Novi javni menadment - britanski model

INGE PERKO-EPAROVI

Javni je menadment gotovo od samih poetaka sadran u pojmu javne uprave

i upravljanja u SAD-u, gdje je vrlo rano ugraeno nastojanje da poslovi javne
uprave budu to djelotvorniji (efektivniji), tj. da dovedu do rjeenja onih
problema ili ostvarenja onih ciljeva zbog kojih se obavljaju kao i to da se ti
poslovi obave to uinkovitije (efikasnije), tj. sa to povoljnijim omjerom izmeu
uloenih sredstava i postignutih rezultata. Tako se jo 1887. Woodrow Wilson u
svom poznatom eseju The Study of Administration zalagao - u borbi protiv
korupcije i "sustava plijena" - za efikasnost i ekonominost, to je mogue jedino
ako se strankama onemogui upletanje u menadment dravom i on prepusti
profesionalcima (Chandler/Plano, 1988.: 43).

Rooseveltov "New Deal" obiljeava poetak amerike varijante drave

blagostanja. Bilo je to vrijeme povjerenja u javni sektor i rasta interesa za javne
poslove. Poslijeratni prosperitet i rast drave blagostanja doveli su do jaanja
uloge drave u mnogim sektorima drutva i prateeg vjerovanja u racionalnost
dravnih politika (policy), tj. planiranja.

Naftna kriza sedamdesetih godina 20. stoljea imala je za posljedicu ozbiljne

proraunske deficite u svim zapadnim dravama blagostanja. Osamdesete su
bile gorke godine nesmiljenog rezanja prorauna, javnoga sektora i njegovih
programa. Nunost smanjenja trokova, odnosno poveanja efektivnosti i
efikasnosti bivala je sve veom. U takvome okruenju postaju sve glasniji
zahtjevi da se menadment businessom primijeni i na javni sektor.

Novi javni menadment (New Public Management) zajedniki je naziv za niz

reformi javnog sektora, koje se provode tijekom posljednjih dvadesetak godina u
veini zemalja OECD-a, zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama. Ove se
zemlje meusobno temeljito razlikuju s obzirom na svoje ekonomske,
drutveno-politike, kulturne, ustavne i institucionalne osobine, pa tako i u
nainu na koji se vodi javna uprava. ak su i unutar razvijenih zapadnih zemalja
upravne razlike goleme. Unato tomu, ini se da modeli reforme ne pokazuju isti
stupanj razliitosti to ga pokazuju upravni sustavi koji se reformiraju.

Kad je rije o reformi, posebno mjesto pripada upravo Velikoj Britaniji, zemlji s
dugom tradicijom visoko vrednovane i cijenjene dravne slube. K tomu,
britanski su vii dravni slubenici mona elita britanskoga drutva. "Iako se
ovdje ne bi oekivala situacija u amerikom stilu, Velika je Britanija, mnogo vie
od SAD-a, postala prototipom menaderske klijentelistiki orijentirane,
kompetitivne javne slube otkad je Margaret Thatcher postala premijerkom,
1979. godine" (Kickert, 1997.: 21). Dapae, iz nekih komparativnih analiza
zemalja OECD-a slijedi da je po broju reformskih inicijativa i njihovu opsegu
Velika Britanija daleko odmaknula u odnosu na SAD. Od jedanaest
kompariranih reformskih inicijativa - Velika Britanija je poduzela sedam s velikim
opsegom i jednu malog opsega, dok SAD ima samo etiri poduzete inicijative i
to malog opsega, zbog ega ih Naschold stavlja u kategoriju zemalja koje su
zadrale tradicionalni obrazac upravljanja putem pravila, zajedno s Japanom,
Njemakom i Austrijom. Ispred Velike Britanije nalazi se samo Novi Zeland, koji
ima jednu inicijativu vie, i to irokog opsega, a odnosi se na normalizaciju
industrijskih odnosa (Naschold, 1996.: 21, 45).

S obzirom na broj i opseg poduzetih reformskih inicijativa Britanski je model

postao uzorom za zemlje OECD-a, ali i za mone financijske institucije (MMF i
Svjetsku banku) kao donatore koji taj model "preporuuju" (nameu) zemljama-
ovisnicama o tim donacijama, bilo da one pripadaju svijetu tranzicijskih zemalja
ili zemljama u razvoju. Razlog jest u tome to britanski model u sebi u najveoj
moguoj mjeri utjelovljuje ne-oliberalnu misao, iju apoteozu svjedoimo
posljednja dva desetljea kao i provoenje neoliberalnih principa u praksu
itavog spektra reformi koje izravno zahvaaju javni sektor.
Uz ekonomske reforme fokusirane na oslobaanje djelovanja trita od dravne
intervencije, reforme javnog sektora slijede istu logiku zamagljujui razliku
izmeu "javnog" i "privatnog", traei smanjenje veliine i aktivnosti drave uz
uvoenje disciplina privatnoga u javni sektor. "Ova je primjena zahtjevnog
koncepta politike ekonomije nanijela jo vie tete ideji da javni sektor
sadrava malen i specifian set jedinstvenih institucija. Ispitivati upravljanje ili
javni sektor znailo je ispitati dravu u kontekstu njezinih irokih odnosa s
drutvom i ekonomijom, i slijedei tu logiku, neoliberalni su principi bili
primijenjeni u podruju socijalne politike jednako kao i u ekonomskoj politici"
(Minogue, 1998.: 2).

