Musa azim ati

PJESME
(izbor)

MOJA ISPOVIJEST

MOJA ISPOVIJEST

Kako je gadno ulizica biti

I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, prose suze liti,
Da tui skutovi u njima se tope -
Kako je gadno rob ljudima biti!

Kako je nisko nemat' samosvijesti

I u svom srcu ponosa i ara,
Pa tuim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snanih ruku i umnoga dara -
kako je nisko nemat' samosvijesti!

Ja mrzim one to pred drugim puze,

I mrzim liske, to nita ne rade.
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade,
I sve alake, to pred drugim puze.

I nikad nikom "Pardon" neu rei,

Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sm otvaram vrata svojoj srei,
Pa kad uivam, ili kada stradam,
Ja opet nikom "Pardon" neu rei.

Tu za me pero i budak je isto,

ulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je elo otvoreno, isto,
I nek se svjesno i poteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.
Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, to brdine rui;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim ko svetost u srcu i dui -
I slavim samo samosvijesti snagu...

Razume ljudski ti si botvo moje,

Pred kojim kleim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski ti si botvo moje!

NA NOVO LJETO

No bajna hladnu zemlju grli,

A nebom bijeli mjesec hrli,
Uz njega zvijezde sitne sjaju -
A staro ljeto ide kraju.

Sve svojim velom sanak skriva,

I majka zemlja tiho sniva,
Tek moje oi u no zure,
I moje misli svijetom jure.

I pono ide s novim ljetom

I dijeli dare ovim svijetom
Ja jedan darak item samo:
Oh, daj mi mira, mira amo!

Sad duhne vetar jae, jae

I zuji tuno, ko da plae.
Nad mojom duom neveselom.
Il vrijedi pla taj svijetu cijelom?

Ve proe pono. Oi snene

Na poinak mi zatvorene.
Iza sna ujem: vjetar svira,
Iza sna jecam: mira, mira...
VIZIJA

Katkad snatrim u tiini

U zaklonu plave sjene
I dozivam pred svoj pogled
Davne svoje uspomene.

Pa u tome sjetnom asu

Iz predjela nepoznata
Doprhne mi jedna ptica
Na krilima suha zlata.

Povrh mene na granici

Ljuljkaju se pjesma vrije,
Poput vina opija me
Zvuk njezine melodije.

U tom zvuku ko da dre

Moja prolost, mladost moja,
Ukraena amber cv'jeem
Od magijskih tisu boja.

Katkad ptica s grane sleti

I na moja prsa pane,
Pa me zlatnim krilom gladi
I cjeliva stalne rane.

A njeni su svi cjelovi

Srcu mome melem-trava...
Hej! Al ova zlatna ptica
Koketna je i varava!

Jer kad mi se ruka digne,

Njeno t'jelo da uhvati,
Ona prhne s mojih grudi
I u neznan kraj se vrati.

Njenim tragom tek se uje

Smijeh jetke ironije. -
Ah, ta ptica, to je dua
Mojih dana minulije'!

JEDNOJ BOGATAICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!

Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagraeni puti...

Ti si kerka bogatstva i sree,

Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom duom nikad se nijesu
Oblakovi teke tuge vili.

Tvoj je ivot ko jezerce mirno,

Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaje uzdaha i suze,
to je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,

Za me radost tek je pusta bajka.
U kolibi pod aavim krovom
Rodila me siromana majka.

Od djetinjstva udes me je vitl'o

Kroz sve m'jene patnikog ivota,
Ba ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidi evo ovu tamnu mreu

Krupnih bora povrh moga ela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj ivot,

Tvoju sreu tako bistru muti? -
Ne gledaj me; ta do tvog su skuta
Mom sevdahu zagraeni puti!

Ah! Ja nemam nigdje nita svoga,

U svijetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!.

DVA SONETA

Ja ropstva neu! Oh, ja neu noi,

Gdje vlada rije crnog Ahrimana!
Slobode hou i gigantske moi
I julskim suncem oba'sjanih dana.

U meni bukti tenja neutana

Za vjenim carstvom svesilnih ljepota.
Kroz ile moje ko bujica snana
Krv struji snanim poarom ivota.

I desnica mi brei se i die,

Da s ljudstva - to no u praini gmie
Okove teke razbija i kida.

I da ga onda uspravi sa tla,

Pa s njime Srei prijestolje zida
Na stancu svojih ivih ideala.

Moja je vjera vrsta kao kamen,

A nada poput ivota mi jaka -
I moja ljubav ko vulkanski plamen
A mis'o kao munja sa oblaka.

Visoko elo samosv'jest mi kruni,

Srce nemirom demonskijem bije:
U njemu gnjev se prot tiranstvu buni
I mrnja proti farizejstvu vrije.

Ja nikad neu na koljena pasti

Ni pokloniti se pred iijom silom -
Ja apostol sam ponosa i asti...

I kao or'o ibam svojim krilom

Sve to je runo sred ovog ivota:
Ja apostol sam svemonih ljepota.

JA N'JESAM SANJAR...

Ja n'jesam sanjar, to u tihoj noi

Po moru bl'jede mjeseine pliva,
Hrlei carstvu svjetlosti i moi,
Na svilnom mehkom oblaju da sniva
Ruine sanke pramaljetne sree,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv'jee.

Ja n'jesam sanjar, na sunanom traku

to zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi

Cinika zbilja zemaljskog ivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Nita mi babo ostavio nije,

U hladu da mi medom ivot sladi;
Tuni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi, -
Troei krvcu - snagu svoga duha,
Da stee tvrdu koru kruha.

