Professional Documents
Culture Documents
Cudesni Svijet Kvantne Mehanike G Bozic PDF
Cudesni Svijet Kvantne Mehanike G Bozic PDF
Dakle, svijet je takav kakav jest, jer drugoga za usporedbu nema, kako ree Spider. No, ima modela koje fiziari
smiljaju i usporeuju. I ine nam se tako razliitima da je otac Niels Bohr morao izjaviti: Onaj tko nije okiran
kvantnom teorijom ne moe je razumjeti. Ali uistinu cijela klasina teorija estica i valova bila je samo priprema
terena za nadolazeu kvantnu teoriju, viestoljetni preludij za probijanje psiholoke barijere i spoznajni uzlet
kakav se ne pamti u povijesti znanosti. Osim to je kvantna mehanika najuspjenija teorija svih vremena, s
njezinom pojavom uistinu se dogodilo neto posebno u razumijevanju odnosa nas spram svijeta oko nas. Fiziar
je po prvi put izravno i neodvojivo ukljuen u fizikalno zbivanje. Dotad je bio subjektivno iskljuen. (Iskljuen?
udno, kako moe ovjek biti iskljuen iz bilo ega?) To je od Newtona do Heisenberga trebalo biti siguran znak
da neto nije u redu s naim poimanjem stvarnosti. Ali tek od pojave kvantne mehanike, fiziar, motrei primjerice
elektron, shvaa da stupa u nedjeljivu vezu posebne vrste, koja ak ne mora ukljuivati nikakvu fiziku interakciju
putem sile, niti mora ukljuivati izmjenu signala u skladu sa posebnom teorijom relativnosti, dakle stupa u udnu
kvantnomehaniku povezanost s elektronom tijekom koje mjeri osobine ne samo elektrona nego i mjernog
ureaja, ali i samog sebe. Naime, kako bi rekao ovjek Bohr, ovjekova je svijest potrebna ne samo da smisli
pokus, provede ga i interpretira njegov rezultat, nego i da omogui postojanje elementarne estice! (Hm, kako je
to udno, udesno, arobno, Stvoriteljski ak). Objekt i subjekt koji tako drastino utjee na objekt da ga
omoguuje, postali su jedno kvantni sustav. Ali da ne bismo pretjerali s visokouenim verbalizmom, zaputimo
se iz okruenja naeg svagdanjeg iskustva izravno u kvantnu stvarnost dobri primjeri iz svakidanjice povest e
nas prema sutini kvantne stvari rjeitije od suhoparnih teorija koje puno kau, ali nekome nenaviknutom, onom
tko se prvi put susree s kvantima (okiranom u smislu Bohrove izjave za tisak), jo ne otkrivaju veo sa skrivene
ljepote spoznaje.
1
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
2
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
http://www.fortunecity.com/emachines/e11/86/qphil.html
U misaonom pokusu monoenergetski elektroni ispucavaju se du katodne cijevi i proputaju kroz dva uska
proreza ime se razdvajaju na dva snopa koja se preklapaju i detektiraju na ekranu u vidu
fluorescentnih bljeskova slino onako kako se to odvija u naim TV
prijemnicima.
Ako su elektroni zrna, na ekranu bismo trebali vidjeti samo dva podruja koja
oni pogaaju, sliku analognu onoj koju zrna iz starog i nepreciznog
kalanjikova tvore nakon rasipanja i prolaska kroz dvije makroskopske
pukotine. Ali, jao - ok! slika elektrona je valovita, vidimo na ekranu itav
niz podruja - interferentne pruge. (Slika je zapravo tokasto-valovita, kakva
je ustvari i u Youngovu pokusu sa svjetlom, ako proputamo malene intenzitete svjetlosti pojedinane fotone.)
Stoga kao i u Youngovu pokusu sa svjetlou prisiljeni smo na zakljuak da se na tamnim mjestima dolazak
elektrona pretvara se u nita! Elektron + elektron = nita! Dakle, vrlo valovito. I to je onaj trenutak na koji nismo ili
ne bismo trebali biti pripravni jer u glavi nam apriori odzvanja elektronsko - estini biljar i nadiru vrsto
ukorijenjene slike iz udbenika koje Heisenberg zabranjuje.
No dobro, ako elektroni ve interferiraju, pokuajmo to objasniti. Jedan
elektron, ma to on bio, prolazi kroz jednu, a drugi elektron kroz drugu
pukotinu i zatim se nekako valovito ponite na mjestu ekrana gdje je jedna
od tamnih pruga.
