SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET “VITEZ” U TRAVNIKU

FAKULTET POSLOVNE INFORMATIKE

STUDIJ PRVOG CIKLUSA, I. GODINA STUDIJA

SMJER INFORMACIONE TEHNOLOGIJE

SKUPOVI

Seminarski rad

Predmet: Matematika za informatičare

Profesor: Prof. dr. Esad Jakupović
Asistent: Aida Hodžić
Student: Sandrino Vulović

TRAVNIK, 12/2014.
Sadržaj
Uvod ................................................................................................................................................. 3
I. Definicija skupova ................................................................................................................... 4
1. Šta je skup?........................................................................................................................ 4
II. RELACIJE SKUPOVA .............................................................................................................. 8
1. Kardinalni broj ..................................................................................................................... 8
2. Operacije sa skupovima ................................................................................................... 8
2.1. Unija skupova .............................................................................................................. 8
2.2. Presjek skupova .......................................................................................................... 9
2.3. Razlika skupova ....................................................................................................... 10
2.4. Simetrična razlika ................................................................................................... 10
2.5. De Morganov zakon ................................................................................................ 11
2.6. Uređeni par ................................................................................................................ 13
2.7. Dekartov proizvod .................................................................................................. 13
2.8. Komplement skupa ................................................................................................ 14
2.9. Partitivni skup .......................................................................................................... 15

2
Uvod

Poseban zamah razvoju teorije dao je B. Russell otkrićem paradoksa. To je rezultiralo

razvojem aksiomatske teorije skupova. Prvi prijedlog aksiomatizacije dao je E.
Zermelo, 1908. godine. Zermelo je dokazao da se svaki skup može dobro urediti.
Nakon velikih kritika njegovog neočekivanog rezultata, Zermelo je pobrojao aksiome
koje je koristio. A. Fraenkel je 1922. godine precizirao shemu aksioma separacije.
Zatim su A. Fraenkel i T. Skolem predložili shemu aksioma zamjene kao još jedan
novi aksiom. J. von Neumann je eksplicirao aksiom dobre utemeljenosti i definirao
ordinalne brojeve.

U ovom kratkom osvrtu na historijski razvoj teorije skupova istaknut ćemo još samo
da je 1938. godine K. Gödel dokazao relativnu konzistentnost Zermelo–Fraenkelove
teor¼e skupova s aksiomom izbora i hipotezom kontinuuma, te je 1963. godine P.
Cohen dokazao nezavisnost hipoteze kontinuuma sa Zermelo–Fraenkelovom teorijom
skupova.

3
 I. Definicija skupova

1. Šta je skup?

Skup je primitivan pojam, i kao takav se ne definira. Smatramo da već imate

izraženu intuiciju o pojmu skupa. Skup je kolekcija objekata koji zajedno čine
cjelinu.

Georg Cantor, principijelni tvorac teorije skupova, je napisao sljedeću definiciju

skupa: Pod terminom skup smatramo bilo koju kolekciju M određenih, različitih
objekata m naše zamjedbe ili misli (koji će se zvati elementi skupa M) u cjelinu.

Objekte skupa također zovemo njegovim članovima ili elementima. Elementi skupa
mogu biti raznih vrsta: brojevi, ljudi, slova abecede, drugi skupovi itd. Skupovi se
dogovorno označavaju velikim slovima A, B, C, itd. Za dva skupa A i B kažemo da
su jednaka i zapisujemo A = B ako imaju iste članove.

Skup, za razliku od multiskupa, ne može sadržavati više jednakih elemenata. Sve

skupovne operacije čuvaju svojstvo jedinstvenosti elementa u skupu. Slično,
redoslijed nabrajanja elemenata skupa je nebitan, za razliku od slijeda ili tupla.

U matematici se pojam skup ne definira eksplicitno. On predstavlja osnovni pojam,

poput pojma tačke ili prave u geometriji. Suštinsko svojstvo skupa je da se on sastoji
od elemenata ili članova. Osnovni odnos između elemenata i skupova je pripadanje.
Izraz ”a pripada A” se simboličkim matematičkim jezikom piše 𝑎 ∈ 𝐴.

Kaže se i da je a element skupa A, ili da je a sadržan u A. Izraz „a ne pripada skupu

A“, odnosno negacija formule 𝑎 ∈ 𝐴, se simbolički označava sa 𝑎 ∉ 𝐴.

