STEFAN ZVVEIG: TRIUMF I TRAGIKA ERAZMA ROTTERDAMSKOg

VLASNIK I IZDAVA
NAKLADA KNJIGA "BINOZA SVJETSKI PISCI"
ZAGREB, ZVONIMIROVA UL. 7

"Cijeli je svijet jedna zajednika domovina!"

Jedan rat raste iz drugoga, a iz jednoga rastu dva."
Erazmo: Querela pacis

tamparije "Gutenberg", Zagreb, Ilica 65. Telefon 2171

Pokuao sam da doznam, da li je Erazmo Rotterdamski pripadao onoj stranci. Neki mi je

trgovac odgovorio: "Erasmus est homo pro se."
Epistolae obscurorum virorum, 1915.
MISIJA I SMISAO IVOTA
Erazmo Rotterdamski, neko najvea i najsjajnija slava svoga vijeka, danas je, ne
pokuavajmo to zanijekati jedva po imenu poznat. Njegova nebrojena djela, napisana u davno
zaboravljenom, nadnarodnom jeziku, humanistikoj latintini, spavaju nepomuivanim snom
u knjinicama. Jedva jedno jedincato od njegovih, svjetski znamenitih djela govori jo u nae
doba. I njegova linost, teka je da ju shvatimo, jer nesigurno svjetluca u svijetlu, posredno
bacanom na nju i u miljenjima, protuslovno izreenim o njoj. Zasjenili su je jai i snaniji
likovi drugih svjetskih reformatora. O njegovu privatnom ivotu jedva se dade togod
zanimljivog rei: ovjek tiine i neumornog rada stvara rijetko plastiki zaokruenu
biografiju. tavie i pravo njegovo djelo pokopano je i sakriveno naoj svijesti sadanjice kao
i kamentemeljac pod ve podignutom zgradom. Stoga valja sasvim jasno i zbijeno unaprijed
rei, to nam ini Erazma Rotterdamskog, velikog zaboravljenika, jo danas i upravo danas
tako dragim to je u prvom redu injenica, da je on medu svim piscima i stvaraocima Zapada
bio prvi svijesni Evropejac, prvi ustrajni prijatelj mira, najrjeitiji brani humanistikog ide

ala, koji je pogodovao duhovnom svijetu i ivotu.. Nadalje, da on povrh toga u svojoj borbi za
pravednije, harmoniziranije formiranje naega duhovnog svijeta nije ostao pobjednik nego je
pobjeen taj upravo tragizam njegove sudbine uinio ga je jo bliim naemu bratskom
osjeanju.
Erazmo Rotterdamski ljubio je mnogo stvari, koje i mi ljubimo: pjesniko stvaranje i
filozofiju, knjige i djela umjetnosti, jezike i narode, i ne inei razlika medu njima svima,
cijelo ovjeanstvo u ime viega njegova udorednog oplemenjivanja. I samo je jednu stvar
na zemlji mrzio, jer se protivila razumu: fanatizam. On sam, najnefanatiniji od
svih ljudi, duh moda ne najvieg formata, ali svakako najireg znanja, srce, koje se nije
preljevalo dobrotom, ali je bilo puno iskreno prijazne ovjenosti, uistinu estite
dobrohotnosti, smatrao je Erazmo svaki oblik intolerancije prema tuim nazorima
hereditarnim zlom naega svijeta. Prema njegovu uvjerenju gotovo bi se svi sukobi
izmeu ljudi i naroda mogli izravnati uzajamnom popustljivou, bez nasilja, jer svi lee na
podruju ljudskog. Upravo svaki spor mogao bi se rijeiti putom sporazuma, kada ne bi
bukai i ekstremni fanatici napinjali otro ratnikog luka. Stoga je Erazmo suzbijao
svaki fanatizam, bio on na religijskom ili narodnom podruju ili u sferi nazora o svijetu i
ivotu, suzbijao ga je kao prirodnog, zakletog razaraa svake mogunosti
sporazuma. Mrzio je sve, tvrdokorne i jednostrane fanatike, bez obzira na to, jesu li bili
obueni u sveeniko odijelo ili u profesorski talar, mrzio je zaguljenike i zelote svih, klasa i
rasa, koji uvijek za svoje vlastito miljenje trae ropsku poslunost i svaki drugi nazor
prezirno nazivaju herezom ili lakrdijatvom. Erazmo Rotterdamski nije narivavao nikomu
svojih vlastitih pogleda, a isto se tako odluno opirao svim pokuajima, da mu drugi nametnu
bilo kakvo religijsko

ili politiko geslo. Samostalnost miljenja bila mu je neto, to se samo po sebi razumije.
Njegov slobodni duh nazirao je uvijek, da znai okrnjenje boanske mnogostrukosti svijeta,
ako ovjek, bilo s propovjedaonice ili s katedre pone o svojoj vlastitoj, linoj istini govoriti
kao o vijesti, koju je: Bog njemu, i to upravo samo njemu, priapnuo u uho. Stoga je svom
snagom svoje blistave i pronicave inteligencije kroz cio ivot na svim poljima pobijao
svadljive, uporne fanatike svoje vlastite tlapnje, i samo je u sasvim rijetkim, sretnim asovima
odgovarao na njih blagim smijekom. U takvim? asovima blaeg ugoaja inilo mu se, da je
uskogrudni fanatizam samo saaljenja vrijedna ogranienost duha, jedna od nebrojenih oblika
"stultitiae" (ludosti), ije je brojne vrste i varijante tako sjano klasificirao i karikirao u svojoj
"Pohvali ludosti". Kao ovjek bez predrasuda, istinski pravedan shvatio je tavie
najzakletijega svoga prijatelja i smilovao se nad njim. U dubini pak svoje due znao je uvijek,
da e fanatizam, taj zloguki duh ljudske naravi razoriti njegov vlastiti blai svijet i sam njegov
ivot.
Erazmovo poslanje i ivotni smisao bijae harmonijsko izglaivanje opreka u duhu
humaniteta. Rodio se kao priroda, koja spaja ili da se izrazimo s Goetheom, koji je poput
Erazma zabacivao sve ekstremno, kao "komunikativna priroda". Svaki nasilni prevrat, svaki
"tumultus" (buka), svaka mutna svaa mase u njegovu su se poimanju protivile bitnosti
jasnoga razuma svijeta, prema kojemu se osjeao obvezanim kao vjerni i tihi glasnik. Osobito
rat kao najbrutalnija, najnasilnija forma, u kojoj se oituju unutranje opreke nije mogao
nikako dovesti u sklad sa ovjeanstvom, koje moralno misli. Rijetko umjee, da oslabi
sukobe putem dobrohotnog shvatanja, da bistri tamu, da rasplie zapleteno, da raskinuto
ponovo satka i da separa
9

tizam zamijeni geslima viega ujedinjenja sainjavalo je pravu snagu njegova strpljivog
genija. Suvremenici su stoga sa zahvalnou nazvali "erazmovtinom" onu volju, koja na
mnogostruk nain djeluje u svrhu sporazumijevanja. Za tako shvaenu "erazmovtinu" htio je
taj ovjek da predobije cio svijet, jer je u sebi ujedinjavao sve forme stvaranja; Ikao pjesnik,
filolog, teolog i pedagog smatrao je da se moe pribliiti i spojiti na cijelom svijetu i ono,
to se ini nepomirljivo. Nijedna sfera nije njegovu umjeu posredovanja bila
nedokuiva ili tua. Za Erazma nije bilo nikakve ni moralne ni nepremostive opreke
izmeu Isusa i Sokrata, izmeu kranske nauke i antikne mudrosti, izmeu pobonosti i
udorednosti. Erazmo, posveeni sveenik primao je u smislu tolerancije i pogane u svoje
nebesko duhovno kraljevstvo nadovezujui niti bratstva izmeu njih i crkvenih otaca.
Filozofija mu je bila drugi i isto tako isti oblik traenja Boga kao i teologija. S jednako
dubokom vjerom uzdizao je oi prema kranskim nebesima kao to je s dubokom
zahvalnou gledao na grki Olimp. Renesansa sa svojom utilno radosnom raskoi nije mu
se inila kao Kalvinu i drugim zelotima neprijateljica reformacije nego jedino njezina
slobodnija sestra. Nenastanjen ni u jednom kraju a udomljen i udomaen na cijelom svijetu,
prvi svijesni kozmopolit i Evropejac nije priznavao nadmoi jednog naroda nad drugim. Svoje
je srce odgojio tako, da je sve narode ocjenjivao prema njihovim najplemenitijim i
najobrazovanijim duhovima, prema njihovoj duhovnoj eliti; svi su mu bili jednako vrijedni
njegove ljubavi. Sabrati sve tako dobro misaone ljude iz svih zemalja, rasa i klasa u
jedan veliki savez obrazovanih takav je uzvieni pokuaj preuzeo na sebe kao svoj
ivotni cilj i dok je latinski jezik, taj jezik nad jezicima uzdigao do novoga umjetnikog
oblika i jezika za sporazumijevanje, stvorio
10

je narodima Evrope nezaboravno djelo! nadnarodni, jedinstveni misaoni i izraajni oblik.

Njegovo opseno znanje osvrtalo se zahvalno u prolost; njegov duh vjernika nareivao mu je
da s pouzdanjem gleda u budunost. Stalno je nasuprot tomu odvraao oi od pojava
barbarstva, koje je s tvrdokornim neprijateljstvom nastojalo da luaki pobrka Boji plan
svijeta. Samo via, stvaralaka sfera bratski ga je privlaila i smatrao je zadaom svakoga
vieg duha da taj prostor produi i proiri, da uzmogne jedamput poput nebeskoga svjetla
nepomueno i jedinstveno obuhvatiti cijelo ovjeanstvo. Na tom je naime poivala najdublja
vjera (podjedno lijepa, tragina zabluda) ovoga ranog humanizma: Erazmo i njegovi pristae
smatrali su moguim napredak ovjeanstva putem prosvjetiteljstva, te su se nadali, da se
moe odgojiti i pojedinac i ljudska skupnost putem opeg proirenja obrazovanja, pisma,
studija i knjige. Te je rane idealiste odlikovalo dirljivo i gotovo religiozno pouzdanje, da se
ljudska narav moe oplemeniti ustrajnim njegovanjem uenja i itanja. Kao uenjak, koji
vjeruje u snagu knjige nije Erazmo nikada sumnjao u to, da se moe poduavati etika odnosno
da ju moe prisvojiti svom duhu svatko, ako se kako treba obrazuje. Pitanje potpunog
harmoniziranja ivota inilo mu se da je osigurano putem humanizacije ovjeanstva, koju je
on u svom duhu stvorio.
Takav visoki san inio mu se kao snani magnet, da iz svih zemalja privue samo najbolje
duhove. Svakom ovjeku, koji etiki osjea, ini se vlastita eksistencija neznatnom i nebitnom
bez utjene misli, bez tlapnje, koja proiruje duh, da i on kao jedinica pridonosi u nekoj mjeri
svojim vlastitim nastojanjima i djelima opoj moralizaciji svijeta. Naa sadanjost ima da
bude stepenica k viem usavrenju, samo priprema k mnogo savrenijom ivotnom procesu.
Tko umije, da inom potvrdi tu snagu
11

vjere u moralni napredak ovjeanstva i da ga uputi prema novom idealu postaje duhovni
voda svoga pokoljenja. Takvim je vodom postao Erazmo Rotterdamski. Duh i doba
vremena veoma su pogodovali njegovoj ideji da se Evropa ujedini u duhu humanizma. Velika
otkria i izumi, izvreni na prijelomu XV. i XVI. vijeka, preporod nauka i umjetnosti putem
renesanse, postali su ponovo poslije dugog vremena usreiteljskim, nadnarodnim
doivljajem cijele Evrope. Po prvi put je opet poslije nebrojenih godina pritiska duh
zapadnoga svijeta oivio povjerenjem u vlastitu misiju, pa su iz svih zemalja najbolje
idealistike snage pritjecale humanizmu. Svaki je htio da postane graanin, svjetski graanin
u ovom carstvu kulture duha. Carevi i pape, knezovi i sveenici, umjetnici i dravnici,
mladii i ene natjecali su se u tom, tko e prisvojiti vie znanja i tko e vie umjeti. Latinski
jezik bio je njihov zajedniki bratski jezik, prvi ^esperanto duha: po prvi put istaknimo tu
injenicu s priznanjem poslije pada rimske civilizacije poelo je klijati u republici uenjaka
Erazma Rotterdamskog zrno ope evropske kulture. Po prvi put je nasuprot tatine
pojedinog naroda postala dobrobit cijelog ovjeanstva cilj bratske idealistike
skupine. I ta tenja ovjeka duha da se u duhu spaja, taj zahtjev jezika, da se
sporazumijevaju jednim jezikom, naroda, da se konano zadovolje u nadnarodnom, taj je
triumf razuma bio podjedno i triumf Erazma, njegov sveti, ali kratki i prolazni as na satu
svijeta.
Zato to je bolno pitanje nije moglo due trajati tako isto carstvo? Zato ti sami uzvieni,
humanitarni ideali duhovnoga uzajamnog sporazuma, zato ta "erazmovtina" nije bila kadra,
da utvrdi istinsku, trajnu vlast nad svijetom, koji je ve odavna pouen o besmislici svakog
neprijateljstva? Mi moramo sasvim jasno biti na istu o tom
12

i priznati, da ideal, koji ima pred oima jedino i iskljuivo ope dobro, ne e zadovoljiti
nikada potpuno iroke narodne mase. Kod prosjenih priroda trai i mrnja uz istu snagu
ljubavi svoje mrano pravo. Sebinost pojedinca hoe da iz svake ideje izvue brzo line
koristi. Masama su uvijek pristupnije konkretne, opipljive stvari nego li maglovite apstrakcije.
Stoga uvijek u politikom1 ivotu najlake nae pristae svaka parola, koja umjesto ideala
proklamira neprijateljstvo, i lako shvatljivu, opreku, koja se obraa protiv jedne klase, protiv
druge rase, protiv druge religije, jer samo tako najlake moe fanatizam da raspali svoj
zloinaki plamen. U poimanju omladine, koja je bila borbena i koja je izgarala od ee, da
svom protivniku skoi u oi, nije bilo nadnaravne, sveljudske ideologije Erazma
Rotterdamskog, koja je teila za ujedinjenjem. Erazmov panhumani ideal nije imao elementa,
koji bi mogao djelovati optiki, nije bio kadar da probudi onaj elementarni poticaj, koji
karakterizira otvoreno iskljuenje neprijatelja, i njegovo izbacivanje izvan vlastite religijske
zajednice. Stoga e takoer beskonano laku zadau imati uvijek stranaki duhovi, koji
tjeraju vjeno, ljudsko nezadovoljstvo u odreenom pravcu vjetra. Erazmova pak nauka,
humanizam, koji unitava sve mrnje, junaki i strpljivo usmjeruje sve svoje napore prema
jednom, jedva vidljivom cilju, ostaje i jest ideal duhovne aristokracije sve, dok se ne ostvari
Erazmov san o jednom evropskom narodu. Stoga idealisti, a ujedno poznavaoci ljudske
naravi, kakovi su pioniri gesala buduega bratskog sporazuma ovjeanstva moraju sami sebi
davati jasno rauna o tom, da njihovu djelu uvijek prijeti vjena, iracionalna strast, oni moraju
portvovano biti svijesni, da uvijek mogu nastati orkani fanatizma, koji izviru iz pradubina
ljudskih instinkata i koji mogu sve nasipe preplaviti i razoriti. Gotovo svaka nova
13

generacija doivljava takve reakcionarne nalete i tada je njezina moralna obveza da te nasrtaje
preivi bez unutranje zbrke.
Osobna Erazmova tragika poivala je u tom, da je upravo on, najnefanatiniji,
najantifanatiniji od svih ljudi i to upravo u asu, kada je nadnarodna ideja po prvi
put pobjedonosno zablistala nad Evropom, uvuen u jednu od najdivljijih eksplozija
narodnoreligiozne strasti, koju uope poznaje povijest. Uope ne siu oni dogaaji, koje mi
nazivamo historijski znatnima, u ivu narodnu svijest. Sami veliki talasi rata zahvatali su
u predanjim stoljeima samo pojedine narode, pojedine pokrajine. Moglo je ljudima, koji
ivu duhovnim ivotom poi za rukom, da se dre postrance za vrijeme takovih
religijskih ili socijalnih perturbacija, te da ne sudjeluju u politikim razraunavanjima.
Najrjeitiji je dokaz za to sam Goethe, koji je bez zapreka za vrijeme buke
napoleonskih ratova izgraivao svoj unutranji ivot. Katkada opet, veoma rijetko u teaju
povijesti nastaju oprene napetosti tako velike snage razmaka, da se cijeli svijet poput rupca
raskine na dva dijela. Golemi taj raskid cijepa poprijeko svaku zemlju, svaki grad,
svaku kuu, svaku obitelj, svako srce. Sa svih strana sa strahovitim pritiskom nadmo se
mase sputa na individuum i on se ne moe braniti, ne moe se spasiti od kolektivnog bijesa,
takav bijesni sudar valova ne doputa nikome da mirno i sigurno stoji postrance.
Potpuna razdvajanja svijeta mogu se rasplamtjeti zbog trvenja opreka jednoga socijalnog,
religijskog i svakoga drugog duhovnoteorijskog^ problema, ali u stvari je to uvijek
fanatizam, a sasvim je sve jedno, kakav je materijal, od kojeg se zapali. On hoe samo da
gori, da bukti da izbaci snagu svoje mrnje. I upravo u tim apokaliptikim historijskim
asovima tlapnje masa, raskida najee

demon rata lance uma i rui se slobodno i s uitkom! nad svijet.

U takvim strahovitim asovima opeg bijesa mase i cijepanja svijeta na uzajamne,
neprijateljske tabore postaje volja pojedinca nemona. Uzaludnoje nastojanje duhovnog
ovjeka, da se spasi u odjeIjenoj sferi promatranja; vrijeme ga sili da ude u vrtlog
razbjenjele gomile na desno ili lijevo, u jednu ili u drugu etu; namee mu se ovo ili
ono geslo. Nikomu od stotinu tisua i milijuna boraca: ne treba u takvim asovima vee
odvanosti, vee snage duha, vee moralne neslomivosti i odlunosti nego ovjeku sredine,
koji ne e da se podvrgne nikakvom bijesu mase ni jednostranosti miljenja. I ovdje
poinje tragedija Erazma. On je pokuao kao prvi njemaki reformator (i zapravo jedini, jer
su drugi reformatori bili prije revolucionarci nego reformatori), da prema zakonima uma
obnovi katoliku crkvu. Ali sudbina alje protiv njega, dalekovidnog ovjeka duha,
evolucionara ovjeka ina; Luthera, revolucionarca, demonski tjeranog izaslanika gluhe
premoi njemakog puka. eljezna seljaka pesnica doktora Martina smrskala je jednim
udarcem ono, to se fina, samo perom oboruana Erazmova ruka trudila da njeno i plaljivo
spoji.. Na vjekove je rascijepan evropski kranski svijet na dva dijela, katolici protiv
protestanata, sjever protiv juga, germanski narodi protiv romanskih. U tom periodu, u tom
asu postojao je za njemakog, zapadnog ovjeka samo jedan izbor, jedna odluka:: Ili za papu
ili za Luthera, za vlast Petrovih kljueva ili za evanelje. Ali Erazmo, jedini meu voama
onoga doba sustegao se, da prijee na ovu ili onu* stranu. I to je djelo spomena vrijedno. Nije
stupio ni na stranu crkve ni na stranu reformacije; osjeao" je, da je vezan i s jednom i
drugom. S evangelikom naukom, jer je on bio prvi, koji ju je iz uvjerenja traio i
unapreivao a sa crkvom katolikom,
15

jer je on u njoj branio posljednju jedinstvenu duhovnu formaciju svijeta, koji je propadao.
Vidio je na desnoj strani pretjeranost, a i na lijevoj je strani bilo pretjeranosti,
desno fanatizam i lijevo fanatizam, i on, koji je bio nepromjenljivi protivnik svakoga
fanatizma, nije se mogao upregnuti u jaram ni jedne ni druge skrajnosti. Htio je da jedino
slui pod zastavom umjerenosti, pravednosti. Uzalud je htio da spasi od tog rascjepa i
svae opeljudski elemenat, zajedniko kulturno dobro; stao je kao pomirljivi
ovjek po sredini, a tim samim na najopasnijem mjestu. Golim je rukama pokuao da
ujedini vatru i vodu, da pomiri jednog fanatika s drugim: nemogue i stoga dvostruko
velianstveno nastojanje. Njegovo stanovite nisu razumjeli u nijednom taboru. Oba su se
tabora nadala jer je blago govorio da e ga predobiti za svoju vlastitu stvar. im su oba
tabora shvatila, da taj slobodni duh ne e da prisegne vjernost i oda ast ni jednom tuem
uvjerenju ili dogmi, obasut je s desne i s lijeve strane mrnjom i porugom. Budui da
se Erazmo nije priklonio ni jednoj ni drugoj stranci, posvadio se s obje. "Za Guelfe sam
Gibelin, a za Gibeline Guelf." Luther protestant bacio je teku kletvu na njegovo ime, a
crkva je katolika stavila na index sva njegova djela. Ni prijetnja ni psovka nijesu
Erazma sklonuli, da prijee u jednu ili u drugu stranku; nulli concedo nikomu ne u pripadati,
tomu svome naelu i uzreici ostao je vjeran do kraja. Homo per se, ovjek za sebe, koji ide
svojim vlastitim putevima sve do posljednje konsekvencije. Umjetnik, uzvieni duh u
Erazmovu smislu ima zadau nasuprot politiarima i voama, koji vode k jednostranoj strasti
da bude razumni posrednik, ovjek mjere i sredine. On ne moe da stoji ni na kakvoj fronti
nego jedino i samo protiv zajednikog neprijatelja svakoga slobodnog miljenja: protiv
svakog fanatizma; ne po
16

strance od stranaka jer je umjetnik pozvan da suosjea sa svim ljudskim nego nad njima au
dessus de la melee, suzbijajui jednu i drugu pretjeranost i kod svih ljudi onu prokletu,
besmislenu mrnju.
To Erazmovo stanovite, tu njegovu neodlunost ili bolje tu njegovu nesklonost, da se odlui,
nazvali su suvremenici i potomci na prostaki nain kukavilukom, te su se bistroumnom
ovjeku rugali, da mlako oklijeva i da je poput vremena promjenljiv. I u istinu: Erazmo nije
kao Winkelried stajao otvorenih grudi prema svijetu; neustraivi heroizam nije bio njegov
nain. On se oprezno sklonuo na stranu i popustljivo balansirajui poput trstike na desno i
lijevo, uvijek je pazio, da se ne dade prelomiti i da se uvijek moe ponovo podii. Svoje
uvjerenje o nezavisnosti, svoj "nulli concedo" nije ponosno nosio pred sobom kao
monstrancu, nego ga je sakrivao pod kaputom kao tat svoju svjetiljku. Za vrijeme najdivljijih
sudara mrnje i tlapnje privremeno bi se uurivao i sakrivao u skrovitima ili potajnim
putevima; ali i to je najvanije on je sauvao svoje duhovno blago, svoju vjeru u
ovjeanstvo i neozljeenu je donosio kui iz strahovitog orkana mrnje svoga vremena. Na
tom malom stijenju (fitilju), koji je jedva tinjao, mogli su kasnije Spinoza, Lessing i Voltaire,
a moi e i svi budui Evropejci zapaliti svoje zublje (svjetiljke). Kao jedini od svoje duhovne
generacije Erazmo je ostao vjerniji cijelom ovjeanstvu nego li pojedinom lanu. Daleko od
bojnog polja, ne ulazei u sastav ni jedne ni druge vojske a na njega su zavojtile obje umro
je osamljen, sam. Osamljen, a ipak a to je odluno nezavisan i slobodan.
Povijest je nepravedna prema pobjeenim. Ona ne voli ljude umjerenosti, posrednike i
pomirljive, ljude ovjenosti. Strastveni fanatici su njezini Iju
2 17

bimci, oni, koji ne znaju mjere divlji pustolovi duha i akcije: stoga je prezirno prola mimo
tog tihog sluge ovjeanstva. Na golemoj areni reformacije stoji Erazmo Rotterdamski u
pozadini. Svi drugi ispunjavaju drugaije svoj udes: svi su oni opsjednuti svojim genijem i
vjerovanjem. Hus umire u plamenu lomae, koja bukti, Savanarola na vjealima u Firenzi,
Serveta je u oganj porinuo zelot Kalvin. Svaki ima svoj tragini sat: Tomu Miinzera tipali su
s uarenim klijetima, Johna Knoxa pribili su avlima na njegovu galiju, Luther, koji je
svojim irokim nogama duboko prodro u njemaku zemlju gromkim je glasom zatutnjio
protiv cara i carstva svoj: "Ja ne mogu drugaije." Toma Morus i John Fisher predali su svoje
glave na ubojnikoj kladi, Zwingli, izmrcvaren estoperom pada na poljani Kappela sve su to
nezaboravni likovi, borbeni i opsjednuti bijesom svojevjere, ekstatini u svojoj patnji, veliki u
svom udesu. Iza njih gori sudbonosni plamen religiozne tlapnje u daljinu, opustoene gradine
seljakog rata svjedoe bogohulno, da su Isusa poimali na drugaiji, razliiti nain nego li su
ga poimali zeloti; porueni gradovi, opljakana dvorita za vrijeme tridesetogodinjeg i
stogodinjeg rata svi se ti apokaliptiki krajobrazi tue nebesima na zemaljsku nerazumnu
strastvenost i nepopustljivost. Posred te vreve neto malo iza velikih voda crkvenog rata i
izrazito postrance od njih sviju odlikuje se suptilno, sjenom lake tuge zamraeno lice Erazma
Rotterdamskog. Ne stoji uz nikakav mueniki stup, njegova ruka nije oboruana maem,
nikakva gorljiva strast ne ceri njegova lica. Jasno se uzdie umilno nebeski plavo oko, koje je
Holbein za vjena vremena naslikao, i kroz svu tu buku strasti gleda u budunost i u nae
dane, koji nijesu nita manje uzburkani. Izraz mirne rezignacije obavija tugom njegovo elo
ah, on pozna vjenu glupost svijeta; ali ipak laki,
18
jedva zamjetljivi, tihi smijeak sigurnosti titra oko njegovih ustiju. Taj iskusni ovjek zna
dobro, da je karakteristika svih strasti da e se na kraju krajeva iscrpsti i da e ih nestati.
Sudbina je svakog fanatizma, da e sam sebe izigrati. Um nasuprot, vjeni, tihi i strpljivi,
umije da eka, da ustraje i da pobjeuje. Katkada, ako drugi pijano bue, mora um utjeti i
zamuknuti. Ali njegovo vrijeme dolazi, uvijek ponovo dolazi.

".ISfl

P O G L
ED U EPOHU
Prijelaz iz petnaestog u esnaesti vijek sudbonosno je doba Evrope, koje se po dramatskoj
snazi jedroe moe uporediti samo s naim dananjim vremenom. Jednim zamahom
proiruje se evropsko podruje stekavi svjetsku prostornost. Jedan izurn, jedno otkrie ide za
drugim. Zahvaljujui neustraivom junatvu novog pokoljenja pomoraca dostiglo se za
nekoliko godina ono, to je zbog ope ravnodunosti ili nedostatka odvanosti lealo na
ugaru u tijeku stoljea. Kao na elektrinom satu iskau brojevi: 1486. odvano dopire
Diaz kao prvi Evropejac sve do rta Dobre nade, 1492. doplovio je Kolumbo do
amerikih otoka, 1497. Sebastijan Cabot do Labradora, a time do amerikog kopna. Tek to je
bijela rasa postala svijesna da postoji novi kontinent, ve plovi Vasco de Gama, odbijajui se
od Sansibara u Calicut, i otvara morski put u Indiju, 1500. otkriva Cabral Braziliju, konano
od 1519. do 1522. poduzima i sretno privodi kraju Magalhaes najznatniji in, koji je
krunisao sva otkria, prvo putovanje ovjeka oko zemlje, iz panjolske u panjolsku.
Zahvaljujui tome priznalo se, da je istinit prvi krompir Martina Behaima iz 1490. godine
prvi globus, kojemu su se pri njegovoj pojavi izrugivali kao nekranskoj hipotezi i luakom
djelu; najsmioniji in je potvrdio istinitost najodvanije misli. Preko noi se za misaono
ovjeanstvo okrugla lopta, na kojoj je ono dosad nesigurno i pritisnuto kao na nekoj terra
incognita kruilo, kroz zvjezdane prostore, ostvarila tako, da se mogla okolo naokolo oploviti
i preploviti. More pak, dosada lazurna pu
20

st inja, koja se talasala u mitskom beskraju, postalo je eiemenat, koji se mogao mjeriti uzdu i
poprijeko; iako je predan ovjeanstvu na uslugu. S jednim /amahom pojaala se evropska
muevnost i smionost. Hc/. stanke, bez odmora odigrava se divlja utakmica u istraivanju
kosmosa. Svaki put, kad bi topovi Cadiza ili Lisabona najavljivali dobrodolicu galeon i ma,
koji su se vraali kui, trcalo bi se znatieljno mnotvo u luku, da uje nove vijesti o
novootkrivcnim zemljama, da se divi jo nevienim pticama, ivotinjama i ljudima; s grozom
gledaju na orijake tovare zlata i srebra, u svim se smjerovima iri vijest po cijeloj Evropi, da
je ona u tijeku jedne noi zahvaljujui duhovnom junatvu svoje rase postala sredinjom
tokom i vladarom cijelog svemira. Gotovo u isto doba istrauje Kopernik jo nepristupne
putove nebeskih tjelesa povrh naglo rasvjetljene zemlje i cijelo to novo znanje zahvaljujui
nedavno otkrivenom tiskarskom umjeu prodire podjedno dotada nepoznatom brzinom u
najudaljenija mjesta, u najzabaenija sela Zapada: po prvi put Evropa od niza vjekova
proivljava kolektivne doivljaje, koji ju usreuju i koji joj diu pouzdanje i unapreuju ivot.
U okviru jedne jedine generacije dobili su praelementi ljudskog nazora: prostor i vrijeme
sasvim druge mjere i vrednote. Jedino na posljednji prijelom dvaju stoljea s isto tako naglim
skraivanjem prostora i vremena putom telefona, radia, auta i aeroplana, proivio je jednako
promjenu ivotnog ritma putem izuma i otkria.
Tako naglo proirenje vanjskoga prostora svijeta povuklo je dakako za sobom i nasilnu,
eidku promjenu u podruju duha. Svaki je pojedinac ln<> iznenada prisiljen, da misli u
drugim dimenzijamu, da rauna, da ivi; ali prije nego se mozak prilagodio jedva shvatljivoj
promjeni, promjenilo se ve uvstvo. Bespomona zbrka, pola strah, pola entuzijastika
vrtoglavica, uvijek je prvi odgovor
21

due, ako ona iznenada izgubi svoju mjeru, ako se sve norme i forme, na kojima je ona dotada
poivala kao na neem postojanom, sablasno skliznu pod nju. Preko noi je sve ono, dotada
sigurno postalo problematino, sve ono jueranje inilo se kao da je bilo prije tisuu godina,
kao da se preivjelo; Ptolomejeve mape, koje su za dvadeset generacija bile "neoboriva
svetinja, postale su Kolumbovim i Magalhaesovim otkriima i samoj djeci na ruglo. Djela,
koja su pisana i prepisivana s potpunom vjerom u tijeku tisuljeta, kojima su se divili kao
nepogreivim, djela, koja su raspravljala o svemiru, astronomiji, geometriji, medicini i
matematici, proglaena su nevrijednim i natkriljenim. Sve, to je postojalo u prolosti, naglo
je uvenulo pod vruim dahom novog vremena. Nadoao je kraj svakom komentiranju i
disputiranju; davni su se autoriteti sruili kao razoreni idoli strahopoitanja;
sravnjeni su sa zemljom papirnati tornjevi skolastike, obzorje je postalo slobodno.
Iz nenadanog raskrvavljenja evropskog organizma novom svjetskom tvari razvila se
duhovna grozniava ea za znanjem i znanou. Ritam se ivota ubrzao. Malo po malo su se
vrile promjene i postepeni razvojni stadiji poprimili su pod utjecajem te groznice nasilni
tijek. Sve nepomino, trajno, nepromjenljivo kao pod utjecajem potresa zemlje pokrenuto
je u gibanje. Razliiti redovi i stalii, batinjeni od srednjeg vijeka kao da su se preokrenuli;
mnogi su se poeli pridizati, mnogi pak propadati. Vitetvo je propalo, gradovi su poeli rasti,
seljatvo je osiromajelo, trgovina i rasko cvali su tropskom snagom, zahvaljujui
poubrenju oceanskim zlatom. Sve se nasilnije vrio proces vrenja. Pobjedonosni prodor
tehnike i podje.dno njezino prenaglo organiziranje i racionaliziranje izazvao je analogno kao
u dananjici potpunu socijalnu pregrupaciju. Nastupio je jedan od onih asova, kada je
ovjeanstvo zaskoeno zamanou
22

svoga vlastitog stvaranja, te kada je moralo napeti sve svoje snage, da samo sebe dostigne.
Taj strahovito snani udarac potresao je sve zone ljudskog poretka. Velianstveni prijelom
vijeka i prevrat ivota na zemlji zahvatio je i onaj najdonji sloj duevnog carstva, koji inae
poiva nedotaknut unato svim historijskim burama nad njim: zahvatio je religijsko
vjerovanje. Dogma, koju je katolika crkva zbila u vrstu, ukoenu formu prkosila je poput
nepomine stijene svim orkanima i ova velika poslunost, puna vjerovanja bila je podjedno
signum srednjeg vijeka. Gore je stojao autoritet i zapovjedao, a odozdo je gledalo u potpunoj
vjeri odano ovjeanstvo i primalo posveene rijei. Ni najmanja sjena sumnje nije se usudila
podii protiv duhovne istine i gdjegod se pokrenula i najmanja pojava otpora, oitovala je
crkva svoju obrambenu snagu: grom kletve razlomio je ma careva i uguio dah heretika.
Narode, plemena, rase i klase, koji su uzajamno bili tako tui i neprijateljski, ujedinjavala je u
jednu velianstvenu zajednicu ta jednoduna, ponizna poslunost i vjera, koja se slijepo i
blaeno podvrgavala: zapadno ovjeanstvo imalo je u srednjem vijeku samo jednu,
jednodunu duu duu katoliku. Evropa je uivala poinak u krilu crkve. Katkada su je
pokretali i uzbuivali mistini sni, ali je ona mirovala i svaki nagon za traenjem istine putem
znanja i znanosti bio joj je stran. Tek sada po prvi put poinje, da neki nemir potresa duu
Zapada: otkako su se zemaljske tajne mogle doznati, zato ne bi bilo mogue otkriti i
boanske? Malo po malo ustaju pojedinci od kleanja, uspravljaju koljena, na kojima su
kleali ponizno sputene glave i uzdiu svoje poglede prema nebu postavljajui razliita
pitanja. Umjesto dotadanje poniznosti i pobonosti oivljuje ih nova odvanost miljenja i
postavljanja pitanja. Uz mnoge smione pustolove na nepoznatim morima uz Kolumba,
Pizarra, Magal
23

haesa rada se novo pokoljenje duhovnih konkvistadora, koji se odluno usuuju poi u
neizmjerne prostore. Religijska nadmo, koja je kroz vjekove bila zatvorena u dogmi kao u
jednoj zapeaenoj boci, eterski struji napolje, prodire iz sveenikih koncila do u dubine
naroda. I u ovoj posljednjoj sferi svijet hoe da se obnovi i preobrazi. Zahvaljujui svomu
pobjedonosno prokuanom pouzdanju u samoga sebe ne osjea se ovjek vie kao siuno,
bezvoljno zrno praine, koje ea za rosom Boje milosti, nego sredite zbivanja, kao nosilac
snage, koja pokree svijet. Pokora i mrano ponienje pretvaraju se naglo u osjeaj
samopouzdanja, ije najutilnije i neprolazno opojenje mou obuhvatamo imenom
"Renesansa". Uz duhovnog uitelja istupa jednakopravno nauni, uz crkvu nauka. I ovdje je
najvii autoritet slomljen ili barem pokoleban. Nadoao je kraj pokorno nijemom
ovjeanstvu Srednjeg vijeka. Rada se drugo ovjeanstvo, koje s isto takvom religijskom
gorljivou pita i istrauje, kako je preanje vjerovalo i molilo. Iz samostana se ea za
znanjem prenosi na sveuilita, koja se otvaraju gotovo u isto doba u svim zemljama Evrope i
koja su prave obrambene gradine slobodnog istraivanja. Stvara se prostor za pjesnika,
mislioca, filozofa, za istraivaa i otkrivaa svih tajna ljudske due. Duh salijeva svoju snagu
u druge oblike; humanizam pokuava, da povrati ljudima boansko bez duhovnog
posredovanja sveenika i ve se poinje u poetku pojedinano, ali zatim noeno sigurnou
mase veliki svjetski, historijski zahtjev reformacije.
Velianstven je to as, prekretnica dvaju vjekova, koja je ujedno prijelom dviju epoha. Evropa
je u jednom dahu stekla i srce, duu, volju i enju. Osjea se nadmono kao cjelina, pozvana
od jo neshvatljive zapovjedi na preobraenje. Sat udara
24

blistavom spremnou, nemir vrije u zemljama bojazan se i nestrpljivost bude u duamai Zd

tim svime vije se i lebdi jedno jedincato tamno prisS kivanje glasa, koji oslobaa i pokazuje
prave ciljeve. Sada, ih nikada dano je duhu, da obnovi svijet
25'

MRA
NA MLADOST
Nenatkriljivi je simbol toga nadnarodnog genija, koji pripada cijelom svijetu: Erazmo nema
nikakve domovine, nema vlastitoga roditeljskog doma. Rodio se u neku ruku u praznom
prostoru. Ime Erazma Rotterdamskog, koje je on okruio svjetskom slavom, nije batinio ni
od otaca ni od preda, nego ga je sam uzeo. Jezik, kojim je Erazmo Rotterdamski cijeli ivot
govorio, nije bio njegov materinski, nizozemski jezik, nego naueni latinski. Dan i
prilike njegova roenja obavijene su zasebnim mrakom: jedva da je o tom ita drugo poznato
do li gole godine roenja 1466. U pitanju ovog mraka i nepoznanica o njegovu
podrijetlu bez sumnje nije ni Erazmo bez ikakove krivnje. Nije volio da govori o njem, jer je
bio nezakonito dijete i to Je jo gore sin sveenika, "ex illicito et ut timet incesto
damnatoque coitu genitus". (To, to romantiki pripovjeda o Erazmovu djetinjstvu
Charles :Reed u svom slavnom romanu "The Cloister and the Heart" dakako da je samo
fantastina izmiljotina). Erazmovi roditelji umiru rano, rodbina, to je shvatljivo,
nastoji da se to prije rijei bastarda, da ga to vema udalji od sebe i to po mogunosti bez
trokova za odgoj; sreom je crkva uvijek sklona, da privue sebi darovito dijete. Sa devet
godina poslan je mali Desiderius (uistinu: neeljeni) u kaptolsku kolu u Deventer, a zatim u
Herzogenbusch: 1487. ulazi u Augustinski samostan Steyn i to ne iz kakvog religijskog
nagnua nego zato jer je taj samostan imao najbolju klasinu knjinicu; tamo je oko 1488.
godine poloio redovniki zavjet. Nema

s nijedne strane dokaza, koji bi doputali tvrdnju, da se Erazmo u tim samostanskim godinama
arke due borio za palmu pobonosti. Upravo obratno: kako moemo razabrati iz njegovih
pisama zanimale su ga uglavnom lijepe umjetnosti, latinska knjievnost i slikarstvo. Bilo kako
mu drago dobiva godine 1492 iz ruku utrechtskog biskupa sveeniko posveenje.
U sveenikom odijelu vidjelo je Erazma kroz itav njegov ivot veoma malo ljudi. Treba
uistinu nekog naprezanja, da dozovemo sebi u svijest, da je taj slobodoumni i neustraivi
pisac uistinu sve do asa smrti pripadao sveenikom staleu. Ali Erazmo je shvatio veliko
ivotno umjee da na tihi i neupadni nain odbaci od sebe sve, to ga titi i da u svakom
odijelu i pod svakim nasiljem sauva sebi unutranju slobodu. Od dvaju papa uspjelo mu je,
da poslije razliitih najuspjelijih izlika dobije dispenzu, koja ga je oslobaala da nosi
sveeniko odijelo. Lijenika svjedodba posluila mu je da ga oslobode od posta, a u
samostan i pod samostansku stegu nije se htio ni na jedan dan povratiti unato molbama,
opomenama, i prijetnjama njegovih pretpostavljenih.
Ta injenica otkriva nam ve jednu znatnu i moda najhitniju crtu njegova karaktera. Erazmo
ne e da se vee uz bilo koga ili uz bilo ta. Ne e da se trajno podredi nikakvom knezu,
nikakvom gospodaru, a nije pristao ni da se stalno primi crkvene slube. Uroeni nagon za
nezavisnou prisilio ga je da ostane unutranje slobodan i nikomu podvren. U dubini svoje
due nije nikada priznao nikakvog pretpostavljenog. Ne, nije nikada osjeao nikakvih obaveza
ni prema dvoru ni prema kojem sveuilitu ni prema kojem zvanju ni prema kojem samostanu
ni prema kojoj crkvi ni prema kojem gradu. Svoju duhovnu slobodu branio je cijeli i

:26

27

vot, a isto je tako s jednakom tihom, ali ustrajnom tvrdokornou branio i svoju moralnu
slobodu.
S ovom tako bitnom crtom njegova karaktera vee se organski i druga crta: Erazmo je
dodue fanatik nezavisnosti, ali stoga nije nikakav buntovnik, nije revolucionarac. Naprotiv,
gadili su mu se svi otvoreni sukobi. Kao mudri taktiar kloni se svakoga beskorisnog
otpora protiv vlasti i protiv vlastodraca ovoga svijeta. On radije paktira s njima nego da im
se protivi; on radije kradomice izmamljuje svoju nezavisnost nego li da ju silom
osvaja. Ne baca sa sebe poput Luthera dramatskom smionom kretnjom augustinski habit, koji
mu pretijesno sapinje duu. Ne; on ga radije tiho svlai, poto nekim podzemnim putem
dobiva za to slubeno doputenje svoje duhovne vlasti. Kao dobar uenik svoga zemljaka
Reineke Fuchsa umije da se izmakne spretno i okretno iz svake stupice, koju mu podmeu,
da sprijee i ogranie njegovu slobodu. Odvie oprezan da postane junak, bistrim
svojim duhom, koji savreno dobro poznaje ljudske slabosti, koji umije tono predviati,
postizava sve, to mu treba da potpuno razvija svoju linost. U vjenoj svojoj borbi za
nezavisnost svoga ivotnog oblikovanja ne zahvaljuje svoju pobjedu odvanosti nego
dubokom poznavanju ljudske due.
Ali to veliko umjee (najtee za svakoga umjetnika), da sebi ivot slobodno i nezavisno
oblikuje, treba tek nauiti. Erazmova je kola bila tvrda i dugotrajna. Tek sa dvadeset i est
godina polazi mu za rukom, da se otrgne od samostana, ija mu je duhovna tjesnoa i
ogranienost misli postala nesnosnom. Ali ipak a to je prvi pokuaj njegove diplomatske
spretnosti on bjei od svojih pretpostavljenih, ali ne kao vjerolomni redovnik nego
28

zahvaljujui svojim tajnim pregovorima, biva pozvan od biskupa iz Cambraia, da ga prati

kao latinski tajnik na njegovu putu u Italiju. U istoj godini, kada je Kolumbo otkrio
Ameriku, otkriva samostanski zatvorenik za sebe Evropu, svoj budui svijet. Na
sreu biskup oklijeva sa svojim putovanjem i tako Erazmo dobiva dosta vremena da uiva
ivot po svojoj volji. Ne mora da slui nikakve mise, moe da sjedi cijeli dan za velikim
dobro opremljenim stolom i da se strastveno posveti studiju latinskih i crkvenih klasika i da
osim toga pie svoj razgovor "Antibarbari": I uistinu taj natpis njegova prvijenca mogao
bi uostalom stajati pristalo na svim naslovnim stranicama njegovih djela. Nesvijesno je
zapoeo veliki pohod svoga ivota protiv tamne neobrazovanosti, gluposti tradicionalne
oholosti; pri tom je svoje obiaje i navike profinjavao, a svoje znanje proirivao. Ali na alost
Cambrajski biskup odustaje od svoga putovanja u Rim i lijepo provoeno vrijeme ima da se
svri, jer latinski tajnik nije vie potreban. Posueni redovnik Erazmo treba da se posluno
povrati u svoj samostan. Sada, kada je slatki otrov slobode jedamput usisao u se, ne e da ga
se odrekne nikada i pod nikoju cijenu. On hini nepopustljivu enju za viim stepenima
duhovne znanosti. Sa svom strasti i energijom svoga straha od samostana, a istodobno sa
sve zrelijim umjeem svoje psihologije ne prestaje da salijetava biskupa, da ga s jednom
stipendijom poalje u Pariz, da tamo postigne doktorat bogoslovije. Biskup mu napokon daje
svoj blagoslov i to je Erazmu bilo vanije, kesu i ako siromanu, usku kao stipendij.
Uzalud eka prior samostana na svoga nevjernog brata. Morat e da se navikne da ga
eka godine i decenije, jer je Erazmo Rotterdamski ve odavno sebi podijelio dopust od
redovnikog ivota, a ujedno je izvojtio sam sebi za cijeli svoj ivot slobodu od bilo kakve
stege.
*
29

Cambrajski biskup podijelio je mladom aku uobiajni stipendij. Bila je to oajno krta
aka plaa, dana tridesetogodinjem muu. S jetkom ironijom krsti Erazmo tedljivog
pokrovitelja imenom "Antimecenasa". S osjeajem dubokog ponienja mora, navikao
na slobodu, razmaen opulentnim biskupskim stolom, stanovati u "domus pauperum" u
proslavljenom "College Montaigu" koji mu nije nikako prijao ni asketskim svojim pravilima
ni surovom moralnou svog pravca. Taj duhovni zatvor, smjeten u Quartier Latin na Mont
SaintMichel (u okolici dananjeg Panteona) visokim zidom ograuje zanimljivi svijet i
ivot studenta Erazma od njegovih svjetovnih kolega, koji su veselo provodili vrijeme. Kao
o zatvoru ili popravilitu govori Erazmo o tom teolokom zatvoru najljepih godina
svoje mladosti. Imajui to je za tu epohu bilo udo novovjeke poglede na pitanja higijene ne
prestaje da se tui u listovima na stanje stvari upadajui iz jedne lamentacije u drugu.
Spavaonice nezdrave: zidovi hladni kao led, jedva malo okreeni; spavaonice neposredno
granie sa zahodima. Nitko nije kadar da proboravi due vremena u tom zakislom "octenom
kolegiju", a da ne oboli na smrt ili da ne plati toga ivotom. Hrana je takoer nemogua: jaja
gnjila, meso usmreno, vino ukiseljeno. No je valjalo provoditi u neslavnim borbama s
gamadi. "Dolazi li iz Montaigu?" ruga se na jednom mjestu u svojim Kolokvijama.
"Nesumnjivo si uresio glavu lovorvijencem?" "Ne, buhama" glasi odgovor. Tadanji
samostanski odgoj nije se acao ni primjene tjelesne kazne. AH ono, to je u ime otvrdnu&a
due i tijela strpljivo podnosio u tom istom zavodu dvadeset godina kasnije fanatini asketa,
Lovola bi i ibu protivi se nervoznoj, nezavisnoj prirodi Erazma Rotterdamskog. Gadi
mu se i nain obuke; brzo upoznaje duh skolastike s njezinim izumrlim formalizmom, s nje
30

zinim jalovim, talmudski vjetim domiljatostima. Sve mu se to gadilo. Njegova se

umjetnika priroda buni ne tako veselo i s nasladom kao kasnije Rabelais, ali s isto takim
prezirom protiv nasilja duha na toj prokrustovoj postelji. "Nitko od onih, koji su se ikada
sastajali s muzama ili gracijama, nije kadar shvatiti misterija te nauke. Sve, to si stekao od
bonae litterae mora izgubiti ovdje, mora dati od sebe sve, to si upio iz vrela Helikona.
inim to mogu, da ne izustim nijedne latinske rijei, nita, to bi odisalo arom ili
duhovitou. I u tom sam pokazao ve napredak, da e vjerojatno biti spremni da me jednog
dana priznaju jednim od svojih." Napokon mu nametne bolest ve odavna toliko prieljkivanu
izliku, da pobjegne iz tog mrskog zatvora tijela i duha dakako uz cijenu da se odrekne stepena
doktora teologije. Poslije kratkog odmora vraa se uistinu u Pariz, ali ne vie u "octeni
kolegij", u "Collegevinaigre." Voli da se uzdrava od poduavanja i korepeticija, koje daje
mladim, bogatim Nijemcima i Englezima: u sveeniku se pobudila samostalnost umjetnika.
Ali posred toga napola sredovjenog jo svijeta nije predviena samostalnost ovjejeg duha.
Izrazitim graduiranjem odjeljeni su jedni od drugih svi stalei: svjetovni i duhovni kneevi,
klerici, cehovi, vojnici, inovnici, obrtnici, seljaci. Svaki specijalni stale ini ukoenu
skupinu i brino se ograuje od svakog provalnika. U tom sustavu svijeta nema jo mjesta za
stvaralaki duh, za uenjaka, za osloboenog umjetnika, za muziara. Honorari, koji u
konsekvenciji kasnije osiguravaju nezavisnost, nisu jo bili izumljeni. Viem duhu ne ostaje
meutim nikakav drugi izbor nego da se upregne u slubu jednog od vladajuih stalea. Mora
postati slugom
"3!

kneeva ili Bojim slugom. Zaradi toga, to se umjetnost nije jo smatrala za

samostalnu snagu, mora se umjetnik trsiti da stekne naklonost mogunika, mora ostati favorit
milostivog gospodina, isprositi sebi ovdje neki benificij, tamo opet pensiju, mora sve do
vremena Havdna i Mozarta savijati kimu u obinom krugu poput lakaja. Mora, u koliko ne
e da umre od gladi, da se tatima ulagiva praznim dedikacijama da zastrauje kukavice
pamfletima, a da bogate zasipava listovima, u kojima moli milostinju. Neprestano, u koliko
mu nije polo za rukom, da dobije stalno osiguranje sa strane jednog ili mnogih
pokrovitelja, mora voditi sve novu i novu nedostojnu borbu za kruh, koja ga poniava. Na taj
je nain vegetiralo deset ili dvadeset pokoljenja umjetnika, poevi od Waltera von der
Vogehveide pa sve do Beethovena, koji kao prvi trai od svojih mogunika ponosno
svoje umjetniko pravo i bez obzira ga uzima. To poniavanje, to smjerno obaranje ela i
laskanje nije bilo uostalom tako velika rtva sa strane tako sarkastinog ovjeka, koji osjea
svoju vlastitu visinu duha, kakav je bio Erazmo Rotterdamski. Rano je skroz na skroz
progledao varavu igru drutvenog svijeta i kao nebuntovna narav primio je bez prigovora
prava, koja su mu nametale dunosti, nastojei da ih to vjetije prelomi i obie.
Unato tomu njegov put k uspjehu nije prestajao da bude manje muan, a sigurno nije bio
vrijedan zavisti. Sve do svoje pedesete godine ivota, tada su se redom monarhi i kneevi
otimali za njega, a pape i reformatori su se obraali na njega molbama, tada su ga salijetali
tiskari, a bogatai su smatrali svojom au da mu mogu poslati kui dar uzdravao se.
Erazmo od darovanog, esto tavie isproenog kruha. S posijedenom ve kosom mora se jo
neprestano savijati i klanjati. Bezbrojne su njegove ponizne posvete (dedikacije), njegove
laskave po
32

slanice. Ispunjuju one preteni dio njegova dopisivanja; njegove molbe za milostinju
stilizirane su s takvom vjetinom, s takvim majstorskim umjeem da bi sabrane u knjigu
predstavljale klasini prirunik za molioce (suplikante). Ali pod tim, esto saaljenja
vrijednim nedostatkom ponosa i dostojanstva krije se u njega odluna, impozantna volja, da
stee i odri nezavisnost. On je laskavac u svojim listovima, da bi mogao u svojim
djelima biti to iskreniji i istinoljubiviji. Doputa da ga svi obasipaju darovima, ali se ipak
ne da ni od koga kupiti. Odbacuje sve, to bi ga moglo trajno vezati s bilo "kakvom
naroitom linou. I ako je stekao ve meunarodnu slavu kao uenjak, kojemu su na
desetke sveuilita nudili katedre, voli da zauzima skromni poloaj korektora u tiskari
Aldusa u Mlecima ili takoer da bude maral puta i maral dvora mlaahnih engleskih
aristokrata ili jednostavno parazit u kui bogatih znanaca. Sve to dakako samo dotle, dokle
se njemu samomu svia, ne ostajui nigdje dugo vremena na jednom mjestu. Ta uporna,
odluna volja, da osigura sebi slobodu, ta averzija da slui trajno bilo komu uinila je
Erazma nomadom kroz cijeli njegov ivot. Neprekidno je putovao po svim zemljama: danas
je u Holandiji, zatim opet u Engleskoj, a ve kasnije u Italiji, Njemakoj ili vajcarskoj.
Putuje najvie od svih uenjaka svoga vremena i upoznaje najvie zemalja. Nije nikada
ni potpuno siromaan ni veoma bogat, uvijek kao Beethoven "visei u zraku". Ali to
"povlaenje i potezanje" drae je njegovoj filozofijskoj mentalnosti nego kua i kuno
ognjite. Voli, da fungira kratko vrijeme kao skromni tajnik biskupa nego da postane i sam
biskup na stalno i uvijek. Radije mu prija kratkotrajna sluba u ulozi kneeva savjetnika,
nagraenog za to sa pregrt dukata nego da zauzima slubu svemonog kancelara
vladarakneza. Voden nepopravljivim tajnim instinktom izbjegava
3 33

taj ovjek duha svaku vlast izvana, svaku karijeru.. Mo u sjeni, onih, koji imaju vlast, u sjeni
mogunika, odijeljen od svake odgovornosti, u tihoj sobi,, itati dobre knjige i pisati stihove,
ne biti niiji naredbodavac, ali takoer nikomu ni podreeni podanik na tom je poivao kroz
cijeli ivot pravi ideal Erazma Rotterdamskog. U ime te slobode duha. koracao je nejedamput
tamnim, nerijetko tavie krivim putevima, koji su svi smjerali jednom i istom cilju:
uvrenju nezavisnosti njegove umjetnosti, njegova ivota.
Svoje pravo podruje djelovanja otkriva Erazmo Rotterdamski kao 31togodinji ovjek. Do
tog' je vremena prebivao u samostanskim elijama okruen tijesnim, plebejskim duhovima.
Spartanski obiaji, koji su vladali u sjemenitima, duhovni pritisak skolastike sve je to bilo za
njegove suptilne, osjeajne, novosti eljne ivce pravo muenje. Njegov duh, koji je bio
predisponiran, da obuhvati daleke horizonte nije se mogao razvijati u duevno tijesnim
granicama. Ali ta sol i ta gorina bili su mu potrebni, da ga nadahnu ovom besprimjernom
eom za upoznavanjem svijeta, ovom nepopravljivom potrebom slobode. Samostanski odgoj
i stega nauili su ga kroz tako dugo vrijeme, da zamrzi svako ogranienje, tupu tjesnou i
doktrinarsku jednostranost, da zamrzi sve, to je brutalno i despotski vladarsko kao stvari
ispod dostojanstva ovjekova. Upravo to, da se Erazmo Rotterdamski susreo sa srednjim
vijekom tako izbliza i da je tako osjetljivo iskusio na svojoj koi pritisak okova uinilo ga je,
da je bio vjesnik novih vremena. Poveden u Englesku od jednoga; od svojih mladih uenika,
lorda Montjova po prvi put s neizmjernim usreenjem die atmosferu kulture duha, koja
krijepi. U dobar
34
uk.i
as je doao meu anglosaski svijet. Poslije beskonanog rata Bijele i Crvene Rue, koji je
pustoio /ciniju u teaju decenija, proivljava Engleska po11< >vo blagoslov mira i svuda,
gdjegod se rat i polink;i nadu na drugom planu, moe umjetnost i na uspijevati i razvijati
se slobodno. Po prvi se otvaraju oi skromnog, bijednog samostanskog ihvnika i
privatnog" uitelja da postoji sfera, u kojoj ;i za jedine snage smatraju: duh i znanost.
Nitko ;;a tu ne pita za njegovo nezakonito roenje, nitko ne broji mise ni molitve, koje on
obavlja. Cijene ga kao umjetnika, kao intelektualca, kao ovjeka, koji govori biranom
latintinom, koji dri govore na gladak, vjet i duhovit nain, pa ga stoga upravo
zaradi tih vrlina rado primaju u veoma distingviranim drutvima. Istinski ushit izaziva u
njemu udesno gostoljublje Engleza, oarava ga plemeniti nedo.slatak predrasuda.
. . . "de ces grands Mvlords, Accords, beaux, cl courtois, magnanimes et forts".
Kako ih velia Ronsard. U toj zemlji javlja se pred njim razliiti nain miljenja. Unato
tomu, da je Wiclif odavna ve zaboravljen, sauvalo se u Oxfordu i nadalje slobodnije,
smionije poimanje teologije. Tu napokon nalazi Erazmo uitelje grkog jezika, koji pred
njim otvaraju novi klasicizam. Najsnaniji duhovi, najodliniji ljudi postaju njegovi
prijatelji i pokrovitelji. Mladi kralj dapae Henrik VIII., tada jo knez nalae, da mu
predstave skromnog sveenika. To donosi Erazmu potovanje za sva vremena, to svjedoi,
kakav je snaan dojam izazvao svojim dranjem. Najplemenitiji tadanji duhovi:
Toma Morus i John Fisher postaju njegovim najbliim prijateljima, John Colet i
nadbiskupi: Warham i Cranmer prijateljski ga podupiru. Sa strastvenom edom upija
u sebe mladi humanist onu atmosferu, punu duhovne emanacije iskoriujui vrijeme
iskazivane mu gostoljubivosti na mnogostruko proire

35

nje i produbljenje svoga znanja. U saobraaju s engleskim aristokratima, u razgovorima s

njihovim enama i prijateljima nastoji da njegove drutvene forme postanu to suptilnije.
Pouzdanje u samog sebe, oslonjeno na svijesti zauzetog poloaja, pridonosi k brzom
preobraenju Erazma. Nespretni, plaljivi sveenik preruava se brzo u neku vrstu
mladog abbea, koji nosi habit, kao veernje odijelo. Poinje da se brine za to odliniju
vanjtinu, za elegantno odijelo, za drutveni ton, ui jaiti i loviti. Njegov u engleskim,
aristokratskim kuama usvojeni odlini nain dranja koji se tako otro razlikuje od
prostakog nezgrapnog dranja pokrajinskih humanista pridonio je u znatnoj mjeri
da mu osigura ime ovjeka., koji dominira nad okolinom svojom kulturom duha. Naavi se u
sreditu politikog svijeta, povezan srdanim pobratimskim vezama duhovne srodnosti
s najjaim duhovima crkve i dvora stekao je ove iroke horizonte, koji obuhvataju svemir,
horizonte, kojima se divio svijet. "Pita me pie s veseljem jednom od prijatelja da li
ljubim Englesku. U koliko si mi ikada vjerovao, molim Te, izvoli mi povjerovati i
ovog puta, da nikada nita nije na me utjecalo jednako dobro. Nalazim ovdje tako ugodnu,
zdravu klimu, a ujedno tako mnogo kulture i uenosti ne uenosti banalne, koja
cjepidlaari nego dubokog, eksaktnog znanja i klasinog obrazovanja, jednako na podruju
latinskog kao i grkog jezika tako da, osim za onim stvarima, to se tamo mogu vidjeti, malo
eznem zai Italijom. Kolikogod puta sluam nagovaranja svoga prijatelja Coleta, ini mi se
kao da prislukujem samoga "Platona. A je li ikada priroda stvorila dobrohotnije, delikatnije i
sretnije bie od Tome Mora?"
U Engleskoj se izlijeio Erazmo od Srednjeg Vijeka.
36
Ali cijela ta ljubav prema Engleskoj nije ga uinila Englezom. Vraa se iz nje kao kozmopolit,
kao graanin svijeta, kao osloboena priroda, kojas obuhvaa svemirske vidokruge. Odatle je
njegova ljubav uvijek tamo, gdje vlada znanje, kultura, knjiga i nauka. Za njega ne dijele
zemlje i rijeke i mora kozmos, a ne dijele ga ni stalei, rase i klase. On poznaje samo dva
sloja: aristokraciju obrazovanja i duha kao gornji svijet, plebs i barbarstvo kao donji. Odatle je
njegova domovina tamo, gdje vlada knjiga i rije, "eloquentia" i "eruditio".
To tvrdokorno ograniavanje na krug duhovne aristokracije, posred tako tankog sloja kulture,
liava u neku ruku Erazma Rotterdamskog i njegovo djelovanje trajnih korijena. Kao istinski
kozmopolit ostaje on svuda gost, nigdje ne preuzima obiaja i karakteristinih crta dotinog
naroda, nigdje ne posuuje ni jednog ivog jezika. Na svim svojim bezbrojnim putovanjima
mimoilazio je upravo mimo najhitnijih elemenata pojedine zemlje ne obraajui na njih
nikakve panje. Italija, Francuska, Njemaka i Engleska sastojale su se za njega od nekoliko
desetaka ljudi, s kojima je on mogao uglaeno razgovarati; u pojedinim gradovima postojale
su za nj sama knjinice. Osim toga je promatrao, gdje su gostione uajie, ljudi najuljudniji i
vina najslaa.
Sve drugo osim kulta knjige bilo je za nj zaIvoreno. Ne gleda ni na slike niti slua glazbe. Ne
obraa panje ni na to, da su u Rimu stvarali Lionardo, Raffael ili Michelangelo. Oduevljenje
papa /a umjetnost kori kao suvinu rasipnost kao anticvangeliku ljubav za sjajem. Erazmo
nije nikada ritao Ariostovih strofa, u Engleskoj mu je Chaucer lud, kao to mu je u Francuskoj
tuda francuska poezija. Njegovo je uho bilo uistinu otvoreno samo
37

"za jedan jezik, za latinski. Gutenbergova umjetnost bila je za njega jedina muza, s kojom se
pobratimio,. on, najsuptilniji tip knjievnika, koji moe pojmiti sadraj svijeta pomou slova
(litterae). Jedini put, kojim je dolazio u doticaj sa stvarnou, bio je put pomou knjiga, s
kojima je imao vie posla nego sa enama. "Ljubio je knjige, jer su bile tihe, nisu pokazivale
svoje nadmoi i bile su neshvatljive i nejpristupne masi. U tom je vidio jedinu povlasticu
obrazovanih posred opega bespravlja svijeta. U toj je samo sferi mogao on, inae tedljivi
ovjek da postane rasipnikom. I ako je pokuao da sa posvetama sebi priskrbi novaca,
inio je to jedino u svrha, da moe kupovati uvijek vie i vie grkih i latinskih klasika.
On je ljubio knjige ne samo zaradi njihova sadraja nego ih je oboavao na utilni nain; kao
jedan od prvih bibliofila divio se samom njihovu postojanju i postanku, njihovoj
divnoj, prirunoj i istodobno estetikoj formi. Najraskoniji i najblaeniji momenti u njegovu
ivotu su bili, kad je mogao stojati kod Aldusa u Mlecima ili kod Froba u Baselu u
niskoj sobici za tampanje meu radnicima, da prima iz tiska jo vlane arke, da u zajednici s
majstorima ove umjetnosti stavlja urese i njene inicijale; kao lovac otrog vida sa svjee
zailjenim perom nabada tiskarske pogreke ili brzo zaokruava na mokrim listovima latinsku
frazu istije I klasinije. Rad na knjigama i za knjige bila je najprirodnija forma njegove
eksistencije. Na taj nain nije Erazmo Rotterdamski nikada ni ivio u narodima i zemljama
nego nad njima, u nekoj tanahnijoj, prozirnijoj atmosferi, u tour d'ivoire umjetnika
akademika. Ali s tog tornja, koji je bio posve sagraen od knjiga i rada virio je s iskrenim
interesom dolje, on, drugi Linkej, kako bi slobodno, jasno i pravedno vidio i shvatio ivi
ivot.
38

Shvatiti i to uvijek bolje shvatiti bila je jedina prava naslada ovoga znamenitog genija. U
strogom .mislu ne moe se moda Erazmo nazvati nikako dubljim duhom; on ne ide u onu
skupinu ljudi, koji umiju o jednom pitanju razmisliti do kraja; nije jedan od velikih duhova,
koji preobrazuju svemir i koji su kadri da ga obdare planetarnim sustavom, l'.razmove su
istine zapravo samo razjanjenja. Pa i ako se njegov duh nije odlikovao osobitom dubinom,
karakterizirala ga je ipak neobina opsenost. I) koliko ne pripada Erazmu slava dubokog
mislioca, valja priznati, da je bio slobodouman u smislu Voltairea i Lessinga, koji gleda svijet
i stvari trijezno, razborito i jasno. Bio je prosvjetitelj u najplemenitijem znaenju te rijei.
irenje jasnoe i potenja bilo mu je prirodna funkcija. Gadila mu se svaka zbrka, organski je
zazirao od svega mistinog i metafizikog; poput Goethea nije nita tako mrzio kao
"nebulozno". Privlaila ga je i mamila daljina, a ne dubljina: nije se nikada naginjao nad
Pascalovim "ponorom", nije poznavao potresa Luthera, Lovole ili Dostojevskog, ni onih
stranih kriza, koje su ve tajanstveno srodne sa smru i ludilom. Sve pretjerano ostalo je tue
njegovoj naravi, sklonoj na razmiljanje. Ali s druge strane nije nijedan ovjek Srednjeg
vijeka bio tako praznovjeran kao on. Vjerojatno se tiho smjekao gledajui greve i krize
svojih suvremenika, paklenske vizije Savonarole, paniki strah Luthera, astralne fantazije
Paracelsusa; razumio je i umio je da uini razumljivim samo ono, to je bilo uistinu jasno i
shvatljivo. Jasnoa je bila organika, priroena osebitost njegova pogleda; togod je
osvjetljivao svojim nepodmitljivim okom bilo je odmah jasno i sreeno. Zahvaljujui
kristalnoj prozirnosti miljenja i uviavnosti osjeaja postao je Erazmo velik razjanjiva
svega, kritik vremena, odgajatelj i uitelj svoga vijeka, uitelj ne samo za svoje pokoljenje
nego i za svoje blinje,
39

jer svi prosvjetitelji, slobodni mislioci i enciklopedisti osamnaestog vijeka i mnogi pedagozi
devetnaestog vijeka su duh od njegova duha.
U svemu trijeznom i pounom krije se opasnost da se pretvori u filistrozno; ako nam se
prosvjetiteljstvo sedamnaestog i osamnaestog vijeka gadi radi svoga drzovitog pretencioznog
sofistikog "umovanja", nije to Erazmova krivnja. Krivnju valja pripisati radije majmunskom
oponaanju Erazmove metode, pri emu oponaatelji nisu imaliErazmova duha,. Svim onim
sitnim duhovima nedostajalo je zrnca etike soli, one suverene superiornosti duha, koja ini
listove i dialoge njihova majstora tako interesantnim i pridaje im toliko preudesnoga
literarnog ukusa. U Erazmu je uvijek balancirao neki veseli podrugljivi hir s dostojanstvenom
uenou. Bio je dosta jak da se moe sa svojom duhovnom snagom i poigrati; nada sve je1
umio da onglira blistavom ali ne zloestom, kaustikom ni malicioznom dosjetljivou, koju
je od. njega batinio Swift, a zatim Lessing, Voltaire i Shaw. Kao prvi veliki stilist novog
vremena umio je Erazmo Rotterdamski da mirkajui priapne neke. heretike istine, umio je,
da najkakljivije stvari s genijalnom drzovitou i nenadmaivom vjetinom protura i
prokriomari u svoja djela unato budnoj cenzuri; bio je on opasni buntovnik, koji sam sebe
nije nikada izvrgavao opasnosti, jer je bio zatien uenjakim talarom ili brzo navuenim
odijelom vragoljana, luaka. Za desetinu onih smionih stvari, koje je Erazmo u svojim
djelima iznio, drugi su doli na lomau samo zato, jer su ih nespretno izbrbljali; Erazmove
knjige uzimali su pape i crkveni knezovi, kraljevi i vojvode te su autora tavieobasipavali
dostojanstvom i darovima. Zahvaljujui svomu literarnohumanistikom umjeu vanjskog
preoblaenja uspjelo je Erazmu, da zapravo cijeli taj eksplozivni materijal Reformacije
prokriomari:
40

u samostane i kneevske dvorove. S njime poinje svuda je on bio pionir majstorstvo

politike proze od njezine cijele skale pjesnitva sve do bodrog paskvila. Iz njegova duha
izvirala je ona krilata umjetnost plamenite rijei, koja se tako udesno usavrena od Voltairea,
Heinea i Nietzschea; ruga svim svjetovnim i duhovnim vlastima i koja je za postojei poredak
stvari bila opasnija nego grubi otvoreni napadaj tekih napadaa. Zahvaljujui Erazmu postaje
knjievnik po prvi put evropska sila uz druge sile. I injenica, da on knjievnost nije
upotrijebio za disoluciju i hukanje nego samaza spajanje i zajednicu, znai njegovu trajnu
slavu.
Erazmo Rotterdamski nije bio odmah od poetka takav veliki pisac. ovjek njegove
vrste mora ostarjeti, da uzmogne vriti utjecaj na svijet. Pascal, Spinoza, Nietzsche mogu
umrijeti mladi, jer njihov sabrani duh, njihov duh sinteze nalazi upravo u najuim i
najzbijenijim oblicima savrenstvo izraavanja. Nasuprot tomu Erazmo, duh, koji sabire,
trai, komentira i komprimira, koji crpi grau za predenje misli ne samo iz samoga sebe nego
je stie i iz vanjskog svijeta, ne djeluje svojim intenzitetom nego svojim ekstenzitetom.
Erazmo je bio vie: umjelac nego umjetnik; za njegovu vjeno spremnu,, budnu
inteligenciju pisanje je samo drugi oblik, razgovora; ono nije za njegovu duhovnu
pokretnost znailo nikakav osobit trud i on sam izjavljuje jedamput, da mu je manje
napora zadavalo da napie jedno djelo negoli da proita korekturu kojeg djela. Ne treba ni da
se raspaljuje ni da se uzbuuje; njegov je razum i onako bri nego li ga moe slijediti rije.
"Meni se inilo", pie mu Zwingli "kad .sam itao Tvoj spis, kao da te ujem gdje govori i
kao da vidim, kako se pokree Tvoja malena, ali
41

okretna figura". to lake pie, to je sve uvjerljivije; to vie stvara, to stvarnije djeluje.
Prvo djelo, koje Erazmu donosi slavu, zahvaljuje svoj uspjeh sluaju ili jo bolje nesvijesnoj
spoznaji atmosfere vremena. U teaju godina mladi je Erazmo sastavio u svrhu obuke za svoje
uenike zbirku latinskih citata. Kod jedne zgodne prilike dao ju je u Parizu tiskati pod
imenom "Adagia".
I nehotice je iziao ususret snobizmu vremena, jer je upravo tada latinski jezik bio u velikoj
modi i svaki ovjek literarnog ranga ta zloporaba sie sve do naeg vijeka smatrao je svojom
dunosti, da svoje pismo ili raspravu uresi latinskim citatima. Spretni Erazmov izbor citata
pritedio je svim humanistikim snobovima da itaju klasike. Ako netko pie pismo, ne treba
da odsada valja i prelistava duge folijante, jer on zahvaljujui Erazmu moe lako kao na udicu
da uhvati ovu ili onu lijepu floskulu iz "Adagia". I budui da su snobovi u svim vremenima
brojni, Erazmova je knjiga brzo prokrila put; na desetke izdanja svako je dalje izdanje
sadravalo vie citata nego prethodno tiskalo se u svim zemljama.
I tako je najedamput ime nahoeta i bastarda Erazma postalo slavno u cijelom evropskom
svijetu

nekoliko dialoga u svrhu da to lake naue latinski, a ve se iz toga stvara za tri generacije
jedna itanka. Kada misli, da je u svojoj "Pohvali gluposti" napisao tek aljivu satiru,
rasplamsava tom knjigom revoluciju protiv autoriteta. Novim, komentiranim prijevodom
biblije iz grkoga na latinski, udara temelje nove teologije. Kada je za jednu pobonu enu,
koja je jadikovala radi nereligiozne ravnodunosti svoga mua, za nekoliko dana napisao
utjenu knjigu, stvorio je katekizam nove evangelike pobonosti. Ni ne ciljajui nikada
svijesno pogaa uvijek u glavno sredite. ega god se suvereno dotakne slobodni i smioni
duh, postaje novost^ za svijet, koji je okovan u preivjelim predodbama. Tko naime
samostalno misli, misli ujedno najbolje i najprobitanije za sve.