Ja n'jesam sanjar, na sunanom traku

to zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lenom krilu silna vitla bura
Ko svehli fistak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
SMRT

Sam sam u sobi - u mrkoj samoi; -

Preda mnom stala jedna sablast n'jema,
Upiru u me od kristala oi,
to vatren led im u zjenici dr'jema.

Ironijom joj usna prelivena

uti ko peat mutnijeh nebesa -
Tek panda lako podie se njena
I po pleima griva joj se stresa.

Ja trnem, drem bez glasa i daha,

Tu stranu sfingu gledaju pred sobom
I grudi moje lede se od straha - - -

uj, tupa usna tiho joj se mie:

- Ja vjeito sam zagonetno bie,
Ruka mi ravna beikom i grobom...

MOJA LJUBAV

BOSNA UBORI...

Bosna ubori; nad pitomim krajem

Aneo mira iri laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeu
Mistine prie ape veer mila.

Bosna ubori i - ko rujne usne

Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna ubori, a s baricom mojom

Nestani sitni igraju se vali; -
Ah, ini mi se, moj anele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se ali.

AH, GDJE SU ZLATNI DANCI?

(Iz ciklusa "Uspomene")

Ah, gdje su zlatni danci, kad sam ko vjerna sjena

Uza te vazda bio
I s drhtave ti usne strastveno, udno, edno
Najljepe pjesme pio?!

O gdje su dragi danci, kad tvoju meku kosu

Cijelom mladou ljubih
I kao sitni praak u sjaju arkog sunca
U tvom se caru gubih?!...

O gdje su oni danci, kad na tvom krilu sanjah,

Kerko arobnog maja?!
Fatum je lednom rukom trgn'o me s tvojih grudi:
S pjesnikog moga raja.

Od tebe sad daleko ko prognan Adam lutam

enja mi srce pali,
Traim otetu sreu; al zalud: nju su davno,
Davno drugome dali.

Ja za te sad sam mrtav, mrtva je ljubav tvoja

I hladna poput zime;
Al u mom srcu, Zebro, imade jote ara.
Ja ljubim tvoje - ime!
PROLJETNI SONETI
Osmanu ikiu

Vihra i leda minulo je doba;

S botvom ivota, bore se, je pala
Kraljica smrti, to je zemlji slala
Sablasti, bijese i mrtvilo groba.

Sad svuda ivot elizejski buji:

Stabla umore ko struna na liri
I zefir, cv'jeu popjevaju, piri
I cvrak cvri i roj pela zuji.

Potoci glasom metalnim ubore;

Pjesnik slavuju sa drobnoga kljuna
Pjesmice kaplju. Razl'jeu se gore.
Hej, c'jela Narav zapeta je struna,
Na kojoj Sunce veliajno sklada
Himnu ljubavi: veselja i nada!...

II

Daj, duo, ruku, da te vodim sada

Kroz nae ume, livade i gaje;
U slici raja tu proljee sjaje,
A proljeu si ti sestrica mlada!

Praina gradska debela je mrena,

to naem oku sve ljepote skriva.
A Priroda je slobodna i iva:
Slobodni budimo i mi, djeca njena.

Poimo tamo na one vrhunce,

to ravnice ih zasijane krue;
Usnom i okom srkaemo sunce.

Nek svojom krvlju mladu krv nam pali -

I tad e nae okrilatit' due
U raju plovit ko od sv'jetla vali. - - -
III

Listii umni na granju se njiu,

Ambra se iri s oroene trave,
Kaloper, uric i ljubice plave
Mladou bujnom na sve strane diu,

Mladou tvojom. U zelenoj gori

Cvijetno gn'jezdo zagrljaj nam nudi,
Gdjeno kroz grmlje skae satir ludi,
A pjev se Nimfa na daleko ori.

Poimo, ja u tam' te nosit sada

Na svome krilu kao vihor jaki -
Ah, tamo, duo, mitsko doba vlada!

Tu emo pir i svadbu slavit svoju

I ja u cjelivati rubin - usnu tvoju,
Ko ruu lahor to cjeliva laki.

IV

Od umskog cv'jea i od svojih sanja

Splest u tebi dijadem na glavu
I zakititi tvoju kosu plavu
Krvavim liem svoga uzdisanja.

Na gorskom vrelu none u ti prati,

A svjeom rosom umivati lica -
Vesela glazba nestanije' ptica
Na svakom e te koraku da prati.

Po tvojoj suncem obasjanoj stazi

U zanosu e padat rue divlje,
eznu, da tvoja noica ih gazi.

A grane e se prigibati ivlje,

Da poklone se tvom vilinskom caru
A svoje suze o kosu ti taru.
V

Sjedimo ovdje u zelenu travu

Pod bagrem, med to struji mu s behara:
Na moja prsa sad nasloni glavu -
Uivaj usred ovog bajnog ara.

Ruku mi prui, nek iz njena dlana

U ile moje tvoja mladost struji,
Ko slatka pjesma sa kienih grana,
tono je poju umilni slavuji.

I u mom srcu slavuji se roje...

O pogledaj me sevdisanje moje,
Oima svojim cjelivaj mi oi!

Ah! tvoje oi jezerca su blaga,

Puna svjetlosti, ivota i moi -
U njima s' kupa moja ljubav naga...