S tim je razvojem povezana pojava ideje good governance (dobro vladanje ili
bolje upravljanje) temeljena na politikom konceptu odgovarajuih reformi. Ideja
je preuzela oblik i sadraj od novih strategija politikog uvjetovanja koje su
koristili multilateralni i bilateralni donatori kad su pomagali tranzicijskim
zemljama i zemljama u razvoju. Kao logiko proirenje prijanje strategije
ekonomskog uvjetovanja reformama strukturne prilagodbe, ovaj je novi pristup
koncepcijski nejasan (dvoznaan) i nekonzistentno prakticiran.

Za razliku od perspektive javnih politika, koja se usmjeruje na stalne tijekove

akcija i djelatnosti u kojima se naglaava: politiki kontekst u kome djeluje javna
uprava; organizacijske i personalne mree u kojima se stvara i isporuuje policy;
uspjehe, promaaje i poeljnost aktualnih politika, i na taj nain vezivanje
mehanizama provedbe s rezultatima, kao i na sredinji koncept drave bitan za
razumijevanje odnosa izmeu upravnog i politikog sistema i izmeu politike,
ekonomije i drutva - perspektiva novoga javnog menadmenta oblikuje se kroz
neoliberalna ekonomska naela i podvrgava kritinom preispitivanju veliinu,
ulogu i strukturu javnog sektora, pri emu se ne ograniava na svijet razvijenih.
Tvrdi se da je u mnogim zemljama javni sektor zakazao kao pokreta
nacionalnog razvoja; u nekim je zemljama ak postao barijerom toga razvoja.
Nadalje se tvrdi da je javna uprava nesposobna efektivno voditi djelatnosti, kao
npr. elektroprivredu i telekomunikacije. Postaje uobiajenim miljenje da upravo
privatni sektor ima menaderske sposobnosti, elastinost i poriv za natjecanjem
- to je bitno za efikasno i efektivno obavljanje mnogih aktivnosti, za koje se
prije mislilo da pripadaju javnom sektoru.

Tendencije globalizacije promoviraju globalni model reforme javnog sektora koji

je pokrenut "ini se globalnim ideolokim konsenzusom" (1998.: 3). Zapravo je
rije o globalizaciji u biti zapadnog modela politike ekonomije, koji stvara
izrazito sloene, i u mnogim zemljama u najveoj mjeri neistraene probleme i
izazove. Nije nikakvo udo da takav model izaziva neugodna pitanja i otra
suprotstavljanja onih koji trebaju prihvatiti reforme u ime "globalnog interesa"
gdje se glorificira "privatizacijska" orijentacija suvremenih reformi drave. Ove
reakcije djeluju i na Svjetsku banku i na druge meunarodne organizacije koje u
posljednje vrijeme moraju priznati krucijalnu ulogu drave u zemljama u razvoju
u djelotvornom odgovoru na socijalne i ekonomske potrebe svog stanovnitva -
drugim rijeima, u menadmentu razvojem. Centralizirano usmjeravanje
ekonomskih aktivnosti nije vie poeljan model samo na Zapadu, nego i u
veem dijelu ostatka svijeta. Preferirana uloga drave nije vie uloga glavnog
nosioca razvoja, nego uloga agenta i katalizatora razvojnog procesa, za koji
materijal (sirovine) stiu iz privatnog sektora. U zemljama u razvoju drava bi
trebala i dalje ostati odgovornom za formuliranje i provedbu djelotvornih javnih
politika, osobito s obzirom na ekonomsku transformaciju, smanjenje siromatva
i poboljanje poljoprivredne proizvodnje, osiguranje zapoljavanja, bolje
socijalne slube i zatitu okolia.
Ako javne menadere promatramo kao agente razvoja, onda uinkovit
menadment razvojem ovisi o uinkovitom razvoju menadmenta - to je isto
problem i za zemlje u razvoju i za tranzicijske zemlje. Reforma javnog sektora
identificira se kao krucijalna komponenta programa reformi za oba tipa
ekonomija.

No, istodobno, treba prihvatiti to da je moderna drava puno vie od samog

nastojanja oko njezine efikasnosti; ona se takoer treba baviti i pitanjima
odgovornosti drave prema ljudima; ljudi se ne mogu tretirati kao potroai ili
kupci (kao u pristupu novoga javnog menadmenta), nego kao graani koji
imaju pravo traiti od vlasti polaganje rauna za akcije koje poduzima, ili
proputa poduzeti. Graani ele uinkovite javne slube i (idealno) niske
poreze, ali oni istodobno ele zatitu svojih prava, ele da se njihov glas uje, a
vrijednosti i preferencije potuju.

Pitanja polaganja rauna, kontrole i reagiranja na potrebe graana;

transparentnosti i participacije su zbog toga u najmanju ruku barem jednako
vana pitanja kao ekonominost i efikasnost.

