Zašto se mladi okreću sektama i pokretima?

PIŠE: Muhamed Jusić (Takvim 2008)

U postmodernom društvu u kojem živimo evidentan je porast tzv. nove religioznosti koja senajčešće
manifestuje kroz sekte, kultove i pokrete. Pripadnost različitim grupacijama kojezagovaraju ideološku
interpretaciju religije, okultne obrede, mesijanstvo ili apokaliptičnaučenja sastavni je dio modernih
društvenih zajednica širom svijeta. To je trend sa kojim sevećina društava već navikla živjeti, ali i trend
koji pred tradicionalne religije postavlja izazov„idenja ukorak“ sa duhovnim potrebama njenih
sljedbenika u svijetu koji se vrtoglavomijenja. Posebno je zanimljiva činjenica da skoro svi oblici nove
religioznosti najčešće svojesljedbenike nalaze među mladim ljudima. Novi religiozni pokreti se definišu
kao oni koji su nastali u prethodna dva stoljeća i traju idanas, i koji očito nisu dio glavnih tokova u davno
uspostavljenim religijama.

To ne znači dasu one nastale neovisno o ranijim vjerama. U gotovo svakom novom religijskom pokretu
ilisekti mogu se naći tragovi nekih tradicionalnih religija, a nisu rijetki ni slučajevi da novireligiozni
pokreti predstavljaju mješavinu različitih vjerskih tradicija.

Kada jeriječ o pokretima koji zastupaju ideološku interpretaciju religije onda vidimo da se radi otradicio
nalnojreligiji koja je interpretirana tako da odgovara izazovima vremena. Čak štaviše, nerijetko vidimo
da se radi o fundamentalističkom revidiranju tradicionalnih religijakoje onda izrodi utopijska rješenja za
sve izazove modernosti.Tokom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća pojavile su se mnoge nove
religijeuvećavajući kompleksnost religijske slike skoro svih društava planete. Hiljade ih je izniklosamo od
sredine dvadesetog stojeća. Taj trend se ništa slabijim tempom nastavio i udvadesetprvom stoljeću.
Možda upravo zato što su to bila vremena socijalnih promjena kojesu se pokazale kao plodno tlo za
njihovo stasavanje.Moderni duh individualizma, pažljivo njegovan u industrijaliziranim
ekonomijama,dodatno je kultivisao atmosferu u kojoj ljudi radije prihvataju religiju za koju drže daim
više odgovara, bila ona stara ili novonastala i iz bilo kojeg dijela svijeta, negoslijede vjeru svojih predaka.
U industrijaliziranom, urbanom Japanu približno trideset procenata populacije je izabralo da slijedi nove
religijske pokrete naspram davnoutemeljenih religija šintoizma i budizma.

Ukupni uspjeh u prikupljanu i motivisanju velikog broja sljedbenika, naročito mladih ljudi,kojeg
su pokazale različite sekte i pokreti zahtijeva od društvene zajednice posebnu pažnju,ali i analizu
sadržaja učenja kojeg promovišu, kako bi se blagovremeno sagledale implikacijekoje neke od tih
ideologija mogu imati na društvo u cijelosti. I dok država nema pravouplitati se u vjerska i ideološka
ubjeđenja pojedinaca i skupina, društvo ima pravo, pa čak iobavezu, dovoditi u pitanje sve stavove koji
čine javno mnijenje. Ova studija će pokušatisublimirati do sada postignute spoznaje o tome šta dovodi
do širenja vjerskih i ideološkihsekti i pokreta, a o tome kakve posljedice po društvo mogu imati sekte i
pokreti, koliki je postotak pripadnika jedne zajednice koji mogu pripadati vjerskim i ideološkim
bratstvima, a da društvo „nastavi normalno funkcionisati“, te o granicama tolerancije u domenima
države idruštva (bez kojih ova tema ne može biti u potpunosti osvijetljena) neki drugi put.

Kriza identiteta
U korijenu skoro svih ozbiljnih analiza razloga pristupanja sektama i pokretima nalazi se pitanje
identiteta. Odsustvo jasne slike o vlastitom vjerskom, nacionalnom i inim identitetimaotvara prostor za
stjecanje novog artificijelnog identiteta kojeg sekte i ideologije nude.„Traganje za identitetom, bilo da je
riječ o pojedincu ili grupi, nastojanje da se taj
identitetosvoji ili sačuva, da se identifikuje sa nekim ili nečim, pokreće ljude u određenimokolnostima,
čak i na one akcije koje su po oblicima i sadržaju bezobzirne, nasilne, a često iiracionalne.„

Upravo ta „zbunjenost“ vlastitim identitetom i želja da se on otkrije, definiše i potvrdi činiljude ranjivim
na utjecaj sekti i daje prostora ideolozima da indoktriniraju buduće članove.Identitet je nastojanje
pojedinca da se nametne, “prikaže”, postepeno otkrivajući pojedine aspekte svoje sopstvenosti, ali i
nastojanje drugih da to prihvate,
potvrde, povjeruju mu, učestvuju zajedno s njim ili ga odbace. Stjecanje identiteta jedugotrajan proces.
To podrazumijeva određenu selekciju, potrebu da se pojedinacdokazuje, da stječe određeno povjerenje,
da svoje aspiracije i želje usmjerava premaočekivanju drugoga ili drugih. Pojedinca u tom slučaju
identifikuju drugi koji imajuveć potvrđenu snagu i moć, dokazani i osvojeni autoritet, “težinu” u grupi
ilizajednici. U procesu stjecanja identiteta pojedinac se poistovjećuje sa određenomgrupom, njenom
suštinom i snagom, sa osobinama i postupcima njenog vođe. On prihvata vrijednosti, stavove, poglede i
položaj određene grupe kao svoje lične. Onsve čini da pokaže kako zaslužuje povjerenje i kako će ispuniti
sva očekivanja
grupe,vođe ili zajednice.Tu se identitet ostvaruje kroz proces identifikovanja(poistovjećivanja) pojedinca
sa vođom, grupom ili zajednicom. Pojedinac se, na nekinačin, odriče svog nesigurnog ličnog identiteta u
korist vođe ili grupe da bi ga kasnije“dobio” kao osnaženog i nesumnjivog.

Ovo objašnjava i visok stepen odanosti lideru ili novoj zajednici koji je prepoznatljiv za svesekte. Osjećaj
pripadnosti zajednici i dijeljenje zajedničkog identiteta je nešto što nedostajevećini ljudi u
postmodernim društvima.Čak su i tradicionalne vjerske zajednice insistirajućina vjerskom formalizmu i
striktno institucionalnom uređenju vjerskih zajednica u velikojmjeri zapostavile ovu potrebu njenih
sljedbenika, iako je još uvijek teoretski revnosnozastupaju.Tako su i džemati i džamije među bosanskim
muslimanima postali sve više obliciisključivo institucionalnog organizovanja vjernika, a sve manje
duhovna utočišta onima kojiu svijetu otuđenosti tragaju za pripadnošću.Što ponovo otvara prostor za
djelovanje onih kojisu se pokazali da mogu svojim sljedbenicima ponuditi ljudsku toplinu, pažnju i
podršku, teosjećaj zaštite i sigurnosti.

