MEDIJI I KULTURA

ideologija medija nakon decentralizacije

KATARINA PEOVI VUKOVI

SADRAJ

Zahvale .................................................................................................................................. 1

I. Medij je simptom ............................................................................................................... 2

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? ........................................................... 51

III. Tri novomedijska oka u Hrvata .................................................................................. 106

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre ............................................................................ 124

Bibliografija ....................................................................................................................... 143

O autorici .......................................................................................................................... 158

Impresum .......................................................................................................................... 159

Hvala Marku koji zna koliko je toga propustio zbog ove knjige i Nini koja to jo ne zna, ali e
saznati. Hvala Ognjenu Strpiu na bjesomunom itanju i plodnim raspravama. Hvala
vrijednim itaima i korektorima: Marku, Davorinu, Vesni, Mislavu i Ireni.

1
I. MEDIJ JE SIMPTOM

Najpreciznije i najdiskriminativnije lokalno prouavanje efekata moe se

pokazati povrnim ako nismo dublje proniknuli u pojmove uzroka i posljedice, npr.
izmeu neke tehnologije i drutva, tehnologije i kulture, tehnologije i psihologije,
koji su u osnovi naih pitanja i koji najee odreuju nae odgovore. (Williams,
1974: 2).

MEDIJI I DEMOKRATIZACIJA

Mogu li Mrea i digitalni mediji demokratizirati nae drutvo? Dva su najea odgovora na
ovo pitanje. Prvi je sumorna metafora instrumentaliziranog ovjeka koji umjesto
zakonodavca postaje instrumentom tehnologije, rtvom imperativa napretka i medijske
manipulacije. Smatra se kako digitalni mediji i Mrea nee demokratizirati nae drutvo, ve
oznaiti konani poraz slobodnog ovjeka i prirodnih poredaka. Postoji drutveni konsenzus
oko ideje utjecaja tehnologije (medija, informacija) na suvremeno drutvo. Ideja autonomne
tehnologije, bliska i ljevici i desnici, temeljno je obiljeena tehnolokim determinizmom.
Pierre Lvy je primijetio kako danas vlada balistika metafora ili metafora udara, koja
tehnologiju diskurzivno oblikuje kao projektil (kamen, granatu ili raketu), a kulturu, drutvo
i ovjeka kao ive mete (Lvy, 2001: 3). Otpor je uzaludan, jedino to moemo jest
prilagoditi se ili biti zgaeni pod kotaima povijesti. Internet se tada ini posebno opasnom
tehnologijom koja instrumentalizira ovjeka. Kritiziraju se virtualizacija (dematerijalizacija
komunikacije i devalvacija fizikog prostora), manipulacija privatnim podacima koja
proizlazi iz navodne kaotine strukture Interneta[1], brisanje granice javnog i privatnog, itd.
Mrea i digitalni mediji se ne promatraju kao prekid i promjena medijskih tehnologija, ve
konana potvrda vladavine masmedija.

Ako je prvi odgovor pesimistina vizija kraja, drugi je optimistina slika ope povezanosti i
participacije. Internet se smatra alatom za intervencije u zbiljskom svijetu i monim orujem
u procesu osnaivanja korisnika. Pozdravljaju se povezanost, kolektivnost i sudjelovanje
(Thacker, 2006: xi), kao i mogunosti igre identitetom ili proizvodnje identiteta. Iako je Jean-
Franois Lyotard postmodernu proglasio dobom nepovjerenja u metanaracije, pria o

2
Internetu se oblikuje kao nova velika naracija. Ta pria zapoinje publicistikim metaforama
Mree kao elektronike granice ili informacijske autoceste, ali i znanstvenim
elaboracijama o Mrei kao prostoru univerzalnosti bez totaliteta. Postmoderna filozofija,
pie Pierre Lvy, prerano je odbacila pojam univerzalnog, poistovjeujui ga s
totalitarizirajuim. Mrea se od kraja osamdesetih godina prolog stoljea javlja kao prostor
meupovezanosti koji ne dozvoljava nikakve totalitarizme, tvrdi Lvy. Sa cyber-prostorom
javlja se novi oblik univerzalnosti, univerzalnost bez totaliteta koja ukljuuje sve i
omoguava izraavanje ljudskih razliitosti (2001: 91-102).

Osnovni problem s prvim, tehnopesimistinim odgovorom je nerazumijevanje strukturalnih

karakteristika Mree i digitalnih medija i problematiziranje decentraliziranih medija kao
masmedija. No Mrea nije masmedij, ve distribuirani, horizontalni medij koji omoguava
izravnu komunikaciju izmeu bilo kojih toaka. Kritika Mree i digitalnih medija kao
autonomnih zagaivaa prirodnih poredaka nasljeuje dugu tradiciju kritike masmedija kao
alata instrumentalizacije ovjeka. Era radio-televizijskog odailjanja povezuje se sa slikom
pasivnih konzumenata, nevinih rtava hegemonije masmedija koje se esto prikazuje
karikaturalno, kao pretile osobe s daljinskim upravljaem u ruci, koje lijeno mijenjaju
programe.

Theodor W. Adorno i Max Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva piu o uniformiranosti

proizvoda kulturnih industrija, standardizaciji potronje kao neposrednoj posljedici
standardizirane industrijske proizvodnje. Kao to se roba iroke potronje proizvodi na traci,
tako se i kultura proizvodi industrijski, zbog ega ona vie i ne moe biti neka originalna,
kritina vizija zbilje, tvrde Adorno i Horkheimer. Jedina uloga kulture, kao i svih drugih
industrija jest da ponudi to vie izbora, prikrivajui injenicu da su svi ti izbori lani.
Masmediji su unificirani sistemi za proizvodnju programa. Kultura danas svemu namee
slinost. Film, radio, revije predstavljaju sistem. Svaki je odjeljak skladan u sebi i suglasan s
drugima (1989: 126). Korak koji je znaio konanu standardizaciju, uniformiranje medija
bio je korak od telefona k radiju, korak od komunikacijskih medija, koji jo uvijek nude
aparaturu za direktnu komunikaciju, jer je telefon jo liberalno doputao sudionicima da
igraju subjekt (1989: 128), prema jednosmjernim masmedijima koji korisnike pretvaraju u
pasivne konzumente. No ukoliko je ustolienje masmedija bio korak od komunikacije prema
autoritarnom izlaganju gledatelja i sluatelja unificiranim programima, onda je Mrea
revizija jednog procesa, korak u drugom smjeru, prema slobodnoj komunikaciji. Adorno i
Horkheimer izdvajaju kulturu radio-amatera kao onu koja se ipak odupire standardizaciji.
Mrea se krajem osamdesetih oblikuje kao horizontalni medij i razvija prakse sline radio-

3
amaterizmu, horizontalnoj komunikaciji subjekata, pri emu svatko moe komunicirati sa
svakim.[2] Internet je upravo jedna aparatura za odgovore koja je nedostajala radiju koji je,
kako piu Adorno i Horkheimer, usprkos potencijalu, pokleknuo i razvio se u jednosmjerni
medij. Bertolt Brecht je 1932. godine u eseju Radio kao sredstvo komunikacije upozoravao
kako bi radio mogao biti najbolji mogui komunikacijski instrument javnog ivota, kada bi
umjesto emitiranja znao i primati, dozvolio sluateljima da govore a ne samo sluaju, kada bi
znao kako sluatelja dovesti u odnos, umjesto izolirati ga, odnosno kada bi iskoraio iz
posla nabave i angairao svoje sluatelje kao dobavljae (1993: 15), zakljuuje Brecht.

Pesimistine deskripcije Mree uglavnom zanemaruju promjenu koja se desila u strukturi

medija. Mrea je oznaila decentralizaciju emitiranja, dok su digitalni mediji osigurali alate
za proizvodnju medijskih sadraja. Stoga kritiari medija zbog strukturalnih razlika
masmedija i Mree, iako to ine, ne bi trebali manipulaciju medija ilustrirati slikom pretilih,
nezainteresiranih osoba ispred ekrana. To ne znai kako je mogue jednostavno odbaciti
ideju kako ivimo u doba hegemonije masmedija i sloiti se s optimizmom prisutnim u
Lvyjevoj krilatici o Mrei kao prostoru bez totaliteta. Iako se struktura medija izmijenila,
ona i dalje ocrtava neki drutveno-povijesni projekt koji je odgovoran i za pojavu
distribuirane arhitekture Mree. No Mrea je projekt drutva informacijskog, a ne
industrijskog kapitalizma. Dananje interpretacije jednostavno nastavljaju kritizirati
masmedije, no one se nisu uhvatile u kotac s drutvenim okvirom koji de facto osuuju
Adorno, Horheimer i Marcuse u kritici industrijskog kapitalizma. Herbert Marcuse u
ovjeku jedne dimenzije (1989) elaborira ideju instrumentaliziranog ovjeka kako bi
upozorio na proturjenosti politikog projekta i uao u dijalog s klasinim marksizmom i
tezom osloboenja ovjeka putem ukidanja rada. Paradoks takve instrumentalizacije
proizlazi iz temeljno oslobodilakog potencijala tehno-znanosti, no kako je tehnologija sama
po sebi postala ideologijom i oblikom vladavine, primarni cilj tehnolokog potpuno se
izokree. Marcuseu je cilj upozoriti kako se iza jednog projekta racionalnog djelovanja,
vladavine znanosti i tehnologije, skriva sama kapitalistika ekonomija, prikazujui se kao
neutralna, maskirajui time klasni sukob. Dakle, iako Marcuse upozorava na totalitarizam
tehnologije, sistema proizvodnje, on to ipak ini kako bi upozorio na tehnologiju ne kao
autonomni subjekt, ve kao instrument jedne politike.

Danas se kritika (novih) medija nije odmaknula od kritike drutva Velikog brata, Gbelsove
galaksije i slinih pojednostavljenja koje medije predstavljaju kao oblik opijuma za narod.
Instrumentalizirani ovjek topos je mnogih optunica koje se osim Marcuseom nadahnjuju i
Tehnolokim drutvom (1964) Jacquesa Ellula, i Mitom o maini Lewisa Mumforda koji

4
osuuje tehnoloki imperativ kao najprimitivniji tabu (1986). No najee je kritika medija
nastavak kulturalnim studijima poznate prakse koju je Richard Hoggart nazvao pristupom
zaepljena nosa. Ukoliko se takve kritike uope osvru na razliku Mree i masmedija, tada
se Mreu smatra mjestom praznog egzibicionizma koje svakom subjektu osigurava pet
minuta slave. U najboljem sluaju, ukoliko se kritiari osvru na razlike u proizvodnji
medijskih sadraja izmeu masmedija i Mree, tada se istie narcizam subjekata koji sada
Mreu koriste kao tribinu promoviranja vlastita besmisla. Elitistikom pogledu na kulturu
Stuart Hall je poruio, a ovdje moemo samo ponoviti:

Zbog takvog se miljenja moemo osjeati dobro, pristojno i samozadovoljno zbog

kleveta upuenih agentima masovne manipulacije i prijevare, odnosno
kapitalistikim kulturnim industrijama, no to gledite [ne] moe dulje opstati kao
vjerodostojan dokaz kulturalnih veza, a jo je nesigurnije da ono moe opstati kao
socijalistiki pogled na kulturu i prirodu radnike klase. (Hall, 2006: 302).

Budui da je Mrea strukturalno decentralizirala proizvodnju sadraja, elitistika kritika jo

je u nezgodnijem poloaju. Mrea poiva na opoj povezanosti (poruke su povezane s drugim
porukama, a svaki tekst s drugim tekstovima) koja nas vraa u zajednicu predpismenog
doba, a koju su prieljkivali tehno-optimisti poput McLuhana. Kako je McLuhan primijetio,
tiskani mediji su dekontekstualizirali poruke, koje je potrebno vratiti u kontekst situaciju
slobodne dvosmjerne komunikacije. Sa cyber-prostorom, tvrde mnogi McLuhanovi
nastavljai, moemo govoriti o globalnom selu, novom kvazi-plemenskom, holistikom
drutvu. Zbog promijenjene strukture medija, danas se kritici instrumentaliziranog ovjeka
lako suprotstaviti utopijskim vizijama digitalnih medija i Mree kao interaktivnih medija
kulture amatera. Struktura medija potaknula je optimistine ocjene, poput one Pierrea
Lvyja o Mrei kao univerzalnosti bez totaliteta. Oni koji su optimistini prema
demokratskim potencijalima digitalnih medija i Mree esto su oni koji su sposobni
strukturalno promatrati medije. Da bi se protumailo hegemoniju u eri decentraliziranih
medija, potrebno je primijetiti da se ideologija oblikuje i prakticira na nov nain i u novom
kontekstu. U doba informacijskog kapitalizma dolo je do transformacije samih kulturnih
industrija zbog ega neki digitalne medije i Mreu promatraju kao medijske materijalizacije
ideje otvorenosti, implementacije individualnih sloboda do sada deprivilegiranih korisnika
masmedija. Medijski studiji su, usprkos problemima i epistemolokoj neistoi, vrlo rano
upozorili na specifinu sljepou drutva, hipnozu medija koja proizlazi iz nerazumijevanja
vanosti strukture tehnologije. Medij je poruka, aforistina maksima Marshalla McLuhana,
iako otvorena za razne interpretacije, nuan je temelj jedne materijalne analize medija. Ta

5
orijentacija esto znai ulazak u polje tehnikih studija (raunarstva i komunikacijskih
tehnologija). No medijski materijalizam je neophodan ukoliko se eli sprijeiti relativizam
kritike hegemonije medija koja izjednaava masmedije i Mreu.[3] No iako je materijalna
analiza medija dobar temelj za analizu ideologije medija, problemi s kojima se suoava
medijska analiza time su dublji i kompleksniji.

KAKO JE MARSHALL McLUHAN IZUMIO SIMPTOM

Jedna analogija koju je iznio Jacques Lacan, kako je navodno Karl Marx izumio simptom,
zbog ega Slavoj iek pie o otkriu drutvenog simptoma, moe se primijeniti kako bismo
uputili na vanost i dosege projekta Marshalla McLuhana. Iako naizgled nema nita
zajedniko s podrujem politike ekonomije i psihoanalize analiza strukture medija ima
srodan cilj kritiku fetiizma sadraja. Karl Marx je nastojao da se u tajnu robne forme
(odreenje vrijednosti robe pomou radnog vremena) prodre izbjegavajui privid robnog
fetiizma prema kojem vrijednost robe ovisi o pukom sluaju; Sigmund Freud je upozorio na
privid samorazumljive veze izmeu sna i znaenja sna; dok nas je Marshall McLuhan uputio
na privid fetiizma sadraja medija. Konvencionalni stav prema medijima zapravo nudi
pregled sadraja. Danas nije nita manje potrebno ponavljati McLuhanov eksperiment, jer se
analize komunikacije na drutvenim mreama nisu odmaknule od elitistikih kritika
besmislenih Facebook statusa, devalvacije prijateljstva, nasilja u igrama, itd. Kako smo
uglavnom fascinirani sadrajem, nasiljem u kompjutorskim igrama ili banalnim temama na
drutvenim mreama, znaaj medija ostaje skriven. Takav je eksperiment odvajanja
strukture od njegova sadraja kljuan za razumijevanje uloge digitalnih i mrenih anrova,
komunikacijskih praksi i umjetnikih oblika. Vanost takvog obrata u razumijevanju medija
naglaavao je McLuhanov nasljednik Paul Levinson, ukazavi na banalnu injenicu da je
telefon medij znaajniji od poruka koje se njime odailju (Levinson, 2001). Marshall
McLuhan je esto navodio primjer elektrine svjetlosti koja je posebno pogodan medij za
analizu strukture, jer predstavlja medij bez sadraja. Ljudi elektrinu svjetlost obino samo
primjeuju ako se koristi za ispisivanje nekog oglasa, upozorava McLuhan, no tada se ne
opaa svjetlost, ve sadraj. McLuhanova maksima medij je poruka, esto je pogreno
interpretirana kao manifest protiv sadraja. No ona se zapravo osvre na opasnosti
fetiistikog pogrenog prepoznavanja sadraja kao mjesta znaaja medija. Sadraj medija
soan je komad mesa koji nosi lopov da bi odvratio panju psa uvara (McLuhan, 2008: 22).
Maksima sadraj svakog medija je drugi medij[4] upozorava na praksu svakog novog medija

6
da kao svoj sadraj kooptira stari medij, ali i na nemo interpretatora da itajui sadraj
dospije do znaenja medija.

Kod medija, kao i kod rada sna, postoji dislokacija, premjetanje znaenja koje nije
transparentno. U tom smislu, uloga medijskih studija je srodna ulozi psihoanalize kako
bismo dospjeli do uinaka medija moramo se obuiti za itanje simptoma koji nam otkrivaju
dublju strukturu odgovornu za njihov znaaj. McLuhan je oscilirao izmeu optimizma i
pesimizma kada je bilo rijei o prirodi toga znaaja, no bio je siguran da se mo medija ne
krije u sadrajima, ve njihovoj strukturi, koja je, tvrdi mimetska. Mediji oponaaju na
ivani sustav, zbog ega postaju zamjena za taj sustav. Automatizacija, tvrdi, donosi nove
uzorke ljudske komunikacije koji tee ukidanju radnih mjesta, ali i mogunost novih uloga za
ovjeka, duboku ukljuenost u rad i komunikaciju koju je mehanika tehnologija unitila
(2008: 13). Drugim rijeima, ulazimo u doba elektronikih medija i automatizacije
proizvodnje koja ukida mehaniku, industrijsku paradigmu, odgovornu za otuenje
subjekata od tehnologije koju McLuhan smatra odgovornom za dijeljenje i razdvajanje svega
kao nain kontrole. Ovo je otvaranje studije gotovo u tonu marksistike politike ekonomije.
Naravno, McLuhan, kao katoliki humanist u tomistikoj tradiciji, ne kritizira industrijsku
proizvodnju zbog otuenja radnika od sredstava proizvodnje, ve mu je zadaa upozoriti na
vezu tehnologije (medija) i naih spoznajnih mogunosti. No to je upravo ona toka koja
povezuje i Karla Marxa s psihoanalizom. Ono to je marksistika analiza otkrila, zapravo je
klju razumijevanja koji nam omoguuje da izvedemo sve druge vrste fetiistike inverzije
(iek, 2002: 33). Marksistika analiza strukture robe prije svega prua klju za rjeavanje
temeljnog pitanja teorije spoznaje (iek, 2002: 34). Zbog strukturalnog prijeloma koji
donosi McLuhanova teorija medija ona je takoer jedna spoznajna teorija kao temelj
medijske analize. Prvi cilj McLuhanove analize je homologan Freudovom i Marxovom
projektu razbijanja privida prema kojem se ini kako predmet spoznaje (san, roba, medij)
nije nita drugo do puka i besmislena zbrka, prema kojem njegova vrijednost (robe, sna,
medija) ovisi o pukom sluaju. S gledita naina na koje je stroj promijenio nae uzajamne
odnose, te odnose prema nama samima, nije bilo ni najmanje vano je li proizvodio
kukuruzne pahuljice ili Cadillace, pie McLuhan (2008: 13). Kritiari medija zakljuit e
kako je virtualizacija zbilje, do koje dolazi zbog upotrebe virtualnih medija, logini nastavak
devalvacije zbilje putem masmedija. No ne postoji nita prirodno u virtualizaciji zbilje putem
digitalnih medija i Mree. Kritiari kompjutorskih igara zadravaju se na sadraju i grafici
igara podrazumijevajui kako je za realizam u igri (uronjenost igraa u virtualni svijet)
odgovorna kompjutorska grafika i pria. No realistine kompjutorske igre ovise najveim
dijelom o algoritamskom sloju igre koji kritiarima ostaje nevidljiv. Realizam u igri proizlazi

7
iz specifine narativne kontekstualizacije algoritma, kao i njegove dekontekstualizacije u
procesu igre. Iako nam se ini da gradimo gradove, vozimo utrke ili ivimo ivote mafijaa,
ono to uistinu inimo jest da mijenjamo stanje stroja (Juul, 2005). Isti je problem u
korijenu razumijevanja komunikacije na drutvenim mreama. Umjesto sadraja tih
konverzacija, koji uistinu mogu biti banalni, ono to promie kritiarima drutvenih mrea
jesu mreni protokoli odgovorni za strukturu i politiki karakter drutvenih mrea. Medijski
studiji inzistiraju na razlici masmedija i novih medija. Ovo inzistiranje je kljuno jer ne
moemo ideologiju mree i ideologiju televizije tumaiti ukoliko ne uoimo razlike u njihovoj
strukturi. Ideologija Facebooka, ukoliko ona uope postoji, mora biti u vezi s njegovom
strukturom, kao to ideologija Mree mora biti u korelaciji s mrenim protokolima, itd.

Ukoliko je Sigmund Freud odgovoran za razumijevanje simptoma, a Karl Marx drutvenog

simptoma, tada je Marshall McLuhan postavio temelje za jedno razumijevanje medija kao
simptoma. Logika tog simptoma McLuhanu ipak izmie. Za Freuda je zadatak otkrivanja
fetiizma sadraja imao i drugi stupanj, koji nalazimo i u Marxa, a na koji upozorava Slavoj
iek u svojem simptomatskom itanju strukture robe. Ako je prvi cilj bio razbijanje
naturalizacije veze predmeta spoznaje (sadraja medija, sna, robe) i njegova smisla (znaaja
medija, znaenja sna, vrijednosti robe), drugi cilj bio bi osloboditi se fascinacije tom jezgrom
oznaavanja u prikrivenom znaenju sna u Freudovom sluaju, odnosno u Marxovu sluaju
fascinacije tajnom skrivenom iza robne forme (injenicom da je rad izvor ekstra-profita).
Meutim, McLuhan, nije poduzeo drugi korak, poduhvat otkrivanja tajne te forme same,
zbog ega i on i njegovi sljedbenici ostaju limitirani strukturom medija[5], a njihova
transformativna teorija i danas uglavnom slui kao bogat spremnik tehno-eshatolokih
metafora o otuenju.[6] McLuhanova teorija ostaje limitirana zbog fascinacije samim
prikrivenim znaenjem medija do kojeg se moe doi jedino putem odbijanja privida
sadraja. Tajna misija medija tada se otkriva kao misija autonomne tehnologije, medija koji
ovjeka ele podrediti svojim ciljevima. McLuhanovi radovi ne daju odgovor na pitanje to
uope znai pojava elektronikih medija? Odnosno, McLuhanov odgovor je tehno-
deterministiki. Doba elektronikih medija zapoinje sluajnim izumom, koji mijenja
kartografiju itave civilizacije, obiljeivi kraj Gutenbergove galaksije.

JESU LI MEDIJI PROMIJENILI NA SVIJET?

Problematina pretpostavka tehnolokog determinizma koju medijski studiji nasljeuju od

Marshalla McLuhana onemoguuje razumijevanje drugog polja kojim e se baviti ova studija

8
 ideologije medija. Za McLuhana i njegove nastavljae poruku medija jednostavno
predstavlja njegova struktura, a ta se struktura smatra odgovornom za transformaciju
drutva. Prouiti strukturu medija u mcluhanovskom smislu znai otkriti mehanizam
povijesnih mijena kao mijena tehnoloko-medijskih sustava. Za McLuhana kulturalna
vanost medija ne krije se u njihovu sadraju, ve u nainu na koji, autonomno, mijenjaju
nae vienje svijeta.[7] Ideja progresa je u temeljima tehnolokog determinizma, pa je
jednako bitna za viktorijanskog doba u kojem je razvoj mjeren industrijskim pojmovima:
brzina kretanja, brzina proizvodnje i za post-industrijsko doba i pojmove informacijskog
drutva ili kompjutorskog doba (Murphie/Potts, 2003:12). Tehnodeterminizam
podrazumijeva drutvo koje oblikuju dominantne tehnologije: doba parnog stroja parni
stroj, informacijsko doba informacijske tehnologije, itd. Koncepti poput akustikog
prostora Marshalla McLuhana ili psihodinamike medija Waltera Onga, iako su naznaili
bitan pomak prema razumijevanju medija, oblikovani su oko ideje da su tehnologije i mediji
transformativne snage drutva.[8] Torontska kola se i nazivala transformativnom teorijom
tehnologije jer su sljedbenici Marshalla McLuhana zastupali ideju da je politika samo
odgovor na tehnoloke transformacije, a povijest zapravo povijest smjene medijsko-
tehnolokih modela. (Poznato je kako je McLuhan radio smatrao presudnim za Hitlerov
politiki uspjeh koji bi, tvrdio je, izostao da je medij emitirao i sliku.) Gotovo da nema studije
o medijima koja ne zapoinje konstatacijom da su komunikacijske tehnologije (novi mediji,
informacijske tehnologije, itd.) promijenile na svijet i ubrzale komunikaciju. Pitanje koje
logino slijedi ovu tezu jest u kojem smjeru su tehnologije promijenile na svijet? Mreu se
danas diskurzivno prikazuje na dva naina: kao jo jedan masmedij koji zagauje do sada
harmonine drutvene odnose, prirodne poretke, druenja u fizikom prostoru, itd. ili kao
medij demokratizacije, osnaivanja korisnika, koji upravo zato to dematerijalizira
komunikaciju osigurava dekonstruiranje pozicija moi. No nije li refren o medijima koji su
promijenili na svijet zapravo sumnjiva krilatica? Ukoliko postoji devalvacija prijateljstva na
drutvenim mreama, ili otuenje igraa mrenih igara, nisu li te pojave samo drutveni
simptomi, a ne ishodi utjecaja digitalnih medija i Mree? Isto se pitanje moe postaviti i
optimistikoj interpretaciji.

Pitanje proizlazi iz jedne dogmatske premise, pretpostavke tehnolokog determinizma o

utjecaju medija. Krenimo od injenice kako je ova popularna sintagma suvremena izvedenica
razumijevanja uloge televizije, njezina utjecaja na drutvo u drugoj polovici dvadesetog
stoljea. Toj se ideji suprotstavio Raymond Williams svojoj studiji Television: Technology and
Cultural Form, kojoj je namijenio gotovo apsurdnu zadau. Williams je posumnjao u ideju da
je televizija promijenila na svijet (Williams, 1974: 1) i odluio se posvetiti kritici

9
uvrijeenog poimanja medija kao imbenika promjene, projektila koji pogaaju kulturu i
mijenjaju na svijet. Takav pogled odvaja tehnologiju od drutva predstavljajui tehnoloka
otkria kao samo-generirajua i neovisna. Ovdje se upozorava na zamjenu uzroka i
posljedice koja je i danas temeljni problem interpretacije medija. Za Williamsa, osnovno
pitanje nije kako su tehnologije promijenile na svijet?, ve koju drutvenu potrebu
zadovoljavaju moderne tehnologije? Jedna poetina slika ilustrira drutvo televizije. Kako
primjeuje Williams, u obiteljskim dramama Antona Pavlovia ehova likovi provode vrijeme
na prozorima ekajui vijesti izvana. To je oslukivanje navijestilo novo doba i potrebu za
novim aparatom transmisije ideologije. To je drutvo definirano dvama paradoksalnim, no
ipak duboko povezanim tendencijama modernog industrijskog ivljenja: s jedne strane
mobilnou, s druge sve oitijom samodostatnou obiteljskog doma (Williams, 1974: 19). U
drutvu mobilne privatizacije pojavljuje se potreba za aparatom koji bi pomirio djelominu
autonomiju privatnih prostora porodinog doma i njihovu ovisnost o financiranju izvana
(ovisnost o kojoj nabolje svjedoe raspadi porodica u doba ratova i ekonomskih kriza).
Ukratko, prislukivai i nijema zrikala, kako je sluatelje radija i gledatelje televizije
nazvao Paul Levinson, nisu onijemili zbog tehnologije, ve zbog socijalnih uvjeta ivota u
drutvu mobilne privatizacije.

Kao i televizija, i Mrea je proizvod drutva, novih tendencija i promijenjenih drutvenih

uvjeta. Drutvo mobilne privatizacije, koje opisuje Williams, nije se izmijenilo u dvjema
tokama, to drutvo u velikoj mjeri poiva na mobilnim pojedincima i samodostatnim
domovima. No razmjetanje sredinjeg ureaja, kako u prostornom smislu (raunalo nema
vie centralno mjesto u kui) tako i metaforikom, indikator je decentralizacije moi
ideolokog aparata. Ideoloki aparat se izmijenio na dva naina. Vie uope nije rije o
ideolokom aparatu drave ve etatistiko-korporacijskom aparatu. I drugo, taj aparat je
uistinu svjetonazorski otvoren, jer je pokretan profitom, a ne kulturom, civilizacijom, zbog
ega je tom aparatu sve manje potreban centralizirani sustav odailjanja, a sve vie
decentralizirani sustav nadzora korisnika-potroaa.

Preispitati ideju kako je tehnologija promijenila nae ivote, temelj je Williamsove drutvene
teorije medija, ali i svake kritike teorije. Zadaa kritikih medijskih studija je preispitivanje
tehnodeterministike vizije medija, kao samorazumljive, prirodne veze tehnologije i kulture
koja je danas postala dio diskurzivnoga znanja o medijima. Kritike studije Jonathan Culler
nazvao je osporavanjem zdravog razuma (Culler, 2001). I kritika tehnolokog
determinizma svojevrsno je osporavanje zdravog razuma. Zdrav razum privilegirano je
mjesto drutvene borbe za nadmo i vodstvo ukratko za hegemoniju, pie Stuart Hall

10
(1996: 43). Sloili bismo se sa sociologinjom Danah Boyd koja smatra kako bi odbacivanje
tehnolokog determinizma danas trebala biti mantra medijskih studija (Boyd, 2009). To nije
jednostavna misija, jer je tehnoloki determinizam dio kolektivne strukture osjeaja.

Nije lako umai zdravom razumu, pa to ne uspijeva ni Pierreu Lvyju koji zapoinje svoju
studiju upravo odbacivanjem ovog ortodoksnog pogleda na tehnologiju da bi i sam zapao u
probleme tog svjetonazora proglaavajui Mreu prostorom univerzalnosti bez totaliteta.
Ono to se kritiarima Mree ini oitim Lvy previa upravo zbog tehnolokog
determinizma. Nema prikladnijeg medija za promociju politiki nekorektnih stavova,
prijetnji i govora mrnje do Interneta. Ipak, Lvyju se ini da je totalitarizam nemogu. Na
to biste pomislili ukoliko biste, poput Manuela Castellsa, naili na naslov u novinama: Novi
oblici primjene Interneta u Kolumbiji (Castells, 2003: 16)? Vjerojatno je rije o
astrukturalnim mogunostima sudjelovanja, meusobne povezanosti i novim oblicima
vjebanja identiteta. No tekst, na koji je Castells naiao itajui dnevne novine u Bogoti,
govorio je o ucjenjivaima i otmiarima koji su se, suoeni s bijegom vie srednje klase u
prigradske ograene zajednice, okrenuli Mrei koristei je kao medij iznuda i irenja
prijetnji otmicama koje su zatim selektivno i provodili u djelo.

Da bi se istrgnuli iz tehnodeterministikih pojednostavljenja i tumaenja utjecaja, medijskim

studijima je bio potreban kritiki zaokret od McLuhanove transformativne teorije prema
kulturalnoj i ire kritikoj teoriji. Ovaj e se anti-tehnodeterministiki zaokret pokazati jo
uvijek aktualnim, a metodologija medijskih studija jo uvijek problematinom, jer ukoliko u
sredite interesa postavimo probleme naizgled tehnolokih antagonizama izmeu dvaju
medijskih sustava poput pitanja autorskih prava i statusa slobodnih informacija takav e
pristup zanemariti ekonomske ili politike uzroke tih antagonizama. No ukoliko interes
usmjerimo prema strukturi medija kao simptoma drutva mogue je primijetiti dinamiku
koja nove medije povezuje s ideologijom i pregovorima oko znaenja bitnih komunikacijskih
praksi, naina politikog djelovanja, ali i pristupa sredstvima za proizvodnju.

MEDIJ JE SIMPTOM

Ova analiza ima dva cilja. Prvi je medioloki uputiti na razlike izmeu masmedija i
decentraliziranih medija. Da bismo razumjeli transformaciju, bilo da nam se ini da smo
postali aktivni proizvoai sadraja, ili rtve novih medija, to ne moemo uiniti ukoliko ne
obratimo panju na strukturu medija. Drugi cilj je kritiko-teorijski, potaknut potrebom

11
prolaska kroz tehnodeterministiku fantazmu razumijevanja kako struktura medija ne
utjee na drutvenost, politiku, identitete, ve kako je i sama izraz neke drutvenosti,
kulture, strukture osjeaja. Ova je analiza srodnik medijskih studija zbog inzistiranja na
diskontinuitetu koji se dogodio s pojavom digitalnih medija i Mree. S druge strane
analizirajui ideologiju, apliciraju se kulturalni studiji i kritika teorija zbog njihova naglaska
na drutvenom i politikom. Ako su mediji Kultura, tada su i oni bojinica, kako je Kulturu
nazvao Stuart Hall (1981).

U prilog analizi ne ide injenica da su obje discipline koje e se ovdje aplicirati optereene
epistemolokom neistoom. Medijski studiji oblikovani su oko nekoliko humanistikih
disciplina ukljuujui antropologiju, filologiju, politiku teoriju, filozofiju, semiotiku. Za
kulturalne studije, koje nazivaju nedisciplinom zbog eklektine metode i polja istraivanja,
postavlja se pitanje jesu li oni uope znanost. Kulturalni studiji posuuju svoje metode i
predmete od historiografije, filozofije, antropologije, knjievne teorije i sociologije. Ipak, ono
to je za kulturalne studije specifino, i zbog ega su oni vani i za ovaj rad, jest njihova
politika orijentacija. Kulturalni su studiji, pie Hall, marksizam kao politiku teoriju uvijek
promatrali kao konstitutivni problem (1992: 278).

Uz to i kulturalni i medijski studiji bore se s nekim pojednostavljenjima, tehnolokim i

ekonomskim. I jedan i drugi predstavljaju napredak u odnosu na nejasno zadravanje na
sadraju, previdu kako su odnosi (izmeu robe i njezine vrijednosti, ili izmeu medija i
kulture) samorazumljivi i prirodni. I jedan i drugi naglaavaju vanost itanja strukture. No i
jedan i drugi ograniavaju svoje discipline. Ekonomski redukcionizam isticao bi proizvodne
odnose, bazu, vlasniku strukturu kao temelj ideologije. Analiza Facebooka koja se temelji
na vlasnikoj strukturi Facebooka ne bi rasvijetlila puno toga. Tehnoloki determinizam,
pak, ograniava analizu na analizu strukture medija. Primjerice, analiza kompjutorskih igara
kao algoritamskih naracija, predstavlja temelj za analizu umreenog drutva kao drutva
vladavine algoritma.

Takva su promiljanja, prvo na tragu McLuhanova tehnodeterminizma, a druga

marksistikog ekonomizma djelomino funkcionalna, jer ona ipak znae korak naprijed u
odnosu na kritiku sadraja, gdje se veza izmeu tih sadraja i strukture medija uope ne
razmatra, a banalni karakter sadraja smatra prirodnim i samorazumljivim. Uistinu, alati
koje Facebook razvija determiniraju naine na koje se na toj platformi komunicira, kao to
vlasnika struktura nesumnjivo ima vanu ulogu u odreivanju karaktera jedne ideologijske
interpelacije. Postoji temeljna razlika izmeu Facebookova poslovnog modela i, primjerice,

12
Microsoftova poslovnog modela.

Da bismo protumaili zbog ega vladajue ideje nikad nisu samo ideje vladajue klase, a
struktura medija nikad nije zalog demokratizacije ili totalitarizma medija ve polje borbe,
potrebno je uvesti razumijevanje ideologije kao procesa imaginarne identifikacije. Iako Karl
Marx nije ponudio jednoznanu definiciju ideologije, ona se ita iz Marxove interpretacije
povijesti, osobito teorije odraza, prema kojoj je ono to se zbiva u nadgradnji samo odraz
onoga to se zbiva u bazi. U Njemakoj ideologiji Marx i Engels zapisuju: Misli vladajue
klase u svakoj su epohi vladajue misli, tj. klasa koja je vladajua materijalna sila drutva,
istovremeno je njegova vladajua duhovna sila (Marx/Engels, 1979: 321). Da bi razjasnili
zbog ega ono to se zbiva u nadgradnji nije samo odraz onoga to se zbiva u bazi, kulturalni
studiji ulaze u dijalog s marksizmom uz pomo Louisa Althussera i njegove strukturalistike
interpretacije ideologije, kao i uz pomo termina hegemonija talijanskog politikog aktivista
i teoretiara Antonija Gramscija. Althusserova interpretacija vana je jer upozorava na
anomaliju razumijevanja ideologije kao proizvodnje lane svijesti koja previa da je svaka
identifikacija imaginarna. Da bi se pojedinac prepoznao kao subjekt neke ideoloke prakse,
mora se prepoznati kao adresat te prakse. Tako ideologija nije determinirana bazom, ve
relativno autonomnim ideolokim aparatom drave koji ukljuuje medije, porodicu,
religijske organizacije i obrazovni sustav. Ideoloki aparat drave svoje subjekte, adresate
ideologije, regrutira pomou operacije koju Althusser usporeuje s praksom policajca koji na
ulici vie: Hej, ti tamo! Pojedinac se okree vjerujui/sumnjajui/znajui da je to poziv
upuen upravo njemu, no sam in okretanja (a ne neka intrinzina veza) istovremeno ga
preobraava u aktivnog subjekta odreene ideologije (Althusser, 1971: 174).

Mrea kao distribuirani medij jest novi ideoloki aparat koji subjekte interpelira, ba kao to
je i televizija interpelirala svoje gledatelje. No interpelacija se sada zbiva putem afirmacije
slobodnih subjekata, aktivnih sudionika u otvorenoj komunikaciji. Mreu se obino kritizira
kao imaginarno mjesto rastjelovljene komunikacije, dok joj se priznaje mogunost
demokratizacije komunikacije putem horizontalne arhitekture. No ideoloka interpelacija se
zbiva upravo u onim neproblematinim tokama oko kojih je postignut konsenzus.
Mitologemi umreenog drutva su sudjelovanje, aktivnost korisnika, interaktivnost i
transformacija konzumenta u proizvoaa. Danas su aktualna tri stupnja razumijevanja
ideologije medija. Prvi je razumijevanje hegemonije medija kao posljedice modernistikog
projekta tehnokracije, vladavine tehnologije, medija i informacija. Drugi stupanj je neto
sloeniji, ali je optereen tehnolokim ili ekonomskim determinizmom, to je razumijevanje
drutva kao rezultata utjecaja strukture medija ili medija kao posljedice ekonomskih odnosa.

13
Kod tehnolokog se, kao i ekonomskog, determinizma struktura (uvjeti proizvodnje,
struktura medija) smatra djelatnom. Mediji, tehnologija i informacije utjeu na kulturu
(sadraj, svijest, vrijednosti, djelovanja). Takva je interpretacija ipak sloenija, jer tumai
ideologiju kao proizvodnju lane svijesti, rezultat otuenja koje proizlazi iz samih uvjeta
proizvodnje. (Jedno su takvo objanjenje ponudili Theodor Adorno i Max Horkheimer u
Dijalektici prosvjetiteljstva, gdje su hegemoniju kulturnih industrija protumaili kao
djelovanje koje reflektira standardizaciju i serijsku proizvodnju industrijske proizvodnje.)
Ukoliko ideologiju promatramo iz oita medijskih studija McLuhan i njegovi nastavljai koji
inzistiraju na razumijevanju strukture medija ine ve ozbiljan pomak u odnosu na kritiku
medijskog sadraja jer upuuju na opasnu naturalizaciju fenomena. Poput marksistikog
obrata prema prouavanju strukture proizvodnje, medijski studiji upozoravaju na jedan tip
fetiizma fetiizam medijskog sadraja i potrebu prouavanja strukture medija.

No trei stupanj emancipacije od jednostavne interpretacije medija kao proizvodnje lane

svijesti je najkompleksniji jer on znai ideologiju protumaiti kao konstitutivni dio strukture
osjeaja, konsenzusa izmeu vladajuih i podinjenih, izmeu korisnika i korporacija. Isto
pitanje ostaje otvoreno i u Marxa i McLuhana, a na koje upozorava Althusser revidirajui
determinizam baze. Lako je optuiti sveenike ili despote za proizvodnju lane svijesti,
usaivanje ideja, vrijednosti, vjerovanja i stavova, upozorava Althusser. No ostaje nejasno
zbog ega je uope svaka ideologija imaginarna distorzija stvarnih uvjeta? Razumijevanje
strukture medija/fetiizma robe, jo uvijek ne daje odgovor na pitanje zbog ega medij
(Mrea) oblikuje svoje subjekte na odreeni nain? Treba izbjei popularnoj kritici medija
kao prostora praznog mrenog egzibicionizma. U takvoj se interpretaciji tvorci digitalnih
medija i mrenih servisa smatraju odgovornima zbog devalvacije komunikacije u
materijalnom prostoru, iluzionizma kompjutorskih igara ili komercijalizacije Mree. No nije
li misija suvremenih manipulatora srodna misiji njihovih kritiara? Ne ele li jedni i drugi
uiniti svijet otvorenim? Na Facebook profilu Marka Zuckerberga neko je vrijeme stajalo:
Nastojim uiniti svijet otvorenijim, pomaui ljudima da se poveu i dijele. Ljudi se uistinu
slue Facebookom da bi se povezali. Kako je onda mogue rei, i moemo li uope to
zakljuiti, da mediji manipuliraju?

Kako bi ideologija bila uinkovita, pojedinci se najprije moraju prepoznati kao njezini
subjekti. No mjesta ideoloke interpelacije se pojavljuju i kao mjesta borbe, nejasnih odnosa
izmeu dominantnih i podreenih skupina, ali i u onim tokama oko kojih je postignut
drutveni konsenzus, koje se ine samorazumljivima. Temeljna pitanja Mree, njezine
strukture, naina dijeljenja i statusa informacija prostori su dogovora, pa i borbe. Da bi

14
ideologija bila uinkovita, Zuckerbergova izjava ne moe biti jednostavno lana, ona, poput
jezika novinskih tekstova mora odraavati i dio autentine kulture. Da bi se razumjelo
ideologijski obrat do kojeg dolazi u doba decentraliziranih medija probat e se pokazati kako
niti jedna ideologija, pa ni ona masovnih medija, nije jednostavno nametnuta. Hegemonija
Facebooka jest u vezi s jednom autentinom idejom meusobne povezanosti koja stoji u
temeljima Mree, jo od doba prvih p2p mrea i zaetaka hakerske kulture.

Iako se rezultati tih pregovora na kraju ine loginima, samorazumljivima, oko diskurzivnih
znanja neprestano se vode pregovori. Antonio Gramsci je primijetio kako se premo u
drutvima zapadnih demokracija ne uspostavlja nasiljem, no ipak postoji antagonizam
izmeu dominantnih i podreenih skupina. Vodstvo jedne drutvene skupine manifestira se
ne samo kao dominacija, ve i kao intelektualno vodstvo. Paradoksalno, drutvena skupina
mora, i treba, ve voditi [tj. biti hegemonijska] prije osvajanja dravne moi. Samo u
trenucima kada drutveni konsenzus izostaje, dravni aparat koristi silu, nameui
disciplinu (Gramsci, 1971: 12). Gramsci se na svoj nain obraa Marxovoj i Engelsovoj tezi o
ulozi mislilaca jedne klase, aktivnih ideologa koji ine glavnim izvorom svoje prehrane
stvaranje iluzija te klase o samoj sebi (Marx/Engels, 1979: 321-322). Intelektualci uistinu
jesu predstavnici dominantnih skupina i provode hegemoniju nad podreenima, no ta
hegemonija se temelji na spontanom pristanku, pristanku masa na opi smjer koji su
nametnuli vodei[9].

I Mrea je jedna kultura, bojinica na kojoj se odvijaju pregovori izmeu dominantnih i

podreenih skupina, a rezultat tih pregovora je neizvjestan. Da bismo razumjeli paradoks
kulture otvorenih medija, vano je inzistiranje na znaenju Kulture kao bojinice.
Promatrajui distribuirane medije ne moemo govoriti o totalitarizmu medija kao
glasnogovornitvu ideja vladajue klase. To nije zbog toga to sama struktura medija ne
dozvoljava totalitarne glasove. Iako se mnogima ini kako je to zasluga medija,
distribuiranog medija Mree, zapravo ni u masmedijskim sustavima ne moemo ideologiju
medija promatrati jednostavno kao pobjedu vladajue ideologije. Oduvijek je ideologija bila
specifian oblik lingvistikog trbuhozborstva, kako upozorava Stuart Hall, kojim se u
diskursu dominantne kulturekodira i autentian jezik podreenih. Tako je uistinu ve i jezik
tiskanih medija, popularnog novinarstva proet nekim elementima izravnosti i ivopisne
specifinosti jezika radnike klase (Hall, 2006: 303). Uvijek je odgovor na pitanje tko je
subjekt koji govori? kompleksnije no to se na prvi pogled ini. Kako upozorava Hall,
vladajua ideologija jednostavno ne bi dogurala daleko kad ne bi bila sposobna za
preoblikovanje popularnih elemenata (2006: 303). Za novinarstvo to znai preoblikovanje

15
autentinog govora u vrstu stereotipnoga, konfekcijskog i neutraliziranoga pukog
populizma, dok je za Facebook to preoblikovanje autentinih praksi slobodnog povezivanja
dviju toaka u mrei.

Ne moemo zanemariti kako kulturne industrije zaista imaju mo nametanja i usaivanja

definicija nas samih, no manipulacija je suptilni oblik distorziranja misli, stavova i vrijednosti
autentine kulture. Da bismo razumjeli ideologiju Facebooka, potrebno je ideologiju
razumjeti kao oblik trbuhozborstva koji istovremeno omoguava povezivanje i ne dozvoljava
subjektima da se oni uistinu povezuju i bez ogranienja dijele sadraje. Facebook svoju
popularnost moe zahvaliti upravo autentinosti ideje slobodnog povezivanja. I na ovom
polju Mree kao Kulture, medij nije odgovoran za proizvodnju lane svijesti, ve je i ovdje,
kao i u doba McLuhanove galaksije, dobu elektronikih medija, na djelu specifina
dijalektika kulture u sklopu koje se odvija stalna borba otpora i interpelacije. Oduvijek se
radilo o borbi u polju ideja gdje se neke ideje diu na kulturnoj ljestvici, dok neke druge
stvari prestaju imati kulturalnu vrijednost (Hall, 2006: 304).

Raymond Williams koristio se terminom struktura osjeaja kako bi opisao uobiajena

shvaanja i vrijednosti koje dijeli jedna generacija (Payne/Barbera, 2010: 670). Shvaanja i
vrijednosti su uvijek odreeni povijesnim kontekstom na koji kulturalni studiji upuuju kao
na dijalektiku kulture. Struktura osjeaja je vrsta i odreena u smislu u kojem to svaka
struktura jest, ali se istovremeno oituje u najosjetljivijim i najmanje opipljivim
sastavnicama naeg djelovanja, pie Williams (2006: 41). Duboko zajednitvo koje
omoguava komunikaciju, moda je najjasnije ako usporeujemo dvije generacije, iako se
ovaj pojam ne treba odnositi na konkretne skupine, jer su i skupine, kao i pojedinci skloni
promjenama. No usporeujui starije i mlae generacije, tvrdi Williams, postaje jasno da
one ivot osjeaju ipak nekako drugaije (2006: 41). Selektivna tradicija odreuje to e
biti zajedniko svim pripadnicima neke kulture, pa je ona odgovorna za suvremenu
strukturu osjeaja, razumijevanje medija kao autonomnih i transformirajuih sila. Da je rije
o specifinoj strukturi osjeaja, a ne o zbiljskim uincima transformativnih medija, jasno je
ukoliko se informacije potrae u jednoj drutvenoj, a ne tehnodeterministikoj povijesti
tehnologije. Proces diverzifikacije, personalizacije sadraja, proces jeotvaranja medija koji je
kulminirao pojavom Mree, a direktno je vezan uz strukturu osjeaja jedne generacije. Iako
je diverzifikacija masovne publike koja zapoinje osamdesetih godina prolog stoljea
dovrena u obliku Mree i masovnih samo-komunikacija (Castells, 2009), ona je zapoela ve
u doba McLuhanove galaksije (Castells, 2000: 366). Televizijske stanice, poput MTV-a, nisu
uzrok razvoja jedne cinine generacije konzumenata oblikovanih oko specifinih interesa,

16
vrijednosti i stavova. Upravo suprotno. Poruka medija oblikuje razliite medije; znaajke
poruke, sadraja, oblikovale su znaajke medija, njegovu strukturu. Kako Castells poruuje,
ne moemo rei kako je medij poruka, ve upravo suprotno poruka je medij. Ono to kreira
poruku nije tehnika struktura, ve upravo struktura osjeaja. Alternativu tehnolokom
determinizmu predstavlja jedino kulturalna, drutvena povijest tehnologije, poput
Williamsove povijesti televizije. Alternativa tehnodeterministikim interpretacijama je
kulturalna interpretacija koja polazi od gotovo apsurdne pretpostavke da mediji nisu
promijenili na svijet i da je pitanjeutjecaja medija duboko pogreno. Mediji nemaju mo niti
demokratizirati niti totalitarizirati nae drutvo. Prevladavanje determinizama (ekonomskog
i tehnolokog) omoguilo je kulturalnim studijima da uu u dijalog s pojednostavljenjima
poput onog fundamentalnog razumijevanja medija kao opijuma za narod, razumijevanja
koje konzumente oblikuje kao kulturalne papke (Hall, 2006).

No postoji jo jedan sloj analize, razlog zbog kojega ne moemo jednostavno odbaciti
tehnoloki determinizam kao pogrenu interpretaciju. U strukturalnom smislu,
decentralizirana struktura Mree ukazuje na strukturalne promjene u drutvu, osobito u
medijima koji se od centraliziranih transformiraju u decentralizirane medije. Ali i samo
razumijevanje medija, diskurzivno oblikovanje autonomne tehnologije je simptom, jer se
temelji na imaginarnom osjeaju da tehnologija (a ne neki drutveno-politiki projekt) ima
utjecaja na pojedince. Osim to struktura medija upuuje na drutvene promjene, specifino
razumijevanje medija upuuje i na neizreena drutvena znaenja koja se podrazumijevaju
kada netko kae da mediji zagauju. Samo upuivanje na jednu interpretaciju, upozorava
Althusser jest simptomatino. Poimanje tehnologije kao projektila koji pogaa kulturu kao
metu upuuje na suvremenu strukturu osjeaja odgovornu za odnos prema tehnologiji koji
se temelji na razumijevanju tehnologije kao ultimativnog Drugog, nerazumnog stroja koji
transformira drutvo. Drugim rijeima, i sama zamjena uzroka (kulture) i posljedice
(tehnologije) jest simptomatina jer ukazuje na ideologijsku matricu sa svim njezinim
mitologemima i pojednostavljenjima koja se pojavljuju u obliku zdravorazumskih stajalita o
tehnologiji.

Pitanje koje postavljamo srodno je psihoanalitikoj metodi slobodnih asocijacija koja se

koristi kako bi se dolo do uzroka nekog poremeaja. Sigmund Freud je uStudijama o
histeriji uveo metodu slobodnih asocijacija, zakljuujui kako je misao to pada na pamet
subjektu, prividno ni sa ime u vezi, uvijek element koji zapravo, svjesno ili nesvjesno,
upuuje na druge elemente (Laplanche/Pontalis, 1992: 26). Simptomatsko itanje znai
prepoznavanje kljua koji nam nudi pristup pravom funkcioniranju poremeaja normalnog

17
stanja stvari (iek, 2002: 177). Althusser je simptomatsko itanje definirao kao dvostruko
itanje koje najprije obznanjuje neobznanjeni dogaaj u tekstu koji ita, da bi ga u istom
trenutku povezalo s drugaijim tekstom, koji postoji kao neophodno odsustvo u prvom
(Althusser/Balibar, 1970: 28).

Iako se ini kako su strahovi povezani uz tehnologiju i njezin utjecaj na pojedinca prirodni,
jer tehnologija zagauje, zapravo nije tehnologija odgovorna za suvremeno stanje, ve je i
ona proizvod sloenih drutveno-ekonomskih uvjeta. Simptomatsko itanje medija ne polazi
od pitanja jesu li mediji utjecali na demokratizaciju ili devalvaciju ljudske komunikacije?,
ve zbog ega su uope mediji diskurzivno oblikovani kao autonomni imbenici koji imaju
utjecaja na drutvo i pojedince. Istrauje se zbog ega su mediji danas uokvireni tehno-
deterministikim metaforama. Althusserova teorija interpelacije i njezine
poststrukturalistike primjene omoguuju da otkrijemo djelatne naine imaginarne i
simbolike identifikacije. Fredric Jameson upozorio je na jedan imaginarni osjeaj
subjekata Prvog svijeta da zbilja nastanjuju postindustrijsko drutvo iz kojeg je nestala
tradicionalna proizvodnja, a drutvene klase vie ne egzistiraju (Jameson, 1988: 231).[10]
Politika filozofija Slavoja ieka, izvedenica lacanovsko-hegelovske ontologije, taj
imaginarni osjeaj tumai kao privid postideologijskog drutva. Prepoznajui se kao prirodni
subjekt, kojeg tehnologija zagauje, graanin Prvog svijeta tehnologiju osuuje kao krivca,
optuuje ju zbog devalvacije prirodnih poredaka, smrt kulture knjige, pismenosti, susreta u
ivo, itd. Istovremeno takvo prebacivanje odgovornosti najbolja je legitimacija drutveno-
politikog poretka koji poiva na tehnolokoj premoi. Jer, nisu li drutveno-ekonomski
imbenici, a ne tehnologija, odgovorni za perpetuiranje kapitalistikog naina proizvodnje,
pa i te vladavine informacija i medijske hegemonije koju ovaj diskurs proziva? U konanici
ideologija je proizvodnja imaginarnih odnosa prema prirodnim porecima.

John Zerzan je zapisao:

Tehnologija dananjice nudi rjeenja za sve probleme na svim podrujima. Gotovo

da je nemogue nai jedno pitanje na koje tehnologija ne nudi odgovor. Ono to se
pritom od nas trai jest da zaboravimo na injenicu da je upravo tehnologija
stvorila sm problem za koji nam u povratnome smislu nudi rjeenje. Sve to je
potrebno jest jo malo tehnologije. (Zerzan, 2004)

No nije li zapravo funkcija ideologijske fantazme prie o tehnologiji kao uzroku problema
upravo maskirati injenicu nepostojanja ikakve predcivilizacijske, predtehnoloke, prirodne
jezgre? Za Zerzana odvojenost ovjeka i prirode zapoinje ve uporabom jezika. Takva

18
teorija o zlatnom dobu bez jezika poiva na poimanju idealnog drutva kao egalitarnog, to
je samo po sebi jedna idealizacija.[11] Tehnologija je simptom, toka u kojoj prirodni
negativitet kao takav poprima jedinu pozitivnu egzistenciju. U drutvu u kojem subjekti gube
bitku s onim to im se ini da predstavlja tehnoloki razvoj, oni tehnologiju oblikuju kao
sublimni objekt ideologije. Identifikacija s prirodom i inzistiranje kako nas tehnologija
instrumentalizira, nije neka nerazumna gesta subjekata prvog svijeta koji nisu svjesni svoje
geopolitike pozicije. Rije je o svojevrsnom uitku koji stoji u temeljima takvog
mitologiziranja prirode i tehnologije. Graani prvog svijeta koji vjeruju u autonomnu silu
tehnolokoga, luditi, protivnici tehnologije, svjesni su drutveno-politikih okolnosti, jer oni
ne djeluju u skladu sa svojim mitovima. Prolazak kroz drutvenu fantazmu zbog toga bi
znaio lociranje jezgre tog ideologijskog uitka koji subjektima omoguava da svoje
vjerovanje prebace na tehnologiju, medije i informacije kao svoje Drugo.

Danas je aktualan jedan cinian odnos prema tehnolokom, tipian za tzv. postideologijska
drutva. U suvremenom drutvu, kako je to iek formulirao, obrui Marxov postulat,
subjekti samo umiljaju da ne vjeruju zaista u svoju ideologiju, dok je unato toj
imaginarnoj distanci, nastavljaju prakticirati (iek 2002: 47-49). Ova iekova definicija
cinine ideologije iz studije Sublimni objekt ideologije omoguava nam da primijetimo kako
je isti mehanizam djelatan i u vjerovanju kako je civilizacijski problem oblikovan kao
problem tehnologije. Priroda danas postaje feti koji omoguava subjektima Prvog svijeta da
nastave djelovati kao da ne vjeruju u ideologiju liberalnog kapitalizma, jednog naina
proizvodnje i politike. Uostalom, subjekti Prvog svijeta se nastavljaju sluiti tehnologijom,
istovremeno se slaui oko njezina krimena, njezine uloge projektila lansiranog iz
onostranog kako bi se unitilo harmonine prirodne odnose. Tehnologija u postindustrijskom
drutvu postaje plutajui oznaitelj strani ali zavodljivi termin temeljan za politiku
doktrinu oznaitelja bez oznaenog, koja ukazuje na dijalektinu logiku vjere. Vjera poiva
na preuenim znanjima, istinama koje ne znamo da znamo, a koja su temeljna za
razumijevanje uloge tehnologije (poput znanja kako je premo Zapada temeljena na
tehnologiji).