2. Opis skupova

Nemaju svi skupovi precizan opis - neki mogu jednostavno biti proizvoljne kolekcije,
bez nekog jasno izraženog "pravila" koje kazuje koji su elementi unutar ili van skupa.

Neki skupovi mogu biti opisani riječima, na primjer:

A je skup čiji su članovi prva četiri cijela broja.

B je skup čiji su članovi boje francuske zastave.
Dogovorno se skup također može definirati eksplicitnim nabrajanjem svih elemenata
između vitičastih zagrada, na primjer:

C = {4, 2, 1, 3}
D = {crvena, bijela, plava}
Dva različita opisa mogu definirati isti skup. Na primjer, gore definirani skupovi A i
C su identični, pošto imaju jednake članove. Skraćeni zapis A = C se koristi za
izražavanje takve jednakosti. Slično, za gore definirane skupove vrijedi B = D.

4
Identitet skupa ne zavisi od redoslijeda nabrajanja elemenata skupa, kao i o mogućim
ponavljanjima elemenata prilikom nabrajanja. Na primjer, {6, 11} = {11, 6} = {11,
11, 6, 11}.

Za skupove sa mnogo elemenata ponekad se koristi skraćena lista. Na primjer, prvih

hiljadu pozitivnih cijelih brojeva se mogu opisati simboličkom kraticom:
{1, 2, 3, ..., 1000},
pri čemu specijalni simbol od tri točke (...) označava da se lista nastavlja na
podrazumjevani način.

Slično se skup parnih brojeva može opisati notacijom:

{2, 4, 6, 8, ... }.
Složeniji skupovi se ponekad opisuju različitom notacijom. Na primjer, skup F čiji su
članovi prvih dvadeset brojeva koji su za četiri manji od kvadrata cijelog broja, može
biti opisan na sljedeći način:
𝐹 = {n2 2 – 4 ∶ n je cijeli broj; i 0 ≤ n ≤ 19}

U ovom opisu, dvotočka (:) znači "takav da", i matematičari interpretiraju ovaj opis
kao "F je skup svih brojeva oblika 𝑛2 − 4, takvih da je n cijeli broj u opsegu od 0 do
19 inkluzivno." (Ponekad se umjesto dvotočke koristi vertikalna crta |.)

3. Obilježavanje skupova

Skupove obilježavamo velikim latiničnim slovima 𝐴, 𝐵, . . . 𝑋, 𝑌. .. Elemente skupa

obilježavamo najčešće malim latiničnim slovima 𝑎, 𝑏, . . . 𝑥, 𝑦. .. Ako neki element
pripada nekom skupu, onda to označavamo sa 𝑥 ∈ 𝑋 , dok ako neki element ne
pripada nekom skupu, to označavamo sa 𝑧 ∉ 𝑋.
Element skupa može bilo šta da bude: broj, tačka, linija, jabuka, slovo, galaksija, pa
čak i drugi skup. Sve elemente nekog skupa možemo predstaviti na različite načine.
Jedan od tih načina je, da između dvije krive zagrade nabrojimo sve elemente
odvajajući ih zarezom: 𝑋 = {𝑥1, 𝑥2, 𝑥3, . . . 𝑥𝑛}. Ovaj način je zgodan kada skup ima
mali broj elemenata, ali kod većih skupova javlja se potreba za sljedećim
obilježavanjem elemenata skupa: 𝐴 = {𝑥|𝑆(𝑥)}. Ovo znači da skup A sačinjavaju svi
elementi koji imaju neko svojstvo S. Npr.: 𝐴 = {𝑥|2 < 𝑥 < 3} , što znači da su
elementi ovog skupa svi oni brojevi, manji od 3 a veći od 2. Naravno, sve elemente
tog skupa ne možemo napisati, jer ih ima beskonačno. Često se mogući iksevi
ograniče samo na neke elemente drugog skupa, pa tako 𝑊 = {𝑥 ∈ ℕ|2 < 𝑥 < 6}
označava sve prirodne brojeve veće od dva i manje od šest, tj. {3,4,5}. Treći način
obilježavanja skupa je pomoću Vennovog dijagrama.

5
Ovaj način je mnogo intuitivniji od prethodna dva. Crtanjem zatvorene krive linije
(kružnice) mi definiramo skup, a elementi tog skupa predstavljaju sve tačke koje se
nalaze unutar krive linije. Ova metoda je dobila ime po Englezu Johnu Vennu, koji je
1880. prezentirao ovakav način obilježavanja.

