A.F.

CHALMERS
TA JE TA STVAR ZVANA NAUKA?
 Uvod

Znanost je visoko cijenjena. Oigledno postoji iroko uvjerenje da postoji neto specijalno
u znanosti i njenim metodama. Imenovanje neke tvrdnje ili rasuivanja ili dijela istraivanja
znanstvenim je uinjeno na nain koji je namijenjen impliciranju na neku vrstu zasluene ili
posebne vrste pouzdanosti. Ali ta je, ako je ita, tako posebno u znanosti? ta je ta
znanstvena metoda koja navodno vodi do posebno vrijednih ili pouzdanih rezultata? Ova
knjiga je pokuaj rasvjetljivanja i odgovoranja na pitanje te vrste.

Postoji obilje dokaza iz svakodnevnog ivota da se na znanost gleda sa visokim

potovanjem, unato nekim razoarenjima za ije je posljedice znanost smatrana
odgovornom, kao to su hidrogenske bombe i zagaenje. Reklame esto tvrde da je pojedini
produkt znanstveno dokazan kao bjelji, jai, seksualno privlaniji ili na neki nain superiorniji
u odnosu na rivalske produkte. To je namijenjeno impliciranju da su tvrdnje naroito dobro
utemeljene i moda van rasprave. Nedavna reklama u novinama, zagovarajui Kriansku
Znanost, imala je naslov Znanost govori i kae da je Krianska Biblija dokazano tana i
rekli su nam da ak i sami naunici vjeruju u to ovih dana. Ovdje imamo direktno apeliranje
na autoritet znanosti i znanstvenika. Moemo postaviti dobro pitanje ta je osnova za takav
autoritet. Visoko potovanje znanosti nije ogranieno na svakodnevni ivot i popularne
medije. Evidentno je u kolskom i akademskom svijetu takoer. Mnoga podruja studija su
sada opisana kao znanosti od strane njihovih pristalica, vjerovatno u nastojanju da impliciraju
da su koritene metode vrsto utemeljene i potencijalno plodne kao one u tradicionalnim
znanostima kao to su fizika i biologija. Politika znanost i socijalna znanost su do sada
uobiajene. Mnogi Marksisti skloni su insistiranju da je historijski materijalizam nauka.
Dodatno, knjinika znanost, administrativna znanost, znanost o govoru, znanost o umama,
znanost o mljekarstvu, znanost o mesu i ivotinjama, pogrebna znanost, sve su se pojavile na
univerzitetskim silabusima. Debata o statusu stvaranja znanosti je jo uvijek aktivna.
Vrijedno panje, u ovom kontekstu, je da sudionici obje strane debate pretpostavljaju da
postoji neka specijalna kategorija znanost. Ono u emu se ne slau je da li se stvaranje
znanosti kvalificira kao znanost ili ne.
Mnogi u tzv. drutvenim ili humanistikim znanostima dre se sljedeeg argumenta.
Nesumnjivi uspjeh fizike tokom posljednje tri stotine godina, pretpostavlja se, moe biti
pripisan koritenju njene posebne metode, 'znanstvene metode'. Tako da ako drutvene i
humanistike znanosti ele imitirati uspjeh fizike to e postii prvo razumijevanjem i
formulisanjem te metode i primjenjivanjem iste u socijalnim i drutvenim znanostima. Dva
fundamentalna pitanja koja proizilaze iz ovog argumenta su, naime, ta je ta znanstvena
metoda koja je navodno klju uspjeha fizike? i da li je legitiman transfer te metode iz fizike
i primjena te iste negdje drugo?.
Sve ovo ini vidljivijom injenicu da su pitanja, koja se tiu profiliranosti znanstvene
spoznaje, suprotna ostalim vrstama znanja, i da je tana identifikacija znanstvene metode
viena kao fundamentalno vana i znaajna. Kako emo vidjeti, ipak, odgovaranje na ova
pitanja nije jednostavno. Pokuaj obuhvatanja iroko rairenih intuicija o odgovorima na ova
pitanja je moda opkoljen idejom da ono tako posebno u znanosti jeste to da je ona izvedena
iz injenica prije nego to je utemeljena na linim miljenjima. Ovo moda obuhvata ideju da,
dok se lina miljenja mogu razlikovati oko relativnih vrijednosti romana arlsa Dikensa i
D.H. Lorensa, nema mjesta za takve varijacije miljenja o relativnim vrijednostima Galileovih
i Ajntajnovih teorija relativiteta. injenice pretpostavljaju determinisanje superiornosti
Ajntajnovih inovacija nad ranijim pogledima na relativitet i bilo ko ko se ne slae sa ovim
jednostavno nije u pravu.

Kako emo vidjeti, ideja da je distinktivna osobina znanstvenog znanja ta to je ono

izvedeno iz iskustvenih injenica moe biti odobrena samo u obliku paljive i
visokokvalificirane forme, ako uopte moe biti odobrena. Susrest emo se razlozima koji nas
navode na sumnju da su injenice steene opservacijom i eksperimentima direktne i sigurne
kako se tradicionalno pretpostavlja. Takoer emo naii na vrste tvrdnje o tome da
znanstveno znanje ne moe biti konano dokazano niti konano pobijeno pozivanjem na
injenice, ak i ako je dostupnost tih injenica pretpostavljena. Neki dokazi koji podravaju
ovaj skepticizam su utemeljeni na analizi prirode opservacije i prirode logikog rasuivanja i
njegovih sposobnosti. Drugi proizlaze iz bliskog pogleda na historiju znanosti i savremene
znanstvene prakse. Osobina modernih razvitaka u teorijama znanosti i znanstvenoj metodi je
poveana panja koja mora da se posveti historiji znanosti. Jedan od sramnih rezultata ovoga,
za mnoge filozofe znanosti, jeste da se one historijske epizode koje su obino smatraju
najkarakteristinijim znaajnim unaprijeenjima, bilo da su to inovacije Galilea, Njutna,
Darvina ili Ajntajna, ne poklapaju se sa onim to standardni filozofski izvjetaj kae da bi
trebalo.
 Jedna reakcija na shvatanje da znanstvene teorije ne mogu biti konano dokazane ili
pobijene i da rekonstrukcija filozofa nosi malo slinosti sa onim to se stvarno deava u
znanosti jeste da odustanemo od ideje da je znanost racionalna aktivnost koja operira prema
nekoj metodi. Slina reakcija vodila je filozofa Paul Feyerabend-a (1975= da napie knjigu sa
naslovom Protiv Metode: Obrisi Anarhistike Teorije Znanja. Prema najekstremnijem
gleditu koje se moglo proitati u njegovim kasnijim radovima, znanost nema posebnih
osobina koje je ine intrizino superiornom u odnosu na druge vrste tnanja kao to su drevni
mitovi i voodoo. Visoko potovanje znanosti vieno je kao moderna religija, koja igra slinu
ulogu koje je igralo Kranstvo u Europi u ranijim erama. Predloeno je da se izbori izmeu
znanstvenih teorija svedu na izbore determinisane subjektivnim vrijednostima i eljama
individue.

Feyerabend-ov skepticizam o pokuajima racionalizacije znanosti dijele i neki noviji autori

koji piu iz socioloke, tzv. postmodernistike perspektive.

Ovakva vrsta odgovora na potekoe sa tradicionalnim profilom znanosti i znanstvene

metode prua otpor u knjizi. Pokuava se prihvatiti ono to je valjano u izazovima
Feyerabend-a i mnogih drugih, ali ipak dati neki profil znanosti koji obuhvata njene
distinktivne i posebne osobine na nain koji moe odgovoriti na te izazove.
 POGLAVLJE 1

Znanost kao znanje izvueno iz iskustvenih injenica

Raireni zdravorazumski pogled na znanost

U uvodu sam iznio prijedlog da popularno shvatanje razlikovnih elemenata znanstvenog

znanja je obuhvaeno sloganom nauka je izvedena iz injenica. U prva etiri poglavlja ove
knjige ovaj pogled je podvrgnut kritikom ispitivanju. Vidjet emo da je mnogo onoga to je
obino implicirano sloganom ne moe biti odbranjeno. Ipak, vidjet emo da slogan nije u
potpunosti pogrean i pokuat u formulisati verziju slogana koja se moe odbraniti.

Kada se tvrdi da je znanost posebna zato to je utemeljena na injenicama, pretpostavlja se

da su injenice tvrdnje o svijetu koje mogu direktno biti ustanovljene paljivim, bez
predrasuda koritenim osjetima. Znanost je da bude utemeljena na onome to moemo vidjeti,
uti i dodirnuti prije nego na linim miljenjima ili spekulativnim matanjem. Ako je
posmatranje svijeta izneeno na paljiv nain, bez predrasuda, onda e injenice ustanovljene
na ovaj nain osnovati siguran, objektivan temelj znanosti. Ako, nadalje, rasuivanje koje nas
vodi od ove injenike osnove prema zakonima i teorijama koje ine znanstvene spoznaje je
zvuk, onda rezultirajua spoznaja moe sama po sebi biti uzeta kao sigurno uspostavljena i
objektivna.

Primjedbe iznad su gole kosti poznate prie koja je reflektovana u irokom opsegu
literature o znanosti. Znanost je struktura izgraena na injenicama pie J.J. Davies (1968,
p. 8) u svojoj knjizi o znanstvenoj metodi, temi elaboriranoj od strane H.D. Anthony-ja (1948,
p. 145):

Nisu toliko opaanja i eksperimenti koje je Galilej napravio izazvali lom sa tradicijom koliko njegov
stav prema njima. Za njega, injenice osnovane na tim opaanjima i eksperimentima uzimane su kao
injenice i nisu bile povezane sa nekim unaprijed stvorenim idejama. injenice opservacija mogu, ili ne
mogu, uklopiti se u spoznajne sheme univerzuma, ali vana stvar, prema Galileovom miljenju, jeste
prihvatiti injenice i graditi teorije koje e ih obuhvatiti.
 Anthony ovdje ne da samo daje jasan izraz gleditu da je znanstveno znanje zasnovano na
injenicama ustanovljenim opaanjem i eksperimentima, nego takoer daje historijski zaokret
ideji, te nije sam u tome. Utjecajna tvrdnja je da, kao pitanja historijske injenice, moderna
znanost biva roena u ranom sedamnaestom stoljeu kada je strategija uzimanja injenica
putem opservacije postala osnova za nauku, biva prvi put usvojena. Oni koji obgrljavaju i
eksploatiu ovu priu o roenju znanosti dre da prije sedamnaestog stoljea injenice
opaene opservacijom nisu uzimane kao ozbiljan temelj znanja. Radije, kako poznata pria
ide, znanje je bilo temeljeno najvie na autoritetu, naroito autoritetu filozofa Aristotela i
autoritetu Biblije. Samo kada je ovaj autoritet izazvan apelovanjem na iskustvo, zahvaljujui
pionirima nove znanosti kao to je Galileo, moderna znanost postaje mogua. Sljedei
izvjetaj esto priane prie o Galileu i Krivom Tornju u Pizi, preuzetim od Rowbothama
(1918, pp, 27-9), lijepo obuhvata ideju.
Galileovo prvo testiranje snage sa univerzitetskim profesorima bilo je povezano sa njegovim
istraivanjima zakona kretanja ilustrovanim padom tijela. Aristotelova prihvaena aksioma govorila je
da brzina pada tijela odreena njegovom teinom: prema tome, kamen teak jedan kilogram pasti e dva
puta bre od kamena koji je teak pola kilograma i tako dalje. ini se da niko nije ispitivao tanost ovog
pravila, dok ga Galileo nije oborio. On je dokazao da teina nema nita sa ovim problemom, i da... sva
tijela nejednake teine... bi dodirnula zemlju u istom trenutku. Budui da je Galileova izjava bila
izrugana od strane profesora, on je odluio staviti je na javnu probu. Tako je pozvao itav Univerzitet da
svjedoi eskperimentu koji je elio izvesti sa krivog tornja. Na dogovoreni dan ujutro , Galileo, u
prisustvu okupljenih sa Univerziteta i gradskog stanovnitva, popeo se na vrh tornja, nosei sa sobom
dvije lopte, jednu teine 50 kilograma i jednu teine pola kilograma. Balansirajui lopte paljivo na
rubu zidia, obje ih je otkotrljao u istom trenutku; vidjelo se da su padale podjednako, i sljedeeg
trenutka, sa velikom jekom, zajedno su pale na zemlju. Stara tradicija bila je pogrena, i moderna
znanost, u liku mladog pronalazaa odbranila je svoje mjesto.

Dvije kole misli koje ukljuuju pokuaje da formalizuju ono to sam nazvao opim
pogledom na znanost, kau da je znanstveno znanje izvueno iz injenica, a to su empiristi i
pozitivisti. Britanski empiristi sedamnaestog i osamnaestog stoljea, naroito John Locke,
George Berkeley i David Hume, smatrali su da svo znanje treba biti izvueno iz uroenih
ideja u umu pomou perceptivnih osjeta. Pozitivisti su imali iri i manje psiholoki orijentisan
pogled na ta se injenice odnose, ali su dijelili empiristiki pogled da znanje treba biti
izvueno iz iskustvenih injenica. Logiki pozitivisti, kola filozofije koja potie iz Bea
1920-ih godina, preuzela je pozitivizam koji je bio predstavljen Auguste Comte-u u
devetnaestom stoljeu i pokuala ga formalizirati, obraajui veliku panju na logiku formu
veze izmeu znanstvenog znanja i injenica. Empirizam i pozitivizam dijele zajedniki pogled
da znanstveno znanje treba na neki nain biti izvedeno iz injenica do kojih smo doli putem
opservacije.

Postoje dva razliita problema ukljuena u tvrdnju da je znanost izvedena iz injenica.

Jedan se tie prirode ovih injenica i kako znanstvenici namjeravaju da im pristupe. Drugi
problem odnosi se na to kako zakoni i teorije koje sainjavaju nae znanje bivaju izvedeni iz
injenica nakon to su dobijeni. Istraivati emo ova dva problema posveujui ovo i sljedea
dva poglavlja diskusiji o prirodi injenica na kojima se znanost navodno temelji i etvrto
poglavlje pitanju kako znanstveno znanje moe biti izvedeno iz njih. Tri komponente
stajalita koje kae da su injenice pretpostavljene kao osnova znanosti u opem pogledu
mogu biti izdvojene. One su:
1. injenice su direktno date paljivom, bez predrasuda posmatrau putem osjeta
2. injenice prethode i nezavisne su od teorije
3. injenice konstituiu vrstu i pouzdanu osnovu za znanstveno znanje.
Kao to emo vidjeti, svaka od ovih tvrdnji je suoena sa potekoama i, u najboljem
sluaju, moe biti prihvaena samo u visoko kvalificiranom obliku.

Gledanje je vjerovanje

Djelimino zbog toga to je ulo vida najvie koriteno za opservaciju svijeta, te

djelomino zbog pogodnosti, ograniit u svoju raspravu o opservaciji na oblast vienja. U
veini sluajeva nee biti teko vidjeti kako dati argument moe biti revidiran da bi bio
primjenjiv i na druga ula. Jednostavno objanjenje gledanja moe biti objanjeno na sljedei
nain. Ljudi vide koristei svoje oi. Najvanije komponente ljudskog oka su lee i retina,
koritena kao ekran na kojem se slike vanjskih predmeta formiraju zahvaljujui leama. Zraci
svjetlosti od posmatranog predmeta prolaze od objekta do lea putem intervenirajueg medija.
Ove zrake su prelomljene materijalom lea na takav nain da su dovedene u fokus na retini,
formirajui sliku predmeta. Nadalje, funkcioniranje oka je analogno funkcioniranju kamere.
Velika razlika je u nainu kako se finalna slika snima. Optiki ivci prolaze sa retine do
centralnog korteksa mozga. Oni nose informaciju o svijetlu koje pada na razliita podruja
retine. Snimanje ove informacije u mozgu konstituie vienje objekta od strane ljudskog
posmatraa. Naravno, mnogi detalji mogu biti dodani ovom pojednostavljenom opisu, ali
ponueni izvjetaj obuhvata generalnu ideju.
 Gornji izvjetaj o opservaciji kroz ulo vida snano sugerie na dvije take koje su
inkorporirane u uobiajeni ili empiristiki pogled na znanost. Prva je da ljudski posmatra ima
vie ili manje direktan pristup znanju o nekim injenicama o svijetu dok ih mozak registruje
tokom ina gledanja. Druga je da svi normalni posmatrai posmatrajui isti objekat ili prizor
iz istog mjesta vidjet e istu stvar. Identina kombinacija svjetlosnih zraka padat e na oi
svakog posmatraa, bit e fokusirana na njihove normalne retine njihovim normalnim leama
i doi e do pojavljivanja slinih slika. Sline informacije e onda putovati mozgom svakog
posmatraa putem njihovih normalnih optikih ivaca, rezultirajui vienjem iste stvari kod
dva posmatraa. U sljedeim odlomcima vidjet emo zato je ovakva vrsta slike ozbiljno
pogrena.

Vizuelno iskustvo nije determinisano samo vienim objektom

U svom najistijem obliku, ope stajalite kae da su nam injenice o vanjskom svijetu
direktno date kroz nae ulo vida. Sve to mi trebamo uraditi jeste suoiti se sa svijetom
ispred nas i registrovati ta se tu ima za vidjeti. Mogu ustanoviti da ima lampa na mom stolu
ili da je moja olovka ute boje jednostavno biljeenjem onog to je ispred mojih oiju. Takav
pogled moe biti podran priom kako vid funkcionie, kao to smo vidjeli. Kada bi ovo bilo
sve, onda bi ono vieno bilo determinisano prirodom onoga to gledamo i posmatra bi uvijek
imao isto vizuelno iskustvo kada posmatra isti prizor. Meutim, postoji mnogo dokaza koji
upuuju da to jednostavno nije takav sluaj. Dva normalna posmatraa posmatrajui isti
predmet sa istog mjesta pod istim fizikim okolnostima ne moraju nuno imati identina
vizuelna iskustva, iako su slike na njihovim retinama praktino identine. Vaan je osjeaj
prema kojem dva posmatraa ne moraju vidjeti istu stvar. Kao to N.R. Hanson (1958)
kae, ima vie u gledanju od onog to doe do one jabuice. Neki jednostavni primjeri e
ilustrirati poentu.
 Veina nas, kada prvi put pogleda Figuru 1, vidi crte stubita sa vidljivom gornjom
povrinom stepenica. Ali to nije jedini nain na koji moe biti viena. Moe bez tekoe biti
viena kao stubite sa vidljivom donjom povrinom stepenica. Nadalje, ako neko gleda sliku
neko vrijeme, onda obino poinje da vidi promjene esto, i nedobrovoljno, od stubita
gledanog odozgo do onog gledanog odozdo i tako opet. I jo se ini razumnim pretpostaviti
da, poto to ostaje isti predmet posmatran od strane posmatraa, retinalne slike se ne
mijenjaju. Bilo da je slika gledana kao stubite odozgo ili ono gledano odozdo ini se da to
ovisi o neemu drugom, ne od same slike na retini posmatraa. Sumnjam da ijedan itatelj ove
knjige dovodi u pitanje moju tvrdnju da Figura 1 prikazuje stubite. Ipak, rezultati
eksperimenta na lanovima Afrikog plemena ija kultura ne ukljuuje obiaj prikazivanja
trodimenzionalnih predmeta dvodimenzionalnim crteima, pa ni stubita, upuuje da lanovi
ovih plemena uopte ne bi vidjeli Figuru 1 kao stubite. Ponovo, ini se da i to prati tvrdnju da
perceptivna iskustva koja individue imaju tokom ina gledanja nisu determinisane samo
slikama na njihovim retinama. Hanson (1958, chapter 1) sadri neke zadivljujue primjere
koji ilustruju ovu poentu.

Drugi primjer je obezbijeen djeijom slikovitom slagalicom koja ukljuuje pronalazak

crtea ljudskog lica meu liem nacrtanog drveta. Ovdje je vieno da subjektivni dojmovi
koje osoba iskusi gledajui crte, prvo korespondiraju sa drvom, deblom, granama i liem.
Ali ovo se mijenja onda kada se detektira ljudsko lice. to je jednom vieno kao granje i lie
sada je vieno kao ljudsko lice. Ponovo, isti fiziki predmet je pogledan prije i nakon
rjeavanja slagalice, i po svim prilikama slika na posmatraevoj retini ne mijenja se u
momentu kad je slagalica spojena i lice pronaeno. Ako je slika pogledana nakon nekog
vremena, lice e biti spremno i brzo uoeno od strane posmatraa koji je ve rjeavao
slagalicu. ini se da je ono to posmatra vidi pod utjecajem njegovih ili njenih prolih
iskustava.

ta, moe biti sugerirano,imaju ovi neprirodni primjeri sa znanou? Za odgovor nije
teko proizvesti praktine primjere iz znanosti koji ilustriraju istu poentu, naime, to
posmatra vidi, subjektivna iskustva kojima je bio podvrgnut kada posmatra predmet ili prizor
nije determinisano samo slikom na retini, nego zavisi i od iskustva, znanja i oekivanja
posmatraa. Smisao je implicitan u nespornom shvatanju da neko mora nauiti biti
kompetentan posmatra u znanosti. Bilo koga ko je proao kroz iskustvo uenja gledanja kroz
mikroskop nema potrebe uvjeravati u to. Kada poetnik pogleda preparat kroz mikroskop,
pripremljen od strane instruktora, rijetko je da se prikladne elijske strukture mogu
razlikovati, iako instruktor nema potekoa sa razlikovanjem istog preparata gledajui kroz
isti mikroskop. Znaajno je spomenuti, u ovom kontekstu, da mikroskopisti ne nailaze na
velike tekoe posmatrajui elije podijeljene u odgovarajue pripremljenim okolnostima
jednom kada budu upozoreni ta da trae, a prije ovog otkria ove elijske podjele prolazile su
neposmatrane, iako danas znamo da su morale biti tamo na posmatranju u mnogim uzorcima
prouavanim kroz mikroskop. Michael Polanyi (1973, p. 101) opisuje promjenu
perceptualnog iskustva studenata medicine kada ih ue da uspostave dijagnozu pregledom x-
ray slike.
Mislite na studenta medicine koji prisustvuje kursu u x-ray dijagnozi plunih bolesti. On gleda, u
zamraenoj prostoriji, sjenovite tragove na flourescentnom ekranu smjetenom na pacijentove grudi, i
uje radiologa koji ukazuje svom asistentu, u terminima strunog jezika, na znaajnost karakteristika
ovih sjenki. Na poetku, student e biti potpuno zbunjen. Na x-ray slici grudi on moe vidjeti samo
sjenke srca i rebara, sa malo pauinastih mrlja izmeu njih. Eksperti izgledaju kao da pretjeruju o
fragmentima njihove mate; on ne moe vidjeti nita od onoga o emu oni priaju. Onda, nakon sluanja
nekoliko sedmica, paljivo gledajui sve nove slike razliitih sluajeva, privremeno razumijevanje e se
pojaviti; on e postepeno zaboraviti na rebra i poeti vidjeti plua. I na kraju, ako inteligentno ustraje,
bogata panorama znaajnih detalja bit e mu otkrivena; od fiziolokih varijacija i patolokih promjena,
oiljaka, hroninih infekcija i znakova akutnih bolesti. Uao je novi svijet. I dalje vidi samo djeli
onoga to eksperti vide, ali slike sada definitivno imaju smisla kao i veina komentara o njima.
 Iskusan i vjet posmatra nema identino perceptualno iskustvo kao netrenirani novajlija
kada se obojica suoe sa istom situacijom. Ovo se sukobljava sa doslovnim razumijevanjem
tvrdnje da su percepcije date izravno putem ula.
est odgovor na tvrdnju koju iznosim o opservaciji, podranom razliitim primjerima koje
sam iskoristio, je da posmatrai gledajui isti prizor sa istog mjesta vide istu stvar, ali da ono
to vide interpretiraju na razliite naine. elim da raspravim ovo. Kada je u pitanju
percepcija, jedine stvari s kojima posmatra ima direktno i trenutaan kontakt su njegova ili
njena iskustva. Ova iskustva nisu jedinstvena i nepromjenjiva nego variraju sa znanjem i
oekivanjima koja posjeduje posmatra. Ono to je jedinstveno dato fizikom situacijom,
spreman sam priznati, jeste slika na retini posmatraa, ali posmatra nema direktni
perceptualni kontakt sa tom slikom. Kada zastupnici uobiajenog pogleda pretpostavljaju da
ima neto jedinstveno dato nam u percepciji to moe bit interpretirano na razliite naine,
oni pretpostavljaju bez argumenta, i usprkos mnogim suprotnim dokazima, da slike na
retinima jedinstveno determiniu naa perceptualna iskustva. Vode se analogijom kamere
predaleko.

Nakon to sam rekao sve ovo, dopustite da pokuam razjasniti ono to ne tvrdim u ovom
odjeljku, da ne bi izgledalo da tvrdim vie od onoga to namjeravam. Prvo, ja zasigurno ne
tvrdim da fiziki uzroci slika na naim retinama nemaju nita sa onim to mi vidimo. Ne
moemo vidjeti ono to se nama svia. Ipak, iako slike na naim retinama formiraju dio onoga
to mi vidimo, jo jedan veoma bitan dio uzroka je unutranje stanje naih umova ili
mozgova, koje samo po sebi zavisi od naeg kulturalnog odgoja, naeg znanja i naih
oekivanja, i nee biti determinisamo samo fizikim svojstvima naih oiju i posmatranog
prizora. Drugo, ispod irokog varijabiliteta okolnosti, to mi vidimo u razliitim situacijama
ostaje sasvim stabilno. Ono to mi vidimo ovisi o stanju naeg uma ili mozga, ali nije toliko
senzitivno da uini komunikaciju, i znanost, nemoguom. Tree, u svim primjerima
navedenim ovdje, postoji shvatanje po kojem svi promatrai vide istu stvar. Prihvatam i
pretpostavljam kroz ovu knjigu da zaseban, jedinstven, fiziki svijet postoji neovisno o
posmatrau. Stoga, kada vie posmatraa gleda sliku, dio aparata, mikroskopski preparat ili
bilo ta, postoji shvatanje po kojem su oni suoeni, gledaju, i stoga vide, istu stvar. Ali iz
ovoga ne slijedi da oni imaju isto perceptualno iskustvo. Postoji veoma vano shvatanje po
kojem oni ne vide istu stvar i to je to potonje shvatanje na kojem ja temeljim neka svoja
pitanja koja se tiu gledita da su injenice neproblematino i direktno date posmatrau kroz
ula. Do kojeg stepena ovo potkopava pogled da injenice adekvatne za znanost mogu biti
ustanovljene ulima ostaje da bude vieno.

Opaene injenice izraene kao izjave

U normalnoj lingvistikoj upotrebi, znaenje injenice je dvosmisleno. Moe se odnositi

na izjavu koja izraava injenicu, a takoer se moe odnositi i na stanje iz takve izjave. Na
primjer, injenica je da postoje planine i krateri na Mjesecu. Ovdje injenicu moemo uzeti
kao da se odnosi na same planine ili kratere. Alternativno, izjava postoje planine i krateri na
Mjesecu moe biti uzeta kao utvrivanje injenice. Kada se tvrdi da je znanost osnovana na i
izvedena iz injenica oito je da je potonja interpretacija prikladna: Znanje o Mjeseevoj
povrini nije osnovano i izvedeno iz planina i kratera nego iz injeninih izjava o planinama i
kraterima.