Jednokratni uspjeh ne dokazuje nita o karijeri pisca. Ponavlja li se uvijek i uvijek, opet i
svaki put na drugom podruju, tada se oznauje pravi poziv i zvanje, tada je oit osobit
instinkt kod ovog umjetnika. Ta se snaga ne da pojaati, ta se umjetnost ne da izuiti; nikada
ni Erazmo piui ne cilja svijesno na uspjeh; ali svaki put na veoma neoekivani nain nailazi
na uspjeh. Odravajui sa svojim privatnim uenicima "colloquia" pie za njih
42

43

SLIKA
"Lice Erazma Rotterdamskog je jedno od najrjeitijih, najodlunijih lica, koje poznajem" ree
Lavater, kojemu doista nitko ne e zanijekati izvrsno poznavanje fizionomija. Kao odluno
lice, kao lice, koje govori o jednom novom ljudskom. tipu osjeali su ga i veliki slikari svoga
vremena. Ne manje nego est puta izvrio je u razliitim: njegovim godinama contrefait,
velikoga "Praeceptora mundi" najprecizniji od svih portretista, Hans Holbein; dva puta
Albrecht Durer; jedamput Quinten Matsvs. Nijedan drugi Nijemac ne moe se ponositi
slinom proslavljenom ikonografijom. Mogunost, da jedan umjetnik smije portretirati
Erazma, lumen mundi, bila je ujedno poklon, javno iskazan veliini univerzalnog ovjeka,
koji je ujedinio odjeljene predstavnike cehova pojedinih umjetnosti u jedno jedino
humanistiko bratstvo prosvjete. U Erazmu su uzveliali slikari svoga pokrovitelja, velikoga
prvoborca nove moralne organizacije svijeta. Stoga su ga na svojim plohama prikazivali sa
svim njegovim insignijama ove duhovne moi. Kao ratnik sa svojom opremom, ljemom i
maem, plemi sa grbom i geslom, biskup s prstenom i u ornatu tako se javlja na svakoj slici
Erazmo vojskovoa novootkrivenog oruja kao ovjek s knjigom. Svi ga bez izuzetka slikaju,
okruenog knjigama kao nekom vojnikom etom; uvijek, gdje pie i stvara: kod Diirera dri
u lijevoj ruci crnilo, a u desnoj pero, pokraj njega lee pisma, a pred njim folijanti u gomili.
Holbein ga jedamput prikazuje, kako je ruku naslonio na knjigu koja nosi simboliki natpis
44

"Heraklova djela" vjeti poklon, kojim slavi titansku snagu djela, koja je on izvrio. Drugi ga
put gleda, kako on polae ruku na glavu starorimskog boga, Terminusa formulirajui i
stvarajui na taj nain "pojam". Uvijek pak istodobno s prikazivanjem tjelesnog lika
Erazmova biva akcentuirana "njegova suptilnost, duboka promiljenost, mudra bojazan"
(Lavater). Uvijek su naglaene njegove crte mislioca, istraivaa, autoanalitika, to inae
produhovljenom njegovu naliju podjeljuje neprispodobivi i nezaboravni sjaj.
Ali samo po sebi, promatrano isto s tjelesnog stanovita samo kao maska, kao povrina bez
obzira na snagu, koja se iznutra sakuplja u njegovim oima, nije se Erazmovo lice ni u kojem
sluaju moglo nazvati lijepim. Priroda nije ovoga duhovno bogatog ovjeka odvie obilno
obdarila u tjelesnom pogledu. Darovala mu je samo neznatnu mjeru istinske ivotne punoe i
vitalnosti: sasvim: maleno tijelo, usku glavu umjesto krepkog, zdravog i otpornog tijela. U
ilama je njegovim strujila tanka, bijela krv bez temperamenta, a osjetljive je ivce obavijala
delikatna koa s boljeljivom bojom, koja se godinama mekurala poput sivog, krhkog
pergamena i raskomadavala u tisue nabora i brazda. Posvuda se osjea taj nedostatak
vitalnosti; kosa, prerijetka i nezasiena pigmentom priljubljuje se bezbojnim pramovima k
sljepooicama, ruke siromane krvlju svijetle prozirne poput alabastra, odvie otri nos stri,
gledan iz ptije perspektive, preusko izrezane, previe sibilinske su mu usnice sa svojim
slabim glasom; premalene su mu i prikrivene oi unato svoj njihovoj snazi svijetla; nigdje ne
plamsa ivlja boja, nijedna se puna forma ne zaokruava u ovom strogom radinom i
asketskom licu. Teko je sebi predstaviti toga uenog ovjeka mladim, kad je jaio konja,
plivao i kada se maevao. Kada se sa enama alio ili dapae milovao okruen od vjetra
i nevremena, glasno govorei i smijui se. Nehotice nam pri razgledanju ovoga suptilnog,
malo konservativno suhog redovnikog lica padaju na um zatvoreni prozori, vruina ugrijane
pei, praina knjiga, noi provedene u uenju bez sna i dani provedeni u neprekidnom radu;
nikakva toplina, nikakva emanacija snage ne izvire iz tog lica i uistinu zebao je Erazmo; taj se
ovjeuljak navikao da sjedi u sobi, oblaio u odijela irokih rukava, debela i podstavljena
krznom; u vjenom strahu od propuha pokriva uvijek sa barretom od kadife glavu, koja je
prerano oelavjela. To je lice ovjeka, koji ne ivi u ivotu nego u miljenju, ija snaga ne lei
u itavom njegovom tijelu nego se jedino skuplja u kotanom svodu iza sljepoocica. Nemoan
prema stvarnosti, ima Erazmo samo u radu mozga cijelu zalihu istinske svoje ivotnosti.
Jedino zahvaljujui toj duhovnoj auri poprima Erazmovo lice svoje znaenje: neprispodobiv,
nezaboravan je zato portret iz Holbeinova kista, na kojem je genijalni slikar prikazao Erazma
u najsvetijem asu, u stvaralakom zanosu rada. Taj portret majstorsko Holbeinovo djelo i
moda najsavreniji slikarski prikaz jednog knjievnika u asu, kada se proivljena rije
magiki pretvara u vidljivi znak pisma. Sjetimo se samo slike a tko bi ju mogao zaboraviti,
makar ju je samo jedamput vidio! : Erazmo stoji pred svojim stolom za pisanje i osjea se
nehotice sve do najnjenijih ivaca, da je on sam. U ovom prostoru vlada potpuna tiina, vrata
iza leda ovjeka pri radu moraju biti zatvorena, nitko ne ide, nita se ne mie u uskoj eliji. Da
se dogaalo unaokolo ma togod, izmaklo bi panji ovjeka, koji je zadubljen u svoje misli i
koji je zanesen u transu stvaranja. Njegova nepominost odie kamenitim mirom, ali
pogledamo li ga poblie, onda opaamo, da to nije stanje mira, nego da je on potpuno
zaronuo u sebe, u svoje tajanstveno stanje
46

koje je iskljuivo u dubini due. U najnapetijoj;' koncentraciji slijedi svijetlo njegovih zjenica,
koje svijetli plavkasto, za rijeima pisma na bijelom listu, gdje desna, uska, tanka gotovo
enska ruka vue: svoje znakove, pokorna svojoj zapovjedi, koja dolazi odozgor. Usta su
zatvorena, elo svijetli tiho i hladno; ini se, da pero mehaniki i lagano stavlja svoja slova na
tihi list. Mali, naprijed nagnuti mii izmeu obrva odaje naprezanje njegova misaonog" rada,
koji se vri nevidljivo, gotovo nezamjetljivo. Ovaj mali, greviti nabor u blizini stvaralake
sferemozga doputa da gotovo nematerijalno osjetimo bolesnu borbu, da nae adekvatni izraz,
da nae rije, koja upravo otkriva misao. Miljenje istupa tu upravo tjelesno i shvaa se: sve
je u tom ovjeku: napetost, a tiina oko njega je proeta tajanstvenim strujama; izvrsno je
uhvaen inae teko prislukivani as kemikog pretvaranja duhovne materije u formu i
pismo. Sate i sate moemo gledati tu sliku i prislukivati tu zatitralu, uzbibanu tiinu, punu'
stvaralake misli, jer u simbolu Erazma u posluovjekovjeio je Holbein posveeni autoritet
svakog ovjeka duha, nevidljivu strpljivost svakoga istinskog umjetnika.
Samo se u toj slici osjea Erazmova individualna: bitnost; samo se u njoj nasluuje sakrivena
snaga iza maloga krljavog tijela, koje je sa sobom vukao taj ovjek duha kao dosadnu krhku
puevu kuicu.. itav je svoj ivot patio Erazmo od nepouzdanosti i krhkosti svog zdravlja,
jer to mu je priroda uskratila na miicama podijelila mu je preobilno na ivcima. Uvijek ve
kao mladi ovjek trpi on neura. steniki, a moda i hipohondriki na preosjetljivosti svojih
organa, priroda je previe tijesno, previe kratko skrojeni zatitni pokriva razapeia nad njim;
47"

uvijek je ostalo jedno mjesto nezatieno i neosjetljivo. as mu eludac uskrati funkciju, as

mu opet reumatizam trga udove, as ga mue kamenci, as ga tipa kao nekim klijetima
podagra, svaki otriji dah zraka djeluje na nadsenzitivnog Erazma poput hladnoe na uplji
zub. Njegova pisma sainjavaju neprekidni izvjetaj o bolesti. Nijedna mu klima ne prija
potpuno; stenje za vruine, magla ga ini melankolinim; zazire od vjetra, smrzava se kod
najblae hladnoe, a s druge opet strane ne podnosi uarenih kaljeva na pei; svako
isparivanje neistog zraka prouzrokuje mu glavobolju i vrtoglavicu. Uzalud se neprekidno
zamotava u krzna i debela odijela: sve to nedostaje da se normalno ugrije tijelo, svaki dan
treba burgundca, da njegovu mlitavu krv pospjei u cirkulaciji. Ili ako je vino samo za jednu
slamku kiselo, javljaju se ve signali upozorenja u crijevima. Strastveno osjetljiv za dobro
spremljeno jelo, izvrstan Epikurov uenik, neiskazano se boji rdave hrane, jer mu se kod
pokvarenog mesa buni eludac i ve samo vonj riba sapinje mu grevito grlo. Ova osjetljivost
sili ga na razmaenost; kultura mu postaje prva potreba: Erazmo moe samo fine i tople
tkanine nositi na svom tijelu, moe da spava samo u istim krevetima; na njegovom stolu za
rad svijetle samo skupocjene votane svijee umjesto uobiajenih lui od smole. Zaradi tih
navika svako mu je putovanje odurna pustolovina i izvjetaji vjenog putnika o tada jo
veoma zaostalim njemakim svratitima sainjavaju kulturnohistorijski nenadoknadivi i
podjedno zabavni katalog kletvi i pogrda. Svaki dan na putu kui u Basel ide pokrajnim
putevima, kako bi iz daleka umakao osobito smradnoj ulici, jer svaki oblik smrada, buke,
neistoe, dima, a isto tako i u duhovnom podruju surovosti i buke prouzrokuje njegovoj
senzibilnosti ubitanu duevnu muku.
48

Kada su ga jedamput prijatelji u Rimu poveli na borbu s bikovima, izjavljuje on s izrazom

gaenja, da "ga ne vesele takve krvave igre, ti preostaci barbarstva". Njegova unutranja
njenost trpi od svakog oblika nekulture. Oajan trai ovaj osamljeni higijeniar posred
vijeka, u kojem je bila zanemarena kultura tijela u barbarskom svijetu istu onu istou, koju
ostvaruje kao umjetnik, kao pisac u svom stilu i u svom radu. Njegov moderni, nervozni
organizam imao je kulturne potrebe kasnijih vjekova, koje nisu njegovi suvremenici surovih
kostiju, neosjetljive koe i eljeznih ivaca mogli ni shvatiti. Ali strah njegova straha je kuga,
koja se tada ubitano prenosila iz jedne zemlje u drugu. im je uo, da se ta crna zaraza
pojavila makar gdjegod, pa bilo to i stotinu milja daleko, ve su ga srsi prolazili; odmah je
smotao svoje atore i pobjegao u paninom strahu posve ravnoduan prema tomu, da ga car
zove na vijeanja ili da ga trae najzamamljiviji glasnici: pred samim sobom bio bi ponien,
sam bi se sebi zgadio, da vidi svoje tijelo, gdje ga rastae gamad, gdje je pokriveno osipom i
gadnim ranama. Taj preveliki strah od bilo kakve bolesti nije Erazmo nikada tajio i kao
poteni ovjek zemaljskoga svijeta ne stidi se nikako da prizna, da "zadrhe pri samom imenu
smrti". Jer kao svaki, koji rado radi i koji svoj rad shvaa ozbiljno, ne eli da pane rtvom
glupoga, ludog sluaja, besmislene zaraze. I upravo zato, jer sam dobro poznaje svoju
uroenu tjelesnu slabost i jer poznaje svoju nervoznu i odatle osobitu ugroenost, tedi on i
uva svoje maleno osjetljivo tijelo s briljivom ekonomijom. Kloni se obilnih gozbi, pazi
brino na istou i dobro pripravljenu hranu, bjei od zamamnih Venerinih drai, i prije svega
se boji Marsa, boga rata. to vie stari i to mu tjelesne osjetljivosti zadaju vee muke, to
svijesnije poprima njegova ivotna metoda karakter stalne, obrambene
4 49

borbe, kako bi za sebe spasio malo mira, sigurnosti i izoliranosti, to sve treba za svoju jedinu
ivotnu nasladu, za rad. I samo zahvaljujui toj higijenskoj briljivosti, tom utilnom
odricanju Erazmu je polo za rukom upravo neto nevjerojatno: da krhka kola svoga tijela
vozi kroz najdivljiju i najpustiju epohu svih vremena, i to punih sedamdeset godina; a pri tom,
da sauva jedino, to mu je u njegovu opstanku bilo uistinu vano: svetost svoga pogleda i
intaktnu slobodu svoga duha.
S tako plaljivim ivcima i takvom prevelikom osjeajnou organa teko ovjek postaje
junak; takva nepouzdana tjelesna konstitucija morala se neizbjeivo odraziti na dranju i
karakteru ovjeka. Dosta je da pogledamo na duhovno oblije Erazma Rotterdamskog, pa da
se uvjerimo, kako je taj delikatni, slabi ovjeuljak posred divljih snanih priroda
Renesanse i Reformacije bio malo sposoban za vou stranke. "Nijedne crte izrazite prodorne
smionosti", sudi Lavater po njegovu licu, a isto to vrijedi i o Erazmovu karakteru. Taj ovjek
bez temperamenta nije dorastao istinskoj borbi. Umio je jedino da se brani metodom
poznatih ivotinjica, koje su u asu opasnosti simulirale mrtvilo iii su mijenjale boju;
najradije se kod svake buke povlai u svoju puevu kuicu, u svoju radnu sobu. Samo iza
nasipa svojih knjiga osjea se duhovno slobodnim. Gotovo je muno promatrati Erazma u
sudbonosnim asovima, jer im doe do gustog, odulja se urno izvan zone opasnosti,
osiguravajui svoj uzmak od svake nune odluke neobvezatnim "ako" i "u toliko", balansira
izmeu "da" i "ne", zbunjuje svoje prijatelje i razbjenjava svoje neprijatelje. Tkogod je
htio raunati na njega kao svoga saveznika, osjetio bi se sasvim prevarenim. Jer Erazmo, kao
nepokolebiva, nezavisna individualnost, ne e nikomu da ostane vjeran nego sebi
samomu. Gadi mu se instinktivno svaka vrsta odluke, jer su one
50

obveze i dunosti. Dante, ovjek, koji strastveno ljubi, bacio bi ga vjerojatno radi
njegova hladnog dranja u predpakao "neutralnima", onim anelima, koji u borbi izmeu
Boga i Lucifera ne e da pristanu ni uz jednu stranu ... quel cattivo oro Degli angeli che non
furon rebelli Ne' fur fedeli a Dio, ma per se foro". Posvuda, gdje se trai odanost i
preuzimanje potpune obaveze, povlai se Erazmo u svoju hladnu puevu kuicu izvan
stranarstva, za nijednu ideju svijeta i za nikakvo osvjedoenje ne bi bio spreman, da svoju
glavu poloi kao muenik pod sjekiru. Nitko nije bio vie svijestan od njega samoga te,
svim suvremenicima poznate, slabosti karaktera. Rado je priznavao, da njegovo tijelo i
njegova dua ne sadravaju nita od one materije, od koje se stvara priroda muenika.
Podjedno je prisvojio sebi za svoje ivotno dranje Platonovu skalu vrednovanja, da su
pravednost i popustljivost prve vrline ovjeka: tek na drugom mjestu dolazi odvanost.
Erazmova se sranost oitovala najvema u tom, da je bio toliko iskren, te se nije stidio svoje
straljivosti (to je uostalom veoma rijedak oblik potenja u svim vremenima). Kada su mu
jedamput surovo prigovorili nedostatak borbene hrabrosti, odgovorio je smjekajui se i fino
sa suverenom rijei: "To bi bio uistinu teak prigovor, kad bih ja bio vajcarski plaenik. Ali
ja sam uenjak i trebam mira za svoj rad."
Jedini vrsti elemenat u tom nesigurnom ovjeku bio je: neumorno i pravilno radini mozak,
koji je funkcionirao kao odjeljeni, udesno ispravni stvor izvan njegova krhkoga tijela. Taj
mozak nije. poznavao nikakvih zapreka, nikakva umora, nikakva kolebanja, nikakve
nesigurnosti. Od najmlaih godina svoga ivota sve do asa smrti djeluje s jed
51.

nako jasnom snagom, koja na daleko sije svijetlo. Po mesu i krvi slabi hipohondar bio je
Erazmo titan rada. Za svoje slabo tijelo, tako malo istroeno, trebao je jedva vie od tri do
etiri sata spavanja u 24 sati; ostalih dvadeset sati neumorno je radio, itao je, pisao,
disputirao, kolacionirao i korigirao. Pie na putovanju, u kolima, koja se tresu, u svakoj
gostioni pretvara svaki stol u radni pult. Biti budan znailo je za njega isto to i knjievno
djelovati, a pisaljka mu je bila u neku ruku kao esti prst ruke. Uanen medu svojim
knjigama i papirima promatra kao iz jedne camera obscura ljubomorno I znatieljno sva
zbivanja; nikakav napredak u znanostima, nikakav izum, nijedan pamflet, nijedan politiki
dogaaj ne moe izmaknuti njegovu pogledu, koji neprestano vreba. Putem knjiga i pisama
zna za sve, to se zbiva na okruglom svijetu. injenica, da se to spoznavanje odigravalo
gotovo samo putem pisanog i tiskanog slova, da se izmjena tvari sa stvarnou kod Erazma
vrila samo na cerebralnom putu, unijelo je dakako u njegovo djelo crtu akademizma, neku
apstraktnu hladnou; kao to je i njegovu tijelu tako je i njegovim djelima nedostajalo
sonosti i utilnosti. Samo okom mozga, a ne sa svim ivim organima shvaa taj ovjek svijet,
ali ta njegova znatieljnost, ea za znanjem obuhvata sve sfere. Kao jedan pomini reflektor
razasipa svoje svijetlo na sve probleme ivota i osvjetljuje ih pravilnom i beutnom
otrinom; to je potpuno moderni aparat miljenja nenatkriljive preciznosti i velianstvenog
dosega. Jedva da koje polje suvremenog djelovanja ostaje neosvjetljeno; na svakom podruju
miljenja ovaj poticajni, nemirno lutajui i ipak jasno, bistro gledajui duh pretea je i pionir
kasnije zbijenijeg truda. Erazmo je imao upravo magiki instinkt vilinskog tapa, da prorie i
predvia. Osjeao je na svakom mjestu, mimo kojeg su njegovi suvremenici
ravnoduno
52

prolazili, zlatne i srebrne ice problema, koji se upravo trae. On ih osjea, njui, on prvi na
njih upozorava, ali se na tom zadovoljstvu otkrivaa esto najee iscrpljivao njegov
nezadovoljeni interes, koji se daleko irio. Pravi pak rad otkopava* nja, prosijavanja i
prosuivanja prave vrijednosti tih zlatonosnih naslaga ostavlja svojim potomcima. Ovdje lei
njegova granica. Erazmo (ili bolje: njegovo velianstveno oko mozga) osvjetljuje samo
probleme, on ih ne rjeava: kao to njegovoj krvi, njegovu tijelu nedostaje strasti, koja pulzira,
tako nedostaje njegovu stvaralatvu vanjskog fanatizma, posljednje zagrienosti, bijesa
jednostranosti. Njegov je svijet daljina, a ne dubljina.
Stoga Je svako prosuivanje ove znamenite f podjedno riadvremenske figure nepravedno, u
koliko se obazire samo na njegovo djelo, a ne i na njegovo djelovanje. Erazmo je bio naime
dua za mnogo slojeva, konglomerat najrazliitijih sposobnosti^ zbroj, a ne jedinstvo. Smion i
plaljiv, prodoran a ipak neodluan prije posljednjeg udarca, borben u duhu, miroljubiv u srcu,
tat kao literat i duboko pokoran kao ovjek, skeptik i idealist, spaja on sve opreke u labavoj
mjeavini. Uenjak marljiv poput mrava, teolog slobodne misli, surovi kritik svoje epohe i
blagi pedagog, neto trijezni pjesnik i briljantni autor epistolarne umjetnosti, jetki satirik i
njeni apostol svake ovjenosti to je sve istodobno bilo u ovom opsenom duhu; ti se
elementi nijesu uzajamno suzbijali niti su se tiskali. Njegov talent nad talentima, da ujedinjuje
sve suprotnosti, da rjeava opreke, nije se oitovao samo u njegovu vanjskom ivotu nego je
djelovao i pod njegovom vlastitom koom. Po prirodi same stvari nije se iz takve
mnogostrukosti moglo razviti nikakvo jedinstveno djelovanje i to mi nazivamo erazmovom
supstancijom, erazmovskim idejama, nalo je u pojedinim njegovim nasljednicima
zahvaljujui zbije
53

nijoj formi izraavanja prodornije, izrazitije znaenje nego u samom Erazmu. Njemaka
reformacija i prosvjetiteljstvo, slobodno istraivanje biblije i s druge strane Rabelaisova i
Swiftova satira, evropska ideja i moderni humanizam to su sve ideje iz njegova miljenja, a
ne njegov vlastiti in; posvuda je on dao prvi poticaj, svuda je pokrenuo probleme, ali su
svuda problemi pretekli njega samoga. Rijetko su kada prirode, koje shvaaju podjedno i
prirode, koje izvruju, jer dalekovidnost koi snagu udaranja, "rijetko se kada", kako veli
Luther, "poduzima dobro djelo iz mudrosti i opreznosti, sve se mora zbiti u neznanju".
Erazmo je bio svijetlo svoga stoljea, drugi su bili njegova snaga: on je osvjetljavao put, a
drugi su njime koracali, dok je sam on, kao izvor svjetlosti, ostajao u sjeni. Ali tko pokazuje
putove u Novo isto je tako vrijedan potovanja, kao onaj, koji prvi njima koraca; i oni, koji u
nevidljivom djeluju, izvrili su svoj in.
54

MAJSTORSKE GODINE
Sretni neprispodobivi je sluaj u ivotu umjetnika, ako mu pode za rukom da nade tematski
oblik umjetnosti, u koju moe da harmonijski sabere sumu svojih darovitosti. To je polo za
rukom Erazmu zahvaljujui bljetavoj, sa savrenim majstorstvom izvedenoj ideji u njegovoj
"Pohvali gluposti". Ovdje su se bratski nali na okupu uenjak, bogat opsenim znanjem,
surovi kritik suvremene mu epohe i satirini rugalac. U nijednom od njegovih djela ne
prepoznajemo Erazma kao majstora kao u ovom najglasovitijem i jedinom djelu, koje se
pobjedonosno oduprlo nitavilu vremena i slave. Pri tom je ovaj majstorski hitac, uperen u
samo srce epohe, ispalila labava ruka kao u igri; u punih sedam dana i uistinu samo da olaka
svoje srce : ova je sjajna satira napisana na duak. Ali upravo ova lakoa dala mu je krila i
bezbrinost u lijetu. Erazmo je tada imao preko etrdeset godina i nije samo neizmjerno
mnogo itao i pisao nego i s hladnim i skeptikim okom duboko gledao u ovjeanstvo. Nije
mu se svialo. Vidio je, kako., malo moi ima um nad stvarnou; vrlo mu se ludo inio itav
taj zbrkani ivot. Na koju je god stranu pogledao, vidio je svuda u duhu sonet Shakespearea:
"Zaslugu poput prosjaka roenu.
I oskudno "nita" opremljeno u sjaju,
I umjetnost u lancima vlasti,
i duh, lien svih prava,
i iskreno potenje nazvano glupou."
Tko je due vremena bio siromaan kao on, tko je duge sate bio u mraku pred vratima proeci
o
55

milostinju, taj je usisao u svoje srce svu gorinu: kao u unu spuvu taj zna za nepravednost i
nedotupavu glupost svih ljudskih pothvata. Usnice su mu titrale kadto od srdbe i priguenog
krika. Ali Erazmo nije bio u dubini due "seditiosus" nije bio buntovnika narav: nije bio po
raspoloenju radikal: izbacivanje reskih, patetikih optuaba nije odgovaralo umjerenom,
opreznom njegovu temperamentu. Erazmu je potpuno nedostajalo naivne i lijepe tlapnje, kako
bi se jednim zamahom, jednim udarcem moglo unititi sve zlo na svijetu; emu da se zato
raskrsti sa svijetom, razmilja s rezignacijom budui da ga i onako ne moe mijenjati i budui
da varanje drugih i varanje samog sebe pripada vjeno ljudskom i nepromjenljivom. Mudrac
ne jadikuje, mudrac se ne uzbuuje: gleda s otrim oima i prezirnim ustima na lude pothvate
i u Danteovu smislu "Guarda e passa!" ("Gledaj i proi!")' ide mirno dalje svojim vlastitim,
ustrajnim putom
Katkada pak povoljnije, lake raspoloenje razvedruje surovi, rezignirani pogled mudraca:
tada se smjeka i s ovim smijekom osvjetljuje ironiki svijet. Erazmov put vodio je onih dana
(g. 1509) preko Alpi; povratio se iz Italije. Tamo je naao crkvu u potpunom propadanju; papu
Julija kao condottiera, okruenog svojim ratnicima, biskupe,, umjesto u apostolskom
siromatvu, u sjaju i dangubi, proivio je u toj zemlji rasula zloinaki ratni bijes kneeva,
koji su se poput vukova uzajamno zatirali, drzovitost mogunika, grozno osiromaenje
naroda; duboko je opet pogledao u ponor strahovitog besmisla. Ali sada je to lealo kao tamni
oblak iza osunanih vrhunaca Alpi. Erazmo, uenjak, ovjek knjige sjedio je u sedlu, nije
vukao osobito sretni sluaj svoju filoloku prtljagu, svoje codices i pergamente, na koje je
inae njegova znatielja bila komentatorski priljepljena. Njegov se duh; osjeao ovdje
slobodnim u slobodnom zraku, veselio
56
se igri i obijesti; tada mu pade na um inspiracija za jedan spis, arena i arobna inspiracija
poput leptira i ponese ju sa sobom s ovoga sretnog putovanja. Tek to je prispio u Englesku
dao se u svijetlom, povjerljivom sjeditu Tome Morusa na pisanje malenog aljivog spisa,
zapravo samo da prui razonodu sabranom krugu prijatelja i upotrijebivi igru rijei nazva ga
u slavu Tome Morusa "Encomium moria" ("Laus Stultitiae" latinski, to se najljepe dade
prevesti kao "Pohvala gluposti").
Uporedimo li ga s ozbiljnim, vanim, nauno optereenim glavnim djelima Erazma odlikuje
se ovaj mali, drzoviti satirikon nekako mladenakim, obijesnim elementima, neto je vitak i
brzonog. Ali ni opseg ni teina ne pridaju djelima umjetnosti njihovu neprolaznu unutranju
vrijednost. I kao a politikoj sferi jedna jedina sona rije, geslo, ili smrtonosna dosjetka ee
odlunije djeluje nego demostenski govor; isto tako u podruju knjievnosti broure
nadivljuju esto velika snana djela. Od 180 svezaka Voltairea ostala je sve do naih dana
jedino iva podrugljiva, zbijena novela "Candide". Od brojnih folijanata Erazma
Rotterdamskog, koji je vrlo rado pisao, najjae ivi sluajno dijete bodroga, veselog hira,
blistava igra duha: "Laus stultitiae."
Jedinstveni i jo nikad neponovljeni umjetniki potez ovog djela je taj, da je autor genijalno
uanen kao u streljakom jarku. Erazmo ne govori u svoje vlastito ime, da kae sve gorke
istine, koje baca u lice mogunicima ovoga svijeta. Umjesto sebe alje na katedru "stultitia",
glupost, da sama sebe hvali. Tim nastaje zabavni Quiproquo.
Nikada se ne zna, tko zapravo govori: govori li Erazmo ozbiljno, govori li glupost in
persona,
5?

kojoj ipak valja oprostiti najgrublje i najdrzovitije? S ovom dvoznanou stvara Erazmo
sebi za sve drzovite uvrede sakrosanktnu poziciju. Njegovo vlastito miljenje ne da se shvatiti,
ako bi ipak palo komu na um da ga napane zaradi koje otrije strelice ili udarca biem, ili
zbog koje zagrienije podrugljive rijei, koje on sipa dareljivom rukom na sve strane, on
se opet podrugljivo brani: "Nisam to ja rekao, nego gospoda Stultitia, i tko da uzme ozbiljno
govor ludosti?" Jedini spas i izlaz slobodnih mislilaca u doba inkvizitorske cenzure, u epohi
pomraenja bio je, da se putem ironije i simbola prokriomari u svijet kritika epohe.
Rijetko je kada kome uspjelo, da vjetije iskoristi sveto luako pravo da se slobodno
izrazi kao Erazmo u ovoj satiri, koja predstavlja prvo, najsmionije i podjedno umjetniko
djelo svoje generacije. Zbilja i ala, znanje i vedro lakrdijanje, istina i pretjeranje vrte se tu u
nekom arenom klupku, koje se uvijek veselo izmie iz ruku, kadgod ga hoemo da uhvatimo
ili ozbiljno raspletemo. Uporedujemo li tu suptilnu satiru sa surovim borbama,
neduhovitim ukorima njegovih suvremenika nije teko razumjeti, kako je taj bljetavi poar
ushiivao, oslobaao i osvjetljavao posred duhovne tame cijeli jedan vijek.
Satira se aljivo poinje. Gospoa Stultitia u togi uenjaka, ali vragoljastom kapom na glavi
(tako ju je Holbein slikao) penje se na katedru i dri akademski pohvalni govor sebi samoj u
ast. Ona je jedina, hvali se tako sama koja zajedno sa svojim sluavkama: laskanjem i
samoljubljem, dri u pokretu cijeli svijet. "Bez mene nema u ivotu nikakvog saveza, nikakve
trajne zajednice. Nijedan narod ne bi dugo podnosio svoga kneza, nijedna sluavka svoje
milostive gospode, nijedan uitelj uenika, prijatelj prijatelja, ena svog mua, gostioniar
gosta, drug druga, ukratko nijedan ovjek ne bi mogao trpjeti drugoga kada se ne bi
58

uzajamno ili as varali, ili kada jedan drugom ne bi as kadili ili kad jedan drugom ne bi
mirno poputali ili napokon, ako ne bi bilo sve zainjeno pridodatkom gluposti."
Samo zbog precjenjivanja novaca trudi se trgovac, samo zbog "zamamne tate slave" i
zahvaljujui divljem ognju besmrtnosti stvara pjesnik, a samo zahvaljujui svojoj tlapnji
postaje ratnik smion. Trijezno mudri ovjek pobjegao bi iz svake borbe i zbog zarade radio bi
samo ono najnunije; ne bi pomaknuo ni prstom i ne bi naprezao svog duha, kad u njemu ne
bi bila usaena ova luaka biljka, koja raa eu za vjenou. I sada ivahno pucketaju
paradoksi. Jedino ova, gospoa stultitia, koja dariva ovjeanstvu tlapnje, ona ga jedina
usreuje. Svaki je ovjek bez izuzetka to sretniji to vema slijepo podlijee svojim strastima,
to nerazboritije ivi. Svako naime razmiljanje i muenje samog sebe zamrauje samo duu.
Jasnoa i mudrost ne pruaju nikada naslade; nasladu daruju samo opajanje, eksaltacija,
tlapnja, bijes; doza gluposti pripada svakomu istinskom ivotu i pravednik, ovjek bistrog
pogleda, koji nije podvrgnut nikakvim strastima nije ni u kojem sluaju normalan, nego znai
jednu vrstu abnormalnog. "Samo onaj, nad kojim u ivotu zavlada glupost, moe se nazvati
istinskim ovjekom." Stoga se na sva usta hvali stultitia kao pravi stimulans svakog ljudskog
djelovanja; ona u zavodnikoj suadi razlae kao sve mnogo slavljene vrline svijeta: jasno i
istinsko gledanje, iskrenost i potenje; one slue u bitnosti samo tomu, da ogoravaju ivot
ovjeku, koji ih vri. I budui da je osim toga ova gospoda uena, citira ona sebi u prilog
ponosno onu Sofoklovu: "Samo u nerazumnosti je ivot mio."
Da na strogo akademiki nain uvrsti svoju tezu toku po toku, gorljivo vue na svom
luakom konopcu niz svjedoka. Svaki stale oituje pri
59

toj velikoj paradi svoju osobitu tlapnju. Svi se natjeu: brbljavi govornici, cjepidlaarski
pravniki uenjaci, filozofi, od kojih bi svaki elio, da cijeli svijet zatvori u svojoj vrei,
plemstvo, koje se ponosi svojim podrijetlom; lakomci za novcem, skolastici i knjievnici,
igrai i ratnici, napokon vjeni glupani zamamljeni tlapnjom svojih uvstava; ljubavnici, koji
u predmetu svoje ljubavi vide izuzetnu zbirku svake naslade i ljepote. S neuporedivim
poznavanjem svijeta sabrao je Erazmo sjajnu galeriju ljudske gluposti. Velikim
komediografima kao Molieru ili Ben Jonsonu dosta je bilo da posegnu u to kazalite lutaka,
da iz njegovih karikatura, skiciranih lakim crtama formiraju istinske, ive ljude. Nijednu
varijantu ljudske gluposti nije zaboravio, nijednu nije mimoiao, i u toj potpunosti slike naao
je za sebe najvru obranu. Tko se naime moe smatrati specijalno otro izrugan, kad nijedan
drugi stale nije bolje proao od njegova? Napokon i po prvi put moe se iivjeti cijela
Erazmova univerzalnost, sve njegove intelektualne sile, njegova dosjetka i njegovo znanje,
njegov svijetli pogled i njegov humor. Skepticizam i superiornost njegova pogleda na svijet
izbijaju u tom djelu u tisuama iskara i boja bljetave rakete. Visoki duh ispunjava se ovdje u
savrenoj igri.
U najdubljem svom temelju bio je taj spis za Erazma vie nego ala i on se mogao upravo u=
ovom prividno sitnom radu oitovati, jer je to njegovo omiljelo djelo "Laus stultitiae" duhovni
obraun s vlastitom svojom umjetnikom svijeu, s najdubljim biem samog autora. Erazmo,
kojeg nije nitko mogao zavesti u bludnju i kojeg nije nita moglo prevariti poznavao je
najsakriveniji uzrok slabosti, koja zaustavlja njegovo istinsko pjesniko stvaranje naime, da se
on uvijek osjeao previe razborito, a premalo strastveno. Znao je, da mu stoji na putu
prevelika doza razborite odvanosti
60

i njegovo ostajanje izvan svake stranke i njegovo dranje nad stvarima stavlja ga izvan svega
ivota. Um je uvijek regulativna snaga, koja nije nikada sama po sebi stvaralaka; istinsko
produktivno stvaranje mora uvijek izvirati uistinu iz tlapnje. Budui da je bio udesno bez
tlapnje, zanosa, Erazmo je ostao cio svoj ivot bez strasti, hladni i veliki uenjak, koji nije
nikada upoznao posljednje sree ivota, potpune predanosti i svetog izgaranja samoga sebe.
Po prvi i jedini put moe se zahvaljujui toj knjiici osjetiti, da je Erazmo potajno trpio radi
svoje prevelike razumnosti, svoje pravednosti, svoje obazrivosti i umjerenosti. I kako uvijek
umjetnik najsigurnije stvara, kada on preobrazuje vlastite nedostatke i enje u plastiki oblik,
tako se i ovdje zapravo ovjek, nadaren hladnim, trijeznim prosuivanjem pokazao pozvanim
par exellance, da ispjeva vedru himnu gluposti i da se na najrazumniji nain izruga
oboavateljima iste mudrosti.
Ali ni inae se ne smijemo zbog suverene krabulje u toj knjizi dati varati u pogledu njezine
prave nakane. Ta prividno lakrdijaka "Pohvala gluposti" bila je ispod svoje pokladne krabulje
jedna od najopasnijih knjiga svoga vremena. Ono, to nas danas privlai kao duhovite iskre
humora, u stvari je odigralo ulogu eksplozije, koja je prokrila put Reformaciji. "Pohvala
gluposti" ide u niz najdjelotvornijih pamfleta, koji su ikada napisani. Sa zaudenjem i
ogorenjem povratili su se tada njemaki hodoasnici iz Rima, gdje su pape i kardinali
provodili raskoni i neudoredni ivot talijanskih renesansnih knezova; istinske religiozne
prirode uvijek su sve nestrpljivije traile reformu crkve "in capite et in membris". Ali Rim
papa u sjaju odbijao je sve pritube, pa i one najdobronamjernije; na panju, sa svenjiem u
ustima podnijeli su kaznu svi oni, koji su preglasno ili odvie strastveno govorili: samo u
surovim pukim srokovima i sonim anegdotama
61

moglo se dati oduka ogorenju nad zloporabom trgovine s relikvijama i oprotenjem grijeha.
Podzemno, iz ruke u ruku kurzirali su leci sa slikom pape kao golemog pauka, koji sie krv.
Zasluga je Erazma Rotterdamskog, to je javno igosao registar grijeha kurije: majstor
izraavanja u dvostrukom znaenju iskoriuje svoj veliki umjetniki potez, te doputa
Stultitii da izrazi sve ono opasno nuno, odluno ustavi protiv religioznih zloporaba. I
premda je on toboe samo luda, koja mae biem, razumiju svi kritiku namjeru rijei kao:
"kada bi svi najvii sveenici, pape, namjesnici Isusovi nastojali, da mu u ivotu budu slini,
kad bi htjeli da podnose njegovo siromatvo, da podnesu njegove muke, da preuzmu na sebe
njegov kri, da dijele Njegov prezir prema svemu privremenom tko bi se na svijetu vie tuio
nego oni? Koliko bi blaga morali izgubiti sveti oci, kada bi mudrost barem jedamput
zavladala njihovim duhom? Umjesto strahovitih bogatstava, onih boanskih asti, mogunosti
dijeljenja tolikih slubi i dostojanstava, tako brojnih dispenza, tako raznovrsnih poreza,
naslada i uitaka umjesto svega toga nadole bi noi bez: sna, dani posta, molitve, suze i
vjebe u pobonogti i tisue drugih muka." I naglo ispada stultitia iz. svoje luake uloge i
sasvim jasno i izrazito izjavljuje zahtjev budue Reformacije u svijetu: "Budui da cijela
Isusova nauka ne poiva ni na em drugom nego samo na krotkosti, strpljivosti i preziru svega
zemaljskog, onda je kao na dlanu, to se tim misli rei. Isus je htio svoje namjesnike da
oborua uistinu svojim smislom i zahtjevao je stoga, da oni ne samo svoje cipele i depove,
nego i svoja odijela odloe da budu savreno goli i da samo vre svoj apostolat. Ne trebaju
nita drugo uza se imati osim maa, ali ne onog maa, koji slui za grabe" i umorstvo, nego
maa duha, koji prodire do u najunutranjiji temelj due i koji s jednim udarcem

umrtvljuje sve strasti, kako bi se u srcu zacariia: pobonost."

Iz te ale postala je nepredvieno jetka zbilja. Ispod luake odore gleda neprevarljivo, strogo
oko velikog kritika epohe. Glupost je izrekla ono, to potajno gori na ustima tisua i stotina
tisua ljudi. Jae, prodornije, razumljivije nego bilo koje drugo pismo vremena pribliila je i
rastumaila svijesti svijeta nunost rigorozne crkvene reforme. Uvijek. biva tako, da autoritet
postojeeg poretka mora biti poljuljan u svojim temeljima prije nego se uzmogne izgraditi
novi poredak. U svim historijskim duhovnim prevratima rad kritika i prosvjetitelja ide pred.
stvaraocem i obnoviteljem: zemljite mora biti raskopano, prije nego li to primi u se zrno
sjemena.
Ali samo nijekanje i kritiziranje ne odgovara na nikakvom podruju duhovnom dranju
Erazma;: ako on ukazuje na pogreke, ini to samo zato da ih ukloni i da ih zamijeni
ispravnim stanjem. Nikada on ne kori iz nekog uitka za ukorom, kojim bi pokazao napreno
svoju superiornost. Njegovu duhu tolerancije nije bilo nita dalje nego grubi napadaj protiv
katolike crkve; kao humanist ne sanja Erazmo o pobuni protiv svega crkvenog nego o
ponovnoj "reflorescenciji", o preporodu religioznih pitanja, o obnovi kranske ideje putem
povratka k njezinoj nekadanjoj nazarenskoj istoi. Kao to su se i u isto doba u vrijeme
Renesanse nauka i umjetnost pomladile zahvaljujui povratku k antiknim uzorima, tako se
nada Erazm'o, da e se crkva, koja se gui pod surovim slojem formalnosti, preporoditi
iskopavanjem njezina praiskonskog vrela, povratkom nauci evanelja i time pravoj Isusovoj
rijei, i napokon "otkriem Isusa, koji je skriven pod dogmatskim naukama." S ovom
uvijek istak

62

nutom eljom stupio je Erazmo pretea kao posvuda na elo Reformacije.

Ali humanizam po svojoj biti nije nikada revolucionaran, i ako Erazmo po svojim poticajima
crkvene reforme vri najvanije usluge spremanja puteva, ipak se njegovo umovanje potpuno
miroljubivo sustee jo od otvorene shizme. Ne bi on mogao nikada ii stazama Luthera,
Zwinglija ili Calvina, u njihovu estokom odbacivanju i uklanjanju s puta svih zapreka; nije
suvereno odluivao o tom, to je u katolikoj crkvi ispravno, a to neispravno, koji su
sakramenti dopustivi, a koji nisu pravi, da li se posljednja veera ima shvatiti supstancijalno
ili nesupstancijalno; on se samo ograniava, da naglasi, da se bitnost pobonosti ne krije u
odravanju vanjskih oblika i da pitanje istinske vjere ovjeka moe t)iti samo rjeeno u dubini
njegove vlastite due. Ne ini ovjeka kraninom ni kult svetaca ni hodoaenje ni pjevanje
psalama, ni skolastika teologija sa svojim neplodnim "judaizmom" nego ga ini kraninom
njegova vlastita duevna afirmacija, njegovo ljudsko, kransko ivotno dranje. Svecima ne
slui najbolje onaj, koji sabire ii potuje njihove kosti, niti onaj, koji hodoasti k njihovim
grobovima ili koji pali najvie svijea nego onaj, koji trai da najsavrenije u svom privatnom
ivotu nasljeduje njihov poboni ivot. Odlunije nego sve odravanje svih obreda i molitava,
nego svi postovi i sluenja misa, jest lini ivot u duhu Isusovom. "Bitnost nae religije je mir
i sporazum." I ovdje kao svuda trudi se Erazmo, da pridigne sve, to ivi do opeljudskog
znaenja umjesto da ga ugui u mrtvim formulama1. Svijesno ide za tim, da kranstvo
oslobodi od isto crkvenih zaslona. Sve, to je bilo etiki savreno medu ljudima, nastoji, da
uklopi kao plodonosni elemenat u ideju kranstva. U vijeku ogranienosti i dogmatskog
fanatizma izrie taj

veliki humanist udesnu rije, koja proiruje svijet: "Gdjegod naie na istinu, promatraj ju
kranski." Tim udara most prema svim vremenima i zonama. Tko poput Erazma promatra
mudrost, ovjenost i udorednost svuda kao oblike najvieg humaniteta i time ve po sebi
kao kranstvo, ne e prema uzoru samostanskih zelota proganjati filozofe antike u pakao
("sveti Sokrat" uskliknuo je jedamput oduevljeni Erazmo) nego e ii za tim da preveze sve
plemenito i veliko iz prolosti u religiozno podruje "kao to su idovi sa sobom ponijeli u
sferu religijskog kulta svoje zlatne i srebrne sprave, da urese njima svetinju." Nita, to je
ikada bilo znatno u djelu ljudske moralnosti ili udorednog duha, ne treba da se prema
erazmovskom shvaanju religije odlui od kranstva putem ukoene ograde, jer u tom, to je
ljudsko, nema ni kranskih ni poganskih istina, nego je u svim svojim oblicima istina
boanska. Stoga Erazmo ne govori nikada o teologiji Isusa, ni o nauci o vjeri nego o
"filozofiji Isusa", dakle o nauci o nainu ivota. Kranstvo je za njega samo drugaija rije
za visoku i humanu udorednost.
Te temeljne Erazmove ideje djeluju u paraleli s arhitektonskom snagom katolike eksegeze i
plamenog instinkta ljubavi mistiara, moda malo plosnato i openito, ali su sasvim humane;
ovdje kao na svakom podruju znanja ne sie Erazmovo djelovanje toliko u dubljinu koliko u
daljinu Njegov "Enchiridion militis christiani" ("Prirunik kranskog borca"), sastavljen kao
prigodni spis na elju neke pobone plemenite gospode kao opomena njezinu muu, postaje
narodnobogoslovski prirunik i reformacija sa svojim borbeno radikalnim zahtjevima nalazi u
tom djelu ve uzorano polje, u koje e lako zasijati svoje sjeme. Misija ovog osamljenog
glasnika u pustinji, Erazma Rotterdamskog nije bila
5 65

da otpone ovu borbu nego da borbu, koja je prijetila da bukne, utia pomirljivim projektima
u posljednjem asu. U doba, kada se na koncilima vodi ogorena prepirka oko siunih
dogmatskih pojedinosti, sanja Erazmo o posljednjoj sintezi svih potenih forma duhovnog
vjerovanja, o preporodu kranstva, koje treba da sav svijet za uvijek oslobodi prepirke i
sukoba i da time podigne uistinu vjeru u Boga na visinu istinske religije ovjeanstva.
*
Jedna od oznaka Erazmove mnogostrukosti bila je ta, to je umio da jednu te istu misao izrazi
na vie naina.
U "Pohvali gluposti" nepodmitljivi je kritik svoje epohe prikazao zloporabe u krilu katolike
crkve; u "Priruniku kranskog borca" nacrtao je iz svojih sanja ope shvatljivi ideal
produhovljene i humanizirane religioznosti. Istodobno pak prevodei ponovo kao kritik
tekstova, filolog i egzegeta evanelje s grkoga na latinski, ostvario je svoju teoriju, koja je
nagovjetavala "nunost, da se iskopaju praizvori kranstva." Taj je prijevod za tadanje doba
djelo gotovo jednake vrijednosti kao Lutherov prijevod biblije na njemaki jezik, kojemu je
Erazmov prijevod prokrio put.
Povratak k izvorima prave vjere, traenje prave vjere u tim izvorima, gdje oni struje boanski
isto nepomueni nikakovom dogmom tako je glasio postulat, koji je Erazmo postavio na
novo humanistiko bogoslovlje. S najdubljim instinktom za potrebe vremena upuuje on 15
godina prije Luthera na taj rad kao na osobito odluan. Godine 1504 pie: "Ne mogu rei,
kako ja odluno punim jedrima teim, k Svetom Pismu i kako mi se sve gadi, to me od njeg
odvraa ili to me zadrava na tom putu". Isusov ivot, kako se pripovjeda u Evan
66

delju, ne treba da due bude privilegij redovnika i sveenika, te ljudi, koji znaju latinski. Cijeli
narod mora u tom sudjelovati: "seljak mora uz plug itati Evanelje, tkalac uz tkalaki stan";
eni se mora dati mogunost, da ovu jezgru cijelog kranstva predaje dalje svojoj djeci. Prije
nego se Erazmo usudi, da potakne veliku misao, da se biblija prevede i na narodne jezike,
opaa taj uenjak, da je vulgata, jedini od crkve doputeni i odobreni latinski prijevod biblije
u tijeku vremena bio izvrgnut mnogim tamnim nejasnoama te da mu se u filolokom pogledu
moe mnogo toga prigovoriti. Istinu ne smije ukaljati nikakva zemaljska ljaga; tako poduzima
strahovito djelo marljivosti, da bibliju jo jedamput prevede na latinski jezik i da svoje razlike
i slobodnija; shvaanja kritiki poprati opsenim komentarom. Taj novi prijevod biblije, koji
istodobno izlazi na latinskom i grkom jeziku godine 1516 kod Frobena u Baselu, znai
ponovo jedan revolucionarni korak: duh slobodoumnog istraivanja pobjedonosno je prodro i
u posljednji fakultet, teologiju. I sada se ponovo dogaa ono, to je za Erazma tipsko: i
tamo, gdje revolucionizira, umije da tako vjeto sauva vanjske forme, da i najsnaniji udarac
ne postaje otvorenim napadajem. U svrhu, da unaprijed slomi svaki napadaj teologa,
posveuje ovaj svoj prvi slobodni prijevod biblije vladaru crkve, papi Leonu X., koji, sam
proet humanistikim duhom, odgovara prijateljski u svom Breve: "Mi smo se obradovali", i
tavie hvali mar, koji je Erazmo posvetio tom djelu. Zahvaljujui svojoj koncilijantnoj naravi
uvijek je Erazmo znao da individualno prevlada sukob izmeu crkvenog i slobodnog
istraivanja, koji bi kod svih drugih izazvao najstranija neprijateljstva: njegov genij
posredovanja i njegovo umjee blagog izravnanja
6?

triumfiralo je pobjedonosno i u ovoj najnapetijoj sferi.

S ove tri knjige Erazmo je stekao za sebe svoju epohu. O najodlunijem problemu svoje
generacije izrekao je svijetlu, prosvjetljenu rije; mirni, svima shvatljivi, humani nain, kojim
on prikazuje najare probleme svoga vremena, pribavilja mu neizmjerne simpatije. Uvijek
osjea ovjeanstvo duboku zahvalnost prema onima, koji smatraju moguim napredak
pomou razuma; shvatit e se to usreenje novog vijeka, da se poslije svih uzbuenih
redovnika, svadljivih fanatika, bezbonih podrugljivaca i nerazumljivih profesora skolastike
naao konano jedan ovjek u Evropi, koji je prosuivao duhovne i duevne stvari jedino sa
ljudskog stanovita; svijet se radovao, da postoji dua, koja ljubi svijet, dua, koja unato
svim nesporazumcima vjeruje u ovaj svijet i hoe da ga vodi prema svijetlu. Tako se dogaa,
to se uvijek dogaa, ako pojedini ovjek odluno pristupa da rijei naelni problem svoje
epohe: sabire se oko njega opina i umnoava sa svim tihim oekivanjem njegovu stvaralaku
snagu. Sva snaga, sva nestrpljivost, svo iekivanje, da e se ovjeanstvo udoredno pridii
putem novonastalih nauka, nalo je napokon svoje arite u ovom ovjeku: on ili nitko drugi,
misle oni, moe da ukloni strahovitu napetost, koja ispunjava svijet. Ime Erazma
Rotterdamskog, osvjetljeno dotad samo literarnom slavom, poprima na poetku 16. vijeka
neusporedivu snagu: Mogao bi, kad bi bio smionog srca, da diktatorski iskoristi tu svoju
snagu za in svjetski, za in reformatorski. Ali in nije njegovo podruje. Erazmo
Rotterdamski moe samo svijetliti a. ne formirati, samo spremati, a ne ispunjavati.
Reformacija ne e na svom elu nositi njegovo ime. Drugi e eti, to je on sijao.
68

VELIINA I GRANICE HUMANIZMA

Izmeu etrdesete i pedesete godine svoga ivota postigao je Erazmo Rotterdamski zenit
svoje slave: od vjekova nije poznavala Evropa vee slave. Nijedno ime njegovih suvremenika:
Diirera, Raffaela, Lionarda, Paracelsusa ili Michelangela nije se spominjalo onih dana u
duhovnom kosmosu s jednakim strahopoitanjem; djela nijednog pisca nijesu tiskana u
tolikim bezbrojnim izdanjima kao djela Erazma Rotterdamskog, nikakav moralni i umjetniki
ugled ne moe se uporediti s njegovim. Erazmo: to znai za poetak esnaestog vijeka
sinonim mudraca, "optimum et maiximum" ili sve ono, to se moe najboljeg i najvieg
zamisliti, kako ga slavi Melanchthon u svojoj latinskoj pohvalnoj himni; on je autoritet, koji
se ne dade sruiti: u naunim, pjesnikim, svjetovnim i duhovnim pitanjima. Slavljen je as
kao "doctor universalis", as kao "knez znanosti" i "zatitnik potene teologije"; nazivali su ga
"svijetlom svijeta" ili "Pitijom Zapada", "vir incomparabilis et doctorum phoenix". Nikakva
pohvala nije za njegovu osobu prevelika. "Erazmo" pie Mitian "uzdie se nad ljudsku
mjeru. On je boanski, pa ga valja potivati kao boansko bie u poniznoj pobonosti." Drugi
humanist, Camerarius govori o njem: "Svaki, koji ne e da bude smatran tudincem u carstvu
muza, divi mu se, velia ga, slavi ga. Svaki, koji uspije da dobije od njega list, stie
neizmjernu slavu, slavi najvelianstveniji triumf. A tko smije s njim govoriti, taj je blaen i
blagoslovljen na zemlji."
U istinu poela je kao neka utakmica u svrhu, da se stee milost jo sve do nedavna nepozna
69
tog uenjaka, koji se sve dotada jedva uzdravao od pisanja posveta (dedikacija), davanja
instrukcija i prosjaenja. Morao se na ponizne naine umiljavati, da od mogunika izmudri
mrave beneficije. Sada se ti isti mogunici jagme za njegovu milost. U svakom sluaju to je
sjajan igrokaz, dostojan da se vidi, kad su zemaljske sile i novci prisiljeni, da slue duhu.
Carevi, kraljevi i kneevi, ministri i uenjaci, pape i kardinali natjeu se u odanosti, da steku
Erazmovu milost: Car Karlo, gospodar obaju svjetova nudi mu mjesto u svom vijeu; Henrik
VIII. eli, da ga privue k sebi u Englesku, Ferdinand Austrijski k sebi u Be, Franjo I. u
Pariz.
Iz Nizozemske, iz Brabanta, Ugarske, Poljske i Portugalske dolaze mu najzamamnije ponude;
pet sveuilita bore se za ast, da mu podijele katedru, tri pape piu mu listove, pune
strahopoitanja. U njegovoj se sobi gomilaju dobrovoljni tributi bogatih potovalaca, zlatni
vrevi i srebrno posude; alju mu bave vina i dragocjene knjige; na sve ga naine
primamljuju i pozivaju, da sa njegovom slavom umnoe svoju vlastitu. Erazmo pak, mudar i
skeptian u sti mah, prima sve te darove i asti veoma uljudno. Doputa, da ga darivaju,
doputa, da ga hvale i slave i to rado i tavie sa nepritajenotn nasladom sve to doputa, ali
se on ne prodaje. Doputa da ga slue, ali on ne e da preuzme nikakve slube, on,
nepokolebivi borac one unutranje slobode i nepodmitljivosti umjetnika, koju je upoznao kao
nuni preduvjet svakoga moralnog djelovanja. Zna, da e biti najjai, ostane li vjeran samomu
sebi. Kako li bi to bilo suvino i glupo, kad bi htio raznositi svoju slavu od dvora do dvora,
umjesto da joj dopusti da svijetli jasno i mirno poput zvijezde nad vlastitim njegovim domom.
Erazmo ne treba ve odavno nikome i nikamo putovati: svi dolaze k njemu. Basel, jer je u
njemu on stanovao
70

postao je duhovno sredite svijeta. Nijedan knez, nijedan uenjak, nijedan ovjek, koji dri
do svog ugleda, ne proputa, da se na proputovanju svrati velikom mudracu i da mu iskae
svoje potovanje. Razgovarati s Erazmom vrijedi kao neka vrsta kulturnog vitetva i posjet
Erazmu (isto kao u devetnaestom vijeku Goetheu) znaio je najoitije odavanje poasti
simbolikom nosiocu nevidljive duhovne moi. U svrhu da dobiju signum iz njegove ruke u
svoju spomenknjigu, putuju visoki plemii i uenjaci i po nekoliko dana do njega. Jedan
kardinal, papin neak, koji je tri puta uzalud pozivao Erazma Rotterdama k svojem stolu, ne
osjea se povrijeenim zbog toga, to mu je Erazmo odbio pozive, te ga ipak pohaa u
prljavoj tiskarskoj sobi kod Frobena.
Svaki list, koji Erazmo pie, uokviruje primalac ti brokat i pokazuje ga kao relikviju
prijateljima, punim strahopoitanja. Majstorova preporuka poput Sezama otvara sva vrata;
nikada kao Erazmo nije imao nijedan ovjek, ni Goethe ni Voltaire, tolike vladalake snage u
Evropi, a da ju je zahvaljivao samo snazi svoga duhovnog postojanja.
Taj dominantni Erazmov poloaj prosuivan sa stanovita naeg vremena i prema dananjim
kriterijama, nije potpuno shvatljiv ni s obzirom na njegovo djelo ni na njegovu linost. Danas
vidimo u Erazmu ovjeka mudroga, humanitarnog, mnogostrukog, sposobnog da potie i
privlai, ali ne duha, koji zanosi ili preobrazuje svijet. Erazmo je za svoj vijek bio vie nego
literarna pojava; postao je i bio je simboliki izraaj svoje najtajanstvenije duhovne enje.
Svaka epoha, koja hoe da se obnovi, projicira i utjelovljuje prije svega svoj ideal u vidljivi
oblik; duh vremena, da bi mogao sam bolje razumjeti i predstaviti sebi svoje vlastito bie,
izabire jednog ovjeka kao tip i dok ovog pojedinog i slu
71

ajnog individua uzdie daleko nad njegovu mjeru, opaja se u neku ruku vlastitim
oduevljenjem. Nova uvstva i misli uvijek su shvatljivi samo odabranom krugu; iroka masa
ne moe ih nikada shvatiti u apstraktnoj formi nego samo sjetilno i antropomorfno; stoga ona
rado umjesto ideje postavlja ovjeka, sliku, prauzor, koji nastoji da vjerno, oponaa. Ta elja
vremena nailazi na potpuni odraz i na kratko vrijeme u Erazmu, jer je on "uomo universale",
koji u sebi nema nikakve jednostranosti, koji mnogo zna, koji slobodno gleda u budunost,
postao idealni tip novog pokoljenja. U humanizmu slavi epoha svoju vlastitu odvanost u
miljenju i svoju novu nadu. Tada prvi put duhovna snagastie prednost nad batinjenom i
tradicionalnom. I kako se snano i kako se brzo vri ta promjena vrednota, dokazuje injenica,
da se stari vlastodrci dobrovoljno podreuju novim. Samo je simboliki gest, kada se Karlo
V. na uas svojih dvorjanika grbi, da podigne pastirskom sinu Tizianu kist, kojf mu je pao na
zemlju. Simboliki je takoer, da papa naputa Sikstinsku kapelu pokoravajui se surovom:
nalogu Michelangela, koji ga tjera, jer da ga papina nazonost u kapeli smeta u radu. Znak je
vremena bio takoer, da su prinevi i biskupi sabirali umjesto oruja knjige, slike i rukopise;
nesvijesno su kapitulirali pred spoznajom, da je mo stvaralakog duha na zapadu nastupila
svoje gospodstvo i da su umjetnike tvorevine odreene, da nadive politikei ratne
spomenike epohe. Po prvi put Evropa vidi svoj smisao i svoje poslanje u superiornosti duha,.
u izgradnji jedne jedinstvene zapadnoevropske civilizacije, u uzornoj stvaralakoj svjetskoj
kulturi.
Za ovo novo naziranje odabire vrijeme Erazma za svog stjegonou. Kao "antibarbarus", kao
borac, koji suzbija svaku zaostalost, sav tradicionalizam, kao nagovjestitelj uzvienije,
slobodnije i humanije:

ovjenosti kao putokaz buduega svjetskog graanstva prednjai Erazmo svima drugima. Mi
dananji ljudi svakako osjeamo, da je smionost istraivanja, velianstvenost borbe,
faustovstvo novog onog vijeka u drugom dubljem tipu "uomo universale" izraeno
beskonano veh'anstvenije, i to u Lionardu i Paracelsusu. Ali upravo ono, to je na kraju bilo
na utrb Erazmovoj veliini, njegova jasna (dosta odvie prozirna) razumljivost, njegovo
zadovoljstvo s onim, to se moe upoznati njegovo uljudno urbano bie, inilo je tada njegovu
sreu., I instinktivno je ispravno izabrao epohu: svaka obnova svijeta, svako njegovo potpuno
preoranje, postaje odjedamput djelo umjerenih reformatora, a nenasilnih revolucionaraca i u
Erazmu vide njegovi savremenici simbol razuma, koji djeluje mirno, ali neprestano. Evropa u
jednom udesnom hipu proivljuje humanistiku, toliko prieljkivanu viziju jedinstvene
civilizacije, koja e zahvaljujui samo jednom svjetskom jeziku, samo jednoj svjetskoj
religiji, jednoj svjetskoj kulturi udariti kraj prastaroj, sudbonosnoj neslozi, taj nezaboravni
pokuaj ostaje za uvijek vezan uz lik i ime Erazma Rotterdamskog. Njegove su ideje, elje i
sanje za jedan svjetski sat svladale Evropu, te je njegov i na fatum, da je ova ista duhovna
volja konanog pomirenja i ujedinjenja zapada ostala brzo zaboravljen intermezzo u krvlju
napisanoj tragediji nae zajednike domovine..
Taj Erazmov imperij, koji je po prvi put znamenit sat! obuhvatao sve zemlje, narode i jezike
Evrope, imao je blagu vladu. Kako je to gospodstvo steeno bez nasilja, zahvaljujui samo
privlaivoj i uvjerljivoj snazi duha, zazire humanizam od svakog nasilja. Izabran samo per
acclamationem ne vri Erazmo nikakve diktature, koju obino zaslijepi vlast. Dobrovoljna
spremnost i unutranja sloboda su temeljni kanoni vladanja u njegovoj ne

iI

72

73:
"vidljivoj dravi. Erazmova duhovnost ne podnosi intolerancije, koja je bila prije toga poznata
kod knezova i religija; ne e da intolerancijom podvrgne ljude njihovu humanistikom i
humanitarnom idealu nego on kao svijetlo, koje otvoreno svijetli i koje u podruje svoje iste
sfere mami ivotinje koje lutaju u mraku eli s pitomim uvjeravanjem da privue k jasnoi
sve one, koji ne znaju i koji stoje po strani. Humanizam nije imperijalistian, on ne poznaje
nikakvih neprijatelja i ne eli nikakvih sluga. Tko ne e da pripada izabranom krugu, moe
ostati vani, nitko ga ne sili nitko mu ne narivava silom novi ideal; svaka intolerancija koja
obino uvijek potjee iz nepoznavanja posve je tua ovoj nauci
0 sporazumu svijeta. S druge se pak strane nikomu
ne oduzima pravo, da ude u to duhovno bratstvo.
Humanist moe postati svaki, koji tei za viim
obrazovanjem i kulturom; svaki ovjek svakog sta
lea, bio mukarac ili ena, vitez ili sveenik, kralj
ili trgovac, laik ili redovnik moe pristupiti u ovu
slobodnu zajednicu; u njoj nikoga ne pitaju ni za
rasu ni za klasu, ni za narodnu ili jezinu pripad
nost. Tako nastaje novi pojam u evropskom milje
nju: nadnarodni. Jezici, koji su dosad bili nepremo
stivi ogradni zid meu ljudima, ne trebaju vie da
dijele ljude: postavljen je most izmeu njih sviju
1 to putem zajednice jezika, ope vrijednog huma
nistikoga latinskog jezika i isto tako treba da
rodoljubni ideal kao nedostatan, jer je odvie
tijesan bude podreen evropskom, nadnarodnom
idealu. "Cijeli je svijet jedna zajednika domovina",
proklamira Erazmo u svojoj "Querela pacis" i s toga
dominantnog vidikovca ini mu se ubojnika ne
sloga medu narodima i mrnja meu Englezima,
Nijemcima i Francuzima besmislicom: "Zato nas
rastavljaju sva ta luda imena vie nego nas ujedinjuje Isusovo ime?" Sve te svae u Evropi
za huma
774

nistikog ovjeka nijesu nita drugo nego nesporazumci, koje je skrivilo premaleno
razumijevanje, odvie nisko obrazovanje; zadaa budueg Evropejca mora biti umjesto da
uvstveno podlijee ispraznim pretenzijama sitnih kneeva, fanatikih sektaa i narodnih
egoista da naglasi sve, to spaja i vee, evropsko nad narodnim, sveljudsko nad domovinskim
i da pojam kranstva kao jedne religiozne zajednice pretvori u pojam univerzalnog
kranstva, ti pojam odane i ponizne ljubavi prema ovjeanstvu. Erazmovska ideja ide dakle
za viim ciljevima nego ista kozmopolitska zajednica; u njoj ve djeluje odluna volja k
novoj duhovnoj formi jedinstva zapadnog svijeta. I prije toga su pojedini ljudi pokuali da
postignu ujedinjenje Evrope: rimski carevi, Karlo Veliki kasnije e to isto uiniti Napoleon
ali su ovi autokrati s ognjem i eljezom nastojali, da okupe narode i drave; sa ekiem nasilja
razorila je pesnica osvajaa slabija carstva, da ih okuje u lance. Kod Erazma se odluna
razlika! javlja Evropa kao moralna ideja, kao savren, neegoistiki i duhoyni zahtjev; s njim
poinje onaj jo neispunjeni postulat Sjedinjenih drava Evrope u znaku zajednike kulture i
civilizacije.
Bitni je uvjet (to je samo po sebi razumljivo) za Erazma, kao borca ove i svih ideja za
sporazumijevanje, da iskljui svako nasilje, a osobito da ukloni rat, taj "brodolom svake dobre
stvari." Erazmo se smatra prvim literarnim teoretikom pacifizma; u doba neprekidnih ratova
napisao je nita manje nego pet spisa protiv rata; g. 1504 apel na Filipa Lijepoga, g. 1514
poziv na Cambrajskog biskupa, "da bi se kao kranski knezovi u ime Krista zauzeli za mir."
God. 1515 u spisu "Adagia" objelodanio je glasoviti lanak s vjeno istinitim natpisom:
75

"Dulce bellum inexpertis" ("samo se onima, koji. nisu iskusili rata, ini rat lijep"). G. 1516 u
svojoj "Pouci pobonog i kranskog kneza" obraa se s opomenama mladom caru Karlu V. i
napokon godine 1517 izlazi, prevedena na sve jezike i proirena svuda, "Querela pacis"
"Tuba mira, koji su svi narodi i puci Evrope napustili, preplaili i unitili."
Ali ve tada gotovo pola tisuljea prije naeg vremena, bio je Erazmo potpuno svijestan, da
rjeiti prijatelj mira jedva moe raunati na zahvalnost i odobrenje. "Dolo je dotle, da se
smatra ivotinjskim, luakim i nekranskim, da se otvaraju usta protiv rata." To ga ipak ne
prijei, da s uvijek ponavljanom odlunou u doba, kada je gospodarilo pravo eljezne
pesnice i najsurovijih nasilja otvori svoje napadaje protiv svadljivosti kneeva. Po njegovu
miljenju Cicero ima pravo, kad kae, da je "nepravedan mir jo uvijek bolji nego
najpravedniji rat", pa zatim cio arsenal argumenata, iz kojeg bi se jo i danas moglo obilno
crpiti, iznosi protiv rata taj borac pacifizma. "Kada se ivotinje uzajamno napadaju", tui se
on, "to razumijem i opratam im zbog njihova neznanja", ali bi ljudi morali spoznati, da rat
ve sam po sebi znai nepravdu, jer on ne pogaa obino one, koji ga zapodjenu i vode, nego
gotovo uvijek sav teret pada na nevine, na siromani narod, koji nema niti od pobjede ni od
poraza to da dobije. "Veina udaraca snalazi one, kojih se rat nita ne tie i ako u ratu sve
najbolje uspije, u svakom je sluaju usreenje jedne strane teta i ruevina druge." Stoga ideju
rata ne valja nikada spajati s idejom pravednosti, i onda pita on ponovo kako moe uope da
jedan rat bude pravedan? Za Erazma nema ni u teolokom ni u filozofskom podruju
apsolutne istine, koja bi openito vrijedila. Istina za njega uvijek mnogo znai i ima mnogo
boja, a isto tako i pravo; stoga ne treba "da ni na
76

kojem mjestu bude knez oprezniji nego li na toci, kada se ima prikloniti ratu; i ne treba da
bezuvjetno insistira na svom pravu, jer tko naime ne gleda na svoju stvar kao na jedino
pravednu?" Svako pravo ima dvije strane, sve stvari su "obojadisane i od stranarstva
pokvarene"; a kada sebi ve netko uobrazi, da je pravo na njegovoj strani, ipak se to njegovo
pravo ne mora odluiti silom a niti se nasiljem ima zavriti, jer "jedan rat raste iz drugoga, a iz
jednoga rastu dva."
Za ljude duha ne znai dakle odluka putem oruja nikada moralno rjeenje konflikta; izriito
izjavljuje Erazmo, da u sluaju rata uenjaci, vii duhovi svih narodnosti ne trebaju, da
prekinu uzajamne svoje prijateljske odnose. Njihov stav ne smije nikada biti takav, da
pojaava opreke u nazorima medu miljenjima, narodima, rasama i klasama putem burnog
stranarstva. Oni treba da ustraju nepokolebljivo u istoj sferi ovjenosti i pravednosti.
Njihova vjena zadaa ostaje, da "nedobroj, nekranskoj i zvjerski divljoj besmislici rata"
suprotstavljaju ideju svjetske zajednice i svjetskog kranstva. Erazmo nita ee ne
prigovara crkvi kao najviem moralnom forumu, nego to to ona puta na cjedilu veliku
augustinsku ideju "kranskoga svjetskog mira" zaradi pojaanja svoje zemaljske moi. "Ne
stide se teolozi i majstori kranskog ivota, da budu glavni zapodjevai, pokretai i
zapaljivai one stvari, koju je Isus Krist tako mnogo i vrlo mrzio", klie on srdito i "Kako
moe biskupski tap i ma, infula i ljem, evanelje i tit ii zajedno?.Kako se u isto doba
moe propovjedati Isusova nauka i rat? Kako se moe jednom te istom fanfarom slaviti Boga i
vraga?" "Ratniki duhovnik" nije nita drugo nego negacija Boje rijei, jer on nijee najviu
poruku, koju mu je poslao njegov gospodar i uitelj, kad je rekao: "Mir s vama!"
77
Erazmo je uvijek strastven, kada god uzdie svoj glas protiv rata, mrnje i jednostrane
ogranienosti, ali ta strastvenost njegove srdbe nikada ne muti jasnoe njegova promatranja
svijeta. U isto doba idealist srca i skeptik razuma, znao je Erazmo za sve opreke, koje u
realnom prostoru stoje na putu oivotvorenju onoga "kranskog svjetskog, mira" i onoga
omnipotentnog gospodovanja humanitarnog razuma. ovjek, koji je u svojoj "Pohvali
gluposti" opisao sve vrste ljudske tlapnje i besmislice, koje se ne dadu iskorijeniti, nije
pripadao k onim idealistikim sanjarima, koji misle, da mogu: pisanom rijeju, knjigama,
propovjedima i raspravama ubiti ili barem samo omamiti u ljudskoj prirodi onaj imanentni
nagon za nasiljem; on se nijevarao u pogledu injenice, da taj uitak u snazi i to veselje u
borbi jo od kanibalskih dana, kroz vjekove i tisuljea vrije u krvi kao muklo sjeanje na
pramrnju prvotne ljudske zvijeri i da e biti potrebno jo stoljea i moda tisuljea
moralnog" odgoja i kulturnog formiranja ljudske prirode, da se potpuno debestijalizira i
humanizira ljudski rod.. Znao je, da se elementarni nagoni ne dadu ukloniti blagim i moralnim
rijeima; stoga je primao barbarstvo ovoga svijeta kao neizbjeivu i zasada nesavladivu
injenicu. Stoga je on svoju pravu borbu; prenio u drugu sferu. Kao ovjek duha mogao se;
uvijek obratiti na svoga pobratima duhovnog ovjeka ne na vodene i zavedene nego na voe,
nat kneeve, sveenike, uenjake, umjetnike na one, kojeje on smatrao i inio odgovornima za
svaki nemir u evropskom svijetu. Kao dalekovidni mislilac odavno je upoznao, da uporaba
nasilja sama po sebi neugroava u tolikoj mjeri svijet. Nasilje je kratkog daha, djeluje na
kratku metu; ono se trga bijesno i zasljepljeno, ali besciljno u svojoj volji, kratko u svom*
miljenju, i poslije naglih svojih eksplozija rui se.u nemo. Tamo, gdje djeluje zarazno i gdje
kao psi
78

hoza uzbuuje cijele skupine, stvara samo nedisciplinirane ete, koje se raspre, im se
rashladi prva vruina. Nikada u cijelom tijeku povijesti nijesu postojale pobune i eksplozije
opasne za pravi poredak svijeta, u koliko njim nijesu upravljali idejni voe.. Tek u asu, kada
nagon za nasiljem slui jednoj ideji ili se poslui jednom idejom, nastaju pravi tumulti, krvave
i razorne revolucije, jer tek po jednoj paroli' postaje jedna eta strankom, tek po organizaciji
vojskom, a tek po dogmi pokretom. Svi nasilni sukobi u ovjeanstvu u manjoj su mjeri
rezultat nasilne volje, koja je u krvi ovjeanstva, dok ih je ir veoj mjeri skrivila ideologija,
koja tu nasilnu volju rasplamsava i koja ju tjera protiv unaprijed odreenog drugog dijela
ovjeanstva. Tek fanatizam, taj bastard, roen iz duha i nasilja, tei da nametne cijelom
svijetu diktaturu jedne, dakako svoje vlastite ideje kao jedino doputene forme vjerovanja i
ivota; cijepa ljudsku zajednicu u neprijatelje i prijatelje, pristae i protivnike, junake ili
zloince, vjernike ili heretike; priznavajui samo svoj vlastiti sistem i opravdanost samo
vlastite svoje istine, mora', upotrijebiti nasilje, da potlai svaku drugu ideologiju u
mnogostrukosti pojava, koje je htjela Bojavolja. Nije slijepo nasilje rodilo na svijet sva ona
silovita ogranienja duhovne slobode, slobode miljenja, inkvizicije i cenzure; ono nije rodilo
ni lomae ni stratita; sve je to rodio ukoeni fanatizam, taj genij jednostranosti i zakleti
neprijatelj' univerzalnosti, taj zarobljenik jedne jedincate ideje, koji ide za tim, da nasilno
strpa cijelo ovjeanstvou taj svoj zatvor.
Stoga se u poimanju humaniste Erazma, koji upuuje uvijek na zajednicu ovjeanstva kao na
njegov najvii i najsvetiji posjed, ne moe se vii duh opteretiti nikakvom veom krivnjom
nego ako* se optui, da daje izliku vjeno spremnoj volji masa
79*

na nasilje irenjem jednostrane ideologije. Tim putem uzbuuje on prasnage, koje e njegove
prvotne misli u divljem naletu prestii i njegove najistije namjere razoriti. Jedan jedini
ovjek moe raspaliti strast u masi, ali gotovo nikada mu nije bilo mogue 'da razudanu strast
ponovo suzdri. Tko svoju rije udahnjuje u slabi plamiak, mora biti svijestan, da moe iz
njeg nastati razorni poar. Tko potie fanatizam time, to proglauje samo jedan jedincati
sistem opstanka, miljenja i vjerovanja jedino vrijednim, mora upoznati odgovornost, da time
poziva na razdvajanje svijeta, na duhovni i pravi rat protiv svake druge forme miljenja i
ivota. Svaka tiranija jedne misli je navjetaj rata protiv duhovne slobode ovjeanstva i tko
poput Erazma trai za sve ideje vrhovnu sintezu, opeljudsku harmoniju, mora stoga svaki
oblik jednostranosti u miljenju, fanatike zasljepljenosti protiv svakog drugog miljenja
posmatrati kao napadaj na svoju vlastitu misao sporazumijevanja. Stoga se ne moe ovjek,
humanistiki odgojen i humano raspoloen, u Erazmovu smislu zaprisei na bilo kakvu
ideologiju, jer sve ideje po svom biu tee za hegemonijom; ne smije se vezati s nijednom
strankom, jer je dunost svakog lana stranke da gleda, misli i osjea stranaki. ovjek
Erazmova kova mora da svakom prigodom ouva slobodu miljenja i djelovanja, jer bez
slobode nije mogua pravednost, ta jedincata ideja, koja mora biti zajedniki vrhovni ideal
cijelom ovjeanstvu. Erazmovski misliti znai stoga nezavisno misliti, Erazmovski djelovati
znai djelovati u smislu sporazumijevanja. Erazmist, ovjek, koji vjeruje u ovjeanstvo, ne
moe da u okviru svoje ivotne okoline podupire nikakve elemente, koji rastavljaju nego
samo one, koji spajaju; ne moe da jaa jednostrane 11 njihovoj jednostranosti, neprijatelje u
njihovu neprijateljstvu nego naprotiv mora da iri gesla uzajamnog sporazuma, i to je doba
fanatinije u svom

stranarstvu, to odlunije mora ustrajati u svom nadstranarstvu, koje u svim zabludama i

zbrkama gleda na sve ono, to je zajedniko ovjeanstvu; mora biti nepodmitljivi brani
duhovne slobode i pravde na zemlji. Erazmo priznaje svakoj ideji pravo na opstanak, ali
nijednoj ne priznaje, da smije imati pretenzije na iskljuivo gospodstvo; on, koji je sam
pokuao, da shvati i uzvelia glupost, nije u naelu neprijatelj nijedne teorije ni teze; ali
postaje neprijatelj svake teze u onom asu, kada ona hoe da izvri nasilje nad drugima.
Humanist, koji zna mnogo, ljubi svijet upravo zaradi njegove raznolikosti, i njegove ga
opreke ne plae. Nita nije dalje od njega nego to, da po uzoru fanatika i sistematika hoe da
iskorijeni sve opreke; fanatici bi naime htjeli, da svim vrednotama dadu jedno ime i da svemu
cvijeu dadu jedan oblik i jednu boju. Upravo to je signum humanistikog duha, da ne
prosuuje opreke kao neprijateljstvo nego da trai za sve, to se na oko ini nespojivo,
nadreeno jedinstvo. Budui da je Erazmo u samom sebi znao da pomiri inae otro
neprijateljske elemente, kranstvo i antiku, slobodoumlje i bogoslovlje, renesansu i
reformaciju, moralo mu se initi moguim, da e i cijelo ovjeanstvo jedamput
mnogostrukost svojih pojava uklopiti u usreiteljsku skupnu igru i da e svoje opreke
preobraziti u vii sklad. To posljednje sporazumijevanje svijeta, evropsko i duhovno,
sainjava zapravo jedini, religiozni elemenat vjere inae hladnog i racionalnog humanizma.
Kao to drugi u ovom tamnom vijeku priznaju i ire svoju vjeru u Boga, s jednakom arkom
gorljivou navjeuje i humanizam misiju svoje vjere u ovjeanstvo: da je smisao, cilj i
budunost svijeta da ivi ne u ime jednostranosti nego u ime zajednice, kako bi time postajao
sve humaniji, sve ovjeniji.

