Iliri na tlu Bosne i Hercegovine

Podruje dananje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronano doba,

neolitsko stanovnitvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajedniki indoeuropski
jezik. Oni su Bosni i Hercegovini dali trajno kulturno, etniko i politiko obiljeje. Oni se
javljaju kao nosioci tehnike obrade metala u okviru haltatske kulture. Njihovu
kompaktnost razbio je dolazak Slavena na ove prostore u 7. stoljeu poslije Krista.

Sadraj
[sakrij]

1Prapovijest
2Ilirska plemena
3ivot i kultura Ilira
4Ilirska umjetnost
5Dodir s Grcima
6Dolazak Kelta
7Borbe s Rimljanima
8Unutarnje poveznice
9Vanjske poveznice

Prapovijest[uredi VE | uredi]
Bosna i Hercegovina je preteito gorovita zemlja, ali postoje brojne rijene doline i
plodna rijena i krka polja poput
Sarajevskog, Lijeva, Livanjskog, Duvanjskog, Glamokog, Popovog polja i dr. Planine
obiluju umama i sonim panjacima, raznim rudama, poglavito eljezom, ugljenom,
srebrom, zlatom, olovom, a postoji i veliki rudnik soli kraj Tuzle (tuz, turski znai sol).
Tu su otkrivena i poznata pretpovijesna arheoloka nalazita od starijeg (paleolit) do
mlaeg (neolit) kamenog, bronanog i eljeznog doba. Paleolitska su naselja u gornjem
tijeku rijeka Bosne, Ukrine i Usore (Kamen, Kadar i dr.), te uz rijeku Bregavu nedaleko od
Stoca (Badanj), neolitska su nalazita takoer brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja
Tuzla, Kakanj, Nebo kraj Bugojna, Zelena peina kraj Mostara i druga. Najvei broj
istraenih arheolokih nalazita pripada razdoblju bronce i eljeza, npr. Glasinac, a
vazna su i sojenika naselja poput Donje Doline na Savi, Ripca i Golubica na Uni i druga.

Na prostorima dananje Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, niu se od davnina mnogi

slojevi prapovijesnih kultura ije je formiranje i nestanak vezano uz migracije
neidentificiranih etnikih skupina. Prastanovnici mediteranske skupine na obalnom
podruju i panonske skupine na kontinentalnom podruju
razvijaju neolitike i eneolitike kulture (Danilo, Hvar, Vuedol) koje se mijeaju u Bosni
(Kakanj, Butmir). Nastavljaju se kulture metalnog doba iz kojih iznie sloj Ilira, etnike
grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetnikom fizionomijom.
Na podruju Hrvatske materijalna ostavtina paleolitika svodi se na jednostavne kamene
i kotane predmete, ali paleolit u BiH je obiljeen najstarijim spomenikom paleolitske
umjetnosti na jugoistoku Europe - gravure u stijeni pilje Badanj kod Stoca. Npr. Konj
napadnut strelicama, sauvan fragmentarno, datira se oko 12000. prije Krista.

1
Pod utjecajem impresso keramike iz zapadnog Sredozemlja je i Hercegovina (Zelena
peina Mostar, airi Stolac, Lisiii Konjic i Pe Mlini na izvoru Tihaljine), a
stanovanje je u peinama ili u naseljima na uzvienjima. U gornjem porjeju
rijeke Bosne i sjeveroistonoj Bosni (Obra I kod Kaknja - sojenika naselja na istaknutim
breuljcima) se mijeaju utjecaji kulture s Jadrana i starevake kulture sa sjeveroistoka.
Poseban izraz te kulture predstavljaju posue na etiri noge, tzv. ritoni koji su svojstveni
i danilskoj kulturi u Hrvatskoj. Po ovim predmetima kakanjska kultura se uvrtava u irok
krug neolitskog kompleksa, koji je njegovao kult ivotne snage (od
sjeverne Italije, Dalmacije i Epira do Egeje).
Butmirsku kulturu pored Sarajeva odlikuje fina glaana keramika s raznovrsnim
geometrijskim ukrasima (najee spiralama). Butmirske figure su unikatne skulpture
oblikovane prostom rukom, glave su gotovo portretske s naglaenim dijelovima tijela.
U cijeloj dananjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bronano razdoblje je zastupljeno
bronanim fibulama koje zamjenjuju predmete poput igala i puceta. Na podruju Bosne
karakteristina su naselja tipa gradine i nekropole s kamenim tumulima. U to vrijeme
razraen je poseban geometrijski stil urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do
izraaja na oruju, ukrasnim ploama, plosnatim ogrlicama i fibulama.

Ilirska plemena[uredi VE | uredi]

Bosnu i Hercegovinu su naseljavala najpoznatija i najjaja ilirska plemena. Jedno od

njihovih glavnih sredita nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva. Treba spomenuti
nekoliko ilirskih plemena na podruju dananje Bosne i Hercegovine:

Dalmati, od kojih je nastala rije Dalmacija, su ivjeli irom zapadne Bosne,

dok su u srednjoj Bosni bili Dezitijati.
Istonu Bosnu su naseljavali Autarijati.
Liburni su ivjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su uveni pljakai (u Hrvatskoj su se
prostirali uz sjeverni dio priobalja).
Sjevernu su Bosnu nastanjivali Mezeji.
Ardani su ivjeli juno od Liburna,
a Antiari su ivjeli jo dalje prema jugu.
Druga ilirska plemena koje treba spomenuti su Labodi i
Daorsi.
Migracije Kelta u etvrtom i treem stoljeu prije Krista su izbacile mnoga ilirska plemena
s bivih podruja. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se mijeala, kao to
su Skordisci, mjeovito ilirsko-keltsko pleme iz sjeveroistone Bosne. U Bosanskoj
Krajini su ivjeli Japodi. Juni dio Bosne i Hercegovinu nastanjivali su Ardijejci i Daorsi,
koji su kovali i svoj vlastiti novac. Ostaci drevnog grada Daorsa, poznatog
kao Daorson jo uvijek se mogu vidjeti u Oaniu kod Stoca.

ivot i kultura Ilira[uredi VE | uredi]

Iliri su naselili u razliitim dijelovima Bosne i Hercegovine, prvobitno kao stoari, gdje u
gradinama i tumulima ostavljaju bogate tragove svoje kulture: Glasinac, Sanski
Most, Jezerine itd.

2
Brojna arheoloka iskapanja irom Bosne i Hercegovine, govore da su se ilirska plemena
bavila poljoprivredom i to stoarstvom (uzgoj ovaca i koza), a plemena koja su ivjela u
ravniarskim krajevima ratarstvom. Primorski Iliri i oni koji su ivjeli uz plovne rijeke bili
su poznati u antikom svijetu po brodogradnji i pomorstvu, a privredu su preteno
zasnivali na ribolovu.
Kako su Iliri bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci novog drutvenog poretka,
to je dovelo do stvaranja prvih politikih organizacija na njihovom prostoru, iz kojih su
potom nastale prve drave (Ilirska kraljevstva). To se dogodilo razvijanjem proizvodnih
odnosa i trgovine sa susjedima koja potie drutvenu diferencijaciju meu ilirskim
plemenima zbog koje u 3. stoljeu prije Krista vojna demokracija plemenskih saveza
prerasta u patrijarhalnu monarhiju.
Privredni i politiki uspon Ilira vee se za period od 10 do 1 st. prije Krista. Kako je Bosna
i Hercegovina bila izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, eljezom itd., Iliri s ovog
podruja stekli su znatnu prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se
Bosna i Hercegovina smatra njihovom sredinjom kulturnom i politikom zonom.
Najpoznatija sjedita ilirske kulture su bili u okolici Sarajeva, na Zlatitu i Soukbunaru, te
kod Bihaa i Stoca.
Povijesni zapisi grkih i rimskih povjesniara, kao i arheoloka nalazita irom Bosne i
Hercegovine. pruaju mnotvo informacija o nainu na koji su starosjedioci Iliri ratovali u
pretpovijesno doba i kako su bili naoruani. Radionice za izradu oruja su smjetene
veinom u srednjoj i zapadnoj Bosni, gdje se i nalaze bogata nalazita bakra i eljeza, a
nalazile su se u sklopu naselja na gradinama. Iliri su podizali svoja naselja na strmim
uzvisinama koja su bila utvrena bedemima, a ulaz je bio zatien kulama. Od rimskih
povjesniara doznajemo, npr. o ilirskoj tvrdjavi Delminium, koja se nalazila na brdu iznad
dananjeg Tomislavgrada (Duvna), a koje je s velikom mukom, poslije duge borbe, bilo
osvojeno od strane rimskih vojnika.

Ilirska umjetnost[uredi VE | uredi]

Od 7. stoljea prije Krista eljezo preuzima primat, preputajui bronci domenu nakita i
umjetnosti. Razliita ilirska plemena pod utjecajem haltatskih kultura formiraju vlastite
regionalne varijante.
Japodska plemena imaju izuzetnu sklonost kienju (teke, predimenzionirane ogrlice od
ute, plave ili bijele staklene paste, masivne bronane fibule, bronani privjesci u obliku
ivotinja i ljudi, spiralne narukvice, dijademi, kape i oglavlja od bronanog lima...).
Karakteristina je i sitna plastika od jantara oblikovane u stilu arhajske jonske plastike.
Poetkom 4. stoljea prije Krista dolazi do prvog prodora Kelta, oni donose tehniku
lonarskog kola, nove tipove fibula, te razliite bronane i eljezne pojaseve. Oni se nisu
zadravali u svom pohodu na Grku i njihov utjecaj je ogranien
u Panoniji, Istri i Dalmaciji.

Na znaajnu ulogu kulta mrtvih kod Ilira upuuje panja s kojom su vreni sahranjivanje i
posmrtni obredi kao i bogatstvo razliitih priloga u grobovima. U sjevernim krajevima
dugo se ouvala tradicija spaljivanja pored sahranjivanja u ravne grobove, dok se na
jugu mrtvi sahranjuju u kamenim ili zemljanim tumulima (gromile), koji u Hercegovini
doseu monumentalne promjere (vie od 50 m u promjeru i 5 m u visinu).
U porjeju Neretve, helenizirano ilirsko pleme Daorsa irilo je grki utjecaj. Njihov glavni
grad Daorson na Oanjiima kod Stoca predstavlja danas najznaajnije kulturno sredite
staroga vijeka u Bosni i Hercegovini. Tu se osobito istie megalitski zid podignut krajem

3
4. st. pr. Kr., a sastavljen od velikih trapezastih blokova kamena. Razorili su
ga Rimljani u 1. stoljeu prije Krista koji se tada uvruju u ovim krajevima.

Dodir s Grcima

Tijekom prvog tisuljea prije Krista za bosanskohercegovake Ilire dogodila su se tri

velika dogaaja ,koja su odredila njihovu daljnju sudbinu: dodir s Grcima, dolazak Kelta i
na kraju prodor Rimljana. Od 7. stoljea prije Krista, poinju kontakti s Grcima, ime se
uspostavljaju obostrane kulturne i trgovake veze. Te veze su se odravale preko
njezinih raznih kolonija od kojih je veina bila na obali, a neke od njih su
bili Apolonija, Dra i Narona na uu Neretve. To je za Ilire imalo veliki znaaj jer su ih
Grci uveli u civilizacijske tijekove.
Kao posljedica utjecaja grke kulture, Iliri poinju kovati novac, poinju koristiti pismo, od
njih preuzimaju savreniji oblik drutvene organizacije i druge tekovine visoke helenske
kulture. Iz tog vremena potjeu i prvi pisani podaci o zemlji u kojoj ive Iliri i njenim
stanovnicima. Ipak prve tri stotine godina boravka Ilira na podruju Bosne i
Hercegovineovijeno je tajnom, a da manja plemena u 7. stoljeu prije Krista
pacificiraju Heleni. zakljuuje se po odsustvu oruja u grobovima.
Istraivanja kod Trebinja, gdje se u grobnicama Ilira nalaze materijali iz Grke i drugih
dijelova svijeta dokazuju da je ilirska kultura prvenstveno trgovina bilo vrlo dobro
razvijena. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snane vojne druine, koje su ratovale
protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.

Dolazak Kelta[uredi VE | uredi]

Drugi vaan dogaaj za Ilire vee se za prodor Kelta iz dananje Francuske i sjeverne
Italije. Njihov prodor na Balkan u 4. i 3. stoljeu prije Krista doveo je do velikog
pomicanja tamonjih ilirskih plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate, koji su se
uputili u istonu Hercegovinu i dananju Crnu Goru. Od njih potjee naziv rijeke Tare.
Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji tok Neretve, pomie se niz Neretvu i
nastanjuju dijelove june Hercegovine i dijelove primorja od ua Neretve do Boke
Kotorske. Tu su kasnije osnovali kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politiki
faktor na srednjem Jadranu.

Borbe s Rimljanima[uredi VE | uredi]

Oko 230. godine prije Krista na podruju Crne Gore nastaje prva ilirska drava pod
kraljem Agronom. Vrlo se brzo stvaraju politike i trgovake veze izmeu Italije i Ilira u
Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme kad je Rim pobijedio Kartagu i
zagospodario Sredozemljem , ilirski gusari kraljice Teute, Agronove ene, pljakaju po
Jadranskom i Jonskom moru. Zbog toga i zbog rimske ekspanzonistike politike dolazi
229. prije Krista do prvog rata protiv Ilira.
Tada poinje novo razdoblje u povijesti Ilira ime je poeo stopedesetogodinji sukob
protiv Rimljana nakon kojeg Iliri bivaju pokoreni, u 1. stoljeu prije Krista. To je

4
predstavljalo veliku prekretnicu za Ilire u njihovom ivotu, a pod rimskom vlau ostali su
due od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su sudbinu s pokorenim narodima u Rimskom
carstvu .
Prvi sukobi Ilira i Rimljana su se dogodili 229. godine prije Krista. U Ilirskim ratovima, koji
su trajali do 219. godine prije Krista, Iliri su izgubili dolinu Neretvu. Rimljani su se zatim
utvrdili na ilirskoj obali Jadranskog mora. Rimski pisani izvori spominju da su ilirska
plemena bila vrlo ratoborna. Ve 171. godine prije Krista Japodi vode rat protiv Rima.
Rimljani su ovim podrujem zavladali tek 168. godine prije Krista nakon pobjede na
kraljem Gencijem. U narednih 200 godina, brojni su ustanci Ilira koji su pod rimskom
upravom.
Najvei otpor je prualo pleme Dalmata u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, koje je
pokorio tek August posljednjih godina prije nae ere. Prema mnogim izvorima, i sam
naziv Bosna potie od ilirske rijei "Bosona", neki ovaj naziv dovode i u vezu s imenom
uvenog voe posljednjeg ilirskog oruanog otpora rimskom osvajau, poznatog pod
imenom Baton. Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana, ive i Kelti, koji se s
vremenom potpuno mjeaju s Ilirima. U drugom i prvom stoljeu prije Krista, Rimljani
prodiru duboko u sredinju Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv ratobornih Ilira.
Najvea pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6. godine prije Krista i trajala je etiri
godine. Veliki Ilirski ustanak zahvatio je i Bosnu i Hercegovinu, a sredite pobune je bilo
u okolici Varea i Vranduka, a voe ove pobune su bili ve navedeni Baton, iz plemena
Dezidijata i Pinez, kralj Breuka. Ova pobuna je prerasla u sveopi ilirski sukob protiv
Rimljana, te je zabiljeena izjava, koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu,
kada je rekao: "Pobunjenici kreu na Rim!".
Da bi uguili pobunu, Rimljani su bili primorani angairati 15 legija vojske, od ukupno 25
koliko su ih tada imali. Naposljetku i sam voa pobune Baton biva zarobljen, a kada su
ga pitali zato je podigao pobunu, odgovorio je: "Vi ste nam umjesto pastira poslali
vukove...". Zadivljen njegovom mudrou i hrabrou, rimski car ga nije dao pogubiti,
kako je to bilo uobiajeno, nego ga je zadrao u Rimu. Naime, dio je pobunjenika
kraj Vranduka, svjesni da e izgubiti bitku protiv Rimljana, odluuju se ne predati. ene i
djeca skakali u vatru zapaljenog grada, a mukarci su se meusobno izboli maevima,
pred zapanjenim i zadivljenim rimskim vojnicima. Poslije ove pobune i dalje su postojali
sukobi izmeu Ilira i Rimljana irom Bosne, a zadnja je pobuna protiv rimskih osvajaa
bila uguena 9. godine.
Tako za vrijeme cara Tiberija, sva ilirska podruja konano prelaze pod rimsku upravu.
Rim je ve tijekom osvajanja, na ovaj prostor doveo veliki broj vojnih jedinica. Za njima
su doli trgovci, robovi, zanatlije i dr. Mnogi od njih su se ovdje nastanili, a o tome
svjedoe brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnika pripadnost
umrlog. Tako saznajemo da su pored Ilira na ovom prostoru ivjeli
i Rimljani, Gali, Germani, Egipani, Sirijci, Iranci i dr.
Iliri su za vrijeme rimske uprave uglavnom ivjeli na selima i nisu se puno mijeali s
doljacima. Mali broj Ilira je prihvatio rimsku civilizaciju. Cijelo podruje Bosne i
Hercegovine biva vrsto pod kontrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i
mreu puteva irom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje
vojno napredovanje, a i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se vadili iz rudnika koje su
otvarali po cijeloj Bosni i Hercegovini.

5
2. Batonski rat
Batonski rat (Bellum Batonianum) ili Veliki ilirski ustanak (od 6. - 9. godine) je bila
pobuna dalmatinsko-panonskih Ilira protiv rimske vladavine.

Povijest rata[uredi VE | uredi]

Pobuna je izbila zbog velikih poreza i nasilnog regrutiranja Ilira u rimsku vojsku za borbu
protiv Markomana (Germani). Baton, voa plemena Dezidijata, protjerao je Rimljane sa
skoro cijele istone obale Jadrana i na jugu do Apolonije. Istovremeno se i panonsko
pleme Breuka (voe Baton Breuki i Pines) pobunilo i oni su stigli do
utvrenja Sirminija (Srijemska Mitrovica), gdje su ih odmorne rimske snage, upravo
pristigle iz Mezije, odbacile prema rijeci Dravi.
Baton Dezidijat je krenuo na zapad prema Italiji i u Rimu je nastala panika, na to je
car August Oktavijan traio od Senata da se uvedu izvanredne mjere. Izvrena je
mobilizacija veterana i robova imunih graana Rima. Osim toga August je morao
obustaviti svoje operacije pod zapovjednitvom Tiberija u Germaniji i poslati ih protiv
pobunjenika. Tiberije je sa svojim legijama stigao do Siscije (Sisak) i tu se uvrstio.
Dolazak Tiberija prinudio je Batona da prijee rijeku Savu i da se ujedini s Baton
Breukim i Pinesom te da se utvrde na Mons Almusu (Fruka Gora). Tiberije se nadao
da e poast i glad koja je vladala tada unititi pobunjenike. S istoka je pobunjenike
napadao sa svojim legijama zapovjednik Cecina Severe, uz pomo konjikih i pjeakih
postrojbi trakijskog kralja Remetalcesa, ali se ubrzo morao povui kako bi obranio Meziju
od Sarmata. Cecina je ostavio postrojbe Remetalcesa sa zadatkom da uznemiravaju
Ilire, i po mogunosti, da sprijei njihov prodor u Makedoniju.
Zimi 6. - 7. godine Tiberije je s prikupljenim snagama od nekih 5 legija otpoeo
djelovanja prema Cibali (Vinkovci). U trenutku kada su se Rimljani prikupljani i
pokuavali se ulogoriti kod movara rijeke Vuke, Baton Dezidijat i Baton Breuki su
iznenadno izvrili napad na Rimljane i nanijeli rimskoj vojsci jedan od najteih poraza od
vremena Punskih ratova. Ostaci rimske legije su se povukli u Siscij (Sisak).
Sljedee, 8. godine, to zbog povremenih napada Rimljana, ali vie zbog svae, Breuci
su bili potpuno poraeni na rijeci Batinus (najvjerojatnije Bosna). Baton Breuki je izdao
Pinesa Rimljanima, a onda sam zagospodario plemenom. Meutim, ubrzo ga je zarobio
Baton Dezidijat, koji je uspio nagovoriti veinu Breuka da se ponovno pobune. Tu novi
pobunu uguio je Plautije Silvan. Baton Dezidijat je tada zatvorio sve klance i klisure koji
vode u Bosnu, a Rimljani su obustavili pohode do sljedeeg proljea.
Borba za pokoravanje Batona Dezidijata otpoela je sljedee 9. godine, time to
je Marko Emilije Lepid dio svoje vojske uputio pravcem Siscije - Burnum (nepoznato) u
Dalmaciju, gdje se nalazio Tiberijev neak Germanik. Tada je i otpoeo konaan napad
na Batona iz tri pravca - sa sjeverozapada Lepid, sa sjeveroistoka Silvan i iz Dalmacije
Tiberije i Germanik. Potpomognuti velikim brojem traanskih postrojbi
kralja Rhoemetalcesa, rimskog saveznika (amicus) s oko 200,000 vojnika[1] Baton se
povukao u utvrenje Andetrij (Andercium) (Mu kod Splita) i predao se prije pada
utvrenja. Zadnje ostatke pobunjenika Rimljani su savladali kod Sarajeva i Perasta
u Crnoj Gori.
Pored ustaljene ratne odmazde Rimljani su nakon pobjede podijelili Ilirska
plemena[2] Tako su od Breuka, mijeanjem s Keltima iz Panonije,

6
 nastali Ozerijati (Osseriates), Kolapijani i Varciani[3]. Ostali su prodani u roblje[4] ili
deportirani na mjesta kao to su Azali[5].

3.Rimljani na tlu Bosne i Hercegovine (rimska

naselja)
Prije Rimljana na podruju Balkanskog poluotoka, ivjela su brojna ilirska plemena.
Meu mnotvom tih plemena, na teritoriju dananje Bosne i Hercegovine ivjeli
su: Liburni, Japodi, Mezeji, Skordisci, Dariopi, Dindari, Dalmati, Daorsi i Ardijejci. U 4.
stoljeu prije Krista, Kelti su prodrli u Bosnu i pomjeali se s njima. Iliri su tek u 3. stoljeu
prije Krista uspjeli oformiti jau dravu. Unitilo njihovo gusarstvo jer su za vrlo monog
susjeda imali Rim, koji ih je oslabio u dugotrajnim sukobima, koji su trajali od 229. prije
Krista do 9. godine poslije Krista, kada su i definitivno pokoreni.

Sadraj
[sakrij]

1Bosna i Hercegovina na podruju Ilirika

2Rimska provincija Dalmacija
3Rimska provincija Panonija
4Rudarstvo, ceste i gradovi za vrijeme Rimljana
5Romanizacija i dolazak novog stanovnitva
6Podjela Carstva i njegova propast
7Pokrtavanje i rasprostranjenost
8Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva
9Unutarnje poveznice
10Vanjske poveznice

Bosna i Hercegovina na podruju Ilirika[uredi VE | uredi]

Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu ini dio pokrajine Ilirik, koji se dijeli
na Dalmaciju (planinski i juni dio Bosne i Hercegovine) i Panoniju (sjeverna Bosna
i Bosanska Posavina). Rimljani su poslije sloma velikog ilirskog odnosno Batonovog
ustanka od 6. do 9. godine poslije Krista, trajno zavladali ovim prostorima i zapoeli
proces romanizacije ilirskog puanstva te su jae razvili privredu i ojaali trgovinu. Bavili
su se poljoprivredom, stoarstvom, lovom, a Panoniji i itaricama. Gradili su
poljoprivredna dobra, ville rustice, terme s kupalitima i saunama, hramove kao i niz
drugih prateih objekata.

Rimska provincija Dalmacija[uredi VE | uredi]

Dalmacija je dobila ime po najznatnijem plemenu Dalmata, koje je nastavalo kraj izmedu
Krke i Neretve. Glavno im je mjesto bilo Delminij, danas gradina Borani na Duvanjskom
polju. Granice Dalmacije su bile od rijeke Mat (u Albaniji) do ua Rae u Istri. Zatim od
Rae na sjever do danasnjega Sv. Petra pa od njega, linijom paralelnom sa Savom,
preko dananjeg abara, Vrbovskog, Sanskog Mosta, Rekavice ispod Banje

7
Luke (Castra ad Ladios), i preko Maglaja i Tuzle (Ad Salinas) na Drinu (Ad Drinum) i
Kolubaru. Istona je granica ila ravno na Ibar, Kosovo polje i na ar-planinu te natrag
ispod grada Ljesa (Lissus) iznad ua rijeke Mat. Dalmaciji su pripadali svi otoci
od Kvarnera (Sinus Flanaticus) do Cavtata (Epidaurum).
Glavno mjesto Dalmacije bijae Salona, gdje je bilo krianje svih cesta. Istie se Via
exercitualis izmeu Salone i Siscie. Car Dioklecijan je od jugoistone Dalmacije uinio
provinciju Praevalitanu s glavnim gradom Scodra (Skadar). Tako sada granica ila
od Budve na Drinu, a od tamo na izvorite Kolubare. Nakon Teodozijeve podjele ta je
granica postala garnica izmeu Zapadnog i Istonog Rimskog Carstva.

Rimska provincija Panonija

Panonija je koncem prvoga stoljea zapremala je ona istoni dio Austrije do

Wienerwalda, istonu tajersku, Kranjsku, cijelu dananju zapadnu Maarsku zapadno
od Dunava, zatim Hrvatsku, Slavoniju, Bosansku Posavinu i Mavu do crte abar -
Kolubara. Panonija je granicila na jugu s Dalmacijom, na zapadu s Istrom i Norikom. Na
sjeveru i istoku od Bea (Vindobona) do Beograda (Singidunum) dijelio ju je Dunav od
barbarskih zemalja. Na jugoistoku, na Kolubari, graniila je s Mezijom.
Provala germanskih plemena 166. godine, koja je opustoila Panoniju, bila je nagovjetaj
poetka kraja Carstva. Pokuajem cara Dioklecijana (284. 305.) da gospodarski i
upravno reformira dravu nakratko se smiruju graanski ratovi i gospodarska
nestabilnost. Njegove je reforme uspjeno nastavio Konstantin Veliki (306. 337.), iji su
nasljednici Carstvo podijelili na Istono i Zapadno, ali nisu uspjeli zaustaviti nadiranje
barabarskih plemena i sveopu nestabilnost, to je dovelo i do konane politike i vojne
propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine.

Rudarstvo, ceste i gradovi za vrijeme Rimljana[uredi VE | uredi]

Brzo su otkrili da u Bosni lee bogata nalazita ruda (srebro, bakar, eljezo i olovo).
Otvorili su velike rudnike srebra (Srebrenica i Srebrenik), bakra (Kupres), eljeza
(Vare), olova (Olovo) i soli (Tuzla). Radi breg razvijanja rudarstva, trgovine i lake
uspostave rimske vlasti Rimljani u Bosni grade naselja, ceste i vojni logori. Najvaniji
putni pravci irili su se u svim smjerovima od glavnog grada provincije Ilirik - Salone
(Solin kraj Splita u Hrvatskoj).
Jedan put je vodio pravcem: Salona - Ekrum (Obrovac) - Sabria (Glamo) -
Sernada (Pecka) - Castra (Banja Luka) - Servitium (Bosanska Gradika). U doba
Rimljana na mjestu Bosanske Gradike nalazilo se naselje Municipium Servicium u
provinciji Panonija, koje je bilo vano raskrije puteva prema istoku i jugu Balkana,
odnosno pristanite za rijenu rimsku flotu na rijeci Savi to dovoljno govori o stratekom
znaaju naselja u to vrijeme. Taj je cestovni put esto sluio kako bi se rimske postrojbe
brzo prebacile iz luke u Saloni na rijene putove koji su vodili prema Sirmiumu i dalje
prema Meziji.

8
Drugi put prema Savi iao je malo zapadnije preko Raetiniuma. Trei cestovni pravac je
bio: Salona - Tilorik (Trilj na Cetini) - Bistua Vetus (Bugojno) - Bistua Nova (Vitez) -
Arduba (Vranduk) - Aqua (Ilida kod Sarajeva) - Argentaria (Srebrenica). Nazivao se
i Via Argentaria odnosno Srebrna cesta. Za vrijeme vladavine Rimskog
carstva Argentaria (Srebrenica) je bila glavni centar za kovanje novca i jedna od najvecih
kovanica Rimskog Carstva. Bistua nova je bilo vano trgovino mjesto gdje su se kriali
putovi prema unutranjosti.
etvrti pravac je bio najkrai: Salona - Bigeste (Ljubuki) - Narona (Vid u Hrvatskoj) -
Asamo (Trebinje) - Epidaurum (Cavtat u Hrvatskoj). Bigeste su takoer bilo vano
trgovako i vojno naselje s kupalitem gdje su boravile razne rimske legije i pomone
vojne postrojbe, kohorte u logoru na Humcu. Inae, vanija mjesta toga doba u Bosni su
bila sredita rimskih postrojbi, imanja zemljoposjednika i vikednaka naselja bogataa u
podruju s ljekovitim vodama.
Osim navedenih to su jo i ova mjesta: Recinium (Golubi na Uni), Salde (Brko), Ad
Salinas (Tuzla), Domavium (Gradina kod Srebrenice), Diluntum (Stolac)
i Delminium (Duvno) koji je prije bio utvreni grad Dalmata. Biskupski Delminium
pojavljuje se kasnije kao sjedite biskupije, ali tu je sredinom 3. stoljea bio muen sv.
Venancije, dok se prvi biskup spominje tek 591. u pismu pape Grgura Velikog. Rijeke
Bosne i Hercegovine u doba Rimskog Carstva su imale latinizirana ilirska imena: Savus
(Sava), Unus (Una), Sanus (Sana) Urpanus (Vrbas), Bosinus (Bosna), Drinus (Drina) i
Naro (Neretva).

Romanizacija i dolazak novog stanovnitva[uredi VE | uredi]

Sve je to popraeno i romanizacijom stanovnitva, koja oznaava da je autohtono
stanovnitvo poelo koristiti latinski jezik i pismo, usvajati rimsku religiju, a time je izgubio
svojstva i osobine vlastitog etnikog identiteta. U Bosnu se doseljavaju mnogobrojni ljudi
iz razliitih krajeva Rimskog Carstva, ponajvie iz Italije, a od sredine drugog stoljea po
Kristu i mnogobrojni vojni veterani kao kolonisti.
Rimske legije uvelike su novaile same Ilire za svoje potrebe i od kraja drugog stoljea
ilirske su zemlje bile izvor vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale, koji su
poslije postajali i rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku
gardu, kad je doao u Rim 193. godine i zamijenio ih ilirskim postrojbama.

Podjela Carstva i njegova propast[uredi VE | uredi]

Rimski car Dioklecijan, inae Ilir, radi lakeg upravljanja Carstvom izvrio je upravnu
podjelu drave na istoni i zapadni dio. Prvi put u povijesti rijeka Drina je 297. postala
granica izmeu Istoka i Zapada i tako e ostati u civilizacijskom pogledu do danas.
Njegovu reformu nastavlja Konstantin I. Veliki, koji svoju rezidenciju seli iz Rima koji je
zbog sve eih barbarskih napada ugroen, a time stvara "novi Rim" u gradu
Bizantionu, kojeg nadograuje i daje mu svoje ime Konstantinopol.
Za postojanja Zapadnog Carstva itavo je podruje primilo kranstvo, a juni dio je
pripadao nadbiskupiji u Saloni, a sjeverni dijelovi nadbiskupiji u Sirmiumu. Poslije
vladavine Teodozija, 395. godine Rimsko Carstvo se definitivno podijelilo na dvije
zasebne drave, na Zapadno Rimsko Carstvo i Istono Rimsko Carstvo (Bizant). Granica
izmeu dvaju carstva tekla je od sjevera prema jugu rijekom Dunav i to
od Aquineuma (Budimpeta) do Singidunuma (Beograd), onda uzvodno Savom do ua
Drine u nju pa uzvodno Drinom i rijekom Pivom, preko Anderbe (Nikia)

9
do Batue (Budve) na Jadranskom moru. Cijelo podruje Bosne i Hercegovine pripalo je
Zapadnom Rimskom Carstvu do njegove propasti 476. godine.