Kao i razlikovanje injenica, shvaenih kao izjave, iz sadraja opisanog tim izjavama,
oigledno je potrebno razlikovati izjave o injenicama od percepcija koje mogu uzrokovati
prihvatanje tih izjava kao injenica. Na primjer, nesumnjivo je da je Darwin prilikom svog
poznatog puta na Beagle naiao na mnoge nove vrste biljki i ivotinja, i bio je izloen
rasponu novih perceptualnih iskustava. Ipak, ne bi napravio znaajan doprinos znanosti da je
sve ostavio onako kako je bilo. Samo onda kada je formulisao izjave koje opisuju novotarije i
uinio ih dostupnim drugim znanstvenicima napravio je znaajan doprinos bilogiji. Do koje
mjere je put na Beagle donio nove injenice iz kojih je teorija evolucije mogla biti izvedena,
ili s kojima je evolucijska teorija mogla biti povezana, odreeno je izjavama koje konstituiu
te injenice. Za one koji ele tvrditi da je znanje izvedeno iz injenica, moraju imati izjave na
umu, a ne percepcije ili objekte kao to su planine i krateri.

Sa ovim pojanjenjem iza nas, pustite nas da se vratimo tvrdnjama od 1 do 3 o prirodi

injenica kojima smo zakljuili prvi odjeljak ovog poglavlja. Jednom kada to uradimo one
trenutano postaju visoko problematine takve kakve su. Ukoliko uzmemo da injenice koje
mogu konstituisati pogodnu osnovu za znanost moraju biti u formi izjava, tvrdnja da su nam
injenice date na izravan nain putem osjeta poinje da izgleda poprilino pogreno. ak i ako
ostavimo po strani tekoe istaknute u prethodnom odjeljku i pretpostavimo da su percepcije
date izravnim putem kroz in gledanja, jasno je da nije sluaj da su izjave koje opisuju
opaena stanja data posmatraima putem osjeta. Apsurdno je misliti da injenine izjave
ulaze u mozak putem osjeta.

Prije nego to posmatra formulie i pristane na opservacijsku izjavu, on ili ona moraju
posjedovati odgovarajui konceptualni okvir i znanje kako je primijeniti na prikladan nain.
Da je ovo tako postaje jasno kada razmiljamo o nainu na koji dijete ui da opisuje (to jest,
stvara injenine izjave o) svijet. Razmiljajte o roditelju koji ui dijete da prepozna i opie
jabuke. Roditelj pokae djetetu jabuku, pokae na nju, i izgovori rijejabuka. Dijete ubrzo
naui ponavljati rije jabuka imitiranjem. Nakon to savlada ovaj zasebni zadatak, moda
e se kasnije dijete susresti sa slinom lopticom za tenis, pokazati na nju i rei jabuka. U
tom trenutku roditelj intervenira objanjavajui da lopta nije jabuka, demonstrirajui, na
primjer, da loptu ne moemo zagristi kao jabuku. Djetetove naredne greke, kao to je
identifikacija vrste kruke sa jabukom, zahtijevat e elaboriranija objanjenja od roditelja. Do
vremena kada e dijete uspjeno govoriti da je jabuka prisutna onda kada je ona stvarno tu,
ono je nauilo poprilino mnogo o jabukama. Stoga bi se inilo da je greka pretpostaviti da
prvo moramo opaati injenice o jabukama prije nego to izvedeno znanje o jabukama iz
injenica, jer prikladne injenice, formulisane kao izjave, pretpostavljaju poprilino mnogo
znanja o jabukama.

Nastavimo s prie o djeci do nekih primjera koji su relevantniji za na zadatak

razumijevanja znanosti. Zamislite vjetog botaniara u pratnji nekoga kao to sam ja, ko je
jako neuk u podruju botanike, na putu u polje australijskog grmlja, sa ciljem skupljanja
opaljivih injenica o toj flori. Nesumnjivo je da bi botaniar bio sposoban skupiti injenice
koje su daleko brojnije i razboritije nego one koje sam ja u mogunosti sakupiti i formulisati,
a razlog je jasan. Botaniar ima elaboriranije konceptualne sheme za eksploatiranje nego ja i
to je zbog toga to on ili ona zna vie o botanici nego to ja znam. Znanje o botanici je
preduvjet za formulaciju opservacijskih izjava koje mogu biti osnova injeninih temelja
botanike.

Prema ovome, biljeenje opservacijskih injenica zahtijeva vie od samog primanja

stimulusa, u formi svjetlosnih zraka koje zadiru u oko. Ono zahtijeva znanje o prikladnoj
konceptualnoj shemi i njenoj primjeni. U tom smislu, pretpostavke 1 i 2 ne mogu biti
prihvaene onakve kakve su. injenine izjave nisu determinisane izravnim nainom putem
ulnog stimulusa i opservacijske izjave pretpostavljaju znanje, stoga ne moe biti sluaj da
prvo ustanovimo injenicu pa onda izvedemo nae znanje iz njih.

Zato injenice trebaju prethoditi teoriji?

Kao poetnu taku uzeo sam ektremnu interpretaciju tvrdnje da je znanost izvedena iz
injenica. To sam uzeo da izrazim da injenice moraju biti ustanovljene prije izvoenja
znanstvenog znanja iz njih. Prvo ustanovite injenice i onda gradite teorije koje e ih
obuhvatiti. Oboje, injenica i nae percepcije, zavise do nekog stepena o naem prethodnom
znanju i stoga na nae stanje spremnosti i oekivanja (diskutovana ranije u poglavlju) i
injenica da observacijske izjave pretpostavljaju prikladan konceptualni okvir (diskutovan u
prethodnom odjeljku) nagovjetavaju da je to zahtjev s kojim je nemogue ivjeti. Doista,
jednom kada postane subjekt poblie kontrole postaje smijena ideja, toliko smijena da
sumnjam da bi ijedan ozbiljni filozof znanosti elio je braniti. Kako mi moemo ustanoviti
znaajne injenice o svijetu kroz opservaciju ako nemamo neko vodstvo kakvo znanje traimo
i kakve probleme pokuavamo rijeiti? Da bi napravili opservacije koje mogu imati znaajnog
doprinosa botanici, trebam znati mnogo o botanici za poetak. tavie, sama ideja da
adekvatnost naeg znanstvenog znanja treba biti testirana opaenim injenicama ne bi imala
smisla ako, u pravoj znanosti, relevantne injenice uvijek moraju prethoditi znanju koje bi
moglo biti podrano od strane njih. Naa potraga za relevantnim injenicama treba biti voena
naim trenutnim stanjem znanja koje imamo, koje nam govori, na primjer, da mjerenje
koncentracije ozona na razliitim lokacijama u atmosferi rezultira relevantnim injenicama,
ali mjerenje prosjene duine kose na jugu Sydney-a ne rezultira relevantnim injenicama.
Zato napustimo zahtjev da bi stjecanje injenica trebalo doi prije formulacije zakona i teorija
koje konstituiu znanstveno znanje i pogledajmo ta moemo spasiti od ideje da je znanost
utemeljena na injenicima nakon to smo to uradili.

Prema naem modificiranom stajalitu, slobodno priznajemo da formulacija opservacijskih

izjava pretpostavlja znaajno znanje i da je potraga za relevantnim opservacijskim
injenicama u znanosti voena tim znanjem. Niti priznanje obavezno potkopava tvrdnju da
znanje ima injeninu osnovu ustanovljenu opservacijom. Prvo obratimo panju da
formuliranje znaajnih opservacijskih izjava pretpostavlja znanje za prikladni konceptualni
okvir. Ovdje vidimo da je dostupnost konceptualnih izvora za formuliranje opservacijskih
izjava jedna stvar. Istinitost ili neistinitost ovih izjava je druga stvar. Gledajui moj vrsti
udbenik fizike, mogu izvui dvije opservacijske izjave, kristalna struktura dijamanta ima
inverziju simetrije i u kristalu cinkovog sulfida postoje etiri molekule po pojedinanoj
eliji. Stepen znanja o kristalnoj strukturi i njenim karakteristikama je neophodno za
formuliranje i razumijevanje ovih izjava. Ali ak i ako nemate to znanje bit ete sposobni
prepoznati da su tu druge, sline, izjave koje mogu biti formulisane koristei iste pojmove,
izjave kao to je kristalna struktura dijamanta ima nema inverziju simetrije i kristal
dijamanta ima etiri molekule po pojedinanoj eliji. Sve ove izjave su opservacijske izjave
u smislu da kada jednom jedna od njih ovlada prikladnim opservacijskim tehnikama njihova
istinitost ili neistinitost moe biti utvrena opservacijom. Kada je ovo uinjeno, samo su
izjave koje sam izvukao iz mog udbenika potvrene opservacijom, dok su alternative
konstruisane iz njih opovrgnute. Ovo ilustrira poentu da injenica da je znanje potrebno za
formuliranje znaajnih opservacijskih izjava i dalje ostavlja otvoreno pitanje koja je od izjava
formulisana tako da je potvrena opservacijom i koje nisu. Posljedino, ideja da bi znanje
trebalo biti utemeljeno na injenicama koje su potvrene opaanjem nije potkopana
prepoznavanjem da su formulacije izjava koje opisuju te injenice ovisne o znanju. Tu je
samo problem ako se neko dri smijenog zahtjeva da potvrivanje injenica relevantnih za
neko tijelo treba prethoditi stjecanju bilo kakvog znanja.

Ideja da bi znanstveno znanje trebalo biti utemeljeno na injenicama ustanovljenim

opservacijom ne treba biti potkopano nego priznanjem da je potraga i formulacija ovih
injenica ovisna o znanju. Ako se istinitost ili neistinitost opservacijskih izjava moe utvrditi
direktnim nainom putem opservacije, onda, bez obzira na nain na koji su te izjave
formulisane, ini se da opservacijske izjave potvrene ovim putem snadbijevaju nas
znaajnom injeninom osnovom za znanstveno znanje.

Pogreivost opservacijskih izjava

Napravili smo napredak u naoj potrazi za karakterizacijom opservacijske baze znanosti,

ali nismo van nevolje jo uvijek. U prethodnom odjeljku nae analize pretpostavljaju da istina,
ili drugaije, opservacijskih izjava mogu biti sigurno utemeljene opservacijom na
neproblematian nain. Ali da li je takva pretpostavka legitimna? Ve smo vidjeli naine na
koje se problemi mogu pojaviti iz injenice da razliiti promatrai ne moraju imati istu
percepciju kada posmatraju isti prizor i ovo moe dovesti do neslaganja o tome ta su opaena
stanja stvari. Znaajnost ovoga za znanost je pokazana kroz dobro dokumentovane sluajeve u
historiji znanosti, kao to je rasprava da li su efekti tzv. N-zraka opaljivi ili nisu, opisanih od
strane Nye-a (1980) i neslaganje izmeu astronoma iz Sydney-a i Cambridge-a oko toga ta
su opservacijske injenice bile u ranim godinama radio astronomije, opisano od strane Edge-a
i Mulkay-a (1976). Do sada nismo rekli dovoljno da pokaemo kako sigurni opservacijski
temelj znanosti moe biti ustanovljen unato takvim potekoama. Daljnje potekoe koje se
tiu pouzdanosti opservacijskog temelja znanosti diu se iz nekih naina u kojima prosudbe o
adekvatnosti opservacijskih izjava koriste pretpostavljeno znanje na nain koji ini te
prosudbe pogreivim. Ilustrovat u ovo kroz primjere.

Aristotel je ukljuio vatru meu etiri elementa od kojih su svi zemaljski objekti
napravljeni. Pretpostavka da je vatra karakteristina supstanca, iako veoma lagana, postojala
je stotinama godina i bilo je potrebno da je moderna hemija potpuno potkopa. Oni koji su
radili sa ovom pretpostavkom smatrali su da promatraju vatru direktno kada gledaju
plamenove koji se diu u zrak, tako da je za njih vatra se uzdigla opservacijska izjava koja
je esto nastala direktnom opservacijom. Sada odbijamo takve opservacijske izjave. Poenta je
da ukoliko je znanje koje nas snadbijeva kategorijama koje mi koristimo da opiemo nae
opservacije neispravno, opservacijska izjava koja pretpostavlja te kategorije je slino
neispravna.

Moj drugi primjer tie se shvatanja, utemeljenog u esnaestom i sedamnaestom stoljeu, da

se Zemlja kree, okreui se oko svoje ose i kruei oko Sunca. Prije okolnosti koje su ovo
shvatanje uinile moguim moe biti reeno da je izjava Zemlja je nepokretna bila injenica
potvrena opservacijom. Naposljetku, ne moemo vidjeti ili osjetiti kako se kree, i ukoliko
skoimo u zrak, Zemlja se ne okrene ispod nas. Mi, gledajui iz moderne perspektive, znamo
da je observacijska izjava neistinita usprkos izgledu. Mi razumijemo inerciju i znamo da ako
se kreemo u horizontalnom pravcu vie od stotinu metara u sekundi zato to se Zemlja
okree, nema razloga da se to promijeni kada skoimo u zrak. Potrebna je sila da se promijeni
brzina i u naem primjeru nema horizontalnih sila koje djeluju. Zbog toga zadravamo
horizontalnu brzinu koju dijelimo sa Zemljinom povrinom i slijeemo tamo gdje smo skoili
sa zemlje. Zemlja je nepokretna nije ustanovljeno opservacijskim dokazom na nain na koji
se nekada mislilo da jeste. Ali da bi u potpunosti shvatili ovo, potrebno je da shvatimo
inerciju. To shvatanje bilo je inovacija sedamnaestog stoljea. Imamo primjer koji ilustrira
nain na koji prosudbe istinitosti, ili drugaije, opservacijske izjave ovisi o znanju koje
formira pozadinu na kojoj su prosudbe napravljene. inilo se da je znanstvena revolucija
ukljuivala ne samo progresivnu transformaciju znanstvene teorije, nego i transformaciju
onoga to se smatralo opservacijskim injenicama!

Ovo posljednje je nadalje ilustrirano mojim treim primjerom. Tie se veliine planeta
Venere i Marsa posmatranih sa Zemlje tokom godine. To je posljedica Kopernikovog
prijedloga da Zemlja cirkulie oko Sunca, u orbiti van one Venerine i unutar orbite Marsa i da
se trenutana veliina i Marsa i Venere treba mijenjati primjetno tokom godine. Ovo je zbog
toga to kada je Zemlja sa iste strane Sunca kao i jedna od ovih planeta onda mu je relativno
blizu, a kad je sa suprotne strane Sunca onda je relativno udaljena od nje. Kada je problem
promatran kvantitativno, kao to moe biti sa Kopernikovom vlastitom verzijom njegove
teorije, efekat je znaajan, sa predvienom promjenom u oitom promjeru faktorom od osam
u sluaju Marsa i oko est u sluaju Venere. Ipak, kada su planete posmatrane golim okom, ne
moe se primijetiti promjena u veliini Venere, te za Mars promjene u veliini za ne vie od
faktora ili dva. Stoga opservacijska izjava vidljiva veliina Venere se ne mijenja tokom
godine bila je izravno potvrena i bila je iz predgovora Kopernikovog On the Revolutions of
the Heavenly Spheres kao injenica potvrena svim iskustvom tokom godina (Duncan,
1976, p.22). Osiander, koji je bio autor predgovora, bio je toliko impresioniran sudarom
posljedica Kopernikove teorije i naih opservacijskih injenica da je imao obiaj govoriti da
se Kopernikova teorija ne treba se shvatati doslovno. Mi sada znamo da opservacije veliina
planeta golim okom su obmanjive i da je oko veoma nepouzdan ureaj za mjerenje veliina
malih izvora svjetla na mranoj pozadini. Ali Galileo je trebao da pokae ovo i da pokae
kako predviena promjena u veliini moe se jasno razlikovati ako su Venera i Mars
posmatrani kroz teleskop. Ovdje imamo jasan primjer ispravljanja pogreke o opservacijskim
injenicama koje je omogueno poboljanjim znanjem i tehnologijom. Sam po sebi primjer je
neznaajan i nemisteriozan, ali pokazuje da bilo koje gledite koje kae da je znanstvena
spoznaja temeljena na injenicama steenim opservacijom mora uzeti u obzir da su injenice,
kao i znanje, oborive i subjekti ispravkama i da su znanstvena spoznaja i injenice, koje
moemo smatrati temeljem, nezavisne.

Ono to sam namjeravao obuhvatiti svojim sloganom znanost je izvedena iz injenica

bilo je to da znanstveno znanje ima poseban status zato to je izgraeno na sigurnim
temeljima, vrstim injenicama ustanovljenim opservacijom. Neka razmatranja iz ovog
poglavlja postavljaju prijetnju ovom stajalitu. Jedna potekoa tie se stepena u kojem su
percepcije pod utjecajem pozadine i oekivanja posmatraa, tako da ono to se ini
opservacijskom injenicom za jednu osobu ne mora nuno biti i za drugu. Drugi izvor tekoa
proizilazi iz stepena u kojem prosudbe o istinitosti opservacijskih izjava ovise o
pretpostavkama, tako inei opservacijske injenice pogreivim koliko i pretpostavke o njima.
Obje vrste potekoa pretpostavljaju da moda opservacijski temelji znanosti nisu tako
direktni i sigurni kao to to pretpostavljaju veina ljudi i tradicija. U sljedeem poglavlju
pokuat u ublaiti ove strahove do odreenog stepena uzimajui u obzir prirodu opservacije,
naroito one koja se koristi u znanosti, na razliitije naine nego to je to bilo dosad.
 POGLAVLJE 2

Opservacija kao praktina intervencija

Opservacija: pasivna i privatna ili aktivna i javna?

Opi nain razumijevanja opservacije velikog broja filozofa je da opservaciju vide kao
pasivnu, privatnu stvar. Pasivna je jer se pretpostavlja da kada gledamo, na primjer,
jednostavno otvorimo i usmjerimo oi, pustimo informacije da uu i zabiljeimo ono to se
ima za vidjeti. Sama percepcija u umu ili mozgu posmatraa uzima se kao direktno validiranje
injenice, koja moe biti, na primjer, crveni paradajz je ispred mene. Ako gledamo na taj
nain onda je ustanovljivanje opservacijske injenice izrazito privatna stvar. Postignuta je
bliskim prisustvovanjem individue onome to joj je prezentovano tokom ina percepcije.
Budui da dva posmatraa nemaju pristup percepcijama onog drugog, ne postoji nain da
mogu ui u dijalog o valjanosti injenica koje ele ustanoviti.

Ovakav pogled na percepciju ili opservaciju, kao pasivnu i privatnu, je totalno neadekvatan
i ne daje tano objanjenje percepcije u svakodnevnom ivotu, a kamoli u znanosti.
Svakodnevna opservacija je daleko od pasivne. Postoji opseg stvari koje su uinjene, mnoge
od njih su automatske i moda nesvjesne, za ustanovljavanje valjanosti percepcije. Tokom
ina gledanja, mi skeniramo objekte, pomjeramo nae glave da testiramo oekivane promjene
u opservacijskom prizoru i tako dalje. Ako nismo sigurni da li je prizor vien kroz prozor
neto iza prozora ili odraz u prozoru, mi moemo pomjeriti nau glavu da provjerimo koji je
to efekat imalo na prizor koji posmatramo. Generalna poenta je da ako iz bilo kojeg razloga
sumnjamo u valjanost onoga to se ini temeljem naih percepcija, postoje razliiti naini
kojima moemo rijeiti problem. Ako, u primjeru gore, imamo razlog da sumnjamo da je slika
paradajza neprirodna optika slika, a ne pravi paradajz, moemo da dodirnuti kao i pogledati,
i ako je potrebno moemo ga okusiti ili rasjei.

Sa ovih malo, na neki nain elementarnih, opservacija dotaknuo sam samo povrinu
detaljne prie koju psiholozi mogu rei o opsegu stvari koje su uinjene od strane posmatraa
tokom ina gledanja. Vanije za na zadatak je da uzmemo u obzir znaajnost isticanja uloge
koju opservacija ima u znanosti. Primjer koji pokazuje ta elim rei dobro je objanjen
ranom upotrebom mikroskopa u znanosti. Kada su znanstvenici, kao to su Robert Hooke i
Henry Powers koristili mikroskop da gledaju male insekte kao to su muhe i mravi, esto se
nisu slagali o opserviranim podacima, barem na poetku. Hooke je pratio uzroke njihovih
nesuglasica i pokuavao ih je rasvijetliti. Istaknuo je da je oko muhe izgleda kao reetka
prekrivena rupama na jednoj vrsti svijetlosti (koja je, sluajno, Powers-a navela da vjeruje da
je ovo doista takav sluaj), kao povrina prekrivena kupama u drugom, te kao povrina
prekrivena piradmidama pod treom vrstom svijetla. Hooke je nastavio praviti praktine
intervencije kojima je nastojao rijeiti problem. Nastojao je eliminisati lane informacije koje
su se dizale iz sjene i komplicirane odraze usmjeravanjem svjetla ravnomjerno. Ovo je uradio
koristei svjetlost svijee rasprenu kroz otopinu slane vode. Takoer je osvijetlio uzorke iz
razliitih pravaca da determinie koje su karakteristike ostale iste i pored takvih promjena.
Neki od insekata trebali su biti potpuno opijeni rakijom da bi ostali i mirni i neoteeni.

Hook-ova knjiga, Mikrografija (1665), sadri mnoge detaljne opise i crtee koji su bili
rezultat njegovih poduhvata i opservacija. Ovi proizvodi bili su i jo uvijek su javni, a ne
privatni. Mogu biti provjereni, kritikovani i dopunjavani od strane drugih. Ako oko muhe, pod
razliitim osvjetljenjima, izgleda kao prekriveno rupama, onda to ne moe biti korisno
vrednovano od strane posmatraa koji je blizak svojim percepcijama. Hooke je pokazao ta se
moe uiniti za provjeru autentinosti pojave u takvim sluajevima i procedure koje je on
preporuio mogu biti izvedene od strane bilo koga ko je prikladno sklon tome i vjet.
Opservacijske injenice o strukturama oka muhe rezultat su procesa koji je bio i aktivan i
javan.

Poenta da odreena radnja moe biti koritena za istraivanje adekvatnosti tvrdnji

izneenih kao opservacijskih injenica ima za posljedicu da subjektivni aspekti percepcije ne
moraju biti tvrdoglavi problemi za znanost. Naini na koje percepcija istog prizora moe
varirati od posmatraa do posmatraa ovisi o njihovim pozadinama, kulturi i oekivanjima
raspravljani su u prethodnom poglavlju. Problemima koji proizlaze iz ove nedvojbene
injenice moe se suprotstaviti primjenjivanjem prikladne akcije. Ne bi trebala biti novost
nikome da perceptualne prosudbe individua mogu biti nepouzdane iz velikog broja razloga.
Izazov, u znanosti, je da osmislimo opservacijsku situaciju na takav nain da je pouzdanost
takvih prosudbi minimalna, ako ne eliminisana. Primjer ili dva ilustrovati e ono to elim
istaknuti.
 Mjeseeva iluzija est je fenomen, kada je visoko na nebu, Mjesec se ini mnogo manjim
nego kada je nisko na horizontu. Ovo je iluzija. Mjesec ne mijenja veliinu niti se mijenja
njegova udaljenost od Zemlje tokom tih par sati koji su potrebni da njegov relativni poloaj
proe kroz potrebnu promjenu. Ipak, ne moramo se oslanjati na nae subjektivne prosudbe o
veliini Mjeseca. Moemo, na primjer, montirati cijev za gledanje sa unakrsnim icama na
takav nain da se njegova orijentacija moe oitati sa skale. Ugao naspram Mjeseca na mjestu
posmatranja moe biti determinisan poravnanjem unakrsnih ica sa svakom stranom Mjeseca,
te potom biljeei razliku korespondentnih oitavanja sa skale. Ovo se moe uraditi kada je
Mjesec visoko na nebu i ponoviti kada je blizu horizonta. injenica da je veliina Mjeseca
ostala nepromijenjena odraava injenicu da nema znaajnih varijacija u ralikama izmeu
oitavanja na skali u ova dva sluaja.

Galileo i mjeseci Jupitera

U ovom odjeljku ilustovat emo vanost diskusije iz prethodnog poglavlja sa historijskim

primjerom. Kasno u 1609-oj Galileo je konstruisao moni teleskop i koristio ga je da
posmatra nebo. Mnoga od novih opservacija koje je napravio u naredna tri mjeseca bila su
kontraverzna i veoma vana za astromonsku debatu koja se ticala valjanosti Kopernikove
teorije, gdje je Galileo postao strastveni ampion. Galileo je tvrdio, na primjer, da je uoio
etiri mjeseca u orbiti Jupitera, ali je imao problema sa uvjeravanjem ostalih u valjanost
svojih zapaanja. Problem je postojao neko vrijeme. Kopernikova teorija ukljuivala je
kontroverznu tvrdnju da se Zemlja kree, okreui se oko svoje ose jednom tokom dana i
orbitujui oko Sunca jednom godinje. Kopernik je, u prvoj polovini prolog stoljea, izazvao
stajalite da je Zemlja stacionarna sa orbitirajuim Suncem i planetama. Jedan od mnogih,
daleko od trivijalnih, argumenata protiv kretanja Zemlje bio je da ukoliko Zemlja orbituje oko
Sunca, kako je Kopernik tvrdio, onda bi Mjesec ostao iza. Ovaj argument potkopan jednom
kada je ustanovljeno da Jupiter ima mjesece. ak su se i Kopernikovi protivnici slagali da se
Jupiter kree. Posljedino, svi njegovi mjeseci koje ima kreu se sa njim, otkrivajui fenomen
za koje su protivnici Kopernika tvrdili da je nemogu u sluaju Zemlje.

Tada je bilo pitanje da li su Galileova teleskopska opaanja o mjesecima oko Jupitera bila
valjana. Usprkos poetnom skepticizmu, i oiglednoj nesposobnosti njegovih suvremenika da
razlikuju mjesece kroz teleskop, Galileo je uspio ubijediti svoje rivale u periodu od dvije
godine. Pogledajmo kako je to uspio kako je bio u mogunosti da objektivizira svoja
opaanja Jupiterovih satelita.

Galileo je privrstio skalu, obiljeenu sa podjednakim razmakom horizontalnih i

vertikalnih linija, za svoj teleskop sa prstenom na takav nain da je skala bila okrenuta licem
prema posmatrau i on je mogao podeavati duinu teleskopa. Posmatra gledajui kroz
teleskop sa jednim okom, moe vidjeti skalu sa drugim okom. Vienje skale olakano je
osvjetljivanjem skale sa malom lampom. Sa teleskopom podeenim za Jupiter, skala je klizila
sa teleskopom dok slika Jupitera gledana kroz teleskop jednim okom nije legla u centralni
kvadrat skale posmatran sa drugim okom. Sa ovim postignuem pozicija mjeseca
posmatranog kroz teleskop mogla je biti oitana sa skale, a oitavanje je korespondiralo
njegovoj udaljenosti od Jupitera umnokom prenika Jupitera. Prenik Jupitera bila je zgodna
jedinica, jer koritenjem njega kao standarda automatski potvrujemo injenicu da njegov
vidljivi prenik gledan sa Zemlje varira sa pribliavanjem planeta i povlaenjem od Zemlje.