Utočište terorizma u kolektivnom identitetu

Situacija je utoliko teža u slučaju zemalja i društava u tranziciji u kojima su u krizi svedruštvene institucije
i u kojima je došlo do izmjene društvenog identiteta (npr. zemlje nastaleraspadom komunizma).U tom
smislu su bosanskohercegovački muslimani u izrazito teškoj situaciji jer se nalaze ufazi prelaska iz
društva i države u tranziciji u individualističko postmoderno evropskodruštvo, a ne zna se koje je od njih
plodnije za procvat svih oblika ideoloških pokreta ivjerskih sekti. Dodamo li još tome i činjenicu da se
bosanskim muslimani- Bošnjaci nalaze ufazi „nation building”
a ili izgradnje nacije za koju je simptomatična konfuzija okonacionalnog i vjerskog identiteta, onda jedino
možemo očekivati da će se stepen zbunjenosti,naročito stasavajućih generacija, vlastitim identitetom
samo produbiti što stvara plodno tlo za bujanje artificijelnih identiteta koje pokreti i sekte promovišu.
U ovom kontekstu bi se, a posebno u slučaju islamističkih pokreta , „stabilizacija bošnjačke
tradicije“, posebno i jasno definisanje i artikulisanje „islamske tradicije Bošnjaka“ pokazalo ključno.

Traganje za odgovorima i jednostavnom vizijom svijeta

Na pitanje o razlozima širenja vjerskih pokreta i sekti po čitavom svijetu, što ga je predstavilo papinsko
vijeće, stiglo je 75 odgovora nacionalnih biskupijskih konferencija.

Kao prvi razlog navedeno je traganje za pripadnošću (odnosno osjećaj za zajednicu što gasekte i pokreti
nude).Ovaj razlog je samo dio ključnog razloga identifikovanog kroz krizuidentiteta o čemu smo
govorili.Međutim, drugi razlog koji se spominje u zaključcima biskupskih konferencija, a to je traganje za
odgovorima, se pokazao kao uistinu bitan faktor uregrutovanju sektaškog članstva. Naime, svijet
u kojem živimo je komplikovan i kompleksan i često, naročito za mlade ineiskusne ljude, zbunjujući.
Mladi ljudi imaju bezbroj dilema o svijetu oko sebe.Sve ozbiljnije psihološke studije su došle do zaključka
da upravo u periodu adolescencijedolazi do značajnog socijalnog i emocionalnog previranja u razvoju
ličnosti.Adolescenti su sposobni da stvaraju mnoge nove načine procjenjivanja svijeta
iokoline, kao i svoga mjesta u njoj. Oni su zaokupljeni idealima i idealnimostvarenjima kao što su, na
primjer, idealno društvo, idealan čovjek, idealna obitelj.Stoga su zaokupljeni filozofijom, religijom,
ideologijom i znanošću. Te ideale
iidealne koncepcije o ljudima, sebi, društvu i svijetu uopće oni kompariraju sastvarnošću koja
je nesavršena, razočaravajuća i neskladna, bar što se njihovavlastitog iskustva tiče. Iz takvih usporedbi
proizlaze katkada vrlo negativni zaključciu vezi sa stvarnošću u kojoj oni žive, težnje za mijenjanjem ili
poboljšanjem te stvarnosti ili za njezinim odbacivanjem, odnosno bijegom iz nje (samoubistvom ili
naneki drugi način)

Iskustvo nam pokazuje da je „neki drugi način“ o kojem govori prof. Fulgosi često okretanjesektama i
pokretima koji nude obilje ideala. Neizvjesnost je konstanta ljudskog postojanja i to mlade ljude bez
samopouzdanja, i ne samonjih, čini podložnim prihvatanju crno-bijele slike svijeta koju pokreti i sekte
nude. Oni nude jednostavne, konačne i gotove odgovore na sva pitanja. Njihova rješenja su iracionalna
iutopijska, ali simplistička do te mjere da izgledaju očita i uvjerljiva.Islamistički pokreti i zagovornici
političkog islama širom arapskog svijeta na izbore izlaze sa parolom „el-islamu huve el-hal“ ili „islam je
rješenje“, tvrdeći kako se u samom vraćanjuvjerskom popularizmu i religioznosti krije odgovor za sve
nagomilane probleme arapskihdruštava. I na najsloženije i krajnje konkretne probleme društvenog
uređenja oni odgovaraju parolama. Tamo gdje su dolazili na vlast, kao što su Sudan, Afganistan
i Palestina, pokazalisu vrlo brzo svu banalnost takvih tvrdnji potpunim krahom javnih politika. Ali mali
broj pokreta i sekti ikada dobije priliku da svoja uvjerenja, u njihovoj potpunosti, testiraju
uživotnoj realnosti. Ona ostaju utopija u ubjeđenjima slijepih sljedbenika koji vlastitunesigurnost liječe
vjerujući da među nama postoji neko ko ima rješenje za sve probleme.Slijedeća zajednička odrednica
svih ideologija je da se neefikasnost njihove verzije
rješenjadruštvenih i egzistencijalnih problema uvijek pravda nedosljednošću njenih nosioca ilisljepoćom
ljudi da ih prihvate. Nikada se sama rješenja i odgovori na zamršena životna pitanja ne preispituju.
Nikada se ne postavlja pitanje kako to da se ona svojom efikasnošćunisu sama nametnula čovječanstvu,
što onima koji budu uvučeni u sekte otežava mogućnostsamostalnog isključivanja iz istih na osnovu
vlastitih prosudbi.
Potreba za osobenošću i angažmanom

Mladi ljudi, posebno u godinama adolescencije, imaju potrebu da budu prepoznatljivi.Iako se u sektama i
pokretima vlastiti identitet gubi u kolektivnom identitetu zajednice, tajnovi stečeni kolektivni identitet i
dalje ostaje prepoznatljiv unutar šire društvene zajednicešto njegovom nosiocu daje osjećaj posebnosti.
Često mladi ljudi koji se uključuju u novereligiozne pokrete čine to kako bi skrenuli pažnju na sebe i kako
bi pokazali svoju vlastitost,nesvjesni da će se ta posebnost vremenom utopiti u unitarizmu sekte i
pokreta koje netolerišu bilo kakav individualizam.U svakom slučaju sekte i pokreti nude aktivizam koji
sam po sebi daje osjećaj da je čovjek bitan i da njegov angažman može utjecati na svijet oko njega. To
aktivisti daje osjećaj moći
idruštvenog utjecaja, nešto što većini ljudi, naročito u totalitarnim i nedemokratskimdruštvima
nedostaje.Od toga koliko će Islamska zajednica biti u stanju da prepozna uzroke i povode zbog kojih
semladi ljudi okreću sektama i na njih da kvalitetan odgovor zavisit će i kompaktnostmuslimanske
zajednice na ovim prostorima. Međutim, kao što smo mogli vidjeti iz ovogkratkog elaborata postoje i
brojni društveni faktori koji igraju presudnu ulogu u vrbovanjusektaškog članstva na koje bi šira
zajednica trebala pokušati naći odgovor, te u tom smislunema amnestiranih od odgovornosti.

Wikipedija

Religija islam ima mnogo pravaca, sekti, škola i tradicija. Ovaj članak pokušava da zabilježi i sumira sva
ova razna ubjeđenja. Postoji hadis koji govori o tome da je Poslanik Muhammed rekao da će se
njegovummet podijeliti na 73 grupe, te da će samo jedna ući u Džennet (Raj). Prema istom
hadisu, ummet bi trebao biti podijeljen na više grupa nego ostale Abrahamske
religije (Judaizam i Kršćanstvo).