Nisu li na taj nain oblikovane paradoksalne kritike tehnologije koje dolaze od teoretiara
medijskih studija koji su ujedno tehnofobi? Ova identifikacija tipina je za medijske ekologe,
poput Richarda Maxwella i Tobyja Millera koji upozoravaju na tetu povezanu sa
skladitenjem, rastavljanjem i recikliranjem medijskih tehnologija. Maxwell i Miller piu o
opasnostima poveane proizvodnje CO2, zagaenja pre-razvijenog svijeta, industrijskih
smetlita u manje razvijenim regijama, ugroavanju bioraznolikosti i nastanjivih povrina

19
(2008: 331). Kritika se temelji na dihotomiji tehnologije i prirode, a adresat ove kritike su
pojedinci koji neodgovorno gomilaju tehnologiju. Svi, tvrdi Miller, imamo lanu potrebu
posjedovanja sve veeg broja tehnolokih igraaka, zbog ega tone ureaja zavravaju na
smetlitima (Miller, 2011). Miller ne nalazi rjeenje u odbacivanju tehnologije, ve u
umjerenosti. No oekuje li Miller uistinu da ponemo umjereno koristiti tehnologiju? I je li
ekoloki problem digitalna tehnologija? Umjesto stare tehnologije, tiska, digitalna
tehnologija proizvodnje knjiga uistinu je ekoloki nain reprodukcije. No, problem zagaenja
i konzumentskih navika problem je ekonomije koja se temelji na potronji. Industrijska
proizvodnja knjiga e se perpetuirati iako nije samoodriva, ne zbog konzumenata, ve zbog
industrije. Sve dok se tiskanje knjiga ne istroi kao model moi kulturnih industrija koje
poivaju na industrijskoj logici proizvodnje istovjetnih kopija i naplati autorskih prava, takva
e se proizvodnja poticati. Medijski ekolozi upozoravaju na umjereno koritenje tehnologije,
no oni nastavljaju djelovati kao da ne vjeruju u vlastitu ideologiju. Zaljubljeni u svoj
simptom, oni i sami perpetuiraju nain proizvodnje, dajui mu legitimitet, jer se problem
adresira na pojedinca, a ne na kulturne industrije ili korporacije koje proizvode tehnologiju.
Jesu li to naivni subjekti Prvoga svijeta, koji smatraju kako je tehnologija, a ne kapitalizam,
odgovorna za ove oblike zagaenja?

iek smatra Lacanovu psihoanalizu i jednim oblikom etike (iek, 2002). Ona ide korak
dalje, u odnosu na one koji razrjeenje drutvenih antagonizama vide ili putem neprekinute
komunikacije (poput Habermasa) ili kao posao subjekta koji mora bez ikakve pomoi
univerzalnih pravila izgraditi vlastiti nain vladanja sobom (poput Foucaulta). Lacanova
psihoanaliza omoguuje da shvatimo mnotvo odgovora na istu nemogue-stvarnu jezgru, i
da shvatimo otkuda potreba da se pronalaze razliite jezgre.[12] Etiki je razumjeti kako
jedna traumatina prazna jezgra simbolikih poredaka postaje plodna baza za suvremenu
postideologiju iji je vaan dio i jedan imaginarni odnos prema prirodi.

TEHNODETERMINIZAM I POSTIDEOLOGIJA. INFORMACIJSKA DIJETA

injenica je da vrlo malo politikih, drutvenih, a pogotovo osobnih problema

nastaje kao posljedica oskudice informacija. Unato tome, sa sve veim
gomilanjem nerazumljivih problema, sve uoljivijim nestajanjem pojma progresa,
sve veom izloenou sumnji samoga smisla, graanin tehnopola i dalje uporno
vjeruje da je svijetu potrebno jo vie informacija. To me podsjea na vic o ovjeku
koji se u isto vrijeme ali kako hrana koju mu posluuju u restoranu nije jestiva i

20
 da su obroci premaleni. (Neil Postman [1992], 2010: 150)

Neil Postman je u studiji Technopoly: The Surrender of Culture to Technology, ureenje u

kojem ivimo nazvao tehnopolom politikim sustavom vladavine tehnologije i informacija
koje se ire poput kulturalnog AIDS-a, bombardirajui na imunoloki sustav. Nezdrava
hrana esta je izvorna domena tehnofobne metaforike, luditskog odnosa prema
informacijama.[13] U nas se ona pojavljuje u raznim kontekstima, od znanstvenih studija do
televizijskih emisija. Profesor Miroslav Radman upozorio je tako na mogunost da nas
Internet pretvori u mrave aludirajui na kolektivnu svijest koja nekritiki probavlja toksine
informacije. Kada usporedimo proces unoenja hrane u probavni trakt i proces unoenja
informacija u mozak, evidentno je da je evolucija puno dulje radila na prehrani nego na
informiranju i uenju, tvrdi Radman (2010). Luditima se danas smatraju tehnofobi i
skeptici, protivnici tehnolokog razvoja i povjerenja u tehnoloko-znanstvenu
paradigmu.[14]

Danas luditi prakticiraju jednu autistinu kritiku modernih strojeva koja podrazumijeva kako
oni nemaju alternativu. Tehnofobi su ujedinjeni u priznavanju svojeg poraza, iskrene nemoi.
(Toby Millerov zagovor za umjerenijim koritenjem tehnologije.) Tehnofobno je djelovanje u
sukobu s vlastitim diskursom jer tehnofobi djeluju kao da ne vjeruju zaista u mogunost
prevladavanja sadanjeg stanja i u povratak pretpostavljenom prirodnom poretku.
Djelovanje ludita je paradoksalno, jer svaki pokuaj masovnog agitiranja protiv tehnologije
ukljuuje medijsko izvjetavanje o tome, zbog ega se djelovanje svodi na perpetuiranu
hiperproizvodnju informacija i upotrebu novih tehnologija. No jo je problematiniji previd
zbog kojeg tehnofobi i upadaju u aporije, a to je previd uzroka i posljedice. Nemogue je, a
luditi djeluju kao da je to mogue, svoju kritiku utemeljiti u praznom prostoru. Tehnologije
su i same vezane uz neke odnose moi, to je i razlog zbog kojeg su tehnofobi i prisiljeni
sami koristiti medije iako ih preziru. Da je tehnologija projektil koji pogaa svoju metu
pojedince, tada bi se radikalne politike mogle utemeljiti u odbijanju da se sluimo
tehnologijama, a bijeg na pusti otok, moda bi bio uinkovit.

Kako je mogue da se kritiari medija sasvim razliitih politikih usmjerenja slau oko
karaktera drutvenih problema kao problema totalitarizma medija? U nas se nekolicina
medijskih programa koji se ele konstituirati kao drutveno-kritiki oblikuju oko ideje da su
mediji odgovorni za suvremeno stanje.[15] No skeptici bi se vrlo brzo nali na suprotnim
stranama ukoliko bi se postavila konkretna pitanja, jer se oni uope ne slau oko sadraja
(obrazovanje, ekonomija, znanost, itd.), ve samo oko okvira mediji zagauju. Konsenzus

21
se fabricira putem prebacivanja odgovornosti na apstraktnu drugost. U Hrvatskoj to vie
nisu nacionalne manjine, neprijateljsko okruje, subverzivni elementi, itd., ve mediji,
tehnologije, medijski anrovi (kompjutorske igre, drutvene mree), informacije koji
ugroavaju zdravo drutvo. Podrazumijeva se to bi to zdravo drutvo znailo, a mistificiraju
se prirodni poretci, susreti u ivo, medijski neposredovana iskustva, itd. Tehnopol se
kritizira i kao svijet bez transcendentnih narativa koji bi osigurali moralne upute, doba bez
socijalnih institucija koje bi kontrolirale dotok pravih informacija. No smatra se
samorazumljivim da transcendentni narativi osiguravaju moralnost, kao i da institucije
jame ispravan izbor informacija.[16]

Nije samo nezdrava hrana izvorna domena tehnofobne metaforike. Informacije se

diskurzivno oblikuju kao virusi, zagaivai, projektili lansirani iz onostranog kako bi ugrozili
prirodni poredak, kotai koji prijete zgaziti kulturu i civilizaciju, itd.[17] No metafora
neumjerenog konzumiranja nezdrave hrane zanimljiva je jer upuuje na jaz izmeu
manifestnog iskaza (tehnologija otuuje) i latentnog (skrivenog) iskaza do kojeg se dolazi
putem jedne oite omake koju perpetuira metaforika nejestivih informacija. Da bismo mogli
odbiti nezdravu hranu i odluiti jesti zdravo, osnovni preduvjet je da nismo gladni, kao to
nisu gladni zapadnjaci koji se podvrgavaju dijetama. Informacijska se dijeta, poput one
nutricionistike, moe prakticirati samo kao odbijanje vika, no ne i odbacivanje uzroka u
potpunosti. Ono to se uistinu pretpostavlja u tehnofobnoj metaforici nije radikalno
odbacivanje simptoma, jer upravo kao to bi odbacivanje hrane dovelo do bioloke smrti,
tako bi odbacivanje informacija znailo politiku, drutvenu i simboliku smrt. Tehnofobija
preuuje pitanje moi. U prosvjedima diljem svijeta 2011. godine vladajui su pobune guili
ukidanjem pristupa informacijama, iskljuivanjem komunikacijskih mrea, to nam govori
puno o tome koja je uloga medija u politikom smislu. Informacija, mediji, tehnologija su u
postindustrijskom drutvu temelji moi.

Poziv na odbacivanje informacija, koji je i sam informacija, paradoksalan je u svojem pseudo-

hegelijanskom spoju kombinacije uitka i sputanosti. On je slian laksativ okoladi koju je
Slavoj iek proglasio tipinom hranom cininog postideolokog drutva (iek, 2008). Ono
to uistinu implicira tehnofobni zagovor odbacivanja informacija je odustajanje od bilo
kakvog rjeenja. Kao i sve popularne mjere kvazi-restrikcija, informacijska dijeta da bi bila
popularna mora najprije odustati od same restrikcije. Jedem dakle mravim, naslov jednog
od mnogih popularnih prirunika za mravljenje, iako je izvrsna metafora, ne govori nita o
stvarnosti. Ona ipak djeluje na neki nain na subjekte koji prihvaaju status quo prema
kojemu bi stvar koja navodno uzrokuje tetu ve trebala biti njezinim lijekom.

22
Danas je postignut konsenzus oko toga da informacije stvaraju otuenost subjekata koji
zbiljski prostor i vrijeme zamjenjuju virtualnim prostorom i suplementom komunikacije.
Tehnofobi pozivaju da se proglasi informacijska dijeta, no moe li njihov poziv biti djelatan,
ili je on zapravo legitimacija dominantnog poretka, preutni pristanak da iako znamo da
informacija zagauje, ipak nastavljamo djelovati kao da to ne znamo? Razlog zbog kojeg
tehnofobija ne moe biti rjeenje globalnih ni osobnih problema, ekolokih zagaenja, niti
otuenja subjekata, jest to se tehnologija pojavljuje kao posljedica, a ne uzrok otuenja i
specifinog naina proizvodnje. Tehnofobija tako ima funkciju, no ne da ukazuje na
probleme sa znanstveno-tehnolokim razvojem, ve da transformira ekonomskopolitike
probleme u probleme s autonomnom mainerijom koja instrumentalizira ovjeka. To ne
znai da problem ne postoji, ve da se problem pogreno adresira, a to pogreno adresiranje
jest ideologino. Ideologijski proces interpelacije-subjektivacije nije samo manipulacija
vladajuih klasa koje koriste ideoloki aparat drave kako bi subjekte drali podinjenima.
Tehnoloki determinizam jest oblik ideologijske interpelacije gdje subjekti odabiru svoj feti,
upravo zato da preive bez da se uistinu priblie ideologijskoj jezgri. Ta ideologijska
jezgra, kapitalistiki nain proizvodnje i komodifikacija svih stvari i iskustava, ini se toliko
traumatinom da ak i teorije i prakse radikalnih protivnika znanstveno-tehnolokog razvoja,
ostaju njome ne zahvaene.

RADIKALNA TEHNOFOBIJA

Ukoliko je tono kako ivimo u drutvu cinine ideologije koja subjektima omoguava da
samo umiljaju da ne vjeruju zaista u svoju ideologiju, dok ju zapravo nastavljaju
prakticirati, to je s radikalnim politikama otpora koje se slue i nasiljem u postizanju svojih
ciljeva? Tehnofobija se u svojim najradikalnijim izvedbama postavlja kao politika otpora
proizvodnji, konzumerizmu, zagaenju. No ona se zapravo potvruje kao jo jedna
izvedenica postmoderne etike, cinine post-politike i politike identiteta koja subjektima
omoguava da prirodu oblikuju kao feti. Jedan od njezinih najradikalnijih izraza je
antispecizam, kritika opravdanosti supremacije ovjeka. Zbog tehnolokog zagaenja,
antispecisti smatraju kako ova planeta ne treba ljude jer je upravo ovjek, zbog svojeg
naina ivota postao rak-ranom prirode. Jedan od prijedloga antispecista je provesti
radikalnu anti-natalitetnu politiku kako bi se smanjio ovjekov udar na prirodu. Taj je
zahtjev postavio i James J. Lee kada je u svibnju 2010. godine zatoio taoce na televizijskoj
kui Discovery Channell zbog njihova navodno pro-natalitetnog serijala John & Kate, o

23
obitelji s osmero djece.[18] Za razliku od Jamesa J. Leeja, pojedinci uglavnom prebacuju
svoja vjerovanja na velikog Drugog (utjelovljenog u kolektivu) koji tada vjeruje umjesto njih
dok oni zadravaju razum, zadravajui distancu prema velikom Drugom slubenog
diskursa (iek, 2008b). Lee je bio lan mrene grupe posveene jednom od kultnih anti-
civilizacijskih romana Ishmael (1992) Daniela Quinna. Leejev in ostavio je lanove njegove
grupe u oku, jer oni nisu imali pojma da je rije o sumanutom ovjeku. Veina onih koji
vjeruju da je ovjek rak-rana prirode, istovremeno ne vjeruju kako je potrebno djelovati
nasilno kako bi se ostvarilo te ciljeve. iek nudi jednu specifinu interpretaciju fetiizma.
Obino se fetiiste smatra sanjarima koji su izgubljeni u svojim privatnim svjetovima, no
tvrdi iek, oni su realisti, sposobni da prihvate stvari kakve jesu jer imaju svoj feti za
koji se mogu uhvatiti kako bi ublaili uinak stvarnosti (iek, 2008b). Zbog toga,
paradoksalno, tehnofobima priroda slui kao feti koji ih ini zdravim, funkcionalnim
pojedincima jer oni i dalje mogu djelovati u tehnologiziranom svijetu. Iako uoavaju kako
postoji problem, veina ljudi kako bi ostali razumni, okreu se identifikaciji kao procesu
preuzimanja nekog simbolikog mandata, kojim pokuavaju pobjei, izmaknuti jednoj
traumatinoj jezgri (iek, 2002: 243).

No to je sa zbiljom, prirodom koja uistinu jest ugroena zbog ovjekova naina proizvodnje?
Ono to se u veini tehnofobnih ideologija pojavljuje kao jezgra, priroda, nema nikakve veze
sa zbiljskom prirodom.[19] U studiji radikalnog ekologa Derricka Jensena Endgame moemo
nai potvrdu teze da je rije o imaginarnoj prirodi. Zbog zagaenja i ivota u gradovima,
veina nas, priznaje Jensen, nema predodbu o tome to je to uope priroda. Derrick
Jensen pie:

Napustivi davno na razum, i davno zaboravivi to znai biti slobodan, veina

nas nema predodbu o tome kako je ivjeti u zbiljskom svijetu. Dok gledam
mrijetenje lososa, naviru mi suze. Nikad nisam vidio rijeku punu ribe

Kao i sa slobodom, tako je s iznimnom ljepotom i plodnou samog svijeta: teko

je voljeti to nikada nisi upoznao. Teko se uvjeriti kako se vrijedi boriti za neto
za to moda ne vjeruje da je ikad postojalo. (Jensen, 2006: 439).

Duboka uvjerenja koja subjekt predodreuju, pojavljuju se najee kao eksterni poreci,
potpuno strana bia, koja se u samo sredite identiteta instaliraju kao sluajni predmeti.[20]
Da bi priroda uistinu bila oblikujue sredite ona mora ostati imaginarna, a subjekt se ne
smije suoiti s njezinom traumatinom jezgrom. Ljubav prema prirodi, onome to nikada
nisi upoznao, slina je ljubavi prema bogu i religijskoj identifikaciji u kojoj se ne otkrivaju

24
neke istine, ve se mehaniki pristaje na jedan poredak (bira se neto umjesto nitavila,
tumai Lacan). Narav vjerovanja ogoljuje priznanje Blaisea Pascala: Klekni, pomii usne u
molitvi, i vjerovat e (Althusser, 1971: 165). Priroda se odabire kao jedan simboliki
poredak, koji subjektu pomae u procesu identifikacije. U Jensenovu priznanju otkriva se
kako je duboko uvjerenje subjekta vezano uz nejasnu predodbu. Ljubav prema prirodi moe
biti legitimacija zloina, ba kao to su se zloini poduzimali u ime ljubavi prema naciji,
zemlji ili vjeri. Ljubav ne podrazumijeva pacifizam zakljuuje Jensen (2006: 239) koji
zagovara nasilje kao legitiman oblik otpora protiv civilizacije.

Potreba za radikalnom ekologijom proizlazi iz reakcije na pseudoprakse ekoloke svijesti,

recikliranje, kupovanje organskih proizvoda ili proizvoda koji nisu testirani na ivotinjama,
podravanje zelenih rjeenja, itd. Radikalna ekologija se eli distancirati od teorija i praksi
koje samo perpetuiraju sadanje stanje. Jensen kritizira Greenpeace ekologiju, kao reimski
kooptiranu. Kod veine osvijetenih progresivnih subjekata, rije je o gestama kojima je cilj
rijeiti pojedinca osjeaja krivnje zbog unitavanja prirode, ili ekonomskog podinjavanja
zemalja Treeg svijeta. No, niti najradikalniji protivnici znanstvenotehnolokog razvoja,
radikalni tehnofobi, ne uspijevaju se odmaknuti od te ideologijske matrice. Iako im je cilj
oduprijeti se ultimativnoj postmodernoj politici identiteta, i oni ju zapravo legitimiraju. Ta
politika ima dva izvoda. Prvo, ekonomsko-politiki problemi prikazuju se kao problemi
tehnologije. Jensen ne kritizira ameriku kapitalistiku ekonomiju. Odgovornost se
prebacuje na Civilizaciju, pri emu se apostrofira bilo koja civilizacija, jer Civilizacija kao
takva nikad nije niti moe biti odriva (Jensen, 2006: 35). Priroda postaje plutajui
oznaitelj, veliko Drugo, koje se nekontekstualizirano ini apsolutnim. Istovremeno, poziv na
akciju krajnja je izvedba radikalnog individualizma, moi pojedinca koji moe neto uiniti
svojim djelovanjem. To je drugo obiljeje tipino za politike identiteta, stavljanje rjeenja u
ruke pojedinaca koji mogu djelovati anticivilizacijski, iskoraiti iz ideologijske matrice,
zagovarati partikularnu istinu prirode.

Radikalna tehnofobija je zapravo darvinistika. Antispecizam je, upozorava iek, oblik do

apsurda dovedenog zastupanja prava jedne specifine ljudske vrste i njezinog
proliferirajueg mnotva koje je poprimilo oblik radikalnog darvinizma (iek, 2008b).
ivotinjskom carstvu nedostaje bilo kakva duhovna supstanca, koju joj pripisuju antispecisti
poput Jamesa J. Leeja koji je djelovao pod utjecajem romana Daniela Quinna. U tom romanu
majmun telepat postaje uitelj koji trai uenika, koji mora imati iskrenu elju da spasi
svijet (Quinn, 1995: 1). Isto se moe rei i za losose u Jensenovu primjeru. Ono to se gubi
u imaginarnim porecima je istina kao apsolutni univerzum partikularnog. Romantizacija

25
prirode, Jensenova romantina slika lososa, zapravo je pokuaj iskoraivanja iz univerzuma
partikularnog, bijeg od zbiljske prirode (zbiljskog majmuna u Quinnovu sluaju). Utoliko je
oito kako i sama romantizacija prirode u Jensena nije zamisliva bez specifinog horizonta
politike identiteta i vrijednosti individualnih sloboda.[21]

Radikalne elaboracije ukazuju na procjepe s jedne strane ideologijske matrice koja najee
ve podrazumijeva neuspjeh (kod Postmana je to oito, ali i Jensen moe samo teoretizirati o
radikalnom ukinuu Civilizacije), potvrujui se kao praksa osobne satisfakcije. [22] To je
ona legitimacijska gesta naizgled radikalnog odbijanja da se sudjeluje u toj igri, ali koja ne
ugroava ekonomsku i politiku mo vladajuih jer se zadrava na praznim oznaiteljima,
sukobu tehnologije i prirode. Kapitalizam danas uglavnom tolerira i podrava sve oblike
prosvjeda protiv tehnolokog zagaenja, zato to se kritiari tehnolokog razvoja, ak i kad
prividno ulaze u kapitalistiki ekonomski teritorij (recimo bojkotirajui kampanje koje ne
potuju ekoloke standarde) ne pribliavaju odreenoj granici. Ono to izostaje jest svijest
da se svako djelovanje danas smjeta unutar hegemonijskih ideolokih koordinata. Kritiari
tehnolokog razvoja, poput Postmana, ali i Jensena, ne postavljaju pitanja o
ekonomskopolitikoj hegemoniji. Niti radikalna tehnofobija ne pribliava se hegemonijskoj
jezgri jer i ona polazi od univerzalnih istina, kao to je istina tehnolokog determinizma. I
Jensen i Postman, iako zagovaraju razliite metode, polaze od kritike tehnologije, a ne
drutveno-ekonomskih uvjeta. Ono to tehnofobija nudi zapadnom ovjeku (to i iek locira
kao problem radikalnih politika otpora od ljudskih prava do prava ivotinja) pretvaranje je
politiko-ekonomske borbe u pseudo-dramu subjekta. Individualizam i tehnoloki
determinizam karike su koje povezuju tehnofobne ideje suvremenog luditskog pokreta s
horizontom informacijskog kapitalizma.

Na ovaj je paradoks ukazao dokumentarni film Das Netz (Lutz Dammbeck, 2003) o teroristu
Unabomberu koji je od kasnih sedamdesetih do sredine devedesetih slao pisma-bombe na
amerika sveuilita i aerodrome. Unabomber je pseudonim kojim se koristio Ted Kaczynski,
inae uspjean matematiar, koji je smatrao kako ova civilizacija ne treba tehnologiju. U
dokumentarcu autora zanima kako je mogue da su neke rtve ovog terorista tehnofoba bile
dijelom istog sveuilinog kontrakulturnog miljea. Unabomberovu bi teorijsku elaboraciju
mnogi potpisali, kada ne bi znali kako je rije o elaboratu koji je doivio i konkretnu
praktinu primjenu. I ovaj dokumentarac njegovim antitehnolokim idejama pristupa s
odreenim potovanjem. U manifestu Industrijsko drutvo i njegova budunost koji je
napisao Ted Kaczynski odzvanjaju ideje Herberta Marcusea, Jacquesa Ellula, Lewisa
Mumforda i Neila Postmana. Nakon to je proitao njegov manifest, anarhoprimitivist John

26
Zerzan ga je podrao, iako je kritizirao njegove metode. Ipak, rije je o teroristu, a ne
teoretiaru, zbog ega jedan od sugovornika u dokumentarcu, John Brockman, odbija
razgovarati o tom luaku.

Naizgled suprotstavljeni subjekti, kao i vizije o utjecaju tehnologije, povezuje ista struktura
osjeaja, razumijevanje odnosa prema prirodi i tehnologiji. Slika rtava nezaustavljive tehno-
maine temeljna je slika tehnolokog napretka ne samo u vizijama neoludita Neila
Postmana, anarhoprimitivista Johna Zerzana, radikalnog ekologa Derricka Jensena, terorista
Unabombera i Jamesa J. Leeja, ve i u praksama sasvim suprotnog predznaka. Slinosti
ukazuju na to kako, paradoksalno, i sam informacijski kapitalizam nalazi legitimaciju u
jednom obliku anticivilizacijskog diskursa koji je bio upisan u najranije razumijevanje
mrenih identitetskih politika. Taj su diskurs inaugurirali tehnokrati poput Johna
Brockmana, kontrakulturnih otpadnika koji su postali predvodnici nove elite. Stuart Brand
autor jedne od prvih virtualnih zajednica Well cyber-prostor opisao kao LSD-halucinaciju.
Mitchell Kapor i John Perry Barlow u svojem su kanonskom eseju Across the Electronic
Frontier rane 1990. godine cyber-prostor opisali kao elektroniku granicu koju naseljava
par iskusnih tehnologa koji mogu tolerirati graninost i divljinu raunalnog suelja i kronini
nedostatak korisnih karti i metafora (Kapor i Barlow, 1990).[23]

ak i najradikalniji tehnoloki optimisti polaze od iste pretpostavke kao i pesimisti. Jednu od

najoptimistinijih vizija tehno-budunosti ponudio je transhumanizam, koji je prije religija ili
vizija, nego filozofija, no jedan od njezinih utemeljitelja, Max More, naziva ju upravo vrstom
filozofije koja ima za cilj dovesti nas u posthumano stanje. More, utemeljitelj
Ekstropijanskog Instituta, tvrdi da transhumanizam preuzima humanistiko nasljee,
potovanje razuma i znanosti, predanost napretku i potivanje ljudskog ivota. No
istovremeno on se razlikuje od humanizma, jer prepoznaje i anticipira radikalne aliteracije
u prirodi i mogunosti naeg ivota koje proizlaze iz razliitih znanosti i tehnologija kao to
su neuroznanosti, neurofarmakologija, produljenje ivota, nanotehnologija, umjetna
superinteligencija (More, 1990). Kako tehnologija napreduje zadnjih nekoliko desetljea, a
strojevi postaju superinteligentni, suoit emo se s dramatinom fazom tranzicije koju Ray
Kurzweil i Max More nazivaju singularnou (More/Kurzweil, 2002). Singularnost je, tvrde,
socio-tehnoloki projekt koji tei stvaranju inteligencije koja nadilazi ljudsku inteligenciju, a
koja e nau civilizaciju preuzeti 2049. godine. Znanstvenik na polju robotike i umjetne
inteligencije, Hans Moravec (inspiriran literaturom Isaaca Asimova), potvrdio je ova
predvianja u studiji Mind Children: The Future of Robot and Human Intelligence u kojoj
najavljuje kako e roboti evoluirati oko 2030-40. godine.[24] Moravec najavljuje kako e

27
tada ovjek biti u mogunosti uitati svoj um na raunalo (Moravec, 1988).

Iako naizgled suprotstavljeni, ovaj krajnji tehnooptimizam polazi od iste pretpostavke kao i
tehnopesimizam, da tehnologije imaju utjecaja na drutvo i ovjeka. Luditi i transhumanisti,
pretpostavljaju autonomne i samooblikujue tehnologije koje su u trenutku svojeg izuma
duboko izmijenile drutvo. Primitivisti i ekstropijanci, primjeuje Hakim Bey, zalau se za
uspostavljanje eshatona, a jedina je razlika vrijeme u koje ga smjetaju, jedni u prolost, a
drugi u budunost (Bey, 1995). Od McLuhana do Zerzana, postoji elja da se utvrdi toka
pada, krize ovjeka koja je povijest dovela na mranu stranu. Marshall McLuhan je
smatrao da je ta toka pada izum tiska, za Neila Postmana telegrafija je prva stvorila
kontekst u kojem je informacija postala slobodna od bilo kakvog konteksta (Postman,
2010: 152) i zato opasna, Zerzan je jezik proglasio tokom pada, a neoluditi smatraju kako je
kompjutor naprava koju treba zatui (Koroman, 1999). Jedni najavljuju novo doba, a
drugi negoduju zbog smrti starog.

ROBOT-RADNIK. ZNANSTVENA FANTASTIKA I REALNO

Znanstveno-fantastini zapleti tee prikazati civilizacijske transcendencije, no oni se

uspostavljaju kao bilo koje diskurzivno polje koje se bavi artikulacijom stvarnih odnosa i
drutvenih uvjeta. Diskurzivno znanje o tehnologiji u znanstvenoj fantastici naravno nije
produkt transparentne reprezentacije realnog, ali se u odnosu na reprezentacije koje se
odnose prema stvarnom svijetu tako da nastoje prikriti svoju artificijelnost (realistiki
roman/film) znanstvena fantastika otkriva kao diskurs aktualne strukture osjeaja.
Tehnodeterminizam koji ograniava i najradikalnije otpadnike pokrete, oduzimajui kritici
kontekst u kojem se ona pojavljuje kao problem, nai emo u njegovom rudimentarnom
obliku u znanstvenoj fantastici, gdje je tehnologija uistinu subjekt koji se od instrumenta
pretvara u agenta instrumentalizacije ovjeka. (U filmu Matrica (1999) tehnologija i jest
agent Smith, u serijalu Ratovi zvijezda (1977-2005) ona je mrana Sila.)

Ukoliko je tono ono to tvrdi Raymond Williams, da razliite generacije ivot osjeaju ipak
nekako drugaije (2006: 41) tada moderna, postmoderna i mreno doba razliito
diskurzivno oblikuju odnos subjekata prema tehnologiji. To su dijakronijske razlike koje
postaju oite ukoliko usporedimo tehno-ikone moderne s onima postmoderne. Primjetit
emo kako je modernistiki robot ne samo ikoniki drugaiji od cyberpunkovskih kiborga i
androida, ve kako se ove tehno-ikone diskurzivno oblikuju oko drugaijih stavova,

28
vrijednosti, strahova i vjerovanja. S druge strane postoji i sinkronijsko nepodudaranje,
odstupanje od strukture osjeaja ili otpor prema dominantnoj strukturi osjeaja koji oblikuje
diskurse o tehnologiji. Te antagonizme nalazimo u svakom razdoblju. Ni u jednom razdoblju,
pa ni u moderni ne postoji konsenzus oko kvalitete progresa. Moderna, doba prividno
posveeno slavljenju znanstveno-tehnolokog napretka, prepuna je skeptinih glasova. Na
njih upozorava Zoran Kravar u studiji Antimodernizam. Otpori se javljaju u obliku zazivanja
predmodernog iskona u djelima koja slave vitalistiki kaos, vezu ovjeka i Zemlje, zlatno
doba. Antimodernistika su djela, primjerice, Pusta zemlja Thomasa Stearnsa Eliota i Canti
Ezre Pounda koji je proklinjao pakao trgovinskoga industrijalizma (Kravar, 2004).

Umjetnost i antimodernistika kritika otvoreno elaboriraju otpore, nezadovoljstva i skepsu

oko predaje civilizacije tehnologiji. No i popularna kultura upuuje na te disonantne
tonove. Fantazija, upozorava Slavoj iek u studiji The Plague of Fantasies, javlja se kao
pokuaj prevladavanja nekog drutvenog antagonizma (iek, 1997: 11-12). U popularnoj se
kulturi esto materijalizira nesvjesno strukture osjeaja. Ono to je vidljivo izmie
jednoznanoj elaboraciji, dok se ono nesvjesno nalazi u lapsusima, omakama, skrivenim
znaenjima koja ukazuju na drutvene antagonizme. Zbog toga su ove elaboracije sline
pismu u pripovijetci Edgara Allana Poea (gdje je pismo izloeno na stolu, odlino skriveno).
Jedan takav klasian uvid u antagonizme oko tehnologije nudi animirani film Fhrerovo lice
iz 1942. godine. Film je parodija nacizma i faizma, no on istovremeno na ikonikoj razini de
facto reprezentira ameriku tvorniku traku kao totalitarno oruje za izrabljivanje radnika.
Iako crti na denotativnoj razini prikazuje jednu nonu moru Paje Patka o nacistikoj
Americi, njegovi se problemi javljaju nepovezani s nacistikom problematikom. Ukoliko
uklonimo nacistiku ikonografiju svijeta u kojem se patak naao, ostaje fordistika tvornika
traka na kojoj doivljava slom, jer u toj Americi on radi bez prestanka.

Razdoblje moderne intenzivno je zaokupljeno projektom industrijalizacije i elaboracijom

politikog projekta ukidanja rada kao osloboenja ovjeka, bliskoj ljevici i desnici. Nije samo
taylorizam utjecao na oblikovanje strukture osjeaja industrijskog doba. Instalacijska
metoda Alekseja Gasteva odigrala je vanu ulogu u razvoju sovjetske verzije taylorizma.[25]
Ruski konstruktivisti stvaraju pod utjecajem ideje progresa, aktualne nakon 1917. godine i
ruske revolucije koja je ciljala ruralnu naciju transformirati u industrijsku. Film Dzige
Vertova ovjek s filmskom kamerom (1929) jedna je elaboracija vizije drutva kao stroja
koje se treba utemeljiti na automatizaciji, mehanizaciji i ekstremnom funkcionalizmu.
Mnotvo tehnikih ureaja slui dokumentiranju revolucionarnog stanja. Ako postoji junak
Vertovljeva filma, tada je to tehnologija i ruski narod koji se njome slui, a povlateno mjesto

29
u tom slavljenju rada, zajednice i tehnologije imaju ene (Mayne, 1991). Radnice se na traci
prikazuju dok sa smijekom na licu prate frenetian ritam stroja. I umjetniko djelo svojom
se formom stavlja u slubu strojne metafore, industrijalizirajui i mehanizirajui percepciju.
Reija ne slui kako bi se ponudio neki specifian pogled na svijet. Umjetnik je inenjer, a
cilj je da se to vie udalji iz procesa proizvodnje dok mehaniko oko nastavlja snimati
umjesto njega.

No kulturalne reprezentacije uvijek su uhvaene u mreu diskurzivnih praksi koje su

odgovorne za poimanje tehnologije[26]. Ni u jednom razdoblju odnos prema tehnologiji nije
jednoznaan. Diskurzivno znanje nikad nije produkt transparentne reprezentacije realnog
(Hall, 1973). Kultura je proizvodnja i razmjena, pa i bitka oko znaenja koncepata, slika,
ideja i osjeaja specifinih za neko razdoblje. Na tu je kvalitetu modernistike umjetnosti
obiljeene oduevljenjem prema projektu progresa upozorio Paul Virilio primijetivi kako je
futurizam mogao nastati samo u Italiji gdje je jedino prolost aktualna, ali i optereujua
(Virilio, 1994). Razliite interpretacije drutvenog znaenja tehnologije, na koje je upozorio
Zoran Kravar itajui one autore koji se suprotstavljaju modernistikom optimizmu prema
progresu, u znanstvenoj se fantastici nalaze jedni uz druge, u obliku skrivenih, neizreenih i
podrazumijevanih znaenja. Tehno-ikone: robot, kiborg, android i avatar, fantastine su
antropomorfizacije tehnologije, zanimljive upravo zato to ukazuju na antagonizme oko
uloge tehnologije u industrijskom i postindustrijskom kapitalizmu.

Popularna kultura u tom je smislu spremnik motiva koji upuuju na disonantne tonove oko
karaktera progresa. Modernistika metafora drutva kao stroja nalazi se u jednom
antropomorfiziranom i udvojenom obliku. S jedne strane tu je robot, stroj kao ovjek,
antropomorfizirana industrijska traka. S druge strane modernizam je zaokupljen i slikom
ovjeka kao stroja koji upuuje da je ta dehumanizacija smjetena u proces proizvodnje,
gdje se ovjek koji se ini slian robotu zove radnik. (Karel apek rije robot je izveo iz
eke rijei radnik.) Metropolis Fritza Langa iz 1927. godine znanstveno-fantastini je film u
kojem se robot pojavljuje kao apsolutno Drugo liberalnom subjektu, individui koja ima pravo
slobodnog izbora.[27] No istovremeno, Lang u Metropolisu, pogotovo na ikonikoj razini,
slika socijalnu nepravdu (dehumanizaciju radnika na M stroju). Film na ikonikoj razini
reprezentira kapitalistiko drutvo u kojem radnici rade u nehumanim uvjetima poput
zatvorenika. Takva reprezentacija nije neuobiajena za to vrijeme. Ugledavi neke radnike,
junakinja Rossellinijevog filma Europa 51 uzvikuje Mislila sam da vidim osuenike!
(Deleuze, 1990). Proletarijat u Langovu filmu, H. G. Wells je kritizirao kao potpunu
besmislicu (Wells, 1927). Moda se takav proletarijat moe nai u Kini, tvrdi Wells, ali ne i

30
u Americi. Wells vjeruje kako radnici u Americi ne mogu biti deprivilegirani na taj nain, jer
kapitalistika privreda poiva na njihovoj konzumentskoj moi.

Metropolis nije socijalistiki film. Na razini zapleta, kranstvo, a ne radnika borba,

namee se kao rjeenje socijalnih sukoba. Pitanje klase se svodi na pitanje odnosa zapadnog
ovjeka prema tradicionalnim vrijednostima koje izumiru u modernom projektu
racionalizacije, povjerenja u znanstveno-tehnoloki napredak. Pria zagovara suradnju klasa.
Paradoksalno, zaplet se oblikuje oko ideje da sam kapitalist, otuen i nehuman poput stroja,
potie radniki ustanak s namjerom da neorganizirano radnitvo u revoluciji unititi samo
sebe. Klasni ustanak Lang prikazuje kao najgore to se radnicima moe desiti, nasilje koje
moe ugroziti ivote njihove djece (pobuna kulminira poplavom koja prijeti radnikoj djeci),
a koji bi samo odgovarao onima koji su odgovorni za najveu drutvenu nepravdu
dehumanizaciju. No ovaj fantastini film oblikovan je oko jedne strukure osjeaja za koju je
karakteristian strah od instrumentalizacije, robotizacije ovjeka, dehumanizacije radnika u
procesu proizvodnje. Robot se pojavljuje kao konstitutivna izvanjskost kapitalizma. Podjela
izvan-ja/ne-ja (ovjek i drutvo/stroj) ukazuje se kao podjela iznutra, drutveni antagonizam
(humanizam nasuprot dehumanizaciji kapitalizma, imperativa profita). Znanstvena
fantastika ipak, jedan ekonomsko-politiki sukob, klasni animozitet diskurzivno oblikuje kao
tehno-eshatoloko pitanje. Pitanje drutvenog antagonizma oko racionalizacije proizvodnje i
projekta ukidanja rada, postavlja se kao fantastina elaboracija pitanja dehumanizacije
radnika putem stroja.

Robot je par excellence tehno-ikona modernizma. Rije robot prvi je puta upotrijebio Karel
apek u znanstveno-fantastinoj drami R.U.R. (Rozumovi univerzalni roboti) iz 1920. godine.
Rozum (razum) je industrijalac koji zastupa ideju progresa, a njegovom se svjetonazoru
suprotstavlja Helena, lanica Lige za humanost, kritizirajui znanost i ovjeka koji se igra
boga. Helenina slukinja, primjerice, sasvim jasno progovara s pozicija kreacionizma,
zakljuujui kako izumi kvare ovjeanstvo jer su protivni bogu. Klasni sukob se u
Metropolisu prikazuje kao sukob koji proizlazi iz tehnolokog. Kod apeka se javljaju
nacionalnost i rasa kao alati kapitalistike podjele meu radnicima i robotima. Jedan od
proizvoaa robota u trenutku kada pomisli da su uguili pobunu priznaje kako je postojao
plan stvaranja unutarnjih podjela meu njima. Takav bi projekt poivao na proizvodnji novih
vrsta robota koji bi imali nacionalnost i rasu. Drama uprizoruje drutveni antagonizam oko
pitanja utjecaja tehnologije i ideje racionalizacije proizvodnje, no kod apeka se sukob
prirode i tehnologije oblikuje kao klasni sukob, univerzalizirajui problem robota kao
problem klase, rase i nacije.

31
KIBORG I ANDROID UDEI STROJEVI

Metafora drutva kao stroja, a onda i roboti kao ovjekoliki strojevi nisu jednostavno
fantazije. Rije je o naracijama koje upuuju na drutvene antagonizme oko metode
racionalizacije rada i njezine implementacije u fordistikim tvornicama. Kibernetika je za
fantastine reprezentacije odigrala onu ulogu koju je imala industrijska proizvodnja za
oblikovanje robota kao modernistike tehno-ikone. Kibernetika je u pozitivne znanosti uvela
razumijevanje uma i tijela kao odvojenih sfera, pa kibernetiko poimanje ovjeka predstavlja
jedan postmodernistiki oblik idealizma (Hayles, 1999). Kibernetika je teorija informacije
koja ivotinju, ovjeka i stroj interpretira kao sustave za procesuiranje informacija. (Poznato
je kako je kibernetiar Gregory Bateson postavio pitanje nisu li slijepi ovjek i njegov pas
jedan sustav?) Taj e problem cjeline i njezinih dijelova (pogrenog povezivanja subjekata s
njihovim tijelima) u svojoj materijalistikoj filozofiji izloiti Deleuze i Guattari. Subjekti nikad
nisu dovreni ve uvijek u procesu udee-proizvodnje (1983: 5). udei stroj je bilo koji
tijek, poput onog majka-dijete gdje majina dojka i djetetova usta ine dijelove jednog stroja
(Deleuze i Guattari, 1983: 42-50).[28] Ovaj, u svojem temelju kibernetiki model psihologije
linosti podrazumijeva dematerijalizaciju, rastjelovljenje subjekta. To su aktivne
pretpostavke neizgovorenih znanja kolektivne strukture osjeaja koje emo u raznim
oblicima nai u znanstvenofantastinim zapletima i reprezentacijama.

Drama R.U.R. ve komplicira odnos prema neivom, uvodei problem prava homopoetikog
stroja. To e se pitanje aktualizirati u doba kibernetike. Tehno-ikone kiborg i android
narativne su elaboracije ovjeka kao skupa informacija, ali i ovjekolikih strojeva. Jedan je
tehnoloki poboljani ovjek, a drugi humanizirani stroj, no oba su specifine fantazmatske
elaboracije postindustrijskog doba u kojem su ovjek i informacija postali tako bliski, da ih
N. Katherine Hayles smatra srodnim oblicima treperavih oznaitelja (Hayles, 1999).
Transhumanizam e upravo u znanstvenoj-fantastici nai svoju najpopularniju izvedbu jer se
u oni nadopunjuju u ideji odvajanja tijela od uma. Transhumanizam je pogled koji daje
prednost informacijskim obrascima pred materijalnim instancama, smatra svijest osnovom
ljudskog identiteta, tijelo tretira kao zamjenjivu protezu kojom uimo manipulirati, i
najvanije, podeava ljudsko bie kako bi bilo bezbolno sjedinjeno s inteligentnim strojem
(Hayles, 1999: 3).

Pitanje klase prisutno u modernizmu, nestaje. No antagonizam ostaje u obliku specifinom

za drutva koja klasne sukobe (radnik/industrijalac) transformiraju u sukob koji graane

32
suprotstavlja jednom menaderskom obliku kontrole, maskirajui pozicije moi strukturom
mrea i fleksibilnom arhitekturom zatoenitva, kao vrstama modulacije. Dok je u
disciplinarnim drutvima svaki prostor zatoenitva (tvornica, bolnica, zatvor, kola) imao
svoje zakonitosti, razliiti mehanizmi kontrole neodvojive su modulacije, koje oblikuju sustav
varijabilne geometrije, iji je jezik uvijek isti, numeriki (Deleuze, 1990). Titravost je
obiljeje ovjeka kontrole koji je danas zatoenik novih zatvora. ovjek je valovit, titrav, u
orbiti, pie Deleuze (1990).

Fikcija je odvojila dva svijeta, zbilju i matricu, tijelo i informaciju. To je suvremena izvedba
Platonova mita o peini kao zavodljivom virtualnom svijetu. Uitak mehanizacije pokreta,
kojeg nalazimo u filmu Dzige Vertova ovjek s filmskom kamerom (radnice koja je sa
smijekom imitirala mehanike radnje stroja slaui cigarete u kutije), slian je uitku
postmodernistikog kibernauta koji uranjanja u informacijsku matricu. Vertovljeva je
radnica determinirana fizikim prostorom i tijelom, dok e se u romanima Williama Gibsona,
posebice u trilogiji Neuromancer (2003), tijelo diskurzivno oblikovati kao tamnica, zatvor
kojeg se kibernaut oslobaa uranjanjem u matricu. Subjektivnosti bez tijela postoje u
vremenu ali ne i u prostoru transcendentirajui kategorije koje je Kant smatrao osnovnim
kategorijama ljudskog iskustva. Takvi su diskursi svoju punu elaboraciju doivjeli u
znanstveno-fantastinom anru koji je oslikao itav imaginarij nematerijalnog postojanja
bia na Mrei. Cyberpunk je fantastini elaborat o fikcionalnim svjetovima u kojima likovi
doivljavaju kompjutorsku matricu kao mjesto zanosa, pa i erotske intenzivnosti, zbog ega
e Michael Heim cyberpunk usporediti s tradicijom ekstaze panjolskih mistika (Heim,
1993).

Kultni elaborat platonistikog dualizma film je Matrica brae Wachowski. Zbilja (Zion) i
matrica (virtualna realnost) odvojene su, a ta je dvostrukost nepoznata i skrivena sve dok
glavni lik ne doivi deinicijaciju, proguta crvenu pilulu i poput Alise sazna koliko je duboka
zeja rupa (Matrica, 1999). Varljiva je slinost cyberpunkovskog dualizma uma i tijela s
Baudrillardovim konceptom simulakruma. Nije bez razloga Jean Baudrillard odbacio ideju
reisera koji su film Matricu smatrali elaboracijom njegovog djela (Baudrillard, 2004). Ono
to Baudrillarda zanima jest gotovo suprotno od Matrice, a to je ideja da se subjekti
mijenjaju pod utjecajem tehnologije, da logika tehnologije utjee na prirodu subjekta koji
poinju djelovati preko modela stroja (Baudrillard, 2001a). U filmu Matrica logika stroja
nije transformativna za subjekte, oni nisu kognitivno promijenjeni, ve jednostavno bioloki
razoreni (postaju hrana strojevima). Postmodernistike digitalno-mrene imaginarije filma
Matrica, obiljeava platonistiki dualizam i subjekti za koje se vjeruje da znaju i da mogu

33
proniknuti u naine na koje djeluje hegemonijska matrica, upravo kao to su to znaju i
kauboji konzole Williama Gibsona. U Matrici obmanjeni su oni subjekti koji ne znaju kako
djelovati poput stroja, koji ne poznaju strojni jezik, zbog ega e im se svijet matrice initi
prirodnim svijetom.

Usprkos opem dojmu, Baudrillard ne pripada tom dualizmu digitalno-mrenog svijeta.

Baudrillarda zanimaju fatalne strategije objekata kojima ovi zavode subjekte mijenjajui
njihovu prirodu. Zbog takvog inzistiranja na dihotomiji tehnologija/tijelo, svoju e panju
Baudrillard posvetiti romanu Sudar J. G. Ballarda o sekti fanatika koji seksualno uzbuenje
doivljavaju u automobilskim sudarima (Baudrillard, 2001c). No tu je Sudar, i pogotovo
Baudrillardova interpretacija ovog romana, blii radikalnom funkcionalizmu Vertovljeva
drutva kao stroja, nego Matrici i platonistikom dualizmu uma i tijela. Roman Sudar jo
priziva modernistiku strukturu u kojoj se dehumanizacija zbiva putem specifinog obrtanja
uloga stvari i subjekata, instrumentalizacije i mehanizacije humaniteta. Logika objekata u
Ballardovoj fikciji utjee na subjekt preko modela stroj-seks, u kojem seks postaje
pranjenje, eksplozija, sredstvo do funkcionalnog orgazma.

Ipak, znanstvena fantastika, a pogotovo cyber-punk, kako je zapisao Brian McHale,

postmoderni je anr par excellence, ono to je krimi bio za modernu (McHale, 1987: 16). U
postmodernistikim fikcijama nalazimo elaboracije antagonizama oko devalvacije tijela i
fizikog prostora koji su u postmoderni poprimili nove oblike.Prostori tokova i bezvremeno
vrijeme upozorio je Manuel Castells, transformiraju zbiljski prostor i bioloko vrijeme
(Castells, 2000). No u novijim znanstveno-fantastinim zapletima, filmovima poput Avatara,
Igraa i Surogata (koji svi nastaju 2009. godine) materijalnost realnog svijeta i tijela vraaju
se kao obnovljena ali redefinirana pitanja politike identiteta. Zbilja poprima obiljeja
artificijelnih digitalnih svjetova. Dok je cyberpunk bio elaboracija informacijske matrice, u
novim znanstveno-fantastinim diskursima sama realnost biva oblikovana prema digitalno-
mrenim modelima. Ti zapleti diskurzivne su argumentacije transkodiranja same realnosti
prema modelu Mree, zbog ega ih je potrebno itati kao ilustracije specifine strukture
osjeaja i ideologije Mree. Dualizam Realnog i virtualnog svijeta dekontekstualizira se
prema mrenoj, protokolarnoj strukturi.[29] Pandora u Avataru (a virtualni prostori Society i
Slayer u Igrau) klikabilni su materijalni svjetovi. Protagonisti (Jake Sully i Igra) prelaze iz
jedne mree u drugu gdje vie nema razlike izmeu digitalnog i fizikog svijeta, ve
postoje samo razliite dimenzije mrea.

34
AVATAR I LACAN. SUELJE ZA KOMUNIKACIJU S PRIRODOM

Obino se Realno diskurzivno oblikuje kao neka divlja priroda koja je simbolizirana. Na taj
nain priroda je oblikovana i u Avataru. Simboliko je poredak koji tako potpuno obavija
ovjekov ivot mreom, jo prije nego to on i doe na svijet, da je to zakon koji e ga pratiti
do smrti, pa ak i preko smrti, upozorava Lacan (1983a: 61). No simboliko je uvijek
necjelovito. Realno je poredak koji ga podriva, koji je izvan jezika, i odupire se simbolizaciji
(Evans, 1996: 162). Realno je onaj poredak u kojem se simboliko uruava, ne uspijeva u
svojoj namjeri da oblikuje zbilju. Realno je nemogue, upozorava Lacan (jer ga je nemogue
integrirati u simboliki poredak). Realno je traumatino i povezuje se s materijalnim
supstratom podrujem biologije, tijelom. Razumijevanje znanstvene fantastike kao
nesvjesnog podrazumijeva suodnos triju Lacanovih poredaka, Realnog, Simbolikog i
Imaginarnog (Lacan [1966] 1983d). Zbiljski otac je bioloki otac, zbiljski penis je fiziki
penis koji je u suprotnosti prema imaginarnoj i simbolikoj funkciji ovog organa (Evans,
1996: 162). Realno za Lacana nije priroda, koja je onda simbolizirana, ve neuspjeh ili
inkonzistencija koja treba biti popunjena fantazijom i simbolima. Realno, da bi bilo
prihvatljivo, mora biti ispunjeno simbolikim i imaginarnim slikama. Klju za razumijevanje
Avatara jest razumijevanje Imaginarnog. Fantazija se obino shvaa kao neka eskapistika
naracija koja transcendentira zbilju. No imaginarno i Realno su vrlo bliski poretci. Fantazije
i simboli su nam potrebni kako bismo preivjeli traumatini karakter (praznu jezgru)
Realnog. Lacan se prisjea uvene maksime La Rouchefoucaulda: ima ljudi koji nikada ne bi
bili zaljubljeni da nisu uli da se govori o ljubavi (Lacan, 1983a: 45). Cilj psihoanalize je da
to uini oitim, da uputi na traumatinu jezgru i potakne kod subjekta ono malo stvarnosti
koju elja odrava s obzirom na simbolike sukobe i imaginarne fiksacije kao sredstva
njihovog slaganja.

Psihoanaliza je srodna kritici znanstvene fantastike jer upuuje na isto intersubjektivno

iskustvo u kojem se elja prepoznaje (Lacan, 1983a: 62). elja je uvijek elja drugog. Cilj je
gorko priznanje onog to u Rouchefoucaulda ljubav duguje simbolu, a isto vrijedi i za
znanstvenu fantastiku. To je gorko priznanje da se subjekt protee daleko izvan onog to
pojedinac subjektivno doivljava (1983a: 46), da je ono to smatramo najiskrenijim
osjeajima, ali i najdubljim fantazijama, zapravo nesvjesno, koje je strukturirano kao
govor drugog (1983a: 46). Znanstvena fantastika nije neka subjektivna fantazija, ve
jednako odreena govorom drugog, kao svako drugo nesvjesno.

Ono to je Lacan postavio kao strukturu i granicu psihoanalize, simbol i jezik, granica je

35
fantazmatskih slika. Znanstvenu fantastiku se moe promatrati kao Freudove slike na
granici Umwelt-a i Innenwelt-a koje psihoanalitiaru nude uvid u govor u punoj snazi,
deifriraju govor kao jezik simbola (1983a: 63). Obino je govor izgnan iz konkretnog
iskaza, no Freud je pronaao prvobitni jezik simbola u histerijama, fobijama, labirintima
kompulzivnih neuroza, snovima, lapsusima, itd. U znanstvenoj fantastici nalazimo isti jezik
koji upuuje na nesvjesno, hermetizme i dvosmislenosti vane za otkrivanje suvremene
strukture osjeaja. Lacan je optuio psihoanalizu koja se nasljeujui Freuda i njegovu
interpretaciju snova, bavila imaginarnim, dok bi se, upravo kao i diskurzivna analiza
znanstvene fantastike, trebala baviti simbolikim, jer tu se krije klju ideologije koja vlada
nekom reprezentacijom. Isto bi se moglo zamjeriti jednodimenzionalnom itanju znanstvene
fantastike.

Znanstveno-fantastini zapleti djeluju poput tumaenja u psihoanalizi koje ne pripada niti

analitiaru (filmu, romanu) niti pacijentu (publici), a opet djeluju kao formirajui diskursi.
Istovremeno i sam zaplet, interpretacija analitiara/pisca/scenarista nije njihova navlastita,
zbog ega autentini govor nesvjesnoga ne pripada niti analitiaru niti pacijentu, ve je
stvoren sretnim susretom, sretnim strukturnim, verbalnim podudaranjem analitiareva i
pacijentova nesvjesnog diskursa (Felman, 1992: 281). Dekodiranje znaenja se ne odvija na
svjesnoj razini primatelja (deifriranja poruke), niti se kodiranje odvija u inu upisivanja
(ifriranja) autorskog teksta (Hall, 1973). Ipak ove reprezentacije djeluju na specifian
nain.

Hollywoodski hit Avatar (2009) Jamesa Camerona, u tom je smislu, jedna od najvanijih
narativizacija suvremene dihotomije priroda/tehnologija. Divljaci su u Avatarureprezentirani
poput tipinog kolonijalnog Drugog, poluivotinje i poistovjeeni s prirodnim poretkom. No,
kao i u mnogim holistikim, new-ageovskim mitologijama, divlja se priroda pokuava
integrirati u simboliki poredak. Dihotomija priroda/tehnologija i ovdje je obiljeena
holistikim kvazi-spiritualizmom. Papa Benedikt XVI je odbacio film zbog njegove pseudo-
doktrine transformiranja prirode u novo boanstvo, a ekologije u milenarizam. To se
oboavanje prirode, pristupanje tom ponovno pronaenom boanstvu, temelji upravo na
odbacivanju tehnologije, koja je za film vana na nekoliko razina. Mark Fisher primjeuje da
postoji neto ironino u identifikaciji s Navijima koja ovisi o vrlo naprednoj tehnologiji koja
nain ivota Navija ini nemoguim (Fisher, 2010). Paradoks diskursa koji je oznaio
povratak materijalnom svijetu i prirodi jest da spaja transhumanizam i neoludizam.
Posthumanistiko oduevljenje tehnologijama rastjelovljenja, postojanja u obliku
informacija, koje je definirao Hans Moravec u obliku uitavanja uma na raunalo, prisutno je

36
mnogim postmodernistikim naracijama poput Matrice. No Avatar spaja taj posthumanizam
s naizgled nespojivom mitologijom povratka prirodi specifinom za holistike, ekoloke i
New Age pokrete.

Film je katalog primitivistikih klieja. U tome nastavlja niz slinih filmova. Osobito se
namee paralela s filmom Ples s Vukovima. No u tome je Avatar uistinu blizak i animiranom
djejem filmu Pocahontas, kao to sugerira ironina internetska parodija scenarija. Jedan od
klieja je i naizgled naivan i djetinjast obiaj Navija da razgovaraju s drveem, no to je i
temelj moi i pobjede pobunjenika. Mo drveta s kojim moe razgovarati elaboracija je
klasinog primitivistikog motiva grljenja drvea (u engleskom slengu se za
environmentalistu koristi izraz tree-hugger). No ono to je paradoksalno u toj ljubavi prema
prirodi jest da Sully moe postati Navi samo upotrebom suelja za avatarsku zamjenu tijela,
tehnologije koja je odgovorna za imperijalizam, kolonizaciju i ekspanzionizam vojno
korporacijskog kompleksa. Ako i nije u potpunosti opravdan strah Katolike crkve od
environmentalizma kao nove religije, niti ono to Avatar reprezentira takoer nije dobra
vijest. Umjesto izbora priroda ili tehnologija Avatar nudi trei put, odabir virtualne
tehnologije kao alata povratka prirodi. Priroda je feti, plutajui oznaitelj na koji se
prebacuju vjerovanja kako bi se zadralo razum u doba razornog ritma tehnologije i
informacija, zadravajui istovremeno distancu prema tom velikom Drugom slubenog
diskursa.

No oboavanje prirode kao fetia paradoksalno omoguava svojim sljedbenicima

neogranienu upotrebu tehnologije. Dok se priroda slavi kao novo boanstvo, istovremeno se
tehnologijsko zagaenje diskurzivno oblikuje kao dio igre, nesrea civilizacije, alat kojem se
jednostavno ne moe pobjei. Upravo zbog toga to je tehnologija neizbjena, potrebno je
imati neki osobni ritual, poput razgovora s drveem, koji e nas amnestirati zbog
sudjelovanja u tehnologijskom zagaenju. Novo razumijevanje prirode kao jo jedne
drutvene mree idealno je za odranje statusa quo, situacije u kojoj se moe ivjeti svoj
fikcionalni navijski identitet kao prirodan identitet, ne odriui se tehnolokih igraaka.
Ovaj film daje uvid u rascjep izmeu djelovanja i vjerovanja koji nalazimo kao rascjep
karakteristian za cininu poststrukturalistiku ideologiju. Istovremeno, on upuuje na
prirodu kao praznog oznaitelja na koji je uputilo i Jensenovo priznanje karaktera ljubavi
prema prirodi kao karaktera svakog vjerovanja. Povratak prirodi je mogu i putem suelja,
jer se priroda oblikuje kao klasian feti. Priroda nije realno, ve imaginarno mjesto, koje je
danas potrebno zapadnom ovjeku kako bi cinino nastavio umiljati da ne vjeruje zaista u
ideologiju znanstveno-tehnolokog napretka.

