BIBLIOTEKA IZABRANA DJELA

Marija Jurić-Zagorka JADRANKA

Izdavač ITRO AUGUST CESAREC

MARIJA JURIC ZAGORKA

Urednik BOŽE ČOVIĆ

Glavni urednik ZDRAVKO ŽIDOVEC
Odgovorni urednik DRAGAN MILKOVIĆ

JC
sT CIUSAKI;C ZAC.REU
1987

PRVI DIO
NEZNANO ČUDO ZAGREBA

U DOMOVINI

ustom, bijelom cestom zelena diližansa vozi prema Zagrebu. Putnici zavirkuju kroz male prozore,
pričaju ili drijemaju. Iznenada se vrata na kolima otvore, a muški glas zavikne: - Stoj! Sto -oj!
Kočijaš se trgne i povuče uzde. Njegov pomoćnik uhvati zavirač. Kola se zaustave. Putnici uznemireni
zure u muškarca što skače na cestu, tamo se zaustavlja, pa gleda preko poljana, nekud daleko, nitko ne
zna što.. Samo kočijaš šapće pomoćniku bečkim narječjem:
- Ovaj mladi putuje s nama ravno iz Beča. Njušio sam
ja da je visoka ličnost naše ekselencije, drugi se nitko ne bi usu
dio zaustaviti diližansu na liniji. Uh, sigurno ovaj lovi ilirsko-
-jugoslavenske Hrvate.
- A što su skrivili?
- Ti danas prvi put voziš ovuda - trebaš znati mnogo toga.
Ovo ti je jako neposlušan narod. Već osmu godinu ovdje gospo
dari naša habsburška ekselencija, ali ovi i danas silom hoće da
su nekakvi ilirsko-jugoslavenski Hrvati. To im je zabio u glavu
nekakav Ljudevit Gaj. Naša ih ekselencija drži pošteno za šiju,
ali vraga, oni se usude još uvijek potajno mrziti našu habsburšku
ekselenciju. Pazi, pazi ovog mladoga na cesti! Okrenuo je dili
žansi leđa, gleda nekud preko doline, a u svojoj je glavi već uhva-
-
tio hrvatskog ilirca. Pazi - čim se ovaj okrene, uperit će na putnike u diližansu revolver i uhvatit će krivca.
Putnici u kolima još uvijek zbunjeno gledaju muškarca što stoji na cesti kao začaran. Onda se on naglo
okrene i vikne njemački:
- Oprostite, oprostite - nisam smio zaustaviti kola, smu
tilo me kad sam ugledao Zagrebačku goru. U njezinu je krilu
moj rodni grad. Od šeste godine svojeg života nisam vidio domo
vinu. Oprostite - ne zamjerite.
- Ah - ne zamjeramo ništa - prijazno odgovaraju gla
sovi putnika, zadovoljni što nemaju razloga da budu zabrinuti.
A kočijaš sprijeda šapće pomoćniku:
- Taj mladi ih lukavo farba - baš je fino postavio udicu...
Iz putničkih kola izvlači se plećati orijaš. Za njim silazi bračni
par i trojica muškaraca pa prilaze k mladiću. Kao da ih privlači toplotom tamnih očiju, neodoljivim
smiješkom što ispoljava bijele zube ispod crnih brkova, a tamni zalisci i gusta tamna kosa pružaju
njegovoj mladosti muževniji izraz. Putnicima upravlja glasna pitanja njemačkim jezikom, a onda prisutna
žena tiho prošapće hrvatski:
- Vi ste, dakle, rođeni u Hrvatskoj?
- Zagreb mi je rodni grad - tiho odgovara hrvatski. U krilu
one gore moj je rodni grad Zagreb. U duhu vidim bijele kućice
Gornjega grada stisnute poput bijelih golubica, a oni gorski vrh
ovi kao da opominju:
- Ne diraj ovu zemlju, tuđinče! Golubovi se neće razletjeti,
oni će se pretvoriti u orlove - a onda...
Brzim pogledom orijaš zaokruži suputnike i uhvati nepoznata mladića za ruku:
- Već sam u diližansi slutio da ste hrvatskog roda čim ste
mi postavljali pitanja o historiji naše domovine. Tamo ima meni
nepoznatih ljudi pa vam tek sada odgovaram: Cicero je kazao:
"Povijest je svjedok vremena. Tko ima povijest, toga se ne može
izbrisati s lica zemlje". Mi imamo svoju povijest, ali danas nje
gova ekselencija Bach želi prisiliti svjedokinju da svjedoči krivo.
Da laže i zato progoni čak i plemića ako se usuđuje kazati da je
hrvatskog porijekla, a golim će bajunetom u prsa svakome tko
bi spomenuo Iliriju ili Jugoslaviju. Žele nas pretvoriti u habs-
burško-njemačku provinciju.
- Znam već - šapne mladić. - Baš to me još više vuče u
domovinu. Ne možete slutiti kako i zašto tako teško čekam čas
da se nađem u Zagrebu.
- Kazali ste da od šeste godine živite u tuđini - pita jedna
od žena. - Zašto je to tako?
- Oprostite, gospođo, odviše je duga i bolna priča. Sada
imam dvadeset četiri godine. Dugo sam čeznuo za ovim časom...
Vjerujte, kad gledam onu goru, htio bih zrakom poletjeti tamo u
onaj grad ispod Medvednice.

- Samo nemojte nigdje glasno izgovoriti ni jedne hrvatske

riječi - upućuje ga šapatom suputnica. Kad netko u plemićkom
ili građanskom odijelu uzdahne ili zapjeva hrvatski, okreću se
za njim svi bečki špijuni.
U diližansi su ostala samo dvojica. Tamnobradi, bjeloputni, pod širokim klobukom, isprsio se uz mlađeg
muškarca plave kozje bradice i plavih kosa što mu vire ispod sivog šešira. Obojica gledaju ravno preda se,
a tamnobradi šapće:
- Gospodine Jarec, vi, desna ruka bečke tajne policije, ne
vidite da nas je mladić naslutio? On će bježati.
- Vaše visokorođe nije mi ništa kazalo o mladiću, ali ono
što sam čuo za vrijeme vožnje u diližansi...
- Niste mogli čuti mnogo - upada, prosvjedujući tamno
bradi šef. - Mladi je progovorio samo kada je ušao u diližansu
onaj orijaš, a razgovor je bio o povijesti.
- Vaše visokorođe, iz njegovih riječi razabrao sam čistu
prostodušnost, a razlog koji ga je ponukao da protupropisno
zaustavlja diližansu pokazuje sasvim sigurno idealističkog sanjara.
Takvi boluju od nestašice lukavstva i opažanja.
- Da, da, ali mogla bi biti i dobra varka ako je naslutio
da se nas dvojica guramo s putnicima od Beča - radi njega.
- Očito je taj mladić veliki izdajnik habsburške monarhije
kad vaše visokorođe lično ide u potjeru za njime, pa još diližan
som.
- Jarec, ovaj mladić nosi u svoju domovinu skupocjeno bla
go habsburške dinastije. Moramo ga uhvatiti i spriječiti da stigne
do Zagreba. Pazite - ne smije stići u Zagreb.
- Vaše visokorođe, to je malenkost. Za sat i pol stižemo
na buduću stanicu, jednostavno ću ga uhititi jer da je spremao
atentat na ekselenciju ministra Bacha.
- Obratno. Nitko, osim vas, mene i ekselencije ne smije
naslutiti kako i kamo će mladić izginuti, a u naše ruke mora pasti
ono neprocjenjivo blago što ga nosi sa sobom. Na našu nesreću,
carev savjetnik maršal grof Grune protektor je ovog mladića i
zato ne smije biti nikakvih tragova o njegovu nestanku.
- Ipak, vaše visokorođe mi nije kazalo o čemu se radi.
- I ja sam doznao tek u posljednji čas. Kad je ovaj krenuo
u Zagreb, jedva mi je dostajalo vremena da pozovem vas na taj
prokleto neudoban put. Na stanici, kad budemo sami, kazat ću
vam podrobnije. Tamo me već čeka moj bečki špijun za Hrvate.
Pozor - mladić govori glasno.
- Visokorođeni barune, taj se mladi klipan usuđuje govoriti
hrvatski. Pokazuje na Zagrebačku goru i veli...
- Što veli? Svaku mi riječ šaptom prevedite...
- Rekao je doslovce: "Divna moja Zagrebačka gora, ona
krije čudesnu tajnu moje domovine..."
Tamnobradi čvrsto stisne lakat policajca, usne mu poblijede, dok šapćući pita:
- "Zagrebačka gora krije tajnu" - to je rekao? Šta još?
Pazite. Sto veli još o Zagrebačkoj gori? Svaku riječ prevedite.
Čovjek plave kozje bradice lukavim pogledom prati mladića na cesti:
- Sada se veselo smije. Ah, opet govori: "O - da mi je po
letjeti tamo u krilo drage gore - smjesta, ovog časa.
- Da - to je - on zna što govori - šapće tamnobradi, ne
pomično zureći preda se.
- Što se sada zbiva, Jarec, govorite.
- Sada je mladić ušutio. Nešto se događa kod kočijaša, on
napeto gleda onamo.
- Ovaj mladić - šapće tamnobradi - javno govori o tajni
Zagrebačke gore. Čujte moj hitni nalog: mladića moramo uhva
titi i oteti mu dragocjeno blago danas u prvom mraku, na bilo
kojoj stanici, tajno i neprimjetno. Mojem špijunu za hrvatske
đake rekao je da će to blago prenijeti složeno ispod prsluka u
Zagreb. Zato su mu prsa tako nabrekla, kao da nosi debele na
slage pergamenta. A sad - tiho, ravnodušno, putnici se, eto, vra
ćaju u kola. Doći će i on.
Mladić još uvijek stoji na cesti. Njegova je pažnja sa Zagrebačke gore pala na kočijaša kod koga se
zaustavio seoski jahač pa ispituje, nije li se diližansi desila kakva neprilika kad stoji ovdje na vrhu brda.
Mladi putnik na cesti sluša razgovor i najednom, kao da mu je sjevnula neka sretna misao, veselo pohiti k
seoskom jahaču i zapita hrvatski:
- Kamo vodiš ovoga konja?
- Na stanicu da ga iznajmim ili prodam.
- Kupujem ga i plaćam što tražiš ako mogu s njim do
pola noći stići u Zagreb.
- Ako ste tako čestiti jahač kao što je inoj konj trkač, bit
ćete do pola noći na Markovu trgu.
U trenutku segne mladi putnik za novčarkom. Odmah isplati zatraženu svotu, poravna trošno sedlo,
žustro uzjaši kupljenog konja. Onda kočijašu diližanse odredi neka kovčeg spremi na stanicu "Divlja
mačka" i dade mu obilnu napojnicu. Tada skrene konja prema kolima, i oslovi suputnike:
- Molim još jednom: oprostite što sam zaustavio kola i utrošio dragocjeno vrijeme.
- Kako? Vi nećete s nama nastaviti put? - razočarano pita
plećati orijaš. - Kad tako žurite, onda vas u Zagrebu čeka lje
potica?
- Ona što mene tamo čeka nije ljudskog roda - odgovori
mladić. - Molim, primite moju zahvalnost i poštovanje.
Dignuo je modri klobuk iznad crnokose glave pa se spusti niz brdo u oblaku prašine, a kočijaŠ primijeti
pomoćniku: - To se još nije dogodilo otkako vozim diližansu. Tu su svi vrazi zaigrali svoje kolo. Bit će
svega, pazi što ti velim.
10

U kolima tamnobradi samo pogledom otkriva svoj bijes tajnom policajcu Jarecu. Moraju šutjeti, jer su
suputnici već zauzeli svoja mjesta. Ipak, tamnobradi stvori odluku. Pred svima kroz prozor oslovi
kočijaša:
- Upamti, ako nadoknadiš vrijeme što smo ga izgubili zbog
zabave tog neodgojenog prostaka, dobit ćeš od mene za svakih
deset minuta pet groša.
Obećane groše teško su osjetili konji u oštrini biča svojeg kočijaša. Već za sat vremena pojavi se diližansa
na stanici punoj kola, konja i putnika.
Tek što se zaustavi, dva bradata putnika silaze i upravljaju svoje korake krčmaru. Mali odebeli čovjek
plaho upire pogled u njihove brade. Htio ih je mimoići, ali ga tamnobradi uhvati za ramena:
- Nije li se kod vas zadržao mladi jahač u modrom odijelu?
- Jest, napojio je konja, nije ni jeo, već odmah odjurio dalje.
- Kamo, kojim pravcem?
- Baš, evo, ovom glavnom cestom što vodi u Zagreb. Drugog
puta za njega nema.
- Trebam dva konja! Jelo i pivo servirajte pod ono stablo,
a ne u gostionici.
Krčmar nije navikao na tako brzu i obilnu narudžbu pa bez riječi ode, dok su obojica putnika otišli pod
krošnju jabuke i sjeli na klupu. Tamnobradi prokune nekoliko puta pa grize usne, po čemu policajac
razabire da je uzbuđenje visokorođenog doseglo vrhunac. Ipak ga opominje:
- Ali, vaše visokorođe, ovdje javno da nas ljudi gledaju!
- Upamtite; kad nekome treba da priopćite najveću tajnu,
onda to nikada ne učinite među zidinama, niti u žandarskim
uredovnicama, nego pod vedrim i oblačnim nebom. Ljudi nas
gledaju. Da, naša su lica bradata pa misle da smo neprijatelji
ekselenciji.
Zamalo krčmar stavi pred njih na klupu punu zdjelu i saopći da će konji stići za pola sata iz sela.
Tamnobradi kimne i otpusti ga.
- Napokon smo jednom sami! To je da poludiš! Čujte, Ja
rec, što je na stvari. Moj bečki špijun za hrvatske đake najavio
mi je prije tri dana raport, ali ga nisam imao kada primiti i po
zvao ga tek sinoć. On mi saopći kako je prijateljevao s đakom
na bečkom sveučilištu, potomkom obitelji Keglević iz Hrvatske.
Pošto mu je baka u Beču iznenada umrla, odluči mladić vratiti
se u Hrvatsku. Kad je spremao stvari za put, zateče moj bečki
đački špijun Bardović toga Keglevića, idealistu i sanjara, u ne
kom luđačkom zanosu. Taj glupan povjeri mu golemu stvar:
pokaže mu neke spise i pergamente a pri tom je sav lud od
sreće klicao kako će tom baštinom usrećiti svoju domovinu.
.. _ 11

- Ah, tako, nosi uza se u Hrvatsku obveznice na veliki ime

tak bake?
- Kakve obveznice! Veliko blago habsburške dinastije koje
moramo oteti Hrvatskoj. Opetovano vam naglašavam: to je veliki,
golemi posjed, golema dragocjenost - koju moramo dobiti u
svoje ruke za habsburšku krunu, a onda taj Keglević mora iščez
nuti netragom. Razumijete li? Moja je bila pogreška Što sam svoga
špijuna prekasno primio - i preostalo mi je samo toliko vre
mena da smo potražili vas za potjeru, a kad ste jučer stigli u
Keglevićev stan, rekao vam je sluga da je gospodar otputovao s
dva kovčega najprostijim putem, diližansom, ravno u Zagreb.
Na sreću, stigli smo u kola u kojima je već on sjedio, a svojeg
sam špijuna poslao naprijed na konjui Sada recite - ne čini li
vam se taj mladić nekako neobična izgleda.
- Vaše visokorođe, palo mi je odmah u oko da ispod prslu
ka i kaputa ima nešto vrlo debelo natrpano, kao da su papiri.
- Toje ona ogromna dragocjenost, to su nacrti i pergamenti
iz davnine kojima će njegova ekselencija Bach praznoj bla
gajni monarhije pribaviti senzacionalno bogatu movinu. Naša će
valuta pred cijelim svijetom ujedared porasti na najvišu visinu.
Mi ćemo sloviti kao najbogatja država Evrope. Zato opetovano
naglašavam: taj mladić ne smije stići u Zagreb - a opet nitko
ne smije slutiti da smo mu silom oteli to hrvatsko blago i da
je on nestao netragom po odredbi našeg redarstva, jer se viso-
korođeni maršal Grune zanima za njega radi pokojne mu bake.
Pergamente mu treba oduzeti, a on nestati netragom. A sad je,
eto, odjahao. Što sada - pitam vas, gospodine šefe tajnog re
darstva?
- Baš zato što je sam samcat odjahao, učinio nam je veliku
uslugu jer ću ga lakše uhititi, nego da se vozio s putnicima u
diližansi.
- Dakle, da čujem. Kratko i brzo.
Jarec izvadi iz džepa papir i stade crtati olovkom.
- Evo, vaše visokorođe; ovdje je jedna jedina cesta kojom
on mora i može jahati u Zagreb. Sa svih strana su oranice i plodni
privatni posjedi, dakle, ne može preko njih, jer bi ga seljaci ispre
bijali. A sada pogledajte: cesta ima mnogo zavoja sve do blizu
Zagreba. Ovdje, evo, - i povuče poprečno kratku crtu - vaše
visokorođe, ovdje je žandarska oblast sebi napravila uski pute-
ljak da može na polovicu skratiti put svaki jahaći kurir kada
nosi važne naloge iz Beča u Zagreb. A smrtnom je kaznom zabra
njeno privatniku prolaziti tim putem, koji, osim toga, na četiri
mjesta čuvaju žandari. Naš mladić sada jaši ovom cestom što
prolazi između stanica - dok ću ja za njime ovim prečacem.
Imam vremena dva sata da krenem žandarskim putem, pa ću
biti prisiljen još čekati dok on stigne na zavoj kojim mora poći
12

za Zagreb - jer preletjeti zrakom ne može. Sa mnom će biti žandari odjeveni u civilu. Uhvatit ćemo ga i
učiniti s njime što vi odredite.
- Pamtite, on će dati prije život nego spise, čim stavite
ruku.na njegovo tijelo, razderite mu kaput i prsluk, izvadite pa
pire i pergamente sve do jednoga - opetujem - pergamente koje
nosi kod sebe, to je to golemo blago, to mu otmite prije nego što
bi mogao viknuti - ili dahnuti!
- Razumijem što misli vaše visokorođe. Sam ću sve točno
izvesti! Vaše visokorođe i njegova ekselencija bit će sa mnom
zadovoljni. Do pola noći imat ćete u rukama novo bogatstvo hab
sburške monarhije.
- A onda ću vas pozdraviti s naslovom "von Jarec" i s pri
padajućim privjescima.- No, znajte, dok u ruci pergamente ne
mam, drhtat će u meni svaki živac. Evo, spremite sve u ovu
torbu koju vam sada predajem. A gdje da vas čekam?
- Poći ćemo u stanicu "Divlja mačka".
- Ali nipošto neću uzeti sobu, želim da mi predate perga
mente negdje u mračnoj noći gdje nema zidina ni vrata da netko
proviri.
- Vaše visokorođe, znam kod "Divlje mačke" pčelinjak da
leko od kuće i štaglja. Iza pčelinjaka je samo grmlje.
- Krčmar nam vodi konje - upozori barun, izvadi lisnicu
i šapne svojem suradniku: - Jarec, ova zadaća danas je naj
važniji politički događaj habsburške monarhije!
POD ZAŠTITOM MRAKA
Putna postaja "Divlja mačka" prepuna je ljudi što su ovdje prekinuli putovanje radi noćnog odmora. Na
cesti se zaustave četiri jahača. Tamnobradi barun Larsen, desna ruka ministra Bacha, naređuje jednom od
pratilaca:
- Bardoviću, ovdje sam se ročio s gospodinom Jarecom po
slije ponoći. Nas dvojica ćemo sada najprije večerati. Vas ću pred
svima nazivati naslovom grofa Keglevića.
Zatim se okrene dvojici, u građansko ruho odjevenih žandara i naloži im: "Uzmite večeru, a poslije ponoći
krećemo dalje. Po vašem vladanju i govoru ne smije nitko zamijetiti tko ste."
Onda siđe sa sedla i u pratnji mladog čovjeka krene prema jednokatnoj zgradi. Vlasnik ih dočeka, uvede u
kuću i otvori jedna vrata.
- Vaša milosti, oprostite, ovo je moja komora, sve su druge
sobe iznajmljene, ova je još jedina na raspolaganju.
JA.

,1 i

- Želim večeru, dobru večeru, za mene i - grofa Kegle-

vića - naglasi tamnobradi barun.
- Neka vaša milost izvoli zapovijedati - duboko se pokloni
krčmar i stade nabrajati zalihu svojih jela. Barun naruči, a krč
mar ode.
Kad je Larsen ostao sam sa svojim pratiocem, stavi prst na usne pa oprezno ogledava sobu, stijene, kuteve
i prozore. Kad se krčmar vratio, primijeti:
- Tamo gore pod stropom vidim mali otvor, kao da je pro-
zorčić u stijeni. Sto je to?
- Ah, vaša milosti, napravio sam iz ove jedne velike sobe
dvije jer nikad nemam dosta prostora za putnike. Soba s one
strane nije imala prozora, pa sam u stijeni kojom smo sobu
razdijelili dao napraviti mali otvor, da oni tamo imaju nešto
svjetla. Tamo su tri obične putnice koje već duboko spavaju.
Vjerujte, ja ću vašim milostima pripremiti ovdje dva udobna
ležaja.
- Ne, to ne trebamo, grof Keglević i ja platit ćemo postelje
kao da smo spavali, jer mi čekamo kasno u noći nekog prija
telja koji dolazi izdaleka i moramo ostati budni.
Gostioničar se time zadovolji i unese u sobu jelo. Dvori ih brižljivo, a barun čitave večeri govori o
svagdanjim stvarima, o putovanju, o vremenu, a pri tom se stalno prsi patetično kao da upozorava i
krčmara i svojeg špijuna da je uvažena ličnost.
Najzad krčmar pospremi stol, primi od baruna isplaćenu večeru i dva ležaja, duboko se pokloni i ostavi
sobu.
- Dakle, gospodine grofe Kegleviću, hoćemo li malo pro
šetati? Ovdje je zagušljivo - naglasi barun i ustane. Povede
mladića u dvorište, puno vozova na kojima spavaju ljudi. Još
je dugo vremena čekao u mraku, dok se i posljednje svjetlo u
zgradi ugasilo, a zatim uzme za ruku mladog pratioca i povede
ga oko staje i štaglja, povuče ga uz ogradu vrta, šapćući:
- Kad sam danas s Jarecom ovuda prolazio, on mi je poka
zao ovo divno mjesto gdje sam se s njime ročio za ovu noć. Tu
je pčelinjak gdje nas mogu čuti samo usnule pčele. Iza pčeli
njaka ima gusto grmlje, ni mačak ne bi ovamo zalutao. Tu smo
potpuno sami. Vidio sam pred pčelinjakom i klupu. Da, ovdje je.
Sjednite! Sada ćete pod zaštitom mraka čuti moje naloge. Ali
prije svega moram ipak priznati: vi ste počinili čudotvornu iz
daju za korist habsburške monarhije.

- Vaše visokorođe smatra da nije ispravno što sam izdao

Keglevića koji mi je bio prijatelj i novčano me pomagao?
- Polagano, mladiću, još nisam dovršio izreku - bila je
vaša dužnost da izdate prijatelja i time učinite uslugu habsbur
škoj dinastiji. Posljedica vaše izdaje odjeknut će cijelim svijetom
u korist naše monarhije, a na slavu ekselencije Bacha. To je
14

velebna korist. Da nije - zar bih se ja osobno mučio da idem u potjeru za nekakvim Keglevićem? A sada se
moramo porazgovo-riti. Keglević je sigurno javio nekome u Zagreb da dolazi?
- Rekao mi je da je najavio svoj dolazak grofici Juliji Oršić, ali nije odredio dan. Njegova tetka barunica
Kolenbach nalazi se u Lombardiji.
- Bilo kako, sada trebam u Zagrebu potpuno odanog grofa
Keglevića, pa sam s ekselencijom Bachom odlučio da ga zastu
pate vi. Vi baš nalikujete njegovoj pojavi, vaša kosa, brkovi, za
lisci i vaše oči su tamne. Stas vam je poprilici jednak, dakle, sve
pristaje odlično. Znate li kada je Keglević bio posljednji put u
Zagrebu?
- Sa šest godina ostao je bez oca i majke i tada ga baka,
koja je živjela u Koruškoj, dade dovesti k sebi po svojem upra
vitelju. Kasnije se baka s njime preselila u Beč da mladić ondje
studira, ali mu nije dopustila ni jedanput da posjeti Zagreb, jer
je zbog nekih obiteljskih prilika raskrstila sa svim znancima i
rođacima.

- Vrlo dobro, dakle, nitko ga u Zagrebu ne poznaje. Budući

da ste s njime prijateljevali kao moj đački uhoda, sigurno vam
je Keglević pripovijedao događaje iz svoje prošlosti.
- Kako mi luda ne bi pripovijedao kad je uvijek uzdisao
za domovinom i za svojim Zagrebom! One noći, kada sam ga na
šao u onako luđačkom zanosu nad svojim senzacionalnim otkri
ćem o bakinoj baštini, deklamirao je kako će onim pergamentom
usrećiti svoju domovinu. I smjesta sam onaj čas zamislo da ću
sve povjeriti vašem visokorođu.
- Sve ide kao po loju! Dakle, znajte - šest dana bit ćete
sami u Zagrebu da glumite Keglevića. Tada dolazimo u posjet
vama ja i moj šef redarstva Jarec. Prikazat ćemo se kao neki
bečki kavaliri.
- Visokorođeni gospodine, ako koji hrvatski đak dođe iz
Beča u Zagreb?
- Na sve to sam mislio. Ni tetka njegova neće s mužem iz
Lombardije moć u Zagreb - barem dva tri mjeseca, a ni jedan
Hrvat iz Beča ne može prijeći granicu dok ste vi u palači baru
nice Kolenbach kao mladi gospodin Keglević. No, ovo je najvaž
nije: u toj palači njegove tetke je družina već mnogo godina, po
djetetu od 6 godina ne mogu vas prepoznati, ali ova služinčad
sve nanjuši i mogli bi smjest posumnjati ako vi rečete nešto što
nije točno, dakle, pazite!
- Bit ću oprezan. Znam mnogo o družini jer je Keglević
osobito uzdisao za svojom dadiljom koja se zove Matilda, a i
danas je ključarica u palači Kazališne ulice. Ako ipak netko od
njih posumnja, što mi je činiti?
- Predajte ga ravno žandarima. Da, bit će dobro ako uz
mete ovaj moj prsten pečatnjak da se možete iskazati kod naše
vlasti u Zagrebu. Izdršite samo 6 dana. Posjetite samo najbolje
15

prijatelje "svoje" bake, a onda, eto nas, mene i Jareca, u Zagrebu. Održavat ćemo velike svečanosti i
pozivati aristokraciju jer su se tamo neki od nas odmetnuli i još danas hoće da budu ilirski, Jugoslaveni.
Dok ćemo mi njih zabavljati, neće ni slutiti da smo okupirali Zagrebačku goru za sebe, a još manje će
slutiti što mi tamo imamo. Tko vam se ne sviđa, s njime u tamnicu. Upamtite! Bude li nešto važno što
treba da vam saopćimo još prije ovih šest dana, poslat ćemo vam posebna kurira odjevena u građansko
ruho. Kurir će vam donijeti naše pismene odredbe. Jeste li na sve spremni?
- Vaše visokorođe bit će sa mnom zadovoljno.
- Budite pametni i oprezni jer o tome ovisi da izvedemo u
Zagrebu djelo koje će habsburšku monarhiju učiniti jednom od
najbogatijih država svijeta. Ali, zar ne čujete topot konja? Ili
mi se tako samo čini?
Slušaju u tišini mraka jahača koji očito dolazi livadom. U mraku netko zazviždi.
- On je - drhtavim će glasom barun i dade isti znak zviž
danjem.
Klupa zaškripi. Visokorođeni je ustao. Šuti, čeka... Iza njegovih leđa drhtanje konja i jahača, onda
poluglasno saopćenje:
- Vaše visokorođe, zapovijed je potpuno izvršena!
- Ah - sad opet lako dišem, - dahne barun kroz tminu, a
onda upita:
- A kako je bilo?
- Dugo sam ga čekao u gustom mraku. Htio mi je pobjeći,
ali su preodjeveni žandari prihvatili uzde njegovu konju.
- A vi ste zagrabili pod njegov kaput i našli smjesta perga
mente, a da ni viknuo nije?
- U istom trenutku bila su mu usta zapušena, a moje ruke
na pergamenama. Sav je bio njima omotan oko tijela, čudovište
od spisa. Sve sam ih smjesta povadio ispod prsluka i skupio u
kožnatu torbu vašeg visokorođa. Preponizno vam je predajem!
- Skinimo klobuke - poluglasno će barunov glas. Ovu pre
daju zabilježit će historija habsburške monarhije dovijeka. Mi
smo sada bogati i vječni. Vas je, Bardoviću, sreća posinila, iska
zala vam čast da budete izdajica tako gorostasne dobrobitne svoje
hrvatske zemlje u korist habsburške dinastije i njegove ekselen-
cije ministra Bacha. Vi sretnice!
U mraku i tišini čuje se njegovo teško disanje i poluglasne riječi:
Zinut će svijet, gospodine "von" Jarec! U ovoj torbi leži carstvo Habsburga! A sada, Jarec, vodite pravog
grofa Keglevića u ludnicu.
- U ludnicu? - pita Bardović.
16

- Da, u ludnicu - odvraća barun. - Mi Habsburgovci pos

tupamo čovječanski, mekanog smo srca, često i članu carske obi
telji poštedimo život! Neka sebi sada u ludnici umišlja da je pra
vi Keglević...
- Gospodo, svatko ide svojim pute. Ja natrag ekselenciji,
Jarec s Keglevićem u Austriju a Bardović kao pravi Keglević u
Zagreb. Jarec, uzmite mi dvije sobe kod "Cara austrijskoga", a
vi, Bardoviću, treba da uzmete konja za put u Zagreb. Ispričajte
mu Jarec, da tačno zna kako je Vjeran Keglević zaustavio dili
žansu i odjahao u Zagreb, u čežnji da što prije vidi svoj rodni
grad. To mora reproducirati jer su ga svi u dilišansi čuli, dakle,
važno je.
Jarec ispripovijedi mladiću o tom prizoru, dok se barun očito odmarao od velikog uzbuđenja. Kad je tajni
policajac svršio, opet se javi barun patetično:
- Svaka kap krvi u meni viče da smjesta nosim ovo blago u
ruke ekselencije. Ni časka više ne možemo ovdje gubiti, svatko
neka postupa kako sam naredio. Ovo je naš - najsvjetliji dan!
U mraku odoše u dvorište stanice. Svi spavaju. Oni probude krčmara. Na vratima zgrade pojavi se gazda s
fenjerom u ruci, pohiti u staju, izvuče napolje konje i pomaže pričvrstiti sedla. Tri jahača napuštaju putnu
postaju...
***
Polagano pada crno velo noći. Razabira se obrisi dalekih gora, blizih šuma i polja, pa krčma, dvorište, iza
štaglja pčelinjak i visoka šikara. Iza nje krov neupregnute kočije. Na malom pro-zorčiću obrijano, blijedo
muško lice. Pogled mu zuri k vratima krčme. Odanle izlazi gospodar stanice, budi sluge, onda krene
okolo visoke ograde grmlja i zaustavi se okom u oko s čovjekom na prozoru kočije. Krčmarovo lice oblije
rumen ljutine.
- Sto? Ti si jučer u mraku ovamo dogurao kočiju iz štaglja?
Misliš uštedjeti konačenje ako ti kočija ne" stoji u dvorištu? Ne
ćeš! Kazat ću tvojem gospodaru da si spavao u kočiji. Kako se
zoveš? Iz kojeg si dvorca?
Upitani ne odgovara, već izlazi iz kočije. Mlad je, u smeđoj putnoj livreji. Crte lica muževne, gotovo
inteligentne, oči mračno gledaju krčmara:
- Koliko imam platiti za konje i kočiju?
- Gle, gle, mladi gospodin lakaj se ljuti! No, zasolit ću ti
ja! Koga čekaš ovdje?
- Moji poslovi! Želim .platiti!
-Brzo si objesio nos, ali opet, velim ti, nije pristojno skrivati kočiju i u njoj spavati pa onda zaračunati
gospodaru kao da si platio štagalj! Znam ja te vaše lakajske poslove!
2 Jadranka
17

Cim izvadi lisnicu, krčmar ušuti. Lakaj plati čitav račun kao da je kočija bila u štaglju. Onda se uputi na
stanicu, potraži ko-čijaša, probudi ga i zovne:
- Odmah upregni! Idemo!
- Zar je mladi gospodin stigao?
- Nije, i ne znam kada će!
MLADI GOSPODIN
U mraku sobe žižak svijeće ispred srebrnog sata. Titraju zrake pod kazaljkama. Prate ih zabrinuti pogledi
žene u bijeloj pregači, s bijelom kapom na četrdesetgodišnjoj glavi. U kući potpuna tišina. Svi spavaju,
samo ključarica Matilda nemirno raspravlja sama sa sobom. Sto se moralo dogoditi da mladi gospodin još
uvijek ne dolazi? Sva družina u kući očekuje ga već drugi dan i noć - uzalud.
Svjetlo svijeće razotkriva na srebrnoj kazaljci jedanaest i pol sati. Tako kasno ne može stići - uzdahne ona
i hoće da zatvori prozor svoje prizemne sobe. Kroz noćnu tišinu palače za-zveči zvono - jedan, dva i više
puta. Ženi prolazi zvuk čitavim bićem. Ruka joj zadršće, prozor ostavi napola otvoren, iz hodnika dotrči
sluga. U ruci mu fenjer.
- Ključarice Matildo, pred vežom stoji jahač i veli da je
mladi gospodin.
- Brzo uzmi i drugi fenjer. Ja ću sama otvoriti- i trgne
lakaju iz ruke zapaljenu svjetiljku. Sva je zbunjena u tom veli
kom času kada će ugledati mladića s kojim je vežu šest njegovih
prvih godina života. Otrčala je iz hodnika u dvorište, zaokruženo
jednokatnom zgradom na četiri ugla. U sredini dvorišta zdenac.
Dva se fenjera dižu u vis dok ona otvara ovalnu široku vežu kroz
koju bi imala ući široka kočija. Ulazi samo jahač. Ona klikne
drhtavo i radosno.
- Je li to vaša milost - mladi gospodine Vjeran?
- Jest, ja sam!
- A ja sam ključarica Matilda...
- Moja dadilja - a ja vaš gojenac!
Srce joj zadršće od tih riječi dok mladić ulazi u tamno dvorište i spušta se sa sedla.
- Jao, gospodine, zar niste sreli kočiju koju sam poslala
pred vas?
- Kočiju? Ako sam je i sreo, nisam mogao znati da je šaljete
vi, a ni kočijaš nije mogao naslutiti tko sam ja. No, svejedno, htio
bih se sada najprije osloboditi prašine.
18

- I nešto večerati, zar ne? Gladni ste? Jao, dojašili ste bez
ikakve pratnje i prtljage! Kako to, vaša milosti?
- Sve ću vam ispripovijediti, samo da se osvježim hladnom
vodom.
Brzo određuje Matilda starijem lakaju Mišku da sve priredi j zapali svjetlo u blagovaonici, a ona uzme
svijeću.
- Izvolite gore, mladi gospodine!
Ulaze kosim stubama s dvorišta u prvi kat. Dotle ona pripovijeda uzbuđeno.
- Izvolite, ovdje je blagovaonica, mi je zovemo "palača" jer
je od svih soba najveća. Ne, ne, ovdje je to, zaboravili ste, i nije
Čudo! Kad su vas odveli iz ove kuće u tuđi svijet, bili ste djeten-
ce od šest godina.
- Sjećam se toga samo kao u magli.
Pogled pun granuća upire ključarica u mladića pred sobom:
- Oh, mladi gospodine, kako ste pristali! I kako ste se pro
mijenili, jako ste se promijenili!
- Od djeteta je postao muž, zar ne? Kosa mi je ipak tamna
kao u djetinjstvu, naravno, onda nisam imao zaliske ni brkove!
Oboje se nasmijali srdačno, veselo, povjerljivo, ali se ona malo lecne:
- Baš glupo govorim! Ali vidite, do ovog časa, kad god sam
mislila na vas, uvijek mi je bilo pred očima lice mojeg dječaka
kako ga je naslikao jedan slikar na ovoj slici.
On pogleda k ormaru gdje visi slika malog dječaka.
- Ne, ne - upozori ona. - To je sin generalice Kolenbach,
sestre vašeg oca - vas su slikali s vašom majkom. Eno, tamo
- i pokaže sliku na zidu kraj prozora: - Oh, kako je vaša majka
bila plemenita duša! Tamo uz nju stojite vi, jedva vam je bilo
četiri godine ...
Okrenuo se i nekoliko trenutaka gleda u sliku šuteći, dok ona stoji iza njegovih leđa i brzo određuje
lakaju Mišku kako ima sve prirediti za spavanje. Onda se obazre k mladiću:
- Oh, mladi gospodine, pa vi se nemate u što preodjenuti.
Gdje su vam odijela?
- Sutra ujutro pošaljite po moje kovčege na putnu postaju
"Divlja mačka". Dok mi to ne stigne, ostat ću u kući.
- Ali, mladi gospodine, svi vas željno očekuju kao neko ču
dovište.
- Vas, Matildo, molim - dođite za večere k meni, htio bih
s vama razgovarati.
Sva sretna pohiti dolje u kuhinju gdje se već svi žure oko večere. Ona im ushićeno pripovijeda:
-- Tek u svjetlu sam vidjela kako je pristao. Samo je sve zaboravio u tuđini! Ni svoju sliku nije prepoznao.
O majci nije rekao ništa, samo ju je šuteći gledao. Pa da, sigurno mu je bilo teško!
19

Za jedan sat nosio je Miško gore u blagovaonicu raznog jela. A onda je stigla Matilda i stala kraj vrata, ali
on je ljubaznim riječima zovne:
- Dođite k stolu! Vi ste me dojili i pazili kao svoje dijete!
- Dojila sam vas i postavila na noge, a kad vam je umrla
majka, sva je briga pala na mene. Bili ste dragi, dobri dječačić.
- Neću ni sada biti odviše zao! Dakle, sjednite.
- Zašto se vaša milost nije dovezla iz Beča iznajmljenom
kočijom, sa slugama? - pita Matilda.
- Moj je Johan ostao tamo, a ja sam putovao diližansom/
pa kad smo već bili dosta blizu "Divlje mačke", opazim u daljini
Zagrebačku goru. Uhvatila me želja da budem što prije kod kuće,
pa kad sam tamo naišao na konja, kupim ga i, evo me!
- Diližansom ste putovali? Pa to je strašno! Ja sam po od
redbi grofice Oršić poslala kočiju i s njom moga sina. Znate, on
je bio prvi lakaj kod barunice Kolenbach. Ako vam se ne bude
svidio, naći ću mu drugu službu.
- Nipošto, draga Matilda! Želim da ostane sve kako je bilo
u ovoj kući. Vi ćete je voditi, sve prepuštam vama. A čim mi stig
nu odijela, posjetit ću obitelji kojima sam se dužan predstaviti.
Zar ne, Matildo, vi ćete me uputiti kojim redom moram obaviti
posjete.
- Prije svega, morate otići njezinoj milosti grofici Juliji
Oršić. Njoj je vaša baka čestitala svaku Novu godinu. A zatim
morate poći barunici Vraniczany-Dobrinović, plemenitoj gospođi
Kukuljević, obitelji Fodroczy. često ste se igrali s Majom Verne-
rovom iz Gospodske ulice?
- Ne, nikako, nisam dužan i neću to učiniti?
Ona uzdahne kao da joj je pao kamen sa srca:
- Kako mi je drago čuti da se vi ne klanjate toj žandarskoj
ekselenciji! Strašno je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana,
Jelačić mora slušati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih
krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama.
Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsbur
ških bajuneta!
- Dakle, nitko nije sretan u mojoj domovini?
- Ni izdajice koji imaju pun džep jer ih mora mučiti savjest,
a domoroci kao da i ne žive. Ali ne želim vam umarati, treba da
legnete, sada se morate pokoravati kao da ste moj mali dječarac!
Mladić joj veoma srdačno pruži ruku i Matilda ide plivajući u sreći i radost: on je uvažava, traži njezine
savjete, vlada se kao da je i sada dječak. Još sretnija nego prigodom njegova dolaska pripovijeda družini
da joj je povjerio neka vodi kuću kao da je gospodarica, a naposljetku primijeti:
- Pazite, što vam velim: naša će kuća od danas biti naj
slavnija od svih na gradu Griču! Gospođice iz svih obitelji poču-
pat će se za njega!
20

Drugog dana života u dvorcu u Kazališnoj ulici počeo je veselo i zadovoljno. Matilda je nekoliko puta
izašla na trijem prvoga kata i pogledala dolje, očekujući da joj se vrati sin s kočijom pa da mu uzmogne
saopćiti svoju sreću što je mladić tako ljubazan prema njoj i što je tako uvažava. Tek kasno uvečer javi
Miško da je stigla kočija i njome njezin sin Videk. Istrčala je pred njega u dvorište gdje su isprezali konje
i spremali kočiju i nabrzo mu ispripovijedi o divnom sastanku s mladim gospodinom.
- Majko, dođite malo u svoju sobu!
Smjesta se uputi u prizemlje što se otvara prema Tuškancu, a putem dalje pripovijeda o mladiću. Kad su
stigli u sobu, ona upali svijeću, pogleda sina i začudi se:
- Videk, što je? Izgledaš kao da si u ponoć na groblju ugle
dao duha!
Videk ne odgovara, već povuče zasun na vratima. Ovo je da se zaprepastiš:
- Nikad mi nismo razgovarali iza zatvorenih vrata! što je
tebi, Videk?
- Majko, slušajte. Prešao sam s kočijom tri putne stanice,
ali nigdje nikakve kočije iz Beča. Onda sam ostao kod "Divlje
mačke". Vi znate, volim kočiju zavući dalje od postaje jer se
bojim buha i ušiju pa radije spavam na jastucima kočije. Kad je
pao mrak, odvukao sam kočiju iza pčelinjaka da me ne vidi
gostioničar. Dugo mi san ne ide na oči, kadli čujem muške gla
sove. Ovo su tati i kane okrasti pčelinjak, mislim ja, zgrabit ću
ih za vrat. Ali oni su sjeli pred pčelinjakom i raspravljali tiho nje
mački. Znate kako sam dobro naučio taj jezik i napnem sluh. Jao,
majko, zima mi uđe u tijelo, a znojim se kao u kotlu. Saznao sam
da je njegova ekselencija s vikosorođenim šefom tajnog redarstva
našeg mladog gospodina Vjerana otpremila u ludnicu.
- Videk dragi - pa tu je gore mladi gospodin!
- To je njegov špijun koji ima tu da igra našeg mladog
gospodina, a njega su, kad je odjahao sam na konju u Zagreb,
uhvatili žandari, uzeli su pergamente i odvezli ga u ludnicu.
Dok ona sva dršće od užasa, Videk potanko ispripovjedi o svemu što je čuo iz tihog poluglasnog razgovora
u kasnoj noći između špijuna Bardovića i šefa tajnog redarstva Jareca.
- Jao, meni, Videk! Ovaj gore je špijun Bardović? Kako bi
mogao prikazivati našeg Vjerana?
- Baš to je visokorođeni rekao: špijun ima tamne kose i
tamne oči, a tamne zaliske i brkove kao naš Vjeran. I stasom
sebi nalikuje. Sasvim sigurno - ovaj gore je špijun, a naš Vje
ran leži u ludnici, dok mi ne možemo ništa protiv toga. Znate li
što je govorio visokorođeni? Rekao je Bardoviću neka pazi što
govori pred nama, družinom, jer družina opaža svaku sitnicu pa
bismo mi mogli posumnjati da to nije pravi gospodin. Ali sad
mi pada na um: gore je sve kako je bilo kad je mali Vjeran sa
šest godina bio odveden, dakle, mora znati gdje je što.
21

- Videk - zajeca Matilda - kad sam ga vodila gore, nije

znao gdje je blagovaonica. Morala sam mu pokazati vrata, bio je
sav smeten. Sliku sina generala Kolenbacha držao je za svoju.
Nije poznavao onu na kojoj ga je slikar slikao s majkom!
- Eto, vidite! A je li vas što ispitivao o kući i rodbini?
- Jest, pitao me kakvim bi redom odlazio u posjete.
- Nije li odredio da mu se dovezu kovčezi od "Divlje
mačke"?
- Jest, poslali smo konjušara po odijela, sutra će stići.
- Eto. Onaj prokleti visokorođeni govorio je u tmini kako
će Keglevićeva odijela dobro pristajati Bardoviću jer su jednaka
stasa. Majko, taj što je došao, nije naš mladi gospodin!
- Sine, to moramo odmah prijaviti Oršićki i oblasnom sudu.
- Ne možemo! Bacili bi nas smjesta u zatvor. Kad je Bar-
dović pitao visokorođenog što onda kad bi netko od nas posum
njao o njemu, znate li što je odgovorila ta visoka zvijer? Neka
nas odmah preda žandarima. I rekao je: "Evo vam moj prsten
sa žigom za prijevaru." Kad sam to slušao, bio sam kao mrtav!
Da su me otkrili u kočiji nikad vas više ne bih vidio!
- što ćemo sada, Videk? Ovo moramo povjeriti Oršićki i
njezinom odvjetniku.
- Ali odvjetnik treba svjedoka od kojega je to čuo! A kad
to saznaju žandari, nema me više!
- Ne, ne dam te, Videk moj, ali našeg dragog Vjerana ne
smijemo ostaviti u ludnici.
- Cijelim sam putem razmišljao o tome. Mi ne možemo
biti pod jednim krovom s takvim lupežom. Idemo svojoj kući u
Zlatar i povjerimo to doktoru Pisačiću. Taj poštenjak će nas
savjetovati.
Na vratima netko zakuca. Oboje se lecnu. Videk otvori vrata. Miško ulazi.
- Hajde brzo, Videk, mladi gospodin te želi vidjeti.
- Idem odmah čim se preodjenem.
Miško izlazi, a majka pomaže sinu pri odijevanju.
- Što će te samo pitati? Sva dršćem!
- Jao, majko, zlo će biti kad se nas dvojica nađemo nasamo!
- Idem i ja gore - smiruje ona Videka, premda osjeća da
onome gore više ne može pogledati u oči prijateljski.
Po propisima ulazi Videk u sobu nečujno, ne kucajući. U velikom salonu stoji mladić i upire pogled u
sliku dječarca naslonjena na krilo majke.
- "Kako može gledati sliku onoga koga je spremio u ludni
cu!" sijevne Videkovom glavom i zahvati ga strahovita želja da
udara.
Mladi gospodin se okrene, pogleda Videka i nasmiješeno
pita:
- To si ti, sin moje dojilje? Ti si Videk?
->¦)

Ali Videk ne može otvoriti usne. S užasom primjećuje da mu se taj mladić približava i svaki korak
probuđuje u njegovoj duši strast za osvetom, bjesomučnim, smrtonosnom.
- Zašto ne odgovaraš, Videk? Zar me se bojiš?
Htio bi mu nešto reći, ali u grlu ga steže, u srcu hvata strašna želja da ovoga pograbi, udari njime o zid.
Mladić ide k njemu još bliže, gleda mu pažljivo u lice i primjeti:
- Sto je tebi? Blijed si, zelen, ruke ti dršću. Smjesta mi
kaži što ti je!
Uzalud nastoji nešto reći, ne može izdržati, neka ga neznana sila hvata za desnicu i zapovijeda: "Udri ga u
glavu!"
S one strane čeka Matilda. Razabire da je u salonu odviše tiho. To je ispuni strahom i počne žestoko
kašljati. Mladi gospodin krene prema vratima i zovne je. Sin joj nalikuje na mrtvaca, a mladi gospodin
uzbuđeno pita:
- Šta je s njim? Zar je bolestan? Smjesta mi kažite - želim
znati istinu.
- Mladi gospodine, - molim vas. Videk nije ništa skrivio,
uistinu, nije. Oprostite, bolestan je već otišao na put, a na jednoj
stanici dobio je groznicu ...
- Onda pozovite liječnika, a on treba odmah da legne i ne
treba me služiti dok ne bude zdrav.
- Sto puta hvala vašoj dobroti! - veli ona, a Videk bez
riječi napusti salon. Ona ga slijedi sve dok nisu došli u njezinu
sobu.
- Majko, bilo mi je da ga ubijem! Ne mogu - ne mogu ga
vidjeti. Već znam što ćemo učiniti.
- Ni ja se ne znam pretvarati, Videk, i meni je jedino spa
senje da što prije odemo. Sada moram opet gore - dovezli su
njegove kovčege, treba da pregledam odijela. Vjeranova odijela!
Matilda se vrati gore i stade spremati kovčege. Mladić je stao iza nje i stavljao primjedbe što bi trebalo na
odijelima popraviti, a ona odgovara. Onda se on zaustavi pred njom i iznenada je upita:
- Matildo, od časa kad je Videk bio u ovoj sobi, vi ste
sasvim drugačija?
- Milostivi gospodine, istina je, jako sam se preplašila kad
sam ga opazila tako bolesnog.
Kada se vratila u svoju sobu, nađe Videka suznih očiju.
- Majko, nemojte se čuditi. Kad sam ovoga spazio, bio bih
ga ubio da niste bili blizu. Uvijek mi je pred očma onaj dječak
od dana kad su ono počeli tući na majuru mene zato što sam
razbio zdjelu s mlijekom. On je dotrčao, vikao na špana i zapo-
vijedio neka donese drugu zdjelu i drugo mlijeko. Svi su gledali:
otkud dijete zapovijeda! A on je rekao: "Ja ga ne dam tući! On
je siromak! On je dobar!" Tako je rekao! Odonda me je svaki
dan zvao da se igram s njim. To mi je uvijek u glavi i u ušima.
Zato mi je došlo da ovoga udarim u zatiljak, zgrabila me zimica!
23

- Šuti, šuti, sinko! Uzet ćeš malo trave od koje se dobija

vrućica, pa kad dođe liječnik, mora te proglasiti bolesnim.
- Zašto me je gledao tako čudno? Kao da sluti da nešto
znam?
- Sam si kriv što je posumnjao. Veli mi da sam se promi
jenila od časa kada si ti stigao! I jesam! Do ovoga časa mi je
srce bilo puno radosti, a sada nevoljne žalosti.
- Majko, nas se dvoje ne znamo pretvarati. Ovaj nam to
čita sa nosa! Vidite, kako je opazio da vam nešto leži na srcu.
Moramo nešto smisliti da možemo otići odavle.
- Samo da uredim kaput ovom zlotvoru. Gotovo sam zabo
ravila - rekao mi je kad sam odlazila: doći će netko iz Beča,
neka ga odmah pustimo k njemu.
- Ah, sad znam. Visokorođeni je tamo kazao Bardoviću da
će mu slati požurke po žandaru u civilnom odijelu. Oh da mi se
domoći takva pisma!
Ugovorili su da će sutra Videk sam paziti na vežu i otvarati vrata, a pred gospodinom se prikazivati
bolesnim.
NA JU2NOJ PROMENADI
Tamo, gdje je nekoć grad Grič od neprijatelja čuvala tvrđava, davno je skinut gornji dio obrambenog zida i
čitava gornja južna strana pretvorena u šetalište, sve do Mesničke ulice, i nazvana Južna promenada.
Svakog dana, prije objeda i predvečer, dolazili bi na kratku šetnju građani Gornjeg grada. Danas je
promenada neobično posjećena. Šušte haljine gospođa i gospođica, šarolike tkanine razapete su na
obruče sve do zemlje, kose učešljane u viseće pramenove i pokrivene šeširićima s kojih se spuštaju čipke
i vrpce. Šeću žene ili uz djevojku stupa majka, rođakinja ili guvernanta. Razgovarati na javnom mjestu
mogu žene samo šap-ćući, dok djevojke treba da šute, a pogledi im ne smiju skretati ni lijevo ni desno,
osobito kad stignu bliže, uljudnost traži da poglede upravljaju mimo njih.
S Katarinskog trga dolazi grupa: niti su mladići, niti dječaci, a koračaju čvrsto, držeći glave uvis. Dva
mlada muškarca stoje u pozadini uz ogradu - crnokosi svršeni pravnik Dobroslav Bor-nemisa i
tamnoplave kose Vraniczany-Dobrinović, koji vrlo tiho i neupadljivo nešto primjećuju na račun šetača.
- Gle, naši novoveški đaci! - šapće Bornemisa drugu. - Da nema njih, ne bismo znali da je ovo Hrvatska.
Znaš kako ih divlje progoni direktor gimnazije Premru? Oni ipak u noćnoj tišini zapjevaju koju hrvatsku
ilirsku!
24

- Al zato su im vođe Đuro Deželić i Ivša Tkalčić, baš prkos

no idu naprijed. Njihovi pogledi kao da nam spočitavaju: vi, ku
kavice, nemate odvažnosti ustati protiv njegove ekselencije oku
patora koji od vas mijesi habsburško tijesto!
- Ipak, čudno koliko danas dolazi na šetalište mladih dje
vojaka. Nešto su odviše napadno odjevene, valjda nije među nama
kakav mladi bogati ženik.
Iznenada, kao da su se uzgibali svi šetači. Obruči se ženskih suknja zazibali, ukrasi na šeširima
zalepršali, a frakovi gospode pokrenuli. Ulazi u promenadu mladi muškarac. Sam samcat. Visok, čvrst,
pristao, odjeven po kroju Napoleona III. Sive hlače, tamnomodri kaput, bijeli prsluk, oko vrata šarenkasta
svilena vezenka, iza ove zabijelila se šiljasta uškrabljena ogrlica. Glavu pokriva svjetlucavi cilindar. Oči
tamne, crni zalisci kraj uha, uski tamni brčići odlučno se ističu iznad rumenih usna. Svi pogledi,
razgovori, sva pažnja, usredotočila se na njemu, a on, ne gledajući nikoga, ide gore-dolje, zaustavi se
ispred kule Lotrščaka, gleda duž Savske doline, onda nastavlja put kao da ga ovdje nitko ne zanima.
Vrisak dječačkog plača prekine pažnju usredotočenu na lijepog mladića. Muškarci pohite prema dvorima.
Između kule Lotrščaka i stare kraljevske palače stoji dječak od deset godina u trošnom odijelu i vriskom
se otimlje žandaru s golom bajunetom na leđima i perjanicom na cilindru. Grubo je uhvatio dječaka za
vrat. Oko njih u času našla se skupina đaka. Suhonjavi bljedoliki Ivša Tkalčić stade između žandara i
dječaka i prosvjeduje:
- Što je učinio da ga vučete u zatvor.
Ali žandarski narednik, ne obazirući se, naređuje potčinjenom žandaru:
- Povuci sa sobom i ovoga fakina koji to pita!
- To nije fakin, to je gimnazijski đak - vikne Đuro Deželić.
- Svežite obojici ruke - naređuje narednik.
U skupini oko đaka uhvaćenika uspravio se ujedared visok i čvrst mladić što je prije šetao promenadom.
Žandari ga gledaju s nekim počitanjem. On nosi odijelo kakvo su vidjeli samo u Beču kod visoke gospode
njegove ekselencije. Ali i njegov glas i pitanje odgovara potpuno glasu kojim običavaju govoriti visoko-
rođene ekselencije u Beču jer mladić zapovijedajući pita:
- što je učinio dječak? Želim znati zašto dječaka vodite u
zatvor?
Žandarski narednik digne desnicu k svome klobuku na smjerni pozdrav i ponizno odgovori:
- Vaša milosti, ovaj prljavac poznati je kestenjar, ali ljeti
ne može prodavati kestenje pa ipak smo ga zatekli kako iz ruke
u ruku premeće deset novčića. Dakle, mogao je novac samo
ukrasti.
JM.