Pojam governance (vladanje) odraava ovakav iri pristup, iako on ostaje

nedovoljno precizan te se definira prilino razliito, ovisno o javnoj agenciji koja
pojam koristi. Izrazito politiki obojenu definiciju nalazimo u britanskog
Departmana za meunarodni razvoj (Department for International Development
- prije UK Overseas Development Administration). Pojam good government
(dobro upravljanje) ima etiri komponente: legitimnost u smislu da sistem
upravljanja ima pristanak onih kojima se upravlja i koji zbog toga raspolau
sredstvima za davanje i uskraivanje pristanka, to se s najveom vjerojatnou
moe jamiti kroz pluralistiku, viestranaku demokraciju; polaganje rauna
pretpostavlja postojanje mehanizama koji osiguravaju da javni slubenici i poli-
tiki lideri odgovaraju za svoje postupke i koritenje javnih sredstava, to
zahtijeva tran-sparentno upravljanje i slobodne medije; sposobnost
(kompetentnost) u donoenju i provoenju javnih politika i pruanju efikasnih
javnih usluga, uz istodobno potovanje i zatitu ljudskih prava, koje treba
poduprijeti itav sustav dobrog upravljanja (UK Overseas Development
Administration, 1993.).

UN-ov pojam sound governance (poteno, valjano upravljanje) mnogo manje

naglaava znaenje funkcioniranja pluralistikih demokracija za efikasnost i
odgovornost upravljanja, a istie relativnost kulturnih vrijednosti tj. razliiti se
skup vrijednosti pripisuje ekonomskim, politikim i drutvenim odnosima, to
daje razliitu teinu idejama kao to su participacija, individualnost, poredak i
vlast (UNDP, 1995.).

Svjetska banka nastoji preskoiti poveu razliku izmeu neutralnog izraza

governance i zamrenoga (nepouzdanog) izraza good governance s obzirom da
joj njezini Articles of Agreement izriito zabranjuju bilo kakvu politiku
intervenciju, a doputaju da se uzmu u obzir samo ekonomska razmatranja.
Prema dokumentima Svjetske banke, ini se da je ona zahtijevala otvorenu i
predvidljivu politiku, profesionalnost politike i sposobnost menadmenta, te
djelotvorno koritenje resursa kako bi se postigla vie razina ekonomskog i
drutvenog razvoja. Ipak, pozivajui se na snanu participaciju civilnog drutva,
koja djeluje u okviru vladavine prava, Svjetska je banka teko mogla izbjei
ulazak u politiki (i kontroverzni) teritorij tako da je gotovo jedna polovina kredita
u razdoblju od 1991. do 1993. godine unutar governance projekta imala politike
konotacije (World Bank, 1994.).

Nije sluajno da spomenuti donatori odreuju definicije, jer upravo oni preko
mehanizama pomoi nastoje nametnuti odreeni model upravljanja, tj. globalni
model reformi drave i upravljanja. Tome svakako pridonose ostale tendencije
globalizacije koje su na djelu. Interpretirajui ga kao globalni model governance,
koji ima univerzalnu aplikaciju, "mogli bismo biti posve blizu Svetom Gralu" -
misle Minogue, Palidano i Hulme (World Bank, 1994.: 7).

Pa ipak, moe li Sveti Gral biti globalizacija u sutini zapadnog modela politike
ekonomije; hoe li njegova internalizacija sprijeiti vlade pojedinih zemalja da
provode inovacije koje odgovaraju njihovu politikom i institucionalnom
kontekstu s jedne strane, te hoe li razlike i otpori pojedinih zemalja uvjeriti
donatore u to da pokau veu elastinost u primjeni "globalnog" modela?

S obzirom na to da je proces reformi u tijeku, na postavljena se pitanja jo ne

moe odgovoriti. No, svakako je vrijeme da se upoznamo s modelom reformi
koji se globalno nudi, tonije, namee, a to je britanski model reforme drave,
odnosno javnog sektora. Iako je pritisak u pravcu promjena bio zajedniki svim
zemljama Zapadne Europe, britanska je reforma specifina jer je sveobuhvatna
i tempo joj je promjena bri nego bilo gdje u Zapadnoj Europi (Rhodes, 1997.:
42).
Britanska je politika kultura obiljeena visokim stupnjem kontinuiteta. Ovaj
kontinuitet objanjava mnogo toga, ukljuujui i duboko usaenu klasnu svijest
to ju podupire stara aristokracija koja je sauvala titule iz davno prolog
vremena. "Ustavno, to ostavlja ljude u statusu subjekata a ne graana u
politikoj kulturi koja je tradicionalno bila obiljeena znatnim stupnjem
poslunosti" (Kingdom, 2000.: 15).

U poznatoj komparativnoj analizi Almonda i Verbe iz ezdesetih godina 20. st.,

britanska je "graanska kultura" obiljeena povjerenjem u dravni sistem,
simpatijama prema jakoj dravi te opim uvaavanjem politike klase i politike
koja se provodi (Al-mond/Verba,1963.). Ipak, moemo rei da je pokoravanje
poelo blijediti ve sa zavretkom Drugoga svjetskog rata. ezdesete su godine
bile godine dokazivanja mladih iz radnike klase, koji su afirmirali pop-kulturu;
tovie - sukobi s rudarima 1974. godine ubrzali su pad vlade, pa se unutar
establimenta poelo govoriti kako je Britanija ungovernable (s njome se ne
moe upravljati).

Posljednjih dvadeset godina protekloga stoljea dokaz su da se Britanijom moe

upravljati "vrstom rukom" kakva je bila ruka Margaret Thatcher, ali i da je
metoda "vrste ruke" izazivala direktne graanske akcije, ija je uspjenost
neupitna, a koje su u pitanju novog poreza poll tax dovele do pada Margaret
Thatcher. "Ipak, u kulturi koja potuje tradiciju, bilo bi opasno umanjiti vanost
ostataka pokoravanja" (Kingdom, 2000.: 17). Oni, naime, imaju svoje implikacije
i za javnu upravu unutar koje treba osobito istaknuti elitistiki obiljeenu dravnu
slubu; lokalnu upravu kojom dominira sredinja vlast i veliko, stalno rastue
podruje drave koje kontroliraju imenovane, a ne izabrane osobe pod vladinim
pokroviteljstvom.

