Keith Lehrer: Racionalnost (u Greco&Sosa)

- racionalnost = upotrebljavanje razuma da bi se postigla određena razina razumnosti ili

nerazumnosti
- 3 distinkcije: praktička vs. teorijska, statična (sinkronička) vs. dinamična
(dijakronička), osobna vs. interpersonalna

Praktička racionalnost

= razumsko procjenjivanje preferencija za činove na temelju ciljeva tih činova

- tradicionalno stajalište: razum razvrstava vjerovanja na racionalna i iracionalna – to je
dakle mišljenje o vjerovanjima, meta-vjerovanje
- Lehrer se slaže s tradicionalnim stajalištem, ali misli da možda razum, osim na meta-
razini, može djelovati i samo na prvoj (npr. jedno vjerovanje nas navede da
preispitamo ostala u slijedu zaključaka na istoj razini)
- instrumentalna teorija racionalnosti (ITR) (Hume) = osoba je racionalna ako ono
što čini ili preferira predstavlja sredstvo koje se razumski može prihvatiti za ostvarenje
nekog cilja
 2 moguća prigovora na to:
a) ono što se čini ili preferira može nam biti cilj, a ne sredstvo
b) pitanje racionalnosti samog ostvarivanja cilja ostaje otvoreno: ako prihvaćamo a),
onda cilj u instrumentalističkom shvaćanju ne može biti racionalan jer nema sredstva
za njega
+ ako ima sredstva, a cilj je iracionalan, onda je i sredstvo iracionalno, koliko god bilo
uspješno u ostvarivanju cilja – apsurd?

- ITR implicira da razum samo služi ciljevima i ne može ocjenjivati njihovu

racionalnost  teza o autonomnosti ciljeva
- 2 argumenta za tezu o autonomnosti ciljeva:
a¹) nepotpunost sudova o racionalnosti – racionalnost onoga što činimo ovisi o
ciljevima kojima težimo (npr. čovjek koji skuplja 1000 omota lizalica je iracionalan
osim ako mu je cilj osvajanje nagrade) [ali to znači da moramo procjenjivati
racionalnost ciljeva da bi procjenjivali racionalnost postupaka! kako to ide u prilog
tezi o autonomnosti ciljeva?]

1
 a²) beskonačan regres – mora postojati jedan cilj kojem težimo zbog njega samoga i
nije podložan ocjenjivanju racionalnosti, inače bi svaki cilj mogli imati radi nekog
sljedećeg, što dovodi do regressus in infinitum u procjeni racionalnosti ciljeva
- argumenti protiv teze o autonomnosti ciljeva i instrumentalne teorije racionalnosti
općenito:

- Lehrerova analiza argumenata za tezu o autonomnosti ciljeva u instrumentalnoj teoriji

racionalnosti:
a¹) argument o nepotpunosti sudova o racionalnosti (--> cilj uvjetuje racionalnost
djelovanja) je nepotpun: cilj i sam mora zadovoljiti bar jedan uvjet (--> biti racionalan) da
bi osoba koja ga pokušava postići bila racionalna
a²) argument protiv beskonačnog regresa (--> mora postojati konačan jedan cilj) se može
pobijati protuprimjerom: možemo primjerice imati sustav preferencija koji nudi razloge za
težnju k svakoj od stvari kojima težimo – npr. cilj maksimizacije očekivane korisnosti u
sustavu parova alternativa (za svaki par alternativa odabiremo jednu prema tome koja je
korisnija i koja će vjerojatnije donijeti korist)
 konzekvenca: iz toga slijedi da je racionalan svaki izbor koji maksimizira
očekivanu korisnost
 prigovor konzekvenci: protuprimjer: kad su same alternative (preferencije)
iracionalne, i sam izbor preferencija postaje iracionalan (npr. iracionalno
biram kada prema svojoj sklonosti između alkemije i voodoo-a biram
alkemiju, iako se čini racionalno odabrati prema svojoj preferenciji)
 konkluzija: čisto instrumentalna racionalnost kao autonomnost ciljeva, ili u
modernoj verziji maksimizacija očekivane korisnosti, ne objašnjava što čini
neki cilj racionalnim – instrumentalisti su zaključili da, pošto ne mogu
opravdati racionalnost nekog cilja po sebi bez a) beskonačnog regresa ili b)
cirkularnosti ili c) iracionalne (nepotkrepljene, neopravdane) pretpostavke,
onda razum trebamo shvatiti samo kao instrument za odabir i prihvaćanje
sredstava za postizanje nekog cilja, tj. maksimizaciju očekivane korisnosti
- Lehrer: problem sa opravdanjem racionalnosti ciljeva zaista postoji, a najbolje je
rješenje za njega cirkularno objašnjenje racionalnosti: ciljevi (preferencije) su
racionalni jer je osoba racionalna, a osoba je racionalna djelomično zato što su joj
preferencije racionalne

2
 - racionalnost preferencija samo potvrđuje racionalnost osobe na isti način na koji pad
jabuke na tlo potvrđuje zakon gravitacije, uz to ograničenje da ne možemo za ljude
automatski pretpostaviti da su time što su racionalne osobe sve njihove preferencije
racionalne

