima na kojima je, kako pie, najvie
presuda izreeno graanskim slojevima srbijanskog drutva. Objanjeno je da se ra-
dilo, osim o osveti, i o menjanju drutveno-ekonomske strukture preko konfiskacije
privatne imovine.17 To jeste nesporno, ali se to deavalo u itavoj zemlji i Srbija tu
nije bila nikakav poseban sluaj. Posebnost srpskog sluaja moe se videti i u navodu
po kome je oko 100 000 zemljoradnika u Srbiji prolo kroz zatvore i radne logore,18
12
Isto.
13
Isto, str. 187.
14
Isto, str. 188.
15
Isto, str. 188.
16
Isto; Istorija za 8. razred, str. 158.
17
18
Isto, str. 210.
ili u tvrdnji da je oko 500 000 Jugoslovena otilo u emigraciju, ali da je meu njima,
kako pie, najvei broj, ponovo, Srba.19 Istu svrhu ima i teza da je samo Srbija pode-
ljena na autonomne pokrajine, to se tumai kao potreba da se ta federalna jedinica
pocepa i posebno oslabi.20 Navedeno je i da je to bilo samo ostvarenje stare nacional-
ne politike KPJ koja je govorila o potrebi osloboenja drugih naroda od velikosrp-
skog hegemonizma (ponovo stavljenog pod znake navoda),21 ime se stvara utisak
da je federalizacija Jugoslavije bila neka vrsta namerne osvete srpskom narodu.
Time se u udbenik plasiraju kuloarske prie o tome da su se nove komunisti-
ke vlasti drale parole slaba Srbija jaka Jugoslavija i da je to bilo ostvarenje komin-
ternovskog nauma da se razbijanjem tobonjeg srpskog otpora uvrsti komunizam.
Takve tvrdnje nisu dokazane u istoriografiji, niti ima ozbiljnih dokaza o postojanju
veeg otpora u Srbiji nego u drugim krajevima zemlje. Meutim, intencija autora je
upravo da se pokae posebnost srpskog sluaja. Ona je nuna posledica samog nacio-
nalizma kao etnocentristike ideologije, koja neminovno u svojoj etniji vidi neto
sasvim posebno. Ali, ta ekskluzivnost kljuna je i da bi se poduprla teorija zavere, jer
se time zaverenicima pribavlja motiv, daje se smisao njihovoj delatnosti. Zavera
se, ipak, ne kuje protiv nekog prosenog, ime se dodatno podie nacionalni ego.
Time se stvara i zaarani krug: naa ekskluzivnost izaziva zaveru; zavera dokazuje
koliko smo mi ekskluzivni. Sve to vano je jer je postojanje zavere najbolji nain da
se viktimizuje sopstveni narod, ime mu se pribavlja pozicija istorijske rtve i pre-
ventivno dobavlja indulgencija za sve bive, sadanje i budue greke.
Takvo mistino tumaenje prolosti koje se svodi na ideju o delovanju nepo-
znatih sila i iracionalnih razloga pojavilo se u Srbiji krajem 80-ih godina i snano
uticalo na stvaranje ideolokog obrasca koji je ratove u bivoj Jugoslaviji uinio mo-
guim. Viktimizovani narod postaje neka vrsta kolektivnog sveca i kljunog sub-
jekta istorije. Narod je taj koji donosi istorijske odluke, on ima svoje ukuse, svoja
zadovoljstva i nezadovoljstva. Njegove voe samo su tu da oslunu narodnu volju,
koja je izraz jedinstvenog narodnog duha. Meutim, ta volja naroda suprotna je
od one demokratske. Ona je autoritarna i obavezujua za sve, ona je kolektivistika
i ponitava prava pojedinca. Ona, na prvom mestu, ponitava princip odgovornosti,
jer istorija kolektiva se predstavlja kao metafiziki tok, kao sudbina koja ne zavisi od
pojedinanih odluka. Takvoj predstavi o istoriji posebno doprinose teorije zavere
i tumaenja u kojima je sopstveni narod prikazan kao jedina i najvea rtva. Tom
tumaenju naroito pogoduje revizija Drugog svetskog rata i neposrednog poratnog
perioda. Seanja su jo uvek iva, pa mogu pribaviti dodatne emocije neophodne za
19
Isto, str. 205.
20
Isto, str. 209.
21
nacionalnu homogenizaciju. Konstrukcija vlastitog politikog identiteta najuspeni-