Sadržaj

[sakrij]

1 Najraniji pravci

1.1 Sunitski islam

1.1.1 Sunitske škole mišljenja

1.1.1.1 Hanefijski mezheb

1.1.1.1.1 Barelvi

1.1.1.1.2 Deobandi

1.1.1.2 Malikijski mezheb

1.1.1.3 Šafijski mezheb

1.1.1.4 Hanbelijski mezheb

1.2 Šiitski islam

1.2.1 Šiitske grupacije

1.2.1.1 Imamije

1.2.1.2 Zeidi

1.2.1.3 Ismailije

1.2.1.4 Batinije

1.2.1.5 Talimije

1.3 Haridžijski islam

1.3.1 Haridžijske grupacije

1.3.1.1 Ezarika

1.3.1.2 Nedždat

1.3.1.3 Ibadije

2 Ostali pravci

2.1 Sufizam

2.1.1 Sufijski redovi

2.1.1.1 Kadirije

2.1.1.2 Nakšibendije

2.1.1.3 Bektašije

2.1.1.4 Mevlevije

2.1.1.5 Jesevije

2.1.1.6 Rufaije

2.1.1.7 Čištije

2.1.1.8 Bedevije

2.1.1.9 Kubravije
2.1.1.10 Šazilije

2.1.1.11 Desukije

2.1.1.12 Halvetije

2.2 Selefizam

2.2.1 Pokreti unutar Selefizma

2.2.1.1 Vehabizam

3 Sekte unutar islama

3.1 Ahmedije

3.2 Kuranije

3.3 Zikri

3.4 Nacija islama

3.4.1 Petostepenici

4 Škole Kelama

4.1 Ašarijska škola

4.2 Maturidijska škola

4.3 Mutezilska škola

5 Reference

6 Također pogledajte

7 Vanjski linkovi
Najraniji pravci [uredi]

Nedugo nakon smrti Poslanika u tadašnjim islamskim zemljama, kao i onima koje će to tek postati,
postepeno su se razvijala različita shvatanja vjere. Nad svima njima naročito su se istakla tri stava, koja
su se zadržala i do dana današnjeg, uz brojne unutrašnje frakcije. Ta tri islamska učenja su:

Sunitski islam,

Šiitski islam i

Haridžijski islam

Sunitski islam [uredi]

Sunitski islam je najveći islamski pravac. Prema nekim izvorima, 85% muslimana svijeta pripada
Sunitima. [1]

Nasuprot Šiitima, Suniti vjeruju da Muhammed nije imenovao svog nasljednika prije smrti.Nakon
inicijalnog perioda zbunjenosti, grupa njegovih najbližih prijatelja sastali su se i izabrali Ebu-Bekra,
Poslanikovog bliskog prijatelja i punca za prvog halifu.

Inicijalno su Suniti vjerovali da pozicija Halife treba biti demokratski izabrana, ali nakon prvih
četiri "pravednih halifa" pozicija se okrenula u nasljednu dinastijsku vladavinu. Nakon pada Osmanlijske
imperije 1923, nestalo je hilafeta i nije izabran nijedan novi halifa.

Raspored Šiitskog i Sunitskog islama po zemljama. Sunitske zemlje su obojene zelenom, a Šiitske plavom
bojom

Sunitske škole mišljenja [uredi]

Škole mišljenja ili Mezhebi su škole mišljenja, ili pravne škole, ili škole fikha unutar Sunitskog islama.
Svaki od ashaba je imao jedinstvenu pravnu školu, ali su se te škole postepeno konsolidovale ili
odbacivale, pa su sada vidljive četiri škole mišljenja. To su:
Hanefijski mezheb,

Hanbelijski mezheb,

Malikijski mezheb i

Šafijski mezheb.

Razlike između tih škola manifestuju se u malim razlikama u praktikovanju islama, pa ih mnogi sunitski
muslimani smatraju u osnovi istim.

Hanefijski mezheb [uredi]

Osnovan od strane imama Ebu Hanife. Smatra se jednom od "najmekših" islamskih škola, otvorena je za
moderne ideje. Dominantna je među sunitima u
sjevernom Egiptu, Indijskom podkontinentu, Iraku, Turskoj i mnogim zapadnim zemljama.

Bosanskohercegovački muslimani najvećim dijelom pripadaju ovom mezhebu, a učenje ovog mezheba je
službeno i u "Islamskoj zajednici" Bosne i Hercegovine.

Barelvi [uredi]

Barelvije su sljedbenici pokreta unutar Sunitskog islama koji je počeo u Indiji i slijede fikh imama Ebu
Hanife.Najveći oponenti Barelvijama su Sunitski reformatorski pokreti kao što je Deobandizam u Indiji i
Vehabizam u Saudijskoj Arabiji. Uopšteno Barelvije zovu sebe Ehli Sunnet Wel Džemat, ili često samo
jednostavno Suniti.

Deobandi [uredi]

Deobandi su muslimani južne Azije i Afganistana, koji slijede fikh imama Ebu Hanife.Za Talibane se
smatra da slijede učenje Deobandi škole.

Malikijski mezheb [uredi]

Malikijska škola crpi učenja Imama Malika.Najviše se prakticira u Sjevernoj i Zapadnoj Africi.Ovo je druga
po veličini škola, koju slijedi otprilike oko 25% muslimana.

Šafijski mezheb [uredi]

Za osnivača ovog mezheba smatra se Imam Šafija.Otprilike 15% muslimana širom svijeta su sljedbenici
ovog mezheba. Najviše sljedbenika ima u Egiptu, Somaliji, Indoneziji, Tajlandu, Singapuru i na Filipinima.
Ova škola je službena kod vlada Bruneija i Malezije.
Hanbelijski mezheb [uredi]

Smatra se najkonzervativnijim od sva četiri mezheba. Škola je dobila ime po imamu Ahmedu ibn
Hanbelu koji je bio učenik Šafije. Ovaj mezheb preovladava u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim
Arapskim Emiratima, Bahreinu, te dijelovima Omana.
Šiitski islam [uredi]

Šiitski islam je drugi najveći islamski pravac.

Šiitski muslimani vjeruju da je Alija ibn Ebu-Talib izabran od strane Poslanika da bude vođa islamske
zajednice. Oni ga označavaju kao prvog imama.Ostali imami su Alijini potomci.Najveća grupa Šiita vjeruje
u ukupno 12 imama. Prema njihovom vjerovanju dvanaesti imam bi se trebao pojaviti neposredno
prije kijameta, odnosno sudnjeg dana. Šiitski hadisi uključuju govor imama.

Šiitske grupacije [uredi]

Šije, odnosno pripadnici Šiitskog islama, smatraju da je Poslanik Muhammed s.a.v.s. imenovao svog
nasljednika prije smrti i smatraju da jeAlija ibn Ebu-Talib trebao da bude njegov nasljednik.Također
smatraju da jedino Muhammedova porodica ima pravo da vodi islamski ummet.

Šiitski islam je također podijeljen na brojne grupacije od kojih su najznačajnije jedine tri preostale:

Imamiti ili Džaferije, sljedbenici 12 imama,

Zeidi i

Ismailiti

Osim njih postojale su još i:

Batinije,

Nizariti,

Musta'liti,

Druzi i

Mukann'ahiti.

Imamije [uredi]

Imamije su najveća grupacija Šiitske škole mišljenja.Čine oko 80% svih Šija.Najdominantniji su
u Azerbejdžanu, Iranu, Iraku, Libanonu iBahreinu. Vjeruju u broj od 12 imama, potomaka Poslanika, i
vjeruju da će dvanaesti imam biti Mehdi.

Zeidi [uredi]

Zeidi su se odvojili od Imamita i Ismailita prilikom neslaganja oko toga ko je peti imam. Imamiti i Ismailiti
vjeruju da je to bio Muhamed el-Bakir, dok Zeidi vjeruju da je to bio njegov polubrat Zeid ibn
Ali odnosno, drugim imenom Zeid el-Šehid.

Ismailije [uredi]
Ismailije i Imamije inicijalno prihataju iste principe u ranoj historiji. Međutim, do njihovog odvajanja je
došlo prilikom prihvaćanja šestog imama, sina Džafer es-Sadika po imenu Ismail bin Džafer. Ismail je
umro u ranoj mladosti, još za vrijeme života njegovog oca, koji je na njegovudženazu sazvao svjedoke
uključujuci guvernera Medine. Ismailije smatraju da Ismail nije umro, nego da je ta dženaza bila sazvana
sa ciljem da se prikrije istina zbog straha od Abasidskog halife. Ismailije također vjeruju da je Ismail
otišao u skrovitost, i da će se pojaviti kao Mehdi.