- Slutio sam vašu zabludu - veli mladić. - Ja sam kes-

tenjara sreo na ulici i zatražio da me odvede na Južnu promenada
jer sam netom stigao iz Beča i nisam znao put do promenade. Za
nagradu dao sam mu ovu deseticu, dakle, pustite ga u miru.
Ali ujedno pustite i ove đake koji su se za njega zauzeli.
Takav suvereni nalog iz usta gospodina koji svojim nastupom dokazuje daje, ne samo iz Beča, nego i iz
blizine njegove ekse-lencije, bio je smjesta poštivan i prihvaćen. Žandari se poklone gospodinu, vrate
deseticu kestenjaru, puste đake i krenu prema Katarinskom trgu.
Muškarci skupljeni oko kestenjara i đaka, zapanjeni takvom smjelošću i moći mladog čovjeka, odluče da
mu se približe i s njim zapodjenu razgovor. Ali ga više nije bilo, samo su vidjeli oko njegova tijela lepršati
šiljaste dijelove modrog fraka kad je skretao iza ugla dvorca. Začas potrče za njim Ivša Tkalčić i Đuro
Deželić. Zaustave ga, a Đuro reče:
- Hvala vam što ste istupili tako pravedno da spasite kes
tenjara i domorodne đake!
- Bila mi je dužnost spriječiti nepravdu, a veselje upoznati
naše đake. želim se i opet s vama sastati.
- Mi smo u slobodno vrijeme u Alagićevom perivoju, sada
ga zovu "Franzjosephgarten" ili smo na livadi u Novoj vesi.
Tamo uvijek noću pjevamo.
- Potražit ću vas - veli on, pozdravi i pođe dalje.
Južna se promenada brzo prazni. Svi nose kući dojmove o velikom, nečuvenom, senzacionalnom događaju.
U salonu barokne palače Oršić stoji domaćica. Visoka, stasita, punašna. Tridesetšest godina života ne
odražava se na njezinom svježem licu i vedrim veselim očima. Odjevena je u crvenu haljinu što se spušta
u naborima preko modnog obruča i obavija je poput šatora. Oko vrata ukrašena crvena je svila bijelim
čapkama. Uz Oršićku stoji njezina ključarica Slava i šapće:
- Vaša milosti, čitava procesija - nabrojila sam petnaest
dama koje vam dolaze.
- Ne razumijem što je mojoj tjednoj čokoladi dalo tako ve
liku slast da su se potrudile tolike dame! Nešto mora da se spre
ma u Zagrebu. Ili su možda zli jezici naprtili novog ženika mojem
bijednom udovičkom stanju!
- I njezina milost Jožica Ottenfels je izašla iz kočije!
Domaćica zalomi rukama:
- No, onda se, uistinu, nešto ruši oko mene! Idite, Slava i
dovedite dame u salon.
Otvaraju se vrata. Gospođe ulaze redom: Fodroczy, Vranicza-ny, Kušlan, Drašković, Rubido, Kolenbach,
Erdodi, sve redom aristokracija. Domaćica ih prima ljubazno, veselo i opaža da su

sve gospođe neobično napadno odabrale haljine, odviše pomno učešljale svoje kose i ukrasile raznim
nakitima. Da bi što prije razotkrile tajni uzrok tako brojnog posjeta, okrene se grofica Erdodi, rođenoj
Racinski, znamenitoj slikarici:
- Iskazali ste mi veliku čast kad ste napustili slikanje u
Vinici da se potrudite na moju skromnu čokoladu!
- To moram zahvaliti svojoj zagorskoj susjedi Jožici Otten
fels. Ona me je obavezala da svakako dođem i veseli me što vas
vidim.
- Na meni je da se radujem i tome što ste doveli Sidoniju
Rubido, našu opernu primadonu. Mi se ovdje još nadamo da ćemo
ipak jednom čuti one naše krasne pjesme iz Ilirskog pokreta -
molim - molim, ne gledajte tako strašno što sam to spomenula.
Kod Julije Oršić imaju i zidine domorodne uši!
Mala suhonjava žena oštrih crta i muškog pogleda odgovori:
- Bilo bi dobro kad ne biste dirali prošla vremena.
- Smatram da ilirsko-jugoslavenska revolucija još nije "pro
šlo" doba - premda je četrdesetosmaška revolucija zanijemila
prije deset godina. Ali vi sigurno imate nešto zanimljivije, nego
što bih mogla pružiti za razgovor ja!
- Draga moja, Julija, - upadne opet Jožica - vi nas svo
jim duhovitim razgovorom kanite prevesti preko vode - ali mi ne
mislimo ostati žedne. Sve mi se čini: danas izgledate dvadeset go
dina mlađi, a nije čudo kad pod svojim krovom čuvate tako kras
nog mladića kao što je Vjeran Keglević.
- Draga Jožice, moja palača nije hotel, a primati goste ne
mogu jer bi to smetalo mojem sinu i kćeri. Uostalom, ako Kegle
vić stigne u Zagreb, ima krov nad glavom!
Svačije se oči upiru u domaćicu, napeto i pozorno, a Jožica nastavi:
- U Zagorju i u Zagrebu već se zna da je prispio i da sta
nuje kod vas.
"U tom grmu leži lisica" veli u sebi Julija Oršić i odgovara glasno:
- Tvrdite baš protivno istini! Ali zbilja nije vrijedno trošiti
vrijeme na sitnarije kao što je taj mladić. Radije dopustite da vas
pozovem u blagovaonicu.
Razabrala je da su neobično živo ustale i prebrzo se obredale oko stola, zatim je smjesta opet uzela riječ
Jožica Ottenfels.
- Izvoljeli ste kazati da je mladi Keglević nešto svagdanje.
Dopustite, upravo je obratno, on sačinjava senzaciju Zagreba.
- Oh, dakle, istaknut je silnim duhovnim vrlinama?
- Kako vidim, vaša milost ne zna - primijeti sada baruni
ca Kušlan - da je Keglević bio u podne na Južnoj promenadi
predmet velike senzacije.
I sada ispriča događaj na šetalištu. A kad je dovršila, preuzima riječ barunica Kolenbach:

- Taj mladić je baštinio imetak svoje bake, dakle, sigurno

jedini bogati ženik u našim krugovima - oko njega će se boriti
sve udavače pa i udovice!
- Ali mladog čovjeka obasjava i sunce bečke ekselencije -
izjavi sada Jožica i postavi na stol pismo s aristokratskim grbom.
Napetost je dosegla vrhunac jer je i opet progovorila Jožica:
- Evo, moje gospođe, vi znate da je moj pokojni muž bio
poslanik habsburške monarhije u Carigradu. Tamo se je s nama
sprijateljio grof Griine koji je sada na visokom mjestu u Beču.
Evo, ovo je njegovo pismo u kojem mi javlja: "Mladi Keglević
unuk je naglo preminule grofice Tereze Keglević. Sada odlazi u
Zagreb, odakle, ga je baka uzela k sebi u šestoj godini života.
Mladić dolazi u posve nepoznati krug. Draga grofice, molim vas,
pozovite Vjerana Keglevića u posjete, pružite mu prijateljske
savjete i otvorite mu put u odabrano i lojalno društvo. Znam
od stare bake da je njegovo srce još slobodno pa mu potražite i
dostojnu ženu. Molim vas sve ovo zbog mojeg prijateljstva sa
starom groficom Keglević!"
- Što velite na to, draga Julija? - upita grofica Erdodi
Oršićku.
Ona je pošla etažeru, otvorila ladicu, uzela papir i vraća se:
- Na vaše vrijedno pitanje evo odgovor: taj mladi čovjek,
još ne znam kakvog je poštenja i značenja - svakako uživa sreću
jer ima dvije tutorice. Prva sam ja - kako evo i proizlazi iz ovog
pisma bake Vjerana Keglevića gdje se i određuje - da ja odlu
čim koju od djevojaka ima vjenčati. Dakako, do toga ima još
mnogo vremena. Prije svega moram ga upoznati.
Sve se začude, a Jožica upita:
Pa kako to da nije došao k vama u posjete?
- Matilda iz Kazališne ulice javila je da su mladiću tek danas
stigla odijela... Ali nije važno, barem za mene.
- Ali će biti vrlo važno za sve udavače - ponovo će Jožica.
Samo mi se čini da njegovo podrijetlo pokriva neki vrlo čudesni
roman.
- Sasvim običan, draga moja Jožice - odvraća Oršićka.
Naime, revolucija u habsburškoj monarhiji dovela je do ukinuća
kmetstva, a ona aristokracija koja se pridružila Gajevom pok
retu, kao moj muž i ja, prionila je uz novu nauku da je obični
građanin ravnopravan aristokraciji. Tako se sin pokojne Kegle-
vićke zaljubio u kćer svojega upravitelja koji nije bio plemić.
Grofica mu je stavila alternativu: da odabere ili majku ili ljubav.
On je odabrao ovo drugo. Majka je zauvijek napustila Hrvatsku,
a sin joj oženi kćer upravitelja imanja Kaučića. Iz tog se braka
rodio sin Vjeran.

- Kakvo je to ime? - čude se dame.

- Otac mi je pričao da mu je dao to ime zato da ostane vje
ran svojem uvjerenju i osjećaju. Međutim, siromašnu su ženu
mladoga grofa u aristokratskom društvu tako prezirali da je od

žalosti pala u sušicu, a nesretni Vjeranov otac tako je tugovao za svojom ženom da je Vjeran sa šest
godina ostao sam samcat. Onda ga je uzela k sebi baka, dakle, roman sasvim običan, premda tragedija.
- Ali nije obično da taj mladić ima dvije tutorice - primi
jeti Jožica upadljivo.
- Ja sam prva - nasmije se Oršićka - a vi druga. Vjerujem
da ćemo se već pogoditi. Glavno je kako misli taj mladić, je li
skutonoša bajuneta ili nije.
- Opet političke aluzije, draga Julija - prekorava Jožica.
Time je zanimljivost razgovora potpuno propala i gospođe
su jedva dočekale da se oproste s domaćicom. Kad je grofica Erdodi stigla do kočije, Jožica joj Šapne:
- Lukava Oršićka je odredila mladića za svoju kćer Ninku.
Ali on će oženiti moju nećakinju Renatu. Drugo i nije zaslužio
nego da uzme ženu koju komandiram ja.
JADRANKA
Sutradan prije podne Juliji Oršić najavi lakaj:
- Vaša milosti, pletačica iz Opatovine Hajdićka moli da biste
je primili.
- Zar se vratila iz Beča? Neka dođe.
Zamalo ulazi skromna žena u tamnom odijelu 6 malim šeširom na glavi i pozdravi groficu.
- Sto je to, gospođice Hajdić? Vi ste se brzo vratili iz Beča?
- Vaša milosti, postigla sam svoju svrhu prije nego što sam
se nadala, usavršila svoj zanat i sada znam plesti svaki ukras od
kose: narukvice, naušnice.čak i slike. Ako mi vaša milost uputi
mušterije, tada su moći svoju djecu pošteno othraniti.
- Nitko od mojih znanaca neće više biti bečka mušterija,
to je moja briga. A zar mi niste donijeli nikakvo pismo od
Jadranke.
- Vaša milosti, ne ljutite se, gospođica je jučer stigla sa
mnom u Zagreb i kod mene prenoćila, a sada čeka u prizemlju.
Molim vas, budite blagi prema njoj.
- Dovedite je gore - odredi Oršićka uzbuđeno.
U salon uđe visoka, vitka, mlađahna pojava, duboko se pokloni i hoće da grofici poljubi ruku, ali ona joj to
uskrati. Julija Oršić sjedne, svladava ljutinu:
- Jadranko, tvoj postupak treba odmah da raščistimo, i to
od početka. Bilo ti je osam godina kad si ostala sirota. Kad je
29

tvoj otac stradao u ilirskom pokretu, smatrala sam dužnošću da te uzmem k sebi, jer sam bila pristaša
Gajeva pokreta i tvoja kuma. Vršila sam, dakle, dužnost.
Kod mene si imala pravi dom, dok nisi dorasla do djevojke. Društveni poredak veli: udati se može djevojka
samo onda ako ima miraz. Budući da ti nemaš ništa, odlučila si izučiti zanat koji vodi Hajdićka. Pristala
sam i poslala te u Beč na osam mjeseci. Još nisu prošla četiri mjeseca, a ti se vraćaš da me nisi pitala, niti
predložila, niti javila jednu riječ. Izvoli kazati zašto si prekinula nauku koju si sama odabrala. Neću se
ljutiti, ali hoću da znam istinu.
Ispod gustog vela šešira odgovara tamni i samosvjesni glas:
- Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Evo, ne znam! Znam
samo to da je gospođa Hajdić spremila sve za put u Zagreb, a
mene uhvati neka bol kojoj se nisam mogla oteti. Čeznula sam
da i ja pođem s Hajdićkom, bilo mi je da svisnem ako ne vidim
Južnu promenadu, Savsku dolinu, naše ulice - i zamolila sam
gospođu Hajdić da me povede. To je sve.
- Tako? Čudno. Možda je razlog toj boli i čeznuću neki
mladić u Zagrebu?
- Ne, kumo, meni nije nitko udvarao.
- A nije li ti možda u Beču neki muškarac bio opasan pa
si odlučila pred njim pobjeći?
- Ne, nije bilo takvog pred kojim bih trebala bježati. Iz
javljujem vam, kumo, da ću ponovo ići natrag u Beč, ali sam
morala doći, jer me nešto vuklo. To je sve što vam mogu kazati
i moram vas zamoliti da mi oprostite.
- Ako je tako, ne mogu ništa, ali ti obećajem: slat ću te
opet da svršiš svoj zanat. Sama znaš da nisi udavača s mirazom.
- Zato sam i odabrala cilj života da poštenim radom hra
nim samu sebe.
- Na te riječi skine ona svoje sivo velo, a Julija Oršić istra
živalački pogleda mlađahno lice.
- Tvoje su oči isto tako tajnovite, tako neobično zeleno-
modre kao naše Jadransko more, a kosa ti je čudesno crna kao
tamne sjene naših gora. Samo mi se čini da tvoj osmijeh nije
više onako vedar i vragoljast kao što je vedrina Južne prome
nade. Ali ja te ne mogu prisiliti da mi povjeravaš tajne svojeg
srca. Idi i preodjeni se. Neka ti od Hajdićke donesu stvari.
- Hvala vam, plemenita kumo - reče djevojka.
Sumnjičavim pogledom gleda kuma za njome i konstatira:
"Nešto se u nje promijenilo, o tome nema debate, ali što?
To moram istražiti."
Opet ulazi lakaj i javi:
- Vaša milosti, grof Vjeran Keglević vas moli da ga primite.
- Gle, taj kraljević dolazi u prvi posjet! - nasmije se. -
Odmah ćemo ošišati njegovu slavu, a ti pripremi moju kćer
i sina, da ih na koncu posjeta upoznam s njim.
30 ...

Otišla je u veliki salon. Tu stoji visok mladić u tamnoplavom odijelu s bjelim prslukom. Crna kosa
očešljana je na visoko, sa strane razdijeljena. U ruci drži cilindar i duboko se pokloni. Or-šićka ga
premjeri.
- Vi biste, dakle, morali biti taj mali Vjeran kojega sam
vidjela kad mu je bilo šest godina? Da vas nisu najavili po ime
nu, ne bih mogla u vama naslutiti potomka Keglevićeve rase.
Nešto ste se udaljili od njihova tipa, valjda se približujete majci,
ali to nije važno.
- Vaša milosti, prvi me korak vodi k vašoj presvjetlosti.
- Razumljivo, baka mi je oporučno ostavila da se brinem
za vas, ali je pitanje hoću li se poslužiti tom baštinom. Slušajte,
mladiću! Ako s nekim želim ili moram stupiti u vezu, onda mu
odmah otvorim karte. Moj pokojni muž i ja bili smo pravi do
moroci i živo sudjelovali u Gajevu pokretu. Pošto smo spašavali
monarhiju, dobili smo za nagradu njegovu ekselenciju Alek
sandra Bacha koji je hrvatskim patriotima smjesta zatrubio
mrtvačku koračnicu. Jedni su nestali u tamnicama, drugi su
se sami povukli u tminu, a ima ih koji u četiri zida prkose u
nadi da će još jednom uskrsnuti Gajev pokret. Među ove spa
dam i ja. Ako ste poklonik njegove ekselencije, među nama
ne može biti nikakve veze. Tražim od vas istinu!
Porumenio je uvrh čela i odmah odgovorio:
- Neizmjerno sam sretan vašom izjavom, jer i ja tako
mislim i osjećam.
- Zašto se onda za vas zanima maršal Griine?
- Nikada ga u životu nisam vidio, ali možda je on jedan
od znanaca moje bake koji su često dolazili k njoj. No, ja nisam
nikad prisustvovao tim posjetima, baka me nije nikad zvala niti
ikome od njih prikazala.
- Dobro, onda se on zanima za vas samo radi bake. Nije
ni to ugodno, ali bar znam razlog. Evo pisma u kojem mi vaša
baka piše da uzmete za ženu djevojku koju ću vam ja prepo
ručiti. Maslim da za to ima još mnogo vremena.
- Još ni izdaleka ne mislim na ženidbu.
- To bolje po vas i za onu koja-će vas dobiti za muža.
Oršićka pozvoni i naredi lakaj u da njezina djeca dođu u
salon.
Zatim domaćica nastavi:
- Ako upoznate ljude izvan mojega kruga, budite oprezni.
Ima danas javnih i tajnih žandara. Mnogi se kreću u društvu
i ne slutiš da su žandarske sluge, špijuni njegove ekselencije.
- Hvala usrdno na upozorenju. Prije nego sklopim prija
teljstvo, bit ću slobodan upitati vašu milost.
U salon uđe dražesna šesnaestogodišnja djevojka i mladić od dvadeset godina.
- Evo, djeco, prikazujem vam Vjerana Keglevića. Moja kći
Ninka i moj sin Ljubomir. Nadam se, da ćete u subotu doći na
.3L..

moju društvenu zabavu. Dođite, da vas upoznam s nekolicinom mladića i djevojaka.

- Hvala vašoj dobroti od svega srcal
- A sada idite Veri Vraniczany-Dobrinović. Tamo ćete naći
Jožicu Ottenfels. Nju je zamolio maršal Grune da se brine za vas.
Ovo maršalovo ime progutajte...
Još nekoliko časaka su govorili o zabavi u subotu, a zatim se mladić oprosti.
Kad je prolazio predvorjem, upravo je s druge strane izlazila gospođa Hajdić, a s njome njezina buduća
pomoćnica u pletenju kose, vitka, visoka, lijepa crnka sa zelenomodrim očima. Kad je mladi gost sišao niz
stube, djevojka upita lakaja:
- Tko je taj gospodin?
- Keglević, došao je iz Beča i upravo je bio u posjetima -
odgovori i pođe dalje.
Djevojka se okrene gospođi Hajdić:
- Ne, to nije Vjeran Keglević.
- Kako bi Joško spomenuo ovo ime - začudi se Hajdićka.
- Možda se varate, gospođice Jadranka.
- Nikako, znam točno: mladi gospodin koji je. silazio stu
bama ima tamnu kosu, oči, brkove i zaliske kao i Keglević, ali
sasvim druge crte lica.
- Lakaj je preda mnom najavio grofici Oršić ovoga mla
dića imenom Vjeran Keglević. čudno je to.
- Možda, ipak nije Keglević - i sada se djevojka zamisli.
- Baš mi pada na um. Sretno sam se izvukla da se kuma ne
ljuti zbog mojeg povratka i neću da svojim mnjenjem o Kegle-
viću izazovem zbrku. Pričinit ću se kao da ga nikad nisam vidjela.
Gospođa Hajdić, iskažite mi uslugu i ne recite nikome ništa o
Kegleviću.
- Da, najbolje je šutjeti. Možda ste ga ipak površno pogle
dali.
- Nisam, ali o tome više ni riječi pod ovim krovom. Do
viđenja u vašoj radnji.
One se oproste. Hajdićka izađe na ulicu, a mlada djevojka vrati se uz stube Oršićeve palače.
BEČKI KURIR
Minulo je podne, kad se mladi gospodin vratio iz svojih posjeta kod Oršićke i drugih obitelji. Matilda je
odmah u prvi kat poslala objed. Kad je sve bilo servirano, ode ona u svoju sobu u prizemlje. Videk je
sjedio kod zdenca. Od časa kad mu je majka saopćila da mladi gospodin očekuje vijesti iz Beča, ne pušta
Videk s oka glavni ulaz u palaču.

Oko dva sata poslije podne na veži zazvoni zvono. Videi otvara. Pred njime na konju sjedi starac i pita:
- Stanuje li ovdje mladi Keglević? Imam važno pismo.
Videk pritvori za sobom vežu i brzo odgovori:
- Otputovao je, a vratit će se tek za mjesec dana, pa mi
je naložio neka preuzmem kad dođe pismo iz Beča ili što drugo.
- Nisu mi spomenuli da bi gospodin mogao biti odsutan.
Nisu mi dali novaca za trošak da ga čekam.
- Vidim, izmučeni ste i gladni - prisno će Videk. - Kod mene u kući nema nikoga i ničega. Idem s vama u
gostionicu da vas ponudim objedom.
- Hvala lijepa, rado ću prihvatiti.
Spretno otrči Videk konjušaru pa mu saopći da mora nekud važno otići i onda se vrati natrag k veži pa ide
uz jahača niz Mesničku ulicu, tamo prema Savi, i zaustavi ga u gostionici. Jahač nahrani konja, a Videk
naruči objed i vina. Za vrijeme jela raspravljao je sa starcem o svakodnevnim stvarima, tek na svršetku
dotakne se onog radi čega se dao na ovu pustolovinu.
- Vi sigurno poznate u Beču mladog Keglevića i njegova
prijatelja s kojim on druguje.
- Ne poznam ni jednog, nisam privatni lakaj, služim taj
nom redarstvu.
- Uh pretvara se Videk - mora da je velika čast služiti
tajnu policiju. I dobro vas plaćaju vaši visokorođeni.
- Visokorođeni plaćaju visoko samo sebe, a nas kurire
nisko, ali tko nije zadovoljan, tomu je odzvonilo.
- Hm, čini se da je moj mladi Keglević također jedan od
onih kojemu oni zvone?
- Ili možda vaš gospodin Keglević pomaže njima zvoniti
nekome drugome, jer mu inače ne bi poslali službeno pismo,
nego žandare.
- Baš je dobro da ste me sjetili tog pisma. Dajte mi ga
odmah, sad baš nema nikoga da nas promatra.
Ni časka kurir ne razmišlja. Sit i dobro raspoložen od vina smjesta izvadi zapečaćeni veliki omot iz
prsluka i preda ga Vi-deku. Ovaj se pričini kao da ga ne zanima čak ni naslov, već ga turne u unutarnji
džep prsluka pa nastavi kuriru točiti vino, nudi ga još kolačima za put, dok je konačno kurir morao da
ustane i da se oprosti, zahvaljujući Videku na gostoljubivosti.
Još dugo je Videk gledao za jahačem koji je brzo odmicao od grada, a onda požuri u Gornji grad i tiho se
ušulja u sobu svoje majke.
- Sad treba odlučiti o velikoj stvari - šapne on Matildi.
Ukratko joj saopći gdje je bio i što se dogodilo. Ona sklopi ruke
i šapće:
- Sine, znaš li kakvo si počinio djelo?!
- Još nisam pismo otvorio. - I sad stavi na stol omot s
velikim crnim pečatom i šapne;
3 J"dranka . * 33

- Majko, ako sada dignemo ovu crnu ploču od voska, mogli

bismo saznati pravu istinu- i spasti našeg Vjerana.
Oboje se prepalo od čina što su ga naumili izvesti. U njihovim dušama javljaju se osjećaji poštenja i
odanosti.
- Nikad još u životu nisam izdala ni dotakla tajne svojih
gospodara - šapne ona. - I tebe sam to učila.
- Zar je ovaj gore naš gospodar Vjeran? A da i jest, on
bi nam oprostio taj čin, jer smo ga izveli za njegovu korist.
- Imaš pravo - otvori, Videk, pismo!
Razrezao je omot i na stolu se pojavi veliki komad papira, a gore, na čelu, veliki crni grb habsburške
carevine. Oboje gledaju ispunjeni strahom, prolazi čitava minuta dok ona ponuka sina:
- Čitaj, Videk, živi ili mrtvi. Spast ćemo moje dojenče.
Dršću mu slova i jedva svladava uzbuđenje, prevodeći majci njemačke izreke iz pisma. Na čelu je pročitao
ove riječi: "Gospodine Bardoviću".
I majka i sin jedva su zatomili krik.
- Dakle, ipak prevara. Na omotu je naslov na Vjerana Ke-
glevića, a pismo glasi na špijuna Bardovića s kojim je onaj
barun razgovarao kod pčelinjaka.
- Reci što mu piše - pita Matilda, dršćući od onog što joj
Videk saopćuje.
- Eto, piše mu neki Franc, valjda šef ureda, - i veli da
ne može badava uživati na mjestu grofa Keglevića, već mora
uhoditi zagrebačke domoroce i nas družinu jer je on špijunski
talent. Jao, majko, sad smo otkrili da je ovaj gore špijun Bardo-
vić, a naš Vjeran u ludnici! Najprije dobro spremite pismo da
nas nitko ne zateče.
Spremili su i pismo i omot na dno škrinje pune raznih krpanja, a onda nastavili raspravljati, šapćući.
SRCE SEOSKE DADILJE
Dugo su razmišljali i šaptali o strahovitom otkriću. Ustanovili su da je Videk otkrio crni atentat njegove
carske ekselencije na Vjerana i upravo zato bi mladi lakaj izgubio glavu ako bilo tko sazna o tom
Videkovu činu. Ustanovili su i to da ni jedno od njih dvoje ne može dalje živjeti pod ovim krovom - ne
mogu se pretvarati i ljubazno dvoriti ovog mladića, špijuna njegove ekselencije. Konačno su odlučili da
napuste kuću u kojoj je Matilda kroz 28 godina kućanica, a Videk u njoj živi od svog rođenja.

Odluče da pođu u svoje Zagorje gdje poznaju patriota dra Pisačića kojemu se jedino usuđuju povjeriti
tajnu ovog pisma i zamoliti ga za savjet.
- čudno je to, Videk. Ovu sam noć sanjala da je mali Vje
ran preda mnom sklapao ruke i, plačući, molio: "Spasite me
iz ludnice". I u snu sam ga vidjela s onim dječačkim licem kako
je i naslikan. Baš zato ću biti hrabra i odlučna kad sad dođem
gore i navijestim mladom gospodinu našu odluku.
Uredila se i zaista otišla u prvi kat. Otvorivši salon, opazi mladića kako stoji upravo pod slikom malog
Vjerana, ali je ne gleda, već promatra kroz otvoreni prozor šumu u Tuškancu. Odmah se okrene k njoj,
pitajući:
- Možda je netko došao iz Beča?
- Ne, nije došao nitko - odgovori ona odvažno, a u sebi
misli: "Očekuješ pismo, nećeš ga dobiti".
Njezin pogled pada na uljenu sliku malog Vjerana i uskrsne joj slika iz sna ove noći. I ova slika i taj san
izvor su njezine snage i hrabrosti. Stane mu govoriti:
- Vaša milosti, danas prije objeda dobila sam vijest iz svog
rodnog sela. Iznenada mi je umro rođak, a po njemu zapala
me kuća i zemljište. On leži mrtav, a u kući nikoga - moram
sa sinom otići tamo na nekoliko dana. Videk je ionako bolestan
pa vam ne vrijedi, a moj posao u kući vodit će dobra sposobna
žena iz majura, neće vam ništa nedostajati. Već sutra ujutro
moram krenuti.
Mladić je gleda nekoliko sekundi bez riječi, a zatim upita:
- Recite mi, Matildo, zašto ste to izmislili?
U prvom trenutku se prepala što on pogađa njezinu izliku i hoće da poreče izmišljotinu, ali on nastavlja:
- Zar mislite da nisam zamijetio kako se već tri dana
povlačite od mene kad god bih htio s vama razgovarati i ispri
čavate se poslom?
- Ja sam ovdje zato da radim.
- Ali prvu večer kad sam stigao osjetio sam da među nama
postoji i druga veza. Primili ste me onu večer srdačno, veselo
i toplo. Bili ste, uistinu, ona koja me je dojila i odgojila. Ma
tildo, zašto me sada odjednom mrzite?
- Ne, ne mrzim - brani se ona preplašeno - samo mislim
na svoju starost. - Čovjek jednom mora biti svoj.
- Sve je to izlika, a želim znati razlog - i on naglo pri
stupi k njoj bliže, odlučno uhvati njezinu ruku i još odlučnije
reče:
- Priznajte istinu!
- Nemam ništa da vam priznam - odgovara ona, ali ne
više tako odvažno kao prije. A mladić nastavlja nekim čudnim,
promijenjenim glasom:
- Matildo, vi ste me dojili, odgojili i postavili na noge - ja
sam napola vaše dijete.
-
Ovo je odviše jaki podražaj njezinu srcu. Sva zatrepti, ne može vladati sobom. Sada je još više pod dojmom
sna u kojem je slušala dječaka kako je moli da ga spasi iz ludnice. A sve to razbija njezine snage. Sada je
glas ovog mladića drugačiji. I ona sve tone, u dubokom ganuću sklapa ruke i zajeca čitavim bićem.
- Da, on je napola moje dijete. Molim milost za njega.
Spasite ga, smilujte se. Znam sve i neću vas odati, samo molim
- oslobodite ga. Ostanite na njegovu mjestu. Sutjet ću, ali ga
spasite.
Osjeća da ju je čvrsto uhvatio za ramena, da je trese i čini joj se da su njegove ruke pandže kojom će joj
stisnuti vrat i zauvijek joj prekinuti dah.
- Nemojte me... Kunem se - i padne na koljena.
- Vi ste obezumljeni. Razjasnite što ste sada rekli.
Tako je strahovito gledaju njegove oči da mora oboriti pogled. Hoće li joj sad učiniti kraj životu?
- Ili ste izgubili pamet ili se izjasnite.
- Da bar jesam izgubila pamet, ali sve je to istina. Vi ovdje
mirno spavate, a on mene dozivlje da... - i nju obuze grčevit
jecaj.
- Vi, dakle, tvrdite da ja nisam Vjeran Keglevićl
- I prisižem, nikomu neću kazati, samo spasite Vjerana.
Sve ću zatajiti.
- Zatajiti? A što vi znate? Matildo, zapovijedam vam da
mi smjesta kažete sve.
Uhvati je obim rukama i podigne s poda. Jedva se drži na stolici na koju je sjela. Tek sada zamjećuje
sablast pogibelji koja prijeti njezinu sinu Videku ako mladiću kaže što zna.
- Neću vas pustiti iz sobe dok mi ne kažete što znate.
Njegov zapovjedni glas još je više uvjerava da se malo prije
dala svladati od svojih osjećaja, ali sada je opet zadobila snagu jer razabire strahovitu opasnost koja lebdi
nad njezinim sinom. I nakon nekoliko sekundi odvrati smjelo:
- Ne smijem kazati ništa, zaklela sam se na sreću i zdravlje
sina, ni mojem sinu nisam ništa rekla. Evo me tu, zadavite me.
Ne mogu kazati ni riječi. Ubijte me! Evo, tu sam!
Ove riječi djeluju na njega poput munje. Ruke su mu klonule. Onda razmišlja i promijenjenim glasom
zapita:
- One večeri, kad sam stigao, još niste mislili da nisam vaš
gojenac?
- Onda još nisam znala, ali sam opazila veliku razliku i da
niste znali ni stube ni blagovaonicu.
- Nakon toliko godina - zar je to čudo?
- Ali kako je ono bilo na Južnoj promenadi? Pozvali ste
malog kestenjara da vam pokaže put na promenadu.
- To sam rekao žandarima, ali zapravo nisam dječaka ni
kad vidio. Htio sam samo nevinoga spasiti od žandara.
36

- Ako vam je bilo tako žao kestenjara, budite milostivi

onom dječaku koji je sada negdje daleko i dozivlje nas.
- Vi to zbilja vjerujete? Pa dobro. Obećajem vam da ćete
doskora misliti drugačije, ali tražim od vas da nikome o tome
ništa ne govorite, kao ni dosada, i da ćete ostati u kući dok ja
sam ne riješim ovu stvar.
- I hoćete li spasiti Vjerana?
- Kad ne vjerujete da sam ja - onda moram reći: da.
Spasit ću ga, ali uz pomoć vaše šutnje. Znajte da čekam važnu
osobu iz Beča da dođe. Govorite s njome, a onda mi ga šaljite
gore.
On se okrene i pođe u drugu sobu. Matilda, sva smućena, izađe. Sama ne zna kako je stigla u svoju
prizemnu sobu u kojoj je čeka sin. Nestrpljivo ispituje Videk, a njoj teku suze i jedva nalazi riječi da mu
ispripovijeda o neobičnu prizoru gore u prvom katu.
- Majko, što ste učinili! - kori je Videk. - Zašto ste se
dali od njega smotati oko prsta?!
- S one slike gledale su one njegove očice, a taj mladić
gore najednom je progovorio tako čudnim, dobrim glasom kao
da je bolji nego što nam se čini. I sada zna da poznam njegovu
tajnu, sigurno sam- ga smekšala i ganula. On se možda i kaje,
pa će spasiti Vjerana.
- Samo vas je htio omamiti svojim blagim glasom - pre
predena je varalica.
- Istina je, ali ti ga nisi čuo ni vidio. Steglo ga je u grlu
i u srcu. Ja to znam.
- Sto onda ako se pojavi usred noći i oboje nas ustrijeli?
- Jaoh, Videk, bojala sam se njegovih ruku, izgledao je
kao da će me zadaviti, ali onda, poslije toga, bio je duboko ga
nut. Bio je to čas kad se nije pretvarao. Pričekajmo, sine, on
nešto kani učiniti za Vjerana.
Slijedila je teška, sumorna noć. Videk je zatvorio vrata sobe svoje majke, ali čitavu noć nitko nije pokušao
da ih otvori. I sin i mati bdjeli su i čekali uzalud.
Sutra je svanuo oblačni dan. U kući tišina. Matilda prolazi prizemljem kao u sumrak. Ispod svoda i glavne
veže u dvorištu i oko zdenca svuda je mračno. I bijeli ulazni stupovi u prvi kat kao da su prikriveni
maglom.
Matildina je duša puna neizvjesnosti, što će onaj gore učiniti da ispuni obećanje osloboditi njezina
dječaka? Kako? Cime? "itanja se spleću i zaustavljaju običnu brzinu rada u čitavoj kući. Njezini su nalozi
polagani, isprekidani, zakašnjavaju i koče

žurbu. Sve se vuče kao oni oblaci što ih vidi kroz četverokut zatvorenog dvorišta dok stoji kraj zdenca
gdje djevojke čiste perad.
Osjeća se bijedna, nesretna, kao onda kad joj je umro muž, špan na imanju Keglevića. Pogibelj prijeti
njezinu sinu po krvi i onome po mlijeku. Samo kad ne bi onaj gore pozvao njezina Videka na ispitivanje.
Da to spriječi, polegla ga je u svojoj sobi, dala mu popiti kuhanog lipova cvijeta, kako bi ga posuo znoj.
Onda je dovela lakaja Miška neka vidi da je bolestan i da ne može iz postelje...
"Videk nije jučer čuo onaj njegov pokajnički govor. Jest, glas mu je bio sasvim promijenjen kad sam mu
ono rekla. To ja kajanje! A zar nije Videk ove noći čekao onoga gore da će doći sa samokresom? A nije to
učinio! Jest, ja imam pravo, on se kaje. Moj će dječak biti oslobođen!"
Uvjerava tako Matilda sama sebe i prati svaki njegov korak. Prije podne je, kao svakog dana, izjašio, a
poslije podne nema od njega glasa. Matilda obilazi dvorište i kuhinju, - ali onaj gore se ne miče, ne izlazi.
Konačno pada sumrak. Matildino je srce teško uznemireno, čeka da će on nešto učiniti, pokrenuti za
njezina gojenca, a on se povukao gore, u sobe. što tamo radi? Tada potrči niz stube Miško i javi joj da mu
je mladić naredio neka osedla konja.
- Sada, u mraku, nikad nitko ne ide na šetnju! No, da,
naravno - osedlaj - veli ona pa stane kod zdenca. Tu će ga
gledati kad bude uzjahao. I nešto joj mora reći, ona to sigurno
očekuje. Dok ovako stoji, dvorištem zaječi zvonce na veži. Taj
zvuk ispuni joj čitavo biće. U to doba nema posjeta! Čini joj
se da zvono uopće ne prestaje cilikati.
- Ja ću otvoriti! - vikne ona Mišku. Otvarala je vrata i
onu večer kad je stigao na konju taj mladi gore. Kome će otvo
riti danas ne zna, ali hoće da prva vidi i čuje. Uzima ključ i drhta
vom rukom rine ga u bravu. Otvori vežu.
Vani, u tami, stoji neki čovjek.
- Je li kod kuće vaš gospodar?
- Jest, želite li k njemu?
- Smjesta mu predajte ovo pismo i recite da je vrlo važno
- neka odmah pročita.
- Uđite i pričekajte.
- Ne mogu ostati ni časa, jedva sam utekao da ovo done
sem - i čovjek nestane u tmini. Matilda promatra pismo. Možda
je to oslobođenje za njezina Vjerana?
- Odnesi, Miško, gore gospodinu i reci što si čuo, ali sve
mu reci.
Odmah Miško potrči gore, ali se odmah vrati. Matilda ga čeka ispod stuba.
- što je rekao?
38

Pročitao je, pitao tko je donio, nešto je govorio i potrčao

u spavaonicu. Veoma je uzbuđen.
Matilda nema vremena o tom razmisliti, jer već zamijeti brze korake niz stube i čuje mladićev glas:
- Ne trebam konja, otvorite mi brzo vežu. Gdje je gospođa
ključarica!?
- Ovdje sam, gospodine - oglasi se ona, dršćući.
- Draga Matildo, molim vas priredite večeru, ali nešto bolju
- i to za dvojicu - naglasi on. - Kad se vratim, sve ćete ćuti
i vidjeti "vašeg" Vjerana!
čudno šapće tu riječ "vašeg" ...
- U koji sat mora biti večera gotova? - pita ona, a suze
joj navru na oči.
- Tako, za jedan sat bit ćemo već ovdje. Ako dođemo prije, čekat ćemo na jelo, samo neka bude nešto
dobro. Do viđenja, Matildo! Vi ćete danas biti zadovoljni!
Njegov glas zvuči tako toplo, neobično toplo.
Miško drži fenjer, a mladi gospodin istrči iz veže u mrak. Matilda gleda za njim i razabire da je uzeo smjer
prema Markovu trgu. Onda skrene u Kamenitu ulicu. Silazi nizbrdice i zaustavi se pred velikom
željeznom vežom. Tu stoji žandar na straži. Mladić ga oslovi:
- Ime mi. je Keglević, pozvan sam radi svjedočanstva jed
nom gospodinu iz Beča.
- Da, gospodine, čekaju vas. Izvolite!
I otvori mu staru hrastovu vežu. Na stubama stoji drugi žandar s fenjerom, očito ga čeka.
- Vaša se milost zove Vjeran Keglević?
- Da, ja sam, i dolazim za svjedočanstvo.
Izvolite sa mnom.
- što, zar dolje?
-Dolje imamo ured za takve stvari. Mladi vas gospodin čeka. Silaze niz nekoliko kamenitih stuba i
zaustave se pred nekim ulazom.
Žandar udari o vrata, s one strane netko otvori. Mali fenjer pokazuje uski hodnik, debele vlažne zidine.
Zaudaraju po plijesni. Jedan muškarac ide naprijed, drugi iza njega.
- Kako je moguće da se ured nalazi u podrumu? - pita
mladić.
- Da bude bliže zatvoru!
Kraj slabe svjetlosti razabire se više otvorenih vrata s prozorima od rešetki.
- Sramota je da ste ga ovamo zatvorili!
- Samo polako, gospodičiću, nemojte se uzrujavati! - do
čeka ga neki naduti glas. Na sebi osjeti nekoliko ljudi, čuje zveket
lanaca, divovskom snagom pokuša ih odbaciti, ali u trenutku su
mu sputane noge i ruke unatrag, a tijelo mu padne na tvrdo tlo.
Onda mu raskopčaju kaput i prsluk i posižu do golog tijela:
39

- Ne može nositi sa sobom. Sakrio je u kući.

