DONNA WOOLFOLK CROSS

Papisa Ivana
Za mog oca, Williama Woolfolka
o kojemu nisu potrebne rijei
 ZAHVALE
Za pomo u istraivanju zahvalnost dugujem Lucy Burgess sa Sveuilita Cornell, Caroline
Suma sa Papinskog instituta za srednjovjekovne studije u Torontu, Eileen DeRycke sa Sveuilita
Syracuse, Elizabeth Lukacs sa koleda Lemoyne, dr. Paulu J. Dineu, dr. Arthuru Hoffmanu i
Johnu Lawrenceu, kao i osoblju biblioteke Sveuilita Vassar i Hamilton, Sveuilita Pennsylvania
i Sveuilita California u Los Angelesu. Posebnu zahvalnost dugujem Lindi McNamara, Gal Rizzo
i Gretchen Roberts sa dravnog koleda Onondaga, koje su uloile beskrajnu energiju i
snalaljivost u pribavljanju brojnih rijetkih knjiga iz razliitih biblioteka u Americi i inozemstvu.
Zahvaljujem Lil Kinney, Liz Liddy i Susan Brown, iskusnim istraivaicama koje su uspjele
razotkriti velik broj malo poznatih informacija o IX. stoljeu.
Mnogi su ljudi proitali rukopis u razliitim fazama njegova nastajanja i pomogli svojom
strunou u njegovom dotjerivanju. Zahvalna sam dr. Josephu Roeschu, Rogeru Salzmannu,
Sharon Danley, Thomasu McKagueu, Davidu Ripperu, Ellen Coin, Maureen McCarthy, Virginiji
Ruggiero, Johnu Starkweatheru i svojoj majci, Dorothy Woolfolk. Njihove su primjedbe
neizmjerno pridonijele kvaliteti ove knjige.
Takoer bih htjela zahvaliti svojoj agentici, Jean Naggar, koja je bila spremna riskirati s
nedovrenim rukopisom; Irene Prokop, svojoj prvoj urednici u izdavakoj kui Crown, iji su
srdanost i oduevljenje ovom knjigom bili tako ohrabrujui; i Betty A. Prashker, koja je preuzela
uredniku ulogu kad je Irene otila.
Dugujem srdanu zahvalnost svima onima koji su me podravali i hrabrili tijekom sedam
godina istraivanja i pisanja: mojoj keri Emily i mom muu Richardu, borcima s prve linije; mojoj
ogorici Donni Willis Cross, koja je vjerovala u mene i moju knjigu, ak i onda kad je i mene
naputala nada; Mary Putman, koja je na sebe preuzela dodatni dio tereta tako da bih ja mogla
slobodno pisati; Patriciji Waelder i Normi Chini, pouzdanim saveznicama, koje su se brinule da
me nitko ne ometa u radu; Susan Francesconi, ije mi je drutvo tijekom naih dugih zajednikih
etnji pomagalo da sauvam zdrav razum; Joanni Woolfolk, Lisi Strick, Jamesu MacKillopu i
Kathleen Eisele. Kao to je rekao William Shakespeare, bogat sam onoliko koliko imam
prijatelja.
Iznad svega eljela bih zahvaliti svome ocu, Williamu Woolfolku, kojemu je ova knjiga s
pravom posveena. Bez njegova pouzdanog vodstva i ohrabrenja ova knjiga nikada ne bi bila
napisana.
 UVOD
Bilo je to dvadeset i osmoga dana Wintarmanotha1 godine Gospodnje 814, a ni najstariji stanovnici
nisu pamtili tako otru zimu. Hrotrud, seoska babica u Ingelheimu, probijala se kroz snijeg prema
kanonikovoj zemunici. Kroz stabla je provalio novi nalet vjetra i po cijelom joj tijelu prosuo ledene
prste, traei pukotine i zakrpe na tankoj vunenoj odjei. umska staza bila je prekrivena dubokim
snijegom, a sa svakim novim korakom utonula bi u snijeg gotovo do koljena. Snijeg joj se lijepio po
obrvama i trepavicama te je stalno brisala lice kako bi vidjela kamo ide. I ake i stopala boljeli su je
od hladnoe usprkos slojevima lanenih krpa kojima su bili omotani.
Na stazi ispred nje pojavila se crna mrlja. Bila je to mrtva vrana. ak su i tako otporni strvinari
umirali od gladi te zime jer nisu mogli kljunovima razderati meso sa smrznutih crkotina. Hrotrud
je zadrhtala i ubrzala korak.
Kanonikova ena Gudrun poela je raati mjesec dana prije oekivanog datuma. Prekrasno
vrijeme za novoroene, pomislila je Hrotrud ogoreno. Samo prolog mjeseca rodilo se petero djece, a nijedno
nije ivjelo dulje od tjedan dana.
Zapuh vjetrom noenog snijega zaslijepio je Hrotrud i na trenutak je izgubila iz vida slabo
oznaenu stazu. Osjetila je navalu panike. Vie je stanovnika sela ve izgubilo ivot na isti nain,
tumarajui u krugovima nedaleko od vlastita doma. Natjerala se na trenutak mirno stajati dok se
snijeg komeao oko nje i okruivao je bijelim krajolikom bez prepoznatljivih kontura. Kad je vjetar
napokon jenjao, ipak je uspjela vidjeti obris staze. Ponovno je krenula naprijed. Vie nije osjeala
bol u akama i stopalima; potpuno su obamrli od hladnoe. Znala je to bi to moglo znaiti, ali si
nije mogla priutiti razmiljati o tome; najvanije je bilo da ostane mirna.
Moram razmiljati o jo neemu, a ne samo o hladnoi.
Zamislila je dom u kojem je odrasla, kuu, zapravo imuni upni dvor koji je zauzimao est
hektara. Bila je to topla i dobro sagraena kua sa zidovima od vrste drvene grae, daleko ljepa
od susjednih domova izgraenih od drvenih letvi premazanih blatom. Na sredinjem ognjitu
plamtjela je vatra, a dim se spiralno uspinjao prema otvoru na krovu. Hrotrudin otac nosio je
skupi prsluk od vidrina krzna preko lijepe lanene tunike, a majka je na dugoj crnoj kosi nosila
svilene vrpce. I sama Hrotrud imala je dvije tunike sa irokim rukavima i toplu pelerinu od
najfinije vune. Jo uvijek se sjeala osjeaja ugode na koi koju je stvarao meki, glatki i skupi
materijal.
Sve je zavrilo tako brzo. Dva suna ljeta a zatim estoka studen unitili su etvu. Ljudi su
posvuda umirali od gladi; a iz Thurungije su dopirale glasine o ljudoderstvu. Zahvaljujui
razboritoj prodaji obiteljskih dobara, Hrotrudin otac uspijevao je neko vrijeme sauvati obitelj od
gladi. Hrotrud je plakala kad su joj oduzeli vunenu pelerinu. Tada joj se inilo da joj se nije moglo
dogoditi nita gore. Imala je tek osam godina i nije jo mogla shvatiti uas i okrutnost svijeta.
Probila se kroz jo jedan veliki snjeni nanos borei se istovremeno sa sve jaom vrtoglavicom.
Prolo je ve nekoliko dana otkad je zadnji put neto pojela. No, dobro. Ako sve dobro proe,
veeras u se pogostiti. Ako kanonik bude zadovoljan, moda dobijem i komadi slanine za
ponijeti kui. Ta joj je misao vratila dio snage.
Hrotrud se pojavila na istini. Tono ispred sebe ugledala je mutne obrise zemunice. Ovdje, iza
zaklona od stabala, snijeg je bio jo dublji, ali je poela uriti probijajui se s mukom pomou
snanih bedara i ruku, sada uvjerena da je sigurnost blizu.
Kad je stigla do vrata, jednom je pokucala i odmah ula; bilo je prehladno da bi se brinula o
uobiajenim normama ponaanja. Kad je ula, zastala je trepui u tami. Jedini prozor na zemunici
ve je bio obloen daskama za zimu; jedino svjetlo dolazilo je od vatre na ognjitu i nekoliko
1
Karlo Veliki uveo je nove nazive mjeseca prema rimskim nazivima; Wintarmanoth je sijeanj (nap. prev.).
zadimljenih lojanica razbacanih po cijeloj sobi. Trenutak kasnije oi su joj se poele privikavati na
polumrak i ugledala je dva djeaka koja su sjedila uz vatru na ognjitu sasvim blizu jedan
drugoga.
Je li dijete ve stiglo? upitala je Hrotrud.
Ne jo, odgovorio je stariji djeak.
Hrotrud je promrmljala kratku molitvu zahvale svetom Kuzmi, zatitniku babica. Ve je vie
puta tako prevarena za zaradu, otpravljena bez i jednog novia iako se trebao uraunati i trud
uloen u sam dolazak.
Pokraj ognjita je zgulila smrznute krpe sa aka i stopala, i kriknula od zabrinutosti kad je
ugledala njihovu blijedu plavobijelu boju. Sveta Majko, nemoj dopustiti da ih odnese mraz. Selo bi
imalo slabu korist od obogaljene babice. Na isti je nain postolar Elias izgubio svagdanji kruh. Kad
ga je uhvatila oluja na povratku iz Mainza, vrhovi prstiju su mu pocrnjeli i otpali za samo tjedan
dana. Sad je ispijen i dronjav uao pokraj crkvenih vrata i prosio za goli ivot ovisan o tuem
milosru.
Hrotrud je nepokolebljivo tresla glavom dok je tipala i masirala ukoene prste na rukama i
nogama, a dvojica su je djeaka tiho promatrala. Umirio ju je pogled na njih dvojicu. Bit e to lagan
porod, rekla je samoj sebi, nastojei ne misliti vie na jadnog Eliasa. Na koncu, uz moju je pomo
Gudrun i ovu dvojicu lako rodila. Starijem je djeaku sada moglo biti skoro est godina; bio je
krupno dijete s licem koje je odavalo bistrinu uma. Mlai je bio trogodinjak okruglih obraza koji
se njihao amotamo mrzovoljno iajui palac. Obojica su bili tamnoputi poput oca; nijedan nije s
majine saske strane naslijedio neobinu bijelozlatnu kosu.
Hrotrud se sjeala kako su svi mukarci u selu zurili u Gudruninu kosu kad ju je kanonik doveo
s jednog od misionarskih pohoda u Sasku. Isprva je injenica da se kanonik oenio izazvala
prilinu buru. Neki su tvrdili da je to protiv zakona, da je Imperator izdao proglas kojim se
crkvenim slubenicima zabranjuje enidba. Drugi su tvrdili da to nije bilo tako jer je bilo jasno da
bi bez ene mukarac bio podloan svim vrstama iskuenja i pokvarenosti. Govorili su kako samo
treba pogledati redovnike iz Stabla koji su sramotili Crkvu razvratnim ivotom i bunim
pijankama. A sigurno je bila istina da je kanonik bio trezven i marljiv ovjek.
Soba je bila topla. Na velikom su ognjitu bile naslagane debele cjepanice breze i hrasta; dim je
sukljao prema otvoru na slamnatom krovu. Bio je to dobro sagraen stambeni prostor. Zidovi od
drvene grae bili su vrsti i debeli, a pukotine izmeu njih bile su gusto zatvorene slamom i
ilovaom koja je spreavala ulazak hladnoe. Jedini prozor bio je obloen vrstim hrastovim
daskama, to je bila dodatna mjera zatite od nordostronija, ledenih zimskih vjetrova sa
sjeveroistoka. Kua je bila dovoljno velika da se mogla podijeliti u tri zasebna odjeljka; jedan je
sadravao prostor u kojem su spavali kanonik i njegova ena, drugi je bio namijenjen domaim
ivotinjama koje su tu nalazile zaklon za otre zime Hrotrud je ula njeno gurkanje i struganje
kopita s lijeve strane trei, u kojem se nalazila, bio je sredinja prostorija gdje je obitelj radila i
jela i u kojoj su spavala djeca. Osim biskupa, ija je kua bila izgraena od kamena, nitko u
Ingelheimu nije imao bolji dom.
Hrotrud je poela osjeati trnce i kucanje u udovima koji su znaili povratak osjeta. Pregledala
je prste; bili su grubi i suhi, ali je plaviastu boju zamijenio sjaj zdrave ruiaste. Uzdahnula je s
olakanjem i donijela odluku da e svetom Kuzmi ponuditi rtvu zahvalnicu. Hrotrud se zadrala
pokraj vatre jo nekoliko minuta uivajui u njezinoj toplini; a zatim je klimnula glavom, ohrabrila
djeake tapanjem i pourila iza pregrade gdje je ekala ena u trudovima.
Gudrun je leala na krevetu od treseta pokrivenom svjeom slamom. Kanonik, tamnokosi
ovjek s gustim nadvijenim obrvama koje su mu davale vjeno strog izraz lica, sjedio je sa strane.
Pozdravio je Hrotrud klimanjem, a zatim je pozornost usmjerio na veliku u drvo ukorienu knjigu
koja mu se nalazila u krilu. Hrotrud je kod prijanjih posjeta kuici ve vidjela knjigu, ali je i sam
pogled na nju izazivao strahopotovanje. Bio je to primjerak Biblije, a to je ujedno bila jedina
knjiga koju je ikada vidjela. Kao ni drugi seljani, ni Hrotrud nije znala ni itati ni pisati. Znala je,
meutim, da je ta knjiga blago, vrednije u istom zlatu od svega to cijelo selo moe zaraditi u
godini dana. Kanonik ju je donio sa sobom iz rodne Engleske, gdje knjige nisu bile tako rijetke kao
u Franakoj.
Hrotrud je odmah vidjela da je Gudrun u loem stanju. Disanje joj je bilo plitko, puls opasno
ubrzan, cijelo tijelo naduto i oteeno. Babica je prepoznala znakove. Nije se smjelo izgubiti ni
trenutka. Posegnula je u svoju vreu i izvukla stanovitu koliinu golublje balege koju je paljivo
skupila ujesen. Vratila se do ognjita, bacila balegu na vatru, promatrajui sa zadovoljstvom kad
se poeo uspinjati tamni dim, istei zrak od zlih duhova.
Morat e joj smanjiti bolove kako bi se mogla opustiti i roditi to dijete. Za to e upotrijebiti
buniku. Uzela je sveanj malih utih cvjetova s ljubiastim ilicama, stavila ih u glineni muar i
vjeto izmljela u prah, mrtei se od trpkog mirisa koji se irio. Zatim je prelila prah alicom jakog
crnog vina i odnijela je Gudrun.
to joj to namjerava dati? upitao je kanonik nenadano.
Hrotrud je poela objanjavati; gotovo je i zaboravila na njegovo prisustvo. Porod ju je oslabio.
Ovo e smanjiti bol i pomoi da se dijete rodi.
Kanonik se namrtio. Uzeo je buniku iz Hrotrudinih ruku, zaobiao pregradu i bacio je u vatru
gdje je nakratko zapitala, a zatim nestala. eno, to je svetogre.
Hrotrud se zaprepastila. Tjednima je mukotrpno traila i skupljala tu malu koliinu
dragocjenog lijeka. Okrenula se prema kanoniku, spremna iskaliti svoj bijes, ali se zaustavila kad
je srela neumoljiv pogled.
Zapisano je, potmulo je kucnuo Bibliju kako bi naglasio rijei, 'Trudnoi tvojoj muke u
umnoit, u mukama djecu e raati.2 Takav lijek nije svet!
Hrotrud je bila ozlojeena. U njezinu lijeku nije bilo niega ne- kranskog. Nije li svaki put kad
je iupala jednu od biljaka iz zemlje izrekla devet Oenaa? Kanonik se nikada nije branio kad je
njemu davala buniku kako bi mu olakala este zubobolje. Ipak, nije kanila raspravljati s njim. Bio
je utjecajan ovjek. Jedna rije o bezbonim postupcima i Hrotrud bi bila unitena.
Gudrun je zastenjala od teke boli jo jednog truda. No, dobro, mislila je Hrotrud. Ako kanonik ne
doputa buniku, morat e pokuati s drugim pristupom. Ponovno je uzela vreu i iz nje izvadila
dugi komad platna, odrezan prema Naravnoj Veliini Krista. Kreui se ustro i uinkovito, vrsto
je omotala platno oko Gudrunina trbuha. Gudrun je stenjala dok ju je Hrotrud namjetala. Pokreti
su je boljeli, ali tu se nije moglo pomoi. Hrotrud je iz svoje vree izvadila maleni paket, paljivo
umotan u komadi svilene tkanine koji ga je titio. Unutra je bilo jedno od njezinih blaga kost
glenja zeca ubijenog na Boi. Izmolila ju je od lovaca samoga Imperatora prole zime. S
osobitom je panjom odrezala tri tanke iverice i stavila ih Gudrun u usta.
Polako ih vaite, uputila je Gudrun koja je slabano klimnula. Hrotrud se smjestila jer joj je
jedino preostalo ekati. Krajikom oka prouavala je kanonika, koji se sav namrtio od
koncentracije usmjerene na Bibliju, a mrtio se toliko da su mu se obrve zapravo spojile iznad
korijena nosa.
Gudrun je ponovno zastenjala i sva se svinula od bolova, ali kanonik nije podigao pogled.
Hladan je, zakljuila je Hrotrud. Pa ipak, mora biti vatre u tim slabinama, jer je valjda ne bi uzeo za enu.
Koliko li je vremena prolo otkad je kanonik doveo kui enu iz Saske, prije deset ili moda
jedanaest? zima. Gudrun nije bila mlada po franakim standardima, imala je tada moda
dvadeset est ili dvadeset sedam godina, ali je bila iznimno lijepa, s dugom bijelozlatnom kosom i
plavim oima tipinim za manjine. Izgubila je cijelu obitelj u pokolju u Verdenu. Toga dana na
tisue Sasa radije je izgubilo ivot nego prihvatilo istinu o Naem Gospodinu Isusu Kristu. Ludi
barbari, mislila je Hrotrud. Meni se to sigurno ne bi dogodilo. Ona bi se zaklela na bilo to, to bi od nje
mogli traiti, a kad bolje razmisli, i sad bi to uinila ako bi barbari ikada iznova poharali Franaku,
zaklela bi se vjerovati u bogove u koje bi oni traili da vjeruje, bez obzira koliko strani i strani bili.
To nije mijenjalo nita. Tko bi mogao znati to se zbiva u srcu neke osobe? Mudra je ena sama
donosila odluke.

2
Svi navodi iz Biblije u ovoj knjizi preuzeti su iz izdanja Kranske sadanjosti, Zagreb, 2006. (nap. prev.).
 Vatra je iskrila i treperila; plamen se stiao. Hrotrud je prela preko sobe do hrpe cjepanica
naslaganih u kutu, izabrala dvije povelike cjepanice breze i stavila ih na ognjite. Promatrala je
kako su se pitei rasporedile na vatri i kako su ih plameni jezici liznuli sa svih strana. Zatim se
okrenula provjeriti kako je Gudrun.
Prolo je dobrih pola sata otkad je Gudrun uzela iverice zeje kosti, ali se nita nije promijenilo
u njezinu stanju. ak i taj snani lijek nije doveo do eljenog uinka. Bolovi su i dalje bili
nepravilni i neuinkoviti, a Gudrun je bila sve slabija.
Hrotrud je tegobno uzdahnula. Oigledno je bilo da e morati posegnuti za jaim sredstvima.

Kad je rekla kanoniku da e trebati pomo oko poroda, pokazalo se da e upravo on biti
problem.
Poaljite po ene iz sela, rekao joj je odluno.
Ah, gospodine, to je nemogue. Koga se moe poslati? Hrotrud je izraajno podigla dlanove.
Ja ne mogu ii jer me vaa ena treba ovdje. Va stariji sin ne moe ii jer bi se, iako je bistar
momi, po ovakvom vremenu mogao izgubiti. I ja sam se zamalo izgubila.
Kanonik je zurio u nju pogledom skrivenim iza tamnih obrva. U redu, rekao je, sam u
otii. Dok je ustajao, Hrotrud je nestrpljivo potresla glavom.
Od toga nee biti koristi. Dok se vratite, bit e prekasno. Zapravo trebam vau pomo, i to brzo
ako elite da vam ena i dijete ostanu ivi.
Moju pomo? Jesi li ti poludjela, babice? To, pokazao je s odbojnou prema krevetu, su
enska posla, i neista su. Ja s tim neu imati nita.
Onda e vaa ena umrijeti.
To je u Bojim rukama, ne u mojim.
Hrotrud je slegnula ramenima. Meni je svejedno. Ali nee vam biti lako podii dvoje djece bez
majke.
Kanonik je ukoeno gledao u Hrotrud. Zato bih vam vjerovao? Ve je raala bez ikakvih
problema. Okrijepio sam je svojim molitvama. Ne moete znati da e umrijeti.
To je bilo previe. Hrotrud nije namjeravala trpjeti da kanonik ili bilo tko drugi sumnja u
njezinu vjetinu babice. Vi ste taj koji nita ne zna, rekla je otro. Niste je ni pogledali. Idite i
pogledajte je sad; zatim mi doite rei da ne umire.
Kanonik je otiao do kreveta i pogledao svoju enu. Mokra kosa zalijepila joj se za kou koja je
promijenila boju u ukastobijelu; oi s tamnim podonjacima djelovale su prazno i utonulo u
glavu, a da nije bilo tekog, nepravilnog izdisanja, mislio bi da je ve umrla.
Dakle? potaknula ga je Hrotrud.
Kanonik se okrenuo kako bi joj vidio lice. Tako mi Boga, eno! Zato niste doveli i druge
ene?
Kao to ste i sami rekli, gospodine, vaa je ena ve raala bez imalo problema. Nije bilo
razloga oekivati da tako ne bude i sad. Osim toga, tko bi doao po ovakvom vremenu?
Kanonik je ponosno zakoraknuo prema ognjitu, a zatim je poeo odmjereno i uzrujano hodati
amotamo. Na koncu se zaustavio. to elite da radim?
Hrotrud se vedro nasmijala. Oh, nita teko, gospodine, nita teko. Odvela ga je natrag do
kreveta. Kao prvo, pomozite mi da je podignem.
Stojei svatko s jedne strane kreveta, zgrabili su Gudrun ispod ruku i podigli je. Tijelo joj je bilo
teko, ali su je zajedno uspjeli podii na noge, a zatim se njiui naslonila na mua. Kanonik je bio
jai nego to je Hrotrud mislila. To je bilo dobro jer e joj sva njegova snaga dobro doi za ono to
je slijedilo.
Moramo dijete silom dovesti u pravi poloaj. Kad vam dam znak podignite je to vie moete.
I snano je protresite.
Kanonik je klimnuo, turobno stisnutih usana. Gudrun je visjela izmeu njih poput mrtvog
tereta, a glava joj je pala na grudi.
Dignite je! povikala je Hrotrud. Dizali su Gudrun vukui je za ruke, a zatim su je tresli
podiui i sputajui. Gudrun je vikala i borila se, pokuavajui se osloboditi. Bol i strah dali su joj
iznenaujuu snagu i njih su je dvoje jedva uspijevali obuzdati. Da mi je barem dopustio da joj dam
buniku, mislila je Hrotrud. Sad bi ve bila polusvjesna.
Brzo su je spustili, ali se nastavila opirati i vikati. Hrotrud je ponovno dala znak, pa su Gudrun
opet podigli, protresli i spustili na krevet, gdje je leala napola u nesvjestici mrmljajui neto na
svom barbarskom materinskom jeziku. Dobro, pomislila je Hrotrud. Ako budem dovoljno brza, sve e
zavriti prije nego se osvijesti.
Hrotrud je gurnula aku u poroajni kanal i poela traiti otvor maternice. Bila je kruta i
oteena od dugih sati neuspjenog poroda. Pomou nokta na kaiprstu desne ruke, koji je
odravala dugakim ba za tu svrhu, Hrotrud je razderala tkivo koje se opiralo. Gudrun je
zajeala, a zatim potpuno omlitavjela. Topla krv potekla je preko Hrotrudine ake, niz njezinu
ruku, pa na krevet. Na koncu je osjetila kako otvor poputa. Uz radostan uzvik, Hrotrud je
ponovno gurnula aku i uhvatila bebinu glavu, njeno pritiskujui nadolje.
Primite je za ramena i povucite prema meni, uputila je kanonika ije je lice potpuno
poblijedilo. Unato tomu posluao ju je; Hrotrud je osjeala kako se pritisak pojaava kad je
kanonik udruio svoju snagu s njezinom. Nakon nekoliko minuta beba se poela sputati u
poroajni kanal. I dalje je postojano vukla, pazei da ne ozlijedi mekane kosti djetetove glave i
vrata. Napokon se pojavilo tjeme prekriveno gustom vlanom kosicom. Hrotrud je s lakoom
izvukla glavicu, a zatim lagano okrenula tijelo kako bi omoguila izlazak najprije desnog, a zatim i
lijevog ramena. Jo jedan vrsti trzaj i malo je mokro tijelo kliznulo u Hrotrudine ruke koje su ga
ekale.
Djevojica, objavila je Hrotrud. I to snana, ako je suditi po izgledu, dodala je primijetivi
uz pohvalu snaan djetinji pla i zdravu ruiastu boju.
Okrenula se i srela kanonikov ukoeni pogled pun negodovanja.
Djevojica, rekao je. Dakle sve je bilo uzalud.
Nemojte to govoriti, gospodine. Hrotrud se iznenada uasnula od misli kako e kanonikovo
razoarenje moda znaiti slabiji obrok. Dijete je zdravo i snano. Neka joj Bog podari ivot na
ast vaeg imena.
Kanonik je zatresao glavom. Ona je Boja kazna. Kazna za moje grijehe i njezine. Pokazao
je prema Gudrun koja je nepomino leala. Hoe li preivjeti?
Da. Hrotrud se nadala da zvui uvjerljivo. Nije si mogla priutiti da kanonik pomisli kako je
doivio dvostruko razoarenje. Jo uvijek se nadala da e te noi okusiti meso. A uostalom,
postojala je posve razumna ansa da e Gudrun doista preivjeti. Istina je da je porod bio nasilan.
Nakon tako tekih iskuenja mnoge je ene znala oboriti groznica i bolest od koje se kopni. Ali
Gudrun je bila snana; Hrotrud e joj obraditi ranu ljekovitom masti od crnog pelina i lisijeg sala.
Da, ako je Boja volja, ivjet e, ponovila je odluno. Nije osjeala da je potrebno dodati kako
vjerojatno vie nee moi raati.
I to je neto, rekao je kanonik. Otiao je do kreveta i stao promatrati Gudrun. Njeno je
dotaknuo bijelozlatnu kosu, sada potamnjelu od znoja. Na trenutak je Hrotrud pomislila da e je
poljubiti. Zatim mu se izraz lica izmijenio; izgledao je ozbiljno, ak ljutito.
Per mulierem culpa successit, rekao je. Grijeh je prouzroila ena. Ispustio je uvojak kose i
odmaknuo se.
Hrotrud je zatresla glavom. Neto iz Biblije, nema sumnje. Kanonik je svakako bio udak, ali to se
nje nije ticalo. Hvala Bogu. Pourila je dovriti ienje krvi i poroajnih izluevina s Gudrun,
kako bi mogla krenuti kui za dnevne svjetlosti.
Gudrun je otvorila oi i vidjela kanonika koji je stajao iznad nje. Pokuala mu se nasmijeiti, ali
je smijeak zamro na njezinim usnicama kad je vidjela izraz u njegovim oima.
Muu? rekla je sumnjiavo.
Djevojica, rekao je kanonik hladno, ne trudei se skriti svoje negodovanje.
Gudrun je klimnula glavom, puna razumijevanja, a zatim se okrenula licem prema zidu.
Kanonik je krenuo svojim putem, na trenutak zastao pogledati djetece ve sigurno zatieno u
krevetiu od slame.
Ivana. Zvat emo je Ivana, objavio je i naglo napustio sobu.
 1
Negdje u blizini prasnuo je grom i dijete se probudilo. Pomakla se u krevetu traei toplinu i
osjeaj sigurnosti uz tijela starije brae. A onda se sjetila. Braa su otila.
Padala je kia, teki proljetni pljusak koji je ispunjavao noni zrak slatko-kiselim mirisom svjee
poorane zemlje. Kia je tutnjala po krovu kanonikove zemunice, ali je gusto spletena slama
krovita ouvala sobu suhom, osim na jednom ili dva mjesta u kutovima gdje je voda najprije
probila put, a zatim nastavila kapati tekim sporim kapima koje su padale po utrtom zemljanom
podu.
Vjetar je osnaio, a oblinji hrast poeo je kucati na zidove zemunice u nejednolikom ritmu.
Sjena njegovih grana prosula se po sobi. Dijete je ukoeno promatralo kako se divovski mrani
prsti uvijaju po stranicama kreveta. Pokuavali su je dohvatiti, pozivajui je, zbog ega se skvrila i
uzmaknula.
Mama, pomislila je. Ve je otvorila usta pozvati je, a zatim se zaustavila. Ispusti li zvuk, prijetea
ruka e je zgrabiti. Leala je prestravljeno i ni snaga volje nije je mogla pokrenuti. A onda je
njezina brada pokazala odlunost. Morala je to uiniti, pa joj drugo i nije preostalo. Kreui se
savreno polako i ne skidajui pogled s neprijatelja, sila je s kreveta. Stopalima je dotaknula
hladnu povrinu zemljanog poda; poznati osjeaj umirio ju je. Gotovo da se i nije usudila disati
dok je krenula unatrag prema odjeljku gdje je spavala majka. Bljesnula je munja; prsti su se
pomaknuli i produljili, slijedei je. Grlo joj se stisnulo od napora kojim je progutala krik. Prisilila se
ii polako i nikako ne potrati.
Skoro je stigla. Iznenada joj se iznad glave prolomila nova tutnjava groma. Istovremeno neto ju
je dotaknulo s lea. Jauknula je, okrenula se i potrala iza odjeljka, spotaknuvi se preko stolice na
koju je naletjela.
U tom je dijelu kue vladala tiina koju je naruavalo jedino majino ujednaeno disanje. Sudei
po zvuku, dijete je moglo zakljuiti da je u dubokom snu jer je ni buka sudara sa stolicom nije
probudila. Pojurila je do kreveta, podigla vuneni pokriva i kliznula ispod. Majka je leala na
boku, usnice su joj bile blago rastvorene, a njezin je dah milovao djetetov obraz. Ugnijezdila se
pokraj majke, osjeajui mekou njezina tijela kroz tanku lanenu koulju.
Gudrun je zijevnula i promijenila poloaj, probuena pokretom. Otvorila je oi i pospano
pogledala dijete. Zatim se potpuno razbudila, ispruila je ruku i zagrlila ker.
Ivana, njeno ju je ukorila i poljubila meku djeju kosu. Malena, trebala bi spavati.
Priajui brzo i tonom povienim od straha, Ivana je majci ispriala o ruci udovita.
Gudrun je sluala milujui ker i mrmljajui rijei ohrabrenja. Njeno je prstima prela preko
djejeg lica koje se tek naziralo u tami. Nije bila lijepa, skrueno je razmiljala Gudrun. Previe je
sliila na njega s tipino engleskim debelim vratom i irokom eljusti. Njezino je malo tijelo ve bilo
nabijeno i zdepasto, a ne vitko i skladno kao kod Gudrunina naroda. Ali su djetetove oi bile
dobroudne, velike i izraajne i zelene boje sa zjenicama poput tamnosivih kolutova dima.
Gudrun je podigla uvojak Ivanine kosice i pomilovala ga, uivajui u nainu kako je blistala,
bijelozlatna ak i u tami. Moja kosa. Ne gruba crna kosa njezina mua ili njegova okrutna,
crnomanjasta naroda. Moje dijete. Zamotala je uvojak oko kaiprsta i nasmijeila se. Barem je ovo jedno
moje.
Umirena majinom panjom, Ivana se opustila. Oponaala je zaigrano majku i poela potezati
Gudruninu dugu pletenicu, raspleui je sve dok se nije prosula po cijeloj glavi. Ivana se divila
kosi koja se prelijevala po tamnom vunenom pokrivau poput gustog vrhnja. Nikada prije nije
vidjela majinu kosu raspletenu. Kanonik je uporno zahtijevao da je mora nositi uredno spletenu i
skrivenu pod grubom lanenom kapicom. Njezin je mu rekao da je enska kosa mrea u koju
sotona hvata duu mukarca. A Gudrunina kosa bila je iznimno lijepa, duga i meka i bijelozlatna,
bez ijedne sijede vlasi, iako je ve bila stara ena koja je prevalila trideset i est zima.
Zato su Matej i Ivan otili? upitala je Ivana iznenada. Majka joj je to ve nekoliko puta
objasnila, ali je Ivana zaeljela uti objanjenje iznova.
Zna zato. Tvoj ih je otac poveo sa sobom na misionarski pohod.
Zato i ja nisam mogla ii?
Gudrun je strpljivo uzdahnula. To je dijete stalno postavljalo pitanja. Matej i Ivan su djeaci;
jednoga e dana biti sveenici kao i otac. Ti si djevojica i zato ta pitanja nisu tvoja briga. Vidjevi
da Ivana nije bila zadovoljna odgovorom, dodala je: Osim toga si premlada.
Ivana se naljutila. Ove sam zime napunila etiri godine!
Gudrunine oi zasjale su jer se zabavljala promatrajui punane djeje obraie. Ah da,
zaboravila sam, sad si ve velika djevojica, zar ne? Ve ima etiri godine! To zvui jako odraslo.
Ivana je mirno leala dok joj je majka milovala kosu. A zatim je zapitala: to su to nevjernici?
Njezin otac i braa puno su razgovarali o nevjernicima prije odlaska. Ivana nije razumjela to su
tono nevjernici, iako je zakljuila da je to moralo biti neto loe.
Gudrun se ukoila. Ta je rije za nju imala mo zazivanja duhova. Izgovarali su je vojnici
osvajai dok su pljakali njezin dom i klali joj obitelj i prijatelje. Bili su to crnomanjasti okrutni
vojnici franakog cara Karla. Sad kad vie nije bio iv, ljudi su ga zvali Magnus. Carolus
Magnus. Karlo Veliki. Gudrun se pitala bi li ga tako zvali da su vidjeli kako njegovi vojnici
otimaju novoroenad iz ruku saskih majki, zamahuju njima, a zatim im razbijaju glave o ve
okrvavljene stijene? Gudrun je podigla ruku s Ivanine kose i okrenula se na lea.
To je pitanje koje mora postaviti svome ocu, rekla je.
Ivana nije bila sigurna to je uinila krivo, ali je ula kako je majin glas postao strog i znala je
da e je poslati natrag u vlastiti krevet ako ne smisli neto ime bi popravila tetu. Brzo je rekla:
Priaj mi o Starima.
Ne mogu. Tvoj otac ne odobrava prianje takvih pria. Njezine su rijei istovremeno zvuale
kao izjava i kao pitanje.
Ivana je znala to initi. Sveano je stavila obje ruice na srce i izgovorila zakletvu tono onako
kako ju je majka poduila, zaklinjui se svetim imenom Thora Gromovnika da e zauvijek uvati
tajnu.
Gudrun se nasmijala i privukla Ivanu blie. Dobro, mala prepelice. Ispriat u ti priu kad ve
tako dobro zna kako pitati.
Glas joj je opet bio topao, sjetan i blagozvuan kad je zapoela priu o Odinu, Thoru i Freyji, kao
i drugim bogovima koji su nastanjivali njezino sasko djetinjstvo prije dolaska Karlovih vojski koje
su donijele Kristov nauk uz krvoprolie i pale. Zapoela je ritmian napjev o Asgardu, blistavom
domu bogova, mjestu koje su krasili zlatni i srebrni dvorci, a do kojeg se jedino moglo doi preko
Bifrosta, zagonetna dugina mosta. Most je uvao Heimdall uvar koji nikada nije spavao, a imao
je tako otar sluh da je mogao uti i kako trava raste. U najljepem od svih dvoraca, Valhali, ivio
je Odin, otacbog, na ijim su ramenima sjedila dva gavrana, Huginn, Misao i Muninn, Sjeanje.
Dok su se drugi bogovi gostili, Odin je na svome prijestolju promiljao ono to su mu rekli Misao i
Sjeanje.
Ivana je sretno klimnula glavom. Bio je to njezin omiljeni dio prie. Priaj mi o Zdencu
mudrosti, molila je.
Iako je ve bio jako mudar, objasnila joj je majka, Odin je uvijek traio jo vie mudrosti.
Jednoga je dana otiao do Zdenca mudrosti koji je uvao Mimir Mudri i zatraio gutljaj vode.
'Koliko e platiti? upitao ga je Mimir. Odin je odgovorio Mimiru da moe zatraiti sve to eli.
'Mudrost se uvijek mora kupiti bolom, odgovorio je Mimir. 'eli li popiti vodu iz ovog zdenca,
morat e platiti jednim svojim okom.
Ivanine su oi zasjale od uzbuenja i uzviknula je: I Odin je pristao, mama, zar ne? Uinio je
to!
Majka je klimnula glavom. Iako je to bila teka odluka, Odin je pristao izgubiti oko. Popio je
vodu. Nakon toga, prenio je ovjeanstvu mudrost koju je stekao.
Ivana je podigla pogled prema majci, a oi su joj se rairile od ozbiljnosti. Bi li to i ti napravila,
mama, kako bi postala mudra i znala sve o svim stvarima?
Samo bogovi donose takve odluke, odgovorila je. A kako ju je dijete i dalje upitno
promatralo, Gudrun je priznala: Ne. Previe bih se bojala.
I ja, rekla je Ivana zamiljeno. Ali eljela bih to uiniti. eljela bih znati to bi mi zdenac
mogao rei.
Gudrun se nasmijeila promatrajui zaokupljenost na malenom licu. Moda ti se ne bi svidjelo
ono to bi tamo nauila. U naem narodu postoji izreka. Srce mudra ovjeka rijetko je sretno.
Ivana je klimnula iako nije ba sve razumjela. A sad mi priaj o stablu, rekla je pritiui se
ponovno uz majku.
Gudrun je poela opisivati Irminsul, udesno stablo svemira. Stajalo je u najsvetijoj saskoj
dubravi na izvoru rijeke Lippe. Njezin ga je narod tovao sve dok ga Karlove vojske nisu posjekle.
Bilo je prekrasno, rekla je majka, i tako visoko da mu nitko nije mogao vidjeti vrh. Ono
Zaustavila se. Iznenada svjesna jo neijeg prisustva, Ivana je podigla pogled. Na vratima je
stajao njezin otac.
Majka se uspravila u krevetu. Muu, rekla je. Nisam oekivala tvoj povratak jo dva tjedna.
Kanonik nije odgovorio. Uzeo je tanku votanu svijeu sa stola u blizini vrata i otiao do
ognjita gdje ju je uronio u svjetlucavu eravicu i priekao da se zapali.
Gudrun je izrekla nervozno: Dijete se uplailo grmljavine. Mislila sam da e je umiriti
bezazlena pria.
Bezazlena! Kanonikov glas tresao se od napora kojim je kontrolirao svoj bijes. Takvo
bogohuljenje naziva bezazlenim? Preao je razdaljinu do kreveta u dva duga koraka, spustio
svijeu i povukao deku, otkrivajui ih. Ivana je zagrlila majku, napola skrivena iza zavjese
bijelozlatne kose.
Kanonik se skamenio od nevjerice kad je ugledao Gudruninu raspletenu kosu. Tad ga je jarost
svega obuzela. Kako se usuuje! A izriito sam ti to zabranio! Uhvatio je Gudrun i poeo je
vui iz kreveta. Nevjernika vjetice!
Ivana se vrsto drala za majku. Kanonikovo se lice smrailo. Dijete, gubi se! zaurlao je. Ivana
je oklijevala rastrgana izmeu straha i elje da nekako zatiti majku.
Gudrun ju je urno odgurnula. Da, idi. Idi brzo.
Kad se oslobodila majina zagrljaja, skoila je na pod i potrala. Na vratima se okrenula i
ugledala oca koji je majku grubo vukao za kosu, zavrnuo joj glavu unazad i tako je natjerao na
koljena. Ivana je krenula natrag u sobu. Zaustavila ju je strava kad je vidjela kako otac iz pojasa
izvlai dugi lovaki no s drkom od kosti.
Forsachistu diabolae? upitao je Gudrun na saskom, a glas mu je bio jedva zamjetniji od apta.
Kad nije odgovorila, naslonio je vrh noa na njezino grlo. Reci rijei, zareao je prijetei. Reci
ih!
Ecforsacho allum diaboles, Gudrun je odgovorila plaljivo, iako joj je u oima plamtio inat,
ivuercum and ivuordum, thunaer ende woden ende saxnotes ende allum ...
Prikovana od straha, Ivana je promatrala kako njezin otac povlai teku gustu kosu njezine
majke i zamahuje noem. uo se zvuk paranja dok su se svileni uvojci razdvajali; duga traka
bijeloga zlata nakratko je zalebdjela iznad tla.
Ivana je stavila ruku preko usta kako bi ublaila jecaj, a zatim se okrenula i otrala.
U mraku se sudarila sa sjenom koja ju je pokuala dohvatiti. Vrisnula je od straha kad ju je
zgrabila. Ruka udovita! Zaboravila je na njega! Borila se, udarala ga malim akama i otimala se
svom snagom, ali bilo je ogromno i vrsto ju je dralo.
Ivana! Ivana, u redu je. To sam ja!
Rijei su se probile kroz njezin strah. Bio je to njezin desetogodinji brat Matej, koji se vratio
zajedno s ocem.
Vratili smo se. Ivana, prestani se opirati! U redu je. To sam ja. Ivana je podigla ruku, dohvatila
glatku povrinu prsnog kria, koji je Matej uvijek nosio, a zatim klonula od olakanja u njegovu
zagrljaju.
Zajedno su sjedili u mraku i sluali priguen, ali estok zvuk noa koji je parao kosu njihove
majke. U jednom su trenu zauli majin vapaj boli. Matej je glasno izrekao kletvu. Kao odgovor se
zauo jecaj s kreveta, gdje se njihov sedmogodinji brat Ivan skrivao ispod pokrivaa.
Konano su prestali zvukovi paranja. Nakon kratke stanke zaula se tutnjava kanonikove
molitve. Ivana je osjetila kako se Matej oputa; zavrilo je. Zagrlila ga je oko vrata i zaplakala. On
ju je drao i njeno njihao.
Nakon nekog vremena pogledala ga je. Otac je nazvao mamu nevjernicom.
Da.
Ona to nije, rekla je Ivana oklijevajui, zar ne?
Bila je nekada. Vidjevi njezin uasnuti pogled nevjerice, dodao je. Bilo je to davno. Vie nije
tako. Ali prie koje ti je priala bile su nevjernike.
Ivana je prestala plakati; to je bio zanimljiv podatak.
Poznata ti je prva Boja zapovijed, zar ne?
Ivana je klimnula i posluno izgovorila rijei: Nemoj imati drugih bogova uz mene!
Da. To znai da su bogovi o kojima ti je majka priala krivi; grijeh je govoriti o njima.
Da li Otac zato
Da. Matej ju je prekinuo. Morao je kazniti mamu za spas njezine due. Nije sluala svoga
mua, a i to je protiv Boje zapovijedi.
Zato?
Zato jer tako stoji u Svetoj Knjizi. Poeo je recitirati: ...jer je mu glava ene..., tako neka budu
i ene u svemu svojim muevima!
Zato?
Zato? Matej se zapanjio. Nitko ga to nikada nije pitao. Pa, valjda zato jer... jer su ene po
prirodi podreene mukarcima. Mukarci su vei, jai i pametniji.
Ali Ivana je poela odgovarati, ali ju je Matej prekinuo.
Dosta pitanja, sestrice. Trebala bi biti u krevetu. Doi sad. Odnio ju je u krevet i stavio pokraj
Ivana koji je ve spavao.
Matej je bio dobar prema njoj; kako bi mu uzvratila, Ivana je zatvorila oi i namjestila se ispod
pokrivaa kao da spava.
Ali bila je previe uznemirena i nije mogla zaspati. Leala je u mraku zagledana u Ivana koji je
vrsto spavao blago otvorenih usta.
On ne zna recitirati psaltire, a ima sedam godina. Ivana je imala tek etiri i ve je znala prvih deset
psalama napamet.
Ivan nije bio pametan. Ali bio je djeak. Pa ipak, kako bi Matej mogao biti u krivu? On je znao
sve; postat e sveenik kao i njihov otac.
Leala je budna u mraku i razmiljala o ovom problemu.
Kad se ve poela pribliavati zora, zaspala je nemirno, muena snovima o silnim ratovima
izmeu ljubomornih i ljutitih bogova. Sam aneo Gabrijel spustio se s Nebesa i borio se plamteim
maem protiv Thora i Freyje. Boj je bio straan i okrutan, ali su na kraju krivi bogovi bili otjerani, a
Gabrijel je pobjedniki stajao na vratima Raja. Njegov je ma nestao; u ruci mu je blistao kratki no
s drkom od kosti.
 2
Drvena pisaljka brzo se pomicala oblikujui slova i rijei po mekom utom vosku na ploici.
Ivana je stajala u Matejevoj blizini i paljivo promatrala kako prepisuje poduke toga dana. S
vremena na vrijeme prestao bi pisati i mahnuo plamenom svijee iznad ploice kako bi sprijeio
prebrzo stvrdnjavanje voska.
Voljela je promatrati kako Matej pie. Njegova je zaotrena pisaljka od kosti pretvarala vosak
bez oblika u redove koji su krili tajanstvenu ljepotu. eznula je razumjeti znaenje svakog
pojedinog znaka i napeto je slijedila svaki pokret pisaljke, kao da e tako otkriti znaenje u
oblicima crta.
Matej je spustio pisaljku i naslonio se na stolici, trljajui oi. Osjeajui da je pravi trenutak,
Ivana se nagnula nad ploicu i pokazala na rije.
to tu pie?
Jeronim. To je ime jednog od najveih Otaca Crkve.
Jeronim, polako je ponovila. Zvui slino mome imenu.
Neka od slova su ista, sloio se Matej, smijeei se.
Pokai mi.
Bolje ne. Ocu se ne bi svidjelo kad bi otkrio.
Nee otkriti, molila je Ivana. Molim te, Matej. elim znati. Hoe li mi, molim te, pokazati?
Matej je oklijevao. Pretpostavljam da nije nikakvo zlo ako te nauim napisati tvoje ime. Moda
e ti koristiti jednoga dana kad bude udata i kad bude upravljala svojim kuanstvom.
Stavio je svoju ruku preko njezine i pomogao joj slijediti trag slova u njezinu imenu: IVA
NA, s dugim svijenim a na kraju.
Dobro. Sad probaj sama.
Ivana je vrsto zgrabila pisaljku, namjestila prste u neobian i pomalo sputan poloaj, tjerajui
ih da oblikuju slova koja je zamislila. Jednom je ak i povikala od razoarenja jer nije mogla
natjerati pisaljku da se kree u eljenom smjeru.
Matej ju je umirio. Polako, sestrice, polako. Tek ti je est godina. U tim godinama pisanje nije
lako. I ja sam poeo u toj dobi i jo se sjeam. Samo polako, na kraju e uspjeti.

Sljedeeg je jutra ustala rano i izila van. U mekanoj zemlji koja je okruivala tor sa stokom,
pisala je slova iznova i iznova sve dok nije bila sigurna da ih je dobro napisala. Zatim je ponosno
pozvala Mateja kako bi svjedoio djelu njezinih ruku.
Pa to je stvarno jako dobro, sestrice. Jako, jako dobro. U tom je trenutku zastao i promucao
svjestan svoje krivnje: Ali ocu se nee svidjeti ako sazna za ovo. Ugazio je zemlju briui sve
znakove koje je napravila.
Ne, Matej, ne! pokuala ga je odvui. Uznemirene bukom, svinje su slono poele roktati.
Matej se sagnuo i zagrlio je: U redu je, Ivana. Nemoj biti nesretna.
Alli, rekao si da su moja slova bila dobra!
Ona jesu dobra. Matej je bio iznenaen koliko su bila dobra; bolja od Ivanovih, a on je bio tri
godine stariji. Uistinu, da Ivana nije bila djevojica, Matej bi rekao kako e jednoga dana sigurno
postati dobar pisar. Ali bilo je bolje ne puniti glavu djetetu ludim mislima. Nisam smio ostaviti
slova da ih Otac ne bi vidio; zato sam ih izbrisao.
Hoe li me nauiti i druga slova, Matej? Hoe li?
Ve sam ti pokazao to nisam trebao.
Sveano i ozbiljno rekla mu je: Otac nee saznati. Nikada mu neu rei, obeajem. A kad
zavrim, jako u paljivo izbrisati sva slova koja napiem. Njezine duboke, sivozelene oi
zaokupljeno su ga gledale i nagovarale ga da se sloi.
Matej je zatresao glavom popustljivo se smijeei. U svakom sluaju je uistinu uporna, ta
njegova sestrica. S ljubavlju ju je pokakljao ispod brade. No, dobro, pristao je. Ali nemoj
zaboraviti, to mora biti naa tajna.

Kasnije je to postala neka vrste igre. Kadgod su imali priliku, a to nije bilo toliko esto koliko bi
Ivana voljela, Matej bi joj pokazivao kako napisati slova na zemlji. Bila je marljiva uenica, a iako je
Matej bio svjestan moguih posljedica, bilo mu je teko odoljeti njezinu oduevljenju. I on je volio
uiti, pa je tako njezin zanos pogaao njegovo srce.
Usprkos tomu, i on je bio uasnut kad se jednoga dana pojavila nosei veliku u drvo ukorienu
Bibliju koja je pripadala njihovu ocu.
to to radi? povikao je. Vrati je natrag; nisi je smjela niti dotaknuti!
Naui me itati.
to? Njezina je smjelost bila zadivljujua. Dakle stvarno, sestrice, sad trai previe.
Zato?
Pa... kao prvo, itanje je daleko tee od pukog uenja abecede. Sumnjam da bi ikada uspjela
nauiti.
Zato ne? Ti si nauio.
Nasmijao se popustljivo. Da. Ali ja sam mukarac. To nije ba bilo posve tono jer jo nije
napunio trinaest godina. Kad za malo vie od godine dana napuni etrnaest, bit e uistinu
mukarac. Ali bilo mu je drago to je ve sad mogao tvrditi da je tako, a osim toga, njegova sestrica
ionako nije znala razliku.
Mogu ja to. Znam da mogu.
Matej je uzdahnuo. Ovo nee biti lako. Nije samo u tome stvar, Ivana. Opasno je i
protuprirodno da djevojica zna itati i pisati.
Sveta Katarina je znala. Biskup je tako rekao u svojoj propovijedi, sjea se? Rekao je da su je
voljeli zbog njezine mudrosti i nauka.
To je drukije. Ona je bila svetica. Ti si samo... djevojica.
Utihnula je. Mateju je bilo drago to je tako spretno pobijedio u raspravi; znao je koliko je
njegova sestrica bila odluna. Pokuao je dohvatiti Bibliju.
Pruila mu je, a onda ju je povukla natrag. Zato je Katarina svetica? upitala je.
Matej je zastao, jo uvijek ispruene ruke. Bila je sveta muenica koja je umrla za Vjeru. Tako je
biskup rekao u svojoj propovijedi, sjea se? Nije mogao odoljeti, morao je ponoviti njezine rijei.
Zato su je muili?
Matej je uzdahnuo. Suprotstavila se caru Maksenciju i pedesetorici njegovih najmudrijih
sveenika, dokazujui slijedom logine rasprave dvolinost nevjernitva. Zato je bila kanjena.
Hajde sad, sestrice, daj mi knjigu.
Koliko je imala godina kad je to uinila?
Kakva udna pitanja je to dijete postavljalo! Ne elim o tome vie raspravljati, rekao je Matej
ozlojeeno. Samo mi daj knjigu!
Uzmaknula je drei knjigu vrsto. Bila je stara kad je ila u Aleksandriju i raspravljala s
carevim mudracima, zar ne?
Matej se pitao bi li joj trebao oteti knjigu. Ne, bolje ne. Krhki uvez mogao bi se raspasti. A tada
bi se oboje nali u takvoj nevolji kakvu nije elio ni zamisliti. Bolje je nastaviti razgovarati,
odgovarati na njezina pitanja, iako budalasta i djetinjasta, dok se ne umori.
Trideset i tri, rekao je biskup, bila je jednako stara kao i Isus Krist kad su ga razapeli.
A kad se sv. Katarina suprotstavila caru, ve su joj se divili zbog njezina uenja, nije li biskup
tako rekao?
Razumljivo. Matej je popustio. Kako bi inae uspjela nadmaiti najmudrije ljude u zemlji u
takvoj raspravi?
Dakle, Ivanino malo lice sjalo je od pobjede, znai da je morala nauiti itati prije nego je
postala svetica. Dok je jo bila djevojica. Kao ja!
Na trenutak je Matej zanijemio, rastrgnut izmeu ljutnje i iznenaenja. Zatim se glasno
nasmijao. Ti mala vragolanko! rekao je. Na to si dakle ciljala! Pa, jedno je sigurno, nadarena si
za raspravljanje!
Tada mu je dodala knjigu, smijeei se puna oekivanja.
Matej ju je uzeo iz njezinih ruku, tresui glavom. Kakvo udno stvorenje je bila, tako
znatieljna, tako odluna, tako sigurna u sebe. Nije nimalo sliila na Ivana ili drugu djecu koju je
upoznao. S njezina lica djevojice sjale su oi mudre stare ene. Nije bilo nimalo udno to druge
djevojice u selu nisu htjele imati posla s njom.
U redu, sestrice, rekao je na koncu. Danas poinje s uenjem itanja. Ugledao je radosno
oekivanje u njezinim oima i pourio je upozoriti. Ne smije previe oekivati. Daleko je tee
nego misli.
Ivana se bacila bratu oko vrata. Volim te, Matej.
Matej se oslobodio iz njezina stiska, otvorio knjigu i rekao mrzovoljno: Ovdje emo poeti.
Ivana se nagnula iznad knjige, upijajui prodoran miris pergamenta i drveta dok je Matej
pokazivao izabrano poglavlje: Evanelje po Ivanu, ulomak prvi, redak prvi. In principio erat verbum
et verbum erat apud Deurn et verbum erat Deus: U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod Boga i Rije
bijae Bog.

Ljeto i jesen koji su uslijedili bili su blagi i rodni; tako dobru etvu selo nije imalo ve dugi niz
godina. Ali u Heilagmanothu3 je pao snijeg, a ledeni je vjetar udarao sa sjevera. Prozor zemunice bio
je obloen daskama koje su titile od studeni, snijeg je napadao i u visokim se nanosima naslonio
na zidove, pa je obitelj vei dio dana provodila unutra. Ivani i Mateju bilo je teko nai vrijeme za
poduku. Kad su dani bili povoljni, kanonik je odlazio obavljati sveenike poslove, vodei Ivana
sa sobom jer je Matej bio zaokupljen svojim vanim uenjem. Kad bi i Gudrun otila u umu
skupljati drva, Ivana bi pourila do stola za kojim je Matej bio zaokupljen radom i otvorila bi
Bibliju na mjestu gdje su zavrili sa zadnjom podukom. Tako je Ivana nastavila brzo napredovati i
prije korizme je temeljito usvojila gotovo cijelo Evanelje po Ivanu.
Jednoga dana Matej je izvadio neto iz svoje torbe i pruio joj sa smijekom. Za tebe, sestrice.
Bio je to drveni medaljon privren na uzici od ueta. Matej je stavio uzicu preko njezine glave i
medaljon se zanjihao na grudima.
to je to? pitala je Ivana znatieljno.
Neto to moe nositi.
Oh, rekla je, a zatim shvatila da nedostaje jo neto: Hvala ti.
Matej se nasmijao kad je vidio zbunjeni izraz lica. Pogledaj prednju stranu medaljona.
Ivana je uinila to joj je rekao. Na drvenoj je povrini bio izrezbaren enski lik. Bila je to gruba
rezbarija jer Matej nije bio rezbar, ali oi su bile izvrsno izrezbarene i gledale su ravno naprijed s
izrazom inteligencije.
Sad, uputio ju je Matej, pogledaj stranju stranu.
Ivana ga je okrenula. Rub medaljona ukraavala su debela slova i mogla je proitati Sveta
Katarina Aleksandrijska.
Ivana je uz poklik privinula medaljon uz srce. Znala je to je taj poklon znaio. Bio je to Matejev
nain priznavanja njezinih sposobnosti i povjerenja u nju. Oi su joj se ispunile suzama. Hvala
ti, rekla je ponovno, a ovaj put je bio siguran da je tako i mislila.
Nasmijeio joj se. Primijetila je tamne krugove oko njegovih oiju: izgledao je umorno i
izmueno.
Osjea li se dobro? pitala ga je zabrinuto.
Naravno! rekao je, moda tek malo previe zduno. Hoemo poeti s tom podukom?
Ipak, bio je uznemiren i rastresen. Napravila je u jednom trenutku nemarnu pogreku, a on je

3
Mjesec prosinac (nap. prev.)
nije ni primijetio, to je bilo prilino nekarakteristino za njega.
Zar neto nije u redu? pitala je Ivana.
Ne, ne. Samo sam malo umoran, to je sve.
A da prestanemo? Nema veze. Moemo nastaviti sutra.
Ne, ao mi je. Misli su mi odlutale, nita drugo. Da vidimo, gdje smo stali? Ah, da. Proitaj jo
jednom zadnji odlomak, i pazi ovaj put na glagol: videat, ne videt.
Sljedeeg dana Matej se probudio i poalio na glavobolju i upaljeno grlo. Gudrun mu je donijela
vrui napitak od boraine i meda.
Mora danas ostati u krevetu, rekla je. Sin stare gospoe Wigbod zaradio je proljetnu bolest
znojenja i krvarenja; moda e i ti oboljeti.
Matej se nasmijao i rekao da se ne osjea tako bolesno. Nekoliko je sati uio, a zatim je ustrajao
u naumu da izie van i pomogne Ivanu rezati lozu.
Novo jutro donijelo je temperaturu i probleme s gutanjem. ak je i kanonik vidio da je stvarno
bio bolestan.
Danas te oslobaam uenja, rekao je Mateju. Bio je to oprost kakav jo nije doivio.
Poslali su po pomo u samostan u Lorschu, a nakon dva dana stigao je izljeitelj i pregledao
Mateja, ozbiljno tresui glavom i potiho mrmljajui. Tada je Ivani postalo jasno da bi stanje njezina
brata moglo biti ozbiljno. Ta je misao bila zastraujua. Redovnik je Mateju obilno putao krv i
iscrpio cijeli svoj repertoar molitvi i svetih talismana, ali je u vrijeme svetkovine svetog Severina
Matejevo stanje bilo kritino. Leao je u grozniavoj obamrlosti, a napadaji kalja bili su tako
siloviti da je Ivana pokrivala ui pokuavajui ih ne uti.
Cijeloga toga dana i dugo u no cijela je obitelj bdjela. Ivana je kleala uz majku na utrtom
zemljanom podu. Plaila ju je promjena Matejeva izgleda. Koa lica bila mu je zategnuta i
iskrivljavala je poznate crte u uasnu masku. Ispod grozniava rumenila naziralo se prijetee
prigueno sivilo.
U mraku iznad njih, kanonikov glas jednolino je odzvanjao u noi, izgovarajui molitve za
izbavljenje vlastita sina. Domine Sancte, Pater omnipotens, aeterne Deus, quifragilitatem conditionis nostrae
infusa virtutis tuae dignatione confirmas... Ivana je pospano klimala glavom.
Ne!
Ivana se iznenada probudila od majine jadikovke.
Nema ga vie! Matej, sine moj!
Ivana je pogledala prema krevetu. Naizgled se nita nije promijenilo. Matej je leao jednako
nepomino kao i prije. A onda je primijetila da je njegova koa izgubila grozniavo rumenilo; bio
je potpuno siv, boje kamena.
Uhvatila ga je za ruku. Bila je mlitava, teka, iako ne tako vrua kao prije. vrsto ju je drala
pritisnutu uz obraz. Molim te, nemoj biti mrtav, Matej. Ako je mrtav, to je znailo da nikada vie nee
lei spavati pokraj nje i Ivana u velikom krevetu; nikada ga vie nee vidjeti zgrbljena iznad stola
od borovine, obrva namrtenih od koncentracije u bavljenju sloenim naukom, nikada vie nee
sjesti pokraj njega dok prstom prelazi stranice Biblije i pokazuje joj rijei koje treba proitati. Molim
te, nemoj biti mrtav.

Nakon nekog vremena poslali su je iz prostorije kako bi majka i ene iz sela mogle oprati
Matejevo tijelo i pripremiti ga za pogreb. Kad su zavrile, dopustile su Ivani prii da bi mu
iskazala posljednju poast. Ako bi se izuzela neprirodna siva boja koe, inilo se da samo spava.
Zamiljala je da e se probuditi, ako ga dotakne, i otvoriti oi i pogledati je opet spreman na njeno
zadirkivanje. Poljubila ga je u obraz jer ju je tako majka pouila. Bio je hladan i nekako udnovato
bez otpora, podsjeao je na kou zeca kojeg je Ivan donio iz rashladnog spremita samo tjedan
dana ranije. Brzo se odmaknula.
Mateja nije vie bilo.
Sad vie nee biti ni poduke.
 Stajala je pokraj tora sa stokom i zurila u komadie crne zemlje koji su provirivali ispod
djelomino otopljenog snijega, zemlje na kojoj je ispisala svoja prva slova.
Matej, proaptala je. Klonula je na koljena. Vlani snijeg probio se kroz vuneni ogrta i
natopio je do koe. Bilo joj je jako hladno, ali nije se mogla vratiti unutra. Jo je neto morala
uiniti. Kaiprstom je ispisala po vlanom snijegu poznata slova iz Evanelja po Ivanu.
Ubi sum ego vos non potestis venire. Gdje budem ja, vi ne moete doi.
Svi emo u pokoru, objavio je kanonik nakon pogreba, kako bismo okajali grijehe zbog kojih
se Boji gnjev sruio na nau obitelj. Natjerao je Ivanu i Ivana da kleknu tiho molei na tvrdu
drvenu klupu koja je sluila kao obiteljski oltar. Ostali su tamo cijeloga dana bez iega za jelo ili
pie, sve dok im s dolaskom noi nije bilo doputeno zaspati u krevetu, velikom i praznom sad
kad nije bilo Mateja. Ivan je cvilio od gladi. Usred noi probudila ih je Gudrun, drei prst preko
usta kao znak upozorenja. Kanonik je spavao. Brzo im je dodala nekoliko komadia kruha i
drvenu alicu toplog kozjeg mlijeka bila je to jedina hrana koju se usudila prokrijumariti iz
smonice, a da ne pobudi muevljevu sumnju. Ivan je lakomo progutao svoj kruh i jo uvijek je bio
gladan; Ivana mu je dala jo polovicu svoga dijela. im su zavrili, Gudrun je uzela drvenu alicu i
otila, pokrivajui ih prije toga vunenim pokrivaem do vrata. Djeca su se privinula jedno uz
drugo da im bude toplije i ubrzo zaspala.
im se pokazalo prvo svjetlo, kanonik ih je probudio i bez prekidanja posta poslao ih do oltara
da nastave pokoru. Jutro je dolo i prolo, a tako i vrijeme za ruak, a oni su i dalje bili na
koljenima.
Zrake poslijepodnevnog sunca spustile su se na oltar, probijajui se kroz pukotinu na prozoru
zemunice. Ivana je uzdahnula i promijenila poloaj na improviziranom oltaru. Koljena su joj bila
oteena, a eludac je reao. Naprezala se koncentrirati na rijei svoje molitve: Pater noster qui es in
caelis, sanctificetur nomen tuum, adveniat regnum tuum...
Nije pomoglo. Tjeskoba njezina sadanjeg poloaja sve vie ju je smetala. Bila je umorna i
gladna i nedostajao joj je Matej. udila se zato nije plakala. Osjeala je pritisak u grlu i prsima, ali
suze nisu dolazile.
Zurila je u malo drveno raspelo koje je visjelo na zidu ispred oltara. Kanonik ga je donio sa
sobom iz svoje rodne Engleske kad je doao na misionarsku misiju u nevjerniku Sasku.
Oblikovao ga je umjetnik stare zemlje Northumbrije, a lik Krista odavao je veu snagu i preciznost
od radova franakih umjetnika. Tijelo mu je bilo rastegnuto na kriu, svi udovi izdueni, a rebra
su se isticala na mravom liku iji je donji dio bio izvijen kako bi naglasio Njegovu smrtnu agoniju.
Glava mu je bila zabaena unatrag tako da mu je iskoila Adamova jabuica, udnovato
uznemirujui podsjetnik na Njegovu ljudsku mukost. Drvo je imalo duboke zareze koji su
naznaivali tragove krvi iz Njegovih brojnih rana.
Lik je, uza svu svoju snagu, zapravo bio groteskan. Ivana je znala da bi je trebali ispunjavati
ljubav i strahopotovanje zbog Isusove rtve, ali je umjesto toga osjeala odbojnost. Kad se
usporedi s prekrasnim, snanim bogovima njezine majke, ovaj je lik djelovao runo, slomljeno
poraeno.
Pokraj nje Ivan je poeo cviljeti. Ivana se ispruila i uhvatila ga za ruku. Ivanu je kazna teko
padala. Ona je bila jaa od njega i znala je to. Iako je on imao deset godina, a ona tek sedam, bilo
joj je potpuno prirodno brinuti se za njega i tititi ga, a ne oekivati obrnuto.
Oi su mu se ispunile suzama. To nije pravedno, rekao je.
Nemoj plakati. Ivana je bila zabrinuta jer bi zbog buke mogla doi mama, ili jo gore, Otac.
Uskoro e pokora zavriti.
Nije zbog toga! odgovorio je uvrijeeno.
to onda nije u redu?
Ne bi ti to razumjela.
Reci mi.
Otac e htjeti da nastavim s uenjem koje je Matej zapoeo. Znam da e htjeti. A ja to ne mogu;
ne mogu.
 Moda ipak moe, rekla je Ivana, iako je razumjela zato je brat bio zabrinut. Otac ga je
optuivao za lijenost i tukao ga jer nije napredovao u uenju, ali Ivan nije bio kriv. Trudio se
uspjeti, ali je bio spor; oduvijek je bio takav.
Ne, Ivan je bio uporan. Nisam kao Matej. Jesi li znala da ga je otac planirao povesti u
Aachen kako bi predao molbu za kolu palatina?
Doista? Ivana je bila zadivljena. Dvorska kola! Nije imala pojma da su oeve ambicije stigle
tako daleko kad je Matej bio u pitanju.
A ja jo ne znam itati Donata. Otac kae da je Matej usavrio Donata kad je imao samo devet
godina, a ja u uskoro imati deset. to mi je initi, Ivana? to u uiniti?
Pa... Ivana je pokuala smisliti neto utjeno to bi ga utialo, ali napori zadnja dva dana
doveli su Ivana u stanje kad mu vie nije bilo stalo.
Tui e me. Znam da e me tui. sad je Ivan poeo ozbiljno jadikovati. Ne elim dobivati batine!
Na vratima se pojavila Gudrun. Nervozno pogledavajui prema sobi iz koje je dola, pourila je
do Ivana. Prestani. eli li da te otac uje? Prestani, kaem ti!
Ivan se nespretno skotrljao s oltara, zabacio glavu unazad i poeo urlati. Ne obazirui se na
majine rijei nastavio je jaukati dok su mu se niz crvene obraze slijevale suze.
Gudrun je zgrabila Ivana za ramena i stala ga tresti. Glava mu se nespretno klatila naprijed pa
nazad; oi su mu bile zatvorene, usta su zjapila otvorena. Ivana je ula otri kljocaj zuba kad su
mu se usta zatvorila. Ivan je zapanjeno otvorio oi i ugledao majku.
Gudrun ga je zagrlila. Vie nee plakati. Zbog svoje sestre i zbog mene, ne smije plakati. Sve
e biti u redu, Ivane. Ali sada e biti miran. Njihala ga je istovremeno ga umirujui;
prekoravajui.
Ivana je promatrala zamiljeno. Shvatila je da je istina ono to joj je brat rekao. Ivan nije bio
pametan. Nije mogao nastaviti Matejevim stopama. Ali, lice joj je pocrvenjelo od uzbuenja kad joj
je na um pala misao koja je imala snagu objavljenja.
to ti je, Ivana? upitala je Gudrun kad je ugledala udnovat izraz na licu svoje keri. Osjea
li se loe? Bila je zabrinuta jer se znalo da se zlodusi koji donose proljetnu bolest zadravaju u
kui
Ne, mama. Ali imam ideju, odlinu ideju
Gudrun je zajeala u sebi. To je dijete puno ideja koje je jedino vode u nevolje.
Da?
Otac je htio da Matej ide u kolu palatina
Znam.
A sad e htjeti da Ivan zauzme njegovo mjesto. Zato Ivan plae. Zna da on to nee moi i boji
se da e se otac ljutiti
I? Gudrun je bila zbunjena.
Ja to mogu, mama. Mogu nastaviti s Matejevim uenjem.
Na trenutak je Gudrun bila previe okirana da bi mogla odgovoriti. Njezina ker, njezina beba,
dijete koje je najvie voljela - jedina s kojom je dijelila svoj jezik i tajne svoga naroda ona bi uila
iz svetih knjiga kranskih osvajaa? Bila je duboko povrijeena to je Ivana uope razmiljala o
tome.
Kakva besmislica! rekla je Gudrun.
Mogu naporno raditi, nije poputala Ivana. Volim uiti i spoznavati stvari. Ja to mogu, a
onda Ivan ne bi morao. Njemu to ne ide. uo se Ivanov prigueni jecaj jer mu je glava jo uvijek
poivala na majinim grudima.
Ti si djevojica; takve stvari nisu za tebe. rekla je Gudrun i prekinula razgovor. Osim toga,
otac to nikada ne bi dopustio.
Ali, mama, tako je bilo prije. Sve se promijenilo. Zar ne vidi? Moda e sada otac imati
drukije miljenje.
Zabranjujem ti da o tome razgovara s ocem. Vjerojatno si oamuena od pomanjkanja hrane i
odmora kao i brat. Inae ne bi bila tako divlja.
 Ali, mama, kad bih mu samo mogla pokazati
Rekla sam, ni rijei vie! Gudrunin ton nije ostavljao prostor za daljnju raspravu.
Ivana je utihnula. Gurnula je ruku ispod tunike i obujmila medaljon Svete Katarine koji joj je
Matej izrezbario. Znam itati latinski, a Ivan ne zna, razmiljala je tvrdoglavo. Zato bi bilo bitno to to sam
djevojica?
Otila je do Biblije na drvenom stoliu. Podigla ju je, osjetila njezinu teinu, poznate udubine
crtea u zlatorezu na koricama. Miris drveta i pergamenta snano ju je podsjeao na Mateja, sjetila
se njihova zajednikog uenja i svega emu ju je pouio, a jo je toliko toga tek eljela nauiti.
Moda ako pokaem ocu to sam nauila... moda e tako shvatiti da ja to mogu. Ponovno je osjetila kako je
obuzima uzbuenje. Ali moglo bi biti i nevolja. Otac bi se mogao jako naljutiti. Plaio ju je gnjev njezina oca;
dovoljno esto ju je oeva ljutnja uplaila i znala je zato se boji njegove srdbe.
Stajala je nesigurno i prstima milovala glatku povrinu drvenog uveza na Bibliji. Neto ju je
potaknulo da je otvori; otvorila se na stranicama Evanelja po Ivanu, tekstu koji je Matej koristio
kad ju je tek poeo uiti itati. To je znak, pomislila je.
Majka je sjedila okrenuta leima Ivani i jo uvijek je zibala Ivana iji su se jecaji stiali i
pretvorili u bespomono tucanje. Sad je moja prilika. Ivana je uzela otvorenu knjigu i odnijela je u
susjednu sobu.
Njezin je otac sjedio zgrbljen na stolici, pognuo je glavu i lice prekrio rukama. Nije se
pomaknuo kad je Ivana prila. Zastala je iznenada obuzeta strahom. Ideja je bila neto nemogue,
neto besmisleno; otac to nikada nee dopustiti. Htjela se povui kad je iznenada otkrio lice i
pogledao je. Stajala je pred njim i drala u rukama otvorenu knjigu.
Glas joj je bio nervozno nesiguran kad je poela itati: Inprincipio erat verbum et verbum erat
apudDeum et verbum erat Deus...
Nije bilo prekida; nastavila je postajui sve sigurnija to je dulje itala. Ona u poetku bijae
kod Boga. Sve je po njoj postalo i nita to je postalo nije bez nje postalo. U njoj bijae ivot i ivot
bijae svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. Ljepota i mo rijei su je
ispunili, vodei je naprijed, dajui joj snagu.
Dola je do kraja, rumena od uspjeha, znajui da je dobro itala. Podigla je pogled i shvatila da
otac zuri u nju.
Znam itati. Matej me nauio. uvali smo to kao tajnu, da nitko ne dozna. Rijei su navirale
kaotino i bez daha. Mogu te uiniti ponosnim, oe, znam da mogu. Dopusti da nastavim
Matejevo uenje i ja
Ti! Glas njezina oca tutnjao je od bijesa. Ti si bila ta! Pokazao je prema njoj optueniki. Ti
si ta! Zbog tebe se na nas sruio Boji gnjev. Nenormalno dijete! Podmetnuto dijete! Ti si ubila svoga
brata!
Ivana je teko disala. Kanonik joj je priao s podignutom rukom. Ivana je ispustila knjigu i
pokuala pobjei, ali ju je stigao i okrenuo, a zatim udario akom u obraz takvom snagom da je
zateturala. Zaustavio ju je zid u koji je udarila glavom.
Otac je stajao iznad nje. Ivana se pripremila za jo jedan udarac. Nije ga bilo. Trenuci su
prolazili, a on je poeo isputati promukle grlene zvukove. Shvatila je da je plakao. Nikada nije
vidjela oca kako plae.
Ivana! Gudrun je pourila u sobu. to si uinila, dijete? Kleknula je pokraj Ivane i
primijetila masnicu ispod desnoga oka. Postavivi se izmeu svoga mua i Ivane aptala joj je:
to sam ti rekla? Budalasta djevojice, pogledaj to si uinila! A glasno je izrekla: Idi bratu. On te
treba. Pomogla joj je ustati i hitro ju je gurnula prema drugoj sobi.
Kanonik je mrano promatrao Ivanu s vrata.
Zaboravi djevojicu, muu, rekla je Gudrun da mu odvue panju. Ona nije vana. Ne
oajavaj; sjeti se, ima jo jednoga sina.
 3
Bio je Aranmanoth4, mjesec listanja penice, jesen prije njezina devetog roendana, kad je Ivana
prvi put upoznala Eskulapa. Zaustavio se u kanonikovoj zemunici na putu u Mainz, gdje je trebao
postati ravnatelj stolne kole.
Dobrodoli, gospodine, dobrodoli! Ivanin otac oduevljeno je pozdravio Eskulapa.
Veselimo se vaem sigurnom dolasku. Vjerujem da put nije bio previe naporan? Prignuo se i
brino uveo gosta kroz vrata. Doite se osvjeiti. Gudrun! Donesi vino! Vae prisustvo u mom
skromnom domu ini mi veliku ast, gospodine. Iz oeva ponaanja Ivana je shvatila da je
Eskulap bio ugledan i vaan uenjak.
Bio je Grk i odjeven na bizantinski nain. Bijeli laneni ogrta bio je zakopan jednostavnom
metalnom kopom i prekriven dugim plavim platem, obrubljenim srebrnim koncem. Imao je
kratku kosu poput seljaka, zaglaenu uljem kako mu ne bi padala na lice. Za razliku od njezina
oca koji je brijao bradu kao i ostali franaki sveenici, Eskulap je imao dugu gustu bradu bijelu
poput njegove kose.
Kad ju je otac pozvao da je predstavi, obuzeo ju je napad stidljivosti i stala je pred stranca
nezgrapno, pogleda usmjerenog na zamren obrub na njegovim sandalama. Na kraju se umijeao
njezin otac i poslao je pomoi majci oko pripreme veernjeg obroka.
Kad su sjeli za stol, kanonik je rekao: Na je obiaj itati iz Svete knjige prije uivanja u hrani.
Hoete li nam veeras uiniti ast i itati za nas?
U redu, rekao je Eskulap, smijeei se. Paljivo je otvorio u drvo uvezanu knjigu i okrenuo
krhke stranice pergamenta. Tekst je iz Propovjednika. Omnia tempus habent, et momentim suum cuique
negotio sub caelo...
Ivana nikada nije ula ljepi latinski. Njegov je izgovor bio neobian: rijei se nisu nizale u
neprekinutom nizu kao kad su itali Gali; svaka je bila zaokruena i jasna, poput kapi bistre
kinice. Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme raanja i vrijeme
umiranja; vrijeme saenja i vrijeme upanja posaenog... Ivana je mnogo puta ula oca dok je
itao isto poglavlje, ali u Eskulapovu itanju ula je ljepotu koju prije nije mogla ni zamisliti.
Kad je zavrio itanje, Eskulap je zatvorio knjigu. Izvrsno izdanje, rekao je kanoniku
zadivljeno. Pisano besprijekornom rukom. Sigurno ste je donijeli iz Engleske; uo sam da tamo
umjetnost te vrste jo uvijek cvjeta. Danas je rijetkost naii na rukopis bez gramatikog
barbarstva.
Kanonik je porumenio od zadovoljstva. Bilo je mnogo takvih kopija u knjinici u Lindisfarneu.
Ovu mi je povjerio biskup kad mi je zapovjedio poi u misiju u Saskoj.
Veera je bila izvanredna, najraskonija koju je obitelj ikada pripremila za gosta. Naao se tu but
peene usoljene svinjetine koji se kuhao sve dok koa nije poela pucati, kuhani kukuruz i kuhana
cikla, aromatian sir i hljebovi kruha svjee peenog ispod eravice. Kanonik je donio franako
pivo, jako, tamno i gusto poput seljake juhe. Nakon svega, zasladili su se prenim bademima i
peenim jabukama.
Slasno, objavio je Eskulap nakon veere. Ve dugo nisam tako dobro veerao. A tako slasnu
svinjetinu nisam okusio otkako sam otiao iz Bizanta.
Gudrun je bila zadovoljna. To je zato jer drimo vlastite svinje i tovimo ih prije klanja. Meso
crnih umskih veprova je ilavo i neukusno.
Priajte nam o Konstantinopolu! zamolio je Ivan udno. Je li istina da su ulice poploane
dragim kamenom i da vodoskoci izbacuju tekue zlato?
Eskulap se nasmijao. Ne. Ali to je divno mjesto koje vrijedi obii. Ivana i Ivan sluali su
4
Mjesec kolovoz (nap. prev.)
otvorenih usta dok je Eskulap opisivao Konstantinopol, izgraen na izdignutom rtu, gdje su se
mramorne zgrade s kupolama od zlata i srebra gradile kao viekatnice s kojih puca pogled na luku
Zlatni Rog, u kojoj su bili ukotvljeni brodovi iz cijeloga svijeta. Bio je to grad gdje se Eskulap rodio
i proveo mladost. Bio je prisiljen pobjei kad je njegova obitelj upletena u vjerski sukob s
bazilejem, to je bilo povezano s razbijanjem ikona. Ivana to nije razumjela, ali njezin otac jest, jer
je ozbiljno osuivao opisani progon Eskulapove obitelji.
Razgovor se na tome mjestu prebacio na teoloka pitanja, pa su Ivanu i njezina brata poslali u
odjeljak kue gdje su spavali roditelji; kao potovanja vrijedan gost Eskulap e sam zauzeti veliki
krevet blizu ognjita.
Molim te, ne bih li mogla ostati i sluati? molila je Ivana majku.
Ne. Ve je odavno prolo vrijeme kad si trebala biti u krevetu. Osim toga, na gost je zavrio s
prianjem pria. Slijede uene rasprave koje te sigurno ne bi zanimale.
Ali
Dosta, dijete. Idi u krevet. Trebat u tvoju pomo ujutro; tvoj otac eli da njegovu gostu sutra
pripremimo jo jednu gozbu. Jo koji takav gost, prigovorila je Gudrun, i bit emo uniteni.
Pokrila je djecu na slamarici, poljubila ih i otila.
Ivan je brzo zaspao, ali je Ivana leala budna pokuavajui uti to se govorilo s druge strane
debele drvene pregrade. Na koncu ju je znatielja posve obuzela te je ustala i otpuzala do
pregrade gdje je kleknula iz mraka stala promatrati oca i Eskulapa koji su razgovarali pokraj
ognjita. Bilo je hladno; toplina vatre nije dopirala tako daleko, a Ivana je imala na sebi samo
laganu lanenu koulju. Drhtala je, ali nije ni pomiljala na povratak u krevet; morala je uti to je
Eskulap govorio.
Preli su na razgovor o stolnoj koli u Mainzu. Eskulap je upitao kanonika: Znate li ita o
tamonjoj knjinici?
O da, odgovorio je kanonik, oigledno zadovoljan to ga je to pitao. Proveo sam tamo
mnoge sate. Sadri izvanrednu zbirku s vie od sedamdeset i pet rukopisa starih djela. Eskulap je
pristojno klimnuo iako se nije inilo da ga je podatak zadivio. Ivana nije mogla ni zamisliti toliko
knjiga na jednom mjestu.
Kanonik je rekao: Imaju primjerke Isidorovih De scriptoribus ecclesiasticus i Salvianove De
gubernatione Dei. Kao i komplet Jeronimovih Commentarii, s udesnim ilustracijama. A posjeduju i
izuzetan rukopis Hexaemerona vaeg zemljaka, Svetog Bazilija.
Imaju li Platonove rukopise?
Platonove? Kanonik se uasnuo. Naravno da nemaju; njegovo pisanje nije u skladu s
uenjem krana.
Ah? Znai da ne odobravate uenje logike?
Ona svakako ima svoje mjesto u svjetovnom poduavanju, odgovorio je kanonik nesigurno,
uz uvjet da se koriste prikladni tekstovi kao to su Augustinovi i Boetijevi. Ali vjera se temelji na
ugledu Biblije, a ne dokazima logike; iz puke znatielje ljudima se ponekad poljulja vjera.
Razumijem va stav. Eskulap je ove rijei izgovorio vie iz ljubaznosti nego zato to se sloio
s njim. Moda biste mi, meutim, mogli odgovoriti na ovo pitanje: Kako se dogodilo da ovjek
ima sposobnost razboritog umovanja?
Razboritost je iskra Boanskog bia u ovjeku. Na svoju sliku stvori Bog ovjeka, na sliku
Boju on ga stvori.
Dobro vladate Biblijom. Dakle, sloit ete se, u tom sluaju, da je razlog odredio sam Bog?
Sasvim sigurno.
Ivana je dopuzala jo blie i izila iz sjene pregradnog zida; nije htjela propustiti ono to e
Eskulap rei sljedee.
Zato bismo se onda bojali izloiti vjeru razumu? Ako nam ju je Bog dao, kako bi nas onda
vjera mogla udaljiti od Njega?
Kanonik se nelagodno promekoljio na stolici. Ivana ga nikada prije nije vidjela u takvoj
neprilici. Bio je misionar, izuen predavati i poduavati i nije bio naviknut na loginu raspravu u
kojoj se daje i uzima. Otvorio je usta da bi odgovorio, ali ih je potom zatvorio.
Uistinu, nastavio je Eskulap, nije li nedostatak vjere ono to vodi ovjeka u strah od pomnog
ispitivanja razboritosti? Ako je odredite neizvjesno, tada i put mora biti prepun straha. Oni ija je
vjera snana ne moraju se bojati jer ako Bog postoji, tada nas razboritost jedino moe dovesti k
Njemu. 'Cogito, ergo Deus est', kae sveti Augustin, Mislim, dakle Bog postoji.'
Ivana je bila tako zaokupljena njegovim argumentiranjem da je zaboravila i tko je i gdje je, i
glasno je uzviknula izraavajui odobravanje puno divljenja. Otac je otro pogledao prema
pregradi. Jurnula je u sjenu i ekala, jedva diui. Zatim je iznova zaula amor glasova. Benedicite,
pomislila je, nisu me vidjeli. Otpuzala je tiho natrag do slamarice gdje je Ivan hrkao.
Dugo nakon to su utihnuli glasovi, Ivana je leala budna u mraku. Osjeala se nevjerojatno
vedro i slobodno, kao da je netko s nje skinuo teret koji ju je tlaio. Matejeva smrt nije bila njezina
krivica. Nije ga ubila njezina elja za uenjem, iako je otac tako rekao. Sluajui Eskulapa veeras,
shvatila je da nije bilo nieg neprirodnog ili grjenog u njezinoj ljubavi prema uenju, bila je to
izravna posljedica Bojeg dara za razborito umovanje. Mislim, dakle Bog postoji. U svom je srcu
osjeala svu istinu te tvrdnje.
Eskulapove rijei upalile su svjetlo u njezinoj dui. Moda u sutra moi razgovarati s njim,
pomislila je. Moda u imati priliku pokazati mu da znam itati.
Ta ju je mogunost toliko veselila da nije mogla prestati razmiljati o njoj. Nije zaspala sve do
zore.

Rano sljedeeg jutra majka je Ivanu poslala u umu skupljati irove bukve i hrasta kojima su
hranili svinje. Kako se Ivana eljela to prije vratiti kui i Eskulapu, pourila je obaviti zadani
posao. Ipak, zemlju je ujesen prekrivao debeli sloj otpala lia i nije joj bilo lako pronai plodove, a
nije se smjela vratiti dok koara od vrbova prua ne bude puna.
Kad se napokon vratila, Eskulap se spremao otii.
Ah, ali nadao sam se da ete nam uiniti ast i podijeliti s nama jo jedan obrok, rekao je
kanonik. Zanima me vae miljenje o zagonetki Trojstvenog Jedinstva i volio bih da smo jo
raspravljali o tom pitanju.
Jako ste ljubazni, ali moram stii u Mainz jo veeras. Biskup me oekuje, a i eljan sam
preuzeti svoje nove obaveze.
Naravno, naravno. Nakon kratkog prekida, kanonik je dodao: Ali, sigurno se sjeate naeg
razgovora o djeaku. Hoete Ii ostati i posluati njegovu poduku?
To je najmanje to mogu uiniti za tako velikodunog domaina, rekao je Eskulap s
promiljenom pristojnou.
Ivana je uzela stvari za ivanje i smjestila se na stolicu u blizini, pokuavajui biti to
neupadljivija kako je otac ne bi poslao van iz prostorije.
Nije se trebala brinuti. Sva kanonikova pozornost bila je u potpunosti usmjerena na Ivana. Htio
je zadiviti Eskulapa sinovim znanjem, pa je zapoeo ispitivanjem gramatikih pravila prema
Donatu. Bila je to pogreka jer je gramatika bila Ivanov najslabiji predmet. Kao to se moglo i
predvidjeti, pokazao je strano neznanje, pobrkao je ablativ s dativom, petljao s glagolima i na
kraju dokazao da uope nije u stanju pravilno analizirati reenicu. Eskulap je ozbiljno sluao, a na
elu mu se pojavila bora negodovanja.
Lica crvenog od neprilike, kanonik se vratio na sigurnije tlo. Zapoeo je s katekizmom pitanja i
odgovora po Alkuinu, a to je bilo podruje u kojem je Ivan bio dobro uvjeban. Ivan je kroz prvi
dio katekizma proao prilino dobro:
to je godina?
Kola na etiri kotaa.
Koji ih konji vuku?
Sunce i mjesec.
Koliko ima dvoraca?
Dvanaest.
 Zadovoljan ovim malim uspjehom, kanonik je preao na tee dijelove katekizma. Ivana se
plaila onoga to je slijedilo jer je vidjela da je Ivan ve bio u paninom stanju.
to je ivot?
Radost blagoslovljenih, patnja tunih, i... i... Ivan je odustao.
Eskulap je promijenio poloaj na stolici. Ivana je zatvorila oi, usredotoujui se na rijei i
pokuavajui snagom volje dobiti Ivana da ih izgovori.
Da? potaknuo ga je kanonik. I to jo?
Ivanovo lice zasjalo je od nadahnua. I potraga za smru!
Kanonik je kratko klimnuo. A to je smrt?
Ivan je zurio u oca poput jelena ulovljenog u mreu, iji se pogled na kraju ipak sree s
lovevim.
to je smrt? ponovio je kanonik.
Nije bilo koristi. Ve je i prethodno pitanje pogodio s mukom, a oevo rastue razoarenje
unitilo je Ivanovu smirenost u potpunosti. Vie se niega nije mogao sjetiti. Lice mu se zgrilo i
Ivana je vidjela da e zaplakati. Otac ga je bijesno gledao. Eskulapove oi odavale su saaljenje.
Vie to nije mogla podnijeti. Bratov jad, oevu ljutnju, obuzeo ju je osjeaj nepodnoljivog
ponienja pred Eskulapom. Nije ni bila svjesna to radi kad je iz nje provalilo: Neizbjean
dogaaj, nesigurno hodoae, suze ivih, kradljivac ovjeka.
Njezine su rijei pogodile prisutne poput groma. Sva trojica istovremeno su je pogledala, a na
licima su im se vidjeli razliiti osjeaji. Ivanovo je pokazivalo ozlojeenost, oevo ogorenje,
Eskulapovo zadivljenost. Kanonik je prvi progovorio.
Kakva je to drskost? pitao je. Zatim se sjetio Eskulapa i dodao: Da nije prisutan na gost,
odmah bih te izmlatio. Kako imamo gosta, kazna e morati priekati. Gubi mi se s oiju.
Ivana je ustala sa stolice, borei se zadrati kontrolu nad sobom, a kad je stigla do vrata
zemunice snano ih je zalupila za sobom. Tek tada je potrala koliko god brzo i snano je mogla i
trala sve do paprati na rubu ume gdje se bacila na zemlju.
Mislila je da e puknuti od boli. Doivjeti takvu sramotu pred osobom koju je najvie eljela
zadiviti! Nije poteno. Ivan nije znao odgovor, a ja jesam. Zato ne bih odgovorila?
Neko je vrijeme sjedila i promatrala sve dulje sjenke drvea. Na paprat pokraj nje sletio je
crvenda i poeo kljucati traei crve. Ulovio je jednoga i sav se napuhao od ponosa pravei mali
krug i pokazujui ulov. Poput mene je, pomislila je kiselo, prepoznajui obrazac ponaanja. Sva sam
ispunjena ponosom zbog onoga to sam uinila. Znala je da je oholost grijeh - dovoljno esto je otro
kanjavana zbog toga pa ipak nije mogla promijeniti svoje osjeaje. Pametnija sam od Ivana. Zato bi
on mogao uiti i biti poduavan, a ja ne?
Crvenda je odletio. Ivana ga je promatrala sve dok nije postao tek areni lepet meu stablima.
Prstima je dohvatila medaljon svete Katarine koji je nosila oko vrata i pomislila na Mateja. On bi
sjedio uz nju, razgovarao bi s njom, objasnio joj stvari koje nije mogla razumjeti. Tako joj je
nedostajao.
Ubila si svoga brata, rekao je otac nakon njegove smrti. U grlu joj se pojaao osjeaj munine kad se
toga sjetila. Pa ipak, njezin se duh opirao. Ona je bila puna ponosa, eljela je vie od onoga to je
Bog namijenio enama. Ali zato bi Bog kaznio Mateja za njezin grijeh? To nije imalo smisla.
to je to u njoj to joj nije doputalo odbaciti nemogue snove? Svi su joj govorili da je njezina
udnja za uenjem neprirodna. Pa ipak je eala za znanjem, eznula je istraivati veliki svijet
ideja i prilika otvoren svima koji su uili. Druge djevojice u selu nisu pokazivale zanimanje za
takvo to. Bile su zadovoljne to mogu sjediti dok traje misa, iako nisu razumjele nijednu rije.
Prihvaale su ono to su im govorili i nisu traile vie. Sanjale su o dobrom muu, koji e s njima
postupati blago i nee ih tui, i o komadiu obradive zemlje; uope nisu imale nikakvu elju otii
izvan sigurnog i poznatog svijeta vlastita sela. Ivana nije razumjela njih jednako kao to ni one
nisu razumjele nju.
Zato sam ja razliita? pitala se. to nije u redu sa mnom?
Zaula je korake u blizini, a zatim je neija ruka dodirnula njezino rame. Bio je to Ivan.
 Progovorio je zlovoljno: Otac me poslao. eli te vidjeti.
Ivana ga je uhvatila za ruku. ao mi je.
Nisi to trebala uiniti. Ti si samo djevojica.
Bio je to teak udarac, ali ostala mu je duna ispriku jer ga je osramotila pred gostom.
Kriva sam. Oprosti mi.
Pokuao je zadrati stav povrijeene kreposti, ali nije mogao. U redu je, opratam ti, popustio
je. Sad se otac bar vie ne ljuti na mene. No dobro, doi i uvjeri se.
Podigao ju je s vlane zemlje i pomogao joj oistiti komadie paprati koji su se uhvatili za
odjeu. Drei se za ruke, vratili su se u kuicu.
Pred vratima je Ivan potaknuo Ivanu da ue prva. Hajde, rekao je. Tebe ele vidjeti.
Oni? Ivana se pitala to je time htio rei, ali vremena za to pitanje nije bilo jer se ve nala pred
ocem i Eskulapom, koji su ekali ispred ognjita.
Prila je i stala pokorno ispred njih. Njezin je otac na licu imao udnovat izraz, kao da je
progutao neto kiselo. Zagunao je i pokazao joj neka prie Eskulapu koji joj je mahnuo. Eskulap
je obuhvatio njezine ruke svojima i gledao je pogledom koji proima. Ti zna latinski? upitao je.
Da, gospodine.
A kako si stekla to znanje?
Sluala sam, gospodine, dok je otac poduavao brata. Mogla je samo zamisliti kakva e biti
oeva reakcija na to saznanje. Spustila je pogled. Znam da to nisam trebala initi.
Eskulap ju je nastavio ispitivati: to si jo nauila?
Znam itati, gospodine, i pomalo pisati. Moj brat Matej nauio me dok sam jo bila mala. Iz
kuta oiju vidjela je kako se otac poinje ljutiti.
Pokai mi. Eskulap je otvorio Bibliju, potraio poglavlje, a zatim okrenuo knjigu prema njoj,
oznaavajui mjesto prstom. Bila je to parabola o sjemenu goruice iz Evanelja po Luki. Poela je
itati, zamuckujui ispoetka na nekim latinskim rijeima prolo je puno vremena otkad je
zadnji put itala iz te knjige: Quomodo assimilabimus regnum Dei aut in qua parabola ponemus illud?
emu je slino kraljevstvo Boje? S im da ga usporedim? Nastavila je bez zastajkivanja sve do
kraja: Zatim ree: 'Slino je goruinom zrnu koje ovjek uzme i posije u svom vrtu, gdje izraste i
razvije se u stablo, i ptice se nebeske gnijezde u njegovim granama.
Prestala je itati. U tiini koja je slijedila mogla je uti njeno utanje jesenskog povjetarca koji
se provlaio kroz krov od trstike.
Eskulap je tiho upitao: A razumije li ti znaenje onoga to si proitala?
Mislim da razumijem.
Objasni mi.
To znai da je i vjera kao sjeme goruice. Posadi je u svome srcu, ba kao to bi sjeme posadio
u vrtu. Ako njeguje sjeme, izrast e u prekrasno stablo. Ako njeguje svoju vjeru, stii e do
Kraljevstva Nebeskog.
Eskulap je upkao svoju bradu. Nije joj dao niim naslutiti je li se slagao s onim to je rekla. Je li
ponudila krivo tumaenje?
Ili - Sjetila se jo jedne misli.
Eskulapove su se obrve podigle: Da?
Moglo bi znaiti i da je Crkva poput sjemena. Crkva je poela kao mala, rasla je u mraku, a za
nju su ispoetka marili jedino Krist i Dvanaest Apostola, ali je poslije izrasla u ogromno stablo koje
titi cijeli svijet.
A ptice koje se gnijezde u njegovim granama? pitao je Eskulap.
Brzo je razmislila. One su vjernici koji u Crkvi nalaze spasenje, ba kao to ptice na granama
nalaze zaklon.
Eskulapov izraz lica nije se dao proitati. Ponovno je ozbiljno upkao bradu. Ivana je odluila
jo jednom pokuati.
Osim toga... Polako je i razborito iznijela miljenje izgovarajui rijei: Sjeme goruice moglo bi
predstavljati i samoga Krista. Kad je zakopan u zemlju, Krist je bio poput sjemena, a kad je
uskrsnuo narastao je kao stablo i podigao se do Raja.
Eskulap se okrenuo prema kanoniku. Jeste li uli?
Kanonikovo lice se grevito trznulo. Ona je samo djevojica. Siguran sam da nije mislila kako
moe donositi sudove...
Sjeme kao vjera, kao Crkva, kao Krist, rekao je Eskulap. Allegoria, moralis, anagoge. Klasino
trostruko biblijsko tumaenje. Izraeno je na vrlo jednostavan nain, dakako, ali ipak je to
tumaenje jednako potpuno kao i ono samoga Grgura Velikog. I to bez ikakvog osnovnog
obrazovanja! Izvanredno! Ovo dijete je izuzetno inteligentno. Preuzet u na sebe njezinu poduku.
Ivana je bila zapanjena. Je li ona to sanjala? Bojala se vjerovati da se to doista dogaalo.
Naravno, ne u koli, nastavio je Eskulap, jer to ne bi bilo doputeno. Organizirat u svoj
dolazak ovamo jednom tjedno. A nabavit u i knjige iz kojih e uiti izmeu dviju poduka.
Kanonik je bio nezadovoljan. Nije to bio ishod kakav je zamislio. To je u redu, rekao je kao da
ga iskuava. Ali to je s djeakom?
Ah, djeak? Bojim se da on ne pokazuje da e ikada biti dobar klasiar. Uz daljnju poduku,
moe dogurati do seoskog sveenika. Zakon jedino trai da znaju itati i pisati, kao i da poznaju
slijed sakramenata. Ipak, ne bih od njega traio vie. Studij nije za njega.
Jedva mogu vjerovati svojim uima! Preuzet ete poduavanje djevojice, ali ne i djeaka.
Eskulap je slegnuo ramenima. Jedno je nadareno; drugo nije. Tu se nema vie to razmatrati.
ena klasiar! Kanonik je bio ogoren. Ona bi trebala prouavati svete tekstove, a njezina bi
brata trebalo ignorirati? Neu to dopustiti. Moete poduavati ili oboje ili nijedno.
Ivana je zadrala dah. Nije mogue da je stigla tako blizu, a da e joj na kraju ipak sve biti
uskraeno. Poela je potiho izgovarati molitvu, a zatim se zaustavila. Moda Bog to nee odobriti.
Posegnula je ispod tunike i stisnula medaljon svete Katarine. Ona bi je razumjela. Molim te, molila je
tiho. Pomozi mi da ovo dobijem. Podnijet u ti divnu rtvu zahvalnicu. Samo mi molim te dopusti da ovo dobijem.
Eskulap je izgledao nestrpljivo. Rekao sam vam da djeak nema nikakvog dara za uenje.
Poduavati ga bilo bi jednako kao i gubiti vrijeme.
Onda smo to rijeili, rekao je kanonik ljutito. Ivana je promatrala s nevjericom kako ustaje sa
stolice.
Jedan trenutak, rekao je Eskulap. Vidim da ste vrsto odluili.
Jesam.
U redu. Djevojica pokazuje sve znakove udesnog intelekta. Uz odgovarajue obrazovanje
mogla bi puno toga postii. Ne mogu dopustiti da takva prilika propadne. Budui da ne
poputate, poduavat u ih oboje.
Ivana je naglo ispustila zadrani zrak. Hvala vam, rekla je i svetoj Katarini i Eskulapu. Bilo je
to sve to je mogla uiniti kako bi joj glas izdrao. Radit u vrijedno i dokazati da sam bila
dostojna toga.
Eskulap ju je pogledao, a u oima mu je sjala inteligencija koja sve proima. Kao vatra koja dolazi
iznutra, pomislila je Ivana. Vatra koja e svijetliti nad tjednima i mjesecima koji su bili pred njom.
Uistinu hoe, rekao je. Ispod guste bijele brade, pojavio se smijeak. O da, uistinu hoe.
 4
Rim

Nadsvoena mramorna unutranjost Lateranske palae bila je ugodno prohladna kad se

usporedi s otrom vrelinom rimskih ulica. Kad su se ogromna drvena vrata papinske rezidencije
zatvorila iza njega, Anastazije je zastao trepui jer ga je iznenada zaslijepila tama Patrijarhata.
Nagonski je rukom potraio oevu ruku, a zatim je povukao, sjetivi se.
Uspravi se i nemoj se naslanjati na oca, rekla mu je majka toga jutra dok je nepotrebno
skakala oko njegove odjee. Ve ima dvanaest godina i dovoljno si star da pone preuzimati
ulogu mukarca. Snano je zategla njegov draguljima ukraen pojas i postavila ga na mjesto.
Gledaj u oi onima koji ti se obraaju. Prezime tvoga oca ne zaostaje ni za kim; ne smije izgledati
pokorno.
Kad se sjetio majinih rijei, Anastazije je izravnao ramena i visoko podigao glavu. Bio je niska
rasta za svoju dob, to je za njega uvijek iznova predstavljalo izvor tekoga jada, ali je zato
nastojao prilagoditi svoje dranje tako da se ini to viim. Oi su mu se poele prilagoavati na
mrak, pa je stao razgledavati prostor oko sebe sa zanimanjem. Bio je to njegov prvi posjet
Lateranskoj palai, toj velianstvenoj rezidenciji samoga pape i sjeditu moi u Rimu, i Anastazije
je bio pod dubokim dojmom. Unutranjost je bila ogromna, bila je to kolosalna konstrukcija koja je
sadravala arhivu Crkve i riznicu s blagom, kao i desetak soba za molitvu, triklinija i kapelica,
meu kojima se nalazila i proslavljena privatna kapela svih papa, Sanctum Sanctorum. Ravno ispred
Anastazija, na zidu Velike dvorane, nalazila se ogromna tabula mundi, zidna mapa bogata
biljekama koja je prikazivala svijet kao ravnu okruglu plou okruenu oceanima. Tri kontinenta,
Aziju, Afriku i Europu, razdvajale su velike rijeke Tanais5 i Nil, kao i Sredozemno more. U samom
sreditu svijeta nalazio se sveti grad Jeruzalem, koji je na istoku graniio sa zemaljskim rajem.
Anastazije je stao prouavati kartu, a panju su mu privukli veliki otvoreni prostori, zagonetni i
zastraujui, na krajnjim rubovima gdje je svijet tonuo u tamu.
Priao mu je mukarac koji je nosio bijelo svileno crkveno ruho lanova papinske garde.
Pozdravljam te i nosim blagoslov naeg Najsvetijeg Oca, pape Paskala, rekao je.
Neka mu Bog podari dug ivot, kako bismo i dalje napredovali pod njegovim blagonaklonim
vodstvom, odgovorio je Anastazijev otac.
Kad su iza njih bile nune formalnosti, mukarci su se opustili.
Pa, Arsenije, kako si? upitao je ovjek. Pretpostavljam da si doao vidjeti Teodora?
Anastazijev je otac klimnuo glavom. Da. Doao sam dogovoriti imenovanje mog neaka
Kuzme za arcariusa. A zatim je dodao neto tiim glasom: Plaanje je obavljeno prije vie tjedana.
Ne mogu zamisliti to je uzrok tolikom odugovlaenju imenovanja.
Teodor je u zadnje vrijeme jako zauzet. Dogodio se taj neugodni spor oko vlasnitva
samostana u Farfi. Sveti Otac bio je izrazito nezadovoljan zbog odluke carskoga suda. A onda se
sagnuo jo blie i dodao apui urotniki: A jo nezadovoljniji je bio zato to se Teo zauzeo za
stranu cara. Budi spreman: moe se dogoditi da ti Teo sad ba i ne moe pomoi.
Pala mi je na um ta misao. Anastazijev otac je slegnuo ramenima. Bez obzira na to, Teo je jo
uvijek primicerius, a plaanje je obavljeno.
Vidjet emo.
Razgovor je naglo prestao kad im je priao drugi mukarac, takoer odjeven u bijelo crkveno
ruho. Anastazije, koji je stajao blizu oca, osjetio je blago koenje u oevim leima. Neka te
blagoslovi sam Sveti Otac, Sarpate, rekao je otac.

5
Tanais danas rijeka Dona (nap. prev.).
 A blagoslov njegov i s tobom, Arsenije, odgovorio je mukarac. Usta su mu bila udno
iskrivljena. Ah, Lucijane, rekao je okrenuvi se prvom mukarcu. Bio si tako zadubljen u
razgovor s Arsenijem. Ima li kakvih zanimljivih vijesti? Volio bih ih uti. Zijevnuo je s osobitom
panjom. ivot je ovdje tako dosadan otkad je otiao car.
Ne, Sarpate, naravno da ne. Da ima ikakvih vijesti, rekao bih ti, odgovorio je Lucijan
nervozno. A Anastazijevu je ocu rekao: Pa Arsenije, moram poi. Ima obaveza koje moram
izvriti. Naklonio se, okrenuo na peti i brzo otiao.
Sarpat je protresao glavom. Lucijan je u zadnje vrijeme razdraljiv. Pogledao je znaajno u
Anastazijeva oca. No, no, nema veze. Vidim da danas niste sami.
Da. Mogu li vas upoznati sa svojim sinom, Anastazijem? On e uskoro polagati ispit pred
lectorom.. Anastazijev je otac dodao naglaavajui: Njegov stric Teo ga jako voli; zato sam ga
danas poveo na ovaj sastanak.
Anastazije se blago naklonio. elim vam u svemu uspjeh u Njegovo Ime, rekao je slubeno
kako su ga poduili.
Mukarac se nasmijao, a kutovi usnica jo su se vie iskrivili dok se zabavljao.
O Boe! Djeakov latinski je odlian; estitam, Arsenije. Bit e vam pravi oslonac, osim,
naravno, ako se ne pokae da kao i stric ima jadan osjeaj za donoenje sudova. Nastavio je
unaprijed iskljuujui mogunost odgovora. Da, da, osobit djeak. Koliko ima godina? Pitanje je
bilo upueno Anastazijevu ocu.
Anastazije je odgovorio: Napunio sam dvanaest odmah nakon adventa.
Uistinu! Izgleda mlae. Potapao je Anastazija po glavi.
Anastaziju se stranac sve manje sviao. Nastojao se uspraviti kako bi bio to vii i rekao je: A
mislim i da sud moga strica ne moe biti tako lo jer kako bi inae postao primicerius?
Otac mu je stisnuo ruku kao znak upozorenja, ali pogled njegovih oiju bio je blag, a na usnama
mu je lebdio osmijeh. Stranac se zagledao u Anastazija, a pogled mu je odavao neto novo,
iznenaenje? ljutnju? Anastazije je izdrao njegov pogled. Nakon duljeg vremena, mukarac je
prekinuo zurenje i ponovno usmjerio pozornost na Anastazijeva oca.
Kakva obiteljska odanost! Kako dirljivo! Dobro, dobro, nadajmo se da e se djeakovo
miljenje pokazati jednako besprijekornim kao i njegov latinski.
Glasna buka privukla je njihovu pozornost kad su se na udaljenom kraju dvorane otvorila teka
vrata.
Ah, evo upravo stie primicerius. Ne bih vam vie htio smetati. Sarpat se naklonio s
pretjeranom panjom i potom povukao.
Zavladala je tiina meu okupljenim ljudima kad je Teodor uao praen svojim zetom Leom
koji je tek nedavno promaknut na poloaj nomenclatora. Zastao je na vratima i kratko porazgovarao
s nekolicinom sveenika i plemia koji su stajali u blizini. U tamnocrvenom svilenom ruhu sa
zlatnim raskonim pojasom, Teodor je bio daleko najelegantnije odjeven od svih prisutnih
mukaraca; oboavao je dobar materijal i volio se razmetati odjeom, to je bila njegova osobina
kojoj se Anastazije divio.
Kad je zavrio s formalnim pozdravima, Teodor je pozorno promotrio dvoranu. Ugledao je
Anastazija i njegova oca, nasmijeio se i krenuo prema njima. Dok se pribliavao, namignuo je
Anastaziju i desnom rukom dohvatio nabor na svome ruhu. Anastazije se nasmijeio jer je znao
to to znai. Teodor, koji je jako volio djecu, uvijek je nosio neku posebnu poslasticu koju e
pokloniti. to li e danas dobiti? Anastazije je bio radoznao, a osjetio je kako mu nada pojaava luenje
sline u ustima. Sona smokva, slatka ueerena ljiva boje cinobera, moda ak komadi marcipana, kremast i bogat,
punjen mljevenim zaeerenim bademima i orasima?
Anastazijeva pozornost bila je toliko zaokupljena naborom na Teodorovu ruhu da isprva nije
vidio druge mukarce. Prili su mu brzo i s lea trojica jedan mu je zaklopio usta i povukao
ga unatrag. Anastazije je najprije pomislio da je rije o nekakvoj psini. Jo uvijek se smijeei
pogledao je oca traei objanjenje; a kad je vidio strah u oevim oima, srce mu je poelo estoko
udarati. Ponovno je pogledao u Teodora koji se opirao i pokuavao osloboditi. Teodor je bio
krupan ovjek, ali je njegov poloaj u ovom sporu bio beznadan. Okruivali su ga mnogi
mukarci, grabili su ga za ruke i vukli na tlo. Teodorovo tamnocrveno ruho bilo je sprijeda
poderano, fina je svila visjela u iskrzanim trakama, otkrivajui dijelove bijele koe. Jedan od
napadaa obuhvatio je prstima Teodorovu gustu crnu kosu i naglo mu trgnuo glavom unatrag.
Anastazije je ugledao svjetlucanje elika. Zauo se vrisak, a potom kao da se Teodorovo lice
rasprsnulo u vodoskok crvenila. Anastazije je ustuknuo kad ga je tanak mlaz pogodio u lice.
Dodirnuo je lice, a zatim nastavio tupo zuriti u ruku. Bila je krvava. S druge strane prostorije
netko je vikao; Anastazije je ugledao Lea, Teodorova zeta, kako nestaje ispred gomile napadaa.
Mukarci su pustili Teodora i on je pao na koljena. Zatim je podigao glavu, a Anastazije je
vrisnuo od uasa. Lice mu je izgledalo strano. Krv je curila iz crnih i praznih otvora gdje su mu
nekada bile oi, i slijevala se niz bradu na ramena i prsa.
Anastazije je zario lice u oeve slabine. Osjetio je velike oeve ruke na ramenima i uo njegov
glas koji je bio snaan i nepokolebljiv. Ne, rekao je otac. Ne moe se sakriti, sine moj. Ruke su
ga tjerale, gurale i okretale prema jezovitom prizoru pred njim.
Gledaj, zapovijedao je glas, i ui. Ovo je cijena koja se plaa za pomanjkanje domiljatosti i
umijea. Teodor sad plaa zato to je tako otvoreno iskazao odanost caru.
Anastazije je stajao poput stupa dok su napadai nosili Teodora i Lea prema sreditu dvorane.
Nekoliko puta su se spotaknuli i gotovo pali na pod, sklizak od krvi. Teodor je neto vikao, ali su
rijei bile nerazumljive. Otvorenih usta i u pokretu, njegovo je lice izgledalo jo stranije.
Mukarci su natjerali Teodora i Lea na koljena, a glave im povukli prema naprijed. Jedan je od
njih zamahnuo dugim maem preko Leova vrata i jednim mu brzim udarcem odrubio glavu.
Teodorov je vrat bio debeo i nastavio se otimati, pa su trebala tri ili etiri udarca maem da mu se
glava odijeli od tijela.
Anastazije je tek tada shvatio da su napadai nosili grimizne krieve papinske vojske. Oe!
jedva je izgovorio. To su uvari! uvari papinske vojske!
Da. Privukao je Anastazija blie sebi.
Anastazije se borio s napadom histerije. Ali zato? Zato, oe? Zato su to uinili?
Zapovijeeno im je.
Zapovijeeno? upitao je Anastazije. Pokuao je razumjeti izreeno. Tko bi izdao takvu
zapovijed?
Tko? O, sine moj, promisli. Oevo je lice bilo blijedo, ali mu je glas bio vrst dok je odgovarao:
Mora nauiti misliti kako nikada ne bi doivio takvu sudbinu. Razmisli sad: Tko ima mo? Tko
je sposoban izdati takvu zapovijed?
Anastazije je stajao nijem, pobijeen grozotom ideje koja ga je poela obuzimati.
Da. Osjetio je njean dodir oevih ruku na ramenima. Tko drugi, rekao je, osim samoga
pape?
 5
Ne, ne, ne. Eskulapov glas bio je na rubu nestrpljenja. Slova ti moraju biti puno manja. Vidi
li kako tvoja sestra prepisuje svoju poduku? Kucnuo je po Ivaninu papiru. Mora nauiti vie
cijeniti svoj pergament, djeae moj za samo jedan list potrebna je cijela ovca. Kad bi redovnici
u Andernachu rastezali svoje rijei po stranici kao ti, sva krda Austrazije nestala bi za mjesec
dana!
Ivan je srdito pogledao Ivanu. Preteko je; ja to ne mogu.
Eskulap je uzdahnuo. No dobro, vrati se vjebanju na ploici. Kad stekne bolju kontrolu,
ponovno emo pokuati s pergamentom. Zatim je upitao Ivanu: Jesi li dovrila itanje De
inventione?
Da, gospodine, odgovorila je Ivana.
Nabroji est pitanja koja se upotrebljavaju za dokazivanje okolnosti ljudskih postupaka.
Ivana je bila spremna. Quis, quid, qoumodo, ubi, quando, cur? Tko, to, kako, gdje, kada,
zato?
Dobro. Sad utvrdi retorike constitutiones.
Ciceron opisuje etiri razliita constitutiones'. raspravu o postupku, raspravu o definiciji,
raspravu o prirodi postupka, i -
Zauo se teak udarac kad je Gudrun udarcem noge otvorila vrata, zgrbljena od teine tekih
opletenih vjedara za vodu koje je nosila po jedno u svakoj zgrenoj ruci. Ivana je ustala da joj
pomogne, ali je Eskulap stavio ruku na njezino rame i vratio je na stolicu.
Ivana je oklijevala jo uvijek gledajui majku.
Nastavi, dijete. Eskulapov ton jasno je pokazivao da nee trpjeti neposluh.
Ivana je pourila odgovoriti: Raspravu o sudskoj vlasti ili sudbenom postupku.
Eskulap je zadovoljno klimnuo glavom. Daj mi primjer za trei drutveni poloaj. Napii ga na
pergament, i neka bude vrijedan uvanja.
Gudrun je jurila amotamo, pokuavala je potaknuti vatru, doekati da zakuha voda u loncu,
postaviti stol za poslijepodnevni obrok koji je slijedio. Jednom ili dvaput pogledala je ljutito preko
ramena.
Ivana je osjeala krivnju, ali se ipak prisilila usmjeriti pozornost na ono to je radila. Ovo
vrijeme bilo je dragocjeno jer je Eskulap dolazio samo jednom tjedno, a njezino joj je uenje bilo
vanije od svega.
Ipak, bilo je teko raditi pod pritiskom majina nezadovoljstva. I Eskulap je to morao primijetiti,
iako je on to nezadovoljstvo pripisivao injenici da je poduka odvajala Ivanu od obaveza u
kuanstvu. Ivana je znala pravi uzrok. Njezino uenje bilo je izdaja, povreda privatnog svijeta koji
je dijelila sa svojom majkom, svijeta saskih bogova i saskih tajni. Kroz uenje latinskog i
prouavanje kranskih tekstova, Ivana je stala na stranu koju je njezina majka najvie mrzila
onu kranskog Boga koji je unitio Gudruninu domovinu, i to je bilo jo gore, na stranu
kanonika, njezina mua.
Istina je bila da je Ivana najvie radila na pretkranskim, klasinim tekstovima. Eskulap je
oboavao bezbonike tekstove Cicerona, Seneke, Lukana i Ovidija, koje je veina znanstvenika
toga doba smatrala izopenicima. Uio je Ivanu itati grki na drevnim tekstovima Menandara i
Homera, iju je poeziju kanonik smatrao tek nevjernikim bogohuljenjem. Budui da ju je Eskulap
nauio cijeniti jasnou i stil, Ivana nikada nije razmatrala pitanje prihvatljivosti Homerove poezije
u smislu kranske doktrine; u njoj je Bog postojao jer je bila lijepa.
Voljela bi da je to mogla objasniti svojoj majci, ali je znala da to ne bi nita promijenilo. Homer
ili Bede, Ciceron ili sveti Augustin - Gudrun su svi bili isti: nisu bili Sasi i nita drugo nije bilo
bitno.
Ivanina je koncentracija odlutala; napravila je grubu pogreku koja je na pergamentu ostavila
mrlju. Podigla je pogled i shvatila da je Eskulap promatra prodornim tamnim oima.

Nema veze, dijete. Glas mu je bio neoekivano blag; obino je reakcija na pogreke zbog
nemara bila otra. Nije vano. Poni ponovno ovdje.
Graani Ingelheima okupili su se oko seoskog jezerca, ivo brbljajui. Bio je dan kad se sudilo
vjetici, a to je dogaaj koji pobuuje stravu, saaljenje i uivanje dobrodoao odmor od muka
svakodnevnog ivota.
Benedictus. Kanonik je zapoeo s blagoslovom vode.
Hrotrud je pokuala pobjei, ali su je dvojica mukaraca zgrabila i odvukla natrag prema mjestu
gdje je stajao kanonik, tamnih obrva namrtenih od neodobravanja. Hrotrud je proklinjala i
otimala se dok su joj uznici izvrtali ruke s dugakim noktima na lea i vezivali ih komadima
lanenog platna, uzrokujui bolne krikove.
Maleficia, netko je promrmljao blizu mjesta gdje su Ivana i Eskulap stajali u gomili svjedoka.
Sveti Barnabe, sauvaj nas od uroka.
Eskulap nije nita rekao, samo je tuno protresao glavom.
Stigao je toga jutra u Ingelheim na tjednu poduku, ali je kanonik odbio dopustiti da djeca
odmah zaponu. Zahtijevao je da najprije budu prisutni na suenju Hrotrud, koja je prije bila
seoska babica.
Vie ete nauiti o putovima Bojim promatrajui ovo sveto suenje no to moete iz
nevjernikog pisanja, rekao je kanonik gledajui izravno u Eskulapa.
Ivani se nije svidjelo to e njezina poduka kasniti, ali zanimalo ju je i suenje. Pitala se kako e
to izgledati; nikada prije nije vidjela suenje zbog vraarija. Kako god, bilo joj je ao to se sudilo
Hrotrud. Ivani je Hrotrud bila draga jer je bila potena ena i nikako licemjer. Oduvijek je lijepo
razgovarala s Ivanom, bila je ljubazna prema njoj i nije je ismijavala kao veina drugih stanovnika
sela. Gudrun je rekla Ivani kako je Hrotrud pomagala kod njezina roenja, koje je po majinim
rijeima bilo iscrpljujua kunja, a Gudrun je vjerovala da je Hrotrud toga dana spasila i njezin i
Ivanin ivot. Dok je Ivana promatrala okupljeno mnotvo stanovnika sela, pomislila je kako je
Hrotrud bez imalo sumnje pomogla pri roenju gotovo svih prisutnih - ili bar onih koji su
napunili est godina ili vie. Nije se to moglo zakljuiti iz naina kako su sada blenuli u nju.
Postala im je smetnja, trn u njihovu kranskom milosru, jer otkad joj je bolest od koje se kopni
iskrivila ruke i tako unitila njezin posao babice, ivjela je od milostinje susjeda - i onoga to je
uspijevala zaraditi prodajom ljekovitih biljaka i arobnih napitaka koje je sama izumila.
Upravo vjetina spravljanja napitaka bila je njezina propast, jer se vjetina izrade lijeka protiv
nesanice i zubobolje, bolova u trbuhu i glavobolje obinim mjetanima inila jednaka vraarijama.
Kad je zavrio s blagoslovom vode, kanonik se okrenuo Hrotrud. eno! Poznato ti je za koji si
zloin optuena. Jesi li spremna iskreno priznati svoje grijehe i tako osigurati spasenje svoje
besmrtne due?
Hrotrud ga je gledala krajikom oka promiljajui: Ako priznam, hoete li me osloboditi?
Kanonik je zatresao glavom. Izriito se zabranjuje u Svetoj knjizi: Ne doputaj da vraarica
ivi. Zbog vlastite je vanosti dodao: Izlazak, poglavlje dvadeset i drugo, stih osamnaesti. Ali
umrijet e posveenom i brzom smru, a smrt e ti donijeti bezgraninu nagradu Raja.
Ne! Hrotrud je otro odgovorila. Ja sam kranka i nisam vjetica, a onaj tko tvrdi drukije,
pokvareni je laljivac!
Vraarice! Trpjet e oganj Pakla cijelu vjenost! Moe li porei dokaz pred vlastitim oima?
Kanonik je iza lea dohvatio prljavi laneni pojas, unakaen nizom grubih vorova. Bacio ga je
optueniki prema Hrotrud, koja se prepala i koraknula unazad.
Pogledajte kako se i sama zgrozila? netko je proaptao u Ivaninoj blizini. Sigurno je kriva i
treba biti spaljena!
Svatko bi se prepao od tako iznenadnog pokreta, pomislila je Ivana. To sigurno nije dokaz krivice.
 Kanonik je podigao pojas kako bi ga okupljena gomila mogla vidjeti. Ovaj pojas pripada
mlinaru Arnu. Nestao je prije dva tjedna. Odmah potom, Arno je legao u bolesniku postelju jer su
ga snali strani bolovi u crijevima.
Lica u gomili izgledala su ozbiljno. Nisu ba naroito voljeli Arna jer su svi sumnjali da ih vara
na vagi. Koja je najhrabrija stvar na svijetu? glasila je zagonetka koju su svi voljeli ponavljati.
Arnova koulja jer svakoga dana stie lopova oko vrata! Ipak, cijela je zajednica bila ozbiljno
zabrinuta zbog bolesti seoskog mlinara. Bez njega nisu mogli samljeti brano jer je zakon
zabranjivao da bilo koji seljak sam melje svoje itarice.
Prije dva dana, kanonikov glas bio je mraan od optubi, ovaj je pojas pronaen u umi
blizu Hrotrudine kolibe.
Iz gomile su se uli glasovi puni strahopotovanja, naglaeni povicima s raznih strana:
Vjetica! Vraarica! Spalite je!
Kanonik je rekao Hrotrud: Ukrala si ovaj pojas, nainila na njemu vorove koji su pomogli
tvojim zlim vraarijama i uz njihovu pomo dovela Arna do samog ruba smrti.
Nikad! povikala je Hrotrud ogoreno, borei se s vezovima koji su je sputavali. Nisam to
uinila! Nikada prije nisam vidjela taj pojas! Nikada nisam
Kanonik je nestrpljivo pogledao mukarce i dao im znak, a oni su podigli Hrotrud poput vree
zobi, zanjihali je nekoliko puta naprijed-natrag, a tada je pustili s visine zadnjeg zamaha. Hrotrud
je vritala od straha i bijesa dok je letjela kroz zrak, a zatim je pljusnula tono usred jezerca.
Mnotvo se guralo naprijed kako bi bolje vidjelo i izguralo je Ivanu i Eskulapa. Ako bi Hrotrud
isplivala na povrinu jezerca i poela plutati, to bi znailo da ju je voda, koju je kanonik
blagoslovio, odbacila te bi tako bila razotkrivena kao vjetica i spaljena na lomai. Ako bi
potonula, njezina bi nevinost bila dokazana, a ona spaena.
Sve su oi u napetoj tiini promatrale povrinu jezerca. Povrina je bila mirna osim to su se
valovi polako kruno irili od mjesta na kojem je Hrotrud upala u vodu.
Kanonik je zagunao, a potom dao znak mukarcima koji su odmah jurnuli u vodu i zaronili u
potrazi za Hrotrud.
Nevina je u iznijetim optubama, objavio je kanonik. Hvala Bogu.
Je li to bila samo njezina mata, ili je kanonik izgledao razoarano?
Mukarci su ronili i pojavljivali se na povrini bez ikakvog rezultata. Na koncu je jedan od njih
izronio drei Hrotrud. Leala je mlitavo u njegovim rukama, oteena i blijeda lica. Odnio ju je do
ruba jezerca i spustio. Nije se micala. Sagnuo se nad nju i pokuao uti otkucaje srca.
Ubrzo se uspravio i objavio: Mrtva je.
Iz gomile se ulo tiho mrmljanje.
Nesretnica, rekao je kanonik. Ali umrla je dokazavi da nije bila kriva za zloin za koji je
optuena. Bog poznaje svoje; On e joj to nadoknaditi i njezina e dua poivati u miru.
Stanovnici sela su se rasprili, a neki su i prili mjestu gdje je lealo Hrotrudino tijelo,
pregledavajui ga sa zanimanjem, dok su drugi odlazili u grupicama mrmljajui i potiho
razgovarajui.
Ivana i Eskulap vratili su se u zemunicu u tiini. Ivanu je duboko potresla Hrotrudina smrt.
Sramila se uzbuenja koje je osjetila kad je saznala da e biti svjedokom suenja. Ali tada nije
oekivala da e Hrotrud umrijeti. Bila je sigurna da Hrotrud nije bila vjetica, i zato je vjerovala da
e Bog dokazati njezinu nevinost.
I Bog ju je dokazao.
Ali zato je dopustio da umre?

Progovorila je o tome tek kasnije, kad su ve zapoeli s podukom u zemunici. Spustila je

drvenu pisaljku usred pisanja i iznenada upitala: Zato bi to Bog uinio?
Moda to i nije On uinio, odgovorio je Eskulap, koji je odmah shvatio to je htjela rei.
Ivana je zurila u njega. Pokuavate li mi rei da se tako neto moglo dogoditi usprkos Njegovoj
volji?
 Moda ne. Ali je krivica prije u prirodi suenja no u prirodi Boje volje.
Ivana je razmislila o tome. Moj otac bi rekao da se vjeticama tako sudi ve stotinama godina.
To je potpuno tono.
Ali ne znai nuno da je zato ispravno. Ivana je pogledala Eskulapa. Koji bi bio bolji nain?
To, odgovorio je, bi ti trebala rei meni.
Ivana je uzdahnula. Eskulap je bio toliko razliit od njezina oca, pa ak i Mateja. Uskraivao joj
je odgovore i umjesto toga traio da ih ona sama dokui promiljanjem. Ivana je njeno potezala
vrh nosa kao to je uvijek radila dok je razmiljala o nekom problemu.
Naravno. Morala je biti nerazumna kad nije odmah uvidjela. Ciceron i De inventione sve
dosad, bila je puka apstrakcija, retoriki ukras, vjebanje uma.
Dokazna pitanja, rekla je Ivana. Zato se nisu mogla upotrijebiti u ovom sluaju?
Objasni, rekao je Eskulap.
Quid: postoji injenica o pojasu sa vorovima to je nepobitno. Ali sigurno postoji i dokaz o
tome to on znai. Quis: tko je svezao vorove na pojasu i stavio ga u umu? Quomodo: kako je Arnu
nestao pojas? Quando, Ubi: kada i gdje je oduzet? Je li itko zaista vidio Hrotrud s pojasom? Cur:
zato bi Hrotrud eljela Arnu zlo? Ivana je govorila brzo, uzbuena mogunostima koje su
njezine ideje ponudile. Moglo se dovesti i ispitati svjedoka. I Hrotrud i Arna takoer, i njih je
trebalo ispitati. Njihovi su odgovori mogli dokazati Hrotrudinu nevinost. I zakljuila je Ivana
alosno, nije morala umrijeti kako bi to dokazala!
Bili su na opasnom tlu i oboje su to znali. Sjedili su i utjeli. Ivana je bila svladana golemou
shvaanja koje je buknulo u njoj: primjenom logike na boansko objavljenje, mogunou
zemaljske pravde u kojoj racionalno istraivanje vlada pretpostavkama vjere, a mo razuma
podupire vjerovanje.
Eskulap je rekao: Vjerojatno bi bilo mudro ne spominjati ovaj razgovor pred tvojim ocem.

Kako je upravo prola svetkovina svetog Bertina, dani su postajali sve krai, pa su se nuno
skratili i sati poduke koju su djeca dobivala. Sunce je bilo nisko na nebu kad je Eskulap konano
ustao.
To je, djeco, dovoljno za danas.
Mogu li sada ii? pitao je Ivan. Eskulap ga je pustio mahanjem ruke, a on je poskoio sa
stolice i pourio van.
Ivana se tuno nasmijeila Eskulapu. Ivanova oigledna nesklonost njihovu zajednikom uenju
zbunjivala ju je. Eskulap je esto bio nestrpljiv, ak i otar, s Ivanom. Ali, brat joj je bio spor i
nezainteresiran uenik. Ja to ne mogu, rekao bi istoga trena kad se naao pred nekom
potekoom. Bilo je trenutaka kad je Ivana poeljela protresti ga i povikati: Pokuaj! Pokuaj!
Kako zna da ne moe ako nisi ni pokuao!
Kasnije si je Ivana zamjerala takve misli. Ivan nita nije mogao uiniti po pitanju svoje sporosti.
Bez Ivana ne bi bilo ni poduke tijekom zadnjih dviju godina, a ivot bez poduka postao joj je
nezamisliv.
im je Ivan otiao, Eskulap je rekao ozbiljno: Moram ti neto rei. Izvijestili su me da u koli
vie ne trebaju moje usluge. Drugi znanstvenik, Franak, prijavio se za poloaj uitelja i biskup
smatra da je on daleko pogodniji za taj poloaj od mene.
Ivana je bila zbunjena. Kako se to moe dogoditi? Tko je taj ovjek? On nikako ne moe znati
toliko koliko vi znate!
Eskulap se nasmijao. Ta tvrdnja pokazuje odanost, ako ne mudrost. Upoznao sam ga; izvrstan
je znanstvenik i njegovi interesi prikladniji su poduavanju u koli od mojih. Vidio je da Ivana ne
razumije to joj pokuava rei, pa je dodao: Postoji mjesto za vrstu znanja kojom smo se ti i ja
bavili, Ivana, a ono nikako nije meu zidovima katedrale. Zapamti to u ti rei i budi oprezna:
neke od tih ideja su opasne.
Razumijem, rekla je Ivana, iako nije razumjela u potpunosti. Ali to ete vi sada raditi?
Kako ete ivjeti?
 Imam prijatelja u Ateni, zemljaka koji se obogatio kao trgovac. eli da poduavam njegovu
djecu.
Vi odlazite? Ivana nije mogla vjerovati to joj je govorio.
On je bogat, a njegova je ponuda velikoduna. Nemam drugog izbora, osim prihvatiti je.
Namjeravate otii u Atenu? Bilo je to tako daleko. Kada odlazite?
Za mjesec dana. Ve sam trebao otii, ali tada ne bih jo malo uivao u naem zajednikom
radu.
Ali - Ivanin je um radio punom parom dok je pokuavala neto smisliti, bilo to, to bi
pomoglo da se taj uasan dogaaj sprijei. Mogli biste ivjeti ovdje, s nama. Mogli biste biti na
uitelj, Ivanov i moj, pa bismo mogli imati nastavu svakodnevno!
To je nemogue, draga moja. Tvoj otac i ovako jedva uspijeva uzdravati vau obitelj preko
zime. Pokraj vaeg ognjita i za vaim stolom nema mjesta i za stranca. Osim toga, moram otii
tamo gdje mogu nastaviti svoj rad. Knjinica katedrale uskoro e za mene zatvoriti svoja vrata.
Nemojte ii. Duboka alost podigla se u njoj poput opipljive tvari i u dnu njezina grla stvorio
se vor. Molim vas, nemojte ii.
Draga moja djevojice, moram. Iako bih najiskrenije volio da nije tako. Njeno je pogladio
Ivaninu bijelozlatnu kosu. Puno sam nauio poduavajui te; ne vjerujem da u ponovno imati
tako sposobnog uenika. Tvoja je inteligencija prava rijetkost; ona je Boji dar i ne smije je
zanijekati, pogled je bio pun znaenja, bez obzira na cijenu.
Ivana se bojala progovoriti kako joj glas ne bi odao osjeaje.
Eskulap ju je uhvatio za ruku. Ne smije brinuti. Moi e nastaviti sa svojim uenjem.
Dogovorit u sve. Ne znam jo gdje ili kako, ali uinit u to. Tvoj je um previe dragocjen da bi
ostao neiskoriten. Nai emo sjeme kojim emo ga zasijati, obeajem ti. vrsto je stisnuo njezinu
ruku. Vjeruj mi to.
Kad je otiao, Ivana se nije maknula od malenog stola. Sjedila je sama u sve guem mraku sve
dok se nije vratila majka, nosei cjepanice za ognjite.
Ah, dakle, jesi zavrila? upitala je Gudrun. Dobro! Sad mi pomozi naloiti vatru.