Koristei ovo, Galileo je bio u mogunosti zabiljeiti dnevna deavanja etiri starlete
koje prate Jupiter. Bio je u mogunosti da pokae da su podaci konzistentni sa pretpostavkom
da su te starlete doista mjeseci u orbiti Jupitera tokom konstantnog perioda. Pretpostavka je
potvrena, ne samo kvantitativnim mjerenjima nego i vie kvalitativnim opservacijama da
sateliti povremeno nestaju iz vida kako prolaze iza i ispred roditeljske planete ili nestaju u
sjeni.

Galileo je bio u jakoj poziciji da raspravlja o istinitosti svojih opaanja Jupiterovih

mjeseca, usprkos injenici da se nisu mogli vidjeti golim okom. Mogao je, i jeste, raspravljao
protiv pretpostavke da su oni iluzija nastala zbog teleskopa, istiui da su se oni pojavljivali
smao u blizini Jupitera i nigdje vie. Galileo je mogao takoer apelovati na konzistentnost i
ponovljivost svojim mjerenja i njihove kompatibilnosti sa pretpostavkom da su mjeseci u
orbiti Jupitera konstantno tu. Galileovi kvantitativni podaci bili su provjereni od strane
nezavisnih posmatraa, ukljuujui posmatrae na Collegio Romano-u i Suda pape u Rimu
koji su bili protivnici Kopernikove teorije. tavie, Galileo je bio u mogunosti predvidjeti
budue pozicije mjeseci i pojavljivanje tranzita i pomraenja, te su oni takoer bili potvreni
od strane njega samog i neovisnih posmatraa, kao to je dokumentovao Stillman Drake,
(1978, pp. 175-6, 236-7).
 Istinitost teleskopskih opaanja ubrzo je prihvaena od strane Galileovih suvremenika koji
su bili kompetentni posmatrai, ak i od strane onih koji su m se u poetku suprotstavljali.
Istina je da neki posmatrai nikada nisu uspjeli primijetiti mjesece, ali smatram da ovo nije od
vee znaajnosti nemogunosti James Thurber-a (1933, pp. 101-103) da razlikuje strukture
biljnih elija kroz mikroskop. Snaga Galileovog sluaja istinitosti njegovih teleskopskih
opaanja Jupiterovih satelita proizlazi iz mnotva praktinih, objektivnih testova koje su
njegove tvrdnje prole. Iako je njegov sluaj mogao biti zaustavljen ubrzo nakon to se inilo
da je bilo apsolutno konano da su njegova opaanja bila iluzije ili artefakti nastali zbog
teleskopa, bio je neusporedivo jai od bilo kojeg drugog koji bi mu mogao biti alternativa.

Opservacijske injenice objektivne ali pogreive

Pokuaj spaavanja razumno jake verzije onoga to konstituie injenicu od krizicizma koji
smo podigli na ovaj nivo moe ii zajedno sa sljedeim tekstom. Opservacijska izjava
konstituie injenicu koja je vrijedna zauzimanja dijela u temelju znanosti ako je takva da
moe biti izravno testirana osjetima i proe takvo testiranje. Ovdje izravno odnosi se na
ideju da opservacijska izjava treba biti takva da se njena valjanost moe testirati na naine
koji ukljuuju rutinu, objektivne procedure koje ne zahtijevaju fine, subjektivne prosudbe
posmatraa. Naglasak na testovima donosi aktivni, javni karakter potvrde opservacijskih
izjava. Na ovaj nain, moda moemo uhvatiti ideju o injenici koja je bez problema
ustanovljena opservacijom. Naposljetku, samo prikladno ovisan filozof e eljeti provoditi
vrijeme sumnjajui da takve stvari kao oitavanje brojila mogu biti zasigurno ustanovljene,
unutar granica male greke, sluei se paljivom upotrebom ula vida.

Mala cijena mora biti plaena zbog predstave o opservacijskoj injenici izneene u
prethodnom paragrafu. Ta cijena je da su opservacijske injenice do odreenog stepena
oborive i subjekat su revizija. Ako se izjava kvalificira kao opservacijska injenica zato to je
prola sve testove dotad, to ne znai da e zasigurno proi nove vrste testova koji e postati
mogui sa napredovanjem tehnologije i znanja. Ve smo se susreli sa dva znaajna primjera
opservacijskih izjava koje su bile prihvaene kao dobro utemeljene injenice ali su
naposljetku odbaene zbog takvih napredovanja, to su Zemlja je stacionarna i oigledna
veliina Marsa i Venere se ne mijenja primijetno tokom godine.
 U skladu sa stajalitem izneenim ovdje, opservacije prikladne za konstituisanje temelja
znanstvenog znanja su i objektivne i pogreive. Objektivne su jer se mogu javno testirati
direktnim procedurama i pogreive su jer mogu biti potkopane novim vrstama testova koje e
omoguiti napredovanja u znanosti i tehnologiji. Poenta moe biti ilustrovana jednim drugim
primjerom iz Galileovog rada. U svom dijalogu Dijalog koji se tie dva glavna svjetska
sistema (1967, pp. 361-3) Galileo opisuje objektivnu metodu mjerenja prenika zvijezde.
Okaio je ue izmeu sebe i zvijezde na takvoj razdaljini da je ue blokiralo zvijezdu. Galileo
je govorio da je ugao naspraman oku koji je ue pravilo bio jednak naspramnom uglu
zvijezde. Mi sada znamo da su ovi rezultati bili lani. Oigledna veliina zvijezde kakvom je
mi percipiramo nastaje usljed atmosferskih i drugih zvunih efekata i nema odreenog odnosa
o fizikoj veliini zvijezde. Galileova mjerenja veliine zvijezda leala su na implicitnim
pretpostavkama koje su sada opovrgnute. Ali to opovrgavanje nema nita sa subjektivnim
aspektima percepcije. Galileova opaanja bila su objektivna u smislu da su ukljuivala
rutinske procedure koje, kada bi se danas ponovile, dale isti rezultat do kojeg je doao i
Galileo. U sljedeem poglavlju imat emo razlog da dalje razvijemo priu o tome da
nedostatak nepogreive opservacijske nznanstvene baze ne potie samo od subjektivnih
aspekata percepcije.
3 POGLAVLJE

Eksperiment

Ne samo injenice ve relevantne injenice

U ovom poglavlju ja pretpostavljam zarad argumenta da sigurne injenice mogu biti

utvrene paljivim koritenjem ula. Uostalom, kao to sam ve predloio, postoji dome
situacija revelantnih za nauku gdje ove pretpostavke su zasigurno opravdane. Brojanje
klikova na Geigerovom brojau i navodei poloaj igle na skali su neproblematini primjeri.
Da li dostupnost takvih injenica rjeavaju na problem o injeninoj bazi za nauku? Da li
izjave koje mi pretpostavljamo mogu biti ustanovljene putem zapaanja predstavljaju
injenicu iz koje znanstveno znanje moe biti izvedeno? U ovom poglavlju mi emo vidjeti da
odgovor na ova pitanja su odluuno 'ne'.

Jedna pojedinost koja treba biti naznaena je da ono to je potrebno u znanosti nisu
samo injenice ve relevantne injenice. Ogromna veina injenica koje mogu biti
uspostavljene putem opaanja, kao to je broj knjiga u mojoj kancelariji ili boja komijinog
auta, su apsolutno irelevantna za znanost, i znanstvenici bi gubili svoje vrijeme skupljajui ih.
Koje injenice su relevantne i koje nisu relevantne za znanost e biti u odnosu na trenutno
stanje razvitka te znanosti. Znanost postavlja pitanja, i idalno zapaanja mogu omoguiti
odgovor. Ovo je dio odgovora na pitanje ta sainjava relevantnu injenicu za znanost.

Meutim, postoji vea sutinska pojedinost, koju u ja predstaviti sa priom. Kada

sam bio mlad, moj brat i ja se nismo slagali kako da objasnimo injenicu da je trava rasla
visoije meu kravljom balegom na polju nego meu bilo gdje drugo u istom polju. Miljenje
mog brata je bilo da efekat fertilizacije ubriva je odgovoran za to, a ja sam sumnjao da je to
bio efekat prekopavanja, ubrivo je zahvaalo vlagu ispod toga i sprijeavaju isparavanje. Ja
sada imam jake sumnje da nijedno od nas nije bilo potpuno tano i da glavno objanjenje je
jednostavno da su krave nevoljne da jedu travu pored njihovog izmeta. Vjerovatno, sva tri
efekta igraju neku ulogu, ali nije mogue sortirati relativnu veliinu efekata putem vrste
opaanja koju smo moj brat i ja izvodili. Neke intervencija bi bile neophodne, kao to su, na
primjer, zakljuavanje krava izvan polja tokom sezone da bi vidjeli ako bi to smanjilo ili
eliminisalo visoiji rast meu kravljom balegom, razlaganjem ubriva na nain da efekat
prekopavanja je eliminisan ali efekat fertilizacije zadran, i tako dalje.

Pojednostavljena situacija je tipina. Mnoge vrste procesa djeluju u svijetu oko nas, i
sve se one preklapaju, i meusobno djeluju, na komplikovan nain. List koji pada je predmet
gravitacije, otpora vazduha i sile vjetrova i takoer e u manjoj mjeri propasti kako pada. Nije
mogue doi do shvaanja ovih raznih procesa putem paljive observacije dogaaja dok se
tipino i prirodno zbivaju. Opaanje lista koji pada nee doprinjeti Galileovom zakonu pada.
Lekcija koju treba ovdje nauiti je jasna. Da bi stekli injenice relevantne za identifikaciju i
specifikaciju razliitih procesa koje se dogaaju u prirodi, u pravilu, potrebno je da praktino
posredovati u pokuaju za izoliranjem procesa pod istragom i eliminiranje drugih efekata.
Ukratko, potrebno je uraditi eksperiment.

Trebalo nam je vremena da doemo do ovog zakljuka, ali trebalo bi moda donekle
biti oigledno da ako postoje injenica koje ine podlogu za nauku, onda te injenice dolaze iz
forme eksperimentalnih rezultata prije nego iz bilo kojih starih opaljivih injenica. Kao to je
oigledno, sve do prije zadnjih par decenija filozofi znanosti nisu pogledali poblie prirodu
eksperimenta i ulogu koju ima u znanosti. Uistinu, to je problematika kojoj je dato malo
panje u prijanjim izdanjima ove knjige. Kada se fokusiramo na eksperiment prije nego na
puke obzervacije za snadbijevanje osnove za naucu, problem o kojem smo raspravljali
poprima donekle drugaije svjetlo, kao to emo vidjeti u ostatku ovog poglavlja.

Proizvodnja i auriranje eksperimentalnih podataka

Eksperimentalni rezultati nisu nikako jasno data. Kao to svaki eksperimentator i

zaista bilo koji student znanosti zna da sprovoenje eksperimenta nije lak posao. Vaan novi
eksperiment moe zahtijevati mjesece ili ak godine da se uspjeno izvri. Kratki pregled mog
iskustva kao eksperimentalnog fiziara 1960-ih godina e doarati poentu tano. Nije od
vanosti da li italac prati detalje prie. Ja teim tome da dam ideju o kompleksivnosti i
praktinosti problema ukljuenog u stvaranju eksperimentalnih rezultata.

Cilj mog istraivanja bio je da raspriti nisko-energine elektrone iz molekula da bi

pronali koliko energije je izgubljeno u tom procesu, pri tome i stjecanje informacija
povezanih sa nivoima energije u samim molekulama. Da bi postigli ovaj cilj, potrebno je bilo
da se proizvede snopove elektrona koji se pokreu istom brzinom i stoga imaju jednaku
energiju. Potrebno je bilo ih rasporediti da bi se sudarili sa jednom ciljnom molekulom samo
pred ulazak u detektor, inae traena informacija bi bila izgubljena, i bilo je potrebno mjeriti
brzinu, ili energiju, razbacanih elektrona sa odgovarajue dezajniranim detektorom. Svaki od
ovih koraka je postavljao praktini izazov. Selektor brzine ukljuivao je dvije ploe sa
provoenjem savijenim u koncentrirane krugove sa potencijalnom razlikom izmeu njih.
Elektroni koji su ulazili izmeu ploa bi se jedino pojavljivale na drugoj strane cirkularnog
kanala ako su imale brzinu koja je odgovarala potencijalnoj razlici izmeu dvije ploe. U
suprotnome, one bi bile preusmjerene na sprovodljive ploe. Da bi osigurali da elektroni se
vjerovatnije sudaraju samo sa ciljnom molekulom bilo je potrebno uraditi eksperiment u regiji
koj je bila visoko naputena, sadravajui primjerak ciljnog gasa na veoma niskom pritisku.
Ovo je zahtijevalo pomicanje dostupne tehnologije vakuuma preko svojih limita. Brzina
rasprenih elektrona bila je mjerena grupiranjem cirkularnih elektroda slinim onima koje se
koriste u proizvodnji mono-energinog snopa. Intezitet elektrona raspreenih sa odreenom
brzinom mogao je biti mjeren postavljanjem potencijalne razlike izmeu ploa i vrijednosti
koja dozovljava samo one elektrone sa brzinom za prijelaz kruga i izranjavanje na drugoj
strani analizatora. Otkrivanje elektrona koji su se pojavili je ukljuivala mjerenje detaljno
male struje koja je opet pomicala dostupnui tehnologiju preko svojih limita.

To je bila opta ideja, ali svaki korak prezentirao je raspon praktinih problema koji e
biti poznati svakome ko je radio u ovom podruju. Bilo je veoma teko rijeziti se instrumenta
neeljenih gasova koji su bili emitovani iz razliitih metala od kojih je instrument bio
napravljen. Molekule ovih gasova koje su bile ionizirane elektronskim snopovima mogli su se
zgruati na elektrodama i proizvesti lane elektrine potencijale. Nai Ameriki konkurenti su
pronali da pozlaivanjem elektroda tankim slojem zlata e pomoi u velikoj mjeri da
minimizira ove probleme. Mi smo pronali da presvlauui ih sa rastvara na bazi ugljika,
nazvan 'aquadag' je bio od velike pomoi, ali ne toliko efektivan kao pozlaivanje ali vie u
skladu sa naim istraivakim budetom. Razumijem da je jo nekoliko studenata tugovale
prije nego to su znaajni rezultati pridobiveni na kraju. Sada, trideset godina kasnije, nisko-
energini elektron spektroskopija je poprilino standardna tehnika.

Detalji moga truda, i mojih nasljednika koji su bili vie uspjeni, nisu vani. Ono to
sam naveo bi trebalo biti dovoljno za ilustraciju ta treba biti nedvojbeno. Ako
eksperimentalni rezultati ine injenice na kojima je znanost bazirana, onda one doista nisu
jasno date putem osjeta. Za njih se treba raditi, i njihovo uspostavljanje ukljuuje znaajnan
znati-kako i praktini ogled i greku kao iskoritavanje dostupne tehnologije.

Nisu ni presude o adekvatnosti eksperimentalnih rezultata jasne. Eksperimenti su

adekvatni, i interpretabilni u svojstvu prikazivanja i mjerenja onoga za to su namijenjeni da
prikazuju i mjere, samo ukoliko je eksperimentalna postavka odgovarajua i
uznemiravajui/ometajui faktori su bili eliminisani. Ovo zauzvrat zahtijeva da se zna koji su
ti ometajui faktori i kako ih semoeeliminisati. Bilo koje neprikladnosti u relevantnom
znanju o ovim faktorima mogu voditi ka neprikladnim eksperimentalnim mjerama i
neispravnim zakljucima. Postoji znaajan smisao u kojem su eksperimentalne injenice i
teorija u meusobnom odnosu. Eksperimentalni rezultati mogu biti neispravni ako znanje koje
ih obavjetava je oskudno ili neispravno.

Posljedica ovih optih, i u smislu sasvim svakodnevne, znaajke/odlike eksperimenta

je da eksperimentalni rezultati su pogrene i mogu biti dopunjene ili zamijenjene zbog jasno
opravdanih razloga. Eksperimentalni rezultati mogu postati zastarjele zbog napretka u
tehnologiji, mogu biti odbijene zbog nekog napretka u shvaanju (u svjetlu u kojem je
postavka eksperimenta shvaena kao neadekvatna) i mogu biti ignorirane kao irelevantne u
smislu neke promjene u teoretskom shvaanju. Navedene take i njihova vanost e biti
ilustrirane historijskim primjerom u sljedeem odjeljku.

Transformiranje eksperimentalne osnove znanosti: historijski primjer

Fenomen ispune cijevi nalagala je ogroman znanestveni interes u zadnjoj etvrtini

devetneaestog stoljea. Ako je visoki napon povezan preko metalnih ploa umetnut na svaki
kraj zatvorene staklene cijevi, doe do otputanja elektrona, izazivajui razliite vrste
usijanosti unutar cijevi. Ukoliko pritisak glasa unutar cijevi nije previe velik, proizvedena su
strujanja, spajajui negativne ploe (katode) i pozitivne ploe (anode). Ovo je poznato pod
nazivom zrake katode, i njihova priroda je bila predmet znaajnog interesa znanstvenika tog
vremena. Njemaki fiziar, Heinrich Hertz, proveo je serije eksperimenata u ranim 1880-tim
godinama namjeravajui da baci svjetlo a njihovu prirodu. Kao rezultat ovih eksperimenata
Herz je zakljuio da zrake katore nisu snopovi napunjenih estica. On je dosegnuo do ovog
zakljuka do pola zato to se zrake nisu inile savijene kada su bile podvrgnute elektrinom
polju perpendikularno njihovom pravcu kretanja kao pto b i to bilo oekivano od zrake estice
sa nabojom. Mi sada smatramo Hertzov zakljuak netanim i njegov eksperiment
neadekvatnim. Prije nego to je stoljee zavrilo, J. J. Thomas je sproveo eksperiment koji je
pokazao ubjedljivo da zrake katode nisu savijene elektrinim i magnetskim poljem na neki
nain koji je dosljedan sa njihovim postojanjem zraka estica sa nabojem i bio je u stanju da
izmjeri omjer elektrinog naboja mase estica.

Poboljana tehnologija i poboljano shvaanje situacije su doprinjele Thomsonu da

pobolja i odbaci Hertzove eksperimentalne rezultate. Elektroni koji su sainjavali zrake
katoda mogu ionizirati molekule gasa u cijevi, to jeste, premjeste elektron ili dva od njih da bi
oni postali pozitivno nabijeni. Ovi ioni se mogu skupiti na metalnim ploama aparata i voditi
do, iz ugla eksperimenta koji je uzet u razmatranje, lanog elektrinog polja. Bilo je
vjerovatno da takva polja su sprijeila Hertza u pravljenju izvijanja koje je Thomson najzad
bio u mogunosti da producira i izmjeri. Glavni nain na koji je Thomson bio u mogunosti
da unaprijedi Hertzove napore je da iskoristi poboljanu tehnologiju vakuma da ukloni vie
molekula gasa iz cijevi. On je podvrgnuo svoj instrument produenom peenju da bi protjerao
ostatak gasa iz razliitih povrina u cijevi. On je koristio vakumsku pumpu nekoliko dana da
ukloni to je vie mogue ostatka gasa. Sa poboljanim vakumom, i sa vie prikladnim
ureenjem elektroda, Thomson je bio u mogunosti uspostaviti izvijanje koje je Hertz
deklarirao kao nepostojee. Kada je Thomson dozvolio pritisku u svom iskntrumentu da
poraste kao to je bio sluaj sa Hertzovim, Thomas nije mogao otkriti izvijanje takoer.
Vano je shvatiti da Hertz nije okrivljen za izvoenje zakljuaka. Uzimajui u obzir njegovo
shvaanje situacije, i izvlaenje znanja koje je bilo dostupno njemu, on je imao dobre razloge
da vjeruje da pritisak u njegovom instrumentu je prilino nizak i da njegov instrument je bio
ispravno ureen. Samo je bilo mogue u prisutnosti naknadnog teoretskog i tehnolokog
napredka da njegov eksperiment bude vien kao oskudan/manjkav. Moral, naravno, je
slijedei: tko zna koji savremeni eksperimentalni rezultat e biti pokazan kao manjkav
napretkom koji lei ispred?

Daleko od eksperimentatora loeg kvaliteta, injenica da je Hertz bio jedan od

najboljih potvruje njegov uspjeh u tome to je bio prvi koji je proizveo radio valove 1888.
godine, kao kulminacija dvogodinjeg prilijantnog eksperimentalnog istraivanja. Osim to
otkrivanje novog fenomena koji je trebao biti istraen i razvijen eksperimentalno, Hertzovi
valovi imaju znatnu teoretsku znaajnost, s obzirom da su potvrdile Maxwellovu
elektromagnetsku teoriju, koju je on formulirao sredinom 1860-ih i koja je imala posljedice da
takvi valovi postoje (iako Maxwell sam nije to shvaao). Veina aspekata Hertzovih rezultata
ostaju prihvaeni i zadrale su vanost danas. Meutim, neki od njegovih rezultata su trebali
biti zamijenjeni i jedna od njegiv glavnih interpretacija njih odbaena. Obje ove take
ilustriraju nain na koji eksperimentalni rezultati su predmet revizije i napredovanja.

Hertz je bio u mogunosti da koristi svoje instrumente da proizvede stojee valove, to

mu je omoguilo da mjeri duinu valova, iz ega je mogao deducirati njihovu brzinu. Njegovu
su rezultati naznaili da valovi sa duom duinom su putovali sa veom brzinom u zraku nego
niz icu, i bre od svjetla, gdje je Maxwellova teorija predvia da e oni putovati brzinom
svjetlosti i u zraku du ica Hertzovog instrumenta. Rezultati nisu bili adekvatni iz razloga na
koje je Hertz ve sumnjao. Valovi reflektirali nazad na instrument od zidova labaratora su
uzrokovali neeljenu interferenciju. Hertz sam je dao objanjene za rezultate:

italac moda se moe pitati zato ja nisam nastojao da namirim

sumnjivu/nesigurnu taku sam ponavljajui eksperiment. Ja sam uistinu
ponovio eksperimente, ali sam samo naao, kao to je za oekivati, da
jednostavno ponavljenje u istim uslovima ne mogu ukloniti sumnju, ve je
radije poveaati. Nedvosmislena odluka moe samo dospjeti
eksperimentima uraenim u poeljnijim uslovima. Poeljnjiji ulovi ovdje se
odnose na vee sobe, i kao takve nisu mi bile na raspolaganju. Opet
naglaavam izjavu da briga u pravljenju opaanja ne moe nadoknaditi
zbog nedostatka prostora. Ako se dugaki valovi ne mogu proizvesti, oni
oigledno ne mogu biti opaeni.
Hertzovi eksperimentalni rezultati su bili neadekvartni zato to njegova postavka
eksperimenta nije bila odgovarajua za zadatak. Istraivana duina valova trebala je biti
manja u poreenju sa dimenzijom labaratorija ukoliko je neeljena interferencija od
reflektiranih valova htjela da se ukloni. Kao to se i desilom, unutar nekoliko godina
eksperimenti su bili sprovoeni 'pod povoljnijim uslovima i doprinjelo je brzini u skladu sa
teoretskim predvianjima.

injenica koju treba naglasiti ovdje jeste da eksperimentalni rezultati su nuni ne samo
da bude adekvatni, u smislu da budu tane biljeke onoga to se desilo, ali i da budu prikladne
i znaajne. One e tipino biti dizajnirane da usmjere svjetlo na neka vana pitanja. Procjene o
tome ta je vano pitanje i o tome da li je neki specifini set eksperimenata adekvatni nain
odgovarana e ovisiti jako o tome kako praktina i teoretska situacija su shvaene. Postojanje
konkurentnih teorija o elektromagnetizmu i injenice da jedan od vanih kandidata je
predvidio radio valove da putuju brzinom svjetlosti su uinile Hertzov pokuaj da mjeri brzinu
njegovih valova naroito vanim, dok je shvaanje ponaanja reflekcije valova ta koja je
dovela do razumijevanja da je Hertzova eksperimentalna postavka bila neprikladna. Ovi
Hertzovi naroiti rezultati su bili odbijeni i uskoro zamijenjeni sa razlozima koji su jasni i
nemisteriozni iz ugla gledanja fiziara.

Kao i ilustriranje take da eksperimenti trebaju biti prikladni ili vani, i da su

eksperimentalni rezultati zamijenjeni ili odbijeni kada se oni prekidaju, ova epizoda u
Hertzovom istraivanju i njegovi osobno razmiljanje o tome jasno izvodi potovanje u kojem
odbijanje njegovog mjerenja brzine nema povezanosti sa problemom ljudske percepcije. Ne
postoji bilo koji razlog za sumnju da Hertz nije paljivo osmotrio svoj instrumentarij, mjerei
udaljenosti, biljeiti prisutstvo i odsustvo iskri u rupama u njegovom detekrou, i
zabiljeavanje oitanja sa instrumenta. Njegovi rezultati se mogu smatrati objektivnim u
smislu da svako ko ih ponovi e doi do slinih rezultata. Hertz sam je to naglasio. Problem sa
Hertzovim reultatima proizlazi ni iz nedostataka njegovih opaanja ni iz nedostatka
ponovljivosti, ve radije iz neadekvatnosti za eksperimentalnom postavkom. Kao to je Hertz
naglasio 'briga u izradi obzervacije ne moe biti nadoknaena zbog nedostatka prostora'. I ako
dopustimo da je Hertz bio u mogunosti da uspostavi sigurne injenice putem paljive
obzervacije, mi moemo vidjeti da je to samo po sebi bilo nedovoljno za doprinos adekvatnim
eksperimentalnim rezultatima za znanstveni zadatak u pitanju.

Diskusija iznad moe biti konstruirana kao ilustracija kako prihvatljivost

eksperimentalnih rezultata ovisi o teoriji i kako rasuivanje u ovom pogledu su predmet
promjene kako se nae znanestveno razumijevanje razvija. Ovo je ilustrirano na otem nivou
shodno tome u kojem znaaju Hertzova izrada radio valova se promijenila odkad ih je Hertz
prvi pute izradio. U to vrijeme, jedna od nekoliko konkurentnih teorija elektromagnetizma
bila je Jame Clerk Maxwellova, koji je razvio kljunu ideju Michael Faradaya i razumio
elektrino i magnetsko stanje kako magnetsko stanje sveproimajueg etera. Ova teorija, za
razliku od svojih konkurentnih, koja je pretpostavljala da elektrine struje, naboj i magneti su
djelovali jedno na drugo na udaljenostima i nisu ukljuivale eter, predviala je mogunost
kretanja radio valova brzinom svjetlosti. Ovo je aspekt stanja razvoja fizike koji je dao
Hertzovim rezultatima teoretsku vanost. Kao posljedica, Hertz i njegovi suvremenici su bili
u mogunosti kontruiirati produkciju radio valova kao, pored drugih stvari, potvrdu postojanja
etera. Dvije decenije kasnije eter je bio izostavljen u svjetlu Einsteinove specijalne teorije
relativnosti. Hertzovi rezultati su i dalje smatrani da potvruju Maxwellovu teoriju, ali samo
prepisana verzija koja izostavlja eter, i tretira elektrino i magnetno polje kao prave subjekte u
svom svojstvu.