37
Jedan od rijetkih kritiara koji je film pohvalio, Henry Jenkins smatra kako on u odnosu na
transhumanistike znanstveno-fantastine zaplete, kao to je zaplet filmaMatrica,
predstavlja suosjeajniju reprezentaciju posthumanizma (Jenkins, 2010). Transhumanisti
zagovaraju novu eru postovjeka iji bi temelj bilo rastjelovljenje i postojanje ovjeka u
obliku informacija. No Avatar nudi humaniju verziju, jer se na Pandori kao utopijskom
planetu koji je gotovo bez tehnologije, ipak mnogo toga za to mi danas koristimo
tehnologiju izvodi putem suelja izmeu ovjeka i prirode, tvrdi Jenkins. Poput stabla s
kojim moe razgovarati, rije je o sueljima koja spajaju, a ne transcendiraju ovjeka i
prirodu. No upravo je ova elaboracija uinila oitim karakter prirode kao fetia koji se
doivljava kao alat duhovne transformacije, sve dok se on prakticira u strogo kontroliranim
uvjetima koji globalne probleme zagaenja prirode prevladava djelovanjima na osobnoj
razini.

Suelje s prirodom potrebno je za novi tip turistikog imperijalizma, turizma kao

terorizma kako je Hakim Bey nazivao zapadnjake paket aranmane koji izbjegavaju svako
inficiranje primitivnim (Bey, 2002). Jack Sully ini ono to e uiniti uistinu pametna
korporacija nakon to drava odustane od vojno-korporacijskog projekta eksploatiranja
rudae i otvori Pandoru za turizam. Nakon brutalnog industrijsko-modernistiko-
imperijalistikog projekta slijedi tekua modernost, fluidni oblik nadzora ekonomski ovisnih
koji se u drutvima kontrole stavljaju u slubu bogatih. Kao i u filmovima Ples s vukovima i
Pocahontas primitivni narodi samo su facilitatori transformacije zapadnjaka, statisti koji i
nemaju drugu svrhu ve asistirati na putu duhovne obnove. Zadaa suvremenog mita u tom
smislu nije uistinu oboavanje prirode, koje je uasnulo Katoliku crkvu. (Jer tovati prirodu
najprije bi znailo propitivati kapitalistiki nain proizvodnje.) Ovdje se priroda propituje, ali
samo kao oblik parcijalne subjektivnosti (ponimo od sebe) i vlastite duhovnosti
umnaanjem mrea za proizvodnju identiteta.

Nadalje, paradoksalan holistiki-transhumanizam dokazuje ono to smo ve ustanovili, da su

tehnooptimizam i tehnofobija dio iste ideoloke operacije tehnolokog determinizma.
Tehnodeterminizam jest ideologija koja se nastoji prikazati kontingentnom, maskirati
drutvene probleme prikazujui ih kao tehnoloke. Tehnodeterminizam diskurzivno oblikuje
informacijsko, tehnoloko zagaenje, kao proces dehumanizacije od kojega ne moemo
pobjei[30].

Gesta odbacivanja tehnologije ne samo da ne rjeava probleme informacijskog drutva, ve

upravo perpetuira tehnoloko zagaenje, gomilanje informatike tehnologije (koja nam ve

38
treba i za sueljavanje s prirodom). Holistiki-transhumanizam simptom je Realnog u kojem
su fiziki prostor i linearno vrijeme devalvirali. U tom Realnom tehnoloki deprivilegirani
nemaju taj luksuz geste odbacivanja, poput Postmanove geste odbacivanja informacija koje
zagauju. (Za ekoloko zagaenje danas su velikim dijelom odgovorne zemlje Treeg svijeta
koje nemaju mogunosti razvijanja ekolokih tehnologija.) Ideologijska operacija
tehnodeterminizma i apsurdnog holistikog-transhumanizma poiva na prikrivanju injenice
kako danas neki ive u prostoru tokova, a neki u prostoru mjesta (Castells, 2000). Iako se
neukljuenost (kao nova verzija primitivizma) romantizira, a prostor mjesta oblikuje kao
mjesto transformacija zapadnjaka, komunikacija izmeu dviju dimenzija nije obostrana od
primitivnih se uvijek oekuje da igraju ulogu prirode.

Utopijski svijet Avatara klasian je mit o bijelom mesiji (koji je doivio kritiku ljevice) i New
Age spiritualizma (pod udarom kritike desnice), no prostor i vrijeme tih mitova upuuju kako
se tehnologija diskurzivno oblikuje na nov nain. Ta se fikcionalizacija, koja spaja nespojivo,
odnosi na koncept mrea kao temelja drutva kontrole, gdje se mo vie ne definira kao mo
posjedovanja prostora, ve kao mogunost ukljuivanja i iskljuivanja iz prostora tokova,
programiranja i skretanja tih tokova (Castells, 2009). Slavoj iek u svojem je komentaru
filma zakljuio kako tehnika briljantnost [samo] slui prikrivanju temeljnog
konzervativizma (2010). No upravo tehnologija ima glavnu ulogu u filmu i strukturi osjeaja
cinine postideologije. Za Navi narod priroda nije suelje. Fiziki, lokalni prostor i bioloko
vrijeme ne predstavljaju dio tokova moi umreenog drutva. U suvremenom spajanju
prividno nespojivih mitova transcendencije tijela putem tehnolokog i mita povratka
prirodi inscenira se dualizam realnog i virtualnog koji otkriva kako je najvirtualnije
mjesto danas bioloko tijelo i fiziki prostor. Naravno, fiziki prostor i linearno vrijeme
nisu nestali, no agenti koji posjeduju mo, a to nisu pojedinci ve grupe, uspjeno
transcendentiraju vrijeme i prostor tehnoloki. Mo lei u rukama onih kojiprogramiraju i
usmjeravaju mree, oblikuju prostor tokova i bezvremeno vrijeme (Castells, 2000, 2009).

Pandora je fantastina elaboracija jedne apstraktne, ali tipine virtualne zajednice kao
zajednice subjekata koji se vie ne povezuju prema geografskom ili nacionalnom kljuu, ve
prema osobnim afinitetima. Manuel Castells je virtualne zajednice definirao kao nove
privatizacije drutvenosti (Castells, 2003: 144). Za virtualne zajednice tipian je pomak od
primarnih odnosa, obitelji, i sekundarnih odnosa, udruivanja, na zajednice sagraene na
tercijalnim odnosima, personaliziranim zajednicama utjelovljenim u mreama i
usredotoenim na pojedinca (Castells, 2003: 143-144). Autori Avatara raunaju s
poznavanjem konteksta socijalnih mrea poput mree Second Life (2003) ili mrenih igara

39
uloga World of Warcraft (2004), od koje Avatar i preuzima ikonografiju. World of
Warcraftfantastina je virtualna zajednica, jedna od najpopularnijih igraonica danas.
Paradoksalno i ta virtualna zajednica mjesto je koje subjekti doivljavaju kao prirodno
mjesto. Avatar i World of Warcraft elaboracije su predtehnolokog eshatona u kojemu
subjekti igraju ulogu prirodnih identiteta. Iako je rije o fantastici, oito je kako igra, kao i
film diviniziraju prirodu i zagovaraju jedan predcivilizacijski svijet. I ovdje postaje oitim
imaginarna i simbolika funkcija prirode.

Igra ukazuje na to kako nije rije o nekom eskapizmu igraa koji uranjanjem u virtualne
svjetove gube vezu s realnim. Upravo suprotno World of Warcraft kao iAvatar potvrda su
vanosti dematerijaliziranih tijela, moi informacije, kao i devalvacije fizikog tijela i fizikog
prostora. Ovdje nije samo rije o onom na to upozorava iek, da je svaki fetiist zapravo
racionalist, pa da igrai odabiru virtualni svijet kako bi ublaili uinak stvarnosti (iek,
2008b). Ovdje se radi o virtualnom prostoru kao prostoru moi u doslovnom smislu.
Dematerijalizacija prostora igre (ekonomije, politike, osobnih i kolektivnih identiteta) nije
uzrok, ve posljedica devalvacije fizikog prostora. Korisnici nisu neki naivni eskapisti, ve
realisti jer virtualni prostor jest realna slika statusa i vanosti fizikog prostora. Djeca i
odrasli koji provode vrijeme u virtualnim svjetovima nisu asocijalne osobe koje gube kompas
uranjanjem u drugorazredne fikcionalne prostore. Izvjesnije je kako e djeca kojoj je
zabranjeno igrati igre, kao i odrasli koji ih odbijaju igrati, biti deprivilegirani i to uvida u
funkcioniranje drutveno-ideolokog aparata.

Virtualni se prostor doivljava kao uzrok devalvacije fizikog prostora, no smjer utjecaja je
zapravo obrnut. Fiziki prostor je izgubio na vanosti. Upravo zato on moe postati mjesto
duhovne obnove. World of Warcraft realni je virtualni svijet, ako virtualno shvatimo kao
jednu od moguih aktualizacija razumijevanja vremena i prostora. World of Warcraft nije
nita virtualniji od prirode koja je danas posredovana nizom protokola koji omoguavaju
zapadnjacima da njome sigurno kroe, a o ijim je posredovanjima Hakim Bey pisao kao o
terorizmu turizma (2002). Kao i svaka geografska oaza Treeg svijeta, World of Warcraft
postaje mjesto na kojem zapadni turisti doivljavaju duhovnu transformaciju, dok njihova
ekonomska nezavisnost i sloboda poivaju na kodovima kreditnih kartica i lozinkama za
zatitu privatnosti.

40
TETRIS-EFEKT ILI AVATAR? PROCESI PRIPIROMLJAVANJA MREE

Nintendova reklama iz osamdesetih godina za video igru Tetris elaboracija je jedne

izmijenjene percepcije igraa, a koja je u psihologijskim istraivanjima nazvanaTetris-efekt.
Reklama prikazuje djeaka koji se dosauje razgledavajui prirodu na izletu s roditeljima,
sve dok, pod utjecajem Tetris-efekta ne poinje prirodne objekte percipirati kao generirane
blokove iz igre. Planina Rushmore, Stjenjak i kanjon Colorada postaju manipulativni blokovi
slagalice Tetris (Friedman, 2002). Ono to psihologijska istraivanja namjeravaju pokazati
kao izmijenjenu percepciju pod utjecajem igara, reklama diskurzivno oblikuje kao otpor
jedne generacije. Nesumnjivo podilazei svojoj publici, Nintendova reklama primjer je borbe
oko diskurzivnih znaenja utjecaja kompjutorskih igara. Dok psihologijska interpretacija
upozorava na opasnost kognitivnog transfera virtualno-realno, Nintendo komunicira gotovo
opozicijsku ideju promijenjena percepcija jest mo igraa. Mo je biti u mogunosti
transcendentirati fiziki prostor i linearno vrijeme, razumijevati tijelo i prirodu kao skup
informacija, razmiljati na nain na koji to ine Gibsonovi kauboji konzole.

Nije jednostavno rije o imaginarnom odnosu igraa prema svijetu igre, niti reklamnom
diskursu koji manipulira tim osjeajem. Reklama na jednoj razini komunicira i s idejom da
djecu treba odvesti u prirodu kako bi ih se oslobodilo utjecaja i posljedica dugotrajnog
igranja kompjutorskih igara. Reklama kodira jednostavnu ideju djeca ne ele biti
osloboena. Treba se prisjetiti mehanizama popularne kulture koja uvijek ukljuuje i jezik
autentine kulture, zbog ega e ona biti reprezentativna za strukturu osjeaja nekog
razdoblja. To je proces koji je Stuart Hall nazvao kodiranjem i dekodiranjem, kao oblikom
lingvistikog trbuhozborstva (Hall, 2006: 303). Slavoj iek ustvruje neto slino. Kako bi
ideologija bila uinkovita svaka hegemonijska univerzalnost mora ukljuiti barem dva
sadraja: autentini popularni sadraj i njegovu distorziju u odnosu na dominaciju i
eksploataciju (1999: 184).

Ova reklama tako ukljuuje ideje jedne autentine kulture igraa kompjutorskih igara.
Iluzija koju eli demaskirati iluzija je o kompjutorskim igrama kao negativnim imbenicima
izmijenjene percepcije. Takva iluzija previa kako je ve i priroda postala spremnik
informacija i turistika smonica za razgledanje. Znaenje prirode uistinu jest ve
informatoloko. Da bismo razumjeli ontologiju tehnologije, kako je upozorio Martin
Heidegger u eseju Pitanje o tehnici (1977), potrebno je shvatiti kako je bit tehnologije od
industrijske revolucije nadalje, da otkriva prirodu kao ostavu[31]. Priroda se, upozorava
Heidegger, javlja na neki raunski utvrdljiv nain i ostaje ispostavom kao sustav

41
informacija (1977: 236). Iako Rajna postoji kao rijeka odreene njemake pokrajine, pie
Heidegger, ona je prije svega turistiki objekt, naruljiv objekt razgledanja za neke
izletnike, koje je tamo ispostavila kakva industrija dopusta (1977: 230). Iako Heidegger
kritizira takvo ispostavljanjeprirode, koje e transhumanisti pozdraviti, vano je kako i ova
transhumanistika reklama i Heidegger apostrofiraju utjecaj tehnologije. Kao i izletnici na
Rajni, na to upozorava Heidegger, tako i roditelji u Nintendovoj reklami ive u iluziji jer oni
jo uvijek vjeruju da gledaju prirodu, da je njihov izlet bijeg od civilizacije ili manje
pretenciozno boravak u prirodi. No ta je priroda turistiki teatar, suelje za komunikaciju s
prirodom. Upravo zbog toga obrata roditelji, a ne djeak ive u iluziji koji pripada
stvarnoj strukturi osjeaja, diskurs Nintendove reklame uspijeva djelovati na svoje
gledatelje.

Transhumanistika interpretacija prirode kao oznaitelja ijim se varijablama moe

manipulirati na nain na koji se manipulira digitalnom informacijom nije Heideggerova
industrijski shvaena priroda koja se javlja na raunski utvrdljiv nain, kao ispostava
industrije (energije ili turizma). Iako je interes da otkriju ontologiju tehnologije obostran,
Heidegger i transhumanisti razlikuju se ne samo u ocjeni karaktera tog usuda otkrivanja.
U postindustrijskoj refleksiji priroda nije samo numeriki prikazana informacija, ve i
fleksibilna informacija u stanju neprestane mutacije. U tom smislu postoji bitna razlika koju
moemo promatrati kao razliku u strukturi osjeaja kroz doba modernizma, postmodernizma
i mrenog doba. Kljuna vanost Avatara jest da u neemu ipak transformira ve utemeljen
imaginarij transhumanistikih mitologija. Poput Nintendove reklame i film Avatar priziva tu
mitologiju (ekspanzija na nove svjetove omoguena je translacijom uma na raunalo-
avatara). No, Avatar materijalni svijet predstavlja ne samo kao digitalnu matricu, ve i
Mreu. Dok Nintendova reklama elaborira postmodernistiku strukturu osjeaja, tipinu i za
film Matrica, Avatar postojanje dvaju svjetova, prirodnog i informacijskog simulakruma,
predstavlja kao slobodni odabir drutvene mree. Znanstveno-fantastine zaplete koji
ideologiju problematiziraju kao manipulaciju informacijskom matricom, programom ili
kodom, zamjenjuje avatarska mitologija prirode kao mree, jo jednog suelja za odabir
identiteta. Nova mitologizacija povratka prirodi upozorava na vanost zbilje i susreta u ivo
koji su danas ugroeni socijalnim mreama, mrenim igrama uloga i drugim platformama
koje nude komunikaciju i/ili fikcionalizaciju zbilje.

Potvrdu za tu promjenu u strukturi osjeaja nalazimo i u reklami Avatar koju je Coca-Cola

lansirala iste 2009. godine. Reklama potvruje strukturu osjeaja aktualnog holistikog
transhumanizma kao paradoksalnog spoja tehnofobije i tehnofilije. Poruka reklame

42
komunicira na dvije razine. Na prvoj se nalazi gotovo luditski slogan: Najsmislenije peer-to-
peer veze uspostavljaju se u ivo. No na drugoj, ikonikoj razini poruka je sasvim drugaija
susret u ivo koji se desio sluajnim posezanjem za istom bocom Coca-Cole posluenom za
ankom restorana spaja subjekte dvaju svjetova prirodnog subjekta (mladia) i
imaginarno bie trola iz igre World of Warcraft. To imaginarno bie kao i drugi avatari u
reklami treperavi su oznaitelji, bia koja neprestano osciliraju izmeu dvaju svjetova,
digitalnog i materijalnog. Treperavi oznaitelji, izraz koji je uvela N. Katherine Hayles,
upuuju na sklonost digitalnih znakova metamorfozama. Ikonika reprezentacija treperi,
metamorfozira izmeu fizike osobe i njezinog grafikog avatara (smjenjuju se treperei trol
i lijepa djevojka).

Osim to reklama potvruje jednu strukturu osjeaja, ona upuuje i na antagonizme koji su
aktualni u tom avatarskom poimanju prirode i tehnologije. Dok se na denotativnoj razini
komunicira popularna kritika virtualnih prostora, na konotativnoj razini poruka je gotovo
suprotna. Gledatelja se upuuje kako treba imati povjerenja u virtualni prostor jer se
smislene, izravne veze mogu ostvariti i u mrenim igrama uloga, izmeu dvaju grafiki
reprezentirana avatara. Drugim rijeima, dihotomija virtualno/realno relativizira se na jedan
specifian nain zbilja postaje jedna od mnogih mrea. Nematerijalna komunikacija u
virtualnim prostorima legitimira se tradicionalnom romantinom vezom koja nastupa kao
veza fizikih osoba u stvarnom svijetu, no nakon to su se one upoznale na Mrei. Brisanje
granice virtualno/realno prevladavanje je sukoba tehnofoba i tehnofila, onih koji smatraju
kako je potrebno vratiti se u fiziki prostor i onih koji se drue na Mrei. No ini se da se to
brisanje granice izmeu dvaju svjetova ipak zbiva na tetu virtualnog.

Reklama je povratak tradicionalnim vrijednostima zajednice koja vie nije ekskluzivna prema
mrenim virtualnim prostorima koji su oito postali mjesta socijalizacije, no ta se inkluzija
zbiva samo ukoliko ta mjesta ne dovode u pitanje tradicionalni poredak. (U tom smislu ova je
reklama tradicionalno-patrijarhalna verzijaHeinekenova socijalnog darvinizma, reklame u
kojoj djevojci koju glumi Jennifer Aniston mladi otima zadnju pivu s visoke police.)
Izjednaavanje virtualnog i stvarnog odvija se u obliku povratka konzervativnom poimanju
identiteta. Istovremeno ostaje simptomatino neizreen subverzivni potencijal mrenih
susreta, potencijal koji su primjerice imale zajednice homoseksualaca u rano doba Mree.

Struktura odnosa u zbilji uistinu nije promijenjena virtualnim, bestjelesnim druenjem, ve

suprotno drutvene mree, kao socijalne platforme postaju virtualne materijalizacije
konzervativne politike identiteta, koja naizgled prua mnoge mogunosti (politike, rodne,

43
kulturalne), no svaki od tih izbora definiran je sredinjom neoliberalno-konzumeristikom
matricom. Ne samo da je partnera mogue upoznati i ukoliko se kreete na socijalnim
mreama, ve su i odnosi u materijalnoj zbilji strukturirani na jedan komodificirani nain
drutvenih mrea.[32] Izjednaavanje zbiljskog i virtualnog i u reklami nalazimo u obliku
retorike pripitomljavanja Mree, pomirbe zagovornika odnosa u ivo i zajednica koje su
Mreu najavile kao alat transcendentiranja tradicionalnih drutvenih poredaka, a to se
pripitomljavanje de facto zbiva i s Mreom i mrenim identitetima. Umjesto da avatari budu
fikcionalne, izmatane reprezentacije svojih vlasnika, oni potvruju nedostatak imaginarne
distance koja bi trebala razdvajati zbiljske osobe i njihove virtualne dvojnike.

Imaginarnom prostoru se tako oduzima mogunost negiranja, subverzije kiborke politike

kao mogunosti dekonstrukcije politike identiteta koju u rano doba mree predvia Donna
Haraway. Upravo fikcionalni karakter nematerijalne osobe predstavlja mogunost igranja
identiteta kao dekonstrukcije heteronormativnosti. Radije bih bila kiborg nego boica pie
Haraway, smatrajui rastjelovljenje politiki revolucionarnim (Haraway, 1991: 162).
(Poznata humoristina sintagma o Internetu glasi: na Internetu nitko ne zna da si pas.) No
avatarski diskurs legitimacije drutvenih mrea, imperijalistike reprodukcije postojeeg
poretka, negiranje je mogunosti alternativnih identitetskih politika. Reklama uistinu
upuuje na jedan proces i na to da stvari nisu iste. No to taj proces negira jest mogunost
da stvarine budu iste.

Budunost drutvenih mrea uistinu postaje budunost platformskih politika koje

reproduciraju postojee ekonomske odnose moi, nameu obaveznu identifikaciju i uvode
oblike cenzure. Postoji razlika izmeu ranog doba Mree i utopijskih vizija i dananje
strukture osjeaja. Ove dvije reklame upuuju na tu razliku. Dok su Nintendova reklama i
transhumanistika mitologija naglaeno fabricirale mo izmijenjene percepcije, u avatarskoj
mitologiji se komunicira slinost Mree i zbilje. Gradi se most izmeu politikih modela
identifikacije (tehnofobije i tehnofilije). No susret sa stranim trolom koji se otkriva kao
privlana partnerica oznaio je transformaciju Mree u Mreu koja nije vie nain
savladavanja prirode, drutvenog poretka, dekonstrukcije identiteta, ve potvrda statusa
quo.

44
BILJEKE

[1] Treba li Internet pisati velikim ili malim slovom? Odluka ovisi o strukturi medija, razlici
starih i novih medija, o emu e biti rije u drugom poglavlju. Odluka dijela jezikoslovne
struke da se Internet pie malim slovom proizlazi iz nerazumijevanja i tretiranja Interneta
kao svakog drugog medija, a ne komunikacijskog kanala. Internet je vlastito ime Mree
(mree svih mrea). Internet pisan malim slovom odnosi se na bilo koju mreu koja nastaje
implementacijom internetskih protokola. Odluka da se imenica pie malim slovom
obrazloena je potrebom da se imenuje medij, poput televizije, radija, itd. No Internet u tom
smislu i nije medij, na to upozorava Ognjen Strpi (2008). Vie o ovoj temi moe se saznati i
u raspravama na Usenet-grupi hr.sci.jezik. Uz termin Internet, ovdje emo se koristiti i
izrazom Mrea, u istom znaenju.

[2] Kulturu radio-amatera Adorno i Horkheimer ipak moraju odbaciti jer su radijski amateri
jo uvijek bili odozgo organizirani (1989: 128).

[3] Kako je cilj medijskih studija sprijeiti pogrene premise koje esto ograniavaju kritiku
analizu, neki teoretiari medija zastupaju ideju kako bi se medijski studiji danas trebali
definirati kao softverski studiji (Fuller, 2008; Manovich, 2008). Softverski studiji bi se
temeljili na materijalnom opisu i analizi digitalnih medija od njihovih fundamentalnih razina
raunarstva, nadalje, kako bi se proniknulo u proces kulturalnog transkodiranja pri kojem
raunalni sloj utjee na kulturalni (Manovich, 2001: 63).

[4] Sadraj pisma je govor, upozorava McLuhan, sadraj novina je pisana rije, sadraj
telegrafa je tisak, sadraj govora je misao, filma roman, kazalina predstava ili opera, itd.
(McLuhan, 2008).

[5] Upravo kao to se pojednostavljeno razumijevanje Marxova djela zadralo na

razumijevanju formule otuenja. Radnik je, tvrde kritiari, u trgovinskim ekonomskim
odnosima sveden na stvar, otuen (od proizvoda svojeg rada). No Marx je na vie mjesta
zapisao kako je ovjek uvijek objektiviziran na neki nain. Problem je to se u ovoj
objektivizaciji inzistira na prirodnosti odnosa rada i robe rad postaje roba kao svaka druga,
dok ona to nije jer ona stvara viak vrijednosti na emu se temelji kapitalizam (o emu je
Marx pisao u eseju Nadnica, vrijednost, profit).

[6] McLuhan upozorava na mranu stranu tehnolokog, mogunost da se postane pijunom u

rukama tehno-medija. ovjek ne predstavlja vie od spolnih organa svijeta strojeva, kao to
pela predstavlja spolne organe svijeta biljaka jer u konanici funkcija ovjeka je da stroju

45
omoguuje da se oplouje i razvija nove i nove oblike, tvrdi McLuhan (2008: 45). Iako svijet
strojeva uzvraa ovjekovu ljubav, nudei nam ekstenziju sredinjeg ivanog sustava, zbog
nezatienosti tog ivanog sustava sam kornjain oklop, medijska struktura, moe se
okrenuti protiv ovjeanstva i postati zloban (McLuhan, 2008: 45). Prouavanje medija
tako se namee kao temeljna strategija preivljavanja u tehnologiziranim drutvima koja su
uglavnom nesvjesna moi medija. (McLuhan je smatrao kako tek umjetnici mogu naslutiti
promjene, dok je drugima temeljni spoznajni alat teorija medija.) Takvo poimanje povijesti,
svijesti, kulture i drutva kao tehnolokih proizvoda rezultiralo je ne samo
tehnodeterminizmom, ve i primitivistikim i evolucionistikim zakljucima (McLuhanova
teza nazadno je nadmono) koji ignoriraju politike, ekonomske i kulturalne uvjete
tehnologijske moi.

[7] Termin tehnoloki determinizam uveo je teoretiar Thorstein Veblen 1920. godine, iako
je ideja starija. (Murphie/Potts, 2003: 12)

[8] Walter Ong u studiji Orality and Literacy: The Tehnologizing of the World iz 1982.
godine definira psihodinamiku kao kretanje uma, oblikovanje uma u razliitim
strukturama pismenosti i usmenosti. Ong je razlikovao psihodinamiku usmenosti,
psihodinamiku pismenosti i psihodinamiku elektronikih medija koji predstavljaju svojevrsni
povratak usmenosti, pa Ong pie o televiziji kao mediju druge usmenosti.

[9] Marx i Engels tu ulogu intelektualca interpretiraju kao ulogu determiniranu ekonomijom
slobodnog vremena. U Njemakoj ideologiji stoji: Podjela rada, koju smo ve prije zatekli
kao jednu od glavnih sila dosadanje historije, ispoljava se sada i u samoj vladajuoj klasi
kao podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da unutar te klase jedan njen dio istupa u
svojstvu mislilaca te klase (njeni aktivni konceptivni ideolozi, koji ine glavnim izvorom svoje
prehrane stvaranje iluzija te klase o samoj sebi), dok se drugi prema tim mislima i iluzijama
dre vie pasivno i receptivno jer su oni u stvarnosti aktivni lanovi te klase i imaju manje
vremena za to da stvaraju iluzije i misli o samima sebi. (Marx/Engels, kurziv KPV, 1979: 321-
322)

[10] U postindustrijskim drutvima dolazi do pomaka od proizvodnje prema uslugama i

informacijama, te vie nije kljuno posjedovanje proizvoda, ve informacija. To potie
Daniela Bella da u studiji The End of Ideology (1960) zakljui da ivimo u doba kraja
ideologija gdje se ljevica i desnica na Zapadu slau oko osnovnih politikih pitanja, i gdje su
demokracija i kapitalizam trijumfirali. No, iako ivimo u postindustrijskom drutvu, to ne
znai kraj sukoba i drutvenih kriza. Francuski sociolog i Castellsov uitelj, Alain Touraine

46
primjeuje kako je odnos izmeu kapitala i rada nadomjeten odnosom tehnokracije
(posjednika vanih informacija i znanja u korporacijama i dravama) i civilnog drutva, tj.
graana (Touraine, 1998).

[11] Tu je Hakim Bey puno manje mitologizirao prirodu. Iako i Bey i Zerzan primjeuju kako
ivimo u Matrici, da nam je zbilja na neki nain nametnuta, Zerzan to stanje poistovjeuje sa
simbolikim poretkom, civilizacijom, dominacijom Smisla; dok Bey nametnutost vidi kao
posljedicu odreene ideologije. Kapitalizam zapadnog drutva stvara odvojenost, a ne neki
simboliki poredak. Za Zerzana problem je toliko openit da ne moe imati veze s
konkretnim politikim sustavom, to je problem pojedinca kojeg on sam mora i rijeiti. S
obzirom da je ve uporaba jezika stvorila drutvene podjele i otuenost, u renesansi i
suvremenoj Americi, za Zerzana u osnovi prevlada isti problem.

[12] Konaan oslonac ideologijskog uitka je Lacanova fantazma, manjak u Drugome.

[13] Nain na koji neke kulture konceptualiziraju svoja iskustva, temelj je istraivanja
kognitivne lingvistike. Za Georgea Lakoffa, Marka Johnsona i Marka Turnera ope
konceptualne metafore neophodne su u razumijevanju temeljnih pojmova (ivota, smrti,
vremena). Iako su metafore nesvjesne, a njihovo koritenje automatizirano, moemo
primijetiti kako postoje stalni odnosi izmeu izvornih i ciljanih domena. Te odnose
Lakoff naziva mapiranjem, pri emu se aspekt ciljane ideje, razumijeva u terminima
drugog aspekta, ili izvora. (Vidi studije: George Lakoff i Mark Johnson: Metaphors We Live
By; George Lakoff i Mark Turner: More than a cool reason. A field Guide to Poetic
Metaphor.)

[14] Rije ludit potjee od engleskog termina koji se odnosio na tekstilce koji su u
devetnaestom stoljeu unitavali tkalake strojeve jer su radnicima oduzimali posao
(Koroman, 1999). No danas se izgubio drutveni kontekst koji je ipak bio presudan za otpor
tehnologiji engleskih tekstilnih radnika. Radnici se nisu doslovno pobunili protiv strojeva,
ve protiv drutvenih uvjeta u kojima su postali viak, ekonomski i kulturalno
deprivilegirani.

[15] U tom su smislu tipine emisije Branimira Bilia, poput one Mediji i gaenje ljudskog
dostojanstva (HRT 1, Puls Hrvatske, 10. 10. 2011.).

[16] Za Postmana, koji je politiki konzervativac, zdravo drutvo je bilo doba osamnaestog
stoljea, kojeg naziva dobom posloenog pila karata. Ne treba se uditi, dodaje Postman

47
to nam je osamnaesto stoljee podarilo nove standarde izvrsnosti u koritenju razuma, o
kojima najuvjerljivije svjedoe radovi Goethea, Voltairea, Diderota, Kanta i Humea i drugih
(Postman, 2010). Naravno, Postman nije imao namjeru raspravljati o feministikom pitanju,
ve duhovnoj usmjerenosti, kontroli i moralnoj transparentnosti. No moe li se o tome uope
raspravljati ukoliko je oito kako je to drutvo ekskluzivno?

[17] Tehnopol je, pie Postman, oblik kulturalnog AIDS-a, zbog ega bi ovaj akronimom
trebali koristi i za sindrom manjka antinformacije. Opet slino, zbog bombardiranja
informacijskim virusom i pada obrambenog sustava, Miroslav Radman upuuje apel za
osnivanje Svjetske organizacije za kulturno zdravlje jer se danas trebamo lijeiti od
kulturnih bolesti (2010).

[18] Prije napada na Discovery Channel Lee je objavio listu zahtjeva, u kojoj je izmeu
ostalog pisalo: Discovery Channel i njegovi pripadni kanali MORAJU u svojim udarnim
terminima dnevno emitirati programe koji se temelje na romanu Daniela Quinna My
Ishmael, stranice 207-212 Naglasak mora biti stavljen na to kako ljudi mogu ivjeti BEZ da
raaju prljavu ljudsku djecu s obzirom da ve postojea nastavljaju zagaivati i sama
predstavljaju zagaenje (Walker, 2010).

[19] Priroda je za Jacquesa Lacana Realno, jedan od triju poredaka putem kojeg svi
psihoanalitiki fenomeni mogu biti opisani (Evans, 1996: 163). Lacan Realno definira kao
vrstu jezgru koja se opire svakoj simbolizaciji, a upravo zato to nema nikakve
karakteristike, proizvodi niz efekata. Realno je nemogue, tvrdi Lacan, jer ga je
nemogue integrirati u simboliki poredak (Evans, 1996: 163). Realni objekt (Lacan ga
naziva objet petit a) ista je praznina koja proizvodi udnju.

[20] Slavoj iek tumai kako se objet petit a, manjak, preostatak Realnog koji stavlja u
pokret simboliko kretanje, esto odabire gotovo sluajno jer on po sebi nije nita
posebno (iek, 2002: 220), zbog ega ga iek naziva MacGuffin, prema jednom
bezvrijednom objektu u filmu Alfreda Hitchcocka, koji ima jedino ulogu da pokrene priu
(2002: 220).

[21] Nije li, pita se iek, referirajui se na Petera Singera koji je zakljuio kako je bolje
ubiti staricu nego ivotinju, konana istina antispecizma ona da je na svijet ljudskih prava
ujedno i svijet ivotinjskih prava? (iek, 2008b).

[22] Istovremeno, Jensenova knjiga je duboko odreena amerikom popularnom kulturom,

48
televizijskim serijalom Ratovi zvijezda i kompjutorskim igrama (na koje se odnosi i njezin
naslov).

[23] Diskurs Mree kao granice cyber-prostor prikazuje kao mjesto za individualca,
uglavnom mukarca. Magazin Wired, zasluan za oblikovanje diskurzivnih znanja o
tehnologiji, esto su usporeivali s asopisom Playboy.

[24] Transhumanistike ideje inspirirale su umjetnost. Umjetnik koji djeluje pod imenom
Stelarc, svoj je umjetniki projekt posvetio transhumanizmu. Najvei je (obostrani) utjecaj
pokret ipak imao na znanstvenu fantastiku, pogotovu na cyberpunk romane i filmove.

[25] Aleksej Gastev bio je direktor moskovskog Centralnog radnikog instituta. Istraivao je
uinkovitost rada i obuavao radnike da izvode mehanike operacije na najuinkovitiji nain.
Instalacijska metoda je i oblik drutvenog inenjeringa, oblikovanje osobnih automatiziranih
ponaanja kroz bioloka podeavanja, kulturalna podeavanja, itd. Gastev je djelovao
pod nadzorom Lenjina i uz blagoslov revolucije. Staljinizam e odbaciti ideju drutva kao
stroja. Nakon dolaska Staljina na vlast 1924. godine i avangardne prakse u umjetnosti e
biti kritizirane kao dekadentni formalizam. iek e zbog tog obrata provokativno zakljuiti
da je staljinizam spasio ovjenost ovjeka (2007).

[26] Izraz tehnologija koji oznaava sistem mehanikog i industrijskog umijea, do

industrijskog doba zapravo je znaio vjetinu (grka rije tehne, a latinska arsodnose se na
umijee, vjetinu).

[27] Metropolis je urbana distopija 2026. godine, no to je prije svega reprezentacija

fordistikog drutva duboke klasne podjele izmeu radnika i industrijalaca. Glavni negativac
je industrijalac Fredersen koji uz pomo korumpiranog znanstvenika, stvara robota Mariju.
Robot je nalik na radnicu koja zastupa mirno rjeenje klasnih sukoba i propovijeda dolazak
Krista, Medijatora.

[28] Produktivna udnja, upozoravaju, moe se razumjeti ne uz pomo edipovskog teatra,

ve Marxove politike ekonomije i Freudove psihoanalize kao ekonomije udnje.

[29] Drutveni projekt Grafedia datira iz 2005. godine. Grafedia materijalni svijet eli uiniti
klikabilnim, pozivajui pojedince da stvaraju poveznice meu dvama svjetovima. Bastardni
su oblici virtualno-materijalnog grafit na zidu s porukom click here ili zapaljena cigareta s
ispisanom mrenom adresom.

49
[30] Tamno mjesto koje optimistina vizija skladnog civilizacijskog prevladavanja jaza
izmeu tehnologije i prirode u filmu Avatar zaobilazi, okosnica je filma Igra(Gamer) Marka
Neveldinea i Briana Taylora. Neveldine i Taylor obrazlau biopolitike aspekte rastjelovljene
politike mrea, gdje se socijalna transformacija zbiva u sferi klase i roda (a ne rase). Slayer i
Society kao medijski posredovani spektakli dvije su verzije mrenih igara uloga koje se
sada odvijaju u stvarnom svijetu (neka vrsta virtualne zajednice Second life i kompjutorske
igre The Sims) u kojima igrai (kontrolori) upravljaju avatarima (deprivilegiranim ljudima).
Kao Avatarovantipod Igra je distopijska verzija vladavine Mrea u kojoj mo odreuju
strukture i odnosi izmeu mrea.

[31] Po-stava znai ono sabirue imenovana stavljanja, koje ovjeka postavlja, tj. izaziva, da
ono zbiljsko na nain naruena postavljanja otkriva kao ostavu (Heidegger, 1977: 234), ili
doslovno smonicu.

[32] Reklama se referira i na praksu lociranja mobitela prijatelja u fizikom svijetu uz pomo
tehnologije za satelitsku navigaciju.

50
II. POSTOJI LI POLITIKA OTPORA NAKON
DECENTRALIZACIJE?

MEDIJ

Naravno, pitanje postavljeno u naslovu ovog poglavlja je paradoksalno. Kako moemo

sumnjati u politike potencijale sustava koji jednu centraliziranu masmedijsku komunikaciju
pretvara u decentraliziranu? Povjerenje u demokratske potencijale Mree proizlazi iz
arhitekture koja omoguava da se svako raunalo povee sa svakim raunalom u Mrei. Ovaj
je strukturalni pomak za mnoge oznaio poetak ere demokratizacije medija. Kako bismo
uope postavili pitanje iz naslova, neophodno je obrazloiti kako su to mediji postali
decentralizirani. (Danas se jo uvijek susreemo s banalnim pitanjima poput onog tko je
vlasnik Interneta?)

Temeljni pojam, medij, razumijeva se u uem i irem smislu. ira definicija medija, koja je u
vezi s originalnim znaenjem termina (mediji dolazi od imenice medium, od lat. medius
srednje, posredujue), odnosi se na svaki izraz, kanal komunikacije koji je posrednik nekog
znaenja. U irem, netehnolokom znaenju u kojem ovaj izraz koristi i semiotika, mediji su
svi oblici komunikacije koji prenose odreene kodove komunikacije putem nekog kanala;
tako se i govor, pisanje, geste, izrazi lica, odjea, gluma i ples, pa i prometni znakovi
smatraju medijima komunikacije.[1] U uem, tehnolokom smislu mediji su sredstva
komunikacije omoguena tehnolokim razvojem (materijalnim ureajima, aparatima
prijenosa) i institucijama povezanima s tim tehnologijama. Formiranje medija televizije i
radija povezano je s akustiko-optikom tehnologijom, ali i s institucionalnim okvirom.
Posljednjih ezdesetak godina medijski su studiji analizirali medije upravo u tom smislu,
prouavali su tisak i tiskane medije, fotografiju, oglaavanje, kinematografiju, radio i
televiziju, izdavatvo itd. Medijski su se studiji tako bavili institucijama i materijalnim i
kulturalnim proizvodima tih institucija: oblicima i anrovima vijesti, filmskim anrovima,
sapunicama, itd. (Lister i dr., 2003/2009). No digitalni mediji i Mrea dovode u pitanje
definiciju medija. Rije je o medijima koji vie nisu mediji u institucionalnom smislu, a
njihovi proizvodi nisu proizvodi institucija. ak i strukturalno Mrea uvodi pomutnju u
razumijevanje pojma medij. Medijski studiji su razlikovali masmedije ili medije masovne
komunikacije, kao to su tisak, radio i televizija od komunikacijskih medija, kao to su
telefon i telegraf. Dok masmediji komunikaciju oblikuju kao komunikaciju od centra
(sredinje institucije) prema periferiji (korisnicima), komunikacijski mediji omoguavaju

51
izravnu komunikaciju korisnika, jedan na jedan[2]. No Mrea je prvi medij koji je
istovremeno i komunikacijski medij i masmedij. Mrea je masmedij s obzirom na masovnost
poruka i publike, a istovremeno je i komunikacijski kanal jer omoguava korisnicima da
uspostave direktnu komunikaciju bez posredovanja centralnog vorita.

DIGITALNI MEDIJ

Ovdje se sluimo jednim netipinim opisnim terminom digitalni mediji i Mrea koji se odnosi
na ono to medijski studiji nazivaju novim medijima, komunikacijsko-informacijskim
tehnologijama, raunalno posredovanom komunikacijom, interaktivnim medijima. Postoje
problemi s mnogim terminima koji su ipak u upotrebi. Raunalno posredovana komunikacija
termin je koji se ograniava na jedan tehnoloki ureaj, dok je danas u upotrebi mnogo
ureaja za produkciju, reprodukciju i odailjanje digitalnih podataka. Termin novi mediji je u
prednosti jer plural naglaava da je rije o raznim praksama, procesima i ureajima. Najvei
nedostatak termina novi mediji jest da implicira ideju drutvenog progresa putem progresa
nove tehnologije i medija. Ako uzmemo u obzir da je svaki medij jednom bio nov,novost ovih
medija poiva jedino na injenici da se oni pojavljuju i razvijaju u naoj suvremenosti (ali i to
je ve upitno, s obzirom na starost digitalne tehnologije). Problem je to ireg svoenja
spoznajno-teorijskih pitanja o karakteru drutva novih medija na pragmatiku definiciju
aktualnosti (Pai, 2008: 75), gdje se ve svaki novi medijski anr ini revolucionarnim. Ve
tvorac izraza mediologija Regis Debray pie: mediologija bi eljela osvijetliti funkciju
medija, ali izbjegavajui opsjednutost dananjim medijima (1999: 32).

U novomedijskim studijima nekoliko je teorijskih diskursa i termina optereeno problemom

pragmatizma aktualnosti i ideologijom aktualnog. Najproblematiniji je diskurs
interaktivnosti. Termin je u potpunosti izgubio vezu s originalnim znaenjem, pa se
interaktivni mediji izjednaavaju s digitalnim medijima.[3] Kako je nemogue pasivno igrati
kompjutorsku igru ili kretati se Internetom, interaktivni mediji smatraju se inicijatorima
procesa demokratizacije medija. No jedino to sa sigurnou moemo zakljuiti dok
promatramo korisnike tzv. interaktivnih medija, interaktivnih igara, interaktivnih (hiper)
tekstova ili interaktivnih mrenih stranica, jest da su oni aktivni na jedan mehaniki nain.
Kinetiku ruke i kursora (mia) ne moemo izjednaavati sa sudjelovanjem u izvedbi. Igrajui
igru ili itajui tekst, itatelj i igra uvijek na neki nain sudjeluju. Interaktivnost je
vrijednosna kategorija ak i kada ne podrazumijeva demokratizaciju medija ve i suprotnu
kvalifikaciju. Upravo zbog navodne aktivnosti publike (interakcije igraa sa svijetom igre)

52
kritiari e upozoravati na opasnosti interaktivnih medija. Slini problemi optereuju i
termine hipertekst, otvorenost, sudjelovanje, opa meupovezanost. Termin hipertekst
odnosio se na korpus knjievnih djela koja su se pojavila poetkom devedesetih godina
prolog stoljea. Kod ovog je termina lako uoiti pragmatinu ideologizaciju koja prati
kooptaciju tehnike terminologije u okvir humanistikih znanosti. Hipertekstualna teorija je
nelinearnu organizaciju smatrala prirodnijom organizacijom podataka, zbog ega se dolazi
do radikalnih pragmatinih zakljuaka kako je tiskani okvir bio neadekvatan za velika
knjievna djela poput romana Jamesa Joycea (Bolter, 2001: 152).[4]

Ukratko, postoji niz termina koji se vie-manje odnose na isto. Sloeni termin digitalni mediji
i Mrea omoguava nam da naglasimo kako su dva trenutka u novijoj povijesti redefinirala
medije. Posljednjih dvadesetak godina obiljeio je Internet, Mrea svih mrea, no paradigma
je definirana i starijim procesom digitalizacije iako se ta distinkcija esto zanemaruje.
Termin digitalni medij je tehnoloki precizan jer apostrofira onu temeljnu razliku novih i
starih medija. No termin nije dostatan da opie ukupnu promjenu jer je osim digitalizacije,
za tu promjenu vana i mrena paradigma, mreni protokoli, platforme, i uope mrena
struktura. No prvo, to uope znai digitalni znak? Da bi znak bio digitalan on mora biti
numeriki reprezentiran, graen od digitalnog koda koji je i temelj njegove fleksibilnosti.
(Znak moe biti konvertiran u binarni kod, no numerike vrijednosti mogu biti i u
decimalnom sustavu, 0-9.) Sva ostala obiljeja proistjeu iz numerike reprezentacije.[5]

To da su digitalni tekst, zvuni zapis ili fotografija numerike reprezentacije (a ne fiziki

objekti) znai da mogu biti formalno (matematiki) opisani i da su podloni algoritamskoj
manipulaciji (Manovich, 2001: 27). Analogni podaci vezani su uz fiziki objekt, dok su
digitalni dematerijalizirani. Kako su digitalni objekti samo nizovi brojeva na tvrdom disku,
oni su manipulativni, programabilni (Manovich 2001: 49). Kljuna karakteristika
digitalnog znaka koja omoguava fleksibilnost jest dematerijalizacija znaka. Novomedijski
znakovi su objekti koji su dematerijalizirani, odvojeni od svojih fizikih oblika kao npr. knjiga
od tiska, fotografija od negativa, film od role, itd. Michael Heim pie o revoluciji pismenosti
jer su kod digitalnog teksta elementi enkripcije odvojeni od samog fizikog sloga, to
omoguuje lako mijenjanje, automatizaciju i neposrednost pisanja (Michael Heim, 1987). N.
Katherine Hayles digitalne znakove naziva treperavim oznaiteljima zbog njihove
tendencije prema neoekivanim metamorfozama, utiavanjima i disperzijama (Hayles,
1999: 30). Znak je postao manipulativan, programabilan.

Razlike digitalnog i analognog znaka najvidljivije su u sferi ikonikih znakova koji su zbog

53
svoje slinosti s objektom kojeg reprezentiraju uvijek imali privilegirani status prirodnih
znakova. Lana fotografija mrtvog Osame bin Ladena ilustrira razne mogunosti
manipulacije digitalnim objektom. Iako je politikom odlukom zabranjeno objavljivanje
fotografije, ona je na neki nain publicirana, jer iako je rije o lanoj fotografiji ona vjerno
prikazuje ranjavanje Osame bin Ladena. Film i fotografija su danas uli u novu fazi
artificijelne ikonike reprezentacije jer su digitalne snimke samo predloci za animaciju,
kako upozorava Manovich, pa hollywoodski filmovi ne samo da omoguuju postprodukciju,
naknadnu obradu slike, ve omoguavaju udvojenu percepciju.

Walter Benjamin je snimatelja opisao kao kirurga koji ne zadrava distancu prema
predmetu, kao to to ini slikar, ve duboko prodire u tkivo (Benjamin, 1986). Zanimljivo je
kako je proirenje percepcije zbiljskog svijeta, hiper-realizam prizora Benjamin nazvao
iluzionizmom. Od doba mehanike reprodukcije i snimatelja kao kirurga koji secira tijelo
pacijenta, promijenio se status ikonikih znakova. Snimatelj je kirurg, jer mu je omogueno
da ue u mikro i makro svjetove, na to je upozoravao Benjamin. No danas je snimatelj
iluzionist i u drugom smislu. Stvarni prizor koji se odvija pred kamerom uklopljen je u
grafiku animaciju koja prizor ve smjeta u fantastini postprodukcijski kontekst. Na
snimanju filma Avatar 2009. godine, koji je i uveo ovu inovaciju, snimatelj promatra glumce
koji se nalaze pred plavim zaslonom, no istovremeno putem kamere on ih ve promatra u
fantastinom okviru. (S druge strane, onaj umjetni osjeaj koji ima glumac dok glumi za
kameru, na koji je upozoravao Benjamin, sada je jo jai.) Stvarnost koja je prikazana ne
samo mikro i makro svjetovima, ve i iluzijom fantastinog konteksta, konkurira zbilji to e
biti razlog pesimizma Jeana Baudrillarda i Paula Virilioa, koji o postmoderni piu kao eri
krize percepcije.

No, dok se kritika digitalne kulture uglavnom zadrava na reprodukciji digitalnog znaka,
digitalni film i fotografija oznaili su duboke promjene u procesu proizvodnje. Pored
terminoloke nejasnoe i pragmatinog pristupa, ozbiljan problem medijskoj teoriji
predstavlja i (ne)razumijevanje opsega promjena u eri digitalnih medija na to je upozorio
Lev Manovich u svojoj studiji The Language of New Media (2001). Popularno razumijevanje
povezuje digitalne medije uglavnom s koritenjem kompjutora (mobitela, i drugih digitalnih
ureaja) za distribuciju i prikazivanje, no ne i uz produkciju. No objekti reproducirani u
fizikom obliku, nastali su na raunalu, njihova je produkcija nezavisna od tih fizikih oblika
kao npr. fotografija od tiska, knjige, role filma itd. Za razliku od starih medija, digitalni
mediji zahvaaju i ukljuuju gotovo sve ranije medije. Danas su svi mediji novi mediji, jer se
proizvodnja konanog artefakta odvija u digitalnom okruju.

54
Veina kritiara iluzionizma novih medija ne primjeuje kako raunalo postaje univerzalni
alat za produkciju, to korisnike stavlja u poziciju producenata. Dok se isticanje
interaktivnosti ograniava na razumijevanje (navodno aktivne) konzumacije, ono to je
uistinu revolucionarno nalazimo u sferi proizvodnje. Digitalna produkcija fotografije i filma
znai jo veu emancipaciju artefakta od aure, njezine jedinstvenosti, singularnosti u
prostoru i vremenu. Mehaniku reprodukciju koju su Adorno i Horkheimer smatrali
odgovornom za standardizaciju potronje (neposrednom posljedicom standardizirane
industrijske proizvodnje), unifikaciju i industrijalizaciju kulture, Benjamin je pozdravio kao
mogunost novog utemeljenja umjetnosti. Umjetnost u doba mehanike reprodukcije,
podsjea Benjamin, nalazi utemeljenje u politici, to je demokratizirajui potencijal, iako
ona, sada otrgnuta od rituala, moe posluiti i u totalitarne svrhe (tu je Benjamin
apostrofirao faizam i propagandu). Iako se uglavnom istie mogunost manipulacije u sferi
potronje znakova, zanemaruje se digitalizacija kao demokratizacija ne samo konzumacije,
ve i proizvodnje medija.

Nalazimo dvije tendencije u politikim procesima medijske demokratizacije. U eri digitalnih i

mrenih znakova pratimo promjenu u sferi proizvodnje znakova i u sferi distribucije znaka.
Specifina proizvodnost tendencija je digitalnih znakova, a proizlazi iz njihove numerike
reprezentacije. Dok je fiksirani artefakt linearan i sekvencijalan (to primjerice znai da
tekst podrazumijeva itanje od stranice do stranice), unificiran (svaka stranica izgleda isto),
digitalni artefakt je fleksibilan, a njegovim je izgledom mogue manipulirati. Specifinost je
digitalnog teksta da su sve faze proizvodnje stvaranje, pohranjivanje i distribucija teksta
u rukama korisnika. Drugo obiljeje politike znakova jest distribuiranost, a vezana je uz
Mreu kao distribuirani dijagram.

MREA KAO DISTRIBUIRANI DIJAGRAM

Nakon procesa digitalizacije podataka koji je znak transformirao iz materijalnog u

nematerijalni, numeriki i fleksibilni (treperavi) znak, od kraja osamdesetih godina prolog
stoljea svjedoimo transformaciji znaka prema decentraliziranoj arhitekturi Mree.[6]
Mnogi autori digitalizaciju i umreavanje smatraju homogenim i srodnim fazama razvoja
jednog te istog medija. Manuel Castells je primjerice izdvojio tri osnovne karakteristike
Mree. To su fleksibilnost, odsutnost zapovjednog sredita i maksimalna autonomija svakog
vorita (Castells, 2003: 19-47). No fleksibilnost je obiljeje svih digitalnih znakova i nije
nuno povezana s Mreom (digitalni podaci mogu biti pohranjeni na raunalu ili nekom

55
drugom ureaju), dok digitalna paradigma ne podrazumijeva Mreu (odsutnost zapovjednog
sredita, niti maksimalnu autonomiju svakog vorita).

Ako je za digitalni znak odluna numerika reprezentacija, zbog koje je znak treperav,
fleksibilan, modularan, varijabilan, itd., mreni znak je distribuirani oznaitelj za ije je
oblikovanje odluna arhitektura Mree. U izvrsnoj studiji Protocol. How Control Exists after
Decentralization Alexander R. Galloway Mreu opisuje kaodistribuirani dijagram. Izraz
dijagram Galloway preuzima u onom znaenju u kojem ga koristi Gilles Deleuze, a koji ga i
sam preuzima od Michela Foucaulta. Svako drutvo ima svoj(e) dijagram(e), tvrdi Deleuze,
no dijagrami suvremenih drutava (Deleuze e tek kasnije u eseju Postsktriptum,
koristiti izraz drutva kontrole) razlikuju se od dijagrama disciplinarnih drutava koje je
opisao Foucault (Deleuze, 2006: 35). Tu razliku, tvrdi Galloway, utjelovljuje Mrea kao
distribuirani dijagram, odgovoran za definiciju novog ideolokog aparata kontrole.[7]
Dijagram kao apstraktni stroj, nije vie Foucaultov Panoptikon, ve mapa, kartografija koja
supostoji s itavim drutvenim poljem (Deluze, 2006: 34). Ta kartografija se danas nalazi
utjelovljena u Mrei kao strukturalnom obliku bez centra (Galloway, 2006b: 3). U eseju
Postskriptum uz drutva kontrole (1990) Deleuze e detaljnije uputiti na to kako su
disciplinarna drutva bila temeljena na ograenim prostorima od kojih je svaki imao svoja
pravila (tvornica, bolnica, kola, napose zatvor), dok e u drutvima kontrole razliiti
mehanizmi kontrole biti zapravo neodvojive varijacije jednog te istog numerikog jezika. U
takvim drutvima mo se prakticira kao dozvoljavanje ili odbijanje pristupa informacijama.

Odluno za razumijevanje naina na koji kontrola opstoji nakon decentralizacije, naina na

koji numeriki jezik uvjetuje sudbinu subjekata, jest razumijevanje strukture distribuiranog
dijagrama. Svaki vor u distribuiranoj mrei moe uspostaviti komunikaciju s drugim
vorom, bez da se prijavljuje hijerarhijskom posredniku tumai distribuiranu strukturu
Galloway (2006b: 15). Distribuirana struktura Mree nije neto dovreno i nepromjenjivo.
No ova direktna komunikacija dvaju raunala preoblikovala je suvremenu komunikaciju u
vodoravnu, nehijerarhijsku (engleski izraz je peer to peer) komunikaciju. Temelj ove
strukture su protokoli, prvenstveno TCP i IP protokoli (engl. Transmission Control Protocol,
Internet Protocol) koji omoguavaju odailjanje podataka od jednog raunala do drugog
preko Mree. Njihov dizajn omoguava da svaki kompjutor ili mrea mogu razgovarati sa
svakim drugim stvarajui nehijerarhijske odnose (Galloway, 2006b: 8). Informacije na
Mrei ponekad jesu kontrolirane, a tomu najbolje svjedoi veliki kineski vatrozid koji se
slui blokiranjem IP adresa na mrenim serverima, DNS filtriranjem i preusmjeravanjem,
filtriranjem kljunih rijei, filtriranjem TCP paketa i slinim ogranienjima

56
(Zittrain/Edelman, 2003). Neke toke Interneta mogu biti kontrolirane, no to se teko moe
uiniti, a da se ozbiljno ne zadire u ona prava i slobode na kojima poivaju zapadne
demokracije.

Manuel Castells Mreu je nazvao decentraliziranim medijem, dok Galloway upozorava kako
Mrea nije decentralizirani sustav ve distribuirani sustav, jer ne postoje obavezna vorita,
ve poruka moe putovati razliitim putovima. Decentralizirani sustav moemo zamisliti kao
sustav zranog prometa, gdje neke toke slue kao centralna vorita koja preusmjeravaju
promet. Distribuirani sustav bio bi sliniji meunarodnom sustavu autocesta (Galloway,
2006b: 31-32), gdje je kljuno da se razliitim putovima moe stii do cilja. Pitanje je
moemo li rutere tretirati ipak kao relativno fiksne toke u mrei, ili je uistinu rije o
distribuiranom sustavu ako i te toke promatramo kao toke koje je mogue zaobii? No
kljuno je da vie ne moemo govoriti o centraliziranom sustavu.