- Tko se to usuđuje sa mnom tako postupati?
- Šuti, momče, i budi sretan što nosiš glavu - nasmije mu
se neki bradati muškarac, ali u slabom svjetlu fenjera ne mogu
se razabrati crte njegova lica.
- Pozivljem se na zakone - vikne sputani.
- Zakon je u mojoj ruci mač. Ne pitaj, mladiću, nećeš do
biti odgovora. Pazite na njega da mu se u tmini ludilo ne pre
tvori u bjesomučnost. Gdje je ključar zatvora?
- Ovdje sam - javlja se duboki glas iz tmine.
- Za ovog uhićenika uzimam tvoju glavu. Jesi li razumio?
- Na zapovijedi
- Zaključaj ćeliju, a onda dođi gore u kancelariju.
- Na zapovijed!
- Hajdemo, gospodine Merliću!
Brava škljocnu. Sputan lancima, ostao je uhićenik sam. Kroz zaprljano stakalce žućkasti odsjevi fitilja
pokazuju mu obrise ćelije. Debeli glomazni zidovi. Nad glavom valoviti zidani strop, kao pokrivač lijesa.
Na lancu - u grobu...
ANDRAŠ IZ VLASKE ULICE
U prvom katu za starim uredskim stolom sjedi gospodin guste svijetle plave kose. Lice je obavila duga
plava brada. Gospodin Jarec je obrijao kozju bradicu i zamijenio je ovom koja mu skriva polovinu lica.
Pred njim pokorno stoji prvak žandar-ske stanice Merlić.
- Ova mi je zamka dobro uspjela - zadovoljno konstatira
Eduard Jarec. - Koliko ima žandara da ga čuvaju dok ga odavde
odvedem?
- Dvadeset, vaše blagorođe.
- A pozvao sam sada ključara zatvora - izgleda mi vrlo
pokoran, pouzdan.
- Vrlo je pokoran i pošten građanin.
- Do vraga, trebam nekog tko je spreman na svaku lupe-
štinu.
- Da, lopovski poštenjak, to sam htio reći. Taj je za ove
stvari kao stvoren! Evo ga!
U sobu ulazi muškarac srednjeg stasa, crvena okrugla lica, crni i debeli brkovi pomno zasukani, oči
tamne. Pogled pun po-čitanja, ali s izrazom neke dobroćudnosti, upre u nepoznata gospodina. Policajac
ga zadovoljno promjeri i upita:
- Kako se zoveš?
- Zovem se Andraš Fabijančić, iz Vlaške ulice.
40

- Slušaj, Andrašu Fabijančiću, namijenio sam ti vrlo važnu

zadaću na kojoj bi ti zavidjela velika i plemenita gospoda. Bit
ćeš bogat, dobit ćeš pedeset forinti nagrade.
Ova brojka kao da je krvlju napunila Fabijančićeve vratne-žile. Sav rumen pita:
- Molim ponizno, što mi je raditi?
- Najprije moraš uhićeniku donijeti večeru, a pri tom mu pričati da su svi službenici u čast rođendana
ravnatelja redarstva dobili gulaš, kako je bilo mnogo jela, nisi ga htio ostaviti bez večere.
- Na zapovijed! - odgovara Andraš i stoji poput napeta
luka.
- Nadalje pripovijedaj uhićeniku da su mu učinili nepravdu,
a onda grdi njegovu ekselenciju.
- Ne, vaše gospodstvo, to neću - imam sedmoro djece!
- A tako! To mi je drago! - veselo će Jarec. - Dakle,
zaradit ćeš pedeset forinti, no prije svega moraš steći povjerenje
mojeg uhićenika. Nastoj da pojede večeru koju ćeš mu donijeti.
- Vaše blagorođe, ako bude nešto onako slasno i dobro,
onda će biti lako.
- E tako, zato donesi gulaš s vrlo mnogo umaka - to je
važno.
- Vaše blagorođe, gulaš u ovo doba? Nemoguće! Već su sve
gostionice zatvorene, a štednjaci hladni.
- Ali ja moram imati taj gulaš s mnogo umaka. Valjda
imaš znanca gostioničara?
- Moja kuma ima gostionicu "K ruži", a kad ona kuha
gulaš, miriši po cijeloj Vlaškoj ulici.
- Tako, tako, to ja trebam, bit će ti dobro plaćeno. Tu imaš
čitavu jednu forintu za gulaš, ta to je carska naplata, ali neka
je fino, mirisavo.
- Taj će gulaš mirisati od Vlaške ulice do Ksavera.
- Dakle, jamčiš da će uhićenik pojesti sve?
- I polizati zdjelu. Garantiram!
Jarec pogleda Merlića pa će mu njemački:
- Ovog čovjeka želim očuvati za našu službu. Zato ga mo
ram uputiti u čitavu stvar, da ne bi on pomogao uzniku jesti.
Jarec izvadi iz džepa papirnatu vrećicu i tumači Fabijančiću:
- Razumiješ li ti, taj gulaš ne smiješ ni okusiti, ni liznuti
zdjelu. U gulaš se mora usuti ovaj prašak iz vrećice. Nećemo
mladića otrovati, samo uspavati da ga možemo odvesti iz Za
greba. Taj se prašak mora umiješati u jelo prije nego što ga ti
odneseš u ćeliju. U drugom jelu i piću mogao bi prašak osjetiti,
ali u gulašu ne može ni naslutiti. Trkni i smjesta se vrati s gu
lašom, čekam ovdje.
- Vaše blagorođe, dok se štednjak naloži i gulaš pripremi,
treba barem sat i pol vremena.
4L

- Gle, na to nisam mislio, mora se, dakle, čekati. Uostalom,

vozit ćemo uhićenika noću, to je još i bolje, barem neće biti
na ulici ljudi. A sada, evo, ovdje, u ovu ladicu, stavljam vrećicu.
Kad doneseš, pazi, treba dobro umiješati. Znaš li, Andrašu, da ćeš
izgubiti glavu ako u nečem promašiš ili živom stvoru o tome
kažeš samo riječ!
- Vaše blagorođe, čuvam glavu za svoje sedmoro djece.
- Oni su mi najbolja garancija! Ti ćeš svakako nastojati
da uhićenik bude prema tebi povjerljiv i da jede.
- Vaše blagorođe, sad sam se sjetio - moram ga samo
hraniti jer ruke ima svezane unatrag.
- Naravno, možeš mu odvezati ruke i kazati da mu ski
daš lance, jer si na njegovoj strani.
- Ali žandar koji stražari na hodniku spriječit će me da
izvršim vašu zapovijed.
- Vrlo dobra primjedba! Uredit ću da budeš u ćeliji sam s
uhićenikom. Požuri po gulaš!
Andraš salutira, okrene se po vojnički, pa trči niza stube. Za njim silazi Jarec s fenjerom i odmah
određuje žandarima da ključara imaju pustiti k uhićeniku u ćeliju i ostaviti ga s njime nasamu. Stražari
ne smiju pustiti u kuću nikoga, osim ključara s jelom.
- Gospodine Merlić - zovne Jarec žandarskog šefa - sada
moram čekati sat i pol. Dođite samnom u hotel "K caru austri
janskome". Tamo sam uzeo sobe za njegovo visokorođe baruna
.Larsena. Očekujem ga tamo, pratite me, trebam vaše svjedo
čanstvo.
Kad su krenuli niz ulicu, Jarec opomene:
- Naročito mi je drago što sam otkrio da naše redarstvo
ima tako sjajnog ključara kao što je taj Andraš Fabijančić. Moj
me policijski nos nije nikada prevario! Znam nanjušiti ljude koji
će služiti njegovoj ekselenciji na život i smrt.
Izišli su iz Duge ulice u Ilicu. Tu se Jarec trgne:
- Ah, vidim pred hotelom lakaja baruna Larsena. Dakle,
stigao je!
HOTEL "K CARU AUSTRIJANSKOME"
Otmjenim sobama raskošnog hotela "K caru austrijanskome" prolazi barun Larsen. Nervozno cupka
tamnu bradu koja prikriva prvaka carske tajne policije. Tek što je putno odijelo zamijenio svečanim
poslijepodnevnim, oštro pozvoni tajniku Heinrichu. Smjesta ulazi u salon pristali muškarac od trideset
godina, glat-
42

ko očešljane tamnoplave kose, obrijana lica. Odabrano odijelo pokazuje beskompromisnog poklonika
čiste bečke bahovske mode. Poklonio se i čeka zapovijed. Barun šeće dalje i govori:
- Budite što kraći, moji su živci nakon ove strahote odviše
izdržali - referirajte o pošti koja me je dočekala.
- Vaše visokorođe, čitav snop saopćenja naših zagrebačkih
špijuna. Najopsežniji je onaj direktora gimnazije Premrua.
- Ne mogu slušati o tom dok šef policije ne uhiti Eduarda
Jareca. Njegova je izdaja nepodnosiva.
- Ne mogu vjerovati da bi svjesno počinio izdaju.
- Umjesto bjegunca Keglevića, uhitio je žandarskog kuri
ra, a umjesto Keglevićevih pergamenata - naredbe njegove ekse-
lencije.
- Vaše visokorođe, sasvim točno - ali zamislite sliku: Ja
rec čeka u mraku na zavoju ceste Keglevića na konju, dolazi ja
hač i hoće da mu pobjegne, to je više uvjeren da je to Keglević
- uhvati ga, baci s konja, zapuši mu usta da ne može ni dahnuti.
Napipa u mraku plemičko odijelo, a pod prslukom tijelo oblo
ženo pergamentima i papirima. To su živa svjedočanstva da mu
je u rukama Keglević.
- A pitam vas zašto mu ipak nije osvijetlio lice da se uvjeri?
- Zato što se sve to zbivalo ispred krčme pred kojom su
bile dvije kočije zagorskih aristokratkinja, a njihovi lakaji su
počeli vikati: "Razbojnici su nekog orobili, uhvatimo ih". To su
iskazali svi poslušni žandari koji su Jareca pratili pri hvatanju
Keglevića. U potpunom uvjerenju da je to Keglević, nije mu se
mogla ni nesvjesno nametnuti sumnjičava ideja da pali svjetlo
i ogleda lice uhićenika. Da je to i učinio, danas bismo i opet
imali u ruci samo kurira, ali bi o tome saznali zagorski aristo
krati, putnici. Govorio bi o tome cijeli Zagreb, kao što građani
i aristokracija pričaju da je Keglevića maršal Grune preporučio
grofici Jožici Ottenfels.
- Tko vam to veli?
- Ovih dana, što sam vaše visokorođe čekao u Zagrebu,
čuo sam to nekoliko puta. Međutim, one je noći Jarec jurio
k pčelinjaku gdje ste ga čekali, a žandari brzali s uhićenikom
preko austrijske granice. Tek drugi dan, kad ih je dostigao Ja
rec, otkrilo se da je uhićenik tajni kurir njegove ekselencije s
njegovim naredbama, a ekselencija ga uvijek šalje odjevena u
plemičko odijelo da osigura svoje naredbe od napadaja hrvatsko-
-ilirskih buntovnika.
- Jezovit doživljaj, Heinrich!
- Vaše visokorođe bi moglo malim prstom dobiti u ruke i Keglevića i njegove pergamente da ga uhite kao
svakog drugog podanika, ali vaše je obzire zarobio maršal Griine.
- Prokleti Griine. Nisu to moji obziri prema njemu - nego
carski, dvorski. Vi znate što bi njezina carska visost uradila s
nama kad bi se potužio na postupak sa svojim štićenikom.
,,,.,.. 43

- Vaše visokorođe, jednostavno obavijestite maršala da se

tu radi o blagu carske dinastije - maršal će odmah napustiti
štićeništvo nad Keglevićem.
- A onda se pohvaliti njezinoj visosti da je on pribavio
carskoj dinastiji neiscrpno blago - i pobrati titule, odlikovanja
i debelu nagradu. A ekselencija i ja smo bili samo žandari!
Onda ću se radije malo natezati s Keglevićem i hvatati ga tajno,
da o tome maršal Grune ne sazna ni riječi. Sad vam je jasno
da ste dionik goleme, smrtonosne tajne.
- Ponosno dajem glavu za sretno otkriće tajne baš zato
što bi Grune uistinu, sve pripisao sebi u zaslugu. Dopustite mi
spomenuti da bi se za ovaj dobitak moralo Kegleviću iskopati
više dobrih vučjih jama. Bit će s njim okršaja!
- Da, pravo velite. Samo jedno me zanima: kako je Kegle-
vić dospio do Zagreba kad je pouzdano ustanovljeno da ni jedan
jahač - čitav dan nije projahao glavnom cestom, a niti žandar-
skom?
- To nije nikome jasno, ali smatram nemogućim da bi se
Jarec dao podmititi od njega! Uostalom, on se nalazi u Zagrebu,
a meni je šapnuo da sprema Kegleviću mišolovku.
Barunov lakaj, u srebrom opšivenoj livreji, ulazi i preda barunu kartu.
- Vaše visokorođe, ovaj gospodin moli da ga primite.
- Neka dođe! - A zatim će tiho Heinrichu: - Neka tajna
policija bude spremna da ga uhiti.
Jarec ulazi i duboko se klanja. Barun Larsen oštro pogleda tajnog agenta i odredi tajniku: - Neka ovoga
žandari smjesta uhite!
Mirnos toji Jarec, pogleda tajnika i reče mu:
- Vaše blagorođe, molim da izvijestite njegovo visokorođe
neka izvoli odrediti komu bih mogao predati Vjerana Keglevića
koji sjedi svezan u žandarskoj tamnici Kamenite ulice.
Nastala je tišina. Larsen se ne miče. Tajnik Heinrich, brz u shvaćanju svake situacije, priteče u pomoć
gospodaru i postavlja pitanje:
- Kako? Vama je uspjelo da ga uhvatite? Gdje?
- Dobio sam ga iz dvorca barunice Kolenbach, svojom ga
rukom svezao i ostavio u tamnici.
- Cime ste ga domamili?
- Evo, sastavak pisma koje sam diktirao o Bardoviću:
"Dragi prijatelju! U Beču smo se točno dogovorili da ću nakon nekoliko dana doći za tobom u Zagreb, ali
zbog nekih zapreka mogao sam stići tek danas predveče. Tu me zaustavi redarstvo, jer mi putnica nije
ispravna, pa su me zatvorili u žan-darski zatvor i nazvali me skitnicom. Ako ti posvjedočiš da sam,
uistinu, tvoj prijatelj, onda će potomku tako časne obitelji svakako vjerovati. Molim te, dakle, dođi odmah
i kaži istinu, inače
44

ostajem u zatvoru gladan i žedan, bez ležaja, od svih ostavljen. Jedva čekam. Tvoj vjerni prijatelj -
Bardović." Pismo sam poslao po žandaru u civilu.
- I taj se Keglević odmah uputio u zatvor da spasi prija
telja? - podrugljivo pita Larsen.
- Gospodin Bardović ustvrdio je da će Keglević i u pola
noći. dotrčati, i on je dohitio bez daha u pomoć prijatelju. A mi
smo ga bez daha dočekali, svezali i sad sjedi iza debelih zidina
koje stražari dvadeset žandara.
Takav uspjeh probudi Larsenovo dobro raspoloženje. Živci mu se smirili. Predodžbe da tamo iza zidina
leži svezan onaj čije blago želi da otme, dade mu poleta za akciju. Okrene se k prozoru da bi mogao naći
načina kako sada reterirati pred osuđenikom. To je već shvatio njegov tajnik Heinrich i poče da na-viješta:
- Njegovo visokorođe je, dakako, povuklo vašu osudu, jer očekuje od vas da će ovo djelo gospodin Jarec
dovršiti onako kao što to dolikuje prvaku redarstva njegove ekselencije.
- Sve sam udesio da uhićenik bude uspavan i da ga nepri
mjetno prevezem preko granice. Dakle, još imam vremena otpra
titi njegovo visokorođe u staru Kazališnu ulicu, u dvorac da
uzmemo pergamente. Samo se po sebi razumije da nije kod sebe
imao nikakva papirića. Zato u svakom dvorcu postoje tajni pre
tinci u pisaćem stolu, tamo ih čuva.
- To vam je on sam kazao? - upadne Larsen.
- Nisam ga smio preslušavati kad je sva kuća puna žandara
i službenika - a on bi vikao i tajna o uhićenju odmah bi doprla
u palaču Oršić i Kolenbach. A tu je grofica Jožica Ottenfels koja
pokazuje pismo maršala Griinea kako štićenika preporuča aris
tokraciji.
- Veoma neugodno - primijeti Larsen. - Dakle, još ove
noći morate s njim iz ovoga grada. Dobro je što ste ponijeli
uspavljujuće sredstvo, time ćemo ga neprimjetno odstraniti. A
nije li ovdje već s nekim sklopio novo prijateljstvo?
- Nipošto. U kući nije nikoga primio, a sam je pošao samo
u obligatne posjete od deset časaka kod nekoliko obitelji.
- Nije li bio na Zagrebačkoj gori - Medvednici?
- Dva puta je odjahao prije podne. U gori je bilo lovaca,
ali ni s kim nije razgovarao. Uopće je samovao i očekivao nekog
iz Beča.
- Našeg špijuna Bardovića! Baš dobro da ste ovoga doveli
sa sobom. Recite mu neka se spremi i odmah preuzme ulogu gro
fa Keglevića. Onda odredite da upregne kočiju pa ćemo odmah
sada uzeti iz dvorca nacrte i pergamente.
Zadovoljno napusti Jarec sobu. Vani ga strpljivo čeka Merlić.
- Držao sam da njegovo visokorođe ne bi moglo vjerovati
da sam postigao tako veliki uspjeh u lovu na onog mladića. Ali
sada vaše svjedočanstvo otpada. Njegovo visokorođe ide u Gor-

nji grad i moram ga pratiti. Vi ćete sjediti uz kočijaša da mi budete pri ruci ako me u dvorcu, kamo idemo,
ne bi htjeli poslušati. Ovdje smo izgubili jedan sat, ključareva kuma sigurno tek dovršava gulaš, imamo
još vremena.
Narednik Merlić se povuče u vežu jer iz dvorišta dolazi kočija. Odmah zatim pojavio se na stubama
Larsen, uspne se na baršunasto sjedalo, a uz njega tajnik Heinrich. Nasuprot su sjeli Jarec i Bardović, a
narednik Merlić kraj kočijaša.
Na zapovijed redarstvenika Jareca Andraš Fabijančić već je davno zašao u gostionicu "K bijeloj ruži" u
Vlaškoj ulici. Njegova kuma već sprema stolove pošto su gosti otišli.
- Tako kasno, Andrašu? Sada nemam baš ništa.
- Kumo, velika zvijer njegove ekselencije zapovijedala mi
je da smjesta naručim gulaš.
- Ako je velika zvijer, onda neka jede fine zakuske!
Andraša oblije znoj i stade moliti:
- Kumo, glavu nosim pod vješalima ako vam što objasnim.
Ali bez gulaša nema mi više službe ni života.
- No, daleko smo došli pod ovom prokletom ekselencijom
- pa sad neka je: spremila sam sebi za večeru veliku porciju
gulaša, žrtvujem ga za tvoju glavu.
Spustio se na stolicu, a ona ulazi u kuhinju i za deset minuta vrati se s rogožarom u kojemu je lonac pun
gulaša, pribor za jelo i kruh pa sve to pruži kumu.
- Dovijeka ću vam biti zahvalan, draga kumo. Ovo je divno
da ste imali gotov gulaš. Uzmite, taj gospodin je dao forintu za
jelo - i ništa me nikada ne pitajte o tome.
Oprosti se, uzme torbu, dade joj novac pa se žuri natrag u žandarsku zgradu.
Kad je Andraš otključao ćeliju, nađe uznika gdje leži na podu, a uz njega tinja fenjer. Ključar ga ogleda pa
će onda mirno, samosvjesno, kao čovjek koji je potpuno svjestan svoje dužnosti i čina što ga ima izvesti:
- Danas su na rođendan visoke osobe svi službenici dobili
za večeru gulaš pa sam mislio: sigurno ste gladni.
- Nisam gladan nego bijesan i želim znati gdje je taj mladić
koji je ovdje zatvoren.
- Osim vas, nema u ovom zatvoru ni jednog civilnog uznika.
- Iz Beča je došao moj prijatelj i uveče mi poslao pismo
da dođem svjedočiti jer njegove isprave nisu u redu te je ovdje
zatvoren.
- Nije li vas možda prijatelj izdao?
- Mene izdao, a zašto? Sasvim nemoguće. Dvije godine pri-
jateljujemo kao braća - on je pisao svojom rukom. A zašto su
me sada tu zatvorili?

- Cuo sam od žandara da ste se prikazivali za mladog

Keglevića.
- Nisam se mogao prikazivati jer ja to jesam.
- Sad ću vam odvezati ruke.
Mladi uznik začuđen promatra nenadani preokret.
- Ne vjerujete li mi? Meni je svejedno, gospodine, bili vi
pravi ili krivi Keglević, ali za mene je glavno da imate dobro
srce. I zato vam sada dolazi nagrada i pomoć.
" - Kakva pomoć? Od koga?
- Od mene, Andraša Fabijančića, siromašnog građanina Vlaš
ke ulice.
- Zašto biste vi meni pomogli?
- Da vam u poštenju vratim što ste vi učinili meni, mladi
gospodine.
- Do ovog časa nikad vas nisam vidio.
- Ali ste vidjeli malog kestenjara na Južnoj promenadi. Žan
dari bi ga zatvorili i tukli, a vi ste ga spasili.
- Sto je vama taj dječak?
- Moj sin. Znate, moj Tonček prodaje zimi kestenje koje
majka peče. Vi ste žandarima rekli da vas je dječak vodio na
promenadu i zato ste mu dali sekser, ali nije bilo tako. Moj Ton
ček je taj novac čudom našao na trgu. Meni je svejedno, bili vi
pravi ili krivi Keglević, vraćam vam vašu dobrotu.
- Oh, dobri čovječe, što možete učiniti za mene?
- Slušajte: već tri dana dolazi k Merliću neki visoki gos
podin od redarstva s gustom krivom plavom bradom. Danas uve
če mi je rekao da umiješam u gulaš nešto od čega ćete spavati
da vas može odavle odvesti iz Zagreba. I povjerili mi da vam
donesem taj gulaš. Kad su vas zatvorili odmah sam prepoznao
onoga kojega mi je pokazao moj Tonček - i duša mi je moja
rekla: ovaj čovjek ima dobro srce. Onda mi je plavobradi nare
dio da vam od vežem ruke i da vam svašta govorim pa da pojedete
taj gulaš da vas mogu kočijom i sa žandarima još noćas odvesti iz
Zagreba.
- U ovom je gulašu pomiješan prašak za spavanje?
- Još nije. Plavobradi ga je spremio u ladicu, a onda je
otišao s Merlevićem nekud u Donji grad. Vi se ne dajte prisiliti
na jelo ni pilo, bili pravi ili krivi.
- Oh, dragi moj čovječe, kad bih samo znao zašto me okriv
ljuju da se pokazujem Keglevićem?
- Zar vam prijatelj nije ništa pisao u onom pismu?
- Ne, ništa, već samo da mu smjesta dođem svjedočiti kako
je doista on moj prijatelj. Ali, vidite, sinoć mi je već jedna osoba
kazala da nisam pravi Keglević. Zašto sam imao poštovanja pred
njezinom zakletvom?
- Sve mi se čini da ste se morali jako zamjeriti carskoj
ekselenciji. Možda ste negdje govorili protiv njihovih svinjarija
u Hrvatskoj.
-
- Govorio sam samo s đacima i svojim prijateljem.
- A da vas nije izdao taj prijatelj?
- Ne, nikada me on ne bi izdao, mi smo kao braća.
1 Malo još vremena o tome raspravljaju, a onda uhićenik pita:
- Kad biste se mogli domoći onoga praška!
- Tamo je gore, u ladici. Plavobradi mi je pokazao kako
ga moram umiješati u gulaš.
- A da mu vi saopćite da ste umiješali i, ja sve to pojeo?
- A on vidi da vi ne spavate? Ode moja glava!
- A ja ću prividno spavati. Bit ću kao mrtav, mogu sa
mnom raditi što ih volja.
I mladić klone na klupu. Fabijančić ga osvijetli, uzme mu ruku, pa nogu i spušta, udovi mu padaju kao bez
života.
- Baš kao da ste mrtvi. A rekli su da ćete spavati 30 sati.
Kočija i žandari u civilu naručeni su već podveče. Sigurno su se
nadali da ćete doći.
- Prijatelju, donesite mi taj prašak, a njima ćete kazati da
ste ga umiješali u gulaš, a ja sam to pojeo i zaspao. Još će vas
pohvaliti, zar ne?
- I te kako će me pohvaliti! Eto, idem, a vi ostanite mirni.
Andraš zaključa ćeliju i izađe. Na hodniku prišapne žandaru
da još mora izvršiti teški nalog blagorodnog gospodina. Brzo se uspne do Merlićeve sobe. Sve je tamno i
tiho. Digne fenjer i izvuče iz ladice vrećicu, spremi je u džep, pritvara vrata i silazi niz stube. Sretno je
dospoio u ćeliju i veselo šapće uhićeniku:
- Evo, tu je, ali dobro spremite da vas opet ne bi pretraži
vali kao pri dolasku.
Mladić uzme Andrašev nožić, ureze podstavu svojih čizama i gurne tamo vrećicu.
- A sada, gospodine, latite se gulaša, vrijeme ide. - I Fabi
jančić stavi pred njega lonac i kruh.
- Baš je zamirisala ćelija od gulaša, kao u gostionici "K
bijeloj ruži" u Vlaškoj ulici - smješka se Andraš. - Ako bude
sreće, još ćete vi pojesti koju porciju u krčmi moje kume.
- S vama zajedno, to bi mi bila najtoplija želja. Ali recite,
biste li smeli nekome javiti gde se nalazim?
- To ne jer plavobradi mi je obećao uzeti glavu ako tko
sazna samo jednu riječ.
- Onda je drugo. Onda ne želim da nekome nešto javim.
Zahvaljujem vašem poštenju što ste mi otkrili ovu strašnu po
gibelj. Ako se vratim živ, neću vam to zaboraviti.
- A bome ni ja vama. Zamislite da je moj sin bio zatvoren
kao tat! Sramota bi pala po mojoj familiji, žena bi umrla od
nesreće, a moj sin cijeli bi život nosio žig lopova. Svi bi ga izbje
gavali - sve do groba, pa ni tamo ga ne bi na miru ostavili. A
što ćete vi postići ako prividno spavate? - zapita Andraš.
- Cut ću što o meni razgovaraju i možda mi sreća posluži
da pobjegnem.
48 .....

Andraš uzme fenjer i uzdahne:

- Neka mi dragi Bog oprosti što mu prigovaram, ali više puta on dijeli pomoć pravednima na jako male
porcije. A sad idem gore čekati Merlića. Još sam se nešto sjetio: ležite na ruke da vas ne vežu. Kad
spavate, sigurno im neće smetati da vam nisu ruke vezane.
UZBUDLJIVA NOĆ NA OPATOVINI
Matilda i Videk su jako uznemireni. Davno je prošlo vrijeme što ga je mladi gospodin označio za povratak.
Večera i družina čekaju, ali nitko se ne javlja, već puna tri sata. Najposlije zaje-či zvono tamnim
dvorištem. Matilda skoči, otključa vrata. Pred palačom stoji kočija. Miško u dvorištu digne fenjer. U
slabom svjetlu razabiru četiri muškarca što ulaze u dvorište. Jedan od njih počne govoriti:
- Napokon smo kod kuće. Izlazite, gospodo! Neka lakaj
posvijetli gostima!
Matildino je srce prestalo kucati, a trenutak kao da je obamrlo. Kakav čudan glas? Ali jedva čeka da se
uspnu u prvi kat i da im zagleda u lica.
Ulaze u salon. Posljednja ide Matilda. Začuđena opazi da nijedan nije onaj bivši mladi gospodin. Stoji i
čeka. Uto pristupi k njoj mladi muškarac. I on je visok i tamnokos, ima tamne oči i crne brčiće i zaliske.
- Vi ste ključarica? - pita je on.
- Da, ja sam.
- Veseli me. Vaš sam gospodar, a ovo su moji prijatelji.
Onaj pustolov koji je htio uživati moje mjesto grofa Keglevića
u rukama je pravde. Pozvat ću vas kasnije. Sad idite!
Smućena, Matilda ostavlja sobu, pa silazi dolje, sinu. Ne, tako ne bi mogao govoriti s njom pravi Vjeran!
Ali dok je još na stubama, dopre do nje škljocanje ključeva na prvim, drugim i svim vratima prvoga kata.
Žuri se dolje i sve pripovijeda sinu:
- Dvadeset osam godina sam u službi, ali nikada nitko nije
sa mnom govorio tako oholo. Pa kakvi su to ljudi? No, dvojica
nose brade kao da su hrvatski Ilirci.
- Jok, majko! - upada Videk. - Ne bi oni tako s vama raz
govarali. Čudno što nije s njim onaj drugi, a vele da je pustolov.
Čudno! Srce mi veli da nije lako.
U prvom katu iza zatvorenih vrata provodi se prava redarstvena premetačina. Barun Larsen veoma je
uzbuđen i pun očekivanja.
49
4 Jadruika

- Pošto ste mladoga danas uveče tako iznenadili onim pis

mom, ostavio je, eto, i ladice otvorene. No, pergamente je morao
sakriti u neke veće pretince.
Jarec je skinuo kaput, zasukao rukave i spretnim dugim prstima tapka i opipava svaku izbočinu u pisaćem
stolu, u fasadama rezbarija, pa se smije:
- Kakve li domišljatosti ovih stolara - u smišljanju tih
tajnih pretinaca, ali ja ću im već na kraj. Ha, tu je nešto!
Otkrije potpuno nevidljivi pretinac, izvadi požutjeli komad pergamenta i pročita: "Dobar dan, kako ste? Je
li vam bilo teško pronaći moje skrovište?"
Jarec, Heinrich i Bardović se stadoše smijati, ali barun je bio mrk.
- Vaše visokorođe, to je već stara šala umjetničkih rezbara
pisaćih stolova. Takvi veliki pergamenti ne mogu da budu u pi
saćem stolu, to sam već konstatirao. Sve mora da je negdje u or
marima, nevidljivim ili tajno uzidanim.
I nastavi dalje tražiti po zidovima, ormarima, u posteljama, ispod slika, ispod sagova i u škrinjama. Nigdje
ništa. Jarec je već nemiran i obrati se k Bardoviću:
- Gdje je on imao spise u Beču? One večeri ste morali vi
djeti kad vam je sve otkrio!
- Kad sam stigao k njemu, ležalo je sve na stolu, a kad mi
je sve ispripovijedio i pročitao, onda je sve smotao u omot, pre
dao svojem slugu Johanu i rekao: "Odnesite to u žuti ormar".
- Ha, tako je! - vikne Jarec. - On je povjerljiv prema
slugama. Sad ga imamo! Smjesta zovite gore lakaja, a zatim klju
čaricu.
Pozvonili su. Matilda pošalje Miška u prvi kat. Plavcbradi Jarec promotri oštro Miška i strogo pita:
- Gdje su oni pergamenti što ti je dao onaj pustolov da
spremiš?
- Meni nije dao ništa. Ja sam samo drugi lakaj. Možda zna
ključarica ili prvi lakaj Videk.
Jarec odredi Heinrichu da povede Miška u drugu sobu i da ga zaključa, a onda pozove Matildu.
- Molim vas, gdje je onaj smotak pergamenta što vam ga je
dao mladi pustolov da spremite i rekao da nikome o tome ne
smijete kazati ni riječi?
- Niti mi je pergamente dao niti mi je o njima govorio.
- Sam je tako kazao na preslušavanju pred policijom.
- Ako je tako kazao, onda je lagao.
Mirno ulazi žena i stane kod vrata. Jarec je pita hrvatski i vrlo ljubazno:
- Pazite! Ako nam ne odate mjesto kamo ih je spremio,
spremit ću vas u doživotni zatvor.
- Možete me odvesti i na vješala jer ja ništa ne znam niti
sam išta vidjela i čula.
50

- Zar ne znate da je to pustolov koji je htio prisvojiti Ke-

glevićev dvorac? - upita sada Bardović.
- On ne može prisvojiti taj dvorac jer kuća, namještaj i mi
sluge, sve pripada barunici Kolenbach.
Poraz razdraži baruna Larsena i njemački odredi da se sva družina smjesta zatvori u podrum.
I sada je nastala potraga za muškom i ženskom družinom, nastavlja se istraga, tražili su od njih da im
pokažu tajne pretince u zidinama, ali je svatko odgovorio da nikada nije o tome ništa vidio ni čuo. Videka
su digli iz postelje, a on im je odgovorio odvažno i oštro: da ovaj dvorac nikada nije imao nikakvih
sakrivenih ormara.
Jarec, Bardović i Heinrich prisilili su družinu .da im pokažu podrum. I tu su sve prevrnuli i pretražili, ali
uzalud. Najzad ostave družinu u podrumu. Jarec je otkrio neka željezna vrata i opazio iza njih debele
bedeme na kojima je građena sama zgrada. To ga obraduje:
- Eh, tu ćete vi, ključarice, sa svojim sinom poginuti ako
se ne odlučite kazati kamo je taj pustolov sakrio ili odnio per
gamente.
Bilo je očito: - sad će se Videk baciti na Jareca da ga zadavi, ali ovaj je već uperio u njega samokres i
nekoliko kletvi.
- Za vjernost pustolovu vi ćete ovdje umirati od gladi i
žeđi! - S tim riječima on gurne ključaricu za Videkom u uzani
prostor bez prozora i zasune za njima željezna vrata, a onda se
vrati gore k barunu i predloži:
- Vaše visokorođe, izgleda da družina, uistinu, ništa ne zna.
Šteta je trošiti vrijeme da ih preslušavamo, stavljajući ih na muke
kad imamo u ruci Keglevića. Idem k njemu u zatvor i za pola sata
već su nam u rukama spisi.
- Vrlo dobro, to sam vam i ja htio predložiti. Idem s vama.
Sjeli su u kočiju da prikrate put do žandarske stanice. Za vožnje mrmlja barun:
- Vi ne slutite, Jarec, kako je to neprocjenjivo blago za
habsburšku dinastiju. I da nema toga maršala Grunea već bih ja
s ekselencijom stajao pred njezinom visosti carevom majkom i
ubirao divne plodove. No, sada ćemo toga mladog Keglevića smo
tati na mučilima, pa makar ga stavili i na treći stupanj. Momak je,
lijep i željan života, nije lud da život završi na prangeru.
Pred žandarskom zgradom čeka žandar, otvori im vrata, prosvijetli uskim stubama do prvog kata.
Uđu u ured i dadu pozvati ključara. Ušao je brzo, stao u pokornom žandarskom stavu i javlja službenim
glasom:
Vaša milosti, gulaš je mirisao kao dobroj duši tamjan. Pojeo je sve i spava kao zaklan!
Ovo zgodi Jareca kao iznenada ispaljen hitac. -1- Kako? Već je pojeo gulaš?
- Vaše blagorođe, točno sam izvršio vašu zapovijed i vese
lio se što ću obradovati svoje pretpostavljene.
Mucajući prevodi Jarec Andraševe riječi barunu, a ovaj od Ijutine grizne usne i do čela porumeni, što
Jareca ponuka da razjašnjava podrobno:
- Vaše visokorođe, revnost ovog ključara jedino je odgodila
sigurni uspjeh, ali ima tu i jedna prednost. Nakon ove doze
praška, kad se čovjek budi, gubi na dvadeset četiri sata svoja
volju. To mi je prije godinu dana divno poslužilo pri raznim
preslušavanjima, prašak je bolje djelovao nego sva inkvizitorska
mučila.
Baruna Larsena nikako ne popušta bijes pa se Jarec odluči na nešto drugo.
- Još imam nešto važno referirati: vidio sam u Zagrebu
onu ljepoticu sa zelenoplavim očima. Imam o njoj u vezi s Keg-
levićem izvijestiti vašem visokorođu vrlo zanimljivih potankosti.
Tamnobradi Larsen gleda svog agenta, a ovaj jasno razabire da je sada barunove misli malo skrenuo od
uhićenika i ublažio njegov bijes što Jarecu zapinje ovaj slučaj.
- Ovaj izvještaj ostavite za kasnije - progovori Larsen
mirno. - Neka se najprije uhićenik ukrca u kočiju - onda mi
kažite ono drugo kad budemo sami.
- Hajde, Fabijančiću, - nalaže Jarec ključaru - uzmi ne
koliko žandara, neka ga nose, mi ćemo odmah doći, a vi, Merliću,
dopremite iz dvorišta kočiju.
Ukočeno pozdravi Andraš i otrči u ćeliju. Još ima vremena da šapne uhićeniku:
- Stisnite ruke pod sebe da se ne sjete ponovo ih vezati.
Tako, evo vam nožić da razrežete užeta oko nogu ako bi vam
poslužila sreća. Spremite ga u čizmu - sad će žandari. Molim,
pazite na moje sedomoro djece!
Prebacio mu je preko tijela pokrivač, a četiri žandara su već tu. Tu je i baru Larsen, Jarec i Merlić.
- Težak je kao mrtvac? - pita redarstvenik, a žandari po
tvrđuju. Da priredi Larsenu još jednu ugodnost, Jarec pred ko
čijom zaustavi nosače:
- Da ga vidimo! Fabijančiću, posvijetli!
Andrašu nesta dah. Ruka u kojoj drži fenjer obamre, osjeća: u ovom času pridižu mu glavu pod vješala.
Jarec uzme uznikove svezane noge i spušta ih, gleda mu u lice i zadovoljno konstatira:
- Kao mrtav, vaše blagorođe!
Tamna se brada približi Jarecovu uhu:
- Da, u žurbi nisam dao naloge tajniku Heinrichu i Bardovi-
ću. Moram prije onamo, u dvorac, vrlo je važno da nam taj naš
mladić što god ne pokvari. Vi pođite naprijed.
- Ne bih htio s ovim ovdje ostati u tom hrvatskom gradu
- ovdje ništa nije sigurno!

- Smijem li čekati vaše visokorođe sutra popodne na Fer-

dinandovoj žandarskoj stanici?
- Vrlo dobro! - odluči barun i sjedne sam u hotelsku.ko
čiju. Vrati se u Kazališnu ulicu. A Jarec sjedne pokraj uhićenika
kojeg su položili u ležećem položaju na dno kočije. Nasuprot Ja
reću sjedne žandar u građanskom odijelu. Kočijaš je isto takav
preodjeveni žandar. Dvojica žandara na konjima prate kočiju.
- To je mjera opreza - da nas ne bi u noći napali kakvi
razbojnici, nadajući se bogatu plijenu. Dakle, sada krenite spo
rednim ulicama preko Opatovine, tamo nema budne duše. A tu
je novac, vama, Merliću, sedamdeset pet, a tebi ključaru pedeset
forinti - i svakome gurne u ruke novac. Još jednom da naloge
dvojici žandara koji na konjima prate kočiju i onda naredi da
krenu.
U kočiji s desne strane sjedi Jarec, s lijeve leži mladić. Tijelo mu se prepušta gibanju kočije. Kako se ova
drma, s njom se miče i on. Savršeno glumi čovjeka koji spava dubokim snom. Tama u kočiji zapravo mu je
saveznik. Pri danjem bi ga svjetlu Jarec često pogledao - u mraku nema to svrhe, a nema za to ni povoda,
ali uhićenik budno prati kako Jarec neprestano gleda kroz prozor. Tada se kočija iznenada zaustavi. To
uznemiri Jareca!
- Sta je? - pita, izvalivši glavu kroz prozor.
- Tamo, gdje Opatovina ulazi na Dolac, pred jednom ku
ćom stoji mnogo ljudi. U to doba to je sumnjivo!
- Vikni im neka se maknu. Ako ne poslušaju, neka žandari
pročiste put s nekoliko hitaca.
Takav nalog ubrza kucanje srca mladića u kočiji. Kad bi se pucalo, nastala bi pobuna protiv pratilaca
kočije, a on skočio i nestao u mraku. Ali je nada bila kratkotrajna. Tek što je Jarec izrekao svoju želju,
neki duboki glas iz tamne kuće vikne:
- Tko će to postrijeljati naše ljude? Samo se pazite da vam
mi ne polomimo rebra - vi - i proguta psovku što ju je očito
kanio izreći.
- Do vraga! - šapne Jarec žandaru. - Tu ne možeš progo
voriti riječ, a da te tko ne čuje. Eh, da nemam ovdje dragocje
nog uhićenika, odgovorio bih onome vatrenim riječima. Sada
valja šutjeti i pustiti toga drznika na miru. Ne želim se ovdje
dulje zadržavati. Pogledaj što je tamo naprijed.
No, već se približi noćobdija, a s njime dva žandara.
- što se dogodilo da ima toliko ljudi? - pita Jarec žandara
koji se približio.
- Vaše blagorođe, prošao je bijeli fratar.
- Kakav bijeli fratar? Kakva je to ludost?!
- Vaša milost sigurno nije iz našeg grada? - upita noćob
dija.
- Nisam odavle i zato nemam sreću poznati vašeg fratra, a
nemam volje da mu pravim špalir! Noćobdijo, jezik za zube,
neka me obavijesti žandar.
-
52

- Vaše blagorođe - prihvati riječ jedan od dvojice. - Kad

smo prolazili Dolcem, čuli smo ženski vrisak. Krenuli smo odmah
tamo odakle je dolazila vika i našli na okupu mnogo ljudi pred
kućom gdje je u prizemlju radionica nakita od kose.
- Gle, gle, tamo su ljudi sigurno vidjeli ljepoticu sa zeleno
modrim očima, a ne fratra! Pogledaj: ako su možda mladići po
kušali napraviti toj ljepotici podoknicu, a ti je obrani - ona je
odabranica našeg visokorođenog pretpostavljenoga I Razumiješ li?
- Razumijem, no, oprostite, tu se ne radi ni o kakvoj djevoj
ci, nego o fratru. Vidio sam jednu ženu stajati u sredini skupine
kad je pokazivala ljudima drveni trijem kuće na uglu Opatovine
i Dolca i pričala da je trijemom prošao bijeli fratar. Taj fratar,
naime, nije živ.
- Sada već i moji žandari buncaju? Što je s tim fratrom,
govori ljudski!
- U onoj kući Opatovine, gdje ima gospođa Hajdić pletio-
nicu nakita, pokazuje se katkad u noći na trijemu bijeli fratar
- naime duh ... vaše blagorođe - pravi duh!
- Dusi obilaze tek o ponoć - nasmije se Jarec.
- Baš je odbila i sada stoje tamo ljudi, misle da će ga i oni
vidjeti
- Reci budalama da se fratar ne kani više pokazati jer se
boji žandara njegove ekselencije. Rasteraj ljude da mogu proći
Imam važnu misiju
- Neće biti lako rastjerati ljude, vaše blagorođe, oni vjeruju
u duhove i njihovu moć. Vele da taj uvijek dolazi onda kad se u
Zagrebu ima dogoditi nešto veliko.
- Istina je i dogodit će se nešto veliko i baš zato trebamo
prolaz - oštro će Jarec.
- Odmah, samo dok svrše, vaše blagorođe, jer ljudi sada
tamo mole ...
- Eh, njihovim molitvama ne dam sebi sprečavati puta! Ov
dje je pet žandara, tri u civilu, dva u odori. Jednostavno ispalite
salvu i moj će put biti čist.
Žandari skidaju puške s ramena. Uhićenik u kočiji napne sluh, pripravi ruku da posegne za nožićem,
mišice su mu u mislima, strelimice otvara kočiju, zna kakva je naprava, gdje će je naći, kako jednim
udarcem rastvoriti vrata i umaknuti među ljude. U tom času javlja žandar, zaustavljajući drugove:
- Ne dajte, vaše blagorođe, paliti puške. Nije dobro prkositi
bijelom fratru Opatovine. Vjerujte, nevalja se s njime svađati.
- Glupane, govoriš kao da je živ!
- Vaše blagorođe, ovdje sam više godina. Ako vam ovaj
bijeli fratar prijeđe preko puta, nećete imati sreće u pothvatu!
Jarec izusti kletvu. Ipak smjesta promijeni odluku:

- Htio bih što brže umaknuti iz grada, dakle, bolje je da ne

pobudim pozornost. Ne pucajte! U gunguli bi me još napali. Skre-
ni u Novu Ves, kraj fratarskog samostana pa na Kaptol, a onda
ćemo preko Harmice.
Pripovijedanje žandara u civilnom odijelu o bijelom fratru pobudi u Jarecu osjećaj da bi se mogao još
bolje osigurati i određuje onoj dvojici žandara u odorama:
- Dođite sa mnom i vas dvojica. Bit ću sigurniji. U ovom
gradu se ne zna gdje te čeka zapreka. Meni se silno žuri. Jedan
neka sjedne uz kočijaša, a drugi k meni u kočiju. Samo pazi da
ne sjedneš na čovjeka koji tu spava.
Naposljetku su brzo umaknuli natrag, izašli na Harmicu, odavle na Marvinski trg i,nastavili put pod
dvostrukom pratnjom žandara.
- Osjetio sam na Opatovini neku opasnost - veli Jarec žan
daru što sjedi uz njega. - Kao da mi je taj bijeli fratar prišap-
nuo: "Pazi, uzmi sobom i ovu dvojicu! Tu bi te mogla zadesiti
neprilika!" Dobro je tako. Vozit ćete se sa mnom dok ne zabijeli
zora, a onda možete obojica pješke natrag.
- Kako zapovijeda vaše blagorođe!
Pustom cestom prema Podsusedu vozi kočija, a uhićenik leži na podu i uzdiše:
"O ti nesretni bijeli fratre, pokvario si mi mogućnost da u gunguli pobjegnem. Žandarevo i Jarčevo
počitanje prema bijelom fratru pogoršalo je moju situaciju. Sada imam petoricu. Zar čekati drugu
priliku? Gdje će mi se ova pružiti? Kada! I hoće li?"
Bila je duboka noć. U maloj kućici Vlaške ulice, gdje spava sedmoro gladne dece, diže se njihova majka i
pita:
- Andrašu, došao si kasno kući umoran, a ne spavaš. Je li
ti zlo? Zašto uzdišeš?
- Joj, ženo moja. Kako da to rastumačim? Znaš, oni koji
mogu svojim malim prstom sve nas druge ljude turnuti pod
zemlju zapovjedili su mi da im službeno pomognem u nepra
vednom djelu.
- A ti si to učinio - Andrašu?
- Ja sam mislio ovako: zapovijedaju mi da pomognem ne-
pravici! E dobro! Ja ću zapovijed izvršiti, a ispod stola dodati
svoju ruku - pravici! Više je puta, kad izvršiš zapovijed neprav
de, isto tako kao da j<j> podmetneš nogu.
- I podmetnuo si?
- Jesam - ali sad dolazi ono pravo, ona uvreda. Oni su
mislili da sam pomogao njima, a ne pravici i lupeži nepravde
pljunuli na moje poštenje: visoki gospodin mi je dao pedeset
forinti nagrade.
-
54

Dva stvora dršću u noćnoj tišini. Debele kaplje znoja cure niz Andraševo bistro čelo. 2ena roni suze.
- Joj, Andrašu, taj novac nosi nesreću pod naš krov.
- Zato ga nisam donio u kuću. Zakopao sam ga u gnojištu.
Rekao sam: Andraš Fabijančić, siromah, građanin Vlaške ulice
grada Zagreba, prije će iskrvariti ove ruke, prije će uništiti tije
lo, nego zablatiti svoje poštenje nepoštenom imovinom. Banke će
tamo sagnjiti, ali uvreda peče.
Dok u kućici spava sedmoro gladne djece, a njihovi se roditelji groze od nepoštenih novaca, u žandarskoj
kasarni prevrće se u postelji Merlić žandarski narednik. Muči ga teška uvreda:
- Ja - narednik žandara, dobivam samo dvadesetpet forinti
više od onog odrpanca ključara!
A u Kazališnoj ulici, u lijepom dvorcu, prolazi Bardović otmjeno uređenim sobama. Zaustavi se u salonu
gdje sjedi barunov tajnik Heinrich. Ovaj odmjeri mladića nešto porugljivo.
- Dakle, što je? Njegovo visokorođe je otišlo u hotel spa
vati, a mene je zamolio da vas uputim u vašu ulogu mladoga
gospodina. Očito nemate druge brige, nego pregledavati ormare?
Slušajte, jako ste nespretni kao domaćin. Već ste davno morali
pustiti na slobodu družinu, netko nas mora služiti. Mi ćemo ovdje
davati zabave, a tko će voditi kućanstvo?
- Ako siđem u podrum, družina će navaliti na mene. Morao
bih se pobrinuti za ključaricu, a nakon Jarčevog postupka kako
da se ulagujem toj babi?
- Jako ste odvažni.
- Imate li samokres?
- Imam! Idemo dolje.
- Idite sami, ja ću se zatvoriti ovdje gore.
S prezirom ostavi Heinrich mladića. On se odmah zaključa. Uvjeren je - družina će ga napasti. Dotle je
barunov tajnik otvorio podrumska vrata. Muška i ženska družina blijedih lica stoje u sredini mračnog
podrumskog hodnika. Svi nagrnu k njemu. On ih prijazno oslovi:
- Vas su ovdje nepravedno zatvorili. Dolazim vas spašavati.
Iziđite!
Natisnuli se na stube da što prije iziđu.
- Sve ću vam razjasniti - veli on. - Mladi grof nije kriv,
nego onaj modrobrad. Sad smo ga izbacili iz kuće. Vi ste slo
bodni! A gdje je ključarica?
- Onaj s plavom bradom vodio je njih dvoje u podrum
prije nas. Mi ih tamo nismo ni vidjeli ni čuli - objašnjava
Miško.
- Donesite svjetlo i tražite ih.
Pošli su dolje kroz sve tamne prostorije što se pružaju ispod kuće među bedemima. Otvorili su veliki
četverokutni prostor, prepun bačava, škafova i drugh kućnih potrepština, ali ključarice i sina nigdje.
56

- Tu su željezna vrata - upozori Miško. - Ovdje je zasun.