Meutim, znatieljni fiziari moraju sve provjeriti: to ako je izvor elektrona
tako slab da isputa jednu po jednu esticu? Ako u tom sluaju jedan
elektron proe kroz jednu rupicu, a kroz drugu rupicu ne proe nita, kako
naa intuicija i oekuje, jer elektron je uvijek jedno cijelo (kako je to tata Thompson mjerio),
interferencije ne moe biti, jer interferenciju omoguuje prolazak kroz oba proreza istodobno za interferenciju je
potrebno dvoje. Ipak, kako se elektroni gomilaju, na zastoru (ekranu, filmu) vidimo sve vie pojedinanih
3
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
pogodaka (bljeskova) iz kojih polako poinje izranjati opet ista interferentna slika kao i u sluaju kada svi
odjednom nahrupe na ekran. To znai da je svaki elektron u prolasku kroz ureaj morao pojedinano interferirati.
Kljuno pitanje je sada: Na koji nain svaki usamljeni elektron interferira, s ime on interferira?
Odgovor mora biti: Nain na koji interferira je oito vrlo valovit, a interferira sam sa sobom i tu smo sada
dotaknuli udesno podruje kvantne stvarnosti. Jer estica ili bolje rei kvant koji je nedjeljiv u smislu da ga
uvijek mjerimo s jednakim elementarnim nabojem i masom mirovanja mora proi kroz obje pukotine istodobno da
bi mogao interferirati sam sa sobom. Pomisao da se rascijepio kako bi proao kroz dvije pukotine u suprotnosti je
sa svim pokusima koji nikad ne nalaze pola ili trietvrt elektrona. I dodatno komplicira situaciju jer morali bismo
objasniti mehanizam koji cijepa elektron (prorezi ne mogu djelovati kao otrica noa) i ponovo ga sjedinjuje u
jedno cijelo jer - na ekranu vidimo samo jedan tokasti bljesak, trag koji odgovara cijelom elektronu. I tako smo
prisiljeni na sablasni (Einsteinova rije) zakljuak: Mora biti da je elektron prolazei kroz obje pukotine bio u
istom trenutku na dva mjesta!(?)
Provedemo li dosljedno ekstrapolaciju iz svijeta koji nas okruuje i u kojem postoje samo dvije pojavnosti, ona
estina i ona valna, to je razuman postupak, tada elektronu dolje u dubini mikrosvijeta moramo pridruiti
istodobno i estina i valna svojstva. Jedino ako je bio rasprostranjeni val mogao je proi kroz obje pukotine
istodobno. I nakon toga na ekranu se pojavljuje u vidu toke, kao jedno prebrojivo cijelo - kao estica? Ono to je
Bohr mislio kada je dao svoju izjavu je upravo ovo nezamislivo svojstvo mikroestica. Zato nam je to
nezamislivo? Upravo stoga to nikad u naem iskustvu nije zabiljeen takav dvostruk fenomen koji nazivamo
valno - estinim dualizmom. Kvant nije ni estica ni val, to je neto to odjednom ima i estina i valna svojstva.
To je neto tree to je nama nepredoivo. Problem je i psiholoke naravi, kvant se nalazi izvan naeg
uobiajenog osjetilnog iskustva kojeg smo stekli u odrastanju. Na mozak jednostavno nije se razvijao druei se
s kvantima, nije odrastao s njima pa nemamo sliku ili predodbu za takvo to. Kao to nikad ne emo moi
zamisliti svijet s 4 prostorne dimenzije. Ali ga ipak moemo razumjeti, ne ustrajemo li na zornim predodbama kao
to su to u poetku sasvim razumljivo inili kvantni fiziari pioniri. Danas, 80 godina poslije, kvantni pokusi ne bi
nas trebali (toliko) okirati nego jednostavno biti doivljeni kao udesne manifestacije ljepote Prirode.
Moemo li odavde izvui pedagoku pouku? Teko se odriemo onog to se protivi naem iskustvu kojeg oblikujemo tijekom
djetinjstva i mladosti, teko se ljudi odriu naina razmiljanja koji ih je predugo vremena uspjeno vodio. Teko se odriemo
steenih navika. To je kao krivo naueni prstomet u sviranju klavira, bolje je da uenik nita ne zna nego da pogreno zna.
Moda nije udno to je kvantna fizika znanost dvadesetogodinjaka. Heisenberg je imao samo 25 godina kada je otkrio
matrinu kvantnu mehaniku, Pauli i Dirac su bili njegovi vrnjaci, Bohr je bio student kada je objavio svoj model atoma, Einstein
je kao 16-godinjak doao do zakljuka da nita ne moe biti bre od svjetlosti, a s 26 godina je objasnio fotouinak i objavio
teoriju relativnosti itd. Moda je potreban sasvim drukiji pristup uenju fizike. Kvantna fizika odmah u prvom razredu gimnazije?