je se moe ostvariti obraunom s prethodnim, dakle komunistikim vlastima. Zbog
toga je potrebno stigmatizovati prethodni reim, umesto da se on istorijski objasni
i da se za razmiljanje ponude uzroci koji su omoguili njegovo stvaranje i dug, go-
tovo neometan ostanak. Samim tim, neophodna je demonizacija izvorine take tog
poretka partizanske pobede u Drugom svetskom ratu. Ukoliko se ta pobeda do-
voljno uprlja i pripie Crvenoj armiji i svetskoj zaveri, veruje se da e se umanjiti svi
pozitivni pomaci ostvareni u socijalistikoj Jugoslaviji. Ukoliko se, pak, posleratna
politika ubistva dovoljno predimenzioniraju, veruje se da e se umanjiti prethodni
domai zloini poinjeni tokom Drugog svetskog rata, ali i potonji zloini iz 90-ih
godina 20. veka. Zbog toga je reinterpretacija Drugog svetskog rata i stvaranja soci-
jalistike Jugoslavije kljuna za pribavljanje eljenog identiteta novim vlastima, to
od nastave istorije u Srbiji i dalje ini jedan od ideolokih stubova poretka.
Rezime
Politiki prevrati esto sa sobom povlae i promenu prolosti, odnosno novu kon-
strukciju pamenja potrebnu radi pribavljanja potrebnog istorijskog identiteta no-
vom poretku. Tako je i poredak uspostavljen u Srbiji posle 2000. godine preduzeo
niz poteza koji su trebali da mu pribave poeljne pretke. Ti zahvati u prolosti, u
prvom redu, odnosili su se na reviziju Drugog svetskog rata. Promenom odnosa
prema glavnim uesnicima tog dogaaja pribavljaju se dva vana cilja nove redefi-
nicije prolosti: iz nje se izbacuje pozitivna slika partizana koji su bili preci prethod-
nog sistema i, moda jo vanije, ponitavaju se ostaci pozitivnih predstava o Jugo-
slaviji. Zbog toga je upravo 1945. godina kljuna za novo tumaenje prolosti, jer se
u njoj stiu svi danas nepodobni istorijski fenomeni. Budui da ta godina objedi-
njuje osloboenje bive Jugoslavije od okupacionih reima koji su je podelili tokom
Drugog svetskog rata i formalno stvaranje ponovo objedinjene drave zasnovane na
novim ideolokim principima, bilo je autorima udbenika izuzetno vano da ba u
toj godini izvre veliki broj faktografskih i interpretativnih izmena. Zahvaljujui tim
izmenama bilo je mogue da se promeni hronologija i da, na kraju, izgleda kao da
je etniku vojsku u Srbiji pobedila Crvena armija, a ne jedinice NOV-a, ime je i u
udbenike ula teza da je komunizam u Srbiji bio nametnut ruskim tenkom. Time
su jo jednom abolirani oni koji su tokom rata kolaborirali sa okupatorom, a njihov
poraz objanjen slabou pred tada najveom vojnom silom sveta. Takvim zahva-
tima Srbija se jo vie udaljava od mogunosti da racionalno sagleda svoju prolost
i razume svoju sadanjost.
Year of Occupation
Summary
The series of ideologically confused governments in Serbia since 2000 have been re-
sorting to alteration of the past in order to acquire the necessary identity and establish
their, otherwise fragile, legitimacy. One of the key periods subject to historical mani-
pulation has been precisely the year 1945. A revision of events from that year makes it
possible to simultaneously settle the accounts with two enemies of the actual order:
with the Partisans as victors of World War II, and with the Yugoslavian state, which is
perceived as the negation of Serbian interests. For this reason, the recycling of 1945 is
one of the most interesting undertakings in recent Serbian textbooks.
O AUTORIMA
Sulejman Bosto
Filozof i sociolog. Roen 1950. u Bugojnu. Doktorirao temom Hermeneutika teo-
rija jezika. Problem jezika u filozofskoj hermeneutici Hansa-Georga Gadamera. Pro-
fesor na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavio
knjige Hermeneutika teorija jezika, 1986. i Svijet i kontingencija, 1997.
Tihomir Cipek
Politolog. Roen 1962. u Zagrebu. Profesor na kolegiju Povijest hrvatske politike
misli na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu. Obnaao dunost predsjednika
Hrvatskoga politolokog drutva. Objavio knjige Hrvatska politoloka tradicija (su-
autor), Ideja hrvatske drave u politikoj misli Stjepana Radia, Hrestomatija liberal-
nih ideja u Hrvatskoj (suautor) i Programatski dokumenti hrvatskih politikih strana-
ka i skupina 1842.-1914. (suautor). Dobitnik dravne nagrade za znanost Republike
Hrvatske za 2006. godinu.
Gordana eri
Antropologinja. Znanstvena je suradnica Instituta za filozofiju i drutvenu teoriju
u Beogradu. Doktorirala je na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog
fakulteta u Beogradu. Vodila je vie znanstvenih istraivanja i predavala na Kate-
dri slavistike Karlovog Univerziteta u Pragu. Autorica je knjiga Smisao rtve u tra-
dicionalnoj kulturi Srba (Novi Sad: Svetovi, 1997) i Pr(a)vo lice mnoine. Kolektivno
samopoimanje i predstavljanje: mitovi, karakteri, mentalne mape i stereotipi (Beo-