Odrine ga i ulazi sa svjetlom. Onda krikne: ključarica leži
mrtva. Videk je još živ. U polunesvjesti Videk gleda kako je Mišico dignuo Matildu i ponio u prizemlje.
Malo zatim već je Videk čvrsto stao na noge i ulazi u sobu. Na postelji leži njegova majka bez znaka
života.
- Ako je mrtva, u toj će kući sutra biti groblje!
Sva se družina ustrčala oko ključarice, trljajući joj octom sljepoočice i žile na rukama. Ulazi i tajnik,
izvuče iz džepa bočicu s nekim mirisom i stavi Matildi pod nos. Blijeda lica i upalh očiju Videk zuri u
majku, a duša mu prisiže na osvetu.
- Ako je umrla, .nijedan od njih neće dočekati sutrašnji dan!
Dršćući čeka i stišče pesnice, pripravan da guši. Teški su
časovi. Majka se budi polagano, uzdiše...
- Gdje sam
Sva se družina natisnula oko nje. Svi šute. Heinrich razabire-da u toj šutnji leži prijetnja uvrijeđenih
ljudi. Nešto mora učiniti da se ne bi pobunili protiv Bardovića.
- Ljudi! Vama je učinjena nepravda, ali to je skrivio onaj
pustolov koji je htio uzeti mjesto vašeg pravog gospodara. Cim
je lupež doznao da pravi Keglević dolazi, htio je pobjeći, ali su
ga uhvatili. Tada vas je optužio da ste znali kako on nije pravi,
da s njim ortačite i da ste za to od njega primili novaca. Kas
nije je priznao svoju laž i zato smo vas odmah pustili iz zatvora.
On je to skrivio. A vaš pravi gospodar duboko žali što vam je
nanesena nepravda.
Nitko ne odgovori. Odviše su ojađeni, a da bi mogli uzvratiti nešto prijazno. Heinrichu se čini da Videk
nije značaj koji može zaboraviti. Njegov mračni pogled ulijeva mu uvjerenje da je svaki daljnji govor
družini suvišan, Viddk i Matilda su njihova savjest i njihovo uvjerenje.
- Sad vas ostavljam! - reče on. - Nadam se - do sutra
bit će ključarica posve zdrava.
Ni sada nitko od njih ne reče ništa i tajnik ih ostavi. Videk bdi uz majku. I ostali su oko nje.
- Sutra u zoru idem Oršićki - odluči Videk.
- Mladi je uzeo ključ od veže, one na ulicu i one na vrt.
Zatvoreni smo!
- Sto je to, ljudi, došlo na ovu kuću?
Tiho šapću, nagađaju o događajima koji bi mogli slijediti drugi dan.
- Ne dao bog da je onaj mladi pravi gospodari - tiho će
Miško.
- Onaj pravi bio mi je sto puta dražil - šapne konjušar.
- Ali kamo je nestao?
57

LUĐAK
Bez odmora putuje Jarec cijelu noć. Kočija se trese, nagiblje se sad lijevo - sad desno. Uzalud pokušava da
zaspe. Da skrati vrijeme, razgovara sa žandarskim narednikom koji mu sj"edi nasuprot. Ovaj mu
pripovijeda o raznim uzbudljivim događajima svoje službe, pa i o šaljivim zgodicama, ali ni ove ga nisu
zabavile. Umoran je i gladan.
- Hoćemo li stići doskora do kakve krčme?
- Još dva sata pa se vaše blagorođe može odmoriti i nešto
pojesti. A ovaj ovdje u kutu kočije?
- Spavat će sve do sutra u noći.
- I ne treba mu ni jesti ni piti?
- Ne zna za sebe. Možeš ga metnuti u kipuću vodu, neće se
probuditi. Spava od lijeka koji mu je dao doktor. On je lud.
Da nije popio taj lijek, sve bi oko sebe razderao.
- Ah tako, vaše ga blagorođe vodi na liječenje?
- U ludnicu. Visoki je gospodin pa sam to morao učiniti.
Baš me muči taj dugi put!
- Pokušajte barem drijemati.
U kutu lijeve strane kočije leži mladić. Mrak i drndanje kočije prikrivaju njegovo prividno spavanje. Kad
su ga položili u kočiju, spustio se tako da mu glava bude okrenuta k stijeni kočije kako bi sakrio lice da
ga ne gledaju. Ovaj je oprez za noć bio suvišan, no što će biti kad svane dan? To ga pitanje uznemiruje. Na
svjetlosti dana može se otkriti njegovo prividno stanje. A opet, od svanuća danje svjetlosti očekuje
mogućnost da se pokuša probiti iz ove strahovite pratnje žandarskih bajuneta. Prvu krčmu Čeka mnogo
željnije od Jareca.
Prve bijele sjene što dopiru kroz prozor kočije podvostruče napetost njegovih misli i mišica. Čvrsto sklopi
oči. Sada nastupa opasnost da ne opaze varku. Odlučno sakupi sve sile kako bi se prikazao u dobrom snu.
Pažnja mora biti budna, misao hitra, odluka odvažna. Sva su mu sjetila nategnuta. Očito njegov otmičar
drijema. Što će odrediti kad stignu do krčme koju je spomenuo žandar? Konje moraju ispregnuti da ih
nahrane i napoje. Dakle, kočija će ostati u dvorištu, a što će s njim? Sve ovisi o Jarčevim odredbama, o
trenutku, sretno ili nesretno odabranom.
- Evo, sviće! - upozori žandar. - Za pol sata dospjet ćemo
do krčme Kupljenovo.
- Hoćemo li tako rano dobiti jelo? - pita sneno Jarec.
- što god zaželi vaše plagorođe. Samo, dakako, moraju ku
hati ili peći, ali i konji se moraju odmoriti, inače ne možemo
dalje.

Nova nada uhićeniku. Jelo će u krčmi tek pripravljati. Hoće li žandari biti kraj njega? Svi valjda neće
stražariti uz kočiju goloruka čovjeka koji će spavati trideset sati! U tome leži sva njegova nada.
Opet je tiho u kočiji. Danja svjetlost biva sve jača. Mladić to opaža kroz stisnute vjeđe. Kočija ide sve
polaganije. Konji su iznemogli. I to mu ide u prilog.
- Tu smo! - čuje se kočijašev" glas. - Vaše blagorođe,
ovdje se moraju konji dulje odmoriti ako želite putovati dalje.
- Razumije se, idemo u dvorište.
Polagano ulaze u dvorište. Čovjek kraj kočijaša i onaj s Jarcem u kočiji nose žandarske odore što krčmaru
ulijeva pokornu poniznost. To Jareca zabavlja:
- Gle, taj dršće od naših perjanica! Kad bi krčmar znao
da i oni na konjima skrivaju žandarske samokrese pod civilnim
kaputima, sigurno bi ga morali polijevati vodom!
Kočija se zaustavi i potrese mladićevim tijelom. Jarec brzo otvara vrata, sune na zrak, proteže se:
- Odrvenilo mi tijelo. Dakle, krčmaru! - Oslovljeni se kla
nja gospodinu. - Najprije zobi i sijena za konje, a što imaš jela
za nas? 2elim čestiti doručak.
- Za sat vremena može vaša milost dobiti najfinijeg pečenog
kopuna i kuhane slanine.
- Dobro, za moju pratnju slanine, za mene pečenog kopuna
i vina. A sada još ležaj da se odmorim.
- Neka vaša milost izvoli u sobu.
Najprije Jarec podrobno određuje žandarima:
- Vas dvojica, koji ste jahali uz kola, i kočijaš koji je tjerao
cijelu noć konje, ležite na travu, ti što si drijemao uz kočijaša i
ti što si bio sa mnom u kočiji, brinite se za konje i našeg luđaka.
Jedan neka dvori konje, a drugi će paziti da nitko ne dolazi blizu
kočiji.
Krčmar pogleda kroz otvoreni prozor u kola i preplašeno
pita: i
- Zar vozite mrtvog čovjeka?
- Ne, taj spava od praška koji mu je dao liječnik, siromah,
lud je, ostavite ga na miru, da se piobudi, sve bi vas razderao.
Imaš li šupu?
- Evo, tamo! Ima vrata u dvorište, daju se zatvoriti i nitko
ne može siromaha zadirkivati. Samo ovaj jedini ulaz vodi u šupu
iz dvorišta. Tu je siguran.
- Vozite kočiju onamo. Eno,.već vidim u daljini ljude i bla
go. Zurite se, ne želim da ga vide - odredi Jarec.
Odmah od vezu kočiju do vrata šupe, onda ispregnu konje, nnu kola u prostoriju, sagrađenu od dasaka s
velikim vratima u dvorište. Sam Jarec sve ogleda: šupa nema prozora, ni straga ni sprijeda, zadovoljno
odobrava i nalaže:

.58.

- Zatvorite vrata. Nitko ne smije ovamo dovesti kakva kola.

Iznamljujem i plaćam čitavu šupu.
Onda naredi žandaru koji je s njim sjedio u kočiji:
- Pazi tu pred vratima da nitko ne može ući. A ti, krčmaru,
pošalji ovom oružniku ovamo jelo. Kad drugi podvori konje, on
da i njemu isto takav doručak. Uh, kako sam umoran. Krčmaru,
ne brbljaj svojim sajmarima o luđaku.
- Evo, gospodine, vrata su zatvorena. Sada ne može nitko
do njega. A kada vide gospodina žandara, neće se nitko usuditi
ni pogledati prema šupi. Znam ja svoju dužnost da šutim.
Po treći put Jarec određuje žandaru:
- Pazi, ostani tu, pred zatvorenim vratima i čekaj dok te
zamijene. Ne mogu se više držati na nogama. Prospovat ću dva
sata, onda me probudi da pojedem pečenje i nastavimo put. Vas
dvojica u odori možete se vratiti u Zagreb, ali tek kad mi krene
mo dalje.
- Vaše blagorođe, bit će kako ste zapovjedili!
Teturajući, odlazi Jarec u krčmu, baci se odjeven na postelju u krčmarovoj sobi za putnike, dok su vani
trojica oružnika, odjeveni u civilno odijelo, polegli na travu pod lipom. Jedan od dvojice u odorama ode s
konjima, a drugi stoji pred šupom i promatra ljude što se zaustavljaju pred krčmom da se malo okrijepe.
Dvore ih gazda i njegova djeca. Iz kuhinje se čuje glas krčmarice kako požuruje djevojke neka što brže
očiste kopana za odlična putnika. Žandar s puškom stoji pred vratima šupe, a ljudi odvraćaju od njega i
poglede. S one strane šupe, koju stra-žari žandarska puška, miruje kočija. Uhićenik još nepomično leži.
Sada je oko njega tišina i on se usudio otvoriti oči. Oko njega tmina. Zar je sam?
Sluša, osluškuje. Nastoji sebi pomoći svim sjetilima da bi razabrao je li sam ili je netko u blizini kočije
pritajen. Nitko ne diše u ovoj prostoriji. Samo onkraj vrata su ljudi. A tamo stra-žari, kako je razabrao iz
Jarecove odredbe, žandar. Zna, vani su i sa j mari.
"Sto sada učiniti? Da prodrem van, udarim stražara i pokušam bježati? Možda ima koji sajmar vani konja,
bih li u metežu dospio uzjahati i pobjeći. 2andari će pucati za mnom u sajmare, u nevine ljude koji ništa
ne slute. Druge izvrgnuti smrti da spasim sebe? Ne, to neću učiniti" - razgovara on sam sa sobom.
"Tražim nešto drugo? Jarec je odlučio spavati. A i žandarima u civilu je dopustio leći. Ovi su zacijelo
zaspali. Jedan stražari, tu vani, pred vratima. Onuda ne mogu, ali izlaza s druge strane nema."
Razabrao je to iz razgovora kad su kočije uvezli ovamo i zatvorili jedna vrata s dvorišta. Zato su je i
ostavili ovdje jer šupa nema straga izlaza. Do njega dopre buka, dozivanje, razgovor, smijeh i opet buka
sajmara.
M

"Dokle će ovdje razmišljati?" - pita se on. "Uspravi se, rini zidine, diži krov ili - umri!" zapovijedi sam
sebi, makne se, izvuče iz čizme nožić odlučno razreze debelo uže oko nogu. Digne, glavu, odnekud dolazi
k njemu tračak svijetla. Možda ga iz kakva zakloništa promatraju? Vrata se nisu odškrinula, dakle, otkud
ova mala zraka svjetla?
"Neka! Dosta je razmatranja. Naprijed!" - i on rine glavu kroz prozor kočije i traži otkud dolazi zraka
svijetlosti. Odozgo. S krova šupe? Još jače proviri... Srce mu kuca silovito, on spozna da svjetlost dolazi s
tavana šupe. Da, da! Svaka šupa ima tavan za sijeno. Tavanska vrata nisu čvrsto zatvorena. To nije nitko
od njegove pratnje mogao opaziti pri danjem svjetlu. Tek u mraku su zatvorili šupu, a sada se opaža zrak
svjetla. Jednim mahom zna sve.
Izađe, uspne se na kočijaševo sjedalo, stane na krov kočije, uhvati se za drvena tavanska vrata, otvori ih,
ugazi u sijeno složeno na tavanu. I već u istom trenutku povuče vrata natrag - dolje je kočija opet u
mraku. Ogleda se po sjeniku. Sunčano svjetlo pada kroz napola pritvorenu rupu sa strane dvorišta krčme.
Ovuda spuštaju sijeno kad ga krčmar prodaje putnicima. Dakle, s druge strane, nasuprot ovome, mora biti
otvor za tovarenje sijena. Pozna on te uređaje. Puzi po čvrstom natrpanom sijenu, tražeći izlaz.
Kroz pukotine dasaka proviruje svjetlost. Kao da mu je tijelo primilo sto snaga! Divlje se probija. Ruke su
mu željezno oruđe, prsti grablje, rastvara, čavlima zabijena vratašca i odrine ih. Pred njime je stražnji dio
suše otvoren, a pred njim dolje vrt, polje, grmlje, šuma...
Dubina u koju se mora spustiti nije velika, ali on izvuče tovar sijena, baca s tavana dolje, spusti se i pade
na meko tlo, ali već divlje skače uvis, pretrči vrt, provuče se kroz ogradu od grmlja. Iza toga prostire se
polje, ravno, pusto, svakom oku do-hvatno polje... Tu se ne može sakriti, ali on trči, trči bez daha u
pogibelj... Ako koji od žandara dođe iz šupe, mora ga vidjeti, otkriti. Prije nego stigne do šume, posut će
ga taneta. Svejedno! Divlje, bezumno smiono trči u život ili smrt.
Ne zna kako je dospio do šume. Tu stane. Svaki progonitelj mora zdravim razumom predmnijevati da
bjegunac mora naprijed, prema istoku. Njegova dosjetljivost uputi ga na zapad, dakle natrag smjerom
kojim progonitelj ne bi ni u snu pošao za njime. Samo tako može uteći prevari progonitelja.
Ne osjeća više svojih udova, ni prsiju, ni srca. Pretvorio se u pahuljicu što je nosi zračna struja.
A žandar tamo pred vratima stražari i krijepi se jelom i pilom. Prilazi mu krčmarev sluga i javlja da se
mora popeti na sjenik, skinuti sijena putničkim konjima. Stražar kimne. Momak se uspinje 1 jest vama
što su prislonjene s dvorišta na sjenik. Sti-
61

gavši gore, začudi se. Stražnje su daske provaljene. Zar je netko krao sijeno? Preskakuje preko sijena,
pogleda dolje gdje je rastepeno sijeno na zemlji. Brzo siđe i javi gazdi:
- Gazdo! Netko je provalio na sjenik i bacio dolje straga
sijeno - da znate - ja nisam kriv!
Ukočio se krčmar. Grdi, psuje, ide pogledati, vraća se i pripovijeda žandaru:
- Okrao me netko na sjeniku, a još u zoru bile su daske na
tavanu s one strane cijele. Dok vi tu sjedite, bio je gore tat!...
- Tat da je ušao u sjenik na moje oči? - uvrijeđeno će žan
dar. - Možda čak kroz ova vrata koja čuvam? Vi ste pijani!
Da opere svoju čast, žandar ustane i otvori vrata pa se okosi:
- A gdje su tu ljestve? Gdje je tu ulaz u sjenik? Hajde,
ostavite šupu da nitko ne smeta bolesniku! - viknu momku koji
je znatiželjno zirnuo u kočiju da bi vidio luđaka. Ali nema onoga
koji spava. Htio bi reći, ali opet radije šuti. Boji se žandara kao
đavla pa s krčmarem napusti šupu.
Žandar ide za njima. Ipak se na pragu okrene kao da ga nešto zove da pogleda luđaka što spava.
Instiktivno se vraća i pogleda u kola. Ne vidi ništa. Sklapaju mu se oči od nespavanja, a baš ga mora
pogledati... Ide bliže. Zuri. Tare oči. Opet zuri. Što se dogodilo da on ne vidi? Pristupi još bliže. Kočija
prazna! Vrata samo prislonjena... Pomutilo mu ono malo vina svijest? Nema ga tu. Ogleda se po šupi,
otvori vrata kočije širom. Nigdje ne vidi nikoga ... Zadršće mu koljena! Sav trepti od užasa...
Zar se onaj probudio? Ako jest, kamo bi otišao? Kamo kad nema izlaza do onog koji on čuva? Na sjenik -
ovdje nema lje-stva. Sad mu sine strahota: "Sjenik, sjenik! - krikne i potrči iz šupe, a onda oko drvene
zgrade, straga, gdje je krčmarev momak vidio izbačeno sijeno.
Jest! Dolje na travi gomila suhe trave, a gore daske tavana, izvađene ... Okreće se i on i sve oko njega.
Gleda preko polja, grmlja, sve do šume. Neki mladić trči prema šumi! Nije ga vidio u noći, ali ovako trčati
može samo čovjek koji želi uteći. Trgne pušku s ramena i puca, ali ne vidi ništa. Među sajmare pred
krčmom pade odjek puške iza sjenika.
Prepali se i oni i krčmar. Oružnici što su spavali pod drve-ćem u dvorištu skaču uvis. Ustrčali se žandari u
građanskim i službenim odorama. Puška i samokresi njihovi traže nišan. Saj-mari se stisnuli uz krčmu.
Odanle istrči Jarec. Zaboravio je uzeti krivu plavu bradu koju je prije spavanja skinuo, a vlasulja mu se na
glavi nakrivila. Sajmari su, naočigled smiješne slike čovjeka, zaboravili na hitac iz puške i veselo šapću
narodnu rugalicu:
- Krive kose - špijuni nose...! Krivu bradu - špijuni
imadu... 62

Žandar koji je probudio Jareca vodi ga u šupu. Još omamljen od sna zuri u praznu kočiju. Trepteći traži
njegov pogled. 2andar mu pokaže gore na sjenik. Ne vide se u polutami vrataS-ca, ali žandar tvrdi:
- Onuda gore je uhićenik pobjegao!
- Lažeš. Lažeš, ukrali su ga! Odnijeli ispod tvoje puške -
vikne Arec žandaru, trgne samokres i razmahuje oko njegove
glave. Prestrašeni žandar se već smatra pogođenim usred čela,
ali pred smrt se usuđuje izreći svoju obranu:
- Svi oni ljudi tamo oko krčme su vidjeli da sam tu stajao
i nisam nikoga pustio blizu. Pobjegao je onuda straga.
Ni maknuti se ne može! Čuješ li? - viče Jarec.
- Može se maknuti kad bježi!
- Ne može, ti prokleta tikvinjo! Ne može!
- Vidio sam ga kako trči...
- Pijana budalo - on spava!
- Ali, vaše blagorođe, on trči!
- Blago rogato, koga si pustio blizu kočiji, čuješ li? Ne, tko
ga je uzeo, ukrao? Govori, ži - vi - no, gdje je uhićenik!
- Pobjegao je prema šumi...
Taj odgovor iza Jarčeve šije pogađa ga kao udarac kundakom. Ustuknuo je od tih riječi što ih je izgovorio
njegov najpouzdaniji narednik koji sada dolazi iza njegovih leđa. Ali se Jarec izdera i na njega.
- I ti mi zabijaš čavle u mozak? Znaš li da se mladić može
probuditi samo u roku trideset sati? Znam sat i čas. Sva svjet
ska znanost svjedok mi je: on mora spavati do noći i zato on
spava i dalje ... spava znanost to veli...
- Neka mi visokorođena znanost oprosti...
- Ne može! On spava! Vi ste svi skupa zaslužili vješala. Net
ko je iz Zagreba došao i ukrao ga, ili ga je ovaj žandar pred šu
pom prodao za cijeli imetak? Čuješ li?
- Nije! Ja sam svojim očima vidio mladog gospodina kako
bježi. Spustio se tamo sa sjenika.
- Spavajući? - vikne Jarec užaren od bijesa. - Spavajući,
bježi?
- Spavajući ili budan, ipak on bježi, a mi gubimo vrijeme.
Ovo je Jarecu pljuska. Ali on je ne osjeća. Njegova se misao
zakopčala o uvjerenje da uhićenik spava, mora spavati do noći. Prašak za uspavljivanje je prokušan.
Količina točno određena. Po svim pravilima njegova iskustva i medicinske znanosti uhićenik mora tu
ležati i bespomoćno spavati. A evo: niti leži, niti spava, nego bježi! Kakva se odigrava čarolija? Pitanje
ostaje bez odgovora. Sve izgleda da dragocjeni uhićenik, na kojega je on založio svoju glavu, uistinu bježi.
Potresen pita narednika:
- Vidio si ga?
Baš u Času kad se zaletio u šumu ...

- Zašto onda ne ideš u potjeru ako bježi?

- Čekam naloge vašeg blagorođa, koje tvrdi da on spava, a
to bjeguncu ide u korist.
Za te bi ga riječi kaznio vezivanjem noge i ruke i na pet dana posta, ali sada bjesomučno prokune. Nikad
u životu nije izgubio prisutnost duha do ovog Časa. Problijedi i vikne:
- Konje ovamo!
Poskočila su sva petorica žandara, oni u građanskom odijelu i u odori. Jarec zgrabi prvog konja koji mu
dopade pod ruke iz krčmareve staje, ne pitajući kome pripada. Peti žandar koji je timario konje uzima
sajmarima najboljeg vranca bez ikakva objašnjenja i dobiva nalog da na žandarske postaje javi Jarčeve
odredbe.
- Pucajte mu samo u noge! 2iva ga trebam! Ne smijete ga
ubiti!
Iza njih pred krčmom stoje ljudi - natiskani, zapanjeni, puni Ijubopitnosti i sućuti prema onome koga
hvataju žandari. Sluga im sve pripovijeda i kori sam sebe:
- Da sam mogao slutiti, ne bih javio gospodaru.
- Glupane, imat ćeš ga na duši ako im padne ruku - grde
ga ljudi. - Sigurno lažu žandari da je lud! Uhvatit će ga!
- Kako ga ne bi uhvatili kad njih nose konji, a njega samo
vlastite noge - razjašnjava krčmar.
Potjera projuri oranicom i poljem sve do šume. Narednik vodi prema istoku:
- Je li bježao ovim smjerom?
- Jest, morao je tamo. Da je skrenuo na zapad, ostao bi
nam u šakama.
Kroz šumu vodi kolni put i oni ga slijede. Ali nigdje nikoga. Jarec se zaustavi i osluškuje. Ne govori ništa,
ne kune, šuti, samo blijedilo lica, sada bez brade, otkriva da je duboko zaprepašten. I opet nastavi put.
Nakon bezuspješnog jahanja oštro zaustavi potjeru:
- Nema mu traga. On bi sada morao tvrdo spavati. Tu se
nešto krije. Jučer na Opatovini nagovorio nas je grubo čovjek
iz tmine. Možda ga je vidio u kočiji kad je noćobdija digao fe
njer. Nešto se desilo. Što - ne znam. Ipak ću se s dvojicom vra
titi natrag prema zapadu.
- U Luki je sajam ...
- Baš zato mogu otmičari mladića sakriti među svijetom,
kupiti kakvo drugo odijelo, konje i bježati. Da otmičari su to...
- Vaše blagorođe, je li on, uistinu, dobio lijek za spavanje?
- Da nije, ne bi spavao do jutra kao mrtav. Zato i ne vje-
Tujem da se probudio. Posve sigurno netko ga je ukrao iz kočije
i odnio. Dvojica neka istraže šumu s istoka, ako ga ne nađete,
vratite se za mnom u Luku. Njušim - tamo je.
64

Da je uhićenik pojeo prašak, o tome Jarec ni časak ne dvoji. Gdje bi s.e FabijanĆić sa sedmoro djece
usudio da ga prevari! Nikakva ga sumnja ne obuzimlje i on s dvojicom žandara u odorama krene natrag.
A bjegunac trči bez daha. Svaka mu misao daje novu brzinu. Katkad se ogledava, ali ne zamjećuje nikakvu
potjeru. Pred očima mu se pružila neka promjena - šuma se prorjeđuje, drveće izmjenjuje s plemenitim
stablima, a po zemlji raste lijepa posijana strižena trava. Kroz zelenilo se zabijelili puteljci. Ispod stabala
razni oblici nasada puni cvijeća.
"Tu je neki posjed?" - veli on sam sebi.
Između jablana viri crveni krov nekog dvorca. Ne promišlja nego se otisne od stabla i trči prema crvenom
krovu. Već se bijeli zid kuće obrastao bršljanom. Tornjić, zeleni balkon prvog kata. Tko je u toj kući? Ide li
u ruke zaštitnika ili izdajniku?
Kuća mu na to ne pruža odgovor, ali on je odlučio umaknu-ti ili umrijeti. Pod nogama mu škripi šljunak
kojim je posut put do kuće.
Utrči kroz otvorenu vežu u neko predvorje, ukrašeno lovačkom opremom. Stariji muškarac u livreji
iznenađeno pogleda mladića bez ogrtača i klobuka:
- Sto želite? Koga tražite?
- Gospodara ovog dvorca.
- Samo je mladi kod kuće. Upravo je za doručkom. Koga
smijem najaviti?
- Prijatelju, molim vas, ne pitajte tko sam, već me vodite
gospodaru bio star ili mlad. Moram s njime odmah govoriti.
- Izvolite ovim stubama.
Kad su stigli u prvi kat. lakaj zamoli došljaka da pričeka. Malo časa i vrata se otvore. Dva oka ljubopitno
zirnuše na hodnik. Kratki poklik... i pomoli se zdravo mlado lice, a zatim visok i jak, plećat mladić:
- Gospodine suputnice! No, to je iznenađenje! Otkud vi?
Iziđe na hodnik i čvrsto mu stisne ruku pa ga uvede u blagovaonicu.
- Sigurno znate da se nalazite u dvoru Pluska koji pripada
mojem ocu. No, čujete, kad smo ono zajedno putovali u diližansi
i promatrali Zagreb, vi ste se odjednom neočekivano iznevjerili
i odjahali! Kako ste me ipak našli?
- Slijedio sam glas svoje duše - ili umuknuti, ili umrijeti.
Do vas je, što ću odabrati.
- Dogodilo vam se neko zlo?
- Progone me žandari. Jedan je već pucao za mnom, ali
sam otrčao u šumu.
-• Kasnije niste opazili potjeru?
~- Nisam. Ipak, neće oni propustiti ništa da me uhvate. Ima 10 petorica na okupu, dakle, dosta da se bace
na jednoga.
S Zadranka AC

- Kane vas odvesti u tamnicu?

- U ludnicu - toliko sam čuo.
- Strahovito! Vi ste im, dakle, velika pogibelj?
- Mogao bih biti, ali oni to mogu znati...
- Moram vam pomoći, no recite tko ste zapravo, mladi su
putnice?
- Oprostite." Počinio sam nedopustivu neuljudnost. Nisam
se ni prikazao: zovem se Vjeran Keglević.
- Vi ste taj?! Ja sam Nikica Halper. Vrlo me veseli što
vam mogu pružiti pomoć. Samo recite - kako?
- Najprije molim oružje. Goloruk sam.
Visoki, snažni Nikica uzima iz ormara samokres, naboje i dade ih gostu, pitajući:
- Jesu li vas vidjeli da bježite baš u ovaj dvorac?
- Nisam nikoga vidio iza sebe.
- Ovo je dvorac mojeg oca, ali on će odobriti sve što učinim.
I danas je ostao nepokolebiv ilirac i smrtni neprijatelj našeg oku
patora. Očito se želite kod nas sakriti?
- Tajni redarstvenik - ako svrati u ovaj dvorac, što je vrlo
vjerojatno - sve će izvrnuti naglavce, a da vi ne smijete protu
sloviti. Meni je spas ako doprem do Zagreba. Jedino tamo imam
sigurno zaklbnište. Molio bih vas konja.
- Ali ne smijete jašiti cestom, tamo će vam brzo ući u trag.
Pogledajte tamo polje, livada, šumica, jablani, dva, pa opet, dva,
straga pet. Ovi su jablani vaš putokaz u bijeg. Tamo moj otac
ima stari seoski majur. Ondje se možete sakriti. Zapravo, bih
vas i ja pratio, samo moram javiti svojoj sestri koja je u polju,
vrši službu špana.
- Vi biste mi bolje poslužili ovdje u dvorcu.
- Kako to mislite?
- Odmah ću vam reći. Da ne trošimo vrijeme - ne bi li
vaš sluga odmah priredio konja?
- Pa naravno, to je prvo! Hej, Marice, neka dođe Jankić -
vikne orijaški mladić na vratima, a onda se dosjeti:
- 0, kakav sam ja kućedomaćin! Molim vas, tu ima šunke,
hladne puretine i pečenih jaja. Čekam na doručak sestru "gospo
đicu špana". Izvolite, sigurno ste gladni.
- Rado ću se poslužiti vašim gostoljubljem. Treba mi sna
ge za bijeg. I sjedne, dok mu je visoki, plećati domaćin sasuo u
tanjur cijelo brdo ukusna jela. Pri tom pita:
- A kako ste pobjegli i otkud?
- Već sam sjedio u zatvoru, ali to ću vam pripovijedati dru
gom zgodom jer vrijeme leti, a meni je do toga da me žandari
ne bi zatekli ovdje.
- Jamčim vam, moraju ovim putem kojim ste došli i vi
pa ću vas izvesti iz kuće kroz dvorište, prema staji. Kod mene
vas ne mogu iznenaditi. t
66

A sada dopustite da razjasnim. Prije sam rekao da biste

mi mogli više koristiti ako ostanete u dvorcu. Žandari će se navratiti k vama i ispitivati vas za mene.
A ja ću im kazati da sam s ovog prozora vidio nekog mla
dića kako bježi u Luku. Dakle, protivno onoj strani na koju ćete
vi odjašiti.
- Vrlo dobro, gospodine, no ima još nešto. Prijedlog je moj
neobičan. Vi ćete se preneraziti...
- Ako je dobar, prihvaćam, bio kako god mu drago težak.
Vjeran se sagne, izvuče iz sara svojih čizama vrećicu od de
belog ružičastog papira s nekim natpisom.
- Đavolski lijek!... Imao je mene uspavati za trideset sati
da me mogu kriomice odvesti bez glasa i traga. A zatim bi slije*-
dila i druga porcija sve do ludnice! No, sreća je zločincima posla
la poštenjaka kojemu su naložili da ovo umiješa u gulaš. On mi
je sve otkrio i tako je u moje ruke palo to čudesno sredstvo. Mi
slio sam ga dati svojem čuvaru u ludnici ili što slično - glumio
sam cijelu noć da spavam i čekao u kočiji prvu krčmu da poku
šam bijeg. Tako se i dogodilo. A sada imam ovu namjeru: -
Ako dođu žandari u vašu kuću, a to je vjerojatno, pretražit će
sve. Ne možete propustiti stari zagorski običaj da čovjeka koji
je pod vašim krovom ne ponudite jelom i pilom, pa bio to i žam-
dar... Evo tu je sve na stolu od vašeg doručka. Dakle, nije ništa
napadno ni namješteno...
- Pa onda? - zažmuri Nikica s određenom slutnjom.
- Ovdje je boca crnog vina... Molim vas, žrtvujte ovu boca
na oltar mojeg oslobođenja od ludnice.
- Cijelu bačvu bih dao...
- Previše! Evo - kad je u ovo crno vino saspem taj pra
šak i dobro to promućkam, u crnom se vinu neće opaziti. Dođu
li žandari, biste li ih ponudili ovim vinom? To ih neće ubiti, ali
će omamiti. Pogledajte. Tu je na vrečici opis kako sredstvo omam
ljuje. Dakle, ubojstva nema.
- čim popiju, oni će zaspati?
- Ni izdaleka. Ovdje se razjašnjava: ta količina za jednu
osobu djeluje nakon sata, samo je pitanje kako će djelovati na
više njih u toj velikoj količini vina? Na to vas moram upozoritL
Slušao sam u kočiji kako je moj otmičar u krčmi naručio neka
fcu peku kopuna i dadu vina. Sada sam mu pokvario fini doru
čak jer očito bježi za mnom, bit će gladan i žedan...
- Bilo bi divno kad bih mu ja u zamjenu dao ovdje peče
nog purana! Poštenja mi. A onda ću im natočiti ovo vino. Mogu
im dati poslije još jednu bocu?
- Možete, glavno je da popiju ovo. Svakome po čašu - raz
dijelite jednako - po prilici...
- Izvrsno - ali ako oni ne dođu?
-¦ Onda bi me morali progoniti gladni i žedni, a to bi ml doista bilo vrlo žao.
JHL

- I meni vjerujte! S užitkom ću ih podvoriti...

U sobu uđe sluga. Halper mu rastumači da žandari progone mladog gospodina Keglevića.
- Jankić, moraš lukavo pripraviti konja i ostaviti svezano
ga daleko u šljiviku. A dođu li žandari i pitaju za nekog bjegun
ca, reci im da nisi ništa vidio, ali mladi gospodin Nikica zna ne
što, neka dođu gore k meni pa ću im ja kazati.
- Sve će biti kako želite, mladi gospodine!
- Sve ove zdjele i vino ostavi ovdje na stolu. Ako bi došli
tek oko objeda, ponudit ćemo ih isto tako kao i s doručkom.
- Žandare? - zaprepasti se Jankić. - Ova nesnaga još nije
sjedila pod našim krovom. Neka mi mladi gospodin oprosti, ali
Sto će kazati stari gospodin i gospođa majka?
- Kad doznaju da smo pomogli spasiti mladog domoroca,
sve će odobriti.
Sluga pogleda Keglevića prijazno i odmah ode.
- Otišao sam od kuće bez novaca - spomene gost, a Hal
per ide k ormaru i izvuče novčarku:
- Evo, prognanice, uzmite. Sigurno će vam trebati.
Vjeran, međutim, uzme vrećicu s praškom i saspe je u punu
bocu crnog vina. Nikica ga nakon toga povede uskim drvenim stubama u dvorište, a odavle u gospodarske
zgrade. Posljednja je staja. Tu se gost oprosti s domaćinom i zamoli ga neka odmah ide u dvorac da čeka
žandare.
Kod staje već čeka Jankić i pokaže mu:
- Svezao sam osedlana konja u šljiviku. Vidite tamo otkud
baš dolaze one dvije gospođice. Ona prva, s puškom na ramenu,
to je naša gospođica Zorislava, sestra mladog gospodina Nikice.
Sada su druga vremena i ona sama pazi na težake, čuva usjeve i
vinograde. Špan!
- Doista, nešto odviše lijep špan. Ali, neću se javiti gospo
đici ovdje vani da je ne upletem u svoj bijeg. Ako mi je sreća
sklona, vašoj gospođici poklonit ću se drugi put.
Vjeran izvadi srebrni novac i pruži ga Jankiću, ali ovaj otkloni dar:
- Vaša milosti, od domoroca kojega gone žandari pošte
njak ne uzima nagrade, nego mu pomaže od srca.
- Dajte mi svoju poštenu ruku! Ostanem li živ, dođite k
meni u Zagreb!
I požuri uzbrdo prema konju koji je tamo gore svezan o stablo. Odanle gledaju prema njemu dvije
djevojke. Jedna drži suncobran, druga pušku... Suprotnost je tako šaljiva da se Vjeran nasmiješi, premda
mu je sada na umu jedino i samo bijeg od opasnih progonitelja.
Put: ga vodi podalje od gospođica, ali ipak tako blizu da može razabrati kako ona sa suncobranom ima
dražesno gradsko lice, a ona s puškom je snažno djevojče sela, zdrava, blistavih oči-
68

ja, sa smeđim uvojcima što joj neuredno padaju ispod okruglog zelenog, napola muškog šeširića. Sa
zanimanjem gleda stranog mladića i, ne rekavši ništa svojoj drugarici, ide prema njemu. Razabire da je
njezina namjera da ga zaustavi. On se pokori i pođe prema njoj.
- Tko ste vi? - pita ona.
- Oprostite, gospođice, što sam se usudio u vaš šljivik. Zo
vem se Vjeran Keglević i bio sam kod vašega gospodina brata.
Mi smo znanci već otprije.
- Ah, tako, mislila sam: tko je to zalutao k nama. Tamo
osedlani konj čeka zacijelo vas?
- Da, gospođice, vaš brat bio je ljubazan i dopustio mi da
se poslužim. Kako je do toga došlo, kazat će vam on sam.
- Veseli me što vam je brat mogao pružiti ovu malu uslu
gu, želim vam sreću na putu!
- Ah, gospođice, sreća se ne može oglušiti kad je zovu tako
lijepe usne, a vjerujte, nikad nisam bio više ovisan o toj sreći
kao ovaj puta.
- Onda je zazivlje po tri puta jer tada, kažu Zagorci, sreća
ne može odoljeti! Zbogom, gospodine. Do viđenja!
Poklonio se, gledajući u njezine lijepe smeđe oči, pune mladenačkog žara i vedrine. Zatim se nakloni onoj
drugoj što šuteći stoji pokraj nje i pohiti k stablu gdje ga čeka osedlani konj. Brzo ga odveže, skoči gipko
na sedlo i potjera dalje uz brdo šljivika. Gore se još jednom okrene i pozdravi, skidajući šešir koji mu je
posudio Nikica Halper.
Smeđokosa djevojka s lugarskim šeširićem i puškom o ramenu okrene se k svojoj drugarici:
- Sto veliš, Hijacinta? To je mladić! Otkud je samo pao k
nama?
- Ja sam ga gledala, ali mene nije ni opazio, toliko si ga ti
privukla. Gotovo si ga očarala. Jest, jest, nemoj poricati. Gledao
te je kao da nikad nije vidio djevojke!
Jankić se je uspeo do dospodarice i upao u riječ:
- Pravo ste rekli, gospođice Hijacinta! Izgubio je oči na
našoj gospođici Zorislavi. Tlo mu gori pod nogama, a ipak se go
re navrh šljivika još jednom okrenuo.
Sve troje krene brzo prema dvorcu. Tu su našli Nikicu kako gleda s prozora po dalekoj okolici.
- Pratim pogledom onog mladića koji odlazi. Jesi li ga sre
la, Zorislavo?
Jankić koji je uzimao sa stola tanjure od doručka veselo će mladom gospodaru:
- Da ste vidjeli, mladi gospodine, taj susret! Već sada se
možete pobrinuti da imate novo odijelo u svatovima.
- Sto misliš? Baš će Keglević dolaziti k nama u Plusku tra
žiti sebi ženu - odgovori Nikica.
-
- Ima li u gradu takva koja bi bila ravna našoj gospođici
Zorislavi? - s ponosom veli Jankić. - Nema joj ravne! Ni kad
sjedi kod glasovira, niti kada stoji na polju kod težaka.
- Etoi - primijeti plavuša. - Jankić zaboravlja da sam
ovdje i jal Zorislavi je već našao više ženika, za mene nikad ne
ma ni jednog!
- Čast, gospođice Hijacinta, vama, ali meni je mnogo važni
je kako će se udati naša gospođica nego njezina prijateljica.
- Dakle, ovaj susret gore u šljiviku imao bi biti uvod u lju
bavni roman moje Zorislave? - primijeti Hijacinta.
- Ah - omaložavajući odgovori Jankić - našoj gospođici
Zorislavi ne treba ljubavni roman, nego lijep mladi muž. A taj
je mladi rekao meni, molim lijepo, da je gospođica Zorislava pre
lijepi špan. Aha I Bit će nešto!
- Umrijet ću od gladi! To će se desiti ako mi brzo ne do-
neseš ručak - veselo će Zorislava.
Sluga požuri iz sobe.
- Zašto se Keglević morao tako žuriti? - pita Zorislava
brata.
- Žandari su mu za petama. Cijela je potjera za njime, ne
što je ekselenciji skrivio. Želi ga zatvoriti u ludnicu...
- Sto-o? On je taj luđak koji je žandarima pobjegao iz lud
nice? - zapanji se Zorislava i skine lugarski šešir, otkrivši glavu
punu smeđih kovrčica. - Da sam znala!
- Tko ti je to rekao? - pita je brat iznenađeno.
- Sajmari su pripovijedali na povratku iz Luke da je oblast
svuda namjestila straže i pozivlje svijet neka bjeguncu ne pruže
pomoć jer je pogibeljan luđak koji davi žene i djecu.
- Prokleti lupeži, izmislili su ovo samo da bi ih ljudi u sehi
pomagali protiv njega.
- Zašto ga nisi sakrio u dvorcu?
- Ako dođu žandari k nama, vi niste nikoga vidjele. Samo
sam ja vidio, šaljite ih k meni ovamo u blagovaonicu.
JADRANKINO SVJEDOČANSTVO
Sunce je već visoko, a u dvorcu stare Kazališne ulice vlada tišina kao da je sve zamrlo. Družina, umorna
od neprospavane noći i pretrpljena straha, kreće se polagano, govori tiho. U svakom oku zabrinuta
neizvjesnost. Ključarica je blijeda, šutljiva i sjedi u svojoj sobi, još slaba nakon noćne nesvjestice.
Videkove oči još prijete. Htio je otići Oršićki, ali ne može iz kuće. Od rana jutra dolaze s majura i špan i
sluge, noseći u palaču živež. Ali nitko ne može ući u dvorac. Novi je gospodar uzeo sve ključeve i ljudi se
vraćaju s punim košarama.
70

Oko deset sati zazvoni u prvom katu. Po odredbi ključarice Miško ode gore. Vratio se s nalogom neka se
gospodi dade zajutrak.
Reci da nemamo ničega ovdje u dvorcu, sve je na majuru,
a pošto ljudima nismo mogli otvoriti, otišli su i sada nemamo ni mlijeka niti što drugo. Ne možemo ni
kuhati objed.
Kad je Miško to saopćio gospodi, Heinrich i Bardović se zgledaju:
Oni nam prkose. Ja ću ih naučiti redu! - prijeti baru-
nov tajnik. - Stavit ću ih opet u zatvor.
- Tko će onda to ispaštati? Hvala! Vi me sada trebate i bri
nite se za mene.
- Mi, mi trebamo vas? Takvih otpadaka puno je gnojište!
- Gospodine, ako sam ono što rekoste, zašto me je barun
angažirao za svoga povjerljivog pouzdanika?
- Da budete pseto njuškalo.
- Ako sam pseto njuškalo, zašto barun sjedi sa mnom kod
stola?
- Čovjek više puta zagazi i u gnojnicu...
- Meni vi ovako, a tu hoćete da vam igram krivog Kegle-
vića?
- Za takve poslove ne možemo dobiti poštena mladića.
- Vi mi spočitavate da sam...
, - Vi ste plaćeni denuncijant. Zločinca sam već poštivao, špijuna nikada!
- A vi? Niste li vi u istoj takvoj službi?
- Ne! Ja radim iz uvjerenja za svoju austrijsku naciju, a vi
radite za novac - protiv svoje nacije. U tome se razlikujemo. Vi
ste nam potrebni, ali nam ujedno zaudarate kao svaka gnjilež. A
sada odredite da nam donesu grofovski doručak.
Bardović uzme samokres, stavi ga u džep i pođe u prizemlje ključarici.
- Danas već bolje izgledate! - reče on. - Sve će biti opet
dobro kad se dovrši istraga protiv onog pustolova. Molim vas, od
redite doručak za dvojicu, a isto tako objed i večeru.
- Vaša milosti, moramo poslati na majur, u kući nemam ni
kruha. Molim ključeve od veže...
- Ne smijem ih predati. Strogo su mi naložili da nikoga ne
pustim iz kuće niti u kuću dok ne budu ortaci onog pustolova
uhvaćeni. Valjda vjerujete svojem gospodaru kojega ste othrani
li? - pita on, tobože, ljubazno.
- Vaša milost zna najbolje što i kako je s tom istragom, ali
ne mogu vam prirediti nikakvo jelo ako odmah ne pošaljem na
majur. Ovdje u kući ne držimo ni najmanje zalihe, jedan je majur
°a Sofijinom putu, a drugi u Tuškancu.
- Sada onamo ne može nitko - odgovori Bardović.
...",_ ."" ,,".ii..,..",. ."^ ."", ,","._,_ ,i,1"",^,_...."1,__ .,.,,, 71

Gore saopći što je rekla ključarica. Tajnik je odviše gladan i odluči da obojica podu "K caru
austrijanskome" na doručak. Od baruna Larsena zatraže savjet što im je činiti.
Otvorili su veliku vežu i opet ja zaključali za sobom. Vani stoje dva žandara. Barunov tajnik im još da
nalog kako se imaju vladati, a onda su otišli Markovim trgom na Dverce da bi Južnom promenadom sišli u
Donji grad. Dok su prolazili šetalištem, opaze četiri dame: Oršićku s kćerkom Ninkom, a pred njima
gospođa Hajdić i gospođica Jadranka. Iznenađena uhvati djevojka Hajdičku za lakat i šapne:
- Gledajte, to je Keglević! Onaj mladi. To je on, a ne onaj
što je bio u posjetima!
Oršićka odmah zaustavi Jadranku i tiho saopći:
- Vidjela sam tvoju zbunjenost kad si opazila ove strance.
Otkud ih poznaš? Valjda nisu znanci iz Beča? Reci mi odmah,
Jadranko, moja je dužnost nadzirati tvoja poznanstva. Dakle, ne
ma zatajivanja. Reci što si kazala Hajdički?
- Rekla sam: - ovaj mladi - to je Keglević.
Začuđeno gleda grofica djevojku:
- Poznam sve Kegleviće, ovaj nikad nije bio Keglević. Gdje
si ga upoznala?
- Nisam ga upoznala, samo sam ga vidjela.
- Ovo zvuči kao Kristijanovićeva humoreska "Zmešarija
dveh kaputov" - primijeti Oršićka veselo - Ne, draga moja, pre
varila si se. Ovaj klipan nikako nije Keglević. Idemo u dućan.
Sišle su stubama u dućan. Tu su odabirale raznu svilu za vezivo i pletenje kose. Prodavačica je, međutim,
pripovijedala o jučerašnjoj pojavi bijeloga fratra.
- To je stara priča - veli Oršićka - da tom kućom obila
zi duh bijelog fratra. Sjećam se toga već godinama. Vi ga, gospo
đo Hajdić, niste vidjeli?
- Nisam ga nikad vidjela, premda dugo stanujemo u istoj
kući. Meni ne dolazi na oči.
- Kažu učena gospoda da su to priviđenja - veli proda
vačica - a opet, tko zna...
Kad su gospođe izašle iz dućana, dolaze im u susret dva muškarca. Oršićka opazi da je onaj obrijani
pratio malo prije mladića kojeg je Jadranka na Južnoj promenadi označila kao Kegle-vića. Sada taj isti
gospodin prati tamnobradog. Izgleda kao da muškarci čekaju gospođe, očito žele proći mimo njih. Barun
upire pogled u Jandranku s takvim žarom da se njezina kuma nemilo iznenadila. A kad je prolazio pokraj
njih, otmjenim pokretom ruke skine šešir na pozdrav Jadranki. Ona porumeni, okreće glavu od njega, ne
uzvrativši pozdrav. I Hajdićka je zbunjena. Šuteći su išle ispred Oršićeve i njezine kćeri istim putem
natrag na Gornji grad. Na Južnoj promenadi opazi da ih bradati gospo-
72

din s pratiocem slijedi. Odmah grofica naredi da krenu kući. Tek što se uspela u prvi kat, ostavi Ninku, a
Hajdićku s Jadrankom pozove u svoju sobu.
- Dođi ovamo, Jadranko. Reci otkud poznaš onoga gospo
dina koji te je pozdravio? Ti mu nisi odgovorila, dakle htjela si
zatajiti poznanstvo.
Crne se trepavice podigoše. Zeienomodre oči gledaju bezizražajno.
- Onoga s crnom bradom poznam iz Beča. Gospođa Hajdić
zna kako je bilo. Jednog poslijepodneva, nakon svršetka posla,
izašle smo iz bečke radnje, ali se gospođa načas vratila u dućan.
Vani me oslovi ovaj gospodin s crnom bradom i onoga s koz
jom bradicom izgrdi, a mene zaštiti. Drugi je dan stajao tamo
onaj s crnom bradom, često se pojavljivao i pokušao sa mnom
razgovarati, ali me je gospođa Hajdić uvijek uzela ispod ruke.
Ne znam tko je. Sada smo ga srele u Zagrebu.
- Sve je bilo kako veli gospođica - potvrdi Hajdićka.
- A zašto je sada ovaj gospodin u Zagrebu?
- To ne mogu znati.
U tome ih prekine Oršićkina ključarica.
- Bojim se, vaša milosti, u Kazališnoj ulici nije sve u re
du. Nitko s njihovih majura nije mogao u kuću. Niti meni nisu
otvorili. A kad sam ponovo otišla, dobaci mi lakaj Miško kroz
prozor da nitko iz družine ne smije iz kuće jer je kući stigao
pravi gospodin. Pitala sam odmah konjušara što znači "pravi go
spodin", ali se tu našao žandar i gurnuo me neka idem svojim
poslom. Prepala sam se i odmah otišla.
Oršićka je poslala lakaja da vidi što se zbiva, ali se on odmah vratio s posve istim vijestima.
- Ovo je uistinu čudnovato! Moram porlati advokata da
istraži što je.
U sobi za vezivo i šivanje tiho raspravljaju Hajdićka i Jadranka. Djevojka je zabrinuta.
- Žalim što je kuma opazila iznenađenje kad sam vidjela
mladog Keglevića. Osjećam neku zagonetku koja mi neće donijeti
veselja.
- Na vašem mjestu više bi me zabrinjavao onaj đavo sa
crnom bradom. Kako se taj drznik usuđuje pozdravljati? I gle
dao vas je kao jastreb svoj plijen, čekao nas je. I otkud se po
javio u Zagrebu? Što on ovdje traži?
- Zašto pitate mene? Ne znam ništa kao ni vi.
Gospođa se oprosti s djevojkom i ostavi palaču. A Oršićka Je pošla u svoju sobu da skine uličnu haljinu.
Pri tom razmišlja 0 Jadrankinu susretu s bradatim gospodinom. Mora priznati, gospodin je vrlo otmjen i
lijep. Za Jadranku ipak prestar. Mora mu biti trideset pet godina. Zašto je stigao u Zagreb iz Beča upravo
*ad je tu i ona? A otkud Jadranki tvrdnja da je taj mladić na
... 7%

promenadi pravi Keglević? Sve joj se čini: tu se nešto krije u vezi s Jadrankom. Mora to istražiti. Odlučila
je postupati oprezno da Jadranku zaskoči. Uvjerena je da djevojka nešto taji. Ali što? I kako to od nje
saznati? U tim je mislima zbuni ključarica:
- Vaša milosti, ovaj gospodin moli da biste ga primili -
i pruži joj posjetnicu na srebrnom pladnju. Ona pročita nekoliko
riječi kojima je moli ravnatelj gimnazije Marcel Premru neka ga
primi jer joj nosi vrlo važnu vijest.
Ovo je iznenadi. Već je davno otklonila da primi pod svoj krov čovjeka koji se javno hvali da je pouzdanik i
doušnik njegove ekselencije. Ipak, danas ga želi saslušati.
Otišla je puna ljubopitnosti da čuje što želi.
U salonu stoji gospodin, odjeven u besprijekorno crno odijelo. Košulja mu je savršeno uškrobljena i
bijela, oko vrata crna vezanka. Dugi kaput pokriva izbočeni trbuh. Izraza} mu je besprimjerno ozbiljan,
što gotovo ne pristaje njegovu punanom, potpuno obrijanom licu. Usne su mu tanke, stisnute, nos nešto
prevelik, oči duboko upale u očnjake. Kosa savršeno učešljana. Naklonio se najdublje kao što je propisano
prema osobi visokog položaja. Grofica mu uzvrati uljudno, ali hladno.
- Izvolite - i pokaže mu stolicu dok je ona sjela na di
van.
Zauzeo je samo malo mjesta na četverouglastom sjedalu i složio u krilo svoj cilindar, čekajući da ga
domaćica oslovi.
- Čemu imam zahvaliti što ste me počastili svojim posje
tom? - pita ona tako uljudno da nije mogao ni opaziti poruglji-
vost što se krije iza tih riječi.
- Vaša grofovska milosti, kao bivši profesor vašeg sina,
smatrao sam svojom dužnošću da vas odmah obavijestim o vrlo
neobičnom događaju...
- U vezi sa mnom?