Mislim da je to ipak pogreno i da moramo ponoviti cijelu povijest fizike u saetom obliku elimo li zadrati pozitivno uenje i
svjeinu paradoksa koji nas navode na pitanja o sutini. Samo ako smo proli ili ponovo proli put od paradoksa do
razrjeenja, moemo svjedoiti ljepoti fizike.
4
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
da elektron prolazi kroz obje pukotine istodobno. U svakom takvom ureaju kvant je suoen s izborom kojim e
od dva mogua meusobno udaljena puta krenuti. U sluaju fotona takav se izbor lako nudi stavljanjem
poluprozirnog zrcala na put fotonu. Vjerojatnost da e proi odnosno reflektirati se od njega iznosi 50%. Kvantna
mehanika nam kae da sve dok ne gledamo, (ne pokuavamo utvrditi kojim je putem kvant krenuo), valna
funkcija kojom opisujemo kvant sastoji se od dva dijela, tj. kvant se nalazi u superpoziciji dva stanja: stanja
prolaska jednim putem i stanja prolaska drugim putem. Drugim rijeima valna funkcija putuje objema stazama
istodobno, te na kraju puta interferira to dokazuje da je elektron ili foton putovao dvama putovima.
Ti putovi mogu biti proizvoljno udaljeni, kao u izvedenom meugalaktikom pokusu gdje se jedan za drugim
hvataju fotoni odaslani s dalekog kvazara nakon to su proli s obje strane goleme galaktike. Ono to sigurno
znamo je to da je svaki elektron ili foton koji prolazi dvama udaljenim stazama, dakle se nalazi na dva
mjesta istodobno, opisan jednom cjelovitom valnom funkcijom, iako se ona sastoji iz dva superponirana dijela.
Drugim rijeima kvantna estica je uvijek cjelovita kao i njezina valna funkcija.
Kao to elektron ne moemo zamiljati kao kuglicu
nego mu moemo samo ponekad pridruiti neka
kugliasta svojstva, tako je i sa zamiljanjem
elektronskog vala kao primjerice zvunog vala. Zvuni
val se moe rascijepiti na dva odvojena dijela i dva
http://www.fortunecity.com/emachines/e11/86/qphil.html.
motritelja mogu odvojeno uti zvuk svakog od njih. No, u sluaju elektronske valne funkcije samo jedan od dva
udaljena motritelja moe detektirati cijeli elektron, dok onaj drugi tada detektira nita. Cijela rasprostranjena valna
funkcija, sastavljena od dva dijela u jednom cijelom, kolabira u stvarnu esticu kod jednog od motritelja.
Interferentna slika se tada izgubi kao i u sluaju motrenja pukotina u Youngovu pokusu. To je posebnost kvantne
superpozicije. Iz dva superponirana stanja inom motrenja nastaje kvantni skok (kolaps) u jedno od njih i pojavi
se estica, ili bolje rei, lokalizirani prebrojivi trag estine strane kvanta. Naravno treba spomenuti da se kvant
moe nalaziti i u superpoziciji vie energija, impusa ili brzina i da isto tako in mjerenja izdvaja esticu s jednom
vrijednosti tih veliina.
Usporedimo to s titranjem klavirske ice. Sluajui jedan ton proizveden na jednoj ici mi ustvari sluamo cijeli
niz tonova, kako osnovni ton tako i njegove vie harmonike sluamo zapravo superpoziciju harmonijskog niza
jedne ice. Meutim, kada bi klavirska ica bila kvantni titrajni sustav mi bismo inom sluanja (mjerenja) uvijek i
neizbjeno izdvojili iz tog niza samo jedan isti ton jedno stanje iz superpozicije moguih stanja. Nikada ne
bismo uli bogatstvo timbra glazbenog instrumenta nego bismo jednom uli samo prvi harmonik, drugom prilikom
trei harmonik ili katkada osnovni ton, a nikada superpoziciju tonova kao to to inae ujemo. Tako bi svirao
kvantni instrument kvantno skokovito, tj. u kolapsu jednog stanja.
Danas fiziari nazivaju kvante elementarnim esticama iako to nisu estice, a opisuju ih valovima (valnim
funkcijam ili psi-poljima) iako ih ne smatraju ni valovima. Kvanti imaju samo osobine, ponekad estine, a
ponekad valne, ali ne istodobno i estine i valne. (Pokuajte neto lake, zamisliti biljarske kugle koje ne
mogu istodobno biti bijele i okrugle.) Jednostavno znaju o emu govore kad pogreno govore, jer ni na govor nije
razvijen u suradnji s kvantima. Sigurno tlo pod nogama im daje savren matematiki formalizam koji funkcionira
na nain uti i raunaj, kako je kazao aljivi Feynman.