Teorijska racionalnost

a) praktička racionalnost bavi se preferencijama i djelovanjem; u njoj sud o nečijoj

racionalnosti ovisi o cilju (svrsi) kojoj ta osoba teži u preferencijama
b) teorijska racionalnost bavi se racionalnim zaključivanjem i prihvaćanjem: u njoj sud o
nečijoj racionalnosti ovisi o cilju (svrsi) zaključivanja i prihvaćanja --> ako se ne
navede drukčije, smatramo da je taj cilj istina sama po sebi
 taj cilj otkrivanja istine ne znači da smo dobili nekakvo prirodno opravdanje
racionalnosti jer ona tobože imanentno smjera istini jer je istina dio semantike
i jednako problematičan pojam, a nije neka pojava u prirodi koju objašnjavaju
prirodne znanosti
i) područje teorijske racionalnosti je područje zaključivanja i prihvaćanja
ii) cilj zaključivanja i prihvaćanja je istina
K: cilj teorijske racionalnosti je istina
 konzekvenca: to znači da je cilj razuma samo ostvarenje istine
 prigovor: racionalnost nije samo prihvaćanje onog istinitog – npr. kada
prihvaćamo nešto istinito iz pogrešnih razloga, koji nisu vrijedni našeg
povjerenja, onda smo iracionalni
 konkluzija: cilj teorijske racionalnosti je zapravo zaključivanje i prihvaćanje
onog što je vrijedno zaključivanja i prihvaćanja na način dostojan našeg
povjerenja, a nije nužno uvijek istinito (iako se većinom poklapa s istinitim)
- takvi drugi konkretni mogući ciljevi teorijske racionalnosti mogu biti
a) moć objašnjavanja
b) informativnost
- Lehrerov cirkularni argument za opravdanje teorijske racionalnosti (koristi prirodnu
dedukciju, čini mi se):
1. Ja sam racionalan. P
2. Prihvaćam da sam racionalan. P
3. Racionalan sam u onome što prihvaćam. (iz 1)

3
4. Racionalan sam u svom prihvaćanju toga da sam racionalan. (iz 2 & 3)
5. Prihvaćam činjenicu da sam racionalan kao sredstvo dolaženja do istine. P
6. Racionalan sam u svom prihvaćanju činjenice da sam racionalan kao sredstva za dolaženje
do istine. (iz 4)
- prigovori argumentu:
i) zaključak iz 1 prema 3 i iz 2 i 3 prema 4 je induktivan, a ne deduktivan jer 1 i 3
opisuju sklonost da budem racionalan u svojim preferencijama i prihvaćanjima, ali ne stoji da
sam na temelju toga nužno racionalan u svemu što preferiram i prihvaćam
ii) argument je cirkularan – racionalnost mog prihvaćanja da sam racionalan
objašnjena je mojom racionalnošću u onom što prihvaćam
 točno, ali objašnjenje je moralo biti ili a) beskonačni regres ili b) kružno ili c)
završavati iracionalnom pretpostavkom, a onda je najbolje izabrati b) kružno,
zato što premisa o mojoj racionalnosti (1), za razliku od neke druge
proizvoljne premise (npr. Moje ime je Keith Lehrer), nužno vodi do
konkluzije (4) da je racionalno prihvatiti tu premisu o racionalnosti (1)
zajedno s drugim stvarima koje prihvaćam (6)
iii) skeptički prigovor: kružno objašnjenje ne pomaže ako skeptik poriče moju
racionalnost
 točno. Ovaj argument samo želi pokazati zašto se možemo smatrati
racionalnima, a ne i dokazati da skeptik nije u pravu.

Racionalnost zaključivanja

- prigovor argumentu o racionalnosti: sam taj argument iznesen je zaključivanjem, a što

nam jamči da je naše zaključivanje općenito racionalno?
 odgovor: možemo jednakim argumentom dokazati racionalnost zaključivanja,
što će obuhvaćati i dokaz da je sam taj argument postignut racionalnim
zaključivanjem (ista shema kao zaključak gore, samo sa „zaključujem“
umjesto „prihvaćam“)
- taj zaključak predstavlja rješenje problema indukcije i problema dedukcije, jer su to
problemi objašnjavanja zašto je zaključivanje racionalno --> ono što objašnjava zašto
je racionalno doći do zaključka da sam racionalan jest sama moja racionalnost, a ta
racionalnost se potvrđuje racionalnošću mojih pojedinih zaključaka (jednako tako i za
racionalnost prihvaćanja i preferencija)