Eskulap ju je doao posjetiti onoga dana kad je odlazio, odjeven u dugi plavi putni ogrta. U
rukama je nosio paket zamotan u platno.
Za tebe. Stavio je paket u njezine ruke.
Ivana je odmotala lanene uzice, a zatim zinula od uda kad je ugledala to je paket sadravao.
Bila je to knjiga, uvezana na istonjaki nain, s drvenim koricama obloenim koom.
Moja je vlastita, rekao je Eskulap. Sam sam je nainio prije nekoliko godina. To je izdanje
Homera, originalni grki tekst je prva polovica knjige, a latinski prijevod je u drugom dijelu.
Pomoi e ti da sauva svjeinu znanja jezika do vremena kad e moi nastaviti sa svojim
uenjem.
Ivana je zanijemila. Vlastita knjiga! Bila je to povlastica kakvu su uivali jedino redovnici i
najcjenjeniji znanstvenici. Otvorila ju je i poela promatrati redak za retkom Eskulapovih urednih,
uncijalnih slova koja su ispunjavala stranice rijeima neizrecive ljepote. Eskulap ju je promatrao, a
u oima mu se skupljala blaga tuga.
Nemoj zaboraviti, Ivana. Nemoj zaboraviti.
Rairio je ruke da je zagrli. Prila mu je i prvi put su se zagrlili. Dugo su vremena ostali
zagrljeni, a Eskulap je njihao Ivanino sitno tijelo koje je zaklanjao njegov visok i krupan stas. Kad
su se napokon razdvojili, njegov je plavi ogrta bio mokar od Ivaninih suza.
Nije gledala dok se udaljavao jaui na konju. Ostala je unutra gdje ju je ostavio, drei knjigu i
stiui je tako vrsto da su je zaboljele ruke.
Ivana je znala da joj otac nee dopustiti da zadri knjigu. Nikada nije odobravao njezino uenje,
a sad kad je Eskulap otiao, nitko ga nee moi zaustaviti u nametanju vlastite volje. I tako je
knjigu najprije ponovno umotala u platno, a zatim je sakrila ispod debele slamarice na svojoj strani
kreveta.
 Grozniavo je udjela itati, opet vidjeti rijei, uti iznova u svome umu divnu ljepotu poezije.
Ali bilo je preopasno; uvijek je netko bio u kolibi ili oko nje i bojala sa da e je razotkriti. Jedina joj
se prilika pruala nou. Kad svi zaspu, mogla bi itati bez straha od iznenadna prekida. Ali trebala
je nekakvo svjetlo, svijeu, ili barem malo ulja. Obitelj je dobivala samo dvadesetak svijea
godinje kanonik ih nikada ne bi bio sklon uzeti iz crkve i paljivo su ih uvali; nije mogla
koristiti svijeu da to nitko ne primijeti. Ali crkveno skladite imalo je veliku zalihu voska od
stanovnika Ingelheima trailo se da pribave crkvi pedeset kilograma godinje. Ako uspije nabaviti
malo voska, mogla bi izraditi vlastitu svijeu.
Nije bilo lako, ali je na kraju uspjela ukrasti dovoljno voska da napravi malu svijeu, koristei
komadi platnene uzice za stijenj. Bila je to pomo u nudi jer je plamen bio tek traak svjetla, ali i
to je bilo dovoljno za uenje.
Prve noi bila je oprezna. ekala je dugo nakon to su roditelji otili u krevet iza pregrade, a
usudila se pomaknuti tek kad je ula kanonikovo hrkanje. Napokon je kliznula iz kreveta, tiha i
oprezna poput laneta, trudei se ne uznemiriti Ivana koji je leao pokraj nje. vrsto je spavao,
glave skrivene ispod pokrivaa. Ivana je polako izvadila knjigu iz njezina skrovita u madracu i
odnijela je do stolia od borovine u udaljenom kutu sobe. Odnijela je svijeu do ognjita i upalila je
na svjetlucavoj eravici.
Kad se vratila do stola, pribliila je svijeu knjizi. Svjetlo je bilo slabano i neravnomjerno, ali je
uz napor ipak mogla razabrati redove napisane crnom tintom. Uredna su slova plesala na
treperavu svjetlu, domahivala joj i dozivala je. Ivana je nakratko zastala i posvetila se trenutku.
Zatim je okrenula stranicu i poela.
Topli dani i hladne noi Windumemanotha6, mjeseca berbe groa, brzo su prolazili. Otri
nordostroni vjetrovi stigli su ranije nego inae i stali puhati sa sjeveroistoka u estokim udarima koji
su prodirali do kostiju. Prozor zemunice ponovno je obloen daskama, ali se ledeni vjetar probijao
kroz svaku pukotinu; kako bi im bilo toplo, morali su cijeloga dana loiti vatru na ognjitu i sav je
prostor bio ispunjen aavim dimom.
Svake noi, kad bi obitelj zaspala, Ivana je ustajala i satima uila u tami. Potroila je svijeu i bila
prisiljena nestrpljivo ekati sve dok nije ukrala jo malo voska iz crkvenih zaliha. Kad je napokon
mogla nastaviti sa svojim poslom, nepopustljivo je tjerala samu sebe na rad. Zavrila je itanje
knjige, a zatim se vratila na poetak, sada prouavajui komplicirane glagolske oblike i prepisujui
ih briljivo na svoju ploicu sve dok ih nije nauila napamet. Oi su joj bile crvene, a glava ju je
boljela od naprezanja pri slabom svjetlu, no nikada nije ni pomislila prestati. Bila je sretna.
Dola je i prola i svetkovina Svetog Klementa, a jo ni rijei, nikakvih vijesti o dogovorima za
daljnje poduavanje. Usprkos tomu, Ivana je i dalje vjerovala Eskulapovu obeanju. Sve dok je
imala njegovu knjigu, nije bilo razloga za oaj. Nastavila je uiti i napredovati. Sigurno, sigurno e
se uskoro neto dogoditi. U selo e doi uitelj, potrait e je po imenu, ili e je pozvati sam biskup
i rei joj da je primljena u kolu.
Ivana je svake noi sve ranije poinjala s radom. Ponekad nije ekala ni toliko dugo da zauje
oevo hrkanje. Nije ni primijetila kad joj je kapnulo malo vrueg voska na stol.
Jedne je noi radila na osobito tekom i zanimljivom sintaktikom problemu. Bila je nestrpljiva i
eljela je poeti to prije te se smjestila za stoli nedugo nakon odlaska roditelja u krevet. Radila je
tek nekoliko minuta kad je zaula prigueni zvuk iza pregrade.
Utrnula je svijeu i nastavila sjediti nepomino poput kamena u mraku, sluajui i osjeajui
otkucaje pulsa u grlu.
Prolo je nekoliko trenutaka. Nita se vie nije ulo. Sigurno se to njezina mata poigravala s
njom. Olakanje ju je obuzelo poput toplog strujanja. Pa ipak, dugo je ekala, a zatim ustala sa
stolice, otila do ognjita i ponovno upalila stijenj te se vratila sa slabanim svjetlom tanke svijee.
Jedna je iskra snano zasjala i oko stola stvorila maleni krug svjetla. Na rubu kruga, na mjestu gdje
se svjetlo spajalo s tamom, ugledala je neije noge.

6
Mjesec listopad (nap. prev.).
 Bile su to noge njezina oca.
Kanonik je koraknuo na svjetlo. Ivana se nagonski pokuala pomaknuti i sakriti knjigu od
njega, ali je bilo prekasno.
Njegovo lice, osvijetljeno plamenom nesigurna svjetla, bilo je sablasno, uasno.
Kakva je ovo bezbonost?
Ivanin glas pretvorio se u apat. Knjiga.
Knjiga! Zurio je u nju kao da je jedva mogao vjerovati dokazu pred vlastitim oima. Odakle
ti to? to radi s njom?
itam je. Ona je - ona je moja, poklonio mi ju je Eskulap. Moja je.
Iznenadila ju je snaga oeva udarca koji ju je sruio sa stolice. Leala je zgurena na podu, a
zemljani pod hladio joj je lice.
Tvoja! Drsko dijete! Ja sam gospodar u ovoj kui!
Ivana se podigla na lakat i bespomono promatrala kako se otac naginje nad knjigu i kilji
pokuavajui razabrati rijei na nesigurnom svjetlu. Nakon nekoliko trenutaka trgnuo se i
uspravio te u zraku iznad stola napravio znak kria. Isuse Kriste, zatiti nas. Ne skidajui
pogled s knjige, pozvao je Ivanu. Doi ovamo.
Ivana je ustala s poda. Vrtjelo joj se u glavi i zvonilo u jednom uhu. Polako je prila ocu.
Ovo nije jezik Svete Majke Crkve. Uperio je prstom u otvorenu stranicu. to znae ovi
znakovi? Odgovori mi iskreno, dijete, ako ti je stalo do tvoje besmrtne due!
To je poezija, oe. Usprkos strahu, Ivana je osjeala kako je obuzima ponos zbog njezina
znanja. Nije se usudila dodati da je poezija bila Homerova jer ga je njezin otac smatrao bezbonim
nevjernikom. Kanonik nije znao grki. Ako ne primijeti latinski prijevod u drugom dijelu knjige,
moda nee shvatiti to je uinila.
Njezin je otac stavio obje ruke na Ivaninu glavu, a iroki teaki prsti napravili su krug oko
glave, spajajui se odmah iznad obrva. Exorcizo te, immundissime spiritus, omnis incursio adversarii, omne
phanta- sma... Njegov se pritisak pojaao, a stiskao je tako jako da je Ivana poela plakati od straha i
boli.
Gudrun se pojavila na vratima. Zaklinjem te svim svetim, muu, to se dogodilo? Paljivo s
tim djetetom!
Tiina! otresao se kanonik. Dijete je opsjednuto! Iz nje treba istjerati vraga. Pritisak njegovih
ruku jo se pojaao i Ivana je mislila da e joj se oi rasprsnuti.
Gudrun ga je uhvatila za ruku. Stani! Ona je samo dijete! Muu, stani! Zar e je ubiti u svome
ludilu?
Muan i bolan pritisak naglo je prestao kad ju je kanonik oslobodio svog stiska. Okrenuo se i
jednim jedinim udarcem odbacio Gudrun na drugu stranu sobe. Gubi se! zaurlao je. Ovo nije
vrijeme za ensku slabost! Uhvatio sam djevojicu kako se bavi arolijama usred noi! I koristi
vjetiju knjigu! Opsjednuta je!
Ne, oe, ne! vrisnula je Ivana. Nisu to arolije! To je poezija! Poezija na grkom jeziku i to je
sve! Zaklinjem se! Pokuao ju je uhvatiti, ali se sagnula i provukla ispod njegovih ruku i zatim
nala iza njega. Okrenuo se i ponovno krenuo prema njoj, dok mu je u oima sijevala prijetnja.
Nakanio ju je ubiti.
Oe! Okreni drugi dio knjige! Drugi dio knjige! Tamo je latinski prijevod! Vidjet e! Na
latinskom je!
Kanonik je oklijevao. Gudrun mu je hitro donijela knjigu. Nije je ni pogledao. Zurio je u Ivanu i
predomiljao se.
Molim te, oe. Samo pogledaj drugi dio knjige. I ti e je moi itati. Nisu to arolije!
Uzeo je knjigu od Gudrun. Otrala je po svijeu i drala je blizu stranice kako bi mogao vidjeti.
Sagnuo se pregledati knjigu, a debele tamne obrve namrtile su se od koncentracije.
Ivana nije mogla prestati priati. Uila sam. itala sam nou kako nitko ne bi znao. Znala sam
da mi to ne bi odobrio. Rekla bi bilo to, priznala bilo to, samo da ga uvjeri. To je Homer. Ilijada.
Homerov ep. Nije to arolija, oe. Poela je jecati. Nije arolija.
 Kanonik nije obraao pozornost. itao je paljivo, pribliio je stranicu oima i ustima tiho
oblikovao rijei. Malo kasnije podigao je pogled.
Hvala Bogu. Nije vjetija arolija. Ali svejedno je to rad bez- bonikog nevjernika i samim
tim uvreda Gospodu. Okrenuo se prema Gudrun. Naloi vatru. Ovu gadost treba unititi.
Ivana je teko disala. Spaliti knjigu! Eskulapovu prekrasnu knjigu, koju joj je dao vjerujui u
nju!
Oe, knjiga je dragocjena! Vrijedi puno novaca; moda bismo mogli postii dobru cijenu ili...,
um joj je radio ubrzano, ...moda je moe pokloniti biskupu kao dar za knjinicu katedrale.
Bezbono dijete, toliko si duboko utonula u grijeh da je udo to se nisi udavila u njemu. To
nije prikladan dar za biskupa, niti za bilo koju bogobojaznu duu.
Gudrun je otila do kuta u kojem su drali drvo i izabrala je nekoliko manjih cjepanica. Ivana ju
je tupo promatrala. Morala je pronai neki nain da sprijei taj dogaaj. Kad bi je barem prestala
boljeti glava, mogla bi misliti.
Gudrun je potaknula eravicu i pripremila ognjite za svjee drvo.
Stani malo. Kanonik se iznenada obratio Gudrun. Ostavi vatru. Prstima je paljivo
opipavao i procjenjivao stranice knjige. Istina je da je pergamentni papir dragocjen i mogao bi se
dobro upotrijebiti. Stavio je knjigu na stol i ieznuo u drugoj sobi.
to li je time htio rei? Ivana je pogledala majku, koja je slegnula ramenima od smetenosti. S
njezine lijeve strane, Ivan je sjedio uspravljen u krevetu. Probudila ga je buka i sad je zurio u Ivanu
velikim okruglim oima.
Kanonik se vratio, nosei neto veliko i sjajno. Bio je to njegov lovaki no s drkom od kosti.
Kao i uvijek, taj je prizor ispunio Ivanu snanim i zbunjujuim osjeajem groze. Mutna igra
zaboravljenog sjeanja muila je rubove njezine svijesti. Ubrzo je nestala i nije se uspjela sjetiti to
je to bilo.
Otac je sjedio za stolom. Okrenuo je no ukoso, tako da je otrica leala ravno u odnosu na
stranicu, i poeo strugari tanki pergament. Jedno od slova sa stranice je nestalo. Zagunao je od
zadovoljstva.
Uspijeva. Vidio sam jednom kako to rade u samostanu Corbie. Tako stranice ostaju iste i
mogu se iznova upotrijebiti. A sad, pokazao je odluno prema Ivani, pokuaj ti.
To e dakle biti njezina kazna. Svojom e rukom unititi knjigu, izbrisati zabranjeno znanje i s
njim sve svoje nade.
Oi njezina oca zlobno su svjetlucale od iekivanja.
Ukoeno je uzela no i sjela za stol. Neko je vrijeme samo zurila u stranicu. Zatim je, drei no
kao to ga je i otac drao, pomaknula otricu polako po povrini stranice.
Nita se nije dogodilo.
Ne ide. Pogledala ga je puna nade.
Ovako. Kanonik je stavio svoju ruku preko njezine i lagano bono pritisnuo otricu. Jo je
jedno slovo nestalo. Pokuaj ponovno.
Pomislila je na Eskulapa, na duge sata rada koje je uloio u izradu te knjige i na povjerenje koje
joj je ukazao kad joj je povjerio knjigu. Stranica se zamutila od suza koje su joj ispunile oi.
Molim te. Nemoj me tjerati. Molim te, oe.
Keri, zgrijeila si pred Bogom svojim neposluhom. Za pokoru e raditi dan i no, sve dok
ove stranice ne budu oiene od bezbonikog sadraja. Dobivat e samo kruh i vodu dok ne
ispuni zadatak. Molit u Boga da ti se smiluje zbog tvog tekog grijeha. Pokazao je na knjigu.
Poni.
Ivana je prislonila no na stranicu i poela strugati kako joj je otac pokazao. Jedno od slova se
oljutilo, izblijedilo i zatim nestalo. Pomaknula je no, jo je jedno slovo izbrisano. Pa jo jedno. I
jo jedno. Uskoro je nestala cijela rije i ostala je tek gruba, zguljena povrina pergamenta.
Pomaknula je no i poela strugati sljedeu rije. . Aletheia. Istina. Ivana je zastala, a ruka
je ostala lebdjeti iznad rijei.
Nastavi. Oev je glas bio nepokolebljiv i zapovjedniki.
 Istina. Okrugli potezi uncijalnih slova ponosno su se izdizali s blijedog pergamenta.
U Ivani se podigla bujica estokog odbijanja. Sav strah i sva patnja cijele te noi ustupili su
mjesto jednom nadmonom uvjerenju: To se ne smije zbiti!
Spustila je no. Polako je podigla glavu i srela oev pogled. Ono to je ugledala, natjeralo ju je
da glasno udahne.
Uzmi taj no. Prijetnja u njegovu glasu bila je oigledna.
Ivana je pokuala govoriti, ali joj se grlo stisnulo i nije mogla progovoriti ni rije. Zatresla je
glavom.
Evina keri, nauit u te kako se bojati paklenih muka. Donesi mi ibu.
Ivana je otila u kut i donijela dugi crni tap koji je otac koristio u takvim prilikama.
Pripremi se, rekao je kanonik.
Kleknula je na pod ispred ognjita. Ruke su joj se tresle, pa je polako otkopala sivi vuneni
ogrta i svukla lanenu spavaicu, otkrivajui golo meso lea.
Zaponi Oena. Oev glas zvuao je kao potmula tutnjava iza nje.
Oe na, koji jesi na nebesima,
Prvi udarac tapa pogodio je tono izmeu ramena, kidajui meso, od ega se prodorna bol
preko vrata uspela do lubanje.
sveti se ime Tvoje,
Drugi je udarac bio snaniji. Ivana je zagrizla ruku kako ne bi vrisnula. I prije ju je tukao, ali
nikada ovako, nikada tako nemilosrdno i takvom neumoljivom snagom.
doi kraljevstvo Tvoje,
Trei udarac urezao se duboko u razderano meso i potekla je krv. Tople kapi slijevale su se
postrance.
budi volja Tvoja, Od oka etvrtog udarca, Ivana je naglo trznula glavom i uspravila se.
Ugledala je brata koji ju je paljivo promatrao iz kreveta. Na njegovu je licu bio udan izraz. Je li to
bio strah? Znatielja? Samilost?
kako na Nebu tako i na tap se ponovno spustio. Trenutak prije zatvaranja oiju od boli,
Ivana je prepoznala izraz bratova lica. Bio je to ushit.
zemlji. Kruh na svagdanji tap se teko spustio. Koliko ih je ve bilo? Svi Ivanini osjeti
posrtali su. Nikada prije nije morala izdrati vie od pet udaraca.
Udarac. Iz daljine je ula kako netko vriti.
daj nam danas. I otpusti nam... otpusti Usta su joj se micala, ali nije mogla izgovoriti
rijei.
Udarac.
S ono malo svijesti koja joj je jo ostala, Ivana je iznenada shvatila. Ovoga puta nee biti kraja.
Ovoga puta njezin otac nee stati. Ovoga puta nastavit e sve dok je ne ubije.
Udarac.
Zvonjava u njezinim uima prerasla je u zagluujui crescendo. A zatim nije bilo niega osim
tiine i milostive tame.
 6
Selo je danima brujalo vijestima o Ivaninu ibanju. Kanonik je ker ibao skoro do smrti, a
sigurno bi je ubio da krici njegove ene nisu privukli pozornost nekih seljana. Bila su potrebna
trojica snanih mukaraca da ga odvuku od djeteta.
Pa ipak, nije divljatvo ibanja navelo ljude na prianje. Takve su pojave bile uobiajene. Nije li i
kova sruio svoju enu na pod i udarao je nogama po licu sve dok joj nije slomio sve kosti, i to
samo zato jer mu je dosadilo njezino neprestano prigovaranje? Jadnica je ostala unakaena za cijeli
ivot, ali tu se nita nije moglo uiniti. Mukarac je bio gospodar svoga doma i nitko u to nije
sumnjao. Jedini zakon koji je ureivao njegovo neogranieno pravo kanjavanja na nain koji je
smatrao primjerenim, odnosio se na veliinu buzdovana koji je mogao upotrijebiti. A kanonik
ionako nije upotrijebio buzdovan.
Ono to je stanovnicima sela bilo zaista zanimljivo odnosilo se na injenicu da je kanonik
izgubio kontrolu nad sobom. Takvi divljaki osjeaji bili su neoekivani i nedolini za jednog
sveenika i bilo je prirodno da su svi uivali razgovarati o tome. Nisu ga toliko ogovarali jo od
vremena kad je u svoj krevet doveo enu iz Saske. Sastajali su se i ogovarali kanonika u
grupicama, koje bi se naglo rasprile dok je prolazio.
Ivana nije nita znala o svemu tome. Kanonik je zabranio da joj itko prie cijeloga dana nakon
ibanja. Zapravo je cijele te noi i sljedeeg dana Ivana leala bez svijesti na podu kolibe. Zemlja
utabana na podu zalijepila se za razderano meso. Kad je napokon dopustio Gudrun da joj
pomogne, rane su ve bile zagaene i obuzela ju je opasna groznica.
Gudrun ju je brino njegovala. Oistila je Ivanine rane svjeom vodom i isprala ih jakim vinom.
Zatim je izuzetno njeno, kako bi izbjegla daljnje ranjavanje krvavog mesa, nanijela smjesu od
dudova lia koja je ugodno hladila.
Sve je to krivica onog Grka, mislila je Gudrun gorko, dok je spravljala vrui napitak od slatkog i
zainjenog mlijeka s malo vina, i dok ga je pokuavala dati Ivani, kojoj je podigla glavu i ulijevala
tekuinu u usta kap po kap. Dati djetetu knjigu, napuniti joj glavu bezvrijednim idejama. Bila je djevojica i
prema tome nije bila stvorena za uenje. To je dijete trebalo biti s njom, trebalo je dijeliti njezine
tajne i jezik njezinih ljudi, trebalo joj je biti utjeha u starosti. Neka je proklet trenutak kad je taj Grk uao u
kuu. Neka se gnjev svih bogova srui na njega.
Ipak, djetetovo iskazivanje hrabrosti raspalilo je Gudrunin ponos. Ivana se suprotstavila ocu
estokom, herojskom snagom svojih saskih predaka. Nekada je i sama Gudrun bila snana i
hrabra. Ali duge godine poniavanja i izgona u nepoznatoj zemlji postupno su u njoj ugasile elju
za borbom. Barem, pomislila je ponosno, moja krv tee postojano. Hrabrost moga naroda snana je u mojoj keri.
Zastala je i pomilovala Ivanin vrat, kako bi joj pomogla progutati ljekoviti napitak. Samo ozdravi,
mala prepelice, pomislila je. Ozdravi i vrati mi se.

Groznica je nestala u rano jutro devetoga dana. Ivana se probudila i vidjela kako se Gudrun
naginje nad nju.
Mama? Glas koji je zaula bio je hrapav i nepoznat.
Majka se nasmijeila. Dakle, napokon si mi se vratila, mala prepelice. Neko sam vrijeme
mislila da sam te izgubila.
Ivana se pokuala podii, ali je nespretno pala unazad na madrac. Bol ju je prosjekla i vratila joj
sjeanje.
Knjiga?
Gudrunino se lice stisnulo. Tvoj je otac ostrugao sve stranice i natjerao brata da prepie na njih
neke nove besmislice.
 Dakle, nije je vie bilo.
Ivana je osjetila neizreciv umor. Bila je bolesna i htjela je spavati.
Gudrun je donijela drvenu zdjelicu ispunjenu vrelom tekuinom. Sad mora jesti da bi
povratila snagu. Pogledaj, napravila sam ti mesnu juhu.
Ne. Ivana je slabano odmahnula glavom. Ne elim nita jesti. Nije eljela povratiti snagu.
eljela je umrijeti. Zbog ega bi trebala ivjeti? Nikada se nee osloboditi uskih granica ivota u
Ingelheimu. ivot ju je zatoio; nije vie bilo nade da e pobjei.
Pojedi sad malo, potaknula ju je Gudrun, a dok bude jela, pjevat u ti jednu od starih
pjesama.
Ivana je okrenula glavu.
Ostavi te stvari ludim sveenicima. Imamo mi svoje tajne, zar ne, mala prepelice? Opet emo
ih dijeliti, kao nekada. Gudrun je njeno milovala Ivanino elo. Ali najprije mora ozdraviti.
Popij malo juhe. Spravljena je po saskom receptu i ima snana ljekovita svojstva.
Primakla je drvenu licu Ivaninim usnicama. Ivana je bila slaba i nije se mogla oduprijeti;
dopustila je majci da joj ulije malo juhe u usta. Bila je dobra, topla, bogata i okrepljujua. Iako to
nije eljela, poela se osjeati malo bolje.
Mala moja prepelice, srce moje, moja najdraa. Gudrunin glas njeno je i privlano milovao
Ivanu. Umoila je drvenu licu u vruu juhu i ponudila je Ivani, koja je otpila jo malo.
Majin je glas slijedio blag ritmiki napjev i zvuk poznate saske melodije. Uspavana zvukom
pjesme i majinim milovanjem, Ivana je polako utonula u san.

Kad je prola groznica, Ivanino snano mlado tijelo brzo se oporavilo. Prola su dva tjedna i ve
je bila na nogama. Rane na leima zarasle su uredno, ali je bilo jasno da e cijeloga ivota nositi
tragove. Gudrun je jadikovala nad oiljcima, dugim mranim prugama, zbog kojih su Ivanina lea
nalikovala na poplun od razliitih krpica, ali Ivana nije marila. Nije zapravo marila za mnoge
stvari. Nada je nestala. Ona je postojala, i to je bilo to.
Provodila je vrijeme s majkom, ustajala je u zoru i pomagala joj hraniti svinje i pilie, pokupiti
jaja, skupljati drva za vatru na ognjitu, nositi teka vjedra puna vode s potoka. Kasnije bi zajedno
radile na pripremi obroka za taj dan.
Jednoga dana su zajedno mijesile kruh, prstima su se trudile oblikovati teko tijesto kvasac ili
pjenica kvasca rijetko su se upotrebljavali u tom dijelu Franake kad ju je Ivana iznenada
upitala: Zato si se udala za njega?
Gudrun je pitanje zapanjilo. Nakon trenutka razmiljanja, odgovorila je: Ne moe ni zamisliti
kako je to bilo kad su dole vojske Karla Velikog.
Znam to su uinili tvome narodu, mama. Ono to ne razumijem je zato si nakon toga otila s
neprijateljem, otila s njim?
Gudrun nije odgovorila.
Uvrijedila sam je, pomislila je Ivana. Sad mi nee odgovoriti.
Na poetku zime, poela je Gudrun polako, umirali smo od gladi jer su kranski vojnici
spalili nae usjeve zajedno s naim domovima. Pogledala je pokraj Ivane, kao da pokuava
zamisliti sliku neega jako udaljenog. Jeli smo sve to smo mogli nai, travu, iak, ak i sjemenke
iz izmeta ivotinja. Bili smo na rubu smrti kad je stigao tvoj otac i drugi misionari. Razlikovali su
se od svojih prethodnika; nisu nosili maeve niti drugo oruje, a s nama su postupali kao s
ljudima, a ne ivotinjama bez osjeaja. Davali su nam hranu u zamjenu za obeanje da emo ih
sluati kako propovijedaju rije kranskog Boga.
Mijenjali su hranu za vjeru? pitala je Ivana. alostan nain za pridobivanje ljudskih dua.
Bila sam mlada i povodljiva i nasmrt bolesna od gladi i bijede i straha. Njihov kranski Bog
morao je biti vei od naega, mislila sam, kad su nas uspjeli pobijediti. Tvoj se otac posebno
zainteresirao za mene. Njegova su oekivanja bila velika, rekao mi je, iako sam bila roena kao
nevjernica, bio je siguran da bih mogla spoznati Istinsku Vjeru. Iz njegova pogleda znala sam da
me elio. Kad me pitao da poem s njim, pristala sam. Bila je to prilika za ivot, a posvuda oko
mene vladala je smrt. Glas joj se pretvorio u apat. Ubrzo sam shvatila koliku sam pogreku
napravila.
Oi su joj bile obrubljene crvenilom i do ruba ispunjene suzama koje je jedva susprezala. Ivana
ju je zagrlila. Ne plai, mama.
Mora izvui pouku iz moje pogreke, rekla je Gudrun vatreno, kako je ne bi ponovila.
Udati se znai svega se odrei ne samo svoga tijela, ve i svog ponosa, svoje samostalnosti, ak i
svoga ivota. Razumije li? Razumije? Stisnula je Ivaninu ruku i gledala je vrstim pogledom.
Zapamti moje rijei, keri, ako eli ikada biti sretna: Nikada se nemoj podati mukarcu.
Koa puna oiljaka na Ivaninim leima poela je drhtati jer se sjetila boli koju joj je nanijelo
oevo ibanje. Ne, mama, obeala je sveano, nikada se neu podati mukarcu.

U Ostarmanothu7, kad je topli proljetni povjetarac poeo milovati zemlju, i kad su domae
ivotinje krenule na ispau, jednolinost je prekinuta dolaskom stranca. Bio je etvrtak Thorov
dan, kako ga je Gudrun uvijek nazivala kad kanonik nije mogao uti jer nije bio u blizini, a
tutnjava grmljavine tog boga odjekivala je u daljini dok su Ivana i Gudrun radile zajedno u
obiteljskom vrtu. Ivana je upala koprive i unitavala krtinjake, a Gudrun je ila za njom i pravila
brazde debelom hrastovom daskom, drobei usput grumene zemlje. Dok je radila, Gudrun je
pjevala i priala prie o Starima. Kad bi joj Ivana odgovorila na saskom, Gudrun bi se nasmijala od
zadovoljstva. Ivana je upravo zavrila red kad je podigla pogled i ugledala Ivana koji je urio
prema njima preko polja. Dodirnula je majino rame kako bi je upozorila; Gudrun je ugledala sina
i saske rijei zamrle su joj na usnicama.
Brzo! Ivan je zbog tranja ostao bez daha. Otac te sad odmah treba u kui. Pouri! Povukao
je Gudrun za ruku.
Polako, Ivane, ukorila ga je Gudrun. To me boli. to se dogodilo? Zar neto nije u redu?
Ne znam. Ivan je i dalje vukao majinu ruku. Spomenuo je nekog posjetitelja. Ne znam o
kome se radi. Ali pouri. Rekao je da e mi iupati ui ako te odmah ne dovedem.
Kanonik ih je ekao na vratima zemunice. To je dugo trajalo, rekao je.
Gudrun ga je hladno pogledala. U kanonikovim oima zaplamsala je slabana iskra ljutnje;
ipak, zauzeo je ukoeni stav i rekao vano: Stie glasnik. Od biskupa iz Dorstadta. Zastao je
zbog dojma. Idi i pripremi prikladan obrok. Nai u se s njim u katedrali i dovesti ga ovamo.
Otpravio ju je mahanjem ruke. Pouri, eno! Stie uskoro. Otiao je i zalupio vrata za sobom.
Gudrunino lice bilo je kruto i nije odavalo osjeaje. Poni pripremati gustu juhu, rekla je
Ivani. Idem pokupiti nekoliko jaja.
Ivana je nasula vodu iz vjedra od hrastovine u veliki eljezni lonac, koji je obitelj koristila za
kuhanje, i stavila ga iznad ognjita. Iz vunene vree, koja je nakon duge zime bila gotovo prazna,
izvadila je nekoliko aka jema i ubacila ih u lonac. Iznenadila se kad je shvatila da joj se ruke
tresu od uzbuenja. Prolo je tako puno vremena otkako je zadnji put ita osjeala.
Glasnik iz Dorstadta! Ima li to ikakve veze s njom? Poslije toliko vremena, je li Eskulap
napokon uspio pronai nain da joj omogui nastavak uenja?
Odsjekla je komad usoljene svinjetine i stavila ga u lonac. Ne, bilo je to nemogue. Ve je prola
godina otkako je Eskulap otiao. Da je neto mogao urediti, ve bi davno ula za to. Bilo je opasno
nadati se. Nada ju je ve jednom zamalo unitila; nije namjeravala ponovno biti budalasta.
Pa ipak, nije uspijevala smiriti uzbuenje kad su se vrata otvorila sat vremena kasnije. Uao je
otac, a za njim crnokos mukarac. Uope nije nalikovao osobi koju je zamiljala. Imao je tupe i
neinteligentne crte roba, a drao se vie kao vojnik nego kao uenjak. Njegovo ruho, s biskupskim
insignijama, bilo je zguvano i pranjavo od putovanja.
ast nam je pozvati vas na veeru, rekao je Ivanin otac pokazujui na vreli lonac iznad
ognjita.
Zahvaljujem, ali neu moi ostati. Nije govorio latinski, to je bilo jo jedno iznenaenje, nego

7
Mjesec travanj (nap. prev.).
theodisk, jezik obinog puka. Ostavio sam oruanu pratnju u sklonitu izvan Mainza umska
staza bila je prespora i preuska za desetoricu i konja - i sm sam otiao naprijed. Moram im se
pridruiti prije noi jer se ujutro vraamo u Dorstadt. Izvadio je svitak pergamenta iz svoje
putnike torbe i uruio ga kanoniku. Od njegove uzoritosti, biskupa od Dorstadta.
Kanonik je paljivo slomio peat; kruti pergament pucketao je dok ga je odmotavao. Ivana je
paljivo promatrala oca kako mirkajui pokuava proitati napisano. Proitao je sve do kraja, a
zatim poeo iznova, kao da trai neto to mu je promaknulo. Konano je podigao pogled, a
usnice su mu se stisnule od ljutnje.
to ovo znai? Rekli su mi da vaa poruka ima veze sa mnom!
I ima. ovjek se nasmijao.. Ukoliko ste vi otac tog djeteta.
Biskup nema nita za rei o mome radu?
ovjek je slegnuo ramenima. Sve to znam, oe, jest da trebam dovesti dijete u kolu u
Dorstadtu, kao to i pie u pismu.
Ivana je uzviknula iznenada preplavljena osjeajima. Gudrun je pourila do nje i zatitniki je
zagrlila.
Kanonik, je oklijevao, promatrajui stranca. Iznenada je odluio. U redu. Istina je da je to
izvrsna prilika za dijete, iako e mi biti teko bez njegove pomoi. Okrenuo se prema Ivanu.
Skupi svoje stvari i budi brz. Sutra jae u Dorstadt i poet e s naukovanjem u katedralnoj koli
u skladu s biskupovom izriitom zapovijedi.
Ivana je teko disala. Ivana zovu uiti u koli? Kako je to mogue?
Stranac je zatresao glavom. Uza sve potovanje, sveti oe, vjerujem da trebam sa sobom
povesti djevojicu. Djevojicu po imenu Ivana.
Ivana se izvukla iz majina zagrljaja. Ja sam Ivana.
Biskupov glasnik okrenuo se prema njoj. Kanonik je brzo stao izmeu njih.
Besmislica. Biskup eli moga sina Ivana. Ivan, Ivana. Lapsus calami. Pogreka u pisanju.
Jednostavna pogreka koju je napravio biskupov pisar, i to je sve. esto se dogaa, ak i najboljim
pisarima.
Stranac je bio neodluan. Ne znam...
Upotrijebite glavu, ovjee. Zato bi biskup trebao djevojicu?
I meni se inilo udno, sloio se ovjek.
Ivana je poela negodovati, ali ju je Gudrun povukla natrag i stavila joj prst preko usta u znak
upozorenja.
Kanonik je nastavio. S druge strane, moj sin izuava Bibliju od vrlo rane dobi. Ivane, izgovori
stihove iz Otkrivenja za naeg poasnog gosta.
Ivan je problijedio i poeo mucati. Acopa... Apocalypsis Jesu Christi quo... quam dedit illi
Deuspalam fa... facere servis
Stranac je nestrpljivo dao znak da se zaustavi neravnomjerna bujica rijei. Nemamo vremena.
Moramo odmah krenuti ako elimo stii do sklonita prije mraka. Nesigurno je pogledavao u
Ivana i Ivanu. Zatim se okrenuo prema Gudrun.
Tko je ova ena?
Kanonik je proistio grlo. Saska nevjernica, iju duu se trudim dovesti Kristu.
Biskupov glasnik primijetio je Gudrunine plave oi i vitak stas, ba kao i blijedozlatnu kosu koja
je provirivala ispod bijele lanene kape. Osmjehnuo se irokim znalakim osmijehom u kojem je
nedostajalo zuba, a zatim joj se izravno obratio.
Vi ste majka ove djece?
Gudrun je klimnula bez rijei. Kanonik je pocrvenio.
to vi kaete? eli li biskup djeaka ili djevojicu?
Neuljudno pseto! Kanonik je bio bijesan. Usuujete se sumnjati u rije zakletog Bojeg
sluge!
Smirite se, sveti oe. ovjek je tek malo previe naglasio rije sveti. Dopustite da vas
podsjetim na dunosti koje imate prema uglednoj osobi koju predstavljam.
 Kanonik je promatrao biskupova glasnika, a lice mu je postalo grimizno.
ovjek je ponovno upitao Gudrun: Djeak? Ili djevojica?
Ivana je osjetila kako je majine ruke steu i privlae. Nastupila je duga stanka. Zatim je iza sebe
zaula majin glas, milozvuan i sladak, ispunjen jasnim saskim samoglasnicima koji su je jo
uvijek i nepogreivo izdvajali kao strankinju. Djeak je taj kojeg trebate, rekla je Gudrun.
Povedite ga.
Mama! okirana takvim neoekivanim izdajstvom, Ivana je uspjela ispustiti tek jedan jedini
zaprepateni krik.
Biskupov glasnik zadovoljno je klimnuo glavom. Znai, to smo rijeili. Okrenuo se prema
vratima. Moram se pobrinuti za konja. Neka se djeak pripremi to je bre mogue.
Ne! Ivana ga je pokuala zaustaviti, ali ju je Gudrun vrsto drala i aptala na saskom: Vjeruj
mi, mala prepelice. Ovako je najbolje, obeajem ti.
Ne! Ivana se otimala i pokuavala osloboditi. Bila je to la. Bilo je to Eskulapovo djelo. Ivana
je bila sigurna da je u pravu. Nije je zaboravio, napokon je uspio nai nain da ona nastavi uenje
koje su zapoeli zajedno. Nisu zvali Ivana na kolovanje. Sve je to bilo pogreno.
Ne! Naglo se okrenula, oslobodila i krenula pravo prema vratima. Kanonik ju je pokuao
uhvatiti, ali mu je umaknula. Zatim je izila i poela brzo trati prema glasniku koji se udaljavao.
Iza sebe je iz kolibe ula oca koji je vikao, pa majin glas, napet, pun suza, ali ipak povien dok mu
je odgovarala.
Stigla je glasnika ba kad je doao do konja. Povukla ga je za odjeu, a on ju je pogledao.
Krajikom oka, Ivana je ugledala oca koji se pribliavao.
Nije imala vremena. Njezina je poruka morala biti uvjerljiva i jasna.
Magnet est veritas etpraevalebit, rekla je. Bio je to citat iz Ezre, dovoljno prikriven da bi ga mogli
prepoznati samo iskusni poznavatelji tekstova svetih otaca. Istina je velika, i sve e nadvladati.
Bio je biskupov glasnik, ovjek crkve, sigurno e znati. A injenica da ga je ona znala, da je
govorila latinski, dokazat e da je ba ona uenica koju je biskup traio.
Lapsus calami non est, nastavila je na latinskom. Nema pogreke u pisanju. Ja sam Ivana; mene
ste traili.
ovjek ju je pogledao, a oi su mu bile blage. Pa? to je ovo, svjetlooka? Kakva je to snana
bujica rijei! Dodirnuo ju je za bradu. ao mi je, dijete. Ne govorim ni rijei saski. Iako me
pogled na tvoju majku uvjerio da trebam aliti to je tako. Gurnuo je ruku u vreicu zavezanu za
sedlo i izvadio ueerenu datulju. Evo, uzmi slatki.
Ivana je zurila u datulju. ovjek nije razumio nijednu rije. Bio je crkveni odvjetak, biskupov
glasnik, a nije znao latinski. Kako je to bilo mogue?
U blizini je ula oeve korake. Zgrabio ju je rukom oko pojasa uzrokujui bol, a zatim ju je
podigao i odnio natrag u kuu.
Ne! vritala je. Oeva teka ruka prekrila joj je nos i usta, stiui tako snano da nije mogla
disati. Ritala se i opirala. Pustio ju je kad su uli u kolibu i pala je na pod udno gutajui zrak.
Podigao je aku iznad nje.
Ne! Gudrun je iznenada stala izmeu njih. Nee je ni dotaknuti. U njezinu glasu uo se
ton kakav nikada prije nije ula. Ili u rei istinu.
Kanonik ju je gledao i nije mogao vjerovati. Ivan se pojavio na vratima, nosei lanenu vreu
natrpanu osobnim stvarima.
Gudrun je klimnula glavom prema njemu. Na sin treba tvoj blagoslov za putovanje.
Kanonik dugo vremena nije skinuo pogled s nje. Zatim se vrlo sporo okrenuo prema sinu.
Klekni, Ivane.
Ivan je kleknuo. Kanonik je stavio ruku na njegovu pognutu glavu. O Boe, koji si pozvao
Abrahama da napusti svoj dom i koji si ga titio na svim njegovim putovanjima, Tebi pod okrilje
stavljamo ovog djeaka.
Tanka struja sunca, koja se u kasno poslijepodne probijala kroz prozor, osvijetlila je Ivanovu
tamnu kosu bogatim svjetlom.
 uvaj ga i priskrbi mu sve potrebno za duh i tijelo... Kanonikov glas u molitvi poprimio je
pjevni ritam.
I dalje sputene glave, Ivan je uhvatio sestrin pogled, a oi su mu bile irom otvorene i
uplaene, s preklinjuim pogledom koji je govorio vie od rijei. Ne eli ii, shvatila je iznenada
Ivana. Naravno! Pa zato to nije prije vidjela? Nije ni pomislila na Ivanove osjeaje. Boji se. Ne moe
se nositi sa zahtjevima kole i on to zna.
Kad bih barem mogla ii s njim.
U njezinu umu poeo se oblikovati plan.
...a kad doe do kraja ivotnog puta, zavrio je kanonik, neka sigurno stigne u nebesku
zemlju, preko Isusa Krista, Gospodina naeg. Amen.
Kad je dobio blagoslov, Ivan je ustao. Podnio je majin zagrljaj i posljednje oeve savjete
ravnoduno i bez otpora, ba kao ovca prije rtvovanja. Ali kad mu je prila Ivana i zagrlila ga,
stisnuo ju je i poeo jecati.
Nemoj se bojati, promrmljala je ohrabrujui ga.
Dosta, rekao je kanonik. Stavio je ruku na njegovo rame i poveo ga prema vratima. Zadri
djevojicu unutra, zapovjedio je Gudrun, a zatim su otili. Vrata su se muklo zalupila.
Ivana je otrala do prozora i izvirila van. Vidjela je kako se Ivan penje na konja iza biskupova
glasnika, a njegova obina vunena odjea snano je odudarala od straneva bogatog crvenog ruha.
Kanonik je stajao u blizini, a tamni zbijeni lik isticao se u pejzau od propupala zelenila. Odjahali
su nakon zadnjeg zbogom.
Ivana se okrenula od prozora. Gudrun je stajala usred sobe i promatrala je.
Mala prepelice..., poela je Gudrun oklijevajui.
Ivana je prola pokraj nje kao da nije ni postojala. Uzela je hrpu odjee za krpanje i sjela pokraj
ognjita. Trebala je razmisliti, pripremiti se. Nije bilo puno vremena i sve je trebalo paljivo
razraditi.
Bit e teko, vjerojatno i opasno. Misao ju je uplaila, ali joj je bilo svejedno. Sa sigurnou, koja
je bila istovremeno divna i zastraujua, Ivana je znala to mora uiniti.

Nije poteno, mislio je Ivan. Jahao je mrzovoljno iza biskupova glasnika, mrtei se na simbole
asti na crvenom ruhu. Ne elim ii. Mrzio je oca zato to ga je natjerao. Gurnuo je ruku u kaput i
potraio predmet koji je potajno stavio tamo prije polaska. Prstima je dotaknuo glatku drku noa
oeva noa s drkom od kosti, jednom od njegovih dragocjenosti.
Maleni osvetniki osmijeh dotaknuo je Ivanove usnice. Otac e poludjeti kad otkrije da je
nestao. Nije vano. Tada e Ivan ve biti kilometrima daleko od Ingelheima i otac mu nee moi
nita. Bila je to mala pobjeda, ali i jedini oslonac u bijedi njegova poloaja.
Zato nije poslao Ivanu? pitao se Ivan ljutito. U njemu je kipjela srdba. Sve je to njezina krivica, mislio
je. Zbog Ivane je ve morao podnijeti vie od dvije godine poduka od Eskulapa, tog dosadnog i
zlovoljnog starca. A sad ga alju u kolu u Dorstadt umjesto nje. Ma, biskup je htio Ivanu, u to Ivan
nije ni najmanje sumnjao. Morala je to biti Ivana. Ona je bila pametna, ona je znala latinski i grki,
ona je znala itati Augustina dok on jo nije svladao ni psalme.
To joj je jo i mogao oprostiti, a i vie od toga. Ipak je bila njegova sestra. Meutim, postojalo je
neto to joj nije mogao oprostiti: Ivana je bila mamina ljubimica. Dovoljno ih je puta uo kako se
smiju i apu na saskom, a zatim iznenada prestanu kad im se on pridrui. Mislile su da ih nije
uo, ali je. Mama s njim nikada nije priala starim jezikom. Zato? Ivan se pitao gorko po tisuiti
put. Je li mislila da u rei ocu? Ne bih nikada ni zbog ega, bez obzira to on uinio, ak ni da me tukao.
Nije poteno, ponovno je pomislio. Zato bi vie voljela Ivanu? Ja sam njezin sin, a svi znaju da su sinovi bolji
od beskorisnih keri. Ivana je bila traljava djevojica. Nije znala iti, presti niti tkati ni upola tako dobro
kao druge djevojice njezine dobi. Osim toga ju je zanimalo uenje iz knjiga, a svi su znali da je to
neprirodno. ak je i mama znala da je tu neto bilo krivo. Druga djeca u selu stalno su se rugala
Ivani. Bilo je neprilino imati je za sestru; Ivan bi je se rado odrekao da je mogao.
im je to pomislio, osjetio je grinju savjesti. Ivana je uvijek bila dobra prema njemu, branila ga
je kad je otac bio ljut, ak je i radila njegov posao kad on neto ne bi razumio. Bio joj je zahvalan za
pomo, mnogo puta ga je spasila od batina, ali u isto vrijeme joj je to i zamjerao. Bilo je
poniavajue. Na koncu, on je bio njezin stariji brat. On je trebao tititi nju, a ne obrnuto.
Sad zbog nje jae iza ovog stranca prema mjestu koje nije poznavao i ususret ivotu koji nije
elio. Zamiljao je svoj ivot u koli, gdje e biti zarobljen u nekoj turobnoj prostoriji cijeloga dana,
okruen hrpetinama dosadnih, uasnih knjiga.
Zato otac nije mogao razumjeti da nije elio ii? Nisam ja Matej; nikada neu biti dobar u izuavanju
knjiga. Isto tako nije elio biti ni uenjak ni sveenik. Znao je to je elio: postati vojnik, vojnik u
carevoj vojsci koji odlazi u bitke i pokorava nevjernike horde. Ideju je dobio od Ulferta, sedlara
koji se pridruio grofu Hugou u dugom ratnom pohodu starog cara protiv Sasa. Kakve je samo
divne prie priao taj starac sjedei u svojoj radionici, s alatom privremeno ostavljenim po strani,
dok mu je u oima blistao plam sjeanja na veliku pobjedu! Poput drozdova koji ujesen lete iznad
vinograda i kljucaju groe Ivan se tono sjeao svake rijei koju je stari Ulfert izgovorio i
mi smo jurili kroz cijelu zemlju sa svetom himnom na usnama, tjerajui nevjernike koji su se
skrivali u umama i movarama i grabama, mukarce, ene i djecu bez razlike. Toga dana svi su
nai titovi i maevi bili crveni od krvi. Do sutona nije ostala iva nijedna dua koja se nije odrekla
svog bezbonikog naina ivota i prisegnula na koljenima vjernost Pravoj Vjeri. A onda je stari
Ulfert donio ma koji je jo topao izvukao iz mrtve ruke jednog nevjernika. Njegova je ruka sjala
od dragulja, a otrica je bila blistavo uta. Za razliku od franakih maeva, koji su se izraivali od
eljeza, ovaj je bio nainjen od zlata, koje je, kako je objasnio Ulfert, manje vrijedan materijal jer
mu nedostaje vrstoa i silina franakog oruja, pa ipak je bio prekrasan. Ivanovo se srce nadimalo
od pogleda na njega. Stari Ulfert mu ga je pruio, a Ivan ga je prihvatio i osjetio njegovu ravnoteu
i njegovu teinu. Ivanova je ruka pristajala uz ruku od dragulja ba kao da je ma izraen za
njega. Mahnuo je maem iznad glave, presjekao je zrak zveketom koji je bio usklaen s ritmom
pjesme u njegovoj krvi. Ve je tada znao da je roen postati ratnik.
Kruile su glasine, ak i sad, o novom pohodu u proljee. Moda e se grof Hugo ponovno
odazvati pozivu cara. Ako bi tako bilo, Ivan je planirao otii s njim, bez obzira na oevo miljenje.
Uskoro e napuniti etrnaest godina, a to je dob kad se postaje mukarac - mnogi su otili u boj u
toj dobi, neki su bili i mlai. Bio je spreman i pobjei ako bude potrebno, ali je odluio ii.
Naravno, to e sada biti jako teko, kad je odreeno da ga se utamnii u koli u Dorstadtu. Pitao
se bi li vijest o novaenju uope mogla doprijeti tako daleko? A ako bi saznao, bi li mogao pobjei?
Ta ga je misao zabrinjavala, pa ju je potisnuo. Umjesto nje, prizvao je svoj omiljeni san na javi.
Bio je u prvim redovima bitke, srebrni grofovski barjaci sjali su ispred njega i vukli ga naprijed.
Ispred sebe tjerali su ratrkane i poraene nevjernike. Bjeali su pred njim, oajni i uplaeni, a
duga bijelozlatna enska kosa leprala je na vjetru. Hvatao ih je vjeto rukujui dugim maem,
neke bi razrezao, neke ubio, ne nudei milost sve dok mu se konano ne bi predali, kajui se zbog
svoje sljepoe i pokazujui da su voljni prihvatiti Svjetlost.
Kutevi Ivanovih usta podigli su se u pospani osmijeh dok je ujednaeni ritam konjskih kopita
ukazivao na napredovanje kroz sve mraniju umu.

Zauo se fljuk, a odmah zatim i mukli udarac.

Aah. Biskupov glasnik trgnuo se unatrag. Njegova ramena zabila su se u Ivana, budei ga
iz sna.
Hej! pobunio se Ivan, ali je ovjek ve padao i teinom svog povinutog tijela vukao i Ivana iz
sedla.
Zajedno su pali na zemlju. Ivan se naao povrh biskupova glasnika, koji je leao nepokretno na
mjestu gdje je pao. Kad je Ivan ispruio ruku kako bi ustao, prsti su mu obuhvatili neto dugako,
okruglo i glatko.
Bio je to drak strelice sa utim perjem na kraju. Vrh se zario duboko usred ovjekova prsnog
koa.
Ivan je brzo ustao, a svi njegovi osjeti bili su budni. Iz gutika s druge strane staze izronio je
ovjek odjeven u dronjke. U rukama je nosio luk, a na leima tobolac pun strelica sa utim perjem.
Namjerava li i mene ubiti?
ovjek mu je prilazio. Ivan se ogledao, traei put za bijeg. U ovom dijelu ume drvee je gusto
raslo, ako potri moda e moi umaknuti napadau.
ovjek ga je ve gotovo dostigao, bio je dovoljno blizu da mu je u oima mogao proitati
prijetnju.
Ivan je pokuao potrati, ali je bilo prekasno. ovjek ga je zgrabio za ruku. Ivan se opirao, ali ga
je ovjek, koji je bio vii za glavu i snano graen, vrsto drao i polako podizao, tako da su mu
noni prsti jedva dodirivali zemlju.
Ivan se sjetio noa. Slobodnu ruku gurnuo je u kaput; njegovi su prsti mahnito traili drku od
kosti, pronali je i zgrabili. Izvukao je no i zario ga jednim brzim pokretom. Uz navalu radosti
osjetio je kako no prodire duboko u ovjekovo meso, a zatim udara u kost, prije no to ga je Ivan
izvukao uz estok okret. ovjek je opsovao i uhvatio se za ranjeno rame, putajui Ivana.
Ivan je otrao u umu. Otre grane kidale su mu odjeu i grebale kou, ali je i dalje trao.
Usprkos mjeseini, ispod kroanja je vladala tama. Okreui se kako bi bio siguran da ga nitko ne
slijedi, Ivan se sudario s bukvom nisko poloenih grana. Skoio je prema najnioj grani, uhvatio je
i poeo se brzo penjati; njegovo okretno mlado tijelo provlailo se kroz grane poput zmije, a
zaustavio se tek kad su glavne grane postale premalene i previe savitljive da bi mogle izdrati
njegovu teinu. Tada je stao ekati.
Nije bilo drugih zvukova osim njenog utanja lia. Dva puta oglasila se nona sova, a njezin
je krik odzvanjao jezovito u dubokoj tiini. Zatim je Ivan zauo korake koji su se probijali kroz
umu. Zgrabio je no i zadrao dah, zahvalan to na sebi nosi skroman smei kaput, koji se tako
dobro stapao s crnilom noi.
Koraci su se pribliavali sve vie i vie. Ivan je ve mogao uti ovjekovo hrapavo, nejednoliko
disanje.
Koraci su se zaustavili tono ispod njega.

Ivana je izila iz tihe tame u zemunici i zakoraila u no obasjanu mjeseinom. Oblici poznatih
predmeta jezovito su izranjali, izmijenjeni sjenama. Zadrhtala je prisjeajui se pria o umskim
ljudima, zlim duhovima i trolovima koji su opsjedali no. Omotala je vre kaput od grube sive
jute i ula meu sjenke, pretraujui izmijenjeni krajolik u potrazi za poetkom umske staze. Bilo
je dovoljno svjetla jer su nedostajala jo samo dva dana do punog mjeseca, i u trenu je prepoznala
stari hrast, rascijepljen od udara groma, koji je oznaavao pravo mjesto. Potrala je preko polja
prema njemu.
Zastala je na rubu ume. Tamo je bilo mrano, mjesec se probijao kroz stabla u blijedim nitima
svjetla. Pogledala je natrag prema zemunici. Okupana mjeseinom, okruena poljima i
nastambama za domae ivotinje, inila se vrsta, topla i prisna. Pomislila je na svoj udoban krevet
i posteljinu koja je vjerojatno jo bila topla od njezina tijela. Pomislila je na mamu koju nije ak ni
pozdravila. Koraknula je prema kui, a zatim stala. Sve to joj je bilo vano, sve to je eljela,
nalazilo se u drugom smjeru.
Ula je u umu. Stabla su se sklopila iznad njezine glave. Staza je bila posuta kamenjem i
ikarom, ali je brzo napredovala naprijed. Do sklonita je bilo skoro dvadeset i pet kilometara, a
ona je morala stii prije zore.
Usredotoila se na brz hod. Bilo je teko hodati; u tami je bilo lako skrenuti prema rubu staze,
gdje su joj grane kidale odjeu i upale kosu. Staza je bila sve neravnija. Nekoliko puta se
spotaknula preko kamenja ili korijenja, a jednom je i pala i izgrebala dlanove i koljena.
Nakon nekoliko sati, nebo iznad kroanja poelo se svijetliti. Bliila se zora. Ivana je bila
iscrpljena, ali je jo ubrzala korak, dijelom hodajui a dijelom trei niz stazu. Morala je stii prije
njihova odlaska. Morala je.
Lijeva joj se noga saplela o neto. Pokuala je povratiti ravnoteu, ali se kretala prebrzo i pala je,
nespretno pokuavajui sprijeiti pad rukama.
 Mirno je leala jer je ostala bez zraka. Desna ruka ju je boljela na mjestu koje je ogrebala otra
granica, ali se inae nije inilo da je ozlijeena. Podigla se u sjedei poloaj.
Na zemlji pokraj nje leao je ovjek okrenut leima. Je li spavao? Ne. Probudio bi se kad je pala
preko njega. Dotaknula je njegovo rame, a on se prevrnuo na lea. Mrtve oi biskupova glasnika
ukoeno su piljile u nju, a usne su mu se zamrzle u bezuboj grimasi. Njegovo je bogato ruho bilo
poderano i krvavo. Nedostajao mu je srednji prst na lijevoj ruci.
Ivana je skoila na noge. Ivane, povikala je. Pogledom je pretraila umu i zemlju u blizini,
bojei se onoga to bi mogla otkriti.
Ovdje sam. Komadi blijede koe plaljivo je izvirio iz mraka.
Ivane! Potrala je do njega, zagrlili su se i vrsto drali jedno drugo.
Zato si ovdje? upitao je Ivan. Je li otac s tobom?
Ne. Objasnit u ti kasnije. Jesi li ozlijeen? to se dogodilo?
Napadnuti smo. Mislim da je razbojnik htio glasnikov zlatni prsten. Jahao sam iza njega kad
ga je pogodila strijela.
Ivana nita nije rekla, samo ga je jo jae zagrlila.
Oslobodio se iz njezinih ruku. Ali ja sam se obranio. Jesam! Oi su mu sjale od udnovata
uzbuenja. Kad je doao do mene, udario sam ga ovim! Podigao je kanonikov lovaki no s
drkom od kosti. Mislim da sam ga pogodio u rame. U svakom sluaju, to ga je zaustavilo
dovoljno dugo da uspijem pobjei!
Ivana je zurila u no, umrljan krvlju. Oev no.
Ivanov izraz lica postao je prkosan. Da. Uzeo sam ga. Zato ne? Natjerao me ja nisam htio
otii.
U redu, rekla je Ivana ustro. Spremi ga. Moramo pouriti ako elimo stii do sklonita prije
zore.
Sklonita? Ali sad ne moram ii u Dorstadt. Nakon ovoga to se dogodilo, pokazao je glavom
u smjeru ubijenog glasnika, mogu se vratiti kui.
Ne, Ivane. Razmisli. Sad kad otac zna biskupove namjere, nee ti dopustiti da ostane kod kue.
Nai e nain da te poalje u kolu, pa ak i ako te bude morao odvesti sam. Osim toga, Ivana je
pokazala na no, do naeg povratka ve bi otkrio da si ga uzeo.
Ivan je izgledao uplaeno. Oigledno nije o tome razmiljao.
Sve e biti u redu. Bit u tamo s tobom i pomoi u ti. Uhvatila ga je za ruku. Doi.
Drei se za ruke, dok je nebo postupno bivalo sve svjetlije, dvoje je djece krenulo prema
sklonitu gdje su ekali ostali biskupovi ljudi.
 7
Stigli su do sklonita dok je sunce jo bilo nisko na nebu, ali su biskupovi ljudi ve bili budni i
nestrpljivo su ekali povratak svog pratitelja. Kad su im Ivana i Ivan rekli to se dogodilo, postali
su sumnjiavi. Uzeli su Ivanov no s drkom od kosti i paljivo ga pregledali. Ivana je tiho izrekla
molitvu zahvalnosti jer se ona sjetila da bi no bilo dobro oistiti u umskom potoku i isprati sve
tragove krvi. Mukarci su odjahali natrag i pronali tijelo svog pratitelja. Ivanu i Ivana su poveli sa
sobom, a otkrie strelice ukraene utim perjem potvrdilo je djeju priu. Ali to uiniti s tijelom?
Nije dolazilo u obzir nositi ga cijelim putom do Dorstadta, to je bilo dvotjedno putovanje, a
naroito ne zato to je proljetno sunce sve jae grijalo. Na kraju su ga pokopali u umi i oznaili
mjesto grubim drvenim kriem. Ivana se pomolila na grobu, to je zadivilo mukarce jer ni oni,
kao ni njihov pratitelj, nisu znali latinski. Oekivali su uzeti sa sobom djevojicu i isprva nisu htjeli
povesti Ivana.
Nemamo konja za njega, rekao je voa, a niti hrane.
Moemo jahati udvoje, predloila je Ivana. A i obroke moemo dijeliti.
ovjek je odmahnuo glavom. Biskup je poslao po tebe. Nema smisla povesti tvoga brata.
Moj otac sklopio je pakt s vaim pratiteljem, lagala je Ivana. Dopustio mi je ii jedino pod
uvjetom da me Ivan prati. Ako ne poe sa mnom, otac e me ponovno pozvati kui, a vi ete se jo
jednom namuiti da me dovedete natrag.
ovjek se namrtio; upravo je podnio sve neudobnosti duga putovanja i nije ba uivao u
pomisli na jo jedno.
Ivana je osjetila svoju prednost: Ako se to dogodi, rei u biskupu da sam dala sve od sebe
kako bih vam objasnila situaciju, ali vi niste htjeli sluati. Hoe li mu biti drago kad sazna da je
cijeli nesporazum vaa krivica?
ovjek je bio zapanjen. Nikada prije nije uo djevojicu koja bi govorila tako hrabro. Tek je tada
shvatio zato ju je biskup htio vidjeti; bila je rijetkost i to je bilo jasno.
U redu, sloio se preko volje. I djeak moe s nama.

Putovanje do Dorstadta bilo je iscrpljujue, ljudi iz pratnje bili su nestrpljivi i eljeli su to prije
stii kui te su svakoga dana jahali uporno i dugo. Surovost puta nije smetala Ivani; divila se
krajoliku koji se stalno mijenjao i novim svjetovima koji su se svakodnevno otvarali pred njom.
Napokon je bila slobodna, rijeila se Ingelheima i ogranienja svog postojanja tamo. Jahala je kroz
bijedna mala sela i uurbane gradove s jednakim oduevljenjem, znatieljna i zadivljena. Ivan je,
meutim, ubrzo postao silno osjetljiv na manjak hrane i odmora. Ivana ga je pokuala utjeiti, ali
se njegova zlovolja jo vie razbuktavala Iva- ninom dobrodunom brinou.
Stigli su do biskupove rezidencije u podne desetoga dana. Upravitelj rezidencije samo je
jednom prijekorno pogledao dvoje djece u umrljanoj i zguvanoj seoskoj odjei, a zatim je odredio
kupanje i oblaenje u istu odjeu prije no to im dopusti da se pojave pred biskupom.
Za Ivanu, naviknutu na brzo pranje u potoku koji je tekao iza zemunice, kupanje je bilo
izuzetno iskustvo. Biskupova rezidencija imala je unutarnje kupaonice s grijanom vodom, to je
bila rasko za kakvu nikada nije ni ula. Ostala je u toploj vodi skoro sat vremena, a slukinje su je
ribale sve dok koa nije poprimila ruiast i gotovo sirov odsjaj. Lea su joj, meutim, oprale
iznimno njeno, kvocajui suosjeajno kad su ugledale grube oiljke. Oprale su joj kosu i uplele je
u duge bijelozlatne blistave pletenice koje su joj uokvirile lice. Zatim su joj donijele novu odoru od
zelenog lana. Tkanina je bila tako meka, a tkanje tako savreno da je Ivani bilo teko vjerovati da
su je nainile ljudske ruke. Kad se obukla, jedna od ena donijela joj je ogledalo u zlatnom okviru.
Ivana ga je podigla i ugledala lice stranca. Nikada prije nije promatrala crte svoga lica, osim kad bi
povremeno ugledala iskrivljene djelie u odrazu mutne vode seoskog zdenca. Ivana je bila
iznenaena jasnoom slike u ogledalu. Podigla je ogledalo, kritiki se ogledavajui.
Nije bila lijepa, ali to je ve znala. Nije imala visoko blijedo elo i njenu bradu niti krhku grau
s blago svijenim ramenima kakvu su voljeli putujui pjesnici i ljubavnici. Imala je rumen, zdrav,
djeaki izgled. Obrve su joj bile previe sputene, brada prevrsta, a ramena suvie ravna za
ljepoticu. Ali njezina kosa majina kosa bila je draesna, a i oi su joj bile lijepe, duboko
usaene, sive sa zelenim krugom i obrubljene gustim trepavicama. Slegnula je ramenima i spustila
ogledalo. Biskup nije poslao po nju kako bi otkrio je li ljepotica.
Uveli su Ivana, jednako blistavog u novoj odori i ogrtau od plavog lana. Oboje djece poveli su
upravitelju rezidencije.
Bolje, rekao je upravitelj, prouavajui ih i ocjenjujui: Puno bolje. No dobro, slijedite me.
Hodali su dugim hodnikom zidova prekrivenih golemim tapiserijama zamrene izrade u
kojima su svjetlucale zlatne i srebrne niti. Ivani je srce nervozno kucalo u grlu. Upoznat e
biskupa.
Hou li znati odgovoriti na njegova pitanja? Hoe li me primiti u kolu? Odjednom se poela osjeati
nedoraslom i nesigurnom. Pokuala se sjetiti barem neega to je uila, ali joj je um bio prazan.
Kad se sjetila Eskulapa i njegova povjerenja u nju koje je i dovelo do ovog sastanka, eludac joj se
stisnuo u vor.
Stali su ispred ogromnih dvostrukih vrata od teke hrastovine. Iznutra se ula buka glasova i
zveket tanjura. Upravitelj rezidencije klimnuo je kunom slugi koji je stajao na ulazu, a on im je
irom otvorio teka vrata.
Ivana i Ivan uli su u sobu, a zatim zastali zurei. U dvorani se okupilo dvjestotinjak ljudi, a
sjedili su za dugim stolovima pretrpanim hranom. Drveni pladnjevi bili su napunjeni svim
vrstama peena mesa: kopunima, guskama, jarebicama i jelenjim butovima, a sve je bilo
nagomilano na stolovima nadohvat ruke gostima, koji su otkidali komade mesa prstima i trpali ih
u usta otirui ruke o rukave. Nasred najveeg stola stajala je ogromna glava peenog vepra
zainjena umacima, jo uvijek prepoznatljiva iako je bila ve napola pojedena. Bilo je tu gustih
juha od povra s mesom i svih vrsta slatkia, poput oienih oraha, smokava, datulja, bijelih i
utocrvenih kuglica kuhanog eera i mnogih drugih jela koja Ivana nije mogla prepoznati.
Nikada u ivotu nije vidjela toliko hrane na jednom mjestu.
Pjesma! Pjesma! Kositreni pehari lupali su ritmiki i uporno po drvenim stolovima. Hajde,
Widukinde, pjesma! Traili su da se podigne visoki mladi svijetle puti koji je na kraju ustao i
nasmijao se.
lk gihorta dat seggen dat sih urhettun aenon muo tin, hiltibraht enti hadubrant...
Ivana je bila iznenaena. Mladi je pjevao na theodisku, jeziku puka, koji bi kanonik sigurno
nazvao bezbonikim jezikom.
uo sam kako se pria da su se ratnici sreli, Hildebrand i Hadubrand ispred dvije vojske...
Mukarci su ustali i pridruili se, visoko podiui pehare, ...bacili su koplja od jasenovine, kia
je to bila otrih udaraca; koraknuli su istovremeno i sudarili se na bojnom polju, a potom su se
titovi od lipova drveta zdrobili pod udarcem oruja...
Neobina pjesma za biskupov stol. Ivana je potajno pogledala Ivana, ali on je zaneseno sluao, a
oi su mu sjale od uzbuenja.
Uz radostan usklik, mukarci su zavrili pjesmu. Drvo je strugalo dok su sjedali i privlaili stolu
duge klupe.
Ustao je drugi mukarac s podrugljivim osmjehom. uo sam da se neto podie u kutu...
Zastao je pun oekivanja.
Zagonetka! povikao je netko, a gomila je odobravala urlajui. Jedna od Haidovih zagonetki!
Da! Da! Neka se uje.
Mukarac po imenu Haido priekao je dok se buka nije stiala. uo sam da se neto podie u
kutu, ponovio je, nadima se i raste, i podie pokrov. Ponosna mladenka zgrabila je rukama to
udo bez kostiju...
 Gosti su se zadovoljno smijuljili.
...prineva ki pokrila je tu nabreklu stvar okruglom tkaninom. Haiove nasmijane oi
preletjele su pogledom izazovno po sobi. to je to?
Pogledaj si meu noge, povikao je netko, tamo e sigurno pronai odgovor! Iza toga
uslijedilo je jo vie smijeha i uragan bestidnih pokreta. Ivana je gledala zapanjeno. Zar je to bila
biskupova rezidencija?
Krivo! otro, ali veselo je odgovorio Haido. Svi ste u krivu!
Reci nam onda odgovor! Odgovor! Ljudi su vikali i udarali peharima po stolovima.
Haido je na trenutak zastao kako bi uinak bio dramatiniji.
Tijesto! objavio je pobjedniki i sjeo dok je val urlanja i smijeha tresao cijelu prostoriju.
Kad se buka stiala, upravitelj je rekao: Doite sa mnom i poveo dvoje djece do udaljenog
kraja dvorane, gdje je na uzvienom podiju stajao visoki stol. Biskup je sjedio u sredini, jo uvijek
se zadovoljno smijuljei, odjeven u velianstvenu svilenu odoru umrljanu kapljicama masti i vina.
Sjedio je na dijelu klupe obloenu mekanim jastukom. Ivana ga je zamiljala posve drukije. Bio je
krupan mukarac debela vrata, a miiava prsa i krupna ramena vidjeli su se kroz tanku svilenu
odoru. Golem trbuh i crveno lice ukazivali su na ovjeka koji je uivao u hrani i vinu. Dok su se
pribliavali, nagnuo se i grimiznim slatkiem dotaknuo usnice punane ene koja je sjedila pokraj
njega. Zagrizla je tako prueni slatki, a zatim mu neto apnula u uho, pa su se oboje nasmijali.
Upravitelj rezidencije proistio je grlo. Moj gospodaru, ljudi su se vratili iz Ingelheima i doveli
dijete.
Biskup je tupo gledao upravitelja. Dijete? Ha? Koje dijete?
Ono po koje ste poslali, moj gospodaru. Kandidatkinju za kolu, vjerujem. Koju vam je
preporuio Gr
Da, da. Biskup je nestrpljivo mahnuo. Sad se sjeam. Rukom je blago zagrlio enina
ramena. Pogledao je Ivanu i Ivana. Pa, Widukinde, vidim li ja to dvostruko?
Ne, gospodaru. Kanonik je poslao i sina. Oboje su doli do sklonita i nisu se dali razdvojiti.
Pa... Biskupovo je lice zasjalo jer se dobro zabavljao. to misli ti o tome? Traim jedno, a
dobijem dvoje. Kad bi bar i car bio tako dareljiv kad ini usluge ovom visokom crkvenom
dostojanstveniku!
Stol se zatresao od grohota smijeha. ulo se nekoliko uzvika: ujmo, ujmo! i Amen!
Biskup se nagnuo i otkinuo peenu pileu nogu. Rekao je Ivani: Jesi li ti ta kojoj je namijenjena
uloga uenice?
Ivana je oklijevala jer nije bila sigurna to bi trebala rei. Vrijedno sam uila, Vaa Uzoritosti.
Pih! Uenje! Biskup je prezirno puhnuo. Zagrizao je piletinu. kola je puna glupana koji ue,
a nita ne znaju. Reci mi to zna, dijete?
Znam itati i pisati, Uzoritosti.
Na theodisku ili latinskom?
Na theodisku, latinskom i grkom.
Grkom! E to je ve neto. ak ni Odo ne zna grki, zar ne Odo? Iscerio se mukarcu uska
lica, koji je sjedio nekoliko mjesta dalje.
Odo je rairio usta u neveseo osmijeh. To je bezboniki jezik, Vae Velianstvo, jezik
idolopoklonika i krivovjeraca.
Sasvim tono, sasvim tono. Biskupov ton bio je podrugljiv. Odo je uvijek u pravu, zar ne
Odo?
Sveenik je mrcnuo. Vi jako dobro znate, Uzoritosti, da ne odobravam ovu vau najnoviju
zamisao. Opasno je i bezbono dopustiti eni kolovanje.
Iz stranjeg dijela dvorane netko je povikao: Jo nije ena, ili se tako barem ini. Novi nalet
smijeha pronio se dvoranom, a pratile su ga i besramne primjedbe.
Zaarenost koja je Ivani peckala grlo, popela se u obraze. Kako su se ti ljudi mogli tako ponaati
u prisustvu biskupa?
Osim toga je besmisleno, nastavio je ovjek po imenu Odo kad se buka stiala. ene su po
prirodi posve nesposobne za razborito miljenje. Nakratko je i s visoka pogledao Ivanu, a zatim
se iznova obratio biskupu. Njihovi tjelesni sokovi, koji su hladni i vlani, nepovoljni su za
modanu aktivnost. One ne razumiju vie duhovne i moralne pojmove.
Ivana je zurila u njega.
Ve sam uo to miljenje, rekao je biskup. Nasmijeio se i pogledao Oda na nain koji je
odavao da se beskrajno dobro zabavlja. Ali kako onda objanjava obrazovna postignua ove
djevojice, na primjer njezino poznavanje grkog, koji ak ni ti, Odo - namjerno je odugovlaio
nisi uspio svladati?
Ona se hvalila svojim sposobnostima, ali mi nismo vidjeli nikakav dokaz. Odo je mrcnuo.
Lakovjerni ste, Velianstvo. Moda Grk i nije posve otvoreno i poteno izvijestio o njezinoj
nadarenosti.
To je bilo previe. Najprije je taj mrski mukarac uvrijedio nju, a sad se usudio napasti
Eskulapa! Na Ivaninim usnicama poeo se oblikovati ljutiti odgovor kad je uhvatila suosjeajan
pogled crvenokosog viteza koji je sjedio pokraj biskupa.
Ne. Dao joj je tihi znak. Oklijevala je kad je shvatila poruku u prodornom pogledu njegovih
oiju boje indiga. Okrenuo se prema biskupu i neto mu apnuo. Biskup je klimnuo i okrenuo se
sveeniku uska lica. U redu, Odo, ispitaj je.
Moj gospodaru?
Ispitaj je. Uvjeri se je li sposobna uiti u koli.
Ali, moj gospodaru? Teko da je priklad
Ali, Odo. Zato ne? Svi emo neto nauiti iz tog primjera.
Odo se namrtio. Okrenuo se prema Ivani. Njegovo je usko lice ciljalo poput sjekire.
Quicunque vult. to to znai?
Ivana je bila iznenaena. Tako lagano pitanje? Moda je to bila lukavtina. Moda je pokuavao
zatei je nepripravnu. Oprezno je odgovorila. To je doktrina koja dokazuje da su tri lana Svetog
Trojstva tvarna. Da je Krist bio jednako toliko boanstven, koliko i ovjean.
Na temelju ije tvrdnje?
Prvog nicejskog koncila.
Confessio Fidei. to je to?
To je kriva i kodljiva doktrina Ivana je znala to treba rei jer ju je Eskulap upozorio na to
gledite koja dokazuje da je Krist najprije bio ljudsko bie, a tek na drugom mjestu
boanstveno. Boanstveno tek kroz prihvaanje od Oca. Prouavala je Odovo lice, ali se na njemu
nita nije moglo proitati. Filius non proprius, sed adoptivus, dodala je za dobru mjeru.
Objasni krivu prirodu ovog krivovjerja.
Ako je Krist sin Boji po milosti, a ne po prirodi, tada mora biti podreen Ocu. To je krivo
vjerovanje i opaina, citirala je Ivana po sjeanju, jer Sveti Duh proizlazi ne samo iz Oca, nego i
iz Sina; Sin je samo jedan, i On nije prihvaeni sin. ln utraque naturaproprium eum et non adoptivum filium
dei confitemur.
Ljudi za stolovima pucketali su prstima umjesto pljeska. Litteratissima! netko je povikao s
druge strane prostorije.
Zabavno malo udo, nije li? promrmljao je enski glas blizu Ivane, moda tek za nijansu
preglasno.
Dakle, Odo, rekao je biskup razgovorljivo. to kae? Je li Grk bio u pravu u vezi s Ivanom,
ili ne?
Odo je izgledao kao ovjek koji je upravo kuao ocat. ini se da dijete ima neka znanja iz
pravovjerne teologije. Ipak, to nita ne dokazuje. Govorio je svisoka, kao da se obraa
svojeglavom djetetu. Neke ene imaju visoko razvijenu sposobnost oponaanja koja im
omoguava zapamtiti i ponoviti rijei mukaraca, pa se tako ini da misle. Ali ova vjetina
imitiranja ne smije se pobrkati sa stvarnom sposobnou razumijevanja, koja je u biti samo
sposobnost mukaraca. Jer, kao to je opepoznato Odov glas poprimio je autoritativan ton jer
se ponovno naao na poznatom tlu - ene su priroeno podreene mukarcima.
 Zato? Rije je izletjela iz Ivaninih usta, a ona jo i nije bila svjesna da je progovorila.
Odo se nasmijao, a tanke usnice neugodno su se trznule. Na njegovu licu vidio se izraz lisice
koja zna da je zeca stjerala u kut. Tvoje neznanje, dijete, razotkriveno je u tom pitanju. Sam Sv.
Pavao dokazao je ovu istinu: ene su ispod mukaraca po shvaanju, po poloaju i po volji.
Po shvaanju, po poloaju i po volji? ponovila je Ivana.
Da. Odo je govorio polako i razgovijetno, kao da se obraa slaboumniku. Po shvaanju jer je
Adam stvoren prvi, a Eva nakon njega; po poloaju jer je Eva stvorena kako bi sluila Adamu kao
druica i ena; po volji jer Eva nije mogla odoljeti iskuenju Sotone i zagrizla je u jabuku.
Uokolo, za stolovima, vidjelo se klimanje glava u znak odobravanja. Biskupov izraz lica bio je
ozbiljan. Pokraj njega, crvenokosi vitez nije odavao svoje misli.
Odo se smijuljio. Ivana je osjeala estoku odbojnost prema tom mukarcu. Jedan je trenutak
mirno stajala i potezala vrh nosa.
Zato, rekla je napokon, je ena podreena po shvaanju? Iako je stvorena druga, nainjena
je od Adamova rebra, dok je Adam nainjen od obine gline.
Iz stranjeg dijela dvorane uo se zadovoljni smijeh.
Po poloaju rijei su izlazile iz Ivaninih usta slijedei njezine misli koje su hitro navirale,
spretno oblikujui argumente ena bi trebala biti cjenjenija od mukarca jer je Eva stvorena u
Raju, a Adam izvan Raja.
Jo jednom se zauo amor svih prisutnih. Osmijeh na Odovu licu iskrivio se.
Ivana je nastavila, previe zainteresirana za slijed svog dokazivanja da bi stigla razmotriti to
tono radi. to se tie volje, ene bi trebalo smatrati nadreenima u odnosu na mukarce to je
bilo hrabro, ali se vie nije moglo natrag jer Eva je zagrizla u jabuku zbog elje za znanjem i
uenjem, a Adam je zagrizao jedino zato to je ona to od njega zatraila.
U sobi je zavladala zapanjena tiina. Odove blijede usnice ljutito su se stisnule. Biskup je zurio u
Ivanu kao da ne vjeruje u ono to je upravo uo.
Otila je predaleko.
Neke su ideje opasne.
Eskulap ju je upozorio, ali ona je bila toliko zaokupljena raspravom da je zaboravila njegov
savjet. Taj mukarac, taj Odo, bio je tako siguran u sebe i tako odluan poniziti je pred biskupom.
Upropastila je svoju priliku za kolovanje i bila je toga svjesna, ali nije htjela dopustiti da taj mrski
mali ovjek doivi zadovoljstvo zbog njezine obeshrabrenosti. Stajala je pred visokim stolom
podignute brade i zaarenih oiju.
Tiina se beskonano produljila. Sve su oi bile uprte u biskupa, iji je procjenjivaki pogled
poivao na Ivani. A zatim, polako, jako polako, s usnica mu se otela vesela tutnjava smijeha.
Biskup se smijao.
Pokraj njega nervozno se cerekala punana ena. A onda se prostorijom prolomila buka. Ljudi
su klicali i lupali po stolovima i smijali se, smijali se tako snano da su im niz obraze potekle suze
koje su morali brisati rukavima. Ivana je pogledala crvenokosog viteza. iroko se osmjehivao.
Srela je njegov pogled, a on joj je namignuo.
Hajde, Odo, rekao je biskup kad je napokon doao do zraka, mora priznati. Djevojica te
nadmudrila!
Odo je uputio biskupu otrovan pogled. to je s djeakom, Uzoritosti? elite li da i njega
ispitam?
Ne, ne. Uzet emo i njega kad mu je djevojica tako privrena. Uzet emo ih oboje! Sigurno je
da je djevojica imala poneto traio je pravu rije nepravovjerno obrazovanje. Ali je
osvjeenje u svakom pogledu. Ba kakvo je koli potrebno! Odo, upravo si dobio nove uenike.
Dobro se brini o njima!
Ivana je zurila u biskupa s nevjericom. to je time htio rei? Zar je Odo ravnatelj kole? Onaj koji
e je poduavati?
to je uinila?
Odov je pogled kliznuo niz uzak nos prema biskupu. Vi ste, naravno, uredili smjetaj za
djevojicu? Ne moe stanovati u spavaonici za djeake.
Ah... smjetaj. Biskup je oklijevao. Da vidimo...
Moj gospodaru. Crvenokosi vitez ga je prekinuo. Dijete bi moglo stanovati kod mene. Moja
ena i ja imamo dvije keri koje e je rado prihvatiti. Bit e dobra drubenica za moju Gislu.
Ivana ga je pogledala. Bio je mukarac u najboljim godinama, imao je moda dvadeset i pet, bio
je snaan, privlaan, s visokim jagodicama i punom, njegovanom bradom. Njegova gusta kosa
iznimne crvene boje bila je podijeljena na sredini i padala je na ramena u gustim kovrama.
Njegove zapanjujue plave oi bile su inteligentne i prijazne.
Odlino, Gerolde. Biskup ga je srdano potapao po leima. Sve je sreeno. Djevojica e
stanovati kod tebe.
Doao je sluga s pladnjem prepunim slatkia. Ivanove oi rairile su se kad je ugledao
zaeerene slastice natopljene maslacem.
Biskup se nasmijao. Djeco, vi ste sigurno gladni nakon duga puta. Doite sjesti pokraj mene.
Primaknuo se blie eni i oslobodio prostor izmeu sebe i crvenokosog viteza.
Ivana i Ivan zaobili su stol i sjeli. Sam biskup posluio ih je slasticama. Ivan je jeo pohlepno,
grizao je velike zalogaje ljepljivih slastica, a bijeli prah nainio mu je brkove.
Biskup je ponovno obratio pozornost eni koja je sjedila uz njega. Pili su iz istog pehara i smijali
se, a on joj je milovao kosu kvarei joj frizuru. Ivana se prisilila gledati u pladanj sa slatkiima.
Zagrizla je jedan, ali ga nije mogla dovriti; od slatkoe eera bilo joj je muno. eznula je
maknuti se s tog mjesta, dalje od buke, nepoznatih ljudi i udnovatog ponaanja biskupa.
Crvenokosi vitez po imenu Gerold joj se obratio. Imali ste dug dan. Bi li eljela otii?
Ivana je klimnula. Kad je vidio da se diu, Ivan je jo jednom natrpao puna usta slatkia i ustao.
Ne, sine. Gerold je stavio ruku na Ivanovo rame. Ti ostaje ovdje.
elim ii s njom, rekao je Ivan plano.
Tvoje mjesto je ovdje, s drugim djeacima. Kad obrok zavri, upravitelj e te odvesti u tvoju
spavaonicu.
Ivan je problijedio, ali se svladao i nije nita rekao.
Ovo je zanimljiv primjerak. Gerold je pokazao na no s drkom od kosti koji je bio privren
za Ivanov pojas. Mogu li ga vidjeti?
Ivan ga je izvukao iz korica i pruio Geroldu. On ga je pogledao sa svih strana divei se
rezbarijama na drci. Otrica je sjala, a u njoj su se ogledale treperave baklje iz cijele prostorije.
Ivana se sjetila kako je sjao uz svjetlo svijea u zemunici, prije nego se zario u pergament
Eskulapove knjige briui je i unitavajui.
Krasno. Roger ima ma ija ruka ima sline rezbarije. Roger. Gerold je pozvao mladia koji je
sjedio za oblinjim stolom. Doi i pokai ovom mladiu svoj ma.
Roger je ispruio dugi, eljezni ma s raskono ukraenim drkom.
Ivan ga je gledao pun potovanja. Smijem li ga dodirnuti?
Moe ga i drati ako eli.
I ti e dobiti svoj ma, rekao je Gerold. I luk. I koplje, takoer, ako ima dovoljno snage za
njega. Reci mu, Rogere.
Da. Svakoga dana obuavaju nas borbi i uimo o oruju.
U Ivanovim oima moglo se primijetiti iznenaenje i oduevljenje.
Vidi li ovaj tu mali zarez na otrici? Tim sam dijelom snano udario u teki ma uitelja
maevanja!
Stvarno? Ivan je bio opinjen.
Gerold je rekao Ivani: Idemo li? Mislim da tvom bratu nee smetati ako sada odemo.
Na vratima se Ivana okrenula i pogledala u brata. S maem u krilu, ivahno je razgovarao s
Rogerom. Osjeala je udnovatu nesklonost prema razdvajanju od njega. ee su bili suparnici
nego prijatelji, ali Ivan je bio njezina veza s domom, sa svijetom koji joj je bio poznat i shvatljiv.
Bez njega je bila sama.
Gerold je krenuo naprijed i ve je preao dobar dio hodnika. Bio je jako visok, pa su ga duge
noge brzo nosile; Ivana je morala potrati da bi ga stigla.
Nekoliko minuta nisu razgovarali. Zatim je Gerold iznenada rekao: Bila si dobra tamo s
Odom.
Mislim da mu se ne sviam.
Ne. Ne bi mu se ni mogla svidjeti. Odo pomno uva svoje dostojanstvo, ba kao to ovjek
uva svoje novie kad ih ima jo jako malo.
Ivana se nasmijeila Geroldu koji joj se jako svidio.
Instinktivno mu je odluila vjerovati.
Je li to bila biskupova... ena? Od zbunjenosti je zapela na toj rijei. Cijeloga je svog ivota
bila svjesna sramotne neprikladnosti braka svojih roditelja. Bio je to osjeaj ugraen u svijest
djeteta, nikada izgovoren, niti u potpunosti priznat, ali osjeala je to negdje duboko u sebi. Kad je
primijetio Ivaninu osjetljivost prema tom pitanju, Eskulap joj je jednom rekao da takvi brakovi
nisu bili neobini meu niim sveenstvom. Ali za biskupa...
ena? Oh, misli na Thedu. Gerold se nasmijao. Ne, moj gospodar biskup nije od onih koji
bi se enili. Theda je jedna od njegovih ljubavnica.
Ljubavnica! Biskup je imao ljubavnice!
okirana si. Ne bi trebala biti. Fulgencije, moj gospodar biskup, nije ovjek pobonih sklonosti.
Naslijedio je titulu od svog strica, koji je bio biskup prije njega. Nikada nije pristupio redu
sveenika i ne pretvara se da je svetac, kao to si i sama primijetila. Ali otkrit e da je dovoljno
dobar ovjek unato svemu. Divi se uenosti, iako sam nije obrazovan. Upravo je on ovdje
osnovao kolu.
Gerold je razgovarao s njom otvoreno, kao da ne razgovara s djetetom, nego s odraslom
osobom koja to sve razumije. Ivani se to svidjelo. Ali njegove rijei su je uznemirile. Je li to moglo
biti u redu da biskup, crkveni velikodostojnik, ivi na takav nain? Da ima... ljubavnice? Sve se
jako razlikovalo od onoga to je oekivala.
Stigli su do vanjskih vrata rezidencije. Kuni sluge odjeveni u crvenu svilu otvorili su irom
ogromna hrastova krila; sjaj bakljama obasjana hodnika prosuo se po tami.
Doi, rekao je Gerold. Osjeat e se bolje kad prespava no. Dugim se koracima brzo
uputio u smjeru konjunice.
Nesigurna, Ivana ga je slijedila u hladnu no.

Evo ga! Gerold je pokazao ulijevo, a Ivana je slijedila smjer njegove ruke. U daljini je jedva
raspoznavala tamne oblike zgrada iji se obris nazirao na nebu obasjanom mjeseinom. Tamo je
Villaris, moj dom - a sada i tvoj, Ivana.
ak i u mraku, Villaris je izgledao velianstveno. Smjeten dostojanstveno na obroncima
brijega, Ivaninim se zauenim oima inio ogromnim. Sastojao se od etiri visoke drvene zgrade
koje su meusobno bile povezane cijelim nizom dvorita i velianstvenih drvenih trijemova na
stupovima. Gerold i Ivana projahali su kroz vrstu hrastovu ogradu koja je uvala glavni ulaz, a
zatim pokraj nekoliko sporednih zgrada: kuhinje, pekarnice, konjunice, spremita za kukuruz i
dviju staja. Sjahali su u malom vanjskom dvoritu, a Gerold je predao konja u spremne ruke
konjuara. Baklje od smole, rasporeene u pravilnim razmacima, obasjavale su im put kroz dugi
hodnik bez prozora na ijim je debelim zidovima od hrastovine bilo izloeno blistavo oruje: dugi
maevi, teka i laka koplja, samostreli i bojni noevi, kratki i teki, s jednom otricom, kojima su
okrutni franaki pjeaci bili tako skloni. Uli su u drugo dvorite okrueno natkrivenim
trijemovima na stupovima, a zatim kroz samo veliko predvorje, golem prostor u kojem su visjele
bogato ukraene tapiserije. Usred prostorije stajala je najljepa ena koju je Ivana ikada vidjela, s
izuzetkom njezine majke. No dok je Gudrun bila visoka i plavokosa, ova je ena bila niska i vitka,
s kosom boje ebanovine i velikim ponosnim tamnim oima. Te su oi sada hladno odmjeravale
Ivanu s izrazom koji je jasno zahtijevao objanjenje.
to je ovo? upitala je bez okolianja kad su se pribliili.
Gerold je odgovorio, zanemarujui njezinu neuljudnost: Ivana, ovo je moja ena, Richild,
gospodarica ovog vlastelinstva. Richild, dopusti da ti predstavim Ivanu iz Ingelheima, koja je
danas stigla kako bi zapoela obrazovanje u koli.
Ivana je nespretno pokuala iskazati potovanje, to je Richild prezrivo zanemarila, a zatim
svoju pozornost ponovno usmjerila na Gerolda. kola! Je li to neka ala?
Fulgencije ju je primio, a stanovat e ovdje s nama u Villarisu za vrijeme trajanja kolovanja.
Ovdje?
Moe podijeliti postelju s Gislom, kojoj bi za promjenu moglo dobro doi pametno drutvo.
Richildine draesne crne obrve oholo su se svinule u luk. Izgleda poput seljanice.
Ivana je pocrvenjela od uvrede.
Richild, zaboravlja se, Gerold ju je otro ukorio. Ivana je gost u ovoj kui.
Richild je prezrivo frkunula nosom. Pa, pokazala je prstom na Ivaninu novu odoru od
zelenog lana, barem se ini da je ista. Dala je zapovjedniki znak jednom od sluga. Pokai joj
gdje je spavaonica. Nije vie nita rekla i dostojanstveno je napustila prostoriju.
Kasnije, dok je leala na mekanom madracu u spavaonici na katu pokraj Gisle koja je hrkala
(nije se probudila ak ni kad se Ivana uvukla u krevet i legla uz nju), Ivana se pitala kako je Ivan.
Pokraj koga je on spavao ako je uope mogao spavati? Ona bez sumnje nije mogla; njezin je um
bio vrtlog uznemirenih misli i osjeaja. eznula je za poznatim okoliem doma, a ponajvie za
majkom. eljela je da je zagrli, pomazi i ponovno nazove malom prepelicom. Nije trebala tako
pobjei, bez rijei i u ljutnji, bez oprotaja. Gudrun ju je izdala pred biskupovim izaslanikom, i to je
bilo tono, ali je Ivana znala da je to uinila zbog pretjerane ljubavi i zato to nije mogla podnijeti
da vidi kako joj ki odlazi. Sad Ivana moda nikada vie nee vidjeti svoju majku. Pojurila je kad
joj se pruila prilika za bijeg bez razmiljanja o posljedicama. Vie se nije mogla vratiti kui, to je
bilo sigurno. Otac bi je ubio zbog neposluha. Njezino mjesto sad je bilo tu, u ovoj udnoj zemlji
bez prijatelja, i tu je morala ostati u dobru i u zlu.
Mama, pomislila je dok je zurila u nelagodnu tamu nepoznate sobe, a jedna jedina suza tiho joj je
kliznula niz obraz.
 8
Uionica, malena izba kamenih zidova koja se naslanjala na knjinicu katedrale, i ovoga je
toplog jesenskog poslijepodneva bila hladna i vlana. Ivana je voljela njezinu hladovitost i bogat
miris pergamenta koji je natapao zrak, kao i privlanost knjiga u velikom fundusu u susjednoj
prostoriji.
Golema slika prekrivala je zid u prednjem dijelu uionice. Bila je to slika ene odjevene u dugu
nabranu grku tuniku.' U lijevoj je ruci drala kare; u desnoj bi. ena je predstavljala Znanje;
njezine su kare odstranjivale pogreke i kriva vjerska naela, njezin je bi sluio za kanjavanje
lijenih uenika. Obrve Znanja bile su otro skupljene, a kutovi njezinih usta bili su svinuti prema
dolje, to je licu davalo ozbiljan izraz. Tamne su ui gledale s oslikanog zida i inilo se da pomno
gledaju ba promatraa, a njihov je pogled bio teak i zapovjedniki. Odo je nabavio tu sliku
kratko nakon to je preuzeo poloaj ravnatelja.
Bos mugit, equus hinnit, asinus rudit, elephans barrnt...
S lijeve strane uionice, slabiji uenici jednolino su pjevali, vjebajui jednostavne glagolske
oblike.
Krave muu, konji hru, magarci njau, slonovi riu...
Odo je ritmino pomicao desnu ruku i odreivao brzinu napjeva. Istovremeno je ibao oima
po uionici s uvjebanom vjetinom, nadgledajui tako rad ostalih uenika.
Ludovik i Eddo stisnuli su se jedan uz drugoga iznad jednog od psalama. Trebali su ga nauiti
napamet, ali je nagib njihovih glava pokazivao da su prestali biti koncentrirani na svoj posao. Ne
proputajui ni jedan takt ritma napjeva, Odo je oba djeaka otro zviznuo po zatiljku dugim
drvenim tapom. Zacviljeli su od boli i sagnuli se nad svoje ploice, kao pravi uzori marljivosti.
U njihovoj blizini, Ivan je radio na poglavlju iz Donata. Bilo je jasno da nailazi na velike tekoe.
itao je polako, briljivo oblikujui svaki samoglasnik i suglasnik usnicama, a esto je zastajao i
ekao se po glavi od zbunjenosti kad bi naiao na neku nepoznatu strukturu rijei.
Sjedei podalje od drugih jer nisu htjeli imati nita s njom, Ivana je koncentrirano radila na
zadatku koji joj je Odo odredio, pripremala je tumaenje ivota Sv. Antuna. Radila je brzo, njezina
je pisaljka putovala po pergamentu sigurno i precizno. Nije podizala pogled, niti je njezina
pozornost poputala ni na tren. Usredotoenost je bila potpuna.
Odo je rekao kratko: To je dovoljno za danas. Ova grupa, pokazao je rukom prema
poetnicima, moe ii. Vi ostali ete ostati na svojim mjestima dok ne pregledam ono to ste
napravili.
Poetnici su uzbueno ustali iz klupa i izili iz uionice toliko brzo koliko je doputala
pristojnost. Ostali uenici odloili su svoje pisaljke i promatrali Oda puni oekivanja, eljni da i
njih pusti uivati u toplom poslijepodnevu.
Ivana je i dalje marljivo radila.
Odo se namrtio. Morao je priznati da ga je iznenadila gorljivost te djevojice. Svrbjela ga je
ruka da na njoj upotrijebi tap, ali mu dosad nije dala nikakvu priliku. Stvarno se inilo da eli
uiti.
Odo je otiao do njezine klupe i otro stao. Tek tada je prestala raditi, a njezin je izraz pokazivao
iznenaenje i je li to bilo mogue? razoarenje.
Jeste li me prozvali, gospodine? Oprostite mi, bila sam usredotoena na svoj posao i nisam vas
ula, rekla je Ivana pristojno.
Dobro glumi svoju ulogu, pomislio je Odo. Ali ja se ne dam prevariti. O, glumila je ona potovanje i
pokornost kad god bi joj se obratio, ali u njezinim oima itao je istinu. U svojoj dui mu se
izrugivala i izazivala ga. To Odo nije kanio podnositi.
 Sagnuo se kako bi pregledao njezin rad, listajui komadie pergamenta u tiini.
Rukopis, rekao je, nije dovoljno jasan. Pogledaj ovdje i ovdje, pokazivao je dijelove na
pergamentu dugim bijelim prstom, ne zaokruuje dovoljno slova. Dijete, kakvo objanjenje mi
moe dati za takav neuredan posao?
Neuredan posao! Ivana je bila ogorena. Upravo je unijela tumaenja u deset stranica teksta,
daleko vie nego to je bilo koji uenik mogao napraviti u dvostruko duljem vremenu. Njezina
objanjenja bila su tona i potpuna ak ni Odo to nije pokuao zanijekati. Vidjela je kako mu oi
svjetlucaju dok je pregledavao odlomak u koji je izvrsno uvrstila konjunktiv.
Dakle? Odo ju je podbadao. Htio je da mu se suprotstavi, da mu drsko odgovori. Oholo i
neprirodno stvorenje. Znao je da je traila nain kako uzdrmati red koji je Bog propisao za cijeli svijet,
kako prigrabiti vlast koju je bilo koji mukarac imao nad njom s punim pravom. Hajde, poticao ju
je. Reci to misli. Ako progovori, imat e je ba tamo gdje je htio.
Ivana se borila sauvati osjeaje pod kontrolom. Znala je to Odo pokuava. Ali bez obzira
koliko ju je izazivao, nije mu htjela ii na ruku. Nee mu dati razlog da je izbaci iz kole. Tihim
glasom suho mu je odgovorila: Nemam nikakvo objanjenje, gospodine.
U redu, rekao je Odo. Za kaznu e, zbog svoje lijenosti, prije odlaska dvadeset i pet puta
prepisati odlomak iz Prve poslanice Timoteju, poglavlje dva, redci jedanaest i dvanaest, i to
krasopisom.
Mrana zlovolja kuhala je u Ivani. Odvratan, ogranien ovjek! Kad bi mu barem mogla rei to
misli o njemu!
Da, gospodine. Nije podigla pogled, tako da nije mogao proitati njezine misli.
Odo je bio razoaran. Ipak, djevojici to nee uvijek uspijevati. Prije ili kasnije, sama pomisao
navela ga je na osmijeh, morat e se predati. A kad se to dogodi, on e biti spreman.
Ostavio ju je i otiao pregledati rad drugih uenika.
Ivana je uzdahnula i podigla pisaljku. Prva poslanica Timoteju, poglavlje dva, redci jedanaest i
dvanaest. Dobro je poznavala taj odlomak; nije bilo prvi put da joj je Odo odredio tu kaznu. Bio je
to citat iz Poslanica sv. Pavla: Ne doputam eni da pouava niti da vri vlast nad muem;
tovie, neka ostane u skrovitosti!

Bila je na pola posla kad je prvi put osjetila da neto nije u redu. Podigla je pogled. Odo je
otiao. Djeaci su stajali u skupini pokraj vrata i razgovarali. Inae bi obino izjurili iz uionice im
je nastava bila gotova. Promatrala ih je oprezno. Ivan je stajao malo po strani od cijele grupice i
sluao. Uhvatila je njegov pogled, a on joj se nasmijeio i mahnuo.
I ona se njemu nasmijeila, a zatim je nastavila pisati. Ipak, jeila se od jedva zamjetnog nemira.
Jesu li djeaci neto planirali? esto su je zadirkivali i muili, a Odo nije nita poduzimao da ih
zaustavi, pa iako se psihiki pripremila za njihovo zlostavljanje, ipak ga se uasavala.
urno je dovrila nekoliko zadnjih redaka i ustala namjeravajui otii. Djeaci su stajali pokraj
vrata. Znala je da je ekaju. Odluno je podigla bradu. to god da su joj namjeravali uiniti, brzo e
proi pokraj njih i privesti to kraju.
Njezin je plat visio na vjealici blizu vrata. Namjerno ignorirajui djeake, skinula je plat,
paljivo ga uvrstila oko vrata i navukla kapuljau.
Neto teko i vlano slijevalo joj se po vrhu glave. Odmah je povukla kapuljau, ali je nije mogla
skinuti. Ljepljiva vlaga kapala je i dalje. Podigla je ruku i opipala je; prsti su joj bili premazani
gustom sluzavom tvari. Gumirabika. Bio je to uobiajen materijal svih uionica i pisarnica, a zajedno
s octom i drvenim ugljenom koristila se za izradu tinte. Obrisala je ruku o plat, ali se gumirabika
snano prilijepila. Mahnito je ponovno povukla kapuljau i kriknula od boli dok je upala cijele
pramenove kose iz korijena.
Njezin je krik izazvao urnebesan smijeh djeaka. Brzo je dola do vrata. Grupa se razmaknula
kad se pribliila i sad je morala proi izmeu niza djeaka sa svake strane.
Lusus naturae! rugali su joj se. Nakaza prirode!
Kad je ve bila na sredini prolaza, ugledala je Ivana. Smijao se i dovikivao uvrede zajedno s
drugima. Srela je njegov pogled; pocrvenio je i odvratio pogled.
Nastavila je hodati. Prekasno je vidjela blijesak plavog platna malo iznad poda. Spotaknula se i
nespretno poletjela, pa je teko pala na bok.
Ivan, pomislila je. On mi je podmetnuo nogu.
Ustala je na noge, trzajui se od otrih bolova na strani tijela na koju je pala. Odvratna sluz
slijevala se ispod kapuljae na njezino lice. Obrisala se pokuavajui sprijeiti da joj doe u oi, ali
nije koristilo. Kliznulo je ljepljivo preko njezinih obrva, pa na kapke, lijepei joj trepavice zbog
ega vie nije mogla jasno vidjeti.
Smijui se, djeaci su je gurali naprijed i natrag, pokuavajui je ponovo sruiti. ula je Ivanov
glas meu ostalima, i on joj je dovikivao uvrede. Kroz gusti sloj koji joj je prekrivao oi, prostorija
se poela vrtoglavo okretati u naizmjeninim uzorcima svjetla i boje. Vie nije mogla razabrati
vrata.
Iznenada je osjetila kako je peku suze.
O ne, pomislila je. Ba su to eljeli natjerati je da zaplae i moli za milost, pokae im da ima
neku slabost, kako bi joj se mogli nastaviti rugati i nazivati je kukavicom od djevojice.
Neu im to priutiti. Neu im to dati.
Drala se uspravno i prisilila se ne plakati snagom volje. Takva sposobnost samosvladavanja jo
ih je vie raspalila, pa su poeli udarati jae. Najvei djeak snano ju je udario po vratu.
Zateturala je od udarca i borila se ostati na nogama.
Glas nekog mukarca zauo se iz daljine. Je li se Odo napokon vratio da sve ovo privede kraju?
to se ovdje dogaa?
Ovaj put je prepoznala glas. Gerold. U njegovu je glasu bio ton kakav nikada prije nije ula.
Djeaci su se tako brzo odmaknuli od nje da je umalo ponovno pala.
Geroldova ruka ju je zagrlila oko ramena i dala joj oslonac. Zahvalno se naslonila na njega.
Dakle, Bernhare. Gerold se obratio najveem djeaku, onome koji ju je udario po vratu.
Nisam li te prologa tjedna gledao na vjebama maevanja kako oajniki pokuava izmaknuti
izvan dosega Erikova maa, a pritom mu nisi mogao uzvratiti nijedan udarac? Pa ipak, vidim da
nema nikakvih potekoa u borbi kad ti je protivnik bespomona djevojica.
Bernhar je zamuckivao objanjenje, ali ga je Gerold prekinuo.
To moe rei Njegovom Gospodstvu biskupu. Kad sazna za ovo, pozvat e te. A saznat e jo
danas.
Tiina oko njih bila je savrena. Gerold je podigao Ivanu i ponio je. Na svoje iznenaenje,
osjetila je napete miie njegovih ruku i lea. Bio je tako visok i mrav, pa nije bila svjesna njegove
snage. Nagnula je glavu kako odurna sluz koja ju je prekrivala ne bi zaprljala i njegovu odoru.
Kad je ve napola uzjahao, Gerold se okrenuo: I jo jedna stvar. Iz onoga emu sam bio
svjedok zakljuujem da je hrabrija od bilo kojeg od vas. Da, a i pametnija, iako je djevojica.
Ivana je osjetila kako joj se u oima skupljaju suze. Nitko nikada nije tako govorio o njoj, osim
Eskulapa.
Gerold je bio drukiji.
Pupoljak rue raste u tami. Ne zna nita o suncu, pa se ipak probija kroz tamu koja ga zatvara,
sve dok ne popuste zidovi i rua se rascvjeta, irei latice na svjetlu.
Volim ga.
Misao je bila zapanjujua i iznenadna. to je to moglo znaiti? Nije mogla biti zaljubljena u
Gerolda. On je bio plemi, veleposjednik, a ona je bila kanonikova ker. On je bio zreo mukarac
od dvadeset i pet godina, a Ivana je znala da je on smatra djetetom, iako je zapravo ve imala
skoro trinaest godina i uskoro e biti odrasla ena.
Osim toga, imao je enu.
Ivanin um bio je kovitlac zbunjujuih osjeaja.
Gerold ju je podigao na konja i uzjahao iza nje. Djeaci su stajali okupljeni ispred vrata i nisu se
usuivali govoriti. Ivana se ugnijezdila u Geroldovu naruju, osjeajui njegove miie i
skupljajui snagu.
A sad u te, rekao je Gerold, tjerajui konja u kas, odvesti kui.
 9
Grof Gerold, grafio vir illuster ovog udaljenog sjeveroistonog pograninog podruja Carstva,
natjerao je svog novog riana u galop dok se pribliavao brijegu na kojem je stajalo njegovo
vlastelinstvo. Konj je ivahno pojurio, osjeajui da ga eka topla staja i hrpa svjeeg sijena. Pokraj
njega korak je produljio i konj koji je nosio Osdaga, Geroldova slugu u lovu, iako je teina
zaklanog jelena koji mu je bio privezan za lea ipak oteavala kretanje.
Bio je to dobar dan za lov. Iz pukog hira, jer lovaka druina je obino brojila est ljudi ili vie,
Gerold je otiao u lov vodei kao drutvo samo Osdaga i dva psa tragaa. Pratila ih je srea;
gotovo odmah pronali su jelenje tragove, Osdag je oglasio nalaz lovakim rogom, a zatim je
iskusnim okom pomno pretraio tragove. Odrasli jelen, objavio je, i to prilino velik. Pratili su
njegove tragove skoro cijeli sat, a onda su ga ugledali na maloj istini. Gerold je podigao svoj
prirodni rog od slonove kosti i odsvirao niz mekih nota iste visine, a psi tragai pohlepno su
skoili i poeli potjeru. Nije bilo lako opkoliti ivotinju sa samo dvojicom ljudi i dva psa, ali ipak
su ga na kraju stjerali u kut, a Gerold ga je otpremio na drugi svijet brzim udarcem koplja. Kako je
Osdag predvidio, bila je to krasna i velika ivotinja; dolazila je zima i bit e to vrijedan dodatak
ostavi u Villarisu.
U daljini je Gerold ugledao Ivanu koja je prekrienih nogu sjedila na travi. Poslao je Osdaga
naprijed u staju, a on je odjahao prema njoj.
Tijekom protekle godine postao je iznenaujue privren djevojici. Bila je neobino bie, to se
nije moglo porei preesto sama, preozbiljna za svoje godine, ali imala je dobro srce i bila je
istinski otroumna to se Geroldu posebno svialo.
Kad se pribliio mjestu gdje je Ivana sjedila mirno poput reljefa na vratima katedrale, Gerold je
sjahao i poveo riana naprijed. Ivanina je koncentracija bila tako potpuna da ga je vidjela tek kad
je priao na manje od deset metara. Zatim je ustala i pocrvenjela. Gerolda je to zabavljalo. Nije bila
u stanju nita prikriti - bila je to crta karaktera koju je Gerold smatrao arobnom jer je bila tako
razliita od... onoga na to je bio naviknut. Nedvojbeno je bila djetinje zatreskana u njega.
Utonula si u misli, rekao je.
Da. Prila je blie i poela se diviti rianu. Je li se dobro ponaao?
Izvrsno. Divan je to konj.
O, da. Pomilovala je rianovu sjajnu grivu. Iznimno je cijenila konje, moda i zato to je
odrastala bez njih. Koliko je Gerold uspio otkriti, njezina je obitelj ivjela jednako siromano kao i
obini seljaci, iako joj je otac bio kanonik Crkve.
Konj joj je njukom trljao uho, a ona se smijala od sree. Zgodna djevojica, pomislio je Gerold,
iako nikada nee biti ljepotica. Velike inteligentne oi bile su joj duboko usaene, snana vilica i
iroka ravna ramena davala su joj djeaki izgled, sada jo vie naglaen kratkom bijelozlatnom
kosom koja joj se kovrala oko lica, a jedva je dosezala vrhove uiju. Nakon onog dogaaja u koli,
bili su prisiljeni oiati joj kosu sve do tjemena; nije bilo drugog naina da se ukloni gumirabika
koja se razmazala po svim pramenovima.
O emu si razmiljala?
Oh. Samo o neemu to se danas dogodilo u koli.
Ispriaj mi.
Pogledala ga je. Je li istina da mladunad bijelog vuka dolaze na svijet mrtva?
to? Gerold se ve naviknuo na njezina neobina pitanja, ali je ovo bilo jo neobinije nego
inae.
Ivan i drugi djeaci priali su o tome. Kau da e se organizirati lov na bijelog vuka, onoga u
umi Annapes.
 Gerold je klimnuo. Znam tog vuka. Zapravo je vuica, i to prilino divlja lovi sama, ne
pripada nijednom oporu i ne poznaje strah. Prole je zime napala skupinu putnika i odnijela malo
dijete prije nego to je itko uspio podii luk i sprijeiti je. Kau da sad u svojoj utrobi nosi puno
mladih pretpostavljam da je namjeravaju ubiti prije nego se okoti?
Da. Ivan i ostali deki su uzbueni jer im je Ebbo rekao da ga je otac obeao povesti u lov.
Pa?
Odo je nepopustljivo protiv lova. Rekao je da e se osobno pobrinuti da se lov otkae jer je
bijeli vuk sveta zvijer, ivo oitovanje Kristova uskrsnua.
Geroldove obrve su se sumnjiavo podigle.
Ivana je nastavila. 'Mladunad bijeloga vuka dolazi na svijet mrtva, rekao je Odo, a onda ih
nakon tri dana mujak oivi svojim lizanjem. To je udo toliko rijetko i toliko sveto da mu jo
nitko nikada nije prisustvovao.
to si ti na to rekla? upitao je Gerold. Sad ju je ve tako dobro poznavao da je znao kako je
sigurno imala neto rei.
Pitala sam kako to da je to poznato kao istinito ako nikada nitko nije bio prisutan.
Gerold se glasno nasmijao. Kladim se da se naem ravnatelju nije svidjelo pitanje!
Ne. Rekao je da tim pitanjem ne ukazujem duno potovanje. A nije ni logino, jer trenutku
uskrsnua takoer nitko nije prisustvovao, a ipak nitko ne sumnja u istinu o njemu.
Gerold je stavio ruku na Ivanino rame. Nije vano, dijete.
Uslijedila je tiina, kao da razmatra bi li jo neto trebala rei. Iznenada je podigla pogled, a
njezino je lice bilo zaokupljeno i potpuno iskreno: Kako moemo biti sigurni da je uskrsnue istinit
dogaaj? Ako mu nitko nije svjedoio?
Bio je toliko zaprepaten da je trgnuo uzdama, a rian je krenuo. Gerold je milovanjem po
crvenosmeim slabinama smirio konja.
Poput veine vrnjaka u sjevernom dijelu Carstva, krupnih zemljoposjednika koji su postali
zreli mukarci za vladavine starog cara Karolusa i koji su se pridravali starih obiaja, i Gerold je
bio kranin, ali vrlo oputen u tom smislu. Iao je na misu, davao milodar, paljivo obiljeavao
sve svetkovine i, gledano izvana, drao se crkvenih propisa. Slijedio je onaj dio nauka crkvene
doktrine koji se nije mijeao u provoenje njegovih vlastelinskih prava i obveza, a ostalo je
zanemarivao.
Ipak, Gerold je razumio navike i obiaje svijeta, i znao je prepoznati opasnost kad bi je ugledao.
Nisi to valjda pitala Oda!
Zato ne?
Za Boga miloga! Ovo je moglo znaiti nevolju. Geroldu se Odo nije nimalo sviao jer je bio
ogranien ovjek, ogranienih ideja i jo ogranienijeg duha. Ali Odo je ekao upravo ovakvo
oruje da ponizi Fulgencija i istjera Ivanu iz kole. Ili - nije mogao podnijeti ni pomisao jo gore.
to je odgovorio?
Nije odgovorio. Bio je jako ljutit, i... javno me ukorio. Pocrvenjela je.
Gerold je ispustio zadravani zrak u obliku mekog zviduka. Pa, to si oekivala? Sad si ve
dovoljno stara i trebala bi znati da ima nekih pitanja koja je najbolje ne postavljati.
Zato? Velike sivozelene oi, toliko dublje i mudrije nego kod druge djece, napeto su ga
gledale. Nevjernike oi, pomislio je Gerold, oi iji se pogled nije sputao pred predstavnicima Boga.
Zabrinjavalo ga je razmiljanje o tome to je moralo biti dijelom porijekla tih oiju.
Zato? ponovno je pitala s istom upornou.
Ljudi ih jednostavno ne postavljaju, i to je sve. Njezino podbadanje ga je uzrujavalo. Ponekad
je inteligencija te djevojice, koja je tako daleko iza sebe ostavila njezin tjelesni rast, istinski
uznemiravala.
Neto bol, ili moda ljutnja? nakratko je bljesnulo u njezinim oima, a zatim nestalo iza
maske. Trebala bih se vratiti u kuu. Tapiserija za predvorje uskoro e biti gotova, pa e vaoj
gospoi moda trebati pomoi da je zavri. Podigla je bradu i okrenula se otii.
Gerold se zabavljao. Toliko povrijeenog dostojanstva u tako mladom biu! Pomisao da
njegova ena Richild treba Ivaninu pomo s tapiserijom bila je besmislena. Richild se dovoljno
puta potuila kako je Ivana nespretna s iglom; sam Gerold dovoljno je puta vidio kako se Ivana
razoarano mui i pokuava natjerati svoje nezgrapne prste na poslunost, a vidio je i jadne
rezultate njezinih napora.
Njegova se uzrujanost rasprila, pa je rekao: Nemoj biti uvrijeena. Ako eli opstati u ovom
svijetu, mora imati vie strpljenja s onima iznad sebe.
Zagledala se u njega sa strane, procjenjujui njegove rijei, a zatim je zabacila glavu i nasmijala
se. Zvuk smijeha je bio ugodan, nekako iz punog grla, muzikalan i u cijelosti zarazan. Gerold je
bio oaran. Djevojica je moda bila tvrdoglava i znala se prebrzo naljutiti, ali imala je toplo srce i
dosjetljiv um.
Obuhvatio je rukom njezinu bradu: Nisam htio biti grub, rekao je. Samo, ponekad me
stvarno iznenadi. Tako si mudra oko nekih stvari, a tako glupa oko nekih drugih.
Poela je govoriti, ali joj je stavio prst preko usnica. Ne znam odgovor na tvoje pitanje. Ali
znam da je to pitanje samo po sebi opasno. Ima ljudi koji bi takvu misao nazvali krivovjerjem.
Razumije li to to znai, Ivana?
Ozbiljno je klimnula. To je uvreda protiv Boga.
Da. To i jo mnogo vie. To bi moglo znaiti izgubljene nade, Ivana, za tvoju budunost. Za
sam tvoj ivot.
Eto. Izgovorio je to. Sivozelene oi promatrale su ga nepokolebljivo. Sad se vie nije moglo
natrag. Morat e joj sve rei.
Prije etiri godine skupina putnika kamenovana je do smrti nedaleko odavde, u poljima koja
granie s katedralom. Dva mukarca, ena i djeak, ne puno stariji od tebe sada.
Bio je iskusan vojnik, veteran u carevim pohodima protiv nevjernika Obodrita, a ipak mu se
koa najeila dok se prisjeao. Smrt, ak i uasna smrt, ne bi krila nikakvo iznenaenje. Ali zgrozio
se nad ovim ubojstvom. Mukarci nisu bili naoruani, a drugo dvoje... Dugo su umirali, ena i
djeak patili su najdulje jer su ih mukarci pokuali zatititi svojim tijelima.
Kamenovana? Ivanine oi su se rairile. Ali zato?
Bili su Armenci, pripadnici sekte poznate kao paulicijani. Bili su na putu u Aachen i dovoljno
nesretni da se nau u prolazu ba nakon to je oluja praena tuom pogodila vinograde. Za manje
od jednoga sata bio je uniten cijeli prirod. U takvim vremenima ljudi trae razlog za svoje nevolje.
Pogledali su oko sebe i ugledali njih - strance, i to sumnjiva naina razmiljanja. Tempestarii, tako su
ih zvali, one koji su pomou arolija mogli pokrenuti estoke oluje. Fulgencije ih je pokuao
braniti, ali su ih ispitali i zakljuili da su njihove ideje krivovjerstvo. Ideje, Ivana piljio je u nju
ustrajno ne tako razliite od pitanja koje si danas postavila Odu.
Utihnula je ukoeno gledajui negdje u daljinu. Gerold nije vie nita rekao, dajui joj vremena
da razmisli.
Eskulap mi je jednom rekao neto slino, rekla je napokon. Neke ideje su opasne.
Bio je mudar ovjek.
Da. Pogled joj se smekao od sjeanja. Bit u paljivija.
Dobro.
A sad, rekla je, reci mi. Kako znamo da je pria o uskrsnuu istinita?
Gerold se bespomono nasmijao. Ti poigrao se kratkom bijelozlatnom kosom si
nepopravljiva. Vidjevi da jo uvijek oekuje odgovor, dodao je: U redu. Rei u ti to ja
mislim.
Njezine oi zasjale su nestrpljivo i zainteresirano. Ponovno se nasmijao.
Ali ne sad. Treba se pobrinuti za Pistisa. Doi i potrai me prije veernjice, pa emo
razgovarati.
Ivanino divljenje neskriveno je zrailo iz njezinih oiju. Gerold ju je pogladio po obrazu. Jedva
je poela prerastati djeju dob, a on nije mogao zanijekati naklonost. Sam Bog je znao da je njegova
brana postelja bila dovoljno hladna, i nije imao razloga osjeati teret savjesti zato to je uivao u
toplini takve bezazlene privlanosti.
 Rian je njukom protrljao Ivanu. Rekla je: Imam jabuku. Smijem li mu je dati?
Gerold je klimnuo. Pistis zasluuje nagradu. Bio je dobar danas; jednoga dana bit e
prvorazredan lovac, ili sam jako u zabludi.
Gurnula je ruku u torbu, izvukla malu zelenkastocrvenu jabuku i pruila je rianu, koji ju je
njeno dotaknuo gubicom, a zatim cijelu strpao u usta. Dok je povlaila ruku, Gerold je ugledao
traak rumenila. Shvatila je da je vidio i pokuala je sakriti ruku, ali ju je on uhvatio i okrenuo
prema svjetlu. Duboka brazda razderanog mesa i osuene krvi bila je urezana na mekom
unutarnjem dijelu dlana, a posjeklina ga je presijecala cijelom duljinom.
Odo? upitao je Gerold tiho.
Da. Trzala se dok je prstom njeno dirao rubove rane. Odo je oigledno vie puta upotrijebio
tap i to svom snagom; rana je bila duboka i trebalo se odmah pobrinuti za nju kako bi se sprijeilo
trovanje.
Moramo se odmah pobrinuti za tu ruku. Vrati se u kuu; nai emo se tamo. Bilo mu je teko
sauvati mirnou u glasu. Bio je iznenaen estinom svojih osjeaja. Odo je imao neosporno pravo
kazniti je. Uistinu, vjerojatno je bilo najbolje rjeenje udariti je jer je tako dao oduka svom bijesu, i
bilo je manje vjerojatno da e problem iznijeti i drugdje. Pa ipak, pogled na ranu izazvao je u
Geroldu snanu, bezumnu srdbu. Najradije bi bio zadavio Oda.
Nije tako strano kao to izgleda. Ivana ga je pomno promatrala mudrim, dubokim oima.
Gerold je ponovno pregledao ranu. Bila je duboka i smjetena tono po sredini najosjetljivijeg
dijela dlana. Bilo koje drugo dijete plakalo bi i urlalo od bolova. Ona nije rekla nijednu rije, ak ni
kad ju je upitao.
A opet, prije samo nekoliko tjedana, kad su joj morali odsjei svu kosu da odstrane gumirabiku,
urlala je i opirala se kao Saracenka. Kasnije, kad ju je Gerold pitao zato se toliko opirala, nije mu
mogla dati nikakvo jasnije objanjenje osim da se uasno bojala zvuka kara koje su joj parale
kosu.
udna djevojica, bez imalo sumnje. Moda mu se zato inila tako zagonetnom.
Oe! Geroldova mlaa ker Dhuoda pojavila se na vidiku trei niz brijeg prema mjestu gdje
su Ivana i on stajali izmeu stabala. ekali su je dok se nije pribliila, rumena i zadihana od trka.
Oe! Dhuoda je podigla ruke puna oekivanja, a Gerold ju je zgrabio i zanjihao uvis, pa zavrtio
oko sebe, dok je ona skviala od sree. Kad je mislio da joj je bilo dosta, spustio ju je na zemlju.
Rumena i uzbuena Dhuoda ga je potezala za ruku. Oh, oe, doi vidjeti! Lupa je okotila pet
tenaca. Moe li jedno biti samo moje, oe? Moe li spavati u mome krevetu?
Gerold se nasmijao. Moramo promisliti. Ali najprije morao ju je zaustaviti jer se ve
okrenula odjuriti kui prije njega najprije povedi Ivanu natrag do kue: ruka joj je povrijeena
i treba je odmah zbrinuti.
Ruka? Pokai mi, zahtijevala je od Ivane, koja je ispruila ruku kiselo se smjekajui.
Oooooh. Dhuodine oi su se rairile od uasa ali oaranosti dok je promatrala ruku. Kako se to
dogodilo?
Moe ti to ispriati putem, prekinuo ju je Gerold nestrpljivo. Nije mu se svialo kako je ta
rana izgledala; to prije se netko pobrine za nju, to bolje. Pourite sad i uinite kako sam rekao.
Da, oe. Dhuoda je upitala Ivanu suosjeajno: Boli li te jako?
Ne toliko da ne bih stigla prva do glavnih vrata! odgovorila je Ivana i potrala. Dvije
djevojice potrale su zajedno uzbrdo prema dvorcu, smijui se.
Gerold ih je gledao s osmijehom, ali oi su mu odavale zabrinutost.

Stigla je zima, a u Ivaninu sjeanju ostat e obiljeena prelaskom u svijet odraslih ena. Imala je
trinaest godina i trebala je to oekivati, a ipak ju je uspjelo iznenaditi - nagla pojava tamnosmee
mrlje na lanenoj odori i bol koja joj je stezala donji dio trbuha. Odmah je znala to je to ula je
razgovore svoje majke i ena u Geroldovu kuanstvu dovoljno puta, a vidjela je i kako svakoga
mjeseca peru svoje mjesene uloke od platna. Ivana je rekla slukinji, a ona je otrala i donijela joj
veliku hrpu istih uloaka, namigujui znalaki dok joj ih je davala.
 Ivana je to mrzila. Ne samo bol i gnjavau, nego i samu pomisao na to to se zbivalo. Osjeala je
da ju je izdalo vlastito tijelo, a inilo se da se gotovo svakodnevno mijenja u nove i nepoznate
obline. Kad su se djeaci u koli poeli rugati njezinim propupalim grudima, vrsto ih je zamotala
dugim trakama od platna. Bilo je bolno, ali se trud isplatio. Njezin spol bio je izvor svih njezinih
razoarenja otkad je pamtila i odluila se boriti protiv ove pojave dokaza enske prirode to je
dulje mogla.

Wintarmanoth je donio surov mraz koji je stegao zemlju poput tiranske ake. Studen je bila toliko
snana da su ljude boljeli zubi. Vukovi i drugi umski grabeljivci vrebali su blie gradu nego
ikada prije; malo je stanovnika odlazilo na put bez dovoljno hitnog razloga.
Gerold je nagovarao Ivanu da ne ide u kolu, ali se nije dala uvjeriti. Svakoga jutra, osim
nedjeljnog, oblaila je svoj debeli vuneni kaput i stezala ga vrsto u pojasu kako bi sprijeila nalete
vjetra; zatim bi se cijela svinula od hladnoe i prela pjeice udaljenost od tri kilometra do
katedrale. Kad su zapuhali britki vjetrovi Hornunga8, i stali tjerati studen preko putova u estokim
udarima, Gerold je zapovjedio da mu se svakoga jutra osedla konj i sam je jahao s Ivanom u kolu
i natrag.
Iako je Ivana viala brata u koli svakoga dana, Ivan vie nije razgovarao s njom. Jo uvijek je
bio strano slab u uenju, ali je svojom vjetinom rukovanja maem i kopljem zaradio potovanje
drugih djeaka, i bilo je oigledno da je napredovao u njihovu drutvu. Nije imao nikakvu elju
ugroziti tek steeni osjeaj pripadanja priznavanjem sestre koja je bila samo smetnja. Okretao bi se
na drugu stranu kad bi mu pokuala prii.
I djevojice u gradu drale su se podalje. Promatrale su Ivanu sumnjiavo, iskljuujui je iz
svojih igara i naklapanja. Bila je nakaza - s mukim umom i enskim tijelom, nije pripadala
nijednoj skupini; bilo je to kao da je pripadala nekom treem, bezoblinom spolu.
Bila je sama. Osim, naravno, to je imala Gerolda. Ali Gerold joj je bio dovoljan. Ivana je bila
sretna kad je bila u njegovoj blizini, kad je mogla razgovarati s njim, smijati se i raspravljati o
stvarima o kojima nije mogla priati ni s kim drugim na svijetu.
Jednoga hladnog dana kad su se ona i Gerold vratili iz kole, pozvao ju je da poe s njim.
Doi, rekao je, elim ti neto pokazati.
Poveo ju je zavojitim hodnikom vlastelinstva do solarija i male radne sobe u kojoj je uvao svoje
spise. Uzeo je s gomile spisa pravokutni predmet i dao joj ga.
Knjiga! Bila je dosta stara i izlizana na rubovima, ali neoteena. Na drvenom uvezu lijepim
zlatnim slovima bio je ispisan naslov: De rerum natura.
O prirodi. Veliko Lukrecijevo djelo! Eskulap joj je esto govorio o njegovoj vanosti. Postojala je
samo jedna kopija, prialo se, a ta se paljivo uvala nepristupana za javnost u velikoj knjinici u
Lorschu. A ipak, Gerold joj je upravo u ruke stavio primjerak, jednako leerno kao da se radilo o
biranom komadu mesa.
Ali kako...? Zauenim oima potraila je njegov pogled.
Sve to je napisano, moe se prepisati, odgovorio je s urotnikim osmijehom. Za neku cijenu.
Prilinu cijenu u ovom sluaju. Opat se uspjeno cjenkao, govorei kako ima premalo prepisivaa.
I uistinu je trebalo vie od deset mjeseci da zavre posao. Ali evo je. Nije plaena ni denar vie
nego to vrijedi.
Ivanine oi sjale su dok je opipavala korice. Iako je u koli bila ve puno mjeseci, nije joj bilo
doputeno raditi na takvim tekstovima. Odo joj je bezuvjetno zabranio itati djela velikih klasika
iz knjinice katedrale, ograniavajui njezin rad iskljuivo na svete tekstove koji su, kako je tvrdio,
jedini bili pogodni za slab i prijemljiv enski um. Bila je suvie ponosna da mu dopusti dokuiti
koliko je patila zbog toga. Samo naprijed, zakraunaj vrata svoje knjinice, mislila je prkosno. Ne moe
zakraunati moj um. Izbezumljivala ju je pomisao na to koliko dragocjenog znanja poiva zakljuano
izvan njezina domaaja. Gerold je to vidio; inilo se da uvijek zna o emu ona razmilja i to osjea.

8
Mjesec veljaa (nap. prev.).
Kako ga ne bi voljela?
Hajde, rekao je Gerold. A kad zavri s itanjem, doi k meni pa emo razgovarati o onome
to si proitala. Jako e te zanimati to Lukrecije ima za rei.
Ivanine oi irom su se otvorile od iznenaenja. Znai, vi ste
Da. Proitao sam je. Iznenauje li te to?
Da. Zapravo ne, ali, Ivanini obrazi zarumenili su se dok je zamuckivala odgovor. Nije znala
da je znao itati latinski. Bila je rijetkost da plemii i veleposjednici uope znaju itati i pisati.
Posao upravitelja imanja, uenih glava, bio je voditi raune i obavljati potrebno dopisivanje. Bilo je
prirodno da je Ivana pretpostavila...
Gerold se nasmijao, otvoreno uivajui u njezinoj zbunjenosti. U redu je. Nisi mogla znati.
Nekoliko godina uio sam u koli palatina dok je jo bio iv car Karlo.
kola palatina! Ve i samo ime bilo je legenda. kola koju je osnovao car dala je neke od
ponajboljih umova dananjice. Veliki Alkuin i sam je bio ravnatelj kole.
Da. Otac me poslao jer je elio da postanem uenjak. Bilo je zanimljivo i prilino sam uivao u
uenju, ali sam bio mlad i nisam imao narav ustrajati u takvom nainu ivota. Kad je car pozvao
mukarce u rat protiv Obodrita, odazvao sam se iako sam imao tek trinaest godina. Nije me bilo
nekoliko godina i moda bih jo uvijek bio tamo da mi nije umro najstariji brat, a mene su pozvali
kui da preuzmem nasljedstvo i brigu o imanju.
Ivana ga je zadivljeno promatrala. Bio je uenjak i bio je pismen! Kako to nije mogla ranije
shvatiti! Trebala je to zakljuiti po nainu kako je razgovarao s njom o njezinu uenju.
Hajde idi. Gerold ju je ljubazno otpravio. Znam da ne moe doekati. Ostalo je jo sat
vremena do veere. Ali paljivo sluaj kad e se uti zvuk zvona.
Ivana je otrala na kat u spavaonicu koju je dijelila s Dhuodom i Gislom. Uvukla se u krevet i
otvorila knjigu. itala je polako i sva se posvetila rijeima, a zastajala je tek povremeno napraviti
biljeku o nekom naroito lijepom izrazu ili tvrdnji. Kad je u sumrak u sobi nestalo svjetla, upalila
je svijeu i nastavila raditi.
itala je i itala potpuno zaboravljajui na vrijeme, a propustila bi i veeru da Gerold na kraju
nije poslao slugu po nju.

