Moji saputnici: Zilha Barjaktarević

Boginja narodne muzike

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put
ugledao Silvanu na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju
koja je obukla kratke pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano,
talijansku glumicu čiji je film ''Gorki pirinač'' gledala nekoliko puta.
Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju Čaršije s ponosom i
prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i uzdisati
svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom
ljepotom svojih grudi, prošetala korzom

Piše: Savo Petrović

Još davno Beograđani su moju Dobojku Zilhu Bajraktarević prozvali kraljicom

sevdalniki ili boginjom narodne muzike. Poznati zagrebački novinar Fadil Hadžić
(pokretač i glavni urednik ''Vjesnika u srijedu''), književnik, slikar, filmski
reditelj, komediograf (osnivač kazališta ''Kerempuh'' i ''Jazavac'') poslije odigrane
glavne uloge u njegovom filmu ''Lov na jelene'' prozvao je ovu damu – ženski Klej
iz Doboja, po Kasijusu Kleju, možda najboljem bokseru svih vremena. Njen
suprug, Beograđanin, svuda je isticao da je to žena zavidne inteligencije i veoma
hrabra. Nekada najpoznatiji kafanski pjevač narodnih pjesama u Jugoslaviji,
boem Toma Zdravković napisao je za nju i komponovao pjesmu ''Šta će mi život
bez tebe, dragi'', melodiju koja je godinama bila najpopularnija na radio-
stanicama širom Jugoslavije. A baš je Jugoslavija bila velika ljubav Zilhe
Bajraktarević koja će u u svojoj pjesmi ''Jugo, moja Jugo'' pjevati i ove stihove:

Plačem, plačem i srce me boli

Daleko je sve što tamo volim
Imam para i sve je bogato
Al' je Juga moja pravo zlato…

Zilha Bajraktarević? Ne znate ko je ta dama? To je moja Dobojka i Beograđanka,

ponosna Jugoslovenka i Bosanka – Silvana Armenulić. Znate li da su je slavili i
Beograd i Zagreb, slavila je Silvanu cijela Jugoslavija. Gdje god se pojavi poplavi
ljude finim osjećajima i zanese ih snagom svog raskošnog glasa. I svojom
ljepotom. Lijepa i inteligentna žena, gleda te zaljubljeno i još tako zanosno pjeva
– zar ti išta više treba u životu? Tako je, vjerovatno, razmišljao i mladi Radmilo
Armenulić kada je prvi put, u hotelu Grand u Beogradu, vidio i slušao pjevačicu
umilnog glasa i zavidnog stasa. Poručio je neku pjesmu, Zilha je to otpjevala kako
je najbolje znala i – ljubav je planula. Radmilo je bio jedan od najljepših momka
u Beogradu i zaljubio se na prvi pogled u pjevačicu koja je zanosno pjevala
sevdalinke i tako svojim čarobnim glasom osvojila ne samo ovog momka nego i
sve Beograđane koji su je s pravom prozvali kraljica sevdalinke. I sve teče kao u
kakvoj lijepoj priči. Ljubav između Radmila i Silvane trajaće godinama…

Student prava Radmilo Armenulić bio je sin uglednih Beograđana – otac Đorđe,
inženjer, kraljevski oficir, majka Gordana, uvaženi ekonomista. A mladić je već
bio poznat kao reprezentativac Jugoslavije u tenisu, sportu otmjenih momaka i
djevojaka. Kasnije je obavljao funkciju državnog selektora i trenera punih
sedamnaest godina.

Zaljubljeni teniser je redovno dolazio u hotel Grand, slušao pjesme svoje ljubavi i
jedne noći zagrlio Silvanu i poveo je domu svome da mu bude ljuba za cijeli život.
Roditelji su već bili načuli da se njihov sin zaljubio u kafansku pjevačicu, ali tome
nisu pridavali mnogo značaja misleći da je to samo jedna od prolaznih
mladalačkih ludosti njihovog jedinca i mezimca.

Dvoje mladih, ludo zaljubljenih, jedne noći u oktobru, 1961, krenuli zu zagrljeni
prema stanu Radmilovih roditelja, srećni, ali nestrpljivi i uplašeni, pokucali i
pomalo stidljivo čekali da se iza vrata prostranog stana starih Beograđana,
intelektualaca par excellence, pojave majka ili otac. Kako mi je pričala Silvanina
majka Hajrija, vrata su brzo otvorena i…

- Majko, ovo je Silvana, moja supruga! – ponosno je 23-godišnji Radmilo majci

predstavio svoju veliku ljubav. Gospođa Gordana Armenulić za trenutak je
zanijemila i bila šokirana: zar njen sin da se oženi pjevaljkom? A onda, poslije
nekoliko sekundi rekla je da ulaze i obratila se Silvani: dobro mi došla, moja
draga snaho.