Popularno razumijevanje Mree, kao i kritike Interneta koje smatraju kako je on konana
potvrde vladavine masmedija, problematine su ukoliko uzmemo u obzir duboke promjene u
strukturi medija. Internet jest medij u tehnolokom ali ne i institucionalnom smislu. Iako
institucionalni mediji mogu biti zastupljeni na Internetu, svatko spojen na Internet moe
komunicirati i objavljivati, Mrea je neinstitucionalni medij. Mrea je u tom smislu slinija
telefonskoj mrei, nego masmedijima jer svatko spojen na Internet moe uputiti i primiti
poziv. Nespecifinu ulogu Mree kao medija komentirao je Mark Poster parafrazirajui
Heideggerovu misao o ulozi tehnologije. Internet je sliniji drutvenom prostoru nego
kakvoj stvari; njegovi su uinci sliniji uincima Njemake nego uincima ekia (Poster,
1996). Mrena komunikacija bliska je otvorenosti izravnog razgovora, akustinom prostoru
koji je Marshall McLuhan opisivao kao prostor u kojem se informacija ne javlja s nekih
vrstih poloaja ve odasvud. Za McLuhana to je bio svijet glazbe, mita, potpune
uronjenosti, no televizija koju je slavio McLuhan zapravo ne omoguuje izravni odgovor.
Televizija je medij prislukivaa i nijemih zrikala, zakljuuje Paul Levinson, zbog ega je tek
Internet od globalnog sela napravio asnu metaforu, a od zrikala sudionike (Levinson,
2001: 79). Centralizirani masmediji (televizija, radio, novine) omoguuju odailjanje
ogranienog broja poruka (iz centra) homogenoj masovnoj publici, dok decentralizacija
donosi viestrukost poruka i izvora (Castells, 2003).

Umnaaju se poruke i izvori, to postaje temelj predodbe o kaotinom Internetu, no

Internet je krajnje kodificirana, protokolarna Mrea, to je vidljivo i iz opisa Alexandera R.
Gallowayja. Temelj razumijevanja Mree kao medija otpora jest injenica da je Mrea prvi

57
medij koji integrira komunikaciju i produkciju, konzumaciju i distribuciju. Mrea je spoj
komunikacijskih medija i masmedija, zbog ega Manuel Castells u svojoj posljednjoj studiji
pie o masovnim samokomunikacijama. Komunikacija je masovna, to znai da moe
doprijeti do globalne publike, ali je to ujedno i samo-komunikacija jer korisnici sami kreiraju
poruke i definiraju primatelje (Castells, 2009: 55). Promjena strukture medija toliko je
dramatina da bismo u doba centraliziranih medija bili u slinoj situaciji jedno ako bismo svi
posjedovali tiskarski stroj ili telefon koji se pretvara u radio, upozorava Clay Shirky (2009).
Mrea je medij u kojem subjekti istovremeno konzumiraju i proizvode, itaju i piu. Svaki
puta kada Mrei pristupi jedan konzument, pristupio je jedan proizvoa, tumai Shirky.

JESU LI YOUTUBE SNUFF-FILMOVI UNIVERZALNOST BEZ TOTALITETA?

Tri su razdoblja kritike refleksije o Mrei i elaboracije njezinih politikih potencijala

obiljeena dualizmom za i protiv Mree. Rano doba virtualnih zajednica utopijsko je doba
Mree kao informacijske autoceste, demokratizacije javnog prostora putem distribuirane
horizontalne strukture medija. Taj je optimizam krajem devedesetih godina prolog stoljea
smijenilo internetsko usporavanje, opi defetizam potaknut kolonizacijom Mree trinom
logikom. Razloge za pesimizam mnogi i danas nalaze promatrajui drutvene mree koje,
ini se mnogima, slue samo za razmjenu besmislenih virtualnih darova. Procjenjuje se,
primjerice, kako je trgovinom virtualnih darova 2010. godine Facebook ostvario promet od
petnaest milijuna dolara ili tri dolara po svakom korisniku (Filloux, 2010).

Ipak, kada su ve rani implementatori postali razoarani mrenim nihilizmom (Lovink,

2007), javlja se novi optimizam koji je povezan s ulogom drutvenih mrea u revolucijama i
prosvjedima diljem svijeta: arapskom proljeu, moldavskoj revoluciji, iranskim prosvjedima,
pa i hrvatskim prosvjednim marevima i studentskim blokadama. Wael Ghonim, sredinja
figura egipatskih prosvjeda izjavio je: Ako elite slobodno drutvo, dajte mu Internet! Jesu
li Facebook revolucije i Twitter prosvjedi novi modeli politika otpora? Nekima se, poput
Clayja Shirkyja ini kako su upravo Facebook i Twitter pomogli graanima jer su
prosvjednici koristei se ovim mreama uspjeli premostiti cenzuru represivnih sustava
(Shirky, 2009). Shirky tvrdi da je rije o promjeni same prirode politike pod utjecajem
smrti vertikalnog sustava vijesti.

Optimistine interpretacije Mree kao alata demokratskih promjena poivaju na dvjema

pretpostavkama: prva je ideja osnaivanja korisnika korisnici se od pasivnih gledatelja,

58
sluatelja i itatelja transformiraju u aktivne participante. Druga je pretpostavka
intrinzine otvorenosti Mrene viralne kulture premadrugosti, karakteristika Mree da
ukljuuje razliite subjekte, zajednice, identitete i svjetonazore. Antropolozi novih medija
elaboriraju prvu posljedicu otvorenosti mree, promjenu uloge korisnika omoguenu najprije
strukturom rane Mree, a zatim jo radikalnijom promjenom pozicije publike u doba Web 2.0
alata koji povezuju ljude na nove naine (Wesch, 2007). Michael Wesch u svojem
Antropolokom uvodu u YouTube ovaj medij naziva slavljem nove i do sada nezamislive
zajednice (2008). Weschov video i sam ulazi u polje te amaterske kulture, jer klasinom
sociolokom metodom istraivanja sa sudjelovanjem, istovremeno i kreira fenomen.
(Weschov film The Machine is Us/ing Us (2007) koji u dvije minute elaborira prednosti
digitalnih i mrenih alata jedan je od najgledanijih edukativnih filmova na YouTubeu.) Ta se
kultura raa s prvim velikim hitom Numa Numa koji je 6. prosinca 2004. godine objavio
simpatini Gary Brolsma. Gary u filmu sjedi ispred svojeg raunala sa slualicama na glavi
sinkronizirajui jednostavnu pjesmicu grupe O-zone ne pjevajui, ve gestikulirajui
usnama, maui glavom i ramenima na iskren i dirljivo smijean nain. Fenomen je izazvao
oduevljenje, pa je Michael Wesch ocijenio kako je Brolsma glavni momak na plesnom
podiju, na ovom globalnom pultu za miksanje. Nakon bezbrojnih prerada i parafraza (video
je reproduciran 700 milijuna puta), Numa Numa je postala klasini primjer viralnog videa i
simbol kulture amatera.

Druga je pretpostavka ira elaboracija Mree koju daje Manuel Castells u studiji Uspon
umreenog drutva. Castells je suvremeno drutvo definirao kao drutvo organizirano oko
bipolarne suprotnosti Mree i Sebstva. Castells suprotstavlja apstraktni univerzalni
instrumentalizam Mree povijesno ukorijenjenim, partikularnim identitetima (2000: 39).
Neto slino zakljuio je i Pierre Lvy koji je Mreu opisao kao univerzalni prostor koji ne
dozvoljava nikakve totalitarizme. Mrea je, tvrdi, postideologijski prostor jer ukljuuje sve
subjekte i omoguava izraavanje ljudskih razliitosti (2001: 91-102). Danas ponovo teoriju
drutvenih mrea prati optimizam. Drutvene mree i platforme YouTube, Facebook, Twitter
i Flickr Manuel Castells nazvao je novom generacijom masovnih samo-komunikacija koje
jednosmjerne tokove komunikacije usmjeravaju prema modelima sudjelovanja (2009).

Od najranijih teorijskih elaboracija virtualnih zajednica, Mrea se opisuje kao mjesto

povezanosti, interakcije, sudjelovanja. Howard Rheingold je u studiji The Virtual Community
opisao virtualnu zajednicu kao zajednicu ljudi koja nastaje kada ljudi dovoljno dugo javno
diskutiraju s jakim ljudskim osjeajima, to im omoguava da oblikuju mree osobnih
odnosa (1993: 20). No ak su i te rane virtualne zajednice poput zajednice Well koju opisuje

59
Rheingold, smatrajui kako je rije o elektronikoj agori, bile elitne na barem tri razine:
jezinoj, rasnoj i rodnoj. Na jezinoj razini, tim zajednicama dominira engleski jezik, a
upotreba akronima, neologizama i tekstualno-grafikih hibrida (emoticona) jo je pojaala
jezinu ekskluziju. Istovremeno, ve ranim virtualnim zajednicama vladaju rasni stereotipi
na koje je upozorila Lisa Nakamura u eseju Race In/For Cyberspace (2002). Nakamura
upuuje na to da reprezentacija azijatskih identiteta u virtualnim zajednicama ne odudara
od stereotipnih reprezentacija u popularnoj kulturi. Igranje identitetima koje je rana teorija
pozdravila kao mogunost dekonstrukcije rodnih i rasnih dualizama ozbiljno je uzdrmano i
esejom A Rape in Cyberspace (1993) u kojem je publicist Julian Dibbell opisao sluaj
virtualnog silovanja.

Elaboracije Mrene otvorenosti i osnaivanja korisnika, rijetko ukljuuju politiki nekorektne

i moralno nejasne pojave kao to su politike skupine, pornografske stranice, skupine koje
glorificiraju anoreksiju ili stranice za potporu samoubojicama. Takve pojave ozbiljno
stavljaju na kunju koncept Mree kao medija otvorenogprema razliitostima. Snuff film, do
nedavno urbana legenda, mit i motiv znanstvene fantastike koji je u filmu Videodrom u
jednoj fantastinoj izvedbi filmizirao David Cronenberg, uistinu je objavljen 2007. godine na
mrei YouTube. Mladii danas poznati kao manijaci iz Dnjepropetrovska snimili su i objavili
video 3 Guys and 1 Hammer u kojem se vidi kako su do smrti pretukli jednog beskunika.
Nakon objave snimke pojavljuju se deseci i deseci viralnih snimki pod naslovom 3 Guys and
1 Hammer reaction koje prikazuju uasnuta lica gledatelja dok promatraju originalnu
snimku.

Ne moemo zakljuiti kako je Castellsova elaboracija Mree kao prostora masovnih samo-
komunikacija pogrena. Zapravo i ovakvi filmovi upuuju kako je ona tona, bez
decentralizacije nije mogue zamisliti njihovo objavljivanje. Pierre Lvy je takoer de facto u
pravu. Bez obzira na sve ekskluzije na koje su nas podsjetili Lisa Nakamura i Julian Dibbell,
Mrea zbog svoje strukture, jest mjesto otvoreno za sve razliitosti. Ako usporedimo Mreu s
bilo kojim drugim medijem, Mrei se ne moe prigovoriti kako ona nije mjesto viestrukih
perspektiva ili naracija koje se nalaze u neutralnim prostorima u kojima ovi viestruki
narativi mogu mirno koegzistirati. No postoji paradoks u samom temelju svake miroljubive
kohabitacije, paradoks otvorenosti, na koji nas podsjea Slavoj iek. Ukoliko Drugi dobije
mogunost da ispria svoju priu, to ne znai da e jaz izmeu Drugoga i nas nestati.
Nerijetko e upravo to upoznavanje s tuom priom znaiti produbljivanje sukoba (iek,
2008b).

60
Drutvenom fenomenu Mree i Manuel Castells i Pierre Lvy pristupaju kao materijalizaciji
specifinih drutvenih uvjeta. Castells vrlo uspjeno izbjegava fatalistike tonove i utopijske
zakljuke o Mrei povezujui njezinu povijest s novim socio-ekonomskim poredcima, ali i
politikim posljedicama liberalnog projekta slobodnog drutva koje poiva na
individualizmu. Castells tumai kako je Mrea realizacija novih drutvenih struktura koje se
temelje na mrenoj arhitekturi moi ekonomskih odnosa, politike identiteta,
komunikacijskih praksi, itd. (U tom smislu Castells slijedi misiju medijskih studija, a s njime
bi se vjerojatno sloio i Williams koji se suprotstavljao determinizmu teze da je televizija
promijenila na svijet.) No Castells i Lvy ipak ponavljaju neoliberalnu matricu opisujui
Mreu kao prostor postideologije.

Politiki nekorektni stavovi ili traumatini mreni dogaaji poput ukrajinskog snuff filma,
obino se interpretiraju kao otkloni od, inae demokratine i inkluzivne matrice.[8] No oni
su de facto elementi koji potvruju univerzalnu/distribuiranu matricu. Napetosti koje
podrivaju simboliko znaenje Mree dokaz su kako je svaka perspektiva u sebi nepotpuna.
Uvijek postoji neki kratki spoj izmeu univerzalnog i partikularnog, jer pojedinanosti uvijek
destabiliziraju prirodni poredak drutvenih odnosa. Zbog toga poziciju univerzalnosti ne bi
trebalo shvatiti kao poziciju onoga koji pluta iznad razliitosti, posredujui ili okupljajui
sve (iek, 2004a: 89), a to je Castellsov apstraktni univerzalni instrumentalizam Mree
koji se suprotstavlja Sebstvu ukorijenjenom u nekom partikularnom identitetu, kao i Lvyjev
univerzalizam Mree kao prostora postideologije. Ve bi univerzalnu poziciju trebalo shvatiti
kao poziciju koja zna kako nadii polje, dodatnom jo radikalnijom razlikom, razlikom koja
sijee svaki pojedini dio iznutra (iek, 2004a: 89).

Univerzalnost Mree prije bi bila dokaz kako se prava pria Drugog uvijek odvija izvan
slobode i izbora koji se nude u sklopu cinine ideologije tolerancije i otvorenosti. Ono to je
potrebno jest propitati koncept univerzalnosti, koji je sam u sebi totalitaran na nain na koji
je totalitarna svaka druga ideologija kao pogreno prepoznavanje sebe kao univerzalnog
(iek 1996: 217). Borba za otvorenu strukturu Mree nije borba za postideoloku
toleranciju i otvorenost, ne samo jer je Mrea prostor netolerancije, ve i zato jer je retorika
postala sastavni dio postmodernistike inkluzivne politike razliitosti i viestrukih (rodnih,
rasnih, itd.) identiteta, politike korektnosti, prava na naraciju koje su u sklopu cinine
ideologije postale samo zamjene za univerzalne istine.

61
HEGEMONIJA OTVORENIH MEDIJA

U intervjuu za magazin Wired 2010. godine Mark Zuckerberg je izjavio: Moja misija, stvar
do koje mi je stvarno stalo, jest uiniti svijet otvorenim (Singel, 2010). Nije li Facebookova
sloboda zapravo prazna gesta, simbolika razmjena u kojoj nam je ponuen slobodan izbor
uz napomenu koji je izbor pravi? Sloboda platformi ograniena je njihovim uvjetima
koritenja koji ne dozvoljavaju pornografiju i anonimnost. Poznat je sluaj iz 2007. godine
kada je Facebook uklonio slike dojenja sa stranica grupa posveenih toj temi.[9] Drugu
zabranu Facebook esto provodi. Poznato je i kako je Facebook od mnogih slavnih osoba
zatraio da dokau svoj identitet. (Od ruskog oligarha Mihaila Hodorkovskog, navodno su
zatraili kopiju osobne iskaznice, koju je ovaj slao iz zatvora u Sibiru.) Facebook ak ne do
zvoljava slavnim osobama da se slue imenima koja nisu upisana u njihove dokumente. (Od
Salmana Rushdija su zahtijevali da se na Facebook stranicama slui svojim pravim imenom
Ahmed Rushdie, no popustili su nakon to je Rushdie proglasio rat Marku Zuckerbergu
(Morozov, 2011)). No politiki doseg ovog ogranienja postao je jasan za vrijeme arapskog
proljea kada je korporacija suspendirala jednu od protestnih grupa zbog toga to su se neki
administratori sluili pseudonimima.

Donna Haraway i druge cyberfeministice smatrale su Mreu politikim alatom za

dekonstrukciju roda i novih emancipatornih politika. Bestjelesna komunikacija otvara
mogunost prevladavanja logocentrinog govora i patrijarhalnog poretka (Haraway, 1991).
No s arapskim proljeem postaje oito kako je anonimnost subjekta klju te rastjelovljene
politike koji subjektima omoguava da govore slobodno. Zabrane pornografije i anonimnosti
nisu svjetonazorska ogranienja, ve ogranienja koje proizlaze iz logike komodifikacije
korisnikih profila. Anonimni korisnici nemaju vrijednost u sustavu ciljanog oglaavanja.
Zabrana pornografije takoer nije ideoloka u klasinom smislu, jer prije statistiki
reflektira vanost i status pornografije. (Mnogi bi korisnici vjerojatno odustali od servisa ili
zabranili djeci koritenje servisa da ne postoji to ogranienje.) Kafkijanska procedura
brisanja profila daje naslutiti vanost korisnikih podataka za Facebook. Facebookom krui
ala da je najlake profil ukloniti krenjem uvjeta koritenja, odnosno objavljivanjem
pornografije. Vanost subjekta u procesu ciljanog marketinga moe se jednostavno
kvantificirati. U jednom istraivanju uinaka takvog marketinga stoji kako je prosjena
cijena stjecanja novog vjernog kupca 1,07 $ (Flowtown, 2011).

Prazne geste danas su dio kulture tolerancije, nove ideologije za koju je uobiajen diskurs
depolitizacije (Brown, 2008: 10).[10] Kapitalizam jest univerzalan, nije vie utjelovljen u

62
nekoj kulturi kapitalizam nije ime neke civilizacije ve ime za stvarno neutralnu
ekonomsko-simboliku mainu (iek, 2008b: 131). Povezivanje, dijeljenje naela su
otvorenog drutva koje nije vie ogranieno nekim partikularnim identitetom.
Zuckerbergova izjava je vrlo slina onoj Billa Clintona koji u vrijeme prosvjeda u Seattleu
sam poziva dravnike da sasluaju prosvjednike. Jedna od najcininijih praznih gesta bila je
ona tvrtke Vodafone. Nakon to je svrgnut Mubarakov reim u Egiptu, u lipnju 2011. godine
Vodafoneovu je marketinkom timu na Internet procurila pilot reklama u kojoj se implicira
da je tvrtka svojim tehnolokim rjeenjima inspirirala egipatsku revoluciju. Reklama
poruuje: Mi nismo poslali ljude na ulicu, mi nismo pokrenuli revoluciju Samo smo
podsjetili Egipane koliko su moni. Falsifikacija je paradoksalna jer je Vodafone jedan od
triju velikih mobilnih operatera koji su odluili iskljuiti komunikacijsku mreu prema
naredbi Mubarakovog reima. Mobiteli i Mrea prestali su s radom na tjedan dana, to je
uzrokovalo ne samo kaos u komunikaciji, ve i probleme u opskrbi i prijevozu ozlijeenih do
bolnica.

U tim su sijeanjskim danima 2011. godine, kada je Vodafone inspirirao Egipane, mnogi
ozlijeeni prosvjednici iskrvarili na smrt zbog toga to nisu mogli pozvati hitnu pomo. Nije
li Vodafoneova reklama vie od pogreke strunjaka za odnose s javnou, postideoloka
omaka menadmenta koja je omoguila Realnom da uzdrma simboliki poredak? Reklama
jest i la i manipulacija, ali ona je i vie od toga ona je simptom postideolokih sustava koji
uistinu jesu univerzalni, ali u jednoj desupstancijalizaciji politike. Maina se prilagoava
svim uvjetima. Kapitalizam danas moe bez demokracije, pa ne iskljuuje ni cenzuru (kao u
sluaju Facebooka), kao niti filtriranje Interneta koje podravaju i strukturalno omoguavaju
najvee korporacije poput Googlea (koji je pristao i sudjeluje u cenzuri kineskog Interneta),
Yahooa! (koji je u sudjelovao u prokazivanju novinara aktivista) i Microsofta (koji je
oblikovao program koji omoguava cenzuru). Amnesty International jest 2006. godine
pokrenuo kampanju kojom pokuava zaustaviti cenzuru na Internetu, kao to se i Europski
parlament izjasnio protiv cenzure na Mrei. No nisu li i te simbolike geste samo potvrda
globalnog poraza? Mogunosti Mree ograniavaju se ne samo u Treem svijetu, gdje je
Mubarak naredio ukidanje Interneta, ve i na Zapadu gdje etatistiko-korporativna politika
oblikuje interese vladajue klase. Kapitalizam naturalizira jedan simboliko-reklamokracijski
mehanizam, no u situaciji u kojoj se naao Vodafone ta je mainerija jednostavno prela neke
granice.

Spajanje mobilne telefonije i ideje slobode ire je od Vodafoneove reklame mobiteli se

reklamiraju kao ureaji koji nude slobodu. No doslovno primjenjujui jednu

63
reklamocentrinu simboliku interpretaciju slobode u trenutku kada je ideja slobode u
egipatskoj kulturi obremenjena politikim znaenjima, ukazuje se politika dimenzija tamo
gdje se prije inilo da je nema. U ovom sluaju postaje nakaradna jedna uvrijeena
kapitalistika praksa privatizacije javne sfere. Ta je privatizacija (jednog tehnolokog alata
komunikacije) postala privatizacija simbolikog kapitala revolucije koja se njime sluila. Ali
ukoliko doslovno prevedemo reklamni slogan mobilne telefonije tehnologija jest sloboda u
liberalnom smislu. Izmeu tradicionalnih totalitarizama protiv kojih su se prosvjednici
pobunili i liberalnog drutva u kojem sloboda znai negativnu slobodu pojedinca koji ne
odgovara nekim viim ciljevima ili kolektivnom ivotnom smislu (Prpi i dr., 1990: 29-30)
sloboda se uistinu svodi na odabir mobilnog operatera.

Vrijeme arapskog proljea 2011. godine pokazuje kompleksnost ideoloke interpelacije

pojedinca kao subjekta odreene ideologije. Da bi ideologija bila uinkovita korisnici se sami
moraju legitimirati kao pristae toga sustava. Poznato je kako je egipatski narod zahvalio
drutvenim mreama na njihovoj ulozi u revoluciji. Na prosvjedima su sudionici nosili
natpise Hvala ti Facebook. Jedan je od sudionika svoju kerku roenu za vrijeme Facebook
revolucije nazivao po ovoj drutvenoj mrei. Autentina kultura, ivo svjedoenje je ono koje
legitimira istinu o Facebooku kao revolucionarnom alatu. Novi mreni optimizam potaknut
ulogom drutvenih mrea u revolucijama poiva na djelovanju univerzalne kapitalistike
maine.

Hegemonija je prisutna u onim trenucima u kojima kompanije nameu korisnicima odreene

modele komunikacije. Primjerice, takvu smo zaotravanju svjedoili u sluaju Beacon u
studenom 2007. godine, kada je Facebook uveo novi model komercijalizacije privatnih
informacija. Beacon, kao dio Facebookova sustava oglaavanja, prikupljao je podatke s
vanjskih partnerskih mrenih stranica kako bi omoguio ciljano oglaavanje na korisnikom
News Feedu. Nakon tube korisnika, Beacon je modificiran na nain da ga korisnici mogu
(iako ne moraju) iskljuiti.[11]

No hegemonija je djelatna i onda, ili naroito onda kada se naturalizira ideja komodifikacije
javne sfere. Korisnici Facebooka u Egiptu dovoljno su dugo ivjeli u totalitarnom sustavu, da
im se ini kako je navodna depolitizirana ekspertiza administracija, po uzoru na zapadne
demokracije, rjeenje lokalnih antagonizama. Zbog toga se i komodifikacija javne sfere
putem Facebookovog modela oglaavanja ne problematizira. U arapskom proljeu, koje je
nesumnjivo koristilo drutvene mree za organizaciju demonstracija, korisnici su prepoznali
postideoloko drutvo kao svoju budunost. ini se kako kulture podreenih i vladajuih

64
ovdje nisu na suprotnim stranama, jer se posttotalitarni sustavi zapadne demokracije
nameu kao idealan oblik politike otvorene prema svim svjetonazorima.

No ono to slave graani posttotalitarnih sustava u trenucima kada slave drutvene mree,
jest jedna interpretacija Mree i ideje otvorenosti Mree. Platforme nude alate i
komunikacijske prostore za organiziranje vlastite digitalno-umreene produkcije,
agregiranje, praenje odabranih kanala, itd. No one ograniavaju naine na koje danas
koristimo Mreu, restaurirajui instituciju vratara i nadzornika koji odluuju koje sadraje
treba propustiti. Iako Zuckerberg eli uiniti svijet otvorenim, oit je jaz izmeu
platformske slobode povezivanja i dijeljenja i slobode p2p mrea. Mrea je javni prostor koji,
kao i svaki drugi javni prostor, predstavlja javno dobro. Facebook je platforma koja se nalazi
na Mrei koja je decentralizirani, distribuirani medij. Ono to se zbiva ponavljanje je
privatizacije javnog dobra i komodifikacije javne sfere koja se desila i u drugim segmentima.
Nastoji se naturalizirati komercijalni karakter Mree i alata, uiniti prirodnim javni prostor
Mree kao komodificirani prostor i uslugu koji prua platforma. Facebook je odigrao ulogu
slinu trgu Tahrir. Paradoksalno bi bilo rei da je trg revoluciju organizirao. Na njemu se,
kao i na mrei Facebook, revolucija zbivala. Prosvjednici nisu koristili Facebook zbog
njegova revolucionarnog potencijala, ve zbog injenice da je to najpopularnija drutvena
mrea u Egiptu. Poput squattiranih javnih prostora na drutvenim mreama se revolucija
zbivala, iako su ih neki korisnici doivjeli kao alateza organiziranje revolucije.

U tom smislu su i Facebook, Twitter i YouTube kapitalistiki mediji, ni po emu razliiti od

Vodafonea koji je iskljuio mobilnu mreu po nalogu Mubaraka. Mogli bismo jednostavno
zakljuiti, kao to su zakljuili neki prosvjednici, da je Facebook dobra korporacija, dok
Vodafone nije. No i jedna i druga mrea privatiziraju javnu sferu. Facebook to ini
centralizirajui jedan prvotno distribuirani, horizontalni medij i komodificirajui ga, dok je
Vodafone kao i svi mobilni operateri privatizirao jedan ve od prije centralizirani i
privatizirani, institucionalizirani komunikacijski medij telefoniju. Vodafone jest privatizirao
slobodnu mobilnu komunikaciju, kao to je Facebook privatizirao javni komunikacijski
mreni prostor. Postoji razlika jedino u mediju, i naravno, simbolikom prekraju Vodafonea
koji je hrabro izjavio da je odgovoran za revoluciju. Facebook je sedmog dana prosvjeda u
Egiptu objavio priopenje u kojem se ogradio od bilo kakvog utjecaja na prosvjednike.
Situacija u Egiptu stvar je koju narod i vlada Egipta sami moraju razrijeiti, stajalo je u
priopenju. No Facebook se ipak ukljuio u sukob, no ne tako da je odabrao stranu, ve
ludistiki, slijedei logiku koja je potpuno alijenirana i od prosvjednika i reima.

65
Ono to hegemonija platformskih politika eli prikriti je dubok jaz izmeu Facebooka i
decentralizirane strukture Mree. Facebook je uklonio grupu zbog anonimnosti to je
posljedica politike koja djelomino centralizira komunikaciju u sklopu decentraliziranog
medija Mree. Cenzura koja se desila na Facebooku uzrokovala je migraciju na neke druge
servise, to je dokaz kako revolucija, iako jest dobrim dijelom bila vezana uz platforme i
drutvene mree, zahtijevala samo javni prostor anonimne i slobodne komunikacije. Jaz
izmeu prosvjednika i korporacija je posljedica privatizacije javnih prostora, iako se ini
prirodnim da Facebook ima svoje uvjete koritenja jer korisnicima nudi jednostavne alate i
omoguuje ljudima da se povezuju. Okupacija javnog prostora, jer Facebook jest javni
prostor, nije mogua zbog strukturalnih ogranienja koja drutvenim mreama daju
ogromne ovlasti oblikovanja komunikacije u navodno javnom prostoru.

Moe li Mrea biti alat radikalnih politika otpora? Manuel Castells u svojoj je studiji
Communication Power (2009) odgovorio potvrdno. Kao temeljni mehanizam politika otpora
Castells vidi lokalne otpore koji su osnaeni Mreom kao novim revolucionarnim alatom.
Korporacijsko-etatistikim interesima moe se izbjei, tvrdi Castells, ukoliko se lokalne
probleme uini dijelom stratekih pitanja. Za Castellsa, Mrea je materijalna podrka
kontra-kulturi, pokretima otpora globalnom poretku. Fluidnost Mree po sebi je za Castellsa
demokratina. Temeljni se problem pojavljuje kada stvari nisu fluidne ne postoji
propusnost izmeu dviju kultura kulture podreenih i vladajuih (aktera koje naziva
programerima i prekidaima). Glavna negativna pojava tada se ini Silvio Berlusconi, figura
koja je do nedavno drala u svojim rukama i medije i politiku, ugroavajui time fluidnost
kao temeljni mehanizam demokracije. Znai li to kako samo treba distribuirati mo u ruke
to veeg broja aktera i uiniti lokalne probleme dijelom politikih agendi monih aktera?
Kritiari su Castellsu spoitavali naivnost zbog vjerovanja da su mree ujedno i alat
hegemonije i kontra-kulture. Ideologija se prakticira i kao specifian oblik zaborava
poslovnih modela na kojima poiva ekonomija drutvenih mrea. No hegemonija djeluje i
onda kada se ini da korisnici i korporacije nisu u sukobu. To je trenutak kada politiki
subjekti pozdravljaju Facebook kao suuesnika u egipatskoj revoluciji.

MREA KAO JAVNA SFERA

Platforme i uvjeti koritenja predstavljaju specifian oblik depolitizacije javne sfere na koju
je upozoravao Jrgen Habermas. U eseju Tehnika i znanost kao ideologija (1968).
Habermas daje viziju izlaska iz dualistikog promiljanja pozitivnog ili negativnog utjecaja

66
tehnologije. Habermas postavlja pitanje koja je alternativa tehnoznanstvenom napretku,
ukoliko ovaj zastupa neku ovjeku stranu ideologiju? Nova znanost (pojmovi prirode i
drugaije znanstvene injenice) i nova tehnologija, tvrdi Habermas, ne samo da su
nemogui, ve su i nepotrebni jer znanost i tehnologija nisu same po sebi politine, pa niti
ne mogu determinirati razvoj nekog boljeg drutve nog poretka. Umjesto nove tehno-
znanstvene paradigme, potrebno je radikalno drutveno djelovanje, javna rasprava kao
proces prevoenja izmeu znanosti i politike.

Habermas razrjeava paradokse lijeve kritike koja ponavlja teoriju medijske manipulacije to
se zbiva u obliku skrivenog projekta tehnologije. Ideologija, upozorava Habermas, ne moe
biti dio tehnolokog ve drutvenog poretka koji je odgovoran i za tehnoloko koje treba
mijenjati: odnose u proizvodnji, drutveni sistem, institucionalni okvir. U eri Mree i
digitalnih medija potvruje se kao vaan problem upravo oblik drutvene prakse koju je
Habermas nazvao poznanstvljenjem politike. Danas ivimo u drutvu u kojem se zbiva
opasan proces obrtanja odnosa politike i znanosti (kojoj je pridruena tehnologija kao
praktina izvedenica teorijskih zamisli). U suvremenim drutvima, tvrdi Habermas, politiar
se javlja kao privremeno rjeenje u jo nesavrenoj racionalizaciji vlasti dok se potpuno ne
depolitizira podruje normativnih regulacija, a inicijativa prijee na znanstvenu analizu i
tehniko planiranje (1986: 100). Poznanstvljenje politike specifian je oblik postideologije u
kojoj se suvremenim subjektima samo ini kako se odriu ideologije. Korisnicima se ini
kako njihova uloga i nije da sudjeluju u odluivanju o strukturi i politikoj ulozi Mree, dok
se odluke o ovim pitanjima stavljaju u ruke neovisnih strunjaka. Dominantna
tehnodeterministika interpretacija medija kao zagaivaainae skladnog prirodnog poretka
samo legitimira takvu depolitizaciju javne sfere.

Iako ih odvajaju i desetljea, pa i razliiti medijski sustavi o kojima govore, postoji

simptomatina slinost u interpretacijama Neila Postmana i Richarda Stallmana, pionira
pokreta za slobodni softver. Dok Neil Postman smatra kako je jo od izuma telegrafije
informacija slobodna od bilo kakvog konteksta (Postman, 2010: 152) i zbog toga opasna,
Richard Stallman manifestno izjavljuje informacije trebaju biti slobodne.[12] Postmanova
antropomorfizirana informacija tipina je za cininu ideologiju, prebacivanje odgovornosti,
dok je Stallmanov imperativ prije svega moto jedne pragmatine potrebe. Neil Postman
optuuje informaciju zbog politike situacije na Srednjem istoku, u Junoj Africi i Sjevernoj
Irskoj, ak i zbog visoke stope brakorazvodnih parnica i pretrpanih umobolnica (Postman,
2010: 150). No vjerovati kako su u drutvu tehnopola tehnologije i informacije odgovorne za
politike probleme, najprije koristi onima koji su privatizirali dio kljunih informacija. Nije li

67
reproduciranje diskursa viak informacija zagauje, samo varijacija politike prakse koja
javnost izuzima iz kljunih odluka koje se pripisuju sferi visoke znanosti i tehnologije? I
danas se ini kako je mo odluivanja prividno privremeno dana politiarima, dok e u
idealnoj demokraciji odluke donositi znanstvenici.

Habermas razrjeenje suvremenog stanja nalazi u radikalnom drutvenom djelovanju, javnoj

raspravi kao procesu prevoenja izmeu znanosti (tehnologije) i politike. U prostoru javnosti
mora postati nezamislivo i nesnosno strukturalno iskljuivanje praktinih pitanja (1986:
87). Nekoliko je podruja koja se danas ukljuuju u borbu za javnu sferu. Ta se strukturalna
politizacija danas odnosi jednako na arhitekturu javnog prostora (trgova) kao i na
arhitekturu Mree. Cvjetni trg i Mrea rtve su slinih distorzija ideje otvorenog prostora.
Nije li borba za javno financirano obrazovanje ujedno borba za slobodan pristup
informacijama? Mrea je jedno od aktualnih podruja ija se standardizacija doivljava kao
dio onih odluka koje treba prepustiti strunjacima. Arhitektura medija je definirana
standardizacijom, ugovorima, organizacijskim implementacijama procesima koji su
nevidljivi prosjenom korisniku. Habermasovski odgovor na cininu ideologiju i prazne
geste, poput one ideje otvorenosti mrenih platformi, bio bi djelovanje.

TRI KULTURE MREE IDEJA SLOBODNE INFORMACIJE

Kulturoloki obrat, koji nalazimo u Williamsovoj analizi televizije kao tehnologije koja nije
promijenila na svijet, nailazi na probleme s kojima se suoava i suvremena teorija novih
medija. Ukoliko je tehnologija samo izraz drutvenih potreba, ije su to drutvene potrebe?
Nakon mediolokog obrata (potrebe analize strukture tehnologije), a zatim kulturolokog
obrata mediji su samo simptomi strukture osjeaja, nalazimo se ponovo pred problemom
ideologije tehnologije. Ukoliko tehnologija nije autonomna, onda ideologija tehnologije nije
ideologija tehnolokog kao autonomnog, ve tehnologije kao instrumentalnog aparata
ideolokog aparata. Na pitanje tko ima mo i odgovornost za oblikovanje Mree moe se
odgovoriti parafrazom tradicionalne marksistike maksime: vladajue tehnologije nekog
doba i naini njihove upotrebe uvijek su tehnologije i naini koji odgovaraju vladajuoj klasi.
Tehnologije su uvijek izraz potrebe koja korespondira s prioritetima upravo one grupe koja
donosi odluke (Williams, 1974: 12). Za Williamsa, koji je svoju studiju posvetio televiziji,
osnovna zadaa je otkriti tko oblikuje i diseminira medijske informacije. No marksistiko
objanjenje odnosa baze i nadgradnje Williamsu nije dostatno. Niti jedna slika kulture nije
jednostavno odraz ekonomskih odnosa, baze, pa niti kultura Mree ne moe biti odraz

68
potreba monika, jednostavno nametnuta korisnicima. U suvremenim zapadnim drutvima
hegemonija nije ustanovljena nasiljem, nego procesom pregovora koji se odnosi na sustav
praksi, znaenja i vrijednosti koje nastoje duboko proeti drutvo kako bi za veinu ljudi
postali temelj i ogranienje, ne nametnute ideologije, ve zdravog razuma (Williams, 1980:
39). Struktura hegemonije neprestano se stvara, brani i izaziva, da bi se u odreenim
vidovima i mijenjala pod utjecajem podreenih skupina (1980: 38).

Rijetko je rije o konsenzusu, ve se uvijek odvija neki proces komunikacije, artikuliranja

raznih interesa na to upuuje Habermas. Ideologija mree kao ideologijaotvorenosti za
razne identitete rezultat je pregovora izmeu dominantne kulture, onih koji imaju mo
donositi odluke, i korisnika Mree. Mo je stvorena i prenoena putem foucaultovske
ekonomije diskursa, procesa pregovora oko znaenja. Iako znanje ne posjeduje istinu ono se
mora prenositi kao istina da bi imalo efekta na govornike u razgovoru. Dravno i
korporacijsko nasilje je racionalizirano, internalizirano i legitimizirano diskursima koji
oblikuju ponaanje ljudi. Nije li upravo jedna takva internalizacija na djelu u temelju debate
o autorskim pravima? Kriminalizacija dijeljenja softvera, glazbe, filmova, knjiga, uglavnom
produkata iji ekonomski modeli poivaju na autorizaciji i prodaji fizikih kopija, poiva na
proizvodnji konsenzusa oko zatite intelektualnog vlasnitva koja se danas smatra
samorazumljivom.

U toj debati kulturne industrije lukavo izjednaavaju autore i one koji prodaju tantijeme
(Mitropoulos, 2007). Bitka protiv pirata obino se legitimira zatitom autora, dok se
preuuje uloga industrije koja parazitira izmeu autora i sluatelja, itatelja ili gledatelja,
autora softvera i korisnika. Paradoks je zapravo da sami korisnici internaliziraju kolektivnu
krivnju putem diskursa svi to radimo, ali neki ljudi od toga ive. No postoji dublji i vaniji
problem s konceptom zatite intelektualnog vlasnitva. Nije samo rije o tome da kulturne
industrije zarauju na autorima. Suprotstaviti se zakonu o autorskim pravima znai
suprotstaviti se kapitalizmu, jer vlasnika prava su izumljena u ranom kapitalizmu i za
njega, pie Johan Sderberg (2002). itava se ekonomsko-politika logika zatite
intelektualnog vlasnitva temelji na imperativu da se sve stvari i iskustva svede na novane
ekvivalente, njihovu razmjensku vrijednost. Nita legitimno nema u vlasnitvu, no retorika
vlasnitva pribavlja iluziju legitimacije, zapisao je Paul de Man u studiji posveenoj
drutvenom ugovoru (Bousquet, 2003: 172). Nije li upravo na paradokse pitanja vlasnitva i
statusa informacija i znanja ukazao sluaj Arona Swartza, koji je 2011. godine zavrio na
sudu nakon to je veliki broj znanstvenih lanaka sa servisa JSTOR uinio dostupnima
javnosti? Nije li sumnjivo kriminalom nazvati praksu dijeljenja koja nema za cilj osobnu

69
korist? Istovremeno, poznat je sluaj u kojem je Patentski zavod SAD-a ozbiljno razmatrao
Microsoftov zahtjev da patentiraju pretplatu na elektronike magazine preko Mree.

Iako je danas samorazumljiv koncept zatite intelektualnog vlasnitva, njegova logika je

zapravo paradoksalan spoj neponovljivosti autorskog djela i ponovljivosti industrijske trake.
Zakoni o intelektualnom vlasnitvu istovremeno podrazumijevaju originalnost umjetnika koji
je tek od romantizma postao proizvoa neponovljivog dogaaja i logiku industrijske
proizvodnje kao proizvodnje standardiziranih kopija. Na taj nain, da bi industrije
perpetuirale svoju mo, prisiljene su proizvoditi iluziju o originalnosti svake perpetuirane
kopije. Sustav vlasnitva mora proizvesti autentini original (s lanim vlasnikim udjelom),
kako bi imao kopije s ugovorno ogranienim vlasnikim udjelom, upozorava Marc
Bousquet (2003: 173). Rije je o globalnoj logici kapitalistike akumulacije koja poiva na
kontradikciji potrebe za univerzalnom razmjenskom vrijednou i retorike singularnosti.
Djela nisu nikad jedinstvena u svojim temeljima jer ona su drutveni proizvodi opeg
zajednikog intelekta. La vlasnikih prava, pie Bousquet, ima slinu funkciju kao i la
otkria, jer podravati sustav vlasnitva koji je usavrila klasa vlasnika, preko i protiv svih
drugih, podsjea na ideju da je Kolumbo otkrio Ameriku koja mora zanemariti stotine
kompleksnih drutava koja su okupirala kontinent na koji se on nasukao (2003: 173).

Rije je o debati, sukobu kultur koje sudjeluju u diskurzivnoj borbi, pregovorima oko
znaenja znanja i pristupa informacijama. Zbog drutvenog konteksta koji determinira
znaenje horizontalnog medija Mree pravo pitanje ne treba glasiti je li Mrea prostor
slobode ili manipulacije? ve koje kulture sudjeluju u bitci zakulturu Mree? Raymond
Williams u eseju Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory rjeava problem
jednostavnog socijalnog determinizma. Ideologija nije jednostavno odraz ideja vladajue
klase, ve se bitka u svakoj kulturi vodi izmeu dviju skupina: rezidualnih (tradicionalnih) i
emergentnih kultura meu kojima treba razlikovati opozicijske i alternativne kulture. Dok
opozicijske ele smijeniti tradicionalne modele, alternativne kulture nude potpuno drugaiji
nain ivota, ne ele smijeniti, ve biti po strani, djelovati izvan dominantne matrice
(Williams, 1980, 31-49).

Danas je sukob aktualan na obje linije. S jedne strane pratimo borbu tradicionalnih
kulturnih industrija koje nastoje ograniiti mogunosti distribuiranih i fleksibilnih alata
digitalnih medija i Mree (medije kao proizvodne snage i kanale distribucije) i emergentnih
kultura novih ekonomskih modela. Za Williamsa razlika izmeu emergentnih i opozicijskih
kultura postoji, iako je ona ponekad nevidljiva. Kultura Mree ukazuje kako postoji ogroman

70
raskorak u razumijevanju opsega i karaktera promjena. Dok opozicijske kulture
implementiraju nove, nematerijalne oblike ekonomije, ograniavajui ih postojeim okvirom
drutveno-politikog ureenja, alternativne peer-to-peer ekonomije radikalna su opozicija
neoliberalnim modelima proizvodnje, konzumacije i distribucije. Iako se, na diskurzivnoj
razini ne ini kako je rije o radikalno suprotstavljenim kulturama obje komuniciraju u
terminima slobode i slobodne razmjene, razlika ipak postoji, a u toj je razlici itljiva
ideologija drutva (medija, kulture) nakon decentralizacije.

Mreu moemo promatrati kao rezultat potreba dominantnih kultura vojske, sveuilita i
korporacija. Mrea je rezultat vojnih istraivanja, a zatim implementacije i razvoja u okrilju
sveuilita. No ideja slobodne razmjene informacija originalno potjee od utopijskog
projekta znanstvene i hakerske zajednice, koje su doprinijele otvorenoj arhitekturi Mree.
Meu kritiarima Mree kao alata pogodnog za novi tip nadzora popularno je isticati njezinu
vojnu povijest. Prva Mrea se nazivala ARPANET, a pokrenula ju je amerika Agencija za
napredne istraivake projekte Ministarstva obrane (DARPA). Glasovi koji Mreu smatraju
alatom demokratizacije drutva otvorenost Interneta e pak tumaiti kao omaku, posljedicu
jedne pogreke, projekta koji je izmaknuo kontroli vojske i drave. Richard Barbrook e tako
ustvrditi kako je Amerika vojska nehotice financirala stvaranje onoga to Barbrook naziva
cyberkomunizmom (2002).[13] No i Barbrook shvaa da je Mrea bizarna mjeavina
njezina otvorenost je posljedica utopijskih ideja, hipijevskog anarhizma i znanstvene etike,
ali i trinog neoliberalizma devedesetih koji utemeljuje mreni neoliberalizam kalifornijske
ideologije (Barbrook/ Cameron, 1995) i fleksibilnije ekonomske modele. Ukratko, ukoliko
zanemarimo ranu mrenu elitu, koja je odigrala vanu ulogu u implementaciji Mree i ulogu
globalne tehnokratske vjere u napredak koju dijele sve kulture koje sudjeluju u oblikovanju
Mree, moemo zakljuiti kako je Mrea odmjeravanje snaga emergentnih kultura
poduzetnika i alternativnih kultura.[14]

Emergentne poduzetnike kulture Mree ne perpetuiraju tradicionalne modele, ve

propagiraju ideologiju otvorenosti, povezanosti i sudjelovanja. No one zapravo omoguavaju
preivljavanje neoliberalne ekonomije. Svrha je emergentnih trinih modela u doba rane
Mree bila digitalno-mrene proizvode (digitalne knjige, glazbu, softver) uiniti
komercijalno sposobnima kao to su to bile industrije tiska (Samuelson/Glushko, 1991).
Razlika emergentnih i tradicionalnih kultura bi se mogla svesti na razliku izmeu popularnih
grupa i njihovih odgovora na praksu mrenog dijeljenja glazbe. Metallica je gotovo
potroila sav svoj simboliki kapital angairajui se protiv slobodnog dijeljenja glazbe.
(Navodni problemi s alkoholom pjevaa Jamesa Hetfielda djelovali su poput oajnikih

71
poteza restauracije dijela tradicionalnog nasljea.) Grupe Radiohead, Coldplay i Nine Inch
Nails pak su same inicirale slobodno dijeljenje svojih albuma. Opozicijski ekonomski model,
koji su grupe zastupale, poiva na premisi kako bi svi trebali moi jednostavno pristupiti
glazbi. No postoji ogroman jaz izmeu p2p mrea i emergentnih modela industrije
zabave.[15]

Transformacija termina haker ilustracija je principa aproprijacije. Hakeri uvode novu radnu
etiku koja ukljuuje zabavu i igru kao dio procesa uenja i proizvodnje. Iako su grafike
mogunosti ranog raunalnog procesora (PDP-1) odigrale ozbiljnu ulogu u razvoju raunala,
taj je procesor nastao 1962. godine kao alat za igruSpacewar Stevea Russella. Spacewar
koju su nazivali ultimativnim hackom i najboljim gubljenjem vremena u povijesti
proizvod je nove radne etike. Hakerska etika, jest dekonstrukcija protestantizma, pie
Pekka Himanen. Razumijevanje rada kao dunosti bit je kapitalistikog duha koji je nastao
u esnaestom stoljeu a koji je definirao Max Weber u Protestantskoj etici i duhu
kapitalizma. Transformaciju rada kao dunosti u rad kao igru potaknule su alternativne
kulture i hakeri. Himanen tvrdi kako je hakerski odnos prema ivotu radikalan i u umreeno
drutvo unosi alternativan pristup koji se suprotstavlja protestantskoj etici, radu kao
obavezi (Himanen, 2002: 9). No nije li i ta etika ve kooptirana u polje emergentnih kultura?
Posjeduje li ona mo kulture otpora koju je imala u svojim poecima?

David Fincher je u filmu Drutvena mrea (2010) prikazao Marka Zuckerberga kao ikonu
novog kapitalista koji motivaciju ne nalazi u protestantskom osjeaju odgovornosti. Njegova
je motivacija tipino geekovska, radi se o osveti zbog propale ljubavne veze. Zapravo, da bi
danas Zuckerberg uspio on mora simboliki reproducirati sliku geeka, a ne protestanta. S
druge strane zbiljska mogunost kulture otpora hakerske radne etike kao etike koja se
odbija uklopiti u neoliberalnu ekonomiju, izostaje, jer jedino to ostaje od stallmanovske i
russellovske filozofije (poznato je kako Russell nije zaradio ni novia na ovoj igri) jest
duboki individualizam kao zamanjak emergentnih trinih modela. Steve Jobs, beatificiran
nakon smrti, postao je model inovativnog individualca i otpadnika. Ono to je uinio za nas i
nau kulturu snano odjekuje u svakoj osobi (BBC News, 11. 10. 2011). Interpelacija
proizvodi slinost, ali i naturalizaciju antiprotestantskog duha. Iako je Jobs uistinu
promiljao progresivne alate, istovremeno je odgovoran za nove oblike autoritarne kontrole
proizvoda u doba kasnog kapitalizma. Kao to kae jedna potapalica Apple vam doputa
initi ono to oni ele da inite. Jobsovo otpadnitvo ne znai sukob s ekonomskim trinim
modelima, dok je istovremeno svako stvarno otpadnitvo kriminalizirano. ak se i sami
kompjutorski programeri 1950-ih i 1960-ih ele razlikovati od crackera autora virusa i

72
uljeza koji hakiraju stranice.[16] Tako je hakerstvo kulturalno dozvoljeno jedino u obliku
afirmativnog, ali benignog upozoravanja na propuste sustava, kao to je to sluaj s velikim
hakerskim napadom na CERN-ova raunala 2011. godine.[17] Povijest hakera se diskurzivno
oblikuje kao povijest posrnulih idealista, ili onih koji se distanciraju od cyberkriminala.

Za Baumana bi izraz raduckanje bio prikladniji da shvatimo promijenjenu narav rada koji
je izdvojen iz veliajnog projekta univerzalne zajednike misije ovjeanstva i jednako
grandioznog projekta doivotnog zvanja. Bauman kritizira rad koji je danas postao oblik
jednokratnog ina: trik bricoleura, prevaranta (2011: 137). No nije li to raduckanje, u svojoj
biti hakerska etika, etika rada kao igre, ipak nosilo mogunost radikalne politike otpora
suprotstavljajui se fordovskoj krutosti kapitalistike i protestantske logike koja poiva na
perpetuiranju i zatiti originalnih kopija? Nije li ono moglo ponijeti teinu i ozbiljnost
projekta razraunavanja s temeljima neoliberalnog kapitalizma na kojima jo uvijek poiva i
Bill Gatesova tekua modernost i proizvodnja originalnih kopija? Ono to je i Billu Gatesu
osiguralo poetni zamah aproprijacija je alternativnog modela i shvaanja rada i hakerskog
duha. Iako se to esto zanemaruje, niti Gates niti Zuckerberg nisu proizvoai, programeri
koda (to film Davida Finchera u potpunosti negira), ve mudri kapitalisti vjeti u
aproprijaciji. Kao to je Bill Gates simbol emergentnih kultura koje kooptiraju alternativne
ekonomske modele, tako je i Mark Zuckerberg simbol vremena u kojem je ideja slobodnog
koda, otvorene informacije, hakerske etike itd., kooptirana u jednom kapitalistiki
prihvatljivom obliku koji, u sutini ne predstavlja pravu alternativu. Zygmunt Bauman
opisuje Billa Gatesa kao novog Henryja Forda (Bauman, 2011). Slika progresivnog
industrijalca zamijenjena je slikom zaigranog individualca. Dugoroni mentalitet stalnog
radnog mjesta tipinog za radnike u Fordovim tvornicama zamijenjen je kratkoronim
mentalitetom fleksibilnih radnih mjesta. Bauman pie o fleksibilnoj ekonomiji u doba tekue
modernosti koja je obiljeena nestalnim i promjenjivim odnosima u svim socijalnim sferama
(2000). No Bill Gates i Microsoft jo uvijek perpetuiraju ekonomski model utemeljen na
proizvodnji kopija, licenciranih Microsoftovih proizvoda. Mark Zuckerberg u tom smislu je
jo jedan korak dalje u transformaciji kapitalizma i logike intelektualnog vlasnitva. Iako
obojica cijene fluidnost, to ih razlikuje od industrijskog tvrdog kapitalista Henryja Forda,
postoji razlika u shvaanju rada, proizvodnje i modela zarade. Zuckerbergov ekonomski
model ne oslanja se na proizvodnju originalnih proizvoda koji su zatieni autorskim
pravom, ve na komodifikaciji informacija o samim korisnicima.

73
APROPRIJACIJA KULTURE OTPORA

Filippo Tomaso Marinetti 20. veljae 1909. godine u francuskom dnevniku Le figaro
objavljuje Futuristiki manifest u kojem stoji: Vrijeme i Prostor su juer umrli / Ve ivimo u
apsolutnom, jer smo ve stvorili brzinu, vjenu i stalnu-sadanjost. Henry Ford je dopisniku
Chicago Tribunea 25. svibnja 1916. godine izjavio neto naizgled slino: Povijest je manje-
vie budalatina. Ne elimo tradiciju. elimo ivjeti u sadanjosti i jedina povijest koja ita
vrijedi povijest je koju stvaramo danas (Bauman 2011: 129). Rije je o progresu kao
globalnom otporu prolosti, o tipinoj strukturi osjeaja koja je obiljeila modernu. No
futurizam je oblik kulture otpora, prosvjed protiv optereujue talijanske prolosti tradicije,
muzeja, galerija i starina. (Unitit emo muzeje i knjinice, stoji u Manifestu.) Odbacivanje
prolosti i oboavanje budunosti geste su koje se prije svega okreu protiv postojeeg
svjetonazora (dalje u Manifestu stoji da se futurizam suprotstavlja moralizmu i svakom
kukaviluku oportunizma i utilitarijanizma.)

Fordova izjava jest slina manifestnoj futuristikoj gesti odbacivanja prolosti, no

progresivizam je inkorporiran u jednom specifinom obliku koji nalazimo u Fordovoj izjavi. U
tom je obliku on postao legitimacijski diskurs kapitalizma, tehnologije i ekonomije
fordistikih tvornica, implementacije tayloristike ideje racionalizacije proizvodnje. Henryju
Fordu progres je potreban kako bi maskirao jaz koji odvaja ideju racionalizacije proizvodnje
od njezine realizacije (dehumanizacije i eksploatacije radnika). Kao to Mark Zuckerberg
danas mora biti interpeliran kao geek, Henry Ford je trebao biti progresivan subjekt.
Futuristiki manifest s jedne strane i diskurzivna elaboracija fordistikog naina proizvodnje
s druge, uspostavljaju univerzalni odnos izmeu autentinih i emergentnih kultura, odnos u
kojem prva uvijek funkcionira kao simbolika legitimacija druge. Ono to je futurizam bio za
industrijski kapitalizam danas su kulture virtualnih zajednica, mrenih grupa i hakerska
etika (rad kao igra) za Facebook, Apple i Google, kao predstavnike emergentnog
informacijskog kapitalizma.

Da bi ideologija djelovala, upozorava Slavoj iek u studiji kakljivi subjekt, ona mora
ukljuiti barem dva sadraja. Dok je prvi autentini popularni sadraj, drugi je uvijek
distorzija koja odgovara dominaciji i eksploataciji (1999: 184). Ono to pratimo kao oblik
aproprijacije autentinih kultura na platformama poput Facebooka, upravo je ona

kultura podreene veine kojoj dominantna ideologija odgovara popularnim

sadrajem koji izraava njihove tajne elje, no specifian sadraj uobliit e te elje
prema interesima vladajuih snaga. (1999: 195).

74
Hegemonija nije nametnuta. Ono to je problematino sama je interpretacija autentine
ideje koja jest djelomino izraz udnji podreene veine, no i distorzija originalne, zbog ega
ona vie nema supstancu. Iako danas sve emergentne medijske kulture poivaju na ideji
otvorenosti, horizontalnoj medijskoj strukturi koja konzumente ini autorima, ciljevi tih
kultura sasvim su drugaiji.

Postoji itava scena kvazi-prirunika za medijsko hakiranje stvarnosti koji se uope ne

obraaju kontrakulturi, ve menaderima velikih korporacija koje zanimaju naini na koje
kontrakultura moe biti kooptirana. Danas je aktualna knjiga Mikea Walsha Futuretainment
(2009) koja nosi podnaslov Juer se svijet promijenio, sada je potez na tebi. Nekad su
slinu ulogu igrale neto ozbiljnije knjige Medijski virus (1995) i Iznuivanje (1999) Duglasa
Rushkoffa, profesora medijske kulture i savjetnika za nove medije. Ove knjige opisuju
autentinu kulturu, koju je Lev Manovich nazvao kulturom remiksa (2004), a koja
ugroava industrijsku logiku proizvodnje i autorska prava na kojima poivaju kulturne
industrije i industrije zabave. Walsh opisuje mediajacking, dok je Rushkoff upuivao na
medijski virus kao zapravo iru eksplikaciju ideje otvorenosti (on je aplicira i na odnose s
javnou). No svi ovi koncepti imaju neto zajedniko poruku koju upuuju korporacijama
dolo je vrijeme za promjene. Rushkoff, kojeg je angairao Sony, ali i druge mone tvrtke,
tvrdio je da je doao kraj laima i obmana, kako je medije poharao virus istine. Ono to
prirunici uistinu komuniciraju do sada je najuinkovitiji ideoloki mehanizam kapitalizma,
koji je Slavoj iek nazvao distorzijom autentine kulture. Na djelu je aproprijacija znaenja,
praksi i vrijednosti autentine kulture u obliku kojem se gube temeljni elementi otpora.
Remiksiranje nije krenje pravila, pie Walsh, ve samo upozorenje da se treba prilagoditi
ponaanju konzumenta. Na kraju krajeva, ova se praksa u najcininijem obliku moe nai u
Dieselovim reklamama koje su za vrijeme antiglobalistikih prosvjeda diljem svijeta
prikazivale prosvjednike koji nose natpise Love Your Mom i More Green Traffic Lights.
Aproprijacija oduzima svaku mogunost otpora.