grad: IFDT/IP Filip Vinji, 2005) te urednica tematskih zbornika Intima javnosti.
Okviri predstavljanja, narativni obrasci, strategije i stereotipi konstruisanja Drugo-
sti u upeatljivim dogaajima tokom razgradnje bive Jugoslavije: tampa, TV i film
(Beograd: Fabrika knjiga/IFDT, 2008) i Pamenje i nostalgija. Neki prostori, oblici,
lica i nalija (Beograd: IFDT/IP Filip Vinji, 2009).
air Filandra
Filozof i sociolog. Roen 1961. godine u Stocu. Doktorirao temom Koncept uma u
klasinoj Kritikoj teoriji. ef Odsjeka za sociologiju na Fakultetu politikih nauka
u Sarajevu. Autor knjiga Bonjaci i Moderna, Bonjaka politika u XX stoljeu, Bo-
njaka ideja.
Vladimir Geiger
Povjesniar. Roen je u akovu 1962. Doktorirao 1996. na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu tezom Njemaka etnika zajednica u akovu i akovtini od poetka 19.
do sredine 20. stoljea. Od 1993. radi u Hrvatskom institutu za povijest u Zagre-
bu. Istrauje povijest i sudbinu hrvatskih Nijemaca te partizansku i komunistiku
represiju i zloine u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom po-
rau. Objavio je nekoliko knjiga, a u domaim i stranim asopisima vei broj znan-
stvenih, strunih i publicistikih radova, te sudjelovao na brojnim domaim i me-
unarodnim znanstvenim i strunim skupovima. lan je urednitva asopisa za
suvremenu povijest (Zagreb) i Tokova istorije (Beograd). U Hrvatskom institu-
tu za povijest voditelj je znanstvenog projekta Ljudski gubici Hrvatske u Drugom
svjetskom ratu i porau.
Goran Greti
Filozof. Roen 1945. u Zagrebu. Doktorirao na univerzitetu u Klnu temom Das
Problem des absoluten Wissens in Hegels Phnomenologie des Geistes. Bio je go-
stujui profesor u Njemakoj, znanstveni istraiva na projektima u Njemakoj, vi-
carskoj i SAD-u. Radio na Institutu za filozofiju Sveuilita u Zagrebu i Institutu za
povijesne znanosti, a trenutano je profesor na Fakultetu politikih znanosti u Za-
grebu. Objavio je est knjiga i preko 50 znanstvenih rasprava u domaim i stranim
asopisima. Voditelj je tri meunarodna seminara u okviru IUC-Dubrovnik.
O AUTORIMA 277