Joe jedan primjer, koji se odnosi na mjerenje molekularne teine devetnaestog

stoljea, nadalje ilustrira da nain na koji revelantnost i intepretacija eksperimentalnih
rezultata ovisi o teoretskom contekstu. Mjerenja molekularne teine elemenata i spojeva u
prirodi je smatrano fundamentalne vanosti od strane hemiara u drugoj polovici devetnaestog
stoljea s obzirom na atomsku teoriju hemijske kombinacije. Ovo je bilo posebno ya one koji
su pokazivali naklonost Proutovoj hipoteyi da je atom hidrogena osnovni gradbeni element iz
kojih se drugi elementi konstruiraju, to je dovelo do oekivanja da molekularne teine
mjerene u odnosu na hidrogen e biti cijeli brojevi. Briljive mjere molekularnih teina
vodeih eksperimentatora hemiara prolog stoljea postalo je u velikoj mjeri irelevantno sa
stajalita teoretske hemije kada je shvaeno da elemnti u prirodi se sastoje od mjeavine
izotopa u proporciji koji nije imao osobito teoretskog znaenja. Ova situacija je inspirirala
hemiara F. Soddy-ja da komentira na svoj ishod:

Postoji neto zasigurno srodno ako ne prekoraena tragedija u sudbini koja

je snala ivotni rad ove hemiarske ugledne galaksije deventaestog
stoljea, pravedno cijenjene od strane svojih suvremenika predstavljajui
krunu i perfekciju tanih znanstvenih mjera. Rezultati dobiveni sa puno
truda, barem trenutno, inili su se od malog znaaja kao odreivanje
prosjene teine kolekcija boca, neke od njih pune a neke od njih vie ili
manje prazne.
Ovdje svjedoimo ukidanju starih eksperimentalnih rezultatima kao nerelevantne, i iz
razloga koji ne potiu iz problematinosti svojstva ljudske percepcije. Hemiari devetnaestog
stoljea su bili ' pravedno cijenjene od strane svojih suvremenika predstavljajui krunu i
perfekciju tanih znanstvenih mjera' i nemamo razloga da sumnjamo u njihova zapaanja. Niti
je potrebno da sumnjamo u docnijoj objektivnosti. Nemam sumnji da bi slini rezultati bili
dobiveni suvremenim hemiarima ukoliko bi ponovili isti eksperiment. Adekvatnost pri
izvoenju je neophodna ali ne i dovoljan uslov za prihvaanje eksperimentalnih rezultata. Oni
takoer trebaju biti relevantni i znaajni.

Stavke koje sam navodio uz pomo primjera mogu biti sumirane na nain za koji ja
vjerujem da je nedvojben sa stajalita fiziara i hemiara i njihove prakse. Zaliha
eksperimentalnih rezultata razmatranih kao prikladna osnova za znanost je stalno
nadopunjavana. Stari eksperimentalni rezultati su odbaeni kao neadekvatni i zamijenjeni sa
jasnim razlozima. Oni mogu biti odbaeni jer eksperiment je ukljuivao neadekvatne mjere
protiv moguih izvora smetnji, zato to mjerenja ukljuivana neosjetljive i staromodne metode
detekcije, zato to eksperimenti su shvaeni kao nesposobni za rjeavanje problema, ili zato
to pitanja koja su bila dizajnirana za odgovaranje na pitanje su izgubile provjerenje/ugled.
Iako ova zapaanja mogu biti viena kao prilino oigledni komentari na svakodnevne
znanstvene aktivnosti, one ipak imaju ozbiljne implikacije za veinu ortodoksne filozofije
znanosti, jer potkopavaju iroko drane pojmove da znanost poiva na sigurnim temeljima.
to vie, razlog zato to nema mnogo povezanosti sa problematinim obiljejima ljudske
percepcije.

Eksperiment kao adekvatan temelj za znanost

U prethodnom dijelu ovog poglavlja izloio sam kritino ispitivanje ideje da

eksperimentalni rezultati su jasno dati i apsolutno sigurni. Izloio sam da su oni ovisni o
teoriji u odreenom pogledu i pogreivi i podloni naknadnoj korekciji. To je mogue
interpretirati kao ozbiljnu prijetnju ideji da znanstveno znanje je specijalno jer je podrano
iskustvom na neki poseban zahtjevajui i uvjerljiv nain. Ako, mogue je tvrditi,
eksperimentalna osnova znanosti je pogreiva i podlona naknadnoj korekciji kao to sam
tvrdio da jeste, onda znanje osnovano na tome mora biti jednako pogreivo i moe se
revidirati. Zabrinutos moe biti ojaano istiui prijetnju cirkularnosti u nainu na koji
znanstvene teorije su navodno nastale iz eksperimenta. Ukoliko su teorije pozvane da bi
procijenjivale adekvatnost eksperimentalnih rezultat, i isti eksperimentalni rezultati su uzeti
kao dokaz teorija , onda se ini da su upale u krug. ini se postoji jaka mogunost da nauka
nee omoguiti sredstva smire raspravu izmeu predlagaa suprostvljene teorije poyivajui se
na eksperimentalne rezultate. Jedna grupa bi se pozivala na teorije da opravda odreene
eksperimentalne rezultate, i protivniki kamp bi se pozivala na suparnike teorije da
opravdaju razliite eksperimentalne rezultate.

Mora biti priznato da je mogunost da relacija izmeu teorija i eksperimenata moe

ukljuivati cirkularni argument. To moe biti ilustrirano sljedeom priom iz mojih dana dok
sam poduavao nastavu. Od mojih uenika se zahtijevalo da sprovedu eksperiment u skladu
sa slijedeim upustvima. Cilj je bio izmjeriti skretanje namotaja koji prenosi struju zaustavljen
izmeu magnetnih potkova i slobodnih za rotaciju oko perpendikularne ose u liniji
udruivanjapolova magneta. Namotaj je formirao dio strojnog kruga koji sadri bateriju za
snadbijevanje struje, ampermetra da mjeri struju i promjenljiv otpor da omogui
prilagoavanje snage struje. Cilj je bio zabiljeiti skretanje magneta koji odgovara razliitim
vrijednostima struje u strujnom krugu zabiljeenom ampermetrom. Eksperiment se smatrao
uspjenim za one studente koji su dobili pravolinijski grafikon kad su nacrtali otklon naspram
struje, iz ega su mogli zakljuiti njihovu proporcionalnost. Sjeam se da sam bio uznemiren
eksperimentom, iako, moda mudro, ja nisam prenio moju zabirnutos svojim uenicima. Moja
zabrinutost je poticala iz injenice da sam znao ta se nalazi unutar ampermetra. Ono to je
bilo unutra jeste namotaj obustavljen izmeu polova magneta na takav nain da je bio
ottklonjen strujom kroz namotaj inei iglu da se pomjera na vidljiv i jednako
izveden/badarenu skalu na ampermetra. U ovom eksperimentu, onda, proprtionalnost otklona
struje je ve pretpostavljena kada oitanje sa ampermetra je uzeta kao mjera struje. Ono to je
uzeto kao podrka eksperimentu je ve pretpostavljena u njemu, i tu je doista cirkularnost.

Moj primjer ilustira kako cirkularnost moe proizai u argumentu koji se poziva na
eksperiment. Ali isti primjer koristi da prikae da ovo ne mora biti sluaj. Eksperiment opisan
iznad mogao je, i uistinu je trebao, koristiti metodu mjerenja struje u namotaj koji nije
ukljuivao otklon namotaja u magnetnom polju. Svi eksperimenti e pretpostavljati istinu
nekih teorija da pomogne pri procjenji da je postavka adekvatna i da intrumenti oitavaju ono
to trebaju. Ali ove pretpostavljene teorije ne trebaju da budu identine teorijama koje se
testiraju, i to se ini opravdano pretpostaviti da preduvjet dobrog eksperimentalnog dizajna je
da se osigura da on to nije.

Jo jedna stavka koja slui da se dobije 'o eksperimentu ovisna teorija' jeste
perspektiva da, kakogod informirana teorija je eksperimentom, postoji snana misao pri kojoj
rezultati eksperimenta su odreeni svijetom a ne teorijama. Kada je instrumentarij postavljen,
strujno kolo zavreno, prekidai baeni i tako dalje, bljesak ce biti ili ne na ekranu, zraka e
biti ili ne zakrivljena, oitanje ampermetra e porasti ili nee. Mi ne moemo uiniti ishod
prilagoenim naoj teoriji. Fiziki svijet je takav kakav jest da eksperiment proveden od
strane Hertza nije dao zakrivljenje zraka katode i modificirani eksperiment sproveden od
strane Thomasa jeste. Materijalne razlike u eksperimentalnom ureenju dva fiziara koji je
doveo do razliitih ishoda, a ne razliite teorije. Smisao u kojem je eksperimentalni ishod
odreen funckioniranjem svijeta prije nego teorteski pogledi o svijetu koji obezbjeuju
mogunost testiranja teorije naspram svijeta. Ovo ne govori o tome da su vani rezultati laki
za postii i nepogreivi, ni da njihova vanost je uvijek jasna. Ali pomae da se ustanovi da
pokuaj za testiranje adekvatnosti znanstvene teorije protiv eksperimentalnih rezultata je
smisleno traganje. Sta vie, historija znanosti daje nam primjere sluajeva gdje je izazov
uspjesno doekan.

4 POGLAVLJE
Izvoenje teorije iz injenica:

Indukcija

Uvod

U prvim poglavljima ove knjige uzeli smo u obzir ideju da ono to je karakteristino
za znanstveno znanje jeste da je ono izvedeno iz injenica. Doli smo do stupnja gdje smo se
detaljno posvetili prirodi obzervacionih i eksperimentalnih injenica koje su uzete u obzir kao
temelj iz kojeg znanstveno znanje moe biti izvedeno, iako, smo vidjeli da ove injenice ne
mogu biti utvrene jasno i sigurno kao to je obino pretpostavljeno. Pretpostavio, donda, da
odgovarajue injenice mogu biti utvrene u znanosti. Sada se moramo suoiti sa pitanjem
kako znanstveno znanje moe biti izvedeno iz tih injenica.

'Znanost je izvedena iz injenica' se moe interpretirati da znai da znanstveno znanje

je napravljeno prvo uspostavljanjem injenica i onda naknadno tvore teorije da im odgovara.
Diskutovali smo ovo gledite u prvom poglavlju i odbili ga kao nerazumnog. Problem koji
hou da istraim ukljuuje interpretaciju 'izvoenje' na neki logian prije nego vremenski
nain. Bez obzira ta dolazi prvo, injenice ili teorija, pitanje kojim se treba baviti je obim do
kojeg je teorija potvrena injenicama. Najjaa mogua tvrdnja je da teorija moe biti logiki
izvedena iz injenica. To je, s obzirom na injenice, teorija moe biti dokazana kao njihova
posljedica. Ova snana tvrdnja ne moe biti zamijenjena. Da bi uvijedli zato je to tako
moramo pogledati neke od osnovnih znaajki logikog rezonovanja.

Logika bebe

Logika je ukljuena u dedukciju izjava iz drugih, datih, izjava. Ukljuena je u ono to

slijedi iz toga. Ovdje nee biti pokuaja davanja detaljnog izvjetaja i procjene logike ili
deduktivnog rezonovanja. Radije, spomenut u take koje e biti dovoljne za na cilj uz
pomo nekih veoma jednostavnih primjera.

Primjer logikog argumenta koji je perfektno adekvatan ili, koristei tehniki termin
koriten od strane logiara, perfektno validan.

Primjer 1

1. Sve fiolozofske knjige su dosadne.

2. Ova knjige je filozofska.
3. Ova knjiga je dosadna
U ovom argumentu, (1) i (2) su premise i (3) je zakljuak. Oigledno je da ukoliko (1)
i (2) su tane onda (3) je vezana da bude tana. Ne mogue je za (3) da bude pogrena kada
je dato da su (1) i (2) tane. Da bi tvrdili da su (1) i (2) tane i da bi porekli (3) to je
 protivrjeenje sebe. Ovo je kljuna odlika logine validne dedukcije. Ako su premise tane
onda zakljuak mora biti taan. Logika je odravana istina.

Blaga promjena u primjeru 1 e nam dati prmjer argumenta kada nije validan.

Primjer 2

1. Mnoge filozofske knjige su dosadne.

2. Ova knjiga je filozofska knjiga.
3. Ova knjiga je dosadna.
U ovom primjeru, (3) ne prati nunost iz (1) i (2). I ako (1) i (2) su tane, onda se
moe ispostaviti da je ova knjiga jedna od rijetkih filozofskih knjiga koje nisu dosadne.
Prihvaajui (1) i (2) kao tane i dranje (3) da je netana ne ukljuuje protivrjeje. Argument
je nevaei.

itaoc se osjea dosadno do sada. Iskustvo takve vrste se oslanja na istinu izjave (1) i
(3) u primjeru 1 i primjeru 2. Ono to treba ovdje naglasiti jeste da logika dedukcija sama ne
moe uspostaviti istinu injeninih izjava vrsta kao u naem primjeru. Sva ta logika moe nam
ponuditi u ovoj povezanosti da ukoliko je premisa tana i argumenat je validan onda
zakljuak mora biti taan. Ali da li je premisa tana ili netana nije pitanje koje moe biti
uspostavljeno pozivajui se na logiku. Argument moe biti perfektno validno dedukcioniran
ak i ako ukljuuje lane/netone premise.

Primjer 3

1. Sve make imaju pet nogu.

2. Maca Bugs je moja maka.
3. Maca Bugs ima pet nogu.
Ovo je perfektno validna dedukcija. Ako (1) i (2) su tane onda (3) mora biti taan.
Desilo se, u ovom primjeru (1) i (3) su pogrene. Ali ovo ne utie na injenicu da je argument
validan.

Postoji snaan smisao, onda, u kojem logika sama nije izvor novih istina. Istina
injeninih izjava koji sainjava premise argumenata na mogu biti ustanovljene pozivajui se
na logiku. Logika moe jednostavno otkriti ta slijedi iz, ili ta je ve ukljueno u misao,
izjava kojima mi ve trebamo da rukovodimo. Naprotiv ogranienja mi imamo snaga logike,
naime, je osobina ouvanja istine. Ukoliko mi moemo biti sigurni da su nae premise tane
onda mi moemo jednako sigurni biti da sve to logiki izvedemo iz njih e takoer biti tano.

Da li znanstveni zakoni mogu biti izvedeni iz injenica?

Sa ovom diskusijom o prirodi logike iza nas, moe biti jasno pokazano da znanstevno
znanje ne moe biti izvedeno iz injenica ukoliko je 'izvedba' interpretirano kao 'logiki
deducirano'.
 Neki jednostavni primjeri znanstvenog znanja e biti dovoljni za ilustraciju ove
bazine tvrdnje. Uzmimo u obzir neke znanstvene zakone niskog nivoa kao to je 'metali se
proiruju kada se zagrijavaju' ili 'kiselina pretvara lakmus u crveno'. Ovo su opte izjave. Oni
su primjeri na koje se filozofi odnose prema univerzalnim izjavama. Oni se odnose na sve
sluajeve odreene vrste, svi sluajevi metala kada se ugriju i sve sluajeve lakmusa uronjeni
u kiselinu. Znanstveno znanje nepromjenljivo ukljuuju opte tvrdnje ove vrste. Situacija je
prilino drugaija kada doe do opaanja izjava koji ine injenice koje omoguavaju dokaz
za opte znanstvene zakone. Te vidljive injenice i eksperimentalne injenice su specifine
izjave o stanju koji je u upotrebi u odreenom vremenu. Filozofi ih nazivaju singularnim
izjavama. One ukljuuju izjave poput 'duina bakrene poluge je porasla kada je ugrijan' ili
'litmus papir pocrveni kada je utopljen u epruvetu hidrohlorine kiseline'. Pretpostavio da mi
imamo veliki broj takvih injenica na raspolaganju kao pogloda iz koje se nadamo da emo
izvui neko znanstveno znanje (o metalima ili kiselinama u sluaju naeg primjera). Koja
vrsta argumenata nas mogu usmjeriti od ovih injenica, kao premisa, do znanstvenih zakona
kojim teimo da izvedemo kao zakljuke? U sluaju naeg primjera u pogledu irenja metala
argument moe biti shematski prikazan kao u nastavku:

Premise

1. Metal x1 se iri kada je ugrijan u t1 sluaju.

2. Metal x2 se iri kada je ugrijan u t2 sluaju.
3. Metal xn se iri kada je ugrijan u tn sluaju.

Zakljuak

Svi metali se ire kad su ugrijani.

Ovo nije logiki validan argument. Nedostaju mu osnovne odlike argumenta kao
takvog. Nije jednostavno sluaj da ako izjave koje sainjavaju premise su tane da zakljuak
treba biti taan. Ipak mnoga opaanja metala koji se ire s kojima smo radili, to je, bezobzira
koliko velik n moe biti u naem primjeru, ne postoji logika garancija da neki primjeri
metala nee u nekim situacijama se skupiti kada se ugriju. Ne postoji protivrjenost u
tvrenju oba da svi poznati primjeri zagrijavanja metala su rezultirali irenjem i da 'svi metali
se ire kada su ugrijani' je netona.

Ova jasna tvrdnja je ilustrirana je malo neto grozan primjer pripisan Bertrand
Russelu. Tie se urke koji je nove na svoje prvo jutro na farmi urki da je bio nagranjem u 9
ujutru. Nakon to je ovo iskustvo bilo ponovljeno svakodnevno tokom nekoliko sedmica
urka se osjeala sigurno da zakljui 'Ja sam uvijek hranjena u 9 ujutru'. Zakljuak se
ispostavio da je ne toan na odreen nain kada, za Boino vee, umjesto da je nahranjena,
grlo urke je bilo prerezano. urkini argumenti su prethodili iz brojnih tanih obzervacija do
pogrenog zakljuka, jasno pokazujui nevanost argumenta sa logikog stanovita.

Argumenti ove vrste koje sam ilustrirao sa primjerom koji se tie irenja metala, koji
proizlazi iz ogranienog broja specifinih injenica do opteg zakljuka, nazivaju se
induktivni argumenti, razliit od logikih, deduktivnih argumenata. Karakteristika induktivnih
argumenata koja ih razlikuje od deduktivnih jeste, nastavljenjem od izjave o neemu do izjave
o svim sluajima jedne vrste, da oni idu izvan onoga to se nalazi u premisi. Opti znanstveni
zakoni stalno idu iznad odreene koliine vidljivih dokaza koji su dostupni da ih podrali, i to
je razlog zato oni nikad ne mogu biti dokazani u logino deduciranom smislu iz tog dokaza.

ta ini dobar induktivni argument?

Vidjelo smo da ukoliko znanstveno znanje je shvaeno kao izvedeno iz injenica, onda
'izvedeno' mora biti shvaeno u induktivnom smislu prije nego deduktivnom. Ali koje su to
karakteristike dobrog induktivnog argumenta? Pitanje je fundamentalnog znaenja zato to je
jasno da ne sve generalizacije/uopavanje iz vidljivih injenica su zajamene. Neke od njih
emo htjeti smatrati previe nepromiljene ili bazirane na nedovoljno dokaza, kao i kada,
moda, mi osuujemo pripisivanje nekih karakteristika itavoj etikoj grupi na osnovu nekih
neugodnih susreta sa samo jednim parom komija. Pod kojim tano okolnostima je opravdano
tvrditi da znanstveni zakon je izveden iz ogranienog tijela opaanja i eksperimentalnih
dokaza?

Prvi pokuaj odgovora na ovo pitanje ukljuuje potranju da, ako je induktivni
zakljuak iz vidljivih injenica do zakona opravdan, onda sljedei uslovi trebaju biti
zadovoljeni:

1. Broj opaanja tvorei osnovu generalizacije treba biti velik.

2. Opaanja trebaju biti ponovljena pod raznim uvjetima.
3. Nijedna prihvaena obzervacija ne bi trebala se sukobiti sa izvedenim zakonom.

Prvi uslov je smatran kao neophodan zato to je jasno da nije opravdano zakljuivati da se
svi metali ire kada su ugrijani na osnovu samo jednog opaanja proirenja eljezne
poluge, kao to nije opravdano zakljuivati da svi Austrijalci su alkoholiari na osnovu
jednog opaanja pijanog Austrijalca. Veliki broj neovisnih obzervacija e se initi
potrebnim prije nego je uopavanje opravdano. Dobar induktivni argument ne udi za
zakljucima.

Jedan od naina poveanja broja obzervacija u spomenutom primjeru bi bilo ponovno

zagrijavanje metalne poluge ili neprekidno opaanje odreenog Austrijalca koji se opija
no za no, i moda jutro za jutrom. Oito, lista vidljivih izjava steenih na takav nain
tvore veoma nezadovoljavajuu osnovu za odgovarajuu generalizaciju. To je razlog zato
drugi uslov je potreban. 'svi metali se ire kada su zagrijani' bi bilo opravdana
generalizacija samo ako je opaanje irenja zasnovano na irokom spektru uslova. Razne
vrste metala trebaju biti zagrijani, kratke poluge, duge poluge, srebrene poluge, bakrene
poluge, itd. Trebaju biti zagrijane na visokom i niskom pritisku i visokim i niskim
temperaturama i tako dalje. Samo ako u svim tim prilikama rezultat je irenje onda je
opravdano generalizirati indukciju na opti zakon. Nadalje, evidentno je da ako poseban
uzorak metala je opaan da se ne iri kada je zagrijan, onda generalizacija na zakon nee
biti opravdana. Treci uslov je sutinski.
 Ovo moemo saeti sa sljedeom izjavom principa indukcije.

Ako je veliki broj A bio opaan u raznim uslovima, i ako sve te A bez izuzetka
posjeduju osobinu B, onda sve A imaju osobinu B.

Postoje ozbiljni problemi sa ovom karakterizacijom indukcije. Uzmimo u obzir prvi

uslov, zahtjev za velikim brojem obzervacija. Jedan od problema sa tim jeste nejasnoa
oko 'velikog'. Jesu li stotine, hiljade ili vie opaanja potrebni? Ukoliko mi pokuamo
uvesti preciznost uvoenjem broja, onda e zasigurno biti mnogo proizvoljnosti u
izabranom broju. Problemi se ne zaustavljaju ovdje. Postoje mnogi sluajevi u kojima
zahtjev za velikim brojem sluajeva se ini neprikladnim. Da bi ilustrirali ovo, uzmite u
obzir snane reakcije publice protiv nuklearnog ratovana koji je bio provociran bacanjem
prve atomske bombe na Hiroimu pri kraju Drugog Svjetkog rata. Ta reakcija je bazirana
na razumijevanju do koje mjere je atomska bomba dovela do rasprostanjene destrukcije i
ljudske patnje. Ovaj ve rasprostranjeno, sigurno opravdano, vjerovanje je bilo bazirano
na jednom drmatinom zapaanju. U istom stilu, veoma tvrdoglav istraiva koji insistira
na stavljanju svoje ruke u vatru mnogo puta prije nego to zakljui da vatra spaljuje.
Uzmimo u obzir manje izmiljen primjer povezan sa znanstvenom praksom.
Pretpostavimo da sam reproducirao eksperiement zabiljeen u nedavnim znanstvenom
asopisu, i poslao svoje rezultate u publikaciju. Sigurno bi glavni urednik asopisa odbio
moj rad, objanjavaui da je eksperiment ve uraen. Prvi uslov je time izreetan.

Drugi uslov ima ozbiljne probleme takoer, potiui iz potekoa koje okruuju
pitanje o tome ta se smatra znaajnom promjenom u okolnostima. ta se smatra
znaajnom promjenom u okolnostima u kojoj irenje zagrijanom metala se
istrauje?potrebno je varirati sa tipom metala, pritiskom i vremenom dana? Odgovor je
'da' u prvom i mogue u drugom sluaju, ali 'ne' u treem sluaju. Ali koje su osnove za
takav odgovor? Pitanje je vano jer ukoliko se moe odgovoriti liste varijacija mogu biti
proirene neodreeno beskrajno dodavajui daljnje varijacije, kao to je veliina
labaratorija i boja ekperimentatorovih arapa. Ako takve 'nebitne' varijacije mogu biti
uklonjene, uslovi u kojima induktivni zakljuak moe biti prihvaen ne moe biti nikad
zadovoljen. Koje su osnove, onda, koje se odnose na opseg 'nebitnih' varijacija? Zdravo
razumski odgovor je jasan dovoljno. Me izvlaimo svoje prijanje znanje o situaciji da bi
odvojili izmeu faktora koji mogu i oni koji ne mogu utjecati na sisteme koje mi
istraujemo. Nae znanje o metalima i nainima na koji oni reaguje nas dovode do
oekivanja da e se njihovo fiziko ponaanje ovisiti o vrsti metala i okruujueg pritiska
a ne doba dana ili eksperimentatorovom bojom arapa. Mi izvlaimo nau trenutnu zalihu
znanja da nam pomogne procijeniti ta je relevatna okolnost koja moda treba biti
promijenjena kada istraujemo uoptenost efekta pod istragom.

Ovaj odgovor na problem je zasigurno taan. Meutim, on postavlja problem za

dovoljno snanu verziju tvrdnje da znanstveno znanje treba biti izvedeno iz injenica
putem indukcije. Problem nastaje kada se postavlja pitanje kako se znanje poziva kada
sudimo relevantnost ili pak neke okolnosti phenomena koje se istrauje je samo po sebi
potvreno. Ako zahtijevamo da to znanje po sebi je dolo putem indukcije, onda e se na
 problem vratitit, zato to dalji induktivni argumenti e sami po sebi zahtijevati
specifikaciju relevantne okolnosti i tako dalje. Svaki induktivni argument ukljuuje
pozivaje na prijanje znanje, koji zahtijeva induktivni argument da ga opravda, to
ukljuuje pozivanje na daljnje prijanje znanje i tako dalje u zatvoreni krug. Ovaj zahtjev
da svo znanje treba biti opravdano indukcijom postaje zahtjev koje ne moe biti
ispunjeno.

I trei uslov je problematiak poto malo znanstvenog znanja bi preivjelo zahtijev da

ne bude poznatih izuzetaka. Ovaj je toka koja e biti razmatrana u detalje u sedmom
poglavlju.

Daljnji problemi sa indukcijom

Pozovimo se na poziciju prema kojoj znanstveno znanje je izvedeno iz vidljivih

injenica neke vrste induktivne interferencije induktivizma i one koji se slau sa gleditem
induktivisti. Ve smo istakli vaan nerazdvoljivi problem sa tim gleditem, naime, problem
preciznog navoenja pod kojim uvijetima generalizacija predstavlja dobru induktivnu
inferenciju. Postoje i drugi problemi sa induktivnom pozicijom.

Ukoliko prihvatimo savremeno znanstveno znanje neto kao zdravo za gotovo, onda
prizajemo da se veina tog znanja odnosi na neopaljivo. Odnosi se na stvari kao protoni i
elektroni, geni i DNA molekule i tako dalje. Kako takvo znanje moe biti smjeteni u
induktivnu poziciju? Utoliko to induktivno rasuivanje ukljuuje neku vrstu generalizacije iz
vidljivih injenica, ini se da takva obrazloenja nisu sposobna donijeti znanje o neopaljivim
stvarima. Bilo koje generaliziranje sa injenica o vidljivom svijetu moe donijeti nita vie do
generalizacija o vidljivom svijetu. Posljedino, znanstveno znanje o neopaljivom svijetu ne
moe nikad biti osnovano na neku vrstu induktivnog rezonovanja o kojem smo diskutovali.
Ta injenica ostavlja inductivistima neugodnu poziciju gdje trebaju da odbiju veinu
suvremene znanosti na osnovu toga to ona ukljuuje dalje od onoga to se moe opravdati
induktivnom generalizacijom iz opaanja.