80

81
Za ovaj odgoj k humanitetu pozna humanizam samo jedan put: put obrazovanja. Erazmo i
Erazmici misle, da se ljudsko u ovjeku moe pojaati samo pomou obrazovanja i knjige, jer
se samo neobrazovani, samo nepoueni nepromiljeno podaje svojim strastima. Obrazovani
ovjek, civilizirani ovjek tu lei zapravo tragika pogrenog zakljuivanja humanista nije
sposoban da vri surovo nasilje i kad bi obrazovani, kultivirani i civilizirani ljudi stekli
premo, nestalo bi samo od sebe sve, to je kaotino i zvjersko, a ratovi i progoni duha bi
postali anahronizmima.
U svom precjenjivanju civilizatorskog znaenja humanisti krivo shvaaju prasnage nagona s
njihovom neukrotivom snagom, pa svojim kulturnim optimizmom banaliziraju strani i jedva
rjeivi problem mrnje mase i velike strastvene psihoze ovjeanstva. Njihov je raun odvie
jednostavan: za njih postoje samo dva sloja, donji i gornji. Dolje necivilizirana, surova,
strastvena masa, gore jasna sfera obrazovanih humanitarnih i civiliziranih ljudi, koji razumiju.
Prema tom sastavu svijeta ini im se glavni rad svren, ukoliko im uspije, da sve vee dijelove
donjih, nekultiviranih slojeva privuku u gornji sloj, kulturni. Kako u Evropi ima sve manje
neobraene zemlje, po kojoj su lutale prije divlje i opasno grabeljive zvijeri, isto se tako u
ljudskom svijetu mora ii zatim, da se malo po malo iskorijeni nerazbor i surovost u naim
evropskim podrujima i da se stvori slobodna, jasna i plodna zona ovjenosti. Stoga
postavljaju humanisti umjesto religiozne misli ideju neprekidnog napretka ovjeanstva.
Ideja napretka, prije nego je, zahvaljujui Danvinu, postala nauna metoda, postaje po njoj
moralnim idealom: na njem se temelje osamnaesti i devetnaesti vijek; u mnogom su pogledu
Erazmovske ideje glavna naela modernoga drutvenog poretka. Unato
82

tomu ne bi bilo nita pogrenije, nego kad bismo u humanizmu ili prije svega u Erazmu
Rotterdamskom vidjeli demokratu ili preteu liberalizma. Ni jedan jedincati as ne misli ni
Erazmo ni njegovi, na to, da narodu, jo neobrazovanom i maloljetnom za njih je svaki
neprosvjetljeni ovjek maloljetan priznaju ma i najneznatnije pravo. Premda dodue
apstraktno ljube cijelo ovjeanstvo, uvaju se to brinije, da imaju bilo to zajedniko s
profanum vulgus. Dosta je da to pogledamo blie, pa da se uvjerimo, da umjesto davnoga
aristokratskog ponosa upravlja njima ponos druge vrste, onaj, koji se jo ouvao u teaju triju
slijedeih vjekova; to je akademski ponos (nadutost), koji priznaje samo ovjeku sa znanjem
latinskog jezika i koji ima sveuilino obrazovanje, pravo da odluuje, to je pravo ili
nepravo, to je udoredno ili neudoredno. Humanisti su isto tako odluili, da upravljaju
svijetom u ime razuma, kao knezovi u ime sile i crkva u ime Isusa. Njihov san je oligarhija,
vladanje aristokracije' obrazovanja; samo najbolji, najkulturniji, ol apiotoi trebaju, da u smislu
Grka preuzmu vodstvo polis, drave. Svijesni svoga nadmonog znanja, svoga jasnijeg i
humanijeg nazora osjeaju se oni sami pozvanim, da kao posrednici i vode interveniraju u
svrhu, da uklone lude i reakcionarne svae meu narodima. To poboljanje prilika ne e
nikako da postignu pomou naroda nego nekako nad pukom masom. Humanisti stoga u
najdubljem se temelju ne odriu vitetva nego trae njegovu obnovu u duhovnom1 obliku.
Nadaju se, da e svijet osvojiti perom, kao to su ga predstavnici vitetva osvojili maem.
Nesvijesno stvaraju za sebe slino kao oni tamo, vlastiti drutveni poredak, vlastitu drutvenu
konvenciju, koja se rastavlja od barbarstva i razvija kao vrsta dvorskog ceremonijala.
Humanisti pridaju svojim imenima neki plemiki prizvuk prevodei ih
83

na latinski ili grki, kako bi time sakrili svoje vlastito puko podrijetlo. Nazivaju se
Melanchton umjesto Schwarzerd, Mvkonius umjesto Geisshtisler, Olearius umjesto
Oelschlager, Chvtraeus umjesto Kochhafe i Cochlaeus umjesto Dobnick; odijevaju se osobito
briljivo u crna odijela s naborima, da se i u vanjskom pogledu razlikuju od ostalih gradskih
ljudi. Smatrali bi isto tako za ponienje, da napisu jednu knjigu ili jedno pismo u materinskom
jeziku, upravo tako kao to bi se vitez razljutio, da ide pjeice u pratnji s obinim priprostim
pukom umjesto, da jai na elu sviju na svom ponosnom konju. Svaki se pojedinac zaradi
zajednikoga kulturnog ideala osjea obvezanim da zauzme osobito odlino dranje u
saobraaju, kloni se estokih rijei i njeguje urbanu uljudnost u vijeku surovosti i prostote. U
rijei i pismu, u govoru i dranju paze aristokrati duha na odlinost u miljenju i izrazu; tako
se jo odrazuje posljednji sjaj vitetva, koje izumire i koje je sa carem Maksimilijanom silo u
grob, u tom duhovnom redu, koji je umjesto kria izabrao knjigu kao svoju zastavu i grb. I
kao to je plemenito vitetvo palo nemono pod surovom premoi topova, koji su bljuvali
silu, tako je isto ova uzviena idealistika eta podlegla bez svijesti pod udarcem snane
seljake puke revolucije jednog Luthera, Zwinglija.
Upravo to zaobilaenje naroda, ta ravnodunost prema stvarnosti ve unaprijed je oduzela
Erazmovu carstvu svaku mogunost trajanja, a njegove je ideje neposredno liila djelotvorne
snage: organska temeljna pogreka humanizma bila je ta, to je on htio, da poduava puk s
visoka, umjesto, da pokua da ga razumije i da se dade pouiti od njega. Tim akademskim
idealistima inilo se, da ve vladaju, jer je njihovo carstvo sezalo daleko, jer su imali u svim
zemljama, dvorovima, sveuilitima, samostanima i crkvama svoje sluge, poslanike i legate,
koji
84

su ponosno najavljivali napredak "eruditio" (uenosti) i "eloquentia" (rjeitosti) i u dotada

barbarskim podrujima; prema dubini je obuhvatalo ovo carstvo samo tanki gornji sloj i bilo
je slabo ukorijenjeno u stvarnosti. Dobivajui svaki dan pisma iz Poljske i eke, iz Ugarske i
Portugalske, pisma, puna oduevljenja, spoznavajui da se svi carevi, kraljevi i pape natjeu
za njegovu milost, mogao se je Erazmo, u mnogim asovima, zatvoren u sobu za studij,
podavati tlapnji, da je carstvo Ratio ve trajno utemeljeno. Ali zbog ovih latinskih pisama nije
ga zabrinjavala utnja velike milijunske mase ni mrmljanje, to je sve ee tutnjilo iz ovih
neizmjernih dubina. Budui da za humanizam nije postojao puk, jer ga je on smatrao nefinim i
nedostojnim da se obrazovani ovjek bori za njegovu milost i da se uope uputa s
neobrazovanim, s barbarima, humanizam je uvijek samo postojao za happy few, a nikada za
narod; njegovo platonsko kraljevstvo ovjenosti ostalo je napokon carstvo u oblacima kao
preista tvorevina stvaralakog duha, koji svijetli samo jedan kratki as zamraenom svijetu i
koji ga s visina zaarava draesnim pogledom. Ali stvarnoj buri a ve ona prijeti iz tame ne
e ta hladna umjetna tvorevina odoljeti, te e bez borbe prijei u zaborav.
Najdublju tragiku humanizma i uzrok njegove brze propasti nalazimo u tom, to su njegove
ideje bile velike, ali su ljudi, koji su ih propovjedali, bili maleni. Maleni dio smijenosti
prionuo je uz ove idealiste, zatvorene uvijek u svojoj sobi; bili su smijeni kao svi akademski
poboljivai svijeta, sve suhe due, svi dobronamjerni estiti, malo tati pedanti, koji nose
svoja latinska imena kao duhovnu jnakaradu: kolska pedanterija pokrila je prainom
85

njihove cvatue misli. Dirljivi su ovi mali Erazmovi drugovi u svojoj profesorskoj naivnosti;
malo su slini onim valjanim ljudima, koji su danas sabrani u filantropskim drutvima; oni su
teoretski idealisti, koji vjeruju u napredak kao u religiju, trijezni sanjari, koji za svojim radnim
stolom konstruiraju udoredni svijet i piu teze vjenog mira, dok se u stvarnom svijetu vodi
jedan rat za drugim i dok oni isti pape, carevi i knezovi, koji oduevljeno odobravaju njihove
ideje za sporazum istodobno jedni 's drugim odnosno jedni protiv drugih paktiraju i po
svijetu siju mrnju i poar. Pronae li se kakav Ciceronov manuskript, misli humanistiki
lan, da cijeli svemir mora zatutnjiti u svim svojim zglobnicama i ilicama od klicanja. Svaki
pamfleti izaziva u njem strast i poar. Ali to pokree ljude ulice, to vlada u dubinama masa,
to oni ne znaju i ne e da znaju i budui da ostaju zatvoreni u svojim sobama, gubi njihova
dobronamjerna rije svaki odjek u stvarnosti. Ovom sudbonosnom rastavom, nedostatkom
strasti i rodnih pukih elemenata nije humanizmu nikada polo za rukom, da svojim
plodonosnim idejama udahne pravu plodnost. Velianstveni optimizam, koji je sadran u
temelju njihove nauke, nije bio kadar da uzraste i da se razvije, jer se medu ovim teoretskim
pedagozima ideje ovjenosti nije nalazio nijedan jedini, kojemu bi bila priroena punoa
snage rijei, kako bi njegov glas mogao dosei u dubine naroda. Velika, sveta ideja presuuje
za par vjekova u mlohavom pokoljenju.
Ali ipak ovaj historijski sat, kada je sveti oblak vjere u ovjenost svojim blagim, nekrvavim
svijetlom rasvijetlio nau evropsku zemlju, bio je lijep, i ako je njegova tlapnja kao da su ve
narodi u znaku duha pomireni i ujedinjeni, bila preuranjena;
86

moramo se svega toga sjeati sa strahopoitanjem i zahvalnou. Uvijek su svijetu potrebni

ljudi, koji se acaju da vjeruju, da povijest nije nita drugo nego tupo, monotono opetovanje
same sebe, jedna igra, koja se u promijenjenom ruhu besmisleno obnavlja; potrebni su
svijetu oni ljudi, koji umjesto toga intuitivno vjeruju, da moralni napredak znai, da se ljudski
rod na nevidljivim ljestvicama uzdie od ivotinjstva k boanstvu, od brutalnog nasilja k
duhu, koji sve mudro sreuje i da je posljednja, najvea stepenica potpunog sporazuma
ve blizu, gotovo dosegnuta. Renesansa i humanizam stvorili su takav optimistian as, u
kojem se vjerovalo u svijet. Stoga ljubimo taj period i tujmo njegovu plodnu tlapnju! Po
prvi se put za nae evropsko pokoljenje rodilo povjerenje u samo sebe, vjera u vlastitu
mogunost, vjera, da je natkrililo sve predanje epohe i da obrazuje vie, svjesnije, mudrije
ovjeanstvo, vie od onoga, koje je stvorila Grka i Rim. ini se da je stvarnost davala pravo
tim propovjednicima novog optimizma. Zar se ne deavaju u ove dane divna zbivanja, koja
natkriljuju sva predanja? Zar se nijesu u Diireru i Lionardu rodili novi Zeus i Apelles, a
u Michelangelu novi Fidija? Zar nauka ne ureuje zvijee i novi svijet po jasnim i novim
zakonima? Zar ne stvara novac, koji obilno pritjee iz novo otkrivenih zemalja, neizmjerno
bogatstvo, a opet ovo novu umjetnost? Zar nije arobnom djelu Gutenberga polo za
rukom, da izvri pravo udo, koje sada tisuerostruko razasipa na zemlji stvaralake i
prosvjetiteljske rijei? Ne, ne moe vie dugo trajati, klie Erazmo i njegovi drugovi i
ovjeanstvo e tako obilno obdareno i poueno zahvaljujui svojoj vlastitoj plodnoj snazi,
morati da upozna svoju moralnu misiju, da u budue vie bratski ivi, da udoredno
djeluje i da iskorijeni sve zaostatke svoje zvjerske naravi. Poput
87

triumfalne trublje grmi kroz cijeli svijet pokli Ulricha von Huttena: "ivjeti je naslada!", s
puno vjere i nestrpljivosti gledaju iz krunita Erazmova carstva graani nove Evrope u svijetli
trak na obzorju budunosti, koji se ini, da napokon poslije: duge noi duha najavljuje dan
opega pomirenja svijeta.
Na alost, nije to sveta zora, koja rudi nad mranom zemljom: to je poar, koji e razoriti
njihov idealni svijet. Kao to su Germani u klasini Rim, tako je Luther, fanatini ovjek
akcije, prodro s nesavladivom prodornom snagom nacionalnoga, pukog pokreta u njihov
nadnarodni idealistiki san. I jo prije nego je humanizam uistinu poeo svoje djelo
ujedinjenja svijeta, smrskava Reformacija posljednje duhovno jedinstvo Evrope i
raspolovljuje opu crkvu ecclesia universalis na dva dijela eljeznim udarcem ekia.
88
VELIKI PROTIVNIK
Odlune snage, sudbina i smrt, rijetko kada: snalaze ovjeka, a da ga prije ne opomenu na
svoje priblienje. Svaki put alju one tihoga poslanika s licem pod koprenom, i gotovo nikada
ne dopire tajanstveni zov u svijet onoga, koji treba da ga uje. Medu bezbrojnim pismima,
punim priznanja; i potovanja, koja su Erazmu onih godina napunila sve ladice, nalazi se i
jedno od 11 prosinca 1516 godine od Spalatinusa, tajnika saskog elektora. Meu: formulama,
punim udivljenja i uenim saopenjima priopuje mu Spalatin, da se u njegovu gradu nalazi
mladi augustinski redovnik, koji Erazma potuje najvema, ali da u pitanju istonog grijeha
nije jednakog miljenja s njim. Ne slae se ni s miljenjem Aristotela, da je ovjek pravedan,
ako pravedno radi, nego da on sa svoje strane vjeruje, da je pravedan onaj, koji dobiva
mogunost i koji je kadar, da pravedno radi; "prije svega se mora osoba preobraziti, a tek tada
slijede djela."
Taj list predstavlja komad svjetske povijesti. Po prvi put se obraa doktor Luther na velikog
majstora (on je zapravo i nitko drugi, onaj nespomenuti, jo nepoznati augustinski redovnik),
a njegov se prigovor na zaudenja vrijedni nain tiesredinjeg pitanja, prema kojem ti veliki
paladini Reformacije imaju u budunosti zauzeti neprijateljsko stanovite. Uistinu Erazmo je
samo letimina obratio panju na taj odlomak lista. Kako bi i mogao on, tako zaposlen,
okruen svim poklonima nai vremena, da ozbiljno disputira o teolokim pitanjima s nekim
bezimenim redovnikom iz Saske?'
89*

ita dakle dalje, ni ne nasluujui, da je s ovim satom poela prekretnica u njegovu ivotu i u
svijetu. Dotada je stojao on sam, gospodar Evrope i majstor nove evangelike nauke, sada je
pak ustao veliki njegov protivnik. Tihim prstom, koji je jedva mogao uti, pokucao je na
njegovu kuu i njegovo srce Martin Luther, kojega ime nije dosad spomenuto, ali kojeg e
svijet naskoro nazvati batinikom i pobjednikom Erazma Rotterdamskog.
Poslije prvog susreta Luthera s Erazmom u duhovnom svjetskom prostoru nije za cijelo
vrijeme njihova ivota dolo do linog susretaja u zemaljskom prostoru; od prvog do
posljednjeg asa oba su ova mua izbjegavali jedan drugoga; u bezbrojnim spisima i na
bezbrojnim bakrorezima slika uz sliku, ime uz ime slavljeni su obojica kao oslobodioci ispod
rimskog jarma, kao prvi poteni njemaki evanelisti. Povijest nas je u tom pogledu liila
velikoga dramatskog efekta. Tako je promaena bila prigoda, da se oba velika protivnika
pogledaju okom u oko, licem u lice. Rijetko je sudbina svijeta formirala dva ovjeka duhovno
i tjelesno u dva tako ekstremna kontrasta kao Erazma Rotterdamskog i Luthera. Krvlju i
tijelom, mjerom i oblikom, duhovnim i ivotnim stavom, od vanjskog izgleda pa do
najunutranjijeg ivota pripadali su razliitim od prirode neprijateljskim rasama karaktera:
koncilijancija protiv fanatizma, razum protiv strasti, kultura protiv elementarne snage,
kozmopolitizam protiv nacionalizma, evolucija protiv revolucije.
Ta se opreka oitovala ve u sjetilnim tjelesnim oznakama: Luther, sin rudara, potomak
seljaka, zdrav i prezdrav, drhui upravo od vlastite zbijene
90

snage, vitalan i sa svim surovim uitkom zaradi ove vitalnosti "Ja derem kao eh, a loem
kao Nijemac" komad ivota, koji gotovo puca od zdravlja, snaga i divljatvo cijelog naroda,
sabrano u toj hipertrofiranoj prirodi. Kada govori, bue svi tonovi u njegovu glasu, svaka je
rije sona i surovo slana kao svjee ispeeni seljaki kruh, svi elementi prirode osjeaju se u
njem, zemlja sa svojim mirisom i sokom, sa svojim ubrom i gnojem. Poput snage bure,
divlje i destruktivno, juria ovaj vatreni govor na njemaku zemlju. Lutherov genij tisuu puta
vie lei u ovoj pukoj vehemenciji nego u njegovoj intelektualnosti. Slino kao to govori
jezikom strogo pukim, pojaanim pak golemim pridodatkom stvaralake moi, isto tako
njegove misli, nesvijesno proizlaze iz mase, i predstavljaju volju naroda u jednoj do najvieg
stepena strasti pojaanoj potenciji. Njegova linost je podjedno prodor svega njemakog, svih
njemakih instinkata, koji prosvjeduju i koji se bune u svijest svijeta. I dok narod ulazi u
njegovu ideologiju, ulazi Luther Istodobno u povijest svoga naroda. Vraa elementu svoju
elementarnu prasnagu.
Ako sada po redu prenesemo svoj pogled sa snanog, mesnatog punokrvnog zemaljskog
Lutherova tijela, na ijem niskom elu nasilno iskau najprije zgreni, napeti miii volje, koji
potsjeaju na rogove Michelangelova Mojsija prenesemo li dakle svoj pogled s ovoga
ovjeka krvi preko na duhovnog ovjeka Erazma, koji je bio u licu pergamentske boje, fine,
tanke koe, krhke, njene figure ako fiziki uporedimo samo ta dva ovjeka, odmah emo
uoiti: izmeu ta dva antagonista ne e trajno prijateljstvo ili sporazum nikada biti mogu.
Uvijek "boleljiv, uvijek se smrzavajui u hladu svoje sobe, uvijek umotan u svoja krzna,
vjeito kuburei sa zdravljem, dok je Luther bio upravo prekomjerno
91

zdrav ima Erazmo premalo onog, to onaj ima premnogo. Dok ova njena priroda neprestano
mora svoju bolesnu, blijedu krv prigrijavati s jakim burgundcem, dotle Luther opreke u
sitnim stvarima su veoma plastine svaki dan pije "wittenberko" pivo da otupi svoje vrue i
crveno nabujale ile za dobro, crno spavanje. Kada Luther govori, onda tutnji kua, trese se
crkva, koleba se svijet, ali kod stola medu prijateljima moe se dobro sa stenjanjem smijati i
rado die, odan u bogosloviji najvema muzici, glas na muevno sonorno pjevanje. Erazmo
pak govori slabo i njeno kao tuberkulozni ovjek, umjetno brusi i zaokruava reenice i ilji
ih u fine pointe. Lutheru struji govor, a pero mu srce "kao slijepi konj." Od Lutherove linosti
proizlazi nasilje u atmosferu; sve one, koji se oko njega okupljaju Melanchtona, Spalatina i
tavie knezove, dri po svojem gospodskomuevnom biu u nekoj vrsti sluinske pokornosti.
Erazmova se snaga naprotiv oituje najjae tamo, gdje se on moe vidjeti: u djelima, pismima,
u pisanoj rijei. Ne zahvaljuje nita svom malom, siromanom tijelu nego sve zahvaljuje samo
svojoj visokoj, dalekoj duhovnosti, koja obuhvata svijet.
I duhovnost ove obojice mueva potjee iz sasvim razliitih rasa misaonog svijeta. Erazmo je
bez sumnje dalekovidniji ovjek veeg znanja, nijedna mu stvar ivota nije tua. Njegov
razum jasan i bezbojan kao danje svijetlo prodire kroz sve pukotine i zglobnice u tajne i
osvjetljuje svaki predmet. Luther opet ima beskonano manji horizont nego Erazmo, ali stoga
vie dubine; njegov je svijet ui, neizmjerno ui nego Erazmov, ali svakoj od svojih misli,
svakom od svojih osvjedoenja umije da dade razmah svoje linosti. On sve upija u sebe i
tamo
92

sve grije u svojoj crvenoj krvi, on oplouje svaku ideju svojom vitalnom snagom, on ju
fanatizira i ono, to je jedamput spoznao i priznao, to vie nikada ne puta. Svaka se tvrdnja
sraste s njegovim cijelim biem i dobiva od njega stranu dinamiku snagu. Na desetke su
puta Luther i Erazmo izrekli iste misli, ali to u Erazma vri samo fini duhovni ar na
prosvjetljene, to postaje u Luthera, zahvaljujui njegovoj privlaivoj snazi, odmah
parola, bojni pokli, plastiki zahtjev. Te svoje zahtjeve namee on svijetu razjareno kao
biblijske lisice sa plamenim ugarkom, da zapale savjest cijelog ovjeanstva. Sve
Erazmovsko cilja na kraju na mir i zadovoljenje duha, a sve Luthersko na visoku
napetost i potres uvstva; stoga je Erazmo, "skeptikus" najjai tamo, gdje govori najjasnije,
najtrijeznije i najprozirnije, Luther pak "Pater extaticus" tamo, gdje mu srdba i mrnja
najdivlje otskau iz usta.
Takva opreka mora organski dovesti do neprijateljstva, pa makar cilj borbe bio jednak. U
poetku hoe Luther i Erazmo isto, ali njihovi temperamenti Tioe to na potpuno opreni
nain, tako da to upravo zaradi njihova bia postaje suprotno. Neprijateljstvo je oitovao prvi
Luther. Od svih genijalnih ljudi, koji su ikada hodali zemljom, bio je Luther moda
najfanatiniji, najnepristupniji pouci, najotporniji i najudaljeniji od pomirljivosti. Okolo sebe
podnosio je samo one, koji su mu povlaivali da se njima moe posluiti, a one opet, koji su
mu se protivili, trebao je da na njima iskali svoju srdbu i da ih smrska. Za Erazma je opet
nedostatak fanatizma postao religija i tvrdi diktatorski ton Luthera bez obzira na to, to je
govorio urezao mu se kao zli no u duu. Lutherovo udaranje vrstom pesnicom o stol i
bijesno pjenjenje pri govoru,
93

nije Erazmo, koji je gledao u opem, skladnom, miroljubivom sporazumu predstavnika

duhovnog svijeta vrhovni cilj, mogao fiziki podnijeti. Sigurnost Luthera u samog sebe (on je
to nazivao sigurnou Boga) djelovala je na Erazma razdraljivo, inila mu se blasfemikom
preuzetnou u naem svijetu, koji nuno neprestano podlijee zabludi i tlapnji. Samo.se pak
po sebi razumije, da je Luther morao mrziti onu Erazmovu mlakost i neodlunost u pitanjima
vjere, morao je mrziti njegovu nesklonost za odluku, njegovu glatkost, popustljivost,
sklizavost njegova uvjerenja, koje se nije moglo nikada jednoznano utvrditi; upravo ta
estetska savrenost, "umjetni govor" umjesto jasnog priznanja razljevala je u u njemu. U
najdubljoj bitnosti Erazma bilo je neto, to je elementarno moralo razdraiti Luthera, a isto
tako je u najdubljoj bitnosti Erazma bilo neto, to je elementarno moralo razdraiti Luthera, a
isto tako je u najdubljoj bitnosti Luthera bilo neto, to Erazmo elementarno nije mogao
podnositi. Ludo je stoga shvaanje, kao da se ima pripisati samo vanjskim obzirima i
sluajnostima, to se ta dva apostola nove evaneoske nauke nijesu sloila u zajednikom
djelu. I ono najslinije moralo je kod razliite boje krvi i njihova duha postati drugaije boje,
jer je njihova razliitost bila organska. Prodirala je ona od gornjega svijeta mozga sve do
spleta instinkta pa kanalima krvi u onu dubinu, kojom ne vlada vie svijesna volja miljenja.
Stoga su se zbog politike i dobra zajednikog pitanja mogli dugo vremena uzajamno tedjeti;
mogli su kao dva drvena panja neko vrijeme ploviti jedan uz drugog u istoj struji, ali na
prvom zavoju i prekretnici puta morali su se sudbonosno sudariti: taj svjetski historijski sukob
je neizbjeiv.
94

Pobjednik u ovoj borbi, kako je to bilo ve unaprijed sigurno, morao je biti Luther, ne
samo zato, to je njegov genij bio snaniji, nego i to je bio navikao na rat i to je bio
ratoborniji kao borac. Luther je bio i za cijelo vrijeme ivota ostao borbena priroda, roeni
bojdija s Bogom, ovjekom i sotonom. Rat je bio za njega ne samo uitak i izlaz, da iz
sebe isprazni prekomjernu snagu, nego je bio i upravo spas za njegovu prenakrcanu narav.
Boriti se, svaati se, psovati, prepirati se znailo j& za njega neku vrstu putanja krvi, jer
samo u ruenju i mlaenju okolo sebe lijevo i desno osjea i ispunjava svoju cijelu
ljudsku mjeru; sa strastvenim veseljem baca se stoga u svaku pravednu i nepravednu stvar.
"Gotovo smrtna me grozota proima", pie Bucer, njegov prijatelj, "kad pomislim na bijes,
koji kuha u ovjeku, im on ima posla s jednim protivnikom. Jer ne moe se zanijekati,
Luther se bori kao jedan opsjednuti ovjek, kad se bori, i to uvijek samo cijelim svojim
tijelom, s rasplamsalom ui, s oima, nabreklim od krvi i s usnicama, punim pjene; ini se,
kao da on s ovim furor teutonicus tjera iz sebe podjedno otrov, koji u njegovoj krvi raspaljuje
grozniavi ar. I uistinu uvijek onda,, kada se on u bijesnom sljepilu sudari i kada i isprazni
svoju srdbu, postaje mu lagano, "tada se osvjeava u meni cijela krv, moj ingenium
postajejasan, a napasti uzmiu." Na ratitu postaje visoko obrazovani Doctor
theologiae tipskim Landsknechtom: "Ako ja doem, udaram odmah kijaom", obuzima ga
bijesna surovost, mahnita opsjednutost, on se laa bezobzirno svakog oruja, koje mu doe
pod ruku, spreman, da se jednako dobro poslui s bljetavim dijalektikim maem kao
s vilama za ubre, punima blata i balege; bezobzirno uklanja svaku zapreku, u sluaju
potrebe ne zazire ni od lai ni od klevete, samo da uniti protivnika. "U ime
95

poboljanja i za volju crkve ne mora se ovjek kloniti ni dobre, jake lai." Osjeaj vitetva
potpuno je nepoznat ovomu seljakom borcu. Ni prema pobjeenom neprijatelju ne poznaje
plemenitosti ni sauea. I ovjeka, koji ve bez obrane lei na tlu, mlati on dalje u slijepoj,
bijesnoj mrnji. On klie, kad su Toma Miinzer i 10.000 seljaka sramotno smaknuti i ponosi
se svijetlim glasom, "da je njihova krv na njegovu vratu." Raduje se, da su "svinjski" :Zwingli
i Karlstadt i svi drugi, koji su se ikada njemu usprotivili, bijedno propali. Nije se nikada
dogodilo, da je taj, u svojoj mrnji snani ovjek, koji je plivao od ee za osvetom, odao
svom neprijatelju barem poslije njegove smrti pravedno priznanje. Luther je na
propovjedaonici imao zanosan ljudski glas, u kui je bio prijateljski obiteljski otac, kao
umjetnik i pjesnik bio je izraz najvie kulture; odmah, im pone razmirica, pretvara se u
pravog sotonu, opsjednutog snanim, mahnitim gnjevom, koga ne smeta nikakav obzir ni
pravednost. Iz ovog bijesnog nagona njegove prirode trai on cijeloga svog ivota rat, jer mu
se borba ne ini samo najveseliji oblik ivota nego i moralno najispravniji. "ovjek, a
osobito kranin, mora biti ratnik", govorio bi esto gledajui se u zrcalo; u jednom od
kasnijih listova (1541) uzdie on ovo priznanje do nebesa s tajanstvenom tvrdnjom, kao da "je
sigurno, da se Bog bori."
Erazmo naprotiv kao kranin i humanist ne pozna ni borbenog Isusa ni bojovnog Boga.
Mrnja i osvetljivost ine mu se kao kulturnom aristokrati povratak u plebejstvo i barbarstvo.
Gadi mu se buka, tunjava, svaka divlja svaa. Erazma kao koncilijantno roenu prirodu ne
veseli ni najmanje prepirka, koja je Lutheru izvor uitka. Veoma se karakteristino izraava o
svom strahu od prepirke: "Kada bih mogao dobiti veliki posjed i kad bih
'96

radi njega morao voditi proces, radije bih se odrekao tog posjeda." Nema sumnje, da Erazmo
kao intelektualac voli diskusiju s jednako uenim ljudima; ali isto tako kao to vitez smatra
turnire plemenitom igrom, tako isto i Erazmo smatra diskusiju zgodnim oblikom, da se ljudi
natjeu pred forumom uenih humanista u svom vjetom, glatkom duhu i u svojoj
maevalakoj umjetnosti, oelienoj u ognju klasicizma. Par iskara vrcnuti, par svjeih
doskoica izbiti, loeg latinistu zbaciti sa sedla, takova duhovnoviteka igra nije Erazmu
strana. Nikada on ne e shvatiti Lutherovo veselje, da smrska neprijatelja; nikada ni u jednom
od svojih sporova ne e zaboraviti na obzire uljudnosti prema protivniku, ne da da se poda
"ubojnikoj" mrnji, s kojom Luther napada svoje protivnike. Erazmo nije roen za borca, jer
on u posljednjem smislu nema nikakvog ukoenog uvjerenja, za koje se bori. Objektivne
prirode imaju malo sigurnosti u sebe. Odvie su sklone, da sumnjaju u vlastitu snagu svojih
pogleda, te su spremne, da uvijek uzmu u obzir argumente protivnika. im pak dopustimo, da
protivnik doe do rijei, znai ve, da mu neto koncediramo u njegovu korist; dobro se bori
samo onaj, koji je zaslijepljen od bijesa i koji na ui navlai ljem prkosa samo da nita ne
uje, i onaj, koga njegova vlastita opsjednutost u borbi titi poput neprobojne zatitne koe.
Za ekstatinog redovnika Luthera svaki je njegov protivnik izaslanik pakla, neprijatelj Isusa,
koga valja po dunosti unititi. Humanitarni Erazmo osjea prema najbjesnijoj pretjeranosti
protivnika samilosno saaljenje. Zwingli je sjajno zahvatio protivnost karaktera obaju rivala,
uporedivi slikovito Luthera s Ajaxom, Erazma s Odisejom. AjaxLuther, ovjek je rata i
smionosti, roen u borbi, ovjek, koji se ne osjea nigdje bolje nego na polju bitke.
OdisejErazmo, samo sluajno baen
7 97

na ratite, sretan je, kada se moe povratiti u tihu svoju Itaku, na blagoslovljeni otok
kontemplacije, kad moe prijei iz svijeta ina u svijet duha, gdje su privremene pobjede ili
porazi bez znaenja prema nepobjedivoj, neotklonivoj sadanjosti platonskih ideja.
Erazmo nije bio stvoren za rat i on to nije znao. Gdje je on djelovao protiv zakona svoje
prirode i gdje se upustio u borbu, morao je nuno podlei. Uvijek naime, kada umjetnik ili
uenjak prekorauje svoju granicu, stojei na putu ovjeku ina, ovjeku pesnice, umanjuje
svoju vlastitu mjeru. ovjek duha ne smije stati ni na iju stranu, njegovo je carstvo
pravednost, koja stoji nad svakim razdorom.
Erazmo nije uo prvoga tihog Lutherova kuca^ nja. Naskoro je morao nauliti ui i ovo novo
ime usaditi u svoje srce, jer eljezni udarci, s kojima nepoznati augustinski redovnik pribija
svojih 95 teza na crkvena vrata u Wittenbergu, odjekuju cijelim njemakim carstvom. "Kao da
bi sami aneli bili glasnici", tako brzo obilaze od ruke do ruke tiskane teze, koje se jo nijesu
ni osujele od tamparske boje. Kao preko noi spominje se na cijelom podruju njemakih
zemalja uz ime Erazma Rotterdamskog i ime Martina Luthera kao najestitijeg prvoborca
slobodne kranske teologije. Voden genijalnim instinktomi dotakao je budui puki tribun
upravo osjetljivu toku, gdje je njemaki narod najbolje osjeao pritisak rimske kurije:
oprotenje grijeha. Nita ne podnosi jedan narod nevoljkije, tee nego jedan tribut, koji mu
nametne neka vanjska sila; da je u ovom sluaju crkva, iskoritavala prvotni strah ljudskih
stvorenja putem agenata, koji su tu u procentima zainteresirani, te ga putem profesionalnih
prodavaa oprotenja grijeha pretvarala u zvonki novac, nadalje, da je taj novac, istisnut od
njemakih seljaka i graana s predoenim blagaj

nikim ceduljama iao izvan zemlje i to u Rim, ve je dugo izazivalo muklo i jo nijemo
narodno ogorenje u cijeloj zemlji Luther je svojim odlunim inom samo potpalio to
ogorenje. Jasno se pokazalo, da ne znai korenje zloporabe nego oblik ukora historijsko
rjeenje pitanja. I Erazmo i drugi humanisti duhovito su se rugali ovom oprotenju grijeha,
ovim otkupnicama, koje su trebale da ovjeka oslobode od istilita. Ali poruga i dosjetka kao
negativne injenice rastvaraju postojee snage, ne prikupljajui novih snaga za stvaralaki
udarac. Luther umjesto toga kao dramatska priroda, moda jedina uistinu dramatska u
povijesti Njemake, umije, upravljana uroenim, prvotnim instinktom, da zahvati i prikae
svaku stvar dramatino i shvatljivo za sve. Od prvog pak asa imao je taj roeni narodni voa
genijalni dar plastike geste, koja znai iroko razvijeni program rijei. Kada kratko i izrazito
veli u svojim tezama: "Papa ne moe opratati nikakvog grijeha" ili "Papa ne moe otpustiti
nikakve kazne osim one, koju je on sam nametnuo", to su znaile rijei, koje su sijevnule
poput bljeska, a zagrmjele poput grmljavine u svijesti cijelog naroda. Pod njihovim udarcem
poinje da se trese Petrova crkva. Gdje su Erazmo i njegovi pobudili panju duhovnika
porugama i kritiziranjem, a da nijesu prodrli u zone strasti mase, tamo dosie Luther s jednim
udarcem dubljinu narodnog" osjeaja. Za dvije godine postaje on simbol Njemake, tribun
svih antirimskih, narodnih elja i zahtjeva, koncentrirana snaga svakog otpora.
Takav otroumni i znatieljni suvremenik kao Erazmo morao je bez sumnje veoma brzo
doznati za Lutherov in. Zapravo je trebao da se veseli, jer je tim na njegovu stranu stupio
jedan saveznik u borbi za novu, slobodnu teologiju. I dakako ne uje se s njegove strane
nijedna rije ukora. "Svima se

dobrima svia Lutherova smionost"; "Luther je nesumnjivo dosada bio koristan svijetu." U
tako se prijateljskom tonu izraava Erazmo svojim prijateljima humanistima o Lutherovu
istupu. Prvu svoju sumnju izrie dalekovidni psiholog svakako ve veoma oprezno. "Mnogo
je toga Luther izvrsno ukorio" i odmah za tim kao da dolijee kaki uzdah: "samo kad bi to
inio na malo umjereniji nain!" Fini poznavalac ljudske due instinktivno osjea odvie
raspaljeni Lutherov temperamenat kao opasnost; hitno ga dade opomenuti, da se uvijek ne
istrava jednako surovo. "Meni se ini, da se skromnou dade mnogo vie postii nego
naprasitou; tako je Isus osvojio svijet." Ne uznemiruju dakle Erazma ni Lutherove rijei ni
teze nego jedino intonacija njegova istupanja, demagoki, fanatiki akcenat u svemu, to
Luther pie i ini. Takva delikatna teoloka pitanja bolje je prema Erazmovu miljenju
raspravljati tihim glasom u uenom krugu, drei akademskom latintinom pri tom vulgus
profanum postrance. Ne smije se teologija izvikivati tako glasno na ulici, da bi se postolari i
kramari mogli surovo estiti zbog tako suptilnih tema. Svaka diskusija pred galerijom i za
galeriju pcnizuje, prema miljenju humanista, niveau, te neizbjeivo izaziva opasnost
"tumultusa", pobune, narodnog uzbuenja. Erazmo mrzi svaku propagandu i svaku agitaciju u
prilog istine, jer vjeruje u njezinu snagu, koja sama od sebe djeluje. Misli, da se spoznaja
istine, noena u svijet na krilima rijei, mora iriti isto duhovnim putom, te da ne treba ni
odobravanja mase ni stvaranja stranaka, da u svom biu postane istinitija i stvarnija. Duhovni
ovjek nema prema njegovu miljenju nita drugo da radi nego da ustanovljuje istine i jasnoe
i da ih formulira; suvino je, da se za njih bori. Ne iz zavisti, kako ga optuuju njegovi
protivnici, nego iz potenog osje
300

aja straha, iz duhovnoaristokratske odgovornosti gleda Erazmo s nezadovoljstvom, kako se

iza Lutherova juria rijeima poput strahovitog oblaka praine die uzbuenje naroda. "Kad bi
samo bio umjereniji": uvijek se ponavlja Erazmova tuba na neumjerene i potajno ga titi
svijesni predosjeaj; da njegovo duhovno carstvo bonae litterae, znanosti i humanosti ne e
moi da odoli takvom svjetskom orkanu. Jo uvijek nijesu Erazmo i Luther izmijenili nijedne
rijei, jo neprekidno ute oba najslavnija mua njemake reformacije i ta utnja poinje, da
malo po malo udara u oi. Oprezni Erazmo nema povoda, da se lino uputa s neuraunljivim
Lutherom, a Luther pak to ga vie tjera vlastito osvjedoenje u borbu, postaje sve skeptiniji
prema skeptiku Erazmu. "Ljudske stvari znae za njega vie nego boanske", pie on o
Erazmu oznaivi tim majstorski uzajamnu distancu i opreku: za Luthera su na svijetu bile
najvanije religiozne stvari, a za Erazma ljudske.
U tim ve godinama ne stoji vie Luther sam. Ne elei toga ili moda ne shvaajui toga
sasvim postao je sa svojim samo duhovno miljenim zahtjevima eksponent mnogostrukih
zemaljskih interesa, rtveni ovan njemake narodne stvari, vana figura u politikoj,
ahovskoj igri izmeu pape, cara i njemakih knezova. Sasvim strani i posvema neevangeliki
izrabljivai njegova uspjeha poinju da se bore za njegovu osobu, da ju iskoriste za svoje
vlastite zemaljske ciljeve. Malo po malo stvara se ve oko pojedinog ovjeka nucleus budue
stranke, budueg religioznog sistema. Dugo vremena prije nego se oko Luthera skupila velika
vojska protestantizma, okruio ga je u skladu s organizatornim njemakim genijem ve glavni
politiki, bogoslovni,
101

juridiki stoer: Melanchton, Spalatin, knezovi, plemii i uenjaci. Znatieljno gledaju strani
poslanici na saskom elektoratu, mislei na to, da li se ne bi dalo iz ovog tvrdog ovjeka
izrezati klin, koji bi mogli zabiti u snani imperij: fina, politika diplomacija tka ve svoje niti
s Lutherovim isto udoredno zamiljenim zahtjevima. Upravo njegov najui krug trai
saveznike i Melanchton, koji dobro zna, koji e se tumult morati podii, kad jedamput izae
Lutherov spis "Plemstvu njemake nacije", ne prestaje da ustrajno trai, da predobije tako
vaan autoritet, vanstranakog Erazma za evangeliku stvar. Napokon Luther poputa
Melanchtovim zahtjevima i 28. oujka 1519. obraa se po prvi put lino na Erazma.
Medu bitne karakteristike humanistikog pisma ide bezuvjetno laskava uljudnost, spojena s
upravo kineskim ponienjem samoga sebe. Stoga nije nita osobitog, ako Luther poinje svoj
list u tonu himne: "Ima li ikoga, ije miljenje ne bi bilo ispunjeno Erazmom? Koga on nije
poduio, koga on nije svladao?" Nema takoer nikakvog znaenja, da Luther sam sebe
prikazuje nezgrapnim momkom s neopranim rukama, koji jo nije nauio, kako se pismeno
obraa istinski visoko uenom ovjeku. Ali budui da je uo, da je Erazmu njegovo ime
poznato po "nitetnoj" opasci o oprostu, mogla bi se dalja utnja izmeu njih obojice krivo
tumaiti. "Priznaj dakle, Ti dobri ovjee, ako Ti je ugodno, i ovoga malog brata u Kristu, koji
je tek dostojan, da se sa svojim neznanjem pokopa negdje u tamni kut, da ne bude poznat pod
istim nebom i pod istim suncem." Samo zaradi te jedine reenice napisano je cijelo pismo.
Sadrava sve, to Luther oekuje od Erazma: pismo odobravanja, neku, njegovoj nauci
prijateljsku rije (mi bismo danas rekli: to se dade publicistiki iskoristiti). Sat je taman i
odluan za Luthera; otpoeo je rat protiv najmonijeg na zemlji i ve je u Rimu spremna bula,
da ga prokune.
102

Bilo bi stoga veoma vano, da u toj borbi predobije Erazma za svoga moralnog pomonika.
Moda bi putem Erazma mogao odluiti pobjedu na Lutherovu stranu, jer je Erazmovo ime
bilo na glasu s nepodmitljivosti. ovjek, koji ne pripada nikakvoj stranci, za stranake je ljude
najvanija i najbolja zastava.
Ali Erazmo ne e nikada da preuzme obavezu, a pogotovu ne e da bude jamac za jedan dug,
koji se jo ne moe izraunati. Jer sada otvoreno odobriti Lutherovu nauku: znai unaprijed
odobriti sve njegove budue knjige i spise i napadaje, znai odobriti postupak ovjeka, koji ne
zna mjere, kojega se "nasilni i buntovniki nain pisanja" doima usklaenog Erazma muno u
dubinu due. Uostalom, to je Lutherova stvar? to je ona danas godine 1519., to e ona biti
sjutra? Stati na stranu jednoga ovjeka, obvezati se nekomu znai odrei se znatnog dijela
svoje vlastite moralne nezavisnosti, znai priznati ispravnim zahtjeve, ija se zamanost ne
dade danas predvidjeti. Ne, Erazmo ne doputa, da mu bilo tko ogranii slobodu. Moda ve
fini nos starog klerika osjea laki heretiki miris iz Lutherovih djela. Da se suvino
kompromitira, nije bila nikada ni vrlina ni snaga Erazma Rotterdamskog.
Stoga on u svom odgovoru najbrinije izbjegava, da kae "da" ili "ne". Ponajprije izgrauje
on za sebe vjeto nasip, te desno i lijevo izjavljuje, da on nije temeljito itao Lutherova djela.
Uistinu je pak prema slovu prava Erazmu kao katolikom sveeniku zabranjeno, da bez
izriitog doputenja svojih pretpostavljenih ita crkvi neprijateljske knjige: sa skrajnjim
oprezom istie Erazmo, taj vjeti sastavlja pisama taj argumenat kao ispriku, da izbjegne bilo
kakvu odlunu izjavu. Zahvaljuje "bratu u Isusu", izvjeuje ga o strahovitom uzbuenju, koje
su Lutherove knjige izazvale u Louvainu i kako su ih neprijatelji runo napadali ime pak
okolinim putem izrie neku simpatiju. Ali kako se upravo majstorski kloni taj strastveni
nezavisni o
103

vjek, da izree bilo kakvu rije odobrenja, kojom bi se morao obvezati! Izriito naglaava, da
je Lutherov komentar psalama samo "prelistao" (degustavi), da ga dakle nije itao i da se
"nada", da e biti od velike koristi. I opet opisna elja umjesto suda; i da se samo ponovo
ogradi od Luthera, ruga se on tobonjim vijestima, kao da bi sam on sudjelovao u sastavljanju
Lutherovih spisa, nazivajui te glasine ludima i zloradima. Napokon pak postaje Erazmo
sasvim jasan. Izjavljuje kratko i jezgrovito,, da ne eli, da ga uvuku u tu razmiricu: "Drim se,
koliko samo vie mogu, neutralnim (integrum), da mogu bolje unapreivati nauke, koje opet
cvatu, i mislim, da se mudrim suzdravanjem vie postizava nego li nasilnim uplitanjem."
Zatim upozorava toplo Luthera, da bude umjeren i svrava pismo pobonom i neobvezatnom
eljom, da "bi Isus dao Lutheru svaki dan sve vie svoga duha."
Tim je listom podvukao Erazmo svoje stanovite. Ono je isto kao u sporu s Reuchlinom, kada
je rekao: "Ja nisam Reuchlinijanac i ne sudjelujem u strankama; ja sam kranin i poznam
samo krane, a nikakve Reuchlinijance ili Erazmijance." Odluio je, da ne ide ni koraka
dalje, nego to on uistinu hoe. Erazmo je plaljiv ovjek, ali strah ima i snagu gledanja: u
divnom, nenadano jasnom* osvjetljenju uvstva vidi kadto halucinatorski ono, to e doi.
Bistriji nego li svi drugi humanisti, koji klicanjem pozdravljaju Luthera kao spasitelja,
upoznaje Erazmo u agresivnom, bezobzirnom tonu Luthera predznake "tumultusa", on vidi
umjesto reformacije revoluciju, i ne e da ni u kojem sluaju krene tim opasnim putem. "to
bih ja mogao pomoi, kad bih postao drug u njegovoj opasnosti osim to, da bi umjesto jednog
bila dva ovjeka upropatena...? Neke je stvari izvrsno izrekao i
104

dobro opominjao i ja bih samo htio, da on ne bi ove dobre stvari poremetio svojim nesnosnim
pogrekama. I da je on to sve napisao na poboan nain, ne bih svoje glave izvrgavao
opasnosti, za> volju istine. Nema svako snage da bude muenik i ja se tuan moram bojati, da
bih u sluaju tumulta poao tragom sv. Petra. Pokoravam se zapovjedima pape i knezova, ako
su pravedne, i strpljivo podnosim njihove zle zakone, jer je to sigurnije. Drim, da takvo
dranje pristaje svim dobronamjernim ljudima, ako ne vide nikakve nade u uspjean otpor."
Pod utjecajem svoje duevne plaljivosti kao i pod utjecajem svoga nepokolebivog osjeaja
nezavisno^sti Erazmo je vrsto odluio, da se u svom radu ne vee s nikim, pa ni s Lutherom.
Neka Luther ide svojim putem, a Erazmo e svojim: sklapaju samo dogovor, da ne e jedan
protiv drugoga neprijateljski nastupiti. Ponuda za sklapanje saveza je odbijena, zakljuen je
samo pakt o neutralitetu. Lutheru je bilo sueno, da stvori dramu, i Erazmo se nada uzaludna
nada! da e mu biti doputeno, da ostane samo gledalac, "spectator". "Ako Bog, kako to
proizlazi iz snanog napretka Lutherove akcije, sve to tako hoe i ako smatra da je zaradi
pokvarenosti ovih vremena nudan tako surovi lijenik,, onda nije moja stvar, da mu se
protivim."
Ali u politikim vremenima ostati izvana, ostati: nestranar, tee je nego li prijei u ovu ili
onu stranku; nova stranka nastoji da se pozove na Erazma na veliki njegov jad. Erazmo je
udario temeljereformatorske kritike crkve, koju je Luther pretvorio u napadaj protiv
papinstva, on je, kako to katoliki bogoslovi ogoreno vele, "snio jaja, koja je izlegao Luther."
Htio on ili ne htio, Erazmo je u nekom pogledu odgovoran za Lutherov in, jer mu je on krio
put: "Ubi Erasmus innuit, illic Luther irruit." Gdje je on oprezno otvorio vrata, drugi je
nasilno provalio i Erazmo mora priznati Zwingliju: "Sve, to Luther trai, ja sam sam
nauavao,
105

samo ne tako estoko i bez onog govora, koji ide za ekstremima." Jedino metoda dijeli
jednoga od drugoga. Obojica su postavili istu dijagnozu: da crkva lebdi u ivotnoj opasnosti i
da zaradi polaganja vanosti na izvanjske elemente srlja u svoju propast. Ali dok Erazmo
predlae, da se sve bolesti malo po malo lijee, da se brino i polagano vri proces ienja
krvi putem injekcija soli razuma i satire, dotle Luther trai krvavu operaciju. Erazmo je takav
po ivot pogibeljni postupak odbio ve iz straha pred krvlju; on se protivio svakom nasilju:
"vrsta je moja odluka, da se radije dadem rastrgati na komade nego da podupirem rascjep
osobito u pitanjima vjere." Mnogo Lutherovih pristaa pozivaju se na evangeliku reenicu:
"Nisam doao da nosim mir nego ma." "Premda ja uviam, da bi u crkvi trebalo mnogo toga
promijeniti u korist religije, ipak mi se veoma malo svia sve, to vodi k pobuni ove vrste."
Erazmo s odlunou, koja potsjea na Tolstoja, odbija svaki apel na silu i izjavljuje, da je
radije spreman, da i dalje podnosi ovo fatalno stanje stvari nego da tu promjenu otkupi uz
cijenu "tumultusa" i krvoprolia. Dok drugi, kratkovidniji i optimistiniji humanisti povlauju
Lutherov in, kao osloboenje crkve, kao spas Njemake, upoznaje on u tom cijepanje
"ecclesiae universalis" na narodne crkve i rastavu Njemake od jedinstva Zapada. Erazmo
nasluuje srcem vie nego to moe znati razumom, da takva rastava Njemake i drugih
germanskih zemalja od vlasti Petrovih kljua ne moe biti izvrena bez najkrvavijih i
ubojnikih sukoba. I budui da za njega znai rat nazadak, barbarski povratak u davno
preivjele epohe ulae on cijelu svoju snagu da zaprijei tu skrajnju katastrofu u kranskom
svijetu. Tada za Erazma nastaje naglo zadaa historijske (vanosti, koja u biti nadilazi njegove
sile: mora da nad svim tima razdraenim ljudima utjelovi zdravi razum i da samo oboruan
perom brani jedinstvo Evrope,
106

jedinstvo crkve, jedinstvo humaniteta i kozmopolitizma protiv raspadanja i unitenja.

Erazmo poinje svoju pomirljivu misiju time, da pokuava da umiri Luthera. Neprekidno ga
putem prijatelja zaklinje i poduava (njega, koji se ne da poduiti), da ne. pie tako
"buntovniki", da ne na^ uava evanelja na tako "neevangelian" nain: "elio bih, da se
Luther na neko vrijeme suzdri od svih sporova i vodi evangeliku stvar isto, bez ikakvih
nuzgrednih primjesa. Imao bi vie uspjeha." I prije svega pak: ne mora se svaka stvar
pretresati javno, a pogotovu se ne moraju ni u kojem sluaju zahtjevi za crkvenom reformom
vikati u ui nemirnoj i za kavgu sklonoj masi. Kako rjeito nasuprot agitatorskoj snazi
rjeitosti slavi Erazmo ono drugo majstorstvo duhovnog ovjeka, visoku umjetnost utnje u
pravo doba: "Ne mora se uvijek izrei cijela istina. Mnogo zavisi od naina, na koji se
objavljuje."
To shvaanje, da se istina s obzirom na privremenu korist moe makar samo jednu minutu
preutjeti, mora biti Lutheru nerazumljivo. Za njega, iskrenog ispovjedaoca, najsvetija je
dunost savjesti, da se svaka jota i svaki slog istine, koju je dua i srce upoznalo, i ispovijeda
na puna usta, bez obzira na to, da li e nastati rat, tumult ili e se sruiti nebesa. Umjetnost
utnje ne moe i ne e da Luther naui. U tijeku tih etiriju godina procvao mu je u ustima
novi snani jezik, a u njegovim rukama sabrale su se neizmjerne sile, nagomilane tube
cijelog naroda. Cjelokupna njemaka narodna svijest, sva u udnji, da revolucionarno ustane
protiv svega, to je romansko i carsko, mrnja na popove, mrnja na strance, mukli, socijalni,
religiozni ar, koji u seljatvu buja, otkako je ono preuzelo za svoju saveznu zastavu visoku
izmu (Bundschuh) sve je
107

to probueno udarcem Lutherova ekia na crkvena^ vrata u Wittenbergu. Svi stalei,

knezovi, seljaci, graani osjeaju, da je njihova privatna i staleka stvar posveena u
evanelju. Cijeli njemaki narod' vidio je u Lutheru ovjeka odvanosti i ina, pa je sada u
njega ubacio svoju dotad rascjepkanu strast. Uvijek pak, kada se narodni elemenat povee
sasocijalnim u aru religiozne ekstaze, nastaju oni potresi, koji uzburkaju svemir. U
koliko se pak kao to je u Lutherovu sluaju nade samo jedan" ovjek na mjestu, u kojem
bezbrojni pojedinci nalaze ostvarenu svoju nesvijesnu volju, onda u tom ovjeku rastu upravo
magike snage. Komu cijeli narod na prvi poziv ulijeva svoju vlastitu snagu;, lako
podlijee pokuaju, da se osjea kao glasnik vjenog gospodara: i poslije nebrojeno godina
govori jedan ovjek u Njemakoj ponovo prorokim glasom. "Bog mi je naredio, da ja
poduavam i su" dim kao jedan od apostola i evangelista u njemakoj zemlji." Ekstatik osjea
kao da mu je Bog dodijelio tu zadau, da proisti crkvu, da oslobodi njemaki narod iz ruku
"Antikrista", pape, toga "zakrabuljenog i inkorporiranog avla", da ga oslobodi rijeju,. a ako
ne ide drugaije, maem i vatrom i krvlju.
U jedno takvo uho, koje je ispunjeno zaglunim klicanjem naroda i Bojom zapovjedi, mora
biti uzaludan posao: propovijedati opomenu i oprez. Naskoro Luther prestaje da slua ono, to
Erazmo pie i misli; on ga vie ne treba. eljeznim, nemilosrdnim korakom ide on svojim
historijskim putem naprijed.
S isto takvom ivosti kao na Luthera obraa se Erazmo u isto doba na protivnu stranu, na
papu i biskupe, na knezove i vladare, da ih opomene, da se ne bi prenaglili svojim tvrdim
istupom protiv Luthera. I ovdje on opet nailazi na svog starog neprijatelja na djelu na slijepi
fanatizam, koji je sam sebi dovoljan i koji ne e da prizna svoje vlastite pogreke. Tako on
opominje, da bi dizanje
108

^prokletstva bilo moda odvie velika surovost. "U linosti Luthera imamo posla sa posvema
potenim ovjekom, iji se nain ivota openito hvali. Istina je, Luther je sumnjao o pitanju
oprosta, ali i drugi su se prije njega izjavljivali veoma smiono u ovom smislu." "Nije svaka
zabluda ve i hereza", opominje vjeni pomirljivi posrednik i opravdava svoga najogorenijeg
protivnika Luthera time, to je "on mnoge stvari napisao, prije nego je o njima temeljito
razmislio; dakle kriva je prenaglost, a ne zla namjera." U jednom takvom sluaju ne mora se
uvijek vikati za lomaom i ne valja svakog sumnjivca optuivati radi herezije. Zar ne bi bilo
uputnije, da Luthera opomenemo i poduimo umjesto da ga ukorimo i razdraimo? "Najbolje
bi sredstvo za pomirenje bilo", pie kardinalu Campeggiu, "kad bi papa od svake stranke
zatraio otvoreno priznanje vjere. Tim bi se izbjegla zloporaba krivog prikazivanja stvari, a
podjedno bi se oslabio bijes govorenja i pisanja." Ponovo i ponovo, uvijek pomirljivi "Erazmo
trai saziv koncila, savjetuje, da se u uenom i duhovnom krugu povjerljivo rasprave sve te
teze, to bi moralo dovesti "do sporazuma, dostojnog kranskog duha."
Ali Rim u jednakom je stupnju gluh na Erazmove opomene kao i Wittenberg. U to su doba
zanimale papu druge brige: njegov ljubljeni Raffaelo Sanzio, taj boanski dar Renesanse
novonastalom svijetu umire iznenada u ove dane. Tko e sada dostojno svriti slike
vatikanskih stanza? Tko e dovriti gradnju tako smiono zamiljene Petrove crkve? Papi iz
roda Medicejaca sto puta je vanija umjetnost velika i trajna nego mala redovnika svaa
negdje gore u malom, saskom pokrajinskom gradiu. I upravo jer je taj crkveni knez tako
poduzetan za poslove u velikom stilu, gleda ravnoduno na toga siunog redovnika. Njegovi
kardinali, ponosni i samosvijesni zar nije tek nedavno Savonarola baen na lomau i zar nisu
heretici iz
109

ft

panjolske protjerani? trae prokletstvo kao jedini odgovor na Lutherov neposluh. Zato da
se taj teolog jo presluava i zato da se pravdaju s ovim seljakim teologom? Erazmova
pisma, sve njegove opomene stavljaju se na stranu, bez panje; urno se sprema u rimskoj
kancelariji papinska bulla, koja oglaava kletvu; poslana je zapovjed na legate, da sa svom
snagom i surovou istupe protiv njemakog vode pobune. Radi tvrdoglavosti na desnoj i
lijevoj strani proputena je prva i stoga najbolja mogunost sporazuma.
A ipak: u onim danima odluke premalo se obratila panja na ovu scenu u pozadini dospijeva
cijela sudbina njemake reformacije na kratak as u Erazmove ruke. Car Karlo je sazvao
sabor u Worms, gdje se nad Lutherovim pitanjem, u koliko se on u posljednji as ne pokloni,
trebao da prelomi tap. Na sabor je pozvan i Lutherov zemaljski poglavar, Friedrich Saski,
koji jo tada nije bio njegov otvoreni pristaa nego samo pokrovitelj. Taj znameniti ovjek,
koji je bio poboan prema naelima Crkve, najvei sabira relikvija i svetakih kostiju u
Njemakoj, zatim stvari, kojima se Luther rugao kao besposlici i vrajoj igri, gaji neke
simpatije prema Lutheru, i ponosan je na ovjeka, koji je njegovo sveuilite u Wittenbergu
obasuo tolikom' slavom u cijelom svijetu. Ali se ne usuuje, da otvoreno stane na njegovu
stranu. Zbog opreznosti, a i zbog toga, jer se jo nije odluio u svojoj unutranjosti, dri se
diplomatski povueno izbjegavajui lini doticaj s Lutherom. Ne prima ga, da moe (tono
kao Erazmo) u sluaju potrebe pokriti sebe i rei, da ad personam nije imao s njim nikada
posla. Iz politikih pak obzira i stoga, jer tog jakog seljaka moe dobro upotrijebiti u
ahovskoj borbi protiv cara i konano iz partikularistikog ponosa
110

na svoju vlastitu sudsku kompetenciju, drao jedotada svoju pokroviteljsku ruku nad
Lutherom, kojega je unato papinskoj kletvi ostavio i nadalje i na propovjedaonici i na
katedri.
Ali sada ta oprezna zatita postaje opasnost. U koliko pak Luther, kako se moglo oekivati,
budeosuen na progonstvo, tada znai, da se zemaljski knez, koji ga i dalje titi, javno buni
protiv cara. A na takvu otvorenu pobunu nijesu se napola protestantski knezovi jo pravo
odluili. Oni dodue* znaju, da je njihov car vojniki nemoan, da je sebi obje ruke svezao
ratom protiv Francuske i Italije. Vrijeme bi bilo moda povoljno, da se umnoi vlastita mo i
evangelika stvar bi veoma pogodovala za takav istup kao najljepa i najslavnija izlika pred'
licem povijesti. Ali Friedrichu, lino pobonom i estitom ovjeku, u njegovoj unutranjosti
nije jo jasno, da li je ovaj njegov sveenik i profesor i uistinu glasnik istinske evangelike
nauke ili samojedan od bezbrojnih sanjara i sektaa. Jo on nije odluio, da li bi pred Bogom i
pred zemaljskom slavom mogao odgovarati da i nadalje titi ovog velikog a ipak opasnog
duha.
U ovom neodlunom raspoloenju doznaje Friedrich na prolazu u Koln, da Erazmo boravi
kao gost u tom gradu. Putem svog tajnika Spalatina dade ga odmah pozvati k sebi. Jo uvijek
vai Erazmo kao vrhovni moralni autoritet u svjetovnim i bogoslovnim pitanjima, jo uvijek
ga stvarno kruni poteno steena slava nepokolebiva nestranarstva. Iz Erazmovih usta
oekuje Friedrich najsigurnije savjete u svojoj nesigurnosti; postavlja mu otvoreno pitanje, da
li Luther ima pravo ili ne. Ali Erazmo ne voli pitanja, koja iziskuju izriito "da" ili "ne". U
ovom sluaju vee se sa sudom, koji ima izrei, neizmjerna odgovornost. Jer ako odobri
opravdanost Lutherovih djela i rijei, Friedrich, ohrabren u svojoj dui, i nadalje e drati nad
Lutherom ruku za
llt

titnicu, tako, da je Luther a time i njemaka reformacija spaena. Ako ga zemaljski poglavar
obeshrabljen pusti na cjedilu, onda Luther mora bjeati iz zemlje, da se spasi od lomae.
Izmeu ovog "da" i "ne" lei sudbina svijeta, i kad bi Erazmo bio uistinu, kako su to njegovi
protivnici tvrdili, zavidan ili neprijateljski raspoloen protiv svoga velikog druga, sada ili
nikada pruila mu se prilika, da ga se jedamput za uvijek rijei. Otra negativna rije sklonila
bi nesumnjivo elektora da povue svoju ruku zatitnicu s Lutherove glave. Toga dana, 5.
studenog 1520. leala je sudbina njemake reformacije, leala je svjetska povijest vjerojatno
sasvim u Erazmovoj njenoj i drhtavoj ruci.
Erazmo zastupa u tom asu poteno stanovite. Nije to nikakvo hrabro, niti toliko veliko,
odluno, herojsko dranje, ali je ipak (a to je ve mnogo) poteno dranje. Na pitanje kneza
elektora, da li on moe vidjeti u Lutherovim nazorima neto nepravedno i heretiko, nastoji
najprije da se izvue doskoicom (ne e da bude ni na ijoj strani), kao da je glavna Lutherova
krivnja bila, da je on "epao papu za krunu, a redovnike za trbuh." Na ozbiljan pak zahtjev,
da izjavi svoje miljenje, tumai on u 22 kratke reenice, koje on zove axiomima, svoje lino
miljenje o Lutherovoj nauci prema svom najboljem znanju i savjesti. Neke reenice glase
negativno, kao na pr.: "Luther zlorabi papinu blagost", ali u odlunim tezama stupa Erazmo
odvano na stranu ugroenog. "Od svih sveuilita samo su dva osudila Luthera, ali nijedno
od njih nije oprovrglo njegovih tvrdnja. Luther trai samo neto pravedno, kad eli otvorenu
diskusiju i nepristrane suce." I dalje: "Najbolje bi bilo i za papu, da se cijela stvar uputi
uglednim, nesumnjivim sucima, da ju oni prosude. Svijet ea za istim evaneljem i itav
teaj vremena ide za tim. Ne bi se valjalo tom instinktu suprotstaviti na tako omraen nain."
Konani Erazmov savjet glasi, da se to delikatno
112

pitanje uredi na javnom koncilu i to putem popustljivosti, prije nego li se stvar izrodi u
"tumultus" i prije nego se na svijetu za vjekove posije nemir.
S ovim rijeima (Luther je Erazmu zlo zahvalio) nastupio je dalekoseni obrat u korist
Reformacije. I ako neto malo zauen zbog nekih dvomislica i opreznih upozoravanja
Erazma, ini izborni knez sve tono, onako, kako mu je veliki humanist predloio u onom
nonom razgovoru. Slijedeeg dana 6. studenoga trai Friedrich od papinskog poslanika:
Treba, da Luthera presluaju pravedni, slobodni i nestranaki suci; trai dalje, da se njegove
knjige ne spale, prije nego ti suci ne izreknu presudu. Time on prosvjeduje protiv bezobzirnog
stanovita Rima i cara: protestantizam njemakih knezova podigao je po prvi put svoj glas.
Tajanstvenom pomoi u sudbonosnom je asu pomogao Erazmo odluno Reformaciju
zasluivi time spomenik umjesto kamenja, koje su oni kasnije na njeg bacali.
Odbija historijski sat u Wormsu. Grad je prepun sve do krovova i do vrhova. Mladi car ulazi
unutra u pratnji legata, poslanika, izbornih knezova, tajnika; okruen je konjanicima i
"landsknechtima." Nekoliko dana kasnije tim istim putem kree maleni redovnik, jedan
jedincati ovjek, udaren papinim prokletstvom, ali zatien i spaen od heretike lomae samo
jednim popratnim pismom, koje je smotao i nosi u depu. Po drugi put odjekuju ulicama
klicanja i oduevljenja. Jednoga ovjeka, cara izabrali su njemaki knezovi, a drugoga je
izabrao njemaki puk za vou Njemake.
Prvi uvodni govor otee sudbonosnu odluku. Jo je iva Erazmova odluka, jo vlada tiha nada
u mogunost posrednikog pomirenja. Drugog dana vijeanja izrie Luther historijsku rije:
"Ovdje sto
8 113

jim, ja ne mogu drugaije". Svijet je raskinut na dva dijela: po prvi put od vremena Jana Husa
naao se jedan smioni ovjek, koji je pred licem cara i sabranim dvorom uskratio crkvi
poslunost. Tiha grozota proima dvorski krug; svi apuu i ude se drzovitom malom
redovniku. Dolje pak "landsknechti" odobravaju Lutheru klicanjem. Nasluuju li, da iz toga
negativnog stava pue za njih dobar vjetar? Njue li te ptice, koje navjeuju buru, da se ve
pribliava rat?
Gdje je pak u tom satu Erazmo? U tom historijskom satu u tom zapravo lei njegova tragina
krivnja ostao je plaljivo u svojoj radnoj sobi. Kao prijatelj legata Aleandra iz mladosti, s
kojim je u Mlecima dijelio stol i postelju, kao ovjek careva povjerenja, kao idejni pristaa
evangelika, imao bi on jednu jedinu mogunost, da zaustavi tvrdu odluku. Ali se on, vjeno
plaljivi boji, da otvoreno istupi i tek na vijest o fatalnom kraju postaje svijestan, da je
propustio momenat u nepovrat: "Da sam ja tamo bio, uinio bih sve mogue, da svojim
umjerenim postupkom ne dopustim: te tragedije." Ali proputeni historijski satovi ne dadu se
vie povratiti. Nenazoni ima uvijek krivo. U tom upravo asu nije Erazmo bacio na tezulju,
da podupre svoje uvjerenje, cijelu teinu vlastite osobe, snage i nazonosti; stoga je njegova,
Erazmovska stvar izgubljena. Luther je uloio u svoju stvar cijeloga sebe, vrhovnu mo svoje
odvanosti i neslomljivu snagu svoje volje za pobjedom: stoga je njegova volja1 postala in.
114