- U vezi s nepomućenim blistavim ugledom vaše kuće.

Obrve je malo stegnuta, kao od neke sumnje.
- Nisam slutila da je i vama tako na srcu ugled moje kuće.
- Vaša milosti, bio sam uvijek štovatelj vašeg slavnog obi
teljskog imena.
Grofičine su oči uprte u njega pozorno i prodirljivo, što on ne može dugo podnositi i spušta svoj pogled na
cilindar.
- U vašu kuću došao je ovih dana neki mladi gospodin
koji se prikazao kao Vjeran Keglević.
Vješto skriva ona svoje iznenađenje i nasmiješeno pita:
- Zašto velite "prikazao se Keglevićem?"
- Jer, zapravo, on to nije ...
Njezine lijepe tanke obrve malo se nabrale, znak duševne napetosti, dok rumene svježe usne nasmiješeno
pitaju:
- Onda su u Kazališnoj ulici dva Keglevića?
.74

- Samo jedan, i to pravi, koji je jučer stigao iz Beča u prat

nji svojih visokih znanaca.
- A gdje je onaj koji je bio kod mene?
- Netragom je pobjegao ...
- Tako? No, to je ipak neobična zagonetka, - veli ona
mirno, a u duši joj se sve uzbunilo. Dakle, ipak se u Kazališnoj
ulici, u dvorcu Kolenbach, nešto događa, o čemu ona ne sluti?
Zamalo da joj nije pošiknula krv u lice od uzbuđenja. U kakvu
je to zapala nepriliku? Ispostavi li se da je uistinu primila kri
voga Keglevića, grohotom će se smijati njezini neprijatelji. Je
dan od njih sjedi, pred njome i drsko ozbiljnim licem govori
0 svojoj brizi za ugled njezine kuće. Ali on neće nikako vidjeti
njezino raspoloženje. Ona dodaje svojoj izreci drugu:
- Neobična - ali i zabavna zagonetka ...
Gospodinu se čini da Oršićki to ipak nije odviše zabavno
1 sprema joj novi udarac, ali mu ona ne dopušta do riječi:
- Dva grofa Keglevića, dva lica, a jedna osoba? Molim vas,
gospodine ravnatelju, pa to je krasna komedija. Ne moraš poći
u kazalište da se od srca nasmiješ. A tko vam je rekao tu za
nimljivost?
Ukočeno ozbiljno gljedaju njegove okrugle oči s debela lica:
- Vaša grofovska milosti, saznaos am od jednog redarstve
nika koji je danas u jutro došao u školu ispitivati neke đake
o pustolovu. Naime, đaci su na Južnoj promenadi jednog dana
razgovarali s onim koji je dolazio u vašu kuću, zaogrnuvši se
plaštem ugleda vrijedne i poštene obitelji.
- Da, on je došao u odijelu sašivenom po najnovijoj bečkoj
modi Napoleona Trećeg. Taj je mladić zbilja smion, jer danas
se pustolovi ne mogu pokrivati sredovječnim vizirima.
Veselo se smije i ostavlja dojam kao da je to uistinu zabavlja, a on bi je želio vidjeti prestrašenu i
postiđenu što je primila mladog pustolova. Toj svojoj želji gospodin ne popušta i nastavi sve oštrije
prikazivati njezinu zabludu.
- Vaša milosti, mladić koji se usudio doći pod ovaj časni
krov nosi ime međunarodnog pustolova. Već je često uhvaćen
na ^kvhn djelima. Običava se prikazivati rođakom gospoštija,
pa živi na gospodsku, makar samo nekoliko dana... Sigurno ne
što patološki tip. Osramotio je već više obitelji koje su ga pri
male.
- I ja sam ga primala u kuću? To je vrlo dražesno! Sva
kako mladić mora biti iz odlične obitelji, ne zbog vladanja, ali
govorio je vrlo dobro, tako dobro kao da je bio u vašoj govor
ničkoj školi.
Malo su mu zadrhtale usne. Čini mu se: ona ga tim riječima želi udariti u obraz, ali opet nastavlja veselo:
- Zamislite, gospodine ravnatelju, kakva zabavna stvarca u
današnjem društvenom mrtvilu Zagreba!

- Bila bi sreća da je stvar tako zabavna. Naime, sutra će

se objaviti službeno da je taj pustolov bio ovdje i uživao pokro
viteljstvo vaše milosti, jer je u svojoj beskrajnoj drskosti isko
ristio vaše prijateljstvo prema pokojnoj staroj Keglevićki!
On čeka zaprepaštenje, ali dočeka smijeh:
- Tako će barem Oršićka nekoliko dana biti središte inte
resa cijelog grada. Na svu sreću, dala sam sašiti novu haljinu.
Čim to objave, evo me na Južnoj promenadi ili u "Franzjoseph-
gartenu" da užijem slasti senzacionalnosti. Znajte, ja veoma
uživam kad se o meni govori. Sasvim mi je svejedno da li me
obasjavaju seriozne stvari ili pustolovine. Ovo je potonje možda
još i originalnije, jer već davno nismo doživjeli u našem gradu
takvu sjajnu komediju...
Čini mu se da ga ona malim bičem tuče lijevo-desno. Iz puke obijesti ne da mu do riječi, već ga, smijući
se, pita:
- Kako je naše izvanredno redarstvo moglo dopustiti pu
stolovu da pobjegne?
- Sve su žandarske postaje obaviještene, svi putevi, mit
nice i raskršća pod nadzorom. Samo mu je uspjelo umaknuti iz
grada u okolicu, a dok s vama govorim, već su ga sigurno i uhva
tili. Do sutra je u rukama pravde. Sudit će mu ovdje da mogu
preslušati sve svjedoke ... A glavni će svjedok biti vaša milost...
- Hvala što ste mi to rekli. Moram odmah naručiti i drugu
novu haljinu. Nešto senzacionalno, po modi. Kad stupim pred
sud, neka svima zablista ju oči...
Govori obijesno, veselo, poput lakoumne žene, a gospodin Premru ne može ni uz najbolju volju ustanoviti
je li ta veselost namještena.
- Ja idem s duhom vremena - veli Oršićka. - Nekoć bi
to bilo strašno da sam ja pristupila k sudu u takvoj pustolovini.
Danas će mi zaviđati. Vidjet ćete ...
- Drugi krunski svjedok bit će gospođica Jadranka, vaše
kumče.
- Ona ima veze s vašom dvojicom Keglevića?
- I te kako ima! Ona zna koji je pravi.
- Time će, dakle, biti riješena zagonetka? Šteta! Kad bi to
trajalo dulje, ljudi bi dulje uživali u senzaciji. Ali recite što je
s novim Keglevićem, gospodine ravnatelju? Naime, s pravim? Gdje
je?
- Stigao je, kako rekoh, sinoć u pratnji svojih visokih pro
tektora, pa će se pokloniti vašoj milosti...
- Ali neka taj mladi, novi, pravi, donese isprave "Passier-schein" - naglasi ona potpuno bezazleno. - Bez
tog dokumenta neću više primati nikakvih Keglevića!
Čini mu se da ona drži u ruci koprivu i njome ga neprestano udara po nosu, a on sakuplja posljednju
snagu da je ipak ponizi i posrami:
,7A

- Mislim, vaša bi milost morala prije nego se sve službeno

proglasi izjaviti kako ste odmah sumnjali da to nije pravi Ke-
elević. To morate izjaviti, da se ne bi mislilo kako je vaša milost
sjedila u salonu s pustolovom, a još više bi to bilo neugodno za
vašu kćer...
Bilo je velikana koji su sjedili nasuprot kojekakvim lopo
vima i lupežima, bilo je poštenih obitelji čiju su djecu poučavali
nitkovi, izrodi, izdajice svoga vlastitoga doma, dodvorice, udvorice,
njuškala i doušnici pod zaštitom plemenitog naslova. Dakle,
neće potamniti ime Oršić ako se, uistinu, mojim stubama u Ka-
pucinskoj ulici uspinjao vrlo zgodan i lijep mladić pod tuđim
imenom. Onaj koji vas je poslao neka se ne brine za mene. Ja
sam uvijek ja - dok mnogi nisu vrijedni ni da ih slušam!
AH on je došao da joj i današnji i buduće dane učini neugodnima, izvrgne je ruglu, kad će se proglasiti da
je primila pokroviteljstvo nad krivim Keglevićem. Mrzi tu ženu, jer se ona usuđuje javno prezirati njegovu
ženu i njega - pristašu tuđinske vlasti. Više nema riječi kojima bi joj mogao dokazati da će ona za
nekoliko sati biti predmet rugla. Grofica sve odbija suvereno, nasmijano, još ga i udara u obraz kao
izdajicu, dodvoricu. Ustao je i pogledao joj u oči:
- Vrlo, vrlo, žalim, vaša milosti! Ime Oršić bilo je uvijek
čisto...
- Bilo je i ostat će. Ali ima takvih imena čija će sramota
ostati ubilježena u povijesti. To je sve izvrsna građa za humo-
resku, a tu ćete pisati vi, gospodine ravnatelju i u njoj igrati
glavnu ulogu!
- Kako to misli vaša milost?
- To vam je isto takva zagonetka kao i ova s dva Kegle
vića: jedan krivi, a drugi pravi. Razjašnjenje dolazi tek na koncu,
a dotle se strpite. Do viđenja, gospodine!
Htjela je otići, ali na vratima opazi lakaja. Nosi posjetnicu. Ona je pogleda i kimne glavom:
- Neka gospodin izvoli ući.
Lakaj otvori. Ona okrene leđa ravnatelju kao da uopće nije više prisutan i zapita došljaka:
- Gospodin županski sudac ima nešto sa mnom govoriti?
- Kao što sam se usudio napisati vašoj presvjetlosti, vrlo
važno...
- Dakle, u četiri oka - nasamu? - upita ona da bi ravna
telj Premru izašao.
- Radi se o vrlo važnoj stvari koja ne može biti riješena
bez svjedoka. Naime, dolazim službeno - i županski se izaslanik
okrene prema ravnatelju gimnazije: - Vi ste se sami ponudili
da ćete njezinoj milosti obzirno saopćiti o čemu se radi.
- Da, baš sam malo prije bio tako slobodan obavijestiti...
- Prema tome - pokloni se sudac - molim vašu presvjetlost
da biste izvoljeli pozvati gospođicu Jadranku Marušić.
77

Samo trenutak ona promišlja. Oprijeti se tome značilo bi pokazati koliko je događaj neugodno dira. Mora,
dakle, ostati u istom stavu što ga je zauzela pred omraženim ravnateljem. I ponudi nadošlom gospodinu
sucu stolac te pozvoni, dok je sama sjela na divan, ne gledajući Premrua. Onda naloži lakaju neka sovne
Jadranku. Do njezina dolaska grofica vedro pita suca:
- Vi sigurno znate da li se vratio iz Beča kardinal Haulik?
- Ne, još uvijek se nije vratio...
- Prije svoga odlaska urekao je u svom dvorcu sjednicu
"Pjestovališta" što ga je netom osnovao. Ova bi sjednica imala
biti sutra.
- Onda će se njegova uzori tost sigurno vratiti do toga dana.
Sada je započela razgovarati o kardinalovim staklenicima,
koje će sigurno prigodom sjednice pokazati gospođama, a ona je već željna vidjeti ovogodišnje proljetno
cvijeće i voće.
Uto se pojavi Jadranka. Oršićka je promotri pozorno. Htjela bi prozrijeti što se događa u duši djevojke čije
su zelenomodre oči okružile tamnim, kao ugljen crnim trepavicama. Jadranka posve laganim pokretom
glave odvrati pozdrave županijskom sucu i ravnatelju gimnazije, a domaćica je oslovi savršeno vedro:
- Evo, gospodin županijski sudac ima s tobom nešto go
voriti. Izvolite, gospodine.
Uporno promatra svoje kumče što stoji pred njom u laganoj skromnoj ružičastoj kućnoj haljini i
poluzatvorenim očima gleda suca. Ovaj se okrene Oršićki:
- Iz poštovanja prema vašem imenu i položaju odustali smo
od neugodnih formalnosti koje bi dovele stvar u javnost. Stoga
sam tako slobodan doći osobno da gospođici postavim važno pi
tanje. Molim je da odgovori istinu.
- Dakle, čula si, Jadranko? Odgovaraj gospodinu istinu. Ne
znam što on želi, ali u mojoj si kući naučila govoriti istinu, a
to odgovara i tradiciji tvojeg poštenog oca.
Uzalud nastoji pronaći u Jadranke neku promjenu u izražaju lica. Sasvim je spokojno okrenula glavu
prema sucu i rekla:
- Izvolite pitati, gospodine.
Sudac ustane, pođe k prozoru, a zatim se okrene k ravnatelju.
- Budite tako ljubazni, gospođice, i pogledajte dolje.
Ona se po želji županijskog suca pomakne nekoliko koraka i skrene pogled na ulicu.
- Vidite li tamo ona dva gospodina?
Ovo pitanje podigne i Oršićku, pa se uputi za svojim kum-četom i gleda dolje. Iza njih se jedva čujno
približio ravnatelj.
Ulicom polagano šeće barunov tajnik, a uz njega pristali mladić u odijelu bečkog kroja. Malo su stali, kao
u nekom živom razgovoru. No, već je očito - sve su ugovorili i oni odozdo svakako moraju razabrati na
prozoru županijskog suca. Mladić stoji
78

okrenut licem prema palači. Oršićka odmah prepozna mladića što su ga sastale danas prije podne na
Južnoj promenadi i njegova pratioca. Ovaj je poslije pratio bradatog gospodina koji je pozdravio
Jadranku. Sudac pita:
- Tko je taj mladić što razgovara s onim obrijanim gospo
dinom?
To je Keglević!
Sudac se okrene prema ravnatelju Premru riječima: _ Obojica smo čuli Sto je gospođica izjavila. A to
potpuno dostaje.
- Moram priznati: ovaj ima još manje od obitelji Keglević
u crtama i u pojavi nego onaj prijašnji - veli Oršićka, mirno.
- Ipak je taj dolje pravi unuk pokojne bake Keglević, a onaj
drugi samo pustolov - razjasni županijski sudac.
- Zbilja, ne znam čemu je trebalo Jadrankino svjedočan
stvo kad taj novi ima svoje dokaze!
- Vaša milosti, takav je nalog, a svrha mu je da bi vaša
presvjetlost s povjerenjem primila mladog čovjeka u svoje sa
lone.
- Očito je u velikoj službenoj milosti kada se za njega na
taj način zalazu službene osobe. Pa ipak, ne mogu primiti nikoga,
jer još danas odlazim u Bistru.
- Vaša milosti, možda biste ipak još sada mogli primiti
- Otkako se privatni posjeti najavljuju službenim putem?
- pita ona podrugljivo.
- Mladić ima visoke preporuke pa smo stoga bili dužni...
- Neka se on svojim visokim preporukama posluži gdje god
mu bude potrebno kod službenih ljudi. Ja sam privatna osoba
i mogu nečiji posjet primiti i otkloniti po svojoj miloj volji.
Spremam se na put i, molim, oprostite, ako vas ne mogu dulje
zadržati...
Njezin smiješak i glas ih miluju, riječi ih bacaju van. Naklone se i napuste salon. Grofica je ostala sama s
Jadran-kom. Djevojka pogleda kumu:
- Zbilja, ne razumijem zašto su trebali moje svjedočanstvo
kad taj mladić sigurno ima i svoja pisma uza se, kao što ste
im rekli.
Oršićka je pogleda prodorno:
- Kome si kazala da onaj koji nas je prije nekoliko dana
Posjetio nije Keglević?
- Samo gospođi Hajdić.
- I nikome drugome?
Ne, nikome, a zamolila sam gospođu neka o tome šuti. Još pozornije upire kuma pogled u zagonetne
Jadrankine zelenomodre oči i priđe korak bliže:
- Zašto nisi svoje otkriće izrekla meni?
..ML

- čim sam gospođi Hajdić spomenula da onaj koji je došao

k vama u prvi posjet nije Keglević, ona mi saopći da vi sami
tvrdite da je ovo unuk pokojne Keglevićke. To me tako zbunilo
da sam mislila: najbolje je sada šutjeti da ne pravim zbrke, inače
ću sebi pokvariti veselje povratka ...
- Svakako sam prisiljena da vjerujem tvojim riječima.
- Bilo bi prvi put da o meni sumnjate, kumo.
- I ti si mi prvi put nešto zatajila...
- Priznajem, moja je pogreška.
- Ono lice, one oči i pogled, pa da je to pustolov, lažac?
Onda nemam više prodorno oko! A zlobni jezici uvijek čekaju
takve događaje, kao što mlinska kolesa čekaju bujicu da bi imale
dosta pogona. No sada to moram izdržati. Ovoga, što je bio dolje
na ulici i na Južnoj promenadi, neću primiti. Idi i zovni mi Slavu!
Gleda za Jadrankom, a u njezinim se očima javljaju mračne sumnje...
"Još uvijek mi nije rekla otkud pozna onog drugog. Još ću malo čekati hoće li sama progovoriti. Zašto ona
o tome šuti?" - misli grofica.
Dugo je gledala kroz vrata kamo je nestala lijepa djevojka, bila je uvjerena da će se vratiti i kazati ono što
taji. Ali se nije vratila. Umjesto nje, ulazi ključarica Slava, pa domaćica naloži:
- Ni za koga nisam kod kuće. Svakome tko bi došao reci
da sam se odvezla na imanje u Bistru i ne znaš kada ću se vratiti.
BJEGUNAC
Svibanjsko sunce natapa šumu majčinskom njegom. I grane i lišće i trava oko stabala odiše proljećem.
Sva je šuma puna veselja, mladosti, budućnosti.
Mladi se bjegunac sklonio pod zelenim svodom stabla i oprezno upravlja konja.
Stigao je na rub šume. Njegov pogled traži jablane koje je označio Nikica Halper. Još su daleko, ali ih
dobro razabire. Valja pojahati ravnom linijom da ih što prije dostigne. Htjede potjerati konja, ali ga
odmah zaustavi. Pred njim oranice, prohujalo žito svake vrsti. Pojašiti preko žita, raži, djeteline? Nigdje
nema nikoga. Nitko od seljana ne može za njime poslati svoje kletve ako potjera konja...
Krv mu navre u lice kao dječaku kog su uhvatili u tuđem voćnjaku. U duši mu se diže prosvjed.
- Ove su oranice natopljene znojem, snagama i nadama, pojašiti preko zasijane zemlje kao da si pregazio
preko živog ljudskog tijela.
80

Razljuti se na svoju prijašnju nakanu pa okrene konja od oranice. Valja mu obilaziti uz rub šume. To će
njegov put produljiti, ali preko oranice ne može. Bilo bi nepošteno gaziti tuđu muku, tuđu imovinu.
Dakle, ide oko šume. Ovuda ne vodi nikakav put, a može konja samo polagano voditi.
Tek što je obišao oranice, nailazi na nove.
"To sudbina iskušava moje poštenje" - reče sam sebi.
Tamo dolje iza zasijanih polja steru se seoske kućice, zacijelo usjevi pripadaju njima. Opet skreće konja.
Pošto je tako obilazio čitav sat dospije na pašnjak. Seoske pastirice i pastiri čuvaju blago. Spazivši ga,
poskakali su na noge i bježe.
"Sto im je?" - čudi se on, ali najbržim kasom požuri dalje.
Našao se pred kolnim seoskim putem, s obje strane obraslim visokim grmljem. Odavle potraži pogledom
jablane. Uzalud. Obilazeći, izgubio je smjer, a kraj ne pozna. Valjalo bi poći u selo i pitati ljude kako doći
na majur.
Odmah krene. Visoka mu živica i stabla zakrčuju vidik. Na zavoju puta između grmlja pada mu na put
muškarac. Po odijelu ili je cestar ili nečiji špan. Spazivši jahača, čovjek se okrene natrag i stade bježati u
seoski šljivik. To ga iznenadi i vikne:
- čovječe, kamo bježiš? Nisam đavo! Pokaži mi put - evo
ti srebrne forinte ...
Novac i mladićeve riječi zaustave čovjeka. Vjeran mu približi konja:
- Zar ovdje niste nikad vidjeli jahača? Što ste se prepali?
Evo, platit ću ako mi pokažete put - veli on. - Evo forinta.
Na ispruženi dlan čovjeka padne srebro i probudi povjerenje. On se nasmiješi i odgovori:
- Ah, vidimo mi svakog dana jahače, ali u prvom času sam
mislio da ste vi onaj luđak, kojega love ...
- Luđaka love? Tko ga lovi? - pita s nekom slutnjom.
- Žandari! Pobjegao je još jutros liječniku koji ga vozi u
ludnicu. Dok su onkraj ove šume hranili konje, udri on u bijeg.
- Kako ste vi ovdje doznali da je pobjegao?
- Prije sat vremena proglasila su u našim selima dva žan
dara da luđak davi žene i djecu i obećali dvjesta forinti svakome
tko bi ga živa predao žandarima ili im javio gdje se nalazi:
Vjeran je svjestan opasnosti, ali se čini ravnodušan:
- Možete,dakle, zaslužiti lijep novac. Ako bi, naime, žan
dari isplatili ono što su obećali...
- Liječnik koji luđaka prati sigurno će isplatiti, jer je lu
đak gospodin.
- Dakle, hajde, potražite ga, ali mi prije recite ima li ovdje
u blizini kakav majur.
- Ovdje ne, ali tamo iza onog brda je Halperov. Morate
natrag, pa onda okolo, držite se istoka.
.81
6 Jadranka

RV ...U
- A gdje je glavna cesta koja vodi u Zagreb?
Tek što je spomenuo zagrebačku glavnu cestu, čovjek ga pogleda nešto pozornije i pita:
- Vi putujete u Zagreb?
- Obratno, idem u sjeverno Zagorje.
- Cesta je daleko, iza one kapelice na brežuljku.
Iza grmlja opazi Vjeran mušku glavu kako Ijubopitno zirka. Osjeti opasnost pa se oprašta.
- Hvala, već znam kojim ću putem - zaustavi Vjeran ce-
starevo razlaganje i krene dalje, polaganim koracima, da ne bi
bilo napadno ako potjera brže.
Kad je odmaknuo, onaj iz grmlja primijeti:
- Cestaru. Dozvali ste me, a sada ga puštate otići! Mogli
ste mu pograbiti uzde.
- Prevario sam se. Nije on!

- Jest, on je, i pastiri su ga vidjeli.

- Ovaj nije bedast, a kamoli norc. Nemam ja te sreće da
bi tako lagodno zaslužio dvije stotine.

- Žandar mi je rekao: luđak je mlad, lijep, u jahaćem odi

jelu. Sve se slaže s ovim. I još to: luđak se čini kao da je najpa
metniji, najmirniji, samo kad vidi ženske ili djecu počne ih da
viti.
- Uistinu? Kakva sreća što nisam ni žena ni dijete, sada
već ne bih živio.
- Imate sreću, cestaru, dijelit ćete sa mnom dvije stotine,
ja sam ga otkrio, a vi ste ga pustili otići. Posudite mi s pašnjaka
konja.
- S tobom dijeliti? Misliš da nisam odmah znao tko je,
zato sam mu i rekao krivi put...
- Da ste znali, pojurili biste na pašu po konja. Ako ne bude
meni stotinjarka, zadavit ću vas mjesto luđaka. Zapravo bih mo
gao sam otići do žandara, ali nemam konja kao vi. No, hoćete li?
Dvije stotinjarke zalepršaše im pred očima i obojica potrče prema pašnjacima. Cestar i njegov susjed
uzjahati konje, pa tjeraju svojim putem da jave žandarima.
Nekoliko puta ogledao se Vjeran za čovjekom s kojim je netom govorio, ali mu je brzo nestao s vidika.
Njegove riječi razotkrivaju mu svu opasnost. Njemački policajac zna da bi seljani pomogli bjeguncu protiv
omraženih žandara i zato je dao proglasiti da luđak davi žene i djecu. Dakle, valja se kloniti ljudi. Neće
trošiti vrijeme, tražeći majur. Najsigurnije je ako odabere obilazne puteve, udaljene od glavne ceste što
vodi u Zagreb. Sada mu je najvažnije da što brže napusti ovaj kraj gdje su progonitelji na njegovu glavu
položili nagradu od dvije stotine forinti. Cijelo se imanje može kupiti za toliki novac. Čini mu se: njegova
je glava svjetionik gdje plamte laterne od dvije sivomodrikaste novčanice. K njima skreću pogledi i misu*
i želje, za njima se pružaju ruke, san Jareci o golemu dobitku...
82
"Hoću li pasti žrtvom laži i pohlepnosti?" - pita sam sebe dok kreće naprijed gdje može zalepršati
perjanica, zijevnuti na ramenu puška ili mu zakrčiti put ljudi, obmanuti klevetom da mu je bolest daviti
djecu i žene. Tko neće protiv takve strahote i bez nagrade?
"Gdje su žandari i njihov vođa? Da li kod Nikice Halpera, gdje ih on gosti jelom i pićem? Ako se pak
"njegovo blagorođe" nije vratilo Nikici, onda se uzaludno nadam da će omamljeni i poleći i zaspati."
Razmišljajući tako, a ipak pazeći oko sebe, uspeo se na brežuljak i razgledava okolicu kojom mora
odabrati put. Dalje, pod brdom, bijeli se glavna cesta, a dalje proteže dolina. Njome teče rijeka. Uz
njezine obale nema sela, već samo grmlje. Ono mu se čini sretnim otkrićem i odmah se spušta nizbrdo.
Dolje se dobro ogleda na sve strane, presječe cestu i pojuri do rijeke. Teče ravno prema Zagrebu. Obala je
obrasla šikarom. Sjeća se zemljovida nad kojim je sjedio tamo u Koruškoj, istražujući Zagreb, Podsused i
Zagorje. Ovo mu znanje dolazi u horu. To je sigurno rijeka Krapina što tamo negdje nedaleko od Su-
sedgrada utječe u Savu. Očito je silno nabujala od proljetnih kiša, pa se već valja izvan korita. Dvije
rijeke, Krapinu i Savu, smatra svojim saveznicima. Jašit će uz obalu Krapine sve do ušća, a zatim nastaviti
dalje obalom Save. Rijeka mu je vodić, a šikara zaklon.
Vranac je dobro hranjen, izdržljiv. Futem ga napaja na rijeci i opet kreće dalje, budno pazeći na sve
strane. Izmiče svakome koga bi mogao susresti. Skriva se pažljivo i samo hiti naprijed.
Sunce se spuštalo na zapad kad je sretno stigao u blizinu ušća Krapine. Ovdje se rijeka znatno proširila.
Njeni nabujali valovi deru sve do ruba proširenih obala što su gusto obrasle živicom, tako visokom da se
može zakloniti, sjedeći na sedlu. Sada već pouzdano zna gdje se nalazi. Putokaz mu je Susedgrad na brdu.
Tu će sigurno duž ceste naći kakvu krčmu gdje bi mogao nahraniti konja. Kani pričekati, a kad padne
mrak, izaći će iz svojega zaklona pa put Zagreba.
Mirno silazi sa sedla, potapša konja po vitkom vratu, natrga zelenog lišća u grmlju i stade trti znojnog
vranca, dok ovaj pase svježu proljetnu travu.
Čvrsto se nada: Nikica Halper je ipak imao sreću da po-dvori njegove progonitelje jelom i pićem i on može
nastaviti Put uz obalu Save. U duhu gleda svoje progonitelje kako su negdje sišli s konja i omamljeni
zaspali.
Polagano se spuštaju sive predvečernje koprene i bivaju sve yamnije. Nebo je svoji mrakom pokrilo rijeku,
obalu, Susedgrad 1 svu okolinu. Vjeran smatra: sada je čas da ide tražiti svojem -konju hrane, a valja naći
i novi put da stigne na obalu Save.

i
I
1

Uspne se na sedlo i oprezno krene putem koji je još za dana dobro uočio i odabrao. Ostavlja obalu Krapine
i polazi na cestu.
U mraku opazi svjetiljku. Visi nad vratima, znak da je tamo na cesti mala krčma. U svjetlu se vidi i
krčmarski znak. Zaustavio je konja i osluhnuo. U krčmi očito nema nikoga, čuje samo ženski glas što zove
kćeri u kuću.
Pošao je dalje. Oko njega drveće. Najednom ispod jednog stabla istrči čovjek i ravno prema krčmi. Vjeran
se zaustavi i osluškuje. Zašto taj trči? Valjda se nije prestrašio?
- Tu je! Stigao je! - javlja se tamo muški zadahtali glas.
- Ne viči, glupane! Vaše blagorođe!... Evo ga!
Zapanjeno Vjeran zuri u svjetiljku nad vratima što je rasvijetlila žandarsku perjanicu. Pred krčmom trka,
poluglasne odredbe. Smjesta okrene konja. Još mu dopire do ušiju uzbuđena zapovijed.
- Za mnom! Pazite! Ne ubijte ga, glava vam vaših!
Bjegunac zna - ne smije duž ceste. Tamo bi se izložio progoniteljima. Natrag na obalu rijeke, iza zida
gustog grmlja! Tamo je njegova obrana.
Kad je poslije podne jašio obalom rijeke Krapine, razmišljao je što bi učinio da se nađe nasuprot
progoniteljima i pripravio se na razne mogućnosti. Sada se događa o čemu je razmišljao. Neprijatelj je tu,
dakle, nije bio kod Halpera. Čekali su ga u zasjedi? Kako? Tko im je otkrio da će doći? Svejedno. Oni su
tu. Spoznaja o opasnosti u času pogibelji koja je teža od smrti upravlja njegovim koracima. Stao je iza
živice i čeka. Misli su mu pripravne kao vojnici na bojnu trublju. Zna - to je borba osamljenog protiv
petorice iz kojih stoji sila, vlast, moć i zavedeni ljudi.
Hoće li njegovo tijelo izdržati borbu kojoj se tako odlučno sprema njegov duh? Ili, kad se snaga istroši,
još uvijek ima pomoći u časnoj smrti?
Već čuje: progonitelji su pojašili za njime. Dijeli ga od njih samo grmlje. Konje ne mogu zatjerati u trnje,
niti oni mogu preskočiti tako visoko. Dakle, moraju okrenuti oko žice, do početka, a onda on ima vremena
ostaviti vranca, skočiti u rijeku i preplivati. Zato se sklonio opet tamo gdje je bio o zapadu sunca.
I sjedi na sedlu, nepomično, sav se pretvorio u pažnju. Desnica mu gladi vrat konju da bi ga tako privolio
da ostane na miru. Na ledini pred njegovim grmovitim zakloništem jurnjava. Traže ga... Kreću prema
sjeveru. Zaigra mu srce. Hoće li dalje? Ne, vraćaju se. Netko govori poluglasno:
- Nije pobjegao cestom, vidio sam ga kako je odjašio ova
mo na ovu obalu. Sakrio se. Tražite ga.
Zlokobni Jarecov glas pozna Vjeran iz noćne vožnje u kočiji ... Zaustavili se u okrugu. Ne čuje drugo do
poluglasni razgovor.
M

- Neka se vaše blagorođe zaštiti! Uzeo je on negdje konja,

možda i oružje, ali mi smo ga ipak dočekali!
Stupica? Zasjeda? Mišolovka? Otkud su znali da će doći? Kad navale, njegov put vodi u rijeku - odluči
Vjeran.
Sva su mu sjetila usredotočena iza leđa gdje šumi nabujala voda. Nešto je zapljusnulo. Obazre se. Udaljen
je nekoliko desetaka stopa od ruba obale. Dolje opazi čamac. Prije ga nije bilo. Trava šušti. Osluškuje.
Onaj tamo sprijeda na ledini govori sve glasnije. Zna da se Vjeran skriva iza ove živice i svojim govorom
kani zaokupiti njegovu pažnju da bi žandar straga nečujno dopuzao do njega, srušio ga sa sedla, dok bi se
progonitelji pojavili i uhvatili ga živa. Bjegunac osjeća sve i vidi sve.
Samokres turi u džep, izvlači iz stremena noge, otkopča ha-ljetak da mu kretnje budu slobodnije. Pogled
mu je upiljen u onoga što se u mraku šulja k njemu. Neprijatelj puzi po zemlji. Vjeran ga na sedlu
očekuje. Dvije snage vrebaju da se bace jedna na drugu... Što glasnije Jarec razgovara sa žandarima, to
žurnije puža žandar k Vjeranu. Njegove su mišice pripravljene, nabrekle. Oružnik se naglo digne, pograbi
uzde konju. U isti čas osjeti udarac u čeljust, padne unazad bez svijesti. Vjeran skoči sa sedla, potrči niz
obalu i baci se u čamac kojim se dovezao žandar. Sve se zbilo u nekoliko trenutaka.
Zaveslao je ravno prema drugoj obali. Tamo će se iskrcati i u mraku bježati kao što je danas po danu trčao
sa sjenika u šumu. Još je našao i njihov čamac da ne mora plivati.
Neprijatelji se štrcali, razmahali. Zamalo će Vjeran biti na drugoj obali.
- Pozor, lijevo! Pozor vi, nalijevo! - viče bijesni glas zdesna.
"što to znači: vi nalijevo?" - pita se Vjeran. - Zar i na
lijevoj obali imaju svoje žandare?"
Sjedeći u čamcu sluša kako gore lijevo progovara muški glas:
- Ako ne izađe iz čamca propale su naše stotine!
- čujete li? Njegovo blagorođe viče! Pozor! Dakle, kreće
ovamo. Vidite, čamac je blizu.
Sve mu je razumljivo. Ne može se iskrcati na lijevoj obali. čuje se dozivanje, dovikivanje, određivanje,
zapovijedi. Čini mu se, tamo desno ima sve više judi.
"To se dižu braća rođena u pomoć žandarima protiv mene!" S lijeve i desne strane obale čekaju na njega.
On upravlja čamac sredinom rijeke. Što dalje plovi, to je rijeka šira, bučnija, dublja.
"Hoću li doseći Savu?" - pita se on, gledajući u nepoznato sto mu za sada još sakriva mrak. Desno su u
tami planula vjetla. Jedno, pa drugo i treće. Crna je noć progledala očima žarkih baklji i izdajničke oči
skrenula dolje za čamcem na Vjerana...
- Tu je! Tamo je! - kriješte glasovi iznakaženi pohlepnom
2eljom da uhvate bjegunca i dobiju banknote. Na obali viče za-
povjedajući glas:
.85
- Tko ga dovede živa - dobiva tri stotine forinti!
Vrisak naslade... Vjeran se trgne:
"Kolike laterne na glavi poštenjaka!"
Ognjeno svjetlo hvata lijepu mladićevu glavu na kojoj gle. daju lepršave, žarkom svjetlošću obasjane
novčanice. A on svu nadu polaže u vesla. Sad u svjetlu baklje opazi da se u rijeku spušta drugi čamac. U
nj skaču Jarec, žandar i veslač. Ovaj pri-hvati jedno, žandar drugo veslo. Treći drži samokres i baklju.
Jarec viče ljudima:
- Čija će mi baklja osvjetliti njegov čamac - dobit će pe
deset forintil Ako više baklja osvijetli bjegunca, svaka dobiva
pedeset!
Lete banknote zrakom i obezumljuju pohlepnost...
S desne i lijeve obale svatko svoju baklju sagiblje prema nabujaloj rijeci što prijeti da provali iz korita.
Vjeran skrene nalijevo da umakne svjetlu.
- Baklje! Gdje su baklje? - viče Jarec. - Bjegunac ml
je nestao s oka!
Stigao je do grmlja lijeve obale i nestao u tmini. Mogao bi se popeti gore da ga i tamo ne čekaju u zasjedi.
Obećanja žan-darskog vođe razbuđuju im pohlepu za nagradom do ludosti Svaki od njih želi biti dionik
ucjene na živu glavu mladog pro-gonjenika. Novac je bacio Jarec u mrak, a za njim u ludilu pružili ruke i
oni koji svakog dana veličaju poštenje.
- Izdajice! Lopovi! - viče Jarec. - Gdje su vaša svjetla!
Njihove ruke u strasnoj želji da dohvate novčanice promašuju cilj. Oči što gledaju zamamne slike
pedesetača i stotinjarka pogrešno upravljaju bakljama. To iskorišćuje progonjenik. Zari-nuo se u tminu
pod grmlje kojim je porasla lijeva obala, ali nad glavom mu plane nova baklja. Onaj tko je pali osvjetljuje
ne-sretnošću samog sebe...
Vjeran prepozna muškarca kojemu je danas dao srebrnu forintu.
- Gdje je? - pita posve blizu Vjerana Jarecov glas.
- Zaveslao je k lijevoj obali. Tamo, tamo ravno!
čamac skreće. Još malo i sudarit će se s Vjeranovim. Iz ovog tjesnaca bjeguncu nema izlaza. Nad njim
izdajica, pred njime vlast njemačkih žandara. Nema promišljanja. Svršeno je! - i mladić se spušta u
nabujalu rijeku.
Iz svojega čamca zazivlje Jarec u sumrak:
- Čujte vi, mladi gospodine luđače, predajte se dragovoljno.
Spasa vam nema! Lu - đa - če!
Uzalud čeka odgovor.
- Koji je to vrag? Baklje, baklje, ti tamo nalijevo! Živo
tinjo, čuješ li?
Svjetlost skače niz obalu po grmlju, do čamca kraj lijeve obale.
86

- čamac! Prazan!
Bacio se dolje - viče netko.
Jao meni vrag je odnio moju stotinjarku!
Prokletstvo! Nije izišao na obalu. Mi čekamo ovdje!
Vaše blagorođe, on se utopio - viču sa svih strana očajno,
zdvojno i zure u tamnu rijeku po kojoj se utapljaju već stečene
stotinjarke. ¦
Bakljan! Stotinu vas vragova razapinjalo na ražanj -
svijetlite! - viče Jarec hrapavo kao da je pijan. Ljulja se...
Spuštaju s obale baklju što pisti, osvjetljuje čamac, grmlje, strminu i gore dvojicu ljudi...
- Gdje je? Kamo je nestao? - očajnički pita Jarec i spušta
se utučen na klupu čamca.
Baklja otkriva površinu vode. Nešto se uzgibalo, kao da je tamo rijeka nešto progutala...
- Tamo, tamo je nešto - klikne glas s lijeve obale.
Žandar okreće baklju da bi osvijetlio površinu, ali mu ba
klja utrne.
Pod vodom je Vjeran skupio svu snagu da što dulje izdrži i što dalje otpliva ispod površine rijeke. Onda
osjeti mrtvilo u rukama, nogama i cijelom tijelu, čini mu se, nema više snage dići se iznad vode.
Zatvorene oči, zadržani dah... Peče ga u ustima...
"To je moje posljednje?"
Neprospavana noć, uzbuđenje, jašenje i glad udružili se protiv njegove mladosti i snage. Zar će ostati tu
pod vodom zauvijek?
Već se guši... Ne! - Ne! - i otisne se, izroni na površinu... Sve mu u ušima zuji, u grudima peče, steže dah...
Samo pogled istražuje tamo gdje je prije bio čamac progonitelja. Sada je udaljen. Dakle, dugo je plivao
pod vodom. Odmara se, diše punim plućima da uzmogne opet zaroniti. Onda opazi na desnoj obalis trku.
Nešto viču. Ne razumije riječi... Uši su mu pune vode. Na očima magla. •
- Tamo pliva! - luđački krikne nekoliko glasova na lijevoj
obali.
- "Izdajica je pomamniji za mojom kožom nego neprija
telj!" - i, osjetivši opasnost, otisne se snažnim udarcima vješta
plivača i opet nestane ispod površine.
Kad je opet izronio, sve se promijenilo. Ne čuje zapovijedi Jareca, ni žandarske povike, ni krikove
pohlepnika. Samo nekakva čudna buka, nešto nejasno što ne razumije. Opet ga uhvati slabost, otisne se k
obali, prihvati grmlje i malo odahne. Nitko °e pazi za njime? Što radi veslač? Veslač u čamcu spustio je
veslo, drži nad vodom baklju i nerazumljivo nešto govori... Oni na obali uzbuđeno jadikuju... Baklje više
ne lete zrakom. Kao da su se nečega prepale i ukočile.
Nešto se dogodilo od čega su ljudi počeli da jadikuju...
87

- Što će biti sada?