VI

Divan je ivot, u slobodi kada

Zagrije plamen ljubavi nas svete!...
Gle, tamo pastir; pastirica mlada
Kraj njega sjela i arape plete.

Vidi li njene bokove i grudi,

Vidi li, kakva on je jedra stasa!? ...
Krv im i zdravlje licem se talasa,
Bezbrian pogled po sv'jetu im bludi.

Oko njih stado pase sred rudine

I janjci tre i majkama hrle -
A njiha dvoje ljube se i grle.

Katkada zvuk se tanke frule vine,

Pa od tog zvuka sav vazduh zamiri -
Oj bud'mo i mi mlaani pastiri.

VII
S proplanka ovog vidik na sve strane
Puca niz luge, panjake i polja -
Daleko tamo u ogradi kolja
Vide se selske kue ratrkane.

Nad njima lebdi tanana munara

I svojim alemom k nebu molbe ilja:
- Nek Vjeno ove strane blagosilja,
Od rada teak gdje se ne umara!

Na r'jeci selske ene rublje peru,

U umu kosom drvari se veru
I svako radi, pjevaju' s veselja -

ivot u radu najvea im elja...

Ah, zato i nas majica ne rodi,
U ovom selu, u ovoj slobodi!? ...

BOJE I MIRISI

Ah, ti me pita, koje ljubim cv'jee!? ...

Ja ljubim plave ljubice i rosu.
A hrizanteme, l'jepa Niar, to su
Razbludni cv'jeci, vrlo hude sree.

Baovan lakomi gaji ih i pazi,

Pa onda za novac prodaje ih ljud'ma -
Koketna gospa nosi ih na grud'ma,
A posl'je nogom u prahu ih gazi ...

A ljubiice same od sebeka

Za zidom grmlja cvatu sakrivene
I usudi1' se drska ruka neka,

Da ustrgne ih, trn - to grmlje kiti -

Ubosti nju e i krv joj proliti...
Hej, ljubice su ko haremske ene!

II

Zato me pita, koje volim boje

I kakav miris najvie mi prija?
Ti znade, Niar, miris due tvoje,
Da moju duu nektarom opija.

On nevinou b'jelog lijera die,

Najljepe pjesme u mom srcu budi
I gr'jene misli iz due mi brie
Ko sveti daak hurijskije' grudi.

A boja rujna i blijedo-nujna

Najdraa mi je. Ti zna, zato, je li?
Jer lice moje bl'jed je listak sveli,

to jesenska ga ispi magla siva -

A tvoje lice - ruica je rujna,
to proljee i mladost cjeliva...

III

Sada me pita, kakove su kose

Najmilije mi! Ah, davno je bilo...
Ti djetece si tada bila milo,
Djetece milo kao kaplja rose.

Koia tvoja kovrdasta, plava

Niz ljiljanska ti padala je plea,
Ko snop mirisni ljubiastog cvijea,
Na kojem ljubav i ljepota spava.

Ja tada esto kosu ti cjelivah

I esto u snu i na javi snivah,
Gdje uvijam se u prame joj snene,

Pijui pjesmu s vlasi svake njene -

Ah, zato i sad usred sna i jave
Ja sanjam kose kovrdaste, plave.
IV

Ti eli sada znati, kakve voli

Tvoj pjesnik zvuke: s harfe il' s klavira,
I da li glazba moju duu dira
Zvukom veselja il' akordom boli? ...

Sluaj, o Niar! od djetinjstva moga

Udes je meni zao ouh bio
I ja sam vazda, vazda tuan bio:
Pjesnik-sirota bez ikoga svoga.

A ti si rasla u kraljevstvu sree,

Sudba ti stazom sadila je cv'jee:
Smijeh i radost - dari su ti njeni...

Stog, eto, glazba najdraa je meni:

Kristalni akord dragog sm'jeha tvoga
I rastrgani zvuk uzdaha moga.

HODI K MENI !...

Hodi k meni, emso moja,

Hodi amo, cv'jete mio,
Da ti pjevam, da ti priam,
Kakav sam ti sanak snio!

Tam' daleko izvan ljudi

Gdje se vjena ljubav krili,
Tam' daleko na samoi
Mi smo dvoje sami bili.

Pod empresom stoljetnijem,

U dubini zelen-gaja,
Skrivao nas mrtvi pokoj
Usred svoga zagrljaja.

Ti u bijeloj haljinici,
poput ista ljiljan-cv'jea,
Sjedila si u mom krilu
Ko carica pramaljea.

Laki zefir mekim krilom

Gladio je kosu tvoju,
Ba ko pjesnik u zanosu
Kad miluje liru svoju.

Oko nas su ptice male

Po granama skakutale
I nevinu ljubav nau
Skladnom himnom pozdravljale.

Oj u tome bajnom carstvu

I bez strepnje i bez straha
Ja sam tebi otkrivao
Slatke tajne svog sevdaha.

I na tvom sam ravnom elu

Gledo pr'jesto sree svoje,
I srko sam rajski nektar
S mirisave usne tvoje.

emso moja, slatki cv'jete!

Taki sam ti sanak snio -
Ah, taj sanak, zlatni sanak
Zato nije java bio!? ...

PRVI CJELOV

Zna li, Zehro? - To je bilo

Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.

Rujni plamen enskog stida

Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razapne grimiz-boje
A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, tio,
Ko na b'jelom l'jeru da je
Leptir crni krila svio.

I ti dugo utjela si,

A onda me pogledala,
Pa sa sm'jekom njenu ruku
I cjelov mi prvi dala.