Pokrtavanje i rasprostranjenost[uredi VE | uredi]

Kranstvo je rano prodrlo u rimske gradove. Prvi se biskupi spominju ve potkraj prvoga
stoljea, u Sirmiumu, u Panoniji (dananja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko
kilometara udaljena od sjeveroistonog vrha dananje Bosne), a najmanje je dvadeset
starokranskih bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju dananje Bosne i
Hercegovine
(Lepenica, Sarajevo, Cim, Zenica, Oborci, Turbe, ipuljii, Varvara, Dabravine, Skelani).
Jedna od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena je ruevina u kojoj su
pronaeni novii iz etvrtog stoljea, a to je potvrda injenice da je ta najranija faza
kranstva u Bosni prekinuta najezdom Gota.
Na podruju Bosne se nalazilo i mjesto Stridon (ne zna se tono gdje), u kojem se rodio
najvei uitelj Svetog Pisma na Zapadu, sveti Jeronim. U Bosni se najprije spominje
biskupija sa sjeditem u Bistuae Nova, koja je zbog veliine kasnije podijeljena, a nova
biskupija je bila uspostavljena u municipiju Bistuae Vetus. Avarskim pustoenjem i
kasnijim seobama slavenskih naroda unitene su metropolije u Sirmiumu i Saloni, a
njihova propast simbolizira nestanak najveeg dijela kranstva na ovim prostorima. Na
podruju Mostara, Duvna i Trebinja u kasno rimsko doba su se prostirale etiri biskupije:
Delminium, Narona, Epidaurum i Sarsenterum.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva

Tada Europa ulazi u razdoblje velike seobe naroda. U tom 5. stoljeu dolazi do sloma
rimske vlasti kada Huni, a kasnije i Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Germansko pleme
Goti, koji su poela harati Balkanom ve u treem stoljeu, nanijeli su teke poraze
rimskoj vojsci potkraj etvrtog stoljea i osvojili tvravu Singidunum (dananji Beograd).
Potkraj petog stoljea, Ostrogoti su tu ustanovili svoju dravu, a njihov vladar Teodorik
Veliki je svoje carstvo u Italiji proirio po cijeloj Dalmaciji te Bosnom u rimskim granicama
sa ve osvojenom Panonijom, sve do Kolubare i itav Srijem.
Bizantski car Justinijan I. iskoristio je sukobe meu Ostrogotima nakon smrti Teodorika i
s njima zapoeo rat. Goti doivljavaju poraz od strane Istonoga rimskoga carstva
(Bizanta) u gotskom ratu od 535. do 553. te od tada Bosna prelazi u
sastavu Bizanta (536. i 537. kad su osvojene Dalmacija i Panonija). Jednim dijelom
Bosne vladali su i Langobardi. U krajeve rimskih provincija Dalmacije i Panonije, Slaveni
se doseljavaju u drugoj polovici 6. i prvoj polovici 7. stoljea, zajedno s vojnim
osvajanjima Avara, napose nakon pada Sirmiuma 582. godine, od kad se Slaveni na
ovim prostorima poinju trajnije zadravati, i pada Salone 614.
Za razliku od njih, Avari su se vraali preko Drave u svoju ve oformljenu dravu, koja je
trajala od 568. do 802. godine. Neko vrijeme je i Bosna bila dio te avarske drave. Nakon
Slavena, na podruje Bosne i Hercegovine dolaze ostala slavenska
plemena, Hrvati i Srbi. Starosjedioci Bosne i Hercegovine, romanizirani Iliri i Kelti te
Rimljani, za cijelo vrijeme te najezde su se povlaili u planine jer su Slaveni gotovo uvijek
naseljavali plodne ravnice uz rijeke i ua. Kratkotrajno je podrujem Bosne vladala
i Franaka drava.

10
4.Ban Kulin
Kulin - bosanski ban, hrvatskog porijekla, nakon njegovog oca
bana Boria, hrvatskog velikaa iz Slavonije, Kulin je prvi domai bosanski vladar, vladao
je Bosnom od (1180. - 1204.). S izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je
protiv Bizanta vodio 1183. (borio se zajedno sa Srbima i Maarima kao vazal Hrvatsko-
ugarskog kraljevstva), Bosna je njegovu vladavinu provela u miru. Zbog njegove
odanosti Crkvi Bosanskoj, Papa je kroz hrvatsko-ugarskog kralja na njega izvrio
pritisak, pa Kulin 1203. organizira skup na Bilinom Polju gdje objavljuje, pred papanim
izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovakim arhiakonom Marinom,
svoju privrenost katolikoj crkvi i odrie se bilo kakve hereze.

ivotpis
Vladavina

Nakon protjerivanja bana Boria u Slavoniju, bizanska vojska je 1164/65. godine osvojila
Bosnu, Dalmaciju, Srijem i dijelove Hrvatske. Kulin je moda doao na vlast nakon smrti
cara Manuela I., 1180. godine, kao bizantski vazal. Bosanska banovina u doba bana
Kulina se prostirala od Drine do Vlaia, s pokrajinama Bosnom (dananja sredinja
Bosna), Soli i Usorom. S obzirom na teritorijalnu veliinu papinski izaslanik, Ivan de
Kazamaris je predloio 1203. godine da se u Bosni uspostave tri biskupije. Za vladavinu
Kulina bana, pored politike stabilnosti, vezuje se i znaajan privredni razvoj. Privreda se
temeljila na rudarstvu i trgovakim vezama sa gradovima u Dalmaciji, posebno
sa Dubrovnikom. Iz povelje, koja je izdata 29. kolovoza 1189. moe se zakljuiti da je u
to vrijeme postojala ureena feudalna struktura u Bosni. Kulin se ponaao kao i svaki
drugi feudalni vladar.[1] Kulinova vladavina u narodu je zapamena kao razdoblje
blagostanja. U tome lei porijeklo izreke Za Kulina bana i dobrijeh dana. Kulin je kao ban
Bosne jamio Dubrovanima slobodu trgovine. Oko bana tada se ve nalazi odreeni
izvrni aparat vlasti, poto Kulin obeava zatitu Dubrovniku od njegovih asnika. Ova
povelja dokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja na postojala organizacija i odreeni
pravni sustav. Jaanjem trgovinskih veza izmeu Dubrovnika i Bosne dolazi do razvitka
trgovakih sredita u Bosni. Tri glavna trgovaka sjedita bila su: Vrhbosna, Visoko
i Drijeva, ali tek oko 1360. godine.

Bilinpoljski sabor
Za vrijeme bana Kulin javljaju se prve vijesti o irenju heretikog uenja u Bosni, koje je
navodno uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i
mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III. godine 1199. prvi izvijestio zetski knez
Vukan, stariji sin velikog rakog upana Stefana Nemanje. Knez Vukan pie da se "u
zemlji hrvatsko-ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u
tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, poto je sa svojom enom i svojom sestrom, udovicom
pokojnog Miroslava Humskog, i sa vie svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu
vie od deset hiljada krana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika
i njihovog uenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko razliitih kanala iz Dalmacije i
Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati.[2] U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana

11
primljeni i shvaeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete
odreene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasijee. Papa se na prvom mjestu
ve 1200. obratio pismom hrvatsko ugarskom kralju Emeriku, traei njegovu intervenciju
protiv heretika u Bosni. Intervencija je nuna ne samo radi Bosne nego i radi toga "da
ova bolest, ako se u poetku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ostatku
hrvatskog i ugarskog kraljevstva ne razvije njena poast". Emerik je odmah prihvatio
papin poziv, videi u intervenciji mogunost da uz podrku pape ostvari svoje politike
pretenzije. Time je zapoela bliska suradnja izmeu pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva u
zajednikoj borbi protiv mogue i stvarne hereze u Bosni, a realno protiv bilo kakvih
oblika samostalnosti rubova kraljevstva.
Dogovorena akcija pape i hrvatsko-ugarskog kralja Emerika protiv mogue hereze u
Bosni, potaknuta izvjetajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko
prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja".
Nakon to je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne
poloaja velikog srpskog upana, hrvatsko-ugarski kralj je mislio da se moe okrenuti
Bosni i potvrditi njenu politiku zavisnost. Pred opasnou od dolaza kraljeve vojske i
rata, Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve to od njega trai
papa. U pismu papi pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je
spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da poalje u Bosnu svog
izaslanika, koji e njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio
njegov zahtjev i poslao u Bosnu ovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog
kapelana, ve spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima
trebalo da postupi kao i u ranijim slinim misijama, odnosno istragama voenim protiv
katara i patarena po Italiji i Francuskoj, to je znailo da prvo pokua prevesti heretike
"na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je
izdao papa, to je znailo da se upotrijebi sila. Papin izaslanik, u pratnji dubrova kog
arhiakona Marina, stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Odmah je na
Bilinom polju, "pored rijeke" (na podruju Zenice) odrao sabor sa "starjeinama
krstjana", banom Kulinom, njegovim asnicima i narodom. Ispitivanjem krstjanskih
starjeina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u nekim pitanjima
suprotni uenju katolike crkve. Zato je zatraio od starjeina da se odreknu spornih
toaka svog uenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. travnja 1203. potpisali akt o
odbacivanju (abjuraciji) heretikog uenja I prakse. Pored prisutnih starjeina krstjana,
potpisao je dao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrovaki arhiakon Marin. Kazamaris
je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je - za razliku
od svojih prethodnika vodio blau politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva
crkve, ako njihova vjerska djelatnost nije bila u suprotnosti sa slubenim katolikim
dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala eljenog uinka, Inocent III nije oklijevao da
proglasi kriarski rat, kao to je to uinio 1209. protiv albizana (Albigenses), francuskog
ogranka sekte katara. U Bosni je 1203. ta politika oito dala eljeni uinak pa je Ivan de
Kazamaris, smatrajui da je zavrio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono
to je utanaio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i
dvojicu bosanskih crkvenih starjeina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem i
kalokim nadbiskupom (Kaloa - danas malo mjesto u maarskom Podunavlju u
podruju Kecskemeta, a nekada sjedite vrlo znaajne nadbiskupije) i drugom ugarskom
gospodom, "u ime sve svoje brae i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da e se
pridravati svih datih obaveza. Banovom je sinu uruen nalog s kraljevim peatom, kao
uputa banu da pazi da se primljene obaveze potuju i da se izvrava sve ostalo to bi u
vjerskim stvarima od njegovih ljudi traila rimska crkva. Ako bi ban svjesno podravao i
titio heretike, bio bi duan platiti globu od tisuu maraka srebra, koju bi po pola dijelili
papa i kraljeva blagajna. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. lipnja 1203. Kazamaris je
izvijestio papu da je obavio posao sa "bivim patarenima" u Bosni.

12
Kraj vladavine i naslijee

Ban Kulin je preminuo 1204. godine u studenom. Naslijedio ga je sin Stjepan. [3][4] Koji je
bio poznat kao pravovjeran katolik. Ivan de Kazamaris bana Kulina naziva monim
muem i velikim banom.

Povelja Kulina bana

Ugovorom od 29. kolovoza 1189. dopustio je Dubrovanima slobodno trgovanje po
Bosni; to je najstarija sauvana isprava pisana narodnim jezikom s
primjesom crkvenoslavenskog hrvatske recenzije.
U ime Oca i Sina i svetoga Duha
...Ja, Ban Bosanski Kulin, obeavam Tebi knee Krvau i svim graanima Dubrovanima
pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.
I pravicu drati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem iv.
Svi Dubrovani koji hode kuda ja vladam, trgujui, gdje god se ele kretati, gdje god koji
hoe, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a ta mi ko da svojom
voljom kao poklon.
Nee im biti od mojih asnika sile, i dokle u mene budu, davati u im pomo kao i sebi,
koliko se moe, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanelje...

Kulin Ban je jedini srednjovjekovni, vladar koji je uao u narodnu poslovicu ("Od Kulina
Bana i dobrijeh dana"). Iako je ta poslovica kasnijeg datuma, nastala nakon otkrivanja
povelje u 19.stoljeu, a ne dio "narodnog" pamenja.

Porodica
Mogue je da je bio blizak srodnik bana Boria, prvog bosanskog vladara poznatog po
imenu, ali se s ovom tvrdnjom ne slau svi.[5] Njegova sestra bila je supruga zahumskog
kneza Miroslava Zavidovia.[6] Supruga bana Kulina je bila Vojslava, sestra Stefana
Nemanje. Ona i Kulin su imali vie potmstva, ali su poznata samo dva sina: Stjepan
Kulini, Kulinov nasljednik i sin koji je spomenut 1203. godine u Bilinpoljskoj izjavi i
kojemu je banat realno suen na Usoru i Soli, radi vjerskih nemira u Vrhbosni. Stjepan
Kulini je bio odan katolikoj crkvi i njenoj hijerahiji, to je uzrokovalo probleme s djelom
plemstva.

13
5.Crkva bosanska
Crkva bosanska je vjerska sljedba utjecajna u
predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici "Crkve bosanske" su nazivani
"krstjanima".
Nastala je u krilu ve postojee i organizirane katolike biskupije, koja je priznavala papinsko
vrhovnitvo koristei se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogosluja. ak je i sam naziv
institucije, Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja
se latinski nazivala ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja crkva bosanska"
nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inae, bile suvremene
Katolika crkva ili pravoslavne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do
sredine XV. st. bosanski dravni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami
odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici Crkve bosanske), nisu smatrali kako treba poduzimati
radikalne mjere za unitavanje Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (tonije
od 1340.) ti isti dravni poglavari pruaju punu potporu djelovanju franjevakih vjerovjesnika, koji
su propovijedanjem Rijei Boje i mirnim sredstvima nastojali privui krstjanski dio bosanskoga
puanstva u krilo Katolike crkve. Do konanoga i nasilnog obrauna drave i "Crkve bosanske",
u kojem e ova potonja gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve
izraenije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (John Fine, Noel
Malcolm) broj krstjana uoi osmanskoga osvajanja, te u prvim desetljeima turske vlasti, nije
prelazio nekoliko stotina ljudi.

Bogumili i katari[uredi VE | uredi]

Prvu studiju o Crkvi bosanskoj napisao je 1849. francuski povjesniar Charles G. A.
Schmidt, u kojoj navodi da je bila dualistika, umjerene orijentacije i vrlo srodna katarskoj
sekti koja se iz Carigrada proirila do Dalmacije, a odatle u Bosnu, sjevernu Italiju i
junu Francusku (albiani). Boidar Petranovi 1867. prvi je junoslavenski autor koji se
bavio fenomenom Crkve bosanske. On tvrdi da je u biti bila pravoslavna s malim
modifikacijama. Kao odgovor njemu katolik Franjo Raki 1869. i 1870. dokumentira
tvrdnje da je Crkva bosanska pripadala neomanihejskoj dualistikoj herezi, a 1924. Vaso
Gluac uvruje Petranovieve tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravoslavna. [1]

Pogled povjesnice 19. stoljea (koji je oblikovao Franjo Raki) na Crkvu bosansku:
a) "Crkva bosanska" je bila odvjetak dualistiko-gnostikoga heretikoga uenja koje
vue korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljea, poznatijih pod imenom Bogumili.
Bogumilske doktrine su vrlo sline onima zapadnoeuropskih heretika katara iz 12. i
13.st.
Bogumilska "hereza" bila je vjerskodrutveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji
ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljee). Nije posve sigurno je li navodni osniva
pokreta, sveenik po imenu Bogumil, uope postojao ili je to samo rodni pojam za
sljedbenike uenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i naina
ivota. Doktrinalno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja
i postupaka dualistikoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome
srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret,
predstavljaju "renesansu" gnostikoga dualizma koji vie
duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3. st.),
sinkretistikoj religiji koja je spojila uenja zoroastrizma, kranstva i budizma, nego
autentinom gnostikom kranstvu 2. i 3. stoljea. Manihejstvo, kao i paulicinstvo (jo
jedna dualistika mjeavina, ovaj puta iz 6. stoljea) svojim su doktrinama, od kojih je
glavna o oprjeci Dobra i Zla te poistovjeivanju materijalnoga sa Zlim - presudno su

14
oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teoloki i organizacijski, katari (od
grkoga katharos- ist), "heretiki" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i
13. st., dali su zaokrueniji dualistiki gnostiki svjetonazor, koji se moe saeti u
nekoliko toaka:

postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno odreen: katkad je neovisni
princip Zla koji supostoji s dobrim bogom - to je pesimistika varijanta zreloga
Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali aneo kojega je stvorio dobri bog -
dakle, prepriani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inaica je simplificirano
tumaenje najveega kranskog teologa, Sv. Augustina (5. st.), koji je u svom
kapitalnom djelu "De civitate Dei" (O dravi Bojoj), razradio metafiziku i "psihologiju"
kranskoga Sotone. No, dok je kranski crkveni nauitelj poistovjetio paloga
Svjetlonou s negativnim naelom, dodijelivi mu ulogu Kristova zlog "antipoda" iji
postanak see u sam poetak biblijske mitologije kad je, prema Knjizi Postanka, Bog
razdijelio svjetlo od tame - a Sotona je, zbog oholosti i zavisti, izabrao tamu - katari
su ispovijedali jednostavniji nauk: za Augustina i kransku ortodoksiju Sotona je
svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaa) sam materijalni univerzum, dok je za
katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji).

dobri bog je tvorac besmrtnih dua, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma

budui da je fiziki svijet zao, glavni je ivotni zadatak osloboenje besmrtne due iz
tamnice tijela

due se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savrenstvo

glavne doktrine Katolike crkve su pogrjene: Krist nije Logos koji se utjelovio, ne
postoji Sveto Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga
odbacivanje krtenja, priesti, znaka kria, potvrde, bolesnikoga pomazanja), sama
institucija organizirane kranske crkve je zlo, Stari zavjet je sotonska
objava, apokalipsa i Posljednji sud nee se zbiti jer materijalni svijet ne moe biti
poboanstvenjen (kao u katolikoj kranskoj interpretaciji Ivanovog Otkrivenja),
nego jedino nestati kada posljednja dua bude osloboena iz okova nepopravljivo zle
tvari

praktini naputci za svakodnevni ivot preporuavali su seksualnu apstinenciju

i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" znailo radikalni prijekid s
institucionalnim katolicizmom: katarsko "sveenstvo" sastojalo se od mukih i
enskih "savrenih" (ili, bolje, usavrenih) ljudi (lat. perfectes) koji se nisu enili, dok
je katarskim laicima (lat.credentes ="vjerujui") bio doputen brani ivot, ali uz
naglasak na poeljnost askeze koja se iskazivala u estim postovima i mrtvenjima.

Crkva bosanska i "hereza"[uredi VE | uredi]

Kao to su suvremeni istraivai (Leo Petrovi, John Fine, Nada Mileti, Noel Malcolm i
ostali) pokazali, Bosanska crkva je nastala u okviru Katolike crkve i od nje se nije
naukom razlikovala ni po emu - osim po okamenjenosti, kako doktrinalnoj, tako i
ustrojbenoj. Razraene teoloke dogme o utjelovljenju, Trojstvu, otkupljenju, angelologiji
i demonologiji,... - nisu nailazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome
bosanskom podneblju. Organizacijski, Bosanska crkva je bila oblik pukoga kranstva
kombiniran s elementima istonokranskoga monatva koje vue korijen jo iz
ranokranskoga Egipta i Sirije. Zapadno monatvo, nastalo na temeljima djelovanja sv.

15
Benedikta, nije ni dospjelo u bosansku zabit. Dakle, ustroj (a ne nauk) Crkve bosanske
nije bio ni katoliki ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije bilo zapadne, bilo istone
provenijencije, krstjani su prakticirali elementarni oblik kranstva kakav se mogao u to
doba nai jo jedino u zabaenim i prometno izoliranim krajevima Europe.
Praktiki sve dualistike gnoze (manihejci, katari, bogumili, kranski gnostici) ostavile su
za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualistiko-gnostike sljedbe. U
tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletaka
apokalipsa, Radoslavljevo evanelje, Kopitarovo bosansko evanelje) ne nalazimo ni
spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla,
Satanov pad, reinkarnacija.
To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novog zavjeta koji se niim ne razlikuju od
slinih nastalih bilo gdje u kranskoj Europi.

Kao to je primijetio povjesniar Neol Malcolm: "Katari i bogumili grozili su se simbola

kria, a kri se pojavljuje u zaglavlju nekolicine dokumenata Crkve bosanske. Katari i
bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sauvanih biblijskih rukopisa Crkve
bosanske sadri i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci
gosta Radina izrijekom se zahtijeva da se odslue mise za njegovu duu. Katari i
bogumili bili su protiv uporabe crkvenih graevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva
bosanska i dalje sluila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i
bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim osmanskim katastarskim knjigama u Bosni
zabiljeeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su
ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobonji dokaz koji je na to upuivao
potekao od pogrenog itanja jedne rijei u oporuci gosta Radina: ta rije ne glasi mrsni,
nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve
bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca...
Opi znaaj Crkve bosanske bio je takoer vrlo razliit od onoga to obino dovodimo u
vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretike sljedbe bile asketske i puritanske,
suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moi crkava, i odricale su se zemaljskih dobara.
Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na poetku 15. stoljea) posjedovala je
veliku mo, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije.
Kraljevi kao to su Stjepan I. Kotromani i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve
bosanske, odravali su s njom prijateljske odnose; ini se da su i neke velike plemike
obitelji pripadale toj crkvi. Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je
stariji savjetnik hercega Stjepana Vukia i oito je i sam bio bogata: u oporuci je
ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, ("plat ukraen krznom i
zlatom") i ("crveni plat od svile sa esterostrukim nitima ukraen krznom i samurovinom
a to mi ga je podario Gospodar Kralj Matija"). To je zaista daleko od onih skromnih
prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromaci."
Prema zakljucima istraivanja povjesniara u 20. stoljeu, u samoj Bosni postojale su
zajednice istinskih "heretika" - dualistikih gnostika. No, to su bile izbjeglice iz
hrvatske Dalmacije (Zadar, Split) - duhovni sljednici katarskih i patarenskih gnostika koji
su, bjeei pred progonima iz Francuske i Italije, nali privremeno (ali nesigurno) utoite
u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braa Matej i Aristodije, sinovi Zorobabela "utopljeni u
bezdan heretike kuge (in baratrum heretice pestis immersi)" protjerani iz Splita jer su
irili "krivovjerna uenja". Utjecaj inkvizicije i panika Katolike crkve na sam spomen
"hereze" bijahu glavnim imbenikom daljnjega bijega tih i drugih sektaa u Bosnu, gdje
im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostiki dualisti nisu imali ni
doktrinalne ni organizacijske veze (usput, nije poznato da je ikada dolo do komunikacije
izmeu krstjana i "heretika").

16
Kao navodni dokaz za istinsku "heretiku" narav Bosanske crkve esto se spominju
kriarski ratovi ili pohodi (od 13. do 15. stoljea) koje je organizirala Katolika crkva,
uglavnom iz Ugarske (najpoznatiji je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i
kaloki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, ba je ta injenica bjelodan dokaz da
prave "hereze" nije ni bilo. Naime, ove kriarske vojne bile su uglavnom lokalni pljakaki
upadi povezani s teritorijalnim svaama okolnih feudalaca. Bile su loe organizirane, s
nevelikim ljudstvom i bez ikakvog stvarnog cilja. Nije se dogodila nijedna vea bitka; niti
jedno uporite krstjana nije uniteno (za razliku od kriarskoga rata protiv katara, kad je
samo u jednome danu poubijano vie od 30 tisua ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni u
Splitu i akovu, umjesto da dre razjarujue govore kriarima spremnima da krenu u
pohod iskorijenjivanja hereze ognjem i maem; nijedan papa nije se udostojio pozvati na
kriarski rat protiv bosansko-humskih "heretika", nego su samo, s vremena na vrijeme,
uputili koje pismo susjednim biskupima u kojima izraavaju negodovanje zbog krivovjerja
koje je, eto, preplavilo Bosnu, a o emu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih
biskupa kojima piu, koji pak ne ine nita... i tako u nedogled.
Konano, posljednji mit je onaj o navodnoj doktrinalnoj bliskosti Crkve bosanske (koja je
izjednaavana s gnostikim dualizmom) i islama, to je olakalo masovnu islamizaciju
krstjana[2][3] (kojih, kako smo vidjeli, nije ni bilo u znatnijem broju uoi turskoga
osvajanja).[4] Usporedba gnostiko-dualistikih uenja i islamske doktrine opovrgavaju
takve tvrdnje.

17
 6.Steak
Steak je uobiajeni naziv za kameni nadgrobni spomenik iz srednjeg vijeka na irem
podruju Bosne i Hercegovine, sjeverozapadnim dijelovima Crne Gore, zapadnim
dijelovima Srbije i junim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Dalmaciji. Sinonimi za steak
su i nazivi bilig (bilizi), kami (kamenovi), mramor (mramorovi) i drugi.
Karakterie historiju srednjovjekovne bosanske drave i njenih susjednih krajeva. Na
podruju dananje Bosne i Hercegovine ouvano je, prema popisu 1971., 59.593
steaka, u Srbiji 2.267, u Crnoj Gori 3.407, a u Hrvatskoj 4.497. [1] Njih 95% je u
katastrofalnom stanju i neopohodna im je hitna zatita.
Steci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovake historije.
Najvee dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su
sahranjivani ispod steaka, kao i simbolikih poruka koje nose pojedine predstave
uklesane na njima. Najvie podataka za historiare daju natpisi koji karakteriu manji broj
steaka. Natpisi govore o razliitim drutvenim slojevima koji su sahranjivani ispod
steaka, a i razliitim vjerskim pripadnostima. Time je opravdana postavka o stecima
kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne.
Najpoznatiji steak na prostorima Bosne je Zgoanski steak naen u okolini Kaknja.
On nema natpis, a zbog izuzetne ukraenosti neki istraivai, kao to je ore
Stratimirovi, uzimaju da se radi o grobu Stjepana II Kotromania. Zgoanski steak se
sada nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najpoznatija
nekropola u Bosni i Hercegovini je Radimlja kod Stoca.
Steci su danas najvaniji spomeniki dokaz predosmanlijske Bosne, najupeatljiviji
materijalni simbol vremena od 13. do kraja 15. stoljea. Ve nakon 1463. i pada Bosne
pod Osmanlije steak poinje ustupati mjesto osmanlijskom nianu. Iako se glas o njima
pronio i prije, steci se poinju sistematski prouavati od austrougarske aneksije Bosne i
Hercegovine i otada svako vrijeme njihovu pripadnost tumai u svoju politiku korist. I
danas postoje dvije dominantne teorije o njihovoj pripadnosti. Jedna kae da je rije o
bogumilskim spomenicima, odnosno nadgrobnim spomenicima pripadnika Crkve
bosanske, a druga da su ih radili Vlasi, originalna nomadska grupa s ovih prostora. Ono
to je sigurno jest da su se ispod steaka pokopavali pripadnici tri tadanje konfesije u
Bosni i Hercegovini: Crkve bosanske, Rimokatolike i Pravoslavne.
Epitafi steaka napisani bosanicom svjedok su onodobne pismenosti. Oni uglavnom
otkrivaju ime pokojnika (esto je i nekoliko njih pokopano ispod steka). Na nekim
primjercima je i potpis dijaka - pisara koji je sastavio i uklesao natpis. Neki natpisi donose
pojedinosti iz pokojnikovog ivota ili molitve. Ukrasi na stecima, odnosno
njihova simbolika jo je enigma, ali ujedno dokaz nasljea prahistorijskog doba i antike.
Pojavljuju se motivi sunevog diska, polumjesec u pratnji zvijezde koji izaziva brojna
tumaenja, zatim kri i ljiljan, prikazi lova, orua i alata, figure mukaraca i ena sa
tapovima ili krievima u ruci.

Sadraj
[sakrij]

1Steci na listi UNESCO

2Oblici steaka
o 2.1Leei steci
2.1.1Ploe

18
 2.1.2Sanduk
2.1.3Sanduk sa postoljem
2.1.4Sljemenjak
2.1.5Sljemenjak sa postoljem
o 2.2Stojei steci
2.2.1Stubovi
2.2.2Krstae
2.2.3Amorfni steci
3Literatura
4Takoer pogledajte
5Reference
6Vanjski linkovi

Steci na listi UNESCO[uredi | uredi izvor]

Glavni lanak: Steci (svjetska batina UNESCO-a)

Steci, jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, poslije sedam godina

rada na tom projektu, upisani su na Listu svjetske batine UNESCO-a (Organizacija
Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu). Tako je 15.07.2016 odluio Komitet
UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu.[2] Na listi nalazi se ukupno 30 nekropola, od kojih
se 22 nalaze na teritoriju Bosne i Hercegovine, po tri na podruju Srbije i Crne Gore i
dvije na teritoriju Hrvatske.[3][4][5][6]

Oblici steaka[uredi | uredi izvor]

Ono po emu steci izrazito privlae panju jeste njihov izgled i dimenzije, koje su
nekada relativno velike, a u rijeim sluajevima male. Temeljna podjela steaka jeste
ona na leee i stojee, koju je uveo Dimitrije Sergejevski 1952. godine. U prvu grupu
spadaju steci u obliku ploe, sanduka i sanduka sa postoljem, sljemenjak i sljemenjak
sa postoljem, dok u drugu grupu spadaju steci sa dva oblika stubovi i krstae. Pored
ovih temeljnih oblika, koji imaju nekoliko podvrsta i varijanti, postoje i amorfni steci.
Leei steci[uredi | uredi izvor]
Ploe[uredi | uredi izvor]
Najjednostavniji i najrasprostranjeniji oblik steka jeste onaj ploe. Predstavlja zajedniki
oblik koji je klesan i postavljan u mnogim zemljama kroz itav srednji vijek. Dobro
klesana ploa uvijek je u obliku etverostrane leee prizme, do 30 cm visine. Duina i
irina ploe su razliite, a zavisi od toga da li se radi o srednjoj, velikoj ili manjoj ploi, ali
najee su ploe od 150 do 200 cm duine, te od 70 do 100 cm irine. Postoje vrlo
velike ploe, koje nekada dostiu duinu veu od 300 cm i irinu veu 200 cm, kao i vrlo
malene ploe, koje pripadaju pokopanoj djeci. Naen je znatan broj irokih ploa koje su
jednom urezanom ili plastinom linijom sredinom po duini podijeljene na dva dijela, koje
nazivamo dvojnim ploama i smatrama se da predstavljaju nadgrobnike za dva
sahranjena lica. Postoje ploe koje zajedno sa spomenikom u obliku krstae sainjavaju
po jedan nadgrobnik. Takoer ima ploa koje su samo ovla klesane, kao i onih koje
uope nisu klesane, takozvane amorfne ploe. Najstariji primjerci koji se nalaze u okolina
Trebinja potjeu iz 12. i 13. stoljea. Pretpostavlja se da su najstariji steci u obliku ploa
nastali ugledanjem na raniji obiaj klesanja i postavljanja ploa u crkvama i oko njih u
naim i drugim zemljama. Stanovnitvo Bosne i Huma u 13. stoljeu ivjelo je u tekim i
nesreenim politikim i privrednim prilikama, preteno u situaciji da se grevito brani od
ugarskih pretenzija, to se moralo odraziti i na kulturu, odnosno na klesanje nadgrobnih

19
spomenika. Time se donekle moe objasniti izvjesno siromatvo oblika, ukrasa i natpisa
steaka u odnosu na stanje u 14. i 15. stoljeu. Iako za ovakav zakljuak nemamo
sigurnijih dokaza, moe se rei da je i pojava veeg broja ploa, a ne sanduka i
sljemenjaka, kao nadgrobnih spomenika 13. stoljeu, jedan od simptoma pomenutog
nesreenog i slabog privrednog stanja . Na cjelokupnoj teritoriji rasprostiranja, oni
zauzimaju oko 24% ukupnog broja steaka uope.
Sanduk[uredi | uredi izvor]
Steci u obliku sanduka su u izvjesnoj mjeri vii stadij razvoja i transformacije steaka u
obliku ploa. Istovremeno su znak i rezultat sreenih i stabilnijih drutvenih odnosa. Zbog
toga se u veem broju pojavljuju tek u 14. stoljeu. Postepeno, oni postaju sve vei, sa
postoljima, ukraeni epitafima. Steci oblika sanduka su razliite veliine. Najee su
dugaki od 150 do 200 cm, iroki od 70 do 100 cm, a visoki od 40 do 80 cm, ali takoer
ima vrlo velikih, kao i vrlo malih sanduka. Neki sa velikom visinom (iznad 200 cm)
nazivaju se visokim sanducima. Ponekad sanduk ima neku vrstu stepenika na nekoj od
svojih stranica. Isto tako imamo dvojne sanduke, odnosno nadgrobnici za dva ukopana
lica. Prepoznajemo ih po uzdunoj vrpci sredinom spomenika, po srednjici pravougaone
gornje osnovice, ili po tome to je jedna polovina steaka via, a druga nia. Raunajui i
primjerke sa postoljima, sanduci zauzimaju oko 64% ukupnog broja ove vrste
spomenika.
Sanduk sa postoljem[uredi | uredi izvor]
Ponekad je taj ispust (postolje) odnosno stopa, zaista napravljena od posebnog komada
kamena, pa se moe rei da se spomenik sastoji od dva dijela i za razliku od sanduka sa
postoljem, ovoga zovemo sanduk na postolju. Postoje i sanduci sa dva, pa i sa tri
postolja, koji djeluju vrlo impozantno. Kao i obini sanduk, i ovdje postoji varijanta
dvojnog nadgrobnika, kada naprimjer, ima srednjicu na gornjoj pravougaonoj osnovici, ili
kada je klesan tako da ima jednu polovinu viu, a drugu niu. Nisu ustanovljene
kombinacije sa krstaama, a isto tako nema amorfnih varijanti. Takoer ovaj oblik, kao i
obian sanduk, ima svoje razliite veliine. Zajedno sa obinim sanducima, ovaj oblik je
daleko najbrojnije zastupljen, posebno u istonim krajevima Bosne i Hercegovine, a kao
to je ve prethodno naglaeno oni sainjavaju oko 64% ukupnog broja steaka uope.
Sljemenjak[uredi | uredi izvor]
Radi se o sanduku kod koga gornja strana nije vie vodoravna, nego je nalik na krov
kue na dvije vode. Pored ovog koristi se i naziv sarkofag, zbog toga to je na prvi
pogled slian rimskom sarkofagu. Ponekad su krovne plohe sljemenjaka neto izboene,
a ponekada neto izdubljene. Krov je nekada visok i strm, a nekada je nizak. Postoji
nekoliko varijanti sljemenjaka sa etiri krovne plohe. Kod znatnog broja primjeraka
krovne plohe neto prelaze vertikalne plohe, spomenika, tako da doivljavamo krov sa
strehama, okapnicama. Veliina sljemenjaka je vrlo razliita, naroito varira njihova
visina. Hercegovina je poznata po visokim, a srednja i sjeveroistona Bosna po svojim
niskim sljemenjacima. Kao i kod sanduka, mnogi sljemenjaci su prema dnu skoeni.
Takoer i kod ovog oblika steaka postoje dvojni spomenici. Naeno je i nekoliko
primjeraka dvojnih spomenika koji se sastoje od dva jednaka spojena homogena
sljemenjaka. Za ovaj oblik se moe rei da je paljivije klesan, nego ostali. Zauzima oko
9% ukupnog broja steaka uope.
Sljemenjak sa postoljem[uredi | uredi izvor]
Veina ovih spomenika imaju svoja postolja koja su nekada klesana od istoga komada
kamena (homogena), a nekada su ona od drugog komada kamena i predstavljaju drugi
dio spomenika. Zbog toga to su sljemenjaci esto veliki i teki, ovi spomenici imaju