Potrebno je napomenuti da postoji pojam praznog skupa, tj. skupa koji nema
elemenata. Takav skup obilježavamo sa ∅.

U matematici se često koriste neki skupovi, zbog čega su oni obilježeni posebnim
slovima da bi se razlikovali od ostalih skupova:
ℕ - skup svih prirodnih brojeva (eng. numbers). Nula ne ulazi u ovaj skup.
ℤ - skup svih cijelih brojeva (njem. Zahlen)
ℚ - skup svih racionalnih brojeva, tj. brojeva koji se mogu napisati u obliku ab, gdje
su a i b cijeli brojevi (eng. quotient).
ℝ - skup svih realnih brojeva
𝕀 - skup svih imaginarnih brojeva
ℂ - skup svih kompleksnih brojeva
ℙ - skup svih prostih brojeva (eng. prime)

Digresija: Obratite pažnju na poseban stil slova kojim se obilježavaju skupovi

(ℂ, 𝑎 𝑛𝑒 𝐶). Ovaj stil se naziva BlackBoard Bold i popularizovan je u francuskim
matematičkim enciklopedijama grupe Bourbaki. Bourbaki je, također, uveo znak ∅.

Često se pored oznake skupa dodaje mali znak plus ili minus, čime se označavaju
pozitivni ili negativni brojevi tog skupa. Npr.: ℤ + predstavlja sve pozitivne cijele
brojeve, dok ℝ − predstavlja sve negativne realne brojeve. Takođe, ponekad se govori
o ne-negativnim i ne-pozitivnim brojevima. To su brojevi koji su veći od nule
uključujući i nulu (ne-negativni) i brojevi koji su manji od nule uključujući i nulu (ne-
pozitivni). Također, ponekad se dodaje i nula, čime se označava da i nula ulazi u taj
skup, npr.: ℕ0 = {0,1,2,3,4, . . . }
Napomena: nula se smatra cijelim brojem, ali ne i prirodnim.

Kod skupova redoslijed elemenata, kao i broj ponavljanja nekog elementa, nije bitan.
Npr.: {𝑎, 𝑏, 𝑐, 𝑑} = {𝑐, 𝑑, 𝑏, 𝑎} = {𝑑, 𝑎, 𝑐, 𝑏}. . . 𝑖𝑙𝑖 {𝑎, 𝑎, 𝑎, 𝑏, 𝑐, 𝑐} = {𝑎, 𝑏, 𝑐}

U radu sa skupovima javlja se potreba da znamo broj elemenata nekog skupa.

Zato se uvodi pojam kardinalnosti. Kardinalni broj nekog skupa prosto označava broj
elemenata tog skupa. Kardinalnost skupova se najčešće obilježava sa |A|, mada se u
literaturi sreću i sljedeće notacije: 𝑐𝑎𝑟𝑑(𝐴), 𝑛(𝐴), 𝐴¯. ..
Napomenimo ponovo da broj ponavljanja istog elemenata nije bitan, pa tako:
𝑐𝑎𝑟𝑑({𝑎, 𝑎, 𝑎}) = 1. Takođe, kardinalni broj praznog skupa ∅ 𝑗𝑒 0.
Skupovi se po svojoj kardinalnosti mogu podijeliti na konačne i beskonačne skupove.
Kod konačnih skupova kardinalni broj može da bude samo cio ne-negativan broj.
Beskonačne skupove možemo podijeliti na prebrojive i neprebrojive. Kardinalnost
prebrojivog skupa se obilježava prvim slovom hebrejskog alfabeta sa malom nulom,
tj. alefom ℵ0. Skupovi koji imaju ℵ0 kardinalnost su: skup prirodnih brojeva, skup
cijelih brojeva i skup racionalnih brojeva. Kardinalnost neprebrojivog skupa

6
obilježavamo sa c ili sa ℵ1. Za skupove koji su neprebrojivi kažemo da imaju moć
kontinuuma. Takvi su skupovi realnih, imaginarnih, kompleksnih brojeva, kao i bilo
koji interval (otvoreni ili zatvoreni) na ovim skupovima.

Za dva skupa kažemo da su jednaka (ekvipotentna) ako svaki element prvog skupa
pripada drugom skupu i obrnuto, ako svaki element drugog skupa pripada prvom.
Jednakost dva skupa označavamo 𝐴 = 𝐵.
𝐴 = 𝐵 ⇔ (∀𝑥)(𝑥 ∈ 𝐴 ⇔ 𝑥 ∈ 𝐵)
Osobine ekvivalencije skupova:
𝐴 = 𝐴,
𝐴=𝐵 ⇒𝐵 =𝐴𝑖
𝐴 =𝐵∧𝐵 =𝐶 ⇒𝐴 =𝐶
Ove pomenute osobine se nazivaju refleksivnost, simetričnost i tranzitivnost.