Veinu fiziara uope ne zabrinjava problem fizikalnog tumaenja pozadine kvantno-mehanikog stroja za
raunanje. Izraunati podaci podudaraju se s izmjerenim podacima i to je dovoljno. Ipak postoji i druga vrsta
fiziara koju ne prestaje opsjedati tumaenje pozadine diferencijalnih jednadbi. Oni smatraju da je to jedini put
napretka. Zato danas imamo mnoge interpretacije kvantne mehanike. Gotovo da svatko ima svoju. Neke od njih
uvode paralelne svjetove, mnoge povijesti, neke skrivene varijable, ali sve pokuavaju pomiriti logiki
nepomirljivo. Tako je nastala i nova vrsta logike - naravno kvantna logika: Idem ovim putem ili onim putem
zamijenjeno je mogu ii i jednim i drugim putem istovremeno, kao to to ini elektron u prolasku kroz dvije ili
vie pukotina.
5
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
kae Bohr.
Ne moemo motriti kvantni sustav, a da ga ne promijenimo. Na pitanje to i kakvo je bilo prije, nema naina da
saznamo jer opaamo samo ono s ime smo trenutno u interakciji! Nadalje, prema Bornovu tumaenju unaprijed
ne moemo proraunati gdje e elektron zavriti na ekranu, moemo odrediti samo i jedino vjerojatnost da se
negdje na ekranu pojavi. Tamo gdje su svijetle pruge ta je vjerojatnost poveana, a tamo gdje su tamne pruge
nije vjerojatno da se pojavi. Tek nakon to se pojavio znamo gdje je pogodio ekran.
Kako se uklapaju valna svojstva elektrona u tu interpretaciju? Na ekranu je valna slika koja tumai ono to se
zbiva u prostoru izmeu pukotina i ekrana i ona odreuje razdiobu vjerojatnosti nalaenja elektrona. Ali i prije
dolaska do ekrana, dok jo nisu detektirani, zamiljamo njihov valni aspekt-valnu funkcija koju ne vidimo, ali je
moemo proraunati iz konfiguracije terena kojim elektroni prolaze. Naime, geometrija pukotina odreuje valnu
funkciju, a Schroedinger je nekim kreativnim udom naao jednadbu iz koje
nakon matematike obrade proizlaze valne funkcije kao finalni proizvod.
(Moemo li to nazvati misterioznom povezanou kvantnog fiziara i Svemira?)
Vaan pojam superpozicije ovdje se koristi na slijedei nain: elektron se nalazi
u superpoziciji dva kvantna stanja: stanja 1, prolaska kroz jednu pukotinu i stanja 2, prolaska kroz drugu pukotinu.
Prolazak kroz obje pukotine istodobno (kad ne gledamo!) opisuje se linearnom kombinacijom ova dva stanja, kao
i kod svakog interferometra:
(1,2)> = c1 (1)> + c2 (2)>.
Koeficijenti c1 i c2 (iako kompleksni brojevi) odreuju vjerojatnosti prolazaka kroz pojedinu pukotinu; ako su
pukotine jednake irine, izgledi su izjednaeni, c12 = c22 = . Meutim, motrimo li pukotine, nastaje kolaps
(1,2)> (1)> ako smo elektron nali, primjerice, u pukotini 1. Tada je takoer i vjerojatnost skoila s na
1 (sigurno je u pukotini 1) odnosno 0 (nije u pukotini 2).
Ova interpretacija smatra vjerojatnosno tumaenje fundamentalnim, dakle ne kao nedostatak znanja nego kao
jedino mogue znanje.
Naime, prema Heisenbergu kvanti su negdje izmeu mogunosti i stvarnosti, a prema Bohru oni ne postoje prije
nego ih opazimo. Tako je motritelju pridruen povlaten status. Motritelj svjedoi o postojanju estice koja prije
mjerenja nije ni postojala. Odnosno, nema smisla nita tvrditi o elektronu unaprijed jer mi o njemu nita ne
znamo prije negoli ga uhvatimo. Prema Bornu unaprijed moemo raunati samo vjerojatnosti da elektron upadne
u neko maleno podruje. Tko je matovitiji, ova trojka s poetka 20. stoljea ili pisci znanstvene fantastike?