BORBA ZA NEZAVISNOST
Erazmo misli, da su Wormski sabor, prokletstvo crkve i carski edikt o progonstvu veina
teologa dijeli njegovo uvstvo prekriili neopozivo reformacijski Lutherov pokuaj. To, to
poslije toga ostaje, je otvorena pobuna protiv drave i crkve, novi albigenzerizam,
waldenzerizam ili husitizam, koji e po svoj prilici biti jednako okrutno uniten upravo to
ratniko krvavo rijeenje htio je Erazmo ukloniti. Njegov je san bio, da evangeliku nauku
reformatorski ugradi u crkvu i takav bi cilj rado potpomogao. "Ostane li Luther u krilu
katolike crkve, rado u stupiti na njegovu stranu", obeao je javno. Ali nauen na nasilno
djelovanje Luther se jednom kretnjom i razderinom otrgnuo za uvijek od Rima. Sada je sve
prolo. "Lutherova je tragedija pri kraju; oh, da se nije nikada pojavio na pozornicu", tui se
razoarani prijatelj mira. Ugaena je iskra evangelike nauke, potonula je zvijezda duhovnog
svijetla, "actum est de stellula lucis evangelicae". Sada e o Isusovoj stvari odluivati panduri
i topovi; Erazmo je pak sam odluio da u svakom buduem sukobu stane postrance, osjea se
odvie slab prema veliini pokuaja. Priznaje skrueno, da u tako stranoj i odgovornoj odluci
nema one sigurnosti u Boga i u samog sebe, kojom se ponose drugi: "Mogu Zwingli i Bucer
da imaju duha; Erazmo nije nita drugo nego ovjek i on ne moe da uje govora duha."
50godinji Rotterdamac, koji je ve odavno stekao duboki uvid u neprodirljivost Bojih
problema, ne osjea se pozvanim, da vodi rije u tom sporu; samo tamo hoe da slui tiho i
ponizno, gdje vlada vjena jasnoa:
115

znanosti i umjetnosti. Stoga bjei od teologije, iz dravne politike, od crkvenih razmirica u

svoju radnu sobu, od svae u uzvienu utnju knjiga; ovdje on moe da bude koristan svijetu.
Dakle natrag u eliju, stari ovjee, zatvori prozore protiv vremena. Prepusti borbu drugima,
koji u svojim srcima osjeaju Boji zov, i posveti se tioj zadai obrani istine u istijoj sferi
umjetnosti i znanosti. "Zahtjevaju li pokvareni obiaji rimskog klera izvanredni lijek, to ne
pristoji ni meni ni meni slinima, da preuzetno preuzimamo posao lijeenja. Radije podnosim
stanje stvari nego da ijem nove nemire, iji pravac esto smjera na protivni cilj. Hotimice
nijesam bio niti u ikada postati buntovnik ili uesnik pobune."
Erazmo se povukao iz crkvenih razmirica i zatvorio se u okvir umjetnosti, nauke, vlastitog
djela. Osjea gaenje prema svaama stranaka. "Consulo quieti meae", samo on hoe mira i
svetog otiuma svakog umjetnika. Ali svijet kao da se zakleo, da ga ne e pustiti u miru. Ima
vremena, u kojima se neutralnost smatra zloinom; u politiki uzbuenim asovima zahtijeva
svijet jasnu odluku "za" ili "protiv", luteranstvo ili papinstvo. Grad Louvain {L6wen), gdje
boravi Erazmo, oteava mu njegovo miroljubivo dranje, dok cijela reformatorska Njemaka
kori Erazma, da je on premlaki Lutherov prijatelj; protiv Erazma istupa otro katoliki
fakultet i naziva ga zaetnikom "Lutherove kuge". Studenti, kao uvijek jurino odjeljenje
svakog radikalizma, prireuju burne demonstracije protiv Erazma, prevru mu katedru;
istodobno se s louvainskih propovjedaonica sipaju na njega gromovi i papin se legat,
Aleander, mora zauzeti cijelim svojim autoritetom, da ukroti javne psovke protiv svojih starih
drugova. Odvanost nije nikada bila jaka Erazmova strana. Kao nekada od kuge, tako je on
sada pobjegao od mrnje iz grada, gdje je kroz godine vrio svoj posao. Stari nomad urno je
sabrao sve
116
svoje skromne stvari i krenuo na put. "Moram se uvati, da me opsjednuti i mahniti Nijemci,
prije nego to napustim Njemaku, ne raskidaju u komade." ovjek izvan stranaka uvijek
zapada u vrtlog najogorenijih razmirica.
Erazmo ne e vie da stanuje u nijednom izrazito katolikom gradu ali ni u kakvom
reformiranom. Jedino neutralno podruje ini mu se, da odgovara njegovu udesu. Stoga trai
sklonite u stalnom sjeditu svake nezavisnosti u vajcarskoj. Basel postaje na dugo vremena
njegovo prebivalite. Basel, smjeten u sredinjoj toci Evrope tih i otmjen, istih ulica,
napuen mirnim ljudima, koji ne poznaju strasti, ne podvren nijednom vladaru, koji se bori
za vlast, demokratski slobodan, ini se, da osigurava nezavisnom uenjaku ostvarenje
eljkovanog ideala tiine. Erazmo nalazi tu sveuilite i uene prijatelje, koji ga poznavaju i
okruuju potovanjem, nalazi i famuluse, uslune pomonike u njegovu djelu kao i takve
umjetnike kao Holbeina, a prije svega Frobena, tiskara, velikog majstora svoje struke, s kojim
ga ve godine spaja zajedniki rad, omiljeo njegovu srcu. Gorljivi tovatelji ureduju mu
udobni dom. U tom slobodnom mjestu, prikladnom za stanovanje po prvi put doivljuje po
svijetu uvijek tjerani skitnica, u neku ruku osjeaj rodnog, domaeg zakutka. Ovdje moe da
ivi duhovnim ivotom, a zatim da se kree u istinskom, a sebi milom svijetu. Tamo samo,
gdje u miru i tiini moe da pie svoje knjige, tamo, gdje ih tiskaju briljivo, moe se on
dobro osjeati. Basel postaje za njega veliko sredite mira i odmora. Vjeni putnik proivio je
tu dulje nego igdje drugdje: preko osam godina. U tijeku tog vremena povezala su se oba ta
imena: Odatle se ne moe pomisliti na Erazma, a da se ne pomisli na Basel, a ne moe se ni
117

pomisliti na Basel, a da se ne pomisli na Erazma. Jo i danas stoji skrbljivo uvani njegov

dom, gdje je sauvano nekoliko Erazmovih portreta iz Holbeinova kista, koji je
ovjekovjeio i potomstvu namro njegov lik. U toj je kui napisao Erazmo mnogo
najljepih svojih djela, prije svega "Colloquia", one sjajne latinske dijaloge
zamiljene prvotno kao odabrana tiva za maloga Frobena, a iz kojih su kasnije cijela
pokoljenja uila po njima umjetnost latinske proze. Ovdje je ujedno dovrio potpuno izdanje
otaca Crkve, odatle je slao u svijet list za listom. Uanen u svojoj radionici, pravoj
tvravi rada daleko od buke i vrtloga stvarao je djelo za djelom, a kada je intelektualni svijet
Evrope gledao za svojim vodom, traio ga je u starom kraljevskom gradu nad Rajnom. Basel
je ovih godina zahvaljujui Erazmu postao evropska duhovna prijestolnica. Oko velikog
uenjaka okupio se niz humanistikih uenjaka kao: Oecolampadius, Rhenanus,
Amerbach i drugi. Nijedna od uglednih linosti, nijedan knez ili uenjak, nijedan prijatelj
lijepih umjetnosti ne bi propustio priliku, da pohodi Erazma u tiskari Frobena i u kui "zum
Luft". Iz Francuske, Njemake i Italije hodoastili su u Basel humanisti, da vide uenog
ovjeka na poslu. Kada su se u Wittenbergu, Ziirichu i u svim sveuilitima vodili estoki
teoloki sporovi, ini se, da je ovdje, u tiini Basela, jo jedamput stvoreno posljednje
sklonite za umjetnosti i nauke.
Ne obmanjuj se, stari ovjee, pravo je Tvoje vrijeme prolo. Tvoje je polje opustoeno. Na
svijetu vrije rat, rat na smrt i ivot; gomilaju se ve neprijateljske horde. Nema tu mjesta za
slobodni, nezavisni duh. Svijet ne trpi onih, koji stoje postrance. Rasplamsao se opi
historijski rat za preporod Evanelja ili protiv njega. Ne pomae vie
118

zatvaranje prozora, traenje bijega u nasipima od knjiga. Sada, kada je Luther od jednoga
kraja Evrope sve do drugoga rascjepio kranski svijet, ne valja vie turati glave u pijesak,
nastojei izmotati se djejim izgovorom, kao da se nije italo njegovih djela. Sada i desno i
lijevo bjesni vjeno grozno, uporno geslo vlasti: "Tko nije s nama, taj je protiv nas!" Kada se
svemir raspada na dva neprijateljska tabora, prolazi taj rascjep kroz svakoga ovjeka napose.
Ne, Erazmo, uzalud si traio spasa u bijegu! Ognjem e te istjerati iz tvoje sigurne tvrave.
Vrijeme, u kojem Ti je dosueno, da ivi, trai otvoreno ispovjedanje; svijet hoe, da vidi, na
ijoj strani stoji njegov voa, Erazmo: za Lutherom ili protiv njega, protiv pape ili za njim.
Poinje se potresna scena. Svijet hoe da silom uvue u rat ovjeka, koji je izmoren
ratovanjem. "Nesrea je" tui se 55togodinji Erazmo "da me taj historijski vihor zatekao u
asu, kada sam se mogao da nadam odmoru, koji sam zasluio mnogogodinjim radom. Zato
mi nije doputeno, da budem samo posmatra te tragedije, kada sam tako malo sposoban, da
sudjelujem u njoj u ulozi aktivnog glumca i kada se ve i onako mnogo drugih ljudi poudno
gura na scenu?" U to doba prijeloma postaje razglaena slava obavezom, a podjedno i
prokletstvom. ovjek poput Erazma odvie je izloen znatielji svijeta, njegova je rije odvie
vana, a da bi se stranaki ljudi s desna i lijeva htjeli da odreku oslonca o njegov autoritet. Na
sve naine vuku ga i tegle vode obaju neprijateljskih stranaka, da ga predobiju za svoju stvar.
Mame ga novcem i laskanjem, rugaju mu se, to nema odvanosti, samo da prekinu njegovu
preopreznu mudru utnju. Plae ga krivom vijeu, da je njegova djela zabranio Rim i da ih je
dao spaliti; iskrivljuju njegove listove,
119

iskreu njegove rijei. U jednom takvom asu oituje se specijalno jasno i izrazito istinska
vrijednost nezavisnog ovjeka. Carevi, kraljevi i tri pape, a s druge strane Luther,
Melanchton i Zwingli svi se natjeu za rijei odobrenja iz Erazmovih usta. Mogao bi
postii sva zemaljska dobra i odlikovanja, kada bi pristao da se prikljui jednoj ili drugoj
stranci. Sam zna, da bi mogao "stojati u prvom redu: Reformacije", kada bi se izriito
izjavio za nju. S druge strane spominje: "mogao bih dobiti biskupiju, kada bih neto
napisao protiv Luthera". Ali estitost Erazma upravo se sustee od te bezobzirnosti i
jednostranosti priznanja. Ne moe iz dubine srca da brani papinsku crkvu, jer je on prvi u tom
sporu istakao i osudio njezine zloporabe, traei njezinu obnovu. Ne e da se ipak
vee posvema: s evangelicima, jer ne nose svijetu Erazmove ideje Isusa mira nego upravo
naprotiv postali su razuzdani revnitelji i fanatici. Neprekidno viu: "Evanelje! Evanelje! U
svakom sluaju oni sami hoe da budu njegovi tumai. Nekada je evanelje krotilo divljake,,
inilo je od razbojnika dobroinitelje, od svadljivaca miroljubive ljude, a onima, koji su
kleli, sklapalo je usta na blagoslov. Sadanji pak propovjednici evanelja diu bunu kao
opsjednuti i bacajunajgore klevete na zaslune. Vidim nove lice.mjer.ee, nove tirane, a ne
vidim ni jedne pak iskre evangelikog duha!" Ne! Erazmo ne e da javno priznada je
pristaa ni jednog ni drugog: ni pape ni Luthera. Trai mira, iskljuivo mira, samo mira, da se
dri postrance u tiini; hoe da se oda samo radu, kojemu je svrha napredak cijelog
ovjeanstva. "Consulo quieti meae."
Ali Erazmova slava je odvie velika, a ekanjena njegovu izjavu odvie je nesnosno. Iz
cijelog se svijeta mnoe pozivi, da istupi na pozornicu i da u.
120

svoje ime i u ime svih izree odlunu rije. Kako je duboko ukorijenjena vjera medu ljudima
viega duha u plemenitu, nepodmitljivu njegovu duu, svjedoi ganutljivi apel, proizaao iz
dubine srca velikoga njemakog umjetnika. Albrecht Diirer upoznaose s Erazmom na svom
putu po Holandiji. Nekoliko mjeseci kasnije, kada se rairila vijest, da Luther, voa
njemakoga vjerskog pitanja ne ivi, vidi Diirer u Erazmu jedinoga koji bi bio dostojan da
nastavi sveto djelo. U dubini due potresen poziva u svomdnevniku Erazma ovim rijeima:
"O, Erazme Rotterdamski, gdje si ostao? Sluaj, o, Ti, Isusov vitee, istupi naprijed na stranu
Isusa, brani istinu, steci mueniku krunu! Ti si ipak stari ovjek, uo sam: od Tebe samoga,
da sam sebi daje tek dvije godine, u teaju kojih e godina biti kadar da neto izvri.
Posveti ih propovjedanju Evanelja i irenju prave kranske vjere u Boga, daj, oglasi se, a
vrata paklena, rimska stolica, kako veli Isus, ne e moi nita uiniti protiv Tebe . . . O,
Erazmo, saberi se,, dri se, da bih Te mogao pred Bogom slaviti, tebe, onako kako je napisano
o Davidu, jer uistinu to moe izvriti i poraziti Golijata."
Tako misli Diirer, a zajedno s njime cijeli njemaki narod. Isto takve nade polae u Erazma
strogo iskuana katolika crkva. Zamjenik Isusov nazemlji, papa, alje u vlastorunom listu
opomenu, koja doslovno jednako glasi: "Istupi naprijed, istupi naprijed, da pripomogne
Boju stvar. Upotrijebi svoje dragocjene darove na slavu Boju! Pomisli na to, da s pomoi
Boga zavisi od Tebe, da se znatan dio onih, koje je Luther zaveo, povrati na pravi put, da oni,
koji jo nijesu otpali, ostanu u crkvi, a oni bliski padu, da se od njeg zatite!"
Vladalac kranstva i njegovi biskupi, vladari svijeta, Henrik VIII. Engleski, Karlo V. i Franjo
I.,
121

isto tako i Ferdinand Austrijski, knez Burgundije, a s druge strane opet voe Reformacije svi
se okupljaju oko Erazma molei ga i traei od njega
kao nekada homerski vladaoci pred atorom
gnjevnog Ahila da se okani svoje pasivnosti i da
se upusti u borbu. Prizor je velianstven. U povijesti
je uistinu rijetkost, da se mogunici ovoga svijeta
natjeu za rije iz usta jednoga jedincatog ovjeka
duha, rijetkost je takva pojava nesumnjivoga po
bjedonosnog gospodstva duhovne vlasti nad zemalj
skom.
U tom se asu javlja tajanstveni prolom u linosti Erazma. Ne dobacuje on svima onima, koji
trae njegovu sklonost, jasnu i junaku rije: "Ne u!" Ne umije, da se osokoli, pa da
otvoreno i izriito kae: "Ne". Ne e da pripada nijednoj stranci: to donosi ast nezavisnosti
njegova duha. Na alost pak ne e da se zamjeri nijednoj stranci, a to najpotpunijem njegovu
pravednom stanovitu oduzima svako dostojanstvo. On se ne usuuje, da prema svim tim
mogunicima ovoga svijeta, koji su njegovi pokrovitelji i slavitelji, ustane na otvoreni otpor,
nego se pred svima nejasno izmotava, lavira, divagira, balansira, temporizira teko je nai
pravi izraz, kojim bismo ocrtali umjee njegova stanovita obeaje i odugovlai, pie
zahvalna pisma, ne veui se pak niim, laska s licemjernou, ispriava svoju povuenost as
boleu as umornou, as nenadlenou. Papi odgovara pretjeranom skromnou:
Kako to? Kako bi se on, tako maleni ovjek, on,
kojega je obrazovanje ispod prosjene mjere, imao
odvaiti na golemi in, da iskorijeni herezu?
Engleskog kralja tjei od mjeseca na mjesec, iz go
dine u godinu, a istodobno s druge strane nastoji
da Melanchthona i Zwinglija umiri laskavim pismima. Nalazi na stotine izmotavanja i
izmilja sve nove isprike. Ali pod cijelom tom nesimpatinom igrom izmotavanja i spletaka
krije se odluna volja:
M22

"Ako tko ne moe cijeniti Erazma, jer da mu se ini odvie rdavim kraninom, slobodno mu
je, da o meni misli, kako mu se god svia. Ne mogu biti drugaiji nego kakav jesam. Ako su
komu drugomu od Isusa Krista podjeljeni vei darovi duha nego li meni, i odatle je vie
siguran u se nego ja, neka upotrijebi te darove na Isusovu slavu. Mojoj naravi duha vema
odgovara da idem tiim i sigurnijim putem. Ne mogu drugaije postupati nego li da mrzim
trzavice i da ljubim mir i sporazum, jer sam upoznao, kako su tamne i komplicirane sve
ljudske stvari. Znam, da je mnogo lake sijati zbrku nego unositi red. Budui da se ipak u
vlastitim stvarima ne uzdam u svoj vlastiti razum, radije odustajem od tog, da se potpunom
vrstoom suda izrazujem o nainu miljenja drugih ljudi. Moja je elja bila da se svi skupa
borimo za pobjedu kranskog pitanja i evanelja mira, prije svega, da se borimo bez uporabe
sile, samo u smislu istine i razuma; da se svi sporazumijemo s obzirom na dostojanstvo
sveenika, kao i na slobodu puka, koji je na Isus elio da vidi slobodnim. Erazmo e rado biti
na strani svih onih, koji idu za tim ciljem prema svojim najboljim silama. Ali ako bi pak tko
elio da me zaplete u zbrku, ne e u meni imati ni voe ni druga."
Erazmova je odluka nepokolebljiva: godine je i godine pustio da ekaju i ekaju carevi,
kraljevi, pape i reformatori, Luther, Melanchton, Diirer, cijeli veliki ratniki svijet i nikomu
od njih ne polazi za rukom, da iz njega tvrdoglavog ovjeka istisnu ma i jednu samo odlunu
rije. Njegove se usnice smjekaju svakomu, ali ostaju tvrdokorno zatvorene da izuste
posljednju odlunu rije.
Ima tu jedan ovjek, koji ne e da eka, vrui i nestrpljivi ratnik duha, neukrotivo odluan da
presjee jednim udarcem taj gordijski vor. Taj je ne
123

strpljivi ovjek: Ulrich von Hutten. Taj "vitez protiv smrti i vraga", taj arkaneo Mihael
njemake Reformacije gledao je u Erazma s vjerom i ljubavlju kao u svog oca.
Humanizmu je bio upravo strastveno odan; najvrua mu je bila elja, "da postane Alkibijad
ovog' Sokrata"; cio svoj ivot stavio je u potpunom povjerenju u Erazmove ruke, "in summa,
tako me bogovi sauvali, samo da nam Ti ostane na slavu Njemake, odrekao bih se svega,
da mogu ostati zajedno s Tobom."
Erazmo opet, koji je udivljenja u svako doba rado primao, ovoga je "jedinstvenoga miljenika
muza" najsrdanije podupirao; ljubio je plemenitoga mladog ovjeka koji je poput eljezne
eve bacio neizmjerni poklik u nebo: "O saeculum, o litterae! Juvat vivere!" i ovo blaeno
puno povjerenje: "Naslada je ivjeti!" On se poteno s nepromijenjenom spremnou za rad
nadao, da e u ovom mladom studentu odgojiti novog majstora svjetske znanosti; ali je
naskoro privukla politika mladog Huttena, jer mu je naskoro postao zrak sobe, knjinica
humanizma malo po malo pretijesna, premukla. Mladi vitez i viteki sin navlai opet izazivnu
rukavicu; ne e vie samo da vodi pero nego i ma protiv pape i popova. Premda okrunjen
lovorom latinskog pjesnika, odbacuje tui latinski ueni jezik, da u napredak njemakim
rijeima poziva vrijeme na oruje za njemako evanelje:
Latinski, kojim sam nekada pisao,
nije bio svakom poznat;
sada e me uti domovina!" Ali Njemaka otjera ovog drznika, a u Rimu ga hoe da spale kao
heretika. Protjeran iz kue i dvora, osiromaen i prenaglo ostario, izjeden do u kosti od
netajne francuske bolesti, koja budi grozotu, obasut irevima, napola kao od rana raskidana
divlja zvijer, dovlai se posljednjim silama trideset
124

pet godinji Hutten u Basel. Tu stanuje njegov veliki prijatelj "svijetlo Njemake", njegov
uitelj, njegov majstor, njegov zatitnik Erazmo, iju je slavu propovjedao, ije ga je
prijateljstvo pratilo, ijim je preporunim pismima dobivao potporu, Erazmo, kojemu
zahvaljuje znatan dio svoje iezle i napola razorene ve stvaralake moi. Bjei k njemu ovaj
demonski ovjek prije konanog unitenja nastoji da se skloni, on brodolomac, koji se
zahvaen od tamnog vala hvata posljednje daske spasa.
Ali Erazmo nikada se saaljenja vrijedna plaljivost njegove due nije vema razgoliila
nego u ovom potresnom pokuaju ne puta prokletoga u svoj dom. Ve dugo mu je neugodan
i neudoban ovaj vjeni svadljivac i zagriljivac; ve je u Louvainu, kada je Hutten od njega
traio, da popovima navijesti otvoren rat, odbacio Erazmo osorno taj poziv. "Moja je zadaa,
da podupirem stvar obrazovanja." Ne e da ima posla s ovim fanatikom, s tim "Lutherovim
Piladesom" koji je poeziju rtvovao politici. Ne e da barem ima s njime posla otvoreno, a
osobito ne u ovom gradu, gdje mu tisue uhoda gledaju u prozor. On se boji toga jadnog,
tjeranog, ve na pola usmrenog ovjeka, on se njega trostruko boji u prvom redu boji ga se
kao nosioca zaraze (od niega se Erazmo nije toliko bojao kao zaraze). Strah ga je hvatao pri
samoj pomisli, da bi ga taj zaraeni ovjek mogao zamoliti za gostoljublje u njegovoj kui,
bojao se drugo, da mu ovaj "egens et omnibus rebus destitutus" prosjak bez ikakvog
vlasnitva trajno padne na teret i tree, da e taj ovjek, koji napada papu i njemaku naciju,
koji poziva na rat protiv popova i koji huka narod, kompromitirati njegovo izriito izraeno
vanstranarstvo. Stoga on odbija Huttenov posjet u Basel, i to na svoj ve nain, ne s
otvorenim i odlunim "Ne u", nego pod nitetnim i sitniavim izlikama, da on ne moe
zaradi svojih bolova od ka
125

menia i svojih kolika primiti Huttena, koji treba ugrijanu sobu, a njemu samomu je
nesnosan svaki vonj pei jasni ili veoma jadni izgovor.
Sada se pred oima cijelog svijeta zbiva sramotni igrokaz. U Baselu, koji je tada bio mali gra
sa u svemu moda stotinu ulica i dva ili tri mjesta, gdje svaki jedan drugoga pozna, epa ve
itave tjedne smilovanja vrijedni bolesnik, Ulrich von Hutten, veliki pjesnik, tragiki
"Landsknecht" Luthera i njemake Reformacije po ulicama grada i po gostionicama. Obilazi
neprestano oko kue, u kojoj stanuje Erazmo, koji mu je nekada bio prijatelj i koji je prvi dao
ivot onoj istoj evangelikoj stvari, u ime koje se danas on proklet bori. Katkada stane na trgu
i srdito baca pogled na zamandaljena (zakraunana) vrata, na plaljivo zatvorene prozore
ovjeka, koji ga je nekada nazvao "novim Lukianusom", s oduevljenjem navjeujui svijetu
njegovu slavu kao velikoga suvremenog pjesnika satirika. Iza nemilosrdno zatvorenih zastora
poput spua u svojoj kuici sjedi Erazmo, stari, suhi ovjeuljak, i ne moe od nestrpljivosti
da doeka, da? ovaj njegov inatnik, ovaj dosadni skitnica konane napusti njegov grad.
Podzemno idu poruke, as ovamo, as onamo, jer Hutten jo neprekidno eka, dae otvore
vrata, da mu stari prijatelj prui svoju" ruku pomonicu i da mu ublai bijedu. Ali Erazmo uti
i sa grinjom savjesti odbija prijatelja briz.no> se sakrivajui u kui.
Napokon odlazi Hutten iz grada, otrovane krvi i otrovana srca. Putuje preko u Zurich
Zwingliju, koji ga prima bez straha. Od jedne bolesnike postelje do druge vue se mukotrpno
i samo e to jo nekoliko mjeseci potrajati, da mu zatim iskopaju? samotni grob na otoku
Ufenauu. Ali prije nego se srui u grob, podie ovaj crni vitez bez straha i: prijekora po
posljednji put ve napola slomljeni" ma, da barem njegovom tupom stranom smrtno"
126

pogodi Erazma. On otvoreni pristaa porazuje neizmjerno opreznoga, koji ne e da se

otvoreno" ispovijedi. Pismo, puno bijesne zlobe Expostulatio cum Erasmo napada
nekadanjeg prijatelja,, nekadanjeg vodu. Okrivljuje Erazma pred cijelim* svijetom zaradi
nezasitnog astohleplja, koje ga ini zavidnim svakomu, koji raste u vlasti (ovo je bio udarac
u stvarima Luthera) optuuje ga zaradi jadne nepouzdanosti, ruga se njegovu nazoru i
ogoreno vie, da ga uje sva njegova zemlja, da je Erazmo* pustio na cjedilu i sramotno
izdao nacionalnu, Lutherovu stvar unato tomu, to je u dubini due pristaa te stvari. S
mrtvake postelje poziva Erazma? arkim rijeima, kad ve nema dosta odvanosti, da brani
evangeliku nauku, da je barem otvoreno napane, jer ga se u redovima evangelika vie nitko
ne boji: "Spremaj se, stvar je sazrela za in, i postala je zadaa dostojna Tvoje poodmakle
dobi. Saberi sve svoje sile i upotrijebi ih na djelo i ti e nai sve* svoje protivnike dobro
naoruane. Stranka Lutherana, koju si Ti htio izbrisati s lica zemlje, eka Te na borbu i ne e
Ti je uskratiti!" U dubokoj spoznaji" potajnog rascjepa u Erazmu veli Hutten svom protivniku
unaprijed, da on ne e takvoj borbi dorasti, jer se njegova savjest u mnogim pitanjima slae s*
Lutherom. "Jedan dio Tvoje linosti ne e se u takvom stepenu okrenuti protiv nas, koliko
protiv vlastitih Tvojih djela. Ti e biti prisiljen da svoje vlastito znanje okrene protiv
samoga sebe i da rjeito ustane protiv vlastite svoje nekadanje rjeitosti. Tvoji vlastiti spisi
uzajamno e se pobijati."
Erazmo je odmah osjetio snagu zadanoga udarca. Dosada su ga grizli samo mali psi. Tu i
tamo dokazivali su mu zagrieni skribenti male pogreke u prijevodu, dokazivali su mu
nemarnost i neispravne citate; ve ovi neopasni ubodi ose vrlo su uznemirili osjetljivog
Erazma. Sada ga pak po prvi put napada istinski protivnik i poziva ga pred lice cijele
127

Njemake. U prvom strahu pokuava on da suzbije pritisak Huttenova spisa, koji ide od ruke
do ruke najprije samo u rukopisu, ali kada mu to ne polazi za rukom, laa se srdito pera i
odgovara sa svojim "Spongia adversus aspergines Hutteni" (da sa spuvom izbrie Huttenove
napadaje). Odbija rije po rije, i ne boji se, da u toj ogorenoj borbi cilja pod pojas u mjesto,
gdje zna, da je Hutten ranjen i ve smrtno pogoen. U etiri stotine dvadeset i etiri paragrafa
oprovrgava svaki pojedini napadaj, da na kraju uvijek je Erazmo velik, kada se radi o
odlunom poslu, o njegovoj nezavisnosti izjavi snano i jasno priznanje vjere: "U tako
mnogim knjigama, u tako mnogim pismima i u tako mnogim disputama nepokolebivo sam
izjavio, da se ne elim uplitati u bilo koju stranaku stvar. Ako se Hutten na mene srdi, jer ja
ne podupirem Luthera, kako on to eli, mogu mu samo ponoviti, to sam ve prije 3 godine
izjavio, da ja ne elim da me uvuku u bilo koju stranku, da jesam i elim da budem potpuno
izvan stranaka. tavie ja ne ostajem sam izvan stranaka, nego sokolim i sve svoje prijatelje,
da se dre isto tako. U ovom smislu ostajem neslomljiv. Pod strankom razumijevam: potpuno
zaprisegnue na sve, to je Luther pisao ili pie, ili to e ikada pisati; takva vrsta bezgranine
odanosti i samoportvovanja javlja se katkada kod izvrsnih ljudi, ali ja sam javno izjavio svim
svojim prijateljima, da mogu, u koliko bi me mogli ljubiti samo kao bezuvjetnog Lutherana,
misliti o meni, togod hoe. Volim slobodu, ne u i ne mogu sluiti nikada nikakvoj stranci."

njegov samotni grob. Smrt je svladala Huttena, prije nego li ga je dosegao smrtni Erazmov
udarac. Ali pobjedenomu Huttenu na umoru je polo za rukom da izvojti svoju posljednju
pobjedu: on je silom postigao ono, to nisu mogli postii ni carevi ni kraljevi, ni papa ni kler
sa svom svojom moi; s otricom svoje poruge istjerao je Erazma lisicu iz njezine jame. Javno
izazvan, optuen pred cijelim svijetom zaradi kukaviluka i kolebljivosti mora Erazmo sada
da prikae, da se ne boji javne diskusije s najjaim od svih svojih protivnika, s Lutherom,
mora napokon iznijeti svoje poglede, mora se izjaviti za ili protiv. Teka srca mora se Erazmo
latiti posla, stari ovjek, koji nita drugo ne e nego svoj mir, znajui sasvim dobro, da je
Lutherova stvar postala odavna previe jaka i presnana, a da bi se mogla potisnuti perom.
Zna, da ne e nikoga uvjeriti, da ne e nita promjeniti i nita poboljati. Bez naslade, bez
veselja ulazi u borbu, koja mu je bila nametnuta. Ne moe se vie povui. A kada je napokon
g. 1524. predao u tiskaru spis protiv Luthera, uzdahnuo je s olakanjem: "Alea iacta est",
"Kocka je pala."

Taj otri protuudarac nije vie pogodio Huttena. U asu, kad je ljutiti Erazmov spis iziao iz
tampe, poivao je Hutten, vjeni borac u vjenom snu i ve blagim umom oplakuje
zuriko jezero
128

129

VELIKI OBRAUN
Knjievno zaplotnjatvo nije samo osobina odreenog vremena, nego svih vremena, i u
esnaestom vijeku, kada su predstavnici duhovnog svijeta bili samo rijetko i na oko
meusobno nepovezani razasuti po zemljama, ne ostaje nita tajno u tom vjeno
znatieljnom, uskom krugu. Prije nego se Erazmo latio pera, prije nego je uope bio siguran,
da li e i kada e izai u borbu, zna se ve u Wittenbergu, to se u Baselu namjerava. Luther je
ve dugo vremena raunao s ovim napadajem. "Istina je jaa od rjeitosti", pie ve g. 1522.
svom prijatelju, "vjera je vea nego uenost. Ne u izazvati Erazma niti ne mislim na to, da ga
odmah odbijem, ako me on napadne. Ipak mi se ini, da nije uputno, da on snagu svoje
rjeitosti uperi protiv mene ... ako bi se to ipak usudio, doivio bi, da se Isus ne boji ni vrata
paklenih ni moi zraka. Ja u se usprotiviti glasovitom Erazmu i ne u se obazirati ni na
njegov ugled, ime i stale."
Ovaj list, koji je samo se po sebi razumije bio odreen, da se saopi dalje, sadrava prijetnju
ili jo vie opomenu. Iza tih rijei osjea se, da bi Luther volio, da se ukloni tekoj situaciji
diskusije perom; s obje strane nastoje prijatelji da posreduju za pomirenje. I Melanchton i
Zwingli pokuavaju jo jedamput u interesu evangelike stvari da izmeuBasela i Wittenberga
sklope mir. Ve se ini, da je njihovo nastojanje na najboljem putu. Tada Luther naglo,
neoekivano odluuje, da osobno na Erazma upravi svoju rije.

Ali kako se promijenio Lutherov ton poslije malo godina, kada je on s uljudnom, i nada sve
uljudnom poniznou pristupio "velikom ovjeku" s poklonom uenika! Svijest o svom
vlastitom historijskom poloaju, osjeaj svoje vlastite misije daje sada njegovim rijeima
metalni patos. to znai jo jedan protivnik vie za Luthera, koji se ve bori protiv pape, cara i
svih ostalih vlasti na svijetu? Sit je te pritajene igre. Ne e da podnosi ni nesigurnosti ni
mlakog paktiranja. "Nesigurnu, sumnjivu, labavu rije valja brino ukloniti, putem rata
preokrenuti, raskidati u lijetu i ne pustiti je niti jedne jedine itave". Luther hoe jasnou. Po
posljednji put prua Erazmu ruku, ali njegova je ruka sada u eljeznoj rukavici.
Prve rijei zvue jo uljudno i rezervirano: "Dosta sam dugo sjedio mirno, dragi moj
gospodine Erazmo, i premda sam ekao, da biste Vi kao vei i stariji dokrajili utnju, to me
sili poslije dugog ekanja ljubav da ponem pisati. U prvom redu nemam nita protiv toga, da
ste se vi tako nama otuili i da Vae djelovanje dolazi tako dobro papistima . . ." Ali poslije
tog uvoda provaljuje snano i gotovo prezirno unutranje nezadovoljstvo protiv kunktatora:
"Kako mi vidimo, da Vam Gospod nije dao tolike postojanosti, tolike odvanosti i smisla, da
odobrite borbu protiv te strahote i da s utjehom stupite na nau stranu, to ne emo od Vas
traiti ono, to prekorauje granicu naih vlastitih sila .. .
Ja bih radije vidio, da se ne biste Vi, na tetu vaih darova, uplitali u nae djelovanje, jer
premda biste s Vaim poloajem i rjeitou mnogo mogli postii, to bi bilo mnogo bolje,
budui da Vae srce nije s nama, da sluite Bogu samo Vama povjerenim talentom." ali
nadalje Erazmovu slabou i povuenost, napokon pak dobacuje odlunu rije, da je vanost
ovog djelovanja ve odavna nad Erazmovim ciljem i da ne znai vie nikakvu opasnost za
njega,

130

ni onda kad bi on, Erazmo, protiv njega nastupio svom estinom; jo manju e opasnost
znaiti, kada bi ga od vremena na vrijeme bockao ili mu se rugao. Vladalaki i gotovo u tonu
zapovjedanja zahtjeva Luther od Erazma, da se "suzdri od svakog zagriljivogi, retorskog i
figurativnoalegorikog govora" i prije svega, ako ne moe nita drugo uiniti, "da ostane
samo gledalac nae tragedije" i da se ne prikljui Lutherovim protivnicima. Ne treba da ga
napada djelima, kao to ni on, Luther, sa svoje strane ne namjerava, da nita poduzme protiv
njega. "Dosta se je napokon grizlo, moramo sada uznastojati, da se vie medu sobom ne
taremo i ne deremo."
Takvog lista u ovako drzovitom tonu nije Erazmo, gospodar humanistikog svijeta, nikada jo
ni od koga dobio. Unato svoj svojoj pomirljivosti unato svoj svojoj sklonosti, da mirno
rijei spor, ne misli stari ovjek, da podnosi, da bi ga onaj, koji ga je neko ovako ponizno
molio za zatitu i okrilje, tako s visoka tretirao kao ravnodunog brbljavca. "Brinuo sam se
bolje za evanelje", odgovara on ponosno, "nego mnogi, koji se sada na sva usta razmeu s
evaneljem. Vidim, da je ova obnova mnogo pokvarila da je porodila buntovnike ljude, da
lijepe znanosti idu rajim hodom, da su prijateljstva raskinuta, i bojim se, da e nastati krvava
buna. Mene pak ne e nita sklonuti, da se odreem Evanelja u prilog ljudskih strasti." S
osobitim naglaskom spominje, na koliko bi zahvalnosti i odobravanja naiao kod mogunika,
kad bi bio spreman, da nastupi protiv Luthera. Ali moda se stvarno vie koristi Evanelju,
ako se nastupi protiv Luthera, nego li mu koriste glupani, koji su tako buno stali na njegovu
stranu i zaradi kojih se ne
132

bi isplatilo, "da ostane samo gledalac te tragedije". Lutherova neslomljivost otvrdnula je

kolebljivu Erazmovu volju. "Samo da se to ne bi uistinu tragino svrilo" uzdie u mranoj
slutnji. I zatim se laa pera, svoga jedinog oruja.
Erazmo je potpuno svijestan, kakav je orijaki protivnik istupio protiv njega. Moda u dubini
due zna tavie i za to, da je Luther u borbi nadmoniji od njega, Luther, koji je snagom
svoje srdbe svladao dosada svakog svog protivnika. Ali prava Erazmova jakost lei u tom, da
on to je najrjei sluaj kod umjetnika pozna svoje vlastite granice. Zna, da se taj duhovni
turnir odigrava pred oima cijeloga obrazovanog svijeta; svi bogoslovi i humanisti Evrope
ekaju sa strastvenom nestrpljivou na ovaj prizor: stoga sada valja potraiti korisnu,
neosvojivu poziciju; Erazmo je bira majstorski. Ne nasre nerazborito ni na Luthera ni na
cijelu evangeliku nauku, nego upravo okom sokolovim pronalazi u Lutherovoj dogmi toke,
koje su slabe ili barem, koje su najosjetljivije na udarce. Izabire na oko nuzgredno pitanje, ali
u stvari pitanje, koje se tie upravo jezgre u dosta jo labavoj i nesigurnoj zgradi Lutherova
teolokog sustava. Najvema sam zainteresiran, Luther e morati "vrlo hvaliti i slaviti "da si
Ti jedini od svih mojih protivnika bio mu, koji je shvatio jezgru cijele stvari; Ti si bio jedini
ovjek, koji si uvidio nerv cijele stvari i koji si je u ovoj borbi vrsto epao za grkljan."
Erazmo je s izvanrednim umjetnikim razumom za ovaj dvoboj izabrao umjesto vrstog
stanovita jednog uvjerenja radije dijalektiki glatko tlo teolokog pitanja, na kojem ga taj
ovjek eljezne pesnice ne e moi da potpuno svlada i smrska, i na kojem je on svijestan, da
e ga nevidljivo podupirati i tititi najvei filozofi svih vremena.
133

Pitanje, koje Erazmo ini sreditem obrauna,

je vjeno pitanje svake teologije: pitanje o slobodi
ili neslobodi ljudske volje. Za Lutherovu strogu
augustinsku nauku o predestinaciji ostaje ovjek
vjeno zarobljenik Boji. Ni trunak mu slobodne
volje ne pripada i svaki in, koji on vri, ve je
odavno predvidio i odredio Bog; nikakvim dobrim
djelima, nikakvim bona opera, nikakvim pokajanjem
ni kaznom za grijehe ne / moe ljudska volja da se
pridigne i da se oslobodi od tog tereta krivnje, koju
donosimo na svijet sa ivotom. Samo je preputeno
milosti Bojoj, da ovjeka povede na pravi put. Su
vremeno nae umovanje izrazilo bi tu istu misao
ovako: na udes potpuno zavisi od sustava bati
njenih uvjeta, od konstelacije, pa je stoga naa
volja posvema bezmona, u koliko Bog u nama ne
e; ili govorei Goetheovim rijeima:
J "sva volja
je samo htijenjem, jer nam je tako nareeno, i prema volji uti tiha samovolja ..."
S takvim Lutherovim nazorom ne moe se Erazmo, humanist, koji u zemaljskom razumu
vidi .svetu i od Boga danu mo, nikako sloiti. On, koji nepokolebljivo vjeruje, da se ne samo
pojedini ovjek nego i cijelo ovjeanstvo moe putem potene, kolovane volje razvijati k
uvijek vioj udorednosti, mora se takvom ukoenom i gotovo islamskom fatalizmu u dubini
svoje due protiviti. Ali Erazmo ne bi bio Erazmo, kad bi bilo na kakvo protivniko mnijenje
odgovorio osornim i surovim "Ne"; ovdje kao i svuda zabacuje samo ekstremizam, sve ono
otresito i bezuvjetno u Lutherovom deterministikom shvaanju. On se sam, kako to veli na
svoj uvijek kolebljivi nain, "ne veseli vrstim tvrdnjama", on je uvijek sklon sumnji i rado
sie u takvim sluajevima podvrgava rijeima sv. Pisama i Crkve. U svetom su Pismu izraena
opet ova shvaanja tajanstveno i ne sasvim temeljito i stoga
134

on dri da je veoma opasno, da tako rezolutno kao to to ini Luther, negiramo ljudsku volju.
On nipoto ne naziva Lutherovo shvaanje posvema krivim, ali on ustaje protiv gesla "non
nihik, ustaje protiv tvrdnje, da sva dobra djela, koja ini jedan ovjek, ne bi pred Bogom
imala upravo nikakvog uinka i da bi za to bila posvema suvina. Ako sve, kao to veli
Luther, prepustimo na volju jedino milosti Bojoj, to bi onda za ljude jo uope imalo smisla,
da ine dobro? Valjalo bi, meutim predlae u svojoj stalno pomirljivoj ulozi pustiti ovjeku
barem iluziju o slobodnoj volji, da on ne oajava i da mu se Bog ne ini okrutnim i
nepravednim. "Prikljuujem se miljenju onih, koji ovo ili ono preputaju slobodnoj volji, ali
velik dio milosti Bojoj, jer ne treba da mi traimo da izbjegnemo Scillu ponosa zato, da
budemo uvueni u Haribdu fatalizma."
Vidi se, da u toj prepirci pomirljivi Erazmo izlazi svojim protivnicima do skrajnjih granica u
susret. 1 tom prilikom opominje, da se vanost slinih diskusija ne smije precjeniti. "Valjalo
bi" veli "samomu sebi postaviti pitanje, da li je ispravno, da se zaradi nekoliko paradoksalnih
tvrdnja izazove bura na cijeloj zemaljskoj kugli?" I uistinu, kada bi mu Luther popustio za
dlaku, kada bi uinio samo jedan korak u svrhu, da mu se priblii, i taj bi se duhovni spor
zavrio u miru i slozi. Ali se Erazmo uzalud nada u popustljivi sporazum od najeljeznijeg
ela epohe, od ovjeka, koji u pitanjima vjere i uvjerenja ni na lomai ne bi oporekao
nijednog slova ni jedne jote, od ovjeka, koji bi, kao roeni i zakleti fanatik volio upropastiti
sebe ili upropastiti cijeli svijet, prije nego li odustati od najsiunijeg i najravnodunijeg
paragrafa svoje nauke.
135

Luther ne odgovara odmah Erazmu, premda ga u njegovoj srdbi drai napadaj na

najogoreniji nain. "Dok sam ja sebi s drugim knjigama, da govorim s doputenjem, izbrisao
k ..., doitao samto Erazmovo pismo do kraja, pa sam mislio, da ga bacim za klupu", veli na
svoj prostaki nain; ali ove 1524. godine nametnuto mu je neto vanije i tee nego teoloka
diskusija. Vjena sudbina svakog revolucionarca poinje se na njemu ispunjavati, te i on, koji
je htio da uvede novi poredak umjesto staroga, razularuje kaotine snage i dospijeva u
opasnost, da ga u njegovu radikalizmu natkrile jo radikalniji. Luther je traio slobodu rijei i
ispovijedanja uvjerenja, sada to trae za sebe i drugi: proroci iz Zwickaua, Karlstadta,
Miinzera, sve samf usijani duhovi, kako ih on zove, i oni se sabiru u ime Evanelja na bunu
protiv cara i drave; Lutherove vlastite rijei protiv plemstva i knezova postaju kod tih
saveznih seljakih gomila zvijezdom vodiljom. Ali gdje je Luther elio samo duhovnu,
religioznu revoluciju, zahtjeva sada ugnjeteno seljatvo socijalnu i upravo komunistiku. Na
Lutheru se ponavlja ove godine duhovna tragedija Erazma, da se iz njegove rijei rodilo vie
zbivanja u svijetu nego je on sam htio. Slino kao to je Luther Erazmu prigovarao mlakost,
sada savezni seljaci ruitelji samostana, spaljivai slika kore Luthera nazivajui ga pogrdnim
imenima "novim papistikim sofistom, arcipoganinom i arcideranom", "mladim prijateljem
Antikrista", "naprenim prostakom iz Wittenberga". Ponavlja se Erazmova sudbina: ono, to
je Luther shvatio u duhovnom znaenju, shvaaju iroke mase i jo vema njihovi fanatizirani
"tjelesni" vode (kako on to sam veli) u "mesnatom", u surovo agitatorskom smislu. Vjena je
konstelacija revolucije, da jedan val preplavi drugi: u koliko Erazmo odgovara irondistima, u
toliko personificira Luther Robespierreovu stranku, a Toma Miinzer i njegovi pri
136

stase Maratovu skupinu. Luther, koji je dotada bio neosporivi voda, mora se boriti na dvije
fronte, protiv odvie mlakih i odvie divljih i mora da nosi odgovornost za socijalnu
revoluciju, za ovaj najstraniji i najkrvaviji ustanak, koji je Njemaka: proivjela poslije
toliko vjekova. Njegovo ime nose gomile seljaka u srcima; samo njegova je pobuna i uspjeh
protiv cara i drave dala svim ovim niim buntovnicima odvanosti, da se podignu protiv
svojih grofova i ugnjetavaa. "Mi anjemo sada plod Tvoga duha", moe mu sada Erazmo
pravom doviknuti, "ti ne priznaje buntovnike, ali oni Tebe priznaju... ti ne oprovrgava opeg
uvjerenja, da su Tvoje knjige bile povod sve te nesree, osobito one, koje su bile sastavljene
u njemakom' jeziku".
Luther je bio pred stranom odlukom: treba li da on, koji je ukorijenjen u narodu, koji u njem
ivi i koji je sve digao protiv knezova, zanijee sada svoju vezu sa seljatvom, koje se bori za
slobodu u njegovu duhu i u ime Evanelja ili se treba odcijepiti od knezova? Po prvi put
(poloaj je naime njegov u teaju noi postao slian Erazmovom) pokuava on da djeluje
Erazmovski. Opominje vladare i gospodu na obzirnost, opominje seljatvo, "da kransko ime
ne inite sramotnim pokrivalom Vaega nemirnog, nestrpljivog i nekranskog postupka". Ali
stvar postaje nesnosna za tako samosvijesnog ovjeka, kakav je Luther: surovi puk ne slua
vie njega nego slua radije one, koji mu najvemaobeavaju, Tomu Miinzera i komunistike
bogoslove. Mora se napokon odluiti, jer ova razuzdana pobuna kompromitira njegovo djelo.
Razumije napokon, da je taj unutranji njemaki socijalni rat na smetnju njegovoj vlastitoj
duhovnoj borbi protiv papinstva. "Kada mi ti ubojniki, buntovni duhovi ne bi mutili vodu sa
svojim seljatvom, drugaije bi izgledalo sada papinstvo". Kada se pak radi o njegovu vlasti
137

tom djelu i njegovoj misiji, ne pozna Luther ni odugovlaenja ni kolebanja. Sam

revolucionarac, mora da otro istupi protiv njemake seljake revolucije, a kadgod zauzme
kakvo stanovite, zauzima ga kao ekstremist na najvema jednostrani, najnasilniji i najdivljiji
nain. Od svih njegovih spisa je upravo taj spis iz vremena, kad su mu prijetile najvee
opasnosti, najstraniji i najkrvoedniji. "Tko gine na strani knezova, postaje blagoslovljeni
Isusov muenik" veli Luther "tko pak pada na onoj drugoj strani odlazi k vragu i stoga na toj
strani tko samo moe, mora sjei, guiti, raskidati i bosti". Luther tajno i javno podsjea na to,
da nema nita otrovnijeg, nita kodljivijeg i sotonskijeg od ovjeka, koji se buni i koji
podie druge na bune. Nemilosrdno prelazi jedamput za uvijek na stranu gospode protiv
puka: "Magarac hoe da prima batine, a puk (puina) hoe, da nad njime vlada nasilje." Ni
jedne rijei blagosti ni milosti prema puku ne nalazi ovaj ratnik, u asu, kada bjesni
pobjedniko vitetvo nad jadnim podanicima. Nema milosra u srcu toga .genijalnog ovjeka,
koji u svom gnjevu ne zna mjere; ne pokazuje suuti prema nebrojenim rtvama, od kojih su
njih tisue i tisue s povjerenjem krenuli u njegovo ime i u interesu njegova buntovnikog
ina u rat protiv vitekih dvoraca. S odvanou, koja pobuuje grozotu, na kraju, kada su
polja Wittenberga natopljena krvlju, priznaje: "Ja, Martin Luther, ubio sam u pobunama sve
seljake, jer sam ja zapovjedio naime da ih poubijaju: sva njihova Isrv na moju glavu."
Taj furor, ta strana sila mrnje lei jo u nje:govu peru, kada je obraa protiv Erazma. Sam
teoloki ekskurs, sam po sebi, bio bi mu jo oprostiv, ali oduevljeni prijem i odjek, koji je taj
poziv na umjerenost naiao na cijelom podruju humanistikog svijeta, pobudio je njegov
gnjev razdraivi ga do najvie bjesnoe. Luther ne moe podnijeti misli,
138

da njegovi neprijatelji intoniraju sada triumfalnu svoju pjesmu. "Recite mi, gdje je ovaj veliki
Makabej, gdje je taj, to je tako mono stojao nad svojom naukom?" Ne samo to hoe
Erazmu da odgovori (kada ga ne titi vie skrb za seljako pitanje), nego hoe da ga potpuno
smrska. Sjedei za stolom meu sabranim svojim prijateljima najavljuje svoju namjeru
zastranim rijeima: "Nalaem Vam stoga na Boju zapovjed, da budete Erazmovi neprijatelji
i da se klonite njegovih knjiga. Pisat u protiv njega, pa makar ga moj spis unitio i usmrtio;
ubit u sotonu perom" i gotovo s ponosom dodaje: "kao to sam ubio Miinzera, kojega je krv
pala na moju glavu."
Ali u najveoj svojoj strasti, kada mu najvrue vrije krv u ilama, pokazuje se Luther kao
veliki umjetnik, kao genij njemakog jezika. Zna, kako ima velikog protivnika pred sobom i u
toj svijesti obveze postalo je njegovo djelo velikim: nije postalo malim, agresivnim, borbenim
spisom nego temeljitom, opsenom knjigom, koja blijeti slikama i koja zagluuje strau,
knjigom, koja svjedoi podjedno o njegovoj teolokoj uenosti, a jo velianstvenije o
njegovoj pjesnikoj, ljudskoj snazi. "De servo arbitrio" rasprava o podanstvu volje ide u red
najjaih polemikih spisa toga borbeno raspoloenog ovjeka, a obraun s Erazmom u red
najznatnijih diskusija, koje su ikada u podruju njemakog miljenja bile izraz borbe izmeu
dvojice ljudi oprenog raspoloenja, ali najjae mjere. Kakogod je predmet te diskusije po
svojoj naravi tu i dalek naem sadanjem osjeanju, ipak zahvaljujui veliini obaju boraca
ostala je ova borba vani duhovni dogaaj svjetske knjievnosti.
Prije nego to je Luther odapeo prvi udarac, prije nego je navukao ljem i prihvatio koplje na
139

ubojniki napadaj, podnosi na as, ali samo na as,, ma na viteki, uljudni i letimini poklon.
"Odajem Tebi samomu visoku ast i slavu, kakvu nijesam inae nikada nikomu odao."
Priznaje sasvim poteno, da je Erazmo s njim u svemu blago i dobroudnopostupao, priznaje
mu, da je kao jedini od njegovih protivnika, "opazio nerv cijeloga tog pitanja." Poslije toga
vitekog poklona stie Luther energino pesnicu, postaje surov vraajui se tako svom
vlastitom elementu. Odgovara uope Erazmu samo zato, "jer Pavao zapovjeda, da se zaepe
usta nepotrebnim brbljavcima". I sada poinje da zadaje udarac za udarcem. Sa sjajnom, tipski
Lutherovom figurativnom snagom rui Erazma maljevima prigovora, da "svuda i u svemu
hoda po jajima, nastojei da nijedno ne zgazi, da obilazi oko aa, a da ne razbije nijedne."
Ruga mu se, da "Erazmo ne e nita da sa sigurnou ustvrdi, a ipak izraava takav sud"
0 nama; to je isto tako, kao kad ovjek bjei od
sitne kie, da pane malo zatim u jezero." Jednim
razrezom otkriva suprotnost izmeu Erazmova lu
kavog razbora i vlastite svoje jasne iskrenosti i
bezobzirnosti. Erazmo postavlja "udobnost i tjelesni
mir nad vjeru", dok je sam spreman da sve ispovjedi'
1 prizna, "pa makar i cijeli svijet ne samo postao
poprite nemira, nego i propao sav u ruevinama".
Kad Erazmo u svom spisu mudro opominje na oprez
i upuuje na neke nejasne odlomke Biblije, koje
nijedan zemaljski ovjek nije kadar da razloi sa
cijelom sigurnou i osjeajem potpune odgovor
nosti, dovikuje mu Luther priznanje odgovor:
"Bez sigurnosti nema kranstva. Kranin mora biti
siguran u svoju nauku i svoju istinu, u protivnom
sluaju nije kranin." Tko koleba, otee ili sumnja
u pitanjima vjere, taj mora jedamput za uvijek pre
kinuti s bogoslovijom. "Sveti Duh nije skeptik
grmi Luther punim glasom nije posijao nikada u
naim srcima nesigurnosti ni obmarne, nego samo"
140

snanu sigurnost". Uporno stoji Luther na tom stanovitu da ovjek moe biti dobar samo u
toliko, u koliko ima u sebi Boga, a opet zao, u koliko njime ravna sotona. Njegova vlastita
volja nije bitna; nemona je prema neizbjeivoj i nepromjenljivoj Providnosti Bojoj. Malo po
malo nad specijalnim tim pitanjem i iz ovoga pojedinanog povoda, raste daleko vea i
vanija opreka. Kao razmea vode dijeli oba ova reformatora religije, prema njihovu
temperamentu potpuno razliito poimanje o bitnosti i misiji Isusovoj. Za humanistu Erazma
Isus je vijesnik ovjenosti, Boansko bie, koje je dalo svoju krv, da ukloni sa svijeta svako
prolijevanje krvi i svaku neslogu; Luther pak, Boji landsknecht, umjesto toga, poziva se na
rijei Evanelja, koje veli, da je Isus doao "ne da trai mir nego ma." Tko hoe da^bude
kraninom govori Erazmo mora u njegovu smislu, da bude miroljubiv i obziran; tko je
kranin, odgovara neslomljivi Luther, ne smije nikada ni u kojem sluaju da poputa u
stvarima, koje se tiu Boje rijei, pa makar se radi toga sablaznio cijeli svijet. Geslo
Lutherova ivota su rijei koje je prije nekoliko godina napisao Spalatinu: "Ne misli nipoto,
da se ta stvar bez tumulta, srdbe, i udara moe izvojtiti. Iz maa ne moe nainiti pero i iz
rata mir. Boja je rije rat, srdba, propast, otrov: kao medvjed na putu i lavica u umi istupa
protiv Efraimovih sinova". estoko odbija stoga Erazmov pokli na ujedinjenje i sporazum:
"Prestani sa svojim tubama i vikanjem, protiv te groznice ne koristi nikakav lijek. Ovaj rat je
rat naega Gospoda Boga, koji ga je pobudio i koji ne e prestati, doklegod ne osramoti sve
neprijatelje svoje rijei". Meki Erazmov govor nije prema njemu nita drugo nego nedostatak
pravoga kranskog vjerovanja, stoga bi se on morao ukloniti od tog i ostati kod svojih
zaslunih radova na latinskom i grkom jeziku ili govorei bolje: kod svoje humanistike
zabave. Ne
141

valja, da sa svojim kienim rijeima eprka po problemima, koji mogu nai rjeenje samo u
Bojoj sigurnosti, koja lei u dui vjernika, u dui ovjeka, koji vjeruje bez ostatka.
Diktatorskim tonom trai Luther da Erazmo jedamput za uvijek odustane od' toga, da se
uplie u religijsku borbu, koja je postala svjetska, historijska. "Bog jo nije htio i nije Ti dao,
da ima dovoljno snage za nau stvar." Ali on sam, Luther, osjea poziv i prema tome
sigurnost savjesti: "to i tko sam ja i po kakvom sam duhir i stvari uao u ovu prepirku, to ja
preputam Bogu,, koji sve zna i da ova moja stvar nije po mojoj, nego po njegovoj boanski
slobodnoj volji zapoela i da je dosada tako vodena."
Tim rijeima Luther provodi rastavu izmeu humanizma i njemake Reformacije. Erazmovski
i Lutherski elemenat, razbor i strast, religija ovjeanstva i vjerski fanatizam, nadnarodnost i
narodnost, mnogostranost i jednostranost, gipkost i ukoenost ne mogu se nikada spojiti kao
ni voda i vatra. Kada se god na zemlji sastanu jedno uz drugo,. sike u srdbi jedan elemenat
protiv drugoga.
Luther ne e nikada Erazmu oprostiti, da mu se javno usprotivio. Ovaj ratoborni ovjek
nikada ne trpi drugog kraja jedne prepirke nego da svogaprotivnika potpuno, bezuvjetno
uniti. Dok se Erazmo zadovoljava s jednokratnim odgovorom u obliku dosta (za njegov blagi
karakter) estokog spisa "Hvperaspistes" i dok se vraa opet svojim studijama, dotle u dui
Luthera gori i nadalje oganj mrnje. Ne proputa nikakve prilike, da toga ovjeka zaspe
stranim pogrdama, jer se usudio, da se usprotivi tek u jednoj toci njegove nauke. Njegova,
kako se Erazmo tui, "krvnika" mrnja ne zazire od nikakve pogrde. "Tko smrska Erazma,
taj gui stjenicu, a ona vie smrdi mrtva nego iva." Naziva ga "najza
142

grienijim neprijateljem Isusa" i kad mu se jedamput pokazala Erazmova slika opominje

prijatelje, da je to "lukavi, podmukli ovjek, koji se narugao i Bog" i religiji", koji "dan i no
izmilja prevrtljive, nestalne rijei, i kad se misli, da je mnogo rekao, onda nije rekao nita".
Srdito dovikuje prijateljima za stolom: "To ostavljam iza sebe u oporuci i za to uzimam Vas za
svjedoke, da ja drim Erazma najveim Isusovim neprijateljem, kojeg je rodila zemlja u
posljednjih tisuu godina." I napokon se ne aca ni ovih blasfemikih rijei: "Kada se molim:
neka bude posveeno Tvoje ime, onda ja proklinjem Erazma i sve heretike, koji Boga hule i
grde".
Luther, ovjek gnjeva, kojemu u borbi navire krv u oi, nije uvijek samo borac, nego je za
volju svoje nauke i njezina uinka, prisiljen, da bude od vremena na vrijeme i diplomat.
Vjerojatno su ga prijatelji upozorili, kako on ne postupa mudro, to se je okomio pustim
pogrdama i porugama protiv ovog starog i od cijele Evrope visokopotovanog" ovjeka. Stoga
Luther odlae ma iz ruke i uzima maslinovu granicu. Godinu dana poslije svoje strahovite
dijatribe upravlja ovom "vrhovnom Bojem neprijatelju" gotovo aljivi list, u kojem se
ispriava da "ga je tako otro napao". Ali sada Erazmo osorno odbija svaki sporazum. "Ja
nijesam", odgovara tvrdo, "tako djetinjast, da bih se poslije tolikih posljednjih pogrda, mogao
umiriti alama ili laskanjem ... emu su imale posluiti sve pogrdne opaske i niske lai, da
sam ja ateist, skeptik u pitanjima vjere, da sam bogohulac, i ne znam, sve ta jo... To, to se
medu nama dvojicom dogodilo, nije vano, barem ne za mene, koji sam ve nad grobom. to
pak mora razljutiti mene i svakoga pristojnog ovjeka, to je injenica, da se zbog Tvoga
drzovitog, bestidnog i buntovnikog dranja razara cijeli svijet... i da zaradi Tvoje volje, ova
bura ne e dovesti do mirnog kraja, za koji sam vodio rat...
143

Na je spor privatna stvar, ali mene svakako boli opa bijeda i neizljeiva zbrka, koju ne
Zahvaljujemo niem drugomu, nego samo Tvojoj neobuzdanoj naravi, koja se ne da voditi od
onih, koji Ti dobro savjetuju . . . elio bih za Tebe drugu vrstu naravi, duha, nego to je Tvoja,
koja te tako zanosi; ti mi pak sa svoje strane moe sve eljeti, to hoe, samo mi ne eli
Tvoje duhovne naravi, osim ako li je Stvoritelj promijeni. Sa tvrdom surovou, koja mu nije
bila svojstvena, odbija Erazmo ruku, koja je razorila njegov svijet u ruevine; ne e vie da
pozdravlja ni pozna ovjeka, koji je razorio mir crkve i koji je izazvao najstraniji "tumultus"
duha nad Njemakom i cijelim svijetom.
umrijeti. Nikakvoga velianstvenijeg simbola nije mogla stvoriti povijest za ovoga umjerenog
ovjeka, koji nije nigdje mogao pustiti trajno korijenje i koji se nije nigdje mogao opredijeliti
ni za jednu stranku: iz Louvaina (Lowena) je morao bjeati, jer je grad bio odvie, katoliki, a
iz Basela, jer je bio odvie protestantski. Slobodni, nezavisni duh, koji ne e da se odlui ni
za jednu stranku, nema nigdje na svijetu svoje domovine.

Ali je tumult zavladao svijetom i nitko ne moe pobjei od njega, pa ni sam Erazmo. Nemir je
zakon, koji mu je dosudila sudbina i uvijek, kolikogod puta ea za mirom i tiinom, buni se
svijet oko njega. I Basel, grad, u koji se on sklonuo radi njegove neutralnosti zahvatila je
groznica reformacije. Masa juria na crkve, kida slike i rezbarije s oltara, koje zatim spaljuje
na trima velikim gomilama pred katedralom. Preneraeno gleda Erazmo svoga vjenog
neprijatelja, fanatizam, kako buci s ognjem i maem oko njegove kue. Samo mu malena
utjeha preostaje u ovoj buci: "Nije se prolijevala krv o, samo da tako uvijek ostane." A sada,
kada je Basel postao .sredite stranarske Reformacije, ne e on, komu se gadi sve stranako,
da boravi due u njegovim zidinama. ezdesetogodinji Erazmo seli se, kako bi postigao mir,
potreban za rad, u tii austrijski Freiburg, gdje mu graani i vlasti izlaze u susret u sveanoj
povorci nudei mu jednu od carskih palaa za stan. Erazmo ne prima sjajnog doma i izabire
malu kuu uz samostan, da tu moe u miru raditi i
144

"10

145

KONAC.
ezdesetogodinji ovjek, umoran i iscrpljen,, sjedi Erazmo u Freiburgu ponovo iza svojih
knjiga i pobjegao je ve kako esto! od gungule i nemira svijeta. Sve vema nestaje maloga
mravog tijela; sve vema nalii njegovo naborano njeno lice sa tisuu vrasaka na
pergament, ispisan mistikim znakovima i runama. ovjek, koji je neko strastveno vjerovao
u uskrsnue svijeta pomou duha, u obnovu ovjeanstva putem istije ovjenosti, postaje
malo po malo ogoreni, podrugljivi i ironini ovjek. angrizav i hirovit kao svi stari neenje
tui se neprestano na propadanje znanosti, na mrzost svojih neprijatelja, na skupou i na
prijevarne metode bankovnih ljudi, na rdavo i kiselo vino. Veliki, veoma razoarani humanist
osjea se stran u svijetu, koji ne e da uva mira, na svijetu, u kojem se svaki dan iz potaje
ubija razum od strasti, a pravednost od nasilja. Srce mu je ve odavno postalo pospano, ali
nije ruka, ni udesno jasni i svijetli mozak, koji poput svjetiljke iri stalni i isti krug svijetla
nad svime, to dolazi u polje gledanja toga nepodmitljivog duha. Jedan jedini prijatelj,
najstariji, najbolji ostaje mu vjerno uz bok rad. Iz dana u dan pie Erazmo po trideset do
etrdeset pisama, ispisuje cijele folijante prijevodima crkvenih otaca, nadopunjuje svoje
kolokvije i obraduje nepregledni niz estetskih i moralnih spisa. Pie i djeluje sa svijeu
ovjeka, koji vjeruje u pravo i dunost razuma, da izrie svoju vjenu rije u nezahvalni
svijet. Ali u dubini due zna on odavna: nema nikakvog smisla, da u takvom asu svjetske
tlapnje poziva ljude na
146

ovjenost; on zna, da je njegova visoka i uzviena ideja humanizma pobjedena. Sve, to je on

htio, za im je teio: sporazum i dobroudno izmirenje umjesto pustog ratovanja razbilo se o
tvrdoglavost zelota. Za njegovo kraljevstvo duha, za njegovu platonsku dravu nema mjesta
posred zemaljskih drava; njegova republika uenjaka ne moe postojati posred razbojita
uzbuenih stranaka. Izmeu religije i religije, izmeu Rima, Ziiricha i Wittenberga vodi se
bijesni rat; izmeu Njemake, Francuske, Italije i panjolske idu neprestano vojne ekspedicije
kao lutajui orkani. Isusovo je ime postalo geslo rata i zastava za svaku oruanu akciju. Kako
li je prema tome smijeno pisati rasprave i opominjati knezove na razbor. Kako je besmisleno
biti zagovornik evangelike nauke, kada namjesnici i glasnici Boga upotrebljavaju rije
evanelja kao ratnu sjekiru. "Svi oni imaju ovih 5 rijei u ustima: Evanelje, rije Boja,
vjera, Isus i duh, a unato tomu vidim mnoge od njih, koji se ponaaju tako kao da su
podsjednuti od sotone". Ne, on nema vie smisla, da u takvom vremenu politikog razdraenja
preuzme ulogu posrednika i pomiritelja; uzvieni san udoredno ujedinjenog, evropskoga,
humanistikog svjetskog carstva razbio se o javu; a on sam Erazmo, koji je taj san sanjao za
ovjeanstvo, postao je star, umoran i suvian, jer ga nitko ne e da uje. Svijet prolazi mimo
njega; svijet ga vie ne treba.
Ali prije nego to jedna svijea ugasne, uvijek ona jo jedamput oajniki zackili. Prije nego
to vihor vremena potisne jednu ideju, razvija ona jo jedamput svoju posljednju snagu. Jo
jedamput zasvijetli, kratko ali velianstveno, erazmovska< misao, ideja pomirenja i
posredovanja. Karlo V., vladar dvaju svjetova stvorio je znatnu odluku. Car vie nije
nesigurni djeak, kakav se pojavio na
147

rir"f>ynnrr| saboru u Wormsu./Sazrio je. pod "tje,; trajem razoaranja i iskustava} i velika
pobjeda, koju je on upravo izvojtio nad Francuskom, daje mu konano nunu sigurnost i
autoritet. Povrativi se u Njemaku odluio je, da unese konani red u religijski sukob i da jo
jedamput uspostavi pa bilo to i silom jedinstvo crkve, koje je Luther raskinuo. Prije nego li
upotrijebi silu hoe da pokua u Erazmovu duhu putem sporazuma da stvori izmirenje izmeu
stare crkve i nove ideologije, "da sazove koncil mudrih ljudi bez predrasuda", da uju i
razmotre u ljubavi i temeljitosti sve argumente, koji mogu dovesti do izgradnje jedinstvene i
obnovljene kranske crkve. U tu svrhu saziva car Karlo V. dravni sabor u Augsburg.

Taj je sabor u Augsburgu jedan od najveih njemakih sudbonosnih asova i povrh toga pravi
pravcati historijski sat ovjeanstva, jedna od onih neopozivih povjesnih prigoda, u kojima se
potencijalno krije cijeli tijek najbliih stoljea. U vanjskom pogledu nije taj sabor bio tako
dramatian kao onaj u Wormsu, ali s obzirom na vanost trajno djelotvornih historijskih
zakljuaka augsburki sabor jedva da imalo zaostaje za wormskim. I na jednom i na drugom
radi se o duhovnoduevnom jedinstvu zapada.