Kada je skup dio nekog drugog skupa, to obilježavamo sa ⊆ (čitamo: podskup). Ovu
relaciju između dva skupa možemo definisati na sledeći način: 𝐴 ⊆ 𝐵 ⇔ (∀𝑥)(𝑥 ∈
𝐴 ⇒ 𝑥 ∈ 𝐵) . Primijetit ćemo da je svaki skup podskup samog sebe, 𝐴 ⊆ 𝐴
(refleksivnost), kao i da je prazan skup podskup svakog skupa, ∅ ⊆ 𝐴. Ako je 𝐴 ⊆ 𝐵 i
𝐵 ⊆ 𝐴, odatle sledi da 𝐴 = 𝐵 (osobina antisimetričnosti).
Relacija pravog podskupa se obilježava sa ⊂ i označava da je A podskup nekog skupa
B, ali da 𝐴 ≠ 𝐵. Za skup koji je podskup nekog drugog skupa kažemo da se sadrži u
tom skupu. Ponekad se govori i o nadskupu 𝐴 ⊃ 𝐵, što znači da se u skupu A sadrži
skup B (relacija slična kao podskup, ali u drugom smjeru).

4. Članstvo skupa

Pod pojmom skup podrazumijevamo sjedinjenje različitih objekata u jednu cjelinu.

Članovi skupa imaju određena svojstva po kojima sa sigurnošću možemo utvrditi
pripada li član ili ne pripada skupu. U matematici uglavnom proučavamo skupove
brojeva i skupove tačaka (dužina, pravac, polu-pravac , trokut...).
 Skup prirodnih
brojeva: 𝑁 = { 1, 2, 3, . . . } . Skup neparnih jednoznamenkastih prirodnih brojeva:
{1, 3, 5, 7, 9, . . . } .

Ako nešto jest ili nije element nekog pojedinačnog skupa, tada to simboliziramo sa ∈
odnosno ∉.

7
II. RELACIJE SKUPOVA

1. Kardinalni broj

Još u osnovnoj školi smo učili da svaki prirodni broj ima dvostruku ulogu: određuje
koliko čega ima, te koji je po redu. To znači da je svaki prirodan broj kardinalni
(glavni) i redni. Cilj nam je definirati beskonačne kardinalne brojeve koji će mjeriti
veličinu beskonačnih skupova, te beskonačne redne brojeve koji će mjeriti poredak
beskonačnih skupova. Prvo ćemo definirati redne brojeve (ordinale), a zatim
kardinalne brojeve. Svaki kardinalni broj je ordinalni, ali ne i obratno.
Tekst koji slijedi u ovoj tački služi kao motivacija za aksiomatsku izgradnju teorije
skupova. Odnosno, želi se istaknuti problem definicije kardinalnog broja, te navesti
neke osnovne teoreme o kardinalnosti.

𝐴𝑘𝑜 𝑠𝑢 𝐴 𝑖 𝐵 𝑒𝑘𝑣𝑖𝑝𝑜𝑡𝑒𝑛𝑡𝑛𝑖 𝑠𝑘𝑢𝑝𝑜𝑣𝑖 𝑡𝑎𝑑𝑎 𝑘𝑎𝑧̌ 𝑒𝑚𝑜 𝑗𝑜𝑠̌ 𝑑𝑎 𝑖𝑚𝑎𝑗𝑢 𝑖𝑠𝑡𝑢 𝑘𝑎𝑟𝑑𝑖𝑛𝑎𝑙𝑛𝑜𝑠𝑡,
𝑡𝑒 𝑝𝑖𝑠̌𝑒𝑚𝑜 𝑘(𝐴) = 𝑘(𝐵).

Kardinalnost je zapravo sinonim za ekvipotentnost. To znači da u ovom trenutku još

nismo definirali pojam kardinalnog broja. Lako je vidjeti da je relacija "biti ekvipo-
tentan" relacija ekvivalencije (na čemu? – na klasi svih skupova?!). Znamo da svaka
relacija ekvivalencije definira particiju (vidi propoziciju 1.59.). Iz tog razloga čini se
da bi mogli definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa A kao klasu ekvivalencije
obzirom na relaciju ∼, odnosno

𝑘 (𝐴) = {𝐵: 𝐵 𝑗𝑒 𝑠𝑘𝑢𝑝 𝑡𝑎𝑘𝑎𝑣 𝑑𝑎 𝐴 ∼ 𝐵}.