Kako je bilo mogue tom brzinom provesti tolike opsene promjene upravo u
zemlji koja visoko cijeni tradiciju i kontinuitet?

Ponajprije, na djelu je bila snana politika volja za promjenama koju je

iskazivala Margaret Thatcher. Njezino je nepovjerenje prema javnom sektoru
koje je graniilo s prijezirom, s jedne, te nekritino idealiziranje, do glorificiranja,
privatnog sektora, s druge strane, bilo spiritus movens svih projekata reformi.
Istodobno na putu reformi Margaret Thatcher nije nailazila na ustavne preprjeke
- mogla je koristiti svoju parlamentarnu veinu kako bi donijela potrebne propise
i provoditi izvrnu vlast (Crown Prerogatives), bez donoenja zakona (statuta) u
vezi s reformama javnog sektora (Rhodes, 1997.: 42).

Iako se dugo mislilo da NPM (novi javni menadment) moe biti povezan jedino
uz osobni politiki dnevni red Margaret Thatcher, ipak je ve za njezina vladanja
NPM pokazao znatno skretanje, te nadivio njezin odlazak s politike scene i
ostao vrsto usidrenim u britanskoj politici (Keraudren, Philippe, 1998.: 223).

Iako se prva menadmentska nastojanja mogu otkriti ve dvadesetih godina

prologa stoljea (kao npr. O i M studija britanskog ministarstva financija), tek je
posljednjih dvadeset godina NPM znatno izmijenio britanski javni sektor.
Pokuaj reforme dravne slube pojavio se u vrijeme laburistike vlade Harolda
Wilsona, koji je zavrio Fultono-vim izvjetajem iz 1968. godine. U njemu su se
predlagale radikalne promjene u smislu delegacije financijske i menaderske
odgovornosti na vie razine dravne slube. Fulto-nov izvjetaj, dugo ignoriran
od "mandarina" (najvie razine dravne slube), postao je osnovom nove
menaderske filozofije britanske drave, a dravna sluba metom kritike zbog
organiziranja "sabotae" reformi predloenih u Fultonovu izvjetaju. Isti izvjetaj
otro je kritizirao "kult gentlemen amatera" koji su zaposjedali mjesta u dravnoj
slubi na najvioj razini na osnovu svoga opeg znanja. Predlagalo se osnivanje
koleda za dravnu slubu koji bi osiguravao kontinuirano obrazovanje tijekom
slube.

Pomalo udnim izgleda zahtjev da upravo u Velikoj Britaniji, zemlji s dugom

tradicijom visoko vrednovane i cijenjene dravne slube, gdje su vii slubenici
tradicionalno Oxbridge obrazovani ("gentlemen amateri") - oni odjednom moraju
ustuknuti pred poslovno orijentiranim "javnim menaderima". Naime, britanska
se dravna sluba, kao primjer profesionalnih i nepristranih ekspertnih upravnih
savjetnika ministrima, smatrala "najboljom dravnom slubom na svijetu"
(Keraudren, 1998.: 224).

Reformskom nastojanju oko dravne slube pridonijelo je naputanje

tradicionalne, samostalne Civil Service Commission, koja je do tada bila
odgovorna za 95% imenovanja. Odgovornost za imenovanje preputena je
departmanima i agencijama, s tim da je osnovana sredinja sluba za
regrutiranje i ocjene (Recruitment and Assessment Service), koja e prema
potrebi pruati pomo.

ini se da su se ipak pojavile granice "revoluciji". Ideja da se za najvie poloaje

imenovanja vre, odnosno ugovori sklapaju na odreeno vrijeme, obino tri
godine -nije do kraja realizirana. Nije, naime, uspio pokuaj radikala da
reformom zahvate mandarinat. On je nadivio reformu. White Paper - The Civil
Service: Continuity and Change iz 1994. osigurao je opstanak mandarina kao
Senior Civil Service, obuhvaajui peto mjesto i vie stupnjeve dravne slube.
Kako britanski vii dravni slubenici predstavljaju monu elitu britanskog
drutva, ovo je dobar primjer kako vrh birokracije moe voditi reformu i pritom, u
osiguranju vlastitih interesa, sebe iz reforme iskljuiti (Kingdom, 2000.: 36).

Cilj rezanja javnih trokova trebao je smanjiti njihov udjel u BDP-u. Uza sam
ured premijerke osnovan je ured Efficiency Unit, na elu sa Sir Derekom
Raynerom, dotadanjim glavnim menaderom trgovakog lanca Marks &
Spencer. On je poticao sustav "pomnog ispitivanja" (scrutinies) u kojima su
timovi za efikasnost prouavali praksu i predlagali reforme. Neki misle da je ova
inicijativa postigla vie od bilo koje prijanje (Hennessy, u Kingdom, 2000.: 35).