- Recite da niste bili ovdje.
- Jao ljudi, jao, ljudi, svatko u svoju kuću!
Vjeran se otisne u vodu i zapliva k napuštenom čamcu. Dosegne ga, uspne se i sjedne. Sve u njemu trepti.
Samo malo odmora ...
Prošlo je nešto časaka i već mu se u glavi razbistruje. Misli se ponovno bude i vid mu se vedri. Već može
promatrati one na obali. Gleda nadesno. Baklje žmirkaju, ljudi nešto rogobore.
- Da nije progonitelj smislio novu zamku kako bi me lakše
uhvatio?
Osluškivanje ga sve više uvjerava: sada će početi novoza-mišljeni lov. Pogleda na lijevu obalu. Tamo je
mrak. Baklje su utrnule.
- Cilj je moj - Sava! ... - i on tare dlanove, napne mi
šiće. Snaga što je načas popustila sada se vraća, on prihvati
vesla, čamac zaplovi sredinom, a tamo desno poleti mrakom
veliki fenjer, očito u ruci brzog jahača.
"Spazili su me i upoznali moju namjeru. Ako me ščepaju prije nego uđem u Savu, opet sam na tankoj niti.
Veslaj, to je život - veslati dok ide!"
Na obali se fenjer zakotrlja mrakom, okreće poput ognjena vrtuljka.
- Kegleviću! Čekajte!
- Kegleviću - prijatelju! ...
- Još i to - promrmlja on i upre vesla...
žestoko se okreće fenjer u tmini. Smućuje mu se. Sluh mu zatajava...
- Ja sam tu! Nikica Halper! Javite se, suputnice, prijatelju
svome!
Dlanovi mu spuštaju vesla. U času ga ovlada slabost.
- Dolazim po vas s Jankićem! Javite se! Gdje ste, prija
telju?
- Na sredini rijeke. Ovdje sam! - odazove se slabim gla
som.
Čini mu se da je šaptao i sada viče iz sveg grla...
- Evo me po vas. čekajte me tamo!
I ne može prihvatiti vesla. Sjedi spuštenih ruku, gleda u veliki fenjer. U toj svjetlosti razabire dva čovjeka
u jednom čamcu što plovi k njemu. Žižak biva sve veći, dolazi sve bliže... Već razabire golijatsku pojavu
Nikice Halpera.
Čamac se zaustavi. Orijaš spusti fenjer u čamac.
- Prijeđite k meni. Sada ne smijemo dopustiti da nas odanle
gledaju, zato ću sakriti svjetlo.
Vjeran stupi u njegov čamac i pruži mu obje ruke:
- Vi ste me oteli - žandarima. To je veliki zločin. Morate
se skloniti, gospodine Halperu!...
88

- Sjednite i slušajte, a ti, Jankiću, čekaj s veslom. Ne mo

žemo k obali, dok gospodinu ne kažemo barem ono najpotrebnije.
Čujte: kad ste danas otišli iz mojeg dvorca, čekao sam dugo vaše
progonitelje...
- Sad vidim, nisu se pojavili...
- Jesu, došli su, no, ja rekoh da je neki mladi gospodin u
bijegu na polju zamolio moju sestru smije li doći u dvorac i sada
ga baš čekamo... Vođa žandara, mladi obrijani gospodin, rado je
primio moj poziv da čeka svojeg progonjenika, jer po opisu
moje sestre jasno je razabrao da ste to vi. Tada sam ih podvorio.
Taj je obrijanac prokleto jeo, ali i žeđao. Žderu žandari i piju, a
"luđaka" nema. Moj gost je nestrpljiv, ja, tobože, uzrujan, jer se
luđak očito predomislio., Onda "blagorodni" odluči nastaviti po
tjeru. Obećao sam mu da ću također tražiti bjegunca. I oni odoše.
- Odviše su se hranili i zato prašak nije djelovao. Opis na
vrećici je to razjasnio...
- Znam, ali kad su jeli kao gladni vuci, nisam ih. smio spri
ječiti. No, time je djelovanje samo odgođeno. Ja sam odmah
uzeo Jankića i mi odjahali ravno na majur da vam sve saopćim.
A kad tamo, niste ni bili ondje. Tu mi rekoše: cestar je otišao
žandarima javiti da luđak ide u Zagreb. Na to sam krenuo prema
Zagrebu. Naravno, podaleko iza žandara, želio sam vidjeti hoće li
taj vrag djelovati ili ne.
- Vi ste ih slijedili?
- I dostigao, baš u času kad je k obali pristao čamac u ko
jem je ležao posve omamljen moj obrijani gost Jarec, uz njega
žandar, a drugi su već ležali na ledini... Krčmarica mi je rekla da
su stigli predvečer malo "vineni". Sve su oni tamo na obali u
strahu da ih ne bi okrivili zbog smrti žandara. Misle da su mrtvi!
Tako je, dragi prijatelju! Kad sam vidio što je i kad mi rekoše:
"Luđak je zaronio u vodu", znao sam što me čeka ...
- Sva krivnja je na meni, ja odgovaram!
- Čekajte. Valja nam raditi brzo i složno. Ovi, dakako, neće
spavati dugo kad ih je petorica popila vašu jednu porciju. A kad
se probude, prvo je: mene će uhvatiti i staviti pod istragu, i sve
moje jer taj redarstvenik mora posumnjati da je kod mene nešto
popio ili pojeo, to je jasno. No, slušajte: ako se pokorite meni,
onda ću izvući ispod sumnje i svake istrage i vas i sebe i moju
svojtu.
- U kakvu sam vas uvalio nevolju! Na to nisam ni pomiš
ljao kad sam vas to molio. Bio sam uzrujan, a zašto mi niste
spomenuli...
- Čekajte! Da su žandari negdje putem zaspali, a vi pobjegli,
pilo bi lako! Ali oni su vas tu uhvatili i onda se srušili u san, a
ja dolazim kao naručen u tom času! Zbog toga je situacija škak-
89

ljiva. Ali, čujte, vi ste sada zapravo zarobljenik cestara i njegova pomoćnika koji su javili žandarima, a sav
svijet vjeruje da koljete žene i djecu i njima ne možete pobjeći ako me ne poslušate.
- Ja sam već svojim dosjetkama isplivao iz vraških zaple
taja, čim sam vidio ovo bojište, odmah sam iskombinirao što ću
i kako, ali vi mi se morate pokoriti i raditi onako kako sam odlu
čio. Glavno će biti i najopasnije kad se taj gospodin tajni redar
stvenik probudi - tada ću i ja biti uz njega i svi oni tamo na
obali...
- Nikad neću dopustiti da snosite krivnju!
- Hoćete li me zakopati u tamnicu svojom tvrdoglavošću?
A mislite i na onoga koji vam je dao prašak!
- što želite da činim?
- Ja ću izvući i vas i sebe i nadam se uspjehu ako mi ga vi
nećete pokvariti. Sada ću vam lijepo svezati ruke .i noge. Ipak
tako da možete stupati, svi oni na obali čekaju ovo paradno
uhićenje...
- Vi ste im nešto rekli?
- Lijepo sam vas dozivao, a kad ste se javili, rekoh: "Vidite,
ljudi, s luđakom treba samo ljubazno i povjerljivo i on odmah
sve vjeruje"! Svi sada tamo misle da znam krotiti luđake. Dakle,
Jankić, daj uže. Slušajte. Otkako vlada kod nas habsburška eks-
elencija, u Zagrebu ne smije igrati hrvatsko kazalište, zato. ću
svoj hrvatski kazališni komad igrati u Podsusedu! Glavnu ulogu
imate vi, luđak. Neprestano ćete buljiti u zemlju i šutjeti. Nikad
nije nosilac glavne uloge imao tako laku glavnu ulogu kao vi.
Vjeran se morao nasmijati, a Nikica nastavi:
- Sada sve ovisi o vama. Oborite glavu i oči i slijedite mir
no Jankića. Njemu sam sve razložio dok smo s čamcem išli po
vas. On ima u sedlu šunke, kruha i vina pa se putem okrijepite.
- Kamo mi je poći?
- To ovisi o vašoj volji. Odaberite, ali bježite! Glavno je da
vas naočigled ovih ljudi dovedem i zatvorim kao sužnja pa će mi
svi oni potvrditi kad bude trebalo svjedočiti. Dakle, vi ste luđak,
Jankić je vaš bolničar. Sadržaj ove komedije jest doslovce: "Kako
je Nikica Halper spasio prijatelja da ga žandari ne odvedu u lud
nicu, a sebe da ga ne strpaju u tamnicu jer je pomogao pobjeći
poštenom čovjeku!" Malo predug naslov!
- Vi, čini se, sve okrećete s vesele strane.
- To mi je više puta pribavilo žalosnih dana. A sada ja nas
tupam u ulozi liječnika - premda nikad nisam okusio medicine
niti kao bolesnik. Ali svi koji me poznaju, upućeni su da sam bio
u Beču - dakle liječnik! Na obalu ću sve ja dirigirati. Ako se vi
ne pokorite, onda smo obojica izgubljeni.
- Dobro! Pokoravam se!
- Predstava, dakle, počinje. Prvi čin: luđak nastupa. Cin,
cin! Zastor se diže. Jankić, veslaj i pristani...
90

Na obali stoje ljudi i napeto očekuju što će biti. Nikica uzme za ruke svezanoga i pomogne mu izići iz
čamca.
- Dakle, ljudi, - veli on prisutnima - ja sam ga, evo, uh
vatio. Nemojte mu doći blizu. To bi ga razdražilo! Sada je sasvim
klonuo.
U polusvjetlu fenjera promatraju visokog vitkog mladića oborene glave. Tamna mokra kosa prilijepila mu
se uz tjeme. Iz prsluka, košulje i hlača curi voda.
- A gdje su gospoda žandari i onaj gospodin? - pita Halper.
- Tamo leže - odgovaraju ljudi zabrinuti.
- Jao, gospodine, kazat će: ne trpe žandare, zato su ih ubili!
- Ja sam veslao - ispričava se veslač - i pomogao im lo
viti luđaka, a onaj se gospodin neprestano "vintao" amo tamo i
vikao, a žandar posrtao u čamcu. Mislio sam - negdje su putem
gucnuli. A, eto, složili se kao da sam ih ja trknuo po glavi. Oblast
će kazati: sve sam ja kriv!
- Najprije moram luđaka spremiti na sigurno mjesto, za
tvorit ću ga u špilju, a onda ćemo vidjeti drugo.
Od desetorice ljudi na obali javi se cestar:
- Ali gospodine, ja i moj susjed odali smo ga žandarima.
Oni su nas poslali da ga slijedimo izdaleka kad je jašio uz Krapi-
nicu dok su žandari išli cestom i dočekali ga tu gdje je morao
hraniti konja. Zato obećana nagrada ide meni i susjedu.
- Što? Vi? Nama je obećao onaj blagorođeni! - prigovaraju
druga dvojica.
- Što vam hasni kad su mrtvi! - veli Nikica. - Još ćete i
odgovarati za žandare. To će vam biti nagrada!
Nastane tišina. Sablast krivnje ušutka pohlepu za novcem. A Vjeran po Halperovoj želji stoji, zureći u
zemlju i sluša. Nikica se uspravi pa će ozbiljno:
- Sada moramo što brže odstraniti luđaka. Moglo bi ga opet
uhvatiti bjesnilo, potrgao bi užeta i sve vas podavio. Zadovoljan
je on i s muškim vratovima kad ga obuzme želja za davljenjem!
Jankić, sjedni na konja i drži ovo uže kojim je luđak svezan oko
pojasa. Evo ti samokres i odvedi ga u špilju sv. Martina. Tamo
ćeš stati na ulaz i oružjem u ruci čuvati uhićenika dok mi dođe
mo po njega. Kamenitu špilju ne može razbiti ni odanle bježati.
Sutra ga vi, koji imate pravo na nagradu, vodite na oblast. Neka
vam izruče nagradu ...
- Onaj koji im je obećao leži tu ispružen! Svatko će dobiti
2a nagradu deset godina. Kako ćete dokazati da niste krivi? -
srdi se krčmar. - Trebalo vam je žandarskih banaka?
Ova primjedba pomaže Nikici Halperu. Strah od krivnje odvraća njihovu pažnju od uhićenika. Nikica
odluči da ovo iskoristi:
- Možda ću vam pomoći, ljudi. Ja sam liječnik pa ću ih
Pregledati i odmah vam kazati mogu li oni koga okriviti radi
Jll.

njihove smrti. Odmah ćete doznati, ali ih nosite tamo pred krčmu. Samo brzo! Odmah ćemo vidjeti hoće li
biti istrage ili - nagrade! Ja ću svakako biti uz vas, ljudi. Ali me morate slušati!
- Sve ćemo učiniti što zapovijedate, gospodine, samo nam
pomozite!
Da bi što prije saznali što je, uhvatili se posla. Nose uspavane redom pred krčmu. Nikica određuje, sam
uzima fenjer i svijetli, ali tako da su ostali u tmini Jankić i Vjeran koji se polako neo-paženo udaljuju ...
Svačija je pažnja na žandarima što spavaju, nitko se više ne brine za uhićenika. Svatko je uvjeren: on je u
dobrim rukama jer iz špilje pred kojom strazari samokres ne može uteći.
- Samo polagano, oprezno! - opominje ih Nikica.
- Naravno! - upada cestar. - Nije prošao ni sat vremena
što su popadali kao mrtvi.
- Tko zna što se još može dogoditi - veli Nikica. Odmah ću
ih pregledati, a vi morate osvijetliti i pomoći. Ostanite ovdje.
INDIJSKI LIJEČNIK
Svakom čovjeku Nikica nađe posla. Dvojici, cestaru i njegovu drugu koji su teško čekali svoje stotinjarke
povjeri da čuvaju Jareca. Ostale, koji su mogli doći pod istragu jer su prisustvovali hajci, poredao je oko
uspavanih žandara. Položili su ih na klupe i na travu. Svi slušaju mladog doktora. Od njega očekuju
rješenje zagonetke što se dogodilo sa žandarima i njihovim vođom. Hoće li odgovarati za njih? Svatko je
svjestan svoje nekrivnje, a ipak se boje. Oni koji su se nadali nagradi imaju povrh straha još i želju za
obećanim stotinjarkama, ubrali ih bilo od koga. A taj mladi liječnik im ulijeva pouzdanje. Potpuno se
predaju mladom doktoru koji je prisukao rukave i sprema se pregledati petoricu što ovdje u mraku leže
kao mrtvi.
Krčmarica i njezine dvije kćeri drže fenjere. Nikica je kriomice nekoliko puta pogledao prema onoj strani
gdje su nestali u noć Vjeran i Jankić i ozbiljno govori onima oko sebe da zaokupi njihove misli i pažnju:
- Slušajte! Mlad sam, istina, ali sam učio za liječnika, ne
samo iz knjige, nego kod jednog čovjeka iz zagonetne zemlje -
Indije...
- In-di-je! - šapću ljudi i baš zato što ne znaju gdje je to,
ispunjava ih ovo ime počitanjem. On nastavlja:
- Baš zato će oblast i sud uvažiti ono što ću ja pronaći.
Dakle, pazite!
92

Iz mraka zure svačije oči u plečata mladog gospodina. Primaknuo je lice fenjeru što ga drži krčmarica. U
toj svjetlosti svatko razabire mrk i ozbiljan izražaj njegova pogleda. Njegove velike ruke polagano se
spuštaju na grudni koš gospodina Jareca. Onda se spušta njegova kuštrava, tamnokosa glava, sad
prislanja svoje uho na Jarecove grudi pa opet digne glavu... Svi ispituju izraz njegova lica. Što je našao da
se tako silno uozbiljio i nabrao čelo? Onda uzima ruku uspavanog i opipava bilo.
- Svjetlo ovamo! - zapovjedi on i pohiti žandarima.
- š.to mu je? - šapću ljudi. - Nešto je otkrio - nešto
jest!
Šuteći, ponovi sve svoje kretnje, svaki pregled kod svakog pojedinog. Stalo mu je da što više potroši
vremena kako bi Vjeran s Jankićem odmaknuo što dalje, a da se pohlepnici za nagradom ne sjete otići za
njim i pomoći stražariti Jankiću. Mora ih zadržati ovdje. Svakog mu časa pada na um nova dosjetka kako
će zaokupiti ljude i postići svoju svrhu.
Onda uzme fenjer iz ruke krčmarice, drži ga pred sobom da bi što više osvijetlio svoje lice. Ono se
odjednom sasvim promijeni, glas mu se povisi, pogled upilji u one oko sebe i, dignuvši slobodnu desnicu,
reče:
- Ljudi, možda nisu izgubljene vaše nagrade! ... Možda neće
biti ni istrage! ...
- Zašto, gospodine? - upitaju bez daha.
- Oni su samo zamrli! ...
- Za-mrli? Zamrli? Kako zamrli?
- Gospodine! - klikne krčmar. - Mogu li oživjeti?
- Ako im pružim pomoć - hoće.
- Dajte, veleučeni gospodine doktore! ... Nećemo se vući po
istragama! Dajte!
- Ovaj koji je obećavao nagrade također je zamro?
- Sasvim sigurno. Živ je, ali sada brzo, ljudi, na posao -
moram napraviti lijek.

- A kako? Od čega?
- Indijski lijek treba samo one stvari koje rastu u prirodi
i koje imate kod kuće. Evo, što mi treba ...
Svi su napeli uši da im ne bi umakla koja riječ.
- Trebam jednu funtu pšeničnog brašna, tučena papra, li-
pova cvijeta, bazge, gorušice, octa, soli - a onda, - ovo je naj
važnije, i krv od jednog pladog pjetlića.
- To nije obični liječnik koji je samo nešto učio iz knjiga.
Oh, laj zna! To je pravi! - šapću oko njega.
Da tkogod ne bi spomenuo uhićenika, Nikica ponovo pristupi k Jarecu i osluškuje mu srce. Svi oni
pogledavaju mladog gorostasa. Zadobio je njihovo uvaženje. Svaki pokret njegove ruke djeluje sugestivno.
Tada se pojavi krčmarica i nosi sve što je rekao. Osim toga, i veliku zdjelu, i pred njima počinje on
pripravljati lijek. Svi su

se primakli, uzbuđeno gledaju kako u zdjeli mijesi tijesto. Kad je svršio, digne obje ruke i stade u tijestu
praviti neke znakove. Ovo gledaoce naročito uzbuđuje..
Oko njega zure, čekaju, strepe...
- Ove bijele bobice su indijske - razjašnjava on ljudima
izvadivši neku cjevčicu u kojoj su obične pilule protiv glavobolje.
Strese ih na stol, gleda kako se vrte i vikne:
- Probudit će se! Jest, oni će se probuditi!
Kuglice zdrobi dlanom i pospe time tijesto. Kad je dovršio, stade praviti mlinčiće. Onda veli:
- Ljudi! Dajte fenjer! Osvijetlite mi njegovo blagorođe da
spasim taj dragocjeni život!
U mraku pada svjetlost na Jareca. Ljudi gledaju bez daha. Nikica uzme komad tijesta i položi gospodinu
na čelo, sve do sljepoočice. Onda izvede nekoliko znakova preko glave.
Ne čuje se ni riječi, ni daha! Svi su u njegovoj vlasti.
- Osvijetlite žandare! - odredi on.
Svakome isto tako položi na čelo komad čudotvornog tijesta pa zatraži vode i opere ruke.
Ljudi gledaju čas njega, čas one što leže. Hoće li se maknuti!
- Glavu dajem, oni će se probuditi! Stoj te sada tu i pazite
koji će biti prvi...
Svaki bi htio biti bliže onima koji leže da prvi opazi kako će se buditi, a to je Halper i htio.
No, on je gladan kao vuk. Tiho odvede krčmaricu podalje i reče:
- Strašno sam ogladnio pri tom poslu. Imate li što za jelo?
- Ako se ovi probude, neću ni ja imati posla sa žandarima,
a za ovoliku dobrotu, gospodine doktore, donijela bi vam pol
svoje kuće na dar.
- Dosta mi je sada nešto iz kokošinjca i dimnjaka - veli
on skromno.
Krčmarica ode, dok je on ostao s ljudima. Oni su postajali pomalo nestrpljivi u čekanju. Zato on uzme svoj
džepni sat, uhvati ruku uspavanog Jareca, pipa njegovo bilo i broji udarce glasno. Ovo opetuje kod
žandara. Zatim stade puhati u žandarske dlanove kao da će im udahnuti život. Skače od jednog do
drugog, ogledava ih, tare im prsa sad gore, sad dolje, a da ih zapravo jedva dotiče. Ni noge nije ostavio
neiskorištene. Okreće ih u zglobovima amo-tamo i opet spušta. Sve to čini s vrlo važnim izražajem lica,
nešto šapćući u latinštini. A ljudi u grozničavom uzbuđenju očekuju kako će taj čudotvorni liječnik
probuditi petoricu zamrlih ljudi u čijim životima imaju i oni svoje važne interese. Najviše sam Nikica jer
mu je uspjelo sasvim odvratiti njihove misli od Vjerana. Mora ih zadržati ovdje da bi mu bili svjedoci u
najtežem času kad se probudi redarstvenik. Pomisao na

ovaj trenutak stalno ga drži u napetosti. Nema pojma dokle će ovi ljudi spavati, a želio bi da se ne
probude prerano. Zato je i sam uzbuđen.
- Samo budite mirni! - šapće on ljudima. - I čekajte!
Da bude stvar što više mistična, osvjetljuje uspavane od
časa do časa fenjerom, a ljudima dopušta da se dotaknu ruke ili lica onih koji leže kako bi vidjeli da su
"topli". Ili im dokazuje kako im srca biju, a pri tome stalno istražuje kazalo svojeg džepnog sata. Što je
više prolazilo vremena, to bolje za njega i njegova štićenika Vjerana.
To je potrajalo do tri sata ujutro. Tada krčmarica klikne:
- Miče se! Gospodin će oživjeti!
Svi nagrnuli oko Jareca na stolu.
"Sada se drži, Nikica!" - ohrabruje sam sebe, priskoči bliže, ogledava ležećemu grudi, osluškuje, tare ga.
Jarecove su trepavice zatreptale. Ljudi se guraju. Ovaj na stolu uzdahne i otvara oči... Ne vidi ništa do
nekih sjena... čini mu se - sanja, a Nikica upozorava ljude na sebe:
- Vidite, što rekoh? Probudit ću ga! I oni drugi će se isto
tako probuditi.
Jarec osjeti pod sobom tvrdo tlo. To ga iznenadi. Misli su mu trome. Prikazuju mu događaj kad je ono
jučer u ujutro u krčmi legao u postelju spavati dok mu ne ispeku kopuna.
- Je li kopun već pečen? - pita i ugleda nad sobom nekog
gorostasa. A ovaj će:
- Gospodine, je li vam bolje?
- Zar mi je bilo zlo?
- I te kako zlo! Zar se ne sjećate!
Magla obavija sve. Lukavi Nikica mu ne da da se razbistri da bi što dulje ostao u takvom stanju. Ljudi
zure, čude se, trče oko žandara, neće li se i oni probuditi.
Nakon pola sata već se svi valjaju po travi. Budni su, ali još omamljeni.
- Ovaj je gospodin čudotvorac! Taj zna ljude oživjeti -
govore oko Nikice, a on ponosno uzdiže glavu što je izvršio ovo
"čudotvorstvo".
Da se ne bi vođa žandara previše otrijeznio i stao sumnjičiti njegov doručak u Pluski, mora ga Nikica
naočigled ljudi prevesti žedna preko vode i ozbiljnim glasom pita:
- Osjećate li se slabi?
- I pospan, umoran, bezvoljan.
- Sve će to proći od mojeg lijeka! - A u duši je veseo i
sam sebi veli:
"Ura mi pokazuje da bih mogao svoju komediju dovršiti i Prijeći na opasnu - dramu"!...
Sad podigne glas. Da ga svi čuju, pita Jareca, držeći mu glavu:

- Prepoznajete li me, gospodine?

Gorostasni čovjek čini mu se poznatim i napinje sjećanje.
- Ja sam Nikica Halper. Sjećate li se?
Okolo najpažljivije slušaju. Nikica je zadovoljan s općinstvom. No, kako će biti zadovoljan na kraju
najtežeg prizora drame?
- Vi - vi ste bili u dvorcu gdje smo tražili luđaka!
- I onda sam vam pomogao u potrazi.
Jarec strese glavom kao pseto kad ispliva iz vode. Sjećanje mu se bistri, ipak - gdje se nalazi, gdje je
Keglević?
Nikica osjeća što će slijediti i ne da mu vremena da postavlja pitanja. Sada će on preslušavati njega da mu
općinstvo sve potvrdi - jer to su njegovi svjedoci. Nakvasio mu je lice vodom što osvježi Jarecovo sjećanje i
onda mu se obraća:
- Vi ste, gospodine, otišli od mene iz mog dvorca u potjeru
za žandarima. Kad ste bili već daleko, javili su ljudi da je luđak
odjašio prema Podsusedu. Ja brzo za njim u potjeru. Tu sam čuo
¦da ste vi već pošli istim putem, ali daleko naprijed. Idem ja da
vam pomognem i stigoh još u pravi čas. Upravo, kad vam je
mladić umaknuo, zaronivši u rijeku. Sjećate li se kako je zaro
nio? - pita Nikica.
- Jest, znam. Gdje je sada?
- Ja sam ga izvukao iz vode, svezao i zatvorio, ali se odričem
nagrade u korist ovih ljudi. Oni su vam pomogli prije mene.
Presretan, Jarec pruža ruke Nikici. Miluje ga pogledom punim ushićenja.
- Vi, vi ste ga uhvatili i zatvorili?
- Jesam! Evo, ovi ljudi su gledali...
Svi potvrđuju burno. Mladi se liječnik odrekao nagrade što ushićeno potvrđuju njegove izjave.
- Evo, ovdje ima muškaraca koji su vam pomagali. To je
cestar koji ga je izdao. Ali svima je umaknuo i zaronio, onda sam
dojašio ja i luđaka domamio lijepim prijteljskim riječima. Luđa
ci često bježe, čak iz bolnice, zato sam ga zgrabio i svezao.
- Jest, tako je bilo! - potvrđuju prisutni oduševljeno ple
menitom čovjeku koji se odriče nagrade u njihovu korist. A sada
se Nikica odluči dodirnuti najopasnijeg pitanja.
- Vas sam, gospodine, našao sa žandarima kao mrtve...
- Kao mrtve? - opetuje on i nastoji se domisliti. - Gdje?
Zašto?
- Ovdje! I ja sam vas odmah s ovim ljudima donio ovamo
i dao se na liječenje jer sam medicinar, a naučio sam nešto od
znamenitog indijskog liječnika. Napravio sam ovaj lijek i oblo
žio žile na glavi vama i žandarima. Ustajte! Operite se hladnom
vodom. Dajte vode, krčmarice, - određuje on jer smatra da je
došao čas svršetka ...

Jarec pogleda začuđeno poveze na žandarima, isto tako osjeća povez na svojem čelu.
Cijelu smo noć bdjeli uz vas, ja i ovi ljudi - opet će
Nikica. - Ali nagrada pripada njima!
Jest! Tako je! Ovaj je gospodin doktor čudo! On je spa-
sjo vašu milost! - primijete veslači.
Krčmarica se smatra ovdje najmjerodavnijom i veli:
Bogme, gospodine, vi biste s ovoga stola ravno na stol mr
tvačnice da nije bilo učenog gospodina. On vas je s ruba groba
povratio na ovaj svijet.
- Hvala vam! - i Jarec mu pruži ruku pa se spušta sa stola.
Nikica ga pridržava vrlo brižno: - Samo polako, još niste
sasvim čvrsti!
Stao je na noge. Nikica osjeća kako je taj prizor sudbonosan, ali mora stvar dovršiti i pita svog bolesnika:
- A sad mi recite, gospodine, što ste radili putem da vam je
ovdje pozlilo?
- Putem? Sto bih radio? Jašili smo vrlo brzo.
- Sjećate li se svojeg boravka u mojem dvorcu?
- Posve se sjećam ... Podvorili ste me ...
- Da, da, ali to je bilo još prije podne, a onda, pošto ste
malo založili i popili čašu vina, vi odoste od mene sasvim zdravi i
čili.
- Istina je. Osjećao sam se veoma dobro. Zašto mi je ipak
pozlilo podveče?
- Zato što ste negdje putem silazili i nešto jeli i pili. Nešto
ste pili u to nema sumnje. Možda ste baš popili negdje kakvu
pokvarenu tekućinu. Nešto je moralo biti...
- Ne, nisam se zaustavljao ni u jednoj krčmi. Cestar i sus
jed davali su mi znakove da naš luđak ide obalom rijeke Krapi
ne. Zurio sam se cestom kako bih ga dočekao u zasjedi ovdje
gdje rijeka teče blizu krčme, a bjegunac mora proći ovuda. Zato
sam jašio i bez objeda - ali - da - samo smo se napili vode
iz jednog zdenca.
- Gdje je bio taj zdenac? - pita Nikica, tobože, zabrinut.
- Izvan sela, negdje blizu ceste - na pola puta ovamo - i
jasno označi gdje je bio zdenac.
- Uh! - klikne Nikica i udari svojim velikim jakim prsti
ma. - Slutio sam, gospodine, ona je voda otrov, živi otrov. Prava
smrt za ljudski želudac. Već sam nekoliko puta savjetovao neka
taj zdenac zatrpaju. U onoj vodi žive neki mikrobi koji djeluju
neobično, čovjeku od njih pozli ako nema pomoći, može nastu-
Piti smrt.
Jarec se zaprepasti.
- To ću odmah danas prijaviti oblasti. Nastradali biste da
flisam krenuo za vama - veli Nikica.
Ali Jarec osjeća da je potpuno bezvoljan i šuti.
7 Jadranka 07

- Već su nastradali neki strani putnici i prava je sreća što

sam odmah krenuo za vama. Mislio sam pomoći vama i siromaš
nom svijetu da luđak ne podavi žene i djecu - pripovijeda Ni-
kica pa se okrene slušaocima:
- Dakle, vidite, ljudi, sad je jasno od čega su zamrli?
- Vaše blagorođe je imalo veliku sreću. Ni brat se ne bi ta
ko zauzeo za brata kao gospodin doktor za vas! - veli krčmarica.
>Ova žena ima božanstveni instinkt" - konstatira Nikica i pogleda je blaženim pogledom. No, u trenutku
ga mine sreća jer mu Jarec upravi pitanje:
- Htio bih vidjeti luđaka. Gdje ste ga zatvorili?
- Pod sjajnom je paskom. Samo dok malo pomognem žan
darima, bez njih ne možete otići, oni su vam desna ruka.
I stade trti žandarima čelo octom i vodom, a zatim veli krčmarici:
- Pripravite njegovu blagorođu zajutrak.
- Već davno sam ispekla kokota, ali kad su se počeli mrtvi
buditi, niste mislili na jelo.
- Tamo sam ostavio pečenog kopuna i kočiju - veli Jarec.
- Pošaljite žandara po kočiju pa će dovesti i kopuna. Pijevac
leti, kopun se radije vozi. No, šalu na stranu, čuo sam, vi ste,
gospodine, također liječnik i pratite luđaka.
- Jest, vodim ga u ludnicu.
- No, kad ste liječnik, onda vam mogu stručno razjasniti
kakva je to strašna bolest koju prouzrokuje voda iz onog zdenca.
To će vas zanimati, a može vam koristiti u vašoj praksi.
I prije nego što bi Jarec mogao otkloniti predavanje, Nikica razastre pred redarstvenikom raskošni
rječnik latinskih izraza, naziva, bolesti i lijekova, sve ne bi li ga zadržao.
Ovaj ništa ne razumije što rječitost Nikice samo usporuje i zamalo da nije Jareca zagušio medicinskom
latinštinom.
- Htio bih vidjeti svog luđaka - upadne Jarec.
- I on je doktor? - čudi se krčmarica. - No, sada tek
možete, gospodine, shvatiti kakvu vam je dobrotu učinio naš
domaći mladi doktor.
- Najprije bih htio vidjeti svog uhićenika, a onda doručak
- tvrdoglavo se drži Jarec svoje želje.
- Da, dragi kolega, ali nesretnik nije u krčmi.
- Nije ovdje u krčmi? - pita Jarec zabrinuto.
Za Nikicu dolaze teški časovi, baš zato odgovara vrlo ljubazno:
- Dragi kolega, tako rabijatnog čovjeka nisam mogao za
tvoriti ovdje gdje živi krčmarica. Ona ima dvije kćeri, a luđak
davi ženska bića, pa sam ga svezanoga otpremio u spilju. To je
sigurnije od tamnice, a na ulazu ga čuva moj momak s oružjem
u ruci. Svi ovi ljudi su vidjeli, ne može pobjeći.
- Tako? Zar nije vikao? Otimao se?
98

- Oborio je glavu, buljio u zemlju i nije odgovarao, ta bio

je svezan na nogama i rukama.
Na rukama i nogama! - viču ljudi.
A moj ga čovjek čuva s oružjem u ruci. Ne može se ni
maknuti!
Hajdemo - požuruje mamurni Jarec. - Idemo k njemu!
"Približava se katastrofa" - veli Nikica u sebi. No, Jarec se ne može uspeti na sedlo od teškog umora.
Žandari su još više omamljeni, a i ne trude se da svladaju umor.
- Idemo pješice - predloži Nikica. Krčmarice, pripremite
jelo dok se vratimo.
- Neka konje dovedu za nama - naloži Jarec. - Kad se
malo osvježim, uzjahat ću.
Povorka krene: Jarec, Halper, žandari i publika.
- Ne razumijem - primijeti Jarec putem Nikici - kako
se luđak najednom smirio. Zar se nije otimao, uvjeravao da je
neki Keglević?
- Vi ste, gospodine doktore, primarijus u svojoj ludnici? -
pita ga Nikica, umjesto odgovora.
- Ne, nisam - samo pomoćni...
- E, onda nije čudo ako još niste posve upućeni. Ima vrsti
ludila kad se luđak odjednom umiri i šuti. Cesto je tome povod
kakav lijek, uspavljujuća sredstva ili ledena kupelj. A hiđak se
ovdje čestito okupao. Kad je skočio u vodu...
- Da, to je istina. Ali ste rekli da tome može bit uzrok i
nekakav lijek? Mislim da su luđaku dali prašak za soavanje i
umirenje baš prije odlaska i neko je vrijeme spavao. Nešto ću
vas pitati, kao službena ličnost, liječnika - veli Jarec, ^upijaju
ći svu snagu slomljenu praškom. - Recite mi, može li <ovjek na
kon tog praška bježati sam?
- Isključeno - tvrdi Nikica u korist bjegunca. - Morao
ga je netko ukrasti iz kočije kako ste mi to vrlo pamtno objas
nili u mom dvorcu. Možda je netko od njegove obiteli bio tako
glup i smion da luđaka zadrži za sebe - znate da su obiteljske
veze često pretjerane.
- Ovaj ima iza sebe visoku ličnost - ali da bi o ona uči
nila?! Nevjerojatno je da luđaka želi imati uza se!
Zaokrenuli su u malu kotlinu sa svih strana opasaiu brdima. Nikica upozori:
- Evo, vidite, sad smo na cilju. To je spilja! -i stade vi
kati. - Gdje si? Iziđi! Dovedi luđaka!
- Joj, jo-o-o-oj! - zapomaže netko u spilji.
- Zašto taj jauče? - zaprepasti se Jarec.
- Što ti je, Jankiću? Idite ljudi, trčite naprijed, to mu je?
"- upita Nikica ljude da bi bili svjedoci onoga što Jreca tamo
čeka.
Svi pojure u spilju. Glasovi iznenađenja - čude ja, potici, Pozivanja
, 00

Halper opazi da Jarec od uzbuđenja jedva koraca. Uzme ga pod ruku pa obojica požure.
- Sto je, Jankić? - vikne Nikica kao izvan sebe. - Moj
Jankić, što su iz tebe napravili?
- Rebra su mi polomili... jc-oj!
Jankić leži svezanih nogu i ruku. Na njemu gospodski kaput iskrivljen od vode i prsluk, samo su hlače
njegove.
- Gdje je luđak? Gdje je? viče Jarec, tražeći po mračnom
prostoru. Nigdje ne vidi nikoga do svezanog slugu na zemlji.
Nikica Halper oponaša najveće uzbuđenje i viče:
- Jankiću! Trideset godina si u kući mojega oca. Nikada
nisi lagao. Ne blati našu porodicu, reci što se dogodilo!
čuvši Jarec ovu uzbuđenu zapovijed, zahvalno pogleda Nikicu i navaljuje na Jankića da odmah izvrši
zapovijed svoga gospodara.
Joj, joj, boli, ali sve ću kazati. Eto, do dva sata u noći
čuvao .sam ga, a da se nije maknuo, a onda me u mraku pograbili i kao vrazi pakleni svezali...
- Tko? - viče Jarec, lomeći se mamurno.
- Reci, Jankiću, tko su bili. Odmah ćemo ih uhvatiti.
- Oficiri. Bili su sami oficiri!
- Oficiri? - zapanji se Jarec i noge mu klecnule.
- Jest, pravi pravcati oficiri.
- Sto su radili, što govorili? - pita Nikica.
- Najprije su razgovarale njihove šake s mojim leđima,
onda s rebrima jer sam se ljuto borio za luđaka.
- Dalje, dalje, što su rekli? - požuruje Jarec.
Jankić! poučen od Mikice, odgovara:
- Kad su svezali mene i onoga oblačili, rekli su kako je
luđak svu noć spavao - a oni, oficiri, su ga ukrali iz kočije.
- Znao sam"- bubne Jarec sve više omamljen, ali još traži
Jankićev izvještaj.
- Onda su luđaku davali svakojake ljekarije da može jahati
i s njim pobjegli, a kad su vidjeli da su slabiji od progonitelja,
sakrili se da u zgodnom momentu opet izvrše otmicu.
Jarecu se pred očima magla od praška pretvorila u crni oblak i zapanjeno opetuje:
- O-fi-ci-ri?
- Jest, oficiri, sa civilima bih ja već znao obračunati - ali
to su bili oficiri, a govorli su da je po luđaka poslao nekakav mar
šal i da će ga odvesti smjesta u maršalov dvorac.
Da Jarec i nije bio pod utjecajem teškod praška, i onda bi ova vijest zbunila njegovu sposobnost da brzo
zaključuje. Onako mamuran, trom, on je hvatao samo gdje koju misao što bi mu iz tmine zasvijetlila:
- Maršal - oficiri - Jožica Ottenfels - Zagreb - bijeli
fratar - i osjeti da će se srušiti, ali ga prihvati Nikica:

- Gospodne doktore, vi ste žrtva pogreške koju vam je na-

prtila žandarska vlast. Oni su ljudima razglasili da vi dajete stoti
njarke onome tko vam uhvati bjegunca i tako su oni cijelu noć
stražarili oko vas doktore, čekajući svoju plaću i nitko nije pošao
da stražari nad luđakom. Ali sad je svršeno, luđaka su vam oteli,
a vi podnesite prijavu.
- A što će biti s našim stotinjarkama? - upada cestar. -
Mi smo cijeli dan pomagali loviti luđaka, a svu noć probdjeli?
Ja sam vam izdao kamo luđak ide. To morate platiti.
- U svoju ste korist radili - okosi se na njih Jarec, - da
niste pomagali, zadavio bi vam žene i djecu...
- Ljudi moji - veli Nikica razočaranim pomagačima -
iako je luđak umakao, ja sam sretan što mi je uspjelo spasiti
život veleučenom doktoru.
- Bilo bi bolje da ste me pustili umrijeti, - uzdiše Jarec
slomljeno.
- Ali, doktore! - usklikne Nikica. - Zar jedan luđak vri
jedi vaš život? Vas čekaju u vašoj ludnici nebrojeni luđaci, mno
go težih slučajeva ludosti od ovoga. Vi se morate vratiti među
svoje luđake koji vašu visoku dragocjenu znanost neizmjerno
trebaju...
- Hvala, hvala! - promrmlja Jarec i pruži mu ruku. -
Nadam se da ću vam jednom moći zahvaliti na drugi način.
- Ne, hvala! Meni je draže kad mi se usluge ne uzvraćaju,
ali vi ne možete više stajati, kolega - morate leći, prospavati,
onda nešto dobro popiti.
- Da, ja sam potpuno slomljen, uništen. A gdje su moji
žandari?
- Svi su opet pozaspali u mojoj krčmi - javi gazda - ali
nisu zamrli, kazali su da se samo ne mogu držati na nogama.
- Evo, sam ću vas odvesti u krčmu da se čestito odmorite,
a onda podnesite primarijusu vaše ludnice izvještaj. Ja ću vam
drage volje posvjedočiti da niste krivi, nego žandari koji nisu
bili dosta lukavi. S luđakom se mora postupati malo opreznije.
Vi znate moj dvorac i bit ću vam na raspolaganju kad god hoćete.
Jedva su dospjeli do krčme. Jarec je pao na postelju, ne samo pospan od praška, nego i od probdjevenih
noći, od dana kad je počeo hvatati Keglevića. A oni koji su mu pri tom pomagali još čekaju okupljeni oko
Jankića u spilji, dok on stalno stenje, ležeći na zemlji. Nikica se vrati k njemu, a ljudima javi da strani
doktor leži i spava.
- A tko će nam platiti obećane stotinjarke?
- Morate pričekati dok se probudi. A ono što ste meni po
mogli da spasim život starom doktoru i žandarima, to ću vara
naplatiti dobrim doručkom. Neka vam krčmarica skuha slanine i
svakome dade sajtlik vina. Evo, odmah ću isplatiti jer moram
svojeg Jankića odvesti u zagrebačku bolnicu da mu namjeste
rebra - i dade novac cestaru da plati račun.
101

- Vidite, to je čovjek, on poštuje našu muku - veli cestar

i zahvaljuje, dok Nikica digne Jankića na ruke i nosi ga na sedlo.
Ljudi ciknu od čuda: nosi ga kao pahuljicu, baš je gorostas!
Nikica se s njima oprosti, vodeći Jankićeva konja na kojemu ovaj stenje kao da mu je kraj života. Kad su
se ljudi udaljili i Nikica razabra da ih nitko više ne može vidjeti, oslovi Jankića:
- Sad možeš ozdraviti i brzo ispričati što je bilo.
- Onako kako ste me vi naučili. Moju livreju obukao je
gospodin Keglević i rekao da će ravno u Zagreb jer tamo ima
jedino sigurnog štitnika. Odmah je od jahao i sada već sigurno
doručkuje u dvorcu Kazališne ulice.
- Bojim se da nije tako jer mi je onaj, tobožnji, doktor
kazao da su u Zagrebu obavijestili žandarsku stanicu. No, jesmo
li svoju komediju dobro odigrali?
- Vašu, ja sam bio samo statist.
- Ti si bio pomoćni redatelj, a žandari statisti.
U SKROVISTU KAMELIJA
U krilu modrog neba budi se prastara gora nad Zagrebom. U rumenkastoj zori blistaju krovovi kuća. Na
Jurjevskom brdu stoji mladi osamljeni jahač. Ushićeni njegov pogled miluje grad u ružičastoj jutarnjoj
haljini - srce ga, kličući pozdravlja. Pogled mu miluje tornjeve, kućice, palače, i plovi tihim ulicama koje
su još u jutarnjem snu.
Sjaj njegova oka obasjava grad - to je sjaj sunca sinovske ljubavi kojoj ne zna početka, samo je osjeća, nosi
u duši... Od kada? Samo se spominje dalekih dana u tuđini, kako mu je djetinje srce u samoći tužilo,
čeznulo za slikama grada, domovine.
Ove noći, kad je iz Podsuseda krenuo prema Zagrebu, ugibajući se cesti, lutajući nepoznatim šumovima
krajem, stalno se je pitao: "Zašto me gone?" Odgovora nije našao.
Ni jednog časa ne bi ga snašla sumnja u izdajstvo prijatelja. To je daleko od njegove duše. Vjeru u
prijatelja nisu mogle pokolebati ni Andraševe primjedbe u zatvoru, a, ipak, osjeća, nije mala stvar kad ga
progone s takvom upornošću.
"Da se netko htio dokopati moje novčane baštine, mogao bi naći potporu u redarstvu bečke vlade. Ništa
nije tako nedokučivo i nemoralno što oni ne bi mogli počiniti. To je prosto razbojstvo kako sam o tom
čitao u povijesti staroga vijeka. Moram otvoriti knjigu ove tajne, moram saznati... Hajdemo! Naprijed!
I otkine se od čarobne slike svojega grada što još sniva u prvom zagrljaju zore, okrene konja i spušta se
niz jurjevsko brdašce.
102

Pušta konju da koraca polagano uz cestu po ledini da odjek kopita ne bi narušio tišinu.
Jurjevska je cesta pusta. Svi još spavaju. Ni oni dućani koji najranije počinju dnevni rad još nisu otvoreni.
Iz Mlinarske se ulice pojavljuje po koji ljudski stvor, noseći u kuće prve jutarnje pozdrave - svježe mlijeko.
Oprezno, polagano ide prema Kipnom trgu. Odabrao je radije ovaj kraći put do Kazališne ulice negoli
preko Mesničke, do koje bi morao prelaziti cijelom Ilicom. Ovdje ima samo nekoliko kuća.
Već se vidi dvorac plemenitaša Fodroczyja, još malo i tamo je njegov sadašnji dom.
Sto li je tamo pod drvećem Sjeverne promenade, ispod Popova tornja? Kao da je netko počeo trčati... Svi
okolo spavaju, a tamo trče... Tko? Zašto?
Ispod drveća na otvorenom prostoru zatitra perjanica... I još jedna. Zar su skriveni čekali u zasjedi? I baš
se spremaju njemu u susret?...
Mora ostati miran. Potjerati konja natrag značilo bi pobuditi sumnju, izazvati žandarske puške. Napokon,
tko ga od tih ljudi pozna? Vidjeli su ga samo njegovi pratioci, a ovi još spavaju u Podsusedu. Ako su se i
probudili, nisu mogli ovamo doletjeti. Oslanja se na to. I druga činjenica, isto tako važna: obukao je
Jankićevu livreju koja mu dobro pristaje. Dakle, samo je lakaj! Čiji? Tome će se domisliti, već prema tome
što ga budu pitali. A čini se, ne puštaju ga s vida. Zato ide još polaganije i tapša konja kao da mu ulijeva
odvažnost.
- Stoj! Ni koraka dalje! - čuje zapovijed žandara.
- Tko si? - pita jedan.
- Lakaj sam - kako vidjte.
- Zazviždi tamo onome u Kazališnoj ulici - odredi stariji
žandar mlađemu. - Neka ga dođe pogledati!
Ovaj zviždaljkom da znak. Pojavi se drugi žandar i uzme nalog. Vjeran čeka, tobože, zijeva, a zapravo
proračunava kako bi zavarao žandara i pita se: tko će to doći?...
Zamalo iza ugla Fodroczyjeve kuće izlazi muškarac, čvrst, snažan, u građanskom odijelu. Zapanjio se.
Prepoznaje Fabijan-čića. Dolazi s vrlo ozbiljnim izražajem lica, a kad je pristupio bliže, žandar ga pita:
- Recite, ključaru, je li to bjegunac?
- Ovaj? Ni govora!
- Veli da je lakaj.
- Pa naravno, to se vidi i po odori. A što ti, čovječe, nisi
rekao čiji si? - pita Andraš jahača i gleda napeto, očekujući da
čuje je li što već govorio žandarima.
- Nisu me to pitali! - odgovori Vjeran.
103

- Smio bi se bogme ponositi i kazati carskoj gospodi da si

kardinalov lakaj. Svatko ne može dvoriti kardinala kao ti. Lijepo
reci gospodi žandarima: "Ja sam- Leopold, lakaj njegove uzori-
tosti kardinala Haulika."
Tek sada je Vjeranu sasvim odlanulo i odgovori:
- Mislio sam, oni to znaju kad nosim brkove. Samo kardi
nalovi lakaji smiju nositi brkove - dosjeti se Vjeran.
- Možeš proći! - mahne rukom žandarski narednik pa opet
ide na promenadu i nestaje ispod drveća s drugovima.
Dok oni odlaze, Andraš šapne Vjeranu:
- Idite ravno do Kaptolskih vrata, doći ću odmah.
Poslušao je i krenuo dalje polagano, bezbrižno.
Andraš se vratio pred kuću Kollenbach i reče tamo dvojici žandara:
- Opet smo našli jednog koji nije naš bjegunac. Kad nije
stigao u noći, po danu će još manje, a vi ste sigurno gladni.
Idem donijeti od kuće vama i sebi nešto za jelo. Vratit ću se br
zo. Mogu li?
Čuvši da će im uslužni ključar donijeti jela, rado su pristali.
Pred željeznim vratima biskupskog dvora zaustavi Vjeran konja i gleda prema Dolcu odakle ima stići
Andraš. Sve su mu misli usredotočene u njemu. Zašto se on desio tako sa žandarima? A Fabijančić žuri na
Kaptol, gotovo trči. Stigavši do Vjerana, bez daha mu saopći:
- Siđite i vodile konja za mnom. Obećao sam žandarima do
nijeti jela da mogu otići k vama ...
Vjeran začuđeno pita:
- Ali kako ste se vi desili tamo?
- Zato što vas ja najbolje poznam, baš ja. Merlić vas gotovo
i nije pravo vidio, zato je odredio mene.
- Sad razumijem. Dakle, mogu svojoj kući?
- Uh, ne možete! Ni ja nisam mogao do vaše ključarice.
Žandari čekaju sa svih strana, ako dođete, -da vas uhvate. Već
su svima javili...
- Ali zašto me progone?
- Jer da ste krivi Keglević, ja vjerujem vama... makar je
mladi u dvoru ...
- Kakakv mladi?
- Neki pristali gospodin. Već je jučer gizdavo šetao po gradu.
- Jeste li ga vidjeli?
- Nisam, ali čuo sam.
- Pripovijest! Ne može tamo biti nikako još jedan Keglević!
- Jest, gospodine, netko je tamo, s njime su došli iz Beča
nekakva dva gospodina. Jedan ima crnu bradu, lijep, vrlo otmjen,
vidio sam ih na Opatovini, a drugi je obrijan.
- A što vele za toga mladoga?
104

- Stigao je u dvorac svoje tetke jer da je on Vjeran Kegle

vić, a vi pustolov koji se je htio tamo ugnijezditi. Morao sam
jutjeti dok su to govorili. A kažu, našla se nekakva gospođica
koja je svjedočila da je on taj pravi Keglević.
- Gospođica? Ovo biva sve ljepše! Ali kamo me to vodite?
- Na sigurno mjesto. Mislio sam: ako vam padne na pamet
da se vratite onda, kad me pitaju, kazat ću da vi niste vi... i sak
riti vas. Sada smo u aleji pred biskupskim dvorom. Vidite, ovdje
ste sigurni. Tu neće zaviriti žandar, a tu imam za vas kuću.
- Još i to?!
U razgovoru prolaze gustim drvoredom. Fabijančić razlaže:
- Znate, u Vlaškoj ulici, baš nasuprot mojoj siromašnoj
kućici, nalaze se biskupovi staklenici za povrće. Ondje stanuje
kardinalov nadvrtlar gospodin Franjo Korbler. To je vrlo dobar
Ceh, i sva njegova obitelj dobra. Kad je vidio moje sedmora
dječice, više puta mi je dao posla u staklenicima, a mojoj je
ženi, po njegovoj dobroti, upravitelj biskupskog dvora povjerio
brigu za jednu kućicu. Vidite, ovu tamo, na ulazu u dvor kraj
Ribnjaka. U toj kući nitko ne stanuje, samo kad Hauliku dođe
vrlo mnogo gostiju, onda oni tamo spavaju. To je sreća za vas,
ondje ću vas sakriti. Nije li to divno?
Vjeran gotovo klikne od radosti, a Fabijančić dodaje:
- To smo jučer zamislili moja žena i ja. Znao sam sve
unaprijed što će biti.
- A da sam pao u ruke žandarima na malti u Ilici, ili na
kojem drugom kraju gradu?
- Svejedno, uvijek bi zvali mene da kažem jeste li vi ili
niste. A ja sam vas prikazao Leopoldom - kardinalovim lakajem.
Da niste imali na sebi lajcajsko odijelo, rekao bih da ste kardina
lov gost ili gospodarski činovnik ili što drugo. Za sve sam se pri
pravio, samo da vas mogu poslati ovamo. Ali evo - gledajte, tu je
ta kućica, čekajte odmah ću vas uvesti, samo da konja predam
ovdje u ovu malu staju gdje drže kardinalove konje za svagdanju
potrebu. Idite sa mnom i ne govorite ništa.
Bez ikakvih zapreka odvede Fabijančić najprije konja, a zatim štićeniku otvori vrata male kuće.
- Hajdemo gore. Ima samo malo stepenica. Ovamo neće
doći nitko. Rekoh, ova je kuća nastanjena samo onda kad ima
odviše gostiju u dvoru. Ovdje možete s prozora skočiti ravno u
grmlje ako bi vas netko ipak iznenadio. Ali to neće biti potrebno
jer nitko ne dolazi u kuću. Žandari su opkolili grad i čekaju na
vas. A zašto? To zna samo plavobradi redarstvenik - ali sad
mi je potrčati da žandarima i vama donesem jela.
- Imam novaca kod sebe. Papirnati su se okupali u rijeci
Krapini, ali srebru to ne škodi i posegne za novčarkom. Fabijan
čić uzme novac i ode.
-
Vjeran se ogleda po sobi. Prozor se otvara na mali humak, očito umjetno podignut, tamo dalje je perivoj, a
s lijeve strane ribnjak. Nije prošlo mnogo vremena, već se Andraš vraća, noseći mu pecivo, mesa i rakije.
- Nisam drugo ništa mogao dobiti.
- Sve je dobro za čovjeka koji nema nikoga i ništa, dragi
moj, Andraše. Rekli ste da je drugi sjeo na moje mjesto, a štitite
ga visoke osobe i žandari.
- Vi ste, uistinu, taj pravi Keglević?!
- Niste u to uvjereni, a ipak me tako prijateljski pomaže
te.
- Znao sam to da imate dobro srce. Kad ga ne biste imali,
ne biste mogli biti nikome dobri, a prema meni ste bili. Pa sada,
jeste ili niste pravi, to je meni svejedno.
"Njemu je svejedno, on mi pomaže i ne misli na bogatu nagradu kao onaj carski cestar!"
- Nešto vam je krivo, gospodine? - upita Andraš.
- Naprotiv, dragi prijatelju, vrlo mi je pravo i drago. No,
što će sada biti s vama?
- Idem opet čekati sa žandarima - vas! - nasmije se ve
selo Andraš.
- Obećali ste i njima mesa. Evo, uzmite novaca i kupite da
ne morate odlaziti kući po jelo i odviše dugo izostati,
- Istina je. A sada pazite, gospodine. Tu vam je ostati ne
koliko dana, tako dugo dok budu žandari stražarili.
- To je nemoguće! Još danas moram nešto poduzeti.
- Ali glavu su vam ucijenili visoke osobe, obećali su onome
tko vas uhvati ili prokaže pet stotina forinti. Za toliko novaca mo
že žandar kupiti cijelu kasarnu!
Zapanjen otkrićem, Vjeran šuti. Na ustima mu je pitanje: "Zašto se ti, Andrašu, nisi poslužio ovom
ucjenom?" Ali osjeti, okrutno bi ga uvrijedio.U ovim, široko otvorenim očima, u tom djetinjski iskrenom
pogledu, u toj duši koja se odražava u njegovu licu, čista i neokaljana, nije bilo niti duševne borbe oko
pomisli da li da ucjenu iskoristi. Tog čovjeka nije snašla ni napast od takve pomisli. Kako je taj daleko od
zla! Ono nije bacilo na njega ni svoju sjenu! Evo, to je čovjek plemenita roda! Samo takvi su više od svoje
okoline.
Videći Andraš da njegov štićenik o nečemu razmišlja, upita ga:
- Htio bih znati, gospodine, što kanite.
- Najprije mi kažite, dragi prijatelju, jesu li vas možda
osumnjičili kad niste u gulaš umiješali onaj prašak?
- Kad su vas odvezli onu noć, bilo mi je veoma teško...
- Razumijem, bojali ste se što će biti ako im pobjegnem, a
krivnja bi mogla pasti na vas ...
106

- Nisam ni najmanje sumnjao da vi nećete dobro izvršiti

svoju stvar kad sam vidio kako ste se dobro pretvarali da spa
vate.
- A kako je bilo, prijatelju, kad ste drugi dan došli u žu
panijski sud?
- Prijepodne ništa osobito, ali podveče najednom udari
grom... Dojurili žandarski kuriri Merlići i javili da ste se vi pro
budili prerano i pobjegli.
- A vaš pretpostavljeni Merlić?
- Zijao je u mene, a ja u njega. Sve su mi vlasi stršile u
zrak kad me je pitao: "Sto veliš na to, Andrašu?" A zašto pita
mene što ja mislim - sumnja valjda - pa odgovorim ovako: "Ja
gospodine, što bih ja rekao? Njegovo blagorođe nije liječnik, pa
valjda nije znao koliko treba dati lijeka da uspava ovako zdra
vog čovjeka kao"Što je taj mladi gospodin. Nije on dijete da spava
od nekakva praška! Trebali su mu skuhati pol funte maka!"
- Istina je - reče mi Merlić, sretan što sam se tome sjetio
i govori dalje: "Jest, taj je mladić jak kao gora. Gdje bi on mo
rao spavati trideset sati od tako malo praška. Jest, ti imaš pra
vo, Andrašu!"
- Jednom riječju, umirio se? - pita Vjeran.
- Baš nije bio jako miran, mijenjao je boje. Strah je ružna
stvar. A onda su ga žandari pitali bi li on prepoznao tog mladi
ća ako ga uhvate, a on reče da nije u mraku podruma dobro vidio
njegovo lice. Nato im velim: "Ja ću ga smjesta prepoznati, raz
govarao sam s njime kod svjetla kad je večerao gulaš!" I, eto,
tako su uzeli mene kao službenu osobu da pogledam svakog koga
bi oni uhvatili ili zaustavili. Zato vas molim: ne iziđite iz ove
kućice. Tu možete biti kako dugo hoćete, samo vas ne smje opa
ziti nitko iz biskupskog vrta. Odmah bi javili da je netko u kući.
Moja će vam žena o podne donijeti jela, ali ponovo vas molim
pazite da vas nitko ne vidi.
- Ne bojte se, prijatelju. Čuvat ću svoju glavu, osobito ot
kako znam da je tako skupa, a moram još više čuvati vas, dragi
moj. Sada idite, vrijeme je, da ne bi pitali za vas. Možda opet
su nekog zaustavili...
- Vi ste bili peti po redu. Doći ću uveče pogledati ako vam
Sto treba. Mislim, trebali biste se i malo odmoriti. Vidite, tu je
divan.
- Hvala vam. Recite kada će se vratiti iz Beča kardinal Hau-
lik?
- Tko bi znao. Običava dugo izostajati.
- Znači da sada nitko ne šeće perivojem kardinalova dvora?
- Nitko. Ipak ne izlazite. Kad bi otkrili čovjeka u toj kući
"H vani, moglo bi se doznati da ste vi onaj kojega traže, a pet
stotina forinti moglo bi poškakljati crnu dušu.
- Dajte mi svoju ruku. Smatram to čašću za sebe!
-
Andraš osjeti čvrsti stisak ruke i shvati topli mladićev pogled. Ipak požuri da odnese žandarima jelo i
rakiju i da se opet postavi u svoju službu.
Dugo je Vjeran razmišljao i gledao u vrata iza kojih je nestao Andraš Fabijančić. Zadivljen je neslućenom
veličinom nesebičnosti.
Htio bi razmišljati, ali proživljeni napori i dvije neprospa-vane noći slomile su njegovu snagu. Još je
dospio zasunuti vrata sobe da bude siguran i baci se na ležaj. Zaspao je tvrdo.
Probudi ga štropot i razgovor. Skoči s ležaja i prisluhne. To nije ni Fabijančić ni njegova žena. Glasovi su
muški:
- Dakle, cijela se kuća mora poprafviti, okrečiti i preurediti.
Možete li to za dva tjedna?
- Najprije moram pregledati sve prostorije da bih mogao
odgovoriti gospodinu upravitelju.
- Dobro, ovo je prizemlje, a onda idemo gore na kat.
Vjeran sluša razgovor i odmah shvati. To je upravitelj s
majstorom. Sad su ušli u prizemlje sobe. Brzo zaključi sad će zamalo k njemu.
"Ovdje me ne smije nitko naći. Otkrio bih i sebe i Fabijan-čića. Svatko ne prezire pet stotina forinti kao
moj veličajni vla-škoulični građanin."
Nečujno se odšulja k vratima, rine natrag zasun, onda otvara prozor. Pred njim se strmo uspinje humak,
tako je blizu da bi se u času mogao popeti gore. Ako je tko tamo - smjesta bi ga opazio. Odluči se spustiti
dolje i umaknuti uz kuću prema velikoj zidanoj zgradi. Fabijančić mu je pri odlasku kazao da su ondje
kardinalovi staklenici. Tamo će se zakloniti dok upravitelj i majstor iziđu.
U nekoliko trenutaka izvede svoju osnovu.
Neopaženo našao se u gustom grmlju. Podigavši se i skrivajući se za gusto busenje, našao se u zaleđu
staklenika. Visoka zidana zgrada. Tu ga mogu opaziti samo s kardinalovih prozora, otvorenih prema
stakleniku, ali na prozorima ne vidi nikoga. Ni s humka ne dolazi nitko. Najprirodnije na svijetu jest da se
sakrije u ovom času u staklenik čija su vrata širom otvorena. Jedan pogled na stražnji ulaz u zgradu i s
nekoliko skokova nađe se pod krovom. Možda su ovdje vrtlarski radnici? Ne boji se. Štiti ga livreja: svatko
može misliti da pripada kardinalovu dvorcu, zato ide ravno, mirno, nehajno. Nitko mu ne dolazi u susret.
Velike posude i druge naprave pokazuju: ovdje su već bili vrtlarski radnici i obavili svoj posao. U
stakleniku blistavo svjetlo. Golemi prostori kao dvorane nad kojima su visoki krovovi od stakla. I prednji
su zidovi stakleni.
U tom velikom prostoru čitava šuma kamelija, poredanih na stalcima, straga visoki pa postepeno sve niži.
Između njih uski prolaz za vrtlare.