Sljedei problem nastaje iz injenice da mnogi znanstveni zakoni imaju formu tanog,
matematiki formulisanog zakona. Zakon gravitacije, koji tvrdi da sila izmeu bilo koje dvije
mase je proporcionalna produktu tih masa podijeljena sa kvadriranom razdaljinom koja ihr
razdvaja, je jasan primjer. U poreenju sa tanou takvih zakona me imamo netanost bilo
kojeg mjerenja kojeg ine opaljivi dokazi. Priznato je da su sve obzervacije predmet nekog
stepena greke, kao to se vidi u praksi znanstvenika kada piu rezultate odreenih mjerenja
kao x+- dx, gdje je dx predviena margina greke. Ako su znanstveni zakoni induktivne
generalizacije iz opaljivih injenica onda je teko vidjeti kako je mogue izbjei netanost
mjerenja koji ine premisu induktivnog argumenta.

Tre problem induktivizma je stari filozofski problem zvan problem indukcije.

Problem proizlazi za sve koji se slau sa gleditem da znanstveno znanje u svim svojim
aspektima mora biti opravdano ili pozivajui se na (deduktivnu) logiku ili proizlaziti iz
iskustva. David Hume, filozof osamnaestog stoljea, koji se slagao sa ovim gleditem, i on je
razumljivo predstavio problem koji u sada naglasiti.

Problem proizlazi kada mi postavljamo pitanja kako indukcija po sebi moe biti
opravdana. Kako je princim indukcije potvren? Oni koji se slau sa gleditem o kojem
raspravljamo, imaju samo dvije opcije, da opravdaju pozivajui se na logiku ili pozivajui se
na iskustvo. Vidjelo smo ve da prva opcija nee uspjeti. Induktivni zakljuci nisu logiki
(deduktivni) zakljuci. Preostaje nam druga opcija, pokuaj opravdanja indukcije pozivajui
se na iskustvo. Kakvo bi to opravdanje trebalo biti? Vjerovatno, bilo bi neto kao ovo.
Uoeno je da indukcija uspijeva u velikom broju sluajeva. Na primjer, zakon optike, izveden
undukcijom iz rezultata labaratorijskog istraivanja, koristio se u vie prilika u dizajniranju
optikih instrumenata koji su radili na zadovoljavajui nain, koriteni su uspjeno u
predvianju pomraenja i kombinaciji. Lista bi mogla biti produena sa sluajevima koji su
uspjeno predvieni i objanjenjima za koje pretpostavljamo da su na osnovi induktivno
izvedenih znanstvenih zakona i teorija. Prema tome, argument odmie, a indukcija je
opravdana iskustvom.

Opravdanje indukcije je neprihvatljiva. Ovo je vidljivo kada je argument prikazan

shematski:

Princip indukcije je bio uspjean u x1 sluaju.

Princip indukcije je bio uspjean u x2 sluaju i tako dalje.

Princip indukcije uvijek funkcionira.

Opta izjava koja tvrdi validnost principa indukcije je zakljuak iz brojnih
individualnih sluajeva uspjenog funkcioniranja. Argument je stoga sam po sebi induktivan.
Posljedino, pokuaj opravdanja indukcije pozivanjem na iskustvo ukljuuje pretpostavljenje
onoga to se pokuava dokazati. Ukljuuje opravdavanje indukcije pozivanjem na indukciju, i
s time je apsolutno nezadovoljavajue.

Jedan pokuaj izbjegavanja problema indukcije ukljuuje oslabljenje zahtjeva da

znanstveno znanje bude dokazano tanim, i da ostatak sadraja s tvrdnjom da su naune izjave
mogua pokazati da su vjerovatno istina u svjetlu dokaza. Veliki broj zapaanja koji se moe
pozvati da podri tvrdnju da materijali gui od zraka padaju prema dolje na zemlju, iako nam
ne dozvoljava da se dokae istinitost tvrdnje, opravdava tvrdnju da je ona vjerovatno tana. U
skladu sa ovom sugestijom moemo preformulisati princip indukcije za itanje, 'ako veliki
broj A-ova je posmatran u razliitim uslovima, i ako su svi opaani A-ovi imali osobinu B,
onda svi A vjerovatno imaju osobinu B'. Ova preformulacija ne prevazilazi problem
indukcije. Preformulasani princim je i dalje univerzalna izjava. Ona nagovijetava, na osnovu
konanog broja uspjeha, da sva primjenjivana principa e dovesti do opteg zakljuka da su
vjerovatno tani. Kao posljedica, pokuaj opravdanja probabilistike verzije principa
indukcije pozivajui se na iskustvo ukljuuje pozivanje na induktivni argument koji su
opravdani kao i principi u svojoj orginalnoj formi.
 Postoji jo jedan osnovni problem sa interpretacijom induktivnih argumenata koji
upravljaju njima vodei ih do mogue istine prije nego istine. Ova problem nastaje im se
pokua biti precizan o tome koliko je vjerovatan zakon ili teorija u svjetlu odreenog dokaza.
Moe izgledati intuitivno mogue da kako vidljiva podrka za opti zakon se poveava
vjerovatnost istine takoer raste. Ali ova intuicija ne uspijeva proi pregled. S obzirom na
standardnu teoriju vjerovatnoe teko je izbjei zakon da vjerovatnoa bilo kojeg opteg
zakona je nula bez obzira na obzervacione dokaze. U ne tehnikom smislu, bilo koji
obzervacioni dokaz e se sastojati iz ogranienog broja vidljivih izjava, gdje e opti zakon
initi tvrdnje o besonanosti moguih sluajeva. Vjerovatnost zakona u svjetlu dokaza je onda
ogranien broj podijeljen sa beskonalnou, to ostaje nula bilo kojim poveanjem
ogranienim faktorom broja dokaza. Gledajui na to iz drugog ugla, uvijek e biti beskonani
broj optih izjava koje su kompaktibilne sa ogranienim brojem zapaenih izjava, kao to je u
neogranieosti linija koje mogu biti nacrtane iz ogranienih taaka. To jeste, uvijek e biti
neogranien broj hipoteza kompaktibilnih sa ogranienim brojem dokaza. Za posljedicu,
vjerovatnoa tanosti bilo kojeg je jednaka nuli. U dvanaestom poglavlju diskutovat emo
mogue naine ovog problema.

Na kraju prethodog dijela otkrili smo dvije vrste problema sa idejom da znanstveno
znanje je izvedeno iz injenica putem neke vrste induktivnog zakljuivanja. Prvi se odnosio
na problem specificiranja adekvatnosti induktivnog argumenta. Drugi je ukljuivao
cirkularnost ukljucenu u pokusajima da se opravda indukcija. Razlog zato ne shvaam
problem indukcije ozbiljno jeste da svaki pokuaj obezbjeivanja procjene znanosti se vee
za suoavanje sa problemom sline vrste. Vezani smo sa problemom ukoliko pokuavamo
racionalno opravdati svaki princip koji koristimo, jer ne moemo navesti racionalni argument
za sami racionalni argument bez sumnje za ono to tvrdimo. Ni logika se ne moe tvrditi na
nain da ne trai pitanja. Meutim, ono to ini valjan deduktivni argument moe biti odreen
sa visokim stepenom preciznosti, poto ono to ini dobar induktivni argument ne treba da
bude posve jasan.

Poziv induktivizma

Saeti izraz induktivistikog gledita nauke, stav da znanstveno znanje je izvedeno iz

injenica induktivnim zakljuivanjem o kojem smo raspravljali u poetnom poglavlju
oveknjige, je sadran u odjeljku koji slijedi napisan od strane ekonomiste dvadesetprvog
stoljea:

Ukoliko pokuamo da zamislimo kako um nadljudske snage i doseg, ali normalno do

sada kao logiki procesi se tie svojih misli... koristili bi znanstvene metode, proces bi bio
sljedei: Prvo, sve injenice be bile opaane i zabiljeene, bez selekcije ili prethodne
pretpostavke o njihovoj vanosti. Drugo, zapaane i zabiljeene injenice bi bile analizirane,
poreene i svrstane, bez hipoteza ili postavki, do onih koje su obavezno ukljuene u logiku
misli. Tree, iz analize injenica, generalizacija bi bila induktivno izvedena u skladu sa
relacijama, klasifikaciji ili neformalno, izmeu njih. etvrto, dalje istraivane bi bilo
deduktivno kao i induktivno, ukljuujui zakljuke iz prije utvrenih generalizacija.
 Vidjeli smo da ideja skupljanja injenica jeste i moe zauzeti mjesto prije sticanja i
prihvatanja bilo kojeg znanja ne zahtijeva analizu. Predloiti drugaije je vjerovati da moje
zapaanje flore u Austrijalijskom grmlju bi bila vie vrijedna nego istreniranih botanista
tanije jer ja znam malo botanike. Odbacimo ekonomsku karakterizaciju nauke. Ono to
ostaje u opticaju ima odreeno pozivanje. Ono je sumirano u 2 figuri. Zakoni i teorije koji
ine znansteno znanje su izvedeni putem indukcije iz injeninih osnova snadbjeven
obzervacijama i eksperimentima. Kada je opte znanje dostupno, mogu se koristiti da se
izvuku pretpostavke i ponude objanjenja.

Razmotrite sljedei argument:

1. Prilino ista voda zamrzne e na 0 stepeni (ako ima dovoljno vremena)
2. Moj radijator u autu sadri prilino istu vodu.
3. Ako temperatura padne ispod nula stepeni, voda u mom radijatoru u autu e se
zamrznuti (ako ima dovoljno vremena)

Imamo primjer validnog logikog argumenta da deduciramo pretpostavku 3 iz

znanstvenog znanja sadranoj u prvoj premisi. Ako su 1 i 2 tane, 3 mor biti tana. Kakogod,
istina 1, 2 ili 3 niu ustanovljene ovom ili nekom drugom dedukcijom. Za induktiviste izvor
znanstvene istine je iskustvo a ne logika. Iz ovog stava, 1 e biti utvren direktnim
zapaanjem u ranim prilikama zamrzavanja vode. Kada su 1 i 2 ustanovljene putem zapaanja
i indukcije, pretpostavka 3 moe biti deduktovana iz njih.
Manje trivijalan primjer bi bio vie komplikovan, ali uloga koju igra zapaanje,
indukcija i dedukcija ostaju u osnovi ista. Kao krajnji primjer, uzet u u obzir induktivistiki
sluaj kako fizika znanost je u mogunosti da objasni dugu.
Jednostavna prva premisa prethodnog primjera je ovdje zamijenjena brojnim
zakonima upravljajui ponaanjem svjetla, naime zakon reflekcije i prelamanja svjetla i tvrdi
o ovisnosti koliine prelamanja na boju svjetla. Ovi opti zakoni su izvedeni iz iskustva putem
indukcije. Veliki broj labaratorijskih eksperimenata su izvedeni, prelamajui zrake svjetla iz
ogledala i povrine vode, mjerei uglove prelamanja za zrake svjetla koje prolaze iz zraka do
vode, vode do zraka i tako dalje, u razliitim okolnostima, dok nije zadovoljena neka okolnost
nije pretpostavljena da bude nepodna da dozvoli induktivno izvoenje zakona optike iz
eksperimentalnih rezltata.
Druga premisa naeg primjera e takoer biti zamijenjna sa komplikovanim redom
izjava. Ono e ukljuivati tvrdnje efekta da sunce je postavljeno u neku posebnu poziciju na
nebu u odnosu na promatraa na zemlji, i da kapi kie padaju iz oblaka smjetenim u
posebnom regijonu u odnosu na posmatraa. Postavljene izjave kao ove, koje opisuju
postavku istraivanja, se naziva kao poetni uvjeti. Opisi eksperimentalnih postavki e biti
poetni uvjeti.
Sa datim zakonima optike i poetnim uvjetima, sada je mogue izvesti dedukciju iz
koje e proizai objanjenje formiranja duge vidljive posmatrau.
 POGLAVLJE 5

Uvod u falsifikacionizam

UVOD

Karl Popper je bio najsnaniji pristalica alternative induktivizma, koju u nazvati

falsifikacionizam. Popper je obrazovan u Beu 1920-ih, u vrijeme kad je logiki
pozitivizam bio utemeljen od strane grupe filozofa koji su bili poznati kao Beki krug. Jedan
od najpoznatijih bio je Rudolph Carnap, i sukob i rasprava izmeu njegovih i Popperovih
pristalica bili su u sreditu filozofije znanosti sve do 1960-ih. Popper osobno govori o tome
kako je bio razoaran idejom da je znanost posebna jer moe biti izvedena iz injenica, to
vie injenica, to bolje. Postao je sumnjiav prema nainu na koji su Frojdovci i Marksisti
podravali njihove teorije tumaei irok raspon sluajeva, ljudskog ponaanja ili povijesne
promjene, u pogledu njihove teorije i zahtijevajui da ih se potvrdi u tim iskazima. Popperu se
inilo da ove teorije nikada ne mogu biti nepravilne, tj. pogrene zato to su bile dovoljno
fleksibilne da se prilagode svakom primjeru ljudskog ponaanja ili povijesne promjene, u
skladu sa teorijom. Stoga, iako su se predstavljale kao snane teorije, potvrene mnotvom
injenica, u sutini nisu mogle nita objasniti jer nisu mogle nita iskljuiti. Popper je ovo
uporedio sa poznatim testom Einsteinove teorije relativnosti, provedenog od strane
Eddingtona 1919.g. Einsteinova teorija je imala implikaciju da se zrake svjetlosti trebaju
saviti kako prolaze blizu masivnog objekta poput Sunca. Kao posljedica, zvijezda smjetena
iza Sunca trebala bi se pojaviti pomjerena u odnosu na smjer u kojem bi bila posmatrana u
odsustvu ovog savijanja. Eddington je traio ovo premjetanje, posmatrajui zvijezdu u
vrijeme kada je svjetlost sa Sunca bila blokirana pomraenjem. Dogodilo se to da je
premjetanje bilo oigledno i nastala je Einsteinova teorija. Ali Popper istie da to nije moglo
biti. Donosei posebnu, provjerljivu pretpostavku, cijela teorija relativnosti bila je u opasnosti.
Iskljuila je opservacije koje su u sukobu sa pretpostavkom. Popper je iznio zakljuak da
prave znanstvene teorije, donosei odreene pretpostavke, iskljuuju opseg vidljivih stanja
stvari, u smislu u kojem on smatra da Frojdovci i Marksisti nisu uspjeli. Doao je do kljune
ideje da su znanstvene teorije oborive.
Falsifikacionisti otvoreno priznaju da su opservacije voene i pretpostavljene teorijom.
Takoer su sretni da napuste bilo koju tvdnju da teorije mogu biti istinite ili vjerovatno istinite
u svjetlu vidljive oiglednosti. Teorije su tumaene kao spekulativna i privremena nagaanja
ili pretpostavke slobodno kreirane ljudskim intelektom u nastojanju da se ponudi adekvatno
objanjenje nekog aspekta svijeta ili univerzuma. Jednom predloene, teorije trebaju biti
rigorozno i nemilosrdno testirane opservacijom i eksperimentom. Teorije koje ne prou
opservacijske i eksperimentalne testove, moraju biti eliminisane i zamijenjene daljnjim
pretpostavkama. Znanost napreduje pokuajima i pogrekama, pretpostavkama i
opovrgavanjima. Samo najsnanije teorije opstaju. Iako se nikada ne moe legitimno rei za
neku teoriju da je istinita, moe se rei da je najbolja dostupna i da je najbolja od svega do
tada. Nema problema sa znaajem i opravdanjem indukcije za falsifikacioniste jer prema
njima, znanost ne ukljuuje indukciju. Sadraj ovog kratkog pregleda falsifikacionizma bit e
dopunjen u sljedea dva poglavlja.

LOGIKA U KORIST FALSIFIKACIONIZMA

Prema falsifikacionizmu, neke teorije mogu izgledati pogrene prema rezulatima opservacije i
eksperimenta. Postoji jednostavna logika koja izgleda ide u korist falsifikacionistima. Kako je
ve naznaeno u 4. poglavlju, pretpostavimo da su istinite opservirane tvdnje dostupne nama,
nikada nije mogue izvesti generalan zakon i teoriju logikom dedukcijom na osnovu samo
toga. Kako god, mogue je izvesti logine dedukcije poevi od pojedinanih opserviranih
tvrdnji kao premisa, da bi se dolo do netonosti generalnih zakona i teorija logikom
dedukcijom. Npr. ako nam je data tvrdnja Gavran koji nije crn, vien je na mjestu x u
vrijeme t, onda logino iz ovog slijedi da je Svi gavrani su crni pogrena tvrdnja. Prema
tome, argument:

Premisa: Gavran, koji nije crn, bio je na mjestu x u vrijeme t.

Zakljuak: Nisu svi gavrani crni.

je logiki opravdana dedukcija.

Ako je premisa potvrena, a zakljuak odbijen, dolazi do kontradikcije. Jedan ili dva primjera
e pomoi ilustrirati ovu pomalo trivijalnu logiku. Ako opservacijom moe biti utvreno u
nekom eksperimentu da se teine od 10 kilograma i 1 kilogram u slobodnom padu, kreu
priblino istom brzinom, moemo zakljuiti da je pretpostavka, da tijela padaju brzinom
obrnuto proporcionalnom njihovoj teini, pogrena. Ako moe biti demonstrirano bez sumnje
da se zraka svjetlosti prolazei blizu Sunca, savija po zakrivljenom putu, onda nije sluaj da
se zrake obavezno kreu u ravnoj putanji.

Netonost generalnih tvrdnji moe biti izvedena iz prikladnih pojedinanih tvrdnji.

Falsifikacionisti maksimalno koriste ovu logiku.

OBORIVOST KAO KRITERIJ ZA TEORIJE

Falsifikacionisti vide znanost kao set hipoteza koje su uvjetno predloene s ciljem preciznog
opisivanja ili procjenjivanja ponaanja, nekog aspekta svijeta ili univerzuma. Kako god,
nijedna hipoteza nee to postii. Postoji jedan fundamentalni uslov koji svaka hipoteza ili
sustav hipoteza mora zadovoljiti kako bi si osigurala status znanstvenog zakona ili teorije.
Ako eli initi dio znanosti, hipoteza mora biti oboriva. Prije nego nastavimo dalje, vano je
da bude jasna upotreba pojma oborivo kod falsifikacionista.

Ovdje su neki primjeri jednostavnih tvrdnji koje su oborive:

1. Kia nikada ne pada srijedom.

2. Sve tvari se ire kad ih se zagrijava.
3. Teki objekti, poput cigle, kada su puteni blizu povrine zemlje, past e ravno na tlo,
ako ih se ne ometa.
4. Kada je zraka svjetlosti reflektirana ravnim ogledalom, kut koji zatvara, jednak je kutu
refleksije.

Tvrdnja 1 je oboriva jer se moe provjeriti posmatranjem kie kako pada srijedom. Tvrdnja 2
je oboriva. Moe se provjeriti posmatrajui neku tvar x koja se ne iri kad biva zagrijavana u
vremenu t. Voda blizu svoje toke smrzavanja moe posluiti za obaranje tvrdnje 2. Obje
tvrdnje, 1 i 2, su oborive i netone. Tvrdnje 3 i 4 mogu biti tone, koliko ja znam. Ipak,
oborive su u namjernom smislu. Logiki je mogue da e sljedea cigla koja je putena,
pasti prema gore. Nema logike kontradikcije ukljuene u ovu tvrdnju, Cigla je pala gore
kad je putena, iako moe biti da takva tvrdnja nikad nije podrana opservacijom. Tvrdnja 4
je oboriva zato to zraka svjetlosti u kontaktu sa ogledalom pri nekom zakrivljenom kutu
moe jedino biti reflektirana okomito na ogledalo. Ovo se nikada ne bi dogodilo da je zakon
refleksije istinit, ali logika kontradikcija ne bi bila ukljuena, da jest. Obje tvrdnje, 3 i 4 su
oborive, iako se moe dogoditi da su tone.

Hipoteza je oboriva ako postoji logiki mogua opservirana tvrdnja ili set opserviranih tvrdnji
koje su proturjene hipotezi, to bi, ako se ispostavi kao tono, oborilo hipotezu.

Ovdje su jo neki primjeri tvrdnji koje ne ispunjavaju ovaj zahtjev i stoga nisu oborive.

5. Ili kia pada, ili ne pada.

6. Sve toke na Euklidovoj krunici su jednako udaljene od njenog centra.
7. Srea je mogua u sportskim prognozama.

Nema logiki mogue opservirane tvrdnje koja moe opovrgnuti 5. tvrdnju. Istinita je, kakvo
god da je vrijeme. Tvrdnja 6 je obavezno istinita zbog definicije Euklidove krunice. Ako sve
toke u krunici nisu jednako udaljene od njenog centra, onda to jednostavno nije Euklidova
krunica. Sve neenje nisu oenjeni je neoboriva iz istog razloga. Tvrdnja 7 je citirana iz
horoskopa u novinama. Tipini je primjer nezaobilazne strategije itaa sudbine. Tvrdnja je
neoboriva. Zasniva se na tome da kae itatelju da ako se kladi danas moe pobijediti, to
ostaje tono bez obzira da li e se kladiti ili ne, a ako da, hoe li pobijediti ili ne.

Falsifikacionisti zahtijevaju da znanstvene hipoteze budu oborive, u smislu rasprave.

Inzistiraju na ovome zato to iskljuivanjem seta logiki moguih opserviranih tvrdnji, zakon
ili teorija su jedino informativne. Ako je tvrdnja neprovjerljiva, onda svijet moe imati kakva
god svojstva, ponaati se kako god, bez sukoba sa tvrdnjom. Tvrdnje 5, 6 i 7, za razliku od 1,
2, 3 i 4, ne govore nam nita o svijetu. Znanstveni zakon ili teorija nam u idealnom sluaju
trebaju dati neke informacije o tome kako svijet funkcionira, time to iskljuuje naine na
koje bi (logiki) mogao funkcionirati, ili u sutini ne funkcionira. Zakon Svi planeti se kreu
u elipsama oko Sunca je znanstven zato to tvrdi da se planeti u biti kreu u elipsama i
iskljuuje orbite koje su etvrtaste ili ovalne. Pored toga to zakon donosi odreenu tvrdnju o
planetarnim orbitama, ima informativni sadraj i oboriv je.

Povrni pogled na neke zakone koji se mogu smatrati tipinim dijelom znanstvenih teorija
ukazuje na to da zadovoljavaju kriterij oborivosti.

Suprotni polovi magneta se privlae i Kiselina dodana u bazu daje sol i vodu i slini
zakoni lako mogu biti tumaeni kao oborivi. Kako god, falsifikacionisti dre da neke teorije,
koje se mogu povrno pokazati kao da imaju karakteristike dobre znanstvene teorije, u sutini
samo izgledaju kao znanstvene teorije jer nisu oborive i trebaju biti odbaene. Popper je
tvrdio da neke verzije Marksove teorije o povijesti, Frojdove psihoanalize i Adlerove
psihologije pate zbog ove pogreke. Ova tvrdnja moe biti ilustrirana sljedeom karikaturom
Adlerove psihologije.

Fundamentalno naelo Adlerove teorije je da su ljudske namjere, radnje koje izvrava,

motivirane osjeajima inferiornosti neke vrste. U naoj karikaturi, ovo je podrano sljedeim
incidentom. ovjek stoji na obali opasne rijeke dok u blizini dijete pada u rijeku. ovjek e ili
uskoiti u rijeku u nastojanju da spasi dijete ili nee. Ako uskoi, Adler odgovara ukazujui
na to kako ovo podrava njegovu teoriju. ovjek je oigledno trebao prevladati svoj osjeaj
inferiornosti, pokazujui da je hrabar dovoljno da uskoi u rijeku, uprkos opasnosti. Ako
ovjek ne uskoi, Adler ponovno navodi ovo kao dokaz svoje teorije. ovjek je prevladao
svoj osjeaj inferiornosti, pokazujui da ima snagu volje da ostane na obali, neuznemiren, dok
se dijete utapa.

Ako je ova karikatura tipian primjer na koji nain Adlerova teorija funkcionira, onda teorija
nije oboriva. U skladu je sa svakom vrstom ljudskog ponaanja. Naravno, prije nego Adlerova
teorija moe biti oborena, neophodno je istraiti detalje teorije, ne samo karikature. Ali
mnogo je socijalnih, psiholokih i religijskih teorija koje diu nepovjerenje u sebe zato to u
nastojanju da sve objasne, ne objasne nita.

Postojanje voljenog Boga i pojava neke katastrofe se mogu povezati u smislu da je katastrofa
poslana da nas stavi u iskuenje ili da nas kazni, to god bolje odgovara situaciji. Mnogi
primjeri ponaanja ivotinja mogu biti vieni kao dokazi koji potvruju tvrdnju ivotinje su
stvorene tako da najbolje ispune svrhu za koju su namijenjene. Teoretiari koji rade na ovaj
nain su ponajvie krivi za izlike itaa sudbine i predmet su kritika falsifikacionista. Ako
teorija ima informativni sadraj, mora se podvrgnuti riziku provjere.

STUPANJ OBORIVOSTI, JASNOSTI I PRECIZNOSTI

Dobar znanstveni zakon ili teorija je oboriva zato to nudi nedvosmislene tvrdnje o svijetu. Za
falsifikacionistu, to slijedi uglavnom iz toga to je provjerljiva teorija, to bolje, u nekom
labavom smislu. to vie teorija tvrdi, vie je potencijalnih mogunosti da se pokae da se
svijet u biti ne ponaa na nain koji teorija nalae. Veoma dobra teorija e biti ona koja nudi
veoma iroko obuhvatne tvrdnje o svijetu, i koja je stoga u velikoj mjeri oboriva, i koja e se
opirati obaranju svaki put kad bude testirana.

Ovo moe biti ilustrirano posredstvom jednog trivijalnog primjera.

Razmotrimo ove zakone

a) Mars se kree u elipsi oko Sunca.

b) Svi planeti se kreu u elipsama oko svog Sunca.

Uzet emo da je jasno da (b) ima vei status od (a) kao dio znanstvenog znanja. Zakon (b)
nam govori sve to i (a) i mnogo vie. Zakon (b), preferirani zakon, je mnogo oboriviji od (a).
Ako opserviranje Marsa moe oboriti (a), onda e oboriti i (b). Svako obaranje (a) bit e
obaranje (b), ali obrnuto nije sluaj. Opservirane tvrdnje koje se odnose na orbite Venere,
Jupitera itd., koje mogu oboriti (b) su beznaajne za (a). Ako se drimo Poppera i referiramo
na setove opserviranih tvrdnji koje mogu posluiti u obaranju zakona ili teorije kao moguih
falsifikatora tog zakona ili teorije, onda moemo rei da ti mogui falsifikatori (a) formiraju
razred koji je podrazred moguih falsifikatora (b). Zakon (b) je mnogo vie oboriv od zakona
(a), to je u skladu s izjavom da to vie tvrdi, zakon je bolji.

Manje neprirodan primjer ukljuuje relaciju izmeu Keplerove teorije solarnog sustava i
Newtonove. Keplerova teorija na koju se ovo odnosi su njegova 3 zakona kretanja planeta.
Mogui falsifikatori te teorije sastoje se od seta tvrdnji koje se odnose na pozicije planeta u
odnosu na Sunce u odreeno vrijeme. Newtonova teorija, bolja teorija koja je zamijenila
Keplerovu, je vie opsena. Sastoji se od Newtonovih zakona kretanja plus zakona gravitacije,
kasnije tvrdei da svaki par tijela u univerzumu privlai jedan drugi silom koja varira obrnuto
proporcionalno kvadratu njihove udaljenosti.