Rezanje trokova bilo je zamiljeno kroz ozbiljno pomicanje granica drave u

smislu minimalistike drave. Smanjenje broja zaposlenih u javnome sektoru
inio se pravim putem ka minimalistikoj dravi. Od 732 tisue dravnih
slubenika iz 1979. godine ostalo ih je 1. travnja 1994. godine 533.350, to se
smatra smanjenjem od 27% s planom daljnjeg smanjivanja (Rhodes, 1997.: 4).
Tako je za godinu dana taj broj pao na 516.890, (Keraudren, 1998.: 226) za jo
godinu dana - 1996. na 494.310 dravnih slubenika (prema HMSO, Civil
Service Statistics, 1996., Table 1.1.) Rhodes misli da smanjenje broja
slubenika treba, s jedne strane, pripisati reklasifikaciji,. No, ostaje tendencija
smanjenja javnog sektora. Ona se moe primijetiti na broju slubenika koji rade
u lokalnoj upravi. Taj je broj pao s milijun i 813 tisua 1979. na milijun i 398
tisua -1996. godine, s tim da je broj zaposlenih u obrazovanju pao s 928 tisua
na 640 tisua, a broj zaposlenih u socijalnim slubama porastao sa 179 tisua
na 244 tisue u istome razdoblju (HMSO, 1996., Local Government Financial
Statistics, England, No. 7, Table 8.2.). Drugi izvori podataka pruaju drukiju
sliku, no tendencija smanjenja ostaje neupitnom.

Posljednje godine dvadesetog stoljea biljee lagani porast ukupnoga javnog

sektora, iako je u dvadesetogodinjem razdoblju (1979. - 1999.) smanjen
sveukupno sa 6,590.000 na 4,048.000 zaposlenih (Office of National Statistics,
June 2000, Table D).

Namjeravani efekti smanjenja udjela potronje javnog sektora u BDP-u nije

ostvaren. On je iznosio 40% BDP-a u trenutku kad su konzervativci zadobili
vlast kao i u trenutku kad su je izgubili. Dok Blaireova vlada ostaje privrenom
zadatku smanjenja javnih trokova u odnosu na BDP, "prijanje bi iskustvo
sugeriralo da je javni sektor predodreen da ostane aktivnou znatnih
razmjera" (Greenwood/Pyper/Wilson, 2002.: 16-17)

Autori koji se bave rezultatima reforme glede smanjenja broja dravnih

slubenika operiraju razliitim brojkama i postotcima u rasponu od 20 do 28,6%.
Do tonih se podataka ne moe doi, s obzirom na to da se kategorije
preklapaju, osobito kad je rije o sektoru obrazovanja i zdravstva.

Smanjenju toga broja pridonijela je i privatizacija koja je oko 650.000

zaposlenih, tj. njih 50%, vratila iz javnoga u privatni sektor. Osim toga, iz Ureda
za efikasnost, ije je voenje preuzeo Robin Ibbs 1988. godine, stigao je
izvjetaj: "Poboljanje menad-menta dravom, sljedei koraci" (Improving
Management in Government: The Next Steps), koji je sadravao preporuku
preoblikovanja dravne slube osnivanjem agencija.

Izvjetaj je polazio od konstatacije da 95% dravnih slubenika sudjeluje u

pruanju dravnih usluga; viim slubenicima nedostaju vjetine u pruanju
usluga, a vie razine menadmenta zauzimaju ljudi koji raspolau vjetinama
oblikovanja politika. Unapreenje performance (izvedbe) nije naglaeno, s
obzirom na to da vii slubenici odgovaraju na prioritete ministra, koji su
odreeni zahtjevima Parlamenta i komuniciranjem kad je rije o politikama.
Ministri su suvie optereeni raznolikou i kompleksnou posla, pa zbog toga
nije dovoljno prisutno isticanje rezultata koje treba ostvariti za dana sredstva.
Govori se samo o aktivnostima i trokovima. Zbog toga je preporueno da se
svaki department "mora organizirati tako da se fokusira posao koji treba obaviti".
Posao formuliranja politika treba biti odvojen od pruanja usluga, to treba
postati odgovornou "agencija". efovi agencija (chief executives) dobivaju
znatnu autonomiju, a agencije postaju iroko odgovornima za operacijska
pitanja unutar policy-ciljeva, prorauna i meta (performance target) osnovanih
od ministarstva. Kad je Margaret Thatcher napustila vladu 1990. godine, bilo je
formirano 25 agencija, s tim da su brojne aktivnosti identificirane za status
agencije.

Za vrijeme Majorove vlade, politika sljedeeg koraka je akcelerirala: 1997.

godine postojalo je 130 agencija s 387.000 dravnih slubenika, to predstavlja
oko 74% svih dravnih slubenika. Razloge za takav brzi razvoj Lee i drugi vide
u tome to je "sljedei korak obeavao ministrima slobodu od bavljenja detaljima
izvrenja; najviim slubenicima slobodu da djeluju kao savjetnici ministara, a
slubenicima srednje razine slobodu da upravljaju" (Lee/Jones/Burnham,
1998.). Usto, ova je politika imala i premijerovu potporu. Za vrijeme Majorove
vlade uvedena je obveza petogodinjeg pregleda Prior Options, koja je
zahtijevala ispitivanje je li za odreenu aktivnost status agencije i dalje
odgovarajui ili bi trebalo preferirati neki drugi aranman (privatizaciju, ugovara-
nje). Tako je ve 1998. godine jedanaest agencija bilo privatizirano, sedam ih se
spojilo i jedna razdvojila, tri su u cijelosti svoje funkcije prenijele ugovorom na
druge subjekte, dvije su bile ukinute, a jedna je promijenila status u Non
Departmental Public Body.