Tjedni su brzo prolazili prepuni uzbuenja zbog Ivanina i Geroldova zajednikog rada. Ivana
se svakoga jutra budila nestrpljivo se pitajui kako e izdrati do iza veernjice, kad zavri veera i
vrijeme molitve, i kad e ona i Gerold moi nastaviti s prouavanjem Lukrecija.
De rerum natura bilo je objavljenje udesna knjiga, bogata znanjem i mudrou. Kako bi otkrio
istinu, rekao je Lukrecije, ovjek je samo trebao promatrati svijet prirode oko sebe. Bila je to ideja
koja je u Lukrecijevo doba imala puno smisla, ali koja se smatrala neobinom, pa ak i
revolucionarnom godine Gospodnje 827. Usprkos tome, bila je to filozofija koja je nepokolebljivo
odgovarala Ivaninu i Geroldovu nainu razmiljanja.
Ustvari je iskljuivo zbog Lukrecija Gerold uhvatio bijelu vuicu.
Ivana se jednoga dana vratila iz kole i zatekla divlju zbrku u Villarisu. Svi psi koji su pripadali
vlastelinstvu promukli su od lavea; konji su trali kao divlji po svom oboru; cijelo je dvorite
zamka odjekivalo od zagluujueg stravinog reanja.
Usred vanjskog dvorita Ivana je otkrila razlog sveopeg uzbuenja. Velika bijela vuica borila
se, okretala i snano bacala po stranicama pravokutnog kaveza. Reetke kaveza bile su izraene
od vrste hrastovine i debele sedam do osam centimetara, a ipak su pucketale i svijale se od
estine napada zvijeri. Gerold i njegovi ljudi oprezno su okruili kavez, drei lukove i koplja
spremne za sluaj da se ivotinja ipak uspije osloboditi. Gerold je dao Ivani znak da ostane iza.
Dok je promatrala udne ruiaste oi vuice u kojima je svjetlucala mrnja, Ivana je shvatila kako
silno eli da reetke izdre.
Nakon nekog vremena vuica se umorila i poela dahtati, noge su joj stajale kao ukopane,
spustila je glavu i gledala prijetei. Gerold je spustio svoje koplje i priao Ivani.
Sad emo provjeriti Odovu teoriju!
 Dva tjedna njih su dvoje bdjeli, odluni promatrati sam trenutak koenja, ako ikako bude
mogue. Nita se nije dogodilo. Vuica je zlovoljno boravila u kavezu i nije pokazivala nikakve
znakove skorog koenja. Ve su poeli i sumnjati u to je li zvijer uope bila skotna, kad je
odjednom poelo.
Bilo je to u vrijeme dok je Ivana uvala strau. Vuica je naizmjenino etala i premjetala se
nemirno po podu, ba kao da ne uspijeva pronai udoban poloaj. Konano je ispustila roktavi
zvuk i poela dahtati. Ivana je odjurila po Gerolda i nala ga je u solariju s Richild.
Uletjela je poput zranog vrtloga i zanemarila uobiajene izraze uljudnosti. Doite brzo!
Poelo je!
Gerold je odmah ustao. Richild se namrtila i inilo se da eli neto rei, ali nije bilo vremena za
gubljenje. Ivana se okrenula i potrala natrag prema glavnom dvoritu kroz natkriveni hodnik sa
stupovima. Gerold je zastao na trenutak i uzeo fenjer, a zatim je pojurio za Ivanom. Nijedno od
njih dvoje nije vidjelo izraz Richildina lica dok ih je promatrala kako odlaze.
Kad su stigli do dvorita zamka, vuica se ve jako naprezala. Ivana i Gerold gledali su kako se
pojavljuje vrh prve male ape, pa druge, a za njom i malena savrena glava. Napokon je enka jo
jednom snano dahnula, a na podlogu od slame, koja je prekrivala dno kaveza, kliznulo je malo,
tamno i vlano tijelo i ostalo mirno leati.
Ivana i Gerold naprezali su se vidjeti u tami kaveza. Novoroeni vui nepomino je leao,
potpuno prekriven posteljicom i jedva da su uspijevali razlikovati glavu od repa. enka je oblizala
posteljicu i pojela je.
Gerold je podigao fenjer visoko iznad reetki kaveza kako bi dobili vie svjetla. Nije se inilo da
tek roeni vui die.
Majka se poela naprezati od napora drugog koenja. Prolazili su trenuci, a mladune se i dalje
nije micalo, niti je davalo znakove ivota.
Ivana je pogledala Gerolda obeshrabreno. Je li stvarno bilo tako? Hoe li i dalje beivotno leati
i ekati da ga otac oivi lizanjem? Je li Odo ipak bio u pravu?
Ako je bilo tako, ubili su mladune jer su ga odvojili od oca koji bi mu dao ivot.
Jo jednom je vuica zastenjala, iskliznulo je drugo malo tijelo i djelomino se spustilo na prvo
mladune. Udarac je protresao prvoroenog vuia koji se trznuo i ispustio meki cvile protesta.
Pogledaj! Gurkali su se meusobno i radosno i slono pokazivali. Smijali su se zadovoljni
rezultatima svog pokusa.
Dva su se vuia odgegala do majina boka i poela sisati jo prije nego to su prestali bolovi
treeg koenja.
Gerold i Ivana su zajedno promatrali nastajanje nove obitelji. U mraku su se uhvatili za ruke, a
stisak je bio znak zajednikog razumijevanja.
Ivana se nikada prije nije osjeala tako povezanom s nekim.

Nedostajao si nam na veernici. Richild je zurila u njih iz hodnika, prigovarajui. Veer je

uoi blagdana Sv. Norberta, zar si zaboravio? Kad gospodar vlastelinstva izostaje sa svete molitve,
time daje lo primjer.
Morao sam se pobrinuti za neto drugo, odgovorio je Gerold hladno.
Richild je zaustila odgovoriti, ali ju je Ivana uzbueno prekinula.
Gledali smo kako je bijela vuica okotila svoje mlade! Ne okote se mrtvi, iako ljudi tako
priaju, objavila je kliui. Lukrecije je bio u pravu!
Richild je zurila u nju kao da je bila luda.
Sve pojave u prirodi mogu se objasniti, nastavila je Ivana. Zar ne razumijete? Vuii su se
okotili ivi bez potrebe za pouzdavanjem u nadnaravno, ba kao to je rekao Lukrecije!
Kakva je to bezbonika govorancija? Dijete, ima li groznicu?
Gerold je brzo stao izmeu njih. Idi u krevet, Ivana, rekao joj je preko ramena. Kasno je.
Uhvatio je Richild za ruku i odluno je odveo u kuu.
Ivana je ostala na mjestu gdje je bila, sluajui kako Richildin glas krijeti i odzvanja kroz
hladan veernji zrak.
To se dogodi kad obrazuje djevojicu i prijee granicu njezine sposobnosti za uenje.
Gerolde, mora je prestati poticati u ovakvim neprirodnim tenjama!
Ivana se polako vratila u svoju spavaonicu.

Ubili su bijelu vuicu kad je odbila vuie od sise. Bila je opasna, ve je ranije napadala i znalo
se da je odnijela malo dijete, pa se takvog ubojicu ljudi nije moglo pustiti na slobodu. Njezino tree
mladune nije preivjelo; bilo je boleljivo i ivjelo je samo nekoliko dana. Ali preostala dva vuia
izrasla su u snane i ivahne mladune, ija je vesela igra oduevljavala Ivanu i Gerolda. Jedan je
imao smeesivo pjegavo krzno tipino za umske vukove u tom dijelu Franake; Gerold ga je
poklonio Fulgenciju, a ovaj je zlobno uivao pokazivati ga Odu. Drugi vui, onaj prvoroeni,
imao je majino snjenobijelo krzno i neobine svjetlucave oi, i njega su zadrali. Luke, nazvali
su ga Ivana i Gerold u ast Lukrecija, a zajednika naklonost prema nestanom i energinom
vuiu jaala je i njihovu meusobnu vezu.
 10
Trebao se odrati sajam u St. Denisu! Vijest je bila izvanredna u cijelom se carstvu nije
odrao niti jedan sajam, a nije radila ni trnica, vie godina nego to je veina ljudi znala brojati.
Ali neki od starijih ljudi kao mlinar Burchard sjeali su se vremena kad su se u Franakoj
odravala dva ili tri sajma godinje. Tako se prialo, ali je bilo teko vjerovati u istinitost tih pria.
Naravno, dogaalo se to u danima kad je blagopokojni car Karlo bio u naponu snage, kad su se
ceste i mostovi jo uvijek dobro odravali, kad nije bilo varalica koji su svima dodijavali, niti
sauvaj Boe! brzih i divljakih prepada Norveana koji su sijali stravu zemljom svojim
pljakakim prepadima. Sad je putovanje bilo preopasno da bi se sajmovi isplatili; trgovci se nisu
usuivali prevoziti dragocjenu robu nesigurnim cestama, a ljudi nisu eljeli stavljati ivot na
kocku na takvom putovanju.
Pa ipak, trebao se odrati sajam. I bit e to udesan dogaaj ako je istinita bila barem polovica
od onoga to je ispriao glasnik koji je donio vijest. Bit e tu trgovaca iz Bizanta, koji e donijeti
egzotine zaine, svilu i brokat; trgovaca iz Venecije s kaputima od paunova perja i bruene koe;
trgovaca robljem iz Frizije, iji se ljudski teret sastojao od Slavena i Sasa; Lombardijaca s vreama
soli naslaganim do vrha utrobe broda, ija su sjajna naranasta jedra nosila znakove zodijaka; kao i
svih vrsta zabave: plesaa na uetu i akrobata, pripovjedaa pria, onglera, dresiranih pasa i
medvjeda.
St. Denis i nije ba blizu u stvari je udaljen dvjesto pedeset kilometara od Dorstadta, to je
dvotjedno putovanje tronim cestama i preko brzih rijeka. Ali to nije moglo nikoga zastraiti. Svi
koji su uspjeli nabaviti konja, mulu, ili barem ponija, spremali su se na put.
Geroldova pratnja bila je velika, a tako je i priliilo jednom grofu. S njima e jahati petnaest
dobro naoruanih ratnika, kao i nekoliko slugu koji e voditi brigu o obitelji; Ivana e takoer ii, a
kao znak posebne susretljivosti Ivana je bila sigurna da je to Geroldova ideja pozvan je i
Ivan. Richildine pripreme bile su zahtjevne; potrudila se osigurati da im na putovanju ne
nedostaje nita to bi moglo ugroziti udobnost ili sigurnost. Ve danima dovlaila su se u dvorite
dvorca teretna kola na koja su tovarene stvari.
Jutro polaska Villaris je doekao uurban od aktivnosti. Konjuari su jurili naokolo, hranili i
tovarili konje za vuu; pekari i njihovi pomonici znojili su se oko ogromne penice, iji je crni
dimnjak izbacivao goleme oblake dima; kova je uurbano radio u svojoj kovanici, zavravajui
zadnju zalihu konjskih potkova, avala i dijelova pogonske opreme za teretna kola. Zvukovi su se
mijeali i pojaavali u bunoj pometnji: slukinje su krijetale i dovikivale se, a uli su se i duboki
glasovi i zviduci konjuara; krave su mukale i toptale dok su ih uurbano muzli, a jedan je
previe natovaren magarac poeo glasno njakati zbog preteka tereta. Komeanje i jurnjava
podizali su jedva vidljivu prainu s ugaene zemlje; podizala se u zrak i visjela u treperavoj
izmaglici koju je obasjalo prekrasno proljetno sunce.
Ivana se vrzmala po dvoritu promatrajui zadnje pripreme i uivajui u uzbuenju. Luke je
poskakivao oko nje, nauljenih uiju i svjetlucavih oiju koje su blistale od iekivanja. I on je iao
na put jer je Gerold objavio kako je vui star est mjeseci postao tako privren Ivani da ih se nije
smjelo razdvojiti. Ivana se smijala i mazila Lukea, osjeajui pod rukom njegovo meko bijelo
krzno; on joj je polizao obraz, pa sjeo i iskesio njuku kao da se i sam smije.
Ako nema to pametnije raditi nego zuriti, pomozi pekaru. Richild je gurnula Ivanu prema
kuhinji, gdje je pekar mahao branjavim rukama, sav mahnit od uurbanosti. Nije spavao cijelu
no jer je pekao peciva i pite za putovanje.
Sredinom jutra kuanstvo je bilo spakirano. Kapelan je izmolio kratku molitvu za siguran
povratak putnika, pa je povorka kola i konja polako krenula cestom. Ivana se vozila u prvim
kolima, iza Gerolda i njegovih ljudi, zajedno s Richild, Gislom i Dhuodom, kao i trima slukinjama
koje su osobno dvorile dame. ene su poskakivale na tvrdim drvenim sjedalima jer su se kola
kotrljala po neravnoj cesti punoj rupa. Luke je trao pokraj njih, pratei Ivanu budnim okom.
Ivana je pogledala prema naprijed i ugledala Ivana koji je jahao s mukarcima, sjedei udobno na
lijepoj crvenkastosivoj kobili.
I ja znam jahati jednako dobro kao i on, pomislila je Ivana. Gerold je potroio puno sati uei je jahati, i
sad je bila savrena jahaica.
Kao da je iznenada postao svjestan njezina intenzivnog pogleda, Ivan se okrenuo i uputio joj
znaajan osmijeh, koji je istovremeno bio i prisan i zlurad. Zatim je potjerao konja u kas i dojahao
do Gerolda. Razgovarali su; Gerold je zabacio glavu i nasmijao se.
U njoj se probudila estoka ljubomora. to li je to Ivan mogao rei Geroldu da ga je tako dobro
zabavio? Nisu imali nita zajedniko. Gerold je bio pismen ovjek, uenjak. Ivan nije nita znao o
tim stvarima. Pa ipak, on je jahao pokraj Gerolda, razgovarao je s njim, zajedno su se smijali, a ona
se truckala iza njih u toj bijednoj jednoprenoj dvokolici.
Sve zato to je bila djevojica. Ne prvi put proklela je sudbinu koja je za to bila zasluna.
Nepristojno je zuriti, Ivana. Richildine tamne oi prezrivo su motrile Ivanu.
Ivana je jedva odvojila pogled od Gerolda. Oprostite mi, moja gospo.
Dri ruke sklopljene u krilu, prigovorila je Richild, a pogled uperen prema dolje, kako prilii
skromnoj eni.
Ivana je posluno udovoljila zapovijedi.
Pravilno dranje, nastavila je Richild, vea je vrlina kod djevojke nego sposobnost itanja
to je neto to bi znala da si imala gospodski odgoj. Jo je nekoliko trenutaka hladno promatrala
Ivanu, a zatim je svoju pozornost ponovno usmjerila na vezenje.
Ivana ju je promatrala krajikom oka. Bez sumnje bila je lijepa jer je njezino blijedo mravo tijelo
s uskim povijenim ramenima odgovaralo standardima vremena. Imala je prekrasan ten i iznimno
visoko elo koje su krasili svjetlucavi uvojci guste crne kose. Njezine oi, obrubljene dugim
tamnim trepavicama, bile su izrazito tamnosmee i inile su se gotovo crnima. Ivana je osjetila
ugriz zavisti. Richild je bila sve to ona nije.
Hajde sad, Ivana, mora mi pomoi donijeti odluku. Gisla, starija ki, smijeila se od
zadovoljstva. Koju od haljina bih trebala obui za svadbeni pir? Uzbueno je hihotala.
Gisla je imala petnaest godina i nepunu je godinu bila starija od Ivane, a ve je bila zaruena za
grofa Hugoa, plemia iz zapadne Franake. Gerold i Richild bili su zadovoljni, jer je taj brak bio
dobra partija. Do vjenanja je ostalo jo nekih est mjeseci.
Oh Gisla, ti ima tako puno divnih stvari. I bilo je to tono. Ivana je bila zapanjena veliinom
Gisline garderobe mogla je dva tjedna svakoga dana oblaiti drugu odjeu ako je to eljela. U
Ingelheimu su djevojice imale samo jednu presvlaku od vrstog vunenog platna ako su bile i
toliko sretne, i pomno bi je uvale, kako bi trajala mnogo godina. Sigurna sam da e grof Hugo
smatrati kako si prelijepa u bilo kojoj od njih.
Gisla je ponovo poela hihotati. Bila je dobroduna, ali prilino priprosta te bi se poela
nervozno smijuljiti svaki put kad se spomenulo ime njezina zarunika.
Ne, ne, rekla je bez daha. Nee se moi izvui tako lako. Sluaj. Majka misli da bih trebala
obui plavu, ali ja kaem utu. Hajde sad, daj mi pravi odgovor.
Ivana je uzdahnula. Voljela je Gislu unato njezinoj povrnosti i luckastim navikama. Dijelile su
krevet jo od one prve noi kad je Gerold doveo Ivanu iz biskupove palae, umornu i prestraenu.
Gisla je srdano doekala Ivanu i bila je prijazna prema njoj; Ivana e joj zauvijek biti zahvalna. Pa
ipak, nije se moglo zanijekati da je razgovor s Gislom esto bio naporan jer su se njezini interesi
svodili na odjeu, hranu i mukarce. Zadnjih nekoliko tjedana neprekidno je priala o vjenanju i
to je ve u dobroj mjeri iskuavalo svaije strpljenje.
Ivana se nasmijeila pokuavajui biti susretljiva. Mislim da bi trebala obui plavu. Slae se s
bojom tvojih oiju.
Plavu? Stvarno? Gisla se namrtila. Ali uta je s prednje strane ukraena prekrasnom
ipkom.
Pa onda obuci utu.
Ipak, plava se uistinu slae s mojim oima. Moda bi bila bolja. to ti misli?
Ja mislim da u poeti vritati ako ujem jo samo jednu rije o tom glupom vjenanju, rekla je
Dhuoda. Imala je devet godina i bila je uvrijeena zbog panje koju je starija sestra dobivala
zadnjih nekoliko tjedana. Koga je uope briga koju e boju haljine nositi!
Dhuoda, takva primjedba ne pristaje jednoj dami. Richild je podigla pogled s veza kako bi
ukorila mlau ker.
ao mi je, rekla je Dhuoda Gisli skrueno. Ali im je majka odvratila pogled, isplazila je Gisli
jezik, a ona je uzvratila dobrodunim smijekom.
Richild je dodala: A to se tebe tie, Ivana, nisi ti pozvana iznositi svoje miljenje; Gisla e
obui ono to ja mislim da je najbolje.
Ivana je pocrvenjela zbog ukora, ali nije nita rekla.
Grof Hugo je tako zgodan mukarac. Progovorila je Bertha, jedna od djevojaka koje su ih
sluile. Djevojka rumenih obraza nije imala vie od esnaest godina, a bila je nova u kuanstvu jer
su je doveli tek prije mjesec dana na mjesto djevojke koja je umrla od tifusa. Izgleda tako naoito
na svom bojnom konju, u ogrtau od krzna hermelina i s rukavicama.
Gisla je ushieno hihotala. Bertha je nastavila ohrabreno. I gospoice, ako je suditi po nainu
kako vas gleda, ne moe biti vano koju ete haljinu obui. U prvoj branoj noi, dovoljno e vam
je brzo skinuti.
Neobuzdano se nasmijala zadovoljna svojom malom alom. Gisla je i dalje hihotala. Ostali u
kolima nepomino su sjedili i promatrali Richild.
Richild je spustila svoj vez, a tamne oi bile su ispunjene ljutnjom. to si to rekla? upitala je
tonom koji je bio prijetee tih.
Ovaj nita, moja gospo, rekla je Bertha.
Oh, majko, sigurna sam da nije mislila Gisla je bezuspjeno pokuala posredovati.
Nepristojnost i nemoral! Neu to trpjeti u svojoj blizini!
Oprostite mi, moja gospo, rekla je Bertha stidljivo. Ali i dalje se smijeila ne vjerujui da se
Richild mogla stvarno naljutiti.
Richild je pokazala Berthi otvoreni stranji dio kola. Napolje.
Ali, moja gospo! Bertha je poela jadikovati, shvaajui napokon koliko je velika bila njezina
pogreka. Nisam mislila-
Napolje! Richild je bila nepopustljiva. Kazna za tvoju besramnost bit e pjeaenje ostatak
puta.
Bio je to grub postupak na putovanju u St. Denis. Bertha je tuno pogledavala svoja stopala,
obuvena u grube sandale s potplatima od konoplje. Ivani je bilo ao djevojke. Njezina je primjedba
bila nepromiljena i nerazborita, ali djevojka je bila mlada i nova u slubi, a bilo je oigledno da
nije eljela nikoga uvrijediti.
Hodajui e glasno moliti Oena.
Da, moja gospo, rekla je Bertha pomirena sa sudbinom. S naporom se spustila iz kola, a zatim
smjestila pokraj njih i nakon minute poela recitirati: Oe na, koji jesi na nebesima... Izgovarala je rijei
udnovato pjevno i tako ih je sve krivo naglaavala. Ivana je bila sigurna da nije imala pojma to
govori.
Richild se vratila svome vezu. Njezina je crna kosa sjala na suncu, a glavu je sagnula kako bi
bolje vidjela ubode. Usnice su joj bile stisnute, a pogled surov od ljutnje dok je provlaila iglu kroz
debelo platno.
Ona je nesretna ena, pomislila je Ivana. Bilo joj je to teko za pojmiti jer nije li bila udata za
Gerolda? Ipak, i njihov je brak bio dogovoren, pa iako su mnogi takvi parovi na kraju bili sretni,
ovaj oigledno nije. Spavali su u odvojenim posteljama, a ako je ogovaranje meu slugama bilo
tono, nisu ve godinama ivjeli kao mu i ena.
Bi li htjela malo jahati? Gerold joj se smijeio jaui na kestenjastom pastuhu. Desnom je
rukom drao uzde ivahne crvenkastosmee kobile Bode, za koju je znao da je Ivana naroito voli.
Ivana je pocrvenjela zbog onoga na to je upravo mislila. Bila je toliko zadubljena u svoje misli
da nije primijetila kad je Gerold odjahao na zaelje kako bi otiao po Bodu do skupine rezervnih
konja i doveo je do kola.
Jahati s mukarcima? namrtila se Richild. Neu to dopustiti! To ne bi bilo dolino!
Besmislica! odgovorio je Gerold. Od toga nee biti nikakva zla, a djevojka eli jahati, zar ne,
Ivana?
Ja... ja..., rekla je nespretno, uhvaena izmeu njih dvoje i nesklona jo vie povrijediti
Richild.
Geroldova se obrva upitno podigla. Naravno, ako bi ti radije ostala u kolima...
Ne! rekla je Ivana brzo. Molim vas, voljela bih jahati Bodu. Ustala je u kolima i ispruila
ruke. Gerold se nasmijao i uhvatio je oko pasa, a zatim je visoko zanjihao u sedlo ispred sebe.
Potom ju je, jaui uz njezina konja, namjestio postrance na Bodinim leima.
Sigurno se smjestila na sedlu. Iz kola su Gisla i Dhuoda iznenaeno promatrale, a Richildin
gnjev jasno se ocrtavao na njezinu licu. inilo se da Gerold to ne primjeuje. Ivana je potjerala
Bodu u kas i brzo odjahala prema elu kolone. Ravnomjerni ritmini pokreti konja bili su prava
radost u usporedbi sa stalnim trzajima kola. Luke je trao pokraj nje visoko podignuta repa, a
njegova nasmijana njuka jasno je pokazivala radost koja je bila gotovo jednako velika koliko i
Ivanina.
Zaustavila se pokraj Ivana, koji nije mogao prikriti svoj oaj. Ivana se nasmijala, a raspoloenje
joj je raslo. Put u St. Denis moda ipak nee biti tako dug.

Preli su preko pritoka rijeke Rajne bez tekoa; tamonji most bio je vrst i irok, jedan od onih
izgraenih za vrijeme cara Karla, koji je gospodar okruga jo uvijek odravao., Ali rijeka Meuse,
na ije su obale stigli osmoga dana, predstavljala je problem jer se most nije odravao. Daske su
bile trule, a bilo je i rupa na mjestima gdje su jedna ili dvije nedostajale, inei tako prolaz
nemoguim. Netko je sastavio improvizirani most od niza meusobno povezanih drvenih amaca;
jedna je osoba mogla prijei hodajui iz amca u amac. No takav most od amaca nije mogao
posluiti tako velikoj skupini ljudi, konja i kola optereenih raznolikom robom. Gerold i dvojica
njegovih ljudi krenuli su obalom prema jugu u potrazi za mjestom gdje bi se rijeka mogla
pregaziti. Vratili su se nakon sat vremena i izvijestili o vjerojatnom mjestu tri kilometra dalje, gdje
se rijeno korito irilo i bilo plitko.
Skupina je ponovno krenula, a vagoni su divlje poskakivali po gustoj ikari koja je rasla du
obale. ene su se vrsto pridravale stranica kola kako ne bi ispale van. Bertha je jo uvijek hodala,
a usnice su joj se pomicale u beskrajnoj molitvi. Konoplja na njezinim sandalama se iskidala i
otkrila kou, a ona je poela epati jer su joj prsti na nogama bili oteeni, a stopala izrezana i
krvava. Usprkos tomu, Ivana je primijetila da povremeno kriom pogledava prema Richild i
njezinim kerima, osjeajui barem malo zadovoljstvo jer su tako neugodno poskakivale zajedno s
kolima.
Napokon su stigli do mjesta prijelaza. Gerold i jo nekoliko njegovih ljudi na konjima prvi su
krenuli u rijeku kako bi ispitali njezinu dubinu i ravninu dna. Voda je brzo vrtloila oko njih;
dosezala je do ruba njihovih kaputa negdje na sredini, a zatim je poela opadati kako se dno
podizalo prema suprotnoj obali.
Gerold je dojahao natrag i pokazao im da krenu naprijed. Ivana je bez oklijevanja krenula u
rijeku, a Luke je uskoio i slijedio je sigurnim, uvjerenim pokretima. Nakon kraeg oklijevanja,
Ivan i ostali krenuli su za njima.
Hladna voda rijeke Meuse okruila je Ivanu. Poela je teko disati kad je hladnoa probila kroz
njezinu odjeu i stigla do koe. Iza nje, mule su vukle kola koja su se polako kotrljala niz obalu i
potom ula u rijeku. Bertha se muila odrati korak probijajui se kroz ledenu vodu, koja joj je
dosezala gotovo do ramena.
Kad se okrenula, Ivana je vidjela da je Bertha u nevolji. Odjahala je prema njoj. Kobila ih je
mogla obje prenijeti bez problema. Bila je udaljena moda metar i pol kad je djevojka nestala, a
kliznula je ispod povrine vode tako brzo kao da ju je netko povukao za noge. Ivana je stala jer nije
bila sigurna to bi trebala uiniti; zatim je potjerala kobilu do irokih krugova na vodi koji su
oznaavali mjesto gdje je Bertha potonula.
Odmakni se! Gerold je zgrabio uzde i zaustavio kobilu. Otkinuo je dugu granu s breze koja se
nadvila nad rijeku, sjahao je i polako krenuo prema obali, paljivo pretraujui rijeno dno. Tek za
duljinu ruke dalje od mjesta gdje je Bertha nestala, spotaknuo se i gotovo pao jer je grana duboko
utonula u vodu.
Rupa! Strgnuo je ogrta i zaronio.
Iznenada je nastala pometnja. Mukarci su jahali natrag, pa opet naprijed kroz vodu, dovikujui
naredbe i udarajui tapovima po vodi.
Gerold je bio tamo dolje. Mogli bi ga pregaziti, povrijediti, zato to nisu vidjeli?
Stanite! vikala je Ivana, ali nisu obraali panju na nju. Odjahala je do Egberta, glavnog
Geroldova sluge i zgrabila ga bijesno za ruku. Stanite! rekla je.
Egbert ju je zapanjeno namjeravao otpraviti, ali ga je natjerala da sie s konja i pogleda dolje.
Recite im da prestanu; samo pogoravaju situaciju. Uspravio se i dao znak drugima. Zauzdali su
konje, okruili rupu u vodi i ekali u napetoj koncentraciji.
Prola je minuta. Iza njih prva su kola stigla do udaljene obale i sigurno se dokotrljala na obalu.
Ivana to nije primijetila. Njezine su oi bile prikovane za mjesto gdje je Gerold zaronio.
Od straha su joj se znojili dlanovi a uzde su joj pod rukama bile skliske. Crvenkastosmea
kobila osjetila je nevolju, zanjitala i poela se premjetati. Luke je zabacio glavu i poeo zavijati.
Deus Misereatur, molila je. Dragi Boe, smiluj se. Zatrai rtvu kakvu eli, samo dopusti da se on izvue
iz ovoga.
Dvije minute.
Bilo je to predugo. Morao je izroniti i udahnuti.
Zanjihala se i spustila sa sedla u hladnu vodu. Nije znala plivati, ali ni na trenutak nije stala i
razmislila. Poela je divlje pljuskati gazei prema rupi. Luke je skakao naprijednatrag ispred nje,
pokuavajui je zaustaviti, ali se progurala pokraj njega. Samo jedna misao obuzela joj je um
dohvatiti Gerolda, izvui ga van, spasiti ga.
Bila je pola metra od rupe u vodi kad se zaulo pljuskanje i voda se uznemirila. Gerold se
probio do povrine u jednom skoku i stajao dolazei do daha, a crvena kosa zalijepila mu se za
lice.
Gerolde! Ivanin radosni uzvik nadglasao je klicanje mukaraca. Gerold se okrenuo prema njoj
i klimnuo glavom. Zatim je duboko udahnuo spreman ponovno zaroniti.
Gledajte! Voza prvih kola pokazivao je nizvodno.
Neto okruglo i plavo lagano se podizalo i sputalo uz suprotnu obalu. Berthina odjea bila je
plava.
Nanovo su uzjahali i odjahali nizvodno. U vodi, uhvaena u granama i naplavinama koje su se
skupile uz obalu, Bertha je plutala na leima, irom rairenih udova koji su izgledali odbaeno, a
njezine beivotne crte lica pokazivale su sav uas bespomonosti i straha.
Podignite je. Gerold se otresito obratio svojim ljudima. Ponijet emo je do crkve u Prmu
gdje emo joj pripremiti dostojan pogreb.
Ivana se poela estoko tresti, a istovremeno nije mogla odvojiti pogled od Berthe. U smrti je
jako nalikovala Mateju blijedosiva koa, poluzatvorene oi, omlitavjela usta.
Iznenada je osjetila zagrljaj Geroldovih ruku, koje su joj okrenule glavu od prizora i pritisnule je
uz njegovo rame. Zatvorila je oi i priljubila se uz njega. Mukarci su sjahali i poeli se probijati
kroz vodu; ula je meko vlano utanje rijene trske dok su oslobaali Berthino tijelo.
Vratila si se po mene tamo, zar ne? apnuo je Gerold u njezino uho. Govorio je zadivljeno i
kao da je upravo tog trenutka shvatio to se dogodilo.
Da. Klimnula je, ali nije micala glavu s njegova ramena.
Zna li plivati?
 Ne, priznala je i osjetila kako je Geroldove ruke stiu jo jae dok su stajali tako uz rub rijeke.
Iza njih, mukarci su polako nosili Berthino tijelo prema kolima. Kapelan je iao pokraj njih i
pognute glave molio molitvu za mrtve. Richild nije molila s njim. Njezina je glava bila visoko
uzdignuta i zurila je u Ivanu i Gerolda.
Ivana je iskoraila iz Geroldova zagrljaja.
to se dogodilo? Njegov je pogled bio topao od naklonosti i brige-
Richild ih je jo uvijek promatrala.
Nnita.
Slijedio je njezin pogled. Ah. Njeno joj je s lica podigao slobodni uvojak bijelozlatne kose.
Hoemo li se pridruiti ostalima?
Jedno uz drugo otili su do kola. Zatim se Gerold otiao posavjetovati s kapelanom oko
smjetaja tijela.
Richild je rekla: Ivana, ostatak putovanja vozit e se u kolima. S nama e biti daleko
sigurnija.
Bilo je uzaludno negodovati. Ivana se popela u kola.
Mukarci su njeno spustili Berthu u jedna od kola na zaleu kolone, pomiui vree kako bi
napravili vie mjesta. Jedna starija ena, koja je bila kuna slukinja, vrisnula je i bacila se na
Berthino tijelo.
ena je zapoela tradicionalnu gorku naricaljku za mrtve. Svi su ekali u tiini punoj potovanja
i nelagode. Nakon doline stanke, priao joj je kapelan i neto joj tiho rekao. Podigla je glavu, a
njezine oi, izbezumljene od tuge i boli, zurile su u Richild.
Vi! povikala je. Vi ste to uinili, gospo! Vi ste je ubili! Bila je ona dobra djevojka, moja Bertha,
i dobro bi vas sluila! Njezina je smrt vaa odgovornost, gospo. Vaa odgovornost!
Dvojica Richildinih slugu zgrabili su grubo enu i brzo je odveli dok je jo glasno proklinjala.
Kapelan je priao Richild, nervozno lomei ruke i ispriavajui se. To je Berthina majka.
Duboka alost potpuno je izbezumila jadnu enu. Djetetova smrt je, naravno, nezgoda. Tragina
nezgoda.
Nije to bila nezgoda, Wala, rekla je Richild tvrdo. Bila je to Boja volja.
Wala je problijedio. Naravno, naravno. Kao Richildin kapelan, privatni kuni sveenik,
Wala je imao tek neto bolji poloaj od obinog sluge; ako bi je naljutio, mogla ga je dati izbievati
ili jo gore, potjerati i pustiti da umre od gladi. Boja volja. Boja volja, gospo, sasvim
sigurno.
Idite i razgovarajte sa enom jer je krajnja granica njezine boli sigurno dovela i njezinu duu u
smrtnu opasnost.
Ah, gospo! Duge bijele ruke zaleprale su u zrak. Takva uzviena popustljivost! Takvo
milosre!
Nestrpljivo ga je otpustila, a on je pourio, poput ovjeka koji se spasio vjeala trenutak prije
otvaranja vrata u podu.
Gerold je izdao naredbu da se nastavi put, pa se duga povorka stala kotrljati rijenom obalom
natrag prema cesti za St. Denis. Iza njih, u zadnjim kolima, majini su se krikovi postupno smirili i
zamijenilo ih je stalno jecanje koje je kidalo srca. Dhuodine oi bile su vlane od suza; ak je ugasla
i Gislina neumorna vedrina. Nije se meutim inilo da je Richild uznemirena. Ivana ju je
prouavala i pokuavala procijeniti. Je itko mogao biti tako vjet u skrivanju osjeaja, ili je stvarno
bila tako hladna kao to se inila? Zar djevojina smrt uope nije bila teret za njezinu savjest?
Richild ju je pogledala. Ivana je odvratila pogled kako joj ne bi mogla proitati misli.
Boja volja?
Ne, moja gospo.
Vaa zapovijed.

Prvi dan sajma bio je u punom zamahu. Ljudi su navirali kroz golema eljezna vrata koja su
vodila do otvorenog polja ispred opatije St. Denis - seljaci u dronjavim hlaama i kouljama od
grubog lana; plemii i njihovi fideles u svilenim odorama preko kojih su nosili zlatne opasae i
njihove ene u ogrtaima ukraenim krznom i s nakitom u kosi; bilo je tu Lombardijaca i
Akvitanaca u egzotinim irokim kratkim hlaama i izmama. Ivana nije nikada prije vidjela ni
tako udnu ni tako veliku masu ljudi.
Na polju su tandovi trgovaca bili gusto poredani, a raznolika roba koju su nudili bila je
izloena u arolikim, nepovezanim gomilama boja i oblika. Bilo je tu odjee i ogrtaa od purpurne
svile, grimizne koe feniksa, paunova perja, kaputia od preane koe, rijetkih poslastica poput
badema i groica, i svih vrsta mirisa i zaina, bisera, dragulja, srebra i zlata. Trgovci su i dalje
navirali kroz vrata sa svojom robom, neki na hrpama visoko naslaganim na kolima, dok su drugi,
oni siromaniji prodavai, svoje glomazne svenjeve robe nosili na leima, esto svijeni napola
pod golemim teretom. Veina te noi nee moi spavati od bolova u miiima koje su naprezali
vie od granica izdrljivosti, no na taj su nain izbjegavali skupu sajamsku pristojbu rotaticum i
saumaticum, koja se naplaivala prema koliini robe u vozilima i tegleoj marvi koja je sve to vukla.
Kad su proli kroz vrata, Gerold je rekao Ivani i Ivanu: Ispruite ruke. Stavio je po srebrni
denar u oba ispruena dlana. Potroite ga mudro.
Ivana je zurila u sjajnu kovanicu. Vidjela je denare samo jednom ili dvaput, a i tada samo iz
daljine jer se sva trgovina u Ingelheimu zasnivala na razmjeni; ak je i prihod njezina oca, desetina
od seljana njegove upe, bio isplaivan u robi i hrani.
Cijeli denar! inio se nemjerljivim bogatstvom.
Poeli su lutati uskim prolazima izmeu tandova prepunih ljudi. Sa svih strana trgovci su
izvikivali pohvale svojoj robi, kupci su se uzbueno cjenkali kako bi smanjili cijenu, a izvoai
svih vrsta plesai, ongleri, akrobati, krotitelji medvjeda i dreseri majmuna marljivo su
obavljali svoj posao. Buka nebrojenih zakljuenih poslova, ala i rasprava okruila ih je sa svih
strana, a sve to su uli zbivalo se na stotinjak razliitih dijalekata i jezika.
Lako su se mogli izgubiti u uzavreloj gomili. Ivana je primila Ivanovu ruku na njezino
iznenaenje nije se protivio te su se drali Geroldove blizine. Luke je bio odmah iza njih, kao i
uvijek nerazdvojan od Ivane. Njihova mala skupina ubrzo se odvojila od Richild i drugih, koji su
hodali puno sporije. Kad su proli polovicu prvog reda tandova, zastali su i priekali da ih ostali
stignu. S njihove lijeve strane neka je ena urlala na dvojicu trgovaca koji su rastezali komad
lanenog platna i postavljali ga prema dugom drvenom ravnalu mjerei tono jedan lakat.
Stanite! vikala je ena. Bukvani! Rasteete ga! I doista, inilo se da e mukarci razderati
platno napola samo zato da mjerenje bude povoljnije.
Zaula se glasna provala povika i smijeha iz skupine koja je okruivala mali dio okruenog
prostora nedaleko od njih.
Hajde. Ivan je povukao Ivaninu ruku. Ona je oklijevala jer se nije htjela udaljiti od Gerolda,
ali je on vidio Ivanovu namjeru i dobroduno im je mahnuo da odu u tom smjeru.
Iz gomile se zauo jo jedan glasni niz povika dok su se pribliavali. Ivana je ugledala mukarca
koji je pao na koljena usred ograenog prostora, pridravajui se za rame kao da se povrijedio.
Brzo je ustao na noge i tek je tada Ivana ugledala kako u drugoj ruci dri debelu vrstu granu
breze. U krugu je stajao jo jedan slino naoruan mukarac. Kruili su jedan oko drugoga i
zamahivali tekim batinama s okrutnim zanosom. uo se i udnovat, prodoran cvile kad je prase
pokropljeno krvlju mahnito protralo izmeu dvojice mukaraca, a zdepaste noice dizale su se i
sputale poput usklaenih stapova za mlaenje maslaca. Obojica mukaraca zamahivali su prema
prasetu, ali su loe gaali; onaj koji je upravo pao kriknuo je kad je dobio snaan udarac po
donjem dijelu tijela. Gomila je urlala od smijeha.
I Ivan se smijao zajedno s ostalima, a oi su mu sjale od zanimanja. Povukao je rukav nekog
niskog seljaka ije je lice nosilo tragove kozica. to se dogaa? upitao je uzbueno.
Seljak se iscerio, a rupice na licu proirile su se kad se koa naborala. Pa, ganjaju prase,
mome, vidi? Onaj koji ga ubije, nosi ga kui na svoj stol.
udno, pomislila je Ivana gledajui kako se mukarci natjeu za svoju nagradu. Snano su
zamahivali svojim batinama, ali su im udarci bili nasumini i neprecizni, pa su ee pogaali zrak
ili jedan drugoga nego nesretno prase. Bilo je neeg udnog u izgledu mukarca koji je sad bio
okrenut prema njoj. Pogledala je paljivije i vidjela mlijenu bjelinu na mjestu gdje su mu trebale
biti zjenice. Ba tada okrenuo se i drugi mukarac; njegove su oi izgledale normalno, ali pogled je
zurio u prostor, prazan i neusmjeren.
Bili su slijepi.
Jo je jedan udarac naao odredite te je ovjek s mlijenim pogledom poeo teturati u stranu,
hvatajui se za glavu. Ivan je poskoio pljeui i urlajui od smijeha zajedno s ostatkom gomile.
Oi su mu sjale od neobinog uzbuenja.
Ivana se okrenula.
Psst! Gospoice! dozivao ju je neiji glas. Upravo preko puta, mahao joj je neki trgovac.
Ostavila je Ivana koji je klicao promatrajui groteskno natjecanje i otila do tanda gdje su na
dugakom stolu bile izloene najrazliitije religiozne relikvije. Bilo je tu drvenih krieva i
medaljona svih vrsta i oblika, kao i svetih relikvija nekolicine svetaca popularnih u tom kraju:
pramen kose Sv. Engelberta, nokat s ruke Sv. Romarika, dva zuba Sv. Valdetrude i komadi platna
s odore djevice muenice, Sv. Genoveve.
ovjek je iz svoje kone torbe izvadio boicu.
Zna to sadrava ova boica? Glas mu je bio tako tih da ga je jedva ula od okolne buke.
Zatresla je glavom.
Nekoliko kapi mlijeka glas mu se jo stiao Sv. Djevice Majke.
Ivana je bila zapanjena. Takvo veliko blago! Ovdje? Svakako bi se trebalo uvati kao svetinja u
nekom znaajnom samostanu ili katedrali.
Jedan denar, rekao je ovjek.
Jedan denar! Napipala je srebrni novi u depu. ovjek joj je pruio boicu, a ona ju je uzela
osjeajui kako je povrina hladna na dodir njezina dlana. Na trenutak je ugledala viziju Odova
lica u trenutku povratka s takvim blagom za katedralu.
ovjek se smijeio, ispruivi dlan, a prsti su mu se tresli dok je pokuavao izmamiti novi od
nje.
Ivana je oklijevala. Zato bi ovaj ovjek htio prodati takvo blago za tako malen iznos? Vrijedila
je cijelo bogatstvo nekoj opatiji ili katedrali, gdje bi takva sveta relikvija privlaila hodoasnike
eljne iskazati tovanje.
Odepila je boicu i zavirila unutra. U donjem dijelu boice blijeda povrina mlijeka svjetlucala
je plavkastobijelo na suncu. Ivana je posegnula unutra i dotakla mlijeko vrhom maloga prsta.
Zatim je podigla pogled i otro promotrila okolinu tanda. Nasmijala se, podigla boicu do usnica
i ispila sadraj.
ovjek je poeo teko disati. Jesi li tupava? Lice mu se iskrivilo od ljutnje.
Slasno, rekla je Ivana, ponovno zatvarajui boicu i vraajui je trgovcu. Moje pohvale vaoj
kozi.
Ma, ti... ti..., promucao je jer nije mogao pronai prave rijei kojima bi izrazio svoj bijes i
razoarenje. Na trenutak je izgledalo kao da e zaobii stol i napasti je. Zaulo se reanje iz dubine
grla; Luke, koji je dotad mirno sjedio, stao je ispred Ivane, a cijelom duljinom njuke pojavila se
duboka brazda, malo podignuta sa strane kako bi se vidio niz prijeteih bijelih zuba.
to je to? Trgovac je zurio u Lukeove sjajne oi.
To, rekao je glas iza Ivane, je vuk.
Bio je to Gerold. Priao je tiho za vrijeme razmjene koja se zbivala izmeu nje i trgovca. Stajao je
oputeno, ruke su mu mirovale uz tijelo, ali pogled mu je bio otar od upozorenja. Trgovac se
okrenuo, mumljajui neto sebi u bradu. Gerold je zagrlio Ivanu oko ramena i poveo je dalje
dozivajui Lukea, koji je jo jednom zareao na trgovca, a zatim potrao da im se pridrui.
Gerold nije nita govorio. Hodali su zajedno u tiini, a Ivana je morala ubrzati kako bi mogla
pratiti njegov dugi korak.
Ljuti se, pomislila je, a njezino je raspoloenje splasnulo kao priguena vatra na ognjitu.
Ono to je bilo najgore, znala je da je u pravu. Ponijela se bezobzirno prema trgovcu. Nije li
obeala da e biti opreznija? Zato je uvijek morala sve ispitivati i sve izazivati? Zato nije mogla
nauiti: Neke ideje su opasne.
Moda i jesam tupava.
Zaula je tihi prasak zvuka; Gerold se smijao.
Izraz lica tog ovjeka kad si podigla boicu i popila sadraj! Nikada ga neu zaboraviti!
Privukao ju je blie i toplo zagrlio. Ah Ivana, ti si moj biser! Ali reci mi, kako si znala da to nije
bilo mlijeko Djevice?
Ivana se nasmijeila s olakanjem. Odmah sam bila nepovjerljiva jer zato bi cijena bila tako
niska ako je uistinu bilo u pitanju neto tako sveto? Osim toga, zato je trgovac svezao kozu iza
tanda gdje se nije mogla vidjeti? Da je boicu zaradio u kakvoj razmjeni, ne bi bilo potrebe
skrivati kozu.
Istina. Ali kako to da si popila taj uas Gerold je jo jednom prasnuo u smijeh siguran
sam da si dokuila jo neto.
Da. Kad sam odepila boicu, mlijeko nije bilo usireno nego savreno svjee, ba kao da je
pomuzeno toga jutra, iako bi mlijeko Djevice trebalo biti staro preko osam stotina godina.
Ah Gerold se nasmijeio, a obrve su mu se podigle dok je iskuavao Ivanu ali moda
ga je velika svetost odrala istim i neusirenim.
Istina, priznala je Ivana. Ali kad sam dodirnula mlijeko, bilo je jo uvijek toplo! Dakle neto
tako sveto moglo se ouvati nepokvareno, ali zato bi bilo toplo?
Odlino zapaanje, rekao je Gerold zadivljeno. Ni sam Lukrecije ne bi mogao bolje!
Ivana je blistala. Voljela mu je ugaati!
Otili su skoro do kraja dugog niza tandova gdje je ogroman drveni kri opatije St. Denis
oznaavao granicu sajmita, titei tako sveti spokoj samostanske brae. Ovdje su svoje tandove
postavili trgovci pergamentnim papirom.
Pogledaj! Gerold ih je prvi spazio, pa su pourili naprijed pregledati njihovu robu koja je bila
visoke kvalitete. Tanki pergament od telee koe bio je izuzetan: strana nekada okrenuta mesu bila
je savreno ravna, a boja najbjelja od svih koje je Ivana ikada vidjela; druga je strana, kao i obino,
bila ukastija, ali su rupice gdje je iupana telea dlaka bile tako siune i plitke da su izgledale
gotovo nevidljivo
Sigurno je pravo zadovoljstvo pisati na takvim listovima! uzviknula je Ivana, njeno ih
opipavajui prstima.
Gerold je odmah pozvao jednog od trgovaca. etiri lista, naredio je, a Ivana je dahnula
zapanjena njegovom rasipnou. etiri lista! To je bilo dovoljno za itav zakonik!
Dok je Gerold plaao kupljeno, Ivanina je panja odlutala do nekoliko listova hrapavog
pergamenta koji su bili neuredno razbacani na stranjem dijelu tanda. Rubovi listova bili su
pokidani, a na njima su se vidjela slova, iako vrlo blijeda i na nekim mjestima neitka od runih
smeih mrlja. Sagnula se kako bi iz blizine mogla bolje vidjeti napisano, a zatim je pocrvenjela od
uzbuenja.
Kad je vidio da se zainteresirala, trgovac je pourio k njoj.
Tako mlada, a ve ima dobro oko za pravu priliku, rekao je s neiskrenom laskavou. Listovi
su stari, kao to vidi, ali jo slue svojoj svrsi. Pogledaj!
Prije nego to je mogla progovoriti, uzeo je dugo plosnato orue i poeo strugati po stranici,
djelotvorno uklanjajui nekoliko slova.
Stanite! povikala je Ivana otro, sjetivi se jednog drugog komada pergamenta i drugog noa.
Stanite!
Trgovac ju je pogledao znatieljno. Ne treba se brinuti, djevojko, to je tek nevjerniko
pisanje. Pokazao je ponosno na stranicu. Vidi? Lijepa je i ista i spremna za pisanje! Podigao je
alat kako bi ponovno pokazao svoju lukavtinu, ali ga je Ivana zgrabila za ruku.
Dat u vam denar za njih, rekla je kratko.
ovjek se pretvarao da je uvrijeen. Vrijede najmanje tri denara.
Ivana je izvadila novi iz svoje torbice i pruila mu ga. Jedan, ponovila je. To je sve to
imam.
Trgovac je oklijevao i paljivo zagledao u njezino lice procjenjujui je. U redu, rekao je
mrzovoljno. Uzmi ih.
Ivana mu je gurnula novi i pokupila dragocjeni pergament prije nego se mogao predomisliti.
Otrala je do Gerolda.
Pogledajte! rekla je uzbueno.
Gerold je zurio u stranice. Ne prepoznajem ta slova.
Napisano je na grkom, objasnila je Ivana. I vrlo je staro. Mislim da je tekst iz tehnikog
podruja. Vidite te crtee? Pokazala je crte na jednoj od stranica, a Gerold ga je prouio.
Neka vrsta hidraulike naprave. Njegov se interes rasplamtio. Oaravajue. Moe li
prevesti tekst?
Mogu.
Onda bih ga ja mogao izraditi.
Nasmijeili su se jedno drugome, urotnici u novoj zavjeri.
Oe! Gislin glas probio se kroz buku gomile. Gerold se okrenuo i potraio je. Bio je za glavu
vii od bilo koga oko njih; njegova gusta crvena kosa sjala je na suncu poput obojanog zlata.
Ivanino srce nepravilno je kucalo dok ga je promatrala. Ti si moj biser, rekao joj je. vrsto je zgrabila
papire dok ga je gledala i pokuavala sauvati taj trenutak za sjeanje.
Oe! Ivana! Gisla se napokon pojavila, probijajui se kroz guvu, u pratnji jednoga od kunih
slugu, ije su ruke bile pune kupljene robe. Svugdje sam vas traila! prigovarala je dobroduno.
to to ima? Ivana joj je poela objanjavati, ali je Gisla samo odmahnula rukom. Oh, pa to je
samo jo jedna glupa knjiga. Pogledaj to sam ja nala, rekla je oduevljeno. Mahnula je komadom
viebojnog platna. Za moju vjenanu haljinu! Zar nije savreno?
Platno je svjetlucalo dok ga je Gisla pokazivala. Kad ga je malo bolje pregledala, Ivana se
uvjerila da su u platno bile upletene njene savrene niti zlata i srebra.
Predivno je, rekla je iskreno.
Gisla se poela smijuljiti. Znam! Bez ekanja na odgovor, zgrabila je Ivanu za ruku i krenula
prema tandu neto dalje. Oh, pogledaj, rekla je, draba robova! Hajdemo gledati!
Ne, Ivana je zastala. Vidjela je i prije trgovce robovima u prolazu kroz Ingelheim, a svoj su
ljudski teret vezali vrstom uadi. Mnogi od njih bili su Sasi kao i njezina majka.
Ne, rekla je ponovno i nije se htjela maknuti s mjesta.
Ba si guska! Gisla je zaigrano utipnula Ivanu. Pa oni su obini nevjernici. Nemaju osjeaje,
bar ne kao mi.
Pitam se to se ovdje nalazi? rekla je Ivana uznemireno pokuavajui odvui Gislinu panju.
Odvela je Gislu do malenog tanda na samom kraju reda. Bio je mraan a svi su otvori bili
briljivo zatvoreni. Luke je kruio oko njega i znatieljno njuio zidove.
Kako udno, rekla je Gisla.
Na jarkom poslijepodnevnom suncu, dok je svud uokolo posao cvjetao, tihi i mrani tand bio je
uistinu udan. Kako je to izazivalo njezinu znatielju, Ivana je njeno pokucala na zatvoreni
kapak.
Uite, zauo se hrapavi glas iznutra. Gisla je poskoila kad je ula glas, ali nije uzmaknula.
Djevojke su otile do bone strane tanda i paljivo gurnule daskama obloena vrata koja su
zakripala i zastenjala otvarajui se prema unutra, a kose zrake svjetlosti prosule su se po tami.
Ule su unutra. Neki udan miris ispunjavao je prostor, prezasien i sladak, poput provrelog
meda. Usred prostorije sjedila je prekrienih nogu neka sitna osoba - bila je to starica odjevena
jednostavno, u iroku tamnu haljinu. Izgledala je nevjerojatno staro, imala je moda sedamdeset
godina, a moda i vie; nije imala kosu, osim pokojeg sijedog pramena na tjemenu, a glava joj se
neprestano tresla kao da ju je pogodila groznica. Ipak, njezine su oi budno sjale u mraku,
usmjerene na Ivanu i Gislu u otroumnoj procjeni.
Lijepe male golubice, zakrijetala je. Tako lijepe i tako mlade. to elite od stare Balthild?
Samo smo htjele Ivana je zamuckivala dok je obuzeta tjeskobom traila objanjenje. Pogled
starice nije se dao zbuniti.
Otkriti to se ovdje prodaje, dovrila je Gisla hrabro.
to se prodaje? to se prodaje? Starica je kvocala. Neto to elite, ali nikada neete imati.
to? upitala je Gisla.
Neto to je ve vae, iako to zapravo nemate. Starica se iscerila bezubo. Neto to je
neprocjenjivo, a ipak se moe kupiti.
to je to? rekla je Gisla otro, nestrpljiva jer im se starica obraala u zagonetkama.
Budunost. Oi starice sjale su u tami. Tvoja budunost, mala moja golubice. Ono to e biti,
a jo nije.
Oh, pa vi proriete budunost! Gisla je pljesnula rukama, zadovoljna jer je rijeila zagonetku.
Koliko?
Jedan solid.
Jedan solid! Bila je to cijena za dobru kravu muzaru, ili par dobrih ovnova!
Preskupo. Gisla je sad bila u svom elementu, samosvjesna i sigurna, lukav kupac koji se znao
cjenkati.
Jedan obol, ponudila je.
Pet denara, uzvratila je starica.
Dva. Za svaku po jedan. Gisla je izvadila novie iz svoje torbice stavila ih na dlan da ih
starica moe vidjeti.
Starica je oklijevala, a zatim ipak uzela novie i pokazala djevojkama da sjednu na pod pokraj
nje. Sjele su; ena je obuhvatila Ivanine snane mlade ruke svojim drhtavim stiskom i usmjerila
svoj udan, nemiran pogled na nju. Dugo nije rekla nita; zatim je poela govoriti.
Podmetnuto dijete, ti si ono to nee biti; a ono to e postati drukije je od tebe.
To nije imalo nikakvog smisla, osim ako nije jednostavno znailo da e uskoro postati odrasla
ena. Pa ipak, zato ju je onda starica nazvala podmetnutim djetetom?
Balthild je nastavila: ezne za onim to je zabranjeno. Ivana je pokazala iznenaenje, ali je
starica samo pojaala stisak. Da, podmetnuto dijete, vidim ja tvoje skrovito srce. Nee biti
razoarana. Uzvienost e biti tvoja, vea i od tvojih snova, a duboka alost vea nego to moe
zamisliti.
Balthild je ispustila Ivanine ruke i okrenula se prema Gisli, koja je namignula Ivani s izrazom
lica koji je govorio: Zar nije zabavno?
Starica je primila Gisline ruke, a njezini svijeni, vornati prsti smotali su se oko Gislinih glatkih i
ruiastih prstiju.
Udat e se uskoro, i to bogato, rekla je.
Da! nasmijeila se Gisla. Ali starice, nisam ti platila da mi kae ono to ve znam. Hoe li
brak biti sretan?
Ne vie od drugih, ali niti manje, rekla je Balthild. Gisla je podigla pogled prema stropu
hinei oaj.
Bit e ena, ali nikada majka, Balthild je pjevuila, njiui se u ritmu rijei, pjevuei
jednolino i melodiozno.
Gislin osmijeh je nestao. Znai li to da u biti jalova?
Budunost je pred tobom mrana i prazna. Balthildin glas povisio se i pretvorio u prodoran
jauk. Upoznat e bol i pometnju i strah.
Gisla je sjedila ukoeno, kao hermelin paraliziran pred pogledom zmije.
Dosta! Ivana je otrgnula Gisline ruke iz stariina stiska. Doi sa mnom, rekla je. Gisla ju je
posluala, popustljiva poput nejakog djeteta.
Kad su izile, Gisla je poela plakati.
Ne budi smijena, tjeila ju je Ivana. Starica je luakinja, ne obraaj panju na nju. Nema
istine kod takvih proricatelja budunosti.
Gisla se nije dala utjeiti. Plakala je i plakala; konano ju je Ivana odvela do tandova sa
slatkiima, gdje su kupile ueerene smokve i stale ih pohlepno jesti sve dok se Gisla nije poela
osjeati malo bolje.

Te noi, kad su rekle Geroldu to se dogodilo, bio je bijesan.

to sad, jo i vraanje? Ivana i Gisla, sutra ete me odvesti do tog tanda. Imam i ja neto rei
starici koja plai mlade djevojke. U meuvremenu, Gisla, ne smije se obazirati na takve gluposti.
Zato ste uope traile takve lane savjete? A Ivani je rekao prijekorno: Oekivao bih da bi
barem ti trebala znati bolje.
Ivana je prihvatila prijekor. Ipak, jedan dio nje elio je vjerovati u Balthildine moi. Nije li joj
starica rekla da e ostvariti svoju tajnu udnju? Ako je bila u pravu, Ivana bi dosegnula
uzvienost, usprkos injenici to je bila djevojka, usprkos svemu u to su vjerovali svi drugi ljudi.
Ali ako je Balthild tono prorekla Ivaninu budunost, znai da je tono prorekla i Gislinu.
Kad su se sljedeeg dana vratile s Geroldom do tanda, bio je prazan. Nitko im nije znao rei
kamo je starica otila.

U Winnemanothu9 Gisla se udala za grofa Hugoa. Bilo je nekih tekoa oko pronalaenja datuma
prikladnog za konzumiranje braka. Crkva je zabranjivala brane odnose nedjeljom, srijedom i
petkom, ba kao i etrdeset dana prije Uskrsa, osam dana nakon Duhova, pet dana prije svete
priesti, uoi bilo koje svetkovine ili procesije. Sve u svemu, spolni odnosi bili su zabranjeni nekih
dvije stotine i dvadeset dana u godini, a kad se svi ti dani uzmu u obzir zajedno s danima Gislinog
mjesenog krvarenja, nije ostalo previe datuma za biranje. Napokon su se odluili za dvadeset i
etvrti tog mjeseca, to je bio zadovoljavajui datum za sve osim Gisle, koja nije mogla doekati da
sveanost otpone.
Napokon je stigao i veliki dan. Svi ukuani ustali su prije zore kako bi se mogli baviti Gislom.
Najprije su joj pomogli obui utu platnenu tuniku dugih rukava kakva se nosila ispod haljine.
Preko nje je obukla velianstvenu novu haljinu nainjenu od svjetlucave srebrne i zlatne tkanine
kupljene na sajmu u St. Denisu. Padala je s njezinih ramena sve do poda u draesnim naborima
koje su nadopunjavali iroki rukavi otvoreni na laktovima. Oko bokova je nosila teki pojas s
kamenjem za dobru sreu ahatom da je uva od groznice, kredom da je titi od zla pogleda,
hematitom za plodnost, jaspisom za sigurno raanje djece. Na koncu su joj na glavu privrstili
njean, vjeto izraen svileni veo. Padao je u valovima sve do poda, pokrivajui joj ramena i
potpuno skrivajui njezinu kestenjastu kosu. Dok je stajala tako u vjenanoj haljini, u kojoj se jedva
smjela i pomaknuti a kamoli sjesti od straha da e se zguvati, izgledala je, pomislila je Ivana,
poput egzotine pernate divljai, napunjene, svezanih krila i nogu prije peenja, i spremne za
razrezivanje.
Ne ja, zaklela se Ivana. Nije se namjeravala udati iako e za sedam mjeseci imati petnaest
godina, a to je bila prava dob za vjenanje. Za samo tri godine ve e biti usidjelica. Bilo joj je
neshvatljivo da su se djevojke njezine dobi silno eljele udati jer je vjenanje odmah gurnulo svaku
enu u stanje robovske veze. Mu je imao neogranienu kontrolu nad eninim dobrima i
vlasnitvom, njezinom djecom, pa ak i njezinim ivotom. Nakon to je izdrala oevu tiraniju,
Ivana nije htjela dopustiti da ikada vie neki mukarac ima nad njom tu mo.
Gisla je bila jednostavno bie i krenula je ususret svom mladoenji s oduevljenjem i zanosom,
sva rumena od stida i nervozno hihoui. Grof Hugo, velianstven u svojoj tunici i ogrtau
obrubljenom hermelinom, ekao ju je u portalu katedrale. Primila je ponuenu ruku i ponosno
stajala dok je Wido, upravitelj Villarisa, javno nabrajao svu zemlju, sluge, ivotinje i dobra koje je
Gisla donijela u miraz. Potom je svadbena povorka ula u katedralu, gdje je Fulgencije ekao pred
oltarom kako bi sluio sveanu misu vjenanja.
Quod Deus conjunxit homo non separet. Latinske rijei nesigurno su izlazile iz Fulgencijevih usta.
Bio je vojnik prije nasljeivanja biskupske asti, to se dogodilo prilino kasno u njegovu ivotu, a

9
Mjesec svibanj (nap. prev.-).
kako je s uenjem zapoeo kasno, ispravni oblici latinskog ostali su mu zauvijek nedohvatljivi.
In nomine Patria et Filia... Ivana je pretrnula kad je Fulgencije loe izgovorio blagoslov, mijeajui
deklinacije, pa je tako umjesto U ime Oca i Sina i Duha svetoga izrekao U ime Zemlje i Keri.
Kad je zavrio taj dio mise, Fulgencije se s vidnim olakanjem prebacio na theodisk.
Neka ova ena bude srdana kao Rahela, vjerna kao Sara, plodna kao Lea. Blago je poloio
ruku na Gislinu glavu. Neka rodi mnogo sinova koji e donijeti ast domu njezina mua.
Ivana je vidjela kako se Gisli tresu ramena i znala je da se jedva suzdrava od hihotanja.
Neka oponaa ponaanje psa ije je srce i oko uvijek uz gospodara; ak i kad ga gospodar
biuje i gaa kamenjem, pas ga slijedi i mae repom. Ovaj je dio Ivani bio straan, ali je Fulgencije
promatrao Gislu blagim, ak srdanim izrazom, a oigledno nije imao namjeru uvrijediti je.
Stoga, iz dobrog i vrstog razloga, nastavio je, ena treba voljeti mua savrenom i
neunitivom ljubavlju.
Okrenuo se grofu Hugou. Neka ovaj mukarac bude hrabar kao David, mudar kao Salomon,
snaan kao Samson. Neka njegov zemljini posjed raste kao i njegovo bogatstvo. Neka ovoj
gospodarici bude pravedan gospodar i neka joj nikada ne odredi kaznu veu od razumne. Neka
poivi i doeka da njegovi sinovi proslave njegovo ime.
Poeli su izmjenjivati brane zavjete. Grof Hugo prvi je izrekao svoj zavjet, a zatim je stavio
prsten od bizantskog tirkiza na Gislin prstenjak, kroz koji je prolazila vena koja je vodila do srca.
Doao je Gislin red. Ivana je sluala dok je nabrajala svoje brane zavjete. Glas joj je bio jasan i
vedar, um neoptereen sumnjama, a budunost naizgled osigurana.
to, pitala se Ivana, nosi moja budunost?
Nije zauvijek mogla ostati u koli u najboljem sluaju preostale su joj jo tri godine.
Dopustila si je sanjariti, zamiljati sebe kao uiteljicu u nekoj od velikih katedralnih kola, moda
u Rheimsu, ili ak koli palatina, gdje bi provodila dane istraujui mudrost razliitih razdoblja
zajedno s drugim umovima, jednako eljnim znanja i radoznalim kao to je i njezin. Sanjarenje je,
kao i obino, bilo iznimno ugodno.
Ali - misao ju je pogodila poput baenog koplja - to bi znailo napustiti Villaris. Ostaviti Gerolda.
Znala je da e jednom morati napustiti Villaris. Ali posljednjih nekoliko mjeseci potisnula je tu
misao, zadovoljna to ivi u sadanjosti, ushiena to je svakoga dana bila u Geroldovoj blizini.
Dopustila je da joj se pogled zadri na njemu. Profil mu je bio snaan i dobro ocrtan, bio je
visok i drao se uspravno; crvena kosa padala mu je na ramena u gustim kovrama.
Najzgodniji mukarac kojeg sam ikada vidjela, pomislila je, i to ne prvi put.
Kao da joj je itao misli, okrenuo se prema njoj. Pogledi su im se sreli. Neto u njegovu izrazu -
trenutno smekavanje crta lica, njenost - proelo ju je uzbuenjem. Taj je izraz nestao u trenu,
prije no to je bila sigurna, ali toplina se zadrala.
U krivu sam sto brinem, pomislila je. Nita se jo ne mora odluiti.
Tri godine dugo su razdoblje.
Svata se moe dogoditi u tri godine.
Kad se jednoga dana sljedeeg tjedna vratila iz kole, Ivana je u predvorju zatekla Gerolda koji
ju je ekao.
Poi sa mnom. Njegov je ton ukazivao da joj je pripremio iznenaenje. Dao joj je znak rukom
i krenuo prema prednjim vratima. Proli su kroz natkriveni trijem, zatim nastavili hodati cestom
nekoliko kilometara a onda su iznenada skrenuli u umu i napokon stigli do malene istine na
kojoj je stajala trona koliba. Kako u njoj vie nitko nije ivio, poela se uruavati. Nekada je tu,
meutim, sigurno stanovao kakav dobrostojei slobodnjak jer su zidovi od pletera i blata jo
uvijek izgledali vrsti, a vrata su bila izraena od vrste hrastovine. Podsjetila je Ivanu na njezin
vlastiti dom u Ingelheimu, iako je ova zemunica bila daleko manja, a krov od trstike trulio je i
nastajale su rupe.
Stali su ispred kolibe. Priekaj ovdje, naredio joj je Gerold. Ivana je znatieljno promatrala
dok je jednom obiao oko cijele graevine, a zatim se vratio do nje i stao okrenut prema vratima.
Pazi, rekao je Gerold, pravei se ozbiljan. Podigao je ruke iznad glave i tri puta glasno
zapljeskao.
Nita se nije dogodilo. Ivana je upitno pogledala Gerolda, koji je zurio u kolibu pun iekivanja.
Bilo je jasno da se neto trebalo dogoditi. Ali to?
Uz glasno cviljenje, teka hrastova vrata poela su se njihati i otvarati najprije polako, a zatim
bre, otkrivajui pustu tamu u unutranjosti. Ivana je zavirila u kolibu. Unutra nije bilo nikoga.
Vrata su se sama otvorila.
Ivana je zapanjeno gledala u vrata. U njezinu umu vrvjelo je na desetke pitanja, ali samo je
jedno nalo put. Kako?
Gerold je podigao pogled prema nebesima s lanom pobonou. Sveto udo.
Ivana je prezirno puhnula.
Nasmijao se. Onda je arolija. Njegov je pogled izazivao, a on je uivao u igri.
Ivana je prihvatila izazov. Otila je do vrata i pregledala ih. Moe li ih zatvoriti? upitala je.
Gerold je ponovno podigao ruke. Pljesnuo je tri puta. Nakon kraeg vremena, vrata su
zacviljela i poela se njihati prema unutra na arkama. Ivana ih je slijedila dok su se pomicala,
prouavajui ih. Teke drvene daske bile su glatke i vrsto povezane tamo nije nala znakove
neeg neobinog. Ni na obinoj drvenoj kvaki nije bilo nieg neobinog. Pregledala je arke. Bile su
to obine eljezne arke. Sve ju je to ljutilo. Nije mogla shvatiti to je pokretalo vrata.
Vrata su se ponovno vrsto zatvorila. Bila je to tajna.
Dakle? Geroldove plavoljubiaste oi sjale su od veselja.
Ivana je oklijevala, nije eljela izgubiti u toj igri.
Upravo kad je htjela priznati poraz, ula je neto; slabaan, jedva ujan zvuk dolazio je odnekud
iznad nje. Isprva ga nije mogla prepoznati; zvuk je bio poznat, a na neki udan nain nije pripadao
mjestu.
Potom ga je prepoznala. Voda. Zvuk tekue vode.
Uzbueno je rekla: Hidraulika naprava! Ona iz rukopisa sa sajma u St. Denisu! Napravili ste
je!
Gerold se nasmijao. Prije bi se moglo rei da sam je preinaio. Jer zapravo je bila namijenjena
za pumpanje vode, a ne za otvaranje i zatvaranje vrata!
Kako radi?
Gerold joj je pokazao mehanizam, smjeten upravo ispod gnjilog krova kolibe, dobrih tri metra
od vrata, to je bio razlog zato ga nije vidjela. Razjasnio joj je sloen sustav poluga, remenica i
protuutega, povezanih s dvjema tankim eljeznim ipkama privrenim s unutarnje strane vrata,
tako da su bile jedva vidljive. Kad je stao na ue koje je okruivalo kolibu, Gerold je pokrenuo
ureaj.
Izvanredno! rekla je kad je dovrio objanjavanje. Ponovite. Sad je razumjela kako naprava
radi, pa ju je htjela promatrati u pogonu.
Ne mogu. Osim ako ne donesem jo vode.
Idemo onda po vodu, rekla je. Gdje su vjedra?
Gerold se nasmijao. Nepopravljiva si! Privukao ju je i njeno zagrlio. Njegova prsa bila su
snana i vrsta, njegove ruke vrsto su je obujmile. Ivana je osjeala toplinu u utrobi.
Naglo ju je pustio. Poimo onda, rekao je mrmljajui. Vjedra su ovdje.
Odnijeli su prazna vjedra do potoka udaljenog skoro kilometar, napunili ih, donijeli natrag, ulili
ih u spremnik i vratili se po jo. Triput su proli istim putom, a kod treeg im se ve pomalo
vrtjelo u glavi. Sunce je bilo toplo, zrak pun proljetnih mirisa, a oni su bili sjajno raspoloeni zbog
uzbuenja oko zajednikog projekta, a i zbog veselja koje im je prualo njihovo druenje.
Gerolde, pogledajte! pozvala ga je Ivana, stojei do koljena u hladnoj vodi potoka. Kad se
okrenuo prema njoj, zaigrano je izbacila vodu iz svog vjedra na njega, kvasei mu odjeu sprijeda.
Ti mali avole! povikao je.
Napunio je svoje vjedro i zalio je zauzvrat. Tako su nastavili zalijevati jedno drugo u naletima
iskriavog trcanja, sve dok Ivanu nije pogodio mlaz vode iz Geroldova vjedra ba dok se
saginjala napuniti svoje. Izgubila je ravnoteu, poskliznula se i nespretno upala u potok. Hladna
voda sklopila joj se nad glavom i na trenutak ju je uhvatila panika jer nije mogla nai oslonac na
ljunku koji se micao na dnu.
Zatim su je zagrlile Geroldove ruke, povukle prema gore i postavile na noge.
Imam te, Ivana, imam te. Njegov je glas u blizini njezina uha bio topao i umirujui. Ivana je
osjetila kako njezino cijelo tijelo otkucava u nekom svom ritmu. Priljubila se uz njega. Njihova se
mokra odjea meusobno prilijepila, pripijajui im tijela u nedvojbenoj prisnosti.
Volim te, rekla je jednostavno. Volim te.
Oh, najdraa moja, moja savrena djevojko, mrmljao je Gerold nejasno, a zatim su njegova
usta nala njezina. Uzvraala mu je poljupce, a njihova se strast hranila iznenada otputenim
osjeajima koji su predugo bili obuzdavani.
I sam zrak kao da je odzvanjao njegovim imenom u Ivaninim uima. Gerold, pjevao je, Gerold.
Nijedno od njih nije znalo da ih netko promatra skriven u malenom gaju na samom vrhu
brijega.
Odo je bio na putu u Heristal, gdje je htio posjetiti strica, jednoga od svete brae u tamonjem
samostanu kad se njegova mazga odvaila odlutati sa staze u potrazi za naroito sonom
djetelinom. Prokleo je mazgu, povlaei uzde i udarajui je vrbovim prutom, ali bila je tvrdoglava
i nije se dala odvratiti od nauma. Nije imao izbora nego je morao napustiti cestu i slijediti glupu
ivotinju. A onda je podigao pogled prema potoku i ugledao ih.
Uena ena nikada nije kreposna. Jesu li to bile rijei Sv. Pavla ili Jeronima? Nije vano. Odo je
oduvijek vjerovao u njihovu istinitost, a sad je vlastitim oima vidio dokaz!
Odo je pljesnuo mazgu po slabini. Veeras e dobiti dvostruku porciju krme, pomislio je. A onda se
predomislio. Krma je bila skupa, a osim toga, ivotinja je ionako bila samo Boje orue.
Odo se pourio natrag na cestu. Njegov put morat e priekati. Prvo je morao otii u Villaris.
Neto kasnije ugledao je kako izranjaju Villarisovi tornjevi. U svom je uzbuenju urio daleko
vie nego inae. Proao je kroz vrata i naao se na trijemu gdje ga je pozdravio straar.
Odo je mahnuo na pozdrav. Odvedi me do gospoe Richild, zapovjedio je. Moram odmah s
njom razgovarati.

Gerold je maknuo Ivanine ruke sa svoga vrata i koraknuo unatrag. Doi, rekao je, a glas mu
je oteao od osjeaja, moramo se vratiti.
Usred ljubavnih sanjarija, Ivana se pomaknula elei ga iznova zagrliti.
Ne, rekao je Gerold odluno. Sad te moram odvesti kui dok jo u meni ima snage da to
uinim.
Ivana ga je gledala zbunjeno. Ti me... ne eli? Spustila je glavu prije njegova odgovora.
Gerold ju je njeno uhvatio za bradu i natjerao je da ga pogleda. elim te vie nego to sam
ikada elio neku enu.
Onda zato...
Za ime Boga, Ivana! Ja sam mukarac, sa udnjama mukarca. Nemoj me iskuavati dalje od
granica koje mogu podnijeti! Gerold je zvuao gotovo ljutito. Ugledavi prve suze u njezinim
oima, ublaio je ton. to da uinim, ljubavi moja? Da nainim od tebe svoju ljubavnicu? Ah,
Ivana, uzeo bih te odmah sad na ovoj tratini kad bih mislio da e te to usreiti. Ali to bi bila tvoja
propast, zar ne vidi?
Geroldove plavoljubiaste oi zarobile su njezine. Bio je tako zgodan da joj je oduzimao dah.
Sve to je eljela bilo je da je opet uzme u naruje.
Milovao je njezinu bijelozlatnu kosu. Poela je govoriti, ali joj je glas pukao. Duboko je disala,
pokuavajui smiriti osjeaje, nemona od stida i razoarenja.
Doi. Gerold je uhvatio Ivaninu ruku, njeno je obuhvaajui svojom. Nije negodovala dok ju
je vodio natrag na cestu. Bez ijedne rijei, s rukom u ruci, prehodali su duge kilometre bez utjehe
prema Villarisu.
 11
Gospoa Richild, grofica od Villarisa, objavio je straar dok je Richild dostojanstveno ulazila
u biskupovu dvoranu za prijeme.
Uzoritosti. Ljupko se naklonila.
Gospoo, neka ste dobrodoli, rekao je Fulgencije. Kakve su vijesti od vaeg gospodara?
Nije se valjda susreo s nezgodama na svom putu, ne dao Bog?
Ne, ne. Bilo joj je drago to je tako otvoren. Naravno, morao se pitati kakva je svrha njezine
posjete! Sigurno je razmiljao o tome Gerolda nije bilo ve pet dana, a to je dovoljno vremena da
se na opasnom putu dogodi neka nesrea.
Nismo uli vijesti o bilo kakvim tekoama, Uzoritosti, niti ih oekujemo. Gerold je poveo
dvadesetoricu svojih ljudi, a svi su dobro naoruani i dobro opskrbljeni; on sigurno na putu nee
riskirati kad zapravo obavlja posao za cara.
Toliko smo uli. Otiao je kao izaslanik - u Vestfaliju, zar ne?
Da. Izgladiti sukob oko plaanja krvne odtete. Uz to treba rijeiti i neka manja pitanja
vlasnitva. Nee ga biti dva tjedna ili dulje. Dovoljno dugo, pomislila je, upravo dovoljno dugo.
Kratko su popriali o mjesnim pitanjima nestaici itarica u mlinu, popravku krova na
katedrali, uspjenom proljetnom teljenju. Richild je paljivo sudjelovala u utivom razgovoru, ali
nije davala vie od nunih opaski.. Ja sam potomak bolje loze od njegove. Bilo je upravo prikladno
podsjetiti ga na to prije nego to progovori o razlozima svoje posjete. Bilo je oigledno da nita ne
sumnja. Tim bolje, iznenaenje e biti njezin saveznik u ispunjavanju dananjeg zadatka.
Konano je ocijenila da je doao pravi trenutak. Dola sam zamoliti vau pomo u jednom
obiteljskom pitanju.
Izgledao je zadovoljno. Draga gospo, presretan sam to mogu pomoi. Kakva je priroda vaeg
problema?
Tie se djevojke Ivane. Vie nije dijete; ona - Richild je paljivo birala rijei je sad ve ena.
Nije vie dolino da ostane pod naim krovom.
Razumijem, rekao je Fulgencije, iako je bilo posve jasno da nije razumio. Pa, pretpostavljam
da bismo joj mogli nai neki drugi smjetaj
Dogovorila sam prikladan brak, prekinula ga je Richild. Sa sinom Bodoa, potkivaa. To je
krasan mladi, omiljen je, a i naslijedit e oca kao potkiva kad on umre nema drugih sinova.
To je pravo iznenaenje. Je li djevojka iskazala sklonost braku?
To sigurno nee ona odluiti. Nema nikakvo pravo oekivati bolji brak od ovoga. Njezina
obitelj je siromana poput kmetovske, a dola je i... na glas po svojim udnim postupcima.
Moda, odgovorio je biskup prijazno. Ali ini se da je sva posveena uenju. A naravno, ne
bi mogla nastaviti kolovanje ako se uda za potkivaeva sina.
Upravo zato sam dola. Kako ste vi dogovorili njezin dolazak u kolu, vi biste morali dati
pristanak da joj se dopusti odlazak.
Razumijem, ponovio je, iako nije razumio ba sve. A to grof misli o tom braku?
On ne zna nita o tome. Prilika se ponudila sama od sebe.
Dobro onda. Vidjelo se da je Fulgenciju laknulo. Priekat emo dok se ne vrati. Zasigurno
nema potrebe da s tim pitanjem urimo.
Richild je bila uporna. Prilika moda nee biti tako dugo otvorena. Mladi se tome protivi
ini se da mu se svia neka djevojka u gradu ali naravno, pobrinula sam se da mu upravo ovaj
brak bude od koristi. Njegov otac i ja dogovorili smo se oko miraza. Mladi sad kae da e
postupiti u skladu s oevim eljama ali mlad je i sklon mijenjanju odluka. Najbolje bi bilo da se
vjenanje obavi odmah.
 Unato tomu...
Podsjeam vas, Uzoritosti, da sam ja gospodarica Villarisa, a djevojka je povjerena meni na
brigu. Potpuno sam kadra donijeti tu odluku za vrijeme mueva izbivanja. Svakako sam i
prikladnija za donoenje takvih odluka. Iskreno reeno, Geroldova osobita sklonost djevojci
zamagljuje njegovu prosudbu kad je ona u pitanju.
Razumijem, rekao je Fulgencije, a ovaj put je doista razumio, ak i predobro.
Richild je brzo dodala: Moja je zabrinutost iskljuivo novane naravi, razumjet ete. Gerold je
potroio malo bogatstvo nabavljajui knjige za djevojku rastronost kad se uzme u obzir da ona
nikada nee postati uenjak. Netko bi se morao pobrinuti za njezinu budunost i ja sam to sad
uinila. Morate uvidjeti da je to dobra prilika.
Da, priznao je Fulgencije.
Dobro. Znai dajete pristanak da napusti kolu?
Ispriavam se, moja gospo, ali moja e odluka uslijediti kad se vrati grof. Uvjeravam vas da u
to pitanje temeljito raspraviti s njim. A i s djevojkom. Iako je brak... koristan, kako ste sami rekli,
nesklon sam je prisiliti na takvu obvezu protiv njezine volje. Ako se svi sloe da je taj brak
prihvatljiv, ubrzat emo provedbu.
Poela je govoriti, ali ju je prekinuo. Znam da vjerujete kako e brak biti ugroen ako se odmah
ne zakljui. Ali, oprostite mi, gospo, ne mogu se sloiti. Dva tjedna, pa ak i mjesec dana, nee
nita promijeniti.
Ponovno je pokuala prigovoriti, a on ju je iznova utiao. Donio sam odluku. Nema potrebe za
daljnjom raspravom.
Obrazi su joj gorjeli od uvrede. Bahata budala! to on misli, tko je on da bi mi mogao zapovijedati? Moja je
obitelj ivjela u kraljevskim palaama dok je njegova jo orala zemlju!
Pogledala ga je ravno u oi. U redu, Uzoritosti, ako je to vaa odluka, moram je prihvatiti.
Poela je navlaiti rukavice za jahanje kao da se sprema otii.
Usput namjerno mu se obratila nemarnim tonom upravo sam primila pismo od svog
bratia Sigimunda, biskupa u Troyesu.
Na biskupovu licu moglo se prepoznati duboko potovanje. Velik ovjek, izuzetno velik
ovjek.
Poznato vam je da e on voditi crkvenu sinodu koja e se sastati u Aachenu ovoga ljeta?
Tako sam i ja uo.
Sad kad ga je prestala primoravati na donoenje odluke, njegovo je ponaanje ponovno bilo
nepomueno vedro.
Moda ste uli i o tome to e biti glavni predmet rasprave na tom skupu?
Bio bih zainteresiran saznati, odgovorio je pristojno. Oigledno nije mogao pogoditi to
smjera.
Odreene... nepravilnosti paljivo ga je namamila u stupicu u ponaanju biskupskog
reda.
Nepravilnosti?
Nije dokuio znaenje. Morat e mu rei jednostavnim jezikom.
Moj brati planira progovoriti o potivanju biskupskih zavjeta, naroito pogledala ga je
direktno u oi zavjeta o spolnom suzdravanju.
Boja mu je nestala s lica. Uistinu?
Kako se ini, namjerava na crkvenoj sinodi ba tom pitanju dati veliku vanost. Prikupio je
veliku koliinu dokaza o franakim biskupima, a smatra ih uznemiravajuim. Ipak, nije mu
poznato stanje u biskupijama u ovom dijelu Carstva te se stoga mora osloniti na mjesno dostupna
izvjea. U svom pismu izriito je zatraio od mene da podijelim s njim saznanja o vaoj biskupskoj
asti, Uzoritosti. Upotrijebila je njegov naslov s prezirom, i bila je iznimno zadovoljna kad je
vidjela kako je ustuknuo.
Ve sam mu namjeravala odgovoriti, nastavila je bez zapinjanja. Ipak, bila sam previe
zaposlena detaljima oko djevojinih zaruka. Dakako, planiranje svadbene sveanosti potpuno bi
me zaokupilo i ne znam da li bih uope stigla odgovoriti. Naravno, sad kad se vjenanje treba
odgoditi... Pustila je da misao ostane visjeti u zraku.
Sjedio je nepomino poput kamena, tih, suzdran. Bila je blago iznenaena. Drao se bolje nego
to je predvidjela.
Samo ga je jedan detalj odavao. Duboko u pospanim oima ispod tekih kapaka uoila je jedva
primjetnu ali jasnu iskru straha.
Richild se nasmijeila.

Ivana je sjedila na kamenu, zabrinuta i tuna. Luke je leao ispred nje, stavio joj je glavu u krilo
i promatrao je svojim svjetlucavim oima.
I tebi nedostaje, zar ne mome? rekla je, njeno mrsei bijelo krzno mladoga vuka.
Bila je sama ako se izuzme vuk. Gerolda nije bilo ve tjedan dana. Nedostajao joj je i iznenadila
ju je opipljivost boli koju je osjeala. Mogla je staviti ruku tono na mjesto u grudima gdje je bol
bila najotrija; osjeala se kao da joj je srce uklonjeno iz grudi, slomljeno i onda vraeno.
Znala je zato je otiao. Nakon onoga to se dogodilo izmeu njih na obali rijeke, morao je otii.
Trebalo im je vrijeme razdvojenosti, vrijeme u kojem e se glave razbistriti a strasti rashladiti.
Razumjela je to, ali se njezino srce bunilo.
Zato? pitala se po tisuiti put. Zato mora biti tako? Richild nije voljela Gerolda, niti je on volio nju.
Uvjeravala je samu sebe, nabrajala razloge zato je moralo biti tako, zato bi ak moda tako
bilo i najbolje, ali se na kraju uvijek vraala jednoj nepromjenjivoj injenici: voljela je Gerolda.
Zatresla je glavom, ljuta na sebe. Ako je Gerold imao dovoljno snage da tako postupi za njezino
dobro, je li ona smjela biti manje snana? Ono to se nije moglo promijeniti, moralo se nekako
podnijeti. Usmjerila je svoj um na novo rjeenje: kad se Gerold vrati, sve e biti drukije. Bit e
zadovoljna ve time to e biti u njegovoj blizini, to e moi razgovarati i smijati se kao uvijek...
prije. Bit e kao uitelj i uenica, sveenik i opatica, brat i sestra. Izbrisat e iz svog uma sjeanje na
njegove ruke koje su je grlile, njegove usne na njezinima...
Wido, upravitelj imanja, iznenada se naao pokraj nje. Moja gospodarica eli s tobom
razgovarati.
Ivana ga je pratila kroz vrata i preko trijema do vanjskog dvorita, a Luke je trao uz nju. Kad
su stigli do glavnog dvorita, Wido je pokazao na Lukea. Bez vuka.
Richild nije voljela pse i zabranila je da ulaze u kuu, iako je to bio obiaj na drugim imanjima.
Ivana je naredila Lukeu da legne i eka u dvoritu.
Straar ju je propustio u veliku dvoranu kroz natkriveni hodnik sa stupovima, gdje je sve
vrvjelo od slugu koji su pripremali poslijepodnevni obrok. Probili su se izmeu njih i nastavili do
solarija, gdje ih je ekala Richild.
Poslali ste po mene, moja gospo?
Sjedni. Ivana je krenula prema oblinjoj stolici, ali joj je Richild zapovjedniki pokazala prema
drvenoj stolici bez naslona postavljenoj ispred malog pisaeg stola. Ivana je sjela.
Diktirat u ti pismo.
Kao i druge plemkinje u tom dijelu Carstva, Richild nije znala ni itati ni pisati. Wala, kapelan u
Villarisu, obino je bio njezin pisar. Wido je takoer bio donekle pismen i ponekad je sluio
Richild u tom svojstvu.
Zato li je poslala po mene? pitala se Ivana.
Richild je nestrpljivo lupnula nogom. Ivanino izvjebano oko pregledalo je pera na stolu i
izabralo najotrije. Uzela je list istog pergamentnog papira, umoila pero u tintu i klimnula
Richild.
Od Richild, grofice i gospodarice Villarisa, diktirala je Richild.
Ivana je brzo pisala. Zvuk pera kripao je u kamenoj tiini sobe.
Kanoniku sela Ingelheim, Pozdravi.
Ivana je podigla pogled. Mom ocu?
Nastavi, naredila je Richild tonom koji je jasno govorio da nee podnositi pitanja. Vaoj
keri, Ivani, koja e uskoro napuniti petnaest godina i tako postati dorasla za udaju, nee biti
doputen nastavak obrazovanja u koli.
Ivana je prestala pisati.
Kao djevojina starateljica, uvijek paljiva kad je u pitanju njezina dobrobit, nastavila je
Richild pod izlikom diktiranja, dogovorila sam prikladan brak s Isom, sinom gradskog potkivaa
i uspjenim mladiem. Vjenanje e se odrati za dva dana. Uvjeti dogovora su kako slijedi
Ivana je skoila i prevrnula stolicu bez naslona. Zato to radite?
Zato to mi se prohtjelo. Malen, pakostan osmijeh podigao je kutove Richildinih usana. I
zato to mogu.
Ona zna, pomislila je Ivana. Zna za Gerolda i za mene. Krv joj je tako brzo iknula u vrat i lice, da se
osjeala kao da joj koa gori.
Da. Gerold mi je sve rekao o toj bijednoj epizodici na obali rijeke. Richild se nasmijala
neveselo. Uivala je u trenutku. Zar si zaista vjerovala da bi ga tvoji nespretni poljupci mogli
zadovoljiti? Jo iste veeri zajedno smo im se smijali.
Ivana je bila previe uasnuta da bi mogla odgovoriti.
Iznenaena si. Ne bi trebala biti. Zar si mislila da si bila jedina? Moja draga, ti si samo
najnovija kuglica na Geroldovoj dugoj osvajakoj ogrlici. Nisi ga smjela shvatiti ozbiljno.
Kako ona zna to se dogodilo izmeu nas? Zar joj je Gerold rekao? Ivana je osjetila iznenadnu hladnou, kao
da je odjednom zapuhao vjetar.
Vi ga ne poznajete, rekla je nepokolebljivo.
Ja sam mu ena, ti bezobrazno dijete.
Vi ga ne volite.
Ne, priznala je. Ali isto tako ne namjeravam dopustiti... da mi se na putu isprijei nedostojna
ker jednog kmeta!
Ivana je pokuala umiriti svoje misli. Ne moete to uiniti bez odobrenja biskupa Fulgencija.
On me je doveo u kolu; ne moete me udaljiti bez njegova doputenja.
Richild joj je pruila list pergamenta s Fulgencijevim peatom.
Ivana ga je brzo proitala, a zatim jo jednom polako, kako bi bila sigurna da nigdje nije
pogrijeila. Nije bilo prostora za dvojbu; Fulgencije je okonao njezino uenje u koli. Dokument je
imao i Odov potpis. Ivana je mogla zamisliti s kakvim ga je zadovoljstvom potpisao.
Richild je uivala promatrajui kako Ivana ita. Ohola mala nitarija otkrivala je razmjere svoje
nevanosti. Rekla joj je: Nema svrhe dalje raspravljati. Sjedni i zavri s pisanjem pisma ocu.
Ivana joj je odgovorila prkosno: Gerold vam to nee dopustiti.
Ludo dijete, bila je to njegova ideja.
Ivana je brzo izvela zakljuak. Ako je ovaj brak Geroldova ideja, zato ste ekali da ode kako
biste ga uredili?
Gerold ima blago srce... to mu je slabost. Nije imao petlje sam ti rei. Vidjela sam to i prije, s
drugima. Zamolio me da ja rijeim problem umjesto njega. I tako sam uinila.
Ne vjerujem vam. Ivana je uzmaknula, borei se sa suzama. Ne vjerujem vam.
Richild je uzdahnula. Sporno pitanje je rijeeno. Hoe li nastaviti s pisanjem ili da pozovem
Wala?
Ivana se okrenula i odjurila iz sobe. Prije no to je stigla do velike dvorane, zaula je zveket
zvona kojim je Richild dozivala svog kapelana.

Luke je ekao tamo gdje ga je ostavila. Ivana se bacila na koljena pokraj njega. Njegovo tijelo
odano se naslonilo uz njezino, a glavu je odmarao na njezinu ramenu. Njegovo toplo utjeno
prisustvo pomoglo je smiriti uskipjele Ivanine osjeaje.
Ne smijem dopustiti da me obuzme panika. Ona eli upravo to.
Morala je razmisliti, isplanirati to e uiniti. Ali njezine su se misli vrtjele u krug i nisu davale
nikakva rjeenja, nego su se stalno vraale na isto mjesto.
Gerold.
 Gdje je on?
Da je on ovdje, Richild to ne bi mogla uiniti. Osim, naravno, ako je govorila istinu i ako je vjenanje bilo
Geroldova ideja.
Ivana je napustila izdajniku misao. Gerold ju je volio; on ne bi dopustio da je natjeraju u brak
protiv njezine volje s ovjekom kojeg uope nije poznavala.
Moda se jo moe vratiti na vrijeme i sve to sprijeiti. Mogao bi
Ne. Nije mogla dopustiti da njezina budunost visi na tako slabanoj niti sluaja. Ivanin um,
iako tup od oka i straha, jo uvijek je bio dovoljno bistar da to shvati.
Gerold e se vratiti tek za dva tjedna. Vjenanje e se dogoditi za dva dana.
Morala se spasiti. Nije mogla dopustiti da se vjenanje dogodi.
Biskup Fulgencije. Moram otii k njemu, razgovarati s njim, uvjeriti ga da se vjenanje ne smije odrati.
Ivana je bila sigurna da Fulgencije nije laka srca potpisao taj dokument. Jasno je pokazivao
brojnim sitnim znacima panje da mu je Ivana draga i da uiva u njezinim kolskim postignuima
naroito zato to su za Oda bila tako uinkovit trn u oku.
Richild je morala imati neki adut protiv njega kad ga je uspjela pridobiti da se sloi s tim.
Ako bi Ivana uspjela razgovarati s njim, moda bi ga mogla uvjeriti da otkae vjenanje - ili ga
barem odgodi do Geroldova povratka.
Ali moda me nee htjeti primiti. Kako god da ga je uspjela pridobiti za brak, bit e nesklon moda
ak i u neprilici primiti je u ovom trenutku. Ako bi zatraila primanje, vjerojatno bi joj bilo
uskraeno.
Borila se protiv straha, tjerajui se na logino razmiljanje. Fulgencije e sluiti sveanu misu u nedjelju.
Prije toga jahat e u sveanoj povorci prema katedrali. Prii u mu tada, bacit u se pod njegove noge ako budem morala.
Nije me briga. Stat e i sasluat e me. Natjerat u ga.
Pogledala je Lukea. Hou li uspjeti, Luke? Hoe li to biti dovoljno da me spasi?
Nagnuo je glavu radoznalo, kao da pokuava razumjeti. Bila je to osobitost njegova ponaanja
koja je uvijek zabavljala Gerolda. Ivana je zagrlila bijeloga vuka i zakopala lice u gustom krznu
oko njegova vrata.
Najprije je ugledala biljenike i drugo pisarsko osoblje; hodali su u sveanoj povorci prema
katedrali. Iza njih su jahali dunosnici Crkve, akoni i podakoni, svi raskono odjeveni. Odo je
jahao meu njima, odjeven u obinu smeu odoru, a njegovo usko lice izgledalo je oholo i
prezrivo. Kad je ugledao Ivanu u skupini prosjaka i molitelja koji su ekali biskupa, usnice su mu
se razvukle u pakostan osmijeh.
Napokon je stigao i biskup, odjeven u bijelu svilu, jaui na velianstvenom bojnom konju
ukraenom grimiznom ormom i platem. Odmah iza njega jahali su glavni dostojanstvenici
biskupske palae: rizniar, nadzornik garderobe i djelitelj milostinje. Povorka je stala kad su
odrpani prosjaci nestrpljivo navalili sa svih strana, traei milostinju uime Sv. Stjepana, sveca
zatitnika siromanih. Djelitelj milostinje s gaenjem je okupljenima dijelio kovane novie.
Ivana se brzo pomaknula prema mjestu gdje je biskup ekao, a njegov konj nestrpljivo udarao
kopitom po zemlji.
Pala je na koljena. Uzoritosti, posluajte moju molbu
Upoznat sam s tvojim sluajem, prekinuo ju je biskup, ne gledajui je. Ve sam izrazio svoj
sud. Ne elim uti ovu moliteljicu.
Podbo je konja, ali je Ivana skoila i zgrabila uzde, zaustavljajui ga. Ovaj e brak biti moja
propast. Govorila je brzo i tiho kako je nitko drugi ne bi uo. Ako ve ne moete uiniti nita da
ga sprijeite, hoete li ga barem odgoditi mjesec dana?
Ponovno je pokuao odjahati, ali je Ivana vrsto drala uzde. Dvojica straara pourila su
prema njima i vjerojatno bi je odvukla, ali ih je biskup zaustavio mahanjem ruke.
Dva tjedna? preklinjala je Ivana. Zaklinjem vas, Uzoritosti, dajte mi dva tjedna! Ponizno, a
bila je odluna da e biti snana, poela je jecati.
Fulgencije je bio slabi i imao je mnogo mana, ali nije bio bezosjeajan. Njegov se pogled
smekao od suosjeanja kad je ispruio ruku i dodirnuo bijelozlatnu kosu.
 Dijete, ne mogu ti pomoi. Mora se prepustiti svojoj sudbini, a ona je na kraju krajeva sasvim
prirodna za jednu enu. Sagnuo se i apnuo: Raspitao sam se o mladiu koji ti treba postati mu.
Zgodan je momak; nee ti biti teko nositi teret.
Dao je znak straarima, koji su odvojili Ivanine ruke od uzda i gurnuli je natrag u gomilu. Staza
se raistila ispred nje. Dok je prolazila, pokuavajui sakriti suze, ula je prigueni smijeh seljana.
Ugledala je Ivana na kraju gomile. Prila mu je, ali je on uzmaknuo.
Makni se od mene! Mrko ju je gledao. Mrzim te!
Zato? to sam uinila?
Zna ti to si uinila!
Ivane, o emu govori? to nije u redu?
Moram napustiti Dorstadt! povikao je. Zbog tebe!
Ne razumijem.
Odo mi je rekao: Ne pripada ovamo. Ivan je oponaao nazalni govor ravnatelja kole.
'Dopustili su ti da ostane samo zbog sestre.
Ivana se uasnula. Bila je toliko zaokupljena vlastitim kripcem, da nije ni razmiljala o
posljedicama za Ivana. Bio je slab uenik; drali su ga u koli jedino zbog srodstva s njom.
Ovaj brak nije neto to sam ja izabrala, Ivane.
Uvijek bi mi sve pokvarila, a sad to opet radi!
Zar nisi uo to sam upravo govorila biskupu?
Nije me briga! Za sve si ti kriva. Uvijek si bila za sve kriva!
Ivana je bila zbunjena. Ali ti mrzi uenje. Zato te odjednom pogaa to vie ne moe ii u
kolu?
Ne razumije. Pogledao je iza nje. Nikada nita ne razumije.
Ivana se okrenula i ugledala djeake iz kole koji su se drali zajedno. Jedan od njih pokazao je
prema njima i neto apnuo, iza ega je uslijedio prigueni smijeh.
Dakle, ve znaju, pomislila je Ivana. Naravno. Odo nije potedio Ivanove osjeaje. Promatrala je brata
suosjeajno. Moralo mu je biti teko, moda ak i nepodnoljivo, kad su ga zbog nje odvojili od
prijatelja. esto je bio na njihovoj strani a protiv nje, ali Ivana je razumjela zato. Ivan je oduvijek
jedino elio biti prihvaen, nekamo pripadati.
Sve e biti u redu, Ivane, rekla je umirujui ga. Sad si slobodan i moe ii kui.
Slobodan? Ivan se kruto nasmijao. Slobodan kao redovnik!
Kako to misli?
Moram ii u samostan u Fuldu! Otac je poslao biskupu upute kad smo tek doli. Ako ne bih
uspio u koli, trebali su me poslati bratstvu u Fuldi!
To je dakle bio izvor Ivanove ljutnje. Kad jednom ue u bratstvo, vie nee moi otii. Nikada
nee postati vojnik, niti e jahati u carevoj vojsci kao to je sanjao.
Moda jo uvijek postoji izlaz iz svega toga, rekla je Ivana. Moemo ponovno moliti
biskupa. Moda, ako ga zamolimo zajedno, moda e on
Brat je zurio u nju, a usta su mu se pomicala dok je traio dovoljno snane rijei kojima bi
izrazio ono to je osjeao. Ja... volio bih da se nikada nisi rodila! Okrenuo se i otrao.
Ivana je potiteno krenula u pravcu Villarisa.

Ivana je sjedila pokraj rijeke gdje su se ona i Gerold grlili prije samo nekoliko tjedana. Od tada
je prola itava vjenost. Pogledala je prema suncu; do estog molitvenog razdoblja ostalo je
moda sat ili dva. Sutra u isto vrijeme ve e biti udata za potkivaeva sina.
Osim ako...
Prouavala je obrise stabala koji su oznaavali rub ume. Suma je oko Dorstadta bila gusta i
iroka; mogla se sakriti u njoj vie dana, moda ak i tjedana, a da je nitko ne pronae. Proi e
dva tjedna a moda i vie dok se Gerold ne vrati. Bi li mogla preivjeti tako dugo?
uma je bila opasna; bilo je u njoj divljih veprova, turova, i... vukova. Sjeala se jo bijesne
silovitosti Lukeove majke dok se borila protiv reetki na svome kavezu, a otri zubi sjali su na
mjeseini.
Povest u Lukea sa sobom, sjetila se. On e me tititi i pomoi mi uloviti hranu. Mladi vuk ve je bio vjet
lovac na zeeve i druge male ivotinje, kojih je u ovo doba godine bilo u izobilju.
Ivan, pomislila je. to u s Ivanom? Nije mogla samo tako pobjei i ne javiti mu kamo je otila.
I on moe poi sa mnom! Naravno! Bilo je to rjeenje problema za oboje. Zajedno e se sakriti u umi
i ekati Geroldov povratak. Gerold e sve urediti ne samo za nju nego i za njezina brata.
Mora dojaviti Ivanu. Rei e mu da se trebaju nai u umi te noi te neka ponese koplje, luk i
tobolac.
Bio je to plan oajnika. Ali ona je bila oajna.

Nala je Dhuodu u spavaonici. Iako je imala tek deset godina, bila je krupna djevojica, dobro
razvijena za svoju dob. Slinost izmeu nje i njezine sestre Gisle bila je oigledna. Uzbueno je
pozdravila Ivanu. Upravo sam ula! Sutra je dan tvog vjenanja!
Ne ako to budem mogla sprijeiti, odgovorila je Ivana izravno.
Dhuoda je bila iznenaena. Gisla je jedva ekala svoje vjenanje. Je li star? Na licu joj se
vidjela neka djetinjasta strava. Je li bezub? Ima li krofule?
Ne. Ivana se morala nasmijati. Rekli su mi da je mlad i zgodan.
Pa zato onda
Nemam ti vremena objanjavati, Dhuoda, rekla je Ivana urno. Dola sam te zamoliti za
pomo. Zna li uvati tajnu?
O, da! Dhuoda se udno nagnula naprijed.
Ivana je, izvukla komad smotanog pergamenta iz svoje torbice. Ovo je pismo za mog brata,
Ivana. Odnesi mu ga u kolu. Otila bih ja, ali me oekuju u solariju gdje trebam isprobati novu
haljinu za vjenanje. Hoe li mi to uiniti?
Dhuoda je zurila u komad pergamenta. Poput majke i sestre, ni ona nije znala itati ni pisati.
to pie u pismu?
Ne mogu ti rei, Dhuoda. Ali vano je, jako je vano.
Tajna poruka! Lice joj je zasjalo od uzbuenja.
Do kole ima samo tri kilometra. Ako pouri, moe otii tamo i vratiti se za sat vremena.
Dhuoda je zgrabila pergament. Vratit u se i prije!

Dhuoda je pourila kroz glavno dvorite, sklanjajui se s puta slugama i majstorima, kojih je u
ovo doba dana uvijek bilo puno. Njezina osjetila bila su izotrena jer je oekivala pravu
pustolovinu. Osjeala je kako je glatki pergament hladi u ruci i voljela bi da je znala to je pisalo na
njemu. Ivanina vjetina itanja i pisanja ispunjavala ju je strahopotovanjem.
Ovakav zagonetan zadatak bio je dobrodola promjena u dosadnoj dnevnoj koloteini Villarisa.
Osim toga, bilo joj je drago to moe pomoi Ivani. Ivana je uvijek bila ljubazna prema njoj;
nalazila bi vrijeme da joj objasni mnoge zanimljive stvari ne poput mame, koja je tako esto bila
osorna i razdraljiva.
Stigla je skoro do stupova kad je zaula povik.
Dhuoda!
Mamin glas. Dhuoda je nastavila hodati kao da je nije ula, ali dok je prolazila kroz glavna
vrata, zgrabio ju je sluga i natjerao da prieka.
Okrenula se i ugledala majku.
Dhuoda! Kamo si krenula?
Nikamo. Dhuoda je sakrila pergament iza lea. Richild je primijetila njezin iznenadan pokret,
a izraz lica odavao je sumnjiavost.
to to skriva?
Nnita, zamucala je Dhuoda.
Daj mi to, Richild je zapovjedniki ispruila ruku.
Dhuoda je oklijevala. Ako preda majci pergament, izdat e tajnu koju joj je Ivana povjerila. Ako
je ne poslua...
Majka ju je prodorno gledala, a u tamnim oima vidjela je kako raste njezin gnjev.
Kad su im se pogledi sreli, Dhuoda je znala da nema izbora.

Te posljednje noi prije vjenanja, Richild je zahtijevala da Ivana spava u maloj toploj sobi
pokraj njezinih odaja bila je to povlastica po obiaju namijenjena samo bolesnoj djeci ili
omiljenim slukinjama. Richild je rekla da je to bila posebna poast za buduu mladenku, ali je
Ivana bila sigurna da ju je ona jednostavno htjela pomno nadzirati. Nije bilo vano. Kad Richild
jednom zaspi, Ivana e se izvui iz sobe jednako lako kao i iz svoje spavaonice.
Ermentrude, jedna od slukinja, dola je u sobicu i donijela drvenu alicu punu zainjenog
crnog vina. Od gospe Richild, rekla je jednostavno. Kako biste se ove veeri poastili.
Ne elim ga. Ivana je odbila vino. Nije eljela prihvatiti ljubaznost od neprijatelja.
Ali gospa Richild je rekla da ostanem ovdje dok ne popijete i da potom odnesem alicu.
Ermentrude je bila zabrinuta i htjela je sve napraviti kako treba jer je imala samo dvanaest godina i
bila je nova u slubi.
Popij ga onda ti, rekla je Ivana razdraeno. Ili ga izlij na zemlju. Richild nee saznati.
Ermentrude se razvedrila. Takva joj ideja nije pala na pamet. Da, gospoice. Hvala vam,
gospoice. Okrenula se da ode.
Trenutak. Ivana ju je pozvala natrag jer je bolje razmotrila ponudu. alica je bila do vrha
ispunjena gustim snanim vinom koje se svjetlucalo pod priguenim svjetlom. Ako je mislila
preivjeti dva tjedna u umi, trebat e joj sve hranjivo to bude mogla pribaviti. Nije si mogla
priutiti budalaste poteze ponosa. Uzela je alicu i pohlepno iskapila toplo vino. Iznad usnica
ostao je trag poput brkova, a okus u ustima bio joj je nepoznat i kiselkast. Obrisala je usta
rukavom, a zatim je dala alicu Ermentrudi, koja je urno otila.
Ivana je ugasila svijeu, a zatim legla u krevet, ekajui u mraku. Pernati madrac okruio ju je
nepoznatom toplinom; bila je naviknuta na tanki slamnati madrac u krevetu spavaonice na katu.
Voljela bi da ju je Richild pustila spavati u njezinu krevetu, pokraj Dhuode. Nije vidjela Dhuodu
otkako joj je dala poruku jer je cijelo poslijepodne bila zatvorena u Richildinim odajama, gdje su
slukinje uurbano radile na njezinoj vjenanoj haljini, a uz to su skupljale odjeu i osobne
predmete koji e ii s njom kao miraz.
Je li Dhuoda predala Ivanu poruku? Nije mogla biti sigurna. ekat e Ivana na istini u umi;
ako ne doe, ona i Luke poi e sami.
U susjednoj sobi Richild je disala duboko i mirno. Ivana je priekala jo etvrt sata, kako bi bila
sigurna da je Richild zaspala. Zatim se tiho izvukla ispod pokrivaa.
Prola je kroz vrata i ula u Richildinu spavaonicu. Richild je mirno leala i disala pravilno i
duboko. Ivana je kliznula uza zid, pa kroz vrata.
im je izila, Richild je ustro otvorila oi.

Ivana se tiho kretala kroz hodnike, sve dok napokon nije stigla do dvorita. Duboko je disala
osjeajui laganu vrtoglavicu.
Sve je utihnulo. Samo je jedan straar sjedio naslonjen na zid u blizini glavnih vrata, glava mu je
pala na prsa i glasno je hrkao. Njezina se produljena, groteskno velika sjena prosula po zemlji
obasjanoj mjeseinom. Podigla je ruku, a njezina divovska sjena kao da joj se htjela narugati.
Ivana je tiho zazvidala dozivajui Lukea. Straar se pomaknuo i promijenio poloaj u snu.
Luke nije doao. Drei se sjene, pola je prema mjestu gdje je Luke obino spavao; nije se htjela
izloiti opasnosti i probuditi straara bilo kakvim drugim zvukom.
Iznenada joj se uinilo da se zemlja pomie ispod nje. Osjetila je nalet munine i pridrala se za
stup kako bi umirila vrtoglavicu. Nazdravlje! Ne mogu se sad razboljeti.
Jo uvijek se borei s vrtoglavicom, polako se vukla preko dvorita. Na suprotnom kraju
ugledala je Lukea. Mladi je vuk leao na boku, sjajne oi slijepo su gledale u tminu, a jezik mu se
mlitavo objesio iz otvorene gubice. Sagnula se kako bi ga dotaknula i osjetila kako mu je tijelo
hladno ispod mekog bijelog krzna. Bez daha je ustuknula. Pogled joj je pao na dopola pojedeni
komad mesa na zemlji. Zurila je u njega u omaglici. Muha je sletjela na krvavu tekuinu koja je
okruivala meso. Ostala je tamo, pila, zatim uzletjela okomito i stala hirovito letjeti u krugovima
prije nego je iznenada pala na zemlju. Nije se vie pomaknula.
Ivana je zaula glasno brujanje u uima. inilo joj se da se zrak oko nje leluja. Jo jednom je
uzmaknula, okrenula se kako bi potrala, ali joj se tlo pod nogama naginjalo i pomicalo, a zatim se
podiglo da je doeka.
Nije osjetila ruke koje su je grubo podigle s mjesta gdje je leala i odnijele unutra.

Kotai su se sa kripom kotrljali u melankolinom ritmu klopota konjskih potkova dok su kola
prevozila Ivanu neravnom cestom na misu u katedrali povodom njezina vjenanja.
Tog su je jutra jedva probudili, a bila je previe oamuena da bi odmah shvatila to se
dogodilo. Tupo je stajala dok su slukinje poslovale oko nje, oblaei joj vjenanu haljinu i
ureujui kosu.
Ipak, uinak narkotika je poeo poputati i Ivana se svega sjetila. Bilo je to vino, shvatila je, Richild
je stavila neto u vino. Pomislila je na Lukea, koji je leao hladan i sam u noi. Grlo joj se stisnulo.
Uginuo je bez utjehe i drutva; Ivana se jedino mogla nadati da nije dugo patio. Richild je zacijelo
uivala dok je stavljala otrov u njegovu hranu; oduvijek ga je mrzila, osjeajui vezu kojom je
povezivao Gerolda i Ivanu.
Richild se vozila u kolima ispred nje. Bila je raskono odjevena u haljinu od blistave plave svile,
crna kosa bila joj je elegantno smotana oko glave i privrena srebrnom tijarom ukraenom
smaragdima. Bila je lijepa.
Zato, pitala se Ivana tmurno, nije i mene jednostavno ubila?
Sjedei tako u kolima koja su je vukla sve blie i blie katedrali, bolesna tijela i srca, bez Gerolda
koji je bio daleko i bez mogunosti za bijeg, Ivana je alila to je Richild nije ubila.

Kotai su buno zveketali na neravnoj kaldrmi u dvoritu katedrale, a potom su zauzdani konji
stali. Odmah su se pojavila dvojica Richildinih slugu. Savreno ponizno pomogli su Ivani izii iz
kola.
Ispred katedrale skupilo se mnotvo ljudi. Bio je blagdan Prvih muenika, ozbiljna religijska
svetkovina, a ujedno se sluila i Ivanina misa povodom vjenanja, pa se tom zgodom pojavilo
stanovnitvo cijeloga grada.
Ispred gomile Ivana je na trenutak ugledala visokog rumenog mladia vrste grae koji je
bespomono stajao pokraj svojih roditelja. Potkivaev sin. Primijetila je njegov zlovoljan izraz lica,
kao i potiteno dranje glave. Ne eli me za enu jednako kao to ja njega ne elim za mua. Zato i bi?
Otac ga je potaknuo; priao je Ivani i ispruio ruku. Primila ju je i stala pokraj njega dok je
Wido, Richildin upravitelj, itao popis Ivanina miraza.
Ivana je pogledala prema umi. Sad nikako nije mogla pobjei i sakriti se tamo. Gomila ih je
okruila, a Richildini sluge stajali su blizu nje i pomno je motrili.
Ivana je ugledala Oda u gomili. Oko njega su se skupili djeaci iz kole, kao i obino apui
meusobno. Ivan nije bio meu njima. Pogledom je pretraila gomilu i otkrila da stoji sa strane te
da ga prijatelji izbjegavaju. Sad su oboje bili sami, preputeni jedno drugome. Njezine oi potraile
su njegove, traei i nudei utjehu. Zaudo, nije odvratio pogled, uzvratio ga je, a na licu mu se
jasno pokazala sva bol.
Ve su dugo vremena bili stranci, ali u tom trenutku ponovno su postojali njih dvoje, brat i
sestra, ujedinjeni u razumijevanju. Ivana ga je nastavila gledati, ne elei raskinuti krhku vezu.
Upravitelj je prestao itati. Gomila je stajala puna oekivanja. Potkivaev sin poveo je Ivanu u
katedralu. Richild i njezini ukuani krenuli su za njima, a iza njih je uao gradski puk.
Fulgencije je ekao ispred oltara. Kad su mu Ivana i mladi prili, pokazao im je da sjednu. Prvo
e se proslaviti blagdan, a zatim sluiti misa za vjenanje.
Omnipotens sempiterne Deus qui me peccatoris. Kao i obino, Fulgencije je krivo izgovarao latinske
rijei slube Boje, ali Ivana je to jedva primjeivala. Dao je znak ministrantu da se pripremi za
skupljanje milodara i zapoeo molitvu rtvovanja. Suscipe sanctum Trinitas... Pokraj nje potkivaev
sin je sagnuo glavu pun potovanja. I Ivana je pokuala moliti, sagnula je glavu i usnicama
oblikovala rijei, ali vanjski oblik nije sadravao bit; u njoj je vladala praznina.
Poelo je mijeanje vode s vinom. Deus qui humanae substantiae...
Vrata katedrale otvorila su se uz glasan tresak. Fulgencije se prestao muiti s misom na
latinskom i stao zuriti nepovjerljivo prema ulazu. Ivana je istegnula vrat, pokuavajui dokuiti
izvor neuvenog ometanja. Ljudi iza nje zaklanjali su joj pogled.
Zatim ga je ugledala. Ogroman stvor, slian ovjeku, ali vii za glavu od bilo kojeg ovjeka,
stajao je u jarko osvijetljenom okviru ulaznih vrata, a njegova sjena prosula se po mranoj
unutranjosti. Lice mu je bilo udnovato bezizraajno i sjalo je nekim metalnim sjajem, dok su mu
oi bile smjetene negdje u dubini tamnih onih upljina i Ivana ih nije mogla razaznati. Zlatni
rogovi izbijali su s vrha glave. Negdje u okupljenoj gomili zauo se enski krik.
Odin, pomislila je Ivana. Davno je prestala vjerovati u majine bogove, ali ovo je bio Odin, tono
takav kako ga je majka opisivala, i dugakim je korakom hrabro grabio kroz lau pravo prema
njoj.
Je li me doao spasiti?, pomislila je zaneseno.
Dok se pribliavao, shvatila je da su metalno lice i rogovi maska, dio pomno izraene bojne
kacige. Taj je stvor bio ovjek, a ne bog. Sa zatiljka, tamo gdje glavu nije pokrivala kaciga, padala
mu je do ramena duga kovrava zlatna kosa.
Norveani, povikao je netko.
Nezvani gost proao je pokraj njih ne zaustavljajui se. Kad je stigao do oltara, podigao je teki
dvostrani ma i spustio ga divljom snagom na obrijano tjeme jednoga od pomonih sveenika.
ovjek je pao, a iz duboke pukotine gdje mu je nekada bila glava, iknula je krv.
Sve se pretvorilo u kaos. Sa svih strana oko Ivane ljudi su vritali i pokuavali-pobjei gurajui
se. Ivanu je gomila ponijela, a bila je tako stisnuta izmeu mnogih tijela koja su se probijala da joj
noge vie nisu doticale tlo. Valovi prestravljenih mjetana pojurili su prema vratima, a zatim
iznenada stali.
Na izlazu je stajao jo jedan uljez, odjeven za boj kao i prvi, osim to je nosio sjekiru umjesto
maa.
Gomila se neodluno talasala. Ivana je ula povike izvana, a zatim je jo Norveana - barem njih
desetak - nagrnulo kroz vrata. Utrali su promuklo urlajui i vitlajui svoje ogromne sjekire iznad
glava.
Mjetani su se probijali i penjali jedni po drugima kako bi izbjegli ubojite otrice. Ivanu je netko
snano gurnuo s lea i pala je na tlo. Osjetila je stopala po bokovima i leima, pa je podigla ruke i
pokuala zatititi glavu. Netko joj je stao na desnu ruku svom teinu, pa je jauknula od boli:
Mama! Pomozi mi! Mama!
Borei se da se oslobodi onih koji su je gazili, Ivana je poela puzati postrance sve dok nije stigla
do otvorenog prostora. Pogledala je prema oltaru i vidjela Fulgencija okruenog Norveanima.
Branio se ogromnim drvenim kriem koji je ranije visio iza oltara. Sigurno ga je skinuo sa zida, a
sad je zamahivao njime na sve strane koristei snagu svoga gnjeva dok su njegovi napadai juriali
naprijed, pa uzmicali, pokuavajui ga dohvatiti svojim maevima, ali nikako ne uspijevajui
probiti krug njegove obrane. Dok je gledala, Fulgencije je zadao jednom Norveaninu udarac koji
ga je odbacio unatrag do polovice prostorije.
Puzala je kroz buku i dim zar je negdje gorjela vatra? traei Ivana. Svuda oko nje uli su
se krici i jauci boli i strave. Pod je bio zakren prevrnutim klupama i ispruenim tijelima, mokrim
od prolivene krvi.
Ivane! dozivala je. Ovdje je dim bio gui; oi su je pekle i nije vidjela jasno. Ivane! Jedva je
ula vlastiti glas od buke.
Iznenadan nalet zraka na zatiljku bio je upozorenje, a njezina reakcija instinktivna kad se bacila
u stranu. Norveaninova otrica koja je ciljala njezinu glavu napravila joj je duboku posjekotinu na
obrazu. Udarac ju je sruio na pod, gdje se valjala u agoniji pritiskajui ranjeno lice.
Norveanin je stajao iznad nje, a oi iza grozne maske izgledale su krvoedno. Poela je puzati
unazad, pokuavajui pobjei, ali se nije mogla kretati dovoljno brzo.
Norveanin je podigao ma da joj zada smrtni udarac. Ivana je zatitila glavu rukama, okreui
lice u stranu.
Nije bilo udarca. Otvorila je oi i vidjela kako ma ispada iz napadaevih ruku. Krv je kapala iz
kutova njegovih usta dok je polako padao na pod. Iza njega je stajao Ivan i vrsto drao krvavu
otricu oeva noa s drkom od kosti.
Oi su mu sjale od udnovata veselja. Pogodio sam ga tono u srce! Jesi li vidjela? Bio bi te
ubio!
Uas saznanja ju je preplavio. Sve e nas ubiti! Zgrabila je Ivana. Moramo pobjei, moramo
se sakriti!
Odgurnuo je njezine ruke. Sredio sam jo jednoga. Krenuo je na mene sjekirom, ali sam se
provukao ispod njegovih ruku i priklao ga.
Ivana je mahnito traila neko skrovite. Nekoliko koraka dalje nalazila se stranja strana oltara.
Bila je izraena od drveta, a s prednje su se strane nalazile pozlaene slike koje su opisivale ivot
Sv. Germana. I bila je uplja. Moda e biti upravo dovoljno mjesta...
Brzo, dozivala je Ivana. Slijedi me! Zgrabila je rukav njegove odore i poela ga vui k sebi
na pod. Dala mu je znak da je slijedi, a zatim je otpuzala do stranje strane oltara. Da! Postojao je
meuprostor, dovoljno velik da se stisne unutra.
Bilo je mrano. Tek se tanka zraka svjetlosti probijala kroz pukotinu s prednje strane gdje su
slike bile nevjeto spojene.
unula je u udaljenom kutu i podvukla noge ispod sebe kako bi Ivanu ostalo dovoljno mjesta.
Nije se pojavio. Otpuzala je natrag do otvora i provirila.
Vidjela ga je nekoliko koraka dalje, nagnutog nad tijelom Norveanina kojeg je ubio. Povlaio je
njegovu odjeu i pokuavao osloboditi neto to je zapelo.
Ivane! povikala je. Ovamo! Pouri!
Gledao ju je s mahnitim sjajnim oima, a ruke su mu jo uvijek pretraivale Norveaninovo
tijelo. Nije se usudila ponovno povikati jer se bojala da e otkriti dragocjeno skrovite. Trenutak
kasnije ispustio je radostan krik i ustao, drei Norveaninov ma. Mahnula mu je da joj se
pridrui. Podigao je ma na podrugljiv pozdrav i otrao.
Hou li i ja za njim? Krenula je prema otvoru.
Netko dijete? vrisnuo je u blizini, a bio je to straan vrisak koji je neko vrijeme odzvanjao
zrakom, a zatim odjednom zamro. Strah ju je svladao i ona se povukla. Drhtavo se pribliila
pukotini izmeu slika i provirila van, traei Ivana.
Netko se borio tono ispred njezina otvora za promatranje. ula je zveket metala na metalu,
nakratko ugledala komadi utog platna i sjaj podignutog maa. Neije je tijelo palo uz tup
udarac. Borba se pomaknula u stranu i sad je imala pogled preko glavne lae sve do ulaza u
katedralu. Teka vrata stajala su odkrinuta, a otvorenima su ih drala groteskno izmijeana tijela.
Norveani su tjerali svoje rtve dalje od ulaza prema desnoj strani katedrale.
Prolaz je bio slobodan.
Sad, rekla je sama sebi. Tri do vrata. Ali nije se mogla pomaknuti; inilo se kao da su joj udovi
okovani.
Neki se ovjek pojavio na rubu uskog vidnog polja. Izgledao je tako neuredno i raupano da
nije odmah prepoznala da je to Odo. Teturao je prema ulazu, vukui lijevu nogu. U rukama je
stiskao veliku Bibliju s glavnog oltara.
Bio je ve blizu vrata kad su ga zaustavila dva Norveanina. Okrenuo se prema svojim
napadaima drei Bibliju visoko u zraku, kao da tjera zle duhove. Teak ma prosjekao je knjigu i
pogodio ga tono u grudi. Jedan je trenutak zapanjeno stajao, stiui dvije polovice knjige u
rukama. Zatim je pao nauznak i vie se nije pomaknuo.
Ivana se povukla natrag u tamu. Vrisci umiruih okruivali su je sa svih strana. Zgrena poput
fetusa, zarila je lice u ruke. Brzi otkucaji srca zvonili su joj u uima.

Krikovi su utihnuli.
ula je kako se Norveani dozivaju svojim grlenim jezikom. Zaula se glasna buka cijepanja
drveta. Isprva nije shvaala to se zbivalo, a zatim joj je postalo jasno da e orobiti dragocjenosti
katedrale.
Nije im dugo trebalo da dovre pljakanje. Ivana je ula kako ste- nju pod teretom plijena, a
glasovi su im se gubili u daljini.
Ukoena poput stupa, sjedila je u mraku i naprezala sluh. Sve je bilo tiho. Pribliila se otvoru
svog skrovita do ruba uske zrake svjetlosti.
Katedrala je leala u ruevinama. Klupe su bile izokrenute, draperije su bile zguljene sa zidova,
kiparski radovi leali su razbijeni na podu. Norveani se nisu uli.
Posvuda su leala tijela, nabacana u nemarne hrpe. Tek metar dalje, u dnu stepenica koje su
vodile do oltara, leao je Fulgencije potpuno ispruen pokraj velikog drvenog kria. Kri je bio u
krhotinama, slomljen na poprenom dijelu i mokar od krvi. Pokraj njega leala su i tijela dvojice
Norveana, ije su lubanje bile zdrobljene ispod razmrskanih kaciga.
Ivana je oprezno puzala naprijed, iz skrovita je najprije izvirila njezina glava, pa zatim ramena.
U udaljenom kraju prostorije neto se pomaknulo. Ivana je ustuknula i povukla se sa svjetla.
Neka se hrpa odjee okrenula, a zatim odvojila od gomile tijela.
Netko je bio iv!
Ustala je mlada ena, leima okrenuta prema Ivani. Stajala je, tresui se, a zatim poela teturati
prema vratima.
Haljina boje zlata bila je pokidana i okrvavljena, a kosa koja se izvukla ispod kapice padala je
preko ramena u kestenjastim uvojcima.
Gisla!
Ivana ju je pozvala po imenu, a ona se okrenula prema stranjem dijelu oltara, ljuljajui se
nesigurno.
Pred katedralom se zaula iznenadna provala smijeha.
Gisla ih je ula i okrenula se kako bi potrala, ali je bilo prekasno. Skupina Norveana ula je
kroz vrata. Nasrnuli su na Gislu uz bune povike, podiui je iznad glava.
Odnijeli su je do praznog prostora pokraj oltara, rairili su joj ruke i noge, a zatim joj svezali
rune zglobove i glenjeve. estoko se izvijala, pokuavajui se osloboditi. Najvii od prisutnih
mukaraca povukao joj je haljinu preko lica, a zatim se bacio na nju punom duljinom. Gisla je
vrisnula. Mukarac je zakopao ake u njezine grudi. Ostali su se smijali i oduevljeno klicali dok ju
je silovao.
Ivana je poela povraati, a rukom preko usta priguivala je zvuk.
Norveanin je ustao, a drugi je zauzeo njegovo mjesto. Gisla je leala mlitavo i nepokretno.
Jedan od mukaraca zgrabio ju je za kosu i poeo je grubo vrtjeti kako bi je natjerao da poskoi.
Uzeo ju je i trei mukarac, pa etvrti; zatim su je ostavili na miru i otili po vree naslagane
pokraj vrata. Kad su ih podigli, ulo se zveanje metala; zacijelo su ih punili blagom opljakanim
iz katedrale.
Zbog toga su se i vratili.
Prije odlaska, jedan od mukaraca vratio se do jo uvijek mlitave Gisle, u kojoj nije vie bilo ni
trunke otpora, podigao ju je i prebacio preko ramena poput vree ita.
Otili su kroz najdalja vrata.
U svom sklonitu unutar oltara Ivana je ula tek jezovitu jeku tiine u katedrali.

Svjetlo koje se probijalo kroz pukotinu na prednjem dijelu oltara bacalo je dugu sjenu. Ve
nekoliko sati nije se mogao uti nikakav zvuk. Ivana se pomaknula i paljivo ispuzala kroz uzak
otvor.
Glavni je oltar jo uvijek stajao, iako na njemu vie nije bilo pozlaenog dijela. Ivana se naslonila
na oltar i ukoeno promatrala prizor oko sebe. Njezina je vjenana haljina bila potrcana krvlju
njezinom vlastitom? Nije bila sigurna. Razderani obraz pulsirao je od boli. Jo uvijek ukoena,
poela je potragu, probijajui se kroz izmijeana tijela.
U hrpi leeva blizu vrata nala je potkivaa i njegova sina, ruke su im bile ispruene kao da su
htjeli jedan drugoga zatititi. Mrtav mladi sad je izgledao smeurano i staro. Jo prije nekoliko
sati stajao je pokraj nje u katedrali, visok i rumen i prepun mladenake snage i odlunosti. Sad
nee biti vjenanja, pomislila je Ivana. Jo juer bi je ta misao ispunila dubokim osjeajem olakanja
i radosti; sad nije osjeala nita osim tupe praznine. Ostavila ga je neka lei pokraj oca i nastavila
potragu.
Nala je Ivana u kutu, a ruka mu je jo uvijek stezala Norveaninov ma. Zatiljak mu je bio
smrskan i udubljen tekim udarcem, ali nasilna smrt nije ostavila trag na njegovu licu. Plave oi
bile su mu bistre i otvorene; a usta blago razvuena, gotovo kao da se smijei.
Umro je kao vojnik.

Potrala je, spotiui se, prema vratima, gurnula ih i otvorila. Norveke su sjekire slomile arke,
ali vrata su se ipak zaljuljala, premda su bila iskrivljena. Izjurila je van i zastala teko diui,
gutajui eljno svje i sladak zrak, i oslobaajui se tako zadaha smrti.
Krajolik pred njom izgledao je opustoeno. Dim se lijeno uvijao prema gore iz gomile kra koje
su jo toga jutra bile buni domovi i zgrade u krugu oko katedrale.
Dorstadt je bio u ruevinama.
Nita se nije micalo. Nitko nije ostao. Svi su stanovnici grada toga jutra bili okupljeni na misi u
katedrali.
Pogledala je prema istoku. Iznad stabala koja su zaklanjala vidik, crni se dim propinjao u
pravcu neba i horizont se smraio.
Villaris.
Spalili su ga.
Sjela je na zemlju i naslonila lice na dlanove, zaklanjajui ranjeni obraz.
Gerold.
Trebala ga je da je zagrli i utjei i svijet ponovno uini prepoznatljivim. Pretraujui horizont
stisnutim oima, napola je oekivala da e se pojaviti, jaui prema njoj na Pistisu, dok mu crvena
kosa lepra poput stijega.
Moram ga doekati. Ako se vrati i ne nae me, mislit e da su i mene odveli Norveani, kao i jadnu Gislu.
Ali ne mogu ostati ovdje. Ogledala se u strahu i promatrala opustoeni kraj. Nije bilo nikakva znaka
da su Norveani u blizini. Jesu li otili? Ili e se vratiti i potraiti jo plijena?
to ako me pronau? Vidjela je kakvu je milost nezatiena ena mogla oekivati od njih.
Gdje bi se mogla sakriti? Krenula je prema drveu na rubu ume koja je okruivala grad,
najprije polako, a zatim trei. Dah joj se pretvorio u jecanje; na svakom je koraku oekivala da e
je s lea iznenada zgrabiti ruke Norveana i okrenuti je kako bi mogla vidjeti njihove strane
metalne maske. Kad je stigla do sigurnosti stabala, bacila se na zemlju.
Nakon dugog vremena prisilila se sjesti. Dolazila je no. Suma oko nje bila je mrana i prepuna
zlih slutnji. Zaula je kako lie uti i ustuknula od straha.
Moda su Norveani u blizini, moda imaju tabor ovdje u umi.
Morala je pobjei iz Dorstadta i nekako dojaviti Geroldu gdje se nalazi.
Mama. eznula je za majkom, ali nije mogla otii kui. Otac joj nije oprostio. Kad bi se sada
vratila i donijela vijest o smrti jedinog preostalog sina, on bi joj se osvetio, u to je bila sigurna.
Da barem nisam djevojka. Da barem...
Ostatak svog ivota sjeat e se tog trenutka i pitati se kakva je to sila dobra ili zla upravljala
njezinim mislima. Sad vie nije bilo vremena za promiljanje. Bila je to njezina prilika. Moda joj se
vie nikada nee ukazati druga.
Crveno sunce arilo se na horizontu. Morala je brzo izvriti svoj naum.
Nala je Ivana u istom poloaju u kojem ga je i ostavila, pa ga je ispruila u mranoj
unutranjosti katedrale. Tijelo mu je bilo mlitavo i nije bilo otpora dok ga je okretala na stranu. Jo
nije nastupila mrtvaka ukoenost.
 Oprosti mi, proaptala je dok je otkopavala Ivanov ogrta.
Kad je zavrila, pokrila ga je svojom odbaenom haljinom. Njeno mu je zatvorila oi i
namjestila ga je to je dolinije mogla. Ustala je i poela pomicati ruke kako bi se privikla na teinu
i osjeaj nove odjee.
Nije se previe razlikovala od njezine vlastite, osim u rukavima koji su bili uski na runim
zglobovima. Napipala je no s drkom od kosti koji je uzela s Ivanova pojasa.
Oev no. Bio je star, drka od bjelokosti potamnjela je i bila otkrhnuta, ali je otrica bila otra.
Otila je do oltara. Razvezala je kapicu i postavila svoju gustu kosu na oltar. Gusto se kovrala
na glatkoj kamenoj povrini, gotovo bijela na mutnom svjetlu.
Podigla je no.
Polako i promiljeno, poela je rezati.