Batinije [uredi]

Batinije naučavaju unutarnji, skriveni, tajnoviti smisao Kur'anskih iskaza, te ih podvrgavaju alegorijskom
tumačenju, (te'vil), kako bi dospjeli do unutarnje istine objavljenog učenja. Kod Gazalija, batini je
tehnički naziv ali i historijska oznaka koja se odnosi na sljedbu Batinija.

Talimije [uredi]

Talimije su sljedbenici učenja o podučavanju od nepogrešivog imama. Talimije su ogranak Ismailita i

naučavali su da je istina samo u podučenosti i podučavanju (ta'lim) od nepogrešivog učitelja (mu'allim
ma'sum). Gazali izjednačava Talimije sa Batinijama.

Haridžijski islam [uredi]

Haridžije, odnosno "pobunjenici" ili "oni koji su se odcijepili" je termin koji označava islamsku sektu koja
je originalno podržavala Alijin Hilafet. Nakon što je on pregovarao i postigao arbitražu
sa Muavijom tokom islamskog građanskog rata u 7. vijeku, oni su se odcijepili, tj. otkazali su lojalnost
halifi.[2] Nakon toga pokrenuli su sukob sa halifinim ljudima, u kojem bivaju poraženi. Smatraju se
odgovornim za ubistvo Alije r.a.

U osnovi Haridžijski islam ima tri osnovna načela:

priznavanje samo dvojice pravednih halifa, Ebu-Bekra i Omera

počinioci velikog grijeha smatraju se nevjernicima

obaveznost ustajanja protiv halife/imama koji krši sunnet[3]

Haridžijsko shvatanje islama u mnogome podsjeća na Talibansku praksu u modernom dobu, a djelovanje
im se podudara sa najpoznatijom terorističkom organizacijom el-Kaidom.

Haridžijske grupacije [uredi]

Haridžijski ortodoksni i fanatični stavovi, koji su imali za posljedicu obračunavanje sa neistomišljenicima

vodili su ih iz sukoba u sukob sa pripadnicima ostalih islamskih škola mišljenja. S obzirom da nisu bili
mnogobrojni, gubili su većinom sve bitke. Jedina preživjela grupacija Haridžija u modernom dobu
su Ibadije, koji su imali najliberalnije stavove i koji su uspjeli organizirati svoj život sa ostalim
zajednicama. Osim njih postojali su još i:

Ezarika,
Buhejsije,

Mukrimije,

Adžaride,

Nedždat,

Hafsije,

Harisije,

Sufrije,

i mnoge druge.

Ezarika [uredi]

El-Ezarika je bila najmnogoljudnija a ujedno i najekstremnija Haridžijska sekta. Ime je dobila po imenu
Ebu Rešida Nafi ibn Ezreka.Nastanili su se u Perziji, a došli su iz Basre. U borbama koje su vodili protiv
muslimanske vojske iz Basre, a koje su trajale punih 19 godina, poraženi su, i time se označava njihov
kraj. Gotovo svi islamski učenjaci se slažu da su svojim ekstremističkim stavovima zastranili u vjeri.

Nedždat [uredi]

Nastali su od vojske koja je krenula u pomoć Ezarikama pod vodstvom Nedžda ibn Amir el-Hanefija i
jednog dijela nezadovoljnika Ezarika, koji su obavijestili Nedžda o Ezrekovim zastranjenjima u vjeri i
priklonili se Nedždovoj vojsci. Osnovna neslaganja te dvije skupine, a koje su bile brana njihovom
ujedinjenju bila su u tome što su Nedždati smatrali da je dozvoljeno sakrivati svoju vjeru (tekijja) ukoliko
situacija tako nalaže i da muslimanskom ummetu nije potreban predvodnik (halifa ili imam).

Ibadije [uredi]

Jedina preživjela Haridžijska grupacija su Ibadije, koji su koncentrisani uglavnom u Omanu. Njihovo
vjerovanje se razlikuje od ostalih Haridžija po tome što oni vjeruju da su oni koji ne slijede njihovo učenje
nevjernici, ali ne i mnogobošci. Ostale muslimane neharidžije smatrajumuwehhidunima odnosno onima
koji vjeruju u Božje jedinstvo, ali ne i vjernicima.

Upravo ova umjerenost omogućila im je da prežive do danas.

Ostali pravci [uredi]

Pod ostalim pravcima svrstaćemo sve one pravce u islamu koji nisu nastali u doba života Poslanikovih
s.a.v.s. savremenika, te one koji se ne mogu svrstati unutar jedne od osnovnih grupa, kao njena
podgrupa ili varijacija.

Sufizam [uredi]
Sufizam je termin koji označava asketski i mistički pokret unutar islama, školu ezoterične islamske
filozofije bazirane na istraživanju spiritualne istine kao definitivnog cilja i postignuća. Sufizam nije
ogranak sam po sebi jer Sufije sami sebe ne svrstavaju ni u jednu granu islama, mada pripadnici mogu
imati i Sunitska i Šiitska uvjerenja.

Sufijski redovi [uredi]

Sufije se u svome praktikovanju okupljaju u redove koji se zovu tarikati. Tarikat je plan i program te
metod i režim nekog sufijskog reda. Postoji dvanaest glavnih tarikatskih redova. Oni se u svom cilju
ujedinjuju ali se kod primjene, u izvjesnim propisima razlikuju.[4] Sufije koji se nalaze u tarikatu nazivaju
se Derviši.

Kadirije [uredi]

Kadirije ili Kaderije su jedan od najstarijih Sufijskih tarikata. Dobili su ime po Abdul Kadir Gejlaniju. Ovo je
jedan od najrasprostranjenijih redova u islamskom svijetu i može se naći u Indiji, Pakistanu, Turskoj i
istočnoj i zapadnoj Africi. Također postoji mnogo pripadnika i naBalkanu. Vjeruju u fundamentalne
principe islama, ali interpretiraju ih kroz mistička iskustva.

Najpoznatija tekija u Bosni i Hercegovini je: hadži Sinanova tekija

Nakšibendije [uredi]

Nakšibendije su jedan od najvećih Sufijskih redova. Osnovan je 1380.godine. Red je prepoznatljiv po

svom tihom zikru (slavljenju Boga). RiječNakšibendi dolazi od imena Behauddina Nakšibenda, mada se
smatra da je osnivač ovog reda Ebu Jakub Jusuf el-Hamedani.

Nakšibendijski tarikat je danas najbrojniji tarikat u BiH.

Poznate nakšibendijske tekije u Bosni i Hercegovini su : Gaziler (današnji Higijenski zavod u

Sarajevu), Skenderija, Jedileri,Tekija na Oglavku i Tekija u Vukeljićima.

Bektašije [uredi]

Bektašije su osnovane u 13.vijeku od strane Hadži Bektaš Valija, kojeg su pripadnici ovog tarikata
proglasili svetim. Njegovi pristalice smatraju da on potiče od direktne loze Poslanika.[5] Ovaj tarikat je
pretrpio veliki uticaj od strane Hurufizma i anadolijskih kršćanskih sekti iz kojih crpe ideje poput trojstva
(Allah - Muhammed - Alija)[6]. Reorganizovao ih je Balim Sultan u 15.vijeku. Bektašije su koncentrirani u
Turskoj i Albaniji.