Dolaskom Blairove vlade agencije se prihvaaju kao "integralni dio dravne

mainerije". Vlada je objavila da je osnivanje agencija najveim dijelom
zavreno i naglasak treba premjestiti na poboljanje uinka. 2000. godine je bilo
133 agencije koje su zapoljavale 78% svih dravnih slubenika, od kojih se
23% regrutiralo izvana, a 67% imenovalo na bazi javnog natjeaja (Greenwood i
dr., 2002.: 32-33). Najvanija posljedica reforme bila je promjena u organizaciji
departmana i promjena koncepta odgovornosti i polaganje rauna, to izaziva
probleme vezane uz odvajanje formuliranja politike i njezine provedbe te tako
otvara pitanja inherentna dihotomiji politike i uprave.

Uz dravne organe i agencije pojavljuje se itav niz najrazliitijih organizacija

pod zajednikim nazivom quangos (kvazi autonomne nedravne organizacije) -
izraz koji se koristi dosta leerno i esto pejorativno) (Chandler, 2000.: 24).
Drava preferira izraz nedepartmanska javna tijela. Prema Dynesu i Walkeru,
izraz quangos koristi se "generiki za bilo to i sve to zauzima teren izmeu
javnog i privatnog sektora i tako ukljuuje irok raspon tijela koja imaju razliite
ovlasti, odgovornosti i odnose s centralnom vladom" (Dynes/Walker, prema
Greenwood, 2002.: 152). U Velikoj Britaniji quangosi igraju veliku ulogu u
gotovo svim podrujima javnih politika. lanovi odbora quangosa koje imenuju
ministri izmeu "velikih i dobrih", a financira riznica, imaju golem utjecaj na
britanski politiki sistem. Quangosi bujaju zbog namjere da se bitna podruja
javne uprave udalje od direktne politike kontrole ("za duinu ruke"). Iako
"duina ruke" varira od organizacije do organizacije - ostaje injenicom da
politiari kojima je onemoguena kontrola ne mogu preuzeti odgovornost za
djelovanje quangosa, to potkopava demokratsko naelo da javna uprava mora
biti odgovorna javnosti (birakom tijelu). Iako quangosi u Britaniji imaju dugu
povijest i nisu iskljuivo britanski fenomen (Nizozemska, Novi Zeland, Danska,
Njemaka), ipak je konzervativna vlada u osamdesetim godinama 20. stoljea
odgovorna za nagli porast broja quangosa. "Jedan je razlog to to je to bio
prikladan nain da se zaobiu sve neprijateljskije lokalne vlasti i ovi su quangosi
poeli preuzimati funkcije lokalno izabranih vlasti" (Greenwood, 2002.: 153).
Budui da ne postoji konsenzus izmeu politiara, medija i akademika o tome
to sve sadrava pojam quangosa, postoji i neslaganje oko njihova broja. S
obzirom na politiki imperativ da se broj quangosa svede na minimum, vlada se
odluila za usku definiciju tijela koja ona naziva "nedepartmanskim javnim
tijelima", to podrazumijeva tijela nacionalne ili regionalne razine koja djeluju
samostalno u odnosu na ministre, ali za koje je ministar u konanici odgovoran.
Ovakva je definicija proizvela razmjerno mali broj quangosa s tendencijom
opadanja njihova broja od 2.167, 1979. godine na 1.035, 2000. godine.
Opadanje broja posljedica je njihova spajanja.

Postoje etiri tipa nedepartmanskih javnih tijela: 1. izvrna (s izvrnim,

administrativnim, regulativnim i komercijalnim funkcijama koje obavljaju za
vladu); 2. savjetodavni odbori (za pruanje samostalnih ekspertnih savjeta
ministrima); 3. tribunali s nadlenou u posebnom podruju (npr., sudovi za
zaposlene) i 4. zatvorski odbori posjetioca - kao samostalni promatrai i
kontrolori zatvorskog sustava. Nasuprot uskoj slubenoj definiciji, postoje iroke
definicije meu kojima je najpoznatija Weir-Hallova. Oni su uveli termin EGO
(extra-governmental organisation - izvandravne organizacije) i definirali ih kao
"izvrna tijela, dijelom samostalne naravi koja su djelotvorna za centralnu vladu i
provode njezinu politiku" (Weir/Hall, 1994.). Prema ovoj definiciji rije je o 6.424
EGO-a u odnosu na 1.035 NDPB 2000. godine. Nova je laburistika vlada
prihvatila i kategoriju local public spending bodies (tijela lokalne javne potro-
nje), kojih je 2000. godine bilo 3.232. Zanimljivo je, meutim, da je vlada
dopustila postojanje "nepriznatih tijela" - njih 4.653 - no, jo ih nije spremna
ukljuiti u slubeno raunanje.

Iako je Blairova vlada proklamirala smanjenje broja quangosa - ona je u prve

dvije godine osnovala toliko novih koliko je ukinula starih, od kojih npr. RDA-s
(Regional Development Agencies) ima sredinju ulogu za vladinu politiku. U
prvoj je godini djelovanja osam novih regionalnih agencija potroilo oko 900
milijuna funti. U fiskalnoj 1999./2000. godini trokovi NGPB-a iznosili su oko 23
milijarde funti, od ega je 18 milijardi financirala vlada dok je ostatak financiran
kombinacijom pristojbi, poreza i cijena (Greenwood i dr., 2002.: 155).