U suton se na vratima uruene katedrale pojavio lik mladia i paljivo pregledao kraj oko sebe
otrim sivozelenim oima. Mjesec se podizao na nebu oivjelom od zvijezda.
Iza sruenih kua, cesta prema istoku treperila je poput srebrnaste pruge u sve guem mraku.
Silueta se kradomice pomaknula iz sjene katedrale. Nije bilo preivjelih nikoga tko bi mogao
vidjeti kako se Ivana urno udaljava cestom prema velikom samostanu u Fuldi.
 12
Dvorana je bila dupkom puna i svud naokolo ula se graja mnotva ljudi koji su putovali
kilometrima kako bi se skupili u malom selu u Vestfaliji i svjedoili sudskim postupcima koje je
vodio mallus, carski izaslanik. Stajali su rame uz rame, gurkali se, potezali isti rogoz koji je bio
razbacan po ugaenom zemljanom podu, otkrivajui tako prastare nakupine piva, masnoe,
pljuvake i ivotinjskog izmeta koji su leali ispod rogoza. Otar smrad podizao se i mijeao s
vruim, zaguljivim zrakom. Nitko, meutim, nije obraao panju na to jer su takvi mirisi bili
uobiajeni u franakim nastambama. Osim toga, panja gomile bila je usmjerena u drugom
pravcu: zanimao ih je crvenokosi frizijski grof, koji je kao izaslanik trebao donijeti presudu i
podijeliti pravdu u ime cara.
Gerold se okrenuo prema Frambertu, jednom od sedam porotnika koji su mu dodijeljeni kao
pomagai u obavljanju ovog posla. Koliko ih jo imamo danas? Izaslanik je sazvao skup im se
razdanilo; sad je bila sredina dana i vrijedno su radili ve vie od osam sati. Za visokim stolom,
gdje je sjedio Gerold, njegovi sluge i pratitelji klonuli su umorno naslonjeni na maeve. Poveo je
dvadesetoricu svojih najboljih ljudi, za svaki sluaj. Sve od smrti cara Karla, Carstvo je tonulo u
nered; poloaj carskih izaslanika postajao je sve nesigurniji. Ponekad ih je doekivalo drsko
protivljenje zakonu od strane bogatih i monih lokalnih glavara, nenaviknutih da se njihov
autoritet dovodi u pitanje. Zakon nije predstavljao nita ako se nije mogao nametnuti silom; zato je
Gerold poveo tako velik broj svojih ljudi, iako je to znailo ostaviti Villaris s tek aicom zatitnika.
Ipak, snani drveni stupovi posjeda bili su dovoljno jamstvo protiv pljake pojedinanih lopova i
razbojnika, a oni su ujedno bili i jedina prijetnja miru i sigurnosti cijeloga okolnog kraja dugi niz
godina.
Frambert je pregledao popis prigovora zapisanih na traci pergamenta irokoj dvadeset
centimetara, iji su isjeci bili proiveni od jednog do drugog kraja te je tako nastao smotak dug
nekih etiri i pol metra.
Jo tri danas, moj gospodaru, rekao je Frambert.
Gerold je umorno uzdahnuo. Bio je iscrpljen i gladan; imao je sve manje strpljenja za rjeavanje
beskonanog niza beznaajnih optubi, protuoptubi i prigovora. Volio bi da je mogao biti u
Villarisu, s Ivanom.
Ivana. Kako mu je samo nedostajala njezin promukli glas, grlen i srdaan smijeh, zanosne
sivozelene oi koje su ga promatrale s toliko poznavanja i ljubavi. Ali nije smio misliti na nju. Zato
je na koncu i pristao krenuti na misiju kao izaslanik kako bi se mogao udaljiti, dobiti vrijeme za
uspostavljanje kontrole nad nagomilanim osjeajima koji su tako estoko buknuli u njemu i kojima
vie nije mogao vladati.
Pozovi sljedei sluaj, Frambert, naredio je Gerold, prekidajui nit lutajuih misli.
Frambert je podigao smotak pergamenta i proitao glasno, napreui se da mu glas nadjaa
bunu gomilu.
Abo se tui na svog susjeda Hunalda koji mu je protuzakonito i bez odtete preoteo stoku.
Gerold je znalaki klimnuo glavom. Takva se situacija preesto dogaala. U ovim nepismenim
vremenima bili su rijetki vlasnici koji su imali pismeni dokaz svog vlasnitva; odsutnost takvog
biljeenja ostavljala je otvoren prostor za sve vrste kraa i protuzakonitih postupaka.
Hunald, ovjek rumenih obraza, odjeven razmetljivo u grimizno laneno platno, priao je korak
blie kako bi pobio optubu.
ivotinje su moje. Donesite mi relikvijar. Pokazao je prema kutiji sa svetim relikvijama na
visokom stolu. Pred Bogom i na ovim svetim kostima zauzeo je dramatian stav, podiui
ruke prema nebu zaklet u se da sam neduan.
To su moje krave, moj gospodaru, a ne Hunaldove, kao to i on zna, odgovorio je Abo, malen
ovjek ije su povueno dranje i skromna odjea inili pravu suprotnost u odnosu na Hunalda.
Hunald se moe zakleti kako god eli; to nee promijeniti istinu.
to, Abo, zar eli osporiti Boji sud? prigovorio je Hunald. U njegovu se glasu osjetio
prikladan ton pobone uvrijeenosti, ali je Gerold primijetio priguen pobjedniki prizvuk.
Zabiljeite to, moj grofe, ovo je bogohuljenje!
Imate li ikakav dokaz da su ivotinje vae? upitao je Gerold Aba.
Pitanje je bilo u potpunosti nepropisno; u Franakoj zakon nije u obzir uzimao iskaz svjedoka ili
dokaze. Hunald je uputio Geroldu mrk pogled. to li je to ovaj udni frizijski grof pokuavao
postii?
Dokaz? bila je to nova ideja; Abo se na trenutak zamislio. Pa, Berta to je moja ena
moe vam rei ime svake od ivotinja, a moe to i mojih etvero djece, jer ih svi poznaju od
vremena kad su bili jo maleni. Mogu vam rei koja od krava je hirovita kad je hoete pomusti, a
koja vie voli djetelinu nego travu. Pala mu je na um jo jedna misao. Ako me odvedete do njih i
dopustite da ih pozovem doi e rado k meni jer poznaju zvuk moga glasa i dodir moje ruke.
Lagani traak nade pojavio se u Abovim oima.
Besmislica! prasnuo je Hunald. Oekuje li se od ovog suda da prihvati postupke glupih
zvijeri bez pameti, a ne svete nebeske zakone? Zahtijevam pravedno suenje zakletvom. Donesite
kutiju s relikvijama i dopustite mi zakletvu!
Gerold je protrljao bradu razmiljajui. Hunald je bio optuenik; imao je potpuno pravo
zahtijevati da se zakune. Bog mu ne bi dopustio krivo zaklinjanje kad stavi ruku na svete relikvije,
tako je govorio zakon.
Car je drao do takvog naina suenja, ali je Gerold imao svoje sumnje. Sigurno je bilo ljudi koji
ne bi oklijevali lagati jer bi im bilo vie stalo do vrstih prednosti ovoga svijeta, nego do
maglovitih i nedokazanih strahota drugoga svijeta. Ako bi bilo nuno, i ja bih to uinio, pomislio je
Gerold, ako bi ulog bio dovoljno visok. Lano bi se zakleo i na kolima punim svetih relikvija kako bi
zatitio one koje voli.
Ivana. Iznova se u njegovu umu ukazala neodoljiva slika, ali ju je potisnuo. Bit e dovoljno
vremena za takve misli kad zavri posao toga dana.
Moj gospodaru. Frambert mu je tiho rekao. Mogu jamiti za Hunalda. On je izvanredan
ovjek, velikoduan ovjek, a ova optuba protiv njega je lana.
Ispod stola i daleko od pogleda gomile, Frambert se igrao predivnim prstenom, ametistom u
srebru, na kojem je bio ugraviran orao. Okretao ga je oko srednjeg prsta kako bi Gerold vidio
njegov sjaj na svjetlu.
Ah, da, izrazito je velikoduan. Frambert je skinuo prsten s prsta. Hunald mi je rekao da vam
kaem kako vam poklanja prsten. To je znak njegove zahvalnosti za vau potporu. Malen,
nesiguran smijeak zatitrao je u kutovima njegovih usta.
Gerold je uzeo prsten. Bio je to velianstven rad, najbolji koji je ikada vidio. Opipao ga je, divei
se njegovoj teini i savrenoj spretnosti majstorske izrade. Zahvaljujem ti, Frambert, rekao je
odluno. Ovo e olakati donoenje presude.
Frambertov se smijeak rairio i pretvorio u irok urotniki osmijeh.
Gerold se okrenuo Hunaldu. Vi se elite prepustiti Bojoj prosudbi.
Da, moj gospodaru. Hunald se nadimao od samopouzdanja jer je svjedoio razmjeni izmeu
Gerolda i Framberta. Sudski posluitelj koraknuo je naprijed s kutijom relikvija, ali mu je Gerold
mahnuo da se vrati.
Zatrait emo Boju prosudbu pomou judicium aquae ferventis.
Hunald i Abo izgledali su zbunjeno; kao i svi drugi prisutni u prostoriji, nisu znali latinski.
Kesselfang, preveo je Gerold.
Lov u kotlu! Hunald je problijedio; nije mislio na to. Teka kunja pomou kipue vode bila je
dobro poznat oblik suenja, ali se dugo godina nije primjenjivala u ovom dijelu Carstva.
Donesite kotao, zapovjedio je Gerold.
Na trenutak je zavladala zapanjena tiina. Potom je u cijeloj prostoriji zavladao kaotian amor
razgovora i aktivnosti. Nekoliko porotnika pojurilo je u potragu po okolnim kuama, traei kotao
u kojem je voda ve kljuala. Vratili su se nakon nekoliko minuta i donijeli crni eljezni kotao
ispunjen vrelom vodom koja se puila, dovoljno dubok da se u njega mogla uroniti cijela ljudska
ruka. Stavili su ga na ognjite usred prostorije, a voda se nastavila pjeniti i dizati u mjehuriima.
Gerold je zadovoljno klimnuo. Kad se u obzir uzme Hunaldov dar podmiivanja, moglo se
dogoditi da kotao bude i manji.
Hunald se namrtio. Moj gospodaru, grofe, prosvjedujem! Strah ga je uinio ravnodunim
prema promatraima. A to je s prstenom?
Upravo sam pomislio na prsten, Hunalde. Gerold je visoko podigao prsten kako bi ga svi
mogli vidjeti, a zatim ga je bacio u kotao. Na prijedlog optuenoga, ovaj e prsten biti sredstvo
Boje prosudbe.
Hunald je teko progutao. Prsten je bio malen i sklizak; bit e ga pakleno teko izvaditi. Ipak,
nije mogao odbiti kunju jer bi time priznao krivicu i morao vratiti Abu krave a one su bile
vrijedne znatno vie od sedamdeset solida. Prokleo je stranoga grofa koji je bio nepojmljivo
otporan na obostrano korisnu razmjenu usluga na kakvu je bio naviknut u poslovanju s drugim
izaslanicima. Duboko je uzdahnuo i zaronio ruku u kotao.
Lice mu se naboralo od boli dok je kipua voda prila njegovu kou. Mahnito je traio pipkajui
po dnu kotla u potrazi za prstenom. Tjeskobni jauk oteo mu se s usana kad mu je prsten promakao
kroz ruku. Njegovi izmueni prsti urno su nastavili potragu i - hvala Bogu! - napokon ga
uhvatili. Izvukao je ruku i podigao prsten u zrak.
Aaaaah. Gomila je zadivljeno uzdahnula kad je ugledala Hunaldovu ruku. Mjehuri i irevi
ve su se poeli stvarati na bolno crvenoj povrini koe.
Deset dana, objavio je Gerold, bit e rok Boje prosudbe.
ula se graja u gomili, ali nije bilo naznaka prosvjeda. Svi su razumjeli zakon: ako rane na
Hunaldovoj ruci zacijele za deset dana, bit e dokazana njegova nedunost, a stoka e pripasti
njemu. Ako ne zacijele, kriv je za krau, a stoka e biti vraena zakonitom vlasniku, Abu.
Osobno, Gerold je sumnjao da e rane zacijeliti u tako kratkom vremenu. To je i bila njegova
namjera, jer uope nije sumnjao da je Hunald bio kriv za uinjen zloin. A ako bi Hunaldove rane
kojim udom i zarasle u zadanom vremenu pa, sama kunja mogla bi ga natjerati da dva puta
promisli prije nego to ponovno ukrade susjedovu stoku. Bila je to neumoljiva pravda, ali zakon je
tako predviao, a opet je bolja bila ikakva pravda, nego nikakva. Lex dura, sed lex. Carski pisani
zakoni bili su jedini stupovi koji su podupirali vladavinu zakona u ovim poremeenim
vremenima; kad bi se onemoguili, tko zna kakvi bi burni vjetrovi mogli zapuhati zemljom, ruei
i slabe i mone, bez razlike.
Pozovi sljedei sluaj, Frambert.
Aelfric optuuje Fulrada da je odbio platiti zakonsku krvnu odtetu.
Sluaj je bio posve jasan. Fulradov sin Tenbert, mladi od esnaest godina, ubio je mladu enu,
jednu od Aelfricovih seljanki. Sam zloin nije bi sporan, sporan je bio iznos krvne odtete. Zakon
koji je regulirao krvnu odtetu bio je detaljan i posebno ureen za svaku osobu u Carstvu, ovisno
o poloaju, posjedima, dobi i spolu.
Bila je to njezina vlastita krivica, rekao je Tenbert, visok mladi klimatavih zglobova, mrljave
koe i zlovoljna pogleda. Bila je obina seljanka; nije mi se trebala tako jako odupirati.
Silovao ju je, objasnio je Aelfric. Nabasao je na nju dok je brala groe u mom vinogradu i
svidjela mu se. Bila je mala ljepotica od samo dvanaest godina - zapravo jo uvijek dijete i nije
razumjela njegove namjere. Mislila je da je hoe ozlijediti. Kad mu se nije htjela prepustiti
dobrovoljno, tukao ju je dok nije izgubila svijest. Zauo se otegnut amor gomile; Aelfric je
zastao, zadovoljan to su sluali. Umrla je sljedeeg dana, sva u masnicama i oteena, dozivajui
majku.
Nema nikakav povod za prigovor, prekinuo ga je gorljivo Fulrad, Tenbertov otac. Nisam li
odmah sljedeeg tjedna platio krvnu odtetu pedeset zlatnih solida, velikoduan iznos! A
djevojka je bila obina seljanka!
Djevojka je mrtva; vie se nee brinuti za moje groe. A njezina majka, jedna od mojih
najboljih tkalja, sva je odrvenjela od boli i nema od nje nikakve koristi. Zahtijevam zakonski
propisan iznos krvne odtete stotinu zlatnih solida.
Skandal! Fulrad je moleivo rairio ruke. Vaa Uzoritosti, novcem koji sam mu dao, Aelfric
moe kupiti dvadeset dobrih krava muzara - a svi znaju da one vrijede vie od bijedne djevojke,
njezine majke i tkalakog stana zajedno!
Gerold se namrtio. Cjenkanje oko krvne odtete bilo mu je odbojno. Djevojka je bila priblino
iste dobi kao i njegova ker Dhuoda. Pomisao da bi je ovakav mrzak i odbojan mladi mogao
silovati bila mu je groteskna. Takve su se stvari naravno stalno dogaale bilo koja seljanka koja
je navrila etrnaest godina i uspjela sauvati nevinost bila je ili iznimno sretna, ili runa, ili oboje.
Gerold nije bio naivan, poznavao je svijet u kojem je ivio, ali mu se on nije morao i sviati.
Ispred njega na stolu leao je ogroman zakonik uvezan u kou sa zlatnim otiskom carskog
peata. U njemu su bili upisani svi drevni zakoni Carstva, Lex Salica, kao i Lex Karolina, a sadravao
je i ispravljene i naknadno dodane zakone iz zakonika imperatora Karolusa. Gerold je poznavao
zakon i knjiga mu nije bila potrebna. Usprkos tome, ozbiljno ju je prolistao kako bi potraio savjet;
njezina simbolina vrijednost nee promaknuti parniarima, a za presudu koju je namjeravao
donijeti trebat e mu i sva njezina vjerodostojnost.
Lex Salica je iznimno jasan po ovom pitanju, rekao je napokon. Stotinu solida je zakonski
propisan iznos krvne odtete za seljanku.
Fulrad je glasno opsovao. Aelfric se nacerio.
Djevojka je imala dvanaest godina, nastavio je Gerold, to znai da je dosegnula dob zrelosti
za raanje. Prema zakonu je potrebno utrostruiti iznos za njezinu krvnu odtetu te e ona iznositi
tri stotine zlatnih solida.
to, zar je sud poludio? povikao je Fulrad.
Iznos, nastavio je Gerold jednolinim tonom, e se isplatiti kako slijedi: dvije stotine solida
Aelfricu, zakonskom gospodaru djevojke, a stotina njezinoj obitelji.
Sad je bio Aeifricov red da pokae svoj bijes. Stotinu solida njezinoj obitelji? upitao je
sumnjiavo. Seljanki? Ja sam gospodar i zemljoposjednik; iznos djevojine krvne odtete moje je
pravo!
Pokuavate li me unititi? Fulrad ga je prekinuo, previe zaokupljen vlastitim problemom da
bi mogao uivati u jadu svog protivnika. Tri stotine solida je iznos krvne odtete za ratnika! Ili
sveenika! Koraknuo je nasilniki prema stolu za kojim je sjedio Gerold. ak, moda
prijetnja u njegovu glasu bila je oigledna za grofa?
Kratak vrisak uzbune uo se iz gomile dok se desetak Fulradovih slugu probijalo prema
naprijed. Bili su naoruani maevima, a izgledali su kao ljudi koji ih znaju upotrijebiti.
Geroldovi ljudi pripremili su se uzvratiti, s rukama na napola izvuenim maevima. Gerold ih
je zaustavio pokretom ruke.
U ime cara Geroldov glas zvuao je elino kao i otrica noa presuda u ovom sluaju
donesena je i primljena. Njegove hladne plavoljubiaste oi gledale su Fulrada s visine. Pozovi
sljedei sluaj, Frambert.
Frambert nije odgovorio. Iskliznuo je iz svog sjedala i skrivao se ispod stola.
U napetoj tiini prolo je sljedeih nekoliko trenutaka, a nepokorna glasna gomila napokon se
umirila.
Gerold se naslonio i tako pokazao da se osjea sigurno i udobno, ali mu se desna ruka nehajno
njihala nad maem, toliko blizu da su mu vrhovi prstiju dodirivali hladan elik.
Iznenada se, uz promrmljanu psovku, Fulrad okrenuo na peti. Grubo je zgrabio Tenberta za
ruku i odvukao ga do vrata. Fulradovi su ih ljudi slijedili, a gomila im se micala kako bi mogli
proi. Kad su proli kroz vrata, Fulrad je udijelio Tenbertu snaan udarac po glavi. Mladiev bolni
jauk odjeknuo je u hodniku, a gomila je eksplodirala u razuzdan smijeh koji je razbio napetost.
Gerold se krto nasmijeio. Ako je ita znao o ljudskoj prirodi, Tenberta su ekale dobre batine.
Moda tako neto i naui, moda ne. Ovako ili onako, ubijenoj se djevojci vie nije moglo pomoi.
Njezina e obitelj dobiti dio novca od krvne odtete. Pomou tog novca moi e otkupiti svoju
slobodu i izgraditi bolji ivot za sebe, svoju preostalu djecu, a moda i djecu svoje djece.
Gerold je dao znak svojim ljudima; vratili su maeve u korice i vratili se na svoja mjesta iza
sudskog stola.
Frambert se izvukao ispod stola i ponovno zauzeo mjesto, osjeajui kako je njegovo
dostojanstvo narueno. Lice mu je bilo blijedo, a glas mu je podrhtavao dok je prozivao posljednji
sluaj. Mlinar Ermoin i njegova ena tue se na svoju ker jer je svojevoljno i protiv njihove
izriite zabrane za mua uzela roba.
Gomila se ponovno razmaknula kako bi propustila postariji par sijede kose,' bili su plemiki
odjeveni u otmjenu odjeu. Iza njih priao je mladi u iznoenoj i dronjavoj odori roba, a napokon i
mlada ena skromno pognute glave.
Moj gospodaru, Ermoin je progovorio ne ekajui da ga oslovi. Pred vama je naa ker,
Hildegarde, radost naih ostarjelih srca, jedino dijete od naih osam koje je poivjelo. Njeno smo
je odgajali, moj gospodaru, prenjeno, kako smo naalost shvatili na svoju duboku alost.
Naplatila je nau dobrotu i ljubav svojeglavim neposluhom i nezahvalnou.
Kakvu pravdu zahtijevate od ovog suda? upitao je Gerold.
Pa, izbor, moj gospodaru, rekao je Ermoin iznenaeno. Vreteno ili ma. Mora izabrati, kako
nalae zakon.
Gerold je izgledao ozbiljno. U slubi izaslanika ve se jednom sreo s takvim sluajem; nije imao
elju jo jednom to doivjeti i biti svjedok takvog izbora.
Zakon, kao to ste rekli, osigurava takvu priliku. Ali ini se otrom za nekoga koga ste odgajali
tako njeno. Zar ne postoji drugi nain?
Ermoin je shvatio znaenje. Mladia se moglo otkupiti iz ropstva i uiniti slobodnim.
Ne, moj gospodaru. estoko je zatresao glavom.
U redu, rekao je Gerold pomireno. Nije bilo naina da se izbjegne roditelji djevojke
poznavali su zakon i bili odluni istjerati tu runu stvar do kraja.
Donesite vreteno, zapovjedio je Gerold. I Hunric - mahnuo je jednome od svojih ljudi -
posudi mi ma. Nije elio upotrijebiti vlastito oruje; jo nikada nije udarilo u nekoga tko se nije
branio, niti e se to ikada dogoditi, sve dok ga Gerold bude nosio.
Uslijedilo je nekoliko trenutaka metea i guve dok se iz oblinje kue donosilo vreteno.
Djevojka je podigla pogled dok su unosili vreteno. Otac joj je neto ljutito govorio te je brzo
spustila pogled. Ali u tom kratkom trenutku, Gerold je uspio vidjeti njezino lice. Bila je
izvanredno lijepa velike oi poput dragog kamenja nale su se kao otoci u moru mlijene koe,
uokvirene prekrasno oblikovanim obrvama i slatko zakrivljenim usnicama. Gerold je razumio
bijes njezinih roditelja, s takvim licem djevojka je mogla osvojiti srce nekog glavara, ili ak plemia
i tako poveati obiteljsko bogatstvo.
Gerold je stavio jednu ruku na vreteno; drugom je rukom podigao ma. Ako Hildegarde
izabere ma, rekao je Gerold glasno, kako bi ga svi mogli uti, tada e njezin mu, rob Romuald,
odmah umrijeti od maa. Ako izabere vreteno, i ona sama e postati ropkinja.
Bio je to teak izbor. Gerold je svjedoio kad je ona druga djevojka, ne tako lijepa, ali jednako
mlada, imala isti izbor. Izabrala je ma i gledala kako pred njezinim oima ubijaju ovjeka kojeg je
voljela. Pa ipak, to je drugo mogla uiniti? Tko bi svojom voljom izabrao ponienje ne samo za
sebe, nego i za svoju djecu i sve budue generacije te loze?
Djevojka je stajala tiha i nepokretna. Nije ni zadrhtala dok joj je Gerold objanjavao njezinu
kunju.
Razumije li znaaj odluke koju mora donijeti? upitao je Gerold njeno.
Razumije, moj gospodaru, rekao je Ermoin, pojaavajui stisak na kerinoj ruci. Ona tono
zna to treba uiniti.
Gerold je to mogao lako zamisliti. Suradnja djevojke bila je bez sumnje osigurana pomou
groznih prijetnji i kletvi, moda ak i udaraca.
Straari koji su stajali pokraj mladia uhvatili su ga za ruke kako bi sprijeili borbu ili pokuaj
bijega. Gledao ih je prezirno. Imao je zanimljivo lice nisko elo nije se posebno isticalo, a ni
gusta vrsta kosa nad njim, ali je imao inteligentne oi, dobro oblikovanu eljust i prilino velik
nos; inilo se kao da u ilama ima starorimske krvi.
Moda je bio rob, ali je bio hrabar. Gerold je dao znak straarima da se odmaknu.
Hajde, dijete, rekao je Gerold djevojci, vrijeme je.
Otac joj je neto apnuo u uho. Klimnula je, a on je oslobodio njezinu ruku stiska i gurnuo je
naprijed.
Podigla je glavu i pogledala mladia. Neskrivena ljubav koja joj je sjala u oima zapanjila je
Gerolda.
Ne! Otac ju je pokuao sprijeiti, ali bilo je prekasno. Pogleda uperena u mua, bez
oklijevanja je prila vretenu, sjela i poela presti.

Jaui kui u Villaris sljedeeg dana, Gerold je razmiljao o onome to se dogodilo. Djevojka je
rtvovala sve svoju obitelj, svoje bogatstvo, pa ak i svoju slobodu. Ljubav, koju je vidio u
njezinim oima, zapalila je njegovu matu i pokrenula ga na nain koji nije razumio u potpunosti.
Jedino to je znao, s uvjerenjem koje je sve drugo uinilo nebitnim, bilo je da je to elio - tu istou
i jainu osjeaja zbog kojih je sve drugo bilo blijedo i beznaajno. Za njega jo uvijek nije bilo
prekasno. Imao je tek dvadeset i devet godina vie nije bio mlad, moda, ali je jo uvijek bio u
najboljim godinama.
Nikada nije volio svoju enu, Richild, niti se ona ikada pretvarala da voli njega. Znao je da ona
za njega ne bi rtvovala ni jedan jedini ealj za kosu s draguljima. Njihov je brak bio paljivo
isplaniran na temelju bogatstva i obiteljskog porijekla. Bilo je to zapravo upravo tako kako je i
moralo biti, i sve donedavno Gerold i nije traio vie. Kad je, nakon Dhuodina roenja, Richild
objavila da ne eli imati vie djece, pristao je potivati njezinu elju, nemajui osjeaj gubitka. Nije
imao potekoa u pronalaenju voljnih partnerica s kojima je dijelio uitke daleko od brane
postelje.
Ali sad se zbog Ivane sve promijenilo. Zamiljao ju je, prelijepu bijelozlatnu kosu koja je
okruivala njezino lice, mudre sivozelene oi koje su osporavale njezinu dob. Njegova enja za
njom bila je jaa od tjelesne elje i muila je njegovo srce. Nikada nije poznavao nikoga poput nje.
Njezina ispitivaka inteligencija, njezina spremnost da prkosi idejama i sumnja u njih, ak i kad ih
ostatak svijeta prihvaa kao nepokolebljive istine, ispunjavali su ga strahopotovanjem. S njom je
mogao razgovarati kao to nije mogao ni s kim drugim. Mogao joj je sve povjeriti, ak i svoj ivot.
Bilo bi lako uiniti je svojom ljubavnicom njihov posljednji susret na obali nije ostavio mjesta
sumnji. Nije bilo tipino za njega da se povue i trai neto vie, iako tada nije znao to tono.
Sad je znao.
elim je za svoju enu.
Bit e teko, i bez sumnje skupo, osloboditi se Richild, ali to nije bilo bitno.
Ivana e biti moja ena ako me bude htjela.
Kad je to razrijeio, nastupio je osjeaj spokoja. Gerold je duboko udahnuo, uivajui u bogatim
i uzbudljivim mirisima ume u proljee, osjeajui se sretniji i ustriji nego ikada zadnjih godina.

Bili su blizu doma. Niski oblak pritiskao je zrak i zaklonio Geroldu pogled na Villaris. Ivana je
bila tamo i ekala ga. Gerold je nestrpljivo potjerao Pistisa u kas.
Neugodan zadah ispunio je zrak i probio se do njegovih osjetila.
Dim.
Oblak iznad Villarisa bio je dim.
Potom su svi vratolomno jaui pojurili kroz umu, ne obazirui se na grane koje su im upale
kosu i kidale odjeu. Stigli su do istine, naglo zauzdali konje i stali zapanjeno zuriti.
Villarisa nije bilo.
Ispod oblaka dima koji se lijeno kovitlao, pocrnjela hrpa kra i pepela bila je sve to je ostalo od
doma koji su ostavili prije samo dva tjedna.
Ivana! povikao je Gerold. Dhuoda! Richild! Jesu li pobjegle ili su bile mrtve, zakopane
ispod tinjajuih ruevina?
Njegovi su ljudi bili na koljenima usred ruevina i traili bilo to prepoznatljivo komadi
odjee, prsten, kacigu. Neki su od njih plakali bez stida dok su raiavali kr, u strahu da e ve
u sljedeem trenutku nai ono to su traili.
Malo sa strane, ispod pocrnjelih greda, Gerold je ugledao neto od ega mu je srce potonulo.
Bilo je to stopalo. Ljudsko stopalo.
Pritrao je blie i poeo odvlaiti grede, hvatajui ih golim rukama iz kojih je potekla krv, iako
on toga nije bio svjestan. Polako se otkrilo tijelo ispod greda. Bilo je to tijelo mukarca, gotovo
posve spaljeno da su se crte lica jedva mogle prepoznati, ali je po amajliji oko vrata Gerold znao
da je to bio Andulf, jedan od straara. U desnoj ruci drao je ma. Gerold se sagnuo da ga
podigne, ali je s njim podigao i ruku mrtvaca iji stisak nije htio popustiti. Vrelina poara otopila je
drak maa, pa su se meso i eljezo spojili u jedno.
Andulf je poginuo borei se. Ali protiv koga? Ili ega? Gerold je pretraivao krajolik
izvjebanim pogledom vojnika. Nije bilo nikakvog traga taboru, nikakvog ostavljenog oruja ili
materijala koji bi mogli posluiti kao klju zagonetke o onome to se dogodilo. Okolna uma bila je
nepomina tog svijetlog proljetnog poslijepodneva.
Moj gospodaru! Njegovi su ljudi pronali tijela jo dvojice straara. Kao i Andulf, i oni su
poginuli borei se i jo uvijek su drali oruje u rukama. Otkrie je potaknulo daljnju potragu, ali
bila je bezuspjena. Nije bilo znaka prisutnosti bilo koga drugoga.
Pa gdje su svi? Ostalo je vie od etrdeset ljudi u Villarisu nisu svi mogli nestati bez ijednog
traga kostiju ili krvi.
Geroldovo srce udaralo je od bezumne nade. Ivana je bila iva, morala je biti iva. Moda je bila
u blizini, moda se skrivala u umi zajedno s drugima ili su moda pobjegli u grad!
U jednom se skoku naao na leima Pistisa pozvavi svoje ljude da ga slijede. Odjahali su u
grad u galopu, usporavajui tek kad su se nali na praznim, naputenim ulicama.
Gerold i njegovi ljudi su se tiho razili, istraujui duge nizove nijemih kua. Gerold je poveo
Worada i Amalwina i odjahao do katedrale. Teka hrastova vrata visjela su otvorena i iskrivljena
na slomljenim arkama. Oprezno su sjahali s konja i pribliili se s maevima u rukama. Penjui se
stepenicama, Gerold se spotaknuo na neemu skliskom. Lokva potamnjele krvi prekrivala je
istroeno drvo i natapala se polaganim, ali stalnim kapanjem s druge strane vrata.
Gerold je uao unutra.
Tek jedan samilostan trenutak tama unutranjosti prikrila je vidik. Zatim se pogled razbistrio.
Iza njega Amalwin je poeo povraati. Gerold je osjetio kako se i njemu podie utroba, ali je
teko progutao i svladao se. Prekrio je usta i nos rukavom i koraknuo prema naprijed u glavnu
lau crkve. uo je kako Worad i Amahvin proklinju, a uo je i zvuk vlastita brzog i plitkog
disanja. Nastavio je svoju potragu kao u snu, oprezno gazei izmeu stravinih ljudskih ostataka.
U blizini glavnog oltara naao je lanove svog kuanstva. Bio je tu kapelan Wala i upravitelj
Wido. Sobarica Irminon leala je u blizini, beivotnim rukama jo uvijek njiui svoju mrtvu bebu.
Kad ih je spazio Worad, njezin mu, zauo se krik. Pao je na koljena i zagrlio ih, pritisnuo je
njihove rane svojim rukama i zamazao se njihovom krvlju.
Gerold se okrenuo. Pogled mu je pao na poznati odsjaj smaragda i srebra. Richildina tijara. Ona
je leala na leima pokraj nje, a crna kosa prosula se preko cijeloga tijela poput mrtvakog
pokrova. Podigao je tijaru i pokuao je staviti na njezinu glavu. Kad ju je dodirnuo, Richildina
glava se groteskno okrenula, a zatim polako otkotrljala od tijela.
Gerold je zapanjeno uzmaknuo. Spotaknuo se o neko drugo tijelo i gotovo pao. Pogledao je
dolje. Pod nogama mu je leala Dhuoda, u zgrenom poloaju, kao da je pokuala izbjei udarac
napadaa. Gerold je zajeao i spustio se na koljena pokraj tijela svoje keri. Njeno ju je dodirnuo,
pomilovao je lijepu meku djeju kosu i namjestio joj udove kako bi mogla poivati udobnije.
Poljubio ju je u obraz i preao rukom preko praznih oiju, zatvarajui ih. Sve je bilo krivo. Ona je
trebala biti ta koja e njemu tako ukazati posljednju poast.
S olovnim oekivanjem ustao je i nastavio jezovitu potragu izmeu ispruenih tijela. Ivana je
morala biti tu negdje, izmeu ostalih, i on ju je morao nai.
Prolazio je kroz prostoriju i zagledao u ba svako od hladnih, mrtvih lica, prepoznavajui
nekoga od sugraana, susjeda ili prijatelja. Ali nije naao Ivanu.
Je li mogla na neki udesan nain pobjei? Je li to bilo mogue? Gerold se jedva usudio nadati.
Ponovno je poeo pretraivati prostoriju.
Moj gospodaru! Moj gospodaru! Glasovi ispred katedrale bili su sve glasniji i sve uporniji.
Gerold je stigao do vrata kamo su na konjima pristigli ostali njegovi ljudi.
Norveani, moj gospodaru! Dolje pokraj rijeke! Utovaruju svoje brodove

Jahali su prema rijeci kao da ih gone svi vrazi, a potkove njihovih konja bubnjale su na tvrdoj
zemljanoj cesti. Nisu razmiljali o mogunosti da im se prikradu i zateknu ih nespremne;
obnevidjeli od tekog jada razmiljali su jedino o osveti.
Kad su se pojavili iza ugla, ugledali su dugaak, plitko nainjen brod s visokim drvenim
pramcem izrezbarenim u obliku zmajeve glave s razjapljenim ustima i dugim, zakrivljenim
zubima. Veina Norveana ve je bila na palubi, ali dvadesetak ih je jo bilo na obali, gdje su
uvali brod dok se tovario ostatak ugrabljenog plijena.
Sa snanim bojnim pokliem, Gerold je podbo konja i podigao koplje. Njegovi su ga ljudi
slijedili. Norveani, koji nisu bili na konjima, bacali su se u vodu i posrtali kako bi pobjegli; a
nekoliko ih je vritei palo pod konjska kopita. Gerold je podigao svoje lako koplje oteano
bodljikavom icom i naciljao u najblieg Norveanina, orijaa ute brade s kacigom od zlata.
Orija se okrenuo, podigao tit, a koplje se zarinulo u tit i ostalo drhtati.
Iznenada je zrak bio pun strijela; Norveani su ih gaali. Pistis se divlje trgnuo unatrag, a zatim
je posrnuo prema tlu jer ga je tono u oko pogodilo koplje s perjem na vrhu. Gerold je skoio na
vrijeme, ali je nespretno doskoio na lijevu nogu. Izvukao je ma i potrao epajui prema divu
koji je nastojao iupati koplje iz svog tita. Gerold je nagazio na deblji kraj koplja dok se vuklo po
zemlji, pa je tako povukao Norveaninov tit, a zatim ga uklonio. Orija je iznenaeno pogledao
Gerolda i podigao sjekiru, ali je bilo prekasno; jednim estokim udarcem Gerold je zabio koplje
kroz njegovo srce. Nije ekao da padne, nego se okrenuo i napao drugog Norveanina, kojem je
raskolio glavu. Krvavi komadii tkiva potrcali su Geroldovo lice, a on je obrisao oi da bi ita
vidio. Sad se nalazio u aritu borbe. Podigao je ma i poeo udarati svuda oko sebe s nekim
bezumnim ushitom, vrsto zbijeni osjeaji prologa sata eksplodirali su u dobrodolom deliriju
ubijanja i krvi.
Oni odlaze! Oni odlaze! Povici njegovih ljudi odzvanjali su mu u uima; Gerold je pogledao
prema obali i vidio kako se brod s glavom zmaja povlai, a crveno mu jedro lepra na vjetru.
Norveani su bjeali.
Rian crne grive i bez jahaa poskakivao je nervozno nekoliko koraka dalje. Gerold je skoio na
njegova lea. Konj se uplaio i krenuo unatrag, ali je Gerold ostao vrsto u sedlu, steui uzde.
Doviknuo je svojim ljudima neka ga prate i ujahao pravo u vodu. Neupotrijebljeno koplje njihalo
se sa sedla. Gerold je povukao koplje i zavitlao ga takvom snagom, da je gotovo odletio preko
rianova vrata. Koplje je sjeklo zrak, eljezni vrh presijavao se na suncu, ali je ipak palo u vodu
malo ispred iscerenih zmajevih usta.
Zaula se provala podrugljivog smijeha s broda. Norveani su prezirno dovikivali neto na
svom grubom jeziku. Dvojica su podigla zlatni sveanj koji su mu htjeli pokazati, ali to nije bio
sveanj, bila je to ena koja je leala mlitavo izmeu njih, ena kestenjaste kose.
Gisla! povikao je Gerold u agoniji prepoznavanja. Sto je ona radila ovdje? Trebala je biti na
sigurnom, kod kue sa svojim muem.
Oamuena Gisla podigla je glavu. Oe! vrisnula je. Oeeeeee! Njezin je krik odzvanjao
kroz samu sr njegova bia.
Gerold je podbo riana, ali je on njitao i uzmicao, odbijajui ui dublje u mranu vodu. Bocnuo
ga je maem po stranjem dijelu kako bi ga prisilio da poslua, ali ga je to samo jo vie preplailo;
estoko se propinjao, a kopita su mlatila. Manje vjet jaha sigurno bi bio zbaen, ali se Gerold
odluno drao i borio, pokuavajui slomiti rianovu volju.
Moj gospodaru! Moj gospodaru! Gerolda su okruili njegovi ljudi, zgrabili uzde i povukli ga
natrag.
Beznadno je, moj gospodaru, uvjeravao ga je Grifo, Geroldov pobonik. Nita vie ne
moemo napraviti.
Crvena jedra vikinkog broda prestala su leprati; napinjala su se glatko dok je brod brzo klizio
i udaljavao se od obale. Nije bilo naina da ih progone jer nigdje nije bilo brodova, ak da su
Gerold i njegovi ljudi i znali kako ploviti; umijee brodogradnje odavno je zaboravljeno u
Franakoj.
Gerold je tupo dopustio Grifu da povede riana na obalu. Gislin krik jo uvijek mu je
odzvanjao u uima. Oeeeeee! Bila je nepovratno izgubljena. Bilo je izvjea o mladim djevojkama
koje su otete za vrijeme sve eih prepada Norveana du cijele obale Carstva, ali Gerold nije
nikada mislio, nikada zamiljao...
Ivana! Misao ga je pogodila snagom strijele, oduzimajui mu dah. I nju su odveli! Geroldove
pobrkane misli stale su se komeati dok je pokuavao nai drugu mogunost, ali nije je nalazio.
Barbari su oteli Ivanu i Gislu, ukrali su ih i ekale su ih nezamislive strahote, a on nita, ba nita
nije mogao uiniti da ih spasi.
Pogled mu je pao na jednog od mrtvih Norveana. Skoio je s riana, zgrabio sjekiru s dugom
drkom iz stisnute ruke mrtvaca i poeo udarati po leu. Mlitavo tijelo poskakivalo je sa svakim
udarcem. S glave je spala zlatna kaciga i otkrila golobrado lice mladia, ali Gerold je i dalje udarao,
podiui sjekiru iznova i iznova. Krv je ikljala na sve strane i namakala mu odjeu.
Dvojica njegovih ljudi krenula su ga zaustaviti, ali Grifo ih je zadrao.
Ne, rekao je tiho. Pustite ga.
Nekoliko trenutaka kasnije Gerold je ispustio sjekiru i spustio se na koljena, pokrivajui lice
rukama. Topla krv prekrila mu je prste i slijepila ih. Jecaji nakupljeni u grlu iznenada su buknuli, a
on se vie nije pokuavao oduprijeti. Plakao je slomljeno i bez stida.
 13
Colmar
24. lipnja 833.
Polje lai

Anastazije je povukao u stranu teku zavjesu koja je pokrivala ulaz u papin ator i uao unutra.
Grgur, etvrti tog imena koji je zauzeo Stolicu Sv. Petra, jo uvijek je molio, kleei na svilenim
jastucima postavljenim ispred delikatno izrezbarenog kipa Krista u bjelokosti, koji je u atoru
zauzimao poasno mjesto. Kip je preivio opasno putovanje preko unitenih cesta i mostova, kroz
visoke i nesigurne prolaze u Alpama, bez ijedne ogrebotine. Jednako je blistao ovdje, u
primitivnom atoru, razapetom u stranoj franakoj zemlji, kao i u sigurnosti i udobnosti Grgurove
privatne kapelice u Lateranskoj palai.
Deus illuminatio mea, Deus optimus et maximus, molio je Grgur, a lice mu je zrailo pobonou.
Promatrajui ga bez glasa s ulaza, Anastazije se pitao: Jesam li ja ikada vjerovao tako jednostavno?
Moda nekada, dok je jo bio malen. Ali njegova je bezazlenost umrla onoga dana kad su u
Lateranskoj palai pred njegovim oima ubili njegova strica Teodora. Gledaj, rekao mu je tada
otac, i ui.
Anastazije je gledao i uio, nauio je kako prikriti svoje stvarne osjeaje iza maske dobrih
manira, nauio je kako manipulirati i varati, pa ak i izdati ako je nuno. Nagrade za to znanje
godile su mu. S devetnaest godina Anastazije je ve bio vestiarius najmlai ovjek koji je ikada
bio na tako visokom poloaju. Arsenije, njegov otac, jako se ponosio njime. Anastazije ga je
namjeravao uiniti jo ponosnijim.
Kriste Isuse, podari mi mudrost koju u danas trebati, nastavio je Grgur. Pokai mi nain
kako da sprijeim ovaj bezboni rat i pomirim ove pobunjene sinove s njihovim ocem carom.
Je li mogue da on ne zna, ak ni sad, nita o gubitku koji e danas pretrpjeti? Anastazije je u to jedva mogao
vjerovati. Papa je bio tako naivan. Anastazije je imao tek devetnaest godina, bio je upola mlai od
Grgura, a ve je svijet razumio puno bolje od njega.
On je lo izbor za papu, pomislio je Anastazije, ne prvi put. Grgur je bio pobona dua, to se nije
moglo zanijekati, ali pobonost je bila precijenjena vrlina. Zbog svoje prirode puno bi se bolje
uklopio u neki samostan nego na papinski dvor, ija je lukava politika za njega zauvijek bila
nedohvatljiva. to li je car Ludovik imao na umu kad je zamolio Grgura da krene na dugi put iz
Rima do franakog dijela Carstva, kako bi bio posrednik u ovoj krizi?
Anastazije se oprezno nakaljao kako bi privukao Grgurovu pozornost, ali je on bio zadubljen u
molitvu, i gledao je u kip Krista sa zanesenim izrazom.
Vrijeme je, Svetosti. Anastazije nije oklijevao prekinuti papinu molitvu. Grgur je molio vie
od jednog sata, a car je ekao.
Grgur se trgnuo i pogledao oko sebe, a kad je ugledao Anastazija klimnuo je, prekriio se i
ustao, popravljajui purpurnu paenulu u obliku zvona koju je nosio preko dalmatike.
Vidim da ste prikupljali snagu iz kipa Krista, Svetosti, rekao je Anastazije pomaui Grguru
da stavi palij. I ja sam osjetio njegovu mo.
Da. Velianstvena je, zar ne?
Uistinu. Naroito je lijepa glava koja je velika u odnosu na tijelo. Uvijek me podsjeti na prvu
poslanicu Korinanima: Ali hou da znate da je Krist glava svakome ovjeku, da je ovjek glava
eni i da je Bog glava Kristu. Velianstveno izraena ideja da Krist u Svojoj osobi sadrava obje
naravi, boansku i ljudsku.
Grgur se nasmijeio zadivljeno. Mislim da nikada nisam uo tu misao tako dobro izreenu.
Izvrstan si vestiarius, Anastazije; rjeitost tvoje vjere prava je inspiracija.
 Anastazije je bio zadovoljan. Takva papinska pohvala mogla bi se prevesti u jo jedno
promaknue - moda u nomenclatora, ili ak primiceriusa? Bio je mlad, to je istina, ali takve visoke
poasti nisu bile daleko od njegovih ambicija. Uistinu, one su bile tek usputne postaje na putu ka
jedinoj ambiciji za kojom je Anastazije bolno eznuo: da i sam jednoga dana postane papa.
Precjenjujete me, Velianstvo, rekao je Anastazije nadajui se da je tako iskazao svoju
skromnost. Savrenstvo samog kipa zasluuje vau pohvalu, a ne moje nedostatne rijei.
Grgur se nasmijeio. Izgovorene uz pravu dozu skromnosti. Stavio je ruku na Anastazijevo
rame pokazujui svoju naklonost te rekao ozbiljno: Ono to danas radimo Boje je djelo,
Anastazije.
Anastazije je prouavao papino lice. Nita ne sumnja. Dobro. Bilo je oigledno da Grgur jo uvijek
vjeruje kako e uspjeti postii mir izmeu Cara i njegovih sinova, kao i da jo uvijek nije nita znao
o tajnim sporazumima koje je Anastazije tako paljivo i tiho proveo, slijedei izriite upute svoga
oca.
Sutranja zora svjedoit e novonastalom miru u ovoj nemirnoj zemlji, rekao je Grgur.
To je bilo posve tono, pomislio je Anastazije, iako mir nee biti takav kakvog ste vi predvidjeli.
Ako sve bude ilo po planu, sutra u zoru car e se probuditi i otkriti da je njegova vojska
dezertirala i ostavila ga bez obrane pred vojskama njegovih sinova. Sve je to bilo dogovoreno i
plaeno; nita to bi Grgur mogao rei ili uiniti toga dana, nije moglo imati niti najmanjeg
utjecaja.
Ipak, bilo je vano da se papino posredovanje dogodi kako je planirano. Pregovaranje s
Grgurom smanjit e careve sumnje i odvui njegovu pozornost u ovom odlunom trenutku.
Bilo bi razborito Grgura malo ohrabriti. Velika je to zadaa koju danas imate, Svetosti, rekao
je Anastazije. Bog e je gledati s naklonou, a jednako tako i Vas.
Grgur je klimnuo. Znam to, Anastazije. U ovom trenutku sigurniji sam u to nego ikada.
Zvat e vas Grgur Mirotvorac, Grgur Veliki!
Ne, Anastazije, ukorio ga je Grgur. Ako uspijem u dananjoj zadai, bit e to Boje djelo, a
ne moje. Budunost cijeloga Carstva, o ijoj sigurnosti ovisi i Rim, danas je na vagi. Ako
pobijedimo, to e biti jedino uz Njegovu pomo.
Grgurova nesebina vjera fascinirala je Anastazija, koji ju je smatrao nakaznou usporedivom
sa est prstiju na ruci. Grgur je bio iskreno ponizan ovjek, zakljuio je Anastazije ali, kad se u
obzir uzmu njegovi skromni talenti, imao je i razloga biti ponizan.
Otprati me do careva atora, rekao je Grgur. Volio bih da bude prisutan dok budem
razgovarao s njim.
Sve ide glatko, pomislio je Anastazije. Kad se sve ovo zavri, treba se samo vratiti u Rim i ekati.
Kad Lotara okrune za cara umjesto njegova oca, on e znati kako nagraditi Anastazija za posao
koji je obavio.
Grgur je krenuo prema vratima atora. Dakle poimo. Trebamo uiniti ono to se mora
uiniti.
Krenuli su preko otvorenog polja zakrenog atorima i zastavama careve vojske. Bilo je teko
vjerovati da e do sutra ujutro sva ivopisna buka aktivnosti jednostavno nestati. Anastazije je
pokuavao zamisliti izraz Ludovikova lica kad izie iz atora i ugleda tiha prazna polja koja se
proteu ispred njega.
Proli su pokraj careva straara i stigli do atora. Pred samim atorom Grgur je zastao na
trenutak i promrmljao zadnju molitvu. Verba mea auribus percipe, Domine...
Anastazije je nestrpljivo promatrao dok su Grgurove pune, gotovo enske usnice, bez glasa
oblikovale rijei petog psalama: ...intende voci clamoris mei, rex meus et Deus meus...
Pobona budala. U tom je trenutku Anastazijev prezir prema papi bio tako snaan, da se morao
svjesno naprezati kako bi zadrao ton pun potovanja.
Hoemo li, Vaa Svetosti?
Grgur je podigao glavu. Da Anastazije, spreman sam.
 14
Fulda

Po mutnoj mjeseini prije svitanja, braa iz Fulde spustila su se niz mrane stepenice i mirno u
redu jedan iza drugoga koraali kroz unutarnje dvorite prema crkvi, dok su se njihove sive odore
u potpunosti stapale s tamom. Tiho lupkanje jednostavnih konih sandala bilo je jedini zvuk koji
je naruavao duboku tiinu; ak se ni eve nee probuditi jo nekoliko sati. Braa su ula u kor i sa
sigurnou steenom dugom navikom zauzeli su svoja mjesta, gdje e ostati tijekom sveanog
bdijenja.
Brat Ivan Engleski kleknuo je zajedno s ostalima, pomiui koljena izvjebanim, nesvjesnim
pokretima kako bi zauzeo najudobniji poloaj na zemljanom podu.
Domine labia mea aperies... Zapoeli su s odlomkom liturgijskog teksta, a zatim nastavili s treim
psalmom, slijedei tako poredak koji je odredio Sv. Benedikt u svom blagoslovljenom Pravilniku.
Ivan Engleski volio je prvi dnevni oficij. Uvijek isti tijek obreda doputao je umu slobodno
lutanje, a usnice su oblikovale poznate rijei. Neka su braa ve poela drijemati, ali se Ivan
Engleski osjeao udesno budan, sva su mu osjetila bila ubrzana i paljiva u ovom malom svijetu,
osvijetljenom tek drhtavim plamenom svijea i okruenom umirujuom vrstoom zidova.
Osjeaj pripadanja, zajednitva, bio je osobito snaan u ovo doba noi. Otri rubovi dnevna
svjetla, brzi u prokazivanju osobnosti pojedinaca, onome to vole ili ne vole, njihovoj odanosti i
neraspoloenju, uranjali su u nijeme sjenke i jedinstvo odjeka glasova brae, tihih i blagozvunih u
nepominom nonom zraku.
Te Deum laudamus... Ivan Engleski jednolino je pjevao Aleluju zajedno s drugima, a njihove su se
pognute glave u kukuljicama mogle raspoznati jednako teko kao i sjemenke u brazdi.
Pa ipak, Ivan Engleski nije bio poput drugih. Ivan Engleski nije pripadao u ovo glasovito i
istaknuto bratstvo. Razlog tome nije bio neki nedostatak u njegovu umu ili karakteru. Bila je to
nesrea sudbine, ili ju je moda prouzroio neki okrutan i ravnoduan Bog, ali Ivan Engleski bio je
neopozivo odvojen. Ivan Anglikus nije pripadao brai iz Fulde jer je Ivan Engleski, roen kao
Ivana od Ingelheima, bio ena.

Prole su etiri godine otkad se preruena u svog brata Ivana pojavila na ulaznim vratima
samostana. Engleski10 je bilo ime koje su joj dali zbog oca Engleza, a uskoro se i u ovom biranom
bratstvu uenjaka, pjesnika i intelektualaca poela isticati.
Iste kvalitete uma zbog kojih je kao ena bila ismijavana i prezrena, ovdje su bile univerzalno
hvaljene. Njezina otroumnost, poznavanje Biblije i dosjetljivost u uenim raspravama postali su
predmetom ponosa zajednice. Bila je slobodna ne, poticali su je istraivati same granice svojih
sposobnosti. Od novaka ubrzo je promaknuta u seniorusa; to joj je davalo veu slobodu pristupa
glasovitoj knjinici u Fuldi - golemoj zbirci od nekih tri stotine i pedeset starih zakonika,
ukljuujui i izvanredan, probran niz klasinih autora - izmeu ostalih, Svetonija, Tacita, Vergilija,
Plinija i Marcelina. Razgledala je uredno sloene svitke pergamenata izvan sebe od zanosa. inilo
se da je tu smjeteno sve znanje svijeta, na dohvat ruke.
Kad ju je jednog dana zatekao kako ita raspravu Sv. Krizostoma, nadstojnik Josip bio je
iznenaen otkriem da zna grki jer je to bila vjetina koju nije posjedovao nijedan drugi brat.
Rekao je to opatu Rabanu, koji joj je odmah povjerio prevoenje izvrsne samostanske zbirke
grkih rasprava o medicini; to je ukljuivalo pet od sedam Hipokratovih knjiga aforizama,
kompletan Aecijev Tetrabiblos, kao i odlomke radova Oribazija i Aleksandra iz Tralesa. Brat

10
Lat. Johannes Anglicus. Hrvatska inaica imena preuzeta iz natuknice o Ivani Papisi u Opem religijskom leksikonu, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb,
2002. (nap. ur.).
Benjamin, lijenik zajednice, bio je toliko zadivljen Ivaninim radom da ju je uinio svojom
naunicom. Uio ju je kako uzgajati i brati biljke u dijelu vrta s ljekovitim biljem, te kako iskoristiti
njihova razliita ljekovita svojstva: komora za opstipaciju, goruicu za kaalj, krasuljicu za
krvarenje, pelin i koru vrbe za groznicu u Benjaminovu vrtu bilo je lijekova za sve mogue
ljudske bolesti. Ivana mu je pomagala pripremati razliite obloge, lijekove za ienje crijeva,
infuzije i ljekovite trave, koje su bile glavno uporite samostanske medicine, a pratila ga je i u
bolnicu gdje su brinuli o bolesnicima. Bio je to zanimljiv posao i savreno je odgovarao njezinu
radoznalom, analitikom umu. Ako se u obzir uzme uenje i rad s bratom Benjaminom, kao i
zvona koja su zvonila redovito sedam puta na dan i pozivala brau na kanonike molitve, njezini
su dani bili ispunjeni i plodotvorni. U egzistenciji mukarca postojala je sloboda i mo, to Ivana
nije nikada prije iskusila, a otkrila je da joj se to svialo; jako joj se svialo.
Moda ti to ne bih trebao rei jer e ti se glava tako napuhati da nee stati pod kukuljicu,
rekao joj je ba juer stari vratar Hatto, inae sklon ogovaranju, ali sada vedar i nasmijeen kako bi
znala da se samo alio. Ba juer uo sam kad je otac Abbot rekao nadstojniku Josipu da ti ima
najotriji um od sve brae i kako e jednoga dana pronijeti slavu ove kue.
Rijei stare proricateljice sa sajma u St. Denisu odjekivale su u Ivaninim uima: Uzvienost e
biti tvoja, vea i od tvojih snova. Je li na ovo mislila? Podmetnuto dijete, nazvala ju je starica i
rekla: Ti si ono to nee postati; a ono to e postati drukije je od tebe.
Toliko je sigurno bilo istina, razmiljala je Ivana tuno, opipavajui malen krug bez kose na tjemenu,
gotovo skriven gustim vijencem kovrave bijelozlatne kose koji ga je okruivao. Njezina kosa
kosa njezine majke bila je jedini znak tatine. Usprkos tome, brijanje glave rado je prihvatila.
Njezina tonzura sveenika, zajedno s tankim oiljkom na obrazu koji joj je ostavio Norveaninov
ma, pojaavali su njezinu muevnu krinku bila je to krinka o kojoj joj je sad ovisio ivot.
Kad je tek stigla u Fuldu, svaki je novi dan bio izazov pun strepnje jer nikada nije znala hoe li
neki novi i nepredvieni aspekt samostanske koloteine iznenada otkriti njezin identitet. Radila je
naporno kako bi oponaala muko dranje i nastup, ali se bojala da e je razotkriti mnoge sitnice
koje nije mogla predvidjeti, iako se zapravo inilo da nitko ne obraa pozornost.
Sreom, benediktinski nain ivota bio je paljivo ureen kako bi zatitio skromnost svakog
pripadnika zajednice, od opata do brae s najniim poloajem. Tijelo, ta grena posuda due,
moralo se sakriti koliko god je bilo mogue. Duga iroka nonja benediktinskog reda pruala je
punu zatitu za njezine razvijene enske obline; meutim, kao dodatnu zatitu, paljivo je
omotavala grudi vrstim lanenim trakama. Pravilnik Sv. Benedikta izriito je odreivao da braa
moraju spavati u svojoj nonji te da ne smiju otkrivati vie od dlanova i stopala, ak i za najvruih
noi Heuvimanotha11. Kupanje je bilo zabranjeno, osim za bolesne. ak su i necessaria, zahodi
zajednice uvali skromnost brae jer su se izmeu svih hladnih kamenih sjedala nalazile velike
pregrade koje su ih skrivale.
Otkako je prvi put prisvojila krinku na putu od Dorstadta do Fulde, Ivana je nauila, kako
obuzdavati svoje mjeseno krvarenje pomou meke podstave od upijajueg lia, koje je kasnije
mogla zakopati. U samostanu je ovakva mjera predostronosti ak bila i suvina. Jednostavno bi
bacila zaprljano lie u duboke, mrane otvore zahoda, a tamo se do neprepoznatljivosti mijealo s
drugim izluevinama.
Svi u Fuldi bezuvjetno su je prihvatili kao mladia. Kad je jednom utvren spol neke osobe,
shvatila je Ivana ubrzo, nitko o tome vie nije razmiljao. To je bilo povoljno jer bi otkrie njezina
pravog identiteta znailo sigurnu smrt.
Upravo ju je to zaustavilo u nastojanjima da stupi u kontakt s Geroldom. Nikome nije mogla
povjeriti da prenese poruku, a sama nije mogla otii. Kao novakinju, pomno su je pratili danju i
nou.
Leala je ponekad satima na uskom leaju u spavaonici, muena sumnjom. ak i kad bi mogla
dojaviti vijest Geroldu, bi li je on jo uvijek htio? Kad su zadnji put bili zajedno, jo tamo na obali

11
Mjesec srpanj (nap. prev.).
potoka, htjela je voditi ljubav s njim - porumenila bi svaki put kad se sjetila - ali on je to odbio.
Kasnije, dok su se vraali kui, bio je hladan i nepristupaan, gotovo kao da se ljutio. A zatim je
iskoristio prvu prigodu i otiao.
Nisi ga trebala uzeti za ozbiljno, rekla joj je Richild. Ti si samo najnovija kuglica na
Geroldovoj dugoj osvajakoj ogrlici. Je li Richild bila u pravu? Tada se inilo nemoguim
povjerovati u to, ali moda je Richild ipak govorila istinu.
Bilo bi besmisleno sve staviti na kocku, pa ak i ivot, kako bi stupila u vezu s mukarcem koji
je moda vie nije elio, koji je moda nikada i nije elio. A ipak...

Bila je u Fuldi ve tri mjeseca kad je svjedoila dogaaju koji joj je pomogao donijeti odluku.
Prolazila je izmeu gospodarskih zgrada na putu do samostana s grupom drugih novaka kad je
njihovu pozornost privukao buni mete u blizini ulaza koji je uvao vratar. Promatrala je kako
pratnja mukaraca na konjima jae kroz vrata, a iza njih dolazi gospoa plemenita roda, raskono
odjevena u odoru od zlatne svile, tako uspravna i elegantna u sedlu da je podsjeala na mramorni
stup. Bila je lijepa, njene i zaokruene crte lica i blijedu kou uokvirivao je slap blistave
svijetlosmee kose, ali su njezine tamne inteligentne oi skrivale izraz zagonetne tuge.
Tko je ona? upitala je Ivana zainteresirano.
Judith, ena vikonta Waifara, odgovorio je brat Rudolph, uitelj novaka. Uena ena. Kau
da ita i pie na latinskom poput mukarca.
Deo, juva nos, prekriio se brat Gailo prestraeno. Je li ona vjetica?
Na glasu je zbog svoje pobonosti. ak je napisala i tumaenje o ivotu Estere.
Grozota, rekao je brat Thomas, jedan od novaka. Thomas je bio jednostavan mladi okrugla
lica, s rupicom na bradi i tekim onim kapcima, u potpunosti uvjeren kako su njegove vrline
nadmaivale one drugih ljudi, to je nastojao i dokazati u svakoj prigodi. Oigledno oskvrnue
prirode. to moe ena, bie niskih strasti, znati o tako ozbiljnim stvarima? Bog e je sigurno
kazniti zbog njezine drskosti.
Ve je kanjava, odgovorio je brat Rudolph, jer iako vikont treba nasljednika, njegova je
ena jalova. Ba je proli mjesec rodila jo jedno mrtvoroeno dijete.
Otmjena povorka stala je ispred samostanske crkve. Ivana je promatrala kako je Judith sjahala i
prila vratima crkve s ozbiljnim dostojanstvom, nosei samo jednu tanku svijeu.
Ne bi trebao zuriti, brate Ivane, prekorio ju je Thomas pobono. esto se ulagivao bratu
Rudolphu na raun drugih novaka. Dobar redovnik treba edno spustiti pogled pred enom,
citirao je licemjerno Pravilnik.
U pravu si, brate, odgovorila je Ivana. Samo ovo je prvi put da vidim takvu gospou, s
jednim plavim okom, a drugim smeim.
Nemoj pogoravati svoj grijeh laima, brate Ivane. Oba njezina oka su smea.
A kako ti to zna, brate, pitala je Ivana lukavo, ako je ti nisi pogledao?
Ostali novaci prasnuli su u smijeh. ak ni brat Rudolph nije mogao svladati smijeh.
Thomas je bijesno pogledao Ivanu. Napravila je od njega budalu, a on nije bio od onih koji e
zaboraviti takvu uvredu.
Njihovu pozornost privukao je brat Hildwin, crkvenjak, koji se pourio postaviti izmeu Judith
i crkve.
Mir s vama, gospoo, rekao je na pukom franakom jeziku.
Et cum spiritu tuo, odgovorila je teno na savrenom latinskom.
Brat Hilwin ponovno ju je zajedljivo oslovio na pukom jeziku. Ako trebate hranu i smjetaj,
spremni smo pomoi vama i vaoj pratnji. Poite sa mnom, odvest u vas do zgrade za uvaene
goste i izvijestiti naeg gospodina opata o vaem dolasku. Ne sumnjam da e vas htjeti osobno
pozdraviti.
Jako ste ljubazni, oe, ali ne trebamo vau gostoljubivost, ponovno je odgovorila na
latinskom. Jedino to elim je zapaliti svijeu u crkvi za moje mrtvoroeno dijete. Potom u dalje
svojim putom.
 Ah! U tom sluaju je moja dunost, kao crkvenjaka ove crkve, da vas izvijestim, keri moja, da
ne moete proi kroz ova vrata dok ste jo uvijek traio je prikladnu rije neisti.
Judith je pocrvenjela, ali je ostala sabrana. Poznat mi je zakon, oe, rekla je mirno. ekala
sam potrebnih trideset i tri dana od poroaja.
Dijete koje ste rodili bilo je djevojica, zar ne? rekao je brat Hildwin uz dunu dozu
ljubaznosti.
Da.
U tom sluaju je vrijeme... neistoe... dulje. Ne moete ui unutar svetih granica crkve
ezdeset i est dana nakon roenja djeteta.
Gdje je to zapisano? Nisam itala taj zakon.
Nije ni prikladno da ga itate, s obzirom na to da ste ena.
Ivanu je ogorila besramnost ove uvrede. Svom silinom vlastitih iskustava koje je pamtila,
osjetila je stid Judithina ponienja. Sve obrazovanje ove gospoe, njezina inteligencija i njezin
odgoj nisu vrijedili nita. Najkukavniji prosjak, neuk i blatnjav, mogao je ui u crkvu i moliti, ali
Judith to nije mogla jer je bila neista.
Vratite se kui, keri moja, nastavio je brat Hildwin, i pomolite u vlastitoj kapelici za duu
vae nekrtene bebe. Bog se gnua svega to je protiv prirode. Odloite pisae pero i uzmite u ruke
iglu prikladnu za ruku ene; pokajte se zbog svoje oholosti i moda On ukloni teret koji vam je
natovario na lea.
Rumenilo Judithinih obraza proirilo se na cijelo lice. Ova uvreda nee proi nekanjeno. Moj
e mu ovo odmah saznati i nee mu biti drago. Bilo je to hvalisanje koje je trebalo posluiti da
sauva obraz jer privremena mo vikonta Waifara nije ovdje imala nikakvu teinu, i ona je to
znala. Drei glavu uspravno, okrenula se prema svojoj pratnji koja je ekala.
Ivana je koraknula ispred male skupine novaka.
Dajte mi svijeu, gospoo, rekla je ispruivi dlan. Ja u je zapaliti za vas.
U Judithinim prekrasnim tamnim oima vidjelo se iznenaenje i nepovjerenje. Je li ovo bio jo
jedan nain da je ponize?
Jedan dugi trenutak dvije su ene stajale i promatrale jedna drugu. Judith je predstavljala
ensku ljepotu u svojoj zlatnoj haljini i s dugom kosom koja je uokvirila njezino lice poput
maglovite sjene, Ivana, koja je bila via, bila je momaki neukraena u jednostavnoj odori
redovnika.
Neto u dubokim sivozelenim oima koje su srele njezin pogled s nehinjenom iskrenou,
uvjerilo je Judith. Bez rijei je stavila tanku svijeu u Ivaninu ispruenu ruku. Zatim je uzjahala i
odjahala kroz vrata.
Ivana je upalila svijeu ispred oltara kao to je i obeala. Crkvenjak je kiptio od bijesa.
Nepodnoljiva drskost! izjavio je. Te je noi, na oigledno zadovoljstvo brata Thomasa, Ivana
bila prisiljena postiti, to je bila kazna za uinjeni prekraj.

Nakon ovog dogaaja, Ivana je odluila uloiti voljni napor i izbaciti Gerolda iz svojih misli.
Nikada je ne bi mogao usreiti ivot ene, sa svim njegovim ogranienjima. Osim toga, imala je
razloga vjerovati kako njezin odnos s Geroldom nije bio ba takav kakvim ga je ona doivjela. Bila
je tada jo dijete, neiskusno i naivno; njezina je ljubav bila romantina obmana roena iz
usamljenosti i potrebe. Gerold je sigurno nikada nije volio, ili da jest ne bi otiao.
Aegra amans, pomislila je. Vergilije je uistinu bio u pravu: ljubav je bila neka vrsta bolesti.
Mijenjala je ljude i tjerala ih da se ponaaju na udan i nerazborit nain. Bilo joj je drago to je
raistila s tim.
Nikada se nemoj podati mukarcu. Sjetila se majinih rijei upozorenja. Zaboravila ih je u groznici
djetinjaste zaljubljenosti. Sad je shvatila koliko je bila sretna to je izbjegla sudbinu svoje majke.
Ivana je ponavljala sve ove razloge iznova i iznova, a na kraju je poela u njih i vjerovati.
 15
Braa su se okupila u samostanskom kapitulu sjedajui na gradines, kamena sjedala nanizana uz
zidove, prema slijedu starjeinstva. Okupljanje u kapitulu bio je najvaniji dogaaj u danu, osim
vjerskih oficija, jer su se upravo ovdje vodili zemaljski poslovi zajednice, a raspravljala su se
pitanja u vezi s upravljanjem, novcem, imenovanjima i prijeporima. Ovdje se osim toga oekivalo
da e braa koja su prekrila neko od pravila priznati svoju krivnju i dobiti kaznu koja im pripada,
ili preuzeti rizik da ih optui netko drugi.
Ivana je uvijek odlazila u kapitul s izvjesnom strepnjom. Je li se nehotice odala nekom
nepaljivom rijeju ili kretnjom? Ako bi se ikada otkrio njezin pravi identitet, ovdje bi za to
saznala.
Skup je uvijek zapoinjao itanjem poglavlja iz Regula Sv. Benedikta, knjige samostanskih
pravila na kojima se temeljio svakodnevni duhovni i upravni ivot zajednice. Pravila su se itala u
cijelosti, od poetka do kraja, po jedno poglavlje svakoga dana i tako bi ga braa tijekom godine
ula u potpunosti.
Nakon itanja i blagoslova, opat Raban je upitao: Brao, ima li kakvih prijestupa koje elite
priznati?
Prije no to je izustio rijei do kraja, brat Thedo skoio je na noge. Oe, ja priznajem prijestup.
Kakav je prijestup, brate? upitao je opat Raban s klonulim strpljenjem. Brat Thedo uvijek bi se
prvi optuio za neki grijeh.
Posrnuo sam provodei opus manuum. Dok sam prepisivao ivotopis Sv. Amanda, zaspao sam
u skriptoriju.
Opet? opat Raban podigao je obrvu.
Thedo je ponizno sagnuo glavu. Oe, grean sam i nedostojan. Molim vas, zahtijevajte za mene
najstrou kaznu.
Opat Raban je uzdahnuo. U redu. Dva dana drat e pokoru ispred crkve.
Braa su se ironino nasmijala. Brata Theda se tako esto moglo vidjeti kako dri pokoru ispred
crkve da se inio dijelom inventara ivui, diui stup grizoduja.
Thedo je bio razoaran. Tako ste milostivi, oe. Za tako ozbiljan prekraj, molim vas da mi
dopustite pokoru od tjedan dana.
Bog ne odobrava oholost, Thedo, ak ni u patnji. Sjeti se toga dok bude molio Njegov oprost i
za druge svoje grijehe.
Prijekor je postigao cilj. Thedo je pocrvenio i sjeo.
eli li jo netko priznati neki grijeh? pitao je Raban.
Ustao je brat Hunric. Dva puta sam zakasnio na veernji oficij.
Opat Raban je klimnuo; Hunricovo kanjenje je primijeeno, ali budui da je sam priznao svoj
prijestup i nije ga pokuao prikriti, kazna e biti laka.
Od sada do dana Sv. Dionizija, uvat e nonu strau.
Brat Hunric sagnuo je glavu. Do svetkovine Sv. Dionizija ostala su dva dana; sljedee dvije noi
morat e ostati budan i promatrati napredovanje mjeseca i zvijezda preko neba kako bi odredio to
je tonije mogue poetak osmoga sata noi, dakle dva sata ujutro, jer je tada trebalo probuditi
brau za sveano sluenje bdijenja. Takve su strae bile nune za strogo pridravanje nonog
oficija, jer je jedini drugi nain odreivanja vremena bio sunani sat, a on se naravno nije mogao
koristiti u tami.
Za vrijeme strae, nastavio je Raban, kleat e i neprekidno moliti na hrpi kopriva, tako da
te mogu bolno podsjeati na tvoju lijenost i sprijeiti te da ne pogora prijestup grenom
pospanou.
Da, oe opate. Brat Hunric prihvatio je kaznu bez srdbe. Za tako ozbiljan prijestup kazna je
mogla biti i puno gora.
Jo nekoliko brae javilo se i priznalo manje prijestupe, poput razbijanja posua u blagovaonici,
pogreaka u pisanju, pogreaka u govornitvu te su svi ponizno prihvatili odgovarajue kazne.
Kad su zavrili, opat Raban priekao je jo neko vrijeme kako bi bio siguran da se vie nitko nee
javiti s priznanjem. Zatim je rekao: Jesu li se dogodila druga krenja pravila? Neka progovore oni
koji ele govoriti za dobrobit dua svoje brae.
Ovo je bio dio skupa kojeg se Ivana uvijek bojala. Otro motrei redove brae, pogled joj je pao
na brata Thomasa. Njegove oi pod tekim kapcima gledale su je s neskrivenim neprijateljstvom.
Nelagodno je promijenila poloaj. Zar me namjerava za neto optuiti?
Meutim, Thomas se nije ni pomaknuo. Ustao je brat Odilo, koji je sjedio u redu iza njega.
U petak, na dan posta, vidio sam kako brat Hugh bere jabuku u vonjaku i jede je.
Brat Hugh skoio je uzrujano na noge. Oe, istina je da sam ubrao jabuku jer sam teko radio
upajui korov, pa sam osjetio slabost u rukama i nogama. Ali, sveti oe, zagrizao sam samo
jednom kako bih skupio snagu i izvrio svoj opus manuum.
Slabost tijela nije opravdanje za krenje pravila, odgovorio je opat Raban strogo. To je test od
samoga Boga kojim se iskuava duh vjernika. Kao i Eva, majka grijeha, pao si na tom testu, brate
ozbiljan grijeh, naroito zato to ga nisi sam priznao. Za kaznu e postiti tjedan dana i odricati
se svih darova u hrani sve do Tri kralja.
Tjedan dana gladovanja i bez darova u hrani malih dodatnih aenja koja su nadopunjavala
spartansku redovniku dijetu od svjee zeleni, mahunarki i povremeno ribe do prilino iza
Boia! Ovaj zadnji dio bit e mu posebno teko podnijeti jer su upravo za vrijeme ovih blagdana
darovi u hrani dolazili u samostan iz cijeloga kraja, a sve zato to su krani s osjeajem krivnje
brinuli za dobrobit svoje smrtne due. Medeni kolai, mesne pite, slasni peeni pilii i druga
rijetka i ukusna jela nakratko e krasiti samostanske stolove. Brat Hugh ozlojeeno je pogledao u
brata Odila.
Nadalje, nastavio je opat Raban, u znak zahvalnosti bratu Odilu za pozornost koju pridaje
tvom duevnom blagostanju, veeras e se spustiti na koljena pred njim i oprati mu noge ponizno
i zahvalno.
Brat Hugh sagnuo je glavu. Prisilit e se da obavi ono to od njega zahtijeva opat Raban, ali
Ivana je sumnjala da e osjeati zahvalnost. Pokajnika djela lake su se nametala nego pokajniki
osjeaji.
Ima li jo prekraja koje treba iznijeti na vidjelo? pitao je opat Raban. Kad se nitko nije javio,
progovorio je ozbiljno: Zadaje mi bol to vas moram izvijestiti da je netko meu nama kriv za
najgori grijeh, zloin odvratan i Bogu i nebesima
Ivanino srce poskoilo je od straha.
krenje svete zakletve koju je dao Bogu.
Brat Gottschalk skoio je na noge. Bila je to zakletva moga oca, a ne moja! rekao je bez daha.
Gottschalk je bio jo mladi, nekih tri ili etiri godine stariji od Ivane, s kovravom crnom
kosom i oima koje su bile tako duboko usaene u onim dupljama da su izgledale kao dvije
tamne modrice. Poput Ivane, i on je bio oblat, kojeg je otac, saski plemi, jo u djetinjstvu dao u
samostan da se posveti slubi Bojoj. Sad kad je odrastao, elio je otii.
Potpuno je u skladu sa zakonom da kranin posveti svoga sina Bogu, rekao je opat Raban
neumoljivo. Takva se ponuda ne moe povui a da se ne poini teak grijeh.
Nije li jednako velik grijeh kad se ovjeka na neto prisiljava protiv njegove prirode i njegove
volje?
Ako se obrate, ma e naotriti, rekao je opat Raban zloslutno. Luk e svoj zapet i pravo
smjerit. Spremit e za njih smrtonosno oruje, strijele e svoje uariti.
To je tiranija, a ne istina! povikao je Gottschalk vatreno.
Sramota! Grenik! Stidi se, brate! S razliitih strana uli su se bijesni povici koji su
naglaavali zborno siktanje brae.
Tvoj neposluh, sine moj, doveo je tvoju besmrtnu duu u stranu opasnost, rekao je opat
Raban sveano. Za takvu bolest postoji samo jedan lijek u rijeima apostola: Tradere hujusmodi
hominem in interitum carnis, ut spiritus salvus sit in diem Domini takvog ovjeka treba izvrgnuti
unitenju tijela, kako bi na dan Gospoda bila spaena njegova dua.
Na Rabanov znak, dvojica brae zaduena za samostansku disciplinu, decani juniores, zgrabila su
Gottschalka i gurnula ga u sredinji dio prostorije. Nije pruao otpor kad su ga sruili na koljena i
grubo mu skinuli odoru, otkrivajui golu stranjicu i lea. Iz jednog kuta prostorije, gdje se uvao
ba za tu svrhu, stariji akon, brat Germar donio je vrst vrbov prut, na ijem su kraju bili
privreni debeli strukovi ueta s vorovima, ojaani icom. Paljivo se namjestio, podigao
visoko bi i snano udario po Gottschalkovim leima. Udarac bia odjeknuo je kroz utiani skup.
Koa puna oiljaka na Ivaninim leima zadrhtala je. Meso je imalo vlastito sjeanje, otrije od
sjeanja uma.
Brat Germar ponovno je podigao bi i udario jo snanije. Cijelo Gottschalkovo tijelo je
protrnulo, ali je vrsto stisnuo usnice i tako uskratio opatu Rabanu zadovoljstvo glasnog vapaja.
Bi se iznova podigao i spustio, pa opet podigao i spustio, a Gottschalk se nije slomio.
Nakon uobiajenih sedam udaraca biem, brat Germar spustio je bi. Opat Raban ljutito mu je
dao znak da nastavi. Uz izraz iznenaenja, brat Germar je posluao.
Jo tri udarca, etiri, pet, a zatim se zauo uasan prasak jer je bi udario u kost. Gottschalk je
zabacio glavu i urliknuo - snaan, jezovit krik koji razdire prolomio se iz samog sredita njegova
bia. Grozan zvuk lebdio je u zraku, a zatim ga je zamijenio dug drhtav jecaj.
Opat Raban zadovoljno je klimnuo i dao znak bratu Germaru da prestane. Dok su Gottschalka
podizali, a potom napola vodili a napola nosili iz dvorane, Ivana je primijetila bljesak bjeline usred
crvenila na leima. Bilo je to jedno od Gottschalkovih rebara koje se potpuno probilo kroz meso.

Bolnica je bila neuobiajeno prazna, no dan je bio topao i bez vjetra, pa su starce i kronine
bolesnike izveli van kako bi osjetili blagotvoran uinak sunca.
Brat Gottschalk leao je potrbuke na bolnikom krevetu, napola svjestan, a iz njegovih
otvorenih rana curila je krv i natapala plahte. Brat Benjamin, samostanski lijenik, sagnuo se iznad
njega i pokuavao zaustaviti krvarenje pomou nekoliko lanenih zavoja, koji su ve bili potpuno
promoeni od krvi. Podigao je pogled kad je ula Ivana.
Dobro. Doao si. Dodaj mi nekoliko zavoja s police.
Ivana se pourila udovoljiti zahtjevu. Brat Benjamin skinuo je stare zavoje, bacio ih na pod i
stavio nove. Nakon samo nekoliko trenutaka i oni su bili potpuno promoeni.
Pomozi mi da ga pomaknem, rekao je Benjamin. Dok lei u tom poloaju kost ga stalno
ranjava. Moramo vratiti to rebro na mjesto, inae nikada neemo zaustaviti krvarenje.
Ivana je stala na suprotnu stranu kreveta i vjeto namjestila ruke, kako bi jednim brzim
pokretom prema naprijed mogla vratiti kost na mjesto.
Sad polako, rekao je Benjamin. Iako je samo napola svjestan, to e ga ipak estoko zaboljeti.
Na moj znak, brate. Jedan, dva, tri!
Ivana je vukla, a brat Benjamin je gurao. Ponovno je potekla svjea krv; zatim je kost kliznula
ispod razjapljene rane.
Deo, juva me! Gottschalk je podigao glavu i poeo preklinjati izmuenim glasom, a zatim je
glava pala natrag, a on se onesvijestio.
Obrisali su krv spuvom i oistili Gottschalkove rane.
Pa, brate Ivane, to bismo sljedee trebali uiniti? Brat Benjamin ispitivao je Ivanu kad su
zavrili.
Brzo je odgovorila. Trebalo bi primijeniti ljekovitu mast... crni pelin moda, pomijean s neto
gorske metvice. Treba natopiti zavoje u vinski ocat i koristiti ih kao ljekovite obloge.
Vrlo dobro. Brat Benjamin je bio zadovoljan. Dodat emo osim toga i malo ljupaca, za
zatitu od infekcije.
 Radili su jedno uz drugo pripremajui otopinu, a prodoran miris tek zdrobljenih ljekovitih
trava okruio ih je natapajui zrak. Kad su zavoji bili namoeni i pripremljeni, Ivana ih je dodala
bratu Benjaminu.
Ti zamotaj, rekao je, a zatim koraknuo unatrag i promatrao s odobravanjem dok je mlada
naunica vrsto pritiskala runu ranu to je zjapila i vjeto namjetala zavoje.
Priao je pregledati pacijenta. Zamatanje je bilo savreno bolje u stvari nego to bi on
zamotao. Usprkos tome, nije mu se svialo kako je brat Gottschalk izgledao. Njegova koa, hladna
i vlana na dodir, pobijelila je kao svjee ostriena vuna. Disanje mu je bilo plitko, puls se jedva
mogao napipati, a ipak je bio opasno ubrzan.
Umrijet e, shvatio je brat Benjamin obeshrabreno, a odmah je uslijedila i nova misao: otac opat bit
e bijesan. Raban je prekoraio svoje ovlasti u kapitulu i on sam je to sigurno znao; Gottschalkova
smrt znait e i predbacivanje i neprilike. A ako bi vijest stigla do kralja Ludviga... pa, ak ni opati
u samostanima nisu bili imuni na osudu i otpust iz slube.
Brat Benjamin razmatrao je to bi se jo moglo uiniti. Njegova farmakopeja, sve ljekovite biljke
bile su beskorisne jer nije mogao propisati nita to bi pacijent uzeo na usta, ak ni vodu koja bi
nadopunila izgubljenu tekuinu, dok je pacijent leao u besvjesnom stanju.
Glas Ivana Engleskog trgnuo ga je iz sanjarenja: Da zapalim vatru u eravniku i stavim grijati
kamenje?
Benjamin je iznenaeno pogledao svoju naunicu. Okruiti pacijenta vruim kamenjem
zamotanim u flanel bio je uobiajen medicinski postupak zimi jer se znalo da hladnoa koja
prodire do kostiju iscrpljuje snagu bolesnika, ali sad, bili su jo topli dani kasne jeseni...?
Hipokratova rasprava o ranama, podsjetila ga je Ivana. Dala mu je svoj prijevod genijalnog
rada grkog lijenika prije mjesec dana.
Brat Benjamin se namrtio. Uivao je u lijeenju, u granicama medicinskog znanja svoga doba
bio je dobar lijenik. Ali nije bio novator; osjeao se ugodnije uz sigurne, poznate lijekove i nije bio
sklon novim idejama i teorijama.
ok iznenadne teke ozljede, nastavila je Ivana s tek jedva primjetnim stupnjem nestrpljenja.
Prema Hipokratu, takva ozljeda moe ubiti ovjeka hladnoom koja izbija iznutra.
Istina je da sam ve vidio kako ljudi umiru iznenada nakon ozljede, iako se rane nisu inile
smrtonosne, rekao je brat Benjamin polako. Deus vult, mislio sam, Boja volja...
Inteligentno lice mladog Ivana Engleskog gorilo je od iekivanja, traei doputenje da nastavi.
U redu, odobrio je brat Benjamin, zapali eravnik; bratu Gottschalku vjerojatno nee
nakoditi, a moda mu i pomogne kako kae bezboniki lijenik. Smjestio se na klupu, zahvalan
to moe malo odmoriti artritine noge dok je mlada energina naunica jurila po sobi, podsticala
vatru i slagala kamenje.
Kad je kamenje bilo vrue, Ivana ga je zamotala u guste slojeve flanela i paljivo sloila oko
Gottschalka. Dva najvea kamena stavila je ispod stopala i tako ih je malo podigla, slijedei
Hipokratove preporuke. Zavrila je prekrivajui sve laganom vunenom dekom koja je trebala
zadrati toplinu.
Nakon kratkog vremena, Gottschalkovi su oni kapci zatreperili; zastenjao je i poeo se micati.
Brat Benjamin otiao je do kreveta. Gottschalkova koa ponovno je poprimila zdravu ruiastu
boju, a i disanje je bilo normalnije. Brza provjera pulsa otkrila je snane, pravilne otkucaje srca.
Neka je blagoslovljen Bog. Brat Benjamin udahnuo je s olakanjem. Nasmijeio se Ivanu
Engleskom preko kreveta. Ima dar, pomislio je brat Benjamin s gotovo oinskim ponosom i trakom
zavisti. Od samog poetka djeak je budio veliku nadu zato je Benjamin i zatraio da bude
njegov naunik - ali nikada nije oekivao da e dospjeti tako daleko tom brzinom. Za samo
nekoliko godina Ivan Engleski stekao je i usavrio vjetine za koje je bratu Benjaminu bio potreban
cijeli ljudski vijek.
Ima dara za lijeenje, brate Ivane, rekao je blagonaklono. Danas si nadmaio svog starog
uitelja; uskoro te vie neu imati to nauiti.
Nemojte tako govoriti, odgovorila je Ivana zabrinuto jer je zavoljela Benjamina. Moram jo
puno toga nauiti i ja to znam.
Gottschalk je ponovno zastenjao, stisnute usnice razmaknule su se i otkrile zube.
Poinje osjeati bol, rekao je brat Benjamin. Radio je brzo i pripremio napitak od crnog vina i
alfije, u koji je ulio nekoliko kapi opijuma. Takav je pripravak zahtijevao krajnji oprez jer je u
malim dozama mogao osigurati blaeno olakanje kod neizdrljivih bolova, ali i ubiti, a razlika je
ovisila iskljuivo o vjetini lijenika.
Kad je zavrio, brat Benjamin dao je alicu punu do ruba Ivani, a ona ju je odnijela do kreveta i
ponudila Gottschalku. Ponosno je odgurnuo lijek, iako je zbog iznenadnog pokreta povikao od
boli.
Popij to, brate, blago ga je korila Ivana i iznova prinijela alicu do Gottschalkovih usnica.
Mora ozdraviti ako se misli ikada izboriti za slobodu, dodala je apui zavjereniki.
Gottschalk joj je uputio iznenaeni pogled. Uzeo je nekoliko malih gutljaja, a zatim je popio
napitak brzo i edno, ba poput ovjeka koji nakon naporna cjelodnevnog pjeaenja po vruini
stigne do zdenca.
Iza njih se iznenada zauo zapovjedniki glas. Nemojte polagati nadu u trave i napitke.
Okrenuvi se, Ivana je ugledala opata Rabana u pratnji ovee skupine brae. Spustila je alicu i
ustala.
Gospod dodjeljuje ovjeku ivot i ini ga zdravim. Jedino molitva moe vratiti greniku
zdravlje. Opat Raban dao je znak brai, a oni su tiho okruili krevet.
Opat Raban poveo je molitvu za bolesne. Gottschalk se nije pridruio. Leao je ne pomiui se,
oiju zatvorenih kao da spava, iako je Ivana po njegovu disanju znala da nije zaspao.
Njegovo e tijelo ozdraviti, pomislila je, ali ne i njegova ranjena dua. Ivanino srce suosjealo je s mladim
redovnikom. Razumjela je njegovo tvrdoglavo odbijanje da se pokori Rabanovoj tiraniji, sjeajui
se i predobro vlastite estoke borbe s ocem.
Sva slava i hvala Bogu. Glas opata Rabana jasno se uo iznad glasova ostale brae.
Ivana se ukljuila u zahvaljivanje Bogu, ali je u svom umu zahvalila i bezbonikom Hipokratu,
idolopokloniku ije su se kosti pretvorile u prah davno prije Kristova roenja, ali ija je mudrost
premostila tolike godine kako bi izlijeila jednog od Njegovih sinova.

Rana dobro zarasta, uvjerila je Ivana Gottschalka kad mu je skinula zavoje i pripremila gola
lea za pregled. Od dana bievanja prola su dva tjedna, slomljeno rebro je zaraslo, a rubovi
razjapljene rane uredno su srasli iako e Gottschalk, kao i ona, ostatak ivota nositi oiljke svog
kanjavanja.
Hvala za sav tvoj trud, brate, odgovorio joj je Gottschalk, ali sve e se to ponoviti jer je samo
pitanje vremena kad e me opet kazniti bievanjem.
Samo ga izaziva otvorenim prkosom. Bolje bi ti pomogao blai pristup.
Prkosit u mu i zadnjim dahom svoga tijela. On je zao, povikao je vatreno.
Jesi li ikada pomislio kako bi mu mogao rei da e se odrei svog prava na zemlju u zamjenu
za svoju slobodu? upitala je Ivana. Dijete se posveivalo samostanu zajedno s vrijednim darom u
zemlji; ako bi redovnik kasnije otiao, zemlja bi u pravilu bila vraena.
Zar misli da mu to ve nisam ponudio? odgovorio je Gottschalk. Nije njemu stalo do zemlje
nego do mene, ili tonije, upokorenja moga tijela i moje due. A to nikada nee dobiti, pa makar
me zbog toga i ubio.
Bila je to dakle borba volje borba u kojoj Gottschalk nikako nije mogao pobijediti. Bilo bi
najbolje maknuti ga prije nego to se dogodi neto uasno.
Razmiljala sam o tvom problemu, rekla je Ivana. Sljedeeg mjeseca se u Mainzu odrava
crkvena sinoda. Doi e svi biskupi Crkve. Ako podnese molbu za otputanje, morat e je
razmotriti a njihova odluka ukinula bi odluku opata Rabana.
Gottschalk je odgovorio tuno: Crkvena sinoda nee pobijati volju velikog Rabana Maura.
Njegova je mo prevelika.
Odluke opata, ak i nadbiskupa, i prije su se pobijale, uvjeravala ga je Ivana. A ti ima
snaan razlog u injenici da su te posvetili samostanu jo u ranom djetinjstvu, prije nego to si
dosegnuo razboritost. Pretraila sam knjinicu i nala neke odlomke iz Jeronima koji podupiru
takvo obrazloenje. Izvukla je svitak pergamenta ispod odjee. Evo, pogledaj sam sve sam
zapisala.
Gottschalkove tamne oi oivjele su dok je itao. Podigao je pogled uzbueno. Ovo je izvrsno!
Ni tucet Rabana ne bi moglo pobiti ovako dobro sastavljeno obrazloenje! Ali tada su se ponovno
navukli tamni oblaci. Ali nema naina da ja ovo predam na crkvenoj sinodi. On mi nee
dopustiti izlazak niti na dan, a kamoli da odem u Mainz.
Burchard, trgovac tkaninom, moe molbu odnijeti umjesto tebe. Posao ga redovito dovodi
ovamo. Dobro ga poznajem jer dolazi u bolnicu po lijek za svoju enu koja boluje od glavobolja.
Dobar je ovjek i moe mu se povjeriti da molbu sigurno dostavi u Mainz.
Gottschalk je upitao sumnjiavo: Zato to radi?
Ivana je slegnula ramenima. Svaki bi ovjek trebao slobodno izabrati kakvim e ivotom
ivjeti. A u sebi je dodala: A to se toga tie, trebala bi tu slobodu imati i svaka ena.

Sve se dogodilo prema planu. Kad je Burchard doao u bolnicu po lijek za svoju enu, Ivana mu
je dala molbu, a on ju je odnio sigurno spremljenu u torbu na sedlu.
Nekoliko tjedana kasnije, u samostan je doao neoekivani posjetitelj, Otgar, biskup iz Triera.
Nakon slubenog pozdrava u vanjskom dvoritu, zatraio je da ga opat odmah primi u svojim
prostorijama.
Vijest koju je biskup donio bila je izvanredna: Gottschalk je izbavljen od svojih zavjeta. Smio je
napustiti Fuldu kad god sam odlui.
Odluio je otii odmah jer nije htio ostati izloen Rabanovu opakom pogledu ni trenutak dulje
nego to je bilo nuno. Pakiranje nije bilo problem; iako je cijeli ivot proveo u samostanu,
Gottschalk nije imao nita za ponijeti jer redovnici nisu smjeli imati nikakvo osobno vlasnitvo.
Brat Anselm, glavni samostanski kuhar, stavio je Gottschalku u jednu vreu neto hrane za prve
dane puta, i to je bilo sve.
Kamo e otii? pitala ga je Ivana.
U Speyer, odgovorio je. Tamo se udala moja sestra; mogu neko vrijeme ostati s njom. A
onda... ne znam.
Borio se za svoju slobodu toliko dugo i beznadno da nijednog trenutka nije zastao i razmislio
to e uiniti ako je ikada stvarno dobije. Nikada nije upoznao drugi ivot osim samostanskog;
njegov siguran i predvidljiv ritam bio je jednako dijelom njegova bia kao i disanje. Iako je bio
previe ponosan da bi to priznao, Ivana mu je u oima mogla proitati nesigurnost i strah.
Braa se nisu skupila na slubenom ispraaju jer ga je Raban zabranio. Jedino su se Ivana i
nekolicina druge brae, iji je opus manuum toga dana imao veze s vanjskim dvoritem, nala u
trenutku odlaska u blizini vrata, te su ispratili Gottschalka iz samostana kao napokon slobodnog
ovjeka. Ivana ga je promatrala dok je odlazio cestom, a njegov je visok i mrav lik postajao sve
manji i manji i na kraju je nestao na horizontu.
Hoe li biti sretan? Ivana se nadala da hoe. Ipak, inilo se da mu je sudbina odredila uvijek
teiti za neim to nema, odabirati najtrnovitiji i najtei put. Molit e za njega kao i za sve druge
tune i izmuene due koje same moraju putovati dugim cestama.
 16
Na Dan svih svetih, redovnici iz Fulde okupilo se u vanjskom dvoritu povodom separatio
leprosorum, sveane liturgije povodom odvajanja gubavaca iz drutvene zajednice. Ove godine
otkriveno je sedam takvih nesretnika u predjelu oko Fulde, etiri mukarca i tri ene. Jedan je bio
djeak kojem nije bilo vie od etrnaest godina, a znakovi bolesti jo uvijek su bili nejasni; jedna je
bila starica od ezdeset i vie godina, ije su oi bez kapaka, kao i otpale usnice i prsti svjedoili o
uznapredovalom stupnju bolesti. Svi su bili zamotani u crne mrtvake ponjave, a utjerali su ih
poput stada u vanjsko dvorite, gdje su se skupili u jadnu malu drubu.
Braa su se pribliavala sveanoj povorci. Prvi je dolazio opat Raban, ponosno uspravljen
pokazujui svu ast opatskog poloaja. S njegove desne strane hodao je prior Joseph, a s njegove
lijeve biskup Otgar. Iza njih stupala su ostala braa prema slijedu starjeinstva. Dvojica fratara
laika inila su kraj povorke, a gurala su kolica natovarena zemljom s groblja.
Ovim vam zabranjujem ulazak u crkvu, mlin, pekaru, na trnicu i druga mjesta gdje se
skupljaju ljudi. Opat Raban obratio se gubavcima sveanom ozbiljnou. Zabranjujem vam
upotrebu gradskih cesta i staza. Zabranjujem vam da priete bilo kojoj ivoj osobi ako najprije
niste pozvonili zvonom i upozorili ih. Zabranjujem vam da dodirujete djecu ili im bilo to dajete.
Jedna od ena poela je jaukati. Dvije tamne vlane krpice umrljale su prednji dio iznoene
vunene haljine. Bila je majka i dojila je, pomislila je Ivana. Gdje je njezina beba? Tko e se brinuti o njoj?
Zabranjujem vam da jedete i pijete u bilo ijem drutvu, osim drutva drugih gubavaca,
nastavio je opat Raban. Zabranjujem vam da ikada perete ruke ili lice ili bilo koji predmet koji
upotrebljavate na obali rijeke, bilo kojem izvoru ili potoku. Zabranjujem vam spolne odnose s
vaim branim drugovima ili bilo kojim drugim osobama. Zabranjujem vam raanje djece i
dojenje.
enino tjeskobno jaukanje pojaalo se, a suze su se slijevale niz lice prekriveno gnojnim
irevima.
Kako se zove? Opat Raban obratio se eni na pukom jeziku jedva skrivajui razdraenost.
Njezino nedolino pokazivanje osjeaja remetilo je dobro ureen sklad obreda, kojim je Raban htio
ostaviti dubok dojam na biskupa. Postalo je oigledno da je Otgar doao u Fuldu ne samo zato da
donese vijest o Gottschalkovu izbavljenju, nego i zato da promatra opata i izvijesti o njegovu
upravljanju samostanom.
Madalgis, izgovorila je ena govorei kroz zaepljen nos. Molim vas, gospodaru, moram
otii kui jer me eka etvero djece bez oca koja trebaju dobiti svoj ruak.
Nebo e se pobrinuti za nevinu djeicu. Grijeila si, Madalgis i Bog ti je nanio bol, objasnio je
Raban s hinjenom strpljivou, kao da se obraa djetetu. Ne smije plakati, nego treba zahvaliti
Bogu jer e patiti manje u ivotu koji slijedi.
Madalgis je stajala zbunjeno, kao da nije bila sigurna je li dobro ula. Zatim joj se lice zgrilo i
ponovno je zaplakala, sada jo glasnije nego prije, a cijelo joj se lice zacrvenjelo, od vrata do
korijena kose.
To je udno, pomislila je Ivana.
Raban je okrenuo eni lea. De profundis clamavi ad te, Domine... Zapoeo je molitvu za mrtve.
Braa su se prikljuila, a njihovi glasovi spojili su se u jednozvuju.
Ivana je mehaniki oblikovala rijei, napeto promatrajui Madalgis.
Kad je zavrio s molitvom, Raban je zapoeo sa zakljunim dijelom obreda, u kojem e se svaki
od gubavaca jedan za drugim zvanino odvojiti od svijeta. Stao je ispred prvog gubavca,
etrnaestogodinjaka na kojem su se znakovi bolesti jedva vidjeli. Sis mortuus mundo, vivens iterum
Deo, rekao je opat Raban. Budi mrtav za cijeli svijet, a ivi samo u oima Boga. Dao je znak
bratu Magenardu koji je zaronio lopatu u kolica, zagrabio malu hrpu zemlje s groblja i bacio je na
djeaka, posipajui mu odjeu i kosu.
Taj se obred ponovio pet puta, a svaki put je zavrio na isti nain, posipanjem zemljom. Kad je
doao red na Madalgis, pokuala je pobjei, ali su joj dvojica fratara laika zaprijeila put. Raban joj
je uputio mrk pogled.
Sis mortus mundo, vivens iter
Stanite! povikala je Ivana.
Opat Raban je zastao. Svi su se okrenuli kako bi otkrili izvor ovog neuvenog prekida.
Dok su je svi gledali, Ivana je prila Madalgis i brzo i vjeto je pregledala. Zatim je pogledala
opata Rabana. Oe, ova ena nije gubavac.
to? Raban se borio obuzdati svoju ljutnju, kako je biskup ne bi zamijetio.
Ove rane nisu gubave. Vidite li boju njezine koe, koju hrani krv? Ove bolne rane na koi nisu
zarazne; mogu se izlijeiti.
Ako nije gubava, od ega su nastali ti irevi? Raban je zahtijevao odgovor.
Moglo bi biti vie uzroka. Teko je rei bez daljnjeg pregleda. Ali kakav god da je razlog, jedno
je sigurno: nije guba.
Bog je obiljeio ovu enu vidljivim znacima grijeha. Ne smijemo se opirati Njegovoj volji!
Ona je obiljeena, ali ne gubom, odgovorila je Ivana nepopustljivo. Bog nam je dao znanje
pomou kojeg moemo raspoznati one koje je On odabrao da nose taj teret i one koje On nije
odabrao. Hoe li On biti sretan ako predamo ivoj smrti nekoga koga On sam nije odabrao?
Bio je to domiljat zakljuak. Raban je obeshrabreno primijetio da su i drugi bili ganuti onim to
su uli. Kako emo znati jesi li tono protumaila znakove Boje volje? usprotivio se. Je li tvoj
ponos tako velik da bi rtvovala i svoju brau da bismo pomogli ovoj eni, moramo sve dovesti
u opasnost.
Ovo je izazvalo bune zabrinute povike. Nita drugo, osim nezamislivih muka pakla, nije
moglo potaknuti vee gnuanje, odvratnost i strah nego guba.
Uz glasan jauk, Madalgis se bacila pred Ivanine noge. Pratila je raspravu bez razumijevanja jer
su Ivana i Raban govorili latinski, ali je uspjela razabrati da se Ivana zauzela za nju, kao i da
rasprava ne ide u dobrom smjeru.
Ivana ju je lagano dodirnula po ramenu, da je umiri i utjei. Nitko od brae ne mora se izloiti
riziku, osim mene. Uz vae doputenje, oe, otii u s njom kui i ponijeti lijekove koji bi mogli biti
nuni.
Sam? Sa enom? Rabanove obrve podigle su se od pobonog zgraanja. Ivane Anglikuse,
tvoja je namjera moda bezazlena, ali jo uvijek si mladi i podloan si niskim strastima tijela, a
moja je dunost, kao tvog duhovnog oca, da te od njih zatitim.
Ivana je otvorila usta da mu odgovori, a zatim ih je razoarano zatvorila. Nitko nije mogao biti
sigurniji da ga ena nee dovesti u iskuenje od nje same, ali nije bilo naina kako bi to objasnila
Rabanu.
Iza nje se zauo hrapav glas brata Benjamina. Ja u pratiti brata Ivana. Star sam i za mene je
odavno prolo vrijeme takvih iskuenja. Oe, moete vjerovati bratu Ivanu kad kae da ena nije
gubava jer kad on govori s takvom sigurnou, sigurno nije u krivu. Njegova vjetina u takvim
pitanjima je golema.
Ivana mu je dobacila zahvalan pogled. Madalgis je stajala u njezinoj blizini, a njezino se
zavijanje ublailo i pretvorilo u prigueno cmizdrenje zahvaljujui Ivaninu dodiru ohrabrenja.
Opat Raban je oklijevao. Ono to je zaista htio, bilo je dobro izbatinati Ivana Engleskog zbog
drskog neposluha. Ali promatrao ga je biskup Otgar. Raban se nije smio pokazati nepopustljivim
ili nemilostivim. U redu, rekao je preko volje. Brate Ivane, nakon veernje slube ti i brat
Benjamin moete poi s ovom grenicom i uiniti to je mogue, uz Boju volju, da je izlijeite od
njezinih rana.
Hvala vam, oe, rekla je Ivana.
Raban je nad njima nainio znak kria. Neka vas Bog u svojoj milostivoj dobroti zatiti od zla.
 Mazga koja je nosila torbe s medicinskim potreptinama klipsala je spokojno, potpuno
ravnoduna prema suncu koje je zalazilo. Madalgisina koliba bila je udaljena nekih osam
kilometara; ovakvim tromim korakom teko da e stii prije mraka. Ivana je nestrpljivo podbadala
mazgu. Kako bi je odobrovoljila, ivotinja bi napravila pet ili est brzih koraka u nizu, a zatim bi
ponovno nastavila ranjivim korakom.
Dok su hodali, Madalgis je avrljala od prevelikog uzbuenja koje obino slijedi iza pretrpljene
strave. Ivana i Benjamin saznali su cijelu njezinu tunu priu. Usprkos bijednom izgledu, ona nije
bila kmetica nego slobodna ena, iji je mu bio neovisan vlasnik vlastelinskog imanja veliine
dvanaest hektara. Nakon mueve smrti pokuala je uzdravati svoju obitelj radei na zemlji, ali je
iznenada liena prava na ovaj herojski napor zahvaljujui njezinu susjedu lordu Ratholdu, koji je
udio prigrabiti imanje. Lord Rathold izvijestio je o njezinu radu opata Rabana, koji joj je pod
prijetnjom izopenja iz crkve zabranio da ikada vie uzme u ruke motiku ili drugi alat ratara.
Bezbono je da ena radi posao mukaraca, rekao joj je.
Suoena s gladovanjem, Madalgis je bila prisiljena prodati imanje i kuu lordu Ratholdu za
djeli stvarne vrijednosti, a zauzvrat je dobila tek nekoliko solida, siunu kolibu u oblinjem
naselju i maleni panjak za krave.
Poela se baviti proizvodnjom sira; tako je uspjela stvoriti ono najpotrebnije za odravanje
ivota, razmjenjujui plodove svoga rada za drugu hranu i potreptine.
im je ugledala svoj dom, Madalgis je sretno uskliknula i potrala naprijed, brzo nestajui u
kuici. Ivana i brat Benjamin slijedili su je i nakon nekoliko minuta stigli i pronali je prekrivenu
zadihanom djecom, a svi su se smijali, plakali i priali u isto vrijeme. Kad su ugledala dvojicu
redovnika, djeca su prestraeno vrisnula i okruila Madalgis zatitniki, bojei se da e je opet
odvesti. Madalgis je razgovarala s njima, a onda su se ponovno nasmijali, iako su radoznalo
promatrali dvojicu stranaca.
Ula je jedna ena, nosei u svakoj ruci po jednu bebu. Uljudno se naklonila redovnicima, a
zatim je prola pokraj njih i dala jedno dojene Madalgis, koja ga je veselo uzela u ruke i odmah
stavila na prsa, gdje je poelo gladno sisati. inilo se da je druga ena bila starija gospoa od
moda pedeset ili vie godina, ali kad ju je Ivana bolje pogledala, shvatila je da usprkos izmuenu
licu izboranom od briga ne moe biti tako stara moda je imala dvadeset devet ili trideset
godina.
Dojila je i Madalgisinu bebu, zajedno sa svojom, shvatila je Ivana. Suosjeala je s njom kad je primijetila
kapanje mlijeka iz dojki, objeen trbuh i nezdravo bljedilo njezine koe. Ivana je ve vidjela te
simptome: ene bi esto rodile prvo dijete u dobi od trinaest ili etrnaest godina, a tad bi nastavile
ivjeti u stanju doslovno beskonanih trudnoa, raajui jedno dijete za drugim s turobnom
pravilnou. Nije bilo neobino da ena tijekom ivota ima iza sebe dvadeset ili vie trudnoa
iako su neke neizbjeno trajale kratko jer bi zavrile spontanim pobaajem. U vrijeme kad bi ena
ula u razdoblje promjene - ako ga je uope i doivjela jer je raanje djece nosilo i znaajne
opasnosti - njezino je tijelo bilo istroeno, a njezin duh slomljen od iscrpljenosti. Ivana je odluila
da e joj pripraviti sredstvo za jaanje od praha hrastove kore i alfije, kako bi ena bar malo
ojaala prije nadolazee zime.
Madalgis je porazgovarala sa svojim najstarijim djetetom, mravim i visokim djeakom od
dvanaest ili trinaest godina. Iziao je i vratio se nakon minute nosei hljeb kruha i grumen sira
proaran plavom bojom te ponudio Ivanu i brata Benjamina. Brat Benjamin je uzeo kruh, ali je
odbio sir jer je bilo oigledno da je bio pokvaren i pljesniv. Ivani se sir takoer gadio, ali je htjela
odobrovoljiti djeaka pa je otkinula komadi i stavila ga u usta. Na njezino iznenaenje, imao je
divan okus - otar, bogat, neoekivano ukusan - daleko bolji od bilo kojeg sira koji se ikada naao
na stolovima u Fuldi.
Dakle, slastan je.
Djeak se nacerio.
Kako se zove? upitala ga je.
 Arn, odgovorio je srameljivo.
Dok je jela, Ivana je promatrala prostor oko sebe. Madalgisin dom bio je malena koliba bez
prozora, grubo sastavljena od prekrienih letvi obukanih blatom, iji su prazni prostori bili
ispunjeni slamom i liem. Bilo je velikih otvora na zidovima, kroz koje je sad ulazio hladni noni
zrak i skupljao dim iznad ognjita u zaguljivi oblak. U jednom kutu nalazio se zaklon za
ivotinje; za mjesec dana Madalgis e tamo uvesti krave da zajedno s njima provedu zimu - meu
siromanima ovo je bila uobiajena praksa. Tako nisu samo titili dragocjene ivotinje, nego su u
svoje domove uvodili i prijeko potreban dodatan izvor topline. Naalost, osim tjelesne topline,
ivotinje su donosile i gamad: krpelje, parazite, buhe i cijelo mnotvo drugih nametnika koji su se
uvlaili u rogoz na podu i slamu na slamaricama. Veina siromanog stanovnitva bila je
prekrivena bolnim ugrizima i osipima, a bila je to injenica zabiljeena u mjesnim crkvama, na
ijim su se zidovima vidjeli grafiki prikazi Joba ije je tijelo bilo prekriveno irevima, a on je svoje
rane strugao noem.
Neki su ljudi a Ivana je sumnjala da je i Madalgis jedna od njih s vremenom razvili
neobino snane reakcije na ugrize tih insekata. Njihova koa bi najprije nabubrila, zatim bi
nastale velike rane, koje je dodatno iritirala odjea izraena od grube i ne ba iste vune, a na
koncu bi buknule gnojne rane.
Testiranje Ivanine dijagnoze moralo je, meutim, priekati jer je ve bio mrkli mrak. Sutra, rekla
je Ivana sama sebi dok se spremala zaspati, sutra emo poeti.

Sljedeeg dana oistili su malu kolibu od poda do stropa. Stari rogoz koji je prekrivao pod bio je
izbaen van, a zemljani pod je savreno pometen, izglaen i poravnat. Slamarice su spaljene, a
napravljene su nove od dobre, svjee slame. Zamijenili su ak i krov od trstike koji se uleknuo, a
poeo je i trunuti od starosti.
Najtee je bilo uvjeriti Madalgis da se okupa. Kao i svi drugi ljudi, ona se redovito umivala,
prala je ruke i noge, ali ideja potpunog uranjanja tijela bila joj je udna, pa ak i opasna.
Dobit u dizenteriju i umrijeti! zavijala je.
Dobit e je ako se ne okupa, odgovorila je Ivana odluno. ivot gubavaca je iva smrt.
Hladni vjetrovi Herbistmanotha12 uinili su maleni potok koji je tekao iza naselja prehladnim za
kupanje. Morali su dovui vodu i zagrijati je iznad vatre nad ognjitem, a zatim usuti u kacu za
pranje rublja. Dok su dvojica redovnika stajala okrenutih lea, Madalgis se spustila u kacu uz
dosta strepnje, a zatim je oprala tijelo sapunom i vodom.
Nakon kupke Madalgis je obukla istu novu haljinu koju je Ivana pribavila od brata Conrada,
pivniara, koji ju je zamijenio za neku buduu potrebu. Bila je izraena od vrstog lana i dovoljno
topla da Madalgis moe prezimiti u njoj, a ipak puno meka i manje iritantna od vune.
Okupana i oiena, u kui gdje vie nije bilo nametnika i koja je sjala od poda do stropa,
Madalgisino stanje odmah se poelo popravljati. Njezine rane su se suile i poeli su se javljati
znakovi ozdravljenja.
Brat Benjamin bio je oduevljen. Bio si u pravu! rekao je Ivani. To nije bila guba! Moramo se
vratiti i pokazati drugima!
Jo nekoliko dana, rekla je Ivana oprezno. Nije smjelo biti ni najmanje sumnje u ozdravljenje
kad se vrate.

Pokai mi jo jedan, molio je Arn.

Posljednjih nekoliko dana poduavala je djeaka Bedeovoj klasinoj metodi raunanja prstima,
a on je dokazao da je sposoban i marljiv uenik.
Prvo mi mora pokazati da si zapamtio sve to si ve nauio. to ovi predstavljaju? Podigla je
zadnja tri prsta na lijevoj ruci.
Jedinice, rekao je djeak bez oklijevanja. A ovi - pokazao je na njezin lijevi palac i kaiprst

12
Mjesec studeni (nap. prev.).
 su desetice.
Dobro. A na desnoj ruci?
Ovi predstavljaju stotine, a ovi tisue. Podizao je odgovarajue prste kako bi ilustrirao reeno.
Odlino, koje brojeve eli upotrijebiti?
Dvanaest jer imam toliko godina. I promislio je trenutak tri stotine ezdeset pet jer
toliko ima dana u godini! rekao je ponosan to moe pokazati jo neto to je nauio.
Dvanaest puta tri stotine ezdeset pet. Da vidimo... Ivanini prsti brzo su se pomicali i
izraunali zadano. To je etiri tisue tri stotine i osamdeset.
Arn je zapljeskao od oduevljenja.
Pokuaj ti, rekla je Ivana ponavljajui raun jo jednom, polako, kako bi on imao dovoljno
vremena oponaati svaki pokret. Zatim ga je pustila da sam izrauna. Izvrsno! rekla je kad je
zavrio.
Arn se nacerio, oduevljen igrom i pohvalom. Zatim se njegovo okruglo malo lice uozbiljilo.
Koliko daleko se moe ii? upitao je. Moe li isto uiniti sa stotinom i tisuom? S tisuom... i
jo jednom tisuom?
Ivana je klimnula glavom. Samo dotakne ovako prsni ko... vidi? Tako e dobiti desetke
tisua. A ako dotakne bedro, ovako, stotine tisua. Dakle - prsti su joj se ponovno pomicali
tisuu sto puta dvije tisue tristo je... dva milijuna petsto trideset tisua!
Arnove oi rairile su se od uenja. Brojevi su bili tako veliki da ih je jedva mogao pojmiti.
Pokai mi jo jedan! molio je. Ivana se nasmijala. Uivala je poduavati djeaka jer je edno
upijao znanje. Podsjeao ju je na nju kad je bila dijete. Koja teta, pomislila je, to je ovakva sjajna zraka
inteligencije bila predodreena ugasiti se u tami neobrazovanja.
Ako bih to mogla urediti, upitala je, bi li volio uiti u samostanskoj koli? Mogao bi tamo
nastaviti uenje ne samo brojeva, mogao bi takoer nauiti itati i pisati.
itati i pisati? ponovio je Arn udei se. Takve izvanredne sposobnosti bile su namijenjene
samo za sveenike i visoko plemstvo, a ne takve kao to je bio on. Upitao ju je uznemireno: Da li
bih morao postati redovnik?
Ivani je to pitanje bilo zabavno. Arn je dosegnuo dob kad se djeaci poinju snano zanimati za
suprotan spol; ideja kreposnog ivota bila mu je dakako odbojna.
Ne, rekla je. Uio bi u Javnoj koli za uenike laike. Ali to bi znailo otii od kue i ivjeti u
samostanu. I morao bi puno uiti jer je uitelj jako strog.
Arn nije oklijevao ni trenutka. O da! Da, molim vas!
U redu. Sutra se vraamo u Fuldu. Tada u razgovarati s uiteljem.

Napokon! Brat Benjamin uzdahnuo je s olakanjem. Ravno ispred njih, na mjestu gdje se
poljunana cesta spajala s horizontom, pomaljali su se sivi zidovi Fulde, a u njihovoj pozadini
dva tornja samostanske crkve.
Mala skupina putnika prola je zamoran put od Madalgisine kolibe, a hladnoa i vlaga
pogorali su Benjaminov reumatizam, zbog kojeg je svaki korak bio muenje.
Uskoro emo stii, rekla je Ivana. Moi ete podii noge ispred eravnika u toploj sobi
najkasnije za sat vremena.
U daljini se ulo udaranje po daskama koje je najavljivalo njihov dolazak - nitko nije mogao
prii vratima Fulde nenajavljen. Kad je zaula zvuk, Madalgis je prestraeno stisnula svoju bebu.
Bio je to jedini nain da je Ivana i Benjamin uvjere da se vrati u samostan: napokon je pristala pod
uvjetom da je prate njezina djeca.
Braa su se okupila u vanjskom dvoritu da ih doekaju poredana sveano u slijedu
starjeinstva, s opatom Rabanom na elu koji se uspravan, srebrnaste boje kose isticao ispred svih.
Madalgis je prestraeno ustuknula i sakrila iza Ivane.
Prii, rekao je opat.
U redu je, Madalgis, uvjerila ju je Ivana. Uini kako je rekao otac Raban.
Madalgis je krenula naprijed i stala drhtei usred neobinog drutva. ujan uzdah uenja
proao je izmeu redova brae kad su je ugledali. Otvoreni irevi, vorii i rane nestali su; ostalo je
tek nekoliko osuenih tragova zacjeljivanja, a od sunca potamnjela koa njezina lica i ruku
izgledala je isto i vrsto, sjajei od zdravlja. Nije moglo biti daljnjih dvojbi: ak i oni neiskusni
mogli su utvrditi da ena ispred njih nije bolovala od gube.
O, predivna li znaka milosti Boje! uzviknuo je biskup Otgar sa strahopotovanjem. Poput
Lazara, izlijeila se od smrti i vratila u ivot!
Braa su okruila malu skupinu putnika i pobjedonosno ih povela do crkve.

Ivanino izljeenje Madalgis smatralo ravnim udu. Cijela je Fulda odzvanjala od pohvala Ivanu
Engleskom. Kad je jedne noi u snu umro postariji brat Aldwin, jedan od dvojice sveenika
zajednice, meu braom nije bilo sumnje tko bi ga trebao naslijediti.
Meutim, opat Raban je bio drugog miljenja. Ivan Engleski bio je po svojoj prirodi previe
smion i preuzetan za njegov ukus. Rabanu se vie sviao brat Thomas, koji je po opem miljenju
bio manje nadaren, ali zato daleko predvidljiviji a to je bila kvaliteta koju je Raban cijenio.
Dakako, u obzir je trebalo uzeti i biskupa Otgara. Biskup je znao da je Gottschalk jedva izbjegao
smrti zbog bievanja, to je bio dogaaj koji je bacio loe svjetlo na Rabanovo upravljanje opatijom.
Ako bi sad Raban preskoio Ivana Engleskog u korist slabije kvalificiranog brata, mogla bi se
pojaviti i druga pitanja o njegovoj sposobnosti voenja opatije. A ako bi kralj dobio nepovoljno
izvjee o njegovu radu, mogao bi ga maknuti s poloaja opata ishod kakav nije mogao
zamisliti. Najbolje bi bilo da bude razborit u izboru sveenika, odluio je Raban barem zasad.
Na sastanku redovnike zajednice je objavio: Kao va duhovni otac, imam pravo imenovati
sveenika iz vaih redova. Nakon duge molitve i razmiljanja, odluio sam imenovati brata koji
izvrsno odgovara tom poloaju zahvaljujui vrlini znanja i mudrosti: brata Ivana Engleskog.
Zauo se tihi amor odobravanja meu braom. Ivana je pocrvenjela od uzbuenja. Ja, sveenik!
Dopustit e joj bavljenje svetim obredima, dijeljenje svetih sakramenata! Bila je to najvea ambicija
njezina oca, a namijenio ju je Mateju a nakon Matejeve smrti Ivanu. Kakva e to ironija biti ako se
njegova ambicija na kraju ostvari kroz njegovu ker!
Sjedei s druge strane prostorije, brat Thomas je mrko zurio u Ivanu. To sveeniko mjesto je moje,
pomislio je gorko. Ja sam bio Rabanov izbor; nije li mi sam rekao prije samo nekoliko tjedana ?
To to je Ivan Engleski izlijeio onu enu s gubom sve je promijenilo. Pomisao ga je dovodila do
bjesnila. Madalgis je bila nitko, kmet, ili tek malo bolje od toga. Zato je jednostavno nisu poslali u
lazaret gdje bi ivjela ili umrla, posve svejedno.
To to e ast biti dodijeljena Ivanu Engleskom, za njega je bila gorka patnja. Thomas ga je
mrzio od samog poetka - mrzio je njegovu otroumnost, ije je ubode esto osjeao na sebi, mrzio
je lakou kojom je Ivan svladavao gradivo. Uenje nije za Thomasa bilo tako lako. On je morao
ropski prionuti kako bi nauio latinske oblike i muiti se da zapamti poglavlja Pravilnika. Ipak,
ono to je Thomasu nedostajalo u izvrsnosti nadoknaivao je upornou, a u svojim nastojanjima
puno je uloio u vidljive oblike vjere. Kad bi zavrio s jelom, Thomas bi uvijek poloio no i vilicu
okomito u poast blagoslovljenom kriu. Nikada nije ispijao vino naiskap kao drugi, nego ga je
pun potovanja dijelio na tri po tri gutljaja, pobono tumaei Sveto trojstvo. Ivan Engleski nije se
zamarao takvim pobonim postupcima.
Thomas je bijesno promatrao svog suparnika, koji je izgledao poput anela s aureolom od
bijelozlatne kose. Neka ga pakao osui svojim plamenom, njega i od Boga prokletu utrobu koja ga je rodila.

Refektorij, blagovaonica za redovnike, bila je prostorija kamenih zidova, iroka dvanaest, a

duga trideset metara, a izgraena je tako velika da bi mogla primiti svih tri stotine i pedeset
redovnika iz Fulde odjednom. Imala je sedam visokih prozora na junom zidu i est na sjevernom,
te je dobivala direktno sunevo svjetlo cijele godine, to ju je inilo jednom od najvedrijih zgrada u
samostanu. iroke drvene traverze i podronici koji su podupirali krovne ograde bili su ivopisno
oslikani scenama iz ivota Bonifacija, sveca zatitnika Fulde; oni su pridonosili ozraju vedrine i
svjetlosti, pa je tako prostorija bila jednako vesela i ugodna u ovim hladnim kratkim danima
Heilagmanotha, ba kao i usred ljeta.
Bilo je podne, braa su bila okupljena na ruku u blagovaonici, prvom od dva dnevna obroka.
Opat Raban sjedio je za dugim stolom oblika slova u, koji se nalazio na sredini istonog zida,
dvanaestorica brae sjedila su s njegove lijeve i desne strane, poput Kristovih apostola. Na dugim
stolovima od dasaka nalazili su se jednostavni tanjuri, a u njima kruh, mahunjae i sir. Mievi su
tapkali po zemljanom podu u potrazi za mrvicama hrane.
U skladu s Pravilnikom Sv. Benedikta, brai nije bio doputen razgovor za vrijeme objeda.
Strogu tiinu prekidalo je jedino zveckanje metalnih noeva i alica i glas lektora za taj tjedan, koji
je stajao za propovjedaonicom i itao iz Psalama ili ivota oeva. Dok smrtno tijelo blaguje
zemaljsku hranu, volio je rei opat Raban, neka i dua ima koristi od duhovne hrane.
Regula taciturnitis, ili pravilo tiine, bilo je ideal kojem su svi teili, ali su ga rijetki postizali. Braa
su razradila savren sustav znakova ruku i gesta lica pomou kojeg su razgovarali za vrijeme jela.
Na ovaj nain mogli su se voditi cijeli razgovori, naroito kad je lektor bio lo kao toga dana. Brat
Thomas itao je hrapavim glasom s tekim naglaskom i u potpunosti promaivao pjevnu poeziju
Psalama; potpuno nesvjestan svojih nedostataka, Thomas je itao glasno, a njegov je glas vrijeao
ui brae. Opat Raban esto je pozivao brata Thomasa da ita, a vie je volio pozvati njega nego
vjetije itae jer je tvrdio da presladak glas doziva demone u srca.
Pst. Tiho dozivanje privuklo je Ivaninu panju. Podigla je pogled s tanjura i ugledala brata
Adalgara koji joj je davao znak preko stola.
Podigao je etiri prsta. Broj je oznaavao poglavlje iz Pravilnika Sv. Benedikta, esto sredstvo
ovakve bratske komunikacije, sklone zagonetnim aluzijama i okolianju.
Ivana se sjetila prvih redaka etvrtog poglavlja: Omnes supervenientes hospites tamquam Christus
suscipiantur, bilo je zapisano. Neka svi koji dou budu primljeni poput Krista.
Ivana je odmah shvatila to joj je brat Adalgar htio rei. U Fuldu je doao posjetitelj netko
vaan, inae se brat Adalgar ne bi potrudio spomenuti ga. U Fuldu je dolazilo desetak posjetitelja
na dan, bogatih i siromanih, hodoasnici odjeveni u krzno i siromasi u dronjcima, umorni putnici
koji su dolazili znajui da ih nee otjerati, da e ovdje nai odmor, konak i hranu prije nastavka
puta.
Ivanina znatielja bila je pobuena. Tko? odgovorila je blago podiui obrve.
U tom trenutku opat Raban dao je znak i braa su istodobno ustala, svrstavajui se prema
slijedu starjeinstva. Dok su izlazili iz blagovaonice, brat Adalgar okrenuo se prema njoj.
Parens, dao je znak rukom i pokazao posebno znaajno prema njoj. Tvoj roditelj.

Mirnim odmjerenim korakom i s blagim izrazom lica koji je priliio redovniku iz Fulde, Ivana je
slijedila brau iz blagovaonice. Nita u njezinom vanjskom izgledu nije odavalo duboku
uznemirenost.
Je li brat Adalgar bio u pravu? Zar je jedno od njezinih roditelja zaista u Fuldi? Majka ili otac?
Parens, rekao je Adalgar, dakle moglo je biti jedno ili drugo. to ako je to bio otac? On nee
oekivati nju, nego njezina brata Ivana. Ta je pomisao uplaila Ivanu. Ako njezin otac otkrije
njezinu prevaru, sigurno e je obznaniti.
Moda je ipak dola majka. Gudrun ne bi izdala njezinu tajnu. Ona bi shvatila da bi takvo
otkrie stajalo Ivanu ivota.
Mama. Prolo je deset godina otkako ju je Ivana vidjela, a rastale su se na ruan nain. Iznenada
je, vie od svega, Ivana poeljela vidjeti Gudrunino poznato voljeno lice, eljela ju je zagrliti i
osjetiti njezin zagrljaj, eljela je uti kako govori melodinim ritmom svojeg drevnog jezika.
Brat Samuel, koji je primao goste, presreo ju je dok je izlazila iz blagovaonice.
Osloboen si svih dunosti danas poslijepodne; netko te je doao posjetiti.
Rastrgana izmeu nade i straha, Ivana nije nita rekla.
Nemoj izgledati tako ozbiljno, brate; nije po tvoju besmrtnu duu doao Sotona. Brat Samuel
srdano se nasmijao. Bio je dobroduan i prijazan ovjek koji je volio ale i smijeh. Opat Raban ga
je godinama otro kanjavao zbog takvih neduhovnih odlika, a na koncu je odustao i imenovao ga
domainom za goste, iji je posao bio ovozemaljska dunost doekivanja i brige o njima, to je
bratu Samuelu savreno odgovaralo.
Tvoj otac je ovdje, rekao je Samuel veselo, sretan to moe prenijeti takve dobre vijesti, i eka
te u vrtu da te pozdravi.
Strah je razbio Ivaninu masku samosvladavanja u krhotine. Koraknula je unatrag, tresui
glavom. Ne elim ga vidjeti... ne mogu.
Osmijeh je nestao s usnica brata Samuela. Hajde, brate, nisi to stvarno tako mislio. Tvoj je otac
prevalio dug put od Ingelheima da bi razgovarao s tobom.
Morat e ponuditi nekakvo objanjenje. Izmeu nas je zla krv. Mi... svaali smo se prije mog
odlaska.
Brat Samuel stavio je ruku oko njezinih ramena. Razumijem, rekao je suosjeajno. Ali on je
tvoj otac i preao je dug put. Bit e to in milosra ako razgovara s njim, barem kratko.
Ivana nije bila u stanju proturjeiti, pa je utjela.
Brat Samuel shvatio je to kao pristanak. Doi. Odvest u te k njemu.
Ne! Stresla je sa sebe ruku kojom ju je zagrlio.
Brat Samuel bio je zapanjen. Ovako se nije razgovaralo s domainom, jednim od sedam vritelja
posebnih dunosti u samostanu.
Tvoja dua je u nevolji, brate, rekao je otro. Potrebno ti je duhovno vodstvo. Sutra emo
raspravljati o ovome na sastanku zajednice.
to mogu uiniti? Ivana je razmiljala obeshrabreno. Bit e teko, ako ne i nemogue, sakriti od oca
njezin pravi identitet. Ali i rasprava na sastanku redovnike zajednice moe biti pogubna. Nije
bilo nikakvog opravdanja za njezino ponaanje. Kad bi je proglasili nepokornom kao
Gottschalka...
Oprosti mi, Nonnuse upotrijebila je nain obraanja koji je iskazivao potovanje prema
starijem bratu zbog pomanjkanja umjerenosti i poniznosti. Iznenadio si me, a u svojoj
zbunjenosti zaboravila sam svoju dunost prema tebi. Molim te za oprost, najponiznije.
Bila je to lijepa isprika. Ozbiljan izraz na licu brata Samuela razblaio se u osmijeh; on nije bio
zlopamtilo.
Oproteno ti je brate, potpuno iskreno. Hajde. Otpratit u te do vrta.
Putem od samostanske zgrade pokraj ambara za stoku, mlina i suionica, Ivana je brzo
procjenjivala svoje izglede. Zadnji put kad ju je otac vidio bila je dijete od dvanaest godina.
Znaajno se promijenila tijekom deset godina koje su slijedile. Moda je nee prepoznati. Moda...
Stigli su do vrta s urednim redovima povienih gredica za sadnju ukupno trinaest, a broj je
paljivo izabran kako bi simbolizirao sveto okupljanje Krista i njegovih dvanaest uenika na
Posljednjoj veeri. Svaka gredica bila je* iroka tono sedam stopa, to je takoer bilo znaajno jer
je sedam bio broj darova Svetoga duha, koji je oznaavao potpunost svih stvorenja.
U stranjem dijelu vrta, izmeu gredica raznorotke i krasuljice, stajao je njezin otac, leima
okrenut prema njima. Odmah je prepoznala njegovo kratko zdepasto tijelo, debeo vrat i odluno
dranje. Ivana je zavukla glavu duboko u kukuljicu, tako da je teki materijal padao i prema
naprijed, skrivajui joj kosu i lice.
Kad ih je uo da prilaze, kanonik se okrenuo. Njegova tamna kosa i spojene obrve, koje su
nekada izazivale u Ivani silan strah, potpuno su posijedili.
Deus tecum. Brat Samuel ohrabrio je Ivanu tapanjem. Neka je Bog s tobom. Zatim je otiao.