Pregovori izmeu tradicionalnih i emergentnih kultura danas se vode oko definicija pristupa
informacijama gdje su opozicijske kulture (emergentne i alternativne, prema Williamsovoj
taksonomiji) na istoj liniji diskurzivno, dok se razlikuju ideoloki. Facebook poiva na
specifinoj ideji slobode i slobodne razmjene informacija, koja je ograniena njihovim
uvjetima koritenja, a Coldplay dijeli svoju glazbu, istovremeno instalirajui nove modele
trine ekonomije, uvodei inovacije u strukturu glazbene industrije. U tim pregovorima
sudjeluju tradicionalne i emergentne kulture. Internet se ograniava i oblikuje prema
ekonomskim modelima kulturnih industrija koje su svoju mo izgradile na principima

75
centraliziranih struktura i proizvodnji ponovljivih, originalnih fizikih artefakata.
Istovremeno nove ekonomije zagovaraju otvorenost, povezanost i sudjelovanje publike.
lanovi grupe Metallica naivno su obznanili da ih mui ugroavanje autorskih prava, dok
Apple poziva naripanje, miksanje, prenje, a Mark Zuckerberg zastupa otvoreni svijet.
Postoje nepremostive razlike izmeu interpretacije tih ideologema, naina na koji
alternativne ekonomije, poput p2p servisa The Pirate Bay razumijevaju koncept otvorenosti i
naina na koji ga razumijevaju kulturne industrije. Kako nas upozorava Lawrence Lessig,
pravnik koji zagovara slobodni pristup informacijama slogan Appleovih raunala Rip, mix,
burn after all its your music ne poziva da uistinu bilo koju glazbu ripate, miksate, prite.
Zapravo:

Nemate nikakvih prava skidati, miksati a naroito ne priti. Moete imati,

pravnici e inzistirati, doputenje da radite takve stvari. No ne mijeajte
hollywoodsku milost sa svojim pravima. Ovi dijelovi nae kulture, ovi pravnici e
vam to rei, vlasnitvo su rijetkih. (Lessig, 2001: 10).

Postoje razliiti oblici distorzija i ogranienja koja novi modeli postavljaju. Ta ogranienja
ukljuuju i tradicionalnije odgovore poput ogranienja koja se temelje na fizikom mediju,
no uglavnom su to ogranienja ili u medijskim standardima koji se koriste za dijeljenje i
povezivanje ili otvorenost koja podrazumijeva komodifikaciju, kao u Facebook modelu.
Primjerice, odgovor tradicionalne ekonomije na fleksibilnost digitalnog prijenosnog medija
koji moe biti koriten za pohranjivanje glazbe zatiene autorskim pravima jest naplata
svakog fizikog CD-a ili tvrdog diska gdje se zapravo plaa porez na fiktivnu krau autorskih
prava.[18] To je tradicionalan odgovor jer on poiva na fizikim kopijama oko kojih se stvara
iluzija da prenose originalni artefakt. Iako je ta iluzija oduvijek postojala, sada je ona jo
bizarnija, jer se na fizikom prijenosniku podataka ne nalaze nikakvi podaci. Kako bi
tradicionalna rjeenja funkcionirala ona moraju ograniiti neogranienu ekonomiju
digitalnog medija i Mree. Emergentni trini modeli poivaju na uvjerljivijoj iluziji
slobodnog dijeljenja i otvorene komunikacije. Umjesto da naplauje svoj servis, to bi bila
tradicionalna praksa trinog modela, Facebook prodaje oglasni prostor. Viralni marketing
novi je oblik komodifikacije komunikacije. Marketing omoguen metodama numerike
identifikacije, onima koji slobodno komuniciraju namee personalizirano oglaavanje. Mnogi
su spremni pristati na takva ogranienja, jer im se ini prirodno da vlasnici servisa za svoje
usluge primaju neku naknadu. Velik je jaz izmeu utopijskih ideja nekomodificiranih
iskustava, komunikacije u javnom nekomodificiranom prostoru i emergentnih ekonomskih
modela. Ti se modeli legitimiraju tipinim cininim postideologizmom, prisvajajui

76
mitologeme autentinog utopijskog projekta. No kako bi bili uinkoviti, oni moraju
sadravati, ako nita drugo, onda neki oblik autentine potrebe. Jedna od takvih potreba
javlja se kao potreba ivotnog menadmenta.

MREA KAO ALAT ZA UPRAVLJANJE IVOTOM

Idealni subjekt Mree je subjekt bez identiteta koji manipulira digitalnim podacima, kao
digitalnim kodom. To je subjekt koji tei ivotnom menadmentu, upravljanju svim osobnim
podacima. Jedan je korisnik na forumu komentirao: Ne elim vie misliti o kompatibilnosti
elim da moj ivot bude savreno organiziran Ukratko, elim lifestream. Subjekti na
Mrei ele baratati digitaliziranim, kvantificiranim varijablama, uhvatiti ivot i njime
upravljati. Twitter, Facebook, Friendfeed, Flickr, YouTube, Diigo su takvi kanali, alati za
proizvodnju i distribuciju osobnih podataka, kao i konzumaciju sadraja koje su drugi
proizveli (fotografija, videa, tekstova, itd.). Rije je o skupu alata koji korisnicima pomau
upravljati mrenim aktivnostima. Google kao jedan od najekstenzivnijih kanala integrira
elektroniku potu, trailicu, geografske karte, grupe za komunikaciju, spremnike
dokumenata, RSS itae i druge alate. (Kada se govori o premoi Facebooka u budunosti,
tada se najavljuje kako e ova mrea zamijeniti elektroniku potu i instant poruke, te
postati i trailica.)

Life streaming, u doslovnom prijevodu tok ivota, odailjanje je informacije u stvarnom

vremenu. Kao globalni konzumacijsko-distribuirano-produkcijski kanali ovi mediji nude
neprestani tok, praenje statusa subjekta. (Poput stetoskopa koji bi biljeio, ali i odailjao
stanje organizma.) Kritiari Mree dugo su upozoravali na tehno-stres koji je navodno
posljedica velike koliine sadraja koji su ovjeku dostupni, ali ih on nije u mogunosti
konzumirati. Postoji potreba za kanalima stabilnog sadraja i pouzdanim procesima izbora
zapisao je Michael Heim alei se na stres generiran totalnim menadmentom (1993: 104).
No Mrea nije kaotian sustav, niti hiperprodukcija znai kaos. Mrea i digitalni mediji
upravo omoguavaju tehniku standardizaciju, personalizaciju i organizaciju podataka. Ovaj
proces zapoeo je ve osamdesetih godina prolog stoljea diverzifikacijom masovne publike
kojoj se nude razliiti televizijski programi (Castells, 2003). Lifestream kanali se uistinu brzo
razvijaju, mnogi su zadovoljni jer im oni omoguavaju da automatski objavljuju svoje
podatke na Mrei. Neki alati ivotnog menadmenta iskljuivo su namijenjeni zabavi, poput
FaceLook kioska. Coca-Cola je u ljeto 2011. godine na festivalu Summer Love u Izraelu po
prvi puta uvela FaceLook kioske koji se koriste tehnologijom prepoznavanja lica. FaceLook

77
automatski alje statuse na Facebook onih sudionika koji se odlue fotografirati.

Danas se Mrea sve vie oblikuje prema tome konceptu lifestream kanala koji nude alate za
samoprodukciju i organizaciju, no ujedno postaju savreni alati za ciljani marketing.
Svjedoimo distorziji autentine ideje, uobliavanju elje za slobodnom komunikacijom,
dijeljenjem i razmjenom podataka, odailjanjem ivota, u komodificiranu kulturu ivotnog
menadmenta. Taj se proces odvija upravo kao proces distorzije autentine elje i potrebe, a
prema interesima vladajuih. Web 2.0 je radikalizirao prakse integracije proizvodnje i
konzumacije, no istovremeno s lifestream alatima, drutvenim mreama i platformama
nastupa era sve restriktivnije regulacije i kontrole. Internet je, pie medijski teoretiar i
aktivist Geert Lovink, nakon 2000. godine izgubio iluziju promjene (2007), iluziju da bi se
Mrea mogla oblikovati kao mjesto izuzeto od logike kapitala. Umjesto toga restaurira se
mentalitet uvanja vrata, centralizacija i institucionalizacija Mree. Obavezna identifikacija i
filtriranje sadraja ograniavaju digitalne medije i Mreu kao sredstva proizvodnje i
komunikacijski kanal. Platforme sve vie nalikuju komunalnim uslugama koje su poput
mnogih komunalnih usluga (voda, struja) postale institucionalno regulirane (Boyd, 2010).
Mrea se privatizira na nain na koji se komunalne usluge u neoliberalnoj dravi
privatiziraju, a regulacija prelazi u ruke privatnog sektora. Nudei korisnicima otvorene
platforme za komunikaciju, pod odreenim uvjetima koritenja, one javni prostor oblikuju
kao komercijalne servise.

Svi servisi koje spominje Manuel Castells (Facebook, Twitter, YouTube) kao masovne
samokomunikacije u rukama su korporacija. Google, News Corp. (vlasnik MySpacea) i
Yahoo! (Flickr) komodificiraju korisnike podatke koji postaju roba koja se prodaje
oglaivaima. Nije li rije o totalnoj komodifikaciji ljudske kreativnosti u kojoj se publika ne
preobraava u pro-izvoae, ve pro-konzumente,[19] pita se Christian Fuchs? Internet kao
granica i informacijska autocesta najprije je mjestoslobodnog protoka kapitala, uz
istovremeno ograniavanje protoka informacija, glazbe, filmova, knjiga, itd.[20] Autor-
konzument za jedne je romantini junak nove medijske demokracije koja korisnika tjera na
sudjelovanje i stvaranje, dok je za trite komunikacijskih usluga izvor besplatnog sadraja.
Poznat je sluaj iz 1999. godine kada je sedam od petnaest tisua volontera uzdrmalo info-
idilu traei da se istrai je li im tvrtka AOL (ameriki posrednik Internet usluga) duna zbog
poslova koje su obavljali godinama, piui razne mrene dnevnike, sudjelujui u diskusijama,
moderirajui rasprave i slino. Distorzija koju izvode emergentne kulture od korisnika ini
mrene robove uvodei novi oblik super-eksploatacije. Mrea nije neki ekskluzivni
prostor, ve ponekad upravo prostor intenzifikacije ire kulturalne i ekonomske logike

78
postindustrijskog drutva. Zbog toga i besplatni rad nije sluajno postao problem Mree, jer
je on imanentan kulturalnoj ekonomiji kasnog kapitalizma koji, zakljuuje Tiziana Terranova,
postaje mutacija rada, politike i kulture (Terranova, 2003: 99-121).

ALTERNATIVNE KULTURE

Pitanje intelektualnog vlasnitva jedno je od kljunih antagonizama u suvremenom drutvu.

Dijeljenje dokumenata dio je ireg pitanja zajednikih dobara kao temelja koncepta javnosti.
Zajednika su dobra (commons), kako upozoravaju Hardt i Negri, doivjela privatnu
eksproprijaciju (2000: 301). Danas je sve zatieno autorskim pravom, od lijekova do hrane.
Pokret za slobodni softver jedna je od aktivnih kultura otpora. Neki smatraju kako je razvoj
slobodnog softvera osigurao kontradikcije u tkivu informacijskog kapitalizma i da e razvoj
slobodnog softvera imati iri utjecaj na budunost proizvodnje informacija (Sderberg,
2002). ini se kako je slobodni softver potvrda Marxove teze da na odreenom stupnju svog
razvoja, materijalne proizvodne snage dolaze u sukob s postojeim odnosima proizvodnje,
zbog ega se Slavoj iek ak pita ne signalizira li ta perspektiva kraj trinih odnosa
(1998)?

Richard Stallman je 1984. godine osnovao The Free Software Foundation i projekt GNU koji
omoguava slobodno koritenje softvera u zamjenu za distribuciju poboljanog koda (inaice
se mogu i prodavati, ali kod mora ostati otvoren). Kasnije se ovaj princip primijenio i na
druge ne-softverske artefakte. Licenca zahtjeva da se softver dobiven slobodnom razmjenom
podataka uvijek mora dalje distribuirati pod istim uvjetima. Richard Stallman je ponudio
jednu pragmatinu definiciju slobodne informacije:

Ja vjerujem kako bi sve openito korisne informacije trebale biti slobodne. Pod
slobodnim se ne referiram na cijenu, ve slobodu kopiranja informacije i
oblikovanja prema osobnim potrebama Kada je informacija openito korisna,
redistribucija te informacije ini ovjeanstvo bogatijim bez obzira tko distribuira i
bez obzira tko prima.

Pokreti slobodnog softvera i otvorenog koda nude drugaije poimanje autorstva jer autori ne
zatiuju svoj rad od javnosti i/ili ostavljaju svoja djela otvorenima za dalju transformaciju.
To je podrivaka definicija. No ak i kultura slobodnog softvera podrazumijeva autorstvo i
originalnost. Za veinu slobodno znai da digitalne artefakte moemo preraivati i dijeliti,
no istovremeno moramo potivati autorstvo i originalnost. Kako upozorava GNU licenca

79
slobodno (free) ne smijemo shvaati kao besplatno (free) pivo.

No peer-to-peer ekonomija radikalna je opozicija neoliberalnim modelima proizvodnje,

konzumacije i distribucije. Svojim praksama dijeljenja, slobodne razmjene glazbe, knjiga i
filmova, ove kulture djeluju u sklopu neograniene ekonomije digitalnih dobara.
Istovremeno, iako to nije bila njihova pragmatina zadaa, one postavljaju temelje za debatu
o statusu intelektualnog vlasnitva. Slobodna razmjena, koja se zbiva na Mrei, polazi od
naela kako su kulturalni artefakti javna dobra, te oni moraju biti dostupni svima. Richard
Barbrook tehniki dizajn Mree smatra pretpostavkom da informacija postane dar, te da
se informacije trebaju izmjenjivati i prosljeivati slobodno (Barbrook, 2002). esto ak i
kada djeluju u sklopu neoliberalne matrice, korisnici Mree zapravo prakticiraju
cyberkomunizam, upravo zbog arhitekture Mree. Vrlo esto postaje oito kako se sav
potencijal novijih tehnolokih i drutvenih promjena ne moe ostvariti unutar tradicionalne
kapitalistike hijerarhije (Barbrook, 2002: 63). Znanstvenici, rani implementatori Mree,
prelazili su okvire kapitalizma i dijelili informacije, ne iz nekog uvjerenja, ve zbog
pragmatinosti i efikasnosti.

ak i ne razmiljajui o tome, ljudi stalno izmeu sebe besplatno izmjenjuju

informacije. Iako se Internet proirio daleko izvan granica sveuilita, njegovi
korisnici i dalje radije zajedno surauju bez izravnog posredovanja novcem.
(Barbrook, 2002: 65)

Pitanje slobodne razmjene na Mrei je pitanje strukture medija. Slobodna razmjena poiva
na distribuiranoj strukturi Mree. Ta borba nije samo borba za informacije, ve borba za
strukturu koja dozvoljava dijeljenje tih informacija. (Zbog toga je McLuhanov poziv da se
medijski studiji bave analizom strukture, a ne sadraja, aktualniji nego ikad.) Novi zakoni
ciljaju na promjene koje bi dovele do ograniavanja inae strukturalno otvorenih kanala
komunikacije. Historija piratskog servisaThe Pirate Bay koji godinama odolijeva gaenju,
usprkos sudskim tubama upravo svjedoi vanosti arhitekture Mree, naela na kojima
poivaju standardi Mree. Dugo sud nije mogao utvrditi da je TPB distributer sadraja. Iako
je bilo oito kako TPB sudjeluje u raspaavanju materijala zatienih autorskim pravima,
tuba se nije mogla provesti jer TPB samo posreduje torrente, a ne i dokumente na koje se
oni odnose (Tan, 2010). Dijeljenje se odvija tako da se identificira mrena lokacija korisnika
koji istovremeno uitavaju i preuzimaju sadraje povezane s torrent dokumentima. Upravo
zbog distribuirane strukture Mree, standarda i protokola koji su odredili otvorenu
strukturu Mree, tradicionalne industrije jo uvijek nisu u mogunosti rijeiti problem s

80
kojim su suoene. No 2010. godina predstavlja prijelomnicu u toj borbi jer je te godine sud
osnivae TPB ipak osudio na zatvorske i novane kazne.

Dominantne, emergentne i opozicijske kulture, prema Williamsovoj taksonomiji, nalaze se u

procesu pregovora iji e rezultat biti odnos snaga ovih kultura. Jedan rezultat moe biti
onaj tradicionalnih industrija koje ele uspostaviti ekonomske zakone kakvi su vladali u
trenutku njihova uspona. To u konanici znai ograniavanje mogunosti dijeljenja i
proizvodnje digitalne tehnologije i Mree kao sredstava za proizvodnju i javnog kanala
distribucije. Nije iskljueno, o emu pie Lawrence Lessig, da e u budunosti Mrea
radikalno ograniiti postojee mogunosti dijeljenja i time redefinirati svoju horizontalnu
strukturu kako bi povratila neke od tradicionalnih ekonomskih modela na kojima poivaju
medijske industrije. Lessig je pesimistian, te smatra da je industrija odluna da redefinira i
hardver i softver kako bi odgovarali potrebama industrija. Kod moe, a u budunosti i hoe,
zamijeniti zakone koji su bili temeljna obrana intelektualnog vlasnitva u cyber-prostoru
(1999: 32).

No ideja slobodne informacije i sama je doivjela aproprijaciju dominantne kulture. Tako je

jo vjerojatnije kako e ti emergentni modeli, makar na simbolikoj razini, takoer
zagovarati rjeenja koja su drugaija od tradicionalnih. Za razliku od ranijih oblika
konzervativizma, upozorava Barbrook, emergentne kulture, koje on naziva kalifornijskom
ideologijom, tvrde da e vladavina digerata koristiti svima jer oni su izumitelji
sofisticiranih strojeva i oni unapreuju proizvodne metode (2002: 56). Nije li upravo ta
retorika prisutna i u bezbrojnim zahvalama Steveu Jobsu koje su u satima nakon njegove
smrti skoro sruile Twitter? Digerati sami proklamiraju naela otvorenosti, slobode
dijeljenja. Koristiti tehnologiju u svoju korist, poziv Richarda Stallmana tako je doivio
aproprijaciju emergentnih industrija, no one ne nude stvarnu otvorenost, ve iluziju
otvorenosti poput Kindlova itaa koji nudi slobodno preuzimanje knjiga ogranienih
sadraja, uz naplatu i limitiranje mogunosti mijenjanja teksta; ili Facebooka kao
otvorenog komunikacijskog kanala ija je otvorenost ograniena uvjetima koritenja.

Paradoks Mree kao prostora slobode jest da ista decentralizirana struktura kojoj se
pripisuje demokratizacija medijskog prostora stoji u temeljima postindustrijskog kapitalizma
emergentnih medijskih ekonomskih modela. Da bi struktura p2p mrea funkcionirala,
Internet bi trebao biti javno dobro: javni kanal komunikacije, a ne ono to emergentne
kulture predlau, a to je jedna neoliberalna interpretacija otvorenosti i povezanosti. Jedna
takva interpretacija se nalazi u nekoliko izvedbi. Facebook oblik centralizacije je oblik

81
privatizacije javne sfere, u kojoj se samo jedan servis ponaa kao nadzornik sadraja i to
samo onog dijela koji ugroava njegove profitno-orijentirane interese (zabrana pornografije i
anonimnosti). Druga izvedba je puno opsenija, a odnosi se na zakone koji bi posrednike
internetskih usluga transformirala u nadzornike sadraja. To je sluaj s prijedlozima zakona
SOPA i PIPA koji bi, ukoliko bi bili usvojeni, omoguavali sankcioniranje pruatelja
usluga[21] koji bi postali nadzornici sadraja i cenzori. Trei oblik je trenutno djelatan, a to
je oblik supostojanja razliitih modela koji jedan drugog u svojoj definiciji iskljuuju. Drugim
rijeima korporacija Google drugaije se ponaa u zemljama zapadnih demokracija, nego u
Kini gdje sudjeluje u cenzuri.

ZAKONI. NAKON DECENTRALIZACIJE, CENTRALIZACIJA?

Mogunosti anonimnog izravnog povezivanja dviju toaka u mrei dovode se u pitanje putem
ekonomije osobnog i opeg zbog opeg dobra, od korisnika se trai odricanje od osobnih
prava. Iako takvo ograniavanje prvenstveno pogoduje tradicionalnim kulturnim
industrijama, da bi ono steklo legitimaciju proglaava se opim dobrom. Mark Poster je
upozorio na ovaj tip legitimacije. Ukoliko se pitanje pristupa informacijama postavi iz
aspekta sigurnosti Poster govori o sigurnosti drave-nacije, onda se sigurnost drave
shvaa kao istinska sigurnost svakoga (2001: 3). Kako bi se zatitila sigurnost nacionalne
drave kao u sluaju WikiLeaks ili privatni ivot u sluajevima pedofilstva i curenja
privatnih snimki predlae se ograniavanje mogunosti digitalne i mrene proizvodnje,
konzumacije i distribucije.

No sukob je aktualan ne samo izmeu dominantnih, vladajuih struktura i podreene veine.

U sijenju 2012. godine predloena je nova legislativa u Sjedinjenim Amerikim Dravama
zakoni koji se nazivaju SOPA (Stop Online Piracy Act) i PIPA (PROTECT IP). Prvi je
zakonodavni prijedlog u listopadu 2011. godine bio upuen Zastupnikom domu, a drugi
Senatu. Cilj je ovih zakona bio sprijeiti krenja autorskih prava i krau intelektualnog
vlasnitva. S ovim zakonima pratimo sukob koji nije samo aktualan kao sukob korisnika i
korporacija, ve i tradicionalnih i emergentnih modela. Dok prvi pokuavaju ograniiti
slobodno dijeljenje glazbe, filmova, igara i programa, drugi staju u zatitu inovacije i autora
kao pokretaa koji je i legitimirao uvoenje prakse zatite autorskog prava.[22]

Pobornike donoenja zakona predvodile su dvije vodee amerike organizacije za kolektivno

ostvarivanje autorskog i srodnih prava, MPAA (Motion Picture Association of America) i njen

82
diskografski pandan, RIAA (Recording Industry Association of America), a njima su se u
lobiranju pridruile udruge tekstilnih kompanija i druge tvrtke koje ive od komercijalnog
iskoritavanja intelektualnog vlasnitva (Katuli, 2012). S druge strane, protiv zakona nisu
prosvjedovali samo korisnici i civilne udruge, iako su oni odigrali vanu ulogu. (Pogotovo je
bila aktivna udruga Electronic Frontier Foundation.) Prosvjedovale su i internetske
kompanije. Google, Facebook, eBay, Twitter i drugi 15. studenog objavljuju oglas preko
itave stranice New York Timesa u kojem stoji: Udrueni u zatiti inovacija. Emergentne
kulture za sada pobjeuju u pregovorima oko znaenja Mree, a njihovi ekonomski i
kulturalni modeli poivaju na drugaijoj logici od logike industrija zabave. One nastaju na
jazu legitimacijskih praksi tradicionalnih industrija zabave (zatita autora) i realnosti u kojoj
distributivna struktura Mree i fleksibilnost digitalnog medija omoguavaju nove modele
inovacija, a granicu izmeu publike i autora ine propusnom.

Da emergentne, a ne tradicionalne kulture odraavaju aktualnu strukturu osjeaja, dokazuju

reakcije i na ratificirani trgovinski sporazum ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement),
koji se pojavio nedugo nakon odbacivanja prijedloga zakona SOPA i PIPA, a koji ima za cilj
zatititi intelektualno vlasnitvo u irem opsegu (od fizikih krivotvorina i lijekova, do
piratskih servisa). Internetski servisi, meu kojima i Wikipedia, ugaeni su na jedan dan u
znak prosvjeda, poljski zastupnici u parlamentu su se pojavili s maskama Anonymousa[23]
preko lica. Pogotovo je snano odjeknula ostavka slubenog izvjestitelja Europskog
parlamenta Kadera Arifa koji je odbio sudjelovati u potpisivanju sporazuma zbog
netransparentnosti procesa. To je uistinu bila mona protestna gesta, no i sama organizacija
koju zastupa Arif dio je jedne ire ekonomsko-politike stvarnosti koja poiva na vlasnikim
pravima. Iako se u javnosti stvorio konsenzus o tome kako bi Europska unija i nevladine
organizacije trebale sudjelovati u kreiranju jednog novog zakona, i ta privremena konica ne
bi znaila propitivanje fundamentalne dileme o kolektivnom karakteru intelektualnih dobara.

No kako je uope mogue provesti kontrolu distribucije i prerada artefakata kulturnih

industrija, filmova, glazbe, programa, itd.? Takva kontrola je mogua jedino ukoliko se
ogranie mogunosti Interneta. Najuinkovitiju kontrolu sprovela je Kina. No njezine
metode ozbiljno zadiru u ljudska prava.[24] Teko je zamisliti, iako nije nemogue, kako
zakoni i na zapadu mogu dovesti u pitanje ta prava. Jedan od predlagatelja novih zakona,
Michael OLeary, izjavio je kako se Internet nije pokvario na mjestima kao to su Kina i
Iran. Ipak, injenica je kako ovi prijedlozi zakona ciljaju na uvoenje oblika cenzure i da se
koriste metodama koje je koristila i Kina u svojem projektu koji je iroko istraio i
implementirao metode ograniavanja Interneta.[25] Prijedloge zakona zato su nazivali

83
amerikom varijantom velikog kineskog vatrozida jer oni de facto kre pravo na slobodu
govora, iako je prva klauzula ovog zakona ne ograniavanje tog prava (McSherry, 2011).

Prema ovom prijedlogu od pruatelja usluga bi se oekivalo da obriu odreene stranice.

itave domene dospjele bi na crnu listu to bi znailo i da nestanu i tisue stranica koje se
nalaze pod tom domenom, iako one nisu krile nikakve zakone (McSherry, 2011). SOPA u
nadzor ukljuuje i trailice, kompanije koje pruaju usluge plaanja putem Mree (kartine
kompanije poput PayPala) i reklamne agencije. U praksi to znai da e ameriki dravni
odvjetnici moi izdati nalog trailicama (Google ili Yahoo!), DNS pruateljima usluga ili
internetskim oglaivaima da blokiraju mrene stranice bez obveze da se u postupku saslua
druga strana (Katuli, 2012). Ukoliko oni nadzor ne bi sprovodili, prema novim prijedlozima,
drava bi imala ovlasti intervenirati, postajui nevidljivi policajac, jer bi zakon, pretpostavlja
se, ipak same vlasnike potaknuo na cenzuru. Legislativa unato svemu ne bi bila uinkovita
jer bi se problematine domene uvijek mogle preseliti na druge servere, no ona bi ozbiljno
mogla ugroziti Internet i njegovu temeljnu strukturu koja omoguuje slobodu povezivanja
svake toke sa svakom bez hijerarhijskog posrednika.

U pregovorima oko statusa otvorene informacije, borbi kultura tradicionalnih industrija

zabave i emergentnih modela koje predvode internetske kompanije, proces pregovora se
esto odvija u naizgled neoekivanom diskurzivnom polju. I jedna i druga strana se poziva
na zatitu autora. Ograniavanje mogunosti Mree kao distributivnog dijagrama, ne
legitimira se trinim razlozima, ve obeanjima o sigurnosti. U prolosti zakonodavnih
pokuaja postojala su dva naizgled nespojiva legitimacijska diskursa. Zanimljivo je kako bi,
da su prihvaeni, ti prijedlozi koji su nastojali regulirati sasvim razliite probleme, imali
gotovo iste posljedice. SOPA i PIPA prijedlozi zakona temelje se na legitimaciji zatite
autora. No ameriki prijedlog Communications Decency Act (Zakon o pristojnosti
komunikacija) iz 1996. godine imao je za cilj rijeiti pitanje sigurnosti maloljetnika i djece.
Zakon je predlagao da se reguliraju pornografske i nepristojne stranice.

Ovaj je prijedlog zakona John Perry Barlow nazvao napadom na neovisnost i suverenost
cyber-prostora (1996) jer je cilj bio isti kao i u sadanjim prijedlozima, da se pruatelji
usluga, do sada u poziciji neutralnih facilitatora i strukturalnih nadglednika, smatraju
odgovornima za sadraje. I ovim zakonom bi posrednici internetskih usluga postali
nadzornici koji bi trebali ograniiti pristup na stranice s nepristojnim sadrajima mlaima
od osamnaest godina. U konanici zakon bi doveo do centralizacije i obavezne registracije
prilikom pristupa svim sadrajima Mree. Na taj bi nain mreni servisi zapravo sve vie

84
nalikovali institucionalnim masmedijima. Tako bi tradicionalna kultura na uskim grlima,
vratima, ili kako su ih neki nazvali Ahilovim petama Interneta, instalirala nove vratare iako
je Mrea medij bez vratara, kako ju je nazvao Paul Levinson. No to se moe dogoditi jedino
ukoliko se hegemonija, u gramscijevskom smislu, prakticira kao spontani pristanak svih
kultura ukljuenih u pregovore oko znaenja Mree oko opeg smjera koji su nametnuli
vodei.

EKONOMIJA OSOBNOG I OPEG. AMINA/JELENA CININI SUBJEKT U POTRAZI

ZA IDENTITETOM

Mnogi su spremni rtvovati neke osobne slobode u korist ope sigurnosti, no sloboda
dijeljenja informacija legitimira se ne samo opim dobrom. Internet se opisuje kao kaotino
mjesto na kojem ne moemo sauvati svoju privatnost osnovna je postavka kako je to
mjesto posebno propusne granice izmeu javnog i privatnog. Kao oblik legitimacije javlja se
i moralna panika koja se opet temelji na retorici tehnolokog determinizma. (U domaem
sluaju curenja Severinine privatne porno-snimke masmediji su upozoravali na tamnu
stranu Mree). Tako je diskurzivno bio uokviren i sluaj krae identiteta Rijeanke Jelene,
kojoj je objavljena slika na blogu otete sirijske lezbijske aktivistice Amine Arraf. Sluaj se
prije svega oblikovao kao ugroavanje privatnosti, kraa identiteta koja se moe svakome
dogoditi. Istovremeno mediji su postavili pitanje anonimnosti je li opravdana anonimnost
blogera? Bez obzira to se vjerojatno zbiljska osoba Amina Arraf, objavljivanjem tue slike
eljela zatititi od represivnog sustava, ona je ipak ukrala neiju sliku (Elliott, 2011). S
druge strane postavlja se pitanje ukoliko je zbiljska aktivistica koja je skrivala vlastiti
identitet objavljivanjem tue slike postala rtvom policije, nije li kraa Jelenine slike
drugorazredni dogaaj, u sjeni ozbiljnijeg ugroavanja ljudskih prava?

No vrlo brzo je otkriveno kako su Amina Arraf i njezin sluaj puka fikcija koju je na svojem
blogu izgradio jedan Amerikanac. etrdesetogodinji oenjeni doktorand na Sveuilitu u
Edinburgu, Tom MacMaster, priznao je kako se pretvarao da je lezbijska blogerica u
Damasku i objasnio kako je djelovao iz vlastite tatine, no da je tada vjerovao da e ukoliko
e pisati pod arapskim enskim imenom stei neko potovanje mrzovoljnih mukaraca
(Addley, 2011). Ukoliko bi blog pisao pod vlastitim imenom MacMaster objanjava, netko bi
ga sigurno pitao Zato mrzi Ameriku?, zato mrzi slobodu? i sline stvari (Addley,
2011). Sluaj se pokazao kao jo jedan medijski dogaaj u kojemu ima neto od onog
simbolikog zaostatka u kojem se ideologija otkriva kao moment lanog prepoznavanja.

85
Internet u kolektivnoj strukturi osjeaja funkcionira kao mjesto na kojem se svatko moe
lano predstaviti, a privatnim se dokumentima i slikama moe manipulirati. No u ovom
sluaju medij je odigrao ulogu simptoma jer je ukazao na drutvena iaenja. Tamo gdje se
inilo kako se potvruje problematini karakter virtualne mrene komunikacije, ukazale su
se karakteristike zapadne cinine ideologije.

Iako je MacMaster tvrdio kako je djelovao iz vlastite tatine, i njegova fikcija (kao i u
primjerima znanstveno-fantastinih fikcija) upuuje na postojanje antagonizma u zapadnim
demokracijama. Kako je pisao Michael J. Shapiro u izvrsnoj studiji Violent Cartographies
politika kartografija je uvijek potpomognuta moralnom geografijom, setom tihih etikih
tvrdnji koje organiziraju etikopolitike diskurse (1997: 16). Nestabilnost etikog fokusa
oblik je zaboravljivosti, no ta zaboravljivost nije sluajna, ve strukturalno inducirana
amnezija koju potiu dominantni oblici shvaanja. Sluaj sirijske lezbijske aktivistice (ovdje
imamo trostruku drugost rodnu, seksualnu i postkolonijalnu), sasvim je neoekivano
ukazao na potrebu Zapada da u sklopu svoje tolerancije kao ideoloke kategorije (iek,
2008) proizvodi rtve upravo putem tihih diskurzivnih oblikovanja. Kako aktivistica za prava
lezbijki nije postojala funkcija ove i slinih fikcija je da igraju ulogu konstitutivnog mita o
zapadnim demokracijama. rtve nedemokratskih sustava konstitutivni su momenti
mitologije Zapada, mjesta restauracije narativa o zapadnoj demokraciji koja stoji sama
nasuprot nedemokratskim reimima, a svaki se autentini susret s drugim ljudskim biem
oblikuje kao viktimizirajue iskustvo (iek, 2008).

Sloboda se pojavljuje kao legitimirajua (ali prazna) gesta. MacMasterova motivacija da pie
pod krinkom rtve, potaknuta je eljom da se izbjegne konflikt, jer, kako i sam priznaje,
ve i zbog toga to pie o Siriji, netko bi ga mogao pitati zato ne voli Ameriku i slobodu?
No cenzura i ograniavanje prava na govor ne postoje samo u Treem svijetu, ve i na
Zapadu. Nije li britanski premijer David Cameron od BlackBerryja zatraio da privremeno
ukine mogunost slanja poruka kako bi se onemoguilo irenje ulinog nasilja u londonskim
prosvjedima u ljeto 2011. godine? Kada ljudi koriste drutvene medije zbog nasilja moramo
ih sprijeiti, poruio je Cameron, prije odlaska na razgovore s menadmentom Facebooka,
Twittera i BlackBerryja. Ako nam se ini kako razgovori nisu mogli biti produktivni za
Camerona, jer motiv je Marka Zuckerberga uiniti svijet otvorenim, nemojmo biti naivni.
Otvorenost kao tipina prazna gesta ideologije jedne emergentne kulture nije u sukobu s
restrikcijama koje ta kultura prakticira diljem svijeta, od Kine do Amerike.

Shapiro je devedesetih godina prolog stoljea dijagnosticirao specifian oblik zaborava,

86
preispisivanja amerike ratne povijesti, pogotovo rata u Vijetnamu, koje je odigralo ulogu
mobilizacijske retorike prije i za vrijeme Zaljevskog rata. Danas se antagonizam javlja kao
sumnja u same temelje amerike demokracije, opravdanosti amerike vanjske politike.
Amerikanac koji na Internetu izmilja Drugo, sirijsku aktivisticu za prava lezbijki,
fikcionalizira Drugo kao ovaj/taj mrani objekt nasilja kako je pisao Shapiro (1997: 73-
106). Taj imaginarij vrlo je slian Bunuelovom filmu kao i lacanovskom okviru medijacije,
gdje je objekt udnje zamjenski znak povezan sa subjektovim pokuajem samo-oblikovanja i
privida koherencije zapadne demokracije.

Ugroavanje ljudskih prava u Treem svijetu postaje moment legitimacije cinine

postideologije koja dozvoljava toleranciju i otvorenost prema razliitostima sve dok one ne
ugroavaju hegemonijsku matricu. Zbog toga se drugost najee prikazuje kao rtva ona
je benigna i neopasna za ideoloku matricu. (Zbog toga je i mogue da Jelena priznaje
Amininu teku poziciju (smrt, zatoenje itd.), ali upozorava na ugroavanje svojeg prava na
privatnost.)[26] Fikcionalna otmica lezbijke i manipulacija tuom slikom, na simptomatian
nain spajaju dva legitimacijska diskursa zapadnih demokracija, ljudskih prava i slobode
govora. Cinina ideologija poiva na trijumfu individualizma, mitu o toleranciji kao pravu na
vlastitu priu. Internet je medij koji je materijalizirao potrebe drutva u kojem su
vrijednosti individualne slobode i otvorene komunikacije postale presudne (Castells, 2003:
12). Internet je smiljeno oblikovan kao tehnologija slobodne komunikacije (Castells,
2003: 15).

Zbog toga ovaj dogaaj upuuje na jo jedan moment zanimljiv u strukturi osjeaja koja
digitalne medije i Mreu, iako je rije o medijima slobodne komunikacije, oblikuje kao
kaotine strukture pogodne za krenje ljudskih prava. Kada se ova kritika i upuuje kao
kritika sustava, tada se inzistira na moralnoj panici ugroavanja ljudskih prava kao
nadziranja svakog pojedinanog rauna. Poput paranoje oko snimanja putem nadzornih
kamera, gdje bi interpretacija svake snimke vremenski viestruko nadmaila snimljeni
materijal, ona na jedan nain laska subjektima koji su promatrani. No nadzornike uistinu ne
zanimaju subjekti, ve samo podaci koji su pogodni za kodifikaciju. U tom je smislu ve
aktualno ugroavanje prava subjekata na Mrei, ali ne u obliku prisutnom u sluaju
Amine/Jelene, gdje se sluaj oblikovao prije svega kao ugroavanje privatnosti kao krae
identiteta koja se moe dogoditi svakom, ve kao realno ugroavanje ljudskih prava koje se
uistinu ve zbiva i ukljuuje sve u obliku ciljanog marketinga. Mo nadzornika ne lei u
injenici da svakoga mogu promatrati, niti je subjekt kao takav uope vaan za taj sustav.
Dok se perpetuira paranoja o ugroavanju individualnih sloboda nadzorom privatnih

87
podataka, nitko ne upozorava na injenicu kako bi centri moi i nadzora trebali
bitipromatrani. Korporacije od korisnika dobivaju upravo one podatke koji ih zanimaju, a
korisnici te informacije vane korporacijama dijele svojevoljno. Paradoksalno, osobna prava
su najprije ugroena u procesu svojevoljnog preputanja personaliziranom mrenom
marketingu. Tako se potvruje, iako u jednom sasvim drugom kontekstu, teza Neila
Postmana kako je budunost oblik svojevrsne kapitulacije potroaa, slinija zapletu romana
Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja nego 1984.Georgea Orwella (Postman, 1992).

Na djelu je previd jer samovoljno predavanje osobnih podataka uz istovremeni strah kako e
se predaja desiti u obliku ultimativnog Velikog brata, programa na kojemu emo svi postati
nadzirani, mogu je upravo zato jer se hegemonija ne prakticira kao nasilno nametanje
poretka, ve ju provode emergentne kulture koje diskurzivno poivaju na kooptaciji dijela
autentinih kultura i praksi. Samo tako se moe objasniti podatak da najvei broj snimki na
YouTubeu ine privatne snimke djece, dok je istovremeno jedno od najosjetljivijih pitanja
Interneta djeja pornografija. Ekonomija opeg dobra, ograniavanja anonimne
komunikacije zbog zatite korisnika oblik je hegemonije dominantnih etatistiko-
korporacijskih kultura koje nameu obrasce komunikacije i oblikuju Mreu prema svojim
potrebama. Istovremeno ne rjeavaju pitanje krae privatnih podataka. (Nije li i Jelenino
pojavljivanje u medijima istovremeno manipulacija njezinim osobnim podacima?)

Danas je aktualna bitka oko komunikacijskih mogunosti Mree koja ukljuuje i vaan
segment mogunost anonimne komunikacije. To je ona pretpostavka koja je omoguila
egipatskim aktivistima i aktivisticama slobodno djelovanje u totalitarnom reimu. Kada je
Mrea uistinu otvorena ona je istovremeno i prostor slobode, mogunosti odabira
identiteta i proizvodnje viestrukih identiteta, itd., no i mjesto krae identiteta,
manipulacije identitetom, itd. Paranoja manipulacije osobnim podacima, koja legitimira
sve izgledniju zabranu anonimnosti na Internetu i uvoenja protokola za identifikaciju,
najvie koristi korporacijskom kapitalizmu dok je upitan njezin rezultat u borbi protiv
manipulacije privatnim podacima. Identifikacija je uspjean ekonomski model Facebooka s
kojim korisnici potpisuju ugovor prema kojem je svaki osobni profil vlasnitvo kompanije.
Hegemonija djeluje u trenutku u kojem subjekti sami pristaju na manipulaciju postajui
sadraj medija poput Facebooka. Strah od manipulacije osobnim podacima postaje
legitimacija za ograniavanje Mree kao javne sfere, Mree kao trga i ulice. Sloboda javnog
govora i prava na anonimni govor danas su najugroenije slobode umreenog drutva. S
druge strane stvarna krenja osobnih sloboda znae ograniavanja Mree privatizacijom
javnog prostora i komercijalizacijom osobnih podataka.

88
MANJE LJUBAVI VIE MRNJE! ULOGA DRUTVENIH MREA U REVOLUCIJAMA

Mogu li se danas autentine kulture razlikovati od distorziranih oblika tolerancije, retorike

sudjelovanja i otvorenosti? Tri faze u povijesti Mree utopijski zamah poetkom
devedesetih, skeptini cinizam kraja devedesetih i nedavni optimizam potaknut ulogom
drutvenih mrea u revolucijama, povijest je pitanja imaju li kulture Mree snagu oduprijeti
se dominantnom poretku, vlasnikim odnosima i kalifornijskoj ideologiji? Manuel Castells je
zakljuio kako se u umreenom drutvu zbivaeksplozija identiteta otpora, te da su ti otpori
utemeljeni u vjerovanju u vrijednost komunikacije same (Castells, 2009). ini se kako je
mreno okupljanje i organiziranje razliitih drutvenih skupina potvrda Castellsova
predvianja. Za vrijeme arapskog proljea, hrvatskih Facebook prosvjeda i globalnih
prosvjeda protiv budetskih rezova, ujedinjavali su se razliiti subjekti, a povezivala ih je
Mrea.

Politiki i religijski subjekti razliitih orijentacija djelovali su unisono, islamski

fundamentalisti i pro-liberali u egipatskoj revoluciji, u domaim prosvjedima desna i
konzervativna Hrvatska, stupala je uz bok s anarhistima i ljeviarima. S obzirom na
historiografiju aktivizma na Mrei, postoji fundamentalna razlika u razumijevanju uloge
Mree u kulturi otpora izmeu skupina koje su djelovale od devedesetih i obiljeile kulture
otpora na Mrei i dananjeg mrenog aktivizma. Od devedesetih godina do pojave
drutvenih mrea djeluju haktivisti, netaktivisti zastupnici elektronikog graanskog
neposluha poput skupina Critical Art Ensemble i 0100101110101101. org., koji u politikim
akcijama koriste softverske alate i promiljaju i konceptualiziraju medij. Geert Lovink i
David Garcia u lanku The ABC of Tactical Media definiraju taktike medije kao uradi
sam (DIY) alate koji su omogueni revolucijom u elektronici i proirenim nainima
distribucije (od kablovske mree do Interneta), a koji koriste grupe i pojedinci koji se
osjeaju revoltiranima ili iskljuenima iz ire kulture (1997). Dakle, ono to je povezivalo sve
kulture otpora, oblike elektronikog graanskog neposluha (izraz su skovali Critical Art
Ensemble) i taktikih medija (izraz Geerta Lovinka) je koritenje medija kao alatakako bi se
divergiralo centraliziranu jednosmjernu komunikaciju. Jedna od najpoznatijih akcija
taktikih medija je napad umjetniko-aktivistike skupine Electronic Disturbance Theater
1997. godine na mrene stranice i servere meksike vlade. Tada je oblikovan softver
FloodNet koji je koriten za medijsku podrku zapatistikom otporu.

Prosvjednici u nedavnim dogaajima nisu razvijali vlastite alate, niti su koristili autonomne

89
p2p mree ija bi struktura bila u njihovim rukama, ve su kao alate za organizaciju
prosvjeda i medijske prostore koristili popularne platforme, drutvene mree, komercijalne
servise i platforme. To je pobuna koja Mreu razumijeva na jedan potpuno drugaiji nain od
aktivista koji su sudjelovali u otporu zapatista protiv meksike vlade. Te je akcije obiljeio
jedan spoj naivnog povjerenja u platforme (Google, Facebook, Twitter i YouTube) i irokog
aktivistikog organiziranja. Prosvjednicima u Egiptu ili hrvatskim Facebook prosvjednicima
nije bilo na pameti razvijanje vlastitih alata, niti poduzimanje hakerskih napada na centre
moi. Ono to se zbivalo je koritenje korporacijskih servisa, na nain na koji se fizikom
prostoru, pa i u prosvjedima i revolucijama, naseljavaju javni trgovi i ulice. Kako bi se
artikuliralo politiko nezadovoljstvo prosvjednici su koristili popularne servise jer su se na
njima nalazili mnogi do kojih su organizatori prosvjeda eljeli doprijeti.

Postoji duboka razlika izmeu prosvjednika koji Mreu koriste kao medij, i korisnika koji
Mreu koriste kao javni prostor, ignorirajui injenicu da je rije o komercijalnim mreama.
Aproprijacija drutvenih mrea u politike svrhe oblik je re-artikulacije, koritenja postojeih
medijskih alata u svrhu kreativnog otpora poretku. Uloga Mree u revolucionarnim
gibanjima bila je ujedno ireg i ueg dosega od taktikih medija. S jedne strane,
komunikacija se odvijala na popularnim servisima, zbog ega su mnogi subjekti bili ukljueni
u nju. S druge strane, to je organiziranje na jednoj uoj pragmatinoj osi. Sadrajno, neka su
politika pitanja ostajala neodgovorena, zbog ega su mnogi upozoravali kako e politiki
biti znaajno tek razdoblje nakon simbolikog ujedinjenja. U arapskom svijetu, to se danas
pokazuje tonim predvianjem. Rije je o mreama na kojima se lanovi, iako povezani
odreenim stavovima, vrijednostima, svjetonazorima ne slau oko svega. Zbog toga je Joss
Hands te mree nazvao kvazi-autonomnim mreama za prepoznavanje. Njihovi lanovi se
ne slau u svemu, a klasteri se stvaraju samo oko partikularnih ciljeva. Istovremeno to su
mree za prepoznavanje, jer dok govorimo, raspravljamo, odluujemo i djelujemo stvaramo
veze, to podrazumijeva i prepoznavanje slinosti i razlika (Hands, 2011). Kvazi-autonomne
mree za prepoznavanje nisu elaborirane prakse elektronikog graanskog neposluha, ve
su one slinije flash mob akcijama za ije su djelovanje potrebne mnoge redukcije, a koje
svojim nadrealistinim minimalizmom mnogo toga ostavlja u zagradama.

Ta komunikativna djelovanja koja su oblikovana oko minimuma srodnosti, razlikuju nedavne

Facebook revolucije od privremenih autonomnih zona kako je kulture otpora devedesetih
definirao Hakim Bey. Privremena autonomna zona je takoer pobuna, ustanak ili gerilska
operacija koja oslobaa podruje, a zatim serasplinjuje prije nego je Drava uspije uguiti
(Bey, 2003). No sudionici se organiziraju oko irih politikih pitanja. Za Beya, TAZ

90
(Temporary Autonomous Zone) nomadska je grupa koja ak zamjenjuje nukleusnu porodicu,
saturnalija kojoj je cilj izokretanje poretka i oblik psihikog nomadizma subjekta nevezanog
uz odreeni prostor i vrijeme. Za sudionike arapskog proljea, s druge strane, povezivanje
se temelji na puno pragmatinijim razlozima. Umjesto u svojim slinostima, potivanjima
Drugosti i razvijanju tolerancije za razliite stilove ivota recentni aktivizam na mrei
oblikuje se prema iekovoj maksimi Manje ljubavi vie mrnje! jer se aktivisti ne
ujedinjuju u slinostima, ve otporima prema zajednikom politikom neprijatelju (2001:
159).

Prilino je jasno kako je u novijim revolucijama rije o neosvijetenom obliku mrenog

aktivizma. No, nisu li taktiki mediji takoer bili optereeni jednim temeljnim problemom
previe ljubavi, kao to je to sluaju s TAZ saturnalijama? Ideologija taktikih medija poiva
na subjektu bez kulture koji vjeruje u mo komunikacije same. To je prevladavanje
partikularnog subjekta univerzalnom Mreom, povijesno ukorijenjenih, partikularnih
identiteta apstraktnim univerzalniminstrumentalizmom Mree (Castells, 2000). Nije li i tada
i tu na djelu dihotomija partikularnog i univerzalnog na kojoj poiva cinina ideologija? U
hrvatskom sluaju refren Dolje vlada! (koji su prosvjednici istaknuli kao jedini program)
mnogi su kritizirali kao zahtjev bez politike supstancije. No kvazi-autonomne mree za
prepoznavanje i jesu uspjene jer se temelje na minimumu zajednitva koji je dovoljan kako
bi se oponiralo zajednikom politikom neprijatelju. One se poput Beyevih TAZ-ova vrlo brzo
raspadaju, no njihova je intrinzina motivacija ve u sebi svjesna njihovih razlika. Beyevi, a
zapravo Deleuze-Guattarijevi, psihiki nomadi pokazuju se kao subjekti koje su doivjeli
aproprijaciju mainstream kulture. Nije li Facebook distorzirani oblik TAZ-a gdje se identitet
interpretira kao proizvod razlike-u-sebi, a ne prema objektu (Deleuze/Guattari), gdje se
potuje i potie univerzalnost mrea? Globalna kultura kao kultura komunikacije zbog
komunikacije same, razmjene komunikacijskih protokola meu svim kulturama svijeta,
razvijena je na temeljima vjere u mo umreavanja i sinergije koja se odrava davanjem i
primanjem od drugih (Castells, 2009). No nije li preziranje i odbacivanje aktualnog i
postavljanje univerzalnog kao oblika prevladavanja partikularnog (utemeljenog na
nacionalnim, geografskim, rodnim i drugim partikularnim identitetima) ujedno legitimacija
perpetuiranja moi elita u umreenom drutvu?

SLACKTIVIZAM CHE VUOI?

Digitalni aktivizam na drutvenim mreama danas neki posprdno nazivaju slacktivizmom

91
(izraz slacker u engleskom jeziku se odnosi na lijeninu, zabuanta) jer se esto ograniava
na deklarativnu podrku, koja ne zahtijeva nikakav napor, dok donosi osjeaj identifikacije s
nekim pokretom ili kampanjom. Za razliku od osvijetenih i promiljenih taktikih medija
digitalnom aktivizmu na drutvenim mreama spoitava se nedostatak istinskog aktivizma.
Evgeny Morozov u studiji The Net Delusion navodi primjer lane peticije za ouvanje
poznate fontane Stork u Kopenhagenu, koju je 2009. godine pokrenuo danski psiholog, a
koju je potpisalo 27.500 korisnika Facebooka. Za Morozova, ovaj primjer ilustrira klasini
problem politikog aktivizma na drutvenim mreama, na kojima se mnogo toga zbiva bez
neke predanosti idejama i politici uope, ve kako bi se zadivilo prijatelje (2011: 186-187).
Ali nije li mehanizam svake simbolike identifikacije uvijek samoidentifikacija s nekim
simbolikim poretkom, koji je u svojem temelju virtualan? Ono to Morozov pretpostavlja
jest postojanje neke zbiljski predane politike identifikacije. No nije li svaka predanost
idejama i politici uope oblik i izraz pogrenog prepoznavanja? Da bi subjekt proao
identifikaciju, potrebno je da ga neka drutvena zadaa uree, a taj urez oznaiteljskog
lanca uvijek je prepoznavanje u Drugome. Subjekt od Drugog prima ak i poruku koju sam
alje kako nas upozorava Jacques Lacan (1983c: 284). To je taj uinak retroverzije preko
kojeg subjekt na svakoj etapi postaje ono to je ve bio (zbiljski, predani aktivist). U sutini
aktivist se i moe postati samo putem procesa subjektivacije, jer ovjekova elja je elja
Drugog. Da bismo razumjeli o emu se radi u identifikaciji, trebamo znati preko koga i za
koga subjekt postavlja svoje pitanje (Lacan, 1983b: 88). Ako ovjek eli kao Drugi, moemo
li znati jesmo li predani aktivisti, ukoliko ne dozvolimo da budemo obmanjeni nekim
simbolikim mandatom? Tanka je granica izmeu istine i znanja, upozorava Lacan jer istina
nije nita drugo do ono to znanje moe saznati da zna samo ako pokrene svoje neznanje
(1983c: 274).

Ukoliko je slacktivizam manipulativna iluzija, svakodnevno se na raznim drutvenim

mreama zbiva subjektivizacija putem tipke svia mi se. Uspjeh drutvenih mrea uope,
krije se upravo u sublimnom karakteru pitanja koje igra ulogu psihoanalitikog pitanja koje
subjekt najbolje vodi na put njegove vlastite elje (Lacan, 1983c: 293). Uistinu bitno pitanje
nije to elim? to korisnici mrea ele?, ve to eli? (Che vuoi?), to sam ja za
druge? to oni vide u meni? Svia mi se zapravo znai sviam se sebi dok se promatram s
mjesta Drugog. Ako elimo otkriti koja se motivacija krije iza djelovanja dananjih aktivista,
pa i slacktivista, trebali bismo otkriti koje je mjesto odakle su promatrani, odakle sebe
promatraju tako da se sebi pojavljuju dopadljivi, vrijedni ljubavi (iek, 2002: 148). Evgeny
Morozov tvrdi kako su aktivisti na drutvenim mreama ne samo lani pozeri, ve i
instruirani subjekti. Morozov smatra kako su amerike tajne slube, impresionirane

92
uspjehom jedne kolumbijske grupe, poele poticati koritenje platformi za drutveno
umreavanje (2011). Jesu li subjekti Treeg svijeta instruirani, obmanjeni? Jedan od glavnih
voa egipatske revolucije bio je Googleov menader Wael Ghonim koji je prosvjednike
mobilizirao koristei se drutvenim mreama. (Wael Ghonim je pokrenuo Facebook stranicu
We are all Khaled Saeed u spomen mladiu kojeg je policija pretukla na smrt.) Ukoliko je
tono to tvrdi Morozov, nije li tada rije o tome da prosvjednici u svojem djelovanju i
previe vjeruju? Prosvjednici su u Egiptu na mnogo naina previe vjerovali Facebooku,
Googleu i Twitteru, smatrajui kako su oni omoguili revoluciju. Morozov tvrdi kako je tu
rije o manipulaciji, direktnoj kontroli, politike elite. No nisu li te elite ono simboliko
mjesto, toka identifikacije egipatskih prosvjednika, zbog ega nije bilo niti potrebno da
korporacije igraju politiku ulogu koju im Morozov pripisuje (ulogu alata tajnih slubi)?

Kada Morozov i drugi koji kritiziraju aktiviste zbog njihove lane poze,[27] zanemaruju
poziciju u kojoj se oni nalaze i odnose moi koji tu poziciju determiniraju. Iluzija se upisuje u
privatnu sferu (aktivisti nisu iskreni u svojem djelovanju, itd.), dok se manipulacija zbiva u
sferi postideologijskog korporativnog sustava koji univerzalizira svoju postideologijsku
perspektivu. Morozov promatra manipulaciju kao ideoloku (korporacije koje instruiraju
prosvjednike), no manipulacija je zapravo postideologijska (nepolitika, profitno orijentirana
i univerzalna). Internet je ponudio toliko jeftine i lako dostupne zabave onima koji ive u
autoritarnim reimima da je postalo puno tee ljudima objasniti da bi trebali brinuti o
politici, tvrdi Morozov (2011: 81). No zapravo, ne zbiva li se manipulacija upravo na
suprotan nain? Internet nije politiko sredstvo koje stvara iluziju, ve je iluzija sam
nepolitiki karakter Interneta ideja da je to idealna univerzalna zajednica ljudi koji e
prevladati svoje partikularne identitete.

Umjesto da se, to ini Morozov, preispituje iskrenost slacktivizma, potrebno je uitak

smjestiti u samo sredite aktivistike identifikacije i obrnuti pitanje. Nije dovoljno pitati se
jesu li aktivisti danas iskreni, manipulirani, naivni, ve moe li se, sasvim eklektiki, ta
automatizacija, pojednostavljenje aktivistikih alata uposliti u revoluciji? Mehanizam
identifikacije kao identifikacije s mjestom Drugog moan je politiki pokreta kao i oslonac
manipulacije. Isti mehanizam koji je djelatan na razini osobne identifikacije vrijedi i za
drutvenu identifikaciju, prolazak kroz drutvenu fantazmu.

Jedan od najveih politikih aktivista zvidaa, Daniel Ellsberg, kao vojni analitiar imao je
tri godine pristup dokumentima koji su pokazivali kako je od najranijih dana amerika
vrhuka ciljano obmanjivala javnost o amerikoj ulozi u ratu u Vijetnamu. Aktivist kojeg je

93
Henry Kissinger nazvao najopasnijim ovjekom u Americi, odluio je proslijediti medijima
tzv. Pentagonske papire. No kako se zbila identifikacija jednog vojnog analitiara kao
aktivista? Ta se transformacija dogodila u obliku imaginarne identifikacije sa slikom u kojoj
se on sebi pojavljuje dopadljivim i kao simbolika identifikacija s mjestom Drugog hipi-
pokretom, kontrakulturom i aktivistima i aktivisticama koji su zahtijevali prekid rata u
Vijetnamu. U dokumentarnom filmu The Most Dangerous Man in America (2009) ovaj se
moment posreduje kroz naraciju o romantinoj vezi Ellsberga i aktivistice Patricie Marx.
Sam protagonist u maniri autoironine geste, komentira kako je to trenutak u kojem je
postao neracionalan zbog ljubavi, zbog ene. U imaginarnoj identifikaciji, upozorava iek,
oponaamo drugog ukoliko mu nalikujemo, dok se u simbolikoj identificiramo upravo tamo
gdje je on neponovljiv, gdje nestaju slinosti (2002: 153). Isprva se Daniel Ellsberg na
antiratnim protestima koje je pohaao nije osjeao ugodno, da bi ipak zbog ljubavi postao
neracionalan. No to nije neracionalna gesta ve upravo promiljena odluka subjekta koji vie
nije u mogunosti odbijati identifikaciju s mjestom drugog, identifikaciju sa samim mjestom
s kojeg je promatran, tako da se sebi inio dopadljivim i vrijednim ljubavi. Njegov se in
moe uiniti autodestruktivnim, a zatim herojskim, no on se na njega odluuje nakon
simbolike identifikacije s pogledom samih aktivista i aktivistica.