2. Operacije sa skupovima

Kao što u aritmetici poznajemo operacije sabiranja, oduzimanja, množenja itd, a u

logici poznajemo logičke operacije (veznike) implikacije, konjunkcije, disjunkcije itd,
tako i pri radu sa skupovima možemo da definiramo neke operacije.

2.1.Unija skupova

Unija dva skupa se obilježava sa ∪ i označava skup čiji su elementi svi elementi oba
skupa.

𝐴 ∪ 𝐵 = {𝑥|𝑥 ∈ 𝐴 ∨ 𝑥 ∈ 𝐵}
Venovim dijagramom predstavljeno :

8
(Sve što je obojeno crvenom bojom predstavlja uniju skupova A i B, dok sami
krugovi predstavljaju skupove A i B)

Za uniju skupova važi osobina komutativnosti, tj. 𝐴 ∪ 𝐵 = 𝐵 ∪ 𝐴 i asocijativnosti

𝐴 ∪ (𝐵 ∪ 𝐶 = (𝐴 ∪ 𝐵) ∪ 𝐶. Napomenimo da je i 𝐴 ∪ 𝐴 = 𝐴 (idempotentnost) i
𝐴 ∪ ∅ = 𝐴.
Ako su skupovi disjunktni, tada važi card (𝐴 ∪ 𝐵) = 𝑐𝑎𝑟𝑑 (𝐴) + 𝑐𝑎𝑟𝑑 (𝐵).

Uniju skupova možemo proširiti i na veći broj skupova ⋃𝑛𝑖=1 𝐴𝑖= 𝐴1 ∪ 𝐴2 ∪. . . 𝐴𝑛

2.2.Presjek skupova

Presjek dva skupa ∩ definiramo:

Presjek dva skupa je skup koji sadrži samo elemente koji se sadrže u oba skupa.
𝐴 ∩ 𝐵 = {𝑥|𝑥 ∈ 𝐴 ∧ 𝑥 ∈ 𝐵}

Za presjek dva skupa također važi osobina asocijativnosti i komutativnosti. Također,

𝐴 ∩ 𝐴 = 𝐴 (idempotentnost) i 𝐴 ∩ ∅ = ∅.
Za razliku od unije skupova, presjek dva skupa ne možemo uvijek da dobijemo.
Naime, u slučaju kada su skupovi disjunktni (tj. nemaju zajedničkih članova) presjek
dva skupa je prazan skup ∅.

Presjek dva skupa se može proširiti i na veći broj skupova ⋂𝑛𝑖=1 𝐴𝑖= 𝐴1 ∩ 𝐴2 ∩. . . 𝐴𝑛

Važe zakoni distribucije,

𝐴 ∪ (𝐵 ∩ 𝐶) = (𝐴 ∪ 𝐵) ∩ (𝐴 ∪ 𝐶)
𝐴 ∩ (𝐵 ∪ 𝐶) = (𝐴 ∩ 𝐵) ∪ (𝐴 ∩ 𝐶)

i apsorptivnosti:

𝐴 ∩ (𝐴 ∪ 𝐵) = 𝐴
𝐴 ∪ (𝐴 ∩ 𝐵) = 𝐴

9
 2.3.Razlika skupova

Razliku dva skupa u oznaci∖definiramo kao skup koji sadrži sve elemente prvog
skupa ali ne sadrži nijedan element drugog skupa.

𝐴 ∖ 𝐵 = {𝑥|𝑥 ∈ 𝐴 ∧ 𝑥 ∉ 𝐵}

Možemo primijetiti da razlika skupova nije komutativna, tj. 𝐴 ∖ 𝐵 ≠ 𝐵 ∖ 𝐴

Važe sljedeći identiteti:

𝐶 ∖ (𝐴 ∩ 𝐵) = (𝐶 ∖ 𝐴) ∪ (𝐶 ∖ 𝐵)
𝐶 ∖ (𝐴 ∪ 𝐵) = (𝐶 ∖ 𝐴) ∩ (𝐶 ∖ 𝐵)
𝐶 ∖ (𝐵 ∖ 𝐴) = (𝐴 ∩ 𝐶) ∪ (𝐶 ∖ 𝐵)
(𝐵 ∖ 𝐴) ∩ 𝐶 = (𝐵 ∩ 𝐶) ∖ 𝐴 = 𝐵 ∩ (𝐶 ∖ 𝐴)
(𝐵 ∖ 𝐴) ∪ 𝐶 = (𝐵 ∪ 𝐶) ∖ (𝐴 ∖ 𝐶)
𝐴∖𝐴 = ∅
∅∖𝐴 = ∅
𝐴∖∅ = 𝐴

Razlika skupova se ponekad navodi kao relativni komplement skupa.