Antropologinja i istraivaica suvremene povijesti ena. Roena 1966. u Sisku. Via
znanstvena suradnica pri zagrebakom Institutu za etnologiju i folkloristiku i vanj-
ska suradnica Centra za enske studije. Biva predsjednica Hrvatskog semiotikog
drutva. Kourednica etiri znanstvena zbornika o prisilnim migracijama, transna-
cionalnom feminizmu i istraivanju roda u hrvatskoj etnologiji te autorica knjige
Dom i svijet: o enskoj kulturi pamenja (2008).
Enver Kazaz
Teoretiar knjievnosti. Roen je 1962. godine. Radi na Filozofskom fakultetu u Sa-
rajevu. Objavio je zbirku pjesama Trai se, monografiju Musa azim ati knji-
evno nasljee i duh moderne, knjievnopovijesnu studiju Bonjaki roman XX vi-
jeka, zbirke eseja Morfologija palimpsesta i Neprijatelj ili susjed u kui, antologije
Antologija bosanskohercegovake pripovijetke XX vijeka (koautorstvo sa Ivanom Lov-
renoviem i Nikolom Kovaem) i Antologija suvremene bosanskohercegovake pri-
povijetke (koautorstvo s Ivanom Lovrenoviem), te niz eseja i studija u knjievnim
asopisima u BiH i inozemstvu.
Ivo Komi
Sociolog. Profesor na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sa-
rajevu. Predaje na Odsjeku za sociologiju i dri kolegije iz sociolokih disciplina.
Znanstveno se bavi problemima suvremenih drutava, a posebno pitanjima socio-
logije politike te politikih i ideolokih konflikata u najnovijoj povijesti u kontek-
stu ratnog (1992-1995) i poratnog razdoblja u Bosni i Hercegovini. Objavio knjige:
Dijalektika robnog oblika, Automatizacija i humanizacija, Preivljena zemlja (Ko je,
kada i gdje dijelio BiH).
Snjeana Koren
Povjesniarka. Vii je predava na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sve-
uilita u Zagrebu. Vie godina radila je kao nastavnica povijesti i sudjelovala u
strunom usavravanju nastavnika. Od 1999. sudjeluje u domaim i meunarod-
nim projektima koji se bave udbenicima i programima povijesti te razvojem hrvat-
ske historiografije i nastave povijesti. Autorica je veeg broja udbenika i prirunika
povijesti. Objavila je niz radova o politici povijesti u Jugoslaviji i njezinim dravama
nasljednicama, te analize udbenika i programa povijesti. Sudjelovala je u razvoju
novog Nacionalnog okvirnog kurikuluma u Hrvatskoj. Trenutano radi na doktor-
skoj disertaciji koja se bavi politikom povijesti i sjeanja u socijalistikoj Jugoslavi-