"Gle, kako su ovi prolazi dobro zaklonište!" - I odabere posljednji gdje su stalci najviši.
Ulazi oprezno da što ne prevali ili ne razlupa. Ničim ne smije probuditi pozornost. Našao se dobro
sakriven baš u sredini. Nema kamo sjesti niti se nasloniti, ali je sretan što se tako dobro zaklonio. Nitko
ne dolazi, a kad bi tko i ulazio, nema pogibelji - tu je nevidljiv. Ovdje će ostati, a onda se ponovo uvući u
onu kućicu.
Zatrpan je među kamelijama. Tijela mu se dotiču lišća i propupali cvjetovi, crveni ružičasti i kao
poškropljeni bijelim tački-cama. Rascvale kamelije dodiruju mu glavu, lice. Čine mu se kao da -su živa
razumna bića, svježe, mlade, blistave ljepote i raduju se što ga mogu zakloniti svojim sočnim lišćem,
svježim laticama, čarom svojih tajnovitih boja, stvorenih od prirode samo na užitak čovjeku.
"A još je taj čovjek zao!" - dodaje Vjeran u svojim mislima i pjesnikuje... Zaronjen u čistu ljepotu oko sebe,
tone sve dublje, gubi se, zaboravlja ...
Onda se probudi iz opojnosti. U mašti gleda žandare, njihove bajunete... A on u kamelijama... I nasmiješi
se toj suprotnosti.
Ali koje je doba dana? Vrijeme teče svojim tokom kao rijeka koritom, ne brinući se Što on stoji ovdje i
čeka, smišlja, sluša, razmišlja, dok mu pogled ispija blistavu šarolikost bujnih veselih cvjetova.
Nešto grubo zaštropoće - kao da se tamo udara željeznim oruđem. Dolazi li netko? Hrapavim glasom
čovjek reče nekom drugom:
- A ti sada očisti onaj puteljak gore na humku iznad kućice
za goste. Ali čestito. Ja imam ovdje posla. Kad dođe gospodin
nadvrtlar, zovi me.
- Dobro, gospodine vrtlaru.
Ukoči se na svom mjestu. Tu je, dakle, neki vrtlar. Nešto će raditi u stakleniku? Valja ne baš u toj aleji
kamelija gdje stoji on? Tko uđe, reći će da je novi sluga s kardinalovog dvora, pa bilo što mu drago? Sve
ovisi o trenutku! Napetom pažnjom sluša što onaj tamo radi. Uz posao čovjek veselo pjevucka. Po glasu
razabire da je od njega još daleko.
"Valja čekati podne kad vrtlar ide na objed, onda izaći i potražiti opet onu kućicu. Samo da neopažen
dočekam podne!" ...
U staklenik utrči muškarac i navijesti:
- Doliza gospodin nadvrtlar Korbler! Evo, ide!
Vjeranove se mišice nategnule da izdrži u mirnom nepomič
nom stavu kako ne bi štropotom upozorio na sebe.
Muški glas, taman, dubok, prodoran, ni strog ni podatan, ni zanosan ni ravnodušan. Ozbiljan, seriozan.
Tako ga je prosudio, slušajući prve riječi nadvrtlarove. L) govoru se opaža češki naglasak.

108

- Među kamelijama ništa novo? Moja "kraljica" nije pro

cvala?
- Molim, gospodine nadvrtlaru, u "Kući kamelija" sve u
redu. Ništa novo. "Kraljica" ima dva krasna pupoljka, ali su još
čvrsto zatvoreni.
- Njezino veličanstvo smatra potrebnim da me pusti čeka
ti! To je mušičavost svih veličanstava!
Sluša Vjeran nadvrtlarov glas i prosuđuje njegove riječi. Zvuk glasa i način govora odaje promišljenu,
sređenu dušu, ozbiljnog nosioca životne zadaće. Smije li mu se odati? Osjeća prema njemu pouzdanje.
- Danas je imendan Vere Vraniczany-Dobrinović. Hoće li
dobiti kameliju? - pita vrtlar.
I opet prodre kroz veliki prostor u šumi kamelija prijašnji ozbiljni glas:
- Ona to jako želi. Dobri ljudi zaslužuju cvijeća, ali ga
ionako ne znaju cijeniti! ...
Riječi bude u Vjeranovoj duši povjerenje. Da se preda ovom časovitom utjecaju i - otkrije? Ili ne?
Oklijeva, više radi Fabijančića nego sebe radi. Ali neće nadvrtlaru kazati tko ga je doveo u dvor.
- Hoće li vaše gospodstvo odabrati kameliju koju ćemo po
slati ili ću sam? - pita vrtlar.
- Čekajte da vidimo ...
S one strane koraci, odmjereni, polagani...
- Ova bi bila najzgodnija. Ima i pupoljaka, Dobrinovićka
zna uživati u cvatnji. Moramo li se rastati, lijepa moja Snjeguli-
ce? - govori nadvrtlar cvijetu. - Težak je rastanak, moja milena!
- Ili možda ovu ružičastu Zoricu? - pita vrtlar pretposta
vljenog.
- Srce me boli. Zatvorit ću oba oka, pa koju taknem!
- Ružičastu Zoricu! I ona je lijepa!
- Gospođa Vera je zaslužuje. Još do podne joj pošaljite.
Da, čekajte, vrtlaru. Još bih pogledao svoju "kraljicu" izbliza, a
onda idem u stakleni voćnjak. Kako je tamo?
- Krasno napreduje. Breskve su već rumene, a jabuke i
kruške bit će za dva-tri dana. I grožđe dozrijeva. Ljudi pripovi
jedaju priče o vašem stakleniku koji u zimi rodi proljetno, a u
proljeće jesensko voće. Kažu: nadvrtlar Korbler je čarobnjak jer
zimi napravi u stakleniku ljeto...
- Zato nam ne moraju i krasti voće iz staklenika.
- Bit će domaći lopovi iz dvora, možda kardinalovi sluge.
Tko bi drugi mogao neviđen u staklenik?
- Onda bolje pazite tko dolazi ovamo. Već sam vas upozo
rio.
- Gospodine nadvrtlaru, odmah ću donijeti "kraljicu" - ču
je se vrtlarov glas posve blizu...

U prolaz je ušao muškarac prosijede kose. Ide bliže i zastane Vjeran zuri u njega. Tu je tamno. Očito ga
vrtlar ne vidi.
- No, jeste li? - zove nadvrtlar sprijeda.
Vaše gospodstvo! Imamo ga!
U pravom času oblije Vjerana znoj! Taj će ga predati žandarima!
Vrtlara nestane iz uzane aleje kamelija i javlja pretpostavljenom nadvrtlaru:
- Imamo, evo, tata! Tamo se sakrio... Izvolite pogledati!
- Kako izgleda? Mlad? Star?
- Posve mlad. Odijelo među cvijećem nisam mogao vidjeti.
- Mlad je, veliš? - pita češki nadvrtlar.
- Posve mlad. Sigurno đak.
Malo vremena šutnja... Vjeran čeka. Na početku vrtlarskog prolaza opazi visokog gospodina s punim
smeđim brkom. Gleda prema njemu i zove ga:
- Vi, mladiću? Nije lijepo krasti voće iz staklenika. Ako ste
đak, to ružnije! Ali ja vas ne želim upropastiti... Idite, žurite se
napolje? Hajde!
Zatim se Korbler okrene k vrtlaru i naloži mu:
- Okrenimo se da ga ne bude odviše stid...
Ovaj preokret nije Vjeran očekivao pa se izvuče iz prolaza. Međutim, ne odlazi iza leđa obih muškaraca,
naprotiv ide k onom u besprijekornom odijelu od tamnozelenog sukna, bijeloj uškro-bljenoj košulji, s
tamnom vezenkom oko vrata. Dugoljasto lice je ozbiljno, sada nešto povrijeđeno. Smeđe oči izražavaju
strogi ukor.
- Što stojite? Ne rekoh li: idite? I da mi drugi put niste po
segnuli za našim voćem.
- Poštenja mi, nisam ni dotakao voće. Drugi me je uzrok
neovlašteno doveo u ovaj hram kamelija...
- A vi baš niste poštivali taj hram, mladiću. Očito se niste
dospjeli uvući u onaj drugi staklenik gdje imamo voće? No, vi
dite, sve znam i više ne pokušavajte to učiniti. Lakajska vas odo
ra neće zaštititi...
- Molio bih da me ne tjerate, nego saslušate u četiri oka i
zadržite ovdje.
Molba je izrečena uz topao, ljudski pogled. Sve odaje besprijekornog mladića, ali blatne čizme i
pokvareno lakajsko odijelo ne preporuča ga nadvrtlarevoj milosti. Uvjeren je - obukao je °vu odoru kako
radnici u perivoju ne bi u njemu prepoznali onoga .koji krade voće ...
- Tko ste? Odakle? Niste sluga?
- Domaći sam sin, a dugo sam bio odsutan. Dopustite mi
kratki razgovor nasamu ...
- Idite, vrtlaru, k voću. Odmah ću za vama.
Ogledavajući se za nepoznatim mladićem, vrtlar otvara vra
ta u drugi staklenik i odlazi.

110

111

Nadvrtlar sada bolje promotri mladog čovjeka i oslovi ga:

- Govorite tko ste i što ste ovdje tražili.
- što god bih vam kazao o svojem podrijetlu, zvučalo bi
vam nevjerojatno, a ne bih mogao u ovom Času ništa dokazati...
- Ne tražim dokumente niti isprike. Vi ste sami željeli sa
mnom govoriti: evo, slušam vas.
- Upućen sam, eto, jedino na prodirljivost vašeg oka i do-
brotu vašeg srca.
- U prvom redu sam samo službenik njegove uzornosti kar
dinala Harlika i ne znam što bih mogao učiniti za vas bez njegove
dozvole.
- Vidim, vi ste uzoran u ispravnosti i zato bih vas doveo u
nepriliku kad bih vam ovog časa otkrio svoje ime...
- Onda šutite i uzmite slobodu koju vam dajem.
- Ali ja molim obratno: da mi slobodu uskratite i dopustite
negdje u skrovitom kutu ovog dvora dočekati povratak kardina
la. Njega čekam kao ozebao sunce.
Ove su riječi probudile u Ceha dublje zanimanje za neobična mladića. Još ga pomnije promotri i pita:
- Zašto želite sakriveni dočekati kardinalov dolazak?
- Kad bih vam to rekao, i opet bismo morali govoriti o ne
čemu što bi vas možda ponukalo da mi ne date zaštitu koju mo
lim jer ne mogu ništa dokazati.
- Onda nešto nije u redu s vama?
- Kod mene je sve u redu, ali nije kod drugih. Zloća je za
bola svoje nokte u mene i moram ih polagano, oprezno izvlačiti
da mi ti nokti ne razderu vlastito meso
Mirne nadvrtlarove oči izražavaju sve veče zanimanje. Ne može zatajiti klonost što mu ulijeva mladić
u odori sluge.
- Više vam, gospodine nadvrtlaru, ne smijem i ne trebam
kazati. Vi razumijete da sam u nekoj stupici...
- Da, razumijem, ali ne znam u čemu je ta stupica.
- To ćete saznati, ali sada molim, ako mi ne možete dati bo
ravak u ovom dvoru, smijem li vas zamoliti za potpunu šutnju o
tome kamo ću se sakriti dok se vrati kardinal Hauhk?
- A kad se vrati?
- Zamolit ću vas da me najavite njemu. U tom času, kad
on dođe, mogu vam odati i svoje ime.
- Tajnik njegove uzoritosti ima vlast primiti vas i bez kar
dinala. Izvolite tajniku. Povest ću vas - i ako što trebate...
- Ne trebam novčanu pomoć, samo - moralnu!
- Ah tako! - I gleda ga još pozornije: - Očito vam u toj
stvari ne mogu pomoći?
- Baš vi mi možete pružiti tu moralnu pomoć. Kad ste go
vorili o kamelijama, naslutio sam u vama dobra čovjeka i da
me nije otkrio vaš vrtlar - bio bih vam se prije vašeg odlaska
iz staklenika sam javio. Nećete imati prilike potužiti se što biste
mi dopustili da u kućici uz ove staklenike pričekam kardinala.
112.

- Dakle, odat ću vam tajnu. Njegova se uzoritost već sinoć

vratila iz Beča.
- Oh, molim, dopustite mi audijenciju! Preporučite me!...
- Ostanite ovdje u stakleniku. Njegova uzoritost će doći za
malo vremena i pregledati staklenike. To je njegovo najdraže bo
ravište.
Neće mladića više ispitivati. Odluči mu pomoći, pa bio tko mu drago. "Ako sam se prevario u sklonosti
koju je probudio, bit će to svakako posljednja škola" - odluči Korbler u duši i stade mladog čovjeka
poučavati da ima pristupiti kardinalu tek kad mu on da znak.
- Svakog dana njegova uzoritost razgledava "Kuću kameli
ja", svoj stakleni voćnjak, kako ga on zove. I tek što se vratio,
jedva čeka da vidi svoje cvijeće i voće. Već mi je jutros javio da
će prije podne doći ovamo. A sada mi recite iskreno: jeste li
otkinuli koju kameliju i spremili je preda mnom u džep?
Vjeran se protiv volje nasmiješi i odgovori:
- Nisam. Odviše sam u njima uživao.
- Onda ste pravi čovjek. Mene zapravo boli kad se otkidaju
glavice cvijeća. Upravo osjećam fizičku bol.
- A kako lagodno režu ljudske glave!
- Kad bi svijet odgajao djecu u prijateljstvu sa cvijećem,
ne bi bilo toliko okrutnosti... Na cvijeću se valja učiti ljubavi
za sve oko sebe.
- Vi ste očito sretni u svojem zvanju?
- Ni s kraljevskim prijestoljem ne bih promijenio svoje vrt
larsko umijeće. Radeći u vrtovima, osjećam se kao u zemaljskom
raju.
- Sad znam zašto ljudi sebi predstavljaju da je raj pun cvi
jeća. Kako vidim, cvijeće usrećuje...
- Kardinal dolazi! - javlja sluga.
Nadvrtlar pokaže Vjeranu kamo se ima skloniti, i on se odmah povuče.
U pratnji dvojice husara u svagdanjem odijelu ulazi civilni dvorski meštar Haulik. Odjeven je u
jednostavno građansko tamno odijelo, visok, prave slavonske crte lica, vedri pogled.
Na pragu se pojavi kardinal.
Prijaznim smiješkom uzvraća poklon svojeg ljubimca nad-vrtlara. Sastanak je srdačan, gotovo prijateljski
i odmah pita o zdravlju nadvrtlareve obitelji, ispituje pojedinačno o djeci, a zatim svrati razgovor na
cvijeće.
- Kako su se vladale kamelije?
- Vrlo dobro. Neka se vaša uzoritost sama uvjeri. Cvatu u
čast vašeg povratka!
- Uistinu su me dočekale u punom sjaju. I "kraljica" se za-
odjela svojim pupoljastim plastom.
113
8 Jadranka

8*
Pogled mu prelazi od cvijeta do cvijeta. Promatra ih okom stručnjaka koji ne uživa samo u šarolikoj
ljepoti, nego i čvrstoći stabljike, u pravilnom razvitku grančica, u svakom listu koji odaje njegu brižljive
ruke. Obilazi stalke i primjećuje svoje opaske, a nakon pola sata saopći nadvrtlaru želju da pogleda voće u
drugom stakleniku.
Do tog je časa Vjeran mirno stajao u svojem skloništu i čekao.
Kad je kardinal izrazio svoju namjeru, obuze ga nestrpljivost. I protiv dogovora s Korblerom izađe između
kamelija, stane pred kardinala, nakloni se i gleda mu ravno u oči.
Upravitelj dvora u prvom je trenutku zatečen i nastoji mladića svojom pojavom sakriti kardinalovu oku.
Ali se Vjeran pomakne i Haulik ga opazi. U njegovu se licu odrazi veliko iznenađenje. Promotri mlada
čovjeka od pete do glave i primijeti:
- Sto je to? Moje pamćenje je besprijekorno. Otkad ste,
mladiću, postali lakaj?
Ove riječi iznenade Korblera i upravitelja dvora, a Vjeran se duboko pokloni i odgovara:
- Vaša uzoritosti, morao sam se uteći ovom odijelu da na
đem zaštitu.
- Vjeran Keglević treba zaštitu? Od koga?
- Očito od neke zablude. Netko je uvjeren da sam neki
svjetski pustolov koji se pojavio u dvorcu moje tetke i krivo se
prikazuje unukom bake Keglević. Da je vaša uzoritost bila za
mojega dolaska u Zagrebu, ne bih sve to morao pretrpjeti. Tek
sam malo prije čuo za povratak vaše uzoritosti i zamolio gospo
dina Korblera neka mi dopusti da vas ovdje dočekam.
- Vrlo dobro što ste se obratili na njega.
I kardinal se okrene navrlatru i upravitelju pa im razjašnjava:
- Njegova pokojna baka posjetila me je više puta u Beču,
prikazala mi i preporučila unuka. Proveli smo zajedno dva po
slijepodne va.
Nadvrtlar s upraviteljem promatra lijepe crte mladića, njegove zanosne crne oči, topli smiješak na
usnama i slušaju tamni duboki glas kojim progovara:
- Vaša je uzoritost moje spasenje. Pred dvorcem moje tet
ke drže stražu žandari koji čekaju da se pojavi taj pustolov koji
vara ljude da je Keglević.
- Ali, mladiću moj! To je nečuvena ludost. Tko je to izmu-
drio?
- Ne znam, vaša uzoritosti, samo sam čuo da me i sada ta
mo čekaju žandari. Na moju su glavu udarili ucjenu - pet stotina
forinti onome tko me uhvati i preda žandarima.
Nasmijani kardinal uzme Vjeranovu ruku:
- Onda vas na mjestu smatram svojim uhapšenikom...
114

Svi su se nasmijali, a Haulik primijeti:

__ Vama, mladiću, nije do šale. Uzimam vas pod svoju zaštitu Recite što bih najprije učinio za vas?
Htio bih što prije u kuću svoje tetke, ali tamo, kako re
koh, stoje žandari, čim se pojavim, oni će me uhvatiti. Molio bih
svjedočanstvo vaše uzoritosti da sam tu, uistinu, ja. Nikakvi moji
spisi neće vrijediti koliko vaša riječ, a ne bi me ni pustili u ku
ću da uzmem pismene isprave.
Ukratko mu ispriča kako su ga zatvorili i odveli na prevaru, tobože, uspavanog.
- Molim vas - okrene se Haulik upravitelju dvora. - Vi
ćete otpratiti mladića, a i vi, gospodine nadvrtlaru. U vas ima vi
še odlučnosti. Učinite sve što je potrebno da se ova zabluda raš
čisti. Neka se mojem mladom štićeniku da zadovoljština. Recite
oblasti da ja poznam unuka stare Keglevicke i jamčim za njego
vu osobnost. Dok se ne maknu žandari, ne ostavljajte dvorac ba
runice Kollenbach. Jedan neka zatim ode šefu policije i nastupi
s mojim pismom koje ću vam dati.
Sreća razvedri Vjeranovo lice i on se sagne nad kardinalovu bijelu ruku, ali je Haulik povuče namrštena
čela.
- Veoma ružna stvar. Ali recite mi istinu, na svoju riječ:
niste li se politički ogriješili?
- Nikako. Polažem vam svoju časnu riječ i zato sam odlu
čio skrivati se dok se vaša uzoritost ne vrati. Vašom je odsutnošću
moja nevolja bila podvostručena. Već drugi dan nakon svoga do
laska u Zagreb poklonio bih se vama što bi ovu zabludu onemo
gućilo. A zbilja se ne mogu dosjetiti tko me progoni i zašto.
- Možda vas je oklevetao kakav zavidnik ili takmac na srce
koje lijepe Bečanke?
- Vaša uzoritosti, ovo posljednje je sasvim isključeno. Ali
saznat ću tko je i zašto me progoni.
- Onda mi dođite javiti. A sada me pustite u moj voćnjak
pod staklom. Kad ga pogledam, otpratit će vas moja gospoda va
šoj kući. Kako se mogu službene osobe tako sramotno zabuniti?
U razgovoru prati Vjeran kardinala u drugi dio staklenika. Kad je Haulik sve pregledao, vraća se s
pratnjom i Vjeranom u dvor. Tu ponudi mladiću doručak, ali se on zahvali:
- Htio bih što prije čuti što se to zbiva u kući moje tetke
u kojoj sjedi sada neki drugi, meni nepoznati Keglević.
- Dakle, požurite se, gospodo! - odredi kardinal nadvrt
laru i upravitelju. - Otpratite ga svakako kolima da ne šeće gra
dom tako blatan. Još nešto, mladiću. Poslije podne u tri sata
održavamo sjednicu novoustrojenog društva u mojemu dvoru.
Dođite točno. Prikazat ću vas gospođama. Tako neće nitko moći
Posumnjali u vašu autentičnost i njemačka oblast mora vas pu
stiti u miru!
Vjeran se od svega srca zahvali kardinalu. Upravitelj i Korb-"er pođoše s mladim Keglevićem.
115

Dok su dolje čekali, pripovijeda Vjeran gospodi kako se usu-ljao u staklenik, a onda se okrene nadvrtlaru:
- U prvi čas ste mislili da sam đak koji je zaželio voća, a
niste me htjeli predati oblasti. Vrlo čovječan postupak! Vi ste
Čeh, Slaven, to je progovorila vaša slavenska krv! Sretan sam
zbog vašeg poznanstva!
- Pogodili ste! kazniti vas nisam htio jer je po želji Hauli.
kovoj. I on ne dopušta kažnjavanje ako tko posegne za voćem,
ali je strog ako se kida cvijeće. Krasti voće je napast prazna že
luca, ali otkidati cvijeće jest prokšenost, lakoumlje ili zloba!
Kočija je bila opremljena i oni se odvezu u Kazališnu ulicu. Dogovoriše se kako će postupati kad dođu u
kuću gdje sjedi neki" nepoznati mladić, kako je pričao Andraš.
Kad su se kola zaustavila pred dvorcem. Vjeran navuče na oči široki klobuk što mu ga je dao Halperov
Jankić. Sva trojica siđu. Gospodin Kbrbler pozvoni. Upravitelj dvora gleda okolo i ustanovi:
- Nigdje nikakva žandara!
Jedva to reče, kad se iza zida susjedne zgrade pojavi perjanica. Ide ravno prema dvojici gospode.
- Koga žele vaša gospodstva?
- Mladoga Keglevića. Dolazimo od njegove uzoritosti kardi
nala. On će sam odmah biti ovdje - doda nadvrtlar da zbuni
čovjeka.
Svrha je polučena. Oružanik potrči do prozorčića staje gdje već znatiželjno viri kočijaš. Žandar mu naloži:
- Reci mladome neka slobodno otvori. Dolazi kardinal!
S prozorčića nestane glave. Upravitelj dvora i nadvrtlar tiho razgovaraju s Vjeranom. Ovaj naglasi:
- Sada mi je do toga da moja družina bude sa mnom naci
stu.
Izjavi iz usta upravitelja kardinalova dvora uvjerit će ih --umiruje Vjerana nadvrtlar.
- Jedva čekam da vidim tko je taj koji se prikazuje mojim
imenom.
- Vidjet ćemo začas. No, povucite se malo natrag da vas ne
opaze...
ŠPIJUN
U času, kad netko s one strane otvara vrata, Vjeranovo srce žestoko udara. Tko je tamo s one strane vrata?
Tko je mogao uzeti njegovo ime? Zašto?
Na veži se pojavi glava Marka Bardovića ...
Vjeran osjeti udarac u prsima... Bardović ga ne vidi.
116

Korbler prikazuje Haulikova upravitelja.

- Dolazimo iz kardinalova dvora. Molim - imamo li čast
osobno razgovarati s Vjeranom Keglevićem?
- Da! Ja sam! Radi stanovitih razloga moram osobno otva
rati vrata. Vaša gospodstva izvole?
- Donosimo poruku njegove uzoritosti. Možemo li govoriti
s vama nasamu?
- Neka vaša gospodstva izvole sa mnom u prvi kat.
Sada se upravitelj dvora okrene i pokaže na ulicu.
Vjeran naglo stupi u vežu...
Skinuo je klobuk i stoji pred Bardovićem... Zablenuto zuri Bardović u došljaka. Osjeća se kao gromom
ošinut. Brzo se povuče u sjenu dvorišta da ne bi opazili kako je problijedio. Onda zalomi rukama pa izvan
sebe krikne:
- Vjerane! Napokon si stigao!
Tako je uzbuđen zbog iznenadnog susreta da mu ove rijeci zvuče uvjerljivo, iskreno, kao da je došljaka
očekivao... I odmah nastavlja:
- U kakvoj sam neizvjesnosti! Strava me drži od one večeri
kad sam ti pisao ono pismo, a tebe je nestalo. Gdje si bio do da
nas?
- Slutio sam da je tako.
Sve što je sada Bardović rekao, odgovara situaciji. Ali prije nego što bi mogao još nešto reći, nadvrtlar se
okrene Bardoviću:
- Tko je ovaj mladi gospodin? - i pri tom pokazuje Vje
rana.
- Moj prijatelj Keglević - odgovara on smjelo, otvoreno,
veselo.
- Malo prije ste sebe prikazivali njegovim imenom, mladi
gospodine! nastavlja mudri Ceh.
- Da, gospodine, to sam učinio namjerno. Mislio sam: vi
tražite Keglevića. Sada ću kazati da sam to ja, samo da vas za
držim i nešto saznam o prijatelju koji je prije dva dana iščez-
nuo. Smjesta mi je sinula misao: ako kažem da nisam Keglević,
gospoda će otići, a onda ne bih mogao ništa saznati o prijatelju.
Mene su zatočili u ovoj kući, a žandari mi ne dopuštaju da izla
zim jer sam Keglevićev prijatelj. Oni misle da sam ga nekud sa
krio ili da tajim gdje se nalazi. Dakle, naravno je da sam vašu
Prisutnost objeručke prihvatio i brzo rekao: "Ja sam Keglević".
Molim ostanite ovdje da vam se mogu potužiti. Vi ste jedini, go
spodo, koje su žandari pustili ući u zgradu pa sam odlučio isko
ristiti ovu sreću, sve vam kazati i zamoliti oslobođenje. Žandari
stražare na sve strane ...
Govori uzbuđeno. Njegova uvjerljiva spoljašnost i činjenice ~~ sve ide njemu u prilog. Keglević to
prihvaća objeručke, sretan što je našao ovdje vjernog prijatelja i stade govoriti:

- Kad sam primio tvoje pismo, Bardoviću, odoh smjesta da

ti pomognem. Ah oprostite, gospodo, - okrene se svojim prati-
očima - sasvim sam izgubio glavu. Ne raspravlja se u veži. Sve
ćemo gore raščistiti. Izvolite, gospodo gore, Bardoviću, vodi go
spodu naprijed.
- Vrlo rado - odvraća i zalupi vežu.
U štropotu kako je zatvorio vrata nečujno okrene ključ u bravi. S ove je strane pod vežom mrak i on izvuče
ktjuč, drži ga sakrivenog u ruci te požuri s gospodom gore. Putem je ključ spremio u džep ...
Vjeran ide za njima, ali se u hodniku prizemlja obazre. Traži nekoga od družine. Svi su se posakrivali iza
stupova i prozora i odanle slušaju razgovor gospode i promatraju što se događa u veži. Miško prvi izađe iz
zakloništa i pokloni se.
- Vaša milosti, zapovijedate li štogod?
- Reci ključarici Matildi neka vas sve do jednoga pozove
gore u salon. I to odmah - i onda požuri gore.
Iza stupa prizemlja stoji naslonjena Matilda i dršće.
- Ćuli ste što je rekao? - šapne joj Miško.
- Reci svima neka dođu. Brzo. Meni klecaju noge...
S druge strane prizemnog hodnika pojavi se Videk. I on je blijed.
- No, majko, jeste li čuli što je rekao taj mladić?
- Jesam, dijete moje. Sve ćemo saznati tek gore. Hajdemo!
U salonu našao je Vjeran svoja dva pratioca u razgovoru s
Bardovićem. Očito Bardovićevo pripovijedanje proizvodi na njih uvjerljiv dojam. Upravitelj kardinalova
dvora i nadvrtlar pomno slušaju mladog Keglevićeva prijatelja.
- Kako se rasprostrla vijest da on nije Vjeran Keglević, to
se mora ispitati - veli Bardović. - Tu se oblast dala od nekoga
zavesti.
- Sve to treba istražiti da se nađe krivac ove spletke i dade
zadovoljština - veli upravitelj dvora.
- Čak me i družina nije priznala - pripovijeda Bardoviću
Vjeran. - Evo, dolaze!
Bardović se već oporavio od susreta s Vjeranom i mirno gleda došljake.
Prva je ušla Matilda, za njom ostali. Svi nekako čudno gledaju u Bardovića. Sto ovo ima značiti? Zar bi se
Vjeran mogao pretvarati i pričiniti kao da mu vjeruje, a ipak... Ne! To smatra isključenim i gleda družinu
drskim ravnodušjem.
Ključarica, lakaji, sluge i djevojke iz kuhinje stoje u savršenom redu i promatraju gospodu iz kardinalova
dvora. Upravitelj se okrenuo k njima i svečano objavi:
- Njegova uzoritosti je doznala da se pronosi neka luda vi
jest kao da mladi gospodin Keglević nije pravi, nego je samo
pod tim imenom došao u ovaj dvor. Pošto je pokojna baka svoga
mladog unuka u Beču prikazala njegovoj uzoritosti, to ga on

vrlo dobro poznaje. Dakle, neka je kraj ovom ludom naklapanju. ovo vam vašeg mladog gospodara i budite
mu odani, kako to zaslužuje - i pokaže im Vjerana.
Vješto sakrije Bardović svoje duboko zaprepaštenje. Još se i smiješi.
Od družine nitko ne veli ništa. Svi su nepomični. Gledaju Vjerana. Oči su im pune ganuća kao da svatko
od njih kliče: "Ka-Ico smo sretni da je ovo pravi!"
Niz Matildine obraze klize debele suze. Usne joj dršću. Vjeran pristupi k njoj:
- Vidite Matildo, rekao sam: "Bit ćete zadovoljni!" Vaš je
dječak spašen, samo nešto je išlo teško...
Ona zajeca, a on položi ruku na njezinu glavu:
- Sad je sve dobro, Matildo! Ne plači te!
Nitko ne zna što to znači, samo ona i Videk...
Bardović smatra da će netko od družine kazati kako se prikazao gospodarem dvora, a njega, Vjerana,
nazvao pustolovom. Ali se ne boji. Sve će on to opravdati.
Nitko od njih se ne usuđuje progovoriti, to manje što su ovdje prisutna dva predstavnika kardinalovog
dvora. Samo Videk izgleda Bardoviću opasan. Njegove svijetlosive oči upravljene su u Bardovića. Ali to će
izdržati jer će uhvatiti sretan čas i umak-nuti iz kuće. Ključ je u njegovu džepu! I Bardović pruži ruku
Vjeranu:
- Sad je strašna zabluda ispravljena. Kakva sreća da te nje
gova uzori tost pozna! To mi nisi rekao! Da sam to znao, bio bih
se utekao kardinalu - veli Bardović uvjerljivo namještenim su-
osjećajem. - Ovako sam bio bespomoćan. No, prikaži i mene
svojim ljudima da im bude jasno zašto su me žandari ovako za
tvorili zajedno s njima i zašto su me prisilili da učinim koješta...
- Gospodin Bardović je moj prijatelj - objavi Vjeran dru
žini. - On je taj kojega sam tako nestrpljivo čekao iz Beča. Sve
će se to raščistiti. Sve će biti lijepo i dobro...
Svi su zapanjeni gospodarevim riječima o Bardoviću. Zar će ta ostati u dvoru, a oni biti prisiljeni
iskazivati uljudnost ovom čovjeku? To ih straši, ipak šute. No, Bardović odluči da ni časa neće dulje
ostati, samo čeka da gospoda odu... To će biti njegov čas kad će požuriti Larsenu.
- A nama je sada otići - ustane upravitelj kardinalskog
dvora, a s njime i Korbler. - Obavili smo svoju dužnost. Dakle,
gospodine, do viđenja i danas poslije podne! - reče upravitelj.
Vjeran mu pruži ruku, a tada čvrsto stisne desnicu Ceha nad-vrtlaru:
- Dok živim, neću zaboraviti da su me zaštitile vaše kame
lije, a u njihovu odgojitelju našao sam pravog čovjeka u času
kad mi je bilo najgore. Ktrv jf slavenska progovorila!
- Veselim se što mi je moj instinkt dobro savjetovao - na
smiješi se on. - Ceh je s vama kad god trebate!
-
118

- Miško, otprati gospodu dolje - odredi Vjeran.

- Ja ću gospodu otpratiti - upada Bardović - a ti, Vjera-
ne, dotle svući lakajsko odijelo.

- Dobro - pristane mladi domaćin.

Iz dna dvorane čuje se iznenada glas:
- Oprostite, mladi gospodine. To je moja služba.
Istupi Videk i Bardović zakrči put:
Upravitelj i nadvrtlar već su izišli u hodnik,a za njim Miško.
- Kako ovaj postupa sa mnom? - pita Bardović osupnut.
- Ostani ovdje, Marko - reče domaćin Bardoviću.

- Pred tvojim ću očima ukoriti Videka, ali idem sam. Ja ću

gospodi otvoriti vežu. Imam im još nešto kazati.
- Vaša milosti ključ je u gospodina - glasno će Videk. -
Zaključao je vrata, a ključ spremio u džep. Vidio sam to svojini
očima.
Već se Bardović snalazi i svojom gipkom ljubežljivošću klikne:
- Zbilja? Ja sam ga uzeo? U takvom uzbuđenju, kad sam
vidio tebe, ne bi bilo ni čudo!
I uvjerljivo stane tražiti po džepovima: - Jest! Tu je ključ. Evo ga.
- Siđite sada dolje - zovne Vjeran družinu i uzima ključ.
- Sam ću otvoriti gospodi, a ti me čekaj.
Kad je družina sišla, Bardović je ostao u salonu sam. Brzo skoči na prozor prema Tuškancu i zazviždi. Iz
grmlja se pojavi žandarska perjanica ...
- Dođi - zove Bardović - ovamo pod prozor... Tako, a
sad se požuri "K caru austrijanskome" i javi njegovu visokoro-
đu...
Iza leđa pograbi ga Videk i povuče u sobu.
- Komu vi to javljate? I što?
- Bezobrazni slugo. Van! Smjesta van!
- Ne igrajte se, gospodičiću, jer laži je jedna noga prekrat-
ka.
Nastaje borba između obojice. Uzalud se Bardović otimlje da bi mogao poslati barunu poruku:
- Smjesta van, drzniče! - šapće Videku. - Dat ću te za
tvoriti.
- Ej, gospodine teško lončiću kada se počne igrati s ko
tlom! A taj kotao sam ja - prijeti mu Videk i gurne ga prema
vratima.
- Znao sam gospodičiću, da ćete svojim gospodarima po
slati poruku po žandaru. Čekao sam vas i slušao. Ako se sada
primaknete prozoru - jao vama!
Dok se Bardović snašao i umirio otvoriše se vrata i uđe Vjeran. Taj čas Bardović odluči iskoristiti i veli,
žureći se:
- Vjerane, idem odmah u hotel da uzmem svoje stvari. Vra
tit ću se smjesta natrag. Sigurno me pozivlješ u ovu kuću?

- Samo se po sebi razumije. Ali ja ću poslati po tvoje stvari.

- Nikome neće izručiti moj kovčeg, tako sam odredio -
odmah ću se vratiti...
- Požuri! Imam mnogo razgovarati s tobom.
Na vratima stoji Videk.
- Ne dajte ovom gospodinu da ostavi vaš krov dok se sa
slušate mene ili moju majku.
Bardović se uspravi uvrijeđeno:
- Nečuveno, kako s tobom zapovijeda tvoja družina, Vjera
ne! Moraš se poslužiti i kardinalovim svjedocima kako bi se
udostojili vjerovati da si to ti!
I opet je uhvatio kvaku. Videk skoči pograbi mu lakat tako čvrsto da je viknuo.
- Prijatelju mene stvarno napada tvoj sluga.
Vjeran skoči za Videkom da ga povuče od vrata, ali se Videk oštro suprotstavi:
- Molim, saslušajte me, a onda izbacite iz kuće majku i me
ne...
- Pusti gospodina da ode - zapovijedi Vjeran.
- Kad on ode, bit će prekasno! Molim, slušajte me!
Vrata druge sobe se otvore. Na pragu stoji Matilda. Tamo je
slušala i, videći da bi Vjeran mogao pustiti Bardovića, uđe u sobu:
- Ako vam je do života, mladi gospodaru, ne dopustite ovo
me da ode ispod vašeg krova dok ne saznate što vam imam re
ći. Molim Vas, dragi mladi naš gospodine! - i ona sklopi ruke.
Taj čas htjede Bardović iskoristiti da utječe, ali mu Videk zatvori izlaz na hodnik. To ga prisili da izmudri
novu obranu:
- Tvoji se ljudi urotili protiv mene jer ne znaju što je zapra
vo bilo. Ali ja ti, evo, prisižem: žandarski predstavnici su me pri
silili da uzmem tvoje ime. Pogledaj dolje na prozor prema vrtu.
I tamo stoji žandar!
Stupivši Vjeran prema prozoru, Bardović pokuša otvoriti vrata na hodnik, ali ih Videk pritisne svojim
snažnim tijelom, dok Matilda zaključa druge sobe.
- Zar nećete saslušati svoju dadilju koja vam je bila maj
ka?
- Bardović! čekaj! Nemaš se razloga ljutiti na nju ako je
njezin sin grub. Slušaj, nešto nam ima reći.
- Pa dobro, ako je tebi do toga toliko stalo - reče on i sa
svim se lagano spusti na sjedalo.
Budući da ne može pobjeći, on će i dalje Vjeranovim povjerenjem i svojom spretnošću odbijati svaku
objedu.
- Reci najprije ti, Videk, svoje - uputi ona sina.
- Vaša milosti, jedne sam noći čekao vaš dolazak na put
noj postaji "Divlja mačka". Odvukao sam kočiju iza pčelinjaka.
Tamo sam htio prespavati noć. Međutim, čujem kako pred pčeli-
-
-..<**,.. _.. ±" J •

njakom sjede i razgovaraju dva gospodina, jedan "visokorođeni" i njegov špijun. Razgovarali su da vas
moraju uhvatiti jer imate neku tajnu o nekakvim pergamentima i nacrtima koje im je izdao njihov špijun.
Sad skoči Bardović uvis i zalomi rukama prema Kegleviću:
- Vjerane! Sad znam zašto te hvataju, a mene zatvaraju.
Doznali su tvoju tajnu! Vidiš, to te je prodao tvoj bečki sluga.
Dao si mu neka spremi spise i nacrte. Slugama se ne ovjerava ta
kva stvar na čuvanje! Sjećaš li se? Još sam ti one večeri rekao:
"Nije potrebno što daješ sluzi da sprema tvoje spise." Sluga je
to prodao!
Videk promatra njegovo lažno uzbuđenje, a onda reče prezirno:
- Vi mislite, mladi gospodine, gdje velika zvona zvone, tu se
mala neće čuti? časnija je moja lakajska odora od mnogog go
spodarskog kaputa.
- Sad razumijem zašto sva ta progonstva - viče Bardović
kao da Videkove riječi i ne čuje. - Oni su doznali tvoju tajnu od
tvoga sluge u Beču. Ah, Vjerane. Sada ćemo obojica stradati!
- Govori, Videk! - klikne Vjeran blijed i prestravljen od
iznenadnog otkrića. - Sto znaš o pergamentima?
Bez daha zuri Vjeran u sina dojilje i čeka njegovo saopćenje.
- čuo sam tamo kako je došao nekakav gospodin Jarec i
rekao da je uhvatio Keglevića dok je jašio, oduzeo mu sve spise
i nacrte i u mraku ih predao tome "visokorođenome", a on, taj
Jarec, da vodi iste noći mladog Keglevića u ludnicu. Umjesto nje
ga, dolazi u Zagreb onaj mladić koji je sjedio na klupi s "visoko-
rođenim" ... On će igrati ovdje grofa... "Visokorođeni" dolazi
za pet-šest dana u Zagreb "K caru austrijanskome" i u ovaj dvo
rac. Tu su bili pretprošle noći i sve pretražili, ali nisu ništa našli.
Nas su krivili da smo u vezi s onim "pustolovom" koji se prika
zao Keglevićem jer da nas je on platio i zatvorili nas u podrum.
Vjeran se hvata za sljepoočice i očajava.
- Saznali su! ... Saznali! - guši se Vjeran, a Bardović sko
či:
- Od tvoga sluge u Beču su saznali! ... O, bože, kako sam
te upozoravao, a ti ovako savršeno ravnodušan, povjerljiv, lako
uman.
Vjeran je zaprepašten otkrićem. Bardović neprestano nabacuje izdajstvo na njegova bečkog slugu.
Matilda se skida očiju s Bardovića, zapanjena je, a Videk ogorčen nad takvom vještinom pretvaranja.
- Vidiš, Vjerane, to je tvoje preveliko povjerenje u ljudsko
poštovanje! Slugama se nes mije vjerovati. Oni su te pripravni iz
dati svakog dana i časa.
122

U ovo jadanje upadne Videk:

- Gospodine, kad čovjek nema svoga poštenja, onda pecka
po tuđemu. Laž tako dugo gospodari po bijelom danu dok ne
padne i njezina noć. Niste li malo prije ovdje htjeli javiti "K ca
ru austrijanskome" poruku i zvali žandara kroz prozor?
- Vjerane! To je niklo u glavi glupog zagorskog sluge!
- Videk, što je tebi? - zapanjeno će Vjeran.
- Sto sam rekao, to ću sada i dokazati, makar mene i moju
majku bacili na cestu!
- Jeste li vidjeli onoga visokorođenog? - pita Bardović.

- Nisam. Bila je crna tmina i živica nas je dijelila.

Jardović vikne prema Videku:
- A tko je bio onaj mladić koji je izdao tajnu?
- Rekoh: onaj koji je tamo sjedio - a taj ste bili - vi!

- Mene si vidio u tmini? Vidiš, Vjerane, kako laže. Sam veli

da nije vidio visokorođenog jer je bila crna tmina, a mene je
vidio.
- Samo polako mladi gospodine, imam dokaze!
- Naravno - upadne Bardović. - Govorili su o meni jer
sam im bio opasan kao tvoj prijatelj. A onda, visokorođeni ne
zna hrvatski, dakle, govorili su njemački, a to ovaj sluga ne zna!
- Znam! - vikne Videk. - Naučio sam u Grazu kad smo ta
mo bio s generalom Kollenbachom i velim: - ovaj mladi gospo
din imao je preuzeti vaše mjesto.
- Videk će to dokazati - potvrdi Matilda.
Osjećajući opasnost, Bardović se uzviče:
- Vjerane! Oni me mrze jer su ih gospoda zatvorila i kleve
ću me. Kunem se da nisam kriv.
- Krivo se kunete! - vikne Matilda. - Izdali ste našeg go
spodina i dopustili da ga vode u ludnicu!
- Poludjeli su oboje od osvete. Vjerane, zaštiti me!
Vjeran je potišten, ipak ne sumnja u prijatelja.
- Gospodaru - naglasi Videk - dosad je ovom gospodinu
i olovo plivalo, a vama je slama tonula. Sada je olovo u ruci moje
majke i plivat će! Tako mi očinjeg vida! ...
- Vaša milosti, - počne Matilda - molim pročitajte ovo
pismo i sve će vam biti jasno.
Nelagodno gleda Bardović u papir što ga ona predaje Vjera-nu. Dosele je izdajstvo spretno prebacio na
slugu u Beču. Gotovo prestrašen prima Vjeran od Matilde pismo. Pročita naslov i pogleda ženu:
- Pismo glasi na mene - ali netko ga je otvorio...
- Ja sam to učinila! Prvi put u životu sam učinila nešto ta
ko. Pročitajte i onda sudite.
Vjeran izvuče pismo iz otvorenog omota i pročita glasno:
- Gospodine Bardoviću!