ISKLJUEN IZ SIMBOLIKOG, JULIAN ASSANGE SE VRAA U REALNO KAO

PARANOIDNA KONSTRUKCIJA

U sluaju WikiLeaks neki su kritizirali projekt zbog nedostatka artikulirane politike. Gdje
je kritiki umreena zajednica komentatora? upitao se Geert Lovink. Projektu WikiLeaks,
smatra Lovink, nedostaje smjetanje injenica u razumljiv diskurs (2011: 29). Julian
Assange za jedne je novi Daniel Ellsberg, a za druge prvi internacionalni dravni
neprijatelj. No ono to je simptomatino u diskurzivnom oblikovanju slike najopasnijeg
ovjeka na Zemlji jer temeljna razlika izmeu Assangea i svih ranijih zvidaa je
internacionalni karakter sluajeva i pravne jurisdikcije nad njim nije njegov politiki, ve
upravo njegov navodni moralni skandal. Assange je diskurzivno krojen ne samo kao politiki
neprijatelj, ve i nasilnik, silovatelj, pa ak i konfliktni suradnik. Ne upozoravaju li
Assangeov karakter, seksualne devijacije, umjesto na moralnu zapravo na politiku blokadu,
strukturnu nemogunost utjelovljena otvorenog drutva? Ukoliko je Assange kriminalac ili
silovatelj, posljednja optuba (neugodni suradnik) podsjea na kritiku Hakog tribunala na
ponaanje Slobodana Miloevia u sudnici. (Suci su ponavljali kako su

94
iznenaeninepristojnou ovog optuenika za ratni genocid.)

Ideologijski uitak je posljednji oslonac ideologije, upozorava Slavoj iek (2002: 173-177).
Za prolazak kroz drutvenu fantazmu, kljuno je primijetiti kako uitak nije neka osobna
fantazija, ve mjesto ideologije, jer je simboliki poredak taj koji proizvodi fantaziju.
Ideologijska fantazija jest imaginarna distorzija stvarnih uvjeta, na to je upozorio Louis
Althusser. No kako se mogu protumaiti drutvene fantazme poput ove? Hegemonijski
poredak nije samo proizvodnja imaginarnog odnosa (WikiLeaks kao dravni neprijatelj), ve
je traumatina prazna jezgra simbolikih poredaka razlog da se proizvode imaginarne
naracije (Assangeova pohotnost) kako bi se maskiralo nepostojanje bilo kakve simbolike
jezgre (otvorenog drutva). Moment interpelacije je onaj trenutak u kojem sami graani
poinju brinuti o slici amerikih marinaca u javnosti nakon to WikiLeaks 5. travnja 2010.
godine objavljuje snimku Collateral Murder koja prikazuje kako marinci hladnokrvno pucaju
po civilima i djeci. Istina je toliko nepodnoljiva da je WikiLeaks optuen ne zbog lai, ve
zbog istine koja ugroava dostojanstvo amerikog naroda. Lacan je upozorio kako je Realno
poredak koji uvijek podriva Simboliko, a to se iskljuivanje zbiva kao iskljuivanje kljunog
oznaitelja (Lacan, 1983d). Ono to je bilo iskljueno iz Simbolikog vraa se u Realno u
obliku halucinacijskih pojava. U paranoidnom odbijanju prepoznavanja, nepriznato
osjeanje izbija u progoniteljskom tumaenju u vidu negativne verbalizacije (1983b: 83). U
sluaju WikiLeaks moralo se iskljuiti vojne monike, politiare, korporacijske elnike, ija
je slika toliko neugodna da se morala potisnuti. No potisnuto se uvijek vraa u obliku
halucinacija. Jedna takva je i slika moralno devijantnog Juliana Assangea.

Teorija ideologije, upozorava iek, jest teorija uitka. Ono to je iskljueno iz Simbolikog
(politika nemogunost) vraa se u Realno. to je znaila slika idova, koja je osim politike,
ekonomske i religiozne sadravala i moralnu blokadu (lik idova kao pohotnog, impotentnog
itd.)? idov je umjesto da bude politika i ekonomska blokada zdravom drutvu figurirao
kao onaj izvanjski element, strano tijelo koje unosi trule feti koji porie i utjelovljuje ne
neku istinu o idovima, ve upravo strukturnu nemogunost Drutva. Nije li to mehanizam
prisutan i u fantazmi pod imenom Juliana Assangea? Optuba WikiLeaks haktivizma oblik je
iskljuivanja Simbolikog (koncepta otvorenog drutva) koje se vraa u Realno kao
paranoidna konstrukcija haktivista (kao moralno devijantnih). Upravo inzistiranje na
gnjusnim detaljima seksualnih epizoda, propitivanje Assangeova totalitarnog stila voenja
organizacije temelji su razumijevanja fantazme oko WikiLeaksa.

Diskurzivno oblikovanje WikiLeaksa predstavlja sluaj odgaanja razgovora o peer-to-peer

95
strukturi medija koja omoguava dijeljenje informacija. Dokumenti WikiLeaksa dijele se
putem p2p mrea koje, za sada, predstavljaju distribuirani kanal slobodnog dijeljenja
sadraja, javni prostor govora. No debata se vodi de factooko pitanja identiteta jedne osobe,
to je simptomatiko odgaanje pitanja hoemo li ivjeti u svijetu u kojem su sve informacije
dostupne bez hijerarhijskih posrednika, ili svijetu vratara koji filtriraju sadraje na ulazima
centraliziranih medija? Julian Assange tako postaje simptom idova jer optuba aktivista
kaoseksualnog prijestupnika i agresivnog suradnika znai dislociranje pitanja politikog
prijestupa, kao toke u kojoj tradicionalna kultura ukljuuje alarm na drutvenoj budilici
upozoravajui kako je ovdje rije o monim zabranama koje, ukoliko izostanu, sve postaje
upitno.

Projekt OpenLeaks skupine suradnika koji su Assangea optuili za autoritarno vladanje,

nee objavljivati informacije javno, ve e samo igrati ulogu posrednika doputajui
pristup podacima drugim organizacijama kojima bi te informacije mogle biti vane
(medijima, nevladinim organizacijama, itd.). Drugim rijeima OpenLeaks, koji je nastao kao
poruka Assangeu da odstupi, uope nee biti otvoren. Rije je o kompleksnijem sluaju od
sukoba tradicionalnih i emergentnih kultura, jer je alternativna kultura WikiLeaksa koja je
doivjela odbacivanje ne samo tradicionalnih kultura, ve i samih kultura otpora. Geert
Lovink je optuio projekt kao nedemokratski, jer je Julian Assange neovisni haker ija se
ozloglaenost i ugled uvelike stapaju s WikiLeaksom, pri emu se zamuuje razlika izmeu
onoga to WikiLeaks ini i za to se bori, te Assangeova poprilino burnoga privatnog
ivota (Lovink, 2011: 30). No je li upravo to stapanje osobnog ivota i dravniko-
korporativnih tajni problematino? Prekomjernosti i poremeaji normalnog stanja stvari koje
je drutvo pripisalo WikiLeaksu i Julianu Assangeu simptomatino pleu na granici izmeu
privatnih podataka i dravnikih tajni.

Postoji zanimljiva paralela izmeu Juliana Assangea i Marka Zuckerberga koja eli ukazati
kako je rije o personama koje cijene slian tip drutvene transparentnosti. Zuckerbergov se
pogled na kraj osobne privatnosti Dougu Saundersu ini znaajno slinim u svojoj filozofiji i
uinku pogledu Juliana Assangea na privatnost vlada (2010). Saunders tvrdi da obojica
kreiraju suvremeni Panoptikon, zalaui se za isti tip radikalne transparentnosti
sveprisutan osjeaj da neprestano sjedimo u dnevnoj sobi, dok netko u nas pilji preko puta.
No nije li upravo strah od ugroavanja privatnosti, najvea neoliberalna prijevara podvala
korisnicima koji usprkos jednoj od najglobalnijih paranoja pedofiliji svojevoljno uitavaju
slike i snimke svoje djece? Kako je mogue da, iako je medij diskurzivno oblikovan kao
opasan, on raste i snai se upravo na udnji za dijeljenjem, odailjanjem itavog ivota

96
lifestream platformama?

Jednostavno bi bilo zakljuiti kako je ova manipulacija mogua zato jer su elje nametnute,
jer korisnici ne znaju to ine. Kompleksnije bi bilo primijetiti kako je i ovdje na djelu jedna
drutvena fantazma koja subjekte izjednaava s korporacijama i vladama. Zuckerbergova
misija da uini svijet otvorenim, elja da svaki subjekt postane transparentan, motivirana
je eksploatacijom privatnih podataka, dok je motiv projekta WikiLeaks uiniti
transparentnim vlade i korporacije. Na ovoj Saundersovoj omaci temelji se jedna od
najrairenijih fantazma Mree ona o ugroavanju privatnosti, pretvaranju Mree u novi
Panoptikon. Ta se fantazma o brisanju granice privatno/javno, temelji na jasnom adresatu
subjektu mree (nama koji se tamo nalazimo) i mutnom manipulantu. Tko je taj koji nas
promatra? Fantazma poiva na slici kako nepoznat netko, promatra nae opscene
fotografije. Ta sublimna slika igra ulogu ukradenog pisma u pripovijetci Edgara Allana Poea
u kojoj svi nastavljamo zuriti u stol, ne primjeujui pismo na njemu. (U tom pismu pie:
Korporacije ne zanimaju subjekti, niti njihove opscene fotografije, ve konzumenti i njihova
kupovna mo.)

FACEBOOK RADIKALNA TRANSPARENTNOST

U korporaciji Facebook koriste termin radikalna transparentnost kako bi istaknuli elju

korisnika da sve svoje podatke uine javnim, ali ujedno i kako bi naglasili pristup korporacije
pitanju privatnosti. Od 2009. godine korisniki profili vlasnitvo su tvrtke Facebook.
Korporacija od 2007. godine poinje s prikupljanjem informacija o aktivnostima svojih
korisnika na drugim mrenim stranicama, kako bi omoguila personalizirano oglaavanje.
Nakon tzv. Beacon skandala sustav nadzora jo uvijek funkcionira, iako ga je mogue
iskljuiti. Mark Zuckerberg je stav svoje kompanije obrazloio u intervjuu 2009. godine:

Ima jedan identitet Dani u kojima smo stvarali razliite slike za svoje prijatelje
na poslu ili kolege i druge ljude koje poznajemo vjerojatno vrlo brzo dolaze kraju
Posjedovati dva identiteta primjer je nedostatka integriteta. (Kirpatrick, 2010:
199).

Radikalna transparentnost doivjela je kritiku mnogih koji su smatrali kako je rije o napadu
na privatnost korisnika. Ljudi ele kontrolirati svoj digitalni identitet, upozorava David
Kirpatrick u studiji o Facebooku (2010: 202). Kirpatrick e zakljuiti kako je nepotovanje
privatnosti tipini brucoki pristup privatnim podacima koji e uasnuti one u zrelijim

97
godinama. Problem je tvrdi Kirpatrick to Facebookovi menaderi (jo) ne razumiju da neke
stvari treba zadrati za sebe. Niz je primjera privatnih razotkrivanja koja mogu biti
neugodna kao to je to sluaj pisca Obaminih govora koji se naao u ozbiljnim problemima
nakon to je u javnosti objavljena njegova fotografija na kojoj dira grudi kartonske statue
Hillary Clinton.

Iako se i u ovoj studiji kao i u filmu o njemu, Zuckerberga prikazuje kao geeka slabe
socijalne inteligencije, Zuckerbergov uspjeh u potpunosti se temelji na njoj (dok su njegove
informatiarske vjetine sporedne). Mark Zuckerberg je Henry Ford naeg vremena.
Temeljno konzervativna ideja kako je posjedovati dva identiteta primjer nedostatka
integriteta temelj je uspjeha jer poiva na zapaanju da se ljudi ele izloiti. Rije je o
prepoznavanju autentine ideje povezivanja, dijeljenja, udnje nomadskog subjekta da
komunicira i da se povezuje, proizvodi i organizira i odailje svoj ivot.

No da bi komercijalni Facebookov model bio uspjean on mora distorzirati autentinu ideju

povezivanja. Facebookov problem zapravo nije problem radikalnetransparentnosti kao
pogreke mladog Zuckerberga koji ne shvaa kako je transparentnost nekad opasna.
Problem je upravo suprotan, a to su ogranienja i zabrane pornografije i anonimnosti, koja
ukazuju na to to se eli uiniti transparentnim, a to ne. Korporativna politika poiva na
neproporcionalnosti izmeu pravila koja vrijede za subjekte i korporacije. Svojevoljna
izloenost subjekta ne znai i izloenost korporativno-etatistikog Panoptikona koji tu
izloenost eksploatira. Korporacija se pokazuje radikalno netransparentnom u svojoj
definiciji to znai izloenost njihovih korisnika. Radikalna transparentnost nije uistinu
provedena na svim instancama. Komercijalizacija profila znai temeljno ugroavanje
privatnosti jer je privatnost ugroena ne u odnosu na druge subjekte, ve u odnosu na
korporacije i dravu. Pitanje odavanja privatnih podataka treoj strani, gaenja politikih
skupina na Facebooku, a pogotovo pitanje privatnosti odbacivanje mogunosti da se neto
kae bez konzekvenci pitanja su oblikovanja javnog prostora.

No vanost uloge Mree kao javne sfere esto se svodi na pitanje hoe li fotografija poznate
linosti u kompromitirajuoj pozi doi do javnosti.[28] Primjerice, mnogi su nezadovoljni
Facebookovim drutvenim alatima koji su jo u fazi testiranja. Alati bi izvjetavali o tome to
korisnik koji ih je odluio instalirati na svoj Facebook ita u asopisu The Guardian ili
Washington Post. Tako bi se automatski, bez odobrenja korisnika, na zidu pojavio naslov
lanka iz ovih novina koje itamo. Takva bi transparentnost, boji se Winer, mogla zavriti
razvodima, pa i tubama, ukoliko bi se takvo praenje proirilo na sve to korisnik na Mrei

98
ita (Winer, 2011). Oni istrauju informacije o tebi kako bi ih objavili, upozorava Winer
(2001).

Lifestream-kanali se uistinu brzo razvijaju, mnogi su zadovoljni jer im oni omoguavaju da

automatski objavljuju svoje podatke na Mrei. (Poput Coca-Colinog FaceLook kioska za
prepoznavanje lica.) Lifestream tehnologije podsjeaju na kontrolu drutva Velikog brata.
No postoji velika razlika izmeu svojevoljnog objavljivanja privatnih podatka i
netransparentnog komodificiranja privatnih podataka. Subjekti se uistinu mogu dovesti u
nezgodan poloaj zbog greke u menaderiranju lifestream kanala (poput objavljivanja
fotografija s tuluma na pogrenoj mrei ili slanje e-mala efu koji je bio namijenjen kolegi).
No kontrola subjekata poiva na netransparentnom ponaanju drava i korporacija koje
komodificiraju te podatke. Komodifikacijske prakse profitno su usmjerene i nije im cilj (iako
se to moe desiti) javno sramoenje subjekata. Dapae, one subjektima najee nude jednu
simboliku identifikaciju, u kojoj se subjekti sami sebi ine dopadljivima.

No hegemonijski moment je onaj u kojem korisnici pristaju biti robom, kada im se

personalizirano oglaavanje ini praktinim. No istovremeno se nastavljaju baviti pitanjem je
li stavljanje privatnih informacija na Facebookov zid opasno? Ideologija se prakticira kao
naturalizacija razlike izmeu transparentnosti subjekata i etatistiko- korporativnih sustava
za praenje subjekata. Ta razlika je razlika u nainu na koji ove prostore svojim djelovanjem
apostrofiraju Julian Assange i Mark Zuckerberg. S jedne stane Julian Assange rtva je
brisanja razlike izmeu privatne i javne sfere, zbiljska rtva Foucaultovog disciplinarnog
pogleda koji ga na sve naine kategorizira u odnosu na normativno ponaanje nalazei
potvrdu za njegovu politiku monstruoznost u njegom privatnom ivotu. Granica javnog i
privatnog, koja je prijeena na sudu, brisana je zbog Assangeova simbolikog, a ne
politikog prijestupa shvaanja javnosti kao prostora u kojem korporacije i vlade, a ne
pojedinci trebaju biti izloene pogledu. S druge strane Mark Zuckerberg razvija ideju o
radikalnoj transparentnosti imajui na umu transparentnost pojedinaca kao novi oblik super-
eksploatacije.

Pitanje ugroavanja privatnosti na Mrei diskurzivno se oblikuje kao pitanje mogunosti

curenja privatnih skandala, razotkrivanja neugodnih detalja iz privatnog ivota. No ove
privatne neugodnosti nisu u izravnoj vezi s korporacijsko-etatistikim praksama kontrole.
Ovakvo diskurzivno oblikovanje problematino je ne zato jer nema razlike svaki je medij
jednako opasan, ve upravo zato jer je Mrea medij drugaiji od institucionalnih medija. Za
razliku od dnevnih novina u kojima bi fotografija pisca Obaminih govora mogla procuriti

99
jedino ukoliko bi ga paparazzi uhvatili na djelu, ovdje je njegovo razotkrivanje, djelomino,
svojevoljno (Facebook prijatelj moe dijeliti treim stranama nau fotografiju objavljenu na
privatnom Facebook profilu).

Moe li se pitanje privatnosti postaviti kao pitanje povjerenja meu prijateljima? To su vrlo
neugodne situacije, no one ne adresiraju probleme javne sfere iz koje je izgnana anonimna
komunikacija (kao mogunost javnog govora u totalitarnim reimima), a u kojoj se
eksploatira subjekte i meetari njihovim osobnim podacima. Iako se to meetarenje u
javnosti prispodobljuje fantazmatskom slikom perverznog aparatika koji nas promatra u
najneugodnijim pozama, zapravo se meetarenje odvija u obliku algoritma koji nije
programiran kako bi istraivao perverzije subjekta, ve kako bi potaknuo potronju.

Ukratko, napad na privatnost ne predstavlja radikalna transparentnost korisnika, ve

radikalna netransparentnost Facebooka. Realni napad na privatni prostor (ciljanim i
personaliziranim oglaavanjem) upravo je u sukobu s WikiLeaksovim razumijevanjem
radikalne transparentnost koja je transparentnost ne pojedinaca, ve korporacija i drava.
Na toj se zamjeni temelji manipulacija drutva kontrole. Ono to drutvo kontrole (kako je
novu fazu disciplinarnih drutava nazvao Gilles Deleuze) nudi jest transparentnost osoba, a
ne drava i interesnih skupina. Nije nemogue zamisliti kako WikiLeaks objavljuje
Facebookovu komunikaciju s egipatskim aparatikima za vrijeme narodne revolucije ili
razgovor Davida Camerona s Facebookom. No u dijelu javnosti stvorio se dojam kako je
upravo WikiLeaks, a ne Facebook, dio najvee do sada smiljene globalne zavjere. Dok se
kalkulira s tom paranoinom interpretacijom, Facebookova zabrana anonimne komunikacije
nailazi na preutno odobravanje korisnika. U hegemoniji dominantnih mrenih kultura
odjekuje krilatica aktualna u doba McLuhanove galaksije: ukoliko vam se ne svia program,
prebacite na drugi. Kao i u doba televizije, to nije tako jednostavno.

BILJEKE

[1] Tako pojam intermedijalnosti u teoriji teksta ovisi o netehnolokom razumijevanju

medija. Intermedijalnost kao postupak kojim se strukture i materijali karakteristini za
jedan medij prenose u drugi odnosi se na proces nastanka umjetnikog djela. Pavao
Pavlii pie: Slikar e na svoje platno nalijepiti komad novina koje je mogue itati, pa e i
znaenje rijei koje su ondje ispisne na osobit nain ui u smisao slike kao cjeline. Uenjak

100
e svoj traktat o fizici napisati u stihovima, i tako e se njegov spis preko vezanog govora
dodirnuti s knjievnom tradicijom i zadobiti nova znaenja (1988: 170).

[2] Ova podjela nije samorazumljiva, a pojavom Mree ona e ponovno postati i aktualna.
esto se smatra kako je struktura i funkcija medija determinirana tehnolokim izumom koji
ga omoguava. No struktura i funkcija medija nije determinirana, dapae, neki su mediji u
svojim poecima imali sasvim drugaiju strukturu i upotrebu nego onu koju e poprimiti
tijekom koritenja. Telefon je u svojim poecima bio sliniji radiju, dok e tijekom svojeg
razvoja prerasti u komunikacijski medij. U Budimpeti se sve do kraja Prvog svjetskog rata
koristio telefon Hirmondo koji je bio institucionalni aparat za transmisiju vijesti. (Odreenog
sata telefon bi zazvonio, korisnici bi ukljuili slualice i sluali agencijske vijesti, koncerte,
romane, drame, itd.) S druge strane, radio u svojim poecima uope nije bio masmedij, niti
institucionalni medij. Radio stanice bi se mogle koristiti kao mediji dvosmjerne
komunikacije.

[3] Rije je dugo bila povezana s koritenjem kompjutora koji prihvaaju korisnikov unos dok
program traje, a u opoziciji prema tzv. batch kompjutorima koji obrauju samo unaprijed
unesene podatke bez ometanja (Aarseth, 1997).

[4] Hipertekst s lakoom ini ono to eksperimentalnim piscima uspijeva tek uz veliku
muku pie James Bolter (2001: 145-151). Kada u Tristramu Shandyju pisac nudi itatelju da
dovri tekst, to je, tvrdi Bolter, nemogu zadatak, no poziv Deene Larsen u tekstu Marble
Springs da preoblikuje i proiri tekst itatelja ini drugim autorom (142).

[5] Lev Manovich u jednoj od temeljnih studija novomedijske teorije, The Language of New
Media, navodi pet naela novomedijskih objekata. Numerika reprezentacija koju smo ve
spomenuli, temeljna je odrednica iz koje proizlaze sve ostale. Modularnost novomedijskih
objekata omoguava mijenjanje dijelova, bez da se mijenja cjelina. (Primjerice u programu
za obradu slike mogue je promijeniti sve crvene boje u zelene.) Numerika reprezentacija i
modularnost omoguuju automatizaciju nekih operacija na raunalu. (Primjerice u programu
za obradu slike mogue je automatski poboljati kontrast.) Nadalje, varijabilnost znai da
novomedijski objekti nisu dovreni i fiksirani, ve mogu postojati u razliitim, potencijalno
beskrajnim verzijama. Umjesto identinih kopija novi mediji uvode razliite verzije
karakteristine za postindustrijsku logiku produkcije na zahtjev. I konano, Manovich
uvodi i peto obiljeje novih medija koje smatra najozbiljnijom posljedicom kompjutorizacije,
a to je kulturalno transkodiranje. Svi se medijski objekti sastoje od dvaju slojeva, kulturalnog
i kompjutorskog. Manovich oekuje kako e logika kompjutora imati znaajan utjecaj na

101
tradicionalnu logiku kulture i medija (2001: 49).

[6] Internet je starija ideja, e-mail postoji od 1971. godine, a ideja o TCP/ IP protokolima
javlja se jo 1974. godine, iako je realizirana tek 1983. godine. Ipak, utemeljenjem moderne
Mree smatra se 1989. godina i prijedlog Tima Bernersa-Leeja da se infrastruktura Mree
koristi kao podloga za World Wide Web.

[7] Galloway pristupa problemu medijske strukture na jedan apstraktno-konkretan nain. S

jedne strane rije je o studiji koja precizno definira tehnoloke karakteristike Mree, njezine
protokole, no razumijevajui tehnologije kao politike tehnologije u foucaultovskom smislu,
tim tehnolokim karakteristikama pristupa na nain koji nije svojstven novomedijskoj teoriji.
Galloway pokuava premostiti medijsku fascinaciju strukturom, tehnodeterministiku
opsesiju formom, zbog ega strukturu medija ne promatra samo kao strukturu konkretne
tehnologije (iako promatra i konkretne tehnologije), nego kao simptom (Galloway se ne
koristi ovim izrazom) drutva, jer distribuirani dijagram nije samo raunalo, ve i
menaderski stil kontrole (koji e Deleuze opisati u eseju Postsktriptum), ali i apstraktna
distribuirana mrea ije su linije iscrtale, premreile itavu kartu drutva. Tako se Galloway
okree deluzeovskoj definiciji Mree kao dijagrama. Deleuze je za dijagram zapisao kako
djeluje kao ne-ujedinjujui imanentni razlog koji supostoji sa itavim drutvenim poljem:
apstraktni stroj je poput uzroka konkretnih skupova koji izvravaju njegove odnose; a ti
odnosi izmeu sila se smjetaju ne iznad ve unutar samog tkiva skupova koje proizvode
(Deleuze, 2006: 37).

[8] Primjerice, 2011. godine jedna je amerika srednjokolka poinila samoubojstvo

neposredno najavivi to na Twitteru, a iste je godine jedan francuski vojnik, lan
zdravstvenog foruma, poinio samoubojstvo pred web-kamerom.

[9] Cenzura djeluje kao da ju je nametnuo softver a ne ovjek, jer ovaj bi sadraj proao ak i
kod Pottera Stewarta koji je u poznatom sudskom procesu ponudio definiciju pornografije:
prepoznajem [pornografiju] kada je vidim.

[10] Paradoksalno, upozorava Brown, tolerancija esto ne cilja ograniiti nasilje, kao to
pokazuje tolerancija prema homoseksualnim osobama koja se esto zastupa kao alternativa
punoj jednakosti pred zakonom.

[11] Alati komodifikacije Mree sve su napredniji. Facebookov model oglaavanja moe
precizno ciljati subjekte odreene dobi, mjesta i interesa, u tome je Facebook znatno

102
precizniji od Googleovog AdWords sustava.

[12] Stallman inae parafrazira misao koju je preuzeo od Stewarta Branda koji je neto
slino rekao na prvoj Hakerskoj konferenciji 1984. godine. Stallmanova parafraza je donekle
ublaila antropomorfizaciju informacije prisutnoj u Brandovoj originalnoj reenici koja je
glasila: Informacija eli biti slobodna.

[13] Prva raunalna mrea ARPANET implementirana je 1969. godine na UCLA sveuilitu.
Osim vojske i sveuilita, za razvojne dane Interneta odgovorna je i kontrakultura i
poduzetnika kultura. Manuel Castells razlikuje etiri kulture Interneta. Tehno-
meritokratska kultura je onaj najapstraktniji okvir itavog projekta i odnosi se na
tehnokratsku vjeru u ljudski napredak pomou tehnologije. Ideju Mree sprovodi hakerska
kultura koja je projekt povezala s odjecima ezdesetosmakog pokreta, slobodarskim i
utopijskim inaicama tog pokreta, a Castells tvrdi kako je ona odgovorna za razvoj ideje
slobode na Mrei. Trea, virtualno-komunitarijanska kultura je kultura virtualnih mrea
usmjerenih ka ponovnom osmiljavanju drutva. Ova kultura je vrlo vana za ranu povijest
Mree i ideje virtualnog drutva koje je popularizirao Howard Rheingold svojom studijom
Virtualna zajednica. I konano, etvrta, kultura poduzetnika koja postaje sve vanija od kraja
devedesetih godina prolog stoljea i uspona dot.com kompanija (Castells, Manuel: Internet
Galaksija. Razmiljanja o Internetu, poslovanju i drutvu; II. poglavlje Kultura Interneta, 47-
75).

[14] O tom utjecaju poduzetnikih kultura pie primjerice Jonathan Zittrain u studiji The
Future of the Internet And How to Stop it?

[15] Radiohead je u listopadu 2007. godine svoj album stavio na Mreu, uz napomenu da
sluatelji mogu platiti koliko ele. Album je skinulo 1,2 milijuna sluatelja, 38% ih je
platilo, a prosjena uplata iznosila je est dolara.

[16] Kompjutorski programeri 1950-ih i 1960-ih godina, koji su svoj rad vidjeli kao
otvaranje novih prostora izazivanjem starih paradigmi kompjutorske znanosti, smatrali su
hakiranje intelektualnom vjebom koja nema veze s eksploatirajuim srodnicima 1980-ih i
1990-ih. (Thomas, 2002: ix)

[17] Skidamo vam hlae jer vas ne elimo gledati kako trkarate goli i skrivate se kada
doe do panike, glasila je poruka koju su hakeri objavili na CERN-ovim stranicama.

[18] Rije je o Pravu za naknadu za reproduciranje autorskih djela za privatno koritenje koji

103
je donijela Agencija za elektronike medije u svibnju 2004. godine.

[19] engl. prosumer

[20] Uostalom, ovu je potapalicu, informacijska autocesta, uveo potpredsjednik Al Gore u

govoru 1995. godine kako bi opisao plan Clintonove administracije da deregulira
komunikacijske servise i ojaa privatno poduzetnitvo na Internetu.

[21] engl. Internet Service Provider (ISP)

[22] Pojava potrebe za zatitom intelektualnog vlasnitva, pie Johan Sderberg, pojavljuje
se usporedno s pojavom buroaske svijesti o individui i vlasnitvu, irenja trgovinskih
odnosa i tehnolokih otkria (2002).

[23] Stilizirana maska Guya Fawkesa (najpoznatijeg lana grupe engleskih katolika koji su
planirali napad na Westminstersku palau u Londonu 1605. godine) koju je napravio
ilustrator David Lloyd, postala je prepoznatljiv simbol grupe Anonymous. Rije je o kolektivu
koji od 2008. godine povezuju s meunarodnim haktivizmom, protestima i drugim akcijama
protiv ogranienja slobodnog dijeljenja glazbe, filmova, softvera i knjiga na Mrei. Masku je
popularizirao strip V for Vendetta (1982), kao i njegova filmska adaptacija iz 2005 godine.
Nosili su je i pripadnici Occupy pokreta na meunarodnim protestima protiv politiara,
banaka i financijskih institucija.

[24] Istraivanje filtriranja kineskog Interneta provedeno tijekom 2002. godine (Johnatan
Zittrain i Benjamin Edelman, Empirical Analysis of Internet Filtering in China) pokazalo je
kako postoji najmanje etiri do pet razliitih metoda koje se koriste, no dvije su najvanije.
Jednu bismo pojednostavljeno mogli nazvati ubojstvom IP entiteta, jer takvo filtriranje
jednostavno ukida itave domene, pa i one stranice koje se nalaze pod tom IP adresom bez
obzira koji je njihov sadraj i kri li taj sadraj neke kineske propise. Druga metoda je manje
agresivna prema okolnim sadrajima, no tu je metodu lake premostiti. To se filtriranje
provodi na temelju blokiranja DNS servera neke stranice. Mreni server je sam po sebi
dostupan, domena nije izbrisana kao u prvom sluaju, no kompjutor korisnika ga ne moe
pronai jer ne moe konvertirati ime mrene domene i stranice u numeriku IP adresu.
Kineski cenzori, a pretpostavlja se da ih je ak izmeu trideset i pedeset tisua,
svakodnevno filtriraju kineski Internet i na temelju kljunih rijei. Kada korisnik u Kini
zatrai neki URL koji sadri odreene rijei i fraze obino dok pretrauje putem trailica
ne moe dobiti nikakav odgovor. Neke od tih rijei i fraza su: policijsko nasilje, protesti na

104
trgu Tiananmen 1989, sloboda govora, demokracija. Filtriraju se i opscene i pornografske
stranice, stranice povezane s dalaj lamom, itd. Pretpostavlja se kako je ta cenzura
provedena putem sustava filtriranja paketa koje se zbiva na krajnjim ruterima. Filtriranje se
provodi po kljunim rijeima i frazama u sadraju mrene stranice. U tome sudjeluje i
Google zbog ega neki aktivisti trae od kompanije da otkrije mehanizme cenzure, kako bi je
hakeri uspjeli to bolje zaobii.

[25] Projekt Zlatni tit zapoeo je s istraivanjem mogunosti cenzure Interneta 1998.
godine, a otpoeo je s provedbom 2003. godine.

[26] Nije li takva tolerancija koja daje do znanja tko je u poziciji moi aktivna i u poruci
predsjednika Baracka Obame kada kae kako e braniti pravo muslimana da izgrade
damiju iako zna da e ga to uvesti u probleme?

[27] Pratei revolucionarna zbivanja diljem svijeta, mnogi su kritizirali internetski

centrizam tendenciju da se analize bave tehnologijom. Vidi primjerice Ari Melber Can
Egypts Internet Movement Be Exported?, The Nation, 18. veljae 2011.

[28] Odluka njemake vlade da proglasi gumb svia mi se (like) ilegalnim poiva na
temeljnoj zatiti osobnih podataka jer taj gumb omoguava praenje korisnikove aktivnosti
na Mrei to je strukturalno praenje vanije od sadraja objavljenih na neijem profilu.

105
III. TRI NOVOMEDIJSKA OKA U HRVATA

UVOD

U hrvatskim medijima se od sredine dvijetisuitih vodi intenzivna debata oko Mree kao
javnog prostora. Ta je debata obiljeena dualizmom za i protiv Mree, a oba se izvoda
temelje na pitanju utjecaja medija. Digitalni mediji i Mrea esto se smatraju opozicijom
tradicionalnim medijima, demokraciji, obrazovanju. Postavlja se pitanje uinaka medijskih
tehnologija na drutvo, kulturu i politiku. Ovdje su odabrana tri rana novomedijska
dogaaja, koji demonstriraju probleme okvira te debate i ukazuju na ogranienja
tehnodeterministikog promiljanja odnosa medija i drutva. U njima se reflektira problem
okvira koji ograniava drutvenu analizu medija, a posljedino takav pristup ne dozvoljava
uvid u borbu tradicionalnih, opozicijskih i alternativnih kultura ukljuenih u definiciju uloge
medija.

Diskurzivno se oblikovala kriza ili smrt medija, kao eshatoloki moment konane drutvene
degradacije. U sluaju objavljivanja lanog intervjua s tadanjim premijerom Ivom
Sanaderom naglaavala se devalvacija novinarstva koja se zbiva u trenutku kada se novinari
neprofesionalno poinju koristiti e-mailom kao zamjenom za ivi razgovor. Zbog
nedostatka fizikog tijela, kritiari su naglaavali, ne moe se voditi ozbiljan razgovor. U
sluaju curenja privatne pornografske snimke pjevaice Severine Vukovi isticalo se
ugroavanje privatnosti putem mogunosti krae digitalnih podataka. U sluaju cenzure i
kritike blogova u sreditu je bilo kriminaliziranje Interneta i anonimnog subjekta.

U toj debati zaobilazila su se pitanja ekonomije razmjene informacija, redefinicije uloge

intelektualnog vlasnitva, komercijalizacije platformi za javnu komunikaciju i u konanici,
zapravo i temeljno pitanje Mree kao javne sfere. U analiziranim sluajevima ukazat e se
kako medij nije djelovao autonomno. Nije to pokuaj da se dokae kako je sve isto i da se
novi mediji ni po emu ne razlikuju od starih, ve da se uputi kako je medij vaan element
analize drutva, ali ne kao autonoman imbenik promjena, ve simptom koji ukazuje na
politike i ekonomske korijene promjena, kao i simptom u drugom smislu, partikularni
element koji potkopava temelje vjerovanja u utjecaj tehnologije.

106
SEVERININ PORNOGRAFSKI VIDEO KAO DAR DISTRIBUIRANOG MEDIJA

Privatna pornografska snimka jedne od najpopularnijih pjevaica u regiji pojavila se na

Mrei u lipnju 2004. godine. Taj dogaaj oznaio je poetak debate o utjecajuMree na
hrvatsko drutvo i njegove subjekte. Debata oko ovog sluaja uputila je na barem tri
neuralgine toke koje e se perpetuirano pojavljivati u slinim debatama. Prvo, sluaj je
pokazao strukturalno nerazumijevanje medija, distributivne strukture Mree i
nematerijalnog karaktera digitalnog zapisa. Drugo, razumijevanje tehnologije pojavljuje se u
tipinoj deterministikoj interpretaciji opasnog utjecaja medija. I tree, dogaaj je uputio
na jedan od aktualnih drutvenih antagonizama danas, antagonizam izmeu p2p mrea i
industrije zabave.

Prvo, medijski diskurs je apostrofirao digitalnu snimku kao materijalni medij. Dogaaj i
njegova diskurzivna izvedba simptomatino su bili okupirani terminomdistribucija koji u
sferi distributivne Mree ima sasvim drugaije znaenje od znaenja distribucije fizikog
medija. Jedan je od Severininih odvjetnika izjavio: Vjerujemo da e sud reagirati odmah i
naloiti unitavanje materijala i zabranu distribucije[1]. Policija je i potvrdila ovo
nastojanje ustvrdivi kako je nakon razgovora sa Severinom spremna zapoeti zaustavljanje
lanca distribucije. Sama pjevaica apelirala je na one koji su u posjedu snimke da je vrate
ili unite i da je dalje ne distribuiraju[2]. No p2p dijeljenje torrent dokumenata proces je
fragmentirane identifikacije mrenih lokacija, a ne distribucije snimke u cjelini. Takva
distribucija, temeljena na arhitekturi Mree, omoguava izravno povezivanje korisnika. No
struktura medija, istovremeno, onemoguava lociranje prekritelja, lopova koji je ukrao
snimku. Potraga za krivcem zaustavila se na procesuiranju portala Index.hr koji je objavio
vijest o postojanju video snimke. Mnoge su institucije, meu njima i Hrvatski helsinki
odbor, optuile Index zbog krenja ljudskih prava zbog objave snimke. No Index nije objavio
ni poveznicu na torrent-datoteku za dijeljenje snimke, ve vijest o postojanju p2p mrea na
kojima se snimka moe nai. (Ovdje ne ulazimo u novinarsku etiku i mogue naine na koje
novinari mogu reagirati u slinim situacijama.)

Samo je nerazumijevanje strukture medija aktualiziralo razliku izmeu centraliziranih i

decentraliziranih medija izmeu vertikalne, hijerarhijske organizacije i horizontalne
organizacije. Pojava Severininog porno videa dogaaj je koji je oko milijun korisnika naveo
na ilegalnu distribuciju snimke. Sluaj je pretvorio legaliste u kriminalce, jer su korisnici
sami, postali ilegalni distributeri sadraja. U jeku dogaaja bilo je vie od 530 izvora za taj
video (prema podatku na grupi hr.alt.seks). Mrea je djelovala nehijerarhijski, ne kao

107
institucija koja bi se suoila s moralnim pitanjima objave takvog materijala, ve kao rizom
kojim se informacije ire mimo vratara, urednika, odgovornih nadzornika. Inzistirajui na
sadraju, nije vidljivo kako je ovdje krivac struktura. Locirati vrata koja su prva propustila
snimku nemogue je, kao niti otkriti vratara. Svi pokuaji otkrivanja poinitelja i
kaznenog gonjenja koje su poduzele institucije, mediji i privatni odvjetnici propali su, a
sluaj se sveo na otkrivanje poinitelja kaznenog djela krae osobne video kazete.
Pretpostavlja se kako je serviser kopirao dokument sa Severininog diska, tako da je jedino
tog agenta (eventualno) mogue procesuirati. No nije mogue zaustaviti distribuciju.

No, druga neuralgina toka ovog sluaja upuuje na dosege i karakter debate o Mrei kao
tipinoj deterministikoj interpretaciji utjecaja medija. Curenje privatnih snimki, osobnih
podataka artikulira se u javnosti kao posljedica kaotine strukture medija koji je po sebi
sklon manipulaciji. S ovim sluajem u hrvatskoj javnosti zapoinje vladavina diskursa o
brisanju razlike izmeu javnog i privatnog, kao imanentnoj karakteristici medija. Te e istine
kulminirati u sluajevima virtualnog Sanadera i cenzurama blogova. Ovaj je dogaaj imao,
to su mnogi cinino apostrofirali, edukativnu funkciju (Severina je podigla razinu
informatike pismenosti, pie u Veernjem listu 3. lipnja 2004. godine), no on je ustoliio
neka znanja koja ne nalaze potvrdu u samoj strukturi medija. Ta su znanja duboko prisutna
u strukturi osjeaja. Iako je ovdje rije o privatnoj snimci, ili upravo zato, ovaj dogaaj
ukazuje na to kako je pitanje darovne ekonomije, kako je praksu dijeljenja nazvao Richard
Barbrook (2002), puno kontroverzi i toaka nesporazuma, koje se slamaju u jednostavnim
ocjenama za i protiv Mree, a koja ukazuju kako je pitanje privatnosti i naina na koje se ona
moe zatititi povezano s pitanjem arhitekture medija i kulturnim industrijama koje ne
uspijevaju kontrolirati distribuciju svojih proizvoda.

Trei razlog zbog ega ovaj dogaaj postaje simboliki vaan trenutak inicijacije hrvatske
kulture u globalnu debatu o ulozi Mree, jest uvid koji on prua u sukob izmeu dominantne
kulture i emergentnih alternativnih kultura Mree, p2p mrea za razmjenu glazbe, knjiga,
filmova, softvera i kompjutorskih igara. U ovom sluaju postaje oit jaz izmeu otvorene
Mree koja uvodi ekonomiju virtualnih darova i industrije zabave koja se temelji na
proizvodnji i distribuciji istovjetnih kopija. Taj je sukob postao vidljiv u trenutku kada su
odvjetnici odluili Severininu amatersku snimku klasificirati kao umjetniko djelo, a kako bi
ju zatitili autorskim pravom. Reakcija je naravno, paradoksalna, jer svima je jasno da je
rije o amaterskoj pornografskoj snimci, no istovremeno ova je reakcija tradicionalnih
medijskih industrija na ugroavajuu strukturu p2p mrea simptomatina. Ono to odvjetnici
pokuavaju jest snimku vratiti u posjed tradicionalne ekonomije industrije zabave, ija mo

108
poiva na proizvodnji originalnih kopija. Strategija odvjetnika poiva na tradicionalnim
modelima zatite autorskih prava koja su definirana u eri formacije glazbene i filmske
industrije. To ograniavanje znai kriminalizaciju korisnika distributera kao i kriminalizaciju
p2p mrea.

Nedavnim amerikim prijedlozima zakona SOPA i PIPA i trgovinskim sporazumom ACTA ini
se da je neizbjeno kako emo u budunosti svjedoiti takvom ograniavaju. Kako bi
perpetuirale svoju mo tradicionalne industrije virtualnu sferu ekonomije obilja (filmova,
glazbe, knjiga, igara i softvera) pokuavaju redefinirati na nain na koji je ekonomija
oblikovana u materijalnoj sferi proizvodnje fizikih kopija. Rije je o oitom nastojanju
industrije da ogranii mogunosti neogranienog dijeljenja. No ono to je problematino jest
hegemonija kao spontani pristanak podreenih kultura na smjer koji su nametnuli vodei,
kako je Gramsci definirao ideologiju. Borba suprotstavljenih kultura p2p mrea i industrije
zabave borba je etatistiko-korporativnih potreba koje se esto prikazuju kao
opedrutvene. Legislativa, a meunarodni sporazum ACTA je najrecentniji primjer, brani
navodnu potrebu ograniavanja zatitom korisnika. Ograniavanje distribuirane strukture
Mree legitimira se pravima djece (kao u sluaju Zakona o pristojnosti komunikacije), itd.

Moe se postaviti pitanje znai li slobodan pristup privatnim pornografskim snimkama

poetak slobode medija u Hrvatskoj? Ako je svaka informacija na Mrei dar kako je to
tvrdio Richard Barbrook, jesmo li mogli politiki pametnije iskoristiti dar distribuiranog
medija? No to ako je samo pitanje za to koristimo dar virtualnih medija duboko
pogreno? Nije li dogaaj koji stoji na poetku transformacije hrvatskog medijskog diskursa
prema modelima distribuirane strukture medija upravo pravi dogaaj jer nas podsjea na
traumatinu jezgru otvorenog medija. Ovaj sluaj poput slinih okantnih i traumatinih
dogaaja ispituje granice tolerancije same ideologije medija kao univerzalnosti bez
totaliteta. On nas podsjea na to da Mrea jest otvorena, ali se njezine partikularne
perspektive meusobno ne mogu tolerirati. Slini kontroverzni dogaaji na Mrei esto se
tumae kao otkloni od demokratine, univerzalne matrice. Optimisti tada tvrde da se to
moe regulirati (poput Michaela Wescha), dok pesimisti smatraju da se od Mree nije moglo
vie niti oekivati, jer je ona u sebi nedemokratina (zbog svoje vojne povijesti i sl.). No nije
li Mrea inkluzivno mjesto i zato mjesto na kojemu se podaci dijele bez obzira na njihov
sadraj?

Jean Baudrillard hiperrealno je stanje opisao kao pornografiju dogaaja. Pornografija je

opscena ne zbog reprezentacije opscenog sadraja ve zbog strukture medija koja

109
omoguava bombardiranje dogaajima, ekstazu komunikacije u kojoj se vie ne
komunicira ni o emu ve o komunikaciji samoj (Baudrillard, 2001a). No danas je situacija
gotovo obrnuta. Utopijske interpretacije Mree slave YouTube video Numa Numa koji je
reproduciran preko 700 milijuna puta, ne zbog njegova sadraja, ve strukture koja ga je
omoguila. Sama struktura medija (Mree) smatra se demokratinom, jo jednim stupnjem u
emancipaciji artefakta od aure, procesom koji je Benjamin locirao u doba mehanike
reprodukcije koja je omoguila da svi konzumiraju sadraje, dok sada svi mogu i proizvoditi
sadraje. Kada je struktura postala demokratinom, zavladala je pornografija, ali ne
pornografija dogaaja i ekstaza komunikacije, ve prava pornografija sadraja. Utopijski
odgovori na pitanje ako je Mrea utopijski prostor, zato se tu uglavnom dijeli
pornografija? naglaavaju alternativne primjere aktivistike upotrebe Mree. No ukoliko se
Mrea smatra alatom demokratizacije, jo uvijek ostaje pitanje zbog ega je to alat manjine
dok veina konzumira pornografiju? Zbog toga nije dovoljno naglasiti potencijale digitalnih
medija i Mree kao alata kulture otpora, ve je potrebno okrenuti stvari i zakljuiti kako je
Mrea otvorena i upravo zato naseljena pornografijom.

Sluaj Severinine snimke spojio je dva kljuna momenta u raspravi o slobodi na Mrei.
Pitanje privatnosti i pitanje ugroavanja autorskih prava. Ta se dva pitanja ovdje ine gotovo
sluajno povezana injenicom da odvjetnici proglaavaju pornografsku snimku umjetnikim
djelom. No zahtjev tradicionalnih industrija zabave za ograniavanjem distribuirane
arhitekture Mree zbog ugroavanja autorskih prava i inae se legitimira opim dobrom,
dobrom pojedinca (autora) ili zatitom privatnosti. I zatita autora (od nedozvoljenog
kopiranja i dijeljenja) i zatita privatnosti (curenje privatnih snimki) pojavljuju se kao
legitimacijski diskursi kapitalizma, simbolike maine koja naturalizira komodifikaciju svih
iskustava.[3] Tu se pojavljuje tipian legitimacijski diskurs ekonomije javnog i privatnog.
Iluzija poiva na legitimaciji kako je neka prava potrebno ograniiti zbog opeg dobra, kao
to su to dobra drave ili pojedinca. (U sluaju WikiLeaks se javnost konsolidirala oko
zakljuka kako je neka prava potrebno ograniiti ukoliko ona ugroavanju drave; dok je
David Cameron pozvao BlackBerry da ogranii komunikaciju, kako bi sprijeili nasilje na
ulicama.)

ODGOVOR TRADICIONALNIH KULTURA. CENZURA BLOGOVA

Dok je prvi dogaaj, distribucija Severinine privatne snimke ustanovio tezu distribuirana
struktura medija kao praksa slobodnog dijeljenja je ugroavajua za tradicionalnu industriju

110
zabave, druga serija dogaaja koju pratimo tijekom 2005. i 2006. godine, predstavlja
svojevrsnu antitezu uzvraanje udarca tradicionalnih institucija. (Auto)cenzure blogova u
ranoj fazi mrene kulture u Hrvata, kada je zavladao jedan oblik blogerskog booma, ukazale
su na aktualna polja pregovora. Jedan odgovor tradicionalnih struktura na emergentne
oblike komunikacije bile su disciplinarne edukacijske mjere. Promatrajui strukturu Mree,
a pogotovo metode nadzora drutva kontrole, ove su metode djelovale tek simboliki. Ipak,
neki su subjekti bili disciplinirani. Uenici Prve rijeke gimnazije i XVIII. gimnazije u
Zagrebu su tijekom 2005. i 2006. godine kanjeni ukorima jer su na blogovima ocjenjivali
svoje profesore. Etatizacija komunikacije je krila ustavotvorna prava poput staljinistikih
procesa drava je zabranila javni govor. Dravni tajnik Ministarstva obrazovanja upozorio
je kako e svaki takav sadraj biti uklonjen, a uenici kazneno gonjeni.[4]

Ovo je samo jedna od mnogih reakcija tradicionalne kulture na nove komunikacijske prakse.
No sukob se ne moe detektirati kao sukob dviju generacija (David Kirpartick je zakljuio
kako je to razlika izmeu oputenih brucoa i starijih koji razumiju da je neke stvari bolje
ostaviti za sebe). esto se u diskurzivnim pregovorima oko znaenja tehnologije implicira
neutemeljena generacijska podjela. Taj popularan pristup zanemaruje kako je, primjerice,
Facebook zapravo medij odraslih vie je korisnika Facebooka starijih od pedeset i pet
godina nego srednjokolaca.[5] No i profesori i profesorice, kada postaju subjekti u
drutvenom prostoru distribuiranog dijagrama, i istovremeno graani disciplinarnih
institucija (obrazovnog sustava, tiskanih medija, itd.) podlijeu represiji. U tom je razdoblju
bio aktualan i sluaj profesorice koja se na svom blogu poalila na teke uvjete rada u koli
zbog ega je dobila otkaz (koji je ipak povuen nakon to je javnost reagirala).

Nije naravno niti rije o tome da bi mentalitet centraliziranih medija i institucija podravao
krenje ustavnog prava na slobodu govora, prije je rije o klasinojmoralnoj panici stanju u
kojem se epizodu, osobu, grupu ili grupu osoba definira kao prijetnju socijalnim
vrijednostima i interesima (Cohen, 1980: 9). Moralna panika se javlja kada drutvo nije u
mogunosti savladati neke novosti. Iznenadna zamjena pozicija (uenici koji ocjenjuju
profesore) provocirala je javni odgovor tradicionalnih kultura koje na blogere reagiraju
slino kao na supkulturne skupine. (Stanley Cohen je u studiji Folk Devils and Moral Panics
analizirao moralnu paniku promatrajui reakcije na pojavu modsa i rokera.) Moralna panika
igra vanu ulogu u ideolokoj kontroli, jer rije je o jednoj od osnovnih formi ideologijske
svijesti putem koje se stekla podrka tihe veine za narastajue prisilne mjere drave, te
koja prua legitimitet vie nego uobiajenoj primjeni kontrole (Hall, 1978:221). Obrazovne
institucije kao klasine gutenbergovske institucije koje doivljavaju krizu u eri digitalno-

111
mrenih medija fabriciraju svoju mo, no ipak djeluju u prostoru pregovora o znaenju
medija na nain legitimacije prisile. Zbog toga su se uglavnom u sluajevima represija
tradicionalnih kultura autori odluivali na autocenzuru, povlaei sadraje s Interneta.[6]
Gaenje blogova ili moralni progon autora tijekom 2005. godine, nije se sluajno odigrao u
sferi kulture i ekonomije Gutenbergove galaksije obrazovnog sustava u kojem se obrtanje
pozicije ocjenjivaa doivjelo kao ugroavanje autoriteta. Strukturalno Mrea ne podrava
centralizaciju, pa je i cenzura oteana. Osim to nije lako dokazati tko stoji iza neke izjave ili
sadraja na Internetu, mogue je beskrajno perpetuiranje kopije neke stranice. Zato,
cenzura blogova kao jedan od nekoliko dogaaja koji su u Hrvatskoj devedesetih obiljeili
debatu o Mrei, predstavlja tradicionalni odgovor na emergentne kulture.

Danas se u polju, koje je do sada bilo rezervirano za tradicionalne kulture, pojavljuju novi
legitimacijski diskursi. Pobornici Bolonjske reforme pozivaju se na digitalnu generaciju i
druge pseudo-progresivne diskurse. (Dananja su djeca digitalna, a kolski nam je sustav
ostao analogan upozorava rektor rijekoga Sveuilita Pero Luin u Jutarnjem listu 21.
prosinca 2011. godine.) Marshall McLuhan edukacijske je sustave nazvao retrovizorima,
jer su to umirui i zastarjeli sustavi utemeljeni na literarnim vrijednostima i fragmentiranim
i klasificiranim podacima, potpuno neprikladnima potrebama prve televizijske generacije
(McLuhan, 1969). No ti se diskursi mijenjaju, diskurs tradicionalne kulture koji nalazimo u
reakciji na blogere u hrvatskom obrazovnom sustavu, danas se sukobljava s diskursom
drutva kontrole. Novi edukatori i sami primjeuju kako je sustav neprilagoen novoj
generaciji koja je odrasla s PC miem, daljinskim upravljaem, mobitelom, iPodom i drugim
elektronikim ureajima za komunikaciju i zabavu (Pero Luin, Jutarnji list, 21. prosinca
2011.).

Drutvo kontrole, kako je stadij u kojem se nalazimo nazvao Gilles Deleuze, disciplinira svoje
subjekte na nov nain. Post-panoptikon ne funkcionira vie putem institucionalnog
centraliziranog pogleda. On vie ne funkcionira poput Benthamova Panoptikona kao
arhitekturalnog prikaza sustava, karte, dijagrama moi, odnosa prema subjektima gdje je,
kako je to Michael Foucault u djelu Nadzor i kazna opisao, disciplina uspostavljena kroz
male tehnike mnogostrukih i meusobno ukrtenih nadgledanja, pogleda koji vide ne
bivajui vieni (Foucault 1994: 176). Autocenzure blogova jo uvijek funkcioniraju na nain
discipliniranja subjekata gdje oni pod jednim oblikom pogleda odluuju popustiti. Danas se
u polju emergentnih kultura pojavljuju novi oblici ne samo legitimacijskih diskursa, koji se
pozivaju na digitalno doba, ve i stvarnih kontrola koje se temelje na kvantifikaciji svega, u
kojoj su subjekti (uenik, student, zaposlenik u korporaciji, itd.) pod neprestanim treningom.

112
Disciplinarne institucije, meu kojima i kole i fakulteti, pokazuju sklonost novom,
menaderskom obliku kontrole, sustavu u kojem je, pie Deleuze, korporacija zamijenila
zatvor, od kraja osamnaestog stoljea analogijski model disciplinarnog drutva. U nacrtima
zakona za visoko obrazovanje danas se spominju dekani-menaderi, a trite kao nuan, iako
nepopularan regulator. Emergentne kulture u hrvatskom obrazovnom sustavu djeluju u
okviru novih monih ideolokih koordinata. Gilles Deleuze je predvidio kako e kontrola biti
odgovorna za predaju i poraz kole korporaciji, gdje e trening zamijeniti obrazovanje
(1990).[7]

Odgovor tradicionalnih kultura u tim ranim danima pregovora oko drutvenog znaenja
Mree, bio je nezgrapan pokuaj konvergiranja procesa decentralizacije. Diskurs
tradicionalnih kultura jo uvijek se obraao disciplinarnim metodama. Jedan od osnovnih
politikih principa informatike kontrole je fleksibilnost, proizvod postindustrijskog drutva
u kojem smo svi zatoenici, kako tvrdi Deleuze, ne fizikih zatvora, ve drutva numerikog
oblika nadzora (Deleuze, 1990). Umjesto zabrana, nove metode drutva kontrole temeljene
su na strukturalnim ogranienjima.

Cenzura u klasinom smislu (uklanjanje sadraja) pripada psihodinamici tiskanih medija jer
ona poiva na moi vratara, cenzora da odlue o prikladnosti sadraja. Cenzura kao
oblik totalitarizma na Mrei bila je gutenbergovski odgovor na emergentne prakse gdje svi
korisnici postaju proizvoai. Kao anakroni odgovor tradicionalnih kultura, cenzura ne
uspijeva konvergirati zapoete procese. S druge strane, ogranienja u strukturi su novi
oblici kontrole. Postoji fundamentalna razlika izmeu strukturalnog zatvaranja Mree
ograniavanja izravnog spajanja dviju toaka u Mrei bez posrednitva i cenzure.
Emergentne kulture oslanjaju se na metode strukturalnog nadzora ili tehnologija
identifikacije, kao u sluaju Facebooka. Totalitaristiki mehanizmi budunosti transformiraju
individuu u dividuu, upozorio je Deleuze, podijeljeni subjekt za sustav ne predstavlja nikakvu
vrijednost mimo vrijednosti koju ima kao jedinica u masi (uzorcima trita ili bankama
podataka). Ono to danas nalazimo i u obrazovnom sustavu, slino je tehnologijama kontrole
na Mrei koje je najavljivao Lawrence Lessig. To su tehnologije identifikacije (koje e se,
tvrdi Lessig temeljiti na koritenjima lozinki i procedura za provjeru autentinosti) i
tehnologije nadzora koje slue za presretanje poruka (Lessig, 1999).