Augsburki dani neobino su pogodovali Erazmovoj ideji, njegovom zahtjevu, da se

duevnoduhovnim protivnicima dade mogunost da pomirljivo rasprave svoje misli. Obje
naime sile, stara i nova crkva, pogoene su (od krize, pa su stoga spremne za uzajamne
koncesije. Katolika crkva izgubila je mnogo od svog nepristupnoga uznositog ponosa, kojim
je u poetku promatrala mladoga, njemakog heretika, sve dok nije zamjetila, da je stvar
reformacije poput umskog poara zahvatila cijeli sjever Evrope, pa da iz sata u sat niu novi
plamenovi. Ve su Nizozemska, vedska, zatim vaj
148

carska, Danska i Engleska prele u krilo nove nauke. Posvuda knezovi, koji se nalaze uvijek u
novanim neprilikama, otkrivaju, kako to probitano unapreuje njihove financije, ako sebi
prisvoje u ime Evanelja bogata crkvena dobra; odavna ve, sve tamo od vremena, kada je
jedan augustinski redovnik nekanjeno mogao na ivahnoj vatri javno spaliti papinu bullu o
prokletstvu, nemaju vie stara borbena sredstva Rima: prokletstvo i eksorcizam onakve snage
kao u Canossino doba. Najstranije je trpjela papinska samosvijest od onda, otkada je uvar
Petrovih kljueva morao sa Andelova Dvorca gledati na opljakani Rim. "Sacco di Roma"
poremetio je odvanost i obijest kurije za decenije. Ali i za Luthera kao i za njegove pristae
nastupio je poslije halabunih, junakih dana Wormsa period ozbiljne brige. I u evangelikom
je taboru takoer rdavo s "milim jedinstvom crkve". Prije nego li je Lutheru polo za rukom,
da uvrsti temelje vlastite crkve i da uini od nje zatvorenu organizaciju, diu se ve nove
protucrkve: Zwinglijeva i Karlstadtova, anglikanska crkva Henrika VIII. Zatim sekte "Braa
zajednikog ivota" i Anabaptisti (Dvokrtenici). Luther, sam bezobzirni poteni fanatik vjere,
uvjerio se, da su njegova nastojanja sa isto duhovnim karakterom shvaali mnogi u tjelesnom
smislu i da su ih razjareno iskoritavali za materijalni uitak i korist. Veoma lijepo opisuje
Gustav Frevtag tragizam kasnijih Lutherovih godina: "Tko je izabran od volje Providnosti, da
stvara najvee, taj rui time samim dio vlastitog ivota. to je savjesniji, to jae osjea u
dubini due udarac, koji je zadao poretku svijeta. Na tom upravo poiva tajanstveni bol, a i
kajanje svake velike historijske misli."

Po prvi se put u dui ovoga tvrdoga i inae nepomirljivog ovjeka pokazuje kao neki bljesak
laka volja za sporazumom; njemaki knezovi kao i pristae, koji su redovno natezali i
pretezali strunu nje
149

gove volje, postali su oprezniji sa asom, kada su opazili, da njihov car i vladar, Karlo V. ima
ponovo slobodnu, snanim eljezom naoruanu ruku. Moda bi tako misli mnogi medu njima
razboritije bilo, da se ne istupa buntovniki protiv ovoga vladara Evrope; tvrdoglavim
ostajanjem kod svoga stanovita mogla bi se izgubiti i glava i zemlja.
Po prvi put nema one strane nepopustljivosti, koja je do toga i poslije toga vladala u
njemakim zemljama u pitanjima vjere. To poputanje napetosti fanatizma davalo je prevelike
mogunosti. Kada bi naime polo za rukom, da se doe do sporazuma izmeu davne Crkve i
nove nauke u Erazmovskom smislu, ujedinili bi se ponovo Nijemci, ujedinio bi se svijet u
duhovnom pogledu i ne bi dolo do stoljetnoga religijskog rata, do graanskog rata, do rata
medu dravama sa svim groznim unitavanjem svih kulturnih i materijalnih dobara i vrednota.
Bila bi osigurana moralna nadmo Njemake na svijetu, izbjegla bi se sramota vjerskih
progona. Ne bi morale gorjeti lomae, indeksi i inkvizicije ne bi utisnule okrutnoga svoga
peata na slobodu duha; pritedjeli bi se teko iskuanoj Evropi neizmjerni porazi i nevolje.
Sada tek neveliki pedalj dijeli oba protivnika. Da je polo za rukom, da se ukloni ta mala
zapreka na putu uzajamnog sporazuma, pobjedio bi jo jedamput razum, pobjedila bi stvar
humanizma, pobjedio bi Erazmo Rotterdamski.
Osim toga veoma povoljne izglede u takav sporazum pruala je tog puta injenica, da
predstavnitvo protestantske stvari nije povjereno nepopustljivim rukama Luthera nego vie
diplomatskim Melanchtona. Taj za udo meki, plemeniti ovjek, u linosti kojega tuje
protestantska crkva najvjernijeg prijatelja i saveznika Lutherova, bio je podjedno udnovata
stvar cijeli svoj ivot vjerni tovatelj njegova velikog protivnika Erazma, koje
150

mu je ostao nepokolebljivi pristaa i odani uenik. Humanistiko i humano poimanje

evangelike nauke u Erazmovskom smislu bilo je tavie blie razboritoj naravi i udi
Melanchtona nego li strogo i surovo njezino formiranje u Lutherovu smislu. Unato tomu
figura i snaga Luthera djeluju na njega na sugestivan nain. U Wittenbergu, u neposrednoj
njegovoj blizini, osjeao je Melanchton, da je posvema podreen i odan Lutheru; bio je
pokorni njegov sluga, koji mu se ponizno odao cijelom svojom gorljivosti bistroga i
organizatornoga svoga duha. Tu pak, u Augsburgu mogla se razvijati po prvi put izvan
podruja line voine hipnoze i druga strana Melanchtonove prirode; moglo je bez zapreke
doi do izraaja sve, to je u njem bilo Erazmovskog. Potpuno otvoreno izjavio je Melanchton
u ovim augsburkim danima pomirljivost do skrajnjih granica; ta je pomirljivost ila tako
daleko, da je ve jednom nogom bio u predanjoj crkvi. "Augsburka vjeroispovijest", koju je
on lino obradio jer Luther, kako sam priznaje, "ne umije hodati tako tiho i lagano" ne
sadrava u sebi unato izrazitom jasnom i umjetnikom njezinu formuliranju nita, to bi
osorno provociralo katoliku crkvu. Iz diskusije su oprezno uklonjena sva sporna pitanja.
Tako na primjer jedva da je spomenuta uope teorija predestinacije, zaradi koje se tako
mimoila sva najdelikatnija pitanja, kao pitanje Boanskih prava pape, karakter "indelebilis",
vjeni karakter i neraskidljivost sveenikog zavjeta, sedam svetih sakramenata. S obiju
strana ule su se za udo rijei poputanja i blagosti. Melanchton pie: "Potujemo autoritet
rimskog pape i cijeli pietizam prema crkvi, u koliko nas samo rimski papa ne odbaci."
Jedan pak od predstavnika Vatikana na pola slubeno priznaje, da podlijee diskusiji pitanje
sveenikih brakova i redovnika, koji nemaju posveenja. Unato nagomilanim
potekoama poeo je
151

meu uesnicima svijetliti laki bljesak nade. Kada bi se na mjestu naao ovjek, koji uiva
visoki moralni autoritet, ovjek proet do u dubinu due vruom voljom za mirom, kada bi on
upotrijebio svu snagu svoje logike, svoje majstorstvo u formuliranju ideja mogao bi moda
jo u posljednjem asu pomiriti katolike i protestante, s kojima bi se osjeao jednako povezan;
jedne bi sklonio na popustljivost i slogu putem simpatije, druge putem lojalnosti i tada bi bila
spaena evropska ideja. Taj jedan jedini ovjek bio je Erazmo Rotterdamski. Car Karla V.,
vladar dvaju svjetova, izriito ga je pozvao na sabor obrativi se prethodno na njega s molbom
za savjet i posredovanje. Tragino se pak ponavlja tu nepromjenljiva forma Erazmove
sudbine. Njemu, koji je predviao, ali koji se nije nikada usuivao da smiono istupi, ovjeku,
koji je bolje i tonije nego svi drugi osjetio sve historijske momente na prekretnici nije bilo
unato tomu dano zaradi neizljeivog nedostatka odvanosti, i zaradi line slabosti da sve
smiri i sredi; proputao je, da pitanja u pravi as rijei. I toga je puta ponovio svoju pogreku
historijske vanosti. Isto tako kao to Erazma nije bilo na saboru u Wormsu, nije ga bilo ni
uAugsburgu. I ponovo se nije mogao odluiti, da linoistupi u obranu svojih uvjerenja, svoga
pitanja. Pie dakako listove mnogo listova na obje strane; pie veoma mudro, veoma
ovjeno, veoma uvjerljivo,, nastoji da sklone svoje prijatelje na obje strane: Melanchtona, a s
druge strane papinskog izaslanika, da pou u smjeru to vee uzajamne popustljivosti. Ali
pisana rije nema nikada u asovima pojaane napetosti, u momentima prijeloma snage
usmenog istupa, koji udara ivom krvlju. A uostalom i Luther sa svoje strane alje iz Koburga
poslanstvo za poslanstvom, a da Melanchtona uini to surovijimi nepopustljivijim nego li bi
to htjela vlastita pomirljiva i na poputanje sklona Melanchtonova narav.
152

Na kraju vijeanja zaotruju se ponovo opreke, jer nije nazoan pravi genijalni posrednik, koji
bi sve izmirivao. Posred nebrojenih diskusija brie se misao sporazuma kao plodno zrno
sjemena, satrto meu mlinskim kamenjem. Veliki augsburki sabor konano kida kranstvo,
koje je htio sjediniti, u dva vjerska tabora; umjesto mira i pomirenja zavlada svijetom rascjep i
nesloga. Neumoljivo formulira Luther svoj zakljuak. "Ako ima da zato nastane rat, neka
bude iz toga rat; dosta smo mi rtvovali, molili i uinili." A Erazmo zakljuuje tragiki: "Ako
bude svjedok stranih poremeenja na svijetu, pomisli na to, da ih je Erazmo predviao."
Od onoga dana, kada je njegova "Erazmovska ideja" pretrpjela posljednji odluni poraz,
postaje starac u svojoj tvravi knjiga u Freiburgu ve nepotrebno bie, blijeda sjena minule
svoje slave. On sam osjea najbolje, da za ovjeka tihog poputanja nema vie mjesta "u tom
bunom ili bolje reeno bijesom podsjednutom svijetu". Zato da dalje vue slabo, od podagre
skvreno tijelo po svijetu, "koji je lien svih miroljubivih osjeaja?" Erazmu je dosadio sav taj
ivot, kojeg je nekada sam volio. Potresno se otkida iz njegovih ustiju moleivi poziv: "O, da
bi Bog htio napokon da me pozove k sebi s ovoga svijeta, kojim vlada bjesnilo!" Gdje se
naime moe jo nai za ovjeka duha mjesto, posred epohe, u kojoj fanatizam podie i truje
srca? Na vrhovno kraljevstvo humanizma, koje je on stvorio, juriaju neprijatelji i napola su
ve zavladali njime. Prola; su vremena "eruditio et eloquentia" (uenosti i rjeitosti), ljudi ne
uju vie suptilne, brino razmotrene rijei poezije, nego uju jedino surovi i strastveni glas
politike. Miljenjem je zavladao bijes gomile; sve se uniformiralo u lutherovom ili
papinskom
153.

duhu. Uenjaci se vie ne bore orujem odabranih listova i broura nego se obasiplju poput
piljarica ordinarnim pogrdama. Ljudi ne e da jedan drugog razumiju, nego nastoje, da jedan
drugomu nametnu nasiljem kao stranaki ig svoje vjerovanje, svoju doktrinu. Jao si ga
onima, koji hoe da ostanu postrance i da ustraju u svom vlastitom naziranju na pitanja
religije. Protiv onih, koji hoe da budu izmeu stranaka i nad njima, obraa se dvostruka
mrnja! Kako li je u to doba osamljen ovjek, koji ivi duhovnim ivotom. Za koga bi se jo
trebalo pisati, kada su zbog cijele te politike vike i halabuke ogluile ui za fine tonove, za
njenu i pronicavu ironiju? S kim da se vode teoloke rasprave
0 Bojoj nauci, otkada je ta nauka pala u ruke
doktrinaca i zelota, kojima kao posljednji i najstvar
niji dokaz, da podupru svoju ispravnost, slui solda
teska, konjanitvo i topovi? Otpoela je navala na
sve one, koji drugaije misle, na sve slobodoumne,
poela je diktatura jednostranosti: misli se, da se
estoperima i krvnikim maevima moe sluiti
kranstvu; najbrutalnije nasilje hvata u svoja klije
ta najvie, najsmionije duhove medu vjernicima
ispravnog kranstva. Razbjesnio se tumult, koji je
on predvidio: iz svih krajeva javljaju grozne straho
vite vijesti, koje upravo gaze oajno njegovo sta
rako srce. U Parizu je spaljen na otvorenom ognju
njegov prevodilac i uenik, Berquin, u Engleskoj su
pali pod krvnikim maem njegovi ljubljeni, najple
menitiji prijatelji: John Fisher i Toma Morus (o
sretan je onaj, koji je imao snage, da podnese mue
niku smrt za svoju vjeru!). uvi za sve te okrut
ne vijesti uskliknuo je Erazmo uzdahom boli:
"Proivljujem uvstva kao da sam ja sam umro u
njima!" Zwingli, s kojim je esto izmjenjivao listove
1 prijateljske rijei, ubijen je na polju bitke u Kap
pelu. Toma Miinzer umro je muen strahovitim tor
turama, od kojih ne bi strasnije ni Kinezi ni pogani
'154

mogli izmisliti. Dvokrtenicima kidaju jezike, propovjednici trgaju njihova tijela uarenim
klijetima i peku ih na heretikom stupu; pljakaju se crkve, pale se knjige, poar lie
gradove, Rim, najvei sjaj svijeta pustoe vojnici, oh, Boe, kakvi sve zvjerski instinkti
bijesne u Tvoje ime! Ne, nema na svijetu mjesta za slobodu miljenja, za razumijevanje i
obzir, ni za temeljne ideje humanistike nauke. Umjetnosti ne mogu uspijevati na tom tlu,
koje je nakvaeno krvlju. Zavrila su se na desetke, moda i na stotine godina, tko zna moda
za na uvijek, vremena nadnarodne zajednice. I latinski, taj posljednji jezik ujedinjene Evrope,
jezik Erazmova srca umire, umri dakle i ti, Erazmo!
Ali, o kobi ivota! jo jedamput, ipak sada po posljednji put mora vjeni putnik da pode na
dalje putovanje. Jo jedamput kao sedamdesetogodinji starac bjei naglo iz svoga doma.
Obuzela ga je i njemu samomu neshvatljiva elja, da napusti Freiburg i da krene u rodni
Brabant. Pozvao ga je tamo vladajui knez, ali u dubini pak srca uje Erazmo drugi glas zov
smrti. Osvojio ga je tajanstveni nemir i on, koji je cijeli svoj vijek proivio kao kozmopolit,
kao svijesni beskunik, osjea sada tjeskobnu ljubavnu enju za rodnom grudom. Umorno
tijelo, hoe da se povrati tamo, odakle je proizalo; slutnja mu govori, da se blii konac
njegova zemaljskog putovanja.
Ne polazi mu za rukom, da se dovue do svog cilja. U maloj putnikoj koiji, kojom se
obino slue samo ene, dovezao se potpuno oslabljeni Erazmo u Basel gdje eli da se neko
vrijeme odmori i da eka, dok se otopi led, da bi mogao da na proljee krene na toliko
eljkovani put u domovinu, u Brabant. Basel ga zadrava ostatkom duhovne topline. Ima tu
aicu prijatelja Frobenova sina, Amer
155

bacha i druge. Oni se brinu, da to bolje i povoljnije smjeste bolesnika, uzimaju ga k sebi, i
njeguju. Stara je tiskara jo uvijek na svom mjestu, moe dakle usreeni starac, da proivljava
promjenu miljene i pisane rijei u tiskanu, da udie masni vonj tiska, da dri u rukama lijepo
tiskane knjige i da s njima, tim udesno utljivim nepokolebljivo miroljubivim prijateljima
vodi poune monologe. U tiini, odcijepljen posvema od svijeta, odvie umoran i ve
iscrpljen, tako da ne moe da napusti krevet na due nego na etiri do pet sati na dan, provodi
Erazmo konac svoga ivota u unutranjem mrazu. Proivljava osjeaj da je zaboravljen i
proklet. Katolici se ne jagme vie za njegovu milost, protestanti mu se rugaju. Nikomu vie
nije potreban, nitko se na njega ne obraa s molbom, da mu dade svoj sud i svoj pravorijek.
"Moji se neprijatelji mnoe, mojih prijatelja sve vema nestaje" oajno se tui osamljenik, za
kojega je kontakt s humanistikim duhovima postao najsavrenija ljepota i ivotna srea.
Ali gle: jo jedamput pokucava poput zakanjele lastavice na ve zamrznute prozore, rije
poniznog potovanja i pozdrava. "Sve, to jesam i to sam vrijedan, zahvaljujem jedino Tebi, i
kada toga ne bih priznao, bio bih najnezahvalniji ovjek svih vremena. Salve itaque etiam
atque etiam, pater amantissime, pater decusque patriae, literarum assertor, veritatis
propugnator invictissime. Da si zdravo, i jo jedamput zdravo, ljubljeni oe, slavo domovine,
zatitni due umjetnosti, nesavladivi borce za istinu." Ime ovjeka, koji je napisao te rijei i
kojega e slava zastrti Erazmovu slavu, glasi: Francois Rabelais. On u osvitu svoje mlade
slave pozdravlja zapad majstora, koji gasne. A zatim stizava drugi list, list iz Rima.
Nestrpljivo otvara sedamdesetogodinjf Erazmo omot i... odlae list s osmjehom gorine. Zar
mu se moda rugaju? Novi papa nudi mu kardinalski eir, zajedno sa svim najbogatijima
benefici
156

jama, skopanim s tim, njemu, Erazmu Rotterdamskom, ovjeku, koji je kroz cijeli ivot s
prezirom zabacivao najvie i na tom svijetu najkorisnije poloaje u ime ljubavi prema slobodi!
Sa superiornim osjeajem ponosa odbacuje tu gotovo uvredljivu novu ast: "Zar bih mogao,
da ja sada, ve stojei nad grobom, preuzimam na sebe terete, koje sam odbacivao kroz cijeli
svoj ivot?" Ne. Umire slobodan, kao to je i ivio slobodan! Slobodan i u graanskom
odijelu, bez odlikovanja, bez zemaljskih asti, slobodan kao svi osamljeni ljudi, a osamljen
kao svi slobodni duhovi.
Ali vjeni, najvjerniji prijatelj svake osamljenosti i najbolji njegov tjeitelj, rad ostaje do
posljednjeg asa uz bolesnog starca. Sa tijelom zgrbljenim od boli, leei na postelji, pie
drhtavim rukama i ne prestaje da pie ni danju ni nou, radei neumorno nad svojim
komentarom Origena; pie broure i listove. Ne pie vie ni za slavu ni za novac, nego jedino
da zadovolji tajni nagon, da produhovi ivot putem uenja, kako bi tako intenzivnije ivio, da
udie u sebe i izdaje iz sebe znanosti. Samo takvo vjeno proirivanje i jaanje duhovnoga
podruja ivota, samo takav stalni tijek u krugu zadrava jo njegovu krv u optoku. Aktivan
do posljednjeg asa bjei kroz posveeni labirint rada od svijeta, koji on ne priznaje ni ne
razumije, od svijeta, koji njega ne e ni da prizna ni da razumije. Napokon stupi uz njegovu
postelju velika umiriteljica. I sada, kada mu je smrt tako blizu, smrt, koje se je nada sve bojao
kroz cijeli svoj ivot gleda na nju umorni starac tiho, pozdravlja ju gotovo sa zahvalnou.
Zadrava bistri duh do posljednjeg asa; uporeduje jo svoje prijatelje, koji mu stoje uz
postelju: Frabena i Amerbacha s prijateljima Joba i zabavlja se s njima u najgladoj i
najduhovitijoj latintini. Ali zatim, kada mu nestaica daha gui grlo, deava se neto
neiobino: on, veliki uenjak, humanist, koji je cijeli
157

svoj ivot govorio samo latinski, zaboravlja nenadano taj obini, najprirodniji svoj jezik i u
priroenom strahu svakoga stvorenja tepaju njegove ukoene usnice u djetinjstvu naueno
rodno: "lieve God". Prva i posljednja rije njegova ivota nalaze se u jednakom
donjonjemakom zvuku. Jo jedan zatim dah i napokon stee ono, to je najdublje elio
cijelom ovjeanstvu mir.
158

ERAZMOVA OPORUKA
U isto vrijeme, kada umirajui Erazmo Rotterdamski ostavlja buduim pokoljenjima u
duhovnu batinu iza sebe dogmu evropskog jedinstva kao najuzvieniju zadau, izlazi u
Firenzi jedna od najkategorinijih i najsmionijih knjiga svjetske povijesti: proslavljeni
"Principe", kojoj je autor Nicolo Machiavelli. U tom djelu, napisanom matematikom
jasnoom, priruniku bezobzirne politike pobjednike vlasti i uspjeha, formulirano je naelo
sasvim opreno Erazmovom i to na imperativan konkretan nain kao u katekizmu. Dok
Erazmo od vladara i naroda trai dobrovoljno, miroljubivo podreenje svojih
imperijalistikoegoistikih ideala bratskoj zajednici ovjeanstva, istie Machiavelli kao
vrhovni, jedini,. pravi cilj miljenja i djelovanja svakoga vladaoca postignue najvie sile i
vlasti. Sve sile puke zajednice moraju po Machiavellijevu miljenju sluiti narodnoj ideji s
posveenjem jedne religijske ideje. Dravni opstanak, najbujniji procvat vlastite
individualnosti, mora biti vladaocima jedini izraziti, vidljivi lini cilj, cilj sam za sebe i
konani cilj svakoga historijskog razvitka, a bezobzirno provoenje toga cilja vrhovni zadatak
na podruju svjetskih dogaaja. Za Machiavellija ima naelno i vrhovno znaenje vlast i
razvitak vlasti, a za Erazma pravednost.
Rodile su se na taj nain dvije dijametralno polarno oprene, velike i vjene ideologije,
svjetske politike, koje su za sva vremena odljevene u dvije forme: praktina i idealna,
diplomatska i etika, politika drave i politika ovjeanstva. U poimanju Erazma, filozofskog
opservatora svijeta, ide politika
159

u duhu Aristotela, Platona i Toma Akvinskog u kategoriju etike: vladar, koji upravlja
dravom, mora prije svega da bude sluga Boji, tuma moralnih ideja. Za Machiavellija
profesionalnog diplomatu, koji zna praktini pogon u dravnim pisarnicama, predstavlja
politika amoralnu i potpuno samostalnu granu nauke. Malo ona ima zajednikog s etikom,
astronomijom ili geometrijom. Vladar i upravlja "dravnog broda ne trebaju da sanjare o
ovjeanstvu, o tom maglovitom, nepreglednom pojmu, nego treba da bez svih sentimenata
raunaju s ljudima kao konkretnim materijalom, da umiju s najviom napetou prodiranja u
ljudske due iskoristiti za sebe i za svoj narod snage i slabosti svojih podreenih, svojih
neprijatelja. S takvom samo jasnoom i s takvim oprezom, kao igra aha, valja postupati sa
svojim protivnicima, nemajui prema njima ni obzira ni milosti. Zadaa je vladara, da za svoj
narod izvojti svim sredstvima, doputenim ili nedoputenim, to mogue vie koristi,
prednosti i nadmoi. Vlast I proirenje opsega vlasti u poimanju Machiavellija vrhovna je
dunost, a uspjeh je odluno pravo svakoga vladara, svakoga naroda.
To poimanje Machiavellija, koje posveuje naelo sile, moglo se dakako afirmirati u realnom
prostoru povijesti. Nije politika, koja izjednauje i pomiruje ovjeanstvo, nije Erazmizam
nego "bezobzirna, trijezna politika, koja iskoriuje svaku prigodu, politika vlasti vladarskog
roda u smislu "Principe", odluivala je od toga vremena o daljem dramatskom tijeku povijesti
Evrope. Cijela pokoljenja diplomata uila su svoje hladno umjee iz politike knjige raunice
okrutno otroumnog Firentinca. Krvlju i eljezom ocrtane su granice medu .narodima i uvijek
se ponovo tako precrtavaju. Naelo jednih protiv drugih, a ne naelo jednih skupa ,s drugima
bilo je geslo, koje je poticalo na akciju najvee strasti svih naroda Evrope. Nikada sve do

dana dananjega nije Erazmova ideja formirala historije, nikada nije imala vidljivog utjecaja
na sudbinu Evrope. Veliki humanistiki san o izravnanju i ukidanju opreka u duhu
pravednosti, eljkovano ujedinjenje naroda pod zastavom zajednike kulture ostalo je
neostvarena utopija, moda tavie i neostvarljiva u okviru nae stvarnosti.
U duhovnom svijetu nalaze svoje mjesto sve opreke. Ono, to u stvarnom svijetu nikada ne
istupa pobjedniki na javu, ne prestaje, da djeluje u svijetu duha kao dinamika sila, i upravo
neostvareni ideali pokazuju nam se kao nenadvladivi. Ideja, koja se ne pojavi, ne znai niti da
je stoga svladana niti da je kriva; ono, to je nuno, pa makar i zakasni njegovo ostvarenje,
ostaje isto tako i nadalje nuno. Nasuprot samo ideali, koji se nijesu ostvarenjem ni istroili ni
kompromitirali, ne prestaju djelovati u ivotu svakoga novog pokoljenja kao elemenat
moralne pobude. Oni samo ideali, koji nijesu nikada ispunjeni, vraaju se neprekidno. Stoga
takoer u duhovnom svijetu ne umanjuje vrijednosti humanistikog, Erazmovskog ideala,
injenica, to se prvi vidljivi pokuaj evropskog sporazuma nije ostvario i to nije nikada
stekao utjecaja na realnu politiku. U samoj bitnosti nastojanja k nadstranarstvu ne lei
mogunost da postane bilo kada stranka i veina. Jedva se moe oekivati, da e najsvetija i
najvia forma ivota, taj Goetheovski olimpijski mir, ikada postati formom i sadrajem
kolektivne due. Sudbina svakoga idealistikog, humanistikog ideala, koji se odnosi na
daljinu svjetskog pogleda i na jasnu pronicavost uivljavanja, je ta, da ostaje idealom
aristokracije duha, koji je dan nekolicini, koja ga uzdrava i kao najdragocjeniju batinsku
riznicu prenosi od duha na duh, od pokoljenja na pokoljenje. S druge pak strane ta vjera u
buduu zajednicu ovjeanstva ne iezava nikada potpuno u nijednoj "pohi, pa ni u doba
najveeg poremeenja. Ono, to

160

11

161
je Erazmo taj vjeno razoarani ovjek, koji se unato tomu ne podaje razoaranju, ostavio u
batinu poslije sebe posred kaosa rata i zbrke Evrope, nije bilo nita drugo nego ponavljanje,
obnova vjene sanje svih religija i mita o buduem, nesuzdrivom humaniziranju, ovjenosti,
o pobjedi jasnog, pravednog razbora nad egoistikim i prolaznim strastima. Taj ideal, po prvi
put ocrtan pragmatiki nesigurnom, esto drhtavom rukom, oivljavao je uvijek novim
nadama deset i dvadeset pokoljenja Evrope. Nita od onog, to je bilo ikada miljeno ili
izreeno od jasnog duha upravljanog istom moralnom snagom, nije bilo nikada ni zamiljeno
ni izreeno sasvim uzalud. Premda je te misli i rijei formirala slaba ruka, nesposobna, da im
dade savreni oblik, pobuuju one duh moralnosti na neprestano obnavljano formiranje.
Vjenom e slavom (u stvarnom, zemaljskom ivotu pobjeenog) Erazma, ostati, da je on bio
onaj, koji je literarno krio put humanitarnoj misli, toj najjednostavnijoj, ali ujedno vjenoj
misli, da je najvia zadaa ovjeanstva, da postaje sve vema ovjenije, sve vema
oduhovljenije, i da sve vie razumije. Poslije njega govori njegov uenik, Montaigne, kojemu
je "neovjenost najgora od svih poroka", "que ie n'av point le courage de concevoir sans
horreur", on je glasnik uviavnosti i pratanja. Spinoza trai umjesto slijepih strasti,
gospodstvo "amor intellectualis". Diderot, Voltaire i Lessing, skeptici, a podjedno idealisti,
bore se protiv ograniavanja duha u korist tolerancije, koja sve razumije. U Schillera istupa
stvaralaka, pjesniki krilata misija kozmopolitizma. Kant istie zahtjev vjenog mira. Uvijek
nanovo sve do Tolstoja, Gandhija i Rollanda sa svom snagom logike trai za sebe duh
sporazuma, moralno pravo uz pravo pesnice, kojim se koristi sila. Uvijek nanovo upravo u
asovima najee prepirke svijeta probija se vjera u mogunost pomirenja ovjeanstva.
ovjeanstvo
162

ne bi moglo nikada ivjeti i stvarati bez utjene iluzije i nade u moralni napredak, bez
sanjarenja o konanom i trajnom sporazumu. Premda mudri, hladni raundije neprestano
dokazuju bestemeljnost i bezizglednost Erazmovskog ideala, premda stvarnost beskonano
puta potvruje ispravnost njihovih dokazivanja, bit e uvijek potrebni svijetu oni,, koji uzdiu
faktore, koji spajaju narode nad faktore, koji ih dijele. Bit e potrebni oni, koji ne prestaju, da
u ljudskim srcima uskrisuju vjeru u dolazak vie ovjenosti. U toj oporuci djeluje stvaralaki
snaga velikog obeanja. Samo ono naime, to povrh kruga vlastitog ivota pokazuje duhu put
k opeljudskim podrujima, ulijeva pojedincu snagu nad vlastitom njegovom snagom. Jedino
u nadosobnim, i jedva ispunjljivim zahtjevima osjeaju ljudi i narodi svoju istinsku i svetu
mjeru.
Konac.
16?

ERAZMO ROTTERDAMSKI:
"POHVALA GLUPOSTI"
S latinskog preveo i biljekama popratio dr. Ivan
Esih ("Encomium moriae Erasmi Roterdami, id est
Stultitiae Laus, anno MDXXI.)
Original knjige iz 1521. uva se u zagrebakoj sveuilinoj knjinici.

PREDGOVOR
ERAZMO PIE SVOM PRIJATELJU TOMI MORUi)
Kada sam nedavno putovao iz Italije u Englesku, morao sam dugo jaiti; da ne izgubim sve to
vrijeme u razgovorima, pri kojima ne sudjeluju muze, esto sam mislio na nae zajednike
studije, koje sam dijelio s Tobom; prenosio sam se u duhu svojim drugim prijateljima, koji su
mi se u duhovnom oku javljali s aureolom znanosti i dobrote. U ovim razmiljanjima Ti, moj
dragi Moro,2) zauzima prvo
*) Sir Thomas More (14781535), engleski humanist, dravnik i filozof, autor Utopije (od
grke rijei "u" znai "ne" i "topos" znai "mjesto" t. j. izmiljena drava ili zemlja, koja
nigdje ne postoji), u kojoj prikazuje dravu idealista, dravu bez novca i privatnog vlasnitva.
Godine 1935 proglaen je More svecem. Morova utopistika drava temelji se na principu
obitelji, na principu monogamije i na principu vjere. Njezin cilj nije mehani'ka jednakost,
nego stvaranje duhovnog tipa ovjeka. Ustav Utopije je autonomistiki t. j. drava se sastoji
od 54 slobodna grada, od kojih svaki ima svog filarha (plemenskog vladara), (o T. Moru: v.
Berndt: Vatikan als Thron der Welt, Leipzig, 1930; WetzerWelte: Kirchenlexicon; Vorlander:
Von Machiavelli bis Lenin, Leipzig, 1926; Oncken: Klassiker der Politik; dr. Alfred Fuchs:
Deset katolickych politiku a diplomatu, Pferov, 1934.)
2) Erazmo Rotterdamski tumai svom prijatelju Tomi Moru, to ga je ponukalo, da napie ovu
satiru; prikazuje njezinu svrhu i smisao. Ta je satira danas najpopularnije i najitanije od svih
Erazmovih djela. Boica Ludost velia sama sebe. U duhu one Horacijeve "Ridentem dicere
verum" Ludost iba jetkom, ali suptilnom i neuvredljivom ironijom kraljeve, uenjake,
sveenike, filozofe, ene, mudrace, umiljene glave itd. Kako otroumno iznosi bitnost
ljudskih mana, poroka i nastojanja, njegov je znameniti spis, (koji je i dosad bio po imenu
poznat svakom naem obrazovanom ovjeku, a
167

mjesto; ja sam i ako nijesi bio nazoan naao* u tom sjeanju neoslabljenu dra, inilo mi se
kaa da si preda mnom i da uivam one satove, koje smo proveli skupa i koje smatram
najslaima u cijelom svom ivotu. Unato slatkoi ovih snatrenja odluio sam da se bavim
drugim poslom; ali kako prilike nijesu dale nita seriozna, palo mi je na pamet, da zaigram
pohvalu (panegirik) ludosti. Pitat e, koja me je Pallada3) mogla potaknuti na taj posao. Prije
svega me je boica, moj dragi Moro, na tvoje ime potsjetila. Samo ime "Moro" blii se
grkom imenu ludosti "Moria",4) dok si se ti sam kao najmudriji vrlo udaljio od ludosti, o
em svjedoi cijeli na vijek. Zatim sam mislio, da e ova aljiva igrarija biti po Tvom ukusu;
jer Te upravo ala ove vrste, koja, da sam sebi polaskam nije bez duha i uenosti mora
razveseliti. Ti promatra ljudske stvari s Demokritovim podrugljivim oima. Premda se Ti
istaknutom svojom inteligencijom uzdie nad gomilom, ipak ima umjee zahvaljujui
neobino ljubaznom i humanom karakteru, da si u svako doba i u svakom drutvu rado
spreman, da se spusti razumu velikog mnotva ili kako veli jedna latinska poslovica: ti si
ovjek svih satova.
Ja mislim dakle, da e Ti ne samo primiti ovaj cvjeti govora kao zalog naega prijateljstva,
nego tavie, da e ga jo primiti pod svoje okrilje: ve je sada Tvoj, jer ga Tebi posveujem;
nije vie moje vlasnitvo. Kako ja predviam, protiv te knjige ne e ustati kritika, nego
kleveta. Vikat e se, da takve aljive igrarije nijesu dostojne moga teolokog do
sada zaslugom "BinozeSvjetski pisci" pristupan naoj italakoj javnosti) veoma
aktuelan.
3) Pallas (gr.) Pallada, nadimak grke boice mudrost? Atene, zatitnice grada Atene.
*) Grki ludost; od te rijei potjee i na uzvik "more" (vii smije rei niemu).
168

stojanstva, i da se tako jetka satira protivi kranskoj ljubavi i umjerenosti. Ne e uzmanjkati

ni takvih okrivljivanja, koja e rei da sam pokuao da oivim Lucijanovu5) maniru i slobodu
antikne komedije;6) ukratko, da grijem poput Lucijana cijeli svijet. Molim meutim one, koje
ljuti niskoa moga djela i leerno njegovo tretiranje, da uvae da slijedim primjer onih
mnogih, slavnih autora, koji su mi dali uzor za ovu knjievnu vrstu, koju nijesam ja
izmislio. Zar nije prije mnogo vjekova Homer pjevao o borbi aba i mieva, Vergil o
komarcu i valjucima od zelja, Ovid o orasima? Polikrat i njegov protivnik Izokrat hvalili su
podjednako Busirisa;7) Glaukon je slavio nepravdu; Favorinus Therzita i etiridnevnu
groznicu,8) Svnesius9) elavost, Lucijan muhe i parazite. Zar nije Seneka, veoma
ozbiljni mudrac napisao apoteozu na cara Klaudija,10) a Plutarh jedan razgovor
izmeu svog prijatelja Grvllusa,11) pretvorenog u svinjia i Ulyssesa? Zar ne zahvaljuju
Lucijan i Apulej svoju slavu pripovjesti o jednom magarcu i nije li nam napokon netko (ime
sam mu zaboravio) ostavio u batinu "oporuku svinje, zvane Grunnius Crocotta", koju
spominje sveti Jeronim.
5) Lucijan od Samosate, grki satirik; otrica njegove satire nije tedjela ni bogove ni ljude.
) Stara atika komedija neustraivo je izvrgavala ruglu sve poroke javnoga (dravnog) i
privatnog ivota.
7) Egipatski kralj, kojeg je ubio Heraklo. Busiris je sve
strance, koji bi doli u njegovu zemlju, rtvovao Zeusu.
8) Tko preboli etiridnevnu groznicu (Favorinus navodi
i Plafona za svjedoka), poslije toga je jo zdraviji i jai.
9) Novoplatonist, kasniji ptolome'jski biskup.
10) Seneka je cara Klaudija pretvorio u tikvu ("apoco
locynthosis"), simbol ludosti. Stoga ga je car protjerao na
Korziku na osam godina.
al) Kirka je1 pomou svojih arolija pretvorila Gryllusa u svinju. U svom razgovoru s
Ullvssesom tvrdi Grvllus, da su ivotinje sretnije od ljudi.
169

Ako moji kritici nijesu zadovoljni s ovim razlozima, neka sami sebi umiljaju, da ja, da sam
sebe pozabavim, igram ah ili da jaim na drvenom konjiu. Bilo bi odvie nepravedno, da se
uenjacima zabrani svima doputena zabavna ala, i ako njihove lakrdije imaju ozbiljnu
jezgru i ako je njihovo brbljanje puno misli, da itatelj sa u neku ruku otvorenom glavom
moe iz tih ala izvui vie koristi nego iz ozbiljnih, sjajnih rasprava nekih uenjaka. Ti zna,
dragi moj Moro: jedan autor slavi govornitvo ili filozofiju u panegiriku, koji je poput
mozaika sastavljen od stotine posuenih citata, drugi oboava sjajnom rjeitou knezove;
jedan dri dobro komponirani govor, da potakne na rat protiv Turaka, drugi prorie budunost,
a trei se opet ozbiljno svaa radi kojekakvih sitnica poput kozje tirade. Ali kako nije nita
tako glupo, kao kad se ali s ozbiljnim i vanim stvarima, tako isto nije s druge strane tako
smijeno, kao kad se ala uzima s ozbiljne strane. Stoji do javnosti, da ona izree sud o meni i
mom spisu; ako me ne zasljepljuje moje samoljublje (filautia), mislim, da nijesam sasvim kao
luak iznio pohvalu ludosti.
Da se pak osiguram od prigovora, koji bi se mogao pojaviti zbog zagrienosti moje satire,
primjeujem, da je od vajkada bilo pravo poruge, da se uope nekanjivo ali i igra s ljudima
pretpostavljajui samo, da se ta sloboda ne izopai u bjesnou. udim se uistinu, kako je nae
vrijeme postalo suptilno, kako ima fine ui; svuda hoe ljudi, da sluaju samo sveane i
zvune titule, vidimo tavie i ljude, koji imaju izopaene nazore o vjeri, da bi najstrahovitija
huljenja protiv Krista podnijeli lake nego najneznatniju alu protiv pape ili svojih knezova,
osobito, ako je po srijedi njihov materijalni interes (pros ta alfita). ini li se pak onaj, koji kori
cijeli ljudski rod, a da nikoga lino ne napada, uistinu zagriljiv, ili pak ne prua li on vie
poduke i opomene? Kako bih se ja tada veoma rugao sam
170

sebi? Nadalje onaj, koji udara bez razlike na sve stalee, dokazuje dosta jasno, da se on ne
srdi nikako na ljude nego samo i jedino na njihove mane. Ako se pak osjea netko uvrijeen u
ovom spisu i ako se tko tui, onda on time samim samo priznaje, da je kriv i da se boji, da se
smatra krivim. Sveti Jeronim je u tom pogledu postupao jo mnogo slobodnije i satirinije;
nije ga nita grizla savjest, to je i imena spomenuo. to se mene tie, to sam ja, bez obzira na
to, to sam uvijek ostao pri openitom, svoje izraze ublaivao tako, da e svaki razboriti
itatelj upoznati lako moju namjeru, da mi se radilo vie o tom, da razveselim nego li da
ugrizem. Ja nijesam poput IJuvenala (siao, da prekopavam na dnu pokvarenosti, ja sam
opisao vema smijene nego sramotne obiaje. Komu se pak napokon svi ovi razlozi ne
ine toni, taj neka barem pomisli na to, da je ipak asno, da ga kori ludost i da sam ja, koji
sam joj dao da govori morao sve rijei prilagoditi karakteru svoje govornice.
Zato to sve treba da kaem Tebi, koji si tako spretan pokrovitelj, da Ti i onu stvar, koja ne ide
u red najboljih, moe povoljno braniti i tititi. U to ime da si mi zdravo, veoma mudri Moro,
i uzmi svoju "Moriju" dobro pod okrilje. Na selu (ladanju), petog dana Ida Junija (t. j. 9.
lipnja) 1508.
171

; POHVALA GLUPOSTI
("Morias Enkomion") ("Encomium morie")
Erazma Rotterdamskog LUDOST GOVORI
Ma to mu god drago govore smrtnici o meni (jer ja znam, kako zlo prolazi Ludost i kod
onihnajluih), ipak ja tvrdim, da sam jedna jedina, koja svojom snagom razveseljujem bogove
i ljude. Hoete li jedan veliki dokaz? im sam upravo u dobar as ula u ovu brojnu skuptinu
da uzmem rije, odmah kao da je sa mnom ulo i veselje. Na svim se vaim licima opaa
veselje; iznenada ste podigli glave i s veselim ste i simpatinim smijehom pozdravljali moju
pojavu. Sada mi se ini kao da imam oko sebe bogove Homera, pijane od nektara i
nepentha,12) dok ste malo as s izrazima lica, punim briga izgledali kao da ste izali iz
Trofonijevih13) peina. Kao kada sunce pokae svoje veselo i sjajno lice prema zemlji, ili kao
kad se poslije cie zime povrati mlado proljee umiljatim zefirima i kada sve iznenada
mijenja izgled i kada se pomlaena priroda zaodjeva u najbogatije boje isto tako i moja
nazonost mijenja va izgled i izaziva istu promjenu na vaim licima. Najsposobniji govornici
12) Staro egipatsko arobno bilje, koje liava ovjeka
svih briga, kad se pije u vinu.
13) To je boanstvo, koje je redovito proricalo nesreu
i alost, pa svi oni, koji su izlazili iz njegove spilje kod Leba
deje u Beociji, imali su tuna i zabrinuta lica.
172

velikom mukom dugim i dobro promiljenim razgovorima, rastjeruju mukotrpne brige svojih
sluatelja; ja pak im se pojavim i ve je stvar svrena.
Ili hoete li da znate, zato sam se ja danas pred vama pojavila sa takvom divnom
sveanou? Ja u vam to rei, te poklonite mi svoju panju! Ja ne trebam nikako takve stege
kao za svete propovjedi. Traim onakvu panju, koju vi poklanjate obmanicima, arlatanima,
lakrdijaima na trgovima, onakvu panju, kojom je isto tako moj ljubljeni sljedbenik Midas
odlikovao boga Pana.14)
Prohtjelo mi se, da danas budem sofist, ali ne sofist takve sofistike, koja dananju mlade ne
ui nita drugo nego beskorisnim lakrdijama i koja njezin duh ini jo tvrdokornijim i
pravdakijim nego to ga nalazimo u svai i prepirci ena. Ne, ja u oponaati one stare pisce,
koji se samo, da izbjegnu sablanjivo ime mudraca, radije zovu sofistima. Njihov je glavni
omiljeli posao bio, da slave govornikom vjetinom u pohvalama bogove i velike ljude. Vi
ete takoer uti pohvalu, ali to ne e biti ni u ast Herkulovu ni u ast Solonovu; to e biti
moja vlastita pohvala, pohvala meni, ludosti u ast.")
I u poetku ja vam moram rei, da prezirem one mudrace, koji odmah nazivaju
"bezobraznikom" onoga, koji sam sebe hvali i pohvalama uzdie. Mogu ga nazvati luakom i
prpoom, ali moraju priznati, da je taj luak dosljedan samomu sebi i svom karakteru. U istinu
nita nije loginije i pristalije nego vidjeti ludost, da sama svoje zasluge iznosi i da sama trubi
svoju slavu. Nitko u ostalom
14) U nekoj prepirci izmjeu Apolona i Pana odluio je
Midas u korist Pana. Stoga ga je Apolon kaznio time, da je
dobio magaree ui.
15) Erazmo na veoma spretan nain puta samu ludost
da govori, da sama sebe hvali. Karakteristika je luaka, da
sami sebe veliaju i uznose pred drugima.
173

ne e moi da pretendira, da mene bolje pozna nego li ja poznam samu sebe? Ili tko moe dati
moju vjerniju sliku od mene same. Isto tako ja mislim, da sam u tom ednija od veine vaih
velikih i vaih mudrih ljudi na svijetu. ta rade ova gospoda? Krivi sram im zabranjuje, da se
sami hvale. Oni stoga predobivaju za sebe nekoga retorskog laskavca ili plate kojeg
magnilokventnog pjesnika, te sluaju od njega panegirik o sebi, koji nije nita drugo nego
ista la. Meutim taj fini gospodin iri perje poput pauna, ponosno se epiri pri rijeima
laskavca, koji luaka uporeduje s bogovima i koji istie kao uzor svih kreposti ovjeka, o
kojem je upravo protivno uvjeren, koji kiti vranu tuim perjem, koji pokuava pobijeliti crnca,
ukratko koji ini od muhe slona. to se tie mene, pozivam se na omiljelu poslovicu: "Ako
nema nikog, tko da te hvali, onda se smije sam hvaliti".
Ali u istinu ne mogu, da se dosta naudim ponaanju ljudi prema meni. Je li to radi
nezahvalnosti ili nemarnosti? Svi su oni moji gorljivi sljedbenici, svi oni bez acanja primaju
moja dobroinstva, ali unato tomu otkako postoji svijet, nitko nije vodio brige da proslavi sa
zahvalnou u svom govoru ludost, dok su Busiris, Falaris, etiridnevna groznica muhe,
elavost i druge grozote te vrste nale svoje gorljive slavitelje, koji nijesu tedjeli najboljih
snaga svog duha i tijela da pridignu reene stvari u svojim pompoznim pohvalama.
Ovaj je govor, koji ete uti, improvizacija,, koja nije dodue prouenaj ali koja ne e
sadravati nikakve lai. Ja Vam ne velim ovo, vjerujte mi na potenu rije, da se podignem u
vrijednosti, kao to to ine priprosti govornici. Ti ljudi, vi ih dobro znate, poto su 30 godina
izraivali svoje djelo, (esto je to samo graa, sabrana iz drugih knjiga) uvjeravaju nas sa
svim svetim, da je to djelo, koje su oni napisali, zabavljajui se, u tri dana ili da su ga ka
174

zivali u pero. to se tie mene, meni je to neiskazano veselje, da govorim bez priprave sve, to
mii doe na vrh jezika.
Ne oekujte ovdje ni definiciju mene, ludosti ni podjelu u duhu kolskih govornika, moje
subrae. To bi bio prema mom miljenju nesretan uvod u predmet. U istinu moj predmet to
sam sama ja; mene definirati: znai zatvorite me u granice moje moi, koja se protee nad
cijeli ljudski rod; mene podijeliti znai unititi jedinstvo kulta, kojim me jednako asti poput
boanstva itav svijet bez izuzetka. I u svemu zato da vam dajem jednu definiciju, zapravo
jednu sjenu, nepotpunu skicu jedne stvari, ta original imate iv pred oima?
Ja sam, kako vidite istinska ona darovateljica> svega dobra, ludost, koju Latinci zovu stultitia,
a Grci Moria. Zar je jo to trebalo da kaem? Zar se to ne vidi na mom licu, zar to nije
napisano na mom elu, ako bi se ipak netko surovo prevario i htio tvrditi, da sam ja Minerva
ili Sofija (Mudrost), taj treba samo da me estito pogleda; temeljito e me upoznati tako da ja
ne trebam ni rijei progovoriti, jer moje lice odaje i moju unutranjost. Kod mene nema ni
liila ni pretvaranja; kakva sam po svojoj vanjtini, tako je to i u mojoj dui. Ja sam svuda i
uvijek jednaka (identina) samoj sebi: to je istina,, da ja svojih pristaa, koji se naslovljuju
pod smijenom krinkom mudrosti kao "mudraci", ne mogu nikako zatajiti; oni nalikuju na
majmune, pod grimizom ili na magarce, koji nose kou lava. Makar oni ulagali u svoje uloge
jo jednom tako velik trud u svrhu da se pretvaraju, ipak par magareih uiju uvijek e odati
na kraju Midasovu glavu. Herkula mi! ti su mi vragoljani uistinu najcrnje nezahvalni! Ve
dugo idu u red mojih najvjernijih sljedbenika, a ipak se stide toga, da pred javnou iskau
ovoime, koje oni ee predbacuju drugima kao sramotno i neasno. Budui da su oni uistinu
veliki luaci,
175

a unato tomu ele da ih drugi dre mudracima, tavie ljudima poput Talesa,16) zar ih ne
bismo tada punim pravom mogli nazvati "luacima mudrosti? (morosofos t. j. moros = luak i
sofos = mudrac).
I u tom hou da oponaam nae dananje govornike, koji misle da su savreni bogovi, ako
poput pijavice imaju dva jezika, te smatraju neim udivljenja vrijednim, to tu i tamo esto
dakako na nepravom mjestu umeu poput mozaika neke grke mrvice kao ures svojim
latinskim govorima. Ako pak ne znaju strane jezike, onda izvlae iz kakve zapraene knjige
etiri ili pet starinskih rijei, da zablijete vid sluateljstva. Oni, koji poznavaju te rijei vesele
se svom vlastitom znanju, a oni, koji nita od toga ne razumiju, dive se to vie, to su vei
ignoranti. Jer za moje vjerne luake nije jedno od najneznatnijih veselja, da s najveim
udivljenjem gledaju na sve, to dolazi iz daleke udaljenosti. Ako su meutim neki astohlepni
(tati) i rado ele da pobude vjeru, kao da razumiju one strane jezike, treba samo da se malo
nasmijee, da pljeskom odobravaju i da poput magaraca striu tiima: "Tako je! Tako je!"
Ali povratimo se opet naim ovcama! Vi znate sada moje ime, moja gospodo graani... koji
pridjevak (epiteton) da vam priijem? Kako da vas oslovim, ako ne "moja veoma luda
gospodo?" Moe li boica Ludost da asnije oslovi svoje pristae? Budui da, luda gospodo,
samo nekolicina od vas znaju za moje podrijetlo i rodoslovlje, to u pokuati, u koliko mi
dadu muze svoju pomo da ispripovijedim svoju povijest. Znate unaprijed, da ja nijesam
kerka ni Kaosa ni Saturna ni Japeta ni bilo kojega drugog od zastarjelih, preivjelih, otrca

nih bogova. Moj otac je Pluto, bog bogatstva otac bogova i ljudi; o da Hesiod, Homer i sam
Jupiter ne prime te moje rijei s neodobravanjem, da je on "otac ljudi i bogova": Pluto, koji
sada kao i neko po svojoj volji sve sveto i profano okree gore i dolje, Pluto, koji po svojoj
volji vodi rat i sklapa mir, koji upravlja kraljevstva, sabore, sudove, javne sjednice, vjenanja,
sklapa ugovore, saveze, zakone, ravna umjetnosti, ale, ozbiljnosti, oh, ja ne mogu dalje, jer
mi ponestaje daha ukratko, koji po svojoj volji vodi sve poslove ljudi, javne i privatne, Pluto,
bez pomoi kojega ne bi mogla postojati cijela eta pjesnikih boanstava ili, jo vie reeno,
ni odabranih bogova prvog reda ili bi se pak morali zadovoljiti sasvim mravom rtvenom
hranom, Pluto napokon, kojega je srdba tako strana, da ni sama Pallada ne moe od nje
zatititi smrtnike, Pluto, kojega je milost tako snana, da bi onaj, koji ju uiva, mogao cijelog
Jupitra skupa sa svim njegovim munjama potjerati k vragu. Ponosim se, da potjeem od
takvog oca. Moj me otac nije izvukao iz svog mozga, kao to je mrana Pallada proizala iz
Jupitrove glave; mene je rodila Neota,17) najljepa i najvedrija od svih nimfa. Ja nijesam plod
dosadne brane dunosti, niti sam kao epavi vulkan zakonito dijete nego su se moji roditelji
spojili, to je kud i kamo slade, "u njenosti i ljubavi", kako veli na Homer. Moj otac nije, da
i to dobro znate, onaj Pluto Aristofanov, pognut od tereta godina i slijep, nego je on
mladenaki Pluto jo bez ikakve tjelesne mane, sa vruom krvi, koja mu struji burno ilama,
dakako ne samo zbog vatrene mladenake snage nego jo i gotovo vie zbog nektara, koji je
uivao upravo kod neke nebeske gozbe prilino obilno.

16) Tales iz Mileta, jedan od prvih sedam mudraca, koji je istakao, da je voda praelemenat
svih stvari (v. Bazalina "Povijest filozofije", Zagreb 1906. I. dio).
176

12

7) nimfa mladosti.

177

Vama e biti milo, da ujete i za mjesto moga roenja jer to je dan danas od neke vanosti za
odlino podrijetlo, da se javnosti nagovjesti, gdje je odjeknula njegova prva dreka; nijesam
roena ni na otoku Delosu, koji plovi, niti sam proizala iz morske utrobe, niti sam ugledala
svijetlo svijeta "u presvodenim spiljama" nego su moje rodno mjesto oni blaeni otoci, na
kojima sve uspijeva, a da se ne sije ni ne ore. Rad, starost, bolest nepoznati su u mojoj
domovini; na njezinim poljanama ne nalazi se ni Asfodelosovih gomolja ni sljezovae ni luka,
graha ili inae takvih obinih kuhinjskih biljaka; umjesto toga izbacuje zemlja sve, to samo
moe ushititi oko i to moe goditi mirisu; molije,18) panaceje,19) nepenthes, ambroziju,
lotos rue, ljubice, hijacinte kao u vrtovima Adonisa. Roena na tako divnom mjestu nijesam
poela svoj ivot nikako suzama nego sam se odmah poela na svoju majku vragoljasto
smijati. Uostalom ne zavidim ja ni najmanje ocu svega Hroniju, to je imao jednu kozu kao
dojilju, jer su mene na svojim prsima hranile dvije od najprijaznijih nimfa jedna Metha,20)
kerka Bakhova, druga Apedija,21) kerka Panova. Vidite ih obje u mojoj pratnji. Ovom
prilikom bit e vam milo da Vam odmah predstavim svoje pratilice i sluavke. Ako izvolite,
imenovat u ih i na grkom jeziku. Ona ljepotica sa ponosno uzdignutim obrvama je
samoljublje (grki filautija). Ona, sa slatkim oima i rukama kao da e pljeskati, je laskanje
(grki kolakeja). Ona, koja napola spava, zove se zaboravljivost (grki Lethe). Ona tamo, koja
je prekrstila ruke i poduprla se na laktove, je strah od rada (t. j. lijenost, grki mizoponija).
Ona

18) arobna trava, koju je Odisej dobio od Hermefea i

koja ga je titila od Kirke.
19) sredstvo, koje lijei sve bolesti i rane.
20) pijanstvo (opiojenost).
21) neotesanost.
druga tamo, nakiena ruama, kojoj mirii cijelo tijelo je putenost (Hedone). Ona s
neodreenim pogledom lutanja je nerazbor (ludost, grki anoja). Napokon ova ovdje, okrugla,
dobro ugojena sa blistavom koom zove se elja za uitkom (Trofe). Uz ove nimfe vidite vi i
dva boga: jedan je Komus, drugi Morfej (bog spavanja). Ovdje su moje vjerne sluge, pomou
kojih vladam svuda na svijetu; vladam i nad onima, koji vladaju drugima. Tako ste sada
upueni u moje podrijetlo, moj odgoj i moju pratnju. Sada u vam bez pretenzije, da
uzurpiram sebi ime jedne boice protumaiti, kako sam ja podjedno korisna i bogovima i
ljudima i kako daleko sie moja boanska mo. ujte dakle, dobro! Netko je jedamput veoma
razborito primjetio, da je to bitna karakteristika boga, da on ljudima olakava njihov put i da
im ini dobro. I kada su po ovom naelu postali bogovima oni, koji su vino, ito i druga
sredstva za uzdravanje i poljepavanje ivota donijeli smrtnicima, zato onda ne bi zvali
mene alfom svih boanstava? Zato me ne bi potivali kao najviu svetinju, mene, koja sama
svakom ovjeku dodjeljujem dobra svake vrste? Jer u prvom redu poznajete li vi, to se slaeg
i dragocjenijeg moe dati od samoga ivota? Jer tko vie sudjeluje pri proizvodnji svih ivih
bia od mene? Niti koplje visoko roene Pallade niti egida Jupitrova, onoga, koji sabire
oblake, nemaju takvog utjecaja na postanak i rasplodnju ljudskog roda. Ne smije se
zaboraviti, da on sam, otac bogova i kralj smrtnika, koji moe da samo na jedan jedincati mig
potrese cijelim Olimpom, mora svoju trozubastu munju skromno odloiti na stranu, mora
ukloniti svoj strahoviti izraz lica, kojim on, ako mu se svidi, moe da zastrai svoju cijelu
nebesku okolicu, te po glumakom uzoru mora jadno da preuzme strani lik" ako hoe, da
proizvodi djecu, za im on uostalom esto osjea dosta enje.

178

179.

Stoici umiljaju sebi, da su oni od svih smrtnika najblii bogovima. Dajte mi pak samo
jednoga od ovih potovanih uenjaka, moe on biti, to se mene tie, tri i etiri i tisuu puta
stoik, on e sigurno ako ne svoju bradu, bitni ures mudrosti ures, koji on uostalom ima
zajedniki sa jarcem a ono stalno munu strogost odloiti, pogladit e svoje elo puno
nabora, napustit e svoju tvrdu etiku, te e morat da bilo rijeju ili djelom poini kakvu ludost
ukratko ,upravo mene, velim ja, mora zvati taj mudrac u pomo, ako eli da postane otac. I
zato ja po svom obiaju ne bih s vama brbljala slobodno i otvoreno?
Recite mi, je li glavi, licu, prsima, ruci, uhu, a to su sve ugledni i potovani udovi, dana
sposobnost, da proizvode bogove i ljude. Ako se ne varam, svi ti udovi skupa ne vrijede nita
za rasplodnju; tavie ima tek jedan dio, koji je tako lud, tako vragoljast, da ga ne moemo
izrei bez smijanja, i taj je mali ud pravi multiplikator ljudskog roda. Iz toga svetoga vrela
crpi svako bie svoj ivot, i to sa veom sigurnou nego li kod Pitagore22) iz broja etiri
(kvaterna). Koji e ovjek, zaklinjem vas, svoju glavu prignuti pod jaram, ako on, prethodno
kao to to obino ine filozofi, dostojno ocijene teret i muku toga stanja. Koja e ena htjeti,
da se podvrgne branim dunostima, kada bi znala ili zrelo promislila, kako je opasno i bolno
raanje i kako je teak odgoj djece. Ako se prema tome zahvaljuje ivot braku i brak onom
nerazboru, koji je jedna od mojih pratilaca, onda je lako prosuditi, kakvu mi dugujete
zahvalnost. ena pak, koja je ve jedamput osjetila trnje braka, a ipak se odluuje da po drugi
put na sebe preuzme pritisak onih okova, zar ne ini to ona pomou moje vjerne pratilice,
zaboravljivosti.
22) Pitagora i njegovi sljedbenici smatrali su broj etiri izvorom i korijenom sviju stvari.
180
Sama Venera se ne bi unato Lukrecijevu zagovaranju usudila tajiti, da bi bez moje pomoi
naskoro izgubila svoju snagu i jakost. Iz ove dakle mile igre, utvrditi svoje mjesto u smijehu,
ali i ludovanju proizili su veliki filozofi, kojih mjesto zastupaju sada oni ljudi, koje narod
zove redovnicima; iz istog izvora potjeu i knezovi i kraljevi, biskupi i kardinali, dakle i sami
tri put sveti oci, a napokon i cijela eta pjesnikih boanstava, iji je broj tako velik, da ih ni
Olimp, koji je veoma prostran, tekom mukom moe obuhvatiti.
Ali to sve nije dosta, da vam pokaem, da od mene izlazi klica i praizvor ivota, kad ja ne bih
i dokazala, da za sve ugode ivota valja zahvaljivati samoj mojoj dareljivosti. Zar bi
zasluivao ovaj zemaljski ivot bez veselja ime ivota? Tako je! Vi pljeete! Ja sam znala
dobro, da nijedan medu vama nije tako mudar ili bolje dosta glup ne, ja u rei ipak radije
mudar, da zastupa takav nazor. Vjerujte mi, da stoici nikako ne preziru uitke, premda ih pred
javnou najgorljivije kore i hule; naravno druge opominju, da se klonu od veselja, da mogu
malo zatim to sigurnije i potpunije uivati. Ali Jupitra mi, ovi licemjerci, treba da mi jedamput
iskreno kau, da li ima u ivotu i jedan dan, koji ne bi bio alostan, brian, dosadan, odvratan,
tegoban, kad ga ne bismo uitkom i veseljem t. j. zainom ludosti uinili ukusnim.
Svjedoanstvo Sofokla, kojeg ne mogu dosta da nahvalim, dovoljno dokazuje tu istinu. Vi
poznajete njegovu divnu pohvalnicu meni u ast: "U nerazboru (t. j. u ludosti) je samo ivot
ugodan." Protumaimo mi to opirnije. Nitko ne e porei, da nam se sviaju najvema djeca
u njihovim prvim godinama ivota i da su nam tada najdraa. Zato mi ljubimo, cjelivamo i
mazimo tako usrdno djecu, zato osjea i neprijatelj ganutljivost pri njihovu pogledu i titi ih
u nevolji? Jer je priroda, koja sve mudro upravlja, sa dobrim
181

oprezom utisnula novoroenetu zamamni ar i aureolu ludosti, po kojoj se veselje, koje oni
bude, jo poveava, ime se i tako zasladuje muka njihovih odgojitelja i ime mogu dobiti
neophodno potrebnu naklonost svojih zatitnika. Iza djetinjstva slijedi mladost. Ljubimo
njeno djecu, koja cvatu, pomaemo im rado, unapreujemo ih i podupiremo. I od koga prima
ova mladost svoj ar, draest? Od koga, ako ne od mene, koja im dajem tu maginu
pogodnost, da ive, to je mogue vie bezbrino i ludo. Bit u nepotpuna, ako ne dodam, da
mladi ljudi u doba svoga razvitka i postepenog sazrijevanja, vodeni uputama i saobraajem s
velikim svijetom, nastupaju putem mudrosti, ime sve vie i vie gube od cvata svoga lijepog
oblika, ime nestaje u njima ivahnosti i njihov pokretni duh postaje nepokretan, a snaga im
se sve vie umanjuje.
to se vie mladi udaljuje od mene, to vie odmie ivot od njega, dok napokon ne doe do
tegobnog i mrzovoljastoga starakog doba, ime ne samo drugima nego i samome sebi pada
na teret. Takav konac ivotnoga puta bio bi uistinu svim smrtnicima nesnosan, kad ja ne bih
pruila svoju ruku pomonicu. Kao to bogovi kod pjesnika siromana ljudska stvorenja
sauvaju metamorfozom od propasti, tako isto i ja povraam one, koji ve stoje na rubu groba,
k djetinjstvu; stoga je izvrsna oznaka u pukim ustima: "postao je djetinjast"( t. j. to je staro
dijete). Vi ete me sigurno pitati, kako ja to zapravo inim; to nije nikakva tajna. Ja svoje
ljude vodim na izvor Lethe, na blaene otoke (kroz donji svijet tee samo sasvim mali rukav
ove rijeke); tu im dajem, da punim gutljajima piju iz rijeke zaboravi i gle! malo po malo
nestane njihovih briga i oni ponovo postaju djeca. Ali oni melju, reklo bi se, govore ludosti.
Dobro! Ja to znam. Upravo je to ono, to se zove pomlaenje. Zar ne znai biti dijete: initi
gluposti rijeju i djelom. Ludost im
182

daje najljepi nakit. Zar nam se ne svia na djeci najvema to, to ni jesu mudra? Tko ne
bi pred jednim djetetom, koje bi govorilo kao zreo ovjek i radio kao zreli ovjek23) osjetio
kao pred jednim strailom mrnju i ogavnost. "Ja mrzim starmalo dijete", je poznata
latinska poslovica. Tko bi mogao biti u prijateljskim vezama s jednim starcem koji bi uz
svoje dugogodinje iskustvo sauvao jo svu svjeu otrinu svog duha i suda? Stoga
ja inim dobroinstvo, to starci postaju ponovo djetinjasti, l meni imaju da zahvale, da su
bez tekih briga, koje ne mogu izbjei mudraci. Uostalom nije moj ludi brbljavac nipoto
razuzdani cehovski drug. Nita ne osjea od dosade ivota, koju muevno doba jedva moe da
podnese. Da, katkada tavie dopire tako daleko, da ona tri slova24) onog starca kod Plauta
ponovo preuzima na se. Zar on ne bi bio veoma nesretan, kad bi bio imalo mudar? Ali
zbog moje dobrote ivi on sretno, razveseljuje svoje prijatelje i dobro je doao na svim
sveanostima. Zar ne govori kod Homera sijedi nestor "slae od meda",25) dok divlji Ahil
daje oduka svojoj srdbi u bunim rijeima. Zar ne ujemo kod istog pjesnika gdje
starci ratnici sjedei na zidovima brbljaju pristojne stvari.26) U tom pogledu, ini se, da srea
starosti tavie natkriljuje sreu djetinjstva. Djeica ne mogu sudjelovati u onim dugim
kozerijama brbljavosti, koje ivotu daju toliko cara. Dalji dokaz za moje uporeenje je taj,
da starci osjeaju prema djeci unutranju sklonost, a djeci se opet veoma sviaju starci,
("jednaki se veseli jednakom"). U istinu izmeu ta dva doba ivota vidim samo jednu
razliku:
23) u psihopatologiji sapientia praecox.
24) Amo = ljubim.
25) Melle dulcior.
26) u asu, kad su vidjeli lijepu Helenu. (Homerova
Ilijada, III. stih 156 dalje).
27) grki: hos aej tu homoju agei theos hos tu homoju
<kao to bog uvijek jednakog pridruuje jednakom).
183

Starevo je elo naborano i navjeuje nam vei broj roendana. Inae i starci i djeca imaju
bijele kose, ni jedni ni drugi nemaju zubi, neugledna su tijela, imaju tek na mlijeko, tepaju,
brbljaju, luduju, zaboravljaju, nepaljivi su, ukratko sve im je to zajedniko. to je ovjek
stariji, to se vie pribliuje djetinjstvu, dok se napokon ne rastane sa svijetom kao dijete, a da
nita ne osjeti ni o mrzosti ivota28) ni o nasluivanju smrti.
Sada neka sudi o meni, tkogod hoe i kako hoe i neka uporeduje ovo moje dobroinstvo s
metamorfozama, koje su milou drugih bogova pale u dio smrtnicima. Ne u da govorim
ovdje o stranim posljedicama njihove srdbe; samo hou da kaem, da bogovi one, koje
odlikuju svojom milou i zatitom, pretvaraju u drvo, u pticu, u muicu ili tavie u zmiju.
Kao da prijelaz od jednog bia u drugo ne znai smrt! Ja naprotiv doputam ovjeku, da se
povrati u svoju najbolju i najsretniju dob, djetinjstvo. U istinu, ja u vam rei: Kada smrtnici
ne bi nikada doli u doticaj s mudrou i kad bi samo ivjeli po mojim zakonima, onda ne bi
poznavali nikakve starake dobi i uivali bi u srei vjenu mladost. Pogledajte samo jedamput
mrane crte lica onih, koji su se zadubili u studij filozofije ili u druga teka i ozbiljna pitanja.
ini se, da su ti ljudi ve starci, prije nego su jo uope bili mladii, jer upravo brige i trajno
naporno duhovno djelovanje malo po malo ubija ivotne duhove i isisava ivotne sokove.
Moji vjerni podanici izgledaju vrsto, zdravo, te su dobro ugojeni; mogli bismo ih drati, kako
se veli, dobro utovljenim arkanskim svinjama. Oni ne bi zacijelo osjeali tegobe starosti, kada
se ne bi katkada dali malo zaraziti od mudraca. Istina je, da ovjeku nije dosueno, da ovdje
na zemlji uiva apsolutnu sreu.
28) taedium vitae.
184
U prilog onog, to u vam rei mogu navesti jednu poslovicu, koja veli, da je jedino ludost
kadra, da zadri mladost u njezinu bijegu i da uspori dolazak posljednjeg dana. Prema tome je
i ono, to seobino veli o stanovnicima Brabanta, posve obrazloeno i ispravno: Umjesto da
kao drugi ljudi postanu s godinama razboritiji, pokazuju se sve to ludi, to se vema pribliuju
starakoj dobi; moe se pak drzovito tvrditi, da se s nijednim drugim narodom ne da ugodnije
ivjeti, pa ni onda, ako taj drugi narod nije toliko pod pritiskom godina. K ovima se
prikljuuju moji mili Holandezi, koji stanuju pod istim nebom i koji imaju gotovo jednake
obiaje. Zato da ih ne zovem svojima, budui da su meni privreni, i budui da su oni
tavie zasluili pridjevak, koji se izvodi od mog imena? Daleko od toga, da bi se toga stidjeli,
vide tavie u tom osobitu slavu. Uzalud mogu glupi smrtnici, da trae Medeu, Circu,
Veneru i Auroru ili bilo kakvo drugo vrelo, da ih pomladi. Dobro pomlaenje mogu samo ja
podijeliti i podjeljujem ga svakim danom. Ja imam jedina onaj udotvorni sok, kojim je
Merunononova kerka produljila mladost svoga djeda Tithona; ja sam Venera, koja vraa
Faonu milosti ove mladosti tako, da se i Safo u njega sasvim strastveno zaljubila. Meni
pripadaju i udotvorne trave, ako takvih uope ima, moja su arobna sredstva, moje je ono
vrelo, koje ne samo da povraa iezlu mladost, nego joj to je neusporedivo vrednije
podjeljuje ivotno trajanje. Ako vi sada svi skupa priznate, da na svijetu nema nita
dragocjenijeg i milijeg od mladosti nita mrskije od starosti, onda smijem zakljuiti pravom,
da vi uviate, kako mi dugujete veliku zahvalnost, jer vam trajno dajem neprocjenjivo
dobro, te vas uvijek udaljujem od neizmjernog zla. Ja boravim predugo meu ljudima.
Razgledajte cijelo nebo i ja u rado podnositi, da mi i moje ime, koje nosim izvrgne porugama
onaj, koji nae i jed~
185

nog besmrtnika, koji bi neto vrijedio bez moje pomoi.

Zato ima Bakho, efeb uvijek puno lice i bujnu kosu mladia? Jer je on svoj cijeli ivot lud,
uvijek pijan, uvijek na gozbama, u raskalaenosti i veselju, plesovima i igrama, te nikada ne
dolazi s Paladom u doticaj. Da, on se ljuti, ako ga smatraju mudrim, te se on naprotiv
najvema veseli ludostima i bjesnilu svojih pristaa, koji ga aste. Nita ga ne vrijea
pridjevak "lakrdija", koji mu daje grka poslovica, jer to znai jo onu oznaku: on je jo ludi
nego Morvchus.29) Pravom je primjenio ime Morvchus na njega, jer mu obino obijesni
seljaci glade lice sa slatkim motom i svjeim smokvama, kad sjedi pred vratima svoga
hrama. I koliko otrih sarkastikih strijela, rei e netko, nije izbacila "stara komedija" protiv
vaeg patrona Bakha! Ludi, veseli bog! vikala je ta komedija; uistinu to zasluuje, da je
proizaao iz Jupitrova bedra.30)
Tako mi vjere, tko medu vama ne bi radije bio takav lakrdija, obijesni luak, uvijek
draestan, vjeno mlad, uvijek rado vien, uvijek s dobrodolicama doekivan, nego
dubokoumni Jupiter, koji se uvijek sprema, da svojim uasom nekomu napakosti ili stari Pan,
koji se raduje, to iri paniki strah, ili divlji Vulkan, koji je u svojoj kovanici postao sasvim
crn od dima i aav ili napokon sama Pallada, koja je po svojoj gorgonskoj glavi i svom
koplju strana i koja uvijek mjeri poprijeko.
Ipak zato Kupido ostaje vjeni djeak? Zato? Zato, jer je prijatelj aljivog brbljanja i jer se
kloni svakog razboritog ina, svake razborite misli i jer robuje ludosti. I zato je ljepota
iskoila iz plavokose Venere u neuvelom proljetnom cvatu? Zato?