O ta ruka, o taj cjelov

Kako li su slatki bili!
Pa zato su zlobni ljudi,
Zato su nas rastavili?

NAD PEPELOM

Nad pepelom pogaenim

Mojih mrtvih ideala,
Raskriljenih b'jelih krila
Ko golub mi dua pala.

I pojui sjetnu pjesmu,

Tvoje drago ime zove -
I cjeliva troni pep'o,
Da probudi davne snove.

Haj, al' zalud ar cjelova,

Zalud pjesma due moje;
Mrtvi pep'o ne osjea,
Neumrla ljubav to je!

PEJZA

utke smo ili ruku pod ruku,

Oko nas raskoni gajevi...
U tajanstvenom nijemom muku
Samotni drhtali krajevi.

Po jezercetu vrh masnih vala

Bijeli labud je plivao,
A na njedrima ipkasta ala
Umorni satir je snivao.

Mi tu smo stali. A za vrhunce

Vi nas je sv'jetlo tonulo sunce
Ko silnog genija misao...

Trag zadnji - poput zlatnog pera -

Po povrju je tihog jezera
Krvave stihove pisao...

U ALEJI

Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana

I rujni ve daak struji veeri snene i meke
A parkom cvijetnim tiho - ko b'jele sablasti neke
Nijeme se pruaju sjene visokih bujnih platana.

Ja sam na klupi sjedim i sluam: s neznanih strana

Do mene dopire umor kaskada daleke rijeke,
Zamiru u dui mojoj ko zvuci srebrene jeke -
Ah, tako plae moja uvehla radost rana.

I sa njom zlaane sanje, koje ko svehlo lie

Padoe s drhtavih grana stabla mojega ica.
Sad moje bolno srce u grudima se stie.

I kunu vrijeme, cvili poput ranjena ptia:

O, zato me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o ulizaro, najljepa sanjo moja!?
JA IMAM DILBER DRAGU

a imam dilber-dragu... divna je ko pjesma laka

S Febovih zlatnih struna;
Njena je oka pogled etirna plava traka,
Koju prosipa luna.

Ja imam dilber-dragu... prijesto je njeno elo,

Gdje genij ljepote sjedi,
Nad njim se pramenje kose ko svilen baldahin splelo
I s njeg se balzam c'jedi.

Ja imam dilber-dragu... tanke su obrve njene

Lukovi ljubavnog boga,
A guste trepavke str'jele, to sto put ranie mene
U dno srdaca moga.

Ja imam dilber-dragu... lica joj cv'jetnjaku slie,

to tek ga mata stvara;
Najljepi za me ljiljan u tom cv'jetnjaku nie
i duu moju-cara.

Ja imam dilber dragu... krilati osmjesi lete

S njenih usana malih,
Pa moja mata ih lovi i od njih stihove plete,
Sline rumenoj lali.

Ja imam dilber-dragu... vrat joj od b'jele pjene

Tvorac ljepote tvori;
Njezin je aroban glasak ko akord s harfe snene,
Kad kroz no ljubav zbori.

Ja imam dilber-dragu... njene su mramorne grudi

Svetite vjeite Strasti,
Na njima umorni pjesnik naslonit glavu udi,
Da sniva edenske slasti.

Ja imam dilber-dragu... njene su ruice b'jele

Lanci mu pamuni, meki,
A kad mi kosu glade, il sue suzice vrele,
ini se lahor su neki.

Ja imam dilber-dragu ... njeni prstii njeni

Ml'jene su opojne esme
I kad se dotakne njima klavirskih tipaka sneni,
Tad s njih poteku pjesme.

Ja imam dilber-dragu... ona je carica moja

U carstvu ljubavi mile;
Ona je slika skladnih oblika, mirisa, boja; -
Nju su mi gojile vile.

Ja imam dilber-dragu... i niko naeg braka

Prekinut nee moi,
Jer ja ju u dui nosim ko odsjev etirna traka,
to se sa lune toi.

NOTTURNO

O kako lagano nebom

Bijeli oblaci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.

U mraku jasminske noi

Mirisna dre lipa,
Luna joj ljiljane sv'jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.

A tamo za bujnim gajem

ubor se uje vala:
To Sava ravnicom tee
Do dragih rodnih mi ala,

Gdje moja ulizara

Vjeiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvijetne trakove lije.
KAO TO LJUBICE CVATU ...

Kao to ljubice cvatu, ljubav je procvala tako

U gaju ivota moga, to no ga spokojstvom puni
I rosa drobnije' suza, koje sam za tobom plak,
Rujnu joj glavicu kruni...
Ah, tvoja ljubav, Niar, proljetnom mladou die
I mraz mi sa srca brie!

Od mene nekad Niar, ti si daleko bila

Ko rumen veernji oblak, kad vis jezera plovi;
Al' tvoja magijska slika u grud'ma mi se je krila,
A sa njom pjesme i snovi.
Da, ja te u misli nosih ko afir kumira svoga
I eznuh cjelova tvoga.

Na nepoznatome drumu, to svojom prazninom slii

Pustoi, zakopanoj med' moga ela bore;
Na drumu, gdje vjetra nema, osjetih - ko u prii -
Mirise aprilske zore:
Osjetih disaje tvoje - pa ja sam strasno ih pio
I pjan sam, o Niar, bio.