Neki od moguih falsifikatora Newtonove teorije su setovi tvrdnji o pozicijama planeta u

odreeno vrijeme. Ali i mnogi drugi, ukljuujui one kojii se odnose na ponaanje silaznih
tijela i njihala, vezu izmeu plime i oseke i pozicije Sunca i Mjeseca itd. Mnogo je drugih
mogunosti obaranja Newtonove teorije nego Keplerove. I tako, kako ide pria kod
falsifikacionista, Newtonova teorija je bila u stanju pruiti otpor pokuajima obaranja, time
uspostavljajui svoju superiornost nad Keplerovom.

Visoko oborive teorije trebaju biti preferirane u odnosu na one manje oborive, uz
pretpostavku da u biti nisu oborene. Ovaj uslov je bitan za falsifikacioniste. Teorije koje su
oborene moraju biti odbaene. Doprinos znanosti ukljuuje prijedloge visoko oborivih
hipoteza, praenih namjernim i upornim pokuajima da ih se obori. Da citiramo Poppera
(1969, str. 231, italik u originalu):

Stoga mogu rado priznati da falsifikacionisti, poput mene, vie preferiraju pokuaje da rijee zanimljiv
problem smjelih pretpostavki, ak (i naroito) ako se ubrzo ispostavi da su netone, nego logian slijed
beznaajnih oiglednosti. Preferiramo ovo jer vjerujemo da je to nain na koji moemo nauiti iz
svojih pogreaka; i tako dolazei do zakljuka da je naa pretpostavka pogrena, nauit emo mnogo
vie o istini i doi emo joj blie.

Uimo iz svojih pogreaka. Znanost napreduje pokuajima i pogrekama. Zbog oigledne

situacije koja ini izvoenje generalnih zakona i teorija iz opserviranih tvrdnji nemoguim, ali
dedukcije njihoe netonosti moguom, falsifikacionisti su postali vana znamenitost, udarno
postignue, glavni rast u znanosti. Ovo poneto protu-intuitivno isticanje ekstremnih
falsifikacionista u smislu znaaja falsifikacije bit e raspravljano (kritizirano) u sljedeim
poglavljima.

Zbog toga to znanost cilja na teorije sa velikim informativnim sadrajem, falsifikacionisti se

raduju prijedlozima o visoko spekulativnim pretpostavkama. Nove pretpostavke su poticane
pod pretpostavkom da su oborive i ako su oborene, da budu odbijene. Ovaj uini-ili-umri stav
je u sukobu sa oprezom pristalica ekstremnog induktivizma. Prema tome, samo teorije koje se
ispostave da su tone ili vjerovatno tone, mogu biti priznate u znanosti. Trebamo nastaviti
preko neposrednih rezultata iskustva samo dokle nas legitimna indukcija vodi.
Falsifikacionisti, za razliku od toga, prepoznaju ogranienja indukcije i korist opservacije za
teoriju. Tajne prirode mogu biti otkrivene jedino pomou genijalnih i probojnih teorija. to je
vei broj novih pretpostavki koje su suprotstavljene stvarnosti svijeta, i to su te pretpostavke
spekulativnije, vee su anse veeg napretka znanosti. Ne postoji mogunost rasta
spekulativnih teorija zato to su sve koje su neprikladne opisivanju svijeta, eliminirane kao
rezultat opservacije ili drugih testova.

Zahtjev da teorije budu visoko oborive ima zgodne posljedice, to znai da teorije trebaju biti
jasno izloene i precizne. Ako je teorija nejasno izloena, onda nije dovoljno jasno ta tvrdi, i
onda kada je testirana opservacijom ili eksperimentom, uvijek moe biti interpretirana u
skladu sa rezultatima testiranja. U ovakvom sluaju, moe se braniti protiv obaranja. Na
primjer, Goethe (1970, str. 295) je napisao o elektricitetu:
To je nita, nula, samo iskra, koja, kako god, ivi u svom vidljivom postojanju, i u isto vrijeme je
toka poetka postojanja, na najmanji poticaj, dvostruko javljanje koje predstavlja sebe javljanje koje
se manifestuje samo da bi nestalo. Uvjeti pod kojima je ovo javljanje pobueno beskrajno variraju, u
zavisnosti od prirode specifinih tijela.

Ako se upitamo o vrijednosti ovog navoda, veoma je teko pronai mogui set fizikih uvjeta
koji bi posluili u obaranju istog. Samo zato to je nejasan i neodreen (barem izvuen iz
konteksta), neoboriv je. Politiari i itai sudbine mogu izbjei osude zbog pogreaka,
iznosei svoje tvrdnje nejasno, da bi uvijek mogle biti u skladu sa svime to se dogodi.
Zahtjev za visokim stupnjem oborivosti iskljuuje ovakve manevre. Falsifikacionisti
zahtijevaju da teorije budu izneene da dovoljno jasnosti kako bi bile u mogunosti
podvrgnuti se riziku oborivosti.

Slina situacija se javlja i sa potivanjem preciznosti. to je preciznije teorija formulirana, to

vie postaje oboriva. Ako prihvatimo da je oborivija teorija bolja (pod pretpostavkom da nije
oborena), onda moramo prihvatiti i da je preciznija teorija bolja. Planeti se kreu u elipsama
oko Sunca je mnogo preciznije od Planeti se kreu u zatvorenim linijama oko Sunca, i
posljedino je oborivija. Ovalna orbita bi oborila prvu, ali ne i drugu, dok bi svaka orbita koja
obori drugu, oborila i prvu. Falsifikacionisti su odani preferiranju prve. Slino,
falsifikacionisti moraju preferirati tvrdnju da je brzina svjetlosti u vakuumu 299,8 106
metara u sekundi, u odnosu na manje preciznu tvrdnju da je oko 300 106 m/s, samo zato to
je prva oborivija od druge.

Usko povezani zahtjevi za preciznou i jasnou izraavanja proizlaze iz doprinosa

falsifikacionista znanosti.

FALSIFIKACIONIZAM I NAPREDAK

Napredak znanosti kako ga vide falsifikacionisti, moe se sumiratii kako slijedi. Znanost
poinje sa problemima, problemima povezanim sa objanjenjem ponaanja (funkcioniranja)
nekog aspekta svijeta ili univerzuma. Oborive hipoteze su prijedlozi znanstvenika kao rjeenje
za problem. Predloene hipoteze su onda podvrgnute kritikama i testiranju. Neke budu ubrzo
odbaene. Druge se mogu pokazati kao uspjenije. Ove moraju biti predmet jo stroijih
kritika i testiranja. Kada je hipoteza koja je uspjeno prola irok spektar rigoroznih testova,
konano oborena, novi problem, nadamo se daleko od originalnog rijeenog problema, je
nastao. Ovaj novi problem zahtijeva pronalazak nove hipoteze, praene ponovnim kritikama i
testiranjem, ali moe se rei da je trenutna teorija najbolja u odnosu na prethodne, u smislu da
je bila u stanju proi testove koji su oborili prethodne.

Prije nego pogledamo neke primjere koji e ilustrirati ovaj koncept napretka znanosti prema
falsifikacionistima, treba neto rei o tvrdnji da Znanost poinje sa problemima. Ovo su
neki problemi sa kojim su se susretali znanstvenici u prolosti. Kako imii mogu letjeti tako
vjeto po noi, kada u biti imaju veoma male, slabe oi? Zato je visina na jednostavnom
barometru nia na veim visinama nego na manjim? Zato su fotografske ploe u
Roentgenovom laboratoriju postajale tamnije? Zato se perihel Merkura zakrivljuje? Ovi
problemi se javljaju iz vie ili manje istinskih opservacija. Inzistirajui na injenici da znanost
poinje sa problemima, onda, nije li sluaj da, za falsifikacioniste kao i za rane induktiviste,
znanost poinje opservacijom? Odgovor na ovo pitanje je Ne. Opservacije gore navedene
kao dio problema su problematine samo u svjetlu neke teorije. Prvo problematino u svjetlu
teorije je da ivui organizmi vide svojim oima; drugo je problematino za pristalice
Galileove teorije zato to se sukobljava sa snaga vakuuma teorijom prihvaenom od strane
njih kao objanjenjem zato Merkue ne padne iz barometarske cijevi; tree je problematino
za Roentgena zato to je preutno pretpostavljeno u to vrijeme da radijacija ili emanacija bilo
koje vrste postoji da moe prodrijeti u kutiju sa fotografskim ploama i zacrniti ih; etvrto je
problematino zato to nije u skladu s Newtonovom teorijom. Tvrdnja da znanost poinje sa
problemima je savreno u skladu sa prioritetima teorija prije opservacije i opserviranih
tvrdnji. Znanost ne poinje sa sutom opservacijom.

Nakon ove digresije, vraamo se konceptu napretka znanosti prema falsifikacionistima, kao
putu od problema do spekulativnih hipoteza, njihovih kritika i konane oborivosti i odatle
novih problema. Bit e ponuena dva primjera, jedan jednostavni po pitanju leta imia i
drugi, ambiciozniji, po pitanju napretka fizike.

Poinjemo sa problemom. imii su sposobni letjeti lagano i brzo, izbjegavajui grane,

telegrafske ice, druge imie itd. i mogu uhvatiti insekte. I opet, imii imaju slabe oi, a
uglavnom lete nou. Ovo predstavlja problem zato to oigledno obara vjerodostojnu teoriju
da ivotinje, poput ljudi, vide oima. Falsifikacionist nastoji rijeiti problem, iznosei
pretpostavku ili hipotezu. Moda e predloiti da, iko su oi imia vjerovatno slabe, ipak na
neki nerazumljiv nain mogu efikasnije vidjeti nou pomou svojih oiju. Ova hipoteza moe
biti testirana. Uzorak imia je puten u zatamnjenu sobu koja sadri prepreke i njihova
sposobnost da izbjegavaju prepreke, mjerena je na neki nain. Isti imii su onda zaslijepljeni
(vezanih oiju) i ponovno puteni u sobu. Prije eksperimenta, eksperimentator moe iznijeti
sljedeu dedukciju. Jedna premisa dedukcije je njegova hipoteza, koja je prilino odreena i
glasi, imii su sposobni letjeti i izbjegavati prepreke koristei oi, i to ne mogu uiniti bez
koritenja svojih oiju. Druga premisa je opis postavke eksperimenta, ukljuujui tvrdnju
Ovaj uzorak imia je zaslijepljen (vezanih oiju) tako da se ne mogu koristiti svojim
oima. Iz ove dvije premise, eksperimentator moe izvesti, deduktivno, da uzorak imia
nee biti u stanju efikasno izbjegavati prepreke u testnom laboratoriju. Eksperiment je izveden
i pronaeno je da su imii izbjegavali sudare jednako efikasno kao i prije. Hipoteza je
oborena. Sada je potrebna nova upotreba mate, nova pretpostavka ili hipoteza. Moda
znanstvenik predloi da su na neki nain ui imia ukljuene u njihovu sposobnost
izbjegavanja prepreka. Hipoteza moe biti testirana, u nastojanju da je se obori, tako to bi se
zaepile ui imia prije putanja u testni laboratorij. Ovaj put je pronaeno da je sposobnost
imia da izbjegnu prepreke znatno smanjena. Hipoteza je podrana. Falsifikacionist sada
mora pokuati precizirati hipotezu tako da ona postane vie oboriva. Predloeno je da imii
uju odjeke svog glasanja, koji se odbijaju od vrstih objekata. Ovo je testirano tako to su im
onesposobili glasanje prije putanja u testni laboratorij. Ponovno su se imii sudarali s
preprekama i hipoteza je ponovno podrana. Falsifikacionist sada, ini se, pribjegava
privremenom rjeenju problema, jer nije dokazano eksperimentom kako imii izbjegavaju
sudare dok lete. Veliki broj faktora moe se ispostaviti da utjeu na njihov let, te ine
hipotezu netonom. Moe se dogoditi da imii detektuju odjeke ne uima, nego osjetljivim
podrujima blizu uiju, funkcijama koje su bile zahvaene kada su se imiima zaepile ui.
Ili moda razliite vrste imia razliito detektuju prepreke, tako da imii koriteni u
eksperimentu nisu reprezentativni.

Napredak fizike od Aristotela preko Newtona do Einsteina predstavlja primjer na veoj

ljestvici. Uloga falsifikacionista u tom polju ide ovako nekako. Aristotelova fizika je u svom
opsegu bila veoma uspjena. Mogla je objasniti irok spektar fenomena. Mogla je objasniti
zato teki objekti padaju na zemlju (traei svoje prirodno mjesto u centru univerzuma),
mogla je objasniti dejstvo sifona i pumpi (objanjenje bazirano na nemogunosti nastajanja
vakuuma) i tako dalje. Ali kako se ispostavilo, Aristotelova fizika je oborena vie puta.
Kamenje, baeno sa vrha jarbola jednolino kretajueg broda, palo je na palubu ispod jarbola
i ne na istu udaljenost od jarbola, kao to Aristotelova teorija predvia. Jupiterovi sateliti
mogu biti vieni iz Jupiterove orbite, ali ne i Zemljine. Mnotvo drugih falsifikacija bilo je
skupljeno tokom 17. st. Newtonova fizika, kako god, jednom kad je bila stvorena i razvijena
na Galileovim i Newtonovim pretpostavkama, bila je superiorna te je potisnula Aristotelovu.
Newtonova teorija je mogla objasniti padajue objekte, dejstvo sifona i pumpi i sve ostalo to
i Aristotelova, ali je mogla objasniti i fenomene koji su Aristotelu bili problematini. Pored
toga, Newtonova teorija je mogla objasniti fenomene kojih se Aristotelova teorija nije
doticala, kao to je povezanost plime i oseke i lokacije mjeseca, varijacije u jaini gravitacije
na razliitim nadmorskim visinama. Dva stoljea Newtonova teorija bila je uspjena. to je, u
nastojanju da se obori pozivajui se na novi fenomen objanjen njome, bilo neuspjeno.
Teorija je takoer vodila do otkria novog planeta, Neptuna. Ali uprkos njenom uspjehu,
neprekidna nastojanja da se obori, na kraju su bila uspjena. Newtonova teorija je bila
oborena na mnotvo naina. Nije mogla objasniti detalje orbite Merkura i nije mogla objasniti
promjenu mase elektrona koji se brzo kreu prilikom pranjenja. Fiziari su stavljeni pred
izazovne probleme, i onda kada je 19. st. dalo priliku 20., problemi koji su zahtijevali nove
spekulativne hipoteze, prevladali su ove probleme na progresivan nain. Einstein je stavljen
pred ovakav izazov. Njegova teorija relativnosti je mogla objasniti fenomen koji je oborio
Newtonovu teoriju, dok se u isto vrijeme mogla sloiti sa Newtonovom na podrujima gdje se
kasnije ispostavila uspjenom.

Dodatno, Einsteinova teorija je ponudila predskazaje spektakularnog novog fenomena.

Njegova posebna teorija relativnosti predvidjela je da masa treba biti u funkciji brzine i da
masa i energija mogu biti pretvorene jedna u drugu, i njegova opa teorija predvidjela je da e
zrake svjetlosti biti slomljene jakim gravitacijskim poljima. Nastojanja da se Einsteinova
teorija opovrgne pozivanjem na novi fenomen, nisu bila uspjena. Obaranje Einsteinove
teorije ostaje kao izazov za moderne fiziare. Njihov uspjeh, ako se dogodi, znait e novi
korak u napretku fizike.

Ovako izgleda tipino objanjenje falsifikacionista, napretka fizike. Kasnije emo imati povod
sumnjati u njenu preciznost i nepobitnost.

Iz prethodnog, jasno je da je koncept napretka, rasta znanosti, u centru procjene (objanjena,

doprinosa) falsifikacionista znanosti. Ovaj predmet je detaljnije istraen u sljedeem
poglavlju.
 POGLAVLJE 6

Sofisticirani falsifikacionizam, nove pretpostavke i napredak znanosti

RELATIVNI ISPRED APSOLUTNIH STUPNJEVA OBORIVOSTI

U prethodnom poglavlju spomenuti su neki od uvjeta koje je hipoteza morala zadovoljavati

kako bi ju naunik uope mogao uzeti u obzir. Hipoteza treba biti oboriva (i to je vea
mogunost za njenu oborivost to je bolje), ali ne smije biti oborena. Sofisticirani
falsifikacionisti shvaaju da ti uvjeti, sami po sebi, nisu dovoljni. Sljedei uvjet je povezan sa
potrebom znanosti da stalno napreduje. Za odreenu hipotezu treba postojati vea mogunost
oborivosti nego za onu na ije mjesto dolazi.

Sofisticirani falsifikacionist objanjavajui znanost, posebno istiui napredak znanosti,

prebacuje fokus panje sa svojstava jedne teorije na relativna svojstva vie konkuretnih
teorija. To daje dinaminu sliku znanosti, radije nego statian prikaz kakav smo imali kod
ranih falsifikacionista. Umjesto da za teoriju pitamo: Je li oboriva?; Koliko je oboriva?;
Je li falsificirana?, moda je bolje da sada upitamo: Je li novoponuena teorija prikladna
zamjena za onu na ije mjesto treba doi?. Openito, novoponuena teorija e biti
prihvaena od strane naunika u razmatranje ako postoji vea mogunost za njenu oborivost
nego kod konkurentne teorije, a posebno ako pretpostavlja neki novi fenomen kojeg ne
nalazimo u konkurentnoj teoriji. Stavljanje naglaska na usporedbu stupnjeva oborivosti setova
teorija, to je opet posljedica stavljanja naglaska na znanost kao stalno rastue tijelo znanja,
omoguuje da se zaobiu tehniki problemi. Naime, jako je teko odrediti koliko je zapravo
oboriva samo jedna teorija. Apsolutna mjera oborivosti ne moe biti definirana jednostavno
zbog toga to e broj onih koji bi teoriju mogli oboriti uvijek biti neogranien. Teko bismo
mogli pronai odgovor na pitanje: Koliko je oboriv Newtonov zakon o gravitaciji?. Sa
druge strane, esto je mogue praviti usporedbe izmeu stupnjeva oborivosti vie teorija ili
zakona. Primjerice, lake je oboriva tvrdnja Svaka dva tijela se uzajamno privlae silom koja
je obrnuto proporcionalna kvadratu njihove meusobne udaljenosti, nego tvrdnja Planeti u
sunevom sustavu se uzajamno privlae silom koja je obrnuto proporcionalna kvadratu
njihove meusobne udaljenosti. Druga tvrdnja je implicirana prvom. Ako bilo to obori
drugu tvrdnju, oborit e i prvu. Meutim, ako se desi obrnuto, to ne mora biti sluaj. U
idealnom sluaju, falsifikacionisti bi voljeli da mogu rei kako su setovi teorija koje
konstituiraju povijesnu evoluciju znanosti sainjene od oborivih teorija, gdje je svaka teorija
lake oboriva od one prethodne.

POVEANJE OBORIVOSTI I AD HOC MODIFIKACIJE

Napredak znanosti zahtijeva da njene teorije postanu sve lake i lake oborive, zbog toga to
imaju vie sadraja i informacija, to iskljuuje modifikacije u teorijama koje su napravljene
iskljuivo kako bi teoriju zatitile od obaranja. Modifikacija u teoriji (dodavanje novog
postulata ili promjena u ve postojeem postulatu), koja nema posljedica podlonih
ispitivanju ili posljedica koje ve nisu bile podlone ispitivanju u nemodificiranoj teoriji,
naziva se ad hoc modifikacijom. Ostatak ovog teksta sastoji se od primjera sainjenih radi
razjanjavanja pojma ad hoc modifikacije. Prvo emo razmotriti neke ad hoc modifikacije
koje bi falsifikacionisti odbili, te emo ih nakon toga usporediti sa modifikacijama koje nisu
ad hoc, a koje bi stoga bile itekako prihvaene.

Poet emo sa jednim banalnim primjerom. Razmotrimo jednostavnu i primitivnu teoriju

kruh hrani. Ova teorija, ako ju preciziramo detaljnije, iznosi tvrdnju da ako je ito izraslo na
normalan nain, pretvoreno u kruh na normalan nain, konzumirano od strane ovjeka na
normalan nain, taj ovjek e biti nahranjen. Sa ovom, naoigled nekodljivom teorijom,
dolo je do problema u jednom francuskom selu. Naime, ito je izraslo na normalan nain,
pretvoreno u kruh na normalan nain, a veina ljudi koji su pojeli taj kruh su teko oboljeli i
umrli. Teorija da (sav) kruh hrani je bila oborena. Meuitim, ona moe biti modificirana
kako bi se zatitila od obaranja i to na nain: (sav) kruh, sa iznimkom odreene koliine
proizvedene u tom francuskom selu, hrani. Ovo je ad hoc modifikacija. Ovako modificirana
teorija ne moe biti ispitana ni na koji nain, a da to nije ispitivanje i same originalne teorije.
Konzumiranje bilo kojeg kruha na svijetu bi predstavljalo ispitivanje originalne teorije, dok bi
ispitivanje modificirane teorije bilo konzumiranje bilo kojeg kruha, izuzev te odreene
koliine koje je dovela do katastrofalnih posljedica u Francuskoj. Dakle, modificirana
hipoteza je tee oboriva nego originalna verzija. Falsifikacionisti odbijaju ovakve zatitnike
akcije.

Sljedei primjer je manje jeziv, a vie zabavan. Primjer je baziran na razmjeni ideja koja se
zapravo desila u sedamnaestom stoljeu izmeu Galilea i jednog od aristotelijanskih
suparnika. Promatrajui Mjesec svojim tek izumljenim teleskopom, Galileo je izjavio da
Mjesec nije glatka kugla, nego da njegova povrina obiluje planinama i kraterima. Njegov
aristotetelijanski suparnik morao je priznati da je stvarno tako, kada je i sam ponovio
Galileovo promatranje. Meutim, to promatranje je predstavljalo prijetnju temeljnoj ideji
aristotelijanaca da su sva nebeska tijela zapravo savrene kugle. Galileov suparnik je branio
svoju teoriju pred oiglednim obaranjem na nain koji je predstavljao napadnu ad hoc
modifikaciju. On je tvrdio da na Mjesecu postoji nevidiljiva supstanca koja ispunja kratere i
prekriva planine, inei ga tako savrenom kuglom. Kada je Galileo upitao na koji nain bi se
ta nevidljiva supstanca mogla otkriti, ovaj je odgovrio da za to ne postoji nain. Nema sumnje
da tako modificirana teorija ne moe dovesti do novih posljedica podlonih ispitivanju, to je
za falsifikacioniste prilino neprihvatljivo. Ogoreni Galileo je uspio pokazati neadekvatnost
stajalita njegovog suparnika na vrlo dosjetljiv nain. Izjavio je da je spreman priznati
postojanje nevidljive supstance na Mjesecu, ali sa opaskom da ona nije rasporeena na nain
kako je to tvrdio njegov suparnik, nego je nagomilana na vrhove planina, pa su one zapravo
mnogo vee nego to se ine promatranjem kroz teleskop. Galileo je uspio nadmudriti svojeg
suparnika u besplodnoj igri izmiljanja ad hoc modifikacija za zatitu teorija.

Spomenut emo jo jedan primjer mogue ad hoc hipoteze u povijesti znanosti. Prije
Lavoisiera flogistonska teorija bila je standardna teorija sagorijevanja. Prema toj teoriji, sve
supstance pri sagorijevanju oslobaaju flogiston. Ova teorija bila je ugroena kada je
otkriveno da odreene supstance dobijaju na teini nakon sagorijevanja. Jedan od naina
prevazilaenja oiglednog obaranja bila je hipoteza da flogiston zapravo ima negativnu
teinu. Ako bi se ova hipoteza ispitala samo vaganjem supstanci prije i nakon sagorijevanja (i
nikakvim drugim testovima), sigurno bismo imali ad hoc hipotezu. To ne bi dovelo do novih
testova.

Modifikacije teorija u pokuaju da se prevaziu potekoe ne moraju biti ad hoc. Evo neki
primjeri modifikacija koje nisu ad hoc, te su stoga falsifikacionistima prihvatljive.

Vratimo se obaranju teorije kruh hrani, da vidimo kako bi se ona mogla modificirati na
prihvatljiv nain. Prihvatljiv korak bio bi zamijeniti oborenu teoriju tvrdnjom Sav kruh hrani,
osim kruha napravljenog od ita kontaminiranog odreenom vrstom gljivica (popraeno
tonom specifikacijom gljivica i njihovih karakteristika). Ovako modificirana teorija nije ad
hoc jer moe dovesti do novih ispitivanja. Da iskoristimo Popperovu frazu, ona je nezavisno
podlona ispitivanju (1972, p. 193). Mogua ispitivanja bi ukljuila ispitivanje brana od
kojeg je otrovni kruh napravljen, kultiviranje gljivica na posebno pripremljenom branu i
testiranje hranjivih efekata kruha proizvedenog od tog brana, kemijsko analiziranje gljivica
radi otkrivanja prisustva poznatih otrova itd. Sva ova ispitivanja, od kojih mnoga ne ine i
ispitivanje originalne hipoteze, mogla bi dovesti do obaranja modificirane hipoteze. Ako
modificirana, lake oboriva hipoteza izdri ispitivanja i ne bude oborena, neto novo je
svakako naueno i napredak je postignut.

Ako se okrenemo ka povijesti znanosti da pronaemo manje umjetan primjer, moemo uzeti u
obzir lanac dogaaja koji su doveli do otkrivanja planeta Neptuna. Pri promatranju kretanja
planeta Urana u devetnaestom stoljeu, uoeno je da je njegova orbita znatno odmakla od
onoga to je bilo predvieno na osnovu Newtone teorije o gravitaciji, tako izazivajui
problem za tu teoriju. U pokuaju prevazilaenja te potekoe, Leverrier u Francuskoj i
Adams u Engleskoj zakljuili su da postoji do tada neotkriven planet u blizini Urana.
Meusobno privlaenje izmeu Urana i pretpostavljenog planeta bilo je zasluno za Uranovo
skretanje sa njegove prvobitno predviene putanje. Ova pretpostavka nije bila ad hoc, kao to
su kasniji dogaaji pokazali. Bilo je mogue procijeniti priblinu udaljenost pretpostavljenog
planeta pod uvjetom da je razumne veliine i da je stvarno zasluan za uznemirenje Uranove
orbite. Nakon to je to uinjeno, otvorila se mogunost za ispitivanje novih pretpostavki
promatranjem odgovarajueg dijela neba teleskopom. Na taj nain, Galle je prvi ugledao novi
planet, danas poznat kao Neptun. Daleko od toga da je ad hoc, ovaj pokuaj spaavanja
Newtonove teorije od obaranja doveo je do novog ispitivanja te teorije, koje je ona uspjeno
prola na dramatian i progresivan nain.