Mevlevije [uredi]

Osnivač Mevlevijskog reda je Dželaludin Rumi.Pripadnici ovog tarikata prepoznatljivi su po svom plesu,
tokom kojeg kružeći zikre.Sam ples izmislio je Rumi, kada je tužan zbog gubitka najboljeg prijatelja čuo
zvuke kovača.Zovu ih Kružeći derviši.Iz Konje se ovaj red proširio po cijeloj Turskoj i dijelovima Zapadne
Azije.
Poznati Bošnjaci pripadnici ovog tarikata su: Ishak-beg Ishaković, Fadil-paša Šerifović i reisul-
ulema Džemaludin Čaušević. Meša Selimović je u svojoj knjizi "Derviš i smrt" opisao derviša Ahmeda
Nurudina, šejha tekije Mevlevijskog reda.

Jesevije [uredi]

Osnivač ovog derviškog reda je Ahmed ibn Ibrahim ibn Ali Jesavi, a jedan od najpoznatijih Jesevija bio
je Junuz Emre

Rufaije [uredi]

Osnivač ovog reda je Ahmed Rufai. Rufaije ili Rifaije su derviški red koji je najpoznatiji po svome načinu
praktikovanja slavljenja Boga (Zikra), prilikom kojeg oni probadaju svoje lice iglama, a često njihov zikr
uključuje i igre sa vatrom. Najvažnija središta ovog reda su se nalazila uIstanbulu, a poznati su i Rufaije
iz Albanije i Bosne.Najpoznatiji Rufaija kod nas bio je Mustafa Karkin.Najpoznatija tekija u BiH je džamija
Mimar Sinan.

Čištije [uredi]

Ovo je jedan od glavnih sufijskih tarikata južne Azije. Osnivač Čištija je Mu'inuddin Čišti.Tarikat ima
jednostavno učenje a karakteriše ga ekstremni entuzijazam za muziku i poeziju.Njihova muzika je
poznata kao qawali muzika, koju je svirao i popularni Nusret Fatih Ali Khan.Centralno mjesto u obredima
tarikata zauzimaju masovne i ekstravagantne ceremonije kod turbeta šejhova tarikata.

Bedevije [uredi]

Bedevije su osnovane u 13.vijeku. Osnivač je Ahmed el-Bedevi.Nemaju jasnu doktrinu.Nisu imali glavnih
učenjaka, niti pisaca. Vrlo često je ovaj kult bio subjekt cenzure od strane Uleme.

Kubravije [uredi]

Osnivač ovog reda je Nedžmudin Kubra.Osnovan je u 13.vijeku. Potiču iz Centralne Azije. Njegovi
pristalice vjeruju da potiče iz direktne lozePoslanika[7]

Šazilije [uredi]

Osnivač ovog tarikata je Ebu Hasan Eš-Šazili.Ovo je najpopularniji sufijski red u sjevernoj Africi.Njihovi
pripadnici također vjeruju da je Ebu Hasan Eš-Šazili iz direktne Poslanikove loze.

Desukije [uredi]

Sufijski red osnovan u Egiptu, od strane Ibrahima Desukija. Tokom Osmanlijskog vremena ovaj red imao
je brojne tekije u Istanbulu skupa sa Bedevijskim redom. Ove tekije su zatvorene kada
je Turska postala republika.

Halvetije [uredi]
Osnivač je Muhammed el-Halveti. Smatra se da ovaj tarikat nije dobio ime kao većina njih po svome
osnivaču, nego po arapskoj riječi halvet koja znači osamljivanje ili odvojenost, po kojem su ovi derviši bili
poznati.[8] Jedan je od rasprostranjenijih redova. Njegov rast zabilježen je tokom Osmanlijskih vremena.
Halvetije su još uvijek jake u Egiptu gdje sufijski redovi dobijaju određenu pomoć od vlade.

Najpoznatiji Halvetija u Bosni i Hercegovini bio je Gazi Husref-beg.

Selefizam [uredi]

Selefije propovjedaju islamski monoteizam, odnosno tevhid, i preuzimaju određena učenja od Ibn
Tejmije, sirijskog učenjaka iz 14. vijeka. Selefizam je u osnovi u sukobu sa Sufizmom i Šiitskim islamom,
koje smatraju hereticima. Selefijska teologija zastupa puritansko i pravno stajalište u stvarima vjere i
religijskoj praksi. Oni smatraju da je njihov zadatak da vrate islam u stanje kakvo je bio u doba Poslanika i
njegovih Pravednih halifa. Žele da izbace sve novotarije, itolatorije, devijacije i hereze.

Pokreti unutar Selefizma [uredi]

Nisu poznata veća raslojavanja unutar Selefizma, osim što u novije vrijeme ostale islamske grupacije
koristeći naziv reformatora i učenjaka Muhammeda ibn Abdul Vehaba, nazivaju Selefije Vehabijama.

Vehabizam [uredi]

Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammed ibn Abdul Vehabu u
18.vijeku.Abdul Vehab se školovao pod okriljemSunitskog islama, i izučavao je fikh Hanbelijskog
mezheba, no međutim, kad god bi primijetio neko neslaganje, on bi se priklonio onoj pravnoj školi koja
je, prema njegovom mišljenju, imala ispravnije mišljenje.Ovaj pokret dominantan je u Saudijskoj Arabiji.

U Bosni i Hercegovini je prisutan određen broj vjernika koji prihvataju mišljenja Abdul Vehaba, ali oni ne
prihvataju naziv Vehabije, nego sebe rađe zovu Selefijama.[9]

Sekte unutar islama [uredi]

Ovdje su svrstani pravci koji za sebe smatraju da su muslimani, ali koje matica ne smatra muslimanima.

Ahmedije [uredi]

Članovi Ahmedija pokreta su sljedbenici Mirze Gulama Ahmeda, koji je tvrdio da je

obećani Mesija i Mehdi.Sljedbenici su podijeljeni u dvije grupe Ahmedijanski muslimanski džemat i
Lahorski ahmedijanski pokret. Većina Ahmedija smatra sebe muslimanima, ali sa stanovišta matičnih
muslimana, oni su sekta koja je isključena iz okvira islamske zajednice jer se Mirza Gulam Ahmed
proglasio poslanikom.

Kuranije [uredi]

Kuranije je naziv za religioznu grupu ljudi koji sebe sami zovu pokornima, no zbog njihove prakse
vjerovanja u Kur'an a ne i u Hadise, prozvani su Kuranijama.
S obzirom da ne vjeruju u Hadis, niti u bilo kakve druge religiozne izvore, oni ne obavljaju namaz u obliku
u kojem ga obavlja većina muslimana, nego smatraju da svako može obaviti namaz onako kako on osjeća
da je potrebno, te da su u Kur'anu date upute šta je zabranjeno, a šta dozvoljeno u namazu.[10]

Zikri [uredi]

U religioznoj praksi Zikri se bitno razlikuju od matičnih muslimana, i postoje razlike u mišljenju da li ih
treba zvati Suniti, Sufije ili sekta. Zikri obavljaju pet puta dnevne molitve koje zovu Zikr, za razliku od
ostalih muslimana koji obavljaju Namaz.

Nacija islama [uredi]

Nacija islama je osnovana od Wallacea Fard Muhammada 1930. sa ciljem ponovnog uvođenja duhovnog,
socijalnog i ekonomskog stanja crnog čovjeka i žene u Americi i svijetu. Njihovo učenje je dosta odstupilo
od matičnog islama, tim prije što oni sa jedne strane vjeruju da je Fard Božija inkarnacija, i prema gotovo
svim muslimanima oni su proglašeni za heretički kult.

Jedan od najpoznatijih pripadnika nacije islama bio je Malcolm X koji se kasnije odrekao tog učenja, zbog
čega su ga i ubili.

Petostepenici [uredi]

Grana Nacije islama, ova grupa je formirana u Harlemu 1960. Njihova vjerovanja se fokusiraju na
dovođenju pravde za Afroameričku mladež. Također vjeruju da je Bog crnac. Imaju veoma malo veze sa
originalnim islamom.