Njezin je otac zastajkujui preao preko vrta. Bio je manji nego to se sjeala; iznenadila se kad
je vidjela da se u hodu pomae tapom. Kad se pribliio, Ivana se okrenula i bez ijedne rijei mu
dala znak da je slijedi. Odvela ga je dalje od otrog sjaja podnevnog sunca, u kapelicu pokraj vrta
na kojoj nije bilo prozora i gdje joj je tama mogla pruiti bolju zatitu. Kad su uli, priekala je da
on sjedne na jednu od klupa. Zatim je sjela na drugi kraj i spustila glavu kako bi kukuljica sakrila
njezin profil.
Pater Nosfer qui es in caelis, sanctificetur nomen tuum... Njezin je otac zapoeo Oena. Njegove
sklopljene ruke tresle su se od Parkinsonove bolesti; govorio je drhtavim, slabim glasom starca.
Ivana mu se pridruila u molitvi, a njihove izmijeane rijei odzvanjale su u maloj prostoriji
kamenih zidova.
Kad je molitva zavrila, sjedili su neko vrijeme u tiini.
Sine moj, rekao je kanonik napokon, vrijedno si radio. Brat domain rekao mi je da e biti
sveenik. Donio si ast naoj obitelji, kao to sam se nekada nadao da e to uiniti tvoj brat.
Matej. Ivana je dotaknula prstima medaljon Sv. Katarine oko vrata, koji joj je Matej dao tako
davno.
Njezin otac ulovio je taj pokret. Moj se vid pogorao. Je li to medaljon tvoje sestre Ivane?
Ivana ga je odmah pustila i proklela vlastitu glupost; nije se sjetila sakriti ga.
Ostao je kao uspomena... nakon. Nije se mogla natjerati da progovori o grozotama pokolja
kojeg su poinili Norveani.
Je li tvoja sestra umrla neobeaena?
Ivana je iznenada vidjela sliku Gisle kako vriti od boli, dok su se Norveani izmjenjivali nad
njom.
Nisu je obeastili.
Deo gratias. Kanonik se prekriio. Bila je to dakle Boja volja. Tvrdoglavo i neprirodno dijete,
nikada ne bi imala mira na ovom svijetu; tako je i bolje.
Ona to ne bi tako rekla.
Ako je kanonik shvatio ironiju u njezinu glasu, nije to pokazao. Njezina smrt bila je teka
patnja za tvoju majku.
Kako je moja majka?
Kanonik dugo nije odgovorio. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio jo drhtaviji nego
prije.
Otila je.
Otila?
U pakao, rekao je kanonik, gdje e vjeno gorjeti.
Ne. Razumijevanje je nahrupilo s rubova Ivanine svijesti. Ne.
Ne mama s lijepim licem, toplim oima, njenim rukama koje su pruale dobrotu i utjehu
mama koja ju je voljela.
Umrla je prije mjesec dana, rekao je kanonik, bez sakramenta i neizmirena s Kristom,
pozivajui svoje nevjernike bogove. Kad mi je babica rekla da e umrijeti, uinio sam sve to sam
mogao, ali nije htjela primiti blagoslovljeni sakrament. Stavio sam joj svetu hostiju u usta, a ona ju
je ispljunula na mene.
Babica? Ne pokuava mi valjda rei... Njezina je majka imala preko pedeset godina i odavno
je prola dob raanja. Nije rodila nijedno dijete nakon Ivane.
Nisu mi dopustili da je sahranim na kranskom groblju, ne s djetetom koje je ostalo nekrteno
u njezinoj utrobi. Poeo je plakati, a silni jecaji od kojih se guio potresali su mu cijelo tijelo.
Je li je uope ikada volio? Iskazivao je to na udan nain, brutalnim napadima bijesa, okrutnou i
poudom, sebinom poudom koja ju je na kraju i ubila.
Kanonikovi jecaji su polako utihnuli i zapoeo je molitvu za mrtve. Ovoga puta Ivana se nije
ukljuila. Potiho, ispod glasa, poela je recitirati Zakletvu, pozivajui sveto ime Thora
Gromovnika, ba kao to ju je mama nauila prije toliko godina.
Otac je nelagodno proistio grlo. Ima jedna stvar, Ivane. Misija u Saskoj... misli li... to jest, da
li bih mogao pomoi brai u radu s nevjernicima?
Ivana je bila zbunjena. A to je s tvojim radom u Ingelheimu?
injenica je da je moj poloaj u Ingelheimu postao teak. Nedavna... nesrea... s tvojom
majkom...
Odjednom je Ivana razumjela. Otre kritike protiv oenjenih sveenika, koje su se za vrijeme
vladavine cara Karla tek poele javljati, ojaale su za vrijeme vladavine njegova sina, ija je
religiozna gorljivost bila tolika da su ga prozvali Ludovik Poboni. Na nedavnoj crkvenoj sinodi u
Parizu ponovno se zatrailo stroe provoenje teorije i prakse celibata za sve sveenike.
Gudrunina trudnoa, vidljiv dokaz kanonikova pomanjkanja kreposti, nije mogla doi u gorem
trenutku.
Izgubio si svoj poloaj?
Otac je nevoljko klimnuo glavom. Ali, Deo volente, jo imam snagu i znanje obavljati Boji
posao. Ako bi mogao zauzeti se za mene kod opata Rabana...?
Ivana nije odgovorila. Bila je ispunjena tekom patnjom, ljutnjom i boli; u njezinu srcu nije
ostalo mjesta za suosjeanje prema ocu.
Ne odgovara mi. Uzoholio si se, sine moj. Ustao je, a glas mu je povratio neto od starog
zapovjednikog tona. Sjeti se, ja sam te doveo na ovo mjesto i do tvog sadanjeg poloaja u
ivotu. Contritionem praecedit superbia, et ante ruinam exaltatio spiritus, prigovorio je tvrdo. Pred slomom
ide oholost i pred padom uznositost. Izreke, poglavlje esnaesto.
Bonum est homini mulierem non tangere, otro je odgovorila Ivana. Dobro je za ovjeka da ne dira
ene, Korinanima I, poglavlje sedmo.
Njezin je otac podigao tap da je udari, ali je zbog iznenadnog pokreta izgubio ravnoteu i pao.
Ispruila je ruku da mu pomogne, a on ju je povukao na tlo, vrsto je drei.
Sine moj, ula je glas pun suza koji ju je molio, sine moj. Nemoj me napustiti. Imam jedino
tebe.
Toliko joj se zgadio da je estoko odskoila, a kukuljica joj je skliznula s glave. urno ju je
ponovno navukla, ali bilo je prekasno.
Na licu svoga oca vidjela je izraz strave kad ju je prepoznao. Ne, rekao je uasnuto. Ne, to ne
moe biti.
Oe
Evina keri, to si uinila? Gdje je tvoj brat Ivan?
Mrtav je.
Mrtav?
Ubili su ga Norveani u crkvi u Dorstadtu. Pokuala sam ga spasiti, ali
Vjetice! Nakazo! Demonu iz pakla! Nainio je znak kria u zraku ispred sebe.
Oe, molim te, dopusti mi da objasnim Ivana je molila oajno. Morala ga je smiriti prije
nego njegov povien ton dozove druge.
Pronaao je svoj tap i nespretno se podigao na noge dok mu je cijelo tijelo drhtalo. Ivana mu je
prila i htjela mu pomoi, ali ju je otjerao i rekao optuujuim tonom: Ubila si svog starijeg brata.
Zar nisi mogla potedjeti mlaega?
Ja sam voljela Ivana, oe. Nikada mu ne bih naudila. Bili su to Norveani, doli su iznenada s
maevima i sjekirama. Grlo joj se stisnulo od potisnutih jecaja; morala je govoriti, morala ga je
natjerati da shvati. Ivan se pokuao boriti, ali ubili su ih sve, sve. Oni
Okrenuo se prema vratima. Moram to zaustaviti, moram tebe zaustaviti prije nego to
izazove jo zla.
Zgrabila ga je za ruku. Oe, nemoj molim te, ubit e me ako-
Okrenuo se prema njoj bijesno: Podmetnuti vrae! Trebala si umrijeti u nevjernikoj utrobi
svoje majke prije nego to si se rodila! Pokuao se osloboditi stiska njezine ruke, a lice mu je
uznemirujue pocrvenjelo. Pusti me da odem!
Drala ga je snagom oajnika. Ako proe kroz ta vrata, njezin je ivot bio izgubljen.
Brate Ivane? Glas se uo s ulaznih vrata. Bio je to brat Samuel, a njegovo ljubazno lice
naboralo se od brige. Zar neto nije u redu?
Prestraena, Ivana je popustila stisak na oevoj ruci. Oteo se i krenuo prema bratu Samuelu.
Odvedite me opatu Rabanu. Moram... mora Iznenada je prestao govoriti s izrazom
zbunjena iznenaenja.
Izgledao je udno. Crvenilo njegove koe bilo je jo izraenije; lice mu se groteskno iskrivilo,
desno oko objesilo se nie od lijevoga, usta su mu se upadljivo svinula na jednu stranu.
Oe? Prila mu je oklijevajui i ispruila ruku.
 Pokuao ju je udariti, ali mu je desna ruka divlje mlatarala po zraku kao da je vie nije mogao
kontrolirati.
Uasnuta, Ivana se odmaknula.
Povikao je neto neprepoznatljivo, a zatim pao prema naprijed poput sasjeenog stabla.
Brat Samuel pozvao je pomo. Odmah su se petorica brae stvorila na ulaznim vratima.
Ivana je kleknula pokraj oca i poduprla ga rukama. Njegova glava leala je teka i bez otpora na
njezinu ramenu, a njegova tanka sijeda kosa ispreplela joj se oko prstiju. Kad je pogledala u
njegove oi, Ivana je bila okirana zlobnom mrnjom koju je u njima vidjela.
Usnice su mu se trudile neto rei s jezovitom odlunou. M... m... m...!
Nemoj pokuavati govoriti, rekla je Ivana. Nije ti dobro.
Oinuo ju je pogledom divlje jarosti. Zadnjim silovitim naporom ispljunuo je iz sebe samo
jednu rije: M... m... m... Mulier!
ena!
Glava mu se potresana grevima okrenula na stranu i tamo ukoila, a oi su i dalje zlokobno
zurile.
Ivana se sagnula nad njega traei znakove disanja na rastegnutim usnicama, opipavajui puls
na nepokretnom vratu. Trenutak kasnije sklopila mu je ukoene oi. Mrtav je.
Brat Samuel i ostali prekriili su se.
Mislim da sam uo kako neto govori prije nego to je umro, rekao je brat Samuel. to je
rekao?
Zvao je... Mariju, majku Kristovu.
Brat Samuel klimnuo je mudro. Svet ovjek. Drugima je rekao: Odnesite ga u crkvu.
Pripremit emo njegovo tijelo uz sve pripadajue obrede.

Terra es, terram ibis, pjevajuim tonom izgovorio je opat Raban. Zajedno s ostalom braom,
Ivana se sagnula i zagrabila aku zemlje a zatim je bacila u grob, gledajui kako tamni vlani
grumeni ostavljaju blatne tragove na glatkom drvu oeva lijesa.
Oduvijek ju je mrzio. ak i dok je bila mala, prije nego to su meu njima zapoele naznake
bitaka, nikada nije uspjela izmamiti iz njega nita vie osim trpke, uskogrudne snoljivosti. Za
njega je ona oduvijek bila samo glupa, beskorisna djevojica. Pa ipak, okiralo ju je saznanje da je
bio tako spreman prokazati je, bez oklijevanja bi je izruio neopisivoj smrti.
Usprkos tome, kad je posljednja lopata teke zemlje prekrila grob njezina oca, Ivana je osjetila
udnu i neoekivanu melankoliju. Nije se mogla sjetiti vremena kad nije ocu nita zamjerala, kad
ga se nije bojala, pa ak i kad ga nije mrzila. Pa ipak, obuzeo ju je udnovat osjeaj gubitka. Matej,
Ivan, mama - svi su umrli. Njezin je otac bio zadnja veza s domom, s djevojicom koja je nekada
bila. Nije vie bilo Ivane od Ingelheima; ostao je samo Ivan Engleski, sveenik i redovnik
benediktinskog reda u Fuldi.
 17
Fontenoy, 841.

Livada je svjetlucala na mutnom, sivom svjetlu rane zore, a kroz njezin sredinji dio krivudao je
skladno srebrni potok. Neobino mjesto za bitku, pomislio je Gerold turobno.
Od smrti cara Ludovika jo nije prola ni godina, a prikriveno rivalstvo izmeu njegove trojice
sinova ve se razbuktalo u graanski rat punih razmjera. Najstariji sin Lotar naslijedio je carsku
titulu, ali je carstvo podijeljeno izmeu Lotara i njegove mlae brae, Karla i Ludviga bila je to
nerazumna i opasna raspodjela zbog koje su sva trojica sinova bila nezadovoljna. Ipak, rat se
mogao izbjei da je Lotar bio vjetiji u diplomaciji. Lotar nije trpio prigovore, a po prirodi je bio
tiranin, pa je i prema mlaoj brai postupao s bahatou koja ih je potaknula da se udrue protiv
njega i otvoreno pobune. I tako su trojica brae kraljevske krvi konano stigla ovamo u Fontenoy,
odluna razmirice rijeiti krvlju.
Nakon dugotrajnog ispitivanja savjesti, Gerold se odluio za Lotara. Dobro je poznavao
manjkavosti njegova karaktera, ali kao pomazani car Lotar je bio jedina nada za ujedinjenu
Franaku. Razdori koji su iscrpljivali zemlju tijekom prole godine prouzroili su silne rtve:
Norveani su koristili pomutnju izazvanu politikim razmiricama, pa su poveali broj svojih
upada du cijele obale Franake, uzrokujui velika razaranja. Ako Lotar ovdje osvoji presudnu
pobjedu, njegovoj brai nee preostati drugo nego da ga podre. Zemlja kojom vlada tiranin bolja
je od zemlje koja uope ne postoji.
Dat je znak za okupljanje ljudi. Lotar je uredio sluenje rane mise kako bi ohrabrio svoju vojsku
prije nadolazee bitke. Gerold je prekinuo svoju meditaciju i vratio se u tabor.
Odjeven u zlatnu odoru biskup iz Auxerrea stajao je na kolima za opskrbu kako bi ga svi mogli
vidjeti. Libera me, Domine, de morie aeterna, jednolino je zapjevao zvonkim baritonom dok je
nekoliko desetaka ministranata prolazilo izmeu mukaraca i dijelilo posveene hostije. Mnogi od
vojnika bili su seljaci i teaci koji nisu imali prethodnih iskustava s orujem, a u normalnim
uvjetima bili bi izuzeti od carskog bannuma koji je zahtijevao vojnu slubu. Ali ovo nisu bila
normalna vremena. Mnogi su bili otrgnuti iz svojih domova a da pritom nisu dobili ni sat
vremena kako bi se pripremili za odlazak, kako bi uredili svoje poslove ili se oprostili od svojih
voljenih. Upravo oni rastreseno su primali hostiju jer nipoto nisu bili spremni umrijeti. Njihove
misli jo uvijek su bile vrsto usmjerene na prilike u svijetu od kojeg su ih tako grubo rastavili:
oranice, sredstva za ivot, dugove, ene i djecu koje su ostavili nezatiene. Zbunjeni i uplaeni jo
uvijek nisu uspijevali shvatiti golemost svog usuda, nisu mogli vjerovati da se od njih oekivala
borba i umiranje na ovoj nepoznatoj zemlji, za cara, ije je ime do prije nekoliko dana bilo tek
daleka jeka u njihovim ivotima. Koliko e ovih bezazlenih ljudi, pitao se Gerold, danas doivjeti zalazak
sunca?
O, Gospodaru nebeskih vojski, molio je biskup na kraju mise, Pobjednie protiv neprijatelja,
Ostvaritelju pobjeda, udijeli nam tit Tvoje pomoi i ma Tvoje slave kako bismo unitili
neprijatelja. Amen.
Amen. Zrak je odjekivao od zvuka tisua glasova. Trenutak kasnije, prva zraka sunca
pojavila se na horizontu prosipajui svjetlost preko polja i obasjavajui vrhove kopalja i strijela koji
su svjetlucali poput dragog kamenja. Zaulo se glasno klicanje ljudi.
Biskup je skinuo palij i dodao ga pomoniku. Kad je razvezao misnicu, pustio je da padne na
zemlju i ostao stajati u vojnikom oklopu: jedan je dio bila brunia debela kona jakna namoena
u zagrijani vosak i proivena eljeznim ljuskama, a drugi bauga - metalni titnici za noge.
Znai, misli se boriti, pomislio je Gerold.
Strogo uzevi, biskupova sveta sluba zabranjivala mu je proliti krv drugoga ovjeka, ali se u
praksi ovaj poboni ideal esto zanemarivao; biskupi i sveenici borili su se uz bok svojim
kraljevima, ba kao i svi drugi kraljevi podanici.
Jedan od ministranata dodao je biskupu ma na kojem je bio ugraviran znak kria. Biskup je
visoko zamahnuo maem, a zlatni kri svjetlucao je na suncu. Hvala Isusu Kristu! povikao je.
Naprijed, dobri krani, u boj!

Gerold je zapovijedao lijevim bokom, a smjestio se na obronku brijega koji je inio junu
granicu bojnog polja. Na suprotnom brijegu, Lotarov neak Pipin zapovijedao je desnim bokom,
velikim, dobro naoruanim kontingentom Akvitanaca. Prethodnica vojske kojom je zapovijedao
sam Lotar postrojila se upravo iza stabala ispred istonog kraja polja, okrenuta tono prema
neprijatelju.
Geroldov kestenjasti pastuh visoko je zabacivao glavu i nestrpljivo njitao. Gerold se sagnuo
prema naprijed i njeno pomilovao crveno- smei konjski vrat. Najbolje e biti sauvati tu
nakupljenu energiju za juri kad mu doe vrijeme. Uskoro, mome, mrmljao je umirujui konja,
vrlo uskoro.
Pogledao je u nebo. Pribliavalo se est sati, prvi jutarnji sat. Sunce je jo uvijek bilo nisko na
horizontu i sjalo je direktno u oi neprijatelja. Dobro, pomislio je Gerold. To je prednost koju moemo
iskoristiti. Promatrao je Lotara, ekajui znak za pokret. Prolo je etvrt sata, a znak nije stigao.
Suparnike vojske stajale su na suprotnim stranama polja promatrajui jedna drugu oprezno
preko zelenog prostranstva. Prolo je jo etvrt sata. Zatim jo etvrt. I jo etvrt.
Gerold je iziao iz stroja i pojahao nizbrdo prema prvom redu prethodnice, gdje je Lotar sjedio
na konju ispod roja zastava.
Velianstvo, zato odugovlaimo? Ljudi su nestrpljivi krenuti.
Lotar ga je pogledao s prezirom, ne skrivajui razdraenost. Ja sam car; nije dolino da ja
napadnem svoje neprijatelje. Nije mu se sviao Gerold, koji je po njegovu miljenju bio previe
slobodouman bez sumnje posljedica godina koje je proveo meu nevjernicima i divljacima na
sjevernoj granici Carstva.
Ali, Velianstvo, pogledajte sunce! Sad je prednost na naoj strani, a za sat vremena nee je
biti!
Vjeruj u Boga, grofe Gerolde, odgovorio mu je Lotar oholo. Ja sam kralj pomazan od
Nebesa; On me nee iznevjeriti i osigurat e nam pobjedu.
Po konanosti Lotarova tona Gerold je shvatio da nije bilo svrhe nastaviti s raspravom. Kruto se
naklonio, pojahao konja i vratio se natrag na poloaj.
Moda je Lotar bio u pravu, moda im je Bog stvarno namijenio pobjedu. Ali nije li oekivao da
Mu i oni sami bar malo pomognu?

Bilo je deset sati; sunce se ve bliilo zenitu. Kvragu, opsovao je Gerold potiho. to li je zaboga Lotar
mislio? Sad su ve ekali gotovo etiri sata. Sunce se obruilo na njihove eljezne oklope i toliko ih
ugrijalo da su se mukarci poeli vrpoljiti od nelagode. Oni koji su se morali olakati, bili su to
prisiljeni uiniti tamo gdje su stajali jer nisu smjeli izii iz stroja; otar smrad podizao se i
zadravao oko njih u zraku bez povjetarca.
U ovakvim tekim okolnostima, Geroldu je bilo drago kad je vidio kako stie malena skupina
posluitelja koji su donosili bave s vinom. Ljudima je bilo vrue i bili su edni; alica jakog vina
bila je potrebna kako bi oivjela poljuljani duh. Zaulo se snano klicanje kad su posluitelji poeli
kruiti izmeu ljudi i grabiti pune alice gustog crnog franakog vina. I Gerold je popio jednu
alicu i odmah se osjeao mnogo bolje. Nije, meutim, ni sebi ni svojim ljudima dopustio vie od
te jedne alice. Malo vina moe ohrabriti svakog ovjeka, previe ga moe uiniti ludo odvanim i
divljim, a tada postaje opasan i za sebe i za svoje drugove.
Lotara to nije brinulo. Dobrostivo je poticao ispijanje vina. Viui i zadirkujui jedni druge,
hvalei se svojom vjetinom u rukovanju orujem, mukarci u prethodnici grubo su se naguravali
i padali jedni preko drugih ne bi li se doepali asti stajanja u prvom redu, ponaajui se nezrelo
poput jogunastih mladia - to su zapravo i bili; kad se izuzme aica veterana, velik dio njih nije
imao vie od osamnaest godina.
Dolaze! Dolaze!
Povik se irio kroz redove. Neprijateljska vojska krenula je u napad, jo uvijek napredujui
sporo, kako bi vojnici i strijelci koji nisu jahali mogli ostati u neposrednoj blizini konjice koja je
jahala ispred njih. Uinak je bio svean i dostojanstven, vie su nalikovali vjerskoj procesiji nego
jurinom dijelu vojske pred bitku.
U Lotarovoj prethodnici nastala je kaotina guva jer su svi pojurili dograbiti razbacane kacige,
koplja i titove. Jedva su se uspjeli popeti na konje kad su neprijateljski konjanici podboli svoje u
punom juriu naprijed, tjerajui ih zastraujuom brzinom od koje je zemlja podrhtavala, a
zagluujui tutanj podsjeao na tisuu gromova.
Zastave u carskoj prethodnici padale su i podizale se, najavljujui protunapad. Konjica je
krenula u juri, konjska kopita razrovala su glatku zelenu tratinu dok su konji jurili naprijed
istegnutih vratova.
Geroldov rian poskoio je kao da im se eli pridruiti; Gerold ga je drao na uzdi. Ne jo,
mome. Gerold i njegovi ljudi morali su ekati; lijevi bok trebao je zadnji ui u bitku, nakon
Lotara i Pipina.
Poput dva velika vala, suprotstavljene vojske jurnule su jedna prema drugoj jainom od
etrdeset tisua snanih vojnika, ponosa franakog plemstva koje je jahalo rame uz rame u vrsto
zbijenim redovima irine osamsto metara i podjednake dubine.
Uz divlji povik, jedna se skupina izdvojila iz stroja carske prethodnice, podbola konje i pojurila
bez reda, natjeui se meusobno za slavu prvog sudara s neprijateljem pred carevim oima.
Gerold ih je gledao ozlovoljeno. Ako nastave juriti tom brzinom, stii e do potoka prerano i
morat e se boriti s prelaskom dok e ih neprijatelji napadati s vrste udaljene obale.
Lakoumni od ispijenog vina i mladosti, ujahali su ravno u potok i sudarili se s neprijateljem uz
prasak koji je parao ui, podsjeajui na dvije ogromne kosti koje od sraza pucaju nadvoje. Borili
su se estokom hrabrou, iako su bili u nepovoljnom poloaju jer su morali napadati neprijatelja
na obali odozdo, a esto su i promaivali cilj jer su konji gubili oslonac pokuavajui se kretati na
skliskom kamenju. Oni koje je udarac oborio s konja, pali su u vodu, a tamo su upadali u blato i
muili se podii zbog tereta tekih oklopa, da bi ih na kraju pregazili njihovi vlastiti uspanieni
konji koji su se bezglavo ritali.
Ljudi iz redova iza vidjeli su to ih eka naprijed, ali su prilazili takvom brzinom da se nisu
mogli zaustaviti, a da ih pritom ne zgaze oni iza njih. I oni su bili prisiljeni spustiti se niz blatnu
obalu i uroniti u vodu, koja se pjenila, sad bijela, sad crvena od krvi, tjerajui preivjele iz prve
linije napada naprijed, htjelo ne htjelo, pravo na koplja neprijatelja.
Tek se zaelje konjice, zajedno s Lotarom, uspjelo zaustaviti, okrenuti konje i odjahati natrag
preko polja u divljem razuzdanom galopu to ih je dovelo do sudara s pjeadijom koja je stupala
iza njih. To je izazvalo mahnitu zbrku jer su vojnici stali bacati oruje u stranu i pokuavali se
skokom spasiti pred obezglavljenim juriem konjice.
Bio je to uzmak glavom bez obzira. Jedina nada sad su bili bokovi, koje su vodili Pipin i Gerold.
Sa svog poloaja na brijegu mogli su pojuriti niz polje iza potoka i napasti kralja Ludviga pravo u
sreditu. Kad je pogledao u smjeru suprotnog obronka, Gerold je ugledao Pipina i njegove
Akvitance kako se bore leima okrenuti polju. Kralj Karlo zacijelo je pojahao u luku i napao ih s
lea.
Od njih se nije mogla oekivati pomo.
Gerold se okrenuo i pogledao prema polju. Vei dio Ludvigovih ljudi preao je potok i krenuo u
potjeru za Lotarom koji se povlaio, te su tako nesmotreno prorijedili redove, ostavljajui kralja
trenutno izvrgnutog opasnosti. Izgledi da Geroldov napad uspije bili su jedan naprama tisuu, ali
je i oajna prilika bila bolja od nikakve.
Gerold se uspravio u stremenu i podigao koplje. Naprijed! povikao je, u ime cara!
Car! Urlik se razlegnuo kao bijesan lave lovakih pasa i ostao drhtati u zraku iza njih dok su
strmoglavo jurili niz obronak, ogroman letei klin ciljao je direktno u mjesto gdje se Ludvigov
grimiznoplavi stijeg njihao na ljetnom suncu.
Mala skupina ljudi koja je ostala uz kralja pojurila je zatvoriti obrambeni red ispred njega.
Gerold i njegovi ljudi sruili su se prema njima probijajui put kroz njihove redove.
Gerold je dohvatio prvog protivnika kopljem, pogaajui ga tono u grudi, a drak koplja
rascijepio se od siline udarca. ovjek je napravio salto padajui iz sedla i odvukao sa sobom
razmrskano koplje. Naoruan samo maem, Gerold se bacio prema naprijed s divljom odlunou,
sjekao je protivnike udarajui lijevo i desno vjetim snanim pokretima, i nepopustljivo se probijao
prema lepravom stijegu. Njegovi su ljudi jahali sa strane i iza njega i proirivali mu put.
Metar po metar, centimetar po centimetar, Ludvigova straa poputala je pred silnim naletom.
A onda je iznenada put bio slobodan. Tono ispred Gerolda vijorio je stijeg, crveni grifon oslikan
na plavoj podlozi. Ispred njega, na bijelom bojnom konju bio je sam kralj Ludvig.
Predaj se, povikao je Gerold najglasnije to je mogao kako bi nadglasao buku. Predaj se i
ivjet e!
Kao odgovor, Ludvig je svojim maem udario u Geroldov. Borili su se okrutno, ovjek protiv
ovjeka, izjednaen boj snage i vjetine, sve dok neki konj u blizini nije naglo pao postrance
pogoen strijelom, zbog ega se Geroldov rian propeo i naglo ustuknuo. Ludvig je iskoristio
trenutak prednosti pa zamahnuo prema Geroldovu vratu. Gerold je sagnuo glavu, progurao se
ispod kraljeve ruke s podignutim maem, i zario mu otricu izmeu rebara.
Ludvig je zakaljao, krvava pjena pojavila mu se na ustima; njegovo se tijelo polako okrenulo,
iskliznulo postrance iz sedla i tresnulo na ugaenu zemlju.
Kralj je mrtav! klicali su Geroldovi ljudi radosno. Ludvig je ubijen! Usklik se irio
odjekujui kroz njihove redove.
Ludvigovo tijelo visjelo je iz sedla jer se jedno stopalo zaglavilo u bogato ukraenoj konjskoj
ormi. Konj se propeo, udarajui kopitima po zraku i povlaei kraljevo tijelo po razrovanoj zemlji.
unjasta kaciga sa zatitnom ploicom za nos olabavila se i nakrivila, otkrivajui potpuno
nepoznato ravno lice i irok nos.
Gerold je opsovao. Bio je to kukaviki trik, nedostojan kralja. To nije bio Ludvig nego njegov
oponaatelj, ureen kao kralj da ih zavara.
Nije bilo vremena za jadikovanje jer su ih odmah okruile Ludvigove trupe. uvajui jedan
drugome bokove, Gerold i njegovi ljudi trudili su se izvui iz neprijateljske ome, borei se i dalje
estoko i odluno i probijajui se prema vanjskom rubu kruga.
Kratak bljesak zelenila i lahor svjeeg mirisnog zraka oivjeli su nadu u Geroldovu srcu. Jo
samo nekoliko metara i bit e slobodni, a pred njima otvoreno polje i prostor za brz bijeg.
Neki je ovjek skoio Geroldu na put i stao ukopan kao stablo. Gerold je brzo odmjerio ovjeka
pred sobom - krupan, mesnat, s velikim trbuhom, snanih ruku, borio se buzdovanom, dakle
orujem snage, a ne vjetine. Gerold je izveo varku i zamahnuo maem ulijevo a kad se ovjek
okrenuo odgovoriti, Gerold se naglo povukao i zadao mu otar ubod u desnu ruku. ovjek je
opsovao i prebacio buzdovan u lijevu ruku.
Iza sebe Gerold je zauo zujanje koje je podsjealo na lepet krila. Osjetio je iznenadnu
omamljujuu bol u leima kad mu se strijela zabila u desno rame. Bespomono je gledao kako mu
ma ispada iz odjednom mlitavih prstiju.
Onaj krupan ovjek podigao je teki buzdovan i zamahnuo. Iako ga je Gerold pokuao izbjei,
znao je da je bilo prekasno.
inilo mu se da mu se neto rasprsnulo u glavi kad ga je pogodio razarajui udarac a onda je
utonuo u tamu koja je sve izbrisala.

Zvijezde su prosipale svoju spokojnu ljepotu po mranom polju prekrivenom tijelima palih.
Dvadeset tisua ljudi koji su se probudili toga jutra leali su sada mrtvi ili su umirali u mranoj
noi plemii, vazali, ratari, oevi, sinovi, braa - minula veliina jednog Carstva i unitena nada
za njegovu budunost.
 Gerold se pomaknuo i otvorio oi. Jedan je trenutak leao i gledao zvijezde, ne uspijevajui
dokuiti gdje je i to se dogodilo. Snaan zadah podigao se do njegovih nosnica, neugodan i
muno poznat.
Krv.
Gerold je sjeo. Iznenadan pokret izazvao je do eksploziju boli u njegovoj glavi, a bol je vratila
sjeanje. Dotaknuo je desno rame, strijela koja ga je pogodila jo uvijek je bila zabodena, a prola je
isto kroz meso odmah ispod ruke s lea prema naprijed. Morao ju je brzo izvaditi, ili e se rana
zagnojiti. Stisnuo je ruku uz tijelo, odlomio eljezni vrh, a zatim je dohvatio strijelu na leima
lijevom rukom i izvukao drak okien perjem jednim brzim pokretom.
Ostao je bez daha, proklinjui usijanu bol, borei se da ne izgubi svijest. Nakon nekog vremena
bol je malo popustila i mogao je pregledati svoju okolinu. Svud oko njega leala su tijela s
maevima u zamahu, slomljenim titovima, odrezanim udovima, razderanim zastavama,
ukoenim leevima stravian kr bitke.
S brijega na kojem su Karlo i Ludvig podigli tabor, dopirali su zvukovi slavlja u ast pobjede
pijane ale i buan smijeh sablasno su odzvanjali iznad mrtve tiine na bojnom polju. Svjetla
pobjednikih baklji sjala su treperavo i osvjetljavala polje sablasnim bljedilom. Iz careva tabora na
suprotnom brijegu nije se uo nikakav zvuk, nije gorjela vatra; brijeg je bio nijem, mraan i tih.
Lotar je bio poraen. Ostaci njegove vojske razbjeali su se po okolnim umama, traei bilo
kakav zaklon od neprijatelja koji su ih progonili.
Gerold je ustao borei se s navalom munine. Nekoliko koraka dalje naao je svog teko
ranjenog rieg pastuha, kojem su se stranje noge grile. Dobio je udarac koplja odozdo; utroba
mu se prosula iz razjapljene rane na trbuhu. Dok mu se Gerold pribliavao, primijetio je obris,
malen i pritajen, u obrambenom stavu: ugav, izgladnjeli pas doao se pogostiti na bogatoj nonoj
gozbi. Gerold je prijetei mahnuo rukama, a pas se kukavno udaljio, podmuklo i kivno se
osvrui. Gerold je kleknuo pokraj riana i pogladio mu vrat, tiho mrmljajui; kao odgovor na
poznati dodir, tjeskobni grevi su se usporili, ali su mu oi i dalje htjele iskoiti od agonije boli.
Gerold je uzeo svoj no iz pojasa. Snano je pritisnuo kako bi bio siguran da e pogoditi venu, a
onda je zasjekao rianov vrat. Zatim ga je zagrlio i tjeio apatom sve dok napokon snane noge
nisu prestale mlatarati, i dok se glatki miii na njegovim stegnima nisu opustili pod njegovim
rukama.
Iza Gerolda se zauo amor.
Pogledaj! Evo kacige koja e sigurno postii cijenu od najmanje jednog solida!
Ostavi je, rekao je drugi glas, tii i odluniji. Bezvrijedna je, probodena potpuno straga, zar
ne vidi? Ovuda, momci, s ove strane nai emo bolju zaradu!
Pljakai. Posljedice rata dovlaile su takav soj s cesta i pokrajnjih putova koji su im bili
uobiajena prebivalita jer su mrtvi bili laki plijen od ivih. Kretali su se kradomice po mraku,
skidajui sa svojih rtava odjeu, oklope, oruje i prstenje sve to je moglo imati ikakvu
vrijednost.
U blizini se zauo neiji glas: Ovaj ovdje je iv!
uo se zvuk udarca i krik koji je odmah zamro.
Ako bude jo takvih, rekao je drugi glas, i njih se rijei na isti nain. Ne elimo svjedoke koji
bi nam mogli staviti omu oko vrata.
Jo trenutak i stii e do njega. Gerold je ustao i zaljuljao se. Zatim je, drei se sjene, nestao u
tami ume.
 18
Brau Fulde uglavnom nije pogaalo neprijateljstvo izmeu franake brae kraljevske krvi.
Poput valova u jezeru u koje je ubaen kamen, bitka kod Fontenoya dovela je do velikih previranja
u sreditu moi, ali ovdje, u istonom podruju Carstva, to jedva da se osjetilo. Istina, neki od
zemljoposjednika iz tog podruja otili su sluiti u vojsci kralja Ludviga; prema zakonu, svaki
slobodan ovjek koji je posjedovao vie od etiri vlastelinska dvorca morao se odazvati pozivu u
vojnu slubu. Ali Ludvigova brza i konana pobjeda znaila je da su se svi, osim dvojice
mukaraca iz ovog podruja, vratili kui ivi i zdravi.
Dani su prolazili kao i prije, nisu se razlikovali zahvaljujui nepromjenjivoj rutini samostanskog
ivota. Niz uspjenih etvi osigurao je izobilje kakvo jo nije bilo zabiljeeno. Samostanske itnice
bile su prepune, a ak su dobrom krmom udebljali i inae mrave austrazijske svinje.
A potom, iznenada, snala ih je velika nesrea. Tjedni i tjedni neumoljive kie unitili su
proljetnu sjetvu. Zemlja je bila previe vlana za kopanje malih brazdi nunih za sadnju, a sjeme je
trunulo u zemlji. Najstranije od svega, vlaga koja sve proima probila je u itnice i od nje su
poele trunuti pohranjene itarice.
Sljedee zime zavladala je nezapamena glad. Na uas Crkve, neki su se ak pretvorili u
ljudodere. Ceste su postale jo opasnije jer su putnike ubijali ne samo zbog robe koju su nosili,
nego i zbog hrane koju su im mogla osigurati mrtva tijela. Nakon javnog vjeanja u Lorschu,
izgladnjela gomila nasrnula je na podij od dasaka i sruila vjeala, otimajui se za jo toplo ljudsko
meso.
Oslabljeni gladovanjem, ljudi su postali lak plijen za bolesti. Tisue su umrle od kuge. Simptomi
su uvijek bili isti: glavobolja, zimica i dezorijentiranost, iza ega je slijedila visoka temperatura i
estok kaalj. Nitko nije mogao puno uiniti, osim skinuti patnike i zamatati ih u mokre plahte
kako bi im snizili temperaturu. Ako bi prevladali groznicu, bilo je nade u ozdravljenje. Meutim,
rijetki su uspijevali preivjeti.
Ni svetost samostanskih zidova nije nudila nikakvu zatitu od kuge. Prvi je obolio brat Samuel
koji je bio zaduen za goste a kojeg je njegov poloaj dovodio do estih kontakata s vanjskim
svijetom. Umro je nakon dva dana. Opat Raban pripisao je ovu nesreu Samuelovoj svjetovnosti i
prekomjernoj sklonosti alama; kunje tijela, tvrdio je, bile su samo vanjsko oitovanje moralnog i
duhovnog propadanja. Zatim je bolest sruila brata Aldoardusa, kojeg su svi priznavali za
utjelovljenje redovnike pobonosti i vrline, pa ubrzo za njim brata Hilwina, crkvenjaka, i
nekoliko drugih.
Na iznenaenje brae, opat Raban objavio je kako e krenuti na hodoae do groba Sv.
Martina, gdje e moliti svetog muenika za zatitu od kuge.
Nadstojnik Josip zamijenit e me u svim poslovima za vrijeme odsutnosti, rekao je Raban.
Sluajte ga pokorno jer njegova rije je ravna mojoj.
Iznenadnost Rabanove objave i njegov nagli odlazak dali su povod priama. Neka braa hvalila
su opata jer je poduzeo opasno putovanje u korist svih. Drugi su mrano gunali da se opat
udaljio kako bi izbjegao lokalnu opasnost.
Ivana nije imala vremena raspravljati o takvim pitanjima. Imala je pune ruke posla od zore do
sumraka, sluila je misu, sluala ispovijedi i sve ee izvravala propisane obrede unctio extrema.
Jednoga je jutra primijetila da je brat Benjamin izostao sa svog mjesta u koru za vrijeme bdjenja.
Bio je pobona dua i nikada nije propustio prvi dnevni oficij. im je sluba Boja zavrila, Ivana
je pourila u bolnicu. Kad je ula u dugu pravokutnu prostoriju, udahnula je otar miris guje
masti i goruice, poznatog lijeka za bolesti plua. Prostorija je bila pretrpana i jedva se prolazilo;
kreveti i slamarice bili su poredani jedni pokraj drugih, a svi su leajevi bili zauzeti. Izmeu
kreveta kretala su se braa iji je opus manuum bio rad u bolnici, poravnavali su deke, nudili gutljaje
vode ili tiho molili pokraj onih ija je bolest odmakla predaleko da bi mogli prihvatiti bilo koji
drugi oblik utjehe.
Brat Benjamin sjedio je oslonjen u krevetu i objanjavao bratu Deodatu, jednom od mlae brae,
najbolji nain za primjenu melema od goruice. Sluajui ga, Ivana se sjetila davnoga dana kad je
nju nauio tu istu vjetinu.
Njeno se nasmijeila uspomeni. Brat Benjamin nije mogao biti tako teko bolestan ako je jo
uvijek bio u stanju upravljati poslovima u bolnici.
Iznenadan napad kalja prekinuo je bujicu rijei brata Benjamina. Ivana je pourila do njegova
kreveta, umoila tkaninu u posudu s vodom namirisanu ruinim parfemom i njeno je stavila na
Benjaminovo elo. Benedicite! Kako je samo ostao bistar uz tako visoku temperaturu?
Napokon je prestao kaljati, leei zatvorenih oiju i hrapavo diui. Njegova sijeda kosa
okruivala mu je glavu poput izblijedjele aureole. Njegove ruke, te iroke zdepaste ruke ratara
koje su bile neoekivano njene i spretne, leale su na pokrivau oputene i bespomone kao u
novoroeneta. Ivanino se srce stisnulo od tog prizora.
Brat Benjamin otvorio je oi, ugledao Ivanu i nasmijeio se.
Stigao si, rekao je promuklim glasom. Dobro. Kao to vidi, treba mi tvoja pomo.
Malo stolisnika i vrbove kore u prahu uskoro e te opet podii na noge, rekla je Ivana veselije
nego to se osjeala.
Benjamin je zatresao glavom. Sad te trebam kao sveenika, a ne kao lijenika. Mora mi
pomoi otii na onaj svijet, mali brate, jer mi nema spasa u ovom.
Ivana ga je primila za ruku. Neu te pustiti bez borbe.
Nauio si sve to sam ti mogao dati. Sad se mora nauiti prihvaanju.
Neu prihvatiti da te moram izgubiti, odgovorila je vatreno.
Sljedea dva dana Ivana se odluno borila za Benjaminov ivot. Upotrijebila je svaku vjetinu
koju je nauila od njega, iskuala svaki lijek kojeg se mogla dosjetiti. Temperatura je nastavila
rasti. Benjaminovo krupno, dobro popunjeno tijelo iezavalo je poput prazne ljuske ahure nakon
to je moljac odletio. Ispod grozniava rumenila pojavilo se zloslutno prigueno sivilo.
Ispovjedi me, molio je. elim u potpunosti vladati svojim osjetilima dok budem primao
sakrament.
Nije mu vie mogla uskraivati njegovo pravo.
Quid me advocasti? zapoela je sveanim liturgijskim tonom. to trai od mene?
Ut mihi unctionem trados, odgovorio je. Daj mi pomast.
Umoivi palac u mjeavinu pepela i vode, Ivana je nacrtala znak kria na prsima brata
Benjamina, a zatim je preko umrljanog crtea stavila komadi pokajnike kostrijeti, simbola
pokore.
Benjamina je potresao jo jedan napad kalja. Kad je prestao, Ivana je vidjela da je iskaljao krv.
Iznenada uplaena, pourila je s deklamiranjem sedam pokajnikih psalama i obrednim
pomazanjem oiju, uiju, nosa, usta, aka i stopala. inilo se da sve traje predugo. Pri kraju je
Benjamin leao zatvorenih oiju i vie se nije micao. Ivana nije bila sigurna je li jo uvijek bio pri
svijesti.
Napokon je doao trenutak posljednje priesti. Ivana je ispruila ruku s hostijom, ali Benjamin
nije reagirao. Prekasno je, pomislila je Ivana. Iznevjerila sam ga.
Dotaknula je hostijom Benjaminove usnice; otvorio je oi i uzeo je u usta. Ivana je nad njim
nainila znak blagoslova. Glas joj se tresao kad je zapoela sveanu priesnu molitvu: Corpus et
Sanguis Domini nostri Jesu Christi in vitam aeternam te perducat...

Umro je u zoru, dok su se slatki hvalospjevi jutarnje mise probijali kroz jutarnji zrak. Ivana je
utonula u duboku tugu. Od trenutka kad ju je Benjamin prije dvanaest godina uzeo pod svoje
okrilje, bio joj je prijatelj i mentor. ak i kad su je sveenike dunosti odvele iz bolnice, nastavio
joj je pomagati, bodriti je, podravati je. On joj je bio pravi otac.
 Ivana nije uspijevala nai utjehu u molitvi, pa se bacila na posao. Crkva je za vrijeme sluenja
mise bila punija nego ikad jer je prijetnja smrti dovodila vjernike u dotad nezabiljeenom broju.
Jednoga dana, dok je Ivana naginjala zajedniki kale za jednog od redovitih priesnika, nekog
starijeg ovjeka, primijetila je da mu iz oiju curi, a tamno, grozniavo rumenilo oblilo mu je
obraze. Okrenula se prema sljedeem priesniku u redu, vitkoj mladoj majci s malom djevojicom
preslatka lica u naruju. ena je podigla dijete kako bi primilo sakrament, tanke usnice poput
ruina pupoljka otvorile su se piti s istog mjesta gdje je pio i starac.
Ivana je povukla kale. Uzela je komadi kruha, umoila ga u vino i dala djetetu umjesto
gutljaja. Djevojica je preplaeno pogledala majku, koja ju je ohrabrila klimanjem glave; bilo je to
odstupanje od obiaja, ali je samostanski sveenik sigurno znao to radi. Ivana je nastavila
namakati kruh u vino sve dok svi okupljeni vjernici nisu primili sakrament.
Odmah nakon mise pozvao ju je nadstojnik Josip. Ivani je bilo drago to e morati odgovarati
Josipu, a ne Rabanu. Josip nije bio ovjek koji bi se nepokolebljivo drao tradicije, ne ako je
postojao dobar i dostatan razlog za promjenu.
Danas si nainio preinaku za vrijeme mise, rekao je Josip.
Da, oe.
Zato? Pitanje nije bilo prigovor, bilo je znak znatielje.
Ivana je objasnila.
Bolestan starac i zdravo dijete, ponovio je Josip zamiljeno. Odbojan nesklad, slaem se.
To je vie od nesklada, odgovorila je Ivana. Vjerujem da bi to mogao biti jedan od naina
prenoenja bolesti.
Josip je bio zbunjen. Kako je to mogue? Nezdravi duhovi su sigurno posvuda.
Moda bolest ne uzrokuju nezdravi duhovi ne sami u svakom sluaju. Moda se prenosi
tjelesnim dodirom s njezinim rtvama, ili preko predmeta koje dodiruju.
Bila je to nova ideja, ali nije mijenjala sve iz osnova. Bilo je dobro poznato da su neke bolesti
zarazne; upravo je to i bio razlog zato su gubavce strogo izdvajali iz drutva. Bilo je neosporno i
da je neka bolest esto napadala sve lanove nekog kuanstva, odnosei lanove obitelji u samo
nekoliko dana, pa i sati. Ipak, uzrok ove pojave bio je nejasan.
Prenoenje tjelesnim dodirom? Na koji nain?
Ne znam, priznala je Ivana. Ali danas, sam pogled na tog bolesnog ovjeka i otvorene rane
oko njegovih usta, doveo je do takvog osjeaja prekinula je izlaganje razoarano. Ne mogu to
objasniti, oe, barem ne jo. Ali dok ne otkrijem vie, radije bih da umakanje kruha u vino zamijeni
zajedniki kale.
Poduzeo bi tu promjenu na osnovi puke... intuicije? upitao je Josip.
Ako sam u krivu, zbog moje pogreke nee se dogoditi nikakvo zlo jer e vjernici svejedno
podijeliti Tijelo i Krv, nastavila je Ivana raspravu. Ali ako se moja... intuicija pokae tonom,
mogli bismo spasiti ivote mnogih ljudi.
Josip je razmiljao. Preinake u misi ne treba poduzimati olako. S druge strane, Ivan Engleski bio
je uen brat, glasovit po svojoj vjetini lijeenja. Josip nije zaboravio kako je izlijeio enu koja je
navodno imala gubu. Dakle, zasad su se jedino mogli osloniti na intuiciju Ivana Engleskog.
Takva intuicija, mislio je Josip, nije se trebala odbiti s prezirom jer je sigurno bila Boji dar.
Zasad moe nastaviti, rekao je. Kad se vrati opat Raban, on e naravno iznijeti svoj sud o
tom pitanju.
Hvala, oe. Ivana se poklonila i brzo otila prije nego to se nadstojnik Josip mogao
predomisliti.

Intinctio, nazvali su umakanje hostije, a osim nekoliko starije brae, koja su se radije priklanjala
ustaljenim obiajima, nova je primjena doivjela potporu brae jer je jednako zadovoljavala
estetiku mise, kao i zahtjeve o istoi i higijeni. Redovnik iz Corbieja, koji ih je posjetio na putu
kui, bio je toliko oduevljen idejom da ju je ponio u svoj samostan, gdje je takoer prihvaena.
Uestalost novih sluajeva kuge meu vjernicima znaajno se smanjila, ali ne i zaustavila. Ivana
je poela paljivo biljeiti nove sluajeve bolesti, prouavajui ih redom kako bi otkrila uzrok
zaraze.
Njezini napori naglo su prekinuti kad se vratio opat Raban. Ubrzo nakon povratka, pozvao ju je
u svoje prostorije i suoio se s njom kruto negodujui.
Pravila mise su svetinja. Kako se usuuje mijenjati ih?
Oe opate, promjena je samo u formi, ne u biti. A vjerujem da ta promjena spaava ivote.
Ivana je poela objanjavati ono to je zabiljeila, ali ju je Raban prekinuo. Takva opaanja su
beskorisna jer ne dolaze iz vjere nego iz tjelesnih osjetila, kojima se ne smije vjerovati. Ona su
orue Sotone, pomou kojih on odvlai ljude od Boga i odvodi ih u tatinu uma.
Ako Bog nije elio da promatramo materijalni svijet, odvratila je Ivana, zato nam je onda
dao oi za gledanje i ui za sluanje i nos za mirisanje? Sigurno nije grijeh iskoristiti darove koje
nam je On sam dao.
Sjeti se rijei Sv. Augustina: 'Vjera je vjerovati u ono to ne vidi.
Ivana je odgovorila bez oklijevanja: Augustin nam takoer kae da ne bismo uope mogli
vjerovati kad ne bismo imali zdrav razum. On ne bi htio da preziremo ono to nam i osjeaji i
razum kau da moramo uiniti.
Raban ju je mrko pogledao. Njegov je um bio kruto tradicionalan i priroeno nematovit, pa
nije volio ivahnu izmjenu miljenja u razboritoj raspravi, nego se radije priklanjao sigurnijem tlu
autoriteta.
Primi savjet svoga oca i potuj ga, citirao je Pravilnik pouno. Vrati se Bogu tekom stazom
pokornosti jer si napustio Njegovu stazu kako bi slijedio svoju volju.
Ali, oe
Dosta je, rekao sam! planuo je Raban. Lice mu je bilo zeleno od srdbe. Ivane Engleski, od
ovog trenutka razrijeen si svojih dunosti sveenika. Nauit e se poniznosti tako to e se
vratiti u bolnicu, gdje e pomagati bratu Odilu i sluiti ga pokorno kako je dolino i prikladno.
Ivana je naumila prosvjedovati, ali je promislila. Raban je ve bio na granici; svaka daljnja
rasprava mogla bi je dovesti u ozbiljnu opasnost.
Snagom volje pognula je glavu. Kako zapovijedate, oe opatu.
Kad je kasnije razmiljala o onome to se dogodilo, Ivana je shvatila da je Raban bio u pravu;
bila je ohola i neposluna. Ali od kakve je koristi bila poslunost ako su drugi zbog nje morali
patiti? Umakanje kruha u vino je spasilo mnoge ivote; u to je bila sigurna. Ali kako je mogla
uvjeriti opata? Nije htio trpjeti daljnju raspravu s njom. Moda bi ga uvjerio ugled priznatog
autoriteta? I tako je, uz svoj Opus Dei i obaveze u bolnici, Ivana provodila sate u knjinici,
pretraujui radove Hipokrata, Oribazija i Aleksandra iz Tralesa, u potrazi za dokazima koji bi
podrali njezinu teoriju. Radila je neprekidno i spavala samo dva ili tri sata nou, potpuno se
iscrpljujui.
Jednoga dana, udubljena u Oribazijevo djelo, nala je ono to je traila. Dok je prevodila
presudan odlomak, poeli su problemi s pisanjem; boljela ju je glava i nije mogla umiriti pero.
Prihvatila je simptome kao prirodnu posljedicu manjka sna i nastavila raditi. Zatim joj je pero na
neobjanjiv nain iskliznulo iz ruke i otkotrljalo se na stranicu, razbacujui kapljice tinte po istom
tankom pergamentu, zbog ega se rijei vie nisu mogle proitati. Prokleta srea, pomislila je. Sad u
ga morati ostrugati i poeti iznova. Pokuala je podii pero, ali su joj prsti tako snano drhtali da ga nije
mogla uhvatiti.
Ustala je i morala se pridrati za rub stola kad ju je obuzela vrtoglavica. Posrnula je prema
vratima, ali je uspjela izjuriti van presavijajui se od bolova u elucu koji se podizao, a zatim je
pala na sve etiri i izbacila iz njega sav sadraj.
Nekako se uspjela dovui do bolnice. Brat Odilo natjerao ju je da legne na prazan krevet i
rukom joj opipao elo. Bila je hladna kao led.
Ivana je zatreperila od iznenaenja. Jesi li sad zavrio pranje u koritu?
Brat Odilo zatresao je glavom. Nisu moje ruke hladne, brate Ivane. Ti gori od temperature.
Bojim se da te zgrabila kuga.
 Kuga! pomislila je Ivana kroz valove munine. Ne, to ne moe biti tono. Umorna sam, to je sve. Kad bih se
samo malo odmorila...
Brat Odilo stavio je hladnu lanenu traku umoenu u ruinu vodu na njezino elo. Sad mirno
lezi dok namoim svjeu plahtu. Nee dugo trajati.
inilo se kao da njegov glas dolazi iz velike udaljenosti. Ivana je zatvorila oi. Platno ju je
hladilo po koi. Bio je to dobar osjeaj, mirno je leala, a oko nje se osjeao sladak miris dok je
mirno tonula u dobrodolu tamu.
Iznenada je irom otvorila oi. Umotat e je u vlanu plahtu da joj skinu temperaturu. Da bi to
mogli, morat e je skinuti golu.
Morala ih je sprijeiti. Odmah je shvatila da koliko god se ona opirala a u sadanjem stanju
nee se ni moi boriti njezine bi proteste odbacili kao grozniavo mahnitanje.
Sjela je i zanjihala noge s kreveta. Odmah su joj se vratili bolovi u glavi, estoki i uporni.
Krenula je prema vratima. Zavrtjelo joj se u glavi od munine, ali se natjerala hodati i napokon je
izila. Potom je krenula prema ulaznim vratima. Kad im se pribliila, duboko je udahnula i
snagom volje uspjela mirno proi pokraj Hatta, vratara. Pogledao ju je znatieljno, ali je nije
pokuao zaustaviti. Kad je izila, krenula je ravno prema rijeci.
Benedicite. Mali samostanski amac bio je tamo, privezan jednim uetom za granu koja je visjela
iznad njega. Odvezala je ue i ula u amac, a zatim se nagnula da ga odgurne od travnate obale.
Dok se amac udaljavao od obale, potpuno je klonula.
Jedan dugi trenutak amac je plutao na jednom mjestu. Zatim ga je povukla struja i najprije
okrenula, a zatim potjerala niz brzu rjeicu.

Nebo se polako okretalo, svijajui visoke, bijele oblake u neobine likove. Tamnocrveno sunce
dodirivalo je horizont, a njegove su zrake, vrelije od jezika vatre, pekle Ivanino lice i palile joj oi.
Promatrala je zadivljeno kako njegovi vanjski rubovi podrhtavaju i nestaju, a zamjenjuju ih ljudski
likovi.
Lice njezina oca plutalo je ispred nje, sablasna iscerena glava smrti koja ispod tamne linije obrva
nije imala ni komadi mesa. Usta bez usnica razdvojila su se. Mulier! povikala su, ali to nije bio
glas njezina oca, bio je to majin glas. Usta su se otvorila jae, a Ivana je shvatila da to uope nisu
bila usta, nego uasna razjapljena vrata koja se otvaraju u veliku tamu. Na kraju tame gorjele su
vatre iz kojih su se podizali veliki plavocrveni stupovi ognja. U ognju je vidjela ljude, a njihova su
se tijela trzala od groteskne pantomime boli. Jedno od tih tijela pogledalo je prema Ivani. Ivana se
zgrozila kad je prepoznala enine jasne plave oi i bijelozlatnu sasku kosu. Majka ju je dozivala
pruajui ruke. Ivana je krenula prema njoj; iznenada je nestalo tla pod njezinim nogama i ona je
poela padati, padati prema uasnim ustimavratima. Mamaaaaaaaa! vrisnula je padajui u
oganj...
Bila je na polju prekrivenu snijegom. Villaris se svjetlucao u daljini, surnce je otapalo snijeg na
njegovim krovovima, a kapi vode iskrile su kao tisue sitnih dragulja. ula je bubnjanje kopita, a
kad se okrenula ugledala je Gerolda kako jae prema njoj na Pistisu. Potrala je prema njemu
preko polja; dojahao je do nje, sagnuo se i podigao je ispred sebe. Naslonila se, uivajui u njenoj
snazi ruku koje su je zagrlile. Bila je sigurna. Sad joj nita nije moglo nanijeti zlo jer to Gerold ne bi
dopustio. Zajedno su jahali prema blistavim tornjevima Villarisa. Dugi konjski korak kao da je
bivao sve dulji pod njima, a oni su se njeno ljuljali, ljuljali...

Kretanje je prestalo, a Ivana je otvorila oi. Iznad vodoravnog ruba amca, kronje stabala
bacale su crne i nepomine sjene prema slabo osvijetljenu nebu. amac se zaustavio.
amor glasova dolazio je odnekud iznad nje, ali Ivana nije mogla razaznati rijei. Neije ruke su
se ispruile i uhvatile je, a zatim podigle iz amca. Mutno se prisjetila: ne smije im dopustiti da je
podignu dok je jo bila bolesna, ne smije im dopustiti da je odnesu natrag u Fuldu. Udarala je
divlje rukama i nogama i pogaala meso. U daljini je zaula psovku. Tada je osjetila kratku otru
bol iznad eljusti, a zatim vie nita.
 Ivana se polako podizala iz jezera tame. U glavi joj je tutnjalo a grlo joj je bilo toliko suho da joj
se inilo kao da ga je netko utavio. Prela je suhim jezikom preko sparuenih usnica, zbog ega su
iz ispucalog mesa potekle sitne kapljice krvi. U eljusti je osjeala tupu bol. Trznula se dok je
prstima istraivala osjetljivu vorugu na bradi. Gdje li sam to zaradila? pitala se.
A zatim, daleko vanije, Gdje sam?
Leala je na pernatom madracu u sobi koja joj je bila nepoznata. Sudei po koliini i kvaliteti
namjetaja, vlasnik je bio bogat: osim ogromnog kreveta u kojem je leala, bile su tu klupe
tapecirane mekom ohom, stolica s visokim naslonom prekrivena jastuiima, veliki drveni stol,
pisai stol i nekoliko vjeto izrezbarenih krinja i komoda. Na ognjitu u blizini gorjela je vatra, a
na eravicu su nedavno stavljena dva svjea kruha, iji se topao miris upravo poeo iriti
prostorom.
Nekoliko koraka dalje stajala je punana mlada ena, okrenuta Ivani leima, i mijesila tijesto.
Zavrila je, a dok je istila brano s haljine, pogled joj je pao na Ivanu. ustro je otila do vrata i
pozvala: Muu! Doi brzo. Naa se goa probudila!
Mladi rumenih obraza, visok i mrav poput drala, uao je urno. Kako se osjea? pitao je.
Osjea? Ivana se trgnula kad je uhvatila rije. Pogledala je svoje tijelo i vidjela da nije vie bila u
redovnikoj odjei; umjesto nje bila je odjevena u ensku haljinu od mekog plavog lana.
Oni znaju.
Borila se ustati iz kreveta, ali su joj udovi bili tromi i slabi poput vode.
Ne smije se naprezati. Mladi joj je njeno dodirnuo rame i spustio je natrag u krevet. Imao
je prijazno poteno lice, a oi su mu bile plave i okrugle poput razlika.
Tko je on? pitala se Ivana. Hoe li rei opatu Rabanu i drugima za mene ili je ve rekao? Jesam li doista njegova
goa, ili sam zatoenica?
e... edna, zakrijetala je.
Mladi je uronio alicu u drveno vjedro pokraj kreveta i izvadio je punu do ruba. Prislonio je
alicu uz Ivanine usnice i polako je nagnuo, lijevajui tanak mlaz kapljica u njezina usta.
Ivana je zgrabila alicu i nagnula je jae kako bi voda potekla bre. Hladna tekuina bila je slaa
nego bilo to drugo to je ikada okusila.
Mladi ju je upozorio: Najbolje bi bilo ne popiti odmah previe. Vie od tjedan dana nismo
uspijevali dati ti vie od nekoliko punih lica.
Preko tjedan dana! Zar je tako dugo bila tu? Nije se sjeala niega to se dogodilo nakon ulaska
u mali ribarski amac. Gd... gdje sam? zamuckivala je promuklo.
Na imanju lorda Riculfa, osamdeset kilometara nizvodno od Fulde. Nali smo tvoj amac
zapetljan u grane uz obalu rijeke. Bila si izbezumljena od visoke temperature. Iako si bila bolesna,
snano si se branila dok smo te podizali.
Ivana je dodirnula prstima bolnu vorugu na eljusti.
Mladi se iscerio. Oprosti. Nismo te mogli urazumiti u stanju u kojem si bila kad smo te nali.
Ali moe se utjeiti, jer si i ti mene udarila gotovo jednako snano kao i ja tebe. Podigao je rukav
i otkrio veliku runu modricu na desnom ramenu.
Spasio si mi ivot, rekla je Ivana. Hvala ti.
Molim. Bilo je to pravino uzvraanje za sve to si uinila za mene i moju obitelj.
Da li... te poznajem? upitala je iznenaeno.
Mladi se nasmijeio. Pretpostavljam da se jesam promijenio otkad smo se zadnji put vidjeli.
Imao sam tada tek dvanaest godina, zapravo bio sam u trinaestoj. Da vidimo... Poeo je raunati
rukama pomou Bedeove klasine metode. To je bilo prije nekih est godina. est godina puta
tristo ezdeset pet dana... pa, prije dvije tisue sto devedeset dana!
Ivanine oi rairile su se kad ga je prepoznala. Arn! povikala je i odmah bila uvuena u
njegov oduevljeni zagrljaj.

Nisu toga dana vie razgovarali jer je Ivana jo uvijek bila jako slaba, a Arn joj nije doputao da
se iscrpljuje. im je pojela nekoliko lica mesne juhe, odmah je zaspala.
 Sutradan se probudila snanija, i najvanije od svega, silno gladna. Prekinula je prisilni post
tanjurom kruha i sira, sluajui paljivo Arna koji joj je priao o svemu to se dogodilo otkad su se
zadnji put vidjeli.
Kao to si predvidjela, opat Raban bio je tako zadovoljan naim sirom da nas je prihvatio za
prebendare i obeao nam pristojan ivot u zamjenu za pedeset kilograma sira na godinu. Ali to
sigurno zna.
Ivana je klimnula. Izvanredan sir proaran plavom bojom i ne osobito privlanog izgleda, ali
zato izvrsnog okusa, postao je osnovni dio prehrane u samostanskoj blagovaonici. Gosti
samostana, i redovnici i obini ljudi, bili su tako oduevljeni njegovom kvalitetom da je potranja
rasla u itavom okrugu.
Kako je tvoja majka? upitala je Ivana.
Odlino. Ponovno se udala, za dobrog zemljoradnika s vlastitim stadom, a i mlijeko njegovih
krava upotrebljavaju za proizvodnju sira. Njihov posao svakodnevno se iri, a oni su sretni i
bogati.
Kao uostalom i ti. Zamahujui rukom Ivana je pokazala na velik, dobro odravan dom.
Svoju dobru sreu dugujem tebi, rekao je Arn. U samostanskoj koli nauio sam itati i
raunati te su mi vjetine dobro dole kad se posao razgranao i kad je postalo nuno voditi
tone raune. Kad je uo za moje sposobnosti, lord Riculf zaposlio me kao upravitelja. Upravljam
ovdje njegovim imanjem i uvam ga od zvjerokradica i krivolovaca tako sam i naao tvoj
amac.
Ivana je zadivljeno tresla glavom, zamiljajui sliku Arna i njegove majke prije est godina kad
su ivjeli u prljavoj kolibi jednako bijedno kao i drugi obini seljaci osueni, kako se inilo, na
tegoban ivot siromatva i gladi. Pa ipak, Madalgis se ponovno udala, bila je uspjena trgovkinja,
a njezin sin upravitelj kod monog lorda! Vitam regit fortuna, pomislila je Ivana. Uistinu, sluaj upravlja
ljudskim, ivotima svaijim, pa i mojim.
Ovo, rekao je Arn ponosno, je moja ena Bona, a ovo naa ker Arnalda. Bona je bila lijepa
mlada ena nasmijanih oiju i vedra duha, jo mlaa od svog mua imala je najvie sedamnaest
godina. Ve je bila majka, a njezin rastui trbuh svjedoio je o novoj trudnoi. Arnalda je bila
aneli rumenih obraza, s potpuno okruglim plavim oima i kovravom plavom kosom, a uz to
jo i neodoljivo slatka. Blistavo se nasmijeila Ivani, otkrivajui tako prekrasne jamice na obrazima.
Krasna obitelj, rekla je Ivana.
Arn se nasmijeio od zadovoljstva i pozvao enu i dijete. Doite i pozdravite... Oklijevao je.
Kako u te nazvati? Brat Ivan ini se neprikladnim kad znamo... ono to znamo.
Ivana. Rije je u njezinim uima imala i stran i poznat prizvuk: Zovite me Ivana jer to je moje
pravo ime.
Ivana, ponovio je Arn, kojem je bilo drago to mu je poklonila povjerenje. Ispriaj nam, ako
smije, kako to da si dola ivjeti s benediktincima u Fuldi jer se u tako neto jedva moe
povjerovati. Kako ti je to uope uspjelo? Zbog ega si to napravila? Jesi li s nekim podijelila svoju
tajnu? Zar nitko nije sumnjao?
Ivana se nasmijala. Kako vidim, vrijeme nije otupjelo tvoju znatielju.
Nije vidjela svrhe u prevari. Ivana je ispriala Arnu sve, od neprimjerenog kolovanja u
Dorstadtu do godina provedenih u Fuldi i pristupanja u redove sveenika.
Dakle, braa jo uvijek ne znaju istinu o tebi, rekao je Arn zamiljeno kad je zavrila. Mislili
smo da su te moda razotkrili, pa si bila prisiljena pobjei... Znai li to da se namjerava vratiti?
Moe, zna. Prije bih umro razapet na spravi za muenje, nego dopustio da izvuku tvoju tajnu iz
mene!
Ivana se nasmijeila. Usprkos Arnovu izgledu mukarca, u njemu je jo uvijek prepoznavala
onog istog djeaka kojeg je poznavala.
Odgovorila mu je: Sreom, nema potrebe za rtvovanjem. Uspjela sam otii na vrijeme; braa
nemaju nikakvog razloga sumnjati u mene. Ali... nisam sigurna da se elim vratiti.
to e onda raditi?
 Dobro pitanje, rekla je Ivana. Uistinu jako dobro pitanje. Zasad jo ne znam odgovor.

Arn i Bona skakali su oko nje poput dviju pretjerano zabrinutih kvoki, branei joj ustati iz
kreveta jo nekoliko dana. Jo nisi dovoljno jaka, uporno su tvrdili. Ivani nije preostalo nita
drugo do predati se njihovoj brizi. Slobodno vrijeme ispunjavala je poduavajui Arnaldu slovima
i brojevima. Iako je jo bila malo dijete, vidjela se priroena sklonost uenju koju je naslijedila od
oca. Spremno i oduevljeno reagirala je na panju tako zabavne drubenice.
Kad bi na kraju dana uspavala Arnaldu, Ivana je nemirno leala i razmatrala planove za
budunost. Bi li se trebala vratiti u Fuldu? Bila je u samostanu gotovo dvanaest godina, odrasla je
meu njegovim zidovima; bilo joj je teko zamisliti da bi mogla ivjeti igdje drugdje. Ali morala se
suoiti s injenicama: imala je dvadeset sedam godina i ve je bila u zreloj dobi. Braa iz Fulde,
iznurena otrom klimom, spartanskom dijetom i hladnim samostanskim sobama, rijetko su ivjela
dulje od etrdeset godina; brat Deodat, najstariji u zajednici, imao je pedeset i etiri godine. Koliko
dugo e moi odolijevati teretu starosti tko zna kad e je opet sruiti neka bolest i tako prisiliti
da se izloi riziku razotkrivanja i smrti?
Trebalo je dakako razmotriti i opata Rabana. Odluno joj se protivio, a on nije bio ovjek koji bi
mogao promijeniti miljenje. Ako se vrati, tko zna s kakvim patnjama i kaznama e se jo morati
suoiti?
Njezin je duh vapio za promjenom. U knjinici Fulde nije ostala nijedna knjiga koju ve nije
proitala, a svaku je pukotinu na stropu spavaonice znala napamet. Prole su godine otkad se
zadnji put probudila ujutro i osjetila sretno iekivanje neeg novog i zanimljivog to se moglo
dogoditi. eznula je istraivati bijeli svijet.
Kamo je mogla otii? Natrag u Ingelheim? Nakon mamine smrti nije tamo ostalo nita do ega
joj je bilo stalo. Dorstadt? emu se tamo mogla nadati - Geroldu, koji je jo uvijek eka i njeguje u
dui ljubav prema njoj sve ove godine? Kakva besmislica. Vie je nego vjerojatno da se ponovno
oenio i sigurno ne bi bio sretan kad bi se Ivana iznenada ponovo pojavila. Osim toga, odavno je
izabrala drukiji ivot ivot u kojem nije bilo mjesta za ljubav mukarca.
Ne, Gerold i Fulda pripadali su njezinoj prolosti. Morala je odluno pogledati u budunost
kakva god ona mogla biti.

Bona i ja smo donijeli odluku, rekao je Arn. Mora ostati s nama. Bilo bi dobro imati jo
jednu enu u kui koja bi pravila Boni drutvo i pomagala joj oko kuhanja i runog rada
naroito sad, kad je na putu novo dijete.
Njegova je ljubaznost bila zamorna, ali je ponuda bila srdana, pa je Ivana odgovorila blago:
To bi bila loa pogodba, bojim se. Oduvijek sam bila loa velja, kad uzmem iglu kao da imam
dvije lijeve ruke, a u kuhinji sam potpuno beskorisna.
Bona bi bila presretna nauiti t
Istina je, prekinula ga je, da sam toliko dugo ivjela kao mukarac da se vie ne bih znala
ponaati kao pristojna ena - ako sam to uope ikada i bila! Ne, Arn mahnula je da ne eli uti
proteste meni pristaje ivot mukarca. Isuvie volim prednosti takvog ivota da bih mogla biti
zadovoljna bez njih.
Arn je promislio malo o tome. Onda zadri svoju krinku. Nije vano. Moe pomagati u vrtu...
ili poduavati malu Arnaldu! Ve si je oduevila svojim lekcijama i igrama, kao i mene nekada.
Bila je to velikoduna ponuda. Nije mogla traiti veu udobnost ili sigurnost od one koju bi
pronala u naruju ove sretne i uspjene obitelji. Ali njihov svijet, ugodan i zatien, bio je
premalen i nije mogao zadrati njezin duh probuen za pustolovine. Nije eljela zamijeniti jedan
skup zidova drugim.
Neka si blagoslovljen, Arn, jer ima dobro srce. Ali ja imam druge planove.
Kakve planove?
Idem na hodoae.
U Tours, do groba Sv. Martina?
 Ne, rekla je Ivana, idem u Rim.
Rim! Arn je bio zapanjen. Jesi li poludjela?
Sad kad je rat zavrio, i drugi e krenuti na hodoae.
Arn je zatresao glavom. Moj lord Riculf rekao mi je da se Lotar jo uvijek nije odrekao krune,
usprkos porazu kod Fontenoya. Pobjegao je natrag u kraljevski dvorac u Aachenu i skuplja
mukarce kojima e popuniti redove svoje vojske. Moj gospodar kae da ak pregovara sa Sasima i
nudi im doputenje da tuju svoje nevjernike bogove ako e se boriti za njega!
Kako bi se mama smijala, pomislila je Ivana, takvom neoekivanom preokretu: kranski kralj nudi vratiti Stare
Bogove. Mogla je zamisliti to bi njezina majka rekla na to: njeni Bog-muenik krana dobar je za
obine ciljeve, ali za pobjedu u bitkama, potrebna je pomo Thora i Odina, i drugih gnjevnih
ratnika-bogova njezina naroda.
Ne moe ii dok je sve jo nemirno, rekao je Arn. Previe je opasno.
Imao je pravo. Sukob izmeu kraljevske brae doveo je do potpunog sloma graanskog reda.
Ceste koje nitko nije uvao postale su lakom metom skitalakih bandi, krvoednih razbojnika i
odmetnika.
Ja u biti sigurna, rekla je Ivana. Tko bi htio neto od sveenika hodoasnika, koji nema
nieg vrijednog osim odjee na leima?
Neki od tih prokletnika ubili bi i za komad platna, a kamoli ne za komad odjee! Zabranjujem
ti da ide sama! Progovorio je tonom kakvim nikada ne bi razgovarao s njom da ju je jo uvijek
smatrao mukarcem.
Otro mu je odgovorila. Ja sam svoj gospodar, Arn. Idem kamo ja hou.
Kad je shvatio svoju pogreku, Arn se odmah povukao. Priekaj barem tri mjeseca, predloio
je. Tada dolaze trgovci zainima i prodaju svoju robu. Oni putuju dobro zatieni jer ne ele
nikakav rizik dok putuju s dragocjenom robom. Mogu ti pruiti sigurnu pratnju sve do Langresa.
Langres! To sigurno nije najizravniji put?
Ne, sloio se Arn. Ali je najsigurniji. U Langresu je prenoite za hodoasnike koji idu na
jug; sigurno e bez problema nai skupinu drugih putnika u ijem e drutvu biti sigurna.
Ivana je promislila o tome. Moda si u pravu.
Moj lord Riculf i sam je iao na isto hodoae prije nekoliko godina. Sauvao je kartu pravca
kojim je iao; imam je ovdje. Otkljuao je komodu, izvadio komad pergamenta i paljivo ga
odmotao. Potamnio je i istroio se od starosti, ali tinta nije izblijedjela; podebljane crte jasno su se
isticale, oznaavajui put do Rima.
Hvala ti, Arn, rekla je Ivana. Posluat u tvoj savjet. Tri mjeseca odgaanja nije tako dugo.
To e mi omoguiti da provedem jo vremena s Amaldom; jako je pametna i dobro napreduje u
poduci!
Znai, to smo rijeili. Arn je poeo zamatati pergament.
Htjela bih jo malo prouavati kartu ako smijem.
Prouavaj je koliko eli. Ja idem u ambar nadgledati strienje. Arn je otiao nasmijeen i
sretan jer ju je uspio barem djelomino uvjeriti.
Ivana je duboko disala i punila plua slatkim mirisima ranog proljea. Njezin je duh lebdio kao
sokol osloboen lanca i iznenada preputen udesnoj slobodi vjetra i neba. U ovo doba dana braa
Fulde skupljala su se u mranoj zgradi kaptolskog sabora i sjedei na tvrdim kamenim sjedalima
sluala brata Cellarera koji je jednolino mumljao o samostanskim raunima. Ali ona je bila ovdje,
slobodna i neometana, u iekivanju pustolovine ivota.
Ivana je uzbueno prouavala kartu. Odavde do Langresa vodila je dobra iroka cesta. Zatim je
cesta skretala juno kroz Besangon i Orbe te se sputala uz jezero St. Maurice do LeValaisa. U
podnoju Alpa bilo je redovniko prenoite, gdje su se hodoasnici mogli odmoriti i opskrbiti
svim potrebnim za teak prijelaz preko planina kroz Veliki St. Bernard najbolji i najee
koriten prijelaz preko Alpa. Kad jednom prijee Alpe, iroka ravna linija Via Francigene vodila je
kroz Aostu, Paviju i Bolonju do Toskane i dalje u Rim.
Rim. Najvei umovi cijeloga svijeta skupljali su se u tom drevnom gradu; njegove crkve uvale
su nebrojena bogatstva, a u njegovim knjinicama nagomilala se mudrost stoljea. Sigurno e
tamo, meu svetim grobnicama apostola, Ivana nai ono za im je tragala. U Rimu e otkriti svoju
sudbinu.

Namjetala je bisage na muli - Arn je ustrajao u svom zahtjevu da je uzme za putovanje kad
je iz kolibe dotrala Arnalda, a njezina je plava kosa jo uvijek bila raupana od spavanja.
Kamo ide? malo aneosko lice zabrinuto je zahtijevalo odgovor.
Ivana je kleknula kako bi joj lice bilo u visini djevojicina. U Rim, odgovorila je, grad uda,
gdje ivi papa.
Voli li papu vie od mene?
Ivana se nasmijala. Nikada ga nisam upoznala. A nikoga ne volim vie nego tebe, mala
prepelice. Pomilovala je mekanu djeju kosu.
Onda nemoj ii. Arnalda je zagrlila Ivanu. Ne elim da ode.
Ivana ju je zagrlila. Malo djeje tijelo toplo se privinulo uz nju, ispunjavajui njezin zagrljaj i
njezino srce. Mogla sam imati ovakvu malu djevojicu da sam izabrala drukiji put, malu djevojicu koju bih drala i
privijala uza se i poduavala. Sjetila se oaja koji je osjeala kad je Eskulap otiao. Ostavio joj je
knjigu, da bi mogla nastaviti uiti. Ali ona, koja je pobjegla iz samostana samo s odjeom na sebi,
nije imala nita to bi mogla dati djetetu.
Osim...
Ivana je posegnula ispod odore i izvukla medaljon koji je nosila od dana kad joj ga je Matej prvi
put stavio oko vrata. Ovo je Sv. Katarina. Bila je jako pametna i snana, ba kao ti.
Ispripovijedala joj je priu o Sv. Katarini.
Arnaldine oi rairile su se od uenja. Bila je djevojica, i sve je to uinila?
Da. A moi e i ti ako nastavi vjebati slova. Ivana je skinula medaljon i objesila ga oko
Arnaldina vrata. Sad je tvoja. uvaj je za mene.
Arnalda je stisnula medaljon, a malo se lice iskrivilo od odlunog napora da ne zaplae.
Ivana je rekla zbogom Arnu i Boni, koji su izili da je isprate. Bona joj je dala zaveljaj s hranom
i mijeh od kozje koe pun piva. Ima kruha i sira i malo suenog mesa dovoljno da ti potraje
dva tjedna, a do tada e ve stii u prenoite.
Hvala ti, rekla je Ivana. Nikada neu zaboraviti tvoju dobrotu.
Arn je dodao: Ne zaboravi, Ivana. Ovdje si uvijek dobrodola. Ovo je tvoj dom.
Ivana ga je zagrlila. Poduavaj djevojicu, rekla mu je. Inteligentna je i gladna uenja kao to
si i ti bio.
Popela se na mulu. Mala je obitelj stajala oko nje i izgledala tuno. inilo se da joj je
nepromjenjiva sudbina bila ostavljati iza sebe one koje je voljela. Bila je to cijena za udan nain
ivota koji je izabrala, ali krenula je otvorenih oiju i nije bilo koristi od aljenja.
Ivana je potjerala mulu u kas. Jo jednom je mahnula preko ramena, a zatim je okrenula lice
prema junoj cesti - i Rimu.

19
Rim, 844.

Anastazije je spustio pero, proteui prste kako bi se rijeio gra. S ponosom je pogledao
stranicu koju je upravo napisao zadnji zapis u njegovu majstorskom djelu Liber pontificalis, ili
Knjiga o papama, s detaljnim biljekama o papinskoj vlasti njegova doba.
Anastazije je s ljubavlju pogladio isti bijeli pergament od telee koe koji je leao ispred njega.
Na ovim praznim stranicama jednoga e dana biti zabiljeena postignua, sjajni uspjesi, slava
njegova papinstva.
 Kako e njegov otac, Arsenije, tek tada biti ponosan! Iako je Anastazijeva obitelj prikupila
mnoge titule i poasne poloaje tijekom godina, krajnja nagrada papinskog prijestolja dosad im je
izmicala. U jednom se trenutku inilo da bi to moglo uspjeti Arseniju, ali su se vrijeme i okolnosti
udruili protiv njega, a prilika je prola.
Sad je sve ovisilo o Anastaziju. Morao je, htio je opravdati oevo povjerenje u njega i postati
papa i rimski biskup.
Ne odmah, naravno. Anastazijeva pretjerana ambicija nije ga toliko zaslijepila da ne bi bio
svjestan injenice kako njegovo vrijeme jo nije dolo. Imao je tek trideset tri godine, a poloaj
primiceriusa, iako sam po sebi moan, bio je isuvie svjetovan a da bi se s njega mogao uspeti do
Stolice Sv. Petra.
Njegove prilike uskoro su se trebale promijeniti. Papa Grgur leao je na samrtnoj postelji. Kad
proe propisano razdoblje alovanja, birat e se novi papa - izbor koji je Arsenije unaprijed
odluio vjetom mjeavinom diplomacije, podmiivanja i prijetnji. Sergije, princ kardinal crkve Sv.
Martina, slabaan i potkupljiv potomak plemike rimske obitelji postat e tako sljedei papa. Za
razliku od Grgura, Sergije je razumio kako svijet funkcionira; on e znati kako treba izraziti svoju
zahvalnost onima koji su mu pomogli da doe na poloaj. Ubrzo nakon izbora, imenovat e
Anastazija biskupom Castelluma, to je bio savren poloaj za uspon do papinskog prijestolja
odmah nakon Sergija.
Bila je to krasna slika, osim jednog detalja Grgur je jo uvijek bio iv. Poput starog okota,
ije duboko korijenje zalazi u veliku dubinu kako bi izvlailo hranu iz neplodna tla, starac je jo
uvijek tvrdoglavo ivio. Razborit i sklon razmiljanju, i u privatnom ivotu i u papinstvu, Grgur je
bio neopisivo spor u svemu to je poduzimao, pa ak i u konanom inu umiranja.
Vladao je sedamnaest godina, dulje od bilo kojeg pape nakon blagopokojnog Leona III. Grgur je
bio dobar ovjek, skroman, dobrih namjera i poboan, a Rimljani su ga voljeli. Bio je brian
zatitnik grada i sve veeg broja njegovih stanovnika, osiromaenih hodoasnika, kojima je pruao
brojna sklonita i utoita, a milostinja se dijelila velikoduno za vrijeme svih blagdana i procesija.
Anastazije je na Grgura gledao s kompliciranom mjeavinom osjeaja uenja i prezira: uenja
zbog istoe njegove pobonosti i vjere, prezira zbog njegove jednostavnosti i prostodunosti,
zbog kojih je stalno bio izloen prevarama i spletkama. Anastazije je i sam vie puta iskoristio
papinu bezazlenost, a najuspjeniji je bio na tzv. Polju lai, kad se pobrinuo za izdaju i propast
Grgurovih mirovnih pregovora s franakim carem Ludovikom ispred njegova nosa. Ta mala ratna
varka obilato se isplatila; Ludovikov sin Lotar, koji se time okoristio, znao je kako pretvoriti
zahvalnost u novac, te je Anastazije postao bogata. to je bilo jo vanije, Anastazije je uspio
zadobiti Lotarovo povjerenje i podrku. Istina je da se Anastazije neko vrijeme bojao kako e
njegov paljivo podravan savez s franakim nasljednikom propasti Lotarov poraz kod
Fontenoya bio je po opem priznanju katastrofalan. Ipak, Lotar se uspio nagoditi sa svojom
pobunjenom braom Ugovorom iz Verduna, jedinstvenim primjerom politikog majstorluka koje
mu je omoguilo da zadri i krunu i svoje teritorije. Lotar je jo jednom dokazao neospornost svog
carskog poloaja to je bila injenica koja e se u budunosti pokazati dragocjenom za
Anastazija.
Zvuk zvona trgnuo je Anastazija iz sanjarenja. Zvona su zazvonila jednom, dvaput, triput.
Anastazije se pljesnuo po bedrima kliui od veselja. Napokon!

Ve je obukao odoru za alovanje kad se zaulo oekivano kucanje. Papinski biljenik uao je
tiho. Papa je pozvan Bogu na istinu, objavio je. Trebaju vas u papinskoj spavaonici u svojstvu
primiceriusa.
Koraali su jedan pokraj drugoga, ne razgovarajui, kroz labirintu sline hodnike Lateranske
palae prema papinskom stanu.
Bio je poboan ovjek. Biljenik je prekinuo tiinu. Mirotvorac, svetac.
Uistinu svetac, odgovorio je Anastazije. A u sebi je pomislio: Ima li tada za njega boljeg mjesta od
onog u Raju?
 Kad e nam doi drugi? Biljenikov glas se slomio.
Anastazije je shvatio da ovjek plae. Izraavanje iskrenih osjeaja pobuivalo je njegovu
znatielju. On sam bio je previe lukav, previe svjestan uinka onoga to kae ili uini na druge
ljude, a da bi se ukljuio u lacrimae rerum. Ipak, biljenikovi osjeaji podsjetili su ga da i sam mora
pripremiti svoju predstavu alovanja. Dok su se pribliavali papinskoj spavaonici, udahnuo je i
zadrao dah, krivei lice dok nije osjetio peckanje u oima. Bila je to njegova varka, nain kako
zaplakati po volji; rijetko ju je upotrebljavao, ali uvijek je imala pravi uinak.
Spavaonica je bila otvorena za masu oaloenih koji su se skupljali: Grgur je leao na velikom
pernatom krevetu, sklopljenih oiju, obredno prekrienih ruku, koje su obuhvatile zlatni kri.
Drugi optimati, ili glavni slubenici papinskog dvora, okruili su samrtnu postelju: Anastazije je
vidio Arighisa, vicedominusa; Compulusa, nomenclatora; i Stephena, vestiariusa.
Primicerius Anastazije, objavio je tajnik kad je Anastazije uao. Prisutni su podigli pogled i
vidjeli ga utonulog u tugu, crta lica iskrivljenih od boli, sa suzama na licu.
Ivana je podigla glavu i pustila da joj se zrake toplog rimskog sunca prosipaju po licu. Jo
uvijek se nije mogla priviknuti na ugodno blago vrijeme u Wintarmanothu - ili sijenju, kako su ga
zvali ovdje u junom dijelu Carstva, gdje su prevladavali romanski, a ne franaki obiaji.
Rim nije bio grad iz njezine mate. Zamiljala je sjajan grad, poploan zlatom i mramorom, gdje
se na stotine bazilika podiu prema nebesima i sjajno svjedoe o postojanju stvarnog Civitas Dei,
Bojeg grada na zemlji. Stvarnost se pokazala potpuno drukijom. Uske i isprekidane uliice grada
Rima, nepravilne, prljave i nakrcane svjetinom, izgledale su kao stvorene u Paklu, a ne u Raju.
Njegovi drevni spomenici oni koji nisu bili pretvoreni u kranske crkve stajali su u
ruevinama. S hramova, amfiteatara, palaa i kupalita bilo je uklonjeno zlato i srebro, a oni su bili
preputeni na milost i nemilost prirodnim silama. Vitice biljaka penjaica vijugale su preko palih
stupova; jasmin i medvjea apa izbijali su iz pukotina na zidovima; svinje i koze i volovi s
velikim rogovima pasli su travu na njihovim oronulim trijemovima. Kipovi vladara leali su
razbacani po zemlji; prazni sarkofazi dobili su novu namjenu kao kade, cisterne za vodu ili valovi
za svinje.
Bio je to grad drevnih, i kako se inilo nepomirljivih, protuslovlja: svjetsko udo i prljava,
oronula abokreina duha; mjesto kranskog hodoaa, ija su najvea djela veliala bogove
nevjernika; sredite knjiga i uenja, gdje su se ljudi valjali u neznanju i praznovjerju.
Usprkos ovim protuslovljima, ili moda ba zbog njih, Ivana je voljela Rim. Poticala ju je
uzavrela guva na ulicama. U ovim prolazima ispunjenim vrevom sastajali su se udaljeni kutovi
svijeta: romanski, lombardijski, germanski, bizantski i muslimanski, sudarali su se u uzbudljivoj
mjeavini obiaja i jezika. Prolost i sadanjost, nevjerniko i kransko, isprepleteni u bogatoj i
zamrenoj tapiseriji. Najbolje i najgore iz cijeloga svijeta skupilo se unutar ovih drevnih zidina. U
Rimu je Ivana pronala svijet prilika i pustolovina za kojim je tragala cijeloga ivota.
Veinu vremena provodila je u Borgu, gdje su na okupu bile razliite scholae, ili drutva stranaca.
Kad je stigla, prije vie od godinu dana, otila je prirodno najprije u Scholu Francorum, ali je tamo
nisu primili jer su ve bili prepuni franakih hodoasnika i useljenika. Tako je nakon toga otila u
Scholu Anglorum, gdje su joj oevo englesko porijeklo i njezino prezime, Engleski, osigurali toplu
dobrodolicu.
Zbog dubine i opsega svog obrazovanja ubrzo je zasluila ugled genijalnog uenjaka. Teolozi iz
cijelog Rima dolazili su se uputati u uene rasprave s njom; odlazili su sa strahopotovanjem
prema opsegu njezina znanja te vjetini i dosjetljivosti u diskusiji. Kako bi tek bili oajni,
razmiljala je ponekad Ivana sa smijekom, kad bi znali da ih je nadmaila ena!
Njezine redovite dnevne dunosti ukljuivale su pomaganje za vrijeme mise u maloj crkvi
pokraj kole. Nakon ruka i kratkog drijemea (jer je na jugu bio obiaj prespavati vrele
poslijepodnevne sate) odlazila je u bolnicu, gdje se ostatak dana bavila njegovanjem bolesnika.
Njezino znanje iz podruja medicine bilo joj je od velike koristi jer medicinska praksa ovdje nije
bila ni izbliza tako napredna kao u Franakoj. Rimljani su slabo poznavali medicinska svojstva
ljekovitih trava i biljaka, a nisu nita znali o prouavanju mokrae koja se koristila kod
postavljanja dijagnoza i lijeenja bolesti. Ivanini lijeniki uspjesi doveli su do potranje za
njezinim uslugama.
Bio je to aktivan i marljiv ivot, koji je Ivani savreno odgovarao. Pruao joj je sve prednosti
redovnikog ivota, bez ijednog nedostatka. Mogla je istraivati granice svog intelekta bez iije
kontrole ili prijekora. Imala je pristup kolskoj knjinici, maloj ali dobroj zbirci s vie od pedeset
naslova, a nitko joj nije stajao iznad ramena i ispitivao je zato je izabrala itati Cicerona ili
Svetonija, a ne Augustina. Bila je slobodna dolaziti i odlaziti po elji, smjela je misliti to je htjela i
izraavati svoje misli bez straha od bievanja i razotkrivanja. Vrijeme je brzo prolazilo, mjereno
zadovoljstvom ispunjenja svakodnevnog posla.
Tako bi se stvari moda nastavile zauvijek, da se nije razbolio tek izabrani papa Sergije.

Od tree nedjelje prije korizme papu je muio cijeli niz neodreenih ali uznemirujuih
simptoma: loa probava, nesanica, teina i otjecanje udova; a kratko prije Uskrsa pogodili su ga
bolovi takvog intenziteta da ih je jedva podnosio. No za noi, cijela je palaa bila budna od
njegovih krikova.
Drutvo lijenika poslalo je desetak svojih najboljih ljudi da se pobrinu za bolesnog papu.
Isprobali su mnotvo sredstava kako bi otkrili pravi lijek: donijeli su komadi lubanje Sv.
Polikarpa kako bi ga Sergije dotaknuo; masirali su mu bolne ruke i noge uljem izvaenim iz lampi
koje su cijelu no gorjele na grobnici Sv. Petra, to je bila metoda za koju se znalo da je lijeila i
najgore patnje; stalno su mu iznova putali krv i istili mu crijeva tako snanim medom da mu se
cijelo tijelo naprezalo od estokih greva. Kad nisu pomogli ni tako moni lijekovi, pokuali su
rastjerati bolove suprotnom iritacijom, stavljajui vrele lanene trake preko vena na nogama.
Nita nije pomagalo. Kako se papino stanje pogoravalo, stanovnike Rima obuzeo je strah: ako
Sergije umre tako brzo nakon svog prethodnika, i ostavi prijestolje Sv. Petra ponovno praznim,
franaki car Lotar mogao bi iskoristiti priliku i izvriti prepad na grad, zahtijevajui potivanje
carske vladavine.
Sergijeva brata Benedikta takoer je muila briga - ne toliko zbog bratskih osjeaja, koliko zato
to bi bratova smrt predstavljala prijetnju njegovim interesima. Nakon to je uvjerio Sergija da mu
dodijeli poloaj papinskog missusa, Benedikt je vjeto upotrijebio taj poloaj da za sebe prigrabi
mo papinske slube. Posljedica toga bila je, da je nakon samo pet mjeseci trajanja svoje papinske
vlasti, Sergije vladao jedino po imenu; sva stvarna mo u Rimu pripadala je Benediktu uz
znaajno poveanje osobnog bogatstva.
Benedikt bi vie volio da su mu pripali i naslov i slava papinske asti, ali je oduvijek znao da
mu je takva ambicija bila izvan domaaja. Nije imao ni obrazovanje ni uglaenost potrebnu za
takvu visoku slubu. Bio je drugi sin, a u Rimu nije bio obiaj da se vlasnitvo i titule dijele
izmeu nasljednika kao u Franakoj. Kao prvoroenog sina, Sergija su obasipali svim
povlasticama koje mu je obitelj mogla pruiti skupom odjeom, privatnim uiteljima. To je
svakako bilo uasno nepoteno, ali se nita nije moglo promijeniti, pa je Benedikt nakon nekog
vremena prestao biti zlovoljan i potraio je utjehu u zemaljskim uicima kojih u Rimu nije
manjkalo, to je ubrzo i otkrio. Majka mu je prigovarala zbog njegovih razuzdanih navika, ali nije
mu ih ozbiljnije pokuala uskratiti; njezin interes i nade oduvijek su se vrtjeli oko Sergija.
I tako su sada, napokon, duge godine zaputanja bile iza njega. Nije bilo teko nagovoriti
Sergija da ga imenuje papinskim missusom; Sergije je oduvijek osjeao krivicu zbog prednosti koje
su mu davali kao starijem bratu. Benedikt je znao da mu je brat slabi, ali bilo ga je jo lake
pokvariti nego to je predviao. Nakon mnogih godina beskonanog uenja i redovnikog
liavanja, Sergije je bio vie nego spreman uivati u ivotu. Benedikt nije ni pokuao odmamiti
brata u svijet ena jer se Sergije nepopustljivo drao ideala o sveenikoj kreposti. Uistinu, njegovi
osjeaji po tom pitanju graniili su s opsesijom, pa je Benedikt vrsto odluio tajiti od njega i
vlastite seksualne pustolovine.
Ali Sergije je imao drugu slabost nezasitan apetit prema uivanju za stolom. Dok je
uvrivao svoju mo, Benedikt je odvlaio bratovu panju beskonanom povorkom ukusnih jela.
Sergijev kapacitet za hranu i vino bio je izvanredan. Znao je za jedan obrok pojesti pet pastrva,
dvije peene kokoi, est mesnih pita i cijeli srnei but. Nakon jedne takve raskalaene gozbe,
pojavio se tako prederan i nadut na jutarnjoj misi da je povratio svetu hostiju na oltar, na opi
uas okupljenih vjernika.
Nakon tog sramotnog dogaaja Sergije je odluio da e se promijeniti pa je ponovno poeo jesti
samo kruh i povre kao u vrijeme odrastanja. Ta ga je spartanska dijeta preporodila; nanovo se
poeo zanimati za dravna pitanja. To je smetalo Benediktovim unosnim zamislima. Ali Benedikt
je ekao svoju priliku. Kad je procijenio da je Sergije proveo dovoljno vremena u pobonom
samoprijegoru, nastavio ga je dovoditi u iskuenje neumjerenim darovima: bogatim i egzotinim
slatkiima, mesnim pitama i mesnim sloencima, peenom prasetinom, bavama gustog
toskanskog vina. Uskoro je Sergije ponovno poeo s gozbama i pijankama.
Ovoga puta, meutim, pijanevanje je otilo predaleko. Sergije se razbolio, opasno se razbolio.
Benedikt nije osjeao samilost prema starijem bratu, ali nije htio da umre. Sergijeva smrt imala bi
za posljedicu kraj Benediktove moi.
Neto se moralo uiniti. Lijenici koji su njegovali Sergija bili su nesposobni, a papinu su bolest
pripisali monim zlodusima, protiv ije se pakosti moglo obraniti jedino molitvom. Okruili su
Sergija mnotvom sveenika i redovnika koji su plakali i molili uz njegovu postelju danju i nou,
usrdno podiui glasove prema Nebu, ali nije pomagalo. Sergije je nastavio propadati.
Benedikt nije bio zadovoljan jer nije htio dopustiti da njegova budunost visi na tankom koncu
molitve. Moram neto uiniti. Ali to?
Moj gospodine.
Benedikta je iz sanjarenja trgnuo tih i oklijevajui glas Celestina, jednog od papinskih cubicularija,
ili komornika. Kao i veina njegovih drugova, Celestin je bio potomak bogate plemike rimske
obitelji, koja je velikoduno plaala ast da njihov sin, jo mladi, slui kao papin komornik.
Benedikt je osjeao odbojnost prema mladiu. to je taj razmaeni i povlateni mladac uope znao
o ivotu, o tekoj patnji koja prati uzdizanje iz neuglednosti?
to hoe?
Moj gospodin Anastazije trai audijenciju.
Anastazije? Benedikt nije mogao smjestiti to ime.
Biskup Castelluma, ponudio mu je Celestin pomo.
Usuuje se upuivati me? Benedikt je bijesno i snano oamario Celestina. To e te nauiti
potivati bolje od sebe. A sad odlazi i dovedi mi biskupa.
Celestin je pourio drei se za obraz i borei se sa suzama. Benedikta je ruka pekla na mjestu
kojim je dodirnula mladia; protresao ju je, osjeajui se puno bolje nego zadnjih dana.
Nekoliko trenutaka kasnije, Anastazije je proao kroz vrata kraljevskim korakom. Bio je stasit i
uglaen, primjer plemike otmjenosti, a bio je svjestan uinka koji je ostavio na Benedikta.
Pax vobiscus, pozdravio ga je Benedikt na loem latinskom.
Anastazije je primijetio nekulturu, ali se pobrinuo da se njegov prezir ne primijeti. Et cum
spiritus tuo, odgovorio je teno. Kako se osjea Njegova Svetost, papa?
Loe. Jako loe.
ao mi je to to ujem. Bilo je tu vie od pristojnosti; Anastazije je bio istinski zabrinut. Nije
jo bilo vrijeme za Sergijevu smrt. Anastazije e napuniti trideset pet godina, to je minimalna dob
za papu, nakon neto vie od godinu dana. Ako bi Sergije sad umro, mogli bi izabrati kandidata
koji je mlai od njega, pa Stolica Sv. Petra ne bi ponovno bila slobodna dvadeset ili vie godina.
Anastazije nije imao namjeru ekati tako dugo kako bi ostvario svoju ivotnu ambiciju.
Vaem bratu pruaju strunu njegu, zar ne?
Danju i nou okruen je svetim ljudima koji mole za njegov oporavak.
Ah! Zavladala je tiina. Obojica mukaraca bili su skeptini prema uinkovitosti takvih mjera,
ali se nijedan nije usudio otvoreno posumnjati u njih.
Znam za nekoga u Scholi Anglorum, odvaio se Anastazije. Sveenika koji ima velik ugled kao
lijenik.
 Oh?
Mislim da se zove Ivan Engleski stranac je. Navodno je ovjek iznimna znanja. Kau da
moe istinski izvoditi uda ozdravljenja.
Moda bih trebao poslati po njega, rekao je Benedikt.
Moda, sloio se Anastazije, a zatim prestao s tom temom. Osjeao je da Benedikt nije tip
ovjeka koji bi trpio nagovaranje. Vrlo taktino, Anastazije je prebacio razgovor na drugu temu.
Kad je procijenio da je prola razumna koliina vremena, ustao je i krenuo. Dominus tecum,
Benedictus.
Deus vobiscus. Benedikt je jo jednom krivo izrekao izraz na latinskom.
Neuki glupan, pomislio je Anastazije. injenica da se takav ovjek mogao podii tako visoko na
ljestvici moi bila je smetnja i mrlja na ugledu Crkve. Uz naklon i otmjeno utanje crkvenog ruha,
Anastazije se okrenuo i otiao.
Benedikt ga je gledao dok je odlazio. Nije tako lo za jednog plemia. Poslat u po tog izljeiteljasveenika,
tog Ivana Engleskog. Vjerojatno e biti problem to to nije netko iz Drutva lijenika, ali nije vano.
Benedikt e nai nain. Uvijek je postojao nain kad si znao to hoe.
Tridesetak svijea gorjelo je u podnoju velikog kreveta u kojem je leao Sergije. Iza njih kleala
je skupina u crno odjevenih redovnika, koji su dubokim glasovima jednolino mumljali litanije.
Enodije, glavni rimski lijenik, podigao je eljeznu lancetu i povukao njome vjeto preko
Sergijeve lijeve podlaktice, zasijecajui glavnu venu. Krv je tekla iz rane i kapala u srebrnu zdjelicu
koju je pridravao Enodijev naunik. Enodije je tresao glavom dok je promatrao krv u zdjelici. Bila
je gusta i tamna; pokvareni tjelesni sokovi koji su uzrokovali papinu bolest svezali su se u tijelu i
nije ih se moglo izvui. Enodije je ostavio ranu otvorenom, doputajui da krv istjee dulje nego
obino; nee moi ponovno putati Sergiju krv nekoliko dana jer mjesec prolazi kroz Blizance, a to
je nemilostiv znak za putanje krvi.
Kako ti izgleda?, pitao je Florije, kolega lijenik.
Loe. Vrlo loe.
Izii, apnuo mu je Florije, moram razgovarati s tobom.
Enodije je zaustavio krvarenje, stisnuo rubove rane zajedno i pritisnuo ih rukom. Zadatak
zamatanja rane oblogom od listova rutvice obloenih mau prepustio je svom nauniku i ispratio
je Florija u hodnik.
Poslali su po nekog drugog, rekao je Florije urno im su ostali sami. Po nekog izljeitelja iz
Schole Anglorum.
Ne! Enodije je bio povrijeen. Medicinom su se u gradu zapravo iskljuivo smjeli baviti
lanovi Drutva lijenika iako je u stvarnosti mala i nepriznata vojska medicinskih diletanata
dvojbenih vjetina pruala svoje usluge stanovnitvu. Njih se podnosilo, sve dok su anonimno
lijeili jedino siromane. Ali izravno priznavanje jednog od takvih iz same papinske palae,
predstavljalo bi neospornu prijetnju.
ovjek se zove Ivan Engleski, rekao je Florije. Glasine kau da posjeduje iznimne moi.
Kau da moe postaviti dijagnozu bolesti pukim pregledom pacijentove mokrae.
Enodije je frknuo nosom. Nadrilijenik.
Oigledno. Ali neki od tih arlatana prilino su vjeti. Ako taj Ivan Engleski pokae da je
makar malo struan, moglo bi nam to nanijeti tetu.
Florije je bio u pravu. U poslu kakav je njihov, gdje su rezultati esto razoaravajui a uvijek
nepredvidljivi, ugled je bio sve. Kad bi ovaj nestrunjak uspio tamo gdje su oni zatajili...
Enodije je kratko promislio. Prouava mokrau, kae? Pa dobro, onda emo mu pribaviti
uzorak.
Pomoi tom strancu sigurno je zadnje to bismo trebali uiniti!
Enodije se nasmijao. Rekao sam da emo mu pribaviti uzorak, Florije. Nisam rekao iji.

Okruena zatitnom pratnjom papinskih uvara, Ivana je brzo hodala prema Patrijarhatu,
ogromnoj palai u kojoj se nalazila papinska rezidencija, ali i mnotvo administrativnih ureda koji
su sainjavali sjedite vlade u Rimu. Kad su proli pokraj velike Konstantinove bazilike, s
velianstvenim nizom okruglih nadsvoenih prozora, uli su u Patrijarhat. Unutra su se popeli
niskim stepenitem, koje je vodilo do triclinium majora, ili velike dvorane u palai, ija je izgradnja
bila povjerena blagopokojnom papi Leonu.
Dvorana je bila poploana mramorom i ukraena bezbrojnim mozaicima, izraenim s takvim
stupnjem umjetnike vjetine da ih je Ivana gledala puna strahopotovanja. Nikada prije nije
vidjela tako vedre boje, niti tako ive likove. Nitko u Franakoj ni biskup, ni opat, ni grof, ak ni
car nisu mogli zapovjediti nastanak neeg tako velianstvenog.
U sreditu dvorane bila je okupljena skupina mukaraca. Jedan je priao da je pozdravi. Bio je
natmuren, s uskim, podbuhlim oima i lukavim izrazom lica.
Ti si sveenik Ivan Engleski? upitao je.
Jesam.
Ja sam Benedikt, papinski missus i brat pape Sergija. Ja sam te pozvao da izlijei Njegovu
Svetost.
Uinit u sve to mogu, rekla je Ivana.
Benediktov glas pretvorio se u urotniki apat. Ima onih koji ne ele da uspije.
Ivana je u potpunosti vjerovala u to. Mnogi od okupljenih bili su lanovi biranog i uglednog
Drutva lijenika. Oni nee poeljeti dobrodolicu nestrunjaku.
Pridruio im se jo jedan mukarac - visok, mrav, prodorna pogleda i orlovskog nosa. Benedikt
ga je predstavio kao Enodija, poglavara Drutva lijenika.
Enodije je udostojio Ivanu klimanjem glave koje se jedva moglo nazvati pozdravom. I sami
ete se uvjeriti, ako vladate vjetinom lijeenja, da su Njegovu Svetost obuzeli demoni, iji poguban
stisak ne mogu obuzdati ni lijekovi ni ienje.
Ivana nije nita rekla. Nije vjerovala takvim teorijama. Zato se okrenuti nadnaravnom kad je
postojalo tako puno tjelesnih uzroka bolesti koji se mogu otkriti?
Enodije joj je pruio boicu ute tekuine. Ovaj uzorak mokrae uzeli smo od Njegove Svetosti
prije nepunih sat vremena. Zanima nas to se moe nauiti prouavajui ga.
Dakle, namjeravaju me iskuati, pomislila je Ivana. Pretpostavljam da je ovo jednako dobar nain kao i
bilo koji drugi.
Uzela je boicu i podigla je prema svjetlu. Grupa je stala u polukrug oko nje. Enodijev orlovski
nos podrhtavao je dok ju je gledao, prepredeno iekujui.
Okrenula je boicu nekoliko puta, a zatim se sadraj jasno pokazao. Pomirisala ju je, a zatim ju
je ponovno pomirisala. Umoila je prst, stavila ga na jezik i paljivo okusila. Napetost u prostoriji
mogla se gotovo opipati.
Iznova je pomirisala i kuala. Nije bilo sumnje.
Lukava doskoica, podmetnuti mokrau trudnice umjesto papine. Doveli su je pred pravu
dilemu. Kao obian sveenik i stranac, nije mogla optuiti tako uzvieno drutvo da su je
namjerno prevarili. S druge strane, ako ne otkrije podmetanje, proglasit e je varalicom.
Vjeto su postavili zamku. Kako se izvui iz nje?
Stajala je i razmiljala.
Zatim se okrenula i ozbiljna lica objavila: Bog se sprema stvoriti udo. Za trideset dana,
Njegova Svetost e se poroditi.
Benedikt se tresao od smijeha dok ju je vodio iz dvorane. Kako su samo izgledali ti starci!
Jedino sam promatrajui njih uspijevao obuzdati glasan smijeh! Ono to se dogodilo oigledno
mu je priskrbilo neizmjernu koliinu zadovoljstva. Dokazao si svoju vjetinu i otkrio njihovu
prevaru a da nisi izrekao niti jednu rije optube. Sjajno!
Kad su se pribliili papinoj spavaonici, zauli su promuklo vikanje s druge strane vrata.
Razbojnici! Leinari! Jo nisam mrtav! Zauo se glasan tresak, kao da je neto baeno.
Benedikt je otvorio vrata. Sergije je sjedio u krevetu, grimizan u licu od bijesa. Na podu usred
prostorije, na pola puta do skupine poniznih sveenika, divlje se ljuljala razbijena lonarska zdjela.
Sergije je zgrabio zlatnu alicu sa stolia uz krevet i upravo se spremao baciti je na nesretne
sveenike kad je Benedikt ubrzao korak i oteo mu je iz ruke.
Hajde, brate. Zna to su ti rekli lijenici. Bolestan si; ne smije se naprezati.
Sergije mu je odgovorio tonom koji je optuivao: Probudio sam se i shvatio da me pomazuju
uljem. Pokuavali su izvriti unctio extrema.
Sveenici su poravnali svoje odore povrijeenog dostojanstva. inilo se da su svi odreda vani
ljudi; jedan koji je nosio nadbiskupski palij rekao je: Mislili smo da je tako najbolje, s obzirom da
se stanje Njegove Svetosti pogorava
Odlazite odmah! prekinuo ga je Benedikt.
Ivana je bila zapanjena; Benedikt je morao biti jako moan kad se usudio tako neuljudno obratiti
nadbiskupu.
Razmisli malo, Benedikte, upozorio ga je nadbiskup. Zar biste se usudili ugroziti besmrtnu
duu svoga brata?
Van! Benedikt je mahao rukama kao da tjera jato kosova. Svi van!
Sveenici su se urno povukli, a na izlazu se na svim licima vidjelo ogorenje.
Sergije se sruio na jastuke od slabosti. Bol, Benedikte, cvilio je, ne mogu podnijeti bol.
Benedikt je nasuo vino iz vra pokraj kreveta u zlatnu alicu i prislonio je uz Sergijeve usnice.
Popij, rekao je. Olakat e ti bol.
Sergije je edno ispio. Jo, zahtijevao je im je iskapio alicu. Benedikt mu je natoio drugu
alicu, a zatim i treu. Vino se prolijevalo iz kutova Sergijevih usta. Imao je sitne kosti, ali je bio
debeo. Njegovu pojavu inio je niz povezanih krugova: okruglo lice bilo je povezano s okruglom
bradom, okrugle oi bile su smjetene unutar dvostrukih krugova mesa.
Dakle, rekao je Benedikt kad je Sergije ugasio e, pogledaj to sam uinio za tebe, brate.
Doveo sam nekoga tko ti moe pomoi. Zove se Ivan Engleski i izljeitelj je velikog ugleda.
Jo jedan lijenik? upitao je Sergije nepovjerljivo.
Ipak, nije prigovorio kad je Ivana povukla pokrivae da ga pregleda. Bila je okirana njegovim
stanjem. Noge su mu bile jako oteene, nabreklo meso pucalo je i odvajalo se od napetosti. Patio je
od ozbiljne upale zglobova; Ivana je nasluivala razlog, ali je htjela biti sigurna. Pogledala je
Sergijeve ui. I naravno, vidjela ih je: izdajnike naslage mokrane kiseline, sitne kredaste izrasline
koje su podsjeale na rakove oi znaile su samo jedno: Sergije je patio od akutnog napada gihta.
Kako je mogue da njegovi lijenici to nisu otkrili?
Ivana je njeno opipavala prstima crveno sjajno meso, traei izvor upale.
Ovaj barem nema ruke oraa, priznao je Sergije. Bilo je zaudno da je jo uvijek bio bistra
uma jer je gorio od temperature. Ivana mu je opipala puls, primjeujui viestruke rane na ruci od
stalnog putanja krvi. Otkucaji srca bili su slabi, a boja koe, sad kad je proao napad gnjeva, bila
je bolesna, plavkastobijela.
Beneclicite, pomislila je. Nije ni udo to je edan. Putanjem krvi doveli su ga do ruba smrti.
Okrenula se komorniku. Donesi vodu. Brzo.
Morala je smanjiti oteenost prije nego to ga ubije. Hvala nebesima to je ponijela prah od
afrana. Ivana je posegnula u svoju torbu i izvadila malen etverokut votanog pergamenta i
paljivo ga odmotala da ne prosipa dragocjeni prah. Komornik se vratio s vrem vode. Ivana je
natoila vodu u au, zatim usula preporuenu dozu od tri i pol grama korijena u prahu. Dodala je
proieni med da prikrije gorak okus i malu dozu bunike koja e Sergija uspavati jer je san bio
najbolji lijek protiv boli, a odmor je pruao najvie nade za izljeenje.
Dodala je Sergiju au, a on je poeo edno piti. Fuj! Ispljunuo je. To je voda!
Popijte to, rekla je Ivana odluno.
Na njezino iznenaenje, Sergije ju je mirno posluao. Sto sad?, pitao je nakon to je ispraznio
au. Hoe mi dati sredstvo za ienje?
I mislila sam da su Vam prisjele takve muke.
Znai, nee vie nita drugo poduzeti? prigovorio je Benedikt. Jednostavna doza lijeka i to
je sve?
Ivana je uzdahnula. I prije je viala takve reakcije. Zdrav razum i umjerenost nisu se cijenili u
umjetnosti lijeenja. Ljudi su zahtijevali dramatinije mjere. to je bolest bila ozbiljnija, oekivali su
utoliko ei lijek.
Njegova svetost pati od gihta. Dobio je afran, poznat lijek protiv ove bolesti. Za nekoliko
trenutaka e zaspati, a, Deo volente, bolovi i otekline koje su ga pogodile povui e se za nekoliko
dana.
Kao da eli dokazati istinitost njezinih rijei, Sergijevo nepravilno disanje poelo se smirivati;
opustio se na jastucima i mirno zatvorio oi.
Vrata su se otvorila uz tresak. Uao je nizak, od napetosti zgren mukarac, s licem koje je
podsjealo na bantamskog pjetlia kojeg izazivaju na borbu. Mahao je svitkom pergamenta ispred
Benediktova nosa. Evo papira. Sve to je jo potrebno je potpis. Sudei po odjei i nainu
govora, bio je trgovac.
Ne sad, Aio, odgovorio je Benedikt.
Aio je ljutito zatresao glavom. Ne, Benedikte, neu dopustiti jo jedno odgaanje. Cijeli Rim
zna da je papa opasno bolestan. to ako umre tijekom noi?
Ivana je uznemireno pogledala u Sergija, ali on nije uo. Ve je poeo drijemati.
ovjek je pred Benediktovim oima zatresao torbu punu kovanica. Tisuu solida, kao to je
dogovoreno. Neka sad potpie papir, pa je i ovo podigao je drugu, manju torbu takoer
tvoje.
Benedikt je odnio pergament do kreveta i razmotao ga na pokrivau. Sergije?
Spava, negodovala je Ivana. Nemojte ga buditi.
Benedikt nije obraao panju na nju. Sergije! Primio je brata za rame i grubo ga protresao.
Sergije je otvorio oi. Benedikt je uzeo pero sa stola pokraj kreveta, umoio ga u tintu i stavio
Sergiju u ruku. Potpii ovo, zapovjedio je.
Sergije je oamueno prislonio pero na pergament. Ruka mu se tresla, a tinta se prolijevala na
pergament i ostavljala trag nejasnih rkarija. Benedikt je svojom rukom uhvatio bratovu i
pomogao mu ostaviti trag papinskog potpisa.
S mjesta gdje je stajala, Ivana je jasno vidjela papir. Bila je to formata kojom se Aio imenovao
biskupom Alatrija. Pogodba koja se zbivala pred Ivaninim oima bila je podmiivanje kojim se
kupovala biskupska ast!
Sad se odmaraj, brate, rekao je Benedikt zadovoljan jer je dobio ono to je elio. Ivani je rekao:
Ostani s njim.
Ivana je klimnula. Benedikt i Aio izili su iz sobe.
Ivana je navukla pokrivae preko Sergija i njeno ih poravnala. Brada joj je odavala odlunost.
Bilo je jasno da su stvari u papinskoj palai neprikladne. A nije bilo vjerojatno da e se popraviti
sve dok Sergije bude leao bolestan a njegov potkupljivi brat bude vladao umjesto njega. Njezin je
zadatak bio jasan: povratiti papino zdravlje, i to to je bre mogue.

Sljedeih nekoliko dana Sergijevo je stanje i dalje bilo opasno po ivot. Stalno jednolino
pjevanje sveenika nije mu doputalo zdrav san, pa je na Ivanino uporno zahtijevanje ukinuto
bdjenje uz krevet bolesnika. Osim to je jednom nakratko otila u Scholu Anglorum kako bi pribavila
jo lijekova, Ivana nije naputala Sergija. Preko dana je paljivo pratila njegovo stanje; nou je
spavala na hrpi jastuka pokraj njegova kreveta.
Treega dana poele su se smanjivati otekline, a koa koja ih je pokrivala poela se ljutiti.
Uveer se Ivana probudila iz nemirna sna i otkrila da se Sergije napokon poeo znojiti. Benedicite,
pomislila je. Temperatura je pala.
Sljedeeg jutra se probudio.
Kako se osjeate? pitala ga je Ivana.
Ja... ne znam, rekao je oamueno. Bolje, mislim.
Izgledate puno bolje. Nestalo je bolnog gra, kao i nezdrave plavosive boje koe.
Moje noge... prolaze me trnci! Poeo ih je estoko eati.
Svrbljivost je dobar znak; znai da se u njih vraa ivot, rekla je Ivana. Ali ne smijete iritirati
kou jer jo uvijek postoji opasnost od infekcije.
Povukao je ruku. Ali svrab je bio nesnosan; samo trenutak kasnije opet ih je dohvatio svojim
pandama. Ivana mu je odredila dozu bunike kako bi ga smirila, pa je opet zaspao.
Kad je sljedeeg dana otvorio oi, glava mu je bila potpuno bistra, a on je bio svjestan prostora
oko sebe.
Bol - je nestala! Pogledao je svoje noge. I otekline! Zapaanje ga je ohrabrilo; namjestio se u
sjedei poloaj. Kad je ugledao komorni- ka pokraj vrata, rekao mu je: Gladan sam. Donesi
gomilu slanine i vino.
Tanjur zelenog povra i vr vode, izdala je Ivana drugu zapovijed. Komornik je odjurio prije
nego to je Sergije mogao prosvjedovati.
Sergijeve obrve podigle su se od iznenaenja. Tko si ti?
Zovem se Ivan Engleski.
Nisi Rimljanin.
Rodom sam iz Franake.
Iz zemlje na sjeveru! Sergijeve oi su oivjele. Je li toliko barbarska koliko tvrde?
Ivana se nasmijala. Ima manje crkava, ako ste to mislili.
Zato ti je prezime Engleski, pitao je Sergije, ako si rodom iz Franake? Bio je zapanjujue
ustar unato svemu kroz to je proao.
Otac mi je bio Englez, objasnila je Ivana. Doao je propovijedati vjeru meu Sasima.
Sasi? namrtio se Sergije. Bezboniko pleme.
Mama. Ivana je osjetila poznato bujanje srama i ljubavi. Zatim je rekla: Veina su sada krani
koliko itko moe postati kranin kad ga do prave vjere dovede vatra i ma.
Sergije ju je otro promatrao. Zar ne smatra da je misija Crkve obratiti nevjernike?
Kakva je vrijednost obeanja iznuenog silom? Pod pritiskom muka, svaka e osoba pristati na
nebrojene lai, samo da okona bol.
Pa ipak, na nam Bog zapovijeda da irimo rije Boju: 'Stoga poite i poduite sve narode,
krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga.
Istina, priznala je Ivana. Ali Zaustavila se. Opet je to radila doputala si je uvlaenje u
nesmotrenu i vjerojatno opasnu raspravu - ovoga puta sa samim papom!
Nastavi, potaknuo ju je Sergije.
Oprostite mi, Svetosti. Ne osjeate se dobro.
Nisam jo toliko slab da ne bih mogao razmiljati, odgovorio je Sergije nestrpljivo. Nastavi.
Pa - paljivo je birala rijei - uzmite u obzir slijed Kristovih zapovijedi: najprije poduite
narode, zatim ih krstite. Ne bismo trebali nametati sveti sakrament krtenja prije nego to razum
prigrli vjeru razumijevanjem uma. Prvo poduite, kae Krist, zatim krstite.
Sergije ju je promatrao sa zanimanjem. Pametno razmilja. Gdje si se obrazovao?
Grk po imenu Eskulap, uen ovjek, poduavao me kao dijete. Kasnije su me poslali u
katedralnu kolu u Dorstadtu, a jo kasnije u Fuldu.
Ah, Fulda! Ba sam nedavno dobio knjigu od Rabana Maura, prekrasno pounu, koja sadrava
i njegovu vlastitu pjesmu o Isusovu Svetom Kriu. Kad mu budem pisao pismo zahvale, pisat u
mu o tvojoj pomoi mojoj osobi.
Mislila je da je opata Rabana zauvijek ostavila iza sebe; zar e je njegova okrutna mrnja pratiti
ak i ovdje, unitavajui novi ivot koji je stvorila za sebe? Bojim se da s te strane svijeta neete
primiti povoljno izvjee o meni.
Zato je tako?
Opat smatra da je pokornost jedan od najveih religioznih zavjeta. Ipak, meni je oduvijek bio
najtei.
A tvoji drugi zavjeti? pitao je Sergije ozbiljno. to je s njima?
Siromatvo je dio mog djetinjstva i postoji navika. to se tie kreposti potrudila se da u
glasu ne bude ni trunke ironije odolijevanje enama za mene nikada nije bilo izazov.
Sergijev se izraz lica smekao. Drago mi je to to ujem. Jer u ovome se opat Raban i ja ne
slaemo; od svih religioznih zavjeta, krepost je sigurno najvea i Bogu najprijatnija.
Ivana je bila iznenaena to je tako mislio. Ideal sveenike kreposti bio je daleko od uobiajene
prakse u Rimu. Nije bilo neobino da rimski sveenik bude oenjen jer nije postojala zabrana po
kojoj oenjeni mukarci ne bi mogli postati sveenici, pod uvjetom da pod prisegom pristanu na
odricanje od svih buduih branih odnosa iako je to bio dogovor koji se oekivano vie krio
nego potivao. ena je rijetko prigovarala ako je njezin mu elio postati sveenik jer je i ona
uivala u ugledu njegova poloaja. Sveenikovu enu s potovanjem su nazivali sveenica, ili
akonica ako je bila udata za akona. Papa Leon III. bio je oenjen kad se popeo na papinsko
prijestolje i nitko u Rimu nije zato o njemu imao loije miljenje.
Komornik se vratio sa srebrnom zdjelom kruha i povra i stavio je ispred Sergija, koji je otkinuo
komad kruha i gladno zagrizao. A sada, rekao je, ispriaj mi sve o Rabanu Mauru.
 20
Bilo je to, shvatila je Ivana, kao da su u Sergiju ivjele dvije razliite osobe - jedna razuzdana,
prostaka i podmukla, a druga profinjena, inteligentna i obzirna. itala je o takvim sluajevima
kod Celza: animae divisae, nazivao ih je, podvojeni duhovi.
Tako je bilo i sa Sergijem. U njegovu sluaju pie je poticalo preobrazbu. Kad je bio trijezan, bio
je blag i prijazan, ali je pod utjecajem vina postajao nepodnoljiv. Sluge u palai, uvijek spremne
za ogovaranje, ispriale su Ivani kako je Sergije jednoga od njih osudio na smrt zato to mu je
veeru donio sa zakanjenjem. Otrijeznio se na vrijeme da sprijei izvrenje smrtne kazne, ali ne
dovoljno brzo, jer su jadnog ovjeka ve pretukli tapovima i izloili javnoj sramoti.
Njegovi lijenici zapravo i nisu bili tako daleko od istine, zakljuila je Ivana: Sergije je bio
obuzet, ali nisu ga opsjedali demoni kojima je upravljao Sotona, nego on sam.
Kad je shvatila da se odlikuje i dobrim osobinama, Ivana je odluila izlijeiti ga u potpunosti.
Odredila mu je strogu dijetu koja se sastojala od zelenog povra i jemene sluzi. Sergije je
prigovarao ali se pokoravao, bojei se povratka bolova. Kad je ocijenila da je bio spreman, Ivana je
uvela obavezu dnevne etnje u Lateranskom vrtu. Na poetku su ga morali nositi dolje u stolici, a
trojica posluitelja stenjala su pod njegovom teinom. Prvoga dana jedva je uspio napraviti
nekoliko koraka, a zatim se sruio u svoju stolicu. Ivana ga je uporno ohrabrivala i svakoga dana
uspijevao je hodati malo dalje; krajem mjeseca mogao je napraviti puni krug u vrtu. Preostale
otekline oko zglobova povlaile su se, a koa je opet imala zdravu ruiastu boju. Oi vie nisu
djelovale podbuhlo, a kako su se crte lica sada jasnije vidjele, Ivana je shvatila da je bio daleko
mlai nego to je isprva mislila vjerojatno nije imao vie od etrdeset pet ili pedeset godina.
Osjeam se kao nov ovjek, rekao je Sergije Ivani jednoga dana za vrijeme dnevne etnje. Bilo
je proljee i ve je cvao jorgovan, a njegov je opojan miris ispunjavao zrak.
Nema ni vrtoglavice, ni slabosti, ni bolova? pitala je Ivana.
Nema. Uistinu je Bog uinio udo.
Mogli bismo to rei, Svetosti, rekla je Ivana smjekajui se. Ali ipak se prisjetite u kakvom ste
stanju bili dok je Bog bio Va jedini lijenik!
Sergije ju je utipnuo za uho korei je razigrano. Bog je poslao tebe kako bi mogao provesti
svoje udo!
Nasmijali su se, s oiglednom uzajamnom simpatijom.
Ovo je pravi trenutak, pomislila je Ivana. Ako se stvarno osjeate dobro... Namjerno nije zavrila
misao, muei ga.
Da?
To je samo moje razmiljanje... danas je zasjedanje papinske skuptine. Va brat Benedikt
predsjeda umjesto Vas kao i obino. Ali ako se osjeate dovoljno jaki...
Sergije je rekao neodluno: Benedikt je naviknut na predsjedanje. Sigurno nema potrebe...
Ljudi nisu izabrali Benedikta za svog poglavara. Trebaju Vas, Svetosti.
Sergije se namrtio. Zavladala je tiina.
Ivana je pomislila: Progovorila sam prerano, i previe odvano.
Sergije je napokon rekao: Govori istinu, Ivane Engleski. Predugo sam zaputao takve
obaveze. Tuga u njegovim oima dala je licu izraz ozbiljne mudrosti.
Ivana mu je njeno odgovorila: Lijek je, moj Gospodaru, u djelima.
Sergije je malo razmislio o tome. Zatim se iznenada okrenuo i krenuo prema vrtnim vratima.
Pa hajde, onda! pozvao ju je. to sad eka?
Ivana je pourila za njim.
Dvojica straara stajala su naslonjena na zid ispred vijenice, dokono brbljajui. Kad su vidjeli
Sergija, poskoili su puni potovanja i otvorili vrata. Njegova svetost papa Sergije, biskup i
metropolit Rima! najavio ga je jedan od njih zvonkim glasom.
Sergije i Ivana dostojanstveno su uli u prostoriju. Uslijedio je trenutak iznenadne tiine, a
zatim glasno struganje klupa jer su svi ustali kako bi iskazali svoje potovanje. Tonije, ustali su
svi osim Benedikta koji je ostao sjediti na papinskoj stolici irom otvorenih usta.
Zatvori usta brate ako ne eli loviti muhe, rekao mu je Sergije.
Svetosti! Je li to razborito? uzviknuo je Benedikt. Sigurno ne bi trebao izlagati svoje zdravlje
opasnosti kako bi promatrao ove sudbene postupke!
Hvala ti, brate, ali osjeam se sasvim dobro, rekao je Sergije. I nisam doao promatrati, nego
predsjedati.
Benedikt je ustao. Veselim se to to ujem, a jednako tako i cijeli Rim. Zvuk njegova glasa
izraavao je razne osjeaje, ali nikako veselje.
Sergije se udobno namjestio na stolici obloenoj jastucima. O kojem sluaju se raspravlja?
Biljenik je brzo izloio detalje. Bogati trgovac Mamertije molio je doputenje za obnovu
sirotita, zapravo utoita i kole za siroad, koje je bilo smjeteno u oronuloj graevini u blizini
Lateranske palae. Mamertije je predlagao potpunu obnovu i prenamjenu u prenoite za
hodoasnike.
Sirotite, razmiljao je Sergije. Dobro poznajem to mjesto; i ja sam tamo boravio neko
vrijeme, nakon to mi je umrla majka.
Svetosti, zgrada se pretvara u ruevinu, rekao je Mamertije. Poput trna u oku je, ljaga naega
divnog grada. Ono to bih ja htio poeti s njom pretvorit e je u palau!
to e biti sa siroiima? upitao je Sergije.
Mamertije je slegnuo ramenima. Mogu potraiti milostinju negdje drugdje. Ima ubonica koje
e ih primiti.
Sergije se dvoumio. Strano je kad ostane bez svog doma.
Svetosti, ovo e prenoite biti ponos Rima! Ni vojvode a ni kraljevi nee ga smatrati
nedostojnim!
Siroad nisu Bogu manje draga od kraljeva. Nije li Krist rekao: 'Blago vama, siromasi, jer je
vae kraljevstvo Boje!?
Svetosti, molim Vas da jo jednom razmislite. Zamislite to bi postojanje takve graevine
znailo za Rim!
Sergije je zatresao glavom. Neu dopustiti unitenje ovoga doma za djecu. Molba je odbijena.
Prosvjedujem! rekao je Mamercije uzrujano. Va brat i ja smo ve postigli sporazum; ugovor
je sastavljen i plaanje obavljeno.
Plaanje? Sergije je upitno podigao obrvu.
Benedikt je glavom dao Mamerciju uran znak.
Ja... ja Mamercije je podigao pogled, birajui rijei Dao sam svoju ponudu,
velikodunu ponudu, na oltaru Sv. Servacija kako bih ubrzao uspjeh ovog pothvata.
Znai da si blagoslovljen, rekao je Sergije. Takvo milosrdno djelo samo je sebi nagrada jer
e manje patiti u vjenom ivotu.
Ali
Zahvaljujemo ti, Mamercije, to si nam skrenuo pozornost na loe stanje zgrade sirotita.
Njezina obnova postat e naa neposredna briga.
Mamercijeva usta nekoliko su se puta otvorila i zatvorila kao u ribe na suhom. Jo jednom je
pogledao Benedikta i ukoeno iziao iz prostorije.
Sergije je namignuo Ivani, a ona mu se zauzvrat nasmijeila.
Benedikt je primijetio tu razmjenu znakova. U tome je znai bila kvaka, pomislio je. Ukorio je sam
sebe jer to nije ranije primijetio. Bilo je to vrijeme kad je papinski sud imao najvie posla i
najunosnije doba godine za Benedikta; svoje je vrijeme tako intenzivno troio na tekua pitanja
suda da nije obratio dovoljno panje na utjecaj koji je beznaajni strani sveenik stekao nad
njegovim bratom.
 Nema veze, rekao je sam sebi. to je uinjeno moe se i popraviti. Svaki ovjek ima neku svoju
slabost. Trebalo ju je jedino otkriti.

Ivana je urila hodnikom na putu u veliku dvoranu. Oekivalo se da kao Sergijev osobni
lijenik veera za njegovim stolom - a to je ujedno bila i povlastica koja joj je omoguavala da iz
prve ruke pazi na sve to e papa pojesti i popiti. Stanje njegova zdravlja jo je bilo daleko od
stabilnog; poputanje starim navikama moglo je dovesti do novog napada gihta.
Ivane Engleski!
Okrenula se i ugledala Arighisa, vicedominusa, glavnog upravitelja palae, koji joj je prilazio.
Jedna plemkinja u ulici Trastevere opasno je bolesna; pozvali su te da je posjeti i pregleda.
Ivana je uzdahnula. Ovoga tjedna ve su je tri puta pozvali s takvim nalogom. Vijest da je
izlijeila papu Sergija proirila se gradom. lanovi Drutva lijenika bili su oajni jer su se Ivanine
usluge izljeitelja sve vie traile.
Zato ne poalju lijenika iz scholae? predloila je Ivana.
Arighis se namrtio. Nije bio naviknut na izazove: njegovo su pravo i dunost glavnog
upravitelja znaili i kontrolu nad svim pitanjima papinskog gospodarstva i njegova osoblja bila
je to injenica koju ovaj drski stranac kao da nije razumio. Ve sam se obvezao da e joj ti pruiti
svoje usluge.
Ivana se razljutila zbog takvog dokazivanja moi; kao Sergijev osobni lijenik, nije zapravo
spadala pod Arighisov nadzor. Ipak, inilo se da se zbog toga nije vrijedilo prepirati, a na hitan
poziv u pomo moralo se odgovoriti, bez obzira koliko neprikladan bio trenutak u kojem je poziv
stigao.
U redu, sloila se Ivana. Uzet u svoju torbu s lijekovima.