POTVRIVANJE KAO OBJANJENJE ZNANOSTI U FALSIFIKACIONIZMU

Kada smo u prolom poglavlju falsifikacionizam predstavili kao alternativu induktivizmu,

obaranje (odnosno, nemogunost teorije da uspjeno proe ispitivanja i testove) je prikazano
kao element od kljune vanosti. Ve je spominjano da logike situacije dozvoljavaju
utvrivanje neistinitosti, ali ne i istinitosti teorija u svjetlu moguih tvrdnji nakon
promatranja. Istaknuto je da znanost treba napredovati nuenjem odvanih, lako oborivih
pretpostavki u rjeavanju odreenih problema, nakon ega bi dolo do nemilosrdnih pokuaja
da se novoponuene pretpostavke i obore. Naime, preovladavujui stav je bio da dolazi do
znaajnog napretka u znanosti svaki put kada je neka odvana pretpostavka oborena.
Samoproglaeni falsifikacionist Popper govori o tome, kao to je citirano na stranici 66-67,
odlomak u italiku. Meutim, iskljuivo posveivanje panje obaranju pretpostavki doprinijelo
je formiranju pogrenog stajalita od strane sofisticiranih falsifikacionista. Ovo je ve
nagovijeteno u primjeru kojim smo zavrili prethodni odlomak. Pokuaj da se spasi
Newtonova teorija jednom spekulativnom hipotezom je predstavljao uspjeh upravo zbog toga
to je hipoteza bila potvrena, otkriem Neptuna, a ne oborena.

Pogreno je promatrati obaranje jedne odvane, lako oborive pretpostavke kao priliku za
znaajan napredak u znanosti, i Popper sigurno grijei u ovom sluaju. Ovo postaje sasvim
jasno kada razmotrimo razne ektremne mogunosti. Na jednoj strani imamo teorije koje se
pojavljuju u formi odvanih, riskantnih pretpostavki, dok na drugoj strani imamo teorije kao
oprezne pretpostavke i neriskantne tvrdnje. Ako bilo koja od ovih pretpostavki ne zadovolji
na opservacijskom ili eksperimentalnom testu, bit e oborena, a ako proe takav test, bit e
potvrena. Potvrivanje odvanih i obaranje opreznih pretpostavki predstavlja odreeni
napredak. U prvom sluaju e to dovesti do znaajnog doprinosa znanosti, iz jednostavnog
razloga to to predstavlja otkrie neega za to se do sada nije znalo, ili se smatralo slabo
moguim. Primjeri znaajnog napretka u znanosti do kojeg se dolo upravo na ovaj nain su
otkrie planeta Neptuna, otkrie radio valova, te Eddingtonovo potvrivanje Einsteinove
riskantne pretpostavke o savijanju svjetlosnih zraka u snanom gravitacijskom polju.
Riskantne pretpostavke su bile potvrene. Obaranje opreznih pretpostavki je takoer korisno,
zbog toga to se time utvruje da odreena neproblematina injenica koju smo smatrali
istinitom zapravo nije istinita. Russelovo dokazivanje da je skup naivnih teorija, koje se
baziraju na oiglednim pretpostavkama, zapravo nedosljedan predstavlja primjer obaranja
jedne oprezne, nerizine pretpostavke. Sa druge strane, jako malo moemo nauiti iz obaranja
odvanih i potvrivanja opreznih pretpostavki. Jedina korist iz obaranja odvane
pretpostavke je saznanje da je jo jedna luda teorija zapravo netona. Obaranje Keplerovih
spekulacija kako bi se razmjetaj planetarnih orbita mogao objasniti upuivanjem na
Platonovih pet tijela, ne predstavlja nikakav znaajan pomak na podruju fizike. Slino tome,
potvrivanje opreznih hipoteza donosi malo koristi. Takva potvrivanja jednostavno upuuju
na to da je odreena, ve ranije uspostavljena i kao takva neproblematina, teorija dokazana
kao tona. Primjerice, potvrivanje pretpostavke da e se uzorci eljeza, dobijenog iz rude na
neki novi nain, iriti pri zagrijavanju. Falsifikacionisti odbijaju ad hoc hipoteze i podstiu na
nuenje odvanih hipoteza kao potencijalnih poboljanja na oborenim teorijama. Te odvane
hipoteze e dovesti do novih, dokazivih pretpostavki, koje ne proizilaze iz originalne, oborene
teorije. injenica da postoji mogunost za provoenje novih ispitivanja hipotezu e svakako
uiniti vrijednom istraivanja, no ona svejedno nee predstavljati unaprjeenje problematine
teorije ako ne zadovolji bar odreen broj tih ispitivanja. Dakle, da bi se mogla smatrati
adekvatnom zamjenom za oborenu teoriju, nova i odvano ponuena teorija mora sadravati
neke nove pretpostavke koje su ispitivanjima potvrene. Mnoge odvane i ishitrene
spekulacije nee preivjeti brojna ispitivanja, te stoga ne mogu ni predstavljati bilo kakav
doprinos razvoju i napretku znanosti. S druge strane, povremene odvane i ishitrene
spekualcije koje su dovele do malo vjerojatnih, a na kraju ipak potvrenih pretpostavki,
predstavljat e same vrhunce u povijesti znanstvenog napretka. Potvrivanje novih
pretpostavki koje su nastale kao rezultat odvanih hipoteza je od ogromnog znaaja za
objanjenje znanosti u falsifikacionizmu.

ODVANOST, NOVINE I OPE ZNANJE

Malo toga jo moemo rei o pridjevima odvano i novo kada ih povezujemo sa

hipotezama i pretpostavkama. Oba izraza moemo smatrati relativnim pojmovima ako se u
obzir uzme povijesni protok vremena. Primjerice, jedna izjava koju smo smatrali odvanom u
odreenom stadiju povijesnog razvoja znanosti, to vie ne mora biti u nekom drugom stadiju
razvoja. Kada je 1864. Maxvell izloio svoju dinaminu teoriju elektromagnetnih polja, u
tom trenutku to je predstavljalo odvanu pretpostavku. Bila je odvana jer se sukobljavala sa,
u tom trenutku opepriznatim teorijama, prema kojima elektromagnetni sustavi (magneti,
nabijena tijela, strujni konduktori) jedni na druge djeluju trenutno u praznom prostoru, dok
elektromagnetni efekti mogu biti transmitovani konanom brzinom samo kroz materijalne
supstance. Maxvellova teorija se sukobila sa opepriznatim pretpostavkama zbog toga jer je
pretpostavljala da je svjetlost takoe elektromagnetni fenomen, te da fluktuirajue struje
emitiraju novi oblik radijacije tzv. radio valove, koji mogu putovati konanom brzinom kroz
prazan prostor (to se kasnije i potvrdilo). U to vrijeme, Maxvellova teorija je bila odvana, a
pretpostavka o radio valovima nova. Danas, kada je Maxvellova teorija opeprihvaeni dio
znanosti, te iz nje moemo izvui precizno objanjenje ponaanja irokog spektra
elektromagnetnih sustava, bilo kakva tvrdnja o postojanju i svojstvima radio valova ne bi se
mogla smatrati novom pretpostavkom.

Ako skup znanstvenih teorija, opeprihvaenih i dobro utvrenih u odreenom stadiju razvoja
znanosti nazovemo opim znanjem datog trenutka, tada e svaka pretpostavka ije su tvrdnje
malo vjerojatne sa stajalita opeg znanja, zapravo biti odvana pretpostavka. Einsteinova
teorija relativnosti iznesena 1915. godine bila je svakako odvana, jer je tada u opem znanju
bila zastupljena pretpostavka da svjetlost putuje pravocrtno. To je itekako bilo u sukobu sa
jednom od pretpostavki teorije relativnosti, i to onom da se svjetlosne zrake zapravo savijaju
u snanom gravitacijskom polju. Kopernikova astronomija je bila takoe odvana, jer se u
datom trenutku (1543.) sukobljavala sa opom pretpostavkom da se Zemlja nalazi u centru
svemira. Takvu pretpostavku danas ne bismo mogli smatrati odvanom.

Kao to pretpostavku moemo smatrati odvanom pozivajui se na relevantno ope znanje,

tako ju moemo smatrati novom ako sadri neki fenomen koji se ne uklapa u postojee ope
znanje ili je eksplicitno iskljuen iz njega. Pretpostavka o Neptunu iz 1846. bila je nova
upravo zbog toga to ope znanje u tom trenutku nije sadravalo nita to bi upuivalo na
postojanje jednog takvog planeta. Godine 1818. Poisson je iz Fresnelove valne teorije o
svjetlosti izveo pretpostavku prema kojoj bi u sreditu neprozirnog diska obasjanog sa jedne
strane, a promatranog sa druge, morala biti uoljiva sjajna tokica. Ta pretpostavka bila je
nova zbog toga to je postojanje takve tokice bilo eksplicitno iskljueno estinom teorijom
o svjetlosti koja je predstavljala dio opeg znanja u to vrijeme.

U prethodnom odlomku spomenuto je da do najveih doprinosa znanstvenom napretku dolazi

kada se odvana pretpostavka potvrdi, a oprezna obori. Ideja opeg znanja nam omoguava da
shvatimo kako se te dvije mogunosti dogaaju zajedno, kao rezultat jednog te istog
eksperimenta. Ope znanje je sastavljeno od opreznih hipoteza, ono je dobro utvreno i
smatramo ga neproblematinim. Potvrivanje neke odvane pretpostavke e dovesti do
obaranja odreenog dijela opeg znanja, i to onog dijela koji je bio sainjen od oprezne
pretpostavke sada zamijenjene odvanom.

USPOREDBA INDUKTIVISTIKOG I FALSIFIKACIONISTIKOG POGLEDA NA

POTVRIVANJE
Upoznali smo se sa injenicom da potvrivanje ima znaajnu ulogu u tumaenju znanosti od
strane sofisticiranih falsifikacionista. Meutim, ovo ne ponitava u potpunosti ono stajalite
zbog kojeg se falsifikacionizam i naziva upravo ovim imenom. Sofisticirani falsifikacionisti i
dalje stoje pri ideji da teorije mogu biti oborene i odbijene, ali nikada potvrene kao tone ili
moda tone. Cilj znanosti je da teorije budu oborene, a zatim zamijenjene boljim teorijama,
onim koje e pokazati veu mogunost odolijevanja novim ispitivanjima. Potvrivanje nove
teorije je bitno tek zbog toga to ono konstituira dokaze da je ona unaprjeenje u odnosu na
onu teoriju koju mijenja, na onu koja je oborena upravo dokazima koji su potvrdili ovu novu.
Napokon, kada je novoponuena odvana teorija uspjela u svrgavanju stare teorije, i ona sama
postaje metom strogih ispitivanja, smiljenih upravo uz pomo daljnjih, jo novijih odvanih
pretpostavki. Upravo zbog toga to falsifikacionisti stavljaju naglasak na napredak znanosti,
njihovo objanjenje potvrivanja znatno je drugaije od onog koje nam daju induktivisti.
Prema ekstremnom induktivistikom stajalitu, kao to je i objanjeno u etvrtom poglavlju,
znaaj potvrivanja teorije u nekim sluajevima odreen je iskljuivo logikom vezom
izmeu opserviranih tvrdnji koje su potvrene i teorije koju podravaju. Stupanj podrke koji
je dat Newtonovoj teoriji u Galleovoj opservaciji Neptuna nije razliit od stupnja podrke
koji bio istoj teoriji bio dat u modernim opservacijama Neptuna. Povijesni kontekst u kojem je
dokaz pribavljen ovdje je nebitan. Sluajevi potvrivanja su takvi ako daju induktivnu
podrku teoriji, i to je vei broj sluajeva potvrivanja, vea je i podrka za teoriju, to ju
stoga ini vie vjerojatnom. Ovakva teorija o potvrivanju, koja zanemaruje povijest, moe
lako dovesti do nepoeljnih posljedica. Naime, bezbrojne opservacije tijela kako padaju,
poloaja planeta i slino, mogu dovesti do dugotrajne i skupe znanstvene aktivnosti, koja nee
postii nita drugo do poveati procjene vjerojatnosti zakona o gravitaciji.

Nasuprot ovome, u objanjenju falsifikacionista, potvrivanje uvelike zavisi od povijesnog

konteksta. Potvrivanje e itekako uveati znaaj teorije, ako je dolo kao rezultat ispitivanja
neke nove pretpostavke. Dakle, potvrivanje e biti od velike vanosti ako se procijeni da je
bila mala mogunost da se takvo to desi, uzevi u obzir ope znanje u datom trenutku.
Potvrivanje neega to je u prolosti ve davno zakljueno je potpuno beznaajno. Ako ja
danas potvrdim Newtonovu teoriju tako to u baciti kamen na zemlju, to nee predstavljati
nikakav doprinos znanosti. Sa druge strane, ako sutra potvrdim spekulativnu teoriju da
gravitacijska privlanost izmeu dva tijela ovisi o njihovoj temperaturi, obarajui pritom
Newtonovu teoriju, moje potvrivanje bi bilo znaajan doprinos znanosti. Newtonova teorija
o gravitaciji sa svim svojim nedostacima je dio trenutnog opeg znanja, dok pretpostavka o
ulozi tempreture pri gravitacijskom privlaenju tijela to nije. Slijedi jo jedan primjer u korist
povijesnoj perspektivi koju falsifikacionisti zastupaju pri objanjavanju potvrivanja. Hertz je
potvrdio Maxvellovu teoriju kada je otkrio prve radio valove. Mi takoer potvrujemo
Maxvellovu teoriju, svaki put kada sluamo radio. Logika situacija je slina u oba sluaja. U
oba sluaja, teorija pretpostavlja da e radio valovi biti zamijeeni, i u oba sluaja, uspjeno
zamjeivanje valova prua induktivnu podrku teoriji. Unato tome, Hertz je opravdano
poznat zbog potvrivanja koje je uinio, dok je nae potvrivanje s pravom ignorirano u
kontekstu razvoja znanosti. Hertz je uinio znaajan korak naprijed, dok mi sluanjem radija
samo kratimo vrijeme. Povijesni kontekst ini veliku razliku.

PREDNOSTI FALSIFIKACIONIZMA U ODNOSU NA INDUKTIVIZAM

Nakon rezimea osnovnih znaajki falsifikacionizma, vrijeme je da pregledamo neke od

prednosti koje ovo stajalite ima u odnosu na induktivistiko, to se posebno odnosi na stav da
je znanje induktivno izvedeno iz datih injenica (o emu smo govorili u prethodnim
poglavljima). Vidjeli smo da su neke injenice, a posebno eksperimentalni rezultati ovisni o
teoriji i u tom smislu pogreivi. Ovo potkopava one induktiviste koji zahtijevaju da znanost
ima odreenu i neproblematinu injeninu osnovu. Falsifikacionisti prepoznaju da su
injenice, pa i same teorije pogreive. Ipak, za falsifikacioniste postoji bitan skup injenica
koje konstituiraju osnovu za ispitivanje znanstvenih teorija. Taj skup se sastoji od onih
injeninih tvrdnji koje su prole niz ozbiljnih i strogih ispitivanja. Ovo za posljedicu ima
postojanje injenine osnove koja je pogreiva, to zapravo predstavlja problem
induktivistima, a ne falsifikacionistima, budui da oni trae stalni napredak u znanosti radije
nego demonstraciju istine ili mogue istine.

Induktivisti imaju problema sa odreivanjem kriterija za pravilno induktivno zakljuivanje, te

tako nailaze na potekoe pri odgovaranju na pitanja koja se tiu okolnosti pod kojima
injenice daju bitnu podrku teorijama. Falsifikacionisti se bolje nose sa ovim problemom.
injenice daju bitnu podrku teoriji kada upravo one konstituiraju ozbiljna ispitivanja kojima
se teorija podvrgava. Potvrivanja novih pretpostavki su znaajan element u ovoj kategoriji.
Ovo nam pomae da shvatimo kako ponavljanje eksperimenata ne predstavlja ozbiljan
doprinos empirijskoj podrci teorije, injenicu koju ekstremni induktivisti teko prihvaaju.
Provoenje odreenog eksperimenta itekako moe konstituirati niz ozbiljnih ispitivanja za
teoriju. Meutim, ako je eksperiment prikladno proveden, a teorija ga uspjeno proe,
ponavljanje tog istog eksperimenta vie se nee smatrati ozbiljnim ispitivanjem, te stoga ne
moe ni pruiti neku znaajnu podrku teoriji. Jo jednom, dok induktivisti imaju ozbiljnih
problema pri objanjavanju kako znanje o neemu to nije podlono opservaciji moe biti
izvedeno iz opserviranih injenica, falsifikacionisti nemaju takvih problema. Tvrdnje o
neemu to nije podlono opservaciji mogu biti ozbiljno ispitivane, tako i potvrene,
istraivanjem njihovih novih pretpostavki.

Vidjeli smo da induktivisiti imaju problema pri objanjavanju i opravdavanju induktivnih

zakljuaka koji treba da potvrde kako su teorije istinite ili moda istinite. Falsifikacionisti
nastoje zaobii ove probleme tvrdei da za indukciju u znanosti nema mjesta. Oni se koriste
dedukcijom kako bi doli do pretpostavki koje e zatim biti ispitane, te moda oborene. ak i
ako proe ispitivanje, to svejedno ne pokazuje da je teorija istinita ili moda istinita. U
najboljem sluaju, takvi rezultati pokazuju da je teorija tek unaprjeenje u odnosu na svoju
prethodnicu. Falsifikacionisti radije biraju napredak nego istinu.

POGLAVLJE 7

Ogranienja falsifikacionizma

Generalizacije koje konstituiu znanstvene zakone nikada ne mogu biti logiki deducirane
iz konanog skupa opserviranih injenica, dok neistinitost zakona moe biti logiki
deducirana iz jedne opservirane injenice koja se sa njim sukobljava. Ustanovljavanjem
opservacije da ima samo jedan crni labud obara izjavu svi labudovi su bijeli. Ovo je
uobiajena i neosporna stvar. Ipak, koritenje toga kao podloge da podrimo
falsifikacionistiku filozofiju znanosti nije tako direktno kao to se moe initi. Problemi se
javljaju im se pomaknemo od ekstremno jednostavnih primjea, kao to je primjer o boji
labuda, do komplikovanijih primjera koji blii situacijama s kojim se obino susreemo u
znanosti.
 Ako je tanost neke opsevacijske izjave O data, onda neistinost teorije T koja logiki
zahtijeva to O nije sluaj koji se moe dedukovati. Ipak, falsifikacionisti sami zahtijevaju da
su opservacijske izjave koje konstituiu temelj znanosti ovisne o teoriji i oborive. Posljedino,
sukob izmeu T i O nema za posljedicu neistinitost teorije. Sve to logiki slijedi iz injenice
da T podrazumijeva predikciju nekonzistentnu sa O jeste da su ili T ili O pogrene, ali sama
logika nam ne moe otkriti koje je pogreno. Kada opservacija i eksperiment obezbijede
dokaz koji su konflikti sa predikcijama nekog zakona ili teorije, to moe biti dokaz koji
govori ta je pogreno. Nita u logici situacije ne zahtijeva da se uvijek zakon ili teorija
odbacuju kada dou u sukob sa opservacijom ili eksperimentom. Oboriva opservacijska izjava
moe biti odbijena, a oboriva teorija sa kojom se sukobljava zadrana. Ovo je tano ono to je
bilo obuhvaeno kada je Kopernikova teorija bila zadrana, a opservacije veliina Venere i
Marsa golim okom, koje su bile logiki nekonzistentne sa tom teorijom, odbaene. To je
takoer ono to je ukljueno kada su moderne specifikacije putanje Mjeseca zadrane i
procjene njegove veliine, bazirane na nepotpomognutim opservacijama, odbijene. Koliko
god na sigurnim opservacijama ili eksperimentima injenina tvrdnja moe biti,
falsifikacionistika pozicija ini nemoguim iskljuivanje mogunosti da e napredak u
znanstvenoj spoznaji moda otkriti neadekvatnosti u toj tvrdnji. Posljedino, konane
falsifikacije teorije opservacijom nisu ostvarive.

Logiki problemi za falsifikaciju ne zavravaju ovdje. Svi labudovi su bijeli je zasigurno

oboreno ako moemo ustanoviti postojanje jednog labuda koji nije bijel. Ali pojednostavljene
ilustracije logike falsifikacionizma, kao to je ova, maskiraju ozbiljne potekoe za
falsifikacionizam koje se diu iz kompleksnosti bilo koje realistine testne situacije.
Realistina znanstvena teorija sastojat e se od kompleksa univerzalnih izjava prije nego od
jedne izjave kao to je Svi labudovi su bijeli. Nadalje, ako e se teorija eksperimentalno
testirati, onda e u testiranje biti ukljueno vie od izjava koje konstituiu teoriju. Teorija e
se trebati proiriti pomonim pretpostavkama, kao to su, na primjer, zakoni i teorije kojima
se upravlja upotrebom bilo kojih koritenih instrumenata. Dodatno, u nastojanju da
deduciramo neke predikcije, ija e valjanost biti eksperimentalno testirana, potrebno je
dodati poetne uslove kao to su opis eksperimentalne postavke. Na primjer, pretpostavimo da
e astronomska teorija biti testirana opservacijom pozicija nekih planeta kroz teleskop.
Teorija mora predvidjeti orijentaciju teleskopa koja je potrebna da uoimo planetu u odreeno
vrijeme. Premise iz kojih se predvianje izvlai ukljuivat e povezane izjave koje konstituiu
teoriju koju testiramo, poetne uvjete kao to su prethodne pozicije planeta i Sunca, pomone
pretpostavke kao to su one koje omoguavaju pravljenje korekcija za prelamanje svjetla
planete u Zemljinoj atmosferi, i tako dalje. Ako predvianja koja slijede iz ove zbrke premisa
pokau se netanim (u naem primjeru ako se planeta ne pojavi na predvienom mjestu), onda
sve to nam logika situacije doputa da zakljuimo jeste da je najmanje jedna od premisa
netana. Ne omoguava nam da identifikujemo neispravnu premisu. Moe biti i da je testirana
teorija pogrena, ali alternativno moe biti da je pomona pretpostavka ili neki dio opisa
poetnih uslova odgovoran za netano predviajne. Teorija ne moe biti oborena, jer postoji
mogunost da je neki dio kompleksne testne situacije, a ne teorija, odgovoran za pogreno
predvianje. Ova potekoa esto ide pod ime Duhem/Quine teze, nakon Pierre Duhem-a
(1962, pp. 183-8) koji je prvi podigao i Wiliam V.O. Quine-a (1961) koji je oivio.

Evo nekih primjera iz historije astronomije koji ilustruju navedeno.

U primjeru koritenom ranije, diskutovali smo kako je Njutnova teorija bila oigledno
opovrgnuta zbog orbite planete Urana. U ovom sluaju, ispostavilo se ta nije teorija bila
netana nego opis poetnih uvjeta, koji nisu uzimali u obzir planetu Neptun, koja e tek biti
otrkivena. Drugi primjer ukljuuje argument za koji je danski astronom Tycho Brahe tvrdio
da opovrgava Kopernikovu teoriju par desetljea nakon prvog objavljivanja te teorije. Ako
Zemlja krui oko Sunca, Brahe je govorio, onda se prilikom gledanja u fiksnu zvijezdu pravac
u kojem je gledamo treba mijenjati tokom godine sa pomicanjem Zemlje s jedne strane Sunca
prema drugoj. Ali kada je Brahe pokuao detektovati ovu predvienu promjenu sa svojim
instrumentima, koji su bili najtaniji i najosjetljiviji koji su postojali u to vrijeme, nije uspio.
Ovo je dovelo do toga da on zakljui da je Kopernikova teorija bila pogrena. Kasnije se
ispostavilo da nije Kopernikova teorija bila odgovorna za pogrena predvianja, nego Brahe-
ove pomone pretpostavke. Procjenjivao je udaljenost fiksnih zvijzda daleko manjim nego to
jesu. Kada je njegova procjena zamijenjena sa realistinijom, ispostavilo se da je predviena
promjena premala da bi bila detektovana Brahe-ovim instrumentima.

Trei primjer je hipotetski primjer osmiljen od strane Imre Lakatos-a (1970, pp. 100-101).
Ide ovako:
Pria je o imaginarnom sluaju planetarnog kretanja koje nije u skladu sa pravilima. Fiziar iz
ere prije Ajntajna uzima Njutnove mehanike i njegov zakon gravitacije, N, prihvaene
poetne uvjete, I, i izrauna, uz njihovu pomo, put novootkrivene male planete, p. Ali planeta
odstupa od predviene putanje. Da li na fiziar Njutnovac smatra da je odstupanje bilo
 zabranjeno Njutnovom teorijom i da je zbog toga opovrgnuta teorija N? Ne. On predlae da
mora postojati dosad nepoznata planeta p', koja remeti put planete p. Rauna masu, orbitu, itd.,
ove hipotetske planete i onda pita eksperimentalnog astronoma da testira njegovu hipotezu.
Planeta p' je previe mala da je ak ni najvei dostupni teleskopi ne mogu opaziti, pase
eksperimentalni astronom javlja za istraivanje u kojem se nastoji izgraditi jo vei teleskop.
Za tri godine novi teleskop je spreman. Ukoliko bi nepoznata planeta p' bila otkrivena bila bi
koritena kao dokaz nove pobjede Njutnove znanosti. Ali to se ne desi. Da li na znanstvenik
naputa Njutnovu teoriju i ideju u ometajuoj planeti? Ne. On predlae da je oblak kozmike
praine sakriva planetu od nas. Rauna lokaciju i osobine tog oblaka i trai istraivanje kojim
bi se mogao poslati satelit kojim bi testirao svoje proraune. Ukoliko bi satelitski instrumenti
(vjerovatno oni novi, utemeljeni na malo testiranim teorijama) snimili postojanje tog
pretpostavljenog oblaka rezultati bi se smatrali dokazom Njutnove znanosti. Ali oblak nije
pronaen. Da li na znanstvenih naputa Njutnovu teorije, zajedno sa idejom ometajue
planete i idejom oblaka koji je skriva? Ne. On predlae da postoji neko magnetsko polje u toj
regiji univerzuma koje je ometalo satelitske instrumente. Novi satelit je poslan. Kada bi
magnetsko polje bilo pronaeno Njutnovci bi slavili senzacionalnu pobjedu. Ali nije
otkriveno. Da li se ovo smatra opovrgavanjem Njutnove znanosti? Ne. Ili je jo jedna
genijalna pomona hipoteza predloena ili... itava pria biva pokopana u praini i ne
spominje se vie.

Ako se ova pria smatra vjerovatnom, onda ilustrira kako teorija uvijek moe biti zatiena
od falsifikacije skreui falsifikaciju na neki drugi dio komplesne mree pretpostavki.

Neadekvatnost falsifikacionizma na historijskim temeljima

Sramna historijska injenica za falsifikacioniste je sljedea: da se njihova metodologija

striktno potovala od strane znanstvenika onda one teorije koje se danas smatraju najboljim
primjerima znanstvenih teorija nikada ne bi ni bile razvijene zbog toga to bi bile odbijene na
samom poetku. Za bilo koji primjer klasine znanstvene teorije, bilo u vremenu njenog
predlaganja ili nekada kasnije, mogue je nai opservacijske tvrdnje koje su generalno bile
prihvaene u to vrijeme i smatrane nekonzistentnima sa teorijom. Ipak, te teorije nisu bile
opovrgnute, na sreu znanosti. Neki historijksi primjeri podrat e moju tvrdnju.

U ranim godinama svog ivota, Njutnova teorija gravitacije bila je oborena opservacijama
orbite Mjeseca. Trebalo je skoro 50 godina da se falsifikacija skrene na neto drugo osim
Njutnove teorije. Kasnije u svom ivotu, ista teorija smatrana je inkonzistentnom sa detaljima
orbitiranja planete Merkura, iako znanstvenici nisu napustili teoriju zbog tog razloga.
Ispostavilo se da nikada nije bilo mogue objasniti ovu falsifikaciju na nain koji je titio
Njutnovu teoriju.