20
stabilniji poloaj na tlu. Nekada imaju po dva ili tri postolja. I ovaj oblik ima vie svojih
podvrsta. Tako mu krov moe biti na dvije, zatim na tri, kao i na etiri vode po duini. Te
krovne plohe su nekada neto izboene ili neto izdubljene. Takoer i ovdje postoje
takozvani dvojni sljemenjaci sa postoljima, kao i oni koji su kombinovani sa sanducima.
Nije naen nijedan primjerak kombinovanja sljemenjaka sa krstanom, a nema ni
amorfnih sljemenjaka sa postoljima. Bio je dosta cijenjen i zahtijevao je angaovanje
vjetih klesara. Ima ga u raznim veliinama. Jedan od najveih se nalazi na Pavlovcu
kod Sarajeva, koji tei vie od 30 tona. Zajedno sa sljemenjacima bez postolja, ovaj oblik
zauzima oko 9% ukupnog broja steaka.
Stojei steci[uredi | uredi izvor]
Stubovi[uredi | uredi izvor]
Stojei steci su najvie klesani u obliku stubova. Ovaj oblik je veoma slian vremenski
najstarijim muslimanskim nianima bez turbana, koji su i bili od izvjesnog utjecaja da se
steci pojavljuju u obliku stubova. Stubovi nisu nita drugo nego uspravno stojee ploe
ili sanduci. Da bi oni vrsto stajali, moraju se dijelom ukopati ili usaditi u zemlju, pa otuda
u Srbiji za njih najee susreemo ime usaenik. Tako se neki stubovi zavravaju
ravnom povrinom, neki kao krov na dvije ili na tri vode. Ima stubova koji se zavravaju
izboeno, zaobljeno, bavasto, kao i onih koji su u tome dijelu luno udubljeni, ulegnuti.
Poprilian broj uspravnih ploa isklesane su tako da se od dna prema gore postepeno
ire. I takve ploe imaju vrlo razliite zavretke. Ustanovljeni su i dosta rijetki primjerci
stubova koji izgledaju kao uspravno stojei sljemenjaci. Evidentirano je amorfnih ili samo
ovla klesanih uspravnih nadgrobnika koji su slini stubovima. Broj stubova se kree oko
4% od ukupnog steaka. injenica da su stubovi najvie zastubljeni u Srbiji, te istonoj
Bosni, a da ih malo ima u srednjoj Bosni, a da su u zapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj
Gori i Hrvatskoj vrlo rijetka ili gotovo sasvim iznimna pojava, jasno govori gdje se taj
utjecaj, zbog tursko-osmanske prisutnosti, najprije odrazio. Smatra se da su steci
stubovi pojava druge polovine 15. i itavog 16. stoljea.
Krstae[uredi | uredi izvor]
Radi se o tipinom kranskom nadgrobnom spomeniku. One su i razliitih veliina.
Ponekada su vrlo visoke, ponekada dostiu i visinu preko 3 m. Klesane su tako da su im
gornja tri kraka jednakih dimenzija. Donji uspravni krak je uvijek dui od poprijenih
krakova. Kod mnogih krstaa se poprijeni krakovi postepeno ire prema krajevima, a
postoje i primjerci iji su poprijeni krakovi zailjeni ili su zaobljeni. Velika panja je
posveena izradi gornjeg uspravnog kraka, tako da se on nekada zavrava ravnom
povrinom, nekada kao piramida, ili je bavasto zasvoen, vie puta je izraen
okruglasto, u vidu glave ovjeka, a postoje i drugaije varijante. U okolini Travnika i
Zenice evidentiran je prilian broj krstaa kod kojih su poprijeni krakovi maleni i tek
naznaeni, a gornji uspravni je relativno velik i okrugao. Postoje i krstae iji su
poprijeni krakovi neto oboreni, pa podsjeaju na ramena ovjeka. Takoer i ovdje
imamo neke podvrste ovog spomenika, te je tako naen izvjestan broj krstaa koje sa
pripadajuom ploom ili sandukom ine po jedan spomenik. Ovaj oblik steaka je
openito malo zastupljen, a iznosi oko 0,5% ukupnog broja steaka. Relativno mnogo
krstaa ima u Hercegovini, a najmanje u Crnoj Gori i Srbiji. Primijeeno je da su krstae
najee situirane po periferiji nekropola. Smatra se da potjeu s kraja vremenskog
perioda steaka, preteno iz 16 stoljea, kao pandan pojavi muslimanskih niana.
Amorfni steci[uredi | uredi izvor]
Na nekim nekropolama, zajedno sa stecima osnovnih leeih i stojeih oblika, nalaze
se i kameni nadgrobnici koji uope nisu klesani, ili su samo ovla pritesani. Mnogi
primjerci tih neobraenih nadgrobnika lie stecima u obliku ploa ili sanduka, a i svojim
21
dimenzijama su bliski tim oblicima. Postoji znatan broj amorfnih spomenika koji najvie
podsjeaju na stubove, kao osnovne oblike stojeih steaka.

7. Bosna u vrijeme Tvrtka I. Kotromania

Stjepan Tvrtko I. Kotromani, roen oko 1338. godine, bio je ban Bosne
od 1353. do 1377. gode, a zatim kralj Rake, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja
do 1391. godine. Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene
ubi, kerke Jurja II. ubia iz hrvatske vladarske obitelji ubia, te unuk Stjepana I.
Kotromania i Jelisavete, kerke svrgnutog srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana
Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu enu prije Jelisavete).
Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i
baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva. [1]
Njegova majka, Jelena ubi, bila je po oevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara
cijele Bosne Pavla I. ubia Bribirskoga i njegove ene Urse, dok je majka njegovog oca,
Jelisaveta Nemanji, bila je kerka svrgnutog srpskog kralja Dragutina Nemanjia, ija je
majka bila potomak dinastije Anuvinaca podrijetlom iz Napulja, i ugarske princeze
Katarine, keri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, ija je majka bila kerka poglavara
turskog plemena Kumana. Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politika
stabilnost, te znaajan kulturni i duhovni napredak, to je Tvrtka uinilo najjaim
vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i
rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na hrvatskim prostorima. Tu se javlja i heraldiki
simbol ljiljana koji e postati znakom bosanskih kraljeva. Sljedei zlatnici u Bosni
pojavljuju se tek sa Stjepanom Tomaem.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]
Tvrtko je bio najvjerojatnije najstarije dijete roeno iz braka Vladislava Kotromania i
Jelene Bribirske. Kralj Tvrtko je roen oko 1338. godine, dok je njegov izvanbrani
polubrat Stjepan Dabia roen oko 1339. godine. Pored Tvrtka Vladislav i Jelena su imali
jo jednog sina: Stjepana Vuka, koji je roen oko 1345. godine. Mogue je da su Tvrtkovi
roditelji imali jo dvije keri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II.
Celjskog i Mariju Helfentajn, koja je bila udata za helfentajnskog gorfa Ulirha.
Tvrtko je sa samo petnaest godine postao ban Bosne. Po pravilu, nakon smrti
bana Stjepana II. bansku ast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. On je bio
teko bolestan, pa je nasljedna prava prenio na sina Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao
ban pod regenstvo oca. Vladislav je ve sljedee godine umro 1354., tako da je Tvrtkov
regent postala kneginja Jelena ubi.

Prve godine vladavine[uredi VE | uredi]

Godine 1353. umro je ban Stjepan II. Kotromani. Bansku ast naslijedio je Tvrtko, "sin
gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana".
Banovina Stjepana II. je izgraena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat
slijedila je i odanost lokalnog plemstva. Svoju mo iskoristio je dalje da uvea svoju vlast
u zemljama poput Huma. Meutim, irenje vlasti nije slijedilo i jaanje dravno-pravne
administracije. Upravu nad zabaenijim posjedima uglavnom je preputao svojim
22
vazalima, to je u konanici slabilo bansku vlast. Dok je snaga Stjepanovog ugleda bila
prilina, ugled njegove banovine nije nije. Vlast nad mnogim krajevima se tako svodila na
stjepanov osobni ugled.
Tvrtko je imao svega petnaest godina kada je zapoeo svoju vladavinu, a tek nekoliko
lokalnih plemia osjealo je potrebu sluiti ga. Kako nije postojala dovoljno jaka sredinja
vlast, plemstvo je djelovalo po osobnim eljama. Ispostavilo se da je velika cjelina
Stjepana II. bila umjetna tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko djelova.
Uspostava sredinjeg autoriteta je bila mogua jedino vojnim putem, pokoravanjem
odmetnutog plemstva i krajeva. Problem je bio taj to mladi ban nije imao dovoljno
vojske za taj pothvat. Pod njegovom kontrolom su bili samo njegovi obiteljski posjedi i
vjerojatno sitno plemstvo iz sredinjeg djela banovine.
Takvo stanje prizvalo je hrvatsko-ugarskog kralja Ludoviku I. da intervenira i pokua
ponovo uspostaviti kontrulu i red. Kralj je kupovao lojalnost mnogih bivih vazala
Stjepana II. sa sjevera Bosne, a naroito razjedinjenih Hrvatinia, gospodara Donjih
Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko je bio prisiljen da na obnovi vlasti u banovini radi
polako i oprezno.

Nagodba sa Ludovikom I.[uredi VE | uredi]

Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik oenio se bosanskom plemkinjom Elizabetom lipnja
1353., neposredno pred smrt njenog oca Stjepana II. Ludovik je zahtijevao od Tvrtka da
mu "na osnovu batinskih prava gospoe mlae kraljice Elizabete" preda "svu zemlju
Humsku sa svim tamonjim utvrenim gradovima". Kako Tvrtko nije mogao natjerati
svoje vazale na poslunost, morao je doi Ludoviku u posjet Ugarskoj 1357. te predati
sva podruja koja je Ludovik traio. Tako je Ludovik povratio stare granice hrvatske
banovine, na zemlje koje je Stjepan II. pripojio Bosni. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku i
njegovom mlaem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje
iz pisma arhiakona beinskog Gala, pod sljedeim uvjetima:

da ban iz zemlje istjera patarene i heretike

da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju
da slui u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatraio to od njega
da e on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru
Hum i Donji Kraji su izbaeni iz titule koju mu je Ludovik I. potvrdio. U ovo vrijeme se
dogaaju i pojaani papinski pozivi na vojnu protiv heretika. Tako se Tvrtko naao pred
opasnou gubljenja banske asti: da je pokuao prevariti kralja, Ludovik bi se odavao
papinom pozivu i napao Bosnu. Bosanski episkop u akovu Peregrin Saksonac (lat.
Peregrinus de Saxonia), koji je mogao obraniti njegove interese u Bosni, je bio mrtav, a
na njegovo mjesto je sjeo prokraljevski nastrojen Petar ikloi. Ludovik 1358. spominje
heretike i patarene u naoj Bosni.[2] a kod arhiakona Kklla Ivana, pak, stoji da ih je
poslao "da satru drskost nekih pobunjenika ",[3]
Tvrtko se 1358. izgleda vratio metodama uobiajenim za slabe stranke u borbi za vlast i
pokuao organizirati zavjeru. ikloi je izgleda presreo Tvrtkovo pismo upueno lektoru
bosanske crkve u akovu Ivanu (lat. Johannes lector ecclesiae Bosnensis). Lektor je na
sasluanju priznao da je, ne znajui kojim je duhom voen nakon to je zamrzio ...
preasnog oca gospodina Petra, svog stareinu i prelata, udio za tim da mu se po
svaku cijenu osveti, pa je zbog toga pogubno i revno traio s banom Tvrtkom, u kome
je prepoznao kraljevog takmaca i oitog zatitnika heretika, kojim putem i na koji nain
sprovosti svoje zamisli u djelo. Za unutranje stvari u Bosni od 1357., kada se Tvrtko
potnio Ludoviku, do 1363, kada je izbio rat s kraljem, nema izvora. [4]

23
Rat s kraljem[uredi VE | uredi]
Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji pie da je
odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth)
da pou na Usoru i iskorjene iz Bosne bezbrojno mnotvo heretika i patarena, dok
kod Ivana arhiakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je
Ludovik poslao da unite drskost nekih pobunjenika. Posljednje je verovatnije.
Kraljeva vojska je dva puta napala sjever Tvrtkove banovine:

U prvom napadu su meta bili Donji Kraji, gdje su se lokalni plemii podijelili. Jedni su
stali uz bana, a drugi uz kralja. Vlatko Vukoslavi, do tada lojalan banu, predao je
neprijatelju vanu tvravu Klju. Meutim, Tvrtku tada vjerno poslui vojvoda Vukac
Hrvatini koji obrani od kralja Soko Grad u Plivskoj upi. Poslije nanesenih teta na
tom podruju, kraljevska vojska se povukla. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi
Vukcu za njegovu vjernu slubu u ono vrijeme, kada se podvie na me kralj Ludovik,
i prihodi u Plevu pod Sokol dodelio grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom;
vjerojatno je to bila njegova cjena.

Drugi kraljevski napad se dogodio mjesec dana kasnije. Ovom je cilj bila Usora.
Meutim, banska se obrana i tu pokazala uspjenom. Kraljeva vojska je zaustavljena
kod tvrave Srebrenik. Tako je nekako izmeu 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojaao
da odoli kraljevskoj prijetnji. Izvori, meutim, ne govore nita o njegovim naporima u
tom pravcu.

Pobuna plemstva[uredi VE | uredi]

Ubrzo poslije povlaenja kraljevske vojske iz Usore, veljae 1366. lokalno plemstvo se
pobunilo protiv bana Tvrtka, primoravi ga tako da pobjegne na kraljev dvor. Tamo je
kralj primio svog dojueranjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog
mlaeg brata Vuka na bansku ast. Ne zna se da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio
samo neija marioneta.
Prihvativi ponovo kraljevsku vlast, Tvrtko je dobio pomo od kralja i vratio se u Bosnu
oujka 1366. Do kraja meseca povratio je velik dio svoje banovine, ali ne sve. Imao je i
podrku gospodara Donjih Kraja. U sukobu su sudjelovali razni plemii koji su mjenjali
strane kako im je odgovaralo. Najznaajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko
Mitlenovi, vodei humski velika pod ijom vlau se nalazio veliki dio Huma izmeu
Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je
zakljuen mir kojim je Sanko zadrao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.
Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u progonstvu, gdje je
pokuao dobiti pomo sa strane, naroito od pape. Meutim, nita se od Vukovih zamisli
nije ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio hrvatsko-ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa
Tvrtkom. Sljedeih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlai ban; jedini tragovi njegovog
prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do poetka 70ih godina 14.
stoljea Tvrtko je toliko ojaao da se poeo mijeati u meusobne sukobe srpskog
plemstva.

24
Pravo na Srbiju

Tvrtko je s lokalnim srpskim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanoviem bio u

dobrim odnosima. U to vrijeme je knez Lazar bio gospodar Moravske Srbije i isto kao
Tvrtko susjed monog i agresivnog upana Nikole Altomanovia, ija se vlast irila
od Rudnika do Jadranskog mora, du Drine, Gacka, Bilee i Trebinja. Nikola
Altomanovi je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio
se sa Dubrovanima, a Lazaru je oteo Rudnik. Imao je i pretenzije da
zavlada Prizrenom i da postane glavni gospodar Srbije.
U savezu sa knezom Lazarom Tvrtko je uspio sruiti Nikolu Altomanovia te doi u
posjed dobrog dijela njegovog teritorija. Tako je postao susjed Baliima, gospodarima
Zete i gornje Albanije. Balii su poslije pogibije brae Mrnjavevia u Marikoj bici
Balii proirili svoju vlast na Pe i Prizren. Izvukli su korist i od ruenja Nikole
Altomanovia, zagospodarivi zaleem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i
Draevicom); radi toga e doi u sukob sa bosanskim banom, koji je takoer isticao
svoje pravo na dubrovako zalee.
Poetkom 1377. (u sijenju ili prvoj polovini veljae) preoteo im je Trebinje, Konavle i
Draevicu, to je navelo uraa Balia na pljakanje Bosne sve do Nevesinja.
uraevom smru Tvrtko je osloboen brige s te strane, a vlast nad teritorijem zauzetim
1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje izmeu Kotorskog zaljeva i teritorija zauzetih
1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar
jadranskog primorja izmeu Kotora i Dubrovnika, no bez tih gradova. Osvajanjima na
istoku, onim du Drine i Lima, poveao se udio pravoslavnih (srpskih) sveenika, vjernika
i crkava pod vlau bosanskog bana.
Kao gospodar jednog dijela nekadanjih nemanjikih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe
jedinim legitimnim nasljednikom njihovih dravnih tradicija. Vidjevi, kako sam kae u
jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjia po njih ostavlju i ne imutu svojego
pastira, odlazi v srbskuju zemlju, elei ukrepiti prestol roditelj mojih koji v zemljnem
carstve carstvovae, i na nebesnoje carstvo preselili se.[5] Vidjevi, kako sam kae,
zemlju svojih predaka Nemanjia "po njih ostavlju i ne imutu svojego pastira", odlazi "v
srbskuju zemlju", elei "ukrijepiti prestol roditelj mojih" koji "v zemljni carstve
carstvovae, i na nebesnoje carstvo preselili se".[6]

Krunjenje za kralja[uredi VE | uredi]

Krunjenje Tvrtka I izvreno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u
srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji istonih vladara nazvao Stipanom (gr. stephanos,
okrunjen). Njegova titula pokazuje osnovu po kojoj postavlja legitimno pravo na
upranjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim
Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovani te su
mu poeli su isplaivati Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma.
Tvrtkovo krunjenje i proglaenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij
koji je prikljuio Bosni izmeu 1373. i 1377. godine. Njegove obveze i prava prema
ostalim srpskim lokalnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema
informacija o prihvaanju ili neprihvaanju Tvrtkovog ina meu srpskim lokalnim
gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo
njihovom vazalnom odgovornou, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.

25
"Ne moe se sa sigurnou rei da je to bilo 26. listopada. Prema povijesnim izvorima,
Tvrtkovo krunjenje se smjeta izmeu 18. listopada i poetka studenog 1377. godine.
Naravno da je 26. listopad kao datum u igri, ali se sa sigurnou ne moe prihvatiti",
rekao je profesor Dubravko Lovrenovi.
"Prvog bosanskog kralja okrunio je djed, odnosno metropolit ili poglavar heretike Crkve
bosanske u mjestu Mile, a to su dananji Arnautovii kod Visokog. Krunjenje se dogodilo
u crkvi svetoga Nikole i znaaj jednog takvog politikog dogaaja je nesporan", rekao je
Lovrenovi.

Izgradanja Herceg Novog[uredi VE | uredi]

Poslije smrti kralja Ludovika I. Velikog 1382., hrvatsko-ugarska kraljica Marija, njegova
sestrina, radi uvrenja saveza s Tvrtkom, mu ustupljuje grad Kotor 1385. godine.
Tvrtku je cilj bio osigurati svojoj banovini izlaz na more i razbijanje monopola dubrovake
luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Herceg Novi kao utvrenu luku svoje
banovine. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stipan u slavu i spomen Svetog Prvomuenika
Stjepana, ali je grad posle nekog vremena grad dobio naziv Novi. S pojavom prvih
trgovakih brodova, koji su poeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi sol, nastaju
prve tekoe.
Dubrovnik, koji smatra trgovinu soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvravu vidi kao
opasnu ekonomsku konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je paljivo i
prema potrebama Tvrtkove banovine. Lokalitet koji je odreen za podizanje grada
nalazio se na sjevernoj strani Bokokotorskog zaljeva u upi Draevici. Gradnja prve
tvrave zapoela je krajem svibnja 1382. godine, a zavrena je rujna iste godine. Prva
utvrda se nalazila na samoj obali Topaljskog zaliva, gdje je teren bio povoljan za obranu
od mogueg napada. U neposrednoj blizini utvrde postojali su povoljni uvjeti za pristanak
brodova i gradnju luke. Blizu grada na rijeici Sutorini podignuta je trgovina soli sa
skladitima, a prve lae natovarene soli dolaze ve u kolovozu 1382, to je za novi grad
znailo i poetak njegovog ivota. Novi je podignut sa tono odreenim ciljem i
namjenom, a to je da bude mjesto trgovine soli.

Osmanlije[uredi VE | uredi]
Dobitak Kotora 1385. ne zadovoljava Tvrtka, koji eli preuzeti cijelu istonojadransku
obalu. Kao prvi grad zauzima Klis 1387., kojim su tada gospodarili ubii. Njegove akcije
oteavaju neko vrijeme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna njihova vojska je bila
poraena 1388. kod Bilee. U bici na Kosovu polju 1389. Tvrtko alje u pomo knezu
Lazaru jedan dio vojske predvoen vojvodom Vlatkom Vukoviem, pobjednikom u bici
kod Bilee. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvijestio Tvrtka da je pobjeda bila na
kranskoj strani.

Prodor u Dalmaciju[uredi VE | uredi]

Za vrijeme graanskog rata u hrvatsko-ugarskoj dravi, Tvrtko pokuava ostvariti svoj
stari san, zauzee istone polovice Jadrana, zauzimajui najprije tvravu Klis. U ljeto
1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, ibenik i
otoci Bra, Hvar i Korula. Tvrtko je tako zavladao svim dalmatinskim gradovima, osim
Zadra (Mleani su mu odbili pruiti pomo) i Dubrovnika, te najveim dijelom junog
primorja republike Hrvatske. Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruni za
hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske,
Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja
10. srpnja 1390. Ubrzo nakon toga, 10. oujka 1391., Tvrtko umire. Nakon njegove smrti,

26
graanski rat u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu je nastavljen nesmanjenom estinom, a u
njegovoj domeni je meu raznim pripadnicima Tvrtkove porodice usljedila borba za
vlast.[7].

Rasprava o Tvrtkovom krunjenju i kasnijem tituliranju

U izvorima se spominje da se Tvrtkova krunidba za kralja odigrala u srpskom samostanu

Mileeva kod Prijepolja, koji je podigao kralj Vladislav Nemanji, u kojem su sahranjeni
kralj-osniva i njegov stric Sveti Sava. Mavro Orbin u svome dijelu "Kraljevstvo Slovena"
navodi da je okrunjen "od strane metropolita samostana Mileeve i njegovih monaha u
crkvi spomenutog mjesta".[8] Sam Tvrtko u povelji Dubrovanima od 10. travnja 1378.
kae: "... i idoh v srbskuju zemlju ... i tamo du mi vjenan bih bogom darovanim mi
vijencem na kraljevstvo preroditelj mojih", tj. Nemanjia.[6] to se pak tie datuma
krunjenja, njega nije mogue sa sigurnou blie odrediti. Prije objavljivanja Jireekovih
"Srpska spomenika" bila je prihvaena Orbinijeva godina Tvrtkovog krunisanja za kralja,
tj. 1376. Na temelju grae iz Dubrovakog arhiva, Jiriek je utvrdio da to nije tono i da je
Bosna postala kraljevina negdje izmeu 23. veljae i poetka studenog 1377. Ne samo
to je poslije toga prihvaena 1377, nego je bilo pokuaja da se taj dogaaj vremenski
jo blie odredi.[9] Dini je na primjer dopustio mogunost da je Tvrtko okrunjen na dan
svetog Dimitrija.[10]
Meu hrvatskim i bosanskohercegovakim povjesniarima ope je prihvaeno miljenje
da se krunidba odigrala 1377. godine u mjestu Mile (dananjim Arnautoviima), nedaleko
od Visokog, u sredinjoj Bosni, ali za to nema nikakvih povjesnih izvora. Meutim valja
imati na umu da su prema dravnopravnim regulama tadanje kranske Europe
vojvode (Lat. dux, njem. Herzog, hrv. ban) takoer imali pravo noenja krune, te su
vojvodstva u pravilu imala status "federalnih jedinica" u kraljevstvima; pojedinoj
vladarskoj dinastiji je pravo na kraljevski naslov mogao priznati jedino papa (te npr.
nemamo na prostranom podruju izmeu Napulja na Jugu Italije sve do Praga u ekoj i
Pariza na sjeveru niti jedne jedine vladarske kue koja se smjela koristiti takvim
naslovom, ak su i Habsburzi bivali titulirani kao "nadvojvode" sve dok ne bi bili okrunjeni
za kraljeve eke, Ugarske, odnosno careve Svetog Rimskog carstva) ili - na
kranskom istoku - carigradski patrijarh. U takvim okolnostima, smisleno je pretpostaviti
da je Tvrtko kraljevao krajevima koje je preuzeo od opadajue Srbije kao pravoslavni
kralj (tj. "car") i pozivajui se na srodstvo (po enskoj lozi) sa Nemanjiima, a da je
Bosnom (zapravo, pretenim dijelom Hrvatske) nastavio vladati kao - barem u oima
"meunarodne zajednice" - vazal ugarskog kralja, preuzimajui u sutini ve stoljetnu
vladarsku ulogu kue ubi, vazala i "neokrunjenih kraljeva Hrvatske", s kojom je preko
majke bio u najbliem srodstvu. Ovakva bi situacija bila analogna onoj u kakvoj je dugo
bila engleska vladarska kua Plantagenet, kraljujui Engleskom, a istodobno drei u
pogledu Normandije vojvodsku vlast i (nominalno ili stvarno, ovisno o trenutnom odnosu
snaga) status vazala francuskom kralju.
Papa - koji je u katolikom svijetu imao odlunu rije o priznavanju kraljevskog statusa -
je Bosni status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaa, 1445. godine.
Osim kraljevske titule uzeo je i istono kraljevsko ime Stipan/Stjepan (gr. stephanos,
okrunjeni), po prvom kranskom mueniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio
"krunu muenitva"; to je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi
kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. "sugubim" (dvostrukim) vijencem, koji je znaio

27
da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time to je Kotromani) i za kralja
Srbije (budui da mu je baka Elizabeta Nemanji i da dri neke srpske zemlje).
Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladajua titula. Dok je prije
toga nazivao sebe "mi Tvrtko, milou bojom ban bosanski", odnosno "nos Tuercho dei
gratia bozna banus", sada njegova titula glasi "mi o Kriste Isuse blagovjernomu i bogom
postavljenomu Stipanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam". [6] Vrlo je
vjeto razradio svoju vladarsku ideologiju, naime, Tvrtko nije uzeo imperatorsku titulu
koju su nosili car Duan i njegov sin Uro, ve se vratio ranijem kraljevskom
dostojanstvu, koje su srpskim vladarima priznavali i patrijarsi u Konstantinopoli, i pape u
Rimu. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovani. te su mu poeli isplaivati svetodmitarski
danak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz
onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija o prihvaanju ili neprihvaanju
Tvrtkovog ina meu ostalim srpskim lokalnim gospodarima i u Srpskoj pravoslavnoj
crkvi.
O Tvrtkovim ambicijama i svjedoi i njegova enidba 1374. god. s bugarskom
princezom Dorotejom (kerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira).
[11]. Naslijedio ga je njegov polubrat, Stjepan Dabia.

Brak i potomci[uredi VE | uredi]

Godine 1374., Tvrtko I. je oenio Doroteju Bugarsku, ker bugarskog cara Ivana
Stracimira i Ane Vlake. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine
smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III. o moguem braku
s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao tri sina, dva
kralja Bosne i jednoga pretendenta:

Tvrtko II. Kotromani (moda zakoniti, a moda izvanbrani sin) [12]

Stjepan Ostoja (izvanbrani sin)
Vuk Bani (izvanbrani sin Tvrtka I. i neke Grubae)[13]
Chronicon Polono-Silesiacum Tvrtku I. pripisuje i izvanbranu ker po
imenu Jelena (umrla 1434. ili 1435. godine), koja se udala za opavskog vojvodu.[14]
Prethodnik: Banovi Bosne Nasljednik:
Stjepan II Kotromani 1353. - 1366. Stjepan Vuk

Prethodnik: Banovi Bosne Nasljednik:

Stjepan Vuk 1367. - 1377. -

Prethodnik: Kraljevi Bosne Nasljednik:

- 1377. - 1391. Stjepan Dabia

28
8. Pad srednjovjekovne Bosne
Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku

Dio serije lanaka o

Historiji
Bosne i Hercegovine

Rana historija[prikai]

Srednji vijek[prikai]

Osmanlijsko doba[prikai]

Austro-Ugarsko doba[prikai]

Jugoslavija[prikai]

Moderna historija[prikai]

Portal: Bosna i Hercegovina

p
r
u

U srednjem vijeku veim dijelom na podruju dananje Bosne i Hercegovine, dijelom dananje
Hrvatske i Crne Gore, postojala je drava Bosna koja je na vrhuncu svoje moi bila jedna od
najjaih balkanskih drava.[1] Vrhunac njene moi bio je u doba kralja Tvrtka I Kotromania.
Hrvatska historiarka Nada Klai smatra da je srednjovjekovna bosanska drava konstituisana
krajem 8. vijeka, te je "izgleda, meu svojim susjedama najstarija".[2] Srednjovjekovna Bosna je
izgubila samostalnost, padom pod vlast Osmanlija 1463. godine.

Sadraj
[sakrij]

29
 1Bosanska banovina
o 1.1Doba Kulina bana
o 1.2Dvovlae
o 1.3Vladavina Stjepana II Kotromania
o 1.4Mladi ban Tvrtko I. Kotromani
2Bosansko kraljevstvo
o 2.1Krunisanje Tvrtka za kralja
o 2.2Tvrtkovi nasljednici
o 2.3Bosna izmeu Ugarske i Osmanlija
o 2.4Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni
o 2.5Doba Stjepana Tomaa
o 2.6Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje
o 2.7Pad srednjovjekovne bosanske drave
3Takoer pogledajte
4Reference
5Izvori i literatura
6Vanjski linkovi

Bosanska banovina
Glavni lanak: Bosanska banovina

Kroz vlastiti unutranji razvoj i s utjecajem razvijenijih i naprednijih vanjskih drutvenih i politikih
faktora (najee Bizanta) i Franaka, i u Bosni se poelo raspadati staro rodovsko-plemensko
drutvo i razvijati elementi ranofeudalnog drutva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala drava sa
razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starjeina nastaje bosanska
vlastela koja vodi mladu dravu. Prema ekonomskoj moi vlastela se dijeli
na: velmoe, vlastelu i vlastelie. Oni su uivali feudalne posjede koji su dobijani za razliite
vojne zasluge ispunjene vladajuem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na elu
hijerarhije bosanskog drutva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj batini koja je
uobiajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim
odnosima zasnovanim na sistemu vjerne slube i vjere gospodske izmeu seniora kao
gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovnitva tadanje Bosne inili su ovisni ljudi u
koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Vaan drutveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u
Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je
imao titulu bana (od avarske rijei to znai bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I
Kotromania za kralja (1377), bosanski vladari e kraljevsku titulu nositi sve do gubitka dravne
samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463. Znaajnu ulogu u politikom ivotu
Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najvie Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se
borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale znaajan upliv na historiju srednjovjekovne
Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio
je Ban Bori (1154- 1164). ivio je do kraja 12. vijeka, pa se moe zakljuiti da je u vrijeme dok je
vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat
izmedju ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko
prevlasti na Balkanu. Ban Bori je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom
uestvovao u opsadi Branieva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.
Doba Kulina bana
Nakon bana Boria na vlast u Bosni dolazi uveni ban Kulin (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast
dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smru bizantskog cara Manuela Komnena nestaje
bizantskog prisustva i zapoinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.