Kad je stigla na traenu adresu, Ivana se nala pred rezidencijom koja je po stilu gradnje
podsjeala na starorimski domus. Sluga ju je poveo kroz niz povezanih dvorita i vrt do unutarnje
odaje, razmetljivo ukraene mozaicima u bljetavim bojama, tukaturom od morskih koljaka i
slikama koje su stvarale iluziju o udaljenim vidicima i prostorima. Ta je neobina soba bila
zasiena slatkim mirisom koji je podsjeao na zrele jabuke. Na udaljenom kraju prostorije stajao je
velik pernati krevet, poput oltara okruen zapaljenim svijeama. Usred kreveta leala je klonula
ena.
Bila je to najljepa ena koju je Ivana ikada vidjela, ljepa od Richild, ljepa ak i od njezine
majke Gudrun, a do tog trenutka Ivana je vjerovala da je njezina majka bila najljepa ena na
svijetu.
Ja sam Marioza. enin glas bio je poput tekueg meda.
Ggospoo, mucala je Ivana, kojoj se jezik spleo od pogleda na takvo savrenstvo. Ja sam
Ivan Engleski i ovdje sam jer ste me pozvali.
Marioza se nasmijeila, zadovoljna uinkom koji je postigla. Doi blie, Ivane Engleski,
pozivao je medeni glas. Ili me misli pregledati s te udaljenosti?
Miris slatkih jabuka bio je jo jai uz krevet. Ivana je pomislila, Poznat mi je taj miris. Ali u tom
trenu nije ga mogla prepoznati.
Marioza joj je pruila au vina. Zar nee popiti u moje zdravlje?
Ivana je pristojno popila, zapravo iskapila au jer je takav bio obiaj. Izbliza je Marioza bila jo
ljepa, koa joj je bila besprijekorna, boje bjelokosti, imala je velike oi najdublje ljubiaste boje
okruene crnim trepavicama ija se boja ebanovine isticala i zbog irokih crnih zjenica u sreditu.
Rairene su, shvatila je Ivana iznenada. Tako jako proirene zjenice bile su bezuvjetno
abnormalne. Kliniko zapaanje razbilo je aroliju Mariozine ljepote. Recite mi, gospo Ivana
je spustila au to vas boli?
Tako zgodan, uzdahnula je, a tako predan poslu?
elim vam pomoi, gospo. Kakva patnja me dovela k vama tako hitno?
Kad ste ve tako uporni nadurila se draesno u pitanju je moje srce.
 Neobina prituba za enu njezine dobi, pomislila je Ivana; Marioza nije mogla imati vie od
dvadeset dvije godine. Dakako, poznati su takvi sluajevi; postoje djeca roena pod nesretnom
zvijezdom, kojima je crvi u srcu inio svaki udisaj u njihovim kratkim ivotima munim i
napornim. Ipak, oni koji boluju od takvih tekih poremeaja ne izgledaju kao Marioza, ije cijelo
tijelo, osim udnovato rairenih zjenica, zrai dobrim zdravljem.
Ivana je uhvatila Mariozin runi zglob i opipala puls, otkrivajui da je snaan i pravilan.
Pregledala je Mariozine ruke. Boja je bila dobra, vrhovi prstiju ispod noktiju ruiasti. Koa je na
dodir brzo poprimala normalan izgled, ne ostavljajui trag i ne mijenjajui boju. Ivana je
pregledala Mariozine noge i stopala jednako brino, ne nalazei nikakve znakove nekroze;
Mariozina cirkulacija izgledala je zdrava i snana.
Marioza je legla na jastuke i promatrala ispod poluzatvorenih kapaka. Trai moje srce?
zadirkivala je. Nee ga tamo nai, Ivane Engleski! Raskopala je svilenu spavaicu i otkrila
savrene bjelokosne grudi.
Benedicite! pomislila je Ivana. Mora biti da je to legendama Marioza, najhvaljenija kurtizana u
cijelom Rimu! Prialo se da su meu njezinim klijentima neki od najvanijih ljudi u gradu. Pokuava
me zavesti, shvatila je Ivana. Apsurdnost same ideje izazvala je smijeh.
Marioza je krivo protumaila Ivanin osmijeh i osjetila se ohrabrenom. Ovog sveenika i nee biti
tako teko zavesti kako je Benedikt izjavio plaajui njezine usluge za taj cilj. Sveenik ili ne, Ivan
Engleski je svejedno bio mukarac, a takav mukarac koji bi joj odolio nije se jo rodio.
Nastojei ne pokazivati interes, Ivana je usmjerila svu panju na pregled. Pregledala je
Mariozine bokove, a zatim rebra, traei tragove masnica na njima; bol zbog takvih ozljeda esto
se znao zamijeniti sa sranim problemima. Marioza nije ni trepnula, niti je pokazivala znake
neugode.
Kakve divne ruke ima, govorila je medenim glasom, namjetajui se tako da njezine obline
dou do izraaja. Kakve divne, snane ruke.
Ivana se iznenada uspravila. avolja jabuka!
Tako tipino za sveenika, pomislila je Marioza, govoriti uzvieno o grijehu u takvom trenutku. Ipak,
sveenici joj nisu bili strani; znala je kako se rijeiti grinje savjesti koja se javlja u zadnjem
trenutku.
Nemoj guiti svoje osjeaje, Ivane, jer su prirodni i dar od Boga. Zar nije zapisano u Bibliji:
'Prema tome, nisu vie dva, nego jedno tijelo.? Zapravo, Marioza nije bila sigurna jesu li te rijei
bile iz Biblije, ali je pretpostavljala da jesu; izrekao ih je, u okolnostima vrlo slinim dananjim,
jedan nadbiskup. Osim toga, dodala je, nitko nikada nee saznati to se dogodilo izmeu nas,
osim nas samih.
Ivana je estoko protresla glavom. Nisam to imala na umu. Miris u ovoj prostoriji - to je
mandragora ponekad je zovu i avoljom jabukom. uto voe bilo je narkotik; to je
objanjavalo Mariozine rairene zjenice. Ali odakle dolazi taj miris? Ivana je pomirisala svijeu u
blizini kreveta. to ste uinili, jeste li pomijeali sok s voskom svijee?
Marioza je uzdahnula. Vidjela je ve takve reakcije kod djevianski mladih sveenika. Zbunjeni
i nesigurni, oni su uvijek pokuavali vratiti razgovor na sigurno tlo. Doi, rekla je, ostavimo
sad razgovor o napitcima. Postoje bolji naini za troenje vremena. Posegnula je rukom po
prednjem dijelu odore Ivana Engleskog, pokuavajui dohvatiti genitalije.
Ivana je predvidjela taj pokret i odskoila. Pomirisala je svijeu i vrsto uhvatila Mariozu za
ruku. Sluaj me, Marioza. Mandragoru koristi zbog njezinih afrodizijakih kvaliteta, znam to.
Ali mora prestati, jer su njezine isparine otrovne.
Marioza se namrtila. Ovo ne ide prema planu. Morala je odvratiti njegove misli od lijeenja.
U hodniku ispod njih zauli su se koraci. Nije vie bilo vremena za uvjeravanje. Zgrabila je
gornji dio spavaice i pokidala je snano povlaei objema rukama prema dolje. Oh! poela je
teko disati, evo sad me boli! Barem posluaj! Zgrabila je Ivaninu glavu i vrsto je pritisnula uz
svoju dojku.
Ivana se pokuala oteti, ali ju je Marioza vrsto drala. Oh Ivane, glas joj se rastapao, ne
mogu odoljeti snazi tvoje strasti!
Vrata su se naglo otvorila. Dvanaest papinskih straara uletjelo je u sobu i zgrabilo Ivanu,
grubo je podiui s kreveta.
Dakle, oe, ovo je udna vrsta priesti! rekao je voa straara podrugljivo.
Ivana se pobunila. Ova je ena bolesna; pozvali su me da je izlijeim.
ovjek ga je zlobno pogledao. Istina, mnoge su ene ve izlijeene od neplodnosti takvim
lijekovima.
Uslijedila je provala razuzdanog smijeha. Ivana se obratila Mariozi: Reci im istinu.
Marioza je slegnula ramenima, a poderana spavaica jo je vie skliznula. Vidjeli su nas. emu
poricati?
Pridrui se gomili sudrugova, sveenie! rugao se jedan od straara. Mariozini ljubavnici ne
bi svi stali niti u Koloseum a da se ne raspukne!
Ova je izjava doekana jo veom provalom smijeha. Marioza se pridruila drugima.
Idemo, oe. Voa straara uhvatio je Ivanu za ruku i potjerao je prema vratima.
Kamo me vodite? zahtijevala je odgovor, iako je slutila.
U Lateransku palau. Za ovo e odgovarati samome papi.
Ivana se otela iz njegova stiska i rekla Mariozi: Ne znam zato si to uinila, niti za koga, ali te
upozoravam, Marioza: nemoj se pouzdavati u to da e ti usluge mukaraca donijeti sreu jer e se
dokazati da su jednako prolazne kao i tvoja ljepota.
Mariozin je osmijeh zamro na njezinim usnicama. Divljak! odgovorila je prezrivo.
Ivanu su izveli iz sobe, ne prestajui se smijati.

Okruena straarima Ivana je tiho hodala kroz mrane ulice. Nije se mogla natjerati da zamrzi
Mariozu. I Ivana je mogla tako zavriti da je sudbina nije odvela drugom stazom. Ulice Rima bile
su pune ena koje su se nudile po cijeni obroka. Mnoge su dole u Sveti grad kao pobone
hodoasnice, pa ak i opatice; kad su se nale bez krova nad glavom i bez sredstava za put natrag,
okrenule su se izboru koji se nametao. Sveenici su grmjeli protiv sluavki Sotone iz sigurnosti
svojih propovjedaonica. Ali oni, zakljuila je Ivana, nikada nisu upoznali glad.
Ne, Mariozu nije trebalo kriviti; ona je bila samo orue. Ali u ijim rukama? Tko dobiva ako ja izgubim
ugled? Enodije i drugi lanovi Drutva lijenika sigurno su bili sposobni za ovakvu smicalicu. Ali
oni bi sigurno usmjerili svoja nastojanja prema osporavanju njezine lijenike vjetine.
Ako nisu oni, tko je onda? Odgovor se odmah sam nametnuo: Benedikt. Jo uvijek joj je zamjerao
posao sa sirotitem, ljubomoran na utjecaj koji je imala na njegovog brata. Ta joj je spoznaja dala
novu snagu; barem je znala tko joj je bio neprijatelj. Nije namjeravala dopustiti da Benedikt proe
nekanjeno. Naravno, on je bio brat Sergiju ali ona mu je bila prijatelj; natjerat e ga da spozna
istinu.

Kad su stigli u Lateransku palau Ivana se obeshrabrila jer je vidjela da je straari vode ravno
pokraj velike dvorane, gdje je Sergije veerao s plemiima i drugim visokim slubenicima
papinskog dvora, i niz hodnik prema Benediktovu stanu.
No, dakle. Koga to imamo ovdje? rekao je Benedikt podrugljivo dok je Ivana ulazila sa
straarima. Ivana Engleskog okruili su straari kao obinog lopova? Zatim se obratio voi
straara: Govori, Tarasije, i reci mi kakva je priroda sveenikova zloina?
Moj Gospodaru, uhvatili smo ga u sobi kurve Marioze.
Marioza! Benedikt je odglumio izraz ozbiljnog neodobravanja.
Nali smo ga u droljinoj postelji, u njezinu zagrljaju, dodao je Tarasije.
Bila je to lukavtina, rekla je Ivana. Pozvali su me tamo pod lanom izlikom da Marioza
treba pomo lijenika. Znala je da dolaze straari i privinula me na grudi trenutak prije njihova
ulaska.
Oekuje da ti povjerujem kako je ena bila jaa od tebe? Stidi se, lani sveenie.
Ti se treba stidjeti, Benedikte, a ne ja, odgovorila je Ivana gorljivo. Ti si smislio cijelu ovu
aferu kako bi natetio mom ugledu. Ti si uredio da me Marioza pozove pod izlikom bolesti, a
zatim si poslao straare, znajui da e nas nai zajedno.
Spremno priznajem.
Priznanje je prenerazilo Ivanu. Priznaje cijelo lukavstvo?
Benedikt je uzeo au vina sa stola i otpio, kuajui polako. Znajui da nisi krepostan, a kako
nisam elio da zloupotrijebi povjerenje moga brata, traio sam dokaz tvoje nevjere, i to je sve.
Moja krepost je neupitna, a ti nema nikakav razlog sumnjati u nju.
Krepostan si? podrugljivo je rekao Bendikt. Ispriaj mi jo jednom kako si ga zatekao,
Tarasije.
Moj Gospodaru, leao je s bludnicom u njezinu krevetu, a ona je bila gola u njegovim
rukama.
Jao, jao. Pomisli samo kako e moj brat biti jadan kad uje takvo nepovoljno svjedoenje jo
i vie zato to ti je sve vjerovao!
Ivana je prvi put shvatila ozbiljnost svog poloaja. Nemoj to uiniti, rekla je. Tvoj brat me
treba jer jo uvijek nije izvan opasnosti. Bez prave lijenike njege, doivjet e novi napad a
sljedei bi ga mogao ubiti.
Odsad e se Enodije brinuti o mome bratu, odgovorio je Benedikt kratko. Tvoje grene ruke
ve su uinile dovoljno tete.
Ja i nanoenje tete? Bijes je unitio granice Ivanine kontrole. Ti se to usudi rei ti, koji si
rtvovao brata kako bi zadovoljio svoju ljubomoru i pohlepu?
Osjetila je udarac vlage po licu; Benedikt je izlio na nju sadraj ae. Snano vino peklo joj je oi
i natjeralo joj suze; slijevalo se i u grlo, pa se poela guiti i jedva izgovarati rijei.
Odvedite ga u podzemnu tamnicu, zapovjedio je Benedikt.
Ne! Uz otar krik Ivana se otela straarima. Morala je stii do Sergija prije nego to Benedikt
zatruje njegov um i okrene ga protiv nje. Trala je brzo hodnikom prema velikoj dvorani.
Zaustavite ga! vikao je Benedikt.
Iza sebe je ula korake straara. Ivana je skrenula iza ugla i oajno nastavila juriti prema
svjetlima dvorane.
Bila je udaljena samo nekoliko metara kad su je epali i pustili da padne. Borila se da ustane,
ali su joj straari sputali ruke i noge. Bespomonu su je podigli i odnijeli.
Nosili su je niz nepoznate hodnike i stepenice koje su se sputale tako strmo i tako dugo da se
Ivana poela pitati zavravaju li uope.
Napokon su straari stigli pred teka vrata obloena hrastovim daskama i zagraena eljeznim
reetkama; podigli su reetku i otvorili vrata uz kripu, a zatim su postavili Ivanu na noge i grubo
je ugurali unutra. Spotaknula se u mranoj tami i zaustavila sa stopalima u vodi. Sa zastraujuom
temeljitou vrata su se zalupila za njom, a tama je postala potpuna.

Koraci straara udaljili su se hodnikom. Ivana je krenula prema naprijed ispruenih ruku,
pipajui po mraku. Posegnula je za svojom torbom nisu se sjetili oduzeti je, to je bila prava srea.
Gurnula je ruku u torbu i prstima pretraila razliite paketie i boice, prepoznavajui ih po obliku
i veliini. Napokon je pronala ono to je traila kutiju koja je sadravala njezin kremen i sitno
trijee za potpalu, te malenu istroenu svijeu koju je koristila za zagrijavanje napitaka. Uzela je
kremen i udarila po eljeznoj stranici kutije, kreui tako iskre po suhoj potpali od slame. U trenu
je dobila plamen. Drala je svijeu iznad slabane vatre sve dok se stijenj nije zapalio i poeo
gorjeti ravnomjernije, bacajui oko nje uto svjetlo u njenom luku.
Svjetlost je u tami sjala treperavo, otkrivajui drhtave oblike i obrise. Tamnica je bila ogromna,
duga nekih devet, a iroka oko est metara. Zidovi su bili izraeni od tekog kamena, zamrljani i
potamnjeli od starosti. Pod je bio sklizak, pa je Ivana pretpostavljala da je i on izraen od kamena,
iako nikako nije mogla biti sigurna jer je bio prekriven s nekoliko centimetara muljave ustajale
vode.
Podigla je svijeu uvis i tako dobila vei krug svjetlosti. U udaljenom kutu ugledala je neki
nejasan oblik - ljudski oblik, blijed i nestvaran poput duha.
Nisam sama. Odmah ju je preplavilo olakanje, koje je ubrzo zamijenila uznemirenost. Ovo je ipak
bilo mjesto kanjavanja. Je li ta prikaza bila neki luak ili ubojica ili moda oboje?
Dominus tecum, rekla je oprezno. Mukarac nije odgovorio. Ponovila je pozdrav pukim
jezikom i dodala: Ja sam Ivan Engleski, sveenik i izljeitelj. Mogu li bilo to uiniti za tebe,
brate? Mukarac je sjedio naslonjen na zid, ruke je oslonio na bokove, a noge rairio. Ivana se
primaknula blie. Svjetlost svijee prosula se po mukarevu licu ali to i nije bilo lice, bila je to
lubanja, strana mrtvaka glava prekrivena komadiima raspadnutog mesa i kose.
Ivana se uz vrisak okrenula i potrala prema vratima, gacajui po vodi. Poela je udarati
akama po tekim vratima obloenim hrastovim daskama. Pustite me van! Kucala je i udarala
akama dok nije potpuno ogulila zglobove na prstima.
Nitko joj nije odgovorio. Nitko nije htio doi. Namjeravali su je ostaviti da umre sama u tmini.
Obavila je ruke oko tijela i vrsto ih stisnula, pokuavajui umiriti drhtanje. Postupno su se
valovi uasa i oaja poeli stiavati. U njoj je poeo bujati i jedan drukiji osjeaj tvrdoglava
odlunost da preivi, da se bori protiv nepravde zbog koje je zavrila ovdje. Njezin je um,
privremeno otupljen strahom, jo jednom iznova poeo stvarati zakljuke. Ne smijem se prestati nadati,
pomislila je odluno. Sergije me nee zauvijek prepustiti tamnici. Kad uje Benediktovu verziju dogaaja s
Mariozom, isprva e biti bijesan, ali e se za nekoliko dana smiriti i poslati po mene. Sve to moram uiniti je izdrati do
tada.
Zapoela je paljivo kruiti po tamnici. Nala je ostatke jo trojice zatvorenika, ali je sad bila
spremna na to i nisu bili tako uasni kao onaj prvi jer je s njihovih kostiju odavno otpalo meso.
Njezino je istraivanje urodilo vanim otkriem: jedna je strana tamnice bila via nego druga; na
povienoj strani, smrdljiva muljava voda nije dosezala do zida, ostavljajui uzak pojas neto dulji
od metra suhog poda. Uza zid je leao odbaeni vuneni ogrta, zguvan, poderan i prepun rupa,
ali jo uvijek upotrebljiv kao zatita protiv prodorne hladnoe podzemne prostorije. U drugom
kutu pronala je jo neto: slamaricu koja je plutala na vodi. Slamarica je bila debela i dobre izrade
te tako vrsto ispletena da je gornja povrina bila suha. Ivana ju je odvukla do povienog dijela
prostorije i sjela na nju, stavljajui svijeu pokraj sebe. Otvorila je torbu i izvadila malo kukurijeka,
razbacujui otrovni crni prah oko sebe u irokom krugu, stvarajui tako pojas obrane koji je trebao
odvratiti takore i drugu gamad. Zatim je izvadila paketi hrastove kore u prahu i jo jedan
osuene kadulje, te ih je usula u malu boicu vina pomijeanog s medom. Paljivo je okrenula
boicu s dragocjenom tekuinom i otpila velik gutljaj kako bi ojaala svoje tijelo protiv prljavog i
nezdravog prostora u kojem se nalazila. Potom je legla na madrac, udahnula miris svijee i pokrila
se poderanim ogrtaem.
Leala je mirno u tami. Uinila je sve to je tog trenutka mogla. Sad se morala odmarati i uvati
snagu za trenutak kad e Sergije poslati po nju.
 21
Bila je svetkovina Uzaaa, a glavna postaja Krinog puta bazilika Sv. Prassede. Iako se sunce
tek podiglo, gledatelji su se ve skupljali, a u blizini Patrijarhata ulice su oivjele od pokreta, boja i
brbljanja.
Ubrzo su se otvorila bronana vrata Patrijarhata. Prvi su se pojavili akoliti i drugi sveenici
niih redova, koji su iskazivali svoju skromnost hodanjem. Zatim su se pojavili straari na
konjima, koji su otrim pogledom pretraivali gomilu kako bi otkrili mogue izazivae nereda. Iza
njih jahalo je sedam podrunih akona i sedam podrunih biljenika, dok je pred svakom od
skupina bio sveenik koji je nosio stijeg sa znakom svog crkvenog podruja. Potom su se pojavili
vrhovni nadbiskup i primicerius u pratnji svoje vjerske brae. Napokon se pojavio papa Sergije,
velianstveno odjeven u sveanu odoru od zlata i srebra, jaui na visokoj crvenkastosivoj kobili, u
sjajnoj opremi od bijele svile. Neposredno iza njega jahali su plemii i glavni dostojanstvenici
papinske administracije u slijedu vanosti poloaja: Arighis, vicedominus, a zatim vestiarius, sacellarius,
arcarius i nomenator.
Duga povorka prela je iroki prostor Lateranskog dvora i izila s dostojanstvom koje je priliilo
poloaju, prolazei pokraj slavnog bronanog kipa vuice, mater romanorum, ili majke svih
Rimljana, za koju se od drevnih vremena vjerovalo da je dojila Romula i Rema. Kip je bio uzrokom
znaajnih nesuglasica jer su neki tvrdili da je postavljanje kipa bezbonikih idolopoklonika ispred
zidova papinske palae bilo bogohuljenje, dok su ga drugi jednako strasno branili, hvalei njegovu
ljepotu i izvrsnost izrade.
Odmah pokraj vuice povorka je skrenula na sjever, prolazei ispod velikog luka Klaudijeva
akvedukta, uzviene proporcionalne graevine od opeka, a zatim na drevnu Via Sacru, svetu
cestu kojom su pape prolazile od pamtivijeka.
Sergije je mirkao zbog jakih sunevih zraka. Boljela ga je glava, a ritmiko njihanje konja
pogoravalo je vrtoglavicu; jae je zgrabio uzde kako bi se uvrstio na sedlu. Ovo, pomislio je
pokajniki, je cijena koju plaam zbog prodrljivosti. Ponovno je grijeio, pohlepno uivajui u masnoj
hrani i vinu. Sergije je prezirao svoju slabost i vjerojatno je dvadeseti put toga tjedna odluio
promijeniti se.
Uz tjeskobno aljenje sjetio se Ivana Engleskog. Osjeao se puno bolje dok ga je lijeio strani
sveenik. Naravno, nije dolazilo u obzir da ga dovede natrag, ne nakon onoga to je uinio. Ivan
Engleski bio je ogavan grenik, sveenik koji je prekrio najsvetiji od svih zavjeta.
Bog neka blagoslovi papu! Klicanje gomile vratilo je Sergijeve misli u sadanjost. Nainio je
znak kria u ime blagoslova, potiskujui muninu, dok se povorka i dalje dostojanstveno pomicala
niz usku Via Sacru.
Upravo kad su proli pokraj Honorijeva samostana, gomila se ratrkala zbog pometnje koja je
nastala jer se u nju zaletio ovjek na konju. I konj i jaha pokazivali su posljedice otrog jahanja;
mrkom pastuhu pjenila se gubica, a slabine su podrhtavale. Jahaeva odjea bila je pokidana, a lice
crno kao u Saracena, zamrljano blatom s ceste. Zauzdao je konja i skoio na zemlju ispred
povorke.
Kako se usuuje prekinuti ovu svetu povorku? ogoreno je zahtijevao odgovor vrhovni
nadbiskup Eustatije. Straari, svucite mu odjeu i izbiujte ga. Pedeset udaraca nauit e ga
potovanju!
On... stie... ovjek je ostao bez daha i rijei su se jedva mogle razabirati.
Stanite. Sergije je zadrao straare. Tko stie?
Lotar, dahnuo je ovjek.
Car? upitao je Sergije zapanjeno.
 ovjek je klimnuo glavom. Na elu je velike vojske Franaka. Svetosti, zakleo se maem da e
se krvavo osvetiti Vama i ovom gradu za sve nepravde koje su mu nanesene.
Iz gomile se zauo amor straha.
Nepravde? Na trenutak se Sergije nije mogao dosjetiti to bi to moglo znaiti. Zatim mu je
postalo jasno. Posveivanje!
Nakon Sergijeva izbora, grad je obavio sveanost posveivanja, a da nije priekao odobrenje
cara. Bilo je to krenje Povelje iz 842. godine, koja je Lotaru davala vladarski jussio, pravo kojim je
odobravao izabranog papu prije posveivanja. Usprkos tome, svi su taj korak pozdravili kao
dobrodoao jer ga je narod doivio kao jo jedan dokaz nezavisnosti Rima od udaljene franake
krune. Bilo je to jasno i namjerno omalovaavanje Lotara, ali jussio je ionako bilo vie simbolino
nego stvarno pravo a nijedan car nije nikada odbio potvrditi izabranog papu nitko nije
vjerovao da e Lotar bilo to poduzeti u vezi s time.
Gdje je car? Sergijev glas zvuao je kao suhi apat.
U Viterbu, Svetosti.
Vijest su doekali prestraeni uzvici. Viterbo je bio na podruju same rimske pokrajine, udaljen
jedva deset dana hoda od Rima.
Moj Gospodaru, on je poast na zemlji ovjekov jezik se razvezao kad je konano doao do
daha njegovi vojnici pljakaju sve pred sobom, pretrauju farme, otimaju stoku, upaju vinovu
lozu iz korijena. Uzimaju ono to trebaju, a ono to ne trebaju, spaljuju. Bez milosti ubijaju sve koji
im se nau na putu ene, starce, dojenad na rukama nikoga ne tede. Strahote glas mu je
pukao strahote se teko mogu i zamisliti.
Prestravljeni i nesigurni ljudi gledali su u svoga papu. Ali nisu mogli u njemu nai utjehu. Pred
uasnutim oima Rimljana, Sergijevo je lice omlohavjelo, zakolutao je oima i sruio se bez svijesti
na konjski vrat.
Oh, pa on je mrtav! Povici tuge uli su se iz mnogih grla. Papinski straari brzo su okruili
Sergija, skinuli su ga s konja i odnijeli u Patrijarhat. Ostatak povorke slijedio ih je ne zaostajui ni
koraka.
Uplaena gomila natiskala se u dvoritu, a rasla je opasnost od pravog napada panike. Straari
na konjima napokon su ih rastjerali pomou bieva i isukanih maeva, a ljudi su se razbjeali po
uskim mranim uliicama, nalazei u njima tek usamljenu stravu svojih domova.

Panika i uznemirenost jo su se vie pojaali kad su poele pristizati izbjeglice koje su u velikom
broju prolazile kroz vrata grada, povlaei se iz cijele pokrajine, iz Farfe i Narnija, Laurentuma i
Civitavecchie. Pristizali su masovno, nosei zaveljaje s oskudnim vlasnitvom na leima, i vukui
svoje mrtve na kolicima. Svi su donosili sline prie o franakom pljakanju i divljatvu. Takvi
stravini iskazi potaknuli su stanovnike grada da uloe napor i ojaaju svoju obranu: danju i nou
Rimljani su marljivo i naporno radili na uklanjanju slojeva ruevina i nanosa, skupljenih uz
gradske zidine tijekom stoljea, koji bi neprijatelju omoguili da se lake popne.
Gradski sveenici imali su pune ruke posla od prvog jutarnjeg molitvenog sata, pa sve do
veernjice, jer su odravali misu i ispovijedali ljude. Crkve su bile prepune, redovi vjernika
popunili su se mnotvom nepoznatih lica strah je mnoge malodune krane vodio do
novootkrivene vjere. Pobono su palili svijee i glasno molili za sigurnost svojih domova i obitelji
kao i za oporavak bolesnog Sergija, o kome su ovisile sve njihove nade. Neka snaga Gospodnja bude
s papom, naim gospodarom, molili su jer je bilo sigurno da e mu biti potrebna velika hrabrost da spasi
Rim od samog Sotone, Lotara.

Sergijev glas pojaavao se i stiavao u njenoj melodiji rimskog crkvenog napjeva, a bio je
vjerniji i milozvuniji od glasova svih drugih djeaka u scholi cantorum. Uitelj pjevanja osmjehnuo
mu se s odobravanjem. Ohrabren, Sergije je zapjevao jo glasnije, a njegov je mladi sopran bivao
sve vii i vii u radosnom zanosu, sve dok mu se nije uinilo da e ga podii i odnijeti u Nebesa.
San je uzmaknuo, a Sergije se probudio. Strah, maglovit i neodreen, stisnuo se na rubovima
njegove svijesti, i natjerao srce na ubrzan rad prije nego to je mogao razumjeti zato.
Sjetio se uz muni trzaj.
Lotar.
Sjeo je. U glavi mu je tutnjalo, a u ustima je osjeao neugodan zadah. Celestine! Glas mu je
pucketao poput zahrale arke.
Svetosti! Celestin se pospano podigao s poda. S mekim ruiastim obrazima, okruglim
djejim oima i raupanom plavom kosom, podsjeao je na nebeskog anela. Sa svojih deset
godina, bio je najmlai cubicularius; Celestinov otac imao je velik utjecaj u gradu, pa je u Lateransku
palau doao ranije nego veina drugih. Pa, pomislio je Sergije, nije mlai nego sto sam ja bio kad su me
odveli iz roditeljskog doma.
Dovedi Benedikta! zapovjedio je. elim razgovarati s njim.
Celestin je klimnuo glavom i pojurio, priguujui zijev.
Jedan od slugu iz kuhinje uao je s plitkom zdjelom kruha i slanine. Sergije nije smio prekinuti
post dok se ne zavri sveanost misnog slavlja - jer ruke koje su dotaknule euharistijske darove
nisu smjele imati na sebi svjetovne mrlje. U privatnosti svojih prostorija, meutim, takve su se
sitnice esto zanemarivale naroito kod pape s takvim udesnim apetitom.
Ovoga jutra, meutim, od mirisa slanine Sergiju se podizao eludac. Maknuo je zdjelu u stranu.
Odnesi je.
Uao je biljenik i najavio: Njegova Uzvienost, vrhovni nadbiskup oekuje Vas u velikoj
dvorani.
Neka eka, odgovorio je Sergije kratko. Najprije u razgovarati sa svojim bratom.
Benediktov zdrav razum pokazao se u ovom stanje krize dragocjenim. Ideja da se uzme novac
iz papinske riznice i njime se iskupi kod Lotara bila je njegova. Pedeset tisua zlatnih solida trebao
je biti dovoljan iznos da se obeteti ak i carev ranjeni ponos.
Celestin se vratio, ali nije doveo Benedikta nego Arighisa, vicedominusa.
Gdje je moj brat? pitao je Sergije.
Nestao je, Svetosti, odgovorio je Arighis.
Nestao?
Nosa Ivo vidio ga je kad je jutros neto prije zore odjahao s desetak lanova pratnje. Mislili
smo da Vi znate.
Sergije je osjetio kako mu se u penje u grlo. Novac?
Benedikt ga je pokupio sino. Bilo je ukupno jedanaest kovega. Ponio ih je sa sobom kad je
otiao.
Ne! Jo dok su Sergijeve usnice pokuavale odbaciti optubu, ve je znao istinu. Benedikt ga
je izdao.
Bio je bespomoan. Lotar e doi, a Sergije nije mogao uiniti nita, ba nita da ga zaustavi.
Preplavio ga je val munine. Nagnuo se preko stranice kreveta i prosuo kiseli sadraj eluca na
pod. Pokuao je ustati, ali nije mogao; bol ga je probadala i odsjekla mu noge. Celestin i Arighis
potrali su mu pomoi, podigli su ga i ponovno polegli. Sergije je okrenuo glavu prema jastuku i
poeo plakati neobuzdano poput djeteta.
Arighis se okrenuo prema Celestinu. Ostani uz njega. Idem u tamnicu.

Ivana je zurila u zdjelu s hranom ispred sebe. Dali su joj malu koricu pljesnivog kruha i sive
neprepoznatljive komade mesa, koje su ve izjedali crvi; smrad trulei popeo se do njezinih
nosnica. Prolo je nekoliko dana otkad je posljednji put jela jer straari, bilo zbog nemara ili
namjerno, nisu donosili hranu svakoga dana. Zurila je u meso, a glad je vodila bitku s razumom.
Na koncu je odloila zdjelu. Uzela je koricu kruha i zagrizla komadi, vaui polako kako bi dulje
trajao.
Koliko dugo je ve bila ovdje - dva tjedna? Tri? Poela se gubiti u raunanju. Neprekidna tama
zbunjivala ju je. Troila je svijeu tedljivo i palila je samo dok je pripremala medicinske pripravke
iz svoje torbe. Svijea se svejedno svela na tanki komadi voska koji joj je mogao dati dragocjeno
svjetlo jo moda sat ili dva.
Jo stranija od tame bila je usamljenost. Potpuna i neprestana tiina obeshrabrivala ju je. Kako
bi ostala na oprezu, zadavala si je nizove mentalnih zadataka - recitirala je po sjeanju cijeli
Pravilnik Sv. Benedikta, svih stotinu i pedeset Psalama i Knjigu zakona. Ipak, takve su majstorije
sjeanja ubrzo postale koloteina i nisu joj vie mogle zaokupiti panju.
Sjetila se kako je veliki teolog Boetije, kojeg su zatoili na slian nain, naao snagu i utjehu u
molitvi. Satima je kleala na hladnom kamenom podu tamnice i pokuavala se moliti. Ali u samoj
nutrini svoga bia nije osjeala nita drugo osim praznine. Sjeme sumnje, koje je jo u djetinjstvu
posijala njezina majka, pustilo je dubok korijen u njezinoj dui. Pokuala ga je iskorijeniti, podii
se do utjenog svjetla Boje milosti, ali nije mogla. Je li Bog sluao? Je li On uope bio tamo? Kako
je dan za danom prolazio, a od Sergija ni rijei, nada je postupno nestajala.
Glasan zveket metala trgnuo ju je dok se podizala reetka na vratima. Trenutak kasnije, vrata su
se irom otvorila, a zasljepljujua svjetlost prosula se po tami. titei oi od sjaja, Ivana je mirkala
prema otvoru. Na svjetlu se vidio lik nekog mukarca. Ivane Engleski? pozvao je nesigurno u
mraku.
Glas joj se uinio poznat. Arighis! Ivana se zaljuljala od slabosti kad je ustala i poela se
probijati kroz ustajalu vodu prema papinskom vicedominusu. alje li Vas Sergije?
Arighis je zatresao glavom. Njegova Svetost ne eli te vidjeti.
Onda zato ?
Teko je bolestan. I prije si mu dao lijek koji mu je pomogao; ima li ga sad sa sobom?
Imam. Ivana je izvadila paketi s prahom afrana iz svoje torbe. Arighis je ispruio ruku da
ga dohvati, ali je Ivana brzo povukla svoju.
to? upitao je Arighis. Zar ga toliko mrzi? uvaj se, Ivane Engleski, jer eljeti zlo Kristovu
izabranom Namjesniku znai dovesti svoju duu u najozbiljniju opasnost.
Ne mrzim ga, rekla je Ivana, a tako je doista i mislila. Znala je da Sergije nije bio lo ovjek,
jedino je bio slabi i previe je vjerovao svom nepotenom bratu. Ali neu dati ovaj lijek u ruke
nekome tko nije struan. Njegova mo je velika, a kriva doza mogla bi biti smrtonosna. To nije
bilo u potpunosti tono jer snani korijen nije bio tako jak kakvim ga je predstavila; da bi se uinilo
zlo, bila je potrebna jako velika doza. Bila je to, meutim, njezina prilika da se dokopa slobode;
nije namjeravala dopustiti da vrata jo jednom zatoe njezinu slobodu. Osim toga, dodala je,
kako mogu znati da Sergije ima iste probleme kao i prije? Da bi se Njegovu Svetost moglo
izlijeiti, najprije je bio potreban pregled.
Arighis je oklijevao. Osloboditi zatoenika bio je in nepokornosti, izravno opozivanje naredbe
samoga pape. Ali ako Sergije umre s franakim carem pred vratima, papinska ast i sam Rim
izgubljeni su.
Doi, rekao je, odjednom donosei odluku. Odvest u te Njegovoj Svetosti.

Sergije je leao naslonjen na meke svilene jastuke u papinskoj postelji. Prola je najgora bol, ali
ga je tako izmuila i oslabjela da se osjeao poput nejakog maia.
Vrata sobe otvorila su se i uao je Arighis, praen Ivanom Engleskim.
Sergije je estoko napao: to taj grenik radi ovdje?
Arighis mu je odgovorio: Donosi snaan lijek koji e Vam pomoi da ozdravite.
Sergije je zatresao glavom. Svako istinsko lijeenje dolazi od Boga. Njegova blagotvorna milost
nee se prenijeti kroz takvog grenog nositelja.
Nije bilo grijeha, pobunila se Ivana. Benedikt Vam je lagao, Svetosti.
Bio si u droljinom krevetu, odgovorio je Sergije optuujuim tonom. Straari su te vidjeli
tamo.
Oni su vidjeli ono to su oekivali, ono to im je reeno da trebaju vidjeti, otro je odgovorila
Ivana. Brzo je objasnila kako je Benedikt smislio nain da je uhvati u stupicu. Odlazak nije bio po
mojoj volji, rekla je, ali Arighis je bio uporan.
To je istina, Svetosti, potvrdio je Arighis. Ivan Engleski me pitao zato ne poaljem nekog
drugog lijenika. Ali Benedikt je izriito zahtijevao da treba ii Ivan Engleski i nitko drugi.
Sergije dugo nije rekao nita. Napokon je progovorio pucketavim glasom: Ako je to istina,
nanesena ti je teka nepravda. Iz njega je provalio oaj: Lotarov dolazak pravedan je Boji sud
kojim me osuuje za sve moje grijehe!
Ako Vas je Bog namjeravao kazniti, bilo je jednostavnijih naina, istaknula je Ivana. Zato bi
rtvovao ivote tisua nevinih ljudi kad Vas je mogao dotui jednim udarcem?
To je iznenadilo Sergija. Kao i obino, bio je zaokupljen veliinom, i takva mu misao nije pala na
pamet.
Dolazak Lotara nije kazna, nije odustajala Ivana, nego je test - test vjere. Morate povesti
ljude snagom svog primjera.
Bolestan sam u tijelu i u srcu. Pusti me umrijeti.
Ako umrete, s Vama e umrijeti i volja naroda. Morate biti jaki zbog njih.
to bi to moglo promijeniti? rekao je Sergije beznadno. Ne moemo nadvladati Lotarove
snage; za to bi bilo potrebno udo.
Ako je tako, rekla je Ivana nepokolebljivo, morat emo ga stvoriti.

Dan nakon Duhova, kad se oekivao Lotarov dolazak, javni trg ispred bazilike Sv. Petra poeo
se puniti lanovima razliitih schola u gradu, a svi su bili odjeveni u svoje najbolje ruho. Lotar nije
formalno objavio svoje neprijateljstvo, pa su isplanirali pripremiti mu doek primjeren uzvienom
poloaju njegove linosti. Neoekivana sveanost doeka mogla bi ga razoruati upravo dovoljno
dugo da se uspije provesti i drugi dio Ivanina plana.
Do sredine jutra sve je bilo u pripravnosti. Sergije je dao znak, a prva skupina, judices, krenula je
na konjima, uti stjegovi koji su leprali iznad njih nosili su njihov znak. Iza njih su jahali defensores
i akoni; a pjeice su ih slijedila razliita drutva stranaca - Friani, Franci, Sasi, Lombardijci i Grci.
Klicali su jedni drugima hrabro dok su se kretali niz Via Triumphalis, pokraj ruevnih kostura
bezbonikih hramova koji su se poredali uz staru cestu.
Bog neka im osigura da ne stupaju ususret smrti, pomislila je Ivana. Zatim je usmjerila panju na
Sergija. Zadnjih nekoliko dana njegovo se stanje stalno poboljavalo, ali je jo uvijek bio daleko od
zdravog ovjeka. Hoe li imati dovoljno snage da izdri teke kunje toga dana? Ivana je
porazgovarala s komornikom, a on je donio stolicu u koju je Sergije zahvalno utonuo. Ivana mu je
dala sok od limuna s medom kako bi ga okrijepila.
Pedeset najmonijih ljudi u Rimu skupilo se u irokom predvorju ispred vrata bazilike: svi
glavni dunosnici Lateranske administracije, izabrana skupina kardinala, gradski vojvode i
prinevi, te njihova svita. Nadbiskup Eustatije poveo je kratku molitvu, a zatim su ostali stajati u
tiini. Nisu mogli uiniti nita drugo osim ekati.
Napetih izraza lica usmjerili su pogled na mjesto gdje je cesta skretala izvan pogleda, iza zelene
ivice i livada Neronove ravnice.
Vrijeme je prolazilo toliko sporo da se to jedva moglo podnijeti. Sunce se na nebu bez oblaka
jo malo podiglo. Nestalo je jutarnjeg povjetarca, pa su se stjegovi omotali oko kopalja. Rojevi
muha kruili su lijeno iznad njihovih glava, a njihovo dosadno zujanje inilo se glasno u mirnom
zraku napetom od iekivanja.
Prolo je vie od dva sata otkako je povorka krenula na konjima. Dosad su se ve sigurno mogli
vratiti!
Iz daljine se zaula neka jedva ujna buka. Naulili su ui. Buka se ula iznova, neprekidna i
jasna bio je to zvuk raspjevanih glasova u daljini.
Deo gratias, uzdahnuo je Eustatije kad su se na vidiku pojavili stjegovi judices, prekrivajui
zeleni horizont kao uta jedra na moru. Nekoliko trenutaka kasnije, pojavili su se prvi jahai, a za
njima pjeaci, lanovi razliitih schola. Iza njih je stupalo tamno mnotvo i protezalo se u daljinu
dokle je pogled sezao Lotarova vojska. Ivana je zadrala dah; nikada prije nije vidjela tako
veliku vojsku.
Sergije je ustao i naslonio se na svoju biskupsku palicu. Prethodnica povorke pribliila se
bazilici i rairila se poput lepeze, stvarajui tako stazu kojom e proi car.
Lotar je projahao. Kad ga je ugledala, Ivana je mogla povjerovati svim priama o divljakoj
okrutnosti koje su u grad stigle prije njega. Bio je zdepaste grae, upotpunjene debelim vratom i
ogromnom glavom; njegovo iroko spljoteno lice i utonule oi pokazivale su zlonamjernu
inteligenciju.
Dvije protivnike strane stale su jedna prema drugoj, jedna mrana i blatnjava od naporna puta,
druga bez ijedne mrlje i blistava u bijelom sveenikom ruhu. Iza Sergija se podizao sjajni krov
crkve Sv. Petra, a njezine srebrne ploe svjetlucale su zbog odsjaja jutarnjeg svjetla duhovno
srce Crkve, zvijezda vodilja cijeloga svijeta, najsvetiji oltar cijelog kranstva. Pred takvom svetom
velianstvenou poklonili bi se ak i carevi.
Lotar je sjahao, ali nije kleknuo i poljubio najdonju stepenicu bazilike, to je bio uobiajen nain
iskazivanja potovanja. Drsko se uspeo stepenicama, praen skupinom naoruanih ljudi. Sveenici
okupljeni ispred otvorenih vrata bazilike zabrinuto su se povukli; papinska straa zatitniki je
okruila Sergija, s rukom na balaku maa.
Odjednom su se otvorena vrata crkve Sv. Petra protresla i pokrenula. Lotar je odskoio unazad.
Njegovi su ljudi izvukli maeve, a zatim stali izbezumljeno pogledavati na jednu, pa na drugu
stranu. Nikoga nije bilo u blizini. Vrata su se na svojim arkama polako zaljuljala prema unutra,
ba kao da ih pokree neto nadnaravno. Potom su se zatvorila uz konaan i potpun prasak.
Sad. Ivana je eljela potaknuti Sergija na djelovanje. Kao da je uo njezinu neizreenu zapovijed,
Sergije je ustao i dramatino rairio ruke. Nestalo je slabanog i bolesnog ovjeka kakav je bio prije
nekoliko dana; u bijelom camelaucumu i zlatnoj odori izgledao je velianstveno, poglavarski.
Govorio je franakim jezikom jer je htio biti siguran da e ga razumjeti Lotarovi vojnici.
Pogledajte ruku Gospodnju, naglaavao je posebnim sveanim tonom, koja vam je zabranila
pristup do najsvetijeg od svih oltara.
Lotarovi ljudi vikali su od straha. Car je zadrao svoj stav, oprezan i sumnjiav.
Sad se Sergije prebacio na latinski jezik. Si pura mente et pro salute Reipublicae hucadvenisti... Ako ste
doli ista uma i s dobrim namjerama prema ovoj dravi, uite i budite dobrodoli; ako niste,
nikakva zemaljska sila nee vam moi otvoriti ova vrata.
Lotar je oklijevao, jo uvijek nepovjerljiv. Zar je Sergije izveo udo? Sumnjao je u to, ali nije
mogao biti siguran: tajanstveni su bili Boji putevi. Osim toga, njegov je vlastiti poloaj bio
znaajno oslabljen jer su njegovi ljudi uasnuti padali na koljena, a iz ruku su im ispadali maevi.
S usiljenim smijekom, Lotar je rairio ruke prema Sergiju. Dvojica mukaraca su se zagrlila, a
usta su im se srela u formalnom poljupcu mira. Benedictus qui venit in nomine Domini, kor je veselo
intonirao. Blagoslovljen neka je onaj koji dolazi u ime Gospoda.
Vrata su se ponovno zatresla i pokrenula. Dok su svi gledali sa strahopotovanjem, srebrom
presvuena oplata ljuljala se prema van i vrata su se iznova potpuno otvorila. Rukom pod ruku,
uz radosne povike oboavanja koji su im odzvanjali u uima, Sergije i Lotar uli su u baziliku kako
bi se pomolili ispred groba blagoslovljenog apostola Petra.
Nevolje s Lotarom nisu jo bile prevladane trebalo je ponuditi objanjenja, ispriati se,
pregovarati o nadmoi, osigurati povlastice. Prola je, meutim, neposredna opasnost.
Ivana je pomislila na Gerolda i kako bi se on sigurno dobro zabavio da je mogao vidjeti u koju
je svrhu iskoristila njegov trik s hidraulikom napravom i vratima. Zamislila ga je njegove
plavoljubiaste oi sjajne od veselja, njegovu glavu zabaenu dok se od srca smijao smijehom koji
je tako dobro pamtila.
Ljudsko je srce udnovato. Mogao si tako nastaviti godinama, naviknut na gubitak, pomiren s
njim, a onda u samo jednom neopreznom trenutku nehotina misao i bol ponovno izbije na
povrinu, otra i surova kao kod svjee rane.
 22
Gerold je uzdahnuo s olakanjem kad su se on i njegovi ljudi napokon spustili niz zadnju
strminu Mt. Cenisa. S Alpama iza lea, najgori dio putovanja bio je iza njih. Via Francigena
protezala se pred njima, blaeno ravna i dobro odravana, a jo uvijek dobro poploana
sauvanim drevnim kamenim ploama koje su Rimljani postavili u vrijeme do kojeg ne dopire
sjeanje.
Gerold je potjerao konja u kas. Moda bi sad mogli nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Snjene
oborine, koje su dole prilino kasno za to doba godine, uinile su uzak prolaz kroz Alpe iznimno
opasnim; dvojica mukaraca poginuli su kad su im konji izgubili tlo pod nogama na skliskom
terenu. Gerold je bio prisiljen narediti zaustavljanje dok se uvjeti ne poprave; zbog tog zastoja
prethodnica careve vojske, koja se sigurno ve pribliila Rimu, ostavila ih je jo dalje iza sebe.
Nije vano; bilo je malo vjerojatno da e nedostajati Lotaru. eta na zaelju brojila je samo dvije
stotine ljudi bili su to mladi lordovi i mali zemljoposjednici koji su kasno stigli na proljetnu
smotru u Marchfield. Za ovjeka s Geroldovim ugledom bilo je to uvredljivo nareenje.
Tri godine prole su od bitke kod Fontenoya, a Geroldov ionako lo odnos s carem Lotarom
postao je jo gori. Lotar se postupno pretvorio u pravog tiranina, okruenog gmizavim
sljedbenicima koji su mu laskali na svakom koraku. Nije trpio Gerolda i druge vjerne pripadnike
svoje vojske koji su nastavili poteno i glasno iznositi svoje miljenje kao, na primjer, sad, kad je
Gerold bio protiv pohoda na Rim.
Trebali bismo zadrati vojsku na obali Frizije, bio je Geroldov zakljuak, kako bismo je
branili protiv Norveana. Njihovi prepadi bili su sve ei a posljedice sve razornije.
Bila je to istina. Prole godine Norveani su napali St. Wandrille i Utrecht; prethodnog proljea
drsko su doplovili Seinom do Pariza i spalili ga! Taj je dogaaj uzrokovao valove straha u svim
pokrajinama. Ako tako velik grad kao Pariz, u samom srcu Carstva, nije bio siguran od divljaka,
onda i nije bilo sigurnog mjesta.
Lotar je, meutim, usmjerio pozornost prema Rimu, koji se usudio obaviti sveanost
posveivanja pape Sergija a da nije najprije zatraio njegovo vrhovno odobrenje - propust koji je
Lotar smatrao osobnom uvredom.
Poaljite Sergiju izaslanika koji e obznaniti vae vladarsko nezadovoljstvo, savjetovao mu je
Gerold. Kaznite Rimljane obustavom plaanja rimskog feoha. Ali dopustite da zadrimo svoje
borce ovdje, gdje su potrebni.
Razbjesnio je Lotara takvim osporavanjem autoriteta. Za osvetu dodijelio je Geroldu
zapovjednitvo etom na zaelju.
Dobro su napredovali poploanom cestom, a do sumraka su preli vie od ezdeset kilometara
a da nisu proli ni uz jedan grad ili selo. Gerold se ve pomirio s jo jednom nespokojnom noi
koju e provesti spavajui uz cestu, kad je ugledao kako se iznad kroanja stabala lijeno podie
spirala dima.
Deo gratias! Ispred njih je bilo selo, ili barem neka vrsta naselja. Sad su Gerold i njegovi ljudi bili
sigurni da e tu no udobno spavati. Jo nisu preli granicu papinskih posjeda; Kraljevina
Lombardija kroz koju su sada jahali bila je carski teritorij, a gostoljubivost je nalagala da se putnici
doekaju uljudno i osjeaju dobrodolima ako ne dobiju krevete u kuama, mogli su se nadati
mekanim leajevima od sijena u toploj suhoj staji.
Zaobili su okuku i ugledali dim koji se nije podizao s ognjita dobrodolice, nego iz jo uvijek
tinjajuih ostataka kua spaljenih do temelja. inilo se da je rije o naprednom naselju; Gerold je
uspio prebrajati pocrnjele obrise petnaestak zgrada. Plamen je zacijelo nastao zbog sluajne iskre s
lampe koja je nemarno ostavljena ili s ognjita; takve velike nesree nisu bile rijetkost na mjestima
gdje su se kue gradile od drveta i slame.
Dok su jahali pokraj pocrnjele drvene grae, Gerold se sjetio Villarisa. I on je izgledao prilino
slino onoga davnog dana kad se vratio i otkrio da su ga spalili Norveani. Sjetio se kako je
prekopavao po kru sruenih zgrada i traio Ivanu, traio je, a bojao se nai. Zaudno prolo je
petnaest godina otkako ju je zadnji put vidio, pa ipak mu je njezina slika bila urezana u sjeanje
kao da se sve dogodilo juer: uvojak bijelozlatne kose koji joj se arobno kovrao na elu, dubok
promukao glas, zanosne sivozelene oi, daleko mudrije od njezinih godina.
Potisnuo je njezinu sliku iz misli. Neke stvari bile su previe bolne da bi se o njima razmiljalo.
Kilometar i pol izvan naselja u ruevinama, pokraj visokog kria koji je oznaavao raskrije
dviju cesta, jedna ena s petero djece u dronjcima molila je milostinju. Dok su se Gerold i njegovi
ljudi pribliavali, mala se obitelj prestraeno povukla.
Budite mirni, dobra majko, uvjeravao ju je Gerold. Ne elimo vam nanijeti nikakvo zlo.
Imate li hrane koju biste nam mogli odstupiti, gospodaru? upitala je. Makar za djecu?
etvero djece pritralo je do Gerolda i ispruilo ruke u nijemoj molbi, a mala su lica bila
ispijena od gladi. Peto dijete, prelijepa crnokosa djevojica, oklijevala je drei se majke.
Gerold je iz torbe na sedlu izvadio etverokut ovje koe u kojem su bili njegovi obroci za
sljedeih nekoliko dana. Ostao mu je jo cijeli kruh, kocka sira i malo suene slane divljai. Htio je
podijeliti kruh na dva dijela, a onda je vidio kako ga djeca gledaju. Ah, dobro, pomislio je, i dao im
cijeli etverokut .Jo je ostalo nekoliko dana puta do Rima; moi u izdrati i samo na dvopeku iz kola s namirnicama.
Uz sretan uzvik djeca su se bacila na hranu poput jata izgladnjelih ptica.
Jeste li vi iz sela? upitao je Gerold enu, pokazujui na pocrnjele ruevine iza njih.
ena je klimnula. Moj mu je mlinar.
Gerold se iznenadio. Odrpana ena ispred njega ni po emu nije podsjeala na uspjenu
mlinarevu enu. to se dogodilo?
Prije tri dana, odmah nakon proljetne sjetve, doli su vojnici. Carevi ljudi. Rekli su nam da se
moramo zakleti na vjernost Lotaru ili odmah umrijeti od maeva njegovih ljudi. I tako smo se
naravno zakleli.
Gerold je klimnuo. Lotarove sumnje u vezi ovog kraja Lombardije nisu bile posve neosnovane
jer je to bio relativno nov dodatak Carstvu, koji je osvojio Lotarov djed, Karlo Veliki.
Ako ste se zakleli na vjernost, upitao je, kako to da vam je selo uniteno?
Nisu nam vjerovali. Nazvali su nas laovima i bacili baklje na nae krovove. Kad smo pokuali
ugasiti vatru, sprijeili su nas maevima. Spalili su i nae zalihe itarica, iako smo ih preklinjali da
to ne uine zbog djece. Smijali su se i nazivali ih izdajnikim okotom, koji zasluuje skapati od
gladi.
Razbojnici! uzviknuo je Gerold glasno. Mnogo puta pokuao je uvjeriti Lotara kako nije
mogue pridobiti vjernost podanika uporabom sile, nego jedino pravednim postupcima i uz
potivanje zakona. Kao i uvijek, Lotar se ogluio na njegove rijei.
Odveli su sve nae mukarce, nastavila je ena, osim najmlaih i najstarijih. Rekli su da car
ide u pohod na Rim i treba ljude koji e popuniti redove pjeaka. Poela je plakati. Odveli su
moga mua i dvojicu sinova mlai ima tek jedanaest godina!
Gerold se namrtio. Stvar je otila predaleko ako je Lotar trebao djecu u svojim bitkama.
Moj gospodaru, to to znai? pitala je ena uznemireno. Hoe li car zaista zaratiti protiv
Svetoga grada?
Ne znam. Do ovog trenutka Gerold je mislio da Lotar samo eli zastraiti papu Sergija i
Rimljane pokazivanjem snage. Ali unitenje ovog sela bilo je zlokoban znak; u takvom
osvetnikom raspoloenju, Lotar je bio sposoban svata uiniti.
Hajde, dobra majko, rekao je Gerold. Povest emo vas sa sobom do sljedeeg grada. Ovo nije
sigurno mjesto za vas i vau djecu.
estoko je zatresla glavom. Neu se maknuti s ovog mjesta. Kako bi nas inae nali moj mu i
sinovi kad se vrate?
Ako se vrate, pomislio je Gerold mrano. Obratio se crnokosoj djevojici: Reci majci da trebate
poi s nama, zbog ove male djece.
Djevojica je nijemo gledala u Gerolda.
Ona ne eli biti neuljudna, gospodaru, ispriala se majka. Odgovorila bi vam kad bi mogla,
ali ne moe govoriti.
Ne moe govoriti? upitao je Gerold iznenaeno. Djevojica je izgledala zdravo, a nije
pokazivala znakove prigluposti.
Odrezali su joj jezik.
Dobri Boe! Gubitak jezika bio je uobiajena kazna za lopove i druge nitarije koje nisu bile
dovoljno brze da bi izbjegle otroj pravdi zakona. Ali ova nevina djevojica sigurno nije skrivila
nikakav zloin. Tko je to uinio? Sigurno nisu
ena je mrano klimnula. Lotarovi ljudi su je zloinaki iskoristili, a onda su joj odsjekli jezik
kako ih ne bi mogla optuiti za sramotan in.
Gerold je bio zapanjen. Takva okrutnost mogla se oekivati od bezbonikih Norveana ili
Saracena ne od carevih vojnika, zatitnika kranskog zakona i pravde.
Gerold je otresito izdao naredbe. Njegovi ljudi otili su do kola i izvadili vreu dvopeka i
bavicu vina, koje su stavili na zemlju pokraj male obitelji.
Bog vas blagoslovio, rekla je mlinareva ena preplavljena osjeajima.
I vas, dobra majko, rekao je Gerold.
Jahali su dalje, nailazei na svom putu na druga opljakana i naputena naselja. Gdje god je
proao, Lotar je iza sebe ostavio ruevine.
Fidelis adjutor. Kao vojnik koji je poloio zakletvu carskoj kruni, Gerold je bio obvezan asno i
vjerno sluiti caru. Ali kakva je to ast bila sluiti neovjeku kakav je bio Lotar? Prezir s kojim je
car odbacivao zakon i sve norme ljudske dolinosti zasigurno je izbrisao bez traga i obvezu
zakletve.
Gerold je namjeravao odvesti ovu zatitnicu na zaelju careve vojske u Rim kako je obeao. Ali
nakon toga, vrsto je odluio, prestat e sluiti tiranina Lotara zauvijek.

Nakon Nepija cesta se pogorala. vrsta tvrda podloga ceste ustupila je mjesto uskoj i
zaputenoj stazi, prepunoj opasnih pukotina i vododerina. Nije bilo rimskih ploa, drevno
kamenje izvaeno je i na kolima odneseno na neko drugo mjesto gdje je bilo potrebno za gradnju
takav vrst graevni materijal teko se nabavljao u ovim mranim vremenima. Gerold je pratio
znakove Lotarova prolaska na tamnoj zemlji, duboko izbrazdane viestruke tragove kola i konja.
Morali su posebno dobro paziti na konje, jer je postojala opasnost da e se osakatiti ako nezgodno
stanu.
Tijekom noi snaan pljusak pretvorio je cestu u neprohodno more blata. Gerold nije htio
narediti jo jedno zaustavljanje, nego je odluio udariti preko otvorena polja i zaobilaznim putem
stii do Via Palestrine, koja e ga dovesti u Rim kroz istona vrata Sv. Ivana.
Brzo su jahali kroz raspupale i miomirisne livade encijana i ume prepune izdanaka
zlatnozelenih proljetnih listova. Kad su se pojavili iza gustog ipraja, iznenada su naili na
skupinu jahaa u pratnji tekih teretnih kola, koja su vukla etiri snana teglea konja.
Pozdravljam. Gerold se obratio ovjeku koji se inio voom, mrkoj spodobi s uskim
podbuhlim oima. Moete li nam rei jesmo li na putu prema Via Palestrini?
Jeste, odgovorio je ovjek kratko. Okrenuo se i namjeravao odjahati dalje.
Ako ste krenuli prema Via Flaminiji, rekao je Gerold, trebali biste ponovno razmisliti. Kia je
podlokala cestu; vaa e kola zaglibiti do osovina, a neete pritom prijei ni deset metara.
ovjek je odgovorio: Nismo namjeravali u tom smjeru.
To je bilo udno. Osim ceste, u smjeru kamo su krenuli nije bilo nieg drugog osim pustog
polja. A kamo namjeravate? upitao je Gerold.
Rekao sam vam sve to ste trebali znati, naglo ga je prekinuo ovjek. Jaite dalje i ostavite
potenog trgovca da se bavi svojim poslom.
Obian trgovac ne bi se usudio tako drsko razgovarati s jednim lordom. Gerold je postao jo
nepovjerljiviji.
ime se bavite? Gerold je dojahao do kola. Moda imate neto to bih elio kupiti.
Ostavite to, povikao je ovjek.
Gerold je silom podigao pokrov i otkrio sadraj kola: desetak bronanih kovega osiguranih
tekim eljeznim katancima, od kojih je svaki nosio znak papinske poasti.
Papini ljudi, pomislio je Gerold. Mora biti da su ih poslali iz grada kako bi prenijeli papinsko blago izvan dohvata
Lotarovih pandi.
Poigrao se s idejom da silom oduzme blago i vrati ga Lotaru. A onda je pomislio: Ne. Neka
Rimljani spase to mogu. Papa Sergije e bez sumnje bolje iskoristiti ovaj novac nego Lotar, koji bi ga
jedino upotrijebio za financiranje jo okrutnijih i krvavijih ratnih pohoda.
Upravo je namjeravao odjahati kad je jedan od Rimljana skoio s konja i bacio se na koljena.
Milost, gospodaru! povikao je. Potedite nas! Ne smijemo umrijeti bez ispovijedi s teretom
ovog tekog zloina na naim duama!
Zloina? ponovio je Gerold.
uti budalo! Njihov voa podbo je konja i pregazio bi ovjeka u blatu, ali mu je Gerold
presjekao put s maem u ruci. Geroldovi ljudi su odmah izvukli maeve i okruili Rimljane koji su
svoje maeve ostavili u koricama kad su vidjeli da je protivnika daleko vie.
Benedikt je kriv! protisnuo je ovjek na zemlji obuzet navalom osvetnikog gnjeva. Njegova
je ideja bila ukrasti novac, a ne naa!
Ukrasti novac?
ovjek po imenu Benedikt progovorio je pomirljivo. Izmeu mene i vas nije dolo do svae,
lorde, niti bi vas trebale zanimati nae razmirice. Pustite nas da mirno proemo, a u znak nae
zahvalnosti moete uzeti jedan od ovih kovega. Nasmijeio se Geroldu urotniki. U njemu ima
dovoljno zlata da postanete bogat ovjek.
I sama ponuda i nain kako ju je iznio bili su dovoljni da se sve sumnje otklone. Sveite ga,
zapovjedio je Gerold. I sve ostale. Povest emo ih u Rim zajedno s kovezima.

Velika dvorana bila je obasjana svjetlom stotina baklji. Cijeli red slugu stajao je iza sveanog
stola za kojim je sjedio papa Sergije, a uz njega visoki gradski dostojanstvenici: sveenici svakog
od sedam rimskih podruja s njegove lijeve strane; njihovi svjetovni kolege, sedmorica defensores, s
desne strane. Okomito prema ovom stolu stajao je jo jedan, jednako svean, gdje su Lotar i
njegova pratnja bili smjeteni na poasna mjesta. Ostali gosti, ukupno oko dvije stotine ljudi,
sjedili su na tvrdim drvenim klupama ispred dugih stolova u sredini prostorije. Tanjuri, vrevi za
vodu, ae i plitke zdjele stajali su nagomilani na stolovima, a stolnjaci su ve bili prepuni znakova
brojnih prolijevanja i mrlja.
Budui da nije bila ni srijeda ni petak, niti bilo koji drugi dan posta, jelo nije bilo ogranieno
samo na kruh i ribu, nego je na stolu stajalo i meso i druga masna i zainjena hrana. ak i za
papinski stol bio je to izvanredan objed: bilo je tu zdjela s pijevcima prelivenim bijelim umakom i
ukraenih ipkom i grimiznim slatkiima; zdjela s juhom u kojima je bilo komada mekane
zeevine i ljuka koje su plivale u gustoj kremi aromatina mirisa; u elatini od slatkovodnih
rakova i arana; cijelih odojaka nadjevenih slaninom; kao i velikih tanjura peenog mesa koute,
antilope, golubova i gusaka. Na sredini Lotarova stola, cijeli kuhani labud araniran je kao da je
iv, a njegov ukraeni kljun i tijelo boje srebra odmarali su na povru posloenim s puno ukusa,
tako da je podsjealo na morske valove.
Ivana je sjedila za jednim od stolova u sredini prostorije i zabrinuto promatrala prekomjernu
ponudu. Takve izvanredne slastice mogle bi Sergija dovesti u kunju i izloiti ga opasnom uitku.
Zdravica! Grof od Macona ustao je sa svog mjesta pokraj Lotara i podigao au. Za mir i
prijateljstvo izmeu naa dva kranska naroda!
Mir i prijateljstvo! ponovili su svi u zboru i ispraznili ae. Sluge su pohitali do stolova i
nasuli jo vina.
Uslijedilo je mnotvo zdravica. Kad im je napokon ponestalo povoda za nazdravljanje, zapoela
je gozba.
Ivana je uznemireno promatrala Sergija koji je jeo i pio kao da mu ne prijeti nikakva opasnost.
Oi su mu poele oticati, govor je postao nejasan, a koa je poela dobivati prijeteu tamnu boju.
Morat e mu veeras dati snanu dozu afrana kako bi sprijeila ponovljeni napad gihta.
Otvorila su se vrata velike dvorane, a skupina straara ula je stupajui. Nastojei izbjei brojne
posluitelje koji su okretno jurili po sobi donosei posue, straari su se odluno probijali prema
prednjem dijelu prostorije. Iznenada je zavladala tiina jer su gosti prestali razgovarati, isteui
vratove kako bi dokuili uzrok ovom neobinom upadu. Nakon tiine uslijedio je tihi amor
iznenaenja kad su prepoznali ovjeka svezanih ruku i oborena pogleda, koji je hodao izmeu
straara: Benedikt.
Veselo okruglo Sergijevo lice splasnulo je poput probuena balona. Ti! viknuo je.
Tarasije, voa straara, rekao je: eta franake vojske uhvatila ga je izvan grada. Sa sobom je
nosio blago.
Benedikt je imao dovoljno vremena na putu do Rima za razmiljanje o svojem poloaju. Nije
mogao porei da je odnio blago kad su ga uhvatili na djelu. Nije mogao smisliti ni uvjerljivu
ispriku za ono to je uinio, iako je silno naprezao mozak. Napokon je odluio da e biti najbolje
da se preda milosti svoga brata. Sergije je imao meko srce do sri bila je to slabost koju je
Benedikt prezirao, iako se sada nadao da e je moi upotrijebiti u svoju korist.
Pao je na koljena i podigao vezane ruke prema bratu. Oprosti mi, Sergije, grijeio sam i kajem
se najponiznije i najiskrenije.
Ali Benedikt nije raunao na uinak koji je vino imalo na njegova brata. Sergijevo lice je postalo
grimizno dok ga je neoekivano obuzeo bijes. Izdajnik! povikao je. Razbojnik! Lopov!
Naglasio je svaku rije snanim udarcem ake po stolu, a posljedino i zveketom tanjura.
Benedikt je problijedio. Brate, preklinjem te
Odvedite ga! zapovjedio je Sergije.
Kamo da ga odvedemo, Svetosti? pitao je Tarasije.
Sergiju se vrtjelo u glavi: bilo je teko razmiljati. Jedino u to je bio siguran bila je izdaja zbog
koje je htio uzvratiti, raniti kao to je i on sam bio ranjen. Lopov je! rekao je gorko. Neka bude
kanjen kao i svi lopovi!
Ne! Benedikt je vikao kad su ga straari zgrabili. Sergije! Brate! Posljednja rije odjekivala je
dok su ga vukli iz dvorane.
Na Sergijevu licu nestalo je boje i on se sruio na stolicu. Glava mu je pala unazad, oi su mu
zakolutale, a ruke i noge poele su se nekontrolirano tresti.
To je urokljiv pogled! povikao je netko. Benedikt je bacio uroke na njega! Gosti su vikali od
zaprepatenja, kriajui se kako bi se zatitili od djela Sotone.
Ivana je pojurila izmeu pretrpanih stolova i prila Sergiju. Lice mu je poplavjelo. Uhvatila ga je
za glavu i silom otvorila stisnutu eljust. Jezik mu je bio svijen unazad i zatvarao je dine puteve.
Ivana je zgrabila no sa stola i gurnula tupu stranu u Sergijeva usta, gurajui je ispod svijenog
dijela jezika. Zatim je povukla. Zauo se zvuk isisavanja kad je jezik kliznuo naprijed. Sergije je
poeo dahtati, a zatim ponovno disati. Ivana je njeno pritiskala jezik noem, pazei da dini
putevi ostanu slobodni. Trenutak kasnije prestao je napadaj. Sergije je tiho zajeao, a zatim se
opustio.
Odnesite ga u krevet, naredila je. Nekoliko posluitelja podiglo je Sergija sa stolice i ponijelo
ga prema vratima dok se gomila ljudi znatieljno naguravala. Napravite prolaz! Napravite
prolaz! vikala je Ivana dok su besvjesnog papu nosili iz dvorane.

Kad su stigli do spavaonice, Sergije je doao svijesti. Ivana mu je dala crnu goruicu pomijeanu
s encijanom kako bi ga natjerala da povrati. Nakon toga odmah mu je bilo znatno bolje. Zatim je
dobio snanu dozu afrana, sigurnosti radi, zajedno s malo opijuma kako bi se mogao dobro
odmoriti.
Spavat e do jutra, rekla je Arighisu.
 Arighis je klimnuo glavom. Izgleda iscrpljeno.
Umor me doista svladao, priznala je Ivana. Bio je to dug dan, a jo se nije u potpunosti
oporavila od tjedana koje je provela zatoena u tamnici.
Enodije i ostali iz Drutva lijenika ekaju vani. Hoe te ispitati o povratku bolesti kod
Njegove Svetosti.
Ivana je uzdahnula. Nije se osjeala sposobnom braniti se od paljbe neprijateljskih pitanja, ali
inilo se da tu nije bilo pomoi. Klonulo je krenula prema vratima.
Samo trenutak, Arighis ju je pozvao da ga slijedi. U udaljenom dijelu sobe pomaknuo je
jednu od tapiserija i gurnuo zid iza nje. Zid je kliznuo u stranu i pojavio se otvor irok moda
osamdeset centimetara.
to je to? Ivana je bila iznenaena.
Tajni prolaz, objasnio je Arighis. Izgraen je u doba bez- bonikih vladara za sluaj
potrebe brzog bijega od neprijatelja. Sad povezuje papinu spavaonicu s privatnom kapelicom,
tako da papa moe ui u bilo koje doba dana ili noi i neometano moliti. Doi. Uzeo je svijeu i
uao u prolaz. Ovako e izbjei opor akala, barem veeras.
Ivana je bila dirnuta Arighisovom odlukom da podijeli s njom znanje o tajnom prolazu; bio je to
znak da izmeu njih raste povjerenje i uzajamno potovanje. Spustili su se strmim krunim
stepenicama koje su zavravale ispred zida u koji je bila ugraena drvena poluga. Arighis ju je
povukao, zid se pomaknuo u stranu i otvorio prolaz. Ivana se provukla, a vicedominus je ponovno
povukao polugu. Otvor je nestao i nigdje se nije vidio trag njegova postojanja.
Stajala je iza jednog od mramornih stupova u stranjem dijelu papine privatne kapelice, Sanctum
Sanctorum. U blizini oltara uli su se glasovi. To je bilo neoekivano; u ovo doba noi tu nije trebalo
biti nikoga.
Prolo je puno vremena, Anastazije, rekao je glas grubim glasom s jakim stranim naglaskom,
koji je prepoznala kao Lotarov. Nazvao je svog sugovornika Anastazije; to je morao biti biskup
Castelluma. Dvojica mukaraca oigledno su se povukla u kapelicu kako bi mogla potajno
razgovarati. Nee doekati uljeza s odobravanjem.
to da radim? pitala se Ivana. Ako pokua tiho proi kroz vrata kapelice, mogli bi je vidjeti. Nije
se mogla vratiti natrag istim putem do Papine spavaonice jer je poluga za otvaranje tajnog prolaza
bila s druge strane zida. Morat e ostati skrivena dok se sastanak ne zavri i dok obojica
mukaraca ne odu. Tada e moi izii iz kapelice neprimijeena.
Jako je alosno to je Njegova Svetost doivjela taj napad veeras, rekao je Lotar.
Anastazije je odgovorio: Papa je ozbiljno bolestan. Moda nee uspjeti poivjeti godinu dana.
Velika tragedija za Crkvu.
Uistinu velika, potvrdio je Anastazije prijetvornim glasom.
Njegov nasljednik mora biti ovjek velike snage i vizije, rekao je Lotar, ovjek koji e vie
cijeniti povijesno... razumijevanje izmeu naa dva naroda.
Morate upotrijebiti sav svoj utjecaj, moj gospodaru, kako biste osigurali da sljedei papa doista
bude takav ovjek.
Niste li time htjeli rei ovjek poput vas?
Zar imate razloga sumnjati u mene, Velianstvo? Usluga koju sam uinio za vas u Colmaru
morala je nesumnjivo dokazati moju odanost.
Mogue. Lotar je bio suzdrljiv. Ali vremena se mijenjaju, a tako i ljudi. Dakle, moj dragi
biskupe, vaa e odanost jo jednom biti stavljena na kunju. Hoete li ostati pri onome na to ste
se zakleli, ili ne?
Ljudi e vam nevoljko prisegnuti, moj gospodaru, nakon tete koju je vaa vojska uinila u
ovom podruju.
Vaa obitelj ima mo i moe to promijeniti, odgovorio je Lotar. Ako ete prisegnuti vi i va
otac, Arsenije, i drugi e vas slijediti.
To to traite od mene velika je stvar. Zahtijevat e neto veliko zauzvrat.
Znam to.
 Prisega se svodi na puke rijei. Ljudi trebaju papu koji e im vratiti stare obiaje koji e ih
vratiti franakoj kruni, i vama, moj gospodaru.
Ne mogu se sjetiti nikoga tko bi to mogao obaviti bolje od vas, Anastazije. Uinit u sve to je u
mojoj moi da budete sljedei papa.
Uslijedio je trenutak tiine. Zatim je Anastazije rekao: Ljudi e prisegnuti, Velianstvo. Za to u
se ja pobrinuti.
Ivana je osjetila kako u njoj buja bijes. Lotar i Anastazije su upravo trgovali papinskom asti kao
dvojica trgovaca na trnici. U zamjenu za povlastice moi, Anastazije je pristao predati Rimljane
vlasti franakog cara.
Netko je pokucao na vrata i uao je Lotarov sluga.
Stigao je grof, Velianstvo.
Uvedi ga. Biskup i ja smo zavrili svoj posao.
Uao je ovjek odjeven u vojniki oklop. Bio je visok i dojmljiv, s dugom crvenom kosom i
plavoljubiastim oima.
Gerold.
 23
S Ivaninih usnica oteo se zaprepateni krik.
Tko je tamo? upitao je Lotar otro.
Ivana je polako izila iza stupa. Lotar i Anastazije pogledali su je iznenaeno.
Tko si ti? zahtijevao je Lotar odgovor.
Ivan Engleski, Velianstvo. Sveenik i lijenik Njegove Svetosti pape Sergija.
Lotar ju je sumnjiavo upitao: Koliko dugo si ve ovdje?
Ivana je brzo mislila. Nekoliko sati, Velianstvo. Razlog je bila molitva za oporavak Njegove
Svetosti. Ipak je umor bio jai i svladao me san iz kojeg se upravo probudih.
Lotar ju je pogledao nepovjerljivo i s neodobravanjem. Vjerojatnije je bilo da su Anastazije i on
iznenadili malog sveenika u kapelici kad su uli. Nije imao kamo pobjei niti se sakriti. No to
zapravo i nije bilo bitno. Koliko je mogao uti, i to je jo vanije, koliko je mogao razumjeti?
Gotovo nita. Taj ovjek nije bio opasan; bilo je jasno da se nije radilo o nekom znaajnom.
Najbolje je bilo potpuno ga ignorirati.
Anastazije je bio drugog miljenja. Bilo mu je jasno da je Ivan Engleski prislukivao, ali nije
znao zato? Je li bio pijun? Sigurno ne za Sergija jer je Papi nedostajalo lukavosti za sluenje
pijunima. Ali ako nije za njega, za koga onda? I zato? Anastazije je odluio da e odsada budno
paziti na malog stranog sveenika.
I Gerold je znatieljno promatrao Ivanu. Izgledate mi poznato, oe, rekao je. Jesmo li se ve
nekada sreli? Zagledao se u nju napreui oi jer je svjetlost bila slaba. Iznenada se njegov izraz
lica promijenio; izgledao je kao ovjek koji je upravo vidio duha. Moj Boe, rekao je bez daha.
To ne moe biti...
Vi se poznajete? pitao je Anastazije.
Sreli smo se u Dorstadtu, rekla je Ivana brzo. Tamo su me obrazovali u katedralnoj koli; a
moja sestra naglasila je rije tek neznatno - stanovala je kod grofa i njegove obitelji u to
vrijeme.
Njezin pogled munjevito je upozorio Gerolda: Nemoj nita rei.
Gerold se brzo pribrao. Naravno, rekao je. Dobro se sjeam tvoje sestre.
Lotar je nestrpljivo prekinuo razgovor. Dosta toga. to si mi doao rei, grofe?
Moja poruka je samo za vae ui, Velianstvo.
Lotar je klimnuo. U redu. Ostali mogu ii. Jo emo razgovarati, Anastazije.
Kad se Ivana okrenula prema izlazu Gerold joj je dotaknuo ruku. Priekaj me. Volio bih uti
vie... o tvojoj sestri.
Kad su izili iz kapelice, Anastazije je otiao svojim putem. Ivana je nervozno ekala praena
opakim pogledom Lotarova majordoma. Situacija je bila iznimno opasna; jedna neoprezno
izgovorena rije i mogao bi biti otkriven njezin pravi identitet. Trebala bih otii sada, prije nego to Gerold
izie, rekla je sama sebi. Ali eznula je vidjeti ga. Stajala je kao ukopana a osjeaji straha i
oekivanja snano su se mijeali.
Vrata kapelice su se otvorila i pojavio se Gerold. To dakle jesi ti? upitao je udei se. Ali kako
?
Sluga ih je znatieljno promatrao.
Ne ovdje, rekla je Ivana. Povela ga je do sobice gdje je drala svoje ljekovite biljke i lijekove.
Kad su uli, upalila je uljanice u kojima je gorjelo makovo ulje; njihov treperavi plamen obasjao ih
je krugom intimne svjetlosti.
Gledali su jedno u drugo obuzeti udom ponovnog susreta. Gerold se promijenio za ovih
petnaest godina otkad ga Ivana nije vidjela; gusta crvena kosa bila je proarana sjedinama, a oko
plavoljubiastih oiju i irokih senzualnih usta pojavile su se nove bore ali jo uvijek je bio
najzgodniji mukarac kojeg je ikada vidjela. Srce joj je tutnjalo dok ga je promatrala.
Gerold je zakoraio prema njoj. Odjednom su se bacili jedno drugome u zagrljaj, drei se tako
vrsto da je Ivana osjeala metalne ploice Geroldova oklopa kroz debelu sveeniku odoru.
Ivana, mrmljao je Gerold. Moja najdraa, moj biseru. Nisam mislio da u te ikada ponovno
vidjeti.
Gerolde. Ta je rije izbrisala svaku racionalnu misao.
Prstom je njeno preao preko blijedog oiljka na njezinu lijevom obrazu. Norveani?
Da.
Sagnuo se i njeno ga poljubio, a njegove usnice grijale su njezin obraz. Znai, odveli su te tada
tebe i Gislu?
Gisla. Gerold ne smije nikada saznati, ne smije mu rei nita o stravi koja je snala njegovu
stariju ker.
Odveli su Gislu. Ja ja sam uspjela pobjei.
Bio je zbunjen. Kako? I kamo? Moji ljudi i ja pretraili smo cijeli kraj, ali nigdje nije ostao
nikakav trag.
Ukratko mu je ispriala to se dogodilo zapravo iznijela je koliko je mogla u okolnostima
koje su bile ograniene, a njihovo vrijeme kratko: o svom bijegu u Fuldu i o tome kako su je
prihvatili kao Ivana Engleskog, o trenutku kad su zamalo otkrili njezin identitet i bijegu iz
samostana, hodoau u Rim i kasnijem napredovanju do poloaja papina lijenika.
I cijelo to vrijeme, rekao je Gerold polako kad je zavrila, nikada ti nije palo na pamet da mi
se javi?
Ivana je prepoznala bol i smetenost u njegovu glasu. Ja nisam mislila da me eli. Richild mi
je rekla da je ideja o udaji za potkivaeva sina bila tvoja i da si je ti zamolio da to uredi.
I ti si joj povjerovala? Iznenada ju je pustio. Dobri Boe, Ivana, zar se nismo bolje
razumjeli?
Ja nisam znala to bih mislila. Ti si otiao; nisam bila sigurna zato. A Richild je znala za
nas, znala je to se dogodilo na obali rijeke. Kako je mogla znati ako joj ti nisi rekao?
Ne znam. Znam samo da sam te volio kao to nisam volio nikoga prije tebe a ni poslije.
Glas mu se stisnuo. Tjerao sam Pistisa toliko snano dok smo se vraali kui da ne znam kako je
izdrao, naprezao sam se samo da bih to prije ugledao Villaris, jer si ti bila tamo, a bezumno sam
i nestrpljivo eznuo da te ponovno vidim... da te zamolim da se uda za mene.
Da se udam? Ivana je bila zaprepatena. Ali... Richild...?
Neto se dogodilo dok sam bio odsutan neto to mi je pomoglo uvidjeti koliko je prazan
bio moj brak i kako si ti bila najvanija za moju sreu. Vraao sam se tada rei ti kako sam se
odluio rastati od Richild i oeniti tobom ako me bude htjela.
Ivana je protresla glavom. Toliko nesporazuma, rekla je alosno. Toliko je toga polo u
krivom smjeru.
Toliko toga, odgovorio je, treba nadoknaditi. Privukao ju je blie i poljubio. Uinak je bio
isti kao kad priblii svijeu ploici od voska i izbrie sve to su ispisale godine. Ponovno su
stajali jedno uz drugo na rijenoj obali iza Villarisa, obasjani proljetnim suncem, mladi i u omaglici
novootkrivene ljubavi.
Pustio ju je nakon dugog zagrljaja. Sluaj, srce moje, rekao je promuklo. Naputam Lotarovu
slubu. Upravo sam mu to rekao, u kapelici.
I pristao je pustiti te? Lotar se nije inio kao ovjek koji bi bilo kome dobrovoljno oprostio
obvezu.
Isprva je bilo teko, ali sam ga na kraju uvjerio da pristane. Moja sloboda ima svoju cijenu;
morao sam mu predati Villaris i sve svoje posjede. Vie nisam bogat, Ivana. Ali imam dvije snane
ruke i prijatelje koji e mi pomoi. Jedan od njih je Siconulf, princ Beneventa, s kojim sam se
sprijateljio dok smo u Lotarovoj vojsci zajedno ratovali protiv Obodrita. Trebaju mu dobri ljudi jer
ga snano pritie njegov suparnik Radelchis. Hoe li poi sa mnom, Ivana? Hoe li biti moja
ena?
ustri koraci ispred vrata natjerali su ih da se razdvoje. Trenutak kasnije otvorila su se vrata i
provirila je neija glava. Bio je to Florencije, jedan od biljenika u palai.
Ah! rekao je. Tu si, Ivane Engleski! Svugdje sam te traio. Pogledao je otro u Ivanu, pa u
Gerolda, pa opet u Ivanu. Prekidam li... neto?
Uope ne, brzo je odgovorila Ivana. to mogu uiniti za tebe, Florencije?
Imam uasnu glavobolju, rekao je. Pitao sam se bi li mi mogao pripremiti neko od tvojih
sredstava za ublaavanje bolova.
Bit e mi drago, rekla je Ivana uljudno.
Florencije je ekao pokraj vrata askajui s Geroldom dok mu je Ivana pripremala mjeavinu
listova ljubiice i vrbove kore, iskuhavajui sastojke u alici aja od rumarina kako bi pripravila
ekstrakt. Dala ga je Florenciju, a on je odmah otiao.
Ne moemo ovdje razgovarati, rekla je Geroldu im je otiao. Preopasno je.
Kad u te moi ponovno vidjeti? pitao je Gerold udno.
Ivana je razmislila. Postoji Vestin hram na Via Appiji, odmah izvan grada. Nai emo se tamo
sutra nakon molitve o treem asu.
Zagrlio ju je i ponovno poljubio, najprije njeno a zatim tako snano da ju je cijelu ispunila
bolna udnja. Do sutra, apnuo je. Zatim je iziao i ostavio Ivanu, kojoj se vrtjelo u glavi od
pomijeanih osjeaja.

Arighis se otro zagledao kroz slabanu svjetlost koja je najavljivala zoru, i pregledao dvorite
Lateranske palae. Sve je bilo spremno. Uz bronani kip vuice na vatru je postavljen kotao. U
uzavrelu kotlu nalazila su se teka eljezna klijeta i ara, a njihovi vrhovi bili su uareni i crveni
od vreline plamena. U blizini je stajao maonoa koji je u ruci drao spremnu nabruenu otricu.
Prve zrake sunca ukrasile su horizont. Bilo je to neobino doba dana za javno smaknue; takvi
dogaaji obino su se zbivali nakon mise. Iako je bilo jako rano, ve se skupila povea gomila
znatieljnika oni najnestrpljiviji uvijek su dolazili dovoljno rano kako bi mogli osigurati najbolja
mjesta za gledanje. Mnogi su doveli djecu, koja su skakala iekujui s uzbuenjem krvavi
spektakl.
Arighis je namjerno odredio da vrijeme Benediktova pogubljenja bude u zoru, prije nego to se
Sergije probudi i predomisli. Drugi su ga mogli optuiti za postupak nedoline hitnje, ali Arighisa
nije bilo briga. Znao je tono to radi i zato.
Arighis je bio na visokom poloaju vicedominusa vie od dvadeset godina; cijeli svoj ivot
posvetio je slubi u Patrijarhatu, brinuo se da golema i komplicirana konica papinskih ureda -
sjedite vlasti u Rimu funkcionira besprijekorno i uinkovito. Tijekom godina, Arighis je nauio
doivljavati papinsko domainstvo kao ivo bie, ija je stalna dobrobit bila iskljuivo njegova
odgovornost i briga.
Ta je dobrobit sada bila ugroena. Za manje od godinu dana, Benedikt je pretvorio Patrijarhat u
sredite pokvarene moi gdje se meetarilo i trgovalo crkvenim slubama. Benedikt je bio
pohlepan i spletkar do sri te je samo njegovo postojanje bilo zloudan tumor papinstva.
Amputacija oboljelog dijela bila je jedini nain za spaavanje pacijenta. Benedikt je morao umrijeti.
Sergije nije imao snagu volje da izvri takvo djelo, pa je teret tako pao na Arighisova ramena.
Uinio je to bez oklijevanja, znajui da je postupao za dobro Svete Majke Crkve.
Sve je bilo spremno. Dovedite zatvorenika, zapovjedio je Arighis straarima.
Doveli su Benedikta kojem je odjea bila zguvana, lice ispijeno i pepeljasto od besane noi u
tamnici, a oi su uplaeno pretraivale dvorite. Gdje je Sergije? zahtijevao je odgovor. Gdje je
moj brat?
Njegovu Svetost ne smije se uznemiravati, rekao je Arighis.
Benedikt se okrenuo prema njemu. to to radi, Arighise? Vidio si kako je moj brat izgledao
prole noi. Bio je pijan; nije znao to govori. Dopusti mi da razgovaram s njim i vidjet e: ponitit
e presudu protiv mene.
 Nastavite, zapovjedio je Arighis straarima.
Straari su odvukli Benedikta do sredita dvorita i natjerali ga da klekne. Zgrabili su mu ruke i
povukli ih preko postolja kipa vuice, tako da su leale horizontalno na vrhu.
Uas je iskrivio Benediktovo lice. Ne! Stanite! vikao je. Podigao je pogled prema prozorima
Patrijarhata i proderao se: Sergije! Sergije! Serg !
Ma je otro zasjekao. Benedikt je kriknuo kad su mu odrezane ruke pale na zemlju, a krv
poela ikljati.
Gomila je klicala dok su Benediktove odsjeene ruke pribijane pokraj vuice. Prema drevnom
obiaju ostat e tu mjesec dana, kao upozorenje drugima koji bi pokuali poiniti grijeh krae.
Priao je lijenik Enodije. Izvukao je usijana klijeta i ara i pritisnuo vrsto Benediktove
krvave batrljke. Odvratan smrad gorueg mesa ispunio je zrak. Benedikt je ponovno vrisnuo, a
zatim se onesvijestio. Enodije se sagnuo da se pobrine za njega.
Arighis se paljivo nagnuo. Veina ljudi umrla bi nakon takve ozljede - ako ne odmah od oka i
boli a onda ubrzo, zbog infekcije ili gubitka krvi. Neki od najjaih uspijevali su preivjeti. Moglo ih
se sresti na ulicama Rima, a njihova groteskna unakaenost svjedoila je o prirodi njihovih zloina:
odrezane usnice onih koji su lagali pod zakletvom; odrezana stopala robova koji su pobjegli od
svojih gospodara; iskopane oi onih koji su se pomamili za enama ili kerima svojih nadreenih.
Uznemirujua mogunost preivljavanja bila je razlog zato je Arighis zatraio da osueniku
pomogne Enodije a ne Ivan Engleski, jer je njegova vjetina bila tolika da bi moda spasio
Benedikta.
Enodije je ustao. Boji sud je izvren, objavio je sveano. Benedikt je mrtav.
Neka je hvala Kristu, pomislio je Arighis. Papinstvo je spaeno.

Ivana je stajala ispred lavatoriuma, ekajui red za ritualno pranje ruku prije mise. Kapci su joj bili
oteeni i teki od manjka sna; cijele se noi nemirno prevrtala, a um joj je bio prepun misli o
Geroldu. Prole noi na povrinu su izbili osjeaji za koje je vjerovala da su davno zakopani, a
njihova estina zbunjivala ju je i plaila.
Geroldov povratak probudio je u njoj uznemirujue elje njezine mladosti. Kako bi bilo ponovno
ivjeti kao ena? pitala se. Navikla je biti odgovorna za sebe, u potpunosti kontrolirati svoju sudbinu.
Ali po zakonu je ena izruivala svoj ivot muu. Je li mogla toliko vjerovati bilo kojem mukarcu
pa ak i Geroldu?
Nikada se nemoj podati mukarcu. Majine rijei odzvanjale su poput zvona u njezinu umu.
Trebalo joj je vremena za sreivanje uzburkanih osjeaja u srcu. A upravo je vrijeme bilo ono
ega nije imala.
Arighis se pojavio pokraj nje. Doi, rekao je urno. Izvukao ju je iz reda. Treba te Njegova
Svetost.
Je li bolestan? Zabrinuto je slijedila Arighisa niz hodnik prema papinoj spavaonici. Masno
jelo i vino od prole noi iistili su se iz Sergijeva tijela, a snana doza afrana koju mu je Ivana
propisala suzbila je novi napad gihta.
Bit e ako se nastavi ovako ponaati.
Zato, to nije u redu?
Benedikt je mrtav.
Mrtav!
Kazna je izvrena rano jutros. Odmah je umro.
Benedicite! Ivana je ubrzala korak. Mogla je zamisliti kakav uinak je takva vijest morala imati
na Sergija.
Iako je bila spremna, bila je okirana kad ga je ugledala. Sergija se jedva moglo prepoznati. Kosa
mu je bila raupana, oi crvene i oteene od plaa, obrazi prekriveni ogrebotinama koje su urezali
njegovi nokti. Bio je na koljenima pokraj kreveta, njihao se naprijed-natrag i tiho cmizdrio kao
dijete koje se izgubilo.
Svetosti! progovorila je Ivana otro u njegovo uho. Sergije!
 Nastavio se ljuljati, slijep i gluh od duboke alosti koja ga je u potpunosti obuzela. Bilo je jasno
da nee doprijeti do njega u sadanjem stanju. Uzela je iz svoje torbe tinkturu bunike, izmjerila
dozu i prinijela je njegovim ustima. Popio je rastreseno.
Nakon nekoliko minuta njegovo se ljuljanje usporilo, a zatim je prestalo. Pogledao je u Ivanu
kao da je vidi prvi put.
Plai zbog mene, Ivane. Moja je dua prokleta za cijelu vjenost!
Besmislica, rekla je Ivana odluno. Postupili ste pravedno i u skladu sa zakonom.
Sergije je zatresao glavom. Ne postupajmo kao Kajin, koji, jer je bio od Zloga, umori svoga
brata, citirao je iz Prve Ivanove poslanice.
Ivana mu je uzvratila odlomkom koji je bio odgovor. A zato ga umori? Jer su njegova djela
bila zla, a djela njegova brata pravedna. Benedikt nije bio pravedan, Svetosti; izdao je i Vas i Rim.
A sad je mrtav, a ja sam to zapovjedio! O, Boe! Udarao se u grudi i nastavio zavijati od boli.
Morala ga je odvratiti od alovanja jer e se dovesti u stanje zbog kojeg e dobiti novi napad.
vrsto ga je primila za ramena i rekla mu: Morate se ispovjediti.
Ovaj oblik sakramenta pokore, u kojem se neka osoba ispovijedala u tajnosti i redovito ad
auriculam, na uho sveenika, bio je rairen u Franakoj. Ali Rim se jo uvijek odluno drao
starog naina, gdje su se ispovijed i pokora obavljale javno i samo jednom u ivotu.
Sergije je prihvatio zamisao. Da, da, ispovjedit u se.
Poslat u po jednog od kardinala, rekla je. elite li nekog posebnog?
Ispovjedit u se tebi.
Meni? Kao obian sveenik i stranac, Ivana nije bila vjerojatan kandidat za papinog
ispovjednika. Jeste li sigurni, Svetosti?
Ne elim nikog drugog.
U redu. Okrenula se Arighisu. Ostavite nas.
Arighis joj je uputio zahvalan pogled i napustio sobu.
Peccavi, impie egi, iniquitatem feci, miserere mei Domine... zapoeo je Sergije s propisanim rijeima
pokore.
Ivana je sluala i tiho suosjeala s dugim izljevom patnji, aljenja i kajanja. S tako optereenom i
izmuenom duom, nije bilo ni udo to je Sergije traio mir i zaborav u piu.
Ispovijed je djelovala kako je Ivana i pretpostavila; postupno je nestalo dubokog oaja, a Sergije
je bio iscijeen i iscrpljen, ali vie nije bio opasnost za sebe i druge.
Sad je slijedio nezgodan dio, pokora koja je trebala prethoditi oprotenju grijeha. Sergije e
oekivati teku pokoru - javno muenje tijela, moda na stubama crkve Sv. Petra. Ali takav in
sluio bi dokazivanju slabosti Sergija i papinske asti u Lotarovim oima a to se moralo
sprijeiti pod svaku cijenu. Pa ipak, pokora koju e mu Ivana nametnuti ne smije biti lagana jer e
je Sergije odbiti.
Imala je ideju. Kao dokaz kajanja, rekla je, uzdravat ete se od vina i mesa svih
etverononih ivotinja od danas pa sve do sata Vae smrti.
Post je bio uobiajen oblik pokore, ali je obino trajao nekoliko mjeseci, ili moda godinu dana.
Doivotno uzdravanje bilo je ozbiljna kazna - naroito za Sergija. A ta pokora imat e jo jednu
prednost jer e pomoi da se Papa sauva od svojih najgorih nagona.
Sergije je pognuo glavu prihvaajui. Moli sa mnom, Ivane.
Kleknula je pokraj njega. Po mnogo emu bio je poput djeteta slab, nagao, zahtjevan, teak.
Ipak, znala je da je sposoban initi dobra djela. A u ovom trenutku jedino je on stajao izmeu
Anastazija i prijestolja Sv. Petra.
Ustala je kad je zavrila molitva. Sergije se uhvatio za nju. Nemoj me napustiti, molio ju je.
Ne mogu biti sam.
Ivana je pokrila njegovu ruku svojom. Neu Vas napustiti, obeala je sveano.

Kad je uao kroz trona vrata ruevna Vestinog hrama, Gerold je shvatio, na svoje razoarenje,
da Ivana jo nije stigla. Nema veze, rekao je sam sebi; jo je rano. Sjeo je da je prieka i naslonio se na
jedan od vitkih granitnih, stupova.
Kao i s veine drugih bezbonikih spomenika u Rimu, s hrama su skinuli sve dragocjenosti:
nestale su pozlaene rozete koje su nekada ukraavale udubine na stropu, a tako i zlatni plitki
reljefi koji su bili ukras na zabatima pronaosa. Udubine na zidovima bile su prazne, mramorni
kipovi bili su odvueni u pei za vapno gdje su pretvoreni u graevinski materijal za zidove
kranskih crkava. Bilo je pravo udo, meutim, da je lik boice preivio, zaklonjen u kapelici
ispod kupole. Jedna od njezinih ruku se odlomila, nabori njezine odjee postali su hrapavi i
nagrizeni od vremena i prirodnih elemenata, ali je kip jo uvijek posjedovao izvanrednu snagu i
otmjenost oblika dokaz vjetine bezbonikog kipara.
Vesta, drevna boica doma i ognjita. Predstavljala je sve to mu je Ivana znaila: ivot, ljubav,
oivljenu nadu. Duboko je disao i opijao se vlanom slatkoom jutra, osjeajui se bolje nego to se
osjeao godinama. Ve dugo vremena bio je potpuno prazan, umoran od jednolinog i otrcanog
ivota. Prepustio mu se, govorei sam sebi da je to neizbjena posljedica godina jer e uskoro
napuniti etrdeset i tri, a to je bila staraka dob.
Sad je znao koliko je bio u krivu. Ni u kom sluaju nije bio umoran od ivota, bio je gladan
ivjeti. Osjeao se mladim, ivim i vitalnim, kao da je pio iz legendarnog Kristova grala. Ostatak
ivota izgledao mu je obasjan obeanjem. Vjenat e se s Ivanom i otii e u Benevento, gdje e
ivjeti zajedno u miru i ljubavi. Moda e ak imati i djecu jo uvijek nije bilo prekasno. Kako se
sada osjeao, sve je bilo mogue.
Trgnuo se kad je urno ula kroz portal, a sveenika se odora valjala za njom. Obrazi su joj bili
rumeni od napornog hoda, kratko oiana bijelozlatna kosa kovrala joj se oko lica, naglaavajui
duboko smjetene sivozelene oi, oi koje su ga privlaile kao otoci svjetla u mranom svetitu.
Kako li je uope uspjela s ovom krinkom mukarca? pitao se. Njegovu znalakom oku izgledala je
vrlo enstveno i poeljno.
Ivana, izrekao je kao da je zaklinje.
Ivana je odravala sigurnu udaljenost izmeu njih. Ako samo jednom dopusti da je Gerold
zagrli, znala je da e nestati sva njezina odlunost.
Doveo sam konja za tebe, rekao je Gerold. Ako sad krenemo, za tri dana stii emo u
Benevento.
Duboko je uzdahnula. Ne idem s tobom.
Ne ide? ponovio je Gerold kao jeka.
Ne mogu ostaviti Sergija.
Na trenutak je bio previe iznenaen da bi ita rekao. Zatim je uspio upitati je: Zato ne ide?
Sergije me treba. On je... slab.
On je papa u Rimu, Ivana, a ne dijete koje treba maziti.
Ne mazim ga; lijeim ga. Lijenici u scholi ne znaju nita o bolesti od koje boluje.
ivio je i prije tvog dolaska u Rim.
Bilo je to njeno ruganje, ali je zapeklo. Ako sad odem, Sergije e piti dok ne umre, a nee
ivjeti dulje od est mjeseci.
Pa pusti ga onda, odgovorio je Gerold kruto. Kakve to veze ima s tobom i sa mnom?
Bila je okirana. Kako moe tako neto rei?
Dobri Boe, nismo li se dovoljno rtvovali? Proljee naih ivota ve je iza nas. Nemojmo
potratiti vrijeme koje nam je ostalo!
Okrenula se kako ne bi vidio koliko ju je to pogodilo.
Gerold ju je uhvatio za ruku. Volim te, Ivana. Poi sa mnom sad, dok jo imamo vremena.
Dodir njegove ruke grijao je njezinu probuenu fiziku elju. Osjeala je izdajniku potrebu
zagrliti ga, osjetiti njegove usne na svojima. Zbunjena zbog tih osjeaja slabosti kojih se stidjela,
iznenada se bezrazlono naljutila na Gerolda koji ih je izazvao. to si oekivao? povikala je. Da
u otii s tobom onoga trena kad me pozove? Dopustila je da val ljutnje raste i uzdigne se iz nje,
potiskujui one druge, opasnije osjeaje. Stvorila sam ovdje svoj ivot dobar ivot; neovisna
sam i potuju me, a pruaju mi se prilike kakve nikada nisam imala kao ena. Zato bih se toga
odrekla? Za to? Da bih provela ostatak ivota osuena na nekoliko prostorija, na kuhanje i
vezenje?
Gerold joj je odgovorio klonulim glasom: Da je to bilo sve to sam elio od ene, ve sam se
odavno mogao oeniti.
Pa oeni se onda! otro i strastveno je odgovorila Ivana. Ja te neu sprijeiti!
Izmeu Geroldovih obrva pojavile su se bore zbunjenosti. Upitao ju je njeno: Ivana, to se
dogodilo? to nije u redu?
Sve je u redu. Promijenila sam se, to je sve. Nisam vie naivna zaljubljena djevojica koju si
poznavao u Dorstadtu. Sad sam svoj gospodar. I neu se toga odrei ni za tebe, ni za bilo kojeg
drugog mukarca!
Jesam li to traio od tebe? odgovorio je Gerold razborito.
Ali Ivana nije htjela uti razum. Geroldova blizina i privlanost koju je njezino tijelo osjealo
prema njemu, bili su muenje, zmija koja se smotala oko njezine volje i davila je. Grubo se
pokuala osloboditi njezina stiska. Ne moe to prihvatiti, zar ne? Pomisao da ti ne elim
prepustiti svoj ivot? Da sam moda jedina ena koja je zaista otporna na tvoj muki arm?
Morala je nai nain da ga povrijedi i uspjela je.
Gerold je zurio u nju kao da je ugledao neto sasvim novo ispisano na njezinu licu. Mislio sam
da me voli, rekao je ukoeno. Sad vidim da sam pogrijeio. Oprosti mi; neu te vie
uznemiravati. Otiao je do portala i oklijevai se okrenuo. To znai da se vie nikada neemo
vidjeti. Zar to zaista eli?
Ne! Ivana bi najradije zaplakala. Nije to ono to elim! To uope nije ono to elim! Ali drugi dio nje
upozorio ju je da se suzdri. To je ono to elim, rekla je. Njezin glas zvuao je udno daleko u
njezinim vlastitim uima.
Da je izgovorio jo jednu rije o tome koliko je voli i treba, slomila bi se i poletjela u njegov
zagrljaj. Umjesto toga naglo se okrenuo i iziao kroz portal. ula je kako tri niz stepenice hrama.
Jo jedan trenutak i zauvijek e nestati.
Ivanino srce prepunilo se poput ae do ruba i prijetilo da e se izliti. A zatim se aa zaljuljala i
prosula priguene osjeaje.
Potrala je do vrata. Gerolde! povikala je. ekaj!
Glasan topot kopita na kamenitom tlu priguio je njezino dozivanje. Gerold je brzo jahao
cestom. Trenutak kasnije skrenuo je iza ugla i nestao.
 24
Rimsko ljeto stiglo je kao osveta. Sunce je nemilosrdno prilo; do podneva je kamenje kojim su
bile poploane staze postajalo toliko vrue da je moglo stvoriti opekotine na stopalima. Smrad
istrulog smea i stajskog gnojiva, pojaan vruinom, uzdizao se u utihnulom zraku visei iznad
grada kao mrtvaki pokrov koji gui. Zarazna groznica harala je meu siromanima koji su ivjeli
u vlanim i oronulim nastambama nanizanima uz niske obale Tibera.
U strahu od zaraze, Lotar i njegova vojska napustili su grad. Rimljani su se veselili njihovu
odlasku jer je teret uzdravanja tako velike vojske iscrpio gradske rezerve do krajnjih granica.
Sergija su pozdravljali kao heroja. Dodvoravanje naroda pomoglo je ublaiti tugu zbog
Benediktove smrti. Ponovno je bio zdrav i pun energije u velikoj mjeri takvo je stanje bilo
rezultat spartanske dijete koju mu je Ivana nametnula kao pokoru Sergije je bio izmijenjen
ovjek. Vjeran obeanju koje je dao, poeo je obnavljati sirotite. Troni zidovi bili su ojaani, a
stavljen je i novi krov. Ploice izvrsnog travertinskog mramora, skinute s bezbonikog Hrama
boice Minerve, upotrijebili su za poploavanje velike dvorane. Izgraena je nova kapela i
posveena Sv. Stjepanu.
Iako je Sergije ranije esto bio premoren ili bolestan i nije mogao sluiti misu, sad je svakoga
jutra sluio sveti obred. Osim toga, esto ga se moglo vidjeti kako moli u privatnoj kapelici. Sav se
predao vjeri, i to s istim arom s kojim je prognao sva zadovoljstva sa stola jer nije bio od one
vrste ljudi koja bi sve obavljala polovino.
Dvije godine blagih zima i obilnih etvi urodile su opim blagostanjem. ak su i legije
siromanih, kojih su ulice grada uvijek bile prepune, izgledale manje jadno jer su se depovi
uspjenije brae lake otvarali, a povealo se i dijeljenje milostinje. Rimljani su nudili molitve
zahvalnice na oltarima svojih crkava, zadovoljni svojim gradom i svojim gospodarom papom.
Nisu mogli ni slutiti kako bi i mogli? da se na njih spremala sruiti katastrofa.

Ivana je bila uz Sergija na jednom od redovnih sastanaka s gradskim velikaima kad je

iznenada stigao glasnik.
to je ovo? raspitivao se Sergije strogo.
Svetosti. Glasnik je kleanjem iskazivao svoju podaniku vjernost. Donosim poruku od
izuzetne vanosti iz Siene. Velika flota saracenskih brodova isplovila je iz Afrike. Krenuli su
prema Rimu.
Prema Rimu? ponovio je jedan od velikaa rastrojeno. To je izvjee sigurno pogreno.
Nema pogreke, rekao je glasnik. Saraceni e biti ovdje za dva tjedna.
Zavladala je tiina jer su se svi trudili pojmiti nevjerojatnu vijest.
Progovorio je drugi velika. Moda bi bilo dobro maknuti svete relikvije na neko daleko
sigurnije mjesto? Mislio je pritom na kosti apostola Petra, najsvetiju relikviju cijeloga kranskog
svijeta, koje su leale smjetene u istoimenoj bazilici izvan zatite gradskih zidina.
Romuald, najuzvieniji od okupljenih velikaa, zabacio je glavu i nasmijao se. Ne mislite valjda
da bi nevjernici napali baziliku Sv. Petra!
to bi ih moglo sprijeiti? upitala je Ivana.
Moda jesu divljaci, ali nisu budale, odgovorio je Romuald. Oni znaju da bi ih ruka
Gospodnja zbrisala s lica zemlje onoga trena kad bi uli u svetu grobnicu!
Oni imaju svoje bogove, istaknula je Ivana. Ne boje se ruke naeg kranskog Boga.
Romualdov osmijeh je ieznuo. Kakvo je to bezboniko bogohuljenje?
Ivana nije poputala. Bazilika je oigledna meta za pljakae, ako ni zbog ega drugog, onda
zbog blaga koje je tamo smjeteno. Iz sigurnosnih razloga trebali bismo prenijeti ove svete
predmete i sarkofag naeg sveca unutar gradskih zidina.
Sergije je imao svoje sumnje. I prije su dolazila takva upozorenja, pa se nita ne bi dogodilo.
Doista, rekao je Romuald podrugljivo, kad bismo se uplaili svaki put kad bi ugledali
saracenski brod, svete kosti bismo premjetali ovamoonamo poput vratila na tkalakom stanu!
Provalu oduevljenog smijeha prekinula je zabrinutost na papinu licu koja je iskazivala
neodobravanje.
Sergije je rekao: Bog e obraniti Svoje. Blagoslovljeni apostol ostat e gdje jest.
Barem, nagovarala ga je Ivana, dopustite da poaljemo glasnike u udaljenija naselja i
zatraimo da mukarci dou pomoi u obrani grada.
Vrijeme je rezanja loze, rekao je Sergije. Naseljima su potrebni svi sposobni mukarci koji
mogu raditi u vinogradima. Ne vidim nikakvu potrebu da na kocku stavimo etvu o kojoj svi
ovise, a ne prijeti nam nikakva neposredna opasnost.
Ali Svetosti
Sergije ju je prekinuo. Vjeruj u Boga, Ivane Engleski. Nema jaeg oklopa od kranske vjere i
molitve.
Ivana je sagnula glavu s dunim potovanjem. Ali u sebi je mislila buntovno: Kad Saraceni budu na
vratima, sve molitve ovoga svijeta nee pomoi ni upola koliko bi mogla divizija dobrih ratnika.

Gerold i njegovi ljudi bili su ulogoreni odmah izvan grada Beneventa. Ljudi su vrsto spavali u
atorima nakon duge noi oputanja uz psovanje i vino bilo je to druenje koje im je Gerold
obeao kao nagradu za hvalevrijednu pobjedu prethodnog dana.
Zadnje dvije godine Gerold je zapovijedao vojskom velikaa Siconulfa, borei se za ouvanje
Siconulfova prijestolja od ambicioznog pretendenta Radelchisa. Bio je vjet zapovjednik i gonio je
ljude dok su se jo navikavali na disciplinu i uili umijeu rukovanja orujem, a zatim im je
poklonio svoje povjerenje i pustio ih da se dokau na bojnom polju. Gerold je Radelchisovim
snagama nanosio poraz za porazom. Jueranja pobjeda toliko je odjeknula da je vjerojatno
zauvijek zaustavila Radelchisove ambicije prema prijestolju Beneventa.
Iako su naoruani straari bili postavljeni oko cijelog logora, Gerold i njegovi ljudi spavali su s
maevima i titovima pokraj sebe, nadohvat ruke. Gerold nita nije preputao sluaju jer je
neprijatelj mogao biti opasan ak i nakon poraza. Osvetniki bijes esto je tjerao ljude na nagle i
oajnike postupke. Gerold je znao za sluajeve mnogih takvih logora koje su uspjeli iznenaditi, a
njihove privremene stanovnike poklati prije nego to su se stigli probuditi.
Meutim, Gerold trenutno nije razmiljao o tome. Leao je na leima, ruke je zabacio iza glave,
a noge bezbrino prekriio. Pokraj njega spavala je pripita ena, pokrivena njegovim ogrtaem, a
ritmian zvuk disanja prekidalo je jedino povremeno hrkanje.
U svjetlu zore Gerold je alio zbog kratke provale strasti koja je tu enu dovela u njegov krevet.
Tijekom godina bilo je jo takvih prolaznih susreta, a svaki mu je donosio sve manje zadovoljstva
od prethodnog i bilo ga je sve lake zaboraviti. Jer Gerold je u svom srcu jo uvijek njegovao
sjeanje na ljubav koju nije mogao zaboraviti.
Nestrpljivo je zatresao glavom. Bilo je uzaludno razmiljati o prolosti. Ivana nije dijelila
njegove osjeaje, jer ga u suprotnom ne bi otjerala od sebe.
ena se okrenula na bok. Gerold je dotaknuo njezino rame, a ona se probudila i otvorila lijepe
smee oi koje su ga gledale bez ikakve dubine i znaenja.
Jutro je, rekao je Gerold. Izvadio je nekoliko kovanica iz novanika i pruio joj.
Ona ih je protresla i sretno se nasmijala. Hou li doi i uveer, moj lorde?
Ne, to nee biti nuno.
Izgledala je razoarano. Zar vas nisam zadovoljila?
Da, jesi, naravno. Ali veeras podiemo logor.
Neto kasnije gledao ju je dok je prelazila preko polja, a njezine su sandale tupo lupkale po
suhoj travi. Oblano nebo je pred nadolazeim svjetlom mijenjalo boju u ravnomjerno i blijedo
sivilo.
 Uskoro e opet biti dan.

Siconulf i njegovi vjerni zapovjednici ve su se skupljali u velikoj dvorani kad je uao Gerold.
Nakon to ih je sve uljudno pozdravio, Siconulf je bez mnogo okolianja objavio: Upravo sam
primio vijesti s Korzike. Sedamdeset i tri broda isplovila su s afrike obale. Nose oko pet tisua
ljudi i dvije stotine konja.
Uslijedila je iznenadna tiina. Bilo je teko uope zamisliti tako veliku flotu.
Eburis, jedan od Siconulfovih zapovjednika, tiho je zazvidao. togod da su naumili, to mora
biti vie od jo jednog piratskog prepada na nau obalu.
Krenuli su prema Rimu, rekao je Siconulf.
Rimu! Ma nisu valjda! rekao je drugi zapovjednik.
Besmislica! narugao se trei. Ne bi se usudili!
Gerold ih je jedva uo. Misli su mu bjeale. Papa Sergije trebat e nau pomo, rekao je
napeto.
Ipak, nije on mislio na Sergija. Jednim jedinim udarcem vijest o pribliavanju saracenske flote
izbrisala je svu gorinu boli i nesporazuma zadnjih dviju godina. Samo je jedno bilo vano stii
do Ivane i uiniti sve to je bilo u njegovoj moi da je zatiti.
to predlae, Gerolde? pitao je Siconulf.
Moj gospodaru, dopustite mi da povedem nau vojsku u obranu Rima.
Siconulf se namrtio. Sveti grad sigurno ima svoje branitelje.
Samo pripadnike Sancti Petri a to je mala i nedisciplinirana skupina papinske graanske
vojske. Oni e pasti pred saracenskim maevima kao klasovi penice u vrijeme etve.
A Aurelijanov zid? Saraceni ga sigurno ne mogu probiti?
Zid je zasigurno dovoljno snaan, priznao je Gerold. Ali nisu sva vrata dovoljno pojaana.
Nee podnijeti neprekidne napade. A grobnica Sv. Petra potpuno je nezatiena jer lei izvan
zidina.
Siconulf je sve to uzeo u razmatranje. Nije bio sklon obvezati svoju vojsku na borbu koja nije
bila njegova. Ali bio je i kranin, a ne samo vladar i iskazivao je potovanje prema Svetom gradu i
njegovim svetinjama. Pomisao da bi nevjernici mogli oskvrnuti apostolovu grobnicu bila je
zastraujua. Osim toga, sad mu je palo na pamet da bi mogao imati i koristi ako poalje svoje
ljude u obranu Rima. Nakon toga, zahvalni papa Sergije mogao bi ga nagraditi jednom od bogatih
papinskih nadarbina koje su graniile s njegovim teritorijem.
Rekao je Geroldu: Moe dobiti tri divizije. Koliko e ti trebati da se pripremi za pokret?
Vojnici su ovrsnuli u boju i spremni. Moemo krenuti odmah. Ako vrijeme izdri, bit emo u
Rimu za deset dana.
Pomolimo se da to bude dovoljno. Neka je Bog s tobom, Gerolde.

U Rimu je vladao jezovit osjeaj mirnoe. Nakon prvotnog upozorenja iz Siene prije dva tjedna,
nije se vie nita ulo o saracenskoj floti. Rimljani su se postupno oputali i nestalo je opreza jer su
se uvjerili kako su izvjea o neprijateljskoj floti ipak morala biti netona.
Jutro dvadeset i treega kolovoza svanulo je sjajno od dobrih izgleda. Misa na postaji Krinoga
puta odravala se u katedrali Sv. Marije Muenice, u bezboniko doba poznate kao Panteon, a
bila je jedna od najljepih rimskih crkvi. Bila je to izuzetna sluba Boja jer je sunce prodiralo kroz
kruni otvor na kupoli bazilike, i okupalo zlatnim sjajem sve okupljene vjernike. Na povratku u
Patrijarhat, zbor je veselo pjevao: Gloria in excelsis Deo.
Pjesma je zamrla na njihovim usnama kad su stupili na suncem obasjani Lateranski trg i
ugledali gomilu graana koji su se uznemireno okupili oko umornog i blatnjavog glasnika.
Nevjernici su se iskrcali, objavio je glasnik mrko. Osvojili su grad Porto, poklali njegove
stanovnike i oskvrnuli crkve.
Kriste, pomozi! netko je zavapio.
to e nam se dogoditi? zakukao je netko drugi.
 Sve e nas poubijati! povikao je trei histerino.
Gomila je izgledala kao da e se svakog trenutka pretvoriti u opasan mete.
Tiina! Sergijev glas nadjaao je galamu. Prestanite s tom nedostojnom kuknjavom! Glas
autoriteta zapovjedniki je sjekao buku i zahtijevao pokoravanje.
Zar smo ovce, rekao je, da se samo zgurimo od straha? Zar smo male bebe kad se smatramo
tako nezatienima! Napravio je dramatinu pauzu u govoru. Ne! Mi smo Rimljani! A ovo je
Rim, protektorat Sv. Petra, glavnog kljuara Kraljevstva Nebeskog! A ja tebi kaem: Ti si Petar -
Stijena, i na toj stijeni sagradit u Crkvu svoju,... Zato biste se trebali bojati? Zar e Bog podnijeti
da njegov sveti oltar bude oskvrnjen?
Gomila se uskomeala. uli su se uzvici nekoliko glasova koji su mu odgovorili: Da! Sluajte
gospodina papu! Sergije je u pravu!
Zar nemamo mi svoje straare i svoju graansku vojsku? Sergije je mahnuo rukom i pokazao
papinske straare, koji su pokazali vjernost zakletvi podiui koplja i estoko ih tresui. U
njihovim venama tee krv naih predaka; naoruani su snagom Svemogueg Boga! Tko e biti
nadmoniji od njih?
Gomila je poela isprekidano klicati. Rimska junaka prolost jo uvijek je bila izvor njihova
ponosa, a za vojne uspjehe Cezara, Pompeja i Augustina znali su svi stanovnici.
Ivana je zaueno promatrala Sergija. Zar je ovaj junaki lik bio onaj isti slabunjavi, zlovoljni,
obeshrabreni starac kojeg je upoznala prije dvije godine?
Neka nevjernici samo dou! vikao je Sergije. Neka zavitlaju svoje oruje prema svetoj
tvravi! Slomit e srca na naim od Boga zatienim zidinama!
Ivana je osjetila uzbuenje, rastui val koji ih je obuzimao i potom se sruio na gomilu u
uzbuenoj pobuni osjeaja. Ona sama previe je vrsto stajala u stvarnosti, da bi je moglo ponijeti
takvo uzbuenje. Svijet nije onakav kakav bismo eljeli, razmiljala je, bez obzira koliko ga vjeto preklinjali.
Gomila je bila na nogama, visoko su podigli glave, lica su im sjala. Posvuda oko Ivane slono su
odjekivali uzbueni glasovi: Sergije! Sergije! Sergije! Sergije!

Na Sergijevu zapovijed narod je proveo sljedea dva dana u postu i molitvi. Oltari svih crkava
sjali su od obilja zapaljenih zavjetnih svijea. Sa svih strana ljudi su javljali o udima. Prialo se da
su se na zlatnom kipu Bogorodice u kapelici Sv. Kuzme pomaknule oi te da je zapjevao litaniju.
Raspelo iznad oltara crkve Sv. Hadrijana prolijevalo je krvave suze. Ova su uda protumaena kao
znakovi boanskog blagoslova i naklonosti. Danju i nou uli su se zvuci Hosane koji su odzvanjali
iz crkava i samostana jer je cijelo sveenstvo odgovorilo na papin izazov i pripremilo se doekati
neprijatelja nepobjedivom snagom svoje kranske vjere.
Ubrzo nakon zore dvadeset i estoga kolovoza, sa zidina se zauo krik. Dolaze! Dolaze!
Uasnuti urlici ljudi probili su se i kroz debele kamene zidove Patrijarhata.
Moram otii do prsobrana, objavio je Sergije. Kad me ljudi vide, znat e da se nemaju ega
bojati.
Arighis i drugi velikai negodovali su, smatrajui da je to bilo preopasno, ali papa je bio
odluan. Na kraju su ga nevoljko odveli do zida, pazei da izaberu mjesto gdje su stijene bile neto
vie i nudile tako bolju zatitu.
Kad se Sergije popeo stepenicama, zaulo se glasno klicanje. Zatim su se sve oi okrenule prema
zapadu. Velik oblak praine podigao se i treperio u zraku. Saraceni su izronili iz tog oblaka u
brzom galopu, a iroka odjea leprala je za njima poput krila ogromnih grabeljivih ptica. Zauo
se jezovit bojni pokli, dug prodoran urlik poletio je u zrak i izazvao stravinu jezu kod svih koji
su sluali.
Deo, juva nos, rekao je jedan od sveenika drhtei.
Sergije je podigao malo raspelo obloeno draguljima i povikao: Krist je na Spasitelj i na tit.
Gradska vrata su se otvorila, a papinska vojska izila je hrabro doekati neprijatelja. Smrt
nevjernicima! vikali su, maui maevima i kopljima.
Suprotstavljene strane sudarile su se uz straan zveket elika, glasniji od buke tisuu kovanica.
Nakon samo nekoliko minuta, postalo je jasno da je borba bila beznadno nejednaka: saracenska
konjica pregazila je prve redove rimskih pjeaka, reui ih i ranjavajui svojim krivim sabljama.
Vojska koja je stajala iza nije mogla vidjeti pokolj ispred sebe. Jo uvijek uvjereni u pobjedu,
gurali su se prema naprijed i udarali one ispred sebe po leima. Red za redom ljudi nalijetao je
nemilosrdno na saracenske maeve i padao, stvarajui tako svojim tijelima opasno tlo na kojem su
se spoticali svi koji su dolazili iza njih.
Bio je to pokolj. Razbijeni i prestravljeni vojnici povukli su se u oajnikom neredu. Bjeite!
vikali su rastjerani po polju poput sjemenki ita na vjetru. Bjeite i spasite goli ivot!
Saraceni se nisu muili progoniti ih jer im je pobjeda donijela daleko veu nagradu: nezatienu
baziliku Sv. Petra. Okruili su je u ogromnom broju. Nisu sjahali, nego su natjerali konje na
stepenice i zatim uletjeli kroz vrata poput ivog klina.
Iza zidina Rimljani su ekali bez daha. Prola je minuta. Pa jo jedna. S neba se nije prolomio
grom, niti je iz nebesa poteklo more plamena. Umjesto toga, iz bazilike se ula jasna buka cijepanja
drveta i razbijanja metala. Saraceni su pljakali sveti oltar.
To ne moe biti istina, proaptao je Sergije. Dragi Boe, to ne moe biti istina.
Saracenska banda izila je iz bazilike maui zlatnim kriem Konstantina. Prialo se da su ljudi
umirali ako bi se samo usudili dotaknuti ga. Pa ipak, Saraceni su ga podrugljivo bacali amotamo
i smijali se dok su ga dizali i sputali izmeu nogu, bludno i zvjerski se iivljavajui.
Uz priguen jecaj Sergije je ispustio raspelo i spustio se na koljena.
Svetosti! Ivana je pourila prema njemu.
Lice mu je bilo iskrivljeno od boli, a jednom je rukom pritiskao grudni ko.
Srani udar, pomislila je Ivana zabrinuto. Podignite ga, zapovjedila je. Arighis i nekoliko
straara podigli su papu i odnijeli ga na svojim rukama do oblinje kue, gdje su ga poloili na
debelu slamaricu.
Sergijevo disanje pretvorilo se u tegobne uzdisaje. Ivana je pripremila ekstrakt nainjen od
glogovih bobica i korijena odoljena i dala mu popiti. inilo se da mu je bilo lake, vratila mu se
boja i poeo je lake disati.
Na ulaznim vratima su! ula se vika ljudi vani. Kriste, pomozi! Na ulaznim vratima su!
Sergije je pokuao ustati iz kreveta, ali ga je Ivana ponovno namjestila. Ne smijete se micati.
Napor ga je stajao; vrsto je stisnuo usnice. Govori za mene, molio je. Usmjeri ih prema
Bogu... Pomozi im... Pripremi ih... Njegova usta i dalje su se micala, ali rijei vie nisu izlazile.
Da, Svetosti, da, sloila se Ivana. Bilo je jasno da ga nita drugo nee smiriti. Uinit u kako
ste rekli. Ali sada morate odmarati.
Klimnuo je glavom i legao. Oni kapci su mu podrhtavali, a zatim se zatvorili kad je lijek poeo
djelovati. Sad se vie nita nije moglo uiniti, osim pustiti ga da spava i nadati se da e lijek uiniti
svoje.
Ivana ga je prepustila Arighisovoj skrbi i izila na ulicu.
Negdje u blizini ula se buka cijepanja, glasna poput groma. Ivana se trgnula od straha.
to se dogaa? doviknula je grupi straara u prolazu.
Idolopoklonike svinje udaraju po vratima! odgovorio joj je straar dok je stupao pokraj nje.
Vratila se na trg. Gomila je ludjela od strave. Mukarci su estoko upali brade, a ene su
vritale i noktima greble obraze sve dok ne bi potekla krv. Redovnici samostana Sv. Ivana kleali
su stisnuti jedni uz druge, crne kukuljice pale su im s glava, a ruke su podigli prema nebu.
Nekolicina njih razderala je odjeu i poela se udarati raskidanim komadima drveta u mahnitom
pokuaju umirivanja oiglednog Bojeg gnjeva. Prestravljena onim to su vidjela oko sebe, djeca
su poela jaukati, a njihovi prodorni glasovi stapali su se u sumanut nejednolian zbor.
Pomozi im, preklinjao je Sergije. Pripremi ih.
Ali kako?
Ivana se popela stubama do zida. Podigla je raspelo koje je Sergije bacio i mahnula njime po
zraku kako bi ga svi mogli vidjeti. Sunce se odbijalo od dragulja i prosulo zlatnu dugu svjetla.
Hosanna in excelsis, zapoela je glasno. Visoki, jasni tonovi svete liturgijske pjesme uli su se
iznad bune gomile, snani i slatki i sigurni. Ljudi najblii zidu okrenuli su lica umrljana suzama
poznatom zvuku. Sveenici i redovnici pridruili su se pjesmi, kleei na poploanim stijenama,
pokraj zidara i velja. Christus qui venit nomine Domini...
Zauo se jo jedan straan udarac, a zatim zvuk lomljenja drveta. Vrata su se ulubjela. Na
mjestu gdje je nastala pukotina, probijalo se svjetlo.
Dragi Boe, pomislila je Ivana. to ako se probiju? Sve do tog trenutka, takva se mogunost inila
nezamislivom.
Preplavila su je sjeanja. Vidjela je Norveane kako prodiru kroz vrata katedrale u Dorstadtu i
mau svojim sjekirama. ula je uasne urlike umiruih... i vidjela Ivana kako lei razbijene glave...
i Gislu... Gislu...
Njezin je glas zadrhtao i nastupio je muk. Ljudi su je prestraeno pogledali. Nastavi, govorila je
samoj sebi, nastavi, ali njezin um kao da se zamrznuo; nije se mogla sjetiti rijei.
Hosanna in excelsis. Pokraj nje se zauo duboki bariton. Bio je to Leon, vrhovni kardinal crkve
Sancti Quattro Coronati. Popeo se na zid i stao pokraj nje. Zvuk njegova glasa trgnuo ju je iz
obamrlosti straha i zajedno su nastavili pjevati.
Bog i Sv. Petar! Glasan povik odjekivao je s istoka.
Straari na zidovima skakali su, klicali i vikali. Hvala Bogu! Spaeni smo!
Pogledala je preko zida. Velika vojska pribliavala se gradu u galopu, a lepravi barjaci bili su
oslikani grbovima i znakovima Sv. Petra i kria.
Saraceni su odbacili sprave za probijanje vrata i potrali prema konjima.
Ivana je mirkala od sunca. Kad se vojska pribliila, ispustila je iznenadan glasan krik.
Na elu prethodnice, s kopljem ve spremnim za bacanje, visok i razjaren i velianstven poput
drevnih bogova njezine majke, jahao je Gerold.

Bitka koja je uslijedila bila je otra i primitivna. Napad Beneventanaca uhvatio je Saracene
nespremne; otjerali su ih od zidina grada i prisilili na povlaenje preko polja i sve do mora. Kad su
stigli na obalu, nevjernici su ukrcali ukradeno blago na brodove i otplovili. Zurei se kako bi to
prije pobjegli, ostavili su iza sebe velik broj svoje brae. Gerold i njegovi ljudi tjednima su jahali
obalom i lovili ratrkane skupine pljakaa.
Rim je bio spaen. Rimljani su bili razapeti izmeu sree i oaja sree zbog izbavljenja, oaja
zbog razaranja crkve Sv. Petra. Sveta bazilika opljakana je do neprepoznatljivosti. Drevni zlatni
kri s grobnice apostola nestao je, a isto tako i srebrni stoli s reljefom Bizanta, poklon cara Karla
Velikog. Nevjernici su otkinuli srebrne vijence s vrata i zlatne ploice s poda. ak su neka ih
Bog oslijepi! - odnijeli i sam visoki oltar. Budui da nisu mogli pomaknuti bronani lijes u kojem je
bilo tijelo apostola, provalili su, prosuli i okaljali sveti pepeo.
Cijeli je kranski svijet utonuo u alost. Otisci stopala sauvani su stoljeima iza vrata nikada
prije oskvrnutog najstarijeg i najveeg kranskog hrama. Nebrojene generacije hodoasnika,
ukljuujui i najvee svjetske vladare, padale su skrueno na koljena na svetom ploniku. Unutar
njezinih zidova bili su sahranjeni mnogi pape. Sveenstvo Zapada nije poznavalo mjesto koje bi
bilo vea svetinja. Pa ipak, to svetite Istinske Vjere, koje se nisu usudili oskvrnuti ni Goti, ni
Vandali, ni Grci, ni Lombardijci, palo je pred razbojnikom afrikom hordom.
Sergije je krivio sebe za katastrofu. Povukao se u svoje prostorije i odbijao primiti bilo koga
osim Ivane i najbliih savjetnika. Ponovno je poeo piti, a ispijao je au za aom toskanskog vina,
sve dok na kraju nije zapao u stanje samilosnog zaborava.
Pijenje je imalo uinak kakav se mogao predvidjeti: njegov giht osvetniki se vratio; kako bi
ublaio bol, pio je sve vie. Loe je spavao. No za noi budio se vritei, muen komarnim
snovima u kojima ga je posjeivala prikaza Benediktova duha, eljna osvete. Ivana se plaila
dodatne napetosti koju je oslabjelo srce moralo pretrpjeti.
Sjetite se pokore na koju ste pristali, podsjetila ga je.
Vie nije vana, odgovorio joj je Sergije maloduno. Vie se ne nadam Raju. Bog me je
napustio.
 Ne smijete sebe kriviti za ono to se dogodilo. Neke stvari su jednostavno izvan moi
smrtnika, koji ih ne mogu ni popraviti ni sprijeiti.
Sergije je zatresao glavom. Dua mog ubijenog brata me optuuje! Grijeio sam i ovo je moja
kazna.
Ako ve neete misliti na sebe, nastavila je Ivana raspravu, mislite na narod! Sada, vie nego
ikada, treba im Vaa utjeha i Vae vodstvo.
Rekla je to samo zato da ga ohrabri, ali istina je bila drukija. Narod se okrenuo protiv Sergija.
Rekli su da je bilo dovoljno upozorenja o dolasku Saracena, dovoljno vremena da papa, njihov
gospodar, premjesti sveti sarkofag unutar zidina. Sergijeva vjera u izbavljenje uz Boju pomo,
koju su u to vrijeme ba svi hvalili, sad je bila na meti sveope osude jer su je smatrali posljedicom
grijeha i zle kobi pogreno shvaena ponosa.
Mea culpa, odgovorio je Sergije jadikujui. M.ea maxima culpa.
Ivana ga je uvjeravala, korila i pokuavala obmanuti laskanjem, ali bez uspjeha. Sergijevo
zdravlje brzo se pogoravalo. Ivana je inila za njega sve to je mogla, ali nije bilo koristi. Sergije je
odluio umrijeti.
Usprkos tome, umirao je dugo. I nakon to ga je ve napustio razum i kad je upao u stanje
besvijesti, Sergije je jo uvijek venuo, a njegovo tijelo kao da nije bilo spremno odrei se posljednje
iskre ivota. Jednog mranog jutra bez sunca napokon je umro, a duh se ugasio toliko tiho da to
isprva nitko nije primijetio.
Ivana je istinski alila za njim. Nije bio ni tako dobar ovjek, ni tako dobar papa kakav je mogao
biti. Ali ona je znala, bolje od ikoga drugog, kakvim se zlodusima opirao, znala je koliko se teko
borio da ih se oslobodi. To to je na kraju izgubio bitku, nije njegovu borbu inilo manje asnom.