U jednolinoj noi, kad tek se mrai krile

I pune blijedim strahom koridor due moje,
Ja naoh svijetle lampe, pokrite iritom od svile,
Ja naoh oi tvoje...
I naoh, o lijepa Niar, mirisne meke lale:
Te tvoje ruice male.

I vidjeh tebe, Niar, i vidjeh, gdje poput sjene

Na suncu osm'jeha tvoga tuga se rastapa moja -
I ko to saginje vrba glavu vi rijeke snene,
Da lica ogleda svoja,
Nad tvoje oi tako ja sam se saginjo ti'o
I tako sebe sam zrio...

ZAMBAK

U kineskoj maloj vazi

Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak ist i bijel
Nevinosti poput tvoje.

Vrh zelene stabljike mu

Mekano se perje iri,
A oko njeg lepraju
Sanje moje ko leptiri.

Mistinijem svojim krilom

Vjetrii mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.

Ja taj miris edno gutam,

Dua mi ga strasno pije -
Ah u perju zambakovu
Tvoja dua sanke snije!...

TVOJE OI

Moj je ivot soba tamna i duboka,

Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niar, taj tvoj pogled pjani

- Ko sunana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pender od oka
U sobu ivota i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,

A cvijeci poprime sve zamamne boje,
to kroz suze Amor u dugu ih spaja

I miris se njihov porazlije svuda -

Svemone su, Niar, plave oi tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna uda!
JA EKAM ...

Ja ekam vilu ljubavi i moi,

to ivi negdje u dalekom kraju,
U njenoj kosi plamna sunca sjaju,
A u oima pramaljetne noi.

Oh, ja ju ekam u neznanom gaju,

Smaragdno gorje gdje no ambru toi;
Cv'jetnom e stazom tuda ona proi,
U vladarskom raskou i sjaju.

Pod ml'jenim grudma mi ljubav e don'jeti,

Na usnam' pjesmu kakvu niko ne u, -
Njen e mi cjelov duu da posveti.

I ja u tada bez gr'jeha i boli,

- Ko asket, koji tek ljubi i moli -
Snivati Eden i beskrajnu sreu...

JA SAM VJERNI ROB LJEPOTE

JA SAM VJERNI ROB LJEPOTE

Ja sam vjerni rob ljepote... Kad mi majka ivot dala,

S oblaka je vila pjesme nad beiku moju pala
I cjelovom, tono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno elo;
Za to vazda na mom elu vjenog aka misli gore,
A usne ih pjesmom zbore. - - -

Ja sam vjerni rob ljepote... Dua ista poput liera

Od iskona plivala mi u muzici umnih sfera.
Nju an'oska ta muzika svojim medom opila je,
Za to vazda dua moja s tajne enje podrhtaje,
Pa me goni, da i ice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram. - - -

Ja sam vjerni rob ljepote... Slikar mi je bujna mata

Njezin kist je krilo lune, atelie - arna bata.
U toj bati na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu ljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam! - - -

U MOJOJ BATI

Lijepa je moja sjenata bata

Ko vrt arobnog Edena -
Nju gradila je raskona mata
I jedna ljubav vatrena.

Cvjetovi njeni na krilu prtite,

I leptiri joj cvjetaju,
U zvuku ptica boje joj drhte
I s mirisima lijetaju.

Lahori teku, jezerca pire,

A plavu svjetlost sunca joj ire
I bijele sjene trepere -

Tu u beharu statua neka

Plamenog tvoga cjelova eka
I plae pjesme - bisere...

U MOM ATELIJERU

Kipovi se moji poput mlijeka bijele

Za zavjesom bone i nervozne noi -
Oko ela svjee rue im se splele,
to ih je daleko u umskoj samoi
Djevianska jedna podgajala ruka
I bojama dala magike im moi.

I kipovi ute bez daha i zvuka -

Iz mramornog oka praznina im die:
Bezivotni izraz nirvanskoga muka.

Tek utei tiho, zavjesa se njie

Na drhtaju vjetra: po njoj suza kapa
Plave lune - ko da uzor - slike pie. -

Ko to sada po mom atelieru tapa?

Ko li budi moje kipove u tmini,
Dok vi njih Morfej kreljuti rasklapa?...

Gle, blijeda neka ena u crnini

Sa bakljom u ruci stupa na tenhane -
Na licu joj sjetnom cvjetaju zerini.

Kad joj plamen s baklje na kipove pane,

Mramorne im odmah progledaju oi,
A cijelo tijelo micati se stane -

I usne im drhtnu, a s njima se toi

Eliksirska pjesma i magika pria
U apatu tajnom zavjese i noi.

Ah, kipovi zbore - ba ko iva bia -

O dalekom nekom arobnome kraju,
O ljubavi jednog umrloga ica.

I zbore i plau u nijemom vaju

Tako svake noi, kad ta doe ena
I u svoje baklje okupa ih sjaju. - - -

O, lijepa eno! Ko si? An'o? Sjena?

Odakle si dola iz neznanih sfera?
- Ja sam dola iz svog groba snena:
Ja sam tvoja Lejla, tvoja mrtva vjera!
NO

Po ulicama zaspaloga grada

Svilenim krokom povlae se sjene,
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene ene
Po ulicama zaspaloga grada.

U n'jemom zvuku zamiljene noi

Svetog se bola velianstvo iri -
Zvjezdice plau u plavoj samoi
U njima suza kao tamjan miri
U n'jemom zvuku zamiljene noi...

Ah! ta to umi sa dalekih sfera?