30
Povelja Kulin bana, 1189. godine.

U daljem razvoju Bosna je vie bila vezana za Ugarsku, uz ije prisustvo je izgraivala svoj
samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojaao svoju dravu i proirio je na
prostore upa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke
Bosne.
Teritorijalno irenje Bosne izraz je dotadanjeg unutranjeg razvoja drave. To se manifestiralo
privrednim pokazateljima, a i meunarodnim respektovanjem. elei poslovnu saradnju sa
susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovaki ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina
bana od 29. augusta 1189. pokazuje vie segmenata izrasle bosanske drave. Krajem 12.
vijeka zapoele su optube da ban Kulin titi heretike. To nije odgovaralo papi Inoentiju III koji je
elio unititi njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na kriarski pohod protiv
nevjernika u Bosni. Uviajui opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja
podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203.
Kulin javno prihvata uenje crkve kakvo trai Rim. Time je prevazien veliki sukob, ali vjerska
situacija u Bosni, s prisustvom drugaijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja e
obiljeiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom
zapadnoevropskom svijetu.
U 13. vijeku hereza e dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i
shvatanjima koja e uhvatiti jake korijene meu stanovnitvom. Pod izlikom unitavanja hereze, a
u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska e poduzeti niz kriarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su
pojaali jedinstvo izmeu nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje
organizacije bosanske katolike crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u akovo). Crkva
bosanska postala je jedina heretika crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska dravna
vjera.
Poetkom 15. vijeka, pred opasnou od igmunda Luksemburkog, Bosanci su od Ladislava
Napuljskog traili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio
znaajnog traga u uzdizanju Bosne meu najvanije subjekte na istonoj jadranskoj obali. To je
pameno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba
Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabiljeeno narodnom poslovicom koja glasi "za
Kulina bana i dobrijeh dana".
Dvovlae
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se
ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni prikljuio Livno, upu Neretvu, te Ustiprau.
Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije Kotromanii. Pred pritiskom Bribirskih
(ubia) novi bosanski ban imao je vlast u istonim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije

31
zauzeo itavu Bosnu hrvatski velika, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (ubi) se nazivao
gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili lanovi roda
Vukosali (Hrvatinii). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a
poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (ubi).
Dvovlae u Bosni izmeu bana Stjepana Kotromania i plemike porodice Bribirski
(ubii) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromania nasljeuje njegov sin Stjepan II
Kotromani. On iskoritava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anuvinskim i staje
na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca
u Bosni.
Vladavina Stjepana II Kotromania

Smrt Stjepana II Kotromania, detalj krinje u crkvi Sv.imuna, Zadar

Poslije sloma Bribirskih (ubia) Bosna ponovno jaa i vremenom prerasta u najmoniju dravu
na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromani pridodaje Bosni podruje Huma, te teritorij
od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromani takoer pripaja Bosni i
veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli.
Ban Stjepan II Kotromani uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno
s Ugarskom, te pomae sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u guenju pobuna
ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromani sklapa zatim trgovaki ugovor s
Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovanima 1332.
godine on pie:
"Ako ima Dubrovanin koju pravdu na Bonjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."
Ovo je vrlo znaajan dokument, jer govori da u Bosni ive Bonjani, Bosanci kao stanovnici
srednjovjekovne bosanske drave. To se oituje na svim zvaninim dokumentima bosanske
drave, te na mnogim nezvaninim, kao to su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i
natpisima na stecima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bonjanima,
odnosno Bosancima.
Ban Stjepan II Kotromani podrava Crkvu bosansku, ija hijerarhija vrsto stoji uz bosanske
vladare i velmoe, to ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da
d veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam slubeno prelazi
na katolianstvo u aprilu1347. godine, kada alje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da
povea broj obuenih katolikih sveenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali
znati bosanski jezik.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevaki vikarijat sa sjeditem u Milama, koji se iri i
ukljuuje mnogo veu teritoriju od bosanske drave, pruajui se sve do Rumunije, tako da
ve 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevaki
samostani u Visokom, Lavi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, jo se 12
franjevakih samostana gradi irom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja
srednjovjekovne bosanske drave.

32
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na elu sa
carom Duanom bilo je podruje Huma. Meutim, bosanska vojska na elu sa Stjepanom II
Kotromaniem mudrom taktikom uspijeva da, na koncu u potpunosti, protjera srpsku vojsku iz
bosanske zemlje.
Vladavine bana Stjepana II Kotromania, obiljeena je jakim privrednim razvojem
zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naroito u izvozu traenih domaih sirovina srebra, bakra
i olova. Poinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, gro. Razvijaju se nova gradska
naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je vie stranaca koji u Bosni nalaze
svoj ekonomski interes. To jaa i domau privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju
obavljaju ponosnici na elu sa kramarima vri se razmjena bosanskih proizvoda sa
primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovaka drutva koja djeluju na irim prostorima. To
doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I Anuvinskog, tada jednog od
najutjecajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze
dinastije Kotromania koaja se pribliila najviim nivoima onovremene evropske politike.
Mladi ban Tvrtko I. Kotromani

Povelja kralja Tvrtka I. izdata 1381. u Motrima blizu Visokog

Svoj najvei uspon Bosna e doivjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog
kralja Tvrtka I Kotromania (1353 - 1391). Godine 1353. ban Stjepan II Kotromani je umro, a
sahranjen je u franjevakom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska
drava, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snana. Iza njega ostala je i
uznapredovala mo njegovih vazala koji poinju da uestvuju u politici centralne vlasti kao
vrlo znaajna politika snaga. Poslije Stjepana II na bansku stolicu sjeo je Tvrtko I
Kotromani, sin Stjepanovog brata Vladislava, koji u tome trenutku imao samo 15 godina, pa
mu je u dravnim poslovima pomagala njegova majka, Jelena ubi. On u poetku ima velike
probleme unutar zemlje, a to iskoritava Ugarska.
Godine 1363. izbija sukob izmeu Tvrtka i Ludovika I Anuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao
pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i presti meu
bosanskim magnatima. To mu je omoguilo nove teritorijalnopolitike promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo
Glavni lanak: Bosansko kraljevstvo

Nakon to je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko iri Bosnu na njenim jugoistonim granicama.
U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanoviem slama
srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovia i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373.
Bosna se proiruje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Poetkom 1377. Tvrtko proiruje
Bosnu na Trebinje, te upe Konavli i Draevica. Time je Bosna izila na jadransku obalu i
juno od Dubrovnika na podruju Boke Kotorske.

33
Krunisanje Tvrtka za kralja

Grb dinastije Kotromani i kralja Tvrtka

Uznapredovali privredni razvoj, jaanje vojne snage zemlje, teritorijalna proirivanja i ope
stanje u irim okvirima omoguili su bosanskom vladaru novu ideoloku i politoloku
postavku vlasti. Tvrtko je odluio da proglasi Bosnu kraljevinom. Tvrtko
se kruniekraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (dananji Arnautovii). Tu je
bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. [3]Prema povelji od 10. aprila 1378.
godine krunisanjem za kralja Srbljem, Bosne, Pomoriju i Zapadnim stranam bosanski vladari
stjeu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. [4] Uz raniji Stonski dohodak to su
najvaniji tributi koje Dubrovani plaaju bosanskim vladarima. Kasnija osvajanja koja Tvrtko
poduzima na podruju Dalmacije i Hrvatske omoguavaju mu da se nazove i kraljem
Hrvatske i Dalmacije.
U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istonoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I
osniva trgovaku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (dananji Herceg
Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se
koriste injenicom da Bosna trgovaki uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju
nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat
Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385.
Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na
cijelom Balkanu. Bosna je bila prva drava na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno
oruje, to je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadanje vojne tehnike. Prvu
upotrebu vatrenog oruja na Balkanu je izvrila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378.
godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom
upotrijebila tri bombarde (topa) i uspjeno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382.
godine izbijaju nemiri na podrujima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i alje
bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom
Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, ibenik, te ostrva Bra, Korulu
i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlau Venecije, ime Bosna postaje daleko
najmonija drava na Balkanu.
U zadnjem desetljeu svoje vladavine, kralj Tvrtko je suoen s upadima Osmanlija u Bosnu,
prvo u jesen 1386. godine, pa u ljeto 1388. kod Bilee, kada Bonjani na elu
s vojvodom Vlatkom Vukoviem pobjeuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska
ponovno pod zapovjednitvom vojvode Vlatka Vukovia, uestvuje u veoma snanoj vojnoj
koaliciji, sainjenoj, pored Bonjana i od predvodnika koalicije Srba,
te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom
carstvu. Tvrtko se hvali da je kranska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore jo

34
vie poveavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistonim granicama Bosne preko
vazalnih posjeda Vuka Brankovia.
Tvrtkovi nasljednici
Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilino nestabilna politika klima na bosanskim
granicama, izmeu Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov roak Stjepan
Dabia koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da ouva dravu
stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovii, upan Beljak i vojvoda Radi Sankovi,
pokuavaju prodati upu Konavli Dubrovanima, ali ih kralj i bosanski sabor kanjavaju
oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutranju stabilnost u zemlji. Najvea opasnost
za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja igmunda Luksembuurkog, mua ugarske
vladarice Marije koja je bila unuka bana Stjepana II preko svoje majke. igmund je u svojoj
junoj politici zacrtao bosansku krunu. Krupno plemstvo se koncentrisalo u odbrani bosanske
krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti igmundu poslije Dabiine smrti,
no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabiinu udovicu Jelenu Grubu. Time
prave interregnum koji im omoguava da dobiju na vremenu i pojaaju svoje pozicije prema
ugarskom vladaru. Uz pomo najodanije vlastele iz
rodova Kosae, Pavlovii i Hrvatinii interegnum se zavrava 1398, kada na prijestolje
dolazi Stjepan Ostoja, vanbrani sin Tvrtka I. To je doba jakog utjecaja
bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali
su Hrvoje Vuki Hrvatini, Sandalj Hrani Kosaa, Pavle Radinovi i tepija Batalo.
Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovanima krajem 1399. Zbog neuspjenog rata sa
Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbaen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je
imenovan Tvrtko II, drugi vanbrani sina kralja Tvrtka I Kotromania. Zbog spora oko
sela Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405.
Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja igmunda koji pomae
prougarski orijentisanom bivem kralju Stjepanu Ostoji. igmund je uspio da djeluje i na
Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet doao Stjepan Ostoja 1409.
Bosna izmeu Ugarske i Osmanlija

Podruje srednjovjekovne Bosne poetkom 15. vijeka

Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim

upadima koji su bili razliitog intenziteta i znaaja, tek su dogaaji iz sredine druge
decenije 15. vijeka oznaili njihov aktivniji politiki angaman. Radi svojih
interesa Osmanlijsko carstvo podrava bosansko plemstvo i predvoeno Tvrtkom II. Politike
opcije razrjeenje imaju u 1415. godini u Lavanskoj bitki. Osmanlije su time postali uz
Ugarsku najvaniji faktor u daljoj politikoj historiji bosanske drave. Nalazei se izmeu ove
dvije sile bosanski vladari su uspjeno odolijevali razliitim pritiscima. Uprkos osmanskom
uspjehu politika opcija Tvrtka II. ipak nije prola 1415. Svu teinu sukoba primio

35
je knez Pavle Radinovi, koji je podravao Tvrtka II. On je ubijen a Tvrtko II e na ansu
ekati jo neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan
Ostoji.
Konano 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom
i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomo protiv pobune
bosanskih plemia i Radivoja Ostojia, sina biveg kralja Ostoje, koji uz osmanlijsku pomo
ovladavaju veim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do
smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jaanje utjecaja
franjevaca u Bosni.
Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni
Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetniki izraz razvija u irokom spektru raznovrsnih
strujanja koja su zahvatala istonu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi
ilirske, rimske i germanske kulture u polazitu stopili su se sa slavenskom kulturom kroz
neposredne dodire u ranom srednjem vijeku. Ovo arenilo izrazito uslonjava prisustvo jake
franake, bizantske, ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjekovne
bosanske drave i drutva ima znaajan upliv i utjecaj na bosanskom podruju.
U svom tom arolikom susretu i primjeni razliitih kulturnih i umjetnikih utjecaja, u Bosni se
razvija i domaa, bosanska kulturna batina koja pored primjene visokorazvijenih stranih
utjecaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izraaja i stila. Prepoznatljivo,
proizvodi bosanskog stila, raeni na bosanski nain svoju primjenu nalaze i izvan granica
bosanske srednjovjekovne drave u Veneciji i drugim evropski dravama.
Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao bosanski jezik, grki, latinski i italijanski jezik,
te glagoljica i irilica (bosanica), pored onovremene uobiajene prepisivake
djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kranstva i drugaije vienje
svijeta, ponudio je i proizvode domae bosanske knjievnosti. Humaka ploa pokazuje
odsjaj ranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog
zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine za izuzetnim umjetnikim i estetskim
vrijednostima onoga vremena. Viteki turnir u Budimu 1412., pripadnitvo bosanske vlastele
uvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzike kulture, pokazuje praenje najvanijih tokova
ritersko-dvorjanske kulture u Evropi.
Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i peata, kojima su se
okruivali bosanski vladari i vlastela. To najvjernije pokazuju peati bosanskih vladara i slika
Hrvoja Vukia Hrvatinia.
Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvravama, dvorovima
vladara (poput velianstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i velmoa kao ljetnim i zimskim
rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobiajanoj stambenoj kulturi svakodnevnice
proete sve veom upotrebom kamena kao graevinskog materijala koji znai uznapredovali
status sredine. Kao i u drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.
Najvaniji statusni simbol kulturnog i umjetnikog izraza srednjovjekovne Bosne prepoznaje
se u stecima, nosiocima jo uvijek ivog, zanimljivog i zagonetnog izraza u ivotu kulture i
umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa ouvanih preko 50.000 steaka,
sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te
svojim umjetnicima i danas svjedoi o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).
Doba Stjepana Tomaa
Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga bosanskog postavlja na vlast
kralja Stjepana Tomaa. Najmoniji bosanski plemi na teritoriji jugoistone Bosne, Stjepan
Vuki Kosaa, odbija u poetku priznati Stjepana Tomaa za novog kralja Bosne, to je
rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okonava 1446. branom
vezom bosanskog vladara s Katarinom Kosaom, kerkom monoga vojvode. Stjepan Vuki
Kosaa ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na svome posjedu to potvruje injenica da 1448.
uzima titulu hercega i po kojoj e ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.

36
Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaa da 1450. zatrai vanjsku pomo, te se obraa papi
po tome pitanju, koristei injenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u
to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na elu s Vikarom od Bosne po
imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoliku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je
kralj Toma 1445. preao na katolianstvo, to je papa elio u potpunosti iskoristiti. Takoer,
papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optuujui je, po ko zna koji put, za herezu,
tako da 1459. godine kralj Toma pristaje na papin zahtjev da zapone progoniti heretike u
Bosni.
Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje
Kralj Toma saziva starjeine Crkve bosanske i nudi im veoma skuen izbor: ili da
prihvate katolianstvo ili e biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih
oko 2000 pristaje da pree na katolianstvo, a od ostalih, koji ne prihvatie, oko etrdeset
hiljada njih se sklanja na prostoru june Bosne, na prostoru Huma i nalaze zatitu u okrilju
bosanskog vojvode Stjepana Vukia Kosae, koji je i sam bio krstjanske vjere, o emu
postoji i detaljan opis koji je zabiljeio, tadanji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim
Komentarima (Commentarii), pie:
"Kralj Bosne, da opere ljagu to je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz
svoje kranske vjere, ili, kako mnogi dre, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je
manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele
iz kraljevstva, ostavivi svoju imovinu, ako nee primiti Kristovo krtenje. Oko dvije hiljade
pokrstilo ih se, a oko etrdeset hiljada ili malo vie, koji su se tvrdoglavo drali zabluda,
pobjegli su Stjepanu (Vukiu Kosai), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"
Pad srednjovjekovne bosanske drave

Kraljevska utvrda Bobovac

Za novoga kralja Bosne 1461. izabran je Stjepan Tomaevi, sin kralja Stjepana
Tomaa. On se suoava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajaa i njihovim
pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upuuje apel za pomo u odbrani od Osmanlijskog
carstva. Ugarski kralj obeava pomo Bosni 1462, poslije ega kralj Stjepan Tomaevi
odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu. Time ugroava poziciju mira u Bosni.
Zahvaljujui jakom uporitu u upi Vrhbosni, Bosanskom krajitu, Osmanlije su mogle
vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463, velika osmanska vojska,
pod komandom Mehmeda II pokorava Bosnu.
U snanom osmanskom naletu bosanska kraljevska rezidencija Bobovac pala
je 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomaevi bjei na zapad u tvravu Klju. Opkoljen
osmanskim snagama odluuje da se preda, nakon ega je odveden u Jajce i pogubljen
pred sultanom Mehmedom II Osvajaem. Time je prestala da postoji srednjovjekovna
bosanska drava. [5]

37
9. Gazi Husrev-beg

Gazi Husrev-begova damija u Sarajevu (slika iz 1900.)

Gazi Husrev-beg (Seres, Grka, 1480 - Kui, Crna Gora, 1541), bosanski beg u Osmanskom
carstvu u prvoj polovini 16. stoljea. elio je potpuno islamizirati Bosnu i Hercegovinu i pod svaku
cijenu iskorjenjivao katolike iz Bosne i Hercegovine.

ivotopis[uredi VE | uredi]
Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznaajnijim namjesnikom osmanske Bosne. Roen je
u Seru u Grkoj. Otac mu je bio islamizirani mjetanin Trebinja, dok mu je majka bila Turkinja i
ker sultana. Odrastao je i odgojen na osmanskom dvoru,a svoje prvo zaduenje dobio je kao
diplomata. Gazi Husrev-beg ratuje protiv Hrvata, Mleana, Maara i ostatka Bosanskog
kraljevstva koje se borilo protiv Osmanskog Carstva.
Kao sandak-beg Smedereva sudjelovao je u osvajanju Beograda.[1] Za manje od tri godine
osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je imenovan odlukom
carskog divana 1521. godine, bosanskim sandak-begom. Tu je funkciju uz krai prekid obnaao
do smrti.[2]
elio je potpuno islamizirati BiH. Jedan od najveih krivaca za nestanak katolianstva iz Bosne i
Hercegovine. Najveu su mu zapreku predstavljali franjevci koje je elio pod svaku cijenu
iskorijeniti iz BiH. Tijekom i poslije austro-turskih ratova nestale su, sruene, spaljene i opljakane
brojne crkve i samostani, katolici protjerani ili prisiljeni na prelazak na islam. Mnogi Hrvati
prebjegli su preko Save u Slavoniju i Baku.[3]
Pod vodstvom Gazi Husrev-bega, Osmanska vojska brzo napreduje u ratovanju. Gazi Husrev-
beg je takoer osvojio utvrene gradove Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaki
Grad, Liva, Karnatin, Boac, Udbina, Vrana, Modru i Poega. Prva Gazi Husrev-
begova vakufnama iz 1531. godine je pisana za damiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz
1537. godine pisana je za Kurumliju medresu. Od ostatka novanih sredstava nakon izgradnje
medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a treom vakufnamom iz
1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdravanje damije.

38
Osim vojnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je imao ogroman utjecaj na razvoju Bosne, osobito
grada Sarajeva. Obnovio je Carevu damiju i izgradio Gazi Husrev-begovu damiju,
biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate zgrade. Gazi Husrev-beg gubi
ivot u bici u Crnoj Gori. Njegovo tijelo premjeteno je u Sarajevo i sahranjeno u haremu njegove
damije. Iznad vrata na turbetu pie: "Neka svaki dan milost Boja i blagoslov na njeg pada."

1o. Bosanski paaluk ili elajet

Bosanski paaluk je ime za vanu upravnu pokrajinu u Osmanskom Carstvu.

Poloaj Bosanskog paaluka u Osmanskom carstvu 1683. godine.

Poznat je i bio kao Bosanski ejalet, Bosanski beglerbegluk ili Bosanski vilajet. Glavna
osoba u upravi paaluka bio je beglerbeg, poslije valija, a u oba sluaja elnik je bio kao
bosanski paa.[1]
Bosanski paaluk je bio najzapadnija pokrajina Osmanskog Carstva, koja je obuhvaala
velike dijelove dananje BiH, a u jednom svojem razdoblju, na vrhuncu (u 17. stoljeu), je
pod svojom upravnom nadlenou imao i dijelove Hrvatske: Slavonije, istonu Liku,
unutranjost i veliki dio dalmatinske obale.
Prvotno ova upravna jedinica nije bila u statusu paaluka, nego je bio samo sandakom.
Reorganizacijom osmanske uprave 1580. godine uzdignut je na status paaluka.
Sastojao se od nekoliko sandaka. Na elu paaluka bio je beglerbeg koji je nosio
naslov pae, a sjedite je imao u Banjoj Luci. Bosanski paaluk obuhvaao je bive
sandake[2] u kojem je bilo i 29 kapetanija:

39
Bosanski paaluk oko 1600. godine.

Poeki sandak (2 kapetanije)

Bosanski sandak (7 kapetanija)
Krko-liki sandak (7 kapetanija)
Kliki sandak (4 kapetanije)
Hercegovaki sandak (4 kapetanije)
Zvorniki sandak
Pakraki (cerniki) sandak
Bianski sandak (4 kapetanije) - ovaj je sandak pridodan poslije
Uprava paaluka bila je sljedea. Uz pau bilo je vijee (divan). U vijeu su dunosnici
bili elnik za financije (kaznadar), njegov zamjenik (ehaja), elnik pokrajinske uprave
feudalnih imanja (timar deftedar ), tajnik (teskeredija), uvar peata (muhurdar) i sudac
(kadija).[2]
Meutim, u istom, 17. stoljeu, uslijed brojnih neuspjenih ratnih ishoda u Europi,
ozemlje Bosanskog paaluka se smanjilo.
Nakon Mira u Karlovcima 1699., pokrajina se svela na samo etiri sandaka i dvanaest
kapetanija.
U razdoblju do Poarevakog mira, potpisanog 1718., stvoreno je jo 28 kapetanija,
veinom uzdu zapadne granice s Habsburkom Monarhijom.

11. pokret za autonomiju BiH

Husein-kapetan Gradaevi
Husein-kapetan Gradaevi (1802.[1] - 17. august, 1834.), poznatiji kao Zmaj od
Bosne, general je koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu.
Gradaevi je roen u Gradacu 1802. godine i odrastao je okruen politikom klimom
nemira u zapadnim krajevima Carstva. Kad je Delaludin-paa otrovao njegovog
brata Murat-kapetana 1821 godine, Gradaevi se naao na elu Gradaake vojne
kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i
tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni.
1831. godine Gradaevi je izabran za vou pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je
otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de
facto vladar Bosanskog paaluka. 18. jula iste godine, Gradaevi savladava vojsku
pod zapovjednitom velikog vezira u blizini timlja na Kosovu. Odluuje da ne nastavi
pohod i vraa se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12.
septembra. Meutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu.
Nakon niza manjih okraja kljuna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva.
Bosanska vojska je poraena nakon to Hercegovako pojaanje stie i pridruuje se
Osmanlijskoj vojsci.
Iako bonjaki ustanak ne bi bio ugaen za jo 18 godina, Gradaevi je morao bjeati
u Habsburku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u
carstvo, koji njegovu elju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul,
gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaevi je

40
 danas bonjaki narodni junak i jedan od najuglednijih linosti u historiji Bosne i
Hercegovine.

Sadraj
[sakrij]

1Biografija
o 1.1Porijeklo i vrijeme mladosti
o 1.2Gradaako kapetanstvo
o 1.3Pokret za autonomiju Bosne
1.3.1Put do ustanka
1.3.2Borba za autonomiju
o 1.4Egzil i smrt
2Batina
3Biljeke
4Takoer pogledajte
5Reference
6Literatura
7Vanjski linkovi

Biografija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo i vrijeme mladosti[uredi | uredi izvor]

Gradaac u sadanjoj Bosni i Hercegovini.

Bili su poznati kao bogata porodica s visokostojeim statusom. Smjestili su se u

bosanskoj Posavini, prema sultanskom fermanu koji im je dao zemlju i vojne
odgovornosti u podruju. Mjesno stanovnitvo ih je znalo kao begovi i spahije. Privatna
porodina tradicija dri da su Gradaevii potomci feudalne bosanske vlastele.
Prvi poznati kapetan Gradaevia u Gradacu je Mehmed-kapetan, ija je vladavina
trajala do 1169. A.H. (175556). Ime njegovog nasljednika nije poznato, ali zna se da je
Mehmed-kapetan unuk (Bonjaka tradicija je bila da djeca dobiju ime po djedovima)
nakon tog nepoznatog kapetana, preuzeo vlast 1765 godine. Mehmed-kapetana unuka
je naslijedio Osman-kapetan, koji je poznat kao jedan od najmonijih kapetana Bosne u
to vrijeme. Osman-kapetan je imao est mukih nasljednika. Po redu roenja, oni su bili

41
Hamza, Murat, Osman, Muharem, Husein i H. Beir. Kada je Hamza preminuo 1212 A.H.
(179798), Murat-beg je bio taj koji ga je naslijedio kao kapetan.
Husein je roen 1802 godine u porodinoj kui Gradaevia u Gradacu. Malo se zna o
njegovom djetinjstvu. Odrastao je u turbulentno vrijeme i njegov brat Osman je
uestvovao u ratu protiv Srbije 1813 godine.
Huseinov otac Osman je preminuo 1812. godine, kada je Husein imao nepunih 10
godina. Neki strunjaci smatraju da mu je i majka tada umrla, iako porodini izvori tvrde
drugaije. Prema svim izvorima, majka je imala ogroman uticaj na Huseinov odgoj.
Kao to mu je status nalagao, Husein je bio dobro obrazovan i nauio je itati i pisati u
rano doba. Kada je imao 16 godina, nauio je arapsku kaligrafiju uz pomo Muratovog
linog pisara Mula Mustevice, koji je hvalio Huseinovu bistrinu i zvao ga "darovitim
djetetom". Osim toga, Husein je bio uen od strane dvojice dervia. Nije poznato da li je
Husein pripadao redu dervia, ali na osnovu njegove velike religioznosti i skromnom
nainu ivljenja koje bi demonstrirao u budunosti, esto se smatra da jeste.
Husein je oenio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama. Iako se
ne zna taan datum, njegov sin Muhamed-beg je vjerovatno roen prije 1822 godine,
kada je Husein imao 20 godina. Par je takoer dobio kerku, efiku, koja je
roena 1833 godine. Ni Muhamed niti efika nisu imali djece.
1820. godine je Murat pozvan u Travnik od strane rivala Delaludin-pae zbog politikih
nemira u Bosni. Po njegovom dolasku, Delaludin ga je otrovao, gdje je i umro. S
obzirom da su Osman i Muharem ve bili mrtvi, Husein je tako postao kapetan Gradaca
u 18. godini.
Gradaako kapetanstvo[uredi | uredi izvor]

Gradaka kula. Administrativno sjedite gradaakih kapetana.

Kada je Husein postao gradaaki kapetan najvie panje je dao administraciji

unutranjih poslova. Vrijedno je spomena da su svi Huseinovi projekti gradnje vezani za
grad Gradaac i njegovu neposrednu blizinu. Tokom njegove vladavine Gradaac je
proirio svoj status kao jedna od najprosperitetnijih kapetanija u Bosni.

42
Prvi i najvaniji graevinski poduhvat je Gradaaka tvrava. Tvrava je postojala
decenijama i bila je renovirana od vremena Mehmed-kapetana 1765 godine. Huseinov
otac Osman i brat Murat su takoer radili na tvravi 1808 i 181819 godine. Ipak, ne zna
se tana priroda Huseinovog doprinosa utvrenju. Kula tvrave je dugo bila smatrana
Huseinovim djelom ali arheoloki dokazi pokazuju da je kula postojala od prije.
Husein je svakako bio odgovoran za kompletnu gradnju nove tvrave tokom svoje
vladavine. Po svim standardima to je bio veliki projekat, koji je ukljuivao konstrukciju
vjetakog jezera ograenim rovom koji je bio do 100 metara irok i vrlo dubok. Tvrava
je dobila ime ardak i oblinje selo je vrlo brzo dobilo isto ime. Zidine su bile ovalnog
oblika, kompletna struktura je bila 17 metara duga i 8 metara iroka. Cijeli kompleks s
okolinom je takoer sadrio damiju, bunare, lovite ribe i terene za lov.
Unutar zidina grada Gradaca najznaajniji Huseinov doprinos je sahat-kula koja je
izgraena 1824. godine. Osnova objekta je 5,5 x 5,5 metara, dok je visina 21,50 metara.
Ovo je bio posljednji objekte te vrste koji je izgraen u Bosni 1.
Nekih 4050 metara izvan gradskih zidina se nalazi Huseinov najvei arhitektualni
doprinos: Husejnija damija. Izgraena u 1826, sadri oktagonalnu kupolu i izrazito
visoku munaru (25 metara). Tri manje oktagonalne kupole se nalaze iznad
verande. Islamske dekoracije se mogu vidjeti na vratima, zidu kao i interijeru. Cijeli
kompleks je opasan malim kamenim zidom i kapijom.
Huseinova vladavina u Gradacu je takoer bila istaknuta zbog njegove tolerancije
prema hrianima; bilo da se radi o katolicima ili pravoslavcima. Iako su socijalne norme
tog vremena diktirale da sultan odobri konstrukciju bilo kojeg neislamskog religijskog
objekta, Husein je odobravao gradnju nekoliko takvih graevina bez sultanovog
odobrenja. Katolika kola je izgraena u selu Tolisa 1823 godine, a onda i ogromna
crkva koja je mogla primiti 1.500 ljudi. Izgraene su jo dvije katolike crkve u
selima Dubrave i Garevac, dok je pravoslavna crkva izgraena u seocetu Obudovac.
Poznato je da su hriani iz Gradaca, tokom Huseinove vladavine, bili najzadovoljniji u
cijeloj Bosni.
1827. godina je oznaila Huseinov ulazak na bosansku viu politiku scenu. To se desilo
uglavnom zbog nadolazeeg Rusko-Turskog Rata, 1828-1829. i njegove uloge u
pripremanju odbrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog
vizira Abdurahim-pae Husein mobilizira gradaaku populaciju i pojaava njenu
odbranu. Tokom razgovora odranih u Sarajevu izmeu vezira i bosanskih kapetana
Husein je bio taj koji je najdue diskutovao strategije. On je izabran za komandanta
armije koju je mobilisao od Drine do Vrbasa. Po svim saznanjima uradio je sjajan posao.
Ipak, sredinom juna 1828, Husein je morao iznenadno pouriti u Sarajevo s manjom
vojnom formacijom kako bi odveo vezira na sigurno mjesto, zbog revolta meu
jedinicama.
1830. Husein se podigao na nove politike visine jer je bio u mogunosti da govori u ime
svih (ili gotovo svih) kapetana u Bosni. U to vrijeme je koordinirao odbranu Bosne od
eventualne srbijanske invazije, a i upozorio je habsburke vlasti da ne prelaze
preko Save. Autoritet koji je posjedovao kasnije objanjava njegovu veliku ulogu koju je
imao u nadolazeim godinama.

43
Pokret za autonomiju Bosne[uredi | uredi izvor]
Put do ustanka[uredi | uredi izvor]

Sultan Mahmud II je osoba koja je bila glavni katalizator pokreta za autonomiju Bosne.

U kasnim 1820-im, sultan Mahmud II je ponovo uveo osmanlijske refome, koje su imale
za cilj ekspanziju osmanlijske armije (nizam), nove poreze i veu osmanlijsku birokratiju.
Ove reforme su oslabile specijalni status i privilegije, koje je Bosna historijski uivala pod
Osmanlijskim carstvom, to je sa rastuom moi i pozicijom drugih evropskih naroda pod
osmanlijskom kontrolom dovelo do bijesa i pobuna iako se Gradaevi, suprotno
narodnom vjerovanju, nije posebno protivio ovim reformama.
1826. godine, kada je sultan ukinuo janjiare u Bosni, Gradaevieva reakcija nije bila
razliita onoj koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaevi je zaprijetio da e
koristiti vojnu silu kako bi potinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjiarima.
Kada su janjiari ubili nakibul-erafa Nurudin efendiju erifovia njegov se ton
promijenio, i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja.
Ostatak 1820-ih je Gradaevi uglavnom proveo mirno, imajui dobre odnose sa
carskim vlastima u Bosni. Kada je Abdurahim-paa postao vezir 1827. godine,
Gradaevi je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika. To je kulminiralo
Gradaevievom ulogom prilikom bosanske mobilizacije za Rusko-Turski rat. Nakon
pobune u sarajevskoj kasarni Gradaevi je ak obezbijedio sklonite za izbaenog
Abdurahim-pau u Gradacu prije nego to mu je pomogao da napusti zemlju.
Gradaevi je takoer bio relativno lojalan Abdurahimovom nasljedniku, Namik-pai,
pojaavajui osmanske garnizone u apcu po njegovoj naredbi.
Prekretnica za Gradaevia je nastupila zavretkom Rusko-Turskog rata i
potpisivanjem Mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra1829 godine. Prema
odredbama traktata Osmanlijsko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. inom koji je
uvrijedio Bonjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i est oblasti
(bosanski: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni[potreban citat]. Usljed ove konfiskacije
historijski bosanskih podruja se rodio pokret za autonomiju.
U danima izmeu 20. i 31. decembra 1830 godine Gradaevi je bio domain skupa
bonjakih ajana u Gradacu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara odran
je jo jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upuen opi
poziv bosanskom narodu da se die na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni
Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vou pokreta. Blii detalji o ovom sastanku
su mrani i diskutabilni. Prema odreenim istovremenim izvorima Bonjaci su zahtijevali
da Istanbul:

44
 poniti privilegije date Srbiji i naroito da vrati 6 starih bosanskih nahija.
obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi.
okona upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na
elu s lokalnim voom. Zauzvrat bi Bosna plaala godinji doprinos.
Borba za autonomiju[uredi | uredi izvor]
Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se odri sabor u Travniku. Poto je
Travnik bio sjedite bosanskog paaluka i vizira planirani sastanak je u stvarnosti bio
direktna konfrontacija s Osmanlijskim vlastima. Gradaevi je tako traio od svih
involviranih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. 29. marta 1831. godine Gradaevi
se uputio prema Travniku s nekih 4.000 ljudi.