Škole Kelama [uredi]

Kelam je jedna od religioznih nauka u islamu. U arapskom jeziku ova riječ znači "govor", i odnosi se na
islamsku tradiciju traženja teologičkih principa kroz dialektiku. Ovaj termin se često prevodi kao
teologija.

Ašarijska škola [uredi]

Ašari je škola rane islamske filozofije osnovane u 10.vijeku.Bila je instrument u drastičnoj promjeni
smjera islama, i postavila je osnove zatvaranju vrata idžtihada vijekovima kasnije u Osmanlijskoj
imperiji.Ašaritski pogled je bio da je shvatanje jedinstvene prirode i karakteristikaBoga iznda ljudskih
mogućnosti.

Maturidijska škola [uredi]

Maturidi su oni koji slijede Ebu Mensur El-Maturidijevu teologiju, koja je bliska varijanta Ašarijskoj
školi.Tačke po kojima se razlikuju su priroda vjerovanja i mjesto ljudskog razuma.Maturidijski stav je da
se iman ne povećava i ne smanjuje, nego da se samo povećava i smanjuje pobožnost (takvaluk). Maturidi
govore da je ljudski um u stanju da spozna bez pomoći ili prosvjetljenja da su neki osnovni grijehovi sami
po sebi grijeh, (kao što su npr. ubistvo ili alkohol), dok Ašarije smatraju da ljudski um nije u stanju da
spozna takvo nešto bez Božanskog prosvjetljenja.
Mutezilska škola [uredi]

Mutezilska teologija potiče iz 8.vijeka iz Basre kada je Vasil ibn Ata napustio učenje El-Hasan el-
Basrija nakon teološke rasprave. On i njegovi sljedbenici su raširili logiku i racionalizam Grčke filozofije,
nastojeći da ih kombinuju sa islamskim doktrinama i pokažu kako su obje nerazdvojno kompatibilne.
Mutezilije su diskutovali filozofska pitanja kao što su da li je Kur'an stvoren ili vječan, da li je zlo kreirano
od straneBoga, predodređenje protiv slobodne volje, da li bi Allahove atribute u Kur'anu trebalo
interpretirati alegorijski ili literarno, i da li će grešni vjernici biti kažnjeni vječno u Paklu (Džehennemu).
Razlozi širenja vjerskih pokreta i sekti [uredi]

Na pitanje o razlozima širenja vjerskih pokreta i sljedbi po čitavom svijetu, što ga je predstavilo papinsko
vijeće, stiglo je 75 odgovora nacionalnih biskupijskih konferencija. Prema njma razlozi su sljedeći:

1. Traganje za pripadnošću (osjećaj za zajednicu)

Mnoge su tradicionalne društvene zajednice ugrožene ili uništene, mnogi se osjećaju kao bez korjena i
sami. Odatle potreba da nekamo pripadaju. Čini se da novi religiozni pokreti nude: ljudsku toplinu,
pažnju i podršku u svojim zajednicama u kojima osoba osjeća zaštitu i sigurnost.

2. Traganje za odgovorima

Život koji živimo pun je problema, zagonetki i zamršenih situacija koje traže prave odgovore. Čini se da
novi religiozni pokreti nude jednostavne i gotove odgovore na sva teška zamršena pitanja i situacije.

3. Traganje za cjelovitošću ("holism")

Mnogi se osjećaju povrijeđenima i isključenima od strane roditelja, prijatelja, profesora, Crkve. Osjećaju
da ne ežive u skladu sa samima sobom, s drugima i sa svojom okolinom. Čini se da novi religiozni pokreti
nude: religiozno iskustvo koje zadovoljava ne samo intelektualne, već još više afektivne potrebe
ugrožene osobe. Nude fizičko i duhovno ozdravljenje i pomoć u problemima s drogom ili alkoholom.

4. Traganje za kulturnim identitetom

U mnogim zemljama Trećeg svijeta samo društvo se nalazi u stanju duboke razdvojenosti od
tradicionalnih kulturnih, društvenih i religioznih vrednota, koje su potrebne, posebno mladima za
formiranje njihova identiteta. Čini se kako novi religiozni pokreti nude: široko mjesto tradicionalnoj
religijsko-kulturnoj baštini, spontanosti i sudjelovanju.

5. Potreba za priznanjem i osobitošću

Ljudi ne žele biti anonimna masa, broj ili član bez lica. Oni žele da se osjete važnima, prihvaćenima, da im
se prilazi osobno i s poštovanjem.U velikim župama to je jako teško ostvariti. Čini se da novi religiozni
pokreti nude: određenu brigu za pojedince, jednaku priliku za služenje i upravljanje, mogućnost da se
razviju vlastiti potencijali, priliku da se pripada jednoj "elitnoj" grupi.

6. Traganje za transcendencijom

Čovjek, kao što je rekao Pascal, neizmjerno dailazi čovjeka, zato on, u traženju istine, traži i ono što je
skrivenjo, mistično, traži sve ono što bi moglo osmisliti i promijeniti vlastitu egzistenciju.Drugim riječima,
čovjek traga za transcendencijom.Pokazuje smisao za tajnu i sve ono što je tajnovito, pokazuje interes
za mesijanizam i profetizam. Čini se da novi religiozni pokreti nude: smisao za spasenje, kršćanske sekte
nude biblijski odgoj, obećavaju olako primanje darova Duha Svetoga i duhovno ispunjenje.

7. Potreba za duhovnim vodstvom

U mnogim obiteljima nedostaje istinska roditeljska potpora i strpljivo vodstvo.Također i u tradicionalnim
večim religioznim zajednicama zanemareno je osobno zalaganje odgovornih u crkvi za strpljiv odgoj i
vodstvo u duhovnom životu. Čini se da novi religiozni pokreti nude: vodstvo i orjentaciju karizmatskih
vođa. Osoba, učitelj, vođe, gurua ima važnu ulogu u povezivanju učenika. U nekim slučajevima se radi o
svojevrsnoj histeričnoj odanosti utjecajnom duhovnom vođi, koji se naziva: mesija, prorok, guru, vođa.

8. Potreba za vizijom, za novim svijetom

Živimo u svijetu koji je zabrinut za svoju budućnost. U takvoj situaciji mnogi se osjećaju nemirnima ili čak
očajnima, bez pomoći isnage. ne vjeruju više tradicionalnim religijama i traže nove znakove nade da
izađu iz svoje nemoći. Čini se da novi religiozni pokreti nude: "novu viziju", sebe samog, čovječanstva
povijesti, svemira. Obećavaju novi svijet, novo doba New Age.

9. Potreba za sudjelovanjem i angažmanom

Mnogi, posebno mladi, žele sudjelovati u donošenju odluka i predviđanja kojima se stvara novi svijet.
Čini se da novi religiozni pokreti nude: konkretno poslanje za bolji svijet, zahtjev za potpunim
predanjem.

1. POJAM SEKTE

Reč „sekta" potiče od latinske reči „sequi", što znači slediti. Enciklopedijska definicija sekti kaže da je reč
o malim grupama istomišljenika koje su se odvojile od matice religije u neku drugu, samostalnu religijsku
grupu. Sekta je manje organizovana religijska grupa predanih vernika, koja obično nastaje iz protesta
protiv onoga u šta se pretvorila crkva.Za sve članove sekte karakteristično je da imaju čvrstu organizaciju
i jedinstvene obavezne rituale. To su grupe koje se mogu prepoznati po svojoj manipulaciji usmerenoj na
psihološku destabilizaciju svojih sledbenika, s ciljem da se od njih izvuče potpuna potčinjenost,
smanjenje kritičkog duha, prekid sa opšte usvojenim porukama i koje sa sobom povlače opasnost za
individualne slobode, zdravlje, obrazovanje, demokratske institucije .
Ljudi, najčešće, dobrovoljno, kao odrasli, pristupaju sekti, umesto da pripadaju po rođenju kao kod
velikih religijskih (verskih) zajednica. Izuzetak može biti, kod nekih sekti, da roditelji uključuju svoju decu
od malih nogu u život sekte, ili da se čitave porodice uključuju u sekte. Ulazak u sektu zahteva raskid sa
ranijim verovanjem i načinom života (često zanemarivanje prethodnih obaveza, pa i odlazak iz porodice).
Život u sekti podrazumeva čvrstu identifikaciju sa grupom i vođom (telom i dušom). U nekim sektama se
zahteva da pripadnici ustupe imovinu i novčana primanja sekti. Iz sekte se teško izlazi, čak i kada se
pripadnik na to odluči.