4
Dijakronička racionalnost

- još uvijek nismo otkrili što osobu čini racionalnom (nego smo samo vidjeli da
racionalna prihvaćanja, preferencije i zaključci potvrđuju racionalnost osobe), a
upravo racionalnost osobe smo postavili kao premisu našeg argumenta o racionalnosti
naših prihvaćanja, preferencija i zaključaka
- dijakronička racionalnost = kako mijenjamo svoje preferencije, prihvaćanja i načine
zaključivanja
- paradoks dijakroničkog razuma = pretpostavljamo da smo racionalni, kako bismo
došli do zaključka da nismo: u svakom trenutku pretpostavljamo da smo racionalni,
što se treba potvrditi našim sklonostima racionalnom prihvaćanju, preferiranju i
zaključivanju, ali svaki put do sad u prošlosti također smo mislili da smo racionalni, a
naše su se sklonosti ipak mijenjale pa se sa sadašnje perspektive čini da naše sklonosti
nisu bile racionalne ergo nismo bili racionalni --> ako nismo bili racionalni tad, nismo
ni sad, jer je racionalnost fiksan atribut
 Lehrerov odgovor: naša sinkronička racionalnost djelomično se sastoji od
naše racionalnosti u mijenjanju onoga što preferiramo, prihvaćamo i kako
zaključujemo, tj. dinamična racionalnost je nužan uvjet sinkroničke
racionalnosti --> revidiran zaključak (6) iz našeg argumenta: Racionalan sam
u načinu na koji mijenjam ono što preferiram, prihvaćam i kako zaključujem.
 prigovor: i) ono što preferiram, prihvaćam i kako zaključujem jest način na
koji se mijenjam [valjda zato što to troje podrazumijeva izbore, koji me
mijenjaju]
ii) ja mijenjam ono što preferiram, prihvaćam i kako zaključujem
K: promjena onoga što preferiram, prihvaćam i kako zaključujem je
promjena načina na koji se mijenjam
 Lehrerov odgovor: točno, i ta racionalnost promjene (= dinamična
racionalnost) kroz vrijeme (u vidu dijakroničke racionalnosti) omogućuje
samokorigiranje u sadašnjosti, spašava sinkroničku racionalnost od njenih
trenutnih pogrešaka i nedostataka. Prava definicija valja glasiti: Racionalan
sam sada ako i samo ako sam racionalan u onom što sada činim (što
preferiram, što prihvaćam, kako zaključujem) i u načinu na koji mijenjam
sebe (i ono što preferiram, prihvaćam i kako zaključujem).

5
Socijalna racionalnost

- personalna racionalnost i socijalna racionalnost su međuovisni:

A) s perspektive personalne racionalnosti:
- moja racionalnost ovisi o racionalnosti drugih jer oblikuju i korigiraju ono što
preferiram, prihvaćam i kako zaključujem i kako mijenjam na čin na koji to
činim
--> prigovor: moram biti racionalan u načinu na koji procjenjujem racionalnost
drugih da se ne dovedem u zabludu
B) s perspektive interpersonalne (socijalne) racionalnosti:
- socijalna racionalnost = agregat sklonosti pojedinaca koji sačinjavaju
skupinu, dok su pojedinačni umovi bitno društveni (njihove sklonosti
odražavaju njihove društvene procjene i predanosti). Pojedinci razumski
procjenjuju racionalnost jedni drugih, što može stvoriti
i) zajedničku ili konsenzualnu sklonost – zbroj sklonosti pripadnika
skupine
ii) raspad sklonosti na suprotstavljene sklonosti pojedinaca
 1. prigovor na ii): to nije nužno iracionalno; možda je racionalno ne slagati se
i prihvatiti naše neslaganje
 2. prigovor na ii): moguće je pojmovno konstruirati grupni identitet i
racionalnost grupnog identiteta čak i kad se skupina raspala u suprotstavljene
sklonosti pojedinaca: to je fiktivni mi utemeljen na prosjeku sklonosti
pojedinaca i fiktivna racionalnost utemeljena na prosjeku racionalnosti
pojedinaca
- skupinu (njene sklonosti i racionalnost) je pojmovno, dakle, moguće gledati
kao „prosječnu osobu“ koja ne odgovara nijednom konkretnom pripadniku
skupine (nitko ne može imati 2,1 djeteta) i istine o toj prosječnoj racionalnosti
jednako konstituiraju našu racionalnost čak i kad ne uspijemo ostvariti
konsenzus

Zaključak

- prvu premisu moje racionalnosti ne valja shvatiti kao temelj na kojemu je sve
izgrađeno, nego kao premisu koja mi omogućava da zaključim da sam racionalan u

6
 onome što preferiram, što prihvaćam, kako zaključujem, kako se mijenjam i kako
procjenjujem druge i da objasnim svoju racionalnost u tome što sam zaključio da sam
u tim radnjama racionalan, ali ono što me čini racionalnim jest pouzdan karakter moje
sklonosti prema i) onome što preferiram, ii) što prihvaćam, iii) kako zaključujem, iv)
kako se mijenjam i v) kako procjenjujem druge
- dobra metafora racionalnosti bi bila ova: premisa moje racionalnosti je poput
zaglavnog trokutastog kamena smještenog na vrh luka. Bez njega se luk ruši, no
podupiru ga drugi kameni blokovi (koji su poput mojih sklonosti). Da bi se trokutasti
kamen održao (da bih bio racionalan), ostalo kamenje mora ga podržati (moje radnje
i)-v) moraju biti dostojne mog vlastitog povjerenja u moju racionalnost, sa takvom
sklonošću koja me čini pouzdanim u svakoj od njih, uključujući i u radnji
zaključivanja da su moje radnje i)-v) racionalne)