Nezavisna Bosna u 1831. godini

1. Travnik, 2. Pe, 3. Pritina, 4. timlje, 5. Sarajevo.

Za Namik-pau se kae da je uvi vijest o dolazeim snagama otiao u travniku

tvravu i pozvao brau Sulejmanpaie u pomo. Kada je pobunjenika vojska stigla u
Travnik ispalila je nekoliko pucnjeva za opomenu na dvorac upozoravajui vizira da je
spremna na vojni sukob. U meuvremenu je Gradaevi poslao jedan odred svojih
snaga, koji je bio pod komandom srebrenikog Memi-age, u susret pojaanju brae
Sulejmanpaia. Ove dvije strane su se srele u Pirotu, u predgrau Travnika, 7. aprila.
Tu je Memi-aga savladao brau Sulejmanpaie i njihovu vojsku od 2.000 ljudi
prisiljavajui ih da se povuku, te unitavajui vlasnitvo Sulejmanpaia. 21. maja Namik-
paa je pobjegao u Stolac nakon krae opsade. Ubrzo nakon toga Gradaevi se
proglasio "Vrhovnim komandantom Bosne izabranim voljom naroda".
Ne gubei vrijeme Gradaevi je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi
ajani smjesta pridrue njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda
koji su to eljeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridrue, meu njima i brojni krani
za koje se tvrdilo da su sainjavali i do jedne treine njegovih sveokupnih snaga.
Gradaevi je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajui jedan dio u Zvorniku za
odbranu u sluaju mogueg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se
prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da ugui
pobunu. Na svom putu zauzeo je gradove Pe i Pritinu gdje je podigao svoj glavni logor.
Obraun sa visokim vezirom Mehmed Raid-paom se dogodio 18. jula u blizini timlja.
Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veliine trupe velikog vezira su bile

45
nadmonije u naoruanju. Gradaevi je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-
bega Fidahia unaprijed da presretnu snage Raid-pae. Nakon manjeg okraja Fidahi
je iscenirao lano povlaenje. Mislei da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je
nepromiljeno poslao konjicu i artiljeriju u umovit teren. Gradaevi je smjesta
iskoristio ovu taktiku greku i izvrio kanjavajui protunapad s glavninom svojih snaga,
skoro sasvim unitavajui osmanlijske snage. Raid-paa je tu bio ranjen i jedva izvukao
ivu glavu.

Careva damija u Sarajevu gdje je Gradaevi zvanino proglaen za bosanskog vezira.

Nakon tvrdnji velikog vezira da e sultan ispuniti sve zahtjeve Bonjaka ukoliko se
pobunjenika vojska povue nazad u Bosnu, Gradaevi i njegove snage su se vratili
kui. 10. augusta u Pritini je odran sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju.
Na ovom sastanku je odlueno da Husein Gradaevi treba biti proglaen za
bosanskog vizira. Mada je Gradaevi to isprva odbio svi oko njega su insistirali na
tome i on je naposlijetku prihvatio tu ast. Njegov novi status je ozvanien tokom
svebosanskog sabora odranog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve
damije prisutni su poloili zakletvu na Kuranu da e biti odani Gradaeviu i objavili
da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, nee biti odustajanja.
U tom trenutku Gradaevi nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna
vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon to se udomaio u Sarajevu, preselio je centralnu
vlast Bosne u Travnik, napravivi od njega de facto glavni grad pobunjene Bosne. U
Travniku je osnovao Divan, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku
vladu. Gradaevi je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih
protivnika autonomakog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snanog, hrabrog i
odlunog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov navodni
odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio "Boga se bojim
malo," odgovorio je, "Sultana nimalo, a Vezira - ko dorata svoga."

Karta dananje Bosne i Hercegovine. 1. Sarajevo, 2. Stolac, 3. Gacko, 4. Trebinje. Hercegovina

je oznaena tamnom bojom.

46
Tokom ovog zatija u oruanom konfliktu sa Turcima panja je okrenuta na
hercegovake protivnike pokreta za autonomiju. Manji ratni pohod je pokrenut protiv
Hercegovine iz tri razliita pravca:

1. Vojsci iz Sarajeva je nareeno da napadne Stolac u konanom okraju s Namik-

paom koji je tamo pobjegao nakon to je Gradaevi zauzeo Travnik.
2. Vojska iz Bosanske krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom
nastojanju
3. Vojske iz Posavine i junog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana
Smail-agu engia.
Meutim, ispostavilo se da je Namik-paa ve bio napustio Stolac, tako da se ovaj napad
odgodio. Napad na Gacko nije bio uspjean jer su snage iz Posavine i junog Podrinja
potuene od strane engievih trupa. Ipak, uspjeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je
Gradaevi ukljuio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovia, zauzela Trebinje od
Resulbegovievih lojalista i drugih podravalaca stolake opozicije.
Bosanska delegacija je stigla u tabor Velikog vezira u Skoplju u novembru te godine.
Veliki vezir je obeao delegaciji da e insistirati kod sultana da prihvati bonjake
zahtjeve i da slubeno proglasi Gradaevia vezirom autonomne Bosne. Meutim,
njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage
stacionirane u okolini Novog Pazara. Jo jednom je pobunjenika bosanska vojska
zadala poraz sultanovim snagama. Zbog iznimno teke zime bosanske snage su se ipak
morale vratiti kui.
U meuvremenu je u Bosni Gradaevi odluio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu
i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan, Ibrahim-beg Fidrus, je po nareenju
pokrenuo konani napad na lokalne kapetane kako bi uguio sve lokalne protivnike
autonomakog pokreta. Kako bi postigao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuki i lokalnog
kapetana Sulejman-bega. U iznimno vanoj bitki, Fidrus je pobijedio Sulejman-bega i
osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na alost, dio vojske koja je opsjedala Stolac
doivjela je poraz na poetku marta slijedee godine. Saznavi da su bosanske snage
bile iscrpljene zbog zime stolaki kapetan Ali-paa Rizvanbegovi je prekinuo opsadu i
izvrio kontranapad, te potukao napadake snage. Iz Sarajeva je ve bilo poslano
pojaanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaevi 16.
marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da se sprema velika ofanziva na Bosnu
od strane Velikog vezira.

Stup danas: Istono Sarajevo je bilo scena konane bitke Huseina Gradaevia.

Osmanlijski napad je zapoeo poetkom februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske:
jednu iz Vuitrna a drugu iz Shkodra. Obadvije vojske su ile u pravcu Sarajeva, a
Gradaevi je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske
snage uspjele prei preko Drine Gradaevi je naredio Ali-pai Fidahiu da sa svojih
6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smjetene
u Viegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se
konano desio krajem maja kod Glasinca, istono od Sarajeva. Bosansku vojsku je

47
predvodio sam Gradaevi, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara
Mahmud Hamdi-pae, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon
prvog sukoba Gradaevi je bio primoran da se povue na Pale. Borba je nastavljena
na Palama, a Gradaevi se opet morao povui, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijee
kapetana odluilo da se nastavi sa borbama.
Konana borba se dogodila 4. juna na Stupu, mjestu izmeu Sarajeva i Ilide. Nakon
duge i intenzivne borbe inilo se da je Gradaevi jo jednom potukao sultanovu vojsku.
Meutim, pred sami kraj hercegovake snage pod komandom Ali-pae Rizvanbegovia i
Smail-age engia su probile Gradaevievu odbranu, koja je bila postavljena na
stranama, i ukljuile se u borbu. Iznenaena napadom s lea pobunjenika vojska je bila
primorana povui se u Sarajevo. Tada je odlueno da je daljnji vojni otpor besmislen.
Gradaevi je pobjegao u Gradaac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i
spremala mar na Travnik. Nakon to je shvatio koje bi tekoe njegov grad i porodica
doivjeli ako ostane u Gradacu, Gradaevi odluuje da napusti Gradaac i krene ka
Austriji.
Egzil i smrt[uredi | uredi izvor]

Pogled na Zlatni rog sa Ejjuba gdje je Gradaevi ukopan.

Ukoliko mu izbor da pobjegne iz Bosne nije bio ve dovoljno oit mogue je da je

posebna sultanova fetva u kojoj Gradaevia proglaava "nevaljalcem", "zlikovcem",
"izdajnikom", "odmetnikom", "razbojnikom" i "buntovnikom" te ga osuuje na smrt i
konfiskaciju sve imovine, osim mulkovnih dobara, ubijedila Gradaevia da napusti
zemlju. Ipak, zbog raznih obiaja i procedura njegov odlazak iz Bosne je otegnut na
nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakaju svoje restrikcije,
Gradaevi je konano doao do granice na Savi sa velikim brojem svojih pratilaca 16.
juna. Preao je rijeku u Habzburku zemlju zajedno sa 100 pratilaca, slugama i familijom.
Iako je oekivao da e biti tretiran kao bosanski vezir bio je pritvoren u Slavonskom
Brodu gotovo mjesec dana dok su mu oruje i drugo vlasnitvo bili oduzeti.
Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom Osmanlijske vlade da Gradaevia to je
mogue vie udalje od granice. 4. jula Husein je prebaen u Osijek gdje je faktiki ivio u
kunom pritvoru. Njegova komunikacija sa ostatkom porodice i zajednicom je bila veoma
ograniena zbog ega se nekoliko puta alio vlastima. Situacija se ipak vremenom
poboljala i prije nego je napustio Osijek izjavio je lokalnim vlastima da mu je tu prijao
boravak. Iako je osjeao duboku al za domom i nakon to je tek djelomino imao
kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaevi je ipak odravao svoj ponos i aroganciju.
Govorilo se da je ivio luksuzan ivot a to je ukljuivalo i viteka natjecanja sa svojim
drutvom.
Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio
oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izreeni u Zemunu su bili veoma otri, a insistirali
su ne samo na tome da se Gradaevi vie nikada ne vrati u Bosnu nego da ne kroi

48
nijednim Osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razoaran, Gradaevi je bio prinuen da
prihvati uvjete i preseli se u Beograd. U Beograd je doao 14. oktobra u odrazu pravog
vezira jaui konja osedlanog srebrenim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je
ophoen kao heroj od strane muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane
lokalnog pae. Gradaevi je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je
zdravlje oslabilo (kako je zabiljeio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio
se prema Istanbulu u decembru ali, poto je njegova kerka jo bila mlada, njegova
supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridruila u proljee idue godine.
U Istanbulu je Gradaevi ivio u starim janjiarskim barakama na atmejdanu
(Hipodromski trg) dok je njegova familija ivjela nedaleko odatle u posebnoj kui. ivio je
relativno mirnim ivotom naredne dvije godine i jedini znaajan dogaaj je bio kad mu je
sultan ponudio da postane paa visokog ranga u Osmanlijskoj armiji; ponudu koju je
Gradaevi prezirno odbio izjavivi da e "radije umrijeti u nonji svojh oeva nego da
nosi(m) nizam-uniformu jednog pae!" . Umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda
govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajui u vidu njegovo loe zdravlje
vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub[2], nedaleko od stare
veterinarske kole gdje se njegov mezar i danas nalazi.

Batina[uredi | uredi izvor]

Rodna kua Huseina Gradaevia

Husein Gradaevi je bio iva legenda u vremenu u kojem je ivio. Po svojoj smrti
postao je "legenda bosanskog ponosa". Meu Bonjacima je bila poznata izreka
da "godinama nakon njegove smrti niko u naem narodu ne bi mogao uti njegovo ime a
da ne pusti suzu." Ovaj pozitivni osjeaj nije bio iskljuivo prisutan u muslimanskoj
populaciji poto se i za krane iz Posavine smatra da su dijelili slian pogled
decenijama.
Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaeviu moe se nai u djelu Safvet-
bega Baagia "Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine" iz 1900. godine. Meutim,
zbog historijskih nesuglasica izmeu porodica Baagi i Gradaevi pogled Safvet-bega
na Husein-kapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gradaevia spominje
Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu Prvog srpskog ustanka, koja su opisala
Gradaevia prilino pozitivno kao traginog heroja.
U godinama koje su slijedile Gradaevia su spomenuli D. Pavlovi, Slavko Kalueri
i Hamdija Kreevljakovi ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg je vodio. Generalno
raspoloenje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske vie klase
na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao meu historiarima.
Gradaevi je imao manje uskrsnue tokom Drugog svjetskog rata kada su Ustae u
pokuaju politike manipulacije lansirale prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu
nazad u Sarajevo.

49
Za vrijeme Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije Gradaevi i njegov pokret
su rijetko spominjani. Ono to je smatrano otporom vie klase implementacijama
modernih reformi se nije dobro slagalo s komunistikom ideologijom. Gradaevi je
kratko pomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sueske o bosanskim kapetanima 1964.
godine. Otada prolazi jo 24 godine prije nego to Gradaevi biva ponovo spomenut,
ovoga puta u djelu Galiba ljive iz 1988. godine o Bosni u prvoj polovini 19. vijeka. Iako
je tada rijeeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke znaajne promjene u
pogledu na Gradaevia.
Nakon jugoslavenskih ratova i nacionalnog buenja Bonjaka, Gradaevi i njegov
pokret su doivjeli ponovno roenje kako meu historiarima tako i u opoj javnosti.
Djela Ahmeda S. Aliia, Mustafe Imamovia i Husnije Kamberovia su sva predstavila
Gradaevia u pozitivnijem svjetlu. Gradaevi se ponovo nairoko smatra za
najveeg bonjakog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Glavne
ulice u Gradacu i Sarajevu nose njegovo ime kao i mnoga druga mjesta u Bosni i
Hercegovini. U skoroj budunosti treba da se u Gradacu izgrade impresivna statua i
monument posveeni Gradaeviu. Bilo je govora i o vraanju Gradaevievih
posmrtnih ostataka u Bosnu, ali malo je konkretno proizalo iz toga.

Biljeke[uredi | uredi izvor]

1
Posljednja sahat-kula izgraena u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanlijske vlasti je
bila Vratnika sahat-kula. Poto je ta sahat-kula bila jedina izgraena od drveta te
kasnije iz tih razloga i sruena, Gradaaka sahat-kula se smatra posljednjom sahat-
kulom izgraenom tipinim metodama od kamena.

12. Ali-paa Rizvanbegovi

Ali-paa Rizvanbegovi-Stoevi (1783. - 20. mart 1851.) je bio Stolaki kapetan i prvi
i posljednji vezir Hercegovakoga paaluka.

Porijeklo i ivot[uredi | uredi izvor]

Roen je u Stocu oko 1783. Ali-aga Rizvanbegovi je sin Zulfikar-kapetana
Rizvanbegovia, prvog kapetana Vidoke (Stolake) kapetanije iz begovske
porodice Rizvanbegovi, i brat Omer-bega Rizvanbegovia, Dervi-bega
Rizvanbegovia i Halila Rizvanbegovia, i polubrat Hadi Mehmed-bega
Rizvanbegovia i Mustafa-bega Rizvanbegovia. Njihove majke su bile sestre jer se
Zulfikar-kapetan oba puta enio iz poznate sarajevske porodice Babia.[2]

Kao kapetan i vezir[uredi | uredi izvor]

50
Zastava Hercegovakog paaluka

Ali-aga je upravljao od 1813. do 1833. godine Stolakoj kapetaniji. Bio je protivnik

pokreta Husein-kapetana Gradaevia i u poetku pokreta stao je sa Smail-agom
engiom na elo sultan Mahmudove II strane. Za zasluge koje je pokazao u borbi protiv
Gradaevia imenovan je 1833. godine hercegovakim vezirom i od tada pa sve do
smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 1833. godine
izdvojena iz Bosanskog paaluka i pretvorena u poseban Hercegovaki ejalet.

Ali-paa Rizvanbegovi-Stoevi (turski: Ali Rdvanolu Paa; 1783. - 1851.) bio je

osmanlijski hercegovaki paa i stolaki kapetan. Kao zaslugu za podrku reformskom
sultanu dobio je na upravu Hercegovinu ali je kasnije inio sve da reforme (tanzimat) ne
uspiju.[1] Vladao je despotski, esto uvodio radnu obvezu i na krvi i znoju najsiromanijih
(krana) izgraivao svoje bogatstvo. Privredno i ekoloki je potpuno devastirao
Hercegovinu, od nekada iroko rasprostranjenih visokih hrastovih uma koje su
prekrivale Hercegovinu nakon rasprodaje i masovne sjee ostala je pusto. [2]

Ali-paa Rizvanbegovi roen je u Stocu oko 1783. U Stolcu je Rizvanbegovi proveo

djetinstvo i mladost. Kako je njegov otac imovinu podijelio izmeu dvoje najstarijih
sinova, Ali-paa, tada aga, rano odlazi od kue, a vratio tek nakon oeve smrti. Nakon
sukoba s braom preuzeo je Stolaku kapetaniju 1813., a njegov polubrat Hadi-beg,
upravljao je Hutovskom kapetanijom koja je osnovana 1803.

Sultan Mahmud II. elio je modernizirati Osmansko Carstvo provoenjem reformi u

lokalnoj upravi. Brana reformama bili su ajani, odnosno kapetani koji su na tim
dunostima ostvarivali prilike za vlastito bogaenje. Kako bi sauvali svoje
privilegije, bosanski kapetani se sastaju u Tuzli 1831. i za svog vou biraju Huseina-
kapetana Gradaevia. Bolje upoznati sa meunarodnim prilikama hercegovaki
kapetani, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovia svrstavaju se na stranu sultana.
Rizvanbegovi je za svog pomonika imenovao gatako-pivskog kapetana Smail-agu
engia.[3]
Ali-aga i Smail-aga organiziraju obranu Hercegovine protiv ajanskih pobunjenika, a u
Stocu je pod zatitom Ali-aga drao i valiju Namik-pau. U vrijeme ofenzive sultanovih
snaga na snage Huseina-kapetana, Ali-aga je u bitci kod Sarajeva odluio njezin ishod i
tako je novom veziru pomogao da uspostavi vlast Porte u Bosanskom vilajetu. Nakon to
su poraeni bosanski kapetani, Ali-aga je krenuo u borbu protiv Muhameda Alija, iji je
sin Ibrahim, bio pred uzeem Anadolije. Iako je poraen u bitci kod Konye, Ali-aga je, dok
je prolazio kroz Istanbul, nagraen inom i dobiva upravu nad
Hercegovakim mutesariflukom. Njegov pratitelj, Smail-aga, imenovan je kapiddibaom
(nadkomornikom).[4]

Nitko od sada ne treba ii k caru u Stambol evo vam

Stambol Mostar, evo vam cara u Mostaru!

Ali-paa Rizvanbegovi

Ali-paa Rizvanbegovi se ubrzo od oslonca sultanove reformske vlasti pretvorio u

potajnog poticatelja pobune i bio je u dosluhu sa sultanovim oponentom Mehmed-Alijem.

51
Vladao je despotski, bio je astohlepan i nije trpio da mu se netko suprotstavlja. Svi su
ga se bojali, onima poznatijim koji bi mu se na bilo kakav nain suprostavili sijekao bi
glave i stavljao ih na kolce koji su strili iz bedema njegovog dvora, do 1848. je bilo
etrdeset i devet glava. Njegov glavni povjerenik Kvazibaa se esto hvalio kako je ubio
preko sedamsto ljudi i to dokazivo svojom okrutnou.[2]
Zaostajanje i slabljenje Osmanskog Carstva natjeralo ja sultana Abdul Medida na
reforme (tanzimat) kako bi uredio carstvo po uzoru na europske zemlje pa uvodi reforme
u vojsku, poreze i gospodarstvo to pogoduje i oivljavanju tada gotovo mrtvog
hercegovakog gospodarstva. Jedan od najveih saveznika Osmanskog Carstva postaje
Austro-Ugarska ime dolazi do poveanja gospodarskih i trgovakih veza to se
odraava na Hercegovinu i Dalmaciju. Sultanovo ukidanje sustava timara je i u
Hercegovni potaklo stanovnitvo na obraivanje zemlje i uvoenje novih kultura u
poljoprivredu. Intezivirana ja sadnja kukuruza, krumpira, duhana i uzgoj junog voa, u
stoarstvo su uvedene nove pasmine. Ali-paa je 1833. doveo strunjake za uzgoj rie te
je kasnije iz Hercegovine u Dalmaciju izvoeno oko 150 tovara (oko 20 tona) rie. Ali-
paa je isuio polje oko Trebiata i dao ga naseliti. Osim izgradnje putova, Ali-paa je
dozvolio izgradnju prve pilane kod izvora Bune 1845. Time je poela domaa i strana
devastacija hercegovakih uma i krajolika. Po Hercegovini su se rasprostirale velike i
visoke hrastove ume dok Ali-paa Rizvanbegovi nije doao na ideju da ih unovi i
proda u bescjenje dalmatinskim, francuskim i engleskim trgovcima koji su stostruko vratili
uloeno. Hercegovina je ovime ostala potpuno devastirana, pretvorena u pustinju, kie
su odnijele zemlju i u brdima je ostao samo kamen in nita drugo. Od ove ekoloke
katastrofe se Hercegovina i do danas nije upotpunosti opravila.[2]
Osobno je Ali-paa posjedovao brojne maslinike i vinograde. Vjeto koristio i vlastiti
poloaj za pribavljanje mita, odnosno "pekaa". Tako je primjerice od austrijskog
trgovca Leona Klucka 1845. za koncesiju za sjeu ume primio 2 500 forinta, dok su
Kluckovi ukupni trokovi bili 3 500 forinta (71% trokova iznosio je mito za Ali-pau).
Zahvaljui sultanovim reformama i saveznitvu sa Austro-Ugarskom dolazi do promjene
politike prema kranima, posebice prema katolicima koji su prije bili u najgorem
poloaju. Od brojnih crkava i samostana iz predosmanskog vremena do Abdul
Medida nije bilo ni jedne crkve i samostana u Hercegovini. Sultan poinje izdavati prve
dozvole za gradnju crkava i samostana na to Ali-paa naplauje veliki hara iako su
sulatanovim fermanom bile osloboenje poreza.[2] [5]
U oujku 1851. uhien je Ali-paa Rizvanbegovia po nalogu Omer-pae, koji je doznao
daje Ali-paa na nekom tajnom sastanku u Sarajevu vodio glavnu rije protiv Omer-pae
i reformi. Ali-pau je u veljai 1851. na Dobrinju kraj Banje Luke ubio straar koji ga je
sprovodio, ili se on sam ubio.[1] Koliko je to bilo teko za turske pobunjenike, barbare u
Hercegovini, toliko je prestanak tiranije bio hvaljen ne samo od krana, nego i od
umjerenih muslimana.[2]

52
13. Austro-ugarska okupacija Bosne i
Hercegovine 1878
Ovo je lanak posveen vojnim operacijama kojima je uspostavljena vlast Austro-
Ugarske nad Bosnom i Hercegovinom. Za samu vlast, odnosno okupaciju Bosne i
Hercegovine, v. Historija Bosne i Hercegovine (1878-1918)

Godine 1878. su velike evropske sile u Berlinu, na znamenitom Berlinskom

kongresu nastojale izbjei veliki rat izazvan nezadovoljstvom Velike Britanije injenicom
da je Rusija Sanstefanskim mirovnim ugovorom stekla ogroman utjecaj na Balkanu. Na
kongresu je odlueno da se Sanstefanski ugovor stavi van snage, a jedna od odluka se
ticala i Bosne i Hercegovine, koja je po Sanstefanskom ugovoru trebala dobiti iroku
autonomiju u okviru Otomanskog Imperija.
Berlinski Kongres je, pak, ostavio BiH formalno u sastavu Otomanskog Imperija, ali je
zato odlueno da na teritoriju BiH i Sandaka uu austro-ugarske trupe kako bi
zavele red i mir, odnosno sprijeile zloine nad kranskim stanovnitvom koje su bili
povod hercegovakom ustanku i rusko-turskom ratu.
Odluka Berlinskog kongresa je izazvala veliko nezadovoljstvo meu muslimanskim
stanovnitvom Bosne i Hercegovine, posebno meu feudalcima koji su se zabrinuli za
svoje privilegije, kao i ponadali autonomiji po odredbama Sanstefanskog ugovora. Zbog
toga je veliki broj njih odluio austro-ugarskim okupacijskim snagama pruiti oruani
otpor, a prikljuio im se dio regularnih turskih trupa.
Iako je otpor u nekim sluajevima bio estok, i iako su austro-ugarske snage trpjele
poraze i neoekivane gubitke, nejedinstvo, slabo naoruanje i organizacija ustanika je
vrlo brzo dovela do poraza. Austro-ugarske snage su za dva mjeseca uspjele okupirati
Bosnu i Hercegovinu.

Britanski povjesniar Noel Malcolm smatra da je Austro-Ugarska prilino nevoljno

odluila zauzeti Bosnu.[1] Naime, kad se jo 1869. godine raspravljalo o zauzimanju
Bosne, dvojica vodeih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrssy,
ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kallay, ekspert za povijest Junih Slavena, koji je
tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije elio da se Austro-
Ugarska optereti sa jo milijun-dva Slavena.[2] U tom slucaju proistekli bi problemi iz
podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko
zajedniko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu
samouprave? Jo znatno vei broj Junih Slavena ojaao bi argumente onih Hrvata koji
su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih traili da Hrvatska
bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (trijalizam), a drugi su teili za
nezavisnom Hrvatskom. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Beu ni Budimpeti.
Ali za Austrougarsku bi bilo jo gore kad bi se Srbija proirila, kad bi najprije pripojila
Bosnu a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srbijanska objava rata
Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o
zauzimanju Bosne.[1]

53
Tok operacija

20. srpnja sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon etiri
dana prve austrijske postrojbe su prele preko rijeke Save. Na dan 27. srpnja
muslimanski voa Hadi Lojo poveo je svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon
na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko dunosnika i osnuje "narodnu vladu".
Vojni zapovjednik pobjegao je iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli
natrag da pomogne organizirati obranu od Austrijanaca. Hadi Loju su prihvatili vodei
pravoslavni sveenici, koji su bili sretni to se Bosna oslobaa osmanlijskog jarma, ali
nisu eljeli austrijski jaram. Odrano je zajednicko muslimansko-pravoslavno slavlje. Na
dan 2. kolovoza odrana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "kranskom
legijom", koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika.[1]

"Juri na sarajevski zamak"

Lojo je svojim akcijama uspio dii na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako
da su njegove prilino loe organizirane postrojbe u raznim dijelovima zemlje brojile
otprilike 40 000 ljudi.[3][4] S druge strane, Austrijanci su imali 82 000 vojnika. Njih oko
9400 sacinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", ija je zadaca bila da udu u Bosnu i
Hercegovinu iz Dalmacije i da uvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne
snage, pod zapovjednitvom Hrvata baruna Josipa Filipovia, brzo su prodrle kroz
sjevernu Bosnu osvojivi Banju Luku, Maglaj i Jajce.[1]

"Bitka za Sarajevo"

Na dan 16. kolovoza Austrijanci su nanijeli su teak poraz bonjackoj vojsci u bici kod
Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. kolovoza stigli su do predgrada Sarajeva. Sutradan

54
ujutro u 6 i 30 zapoceli su artiljerijski napad, a nakon toga su pjeaci uli u grad u kojem
su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... ak su i ene
sudjelovale u pruanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali
57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu
i Novopazarski sandak tijekom mjeseca kolovoza i rujna, a do 20. listopada zauzeta je
cijela Bosna i Hercegovina. Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. S obzirom na
oajno stanje veine cesta, gotovo da nije pretjerano rei da su Austrijanci zauzeli Bosnu
i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propjeace kroz nju s kraja na
kraj.[5][6][7]
Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. [1]

Posledice[uredi - | uredi izvor]

U travnju 1879. sklopili su Austrijanci s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u
kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke iste neistine. Sporazumjeli su se da sam
"in aneksije" nee "dovesti u pitanje vrhovnika prava Njegova Carskog
Velianstva Sultana"; da e turski novac ostati u optjecaju; da e se svi prihodi Bosne
troiti u samoj Bosni; da ce upravni aparat zaposliti turske slubenike i roene Bosance;
da e muslimani uivati punu vjersku slobodu; da e se ime Kalifa-Sultana i dalje
spominjati u molitvama petkom. Od svih tih obecanja jedino su se ova dva posljednja do
kraja potovala. Turski je novac povuen iz prometa, Bosna je prikljucena austrougarskoj
carinskoj uniji (to je znailo da se prikupljeni prihodi mogu troiti bilo gdje u carevini), a
upravni aparat popunili su mahom graani Austro-Ugarske.[8][9]
Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijae rijeen
tako da je proglaena krunskom zemljom, to je znailo da njome nee vladati ni Austrija
ni Ugarska, odnosno da e vladati obje u isti mah. Kad se 1881. godine austrijski car
pridruio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da
"Austro-Ugarska pridrava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to
bude smatrala shodnim".[10] Openito uzevi, zadrana je otomanska upravna struktura
gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo to su izmijenjena imena i osoblje:
sandaci su preimenovani u Kreise (okruge) a nie teritorijalne jedinice kae ili kadiluci
u Bezirke (kotare), na elu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Medutim,
Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 slubenika, a broj
austrougarskih inovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti
i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena.[11][12][13]
Prvih nekoliko godina je bilo strahovitih potekoca za novu upravu, primjerice potreba da
se vie od 200 000 izbjeglica vrate kui. Na nekim podrujima povremeno bi izbijalo
nasilje, napose u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora jo svojatala.
Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvren je ozbiljan napad
na vojne postrojbe kod Gacka, blizu crnogorske granice.[14]
Velik broj nepomirljivih protivnika novog reima je zauvijek napustio zemlju. Bijahu to
mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz religioznih
razloga ivjeti pod nevjernickom vlacu, a drugi su se bojali pravde ili odmazde zbog
strahota koje su poinili krcanima tokom rata. Suvremeni povjesnicari se spore oko
broja takvih iseljenika. Prema slubenim podacima austrougarskih vlasti, izmedu 1883.
i 1905. godine iselilo se 32 625 osoba a vratilo 4042.[15] Izmeu 1906. i 1918. godine
iselilo ih se jo oko 24 000. Ali brojke se odnose samo na one koji su dobili slubeno
odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek
nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinule zbog velikog broja ljudi koji se iseljavaju
da izbjegnu regrutaciju. U taj broj nisu ukljueni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su
pobjegli pre toga. Neki muslimanski povjesniari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika

55
 iznosi oko 300 000. S druge strane, srpski historicari procjenjuju daje bilo otprilike 60 000
iseljenika, to znaci da prihvacaju slubene statisticke podatke i dodaju 8000 ljudi za
razdoblje izmedu 1878. i 1883. godine.[16][17][18] ini se da bi vjerodostojniji bio broj od oko
100 000 osoba, ali je i opet rijec o pukom nagadanju.[1]
Bitno je napomenuti da se nisu iseljavali samo muslimani. Edith Durham, koja spada
medu najpronicljivije strane promatrace i koja nije bila osobito naklonjena Austrijancima,
navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljecu 20. stoljeca: "Nadnice su bile
niske. Seljaci su bili vrlo siromani. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuce
ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogadalo i u
Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obicno ekonomsko pitanje ponude i potranje." [19] Glavni je
razlog kivnosti na Austro-Ugarsku medu krcanskim seljacima taj to nikad nije dolo do
velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali.
U prve dvije godine izgradena je eljeznicka pruga od hrvatske granice do Zenice (190
kilometara). Nakon tri godine produena je pruga do Sarajeva (jo 80 kilometara).[20]

16. Aneksija Bosne i Hercegovine

Dekret o aneksiji Bosne i Hercegovine je bio jednostrani dekret kojeg je izdala austro-
ugarska Vlada.