2. UZROCI NASTANKA SEKTI

Nezadovoljstvo stanjem u crkvi (organizaciji i funkcionisanju) i njenim odnosom prema okruženju i

društvu.Danas, posebno snažnom reafirmacijom crkve i tradicionalnih verskih zajednica, koje nastoje da
obuhvate celokupan čovekov život da se mešaju u sve oblasti čovekovog ličnog i društvenog života i
aktivnosti.
Psihološka stanja i krizne situacije kod pojedinca - emocionalna nesigurnost, umor, neostvarene želje,
teškoće i teskobe u svakodnevnom životu.

Potreba za pripadanjem nekome i traganje za identitetom - mogu biti čest uzrok odlaska u sekte koje
nude "toplinu" i zajedništvo.

Traganje za smislom života, loše stanje u porodici, nedostatak prijatelja, prisustvo egzistencijalnog straha
i apokaliptičkih očekivanja za koje se ne mogu naći odgovori i uteha usvakodnevnom životu.

Potreba za duhovnim vođstvom, za čvrstom rukom u rukovođenju zajednicom, za potčinjavanjem i

služenjem autoritetu.

Opšte stanje u društvu (krize, siromaštvo, neizvesnost, besper-spektivnost) takođe može biti jedan od
uzroka.
Frustrirani, izgubljeni i hendikepirani pojedinci, ili nekoliko njih, nastoje da formiraju grupu uz čiju će
pomoć "napakostiti" sredini koja ih nije prihvatila, ili se "revanširati" nekom stvarnom ili umišljenom
subjektu koji je prepreka njihovom delovanju. Često su vođe sekti slepe, slabo pokretne ili na drugi način
hendikepirane osobe.

Najzad, veoma značajan uzrok ulaska u sektu može biti veština vođe (tehnika i taktika) kojom pridobija
sledbenike. Reč je o njegovoj "harizmi", izgledu ("imidžu"), nastupu i odnosu prema sledbenicima,
odnosu prema užoj i široj okolini, društvu, odnosno njegovom pogledu na svet. Neke sekte (recimo
Jehov(i)ni svedoci) imaju obavezu misionarenja (svaki novi član 10 sati nedeljno): deljenje literature,
razgovori sa prolaznicima i slično.

3. PODELA SEKTI

Sekti je danas mnogo. Računa se da ih ima preko dve hiljade u celom svetu, različitih su obeležja, kako
dogmatskih tako i geografskih.Postoji više principa po kojima možemo izvršiti podelu sekti. Ovde je kao
kriterijum podele uzeto učenje, to jest zvanična religija, od koje su se sekte odvojile. Tako imamo:

1. Pseudohrišćanske sekte one koje su se odvojile od zvaničnog učenja hrišćanske crkve.

2. Pseudohinduističke i dalekoistočne sekte osnova i matica su, dakako, hinduizam i budizam sa svojim
doktrinama i tehnikama, ali obrađeni na Zapadu, pa izvezeni nama.
3. Sinkretističke sekte mešavine raznih zvaničnih religijskih i jeretičkih pravaca, kao i okultizma i magije.
Mnoge od njih u sebi sadrže i elemente satanizma, ali smo ih svrstali u grupu i na mesto gde one
smatraju da pripadaju, pošto uopšte ne prihvataju da su delom i satanističke.
4. Satanističke sekte one koje otvoreno propovedaju satanizam, tj. da je đavo (Satana) bog i da mu se
treba klanjati i žrtve prinositi.

JEHOVINI SVEDOCI

Osnovao ih je Čarls Tejz Rasel 1851. godine. Jehovini svedoci su jedna od najbrojnijih,
najrasprostranjenijih i najdisciplinovanijih sekti u svetu. Broj članova iz godine u godinu raste, a
procenjuje se da ih trenutno ima oko dvadeset miliona u svetu.Glavno sedište im je u Bruklinu (savezna
država Njujork u SAD), a njoj potčinjena podružnica za Evropu.se nalazi u Nemačkoj, u blizini
Frankfurta.Njihove osnovne karakteristike su:
• Mi ostali hrišćani ne znamo, navodno, kako je Bogu ime, a to je Jehova
• Ne postoji Sveti Duh, nego „sila božja".
A Isus nije jednobitan sa Bogom. On jeste sin Božji, ali nije Bog. Pre svog života na Zemlji on je bio
duhovno stvorenje na nebu.
• Isus Hristos nije razapet na krstu, već je bio obešen.
• Nema poštovanja krsta.
• Hristova majka nije Bogorodica.
• Ne slave nikakve praznike.
• Duša nije nikakva duhovna suština, različita od tela, niti nadživljuje telo. Telo je nosilac života, a duša je
u krvi (zato Jehovini svedoci ne prihvataju transfuziju krvi, jer ako Jehovin svedok uzme tuđu krv, krv
nekog grešnika, onda više neće biti onaj isti od pre „objavitelj kraljevstva". Zato je bolje umreti bez
transfuzije i biti spasen, nego zgrešiti sad, poslednjih dana pred drugi dolazak Isusa Hrista.
• Molitve su u stvari slobodni lični razgovori sa Bogom. A Krštenje se vrši potapanjem u vodu.
• Poslednja knjiga Biblije govori o zajednici svih naroda, bez obzira na vere i rase, koji će, vodeći svoj
život u skladu sa Božjim zakonima i u revnosti, ostvariti međunarodno bratstvo „novog sveta" i to će biti
savremeno međunarodno čudo.
Jehovini svedoci, naravno, vide sebe u toj priči.
A Tada će Isus, tobože, uskrsnuti, a sa njim i priličan broj ljudi njih 144.000 odabranih. Ostali će biti
pobijeni u velikoj bici Armagedonu, a Satana će biti vezan.
Jehovini svedoci tako proriču i kraj drugih hrišćanskih zajednica.Vrlo negativan stav imaju prema
trenutnim vlastima u svetu. Na ovom mestu recimo da su mnogi svetski teolozi iz raznih religija jako
skloni tvrdnji da su Jehovini svedoci trojanski konj „novog svetskog poretka", i to na terenu hrišćanstva.
Kao što je već rečeno, oni stalno komentarišu „apokaliptično vreme" ovoga veka ratove, bolesti, nesreće
kao predznak skorog dolaska Isusa Hrista i potvrdu svog učenja. Tvrdnjom da će oni jedini biti spaseni
daju sebi na autentičnosti i značaju, a to je, da opet ponovim, mamac za novo članstvo u početnoj fazi, a
u potonjoj podižu tenziju od sve skorijeg povratka Isusa Hrista, šire strah i obezbeđuju revnost i
disciplinu svojih sledbenika.
Što se tiče drugog dolaska Gospoda Isusa Hrista, Jehovini svedoci i njihov osnivač, Čarls T. Rasel, dva
puta su omanuli u prognozi 1874. i 1914. Rasel se, ipak, na neki način opravdao, rekavši da Isus Hristos
jeste došao 1914. ali da je za sada nevidljiv. Za buduće vreme, najzad, Jehovini svedoci predvićaju
teokratsko društvo u kojem će na nebu carovati Isus Hristos, a na Zemlji izabrani knezovi.