Ova debata tek je izraz borbe tradicionalnih i emergentnih kultura i ukazuje na mjesta i
polja pregovora. Obrazovanje je bojinica, kao to je i tehnologija takoer bojinica, kako je
svaku Kulturu nazvao Stuart Hall. Danas su jo snanije povezane sve kulturalne bojinice,

113
jer se u drutvu kontrole nalazimo u sveopoj krizi s obzirom na sve ograene okolie koje je
opisao Foucault. Zatvor, bolnica, tvornica, kola, obitelj, upozorava Deleuze postaju
modulacije istog. Umjesto odvojenih prostora, drutvo kontrole se koristi odreen[om]
vrstom modulacije, neim poput samo-deformirajueg odljevka koji se neprekidno, iz
trenutka u trenutak mijenja poput sita ija se mrea od toke do toke preobraava,
transmutira (1990). U svim ovim prostorima, ako je slijediti Halla i gramscijevske
kulturalne studije, hegemonija nije nametnuta, ve rezultat pregovora o znaenjima i
artikuliranjima raznih interesa. Tehnologija (Mrea) vaan je dio javne debate o znaenju
komunikacije, prava na govor, prava na javni prostor, statusa znanja, itd. No odgovor
emergentnih kultura tek predstavlja pravi izazov u drutvu distribuiranih medija.

VIRTUALNI PREMIJER. MEDIJ KAO SIMPTOM POLITIKE

Ako je prvi novomedijski ok, Severinin porno video, uputio na strukturalne promjene i
sukobe koje oni izazivaju izmeu tradicionalnih i alternativnih kultura, a drugi, cenzura
blogova, ukazao na represivne reakcije tradicionalnih kultura, trei novomedijski ok
svojevrsna je sinteza koja upuuje na to kako te bitke koje se ine kao bitke za ili protiv
(strukture) medija zapravo i same ukazuju na neke drutveno-politike promjene. Medij,
ukratko, koji se esto diskurzivno oblikuje kao onaj koji utjee na ukidanje umiruih i
zastarjelih sustava (tradicionalnih kultura), ili onaj koji uvodi nove drutvenopolitike
poretke, u ovom e se sluaju ukazati kao simptom jedne desupstancijalizacije politike.

U veljai 2008. godine u Jutarnjem listu objavljen je intervju s tadanjim hrvatskim

premijerom Ivom Sanaderom. Uspostavilo se kako je intervju Davora Butkovia koji je vodio
putem elektronike pote laan. Jedan je mladi alei se, novinaru Jutarnjeg lista u ime
premijera poslao poziv na intervju, koji je novinar prihvatio, iako je mladi poruke slao s
Google elektronike pote linija04@gmail.com. Nakon to je prijevara otkrivena, novinarska
struka, profesori novinarstva i institucije osudili su novinara, no ne samo zbog nepoznavanja
medijskih kodova (protokola koji nalau da premijer koristi vladinu slubenu elektroniku
adresu), ve zbog toga to se koristio elektronikom potom, medijem koji ne moe
zamijeniti kontakt u fizikom prostoru. Medijska kua koja je intervju objavila, takoer je
krivicu svalila na medij, tu mranu stranu internetskog svijeta komunikacije.[8] U ovom je
sluaju tako, osim novinara, optuen i medij.

Jasno je kako postoje neke razlike izmeu komunikacije u realnom prostoru i vremenu i

114
elektroniki posredovane komunikacije. Nedostatak tijela neto toj komunikaciji oduzima,
kao to neto i donosi. Rije je o objektivnom nedostatku, ukoliko uzmemo u obzir da
sugovorniku ne ujemo glas, niti ne vidimo osobu, ve samo tekst. S druge strane intervju
putem elektronike pote sugovorniku omoguuje promiljanje odgovora. No medij sam ne
proizvodi nikakve uinke, a njegove su materijalne karakteristike prije posljedica nego uzrok
devalvacije tijela i glasa, kao i fizikog prostora. Zbog toga Manuel Castells i jest nazvao
prostor prostorom tokova, a vrijeme bezvremenim (2000). Upuivanje na medij kao
uzronika, a ne posljedicu te devalvacije, mora se promatrati kao oblik lacanovskog
nesvjesnog jer svi naravno znaju kako medij ne proizvodi nita sam. Na djelu je ipak
drutvena fantazma izgraena oko konsenzusa kako mediji (tehnologije, informacije) vre
odluujui utjecaj na drutvo.[9]

Marshall McLuhan je meu prvim teoretiarima koji su upozorili na opasan previd, dojam
kako je odnos izmeu medija i njegovog sadraja prirodan. Ta se struktura otkriva u
trenucima kada novi medij postaje remedijacija starog, jer preoblikuje stari medij otkrivajui
u tom procesu njegovu strukturu. Sadraj svakog medija je drugi medij (McLuhan, 1964).
Narativna struktura romana, upuuje McLuhan, postala je vidljivom u trenutku kada je
postala sadrajem filma.[10] Marshall McLuhan je omoguio da uvidimo previd
razumijevanja utjecaja medija. Sadraj nije presudan za utjecaj medija, ve medijska
struktura. Uistinu, razgovor na Mrei poprima neka obiljeja strukture medija. No
McLuhanov tehnoloki determinizam ne dozvoljava prijelaz od razumijevanja medija kao
simptoma medijskog sustava, na drutvenu razinu na kojoj medij kao takav moemo
promatrati ne kao simptom drugog medija, ve kao drutveni simptom. Smrt (starog) medija
tako se otkriva kao smrt starog drutva. Virtualna komunikacija, kojoj se spoitava
devalvacija komunikacije, upravo jest simptom devalvacije, ali ona se ve desila, i u starom
(novinskom) mediju, kao i u drutvu uope. Ukoliko se McLuhanova formula shvati bez
njezina tehnolokog determinizma, a umjesto medija kao subjekta, u sredite tog interesa
stavi drutvo i medij kao simptom drutvenih promjena, tada se jo uvijek postavlja pitanje,
zbog ega su mediji diskurzivno tvoreni na tehnodeterministiki nain? Ta kritika djeluje
putem medijacije gdje je objekt kritike (medij) zamjenski znak. Mogli bismo svaku kritiku
medija itati kao drutvenu kritiku, kada bismo zamijenili subjekt tih kritika. No razlozi
takva prijenosa povezani su sa subjektovim (drutvenim) pokuajem samo-oblikovanja i
privida koherencije. Tako te kritike vie od svega upuuju na aktualne antagonizme u
drutvu. Novomedijski dogaaji poput lanog intervjua s Ivom Sanaderom simptomatian je
moment koji ini oitim da nije novi medij ugrozio drutvene i prirodne poretke, ve ukazao
na postojee drutvene antagonizme i potrebu da se oni oblikuju kao problemi tehnologije,

115
medija i informacija. Neki takvi sluajevi uine oitim kako postoji jaz izmeu latentnog i
manifestnog sadraja tog znanja u strukturi osjeaja o transformativnoj tehnologiji.

Javnost je u sluaju virtualnog Sanadera Mreu osudila kao lanu, degradiranu stvarnost,
komunikacijski kanal koji je podloan prijevarama zbog izostanka tijela kao zaloga
autentinosti. No upuivanje na problem kao problem tehnologije (postoji neki sadraj koji
taj intervju treba prenijeti, a to ne moe zbog nedostataka medija), a ne politike postaje
problematinim u trenutku kada se pokazuje kako je problematian sadraj a ne medij. U
autentinost Sanaderova intervjua nitko nije posumnjao sve dok Vladin ured nije poslao
priopenje. Moment otkrivanja prijevare sadri u sebi neto komino poput trenutka u crtiu
u kojem maka ne zna da pada dok ne pogleda dolje. To je trenutak koji ukazuje na Realno
kao instancu pogrenog prepoznavanja, onaj moment u kojem shvaamo kako nema nita
onkraj fantazije, ve da je funkcija te fantazije da sakrije prazninu, to nita odnosno,
taj nedostatak u Drugome (iek, 1989: 148). Moment u kojem je Realno provalilo u
hrvatski politiki diskurs je moment kada se otkriva kako je sadraj intervjua laan, iako je
dotada intervju bio neproblematian. Ne samo da je, dakle, lani intervju izvrio svoju
prvotno namijenjenu funkciju (javnost je izvijestio o politikim stajalitima premijera), ve se
temeljna autentinost ovog politikog diskursa detektira i kao osobna autentinost.
Razlika izmeu realnog i virtualnog uinila se nejasnom ak i samom subjektu, Ivi Sanaderu,
koji je priznao kako isprva nije bio siguran je li rije o nekom njegovom starijem intervjuu,
zbog greke ponovo tiskanom.

McLuhanova formula uzdignuta na razinu drutvenog ukazuje na simptomatsku ulogu

medija. Umjesto virtualnosti kao lane realnosti virtualnost se prokazuje kao simptom
Realnog kao pogrenog prepoznavanja. Intervju lanog Sanadera materijalizirao je virtualne
slike koje su lebdjele oko politikog diskursa praznih oznaitelja (EU, ZERP, NATO).
Dematerijalizirana komunikacija, virtualni medij, pruio je mogunost prodora Realnog u
kontekst politikih himera otkrivi kako nikad nije niti postojala toka reference. Gilles
Deleuze je smatrao kako virtualno nije lana degradacija stvarnosti, ve aktualizacija
mogueg, slika koje se mogu aktivirati u svakom trenutku. Deleuze pie kako se svako
aktualno okruuje oblakom virtualnih slika (Deleuze, 2002: 148). Tako se i ovdje virtualno
ne ukazuje kao opozicija realnom, ve aktualnom.[11] Viktor Zahtila kao Sanaderov
dvojnik jedna je od niza moguih aktualizacija Realnog Sanadera-politiara. U tom smislu,
on nije prevario hrvatsku javnost, jer je odigrao svoju ulogu vjerno konceptualnoj ideji i
aktualnom politikom diskursu. Imaginarno (Viktor) koje je preuzelo ulogu Realnog (Ive)
uputilo je na to kako je Realno ve u sebi nagrieno i necjelovito.

116
U medijskim komentarima ovog dogaaja moglo se uti da se: veliki i vani intervjui s
uglednim ljudima rade tako da s ovjekom sjedne i razgovara[12] Ozbiljan razgovor
se poistovjetilo s materijalnim, fizikim (mukim) tijelom. No paradoksalno, zbiljska osoba
Ive Sanadera otkriva se kao virtualnija od njegova virtualnog dvojnika. Premijer kojem je
borba protiv korupcije bila temeljna toka politikog programa, danas je u pritvoru iz kojeg
se brani od optubi za korupciju i zlouporabu moi. Upozorenje kako je s ozbiljnim ljudima
potrebno sjesti i razgovarati, diskurzivno oblikuje ozbiljne sugovornike kao fizike osobe.
No (muko, korpulentno) fiziko tijelo kao legitimacija politikog diskursa, bez napora je
transkodirano u avatarski lik Viktora, dok je autentinost zbiljskog Sanadera ozbiljno
uzdrmana. Sanadera je naslijedila premijerka Jadranka Kosor koja je u punom smislu bila
aktualizacija iste (virtualne) politike retorike. Ove se zamjene tijela zbivaju vrlo slino
znanstveno fantastinim zapletima u cyberpunk romanima Williama Gibsona gdje avatari
umrlih korporacijskih monika i nakon smrti nastavljaju postojati u obliku virtualnih
politikih generatora savjetujui svoje nasljednike (Mona Lisa Overdrive, 1988, 2003).
Sanader-politiar je doivio svojevrsnu simboliku smrt, no njegovi avatari oblikuju nove
aktualizacije jednog politikog identiteta koji nastavlja i dalje politiki djelovati. To je
djelovanje mogue upravo zato jer premijerov identitet nikad i nije bilo odreen fizikim
tijelom. Situacija je upravo suprotna od one koju je javnost detektirala kao problematinu.
Ne treba ozbiljno shvatiti fiziko tijelo s kojim bi novinar trebao sjesti i razgovarati, jer
ono je upravo fikcija, dok je ozbiljno politiko tijelo zapravo algoritamska osoba i skup
informacija (koje je Viktor uspjeno prisvojio).

Ono to kritiari virtualnosti iznose kao argument protiv novih medija (digitalnih medija i
Mree) uistinu nije determinirajue obiljeje medija, ve drutveno-politike situacije.
Dematerijalizirani principi, treperavih oznaitelja, kako je digitalne znakove nazvala N.
Katherine Hayles (1999), koji su skloni manipulaciji i programabilnisu, na to je u Jeziku
novih medija upozorio Lev Manovich (2001), uistinu odreuju ne samo digitalne znakove,
ve su i karakteristike neoliberalne politike. Zbog toga bi trebalo situaciju promatrati
upravo obrnuto od perspektive kritiara novih medija. Nisu mediji devalvirali drutvo, ve su
i sami proizvod drutva u kojem se ve desila devalvacija materijalnosti, instalirala
fleksibilna proizvodnja i politike viestrukih identiteta kao konana pobjeda projekta
politiko-ekonomskih sustava, liberalne tradicije i vrijednosti individualnih sloboda.[13]

Lani intervju saeo je dvije kljune toke djelatnog politikog diskursa i nepoznatih istina
koje oblikuju hrvatsko Realno. Politiki diskurs se nakon 2000. godine transformirao u
neoliberalni proeuropski diskurs koji inzistira na zadravanju dijela nacionalnog (nacional-

117
ovinistikog) nasljea. Diskurs, oko kojeg je u Hrvatskoj postignut konsenzus, igrao je
odluujuu ulogu u pobjedi vodee hrvatske stranke koja se na vlast vratila nakon velikog
poraza 2000. godine (prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj). Vladajua politika
stranka koja je devedesetih postala poznata po retorici nacional-ovinizma, sa Sanaderom je
kao i s njegovim nasljednicima, pokazala kako je sposobna mijenjati se. Sanaderov izborni
slogan bio je Idemo dalje, to je znailo odbacivanje prolosti i djelominu
detumanizaciju koju je traila i ljevica. Mogunost promjene, mijenjanja karakteristika
koje definiraju varijablu nacionalnog identiteta klju je politikog uspjeha. Ovaj je
ideologijski manevar slian sloganu Yes we can! Baraka Obame koji ne donosi nikakvu
politiku novost, ve zamagljuje to mi to zapravo moemo?, i u kojem smjeru mi to zapravo
idemo?, no istovremeno on uistinu politiki djeluje.[14]

I politike istine funkcioniraju poput paradoksalnog psihoanalitikog dijaloga koji nije ni

subjektov ni analitiarev, a ipak djeluje. Politiki identitet i medijski diskurs koji je bio
presudan za Sanaderovu pobjedu na izborima 2003. godine, oblikovali su i istovremeno ve
bili djelatni za vladajuu strukturu osjeaja birakog tijela. I u ovom sluaju bilo bi lako
optuiti sveenike ili despote za proizvodnju lane svijesti (Althusser, 1971: 174), no tee
je primijetiti kako je svaka identifikacijaimaginarna, te kako je potrebno da se pojedinac
prepozna kao subjekt neke ideoloke prakse, adresat te prakse. Politiki diskurs je
manipulativan, ali ne zato jer lae. On je najee zapravo algoritamski generator politikih
vrijednosti i ideja, ija matematika formula poiva na statistici istraivanja javnog mijenja.
Hegemonija je stvar konsenzusa, zbog ega ne moemo jednostavno optuiti medij zbog
devalvacije politikog diskursa. U zapadnim demokracijama, kako je upozorio Antonio
Gramsci, hegemonija se stjee procesom pregovora, zbog ega jedna drutvena skupina
mora, i treba, biti hegemonijska prije osvajanja moi (Gramsci, 1971: 12). I Sanader i
njegova stranka su, paradoksalno, ve vladali prije nego to su osvojili vlast na izborima.

Uistinu postoji vie Sanadera, kao politikih aktualizacija, a borba oko dominacije stalno je
u tijeku. Sanader politiar koji je u opoziciji promovirao krut nacional-ovinizam, nije isti
kao Sanader Europejac. Virtualni Sanader jedna je od aktualizacija povezana uz konkretan,
ali promjenljiv politiki diskurs. Zapravo digitalni mediji i Mrea u tom su smislu prostori
najradikalnijih pregovora. Danas na Mrei Ivo Sanader egzistira u mnotvu mrenih
aktualizacija kao utvara cut-up postojeih premijerovih govora i mrenih DIY intervencija.
No najinteresantnije su sublimne aktualizacije dvaju suprotstavljenih politikih diskursa.
Prva je tradicionalna reprezentacija u kojoj se Sanaderova mogua homoseksualna
orijentacija pojavljuje kao konani dokaz degradacije hrvatskog nacionalnog Bia. To je lik

118
Sanadera kao homoseksualca, dakle izdajice.[15] Drugi Sanader je radikalna opozicija. Kao
kreacija LGBT zajednica, on se pojavljuje kao aktualizacija virtualne transformacije
patrijarhalne, tradicionalne, homofobne Hrvatske. Nije li simptomatino kako je i ovu sliku
inicirao virtualni Sanaderov dvojnik Viktor Zahtila, koji je nakon dogaaja otkrio kako je
njegova originalna motivacija za sve transgresije Sanaderova lika potaknuta homoerotskom
udnjom? YouTube filmom Mandate of My Heart, koji prikazuje Viktora koji opi sa
Sanaderovim plakatom, Zahtila potie i drugu simboliku aktualizaciju Sanadera, no ova
djeluje gotovo nadrealno. Dok je prva uputila na desupstancijalizaciju politike, druga
upuuje na mjesto u kojem politiko jo uvijek postoji, antagonizam koji je aktualan i u
hrvatskom drutvu. Ako je lani Sanader uputio na virtualnost aktualnog politikog diskursa,
Sanader-homoseksualac je jedna od opozicijskih ideja, antagonistiina diskurzivna tvorba
mogue Hrvatske. Premijer je u toj reprezentaciji homoseksualac dakle iskupitelj, maneken
nove Hrvatske, afirmativne ideje kako je u toj Hrvatskoj mogue biti homoseksualac-
politiar.

Drugi YouTube video Sanader iliti Macho Man montira Sanaderov predizborni video,
komino ali dosljedno naglaavajui elemente koji su prisutni u samom spotu dug i
znaajan kvazi-erotski pogled Sanadera prema mukom akteru, stisak ruke i dodavanje
lopte. Za razliku od fizikog tijela i fizikog kontakta koji su se ukazali kao slabi temelji
javnog-politikog diskursa (peat ozbiljnosti koji je, prema kritiarima, nedostajao u
elektronikoj komunikaciji), u ovoj aktualizaciji oni uistinu imaju snaan politiki smisao.
Fiziko tijelo se otkriva kao nositelj fantazmatskih, neizreenih ali aktivnih i monih
politikih igrokaza, politike identiteta i homoseksualnog osloboenja Hrvatske.
Homoseksualci, izgnani iz dominantnog diskursa tradicionalnih medija Mreu prihvaaju
kao medij horizontalne, decentralizirane, i najvanije anonimne komunikacije.

Nije sluajno Mrea igraonica u kojoj se amateri transgresivno poigravaju sa simbolikim i

fikcionalnim identitetima. Upravo zbog nedostatka tijela medij je prostor pregovora o
znaenjima politikih identiteta i oznaitelja koji definiraju javno mnijenje. Mrea je prostor
posebno pogodan za popunjavanje jaza koji odvaja realno od simbolikog poretka i
imaginarnog poretka nacionalne politike od nacionalnih fantazija. Zbog takve nejasnoe
virtualna realnost se ukazuje kao uistinu drugaiji prostor aktualizacije drutveno
nesvjesnog. Kritiarima autentinosti Mree se moe odgovoriti i samo formalnom
obranom te komunikacije (injenicom da se danas Mrea koristi kao alat novinskog
intervjua[16]). No u ovom tradicionalnom razumijevanju medija moe se primijetiti i
kompleksniji mehanizam. Mediji su istovremeno proizvoai i simptomi. Da bismo primijetili

119
pogrenu identifikaciju politiara kao subjekta koji zna, ima uvid u supstancu politike,
potrebno je pogreno identificirati fiziki prostor (medij) i tijelo (premijera) kao kanal
komunikacije. Ono to je virtualna realnost otkrila nije degradacija stvarnosti putem
medija ve spoznaja da je Realno, ve u sebi virtualno. Odnosno da kako bismo premijera
smatrali nacionalnim autoritetom ve moramo izvriti fikcionalizaciju putem pogrenog
prepoznavanja. Identifikacija kao niz aktualizacija nejasnih diskursa i detekcija onog
prividno osnovnog politikog kao lanog (identifikacija s prazninom) otkriva se u onim
momentima u kojima nam se uini da vidimo nekog drugog. Zato zamjena identiteta uvijek
djeluje poput paradoksalnog vica brae Marx koji ovdje moemo parafrazirati. Podsjeate
me na Ivu Sanadera. Ali ja i jesam Ivo Sanader. Pa onda nije ni udno to ste mu nalik![17]

Konano, kao to dematerijalizacija politikog govora nije rezultat dematerijalizacije medija

(Mree), to dokazuje sluaj virtualnog Sanadera, tako ni privatnost Severine nije ugrozila
dematerijalizacija komunikacije i distribuirana struktura medija; niti je kolske autoritete
ugrozila Mrea samo zato to je rije o polju javne komunikacije. Nepostojanje
supstancijalne politike koje je u debatama prikazano kao nepostojanje fizikog tijela
(Sanadera) je poput nepostojanja fizike trake video kasete upravo simptom problema
legitimacije hegemonije postideologije, ili u sluaju digitalne snimke temelja na kojem
poivaju industrije zabave. Lociranje politike, ekonomije, obrazovnog sustava kao mjesta
politike borbe, koju mediji samo ine prezentnom, ne znai kako se umanjuje vanost
medija. Ovdje se upozorava na pogreku promatranja uinaka medija, no to ne znai da ne
trebamo razumjeti medije. Upravo suprotno, mediji djeluju poput katalizatora u
McLuhanovoj formuli. Novi mediji ukazuju na kljuna mjesta politikih pregovora i borbi oko
znaenja, desupstancijalizaciju politike u Sanaderovu sluaju; odnosno industrijsku
proizvodnju ponovljivih proizvoda kao temelj ekonomije industrije zabave u Severininom
sluaju; kao i na tranziciju edukacijskih autoriteta u sluaju cenzure blogova.

BILJEKE

[1] Odvjetnik Severine Vukovi u Veernjem listu 3. lipnja 2004.

[2] Severina Vukovi, Novi list, 4. lipnja 2004.

[3] S druge strane to je simbolika maina koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava, pa

120
tako i seksualnih. Zbog toga su proglasivi snimku umjetnikim djelom, odvjetnici ukazali i
na to kako je za industriju zabave ugroavanje privatnih sloboda jedne osobe problem
ugroavanja autorskih prava.

[4] Sadraji bloga mogu biti brisani ukoliko se poalje poruka sistem-administratoru, a ako
je to drastinijeg oblika onda se moe prijaviti i policiji. Policija e od sistem-administratora
traiti adresu, uspostaviti kontakt s T-Comom, dobiti podatke i moe dati prijedlog za
podizanje kaznene prijave, elimir Janji, HRT Dnevnik, 14. oujka 2006.

[5] Prema podacima statistike koju Facebook nudi, broj korisnika mree starijih od pedeset i
pet godina je u samo est mjeseci narastao od jednog na est milijuna korisnika. Kada su se
odrasli poeli sluiti ovom mreom, broj srednjokolaca i studenata je poeo opadati
(Kirpatrick, 2009).

[6] Ne samo drava, ve i korporacije reagiraju na nain tradicionalnih kultura. Hegemonija

korporacija je omoguena instrumentalizacijom represivnog aparata drave. Takva se
sprega odigrala u sluaju blogera koji je pod pseudonimom T-Zombix sustavno kritizirao
monopolistiki karakter korporacije T-Com. U jednoj je situaciji T-Zombix na svojim
stranicama objavio kratku animaciju u kojoj se korporacijski logo T-Coma pretvara u
nacistiku svastiku. Policija je naredila uklanjanje satirine animacije, a ovo je krenje prava
na javni govor legitimirano velianjem faistikih simbola. Zakonski je zabranjeno irenje
nacionalne, rasne, spolne mrnje ili iznoenje moralno i politiki dvojbenih stavova. No
ova instruirana akcija evidentno je zlonamjerno tumaenje simbolike geste, s obzirom da je
oito kako nije bilo rije o velianju faizma. Sluaj nudi uvid u tipian odgovor
tradicionalnih kultura koji je disciplinaran, ali dugorono neuinkovit.

[7] O tom je procesu u sferi politike pisao Jean Baudrillard koji upozorava kako je ispitivanje
javnog mijenja zamijenilo politiku. Novi legitimacijski diskursi pozivaju se na miljenje
graana (kao to se i novi ministar znanosti poziva na interese studenata), no ono to
politika uistinu nudi je statistika kontemplacija (Baudrillard, 2001b).

[8] Dnevnik HTV, 10. 2. 2008.

[9] I Mark Poster je upozoravao na to da se tehnologiju smatra zakonodavcem, a korisnike

unaprijed konstituiranim instrumentalnim identitetima (1996: 177).

[10] Ovu su ideju u kontekstu digitalnih medija i Mree razradili David J. Bolter i Richard
Grusin. Suprotstavivi se ideji da ivimo u dobu smrti starih medija Bolter i Grusin (2000)

121
primjeuju formalnu logiku kojom novi mediji preoblikuju ranije medijske oblike. Suvremeni
mediji samo su remedijacije televizije, filma, tiskanih medija i glazbe, specifine
interpretacije tih starih medija. Primjerice, ne moemo rei kako je digitalna televizija
oznaila smrt analogne televizije, ve remedijaciju analogne televizije, filma, tiskanih medija
i glazbe.

[11] Virtualni premijer i njegov dvojnik djelovali su kao virtualna slika koja je suvremenik
aktualnom objektu, svojem dvojniku, svojoj Zrcalnoj slici, poput Dame iz angaja, kada
zrcalo preuzima kontrolu nad likom, zauzima ga i ostavlja ga upravo virtualnim (Deleuze,
2002: 150).

[12] Dnevnik HRT, 10. 2. 2008.

[13] Svaki od Lacanovih triju poredaka, upozorava Slavoj iek, u sebi sadri moment
fikcionalnosti, la. Imaginarno je virtualno jer je slika sebe i onih koje volimo uvijek
fikcionalni konstrukt (potrebno je apstrahirati sve negativno), kako bi simboliki poredak bio
doivljavan kao realan autoritet mora ostati virtualan (otac koji tue dijete zadaje mu fiziku
bol ali djeluje impotentno) (iek, 2004b). Realno je, tvrdi, zapravo najvirtualniji od triju
poredaka, jer se Realno ne odnosi na neki transparentan politiki diskurs, ve nepoznate
istine, onaj sjenoviti diskurs koji prati slubeni politiki govor, istine koje znamo, ali ne
znamo da ih znamo. Bivi je ameriki ministar obrane Donald Rumsfeld, prije napada na Irak
2003. godine, upozorio da iako ne moemo sa sigurnou tvrditi kako postoji oruje, postoje
poznate nepoznanice. Rije je o sloju znaenja koji nam ostaje nejasan, u psihoanalizi
nesvjesno, oko kojeg se oblikuje nacionalni konsenzus, a ije znaenje ostaje ne-
aktualizirano (iek, 2004b).

[14] Kako zakljuuje Steven Berlin Johnson, u jednoj od niza rasprava o tome je li Richard
Nixon izgubio na izborima jer se u zavrnoj debati znojio ili, jednostavno nije bio dovoljno
zgodan, John F. Kennedy jednostavno je izgledao kao netko za koga biste glasali (Johnson,
2006: 103).

[15] Ovaj sjenovit diskurs je od samog poetka pratio profil ovog politiara, a nacija je ve
tako glasno kalkulirala o tome, da je Aleksandar Stankovi u razgovoru na nacionalnoj
televiziji Ivi Sanaderu postavio izravno pitanje: Gospodine Sanader, jeste li vi peder?

[16] Strani tiskani mediji koriste Mreu i kao dopunu svakom izdanju i kao alat za stvaranje
vijesti. Vidi primjerice studiju Marka Briggsa i Jana Schaffera Journalism 2.0 how to Survive

122
and Thrive; a Digital Literacy Guide for the Information Age iz 2007. godine.

[17] Ovdje se parafrazira ala brae Marx koja u originalu glasi: Podsjeate me na
Emmanuela Ravellia. Ali ja jesam (iek, 1989: xxv).

123
IV. PRAKTIKI REALNO: KOMPJUTORSKE IGRE

PASIVNI/AKTIVNI SUBJEKT

Postoji neto paradoksalno u drutvenoj kritici kompjutorskih igara kao kritici devalvacije
materijalne zbilje do koje navodno dolazi zbog virtualizacije stvarnosti. Igre se osuuje
zbog realistinog prikaza nasilja, dok se istovremeno upozorava na narkotike karakteristike
virtualnih svjetova.[1] Ovisnost o virtualnom prostoru opisuje se kao poseban oblik
elektronikog fiksa koji narkotizira tzv. otaku generaciju mladia i djevojaka koji odbijaju
izai iz svojih soba gomilajui otpatke brze hrane i pretvarajui se u zatvorenike novih vrsta
samica. Psiholozi se prije svega pribojavaju prijenosa stavova i djelovanja iz virtualnog u
realni svijet (Sommerseth, 2007). Ukoliko postoji kongruencija izmeu Virtualnog i
Realnog, tada bi konani ishod igranja kompjutorskih igara mogao biti realizacija sna
Andra Bretona o istom nadrealistikom inu: elji da se nahrupi na ulicu s pitoljem,
bezumno pucajui (Galloway, 2006a: 104). Upravo to se desilo, tvrde psiholozi, u sluaju
masakra u koli Columbine 1999. godine koji su poinili dva igraa FPS igara (first person
shooter) Duke Nukem i Doom.[2] Moralna panika zbog mogueg fikcionalnog prijenosa
proirila se na niz reprezentacija maloljetnikog nasilja. Pokrenuta je sudska parnica protiv
tvrtke Sony koja je objavila igru Doom, osuen je i film Dnevnik jednog koarkaa (1995) u
kojem Leonardo Di Caprio igra mladia koji sanja o kolskom masakru. ak je i fantastian
TV serijal Buffy ubojica vampiracenzuriran zbog epizode u kojoj se na dan mature otvara
drijelo pakla.

S druge strane, problem virtualnih svjetova artikulira se u gotovo oprenim terminima.

Psihologija je opisujui uinke igara koje prisiljavaju igrae da napuste svoje fiziko tijelo i
realni svijet kooptirala ovisniku retoriku (Cover, 2006). Pogotovo je to sluaj s analizama
tzv. mrenih igara uloga kao to su EverQuest, koji je zbog svojih uinaka prozvan
EverCrack, kao i igrama World of Warcraft, Ultima Online.[3] Problem virtualizacije nije
dakle samo problem agresivnog subjekta, ve i pasivnog narkotiziranog subjekta. Prvo
predloen kao ala, poremeaj ovisnosti o Internetu koji se odnosi na niz poremeaja, a koji
ukljuuju i ovisnost o igranju kompjutorskih igara (Byun i dr., 2008), u SAD se poeo lijeiti
2009. godine.[4]

I kritika teorija koja upozorava na virtualizaciju zbilje, problem oblikuje oko paradoksalne
dihotomije nasilja (dodue) tehnologije i ovisnosti (subjekata) o tehnologiji, obliku

124
narkotizacije subjekta. Paul Virilio cyber-prostor naziva lanom aproksimacijom i
degradiranom kopijom, zavodljivom supstitucijom zbilje, zakljuujui kako ona djeluje prema
pravilima koja su svojstvena narko-ekonomiji kapitalizma (Virilio, 1995). No istovremeno,
Virilio smatra da je virtualni okoli ista nesrea zbilje, oblik udesa specifian za
postindustrijsko drutvo, koji je zamijenio sudare i eksplozije, kao nesree industrijskog
doba. Cyber-doba oznaili su novi oblici nesrea koje karakterizira fundamentalni gubitak
orijentacije. (Virilio je bio ukljuen u izgradnju muzeja nesrea koji bi omoguio studiranje
nesrea koje su, kako tvrdi Virilio, upisane u svaku tehnologiju u trenutku njezina nastanka.)
Virilio najavljuje veliku, nevienu nesreu budunosti koja e biti posljedica nasilnog efekta
cyber-prostora.

Pokuat emo sumirati probleme upisane u paradoks pasivnog/ aktivnog subjekta koje
nalazimo u drutvenoj kritici kompjutorskih igara u krilu psihologije, naratologije i kritike
teorije. Prvi problem je privid suludog vozaa ili privid sadraja. Ovaj privid onemoguava
uvid u strukturu koja je odluna za oblikovanje igrajueg uitka. Subjekt koji u igri
Carmageddon (1997) igra ulogu suludog vozaa, a ija je zadaa pregaziti to vie ljudi, u
zbiljskom svijetu uglavnom nije devijantan. Ta injenica zbunjuje psihologe i kritiare
kompjutorskih igara koji obraaju panju na naraciju (suludog vozaa) i grafiki realizam.
Prva lekcija kompjutorskih igara zapravo je lekcija medijskih studija koji od samih poetaka
upozoravaju na vanost analize strukture, materijalnog sloja medija. Drugi problem e
adresirati razumijevanje pasivno/aktivnog subjekta i manipulaciju koja proizlazi iz statusa
popularne kulture. Igre se suoavaju s elitistikom kritikom koja naglaava njihovu
bezvrijednost i kritikom kako je rije o gubljenju vremena. I ove kritike se temelje uglavnom
na analizi prie, ali i na statusu virtualnog, naglaavanju da je rije o nestvarnim svjetovima.
Elitistika kritika i kritika virtualnog inzistira na problematinom sadraju koji oblikuje
iskustvo igraa. No postavit e se pitanje ne oblikuju li igre iskustvo igraa na nain koji je
tipian za oblikovanje iskustava u suvremenom drutvu? Kvantifikacija i kvalifikacija svakog
poteza, algoritamski karakter igre postavit e se kao obzor ire strukture osjeaja. Postavit
e se problem privida suludog algoritma kojeg e se pokuati premostiti analizom algoritma
kao simptoma, a ne uzroka drutva kontrole.

PRIVID SULUDOG VOZAA

Prvi problem je problem prepreke sadraja. Kritiari igara uglavnom se bave njihovim
sadrajem, zbog ega previaju vanost algoritma za oblikovanje igre i iskustvo igranja.[5]

125
Pria (vonja i ubijanje na ulicama) nije temelj uitka igre, niti uzrok moguih psiholokih
poremeaja (ovisnosti ili nasilnog ponaanja). Strukturalno, ubojstvo u igri Carmageddon
(1997) vrlo je slino skupljanju lopti u platformskoj igri Giana Sisters (1987). Kao igrai
ubijamo ljude u igri Carmageddon i to ubijanjeizaziva ugodu zbog toga to algoritam
kvantificira svaki potez igraa. Uitak kada Giana promijeni svoju frizuru u irokezicu arkih
boja vrlo je slian uitku stjecanja novog ivota u nekoj pucaini ili bodovanju svakog
ubijenog pjeaka za vrijeme lude vonje u simulaciji Carmageddon. Simbolika identifikacija
sa sumanutim vozaem, iako stigmatizirana zbog nasilnog sadraja, privlana je u svijetu
odraslih, no ona nije bitno drugaija od kvantifikacije lopti koja se smatra djejom igrom.

Elaboracija strukture medija, upozorenje na privid sadraja, prije svega lekcija je

materijalnih medijskih studija koji od svojih poetaka s Marshallom McLuhanom i
transformativnom teorijom upozoravaju kako struktura medija ima snaniji utjecaj na
kulturu i pojedince od medijskog sadraja. Ukoliko postoji transfer virtualnog svijeta u
realni, taj transfer e prije biti transfer strukture, nego medijskog sadraja, koji se upravo
moe nazvati sonim komadom mesa kojeg nosi lopov da bi odvratio panju psa uvara
(McLuhan, 2008: 22). Ovaj prvenstveno medioloki zakljuak srodan je promiljanju onih
psihologa koji su odbacili jednostavni biheviorizam koji dominira u istraivanjima utjecaja
kompjutorskih igara na strukturu linosti. Neki psiholozi ukazali su na pogreku klasifikacije
tjeskobnog ponaanja kao poremeaja ovisnosti o kompjutorskim igrama ili Internetu.
Devijantno ponaanje javlja se tek kao simptom neke druge bolesti depresije ili tjeskobe
(Byun, S., i dr., 2008), dok igre ne mogu biti njegov jedini uzrok. Ovisnost o Internetu je
slina poremeaju hranjenja, gdje je hrana samo simptom, no ne i uzrok psihike bolesti.
Svako devijantno ponaanje uvijek je naueni i uvjebani odgovor i izvor sigurnosti subjekta.
Na ovu je ulogu simptoma upozoravao anti-psihijatar i foucaultovac Thomas Szasz,
adresirajui problem puno ire od problematinih subjekata. Szasz zakljuuje da je problem
i sam psihijatrijski nagon za klasifikacijom, jer je rije o problematinoj praksi koja
stigmatizira pojedinca.[6]

Na vanost algoritma u oblikovanju kompjutorske igre i iskustva igranja prvi su put upozorili
teoretiari kompjutorskih igara (Aarseth, 2001; Eskelinen, 2004, Juul, 2001; Juul, 2006;
Bogost, 2006, Galloway, 2006a; Wark, 2007; Manovich, 2001). Kompjutorske su igre,
zakljuuju ludolozi, algoritamske naracije, cybertekstovi kod kojih kd odreuje konanu
izvedbu s obzirom na poteze igraa (Aarseth, 1997).[7] Pria se gotovo suprotstavlja logici
algoritma jer pasivni smo upravo u onim narativnim dijelovima igre, koje se naziva
umetnutim scenama. Iako obogauju narativ elaborirajui svijet igre (likove, vrijeme i

126
prostor radnje), umetnute scene igraa postavljaju u pasivnu poziciju jer je prisiljen priu
pratiti na nain filmskog gledatelja (Galloway, 2006a).

Iako se ini da skupljamo dijamante, vozimo automobile, upravljamo gradom preuzimajui

ulogu gradonaelnika, mi zapravo internaliziramo logiku programa. Ted Friedman opisuje
to uistinu inimo dok igramo igre:

Kompjutorske igre nas ue strukturirati misli preoblikuju nau percepciju tako

to nas tjeraju da internaliziramo logiku programa. Kako biste pobijedili ne moete
jednostavno initi to elite. Morate shvatiti to funkcionira unutar pravila igre.
Morate nauiti predviati posljedice svakog poteza i anticipirati odgovor
kompjutora. Konano, vae odluke postaju intuitivne, glatke i brze poput samih
kompjutorskih makinacija. (Friedman, 2002)

Promatrajui sadraj, a zanemarujui strukturu igre, ne moemo shvatiti niti razloge zbog
kojih igrai uivaju u igri. Friedman upozorava na ono to inimo dok igramo igru i na odnos
prie i algoritma. Algoritam, zapravo, djeluje bez razumijevanja domene, bez prie. To je,
slikovito tumai Jesper Juul, razlika izmeu tvrdnje lopta je izvan igre kad je predaleko i
algoritamski formulirane tvrdnje lopta je izvan igre kada prijee bijelu liniju iscrtanu na
travi (Juul, 2005).

Ovo tumaenje algoritamskih funkcija, koje moraju biti promatrane izvan fikcionalnog
konteksta, namee nam jedan drugaiji nain razumijevanja prie i njezine zadae u
oblikovanju igre. Zadaa narativnog konteksta, prije svega je zadaa maskiranja rada
algoritma. Dok razmiljamo o sadraju igre razmiljamo o narativnom kontekstu, vonji po
ulicama i ubijanju (Carmageddon), upravljanju gradom (Sim City), fantastinom svijetu
mrtvih (Grim Fandango), itd. Naracija je vana jer kontekstualizira djelovanje, no za vrijeme
igre igra ini upravo ono na to je upozorio Friedman, internalizira strojnu, matematiku,
algoritamsku logiku igre. Ta je logika temelj strukture igre i izvor uitka, no to je nemogue
otkriti bez dekontekstualizacije prie. Narativni svjetovi oblikuju algoritam u ljudsko
iskustvo, no da bismo razumjeli to inimo trebamo promotriti strukturu tog djelovanja.
Krajnje ogoljivanje tog strojnog jezika, dekontekstualizacija naracije dovela bi nas do kda
igre.

Upravo to i ini umjetnika igra Stewarta Hogartha The Naked Game (2008) koja je izloila
algoritam jednostavne igre Pong (1972). Igra moe intervenirati u kod, a rezultati su vidljivi
u ivo (uklanjanjem dijela koda igra ostaje bez ploice ili lopte, ili se distorzira njezin ritam i

127
sl.). The Naked Game ima dva cilja, osim ukazivanja na procese koji su odgovorni za ono to
u konanici promatramo kao djelatne inove igraa (udaranje loptice, bodovanje poteza,
pomicanje ploice, ritam igre, grafiki izgled, itd.), igra nas upozorava da se u svojoj
najradikalnijoj dekontekstualizaciji jezik igre ukazuje kao jezik stroja. Da bismo se smijali
algoritamskim alama, morali bismo, poput glavnog lika u filmu Matrica, moi itati
programski kod kao prirodni jezik. No kako veina to nije sposobna, internalizacija se zbiva
uz pomo narativne kontekstualizacije koja ima funkciju emulatora, prevoditelja strojnog
jezika u ljudski. (Jedan oblik strojnih ala nalazimo u opskurnom pjesnikom anru,
programerskoj poeziji, koja je devedesetih nastajala na temelju prirodnih jezika i jezika
koda.)[8]

Kritiari igara, pogotovo nasilnih i imerzivnih igara, esto istiu kako je opasnost prijenosa
ozbiljnija jer igra sudjeluje u nasilju, dok ga filmski gledatelj tek promatra. Igra ivi u
fantastinom svijetu, dok gledatelj tek pasivno konzumira jedan takav svijet. Ova opservacija
se temelji na dvije pretpostavke. Prva je pretpostavka priroda interakcije, gdje se mehaniko
pomicanje kursora smatra sudjelovanjem, dok se kognitivno sudjelovanje zanemaruje. Druga
je pretpostavka o slobodnom djelovanju igraa takoer pogrena. Igre nude zapravo
krajnje ogranienu interakciju igraa i svijeta igre, korisnika i softvera. Prvi problem je
problem koji se najsnanije odraava u terminu interaktivnost koji je jedan od nekoliko
problematinih termina s kojima se suoila teorija novih medija (ostali su sudjelovanje,
hipertekstualnost, otvorenost, i sl.), a o emu je ve bilo rije u uvodnom dijelu. Igra
naravno nije pasivan u interakciji s igrom nemogue je neaktivno igranje, jer se od
korisnika zahtijeva kinetiko pomicanje ruke i kursora, no stupanj slobode igraa pogreno
se povezuje s mehanikim djelovanjem, dok je zanemareno mentalno sudjelovanje. Ako su
kompjutorske igre interaktivne, koje igre nisu interaktivne?, upitao se Espen Aarseth.[9]

Takvo je shvaanje pogreno ne samo zbog vrednovanja mehanikog sudjelovanja, ve i

zbog toga to algoritam de facto omoguava subjektima da komuniciraju s programom na
jedan vrlo ogranien, protokolaran nain. Igrajui igre svjesni smo da neke stvari u igri ne
moemo uiniti, a ukoliko nismo svjesni, program e nas upozoriti.[10] Kompjutorski likovi,
pie Lev Manovich, mogu pokazivati inteligenciju i vjetine samo zato to iznimno
ograniavaju mogunost nae interakcije s njima (Manovich, 2001: 54). The Naked Game je
umjetniki projekt koji svoju poetiku gradi na algoritamskom ogranienju. Unato ope
prihvaenom mitologemuslobodne interakcije igre su visoko strukturirani narativi koji uitak
pruaju ne zbog slobode igraa. Uitak igranja interaktivnih igara proistjee iz gotovo
suprotnog doivljaja suspenzije moguih poteza, ogranienja koja moramo savladati ukoliko

128
elimo pobijediti u igri.[11]

Svijetom kompjutorske igre ravna generator igre (game engine). Postoje dva naina
razumijevanja odnosa prie i algoritamskog generatora. S jedne strane, generator moemo
shvatiti kao algoritamsku strukturu koja omoguava da narativna kontekstualizacija djeluje
prirodno, da nam se ini kako se u igri moemo slobodno kretati i djelovati. Algoritam
pokree likove, objekte, grafiku, pokreiranje igre moemo promatrati kao narativnu
kontekstualizaciju jednog generatorskog programa. Generatori za Doom i Quake proizveli su
itavu seriju nastavaka i klonova koji su u konanici i utemeljili anr pucaina u prvom licu
(FPS, first person shooter). Koristei isti generator dizajneri mijenjaju dizajn svijeta (grafiku,
likove, oruje, izglede nivoa, itd.), dok osnovne pretpostavke poput perspektive, koritenja
inventorija, mogunosti kretanja, ostaju iste. Drugim rijeima, subjektivna perspektiva
kamere i igraevo oruje koje se pojavljuje u donjem desnom uglu ekrana, koje kritiari
naturaliziraju kao loginu vezu kompjutorskih igara i jedne specifine perspektive i grafike,
zapravo je artificijelna. Veza perspektive i narativa ni po emu nije prirodna, dapae, kako je
upozorio Alexander R. Galloway, ona potjee iz filma, a mogli bismo dodati kako njezina
popularnost proizlazi iz narativnekontekstualizacije jednog uspjenog programa.[12]
Ukratko, umjesto da algoritamsku igru promatramo kao priu, priu moemo promatrati kao
realizaciju jednog algoritma, narativnu elaboraciju koja moe bolje ili loije prikriti
algoritamsku artificijelnost.

Privid suludog vozaa, privid je sadraja koji nam ne doputa da shvatimo vanost algoritma
koji je odgovoran i za simbolike mandate koje preuzimamo igrajui igruCarmageddon. Ovaj
privid postaje jasniji ukoliko panju usmjerimo na igre koje nemaju priu ili iji su narativni
svjetovi tek naznaeni. Obino se konceptualne igre poput igara Tetris ili Pong smjeta
negdje na rub taksonomije, no upravo te igre koje odstupaju od kanona ukazuju na temeljne
strukturalne karakteristike svih igara. Dok veina avantura, igara uloga (RPG) i pucaina u
prvom licu (FPS) kontekstualiziraju algoritam unutar nekog fikcionalnog svijeta, Tetris i
Pong su igre gole, ne-kontekstualizirane strukture. U ovim igrama skupljamo bodove. Svaki
na in trenutano se kvantificira. Moda djelatni inovi u igrama poput Grim Fandango
(1998),Brothers in Arms (2005) ili World of Warcraft (2004) djeluju smisleno unutar
narativno elaboriranog svijeta igre, no ono to inimo je slino manipulaciji pravokutnicima
u Tetrisu. U igri je svaka akcija samo sredstvo do cilja (Wark, 2007: 9). Uitak proizlazi iz
trenutne kvantifikacije svake akcije, kao to je to skupljanje lopti u platformskoj igri Giana
Sisters (1987) ili skupljanje gljiva u Super Mario Brothers (1985). Kada bi naracija ili
grafiki realizam igara bili oni elementi koji su kljuni u procesu mijenjanja igraa, prijenosa

129
vrijednosti iz fikcionalnog u realni svijet, kako bismo protumaili ovisnost o konceptualnim
igrama koje nikako ili vrlo rudimentarno elaboriraju fikcionalni svijet, no jo uvijek uspjeno
regrutiraju mnoge igrae?

Umjetnike igre koje propituju ulogu suelja kao posrednika izmeu algoritma i prie jo su
jasnije upozorile na privid suludog vozaa. Odvajajui sadraj (nasilje) od forme (algoritma)
ove su igre uputile na kompleksne probleme interpretacije. Igra Franca Cadeta Sweet Pad
(2004) omoguila je igranje jedne vrlo agresivne igreQuake 3 Arena na potpuno neoekivani
nain milujui glatku kuglu. Igra pokree avatara, cilja metu i puca u nju. Oprezni i njeni
pokreti koji miluju kuglu jedini su nain da igra upuca svojeg neprijatelja. Na slian nain
nasilnu igru Tekken izvodi Massage me (Perner-Wilson/Satomi, 2007) igra koja od igraa
oekuje da masiraju svoje partnere kako bi zadali udarce protivnicima u igri i skupili
bodove.

To da uitak igre tek djelomino ovisi o njezinom sadraju, moe se primijetiti ak i ako
promatramo djelovanje igraa unutar narativno elaboriranih svjetova. Igra i u tim igrama
esto moe zanemariti sadraj, ukoliko slijedi algoritamsku logiku igre. U tom smislu
promatranje djece dok igraju moe biti zanimljivo jer se postavlja pitanje kako je mogue da
osmogodinji djeak razumije trinoekonomsku logiku i zakljuuje da je ako elimo razviti
industrijsku zonu u igri Sim City, potrebno sniziti poreze na industrijsku proizvodnju
(Johnson, 2005)? Izgleda da djeak ne razumije sadraj (naela ekonomije), ve upravo
provodi internalizaciju logike programa otkrivajui uzrono-posljedinu vezu izmeu
smanjivanja jednog parametra i proporcionalnog poveavanja drugog.

Kod savrenog beavnog spoja, a to je ono emu tekstovi popularne kulture tee, mogunost
da primijetimo artificijelnost teksta kao medija je minimalna jer se algoritamska, cyber-
tekstualna priroda nastoji maskirati kako bi se igra odvijala to vie prema logici
fikcionalnog svijeta koji simulira. Ako algoritma postajemo svjesni, znai da postoji greka ili
neka neloginost u svijetu igre koja nam kvari uitak igranja. Postoje i trenuci meta-
narativnosti, svjesne intervencije dizajnera igre koje unitavaju iluziju u popularnim igrama,
no to su ee narativni, nego algoritamski momenti. Takvi su primjerice auto-referencijalni
trenuci koje moemo nai i u nekim popularnim igrama. U igri Max Payne (2001) zbiva se
ono to Alexander R. Galloway naziva Mantis trenutkom (Galloway, 2006a: 34). Glavnom
liku Maxu autori otkrivaju da se nalazi u kompjutorskoj igri.[13] No postoje trenuci i u
popularnim igrama kada postajemo svjesni njihove strukturalne artificijelnosti. To su trenuci
kada neka programska greka ili neloginost u svijetu igre ukae na njezinu artificijelnost.

130
Kada se u igri suoimo s algoritmom umjesto naratemom ukazuje nam se mehanizam igre. I
za vrijeme beavne izvedbe postoje pogreke u programu, sporo uitavanje igre, pad
sustava. Ti inovi onemoguavanja, kako ih naziva Alexander R. Galloway, greke su u
programu iji su uzroci izvan narativnog svijeta igre (Galloway, 2006a). Huizinga je pisao o
prekriteljima igre (1992: 18), to su u klasinim igrama varalice koji ometaju iluziju, kvare
igru. Algoritamske naracije tee postizanju beavnog spoja prie i njezina algoritma. No dok
popularne kompjutorske igre tee transparentnosti, postoji i druga vrsta igara. To su igre
koje su gotovo u potpunosti prekriteljske, igre Mantis poetike. Umjetnike igre svoju
poetiku temelje na onome to je za popularnu igru strukturalna pogreka,
autoreferencijalnosti i netransparentnosti medija.

Stoga je prije nego to prijeemo na drugi previd, onaj suludog algoritma, pravi trenutak da
se obratimo problemu komodifikacije igara. Drutveni status igara usko je povezan s
previdom sadraja, no rije je i o irem problemu razumijevanja razlike visoke i popularne
kulture. To je razlika koja se najee promatra kao razlika izmeu, u Kantovoj terminologiji,
estetike bezinteresnog svianja i estetike koja svoju svrhu nalazi u profitu. Kompjutorske
igre nas potiu na drugaiju definiciju popularnog, koja se ne temelji na drutvenom
kontekstu, ve na tekstu.

VISOKO/POPULARNO

Uobiajeno je da se kompjutorske igre smatraju popularnom kulturom, proizvodom

industrije zabave i zbog toga vie-manje kognitivno i umjetniki bezvrijednim
proizvodom.[14] No distinkcija vrste (roman i film s jedne strane, a kompjutorska igra s
druge) temeljena je na sukobu modernistike, devetnaestostoljetne paradigme kulture i
postindustrijske kulture koja od avangarde na ovamo plee na toj granici, inei je
propusnom i nejasnom. itava kultura umjetnikih igara dovodi u pitanje tezu kako je jaz
izmeu igara i postmodernistike knjievnosti nepremostiv. Zapravo, dublji je jaz izmeu
umjetnikih kompjutorskih igara i popularnih igara, nego izmeu igara i postmodernistikog
romana. Umjetnike igre, poput The Naked Game, koje ukazuju na svoju artificijelnost,
koriste tehniku koja se u teoriji knjievnosti naziva metafikcijom. Metafikcija je vrsta fikcije
koja otkriva fikcionalnu iluziju referirajui se na proces, tehniku i samu djelatnost pisanja.
Primjerice Italo Calvino u romanu Ako jedne zimske noi neki putnik pripovijeda priu o
itateljevim avanturama itanja romana Itala Calvina. Calvino ne pria priu, ve tematizira
sam in pisanja i itanja gradei roman na meta-sloju koji je inae u prii naturaliziran.

131
Slinu dihotomiju poput one izmeu popularnog romana, koji pria priu, i
postmodernistikog romana koji pria priu o prianju prie, nalazimo u razlici umjetnikih i
popularnih igara. Ipak, kako se podrazumijeva da su kompjutorske igre popularna kultura
par excellence, tako se zapravo ne primjeuje kako se i neke kompjutorske igre prema
svojem materijalu (tekstu u najirem strukturalistikom znaenju) mogu odnositi upravo na
nain na koji se visoka kultura danas obraa popularnoj, nain na koji postmodernizam
ukazuje na tvorbenost romaneskne prie. Ono to moemo otkriti promatrajui razliku
visoke i popularne kulture manje je razlika u njihovoj prii, pa i svrsi (profitu ili
bezinteresnom svianju), a vie razlika u tehnici, ili najire shvaenoj tekstualnosti, odnosu
naracije i strukture, ili algoritma u sluaju kompjutorskih igara.

Ovu je distinkciju, razliku u tekstualnosti izmeu visoke i popularne kulture, uveo teoretiar
kulturalnih studija Anthony Easthope itajui modernistike i popularne romane. Razlika
izmeu modernistikog romana Josepha Conrada Srce tame i popularnog romana Edgara
Ricea Burroughsa Tarzan meu majmunima Anthony Easthope (2006) ne promatra kao
razliku sadraja ve razliku u tekstualnosti. Na razini sadraja ovi su tekstovi zapravo slini.
Oba teksta se obraaju mukoj kulturi; okvir radnje je pustolovina u Africi; a oba se bave
pitanjem kolonijalizma (Easthope, 2006: 227-228). No ukoliko je Conradov tekst apstraktan,
sloen, konotativan,Tarzan meu majmunima je konkretan, denotativan. Srce tame je djelo
koje je refleksivno, dok je na razini radnje oskudno. S druge strane Tarzan je ista
ekspresija, sve je u slubi radnje.[15]

Jezik (popularne knjievnosti, filma) i medij (popularnih igara) ne upozoravaju na sebe same,
ve su usmjereni na ekspresiju, gestu i fiziku radnju, neverbalne znakove, dok
modernistiki roman i umjetnike igre nude kontemplaciju i neizvjesnost diskursa. Piui o
melodrami, Mary Ann Doane upozorila je kako ta djela pokazuju elju za transparentnou
(Doane 1988: 71, prema Easthope, 2006: 235). Na isti nain popularne kompjutorske igre
izmeu dijegeze i mimeze, biraju mimezu, pokazivanje umjesto kazivanja. Naravno, postoje
razlike izmeu igara, pogotovo izmeu avantura koje Alexander R. Galloway zbog
razgranate prie naziva dijegetinim igrama i FPS-ova i simulacija kao nedijegetinih igara
(2006a). No i jedne i druge u odnosu na narativne umjetnike vrste pokazuju istu elju za
transparentnou, a ne problematizacijom jezika i medija. Postoji ipak jedna razlika izmeu
popularnih romana i igara, a ta je da igre osim jezika barataju i medijem, generatorom igre.
Ukoliko izraz medij ne shvatimo u irem znaenju, kao izraajno sredstvo autora, ve u uem
tehnolokom smislu, kompjutorske igre se razlikuju od popularnih romana jer one
djelovanje, ekspresiju i akciju ne oblikuju samo narativno, ve i algoritamski.

132
Transparentnost se kod igara pojavljuje prije svega kao transparentnost medija. Neto slino
zapravo nalazimo i u knjievnosti. Elaborirajui poetiku elektronike literature N. Katherine
Hayles zakljuuje kako medij uvijek sudjeluje u kreiranju znaenja (2002). Hayles analizira
umjetnika knjievna djela koja inzistiraju na elaboraciji medija kao forme i naziva ih
tehnotekstovima. Tehnotekstovi poput Apollinaireovih Kaligrama, Mallarmove poeme
Baene kocke, ili Queneauovih Sto tisua milijardi pjesama od materijala ine svoju poetiku,
no ne ouavaju samo jezik ve i medij.

U studiji Half-Real Jesper Juul tvrdi kako je teko zamisliti traginu video igru, primjerice
igru Hamlet, jer takva igra ne bi imala uvjerljiv cilj, zbog ega publika ne bi bila motivirana
ostvariti ga. Zamislite igru Hamlet, predlae Juul, tvoj otac je ubijen, s mnogo napora ne
uspijeva ga osvetiti, te umire besmislenom smru (2005: 167). No Hamlet je upravo
odlian primjer, jer takva igra i postoji, a objavio ju je 2010. godine nezavisni izdava.
Hamlet, or The Last Game Without MMORPG Features, shaders and Product Placement
(2010) avantura je koja parodira igre koje nastaju na temelju drugih tekstova, a u kojima se
pojavljuju likovi kojih nema u predlocima. Ukoliko bismo igru usporedili s dramom bilo bi
oito da izostaje Shakespeareova tekstualnost. Hamlet, drama koju se naziva vjebom iz
retorike, u igri je adaptirana samo na razini zapleta. Pria u kompjutorskoj igri esto je
intertekstualna, ne originalna ve referentna. Pria i likovi esto predstavljaju samo
narativni okvir. [U video igri] likovi igraju minimalnu ulogu, oni su neto malo vie od
kursora koji posreduje igraev odnos prema svijetu igre (Fuller i Jenkins, 1995).
Identifikacija se zbiva ne samo na razini prie ve prie i algoritma, jer je pria uobliena
kako bi potaknula djelatne inove poteze igraa. Umjetnike ili konceptualne igre, takoer,
nekad nemaju neki uvjerljiv cilj, one znaju biti tek elaboracija metafore. Petominutna igra
Passage (2007) Jasona Rohrera kojom se kreemo jednostavnim pikseliziranim krajolikom uz
pomo avatara pred igraa postavlja samo dva cilja: oeniti se i umrijeti. Djelo se oslanja na
konvencije igara koje se nazivaju scrolling games (igara iji se prostori igre odmataju poput
svitaka), poetino razlaui metaforu ivota kao igre.