29) grki: Moriho moroteros.

30) Prema mitologiji je Bakhus odrastao u bedru svoga
oca, poto je njegovu majku u Jupitrovu zagrljaju usmrtila
Jupitrova munja.
186

Zato, jer ona pokazuje sa mnom neku srodnost i jer se svijetli kao moj otac sasvim u zlatu i
bogatstvu i zove se i kod Homera "Zlatnom Afroditom". Veselje je nikad ne naputa, ako
smijemo vjerovati pjesnicima ili kiparima, njezinim takmacima. Zar nije bila Flora31)
majka naslada, jedna od glavnih boica, koje su potivali Rimljani? Ako meutim
netko hoe da poblie sazna o ivotu mranih i srditih bogova od Homera i drugih pjesnika
onda e uvidjeti, da i oni sve rtvuju ludosti. Zato je onda potrebno, da vam se gromovnik
Jupiter klanja pustolovnoj igri slatke ljubavi, da vam govorim da se stroga Diana, koja
posvema zaboravlja svoj spol i cijelo vrijeme provodi na lovu, zaljubila ipak smrtno u
lijepog Endvmiona!32) Preko svih onih sitnih grijeha, koje je Momus prigovarao
besmrtnim bogovima prelazim utke. Ipak su ga bogovi u srdbi izbacili skupa s Atom33) s
neba na zemlju, budui da im je svojim vjenim brbljanjem dosaivao i bio na teret njihova
blaenstva. Sada luta siromani prognanik posvuda naokolo i nitko mu ne prua
gostoljubivog utoita. Kraljevske se palae zatvaraju pred njim, jer se moja drugarica,
Laskanje,34) koja tamo vlada u svim srcima, slae s Momusom kao vuk s janjetom. Poto su
se bogovi oslobodili tako od podrugljivoga moralnog suca, preputaju se, jer se ne moraju
bojati cenzora, jo slobodnije ali i veselju i provode kako veli Homer, bezbrini ivot.
Kakvog li veselja u toj Priapovoj lakrdiji? (jedna od figurativnih vrsta govora). Zar ne
pobuuje Merkur 'esto svojim kraama i lopovlucima zvonki smijeh? Zar se ne
zahvaljujui Vulkanu,
31) Sveanosti Floralije, pune pohote i poude uvedene
su g. 241. pr. I.
32) Selena (Diana) toliko se zaljubila u Endvmiona, da
ga je odvukla u Karije na brdo Latmos.
33) boica nesree.
84) grki: kolakija.
187

njegovu baroknom ponaanju, njegovu epavom hodu, njegovim alama i lakrdijama ne trese
dvorana od smijeha za vrijeme gozbe bogova? to da kaem o Silenu,35) tom starom,
zaljubljenom luaku, koji sa zdepastim Polifemom, koji tetura amo tamo, i kienim,
bosonogim nimfama plee seosko kolo?36) to pak da kaem o Saturnu, pola kozi, koji izvodi
sa svojim skokovima bestidne atellane?37) Pan razveseljuje cijeli svijet svojim bljutavim i
neukusnim pjesmama; njega bogovi radije sluaju nego li same muze, osobito, ako im je
nektar ugrijao boanske mozgove. Trebam li vam rei to besmrtnici rade poslije pia?
Govore i ine poslije gozbe uistinu, tako mnogo toga nespretnog, da se tavie ni ja Herkula
mi ne mogu nikako suzdrati od smijeha. Ovdje je bolje sjetiti se Harpokrata38) inae bi
moda mogao neki korikejski bog uti, kako ja ovdje pripovjedam, to ni Momus ne smije
izrei nekanjeno.
Kao to veli Homer, ipak je ve vrijeme, da ostavimo nebesnike i da se povratimo na zemlju,
jer vam hou da potanko razloim, da ljudi uivaju samo toliko sree i veselja, koliko im ja
dopustim. Prije svega pogledajmo, s koliko se obzira priroda, ova majka i stvoriteljica
ljudskog roda, brine da se posvuda na zemlji sve zaini ludosti. Ja doputam, ako se ba hoe,
sa stoicima, da se mudrost sastoji u tom, da se vladamo prema razumu, a lud biti znai, da se
prepustimo strastima. Sada su nam bogovi dali mnogo vie ludosti nego li mudrosti sve iz
straha, da ljudima ne bude u ivotu tuno i turobno. Ludost i mudrost su u nerazmjernom
odnosu,
35) Hermesov ili Panov sin, pratilac i odgojitelj boga
Bakha.
36) Cordax, grki tin gimnopodion, tin kordaka, tin
thretanolo.
37) Atellani (po gradu Atelli) je ples, neka vrsta harle
kinada starog Rima.
3S) bog utnje (s prstom na ustima).
188

kao unca prema asu. Povrh toga bogovi su razum stjerali u jedan mali kut glave, a u itavom
ostalom tijelu vladaju strasti. Protiv razuma su postavljena dva strana neprijatelja: jedan je
srdba, koja zapovjeda u srcu, ovoj tvravi u unutranjosti grudiju, ovom izvoru svega ivota,
drugi je puteni nagon, koji je moan u podruju neplemenitijih dijelova. to moe razum
protiv ove dvojice, dobro organiziranih tirana, dokazuje dovoljno redovni nain ivota ljudi.
Razum promukne u propovjedanju borbe protiv poroka, propisuje neprestano dunosti, i time
je njegova mo pri kraju; ti se pak podanici bune protiv te kraljice i viu sve vie i vie, dok ta
kraljica (razum) jednog dana pane umorna, uzmakne i popusti uzde svim stramputicama.
Budui da je uostalom ovjek roen za upravljanje i voenje javnih poslova i da je stoga
pravo, da mu se povea maleni komadi mozga, stvoritelj u velikoj neprilici, a u nastojanju da
doskoi tomu zlu, to je mogue vie, upitao je po svom obiaju mene za savjet. Iznijela sam
mu u tom pogledu jedan od mojih dostojnih prijedloga: "Gospodine, rekla sam, dajte tom
muu jednu 'enu. ena je dodue, valja priznati, glupo i ludo stvorenje, ali je od prirode
krotka i mila; ako ivi sa muem u kunoj zajednici, lako e svojom obijesnom ludou
ublaiti alost i ozbiljnost mukarca i zasladiti mu ivot." Time, to je sumnjao, da li treba
enu ubrojiti u red umom obdarenih ili drugih bia, htio je Platon samo da time oznai
istaknutu ludost ovoga spola. U stvari je eni, svojstveno, da bude luda, pa kad jedna ena
sluajno hoe, da ju smatraju mudrom, time samo poveava svoju ludost; to je upravo tako,
kao da bi se htjelo jednog vola to se protivi ipak cijeloj njegovoj prirodi pomazati istim
uljem, kojim se obino slue atlete u cirkusu. Jer tkogod se protiv
39) komediografis pripisuju korikejskom bogu ulogu prislukivaa.
189

svoga vlastitog bia kiti liilom kreposti i time hoe da sakrije svoj pravi karakter, taj
postizava samo obratno t. j. njegove se mane jo reliefnije istiu. Pravom kae stara grka
poslovica: "Majmun ostaje majmun, pa makar on bio i grimizom pokriven". Tako isto ena
ostaje ipak ena t. j. luakinja, pa uzela kakvu mu god drago masku.
Ja dakako ne mislim, da je lijepi spol tako lud,. pa da e se na mene ljutiti, ako mu pripisujem
ludost, jer sam ja i sama ena, i to tavie personificirana ludost! Prosudimo li sve to po pravu
i s~ prave strane, ene mi moraju biti zahvalne, jer sam ih ja, Ludost, u mnogim pogledima
(usreila vie nego mukarce. Jer u prvom redu imaju ene prednost zaradi svoje ljepote, koju
pravom mogu postaviti na prvo mjesto, na vrhunac, jer pomou ari ljepote tiraniziraju
najokrutnije tirane. Kod mukarca ima esto puta ve u samoj vanjtini neto zastrano:
njegove surove crte, njegova surova koa, njegova gusta brada prerani su znakovi starosti i to
sve dolazi od same mukotrpne mudrosti. ene nasuprot tomu imaju uvijek glatke obraze,
uvijek fini glas i njenu kou, ukratko njihov je ivot vjena mladost. ene ne poznaju drugog
nastojanja ni ambicije osim one, da se svide mukarcu! Nije li ta jedina jedincata svrha svake
enine skrbi, kose, eljanja, masti, miomirisa i drugih mnogih umjetnih sredstava, koje one
upotrebljavaju, da poljepaju svoje lice i da uznjeguju svoju kou? elite li da jo jasnije
spoznate, odnosno zar mi ne ete priznati, da samo ludost daje enama vlast i snagu nad
mukarcima? Uostalom mukarci doputaju enama sve samo da im one za uzvrat dadu
veselje i nasladu i ene to upravo ine, razveseljuju mukarce jedino pomou ludosti.
Istinitost te reenice ne e moi nitko osporiti, koji o tom razmilja, kakve sve glupe
nezgrapnosti moe jedan ovjek sa enom izbrbljati^
190

Tcakve sve blesaste ale izvaliti samo, da uzmogne uivati naslade i veselje jednog satia...
Ja sam vam time pokazala izvor prve i najvie naslade ivota. Priznajem, da neki ljudi,
osobito starci, koji su mnogo veseliji pijanci nego li kavaliri, nalaze vrhunac svoje sree na
dnu ae. Da li se pak vesela gozba uope moe zamisliti bez ena, preputam drugima da to
ispitaju; ali ja samo tvrdim, da svaka gozba, koju ne oivljuje ludost, nema najmilijeg zaina i
da je zato bljutava. Evo dokaza: Ako medu gostima nema nijednoga, koji bi mogao razveseliti
uzvanike svojom priroenom ili namjetenom ludou, onda valja platiti lakrdijaa ili privui
smijenog parazita, koji umije, da ludorijama otjera nelagodnu utnju i turobnost sa stola. Jer
to zapravo koristi: puniti eludac najfinijim jelima i najskupljim poslasticama, kad u toj
ugodi ne moe sudjelovati oko i uho, duh i srce smijehom, igrom i alom? Ne mogu podnijeti
takve praznine, pa sam stoga ja sama darovateljica takvih uitaka. Sve druge uobiajene
navike kod gozba, kao: drijebanje, tko e biti stoloravnatelj, igranje kocke, da se pospjei
uzajamno zdravlje, ispijanje po redu iz istoga vra, pjevanje jedne pjesme okolo naokolo sa
mirtinom granicom,40) ples, pantomimika u kominim poloajima, sve to nije izmislilo
sedam mudraca Grke, nego sam to izumila ja u korist ljudskog roda. ivot je tako udeen, da
stvari, koje imaju u sebi vie svojstava ludosti, vie pridonose i koriste ivotu smrtnika. alost
je smrt. Bez veselja ne bi uope bilo nita goreg od ivota; veselje rastjeruje svaku tugu i
dosadu.
Moda ima ipak ljudi, koji preziru ovo veselje, smatrajui ga nepotrebnim, te i svoju jedincatu
sreu vide u milom drugovanju s istinskim prijate
40) Mirtina granica predavana je za vrijeme gozbe iz ruke u ruku. Obiaj je naime bio, da
onaj, koji pjeva, dri granicu u ruci.
191

Ijima slavei prijateljstvo kao najvee od svih dobara u ivotu i smatrajui ga isto takvom
neophodnom ivotnom potrebom kao zrak, vatru i vodu. Prijateljstvo je, vele oni, tako
korisno, da bi nestalo i sunca, kad bi nestalo prijateljstva, ono je tako potovanja vrijedno,
(ako se ovaj izraz moe odnositi na tu stvar) da se sami filozofi ne boje, da ga ubrajaju meu
glavna dobra. to ete mi rei, ako vam ja pokaem, da sam upravo ja izvor i zaetnica (alfa i
omega) ovoga neizmjernog dobroinstva? Pazite, ja u vam to protumaiti, ali bez ikakvih
krokodilskih zakljuaka, bez soritskih41) rogova i ostalih zakuastih dijalektikih ongliranja;
samo pomou muza vi ete to razumjeti i gotovo kao da ete prstima opipati. Deder dakle,
pogledajmo! Zar to nije u susjedstvu ludosti, ako je ovjek obziran prema pogrekama svojih
prijatelja toliko, da ih nastoji prikriti, zatvara ui, da ih ne uje, da sam sebe vara zaradi njih,
da je slijep na sve te pogreke, tavie, da ih cijeni i da im se divi kao da su to kreposti? Ako
jedan ovjek cjeliva made svoje prijateljice, ako se drugi veseli runoj izraslini na nosu svoje
miljenice, i ako otac o svom kiljavom djetetu (strabizmu) tvrdi, da on samo mirka, to je to
sve nego li najistija ludost? To je ludost i priznat ete mi, da je to princip, koji stvara i
uzdrava prijateljstvo. Ja ovdje govorim nesamo o onim smrtnim muenicima, od kojih nije
najsavreniji onaj, koji nema pogreaka (takvog smrtnika nema) nego onaj, koji ih ima
najmanje. Oni naime mudraci, koji se po svojoj mudrosti slave kao da su bogu slini, ili se
nikada ne veu vezom prijateljstva ili pak prijateljstvo smatraju samo tegobnom neugodnom
vezom, koju oni sklapaju samo
41) pojam iz logike. Sorites (gr. soros gomila) lani je zakljuak, koji se stvara gomilanjem
premisa i razloga (epitrohazam). Njem. Hornerschluss, ili Soriteskette, fr. argument cornu.
i
li

s veoma malo njih. A to sve s jednostavnog razloga, budui da je pretena veina ljudi luda i
nema nijednog jedinog ovjeka, koji nije makar samo jedamput poinio ovu ili onu ludost;
istinska pak i prava veza moe postojati samo medu ljudima, koji su slini jedni drugima i u
slinosti valja traiti temelj prijateljstva. Ako se ovi strogi mislioci katkada povezu
uzajamnom simpatijom, onda je ta veza ipak samo slaba i kratkotrajna. Oni imaju divne
muice, koje se mogu jedva zadovoljiti: pogreke svojih prijatelja vide veoma bistro poput
orla ili epidaurske zmije, dok svoje vlastite pogreke ne vide kao to oni u onoj Ezopovoj
basni ne vide vlastitih pogreaka, koje u jednoj vrei nose na leima.
Ako pak uostalom bitnim pogrekama, koje nalazite kod ovih viih duhova, pa i
najsavrenijih, dodate jo razlike u starosti i obrazovanju, pa jo veliki broj zabluda,
pogreaka i neuspjeha na ovom svijetu, vidjet ete, da prijateljstvo ne e moi potrajati ni
samo jedan sat izmeu ovih ljudi, nadarenih Argusovim oima, ne bude li dobroudnosti
(grki euetheja) ili kako vi to hoete oznaiti, ludosti ili povodljivosti karaktera. Tomu se ne
treba uditi.
Zar nema Kupido, zaetnik i otac svake sklonosti, uvijek zavezane oi? Kako on stoga runo
naziva lijepim, to on djeluje i kod vas tako, da je predmet vaih elja uvijek lijep vaim oima
i da je starac zaljubljen u staricu kao djeak u djevojicu. Tako je sada svuda na svijetu, i
svuda se tomu smiju; ali upravo to smijeno vri u ivotu neobino visoki ar, te je jedan od
najveih veza drutva.
to sam upravo sada rekla o prijateljskim vezama, jo u viem stepenu moe se primjeniti na
brak, koji je pravo govorei najunutranjije stapanje dvaju ivota u jedan. Besmrtni bogovi,
koliko bi rastava brakova i jo mnogo gorih stvari svakog dana posvuda bilo, kad se ne bi
uzdravala

192

13

193

kuna zajednica izmeu mua i ene putem laskanja, ale, popustljivosti, iluzija i pretvaranja
(a to sve ide u moju pratnju). Kako bi se malo brakova moglo ostvariti, da je mladoenja tako
mudar, da se uivi u igru, koju je njegova mlada, koja je inae tako srameljiva, tako edna,
igrala ve prije braka. Kako bi malo ve sklopljenih brakova bilo kratkog vijeka, kada muevi
ne bi bili popustljivi ili slijepi prema vladanju svojih ena. To se zove ludost rei e mi se, a i
pravom, ipak je to ona ista ludost, pomou koje se svia ena muu a mu eni, tako da je na
kraju kua mirna i brani ivot skladan. Rugaju se muu, nazivaju ga rogonjom
(rogonoscem), papuarom i vrag zna, kakve mu sve priivaju lijepe oznake na leda, dok
dobroudni mu ipak njenim cjelovima gui lane suze svoje nevjerne brane drugarice. Ali
zar nije deset puta bolje, da ovjek sam sebe tako vara nego da ga bocka ljubomornost, da se
sam dere u srdbi, da samo guna i da tuno izgleda? Ukratko iz toga slijedi: bez mene nema
u drutvenom ivotu nikakve veze, bez mene bi podanikom narodu naskoro dodijao njegov
knez, sluzi njegov gospodar, sobarici njezina milostiva gospoda, ueniku njegov uitelj,
prijatelju njegov prijatelj, muu njegova ena, domainu njegov gost, drugu njegov drug.
Ukratko nijedan ovjek ne bi trpio drugoga, kad se ne bi uzajamno as varali, as jedan
drugom ulagivali, as opet jedan drugom bili na usluzi i kada se ne bi uzajamno mazali
medom ludosti.
Evo ovdje sam iznijela sve lijepe stvari, ali ete uti jo ljepe. Recite mi, molim vas, moe li
jedan ovjek, koji sam sebe mrzi, voljeti drugoga ovjeka? Moe li se slagati s drugim onaj
ovjek, koji se sam sa sobom ne slae? Moe li bilo komu prirediti uitak i veselje, ako je sam
sebi ha muku i dosadu? Samo jedan luak, koji je jo lui od ludosti, mogao bi na ta pitanja
jesno odgovoriti. Ako vi mene pro
194

tjerate s ovog svijeta, ne e vie nijedan ovjek

moi da ivi s drugim nego e svaki sam sebi biti
na teret i sam e se sebi gaditi. Priroda, koja kod
mnogih stvari postupa vie mauhinski nego maj
inski, podjelila je ljudima osobito razboritijim,
nesretnu sklonost, da su nezadovoljni s onim, to
imaju i da zavide na svemu, to imaju drugi. Iz tog'
proizlazi, da svi darovi, draesti i ugodnosti ivota
krljave i propadaju. emu koristi na pr. ljepota,,
najdragocjenije dobro, koje mogu udijeliti besmrt
ni bogovi, ako ju rdavi vonj okui? to koristi
mladost, ako staraka turobnost osakati sve sile?
Ukratko, kako ete vi unato svim zemaljskim pred
nostima, bilo to za vas ili za druge, djelovati, kako
se pristoji, jer glavna je stvar svakog umjea
kao i svake radnje, da se obavlja spretno ako
vam moja filautija ne bude pri ruci kao pomonica,
ako vam ne priskoi u pomo samoljublje, koje mi
je milo poput sestre. U stvari umije me posvuda
izvrsno zastupati u svakom pogledu. Jer ta ima
lueg nego li veseliti se i diviti se samo sebi. Ako
se to ne svia samoljublju, nijeste kadri da uinite
nita ljepe ili pristalije niti uope neto, to ne bi
sablanjavalo vau pristojnost. Oduzmite ivotu taj
stimulans i zain: odmah e govornik zapeti u svom
predavanju, glazbenik e svojim urlicima izazvati
samo suutno saimanje ramenima, glumca e izvi
dati skupa s njegovim kretnjama, pjesnika e i
muze ismijati, slikar e ponjeti samo prezir skupa
sa syojom umjetnou, lijenik e umrijeti od gladi
unato lijekovima, od Nireje postat ete Terzit,
od Faona Nestor, od Minerve svinja. Bez samoljublja
(filautije) ne moemo razlikovati glupana od mu
draca, ugodnog kozera od brbljavca. seljaka od
svjetskog ovjeka. <"
Nerria sumnje, da je istina, da svaki mora samsebi laskati i mora sam sebi odobravati, prije
nego li moe traiti, da mu drugi odadu priznanje. Da
19a

ovjek bude sretan, dovoljno je, da ne eli da bude vie nego to jest; tu sreu prua samo
moja sestra filautija. Zahvaljujui njezinom dobroinstvu sav je svijet zadovoljan sa svojom
vanjtinom, svojim duhom, svojim roenjem, svojim poloajem, svojim nainom ivota i
svojom domovinom. Irac se ne bi htio zamijeniti sa Talijanom, Traanin s Atenjaninom, Skit
sa stanovnikom blaenih otoka. Udivljenja je vrijedna providnost prirode, koja je u takvu
beskonanu raznolikost stvari unijela jednakost Gdje pak ona jedan od svojih darova
uskrauje, tamo za nadoknadu obilnije udijeljuje vip filautiie (samoljublja). Ipak ja to
posljednje uistinu ludo govorim jer je upravo ova ljubav samoga sebe najizvrsniji dar. Poi u
dalje, pa u Vam rei, da su sva sjajna djela izvedena na moj poticaj, da su sve umjetnosti i
znanosti stvorene po mojoj inspiraciji. Zar nije rad pozornica najslavnijih djela polje, gdje
rastu lovorike? I to moe biti jo lueg nego li to, da se vei dio vremena a da se ne zna
zato uloi u pothvate ove vrste, koji donose objema strankama vie zla nego dobra? za one,
koji su u ratu pali, brinemo se isto tako, kao da su pali Megarani.42) Nadalje mi se veli, ako se
obje vojske postave na bojno polje, jedna protiv druge i ako muklim tutnjom naokolo
odjekuju rogovi to koriste tada mudraci, koji su od neprestanog miljenja i studija iscrpljeni i
koji u svojoj hladnoj krvi jedva dre dah svoga milog ivota? Treba mnogo vie onih debelih,
snanih mueva, koji imaju to vie smionosti, a to manje razbora. Nije li to sjajno: vidjeti
jednog Demostena u ratnikoj opremi, koji je, im je spazio neprijatelja, po mudrom savjetu
Arhiloha odbacio svoj tit i pobjegao, to ga samo noge nose. Kao vojnik bio je isto takva
jadna kukavica, kao to je
42) Megarani su bili po svojim nemoguim i neuspjelim ratnim pothvatima i svom
malograanskom shvaanju na ruglo Atenjana. Satiriki komediograf Aristofan ovjekovjeio
je mnoge glupe pothvate Megarana.

kao govornik izvrstan. Ali u ratu, moi e mi se prigovoriti, mudrost je takoer umjesna i
izvanredno vana. Sasvim pravo: ali kod vojskovoa, meutim i vojskovoe (generali) trebaju
vojniku inteligenciju, koja nema nita zajednikog s filozofijskom mudrosti. Uvaimo li to,
onda mogu nametnici svodnici, razbojnici, ubojice, seljaci, glupani,, varalice i uope svi koji
se ubrajaju u talog (izrod) puanstva, stei besmrtnu slavu, lovorike pobjede, ali nikada ne
filozofi, koji miriu po nonoj svetiljci. Kako su uostalom uenjaci nesposobni u praksi
svakidanjeg ivota, zato daje izvrstan primjer i sam Sokrat,43) kojeg je proroanstvo
Apolonovo oznailo najmudrijim, a nije bio ni veoma mudar. Kada je taj filozof bilo togod
poduzeo za javno dobro, sluateljstvo ga je izvrglo javnoj poruzi i orise morao postien
povui. Ipak ovjek nije bio w tom sasvim glup, to je stalno odbijao epiteton mudraca
pridajui taj pridjevak samom boanstvu i to je preporuivao filozofu, da se dri to dalje od
politike; dakako trebao je da u glavnom podui, da se onaj, koji hoe, da se smatra istinskim
ovjekom, mora uope suzdrati od svake mudrosti. to ga je drugo dovelo dotle, da bude
osuen, da mora iskapiti napitak od ivoline nego li upravo njegova pretjerana mudrost?
Umjesto da filozofira o oblacima i dubokoumnim pojmovima, umjesto da mjeri nogu jedne
buhe i umjesto da se divi zujanju muice, zar mu ne bi bilo bolje, da je uio, da bude praktian
u ivotu. Isto to vrijedi i za njegova uenika Platona, koji je uistinu izvrsno branio ivot svoga
uitelja, u ivotnoj opasnosti, ali preplaen od vike mnotva nije mogao da dovri ni prvog
reenikog perioda. to da nadalje kaem o Teofrastu, koji je pokuao da govori na jednoj
pukoj skuptini, te je tako ne
43) "Mudar je Sofoklo, mudriji je Euripid,, a od svih je ljudi najmudriji Sokrat".
Platon, Apologija Sokrata (5, 21 a).

196

197
nadano zamuknuo, kao da ga je "pogledao vuk".44) Zar nije to bio pravi ovjek, koji moe da
vojniku ulije hrabrosti u ratu? Plaljivi Izokrat nije se nikada usudio da javno otvori usta. Sam
Cicero, otac rimske rjeitosti, drhtao je i mucao kao malo dijete, pri poetku svojih govora;
dakako Fabije gleda to s druge strane i tvrdi, da je ta bojaljivost znak valjanog govornika,
koji je svijestan teke opasnosti i odgovornosti, koja lei na njem. Ali tko tako to tvrdi, zar
jasno ne priznaje, da je mudrost zapreka ti voenju javnih poslova? Kako bi se mogli ako
doe do istinske borbe, oduprijeti oni, koji ve onda gotovo umiru od straha, kada se radi o
prepirci samo s jezikom. Bog zna, kako prema tome zvui ona glasovita izreka Platonova:
Sretni bi bili narodi, kod kojih bi kraljevi bili filozofi ili gdje bi filozofi bili Kraljevi.
Zavirite u povijest: vi ete vidjeti, da su drave najvema stradale onda, kada je vlast bila u
rukama filozofa ili u rukama onoga, koji je volio lijepe znanosti. To dokazuju, ako se ne
varam u dovoljnoj mjeri oba Katona: jedan je poremetio mir Rima nezgodnim optubama,
drugi je prevrnuo iz temelja rimsku slobodu, jer je previe gorljivo branio interese drave.
Isto je tako bilo s Brutom, Kasijem Grakhima, a da ne zaboravimo ni kobnog Cicerona, koji je
rimskoj dravi nanio isto toliko nesree kao Demosten atenskoj. Nadalje rado priznajem, kako
bi se to moglo poricati?, da je Mark Aurelije bio dobar car, ali je svojom filozofijom dosadio
svojim podanicima tako, da su ga tavie i zamrzili. Ipak je bio uvijek dobar vladar; unato
tomu istina je, da nije mogao dravi iskazati nikakvu raviju uslugu, nego to je svoga sina
Commoda ostavio za nasljednika, ime je dravi nanio veu tetu nego li joj je donio koristi.
Uope svi oni ljudi, koji se odavaju studiju filozofije, jedva u emu uspijevaju
44) Rimljani su drali, da ovjek, koga pogleda vuk, gubi glas.
198

u svijetu, a pogotovu zataje u svojoj djeci. Upravo priroda pokazala je u tom svoju mudrost,
to je zaprijeila, da se kuga mudrosti ne rairi odvie medu smrtnicima. Ciceron je imao
posve degeneriranog sina, a mudri Sokrat imao je djecu, koja su vie bila nalik na svoju
majku Ksantipu nego li na oca, kako je to netko pravom opazio; upravo reeno bila su luda.
Dogaalo se jo filozofima, da su vrili javne dunosti kao to su magarci igrali uz liru, ali su
bili manje valjani u vrenju dunosti privatnog ivota. Pozovite jednog mudraca na gozbu:
njegova utnja njegova alost i njegova glupa pitanja pokvarit e sveanost. Pozovite ga na
ples, on e vau molbu udovoljiti naklonom jedne deve. Povedite ga na javnu predstavu (igru)
njegov e izraz lica smetati veselje puka i poput ozbiljnog Katona bit e prisiljen da nestane,
jer ne e moi ni na as da se okani svoje ozbiljnosti. Ako i ude u ivahnu zabavu, tada se ini
kao da je "vuk" u bajci uao u ovarnicu. Treba li da neto kupi da sklopi ugovor, ukratko radi
li se o bilo kakvoj potrebnoj stvari, koja je u okviru redovnog tijeka ivota, na je filozof vie
nalik na kakav panj nego li na ovjeka. Taj filozof, dakle nije ni za ta sposoban niti za samog
sebe ni za domovinu ni za svoje, jer on nema ni pravog naina ivota ni ivotne mudrosti i
njegovi nazori i navike potpuno se razlikuju od nazora i navika mnotva. Zaradi tih razlika u
navikama, razumije se, da postaje mrzak cijelom svijetu. Jer, zapamtite, sve, to se medu
ljudima zbiva, puno je ludosti i sve rade luaci za luake. Ako se jedan jedincati ovjek
ushtjedne usprotiviti neodoljivoj sili openitosti, onda mu mogu samo savjetovati, neka kao
neko Timon Mizantrop bjei u pustinju i neka svoju lijepu mudrost ponese sa sobom.
Ali povratimo se naem predmetu. Kakva je mo ljudski rod, koji je od prirode surov, divlji i
ignorantski, privukla u gradove? Zar ne, samo la
199

kanje. To je samo pravi smisao bajki Amfionove i Orfejove lire.45) Pripazite samo ovo? to je
rimske plebejce povratilo slonoj zajednici i miru u asu, kada su se bavili opasnim
planovima? Moda jedno filozofsko sokoljenje? Nikako! Sve prije nego to: mir je medu
plebejcima povratila aljiva, djetinjasta bajka o elucu i udovima tijela. Isto je to proizveo
Temistoklo priom o lisici i jeu. Bi li ikada jedan mudrac najdubljim razlozima filozofijske
rijeitosti ikada postigao ovakav uspjeh kao Sertorije bajkom o kouti ili sa svojom
vragoljastom lukavtinom o dva psa, koju je ve u jednakom sluaju upotrijebiozakonodavac
Lakedemonjanin Likurg ili takav uspjeh kao glasovita pria o iupanim konjskim repovima.
utjet u o Monosu i Numi, koji su umjeli da razliitim bajkama i priama lako upravljaju
ludom masom. Jer upravo ove djeje i sline budalatine djeluju na golemu ivotinju, koja se
zove puka masa. Navedite mi dakle ma i jedan grad, koji je prihvatio Platonove ili
Aristotelove zakone ili koji je prihvatio Sokratov nauk? Ko je nadahnuo Decija, da se rtvuje
za dobro domovine? to je sklonilo Kvinta Kurcija da se baci u ponor? Zar ga nije zamamila
tata slava, ona slatka sirena, koju nai mudraci preziru tako duboko. ujte sada mudrace? to
ima lude, pitaju vas oni, nego milovati i maziti narod, da se dobiju poasni poloaji. to ima
gluplje nego boriti se za njegovu milost podmiivanjem, jagmiti se za povlaivanjem ovih
luaka, primati samodopadno njihove poklike, dati se poput idola od znatieljnog mnotva
nositi kroz grad ili kao medeni kip stojati na trgu. Ova imena i epitetoni, ove boanske asti
iskazivane ljudima, koji jedva zasluuju ime ovjeka, javne sveanosti, apoteoze, dostojne
najslavnijih nasilnika zar sve to nije dosta ludo, da
45) Amfion je svojom pjesmom proizveo, da se je kamenje samo od sebe sastavilo u zidove
Tebe Orfej je pak zvucima svoje lire zanosio zvjerad, drvee i hridine.
200

se tomu ni sam Demokrit ne bi mogao dostojno narugati. Gospodo filozofije, tko vam govori
protivno? Je li stoga manje istinito, da ludost stvara izvor svih onih slavnih junakih djela,
koja uzdiu sve do nebesa govornici i pjesnici. Vi zaboravljate, da ludost podie gradove,
uzdrava carstva, zakone, religiju, vijea, sudove, i tako da se moe punim pravom rei, da je
cijeli ljudski ivot samo jedna vrsta igre ludosti.
Da progovorimo i o lijepim umjetnostima i znanostima: to je u svijetu natjeralo duh ljudski k
tomu, da pronalazi tolika lijepa otkria i da ih svojim potomcima ostavlja u batinu. Nije li to
ea za slavom? Ovi luaci misle, da se ne smiju1 kloniti ni temeljitog bdijenja ni tekog
rada, da steku sebi ne znam kakvu slavu, koja je u stvari samo tata fantazmagorija. Ne
izgubite s vida, da je ipak samo ludost ona, kojoj zahvaljujete mnoge ugodne ureaje u ivotu
i svako veselje. to biste vi rekli, ako ja sada, poto sam izloila pohvalu svoga okrilja nad
slavom, pohvalu svojoj snazi i svojoj marljivosti, poduzmem, da uzveliam i svoju mudrost.
Mudrost kod mene, ludosti, prigovorit e mi se, isto je tako kao kad bih htjela, da pomijeam
vodu i vatru! Ipak se nadam, da e mi poi za rukom, da1 utvrdim svoja prava i u tom
pogledu, samo, ako me i nadalje, kao i dosada budete paljivo sluali. Ako mudrost sastoji u
prvom redu u iskusnoj upotrebi i procjenjivanju sviju stvari, ko od nas dvoje pak zasluuje
pridjevak mudrih, onaj, koji se dijelom iz povuenosti dijelom iz bojaljivosti ne usuuje nita
da poduzme, ili luak, kojega nije ni stid niti koji pozna bilo kakve opasnosti jer on nema
razuma1 da poduzme sve u interesu svog prava. Mudrac se povlai meu svoje stare knjige i
ne ui iz njih nita drugo doli same iste kombinacije rijei. Luak naprotiv ako se ne varam
stie tim, to On sve poduzima i to se posvuda plasira, istinitu mudrost. ini mi se, da je
Homer vidio una
201

to svojoj sljepoi tu istinu, jer on veli: togod se dogodilo, poznaje i luak.46) Dvije stvari
prijee ovjeka da ispravno iskusi, to valja raditi: u prvom redu stid, koji zabljeuje duh,
ideje i umanjuje sredstva, i zatim strah, koji poveava opasnosti i tako onemoguuje velike
akcije. Ali ludosti je posvema polo za rukom, da nas oslobodi od tih zapreka. Samo malo
ljudi shvaa, kako je korisno, da ovjek nikada ne pocrveni i da se ne aca ni od ega. Moda
ima medu vama nekih, koji vole ovu mudrost, koja u razmiljanju trai vrijednost stvari;
upoznat u vas, kako su oni udaljeni od realnosti i slave. Prije svega izvan svake je sumnje, da
sve stvari na svijetu kao Silene Alkibijada, imaju sva razliita oblika, koji su jedva slini jedan
drugome. to se esto u vanjskom pogledu uzima kao smrt, u stvari je ivot, ako se posmatra
iznutra. Gotovo se uvijek ovdje dolje smatra ljepota kao rugoba, bogatstvo kao siromatvo,
sramota kao slava, uenost kao glupost, jakost kao slabost, odvanost kao kukaviluk, veselje
kao tuga, srea kao nesrea, prijateljstvo kao neprijateljstvo, zdravlje kao bolest ukratko
svaka e stvar, ako se Silena otvori, promijeniti svoje lice. Bojim se, da se izraavam previe
filozofski; stoga u iznijeti svoje argumente na laki, shvatljiviji nain.
Tko ne e dopustiti, da je knez veoma bogat i svemoan smrtnik? Ako je on surov i
neodgojen, bez dobrih svojstava, onda nita ne moe da ga zadovolji njegovo "blago i zar mi
ne ete priznati, da je u istinu siromaan. Ako se ne dade otrgnuti od svih strasti i poroka, nije
li tada vie nego niski rob? Mogli bismo na slian nain i o drugim stvarima na svijetu tako
razmatrati, ali je taj primjer dovoljan. emu nam ovo sve ona pria, pitat ete me.
46) Homer, Ilijada XVII. 32: grki rethen de te nepios egno; latinski: Factutn vero fatuus
cognovit; francuski: Le fou prend des lecons a efe depens; njemaki: Was geschehn ist,
kennet der Tor auch.
202

Samo se malo strpite. Vidjet ete. Ako netko glumcu, koji igra upravo svoju ulogu, strgne
masku i pokae gledaocima pravo lice umjetnika, zar on ne e poremetiti cijeli komad? Zar ne
stavlja na kocku, da ga izbace iz kazalita kao nekog ekstravagantnog luaka? Jer nenadano
e se pojaviti i druga slika: pokazat e se da je ena mukarac, a mladi starac. Ispod maske
kraljevske krune pokazat e se lakrdija, a ispod maske boga ovjeuljak. Gledaocima razbiti
iluziju znai u isto doba razoriti cijeli interes za predstavu. Njihov je pogled bila osvojila
iluzija i varka. to je drugo cijeli ljudski ivot nego neka vrsta komedije, u kojoj sudjeluje
svaki u drugom obliku i svoju ulogu pod maskom igra tako dugo, dok mu ravnatelj kazalita
ne naloi da napusti pozornicu?
Taj ravnatelj jednog te istog glumca predvodi pred opinstvo u razliitom odijelu: as je kralj
odjeven u grimiz, a as je opet rob, odjeven u dronjke. Uistinu sve je na ovom svijetu samo
lakrdija, koja se igra svakog dana.
Uzmimo, da bi u sredini tog kazalita ustao iznenada jedan mudrac, koji je s neba pao i poeo
vikati: "Ne, ne onaj, kojega vi potujete kao vaeg boga i gospodara, nije niti ovjek, budui
da se on kao ivotinja pokorava samo svojim unutranjim nagonima. On je jedan od najniih,
najjednostavnijih robova, jer dobrovoljno slui tako mnogoj, prezira vrijednoj gospodi". Ili
uzmimo, da taj mudrac dovikne ovjeku koji jadikuje radi smrti svoga oca: "Veseli se, tvoj je
otac tek poeo ivjeti, jer ovaj ivot dolje na zemlji nije nita nego jedna vrsta smrti." Ili kada
bi rekao nekom oholici, koji cijelu svoju slavu vidi u svom slavnom rodoslovlju: "Ti nijesi
plemenit, ti si bastard, jer nema ni trunka one kreposti, bez koje nema istinskog plemstva."
Ukratko, ako taj na filozof bude podvrgavao svom kritikom duhu sve druge ivotne
poloaje i stvari, to e mu se drugo dogoditi nego da e ga svi srna
203

trati bjesomunim i ludim ovjekom. Kao to nemanita lueg od prijevremene mudrosti ta'ko
isto nema nita nerazboritijeg od zlosretno postavljene mudrosti. Uistinu smatram, da je to
veoma nezgodno, ako se netko ne umije prilagoditi drugim ljudima? ni vremenu ni prilikama,
u kojima ivi. Treba se sjetiti barem onog zakona, koji je vrijedio kod grkih gozba: "Ili loi
ili se tornjaj! (He pithi e apithi)." Ako se hoe drugaije, onda se zahtjeva nemogue, naime,
da zemaljska komedija ne bude vie komedija. Istinski razbor za jednog smrtnika sastoji u
tom, da on vidi ispravno pravu dozu mudrosti, da ljudska priroda ne ide preko svojih sila i da
cijeli svijet dobrovoljno zatvara svoje oi za vlastite pogreke, samo da se poda iluziji
(samoobmami). Ali upravo to je ista ludost, koju nam preporuujete, rei ete mi jo!
Priznajem u pretpostavci, da ete i vi meni priznati, da se upravo tako zbivaju stvari na
pozornici vaeg svijeta.
O, besmrtni bogovi, trebam li svriti ono, to mi jo valja rei? Zato da utim, kad je ono, to
u rei istina. Meutim mislim, da je moda pri jednom tako vanom poetku dobro initi, da
ja zazovem (invociram) za pomo helikonske muze, koje pjesnici ee zovu zaradi niesa.
Pritecite mi stoga na jedan as u pomo, kerke monog Jupitra! inspirirajte me, da
uzmognem pokazati jasno, da je ona toliko slavljena mudrost samo onda mogua, kao utoite
sree, ako joj Ludost bude vodiem.
U prvom je redu jasno, da sve strasti idu u podruje Ludosti, jer se luak razlikuje od mudraca
u tom, to se luak dade voditi od svojih strasti, dok naprotiv drugi nastoji da prezre strasti i
da slijedi svoj razbor. Evo dakle zato se dakle stoici uklanjaju od ovih uvstava due kao od
najgore bolesti. Meutim je unato tomu sigurno, da su strasti samo kormilari, koji sigurno
vode u luku mudrosti i potiu misao i elju da ini dobro. Stoik Seneka
204

nasuprot tomu estoko istie, da pravi filozof mora ibiti bez strasti; mudrac Senekine vrste
nema nita ovjejeg u sebi, on je u neku ruku vrsta boga, a takav ovjek nije nikada postojao
na zemlji niti e ikada postojati; pravo da se kae, takav je ovjek kip bez due. Preputamo
im, neka se stoici u miru igraju sa svojom imerom, neka ju ljube bez zavisti, neka ive
zajedno s njom u Platonovoj dravi, u carstvu ideja ili u Tantalovim vrtovima (a takvi vrtovi
prema grkoj poslovici uope ni ne postoje). Tko ne e zazirati od jednoga takvog bia kao od
kakve grdosije i sablasti od takvoga tupog bia, u kojem nema nikakvih osjeaja, ni ljubavi ni
suuti niti se dade impresionirati kao ni beutna stijena? Nita mu ne ostaje sakriveno, nikada
ne grijei, nego poput Lvnkeja prodire okom kroz sve stvari; on razmilja o svakoj stvari s
najveom tonou i ne dade se ni u jednoj toci vladati obzirom. On je samo sam sa sobom
zadovoljan, dri sam sebe bogatim, sam sebe razboritim, smatra sam sebe kao da je jedini
jedincati kralj, jedini slobodni ovjek; ukratko on jedini vjeruje u to, ali nitko drugi ne dijeli
njegovo miljenje. Prijatelja nema niti je on bilo iji prijatelj. Same bogove prezire; sve, to se
deava na ovom svijetu predmet je njegovih kritika i poruga. To je dakle ta ivotinja, koju
stoici smatraju apsolutnim mudracem.
Pitam vas, kada bi se o tom glasovalo, koja bi drava htjela takvog poglavara, koja vojska
takvog generala? Kako bi takvo bie moglo uope ,nai stanodavca, enu, slugu? Zar nije
tisuu puta bolje izabrati medu luacima jednog, koji je sam luak, te koji umije luacima
zapovjedati i njima se pokoravati, koji je po ukusu svojih istomiljenika t. j. gotovo cijelog
ovjeanstva, koji je ljubezan prema svojoj eni, ugodan u drutvu sa svojim prijatelji
48) Poznata Tertulijanova misao: "homo sum et nlhil humani a me alienum puto".
205

ma, zabavan na gozbama i mio ljudima, napokon jedan od onih ljudi, koji se hvale, da je
ovjek, da se zanima za sve ljudsko, to se zbiva na svijetu.48) Meni je samoj ve odavna
dodijao onaj mrzovoljasti mudrac, stoga sada prelazim da razvijeni misli i prednosti ivota.
Zamiljam sebi u duhu, da se prenesem na visoki opservatorij gdje su pjesnici smjestili
Jupitra. to e se vidjeti? Gomilu ljudi smrtnika u bijednom ivotu; bolno je i prljavo njihovo
raanje, odgoj mukotrpan; u djetinjstvu su podnijeli bezbrojne muke, a starost im je izvor
mnoge nemoi i na kraju svih jadi neotklonljiva smrt. Pridodajte jo svemu tome bolesti i
nezgode, koje se poput niti provlae cijelim bijednim ivotom i sve one dosade, koje poput
more prititu sve najslae trenutke ivota! Da ne govorimo o mukama, koje jedan ovjek
nanosi drugome, kao to su siromatvo, ropstvo, infamija, sramota, bijeda, lukavtina, izdaja,
uvreda, optuba, nitkovluk. Ali tko da izbroji sva zrna pijeska u moru? Zaradi kojih zloina
mora ovjek da trpi jedan takav udes? Koji je to Bog uinio, da ovjek bude roen u ovoj
dolini suza, ne smijem da vam sada rastumaim. U svakom sluaju ne e onaj, koji temeljito
ispita nesreu ljudskog poloaja, moi da ukori miletsku djevojku koja je odluila da potrai
utjehu u smrti premda i taj sluaj izaziva suut.49)
Ali vi me nijeste nikada pitali, koji su oni ljudi, koji su dokrajili zaradi nedaa svoj ivot
samoubistvom? Bili su to sve mudraci, o kojima e ovdje biti govora. Da se ne zadravam
dulje na Diogenu, Ksenokratu ,Katonu, Kasiju i (Brutu, spomenut u
47) Prema grkoj mitologiji Lynkej je mogao vidjett kroz zemlju (lynx znai "ris"; francuski:
yeus de lynx '=, otro oko).
49) Prema Oelliusu ("Noctes Atticae") u svoje je doba miletske djevojke zahvatila
nerazjanjena manija, da su svravaie svoj ivot samoubistvima (vjeanjem).
206

samo Hirona,50) koji je radije izabrao smrt nego lt da bude besmrtan. Vi ve vidite po ovom,
to bi sve bilo, kad bi se svakom prosjenom ovjeku prohtjelo da bude mudar; naskoro bi
zemlja opustjela i trebalo bi novog Prometeja51) da modelira nove statue. Ja uklanjam tu
nezgodu dijelom pomou neznanja u kojem drim smrtnike, dijelom pomou
nepromiljenosti, ee putem zaboravi patnja, katkada pomou nade u bolji udes, katkada
pomoi* milja utilnog uitka. Tako ja zaslaujem udes ljudi, tako da oni ne e da ostave
ivot, ni onda, kada ih je sam ivot napustio i kada su Parke dole ve na kraj svoje niti. to
manje razloga imaju da ive, to im je vie stalo do ivota, to due ele da ive; nikada im se
ne ini, da je prevelik broj njihovih dana. Zahvaljujui mojoj dobroti, vidimo posvuda jo
stare Nestore, koji jedva imaju ljudski izgled', oni mucaju, brbljaju besmislice, nemaju vie
nikakvih zubiju, kosa im je bijela i nabori su im izrovali lice. Ostatak svoga opisa posuujem
od Aristofana: runi su, iznemogli, smeurani, elavi i krezubi; zahvaljujui meni, velim,
vidimo ih, da se vesele ivotu i da izgledaju mladi. Jedan bojadie svoje snijene kose, drugi
sakriva elu pod vlasulju, trei nosi umjetne zube, koje je posudio od drugog; etvrti se
zaljubljuje smrtno u jednu mladu djevojku i pri tom se ponaa lue i gluplje od svakoga
mladog ovjeka. Da, to je ve sada tako obino, da mlada ena bez miraza uzima starca na
rubu groba za mua, te se to ini gotovo kao razlog za pohvalu. Dakako ta mlada enica ne
ograniuje svoje simpatije na starca. Ipak u vam razviti veseliju sliku. To su zaljubljene stare
ene, ti promjenljivi lesovi koji nam se ine kao da dolaze iz podzemlja i koji ve miriu po
gnjilei. Ali one jo osjeaju bez pre
50) Hirona, najmudrijeg od centaura, Ahilova uitelja
ranio je Heraklo otrovnom strelicom. I ako je mogao ostati
na ivotu, molio je besmrtne bogove, da mu dokraje ivot.
51) Prema mitologiji Prometej je gradio ljude iz gline.
207"

stanka nasladu i veselje ivota putene su kao koze (prema grkoj uzreici) i trae Faona, da ih
zadovolji i plaaju ga obilno. Mau stalno lice Uilom, neprestano stoje pred zrcalom, briju
dlake na razliitim mjestima, pokazuju svoje uvele i skvrene grudi, pjevaju pjesmice slabim,
drhtavim glasom, a da uvijek uuvaju svoje starake nagone, piju s mladim ljudima, pleu s
mladim djevojkama, piu ljubavna pisma. Sav svijet se ruga starim zaljubljenim luakinjama i
svijet ima pravo. Ali njih se to ne tie; one se samodopadno smiju, ive u omaglici najvieg
zanosa i uivaju preobilno slatku sreu, koju im ja priskrbljujem. Molim samo gorljive
izrugivae, da razmisle, da li nije bolje provoditi takav krasni ivot u ludosti nego kako veli
poslovica traiti jednu gredu i o nju se objesiti. Ali svakako je ruglo, prigovorit e mi se, na
kakav to nain ive vae starice i starci. Da, sasvim pravo. Meutim td se mojih luaka nita
ne tie; oni ne osjeaju takve sramote ili ako ju ve osjeaju, znaju se zato lako i utjeiti. Pane
li vam kamen na glavu, to se pravom zove istinska nesrea i zlo, ali sramota, ruglo,
predbacivanja, ukori kode samo u tolikoj mjeri, u kolikoj se mjeri osjea uvreda. Zlo nije za
onoga zlo, koji ga ne osjea. to vam kodi, da vas cijeli narod huli i napada, ako vi sami sebi
povlaujete. Do takvog stepena savrenstva mogla sam vas samo ja pridignuti.
Ve ujem, kako se filozofi deru s prigovorima, da za nesretno bie nema nita goreg nego biti
lud, ivjeti u zabludi i u neznanju. Ali ja im odgovaram, ivjeti tako znai jednostavno biti
ovjek i ja ne znam, zato se naziva nesretnim ono bie, koje ivi u skladu sa svojim
roenjem, svojim odgojem i svojom prirodom; to je uostalom zajedniki udes sviju ljudi. Vi
biste se morali tuiti na nesreu ljudi, to im nijesu kao pticama dana krila, to im nije dano,
da kao ostale ivotinje idu na etiri noge i da nijesu kao bikovi snabdjeveni rogovima. Istim

biste pravom mogli jadikovati da je plemeniti konj, nesretan, to nije uio nikakve gramatike i
to se ne hrani tjesteninama, ili da je bikov udes oajan, jer ne moe shvatiti gimnazijskih
vjebi. Kao to konj, koji ne razumije slovnice, nije bijedan, tako ne moe nijedan ovjek biti
nesretan, to je lud, budui da ludost lei imanentno u prirodi ovjeka. Otroumni mudraci ve
mi prigovaraju. Jedino ovjek, vele oni, ima meu svim stvorenjima visoki dar, da moe
prisvojiti umjetnosti i nauke; stoga treba da se poslui tom svojom pogodnou, da svojim
duhom popuni ono, to je priroda uskratila na drugoj strani. Kao da bi ovaj argumenat imao za
sebe najneznatniji privid istine; naime da je priroda, koja je kod snabdjevanja kukaca, bilja i
cvijea postupala tako majinski, pri opremi ovjeka spavala tako, da je jo samo trebalo
znanosti, koje je onaj snani Teuth, neprijatelj ljudskog roda izmislio na najveu nesreu ljudi.
Sve te stvari naime ne pridonose onoj srei, za koju su, kako se tvrdi, odreene, nego su na
utrb mnogima; to je miljenje, puno mudrosti, a dijelio ga je i neki kralj kod Platona, koji je
osuivao izum alfabeta (pisma) kao ravu stvar. Odatle zakljuujemo, da su se ove nitetne
nauke uvukle na zemlju poput drugih nevolja ljudskog ivota i da su ih izumili isti oni duhovi,
daemones koji ime je grkog podrijetla su svoje ime posudili od uenjaka. Dobri narataj
zlatnoga doba nije poznavao sve te stvari, niti su ga one uznemirivale, te je ivio prema
prirodi i prema njezinu nagonu. emu je trebalo tada gramatike, budui da nije bilo vie od
jednoga jezika, pomou kojeg su se jedinog uzajamno sporazumjevali. to je trebalo logike,
kada nije bilo spora ni diskusija o oprenim miljenjima? Nije trebalo ni govornitva, kada
nije bilo
52) Platon pripovjeda, da je stari egipatski bog Theuth izumio aritmetiku, geometriju,
astronomiju i slova

208

14

209

nikakvih sudskih rasprava. Pogotovu nije trebalo jurisprudencije, kada nije bilo rdavih
obiaja, koje su proizveli bez sumnje samo dobri zakoni. Napokon su oni presretni smrtnici
imali mnogo dubokoga religioznog straha, te nijesu sa svetogrdnom znatieljom ispitivali
tajne prirode, nijesu razmiljali o udaljenostima i veliini zvijezda, o uzrocima i posljedicama
njihova kretanja ni o drugim problemima, budui da su drali, da tako mali stvor kao ovjek
ne smije prekoraiti granice znanja, koje mu je propisala priroda.
O onom, to se deava s onu stranu neba, nije nitko ni mislio, jer bi to bila ekstravagancija,
koja nije nikomu mogla pasti na um. Malo je po malo iezla meutim ona sretna nevinost
(bezazlenost) zlatnog vremena, jer su zli duhovi izumili, kako sam prije rekla, umjetnosti i
znanosti. U poetku se neznatan broj uenjaka bavio znanou. Kasnije su praznovjerje
Haldejaca i frivolnost Grka poveali ove muke duha; samo je gramatika meutim dovoljna, da
cijeli ivot uini postojanom torturom. Od svih nauka, bez sumnje su najkorisnije one,, koje
se najvema pribliuju zdravom shvaanju, t. j. ludosti. Bogoslovi umiru od gladi, fiziari se
smrzavaju, astrolozima se rugaju, preziru se dijalektiari (logiari); samo se lijenik vie
traio i cijenio nego svi drugi skupa.53) I upravo to je vei neznalica,, to je smioniji i
drzovitiji onaj, koji to zvanje vri, to je ugledniji, to imaju ljudi vie povjerenja u njega; jer
medicina, kako se ona danas preteno vri, samo je jedan dio laskanja, te je u tomu slina s
govornitvom.
Neposredno poslije lijenika nastoje najvema ui u milost javnosti pravi uenjaci ili jo bolje
reeno, oni hoe da udu u isti red s njima, a uz njih su i filozofi, koji (ne usuujem se, da na
sebe preuzmem odgovornost za ovo miljenje), smatraju
53) gr. iatros aner pollon an taksios andron.
210

njihovu nauku (magaretinom) ludou i rugaju im se bezobzirno. Oni su meutim magarci,

koji ureduju i vode malene i velike poslove u ivotu. Ova gospoda postaju barem bogata od
svoga vlastitog posla, dok jedan siromani teolog, koji u svojoj glavi nosi boje tajne, mora
vakati svoj grah i stalno voditi rat protiv stjenica i uiju. Kako je prema tome dokazano, da
su najkorisnije one znanosti,, koje stoje u pravoj, uskoj vezi s ludou, tako str i oni ljudi
najsretniji, koji nemaju nikakvog odnosa sa spekulativnim i praktinim naukama i koji slijede
prirodu kao svog vodia, koja nije ni u. jednoj toci manjkava, samo ako ovjek djeluje u sferi
svoga zemaljskog i ljudskog odreenja. Priroda mrzi sve ono, to ju pokriva i mijenja i
njezina su najsavrenija djela ona, koja izrauje bez pomoi umjetnosti.
Nije li oito, da su od svih ostalih vrsta najsretnije one ivotinje, koje nemaju nikakvih
spoznaja, koje nijesu podvrgnute nikakvom nasilju i koje imaju samo prirodu kao uiteljicu.
to ima sretnijega i udivljenja vri jedni jeg od pela? Kod tih kukaca nijesu niti sva osjetila
savrena kao u ovjeka i ipak moe li arhitektura za podizanje zgrada nai bolji uzor? Koji bi
filozof utopist izmislio samo slinu ili bolju misaonu dravu? Kako nasuprot tomu konj ima
neto od ljudskog duha i razbora i kako je imao nesreu da bude ljudima ha usluzi, mora da
podnosi i dobar dio zlih udesa svoga gospodara. Deava se esto, da kod utrka kao da bi se
stidio da zaostane, i polumrtav tri, ili u ratu, ako ide za tim, da slavohlepno izvojti pobjedu,
pogaa ga hitac i konj i jaha padaju na zemlju.
Ne zaboravite meutim ni na tvrde vale, na bockanje ostruga, na zatvor, koji se zove staja, na
udarce bia, ni na mlaenje tapom, na ormu, na< teinu jahaa, ukratko, na sve gorke
posljedice onog ropstva, u koje je konj dobrovoljno zapao", jer se po primjeru hrabrih junaka
u preobijesnof:
211

poudi htio osvetiti svojim neprijateljima. Ukoliko je zavidniji ivot muha i ptica, u njihovoj
nezavisnosti, jer one sasvim slobodno slijede svoj prirodni instinkt, u koliko im uspije, da
izbjegnu ovjejoj zamci.
Ako ptice zatvorene u krletkama naue da izgovaraju ljudske glasove, gube svu svoju prvotnu
ljepotu i draest. Tako ostaje neoboriva istina, da su stvorovi jednostavne majstorice prirode u
svakom pogledu izvrsniji pd stvorova, od proizvoda umjetnosti.
Takoer ne bih vam znala, da dosta proslavim Lucijanova kokota, koji je zahvaljujui
metempsihozi54) bio u poetku filozof pod likom Pitagore; a bio je ve sve mogue:
mukarac, ena, kralj, privatni ovjek, riba konj, aba, spuva; poslije svih ovih putovanja
izjavio je da je ovjek najnesretnije od svih stvorenja, budui da se svi drugi samo dre
prirode, a ovjek samo hoe da prekorai granice, koje je priroda odredila njegovim
sposobnostima; medu ljudima je cijenio opet priproste graane, ignorante i idiote, mnogo vie
nego uene ljude i velikane drave!
Isto je to mislio i Grvllus, ovjek, koji je bio bezuvjetno pametniji nego njegov gospodar
Itaki junak, veoma iskusni Odisej;55) volio je radije da bude svinja i da u svinjcu roke,
nego da sa svojim gospodarom svladava nove opasnosti i pustolovine. Homer, otac pria ini
se, da je istog miljenja, jeV on uope oznauje smrtnike kao bijednike i saaljenja vrijedne
ljude; svoga Ulisa, taj istaknuti uzor mudrosti, veoma esto naziva nesretnim patnikom, a to je
apozicija, koju on ne daje ni Parisu ni Ajateu ni Ahilu. I zato to? Jer je Ulisses bio lukav i
duhovit, te je u svemu slijedio vie savjet Pallade
54) seoba dua
) esto Odisejeva apozicija: "polimetis"
212

nego nagon prirode. To je dakle dokazano, da se oni, koji se posveuju studiju mudrosti,
udaljuju beskonano od sree i pri tomu su nadludaci jer oni kao jednostavni ljudi nijesu
trebali da napuste svoj skromni poloaj i da uznastoje da ivu poput bogova i da s orujem
svojih umjea poput giganata zavojte protiv prirode; oni naprotiv uivaju istinsku sreu, koji
su po duhu i ludosti najvema nalik na ivotinje i koji ne poduzimaju nita, to je nad
ljudskim silama.
Deder, pogledajmo to, a da ne upotrijebimo enthimema stoika; radije u vam to dokazati
pomou ispravnog, oevidnog primjera.
O, Besmrtni bogovi! Ima li na svijetu sretnije ljudske vrste od one, koja se obino naziva
ludom, bijesnom, glupom i prostom? O kako krasno zvue ova imena. U prvom redu,
priznajem, moj prijedlog vam se moe initi apsurdnim. Ja u vam sada neto rei, to ete vi
u poetku moda smatrati prenapetim, neskladnim, ali to sakriva najdublju istinu. Moji se
luaci ne tue nikako na smrt i taj strah, Jupitra mi, nije nikakva neznatna prednost; ,>oni
nemaju nikakvih okrutnih grinja savjesti; ne obuzima ih strah ni od pakla ni od sjena; ne boje
se ni sablasti ni duhova; ne mui ih nikakva briga ni nesrea, ne trpe od nikakve nade u
buduu sreu, ukratko ne poznaju onih tisua muka, kojima je ovaj ivot podvrgnut, oni ne
osjeaju ni sramote ni bojazni, ni astohleplja, ni ljubomore ni ljubavi. Ako se pak oni
napokon razlikuju od ivotinja vanjskim svojim oblikom, tada su oni tavie, to e vam
potvrditi svi teolozi, nesposobni da grijee. Zaviri prema tome malo u svoju duu, mahniti
pristao mudrosti, ispitaj paljivo kako te mui velika bol i briga dan i no, stavi si u
rekapitulaciji sve nemire i suprotnosti svog ivota pred oi i shvatit e patnje, o kojima moji
luaci nita ni ne slute. Oni ne uivaju samo postojano veselje u smijehu,
213

ali i igrama nego ire nasladu i ivot, vedrinu i hir kamo god dou, kao da su oni dobili
dobrih bogova misiju, da ublae skrb zemaljskog ivota.
Iz tog jo slijedi, da svima prireuje jednako veselje (dok inae ljudi imaju medu sobom
razliite nazore), da objeruke primaju i grle luake kao svoje ljude, da ih esto i rado ele, da
ih hrane, da ih njeguju, ljube, da im priskau u pomo u nesrei, da im napokon doputaju bez
kazne svaku rije i svaki in. Ne samo to nitko ne ide za tim, da im kodi nego tavie same
ivotinje suzbijaju u nji, hovoj nazonosti svoje priroeno divljanje, kao da su svijesne
njihove nevinosti i nekodljivosti. Luaci su prije svega pod zatitom bogova i pod zatitom
mojom; to je privilegij, koji se ne usuuje nitko poricati.
Zar nije kontakt i saobraaj s mojim miljenicima visoki uitak za najmonije knezove? Mnogi
monarhi ne mogu bez ludih lakrdijaa ni dorukovati, ne mogu izai na etnju, ne mogu
provesti ni jedan jedincati sat. Prave velike razlike nema izmeu veselih lakrdijaa i onih
alosnih, mrzovoljastih mudraca, koje samo dre, jer tako trai dvorski obiaj. Razlog za tu
razliku lei kao na dlanu i nije nimalo udnovat.
Filozofi govore obino samo alosne stvari i uzimaju sebi tavie katkada u povjerenju u
svoje znanje slobodu, da izriu otre istine, koje fine ui njihovih gospodara primaju s
nelagodnou. Luaci naprotiv nude knezovima ono, to oni najvema trebaju: dosjetku, ale,
lakrdije i ugode. Pogledajte dalje ovaj privilegij ludosti, koji se dosta ne potuje, da ona naime
smije slobodno i istinito govoriti. I to ima vrednijeg od istine? Ako ju Alkibijad kod Platona
pripisuje samo vinu i djeci, onda pripada meni prije svega slava iskrenosti i otvorenosti;
pozivam se pri tom na svjedoanstvo Euripida, ija je sjajna izreka: "Otvoreno ludo govori
214

samo luak",56) dovoljno poznata. to ima luak na srcu, to izrazuje neprevarljivo u

svojim grimasama i oituje jasno u svom govoru. Mudraci imaju po rijeima samog
Euripida dva jezika, jedan da govore istinu, a drugi, da govore u duhu vremena i prema
prilikama. Imaju sposobnost, da pretvaraju crno u bijelo, iz istih usta putaju topli i hladni
dah, a u svom srcu sakrivaju upravo protivno od onog, to govore. Uza svu njihovu sreu
moram da duboko optuim kraljeve, da oni nemaju nikog, koji e im rei istinu u lice i da
oko sebe imaju za prijatelje same laskavce. Meutim e se prigovoriti, da ui vladara ne
ele da uju istinu i stoga monarhi izbjegavaju drutvo filozofa, jer se boje, da se meu njima
moe nai jedan slobodoumnik, koji osjea uitak da vie kori nego zabavlja. Imate pravo,
kraljevi su zamrzili istinu; ali to ini upravo mojim luacima najveu ast, to se ne samo
iz njihovih usta slua istina nego i otvorena uvreda sa radou i iste rijei, koje bi jednog
filozofa dovele na vjeala, primit e se sa srdanim smijehom, dou li iz usta luaka. Jer istina
ima prirodnu mo da razveseljava, ako joj nedostaje sve uvredljivo; sposobnost da tako
govore, a da ne vrijeaju darovali su bogovi samo luacima. Gotovo iz istih razloga obilaze
ene rado s lakrdijaima, jer je njeni spol odvie sklon veselju i ali. to gospoe ine
sa takvim ljudima a katkada ine sasvim ozbiljne stvari smatraju sve samo brbljanjem i
dangubom ni ne vjeruje se, kakvom lukavtinom umiju enice, da pokriju svoje glupe
lakrdije. Da ponovo govorimo o srei luaka, valja rei, da oni provode cijeli svoj ivot u
mnogim ugodnostima i putuju tada, a da se ne boje ni ne osjeaju smrti, upravo u elizijske
poljane, da tamo razvesele pobone i besposlene due alom i igrom. Usporedite sada sudbi
m) grki: mora gar moros legej, doslovno: samo luak govori ludo (stultus enim stulta
loquitur)
215

nu bilo kojeg mudraca sa sudbinom ovih luaka I Zamislite nasuprot tomu ovjeka, koji je
veliki uzor mudrosti! Od djetinjstva izgarajui na lancu tegobnog studija proveo je najljepe
dane svoga ivota u brigama, mukama i patnjama rada; u daljem ivotu nije osjetio ni
najmanje veselja, jer je bio uvijek krt, siromaan, alostan, mrzovoljast, sam sebi nesnosan i
tegoban, drugima na teret, i napokon omraen. Tako je postao blijed, mrav, slabunjav,
krmeljiv, i prije vremena star i sijed, da napokon podlegne preranoj smrti. Smrt lako dolazi
onome, koji nije uope ni ivio! Sada, to vam je sjajna slika takvog mudraca!
Nae estite abe, stoici zacijelo e u svojoj vjeitoj svadljivosti iznijeti nove prigovore protiv
mene. Kako? to? poinju da se dree, jer da nema nita bijednije od bjesnoe i ponaanje
takvog luaka granii sasvim s bjesnoom, te je sama goropadnost bjesnoa. to je drugo
bjesnoa nego stanje duevnog poremeenja? Tu se stoici pak opet sasvim varaju. Deder, ja u
vam unititi ovaj krivi zakljuak (silogizam), ako se to svia muzama.
Oni stoici bi pomou svoje otroumnosti kao to Sokrat kod Platona govori o dvije vrste
Venere i Kupida morali razlikovati dvije vrste bjesnoe, ako hoe da ih smatraju razumnim.
Ne ini svaka bjesnoa (ludost) ovjeka odmah nesretnim. Inae ne bi Horac pjevao: "Moj je
duh obuzela mila bjesnoa." Platon je medu najbolje stvari ovoga svijeta ubrojio eksaltaciju
pjesnika, profeta i ljubavnika, te je napokon Sibila u Vergilijevoj Enejidi oznaila naporne
pustolovine pobonog Eneje besmislicom. Ima dakle dvije vrste bjesnoe (ludosti). Jedna
dolazi iz najdubljeg pakla, a poslana je od furija na svijetlo dana; tada putaju svoje zmije na
slobodu i u srcu smrtnika rastu iznenada najuasnije grozote: ratni bijes, nezasitna ea za
zlatom, zloinaka i sramotna ljubav, ocoubistvo, krvna sramota, rodoskvrnstvo, svetogre i
drugi zloini i patnje
216

kojima se slue furije da ljude, svijesne krivnjestave na muke. Ali postoji jo druga vrsta
bjesnila (ludosti), koja se bitno razlikuje od upravo opisanog. U toj se vrsti oituje moje
dobroinstvo za ljudski rod. Postoji u jednom dobrohotnom varanju osjetila iluzija due, koja
zatire sve tjeskobne brige i sprema mnogostruko veselje. Tu blaenu promjenu iluziju duha
eli sebi Cicero u jednom pismu Attici; on trai od besmrtnih bogova, da postane neosjetljiv
prema nesreama, koje ga snalaze.
Slian je njemu onaj Grk, koji se lijeio ovako: Od ranog jutra do kasne veeri sjedio je posve
sam u kazalitu, smijao se i odobravao pljeskanjem, jer je sebi utuvio u glavu, da se izvodi
pred njim najljepi igrokaz na ovom svijetu, premda se u stvarnosti nije igralo nita. Inae je
izvrivao vjerno svoje drutvene dunosti, bio je vjeran i mio svojim prijateljima, dobar
suprug, dobar gospodar i nije se ljutio, ako mu je sluga tajno ispio koju aicu. Poto su ga
njegovi roaci pomou raznovrsnih lijekova izlijeili, postao je opet sasvim mudar, pa je
upravio svojim dobroiniteljima ove rijei: "Jao, prijatelji, vi ste me usmrtili, u asu, kada sam
se pribliavao svom sretnom snu! Vi me nijeste izlijeili, vi ste mi nasiljem otrgnuli duh od
najslae iluzije."
Imao je pravo; oni su sami bili u zabludi i zasluivali su, da umjesto njega popiju kukurijeka
(emerike), za koji su drali da e ga izlijeiti od sretne i povoljne ludosti.
Da li se svako poremeenje osjetila i duha, smije nazvati bjesnilom (insanijom) o tom se jo
nijesam izjavila. Ako netko ima zablijetene oi tako da smatra mazgu magarcem ili ako se
divi netko bijednim stihovima kao duhovitom remekdjelu, te ih hvali, to se ne e odmah
tvrditi, da je taj ovjek luak. Ako naprotiv jedan ovjek ne samo svojim osjetilima shvaa
sve neispravno nego
217

i uslijed dubokoga duevnog poremeenja stalno izrie najapsurdnije sudove tako da on

uvijek, kad magarac reve (njae), svaki put misli kao da slua divnu simfoniju i unato
strahovitom siromatvu misli da posjeduje blago kralja Lvdijaca Kreza; za takvog bismo
rekli, da se pribliio bjesnoi (demenciji). Ako pak ona postaje vedra zaneenost
(snatrenje), kao to se najvema dogaa onda razveseljava i onog, kojeg je spopala kao i sve
nelude sluatelje. Ova je vrsta bjesnila uope mnogo rairenija nego se to obino misli.
Iskustvo nas ui, da se jedan luak esto ali s drugim i da se oba uzajamno zabavljaju, tavie
esto se dogaa da onaj, koji vie luduje, smije se iz punijeg grla onom, koji manje luduje.
Moj je sud prema tome ovaj: ovjek je to sretniji, to je bogatiji oitovanjima svoga
bjesnila (insanije), dakako pretpostavivi to, da on nikada ne prekorauje granice nama
svojstvene vrste; ta je vrsta tako obuhvatna i openita, da ja sumnjam, da li se moe u cijelom
ovjeanstvu nai jedini jedincati stvor, koji je u svako doba mudar i koji nema ama ba ni
trunka ovog ili onog bjesnila. Mora se samo pomisliti na ovu malu razliku: ako ovjek smatra
jednu tikvu enom, onda ne oklijevamo, da ga proglasimo bijesnim. Zato? Jer se to veoma
rijetko zbiva; ali ako mu svoju suprugu, koja mu nasadu je na glavu cijelu umu
rogova, slavi kao Penelopu djevianstva i istoe i u svojoj sretnoj zabludi blagosivlje svoju
sudbinu, onda ne e biti ovjeka, koji e tu zabludu tumaiti kao bjesnou. Zato? jer
nema nita obinijeg od toga. Ovamo valja ubrojiti i one, koji osim lova na divlje ivotinje
preziru sve i po svom vlastitom priznanju ne poznaju za sluh nikakvog veeg, ugodnijeg
ushita od stranog tona lovakog roga i lavea pasa. Ja tavie mislim, ako lovcu smrad od
neisti pasa dopre u nos, da on dri, da je to cimet (slatka korica). Kolika je naslada
razrezivati plijen ti komadie! Volove i kopce klati pristoji se
"218

samo obinoj puini, ali ubijati divlje ivotinje doputeno je samo odlinicima. Plemeniti
gospodin klekne gologlav uz ubijenu ivotinju, zgrabi no, koji je samo posveen za poslove
ove vrste bio bi zloin, da se upotrebljava koji drugi i ree savjesno po odreenom redu i s
odreenim kretnjama odreene udove ivotinje. Dok on to obavlja, okruuje ga cjelokupno
lovako drutvo; ;svi ga promatraju pobono utei tako te ih taj prizor, koji su oni tisuu puta
vidjeli, osvaja i dirne, kao da je to neto sasvim novo i sveto. Jer napokon, koja kua ima
sreu da od lova togod kua, misli da se time u hijerarhiji asti popela za jednu ljestvicu vie.
Ako sada i ovi lovci, koji su cijeli svoj ivot progonili i jeli divlju zvjerad, konano nita
drugo ne postignu nego da postanu gotovo isto tako divlji kao i divlja zvjerad, koju oni
progone, onda se potpuno uivljuju u misao, da provode ivot poput kraljeva.
Druga vrsta ljudi, koji su u mnogom pogledu nalik na one netom opisane, jesu vjeni
graditelji, koji u nezasitnoj elji za graenjem i pregraivanjem pretvaraju etvorinu u
krunicu, a krunicu pregrauju opet u etvorinu. Oni u tome ne poznavaju ni mjere cilja, dok
im napokon ne ode i kua i sam komadi kruha tako da panu na prosjaki tap. I to tada?
Ipak su svakako niz godina proivjeli veselo i zadovoljno.
Ovima dolaze najprije mudraci, koji nita neznatnije ne misle nego da pobrkaju novim
tajanstvenim spekulacijama cijelu prirodu, da na kopnu i na vodi trae bilo kakvu muiavu
bitnost.
Slatka nada tako ih proima, da se ne boje ni trokova ni truda i da uvijek s udivljenja
vrijednom otroumnosti uvijek izmiljavaju neto novo, ime se samo varaju i ovu varavu
nadu ine ugodnom, dok ne proeksperimentiraju cijelu svoju imovinu 1 vie nemaju niti
toliko, da si mogu izgraditi malenu pe.
219