Pokopan je u oteenoj bazilici pokraj svojih prethodnika, a obredna ceremonija, liena svih
poasti, graniila je sa skandalom. Propisani dani alovanja jedva su se mogli primijetiti jer su se
Rimljani ve nestrpljivo okrenuli budunosti i izboru novoga pape.
Praen snanim sijeanjskim vjetrom, Anastazije je zakoraio u dobrodolu toplinu obiteljske
palae. Palaa je bila najvei rezidencijalni objekt u Rimu, s izuzetkom dakako Patrijarhata, i
Anastazije je s pravom bio ponosan na nju. Nadsvoeni strop dvorane za prijeme bio je visok kao
dvokatnica, a izgraen je od istog bijelog mramora iz Ravene. Zidovi su bili oslikani freskama
ivih boja, koje su prikazivale ivote njegovih predaka. Jedna je prikazivala konzula koji je drao
govor ispred senata; druga generala na crnom bojnom konju kako skuplja vojsku, a sljedea
kardinala koji prima palij od pape Hadrijana. Oplata na prednjem zidu ostavljena je prazna za
dugooekivani dan kad e obitelji napokon biti iskazana najvea poast: krunidba jednog od
sinova za papu.
Dvorana je obino bila poprite ustre aktivnosti. Danas je u njoj bio prisutan jedino obiteljski
upravitelj. S prezirom je zanemario upraviteljev srdaan pozdrav Anastazije nikada nije gubio
vrijeme na podreene i otiao ravno u oevu sobu. U ovo doba dana Arsenije je najee bio u
velikoj dvorani i razmatrao s gradskim odlinicima neizravnu i radosnu politiku moi. Ali prolog
mjeseca pogodila ga je bolest od koje se kopni, iscijedila njegovu golemu energiju i prikovala ga za
krevet.
Moj sine. Arsenije je ustao sa svog leaja kad je uao Anastazije. Izgledao je staro i krhko.
Anastazije je osjetio udnovatu radosnu plimu snage i mladosti koje su bile u upadljivoj
suprotnosti prema oslabljenoj snazi njegova oca.
Oe. Anastazije mu je priao irom ispruenih ruku i toplo su se zagrlili.
Kakve su vijesti? pitao je Arsenije.
Odreeno je da e se izbor odrati sutra.
Neka je hvala Bogu! uzviknuo je Arsenije. Bio je to samo njegov nain izraavanja. Iako je
nosio uzvienu titulu biskupa Orta, Arsenije se nije zaredio, a nije bio ni religiozan ovjek.
Njegovo imenovanje za biskupa bilo je politiko priznanje ogromne moi koju je imao u gradu.
Dan kad e moj sin sjesti na prijestolje Sv. Petra nije vie daleko.
 Takav ishod moda vie nije siguran kako smo nekada mislili, oe.
Kako to misli? upitao je Arsenije otro.
Lotarova podrka mojoj kandidaturi mogla bi biti nedostatna. Njegov propust u obrani Rima
od Saracena mnoge je ljude okrenuo protiv njega. Ljudi se pitaju zato bi iskazivali potovanje
prema caru koji nas ne titi. Jaaju nazori po kojima bi Rim trebao zahtijevati nezavisnost od
franakog prijestolja.
Arsenije je to paljivo razmotrio. Zatim je rekao: Mora osuditi Lotara.
Anastazije se prestravio. Oev razum, uvijek tako otar i razborit, oito se gubio.
Ako to uinim, odgovorio je, izgubit u potporu carske stranke, a o njoj ovise nae nade.
Ne. Otii e k njima i objasniti im da postupa strogo u skladu s politikom nunou. Uvjeri
ih da ti jesi carev ovjek, bez obzira na sve to e moda biti prisiljen rei, kao i da e im to
dokazati nakon izbora nagradom u obliku nadarbina i promaknua.
Lotar e biti bijesan.
Do tada to vie nee biti bitno. Odmah nakon izbora pristupit emo sveanosti posveivanja i
neemo ekati vladarski jussio. U ovim okolnostima nitko nee prosvjedovati jer je jasno da Rim ne
moe ostati bez vodstva ni jedan dan dok je pod stalnom prijetnjom Saracena. Dok Lotar primi
vijest o svemu to se dogodilo, ti e ve biti papa i rimski biskup - a car to nikako nee moi
promijeniti.
Anastazije je s divljenjem klimao glavom. Njegov je otac ponovno poduzeo prave korake. Stari
lisac moda je poeo stariti, ali nije bio nita manje domiljat.
Arsenije mu je pruio dugaak eljezni klju. Idi u riznicu i uzmi zlata koliko ti treba da ih
pridobije. Kvragu! opsovao je. Da nije ove proklete groznice, sam bih to uinio.
Klju u Anastazijevoj ruci bio je hladan i tvrd i pruao je ugodan osjeaj moi. Odmaraj, oe. Ja
u se za to pobrinuti.
Arsenije ga je uhvatio za rukav. Budi oprezan, sine moj. Opasna je igra koju si zaigrao. Nisi
zaboravio to se dogodilo tvom stricu Teodoru?
Zaboravio! Ubojstvo njegova strica u Lateranskoj palai bilo je trenutak koji je obiljeio
Anastazijevo djetinjstvo. Izraz Teodorova lica dok su mu papinski straari kopali oi progonit e
Anastazija do dana njegove smrti.
Bit u oprezan, oe, rekao je Anastazije. Prepusti sve meni.
Upravo to, odgovorio je Arsenije, i namjeravam.
Ad te, Domine, levavi animam meam... molila je Ivana, kleei na hladnom kamenu kapelice u
Patrijarhatu. Bez obzira na to koliko uporno molila, nije uspijevala dosegnuti stanje Boje milosti;
snaan uteg ovozemaljske povezanosti drao ju je prikovanu za stvarnost.
Voljela je Gerolda. Nije vie bilo nikakve svrhe izbjegavati ili poricati jednostavnu istinu. Kad
ga je ugledala kako jae prema gradu na elu Beneventanaca, njezino cijelo bie sa snanim je
uvjerenjem poletjelo prema njemu.
Imala je trideset i tri godine. Pa ipak, nije imala nikoga s kim je bila intimno povezana.
Praktina stvarnost njezine krinke nije nikome dopustila da joj se previe priblii. ivjela je
ivotom prijevare, poricanja stvarne istine o sebi.
Je li joj zato Bog uskraivao blagoslovljeno stanje milosti? Je li On htio da se odrekne svoje
krinke i nastavi ivjeti ivotom ene za koji je roena?
Sergijeva smrt oslobodila ju je od obaveze da ostane u Rimu. Sljedei papa bit e Anastazije, a u
njegovoj upravi nee biti mjesta za Ivanu.
Borila se protiv svojih osjeaja za Gerolda dugo vremena. Kakvo bi to bilo blagoslovljeno
olakanje kad bi se jednostavno prepustila i slijedila putokaze svoga srca, a ne svoga uma.
to e se dogoditi kad se ona i Gerold ponovno sretnu? Nasmijala se u sebi, zamiljajui sreu
tog trenutka.
Sad je sve bilo mogue. Moglo se dogoditi bilo to.
Na dan izbora do podneva se skupila velika gomila ljudi na ogromnom otvorenom prostoru
jugozapadno od Lateranske palae. Prema drevnom obiaju, propisanom ustavom iz 824. godine,
svi Rimljani, laici i sveenici sudjelovali su u izboru novoga pape.
Ivana je stajala na prstima i naprezala se vidjeti iznad mora glava i ruku. Gdje je Gerold?
Kruile su glasine da se vratio iz mjesec dana duge borbe sa Saracenima. Ako je to bilo tono,
trebao je biti ovdje. Osjetila je iznenadnu navalu straha zar se vratio u Benevento, a da se nisu
prije vidjeli?
Gomila se razdijelila i s potovanjem propustila Eustatija, vrhovnog nadbiskupa, Deziderija,
vrhovnog akona i Paskala, primiceriusa, koji su doli na sajmini trg: oni su sainjavali trijumvirat
dunosnika koji je po tradiciji vladao gradom sede vacante, znai za vrijeme meuvlaa izmeu
smrti jednog pape i izbora drugog.
Eustatije je poveo prisutne u kratku molitvu. Oe na nebesima, vodi nas u naem dananjem
djelu, kako bismo postupali mudro i asno, neka mrnja ne uniti razboritost, a neka se ljubav ne
mijea s istinom. U ime svetog i nevidljivog Trojstva Oca, Sina i Duha svetoga. Amen!
Sljedei je govorio Paskal. Na Gospodar papa Sergije otiao je Bogu, a nama je pripao izbor
njegova nasljednika. Svi okupljeni Rimljani mogu govoriti i izraziti osjeaje koje im je nadahnuo
sam Bog, kako bi se mogla utvrditi volja veine.
Moj gospodaru Primiceriuse. Tassilo, voa carske frakcije i jedan od Lotarovih posrednika,
odmah je progovorio. Jedno se ime namee iznad svih drugih. Govorim o Anastaziju, biskupu
Castelluma, sinu slavnog Arsenija. Sve kvalitete naravi ovoga ovjeka preporuuju ga za
prijestolje plemenitog je roda, izuzetno obrazovan, nepobitno poboan. U liku Anastazija dobit
emo branitelja ne samo svoje kranske vjere, nego i svojih privatnih interesa.
Hoete rei vaih interesa! doviknuo je podrugljivo neiji glas iz gomile.
Nipoto, otro je odgovorio Tassilo. Velikodunost i irokogrudnost Anastazijeva uinit e
ga istinskim ocem svih vas.
On je carev ovjek! ponovno je povikao izaziva. Ne elimo na prijestolju svog gospodara
pape ovjeka koji je orue u rukama franake krune!
Tako je! Tako je! Nekoliko glasova izrazilo je odluno slaganje.
Anastazije se popeo za govornicu. Podigao je ruke dramatino i umirio gomilu. Rimljani, vi ste
moji sugraani i krivo ste me ocijenili. Ponos mojih plemenitih rimskih predaka tee jednako
snano mojim venama kao i vaim. Ja se neu podiniti nijednom franakom vladaru!
ujmo, ujmo! klicali su oduevljeno njegovi zagovaratelji.
Gdje je bio Lotar kad su nevjernici stajali na naim vratima? nastavio je Anastazije. Onoga
trenutka kad nas je iznevjerio, izgubio je pravo nazivati se 'Zatitnikom posjeda Sv. Petra! Budui
da je Lotarov rang uzvien, dugujem mu poast; budui da je kranin, dugujem mu uljudnost, ali
moja odanost najprije i uvijek pripada Rimu, majci domovini!
Dobro je govorio. Njegovi zagovaratelji ponovno su poeli klicati, a ovaj put su im se pridruili
i drugi u gomili. Struja miljenja bila je na Anastazijevoj strani.
To je la! uzviknula je Ivana. Sva lica u njezinoj blizini okrenula su se prema njoj iznenaeno i
prestraeno.
Tko govori? Paskal je pogledom pretraivao gomilu. Neka tuitelj doe naprijed.
Ivana je oklijevala. Progovorila je bez razmiljanja jer ju je razbjesnilo Anastazijevo licemjerje.
Sad vie nije mogla uzmaknuti. Hrabro se popela za govornicu.
Pa to je Ivan Engleski! rekao je netko. Tihi amor prepoznavanja proao je kroz gomilu; svi su
znali ili su uli kako je Ivana hrabro stajala na zidinama za vrijeme napada Saracena.
Anastazije joj se isprijeio na putu. Nema pravo obratiti se ovom skupu, rekao je. Nisi
graanin Rima.
Neka govori! povikao je neiji glas. I drugi su prihvatili povike, pa je Anastazije bio prisiljen
stati u stranu.
Paskal je rekao: Slobodno iznesi svoje optube, Ivane Engleski.
Ivana se uspravila i rekla: Biskup Anastazije sklopio je pakt s carom. Sluajan sam svjedok da
je Anastazije obeao vratiti Rimljane franakoj kruni.
Lani sveenik! Laov! lanovi carske stranke poeli su dobacivati s namjerom da je
otjeraju.
Nadglasala ih je i opisala im kako je sluajno ula kad je Lotar zatraio Anastazijevu pomo
elei da Rimljani daju zakletvu o vjernosti, te kako se Anastazije sloio traei zauzvrat Lotarovu
pomo.
Ovo je ozbiljna optuba, rekao je Paskal. Kako e odgovoriti na nju, Anastazije?
Sveenik lae pred samim Bogom, rekao je Anastazije. Moji sunarodnjaci sigurno nee
povjerovati rijeima jednog stranca nakon to su uli svog sugraanina Rimljanina!
Ti si bio prvi koji je predlagao davanje zakletve! povikao je netko.
Pa to s tim? suprotstavio se netko drugi. To nita ne dokazuje!
Uslijedila je otra prepirka. Rasprava je bila sve ea, a raspoloenje publike priklanjalo se sad
jednoj, sad drugoj strani kako su se govornik za govornikom smjenjivali podravajui ili osuujui
Anastazija.
Moj gospodaru Primiceriuse! Arighis, koji dotad nije nita rekao, priao je naprijed.
Vicedominuse. Paskal se s potovanjem obratio Arighisu, iako nije mogao sakriti iznenaenje.
Arighis, koji je bio uistinu vjeran i odan sluga papinskog prijestolja, nikada se nije mijeao u
politiku. Imate li vi neto dodati ovoj raspravi?
Imam. Arighis se okrenuo i obratio skupu. Graani Rima, nismo jo sigurni od opasnosti.
Kad doe proljee, Saraceni bi mogli ponovno pokuati napasti grad. Moramo biti ujedinjeni
protiv takve prijetnje. Izmeu nas ne smije postojati podijeljenost. Koga god izaberemo za naega
gospodara papu, morat e to biti osoba oko koje se svi moemo sloiti.
Kroz gomilu se proirio apat odobravanja.
Postoji li takav ovjek? pitao je Paskal.
Postoji, odgovorio je Arighis. ovjek koji je mudar i snaan, ali isto tako obrazovan i
poboan: Leon, vrhovni kardinal crkve Sancti Quattro Coronati!
Prijedlog je naiao na duboku tiinu. Svi su bili toliko zaokupljeni raspravom o odlikama
Anastazijeve kandidature da nisu ni na trenutak pokuali razmotriti nekog drugog.
Leonovo krvno porijeklo jednako je plemenito kao i Anastazijevo, nastavio je Arighis.
Njegov otac je uvaeni lan senata. Vrsno obavlja svoje dunosti vrhovnog kardinala. Arighis je
sauvao najizrazitiju prednost za kraj: Moe li itko od nas zaboraviti kako je Leon hrabro stajao
na zidinama za vrijeme napada Saracena i sve nas bodrio? On je Boji lav, jo jedan sv. Lovro,
ovjek koji nas moe, koji e nas zatititi od nevjernika!
Hitnost trenutka potaknula je rjeitost koja nije bila Arighisova osobina. Odgovarajui na
dubinu izraenih osjeaja, mnogi u gomili poeli su spontano klicati.
Osjeajui da je stigao njihov trenutak, lanovi papinske frakcije poeli su uzvikivati: Leon!
Leon! vikali su. elimo Leona za naeg gospodara!
Anastazijevi zagovaratelji uzvratili su snanom potporom svom kandidatu. Ali osjeaji gomile
oigledno su se izmijenili. Kad je carskoj frakciji postalo jasno da nee uspjeti pobijediti, dali su
svoju potporu Leonu. Jednoglasno je proglaen gospodarom i papom.
Noen kao pobjednik na ramenima svojih sugraana, Leon se popeo za govornicu. Bio je nizak,
ali dobro graen mukarac, jo uvijek u najboljim godinama, a snane rimske crte lica isticale su se
i zbog guste kovrave smee kose i izraza lica koji je odavao inteligenciju i dobro raspoloenje. S
osjeajem za sveanost trenutka, Paskal je pao na koljena pred njim i poljubio mu stopala. Eustatije
i Deziderije odmah su slijedili njegov primjer.
Svi su se pogledi s oekivanjem okrenuli prema Anastaziju. Oklijevao je djeli sekunde. Potom
se natjerao svinuti koljena. Ispruio se punom duinom i poljubio stopala izabranog pape.
Ustani, plemeniti Anastazije. Leon mu je pruio ruku i pomogao mu ustati. Od ovoga dana
imenujem te glavnim nadbiskupom crkve Sv. Marcela. Gesta je bila velikoduna; Sv. Marcel bila
je jedna od najveih rimskih crkava. Leon je upravo poklonio Anastaziju jednu od najunosnijih i
najlagodnijih slubi u Rimu.
Gomila je klicala s odobravanjem.
Anastazije se usiljeno smijeio, iako se gorki okus poraza nataloio u njegovim ustima poput
pepela.

Magnus Dominus et laudibilis nimis. Zvuci posebne slube prolazili su kroz prozore male sobe u
kojoj je Ivana drala lijekove. Budui da je bazilika Sv. Petra bila u ruevinama, sveanost
posveivanja odravala se u Lateranskoj bazilici.
Ivana je trebala biti u crkvi zajedno s ostalim sveenicima i svjedoiti radosnoj krunidbi novoga
pape. Ali morala je toliko toga uiniti u sobici, gdje je stavljala na suenje tek ubrane trave, punila
staklenke i boce odgovarajuim lijekovima i sve dovodila u red. Kad je zavrila, pregledala je
police s uredno poslaganim redovima napitaka, trava i ljekovitih biljaka bio je to opipljiv dokaz
svega to je nauila o umjetnosti lijeenja. Uz lagani osjeaj aljenja shvatila je da e joj nedostajati
ova mala radionica.
Pomislio sam da bih te mogao tu nai. Geroldov glas zauo se iza nje. Ivanino srce iznenada
je poskoilo od sree. Okrenula se prema njemu, a pogledi su im se sreli.
Tu, rekao je Gerold njeno.
Tu.
Oboje su sjali od topline i intimnosti ponovnog susreta.
udno, rekao je. Skoro sam zaboravio.
Zaboravio?
Svaki put kad te vidim... ponovno te otkrivam.
Prila mu je, a zatim su se zagrlili blago i njeno.
Sve to sam ti rekla kad smo se zadnji put vidjeli..., promrmljala je, nisam mislila
Gerold joj je stavio prst na usta. Dopusti mi da ja prvi govorim. Ono to se dogodilo, moja je
krivica. Nisam bio u pravu kad sam traio da ode; sad mi je to jasno. Nisam tada mogao shvatiti
to si postigla ovdje... kakva si osoba postala. Bila si u pravu, Ivana nita to sam ti mogao
ponuditi, nije se moglo ni mjeriti.
Osim ljubavi, pomislila je Ivana. Ali nije to izrekla. Rekla je jednostavno: Ne elim te ponovno
izgubiti.
Nee, rekao je Gerold. Ne vraam se u Benevento. Leon mi je ponudio da ostanem u Rimu
kao superista.
Superista! Bila je to izvanredna ast, najvii vojni poloaj u Rimu: vrhovni zapovjednik papinske
vojske.
Puno je posla koji treba obaviti vanog posla. Blago koje su Saraceni opljakali iz bazilike
Sv. Petra samo e ih ohrabriti da pokuaju opet.
Misli da e se vratiti?
Da. Bilo kojoj drugoj eni Gerold bi lagao i uvjeravao je u suprotno. Ali Ivana nije bila kao
druge ene. Leon e trebati nau pomo, Ivana tvoju i moju.
Moju? Ne znam to bih ja mogla raditi.
Gerold joj je polako odgovorio: Hoe rei da ti jo nitko nije rekao?
Rekao mi to?
Da si imenovana nomenclatorom.
to? Sigurno nije dobro ula. Nomenclator je bio jedan od sedam optimata, ili najvanijih
slubenika u Rimu ministar dobrotvorstva, zatitnik svih tienika, udovica i siroadi.
Ali... ja sam strankinja!
Leonu to nije vano. On nije ovjek koji bi dopustio da ga obvezuje bezumnost tradicije.
Nudila joj se ivotna prilika. Ali ako je prihvati, to e znaiti kraj svih nada o zajednikom
ivotu s Geroldom. Rastrgnuta izmeu dviju suprotnih udnji, Ivana se nije usuivala govoriti.
Gerold je krivo protumaio njezinu utnju, pa je dodao: Ne brini, Ivana. Neu te vie
uznemiravati branim ponudama. Svjestan sam da nikada neemo biti zajedno na taj nain. Ali bit
e dobro opet raditi zajedno, kao nekada. Uvijek smo bili dobar tim, zar ne?
Ivanine misli su se kovitlale; sve je imalo drukiji tijek od onoga koji je zamiljala. Dok mu je
odgovarala, glas joj se pretvorio u apat. Da. Bili smo tim.
 Sanctus, Sanctus, Sanctus. Rijei svete himne doprle su do njihovih uiju kroz otvoren prozor.
Zavrila je sveanost posveivanja; upravo je trebala zapoeti kanonika misa.
Doi. Gerold je ispruio ruku. Poimo zajedno pozdraviti naega novog gospodara papu.
 25
Novi papa prihvatio se svojih dunosti s mladenakom odlunou koja je sve iznenadila. inilo
se da se Patrijarhat preko noi iz pranjave samostanske palae pretvorio u uurbanu konicu.
Biljenici i tajnici urili su hodnicima, ruku prepunih svitaka pergamenata, planova, zakona,
zbornika isprava i nadarbina.
Prvi zadatak bio je ojaati obranu grada. Prema Leonovoj zapovijedi, Gerold je poduzeo temeljit
obilazak zidina uz paljivo biljeenje svake slabe toke. Na temelju njegovih prijedloga izraeni su
planovi, a zatim je zapoeo posao obnove zidina i vrata grada. Troja vrata i petnaest gradskih
tvrava potpuno su obnovljene. Dvije nove tvrave izgraene su na suprotnim obalama Tibera, na
mjestu gdje se rijeka ulijevala u grad, uz vrata Portus. Obje nasuprotne tvrave povezane su lancima
od ojaanog eljeza; kad bi se lanci zategli preko rijeke, predstavljali su prepreku koju brodovi nisu
mogli prijei. Saraceni nee moi ui u grad, barem ne tim putem.
I dalje je ostalo otvoreno pitanje kako zatititi baziliku Sv. Petra. Kako bi razmotrio taj problem,
Leon je sazvao sastanak visokog sveenstva i optimata, ukljuujui Gerolda i Ivanu.
Iznijeli su nekoliko prijedloga: postavljanje stalnog garnizona vojske oko bazilike, ograivanje
otvorenog prostora, uvrivanje vrata i prozora eljeznim ipkama.
Leon je sluao bez oduevljenja. Takve mjere sluit e samo odlaganju nasilnog ulaska, a ne
spreavanju.
Uz sve potovanje, Svetosti, rekao je Anastazije, odlaganje jest naa najbolja obrana. Ako
moemo zadrati bezbonike do dolaska careve vojske
Ako dou... prekinuo ga je Gerold suho.
Morate vjerovati u Boga, superista, ukorio ga je Anastazije.
Hoete rei u Lotara, rekao je Gerold. A njemu ne vjerujem.
Oprostite mi, superista, rekao je Anastazije s pretjeranom pristojnou, to sam istaknuo ono to
je oigledno, ali ne moemo zaista uiniti nita drugo u ovom trenutku jer se bazilika nalazi izvan
gradskih zidina.
Ivana je rekla: Moemo je prenijeti unutra.
Anastazijeve tamne obrve podigle su se zlobno. to predlaete, Ivane da prenesemo itavu
graevinu kamen po kamen?
Ne, odgovorila je Ivana. Predlaem proirivanje gradskih zidina oko bazilike Sv. Petra.
Novi zid! Potaknula je Leonovo zanimanje.
Potpuno nepraktino! rugao se Anastazije. Tako velik projekt nije se poduzimao jo od doba
naih starih.
Vrijeme je, dakle, rekao je Leon, za novi.
Nemamo sredstava! pobunio se Gratije, arcarius, ili papinski rizniar. Mogli bismo potroiti sve
zalihe u riznici, a da ne dovrimo ni pola posla!
Leon je to razmotrio. Uvest emo nove poreze. Na koncu, prikladno je da novi zid, koji e sluiti
za zatitu svih, dovrimo uz pomo svih.
Geroldov mozak ve je radio punom parom. Mogli bismo zapoeti s izgradnjom ovdje
pokazao je na karti grada pokraj tvrave Sant Angelo. Zatim bi se zid trebao graditi postranino
uz Vatikanski brijeg slijedio je prstom zamiljenu liniju zaokruiti baziliku Sv. Petra i dovriti
gradnju u ravnoj crti dolje do Tibera.
Linija u obliku potkove, koju je Gerold iscrtao, ukljuivala je ne samo baziliku Sv. Petra i
samostane i diaconae koji je okruuju, nego i cijeli Borgo, u kojem su bila smjetena krcata naselja Sasa,
Frizijaca, Franka i Lombardijaca.
To je gotovo kao poseban grad! uzviknuo je Leon.
 Civitas Leonina, rekla je Ivana, Leonov grad.
Anastazije i ostali gledali su zlovoljno dok su Leon, Gerold i Ivana sjali zbog sretne zavjere.

Nakon vie tjedana savjetovanja s glavnim graditeljima grada, dovren je nacrt zida. Bio je to
ambiciozan projekt. Izgraen od slojeva posebne krede koja se stvrdnjava na zraku i opeka, zid je
trebao biti visok itavih dvanaest metara, a irok tri i pol metra, dok su za samu obranu bile
predviene ak etrdeset i etiri kule - bila je to prepreka koja je mogla zadrati svaki, pa i
najodluniji pokuaj opsade.
Na Leonov poziv u grad su stigli radnici iz svih gradova i kolonija papinske regije. Skupljali su se
u uzavrelim i pretrpanim nastambama u Borgu i doveli gradska sredstva gotovo do ruba sloma. Iako
su bili odani i marljivi, radilo se o neizvjebanim i nediscipliniranim radnicima, a pokazalo se gotovo
nemoguim organizirati njihove napore. Svakodnevno su se pojavljivali na gradilitu, a da nisu znali
to bi trebali raditi jer nije bilo dovoljno osposobljenih graditelja koji bi nadgledali njihov rad.
Polovicom svibnja iznenada se sruio cijeli dio ve izgraenog zida i ubio nekoliko radnika.
Sveenstvo, koje su predvodili vrhovni nadbiskupi grada, molilo je Leona da napusti projekt.
Uvjeravali su ga da je ruenje zida bilo jasan znak kako mu Bog nije bio sklon. Cijela ideja bila je lud
pothvat; tako visoka graevina nee moi stajati, a ak i ako bude, nee biti zavrena na vrijeme da ih
zatiti od napada Saracena. Bilo bi daleko bolje usmjeriti energiju ljudi na post i sveanu molitvu
kako bi odvratili od sebe Boji gnjev.
Molit emo se kao da sve ovisi o Bogu i raditi kao da sve ovisi o nama samima, odgovorio je
Leon nepopustljivo. Svakoga dana jahao je do gradilita kako bi provjerio izgradnju i potaknuo
radnike. Nita ga nije moglo odgovoriti jer je vrsto odluio dovriti zid.
Ivana se divila Leonovu tvrdoglavom inatu prema skepticima. Posve razliit od Sergija po
karakteru i naravi, Leon je bio istinski duhovni voa, ovjek izuzetnog zanosa i energije, ali i
divovske snage volje. Ipak, nisu svi dijelili Ivanino divljenje. Osjeaji ljudi u gradu podijelili su se na
one koji su odobravali izgradnju zida i one koji su joj se protivili. Ubrzo je postalo jasno da e
Leonova daljnja sposobnost vladavine ovisiti o uspjenosti izgradnje zida.

Anastazije je bio svjestan situacije i prilike koja se nametnula. Leonova opsjednutost zidom uinila
ga je izuzetno ranjivim. Ako se dokae da je projekt bio promaaj, ope neodobravanje koje bi
nastupilo moglo bi pruiti Anastaziju priliku koju je trebao. Njegovi zagovaratelji u carskoj stranci
mogli bi ui u Lateransku palau, ukloniti papu koji je izgubio ugled i postaviti svog kandidata na
njegovo mjesto.
Kad bi napokon postao papa, Anastazije bi zatitio svetu baziliku Sv. Petra tako to bi obnovio i
ojaao veze Rima i franakog prijestolja. Lotarova vojska dokazala bi se kao daleko bolja zatita od
nevjernika nego Leonov nepraktian zid.
Ali Anastazije je znao da e morati postupati oprezno. Najbolje e biti da se ne suprotstavi Leonu
otvoreno, ne dok su ljudi jo ekali vidjeti rezultate papina odvanog pothvata.
Najmudrije bi bilo javno podravati Leona, a istovremeno poduzimati sve to bi moglo oteati
gradnju. Do ovog trena, Anastazije je ve uspio urediti da se srui dio zida. Nije bilo teko; neki
njegovi pouzdani ljudi iskrali su se nou i potajno potkopali temelje. Ruenje se, meutim, pokazalo
kao tek neznatna zapreka. Bez sumnje je trebalo neto vie velika nesrea dovoljnih razmjera koja
e jednom i zauvijek okonati cijeli taj besmisleni projekt.
Anastazijeve misli okretale su se sad u ovom, sad u onom smjeru i pokuavale utvrditi smjer
napada. No uporno je nedostajala prava ideja. Trudio se potisnuti sve snanije razoarenje. Kad bi
samo mogao pruiti ogromnu ruku, iupati cijelu tu graevinu iz zemlje i baciti je u plamen pakla
jednim snanim neospornim udarcem.
Plamen pakla...
Anastazije je sjeo naglo se uspravivi poput svijee, potaknut moguom idejom.
Bio je novi dan, a Ivana se polako budila. Jedan je trenutak leala zbunjena i promatrala nepoznate
oblike na drvenim gredama stropa. Onda se sjetila: nije to bila spavaonica, nego njezine privatne
prostorije jedna od povlastica poloaja nomenclatora. I Gerold je dobio svoje prostorije u
Patrijarhatu, ali nije tamo spavao ve nekoliko tjedana, nego je radije izabrao boraviti u Scholi
Francorum u Borgu, kako bi bio blie radovima na zidu.
Ivana ga je vidjela izdaleka, kako jae po gradilitu i ohrabruje radnike, ili se naginje iznad stola i
raspravlja o planovima s jednim od glavnih graditelja. Nisu imali prilike za bilo to drugo osim
pogleda u prolazu. Ipak, njezino je srce uzbueno kucalo kad god ga je vidjela. Uistinu, razmiljala je,
ovo moje ensko tijelo pravi je izdajnik.
Morala se posebno truditi, usmjeriti svu svoju panju na svakodnevne poslove i dunosti koje su
je oekivale.
Svjetlo zore ve se probijalo kroz prozor. Naglo se trgnula kad je shvatila da je zaspala. Ako ne
pouri, zakasnit e na sastanak s nadstojnikom Sv. Mihaela, doma za starije i nemone.
Brzo je ustala iz kreveta, a zatim shvatila da svjetlo koje je ulazilo kroz prozor njezine sobe nije
bilo rumenilo zore. Nije mogla biti zora ve i zato to je prozor bio okrenut prema zapadu.
Potrala je do prozora. Iza tamnog obrisa Palatinskog brijega, u udaljenom dijelu grada, trake
crvenog i naranastog svjetla izvijale su se prema nebu bez mjeseine.
Plamen. A dolazio je iz Borga.
Nije zastala ni obuti cipele, nego je bosa izletjela u hodnik. Poar! vikala je. Poar! Poar!
Vrata su se buno otvarala, a ljudi su uzrujano silazili u dvoranu. Priao joj je Arighis, trljajui oi
od sna.
to se to zbiva? pitao je ozbiljno.
Poar je u Borgu!
Deo, juva nos! Arighis je nainio znak kria. Moram probuditi Njegovu Svetost. Pourio je
prema papinskoj spavaonici.
Ivana je otrala stubama, a zatim izila. S tog je mjesta pogled bio zaklonjen brojnim kapelicama,
samostanima i sveenikim kuama uokolo Patrijarhata, ali moglo se sa sigurnou utvrditi da se
poar proirio budui da je cijelo nono nebo bilo osvijetljeno arkim sjajem.
I drugi su slijedili Ivanu van do trijema. Padali su na koljena, jadikovali i dozivali Boga i Sv. Petra.
Potom se pojavio Leon, gologlav i u obinom ruhu.
Dozovi strau! naredio je komorniku. Probudi konjuare. Neka pripreme sve slobodne konje i
kola. Mladi je odjurio izvriti papine zapovijedi.
Doveli su konje, jogunaste i razdraljive jer su ih izvukli iz udobnosti staje usred noi. Leon se
popeo na najblieg, nekog riana.
Arighis je bio uasnut. Ne mislite valjda Vi sami otii tamo?
Mislim, odgovorio je Leon i zgrabio uzde.
Svetosti, moram prigovoriti! Previe je opasno! Sigurno bi bilo prikladnije da ostanete ovdje i
sluite misu za izbavljenje!
Mogu se moliti i izvan zidina crkve ba kao i unutra, odgovorio je Leon. Arighise, makni se s
puta.
Arighis je nevoljko posluao. Leon je podbo riana i odjurio ulicom. Ivana i vie desetaka straara
takoer su uzjahali i slijedili ga u stopu.
Arighis se mrtio za njima. Nije ba bio dobar jaha, ali je njegovo mjesto bilo uz papu. Ako je
papa vrsto odluio krenuti tim nerazboritim smjerom, Arighisova dunost bila je pratiti ga.
Nespretno je uzjahao konja i poao za njima.
Jahali su u galopu, svjetlost baklji odraavala se na zidovima kua, a njihove sjenke gonile su
jedna drugu po mranim ulicama poput poludjelih duhova. Kad su se pribliili Borgu, otar smrad
dima podigao se do njihovih nosnica i zauli su strano hujanje koje je podsjealo na riku tisua
divljih zvijeri. Kad su skrenuli iza ugla, ugledali su vatru tono ispred sebe.
Bio je to prizor kao iz pakla. Cijeli blok kua bio je u plamenu, obavijen vrstim stiskom vatre.
Kroz treperavu crvenu maglu, drvene zgrade svijale su se zahvaene plamenom koji ih je gutao.
Sjene ljudi, koje su poskakivale poput izmuenih dua prokletih, otro su se ocrtavale u odsjaju vatre.
Konji su njitali, uzmicali i zabacivali glavama. Sveenik, ije je lice bilo umrljano znojem i aom,
trao je prema njima kroz dim koji se valjao prema tlu.
Svetosti! Hvala Bogu to ste doli! Sudei po naglasku i odjei, Ivana je shvatila da je bio Franak.
Je li tako loe kao to izgleda? upitao je Leon kratko.
Tako loe, a moda i gore, odgovorio je sveenik. Hadrianium je uniten, a takoer i dom Sv.
Peregrina. Nestale su i naseobine stranaca Schola Saxonum izgorjela je do temelja zajedno s crkvom.
Kue uz Scholu Francorum zahvaene su plamenom. Jedva sam iznio ivu glavu.
Jeste li vidjeli Gerolda? upitala je Ivana urno.
Superistu? Sveenik je zatresao glavom. Spavao je na jednom od gornjih katova sa zidarima.
Sumnjam da se itko uspio spasiti; dim i vatra rairili su se prebrzo.
to je s preivjelima? upitao je Leon. Gdje su oni?
Veina je nala utoite u bazilici Sv. Petra". Ali vatra je posvuda. Ako se ne zaustavi, i sama
bazilika mogla bi biti ugroena!
Leon je ispruio ruku. Poite s nama; tamo smo sad krenuli. Sveenik je skoio iza njega na
riana i svi su odjahali u smjeru bazilike Sv. Petra.
Ivana ih nije slijedila. Ona je imala drugi naum: nai Gerolda.
Ispred nje vatra je izgledala jedinstveno, neprekinuto. Nije se mogla probiti. Napravila je krug i
stigla do linije crnih unitenih ulica, kroz koje je vatra ve prohujala, pa je skrenula u onu u pravcu
Schole Francorum.
S obje strane ulice jo su gorjele pojedine vatre, a dim je bio sve gui. Strah joj je stegnuo grlo, ali
se natjerala ii dalje. Njezin pjegavi konj se plaio i borio ne elei naprijed; vikala je i udarala ga, pa
je plaho krenuo naprijed. Prolazila je kroz pejza uasa smeurani ostaci stabala, prazni kosturi
kua, pougljenjena i pocrnjela tijela ljudi zarobljenih u pokuaju bijega. Ivanino se srce stisnulo; bilo
je sigurno da nijedno ivo stvorenje nije moglo preivjeti takvo ope unitenje.
Iznenada i potpuno neoekivano ispred nje su se pojavili zidovi. Schola Francorum! Crkva i najblie
zgrade bile su pretvorene u pepeo, ali samim udom ili zahvaljujui neem nadnaravnom, glavna
stambena zgrada jo uvijek je stajala.
Njezino je srce poelo udarati jae zbog nade koja je rasla: moda je Gerold uspio pobjei! Ili je
moda jo bio u zgradi, ranjen i bespomoan.
Konj se ukoio i odbio ii dalje. Opet ga je udarila; ovaj put uzvratio je prkosno i zbacio je na
zemlju. Odmah se okrenuo i pobjegao u divljem galopu.
Leala je omamljena i bez daha. Pokraj nje je leao le nekog ovjeka, sjajan i crn kao otopljeni
opsidijan, lea izvijenih u luk od samrtnih muka. Morala je nai Gerolda, nita drugo nije bilo vano.
Veliki komadi jo gorueg pepela bili su posvuda, na zemlji, na njezinoj odjei, u njezinoj kosi,
objeeni po njoj poput tekog oblaka koji gui. Vrua eravica pekla je njezina bosa stopala; prekasno
se pokajala to nije obula cipele.
Ugledala je vrata schole. Jo nekoliko metara i stii e do njih. Gerolde! vikala je. Gdje si?
Divlje i nekontrolirano, poput vjetra koji ju je ibao, vatra je mijenjala smjer i polagala nove slojeve
razbacane eravice po tankim krovnim daicama, ve suhim poput kresiva od prvog vatrenog vala.
eravica je sjala najprije muklo, a zatim planula; samo nekoliko trenutaka kasnije cijela je zgrada
gorjela.
Ivana je osjetila kako joj se kosa na tjemenu podie i pada od siline prodora vrelog zraka. Vatra je
pruila prema njoj svoje plamene jezike.
Gerolde! viknula je iznova, tjerana plamenovima koji su napredovali.

Gerold je dugo ostao budan te noi, razmiljajui o planovima za gradnju zida. Kad je napokon
utrnuo svijeu, bio je toliko iscrpljen da je odmah zapao u dubok san bez snova.
Probudio ga je miris dima. Sigurno se uljanica zaguila, pomislio je i ustao ugasiti je. Prvi udisaj oprio
mu je plua, a od boli je pao na koljena i poeo se boriti za zrak. Vatra. Ali odakle dolazi? Zbog gustog
dima nije mogao vidjeti ni metar daleko u bilo kojem smjeru.
Negdje u blizini uli su se prestravljeni krikovi djece. Gerold je poeo puzati prema njima.
Uplaena lica kretala su se prema njemu u mraku dvoje djece, djeak i djevojica, ne stariji od
etiri ili pet godina. Dotrali su do njega i priljubili se, ekajui jadno.
Sve je u redu. Pretvarao se da je siguran, iako se tako nije osjeao. Uskoro emo izii odavde.
Jeste li se ikada igrali konja i jahaa?
Djeca su klimnula, rairenih oiju.
Dobro. Zanjihao je najprije djevojicu, a zatim djeaka na leda. Sad se drite. Izjahat emo
van.
Nespretno se kretao zbog dodatnog tereta djece na leima. Dim je postajao sve gui; djeca su
teko disala i guila se. Gerold je osjetio kako u njemu raste strah. Mnoge rtve poara umrle su, iako
na njima nije bilo nikakvih rana jer im je dah u grlima uguen oblacima dima.
Iznenada je shvatio da je izgubio orijentaciju. Pogledom je pregledavao tamu, ali nije mogao nai
vrata u sve guem dimu.
Gerolde! Glas ga je dozivao kroz tminu koja ga je guila.
Sagnuo se sasvim do poda kako bi doao do barem malo zraka i slijepo se vukao prema tom
zvuku.
Ispred zidova bazilike Sv. Petra vodila se estoka bitka protiv vatre koja je napredovala. Skupila
se gomila koja je namjeravala obraniti ugroenu baziliku u crno odjeveni redovnici iz oblinjeg
samostana Sv. Ivana i njihovi kolege s kukuljicama na glavama iz grkog samostana Sv. Cirila;
akoni, sveenici i ministranti; prostitutke i prosjaci; mukarci, ene i djeca iz svih stranih schola u
Borgu - Sasi, Lombardijci, Englezi, Frizijci i Franci. Kako ih nitko nije vodio, napori ovih posve
razliitih skupina bili su u velikoj mjeri neuinkoviti. Kaotino su pokuavali doi do posuda i vreva
kojima bi donosili vodu s oblinjih bunara i iz cisterni. Jedan je bunar bio okruen gomilom ljudi dok
je drugi stajao potpuno naputen. Zbunjeni i zbog razliitih jezika kojima su govorili, ljudi su se
gurali i pokuavali napuniti svoje posude; vrevi su se razbijali, a dragocjena voda prolijevala se po
zemlji. U aru borbe, puklo je vratilo za sputanje vjedra: jedini nain da se voda ipak izvue, bio je
silazak u okno bunara i dodavanje vjedra postupak koji je oduzimao toliko vremena da se ubrzo
odustalo.
Do rijeke! Do rijeke! vikali su ljudi i pojurili nizbrdo do Tibera. Od straha i zbunjenosti neki su
otili praznih ruku, shvaajui tek na obali rijeke da nemaju nita u emu bi mogli nositi vodu. Drugi
su ponijeli tako velike posude da ih napunjene nisu mogli nositi jer nisu imali dovoljno snage; na
pola puta uzbrdo ispadale su im iz ruku, zbog ega su jadikovali od jada i razoarenja.
Usred cijelog tog kaosa Leon je stajao pred vratima bazilike Sv. Petra, jednako vrst i nepomian
kao i kamenje slavne crkve. Njegovo prisustvo hrabrilo je ljude. Sve dok je njihov gospodar papa bio
tamo, nije jo sve bilo izgubljeno; jo je bilo nade. Tako su se nastavljali boriti s plamenom koji se
kretao prema njima nezaustavljivo poput plime, tjerajui liniju uznojenih i premorenih boraca protiv
poara nemilosrdno unazad.
S desne strane bazilike gorjela je knjinica samostana Sv. Martina; ostaci goruih pergamenata
letjeli su kroz otvorene prozore, a noeni vjetrom padali su i na krov bazilike Sv. Petra.
Arighis je povukao Leona za rukav: Moramo otii odmah, Svetosti, dok jo ima vremena.
Leon ga je ignorirao i nastavio moliti.
Pozvat u strau, pomislio je Arighis oajno. Zapovjedit u da ga odnesu silom. Kao vicedominus imao je
takvu ovlast. Oklijevao je muen neodlunou. Je li se mogao natjerati da se usprotivi papi, ak i ako
mu je htio spasiti ivot?
Prvi je primijetio neposrednu opasnost. Velik komad svilenog oltarnika izletio je kroz gorue
zidove samostana, svijajui se u plesu s vatrom. Dograbio ga je vjetar i izravnao u plamteu strijelu
koja je letjela prema Leonu.
Arighis se bacio na Leona i odgurnuo ga u stranu. Trenutak kasnije oltarnik je pogodio Arighisa
posred lica, palei mu oi, omotavajui se oko njegove glave i tijela poput usijanog milovanja. U
trenu mu se zapalila odjea i kosa.
Slijep i zagluen plamenovima, potrao je skaui niz stepenice bazilike dok ga nisu izdale noge, a
potom je pao. U zadnjim uasnim trenucima, dok mu je tijelo gorjelo, a um jo uvijek bio potpuno
bistar, Arighis je iznenada shvatio: ovo je bila njegova sudbina, ovo je bio trenutak rtvovanja prema
kojem je bio usmjeren cijeli njegov ivot.
Kriste Isuse! povikao je, dok se strana bol probijala prema njegovu srcu.
Oblak dima malo se podigao i Gerold je ugledao otvorena vrata ispred sebe. Iza njih je na
pregrijanom zraku podrhtavala Ivanina slika, njezina bijelozlatna kosa bila je sjajna aureola usred
ognja. Zadnjim snagama Gerold je podigao sebe i djecu u uspravan poloaj i poeo teturati kroz
vrata.
Ivana ga je vidjela kako izlazi iz zadimljene omaglice i potrala prema njemu. Pomogla je
uplakanoj djeci i privinula ih uz svoje tijelo, dok joj je pogled i dalje bio prikovan za Gerolda, koji se
ljuljao i nije mogao ni progovoriti, ni pomaknuti se.
Hvala Bogu, rekla je jednostavno.
Ali poruka u njezinim oima govorila je daleko vie.

Prepustili su djecu brizi jedne skupine opatica i pourili prema bazilici, gdje je Gerold odmah
shvatio da se borci s poarom nalaze na krivom mjestu; borili su se s plamenom iz velike blizine.
Gerold je preuzeo zapovjednitvo. Zapovjedio je ljudima da se odmaknu na sigurnu udaljenost i
pripreme protupoarnu pregradu, tako to e poupati grmlje, grane i sve to je moglo gorjeti, nakon
ega su morali lopatama prekopati zemlju i nakvasiti je vodom.
Kad je vidjela iskre koje padaju na baziliku, Ivana je dograbila vjedro vode iz ruku jednog
redovnika u prolazu i popela se na krov. Slijedili su je i drugi: dvojica, zatim etvorica, pa desetorica.
Oblikovali su ljudski lanac i poeli dodavati vjedra odozdo i primati prazna koja je trebalo napuniti.
Dodaj, zalij, dodaj, napuni; dodaj, zalij, dodaj, napuni muili su se rame uz rame, ruke su ih boljele
od napora, odjea i lica bila su umrljana aom, otvorena usta dahtala su od zraka ispunjenog
dimom.
Na zemlji ispod njih vatra je puzala sve blie, a trava dotaknuta plamenim jezicima u trenu je
pocrnjela. Gerold i drugi mukarci oajno su radili na proirivanju podruja protupoarne pregrade.
Na stepenicama bazilike, Leon je nainio znak kria i okrenuo se prema nebesima preklinjui: O
Boe, Gospodaru na, molio je. Pouj nas sad dok Te dozivamo!
Vatra koja se pribliavala stigla je do protupoarne crte. Plamen se uveao i spremao preskoiti
ogoljenu zemlju. Gerold i njegovi ljudi napali su s jo nekoliko vjedara vode. Plamenovi su oklijevali,
povlaili se ljuto sikui, a zatim poeli prodirati sami sebe.
Bazilika je bila spaena.
Ivana je na licu osjeala vlanu dobrodolicu suza.

Prvih nekoliko dana nakon poara sahranjivali su mrtve one ija su tijela mogli pronai. Silna
vrelina vatre mnoge od svojih rtava pretvorila je u pougljene kosti i pepeo.
Arighisa su otpratili na vjeni poinak uz sveani obred koji je dolikovao njegovu visokom
poloaju. Nakon pogrebne mise u Lateranskoj bazilici, njegovo je tijelo sahranjeno u kripti kapelice
uz grobove pape Grgura i pape Sergija.
Ivana ga je oplakivala. Ona i Arighis nisu se oduvijek slagali, a naroito ne na poetku, ali su se s
vremenom poeli potivati. Nedostajat e joj njegova tiha mo djelovanja, njegovo nevjerojatno
poznavanje svakog detalja sloenog unutarnjeg pogona Patrijarhata, pa ak i neopredijeljen ponos s
kojim je obavljao dunosti svoje slube. Bilo je prikladno to je zauvijek poivao uz pape koje je
sluio s takvom privrenou.
Nakon to su proli propisani dani alovanja, poelo je alosno zbrajanje tete koju je nanio poar.
Leonov zid, gdje je poar po svemu sudei zapoeo, pretrpio je tek manju tetu, ali je potpuno
uniteno nekih tri etvrtine Borga. Strane naseobine i njihove crkve svele su se na pocrnjele ruevine.
To to je bazilika Sv. Petra preivjela unitenje bilo je u najmanju ruku udo kao to su ljudi
vrlo brzo poeli vjerovati. Prialo se da je papa Leon zaustavio poar kad je nainio znak kria pred
nadolazeim plamenovima. Rimljani su spremno prihvatili ovakvo tumaenje dogaaja jer im je
silno trebalo uvjerenje da ih Bog nije napustio.
Nali su potvrdu svoje vjere u udu koje je stvorio Leon, a o kojem su gorljivo svjedoili svi koji su
bili prisutni. Doista, broj svjedoka rastao je svakodnevno, sve dok se nije inilo da je zapravo cijeli
Rim tog kobnog jutra bio kod bazilike Sv. Petra. '
Sve kritike upuene Leonu zaboravljene su. Bio je junak, prorok, svetac, ivo utjelovljenje Sv.
Petra. Narod mu se ponovno radovao jer papa koji je stvorio takvo udo sigurno e ih moi zatititi
od nevjernika Saracena.
Radost ipak nije bila prisutna posvuda. Kad je glas o Leonovu udu stigao do crkve Sv. Marcela,
vrata su odmah zatvorena i zagraena reetkama. Otkazana su sva krtenja, svi sastanci iznenada su
odgoeni; onima koji su se raspitivali reeno je da ih vrhovni nadbiskup Anastazije ne moe primiti
jer iznenada nije za to bio sposoban.

Ivana je radila danonono, dijelila je odjeu, lijekove i druge potreptine domovima i

dobrotvornim ustanovama u gradu. Domovi su bili zatrpani rtvama poara, a bilo je premalo
lijenika koji bi brinuli o njima, pa je pomagala gdje god je mogla. Tijela nekih od rtava bila su toliko
opeena i pocrnjela da se nisu mogla izlijeiti; za njih nije mogla uiniti nita drugo, osim odrediti
odgovarajue doze opijuma, mandragore i bunike kako bi ublaila samrtne muke. Drugi su imali
opekline koje ih nisu samo unakazile, nego su i predstavljale opasnost od infekcija; njima je
propisivala obloge od meda i aloje, poznate lijekove protiv opekotina. Bili su tu naravno i oni koji
nisu zadobili opekotine, ali su patili zbog udisanja prevelikih koliina dima. Oni su se muno borili
za ivot sa svakim plitkim udisajem.
Uzdrmana nakupljenim posljedicama uasa i smrti, Ivanu je iznova pogodila kriza vjere. Kako je
dobar i blagonaklon Bog mogao dopustiti da se tako neto dogodi? Kako je On mogao nanijeti tako
stranu bol ak i djeci i dojenadi, koja sigurno nisu skrivila nikakav grijeh?
Njezino je srce patilo kad su ga poele opsjedati sjenke starih sumnji.

Jednoga jutra, dok je bila na sastanku s Leonom, gdje je trebalo urediti otvaranje papinskih
skladita za rtve poara, neoekivano je uao Waldipert, novi vicedominus. Bio je visok i koat
mukarac, ija je svijetla put i plava kosa odavala njegovo lombardijsko porijeklo. Ivani je bilo udno
to vidi tog stranca u Arighisovoj slubenoj odori.
Svetosti, rekao je Waldipert uz naklon, dvojica graana zahtijevaju da ih odmah primite.
Neka ekaju, odgovorio je Leon. Kasnije u posluati njihov zahtjev.
Oprostite, Svetosti, bio je uporan Waldipert. mislim da biste trebali posluati ono to Vam
imaju rei.
Leonova obrva upitno se podigla. Da je to bio Arighis, Leon bi prihvatio njegovu rije bez pitanja
jer je Arighisov sud bio dobro poznat i moglo mu se vjerovati, ali Waldipert je bio nov i neiskusan;
nije jo bio posve upoznat s ogranienjima svog poloaja, pa je bilo mogue da nespretno ide
predaleko.
Leon je oklijevao, a potom odluio povjerovati Waldipertu iako je sluaj bio sumnjiv. U redu.
Primi ih.
Waldipert se naklonio i otiao, a malo kasnije vratio se s nekim sveenikom i mladiem. Sveenik
je imao tamniju put i bio je snane grae, a Ivana ga je prepoznala kao odlunog zagovornika vjere,
jednog od mnogih koji su naporno radili u potovanja vrijednoj i osiromaenoj zabiti manje poznatih
rimskih crkava. Sudei po odjei, mladi je pripadao nekom od niih redova - bio je moda
pomonik ili akolit. Imao je moda petnaest ili esnaest godina, bio je lijepo graen, vrst i pristao s
velikim iskrenim oima koje su u normalnim uvjetima zacijelo zraile veselom dobrodunou, iako
su sada bile mrane od duboke alosti.
Pridolice su pale na koljena pred Leonom.
Ustanite, rekao je Leon. Recite nam kakvim ste poslom doli.
Sveenik je prvi progovorio: Ja sam Pavao, Svetosti, Bojom milou i Vaom sveenik crkve Sv.
Lovre u Damasku. Ovaj mladi, Dominik, doao je danas u kapelicu i zatraio ispovijed, to je bila
usluga koju sam mu omoguio. Ono to mi je rekao bilo je tako neuveno da sam ga doveo ovamo
kako bi to rekao i Vama.
 Leon se namrtio. Tajnost takvih ispovijedi ne smije se prekriti.
Svetosti, mladi je doao ovamo dobrovoljno jer ga je obuzela tjeskoba uma i duha.
Leon se okrenuo prema Dominiku. Je li to istina? Govori asno jer nije sramota odbiti ponoviti
tajne ispovijedi.
elim Vam to rei, Gospodaru Oe, odgovorio je mladi drhtavim glasom. Moram Vam rei, za
spas svoje due.
Reci onda, sine moj.
Dominikove oi zamutile su se od suza. Nisam znao, Sveti Oe! provalilo je iz njega. Zaklinjem
se relikvijama svih svetaca da nisam znao to e se dogoditi jer to nikada ne bih uinio da sam znao!
to si uinio, sine moj? upitao je Leon blago.
Podmetnuo poar. Mladi se slomio u bujici snanog jecanja.
Nastala je zapanjujua tiina koju su prekidali samo jecaji mladia.
Ti si podmetnuo poar? upitao je Leon tiho.
Jesam i neka mi Bog oprosti!
Zato bi uinio tako neto?
Mladi je progutao suze, borei se da ovlada sobom. On mi je rekao da je gradnja zida veliko zlo,
jer su se utroeni novac i vrijeme mogli bolje upotrijebiti, za popravak crkava i ublaavanje jada
siromanih.
On? rekao je Leon. Zar ti je netko zapovijedio da podmetne poar?
Mladi je klimnuo glavom.
Tko?
Moj gospodar kardinal Anastazije. Gospodaru Oe, u njemu je valjda bio jezik Sotone, jer je
govorio tako uvjerljivo da se ono to je izrekao inilo ispravnim i dobrim.
Ponovno je zavladala tiina. Zatim je Leon ozbiljnim glasom rekao: Budi oprezan to govori,
sine moj. Siguran si da ti je to zapovjedio Anastazije?
Da, Gospodaru Oe. Bio je to tek mali plamen, rekao je Dominik glasom koji se guio, upravo
dovoljan da se zapale skele na zidu. Sam Bog zna da je to bio lagan posao umoio sam nekoliko
krpa u ulje za uljanice, privrstio ih u uglu skele, a zatim zapalio. Isprva je gorjela samo skela, ba
kao to je predvidio moj gospodar kardinal. Ali ubrzo se podigao vjetar i vatra se otela i - i - Pao je
na koljena drhtei od slabosti. O Boe! zaplakao je od munog oaja. Krv nevinih! Nikada to ne
bih ponovio, ni kad bi mi to zapovjedilo tisuu kardinala!
Mladi se bacio pred Leonove noge. Pomozite mi, Gospodaru Oe. Pomozite mi! Podigao je
svoje izmueno lice. Ne mogu ivjeti s tim to sam uinio. Objavite moju kaznu; podnijet u bilo
kakvu smrt, bez obzira kako stranu jer e moja dua opet biti ista!
Ivana je stajala kao ukopana, razapeta izmeu uasa i saaljenja. Popisu Anastazijevih zloina
zasigurno se moralo dodati i zlo uinjeno prirodi ovog mladia. Njegova jednostavna, potena dua
nikada nije bila predodreena poiniti takav zloin, niti nositi teko breme na svojoj savjesti.
Leon je poloio ruku na mladievu glavu. Ve je bilo dovoljno smrti, sine moj. Kakve bi koristi
svijet imao ako bi ti bio kanjen smru? Ne, Dominie, kazna koju u ti odrediti nije smrt, nego ivot
ivot koji e provesti u okajanju i pokori. Od ovoga dana nadalje, protjerujem te iz Rima. Otii e
stazom hodoasnika u Jeruzalem, gdje moe moliti pred Svetom grobnicom za boanski oprost.
Mladi ga je pogledao izbezumljeno. Zar je to sve?
Put okajanja nikada nije lagan, sine moj. Shvatit e da je to teak put.
Ivana je pomislila, prisjetivi se svog hodoaa iz Franake u Rim, kako je to bilo tonije nego to
je mladi Dominik uope mogao shvatiti. Morat e proivjeti ivot daleko od domovine, odvojen od
obitelji i prijatelja, od svega to je ikada poznavao. Cijelim putem do Jeruzalema morat e se hrabro
suprotstavljati mnotvu opasnosti - vrletnim planinama i podmuklim klancima, putevima
preplavljenim lopovima i razbojnicima, gladovanju i ei i tisuama drugih pogibelji.
Proivi svoj ivot nesebino pomaui drugima, nastavio je Leon. U svemu to bude radio,
ponaaj se na nain koji e osigurati da dobra djela na vagi ipak na kraju prevagnu u usporedbi s
ovim jednim zlim inom.
 Dominik se bacio na pod i poljubio rub Leonove odore. Zatim je ustao, blijed i odluan,
izmijenjenih crta lica koje je izgledalo kao da su ga isprale nebeske kie. Vi ste me obvezali,
Gospodine Oe. Uinit u sve to ste mi zapovjedili. Zaklinjem se svetim Tijelom i Krvlju Krista,
naeg Spasitelja.
Leon je iznad njegove glave nainio znak blagoslova. Idi u miru, sine moj.
Dominik i sveenik napustili su prostoriju.
Leon je rekao ozbiljno: Kardinal Anastazije potjee iz mone obitelji; moramo postupiti tono u
skladu sa zakonom. Sastavit u sudbeni nalog u kojem u poblie navesti optube protiv njega.
Ivane, poi sa mnom; moda u trebati tvoju pomo. I, Waldiperte
Da, Svetosti?
Leon mu je klimnuo s odobravanjem. Odlina procjena.

Dobro si uinio to si mi donio tu vijest, vicedominuse, rekao je Arsenije. Bio je u tajnoj prostoriji
svoje palae s Waldipertom, koji je upravo zavrio s izvjeivanjem o detaljima sastanka izmeu
pape Leona i mladia Dominika. Dopusti mi da izrazim svoju zahvalnost za tvoju pomo.
Arsenije je otkljuao bronanu krinjicu koja je stajala na njegovu stolu, izvadio je dvadeset zlatnih
solida i dao ih Waldipertu, koji je kovanice hitro stavio u dep.
Drago mi je to sam mogao biti od koristi, moj gospodaru biskupe. S kratkim naklonom,
Waldipert se okrenuo i otiao.
Arsenije se nije uvrijedio zbog WaIdipertova urnog odlaska; bilo je prijeko potrebno da se
vicedominus vrati u Patrijarhat prije nego to bi netko mogao primijetiti njegovo izbivanje.
Arsenije si je estitao na dalekovidnosti kojom je, jo prije mnogo godina, dok je Waldipert bio tek
komornik u papinskom kuanstvu, prepoznao u njemu mladia pred kojim je stajala budunost. Bilo
je skupo kupovati njegovu odanost svih ovih godina. Ali sad, kad je Waldipert postao vicedominus,
ulaganje e se sigurno isplatiti.
Arsenije je zvonom pozvao svoga slugu. Idi u crkvu Sv. Marcela i zamoli mog sina da odmah
doe.

Kad je uo vijest, Anastazije je sumorno sjeo na stolicu nasuprot ocu. Tiho je prokleo sam sebe,
ponien pred svojim ocem zbog neuspjeha.
Tko bi pomislio da e mladi progovoriti? rekao je u svoju obranu. Da bi me izdao, morao je
osuditi sebe.
Bilo je pogreno ostaviti ga na ivotu, rekao je Arsenije strogo se pridravajui injenica.
Trebao si narediti da ga zakolju im je izvrio zadano djelo. Ali, sad je to iza nas. Moramo se
okrenuti budunosti.
Budunosti? ponovio je Anastazije sumorno. Kojoj budunosti?
Oaj je za slabie, sine moj, ne za takve kao to smo ti i ja.
Ali to u uiniti? Situacija je takva da se sigurno ne moe popraviti!
Mora napustiti Rim. Sad. Veeras.
O Boe! Anastazije je prekrio lice rukama. Cijeli se njegov svijet poeo raspadati.
Arsenije je rekao kruto: Dosta! Sjeti se tko si i to si.
Anastazije se uspravio i pokuao ovladati sobom.
Otii e u Aachen, rekao je Arsenije, na carev dvor.
Anastazije je bio zbunjen. Muan strah koji mu je pritiskao srce nije mu doputao jasno razmiljati.
Ali... Lotar zna da sam ga osudio na izboru za novoga papu.
Da, ali isto tako zna i zato si bio prisiljen na to. On je ovjek koji razumije politiku nunost
kako inae misli da je preoteo prijestolje svome ocu i brai? Osim toga, on je i ovjek koji treba
novac. Arsenije je izvadio konu torbu iz pisaeg stola i pruio je Anastaziju. Ako je carsko perje
jo uvijek nakostrijeeno, ovo e pomoi da se izgladi.
Anastazije je tupo zurio u torbu teku od kovana novca. Moram li doista napustiti Rim? Pomisao da bi
mogao provesti ostatak ivota meu barbarskim franakim plemenima ispunjavala ga je gnuanjem.
Bolje je moda da umrem odmah i da svemu bude kraj.
Shvati to kao priliku, govorio mu je otac. Prigodu da stekne mone prijatelje na carskom
dvoru. Trebat e ih kad postane papa.
Kad postanem papa. Rijei su se probile kroz teku maglu Anastazijeva oaja. Znai da ga ne alje iz
Rima zauvijek.
Ja u se brinuti za tvoje interese ovdje, nemoj se bojati, rekao je Arsenije. Miljenje naroda ne
moe zauvijek ostati na Leonovoj strani. Kad tad mora dosegnuti vrhunac, a potom poeti poputati.
Kad procijenim da je dolo vrijeme, poslat u po tebe.
Hladna munina koja je ranije zgrabila Anastazija, poela se smanjivati. Njegov otac nije izgubio
nadu; zato ne smije ni on.
Uredio sam da ima zatitnu pratnju, rekao je Arsenije ustro. Dvanaest mojih najboljih ljudi.
Doi, otpratit u te do konjunica.
Dvanaest pratitelja ve su uzjahali i bili spremni, naoruani maevima, kopljima i buzdovanima.
Anastaziju na opasnim cestama nee trebati druga zatita. Njegov je konj ekao spreman i nestrpljivo
je mahao glavom snana i vatrena ivotinja; Anastazije je prepoznao oeva omiljenog pastuha.
Ostala su jo dva ili tri sata dnevne svjetlosti dovoljno da stekne prednost, rekao je Arsenije.
Nee te doi traiti danas jer ne mogu znati da ti u bilo to sumnja, a Leon e sigurno poduzeti
mjere opreza i sastaviti sudbeni nalog za tvoje uhienje. Kad te ponu traiti, ve e biti jutro, a tada
e najprije otii do crkve Sv. Marcela. Dok se dosjete doi ovamo, ti e ve biti daleko.
Anastazije se iznenadna zabrinuo i rekao: to e biti s tobom, oe?
Nemaju razloga sumnjati u mene. Ako me pokuaju ispitivati o tvom boravitu, shvatit e da su
u kripcu.
Otac i sin su se zagrlili.
Je li mogue da se ovo dogaa? pitao se Anastazije. Dogaaji su se nizali takvom brzinom da je bivao
sve zbunjeniji.
Neka te Bog uva, sine moj, rekao je Arsenije.
I tebe, oe. Anastazije je uzjahao i brzo okrenuo konja da otac ne bi vidio suze u njegovim
oima. Pred glavnim vratima okrenuo se i jo jednom pogledao. Sunce se naginjalo prema zapadu i
prosipalo izduljene sjenke preko skladnih obronaka rimskih breuljaka, bojajui crvenozlatnim
nijansama velianstvene obrise Foruma i Koloseuma.
Rim. Sve za to je oduvijek radio, sve do ega mu je bilo stalo, lealo je unutar ovih svetih zidova.
Zadnje to je ugledao bilo je oevo lice alosno, ali odluno, pouzdano i umirujue poput
kamena na crkvi Sv. Petra.

Membrum putridum et insanibile, ferro excommunicationis a corpore Ecclesiae abscidamus...

U hladnom mraku Lateranske kapelice Ivana je sluala kako je Leon izgovorio sveane i strane
rijei koje e zauvijek izopiti Anastazija iz Svete Majke Crkve. Primijetila je da je Leon izabrao
excommunicatio minor, slabiji oblik izopenja, po kojem se osueniku zabranjuje davanje ili primanje
svih sakramenata (osim posljednje pomasti, koja se ne moe zabraniti ni jednoj ivoj dui), ali ne i
odravanje kontakata s drugim kranima. Uistinu, pomislila je Ivana, Leon ima milosrdno srce.
Cjelokupno sveenstvo Rima i svih nadarbina skupilo se i svjedoilo na sveanom obredu; doao
je ak i Arsenije jer nije htio ugroziti svoj vlastiti poloaj biskupa Horte zbog beskorisnog javnog
protivljenja. Leon je, dakako, sumnjao da je Arsenije bio suuesnik u sinovu bijegu od pravde. Ipak,
nije bilo dokaza koji bi potkrijepili takvu optubu, niti je bilo drugih povoda za prigovor protiv
njega, a injenica da je bio njegov otac svakako nije bila zloin.
Kad su okrenuli svijeu koja je predstavljala Anastazijevu besmrtnu duu i ugasili je u zemlji,
Ivana je osjetila neoekivani ubod tuge. Tragian gubitak, razmiljala je. Tako izvrstan um kao
Anastazijev mogao je uiniti puno dobroga, samo da mu srce nije bilo zatrovano opsjednutom
ambicijom.
 26
Izgradnja Leonova zida, kako su graevinu sada svi nazivali, hitno je nastavljena. Vatra koja ga
je trebala unititi nanijela je tek neznatnu tetu; drvena skela koju su upotrebljavali radnici
izgorjela je u potpunosti, a jedan od zapadnih bedema je pocrnio, ali to je bilo sve. Problemi koji su
od poetka ometali projekt, sasvim su nestali. Radovi su nastavljeni ustrajno cijele zime i narednog
proljea jer je vrijeme bilo blago, s dugim hladnim sunanim danima bez ijedne kapi kie. Kamen
dobre kvalitete neprekidno je pristizao iz kamenoloma, a radnici iz razliitih podruja papinskih
posjeda prilagodili su se poslu i vrijedno radili rame uz rame, to je blagotvorno utjecalo na
njihovu uinkovitost.
Do Duhova je najvii red kamenog zida dosegao visinu ovjeka. Vie nitko nije nazivao projekt
besmislicom; nitko nije prigovarao zbog vremena i novca koji su se obilato troili. Rimljani su
osjeali kako raste njihov ponos zbog obavljenog posla, a njegova je neizmjernost sezala do
drevnih dana Carstva, kad su takve graevinske tekovine bile uobiajene, a ne rijetkost. Kad bude
zavren, zid e biti velianstven, trajne vrijednosti, uzviena prepreka na koju se ak ni Saraceni
nikada nee moi popeti, niti preko nje prodrijeti.
Ali vrijeme je istjecalo. Prvoga dana srpnja stigli su u grad glasnici s uasnim vijestima:
saracenska flota skupljala se na Totarijumu, otoiu nedaleko od istone obale Sardinije, gdje su se
pripremali za novi napad na Rim.
Za razliku od Sergija, koji je oekivao da e mo molitve biti dovoljan zatitnik grada, Leon je
izabrao agresivniji tijek radnji. Odmah je zatraio od velikog pomorskog grada Napulja flotu
naoruanih brodova koja e se s neprijateljem sukobiti na moru.
Ideja je bila hrabra - i neizvjesna. Napulj je nominalno dugovao vazalsku vjernost
Konstantinopolu, iako je u stvarnosti ve godinama bio nezavisan. Hoe li vojvoda od Napulja
pomoi Rimu u trenutku nude? Ili e iskoristiti priliku i ujediniti se sa Saracenima pa zadati
udarac Rimu u ime Istonog patrijarhata? Plan je bio pun opasnosti. Ali kakav su drugi izbor
imali?

Deset dana grad je napeto iekivao. Kad je napolitanska flota napokon stigla u Porto na uu
rijeke Tiber, Leon im je oprezno krenuo ususret praen brojnom svitom teko naoruane vojske
pod Geroldovim zapovjednitvom.
Strahovi svih Rimljana umireni su kad je Cezar, zapovjednik flote, ponizno pao na koljena pred
Leonom i poljubio mu stopala. Uz osjeaj olakanja koji nije pokazivao, Leon je blagoslovio
Cezara, sveano predajui sveta tijela apostola Petra i Pavla njegovoj zatiti.
Preivjeli su prvo bacanje kockice budunosti; o sljedeem e ovisiti budunost svih njih.

Sljedeeg jutra pojavila se saracenska flota. Razapeta latinska jedra protezala su se na horizontu
poput rairenih pandi. Ivana ih je tmurno brojila pedeset, pedeset tri, pedeset sedam jo
uvijek su dolazili osamdeset osamdeset pet, devedeset - zar je toliko brodova bilo u cijelome
svijetu? sto sto deset sto dvadeset! Deo, juva nos! Napolitanskih je plovila bilo samo
ezdeset jedan; sa est rimskih galija koje su jo bile u upotrebljivom stanju, to je ukupno bilo
ezdeset sedam. Znai omjer je bio gotovo dva na jedan.
Leon je stajao na stubama oblinje crkve Sv. Aureje i predvodio molitvu za uplaene stanovnike
Porta. Boe, ti koji si spasio Petra od utapljanja dok je hodao po valovima, Ti koji si spasio Pavla
od dubina mora, uj nas. Neka oruje Tvojih vjernih slugu bude dovoljno snano za borbu protiv
neprijatelja Tvoje crkve, i neka se kroz njihovu pobjedu Tvoje sveto ime proslavi meu svim
narodima.
 Na otvorenom prostoru glasovi ljudi odjeknuli su glasnim amen.
Cezar je izdavao zapovijedi s palube prvog broda. Napuljci su snano zamahivali veslima,
napreui miie. Na trenutak se inilo da teke galije stoje u vodi nepokretno. Zatim su se, uz
silnu buku kripanja drveta, brodovi poeli pomicati. Dvostruke klupe veslaa na galijama
podizale su i uranjale i podizale i uranjale svoja vesla, svjetlucajui poput dragulja; jedra su
uhvatila vjetar i velike galije jurnule su naprijed, a njihovi oklopljeni pramci sjekli su vodu u
dvostruke zapjenjene rovove.
Saracenski brodovi okrenuli su se doekati ih. Meutim, prije nego to su se dvije flote uspjele
sukobiti, udar groma koji je parao ui najavio je dolazak oluje. Nebo se zamrailo dok su se crni
oblaci brzo valjali s mora. Teko natovareni napuljski brodovi mogli su se vratiti u sigurnu luku.
Ali saracenski brodovi, izgraeni s niskim nadvoem koje im je osiguravalo brzinu i sposobnost
manevriranja za vrijeme bitke, bili su previe slabi da bi sretno prebrodili oluju. Ljuljali su se i
podizali na sve veim valovima koji su ih bacali poput komada kore drveta, a njihovi su eljezni
kljunovi pogaali vlastite brodove i prelamali ih.
Nekoliko brodova krenulo je prema luci, ali im su stigli do kopna, odmah su bili napadnuti.
Voeni divljim gnjevom, kakav uvijek slijedi iza strave, Rimljani su poklali njihove posade bez
milosti, izvlaei ih iz njihovih brodova i vjeajui po vjealima uurbano sagraenim po obali.
Oni saracenski brodovi, koji su svjedoili sudbini svojih suboraca, oajno su udarili prema
otvorenom moru, gdje su ih komadali divovski uskovitlani valovi.
U trenutku neoekivane pobjede Ivana je promatrala Leona. Stajao je na stubama crkve,
podignutih ruku i pogleda uprta u Nebo kojem je zahvaljivao. Izgledao je poput sveca, blaen, kao
da je dodirnut boanskom blizinom.
Moda on moe stvoriti udo, pomislila je. Njezina koljena drage volje su se savila dok se klanjala
pred njim.
Pobjeda! Pobjeda u Ostiju! Vijest se veselo izvikivala na ulicama. Rimljani su izlazili iz svojih
kua, otvorena su papinska skladita, a i vino je teklo besplatno; tri dana grad je uivao u divljoj i
pijanoj proslavi.
Pet stotina Saracena utjerano je u grad pred neprijateljski raspoloenu gomilu koja im se rugala.
Mnogi su putem kamenovani ili izudarani do smrti. Preivjele, njih oko tri stotine, odveli su u
lancima u logor smjeten na Neronovoj ravnici, gdje su ih zatvorili i prisilili da rade na Leonovu
zidu.
Kad su se pribrojile dodatne ruke, zid je poeo bre rasti. Nakon tri godine bio je dovren
majstorsko djelo srednjovjekovne gradnje, najneobinija graevina koju je grad ugledao u vie od
etiri stotine godina. Cijeli prostor Vatikana bio je okruen graevinom debelom tri i pol i
visokom dvanaest metara, koja se branila iz etrdeset i etiri masivne kule. Izgradili su i dvije
galerije, jednu iznad druge; niu galeriju podupirao je niz skladnih lukova koji su se otvarali
prema unutra. Ui se moglo kroz troja vrata: Posterula Sant Angeli; Posterula Saxonum tako
nazvana jer su se otvarala prema saskoj etvrti; i Posterula San Peregrinus, glavna vrata kroz koja
e budue generacije kraljeva i prineva prolaziti kako bi iskazali svoje potovanje posveenom
grobu Sv. Petra.
Zid je bio izuzetan, ali je predstavljao tek poetak Leonova ambicioznog plana za cijeli grad.
Posveen obnovi svih mjesta svetaca, Leon se upustio u velik plan potpune obnove. Zvuci
nakovnja uli su se danonono po cijelome gradu jer su se radovi selili iz jedne u drugu crkvu.
Spaljena saska bazilika rekonstruirana je, a isto tako i frizijska crkva San Michele i crkva Sancti
Quattro Coronati, gdje je Leon nekada bio kardinal.
Najvanije od svega, Leon je zapoeo restauraciju crkve Sv. Petra. Spaljeno i pocrnjelo
predvorje izgraeno je iznova; vrata s kojih su Saraceni skinuli svu dragocjenu kovinu, prekrivena
su novim srebrnim ploama koje su odbijale svjetlost i na kojima su izvanredno vjeto bili uklesani
sveti prizori iz njihove povijesti. Ogromno blago koje su odnijeli Saraceni zamijenjeno je novim:
visoki oltar bio je prekriven srebrnim i zlatnim ploama i ukraen masivnim zlatnim raspelom u
koji su umetnuti biseri, smaragdi i dijamanti; a iznad njega srebrni ciborij teak preko pet stotina
kilograma podignut na etiri velika stupa od najistijeg travertinskog mramora, ukraen
pozlaenim ljiljanima. Oltar je bio osvijetljen svjetiljkama koje su, ukraene zlatnim kuglama,
visjele na srebrnim lancima, a njihovo je treperavo svjetlo osvjetljavalo pravo blago koje su
sainjavali kalei s draguljima, srebrni stalci za evanelja, bogate tapiserije i svilene nabrane
zavjese. Slavna bazilika sjala je jo raskonije i velianstvenije nego prije.

Promatrajui kako neizmjerne koliine novca teku iz papinske riznice, Ivana se poela brinuti.
Nije se moglo porei da je Leon stvorio svetinju takve ljepote da je izazivala strahopotovanje. Ali
veina onih koji su ivjeli na korak od sjajnih i velianstvenih graevina, provodila je dane u
okrutnoj i sramotnoj bijedi. Samo jedna od masivnih srebrnih ploa u crkvi Sv. Petra, rastaljena u
kovani novac, hranila bi i oblaila stanovnike Campusa Martiusa godinu dana. Je li tovanje Boga
stvarno zahtijevalo takve rtve?
Postojala je samo jedna osoba na svijetu pred kojom se Ivana usudila postaviti to pitanje. Kad
ga je postavila, Gerold je oprezno promislio prije odgovora: uo sam kako se raspravlja o tome,
rekao je napokon, da ljepota svetinje osigurava vjernicima drugu vrstu hrane hranu za duu,
ne za tijelo.
Teko je uti glas Boga ako ti zavija prazan eludac.
Gerold je njeno zatresao glavom. Nisi se promijenila. Sjea li se kad si pitala Oda kako moe
biti siguran da se uskrsnue dogodilo ako mu nitko nije svjedoio?
Sjeam se. Ivana je skrueno svijala ruku. Sjeam se i kako mi je odgovorio.
Kad sam vidio ranu od Odovih udaraca, rekao je Gerold, htio sam ga izudarati i bio bih
da nisam znao kako bi ti to samo otealo ivot.
Ivana se nasmijala. Uvijek si bio moj zatitnik.
A ti, bocnuo ju je, si uvijek imala duu krivovjerke.
Oduvijek su mogli tako razgovarati, slobodni od svih ogranienja svijeta. Bio je to dio posebne
intimnosti koja ih je vezivala od samog poetka.
Gledao ju je s poznatom toplinom. Ivana je bila svjesna snane privlanosti; osjeala je njegovu
blizinu kao dodir na goloj koi. Ali do tog trenutka ve je bila iskusna u skrivanju svojih osjeaja.
Pokazala je na hrpu zamolbi na stolu izmeu njih. Moram otii i posluati ove molitelje.
Ne bi li to trebao biti Leonov posao? upitao je Gerold.
Zamolio me da se ja pobrinem za njih.
U zadnje vrijeme Leon joj je povjeravao sve vie i vie svojih dnevnih obaveza, kako bi se on
mogao posvetiti daljnjim planovima za obnovu. Ivana je postala Leonov ambasador za odnose s
narodom; bila je svima poznata jer su je viali kako obavlja milosrdne obaveze u razliitim
dijelovima grada i poeli su je oslovljavati s mali papa i pozdravljati s naklonou koja je trebala
pripasti samom Leonu.
Kad je posegnula za hrpom papira, Geroldova ruka dotaknula je njezinu. Naglo je povukla
ruku, kao da se opekla. Ja... bolje da krenem, rekla je nespretno.
Beskrajno joj je laknulo, ali je osjetila i mrvicu razoarenja jer nije poao za njom.

Leonova popularnost rasla je potaknuta uspjehom gradnje Leonova zida i obnavljanjem crkve
Sv. Petra. Restaurator Urbis, nazivali su ga, obnovitelj grada. Bio je novi Hadrijan, govorili su ljudi,
novi Aurelije. Kamo god je iao, gomile su mu klicale. Rim je odzvanjao od pohvala upuenih
njemu.
Bilo je tako posvuda, osim u palai na Palatinskom brijegu, gdje je Arsenije sa sve veim
nestrpljenjem ekao dan kad e moi pozvati Anastazija kui.
Stvari nisu ba ile po planu. Nije bilo naina kako svrgnuti Leona s prijestolja, kako se Arsenije
isprva nadao, a jo manje nade da e se mjesto uprazniti sretnim sluajem smrti: zdrav i snaan,
Leon je izgledao kao da e ivjeti zauvijek.
Obiteljska srea pretrpjela je upravo jo jedan udarac. Prije tjedan dana umro je Eleutheris,
Arsenijev drugi sin. Jahao je ulicom Via Recta kad je svinja jurnula izmeu nogu konja; konj se
spotaknuo, a Eleuterije je pao i zadobio posjekotinu na bedru. Isprva nitko nije bio zabrinut jer je
rana bila povrinska. Ali nesrea ima obiaj slijediti nesreu. Rana se inficirala. Arsenije je pozvao
Enodija, a on je Eleuteriju obilato putao krv, to mu nije pomagalo. Nakon dva dana, sin je umro.
Arsenije je odmah odredio da se pronae vlasnik svinje; kad su ga nali, Arsenije je naredio da mu
prereu vrat od uha do uha. Ipak, takva je osveta bila slaba utjeha, jer nije mogla oivjeti
Eleuterija.
Izmeu oca i sina nije nikada bilo puno ljubavi. Eleuterije je bio potpuno razliit od svog brata
mlitav, lijen i nediscipliniran jo u djejoj dobi, s prezirom je odbio Arsenijevu ponudu
crkvenog obrazovanja i radije je izabrao neposredno zadovoljstvo postojanjem ene, vino,
kocku i druge oblike razuzdanosti.
Ne, Arsenije nije alio za njim kao ovjekom kakav je bio ili mogao postati da je imao vremena,
on je alio za onim to je predstavljao: jo jednu granu na obiteljskom stablu, granu koja je tek
mogla dati plod koji obeava.
Stoljeima je njihova obitelj bila prva u Rimu. Arsenije je mogao jasno pratiti liniju svojeg
porijekla sve do samog Augusta Cezara. Pa ipak, to glasovito porijeklo okaljano je neuspjehom jer
nijedan od plemenitih sinova obitelji nikada nije stigao do najvee nagrade u Rimu: prijestolja Sv.
Petra. Koliko je samo nevanih ljudi sjedilo na tom prijestolju, pomislio je Arsenije gorko, i s
kakvim traginim rezultatima? Rim, nekada svjetsko udo, tonuo je i raspadao se u ruevinama i
neprilikama. Bizant mu se otvoreno rugao, pokazujui na sjaj i rasko svog Konstantinopola. Tko
je, osim nekoga iz Arsenijeve obitelji, nasljednika Cezara, mogao grad dovesti do prijanjeg
znaaja?
Sad kad vie nije bilo Eleuterija, Anastazije je bio posljednji izdanak obitelji, jedina preostala
prilika koju e obitelj ikada imati za iskupljivanje svoje asti i asti Rima.
A Anastazije je bio prognan u Franaku.
Arsenije je osjetio kako ga obuzima duboki oaj. Stresao ga je osorno, poput neeljenog ogrtaa.
Veliina nije vodila brigu o prilici; ona bi je jednostavno zgrabila. Oni koji su naumili vladati,
morali su biti voljni platiti cijenu moi, ma kako velika ona bila.

Za vrijeme mise povodom svetkovine Sv. Ivana Krstitelja, Ivana je prvi put primijetila da neto
nije u redu s Leonom. Ruke su mu se tresle dok je primao darove, a zapinjao je u govoru tijekom
Nobis quoquepeccatoribus, to za njega nije bilo uobiajeno.
Kad ga je Ivana nakon toga ispitivala o problemima, odbacio je sve simptome i rekao da to nije
nita drugo nego manje smetnje zbog vruine i loe probave.
Sljedeeg dana nije mu bilo bolje, ni sljedeeg, a ni sljedeeg. Neprestano ga je boljela glava i
alio se na bolno arenje u dlanovima i stopalima. Svakog je dana bio sve slabiji; svakog dana
trebalo je sve vie truda da uope ustane iz kreveta. Ivana se ozbiljno zabrinula. Iskuala je sve
lijekove protiv bolesti od koje se kopni koje je poznavala. Nita nije pomagalo. Leon je nastavio
slabjeti i znala je da e umrijeti.
Glasovi u zboru glasno su zapjevali Te Deum, zakljunu himnu mise. Anastazije se trudio
izgledati bezizraajno, pokuavajui ne praviti grimase zbog buke. Nije se uspio priviknuti na
franako pjevanje, a nepoznati tonovi zvuali su u njegovim uima kao graktanje kosova. Sjeajui
se istog, ugodnog sklada rimskog pjevanja, Anastazije je osjetio otar ubod enje za domovinom.
Nije mogao smatrati vrijeme provedeno u Aachenu izgubljenim. Slijedio je upute svog oca i
uspio pridobiti carevu podrku. Zapoeo je dodvoravajui se Lotarovim prijateljima i bliskim
suradnicima, a potrudio se i ugoditi Lotarovoj eni Ermengard. Marljivo je oduevljavao franako
plemstvo i laskao mu, a zadivio ih je svojim poznavanjem Biblije, a jo i vie poznavanjem grkog
to je bio rijedak talent. Ermengard i njezini prijatelji zalagali su se za njega kod cara, pa je tako
Anastazije ponovno primljen u kraljevsko drutvo. Bez obzira na sumnje i mrnju koju je Lotar
nekada osjeao prema njemu, Anastazije je iznova uivao carevo povjerenje i potporu.
Uinio sam sve stoje otac traio od mene, i vise. Ali kad e doi moja nagrada? Bilo je trenutaka poput
ovog kad se Anastazije bojao da bi mogao biti ostavljen da zauvijek ami u ovoj hladnoj
barbarskoj abokreini.
Kad se vratio u svoje prostorije nakon mise, otkrio je da je za vrijeme njegove odsutnosti stiglo
pismo. Prepoznao je oev rukopis, uzeo no i nestrpljivo prerezao peat. Proitao je prvih nekoliko
redaka i glasno viknuo od radosti.
Vrijeme je stiglo, napisao mu je otac. Doi i trai pravo na svoju sudbinu.

Leon je leao postrance u krevetu privuenih koljena i trpio otre bolove u elucu. Ivana mu je
pripremila sredstvo za ublaavanje od bjelanjaka izmuenih sa slatkim mlijekom, u koje je dodala
malo komoraa za ublaavanje nadutosti. Gledala ga je dok je pio.
To je bilo dobro, rekao je.
Priekala je kako bi se uvjerila da e eludac uspjeti zadrati sredstvo. Uspio je, a potom zaspao
spokojnije nego to mu je uspijevalo ve tjednima. Kad se probudio nekoliko sati kasnije, osjeao
se puno bolje.
Ivana je odluila propisati mu dijetu koja e se sastojati samo od napitka, zabranjujui svu
drugu hranu i pie.
Waldipert je prigovarao: Tako je slab; sigurno mu je potrebno neto hranjivo to e mu dati
snagu.
Ivana je odgovorila odluno: Postupak mu pomae. Ne smije uzimati drugu hranu osim
napitka.
Kad je ugledao odlunost u njezinu pogledu, Waldipert je uzmaknuo: Kako ti kae,
nomenclatoru.
Leonovo stanje popravljalo se cijelog sljedeeg tjedna. Nestali su bolovi, vratila mu se boja, a
ak se inilo i da mu se vraa stara energija. Kad mu je Ivana donijela veernju dozu ljekovitog
napitka, Leon je skrueno pogledao mlijenu mjeavinu.
Kako bi bilo da umjesto toga pojedem mesnu pitu?
Vraa Vam se apetit to je dobar znak. Najbolje bi ipak bilo ne uriti. Doi u Vas pogledati
ujutro; ako jo uvijek budete gladni, dat u Vam da probate malo obine guste juhe od mesa i
povra.
Tiranin, odgovorio joj je Leon.
Nasmijala se. Bilo je dobro to ju je ponovno bockao.
Kad je dola rano sljedeeg jutra, otkrila je da je Leon trpio zbog povratka bolesti. Leao je u
krevetu i stenjao, a previe ga je boljelo da bi mogao odgovoriti na njezina pitanja.
Ivana je brzo poela pripremati novu dozu sredstva za ublaavanje bolova. Dok ga je
pripremala, pogled joj je pao na stol pokraj kreveta, gdje se nalazio tanjur pun mrvica.
to je ovo? upitala je Renata, Leonova osobnog komornika.
Pa to su ostaci mesne pite koju ste mu poslali, odgovorio je mladi.
Nisam mu nita poslala, rekla je Ivana.
Renat je izgledao zbunjeno. Ali... moj gospodar vicedominus rekao je da ste je naruili posebno
za njega.
Ivana je pogledala u Leona koji se previjao od bolova. U njoj se poela buditi strana sumnja.
Tri! rekla je Renatu. Pozovi superistu i straare. Nemojte dopustiti Waldipertu da napusti
palau.
Mladi je oklijevao tek trenutak, a zatim je potrao iz sobe.
Drhtavim rukama Ivana je pripremila snano sredstvo za povraanje od goruice i korijena
bazge, te ga ugurala u Leonova stisnuta usta licu po licu. Nakon nekoliko minuta obuzeo ga je
gr koji je tjerao tijelo na ienje povraanjem; cijelo tijelo mu se treslo od greva, ali ipak je
povratio samo tanki mlaz zelene ui.
Prekasno. Otrov je ve napustio njegov eludac. Ivana je tjeskobno primijetila da je ve zapoeo svoj
smrtonosni posao i poeo stiskati miie Leonove eljusti i vrata, guei ga.
Oajno se pokuavala dosjetiti jo neega.
Gerold je naredio da se pretrae sve prostorije u palai. Waldiperta se nigdje nije moglo
pronai. Odmah je proglaen zloincem i bjeguncem i zapoeo je temeljit lov po cijelome gradu i
okolici grada. Ali traili su uzalud. Waldipert je netragom nestao.
Ba kad su htjeli obustaviti progon, nali su ga. Plutao je u Tiberu, vrata prerezana od uha do
uha, a na licu se ukoila grimasa iznenaenja.
Sveenstvo i visoki rimski slubenici skupili su se u papinoj spavaonici. Stajali su u klupku uz
podnoje njegova kreveta, kao da pokuavaju nai utjehu u meusobnoj blizini.
Uljanice u obliku makova gorjele su zaklonjenim plamenom u svojim srebrnim posudicama. S
prvim svjetlom zore, stariji komornik doao ih je ugasiti. Ivana je promatrala starca dok je
otputao uad i sputao okrugle posudice s pretjeranom brinou kako se dragocjeno ulje ne bi
utroilo uzalud. Uobiajena i udomaena radnja inila se udnovato neprilinom u napetoj
atmosferi prostorije.
Ivana nije oekivala da e Leon preivjeti no. Ve dugo nije odgovarao na glas ili dodir.
Njegovo je disanje satima slijedilo isti neumoljiv ritam; polako postajui sve glasnije i hroptavije
dosegnulo bi uznemiravajui vrhunac, a zatim iznenada prestalo. Nastao bi trenutak tiine kad se
nitko u sobi nije usuivao disati, a zatim bi zastraujui krug poeo ispoetka.
Lepranje tkanine privuklo je Ivaninu panju. S druge strane sobe plakao je vrhovni nadbiskup
Eustatije, pritiui usta rukavom kako bi priguio jecaje.
Leon je ispustio dug glasan zveketav zvuk, a zatim se utiao. Tiina se vukla. Ivana je prila do
kreveta. ivot je nestao s Leonova lica. Zatvorila mu je oi, a zatim kleknula na koljena pokraj
postelje.
Eustatije je zaplakao od teke alosti. Biskupi i optimati kleali su i molili. Paskal, prtmicerius,
prekriio se, a zatim otiao odnijeti vijest onima koji su ekali vani.
Leon, Pontifex Maximus, Dervus Servorum Dei, nadbiskup svih biskupa Crkve i papa u Rimu, bio je
mrtav.
Ispred Patrijarhata poela je jadikovka.
Leona su pokopali u crkvi Sv. Petra, ispred oltara nove kapelice njemu posveene. U ovo doba
godine ukopi su se obavljali brzo, jer bez obzira na svetost due koja je stanovala u tijelu, tijelo nije
moglo dugo podnositi vruinu srpnja u Rimu.
Ubrzo nakon ukopa, trijumvirat na vlasti objavio je da e se izbori za novog papu odrati za tri
dana. S Lotarom na sjeveru, Saracenima na jugu, a Lombardijcima i Bizantincima u sredini,
poloaj Rima bio je previe ovisan o okolnostima, to nije doputalo da prijestolje Sv. Petra dulje
ostane upranjeno.

Prebrzo, pomislio je Arsenije zabrinuto im je uo vijest. Izbor e uslijediti prebrzo. Anastazije nee stii na
vrijeme. Waldipert, taj prtljavi luak, sve je unitio. Dobio je tone upute kako davati otrov
postupno, u malim dozama; tako bi se Leonov ivot produljio jo mjesec dana ili dulje a
njegova smrt ne bi izazivala sumnju.
Ali Waldiperta je obuzela panika i dao mu je preveliku dozu koja ga je odmah ubila. Zatim je
jo bio dovoljno drzak da dopue do Arsenija i zatrai njegovu zatitu. Pa, njega vie zakon ne moe
dohvatiti, iako se sve dogodilo drukije nego to je bilo planirano, pomislio je Arsenije.
Znao je i prije zapovjediti da nekoga ubiju; bio je to dio cijene moi, i samo su je slabii oklijevali
platiti. Ipak, nikada prije nije morao ukloniti nekoga koga je tako dobro poznavao kao Waldiperta.
Iako neugodno, bilo je neizbjeno. Da su uhvatili Waldiperta i ispitivali ga, on bi priznao sve to je
znao jer bi ga sigurno muili. Arsenije je samo uinio ono to je morao kako bi zatitio sebe i svoju
obitelj. Unitio bi svakoga tko bi prijetio sigurnosti obitelji, zgnjeio bi ga kao to se noktima gnjei
buha koja je ugrizla.
Usprkos tome, zbog Waldipertove smrti osjeao se depresivno i nelagodno. Takva nasilna djela,
koliko god bila nuna, uzimala su svoj neumoljiv danak.
Arsenije se uz voljni napor okrenuo hitnijim poslovima. Odsustvo njegova sina oteavalo je
stvari; njegov izbor za papu bit e sada mnogo tei, ali ne i nemogu. Najprije je trebalo nagovoriti
Eustatija, vrhovnog nadbiskupa, da poniti presudu o Anastazijevu izopenju. Za to e biti
potrebno odgovarajue politiko zavaravanje.
Arsenije je podigao srebrno zvono ukraeno draguljima sa stola i pozvao svog tajnika. Puno
toga moralo se napraviti, a bilo je tako malo vremena.
Ivana je stajala ispred radnog stola u svojoj radionici u Patrijarhatu i gnjeila osuene cvjetove
velenduha u fini prah u svom muaru. Promijeaj i zgnjei, pa opet promijeaj i zgnjei; poznati
pokreti ruke i zgloba bili su umirujui balzam za alost koja je izjedala njezino srce.
Leon je bio mrtav. inilo se nemoguim. Bio je tako vitalan, tako snaan; izgledao je vei od
ivota. Da je poivio, mogao je uiniti puno toga da izbavi Rim iz kaljue neznanja i bijede gdje je
propadao ve stoljeima; imao je pravo srce i volju za to. Ali ne i vrijeme.
Vrata su se otvorila i uao je Gerold. Srela je njegov pogled i osjeala njegovu prisutnost
jednako estoko kao i da ju je dodirnuo.
Upravo sam primio vijest, rekao je otresito. Anastazije je napustio Aachen.
Ne misli valjda da dolazi ovamo?
Mislim. Zato bi inae tako iznenada napustio carev dvor? Dolazi traiti svoje pravo na
prijestolje koje mu je uskraeno prije est godina.
Ali njega sigurno ne mogu izabrati; on je izopen.
Arsenije pokuava nagovoriti vrhovnog nadbiskupa da poniti presudu o izopenju.
Benedicite! To je bila jako loa vijest. Nakon vie godina izgnanstva na kraljevskom dvoru,
Anastazije je sada vie nego ikada prije bio carev ovjek. Ako ga izaberu, Lotarova mo proirit e
se na Rim i sve rimske teritorije.
Gerold je dodao: Siguran sam da nije zaboravio kako si govorila protiv njega na Leonovu
izboru. Za tebe bi bilo opasno ostati u Rimu ako bude izabran za papu. On nije ovjek koji bi
oprostio uvredu.
Ovo saznanje, zajedno s tugom koju je jo uvijek osjeala zbog Leonove smrti, bilo je previe.
Ivanine oi ispunile su se suzama.
Ne plai, srce moje. Geroldove ruke su je zagrlile, jake i sigurne i utjene. Njegove usne
dotaknule su njezine sljepoonice i njezine obraze, palei struju odjeka. Sigurno je da si uinila
dovoljno, rtvovala dovoljno. Poi sa mnom i ivjet emo kako nam je oduvijek bilo
predodreeno zajedno, kao mu i ena.
U omaglici je na trenutak ugledala njegovo lice uz svoje, a zatim ju je poeo ljubiti.
Reci da, rekao je strastveno. Reci da.
Osjeala je kako je snana struja elje povlai ispod povrine razboritosti i odnosi jo dalje.
Da, apnula je, prije nego to je uope znala to govori. Da.
Izrekla je to bez snage volje, reagirajui instinktivno na snagu njegove strasti. Ali im je izrekla
te rijei, obuzela ju je ogromna mirnoa. Donijela je odluku, a ona se inila i ispravna i neizbjena.
Sagnuo se da je ponovno poljubi. Upravo tada zaulo se zvono koje ih je sve pozivalo na
poslijepodnevni obrok. Trenutak kasnije pred vratima su se zauli glasovi i uurbani koraci.
Tiho su proaptali njene rijei, a zatim se brzo razili, obeavajui jedno drugome da e se
vidjeti nakon izbora.

Na dan izbora Ivana se otila pomoliti u malu englesku crkvu koja je bila njezina kad je tek
stigla u Rim.
Za vrijeme velikog poara izgorjela je do temelja, a obnovili su je uz pomo materijala skinutih s
drevnih rimskih hramova i spomenika. Dok je kleala ispred visokog oltara, vidjela je da
mramorno postolje koje ga je podupiralo nosi oigledan znak Magne Mater, drevne boice zemlje
koju su nevjernika plemena oboavala u doba prije sjeanja. Ispod grubog crtea bilo je zapisano
na latinskom: Na ovom kamenu boici je ponuen tamjan. Bilo je jasno da nitko nije razumio ni
simbol ni natpis kad su tek unijeli mramornu plou. To nije bilo neko posebno iznenaenje jer je
veina rimskog sveenstva jedva bila pismena, zbog ega zacijelo nisu mogli odgonetnuti drevno
pismo, a jo manje razumjeti njegovo znaenje.
Nepodudaranje svetog oltara i njegova bezbonikog temelja inilo se Ivani kao savren simbol
nje same: kranske sveenice koja je jo uvijek sanjala majine nevjernike bogove; mukarca u
oima svijeta kojeg je muila tajna enskog srca; traiteljicu vjere koja je bila razapeta izmeu
udnje za spoznavanjem Boga i straha da On moda ipak ne postoji. Um i srce, vjera i sumnja.
Hoe li se bolne suprotnosti njezine prirode ikada pomiriti?
Voljela je Gerolda, tu nije bilo nikakve sumnje. Ali je li mu mogla biti ena? Nikada nije ivjela
kao ena i pitala se bi li sada, tako kasno u ivotu, mogla zapoeti?
Pomozi mi, Boe, molila je Ivana pogleda uprtog u srebrno raspelo na vrhu oltara. Pokai
mi put. Pokai mi to trebam uiniti. Dragi Boe! Uvedi me u Svoju jarku svjetlost!
Njezine su rijei poletjele uvis, ali je duh ostao dolje, pritisnut nesigurnou.
Iza nje su se uz tresak otvorila vrata. Okrenula se i sa svog mjesta ispred oltara ugledala glavu
koja je provirila, a zatim jednako brzo nestala.
Ovdje je! povikao je glas. Naao sam ga!
Srce joj je poelo lupati od iznenadnog straha. Zar je Anastazije mogao tako brzo djelovati?
Ustala je na noge.
Vrata su se irom otvorila, a ulo je sedam proceres, iza kojih su dolazili akoliti sa stjegovima
svojih oficija. Potom su uli sveenici nadbiskupi, a iza njih sedam gradskih optimata. Tek kad je
meu njima vidjela Gerolda, bila je sigurna da je nee uhititi.
Izaslanstvo je polako prilazilo kroz lau i stalo ispred Ivane.
Ivane Engleski. Paskal, primicerius, obratio joj se slubenim tonom. Voljom Boga i rimskog
naroda, izabrani ste za papu i vrhovnog biskupa u Rimu.
Zatim se spustio na koljena ispred nje i poljubio joj noge.
Ivana je zurila u njega u nevjerici. Je li to bila neka vrsta nepromiljene ale? Ili stupica kojom su
je htjeli namamiti da izrazi nelojalnost novome papi?
Pogledala je u Gerolda. Lice mu je bilo napeto i strano ozbiljno dok se sputao na koljena
ispred nje.

Ishod izbora sve je iznenadio. Carska frakcija, koju je predvodio Arsenije, nepokolebljivo je
stajala uz Anastazija. Papinska frakcija usprotivila se nominirajui Hadrijana, sveenika crkve Sv.
Marka. On nije bio tip voe koji bi ulijevao povjerenje. Zdepast i nizak, lica unakaenog kozicama,
stajao je zgrbljeno kao da mu je ve teret ukazane odgovornosti bio preteak. Bio je poboan
ovjek i dobar sveenik, ali rijetki bi ga izabrali za duhovnog vou cijeloga svijeta.
Oito je bilo da se Hadrijan slagao sa sveopim miljenjem, jer je neoekivano povukao svoje
ime s popisa kandidata, izvjeujui okupljene da je nakon duge molitve i dubokog promiljanja
odluio odbiti veliku ast koju su mu ukazali.
Ova je objava izazvala blagi mete meu lanovima papinske frakcije, koji nisu bili unaprijed
obavijeteni o Hadrijanovoj odluci. Na carskoj strani zaulo se klicanje odobravanja. Anastazijeva
pobjeda sad se inila sigurnom.
Zatim se podigla buka u pozadini skupa, gdje su bili okupljeni nii redovi svjetovnjaka. Ivan
Engleski! vikali su. Ivan Engleski! Paskal, primicerius, poslao je straare da ih umiri, ali nisu se
htjeli stiati. Znali su svoja prava; ustav iz 824. godine davao je svim Rimljanima, laicima i
sveenicima, pripadnicima visokih redova i niskih, pravo glasa na izborima za papu.
Arsenije je traio nain kako sprijeiti neoekivan problem, pa je otvoreno nudio kupiti odanost
ljudi; njegovi zastupnici kretali su se hitro kroz gomilu i nudili kao mito vino, ene i novac. Ali ak
ni to snano poticanje nije uspjelo donijeti prevagu; ljudi su bili protiv Anastazija, za kojeg je
njihov voljeni papa Leon smatrao da je bilo prikladno izrei kaznu izopenja. Gromoglasno su
traili malog papu, Leonova prijatelja i pomonika Ivana Engleskog, te se nisu dali pokolebati.
ak i tako moda ne bi uspjeli pobijediti jer vladajue plemstvo nije htjelo dopustiti da njihovu
volju srui gomila obinih graana, bez obzira na ustavna prava. Meutim, papinska frakcija
vidjela je u ovom opem buntu neoekivanu priliku koja je mogla sprijeiti Anastazijev dolazak na
prijestolje, i tako su ujedinili svoje glasove s glasom naroda. Djelo je uinjeno i Ivana je izabrana.
 Anastazije i njegova druina bili su ulogoreni izvan Perugije, gotovo stopedeset kilometara od
Rima, kad je glasnik donio vijest. Anastazije je ispustio bolni krik jo prije nego to je zavrio s
itanjem poruke. Nije uputio ni rije svojim zbunjenim pratiteljima, nego se okrenuo i uao u
ator, veui atorska krila kako bi sprijeio da itko ue za njim.
Mukarci u njegovoj pratnji uli su iz unutranjosti atora divlje i neobuzdano jecanje. Nakon
nekog vremena jecanje je preraslo u neku vrstu ivotinjskog zavijanja koje je potrajalo vei dio
noi.
Odjevena u grimiznu svilu protkanu zlatom, na bijelom konju koji je takoer bio pokriven i
zauzdan zlatom, Ivana je jahala u sveanoj povorci na svoju krunidbu. Na svakim vratima i na
svakom prozoru ulice Via Sacra leprali su mali i veliki barjaci buntovnih boja; zemlja je bila
posuta miomirisnom mirtom. Mnotvo ljudi klicalo je stojei uz rub ceste i guralo se prema
naprijed kako bi barem nakratko vidjelo novog papu.
Izgubljena u vlastitim sanjarenjima, Ivana je jedva ula bunu gomilu. Mislila je na Mateja, na
svog starog uitelja Eskulapa, na brata Benjamina. Svi su oni vjerovali u nju, poticali je, ali nitko
od njih nije mogao ni sanjati o danu poput ovoga. I sama je jedva vjerovala.
Kad se prvi put preruila u muku odjeu i kad su je prihvatili meu brau iz Fulde, Bog nije
podigao Svoju ruku protiv nje. Ali hoe li uistinu dopustiti da se ena popne na prijestolje Sv.
Petra? Pitanje joj se vrtjelo u glavi.
Papinska straa s Geroldom na elu jahala je u Ivaninoj pratnji. Gerold je prikovao oprezan
pogled na guvu koja se poredala uz cestu. Tu i tamo netko bi se probio kroz redove straara, a
svaki put je Geroldova ruka posegnula za maem na boku, spremna braniti Ivanu od napadaa.
Ipak, nije bilo potrebe izvui ma jer je nametljivac svaki put jedino htio poljubiti rub Ivanine
odore i primiti njezin blagoslov.
Duga povorka je uz povremene prekide polako vijugala kroz ulice prema Lateranskoj palai.
Sunce je dosegnulo toku podneva kad su se zaustavili ispred papinske katedrale. Kad je Ivana
sjahala, kardinali, biskupi i akoni zauzeli su svoja mjesta iza nje. Polako se popela stubama i ula
u svjetlucavu unutranjost slavne bazilike.

Prepuna drevnih i smiljenih obreda, krunidbena sveanost, ordo coronationis, potrajala je

nekoliko sati. Dva biskupa povela su Ivanu do sakristije, gdje je sveano odjevena u albu,
dalmatinku i ogrta prije nego to je prila visokom oltaru gdje se pjevala litanija i obavilo
posveivanje i pomazanje. Za vrijeme recitiranja vere dignuma, vrhovni akon Deziderije i dva
pokrajinska akona drala su iznad njezine glave otvorenu knjigu evanelja. Potom je uslijedila
sama misa; i ona je trajala znatno dulje nego inae zbog dodatka brojnih molitvi i propisanih
zakletvi, to je sve dolikovalo vanosti dogaaja.
Cijelo vrijeme Ivana je stajala ozbiljna i uspravna, iako ju je pritiskala teina liturgijske odjee,
koja je bila jednako bogata zlatom kao i odjea bilo kojeg bizantinskog princa. Usprkos
velianstvenosti odjee, osjeala se malenom i nedoraslom za ogromnu odgovornost koja joj je
dodijeljena. Govorila je sama sebi kako su i oni koji su tu stajali prije nje zacijelo takoer drhtali i
imali svoje sumnje. Pa ipak su nekako obavljali svoje zadatke.
Ali svi su oni bili mukarci.
Eustatije, vrhovni nadbiskup, zapoeo je posljednji blagoslov: Svemogui Gospode, isprui
desnu ruku Svoga blagoslova prema Tvom sluzi Ivanu Engleskom, i obasipaj ga darom Tvoje
milosti...
Hoe li me Bog sada blagosloviti? pitala se Ivana. Ili e se Njegov gnjev sruiti na mene onoga trena kad mi na
glavu stave papinsku krunu?
Biskup Ostije priao je naprijed, nosei krunu na jastuku od bijele svile. Ivani je dah zastao u
grlu dok je podizao krunu iznad nje. Potom se teina zlatnog koluta smjestila na njezinoj glavi.
Nita se nije dogodilo.
Neka ivi na glasoviti papa Ivan Engleski, Bojom odlukom na vrhovni biskup i papa
cijeloga svijeta! uzviknuo je Eustatije.
 Zbor je zapjevao Laudes kad se Ivana okrenula skupu.

Kad se pojavila na stepenicama bazilike, doekala ju je gromoglasna vika dobrodolice. Tisue

ljudi satima su stajale na estokom suncu kako bi pozdravile novoposveenog papu. Njihovom
voljom ponijela je krunu. Sad su tu volju i svoj pristanak izraavali jednoglasno i radosno: Papa
Ivan! Papa Ivan! Papa Ivan!
Ivana je podigla ruke prema njima i osjetila kako njezin duh poinje lebdjeti. Boanska objava,
koju se jo juer uzalud muila postii, sad je dola netraena i sama od sebe. Bog je dopustio da se
dogodi, pa tako nije moglo biti protiv Njegove volje. Sve sumnje i brige su rastjerane, a zamijenila
ih je uzviena i sjajna sigurnost: Ovo je moja sudbina i ovo je moj narod.
Posvetili su je zbog ljubavi koju im je donijela. Sluit e ih u ime Gospoda do kraja svog ivota.
A moda e joj na kraju Bog oprostiti.

Stojei u blizini, Gerold je promatrao Ivanu zadivljeno. Bila je sva zaarena, izmijenjena zbog
neke neizrecive radosti, njezino lice podsjealo je na prekrasnu upaljenu svjetiljku. Jedino on, koji
ju je tako dobro poznavao, mogao je odgonetnuti njezino unutarnje, osobno posveenje duha, koje
je bilo daleko vanije od bilo kakve slubene sveanosti koja je prethodila. Dok ju je promatrao
kako upija pristanak naroda, njegovo srce razdirala je nepodnoljiva istina: ena koju je volio
izgubljena je za njega zauvijek, pa ipak, nikada je nije vie volio.
 27
Prvo to je Ivana poduzela kao papisa bio je obilazak cijeloga grada pjeice. Praena svitom
optimata i straara, posjetila je uzastopce svih sedam crkvenih podruja, pozdravljajui ljude i
sluajui njihove pritube i potrebe.
Kad se pribliila kraju obilaska, vrhovni akon Deziderije usmjerio ju je ulicom Via Lata dalje
od rijeke.
A Campus Martius? upitala je.
Drugi lanovi papinske svite razmijenili su zabrinute poglede. Campus Martius, movarno nisko
podruje uz rijeku Tiber bez daka povjetarca bio je najsiromaniji dio Rima. U slavnim danima
Rimske republike bilo je to mjesto posveeno tovanju nevjernikog boga Marsa. Sad su njegovim
nekada ponosnim ulicama lutali izgladnjeli psi, odrpani prosjaci i lopovi.
Ne bismo se smjeli usuditi otii tamo, Svetosti, prosvjedovao je Deziderije. Tamo esto
vladaju tifus i kolera.
Ali Ivana je ve ila prema rijeci, praena Geroldom i straarima. Za Deziderija i ostale nije
postojao drugi izbor, morali su je slijediti.
Uske kuice siromanih, insulae, skupile su se u nizovima uzdu prljavih ulica koje su graniile s
rijenom obalom, a trulo drvo od kojih su bile izgraene svijalo se prema unutra poput slomljenih
kostura drevnih radionica. Neke od kuica su se sruile; hrpe trule drvene grae ostale su leati na
mjestu gdje su propale, zakrujui i tako uske ulice.
Iznad njihovih glava pruali su se razoreni lukovi Marsova vodovoda, koji je nekada bio jedno
od tehnikih uda svijeta. Sad su njegovi razrueni zidovi proputali prljavu vodu koja se
skupljala ispod vodovoda u crnim ustajalim jezercima, to je dakako bilo uzgajalite bolesti.
Grupa prosjaka stisnula se iznad posuda s hranom neugodna mirisa koja se polako pripremala
iznad vatri zapaljenih od granica i osuene balege. Ulice su bile prekrivene slojem mulja
zaostalog od stalnog izlijevanja Tibera. Otpad i izmetine zaepili su odvode; smrad koji se podizao
bio je nepodnoljiv na ljetnoj vruini, a privlaio je rojeve muha, takore i drugu gamad.
Od Boga zaboravljeno mjesto, mrmljao je Gerold mrano pokraj nje. Ovo je kuna rupetina.
Ivana je poznavala lice bijede, ali jo nikada nije vidjela neto tako grozno, istinski surovu
prljavtinu.
Dvoje male djece unulo je ispred vatre gdje se kuhalo jelo. Njihova odjea bila je toliko
iznoena da se ispod nje nazirala bjelina njihove koe; bose noge bile su im omotane uskim
trakama prljavih krpa. Jedno od njih dvoje bio je djeai, oigledno bolestan od groznice; usprkos
ljetnoj vruini, nekontrolirano se tresao. Ivana je skinula svoj laneni kaput i njeno ga ogrnula
njime. Djeak je protrljao lice uz fino platno, meke od svega to je osjetio ikada u ivotu.
Osjetila je da je netko povlai za rub odore. Mlae dijete, djevojica okruglih oiju i s licem
anela pogledala ju je upitno. Jesi li ti aneo? zacvrkutao je sitni glas.
Ivana je obujmila djetetovu prljavu bradu. Ti si aneo, malena.
U posudi je malen komad ilavog mesa nepoznate vrste poeo dobivati smeu boju. Mlada
ena rijetke plave kose pribliavala se tromo i umorno nosei vjedro vode s rijeke. Majka ove
djece? Ivana se zapitala. I sama je jo uvijek izgledala kao dijete sigurno nije imala vie od
esnaest godina.
Oi mlade ene zasjale su pune nade kad je ugledala Ivanu i druge visoke crkvene
dostojanstvenike. Milost, dobri oevi. Ispruila je prljavu ruku. Novi za spas mojih malenih.
Ivana je klimnula Viktoru, sacellariusu, koji je stavio srebrni denar u djevojin isprueni dlan. Uz
sretan osmijeh, djevojka je spustila vjedro i spremila novi u dep.
U vodi je plutalo kanalizacijsko blato.
 Benedicite! pomislila je Ivana. Djeak je bez sumnje bio bolestan zbog prljavtine iz te vode. Ali
uz vodovod u ruevinama, je li djeakova majka imala izbora? Morala je upotrebljavati zagaenu
vodu iz Tibera ili umrijeti od ei.
Sad su i drugi poeli primjeivati Ivanu i njezinu svitu. Ljudi su se skupili oko njih, eljni
pozdraviti novoga papu. Ivana je ispruila ruke prema njima i pokuala dodirnuti i blagosloviti
mnoge. Ali kako je gomila rasla, tako su se ljudi gurali sve blie i uskoro se vie uope nije mogla
micati. Gerold je izdavao zapovijedi, straari su odgurali gomilu dalje i otvorili prolaz, pa se
papinska pratnja vratila natrag ulicom Via Lata prema suncu i povjetarcu i istome zraku na
Kaptolskom brijegu.

Moramo obnoviti Marsov vodovod) rekla je Ivana na sastanku s optimatima sljedeeg jutra.
Obrve primiceriusa Paskala podigle su se od iznenaenja. Obnova nekog od kranskih zdanja
bila bi prikladniji nain za zapoinjanje papinske slube, Svetosti.
Kakvu korist imaju siromani od izgradnje jo crkava? odgovorila je. Rim obiluje crkvama.
Ali vodovod koji radi mogao bi spasiti nebrojene ivote.
Taj je projekt neizvjestan, rekao je sacellanus Viktor. Mogue je da se uope nee moi
ostvariti.
Nije to mogla porei. Ponovna izgradnja vodovoda bila bi kolosalan, moda ak i nemogu
projekt kad se u obzir uzme jadno stanje inenjerstva njihova doba. Knjige koje su uvale
nakupljenu mudrost starih naroda u vezi sa sloenim postupcima izgradnje izgubljene su ili
unitene jo prije vie stoljea. Stranice pergamenta na kojima su bili zabiljeeni dragocjeni planovi
ostrugane su u potpunosti i ponovno ispisane kranskim propovijedima i priama o ivotima
svetaca i muenika.
Moramo pokuati, rekla je Ivana odluno. Ne moemo dopustiti da ljudi nastave ivjeti u
takvim uasnim uvjetima.
Ostali su utjeli, ne zato to su se slagali, nego zato to bi bilo nerazborito i dalje se protiviti kad
je bilo oigledno da je papa usmjerio svoja razmiljanja u tom smjeru.
Trenutak kasnije Paskal je upitao: to mislite, tko bi mogao nadgledati izgradnju?
Gerold, odgovorila je Ivana.
Superista? Paskal je bio iznenaen.
Tko drugi? On je nadgledao i izgradnju Leonova zida. Mnogi su vjerovali da se ni to nee moi
izvriti.
U tjednima koji su uslijedili nakon njezine krunidbe, osjeala je kako je Gerold bio sve nesretniji.
Za oboje je bilo teko biti u blizini jedno drugoga djelo vrijeme. Ona je barem imala svoj posao,
jasan osjeaj povjerenog zadatka i svrhe. Ali Geroldu je bilo dosadno i postao je nemiran. Ivana je
to znala, a da joj nije morao ni rei; njima ni inae nije trebao razgovor da bi znali kako se ono
drugo osjea.
Kad je Gerold doao k njoj, iznijela mu je svoju ideju o obnovi Marsova vodovoda.
Njegove obrve mrtile su se od razmiljanja. U blizini Tivolija vodovod ide ispod zemlje i
probija se kroz nekoliko brda. Ako je taj dio oteen, nee ga biti lako popraviti.
Ivana se nasmijeila kad je shvatila da se njegov um ve uhvatio ukotac s idejom i poeo
predviati probleme.
Ako se to uope moe uiniti, ti si osoba koja treba pokuati.
Jesi li sigurna da to eli? Geroldov pogled susreo se s njezinim, odajui nepogreivo enju.
Osjetila je kako mu odgovara. Ipak, nije se usuivala pokazati svoje osjeaje. Priznati njihovu
prisnost, ak i u potpunoj privatnosti, znailo bi izazivati propast. Nastojei nita ne uljepati,
odgovorila mu je: Ne mogu se sjetiti nieg drugog to bi narodu bilo od vee koristi.
Skrenuo je pogled. U tom sluaju, u redu. Podsjeam te da nita ne mogu obeati. Pozabavit u
se problemom i vidjeti to se moe uiniti. Uinit u sve to je u mojoj moi da vodovod bude
obnovljen i da proradi.
To je sve to traim, odgovorila mu je.
Poela je shvaati na potpuno nov nain to je znailo biti papa. Iako je to po nazivu bio poloaj
velike moi, zapravo je u pitanju bila velika obveza. Njezino vrijeme u potpunosti je bilo
zaokupljeno tegobnim slijedom liturgijskih dunosti. Na Cvjetnu nedjelju blagoslovila je i dijelila
palmine granice ispred crkve Sv. Petra. Na Veliki etvrtak prala je noge siromanih i dijelila im
obroke vlastitim rukama. Na blagdan Sv. Antuna stajala je ispred katedrale Sancta Maria
Maggiore i kropila svetom vodicom volove, konje i mule koje su njihovi vlasnici doveli na
blagoslov. Tree nedjelje Doaa polagala je ruke na glavu svakog od kandidata koji su se trebali
zarediti kao sveenici, akoni ili biskupi.
Trebalo je dakako sluiti i dnevnu misu. Na tono utvrene dane, misa se sluila na postajama
Krinog puta, a prethodila bi joj procesija kroz grad u pravcu titularne crkve u kojoj e se misa
odrati, pri emu bi usput zastajala posluati zahtjeve molitelja; procesija i sluba tako su trajale
vei dio dana. Odravalo se preko devedeset misa na postajama Krinog puta, ukljuujui
Marijanske svetkovine, kvatreni post, Boi, Sedamdesetnicu i ezdesetnicu, kao i veinu nedjelja i
obinih dana za vrijeme posta.
Bili su tu i blagdani koji su slavili svece Petra, Pavla, Lovru, Agnezu, Ivana, Tomu, Luku,
Andriju i Antuna, kao i roenje, Blagovijest i Uzaae Djevice Marije. Bili su to tono utvreni
blagdani koji se nisu pomicali, to znai da su svake godine padali na isti dan kao i Boi i
Bogojavljenje. Darivanje, blagdan prijestolja Sv. Petra, obrezivanje Krista, roenje Sv. Ivana
Krstitelja, Miholje, Svi sveti i Uzvienje svetoga Kria takoer su bili blagdani utvreni datumom.
Uskrs, najsvetiji blagdan u kranskoj godini, koji je utvrivala Crkva, pomicao se prema punom
mjesecu, a jednako je bilo i s blagdanima koji su bili povezani s njim: pokladnim utorkom,
Pepelnicom, Uzaaem i Duhovima.
Svaki od ovih kranskih blagdana pratila je najmanje etverodnevna sveanost: vigilija, ili
veer uoi blagdana; sveanost samog blagdana; dan koji slijedi iza blagdana; i osmi dan nakon
blagdana. Sve u svemu, bilo je vie od sto sedamdeset i pet kranskih svetkovina koje je trebalo
pomno razraditi i ije su sveanosti oduzimale puno vremena.
Sve to ostavljalo je Ivani premalo vremena za stvarno upravljanje ili bavljenje stvarima do kojih
joj je bilo istinski stalo: poboljavanja ivotnih uvjeta za siromane i usavravanja obrazovanja za
sveenstvo.
U kolovozu je naporna liturgijska rutina prekinuta crkvenom sinodom. Prisutno je bilo
sedamdeset i sedam visokih crkvenih dostojanstvenika, ukljuujui suburbicarije, ili provincijske
biskupe, kao i etvoricu franakih biskupa koje je poslao car Lotar.
Dva pitanja o kojima se raspravljalo na ovoj crkvenoj sinodi bila su Ivani posebno zanimljiva.
Prvo je bilo umakanje hostije, postupak kojim se sveta priest obavljala umakanjem priesnog
kruha u vino, umjesto odvojenog uzimanja kruha i vina. Tijekom razdoblja od dvadeset godina
otkad je Ivana uvela taj postupak u Fuldi kao nain spreavanja irenja bolesti, postao je tako
popularan, da se u Franakoj smatrao obiajem. Rimsko sveenstvo, koje dakako nije znalo na koji
je nain Ivana bila povezana s umakanjem hostije, promatralo je neobian postupak sumnjiavo.
To je prekoraenje boanskog zakona, prepirao se biskup Castruma. Jer u Bibliji se jasno
navodi da je Krist svojim uenicima davao Svoje tijelo i Svoju krv odvojeno.
Sa svih strana prisutni su klimanjem izraavali svoje slaganje.
Moj gospodar biskup govori istinu, rekao je Pothos, biskup Trevija. Takav postupak nije
zabiljeen u pisanju naih predaka, dakle mora se osuditi.
Zar trebamo neku ideju osuditi samo zato to je nova? upitala je Ivana.
U svim stvarima trebala bi nas voditi mudrost naih starih, odgovorio je Pothos ozbiljno.
Jedina istina u koju moemo biti sigurni je ona milostivo odobrena jo od prolih dana.
Sve to je staro nekada je bilo novo, istaknula je Ivana. Novo uvijek dolazi prije staroga. Nije
li stoga nerazborito podcjenjivati ono to prethodi i tovati ono to slijedi?
Pothosove obrve su se namrtile dok se njegov um hrvao s takvom sloenom dijalektikom. Kao
i veina njegovih kolega nije uio o klasinom nainu izvoenja dokaza i raspravi; bio je siguran
jedino dok je citirao vjerodostojne tekstove.
Uslijedila je podugaka rasprava. Ivana je dakako mogla nametnuti svoju volju dekretom, ali je
vie cijenila uvjeravanje nego tiraniju. Na kraju je uspjela pridobiti biskupe svojim nainom
razmiljanja. Postupak umakanja hostije nastavit e se provoditi u Franakoj, barem zasad.
Sljedee pitanje za raspravu bilo je Ivani osobno zanimljivo jer se radilo o njezinu starom
prijatelju Gottschalku, redovniku koji je odrastao u samostanu i kojem je Ivana pomogla napustiti
samostan. Prema izvjeu franakih biskupa, opet je bio u ozbiljnoj nevolji. Ivanu je takva vijest
raalostila, ali je nije naroito iznenadila; Gottschalk je bio ovjek kojeg je nesrea progonila
jednako vatreno kao ljubavnicu ljubavnik.
Sad je bio optuen za ozbiljan zloin krivovjerja. Sve od svog promaknua u nadbiskupa
Mainza, Raban Maur, nekada opat samostana u Fuldi, prikupljao je podatke o nekim radikalnim
teorijama koje je Gottschalk propovijedao u vezi s predodreenjem. Nadbiskup je iskoristio
priliku osvetiti se starom suparniku, naredio je da ga zatvore i okrutno pretuku.
Ivana se namrtila. Okrutnost kojom su navodno poboni ljudi poput Rabana postupali sa
svojom kranskom braom, uvijek ju je iznova uspijevala zaprepastiti. Kod takvih su bezboniki
Norveani izazivali manji bijes nego kranski vjernici koji bi tek malo odstupili od Strogih
crkvenih doktrina. Zato, pitala se, uvijek najee mrzimo svoje?
Kakva je tono priroda tog krivovjerja? upitala je Wulframa, predvodnika franakih biskupa.
Prvo, rekao je Wulfram, redovnik Gottschalk tvrdi da je Bog predodredio sve ljude bilo na
spasenje ili na propast. Drugo, da Krist nije umro na kriu za sve ljude, nego samo za one
izabrane. I na kraju, ovjek koji je propao ne moe uiniti nikakvo dobro bez obzira na oprost, niti
moe usmjeriti svoju slobodnu volju u bilo to drugo osim zla.
To zvui kao Gottschalk, pomislila je Ivana. Za nekoga ije je uvjerenje bilo pesimizam, bilo je
prirodno prikloniti se teoriji po kojoj je svaki ovjek predodreen propasti. Ipak, u njegovim
zamislima nije bilo nieg krivovjernog, pa ak ni novog. Sv. Augustin ve je iznio tono te zamisli
u dva svoja velika rada De civitate Dei i Enchiridion.
Meutim, nije se inilo da je to prepoznao itko u prostoriji. Iako su mnogi potivali
Augustinovo ime, bilo je oigledno da se nisu potrudili proitati njegova djela.
Nirgotije, biskup Anagnija, ustao je i poeo govoriti. To je izopaena i grena apostaza, rekao
je. Dobro je poznato da Boja volja predodreuje izabrane, ali ne i neprikladne.
Ovakvo zakljuivanje bilo je ozbiljno pogreno jer je predodreenje jedne skupine neizbjeno
podrazumijevalo i predodreenje druge. Ali Ivana to nije htjela istaknuti jer je i sama bila
zabrinuta Gottschalkovim propovijedanjem. Bilo je opasno navoditi ljude na vjerovanje kako nee
moi zasluiti svoje spasenje izbjegavanjem grijeha i pokuajima pravednog postupanja. Na
koncu, zato bi se itko zamarao dobrim djelima, ako je nebeski tijek ve bio zacrtan?
Zato je rekla: Slaem se s Nirgotijem. Boanska milost nije unaprijed odreen izbor, nego je
preobilje Njegove ljubavi to koje preplavljuje sve to postoji.
Biskupi su toplo prihvatili njezino miljenje jer se slagalo s njihovim. Jednoglasno su pobili
Gottscahlkove teorije. Na Ivanin poticaj, meutim, takoer su ukljuili i osudu nadbiskupa
Rabana zbog grubog i nekranskog postupka protiv redovnika koji je skrenuo s pravog puta.
Ova je crkvena sinoda donijela etrdeset dva propisa, koji su se veinom ticali crkvene
discipline i obrazovanja. Krajem tjedna zasjedanje je privremeno prekinuto. Svi su se slagali da je
sve prolo prilino dobro i da je papa Ivan predvodio s iznimnom vrsnou. Rimljani su bili
posebno ponosni jer ih je predstavljao voa takvog nadmonog uma i uenosti.

Blagonaklonost koju je Ivana stekla za vrijeme crkvene sinode nije meutim trajala dugo. Ve
sljedeeg mjeseca cijela je crkvena zajednica bila potresena do temelja kad je Ivana najavila svoju
namjeru osnivanja kole za ene. ak i oni predstavnici papinske frakcije koji su podupirali
Ivaninu kandidaturu bili su okirani: kakvog su to papu izabrali?
Jordanes, secundicerius, suprotstavio se Ivani javno za vrijeme tjednog sastanka optimata.
Svetosti, rekao je, inite veliku tetu pokuavajui obrazovati ene.
Kako to? upitala je.
Vi sigurno znate, Svetosti, da su veliina enina mozga i njezine maternice obrnuto
proporcionalne; stoga, to vie djevojica ui, to je manje vjerojatno da e ikada raati djecu.
Bolje da je jalova tijela nego uma, pomislila je Ivana sarkastino, ali je misao zadrala za sebe.
 Gdje ste to proitali?
To je opepoznato.
Toliko je opepoznato, ini se, da nitko nije smatrao potrebnim zapisati tu injenicu kako bi svi
mogli iz nje uiti.
Nema se to nauiti iz onoga to je oigledno svima. Nitko nije zapisao ni da se vuna dobiva
od ovaca, pa ipak svi znamo da je to tako.
Sa svih strana zauo se smijeh, a Jordanes se epirio, zadovoljan vjetinom svog zakljuivanja.
Ivana je neko vrijeme razmiljala. Ako je istina to to ste rekli, kako onda objanjavate
izvanrednu plodnost uene ene kao to je Laeta, koja se dopisivala sa Sv. Jeronimom, i koja je,
prema njegovoj zabiljeci bez opasnosti na svijet donijela petnaestoro zdrave djece?
Odstupanje! Rijetka iznimka koja potvruje pravilo.
Ako dobro pamtim, Jordanese, i tvoja sestra Juliana zna itati i pisati.
Jordanesa je to silno iznenadilo. Tek malo, Svetosti. Samo toliko da moe voditi kune
raune.
Pa ipak, prema vaoj teoriji, ak i malo uenja moe imati negativan uinak ne eninu
plodnost. Koliko djece je rodila Juliana?
Jordanes je pocrvenio. Dvanaest.
Jo jedno odstupanje?
Uslijedila je duga neugodna tiina.
Oigledno, Svetosti, rekao je Jordanes ukoeno, vidim da ste ve donijeli odluku o tom
pitanju. Zbog toga neu vie nita rei.
I nije, barem ne na tom skupu.

Nije bilo mudro uvrijediti Jordanesa javno, rekao je Gerold nakon toga. Moda si ga sad
otjerala pod okrilje Arsenija i carskih pristalica.
Ali on nije u pravu, Gerolde, rekla je Ivana. ene su jednako sposobne za uenje kao i
mukarci. Nisam li ja dokaz za to?
Naravno. Ali mora ljudima dati vremena. Svijet se ne moe promijeniti u jednom danu.
Svijet se nikada nee izmijeniti ako ga nitko ni ne pokuava izmijeniti. Promjena mora negdje
poeti.
Tono, priznao je Gerold. Ali ne sada, ne ovdje - ne s tobom.
Zato ne?
Zato to te volim, htio je rei, i zato to se bojim za tebe.
Umjesto toga je rekao: Ne moe si priutiti nove neprijatelje. Jesi li zaboravila tko si i to si? Ja
te mogu zatititi od mnogih stvari, Ivana ali ne od tebe same.
Ma daj sigurno nije ba toliko ozbiljno. Hoe li se dogoditi smak svijeta ako nekoliko ena
naui itati i pisati?
Tvoj stari uitelj - Eskulap, zar ne? to si mi ono rekla da ti je jednom rekao?
Neke ideje su opasne.
Tono.
Uslijedila je tiina.
U redu, priznala je. Razgovarat u s Jordanesom i uiniti sve to budem mogla da ublaim
njegovo neraspoloenje. I obeajem da u biti promiljenija u budunosti. Ali kola za ene je
previe vana; neu odustati od nje.
Nisam ni mislio da e odustati, odgovorio je Gerold, smijeei se.