Sadraj
[sakrij]

1Povijest
2Posljedice
3Biljeke
4Vanjske poveznice

Povijest[uredi VE | uredi]
Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i
Hercegovinu, kao naknadu za gubitke nastale odustajanjem od teritorijalnih zahtjeva
prema Lombardiji, Furlaniji i Veneciji. Teritorijalna pripadnost Turskoj nije dovedena u
pitanje, tako da je formalno BiH bila pod turskim suverenitetom, ali u stvarnosti pod
austro-ugarskom upravom. U kolovozu 1878. BiH je okupirana vojnim putem.
Okolnosti koje su natjerale Austro-Ugarsku na pripojenje bili su revolucionarni dogaaji
u Osmanskom Carstvu: srpanj 1908. je donio Mladotursku revoluciju. Intelektualci i
asnici iz pobunjenikih redova natjerali su sultana da opet uspostavi Ustav iz 1876. te
sazove Parlament. Sazivanje je znailo i biranje i pozivanje zastupnika iz svih krajeva,
to je ukljuivalo i BiH, jer je ona formalno bila dio turskog teritorija.
im su vlasti u Beu doznale da su muslimani i pravoslavci iz BiH stvarno odluili birati
zastupnike koje bi poslali u Carigrad, ime bi ugrozile pripadnost BiH Austro-Ugarskoj i
potvrdile njenu pripadnost Turskoj, hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i
Hercegovinu. Dekret su objavile 6. listopada 1908..
Kao dio svih ovih dogaaja se moe promatrati i bugarsko proglaenje neovisnosti dan
prije 5. listopada, kada se proglasila kraljevinom [1].

56
 Posljedice[uredi VE | uredi]
Podrobniji lanak o temi: Aneksijska kriza
Ovaj in izazvao je krizu (tzv. aneksijska kriza) koja je prijetila izbijanjem rata izmeu ve
naroguenih vojnih blokova u Europi.
Aneksija je ozbiljno ugrozila interese carske Rusije, koja je imala interese na
Balkanu. Engleskoj je ugroavalo interese, jer je u tome vidjela njemako osiguravanje
trase strateke eljeznike prometnice Berlin-Bagdad. Kraljevini Srbiji je ugrozilo njene
tajne elje za irenjem na zapad.

17. Bih ustav i sabor

Bosanski sabor je bilo savjetodavno tijelo Bosne i Hercegovine, tokom okupacije od
strane Autro-Ugarske monarhije. Osnovano je 1910 i radilo sve do 1915. godine. Saboru
je pripalo pravo nadzora nad upravom i ogranieno pravo zakonodavstva i kontrole u
svim predmetima koji se tiu sudstva na teritoriji Bosne i Hercegovine. No, posljednju
rije na sve odluke Sabora je imao austrijski car Austrije Franjo Josip .

Sadraj
[sakrij]

1Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske

2Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske
3Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora
o 3.1Ustavna anketa
o 3.2Izrada Ustava Bosne i Hercegovine
4Sastav i struktura Bosanskog sabora
5Prvi saborski izbori
6Predsjednici sabora
7Bosna i Hercegovina nakon rasputanja sabora
8Takoer pogledajte
9Fusnote

Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske[uredi | uredi izvor]

Na Berlinskom kongresu, odranom 1878. godine, Austro-Ugarska, po 25. taki
dogovora, dobija dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovakom
narodu ponueno je da se dobrovoljno preda, te da nova vlast doe bez upotrebe oruja.
Meutim, narod je to kategoriki odbio, to je dovelo do vojne okupacije Bosne i
Hercegovine. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipovi, kome je
bosanskohercegovaki narod pruio estok otpor, ali ipak nije uspio zaustaviti daleko
moniju i moderniju austro-ugarsku vojsku.

Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske[uredi | uredi izvor]

Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u vie perioda:

57
Anton von Werner - Berlinski kongres.

1. Okupacioni period (1878. 1908.)

1. Period vojne uprave (1878. 1882.)
2. Period civilne uprave (1882. 1908.)
2. Aneksiona kriza (1908. 1910.)
3. Postaneksioni period (1910. 1914.)
4. Prvi svjetski rat (1914. 1918.)
Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno reeno, najvaniji je bio postaneksioni period, jer je
Austro-Ugarska ve tada vrila posljednje pripreme za uvoenje ustavnog stanja u Bosni
i Hercegovini, to se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je slubeno proglaena
ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona:

Zemaljski statut (Ustav)

Izborni red (Izborni zakon)
Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
Zakon o drutvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o nainu udruivanja)
Zakon o kotarskim vijeima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijea)
Bez obzira na sva ogranienja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti
bosanskohercegovakoj autonomiji, Ustav i njegovi pratei zakoni uveli su u politiki
ivot zemlje tri nove institucije:

Bosanski sabor
Zemaljski savjet
Kotarsko vijee
Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna graanska prava i regulisati javno
udruivanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum
parlamentarnog ivota.

Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora[uredi | uredi izvor]

Ustavna anketa[uredi | uredi izvor]
Nakon to je aneksija prola bez velikih politikih posljedica, a diplomatska kriza se
smirivala, vlada je poela pripreme za donoenje Ustava poetkom 1909. godine. Kako
bi umirili javno mnijenje, vlada je za 8. februar 1909. godine sazvala ustavnu anketu u
Sarajevu, koju je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je duim govorom pred
prisutnim izloio glavne principe budueg Ustava. U istom govoru je priao o sastavu
Bosanskog sabora i o njegovoj nadlenosti.

58
Prvi princip se ve nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu ina aneksije, koji je
govorio kako e budui sabor biti konstituiran po posebnim kurijama[1]. Poto je Ustav
trebao garantirati osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio podruije djelovanja
sabora. Iz njegove nadlenosti su izuzeti zajedniki poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se
ureuju na temelju sporazuma obiju drava Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867.
godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i
Hercegovinu, kao treu dravu u Monarhiji, u neravnopravan poloaj u odnosu na druge
dvije drave, Austriju i Ugarsku.
Nakon barona Benka, dr. Nikola Stojanovi je rekao da on i njegovi drugovi ne mogu
uestvovati u anketi, jer nisu pozvani kao predstavnici SNO-a , nego kao pojedinci. On je
odbacio primjedbu barona Benka, da SNO nije formalno priznata od strane vlade, te je
odbacio i predloene ustavne odredbe, zahtjevajui autonomiju Bosne i Hercegovine.
lanovi SNO-a su se na kraju povukli iz rada ustavne ankete, jer njihovi zahtjevi nisu bili
ispunjeni. Dr. Stojanovi je svoj govor tampao u Zagrebu, sa obrazloenjem da ga
objavljuje, kako se kasnije ne bi moglo rei, da se za zahtjeve njegove stranke nije znalo.
Predstavnici MNO-a , Firdus, Karabeg i Miralem, odluno su odbili uestvovati u anketi,
te nisu doli ni na prvu sjednicu ustavne ankete. Tako su u radu ankete su uestvovali,
kao pojedinci, predstavnici svih stranaka, osim MNO-a, SNO-a i Socijal-demokratske
stranke za BiH. Pored HNZ-a i Stadlerove klerikalne stranke, uestvovali su i
predstavnici MNS-a , dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijevi, koji je bio voa male
proreimske SNSS-a . Bez obzira na brojne razlike, u anketi je ispoljeno odreeno
jedinstvo svih politikih i etniko-konfesionalnih grupa, prvenstveno po pitanju zatite i
breg ekonomskog razvoja domaeg graanstva. Predstavnici svih politikih grupa su
kritikovali vladinu eljezniku i tarifnu politiku, a posebno su zahtjevali da pitanje carina,
indirektnih poreza i monopola bude u nadlenosti Bosanskog sabora. Na sve ove
mnogobrojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i ef pravosudnog odjela
Zemaljske vlade, Adalbert Schek (Adalbert ek), su samo odgovarali da e Bosanski
sabor imati pravo adrese, te da e tako moi istai sve svoje elje.
Tokom rada ankete dolazilo je do otrih sukoba oko agrarnog pitanja izmeu pripadnika
MNS-a (u ije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i dr. Lazar Dimitrijevi, koji je
traio radikalno rjeenje ovog pitanja potpunim oslobaanjem seljatva od feudalnih i
drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju drala
neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u manjini, te da svoje
dravno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bonjake.
Izrada Ustava Bosne i Hercegovine[uredi | uredi izvor]
Nakon to je anketa zavrena, MNO je od 4. maja 1909. godine izala u Musavatu sa
vie natpisa pod naslovom Nae ustavno ureenje, gdje su formulisali stav svoje stranke
po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici
svih politikih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je
postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim predstavnicima, izda
zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o politikom udruivanju i organizovanju. Ova
dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inae je apsurdno da se stupa u borbu za izbor
narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati politiku stranku, jer u to vrijeme u
zemlji ne postoji sloboda odravanja zborova, skuptina i udruivanja. MNO se posebno
zalagala za uvoenje punog parlamentizma i za dravno-pravnu autonomiju Bosne i
Hercegovine. MNO je istakla da e i dalje saraivati sa Srbima, jer i oni zahtjevaju da se
Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta),
koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katolikih predstavnika, a ne
preko zagrebakog sabora, u kojem je bilo 116 katolikih, 69 pravoslavna i samo 24
muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, urednitvo Musavata je kanjeno sa

59
1.500 kruna. Meutim, nakon to je Gligorije Jeftanovi u maju 1909. godine priznao
aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajednike borbe za autonomiju nije bilo nita, te
se bonjako-srpski savez brzo raspao.
Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogunost da se
nametne kao politiki predstavnik bonjakog naroda. Oni su se jako zanimali za obeani
Ustav, jo od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslubenom
glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u emu
su vidjeli nain rjeavanja ustavnog pitanja. Pored toga, traili su zatitu jezika domaeg
stanovnitva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u
pravom redu Nijemaca.
Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su ve na prvoj sjednici ankete
predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na etiri take:

Zatita bonjakog stanovnitva od konverzije, prije svega od katolikog prozelitizma

Nepovredivost privatnog vlasnitva i odranje agrarnih odnosa u skladu sa
ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine
Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo
Zatita muslimanskog branog, porodinog i nasljednog prava
Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i po dana rada, kada se
pripremalo proglaenje Ustava, MNO je 8. februara 1910. godine priznala aneksiju i
izrazila lojalnost prema dinastiji. Meutim, MNO je traila poveanje broja bonjakih
mandata u saboru, jer su prije toga isto traile srpske i hrvatske stranke. Takoer su
traili vei broj birilnih mjesta u saboru, jer Bonjacima praktino ne pripada ni jedan od
svjetovnih birilnih mandata. MNS je, takoer, traila vei broj mandata za Bonjake u
kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su odbijeni.
Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. februara 1910. godine, a
sveano proglaenje desilo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara 1910.
godine. Sveanosti su prisustvovali sve lanovi vlade, vii inovnici, predstavnici civilnih i
vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske opine, autonomnih
oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni graani. Sveani proglas izvrio je zemaljski
poglavar Marjan Vareanin, koji je skupu kratko saopio nastale promjene u dravi, te na
kraju proitao Carevo rjeenje o uvoenju Ustava.

Sastav i struktura Bosanskog sabora[uredi | uredi izvor]

Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpoeo je sa radom i Bosanski sabor,
koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilistiko-kurijalnog
sistema (u sabor, pored izabranih lanova, ulaze i birilistiki lanovi, koji su, zbog svog
poloaja, automatski smatrani lanovima sabora). Za razliku od drugih anahronih
predstavnikih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj
posebnoj domaoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, graani su po
konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etniko-vjerskoj
grupi osiguravan odreeni broj zastupnikih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog
tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:

1. Kurija veleposjednika i intelektualaca

2. Gradska kurija
3. Kurija seoskih opina
Zemaljska vlada je predloila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis
iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092

60
stanovnika, od ega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142 katolika. U
sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16,
muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno
birako pravo imali su svi bosanskohercegovaki pripadnici mukog spola, koji su na dan
izbora navrili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji ive barem jednu godinu.
Jedino su ene veleposjednice, ukoliko plaaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno
birako pravo u veleposjednikoj kuriji. Pasivno birako pravo imali su mukarci sa
navrenih 30 godina, ukoliko uivaju sva graanska prava.
U stvarnosti je situacija bila potpuno drugaija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj
kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek biraa za
sve konfesije bio je prilino uravnoteen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714
stanovnika, muslimanski na 33.335, a katoliki na 33.373 stanovnika. Ovim se eljela
odrati ravnotea i paritet izmeu etniko-konfesionalnih grupa, to je bio jedan od
osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio
obavezan da pazi da na poloaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenino nalaze
pripadnici sve tri konfesije.
Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava biraa na njihov opoziv. Predsjednika i
potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na poetku svakog zasjedanja
imenovao Car, pazei na konfesionalnu ravnoteu i redoslijed. Pored izabranih
zastupnika u sabor su ulazili ve pomenuti birilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:

Muslimani Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski

i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija
Pravoslavci etiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice
Katolici nadbiskup i dva provincijala franjevakog reda
Jevreji sefardski nadrabin
Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, naelnik
zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovake i obrtnike komore u
Sarajevu
Ovakvom strukturom vlada je eljela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za
svaki sluaj obezbijedila lanom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije opiti sa drugima
predstavnitima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju
pustiti nikakve deputacije , a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo
onda, kada se isposluje prethodno previnje odobrenje.
Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno podruje sa jedinstvenim
poloajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu corpus separatum
(odvojeno tijelo), jer se dvije drave, koje ine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle
dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimino se izraavao i kroz sabor.
BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajednikim
poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebala u
budunosti da osigura bolji pravno-politiki ivot BiH u okviru Monarhije. Ali bez obzira na
sva ogranienja, Bosanski sabor je bio pozornica i okvir novih formi graanskog i
politikog ivota u Bosni i Hercegovini.

Prvi saborski izbori[uredi | uredi izvor]

Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18.-28. maja 1910.
godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajednikom istupanju na izborima, te podijeli
mandata. MNO je MSS-u ponudio 6 mandata, to su ovi odbili, tako prekinuvi
pregovore. Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31,
kao MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katolikih mandata, HNZ
61
je dobila 12, a "stadlerovci" (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ
Hrvatska katolika zajednica) samo 4 mandata.
Odaziv biraa bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bonjaka u seoskoj kuriji,
glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je meu
Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a,
kao i demokrati, koji su isticali Osmana ikia, kao kandidata u treoj kuriji. Meutim,
uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali sluati njegove govore, kao i one
od Smail-age emalovia.
Mada je sabor u poetku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno
etiri, karakterizirala je nacionalistika obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika,
koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Prvi sukobi
poeli su ve kod rasprave o nacrtu zakona o potanskoj tedionici. Sve to, a
posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog
prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu enu Sofiju, uticali su da Car ve 6.
februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije
odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U meuvremenu poinje i Prvi svjetski rat.

Predsjednici sabora[uredi | uredi izvor]

1. Ali-beg Firdus - od 1910 (umro je iste godine)

2. Safvet-beg Baagi - do 1910. do rasputanja sabora 1915. godine

Bosna i Hercegovina nakon rasputanja sabora[uredi | uredi izvor]

Do izbijanja Prvog svjetskog rata, prema Ustavu Bosne i Hercegovine iz 1910. godine,
Bosna i Hercegovina je predstavljala posebno upravno tijelo u strukturi Habsburke
monarhije, sa posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih graana, koji nisu
tretirani ni kao austrijanci ni kao ugari. Taj politiki subjiktivitet, kako je ve u gornjem
tekstu navedeno, se posebno izraavao kroz Bosanski sabor. Njegovim rasputanjem
Bosna i Hercegovina je i dalje zadrala svoj poseban poloaj u Monarhiji, u ijem se vrhu
mnogo raspravljalo oko njeog dravno-pravnog statusa.
Zemaljski poglavar Stjepan Sarkoti je predlagao da se umjesto rasputenog sabora
formira administrativni savjet, kao neka vrsta predstavnikog tijela. Zajednika vlada
u Beu je to odbila, a obrazloenje je bilo to, da Bosanski sabor nije rasputen, te da e
se ponovo sazvati, im to okolnosti dopuste.
Kombinacije oko dravno-pravnog poloaja Bosne i Hercegovine pravljene su sa ciljem
da se prijei eventualni raspad Austro-Ugarske, te da se onemogui
rjeenje jugoslavenskog pitanja. Austrija je insistirala da se Bosna i Hercegovina pripoji
Austriji, dok je Ugarska traila pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj. Takoer su
postojali razni planovi o podjeli Bosne i Hercegovine izmeu ove dvije drave; Ugarskoj
bi pripali banjaluki i bihaki okruzi, a ostala etiri okruga
(sarajevski, travniki, tuzlanski i mostarski) bi pripali Austriji.
Predsjednik ugarske vlade grof, Istvn Tisza, je smatrao, da bi politika ravnotea u
Monarhiji jedino mogla uspostaviti prikljuenjem Bosne i Hercegovine Ugarskoj, poto je
ista bila poremeena prikljuenjem Poljske Austriji. Od ove ideje je odustao kada su mu
jugoslavenski orijentirani srpski i hrvatski bosanskohercegovaki politiari predali 20.
septembra 1918. godine memorandum u kome se trai rjeenje bosanskog pitanja na
principu samoopredjeljenja naroda. Sa druge strane je tekao proces rjeavanja
jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajednike jugoslavenske
drave, kraljevine SHS.

62
18. Izbori 1920.godine
Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji su se odrali sedam puta u razdoblju
od 1918. do 1941. Na tim izborima birai su birali narodne poslanike (tj. zastupnike) za
Narodnu skuptinu u Beogradu.

Povijest[uredi VE | uredi]
Drava je za vrijeme svog postojanja dva puta promijenila ime. Izvorni naziv je
bio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. - 1921.) koji je promijenjen
donoenjem Vidovdanskog ustava u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (1921. -
1929.) te konano Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna
podruja u Kraljevinu Jugoslaviju (1929. - 1941.).
U skladu s izmjenama dravnog ustrojstva u upotrebi su bila dva izborna zakona. Na
prva etiri izbora u upotrebi je bio Izborni zakon iz 1920. dok je na kasnijim izborima u
upotrebi bio Izborni zakon iz 1931. Iako su se po ustavu izbori trebali odravati svake
etiri godine u stvarnosti to nije bilo ostvarivo (primjerice, samo u osmogodinjem
razdoblju Vidovdanskog ustava dolo je do triju parlamentarnih izbora i 24 promjene
vlada). Birako pravo su imali svi mukarci koji su u trenutku sastavljanja birakih popisa
navrili 21 godinu i bili dravljani Kraljevine SHS (odnosno Kraljevine Jugoslavije).
Izbori su se esto odravali pod policijskim pritiskom ime je Vlada eljela zastraiti
potencijalne oporbene glasae.
Ukupno najuspjenija stranka na parlamentarnim izborima je bila Narodna radikalna
stranka koja je tri puta osvojila najvei broj mandata.

Popis parlamentarnih izbora[uredi VE | uredi]

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. - 28.
lipnja 1921.)[uredi VE | uredi]

Izbori za Ustavotvornu skuptinu Kraljevstva SHS 1920. odrani 28.

studenog 1920. birano 419 zastupnika.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (28. lipnja 1921. - 3.
listopada 1929.)[uredi VE | uredi]

Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1923. odrani 18. oujka 1923. birano 312
zastupnika.
Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1925. odrani 08. veljae 1925. birano 315
zastupnika.
Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS 1927. odrani 11. rujna 1927. birano 315
zastupnika.

63
 Kraljevina Jugoslavija (3. listopada 1929. - 17. travnja 1941.)[uredi
VE | uredi]

Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1931. odrani 08. studenog 1931. birano
305 zastupnika.
Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1935. odrani 05. svibnja 1935. birano
370 zastupnika.
Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1938. odrani 11. prosinca 1938. birano
373 zastupnika.

19. Vidovdanski ustav

Vidovdanski ustav

Vidovdanski ustav izglasan je 28. lipnja 1921. godine (po pravoslavnom kalendaru blagdan sv.
Vida Vidovdanski ustav) kao prvi ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Sadraj
[sakrij]

1Pripreme za proglaenje
2Proglaenje
3Obiljeja ustava
4Kraljeve ustavne ovlasti
5Izvori

64
Pripreme za proglaenje[uredi VE | uredi]
Broj zastupnika pri Ustavotvornoj skuptini bio je 419, a radikala i demokrata koji su skuptini
predali nacrt za budui ustav bilo je u skuptini zajedno 183, dok je za prihvaanje ustava trebalo
211 glasova. Kako su oni bili u manjini trebalo je pridobiti jo zastupnika da bi ustav bio izglasan.
Pokojim ustupcima pridobili su JMO, Slovensku seljaku stranku i Demijat.

Proglaenje[uredi VE | uredi]
Od 258 nazonih za ustav je glasovalo 223 zastupnika, 35 ih je bilo protiv ustava. U izglasavanju
je potpuno zaobien zakljuak s Krfa o kvalificiranoj veini. Izglasan je 28. lipnja 1921. kao prvi
ustav Kraljevine SHS.

Obiljeja ustava[uredi VE | uredi]

Po ustavu jugoslavenska drava je ustavna, parlamentarna monarhija. Unutarnje ureenje drave
strogo je centralistiko (centar je Beograd). Centralizam je posebno istaknut jedinstvenim
teritorijem na kojem se ukidaju povijesni entiteti i uspostavljaju oblasti. Dravni grb je sklopljen
od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba. Slubeni je jezik po ustavu srpsko-hrvatsko-slovenski.
Zakonodavnu vlast imaju skuptina i kralj. Upravnu vlast ima vlada odnosno ministarstva.
Sudsku vlast obavljali su sudovi oznaeni kao nezavisni, ali su presude donosili u ime kralja.
"S donoenjem vidovdanskog ustava ozakonjen je dotadanji centralistiki velikosrpski sustav to
je izazvalo s jedne strane oduevljenje u redovima srpskoga ivlja, a s druge strane ogorenje
kod najveeg dijela hrvatskog naroda."[1]

Kraljeve ustavne ovlasti[uredi VE | uredi]

Kralju je dana ovlast da raspisuje izbore, saziva Narodnu skuptinu (redovne i izvanredne
sjednice) te da ju zakljuuje i rasputa. Kralj ima i zakonodavne ovlasti i to tako da preko vlade
upuuje skuptini svoje zakonske prijedloge. Drugim rijeima kraljeva je osoba nepovrediva.
Neke odredbe ustava dale su mu gotovo neogranienu vlast.[2]
Odlomak iz Vidovdanskog ustava koji se odnosi na kralja[2]:
l. 49.
Kralj potvruje i proglauje zakone, postavlja dravne inovnike i daje vojne inove po
odredbama zakona.
Kralj je vrhovni zapovednik sve vojne sile. On daje ordene i druga odlikovanja.
l. 50.
Kralj ima prava amnestije za politike i vojne krivce.
Kralj ima pravo pomilovanja. On moe dosuenu kaznu oprostiti, smanjiti ili ublaiti.
l. 51.
Kralj predstavlja dravu u svima njenim odnosima sa tuim dravama. On oglauje rat i
zakljuuje mir.
l. 52.
Kralj saziva Narodnu skuptinu u redovan ili vanredan saziv. On otvara i zakljuuje
sednice lino prestonom besedom ili preko Ministarskog saveta, poslanicom ili ukazom.
Kralj moe u svako doba, po dravnoj potrebi, pozvati Narodnu skuptinu, koja je svoje
sednice odgodila. Kralj ima pravo da raspusti Narodnu skuptinu, ali ukaz o rasputanju
mora sadravati naredbu za nove izbore najdalje u roku od tri meseca, i naredbu za saziv
Narodne skuptine najdalje za etiri meseca od dana rasputanja Skuptine.

65
 l. 55.
...Kraljeva je linost neprikosnovena. Kralju se ne moe nita u odgovornost staviti, niti
kralj moe biti tuen ...

20. estojanuarska diktatura

estojanuarska diktatura (ili estosijeanjska diktatura) je viegodinji
period diktature u Kraljevini Jugoslaviji koji je zapoeo 6. 1.1929. godine, kada je
kralj Aleksandar I Karaorevi raspustio Narodnu skuptinu[1], zabranio rad svih
politikih stranaka[1] i sindikata, politike skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju
integralnog jugoslavenstva i dravi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija.
Jedini otpor diktaturi doao je od Komunistike partije Jugoslavije, koja je pozvala narod
na oruani otpor, koji je krvavo uguen od policije.[2]
Otvorena diktatura je formalno ukinuta donoenjem Oktroisanog ustava 3.
septembra 1931. godine, kojim je dozvoljena samo reimska Jugoslovenska nacionalna
stranka, pod vostvom nosioca diktature generala Petra ivkovia. Meutim, tek
nakon Marsejskog atentata na kralja Aleksandra 1934. godine, dozvoljen je rad
strankama i raspisani su novi izbori 1935. godine, ime je diktatura faktiki okonana.
Nitko nije bio zadovoljan nemetnutim promenama, pa ni srpski politicari, kojima su
kraljevskim puem potkresana krila.[3] Bosanski muslimani bili su duboko nezadovoljni,
jer su u svakoj od etiri novouspostavljene banovine bili u manjini, a muslimanskim
slubenicima dodijeljeni su najnii poloaji. Ipak, diktatura je najvie ogorila Hrvate.
Najradikalniji hrvatski politiar Ante Paveli emigrirao je i poeo,
uz Mussolinijevu potporu, organizirati ustaki pokret koji ce se boriti za nezavisnost
Hrvatske.[4] Voa glavne hrvatske stranke Vladko Maek (nasljednik ubijenog Stjepana
Radia) izdao je u studenom 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatraio povratak demokracije i
okonanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dali Anton Koroec u Sloveniji
i Mehmed Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhieni. Slovenski i muslimanski voda
uskoro su puteni, ali je Maek osuden na tri godine zatvora.[5][6]
Tek nakon ubistva kralja Aleksandra, novi regent, knez Pavle, pustio je Maeka iz
zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio srpskom politiaru Milanu
Stojadinoviu da sastavi kompromisnu vladu, u koju je ukljucio Koroca i Spahu. [3]

Sadraj/
[sakrij/]

1Pozadina
2Uvoenje diktature
3Oruani otpor diktaturi
4Progon i ubistva politikih protivnika
5Snage podrke diktaturi
6Oktroisani ustav i jaanje otpora
7Kraj diktature
8Poznate rtve estojanuarske diktature
9Kasnije upotrebe naziva

66
 10Povezano
11Izvori

Pozadina[uredi - | uredi izvor]

Nereeno agrarno, nacionalno i radniko pitanje je izazvalo veliko nezadovoljstvo naroda
i nestabilnost Kraljevine SHS. Koristei ovakvo stanje, Seljako-demokratska
koalicija koju su inile Hrvatska seljaka stranka Stjepana Radia i Samostalna
demokratska stranka Svetozara Pribievia, je pokrenula borbu protiv vlasti kralja
Aleksandra I Karaorevia i traila je reviziju Vidovdanskog ustava iz 1921. Stvaranje
Seljako-demokratske koalicije je zaotrilo sukob ove dve stranke sa Radikalnom
strankom. 20. juna1928. radikalski poslanik Punia Rai je ubio poslanike Hrvatske
seljake stranke Pavla Radia i uru Basarieka i teko ranio Stjepana Radia, koji je
umro od posledica ranjavanja[1] 8. avgusta 1928. Narodna skuptina se sastala
ponovo 1. avgusta, ali poslanici Seljako-demokratske koalicije su odbili da uestvuju.

Uvoenje diktature[uredi - | uredi izvor]

Predsednik vlade i ministar policije Petar ivkovi, glavni nosilac estojanuarskediktature.

Iskoristivi smrt Stjepana Radia i blokadu rada Narodne skuptine, kralj Aleksandar je u
proglasu objavljenom 6. januara 1929. objavio da su "ti alosni razdori i dogaaji (...)
pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato izmeu kralja i naroda
"ne moe i ne sme biti vie posrednika". Kralj je ukinuo Vidovdanski ustav i lino preuzeo
izvrnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za predsednika vlade je imenovao generala Petra
ivkovia. Takoe su na neke druge civilne dunosti dovedene vojne osobe, posebno
u Hrvatskoj i Makedoniji. Narodna skuptina je rasputena, zabranjen je rad svih
politikih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politiki
zborovi, nacionalne, sindikalne i verske organizacije, zabranjena je upotreba nacionalnih
imena i amblema. Takoe je proiren i dopunjen Zakon o zatiti drave i uveden Dravni
sud za zatitu drave pri Kasacionom sudu u Beogradu.
Diktaturom je proklamovana ideologija "integralnog jugoslavenstva", a ime drave je
promijenjeno 3. oktobra 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlja je administrativno
podeljena u devet banovina koje nisu pratile istorijske granice, sa izriitim ciljem da se
istorijske pokrajine razbiju.[trai se izvor]
Delovanje je dozvoljeno novim i postojeim organizacijama koje su promovisale
jugoslovenstvo:

Jugoslavenska akcija,

67
 Soko Kraljevine Jugoslavije,
Narodna obrana,
Udruenje etnika za slobodu i ast Otadbine, itd.

Oruani otpor diktaturi[uredi - | uredi izvor]

Glavni lanak: Oruani otpor estojanuarskoj diktaturi
Jedini izlaz iz ove krize za radniku klasu i seljatvo jeste oruana borba, graanski rat
protiv vladavine hegemonistike srbijanske buroazije. Nikakve parlamentarne i
demokratske kombinacije, nikakve vlade, njihovi izbori i pacifistiko oekivanje nisu u
mogunosti da udovolje ma i jednom od osnovnih zahteva radnike klase, seljatva i
ugnjetenih naroda. Za radni narod osim oruane borbe drugog izlaza nema...[7][8]
Poziv KPJ na oruani otpor diktaturi iz januara 1929.

Policijski snimak ubijenih sekretara SKOJ-a Janka Miia i Mije Orekog koji su pali u sukobu
sa policijom 27. jula 1929. u Samoboru.

KPJ je pozvala narod da se oruano suprostavi diktaturi. Prva polovina 1929. godine
je obeleena serijom oruanih okraja izmeu komunista i policije.[9] Malobrojni
komunisti su uzalud pokuavali da pokrenu mase na "oruani ustanak" putem
izolovanih ulinih borbi.[9]Ova taktika KPJ je izazvala neizbene odmazde
jugoslovenske policije, tokom kojih su ubijene i uhapene mnoge voe komunista.
Svelo se na to da su naoruani fanatici i policajci saekivali jedni druge u mranim
uliicama.[10] tavie, u tom periodu sektaki sukobi dodatno su destabilizovali KPJ,
radikalizujui revolucionarno levo krilo ka "ienju partije od svih oportunistikih
otpadnika".[11]
Diktatorska vlada generala Petra ivkovia je posle poziva na oruani otpor krenula
svim sredstvima da uniti KPJ. U to vreme, mnogi od "instruktora" KPJ poslatih iz
Moskve su glavom bez obzira napustili Jugoslaviju, ukljuujui i glavnog meu njima,
Gorkia, koji je bio ideolog.[12] U oruanim borbama sa policijom ubijeni su ura
akovi, politiki sekretar KPJ, Nikola Heimovi, sekretrar Crvene pomoi, kao i
lanovi CK KPJ Marko Maanovi, Rista Samardi, Boo Vidas Vuk, Bracan
Bracanovi i sedam uzastopnih sekretara SKOJ-a.

68
Krajem 1929. godine vostvo KPJ je bilo meta estoke kritike Kominterne, zbog
tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka puizmu, a na tetu radnikog
organizovanja.[9] Kominterna je traila novo rukovodstvo da zaustavi frakcijske
sukobe i obnovi organizaciju.[11] Avgusta 1930. godine Antun Mavrak je pozvan u
Moskvu i imenovan za organizacionog sekretara KPJ.[13] Kominterna je smenila
Maliia sa dunosti politikog sekretara KPJ, postavivi Filipovia za predsednika
Centralne rukovodee instance.[14]
Jula 1930. godine Kominterna je saoptila da je slogan o "oruanom ustanku" bio
potpuno pogreno shvaen u Jugoslaviji.[10] Fokus je stavljen na organizaciju
ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtevaju trenutni oruani ustanak proglaeni
teroristima u partijskoj tampi.[15]
Ustae su takoer pokuale da podignu neuspean Velebitski ustanak 1931, koji je
meutim postigao snaan propagandni uinak, posebno u faistikoj Italiji.

Progon i ubistva politikih protivnika[uredi - | uredi izvor]

Hrvatski znanstvenik Milan ufflay, jedna od najpoznatijih rtvi jugoslovenske diktature.

Tokom diktature su ukinute politike slobode, a policija je progonila ilegalne radikalne

grupe kao to su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti i
komunisti.
Oko 400 lanova KPJ i SKOJ-a ubijeno je u periodu od 1929. do 1932. Ovako velikim
rtvama pridonijela je direktiva KPJ za dizanje oruanog ustanka. Do sredine 1932.
godine, samo pred Dravnim sudom za zatitu drave odrana su 83 sudska procesa
protiv komunista. Na robiju od 15 godina osueni su izmeu ostalih: Josip Kra, uro
Pucar, Ivan Milutinovi, Otokar Kerovani, Edvard Kardelj, Jovan
Veselinov, Aleksandar Rankovi, Boris Kidri i ostali.
Vladko Maek je u decembru 1929. uhapen i dugo dran u zatvoru, ali je puten bez
optube. Potpredsednik HSS-a Josip Predavec uhapen je zbog sloma Seljake
zadrune banke i osuen na 2 i po godine zatvora. Maek u svojim Memoarima tvrdi
da je propast banke zapravo izazvala drava, koja je preko Jugoslavenske narodne
banke kontrolisala bankarski sistem. Kasnije, u julu 1933, Predavec je ubijen iz
zasede.[16] U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjevi i August Kouti, kao i
radikalni nacionalisti Ante Paveli (poslanik Narodne skuptine iz redova Hrvatskog
bloka), Gustav Perec, Branimir Jeli idr.