Ipak nalaze oni uvijek uitke i zadovoljstva u svojim tatim sanjarijama i sokole najmarljivije
jo i druge, da i oni tee za jednakom sreom. Ako pak uvide, da su prinudeni, da se odreku
otkria, nalaze oni bogato vrelo utjehe u tom, da je dosta, da su uope htjeli neto veliko;
istodobno se ljute na prirodu, koja je ljudima dodijelila samo kratak vijek za djelo tako velike
vanosti.
to se dalje tie igraa, sumnjam jo uistinu u to, da li ih smijem ubrojiti u svoje carstvo. Oni
su dakako to je smijeno pogledati toliko zauzeti od igre, da im samo kod obinog klepetanja
kocke skae srce u grudima i udara sve vie i vie. Ako oni tada, zavedeni uvijek nadom u
dobitak, izgube sav svoj novac, ako im se brod razbije o hridinu, koja je isto tako opasna kao
brdo Malea i ako oni jedva spase ivot poslije ovog brodoloma, oni e lake svakoga drugog
prevariti nego onoga, koji ih je opljakao, iz bojazni, da bi mogli izii neasno. to da kaem
o onim starcima, koji su gotovo oslijepili, a ipak nastavljaju uvijek svoju igru pomou naoala
ili ako ve imaju i reumatizam u rukama, onda unajmljuju i stranca, koji e za njih bacati
kocku. Ta igra to je uistinu zabavni posao, ali se esto izopauje u bjesnilo tako, da je vie
nalik na furije nego li na mene. Samo u vam sada spomenuti ljude, koji stoje neosporno pod
mojim gospodstvom. To su oni, ije je najvie veselje, da sluaju udesa i pustolovne lai ili
da ih pripovijedaju i oni, koji ne mogu dobiti dosta takvih lakrdija, pa kada najgluplji
materijal udesnih znakova sablasti, vragoljana, zlih duhova i tisuu drugih udesa tvori
predmet razgovora, onda im ljudi sve vema vjeruju i oni to ugodnije kakljaju ui sluaa, to
su te prie nevjerojatnije. Ovo zanimanje slui poimence visoko dostojnim sveenicima i
propovjednicima ne samo za vedrije skraivanje dugih satova nego i za promptno
ispunjavanje mile novarke.
220

Ovdje opisanoj vrsti pribliuje se i druga vrsta lakrdijakih aljivina (budalina), koji su odani
litdom praznovjerju, koje usreuje.
Ako su imali sreu, da vide drvenu statuu ili inae kakav otisak Polifema ili svetog Kristofora,
misle, da su onog dana posve zatieni od smrti ili ako je jedan vojnik obavio propisanu
molitvu pred slikom svete Barbare, nada se, da e se iz bitke povratiti kui neozlijeen. U
neke dane zazivaju i Erazma s votanim posvetnim darovima i uz neke pobone izreke kao
sveca L, oekuju, da e naskoro postati bogati ljudi. I sada je tek va Herkul, sveti uro! I
drugog su Hipolita izmislili, ijeg konja kite u pobonom maru s ormom i zvoniima samo
jo nedostaje, pa da mu se mole. Uvijek novim darovima nastoje tjeskobno, da sauvaju
zatitu i naklonost jahaa; ako se zaklinju na njegov mjedeni ljem, to vrijedi potpuno isto kao
kraljevska zakletva. to vi mislite nadalje o ljudima, koji sanjare o umiljenom oprostu svojih
grijeha i koji kao da satom mjere trajanje istilita; to raunaju matematski precizno: vjekove,
godine, mjesece, dane i sate. Ograniit u se, da spomenem one slaboumnike, prenapete ljude,
koji se nadaju u savrenu sreu i pouzdavaju se pri tom samo u par malenih molitava i u neke
neznatne vanjske znakove pobonosti, koje je poboni varalica izmislio na dobro dua ili
zaradi sticanja novca. Ovi ljudi zacijelo obeavaju bogastva, asti, uitak, sjajne gozbe,
neprekidno zdravlje, dugi ivot i svjeu starost; napokon oekuju da e uz Isusa dobiti prva
mjesta na nebesima, razumije se, dakako uz uvjet, ako to kasnije udu meu blaenike. A to
znai tek onda, kada sve druge ari, koje oni trae sa cijelom duom, napuste ovdje na zemlji
na svoju veliku tugu, moi e da idu za neshvatljivim nasladama nebesa. Za svoga ivota
uvjeren je svaki trgovac, vojnik ili sudac, ako on samo maleni dio novca od svoga plijena
stavlja u crkvene svrhe, da e mu Bog opro
221

titi sve pogreke i propuste; uvjeren je, da je tim* okajao sve krive zakletve, sve neiste
poslove, svaku* prepirku, svako umorstvo, svaku prevaru, svaku nevjeru, svaku izdaju i to
tako okajao, da on misli da je opet u pravu, da pone novi niz zloina.
Ima li nadalje ludih, a podjedno sretnijih ljudi od onih pobonjaka, koji se nadaju da e
svagdanjom molitvom od sedam izvjesnih psalama nepromaeno izvojtiti Boje carstvo?
Duhoviti avao, koji je imao ipak vie tatine nego lukavosti treba da se ovim arobnim
stihovima hvastao pred svetim Bernhardom, koji je umio da samog sina pakla nadjaa
lukavtinom. To su sve tako goleme ludosti,, da ih se gotovo sama ja stidim; meutim ne
odobrava samo veliko mnotvo takve izopaenosti nego ih tavie i javni uitelji religije
posvema odobravaju. I nadalje, ne ide li gotovo u istu kategoriju, da svaka zemlja ima svoje
osobite svece? Ljudi' oboavaju ovu nebesku gospodu na najraznovrsniji' nain i pripisuju im
najrazliitije vrste zatite: jedarc lijei zubobolju, drugi pomae onima, koje raaju, ovaj vraa
ukradeno, onaj spaava iz opasnosti brodoloma, drugi se brine za sigurnost stada i slino;
ponestalo bi mi vremena, da ih sve nabrojim. Ima takoer svetaca iji se ugled i mo proteu
na razliita podruja; spominjem prije svega Boju majku, koja u oima puka ima jo veu
mo nego sin.
Zar nije ono, to ljudi mole od ovih svetaca u okviru moga djelokruga? Recite mi, molim,
imate li ve od nekoga medu velikim brojem darovanih zahvalnica, kojima su pokriveni
gotovo sasvim zidovi i svodovi mnogih hramova, jednu jedincatu, koju je netko istakao kao
uspomenu na udesno izlijeenje od ludosti ili ima li igdje zahvalnica kakvog ovjeka za to,
to je postao mudriji za jednu* dlaku. Jedan se zahvaljuje, to se spasio sretno plivanjem,
drugi je od neprijatelja zadobio ubod maem, te je izlijeen, trei se zahvaljuje zato, to je u
222

borbi, upravo u najeoj borbi ostao na ivotu s isto toliko sree kao hrabrosti, drugi, koji je
osuen na smrt na vjealima, to je pao iv, pomilovan od nekoga kradljivoga sveca, sa
vjeala, da nanovo iz iste ljubavi prema blinjemu olakava pune depove svojih
sunarodnjaka. Jedan se brzim bijegom iz zatvora domogao ponovo slobode, drugi jena veliku
alost svoga lijenika ozdravio od groznice; jednom je donio otrov, koji mu je dao, ali je to
zapravo bio samo bolji otvor tijela (laksatif) f nije za njega bio smrt, nego upravo spas,
nipoto na veselje njegove ene, ije su muke i trokovi bili uzaludni; drugi, ija su se kola
prevrnula, donio je svoju ormu i upreg u redu kui, a on i konji ostali su zdravi; jednog je
zatrpalo kamenje, pod ijim je teretom ostao ipak na ivotu; drugi je od' mua svoje
ljubavnice zateen na inu, ali se jo sretno izvukao iz tako kakljive afere. Za ovakvo ili
onakvo osloboenje od ludosti ne nalazi se nigdje nikakva zahvalnica; ludost je tako draesna
i zamamna za ljude, da oni mole prije za osloboenje od svega drugoga, od svih drugih
dobara, samo ne od ludosti. Ipak emu su nam potrebne nove pustolovine na ovom oceanu
praznovjerja?
Vergil veli: kad bih imao i stotinu glasova f eljezno grlo i kad bih imao glas od elika,
nikada* ne bih mogao da nabrojim i opiem sve nijanse oveludosti i da ih nazovem pravim
imenom.
itavo je naime kranstvo iznakaeno od bezbroja takvih praznovjernih ekstravagantnih
ludosti. Sveenici njeguju i gaje veoma srdano i rado taj korov i u njemu bez muke nalaze
svoju korist. Kada bi sad iznenada jedan od omraenih propovjednikamorala nastupio i kad bi
sada slijedee, posvema ispravne i obrazloene opomene upravio ljudima: "ivite u sasvim
kranskom smislu i va e konac biti blagoslovljen. Okajavajte i opratajte grijehe, ali ne
traite zato ni neznatni obol nego mrzite zlo, alostite se, bdijte, molite se, postite i promije
22*

nite uope va cijeli nain ivota! Oponaajte u svom ivotu ivot svoga sveca i vi ete stei
njegovu naklonost" odmah biste shvatili, kako bi slini principi poremetili sreu smrtnika i
kako bi izazvali puno brige i nevolje u njihovim savjetima.
Jo par rijei o drugoj kategoriji luaka. Mislim na one, koji jo za ivota nareuju
velianstvene pripreme i obrede, da to sjajnije nastupe put u vjenost. Oni navode tono
toku po toku, koliko zublja, koliko pratilaca, koliko crkvenih pjevaa, koliko naricaljki ele
da bude kod njihova pogreba, kao da ^nijesu uvjereni u to, da e im smrt oduzeti svijest da
vide taj prizor, ili kao da smatraju sramotom, da ih ne isprati najsjajnija pompa do groba. ini
se uistinu kao da oni smatraju smrt kao slubu edila, koji je obino prireivao igre i puke
gozbe.
Premda se moram pouriti, ne mogu, a da ne spomenem i one mueve luake, koji, premda se
jedva razlikuju od naroda, ipak govore s najlaskavijim rijeima o svom umiljenom
nadljudskom plemenitom podrijetlu. Jedan izvodi svoj rod direktno od Eneje, drugi od Bruta,
trei od kralja Artusa. Oni izvlae iz podruma statuete i portrete svojih preda, oni vam broje
svoje pree i svaki se as slue otrcanim pridjevkom svojih otaca. Nije li takav ovjek pravi
idol i isto tako malo vrijedan kao lutka iz reda njegovih predaka, kojima se hvali? Ali ipak
ivi zahvaljujui divnom samoljublju savreno, sretno i zadovoljno; k tomu se nalaze i drugi
ljudi jednake ludosti, takvi glupani, koji ih dre bogovima i tuju ih kao bogove.
to se ja zadravam kod jedne ili druge vrste ludosti, kad i sama mila filautija stvara posvuda
sa udesnim sredstvima velike ete sretnih ljudi. Jedan, koji je runiji i nezgrapniji od svakog
majmuna, misli da je po ljepoti Nirej; drugi, koji je uistinu tako daleko doao da je ispravno
zabiljeio
224

pomou cirkla tri linije, misli odmah, da ni sam Euklid nije bio spretniji; trei pjeva kao
magarac i to ne zvui loije od kokodakanja kokoi, koju grize kokot. Unato tomu je ushien
svojim glasom i smatra se drugim Herfogenosom. Ali sada dolazi najveselija vrsta ludosti.
Jedan ovjek ima veHk broj sluga; svaki ima neke prednosti, kojima se gospodar ponosi kao
da su njegove. Tako se kod Seneke upoznajemo s onim presretnim bogataom: kada je htio tla
ispripovjedi svoju pripovijest, sjedjeli su njegovi robovi uz njega, da mu kau vlastita imena. I
ako je taj ovjek bio tako slab, da ga je i daak vjetra mogao sruiti na zemlju, ipak se je
pokazao uvijek spremnim, da primi borbu na ake, jer je imao mnoge i snane sluge u kui.
Jedva da je nuno da govorim ovdje o ljudima umjetnosti, oni su mezimci moje filautije i svi
bi radije odstupili dio oinske batine nego li da priznaju, da nemaju duha ni talenta: osobito
su tati glumci, muziari, govornici i pjesnici. to su vei neznalice, to misle, da stvaraju
znamenitija djela, i to su vie zauzeti samim sobom, to glasnije posvuda nagovjeuju svoju
samohvalu. Ne vjerujte ipak, da ove uplje glave ne nalaze takvih upljih glava, koji
odobravaju njihove nazore; najnezgrapnija glupost, najapsurdnija izopaenost nalazi na zemlji
najvee tovatelje i ljubitelje jer se upravo svi ljudi, kako sam vam ve rekla, klanjaju ludosti.
Neznanje ima dakle dvije velike prednosti: s jedne se strane posvema slae sa samoljubljem, a
s druge joj se strane divi masa. Tko vie voli uistinu filozofijsko obrazovanje i znanje, taj ga
mora iskupiti za visoku cijenu i velikim trudom i tada to znanje djeluje, tako, da ga cio svijet
izbjegava a i ono "bjei od cijelog svijeta, dok se konano jo netko nade, koji je kadar svoje
sklonosti dijeliti s drugim.
15
Saznajem nadalje i to, kako je priroda ne samo pojedinim klasama ljudi nego ta vie i cijelim
narodima usadila u srce svoju zajedniku filautilu.
225

Englezi misle, da je upravo kod njih udomaena ljepota, muzika i dobro jelo. koti cijene
svoju plemenitu krv i ponose se da su u srodstvu s kraljevskim rodom, umiljaju sebi, da su i
otroumni dijalektiari, dok Francuzi smatraju, da je njihov nain, ivota najbolji. Pariani
hvale svoju teoloku mudrost i ponose se njom u tolikoj mjeri, da sve druge preziru. Talijani
veliaju svoju literaturu i govornitvo, te se prije svega ponose tim, da samo medu njima
nema barbara. Moe se rei, da su Rimljani najvema zauzeti za to netom spomenuto stanje
sree i da: jo danas sa zadovoljstvom i nasladom sanjaju o prvenstvu svoga glavnog i
svjetskog grada. Mleani ivu umiljeni u svoje plemstvo i veoma su zadovoljni sami sobom.
Grci su sretni, to su izumili nauke i da su potomci starih, mnogo slavljenih junaka.. Turci i
svi drugi njima srodni narodi, koji jo u istinu ive u barbarstvu, tvrde smiono, da jedino oni
imaju pravu religiju i rugaju se praznovjerju i idolstvu krana. Jo su aljiviji u tom pogledu
idovi, koji u postojanom oekivanju Mesije sa najilavijom sigurnou raunaju s
obeanjima Mojsijevim. panjolci ne e nikomu drugom osim sebi da priznaju svoje ratnike
slave. Nijemci nastoje, da im ljudi priznaju ast, da su oni orijakog tijela i da su prvi u nauci
o arobnjatvu.
Ipak se ne mogu uputati u pojedinosti, Vi sada vidite dobro, ako se ne varam, koliko radosti
iri samoljublje posvuda u svim specijalnim i opim sluajevima. Filautija je slina svojoj
sestri, laskanju u tolikoj mjeri, da ih esto zamjenjujemo. Samoljublje ne znai nita drugo
nego sama sebe maziti; ako pak drugoga mazimo i milujemo, zovemo to laskanjem.
Siromano laskanje ima dan danas nesreu, da je razvikano, ali samo kod onih, koji dre vie
do izraaja nego li do same stvari. Umilja se, da se pristojnost prema drugima ne dade spojitf
s iskrenou; ipak da nije tome tako, mogao bi nas; poduiti primjer ivotinja. Razumije li se
ijedna i
226

votinja da vie mazi od psa. Ima li u isto doba drae i privrenije ivotinje od psa. Vjeverica u
nastambi hoe da se uvijek mazi, pa je li zato manje prijateljska ljudima? Tada bi se moralo
uistinu zakljuiti, da divlji lavovi, krvoedni tigrovi i bijesni leopardi misle najiskrenije o
ovjeku. Znam sasvim dobro, da ima i veoma ravog laskanja, koje iskoriuju lukavci i
podrugivai, da primame luaka u mreu. Ipak to nije moje laskanje, jer ono iskae iz bogatog
izvora, iz dobrote srca i iskrenosti naziranja, te je srodnije sa krepou nego suprotnost ove
prijateljske blagosti: seljaki muni ton, kako veli Horacije, i nespretne surove manire.
Laskanje ulijeva kukavici snagu, razveseljuje ozlovoljenog, potie lijenog, budi pospanog,
bolesniku ublauje bolest, kroti goropadnika, doputa, da ljubav klije i cvate. Moje laskanje
privodi djecu putem igranja k mukama uenja; ono je veselje staraca, i pod maskom pohvale
opominje i poduava knezove, da ih ne uvrijedi. Ukratko djeluje, da se svaki sam sebi svidja,
da je sam u sebe vema zaljubljen i u tom poglavito sastoji srea ivota. Ima li ganutljivijeg
prizora, nego kada dvije mazge jedna drugoj najivlje grebu i eu kou. U toj uzajamnoj
slubi postoji, najveim dijelom mnogo slavljeno govornitvo, a jo u veem dijelu medicina,
a u najveem dijelu pjesnitvo. To je laskanje upravo med, zain svakoga ljudskog saobraaja,
Ono pridonosi, da se iri slast ivota. Prigovorit ete mi, da je velika nesrea da bude ovjek
prevaren i ja vam odgovaram, da je najvea nesrea ne biti prevaren. Jer je to neopisiva
prenapetost, ako se srea ovjeka stavlja u same stvari kakve one uistinu jesu. Zavisi jedino i
samo o miljenju, koje ovjek ima o pojedinim predmetima. Sve je u ivotu tako tamno, tako
raznoliko i tako puno opreka, da se ne moe prihvatiti nikakva neoboriva istina. To je bilo i
prvo naelo mojih milih akademika koji su se i u tom pokazali, da nijesu oholi filozofi. Ako
ve ima neoborivih reenica, o kako mnogo one pore
227

meuju uitak i mir ivota. Ljudi hoe ta vie, da ih varamo, i uvijek su skloni k tomu, da im
se la vie svidi nego istina. elite li, da vam iznesem istiniti i jasni pokuaj? Poite u crkvu
na propovjed i vidjet ete kako svi spavaju i, zijevaju od dosade, ako propovjednik govori o
sveanom, ozbiljnom predmetu. Ako pak magnilokvent o jao! to sam se zarekla, ja sam htjela
rei ako veliki govornik pone pripovjedati neku ludu priu, tada se iznenada probudi cijeli
auditorij i svi naule ui. Isto tako moete vidjeti, kad se slavi sveanost bajoslovnog,
pjesnikog sveca na pr. sv. ure, Kristofora ili sv. Barbare, izgledaju ljudi mnogo gorljivije i
pobonije, nego kad se slavi Petar, Pavao ili sam na Spasitelj. Ali preimo sada na drugu
stvar. Vraam se opet na svoju reenicu: srea, koja poiva na samom linom mnijenju,
nesigurna je i jeftina srea, dok se najneznatnije stvari u svojo] ispravnoj kvaliteti esto stiu i
spoznavaju samo s velikim trudom na pr. gramatika. Ljudski duh ima po prirodi najveu
srodnost sa snom, pa mu san (imaginacija) prua vie ugode nego stvarnost. Jedan jede slasno
ribe, koje drugima smrde; tomu se ini to jelo kao ambrozija i recite, to muti njegovu sreu?
Ako nasuprot tomu najukusnija keiga podraaje drugoga na bljuvanje, gdje je onda njegova
srea? Jedan ovjek ima strahovito runu enu, a ipak misli, da se ona moe po ljepoti taknuti
sa samom Venerom, njemu je to tono tako kao da mu je ena uistinu bila lijepa. Drugi opet
ima neku oajnu sliku (ki) i ipak misli, da je Apellesova ili Zeuxisova slika i ne prestaje, da
ju promatra i da joj se divi; nije li on sretniji od onoga, koji skupo plaa prava djela onih
slikara, za koje ne osjea toliko veselja, kad ih pogleda. Poznajem i onoga ovjeka, koji ima
ast, da nosi moje ime. Neposredno poslije vjenanja poklonio je on svojoj mladoj eni
nekoliko krivih dragulja i budui da se dobro razumio u duhovitosti i ale, uvjerio je enu, da
su to
228

pravi i dragocjeni dijamanti, koji vrijede strahovitu svotu novaca. to je jo nedostajalo srei
njegove ene? Ispitivala je, opipavala i gladila staklene komadie kao da je imala blago
neizmjerne vrijednosti. ovjek je pri tom zatedio golemu svotu novaca i veselio se zabludi
svoje ene, koja mu je bila isto tako zahvalna kao da joj je uistinu darovao najdragocjeniji dar.
Mislite li, da se razlikuju stanovnici Platonove spilje, koji su zadovoljni, im vide sjene i
prividne slike razliitih stvari, jer im se to svidja kao da sve to stvarno postoji mislite li,
pitam Vas, da li se razlikuju ovi luaci od onog filozofa, koji naputa spilju i gleda te stvari
onakve, kakve su u istinu? Da je onaj Lukijanov Mihvlos mogao ostatak svojih dana provesti
u snu od zlata i bogatstava, ne bi mu bila uistinu nikakva druga srea potrebna. Ili nema dakle
nikakve razlike izmeu luaka i mudraca ili ako pak takva postoji, onda je to samo razlika, da
su luaci sretniji. I to su stoga sretniji, jer njihova srea jedva neto stoji (kota), jer joj
jednostavno shvaeno miljenje dostaje i drugo, jer oni tu sreu dijele s bezbrojnim drugima.
aliti se sam, ne znai uope aliti se. Sav svijet zna, kako je malen broj mudraca, ako uope i
jedan postoji. Grci se ponose, da je njihova zemlja kroz tako mnogo vjekova rodila sedam:
mudraca. Sama u, Herkula mi, rado umrijeti, ako se poslije tonog ispitivanja njihove
filozofije nae ma samo i polovica jednog mudraca ili moda samo jedna treina.
Medu bezbrojnim pohvalnicama, kojima obasipavamo Bakha, svakako je najslavnija ona, to
taj bog unitava nemire i skrbi due. Ali kako dugo traje ova sretna tlapnja? im se ispavamo,
omame nestaje i tada se brzo povraaju brige "na bijelom etveropregu". U koliko je stoga
savrenije i trajnije dobro, koje ja, Ludost podjeljujem smrtnicima. I ja ih omamljujem, ali ova
omama traje cijeli ivot, donosi sreu, uitak i veselje i ne prouzroku
229

je ni trokova ni kajanja, onima, koji me zovu u pomo. Nema ovjeka, koji ne bi bio
dionikom moje dareljivosti, dok drugi bogovi svoju naklonost i milost podjeljuju as ovoj,
as onoj ljudskoj djeci. Bakhus ne doputa, da posvuda raste jako, milo vino, koje rastjeruje
muke i brige i dariva obilnu nadu. Venera ne rasipava svima riznicu ljepote, a jo rjedje
Merkur daje dar rjeitosti. Herkul ne poklanja mnogima bogatstva, a malo njih postavlja
Homerski Jupiter na prijestolje. esto pak Mars uskrauje svoju pomo objema
neprijateljskim vojskama i borba ostaje neodluna. Apolon mnogima posjetiocima proroita
daje tune odgovore bez nade. Saturnov sin iznenauje zemlju svojim munjama. Feb alje
katkada svojim trakama kugu, Neptun utaplja vie mornara u svom elementu, nego li ih
spaava u luci. Ne u da govorim o onim crnim bogovima kao Vejovisu, Plutonu, Ati,
Kaznama, Groznicama i slinima oni su naime vie krvnici nego bogovi. Ja jedina ludost,
irim bez razlike svoja dobroinstva medu cijelo ovjeanstvo i obavijam sve vezom svojih
darova. I zato ne traim nikakve zakletve i nijesam nikakva boica, koja se srdi i ujedno trai
pokajanje, ako se je propustila u prireivanju moga kulta neka ceremonija. Ja ne uzbunjujem
nebo i zemlju u pobunu, da se nekomu osvetim, ako je netko zaboravio da me pozove na
sudjelovanje u rtvenom dimu, pri emu se nalazi cijela nebeska eta. Ostali bogovi naime u
ovim su stvarima tako udnovati, tako sumnjiavi, da bi bilo bolje i tavie sigurnije pustiti ih
jednostavno neopaeno na miru, i ne moliti ih uope, nego li se baviti njima. Oni su nalik na!
hirovite ljude, koji se lako vrijeaju, pa stoga svaki ovjek voli, da s njima radije ivi u
otvorenom neprijateljstvu nego li prijateljstvu. Predviam, da ete mi prigovoriti: "Ludost,
rei ete, nema hramova, i nitko joj ne moe ponuditi rtve". Sada ja mislim, da sam ja to
ovdje pred vama izrekla, da me takav stepen nezahvalnosti u isti
230
nu iznenadjuje. Ipak malo me se to tie i ne alostim se zaradi toga nego uzimam prema
svojoj priroenoj dobroudnosti stvar s njezine najbolje strane i ne trebam boanskih poasti
niti ih elim. Jer zato bih ja trebala posvetni dim, brano rtveno, jarca ili svinju, kad se
prema meni gaji kult, koji tako daleko sie kao svijet i kojemu tavie ni teolozi ne uskrauju
svoga odobrenja ni svoje privole. Morala bih zavidjeti Diani, to joj se rtvuje ljudska krv. Ja
to smatram najpobonijom poau, ako mene, kako se esto zbiva, posvuda nose u srcu i ako
me svojim ponaanjem iznose otvoreno na svijetlo dana. Takva poast nije ni u samom
kranstvu esta. Velika masa ljudi upaljuje do nogu Boje majke voane svijee i to po
najsvijetlijem danu, gdje to uope nije nuno. Kako ih malo slijedi s iskrenom pobonou
primjer svete Djevice u nevinosti, udorednosti i gorivom nastojanju za blaenstvom! A to je
prva istinska pobonost, koja se nebesnicima najvema dopada. to bih ja nadalje poela sa
zasebnim hramom? Imam ja divan hram cijelu zemlju? Nema samo sveenika ondje, gdje
nema ljudi. Zar ne mislite, da je dosta ludo, eljeti slike i kipove, koje esto nose sa sobom do
skrajnosti opasne posljedice. Ne zbiva li se esto, da ludi i ukoeni ljudi oboavaju esto sliku
kao istinskog sveca i tada se mi nalazimo u sramotnom poloaju ovjeka, koji je potisnut od
svoga zamjenika. Svi su smrtnici moji tipovi; oni me prikazuju vjerno prema naravi, i ako to
sami ne e. Stoga ja nemam nita protiv toga, da se i drugi bogovi u najrazliitijim krajevima
svijeta slave u odreene dane. Moe se Feb slobodno slaviti u Rodu, Venera na Kipru, Junona
u Argosu, Minerva u Ateni, Jupiter na Olimpu, Neptun u Tarentu, Prijap u Lampsaku, to se to
mene tie, ako meni cijela zemaljska kugla skupa uvijek nudi daleko krasnije rtve.
Rei e se da ja pretjerujem? Bacimo nekoliko letiminih pogleda na ivot ljudi, pa e Vam
231

biti jasno, kako mi veliku hvalu duguju ljudi, i kako me svi potuju, i to svi od skeptra do
pastirskog tapa. Ne mogu da o svim staleima pojedinano govorim to bi me predaleko
odvelo nego se moram zadovoljiti tim, da navedem samo najglavnije,. po kojima se lako
moe zakljuiti na ostale.
emu da ja govorim o velikom mnotvu i priprostom puku; on je moj bez ikakvog nijekanja i:
prigovora. Priprosti puk je tako bogat najrazliitijim ludostima i izmilja svaki dan tako
mnoge novev da tisuu Demokrita ne bi bilo kadro, da se svemu tome izrugaju, kako se
pristoji. Ne moete sebi zamisliti, kako mnogo materijala za smijanje, porugu i veselost
pruaju najsiuniji zemaljski stvorovi bogovima. Vi naime morate znati, da su olimpijski
bogovi sve do objeda trijezni i da provode vrijeme u esto bunim vijeanjima; osim toga
sluaju molitve smrtnika. Poslije gozbe pak, ako im nektar zamagli glavu i ako se ne mogu da
bave s ozbiljnijim stvarima, tada se sabiru svi na najistaknutijem mjestu neba, da tamo napeto
gledaju dolje i da promatraju, razliita djelovanja ljudi. Nema uistinu veselijeg prizora za
njihove oi? Besmrtni bogovi? Kakve su to lakrdije i prizori! Kako su raznolike ludosti ljudi?
Ja esto prisustvujem sjednicama bogova i govorim Vam ozbiljno. Jedan je zaljubljen u mladu
enu i to nailazi manje na uzvrat ljubavi, to ga mui vea ljubavna patnja; drugi se eni za
miraz, a ne za djevojku. Ovdje ivi opet mu od prostitucije svoje poslune polovice; drugog
pak progoni demon ljubomornosti, i bdije s Argusovim oima nad svojom branom
polovicom. Koliko li se gluposti izgovori i uini u vrijeme alosti; ljudska alost plaa
podjedno gledaoce, koji izvode lakrdiju alosti. Pravo veli grka poslovica: "Moli se i plae
jedan na grobu, svoje punice". Onaj opet epa sve, do ega samo moe doi i daruje svojem
elucu sve uz opasnost, da e poslije toga prekosjutra umrijeti od gladi. Ovaj vidi u spavanju i
u neradu vrhunac svoje sre
232
e. Ima opet ljudi, koji se uvijek zanimaju za raddrugih i pri tom zaputaju svoje vlastite
poslove. Mnogi posudjuju velike svote, da plate svoje dugove i dre, da su bogati, premda e
naskoro pasti pod. steaj. Drugi opet ne poznaje veeg blaenstva nego da sebe to vie mui,
da se sustee i da tedi za: svoje batinike. Mnogi preplovi sva mora zaradi neznatnog i
nesigurnog dobitka i preputa vjetru i valovima svoj ivot, koji za sva blaga ovog svijeta ne bi
mogao povratiti. On hoe radije da u ratu stee bogatstva nego da uiva kod kue tihi mir.
Onaj se nada, da e doi do lijepe batine, ako se jednom starcu bez djece spretno ulaguje ili
ako je bogatom roaku pri ruci; beskonano se ale bogovi, ako se ovi ribari zlatnih ribica
uhvate u svoju vlastitu mreu.
Najljui i najprezreniji medu svima su bez sumnje trgovci. Nema nita nieg, neasnijeg od
njihova zvanja, koji oni jo k tomu na obini nain vre; Oni su redovito lasci, krivokletnici,
takovi varalice i unato tomu misle, da su najugledniji na svijetu, jer imaju sve prste pune
zlatnog prstenja. Upravo su neasni bogatai, oni, kojima prosjaki redovnici tako podaniki
laskaju koji ih sa najslaom odanou najsveanije nazivaju visokodostojnom gospodom i to
samo zato, da ulove neznatni dijeli trgovakog, nepravedno steenog novca. Na drugoj strani
vidite uenike Pitagorine, koji dre zajednikim dobrom sve, to samo mogu oteti i to
prisvajaju sebi kao pravilni batinski dio. Ima i takvih koji se mole Bogu za bogatstvo i u
svom duhu slikaju mile slike budue sree, koja im je dovoljna za zadovoljni ivot. Opet
drugi su ushieni, ako ih javnost smatra bogatima, dok uistinu u kui nemaju to da grizu.
Jedan ne moe dosta brzo propasti, drugi pak zgre s obje ruke. astohlepni tei za visokim
astima, flegmatini se osjea pred svojom pei najsretnije. Upravo se mnogi zapliu u
beskonane procese i ini se, da prepirka medu stranka
233

rna: nema druge svrhe nego da obogati polaganog suca i rafiniranog advokata.
Buntovnika glava misli na novotarije, poduzetni na velike ine. Mnogi hodoasti u
Jeruzalem, ti Rim, u panjolsku svetom Jakobu, gdje on nema nikakvog posla, dok kod kue
njegova ena i njegova djeca oskudjevaju i tuguju bez njega. Ukratko, ako biste sa mjeseca
dolje, kao neko Menippa gledali neprestanu hajku ljudi, vidjeli biste, kako se oni nalik na roj
muha ili muica meusobno prepiru, kako se tuku, postavljaju si uzajamno stupice i pljakaju,
kako se igraju i ale, kako se raaju, i nestaju i konano umiru. Ne, u duhu ne moete
predstaviti, nikada vrevu, buku i tutnjavu, koju ovjek izaziva na zemlji, ovjek, taj jadni
stvor, koji je tako brzo prolazan, jer katkada otrgne i usmrti bijes rata ili vihor kuge mnogo
tisua ljudi odjedarnput.
Ja bih bila u najviem stepenu nerazborita i zasluivala bi, da me Demokrit ismije iz punog
grla, kad bih pokuala da nabrojim ludosti i gluposti, koje ljudi poinjaju. Pustite nas sada da
preemo onima, koji uvaju u oima ljudi sjenu mudrosti i koji eznu za poznatom zlatnom
granom.
U prvom nam redu dolaze u susret gramatici, vrsta ljudi, koja bi bila tako nesretna tako
bijedna, tako od boga omraena kao nikoja, kada ja ne bih potekoe njihova alosna stanja
ublaila najugodnijom vrstom ludosti. Ti ozbiljni majstori ini se, da su podloeni ne samo
furijama (njih nema pet) nego i bezbroju boica osvete; uvijek lete gladni i prljavi u svojim
kolama u svojim kolama, velim li ja? Ne u svojim muilitima, svojim mjestima za
muenje, u svojim spiljama zlostavljanja. Okrueni od bezbroja djece provode svoj ivot u
vjenom radu, zagluuju od vlastitog vikanja i sasvim propadaju od smrada i neistoe. Ipak
se dre pomou moga dobroinstva najznatnijim ljudima na svijetu. Ta
'234
"ko laskaju sami sebi, ako svojim plaljivim, podreenima tjeraju strah u kosti pogledima
punim prijetnja i gromkim rijeima, ako tapovima, ibama i bievima najsiromanije
izbatinaju i bez milosrdja po vlastitom priznanju bijesne sasvim kao onaj magarac od Kumaje.
Njihova neistoa ini im se kao najljepi ures, njihov je smrad miomiris za njih, i budui da
se u svom bijednom robovanju osjeaju kao u nekom kraljevstvu, ne ele ni u kojem sluaju
da svoju tiransku vlast zamijene sa vlau Falarisa i Dioniza. to ih u prvom redu usreuje, to
je visoki pojam, koji imaju o svojoj uenosti. Uistinu pak usadjuju glupu i ludu grau u duh
djece, ali unato tomu, o dobri bogovi! Donata i Palemona preziru, jer da nijesu nita prema
njihovoj mudrosti. I na temelju te ozbiljnosti i toga vanog dranja, koji umiju dati sami sebi,
smatraju ih ludi i priprosti roditelji njihovih uenika ljudima najdubljeg znanja. Ima jo jedno
drugo veselje za kolnike. Ako koji od njih u nekom zapraenom, izblijedjelom rukopisu nae
ime Anhizove majke ili otkrije koju nepoznatu rije, koja ne ivi u narodnim ustima ako
kojem podje za rukom, da pronadje kakav kamen sa slovima koja se mogu teko odgonetati, o
Jupitra mi!, kakva ga naslada proima, kako sjajne triumfe svetkuje, kako mu samo svi
odobravaju, kao da je podvrgao Afriku svojoj vlasti ili osvojio Babilon! Kakav je visoki
uitak za njih, da itaju posvuda svoje ledene, jadne stihie i da se dadu diviti od puka. Tada
misle, da je Vergilov duh preao u njihovu unutranjost. Najbolje je od svega, ako se oni
uzajamno hvale i ako se jedan drugomu dive.
Ako koji strunjak poini ma samo i malu pogreku u sintaksi, i ako to drugi sa svojim
otrijim oima sluajno opazi o Herkula mi, kakvu e odmah viku podii, kakva e se borba
rijeima razviti i kakve e to nii poruge i pogrde! Ako ja sluajno laem, neka mi se svi
gramatici objese o vrat. Poznajem jednog ovjeka koji zna sve, grki, latinski,
235

matematiku, filozofiju, medicinu, i to on je svjetionik u svim ovim disciplinama. Ima mu

ezdeset godina. I taj univerzalni uenjak mui se ve dvadeset godina, a da se ne brine nita
za drugo, samo i jedino za gramatiku. On e zadovoljan ii u smrt,, ako samo bude tako dugo
ivio, dok postavi neoboriva pravila o razlikovanju osam dijelova govora, to po njegovu
miljenju nije polo za rukom ni Grcima ni Rimljanima. Uistinu, nastao bi krvavi rat, ako bi
tko zamijenio veznik s pridjevom. Vi uostalom moete lako shvatiti, da ima toliko, tavie jo
vie gramatika nego gramatiara samo momu dobrom Aldusu zahvaljujemo ih samo pet.
Naa gramatika ukoena glava ita ih sve, pa makar su krivo i odvratno napisane, ispituje ih
temeljito, sazaviu u srcu protiv svakoga, koji se o ovom predmetu, pa bio ma kako lud,
usuuje pisati, i uvijek je u strahu, dai je netko moe liiti i slave i ploda viegodinjeg rada.
Je li to ludost, je li to bjesnilo,to mui tu gramatiku glavu. Neka bude, kako vi hoete, ako
mi samo dopustite, da se gramatik, ovjek tolikih neuspjeha zahvaljujui mojoj dobroti penje
do visina sree tako da on ne bi htio, da svoju sudbinu zamijeni s onom persijskih kraljeva.
Pjesnici mi duguju veliku zahvalnost premda imaju privilegij (koji se ne da osporavati) da
budu ludi. Oni su slobodni nairod, kako veli poslovica i cijela njihova umjetnost ima svrhu da
razvesele druge glupane pripovjedanjem ludih lakrdija i blesastih bajki. I unato tomu
obeavaju to je dosta udnovato sebi i drugima besmrtnost i boanski ivot. Samoljublje i
laskanje su im prije sviju drugih kao vjerne savjetnice, i tako su pjesnici moji najiskreniji i
najprivreniji tovatelji.
Slijede govornici; oni nijesu dakako moji najvjerniji podanici, oni se malo blie filozofima.
Ali ipak pripadaju samo naoj stranci i to dokazuje bez obzira na mnogo drugih indicija prije
svega okolnost, da su osim bezbrojnih drugih gluposti
236

opisali tako podrobno i opirno, kako se treba aliti. Nepoznati autor, koji je upravio
Herenniju spis "O govornitvu", ubraja ludost tavie medu razliite forme dosjetke.
Kvintilijan, onaj istaknuti uitelj govornitva napisao je jedno poglavlje o smijanju, koje je
opsenije od Ilijade. Po miljenju ovih autora ima ludost tako znatnu snagu, da samo treba
dobra ala, da se razori najotpornija zgrada razuma; moda bi se netko naao, koji bi mislio,
da ne ide u struku ludosti, da hirovitim govorom i vrcastim dosjetkama razveseli i razvedri
cijeli svijet.
Druga vrsta ljudi, koja je srodna spomenutim su oni, koji od knjiga, koje izdaju, oekuju
besmrtnu slavu. Uope pripadaju meni svi pisci ove vrste, a pogotovu oni, koji serviraju
javnosti same gluposti. Jer oni, koji trae ast, u tom da piu uvijek fino, samo po ukusu
nekolicine uenjaka, i koji se hotimice dobrovoljno podvrgavaju kritici Perzija i Lelija) jo
vie su vrijedni saaljenja nego zavisti. Njihov je duh uvijek na mukama: oni dodaju,
mijenjaju, briu, nastavljaju, kuju i elie svoje misli, ukljuuju nove reenice u napisano,
trae savjet na svim stranama i poslije devet godina izlazi rukopis sretno u svijet. I tada jo
nijesu zadovoljni sa svojim radom! I ta im je nagrada? Prolazna slava, odobravanje siunog
broja itatelja, za koje su rtvovali svoj mir, svoje spavanje, ono najslae od svih dobara i za
koje su podnijeli bezbrojne muke i radove. K tomu dolazi, da oni sumnjivi kandidati
"besmrtnosti izvrgavaju opasnosti svoj ivot: blijedi su, mravi, krmeljivi, esto postaju
slijepi, a uvijek u prljavtini siromatva, pobuuju nemilost mnogih ljudi, te nemaju veselja za
ivot i napokon ubrzavaju svoju starost i svoju smrt. Ali za ovu cijenu, misli mudrac preskupo
je kupovati ast i slavu, koja se sastoji u tom, da dva ili tri ovjeka njegove vrste 'tivale.
Mnogo sretniji je naprotiv u svojoj ludosti rpisac, koji je pod mojom zatitom. Ne
poznaje ni
237

razbijanja glaive ni noi bez sna; sve, to rrrtr upravo pada na pamet ili doe pod pero, pie,
tedi papir svijestan, da e mu puk naime luaci i neznalice obilno povlaivati, ako producira
najvee gluposti. Ono malo uenjaka, u koliko uope itaju naega dobrog pisca, nije uope
vrijedno spomena; moe ih jednostavno kazniti prezirom. Jer to treba i to moe prijekorna
kritika nekih lukavaca protiv pohvalnog glasa gotovo cijelog ovjeanstva?
Plagijatori to jo bolje razumiju. Njima je lako, da izdaju tua djela kao svoja vlastita i
prenose tuu slavu, velikom mukom steenu na svoju linost. Knjievni razbojniki puk zna
sasvim dobro da e se prije ili kasnije otkriti njihova kraa, ali zna i to, da e barem neko
vrijeme vui korist. Uistinu je vrijedno svake muke, da vide svoju vlastitu zadovoljnu
grimasu, kada ih svi obasiplju pohvalama, i kada ljudi na ulici upiru prstom na njih govorei:
"To je taj udivljenja vrijedni ovjek!" Vesele se takoer, kada spaze svoja djela u izlozima
trgovina. Njihova imena svijetle svuda na svakoj strani, a osobito im se svia, ako su ta imena
posuena iz stranih jezika, nalik na arobne rijei. I,
0 besmrtni bogovi, to su ta imena drugo nego
prazna imena? K tomu dolazi u obzir da na dalekom
prostoru zemlje ima samo malo ljudi, koji poznai
vaju ona imena, i jo neznatniji je broj onih, koji
polau bilo kakvu vrijednost na to, budui da je
1 kod glupih ukus razlian. esto se tavie deava,
da se sakrivaju za pseudonime, koji su dijelom po
sueni iz djela starih pisaca; tako se raduje jedan,
da se moe zvati Telemah, drugi: Stelenus, trei:
Laertes, etvrti: Polikrates, peti: Trasimah. S istim
pravom bi smjeli sebe i svoje knjige nasloviti: Ka
meleon, tikva ili prema nainu izraavanja nekih
filozofa, alfom i betom. Najsmjenije je na svijetu,
ako ovi magarci i neznalice sami sebe i jedni druge
uzajamno u svojim pismima, pjesmama i pohvalama
uzdiu i slave. "Vi ste Alkej!" "I vi Kalimah!":
238

"Vi potamnjujete Cicerona!" "Pred vaom mudrou iezava boanski Platon." Katkada
semeu sobom izazivaju hrabri na duhovnu utakmicu, samo u svrhu, da poveavaju u
plemenitoj utakmici svoju slavu. Puk to gleda, glasovi se kolebaju jo u neizvjesnoj prepirci,
dok napokon oba hrabra borca izvravaju udo od hrabrosti i smionosti, i zasluuju oba na
jednaki nain lovoriku, pobjedu i ast triumfa. Vi se smijete luacima, moja gospodo mudraci,
i vi nemate sigurno krivo; samo oni vode, hvala mojoj dobrotvornosti, presretni ivot i ne bi
svoje triumfe nikada zamijenili sa Scipionovim. Ako uostalom tako zvani mudraci, koji se
smiju tako srdano tomu i koji se vesele ludosti drugih, misle da meni nita ne duguju, onda
su u stvari nezahvalni prema meni.
Medu uenima tvrde pravni uenjaci, da su daleko nad svim drugima. Ne poznajem uope
ljude koji su toliko umiljeni kao ovi.
U stvari je ipak ono, to oni ine, obini Sizifov rad. U jednom dahu izvlae i gomilaju velik
broj iz. zraka uzetih zakona i dok sabiru tumaenja na tumaenja, razjanjenja na razjanjenja,
bude kod naroda vjeru, da od svih znanosti upravo njihova iziskuje najnaporniji rad. Ono, to
je teko, obino se smatra i krasnim.
Dijalektici i govornici niu se zatim na spomenute. Ovi ljudi izazivaju vie buke i tutnjave
nego Dodonina mjed i svaki bi se pojedini od njih u lajanju i svaanju mogao mjeriti sa
dvadeset samo za ovu svrhu izabranih ena. Ipak bi oni najsiromaniji bili jo uvijek sretniji u
tom, kad osim predugo ispruenog jezika ne bi imali i premnogo ui. Oko svake sitnice
poinju, da se neukroeno deru i prepiru i u odvie vruoj borbi za istinu istina im najvema
propada. Ipak ih usreuje isto tako filautija; snabdjeveni sa svojom trolanom shemom
silogizama laaju se bez oklijevanja svake borbe i
239

sa svakim, pa bio on tko mu drago. Tvrdokorna trdoglavost ini ih nepobjedivim pa i onda,

kad bi bio Stentor njihov protivnik.
Poslije ovih dolaze filozofi, koji su dostojanstveni i, koji ulijevaju potovanje svojom bradom
i svojim odijelom. Oni se ponose, da je njihovo drutvo zbirka svake mudrosti i tvrde, da
ostali smrtnici lepraju okolo poput sjena bez sadraja. Kakav samo mili besmisao proizvode,
kad govore
0 mnotvu svijetova, ako mjere sunce, mjesec, zvi
jezde i ostala nebeska tjelesa, ako informiraju o
<munji, o vjetrovima, o pomrinama sunca i mjeseca
1 ostalim tajnama fizike! Ne ostaju ni na kakvo pi
tanje duni odgovor; ovjek bi mislio, da su oni
kod stvaranja svijeta bili tajni graevni savjetnici
i da su direktno iz visoke skuptine bogova doli
k nama dolje. Priroda se smijeei ruga svim filo
zofskim spekulacijama. Jer da nemaju ni najmanje
sigurne spoznaje ni o emu, dokazat e se vie nego
dovoljno time, da o svakoj pojedinoj toci postoje
medu njima beskrajne /diskusije. Oni uistinu ne
znaju nita, ali se hvale, da znaju sve. Oni ni sami
sebe ne poznaju i esto u jamu padaju, koja je tik
uz njihove noge, ili se spotiu o kamen, koji nijesu
opazili, jer je veina njih ili kratkovidna ili im duh
luta kojekuda. Oni govore unato tomu o idejama,
0 univerzalnim pojmovima, o bitnim vformama, o
praelementima, tvorevinama, oblikovanjima, bitno
stima oni sve te stvari vide iz najblie blizine,
sve ih tako fino razlikuju, da ih ni sam Lvnkej ne
bi mogao zapaziti i razlikovati. Nigdje ne preziru
filozofi vie obino mnotvo, nego u matematici.
Trokuti, etverokuti, krunice i druge figure brkaju
se i mijeaju poput pravog labirinta. Isto je to i sa
slovima, koji se poput bataljona vojnika raniraju,
1 dolaze as u ovom, a as u onom obliku i redo
sljedu. Takvim sredstvima imponiraju i zablijeste
"obino glupu masu. Medu ovim majstorima ima ih
i nekoliko, koji proriu iz zvijezda budunost i na
240

govjeuju udnovate stvari, koje natkriijuji! same izreke magiaira. Nalaze ipak ljude, koji su
ludi od njih, i koji vjeruju u nepogreivosti njihove umjetnosti.
Moda bi bilo uputnije, da mimo teologa predem posvema utke i da se ni ne dotaknem
Kamarinske movare57) i Anagvrisova grmlja58), jer su tumai Boje rijei vraki
mrzovoljasta i razdraljiva kategorija ljudi, koja e me napasti zacijelo burno sa tisuu
silogizama, da me prisili, da sve opozovem, te e me odmah proglasiti i heretikom, ako
budem ma i as oklijevala s oprovrgnuem. Ova je rije munja, kojom oni mogu udariti
svakoga, koji im se ne divi. Premda su od svih ljudi na ovom svijetu bogoslovi najvema
skloni, da zanijeu moja dobra djelai, koja im iskazujem, ipak su mi u stvari u mnogom
pogledu duni veliku zahvalnost. U sretnom svom potpunom posjedu filautije sjede na
prijestolju u treem nebu i gledaju s vrhunca svoje visine na sve smrtnike kao na jadne
zemaljske crvie, tavie osjeaju prema njima samilost. Okrueni snanim nasipom glavnih i
temeljnih definicija, zakljuaka i izvoda, korolarija, specijalnih i opih reenica imaju takvo
utoite, da ih ni sam vulkan u njihovoj mrei ne bi mogao epati. Oni uvijek izmiu pomou
svojih distinkcija (distinguo), pomou kojih mogu lake rasjei svaki vor nego to moe
Tenedova sjekira. Nevjerojatnu pomo nalaze u svojim izvjetaenim i strahovitim izrazima,
koje jedva tko razumije. Treba samo, da ih ujete, kako tumae najdublje tajne o stvaranju i
koncu svijeta, o batini istonog grijeha, o prostornom1 i vremenskom odreenju zaea i
postanka ovjeka Isusa
57) U blizini sicilijskog grada bila je kamarinska movara. Poslovina opomena: "Me kinej
Kamarinan" Ne diraj Kamarinu t. j. ne uputaj u opasne pothvate.
16
5S) Anagvris foeti da je drvo sa liem, koje neugodno vonja, ako ga taremo.
241

ili o mogunosti, da se nebitno odlui od svoje supstancije, o bitnosti Euharistije itd. To su

sasvim otrcane teme za poetnike: druga su meutim pitasnja dostojna svijetlih, velikih
majstora teologije; to su pitanja: "Moe li se kod raanja boanstva razlikovati jedan as, koji
se moe mjeriti?" "Smije li se dopustiti, da Isus ima vie roditelja?" "Je li ova reenica
mogua: Bog Otac mrzi svoga sina?" "Moe li se zamisliti, da je Spasitelj uzeo za svoju
osobu oblik jedne ene ili sotone ili magarca, tikve ili ljunka?" "Pretpostavivi, da je uzeo
oblik, tikve, kako bi takva tikva propovjedala evanelje, kako bi inila udesa, kako bi bila
pribitai na kri?" "Tko je Petra posvetio i blagoslovio, kad je bio blagoslovljen. onda, kad je
Isusovo tijelo visjelo na kriu?" "Je li se moglo, upravo u tom asu rei, da je Spasitelj jo
ovjek?" "Hoe li poslije uskrsnua biti doputeno, da kao i prije jedemo i pijemo?" udna
providnost, da ljudi na sve to miisle, tako daleko unaprijed!
Ne treba da svrim, nego radije da vam navedem mnogo finijih .pojmova ove vrste: odnosi,
momenti, formaliteti, kviditeti, ekceteti isti plodovi fantaszije (imere), koje nije nitko kadar
ni da vidi ni da upozna; morao bi ovjek upravo imati tako otre oi kao Lvnkej da bi kroz
najcrnji mrak mogao razlikovati stvari, koje nigdje ne postoje.
Moral je ovih teologa zainjen tako paradoksalnim sentencijama, koje su tako besmislene, da
su poznati paradoksi stoika prema njima nezgrapni, jadni i trivijalni. Oni nam vele na pr. "da
je bolje ubiti tisuu ljudi, nego prekriti nedjeljni poinak i zakrpiti cipele siromahu", "bolje
je, da propane cijeli svijet i sve, to je s njim u vezi, nego li izrei ma i najbezazleniju
neistinu." Ove veoma suptilne suptilnosti jo veina suptiliziraju razliiti i mnogi sistemi i
kole. Prije emo se u hodnicima labirinta orijentirati nego emo otkriti izlaz u zbrci realista,
nominalista, tomista, Albertista, Okamista, koti
242

sta59) i drugih kola; to ni jesu sve, jer spominjem samo najistaknutije. U svim ovim
teolokim kolama ima mnogo naukovnih predmeta, mnogo erudicije i toliko potekoa, da
apostoli sigurno, po mom miljenju ne bi trebali, da na njih sie Duh sveti, kad bi uli nae
filozofe. Pavao je bio vrst u svojoj vjeri, kad veli: "Vjera je neko povjerenje, neka
supstancija onoga, u to se moramo nadati; vjera je i to, ako ne sumnjamo u ono, to ne
vidimo." Ta definicija prema modernim pojmovima nije kolski ispravna. Taj je apostol bio
gorljivi propovjednik kranske ljubavi i u njegovu ljubav ne treba sumnjati; ipak u 13om
poglavlju svoga prvog pisma Korinanima nije definirao ovu krepost ni pojmovno niti ju je
ralanio u dijelove, to sasvim malo odaje dijalektiku spretnost. Apostoli smjerno i pobono
slave sakramente i otajstva: ako bi trebali da odgovore na pitanja, otkada pa dokada traje
djelovanje blagoslova (a quo et ad quem), kako se vri transupstancija, kako je mogue, da
jedno te isto tijelo u isti mah bude na vie mjesta, koja razlika postoji izmeu tijela
Spasiteljeva u nebu, na
59) Realisti su smatrali ope pojmove (universalia) kao stvari, koje uistinu postoje (realia),
dok su nominalisti u univerzalijama gledali samo produkte apstrakcije, dakle nikakva realija.
Tomisti su pristae sv. Tome Akvinskog, koji je stekao poasne apozicije "doctor universalis" i
"doctor evangelicus". Glavno mu je djelo "Summa theologiae". Njegovu filozofiju nastavljaju
i hrvatski dominikanci (neotomisti): dr. H. Bokovi o. p. i dr. u zagrebakom asopisu
"Duhovni ivot i dr. Albertisti su uenici "doktora universalis", Alberta Velikoga, grofa
Bollstaedta (12071280), o njemu je u zagrebakoj kolekciji "Uzori" izala hrvatska
monografija. Okamisti su pristae Vilima Occama ("doctor invicibilis et singularis, Princeps
nominalium"), pobjednika realista. Skotisti su pristae Duns Skota (12701308); prozvan je
"doctor suptilis" (otrouman). Njegovu filozofiju izgrauju dalje franjevci, meu skotistima
svjetskog glasa je i jedan Hrvat dananji profesor na meunarodnom franjevakom sveuilitu
u Rimu dr. fra Karlo Bali, koji je izdao na latinskom jeziku izvrsna djela o skotizmu i koji je
prole godine priredio u Zagrebu prvi skotistiki kongres slavenskih misMoca.
243

kriu i u Euharistiji, u kojem se asu razvija transupstancija, i kako je mogue, da se vri u

jednom hipu, kada su izreke blagoslova sloene iz pojedinih slova i rijei pa se stoga mogu
moliti samo jedna za drugom, ako bi sve to trebalo rastumaiti, oni ne bi zacijelo dali
tako otrouman odgovor kao skotisti, koji umiju, da majstorski disputiraju o ovim
pojmovima i da ih definiraju. Apostoli su poznavali majku Boju, ali je ipak jedan od njih
dokazao sa filozofijskom tonou poput naih teologa, da su oni osloboeni od istonog
grijeha praoca Adama. Petar je iz vlastitih Spasiteljevih ruku primio kljueve, a Isus ih nije
dao nikakvom nedostojniku. Ipak bih mogla sumnjati u to, da je on shvatio potpuno znaenje
suptilne injenice svakako se toga ne dotie ni na kakvom mjestu da e ti kljuevi postati
kljuevima znanosti u rukama ignoranta. Apostoli su posvuda krstili, ali nijesu nigdje
nauavali, to je formalni, materijalni, djelotvorni i to je konani uzrok krtenja, a nijesu
nigdje.ni jednom rijeju spomenuli, koji se znakovi ovog sakramenta mogu unititi, a koji se
ne mogu unititi. Oni su se molili Bogu, ipak samo u duhu, prema velikoj glavnoj reenici
evanelja: "Bog je isti duh, kojemu se valja moliti u duhu i istini moliti". Oevidno nije im
tada bilo jasno, da Isusovoj osobi pripada molitva i kult u veoj mjeri nego li sliici
namazanoj ugljenom na zidu, koja prikazuje Spasitelja, samo zato, to ove slike predstavljaju
propisne atribute: rairene ruke, dugu kosu i aureolu na glavi. To su sve stvari, koje ne moe
da shvati onaj, koji nije kroz trideset i est punih godina kao uenik Aristotelov ili Skotov
proao sve regione fizike i metafizike. Apostoli govore esto o milosti, ali oni ne znaju
razlikovati milost, koja se zove gratia gratis data od milosti poznate pod imenom gratia
gratificans. Potiu na dobra djela, ali oni ne poznaju razlike izmeu zaslunog ina i
ina, koji djeluje parnom svojom kvalitetom. Na elu njihovih nauka
244

stoji ljubav prema blinjemu, koju propovjedaju, ali ne razlikuju izmeu uroene i steene
ljubavi i ne tumae, da li je smatraju kao supstancu ili akcidenciju, da li je posmatraju kao
stvorenu ili nestvorenu. Mrze grijeh, ali pristajem, da smjesta umrem, ako mi dadu o tome
uenu definiciju, pa makar u njih uao i sveti duh skotista; jer ja ne mogu misliti, da bi Pavao,
po ijoj se alosnoj dijalektici moe zakljuivati i na obrazovanje ostalih apostola, ustaijao
tako esto protiv pitanja, protiv brbljanja i prepiraka, protiv registra spola, i kako on sam veli,
protiv ratova rijeima, da je znao za sve varke i majstorije naeg vremena. Uistinu su bile ove
kontroverze, koje su nastale u crkvi, kojal se poela razvijati, samo seljake bijedne diskusije,
ako ih uporedimo s rafiniranim suptilnostima naih uenjaka, napose sa mudrovanjima naih
majstora, koja natkriljuju mudrovanja jednog Hrizipa.60) Ipak moram priznati, da su skromni
i povueni: proklinju ono, to nijesu apostoli u svojim spisima moda dosta elegantno ili to
su premalo odreeno ili to su nepotpuno izrekli, pa stoga nastoje, da to' protumae, kako
treba i to dijelom iz obzira na asnu starost onih mjesta, a dijelom iz potovanja prema samom
imenu apostola. Bilo bi stoga uistinu nepravedno i runo, da trae o tako tekim pitanjima
obraun od apostola; nijesu ipak ni od svoga boanskog uitelja nikada o tom doznali nijedne
rijei pouke. Nadu li nai bogoslovi iste pogreke i kod crkvenih otalca Krizostoma, Bazilija i
Jeronima, onda zabiljee sasvim jednostavno na rubu: "To se ne priznaje." Oni stari uenjaci
imali su zadau, da pobijaju ljude, koji su se veoma ilavo drali svoje osebujnosti, suzbijaju
poganske svjetske mudrace i idove, ali su ili za tim, da njihove krive nazore oprovrgnu vise
pobonim ivotom i udesima nego dokaznim razlozima da obore; ti su protivnici bili
B) Hrizip je bio stoik i glasoviti dijalektik.
245

toliko ograniena duha, da ne bi mogli ni da shvate nijedne jedincate reenice skotista. Ali
danas! Koji poganin, koji heretik ne bi u tako gustoj kii najotrijih strelica odmah priznao da
je pobjeen osim, ako nije preglup, da ih uope razumije ili ako nije dosta bestidan, da im se
ruga? A obojica imaju isto oruje tako da bi borba bila jednaka kao onda kada bi se jedan
orija svaao s drugim orijaom ili kad su obojica jednako naoruani, borba bi napredovala s
istom brzinom kao Penelopino tkanje.
Budui da ja govorim o borbi, mislim, da bi krani morali umjesto one teke soldateske,
kojom su se ve dosta dugo sluili bez uspjeha, poslati u rat protiv Turaka i Saracena rjeite
skotiste, tvrdoglave okamiste, nepobjedive albertiste i uope cijelu borbenu snagu sofista.
Borba bi bila zanimljiva i pobjedai 'izvanredna. Jer tko bi mogao biti dosta leden da se ne
raari na vatri onih usijanih strijela. Tko tako nemaran, da ne juria uz bockanje onih ostruga?
Tko ne bi bio dovoljno bistrog oka, da vidi sav sjaj tih duhovnih zraka, koje rastjeruju mrak.
Ipak vi mislite, da ja to sve govorim samo iz ale za alu. To me ne iznenauje i ja to mogu
shvatiti jer meu teolozima ima ljudi sa boljim znanjem, kojima se gade ovakve frivolne,
teoloke, zakuaste, suptilnosti, kako ih sami nazivaju. Nekoji pak zaziru od njih kao od
kakvog svetogra i dre to za vrhunac svake bezbonosti, da ljudi eprkaju po bezdanim
misterijima1, 'kojima se u poniznosti moraju prije moliti, ali nipoto ne pokuavati, da ih
neopranim rukama i profanim, poganskim mudrolijama protumae. Oni su uvjereni, da sve te
ambiciozne definicije, sve te hladne suptilnosti, sve te indecentne diskusije vrijedaiju
velianstvo znanosti. Ali se oni ne brinu za to; uivaju sreu samodopadnosti do najvie
granice i sami sebi toliko odobravaju, da od svojih draesnih budalatina, kojima rtvuju dane
i noi, nemaju ni toliko vremena*, da otvore samo jedamput evanelje ili Pavlovu poslanicu.
Dok
246

oni svoje blezgarije poduavaju u kolama, uvjereni su u svoju tlapnju, da bi se morala cijela
crkvena1 zgrada sruiti, kada ju ne bi podupirali stupovi njihovih silogizama; misle, da su
nosioci crkve, kao to je Atlas kod pjesnika nosio na svojim pleimai cijeli svijet. Bogato je za
njih vrelo sree, vjerujte mi, kad oni Sveto Pismo, kao da bi bilo od voska, prema vlastitom
htijenju formiraju i modeliraju, i kad smiono tvrde, da njihove od vie skolastika odobrene
izjave o bibliji zasluuju vei ugled nego Solonovi zakoni ili tavie, da su njihove izjave.
mnogo vanije nego li i same papine odredbe i enciklike. Nameu se za cenzore cijeloga
svijeta, pa ako se samo bilo tko pa makar i u najneznatnijoj . sitnici udalji od njihovih
direktnih i indirektnih zakljuaka, odmah ga prisile, da to opozove. ujete, kako govore u
tonu proroanstva: "Ova je reenica sablanjiva, a ona druga nije dosta puna strahopoitanja;
ova tvrdnja mirii po herezi, a ona druga zvui veoma zlo" tako, da niti krtenje ni evanelje
ni Pavao ni Petar ni Jeronim ni August ni veliki Aristotelik Toma, pa ni svi sveci zajedno,
velim, ne bi mogli sainjavati jednoga jedincatog kranina bez odobrenja Bakalaurea tako
vam to oni umiju da fino prosuuju. Tko bi ikada mogao misliti, da nije kranin onaj, koji
tvrdi, da su obje uzreice: "Nona posuda smrdi" i "smrdi nona posuda" ili "zdjela je vrua" i
"vrua je zdjela" jednako dobre, a da ga prije toga ne bi o tom trebali poduiti otroumni
teolozi. Kako bi se crkva mogla osloboditi tako brojnih zabluda, koje nijedan ovjek nije pri
itanju opazio, da ih oni nijesu objelodanili kao rezultat svoga njukanja i da nijesu na te svoje
objave utisnuli i veliki sveuilini peat?
Zar nije to sve samo zato, da budu sretni? Ali ekajte! Da ih vidimo u svoj njihovoj ljepoti,
treba posluati, kako oni potanko i tono opisuju sva zbivanja u paklu kao da su bili nekoliko
godina graani i u dravi prokletstva! I kako samo fabriciraju
247

ljepote novih svjetova samo, ako im to pristaje osobito onaj prostrani mili raj, gdje u sjaju
vjene ljepote due provode vrijeme u etnjama ili u gozbama i loptanju.
S ovim i bezbrojnim drugim glupim materijalom napunili su svoju glavu, da ni sam Jupitrov
mozag nije bio opseniji, kada je Vulkanovu sjekiru molio za pomo, da se rijei Palade.
Stoga se ne udite, da oni pri javnim disputama svoju glavu tako brino obavijaju tolikim
brojem vrvca: inae bi se rasprsnula u tisue komada. Sam se moram esto tomu smijati, kako
se to teolozi tek onda smatraju savrenima, kad svladaju sve to runo brbljanje 1 kad govore
tako konfuzno, da ih u najboljem sluaju moe samo luak razumjeti, jer oni smatraju kao
najvee djelo svoga otroumlja da govore ono, to masa ne moe razumjeti. Tvrde, da se
umanjuje dostojanstvo Svetog Pisma, ako ga svetogrdno podvrgavamo ma i najmanjim
pravilima gramatike. I uistinu velianstvo je teologa ipak uzvieno! Njima je jedinima
doputeno, da prave jezine pogreke i samo se prosti puk moe s njima natjecati u tom
privilegiju. Napokon se osjeaju jednaki bogovima, ako ih gotovo u religioznom potovanju
nazivaju "naim gospodarom", jer oni u toj tituli osjeaju neto od neiskazanog imena
(Jehova), koje idovi oznauju sa etiri slova (Teksagramato). Stoga se ne smiju, 'kako oni
misle, rijei MAGISTER NOSTER nikada drugaije pisati nego s velikim slovima. Ako bi
nekom palo na um, da redosljed rijei preokrene da stavi NOSTER prije MAGISTER, tada bi
on unitio cijelo velianstvo teolokog imena.
Najblie su srei teologa oni ljudi, koje openito zovu religioznim61) i redovnicima
(monasima)62). Oba imena nijesu pristalo izabrana, jer u
al) ljudi, koji su se) obvezali da e vriti koji religiozni obred ili pravilo
62) monah je grka rije "moonahos", a znai ovjeka,, koji sam ivi
248

prvom redu veina ih od njih gotovo ne treba nikakve religije, a u drugom redu nema vrste
ljudi, koju susreemo ee od ove. Smijem isto tako tvrditi, da bi to bila najjadnija stvorenja,
kada ih ja ne bih svestrano pomogla. Oni su tako omraeni, da ljudi smatraju hravim znakom
i nasluivanjem, ako ih i sluajno susretnu. Unato tomu puni su neiskazanog samoljublja.
Ponajprije dre najvanijim zahtjevom pobonoga naina ivota, da to manje znaju tako, da
mnogi ne umiju ni itati. Nadalje misle, da im nije uope potrebno, da razumiju psalme, koji
se njima pripisuju nego revu i dree sa svojim magareim glasovima u hramu i misle, da samo
nebo zadivljuju i ushiuju. U ovom drutvu ima i mnogih, koji izbijaju tavie i kapital iz
svoje prljavtine i iz svoga prosjakog tapa. Vidimo ih, gdje na svim vratima prosjae i trae
sa smionom drzovitou kruha. Sve krme, kola i amce optereuju svojim prosjaenjem na
veliku tetu obinih prosjaka. Ti monasi, preljubazni i milokrvni, misle, da nam svojom
neistoom, neznanjem, surovou i bestidnosti doaravaju, kako sami vele, pravu sliku
apostola.
Nita me vie ne veseli nego toni i mukotrpni red, koji oni pri svakom radu promatraju kao
da se slue matematikim obraunavanjima, koja oni ne smiju povrijediti, jer to smatram
grijehom. Odreen broj uzlova na cipelama, remen odreene boje, odijelo iz odreenog broja
krpa skrpano, pojas iz odreenog materijala (tkanine), po odreenom uzoru, kapuca odreene
duljine i odreenog kroja, tonzura odreene irine, vrijeme spavanja u odreene sate. Vi
meutim lako uviate, da se ova velika uniformiranost ne slae s beskonanom razlikom
nazora i tjelesa. A ipak te aljive lakrdije prouzrokuju estor da se redovnici ne samo uzdiu
nad svjetovnjacima, nego se i uzajamno preziru i bore, i oni zastupnici apostolske ljubavi
jedan drugom deru i kidaju odijela, ako nijesu prema propisu opasana, ili ako
249

im je boja neto pretamna. Medu njima ima i takvih, koji pobonost vre tako strogo, da
uvijek idu u dlakavom cilicikom kouljcu, ali ne putaju, da im se vidi milesijsko odijelo
ispod njega. Drugi nose vani platno, a unutra vunu. Trea se kategorija boji novca kao
otrovnog bilja, ali za vino i enu rtvuju svih pet osjetila. Konano ne moete sebi ni
pomisliti, kako se svi trude, da se razlikuju u svom nainu ivota.
Oni ne tee za tim, da budu slini Isusu nego samo za tim, da se meusobno razlikuju to vie.
Znatan dio njihove sree lei u raznolinosti imena, koja sami sebi daju. Jedni se
hvastaju imenom Franjevaca i razgranjuju se u Koletance, Minorite, Minime i Buliste. Drugi
se zovu benediktincima, trei Bernhardincima (oni sainjavaju red Brigitta, a ovi red
Augustinski), etvrti se zovu Vilhelmitima, peti Jakobincima. Svima im nije dosta, da
nose ime kranina. Veina njih misle, da su nenatkriljivi njihovi obiaji i da su neke
druge neznatne predaje veoma vrijedne tako, da im se ini, da jedno nebo nije izdana
naplata za njihove zasluge; ali oni naalost zaboravljaju, da e Isus bez obzira na tu njihovu
marionetsku igru traiti, da mu poloe raun samo o kranskoj ljubavi, o njegovoj glavnoj
zapovjedi. Na sudnjem danu svijetlit e se jedan sa svojim trbuhom, koji se utovio sa
najrazliitijim ribama, drugi e prosuti stotinu vagana (efelja) psalama, trei e navesti
svoj strogi post, a osim toga e spomenuti da mu je zatim esto poslije jednog jedincatog
doruka gotovo pukao trbuh. Jedan e opet doi s jednom velikom gomilom vjebi u
pobonosti, koje bi se jedva mogle natovariti na sedam teretnih brodova, drugi e sam sebe
slaviti, da ezdeset godina nije nikakav novac dotakao osim sa dvostruko omotanim
prstima. Jedan e opet pokazati svoj habit (mantiju), koji je tako neist i surov, da ga ne bi
htio nositi nijedan obini mornar, drugi e se hvalisati i e
:250

piriti, da je vie od pedeset i pet godina kao spuva na stijeni ivio uvijek u istom samostanu.
Trei e dokazivati, da je od prevelikog pjevanja promukao, da ga je njegova velika
osamljenost gotovo uspavala, a opet etvrti, da je njegov jezik zaradi ultnje postao tei. Ali
Isus e sva ova tata hvastanja koja inae ne bi nikada bila dokrajena, prekinuti i upitati:
"Odakle potjee ovaj novi idovski rod? Samo jedan jedincati zakon priznajem, da je moj, a
vi ga nijednom rijeju ne spominjete. Ja sam neko otvoreno i neuvijeno obeavao batinu
svoga oca ali ne za noenje redovnikih habita, niti za kazivanje molitvenih formula, ni za
patnju i trapljenje nego za vjerno izvrivanje kranske ljubavi. Ja ne poznajem takvih ljudi,
koji ne umiju nita da slave nego svoja zasluna djela. Oni, koji hoe da me natkrile u
svetosti, mogu, ako im pristaje, ui u nebo bogomoljca Abraxa63) ili da dadu izgraditi novi raj
onima, koji vole svoju nitetnu predaju od mojih svetih nauka."
Ako oni uju ovaj sud i pri tom vide, da se obini mornar i taljigar bolje ponaa od njih, ta
mislite, kako e potresena i pogruena lica pogledati jedni druge. Unato tomu oni su blaeni i
sretni u svojoj ludoj nadi, i to se uglavnom zbiva upravo pomou moga dobroinstva.
Premda: redovnici ive odjeljeno od pravoga dravnog ivota, ipak se nitko ne usuuje, da ih
prezire. To vrijedi u prvom redu za prosjake redove, koji putem tako zvane ispovijedi
doznaju od sviju sve tajne. Oni dre, da je grijeh, ako izbrbljaju tue grijehe, zaboravljaju to
meutim ipak ee osobito ako su koju aicu previe popili, i ako noe da naslauju veselim
priama. Ali oni odmah govore u predomiljajima i ne spominju imena.
63) fingirano ime, koje znai po nauci aleksandrijskog gnostika Bas'ilida najvie i svemono
boanstvo. (Abraxas xnai sumu: 365 i to a = 1, b = 2, r = 100, a = 1, s = 60, a= 1, s = 200)
251

Ako netko ove strene razdrai, izazove, oni se osveuju, kako treba, kod propovjedi i govore
sa svakojakim zadirkivanjima pritajeno o svom protivniku, da bi ovjek morao biti slijep,
da dotinika na koga se cilja, odmah ne prepozna. I, vjerujte mi, zvijer tako lako ne isputa
plijena, sve dok se ne umiri, kakvim dobrim zalogajem, koji kroti. Ali kojeg emo lakrdijaa
radije gledati nego izvrsnog govornika, koji na propovjedaonici tako smijeno lakrdijai
i oponaa propise govornika o govornitvu. Besmrtni bogovi! Kako to oni samo
gestikuliraju, kako oni diu svoj glas i padaju, kako pjevaju, kako se ponaaju, kako samo oni
as ovaj, as onaj izraaj lica pokazuju i sa svojom drekom ispunjavaju cijeli Boji hram! I
ovaj nain tumaenja evanelja saopuje jedan redovnik drugomu kao kakvu tajnu.
Premda mi to zapravo ne pristaje, da budem upuena u ovaj misterij, hou da ovdje prikazem
ono, to mi se ini najvjerojatnije.
Poinju s jednim apelom, invokacijom, ime oponaaju pjesnike. Hoe li da govore
o ljubavi prema blinjemu, onda slijedi uvod, koji zapoinju od Nila ili treba li da bude tajna
kria predmet njihova predavanja, onda poinju s nekoliko rijei s Belom, onim strailom,
zmajem Babilona. Hoe li da govore o postu, onda na poetku govore o dvanaest znakova
Zodiaka. Na svoje sam vlastite ui ula jednoga od ovih luaka, koji svoj govor
poinju s razmatranjem o kvadraturi kruga. Jedan od ovih uenjaka je htio na jednoj brojno
posjeenoj skuptini da razjasni tajnu Presvetog trojstva. Ali da dade dokaz o uzvienosti
svoga znanja i da zadovolji ui nazonih bogoslova, izabrao je sasvim novi put. Nije naao
nita bolje, nego da govori o abecedi, zatim o slogovima, o vrstama rijei i tada je preao na
govor o slaganju subjekta i glagola, te izmeu imenice i pridjeva. Cijela se je skuptina
neobino udila, i mnogi su mrmljali ve Horacijeve rijei: Kamo smjeraju ove
besmislice? Dobri
252

je majstor propovjednik rijeio napokon zagonetku tako, da je on elemente gramatike postavio

kao sliku sakrosanktnog Trojstva i to je tako jasno proveo, da bi to jedva mogao provesti bilo
koji matematiar sa svojim figurama u pijesku. Tu je propovjed izraivao taj sjajni teolog kao
svoje remekdjelo punih osam mjeseci i uslijed toga je danas slijep poput krtice sva je snaga
njegova vida prirodno nestala u sjaju njegova duha. Radi sljepoe se ni najmanje ne kaje,
tavie, on misli, da je jo jeftino stekao svoju slavu.
Ja sam ula jo i drugoga. Bio je to sijedi ovjek od 80 godina, ali tako mudar i
otrouman teolog, da su ga drali pravim Skotom. Htio je, da u imenu "Isus" razjasni
sakriveni misterij i prikazao ga je s jedva shvatljivom duevnom otrinom, da je sve, to je
mogao rei u slavu Spasitelja, sadrano u slovima njegova imena. Budui da ta rije ima
samo tri padea u deklinaciji, to nam prua jasni simbol za te tri osobe boanstva u jednom
te istom biu. Kako nadalje od ovih padea prvi svrava sa "S" Jesus, drugi sa "M" Jesum i
trei sa "U" Jesu, to skriva veliku tajnu, jer ta tri slova na kraju rijei Isus govore bez
dvojbe, da je Spasitelj podjedno vrhunac, sredina i dno, Summum, Medium, Ultimum. I
ostalo je da se svlada jo jedna zakuasta potekoa, koja je iziskivala uistinu
matematski genij. Ime Isus dade se rastaviti na dva jednaka dijela tako, da prerezom slovo
"S" u sredini ispada. Hebrejski se pie to slovo otprilike: UJ i izgovara se "Sin", a
budui da u kotskom, kako mislim, Sin znai isto to i grijeh, izvodi taj mudri
propovjednik iz toga jasno, da Spasitelj unitava grijehe svijeta. Ovom sasvim nesluenom
uvodu divili su se svi sluaoci osobito teolozi, koji su se udili otvorenim ustima,
tako da je svakom bilo gotovo kao neko okamenjenoj Niobi; meni se od smijeha desila
gotovo ista nespretruost kao neko Prijapu Smokvenici, kada je on na svoju nesreu
253

promatrao none arolije (nocturna sacra) Kanidije i Sagane. I pravom! Jeste li vidjeli sline
opsjene kod Grka Demostena ili kod Rimljana Cicerona? Ti su govornici smatrali da je zlo,
ako se uvod govora udalji od teme. Prema svom iskrenom prirodnom osjeaju ne poinje tako
da govori ni govedar. Ali nai ueni redovnici nasuprot misle, da je njihov "Praeambulum",
kako se izraavaju, tek onda savreno retorsko djelo, ako nema ni najneznatnije veze s ostalim
govorom. Nijesu zadovoljni, ako se u udu pitaju: "Kamo srlja taj drzoviti govornik?"63a)
Na treem mjestu donose u formi pripovjesti neki odlomak iz evanelja, ali ga tumae
letimino, premda je ovaj dio govora morao da bude pravi i bitni. etvrti dio poinju kao da
nenadano igraju sasvim drugu ulogu s tumaenjem jednoga neshvatljivog teolokog pitanja,
koje lebdi izmeu neba i zemlje.64) Misle, da upravo to udaljenje odgovara pravilima
umjetnosti. Ovdje daju svome teolokom licu ponosni izraaj i omamljuju skuptinu sjajnim
epitetonima, koje daju svojim velikim majstorima, svojoj brai: sveani doktori, serafinski
doktori, suptilni (otroumni) doktori, sveti doktori,, nepokolebljivi doktori. Tada sipaju pred
masom, koja jedva da to zna, mnotvo silogizama, premisa zakljuaka, skolastikih izvoda,
korolarija, pretpostavaka i svih drugih ledenih lakrdija. Time postiu: najvei uspjeh.
Fali jo samo peti in komedije, u kojem se moraju govornici afirmirati kao virtuozi svoje
umjetnosti, moraju da natkrile sami sebe. Ovdje pripovjedaju neku glupu i ludu pripovijest,
koji su izvukli iz historijskog almanaha "Zrcalo povijesti" ili iz rimske povijesti, te je
analiziraju alegorijski, tropologiki i analogiki. Tako privode kraju svo| govor, bizarni
monstrum, koji se ne pribliuje
63a) Quorsum haec putida tendunt? 64) grki: ute ges ute uranu
254

onom, to Horacije opisuje u prvim stihovima svoje "Ars poetica".