ji izmeu 1945. i 1960. godine. Podruja njezinog istraivakog interesa su povijest
obrazovanja i nastave povijesti nakon 1945. godine, historiografija u Hrvatskoj, kul-
tura pamenja i politika povijesti.
Stjepan Matkovi
Povjesniar. Roen 1966. u Zagrebu. Doktorirao tezom ista stranka prava 1895.-
-1903. Ravnatelj je Hrvatskog instituta za povijest, tajnik Hrvatskog nacionalnog
odbora za povijesne znanosti, glavni urednik asopisa za suvremenu povijest. Au-
tor je monografije ista stranka prava 1895.-1903, suautor knjige Programatski do-
kumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842.-1914.
Lidija Merenik
Povjesniarka umjetnosti. Profesorica je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Beogradu (Odeljenje za istoriju umetnosti, Seminar za studije moderne umetnosti),
na kojem je 1999. doktorirala. Od 1981. objavljuje likovne kritike, tekstove i studije
o modernoj i suvremenoj umjetnosti. Radila je kao suradnik Likovne redakcije Stu-
dentskog kulturnog centra u Beogradu (1981-1985) i kao kustos Muzeja savremene
umetnosti u Beogradu (1985-1990). Realizirala je velik broj izlobi suvremene jugo-
slavenske i srpske umjetnosti. Objavila je knjige: Beograd osamdesete: nove pojave
u slikarstvu i skulpturi 1979-1989 (1995); Ideoloki modeli: srpsko slikarstvo 1945-
-1968 (2001); Ivan Tabakovi 1898-1977: Daleki ciljevi Ivana Tabakovia (2004);
Kultura fragmenta: Dragan Jelenkovi 1989-2005 (2006); Nadeda Petrovi: Projekat
i sudbina (2006).
Senadin Musabegovi
Filozof. Roen je u Sarajevu 1970. godine. Docent je na Filozofskom fakultetu u Sa-
rajevu na Katedri za historiju umjetnosti, na kolegijima iz oblasti sociologije kulture
i umjetnosti te teorije umjetnosti. Poeziju, eseje, prie poinje da objavljuje u ratu.
Prvu knjigu poezije Udarci tijela objavljuje 1995, drugu Odrastanje domovine 1999,
a treu Rajska lopata 2004. godine. Na Sienskom univerzitetu u Italiji diplomirao je
radom Subjekt, Mo, Maska. Na European University Institute u Firenzi 2004.
godine obranio je doktorski rad Rat konstitucija totalitarnog tijela, koji je pod
istoimenim naslovom 2008. godine u Sarajevu objavio kao knjigu. Objavljuje teorij-
ske radove u internacionalnim asopisima i zbornicima. Prevoen je na poljski, ta-
lijanski, engleski, francuski, vedski i arapski jezik.
O AUTORIMA 279
ore Pavievi
Politolog. Docent je na Fakultetu politikih nauka Univerziteta u Beogradu. Predaje
na kolegijima Savremena politika teorija, Kultura ljudskih prava i Teorije pravde.
Objavio je vie od dvadeset radova iz politike teorije, politike filozofije i primije-
njene etike. Temama odnosa prema prolosti i tranzicijske pravde bavio se u rado-
vima: Politika i svakodnevni ivot, ur. Zagorka Golubovi, Ivana Spasi i ore Pa-
vievi, Institut za filozofiju i drutvenu teoriju, Beograd, 2003; Bogoljub Milosav-
ljevi i ore Pavievi, Tajni dosijei: Otvaranje dosijea slubi dravne bezbednosti,
Centar za antiratnu akciju, Beograd, 2001; Politiko pamenje: normalni sluaj i
patologije, Re, br. 77, Beograd, 2008.
Vjeran Pavlakovi
Povjesniar. Roen 1974. Vii asistent na Sveuilitu u Rijeci, Odsjek Kulturalni stu-
diji. Suurednik knjige Serbia since 1989: Politics and Society under Miloevi and
After. Godine 2005. bio je znanstveni suradnik na Woodrow Wilson International
Center for Scholars, gdje je istraivao politiki utjecaj ICTY-a na hrvatsku politiku.
Bio je na postdoktorskoj stipendiji NCEEER-a u Hrvatskoj za istraivaki projekt
Red Stars, Black Shirts: Commemorations, Symbols, and Contested Histories in Cro-
atia.
Dubravka Stojanovi
Povjesniarka. Ro. 1963. u Beogradu. Doktorirala 2001. na Filozofskom fakulte-
tu u Beogradu temom Evropski demokratski uzori kod srpske politike i intelek-
tualne elite 1903-1914. Radi kao docent na Odeljenju za istoriju. Objavila Iskua-
vanje naela. Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918. Za
knjigu Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o zlatnom dobu srpske demo-
kratije dobila je 2004. Nagradu grada Beograda za drutvene i humanistike nauke.
DISPUT d.o.o.
za izdavaku djelatnost
Dubrava 37, 10 040 Zagreb
/redakcija: Grianska 11/
tel. 01/2949-921; telefaks 2949-920
disput@disput.hr
www.disput.hr

PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

K U LT U R A S J E A N JA : 1 9 4 5 .

Biblioteka SREDNJI PUT

Godina i mjesec objavljivanja

UDBENICI POVIJESTI I HISTORIOGRAFIJA

Evociranje povijesnog dogaaja kao to je 1945. godina kao godina epohalnog

moralna univerzalistika oekivanja i obeanja svjetske slobode, pravde i mira kom-

doslovno stale iza univerzalistikog duha politikog prosvjetiteljstva, tada je izmak-