MASONI
 Drugačije se nazivaju i slobodni zidari (esnafsko udruženje engleskih
zidara).Prema Bogu se odnose kao prema velikom arhitekti koji ne pripada bilo kojoj religiji .Imaju dosta
organizacija, stvaraju nove, usmeravaju postojeće.Među njima ima i takvih za koje običan čovek ne bi
mogao da pretpostavi da su deo masonske mreže. Odnos prema Bogu kod masona jeste odnos prema
Velikom arhitekti, Tvorcu, ali bezličnom i nepripadajućem bilo kojoj religiji. Sve religije su, po njima,
jednako bogougodne.U tom smislu masone možemo smatrati zagovornicima ekumenizma.Masonski
simbol „svevideće oko". Zloupotreba božanskog svevidećeg oka, simbola kojeg u vidu trougla, nalazimo
u mnogim hramovima

DELOVANJE VERSKIH SEKTI

4.1 PREDUSLOVI DELOVANJA VERSKIH SEKTI

1. Verska neobrazovanost
Nažalost nas narod je još uvek prosečan poznavaoc religije što dovodi do toga, da ljudi budući da su
verski nedovoljno obrazovani podležu prvoj verskoj sekti na koju nalete.

2. Kriza porodice
Brojni potresi, promene, lomovi kao i mnogi drugi uzroci doveli su do ove pojave. Mladi sa još uvek
neizgrađenim kriterijumima i često poremećenim sistemima vrednosti traže utočište, razumevanje,
odgovore. Kako roditelji često nisu u mogućnosti da im sve to obzbede mladi mogu doći u iskušenje da
se okrenu alternativama koje nude sekte.

3. Traženje pripadnosti
Ljudi se često osećaju usamljeni i odbačeni te imaju potrebu da pripadaju nekome, da nekome budu od
koristi, da imaju određeni značaj. Sekte su upravo te koje razvijaju visok stepen osećaja posebnosti,
podstiču solidarnost i međusobno poštovanje.

4. Traženje odgovora
U okviru sekti čovek pronalazi smisao života, naravno onako kako to plasira vođstvo sekte, koje je
najčešće izraženo kroz kratke i jezgrovite odgovore na pitanja, koja se često tiču aktuelnih društvenih i
pojedinačnih problema.

5. Traženje identiteta
Uz svu " ljubav i pažnju " sekte nude potpunu i pravu istinu. Sledbenike uče kako postaju dosledni
građani sveta ali samo ako izvršavaju sve što se od njih očekuje. Ukoliko se u tom momentu pojedincu
ne nađe porodica, škola, crkva stvara se prostor za harizmatičnog vođu neke sekte.

6. Potreba da se bude " nesto posebno "

Ljudi često osećaju potrebu da pobegnu iz anonimnosti, da izgrade identite i imidž, da steknu osećaj da
su nešto posebno, a ne samo broj u masi.

4.2 OBLICI PREDSTAVLJANJA I UTICAJA VERSKIH SEKTI

Svaka sekta ima razrađen način predstavljanja i uticanja na građane. Sve sekte imaju izdavačku
delatnost, pa samim tim štampaju sve materijale, brošure, časopise, letke. U tim materijalima - u kojima
sekte obrazlažu sve što je vezano za njihove aktivnosti dele se po trgovima, pijacama, bolnicama,
školama i na drugim javnim mestima na kojima se očekuje prsustvo velikog broja ljudi. Sekte nude
programe različitog sadržaja: tribine, koncerti duhovne muzike, tečajevi transcendentalne meditacije,
regresoterapije, putovanja, tečajeve stranih jezika, modernog plesa, itd. Jedan od metoda kojima se
sektaši služe na našoj teritoriji je i prikazivanje filmova o Hristu i držanje predavanja za koja se ne zna ko
ih je i zašto organizovao. Propaganda verskih sekti vrši se putem plaćenih oglasa u novinama, u tv
emisijama, na javnim tribinama ili nuđenjem besplatne literature.

ZAKLJUČAK

Novi religijski pokreti-sekte, širom sveta, kroz zloupotrebu verskih prava i sloboda, šire paukovu mrežu u
lovu na ljudske duše u koju se zapliće sve veći broj lakovernih. Vođe verskih sekti, "inžinjeri" ljudskih
duša, suptilnim vođenjem, uglavnom teže jednom cilju, a to je materijalno bogatstvo.Dok svojim
manipulisanim vernicima, sugerišu slepu poslušnost i skromnost, oni se basnosnovno bogate. Druga
kategorija harizmatskih lidera sugerišu bekstvo "iz ovog sveta" te svoje sledbenike podučavaju različitim
tehnikama, kojima se izlazi iz "nesrećne" realnosti i dolazi u stanje blaženstva (razne vrste meditacije,
vizuelizacije, diskrecije...). Neki ekstremni lideri, "iz nesrećne realnosti", svoje sledbenike odvode u smrt
- činom samoubistva. Delovanje verskih sekti, u svakom slučaju, sve više uzima danak u psihičkom
zdravlju svojih sledbenika, a često dovodi i do toliko visokog stepena destrukcije, koja uzrokuje brojne
posledice, počev od asocijalnog ponašanja, ugrožavanja javnog reda i mira, skrnavljenja sakralnih
objekata, svetilišta, groblja, pa zatim i autoagresije - samoranjavanja, samoubistva; seksualne
izopačenosti i brojnih i raznovrsnih krivičnih dela, sve od onih najtežih kao što su ubistva, otmice,
razbojništva i silovanja.
Verske sekte novog doba, nisu samo, kao što definicija kaže jeretički pravci izdvojeni od matice religije,
nego i komercijalno-profitabilne organizacije, grupe sa političkim, pseudo-naučnim i psihoterapeutskim,
čak negde kriminalnim pa i vojnim pretenzijama. Sektama se više ne bave samo mesne, matične verske
zajednice, nego i zdravstveni radnici, pedagozi, pripadnici organa bezbednosti, sociolozi... Pored novih
pravnih normativa kojima se uređuje ova materija, vodi se stalna briga o edukaciji građana kroz
predavanja, tribine, radio i TV emisije, članke, knjige, časopise...
Iskustvo Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije ukazuje na porast sektaškog delovanja u
Srbiji. Osim registrovanih šezdesetak, najmanje još toliko organizacija prikrivenih pod različitim imenima,
kao što su psihoterapeutske, humanitarne, sportske, zatim razna udruženja -misionara kod nas.Takođe
je primetan povećan broj pojedinaca, samozvanih iscelitelja, proroka, vidovnjaka, čudotvoraca.
Štetnost navedenih parareligijskih grupa i pojedinaca primarno se manifestuje kroz ugrožavanje
psihičkog zdravlja građana.Po pravilu, posledično, strada i porodica člana sekte. Obzirom, da im se
najčešće sugeriše da se izdvoje iz svog "demonskog" okruženja, članovi sekti sve svoje interese svode na
interes sekte. Tako deca gube roditelje ili roditelji decu, u zavisnosti samo od toga ko je u sekti.
Istvoremeno preduzeće gubi odgovornog radnika, škola pedagoga, institut stručnjaka, fakultet
profesora... , a problem nije samo lični i porodični, već i šire društveni. Podaci Ministarstva unutrašnjih
poslova Republike Srbije govore da nisu retki ni slučajevi narušavanja javnog reda i mira, kao i krivična
dela izvršena direktno od strane članova sekti.
U okviru svojih nadležnosti Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, deluje ne samo
operativno, već pre svega preventivno, u cilju ublažavanja posledica dejstva verskih sekti, naravno
nikako ne ugrožavajući verska prava i slobode gradjana, nego suzbijajući zloupotrebu istih.