Blairova vlada dala si je zadatak otvaranja quangosa s obzirom na kritike koje

su im upuene zbog zatvorenosti u imenovanju odbora i naina voenja poslova
(pitanje odgovornosti). Savjetodavni dokument vladi Opening up Quangos, to
ga je izdao vladin ured, lamentira nad naslijeem u kome kod velikog broja
quangosa nema otvorenosti, ali istie i niz pozitivnih osobina: osiguranje savjeta
eksperta u irokom rasponu pitanja, to je sredinja uloga u oblikovanju dravne
politike i zakonodavstva; potreba da se brojne vladine funkcije u provoenju
odvoje od ministara; brzi i elastini odgovori na pitanja od posebnoga javnog
znaenja, zbog ega ih neki tretiraju kao "elastine vladine prijatelje"; sredstvo
za partnerstvo izmeu vlade i drugih interesa; obavljanje komercijalnih poslova
koji trae odreenu mjeru samostalnosti u odnosu na vladu u donoenju odluka;
i, konano, quangosi omoguuju ukljuivanje velikog broja ljudi u javni ivot. U
odbore javnih tijela bilo je ukljueno preko 30.000 ljudi. Konstatira se da, unato
poboljanju, u odborima dominira bijeli mukarac. U razdoblju od 1997. do
2000. godine, tj. s ponovnim dolaskom laburista na vlast, postotak je ena
porastao s 32 na 33%, a postotak etnikih manjina s 3,6 na 4,4%. Laburistika
je vlada postavila sebi zadatak da taj postotak ve do rujna 2001. godine za
ene povea na 38%, a za manjine na 6,2%.

Ne mogu se odbaciti osnovni prigovori kad je rije o odgovornosti koja se ne

moe utvrditi glasovanjem, jer se radi o imenovanim a ne izabranim lanovima
odbora quangosa, s jedne, i mogunost patronae tj. politikih imenovanja
simpatizera vlada-jue stranke, s druge strane. Osobito je vano da quangosi
mogu posluiti kako bi se njihovim osnivanjem zaobila lokalna vlast u kojoj
dominira stranka koja je na sredinjoj razini u opoziciji (praksa koju su koristili
konzervativci u odnosu na lokalne vlasti laburista) osobito u politici obnove
stanovanja, ali i zato da bi se zaobila "tvrdoglava birokracija" odreenih
ministarstava (Greenwood i dr., 2002.: 162). No, kako je stranarenje
(partisanship) u samoj jezgri britanske politike, ne treba oekivati da bi se
quangosi mogli ukinuti. Oni e nastaviti svoje djelovanje, iako e se
transparentnost i kontrola njihova djelovanja vjerojatno unaprijediti.

Izravno nastojanje na smanjenju trokova i poveanju efikasnosti zapoelo je

jo u vrijeme laburistike vlade koja je usvojila Public Expenditure Survey (PES)
kako bi planirala i kontrolirala javne trokove za srednjorono razdoblje. Cilj je
bio kontrola proraunske ekspanzije kroz uvrivanje uloge Ministarstva
financija (Treasury) u financijskim predvianjima. ini se da PES nikad nije
postao pouzdanim sredstvom planiranja, nego se zapleo u mreu pogaanja
Whitehall community - izmeu Ministarstva financija i departmana
(Hello/Wildawski, prema Keraudreu, 1998.: 226).

Kvantificiranje izvedbe i mjerenje ishoda apsorbiralo je mnogo energije tijekom

osamdesetih godina dvadesetog stoljea. FMI (Financial Management Initiative)
lansiran je 1982. s ambicijom da se u svakom ministarstvu promovira
organizacija: a) s jasnom vizijom ciljeva i sredstava za njihovo postizanje i gdje
god je mogue mjerenje outputa i izvoenja u odnosu na te ciljeve; b) dobro
odreenom odgovornou za najbolje koritenje sredstava; c) informacijama
(osobito o trokovima), osposobljavanjem i pristupom savjetu eksperta koji je
potreban da bi se djelotvorno provodila odgovornost. Osnovan je i Top
Management System, kako bi se utvrdili prioriteti i koordinirale informacije. Ovaj
je proces bio potpomognut osnivanjem National Audit Office (NAO) -
Nacionalnog ureda za reviziju, koji je bio najpouzdaniji izvor informacija o
efikasnosti upravnih reformi. Na alost, bio je to izoliran primjer, tako da je
pokret prema efikasnosti rezultirao samo aspiracijom prema evaluaciji
(Hello/Wildawski, prema Keraudreu, 1998.: 227). est godina nakon to je
zapoeo, FMI je jasno ocijenjen kao promaaj.

Nastojanja oko efikasnosti dola su do punog izraaja kroz privatizaciju

prodajom vlasnitva javnih korporacija, a u jednom sluaju i upravnog tijela (The
Royal Ordinance Factories) - koje je, istina, prodano javnoj korporaciji;
privatizacijom upravljanja (contracting out) ili uvoenjem natjecanja, bilo to
trino ili kvazitrino testiranje.