Slom nacionalsocijalizma i faizma

i petrificirati u suhu muzealnu faktografiju politike povijesti koja nepovratno pri-

na stara fundamentalna antropoloka i etika pitanja, odgovora za koje se vjerovalo

no problematine razdjelnice moderne i moralne ambivalencije kao to su: Francuska revolucija,

predrasudama, povijesnim ressentimentima, starim i novim saveznitvima i nepri-

Tako je govorio Gottfried Benn o vjernosti narodu! A o historiji i njezinoj lo-

Ta tobonja samorazumljivost toga da je svako za moralno ustrojstvo ljudskog

Schuldfrage zwischen Universalitt der Moral und Ideologie

Kraj II svjetskog rata u Jugoslaviji je karakteristian po pre-

ju smatrale ratnom tekovinom. Kao narodna republika, Jugoslavija se predstavljala

nim nevoljama naroda. to se rat dalje odvijao, komunistika revolucionarna ideo-

Mi kritiziramo religijsku slabost politike drave kritizirajui politiku dra-

Ne smije se zanijekati da je ovakva politika strategija provoena i u samoj KPJ.

Communism and National Conscience at the End of World War II in Yugoslavia

Svjedoci smo, iz dananje perspektive, da su obeanja o

zuje na mogunost da mali narodi, kao to su junoslovenski, mogu odluiti o sebi

vale kolektivne izlete, posjete muzejima revolucije, spomenicima, mjestima ija su

eta je mitom o trijumfu, mitom o pobjedi, to savladava svaki determinizam u isto-

Ritualno kreiranje svakodnevnog ivota

kodnevnog ivota u ikonografiji sa kojom se obini ruski ovjek susretao. Primjeri-

Figura radnika i figura trgovca

senzibilnim mogunostima pojedinca. Figura ratnik-radnik upravo nastoji da ne-

ira narodnu volju, da je samu sa sobom ujedini, da je proglasi sakralnom u miru, u

Tijelo borca u stvarima

Dakle, jo uvijek ostaje otvoreno pitanje: koja politika mo odreuje i fiksira

ko to zapaa Lukes,22 govorei o Durkheimovom pojmu anomi, samo dok postoji

moi u tom procesu neposrednije i sveobuhvatnije e se moi govoriti u kontekstu

Politika simbola: nevidljivi rat

meutim, uvijek potencijalno prisutni i u asu dok se govori o slozi, o jedinstvu, o

Myth of Victory as Myth of Revolution

Rad istrauje na koji je nain smjena kulturnih strategija drutvenog pamenja

Novi imperativi individualizma stavili su mukarce na brzu pokretnu

memorativnog patosa i socijalne magije zajednitva, ene su mahom zadrale svo-

historijske pobjede (Crnobori-Oprijan, 1957: 7). Meutim, s vremenom je unutar

idealizma, vitetva, posestrimstva, [to] izvire iz dubine blagorodne enske due i

stavila kao povijest diskontinuiteta, lomova, nedovrenih borbi, potonulih djela,

ene kao uvarice heterogenog pamenja

Pokuat u naznaiti neka obiljeja glavnih mijena socijalistike kulture pame-

zaboravljaju u autoritarnom reimu proklamiranih istina), vodit e me u pokuaju

ameriku povjesniarku rije o procesu improvizacije i pregovora (koliko god ne-

Kriza enskog arhiva u herojskoj kulturi pamenja

vatskoj od 1945. do 1953. rezultat su enskih arhivskih i istraivakih pothvata te pi-

vjetaja o zloinima okupatora), kratke opaske o pojedinim ljudima i dogaajima,

stituta za povijest radnikog pokreta i pospremanje suvine dokumentacije AF-a

Atomizacija i sentimentalizacija ratnih uspomena

Dominantni je reim pamenja i komemorativnog empatijskog prisjeanja ta-

Indikativno je da u ilustriranom asopisu koji je zanimanje publike privlaio

prie o logorskim stradanjima. Domaa varijanta Gillisove teorijske naracije o ena-

S jedne strane intenzitet kulturnih promjena i rizik politikih eksperimenata, a s

pokrpan, izglaen tijekom polustoljetne komunistike vladavine i njena ustrajno-

ne politike i lokalnih inicijativa razliitih skupina i pojedinaca koji si uzimaju za

punim pravom moe smatrati jedinom nasljednicom liberalnoga graanskog femi-

Bosanac, Gordana. 2005. Utopija i inauguralni paradoks: prilog filozofsko-politikoj

Hrenjak, Juraj, ur. 2002. Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj: 1990.

U tekstu se tematizuju neka od pitanja

Nae pamenje je istovremeno i naa obmana.