69
Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski znanstvenik Milan ufflay, to je dovelo do
meunarodne peticije koju su potpisali i Albert Ajntajn i Hajnrih Man.[17]
Voa Srba iz Hrvatske Svetozar Pribievi je prvo interniran u Brus (Srbija), a zatim
mu je zbog loeg zdravlja doputeno da napusti zemlju.[1]Umro je u
ehoslovakoj 1936.
Veina opozicionih srpskih politiara je primila uvoenje diktature bez aktivnog
otpora. Srpska opozicija se uglavnom neujno povukla sa politike pozornice,
"uplaena i demoralisana, povinujui se zakonskim propisima o zabrani i rasputanju
stranaka i udruenja". Na udar vlasti je doao Dragoljub Jovanovi, voa levog krila
Saveza zemljoradnika, koji je osuen na godinu dana zatvora.

Snage podrke diktaturi[uredi - | uredi izvor]

Kralj se u uvoenju diktature oslanjao na vojne vrhove i andarmeriju, grupu srpskih
politiara vezanih uz dvor i na predstavnike krupnog kapitala kojima je u interesu red
u zemlji. Podrku je dobio i u Sloveniji od slovenakih liberala, kao i od Antona
Koroca, predsednika Slovenske ljudske stranke (SLS), koja je ula u vladu generala
ivkovia. Meutim, Koroec i grupa voa SLS su 1933. internirani, Koroec
na Hvar, a ostali u Bosnu.[trai se izvor]
U vladu generala ivkovia ula su i petorica Hrvata, predstavnici krupnog kapitala,
politiki protivnici HSS-a, od kojih su trojica drala kljune privredne resore: Slavko
vrljuga, predsednik Zagrebake berze i potpredsednik Udruenja hrvatskih
industrijalaca, postaje ministar finansija; dr. elimir Maurani, pravni zastupnik
velikih preduzea, je postao ministar trgovine i industrije; prof. dr. Oto Frange,
pre Prvog svetskog rata lan bosanske vlade, je postao ministar
poljoprivrede. Vladko Maek se nadao da e uvoenjem diktature moi da ponu
direktni pregovori izmeu kralja i HSS oko statusa Hrvatske, jer bi se mogla zaobii
srpska politika elita.[trai se izvor] Ipak, kraljeva politika integralnog jugoslovenstva je
osujetila ove planove.
Kralj se takoe mogao osloniti na podrku zemalja koje su u dravi imale uloen
znatan kapital, a posebno Francuske i ehoslovake. Francuskoj je takoe bila u
interesu stabilnost Kraljevine Jugoslavije u sukobu sa Musolinijevom Italijom (koja je
pruala pomo ustaama). Meutim, svetska ekonomska kriza koja je tada vladala je
zadala katastrofalan udarac zaostaloj privredi Jugoslavije, pogorala je poloaj
stanovnitva i izazvala je jo vee nezadovoljstvo, to je dovelo do svakodnevnih
protesta i sukoba sa organima reda. Krupna buroazija je traila
obnovu parlamentarnog sistema. Inostrani kapitalisti su, iz straha da im investicije i
koncesije ne propadnu zbog ovakvog stanja u zemlji, zahtevali od kralja da odustane
od diktature, tako da su Francuska i ehoslovaka 1932. godine vrile pritisak na
kralja da izvri ograniene reforme.
Kralj je mogao raunati i na odreenu podrku niih slojeva, nezadovoljnih jalovim
prepucavanjima politiara. ivkovieva vlada je obeala brigu reima za sprovoenje
mera za saniranje privrede i otklanjanje privrednih i socijalnih nevolja naroda.

Oktroisani ustav i jaanje otpora[uredi - | uredi izvor]

Glavni lanak: Oktroisani ustav
Kralj je 3.9.1931. "legalizovao" svoju diktaturu proglasivi Oktroisani ustav, koji je
u dravno ureenje uneo neke elemente faizma.[2] Provedeni su formalni
parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, reimska

70
Jugoslovensko radniko - seljaka demokratija, kasnije preimenovana u
Jugoslovensku nacionalnu stranku.[trai se izvor]
Diktatura je imala vrlo usku socijalnu i politiku bazu, a ekonomski je bila
neuspena.[trai se izvor] Iste godine kad je diktatura uvedena u svetu je izbila velika
ekonomska kriza, koja je pogodila i Jugoslaviju. Diktatura je ekonomski
pogodovala samo krupnim kapitalistima, a ideologija unitenja nacionalnih razlika
izazvala je kod svih naroda suprotan uinak.[trai se izvor] Mnogi koji su je u poetku
podrali odstupaju, a oni koji su se pasivizirali poinju pruati aktivni
otpor.[trai se izvor]
Seljako-demokratska koalicija je poetkom novembra 1932. objavljavila
tzv. Zagrebake punktacije, koje su potpisale i Ante Trumbi i Mile Budak. Zbog
te je rezolucije Maek osuen na tri godine robije.
Srpska opozicija (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika) je promenila svoja
politika opredeljenja i prihvatila saradnju sa Seljako-demokratskom koalicijom i
federalizam kao nain reavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.[trai se izvor]

Kraj diktature[uredi - | uredi izvor]

Glavni lanak: Marsejski atentat
Kralj Aleksandar je ubijen 1934. u Marseljskom atentatu. Pod
regentom Pavlom Karaoreviem je dolo do "blagog otklona od reima
diktature"[18] i raspisivanja izbora 1935, na kojima je nastupila ujedinjena
opozicija.
Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine
Hrvatske 1939. naputen centralizam, Oktroisani ustav je ostao na snazi sve
do sloma Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941.

Poznate rtve estojanuarske diktature[uredi - | uredi izvor]

Voa komunista uro akovi, jedna od najpoznatijih rtvi jugoslovenske diktature.

uro akovi (1886-1929), organizacioni sekretar CK KPJ, ubijen 25.

aprila 1929. godine na jugoslovensko-austrijskoj granici
Nikola Heimovi (1900-1929), sekretar Crvene pomoi, ubijen 25.
aprila 1929. godine na jugoslovensko-austrijskoj granici

71
 Mijo Oreki (1905-1929), politiki sekretar CK SKOJ-a, poginuo u borbi s
policijom, u Samoboru, 27. jula 1929. godine
Janko Mii (1900-1929), organizacioni sekretar CK SKOJ-a, poginuo u
borbi s policijom, u Samoboru, 27. jula 1929. godine
Slavko Oreki (1901-1929), voa tehnike CK SKOJ-a, poginuo u borbi s
policijom, u Samoboru, 27. jula 1929. godine
Paja Marganovi (1904-1929), sekretar CK SKOJ-a, ubijen 30. jula 1929.
godine u Zagrebu
Bracan Bracanovi, lan CK KPJ i sekretar PK KPJ za Srbiju, ubijen
avgusta 1929. godine u Beogradu
Marko Maanovi (1894-1930), lan CK KPJ, ubijen aprila 1930. godine
u Crnoj Gori
Marijan Braun, lan PK KPJ za BiH i sekretar MK KPJ za Sarajevo, ubijen
jula 1930. godine u Sarajevu
Pero Popovi Aga (1905-1930), organizacioni sekretar CK SKOJ-a,
ubijen 14. avgusta 1930. godine u Zagrebu
Josip Kolumbo (1905-1930), politiki sekretar CK SKOJ-a, ubijen 14.
avgusta 1930. godine u Zagrebu
Rista Samardi (1895-1930), lan Politbiroa CK KPJ, ubijen
oktobra 1930. godine u Zagrebu
Zlatko najder (1903-1931), sekreat CK SKOJ-a, ubijen 1931. godine
u Zenici
Josip Debeljak (1902-1931), sekretar CK SKOJ-a, ubijen 15.
oktobra 1931. godine u Zagrebu
Josip Adami, lan MK KPJ za Zagreb i sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku,
ubijen 15. oktobra 1931. godine u Zagrebu
Boo Vidas Vuk (1893-1931), lan CK KPJ, ubijen novembra 1931.
godine u Zagrebu
Milan ufflay, hrvatski knjievnik, albanolog i nacionalistiki politiar

Kasnije upotrebe naziva[uredi - | uredi izvor]

Nakon to je 3.1. 2000. na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj na vlasti
dola koalicija lijevog centra poznata kao Treesijeanjska vlast, njeni
protivnici iz redova HDZ i drugih stranaka nacionalistike desnice su za nju
poeli koristiti izraz Treesijeanjska diktatura, sugerirajui da je njen odnos
prema dravotvornim strankama i pojedincima u Hrvatskoj isti onaj koji je prije
sedamdeset godina imao kralj Aleksandar.

72
21. Sporazum Cvetkovi-Maek
Sporazum Cvetkovi-Maek je politiki dogovor koji su 26.8. 1939.
u Bojakovini sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragia Cvetkovi i Vladko
Maek u ulozi voe politike koalicije Hrvatske seljake stranke i Seljako-demokratske
koalicije . Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maek postao
potpredsjednik i do proglaenja Banovine Hrvatske u sklopu Kraljevine Jugoslavije.

Pozadina[uredi - | uredi izvor]

Kraljevina Jugoslavija se gotovo od svog nastanka nala u nacionalistikim problemima
gdje su glavnu ulogu s jedne strane imale politike stranke iz Srbije koje su zahtevale
centraliziranu dravu i one iz Hrvatske koje su zahtevale hrvatsku autonomiju koja bi u
najgorem sluaju bila slina onoj iz doba Austro-Ugarske. To poetne Hrvatske elje su
rezultirale dravnom represijom i potom ubojstvom Stjepana Radia voe Hrvatske
seljake stranke, na to je kao odgovor koju godinu potom usljedilo ubojstvo
jugoslavenskog kralja Aleksandra. Na jugoslavenskim izborima prvo 1935, a potom i
1938. godine kao pobednik e izai u vanjskoj politici profaistiki nastrojeni Milan
Stojadinovi, dok e politika koalicija stvorena pre svega od glasova Hrvata i Srba s
podruja Hrvatske i Bosne i Hercegovine biti poraena to dovodi do nastavljanja stare
politike i daljnje radikalizacije situacije. U takvim politikim okolnostima regent Pavle
Karaorevi smjenjuje Stojadinovia kako bi se otvorio put za hrvatsko-srpski dogovor o
mirnoj budunosti Jugoslavije.
Poto je Hitler osvojio ehoslovaku, a njegov poklonik Ante Paveli u Italiji sve
otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se vie ne moe odgadati
rjeavanje nacionalnog pitanja na federalni nain koji bi zadovoljio Hrvate. U travnju su
zapoceli pregovori izmedu Cvetkovia i Maeka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori
nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dade u stanovitoj mjeri politika vlast. [1]

Sporazum[uredi - | uredi izvor]

Prvi politiki kontakti o moguem sporazumu su se poeli voditi jo u decembru 1938.
godine, ali glavni dio pregovora u kojem su dogovorene sve pojedinosti se vodio na
Maekovu imanju u Kupincu izmeu 16.20.8. 1939.
Prvo u emu su se ova dvojica sloila bijae da se ujedine dvije glavne hrvatske
banovine, Savska i Primorska (u koje su bili ukljueni i neki dijelovi Bosne i
Hercegovine), zajedno s dubrovakom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela
Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom ele li se pridruiti Hrvatskoj ili Srbiji". Konani
je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne drave Srbije, Hrvatske i Slovenije.[2]Ali knez
Pavle nije htio prihvatiti takvu dravnu tvorevinu, pa je odrana nova runda pregovora.
Ovaj put su jo neki dijelovi bosanskoherccgovackog teritorija jednostavno na zemljovidu
odsjeeni i pridodani Hrvatskoj.[1]
Nakon to je finalni dogovor izmeu Dragie Cvetkovia i Vladka Maeka postignut jo
ga je trebao potvrditi regent Pavle nakon ega je stvorena zajednika vlada iji prvi
zakonodavni akt postaje formiranje Banovine Hrvatske koja e se sastojati od
dotadanje Savske i Primorske banovine kao i kotara s hrvatskom veinom u
banovinama na podruju dananje Bosne i Hercegovine. Umjesto tripartitne drave, u
novoj tvorevini samo e Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom.

73
22. BiH u sastavu NDH[uredi | uredi izvor]
Nakon stvaranja NDH 10. aprila 1941. BiH se nala u njenom sastavu, a
bosanskohercegovaki muslimani (Bonjaci) su proglaeni Hrvatima muslimanske
vjeroispovjesti. Teritorij BiH je podjeljen na 22 upravne jedinice (velike upe), iji su se
nazivi podudarali sa nazivima upa srednjovjekovne bosanske drave. Muslimani BiH su
smatrani "cvijeem" hrvatskog naroda, a BiH "duom i srcem" NDH. Dio muslimanskih
politiara je prihvatio saradnju sa ustakim vlastima. Dobar dio stanovnitva je bio
potpuno ravnoduan prema novoj vlasti, a najvei dio je odabrao otpor i pridruio
se partizanima ime je Bosna postala glavno poprite ratnih operacija tokom Drugog
svjetskog rata na tlu bive Jugoslavije.
Kako vlasti NDH nisu bile u stanju osigurati djelotvornu zatitu muslimanskih sela od
etnikih i partizanskih napada, meu bonjakim predstavnicima u vlasti od 1942.
nastaje pokret koji je teio otcjepljenju ili barem maksimalnoj autonomiji BiH unutar NDH.
Potpisivanje sporazuma o saradnji izmeu vlasti NDH i nekih etnikih vojvoda
polovinom 1942. jo je vie doprinjelo nepovjerenju muslimana prema NDH. Pokret za
autonomiju predvodio je visoki domobranski oficir Muhamed Hadiefendi. Muslimanski
politiari su za ideju autonomije nastojali pridobiti i samog Hitlera nudei mu sluenje
muslimana u SS-jedinicama. Bosna bi u tom sluaju stekla autonomiju pod njemakim
guvernerom, istona Hercegovina bi bila pripojena Crnoj Gori dok bi zapadna
Hercegovina ostala u NDH. Hitler se nije sloio sa idejom bosanske autonomije, ali je
prihvatio ideju osnivanja muslimanske SS jedinice i tako je 1944. nastala 13. SS Handar
divizija.

Pokret otpora[uredi | uredi izvor]

Poetkom 1941. jugoslavenski komunisti, sa Josipom Brozom na elu, su organizovali
multietnini pokret otpora jednostavno nazvani Partizani. Osim borbe protiv nacistikih
snaga, partizani su bili protivnici etnicima. 25. novembra 1943. Antifaistiko vijee
Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar
Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale jo iz Osmanlijskog
doba. Od 1943. godine i Saveznici poinju podravati partizane, a etnici od tada gube
svaku vanjsku podrku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju
bivaju najuspjenija protiv-gerilska grupa koja e do kraja rata osloboditi itavu
Jugoslaviju. Zavretkom rata, ve 1946. se usvaja novi ustav koji slubeno priznaje
Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslovenskoj dravi.

74
23. Narodnooslobodilaki pokret
Narodnooslobodilaki pokret Jugoslavije (NOP) je bio pokret otpora u
okupiranoj Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata, pod rukovodstvom Komunistike
partije Jugoslavije.[1]
Oruane snage ovoga pokreta bili su narodnooslobodilaki partizanski odredi, nastali
tokom ljeta 1941, a 1942. su prerasli u Narodnooslobodilaku vojsku Jugoslavije. U
urbanim centrima mreu pokreta otpora i njihove veze sa partizanima, organizirali su
istaknuti ilegalci.
Na slobodnim teritorijama odmah su formirani civilni organi narodnooslobodilakog
pokreta Narodnooslobodilaki odbori, koji su bili prvi organi narodne vlasti. Imali su
zadatak da organiziraju pozadinsku logistiku i odatle pomau
oruanu narodnooslobodilaku borbu. Sa Narodnoosolobodilakim odborima u okviru
pokreta otpora umreavane su i druge antifaistike organizacije, kao to su Antifaistiki
front ena (AF), Ujedinjeni savez antifaistike omladine Jugoslavije (USAOJ) i Savez
pionira Jugoslavije.
Za razliku od drugih pokreta otpora u okupiranoj Europi, Narodnooslobodilaki pokret
Jugoslavije je, u Drugom svetskom ratu uspio da masovno okupi pripadnike svih
naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Muslimane, Crnogorce i Makedonce, kao i pripadnike
svih nacionalnih manjina u Jugoslaviji: Maare, Albance, Italijane, Slovake, pa ak
i Nijemce.
Jedan od glavnih ciljeva ovog pokreta otpora bio je i stvaranje nove drave: Nove
Jugoslavije, koja bi poivala na nacionalnom i socijalnom jedinstvu i ravnopravnosti svih
naroda i narodnosti. Tako se ostvariovao i pripadajui dio programa Komunistike partije
Jugoslavije u socijalistikoj revoluciji. To se posebno odnosilo na osloboene teritorije:
Partizanske republike", kao to su Uika republika, Drvarska republika, Bihaka
republika i dr., u kojima stanovnitvu praktino demonstrirani djelotvosnost akticnosti
Narodnooslobodilakih odbora i principi socijalne pravde.
Narodnooslobodilaki pokret se razvijao u cijeloj Jugoslaviji, iako su mu glavni protivnici
bile mone okupatorske i izdajnike snage: Nijemci, Italijani, Bugari i Maari), Nezavisna
Drava Hrvatska (ustae i domobrani), reim Milana Nedia u Srbiji (Srpska dravna
straa), etnici Drae Mihailovia, etnici Koste Peanca, Balisti, Bela grada u
Sloveniji, reim Sekule Drljevia u Crnoj Gori, Ljotiev Zbor i ostali.
Shvativi njihov ogroman znaaj, Pokret je vodio energinu i dosljednu borbu protiv
pojava meunacionalne mrnje, masovnih progona i pokolja stanovnitva, to mu je
donijelo iroku narodnu podrku i privuklo nove simpatizere.
Narodnooslobodilaki pokret Jugoslavije je 1943. godine postigao priznanje Saveznika,
koji su zatim prekinuli dotadanju podrku etnicima. Potpisan je i Sporazum sa
Jugoslovenskom vladom u izbeglitvu, na temelju kojih je, 7. marta 1945.,
priznata Demokratska Federativna Jugoslavija.

75
24.Bosna i Hercegovina u Socijalistikoj
Jugoslaviji
Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina (SR BiH) je bila jedna od est republika
u sastavu Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Postojala je od 25.
studenoga 1943. godine do 1. oujka 1992. godine. Prvi nadnevak se danas slavi u
Federaciji Bosne i Hercegovine kao Dan dravnosti, a drugi kao Dan neovisnosti Bosne i
Hercegovine.
U tom razdoblju je promijenila nekoliko naziva, najprije je u travnju 1945. godine
nazvana Federalna Drava Bosna i Hercegovina, donoenjem prvog Ustava 1946.
nazvana je Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a u "Socijalistiku Republiku"
preimenovana je kad i ostale jugoslavenske republike, Ustavom iz 1963. godine.
Spadala je meu srednje razvijene jugoslovenske republike. Po privrednom razvoju iza
nje su bile SR Crna Gora i SR Makedonija. Bila je trea po veliini, poslije SR Srbije i SR
Hrvatske. Glavni grad je bio Sarajevo.
Neovisnost je stekla u travnja 1992. godine, kada joj je naziv promjenjen u Republika
Bosna i Hercegovina. Po proglaenju neovisnosti, u njoj je izbio rat, koji je trajao do
1995. godine, kada je potpisivanjem Daytonskog sporazuma stvorena nova Bosna i
Hercegovina.
Najbrojniji narodi u SR BiH bili su: Muslimani (slubeno esta jugoslavenska nacija, od
1971. godine, danas koriste naziv Bonjaci), Srbi i Hrvati. Od autohtonih nacionalnih
zajednica najbrojniji su bili Ukrajinci, ali nisu imali status slubene narodnosti.

Karakteristike razdoblja[uredi VE | uredi]

Dio serije lanaka o

Povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine

Srednjovjekovna Bosna i Osmanlije

Austro-Ugarska i prva Jugoslavija

Drugi svjetski rat i druga Jugoslavija

76
 Domovinski rat u Bosni i Hercegovini

Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Nastala je tijekom Drugoga svjetskog rata u sklopu revolucionarnog programa

Komunistike partije Jugoslavije (KPJ) iji je centralni komitet odredio osnove unutarnjeg
ureenja obnovljene jugoslavenske drave.[1]
Od 1945. do 1991. godine, Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Socijalistike
Federativne Republike Jugoslavije Osnovne znaajke toga period su: apsolutna vlast
komunistike partije, a pogotovo predsjednika Tita i njemu podinjenog uega kruga,
mnotvo drutvenih, politikih i gospodarstvenih reformi, kojima se eljelo uiniti zemlju
funkcionalnom, a narode zadovoljnim ne dirajui u temelje komunistike dogme.
Nakon laviranja poslije prekida sa SSSR-om, Jugoslavija postaje "odobrena zemlja" od
oba suprotstavljena bloka kao poeljna buffer zona. Takoer, dolazi do nevienog
angamana zemlje u meunarodnoj politici, poglavito preko Pokreta nesvrstanih. Razvoj
od tvrdog centralizma do sve vee federalizacije i konfederalizacije drave, da bi se
ublaile meunacionalne napetosti i zemlja ouvala u kakvom-takvom obliku. Kulminacija
takvih pokuaja je Ustav iz 1974. godine. Relativno otvaranje prema zapadu, preko
razvitka turizma i odlaska radnika na rad u zemlje zapadne Europe, no istodobno
praeno likvidacijama politikih neistomiljenika u inozemstvu i konstantnom represijom i
ideoloko-politikom indoktrinacijom u zemlji.
Nakon smrti Tita, apsolutnog voe, na vlast dolazi Predsjednitvo, u kojemu, da bi se
izbjegla mogunost nacionalne majorizacije, dolazi do smjene na elu svake godine. Pod
optereenjem velikih financijskih zaduenja, zastarjelosti gospodarskog i politikoga
ustroja, te radikalizacijom meunacionalnih odnosa
izazvanih velikosrpskim pokretom, Socijalistika Jugoslavija se 1991. raspala.[2]
Socijalistika BiH[uredi VE | uredi]

Grb SRBiH bio je polje okrueno s lijeve strane granicama bjelogorice, a s desne strane
granicama crnogorice koje su dolje povezane vrpcom. Izmeu vrhova granica nalazi se
petokraka zvijezda. U polju iznad vrpce su dva tvornika dimnjaka a u podnoju lee dva snopa
ita. U pozadini se ocrtava silueta grada Jajca.

77
Zastava SR Bosne i Hercegovine se sastojala od crvene podloge u ijem se lijevom gornjem uglu
nalazila zastava Jugoslavije, sa zlatnim obrubom. Zastava je usvojena 31. prosinca 1946. godine.

Budui da je Bosna i Hercegovina bila sredinja jugoslavenska republika, da je strateki

vrlo povoljno smjetena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i
da je, napokon, budui bogata rudama (ugljen, eljezo, ume, rijeke), bila predodreena
za vojnu i teku industriju, za odsutnu obranu u sluaju napada izvana, ali i kao "talionica
naroda" i kultura, kao prototip budue, socijalistike Jugoslavije, doslovce "Jugoslavija u
malom".
U tom je razdoblju, Bosna i Hercegovina bila trostupanjski piramidalno ustrojena:
privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i
gospodarstva su bili Srbi, to zahvaljujui svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja
u NDH (jo pojaanom manipulacijom statistikama), premoi u komunistikom aparatu,
kao i ulozi produene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. etnici su
potkraj rata preli preteito u partizane i tako se spasili. Iz BiH su brojni Srbi politikim
odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao uitelji, profesori,
policajci, politiari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao
nepodobni. Srbi u Bosni i Hercegovini su sustavno nametali svoj jezik i irilicu, a
potiskivali hrvatski jezik kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su asnici bili
naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura puanstva.
Na drugom mjestu su dolazili bosanskohercegovaki Muslimani, koje je vlast podupirala
kao nositelje dravnih struja u BiH i protutezu srpskim i hrvatskim nacionalnim
ideologijama koje su ukljuivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih drava, te kao
visokonatalitetna skupina koja je, odriui se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak
dobro dola kao most prema islamskim zemljama u Pokretu nesvrstanih. Kako bi se to
postiglo, moralo se s Bosnom i Hercegovinom upravljati iz Beograda, izravno iz
Centralnog komiteta KPJ s Titom na elu. Muslimanima nije dano pravo naroda pa su
mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga to su
sluili NDH, ili zbog toga to su neto posjedovali, ili bili politiki nepodobni. Poslije,
uz zahvalnost komunistikoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspjenu
indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oruanim
snagama NDH i visok natalitet, bosanskohercegovaki Muslimani su postali faktor broj 2.
u Bosni i Hercegovini i jedni od najeih pristaa jugoslavenske drave.

78
Pobijeni hercegovaki franjevci

Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu

"reakcionarnog" katolikog naroda, optuivani za genocide i brutalnosti NDH (od kojih
su Muslimani dobrohotno ekskulpirani, a Srbi su, kao glavni komunistiki krvnici jo
uivali privilegije zloina), podnijeli su sudbinu graana drugoga reda. Veina onih koji su
bili u vojsci Nezavisne Drave Hrvatske bila je pobijena, a preivjelima je u praksi dano
do znanja kako su narod drugog reda. Osobito se nova vlast estoko okomila na
intelektualce, poglavito Hrvate, na bive lanove Hrvatske seljake stranke, te na
sveenstvo, poglavito rimokatoliko. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu
zavretku, etnici i partizani likvidirali u Bosni i Hercegovini bez suenja 221
sveenika i redovnika, a samo u Hercegovakoj provinciji ubili su 66 franjevaca. Stalno
sumnjieni i policijski proganjani, njihova etnika podruja svjesno gospodarski
zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz BiH, Hrvati, koji
su inili oko 1/5 stanovnitva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje hrvatskog
jezika i nametanje srpskog, od kolstva do medija, Hrvati su bili posebno podvrgnuti
totalitarnom policijskom reimu, sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatskog naroda
kao "kanceroznog" elementa koji prijei ostvarenje stvarnog socijalistikog drutva u
Bosni i Hercegovini. Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953. - 1991. Hrvati su
od 23,00 % puanstva Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan
broj poveao)
Dakle, provodila se sustavno jugoslavizacija , a zapravo srbizacija Bosne i
Hercegovine, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji
Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve vie prema
svojoj matinoj republici, Hrvatskoj. Muslimani su ikolovali svoju inteligenciju, koja je
nastojala izai iz zrvnja srpsko-hrvatskih protimbi i dobila status ravnopravnog naroda. U
takvim je prilikama Bosna i Hercegovina doekala raspad Jugoslavije.[3]

Narodnooslobodilaki rat[uredi VE | uredi]

Podrobniji lanak o temi: Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini
Unutarnje sukobe u Bosni i Hercegovini, iskoristila je Komunistika partija Jugoslavije,
koja je 22. lipnja 1941. godine, kad je Njemaka napala Sovjetski Savez, pozvala svoje
lanove na ustanak. Poslije tekih poraza u Srbiji u jesen 1941. godine, premjeta se
Glavni tab partizanskih snaga s Titom na elu na podruje Bosne i Hercegovine i tu
ostaje sve do 1944. godine. Partizanski pokret podrava veina Srba, koji su bili
ugroeni, a nisu bili u etnikim redovima, zatim Hrvati (i muslimani) antifaisti, idovi i
drugi. U Bosni i Hercegovini se stvaraju partizanska osloboena podruja, a potkraj
1942. godine, tu nastaje i tzv. Bihaka Republika, gdje se odrava i I.
zasjedanje Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ), tj. prvog
partizanskog parlamenta.

79
Povlaenje partizana, bitka na Sutjesci

Potkraj 1943. godine, u susjednom Jajcu odrano je i II. zasjedanje AVNOJ-a, koje
najavljuje novu Jugoslaviju i stvara njenu prvu vladu. Tako Bosna i Hercegovina postaje
ne samo sredite partizanskog pokreta, nego i podruje najeeg graanskog rata i
arite budue Jugoslavije. Od 7 protupartizanskih ofenziva, koje su vodili Nijemci,
Talijani, postrojbe Nezavisne Drave Hrvatske i drugi, est je bilo na podruju Bosne i
Hercegovine, a najglasovitije su bile: bitka na Neretvi, poetkom 1943., bitka na Sutjesci,
u kasno proljee 1943. i desant na Drvar, u svibnju 1944. godine.
Usporedno s novim organima vlasti za itavu Jugoslaviju, nastajali su tijekom borbe koju
su partizani nazivali Narodnooslobodilaki rat i zaetci Bosne i Hercegovine, kao jedne
od federativnih jedinica u okviru druge Jugoslavije. Ve u Bihau potkraj 1942. godine,
zakljueno je da se ustrojavaju organi vlasti buduih republika, ali je to odgoeno zbog
presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Uoi II. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu potkraj 1943.
godine, odrano je I. zasjedanje Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja
Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u susjednom Mrkonji Gradu. Bio je to prvi zaetak
bosanskohercegovakog parlamenta, koji je na dva idua zasjedanja donio odluke o
Bosni i Hercegovini, kao posebnoj republici u toj, drugoj Jugoslaviji.

Nastanak Federalne BiH[uredi VE | uredi]

Potkraj II. svjetskog rata, od 1944. do 1945. godine, kad se raspravljalo u partijskom
vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokuali su srpski komunisti dobiti u
sastav Srbije osim Vojvodine i Bosnu i Hercegovinu po naelu relativne veine
stanovnitva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava
razmiljalo da bi, ako je ve Vojvodina ula u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba
biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba Banovine Hrvatske 1939.
godine na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska veina, koja je
predlagala kompromisno rjeenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to
znai posebnoj republici. Tome se miljenju pridruio i Josip Broz Tito i tako je Bosna i
Hercegovina, na temelju svojih povijesnih i etnikokulturolokih posebnosti postala
posebna republika.
Bila je to jedina republika u drugoj Jugoslaviji, koja nije imala svoj matini narod, nego
dva konstitutivna naroda: Srbe i Hrvate. Muslimani su se mogli po popisu puanstva
1948. upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao Jugoslaveni-neopredijeljeni . Dakle,
muslimanima koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijesti, nije se jo tada davao status
nacije, nego se, zbog njihova slavenskog podrijetla i jezika, smatralo kako vjersko
obiljeje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najee
kompromisno jugoslavenstvo.
Promjena granica[uredi VE | uredi]
Ustrojavanjem Bosne i Hercegovine kao posebne republike i uvoenjem
federalizma, Komunistika partija Jugoslavije je smatrala kako je nacionalno pitanje
rijeeno. Podjelu Jugoslavije na republike i odreivanje njihovih granica smatrali su
vladajui komunisti samo privremenim i formalnim pitanjem. Pri odreivanju granica
Bosne i Hercegovine, partijsko se vodstvo dralo povijesnog, a ne etnikog naela.
Doslovce, oba su ta naela primjenjivana na tetu hrvatskog naroda. Kad je Hrvatskoj
oduzeto podruje Srijema sa Zemunom kao i Boke kotorske, tada se uzimalo u obzir
etniko nacelo, a kad je bila u pitanju Bosna i Hercegovina, onda povijesno.

80
Dub. Rep., omeena Neumom i Sutorinom

Tako se i moglo dogoditi da su opine u zapadnoj Hercegovini, koje su imale gotovo

stopostotni broj Hrvata ostale u Bosni i Hercegovini, da je Neum takoer pripao toj
republici. Meutim, istovrsni problem kao i Neum, tj. Sutorina u Bokokotorskom zaljevu,
dodijeljen je 1947. godine, Narodnoj Republici Crnoj Gori. Dogovorom ure Pucara i
Avde Hume u ime BiH te Boe Jovanovia u ime Crne Gore, uz
doputenje Tita i Bakaria, drugi izlaz Bosne i Hercegovine na more, u duini 7 km,
pripojen je Crnoj Gori zajedno sa selima Igalo, Sutorina, Suepan, Prijevor, Ratievina i
Kruevice. Ukupna povrina tog podruja iznosi 75 kvadratnih kilometara.
Dakle, ilo se za tim da se Hrvatska presjee kako bi Bosna i Hercegovina dobila
tobonji izlaz na more, a tamo gdje je bio njen prirodni i povijesni izlaz prema Herceg
Novom, koga je gradio kralj Tvrtko I., to joj je oduzeto. Isto tako je sedam hrvatskih sela
u zaleu Bihaa, koje je Hrvatska dobila mirom u Svitovu 1791. godine, oduzeto
Hrvatskoj i dodijeljeno Bosni i Hercegovini, poslije 1945. godine.