Da l' oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosiplju b'jele i pamune snove?
ta li to umi sa dalekih sfera?

Il' naga Venus tajnu enju zbori?

Il' sa cimbala aneoskih zvui
apuu ljubav? i Kevser ubori?'
Il' Luna mae s lepezom u ruci?
Il' naga Venus tajnu enju zbori?

Trenuci to' su ekstaze i raja,

asovi sveti, kad pjesnike grudi
Slatko se ire s mekih osjeaja,
to no ih Sevdah cjelovima budi -
Trenuci to su ekstaze i raja!

O noi, eno neznanih daljina,

Kojoj u oku dru prie sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne -
O noi, eno neznanih daljina!

Po odajama samotnog ivota

Etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota -
I sve u tvome mlijeku se kupa
Po odajama samotnog ivota.

Moj duh se s tvojim duhom cjeliva,

Na tvojoj usni moja pjesma spava
I sva mi tuga u tvoj mrak se sliva -
O noi, eno spokojna i plava,
Pjesnik te, evo, grli i cjeliva!

REMONTANTI

Gle, kako Tuga krilima sada

Prirodi lice rasjeni!...
I zlatno lie s granicama pada
Pod dahom pozne jeseni.

Mekane suze - ko enje duge -

Bolesno sunce prosipa
I njinim biserom daleke luge
Po blijedom elu prosipa.

Na tvom balkonu cvjetovi ute,

Na tvom balkonu slavuji ute
U dubokom smiraju -

Tek remontanti akice krile:

U zlatnoj kosi jesenske vile
To zadnji sm'jeci titraju!

KRAJ NERETVE

Sa kra mrka ko pjesnika b,

A zamiljen poput ela moga -
Ja gledam evo u duboki d,
Ja gledam bijes burnog vala tvoga -

I sluam umor monoton i dug

Ko da je pjesma dalekih vijekova -
Ah, sluam umor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.

Neretvo, reci: gdje je sada Rim?

Gdje ar i slava Hercegove krune,
Nad tobom tono sjae poput Lune? ...

- Sve, sve je prolo kao san, kao dim,

Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljea pjevo.

ZABORAVLJENI OTOCI

uj, kako sivi kliktaju drali

U naoj tamnoj umi!...
Na al su mrtvih jezera pali,
Gdje val ko pria umi.

Oni su negdje daleko bili:

ak iza devet gora -
Sad su nam u pohod doli na krili'
Ah, preko sinjeg mora! -

I cv'jetak su nam don'jeli meki

Sa nepoznatih otoka nekih
U drobnom kljunu svome;

Pa opet na put krenue oni -

uj, kako tuni kliktaj im zvoni
U mranom tremu tome!...

MAJSKO JUTRO

A kud se ure plaljive sjene?

Kud none ptice se spremaju?
U zagrljaju te ume snene
Zar svojih gnijezda nemaju? ...

Sad dan e doi u sjajnoj ekvipai

Na glavi sa krunom od zlata -
Ve otvaraju mu nevidni pi
Kapije safirnih palata.

U zapjenjenom umu kaskada

S parom se biser die i pada
Na usne mirisnih cvjetova.

Drvee titi ko u ekstazi -

Vis nas anelski blagoslov slazi
U vidu sunanog cjelova.

PRED SMRT

Agonija kao zlatni prah se vije,

Vrh mene lepra jedan uti cv'jet.
Jo nikad nije ljepe mirisala
Moja mala izba - moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k utom cv'jetu tei,

Hvataju ga tako lijep i ut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bjei,
I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha -

Dok Velike Gospe iz utog praha
Pojavi se lik...
(april, 1915)
 ISTONO BISERJE
(prevedene pjesme i prepjevi)

Teufik Fikret

SLIKAJUI...

Moj kist - bolesna grana a debla u suhoj gori -

U ruci dre mi, tiho s uzdahom enje i boli;
Ah, dre krvlju, to je po travi zelenoj proli,
Htiju da cvjetak stvori.

Ve deset dana moja slikarska mori se mis'o,

Da talas jednog uvstva prikae u vjernoj boji -
I ja tu promatram sliku. - Ah, kol'ko truda me stoji!
- Ba sad bih, sad je zbrisV

Ja svoju posmatram sliku, vjeruju u nemo kista

I boju umjetnost slavim sred svjetla i crne tame;
Al katkad i sama narav ne ima cara za me
I ne svia mi se nita.

Pa ja bih tada htio drukije vidjet lice,

Lice bolesno i plano - puno tuge i sjete...
Ah, s toga mjesto pjesme katkad s cimbalske ice
Samo mi uzdasi lete!

Teufik Fikret

MOJE GNIJEZDO

U veselju pjesme, u prvom sevdahu

Jedno mirno gnijezdo bijah sebi svio;
Uspomena cvijea u njemu je svala
I opojni miris ko ambra se lio,
A enja i snovi vi njeg leprahu
Ko lake ptice pozlaenih krila -
I lijepo je bilo moje gnijezdo malo,
Ljepe, nego azil arobnije vila.
Kadkad bi iz gnijezda srebrn glas zazuj'o,
Sladak kao akord poljubaca mekih,
Kadkad um bi opet ko muzika slapa
Po grudima to mu mjeseina kapa
Kroz uho mi mate etirski prostruji;
A gdjekad bi svuda dubok mir zavlad'o
I u sjenu gnijezda - kao disaj rua -
Sa veernjih krila tek bi sanak pad'o;
I tada bi moja opojena dua
Zadrhtala s enjom kao listak neki.