Determinizam nije potpuno (ili uope nije) izgubljen nego se sastoji u tome da i dalje isti eksperimenti daju iste
rezultate. A koji je konaan ishod naeg Youngova ili slinih pokusa? To je uvijek jedna te ista interferentna slika
na ekranu i to je ono to je predvidljivo. No, kako kopenhagenovci objanjavaju misteriozni kolaps ili kvantni skok
elektrona u toku? Nikako, to ostaje problem, ali oni to ne smatraju problemom dokle god je vjerojatnost
fundamentalni pojam. Valovi nisu mjerljivi nego samo odreuju vjerojatnost nalaenja po prostoru. Postoje samo
estice koje se mogu pojaviti tu ili tamo. Schroedinger je ovdje odustao i nikad se nije sloio s takvim
minimalizmom. Nerazjanjeni prokleti kvantni skokovi udaljili su ga od daljnje potrage za kvantnom istinom.
www.hedweb.com/everett/
se svjetovi s esticama razdvoje na neovisne stvarnosti. To je to. I ne postoji proces mjerenja niti valna funkcija
ikada vie kolabira ili izvodi kvantni skok u pojedino stanje. Mi kao motritelji takoer se udvajamo u dva motritelja
od kojih jedan motri prolazak kroz jednu, a drugi od nas prolazak kroz drugu pukotinu. Nadalje, kako u svakom od
ta dva svijeta elektron moe pogoditi bilo koju svijetlu toku na ekranu, svjetovi se dalje razdvajaju u beskrajna
mnotva - u svakom od njih elektron pogodi jednu toku na ekranu. to je s onim tamnim prugama? Na tim
mjestima elektron se ne pojavljuje to znai da su se tamo dva itava svemira od njih mnogo meusobno
destruktivno ponitila. I nae kopije takoer. Dalje neka radi mata.
Treba rei i to da paralelni svjetovi, iako mogu interferirati, ipak ne mogu meudjelovati. Naime dva vala koja
interferiraju, nesmetano prolaze jedan kroz drugog to je poznata posljedica linearnosti valnih jednadbi. Neki
fiziari tvrde da je to jedina prava interpretacija, meutim Everett je svojedobno bio obeshrabren manjkom
podrke svojih kolega, posebice otrom kritikom samog Bohra. Spomenimo Oxfordskog fiziara Davida Deutscha,
6
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
jednog od autora zamisli o kvantnim raunalima. Deutsch je predloio provjeru Everettove interpretacije, a koja
zahtijeva daljnji razvoj umjetne inteligencije, tj. takvog kvantnog raunala koje bi nam znalo rei dogaa li se
(unutar njega) kolaps valne funkcije ili ne. Kvantna raunala bila bi kudikamo bra s obzirom da bi rjeavala
zadae u superpoziciji velikog broja stanja.
to jo ima na tritu? Na predavanju sam izloio pregrt interpretacija, ali zbog manjka vremena gotovo sam
samo uspio rei kako je ova prekrasna, a ona predivna pa to ovdje iz slinih razloga ne bih ponavljao.
Nelokalnost. EPR-paradoks
Zamislimo bacanje dvaju kocaka. Jednu bacate vi, a drugu va prijatelj i
rezultati se uvijek poklapaju (3,3), (1,1), (6,6), (5,5)Zakljuit ete da tu
postoji neto vie od sluajnosti, pogotovo ako ste meusobno tako daleko
da udesne kocke nisu mogle komunicirati signalima brzine svjetlosti. To je
ono to bi Einstein nazvao sablasnim djelovanjem na daljinu. Ako kocke
ipak komuniciraju onda kaemo da to ine nelokalno odnosno
superluminalno. Iako je potpuno nevjerojatno za kocke, ipak to postoji i
karakteristino je za kvantnu mehaniku neovisno o interpretaciji.
www.physics.syr.edu/LIGHTCONE
Godine 1937. Einstein, Podolsky i Rosen (odatle kratica EPR) smiljaju misaoni pokus koji e pokazati da
kvantna teorija ne moe opisati stvarnost bez unutarnjih proturjeja. Posebice se to odnosi na problem mjerenja.
Imamo li na poetku dva elektrona ili dva fotona s ukupnom koliinom gibanja nula, tada, nakon to su simetrino
upueni na suprotne strane svijeta, ali ne znamo na kojem pravcu, znat emo samo to da njihov zbroj koliina
gibanja uvijek ostaje nula, zbog njihova suprotna gibanja. Odavde slijedi da mjerenjem jednog od njih utvrujemo
istodobno i na daljinu koliinu gibanja onog drugog, iako on moe biti svjetlosnim milenijima daleko, na drugom
kraju galaktike ak. To je suprotno onom to tvrdi Bohr da je za mjerenje osobina estice potrebno izravno
meudjelovati s njom. Dakle, paradoks. Meutim Bohra taj argument uope nije uznemirio. Jer estice su
povezane jednom nedjeljivom, uvezanom valnom funkcijom i mjerenjem jedne estice nastaje kolaps cijele,
zajednike valne funkcije. Na taj nain je trenutno dobiven podatak i o drugoj estici, iako je ona izvan dosega
signala koji se prenosi brzinom svjetlosti, prema posebnoj teoriji relativnosti, najveom moguom brzinom
prijenosa signala. Kaemo da su takve estice kvantno uvezane.