2.4.Simetrična razlika

Skup (𝐴 ∖ 𝐵) ∪ (𝐵 ∖ 𝐴) nazivamo simetrična razlika i obilježavamo sa 𝐴 △ 𝐵.

10
Simetrična razlika se može definirati i kao: 𝐴 △ 𝐵 = (𝐴 ∪ 𝐵) ∖ (𝐴 ∩ 𝐵)
2.5.De Morganov zakon

Zakon je dobio ime po Avgustu De Morganu (1806—1871) koji je predstavio

zvaničnu verziju zakona o klasičnoj propozicionalnoj logici. Na De Morganovu
formulaciju je uticala algebarizacija preuzeta od strane Džordža Bula, koju je kasnije
učvrstila De Morganova tvrdnja. Iako je slično zapažanje imao Aristotel i bila je
poznata Grcima i srednjovjekovnim logičarima, De Morganu je data zasluga za
formalno navođenje zakona i njihovo uvođenje u jezik logike. De Morganov zakon se
može lako dokazati, i može čak izgledati trivijalno. Ipak, ovi zakoni su od pomoći u
donošenju ispravnih zaključaka u dokazima i deduktivnim argumentima.

U matematičkoj logici i Bulovoj algebri, De Morganovi zakoni predstavljaju par

transformacijskih pravila. Pravila dozvoljavaju da se izrazi konjunkcije i disjunkcije
mogu mijenjati jedan u drugi uz pomoć negacije.

Pravila mogu biti predstavljena u našem jeziku kao:

Negacija konjunkcije predstavlja disjunkciju negacija. Negacija disjunkcije

predstavlja konjunkciju negacija.

ili neformalno:

"ne (A i B)" je isto što i "(ne A) ili (ne B)"

također i,

"ne (A ili B)" je isto što i "(ne A) i (ne B)"

Pravila mogu biti izražena u formalnom jeziku , sa dvije istinitosne promjenljive P i Q

kao:

¬(𝑃 ∧ 𝑄) ⇔ (¬𝑃) ∨ ¬(𝑄)

¬(𝑃 ∨ 𝑄) ⇔ (¬𝑃) ∧ ¬(𝑄)

gdje je:

 ¬ operator negacije (NE)

 operator konjunkcije (I)
 operator disjunkcije (ILI)
 ⇔ relacija ekvivalencije (AKKO)

Ova pravila imaju široku primjenu u pojednostavljivanju logičkih izraza u

kompjuterskim programima, kao i u digitalnim kolima. De Morganovi zakoni su opšti
primjer pojma dualnosti u matematici.

11
Neformalni dokaz

De Morganovi zakoni mogu biti primijenjeni na kompletan izraz negacije

disjunkcije ili negacije konjunkcije, kao i na neki dio njega.

Negacija disjunkcije

U slučaju primjene De Morganovog zakona na disjunkciju, razmotrimo sljedeću

tvrdnju: „Nije tačno da su A ili B tačni iskazi“, što možemo zapisati :

¬(𝐴 ∨ 𝐵)

U tom slučaju utvrđeno je da istinitnosni iskaz A ili B nije tačan, što znači da ni A
nije tačno, ni B nije tačno, što može biti zapisano:

(¬𝐴) ∧ (¬𝐵)

Da je jedan od A ili B istina, njihova disjunkcija bi također bila istinita, što bi činilo
ovu negaciju netačnom. Prezentirano na govornom jeziku, prateća logika bi bila „Ako
su dvije stvari netačne, također je netačno da je neka od njih tačna.“

Gledano u suprotnom smjeru, drugi izraz nam tvrdi da ni jedan od iskaza A i V nisu
tačni, što znači da nije tačna ni njihova disjunkcija. Kako je negacija disjunkcije
napisana u prvom izrazu sledi da je dokaz uspješan.