U rujnu je kola za ene sveano otvorena. Ivana ju je nazvala kolom Sv. Katarine u spomen na
brata Mateja, koji ju je prvi upoznao s uenom sveticom. Svaki put kad bi prola pokraj male
zgrade na Via Merulani i ula zvukove enskih glasova koji su recitirali, inilo bi joj se da e joj
srce iskoiti iz grudi od radosti.
Drala se obeanja koje je dala Geroldu. Bila je promiljena i pristojna prema Jordanesu i
drugim optimatima. ak je uspjela i obuzdati jezik kad je ula propovijed vrhovnog nadbiskupa
Citronatija po kojoj e nakon uskrsnua nesavrenost ena biti izlijeena jer e se sva ljudska
bia ponovno roditi kao mukarci! Pozvala je Citronatija k sebi i pod izlikom korisnog savjeta
preporuila mu uklanjanje tog retka iz propovijedi jer bi tako moda mogao postii bolji uinak
kod enskog dijela svoje upe. Skriven u takvom diplomatskom tonu, savjet je proao dobro;
Citronatiju je godila papinska panja i nije vie propovijedao o toj ideji.
Strpljivo i bez prigovora Ivana je izdravala svakodnevne redovite mise, prijeme, krtenja i
zareenja. Tako su dugi hladni jesenski dani prolazili bez daljnjih incidenata.

Sredinom studenoga nebo se zamrailo i poela je padati kia. Deset dana kia je lijevala kao iz
kabla i tutnjala po krovovima od indre tako snano da su stanari morali epiti ui kako bi
zaustavili izluujuu buku. Prastari gradski kanali vrlo brzo su se prepunih; voda na ulicama
skupljala se u sve veim lokvama koje su se sastajale i spajale u brze potoke, zbog ega se bazaltno
kamenje pretvaralo u opasno i sklisko tlo.
A kia je i dalje padala. Voda u Tiberu opasno se podigla i preplavila nasipe izmeu grada i
mora, plavei polja, unitavajui usjeve, odnosei stoku.
Unutar gradskih zidina najprije je poplavljen najnii Campus Martius, prepun siromanih
stanovnika. Neki su pobjegli na vie podruje im se voda poela podizati, ali su mnogi ostali,
nesvjesni posljedica odlaganja i neskloni ostaviti svoje domove i oskudno vlasnitvo.
Ubrzo je bilo prekasno. Voda se podigla iznad ovjeje visine i sprijeila ih u pokuaju bijega.
Stotine ljudi bile su zarobljene u uskim tronim kuercima; ukoliko bi se voda nastavila podizati,
svi bi se utopili.
U takvim okolnostima papa se obino povlaio u Lateransku katedralu i sluio sveanu litaniju,
padajui na koljena ispred oltara i molei za izbavljenje grada. Na iznenaenje i zabrinutost
sveenika, Ivana to nije uinila. Umjesto toga pozvala je Gerolda da bi s njim raspravila planove
spaavanja.
to moemo uiniti? upitala ga je. Mora postojati nain da spasimo te ljude.
Odgovorio je: Ulice koje okruuju Campus Martius potpuno su poplavljene. Tamo se moe prii
jedino amcima.
to je sa amcima koji su usidreni kod Ripe Grande?
To su samo obini lagani ribarski amci slabana plovila za takvu burnu vodu.
Vrijedi pokuati, strastveno ga je uvjeravala. Ne moemo samo besposleno stajati dok se
ljudi utapaju!
Gerold je osjetio navalu njenosti prema njoj. Ni Sergije, pa ak ni Leon, ne bi pokazali takvu
brigu za bijedne stanovnike Campusa Martiusa. Ivana je bila drukija; nije primjeivala razliku
izmeu bogatih i siromanih, pa je nije ni pravila. U njezinim oima svi su ljudi bili jednako
vrijedni njezine brige i panje.
Odmah u skupiti vojsku, rekao je.
Zajedno su otili do Rope Grande, a Ivana je upotrijebila svoj autoritet kako bi zapovjedila
uporabu svakog malenog amca sposobnog za plovidbu morem. Gerold i njegovi ljudi uli su u
amce, a Ivana je izgovorila nekoliko brzih rijei blagoslova, podiui glas kako bi bila glasnija od
pljuska. Zatim je iznenadila sve prisutne kad se s mukom popela u amac zajedno s Geroldom.
to to radi? upitao je zabrinuto.
A to ti se ini da radim?
Ne misli valjda ii s nama!
Zato ne?
Pogledao ju je kao da je luda. Previe je opasno!
Poi u tamo gdje me trebaju, odgovorila je odluno.
Eustatije, vrhovni nadbiskup, mrtio se na doku. Svetosti, pomislite na dostojanstvo Vaeg
poloaja! Vi ste gospodin papa i rimski biskup. Zar ete ugroziti svoj ivot zbog skupine dronjavih
prosjaka?
Oni su Boja djeca, Eustatije, nita manje nego vi i ja.
Ali tko e sluiti litaniju? upitao je tugaljivo.
 Vi ete, Eustatije. I sluite je dobro jer e nam trebati vae molitve. Nestrpljivo se okrenula
prema Geroldu. Dakle, superista, hoe li ti veslati ili moram ja?
Gerold je prepoznao tvrdoglavu odlunost u tim sivozelenim oima i prihvatio se veslanja. Vie
nije bilo vremena za raspravu jer se voda oko njih brzo podizala. Pritisnuo je vesla, a zatim snano
zaveslao, pa se amac udaljio od doka.
Eustatije je povikao neto za njima, ali rijei su se izgubile zaguene vjetrom i kiom.
Flota sastavljena kao sredstvo u nevolji uputila se u smjeru sjeverozapada, prema Campusu
Martiusu. Poplavljena voda jo se podigla. Tiber je tekao kroz niski dio grada kao da tee nekim
svojim rukavcem. Od Porte Septimanije u podnoju Kaptolskog brijega sve su crkve i kue bile
poplavljene. Stup Marka Aurelija bio je napola uronjen u vodu; valovi su zapljuskivali gornje
pragove Panteona.
Kad su se pribliili Campusu Martiusu, ugledali su dokaze strane tete koju je poplava
uzrokovala. Struja je polako pokraj njih nosila drveni kr i ostatke sruenih kueraka; tijela su
plutala na povrini vode, okreui se sa svakom promjenom struje. Prestravljeni stanovnici
preostalih kua povukli su se na gornje katove. Naginjali su se kroz prozore i pruali ruke, dirljivo
molei pomo. amci su se rasprili i svakoj od kua priao je jedan ili dva. Zbog valova ih je bilo
teko odrati stabilnima. Neki su se ljudi uplaili i skoili prerano, pa su tako promaili plovila
koja su se njihala i vrtjela. Drugi su skoili predaleko ispred ili sa strane jednog od amaca i tako
ga prevrnuli. Nastala je guva u vodi jer su se oni koji nisu znali plivati oajniki drali za one koji
su znali, a veslai su psovali pokuavajui umiriti svoje krhke brodice.
Na koncu su svi amci umireni i zaplovili su pravcem prema Kaptolskom brijegu, gdje su
iskrcali svoje putnike. S tog mjesta bilo se lako popeti do suhog tla. Zatim se flota vratila natrag
spasiti jo ljudi.
Tako su odlazili i vraali se promoeni do koe, odjee zalijepljene za tijelo, prepuni bolova od
napora i umora. Napokon se inilo da su ih sve spasili. Vraali su se prema Kaptolskom brijegu
kad je Ivana zaula djeji glas koji je dozivao pomo. Kad se okrenula, ugledala je obris malenog
djeaka na jednom od prozora. Moda je spavao i tek se probudio, ili je moda bio previe uplaen
da bi ranije doao do prozora.
Ivana i Gerold su se pogledali. Okrenuo je amac bez rijei i odveslao natrag, a zatim se
zaustavio ispod prozora kroz koji se djeak sada naginjao, maui veslima kako bi umirio amac.
Ivana je ustala i podigla ruke. Skoi! rekla je. Skoi i ja u te uhvatiti!
Djeak se nije micao, a okrugle oi prestravljeno su zurile u amac koji se ljuljao ispod njega.
Pogledala ga je kao da ga eli prisiliti da se pokrene. Sad skoi! zapovjedila mu je.
Djeak je uplaeno prebacio jednu nogu preko prozorske daske.
Pokuala ga je dohvatiti.
U tom trenu zaula se zagluujua huka. Drevna posterula Sv. Agate, najsjevernija vrata na
Aurelijanovu zidu, popustila je pod pritiskom rastue vode. Tiber je provalio u grad u plimnom
valu zastraujue snage.
Ivana je ugledala djeakovo lice uokvireno prozorom, a na ustima oblikovano siuno o straha
dok se cijela zgrada poela raspadati. Istoga trena osjetila je kako se amac ispod nje podie i
podrhtava dok ga je nadolazea bujica divlje okretala.
Vrisnula je drei se oajniki za bok krhkog amca kojeg su brzaci poeli povlaiti prema dolje,
prijetei da e ga svakog trena prevrnuti. Voda se prelila preko stranica; podigla je glavu borei se
za zrak i na trenutak je ugledala Gerolda koji je unuo u blizini pramca.
amac se strano zatresao i iznenada stao zbog ega je baena na jednu od strana.
Neko je vrijeme leala oamuena i nije shvaala to se dogaa. Kad je na kraju pogledala oko
sebe, ugledala je zidove, stol i stolice.
Bila je u nekoj prostoriji. Ogromna snaga bujice utjerala je maleni amac ravno kroz prozor na
gornjem katu jedne od malih kua i nala se u sobi. Ugledala je Gerolda koji je leao licem prema
dolje na prednjem dijelu amca u desetak centimetara vode. Dopuzala je do njega.
Kad ga je okrenula, bio je mlitav i nije reagirao, a shvatila je i da nije disao. Izvukla ga je iz
amca na pod prostorije. Okrenula ga je na trbuh i poela mu pritiskati lea kako bi istjerala vodu
iz plua. Pritisni i pusti, pritisni i pusti. Ne moe umrijeti, pomislila je. Ne smije umrijeti. Bog sigurno ne
moe biti tako okrutan. Zatim se sjetila onog djeaka u kui koji je bio osuen na propast i
pomislila: Bog je u stanju sve uiniti.
Pritisni i pusti, pritisni i pusti.
Iz Geroldova grla zaulo se stenjanje, a zatim je izbacio iz sebe veliku koliinu vode.
Benedicite! Opet je disao. Ivana ga je paljivo pregledala. Nije bilo slomljenih kostiju, nije bilo
otvorenih rana. Jedino se na rubu ela vidjela ogromna plavocrna oteklina, gdje je zaradio gadan
udarac. Vjerojatno je zbog toga udarca bio bez svijesti.
Sad bi ve trebao doi sebi, pomislila je. Ali Gerold je jo uvijek bio u dubokom neprirodnom snu,
koa mu je bila blijeda i vlana, disanje plitko, a puls slab i opasno ubrzan. to nije u redu? pitala se
uznemireno. to jo mogu uiniti ?
ok iznenadne teke ozljede moe ubiti ovjeka hladnoom koja izbija iznutra. Hipokratove
rijei, rijei koje su nekada spasile Gottschalkov ivot sad su joj se vratile.
Morala je Gerolda zagrijati, i to brzo.
Udari vjetra i kie ulazili su u prostoriju kroz razjapljenu rupu koju je iza sebe ostavio amac.
Ustala je i poela istraivati mali stambeni prostor. Iza vee sobe nalazila se jo jedna manja, bez
prozora i upravo zato toplija i sua. I Deo gratias! usred sobe stajala je mala eljezna pe na
koju je bilo naslagano nekoliko cjepanica. Na oblinjoj polici nala je kremen i neto sitnog trijea
za potpalu. U krinji u uglu pronala je deku od teke vune, pohabanu, ali sreom jo uvijek suhu.
Vratila se u veu sobu, uhvatila Gerolda ispod ramena i napola ga odnijela, a napola odvukla u
stranju sobu, smjetajui ga pokraj pei. Uzela je kutiju s trijeem i udarila kremenom po eljezu.
Ruke su joj se tako strano tresle da je morala pokuati nekoliko puta prije nego to je uspjela
dobiti iskru. Napokon je mala hrpica slame uhvatila plamen. Stavila je zapaljeno trijee u pe, a
ono je odmah planulo uvis i liznulo naslagane cjepanice. Vlano drvo pitalo je i bacalo iskre, ali
nikako nije htjelo uhvatiti. Napokon se jedna od cjepanica poela ariti. Mahala je ispred slabane
vatre vjeto je hranei zrakom. Ali ba kad je poela hvatati, iz druge je sobe zapuhalo i vatra se
ugasila.
Gledala je oajno u hladne cjepanice. Nije bilo vie trijea i nije mogla zapaliti novu vatru.
Gerold je jo uvijek leao bez svijesti, koa mu je promijenila boju u prijeteu plavkastobijelu, a oi
su mu upale u dupljama.
Ostala je jo samo jedna stvar koju je mogla uiniti. Brzo je skinula njegovu mokru odjeu i
otkrila zategnuto, vitko tijelo sa snanim miiima, oznaeno ponekim blijedim oiljkom koji je
zaradio u boju. Zatim ga je pokrila dekom.
Ustala je i drhtei na ledenom zraku poela svlaiti svoju mokru odjeu: najprije ogrta i
dalmatiku, zatim donje haljine, albu, laneno platno s ramena i anatomski pojas. Kad se skinula do
gole koe, uvukla se ispod deke i naslonila cijelom duinom uz Gerolda.
Naslonila se uz njega, grijala njegovo tijelo svojim i trudila se predati mu svoju snagu, svoj
ivot.
Bori se, Gerolde, najdrai moj. Bori se.
Zatvorila je oi i usredotoila se na uspostavljanje kontakta s njim. Sve drugo bilo je nevano.
Mala soba, ugaena vatra, amac, oluja vani nita od toga nije bilo stvarno. Postojali su samo
njih dvoje. ivjet e zajedno ili umrijeti.
Geroldovi kapci su zadrhtali. Zamahnuo je nesvjesno rukom, kao da pokuava raskinuti
nevidljivi veo. U istom trenutku je i Ivana ugledala svjetlo koje ju je dozivalo kroz tamu i pourila
prema njemu. Zajedno su izronili iz tog udaljenog mjesta.
Probudio se. Njegove ljubiastoplave oi gledale su je ne pokazujui iznenaenje; znao je da je
bila s njim.
Moj biseru, mrmljao je.
Dugo su vremena leali budni, zdrueni u komunikaciji bez rijei. Zatim je podigao ruku i
privukao je blie sebi, a njegovi su prsti njeno preli preko izboenih oiljaka na njezinim leima.
Tragovi bia? upitao je tiho.
Pocrvenjela je. Da.
 Tko ti je to uinio?
Polako, oklijevajui, ispriala mu je o batinama koje je dobila od oca kad je odbila unititi
Eskulapovu knjigu.
Gerold nije nita rekao, ali su mu se stisnuli svi miii u eljusti. Nagnuo se nad nju i poeo
ljubiti svaki pojedini oiljak.
Tijekom godina Ivana je izvjebala kako zauzdati osjeaje, kako trpjeti bolove, kako ne
zaplakati. Sad su joj suze nekontrolirano klizile niz lice.
Drao ju je njeno i blago je tjeio rijeima ljubavi sve dok nije prestala plakati. Potom su
njegove usnice nale njezine i poele je ljubiti njeno i vjeto, a njegova njenost ispunila ju je
uzburkanom toplinom. Zagrlila ga je i zatvorila oi, doputajui da je preplave slatki i tajanstveni
sokovi vlastitih osjetila, dok se um napokon preputao dugo potiskivanoj tjelesnoj elji.
Dragi Boe! pomislila je. Nisam znala, nisam znala! Je li je na to jo tako davno upozorila majka, je li
to bilo ono od ega je bjeala svih ovih godina? To nije bilo podavanje; bilo je to prekrasno,
velianstveno proirenje sebe molitva, ne rijeima, nego oima i rukama i usnicama i koom.
Volim te! povikala je u trenutku ekstaze, a rijei nisu bile oskvrnjenje nego otajstvo.
U velikoj dvorani Patrijarhata Arsenije je ekao vijesti zajedno s optimatima i lanovima
visokog rimskog sveenstva. Kad je prvi put uo to je papa Ivan uinio, Arsenije je u to jedva
mogao vjerovati. Pa ipak, to je drugo ovjek mogao oekivati od stranca i obinog graanina?
Radoin, drugi u zapovjednom nizu papinske vojske, uao je u dvoranu.
Kakve su vijesti? upitao je nestrpljivo Paskal, primicerius.
Uspjeli smo spasiti nekoliko puta po dvadeset stanovnika, podnio je izvjee Radoin. Ali
bojim se da smo izgubili Njegovu Svetost.
Izgubili? ponovio je Paskal slabano. Sto elite time rei?
Bio je u amcu sa superistom. Mislili smo da su bili iza nas, ali sigurno su se vratili po jo nekog
preivjelog. To se moralo dogoditi trenutak prije nego to su se sruila vrata Sv. Agate, nakon ega
je voda provalila u to podruje.
Vijest je popraena povicima straha i oaja. Nekoliko visokih dostojanstvenika crkve se
prekriilo.
Ima li nade da su preivjeli? pitao je Arsenije.
Nema, odgovorio je Radoin. Silina poplave zbrisala je sve na svom putu.
Neka im se Bog smiluje, rekao je Arsenije ozbiljno, pri emu je morao upotrijebiti svu mo
svladavanja kako bi prikrio oduevljenje.
Hou li izdati nalog da ponu zvoniti zvona alovanja? upitao je Eustatije, vrhovni
nadbiskup.
Ne, odgovorio je Paschal. Ne smijemo biti nepromiljeni. Papa Ivan je namjesnik Krista; jo
uvijek je mogue da ga je Bog nekim udom spasio.
Zato se ne bismo vratili i potraili ih? predloio je Arsenije. Nije ga zanimalo spaavanje, ali
se htio uvjeriti da je prijestolje Sv. Petra ponovno bilo upranjeno.
Radoin je odgovorio: Uruavanjem sjevernih vrata cijelo je podruje postalo neprohodno. Ne
moemo nita uiniti dok se poplavne vode ne povuku.
Zaponimo s molitvom, rekao je Paschal. Deus misereatur nostri et benedicat nobis...
I drugi su pognuli glave i pridruili se.
Arsenije je mehaniki ponavljao rijei, a njegov se um zapravo ve bavio drugim pitanjima. Ako
je, kako se sada inilo izvjesnim, papa Ivan izgubio ivot u poplavi, tada se Anastaziju pruala
druga prilika da se domogne prijestolja. Ovoga puta, mislio je Arsenije odluno, nita ne smije poi po
zlu s izborom. Ovoga puta upotrijebit e svu svoju mo da kandidatura njegova sina ne propadne.
...et metuant eum omnes fines terrae. Amen.
Amen, odjeknuo je Arsenijev glas poput jeke. Nije mogao doekati vijesti koje e donijeti
sutranji dan.

Kad se probudila rano sljedeeg jutra, Ivana se nasmijeila Geroldu koji je spavao pokraj nje.
Prouavala je njegovo izdueno, mravo i ponosno lice jednako je privlailo njezinu panju
svojom mukom ljepotom kao i kad ga je prvi put ugledala preko raskonog stola prije dvadeset
osam godina.
Jesam li ve tada znala, pitala se, jo od prvog trenutka? Jesam li znala da ga volim? Mislim da jesam.
Napokon je uspjela prihvatiti ono to je tako dugo uspijevala poricati Gerold je bio dio nje,
bio je zapravo ona na neki neshvatljiv nain koji niti je mogla objasniti niti zanijekati. Bili su
savren par, povezani nerazrjeivo i zauvijek, dvije polovice jedne savrene cjeline koja vie
nikada nee biti potpuna bez oboje.
Nije si dopustila razmiljati o dubljem smislu tog izvanrednog otkria. Bilo je dovoljno ivjeti u
sadanjem trenutku, u najveoj srei svog postojanja ovdje, s njim. Budunost nije postojala.
Leao je na boku, glava mu je bila u blizini njezine, usnice blago razmaknute, a duga crvena
kosa raupano je okruila lice. U snu je izgledao ranjivo i mlado, gotovo kao djeak. Osjetila je
iznenadnu navalu njenosti i blago je odmaknula zalutali uvojak na obrazu.
Geroldove oi su se otvorile i pogledale je s takvim silnim izrazom ljubavi i potrebe da je ostala
bez daha. Bez rijei je pruio ruku prema njoj, a ona mu se primakla.
Ponovno su drijemali isprepleteni u zagrljaju kad Ivana iznenada zau neobini zvuk koji je
potakne na oprez. Mirno je leala i napeto oslukivala. Posvuda je bio mir. Zatim je shvatila da je
nije probudila buka nego tiina - nestalo je glasnog jednolinog bubnjanja na krovu iznad njihovih
glava.
Prestala je padati kia.
Ustala je i otila do prozora. Nebo je bilo prekriveno oblacima i sivo, ali po prvi put u vie od
deset dana na horizontu su se pojavile krpice plavetnila, dok su se zrake suneve svjetlosti
probijale kroz oblake.
Hvala Bogu, pomislila je. Sad e i poplavi biti kraj.
Gerold se pojavio iza nje i zagrlio je. Naslonila se leima na njega jer je voljela tako ga osjeati
uz svoje tijelo.
Hoe li brzo doi po nas, to misli? upitala ga je.
Jako brzo, sad kad je prestala padati kia.
Oh, Gerolde! Naslonila je glavu na njegovo rame. Nikada jo nisam bila tako sretna i
istovremeno tako nesretna.
Znam, srce moje.
Nikada vie neemo moi biti zajedno na ovaj nain.
Pomilovao je njezinu svijetlu kosu. Ne moramo se vratiti, zna to.
Pogledala ga je iznenaeno. Kako to misli?
Nitko ne zna da smo ovdje. Ako ne signaliziramo spasilakim amcima kad se priblie, otii
e. Za dan ili dva, kad se povuku poplavne vode, moemo se nou izvui iz grada. Nitko nee ii
za nama jer e misliti da smo oboje poginuli u poplavi. Bit emo slobodni i sigurni i bit emo
zajedno.
Nije mu odgovorila nego se okrenula i ponovno pogledala kroz prozor.
ekao je njezinu odluku, njegov ivot i njegova srea bili su na vagi.
Nakon nekog vremena okrenula se prema njemu. Kad je pogledao u dubinu njezinih
sivozelenih oiju, izmuenih tugom, Gerold je znao da je izgubio.
Rekla je polako: Ne mogu samo tako napustiti veliku odgovornost koja mi je povjerena. Narod
mi vjeruje; ne mogu ga napustiti. Kad bih to uinila, pretvorila bih se u neku drugu osobu, osobu
koja je drukija od one koju voli.
Znao je da njegova mo nad njom nikada nee biti vea nego to je bila tog trenutka. Ako
upotrijebi tu mo, ako je zagrli i poljubi, moda e ipak pristati otii s njim. Ali to ne bi bilo
pravedno. ak i ako bi popustila, bila bi to predaja koja moda ne bi trajala. Ne bi je elio pokuati
uvjeriti da uini bilo to zbog ega bi kasnije alila. Morala je odluiti ivjeti s njim svojom
slobodnom voljom, ili uope ne donijeti takvu odluku.
Razumijem, rekao je. I neu vie navaljivati. Ali ima neto to bih elio da zna. Rei u ti to
samo jednom i nikada vie. Ti jesi moja prava ena na ovome svijetu i ja jesam tvoj pravi mu. Bez
obzira to se dogodilo, bez obzira to bi nam vrijeme i sudbina mogli donijeti, nita nee moi
promijeniti tu injenicu.
Obukli su se kako bi bili spremni za dolazak spaavatelja. Zatim su sjeli jedno uz drugo i
zagrlili se, a Ivanina glava odmarala se na Geroldovu ramenu. Sjedili su tako zaokupljeni jedno
drugim i kad su stigli spasilaki amci.
Dok su ih prevozili natrag prema Partrijarhatu, Ivanina je glava bila pognuta kao u molitvi. Bila
je svjesna budnih pogleda straara i nije se usuivala pogledati Gerolda jer nije u potpunosti
vladala svojim osjeajima.
Kad su stigli do pristanita, odmah ih je okruila radosna gomila ljudi koji su klicali. Jo jednom
je uspjela nakratko pogledati prema njemu prije nego to su ih pobjedonosno odveli u njihove
zasebne prostorije za stanovanje.
 28
Papa populi, nazivali su je, papa cijeloga naroda. Iznova i iznova prepriavala se pria o tome
kako je papa iziao iz svoje palae na dan poplave i izloio svoj ivot opasnosti kako bi spasio
ivote ljudi iz naroda. Kamo god u gradu je Ivana odlazila, svugdje bi je doekala buna
dobrodolica. Stazu kojom je prolazila posipali su slatkim i mirisnim laticama akantusa, a sa
svakog prozora ljudi su je blagoslivljali. Nalazila je snagu i utjehu u njihovoj ljubavi i posvetila im
se obnovljenim arom.
Optimati i drugi pripadnici visokog sveenstva bili su meutim zgranuti Ivaninim ponaanjem
na dan poplave. Da jedan Kristov namjesnik na prijestolju Sv. Petra odjuri nekoga spaavati u
amcu dakle, to je bilo besmisleno, neprilika za Crkvu i ugled papinskog oficija! Promatrali su
je sa sve veom nesklonou, pojaanom stvarnim razlikama: bila je stranac, a oni su svi bili roeni
Rimljani; vjerovala je u mo razuma i opaanja, a oni su vjerovali u mo svetih relikvija i uda; ona
je bila ambiciozna i napredna, a oni konzervativni i ogranieni navikama i tradicijom.
Mnogi od njih prili su redovima crkvene birokracije jo u djetinjstvu. Do vremena kad su
postali zreli ljudi, ve su temeljito ogreznuli u lateransku tradiciju i poeli se opirati promjenama.
U njihovu umu postojao je pravi put i krivi put rjeavanja stvari a oduvijek se odabirao pravi
put.
Bilo je razumljivo to ih je Ivanin nain vladanja dovodio u neprilike. Kad je negdje ugledala
problem - potrebu za izgradnjom konaita za stare i nemone, nepravdu nekog potplaenog
slubenika, manjak u opskrbi hranom traila je nain da ga brzo rijei i ukloni. esto bi joj
planove pokvarila papinska birokracija, golem i nespretan sustav vlasti koji se tijekom stoljea
razvio u sloeni labirint. Postojalo je doslovno na stotine odjela, a svaki je imao vlastitu hijerarhiju
i ljubomorno uvane odgovornosti.
Nestrpljiva u elji da obavi poslove, Ivana je traila naine kako zaobii teku neuinkovitost
sustava. Kad je Geroldu nestalo sredstava za daljnje radove na vodovodu, jednostavno je uzela
novac iz riznice, zaobilazei uobiajeni put podnoenja zahtjeva kroz ured sacellariusa, ili papinskog
blagajnika.
Arsenije, koji je kao i uvijek spremno vrebao svaku priliku koja mu se pruala, uinio je to je
mogao kako bi iskoristio situaciju. Potraio je Viktora, sacellariusa, i naeo temu umjenou
politiara.
ini se da Njegova Svetost ne potuje dovoljno naine kako u Rimu obavljamo poslove.
Nije roen u Rimu pa i nije naviknut na njih, odgovorio je Viktor suzdrljivo. Bio je oprezan
ovjek i nije htio otkriti karte dok Arsenije ne otkrije svoje.
Bio sam okiran kad sam uo da je povukao sredstva iz riznice, a nije ih zatraio preko vaeg
ureda.
Bilo je to prilino... neprikladno, priznao je Viktor.
Neprikladno! povikao je Arsenije. Moj dragi Viktore, na vaem mjestu ja ne bih bio tako
milosrdan.
Ne?
Da sam na vaem mjestu, rekao je Arsenije, ja bih uvao lea.
Viktor je odustao od smiljeno ravnodunog stava. Zar ste neto uli? upitao je uznemireno.
Namjerava li me Njegova Svetost smijeniti?
Tko bi to znao? odgovorio je Arsenije. Moda misli i potpuno ukinuti poloaj sacellariusa.
Tada bi mogao uzimati iz riznice koliko god poeli sredstava i ne bi morao nikome nita
objanjavati.
Ne bi se usudio.
Zar zaista mislite da ne bi?
 Viktor nije odgovorio. Kao vjet maevalac, Arsenije je dobro izabrao trenutak i probio si put.
Poinjem se bojati, rekao je, da je Ivanov izbor bio pogreka. Ozbiljna pogreka.
Ta je misao i meni pala na pamet, priznao je Viktor. Neke od ideja Njegove Svetosti - kola
za ene, na primjer... Viktor je zatresao glavom. Uistinu su udni putovi Boji.
Bog nije postavio Ivana na prijestolje, Viktore; mi smo. I mi ga moemo i ukloniti.
To je ve bilo previe. Ivan je Kristov namjesnik. Viktor je izrekao ove rijei vidno uzrujan.
Priznajem da je... udan. Ali djelovati prisilno protiv njega? Ne... ne... sigurno nije tako daleko
dolo.
No, no, moda ste u pravu. Arsenije je podmuklo napustio tu temu. Nije bilo potrebe dalje se
njome baviti; posijao je sjeme sumnje i znao da e ono sigurno izrasti.

Od njihova rastanka nakon poplave Gerold nije vidio Ivanu. Preostali radovi na vodovodu nisu
se provodili u gradu nego u Tivoliju, nekih tridesetak kilometara dalje. Gerold je bio pomno
ukljuen u svaki dio izgradnje, od nadgledanja nacrta za popravak do nadziranja radnika. esto je
i sam podmetao lea i radio s radnicima pomaui prenositi teko kamenje i prekrivati ga novom
bukom. Ljudi su se udili kad su vidjeli kako njihov gospodar superista pognutih lea obavlja
takve najprostije poslove, ali su oni Geroldu bili dobrodoli jer je jedino u tekom fizikom radu
nalazio barem kratak odmor od tuge koja ga je razdirala iznutra.
Bolje, razmiljao je, puno bolje bi bilo da nikada nismo legli zajedno kao mukarac i ena. Moda bih tada
mogao nastaviti kao i prije. Ali ovako...
Bilo je to kao da je proivio sve svoje godine slijep. Svi putovi kojima je ikada putovao, sve
opasnosti kojima se izloio, sve to je ikada uinio i bio, vodilo je samo jednoj osobi: Ivani.
Kad zavri s radovima na vodovodu, ona e oekivati da ponovno preuzme svoj poloaj voe
papinske vojske. Biti opet svakodnevno uz nju, vidjeti je i znati da je beznadno izvan njegova
domaaja... bilo bi mu nepodnoljivo.
Napustit u Rim, razmiljao je, im se zavre radovi na vodovodu. Vratit u se u Benevento i preuzeti
zapovjednitvo nad Siconulfovom vojskom. U vojnikom ivotu bilo je neke jednostavnosti koja ga je
privlaila, s jasno oznaenim neprijateljima i razumljivim ciljevima.
Nemilosrdno je tjerao i sebe i svoje ljude. Nakon tri mjeseca radovi su zavreni.

Obnovljeni vodovod slubeno je posveen za Blagovijest. S Ivanom na elu, cjelokupno

sveenstvo akoliti, nosai, predavai, istjerivai zlih duhova, sveenici, akoni i biskupi --
okruili su ogromne lukove od pjeanog kamena u sveanoj povorci i kropili kamenje svetom
vodom istovremeno pjevajui litanije, psalme i himne. Povorka je stala, a Ivana je izrekla nekoliko
rijei uzvienog blagoslova. Pogledala je prema gore gdje je na vrhu najvieg luka stajao Gerold,
mrav, dugih nogu i za glavu vii od svih drugih ljudi oko sebe.
Klimnula mu je, a on je povukao ruku i tako otvorio vrata na brani. Zaulo se klicanje ljudi kad
je hladna, ista i zdrava voda s izvora Subiaco, udaljenog nekih sedamdeset kilometara od
gradskih zidina, potekla unutar Campusa Martiusa prvi put u vie od tristo godina.

Izraeno u vladarskom stilu, papinsko prijestolje bilo je masivno, s visokim naslonom, bogato
ukraeno rezbarenom hrastovinom, i prekriveno rubinima, biserima, safirima i drugim
dragocjenim kamenjem, ali jednako neudobno koliko i dojmljivo. Ivana je sjedila na njemu ve pet
sati primajui u audijenciju rijeke molitelja. Poela se nemirno namjetati i pokuavala je olakati
sve snaniji osjeaj bolne nelagode u leima.
Juvianus, glavni slubenik, najavio je sljedeeg molitelja. Magister militum Daniel.
Ivana se namrtila. Daniel je bio nepopustljiv ovjek, teak i razdraljiv a uz to je bio i blizak
suradnik biskupa Arsenija. Njegov dolazak ovamo mogao je znaiti samo nevolju.
Daniel je uao ustro i klimnuo glavom pozdravljajui neke od pisara i drugih papinskih
slubenika.
Svetosti. Pozdravio je Ivanu najmanjim moguim naklonom, a zatim zapoeo izlaganje s
nepristojnom grubou: Je li istina da ete za vrijeme zareenja u oujku postaviti Nicefora za
biskupa Trevija?
Istina je.
On je Grk! prosvjedovao je Daniel.
Zato bi to bilo bitno?
Tako vaan poloaj mora dobiti neki Rimljanin.
Ivana je uzdahnula u sebi. Bila je istina da su njezini prethodnici koristili biskupsku ast kao
politiko orue te da su dijelili biskupske poloaje meu plemikim rimskim obiteljima kao to se
dijele birani zalogaji. Ivana se nije slagala s takvom praksom jer je dovela do velikog broja episcopi
agraphici nepismenih biskupa, koji su irili sve vrste neznanja i praznovjerja. Kako bi, na koncu,
biskup mogao tono tumaiti svome stadu Boje rijei ako nije znao itati?
Tako vaan poloaj, odgovorila je mirno, treba biti dodijeljen onome tko je najbolje
obrazovan. Nicefor je uen i poboan ovjek. Bit e odlian biskup.
Tako Vi mislite jer ste i sami stranac. Daniel je namjerno upotrijebio uvredljivi izraz barbarus, a
ne umjereniji peregrinus.
Sa svih strana u prostoriji zauli su se glasni uzdasi.
Ivana se zagledala u Danielove oi. Ovo nema nikakve veze s Niceforom, rekla je. Vas vode
sebini motivi, Daniele jer biste eljeli da va sin Petar bude imenovan biskupom.
Dakle, a zato ne bi bio? upitao je Daniel zatitniki. Petar je odlino pripremljen za to
mjesto kroz poloaj koji mu donosi vrlina obiteljskog imena i roenja.
Ali ne i sposobnosti, odgovorila je Ivana iskreno.
Danielova usta otvorila su se od zaprepatenja. Vi se usuujete... usuujete se... moj sin
Vaem sinu, prekinula ga je Ivana, svejedno je je li mu zbirka odlomaka iz Biblije okrenuta
pravilno ili naopako jer ne zna latinski. Nauio je napamet onih nekoliko odlomaka iz Biblije koje
zna. Ljudi zasluuju boljeg sveenika. A s Niceforom e i dobiti boljeg!
Daniel se ponosno uspravio, ozbiljno uvrijeen. Zapamtite moje rijei, Svetosti: jo niste uli
moju zadnju o ovom pitanju!
S tim rijeima okrenuo se i otiao.
Ivana je pomislila, Otii e ravno Arseniju, koji e sasvim sigurno pronai nain da i dalje izaziva nevolje. U
jednom je Daniel svakako bio u pravu; jo nije ula njegovu zadnju rije.
Odjednom je bila neizrecivo umorna. inilo joj se da je gui zrak prostorije bez prozora; osjeala
je muninu i vrtjelo joj se u glavi. Povukla je palij i pokuala osloboditi vrat.
Gospodin superista, najavio je Juvianus.
Gerold! Ivanino raspoloenje se popravilo. Nisu razgovarali jo od dana spaavanja. Nadala se
da e doi danas, iako se istovremeno bojala njihova susreta. Svjesna budnih pogleda oko sebe,
Ivana je zadrala bezvoljan izraz lica.
Zatim je uao Gerold, a njezino izdajniko srce poelo je skakati im ga je ugledala. Drhtava
svjetlost lampe poigrala se s crtama njegova lica i osvijetlila lijepo oblikovane konture obrva i
jagodica. Uzvratio je njezin pogled; oi su se nakratko zadrale u nijemom razgovoru, i nakratko
se uinilo kao da su sasvim sami usred gomile ljudi.
Priao je blie i kleknuo ispred prijestolja.
Ustani, superista, rekla je. Je li joj se to samo inilo ili joj je glas zvuao nesigurno? Danas e ti
svi iskazivati poast. Cijeli Rim tvoj je dunik.
Zahvaljujem Vam, Svetosti.
Veeras emo proslaviti tvoje veliko postignue sveanom gozbom. Ti e sjediti za mojim
stolom kao poasni gost.
Na alost, bojim se da neu moi prisustvovati. Danas naputam Rim.
Naputa Rim? Bila je iznenaena. Kako to misli?
Sad kad je zavren velik posao koji ste mi povjerili, naputam mjesto superiste. Princ Siconulf
pozvao me da se vratim u Benevento i ponovno preuzmem zapovjednitvo nad njegovim
vojnicima i ja sam prihvatio ponudu.
Ivana je zadrala svoje ukoeno dranje na prijestolju, ali je rukama vrsto stisnula nadlaktice.
Ne moe to uiniti, odgovorila je otresito. Neu ti to dopustiti.
 Okupljeni prelati podigli su obrve. Istina, bilo je neobino htjeti napustiti tako ugledan poloaj,
ali Gerold je bio slobodan Franak i mogao je ponuditi svoje usluge kome god je htio.
Pomaui Siconulfu, odgovorio je Gerold razborito, nastavit u sluiti i interesima Rima, jer
Siconulfovi teritoriji predstavljaju snaan kranski bedem protiv Langobarda i Saracena.
Ivanina usta pokazivala su odlunost. Okrenula se prisutnima i zapovjedila: Ostavite nas.
Juvianus i ostali razmijenili su iznenaene poglede, a zatim izili iz prostorije uz nervozne
naklone potovanja.
Je li to bilo pametno? upitao je Gerold kad su otili. Sad bi mogli poeti sumnjati.
Morala sam razgovarati s tobom nasamo, odgovorila je urno. Naputa Rim? to si to za
ime svijeta zamislio? Nije ni vano, neu ti dopustiti. Neka Siconulf pronae nekog drugog tko e
voditi njegovu vojsku. Ja te trebam ovdje, uz sebe.
Oh, moj biseru. Glas mu je zvuao poput milovanja. Pogledaj nas ne moemo ni
pogledati jedno u drugo jer izdajemo svoje osjeaje. Jedan jedini nepromiljen pogled, nemarna
rije, i tvoj ivot bi bio izgubljen! Moram otii, zar ne vidi?
Ivana je znala o emu govori, znala je i da je barem djelomino u pravu. Ali nije bilo vano. Ve
i mogunost da bi je mogao ostaviti ispunjavala ju je oajem. Gerold je bio jedina osoba koja ju je
stvarno poznavala, jedina osoba na koju se u potpunosti mogla osloniti.
Rekla je: Bez tebe u biti potpuno sama. Mislim da to ne bih mogla podnijeti.
Snanija si nego to misli.
Ne, rekla je. Ustala je s prijestolja i krenula prema njemu, ali se zaljuljala kad ju je obuzela
snana vrtoglavica.
Gerold je odmah bio pokraj nje. Primio ju je za ruku i ponudio joj svoju pomo. Ti si bolesna!
Ne, ne. Samo sam... previe umorna.
Stalno previe radi. Treba ti odmor. Doi, pomoi u ti do tvojih odaja.
vrsto ga je uhvatila. Obeaj mi da nee otii dok ne budemo imali priliku ponovno
razgovarati.
Naravno da neu otii. Oi su mu odavale zabrinutost. Neu otii sve dok se opet ne bude
osjeala posve dobro.

Ivana je leala na krevetu u tiini svoje sobe. Jesam li stvarno bolesna? pitala se. Ako je tako, moram otkriti
uzrok i lijeiti se prije nego to Enodije i drugi lijenici iz schole neto nauju.
Usmjerila je misli na problem, postavljajui si pitanja kao da je bila sama svoj pacijent.
Kad su se poeli javljati prvi simptomi?
Sad kad je poela razmiljati o tome, shvatila je da se ne osjea dobro ve nekoliko tjedana.
Koji su simptomi?
Umor. Manjak apetita. Osjeaj nadutosti. Munina, naroito odmah nakon ustajanja...
Iznenada ju je obuzela strava.
Oajniki je razmiljala i pokuavala se sjetiti kad je zadnji put imala mjesenicu. Prije dva
mjeseca, moda tri. Bila je toliko zaposlena da nije obraala panju.
Svi su se simptomi uklapali, ali mogla je biti sigurna samo na jedan nain. Nagnula se i podigla
nonu posudu koja je stajala na podu pokraj njezinog kreveta.
Malo kasnije ponovno ju je spustila drhtavih ruku.
Dokaz je bio nedvojben. Nosila je dijete.

Anastazije je izuo barunaste izme i udobno se namjestio na lealjci s jastucima. Dobar dan,
razmiljao je, zadovoljan samim sobom. Da, bio je to uistinu dobar dan. Toga jutra zablistao je na
carskom dvoru, zadivio je Lotara i cijelu njegovu svitu svojom mudrou i uenou.
Car ga je upitao za miljenje o De corpore et sanguine Domini, raspravi koja je izazvala pomutnju u
redovima teologa irom zemlje. Napisao ju je Pashazije Radbertus, opat Corbieja, a rasprava je
promicala smionu teoriju po kojoj je euharistija sadravala pravo Tijelo i pravu Krv Krista
Spasitelja ne Njegovo simbolino, nego stvarno povijesno tijelo: ono koje je rodila Marija,
koje je patilo na kriu i uskrsnulo iz groba.
 to vi mislite, kardinale Anastazije? zapitao ga je Lotar. Je li sveta hostija uistinu Kristovo
Tijelo ili je to misterij?
Anastazije je imao spreman odgovor. Misterij, moj gospodaru. Mogue je dokazati da je rije o
dva Kristova tijela: prvom koje je rodila Marija i drugom koje je simboliki predstavljeno u
euharistiji. Hoc est corpus meum, rekao je Isus o kruhu i vinu na posljednjoj veeri. Ovo je moje
tijelo. Ali jo uvijek je bio prisutan tjelesno kad je to rekao svojim sljedbenicima. Jasno je, dakle, da je On te rijei
izrekao u simbolikom smislu.
Njegovo je izlaganje bilo tako mudro da su mu poeli pljeskati im je zavrio. Car ga je pohvalio
kao jo jednog Alkuina. Iupao je nekoliko dlaka iz brade i poklonio ih Anastaziju bila je to
gesta najvee asti meu ovim udnim barbarima.
Anastazije se nasmijao ponovno osjeajui zadovoljstvo tog trenutka. Nasuo je u srebrnu au
vino iz vra na stolu, a zatim dohvatio svitak pergamenta koji je sadravao posljednje pismo
njegova oca. Slomio je peat od voska i razmotao fini tanki pergament. Njegove oi brzo su
prelazile preko svitka i itale sa udnim zanimanjem. Zastao je kod dijela u kojem ga je otac
izvjeivao o krai mrtvih tijela Sv. Marcelina i Petra iz njihovih grobova.
Uzimanje tijela svetaca iz njihovih grobova nije bilo nita neuobiajeno; kranska svetita
irom svijeta glasno su zahtijevala ove svete relikvije kako bi mogla privlaiti mnotvo vjernika
kojima su se obeavala uda. Ve stoljeima su praktini Rimljani stjecali bogatstvo na
opsjednutosti stranaca ovakvim relikvijama i redovito su njima trgovali. Bezbrojni hodoasnici
koji su dolazili u Sveti grad u gomilama bili su spremni izdvojiti solidan iznos za prst Sv.
Damjana, kljunu kost Sv. Antuna ili trepavicu Sv. Sabine.
Ali tijela Sv. Marcelina i Petra nisu bila prodana; ona su ukradena, sramotno izvuena iz
njihovih grobova nou i prokrijumarena iz grada. Nazivali su te zloine furta sacra kraa svetih
stvari. Moralo ih se zaustaviti jer su tako pljakali najvea gradska blaga.
Nakon ove sramotne krae, pisao je njegov otac, zatraili smo od pape Ivana da udvostrui
broj straara postavljenih na crkvenim i gradskim grobljima. Ali on nas je odbio. Kae da su ljudi
bolje zaposleni ako slue ivima nego mrtvima.
Anastazije je znao da je Ivan zaposlio velik broj pripadnika papinske vojske na radovima oko
izgradnje kola, bolnica i utoita. Posvetio je svoje vrijeme i panju a i velik dio papinskih
financija takvim svjetovnim projektima, dok su gradske crkve bile preputene propadanju.
Crkva njegova oca nije dobila nijednu zlatnu lampu niti srebrni svijenjak otkad je Ivan preuzeo
slubu. A ipak su upravo nebrojene rimske katedrale, kapelice, krstionice i crkve bile vrhunac
slave. Kad se ne bi stalno uljepavale i obnavljale, Rim se ne bi mogao ni nadati da e se moi
natjecati s velianstvenou svog istonog takmaca Konstantinopola, koji se sada drsko nazivao
Novim Rimom.
Ako ne, ispravio se Anastazije kad ja postanem papa, stvari e se promijeniti. On e povesti
Rim u dane njegove iznimne veliine. Pod njegovim brinim pokroviteljstvom rimske crkve
ponovno e zasjati od golema bogatstva, blistavijeg nego to se moe pronai u najplemenitijim
bizantskim palaama. Znao je da je to bio velik posao koji mu je Bog namijenio u ovom ivotu.
Vratio se itanju oeva pisma, ali sa smanjenim zanimanjem jer su se u zadnjem dijelu mogle
nai tek manje vane primjedbe: napokon je objavljen popis imena svih koji e biti zareeni na
sveanostima za Uskrs; njegov roak Kuzma ponovno se oenio, ovaj put udovicom jednog
akona; neki Daniel, magister militum, jako se raalostio jer njegovu sinu nije dodijeljen biskupski
poloaj zbog jednog Grka.
Anastazije se uspravio. Grk e postati biskup! inilo se da je njegov otac smatrao taj potez tek
jo jednim primjerom kojim je papa Ivan iskazivao pomanjkanje sklonosti Rimljanima vrijedno
aljenja. Zar je bilo mogue da je previdio mogunosti koju je ta situacija pruala?
Ovo, pomislio je Anastazije s rastuim uzbuenjem, je prilika koju sam ekao. Napokon mu je sama
sudbina pruila priliku.
Brzo je ustao i priao pisaem stolu. Uzeo je pero i poeo pisati: Dragi oe. Nemoj gubiti
vrijeme kad primi ovo pismo, nego mi odmah poalji magistera milituma Daniela.
Ivana je hodala po papinskoj spavaonici. Kako sam, pitala se, mogla biti tako slijepa? Jednostavno joj
nije palo na pamet da bi mogla zatrudnjeti. Napokon, imala je ve etrdeset i jednu godinu, a to je
bilo prilino kasno za raanje djece.
Ali mama je bila jo starija kad je zadnji put osjetila ivo dijete pod srcem.
I umrla u porodu.
Nikada se nemoj podati mukarcu.
Strah, leden i nerazuman zgrabio je Ivanino srce. Borila se kako bi se smirila. Na koncu, ono to
se dogodilo mami, nije se moralo dogoditi i njoj. Bila je snana i zdrava; imala je sve anse
preivjeti porod. Ali ak i ako preivi, to onda? Patrijarhat je bio uurbana konica pod budnim
pogledom i nije bilo naina da njezine poroajne muke i roenje djeteta ostanu tajnom, a ni dijete
se nije moglo nigdje sakriti. Sigurno e biti razotkriven njezin spol.
Kakva vrsta smrti bi se smatrala dovoljnom kaznom za takav zloin? Bilo je sigurno da bi
morala biti uasna. Moda joj izvade oi usijanim eljezom i ogule joj kou do kostiju. Ili bi je
mogli polako komadati, a zatim jo ivu spaliti. Neki takav uasan kraj sigurno ju je ekao kad
doe to dijete.
Ako doe...
Stavila je obje ruke na trbuh; jo nije bilo znaka pokreta od bebice koja je unutra rasla. Konac
ivota jo je uvijek bio tanak; ne bi trebalo puno da ga se prekine.
Otila je do zakljuane krinje u kojoj je uvala svoje lijekove. Nakon posveivanja prenijela ih je
iz prostorije gdje su ranije stajali; ovdje su joj bili pri ruci, a i bili su sigurniji od pokuaja krae.
Njezine ruke pretraivale su razliite boice i boce sve dok nije pronala ono to je traila. Brzim i
vjetim pokretom odmjerila je odreenu koliinu snijeti rai u au s vinom. U malim dozama bila
je koristan lijek; u veim dozama mogla je izazvati pobaaj iako nije uvijek uspijevalo, a i samo
uzimanje bilo je za enu ozbiljan rizik.
Kakav je izbor imala? Ako sama ne dovri tu trudnou, morat e se suoiti s daleko stranijom
smru.
Podigla je au do usta.
Njezin um nepozvano su preplavile Hipokratove rijei: Lijeenje je sveta dunost. Lijenik treba koristiti
svoju vjetinu kako bi pomogao bolesnima u skladu sa svojom sposobnou i prosudbom, ali bezuvjetno nikada u slubi
zla.
Ivana je odluno odbacila tu misao. Cijeloga ivota to njezino ensko tijelo bilo je izvor patnje i
boli, zapreka svemu to je eljela uiniti i postati. Nee mu sad dopustiti da joj oduzme i ivot.
Nagnula je au i popila.
Nikada u slubi zla. Nikada u slubi zla. Nikada u slubi zla.
Rijei su gorjele u njoj i prile joj srce. Uz jecaj je bacila praznu au na pod. Otkotrljala se, a
nekoliko zadnjih kapi ostavilo je grimizne pruge na podu.

Leala je na krevetu i ekala da snijet pone djelovati. Vrijeme je prolazilo, a ona nije nita
osjeala. Ne djeluje, pomislila je. Bila je prestravljena, ali joj je u isto vrijeme i laknulo. Kad je sjela,
poeo je snaan napad drhtanja. Cijelo tijelo treslo joj se od nekontroliranih greva. Srce joj je
udaralo; kad je napipala runi zglob, puls joj je bio divlje nepravilan.
Zgrabila ju je bol. Bila je zapanjena intenzitetom jer se osjeala kao da joj je vreli no parao
utrobu. Okretala je glavu s jedne na drugu stranu i grizla usnice kako bi sprijeila glasne povike.
Nije se usudila privui panju papinskog kuanstva.
Sljedeih nekoliko sati prolo je u nekoj vrsti omaglice jer je povremeno ostajala bez svijesti. U
nekom trenu vjerojatno je ak i halucinirala; inilo joj se da kraj nje sjedi majka i zove je malom
prepelicom i pjeva joj na starom jeziku kao to je nekada i obiavala, stavljajui hladne ruke na
njezino grozniavo elo.
Probudila se prije zore, slaba i nesigurna na nogama. Dugo je vremena sasvim mirno leala.
Zatim se polako poela pregledavati. Puls joj je bio pravilan, udarci srca snani, boja koe dobra.
Nije bilo izlijevanja krvi, niti znakova da joj prijeti neko zlo.
Preivjela je teku kunju.
Ali preivjelo je i dijete u njoj.
 Sad se mogla obratiti samo jednoj osobi. Kad je rekla Geroldu za svoje stanje, prva je reakcija
bila ok i nevjerica.
Svemogui Boe!... je li to mogue?
Oigledno, odgovorila je Ivana suho.
Stajao je tako jedan trenutak, a pogled mu je bio nepomian i odavao je duboko promiljanje.
Jesi li zato izgledala bolesno?
Da. Nije spomenula neuspjeli pobaaj; ni od Gerolda se nije moglo oekivati da bi to shvatio.
Uzeo ju je u naruje i vrsto privinuo uza se, naslanjajui njezinu glavu na svoje rame. Dugo su
vremena ostali sasvim mirni i tiho dijelili ono to je bilo u njihovim srcima.
Tiho je rekao: Sjea li se to sam ti rekao na dan poplave?
Puno toga smo rekli jedno drugome toga dana, odgovorila je, ali je osjetila kako joj se puls
ubrzava jer je znala na to je mislio.
Rekao sam ti da si ti moja prava ena na ovome svijetu i ja tvoj pravi mu. Podigao joj je
bradu da bi vidio njezine oi. Razumijem te bolje nego to misli, Ivana. Znam da ti je srce
rastrgano. Ali sad je sudbina odluila umjesto nas. Otii emo odavde i biti zajedno jer smo za to
predodreeni.
Znala je da je u pravu. Nije se moglo uiniti nita drugo. Svi putovi koji su bili pred njom suzili
su se na jednu jedinu stazu. Bila je tuna i uplaena, a u isto vrijeme je osjeala udnovato
uzbuenje.
Moemo otii ve sutra, rekao je Gerold. Daj svojim komornicima slobodno preko noi. Kad
svi zaspu, ne bi ti trebalo biti teko iskrasti se kroz pokrajnja vrata. ekat u te tamo sa enskom
odjeom u koju se moe presvui kad budemo izvan gradskih zidina.
Sutra! Prihvatila je ideju o odlasku, ali nije mislila da e to biti tako brzo. Ali... oni e nas
traiti.
Kad nas ponu traiti, ve emo daleko odmaknuti. Osim toga, trait e dvojicu mukaraca, a
ne obinog hodoasnika i njegovu enu.
Bio je to smion plan, ali mogao je uspjeti. Usprkos tomu, oklijevala je. Ne mogu sada otii. Jo
toliko toga moram obaviti ovdje, toliko toga je potrebno rijeiti.
Znam, srce moje, rekao je njeno. Ali nemamo izbora; sigurno to i ti shvaa.
Priekajmo do Uskrsa, ponudila je. Onda u poi s tobom.
Uskrs! Pa to je tek za mjesec dana! to ako netko prije toga pogodi u kakvom si stanju?
Trudna sam tek etiri mjeseca. Pod ovom irokom odjeom mogu skrivati trudnou jo mjesec
dana.
Gerold je snano zatresao glavom. Ne mogu ti dopustiti takav rizik. Mora otii odavde sad
dok jo ima vremena.
Ne, odgovorila je s jednakim uvjerenjem. Neu ostaviti svoj narod bez pape na najsvetiji dan
u godini.
Uplaena je i uzrujana, pomislio je Gerold, i zato ne razmilja jasno. Zasad e pristati jer nije imao ba
neki izbor, ali e potiho sve pripremiti za brz odlazak. Ako joj zaprijeti opasnost, odvest e je na
sigurno ako bude potrebno, upotrijebit e silu.

Kad je dola nox magna, velika no proslave Uskrsa, tisue ljudi skupile su se u Lateranskoj
katedrali i oko nje kako bi prisustvovali uskrnjem bdijenju, krtenju i misi. Duga sluba zapoela
je u subotu uveer i nastavit e se do ranih sati uskrnjeg jutra.
Ivana je zapalila uskrnju svijeu izvan svete katedrale i predala je Dezideriju, vrhovnom
akonu, koji ju je ceremonijalno unio u mranu crkvu. Ivana i ostali sveenici uli su za njim,
pjevajui Lumen Christi, pjesmu svjetlu Isusovom. Procesija je tri puta zastala na putu kroz lau dok
je Deziderije palio svijee vjernika uskrnjom svijeom. Kad je Ivana stigla do oltara, glavna laa
ve je bila osvijetljena tisuama sitnih plamenova, a njihovo se drhtavo svjetlo odbijalo i bljetalo
na uglaanim mramornim zidovima i stupovima dramatino predstavljajui svjetlo koje je Krist
donio na svijet.
Exultet jam angelica turba caelorum. Exultent divina mjsteria!
 Deziderije je radosno zapoeo Exultet. Starodrevni napjev prelijepe i dojmljive melodije
odzvanjao je u Ivaninim uima s osobitom gorinom.
Nikada vie neu stajati ispred ovog oltara i sluati ove slatke zvukove, razmiljala je. Misao je donijela
snaan osjeaj gubitka. Ovdje, usred nadahnjujue proslave izbavljenja i nade, najvie se pribliila
saznanju o pravoj vjeri u Boga. 0 vere beata nox, quae expoliavit Aegjptios, ditavit Hebraeos! Nox, in qua
terrenis caelestia junguntur...

Kad je izila iz katedrale nakon zavrene mise, Ivana je ugledala ovjeka u poderanoj i blatom
zaprljanoj odjei koji je ekao na stepenicama. Pretpostavila je da je prosjak, pa je dala znak
Viktoru, sacellariusu, da mu udijeli milostinju.
ovjek je odmahnuo rukom prema ponuenim kovanicama. Ne traim ja milostinju, Svetosti,
ja sam glasnik koji donosi vane vijesti.
Da ih ujemo.
Car Lotar i njegova vojska stupaju kroz Paterno. Ako nastave putovati istom brzinom, stii e
u Rim za dva dana.
Zauo se amor strepnje meu prelatima koji su stajali u blizini.
Kardinal Anastazije jae s njim, dodao je glasnik.
Anastazije! Njegova prisutnost u carevoj pratnji bila je izrazito lo znak.
Zato ga naziva kardinalom? upitala je Ivana prijekorno. Anastazije vie nema pravo na taj
naslov jer je izopen.
Oprostite, Svetosti, ali uo sam da mu se car tako obraa.
Ta je vijest bila najgora od svih. Carevo podcjenjivanje Leonove presude o izopenju bilo je
direktan i jasan izazov papinskoj vlasti. U takvom raspoloenju Lotar je bio u stanju poduzeti bilo
to.
Dok su te noi raspravljali o novonastalim zbivanjima, Gerold ju je ponovno potaknuo da odri
svoje obeanje. ekao sam da proe Uskrs, kao to si eljela. Sad mora otii, i to prije Lotarova
dolaska.
Ivana je zatresla glavom. Ako papinsko prijestolje bude upranjeno kad Lotar stigne,
upotrijebit e svoju mo i urediti da Anastazija izaberu za papu.
Ni Geroldu se, kao ni njoj, nije sviala ideja o Anastaziju kao papi, ali njezina sigurnost bila je
njegova prva briga. Rekao je: Uvijek e postojati ovaj ili onaj razlog koji e zaustaviti na odlazak,
Ivana. Ne moemo ga odlagati zauvijek.
Neu zloupotrijebiti povjerenje ljudi i ostaviti ih u njegovim rukama, odgovorila je tvrdoglavo.
Gerold je osjeao neodoljivu potrebu da je jednostavno podigne i odnese to dalje od mree
opasnosti koja se stezala oko nje. Kao da je proitala njegove misli, Ivana je brzo progovorila.
U pitanju je samo nekoliko dana, rekla je pomirljivim tonom. Kakav god da je razlog
Lotarova dolaska, nije vjerojatno da e ostati dulje nego je potrebno da to postigne. im ode, otii
u s tobom.
Promislio je nakratko o tome. I nee vie nalaziti daljnje razloge protiv odlaska?
Nee biti daljnjih razloga, obeala je Ivana.

Sljedeeg dana Ivana je ekala na stepenicama crkve Sv. Petra dok je Gerold odjahao doekati
Lotara. Straari postavljeni na Leonovu zidu budno su pazili.
Malo kasnije sa zida se zauo povik: Car je stigao! Ivana je zapovjedila da se otvore vrata San
Peregrinus.
Lotar je ujahao prvi. Anastazije je bio pokraj njega, bezobrazno odjeven u kardinalski palij.
Njegovo plemiko lice s visoko podignutim obrvama nosilo je izraz oholog ponosa.
Ivana se ponaala kao da je zaboravila da je prisutan. ekala je na stepenicama da car sjae i
doe do nje.
Neka ste dobrodoli, Velianstvo, u Sveti grad Rim. Ispruila je desnu ruku, onu na kojoj je
nosila papinski prsten.
Lotar nije kleknuo, nego se ukoeno sagnuo u pojasu te poljubio simbol njezine duhovne vlasti.
 Dosad je dobro, pomislila je.
Prvi redovi Lotarovih ljudi su se razmaknuli, a ona je ugledala Gerolda. Lice mu je bilo napeto
od bijesa, a runi zglobovi bili su mu vrsto svezani uetom.
to ovo treba znaiti? zahtijevala je Ivana odgovor. Zato je superista svezan?
Lotar je odgovorio: Uhien je i optuen za izdaju.
Izdaju? Superista je moj vjerni pomonik. Nikome drugome ne vjerujem koliko njemu.
Anastazije je sada prvi put progovorio. Izdaja nije uperena protiv Vaeg prijestolja, Svetosti,
nego protiv careva. Gerold je optuen zbog kovanja zavjere kojom bi Rim vratio pod vlast Grka.
Besmislica! Tko iznosi takve neosnovane optube!
Daniel se pojavio na konju iza Anastazija i upro u Ivanu pogled zlurade pobjede. Ja ih
iznosim, rekao je.

Kasnije, u privatnosti svoje sobe, Ivana je razbijala glavu problemom, pokuavajui smisliti
nain kako odgovoriti. Shvatila je da je to bila avolski pametna zavjera. Njoj nisu mogli suditi jer
je bila papa. Ali Geroldu su mogli - a ako ga proglase krivim, i ona e u to biti upletena. Plan je
posvuda nosio Anastazijev znak.
No, nee proi tako jeftino. Prkosno je isturila bradu. Neka Anastazije samo uini to moe. Nije je
mogao nadvladati. Jo uvijek je bila papa, imala je mo i svoja vlastita sredstva.
 29
Velika dvorana bila je relativno nov dodatak Patrijarhatu, ali je ve imala bogato povijesno
znaenje. Boja na ovim zidovima jedva se osuila kad su se Lotarov djed Karlo Veliki i papa Leon
III nali ovdje sa svojim pristalicama kako bi skovali slavni sporazum po kojem je Karlo, kralj
Franake, uzdignut na poloaj cara Svetog Rimskog Carstva, ime je lice svijeta zauvijek
izmijenjeno.
Pedeset i pet godina koliko je prolo od tog trenutka nije nimalo promijenilo mranu rasko
dvorane. Njezine tri velike apside bile su prekrivene ploama od besprijekornog bijelog mramora i
uljepane znalaki izbruenim stupovima od porfira s ukrasima izvanredne sloenosti. Iznad
mramornog potpornog zida zidovi su bili prekriveni ivopisnim freskama koje su prikazivale
ivot apostola Petra, a svaka je za sebe bila zadivljujue umjetniko djelo. Ipak, ak su i ta uda
bila u sjeni velikog mozaika koji se nalazio iznad luka sredinje apside. Mozaik je prikazivao
velianstveno ustolienje Sv. Petra s okruglom auerolom oko glave. S njegove desne strane kleao
je papa Leon, a s njegove lijeve car Karlo, a obojica su oko glave imala etverokutnu aureolu, znak
ivih - obojica su jo bili ivi u vrijeme izgradnje dvorane.
U prednjem dijelu dvorane, Ivana i Lotar sjedili su na dvama velikim i udobnim prijestoljima
ukraenim draguljima sedentespariter, to je znailo da su ih smjestili s jednakim poastima; dva su
prijestolja paljivo postavljena jedno uz drugo, u istoj ravnini, kako se ne bi uinilo da je bilo koje
od njih imalo veu vanost. Nadbiskupi, kardinali i opati Rima sjedili su nasuprot njima na
stolicama bizantskog dizajna s visokim naslonom i mekim jastuiima od zelenog baruna. Ostali
sacerdoti, optimati i drugi istaknuti voe Franaka i Rimljana stajali su iza njih, potpuno
ispunjavajui dvoranu.
Kad su svi bili na svojim mjestima, Lotarovi ljudi uveli su Gerolda, ije su ruke jo uvijek bile
sputane ispred njega. Ivanine usnice stisnule su se kad je ugledala tamne modrice na njegovu licu
i vratu; bilo je oigledno da su ga tukli.
Lotar se obratio Danielu. Priite blie, magister militum, i izrecite svoju optubu, kako bi je svi
mogli uti.
Daniel je rekao: Sluajno sam uo kad je superista rekao papi Ivanu da bi Rim trebao sklopiti
savez s Grcima kako bi oslobodio grad franake vlasti.
Laljivac! ljutito je prigovorio Gerold i odmah bio nagraen snanom pljuskom jednog od
straara.
Odmakni se! rekla je Ivana straaru otro. Gerolda je zapitala: Porie li ove optube,
superista?
Poriem. To su neistinite i bezbone lai.
Ivana je duboko udahnula. Morala je odmah uiniti presudan korak, ili odustati. Glasno, kako
bi je svi mogli uti, rekla je: Potvrujem svjedoenje superiste.
Zauo se okirani amor svih okupljenih crkvenih dostojanstvenika. Budui da je tako
odgovorio, papa Ivan od suca je postao optuenik jer je tako sebe doveo u poloaj u kojem mu se
sudilo zajedno s Geroldom.
Paskal, primicerius, primijetio je staloeno: Svetosti, niste Vi pozvani podrati niti nijekati
optube. Sjetite se rijei Karla Velikog: Judicare non audemos. Ne sudi se Vama, niti Vam moe suditi
bilo koji zemaljski sud.
Znam to, Paskal. Ali odgovorit u na ove optube svojom slobodnom voljom, kako bi nestalo
svake nepravedne sumnje u razmiljanjima svih prisutnih. Klimnula je Florentiju, vestiariusu. Znak
je bio unaprijed dogovoren te je on odmah priao, nosei velik, prekrasno uvezani svezak bila je
to knjiga evanelja koja je sadravala svete rijei apostola Ivana, Luke, Marka i Mateja. Ivana je
obuhvatila svezak puna potovanja. Zvonkim glasom izjavila je: Nad ovim svetim evaneljima,
gdje je sadrana Rije Boja, zaklinjem se pred Bogom i Sv. Petrom da se takav razgovor nikada
nije vodio. Ako ne govorim istinu, neka me Bog pogodi tu gdje stojim.
inilo se da je dramatina gesta uspjela. U tiini punoj strahopotovanja koja je uslijedila nitko
se nije ni pomaknuo, ni progovorio.
Zatim je Anastazije priao blie i stao pokraj Daniela. Nudim se kao sacramentale za ovog
ovjeka, izjavio je hrabro.
Ivanino srce je potonulo. Anastazije je uzvratio savrenim protuudarcem. Prizvao je u pomo
zakon conjuratio, po kojem se krivnja ili nevinost dokazivala prema tome koja je strana u prepirci
bila u stanju skupiti vei broj sacramentalesa, ili pomagaa u zakletvi, koji su bili spremni podrati
rijei te zakletve.
Arsenije je bio brz u procjeni situacije te je ustao i pridruio se sinu. Jedan po jedan, i drugi su
polako ustajali i prilazili im. Jordanes, secundicerius, koji se protivio Ivani po pitanju kola za ene
bio je meu njima. A takoer i Viktor, sacellarius.
Ivana se pokajniki sjetila kako ju je Gerold stalno iznova podsjeao na oprez i politiku
razboritost prema protivnicima u rjeavanju problema. U svom nestrpljenju da sve obavi to prije,
esto se nije obazirala na njegov savjet.
Sad je dolo vrijeme obrauna.
Ja u posluiti kao sacramentale za superistu. Glas se jasno zauo iz stranjeg dijela dvorane.
Ivana i svi ostali okrenuli su se i ugledali Radoina, drugog u zapovjednom nizu papinske
vojske, koji se probijao kroz gomilu. Vjerno je stao uz Gerolda. Njegov potez ohrabrio je i druge;
odmah nakon njega priao je Juvianus, glavni upravitelj, a zatim kardinali Josip i Teodor i est
pokrajnjih biskupa, kao i nekoliko desetaka pripadnika nieg sveenstva koji su bili blii narodu,
pa su mogli i bolje cijeniti sve to je Ivana uinila za njih. Ostatak skupa je oklijevao, nespreman
prikloniti se bilo kojoj strani.
Kad su naprijed prili svi koji su to eljeli, izbrojali su ih: pedeset i tri ovjeka na Geroldovoj
strani, a sedamdeset i etiri na Danielovoj.
Lotar je proistio grlo. Ovim je jasno. objavljen Boji sud. Istupi, superista, i posluaj presudu.
Straari su prili Geroldu, ali ih je on odgurnuo. Optuba je lana, bez obzira na to koliki broj
je onih koji su se spremni krivo zakleti. Traim pravo na Boji sud.
Ivana je glasno uzdahnula. Ovdje, u junom dijelu carstva, Boji sud provodio se vatrom, a ne
vodom. Optuenik je morao hodati bos preko est metara dugog niza do bjeline usijanog ugljevlja.
Ako bi uspio prijei, smatralo bi se da je nevin. Ipak, jako je malo ljudi uspjelo preivjeti takav
Boji sud.
S druge strane prostorije, Geroldove oi plamtjele su dok je upuivao Ivani hitnu poruku: Nemoj
me pokuati sprijeiti.
Namjeravao se rtvovati za nju. Ako uspije prijei preko uarenog ugljena, njegova nevinost
i njezina bit e dokazana. Ali vjerojatno e umrijeti dokazujui je.
Ba kao Hrotrud, pomislila je Ivana. Sjeanje na jezovitu smrt seoske babice iznenada joj je bilo
nadahnue.
Rekla je: Prije nego to nastavimo, ima nekoliko pitanja koje bih htjela postaviti magisteru
militumu.
Pitanja? namrtio se Lotar.
Anastazije je prosvjedovao. Ovo je krajnje nepropisno. Ako se superista eli podvrgnuti Bojem
sudu, to je njegovo pravo. Ili Njegova Svetost moda sumnja u provoenje boanske pravde?
Ivana mu je odgovorila staloeno: Naravno da ne. Ne elim podcijeniti djelovanje razloga koje
prua sam Bog. Kakva je mogua teta od postavljanja nekoliko pitanja?
Anastazije nije mogao smisliti pravi odgovor, pa je slegnuo ramenima i utihnuo. Ali njegovo
lice odavalo je uznemirenost.
Ivanine obrve namrtile su se dok se koncentrirala na prizivanje est Ciceronovih pitanja koja
su sluila kao orue dokazivanja.
Quis.
Tko, upitala je Daniela, osim vas, je svjedoio ovom navodnom razgovoru?
 Nitko, odgovorio je. Ali svjedoenje ovih sacramentales podupire moje rijei.
Ivana je nastavila sa sljedeim pitanjem.
Kako to da ste sluajno uli jedan tako privatan razgovor? Daniel je oklijevao samo trenutak
prije odgovaranja. Prolazio sam pokraj dvorane na putu u spavaonicu. Kad sam primijetio
otvorena vrata, htio sam ih zatvoriti. Tada sam uo superistu kako govori.
Ubi.
Gdje je superista stajao u to vrijeme?
Ispred prijestolja.
Otprilike na istom mjestu kao i sada?
Da.
Quando.
Kad se to dogodilo?
Daniel je nervozno povlaio izrez na svom platu. Pitanja su se redala takvom brzinom da nije
imao vremena razmisliti. Ah... na blagdan Sv. Agate.
Quid.
to ste tono uli?
To sam ve rekao ovom sudu.
Jesu li to bile tone rijei kako ih je izgovorio superista, ili priblino preprian razgovor?
Daniel se smijuljio. Zar je papa Ivan mislio da je on bio toliko glup da upadne u tako oiglednu
zamku? Odgovorio je odluno: Ponovio sam rijei superiste tono kako su izgovorene.
Ivana se uspravila na svom prijestolju. Da vidim jesam li vas dobro razumjela, Daniele. Prema
vaem iskazu, na blagdan Sv. Agate stajali ste pred vratima ove dvorane i uli svaku rije
razgovora u kojem mi je superista rekao da Rim treba sklopiti savez s Grcima.
Tono, rekao je Daniel.
Ivana se okrenula prema Geroldu. Gdje si bio na blagdan Sv. Agate, superista? upitala ga je.
Gerold je odgovorio: Bio sam u Tivoliju, gdje smo zavravali radove na Marsovom
vodovodu.
Moe li itko posvjedoiti da je bilo tako?
Vie desetaka ljudi radilo je uz mene cijeloga dana. Svi oni mogu posvjedoiti gdje sam se
nalazio toga dana.
Kako to objanjavate, magister milituml upitala je Ivana Daniela. Sigurno je da nitko ne moe
biti na dva mjesta u isto vrijeme?
Daniel je problijedio. Ovaj... ovaj... zamuckivao je, oajniki traei odgovor.
Moda ste pogrijeili datum, magister milituml potaknuo ga je Anastazije. Nakon toliko
mjeseci moglo bi biti teko sjetiti se detalja.
Daniel je zgrabio pruenu priliku. Da, da. Kad bolje razmislim, moralo je to biti ranije na
blagdan Sv. Ambrozija, a ne Sv. Agate. Nerazborita pogreka.
Tamo gdje se javila jedna pogreka, moglo ih je biti i vie, odgovorila je Ivana. Vratimo se
vaem svjedoenju. Rekli ste da ste uli svaku rije koja je izgovorena dok ste stajali ispred vrata?
Da, odgovorio je Daniel polako i nepovjerljivo.
Imate prilino otar sluh, magister militum. Molim vas da nam pokaete tu izvanrednu otrinu i
da ponovite svoju majstoriju.
to? Daniel je bio u velikoj neprilici.
Iziite van i stanite ispred vrata, ba kao to ste i onda stajali. Superista e izgovoriti nekoliko
rijei. Kad se vratite, rei ete nam to ste uli.
Kakva je to besmislica? otro se usprotivio Anastazije.
Lotar je pogledao u Ivanu negodujui. Svetosti, sasvim je sigurno da uporaba onglerskih
trikova umanjuje ozbiljnost ovog postupka.
Velianstvo, uzvratila je Ivana, ono to imam na umu nije nikakav trik, nego test. Ako
Daniel govori istinu, trebao bi moi uti superistu danas ba kao to ga je uo i onda.
Moj gospodaru, prosvjedujem! rekao je Anastazije. Tako neto u suprotnosti je sa svim
uobiajenim dokazima koje propisuje zakon.
 Lotar je odluio promisliti o tom pitanju. Anastazije je bio u pravu; uporaba dokaza s ciljem
potvrivanja ili opovrgavanja optube bila je udna i nova ideja. S druge strane, Lotar nije imao
razloga vjerovati da Daniel lae. Nije bilo sumnje da e Daniel proi na neobinom testu pape
Ivana a to bi njegovo svjedoenje uinilo jo vjerodostojnijim.
Previe toga ovisilo je o ishodu ovog suenja te se nije smjelo dogoditi da se kasnije postavljaju
pitanja o njegovoj ispravnosti.
Lotar je zapovjedniki mahnuo rukom. Neka se test provede.
Daniel je protiv volje preao put kroz veliku dvoranu i stao s druge strane vrata.
Ivana je stavila prst na usta i tako dala Geroldu znak da uti. Ratio in lege summa justitia est, rekla
je glasno i jasno. Razboritost je najvea pravda zakona. Klimnula je straaru na vratima.
Dovedite Daniela.
Dakle, upitala ga je kad je opet stao ispred nje. to ste uli?
Daniel je polako smiljao prikladan odgovor. Superista je ponovio svoj prosvjed o nevinosti.
Svi koji su prili blie kako bi svjedoili za njega, povikali su uasnuti od oaja. Anastazije se
razoarano okrenuo. Lotarov vjeno mraan izraz lica jo se vie natmurio.
Ivana je rekla: To nisu rijei koje su izgovorene. A i nije ih izgovorio superista nego ja.
Stjeran u kut, Daniel je ljutito planuo: Kakve veze ima jesam li doista uo taj razgovor ili
nisam? Vaa djela dokazuju Vau stvarnu sklonost! Niste li zaredili za biskupa Grka Nifora?
Ah! rekla je Ivana. To nas dovodi do zadnjeg pitanja: Cur. Zato? Zato ste lano izvijestili
cara o razgovoru? Nije vas motivirala istina, Daniele, nego zavist jer je va sin elio poloaj koji
je dobio Nicefor!
Sramota! povikao je glas iz gomile, a odmah su kao jeka uslijedili i drugi. Izdajnik!
Laov! Nitkov! ak su se i Danielovi sacramentales pridruili bujici pogrda jer su se u tom
trenutku jedino eljeli ograditi od njega.
Ivana je podigla ruku i utiala skup. Svi su nestrpljivo ekali izricanje kazne za Daniela. Za tako
ozbiljan zloin i kazna je morala biti odgovarajue otra: najprije e mu vjerojatno izrezati jezik
kojim je izgovorio izdajniku la, a zatim e ga zacijelo razvlaiti i raetvoriti.
Ivana nije bila sklona zahtijevati tako visoku cijenu. Postigla je to je eljela, zatitila je Gerolda.
Nije bilo potrebno uzeti Danielov ivot; bio je on neugodan ovjek, pakostan i gramziv, ali ni gori
ni pokvareniji od drugih koje je poznavala. Ivana je osim toga bila sigurna da je u ovom sluaju on
bio samo orue u Anastazijevim rukama.
Magister militum, Daniele, rekla je ozbiljno. Od ovog trenutka nadalje, oduzima vam se va
naslov, sva zemlja i povlastice. Jo danas ete napustiti Rim i zauvijek biti prognani iz Svetog
grada i njegovih sakralnih svetinja.
Gomila je utiana ovim zaudnim iskazivanjem milosra. Eustatije, vrhovni nadbiskup,
iskoristio je trenutak. Neka je hvala Bogu i Sv. Petru, prvome meu apostolima, jer je zahvaljujui
njemu istina izila na vidjelo! I neka nam dugo ivi na vrhovni gospodar, papa Ivan!
Neka ivi! povikali su i drugi. Zvuk se odbijao od zidova prostorije i njihao svjetiljke u
srebrnim posudama.

to si oekivao? Arsenije je uzrujano hodao ispred svog sina, koji se udobno smjestio na
jednom od naslonjaa u prostoriji. Papa Ivan moda je bezazlen, ali nije budala. Podcijenio si ga.
Tono, priznao je Anastazije. Ali nije vano. Vratio sam se u Rim uz punu potporu cara i
njegove vojske.
Arsenije je prestao koraati. to time pokuava rei? upitao je otro.
Hou rei, oe, da sam sad u poloaju uzeti ono to nismo mogli dobiti na izboru.
Arsenije ga je gledao ukoenim pogledom. Preoteti prijestolje snagom oruja? Sada?
Zato ne?
Predugo si bio odsutan, sine moj. Ne zna kako stvari stoje ovdje. Istina je da papa Ivan ima
mnogo neprijatelja, ali mnogi ga i podravaju.
to onda predlae?
Budi strpljiv. Vrati se u Franaku, okreni kabanicu prema vjetru i ekaj.
 Na to?
Da se promijene vjetrovi sree.
Kad e se to dogoditi? ekao sam dovoljno dugo i dolo je vrijeme da zahtijevam svoje pravo.
Opasno je prenagliti se. Sjeti se to se dogodilo Ivanu akonu.
Ivan akon bio je protukandidat Sergiju za papinsko prijestolje. Nakon izbora, razoarani Ivan
uao je u Patrijarhat s velikom skupinom naoruanih pratilaca i silom zauzeo prijestolje. Ali
gradski velikai udruili su se protiv njega; za samo nekoliko sati ponovno su zauzeli Patrijarhat i
svrgnuli Ivana. Sljedeeg dana Sergije je sveano proglaen papom a Ivanova odrubljena glava
poivala je na koplju u dvoritu Lateranske palae.
Meni se to nee dogoditi, oe, rekao je Anastazije samouvjereno. Paljivo sam sve promislio.
Sam Bog zna da sam imao vremena za razmiljanje, nasukan svih ovih godina u toj stranoj
abokreini.
Arsenije je osjetio alac sinovljeva neizreenog prijekora. to tono predlae?
U srijedu je prosni dan. Misa krinog puta sluit e se u crkvi Sv. Petra. Papa Ivan vodit e
procesiju do bazilike. Priekat emo dok ne odmakne, a zatim zauzeti Patrijarhat na juri. Sve e
biti gotovo prije nego to papa Ivan i posumnja da se neto dogaa.
Lotar nee zapovjediti svojim vojnicima da napadnu Patrijarhat. On zna da bi takav in
ujedinio Rim protiv njega, a priklonili bi im se i njegovi vlastiti pristae.
Ne trebaju nam Lotarovi vojnici za zauzimanje Patrijarhata; nai straari mogu to sami obaviti.
Kad bude jasno da sam osvojio prijestolje, Lotar e me poduprijeti - u to sam siguran.
Moda, rekao je Arsenije. Ali nee biti lako zauzeti papinsku palau. Superista je opasan
borac, a on zapovijeda papinskom vojskom koja mu je odana.
Glavna briga superiste je papina osobna sigurnost. Budui da su Lotar i njegovi vojnici u gradu,
Gerold e jahati na elu strae za vrijeme procesije, a uz njega e biti i njegovi najbolji ljudi.
A nakon toga? Sigurno ti je jasno da e se Gerold suprotstaviti sa svim raspoloivim
snagama?
Anastazije se nasmijao. Ne brini se za Gerolda, oe. Imam plan pomou kojeg u se pobrinuti
za njega.
Arsenije je zatresao glavom. Previe je rizino. Ako ne uspije, to e znaiti propast za nau
obitelj, kraj svega za to smo radili sve ove godine.
Boji se, pomislio je Anastazije. Ta spoznaja znaila mu je tiho zadovoljstvo. Cijelog ivota
oslanjao se na oevu pomo i njegove savjete, a istovremeno je bio ogoren zbog te injenice. Sad
se napokon pokazao snanijim. Moda, razmiljao je Anastazije, promatrajui starca s izmijeanim
osjeajima ljubavi i saaljenja, moda ga je ba taj strah, nedostatak volje u presudnom trenutku iskuavanja
sprijeio da dosegne veliinu.
Otac ga je udnovato promatrao. U dubini tih poznatih oiju koje su ga voljele, a sad su venule
od starosti, Anastazije je mogao proitati nemir i zabrinutost, ali i jo neto vie, neto to
Anastazije nikada prije nije vidio potovanje.
Stavio je ruku na oevo rame. Vjeruj mi, oe. Uinit u te ponosnim, obeajem.

Sveti prosni dan bio je blagdan utvren datumom, a uvijek se slavio 25. travnja. Kao i kod
ostalih blagdana utvrenih datumom blagdana darivanja, blagdana prijestolja Sv. Petra,
kvatrenog tjedna, Boia - korijeni njegove proslave mogli su se slijediti sve do bezbonikih
vremena. U drevnom Rimu, 25. travnja bio je dan Robigalia, poganskog festivala u slavu Robiga,
boga mraza, koji je ba u to doba godine nanosio veliku tetu propupalim vokama na zemlji ako
ga se ne bi potkupilo darovima i rtvama. Robigalia je bio veseo festival, a ukljuivao je ivahnu
procesiju kroz grad i do polja kukuruza, gdje se rtvovalo ivotinje, iza ega su se prireivale
utrke i igre, kao i drugi oblici zabave na poljima u okolici grada. Umjesto da zabrane ovu dugu
tradiciju, jer bi time samo otuili one koje su htjeli pridobiti za kransku vjeru, prvi pape mudro
su odluili zadrati ovaj festival, ali su mu dali oblik kojim je vie podsjeao na kranske
blagdane. Procesija na prosni dan jo uvijek je odlazila do polja kukuruza, ali se najprije
zaustavljala u bazilici Sv. Petra, gdje se sluila sveana misa i molilo posredstvom apostola za
Boji blagoslov etve.
Vrijeme je ilo na ruku sveanoj prigodi. Nebo iznad njih bilo je plavo kao tek obojano platno, a
na njemu nije bilo ni traga oblacima; sunce je prosipalo zlatni sjaj po drveu i kuama, a njegovu je
vruinu ublaavala dobrodola svjeina sjevernog povjetarca.
Ivana je jahala usred procesije iza akolita i straara, koji su ili pjeice te iza sedam akona na
konjima. Iza nje su jahali optimati i drugi dostojanstvenici apostolske palae. Dok se dugi niz
znakova ivih boja i stjegova pomicao kroz Lateransko dvorite, pokraj bronanog kipa mater
romanorum, Ivana se pokuavala namjestiti na svome bijelom konju; sigurno joj nisu dobro
namjestili sedlo jer je u leima osjeala tupu, ali snanu bol koja se ponavljala.
Gerold se kretao amotamo uz procesiju zajedno s drugim pripadnicima straarima. Upravo je
dojahao do nje, tako visok i zgodan u svojoj uniformi da je ostala bez daha.
Osjea li se dobro? upitao ju je zabrinuto. Izgleda blijedo.
Nasmijeila mu se, crpei snagu iz njegove blizine. Dobro mi je.
Duga procesija skrenula je na Via Sacra, a Ivanu je odmah doekala buka glasnog odobravanja.
Svjesni prijetnje koju su predstavljali Lotar i njegova vojska, ljudi su izili u rekordnom broju kako
bi pokazali svoju ljubav i dali potporu papi. Masa ljudi koja se protezala est metara u dubinu na
objema stranama klicala je i traila blagoslov, pa su straari bili prisiljeni odgurivati ljude kako bi
procesija mogla proi. Ako je Lotar trebao dokaz Ivanine omiljenosti u narodu, ovdje se mogao
uvjeriti.
Akoliti su pjevali, kadili tamjanom i polako napredovali niz prastaru ulicu, kojom su pape
putovali jo u vrijeme prije sjeanja. Hodali su jo sporije nego inae jer ih je cijelim putem
doekivao velik broj molitelja, a kao to je bio obiaj procesija bi esto zastajala kako bi ih Ivana
mogla sasluati. Na jednom od mjesta gdje su stali, starica sijede kose i s licem punim oiljaka
bacila se na zemlju ispred Ivane.
Oprostite mi, Sveti oe, preklinjala je ena, oprostite mi za zlo koje sam Vam nanijela!
Ustani, dobra majko, i smiri se, odgovorila je Ivana. Nije mi poznato da si mi nanijela ikakvo
zlo.
Zar sam se toliko promijenila da me ne prepoznajete?
Neto na tom unitenom licu, koje se zaklinjui podiglo prema njezinom, iznenada je probudilo
traak sjeanja.
Marioza? uskliknula je Ivana. Glasovita kurtizana postarala se trideset godina otkad ju je Ivana
zadnji put vidjela. Veliki Boe, to ti se dogodilo?
Marioza je pokajniki podigla ruku do svog lica punog oiljaka. Tragovi noa. Dar za rastanak
od ljubomornog ljubavnika.
Deus miseratur!
Marioza je rekla gorko: Nemoj se pouzdavati u to da e ti usluge mukaraca donijeti sreu,
rekli ste mi tada. Pa, bili ste u pravu. Ljubav prema mukarcima izazvala je moju propast. To je
moja kazna Boja kazna za podlu prevaru koju sam Vam priredila. Oprostite mi, Sveti oe, ili
u biti prokleta zauvijek!
Ivana je iznad nje nainila znak blagoslova. Opratam ti od svoje volje i cijelim srcem.
Marioza je stisnula Ivaninu ruku i poljubila je. Ljudi u blizini klica su odobravajui.
Procesija je nastavila svoj put. Dok su prolazili pokraj crkve sv. Klementa, Ivana je postala
svjesna metea sa svoje lijeve strane. Skupina nasilnika na kraju gomile izrugivala se i poela
gaati procesiju kamenjem. Jedan je kamen pogodio vrat njezina konja, koji se divlje propeo i
Ivana je tresnula o sedlo. Presjekla ju je nagla snana bol. Omamljena i bez daha priljubila se uz
zlatnu konjsku ormu dok su joj prilazili akoni.

Gerold je primijetio skupinu nasilnika prije svih drugih. Okrenuo je konja i pojahao ravno
prema njima jo prije nego to je prva salva kamenja poletjela iz njihovih ruku.
Kad su vidjeli da im prilazi, nasilnici su poeli trati. Gerold je podbo konja i pojurio za njima.
Ispred stepenica crkve sv. Klementa, mukarci su se iznenada okrenuli, izvukli oruje skriveno u
naborima odjee i navalili na Gerolda.
 Gerold je izvukao ma i dao uran znak straarima koji su ga slijedili. Nitko mu nije odgovorio,
a nije se ulo ni bubnjanje kopita iza njega. Bio je sam kad ga je okruila gomila mukarca koji su
mu pokuavali zadati udarce i ubode. Gerold je rukovao svojim maem tedljivo i vjeto, a svaki je
njegov udarac pogodio; ranio je etvoricu svojih napadaa i zaradio pritom samo jedan udarac
noem u bedro prije nego to su ga povukli s konja. Potpuno se opustio, glumei nesvjesticu, ali je
vrsto drao drak maa.
Tek to je pao na zemlju, odmah je skoio na noge i ispruio ma. Uz krik iznenaenja, najblii
napada pojurio je prema njemu s isukanim maem; Gerold se pomaknuo ustranu, to je napadaa
dovelo u raskorak, a dok se spoticao Gerold mu je maem zasjekao ruku. ovjek je pao, a iz
napola odrezane ruke iknula je krv. Jo ih je nekoliko krenulo prema njemu, ali je tada Gerold
zauo povike straara koji su mu se pribliavali. Jo samo trenutak i stii e pomo. Drao je ma
ispred sebe i uzmicao, pomno pazei na napad iz zasjede.
Udarac bodea pogodio ga je s lea, a otrica se zarinula izmeu rebara potajno i bez ikakvog
zvuka, kao kad se lopov uvlai u svetite. Jo nije bio ni svjestan to se dogodilo kad su mu se
svinula koljena, a on se polako spustio na zemlju, udei se to ni padajui nije osjeao nikakvu
bol, samo toplu krv koja mu se slijevala niz lea.
Iznad sebe zauo je nove povike i zvuk sudaranja elika. Stigli su straari i borili se protiv
napadaa. Moram im se pridruiti, pomislio je Gerold i htio dohvatiti svoj ma na zemlji, ali nije
mogao pomaknuti ruku.

Kad je dola do daha, Ivana je ugledala Gerolda koji se okrenuo i poeo progoniti bacae
kamenja. Vidjela je kad su drugi straari krenuli za njim, ali ih je zadrala skupina ljudi koji su
stajali usred gomile s te strane ceste; skupina se drala zajedno i zaprijeila im put ba kao na neki
nevidljivi znak.
To je stupica! shvatila je Ivana. Mahnito je povikala kako bi ih upozorila, ali su buka i pometnja u
gomili nadglasale njezine rijei. Podbola je konja i htjela krenuti za Geroldom, ali su akoni vrsto
drali njezine uzde.
Pustite me! Pustite me!, vikala je, ali su je i dalje drali, ne vjerujui konju. Ivana je
bespomono gledala kako su nasilnici okruili Gerolda, vidjela je kad su ga mnoge ruke zgrabile,
hvatajui ga za pojas, odjeu, ruke, nakon ega su ga povukli s konja. Jo je jednom ugledala jasan
odsjaj njegove crvene kose, a zatim je nestao usred uskomeane gomile.
Skliznula je s konja i potrala, gurajui se kroz skupinu uplaenih akolita koji su se razmiljeli na
sve strane. Kad je stigla do druge strane ceste, gomila se ve razmicala pravei prolaz za straare
koji su ili prema njoj nosei Geroldovo mlitavo tijelo.
Stavili su ga na zemlju, a ona je kleknula pokraj njega. Krv mu je kapala u tankom mlazu iz
jednog kuta usta. Brzo je skinula dugi etvrtasti palij koji je nosila privren oko vrata, sloila ga
u sveanj i vrsto pritisnula na ranu na njegovim leima, pokuavajui zaustaviti istjecanje krvi.
Nije bilo koristi; za samo nekoliko minuta debeli slojevi tkanine bili su potpuno promoeni.
Pogledi su im se sreli, a u njima se ogledala najdublja prisnost, ljubav i bolno razumijevanje.
Ivanu je obuzeo strah kakav nikada prije nije osjetila. Ne! povikala je i stisnula ga u zagrljaj, kao
da bi pukim tjelesnim dodirom mogla odgoditi neizbjeno. Nemoj umrijeti, Gerolde. Nemoj me
ostaviti ovdje sasvim samu.
Njegova ruka traila ju je u zraku. Dohvatila ju je, a njegove usnice razvukle su se u osmijeh.
Biseru moj, rekao je. Glas mu je bio slabaan, kao da govori s velike udaljenosti.
Izdri, Gerolde, izdri, govorila je napeto. Odnijet emo te u Patrijarhat; mi emo te
Osjetila je da je otiao prije nego to je ula samrtni hropac i osjetila teinu njegova tijela u
svojim rukama. Savinula se preko njega, gladei mu kosu i lice. Leao je nepomino i smireno,
blago rastvorenih usnica i pogleda zauvijek uperenog u nebo.
Nije bilo mogue da ga nema. Njegov duh kao da se jo uvijek povlaio u nizu obrnutih slika.
Moda e ga ponovno ugledati ako se potrudi. Podigla je glavu i pogledala oko sebe. Ako je bio
negdje u blizini, dat e joj znak. Ako je bio tu negdje, jasno e joj to dati do znanja.
Nita nije vidjela, nita nije opazila. U njezinim je rukama lealo mrtvo tijelo s njegovim licem.
 Otiao je Bogu, rekao je Deziderije, vrhovni akon.
Nije se pomaknula. Sve dok ga bude drala, nee potpuno nestati, dio njega jo uvijek e biti s
njom.
Deziderije ju je uhvatio za ruku. Dopustite nam da ga odnesemo u crkvu.
U svojoj obamrlosti ula ga je i shvatila. Nije smio leati tu na ulici, gdje su u njega zurili brojni
znatieljnici. Morala se pobrinuti da dobije sve poasti i obrede koji su mu pripadali; jedino je to
jo mogla uiniti za njega.
Njeno ga je spustila na zemlju, pazei da ga ne povrijedi, a zatim mu je zatvorila oi i
prekriila mu ruke na prsima, kako bi ga straari mogli odnijeti potujui njegovo dostojanstvo.
Kad je pokuala ustati, osjetila je estoku bol od koje se sva presavinula i pala na zemlju borei
se za dah. Njezino tijelo treslo se od stranih greva koje nije mogla kontrolirati. Osjeala je snaan
pritisak, kao da je netko spustio na nju teak teret; pritisak se sputao i inilo joj se da e je sigurno
prepoloviti.
Dijete. Dolazi.
Gerolde! Rije se pretvorila u uasan urlik boli.
Gerold joj vie nije mogao pomoi. Bila je sama.
Deus Misereatur! povikao je Deziderije. Njegovu Preuzvienost papu obuzeo je sotona!
Ljudi su vritali i plakali, uasnuti i oajni.
Aurianos, glavni istjeriva vraga, pourio je naprijed. Posipao je Ivanu svetom vodom i poeo
sveano pjevati: Exorcizo te, immundissime spiritus, omnis incursio adversarii, omne phantasma...
Svi su pogledi bili prikovani za Ivanu, oekujui da e zao duh izii iz njezinih usta ili uha.
Vrisnula je kad je uz zadnji muan trud pritisak iznutra iznenada popustio, izlijevajui se iz nje
kao velika crvena lokva.
Aurianosov glas iznenada je zamuknuo i uslijedila je duga strana tiina.
Ispod ruba bogate Ivanine odore, sada obojane njezinom krvlju, pojavilo se sitno plavo tijelo
prerano roenog djeteta.
Deziderije je prvi reagirao. udo! povikao je, padajui na koljena.
Vraje djelo, povikao je netko drugi. Svi su se prekriili.
Ljudi su se tiskali prema naprijed kako bi vidjeli to se dogodilo, gurali su jedni druge i penjali
se jedni preko drugih samo da bi to bolje vidjeli.
Natrag!, povikali su akoni, maui raspelima kao toljagama kako bi zadrali razuzdanu
gomilu na odstojanju. Izbile su tunjave du cijelog niza ljudi u procesiji. Dojurili su straari i
poeli izvikivati grube naredbe.
Ivani se inilo da sve to uje iz velike udaljenosti. Leei na ulici u lokvi vlastite krvi, iznenada
ju je preplavio uzvien osjeaj mira. Ulica, ljudi, stjegovi svih boja u procesiji sjali su u njezinu
umu udnom svjetlou, poput niti u nekoj ogromnoj tapiseriji iji je uzorak tek sada razaznala.
Njezin duh rastao je u njoj i ispunio prazninu iznutra. Okupana je uzvienom i pounom
svjetlou. Vjera i sumnja, volja i udnja, srce i um na kraju krajeva uvidjela je i shvatila da svi
su jedno, a to Jedno je Bog.
Svjetlost je bila sve jaa. Smijeei se, krenula je prema njoj dok su zvukovi i boje svijeta
blijedjeli i nestajali poput mjeseca s dolaskom zore.
 POGOVOR
etrdeset dvije godine kasnije

Anastazije je sjedio za svojim stolom u Lateranskoj pisarnici i pisao pismo. Njegove ruke,
ukoene i artritine od starosti, boljele su ga od svakog poteza pera. Usprkos bolovima, nastavio je
pisati. Pismo je bilo iznimno hitno i morao ga je odmah poslati.
Njegovom Carskom Velianstvu, uzvienom caru Arnulfu, narkao je.
Lotar je ve dugo bio mrtav, a umro je samo nekoliko mjeseci nakon naputanja Rima.
Prijestolje je najprije pripalo njegovu sinu Ludoviku II, a nakon njegove smrti, Lotarovu neaku
Karlu Debelom, dvojici vladara koji su bili nesposobni i ni po emu poznati. Smrt Karla Debelog
888. godine okonala je vladavinu Karolinga, koja je zapoela s Karlom Velikim, poznatijim po
francuskom imenu Charlemagne. Arnulf, karantanski vojvoda, uspio je preoteti carsko prijestolje
u nadmetanju s mnotvom drugih pretendenata. Anastazije je u cjelini smatrao da je promjena u
slijedu nasljeivanja bila dobra. Arnulf je bio pametniji od Lotara, a njegova vladavina snanija.
Anastazije je raunao na to. Neto se moralo poduzeti u vezi s papom Stjepanom.
Ba prolog mjeseca, na uas i sablazan cijelog Rima, Stjepan je naredio da se tijelo njegova
prethodnika pape Formoza izvue iz groba i donese u Patrijarhat. Stjepan je uspravio njegovo
truplo na stolici, predsjedao lanim suenjem, obasuo ga klevetama i zavrio odsijecanjem tri
prsta s njegove desne ruke, ona tri prsta kojima je udjeljivao papinski blagoslov, kanjavajui ga
tako za zlodjela koja je priznao.
Preklinjem Vas, Vae Velianstvo, pisao je Anastazije, da doete u Rim i okonate papina
pretjerivanja jer su skandalozna za cijelo kranstvo.
Zbog iznenadnog gra u ruci, Anastazije je zatresao pero i prolio kapljice tinte po istom
pergamentu. Opsovao je i osuio bugaicom razlivenu tintu, a zatim spustio pero i ispruio prste,
trljajui ih kako bi si olakao bolove.
udno, razmiljao je s jezovitom ironijom, kako je ovjek kao Stjepan uspio naslijediti papinsku ast, kad je
meni, koji sam savreno odgovarao tom poloaju po svim preduvjetima roenja i uenosti, taj poloaj uskraen.
Doao je blizu, tako blizu osvajanju prieljkivane nagrade. Nakon okantnog otkria i smrti
enskog pape, Anastazije je zauzeo Patrijarhat, zahtijevajui prijestolje za sebe uz blagoslov cara
Lotara.
to je sve mogao postii da je ostao na prijestolju! Ali nije mu bilo sueno. Mala ali utjecajna
skupina sveenika nepopustljivo mu se suprotstavila. Otra rasprava o tome tko e naslijediti
papinsko prijestolje potrajala je nekoliko mjeseci, a inilo se da je prevaga malo na jednoj, malo na
drugoj strani. Na kraju je, uvjeren kako se znaajna skupina Rimljana nikada nee pomiriti s
Anastazijem kao papom, Lotar odluio izabrati lukav smjer i povui svoju potporu. Anastazija su
svrgnuli i zbog neasnog ponaanja poslali u samostan Trastevere.
Svi su mislili da je to moj kraj, sjeao se Anastazije. Ali podcijenili su me.
Pomou strpljenja, vjetine i diplomacije, izborio je svoj put natrag i na koncu zadobio
povjerenje pape Nikole. Nikola ga je uzdigao na poloaj papinskog bibliotekara, poloaj moi i
povlastica koji je zadrao vie od trideset godina.
Dosegnuvi iznimnu starost od osamdeset sedam godina, Anastazije je bio omiljen i potovan, a
svi su hvalili njegovo golemo znanje. Uenjaci i sveenici iz cijeloga svijeta dolazili su u Rim kako
bi ga upoznali i divili se njegovom majstorskom djelu Liberpontificalis, ili Knjiga o papama, zvaninom
ljetopisu o papama. Prolog mjeseca, franaki nadbiskup po imenu Arnaldo zatraio je doputenje
napraviti kopiju njegova rukopisa za svoju katedralu, a Anastazije je susretljivo pristao.
Liber pontificalis bio je Anastazijev zalog besmrtnosti, njegova ostavtina svijetu. Bila je to ujedno i
njegova konana osveta takmacu kojeg je toliko mrzio, osobi zbog ijeg je izbora onog zlokobnog
dana 853. godine njemu uskraena slava za koju je bio sudbinski predodreen. Anastazije je
izbrisao papisu Ivanu iz slubenih zabiljeki o papama; u njegovu djelu Liber pontificalis njezino se
ime nije uope spominjalo.
To nije bilo ono za im je udio u dubini svoga bia, ali je ipak bilo neto. Slava Anastazija
Bibliotekara i njegova velikog djela odzvanjat e kroz stoljea, a papisa Ivana bit e izgubljena i
zaboravljena, zauvijek izbrisana iz sjeanja.
Nestalo je gra u ruci. Anastazije je podigao pero i nastavio pisati.

U pisarnici Biskupske palae u Parizu nadbiskup Arnaldo vrijedno je radio na posljednjim

stranicama svoje kopije Liber pontificalis. Kroz uski prozor probijale su se suneve zrake i obasjavale
naslage praine. Arnaldo je upravo ukrasio zadnju stranicu zavojitom arom, jo jednom je
pogledao i zatim umorno spustio pero.
Bio je to dug i teak posao prepisati cijeli rukopis Knjige o papama. Pisari u palai bili su
prilino iznenaeni kad se sam nadbiskup prihvatio tog zadatka umjesto da ga dodijeli nekome
od njih, ali Arnaldo je imao svoje razloge to je tako postupio. On nije samo napravio duplikat
znamenitog rukopisa; on ga je i ispravio. Izmeu zapisa o ivotima pape Leona i pape Benedikta,
sad se naao i zapis o papisi Ivani, to je bila rekonstrukcija njezina pontifikata kako bi zauzela
mjesto u povijesti koje joj je pripadalo.
Uinio je to i zbog osjeaja osobne odanosti i zbog elje da istina bude zapisana. Poput Ivane, ni
nadbiskup nije bio onaj za koga se izdavao. Jer Arnaldo, po roenju Arnalda, zapravo je bila ki
franakog upravitelja Ama i njegove ene Bone, kod kojih je Ivana stanovala nakon bijega iz
Fulde. Arnalda je tada bila tek djevojica, ali nikada nije zaboravila Ivanu ljubazne i pametne
oi koje su je tako paljivo motrile; uzbuenje koje je osjeala zbog njihova zajednikog
svakodnevnog uenja; zajedniku sreu zbog postignutih rezultata kad je Arnalda poela itati i
pisati.
Osjeala je velik dug prema Ivani jer je ba Ivana spasila njezinu obitelj od bijede i oaja,
pokazala im put iz mranog ponora neznanja do svjetla spoznaje i tako joj osigurala visok poloaj
u kojem je danas uivala. Nadahnuta Ivaninim primjerom, Arnalda je takoer izabrala preruiti se
u mukarca kad se pribliila odrasloj dobi jer je tako mogla nastaviti slijediti svoje tenje.
Koliko li jo ima takvih kao to smo mi? pitala se Arnalda, ne prvi put. Koliko se jo ena odluilo na
takav hrabar korak, naputajui svoju osobnost ene, odriui se ivota koji je mogao biti ispunjen
djecom i obitelji, kako bi postigle ono to bi im inae bilo zabranjeno? Tko je to mogao znati? Bilo
je mogue da je Arnalda i ne znajui prolazila pokraj neke druge podmetnute sveenice u
katedrali ili samostanu, koja je naporno radila u potaji, ne otkrivajui tajnu sestrinstva.
Nasmijeila se na tu pomisao. Posegnula je pod nadbiskupsku odoru i obuhvatila drveni
medaljon Sv. Katarine koji joj je visio oko vrata. Nosila ga je neprekidno od onoga dana kad joj ga
je Ivana dala prije vie od pedeset godina.
Sutra e dati uvezati rukopis u finu kou izrezbarenu zlatom, a zatim e je pohraniti u arhivu
knjinice u katedrali. Barem e negdje ostati sauvan zapis o papisi Ivani, koja je, iako je bila ena,
bez sumnje bila dobar i vjeran namjesnik Kristov. Jednoga dana netko e pronai njezinu priu i
ponovno je ispriati.
Dug je isplaen, pomislila je Arnalda. Requiesce in pace, Johanna Papissa.
 AUTORIINA BILJEKA
Je li postojala papisa Ivana?

Kad god se susretnete s legendom, moete biti sigurni da ete istraujui poetke uvijek nai
povijest.
VALLET DE VIRIVILLE

Papisa Ivana jedan je od najarobnijih i najneobinijih likova u povijesti Zapada a ujedno i

jedan od najmanje poznatih. Mnogi ljudi nikada nisu uli za papisu Ivanu, a oni koji jesu, smatraju
priu o njoj legendom.
Pa ipak je stotinama godina sve do sredine sedamnaestoga stoljea - Ivanino papinstvo bilo
sveope poznato i prihvaalo se kao istinito. U sedamnaestom stoljeu, u vrijeme jaanja
protestantizma, Katolika crkva zajednikim je naporima poela unitavati sramne povijesne
zabiljeke o Ivani. Vatikan je zaplijenio na stotine rukopisa i knjiga. Stvarni nestanak Ivane iz
moderne svijesti dokaz je uinkovitosti takvih mjera.
Danas Katolika crkva nudi dva glavna argumenta protiv Ivanina papinstva: odsustvo bilo
kakve potvrde o njoj u suvremenim dokumentima i nedostatno vremensko razdoblje za njezino
papinstvo koje se trebalo dogoditi izmeu kraja vladavine njezina prethodnika, Leona IV. i
poetka vladavine njezina nasljednika, Benedikta III.
Ovi argumenti, meutim, nisu uvjerljivi. Jedva da iznenauje to se podaci o Ivani ne pojavljuju
u suvremenim biljekama, a naroito kad se u obzir uzmu vrijeme i odlunost koje je Crkva, po
vlastitom priznanju, posvetila brisanju svih podataka o njoj. injenica da je Ivana ivjela u
devetom stoljeu, najmranijem od svih mranih razdoblja, olakala je postupak unitenja
podataka o njezinu papinstvu. Deveto stoljee bilo je doba prevladavajue nepismenosti, te rijetkih
sluajeva pomnog voenja biljeaka. Danas se istraivanja znanstvenika o tom razdoblju oslanjaju
na razbacane, nepotpune, proturjene i nepouzdane dokumente. Ne postoje sudski zapisi, podaci
o katastarskim mjerenjima, zakupu zemljita, kao ni bilo kakva biljeenja svakodnevnog ivota.
Osim jednog ivotopisa upitne tonosti, Liber pontificalis, ili Knjige o papama (koji su znanstvenici
nazvali propagandistikim dokumentom), nema drugih stalnih biljeaka o papama iz devetog
stoljea - tko su bili, kad su vladali, to su uinili. Osim u knjizi Liber pontificalis, gotovo nigdje se ne
spominje niti Ivanin nasljednik, papa Benedikt III, a on nije bio meta kampanje za unitenje.
Jo uvijek postoji jedna prastara kopija Liber pontificalis s biljekom Ivaninu papinstvu. Zapis o
Ivani oigledno je naknadno umetnut i nespretno dodan glavnom tekstu. Ipak, to ne znai da je
valjanost zapisa nuno netona; neki kasniji pisac anala, uvjeren svjedoenjem politiki manje
sumnjivih ljetopisaca, moda je osjeao moralnu obavezu unijeti slubenu zabiljeku. Blondel,
protestantski povjesniar koji je ispitao tekst 1647. godine, zakljuio je da je zapis o Ivani napisan u
etrnaestom stoljeu. Zasnivao je svoje miljenje na razlikama u stilu i rukopisu to je u
najmanju ruku subjektivno prosuivanje. I dalje ostaju vana pitanja o ovom dokumentu. Kad je
zapisano sporno poglavlje? Tko ga je zapisao? Ponovna provjera ovog teksta pomou modernih
metoda odreivanja vremena nastanka a koju nitko nikada nije pokuao mogla bi dati neke
zanimljive odgovore.
Za oekivati je da Ivana ne bude prisutna u suvremenim crkvenim zapisima. Dananji rimski
sveenici, preplaeni velikom prevarom koja im se osveuje, zacijelo su poduzeli sve to su mogli
kako bi sakrili bilo kakav pismeni zapis o tom neprilinom dogaaju. Uistinu, sigurno bi osjeali
da je to njihova dunost. Hincmar, Ivanin suvremenik, esto je u svojim pismima i kronikama tajio
podatke koji bi tetili Crkvi. ak je veliki teolog Alkuin bio sklon krivotvoriti istinu; u jednom od
svojih pisama priznaje kako je unitio izvjee o bludnitvu i simoniji pape Leona III.
 Kao svjedoci odlunog nijekanja tada, Ivanini su suvremenici pravi sumnjivci. To je naroito
tono za rimske prelate, koji su imali snane osobne motive za potiskivanje istine. U rijetkim
prigodama kad bi neije papinstvo bilo proglaeno nevaljanim a Ivanino bi sigurno bilo
nevaljano im bi se otkrio njezin spol svi poloaji imenovanih namjetenika odmah bi postali
nevaljani. Svi kardinali, biskupi, akoni i sveenici koje je papa postavio izgubili bi svoje naslove i
poloaje. Ne iznenauje tako da zapisi koje su ti ljudi vodili ili prepisivali nigdje ne spominju
Ivanu.
Dovoljno je samo pogledati nedavne primjere u Nikaragvi i El Salvadoru da bi se shvatilo kako
odluni i dobro usklaeni dravni napori mogu dovesti do nestanka nezgodnih dokaza. Tek
nakon vremenskog odmaka, istina koja se sauvala neutaivou javnog izvjeivanja polako e
poeti izranjati. I uistinu, u kasnijim stoljeima ne nedostaje dokumentacije o Ivaninu papinstvu.
Frederick Spanheim, ueni njemaki povjesniar koji je proveo obimnu studiju o tom pitanju,
navodi sigurno pet stotina drevnih rukopisa koji sadravaju dokaze o Ivaninu papinstvu,
ukljuujui i proslavljene autore kao to su Petrarca i Boccaccio.
Danas je stav Crkve da je Ivana izum protestantskih reformatora koji su silno eljeli razotkriti
papinsku izopaenost. A opet, Ivanina pria prvi put se pojavila stotinama godina prije roenja
Martina Luthera. Veina njezinih kroniara bili su katolici, esto na visokim poloajima unutar
crkvene hijerarhije. Ivanina pria prihvaena je ak i u slubenim ivotopisima posveenima
papama. Njezin kip neosporno je stajao uz one drugih papa u katedrali u Sieni sve do 1601. kad se
po za:- povijedi pape Klementa VIII. iznenada preobrazio u poprsje pape Zaharije. Godine 1276,
nakon to je naredio temeljitu istragu zapisa o papama, papa Ivan XX. promijenio je svoj naslov u
Ivan XXI, slubeno priznajui Ivaninu vladavinu kao pape Ivana VIII. Ivanina pria bila je
obuhvaena u slubenom crkvenom vodiu za Rim koji su hodoasnici upotrebljavali preko tri
stotine godina.
Jo jedan dramatian povijesni dokaz iz 1413. godine nalazi se u dobro utemeljenim zapisima o
suenju Janu Husu za krivovjerje. Hus je osuen za propovijedanje krivovjerne doktrine po kojoj
je papa pogreiv. U svojoj obrani, Hus je za vrijeme suenja navodio mnoge primjere papa koji su
poinili grijeh i zloine prema Crkvi. Na svaku od ovih optubi njegovi su suci, odreda sveenici,
odgovorili s najsitnijim detaljima, nijekajui Husove optube i opisujui ih kao bogohuljenje. Samo
jedan od Husovih navoda proao je neosporeno: Mnogo puta pape su poinili grijeh, ali i
pogrijeili, na primjer kad je Ivana izabrana za papu, a bila je ena. Niti jedan od prisutnih
dvadeset osam kardinala, etiri patrijarha, trideset nadbiskupa, dvije stotine i est biskupa i etiri
stotine i etrdeset teologa nije optuio Husa da lae ili bogohuli navodei ovaj iskaz.
to se tie drugog argumenta Crkve protiv Ivane, po kojem nije bilo dovoljno vremena za
njezinu vladavinu izmeu dvaju razdoblja papinske vlasti Leona IV. i Benedikta III. i ovaj je
argument upitan. Liber pontificalis notorno je netoan kad su u pitanju vremena stupanja na vlast i
smrti pojedinih papa; poznato je da su mnogi navedeni datumi u potpunosti izmiljeni. Snano
motiviran prikriti Ivanino papinstvo, suvremeni kroniar trebao je, to ne bi bilo iznenaenje,
pomaknuti datum Leonove smrti unaprijed, s 853. na 855. to je razdoblje koje se navodi kao
vrijeme Ivanine dvogodinje papinske vlasti kako bi se inilo da je papu Leona odmah
naslijedio papa Benedikt III.13
Povijest prua mnoge primjere takvog namjernog krivotvorenja podataka. Burbonci su raunali
vladavinu Luja XIII. od datuma smrti njegova brata i jednostavno su ispustili vladavinu
Napoleona. Nisu meutim mogli izbrisati Napoleona iz povijesnih zapisa jer je njegova vladavina
dobro zabiljeena u brojnim kronikama, dnevnicima, pismima i drugim dokumentima. Nasuprot
tome, u devetom stoljeu bilo je daleko lake izbrisati Ivanu iz povijesnih zapisa.
Postoje osim toga dokazi na osnovu indicija koje je teko objasniti ako je istina da nikada nije
postojao papa koji je bio ena. Jedan je primjer takozvani pregled na stolici, koji je bio dijelom
13
Dva najsnanija materijalna dokaza protiv Ivanina papinstva utvruju se na osnovi pretpostavke da je Leon IV. umro 855. godine. (1) Novi koji nosi ime pape
Benedikta s jedne strane i cara Lotara s druge. Budui da je Lotar umro 28. rujna 855, a novi prikazuje Benedikta i Lotara koji ive u isto vrijeme, oigledno je da
Benedikt nije mogao stupiti na prijestolje kasnije od 855. (2) Dekret napisan 7. listopada 855. kojim papa Benedikt potvruje povlastice samostana Corbie takoer
svjedoi o tome da je on u to vrijeme bio na vlasti. Ali ovi dokazi mogu se smatrati beznaajnima ako je Leon umro 853- (ili ak 854.) jer je u tom sluaju bilo dovoljno
vremena za Ivaninu vladavinu prije nego to je Benedikt preuzeo prijestolje 855. (nap. a.).
srednjovjekovne sveanosti posveivanja gotovo est stotina godina. Svaki novoizabrani papa
nakon Ivane morao je sjesti na sella stercoraria (doslovno, stolica za provjeru), koja je bila probuena
u sredini poput nunika i gdje su se provjeravale genitalije kako bi se dokazao muki spol. Nakon
toga bi ispitiva (obino akon) sveano izvijestio okupljene ljude: Mas nobis nominus est Na
kandidat je mukarac. Tek tada bi papi uruili kljueve crkve Sv. Petra. Sveanost se nastavila
obavljati na isti nain sve do esnaestog stoljea. ak je i Aleksandar Borgia bio primoran
podvrgnuti se toj kunji, iako je u vrijeme izbora njegova ena ve imala etiri sina koje je priznao
s ponosom!
Katolika crkva ne porie postojanje probuene stolice jer je ona do danas sauvana u Rimu.
Nitko ne porie ni da je stoljeima bila upotrebljavana u sveanosti papinskog posveivanja. Ali
mnogi nas uvjeravaju kako je stolica koritena jedino zbog svog pristalog i dojmljivog izgleda;
injenica da je imala rupu u sredini potpuno je nebitna, kau. Naziv sella stercoraria navodno potjee
od rijei kojima su se papi obraali dok je sjedio na stolici: Suscitans depulvere egenem, et de stercore
erigens pauperem ut sedeat cum principibus... [Bog] die slabia iz praine, iz bunjita izvlai uboga,
da ih posadi s knezovima....
Ovakav se argument ini nesigurnim. Stolica je oigledno nekada sluila kao nunik, ili moda
kao primaljska stolica. Je li vjerojatno da bi predmet s takvim grubim asocijacijama bio
upotrebljavan kao papinsko prijestolje bez nekog dobrog razloga? A ako je pregled na stolici
izmiljotina, kako objasniti bezbrojne ale i pjesme koje na njega ukazuju, a stoljeima su prisutne
u rimskom puku? Doputamo da je rije o neukim i praznovjernim vremenima, ali
srednjovjekovni Rim bio je vrsto povezana zajednica: ljudi su ivjeli i na tek nekoliko metara od
papinske palae; mnogi od njihovih oeva, brae, sinova i bratia bili su prelati prisutni na
sveanostima papinskih posveivanja, a oni bi sigurno znali istinu o sellistercorariji. Postoji ak i
iskaz svjedoka o pregledu na stolici. Velanin Adam od Uska 1404. godine otputovao je u Rim i
ostao tamo dvije godine, vodei u svojoj kronici pomne biljeke o svojim zapaanjima. Njegov
detaljan opis krunidbe pape Inocenta VII. ukljuuje i pregled na stolici.
Jo jedan zanimljiv dokaz na osnovu indicija je ulica koju svi izbjegavaju. Patrijarhat,
papinska rezidencija i biskupska katedrala (sada Sv. Ivana Lateranskog) smjetena je na suprotnoj
strani Rima od bazilike Sv. Petra; papinska procesija stoga se esto kretala izmeu njih. Pomni
pregled bilo koje karte Rima pokazat e da je Via Sacra (danas Via S. Giovanni) daleko najkrai i
najdirektniji put izmeu ovih dviju lokacija te je tako u stvari stoljeima bila u upotrebi (otud
naziv Via Sacra, ili sveta ulica). To je ulica na kojoj je Ivana navodno rodila svoje mrtvoroeno
edo. Ubrzo nakon tog dogaaja, papinske procesije namjerno su zaobilazile Via Sacru, zbog
gnuanja prema tom dogaaju.
Argument Crkve je da se zaobilazni put poeo koristiti jednostavno zato to je ulica bila
preuska za prolaz procesija sve do esnaestog stoljea, kad ju je proirio papa Siksto V. Ali ovo
tumaenje je oito netono. Godine 1486, John Burcardt, biskup Horte i papinski voditelj
ceremonija za vrijeme vladavine pet papa poloaj mu je osigurao temeljito poznavanje
papinskog dvora opisao je u svom dnevniku to se dogodilo kad je papinska procesija prekrila
obiaj i prola preko Via Sacre:

Na putu tamo i natrag, \papa\ je iao pokraj Koloseuma i onom ravnom ulicom gdje... se papa Ivan Engleski
porodio... Iz tog razloga... pape sa svojim povorkama nikada ne prolaze tom ulicom; zato su papu prekorili nadbiskup
Firence, biskup Massana i Hugo de Bencii, apostolski podakon...

Stotinu godina prije proirivanja ulice, ova je papinska procesija prola kroz Via Sacru bez
tekoa. Burcardtov iskaz jednostavno dokazuje da su Ivanino papinstvo u to vrijeme prihvaali
najvii slubenici papinskog dvora.
Ako se u obzir uzmu opskurnost i nejasnost tih vremena, nemogue je sa sigurnou utvrditi je
li Ivana postojala ili ne. Moda se nikada nee saznati to se uistinu dogodilo godine Gospodnje
855. Upravo zato odluila sam napisati roman, a ne povijesnu studiju. Iako se zasniva na
injenicama o Ivaninu ivotu o kojima postoje zapisi, knjiga je unato tomu plod mate. Malo se
zna o Ivaninu ranom ivotu, osim da je roena u Ingelheimu od oca Engleza te da je bila
redovnica u samostanu u Fuldi. Bilo je nuno dopuniti njezinu priu dijelovima koji su nedostajali.
Kako god, svi glavni dogaaji iz kasnijeg ivota opisani u ovom romanu potpuno su toni.
Bitka kod Fontenoya zbila se kako je opisano 25. lipnja 841. Saraceni su doista opljakali crkvu Sv.
Petra 847, a kasnije su poraeni na moru 849; poar u Borgu dogodio se 848, a poplava Tibera 854.
Umakanje priesnog kruha u vino postalo je popularno i obiaj u Franakoj tijekom devetog
stoljea. Papa Leon IV. uistinu je izopio Anastazija; a nakon postupka povrata naslova, imenovan
je papinskim knjiniarem pape Nikole te mu se openito pripisuje autorstvo djela o
suvremenicima Liberpontificalis. Ubojstva Teodora i Leona u papinskoj palai zaista su se dogodila, a
jednako tako i suenje u kojem se Daniel kao magister militum suprotstavio papinskom superisti.
Prodrljivost pape Sergija i njegov giht zabiljeeni su kao povijesne injenice, ba kao i obnova
sirotita. Anastazije, Arsenije, Gottschalk, Raban Maur, Lotar, Benedikt i pape Grgur, Sergije i
Leon stvarne su povijesne linosti. Detalji o okviru radnje smjetene u deveto stoljee brino su
istraeni: podaci o odjei, hrani i postupcima lijeenja toni su.
Kako bih ispriala dobru priu, napravila sam neke prilagodbe. Trebao mi je upad Vikinga u
Dorstadt 828. godine iako se zapravo nije zbio sve do 834. Jednako tako, cara Lotara dva puta sam
poslala u Rim kako bi kaznio papu, iako je on u stvarnosti prvi put poslao svog sina Luja, kralja
Italije, da taj posao obavi za njega. Tijela Sv. Marcelina i Sv. Petra ukradena su iz grobova 827, a ne
855. godine; protupapa Ivan, Sergijev prethodnik, nije ubijen nakon svrgnua, nego je jedino
zatoen, a zatim prognan. Anastazije je umro 878, a ne 897. Ove namjerne pogreke su, vjerujem,
iznimke; u cjelini sam pokuala zadrati povijesnu tonost.
Neki dijelovi opisani u Papisi Ivani s dananjeg se gledita mogu initi okantnima, ali ljudima
koji su tada ivjeli nije se inilo da je tako. Uruavanje Rimskog Carstva i raspad zakona i reda
doveli su do razdoblja dotad gotovo nezabiljeenog divljatva i nasilja. Kako se jadao suvremenik
kroniar, bilo je to doba maa, doba vihora, doba vukova. Stanovnitvo Europe gotovo se
prepolovilo nakon pogubnog niza gladovanja, epidemija kuge, graanskih ratova i divljakih
prepada. Prosjena oekivana ivotna dob bila je vrlo kratka: manje od etvrtine ukupnog broja
stanovnika doekalo bi pedesetu. Vie nije bilo ni pravih velikih gradova; najvei gradovi imali su
tek dvije do tri tisue stanovnika. Rimske ceste su propale, a mostovi o kojima su ovisili nestali su.
Drutveno i ekonomsko ureenje koje danas nazivamo feudalnim dobom jo nije zapoelo.
Europa je jo uvijek bila jedna drava: Njemaka nije postojala kao zasebna drava, a isto tako ni
Francuska, panjolska ili Italija. Romanski jezici jo se nisu razvili iz latinskog kao izvornog jezika;
nisu postojali ni francuski, ni panjolski ili talijanski jezik, tek razliiti oblici iskvarenog latinskog i
lokalnih narjeja. Ukratko, deveto stoljee obiljeilo je drutvo u prijelaznom razdoblju s jednog
oblika civilizacije, odavno mrtve, na drugi koji jo nije roen uz sva previranja i nemir koje
podrazumijevaju.
ivot u ovim zlosretnim vremenima bio je naroito teak za ene. Bilo je to doba izrazite mrnje
prema enama, koje su unim protuenskim raspravama poticali crkveni oci poput Sv. Pavla i
Tertulijana:

Zar ne zna da si Eva?... Predstavlja vrata k Sotoni, izdajnika stabla, prvog bjegunca od boanskog
zakona; ti si ta koja je primamila onoga kome se Sotona nije usudio pribliiti... zbog smrti koju si zasluila,
morao je umrijeti sin Boji.

Vjerovalo se da se zbog menstruacijske krvi kiselilo vino, polja su ostajala neplodna, elik bi
otupio, eljezo zahralo, a psei ugrizi se zagadili neizljeivim otrovom. Osim rijetkih iznimki,
ene su tretirali kao vjenu djecu bez ikakvih zakonskih ili vlasnikih prava. Njihovi muevi
smjeli su ih tui i to je bilo u skladu sa zakonom. Silovanje se smatralo oblikom manje krae.
Obrazovanje ena se nije poticalo jer su uene ene smatrali ne samo neprirodnima nego i
opasnima.
Nije dakle bilo udo ako se ena odluila preruiti u mukarca kako bi pobjegla od takvog
ivota. Osim Ivane postojale su i druge ene koje su uspjeno izvele takvu prevaru. U treem
stoljeu, Eugenija, ki prefekta u Aleksandriji, ula je u samostan preruena u mukarca na koncu
se uzdigla do slube opata. Njezina krinka nije otkrivena sve dok nije bila prisiljena otkriti spol to
je bilo posljednje sredstvo u opovrgavanju optube da je jednoj djevojci oduzela nevinost. U
dvanaestom je stoljeu Sv. Hildegund, koristei se imenom Josip, postala brat u opatiji Schonau,
gdje je neotkrivena ivjela meu braom sve do svoje smrti puno godina kasnije.14
Svjetlo nade koje su ove ene potpalile tek je treperavo sjalo u velikoj tami, ali se nikada ne bi
potpuno ugasilo. Prilike su se pruale enama koje su bile dovoljno hrabre sanjati. Papisa Ivana je
pria o jednom od tih sanjara.

14
Postoje i drugi, suvremeniji primjeri ena koje su se uspjeno izdavale za mukarce, ukljuujui Mary Reade koja je ivjela kao gusar u ranom osamnaestom
stoljeu; Hannah Snell, vojnika i mornara u britanskoj mornarici; ene iz devetnaestoga stoljea ije nam je pravo ime nepoznato, ali koja se pod imenom James Barry
uzdigla do poloaja glavnog dravnog nadzornika britanskih bolnica; Loreta Janeta Velazquez borila se na strani Konfederacije u bitci kod Buli Runa pod imenom Harry
Buford. U novije vrijeme, Teresinha Gomez iz Lisabona provela je osamnaest godina pretvarajui se da je mukarac; kao visoko odlikovan vojnik napredovala je do ina
generala portugalske vojske i razotkrivena je tek 1994. godine kad je pod optubom za financijsku prevaru uhiena, a policija ju je prisilno fiziki pregledala (nap. a.).
 KRONOLOGIJA DOGAAJA
VANIH ZA ROMAN

814. Karlo Veliki umire 28. sijenja. Ivana je roena istog dana. Ludovik I. Poboni okrunjen je za
cara.
823. U Rimu u papinskoj palai ubijaju Teodora, primiceriusa i Leon, nomenclatora. Papa Paskal brani
ubojice i proklinje rtve, izjavljujui kako je njihova smrt pravedan in.
824. Constitutio Romana daje franakom caru pravo priznavanja novoizabranog pape.
828. Vikinzi upadaju u Dorstadt.
829. Gottschalk je odrijeen samostanskih zavjeta na crkvenoj sinodi u Mainzu.
833. Lotar, sin Ludovika I. Pobonog, vodi brau u pobuni protiv oca. Iznevjeren i poraen na
Polju lai, Ludovik je svrgnut.
834. Nova pobuna vraa Ludovika na prijestolje. Ludovik oprata svojim sinovima, vraa im
posjede i poasne poloaje.
840. Umire Ludovik I. Poboni. Lotar nasljeuje krunu.
841. Lotarova braa Karlo i Ludvig bune se protiv brata. Kraljevske vojske zapoinju boj kod
Fontenoya 25. lipnja, a krvavi pokolj ostavlja Carstvo bez zatite protiv Vikinga.
844. Umire papa Grgur. Sergije je izabran za papu. Franake snage upadaju u Rim kako bi silom
provele Constitutio Romana. Vikinzi upadaju u Pariz.
846. Saraceni napadaju Rim i pljakaju katedralu Sv. Petra.
847. Umire papa Sergije. Leon je izabran za papu. Poinje izgradnja Leonova zida.
848. Poar u Borgu. Gottschalk razvija krivovjernu teoriju o dvostrukoj predestinaciji.
849. Saraceni su poraeni na moru u Bitci kod Ostije.
852. Zavren je i 27. lipnja sveano otvoren Leonov zid.
853. Umire Leon. Ivana je izabrana za papu.
854. Crkvena sinoda u Rimu. Poplava Tibera.
855. Umire Ivana. Anastazije prisvaja papinsko prijestolje, ali je smijenjen s poloaja nakon dva
mjeseca. Benedikt postaje papa.
 Iz kritike
Ne zna se pouzdano je li papisa Ivana, odnosno papa Ivan Engleski - kako je sebe nazvala,
uistinu postojala... no, nakon to ju je Donna Woolfolk Cross oblikovala u svom romanu, poelimo
da je stvarna, povijesna osoba, samo zato to je izuzetan uitak itati o takvim u povijesti rijetkim
junacima, koji su samo snagom vlastite vizije uspjeli suprotstaviti se strukturama moi svoga
vremena.
Los Angeles Times Book Review
Zahvaljujui svojem izuzetnom intelektu i uistinu mnogo sree jedna ena uspijeva
nadii svoje skromno porijeklo i postati jedinom enom meu papama u ovoj vratolomnoj
pustolovini debitantske spisateljice Donne Cross.
Kirkus Revieivs
Drama koju iznosi Donna W. Cross izvlai predvidive zakljuke o nainu na koji bi ena
mogla koristiti mo, no s obzirom na posve izvjesnu kaznu koja oekuje Ivanu ukoliko se njezina
tajna otkrije, ova saga o eni u mukoj ulozi ita se poput napetog trilera.
Glamour
U svojem prvom romanu Donna Woolfolk Cross... rasvjetljuje mrano doba i njegov milje
barbara, politike, vjerske zadrtosti i religije. Papisa Ivana pria je o strasti i vjeri kao i podsjetnik
da u povijesti uvijek ostaje neto to se ne mijenja, ma koliko se mijenjala pozornica i oni koji na
njoj igraju.
Morning Star Telegram
Cross zadivljujue uspjeno uklapa svoju priu u obilje povijesnih detalja. Ako Ivana nije bila
papa, trebala je biti!
Orlando Sentinel
Fascinantna i dirljiva pria o eni koja je odluila stei znanje unato protivljenju svoje obitelji i
drutva. Knjigu najtoplije preporuujemo.
Library Journal