Ah! Ja ljubljah pokoj malog gnijezda svoga

I eznui ekah kad e Morfej stii...
Dok jednoga dana odletjee ptii
I sunane ptice iz gnijezda moga,
A mirisno cvijee potrga mi tada
Jedna njena ruka sa lepezom rujnom -
Hej, ba za to nema nigdje mira sada,
Mojoj pustoj dui i srdacu nujnom...

Teufik Fikret

ZLATNI SNIJEG

Pomjeajte tminu noi sa snijenom bjelinom:

Ba je nebo takom bojom prevueno bilo!
Pod drveem razlila se pusto sa tiinom,
Tek s daleka obzorju su na kadifno krilo
Ognjen-suze prosipale jedne cv'jea oi.

Blijeda jesen stajala je u plastu od tuge

I eznula u spokojstvu sebi slinu duu;
Snani vjetri pirili su, uzdiui, kroz luge,
Ko iz srca oajnikog kad uzdasi puu -
I stabla su zadrhtala u dubokoj noi,

Pa s njih lie padat poe, - a ja n'jemo stojim:

Zlatni snijeg sn'jeio je pred oima mojim.

Teufik Fikret

ZELENI KUTAK

S lica se pranog polja zelena radost smije,

Slina proljeu mladom. Njiu se trave meke.
Uvijen u plat mira duboki sanak snije
Sav ivot malog sela na alu tihe r'jeke.

Priroda raskona, sjajna s daleka i s bliza sipa

Obzorjem mirise svoje i arne intimne boje,
A ruke zanosno iri ponosni hrast i lipa
Ko da bi predjele htjeli pritisnut na grudi svoje.

U ovom malenom selu ja svaku zastanem vee.

Nekol'ko asaka, kad slijede matu svoju
Lutam kroz labirinte tamnih vremena ovih.

I na as tuga me mine i duu ostavi moju -

Pa tada osjeam tiho gdje zvui frule jee
S bolesnih mojih struna, a pjesma plovi... plovi,

Sulejman Nesib

K' ISTINI

Dok umirem novom smru sve po malo svakog dana,

Nova bijeda svakog asa sok ivota dok mi pije,
Na obzorju svoje nade rod Adamov, dru, zrije
I budunost svoju slika po urneku ulistana.

Prolost... to je pozornica, gdje tiranstvo krv je bilo

A sadanjost... ista slika, tek poneto ukraena -
Budunost je ko i prolost, to ju tamno velo skorilo,
Budunost je ko i prolost, tek to nema uspomena!
Ovamo te, dobra ruko, koja stazi spasa vodi!
Ovamo te, o Istino, ti nam svojim svjetlom kai:
Sve kulture i sve pravde - to su samo puste lai!

I kada se r'je povede o zakonu i slobodi,

Tad se samo na krv misli, jer sva prava slue sili
O Istino naui nas ne bi l' jednom ljudi bili!

Sulejman Nesib

BOSPORSKO VEE

Brod obali urno hrli i puinu plavu sjee -

U raskoju rajskog milja areni se Stambol kupa,
A vi njega podrhtava tanko velo; pontsko vee
Neujnim se krokom blii. Gle, na zapad sunce stupa!

Cv'jetni predjel posljednji mu traci ljube.

Ugodan se amber-miris po vazduhu vedrom lije,
A nad grobljem Ejubovim, u sumraju gdje se gube
Vite jele i empresi, veernja se zvijezda smije.

Gledajui sa palube u tom asu sveanome,

Kako Bospor oi sklapa, tihi sanak da prosniva,
Ja u svome srcu utim nekakovu toplu sjetu.

I dok suton vie pada, na svom krilu mekanome,

An'o mira, meni slazi, pa mi duu uspavljiva
I meni se ini, da sam u drugome viem sv'jetu.

Sekib Akif

MRTVI SANCI

Kad je Eros prvu pjesmu na guslama due moje

Rujnim prstom prebirao,
Ja sam drhto s tajne sree kao pramen kose tvoje,
to ga vjetri zatitrao

I ja snivah dragu ljubav, gdje moj ivot sav uvija

U mirisu vjenog raja.
I ja snivah: oko vrata gdje mi tvoja ruka svija
Vjenac vjenih zagrljaja.

Al' gle sada ta ruka na guslama due moje

Potrgnula strune mile:
Ah, danas mi divni sanci bez mirisa i bez boje
U ledenom grobu cvile.

Ismail Safa

JEDNOJ PLANINI

Planino sura, to s obzorjem plavim

Cjeliva se smjelo!
Ljeto i zima na podnoje tvoje
Sputaju elo.

Nad tobom tanini oblaci se viju

I tjeme ti liu,
Pod tobom morski valovi se bore
I tebi se diu.

Gole ti grudi izloene stoje

Oluji i bijesu,
S gromovima tvoja rukuje se desna,
Kad zemlju potresu.

Poloaj tvoj je uzvien i divan;

Carstvo si slobode,
Gdje no demoni silnog elementa
Strano kolo vode.

Tekui plamen iz tvojije zvalja

Niz litice leti,
Pa kao pomaman sve u pep'o stvara,
I svemu se sveti.

Tek kad zima snijegom pokrije ti glavu,

Ti izgleda stara -
Ali opet vazda nemarno i hladno
Vrh ti nebo para.