Negacija konjukcije

Primjena De Morganovog zakona na konjunkciju je veoma slična sa prethodnom. Obe

forme su trivijalne. Razmatrat ćemo sljedeću tvrdnju: "Nije tačno da su i A i V tačni
iskazi", što matematički možemo zapisati:

¬(𝐴 ∧ 𝐵)

Da bi ova tvrdnja bila tačna, potrebno je da i A i B budu netačni, odnosno bar jedan
od njih mora biti netačan, što može biti zapisano:

(¬𝐴) ∨ (¬𝐵)

Odnosno, na našem jeziku "Ukoliko nije tačno da su dvije stvarni tačne, onda bar
jedna od njih nije tačna“.

Dokaz u suprotnom smjeru je također trivijalan, drugi izraz predstavlja da bar jedan
iskaz nije tačan. Ukoliko bar jedan nije tačan, lako se može zaključiti da njihova
konjunkcija također nije tačna.

Formalni dokaz

12
Da bi dokazali da važi(𝐴 ∩ 𝐵)𝐶 = 𝐴𝐶 ∪ 𝐵 𝐶 , prvo moramo dokazati da važi (𝐴 ∩
𝐵)𝐶 ⊆ 𝐴𝐶 ∪ 𝐵 𝐶 ,, a zatim 𝐴𝐶 ∪ 𝐵 𝐶 ⊆ (𝐴 ∩ 𝐵)𝐶 ,.

Neka je 𝑥 ∈ (𝐴 ∩ 𝐵).𝑐 Onda 𝑥 ∈ 𝐴 ∩ 𝐵 , zato što 𝐴 ∩ 𝐵 = {y|y ∈ A and y ∈ B} ,

onda 𝑥 ∉ 𝐴 ili 𝑥 ∉ 𝐵. Ako 𝑥 ∉ 𝐴, onda 𝑥 ∈ 𝐴𝑐 , iz tog slijedi 𝑥 ∈ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 . Ako 𝑥 ∉ 𝐵,
onda 𝑥 ∈ 𝐵 𝑐 , slijedi 𝑥 ∈ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 . Pošto je ovo tačno za proizvoljno 𝑥 ∈ (𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 ,
onda ∀𝑥 ∈ (𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 , 𝑥 ∈ 𝐴𝐶 ∪ 𝐵 𝑐 , dakle slijedi(𝐴 ∩ 𝐵)𝐶 ⊆ 𝐴𝐶 ∪ 𝐵 𝐶 .

Da bi dokazali u suprotnom smjeru, pretpostavljamo da ∃𝑥 ∈ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 , takvo da 𝑥 ∉

(𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 . Onda 𝑥 ∈ 𝐴 ∩ 𝐵. Prateći to 𝑥 ∈ 𝐴 𝑖 𝑥 ∈ 𝐵. Slijedi 𝑥 ∉ 𝐴𝑐 𝑖 𝑥 ∉ 𝐵 𝑐 . Ali
onda 𝑥 ∉ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 , je u kontradikciji sa hipotezom 𝑥 ∈ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 .
Stoga, ∀𝑥 ∈ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 , c, i 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 ⊆ (𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 .

Pošto 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 ⊆ (𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 i (𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 ⊆ 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 , sledi (𝐴 ∩ 𝐵)𝑐 = 𝐴𝑐 ∪ 𝐵 𝑐 , što

finalizira dokaz De Morganovog zakona.

2.6.Uređeni par

Za skup možemo reći da je uređen ako je poredak njegovih elemenata utvrđen

(određen). Par elemenata a i b za koje je određeno koji element je prvi a koji je drugi
po redu nazivamo uređen par ili uređena dvojka, u oznaci (𝑎, 𝑏) pri čemu (𝑎, 𝑏) ≠
(𝑏, 𝑎) odnosno:

(𝑎, 𝑏) = (𝑥, 𝑦) ⇔ (𝑎 = 𝑥 ∧ 𝑏 = 𝑌).

Element a uređenog para (𝑎, 𝑏) zove se prva koordinata, komponenta ili projekcija, a
element b njegova druga koordinata.

Tri elementa a, b i c za koje je određeno koji je prvi, koji je drugi a koji treći
nazivamo uređena trojka u oznaci (𝑎, 𝑏, 𝑐) pri čemu je (𝑎, 𝑏, 𝑐) = ((𝑎, 𝑏), 𝑐).