Drugi primjer tie se Bohr-ove teorije atoma, a nastaje zbog Lakatosa (1970, pp.140-54).
Rane verzije teorije bile su inkonzistentne sa opservacijama da je neka supstanca stabilna u
vremenu koje prevazilazi 10-8 sekundi. Prema teoriji, negativno nabijeni elektroni unutar
atoma orbitiraju oko pozitivno nabijene jezgre. Ali, prema klasinoj elektromagnetskoj teoriji
koju je pretpostavljala Bohr-ova teorija, orbitujui elekrtoni bi trebali zraiti. Zraenje bi
rezultiralo u gubljenju energije orbitirajueg elektrona i kolapsiranjem u nukleus.
Kvantitativni detalji klasinog elektromagnetizma doprinose procjenjenom vremenu od oko
10-8 sekundi za pojavu ovog kolapsa. Na sreu, Bohr je nastavio sa ovom teorijom unato ovoj
falsifikaciji.

Trei primjer tie se kinetike teorije i ima prednost to je falsifikacija teorije bila na
samom poetku uoena od strane svog tvorca. Kada je Maxwel (1965, vol. 1, p. 409) objavio
prve detalje o kinetikoj teoriji gasova 1859, u tom istom radu priznaje linjenicu da je teorija
bila falsificirana mjerenjima specifine toplote gasova. Osamnaest godina kasnije,
komentirajuu posljedice kinetike teorijem Maxwell (1877) pie:
Neke od ovih, bez sumnje, su veoma zadovoljavajue naem trenutnom miljenju o konstituciji tijela,
ali imaju i druge koje e nas vjerovatno iznenaditi na neugodan nain i moda na kraju dovesti do toga
da ostanemo bez hipoteza u kojima smo dotad pronalazili utoite, u to svjesno neznanje koje je uvod
svakom pravom napretku u znanju.
Svaki vani napredak unutar kinetike teorije nastupili su nakon ove falsifikacije. Jo
jednom, srea je da teorija nije naputena nakon falskifikacije mjerenjem specifine toplote
gasova, na emu bi naivni falsifikacionisti insistirali.

etvrti primjer, Kopernikova revolucija, bit e detaljnije objanjen u sljedeem odjeljku.

Ovaj primjer istie potekoe koje nastaju za falsifikacioniste kada se promjene sloenih
velikih teorija uzmu u obzir. Primjer takoer ostavlja prostor za diskusiju nekih novijih i
adekvatnijih pokuaja da okarakteriemo sutinu nauke i njenih metoda.

Kopernikova revolucija
 U srednjovjekovnoj Europi bilo je generalno prihvaeno da Zemlja lei u centru
ogranienog univerzuma i da Sunce, planete i zvijezde krue oko nje. Fiziku i kosmologiju,
koje su omoguile okvir u kojem je ova astronomija imala utjecaja, prvobitno je razvio
Aristotel u etvrtom stoljeu prije Krista. U drugom stoljeu A.D., Ptolomej je smislio detaljni
astronomski sistem koji je odreivao putanje Mjeseca, Sunca i ostalih planeta.

U ranim desetljeima esnaestog stoljea, Kopernik je izmislio novu astronomiju,

astronomiju koja ukljuuje pokretnu Zemlju, koja se sukobljavala sa Aristotelovim i
Ptolemejskim sistemom. Prema Kopernikovom stajalitu, Zemlja nije stacionarna u centru
univerzuma nego krui oko Sunca sa ostalim planetama. Do vremena kada je Kopernikova
ideja potkrijepljena, aristotelovski pogled na svijet bio je zamjenjen Njutnovim. Detalji prie
o ovoj velikoj promjeni teorije, promjene koja je trajala preko stoljea i po, ne pruaju
podrku metodologijama koje su zagovarali induktivisti i falsifikacionisti, i ukazuje na
potrebu za drugaijim, moda kompleksnije struktuiranom, izvjetaju o znanosti i njenom
razvijanju.

Kada je Kopernik prvi put objavio detalje nove astronomije, 1543 godine, bilo je mnogo
argumenata koji su mogli biti, i bili su, podizani protiv teorije. Povezano sa tadanjim
znanstvenim znanjem, ovi argumenti su bili glasni i Kopernik nije mogao da odbrani svoju
teoriju na zadovoljavajui nain. Da bismo cijenili ovu situaciju, potrebno je da budemo
upoznati sa nekim aspektima aristotelovskog pogleda na svijet na kojem su argumenti protiv
Kopernika bili utemeljeni. Veoma kratka skica nekih najvanijih taaka slijedi.

Aristotelovski univerzum bio je podijeljen na dvije udaljene regije. Sublunarna regia bila
je unutranja regija, koja se protezala od Zemlje do malo izvan putanje Mjeseca. Superlunarna
regija bila je ostatak ogranienog univerzuma, proteui se od putanje Mjeseca do zvijezdanih
sfera, koje su obiljeavale vanjsku granicu univerzuma. Nita nije postojalo van te sfere, ak
ni prostor. Neispunjeni prostor je nemogu u sistemu Aristotela. Svi nebeski objekti u
superlunarnoj regiji bili su napravljeni od elementa zvanog Eter. Eter je posjedovao prirodnu
sklonost da se kree oko centra univerzuma u savrenim krugovima. Ova osnovna ideja
postala je modificirana i proirena u astronomiji Ptolemeja. Budui da opservacije planetarnih
pozicija u razliitom vremenu nisu bile cirkularne putanje oko centrirane Zemlje, Ptolomej je
uveo dalje krugove, nazvane epiciklovima, u svoj sistem. Planete se kreu u krugovima, ili
epiciklovima, centrima koji su se kretali ukrug oko Zemlje. Putanje bi nadalje mogle biti
doraene dodavanjem epiciklova epiciklovima itd. na takav nain da rezultujui sistem bude
kompatibilan sa opservacijama planetarnih pozicija i sposoban za predvianje buduih
planetarnih pozicija.

Za razliku od urednog i regularnog karaktera superlunarne regije, sublunarna regija je bila

obiljeena promjenom, rastom i propadanjem, stvaranjem i korupcijom. Sve supstance
sublunarne regije bile su mjeavina etiri elemnta, zraka, zemlje, vatre i vode, te je relativna
proporcija tih elemenata odreivala osobine supstanci koja je od njih sastavljena. Svaki
element je imao prirodno mjesto u univerzumu. Prirodno mjesto za zemlju bilo je u centru
univerzuma; za vodu na povrini Zemlje; za zrak u regiji odmah iznad povrine Zemlje; i za
vatru na vrhu atmosfere, blizu putanje Mjeseca. To ima za posljedicu da svaki zemaljski
objekat ima prirodno mjesto u sublunarnoj regiji ovisno o relativnoj proporciji etiri elemnta
koja ga ine. Kamenje, sastavljeno preeteno od zemlje, imaju prirodno mjesto blizu centra
Zemlje, dok plamenovi, sastavljeni od preteno vatre, imaju prirodno mjesto blizu putanje
Mjeseca, itd. Svi objekti imaju sklonost da se kreu u ravnim crtama, nagore i nadolje, prema
njihovim prirodnim mjestima. Tako kamenje ima prirodno kretanje ravno nadolje, prema
centru Zemlje, dok plamenovi imaju prirodno kretanje ravno prema gore, udaljavajui se od
centra Zemlje. Sva kretanja koja nisu prirodna zahtijevaju uzrok. Na primjer, strijele moraju
biti pokrenute lukom i koije moraju vui konji.

Ovo su onda gole kosti Aristotelove mehanike i kosmologije koje su bile pretpostavljene
od strane suvremenika Kopernika, i one su bile koritene u argumentima protiv teorije o
pokretnoj Zemlji. Pogledajmo sada neke snane argumente protiv Kopernikovog sistema.

Moda argument koji je predstavljao najozbiljniju opasnost Koperniku bio je tzv.

Argument kule. On glasi: ako se Zemlja okree oko svoje osi, kao to Kopernik kae, onda
svaka taka na Zemljinoj povrini e se pomaknuti za odreenu udaljenost u sekundi. Ako je
kamen baen sa vrha kule koja se nalazi na pokretnoj Zemlji, onda e on prirodnim padom
padati prema centru Zemlje. Dok on to radi kula e se kretati zajedno sa Zemljom. Zbog toga,
do vremena kada kamen doe do povrine Zemlje kula e se pomaknuti sa pozicije koju je
imala na poetku bacanja kamena. Kamen bi, stoga, trebao pasti na zemlju na nekoj
udaljenosti od podnoja kule. Ali to se ne deava. Iz toga slijedi da se Zemlja ne okree i da je
Kopernikova teorija pogrena.
 Drugi mehaniki argument protiv Kopernika tie se labavih objekata kao to su kamenje i
filozofi koji miruju na povrini Zemlje. Ako se Zemlja okree zato takvi objekti ne odskau
od povrine Zemlje, kao to bi kamenje odskoilo iz rotirajueg toka? I ako Zemlja, kao to
se okree, jo kree oko Sunca, zato onda Mjesec ne ostaje iza nje?

Neki argumenti protiv Kopernika temeljeni na astronomskim razmatranjima spominjani su

ranije u ovoj knjizi. Ukljuivali su odsustvo premjetaja opserviranih pozicija zvijezda i
injenicu da Mars i Venera, gledani golim okom, ne mijenjaju veliinu u skladu sa
proticanjem vremena tokom godine.

Zbog ovih argumenata koje sam spomenuo, i drugih poput njih, pristalice Kopernikove
teorije bili su suoeni sa ozbiljnim potekoama. Sam Kopernik je bio zadubljen u
aristotelovsku metafiziku i nije imao adekvatan odgovor na njih.

Kada pogledamo snagu argumenata protiv Kopernika, moemo se zapitati ta je tu bilo to

je ilo u prilog Kopernikovoj teoriji u 1543. godini. Odgovor je: Ne mnogo toga. Glavna
privlanost Kopernikove teorije leala je u nainu na koji je teorija objanjavala veliki broj
osobina planetarnih kretanja, koja su mogla biti opisana u rivalskoj teoriji Ptolomeja samo na
neprivlaan, neprirodan nain. Osobine su retrogradno kretanje planeta i injenica da, za
razliku od ostalih planeta, Merkur i Venera uvijek ostaju u neposrednoj blizini Sunca. Planeta
se u redovnim intervalima povlai, to jest, zaustavlja svoju zapadnu putanju meu zvijezdama
(vieno sa Zemlje) i za kratko vrijeme vraa put na istono, prije nego to opet nastavi svoje
putovanje prema zapadu. U Ptolemejskom sistemu, retrodgradno kretanje bilo je objanjeno
nekim manevrom kao npr. dodavanjem epiciklova posebno dizajniranih za tu svrhu. U
Kopernikovom sistemu takvi neprirodni pokuaji nisu potrebni. Retrogradno kretanje je
prirodna posljedica injenice da Zemlja i planete zajedno krue oko Sunca na pozadini sa
fiksiranim zvijezdama. Sline primjedbe odnose se na problem pozicije Merkura i Venere
koje su konstantno u neposrednoj blizini Sunca. To je prirodna posljedica Kopernikovog
sistema jednom kada je ustanovljeno da su orbite Merkura i Venere unutar Zemljine orbite. U
Ptolemejskom sistemu orbite Sunca, Merkura i Venere moraju neprirodno biti spojene da bi
se dobio ovaj neophodni rezultat.
Bile su i neke matematike odlike Kopernikove teorije koje su ile njemu u prilog. Izuzev
ovih, dva rivalska sistema bila su vie-manje u rangu to se tie jednostavnosti i sklada sa
opservacijama planetarnih pozicija. Cirkularne orbite oko Sunca ne mogu biti pomirene sa
opservacijama, tako da je Kopernik, Kao i Ptolomej, trebao dodati epiciklove, i ukupni broj
potrebnih epiciklova za stvaranje orbita u skladu sa poznatim opsevacijama bio je otprilike isti
kao i za dva sistema gore spomenuta. U 1543. godini argumenti koji proizilaze iz
matematike jednostavnosti koja je ila u prilog Koperniku nisu se mogli smatrati
adekvatnom odbranom od mehanikih i astronomskih argumenata koji su bili protiv njega.
Ipak, nekoliko filozofa sposobnih za matematiku bili su privueni Kopernikovim sistemom i
njihov trud da je odbrane bio je sve vei i uspjeniji kroz narednih stotinu godina ili toliko.

Osoba koja je najvie doprinijela odbrani Kopernikovog sistema bio je Galileo. To je

uradio na dva naina. Prvo, koristio je teleskop da opservira nebo i radei tako transformirao
je opservacijske podatke koje je Kopernikova teorija trebala objasniti. Drugo, smislio je
poetke nove mehanike koja e zamijeniti Aristotelovu mehaniku i s obzirom na koju e
mehaniki argumenti protiv Kopernika biti odbaeni.

Kada je, 1609-e godine, Galileo konstruisao svoje prve teleskope i uvjebavao ih
posmatrajui nebo, doao je do dramatinih otkria. Vidio je da postoje mnoge zvijezde
nevidljive oku.Vidio je da Jupiter ima satelite i vidio je da povrina Zemljinog Mjeseca
prekrivena planinama i kraterima. Takoer je opazio da se opaene veliine Marsa i Venere,
gledajui kroz teleskop, mijenjaju kao to to predvia Kopernikov sistem. Kasnije, Galileo je
potvrdio da Venera ima faze kao i Mjesec, injenica koja moe direktno biti smjetena u
Kopernikovu teoriju, ali ne i ptolomejski sistem. Jupiterovi sateliti razrijeili su aristotelovsku
tvrdnju protiv Kopernika utemeljenu na injenici da Mjesec ostaje sa Zemljom koja se
navodno kree. Sada su i Aristotelovci bili suoeni sa istim problemom Jupitera i njegovih
satelita. Povrina Mjeseca koja je liila na povrinu Zemlje potkopala je aristotelovsku
distinkciju izmeu savrenih, nekorumpiranih nebesa i promjenjive, korumpirane zemlje.
Otkrie Venerinih faza oznaililo je uspjeh za pristalice Kopernika i novi problem za
Ptolemejce. Neporecivo je da su jednom kada su Galileove opservacije kroz teleskop bile
prihvaene, potekoe s kojima se susretala Kopernikova teorija nestale.

Prethodne opaanja podiu ozbiljni epistemoloki problem. Zato bi opservacije kroz

teleskop bile preferirane u odnosu na opservacije golim okom?
 Jedan odgovor na ovo pitanje moe koristiti optiku teoriju teleskopa koja objanjava
njegova svojstva uveanja i takoer daje prikaz razliitih odstupanja za koja moemo
oekivati da budu predmet rasprave kod teleskopskih slika. Ali Galileo nije koristio optiku
teoriju u tu svrhu. Prva optika teorija sposobna da prui podrku u ovom smjeru bila je
osmiljena od strane Galileovog suvremenika, Keplera, poetkom esnaestog stoljea, i ova
teorija se poboljavala i irila u narednim desetljeima. Drugi nain suoavanja sa naim
pitanjem, koje se tie superiornosti teleskopske opservacije u odnosu na opservaciju golim
okom, jeste demonstriranje uinkovitosti teleskopa u praktinim situacijama, fokusiranjem na
udaljene tornjeve, brodove, itd. i demonstrirajui kako instrument uveava i ini veim
objekte na veim udaljenostima. Ipak, ima potekoa sa ovakvim nain opravdavanja
upotrebe teleskopa u astronomiji. Kada se zemaljski objekti posmatraju kroz teleskop,
mogue je razdvojiti posmatrane objekte od odstupanja pridonijetih teleskopom zbog toga to
je posmatra upoznat sa izgledom tornjeva, brodova, itd. Ovo se ne moe primijeniti kada
posmatra traga na nebu za neim to ni on ne poznaje. Bitno je spomenuti da Galileovi crtei
povrine Mjeseca kako ih je on vidio kroz teleskop sadre neke kratere koji u stvarnosti ne
postoje. Vjerovatno su ti krateri odstupanja koja su nastala zbog koritenih teleskopa, koji
su u to vrijeme bili daleko od savrenih. Dovoljno je reeno u ovom paragrafu da pokaemo
da opravdavanje koritenja teleskopskih opservacija nije jednostavno i nekomplikovana stvar.
Protivnici Galilea koji su preispitivali njegove pronalaske nisu uopte glupo i tvrdoglavo
reagovali. Predstojala su opravdanja koja su postajala sve vie i vie adekvatna kako su bivali
konstruisani sve bolji i bolji teleskopi i kako su se optike teorije o njihovom funkcioniranju
razvijale. Ali sve je ovo trajalo.

Galileov najvei doprinos znanosti bio je njegov rad u mehanici. Postavio je neke temelje
Njutnove mehanike koja je zamijenila Aristotelovu. Jasno je razdvojio brzinu i ubrzanje i
tvrdio je da se objekti u slobodnom padu kreu sa konstantnim ubrzanjem koje je neovisno o
njihovoj teini, padajui razdaljinom proporcionalnom kvadratu vremena pada. Poricao je
aristotelovsku tvrdnju da svako kretanje zahtijeva uzrok. Govorio je da brzina objekta koji se
kree horizontalno, zajedno sa linijom koncentrinom sa Zemljom, treba niti poveavati, niti
smanjivati zbog toga to se niti die, niti pada. Analizirao je kretanje projektila rastavljajui
kretanje projektila u horizontalne komponente koje se kreu konstantnom brzinom i
vertikalne komponente koje su subjekt konstantnog ubrzanja nadolje. Pokazao je da je
rezultujui put projektila parabola. Razvio je koncept relativnog kretanja i govorio da je
jednolino kretanje sistema ne bi moglo biti detektovano mehanikim sredstvima bez pristupa
nekim referentnim takama izvan sistema.

Ovi veliki pomaci Galilea nisu postignuti odjednom. Isplivavali su postepeno tokom
perioda preko pola stoljea, kulminirajui u njegovoj knjizi Dvije Nove Znanosti (1974), koja
je prvi put bila objavljena 1638., skoro stoljee nakon objavljivanja Kopernikovog znaajnog
rada. Galileo ini svoje nove koncepcije znaajnim i sve preciznijim pomou ilustracija i
eksperimenata. Povremeno, Galileo je opisivao stvarne eksperimente, na primjer
eksperimente koji ukljuuju kotrljanje kugli po nagnutim tanjirima, iako stvarni broj
eksperimenata koje je stvarno proveo moe biti predmet rasprave.

Galileova nova mehanika omoguila je Kopernikovom sistemu da se odbrani od nekih

prigovora koji su spomenuti gore. Objekat koji se nalazi na vrhu kule, koji dijeli sa kulom
cirkularno kretanje oko centra zemlje nastavit e tim kretanje, zajedno sa kulom, i nakon to
je baen i posljedino e udariti u zemlju u podnoju kule, konzistentno sa iskustvom. Galileo
vodi raspravu dalje i tvrdi da se tanost njegovog gledita na horizontalno kretanje moe
demonstrirati isputajui kamen sa vrha jarbola broda koji se kree jednolino i biljeei da
kamen pada na palubu u podnoju jarbola, iako Galileo nije tvrdio da je proveo ovaj
eksperiment. Bio je manje uspjean u objanjavanju zato labavi objekti nisu odbijeni od
povrinu rotirajue Zemlje.

Iako je glavnina Galileovog znanstvenog rada dizajnirana da ojaa Kopernikovu teoriju,

sam Galileo nije smislio detaljnu astronomiju i inilo se da slijedi Aristotelovce u njihovim
preferencijama cirkularnih putanja. Galileov savremenik, Kepler, koji je dao doprinos
znaajnom prodoru u tom pravcu, kada je otkrio da svaka planetarna orbita moe biti
predstavljena jednom elipsom, sa Suncem u sreditu. Ovo je eliminisalo kompleksni sistem
epiciklova koje su i Kopernik i Ptolomej smatrali neophodnim. Ni slina jednostavnost ne
moe biti mogua u Ptolomejskom sistemu u ijem se centru nalazi Zemlja. Kepler je na
raspolaganju imao Brahove biljeke planetarnih pozicija, koje su bile tanije nego one koje su
bile dostupne Koperniku. Nakon brine analize podataka, Kepler je doao do svoja tri zakona
planetarnih kretanja: da se planete kreu u eliptinim orbitama oko Sunca, vektor koji spaja
Sunce i planet prelazi u jednakim vremenskim razmacima jednake povrine i da
kvadrati ophodnih vremena planeta proporcionalni su kubovima njihovih srednjih udaljenosti
od Sunca.
 Galileo i Kepler su zasigurno ojaali sluaj u korist Kopernikove teorije. Meutim, vie
razvitaka bilo je potrebno prije nego to je ta teorija zasigurno bila utemeljena na
sveobuhvatnoj fizici. Njutn je mogao iskoristiti prednost Galileovog, Keplerovog rada i rada
drugih da konstruie tu sveobuhvatnu fiziku koju je on objavio u svom djelu Principia 1687.
Precizirao je jasnu koncepciju sile kao uzroka ubrzanja prije nego kretanja, koncepciju koja je
bila pristuna na neki zbrkan nain u radovima Galilea i Keplera. Njutn je zamijenio Galileove
poglede na inerciju sa svojim zakonom linearne inercije, u skladu s kojom se tijela nastavljaju
kretati ravnim linijama jednolikom brzinom osim ako na njih ne djeluje neka sila. Jo jedan
znaajni doprinos Njutna bio je, naravno, njegov zakon gravitacije. Ovo je omoguilo Njutnu
da objasni priblinu ispravnost Keplerovih zakona planetarnih kretanja i Galileovog zakona
sloodnog pada. U Njutnovom sistemu, carstva nebeskih tijela i zemaljskih tijela su ujedinjena,
svaki sklop tijela kree se pod utjecajem sila u skladu sa Njutnovim zakonima kretanja.
Jednom kada je Njutnova fizika bila konstituisana, bilo ju je mogue detaljno primijeniti na
astronomiju. Bilo je mogue, na primjer, istraivati detalje putanje Mjeseca uzimajui u obzir
njenu konanu veliinu, okretanje Zemlje, njihanje Zemlje po svojoj osi, itd. Bilo je mogue
istraivati odstupanje planeta od Keplerovih zakona zahvaljujui znanju o konanoj masi
Sunca, meuplanetarnim silama, itd. Napredovanja kao ova okupirala su Njutnove sljedbenike
u narednih nekoliko stoljea.

Pria koju sam skicirao ovdje treba biti dovoljna da ukae da Kopernikova Revolucija nije
bila smjetena na vrhu Krivog Tornja u Pizi. Takoer je jasno da ni induktivisti, ni
falsifikacionisti ne daju objanjenje znanosti koje je kompatibilno s tim. Novi koncepti sile i
inercije nisu nastali kao rezultat paljivih opservacija i eksperimenata. Niti su nastali
falsifikacijom odvanih pretpostavki ili stalnom zamjenom jedne odvane pretpostavke
drugom. Rane formulacije nove teorije, ukljuujui nesavrene formulacije novih koncepcija,
bile su ustrajne sa i razvijene usprkos oiglednim falsifikacijama. Tek nakon to je izumljen
novi sistem fizike, proces koji je ukljuivao intelektualni i praktini rad mnogih znanstvenika
tokom nekoliko stoljea, nova teorija je mogla biti uspjeno spojena sa rezultatima
opservacija i eksperimenata na detaljan nain. Nijedno objanjenje znanosti ne moe se
smatrati ni blizu adekvatnim osim ako moe zadovoljiti takve faktore.

Neadekvatnosti falsifikacionistikog razgraniavajueg kriterija i Popperov odgovor

 Popper je napravio zavodljiv sluaj za svoj kriterij razgranienja izmeu znanosti i ne- ili
pseudo-znanosti. Znanstvene teorije trebaju biti oborive, to jeste, trebaju imati konsekvence
koje mogu biti testirane opservacijom ili eksperimentom. Jedna slabost ovog kriterija, ako je
nekvalificiran, jeste da je prelako zadovoljen i naroito zadovoljen mnogim naunim
tvrdnjama koje bi Popper elio klasificirati kao neznanstvene. Astrolozi stvaraju tvrdnje koje
su oborive (i esto oborene), dok horoskopi objavljeni u novinama i urnalima stvaraju
oborive (kao i neoborive) tvrdnje. Ista Vae Zvijezde novinska kolumna koja objavljuje
(neoborivo) predvianje da srea je mogua u sportskim spekulacijama citirana je u
poglavlju 5 gdje takoer obeava onima iji je roendan 28-og marta da e nova ljubav
izazvati iskru u vaem oku i poboljati va socijalne aktivnosti, obeanje koje je zasigurno
oborivo. Bilo koji fundamentalistiki brend Kranstva koji insistira da Biblija bude shvaena
doslovno je oboriv. Tvrdnja u Postanku da je Bog stvorio mora i nastanio ih ribama bila bi
oborena kada ne bi postojala mora i ribe. Sam Popper biljei da Frojdova teorija, do stepena
gdje konstruie snove kao ispunjenje elja, suoava se sa prijetnjom falsifikacije nonim
morama.

Jedan odgovor koji falsifikacionista moe dati svojim opservacijama jeste da taj da teorije
ne mogu biti samo oborive, nego i ne smiju biti oborene. Ovo moe eliminisati horoskopske
tvrdnje kao znanstvene, i Popper govori da to eliminie Frojdovu teoriju. Ali ovo rjeenje ne
moe biti usvojeno tako spremno da ne bi eliminisalo sve to falsifikacionisti ele zadrati
kao znanstveno, jer ve smo vidjeli da i najznanstvenije teorije imaju svoje teorije i sukobe sa
nekim prihvaenim opservacijama ili drugo. Stoga postaje dozvoljivo, prema sofisticiranom
falsifikacionisti, modifikovanje teorija kada se suoe sa oiglednim falsifikacijama, ak i
stavljanje teorija na ekanje u nadi da e se problem moi rijeiti u budunosti. Ovakva vrsta
odgovora je obuhvaena sljedeim odlomkom iz Poppera (1974, p. 55) koji je njegov pokuaj
da se suoi sa tekoama koje sam podigao ovdje.
Uvijek sam naglaavao potrebu za nekim dogmatizmom: dogmatski znanstvenik ima vanu
ulogu. Ako se prepustimo kriticizmu prelako, nikada neemo pronai gdje lei prava mo nae
teorije.
Smatram da ovaj odlomak ilustrira stepen do kojeg se falsifikacionizam suoava sa nekim
potekoama pod svjetlom kriticizma podignutog u ovom poglavlju. Falsifikacionizam cilja
na nagaavanje kritikih komponenti znanosti. Nae teorije mogu biti subjekat nemilosrdnih
kritika tako da neadekvatne mogu biti iskorijenjene i zamijenjene adekvatnijim. Suoeni sa
problemom koji se odnosi na stepen odreenosti s kojim teorija moe biti oborena, Popper
priznaje da je esto potrebno zadrati teorije usprkos oiglednoj falsifikaciji. Pa iako je
nemilosrda kritika preporuena, ono to se ini suprotnim, dogmatizam, ima takoer pozitivnu
ulogu. Neko se moe opravdano zapitati ta je ostalo od falsifikacionizma jednom kada je
dozvoljeno da dogmatizam ima kljunu ulogu. Nadalje, ako oba, i kritiki i dogmatski, stava
budu odobrena onda je teko vidjeti koji su stavovi iskljueni. (Bilo bi ironino ako bi visoko
kvalitetne verzije falsifikacionizma postale tako slabe da ne iskljuuju nita, time se
sukobljavajui sa glavnom intuicijom koja je vodila Poppera da ih formulie!)