Nai redovnici govornici obino, bogzna zato u poetku govora mirno govore i klone se
toga, da glas odvie uzdignu.
to dakle rade ti ljudi? Prema ovom naelu govore u poetku tako tiho, da oni jedva uju
svoju vlastitu rije: to je izvrsna metoda, kada se radi o tom, da ih nitko ne razumije. Oni
znaju, da je potrebno u svrhu, da uzbude srca sluatelja, posluiti se od vremena na vrijeme i
estokim usklicima. Zato ponu, poto neko vrijeme sasvim mirno govore, iznenada vikati
kao da su pobjesnili, i to bez ikakvog razloga. Moglo bi se prisei, da jedan takav ovjek treba
elleborus bilje (lijei ludost), jer je on posvema lud, ako misli, da je sasvim sve jedno, kada
vie. Budui da im je poznato, da govor u svom daljem tijeku mora rasti u strastvenosti,
izgovaraju u pojedinim dijelovima prve reenice uvijek u sasvim mirnom tonu, ali ako se i
radi i o najledenijim stvarima, diu svoj glas s osobitom snagom, tako, da mnogi pomiljaju,
da e na kraju pasti u nesvijest. Napokon znaju o retorici, da je dobro zainiti govore nekim
veselim idejama i trude se, da tu i tamo prospu neke nove ale o milo nebo, kako to ine s
finim osjeajem, kako li samo sa njenim taktom. Upravo kao magarac da igra uz liru. Oni
grizu ee, ali samo tako, da vie drae nego ranjavaju i nikada ne laskaju otvorenije, nego
onda, kada sebi u svojim govorima davaju prividno najveu slobodu. Ukratko: njihovo je
cijelo ponaanje, takovo, da bi ovjek mogao prisei, da su u ovoj struci jo istaknutiji
lakrdijai na trgu bili njihovi uitelji. Uistinu su jedni drugima tako slini, da je sigurno ili da
su lakrdijai uili kod naih propovjednika retoriku ili su posljednji ili prvima u kolu.
Unato tomu nedostaje im hvala mojoj pomoi nikada luaka, koji misle, da uju pravog
Demostena ili Cicerona, ako sluaju one govore. jTakvi su
255

luaci poglavito trgovci i ene, koje idu za tim, da predobiju milost naih propovjednika jer
im trgovci daju, ako se pravo shvaa, rado jedan mali dio nepravo steenog dobra, a ene
osim brojnih drugih razloga trebaju da budu sklone redovnicim'a ve i zato, to one kod
redovnika nalaze uvijek ublaenje i utjehu za sve gorine branog jarma. Sada je dosta jasno,
da meni, ludosti duguju redovnici veliku zahvalnost, jer oni mojom pomoi prividnom
svetosti, pobonim varkama i drekavom vikom vre neku vrstu tiranije nad mnotom
ljudi i stavljaju se uz bok Pavla i Antonija. Ali ja se odvraam sada lagana srca od
redovnika, tih glumaca, koji isto tako nezahvalna srca nijeu moja dobroinstva, kao to
razumiju da simuliraju pobonost. Govorimo sada o knezovima i velikanima na dvoru,
koji idu u red mojih otvorenih pristaa. Govorimo slobodno, kako to dolikuje govoriti o
slobodnim ljudima. Kada bi oni imali samo polovinu unce mudrosti, bi li onda bilo to
tunije i ogavnije od njihova stalea. Zacijelo ne e nitko vie putem krive zakletve i potajnog
umorstva teiti za krunom, ako bude paljivo razmiljao o strahovitom teretu krune, koja
poiva na glavi istinskog kneza. Tko stoji na elu jednog naroda, tko vlada, taj mora sluiti
uvijek samo interesima javnosti, a nikad svojim vlastitim i mora dan i no misliti na ope
dobro. Ni za dlaku se ne smije udaljiti od zakona, njihovih autora i izvritelja; mora uvijek
bdjeti nad nepodmitljivosti i istoom svih namjetenika i inovnika i svaki as na to
misliti, da su sve oi u njega uprte i da on putem istoga naina ivota moe kao sretna
zvijezda nositi zdravlje i sreu ljudskim odnosima, ali da i moe kao neista, pokvarena
repatica da posije svuda oaj i ruevine. Nikada ne smije zaboraviti, da poroci podanika
nijesu nikada niti u svojim posljedicama tako teki ni opasni, te da se izgube u masi, ali ako
on kao knez ini ma i lagane pogreke, onda on time iri kugu po cijeloj dravi. Mora biti
256

uvijek svijestan toga, da blagosloveni poloaj monarha prua u veseljima, slobodi, laskanju,
sjaju i raskoi startne prilike, da napusti pravi put; stoga to gorljivije mora nastojati, da brino
bdije nad tim, da se ne da zavesti i povrijediti svoju dunost. Napokon mora esto sebi u
pamet dozvati (da ni ne govorim o zapostavljanjima, mrnji, opasnostima i neprijateljstvima)
da tamo gore stoluje kralj kraljeva, koji e prije ili kasnije o najmanjem od njegovih ina
zatraiti toan obraun, i to tim stroi, to je izvrsnije kraljevstvo, koje je imao. Opetujem to:
Ako jedan vladar na sve to i na mnoge druge stvari obrati svoju panju on bi to inio, kad bi
bio mudar onda ne e imati nijedne bezbrine noi niti e moi, da u miru uiva ma i jedan
zalogaj. Ali milou moje pomoi vide vladari u pogledu briga, da je bog dobar ovjek,
njeguju se i tove valjano i idu samo s ljudima, koji im znaju govoriti samo ugodne stvari, kako
ne bi ni najmanji oblai skrbi potamnio njihova duha. Oni misle, da potpuno zadovoljavaju
dunosti dobrog kralja, ako uivaju veselja lova, ako timare dobre konje, ako prodaju u svrhu
vlastite koristi slube i dostojanstva te ako izmiljaju svaki dan novu vrstu tributa, pomou
kojeg crpe kese graana i pune svoju privatnu vreu. Ide se u tom dakako oprezno na djelo, i
spominju se brojni razlozi i izlike, da se uistinu nepravednom istiskivanju novca dade izvjesni
izgled pravednosti; kraljevi namjerice laskaju narodu u svrhu, da njegovo srce priveu uza se.
17
Predstavite sebi sada jednog vladara, kako ga obino vidimo: ovjeka, koji nema ni pojma o
zakonima, koji je neprijatelj opem dobru i koji svoje miljenje usmjeruje samo na svoju linu
korist, koji je rob svoga veselja, koji prezire obrazovanje, koji je neprijatelj slobode i istine,
kojemu nita manje ne lei na srcu nego srea njegovih podanika i koji svaku stvar obraa
samo na zadovoljenje svojih strasti i na svoj vlastiti dobitak. Objesite sada tom
257

ovjeku oko vrata zlatni lanac, ures, koji pokazuje vrstu vezu svih kreposti, stavite mu na
glavu krunu ureenu dragim kamenjem, koja e ga opominjati nato, da on mora junatvom
sve natkriljivati, dajte mu ezlo u ruku, simbol pravednosti i potpuno nepodmitljivo srce,
odjenite ga napokon u grimizni plat, taj simbol arke ljubavi prema domovini, dravi i
graanstvu i slika je gotova! Ako pak vladar sav taj kraljevski nakit uporedi sa svojim
istinskim ivotom, ne sumnjate li u to, da e se stidjeti svoga uresa i bojati se da nije on neki
aljivdija, koji se ruga i ismjehava ozbiljnim insignijama. to da kaem nadalje o
velikanima dvora, o dvorjanicima? Premda su veina njih najpodloeniji, najprezirniji,
najogavniji i najzabaeniji, ipak hoe da se u svim stvarima smatraju kao glavne osobe..
Dakako da su u jednoj toci veoma skromni, pa se s tim zadovoljavaju, da nose novac,
dragulje, grimiz i sve mogue simbole mudrosti i kreposti na svom tijelu, ali drugima
preputaju brige, da budu mudri i kreposni. Oni se smatraju presretnima, da smiju kralja
nazvati svojim gospodarom i zapovjednikom, da umiju da mu prave kratke komplimente i da
ga opskrbljuju raskono sa vrlo zvunim titulama: Vae Velianstvo, Vae kraljevsko
visoanstvo, Vaa Svjetlosti. Mau s miomirisima svoje lice i misle, da inr je ast da laskaju u
finoj i pristojnoj formi. Jer to je upravo ono, to pristoji plemiu i dvorskom ovjeku.
Promatramo li njihov ostali nain ivota poblie, vidimo, da su oni pravi feaani, kao
Penelopini prosci vi znate, to o tom pripovjeda Homer. Jeka e vam bolje rei nego
li ja. Pristali" dvorjanik spava do podne i nalae, da mu unajmljeni sveenik ita
misu, dok jo napola spava. Tada se dorukuje; objed slijedi neposredno poslije toga. Za
stolom se kocka, drijeba i igraju se razliite igre; dolaze lakrdijai, luaci, sluavke,
kurtizane i vesele se u zabavi i ali. To naravno ne protekne, a da se ne uzme jedamput ili
dvaput osvje
258

enje. Tada se na veer jede i napokon se ponovo pije, pri em se tako mi Jupitra ne
zadovoljavaju s jednom aom. Tako prolaze bez svake ivotne brige, sati, dani, mjeseci,
godine, vjekovi brzo poput strijele. Ja sam sama mislila, da dolazim s najskupocjenije gozbe,
kad sam vidjela ove ljude: oni se ponose s tim aljivim stvarima! Koketa misli, da se ve
pribliuje bogovima, kad se epiri dugim skutom; onaj, koji je drugog gurio laktom na stranu,
misli zato, da je sliniji Jupitru i svaki sebi eli to vie sree, to je tei lanac, koji vjea o
vrat, ime on pokazuje ne samo svoje bogatstvo nego i svoju tjelesnu snagu.
ivot knezova i velikana oponaaju ve odavna pape, kardinali i biskupi te su uistinu i
natkrilili svoje uzore. Kad bi biskup jedamput prouavao tonije svoju sveeniku opremu:
lanenu koulju, bijelu kao snijeg, koja znai isti, nevini ivot Mitru s oba iljka, spojena
uzlom, koja simbolizira temeljito poznavanje i Novog i Starog zavjeta ruke s rukavicama
koje potsjeaju na strogo i od svakog doticaja sa svijetom slobodno izvrivanje svetih
sakramenata, skrivljeni tap koji potsjea na to, da se povjereno stado nikada ne moe dosta
briljivo uvati, kri, koji se naprijed nosi, koji predouje simbol pobjede nad svim ljudskim
strastima kad bi se vai prelati, ponavljam ja, sa svim ovim stvarima i jo mnogim drugim
muili, zar ne bi provodili alostan i zabrinut ivot? Ali oni znaju sasvim dobro, da se njeguju
i da ivot uine to ugodnijim. Na stado e ve Isus paziti, i zato biskupi napokon imaju
mnogo ljubljenu brau i vikare? Biskupi se vie ne sjeaju ni njihovih imena, jer im to zadaje
rad, brigu i nadzor; ako se pak negdje moe uloviti kakav novac, tada glume nadzornika, i
nadziru vrlo savjesno.65) Kad bi na jednaki nain, razmiljali; kardinali da oni ipak zastupaju
mjesto apostola i da
a5) biskup dolazi od grke rijei "episkopos" (nadzornik)
259

se zato isto ono, to* su apostoli radili^ mora i od njih traiti, da oni nisu nadalje gospodari
nego uvari duhovnih dobara i da treba da naskoro opirno poloe raun, kako su uvali svoju
slubu, ako oni tada razmotre malo o svom ornatu, onda bi ovako sebi govorili: to hoe da
nam kae ova bijela koulja? Nita drugo nego najviu i najsavreniju istou ivota. to
znai ovo grimizno donje odijelo? Najaru ljubav prema Bogu. to znai ovaj plat, koji je
tako velik i prostran, da moe tavie potpuno obuhvatiti i mazgu crkvenog dostojanstvenika,
tavie tako je velik, da moe sakriti ispod sebe i veliku devu? Taj plat znai beskonanu,
uvijek na pomo spremnu kransku ljubav, koja poboljava i popravlja, poduava, opominje i
tjei, koja uklanja prepirke meu narodima i koja se protivi ravim kraljevima i portvovano
daje za crkvu i imovinu i krv. emu slue napokon bogatstva onima, koji su ovdje zastupnici
siromanih apostola? Kad bi kardinali htjeli o ovom razmisliti, velim, ili onda ne bi nikada
eljeli svoga mjesta ili bi ga od srca rado napustili, jer bi morali da provode radini i brini
ivot sasvim onakav kao i prvi apostoli.
Sada slijede najvii sveenici, pape, namjesnici Kristovi; ako bi se pape potrudili, da u ivotu
budu slini Isusu, ako bi podnosili njegovo siromatvo, njegovu muku, prouavali njegovu
nauku ako bi primali njegov kri na sebe, i poput Isusa prezirali sve svjetsko, te ako bi samo
jedamput razmiljali o imenu "papa" t. j. otac i o atributu "Sveti", kojim ih oslovljuju, tko bi
se tada na svijetu vie tuio nego oni? Tko bi mogao sa svim svojim dobrom iskupiti ono
mjesto? Tko bi htio ili trebao braniti njihov posjed orujem, otrovom i svakom silom? Koliko
bi blaga morali da izgube sveti oci, kad bi mudrost samo jedamput zagospodovala njihovim
duhom. Mudrost zar velim? da, kada bi imali samo zrnce soli, o kojoj Spasitelj govori, Ona
strana bogatstva, one boanske asti, one divne po
260

bjede, podjela mnogih slubi i asti, tako brojne dispenze, tako raznovrsni porezi, tako mnogi
oprosti, tako velika eta konja, mazgi, sluga, tako mnogi drugi uici i veselja kako vidite, tu
sam iznijela pred Vas s. malo rijei bogatu rtvu, cijeli trg, formalni ocean blaga. Na mjesto
svih ovih dobara nastupile bi noi bez sna, posni dani, suze, molitve,, propovjedi, vjebe u
pobonosti, uzdasi i tisuu drugih muka. I ne smije se pustiti s vida, da bi tada: bili preputeni
smrti od gladi, nebrojeni pisari, kopisti, biljenici, sindici, lihvari, konjunici, svodnici
gotovo da bih dodala jo koju njeniju rije, ali bih mogla uvrijediti nevine ui ukratko svi ti
ljudi, koji padaju na teret svetoj rimskoj stolici. To* bi bilo neljudski, bezbono i sramotno, ali
bi bilo jo ogavnije, kada bi se htjelo ponovo vrhovnom poglavaru crkve, tom istinskom
svjetioniku svijeta, objesiti prosjaku vreu i dati prosjaki tap u ruke.. Tako preputaju u
pravilu svaki teki posao Petru i Pavlu koji imaju za to dosta vremena i volje; prui li se
meutim neko sjajno veselje, tada ga zadravaju za sebe.
Na ovaj nain razumijem, da nitko tako ne provodi u mekoputnosti i bezbrinosti svoj ivot
kao neki pape, koji misle, da e se s Kristom nagoditi i izmiriti, ako svoju ulogu duobrinika
glume u udesnoj, teatralnoj povorci i u velikom sjaju, pri em se dadu astiti titulama:
Bogom blagoslovljeni, Visoko dostojni, Najsvetiji, te ako ne tede ni sa blagoslovom i
prokletstvom. Sasvim je zastarjelo i nije vie vrijeme, da se ine udesa; pouavanje puka
umara, tumaenje Svetog pisma smatra se dosadnim kolnikim poslom, za molitvu bi jo
trebalo vremena, plakanje je jadno i dolikuje samo enama, siromatvo se smatra prostotom,
trapiti se bilo bi sramotno i nedostojno ovjeka; jedva je doputeno najmonijim kraljevima,
da ljube njegovu svetu nogu; umrijeti je napokon najbljutavije na svijetu i biti pribijen na kri
ubraja se u sramotu. Preostaju
261

im kao oruje samo one "slatke rijei" o kojima govori Pavao i ja vas uvjeravam, oni ne
krtare tim nadalje interdikt, svrgavanje sa asti, prijetnja s prokletstvom, igosanje heretika,
zastrane slike i napokon ona najstranija munja, pomou koje jednim jedincatim migom
bacaju due smrtnika sa divljim zamahom u Tartar tako, da tavie na drugoj strani opet izlete.
Nai Sveti oci u Isusu, zamjenici Isusovi, upotrebljavaju tu kaznu najotrije protiv onih, koji
hoe da na pobudu sotone umanje i suze Petrovu batinu. Dodue stoji o ovom apostolu izreka
u evanelju: "Gle, mi smo sve napustili i poli smo za Tobom", ipak smatraju zemlje, gradove,
poreze, carine i dobra kao batinu svetaca.
Ako se oni, oduevljeni arkim plamenom za Spasitelja bore ognjem i maem za odranje
ovoga bogatog posjeda, i prolijevaju bujice kranske krvi, tada tek poslije estoke bitke s
neprijateljima, kako ih oni zovu, misle, da u pravom apostolskom smislu tite crkvu,
zarunicu Kristovu. Ima li pokvarenijih neprijatelja za crkvu od ovih bezbonih papa, koji
putaju, da Isus zakrljavi, jer ne e da propovjedaju njegovu rije, te ga lihvarskim zakonima
okivaju u okove i mijenjaju prisiljenim izjavama i tumaenjima njegovu nauku, te napokon
koji ga svojim sramotnim nainom ivota upropauju.
Kranska je crkva nastala u krvi, pomou krvi dobila je snagu i krvlju je uspjela; tako isto
vode neki pape Isusovu stvar maem, kao da ne bi bilo Spasitelja da zatiti i obrani svoje. Rat
je dakako neto tako okrutno, da on vie pristaje divljim ivotinjama, nego ljudima neto tako
uasno da pjesnici vele, da proizlazi od furija, neto tako zarazno, da za sobom povlai opu
pokvarenost obiaja; neto tako nepravedno, da ga mogu voditi najbolje samo najgori
razbojnici, neto tako bezbono, da sa Isusom nema nikakve veze, a unato tomu neki najvii
sveenici putaju sve to s vida i posveuju se jedino ratu. Medu njima vidimo esto
preivjele

starce, koji s obnovljenom mladou trguju, ne zaziru od novca niti se plae napora, niti ih
grize savjest, to gaze i zabacuju zakone, religiju, mir i sve ljudske odnose. Njima ne fali ni
uenih laskavaca, koji taj otvoreni bijes zovu marom, gorljivou, pobonou, hrabrou;
nalaze uvijek dokaz, za tvrdnju, da nije napadaj protiv vrhovne i najsvetije dunosti svakog
vjernika, protiv ljubavi prema blinjemu, ako ovjek izvlai ma i bode svoga blinjega u
srce.
Nijesam mogla doznati, da li se, to se tie rata, ravnaju pape po uzoru njemakih biskupa ili
ti biskupi rade prema uzoru pape, svakako idu pape jo otvorenije na posao. Ne vodei brige o
slubi Bojoj, blagoslovu ili o drugim dunostima, vode oni rat i uvijek samo rat tako, da je
gotovo kukaviluk, koji ne odgovara biskupskoj asti, ako se negdje drugdje, a ne u ratu
afirmira junaki duh na slavu Boju. Mnotvo podreenih sveenika smatra to nepravednim
da zaostanu za pobonou prelata i stoga se ratniki bore maevima, kopljima, kamenjem i
svim moguim orujem, ako se radi o pravu desetine. Kako samo bistrim pogledom gledaju
okolo, ne e li nai u starim spisima koje mjesto, kojim e svom narodu utjerati strah u kosti i
moi mu dokazati, da im duguje mnogo vie nego desetinu. Ali da ipak samo jedamput i na to
ipomisli to je napisano i propisano o njihovim dunostima prema narodu, to im ne pada
nikada na um. Ne bi barem trebali da zaborave na znaenje tonzure, koja nalae, da sveenik
mora biti bez pouda ovoga svijeta i da mora ivjeti samo za nebeske stvari. Ali kao lakoumni
ljudi misle, da su svoju dunost posvema izvrili, ako odmrmljaju svoje molitvene izreke,
koje uistinu nijedan bog ne moe ni uti ni razumjeti, a ni oni sami ne razumiju potpuno
svoga mrmljanja. U tom su sveenici nalik na laike, koji su svi na svom mjestu i koji
poznavaju najtonije sve propise, ako treba da se doepaju novaca. Uosta

262

263

lom sve svoje teke poslove svaljuju mudro na tuda* leda. Ljudi dobacuju svoje poslove
uvijek drugima kao jednu loptu: i kao to laiki vladari pojedine dijelove svoje vlasti i
dunosti preputaju ministrima, a ovi opet svoje funkcije prenose na nie inovnike, tako i
sveenici iz iste skromnosti preputaju narodu, da bude ponizan i poboan. Narod pak
odbacuje tu teku dunost od sebe i prenosi je na tako zvane crkvene sluge, kao da nema
nikakva posla sa crkvom, i kao da je krstitka bila samo prazno brbljanje. Ovi pak sveenici,
koji se zovu svjetskima, jer hoe da se priklanjaju svijetu, a ne Isusu, preputaju redovnicima
teret pobonosti, redovnici monasima, a manje gorljivi monasi stroim i na kraju svi
jednoduno tvrde, da djelo pobonosti pripada samo prosjakim redovnicima, a ovi opet
dobacuju loptu kartuzijancima (Carthusienses), kod kojih ostaje pobonost pokopana i odakle
jedva dolazi na vidjelo. Isto tako pape, koji su neumorna aktivni, da sabiru novac, prenose
sve, to njihova sluba ima apostolske muke i potekoe, na biskupe, biskupi na upnike,
upnici na vikare, vikari na prosjake monahe i ovi napokon na duhovne pastire, koji se
uistinu razumiju u to, da striu ovce.
Ne ide svakako u moju temu, da podvrgavam ispitivanju ivot prelata i sveenika; inae bi
tkogo mogao dobiti utisak, kao da sam htjela pisati satiru, a ne da drim pohvalni govor i kao
da je moja namjera, da korim dobre vladare i da hvalim rdave.
Ja sam tu temu s nekoliko rijei dotakla, da to jasnije rastumaim, da ne moe nijedan ovjek
ivjeti sretno, ako nije upuen u moje nebeske tajne i ako nije sudionik moje milosti.
Srea je bez moga posredovanja nemogua. Kako se to ostvaruje, jedva da moe biti jo
udnovato, budui da se sama ramnuzijska boica, usreiteljica ljudskog roda tako srdano
slae sa mnom, u tom da je smrtna neprijateljica svih mudraca, a da lu
264

acima naprotiv i u snu daruje najvee blago. Vi zacijelo poznajete onog Timoteja, koji je
dobio od svoje sree jedan pridjevak i na koga se primjenila poslovica "Ribar hvata u snu". I
znate li drugu rije, to se govori o luacima. "Sova mu dolijee*. O mudracima se naprotiv
veli: "Roen je u etvrtoj; etvrtini mjeseca". "Ima sejusova konja" ili "Njegovo je zlato iz
Toloze". Ali sada dosta s poslovicama! Inae bi se moglo misliti, da sam ja opljakala zbirku
svoga Erazma.66) Stoga natrag ad rem! Srea ljubi upravo nepromiljene, bjesomune, koji
esto izgovaraju odlunu rije "Kocka je pala". Mudrost ini ovjeka samo plaljivim i
bojaznim; stoga i vi vidite, da se mudraci uvijek bore sa siromatvom, gladi i nestaicom i da
ive prezreni, bez slave i omraeni. Luaci naprotiv imaju novca u izobilju, sjede na kormilu,
ukratko cvatu i uspijevaju u svemu. Jer ako netko trai svoju sreu u tom, da se svia
vladarima i gospodarima, i da prijateljuje s ovima boanskim slikama, koje su puni zlata i
dragog kamenja, onda za njega nema nita beskorisnije od mudrosti, koju u palaama
najvema mrze. Ako misli trgovac, da stie bogatstva hoe li moi da sklapa velike poslove,
ako se prema propisima mudrosti boji krive zakletve, ako on, uhvaen u lai, pocrveni, ako on
ma i samo najmanje tuje one tjeskobne sumnjiavosti filozofa o krai i lihvi? U nastojanju za
poastima i blagom crkve prije e magarci i volovi doi do cilja nego li mudraci. Jeste li
prijatelji naslade? Djevojke, koje ipak igraju glavnu ulogu u ovoj komediji, odane su luacima
punim srcem, groze se i bjee od mudraca kao od korpiona^. Jednom rijeju, tko hoe da
okusi prava veselja ivota, mora u prvom redu prekinuti svaku vezu s mudracima i radije se
upustiti u prijateljske veze sa bilo kakvim drugim stvorenjem. Ukratko
68) Erazmoovo paremioloko djelo "Adagia" (Poslovice) sadrava vie tisua grkih i rimskih
poslovica.
265

kamo god pogledate: pape, kraljevi, suci, inovnici, prijatelji i neprijatelji, veliki i mali sve to
tri za zlatom, jer od zlata ipak sve zavisi. Mudrac to prezire i koje udo, da se stoga svaki
marljivo trudi da izbjegne svaku vezu s njim?
Moja pohvala prua mi neiscrpljivi materijal za govor, ali se moje predavanje mora ipak
jednom dokrajiti. Tako u ja stoga brzo prestati, ali bih ipak htjela prije toga da sasvim
ukratko dokaem, da ima mnogo znamenitih autora, koji su me pismom i inom uzveliali.
Moglo bi se misliti inae moda, da se ja luaki sama sebi dopadam, i gospoda pravni
uenjaci mogli bi mi prigovoriti, da .ja ne navodim nikakvih citata. Drimo se stoga njihova
vlastitog uzora i citirajmo, kao i oni, veselo i sve na bijeli dan!
U prvom redu ne e nitko posumnjati u poslovicu: "Gdje nema stvari, tamo je najbolja
iluzija".67) Stoga i pred djecu iznosimo stih: "Ludost hiniti na pravom mjestu kruna je
mudrosti."68) Sudite stoga sami, kako izvanredno dobro mora da bude ta ludost, kad je ve
njezina varava sjena, njezino puko oponaanje zasluilo tako visoku pohvalu uenjaka. Ali jo
jasnije zahtjeva ona debela sjajna svinja iz Epikurova stada, da se spoji ludost s mudrou.
Dakako pridodaje on dakako ne veoma razumno da ludost mora biti kratkog vijeka. Isti
pjesnik veli nadalje: "Slatko je buiti na pravom mjestu." I na drugom mjestu veli, da e radije
biti lud nego li razborit, a u vjenoj brizi. Homer, koji svoga Telemaha, posvuda najvema
hvali, ne proputa da ga ee zove ludim i tragici daju djeacima i mladim ljudima rado isti
pridjevak ("nepios") kao da bi bio znak sree. to sadrava slavljena
67) latinski u Erazma: "Ubi res abest, ibi simulationem "sse optimam."
es) "Stultitiam simulare loco sapientia strnima est."
266

Ilijada drugo nego djela bijesa o ludim vladarima i narodima? Kako je kratka i razgovjetna
ona Ciceronova izreka: "Sva je zemlja puna ludosti i luaka." I tko ne bi znao toga, 'da je
jedno dobro to izvrsni je, to se je vie proirilo medu ljudima?
Moda je ugled ovih knjievnika bio samo kod krana neznatan. Stoga u ja, ako izvolite,
osloniti svoju pohvalu i na svjedoanstvo Svetoga Pisma, da se strogo nauno izrazita
"motivirat u je". Ipak bih htjela, da u prvom redu zamolim najodanije teologe za doputenje,
jer mi je u takvom tekom poetku tuda pomo veoma poeljna. Budui da je stvar od velike
vanosti, a ne da mi se, da po drugi put zazivam muze sa tako daleko smjetenog Helikona,
jer materijal, koji u raspraviti ne ulazi u Apollonovu struku, bit e uputnije, dok ja ovdje
igram boje uenjake i koracam po toj trnovitoj stazi, da Skotov duh na kratak as pree iz
svoje nastambe u Sorboni u moju duu. To je onaj duh, koji je suptilniji nego bodljikava
svinja i svaki je. A zatim, neka, to se mene tie, ode do vraga.
Da upotpunim iluziju mogla bih, da promijenim svoje crte lica i da obuem sveeniki ornat!
Jednog se samo ja bojim, ako ja ovdje iznesem pred vas mnogo bogoslovske mudrosti, optuit
ete me zaradi krade (plagijata) i pomislit ete, da sam ja potajno opljakala ormare rukopisa
naih velikih majstora (Magistrorum nostrorum). Ipak zapravo nije, kako se meni ini,
udnovato, ako uz iskreno prijateljstvo, koje ve odavno postoji izmeu mene i teologa, neto
epam od njihove uenosti: i drveni je kip Prijapov uhvatio i zadrao neke grke mrvice,
kada je kuevlasnik itao u vrtu. I poznati kokot kod Lukijana nauio je dugim kontaktom s
ljudima, da se posvema vjeto slui ljudskim govorom. Dajte stoga da ponemo govor pod
veselim auspicijama i neka mi bogovi budu pri ruci!
267

Propovjednik Saloraon veli u prvom poglavlju: "Beskonaan je broj luaka."69) Ne misli li

on po ovim beskonano cjelokupnost ljudi? Moda su od njih nekolicina izuzeti, ipak veoma
sumnjam u to, da je ikada ikomu polo za rukom, da ih vidi.
Jeremija je u desetom poglavlju jo otvoreniji: "Mudrost ovjeka nema drugog efekta nego da
od svakog ovjeka uini luaka. Samo Bogu se pripisuje mudrost; a atribut je ljudski ludost".
Malo prije veli: "Mudrac se ne ponosi svojom mudrou". Zato ti ne e, draigi Jeremija, da
se i smrtnik ponosi svojom mudrou". Ali zato, jer on nema nikakve mudrosti, glasit e
odgovor. Povratimo se propovjedniku Salomonu, Ekleziastu. Sveano i ozbiljno klie: "Sve je
tatina, sve je tatina."70) to on eli tim rijeima da kae drugo nego to, kako sam vam ve
to rekla, da je cijeli ivot samo igra ludosti. Nije li ta izreka nesumnjiva nadopuna k onoj
navedenoj pohvali Cicerona koja pravom stoji u visokoj asti "Svijet je pun luaka. Luak se
mijenja kao mjesec, a mudrac je stabilan kao sunce." Isti mudri propovjednik veli dalje: Tada
sam vidio, kako je mudrost natkrilila ludost kao svjetlo mrak i to on time misli, ako ne, da je
cjelokupno ovjeanstvo ludo i da jedino Bogu pripada ime mudraca. Pod mjesecom
(mrakom) se razumijeva ljudska narav, a pod suncem (svjetlom) Bog praizvor svega ivota.
To potvruje sam Isus u Evanelju, gdje pridjevak "dobar" ne pripisuje nikomu nego samo
Bogu. Ako se sada prema nauci stoika svaki, koji nije mudar, zove ludim, a mudrim opet
svaki, koji je dobar, onda moraju nuno svi smrtnici biti pod gospodstvom ludosti. To je jasno,
jer mudar i dobar su sinonimi.
Nadalje govori Salomon u petnaestom poglavlju: "Ludost je igra luaka", po em on otvoreno
pri
68) Stultorum infinitus est numerus. (Eklesiast. pogl. I.> 70) Vanitas vanitatum et omnia
vanitas
268

\e. da bi bez ludosti bio ivot na zemlji s? . Isto to veMfi ovo mjesto: "Tko trai mudrost, tnii
alost i tko*mora mnogo uiti, taj mora mnogo* patiti". I ne ponavlja li izvrsni propovjednik
mislilac jasno i razgovjetno u sedmom poglavlju istu misao: "Srce mudraca je puno 'jsti, a
srce luaka puno veselja". Nezadovoljan, to je temeljito prouio samo mudrost, elio je
Salomon, da upozna mene, ludost. Ako mi vi to ne vjerujete, ujte njegove vlastite rijei, koje
stoje u prvom poglavlju: "I ja sam dao svoje srce za to, da nauim mudrost i razboritost,
zabludu i ludost." Kod ovog citata moete primjetiti, da ovdje spominje mene ludost na
posljednjem mjestu, a to samo zato, da mi iskae poast, koja mi pripada; autor je naime
propovjednik Salomon, i vi znate, da prema redu i obiaju crkve i ekleziasta najvrednije
zauzima posljednje mjesto; tako je Salomon i prema meni po tivao samo propise evanelja.
Da je ludost mnogo bolja i izvrsnija od mudrosti, to je u etrdeset i etvrtom poglavlju
Isusove knjige Sirah nedvojbeno izreeno. Ipak ja ne u, da te rijei navedem prije, nego mi u
uvodu, koji ja moram uiniti, date primjereni odgovor na neka pii tanja kao to je to obino
kod Platona, gdje se! disputira sa Sokratom. "Kakve predmete treba bri: no sakriti pod
kljuem, rijetke i dragocjene ili bezvrijedne i nitetne?" Zato utite? Ako vi ne odgovorite,
govorit e umjesto vas ona grka poslovica: "Zemljani vr ostavi pred vratima." I da nijedan
prebrzo ne zabaci tu reenicu, potsjeam vas, da je Aristotel, Bog naih majstora navodi. Bi li
tko od vas bio tako lud, da pusti na otvorenoj ulici drago kamenje i zlato? Ja ne mogu
vjerovati, da postoji takav ovjek. Vi ete svi svoje blago zatvoriti u najudaljeniju sobu ili
upravo u najtajaustveniji kuti vaega sigurnog spremita za novce a oima prolaznika
pokazat ete samo ravnoduni stvari. Ako se prema tome sakrije samo dragocUsnoj

269

a prepusti sluaju samo bezvrijedno, nije li tada oito, da je mudrost, koju Isus Sirachu
zabranjuje da sakrije, manje vrijedna od ludosti, koju nalae da se sakrije. I sada ujte tone
rijei teksta: "Bolje je, da se nemudri skrije nego mudri."
ednu skromnost pripisuje Sveto Pismo luaku,, jer mudrac uvijek sebi umilja da je bolji
nego svf drugi. Tako ja razumijem mjesto u desetom poglavlju propovjednika Salomona:
"Kako je luak sam lud u svom djelovanju, dri svakoga luakom." Ili zar to nije znak rijetke
nepretencioznosti luakove, ako luak unato visokom miljenju, koji nesumnjivo ima svatko
o sebi, ipak dijeli svoju slavu ga cjelokupnou. Stoga se veliki kralj Salomon nije nikako
stidio atributa ludosti, jer u tridesetom poglavlju veli: Ja sam od svih ljudi najlui. I sveti
Pavao, onaj veliki uitelj pogana, nije pogrdio u jednom pismu Korinaninu ime luaka. "Ja
govorim kao luak, pie on i ja sam vei luak od drugih." ini se kao da je drao za sramotu,
da ga netko u ludosti natkrilio. Ali ja sada ujem paklensku dreku nekih poznavalaca grkog
jezika, helenista, koji bi na svijetli otroumni ceh teologa htjeli obaviti svojim tumaenjima
kao mranim oblacima dima. Moj Erazmo, koga esto spominjem, jer ga osobito tujem, ini
mi se, da je porunik, ako ve nije kapetan ovog stada. O ti, savrena ludosti, vele mi, to je
uistinu citat, koji ini dostojnu ast tvomu imenu. Apostol nije nikada mislio jednu reenicu,
& kojoj vi nijeste sanjali pod njegovim imenom. Nikada nije uo, gdje govore, da ga smatraju
luim od ostalih. "Oni su Isusove sluge, a ja takoer", veli on; i sebe je time stavio
samosvijesno na stranu drugih apostola. Osjea, da im nije u slubi evanelja samo jednak
nego da ih je tavie natkrilio i dodaje ispravljajui: "Ja vie nego oni". Budui da je on ovoj
reenici htio dati privid istine, ali unato tomu i izbjei, da drski izgovor izazove
negodovanje, sakrio se za izliku ludosti: "Ja govorim manje
270
mudro", jer mu je onaj privilegij luaka, da smijebez uvrede govoriti, veoma dobro poznat.
Preputam pravdakim svadljivcima, da disputiraju o smislu, koji je Pavao dao ovom mjestu.
Ja; slijedim one velike tuste i posvuda slavne teologe, s kojima veina uenjaka uistinu radije
pada u zabludu nego da s onim trojezinim71) doktorima spoznaje ispravno: jer o onom, tko
se precjenjuje, misle ljudi da brblja. K tomu imam jednog sjajnog teologa za sebe, o ijoj slavi
usta svijeta, a prijesvega njegova vlastita usta ne znaju dosta rei; ja; u njegovo ime mudro
preutjeti, jer bi ga nai grki brbljavci mogli stalno draiti poslovicom o magarcui liri. Taj je
uenjak dao spomenutom mjestu savreno magistralno teoloko tumaenje. U poetku fraza:
"Ovo, to govorim, nije mudro, ja sam vienego vi." Poinje novo poglavlje i prua pomou
svoje velianstvene dijalektike u interpretaciji originalno shvaanje cjeline. Navodim njegove
vlastite rijei po obliku i sadraju: "Govorim manje mudro t. j. ako vam se ve inim lud,
time, to se uporedujem sa krivim apostolima, vi ete me drati manjemudrim, ako se ja
stavljam nad njih." Ukratko na to prelazi doktor, a da se ne da nita uznemirivati, na jednu
sasvim drugu temu.
Zato se ja drim tako grozniavo samo jednog jedincatog autoriteta? Jesu li nai ueni
interpretatori biblije stekli neosporivo pravo, da smiju nebot. j. Sveto Pismo protezati kao
elastinu kou. Akose moe Jeronimu, koji je razumio pet jezika72) vjerovati, i kod
boanskog Pavla protuslove rijei Svetog Pisma, kad ih itamo u spomenutoj knjizi..
71) Govorili su latinski, grki i hebrejski
72) grki: pentaglottos; govorio je latinski, grki, he
brejski, kaldejski i hrvatski. (Zanimljive su o sv. Jeronimu
studije prof. Kerubina egvia, ("Nastavni vjesnik") koji ob
navlja prioritet kulta Jeronimske tradicije meu Hrvatima.)
271'

Kada je sluajno u Ateni vidio jedan natpis na oltaru, obratio ga je na korist i unapreenje
kranske vjere, i izbacio je konano sve drugo, to u njegovu svrhu nije pristajalo, a uzeo
je samo posljednje rijei "Nepoznatom Bogu"; ni to nije izvjestio sasvim tono, jer je pravi
tekst natpisa glasio: "Bogovima Azije, Evrope i Afrike, nepoznatim i tuim bogovima."
Prema ovom slavnom uzoru, mislim, dan danas nije nita obinije nego da nai teolozi
modeliraju u duhu svojih namjera etiri ili pet otrgnutih i u nunom sluaju izmijenjenih
rijei, pa makar to zlostavljeno mjesto ili ono, to iza njega slijedi, nema nikakve veze sa
samom stvari ili joj upravo protuslove. I tim se poslom bave s onom istom sretnom
bezobraiznou, da im tavie na tom zavide i pravi uenjaci. Kako da im ne uspije svaka
lukavtina, kad je onaj veliki blagoslov gotovo da sada nijesam izlanula njegovo ime, ali se
bojim opet one poslovice o liri i magarcu jedno mjesto u Lukinom evanelju tako
protumaio, da se slae s duhom Isusovim kao vatra s vodom! U ono vrijeme najvee
opasnosti, gdje se estiti klijenti obino okupljaju uza svoje zatitnike i ujedinjuju
svoje ruke na obranu, upravio je Spasitelj u namjeri da oduzme svojim teolokim
mladiima73) svako pouzdanje u ljudsku pomo slijedea pitanja na njih: "Je li vam togod
uzmanjkalo, ili ste to pogrijeili, otkako sam vas poslao da nagovjeujete evanelje? Poslao
sam vas bez putnog troka, bez cipela, da vas tite protiv trnja i ljunka, i bez hratie protiv
gladi." Poto su apostoli odgovorili, da su posvuda nali sve potrebno, rekao je Spasitelj:
"Ali sada tko ima jednu vreu ili dep, neka to pusti ovdje, a ako nema, neka proda svoje
Odijelo (tuniku) i neka kupi ma."
Budui da cjelokupna nauka Isusova na niem drugom ne poiva nego na krotkosti,
strpljivosti i
73) grki: "hoi ton theologan oaides."
272
preziru svega zemaljskoga, sasvim je jasno, to se ovdje misli. Isus je uistinu htio da svoje
zamjenike opremi u svom duhu i zahtijevao je, da budu ne samo bez cipela i depova nego da
odloe i svoja odijela i da posvema goli nastupe svoju apostolsku slubu. Oni ne smiju nita
imati kod sebe osim maa, ali ne onoga nesretnog maa, to slui umorstvu i grabeu, nego
moraju imati ma duha, koji prodire u unutranji temelj due i s jednim udarcem usmruje sve
strasti, kako bi pobonost sama sjedjela na prijestolju u srcu. Sada pogledajte, molim, kako je
na glasoviti teolog iskrivio to mjesto. Pod maem je shvatio pravo da se brani protiv
progona, pod kesom dovoljnu zalihu ivenih namirnica, kao da je Spasitelj iznenada
promijenio svoje miljenje na suprotno, kao da je opozvao svoju prvu zapovijed, poto je
uvidio, da se nije dovoljno pobrinuo za sjaj i dostojanstvo svojih vjerskih glasnika ili kao da je
sasvim zaboravio, kako je svojim teolokim mladiima izriito izjavio, da e biti blaeni,
samo onda, ako strpljivo podnose porugu, uvrede i kazne; zabranio im je svaki otpor protiv
napadaa, jer je istinita srea samo u krotkosti, a ne u obijestr i Oholosti i naveo je tada
primjer vrabaca i ljiljana: to da je sve zaboravio Spasitelj i ne doputa im, vie, da krenu na
put bez maa, zapovjeda im tavie, da svoje odijelo prodaju i da kupe ma i da idu radije bez
odijela nego bez oruja. Kako pak, na interpretator shvaa pod pojmom maa, to slui kao
odgovor na silu, isto tako pod kesom razumije sve, to se odnosi na udobnosti ivota. Prema
tome ovaj tuma Boje rijeci vidi apostole, kako s kopljima, sa strijelom, lukom i topovima
propovjedaju nauku na kri pribijenoga Isusa; taj ih je tuma opremio torbama, da ne bi
trebali krenuti sa mjesta odmaranja, da neto ne zaloe.
18
No zaboravlja otroumni tuma, da je Isus na" skoro zatim zapovjedio svojim slugama s
prijekornim rijeima, da ma koji su sebi morali da nabave'
273

za tako visoku cijenu, zadjenu opet u korice i da mi ne znamo nita o otporu s maem i titom
protiv nasilja pogana, na koji bi otpor bili apostoli obvezani, ako je Isus svoju zapovjed mislio
u smislu naih teologa.
Poznajem jo drugog doktora, ije ja ime zaradi asti, preuujem, jer on pripada u nauni
proletarijat. Taj je u frazi Habakuka "Pokuaji koe Madijanita bit e u zbrci", otkrio, da se tu
zapravo radi o koi sv. Bartolomeja, za kojeg se zna, da mu je ivom zguljena koa.
Nedavno sam ula teoloku disputu, kod kojih sam ja uvijek nazona. Netko je nabacio
pitanje, kako se moe dokazati iz Svetog Pisma, da se protiv heretika mora nastupati radije
ognjem i maem nego razborom i uvjeravanjem. Tada je odgovorio jedan ozbiljni starac, na
ijem sam tunom i drzovitom licu odmah prepoznala, da je teolog, u srditom tonu: Apostol
Pavao izdao je tu naredbu ovim rijeima: "Jednog krivovjernog ovjeka opomenite jedamput i
jo jedamput i tada ga uklonite s puta.74) Ovu je reenicu ponovio nekoliko puta glasno i
kada se je veina udila, to je zapravo tom ovjeku, i to on hoe, dodao je napokon ovo
rijeenje: "Sada dakle s puta s njim." Nekolicina su se smijala, ali je bilo i takvih, koji su
istakli, da je to tumaenje uglednog teologa uistinu vrijedno. Budui dal su mnogi iznijeli
prigovor, reski je govornik uinio cijeloj stvari kraj i iznio odluni dokaz. ujte, rekao je, stoji
pisano, da ne smije dopustiti zlikovcu da ivi.T5) Kako je svaki krivovjemik zlikovac, ergo
itd. Sada su se svi divili duhu doktora i daleko je odjekivalo povlaivanje cijele skuptine,
74) "Haereticum hominem post unam et alteram correp
tipnem devita"; kasnije, jer "devita" znai "kloni se", dodao
je stari teolog, da nije mislio rei "devita" "bjei mu s pu
ta" nego "de vita" (t. j. sa ivota, da heretika valja ubiti)
75) "Maleficum ne patiaris vivere"
274
Nitko nije slutio, da se ovaj zakon odnosi jedino i samo na tumae znakova, arobnjake i
proroke hebrejske mehasefime |(t. j. ;zlikovce) inae bi isto tako trebalo prostituciju i
pijanstvo kazniti smru.
Ipak sam ja uistinu luda, dal tratim vrijeme \i takvim alama, iji je broj tako velik, da se sve
skupa ne bi mogle smjestiti u debelim svescima Hrisipa i Didima.76) Samo vas jedno molim:
kad je onim boanskim majstorima doputeno, da prave takve surove pogreke, i slobode;
onda molim, da mi izvolite oprostiti neke netonosti u mojim citatima, jer ja sam sluajno
poetnica u teologiji.
Vraam se ponovo na Pavla. "Vi rado doekivate luake", veli on govorei o samom sebi. I
dalje: "Uzmite me kao luaka, to vam ja sada govorim,, to ne govorim u ime Gospodina
nego u ime ludosti." Na drugom mjestu: "Mi smo luaci Krista radi." Tako znatan ovjek
toliko hvali ludost! On smatra ludost kao neto neophodno potrebno, kao dobro, to nosi
javnosti sreu: "Koji od vas misli, da je mudar, taj je luak u ovom svijetu, da moe postati
mudatr." Zar nije u Lukinom evanelju nazvao Isus dva uenika, kojima se pridruio na putu
iz Emauza, luacima? To mi izgleda gotovo udno, da sveti Pavao samom Bogu pripisuje
neto ludosti. "Boanska ludost, veli, je mudrija nego to su ljudi." Dakako ne smije se prema
tumaenju Origena pojam boanske ludosti uzeti u obinom smislu.
emu se ja trudim tako tjeskobno, da to pojaam i utvrdim mnogim dokazima, dok Krist u
psalmima sam otvoreno priznaje svomu ocu: "Boe, ti zna moju ludost." I ja mislim, postoji
dobar razlog, da su luaci izvrsni poklonici i miljenici Boga,
76) Hrisip je bio veoma plodan pisac (preko 700 djelaj, Didim je glasoviti aleksandrijski
gramatik (napisao preko 3.500 djela)
275

jer kao vladari zemlje gledaju sve odvie razborite ijude nekako s nepovjerenjem i mrnjom.
Potsjeam sdmo na Cezara, koji nije mogao trpjeti Bruta ni Kasija, ali se nije bojao
pustopanog Antonija, potsjeam na Nerona i Seneku, na Dioniza i Platona, koji su oko sebe
rado okupljali ljude bezazlenog i surovog razbora. Isto tako Isus proklinje i gnjusa se nad
onim mudracima, koji svoj opstanak i sav smisao ivota vide samo u svojoj mudrosti. To
dokazuje sasvim nedvojbeno Pavao, kada veli: "Bog je odabrao onog, koji je ludi u oima
svijeta" i dalje: "Bog je htio, da ludost spasi svijet." To zacijelo nije mogao uiniti putem
mudrosti. To navjeuje nedvojbeno na usta proroka: "Ja u unititi mudrost mudrih i zabacit
u razbor razboritih." I ne zahvaljuje li Isus Gospodu, da je on tajnu blaenosti sakrio pred
mudracima, a objavio je maloljetnim t. j. luacima, jer u grkom tekstu stoji za maloljetnog
"nepios", emu je suprotstavljen pojam "sofos". Ovdje ne smijem zaboraviti, da Spasitelj
opetovano u evanelju ustaje protiv farizeja, pisaca i pravnika traei zatitu za ludu masu. Jer
to znai prokletstvo: "Jao vama, knjievnici i farizeji", nego to: "Jao vama, mudraci!" Ali
se ini, da je Gospodar svijeta najvecma sprijateljen sa djecom, enama i ribarima. Da
tavie iz ivotinjskog carstva najvecma mu se sviaju one ivotinje, koje se pribliuju
najmanje lukavosti lisica. Stoga je on volio, da jai na magarcu, premda je on mogao, da mu
se je prohtjelo, da ponosno jai i na lavu. I Sveti duh je u obliku golubai siao na zemlju, a ne
u obliku orla ili jastrijeba. Nadalje se u bibliji esto govori o jele* nima, srnama i janjcima. K
tomu zove Isus one, koje je odredio za vjeni ivot, ovcama. Nijedna druga ivotinja nije tako
luda kao upravo ovca, i ve se od Aristotela upotrebljava izraz "ovje ponaanje", koji znai
ogranienost ove ivotinje; opominje nas ha to, da se obino to ime uzima kao rugalica za
tvrdoglave ljude. I Isus se slobodno smatra pastirom
276

ovog stada, tavie sama rije ovca mu se svia, kada Ivan u svom govoru na njega aludira:
"Vidi, to je Boja ovca." Ta se rije nalazi na brojnim mjestima Ivanove objave.
Kakav drugi zakljuak moemo odavle povui nego ovaj: Svi ljudi, tavie i poboni, su
luaci. Sam Isus, koji je zapravo mudrost oca, uinio se luakom, da podupre ljudsku ludost;
preuzeo je prirodu ovjeka i uao u vezu sa zemaljskim oblikom kao to je postao grijehom da
uniti grijeh. Ipak je mislio, da ne treba da je na nikakav drugi nain uniti nego samom
"ludou kria" i putem tupoglavih apostola, koje je marljivo poticao na ludost i odvraao od
mudrosti navodei im za primjere djecu, ljiljane, goruino zrno i vrapce, koji su svi skupa
bez smisla i bez razbora i iji se opstanak formira samo po zakonima prirode nenamjeteno i
bez briga. Ako im osim toga nalae, da prije toga tjeskobno razmisle, to e govoriti o
kraljevima i vladarima, ako im zabranjuje, da se brinu za budunost i razmiljaju o
promjenama vremena, time on oito hoe rei, da se nikada ne pouzdavaju u svoju vlastitu
mudrost, jer sasvim zavise od svoga Stvoritelja. Iz istoga je razloga veliki graditelj svemira
prvi brani par opominjao i odvraao od toga, da kua sa stabla spoznaje; jer je spoznaja otrov
za sreu. Pavao zabacuje tu spoznaju otvoreno kao klicu Oholosti i pokvarenosti. Prema
njegovu primjeru, mislim, sveti Bernhard je brdo, koje je Lucifer odabrao za svoj boravak,
prozvao "brdom znanja."
Moda se ne smije ni ovaj dokaz pustiti s vida, da je ludost u nebu dobro opisana: njoj se
jedinoj oprataju pogreke, koje se ne oprataju mudracima; zaradi toga se oni, koji mole za
jmilost, pa makar da su i hotimice grijeili slue ludosti kao izlikom. Tako moli Aaron u
etvrtoj knjizi o brojevima, ako se dobro sjeam, za aprotenje kazne za njegovu enu:
Udostoji se Gospodaru, i ne upisuj
277

u grijeh ono, to smo poinili i skrivili kao luaci. Tako veli i Saul u pokajnikoj spoznaji
svoje krivnje Davidu. "Lako je uvidjeti da sam to uinio kao luak". David opet nastoji,
da Spasitelja ublai rijeima: Gospodaru, oprosti zloin svoga sluge, jer ga je ludost
navela na nj. Kako vidite, svi navode ludost i neznanje, da postignu oprotenje. Najglasnije
govori za moju tezu molitva, koju spasitelj; s kria upravlja Bogu za svoje neprijatelje:
"Oe, oprosti im, jer ne znaju to ine." Isto tako pie Pavao Timoteju: "Dobio sam
oprotenje i milosre od Boga, jer sam to poinio iz ludosti u neznanju, a ne iz zloe." Kakav
smisao imaju ove rijei: "Meni je potrebno milosre", ako ne taj, da bez zagovora ludosti
nema nikakvog milosra? I poboni psalmist, kojeg sam nala na njegovu mjestu, bori se
meni u prilog: "Ne sjeajte se grijeha moje mladosti, Gospodaru, i zaboravite moje neznanje."
Pazite dobro,, koje on navodi razlike: najprije svoju mladost, ija sam ja vjerna pratilica, a
zatim svoje neznanje. Mladost i neznanje dva su pojma, koja obuhvataju
sve vrste ludosti.
Ipak da ne ulazimo jo dublje u ove beskonane, maglovite pojedinosti, recimo ukratko, da
cijela kranska nauka ima neku srodnost s ludosti i da nije ni u kakvoj vezi s mudrosti. Ako
za to elite dokaze, onda pazite najprije na to, da se mladim ljudima, starcima, enama i
glupanima nada sve i prije svega drugoga sviaju sveta djela i religiozni obiaji i da se uvijek,
to je mogue tjenje prislanjaju uz oltar. Pri tom oito slijede prirodni
nagon.
Nadalje vidite, da su prvi osnivai religije bili upravo djetinjasto bezazleni i da su bili
otvoreni protivnici znanosti. Napokon nema bjesnijih luaka od onih, koji su sasvim uivjeli u
vatreni ar kranske pobonosti: oni rasipaju svoj novac punim akama, zaboravljaju uvrede,
ne razlikuju izmeu prijatelja i neprijatelja, boje se veselja, poste, bdiju,
278

brinu se, pate se i ele smrt, ukratko, oni su neosjetljivi za svaki osjeaj i zdravi razum kao da
njihov duh boravi na nekom drugom mjestu, samo ne u njihovu tijelu. Nije li to zbog ludosti?
Stoga se ne treba dovoljno uditi, ako apostole smatraju pijancima i ako se Pavao ini sucu
Festusu kao goropadnik.
Ali budui da sam ja sada odjedamput navukla ratnu lavovsku kou uenosti deder, hou da
vam takoer dokaem, da je ona srea; krana, za kojom tee s toliko muka i rtava, samo
jedna vrsta ludosti i goropadnosti. Oprostite mi ove rijei u korist same stvari.
Najprije su se krani i platonici sloili u tom, da se dua, sapeta tjelesnim okovima i teinom
organskog stroja, razvila iz mraka, koji joj ne doputa ni da vidi ni da posjeduje istinu.
Iz istog razloga definira Platon filozofiju kao razmiljanje o smrti, jer filozofija kao i smrt
zazire >od svega vidljivog i materijalnog svijeta. Ukoliko se dua slui u ispravnom redu s
organima tijela, onda je zdrava ali, ako raskidajui okove, dobije slobodu, pobjegavi iz svoga
zatvora, onda se ona zove ludom. U tom pogledu ni sama sumnja nije na mjestu, jer taj nered
potjee od jedne bolesti ili poremeeenja organa. To se stanje openito zove bjesnoom,
ludilom. IA ipak vidimo luake takve vrste, kako nagovjeuju ljudima budunost, govore
jezike i nauke, koje ni jesu nikada ni uili; njihov karakter obnavlja boanska inspiracija. Ovo
udo ima svoj razlog bez sumnje u tom, da dua, osloboena unutranjeg doticaja s tijelom,
poinje da pokazuje svoju prirodnu snagu. Iz istog uzroka mislim, da se opaaju esto sline
pojave kao kod onih, koji umiru: oni govore u proroanskoj ekstazi svoje posljednje rijei.
Eksaltacija pobonosti djeluje u istom smislu: to moda nije tono jedno te isto stanje
bjesnoe, ali mu se pribliuje tako mnogo, da ope
279

nito nosi ovo ime, katkada se veoma malo zemaljskih crvia (jedna etvrtina) udaljuje od
ivotnog shvaanja cjelokupnoga ostalog ovjeanstva. Tada se obino dogaa njima ono, to
se prema opisu Platona dogaa izmeu onih, koji su u spilji okovani i koji se dive samo
sjenama stvari i bjegunca, koji se poslije povratka u svoju spilju hvali, da je u stvarnosti vidio
sve predmete i drugima predbacuje, da oni ive u velikoj zabludi, jer misle da osim nebitnih
sjena nema niega drugoga. Mudrac saaljava i oplakuje tavie i svoje drugove, da su oni u
velikoj zabludi. Oni mu se pak smiju kao jednom, luaku i tjeraju ga od sebe. Tako se divi
masa onim ljudima, koji imaju najvema tjelesnoga u sebi i vjeruje da ono samo postoji;
pobonjaci nasuprot cijene predmet to manje, to on ima vie odnosa prema tjelesnom i samo
promatraju nevidljive stvari. Svetovnjaci daju prvo mjesto zemaljskim dobrima, drugo
potrebama ivota i posveuju posljednju brigu dui, ije postojanje veina nijee, jer da se ne
moe vidjeti. Oni, koji su zagrijani pobonou, udaraju suprotnim putem: oni preputaju svu
svoju imovinu Bogu, najjednostavnijem od svih bia, uz njega i u njem misle na svoju duu,
jer se ona priblizuje najvema Bogu; ne brinu se uope za tijelo, preziru novac i bjee kao da
je to neist ili ako sit prisiljeni, da se bave vremenskim, ine to nerado i: protiv volje. Imaju,
kao da ne bi imali nita i posjeduju, kao da ne bi posjedovali nita. Ima u mnogim pojedinim
stvarima jo nekih znatnih razlika izmeu ovih obaju ljudskih klasa.
Najprije je sigurno, da sva djelovanja due stoje u nunoj vezi s tijelom; ima ih samo dvije
vrste: jedno je djelovanje vie materijalne prirode kao uvstvo, sluh, vid, miris i ukus, drugo
je tek u neznatnom odnosu prema organima: kao pamenje, razum i volja. Iz toga slijedi, da
e dua biti najjaa kod razliitih djelovanja, kojoj se obrati. Budui da pobonjaci usmjeruju
svu snagu svoje due na stva
280

ri, koje su to udaljenije od materijalnih osjetila, oni ta osjetila time oslabljuju i posvema ih
napokon otupljuju. Velika masa ima naprotiv znatnu duevnu jakost za osjetila tijela, ali ne
radi nita s obzirom na iste osjeaje due. Sada se lako tumai, kad ujemo, da bi neki
poboni ljudi radije pili ulje umjesto vina.
Isto se tako odnose neke strasti na tijelo u uem smislu kao pohota, glad, ea, elja za
spavanjem, srdba, oholost i mrnja; s ovima vode pobonjaci nepomirljivi rat, ali narod
vjeruje, da ne moe ivjeti bez njih. Nadalje ima svetih afekata, koje je inspirirala priroda kao
to su: ljubav prema domovini, ljubav prema djeci, roditeljima i prijateljima. Masa (vulgum
pecus) cijeni ta ^uvstva, ali pobonjaci pak idu za tim, da ih iskorijene iz srca ili barem da ih
produhove. Odatle dolazi, da poboni sin ljubi svoga oca, ali ne kao oca, jer ta je od njega
dobio doli bijednog tijela? A i samo tijelo zahvaljuje samo na kraju Bogu, svomu istinskom
ocu; ipak cijeni u zemaljskom roditelju valjanog ovjeka, u kojem odsijeva slika onoga
najvieg duha, koji je najuzvienije dobro i pored kojeg se nita tako ne ljubi i eli. Prema
istom naelu prosuuju sve one druge dunosti i odnose ivota tako, da i ako vidljive stvari
sasvim ne preziru, ipak ih nie postavljaju, nego one, koje ne mogu vidjeti. Tvrde takoer, da
su u sakramentima i tavie u obinim vrenjima slube Boje nazoni duh i tijelo.
Na posne dane ne jedu mesa i uope ne veeraju, to u oima naroda znai posvemanji post;
to je meutim neto neznatno, ako se podjedno ne mrtve strasti i ne proklinju srdba i oholost,
kako bi time dua pod to manjim teretom tijela, dosegla svetu radost dobara neba. Slino je
sa veerom, ije se ceremonije ne smiju prezirati (kako oni vele), a koje su meutim same po
sebi nekorisne, tavie i negativne, ako nema pri tom duhovnog elementa. Ovaj ozbiljni in
predouje Isusovu smrt, koga su
281

smrtnici s ukroenim, urnrtvijenim i podjedno pokopanim strastima morali zorno predoiti,

kako bi ponovo uskrsnuli na novi ivot i mogli postati jedno s Isusom, jedno meusobno, To
je nastojanje i enja pobonog. Samo obini puk dri, da taj sakramemat nema nita drugo da
znai nego da to je mogue blie stoji oltaru, da slua zbrkano pjevanje i da gleda ostale
ceremonije.
Ali ne prekida pobonjak samo u ovom, to upravo navodim kao primjer, svaki odnos prema
tijelu nego u jednakoj mjeri prekida taj odnos i u svemu drugomu, to prua ivot, i uzdie se
prema nebeskim, nevidljivim i duhovnim dobrima. Budui da su poboni i nepoboni u
svakoj toci razliitog miljenja, dogaa se upravo, da se oni uzajamno smatraju luacima, a
to je oznaka, koja prema mome miljenju pristaje prije i bolje pobonima nego .li
masi naroda.
To e vam biti jo jasnije, poto sam prema svome obeanju dokazala sa malo rijei, da je
ona beskrajna nebeska naplata samo jedna vrsta bjesnila. Prije svega znate, da je ve Platon
imao neodreeno nasluivan je o tim stvarima, kada je pisao, da je bjesnilo (insanija)
ljubavnika najsretnije od svih ostalih. Uistinu ne ivi strastveni zaljubljenik vie u samom sebi
ve samo u onoj osobi, koju ljubi, i to vie naputa svoje vlastito bie i to dublje zaroni u
predmet svoje ljubavi, to osjea vie veselja, vie ugode. Ali ako dua nastoji, da iz tijela ode,
i ako se ne slui pojedinim organima na ispravan nain, onda imamo potpuno pravo, da to
stanje nazovemo bjesnilom. to bi inae imali oni uobiajeni dijelovi govora, da znae drugo:
"On je izvan sebe," "Doi opet sebi," "Je li on ponovo pri sebi?" to je udaljenija ljubav, to je
vea i sretnija bjesnoa. Kakav je prema tome ivot blaenika u nebu, ivot, za kojim
pobone due tako srdano eznu? Svemona Dua, koja pobjedonosno triumfira,
apsorbirat e tijelo posvema u sebe, i to tim lake, jer je ve za
282

vrijeme ivota oistila kajanjem tu posudu za ovu promjenu. Tada e dua na neshvatljiv
nain u onom naem beskonano jaem duhu nestati. Tako e ovjek odbaciti svoj vlastiti ja i
uivat e vjeno blaenstvo, jer osloboenje od svih preanjih okova znai neizrecivu
nasladu; osjea bezgraninu radost, to onom od najuzvienijih dobara, koje sve k sebi
privlai. Dodue nastupa to stanje sree tek tada, kada due poslije ponovnog sjedinjenja sa
svojim bivim tjelesima dobiju dar besmrtnosti; samo poboni ljudi, iji cijeli ivot nije nita
drugo nego razmiljanje o onim nebeskim veseljima (kao da su sami) sjena njihova, osjeaju
jo na ovom svijetu ve predosjeaj ili miris nebeske nagrade, koja im je obeana. To je
dakako samo siuna kapljica u uporedenju prema onom izvoru najblaenije sree, ali ta
kapljica sadrava vie nego sve ljudske naslade zajedno. Tako visoko stoje duhovni uici nad
tjelesnim, nevidljivi nad nevidljivim. To je srea, koju prorok navjeuje rijeima: "Nijedno
oko nije. vi, djelo, nijedno uho nije ulo i nijedno srce nije osjetilo, to Bog sprema onima,
koji ga ljube." ivot pobonih samo je jedan oblik ludosti, koja ni pri prijelazu u drugi
ivot ne propada nego tavie tek onda postizava svoje vrhovno savrenstvo.
Stoga odaju oni, kojima je palo u dio da predosjeaju sreu, a tih je samo malo u svom biu
neto, to izgleda slino poremeenosti duha; govore nesuvislo, i to ne kao ljudi, jer oni
izbacuju iz sebe samo besmislene glasove, njihov se izraz lica mijenja svakog asa, as su
veseli, as su potiteni as plau, as se smiju, as uzdiu, ukratko oni nijesu pri sebi. Dou li
opet k sebi, uvjeravaju, da ne znaju, gdje su bili, da li su boravili unutar ili izvan tijela, da li su
bili budni ili su spavali i od svega to su uli, vidjeli, govorili, inili, ostale su im samo
maglovite zbrkane predodbe u pameti, jedno samo znaju, da su oni u svojoj ludosti presretni.
Stoga se tue, to su opet doli k razumu, i nita ne ele tako
283

ivo, nego da ustraju do kraja ivota u slatkoj insaniji. I to je samo predosjeaj i malo kuanje
vjene sree.
Ali ja sam zaboravljajui na sama sebe prekoraila granice koje sam postavila i sada treba da
svrim. Ako sam neto drzovito ili blebetavo brbljala, pomislite, da sam ja ludost i da sam
ena. Sjetite se one grke poslovice: "esto i ludi ovjek govori razborite rijei."77) Mogli
biste tvrditi, da se to ne smije primjeniti na ene. Vi oekujete, kako vidim, i neki zakljuak.
Ti ste svi u stvari dostojni luaci, ako mislite, da se ja sjeam, to sam ja ovdje govorila to
sam vam sve izbrbljala. Stara rije veli: Do vraga i takav gost pri gozbi, koji se svega sjea. I
ja vam velim: "Mrzim sluaa, koji se svega sjea."78) Stoga da ste mi zdravo, veoma
glasoviti adepti ludosti, pljeite, veselite se svome ivotu i pijte.
MORIAS ENCOMION FELICITER ABSOLUTUM. Fini.
77) grki: "Pollakis kaj moros aner katakajriu ejpen" 18) grki: miso mnamona
simpotan; miso mnamona akroatun
284