Na sličan način se definira i uređena četvorka elemenata 𝑎, 𝑏, 𝑐, 𝑑, kraće

((𝑎, 𝑏, 𝑐, 𝑑) = ((𝑎, 𝑏, 𝑐), 𝑑) 𝑖𝑡𝑑.
Uređena n-torka elemenata a1, a2. ....an, bila bi:

(𝑎1, 𝑎2, . . . . 𝑎𝑛) = ((𝑎1, 𝑎2, . . . . 𝑎𝑛 − 1), 𝑎𝑛)

2.7.Dekartov proizvod

Dolazimo sada do najkomplikovanije operacije, a to je Dekartov proizvod (ili

Kartezijev produkt), koji se obilježava sa 𝑋.
Dekartov proizvod skupova 𝐴 𝑖 𝐵, u oznaci 𝐴 × 𝐵, predstavlja skup uređenih parova
čija je prva komponenta element skupa A, a druga komponenta element skupa B.

𝐴 × 𝐵 = (𝑎, 𝑏|𝑎 ∈ 𝐴 ∧ 𝑏 ∈ 𝐵)

Primjer: 𝐴 = {𝑎, 𝑏, 𝑐} 𝐵 = {1,2} 𝐴 × 𝐵 = {(𝑎, 1), (𝑎, 2), (𝑏, 1), (𝑏, 2), (𝑐, 1), (𝑐, 2)}.

13
Dekartov proizvod se najbolje vidi ako se predstavi na grafički način putem mreže:

Dekartov proizvod nema osobinu komutativnosti, 𝐴 × 𝐵 ≠ 𝐵 × 𝐴 , takođe nema

osobinu asocijativnosti, 𝐴 × (𝐵 × 𝐶) ≠ (𝐴 × 𝐵) × 𝐶
Kardinalnost Dekartovog proizvoda je aritmetički proizvod kardinalnih brojeva dva
skupa: |𝐴 × 𝐵| = |𝐴| ⋅ |𝐵|
Definira se još i Dekartov stepen skupa:
𝑥 𝑛 = {𝑋 × 𝑋 × 𝑋 ×. . .× 𝑋}𝑛 = {(𝑥1 , 𝑥2 , . . . 𝑥𝑛 )|𝑥𝑖 ∈ 𝑋 𝑧𝑎 𝑠𝑣𝑎𝑘𝑜 1 ≤ 𝑖 ≤ 𝑛}

Dekartov proizvod bilo kog skupa i praznog skupa je prazan skup. Dekartov proizvod
beskonačnog skupa i nepraznog skupa je beskonačan skup.
Dekartov proizvod je dobio ime po Reneu Dekartu, francuskom matematičaru, koji je
izveo revoluciju u matematici kreirajući pravougli koordinatni sistem ℝ2, mnogo
prije nastanka teorije skupova.

2.8.Komplement skupa

Komplement skupa A je skup čiji su elementi svi oni koji ne pripadaju A.

𝐴 = (𝑥|x ∉ A). Za komplement skupa potrebno je definirati, koji skup je nadskup
skupa A. Često se taj nadskup obilježava sa U (eng. universe), to jest nadskup svih
skupova koji se spominju u kontekstu. Tada se kaže da je apsolutni komplement
skupa A skup U∖A.

14
Komplement skupa se obilježava na različite načine: 𝐴𝑐 , 𝐴′ , 𝐶𝑢 𝐴.
Neke karakteristike:

𝐴 ∪ 𝐴2 = 𝐶
𝐴 ∩ 𝐴2 = ∅
∅=𝑈
𝑈𝑐 = ∅
(𝐴𝑐 )𝑐 = 𝐴

2.9.Partitivni skup

Za disjunktne podskupove skupa X čija je unija skup X kažemo da su particije skupa

X.
Za skup čiji su elementi svi podskupovi skupa X kažemo da je partitivni skup skupa X
i to označavamo sa 𝑃(𝑋) 𝑖𝑙𝑖 𝑋𝑝.
𝑃(𝐴) = {𝐵|𝐵 ⊆ 𝐴}
Za partitivni skup važi: card (𝑃(𝐴)) = 2𝑐𝑎𝑟𝑑(𝐴) .

Napomenimo još i da su prazan skup ∅ i sam skup A elementi skupa P(A).

15
Literatura:
Esad Jakupović "Viša matematika"
http://forum.matemanija.com/viewtopic.php?f=49&t=539
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Де_Морганови_закони
http://hr.wikipedia.org/wiki/Skup

16