Razmotrimo jo i slijedeu inaicu EPR pokusa. Neka je dovoljno izolirani atom iz udaljenog meuzvjezdanog
prostora u nekom trenutku iz sebe izbacio foton. S obzirom da je foton bio dobro lokaliziran u malenom podruju
veliine atoma, njegov je impuls praktiki potpuno neodreen, foton se iri na sve strane, a stanje njegova
impulsa je radijalno simetrina valna funkcija, dakle s potpuno ravnopravnim smjerovima gibanja (ne uzimajui u
obzir stanje polarizacije). Ukupni je impuls sustava: (atom nakon emisije + foton) jednak nuli. I svaki podsustav,
atom i foton pojedinano, iz razloga radijalne simetrije, takoer ima impus jednak nuli. Nakon vrlo dugo vremena,
recimo 100 godina, jedan siuan dio rasprostranjenog krunog elektromagnetskog vala polumjera 100
svjetlosnih godina dolazi do nas na Zemlji u na detekcijski ureaj. Ali, kao to znamo, klik naeg detektora ne
znai da smo uhvatili dio nego cijeli foton. To je ono to smo nazvali kvantnim skokom u toku trenutnim
kolapsom kvanta iz podruja polumjera 100 svjetlosnih godina u toku. Kako je cijeli foton udario u na ureaj koji
ga je uhvatio iz odreenog smjera, detektor je otrpio trzaj na smjeru atom-detetektor. Sada, da bi zakon ouvanja
impusa bio sauvan, mora biti da je istodobno (oito ne u smislu posebne relativnosti) atom doivio jednak trzaj
na suprotnu stranu. Kako je atom znao da treba trznuti kad je prolo 100 godina od emisije fotona? To znai da
su atom i foton opisani jednom zajednikom kvantno uvezanom valnom funkcijom. Kolaps se morao dogoditi i kod
detektora i kod atoma istodobno kao da prostor i vrijeme izmeu njih uope ne postoji.
Iako je Einstein jedan od utemeljitelja kvantne fizike, poznato je da se on nikada nije mogao pomiriti s
Kopenhagenkim tumaenjem nego je imao svoju - statistiku interpretaciju, to e rei da je po njemu kvantna
fizika samo prijelazna teorija. Uloga Einsteina je bila vana jer je svojim beskrajnim raspravama s Bohrom
pridonio bistrenju pojmova, a osim toga nikad ne treba zanemariti miljenje znanstvenika takve goleme intuicije
kakvu je imao Einstein. Tko zna to e donijeti budunost. O EPR paradoksu se i danas raspravlja.
Schroedingerova mica-maca
Ni Schroedinger nije htio kupiti Kopenhagenku interpretaciju. On je odustao
zbog prokletih kvantnih skokova, no prije toga je smislio paradoks kvantne
make kako bi pokazao da je kvantna mehanika beznadno pogrena kada je
interpretiraju Bohr i Heisenberg. Maka je smjetena u kutiju s radioaktivnim
uzorkom koji s vremena na vrijeme isputa alfa estice. Alfa estice mogu
aktivirati otrov koji e ubiti maku. No, alfa raspad dogaa se nasumino, recimo
da se unutar sat vremena u prosjeku raspadne jedna alfa, ali ne znamo
www.nobelprize.org
kada, u prvoj minuti ili moda u 37. minuti. Ako kutija nije prozirna, ne znamo je li nakon nekog vremena maka u
njoj iva ili mrtva. Schroedinger se pitao kako je mogue da maka bude istodobno i iva i mrtva ovisno o
superpoziciji stanja jezgre? Maka moe biti ili jedno ili drugo, ali ne i jedno i drugo istodobno. Bohrov odgovor je
bio jasan. Mi to ne znamo dok ne otvorimo kutiju i tako izazovemo kvantni kolaps make u jedno od ta dva stanja.
A to da je maka istodobno iva i mrtva prije otvaranja to je vie stvar izraunavanja vjerojatnosti za jedno ili
drugo, i nije toliko povezano sa stvarnou. Zanimljivo je Everettovo tumaenje mnogim svjetovima. Onog
7
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
trenutka kada se kutija otvori, svijet se cijepa na dvije paralelne stvarnosti. U jednu od njih odlazi iva maka
zajedno s motriteljem, dok u drugoj zavri mrtva maka zajedno s kopijom motritelja i svim ostalim. Primijetimo da
je sve to ekvivalentno problemu elektrona s dvije pukotine odnosno udvajanja stanja u interferometru estica.