Nekoliko godina kasnije, pričala mi je Hajrija, gospođa Armenulić, kazala je kako

se osjećala u tom trenutku kada je na vratima ugledala sina i Silvanu, kafansku
pjevaljku: kada sam ih videla, za trenutak me uhvatio bes, ali sam shvatila da
moram primiti tu novu osobu u svoj život. Pomislilla sam: ako bih odbila da je
pustim u kuću, povredila bih i možda izgubila sina. I preostalo mi je samo da
poželim dobrodošlicu svojoj snahi i sreću svom sinu. I nikada nisam zažalila:
Silvana je bila zaista divna osoba.

Naša Dobojka Zilha Bajraktarević, odavno već Silvana Armenulić napravila je

izvanrednu karijeru: dugo vremena bila je najpopularnija pjevačica bosanskih
sevdalinki i narodnih pjesama u Jugoslaviji. A njena slava bila je na vrhuncu u
vrijeme emitovanja TV serije ''Ljubav na seoski način''. U toj seriji Televizije
Beograd Silvana Armenulić bila je ne samo izvrsna pjevačica nego i odlična
glumica. I baš u to vrijeme ploče i kasete sa Silvaninim pjesmama dosezale su i do
tri stotine hiljada prodatih primjeraka što do tada nije uspjelo nijednom pjevaču
u Jugoslaviji. Sa njom su zajedno pjevali i snimali ploče Aleksandar
Trandafilović, Predrag Gojković Cune, Arsen Dedić i Slavko Perović. Glumila je u
još četiri-pet serija i filmova.
Sreli smo se samo jednom, u Beogradu. Namjerno sam navratio u hotel Grand i u
pauzi između dvije pjesme, prišao sam joj i rekao da ima pozdrav iz svog Doboja.
Ja tebe znam već dugo iz našeg ''Glasa komuna'', list čitam redovno, to je moje
najdraže pismo iz zavičaja, rekla je Silvana. Šta radiš u Beogradu, imaš li gdje
spavati, treba li ti para, neprekidno je postavljala pitanja. Onda sam ja upitao
Silvanu: možeš li mi otpjevati dvije pjesme ''Bosa Mara Bosnu pregazila'' i ''Maro,
Maro, od bisera grano'' u čast moje majke Mare kojoj je danas rođendan, reci
koliko treba da platim, upitao sam je. Zar misliš da bih mogla naplatiti pjesmu
svom Dobojliji, zovnula je konobara i poručila mi večeru. Pjesme je otpjevala sa
puno osjećanja i meni se učinilo da njena duša širi sve boje ljepote glasa i šarma.
Upitao sam je zašto nikada nije pjevala u Doboju. U njenim očima tog trenutka
ugledao sam tugu i samo je tiho procijedila kroz zube: nisu me nikada zvali.
Poslije našeg susreta, pozvana je da pjeva na zanatskoj zabavi u Doboju. Tu veče
u njenom rodnom gradu, u Domu JNA, pjevao je i Predrag Gojković Cune.
Jednom je, u nekom intervjuu, rekla da bi željela da Doboj za nju priredi veliki
javni koncert, recimo na Gradskom stadionu, i da pjeva zajedno sa svojom
sestrom Mirjanom čiji bi prihod išao u dobrotvorne svrhe. Nikada nije održan
takav koncert…

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put ugledao Silvanu
na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju koja je obukla kratke
pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano, talijansku glumicu čiji je film ''Gorki
pirinač'' gledala nekoliko puta. Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju
Čaršije s ponosom i prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i
uzdisati svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom ljepotom
svojih grudi, prošetala korzom.

Počela je da pjeva na takmičenju mladih talenata i tu bila najbolja. A gospođe sa

Čaršije su pratile djevojčicu koja ide na česmu po vodu i pjevuši, otvarale prozore
i radovale se da čuju njen glas. Pjevala je i svom društvu, tinejdžerima, na
Gradini. Zapjevala je koji put i u restoranu ''Bagrem'' i hotelu ''Bosna''. Otac se
bunio i rekao da neće dozvoliti da mu kćreka bude kafanska pjevaljka.