Razvoj popularnih igara moemo pratiti kao dosezanje stanja beavnog spoja,
transparentnosti kojoj je cilj da se materijalni sloj igre, njezin algoritam i pria beavno
spoje. Igrajui novije igre sve manje smo svjesni algoritma. U ranim tekstualnim i grafikim
avanturama jednostavno ste morali obaviti sve zadatke, a ponekad je to znailo besmislen
manualni rad, ponavljanje iste akcije gotovo na isti nain, sve dok se ne prikupi dovoljno
predmeta ili otkrije prava kombinacija. Ako promatramo povijest igara, uoit emo kako je
ona povijest maskiranja, kontekstualizacije algoritma. Jesper Juul primjeuje kako arkadne

133
igre povijesno daju igraima tri ivota prije nego to igra zavri (2005). Ipak nitko se ne pita
zbog ega Super Mario ima tri ivota? Igre su uistinu nekoherentni svjetovi, zakljuuje Juul,
jer su to svjetovi o kojima puno toga ne znamo. Rane tekstualne, a zatim grafike avanture
postavljale su pred igrae zadae poput skupljanja ili rjeavanja zadataka odreenim
slijedom koji nije uvijek imao narativno opravdanje. Primjerice maevanje rimovanim
uvredama u izvrsnoj grafikoj avanturi The Curse of Monkey Island (1997) moe biti gotovo
mehaniki izvedeno. Zadaa je pobijediti gusara rimujui svaku njegovu rimovanu uvredu,
no pri tome nije potrebno imati dublji uvid u prozodiju, ve je dovoljno odabrati pravi
odgovor, to se moe initi gotovo automatski, bez sluanja gusarovih stihova, dovoljno je
upamtiti mjesto reenice na ekranu.

Noviji generatori jo uvijek ne trae od igraa razumijevanje prozodije, no problem se sve

rjee rjeava automatski, bez uvida u priu, narativnu strukturu teksta, zbog ega raste i
kognitivna kompleksnost. U igri Grand Theft Auto Liberty City (2005) neuspjeno obaviti
misiju znai zavriti u zatvoru. Ipak, do te toke igra svaki puta moe doi na drugi nain,
to ovo uestalo posjeivanje zatvora ini naratemom koji se ini loginim. (Pored naravno
vrlo uspjeno odabranog motiva i na razini alegorije ivot mafijaa.) GTA je igra koja svoju
imerzivnost zahvaljuje generatoru koji, uz vjetu naraciju nudi transparentnost.

Nije li i razlika izmeu popularnog i umjetnikog filma zapravo razlika u tekstualnosti?

Razlika je to izmeu onih filmova koji tee beavnom spoju naracije i izvedbe, i drugih koji
su tehnotekstovi jer tee netransparentnosti i tematiziranju same strukture, tvorbenosti
naracije? Razlika izmeu filmova Kill Bill (2003) i U zmajevom gnijezdu (1973) nije
sadrajna, ve tekstualna jer kada U zmajevom gnijezdu eli biti transparentan, Kill Bill
inzistira na materijalu koji tretira kao sadraj, inei od klieja poetiku. Kill Bill je
interpretacija, a ne inaica und filma koja ouuje sve mehanizme unda, poetizirajui
nasilje svojim dugim kadrovima.

Postmodernom kulturom smatra se ona kultura koja vie ne prepoznaje razliku izmeu
visoke i popularne kulture, kako tvrdi John Storey u studiji Cultural Theory and Popular
Culture (2006: 9). Zbog toga su teorija knjievnosti i filma proirile svoje polje prouavanja
na djela popularne kulture. Lekcija popularne kulture danas se interpretira ili kao lekcija
degradacije umjetnosti, robovanju umjetnosti profitu, ili se proirenje kanona interpretira
kao ideja kako je sve umjetnost. U tom drugom smjeru cilja i Henry Jenkins tvrdei da su
kompjutorske igre umjetniki rod za digitalnu eru (Jenkins, 2000). Popularna kultura se
promatra kao ona koja je dekonstruirala kanon, otvorila ga za nove, ire definirane

134
drutvene prakse. Ali ako je razlika visoke kulture koja svoju svrhu nalazi u umjetnikom
izraaju i kulture koja svoju svrhu nalazi u profitu samo provizorna, nije li popularna kultura
tada uinila oitom injenicu da su i ekonomski uvjeti proizvodnje uvijek nedjeljivi od
umjetnosti, te da je umjetnost vrlo teko misliti izvan nekih ekonomskih odnosa? Ukoliko
igre nazovemo umjetnou, kako je to uinio Henry Jenkins, moemo i umjetnost nazvati
kapitalistikom igrom.

ALGORITAMSKE NARACIJE KAO IGRE DRUTVENE KONTROLE. LEKCIJA

SULUDOG ALGORITMA

Druga lekcija, ona suludog algoritma, upozorenje je da postoji slinost izmeu algoritamskih
naracija i drutva. U igri Sim City ini se da u ulozi gradonaelnika-urbaniste gradimo ceste,
vodovode, kanalizacije, nebodere, kue, brinemo se za razvoj industrije, demografije,
ekonomije i kulture. Ukoliko zanemarimo neku od potreba grada, algoritam poinje
generirati problematine situacije (trajkovi radnika, poari, itd.). No ono to uistinu inimo
jest da savladavamo problem na nain koji nalikuje praksama uobiajenim u korporacijama
koje svoje budue zaposlenike odabiru upravo stavljajui kandidate u situaciju
bombardiranja zadacima pri emu oni moraju razloiti prioritete.

Zbog prepreke sadraja (pitanja koji je smisao skupljanja virtualnih dijamanata?) igranje
kompjutorskih igara danas se vie-manje smatra gubljenjem vremena. No igranje
kompjutorskih igara smisleno je u okviru algoritamskog svijeta igre u kojem je svaki potez
igraa kvantificiran i kvalificiran. Kompjutorske igre reflektiraju jednu ekonomsko-
drutvenu matricu, upravo kako i igra Monopoly odgovara jednoj strukturi osjeaja.
McKenzie Wark u studiji Gamer Theory (2007) iznosi ideju da algoritam kao temeljnu
strukturu igre valja promatrati i kao alegoritam, alegoriju drutva u ijim temeljima djeluju
algoritamski odnosi. Igraa danas moemo nazvati arheologom Peine jer ivot je danas
organiziran kao igra, gdje svako djelovanje znai pobjedu ili poraz (engl. win-lose). Posao
postaje utrka, a ekonomija kockarnica, zakljuuje Wark (2007: 9).

Baratanje podacima, brza reakcija na podraaj, refleksivno uenje i vjetinama usmjereno

uenje nisu samo naini savladavanja problema u igri, ve refleksije menaderskog stila
drutva kontrole. U menaderskoj igri Virtual Leader nema potrebe da igra duboko
promilja svijet igre. Ono to igra mora uiniti jest: istraiti virtualni svijet, stvoriti neke
pretpostavke o tom svijetu, [a zatim] istraiti taj svijet [ponovo] imajui na umu stvorene

135
hipoteze i konano prihvatiti ili propitati svoju osnovnu hipotezu (Gee, 2003: 90). Igra se
temelji na procesu refleksivnog uenja (istraivanje, hipoteziranje, novo istraivanje i
ponovno promiljanje) koje je usmjereno na savladavanje vjetina, trening koji daje
trenutne rezultate.

Kompjutorske igre nastaju na temelju jedne drutveno-ekonomske matrice, ekonomije

informacijskog kapitalizma, strukture rada i menaderskog stila obrazovanja koje je opisao
Gilles Deleuze (1990). Obrazovni proces u drutvu kontrole nalikuje na uspinjanje na
hijerarhijskoj ljestvici u kakvoj korporaciji, zbog ega nije neoekivano da i igre oblikuju
iskustva prema modelu treninga podraaj-odgovor. Znaaj i uitak igranja kompjutorskih
igara koji proizlazi iz kvantifikacije svakog poteza, iri je od utjecaja algoritma. Veina onih
koji igraju igre nee doivjeti transfer, prijenos vrijednosti i stavova suludog vozaa, postati
nasilni ili dezorijentirani, no to ne znai kako igrai igrajui kompjutorske igre nee biti
pod utjecajem, no to nije utjecaj kompjutorskih igara, ve ire drutvene matrice.

U jednoj transformativno-tehnolokoj perspektivi koja uvaava vanost strukture, moglo bi

se radikalizirati lekciju suludog algoritma i zakljuiti kako na Erica Harrisa i Dylana
Klebolda na ubojstva nije potaknuo nasilan sadraj i realistina grafika igara Doom i Duke
Nukem, nego njihova algoritamska struktura. Psiholozi koji su psihopatologiju ubojica
povezali s nasilnim sadrajem i realistinom grafikom igara vie bi dokaza o
transformativnim uincima igara prikupili promatrajui njihovu algoritamsku strukturu.
Kvantifikacija svakog poteza u temelju je drutva kontrole, zbog ega ona nalikuje pritiscima
vjetinama-usmjerenog obrazovanja kojima su i ovi mladii bili izloeni. Najkrvaviji masakr u
modernoj amerikoj povijesti dogodio se 2007. godine na sveuilitu Virginia Tech gdje je
Seung-Hui Cho ubio 32 osobe. Cho je bio uenik koji je oboavao igrati Sonic the Hedgehod
(1991), arkadnu igru u kojoj simpatini plavi je skuplja prstenove, kotrljajui se i skaui po
platformama. Iako narativno i grafiki to nije krvava igra, ona nije nita nevinija od
pucaina u prvom licu, barem kada je rije o algoritamskoj strukturi i kvantifikaciji iskustva.

No, kao i s determinizmom sadraja (pojednostavljenjem koje sadraj i realistinu grafiku

promatra kao uzroke prijenosa stavova i vrijednosti iz virtualnog u realno), ni algoritam ne
moemo promatrati kao uzrok nasilnog ponaanja. Slinost izmeu strukturiranja iskustva u
svjetovima igre ne moemo jednostavno pripisati strukturi igre. Ako uope moemo
interpretirati razloge zbog kojih kompjutorske igre jesu popularan oblik zabave u kasnom
kapitalizmu, ako postoji neka lekcija kompjutorskih igara, tada bi to bila lekcija algoritamske
kulture, spoznaja kako postoji slinost izmeu kulture i strukture igara. Ta slinost

136
algoritamskih pria i algoritamske kulture, na koju je upozorio McKenzie Wark, opet
proizlazi iz drutvenog karaktera tehnologije, kompjutorskih igara, a ne obrnuto.

Igre podsjeaju na sve modulacije koje je Deleuze opisao kao modulacije drutva kontrole
(obrazovanje, vojska, bolnica, zatvor, korporacija). Choovo stanje bi u jednoj
transformativno-tehnolokoj perspektivi bilo pogodan materijal da se ukae na determinizam
algoritma. Sonic the Hedgehod idealna je reprezentacija i izraz psihopatologije
postindustrijskog kapitalizma, dokaz da algoritamska struktura ima uinka na kulturu,
obrazovanje i politiku. No i drutvo kontrole je bojinica, u gramscijevskom smislu gdje se
oko simbolike vanosti algoritamskog strukturiranja iskustva vode diskurzivni pregovori.
Obino se igrae opisuje kao pasivne i ovisne subjekte koji nisu svjesni manipulacije medija.
No igrai mogu biti i u potpunosti svjesni svojeg neproduktivnog djelovanja u svijetu igre.

Iluzija ne lei u injenici da je subjekt podinjen, jer nije svjestan virtualnog karaktera svoje
identifikacije. Manipulacija se ne zbiva u obliku imaginarne identifikacije, odabira virtualnog
identiteta umjesto realnog, ve u trenutku simbolike identifikacije u kojoj igrai odabiru
drugi identitet smatrajui kako je taj identitet, njihovo pravo ja koje ne potuje pravila,
drugaije od njihovog racionalnog identiteta u okviru drutva kontrole. Kompjutorske igre se
smatra problematinima zbog virtualnosti iskustava koja nemaju nikakve veze sa
stvarnou. No kompjutorske igre oblikuju iskustva na nain koji je uinkovit u drutvima
kontrole.

Jedna od vrlo uspjenih reklama za Sony PlayStation naslovljena Double life ukazuje na
problematian karakter diskurzivnog oblikovanja igraa kao otpadnika. U reklami se
smjenjuju lica koja se izravno obraaju kameri i tumae zbog ega sate provode igrajui
PlayStation:

Danju radim svoj posao, vozim autobus Ali nou ivim ivot zanosa, proputenih
udaraca srca i adrenalina Neu to nijekati, sudjelovao sam u nasilju, ak ga i
poticao Gledajui me, nikad to vjerojatno ne biste pomislili, no komandirao sam
vojskama i osvajao svjetove U svojem djelovanju, odbacio sam moral. Ali ne
alim ni za im. Vodio sam dvostruki ivot, ali bar mogu rei, da sam ivio.[16]

Reklama implicira postojanje dvaju identiteta, gdje se imaginarna identifikacija smatra

onom pravom. Subjekt vodi dvostruki ivot, jedan je onaj u fizikom svijetu drutva
kontrole u kojem je subjekt podinjen. To je racionalan subjekt koji vozi autobus. Drugi je
onaj virtualni u kompjutorskoj igri. Iako je svjestan virtualnosti tog svijeta, subjekt ga

137
odabire jer je to svijet koji nudi autentini osjeaj, pravi ivot. Igrai svjesno pristaju na
jednu simboliku identifikaciju, koja nije nita manje fikcionalna od neke druge. (Dobro je
prisjetiti se poruke Lacanove psihoanalize o fikcionalnom karakteru simbolike identifikacije
i Lacanovog mota kako je stvarnost strukturirana kao fikcija.) Oni vrlo dobro znaju da
igrajui igru sudjeluju u jednoj iluziji. Reklama komodificira ideju o dvostrukim svjetovima i
udnju igraa da ive u virtualnom svijetu, kao istinskom, uzbudljivom svijetu.

Manipulacija poiva upravo na mistifikaciji drugog svijeta kao otpadnikog, svijeta koji ne
potuje pravila drutva kontrole. to zapravo od nas zahtijeva jedna od najkontroverznijih
igara, koja je u nekim zemljama i zabranjena zbog nasilja, GTA (Grand Theft Auto,
1997/1998)? GTA igraa stavlja u poziciju subjekta koji napreduje u mafiji, no to
napredovanje trai disciplinirano djelovanje prema visoko strukturiranom algoritamskom
modelu. Igrajui agresivca mafijaa u igri Grand Theft Auto nudimo jedan odgovor o sebi,
putem jedne simbolike identifikacije. No tu je rije o djelovanju koje nije ni po emu
razliito od savladavanja pravila i napredovanja u igri Virtual Leader u kojoj igra poinje
igru kao vjebenik, a da bi savladao vjetine i napredovao u multinacionalnoj korporaciji.
Ukratko, iskustvo igranja prije je internalizacija simbolikih (hegemonijskih) prohibicija i
zahtjeva, nego opozicijsko nepotovanje vladajueg poretka. Igrajui ulogu mafijaa u
igriGrand Theft Auto, moemo rei kako je na fikcionalni lik autentiniji od lika kojeg
igramo u stvarnom ivotu. No postoji velika razlika izmeu simbolike i imaginarne
identifikacije. Dok se u imaginarnoj iluziji prikazujemo lano (veliki jaki u igri), simbolika
iluzija moe prikazati istinu o meni. No to nije istina o igrau kao agresivcu, koji ne potuje
pravila, ve subjektu koji predano napreduje na drutvenoj ljestvici.[17] Manipulacija ne
poiva na imaginarnoj, ve simbolikoj identifikaciji u kojoj subjekt djeluje ne prema modelu
koji je potpuno drugaiji od normativnog, ve u kojem djeluje prema jednom racionalnom
hegemonijskom modelu.[18] Subjekt u igri ne pokree nagonski, nesvjesni dio linosti,
freudovsko Ono (id). Za igraev uitak je odgovoran upravo Nad-ja (super-ego) koji se
obino usporeuje sa sucem ili cenzorom. U simbolikoj identifikaciji subjekt se ini sebi
dopadan (otpadnik, nasilan i ne potuje ivot, ljudsko tijelo i vlasnitvo). No igra je
pojedinac iji je uitak oblikovan visoko strukturiranom i kvantificiranom praksom.

To ne govori nita o kompjutorskim igrama, one zbog slinosti s drutvom kontrole nisu ni
bolje niti loije. No postoji opasnost u diskurzivnom oblikovanju kompjutorskih igara i igraa
kao onih koji ne pristaju na pravila drutva kontrole. (Slino kao to je opasna ideja da su
igrai omamljeni ili agresivni zbog prie ili algoritma.) Reklama ukazuje na naine
simbolike interpelacije subjekata koji vjeruju u to da se otpor moe prakticirati putem

138
odabira virtualnog identiteta kao pravog, realnijeg od realnog. Umjesto lekcije o
dvostrukom svijetu, lekcija koju moemo savladati igrajui kompjutorske igre lekcija je o
jednom svijetu, onom drutva kontrole u kojem se hegemonija prakticira kao oblik
konsenzusa svih kultura o komodifikaciji i kvantifikaciji iskustava, znanja i informacija.
Kompjutorske igre nas provociraju da izvedemo gotovo suprotan zakljuak od onih koji su
medije i medijske anrove, poput kompjutorskih igara, optuili za dematerijalizaciju
komunikacije. Nisu kompjutorske igre te koje dematerijaliziraju komunikaciju i
depersonaliziraju odnose, uukavaju subjekte u imaginarne svjetove, ili pretvaraju subjekte
u agresivne nasilnike, ve se komunikacija u realnom prostoru javlja kao diskurzivna obrana
kulture koja eli pobjei od suoavanja s realnim, komodifikacijom i kvantifikacijom svih
iskustava u kasnom kapitalizmu.

BILJEKE

[1] U iroj upotrebi je i izraz video igre koji se odnosi na igre koje se igraju na konzoli
koristei video monitor, video igre su konzolne igre (arkade) koje koriste kabinete za igranje
(Pong, Space Invaders, Asteroids, Pac-Man, Donkey Kong, Street Fighter II, i dr.). Termin
video igre iskljuuje igre na osobnom raunalu. Kompjutorske igre su iri termin koji
ukljuuje sve digitalne medije: arkade, osobna raunala, kune konzole (Sony, Nintendo,
Atari, Sega), handheld igre (PSP), igre na mobitelima, Internetu.

[2] Jedan je od njih, Eric Harris, godinu dana prije zloina zapisao: To e biti kao neredi u
Los Angelesu, bombardiranje Oklahome, Drugi svjetski rat, Duke i Doom, sve pomijeano
zajedno elim ostaviti trajan dojam na svijet. Harris ak nazvao i svoju samaricu Arlene,
prema liku iz igre Doom. U masakru je poginulo dvanaest uenika, jedan profesor i mladii
koji su zloin poinili.

[3] Najee se za mrene igre uloga koristi kratica MMORPG (engl. massively multiplayer
online role-playing game).

[4] Internet Disorder Addiction odnosi se i na ovisnost o mrenoj pornografiji, kupovini,

komunikaciji na drutvenim mreama i bloganje. Terapeutsku metodu je utemeljila doktorica
Kimberly S. Young, autorica popularne knjige Caught in the Net: How to Recognize the
Signs of Internet Addiction and a Winning Strategy for Recovery (1998).

139
[5] Kritiari su skloni zakljuiti kako kompjutorske igre dovode do izrabljivanja pa ak i
realnog nasilja. U tom se kontekstu tumai i nasilje u Junoj Koreji, gdje se mjeseno biljei
do stotinu osvetoljubivih napada koji su motivirani dogaajima u virtualnim svjetovima
(Thompson i Guest u Dovey i Kennedy 2006: 2).

[6] Slino problemu adiktomanije pristupa aktivistika skupina Critical Art Ensemble,
pitajui se nije li proizvodnja novih ovisnosti moan oblik drutvene i medicinske kontrole
(Critical Art Ensemble, 2001)?

[7] Espen Aarseth je studijom Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature postavio

temelje suvremene ludologije, a svoj e pristup kompjutorskim igrama Aarseth popularizirati
i kroz asopis Game Studies (http://www.gamestudies.org). Utemeljenje discipline nalazi
svojevrsnu legitimaciju u sukobu izmeu naratologa koji su ve prouavali kompjutorske
igre i ludologa. Naelno, dok je naratologe zanimalo istraivanje igara kao jedne od
narativnih praksi koja nasljeuje film i knjievnost, ludolozi su naglaavali pomicanje fokusa
prema neovisnim mehanizmima igranja. Ipak ak su se i naratolozi koji su se bavili
prouavanjem igara slagali oko algoritamskog karaktera kompjutorskih igara. U konanici
sukob naratologije i ludologije pokazao se predimenzioniranim jer je rije o srodnim
pristupima. Ukoliko je i postojao, sukob je bio vie institucionalan nego teorijski. ivi sukob
je uistinu jo uvijek aktualan a odnosi se na sukob teorije kompjutorskih igara i drutvene
kritike igara kao slabih naracija, koji najee proizlazi iz temeljno naratolokih kriterija,
analize prie. Ludologija nasljeuje i antropologiju igara, no takoer naglaavajui razlike.
Johan Huizinga je igre nazvao maginim krugom definiranim strukturom pravila koja
odvajaju svijet igre od realnog svijeta (Huizinga, 1992). Pobijediti u igri znai slijediti
pravila. No kompjutorskim igrama se moe i slobodno lutati, ne djelujui prema pravilima,
zbog ega Henry Jenkins naziva igre prostornim priama. Roger Caillois ponudio je
detaljnije razlikovanje igara prema vrsti, u rasponu od paedie aktivnosti koja nije odreena
pravilima do ludusa, sistema formaliziranih pravila kao u ahu ili nogometu (Caillois,
2001). Prema Cailloisovoj klasifikaciji, kompjutorske igre bi se nale negdje izmeu jer one
nisu niti formalizirani skup pravila, niti potpuno slobodno kretanje prostorom.

[8] Programski jezici poput C-a, COBOL-a i Perla smatrali su se pogodnijima za pisanje
poezije od drugih, uglavnom zbog sintakse koja je omoguavala da se vie stvari kae na
vie naina. Prvi Perl haiku napisao je Larry Wall 1990. godine. Pjesma Jo jedan Perl haker
nastala je kao izvedenica programa za generiranje potpisa. Pjesma u originalu glasi: print
STDOUT q Just another Perl hacker, unless $spring Ovu funkciju koda elaborirao je Donald

140
Knuth, u studiji Knjievno programiranje u kojoj tumai: Programiranje je najbolje shvatiti
kao proces stvaranja knjievnih djela. Knjievnost programerskog anra izvode strojevi, ali
to nije njezina osnovna svrha. Kompjutorski programi koji su istinski lijepi, korisni i isplativi,
moraju biti i ljudima itljivi.

[9] Aarseth pie o znaenju ovog termina koji se esto koristi i u promociji igara, tekstova,
mrenih stranica, novina (pa ak i interaktivnih kua!) kao ire kulturalne pojave koja
implicira demokratizaciju uloge konzumenta (1997: 41-51). Mehaniko sudjelovanje pod
terminom interaktivnosti poinje se shvaati kao vrijednosna kategorija (djeca/igrai u
igrama sudjeluju, dok filmove gledaju). No istovremeno i negativna kritika (djeca sudjeluju u
nasilju) poiva upravo na premisi o promijenjenoj poziciji igraa.

[10] U ranim tekstualnim avanturama esto je program upozoravao igraa kako time nita
nee uiniti referirajui se na igraev potez koji je besmislen u kontekstu algoritma.
Primjerice u igri Half Life 2 (2004) ukoliko igra odlui ubiti nekog od kljunih likova, avatar
e spustiti svoje oruje, inei upravo ono to igra ne eli. Ove algoritamske restrikcije,
koje se odraavaju na sadraj, neki su dizajneri kritizirali, jer je oito kako u ranim igrama
ovakve programske restrikcije unitavaju iluziju. Neki smatraju kako je potrebno i po cijenu
apsurda u igri, omoguiti sve poteze (pa i besmislene) kako bi poveali osjeaj uronjenosti i
odgovornosti igraa za vlastite poteze. (Primjerice Corvus Verb Restriction vs Immersion,
blog Semionauts Notebook, 2. rujna 2008., URL:
http://corvus.zakelro.com/2008/09/verb-restriction-vsimmersion/)

[11] Espen Aarseth (1997) zauen je iznenaujue rijetkim pokuajima definiranja

interaktivnosti. Peter Bogh Andersen (1990) ponudio je jednu semiotiku definiciju:
Interaktivno djelo je djelo u kojem itatelj moe fiziki promijeniti diskurs. Drugu,
drutvenu definiciju, daje Andrew Lippman. Interakcija je za Lippmana obostrana i
simultana aktivnost oba participanta, koji obino djeluju prema nekom cilju, ali ne nuno.

[12] Alexander R. Galloway (2006a) saeo je povijest ovog anra, zakljuujui kako su ove
igre naslijedile subjektivni kadar iz povijesti filma, dok su i same utjecale na neke filmove
(Strange Days, Matrix, Dancer in the Dark).

[13] Izraz Mantis trenutak dolazi od lika Psycho Mantis iz igre Metal Gear Solid (1998)
koja se referira na druge igre koje je igra igrao (program skenira dokumente konzolne
memorijske kartice).

141
[14] Igre nikad nee dosei vrijednost romana, esta je primjedba koju je iznio i Roger
Ebert, jedan od najpriznatijih svjetskih filmskih kritiara. Ebertu se ini da je razlog tomu
sama priroda medija koja spreava [igre] da se odmaknu od zanatstva i steknu status
umjetnosti. Kako kompjutorske igre narativno ne doseu vrijednost umjetnikih djela, ini
se kako igranje igre jednostavno predstavljaju gubitak vrijednih sati koje bismo mogli
koristiti pametnije (prema Choi, 2005).

[15] U Tarzanu lik ne predstavlja takve probleme jer sama pripovijest za njih ostavlja vrlo
malo prostora Tarzan se boji svojih neprijatelja i bori se protiv njih, a voli svoje prijatelje
Motivacija je eksplicitna i nimalo problematina. Panja se ionako koncentrira oko
nasilne i dramatine fizike radnje Ti se dogaaji uvelike ponavljaju (Tarzan ubija lava,
Tarzan ubija seljaka, Tarzan ubija majmuna, itd.). Vrlo je malo dijaloga, a kad ga i ima,
veinom je u slubi radnje. (2006: 230)

[16] U reklami se inzistira na raznolikosti identiteta (spolnoj, rodnoj, rasnoj i generacijskoj),

no ovdje zbog jasnoe odabiremo muki rod za prijevod teksta.

[17] U GTA San Andreas, igra je ak odgovoran za izgled avatara, kojem pada ugled,
ukoliko se udeblja, stoga se igra brine da avatar jede zdravo i vjeba u teretani.

[18] Najelementarnija procedura simbolike identifikacije identifikacija je s virtualnom

slikom, mjestom velikog Drugog s kojeg ja vidim sebe u obliku kojem se sebi inim
dopadljivim (iek, 1996: 194).

142
BIBLIOGRAFIJA

Aarseth, Espen (2001) Computer Game Studies, Year One, Game Studies, The
International Journal of Computer Game Research, sv. 1, br. 1, srpanj,
http://www.gamestudies.org/0101/editorial.html; hrv. prijevod Libra Libera #17, srpanj
2001.

Aarseth, Espen (1997) Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature, Johns Hopkins

University Press, Baltimore

Addley, Esther (13. lipnja 2011) Gay Girl in Damascus hoaxer acted out of vanity, The
Guardian, URL:
http://www.guardian.co.uk/world/2011/jun/13/gay-girl-damascus-tom-macmaster (13. 6.
2011.)

Adorno, Theodor i Max Horkheimer (1989) Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofijski

fragmenti, Veselin Maslea, Sarajevo

Althusser, Louis (1971) Ideology and Ideological State Apparatuses (Notes towards an
Investigation), 127-194, u studiji Lenin and Phylosophy. And Other Essays, Monthly Review
Press, New York i London

Althusser, Louis i tienne Balibar (1970) Reading Capital, NLB, London, prvi puta
objavljeno 1968.

Barlow, John Perry (1996) A Declaration of the Independence of Cyberspace, 8. veljae,

Davos, http://homes.eff.org/~barlow/Declaration-Final.html (1. 11. 2010.)

Barbrook, Richard (2002 [2000]): Cyber-Communism: How the Americans are Superseding
Capitalism in Cyberspace, Science as Culture, br. 1, sv. 9, 2000, str. 5-40.; hrv. prijevod
Cyber-komunizam: kako Amerikanci izguravaju kapitalizam iz cyberspacea, Libra Libera
#11

Barbrook, Richard i Andy Cameron (1995) The Californian Ideology,

http://www.alamut.com/subj/ideologies/pessimism/califIdeo_I. html (1. 11. 2010.)

Baudrillard, Jean (2001a) Fatalne strategije, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb,

143
str. 129-155

Baudrillard, Jean (2001b) Simbolika razmjena i Smrt, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk,
Zagreb, str. 49-109

Baudrillard, Jean (2001c) Crash, Simulakrumi i simulacija, Naklada drutva arhitekata,

Karlovac, str. 169-183

Baudrillard, Jean (srpanj, 2004) The Matrix Decoded: Le Nouvel Observateur Interview
With Jean Baudrillard, International Journal of Baudrillard Studies, sv. 1, br. 2

Bauman, Zygmunt ([2000] 2011) Tekua modernost, Naklada Pelago, Zagreb, naslov
originala: Liquid Modernity, Blackwell Publishing

Benjamin, Walter (1986) Umjetniko djelo u doba svoje tehnike reproduktivnosti,

Suvremene knjievne teorije, Miroslav Beker, SML, Zagreb.; str. 331-346.

Berners-Lee, Tim (9. kolovoza 2005) Berners-Lee on the Read/Write Web, BBC News,
http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/4132752. stm (1. 11. 2010.)

Bernstein, Charles (1991) Play It Again, Pac-Man, Postmodern Culture, sv. 2, br. 1, rujan
(hr. prijevod Libra Libera #17, 2005.)

Bey, Hakim (2002) Prevladati turizam, Libra Libera #10, str. 197-212, Autonomna
tvornica kulture, Zagreb

Bey, Hakim (1995) Primitives and Extropians, Hakim Bey and Ontological Anarchy. The
Writings of Hakim Bey, URL: http://hermetic. com/bey/, (1. 11. 2010.)

Bey, Hakim (2003) Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, ur. Katarina Peovi
Vukovi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb

Bolter, Jay David (2001) Writing Space: Computers, Hypertext, and Remediation of Print,
Lawrence Erlbaum Associate, New Jersey

Bolter, Jay David i Richard Grusin (2000) Remediation: Understanding New Media, MIT
Press

Bousquet, Marc (2003) Intellectuals and Their Property. Introduction; u Marc Bousquet i
Katherine Wills ur. The Politics of Information: The Electronic Mediation of Social Change,

144
AltX Press, Electronic Book Rewiew, str. 171-177

Boyd, Danah (2010) Facebook is a utility; utilities get regulated, blog apophenia, URL:
http://www.zephoria.org/thoughts/archives/2010/05/15/facebook-is-a-utility-utilities-get-regu
lated.html, (1. 11. 2010.)

Brecht, Bertol (1993 [1932]) The Radio as an Apparatus of Communication, Radiotext(e),

ur. Neil Strauss, New York: Semiotext(e), str. 15-17.

Briggs, Mark i Jan Schaffer (2007) Journalism 2.0 how to Survive and Thrive; a Digital
Literacy Guide for the Information Age, College Park University of Maryland

Brown, Wendy (2008) Regulating Aversion. Tolerance in the Age of Identity and Empire,
Princeton University Press, New Jersey

Byun, Sookeun, i dr. (2008) Internet Addiction: Metasynthesis of 1996-2006 Quantitative

Research, Cyberpsychology & Behavior, 12, 1-5.

Cadet, France (2004) Sweet Pad, http://cyberdoll.free.fr/cyberdoll/index_e_sweetpad.html

(25. 10. 2011.)

Caillois, Roger (2001) Man, Play and Games, engl. prijevod Meyer Barash, University of
Illinois Press

Castells, Manuel (2009) Communication Power, Oxford University Press, New York

Castells, Manuel (2003) Internet Galaksija. Razmiljanja o Internetu, poslovanju i drutvu;

Naklada Jesenski i Turk, Zagreb

Castells, Manuel (2000) Uspon umreenog drutva, svezak 1. Informacijsko doba:

Ekonomija, drutvo i kultura; Zagreb, Golden marketing

Choi, Dan (30. studenog 2005) Ebert: Video games inherently inferior to film and
literature, Joystiq, URL: http://www.joystiq. com/2005/11/30/ebert-video-games-inherently-
inferior-to-film-and-literature (25. 10. 2011.)

Cohen, Stanley (1980, [1972]) Folk Devils and Moral Panics: The Creation of Mods and
Rockers, Rutledge, London i New York

Corvus (2. rujna 2008) Verb Restriction vs Immersion, blog Semionauts Notebook, URL:

145
http://corvus.zakelro.com/2008/09/verb-restriction-vs-immersion/ (25. 10. 2011.)

Cover, Rob (prosinac 2006) Gaming (Ad)diction: Discourse, Identity, Time and Play in the
Production of the Gamer Addiction Myth, Games Studies 6 (1), URL:
http://gamestudies.org/0601/articles/cover (25. 10. 2011.)

Critical Art Ensemble (2001) Addictomania, The Journal of Cognitive Liberties, sv. 2, br. 2,
str. 7-21.

Culler, Jonathan (2001) Knjievna teorija, AGM, Zagreb

Debray, Rgis (1999) What is Mediology?, engl. prijevod Quest-ce que la mdiologie? Le
Monde Diplomatique, str. 32., Martin Irvine, Georgetown University

Deleuze, Gilles (1990) Postskriptum uz drutva kontrole, Urbani festival 04, Zagreb, 2004,
URL: http://www.urbanfestival.hr/04/hr/uvodno.html (25. 10. 2011.)

Deleuze, Gilles (2002) The Actual and the Virtual, Dialogues II. rev. iz. prijevod Eliot Ross
Albert, Columbia UP, New York i Chichester

Deleuze, Gilles i Flix Guattari (1983) Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia, engl.
prijevod Robert Hurley, Mark Seem, i Helen R. Lane; University of Minnesota Press,
Minneapolis

Dibbell, Julian (prosinac, 1993) A Rape in Cyberspace, The Village Voice

Dovey, Jon i Helen W. Kennedy (2006) Game Cultures. Computer Games as New Media,
Issues in Culture and Media Studies, 2. izd., Open University Press, New York

Easthope, Antony (2006) Visoka kultura/popularna kultura: Srce tame i Tarzan meu
majmunima, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda,
Disput, Zagreb

Evans, Dylan (1996) An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis, Rutledge,

London i New York

Felman, Shoshana (1992) S onu stranu Edipa: primjerne prie psihoanalize, Suvremena
teorija pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Zagreb, Globus, str. 258-310.

Filloux, Frdric (17. 10. 2010) The Facebook Money Machine, Monday Note

146
Fisher, Mark (6. sijenja, 2010) They Killed Their Mother: Avatar as Ideological
Symptom, blog k-punk, http://k-punk.abstractdynamics.org/archives/011437.html (29. 9.
2011)

Flowtown (2. prosinca, 2011) Find Your Fans: The Cost of Marketing On Facebook, URL:
http://www.flowtown.com/blog/find-your-fans-the-cost-of-marketing-on-facebook (2. 12.
2011)

Foucault, Michel (1994) Nadzor i kazna, Informator, Zagreb

Friedman, Ted (2002) Civilization and its Discontents: Simulation, Subjectivity, and Space,
URL: http://www.duke.edu/~tlove/civ.htm (25. 10. 2011.)

Fuchs, Christian (2009) Some Reflections on Manuel Castells Book Communication

Power, tripleC (cognition, communication, cooperation) Open Access Journal for a Global
Sustainable Information Society. 7 (1), str. 94-108.

Fuller, Matthew (2008) Software Studies, a lexicon, MIT Press

Fuller, Matthew i Jenkins, Henry (1995) Nitendo and New World travel writing: a
dialogue, Cybersociety: Computer-mediated Commmunication and Community, Steve
Jones, ur., Thousand Oaks, CA: Sage Publications

Galloway, Alexander R. (2006a) Gaming. Essays on Algorithmic Culture, University Of

Minnesota Press

Galloway, Alexander R. (2006b) Protocol. How Control Exists after Decentralization

(Leonardo Books), The MIT Press

Gee, James Paul (2003) What Video Games Have to Teach Us About Learning and Literacy,
Palgrave Macmillan

Gibson, William (2003) Neuromancer, Count Zero, Mona Lisa Overdrive; Lunapark,
biblioteka Novi medo, Zagreb

Gramsci, Antonio (1971) Selections from the Prison Notebooks, Lawrence & Wishart,
London

Guseva, Irina (8. rujna 2008) Lifestreams: Yet Another Way to Share Yourself?, CMS Wire,
URL:

147
http://www.cmswire.com/cms/enterprise-20/lifestreams-yet-another-way-to-share-yourself-0
03051. php (25. 6. 2011.)

Habermas, Jrgen (1986) Tehnika i znanost kao ideologija. kolska knjiga, Zagreb, str. 53-
88.

Hall, Stuart (2006 [1981]) Biljeke uz dekonstruiranje popularnog, Politika teorije. Zbornik
rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb; (Tekst je prvi put objavljen u
zborniku Peoples History and Socialist Theory, prir. R. Samuel, Routledge & Kegan Paul,
London str. 227-240.)

Hall, Stuart (1992) Cultural studies and Its Theoretical Legacies, u zborniku Cultural
Studies, ur. Lawrence G., Nelson, C, Treichler, P., str. 277-294, Routledge, New York i
London

Hall, Stuart ([1973] 1980): Encoding/decoding. Culture, Media, Language: Working

Papers in Cultural Studies, 1972-79, Centre for Contemporary Cultural Studies, London:
Hutchinson, str. 128-38.

Hall, Stuart, Chas Critcher, Tony Jefferson, John Clarke i Brian Roberts (1978) Policing the
Crisis. Mugging, The State, and Law and Order, The Macmillan Press LTD, London i
Basingstoke

Hands, Joss (24. oujka 2011) Digital activism and the anti-cuts agenda, Our Kingdom.
Power & Liberty in Britain, URL:
http://www.opendemocracy.net/ourkingdom/joss-hands/digital-activism-and-anti-cuts-agenda
(24. 3. 2011.)

Haraway, Donna (1991) A Cyborg Manifesto: Science, Technology, and Socialist-Feminism

in the Late Twentieth Century, Simians, Cyborgs and Women: The Reinvention of Nature,
Routledge, New York, str. 149-181.

Hardt, Michael i Antonio Negri (2000) Empire, Harvard University Press, London, England

Hayles, N. Katherine (1999) How We Became Posthuman: Virtual Bodies in Cybernetics,

Literature, and Informatics, The University of Chicago Press, Chicago i London

Hayles N. Katherine (2002) Writing Machines, MIT Press

148
Heidegger, Martin (1996) Pitanje o tehnici, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed,
Zagreb

Heim, Michael (1987) Electric Language: A Philosophical Study of Word Processing, Yale
University Press, New Haven & London

Heim, Michael (1993) The Metaphysics of Virtual Reality, Oxford University Press

Heim, Michael (2000) Virtual realism, Oxford University Press US

Himanen, Pekka (2002) Hakerska etika i duh informacijskog doba, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb

Hogarth, Stewart (2008) The Naked Game, originalno djelo je izgubljeno, URL:
http://www.indiegames.com/2008/04/art_game_pick_ the_naked_game_r.html (21. 10. 2011.)

Huizinga, Johan (1992) Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri, Zagreb, Naprijed

Jameson, Frederic (1988) Postmoderna nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb

Jenkins, Henry (2000) Art for the Digital Age, Tehnology Review (hr. prijevod Libra Libera
#17, prosinac 2005.)

Jenkins, Henry (1. veljae 2010) Five Ways to Read Avatar, blog Confessions of an
Aca-Fan, URL: http://henryjenkins.org/2010/02/five_ways_to_read_avatar.html (29. 9. 2011.)

Jensen, Derrick (2006), Endgame, Seven Stories Press, New York

Johnson, Steven Berlin (2005) Everything Bad Is Good for You. How Todays Popular Culture
Is Actually Making Us Smarter; Riverhead Books, New York

Juul, Jesper (2005) Half-real: video games between real rules and fictional worlds, MIT
Press

Kapor, Mitchell i John Perry Barlow (1990) Across the Electronic Frontier, Electronic
Frontier Foundation, URL:
http://w2.eff.org/Misc/Publications/John_Perry_Barlow/HTML/eff.html (19. 11. 2011.)

Katuli, Tihomir (sijeanj 2012) Stop Online Piracy Act 2011. Firewall za pirate, Mrea

Kirpatrick, David (2010) The Facebook Efect. The Inside Story of the Company That is

149
Connecting the World, Simon & Schuster, NY

Kirpatrick, Marshall (2009) Facebooks Own Estimates Show Declining Student Numbers;
Now More Grandparents Than High School Users, URL:
http://www.readwriteweb.com/archives/facebooks_own_estimates_show_youth_flight_from_s
it.php, (5. 12. 2010.)

Koroman, Boris (1999) Povratak ludita, Libra Libera #6, Autonomna tvornica kulture,
Zagreb

Kravar, Zoran (2004) Antimodernizam, AGM, Zagreb

Lacan, Jacques (1983a) Funkcija i polje govora i jezika u psihoanalizi, Spisi, Prosveta,
Beograd

Lacan, Jacques (1983b) Odjeci tumaenja i vreme subjekta u psihoanalitikoj tehnici,

Spisi, Prosveta, Beograd

Lacan, Jacques (1983c) Prevrat subjekta i dijalektika elje u Frojdovskom nesvjesnom,

Spisi, Prosveta, Beograd

Lacan, Jacques (1983d [1966]) Spisi, Prosveta, Beograd,

Laplanche, Jean i Jean-Bertrand Pontalis (1992) Rjenik psihoanalize, August Cesarec,

Zagreb

Lessig, Lawrence (1999) Code and Other Laws of Cyberspace, Basic Books (hr. prijevod Kod
i drugi zakoni kiberprostora, Multimedijalni institut, Zagreb, 2004)

Lessig, Lawrence (2001) The Future of Ideas. The Fate of the Commons in a Connected
World, Random House, New York

Levinson, Paul (2001) Digitalni McLuhan. Vodi za novo doba; Izvori, Zagreb

Lvy, Pierre (2001 [1997]) Cyberculture, preveo Robert Bononno, Minnesota Press, original
Cyberculture. Rapport au Conseil de lEurope dans le cadre du projet Nouvelles
technologie: coopration culturelle et communication, Odile Jacob, Paris

Lovink, Geert (2007) Blogging, the nihilist impulse, 1. 2., Eurozine,

http://www.eurozine.com/articles/2007-01-02-lovink-en.html (21. 10. 2011.)

150
Lovink, Geert i David Garcia (16. svibnja 1997) The ABC of Tactical Media, The Tactical
Media Network, projekt Waag, the Society for Old and New Media, URL:
http://www.waag.org/project/tmn (21. 10. 2011.)

Lovink, Geert i Patrice Riemens (2011) Dvanaest teza o WikiLeaksu, Libra Libera #28,
Autonomna tvornica kulture, Zagreb

Lyotard, Jean-Franois (2005 [1979]) Postmoderno stanje, Ibis grafika, Zagreb

Manovich, Lev (2008) Software Takes Command, neredigirana verzija rukopisa koji e
objaviti 2012. MIT Press, URL: http://lab.softwarestudies.com/2008/11/softbook.html (21.
10. 2011.)

Manovich, Lev (2001) The Language of New Media, MIT Press

Manovich, Lev (rujan/ listopad 2004) New Media as Remix Culture, NYArtist, URL:
http://www.nyartsmagazine.com/septemberoctober-2004/new-media-as-remix-culture-by-lev-
manovich (3. 10. 2011.)

Marcuse, Herbert (1989) ovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog

industrijskog drutva, Sarajevo, Veselin Maslea Svjetlost

Marx, Karl i Friedrich Engels (1979) Njemaka ideologija, iz Glavni radovi Marxa i Englesa,
priredili Adolf Dragievi, Vjekoslav Mikecin, Momir Niki, 2. izd., Stvarnost, Zagreb

Maxwell, Richard i Toby Miller (2008) Ecological Ethics and Media Technology,
International Journal of Communication 2, str. 331-353.

Mayne, Judith (1991) Man with the Movie Camera and Womans Work, Explorations in
Film Theory. Selected Essay From Cin-Tracts, ur. Ron Burnett, Bloomington/Indianapolis,
str. 136-151.

McHale, Brian (1987) Postmodernist Fiction, Routledge, London

Melber, Ari (18. veljae 2011) Can Egypts Internet Movement Be Exported?, The Nation,
URL: http://www.thenation.com/article/158717/can-egypts-internet-movement-be-exported
(3. 10. 2011.)

Miller, Toby (2011) Life Without Media, izlaganje na konferenciji Life without media. VI
International Conference Communication and Reality, Barcelona

151
McLuhan, Marshall (2008) Razumijevanje medija, Golden Marketing Tehnika knjiga,
Zagreb

McLuhan, Marshall (oujak 1969) The Playboy Interview: Marshall McLuhan, Playboy
Magazine, http://www.nextnature.net/2009/12/the-playboy-interview-marshall-mcluhan/ (13.
10. 2011.)

McSherry, Corynne (26. listopada 2011) Disastrous IP Legislation Is Back And Its Worse
than Ever, Electronic Frontier Foundation, URL:
https://www.eff.org/deeplinks/2011/10/disastrous-ip-legislation-back-%E2%80%93-and-it%E
2%80%99s-worse-than-ever (1. 2. 2012.)

Mitropoulos, Angela (29. sijenja 2007) The Social SoftWar, Mute, URL:
http://www.metamute.org/editorial/articles/social-softwar (13. 10. 2011.)

Moravec, Hans (1988) Mind Children: The Future of Robot and Human Intelligence,
Harvard University Press, Cambridge, London

More, Max (1990) Transhumanism. Towards a Futurist Phylosophy, URL:

http://www.maxmore.com/transhum.htm (25. 10. 2011.)

More, Max i Ray Kurzweil (26. veljae 2002) Max More and Ray Kurzweil on the
Singularity, KurzweilAI.net, URL:
http://www.kurzweilai.net/max-more-and-ray-kurzweil-on-the-singularity-2 (25. 10. 2011.)

Morozov, Evgeny (17. studenog 2011) Occupy the Net! Our Internet is a paradise for
consumers but a hell for citizens, Future Tense, URL:
http://www.slate.com/articles/technology/future_tense/2011/11/salman_rushdie_and_faceboo
k_s_pseudonym_policy_. html (17. 11. 2011.)

Morozov, Evgeny (2011) The Net Delusion. The Dark Side of Internet Freedom, Public
Affairs, New York

Mumford, Lewis (1986) Mit o maini, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb

Murphie, Andrew i John Potts (2003) Culture & Technology, Palgrave, Basingstoke

Nakamura, Lisa (2002) Race In/For Cyberspace: Identity Tourism and Racial Passing on
the Internet, Cybertypes: Race, Ethnicity, and Identity on the Internet, Routledge, New

152
York

Pai, arko (2008) Vizualne komunikacije, Centar za vizualne studije, Zagreb

Payne, Michael i Jessica Rae Barbera (2010), ur., A Dictionary of Cultural and Critical
Theory, 2. izdanje, Blackwell Publishers, Oxford

Perner-Wilson, Hannah i Mika Satomi (2007) Massage Me, URL:

http://www.talk2myshirt.com/blog/archives/507# (3. listopada 2011.)

Poster, Mark (1996) CyberDemocracy: Internet and the Public Sphere, ur. David Porter,
Internet Culture, Routledge, New York; hrvatski prijevod O. Strpi,Etnografije interneta, ur.
Reana Senjkovi i Iva Plee, Institut za etnologiju i folkloristiku (Biblioteka Nova etnografija)
i Iibis grafika, Zagreb

Postman, Neil (1993) Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show
Business, dio preveden u zborniku Treeg programa Hrvatskog radija, br. 47. 1995.

Postman, Neil (1992) Technopoly: The Surrender of Culture to Technology, Alfred A. Knopf,
New York; dio preveden u Tvra, 1-2/2010, Zagreb, str. 147-154.

Prpi, Ivan, arko Puhovski i Maja Uzelac (1990) Leksikon temeljnih pojmova politike,
kolska knjiga, Zagreb

Quinn, Daniel (1995) Ishmael, Bantam/Turner Book, New York

Radman, Miroslav (2010) Oprez! Internetom se iri virus koji nas pretvara u mrave,
intervju, Globus, 28. 04. 2010.

Rheingold, Howard (1993) The Virtual Community: Homesteading on the Electronic

Frontier, 1. izdanje Addison-Wesley Pub. Co.

Rohrer, Jason (2007) Passage, URL: http://hcsoftware.sourceforge.net/passage (25. 6. 2011.)

Samuelson, Pamela i Robert J. Glushko (1991) Intellectual Property Rights for Digital
Library and Hypertext Publishing Systems: An Analysis of Xanadu, Proceedings of the third
annual ACM conference on Hypertext, Texas: San Antonio, URL:
http://portal.acm.org/toc.cfm?id=SERIES399&type=series&coll=GUIDE&dl=ACM&CFID=1
2583979&CFTOKEN=49088426 (3. 10. 2011.)

153
Shapiro, Michael J. (1997) Violent Cartographies: Mapping Cultures of War, University of
Minessota Press, Minneapolis

Saunders, Doug (17. prosinca 2010) Just watch us: The utopian dream of total openness,
Saturdays Globe and Mail, London, URL:
http://www.theglobeandmail.com/news/technology/just-watch-us-the-utopiandream-of-total-o
penness/article1843238/singlepage/ (17. 12. 2010.)

Shirky, Clay (2009) How social media can make history, TED Talks, sijeanj 2009, URL:
http://www.ted.com/talks/clay_shirky_how_cellphones_twitter_facebook_can_make_history.h
tml (3. 10. 2011.)

Singel, Ryan. Epicenter: Mark Zuckerberg: I Donated to Open Source, Facebook

Competitor, Wired News, 28. svibnja 2010. URL:
http://www.wired.com/epicenter/2010/05/zuckerberg-interview/ (25. 6. 2011.)

Sommerseth, Hanna (2007) Gamic Realism: Player, Perception and Action in Video Game
Play, Proceedings of DiGRA 2007 Conference, URL:
http://www.digra.org/dl/order_by_author?publication=Situated%20Play (25. 10. 2011.)

Sderberg, Johan (oujak, 2002) Copyleft vs. Copyright. A Marxist Critique, First Monday,
7, br. 3-4

Storey, John (2006) Cultural Theory and Popular Culture: An Introduction, University of
Georgia Press

Strpi, Ognjen (2008) Internet nije medij, blog Biblioteka 42, URL:
http://biblioteka42.blog.hr/2008/03/1624376343/internet-nije-medij. html (31. 11. 2011.)

Tan, Leon (25. studeni 2010) The Pirate Bay. Countervailing power and the problem of
state organized crime, C-Theory, URL: http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=672 (23. 1.
2012)

Thacker, Eugene (2006) Foreword: Protocol Is as Protocol Does; u Galloway, Alexander R.

(2006) Protocol: How Control Exists after Decentralization (Leonardo Books), The MIT

Terranova, Tiziana (2003) Free Labor: Producing Culture for the Digital Economy, u Marc
Bousquet i Katherine Wills ur. The Politics of Information: The Electronic Mediation of
Social Change, AltX Press, Electronic Book Rewiew, str. 99-122

154
Thomas, Douglas (2002) Hacker culture, University of Minneapolis, London

Touraine, Alain (1998 [1969]) Postindustrijsko drutvo, Biblioteka Episteme 22, Beograd

Virilio, Paul (27. kolovoza 1995) Speed and Information: Cyberspace Alarm, C-Theory,
URL: http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=72 (23. 1. 2012)

Virilio, Paul (1994) The Vision Machine. Bloomington: Indiana University Press (The Vision
Machine, 59-78 str.); Indiana University Press

Walker, Hunter (1. rujna 2010) The Origins of Discovery Channel Gunman James J. Lee,
The Wrap TV, URL:
http://www.thewrap.com/tv/column-post/origins-discovery-channel-gunman-jamesj-lee-20579
(31. 11. 2011.)

Walsh, Mike (2009) Futuretainment. Yesterday the World Changed, Now Its Your Turn,
Phaidon Press

Wark, McKenzie (2007) Gamer Theory, Harvard University Press, Cambridge,

Massachusetts, and London, England

Wells, H. G. (1927) Recenzija filma Metropolis, New York Times, 17. travnja 1927., URL:
http://erkelzaar.tsudao.com/reviews/H.G.Wells_on_Metropolis%201927.htm (31. 11. 2011.)

Wesch, Michael (23. lipnja 2008) An Anthropological Introduction to YouTube, YouTube,

URL: http://www.youtube.com/watch?v=TPAO-lZ4_hU (8. 11. 2011.)

Wesch, Michael (2007) Web 2.0 The Machine is Us/ing Us, YouTube, URL:
http://www.youtube.com/watch?v=6gmP4nk0EOE (8. 11. 2011.)

Williams, Raymond (2006) Analiza kulture, u zborniku tekstova Politika teorije. Zbornik
rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb; poglavlje iz knjige The Long
Revolution, Penguin, Harmondsworth, 1965, str. 57-88.

Williams, Raymond. Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory, u Problems in

Materialism and Culture. London: Verso, 1980. Rpt. as Culture and Materialism. London:
Verso, 2005. 31-49.

Williams, Raymond (1974) Television. Technology and cultural form. Hanover, N.H.:
Wesleyan University Press

155
Winer, Dave (24. rujna 2011) Facebook is scaring me, blog Scripting News, URL:
http://scripting.com/stories/2011/09/24/facebookIsScaringMe.html(24. 9. 2011.)

Young, Kimberly S. (1998) Caught in the Net: How to Recognize the Signs of Internet
Addiction and a Winning Strategy for Recovery, John Wiley and Sons

Zerzan, John (2004) Protiv tehnologije, Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Jesenski i

Turk, Zagreb

Zittrain, Johnatan i Benjamin Edelman (2003) istraivanje Empirical Analysis of Internet

Filtering in China, Berkman Center for Internet & Society, Harward Law School, URL:
http://cyber.law.harvard.edu/filtering/china/ (8. 11. 2011.)

iek, Slavoj (2004 a). Iraq: The Borrowed Kettle. Verso, London

iek, Slavoj (4. srpnja 2007) Kako je staljinizam spasio ovjenost ovjeka, predavanje u
KIC-u, Zagreb

iek, Slavoj (2001) Manje ljubavi vie mrnje!, Beogradski krug, Beograd

iek, Slavoj (2008a) O nasilju, Ljevak, Zagreb

iek, Slavoj (2010) Return of The Natives, New Statesman, 4. oujka, URL:
http://www.newstatesman.com/film/2010/03/avatar-reality-love-couple-sex (25. 10. 2011.)

iek, Slavoj ([1989] 2002) Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb

iek, Slavoj (1996) The indivisible remainder: an essay on Schelling and related matters,
Verso, London i New York

iek, Slavoj ([1997] 2008) The Plague of Fantasies, 2. izd., Verso, London i New York

iek, Slavoj (2008b) The Prospects of Radical Politics Today, International Journal of
Baudrillard Studies, sv. 5, br. 1, sijeanj; URL:
http://www.ubishops.ca/baudrillardstudies/vol5_1/v5-1-article3-zizek.html (16. 11. 2011.)

iek, Slavoj (2004b) The Reality of the Virtual, snimljeno predavanje, London, URL:
http://www.realityofthevirtual.com (16. 11. 2011.)

iek, Slavoj (1998) The Spectre is Still Roaming Around u: Karl Marx i Friedrich Engels:

156
Komunistiki manifest, Zagreb, Arkzin

iek, Slavoj (1999) The Ticklish Subject. The Absent Centre of Political Ontology, Verso,
London i New York

157
Katarina Peovi Vukovi

Roena 1974. u Zagrebu. Magistrirala i doktorirala na Odsjeku za komparativnu knjievnost

Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog
fakulteta u Rijeci gdje od 2005. godine predaje kolegije iz podruja medijske i kulturalne
teorije. Od 1998. do danas urednica knjievno-teorijskog asopisa Libra Libera. Priredila
zbornik tekstova amerikog teoretiara Hakima Beya Privremene autonomne zone i drugi
tekstovi (2003). Objavila studiju Mediji i kultura : ideologija medija nakon decentralizacije
(2012).

158
Biblioteka Online
knjiga 114

Katarina Peovi Vukovi

MEDIJI I KULTURA
ideologija medija nakon decentralizacije

2014 Katarina Peovi Vukovi

za elektroniko izdanje: Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, 2014, 2015

Izdava
Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, Zagreb

Za izdavaa
Aleksandra David

Urednik
Kreimir Pintari

Ilustracija
ra2 studio / Fotolia.com

ISBN 978-953-345-407-8 (HTML)

ISBN 978-953-345-408-5 (EPUB bez DRM)
ISBN 978-953-345-409-2 (PDF)
ISBN 978-953-345-410-8 (MOBI)

Prvo izdanje
Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Grada Zagreba.

159
160