Koja je uloga pojedinog elektrona u pokusu s dvije pukotine? Njegova je uloga da sudjeluje u izgradnji
interferentne slike i da ostane pritom bez identiteta kao termiti u izgradnji termitnjaka ili kao Borg s kolektivnim ja
iz Zvjezdanih staza. Elektron ima i manje od toga, uope se ne moe govoriti o nekom elektronu, a da se ne
govori o svim elektronima. Wheeler je jednom rekao Feynmanu: Znam zato svi elektroni imaju jednak naboj i
masu. Zato to su svi elektroni jedan elektron. Kada uhvatimo jedan elektron na zastoru moemo li tom
elektronu pripisati identitet? Elektron je ostavio trag, ali trag nije elektron. Iz injenice da postoji prostorno
vremenska podudarnost - u nekoj toki u neko vrijeme pojavio se elektron - uope ne slijedi da je on dobio
identitet. Identitet ima svjetska toka traga (x,y,z,t) u mrei drugih toaka na ravnini ekrana koji se sastoji od
nizova atoma koji tvore tu mreu. Naime, ako se elektron pojavi sada i negdje u naoj sobi pa se zatim pojavi
kasnije negdje drugdje u sobi, odakle znamo da se radi o istom elektronu? Nemogunost praenja staze
elektrona onemoguuje nam da tvrdimo o tom i tom elektronu u razna vremena. Praenje staze objekta znai
oznaavanje, a elektron ne moemo oznaiti, recimo, prilijepiti mu broj. Dva su elektrona i vie nego jednaka tijela
(A=B A=A), dva u jednom ili jedan udvojen (umnogostruen).
Ne postoje dva jednaka kamena, svaki ima svoj identitet. ak i kada bismo nali dva identina kamena s istim
rasporedom atoma znali bismo koji je koji, jer jedan je ovdje, a drugi je tamo. Mogli bismo definirati dva identina
objekta na taj nain da kaemo: ako njihovom zamjenom fizikalni proces ostaje nepromijenjen, onda su to
identini objekti. Dva elektrona ne moemo fizikalno ak ni zamijeniti jednog s drugim. Niti ne trebamo, oni uvijek
izgrauju jednu te istu interferentnu sliku na ekranu (ako ne pogledamo kroz koju je rupicu proao). Imaju
kolektivnu valnu funkciju koja je postojana u tom smislu da je odreena zadanim rubnim uvjetima (geometrijom
dvije pukotine) i oblikom valne jednadbe.
Uzmimo elektron u slobodnom prostoru. Zato bi elektron u slobodnom prostoru bio u nekoj odreenoj toki, a
ne u nekoj drugoj? Sve su toke ekvivalentne. Za to se brine valna funkcija koja je jednoliko rasprostranjena po
prostoru u kojem nema nikakvih ogranienja (potencijala). Prema tome je razmiljanje o elektronu koji je
istodobno svugdje (za Bohra i Heisenbega - nigdje) prirodnije (uva simetriju prostora) nego naruiti tu simetriju
isticanjem jedne toku u kojoj boravi elektron kao klasina estica za zadanim poetnim uvjetima. Naruavanje
simetrije dolazi onog trenutka kada se motritelj ukljui u stvarnost i poremeti je svojom nazonou ili inom
mjerenja. Tada se stjeu uvjeti za krenje simetrije, za kvantni kolaps u toku. S obzirom da je elektron uvijek
cjelovit u smislu da se pojavljuje s invarijantnim nabojem, masom i spinom to je i razlog zato nastaje kolaps. Kad
cjelovitost identinih elektrona ne bi bila ouvana, kada bi se elektron mogao rascijepiti na dijelove, ne bi bilo
kolapsa valne funkcije i mi bismo tada mjerili dio energije elektronskog vala kako je to sluaj u klasinoj slici
valova na vodi ili valova zvuka.
Pritom je svejedno gdje na ekranu nastaje kolaps jednog elektrona jer elektroni posjeduju permutacijsku simetriju
(zamjena dva elektrona ne daje nita novo), a ona slijedi iz jednakosti svih elektrona (u odnosu na prostor i
vrijeme nalaenja njihovih tragova-posljedica interakcije). Osnovno je, dakle, naelo apsolutne jednakosti svih
elektrona uvezano s permutacijskom simetrijom. Ako permutacija dva elektrona ne daje nita novo, tada je
svejedno gdje e koji od njih ostaviti trag. I da nije tako ne bismo dobivali niz pruga nego samo dva podruja,
jer bismo uvijek bili u stanju znati koji je elektron proao kroz koju pukotinu s obzirom da bismo ih mogli u naelu
razlikovati (oznaiti). Ako interferentna slika nastaje od mnogih pojedinanih tragova, onda nije bitno gdje e
nastati pojedinani trag, bitno je da je slika konano takva kakva je, odreena i unaprijed predvidljiva.