Ubrzo se Zilha, jedno od desetero djece poslastičara Mehmeda Bajraktarevića

Garana, izgubila iz Doboja i potražila sreću u Sarajevu kod svoje tetke, pa se
zatim obrela u Beogradu. Pjevala je i u Skadraliji, bila prijatelj Miodraga
Petrovića Čkalje, Koče Popovića i Džemala Bijedića. Njena buduća rivalka, ali i
prijateljica Lepa Lukić kazala je u jednom intervjuu ''da ja još nisam znala
pokazati na karti ni gde se nalazi Beograd, a Silvana je već pevala u Skadarliji.''

Zilha Bajraktarević poznatija kao Silvana Armenulić rođena je 1938. godine u

Doboju. Odrasla je u velikoj porodici i uvijek se sjećala dana svog siromaštva i
majčine brige da obezbijedi djeci makar ono najosnovnije. Zamislite, često je
govorila, valja kupiti devet kaputa, devet pari cipela, dati djeci za ručak devet
šnita kruha… Možda se i zbog toga, dok je pjevala sevdalinke, u njenom
prefinjenom glasu, osjećala i snaga radosti i snaga bola. I vi osjetite da je Silvana
osoba sa najljepšim osmijehom jedne duše i da vas osvaja toplinom svog glasa.
Uspjela je da pobijedi svoje muke i traume iz djetinjstva i slavila vrijeme u
Jugoslaviji u kome se lako disalo i slobodno živjelo.

Radmilo Armenulić je govorio da su ''sve njene pesme lepe'' i uvijek volio da čuje
njemu najmiliju pjesmu ''Nad izvorom vrba se nadvila'', prvu numeru koju je
Silvana snimila. Naravno, obožavao je pjesmu ''Šta će mi život bez tebe, dragi'',
koju je Toma Zdravković napisao i komponovao u stanu Radmila i Silvane i to
specijalno, kako kaže, za moju suprugu.

''Silvanu pamtim i kao osobu koja je bezgranično bila hrabra. Volela je brz život.
Jednom je u Nemačkoj zalupila vrata stana, a ključ je ostao sa unutrašnje strane.
Izašla je na sims širok oko 40 centimetara po kome je na visini od dvadeset
metara obišla zgradu i kroz prozor u kupatilu ušla u stan. A kao supruga i drug
bila je nežna, pažljiva, blagodarna'', ispričao je u jednom intervjuu Radmilo
Armenulić.

Ne znam koliko je dugo trajala strasna ljubav između Silvane i Radmila, možda
sve do njene tragične smrti. O toj ljubavi i danas se mogu čuti legende. I sada,
četiri decenije od smrti supruge i majke, Radmilo i njihova kćerka Gordana,
odlaze na groblje u Beogradu i donose svježe cvijeće na Silvanin grob, gdje se na
spomeniku nalaze dva bijela goluba. To redovno čini i pjevač Predrag Živković
Tozovac.

Na vrhuncu svoje slave i karijere, u jesen 1976. godine, Silvana Armenulić i njena
sestra Mirjana (Mirsada) Bajraktarević održale su nekoliko koncerata u Srbiji i
Bugarskoj. Na povratku kući, svratile su kod poznate proročice Vange u Sofiji
koja im je rekla da se paze kada se budu vraćale u Beograd, predosjećajući valjda
da će se dogoditi velika tragedija. Nesreća se desila kod Niša i Silvana u 37. godini
života i trudna Mirjana poginule su na mjestu udesa, a sa njima i Rade Jašarević,
violinista, šef Narodnog orkerstra Radio Beograda.

Silvana je pjevala da ima para i da je bogata, voljela svoju porodicu i posvećivala

punu brigu i pažnju suprugu Radmilu i kćerki Gordani. Ali, sve do kraja života u
duši osjećala je tugu zbog toga što nikada nije priređen taj veliki koncert u
njenom Doboju, rekla mi je jednom njena majka Hajrija. U jesen 1973, u svom
dnevniku, zapisala je i ovo: kada sam nedavno pevala u Doboju, u Domu JNA,
osetila sam nešto toplo, intimno i prisno. Nešto samo moje. Doboj je bio lep.
Sklupčan kraj obala reka Usore, Spreče i Bosne. Mali zeleni raj…

Rodni gradovi najčešće ne obraćaju puno pažnje prema ličnostima koje ih

nadmaše. Silvana je bila istinska zvijezda narodne muzike, pjevala širom
Jugoslavije i u srcu nosila i Doboj i Bosnu. To gotovo ništa nije značilo za
provinciju koja je spremna sve da vam oprosti, ali uspjeh, e, to ne može, nikako. I
tako je to u životu otkad je svijeta i vijeka.