Privatizacija je postala glavnim instrumentom reforme javnog sektora u Velikoj

Britaniji, ponajprije zbog toga to su na vlasti bili konzervativci, ali i zbog toga
to je privatizacija u svojim razliitim oblicima nudila rjeenja za niz suvremenih
problema. To objanjava zato konzervativci u svoja dva mandata koja su
slijedila razdoblje nacionalizacije provedene od laburista poslije Drugoga
svjetskog rata (1951.-1964. i 1970.-1974.) nisu pokuali provesti
denacionalizaciju. Privatizacija irokih razmjera provodi se u vrijeme mandata
Margaret Thatcher. Razlozi za nacionalizaciju svode se na menaderske,
ekonomske i ideoloke. Laburisti nisu napustili tu politiku kad su ponovno
osvojili vlast 1997. Obratno, oni su privatizaciju poeli iriti na podruja koja su
prije smatrana rezervatom drave. Ve est mjeseci nakon dolaska na vlast
laburisti su prodali 60% vrijednosti Commonwealth Development Corporation.
Potom se Chancellor of the Exchequer (ministar financija) odluuje na prodaju
javne imovine u vrijednosti od etiri milijarde godinje, tijekom tri godine; k tome
je prodana javna izdavaka kua i National Air Trafic Control.

Javne su korporacije smatrane nedjelotvornim i nekompetentnim

organizacijama koje e tek privatizacijom, tj. menadmentom, karakteristinim
za privatni sektor, postati efikasnima, tj. profitonosnima. Ovaj je menaderski
razlog ujedno temeljni kredo novoga javnog menadmenta. Ekonomski se
razlozi svode na smanjenje javne potronje u odnosu na BDP, s jedne i
stjecanje dodatnih novanih sredstava, s druge strane. Privatizacijom nije
smanjen udjel javne potronje u BDP-u. Kako je ve istaknuto, on je zadrao
konstantu od 40% tijekom cijelog razdoblja od poetka do kraja reforme. i-
njenica, meutim, jest da je drava prodajom 46 javnih poduzea u razdoblju od
1981. do 1991. ostvarila 80 milijardi funti proraunskog prihoda (Kaul, 2000.:
103). Najvaniji su, ini se, u vrijeme Margaret Thatcher ipak bili ideoloki
razlozi. Ona je privatizaciju vidjela kao sredinji instrument kojim se "ponitavaju
korozivni i koruptivni efekti socijalizma" (Thatcher, 1993.: 676). Ako se
privatizacija provodi iz dogmatskih razloga, onda svakako ima mjesta za
skepsu. Pritom je osobito vrijedno istaknuti nain na koji se ona provodila:
privatizacija se provela kod javnih korporacija s viom stopom produktivnosti da
bi se ona s niom ostavila u javnom vlasnitvu. Tijekom odreenog vremena
pokazalo se da stopa produktivnosti vie raste kod korporacija koje nisu priva-
tizirane.

Nedostatak objektivnosti pokazao se i kod drugog vida privatizacije: privatizacija

menadmenta odreenom djelatnou tzv. conctracting out, kojim se ugovorno
odreuje nain pruanja odreene usluge, na osnovi obveznog natjeaja u
kome mogu sudjelovati subjekti javnog i privatnog prava. Kako su u prvom
krugu natjeaja preteno pobijedili subjekti javnog prava, u drugom su krugu
uvjeti natjeaja bili tako prilagoeni da pogoduju subjektima privatnog sektora
(Naschold, 1996.: 46-58). Iako ovaj vid privatizacije ima svoje prednosti (jer se
ne radi o prenoenju vlasnitva, nego samo upravljanja na privatni sektor, a da
pritom javni sektor nije automatski iskljuen), njegovi su veliki trokovi (vezani
uz samo organiziranje i provoenje natjeaja, sainjavanje ugovora iji broj
stranica podsjea na telefonski imenik te, konano, i njegov nadzor u smislu
pridravanja) svakako razlog za osobit oprez u primjeni.

Suprotstavljanje laburistike stranke dogmatskim elementima privatizacije po

njihovu je dolasku na vlast dovelo do novih pristupa. Moglo bi se rei da su
pragmatini razlozi nadvladali one ideoloke. Isto se dogodilo i s treom
privatizacijskom mjerom -privatnom financijskom inicijativom - uvedenom 1992.,
koja je trebala minimalizirati kapitalne investicije i tako javne rashode drati pod
kontrolom. Tu se radilo o projektima koji su u cijelosti bili financirani iz privatnih
izvora, s tim da e se naplaivanjem usluge koja se koncesionira na odreeno
vrijeme vratiti uloena sredstva ili se radilo o joint venture - zajednikom
ulaganju drave i privatnog sektora, u kome drava dijelom subvencionira
projekt ako je rije o projektu od ire drutvene koristi. Laburisti su revidirali i
refokusirali inicijalni koncept i 2000. godine formirali Partnership UK - stalno
tijelo koje treba unaprijediti koordinaciju inicijativa djelujui kao zajedniki
menader projekata za sve PFI pogodbe.

Privatizacija i trina kompeticija nisu se pokazale kao panaceja za

makroekonom-sku problematiku britanske drave. Evaluaciju same reforme
nikad nisu do kraja proveli njezini akteri. Ostaje upitnim zato ba taj model
reforme (koji zasigurno Veliku Britaniju nije doveo na vodeu poziciju po
gospodarskom uinku meu najrazvijenijim zemljama svijeta, ali je ozbiljno
naruio odreene temeljne demokratske vrijednosti) treba posluiti kao uzor ili
ak imperativ onima koji su tako daleko od najrazvijenijih zemalja - eli li se na
taj nain te zemlje doista pribliiti ili posve udaljiti od najrazvijenijih.