Odatle se moe objasniti i Heisenbergovo naelo neodreenosti. Ako smo zapazili elektron u nekoj toki
slobodnog prostora, nakon toga e elektron imati na raspolaganju svaki smjer i iznos brzine kako bi se nakon
mjerenja svim tokama prostora ponovo vratila ravnopravnost, naime elektron e biti opisan kruno simetrinom
valnom funkcijom analogno valu na vodi koji nastaje iz tokastog izvora i putuje na sve strane izotropno. Ukoliko,
u suprotnoj krajnosti, inom mjerenja ustanovimo odreen smjer i brzinu gibanja elektrona, tada gubimo bilo
kakav podatak o poloaju elektrona jer vektor brzine elektrona je klasa svih usmjerenih duina s poetcima u svim
tokama prostora. Iz pravilne matematike definicije pojma vektora slijedi neodreenost poloaja. Za razliku od
brzine Newtonove estice za koju bismo prije mogli rei da je usmjerena duina s poetkom u poloaju estice
nego vektor, vektor brzine u kvantnoj mehanici je zbilja matematiki vektor koji odraava ravnopravnost toaka
prostora. Negdje izmeu ove dvije krajnosti nalazi se pokus s dvije ili jednom pukotinom. irina pukotine nije
toka i zato vektor impulsa nije potpuno neodreen iz ega proizlazi difrakcijski uinak.
Profesor Rubi je na predavanju postavio pitanje to se dogaa na samo jednoj pukotini. Jednostavno moemo
odgovoriti: kako elektron nema identitet tako ni ne moe krenuti jednom od staza u difrakcijskoj kutnoj irini
impulsa. Ako ga prisilimo da se pojavi negdje na toj irini nismo sigurni gdje e kasnije pogoditi ekran jer ne
znamo o kojem se elektronu radi kasnije, ak ne moemo ni postaviti to pitanje jer su svi elektroni kao jedan
elektron. David Bohm je vjerovao da postoji dublja, subprostorno - vremenska stvarnost i da percepcija mnotva
identinih elektrona dolazi na neki nain kao projekcija u prostor-vrijeme, neto kao odraz u mnogim zrcalima.
Profesor Babi je s pravom primijetio da nisam spomenuo korespondenciju s klasinom mehanikom. Treba,
dakako, napomenuti da je uinak interferencije toliko siuan da ga gotovo ne primjeujemo. Crtei i slike iz
8
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
pedagokih razloga prenaglaavaju irinu interferentnih pruga. Elektronski snop prolazei kroz pukotine ostaje
uzak u smislu klasine staze. Pruge su mikroskopskih dimenzija. Kvantni pokus je izvanredno profinjen.
Kvantni ivot
Mislim da je Heisenberg jednom figurativno izjavio: Dokaz pudinga je njegov okus. Zaista ne moemo znati
unaprijed kakav je puding i da li je to to vidimo uope puding. Tek u interakciji spoznajemo stvarnost. Kvantna
izjava je i ovo: Dokaz formule 1 je sjesti u nju i voziti je. Uope ne znamo to je to formula 1 dok ne isprobamo
9
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
zvijer. Dakle, ukoliko elimo proivjeti ivot kako valja, moramo ga konzumirati na kvantni nain, a ne moda na
virtualan TV nain! Pedagoka poruka je: budimo igrai, a ne statiari, ubacimo se u zbivanje i nauimo neto!
Jo neto, ako imamo odgovor na sve mogue ivotne kvantne skokove, superpoziciju svih moguih ishoda,
onda iznenaenja na sutranji dan ne bi trebalo biti. Kvantno mehaniki nain razmiljanja pomae nam
predvidjeti sve (ili gotovo sve-u stvarnom ivotu) mogue ishode, iako ne znamo unaprijed koji od njih e se i
ostvariti. Prije nekoliko stoljea, pod utjecajem uspjeha Newtonove mehanike stvorena je zamisao o Svemiru kao
savreno podmazanom satnom mehanizmu gdje je sve tono determinirano, pa i naa svakidanjica. Nasuprot
tome paradigma kvantne mehanike nudi nam pragmatian nain razmiljanja koji je u ivotu jedini mogu.
goran.bozic1@zg.hinet.hr
10
Festival Ljepota fizike, IF, Zagreb, 17. - 18. oujka 2005. udesni svijet kvantne mehanike
11