Narodna Republika BiH[uredi VE | uredi]

SR Slovenija

SR Hrvatska

SR Bosna i
Hercegovina

SR Crna Gora

SR Makedonija

81
SR Srbija

SAP
Vojvodina

SAP
Kosovo

Godine 1946. donesen je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, po kojem

se Jugoslavija sastoji od 6 republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Unutar Srbije, su se nalazile dvije
autonomne pokrajine, Vojvodina i Kosovo.
U lipnju 1948. godine Komunistika partija Jugoslavije izbaena je iz Kominforma,
komunistike organizacije kojom je dominirao SSSR, a veina lanica su bile partije
novoosvojenih zemalja istone i srednje Europe. Tito se okree prema Zapadu, traei
financijsku i drugu pomo, no Jugoslavija ostaje komunistika totalitarna
zemlja. Radniko samoupravljanje u gospodarskom sustavu uvedeno je 1950. godine.
U Bosni i Hercegovini, poslije II. svjetskog rata izbila i prva prava buna protiv novog
socijalistikog ureenja. Godine 1950. pobunili su se muslimani, ali i Srbi i Hrvati na
granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu Cazinsku bunu (ili kordunaku, kako su je zvali u
Hrvatskoj) uguila je u krvi policija i vojska, a godinama je ta buna drana dravnom
tajnom.
Godine 1960. gospodarske reforme u Jugoslaviji, s ciljem decentralizacije i de-etatizacije
dale su odreene rezultate, no zaustavljene su zbog same
naravi komunistikoga sustava, da su bile provedene do logikog kraja, to bio znaio
svretak jednopartijskog totalitarizma i Jugoslavije koja je poivala na njemu.
Budui da je 1966. godine smijenjeno prosrpsko vodstvo u okviru Saveza komunista
s Aleksandrom Rankoviem na elu, poela su i u Bosni i Hercegovini slobodnija
politika razmisljanja. Tomu su pridonijeli slini procesi u Hrvatskoj i drugim republikama.

Neprikosnoveni voa Josip Broz Tito

Hrvatski nacionalni pokret, potaknut partijskim rukovodstvom hrvatskih komunista,

izbija 1971. godine zbog dugogodinje "puzee" srbizacije. Dominacija beogradskih i
srpskih medija, export-import poduzea, odljev kapitala iz Hrvatske u istone krajeve
Jugoslavije, te "odljev" Hrvata na esto teki i nisko-kvalificirani rad na Zapad, sve je to
stvorilo kritinu masu neraspoloenja prema Jugoslaviji kao maski za Srboslaviju. Pod
pritiskom Tita i unitaristikih krugova, hrvatsko komunistiko vodstvo je kapituliralo.
Uslijedile su represije, oko 70.000 "nacionalno svjesnih" hrvatskih komunista je izbaeno
iz Partije, 2.000 je osueno na razne zatvorske kazne, a nekoliko tisua Hrvata je
emigriralo.

82
Prvi korak u poputanju, bila je odluka Titovog vodstva da se 1971. i islamskom
puanstvu, koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno,
dopusti status nacije. Otada se muslimani piu kao Muslimani, tj. velikim poetnim
slovom. Zbog toga se u popisu puanstva iz 1971. naglo smanjio broj Srba, Hrvata i
Jugoslavena u korist Muslimana. Tako je, primjerice, broj Srba sa 42,9 % iz 1961. godine
pao na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju poveao se sa 25,7 % na 39,6 %.
Tada su prvi put Muslimani postali relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i
ujedno priznati za jedan od konstitutivnih naroda u tadanjoj Jugoslaviji.
Hrvatski nacionalni gerilci, njih 19 treniranih u Australiji, organiziraju desant, 20.
lipnja 1972. godine, u blizini srednjobosanskog grada Bugojna, s ciljem podizanja
ustanka protiv velikosrpske tiranije. Veina je poginula u sukobu s premonim
jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, koje su u panici angairale blizu 30.000
ljudi.
U elji da djelomice zadovolji nacionalne tenje pojedinih naroda i republika za punijim
federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista je morao popustiti i dopustiti
da Savezna skuptina u Beogradu donese 1974. godine, novi Ustav, prema kojem su
svim republikama pa i Bosne i Hercegovine, priznata prava saveznih drava, a to znai i
pravo na odcjepljenje. Ustav je preko konfederalnih elemenata pokuao ouvati zemlju
od narastajuih tenzija i raspada. Tito je proglaen doivotnim predsjednikom, a nakon
toga je predvieno kolektivno predsjednitvo s rotacijom lanova iz pojedinih republika,
koje su postale "socijalistike".
Bio je to presudan in na temelju kojega je meunarodno povjerenstvo pravnika
europskih zemalja, tzv. Badinterova komisija, na poetku 1992. godine, rijeila unutarnju
krizu Jugoslavije tako da je dopustila odvajanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine
i drugih republika od Jugoslavije i njihovo priznanje kao samostalnih drava.

Socijalistika Republika[uredi VE | uredi]

Logo XIV. Zimskih olimpijskih igara, odranih u Sarajevu 1984. godine

83
Od sredine 1970-ih godina, Bosna i Hercegovina sve vie napreduje gospodarski,
kulturno, politiki i portski. Sarajevo postaje velegradom, a u
njemu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Banjoj Luci, Velikoj Kladui podiu se tvornice, kombinati,
pravi koncerni, koji nalaze svoje mjesto na svjetskom tristu (Energoinvest, Energopetrol,
Agrokomerc, eljezara Zenica, SOKO i dr.). Do toga napretka dolo je i smjenom starog
partizanskog vodstva i dovoenjem novih kadrova na elu politikih i gospodarskih
institucija (Branko Mikuli i dr).
Dana 4. svibnja 1980. godine, u Ljubljani, umire Josip Broz Tito, neprikosnoveni voa
SFRJ. Unutar Saveza komunista, poslije Titove smrti 1980. godine, dolazi do
raslojavanja na centralistie i federalistike snage. To se zbiva i unutar Saveza
komunista Bosne i Hercegovine, gdje jaa velikosrpsko opredjeljenje meu Srbima, a
Muslimani tee ka federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Tijekom 1983. godine, traje
suenje Aliji Izetbegoviu i dvanaestorici Muslimana u Sarajevu zbog promicanja ideja
panislamizma i vjerskog fundamentalizma.
Vrhunac meunarodne portsko-politike afirmacije Bosne i Hercegovine, bila je Zimska
olimpijada 1984. u Sarajevu. U tome je, doista, sudjelovala itava Jugoslavija, a
posebice Hrvatska. Tom je prigodom izgraeno i modernizirano mnogo toga, ba u
Sarajevu i okolici, to je podiglo samosvijest vodeih struktura Bosne i Hercegovine,
poglavito Muslimana.
Srpska akademija nauka i umjetnosti izdala svoj velikosrpski projekt,
tzv. Memorandum 1986. godine. Meteorski uspon na vlast srpskog efa komunistike
partije Slobodana Miloevia dogaa se tijekom 1987. godine. On uskoro postaje
glavnim organizatorom velikosrpskog pokreta, koji eli ostvariti otvorenu
dominaciju Srba u Jugoslaviji kao policijskoj dravi ekstremnoga oblika ili preko
prekrajanja granica, sruiti Jugoslaviju u bilo kojem obliku i na razvalinama
uspostaviti Veliku Srbiju.
Metode su bile razliite: od masovnih nasilnih mitinga, policijske represije, prijetnji JNA,
koja se sa 77 % srpskog oficirskog kadra poela transformirati u otvoreni
instrument Miloevieve politike, do krae federalnih financijskih rezervi i nepotedni
medijski rat, prije svega protiv Albanaca i Hrvata, koji je imao za cilj homogenizirati i
iskoristiti histerizirane srpske mase u Jugoslaviji za velikosrpski vojni pohod.
Budui da je muslimanska struja uz pomo Hrvata prevladala (Nijaz Durakovi), Srbi
nastoje iznutra oslabiti republike institucije Bosne i Hercegovine i preuzeti sve ovlasti
nad vojskom i teritorijalnom obranom. Poela je politika kampanja protiv muslimanskog
vodstva s braom Pozdercima na elu i tzv. afera Agrokomerc iz 1987. godine, u kojoj je
smijenjeno vodstvo tog prehrambenog kombinata u Velikoj Kladui, koga je vodio Fikret
Abdi.

Put k osamostaljenju[uredi VE | uredi]

Godine 1989. pada Berlinski zid, a s njime i komunizam u zemljama istone, srednje i
jugoistone Europe. Na proslavi 600. obljetnice bitke na Kosovu, Slobodan Miloevi je
najavio izravno ostvarenje velikosrpskog programa, povezali su se opet hrvatski i
muslimanski politiari u Bosni i Hercegovini pred zajedniom opasnou. U
sijenju 1990. godine raspada se Savez komunista Jugoslavije, nakon to su slovenski i
hrvatski komunisti demonstrativno napustili Kongres Saveza komunista Jugoslavije ne
elei se podvrgnuti Miloevievoj politici centralizacije i srbizacije Komunistike partije
Jugoslavije.
U svibnju 1990. godine na prvim viestranakim izborima nakon pola
stoljea, komunisti su poraeni u Hrvatskoj i Sloveniji. U Hrvatskoj s 42 % dobivenih

84
glasova, HDZ je osvojio 205 (58 %) zastupnikih mjesta. Poslije najbolje je proao SKH-
SDP s 26 % osvojenih glasova i 107 mandata (30 %). Sljedea je bila koalicija narodnog
sporazuma KNS s 15 % glasova i 21 mandatom (5.9 %). Jedina jo stranka to osvaja
nekoliko mandata je bila Srpska demokratska stranka, koja s 1.6 % glasova osvaja 5
mandata (1.4 %).
Izbori i referendum[uredi VE | uredi]
Na prvim slobodnim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u
studenom 1990. godine pobijedila je koalicija tri najvee nacionalne stranke u zemlji
sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS)
i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Nacionalne stranke
su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optube oko metoda agitacije
(npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske ahovnice) i bojazan da se ne
napravi politiki savez Bonjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile preutni savez.
Iako su se programski i politiki meusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je
povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno
zajednika elja da dotadanjoj socijalistikoj vlasti u zemlji doe kraj. Stranke su
podijelile vlast po nacionalnom kljuu, tako da je za predsjednika SR Bosne i Bosne i
Hercegovine izabran Bonjak, prvobitno Fikret Abdi, koji je mjesto ustupio Aliji
Izetbegoviu. Za predsjednika Skuptine izabran je Srbin Momilo Krajinik, a za
predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za
vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, ime je ustvari i
okonan.
U sloenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991.
godine, Hrvati i Bonjaci uspjeno su suraivali nastojei ojaati samostalnost SR Bosne
i Hercegovine, emu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima
djelovali u smjeru razbijanja Bosne i Hercegovine i stvaranja nacionalne srpske drave
na tlu bive Bosne i Hercegovine, s konanim ciljem prikljuivanja svesrpskoj dravi.

Srpske autonomne oblasti u BiH

85
Hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini

Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po opinama nelegalna "nacionalna vijea", koja u
proljee 1991. prerastaju u "zajednice opina", a ove pak od rujna do studenoga u
etiri srpskih autonomnih oblasti: Bosansku krajinu, Sjevernu
Bosnu, Semberiju, Romaniju i (Istonu) Hercegovinu. U njima Srbi uspostavljaju
paradravnu upravu, pripravljaju oruanu pobunu, u emu im osobito pogoduje
koncentracija JNA u Bosni i Hercegovini nakon povlaenja iz Slovenije i Hrvatske te
sudjeluju u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
Memorandum o suverenitetu Bosne i Hercegovine, tjesno izglasan 12. listopada 1991.,
Srbi iskoritavaju za naputanje i bojkot Skuptine SRBiH, a 9. sijenja 1992.
jednostrano proglaavaju Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. U prosincu 1991.
godine, SR BiH je podnijela zahtjev za meunarodnim priznanjem. 25. sijenja 1992.
godine, sat vremena nakon to je odgoena sjednica, Skuptine SRBiH na
poticaj Europske zajednice poziva na referendum o neovisnosti. U konanici, usuglaeno
djelovanje SDA i HDZ-a okrunjeno je poetkom travnja 1992. meunarodnim priznanjem
Bosne i Hercegovine, kada otpoinje rat.
Prvi znak oruane agresije bio je kad je tenkovska kolona JNA ila kroz zapadnu
Hercegovinu na Hrvatsku, Hrvati su zaustavili tu tenkovsku kolonu u Pologu 7.
svibnja 1991., a srpski specijalci desantom potom zauzeli poloaje kod Pologa. [4] 10.
svibnja 1991. milicija tzv. SAO Krajine napala je hrvatsko selo Unita na zapadu BiH, na
Dinari. [5] Srpsko-muslimanski Sporazum Karadi - Filipovi uz odobrenje Alije
Izetbegovia u srpnju 1991.[6] i dogovor MBO i SDS o zajednikoj platformi za foriranje
saveznog poretka u Jugoslaviji kolovoza 1991., nije ulijevao povjerenje, jer nacrt je
pozivao Muslimane i Srbe da se udrue da "ouvaju Jugoslaviju kao jedinstvenu
dravu".[7] Sljedei veliki znak bio je napad JNA na veinska hrvatska sela oko Ravnog u
istonoj Hercegovini, od 1. do 6. listopada 1991. godine. Nakon unitenja Ravnog, uslijed
politike neorganiziranosti bosanskohercegovakih politiara, kao i vojne nespremnosti i
neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih politiara, koje su unosile
razdor i nesporazume u politikom vrhu ("To nije na rat!" - Alija Izetbegovi).
Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se uti izjave pojedinih novinara da Ravno
uope nije u BiH. Ravno je uniteno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista
radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogunost republikog
rukovodstva da sprijei uporaba podruja BiH od strane JNA kao poligona za napad na
Hrvatsku.
Kao odgovor na srpske autonomne oblasti, ne dovodei u pitanje svoju podrku dravnoj
neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, HDZ BiH, kao vrhovna politika i drutvena
institucija Hrvata u BiH zalagao se za njezino ustrojstvo kao sloene federativne drave

86
konstituirane od samoupravnih, uvjetno reeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica. Na
prekretnici 1991. i 1992. to se zalaganje posebice snano oitovalo osnivanjem niza
teritorijalno-samoupravnih hrvatskih zajednica. Prva takva zajednica bila je Bosanska
Posavina, koja je osnovana 12. studenog 1991., slijedile su Herceg-Bosna 18. studenog
1991., Usora 14. sijenja 1992. i Srednja Bosna 27. sijenja 1992. godine.

Zastava samostalne i meunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine se sastojala od

stiliziranoga povijesnog grba Kotromania na bijeloj podlozi. To je bio prijedlog Hrvatske
demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u Skuptini RBiH.

Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine proveden je 29. veljae i 1. oujka 1992.

godine, na kojem je 64 do 67% od birakog tijela izalo na glasanje, a gotovo 98% je
glasalo za nezavisnost. U podruju gdje je vlast drao SDS referendum nije proveden.
Dana 6. travnja 1992. godine, Europska zajednica je priznala Socijalistiku Republiku
Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i nezavisnu dravu u njenim postojeim granicama.
Stjecanjem nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je postala subjektom meunarodnog
prava i imala je pravo da postane lanica Organizacije Ujedinjenih naroda. Tada su na
teritoriju Bosne i Hercegovine ve postojale Herceg-Bosna i ostale hrvatske zajednice,
koje e poslije biti ujedinjene te Srpska Republika Bosna i Hercegovina, rat je uvelike
zapoinjao. Dana 4. travnja 1992. godine, krnje Predsjednitvo SR BiH (bez Srba) u
Sarajevu proglasilo je izmjenu naziva Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine u
Republika Bosna i Hercegovina, a 22. svibnja 1992. godine primljena je u lanstvo UN-a.

Stanovnitvo[uredi VE | uredi]

Stanovnitvo Bosne i Hercegovine po opinama prema popisu iz 1991. godine; Muslimani zelena,
Srbi crvena, Hrvati plava.

87
Na prvom popisu stanovnitva nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine, Bosna i
Hercegovina je imala 2.564.308 stanovnika, od toga 44.29 % Srba, 30.73 %
neopredjeljenih (Muslimana), 23.94 % Hrvata i 1.04 % ostalih.[2]
Prema popisu stanovnitva iz 1953. godine, Bosna i Hercegovina je imala 2.847.459
stanovnika, od toga 44.20 % Srba, 31.31 % Jugoslavena neopredjeljenih (Muslimana),
22.97 % Hrvata i 1.34 % ostalih.
Trei po redu popis stanovnitva u drugoj Jugoslaviji objavljen je 30.
oujka 1961. godine. Osim uvoenja opina, znaajna promjena je uvoenje
kategorije Muslimana kao etnike pripadnosti, iako se dio dananjih Bonjaka jo uvijek
izjanjavao kao neopredijeljeni Jugoslaveni. Bosna i Hercegovina je imala 3.277.948, od
toga 42.89 % Srba, 25.69 % Muslimana), 21.71 % Hrvata i 8.42 % Jugoslavena.
Po popisu stanovnitva iz 1971. godine, Bosna i Hercegovina je imala 3.746.111
stanovnika, sljedeeg nacionalnog sastava: Muslimani 1.482.430 ili
39.57 %, Srbi 1.393.148 ili 37.19 %, Hrvati 772.491 ili 20.62 % i Jugoslaveni 43.796 ili
1.17 %.[2]
Po popisu stanovnitva iz 1981. godine, Bosna i Hercegovina je imala 4.124.256
stanovnika, sljedeeg nacionalnog sastava: Muslimani 1.630.033 ili
39.52 %, Srbi 1.320.738 ili 32.02 %, Hrvati 758.140 ili 18.38 % i Jugoslaveni 326.316 ili
7.91 %.
Na popisu stanovnitva iz oujka 1991. godine, Bosna i Hercegovina je imala 4.377.033
stanovnika, sljedeeg nacionalnog sastava: Muslimani 1.902.956 ili
43.47 %, Srbi 1.366.104 ili 31.21 %, Hrvati 760.852 ili 17.38 % i Jugoslaveni 242.682 ili
5.54 %.[2]
Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953. - 1991. Hrvati su od 23,00 % puanstva
Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan broj poveao),
Muslimani su postali veina, dok su Srbi drugi narod po brojnosti.

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Kotari[uredi VE | uredi]

Podjela na kotare nakon 1957.

Nakon zavretka II. svjetskog rata uspostavljena je podjela Bosne i Hercegovine

na kotare. Broj kotara se mijenjao s vremenom:

88
 1953. godine postojalo je petnaest kotara: Banja
Luka, Biha, Brko, Derventa, Doboj, Gorade, Jajce, Livno, Mostar, Prijedor, Saraje
vo, Trebinje, Tuzla, Zenica i Zvornik.[8]

Kotar (1953) Povrina, km2 Kotar (1953) Povrina, km2 Kotar (1953) Povrina, km2 [8]

Banja Luka 3.956 Gorade 3.462 Sarajevo 4.915

Biha 3.992 Jajce 2.684 Trebinje 2.849

Brko 2.399 Livno 4.459 Tuzla 3.025

Derventa 1.616 Mostar 6.492 Zenica 2.735

Doboj 2.732 Prijedor 3.492 Zvornik 2.298

1957. godine postojalo je dvanaest kotara: Banja

Luka, Biha, Brko, Doboj, Gorade, Jajce, Livno, Mostar, Prijedor, Sarajevo, Tuzla i
Zenica.
Do 1955. postojali su samo kotari, kao oblik upravno-prostornoga ureenja, a nakon toga
su uspostavljene opine.
Opine[uredi VE | uredi]
Trei po redu popis stanovnitva u drugoj Jugoslaviji, objavljen 30. oujka 1961. godine,
donio je znaajne promjene. Ukinuta je podjela na kotare i uvedena podjela na okruge.
Umjesto dotadanjih 66 kotara, ustanovljeno je 12 okruga koji su bili podijeljeni na 122
opine. Ova podjela, uz neke manje promjene, potrajala je sve do danas, s mnogim
opinama koje jo uvijek imaju granice povuene 1961. godine.

89
Podjela na opine (uvedena pri popisu 1961.), stanje prije poetka rata

Na popisu iz 1971. godine, SR Bosna i Hercegovina sastojala se iz 107 opina, da bi se

1978. godine u Gradu Sarajevu formirale dvije nove optine Novi Grad i Stari Grad, pa je
na popisima iz 1981. i 1991. godine, SR Bosna i Hercegovina imala 109 opina, i to:

Grad Sarajevo (10 opina): Vogoa, Ilija, Ilida, Novi Grad, Novo
Sarajevo, Pale, Stari Grad, Trnovo, Hadii i Centar.
ostale opine u SR Bosni i Hercegovini, bile su: Banovii, Banja
Luka, Bijeljina, Bilea, Biha, Bosanska Gradika, Bosanska Dubica, Bosanska
Krupa, Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski
amac, Bosansko
Grahovo, Bratunac, Breza, Brko, Bugojno, Busovaa, Vare, Velika
Kladua, Visoko, Vitez, Viegrad, Vlasenica, Gacko, Glamo, Gorade, Gornji
Vakuf, Gradaac, Graanica, Grude, Derventa, Doboj, Donji
Vakuf, Duvno, epe, ivinice, Zavidovii, Zvornik, Zenica, Jablanica, Jajce, Kakanj,
Kalesija, Kalinovik, Kiseljak, Kladanj, Klju, Konjic, Kotor
Varo, Kreevo, Kupres, Laktai, Livno, Litica, Lopare, Lukavac, Ljubinje, Ljubuki,
Maglaj, Modria, Mostar, Mrkonji
Grad, Nevesinje, Neum, Pucarevo, Olovo, Oraje, Odak, Posuje, Prijedor, Prnjavor
, Prozor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Skender
Vakuf, Sokolac, Srbac, Srebrenik, Srebrenica, Stolac, Tesli, Teanj, Titov
Drvar, Trebinje, Tuzla, Ugljevik, Fojnica, Foa, Han
Pijesak, Cazin, ajnie, apljina, elinac, itluk, ekovii i ipovo.

Imena gradova[uredi VE | uredi]

Nazivi odreenih gradova u vrijeme postojanja Socijalistike Republike Bosne i
Hercegovine:
Bosanski Brod - danas Brod Duvno
Bosanska Gradika - danas Gradika Litica
Bosanska Dubica - danas Kozarska Dubica Pucare
Bosanski Novi - danas Novi Grad Skende
Bosanski amac - danas amac Titov D

90
Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Soko G-4 Super Galeb na Parikom zrakoplovnom sajmu 1991. godine

Socijalistika arhitektura u Sarajevu

U razdoblju Titove Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je doivjela svoj preporod u

drutvenom i gospodarskom razvoju. Valovi tehniko-tehnoloke ere, industrijalizacija i
urbanizacija, zahvatile su zemlju, dajui joj konture razvijenih dijelova suvremene
civilzacije. Izgraen je velik broj tvornica i objekata raznih gospodarskih djelatnosti. U
usponu su bila metalopreraivaka, tekstilna, kemijska i prehrambena industrija i druge.
Nije bilo opinskog sredita, koje nije posjedovalo neki znaajniji gospodarski objekt ili
tvornicu.
Industrijska razvijenost Bosne i Hercegovine bila je 33%, to je bilo ispod jugoslavenskog
prosjeka. Istovremeno, razvijenost Sarajeva iznosila je oko 300% to je preko 9 puta vie
od dravne razine. Razvijenost Banje Luke bila je 98.7%, to je 3 puta iznad prosjeka
BiH. Mostar je bio sredite vojne zrakoplovne industrije itave drave. Tekstilna i
metalurka industrija, te industrija oruja i lijekova je donosila najvie prihoda. Neki
dijelovi zemlje su imali izuzetno mali prosjek industrijske razvijenosti. Sarajevo je pak
vailo za jedan od najrazvijenijih gradova u SFRJ.
Forsirana je vojna industrija sa prekobrojnou radne snage, Bosna i Hercegovina je
imala izgraenu ogromnu vojnu industriju, to je rezultiralo velikim ueem vojnih
poduzea u njenoj ekonomiji, a sa druge strane bilo je vrlo malo trino stabilnih
poduzea. Iako je poljoprivreda bila gotovo iskljuivo u privatnom vlasnitvu, posjedi su
bili mali i neuinkoviti, a Bosna i Hercegovina je tradicionalno bila uvoznik hrane. Slabosti

91
planskog gospodarstva doveli su do kriznog stanja, koje se poslije dodatno pogoralo
ratom.
Sarajevo je bilo trei grad po broju stanovnika i po prostornoj veliini u SFRJ. SRBiH je
po razvijenosti je bila 4. republika u SFRJ. Sarajevo je imalo preko 520.000 stanovnika,
a Banja Luka je bila odmah iza glavnog grada sa 127.855 stanovnika. Tuzla je bila glavni
proizvoa soli, ugljena i kemijskih proizvoda, a bila je trei grad po broju stanovnika u
tadanjoj SRBiH s oko 71.455 itelja. Zenica, najvei jugoslavenski metalurki centar
imala je 63.144 stanovnika. Prema zadnjem popisu stanovnitva, grad Mostar je imao
45,62% Muslimana i 45,61% Hrvata od oko 47.118 stanovnika i bio je gospodarski,
trgovaki, prometni, turistiki i kulturni centar Hercegovine.

Kulturni procvat[uredi VE | uredi]

Bitka na Neretvi, 1969.

Indexi, 1971.

92
Bob staza na Trebeviu, ZOI 1984.

Filozofski fakultet u Sarajevu, 1987.

U svibnju 1945. osnovana je u Sarajevu, Narodna i univerzitetska biblioteka, kao

sredinja knjinina ustanova, koja djeluje i danas. Osnovani su: sredinja Umjetnika
galerija u Sarajevu (1946.), Dravni arhiv BiH (1947.), koji je kasnije promijenio ime u
Arhiv Bosne i Hercegovine. Tijekom 1949. i 1950. godine, poinju s radom i kazalita
u Mostaru, Tuzli i Zenici, ono sarajevsko je osnovano jo 1921. U Sarajevu, otvoreno je
sveuilite 1939. pa 1947. godine, poslije se otvaraju sveuilita u Mostaru, Tuzli, Banjoj
Luci, Zenici.
Glazbeni ivot u Bosni i Hercegovini, postaje bogatiji osnivanjem stalnog opernog
sastava u Sarajevu 1946., Glazbene akademije 1955., i Simfonijskog orkestra RTV
Sarajeva 1962. godine. I dok su pri osnivanju tih glazbenih institucija uposleni umjetnici
uglavnom izvan BiH, uskoro su ikolovani i domai kadrovi, koji preuzimaju zborove,
orkestre, glazbene kole, a poinju objavljivati svoje radove i skladatelji, poglavito oni koji
svoje radove zasnivaju na narodnoj tradiciji varoke pjesme, sevdalinke i slino.
Bosna i Hercegovina se izdvajala itavim nizom veoma uspjenih pop i rock sastava,
meu kojima su: Divlje jagode, Bijelo dugme, Indexi, Ambasadori, Teka industrija,
Vatreni Poljubac, COD, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Zabranjeno Puenje, Merlin, Hari
Mata Hari, Kamen na Kamen bile najpopularnije. Osim vokalno-instrumentalnih sastava
treba spomenuti i pjevae zabavne muzike, koji i danas pripadaju samom vrhu domae
zabavne muzike. Tu se ubrajaju: Kemal Monteno, Zdravko oli, Davorin Popovi, Seid
Memi Vajta, Neda Ukraden i Jadranka Stojakovi.
Iz spoja tradicije i modernog razvila se u BiH poglavito zabavna glazba koju izvode
popularni vokalno - instrumentalni sastavi poput Indexa, Bijelog dugmeta, Ambasadora i
dr. Ipak su najcjenjeniji bili interpretatori tradicionalne gradske ljubavne
pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju nekadanjeg ansambla glazbenog programa
Radiotelevizije Sarajevo. Sa valova radija svoje su velike karijere u bivoj Jugoslaviji
poeli prvaci sevdalinke, kao to su: Zaim Imamovi, Safet Isovi, Nada Mamula, Beba
Selimovi, Zehra Deovi i Nedad Salkovi.
Narodna i tradicionalna muzika, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i
orjentalne muzike ine bosansku muziku scenu jo raznovrsnijom i unikatnijom. Prvu

93
 ligu pjevaa narodne i tzv. novokomponovane muzike inili su: Halid Beli, Halid
Muslimovi, Haris Dinovi, Hanka Paldum, emsa Suljakovi, Fahreta Jahi alias Lepa
Brena, Ferid Avdi i drugi, koji uivaju u velikoj popularnosti, ne samo kod nas, nego i u
svim zemljama regije.
Veliki pjesniki opus duhovnih pjesama stvorio je Nikola op, kao i pripovjedac Novak
Simi, a od islamskih Hrvata Mak Dizdar, te sredinom stoljeca Skender Kulenovi pa u
novije vrijeme Mea Selimovi (Dervi i smrt), Dervi Sui, a meu srpskim piscima iza
II. svjetskog rata najitaniji je bio Branko opi. Svi su ovi knjievnici, na neki nain,
stvarali su sjeni gotovo dravnog knjievnika druge Jugoslavije, bosanskog Hrvata po
roenju i odgoju, a posebice po ivotnom, utilitaristikom uvjerenju srpskog knjievnika,
nobelovca Ive Andria. Njegova Nobelova nagrada za knjievnost 1961. godine je
nagrada za "cjelokupan knjievni opus o povijesti jednog naroda". Vrhunac tog rada je
bio roman Na Drini uprija.
Radio Sarajevo je poeo emitirati u travnju 1945., ali tek 1954., odnosno 1955. godine,
priprema samostalne informativne emisije (Dnevnik), odnosno glavne vijesti u 22 sata
kad pritisak iz Beograda neto poputa. Televizija Sarajevo poela je s radom tek u lipnju
1961. godine kao peti TV centar u tadanjoj Jugoslaviji, kad, je samo 5 % njenog
puanstva moglo pratiti te emisije. Tek 1967. godine mogao je taj TV centar uvesti
emisiju 7 dana i poeti pratiti zbivanja u svojoj republici, a u doba poputanja
liberalizacije oko hrvatskog proljea 1971. uvodi i vlastiti Dnevnik. Od novina,
najitanije je bilo Osloboenje. Dok je Zagrebom i Beogradom harao novi val, u Sarajevu
se pojavljuje novi primitivizam, iji je nusprodukt osim bendova, popularna Top lista
nadrealista.
Posebno znaajan dio kulturnog stvaralatva otpada na film. Tadanji filmovi iz Bosne i
Hercegovine su prva dva desetljea nakon Drugog svjetskog rata obraivala mahom
teme iz Narodnooslobodilakog rata, ukljuujui tu i poznate i slavne bitke partizana
protiv stranih okupatora i domaih izdajnika (Kozara, Sutjeska, Bitka na Neretvi, Valter
brani Sarajevo). Ipak, prvi pravi uspjesi domaeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih
1970.-ih i 1980.-ih godina, kad je stvoren i poseban bosanskohercgovaki filmski izraz.
Filmovi su mahom obraivali socijane teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na raun
socijalistikog drutva, a povremeno bi se nalo mjesto i za suvremene, urbane teme, na
koje su ipak uglavnom bili pretplaeni autori iz drugih centara.
U razdoblju socijalizma, Bosna i Hercegovina je uz Maarsku, jedina zemlja u regiji, koja
je dala vie od jednog dobitnika prestine Nobelove nagrade, osim Andria, Vladimir
Prelog dobio ju je za radove na podruju organskih prirodnih spojeva i stereokemije.
Glavni grad Sarajevo je bio domain 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su bile ne samo
druenje mladih sportaa iz cijeloga svijeta, nego i igre kulture, mira i prijateljstva.

Predsjednici[uredi VE | uredi]

Predsjednik ZAVNOBiH-a (1943. - 1945.)

Vojislav Kecmanovi (25. studenog. 1943 - 26. travnja. 1945.)
Predsjednik Prezidijuma Narodne skuptine (1945. - 1953.)
Vojislav Kecmanovi (26 travnja, 1945-studeni 1946)
uro Pucar (studeni 1946. - rujan 1948.)
Vlado egrt (rujan 1948. - oujak 1953.)
Predsjednik Narodne skuptine (1953. - 1974.)
uro Pucar (prosinac 1953. - lipanj 1963.)

94
 Ratko Dugonji (lipanj 1963. - 1967.)
Demal Bijedi (1967. - 1971.)
Hamdija Pozderac (1971. - svibanj 1974.)
Predsjednik Predsjednitva SR BiH (1974. - 1990.)
Ratko Dugonji (svibanj 1974. - travanj 1978.)
Raif Dizdarevi (travanj 1978. - travanj 1982.)
Branko Mikuli (travanj 1982. - 26. travnja 1984.)
Milanko Renovica (26. travnja 1984. - 26. travnja 1985.)
Munir Mesihovi (26. travnja 1985. - travanj 1987.)
Mato Andri (travanj 1987. - travanj 1988.)
Nikola Filipovi (travanj 1988. - travanj 1989.)
Obrad Piljak (travanj 1989. - 20 prosinca 1990.)
Alija Izetbegovi (20. prosinca 1990. - 8. travnja 1992.)

95