BILJEKA O PISCU

Musa azim ati rodio se u Odaku kod Modrie 12. marta 1878. godine. U
rodnom mjestu pohaao je osnovnu kolu. Meutim, 1892. godine umire mu
otac i azim sa majkom, koja se ponovo udala, prelazi u Teanj. Tu ui brijaki
zanat u ouhovoj radnji i upisuje se u medresu. U teanjskoj medresi stekao je
dobre temelje iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Dva puta boravio je u
Carigradu gdje je upotpunio znanje, osobito, turskog jezika i
neposrednije se upoznao sa turskom knjievnou. kolovanje je nastavio u
Sarajevu, u erijatskoj sudakoj koli. U to vrijeme ve objavljuje pjesme u
sarajevskom asopisu "Behar" (koji e 1908. i ureivati), zatim u hrvatskim
listovima: "Domae ognjite", "Pobratim", "Sijelo", a kasnije u "Mladoj
Hrvatskoj", "Prosvjeti", sarajevskom "Gajretu" i drugim listovima i asopisima.
Uprkos boemskom nainu ivota uspijeva da zavri erijatsku sudaku kolu i
da se upie na Pravni fakultet u Zagrebu. Tu se upoznaje sa Tinom Ujeviem i
drugim pjesnicima okupljenim oko Antuna Gustava Matoa. Ipak, zbog
materijalnih neprilika mora da napusti studije i vrati se u Bosnu sa plodnim
iskustvom koje je nastalo u dodiru sa djelima hrvatskih modernista. Od toga
vremena esto mijenja boravite u potrazi za nekim sigurnijim zaposlenjem.
Zadrao se u Mostaru kao urednik i saradnik asopisa "Biser" koji je 1912.
pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdi. ati se ovdje osjeao sretnim i
zadovoljnim jer se posvetio knjievnom radu.
Pored plodnog pjesnikog stvaranja ati je intenzivno prevodio sa turskog i
arapskog jezika. U Mostaru 1914. godine tampana je prva i jedina zbirka
pjesama za atieva ivota - Pjesme. Od 1900. do 1908.

Prvi svjetski rat prekinuo je stvaralake napore Muse azima atia. Nakon
Sarajevskog atentata mobilisan je i odveden u Maarsku. Njegovo ve naeto
zdravlje naglo se pogorava. Lijeio se u vojnoj bolnici u Budimpeti, ali je
krajem marta 1915. otputen i vratio se u Teanj. Izmuen boleu tu je ubrzo, 6.
aprila, i umro.

RJENIK
MANJE POZNATIH RIJEI I IZRAZA

A
amber - opojni miris
Amor - bog ljubavi
apostol - poslanik, onaj koji iri neko uenje, pobornik neke ideje
asket - isposnik
atelje (atelijer) - umjetnikova radna soba
aiklija - dragi, ljubavnik
aiklije - ljubavne pjesme
ak - ljubav, ljubavni zanos

B
baldahin - zastor nad prijestolom ili krevetom od skupocjene tkanine
biljur - kristal

C
chimera, himera - varka, samoobmana; udovite kod starih Grka (lavlja glava,
kozji trup, rep zmajev)
citron - limun

aba. Kaba - sveta zgrada u Meki, mjesto muslimanskog hodoaa

D
dmon - zao duh
dilber - drag, mio, lijep; dragan

ulistan - ruimjak

E
Eden - raj, vrt, uivanje
eliksir - udotvorni napitak
Eol - bog i gospodar vjetrova kod starih Grka
Eros - bog ljubavi kod starih Grka
eter, etir - isti gornji sloj vazduha, nebeske visine

F
farizej - licemjer
fatum - udes, sudbina
Feb - sjajni isti; jedan od nadimaka Apolona, antiki bog sunca

G
gotika - umjetniki stil koji se sredinom XII vijeka po- javio u Francuskoj
grimz - ljubiastocrvena tkanina

H
harem - ensko odjeljenje u muslimanskoj kui gdje je stranim mukarcima za-
branjeno ulaziti; damijsko dvorite, groblje
harfa - muziki instrument sa 30-40 (i vie) ica
hrizantema - zlatni cvijet, zimska rua

K
kaskada - vodopad, vodoskok; vatromet u obliku vodopada
Kevser - rajska rijeka, izvor

L
lampion - mala lampa; lopta od papira ivih boja
lijer - ljiljan
luna - mjesec

M
misterija - tajna, zagonetka
mistika - uenje o tajanstvenom, duhovnom
Morfej - bog sna
muza - (muze) zatitnice umjetnosti i uenosti kod starih Grka

N
nektar - boansko pie, sok
nirvana - u budistikoj religiji i filozofiji stanje vjeitog i blaenog mira,
nitavilo
notturno - nona ili veernja pjesma
nox - no

P
psalam - pobona pjesma

R
remontanti - cvijee koje nakon glavnog cvjetanja jo jednom cvjeta

S
sabah - zora, jutro
safir - dragi kamen plave boje
satir - umski bog sa kozjim nogama i malim rogovima
sevdah - ljubav, ljubavna enja
Sfinga - fantastina figura sa tijelom lava i ovjeijom ili ovnujskom glavom
sihir - arolija, maija, ini
sihirbaski - magijski, oaravajui
smaragd - skupocjen dragi kamen providan i zelen

T
tenhane - samoa, usamljenost, dokolica

V
Venus - boginja ljupkosti i ljubavi kod starih Rimljana

Z
zambak - ljiljan, bijeli lijer
zefir - blag i prohladan povjetarac