Pogleda potpis i mjesto otkud je pismo odaslano, šuti i zuri u nepoznate crte pisma. Bardović osjeti strah
od nečega, ali se bodri:
- No, ovog ću slugu ipak nadmudriti! - Poprima opet
ravnodušni stav i pita:
- Zanima me tko to piše i što. Da čujemo!
Videk izmijeni s majkom pogled pun zgražanja. Vjeran ne sluti što mu nosi ovo pismo i stade čitati
glasno, mirno:
"Gospodine Bardoviću!
Pošto vam je njegovo visokorođe zapovijedilo da otputujete odmah sa žandarima, nisu vas mogli naći da
vam dam još posebne naloge. Neka vaše mlado gospodstvo ne misli da će lagano uživati na mjestu mladog
Keglevića na naš račun, a da nemamo od toga i drugu korist... Dakle, dok se visokorođeni ne pojavi u
grofovskom dvorcu vašeg prijatelja Keglevića, dotle je vaša dužnost osluškivati sve što se u Zagrebu
govori o njegovoj ekselen-ciji, o njegovim odredbama i patentima... uopće, kakvo vlada raspoloženje u
svim krugovima i staležima".
Vjeranov glas prelazi u šapat... Oči pune očajničkog pitanja upire u Bardovića. Ovaj je već skočio sa
sjedala i stao lomiti rukama, vičući:
- Infamija! Laž! Tko je mogao izmisliti takvu bestijalnu pod
valu? Vjerane, to su izmislili đavoli pakleni da razdvoje naše
prijateljstvo. Pokaži mi pismo - i posegne za papirom, ali već
mu je Videk spriječio namjeru i svojim tijelom zakrčio put.
- Vjerane, sada vidiš, tvoje sluge su potplatili bečki poli
cajci, očito kane tebe i mene dobiti u šake jer znaju da smo do
moroci, znadu tvoju tajnu u kojoj sam ti ja pomoćnik
Bespomoćno zuri Vjeran u prijatelja, u Videka, u Matildu. Što se to odigrava pred njime?
- Zar ne vidiš, Vjerane - oni su potplaćeni!
- Vi - vi ste plaćeni, i to ću i.dokazati! - naglasi Videk.
- Vjerane, dvije godine smo prijateljevali, zar ćeš vjerovati
slugama koje poznaš nekoliko dana?
Da! Tu su dvije godine vjernog prijateljstva, a ovo dvoje: sina i majku pozna samo nekoliko dana. Matilda
mu je govorila kako on nije Keglević, nije mu htjela kazati tko to tvrdi, ni od koga je doznala. Sada mu
pruža pismo... Sto se to survalo na njega?!
Bardović se drži Vjeranova povjerenja i sugerira mu:
- Oni nisu otvorili pismo oslovljeno na tebe. Ne, oni su ga
dobili od onih koji su mene uhvatili na putu k tebi Vjerane, pri
silili me da ti pišem ono pismo da uhvate tebe, ali i mene koji
znam tvoju tajnu i tvoj sam pomoćnik! Zato nas dvojicu hoće
imati u šakama, zato su smislili sve to! ...
- Od koga ste vas dvoje primili ovo pismo? - pita Vjeran.
Matildu i Videka oštro, ali mu glas dršće.
- Bio je ovdje bečki kurir!

- Laže - upada Bardović. - Nikakvog kurira nije bilo!

- Imam svjedoka gostioničara kod koga sam kurira počastio
objedom. Kad sam čuo da moj gospodar čami u ludnici...
- Licemjeru! - dobaci Bardović.

- Otimah ćemo vidjeti tko je licemjer! - riknu Videk.

- Čekaj Bardoviću, neka sve iskaže. Govori Videk!
- Zar možeš vjerovati njemu - izdati moje prijateljstvo?
- Želim samo čuti što ima kazati - naglasi Vjeran odlučno.
Dakle, što si učinio Videk?
- Kad sam sve ono čuo kod pčelinjaka, vrebao sam na ku
rira jer je "visokorođeni" najavio njegov dolazak mladom gos
podinu. I kad je kurir došao, ja sam rekao da Keglevića neće biti
mjesec dana kod kuće i uvjerio ga da pismo mora dati meni.
Gostioničar i cijela njegova obitelj vidjeli su bečkog kurira kako
sa mnom sjedi, govori i objeduje.
- Sve su to pripravili tvoji i moji neprijatelji Vjerane!
- I oni su mojega gojenca nazvali pustolovom, a mene zat
vorili neka im odam gdje su spisi. A vi ste se gospodine meni
prikazali Keglevićem, ovdje, u ovoj sobi...
- To su sve tražili od mene oni koji vrebaju na mojega
prijatelja. S pištoljem u ruci su me prisili da sve to učinim i sebe
prikazem Keglevićem ...
- Tako vam uspomene vaše majke, vjerujte nama i čitajte
pismo do kraja - zamoli Matilda.
- Pismo je krivotvoreno! Idemo radije odmah obojica kardi
nalu ili barunu. Odmah!
Glavno mu je da dospije na ulicu. Žandari će na njegovu odredbu smjesta pograbiti Vjerana, a on će tada
otići barunu. Prije pročitajte pismo do kraja - moli Matilda.
- Jest - veli Vjeran - prije ću dočitati pismo, a ti Bardo
viću slušaj.
Vjeran osjeća: Matilda ne bi spomenula njegovu majku da nema pravo i, držeći pismo, pogleda u retke...
Nešto je zadrhtalo u njegovoj duši. To je strah od razočaranja koje naslućuje... I sve više mu je glas
mukliji i drhtav dok nastavlja čitati:
- ... "Vi ćete Bardoviću, već u prvim posjetima u koje mo
rate ići aristokraciji zagledati u te krugove, a isto tako i udru-
žinske. Iskoristite povjerlivost svojih slugu, ispitujte ih, a ako je
aristokracija oprezna, tada vas ovlašćujemo da svojim nezado
voljstvom izazovete njihovo mišljenje. Pri tom ne zaboravite:
reći previše, znaci izazvati sumnju, a premalo - prouzročiti kod
njih još veći strah. Visikorođeni tvrdi da ste već dvije godine
njegov špijun da imate mnogo špijunskog talenta. Dakle, dokažite
to. Svakog drugog tjedna poslat ću kurira i pošaljite mi po njemu
pismeno izvješće o vašem promatranju nepouzdanih i pouzdanih
ljudi. Nastojte steći popularnost među onim Zagrepčanima koji
našu hranu u potaji povraćaju i onima koji je silom gutaju, kao
125

i među onima koji je sasvim dobro probavljaju... Sve je važno jer nam sve može koristiti da iskoristimo to
ludo domorodstvo. G. Franz".
- Nikad u životu nisam čuo to ime! Tako mi duše! - pri-
siže Bardović, premda njegov glas gubi snagu.
- Čekaj - Vikne Vjeran - ima još jedan "post scriptum".
"P. S. Dokazali ste svoj veliki doušnički talent kad ste odali
prijatelja Keglevića. Dakle, nastavite"!
Šutnja... Bardović osjeti kako je tu svaka obrana izlišna. Zagleda se preko stola kroz prozor, otvoren u
šumu. Htio bi iskočiti. Nema više pomoći. Sve je iscrpio... Vjeran je smrtno blijed. Bardović, s kojim je
dvije godine prijateljevao tako vjerno, iskreno, istinski - špijun! Plaćeni izdajica domovine!
- Moj prijatelj prosti doušnik - plaćeni špijun! Tuđinac!
Načas sklopi oči. Sva mu duša odzvanja krikom:
- špijunu sam rastvorio srce, osnovu najdražu - najveću
za domovinu!
Pod tim udarcem klone mu čitavo biće. Čini mu se mora raditi od muke ...
U času strahovite spoznaje plane u njemu orkanski plamen razočaranja:
- Ti - ti! Gdje da uzmem riječ koja bi mogla označiti tvoju
niskost?
Orkanski plamen podiže njegove pesnice i potrči k njemu. Bardović umakne za stol, ali se opet sabere i
pna:
- Zar ćemo svoje račune raščišćavati pred slugama?
- Poklekni pred njima, slugane robova, tuđinac! Nisi dosto
jan da ovo dvoje na tebe pljune!
- Ovako si ti, Vjerane izdao svoje prijateljstvo? Smjesta
idem ispod ovog krova!
- Ne! Nećeš! Mi još imamo obračuna! Matilda i Videk pus
tite me s njime nasamu.
- Ostat ću u hodniku ako biste me trebali - reče Videk.
Ali kako je držao na oku Bardovića, opazi da je ovaj naglo turio
ruku u džep pa skoči i vikne Vjeranu: - Ustrijelit će vas!
Hitro izvuče Vjeran iz džepa oružje što mu ga je jučer na odlasku iz Podsuseda dao Jankić i zapovijedi:
- Ruke gore! Videk, pretraži ga!
Mladi Iakaj opipa Bardovićeve džepove pa izvuče samokres, bodež i ključeve.
- To su ključevi od veže prema vrtu! On je imao sve klju
čeve pa nismo mogli iz kuće!
- Dakle, ovako naoružan čekao si svog prijatelja Vjerana i
očajavao za njime - podlace!
Videk preda oružje i ključ Vjeranu i onda izlazi s majkom iz sobe da u hodniku budu na straži:
Bardović bez ikakvih uzbuđenja gleda kroz prozor i čeka.

Vjeran dugo šuti. Sve u njemu dršće.

- Nećeš živ odavle ako mi ne priznaš što si im sve rekao! Koliko si im doušio o mojoj stvari? - pita
Vjeran. .- Sve što sam one večeri od tebe čuo.
- Dakle - sve! Baš sve! - opetuje potišteno. - I nisi za
drhtao od straha pred savješću? Ili je nemaš? Bardoviću, ti si mi
hinio prijateljstvo?
- Ja sam vršio svoju službenu dužnost!
¦- Špijunaža je tvoja služba?
- Lako je tebi biti poštenjak, nemam ja imetka kao ti!
- Otkad ga imam? Osam dana! A nisam li uvijek bio uvjeren
da neću dobiti ništa jer baka nije oprostila ocu što je uzeo običnu
djevojku? Nisam li zato bez znanja bake donosio kući knjige jedne
trgovine i radio cijele noći da se priviknem zasluživati kruh kad
baka umre? Nisam li nekoliko mjeseci radio kao običan zidar kako
bih naučio i jedan zanat za život, a baki sam rekao da slušam sva
ki dan predavanje?
- To si radio da ne bi nikada trebao uzimati službu u kojoj
bi morao s plaćom prihvaćati tuđa uvjerenja. Glupa si deklamirao.
"Zar da me u kakvoj službi prisile raditi protiv svojeg uvjerenja?
Da im budem rob, službenik ili doušnik? S oruđem u ruci ja sam
slobodan čovjek! Gospodar svoje duše, svojih misli!" Bio si ko
načno ponosan na ove gluposti!
- Čovječe - reci - pa ti si mi dvije godine u Beču govorio
drugačije. Odobravao si sve moje misli.
- Morao sam se pretvarati da ti ugodim. Imao sam dobre
koristi od tebe ...
Odgovor udari Vjerana u sljepoočice. Sva mu se duša potrese.
- Lagao si zbog one male potpore? Gdje si samo smogao
himbe da se tako pretvaraš i prikazuješ plemenitim, poštenim?
- Sva sreća da ljudi ne mogu jedan drugome vidjeti misli,
onda bi za neke bilo zlo.
- Za tebe, nitkove!
- Možda sam moralno nitkov, ali pametan čovjek. Mi pamet
ni i nepošteni pozvani smo da iskorišćujemo vas - glupane, idea
liste! Eto, otkrivam se - onakav kakav jesam da razabereš kako
si ti glup. Gubiš mladost, sreću, užitak, novac - za nekakvu
domovinu! ...
Vjeran zadršće od želje da smrvi ovaj komad mesa bez osjećaja i srama, ali stoji ukočen kao od nekog
narkotika.
- Što dulje govorim s tobom, to se više prljam. Ali neću te
Pustiti iz ove kuće dok ne čujem sve redom. Kako je počela hajka
°a mene? Odgovaraj! Tko je onaj koji me goni? Tko je tvoj šef?

126

127

- Da, to je taj Larsen pred kojim nije siguran za život nije-

dan čovjek kojemu on želi suditi ni žena koju on hoće imati.
Službeno se on skriva pod tim imenom. Pravo ime ne zna nitko.
Možda ima na raspolaganju više imena. Beskrajno je moćan.
Tek sada osjeti Vjeran u kakvoj je pogibiji i još oštrije zapovijeda neka odgovara na pitanja:
- Kazuj, gdje su me počeli goniti? Ne laži jer ću te zatvoriti
dolje u podrum, među bedeme. Tamo su zidovi nerazorivi.
- Znam - veli on. - Kazat ću sve i očekujem od tebe da
ćeš me pustiti iz kuće. Dakle, slušaj.
Pozna Vjerana i zna da će ga pustiti pa stade pripovijedati što se događalo, počam od Beča pa sve dalje. A
on to sluša ranjene duše. Sjeća se svega što se dogodilo onog jutra kad je zaustavio diližansu. Na njegov
zahtjev pripovijeda mu Bardović i o razgovoru s barunom kod pčelinjaka na putnoj postaji i kako su zatim
odmah otišli...
- Kamo? - pita oštro Vjeran.
- Na žandarsku postaju gdje je baruna čekala kočija kojom
je odmah otputovao u Beč, a Jarec je odjašio za kočijom u kojoj
su žandari vodili uhićenika. Meni su naložili da odmah odjašim
u Zagreb. I pošao sam.
- A tko je taj što su ga uhvatili i zašto?
- Oni su mislili da si ti onaj kojega je u noći uhvatio Jarec.
Odmah mu je začepio usta da ne bi mogao vikati i svezao ga:
taj žandarski kurir je bio odjeven u plemićko putno odijelo jer
službeno odjevenog glasnika ljudi putem progone.
- A zašto nisi ti stigao u ovu kuću drugi dan?
- Tražili su od mene da putujem na konju kao što si odjašio
ti, a bio sam mrtvo pospan. Pošto su barun i Jarec otišli svaki
svojim putem, prevario sam ih i pošao u jednu krčmu da pros
pavam. Probudio sam se tek drugi dan o podne i odlučio ostati i
dalje se odmarati jer sam bio uvjeren: oni ne mogu znati da još
nisam stigao u Zagreb. Dakle, nakon one noći kod pčelinjaka
prospavao sam cijeli drugi dan na novoj stanici, a tek naredni dan
krenem i opazim na cesti žandara koji je jurio u Zagreb za mnom
da mi donese Jarecovu poruku kako se imam sakriti u hotelu
"K caru austrijanskome" jer nije uhvatio tebe, već nekog kurira.
I dalje je podrobno Bardović ispripovijedio Vjeranu. Keglević se zgrozio nad paklenom osnovom čija je
imao biti žrtva.
- I kako dugo si se ti imao prikazivati Keglevićem?
- Samo dotle dok oni sve istraže na Zagrebačkoj gori.
- Tvoja te savjest ne bi ni časa zapekla?

- Doušnik mora svoju savjest staviti na led, dakle ga ne

može zapeći.
Dao si se u najpodliju službu pod suncem!
- Mislim, krvnik ipak nisam, a to je najružnije.
-- Ne, krvnik izvršava samo osudu zakona. Naprotiv doušnik svojim lažima i sudi i vrši krvnički čin protiv
bližnjega svoga koji se ne može ni braniti. Najveći je zločinac na svijetu.
- Kako smiješ to reći kad su doušnici u službi carstva?
- Trulo je carstvo koje čuvaju špijuni. Evo, špijuni svijeta
nisu nikada mogli sačuvati nijednu silu.
- I ne bojiš se to meni kazati!
- Što god ja rekao, ti ćeš me optužiti, špijunu, duhovni
razbojnice! Razbojnik uzima stvarno dobro, a doušnik ti natova-
ruje laži da bi mogao život i slobodu svojega brata što skuplje
prodati! Evo, prodaj me opet! Bacio si svoje poštenje u blato
zašto ne bi dalje gazio po njemu? Vrši samo svoja špijunska
umorstva. Ali znaj: tko zlo počne - gore svrši! ...
- Misli o meni što hoćeš, ali me pusti iz kuće. Rekao sam ti
sve, dakle, nemaš me razloga dulje držati. Ne vratim li se do obje
da, doći će oni ovamo...
- Ukonačeni su u hotelu "K caru austrijanskom"?
- Jest. Dakle, ne drži me u zatočeništvu.
- Sada odlučujem - ja!
Vjeran pozvoni. Videk je gotovo dotrčao u sobu, misleći da Bardović kani počiniti kakvo zlo.
- Dođi! - pozove on nevjernog prijatelja i dade Videku
znak da ga slijedi.
Odveo ih je u posljednju sobu s lijeve strane prvoga kata.
- Tu ćeš Bardoviću ostati do večeri. Odavde ne možeš
pobjeći. Ako bi to pokušavao, onda bih te mogao povesti dolje, me
đu podrumske bedeme. Tamo ti ne bi bilo tako udobno.
Videk osine Bardovića ubojitim pogledom.
- Tvoj mi sluga ni ovdje neće boravak učiniti ljepšim nego
dolje - veli on u strahu od Videka.
- Videk! Ne diraj u njega. Tu sam ja gospodar! Razumiješ
li?
- Vaša milosti, imao bih pravo osvetiti svoju majku koju
je ovaj gotovo ubio, ali pod vašim krovom slušam samo vaše
zapovijedi i radim samo ono što vi želite.
- Onda ćeš se vladat prema njemu uljudno i donijeti mu
objed. A ti Bardoviću sjedi i piši svojem gospodaru ono što ja
želim ako ti je do toga da još danas izađeš živ i zdrav ispod
ovog krova.
Pokorio se i bez otpora piše barunu kako mu Vjeran kazuje u pero:
"Vaše visokorođe!

128

9 Jadrank"

129
U kuću Keglevića stigao je oružnik poslan od gospodina Jareca jer misli da se vaše visokorođe nalazi
ovdje. Oružnik donosi poruku gospodina Jareca da je Keglević ulovljen između Podsuseda i Zagreba.
Gospodin ga Jarec vodi dobro svezana i uspavana u kočiji prema Zagrebu i moli vaše visokorođe da biste
se odmah iza objeda odvezli prema Podsusedu.
Vaše visokorođe! Oružnik koji je donio ovu vijest, gotovo je pao u nesvijest jer nije dvije noći spavao niti
što okusio pa sam ga poslao u žandarsku kasarnu, a vašem visokorođu javljam odmah ovu veselu vijest.
Ujedno, molim da biste sada odstranili žandarsku stražu od Keglevićeva dvorca jer već ljudi koješta
naklapaju na moju štetu. A straža je suvišna kad je Keglević uhićen.
Vaš ponizni sluga Marko Bardović".
- Sad ćeš ovo pismo poslati po oružniku koji se nalazi ovdje
straga u vrtu - odredi Vjeran. - Pazi, rečeš li koju riječ više,
ovdje je moj samokres!
Pošli su obojica prozoru. Bardović baci pismo žandaru s nalogom:
- Odnesi to "K caru austrijanskome". Neka odmah uruči
visokorođenom!
Kad je krenuo, Vjeran zatvori prozor i pošalje Videka u hodnik na stražu.
- Sad budi miran Bardoviću! Čekaj odgovor i objed. Moj
će se Videk vladati prema tebi kako nisi zaslužio ni s moje strane.
I ostavi nevjernika nasamu.
LJUBAV SPASILAC
Vjeran se uputi u blagovaonicu i dade pozvati Matildu. Potresen, ožalošćen, osamljen, uteče se k svojoj
dadilji. U silnom uzbuđenju dođe ona u salon. Oči su joj otečene od plača. Vjeran joj pođe u susret i ogrli
je:
- Oh, Matildo, vjerujete li "sad da sam ipak onaj mali
dječak kojega vi tako volite?
- Zašto mi niste utuvili u moju glavu da ste to ipak vi?
- Sto bih vas više uvjeravao, to biste bili jače sumnjali u
moje riječi, a zatvorili ste mi usta svojom zakletvom.
- O ja luda, zašto nisam govorila!
- A vaš ludi Vjeran pustio vas je šutjeti jer je svakog dana
očekivao svog prijatelja iz Beča! Pozvao sam ga neka putuje sa
130

mnom, ali je rekao da mora prije k majci. Htio sam neka mi bude tajnik, ne sluteći da služi tajnom
redarstvu. Dao bih se za njega u borbu na život i smrt da me nikad ne bi mogao izdati!
- Pravo veli Videk za vaše prijateljstvo s njime: kao da je
anđeo uzeo prijatelja bijelim preobojanog vraga!
- Kad sam one večeri dobio njegovo pismo i molio vas da
pripravite večeru za dvojicu, rekao sam vam: Matilda, bit ćete
zadovoljni. Htio sam ga dovesti neka vam kaže da sam ja onaj
za kojim plačete. I veselio sam se iznenađenju koje će vam
prirediti.
- Neću to zaboraviti! Ali kako ste ipak mogli stići one ve
čeri u Zagreb, a da vas nisu uhvatili?
- Sasvim obično, a opet i čudesno. Putem sam opazio kroz
prozor diližanse Zagrebačku goru. Ova me je slika ushitila. Stanem
vikati kočijašu kao kakav deran da zaustavi! Ovaj je čas odlučio
mojim oslobođenjem. Skočio sam napolje i sav izvan sebe jurio
u divnu sliku Zagrebačke gore.
Moji su progonitelji ostali u diližansi, što ja onda nisam ni slutio. Izbjegao sam im kad su me već imali u
šakama. Ali ipak bi me bili dostigli da mi nije pao na put neki anđeo u ženskoj haljini...
- Lijepa mlada žena?
- Veoma lijepa mlada gospođica. Kad sam jašio cestom
ispadne iz šume jahačica pa fićuka i nekoga dozivlje. Zaustavim se
i pitam: "Nekoga ste izgubili? Smijem li vam pomoći u dozivanju,
gospođice?" - a ona veli:
Moj brat i ja smo u gostima kod jednog posjednika. Ja sam se u šumi prigodom lova odviše udaljila i sada
ne mogu nikoga dozvati. Iskažite mi uslugu, vaš će glas dublje prodrijeti u šumu. Moj brat zove se Malin -
zovite ga imenom.
- Naravno, uputio sam se u šumu i gromko dozivao i pro
našao ga. Odmah smo se prikazali i sporazumjeli. Kad su brat
i sestra čuli tko sam i da bih htio još istoga dana stići u Zagreb,
vodili su me kroz šumu, putem kojim se dolazi u Zagreb dva
sata prije nego žandarskim putem. Dakle imao sam golemu
prednost, a gospodin Malin dao mi je svoju preporuku pa su me
šumari posjednika lovišta pustili da prođem. Tako sam, umjesto
cestom, jašio privatnim lovištem.
- Dvije su vam djevojke pomogle: Malinova i Halperova, a
treća je pomagala žandarima, dosele težak izbor!
- Molim vas ako što znate o tome recite ...
- Ona je kumče Oršićke, a potvrdila je pred županijskim
sucem da je Bardović pravi Keglević.
- I Oršićki je tako rekla?
- Jest, gospođicu je tamo u palači ispitivao županijski
sudac.
- Došla je isti dan iz Beča kad ste vi bili u posjetima.
" 131

- čekajte! čuo sam već danas gdje se spominje kako neka

gospođica tvrdi: Bardović je pravi Keglević. Odmah ću to raščistiti.
Smjesta ode sa Matildom u hodnik gdje Videk stražari pred. zaključanim vratima Bardovićeva pritvora.
Na njegov znak dođe bliže i Vjeran potanko ispituje Videka Sto je čuo o svjedočanstvu gospođice
Jandranke.
Videk mu ispriča sve što je znao i čuo od Oršićkine ključarice na što će Vjeran:
- Sve je to moguće. Hvala vam što ste mi to kazali. Šaljite
sada Bardoviću objed, a ja ću jesti kad budem gladan.
Dok je Matilda otišla da izvrši nalog, Vjeran pođe u sobu svojega zatočenika Bardovića i pozorno ga gleda:
- Ti imaš ovdje lijepu svjedokinju da si, uistinu, pravi Vjeran
Keglević - a ja krivi?
- čuo si da će u Zagrebu svjedočiti za tebe?
- Ne, nisam.
- Odgovori mi na pitanje: otkud poznaš gospođicu koja je
za tebe svjedočila?
- Sjećam se, jednom smo u bečkom Prateru vidjeli mladu
crnku i čudili se kako je to neobično: kao ugljen crna kosa i kao
more modrozelene oči.
- Naravno! Pa onda?
- To je ona koja je za mene svjedočila.
- Dakle, ti si onu gospođicu poslije upoznao osobno i
prikazao joj se kao Keglević.
- Samo sam je nekoliko puta vidio pred kućom baruna
Larsena u Beču i ništa više.
- Razgovarao si s njome?
- To bi mi još trebalo da baruna učinim ljubomornim.
- On je ljubi?
- Ljubi? Valjda ne misliš na idealnu ljubav - nasmije se on.
- Govori sve što znaš. Želim sve čuti.
- Znam samo ovo: kad sam u Beču jednom izlazio s
tajnikom baruna Larsena iz njegove palače, istodobno je izašla
iz jednog dućana ova crnka sa zelenomodrim očima. Naravno, da
sam se za njom ogledavao, a tajnik mi reče: "Okanite se ove
crnke jer da vas vidi barun, kruto biste se zamjerili". Odonda se
nisam više za djevojku zanimao.
- Ali je svjedočila za tebe?
- To mi je jučer rekao barunov tajnik.
- I veliš da nisi s njome nikad razgovarao?
- Ne. Nikad. Vjerojatno je na barunovu želju ovako svje
dočila. Pa to je prirodno!
- Nije prirodno. Ako je on voli, ne može od nje tražiti lažno
svjedočanstvo.

- Ona je, kako sam jučer čuo, siromašna i živi od Oršićkine

milosti. Takve sirote dolaze u obzir samo kod milosnice, a ne za
ljubav - koje možda i nema.
- Hvala! Sada si me i u tome poučio! U Beču si imao zajed
no sa mnom drugo mišljenje o ljubavi.
- U Zagrebu ti nemam više razloga šarati.
- A pozna li gospođicu osobno taj gospodin Jarec koji je ho
dao u Zagrebu s plavom bradom?
- To ne znam. U Beču se nisam s njime poznavao. Barun želi
<ja se njegovi tajni lovci i goniči ne poznaju među sobom. Ovaj
s plavom bradom pravi je čarobnjak u preodijevanju. Da sam ga i
vidio preodjevena i preobražena, ne bih ga prepoznao. Da tebe ne
poznam kao idealista kojega pakleni vragovi ne bi mogli trebati
ni za kakav svoj posao - onda bih morao vjerovati da su te oni
otimali Jarecu. Njemu još nije utekao nijedan smrtnik. Izgleda,
mi, tebe prati neka tajna sila sreće...
Ušutio je jer su Videk i Miško unijeli objed i prostirali stol. Vjeran je dotle gledao dolje, u šumu, ne
progovorivši riječ. Videk ga od časa do časa pogledava s izražajem zabrinutosti. Kad je stavio na stol
Bardoviću objed, oslovi gospodara:
- Moja majka vas moli da dođete k objedu.
- Dobro, odmah ću doći.
Kad je ostao sam sa zatočenikom, upita ga:
- Dakle, ništa drugo ne znaš o toj gospođici?
- Ni riječ više ne znam.
- Podvečer ću doći k tebi na konačni obračun.
Prolazeći sobama, ulazi Vjeran u blagovaonicu. Tu je već Miško spremio stol i očito čekao njegov dolazak.
- Ovo je pismo donio žandar - iz hotela "K caru austrijan-
skome" a naslovljeno je na Bardovića.
Radoznalo otvori Vjeran pismo. Tajnik baruna Larsena javlja Bardoviću da su primili vijest o Keglevićevu
uhićenju te mu prilaze službenu odredbu da se žandari odmah povuku s prednje i stražnje strane kuće.
- Vrlo dobro - kliknu Vjeran zadovoljno. - Preuzmi sada
stražu pred vratima zarobljenika Bardovića, a Videk neka odmah
dođe k meni.
Vjeran je postigao ono radi čega je Bardović naložio da na-piše pismo barunu. Međutim, sam je sjeo i brzo
nešto napisao. Kad je Videk došao u sobu, obazre se k njemu.
- Dokazao si mi prijateljsku odanost! Sada znam da se mogu
u svemu pouzdati u tebe. Moj si prijatelj.
Videkovo opaljeno lice postalo je od uzbuđenja još rumenije, a svijetlosive oči ispunile se toplinom.
- Samo sam sluga vaše milosti!

132

- Nema gospodara koji bi smio reći da je viši od sluge. Bit

ćeš mi pouzdanik i prijatelj! Hoćeš li, Videk?
- Sve bih učinio za vas kao što ste vi za mene učinili kad
sam bio mali i nesretni dječak. Nisam to zaboravio!
- Čekaj, čekaj, sjećam se nečega - dolje na majuru, zar ne?
- Kad sam prolio mlijeko i razlupao zdjelu, vi ste rekli: "On
je siromah, ne dam ga tuči!" To se ne zaboravlja.
- Moj Videk! Na svijetu bi bilo vrlo tužno kad ne bi bilo i
poštenih. A sada mi reci, poznaš li Andraša Fabijančića iz Vlaške
ulice?
- Vrlo dobro. Često smo se našli u gostionici "K bijeloj
ruži".
- Samo njemu imam zahvaliti što danas stojim pod svojini
krovom živ i zdrav.
- Onda je zaslužio sve dobro od ljudi i od vas.
- Da i od nas! Pazi Videk, osim tebe i tvoje majke nitko ne
smije slušati što mi je učinio.
- Ni kliještima nam ne bi izvukli kad nam nešto povjerite.
- Hoće li Andraš tebi povjerovati kad mu doneseš od mene
poruku?
- Poštenjačina on - poštenjačina ja - pa kako ne bismo
jedan drugom vjerovali?
- Dakle, idi odmah k njemu. Sada će on biti sigurno kod
kuće. Reci mu da sam sretno izašao iz one kućice kamo me je sa
krio. Neka mi javi ako ima što novo. Zasada se moramo držati i on
i ja kao da se od moga zatvora nismo vidjeli. Ne radi njegove
službe jer sam tu sada ja da se brinem za njega, nego zato što bi
ga zatvorili u tamnicu kad bi posumnjali što mi je učinio. To mu
reci.
- Izvršit ću točno kako želite.
- A svojoj majci reci neka napuni košaru svime što ima u
kući za njegovu djecu. Andrašu ne smije dati novčani dar, to bi ga
povrijedilo, ali njegovoj djeci mogu poslati darova koliko hoću.
Evo, usput ćeš ostaviti u Haulikovu dvoru ovo pismo. Odgovor
ne tražim, dakle, nemoj čekati. A sada idi i nastoj se što prije
vratiti. Kaži Andrašu da ćeš ti biti glasnik između njega i mene.
Ako me susretne negdje na ulici, neka se pričini kao da me ne
vidi.
Videk se požuri majci pozove je iz kuhinje na trijem i nasamu saopći gospodarevu želju. Onda oboje odu u
smočnicu.
Kad je izašao, nađe već u dvorištu Vjerana koji je sišao da uredi stvar sa stražom. Otvorivši vežu, pogleda
na ulicu. U kutu s druge strane opazi žandarskog narednika. Odmah ide prema njemu. Još je uvijek u
lakajskom odijelu i žandar ga drži slugom. Vjeran mu pokaže odredbu.
Uf

- Ovo vam šalje mladi gospodin, ja sam kod njega u službi.

To je nalog vašeg glavnog baruna Larsena da više ne treba straža-
riti jer je krivac uhvaćen.
Pogledavši odredbu, narednik zadovoljno kimne i smjesta ode prema Markovu trgu.
Time je Vjeran postigao najvažnije: da mora nesmetano izaći iz kuće i poslati Andrašu Fabijančiću vijesti.
Odmah iziđe Videk s punom košarom darova, a Vjeran se vrati u prvi kat.
Matilda se šulja za njim. Razabire da je njezin gojenac vrlo blijed, i utučen, a htjela bi ga skloniti da
napokon uzme objed. Udovoljio je njezinoj, molbi i zamolio:
- Nikoga ne puštajte u kuću sve do večeri. Neka je ključ kod
vas. Ja ću poslije podne izaći, a vi i Videk dobit ćete od mene upu
te.
- Mi ćemo raditi samo ono što vi odredite.
Zatim ode i sama mu odnese jelo. On je pozove i Matilda s njime razgovara i nastoji ga razvedriti.
Za sat vrati se Videk i pripovijeda kako je obavio Vjeranove naloge:
- Pismo za kardinala sam predao njegovu lakaju Leopoldu, a
zatim otišao Andrašu. Još prije podne nosio vam je u biskupsku
kućicu kriomice jela, ali je našao tamo samo neke zidarske mom
ke koji su se spremali da kreče. Bio je izvan sebe od straha gdje
ste. Kad sam došao s porukom, odlanulo mu je. Javlja vam da
Merlić i drugi ne slute o vašem povratku i još čekaju na malti.
- Vjeran upozori:
- Sada čekam dolazak gospodina Halpera. Pošalji poslije po
dne u Halperovu kuću pitati je li već stigao u Zagreb. U tri sata
poslije podne moram biti kod kardinala. Pripravi mi čisto odijelo
i pazi na Bardovića!
ZAGREBAČKI TROLIST
Otkako su županijski sudac i ravnatelj gimnazije Premru napustili palaču Oršić grofica nije više nikoga
primila. Vratar palače je svakomu rekao da je otišla u Bistru. Zapravo ona se zatvorila u stražnjem dijelu
palače da može razmišljati s mladim Keglevi-ćem. Nakon objeda ključarica Slava po običaju je
obavještavala o gradskim događajima.
- Vaša milosti - zaprepašteno priča žena - čitav Zagreb govori o krivom Kegleviću kojeg ste primili pod
svoju zaštitu. A one tri piljarice koje vas mrze bubnjaju okolo - žena ravnatelja Premru, ta prokleta
Sigismunda, pliva u radosti, a s njome dakako,
i"

trube, u isti rog gospođe Tušar i Rozalija de Grebenović. Premru je u školi o tom pripovijedao đacima, a
onda je pozvao na red dva gimnazijalca, Ivšu Tkalćića i Đuru Deželića jer su na Južnoj promenadi primili
u zaštitu pustolova, a poslije potrčali za njime i zahvalili mu što se za njih zauzeo i rukovali se s njime.
Sada su preko objeda obojica u školskom zatvoru. Građani šapću da taj Keglević sigurno nije tako strašan
zločinac jer kad bi to bio, ne bi ga gonili habsburški žandari. Da je lopov, mogao bi šetati okolo.
U tom času unosi lakaj na srebrnom pladnju pismo i javlja:
- Upravo je sada donio Leopold iz kancelarije njegove uzo-
ritosti nadbiskupa kardinala Haulika.
Oršićka pročita i saopći:
- Slava, doputovala sam iz Bistre. Haulik želi da svakako do
đem na sjednicu njegova "Pjestovališta". Spremi moju zelenu ha
ljinu.
U tri sata poslije podne dolazi Oršićki Jožica Ottenfels sva zadihana:
- Draga Julijo, ni vi ne volite uvoda. Zato prelazim odmah na
stvar. Cijeli grad govori o toj nesretnoj Keglevićevoj aferi, a "tro
list" je upleo ne samo vas, nego i mene.
- Obje smo u jednako neugodnom položaju.
- Po našem tutorstvu - navodnom pustolovu! Međutim, pu
stolovi su uvijek u svoje pustolovine morali uložiti dobar dio pa
meti, inače se ne bi uzdigli do tako kompliciranog zvanja. Sjesti u
dvor Kollenbach i prikazati se nećakom, to je ipak presmiona glu
post.
- Ali Jadranka je u ovome drugom prepoznala Keglevića. S
time u vezi pitaju zlobnici što je Jadranku sklonilo da se vrati kad
je imala u Beču ostati osam mjeseci. To je sumnjivo.
- Nijedan joj muškarac nije nikada udvarao. Zbog siromaš
tva nije udavača. Ipak sam je pitala, nije li njezinu povratku kri
va kakva ljubav, a ona je to odlučno zanijekala.
- Djevojke su uvijek odlučnije kad treba tajnu ljubav sakri
vati nego kad bi je trebalo otkriti. Ali ja sam se htjela s vama do
govoriti o tom Kegleviću. Sad, naime, hvataju onoga koji je bio
kod nas u posjetima i stavio se pod naše tutorstvo. Postoje samo
dvije mogućnosti: ili je ovaj za kojega svjedoči Jadranka pravi, a
onda nema sumnje, oni se poznaju iz Beča. Ako bi bio pravi Keg
lević onaj prvi koji je bio kod nas u posjetima, tada bi nastalo
pitanje zašlo se Jadranka zalaže za krivoga. Dakle, sve sumnjivije.
- Od jučer i ja stalno mislim o tome. Ipak, ne želim djevojci
učiniti krivo. A sada ćemo nas dvije gospođama na sjednici biti
svakako nišan za primjedbe, zar ne, Jožice?

- Nećemo nikome pružiti prilike da se veseli vašoj ili mojoj

potištenosti, zar ne, Julijo?
- To sam baš htjela naglasiti. Idemo zajedno u dvor, bezbriž
ne, vedre i nasmijane. Kao da nije ništa bilo!
Malo zatim su izašle iz palače i pješke se uputile na Kaptol. 2a njima se otvorilo mnogo prozora, na
vratima dućana provirile mnoge glave. No, one idu mirno, vedro i nasmijano. Julija Oršić primijeti:
- Ovdje imamo zahvalne gledaoce s galerije. Na sjednici će
mo susresti publiku iz loža ...
Stigle su posljednje. Kardinalov husar otvori im vrata.
U salonu oko stola sjede gospođe. Svačije su oči istraživački uperene u dvije tutorice krivog
Keglevića.
Oršićka naklonom pozdravlja cijeli krug. Jedna gospođa zaokupi njezinu pažnju. Pristala, tridesetih
godina. Odmah prepozna ženu ravnatelja gimnazije Premrua. Do nje sjedi starija gospođa u teškoj crnoj
svili. Duguljasto lice skladnih crta pokazuje tragove nekadašnje ljepote. Oko vrata bijele čipke
prikopčane iglom pribadaćom od dragulja. To je bogata otmjena plemkinja Rozalija de Grebenović. Treća
je u tom krugu odebela, još mlada, živih, nemirnih očiju, žena profesora Agata Tušar. U gradu nose
nadimak "trolist" kojemu je predstavnik plemenita gospođa de Grebenović, što prima u svoju kuću i
omraženog ravnatelja gimnazije Premrua. Oršićka opazi; "Zlobni je trolist danas neobično svjež! Očito ih
je okupala rosa mojega skandala s Keglevićem!"
Gospođe razgovaraju samo o sjednici koja će uslijediti kad dođe kardinal. Ali misli su im zaokupljene
samo krivim štićenikom Oršićke i Jožice Ottenfels.
Pošto Rozalija de Grebenović kao plemkinja želi ostati u okviru društvenog vladanja, odredila je da o tome
počne Sigismunda Premru. Njezin je pogled upravljen dvjema susjedama, a govori tako glasno da i
druge moraju čuti.
- Jest, velika je sablazan već razjašnjena! Sasvim sam točno
upućena. Jedna velikaška osoba dovela je u Zagreb pravog mladog
Keglevića i on je već u dvorcu svoje tetke barunice Kollenbach.
- A onaj drugi je pobjegao? - pita gospođa Tušar nešto pre
glasno od prevelikog straha da Oršićka ne bi čula.
- Pa naravno! Pustolov je pobjegao. Ali su ga već dostigli na
putu u Zagreb. U posljednji čas je moj muž dobio vijest da je uh
vaćen i već su mjerodavni faktori otišli prema Podsusedu da pus
tolova preslušaju...
Gospođa de Grebenović uživa, prepuštajući svojim susjedima razgovor, dok ona s direktnim smiješkom i
dalje čuva svoj društveni dekor.
- Oh, gospođo Premru - klikne gospođa Tušar - taj mla
dić na Južnoj promenadi uzbunio mnoge ženske glave, a bio je i

u posjetima nekim velikašicama. One su ga već odabrale za muža svojim kćerima i rođakinjama.
- A sada se ispostavilo - veli gospođa Rozalija - da je
taj koji se usudio doći u najotmjenije krugove bio varalica. Ja ni
sam tog pustolova vidjela ni izdaleka, a kamo li izbliza ...
Tek što je dovršila, začuje se iznenada glas grofice Oršić koja se ni jednim pogledom ne osvrće na
gospođu Sigismundu čak se pričinja da je ne vidi.
- Ne zaboravite, moje dame, - veli Julija svojim gospođama
kao da nastavlja neki govor - u našem gradu ima neobična vijest
bijednih sirotica. One nisu bez oca i majke, već su bez kulture i
pameti. Njihove prazne glave treba nahraniti i napojiti skandalima.
Vama je očito poznata zanimljiva zgoda s dva Keglevića? No, dak
le, vidite, to je dražesna stvar. Kada bude sudbena rasprava - po
javit će se tamo mladi Keglević u oba zdanja - a ja, Oršićka, u
sredini! Novi "trolist"!
- Ali, draga Julijo, - upadne Jožica - valjda ne kanite na
raspravu?
- Jest, kanim doći kao svjedok. I, vjerujte, meni će biti oso
bita slast pružiti cirkuski užitak tim jadnim duhovitim siroticama.
Tim sirotama duha, kulture i pristojnosti - i time pridonijeti do
bro tvornosti.
Sve se smješkaju zadovoljno, čak i one koje nisu rado gledale Oršićkinu odviše svježu ljepotu uz tako
odraslu djecu.
Oršićkin govor proizveo je tešku zabunu na "trolist". Gospođa Rozalija de Grebenović svjesna je kako je u
njih zaboden britki vršak Oršićkina bodeža, ali se čini da ne razumije. Gospođa Aga-ta Tušar smatra da se
Oršićka hvali i umišlja, dok žena ravnatelja gospođa Sigismunda nagonski osjeća: ove bi riječi mogle biti
uperene i u nju.
Ali se na vratima pojavi husar i otvori ih širom. Haulik ulazi i vrlo ljubazno pozdravlja gospođe.
Sjeli su. Kardinal počne predsjedati svom odboru. Prisutni pokazuju potpuno zanimanje za njegove
prijedloge da bi se priredila lutrija u korist društva.
Julija Oršić očekuje da će joj Haulik povjeriti neku posebnu zadaću kad je želio da svakako bude prisutna.
Ali uzalud. Sjednica svrši već nakon pola sata, a da joj nije ništa rekao. Međutim, on oslovi gospođe:
- Čuo sam od upravitelja rašeg dvora da su se gospođe zani
male kako ovog proljeća napreduju rasline u mojim staklenicima.
Nudim sam sebe za vodiča u staklenike jer je gospodin nadvrtlar
zaposlen. Nadam se da ćete biti zadovoljne mojim vodstvom.
- Oduševljene smo! - veli Zina Erdodv u ime svih. - To
nam je osobita počasti
.m

Kardinal i gospođe silaze niz široke stube pokrivene teškim sagovima. Dolje ispred dvora prolaze širokom
alejom mladog, jedva procvjetalog grmlja. Kod pojedinih se kardinal zaustavlja i tumači. Onda opet idu
dalje. Tu ih domaćin uvede u "Kuću kamelija".
Tihi poklici divljenja pozdravljaju čarobnu sliku šarolikog cvijeća.
- Simbolizira vašu vedru ćud! - nadoveže Haulik i vodi gos
pođe dalje.
Oršićka malo zaostane s Jožicom pa će joj tiho:
- Pisao mi je neka svakako dođem na sjednicu jer ima ne
što važno za mene. Kao da je na to zaboravio?
- Ako vam je tako pisao, ne može to biti bez značenja. Čuje
te li? Već se probudio u njemu botaničar! Kad je u svome bilin-
skom carstvu, sve drugo nestaje. Ipak - ono pismo znači da ste
ovdje potrebni.
- Pazite! Gospođa Sigismund nas gleda. Sva je puna podrug
ljivosti. Ipak me neće odavle otjerati.
- Slušajmo! Haulik će sada kazati sigurno nešto zanimljivo
o bilinstvu.
Okrenule su se tamo gdje kardinal, okružen gospođama, očito odgovara na neko pitanje:
- Varate se jer i bilinstvo ima svoju veliku pisanu pavijest
kao i čovječanstvo. Tu ću vam povijest prikazati drugi put - da
nas ću samo odgovoriti na pitanje Vere Vraniczany - Dobrinić za
što toliko njegujem kamelije. Moje gospođe! Ima raznog cvijeća
koje je ljudima kroz vjekove bilo osobito milo i drago. Ali kao da
se pojavila zavist drugog, od općinstva manje ljubljenog cvijeća, i
želi na površinu po svaku cijenu. Silom i drskošću progura se cvi
jeće do protekcije: uzme li cvijet u zapučak knez, kraljica ili slav
ljena ljepotica, već se probio na vlast da bi istisnuo ono drugo od
svih ljubljeno cvijeće. Tako ovaj drznik od cvijeta postane uvažen.
Evo, na primjer, od godine 1634. do 1647. u Evropi je zavladala lu
đačka "tulipanomanija"! Zamislite: za jednu lukavicu tulipana pla
ćali su ljudi pet hiljada forinti.
- Ah, kakva ludost! - klikne Jožica, a on radosno prihvati:
- Još više! Za jednu su lukavicu tako zvanog "krunskog tuli
pana" plaćali dva tovara pšenice, četiri tovara raži, četiri debela
vola, osam debelih svinja ili jedanaest debelih ovaca. A danas? Ako
nađete tulipan negdje u kakvom vrtiću, ne biste ga ni pogledali.
- Istina je - čude se gospođe, a on nastavlja brzo:
- Pao je sa svog položaja do kojeg se dovinuo silom protek
cije.
-
Dok kardinal ovo govori, okrene se prema drugom stakleniku. Gospođe slijede njegov pogled. Kroz
staklene stijene razabire se pojava nad vrtlara. Nešto pokazuje nekom gospodinu koji im je okrenut
leđima. Ipak, po crnokosoj glavi, zatiljku, visokoj pojavi, lako je pogoditi da je mlad. Njegovo odijelo,
savršena kroja i tam-nomodre boje, kao da su ga već negdje vidjele ...
Osobito je uznemirena gospođa Sigismund. Upiljivši oči u leđa mladiću, jedva čeka hoće li se okrenuti da
mu vidi lice.
- Neka mi vaše milosti oproste! - veli kardinal. - Vidim
tamo svojeg mladog gosta. Gdje sam stao? Da! Isto su tako ljudi
u početku XVIII vijeka obožavali georginu. Neki je Englez za sva
ku takvu stabljiku dao po jedan veliki dijamant! Jedan Francuz se
damnaest hiljada franaka! Danas je georgina još manje zapažena
od tulipana. Jer, ih, eto, istisnula moda - kamelije. Ona gospoduje
od časa kad ju je početkom našeg devetnaestog vijeka donio u
Evropu iz Japana Petar Camelius.
- Nije li po njemu dobila i ime? - pita Zina Erdodv.
- Jest po njemu. A budući da je sada na vlasti kamelija, svi
je vi gajite na prozorima, na svojim grudima, a ni ja, kao suvre
meni vrtlar, ne mogu zaostati. Ipak će nestalna mu*ićeva gospođa
moda i nju skinuti s prijestolja kao i njezine predšasnice. Sve su
¦ to samo prolazni, nestalni, nasilni nametnici. Svi oni nametnici među cvijećem nestaju kao i ljudi - a oni
vrijedni, pravi, koji se ne nameću, ostaju bez ikakve protekcije i mode jedini i pravi miljenici ljudima za
sva vremena.
- Koji su to? - pitaju tiho gospođe.
- Takav, od publike uvijek jednako voljeni cvijet, jest - ru
ža. Ona je bila i ostaje najljepši, najsavršeniji cvijet i zato - kra
ljica cvijeća!
Među gospođama gibanje. Sigismunda Premru se lecnu kao da je munjom ošinuta. Uhvati gospođu de
Grebenović za lakat i šapće.
- Ah! Onaj - kojega su uhvatili žandari! Gledajte ga! Tre
balo bi kazati kardinalu ... Utekao se k njemu, prevario ga. Recite
kardinalu...
- U njegovu je stakleniku pustolov! - snebivaju se, dok se
Agata Tušar usplahireno sagne k njima i dršćući šapće:
- Recite mu vi plemenita gospodo! Vi kao plemkinja smijete.
Neka ga baci ispod svojeg krova!
Onaj iza staklena zida u drugom stakleniku okrenu se. Vide ga, u tamnoplavom je odijelu. Lijep, mlad,
poklonio se kardinalu, a on mu ljubazno mahne rukom i veli gospođama:
- To je moj gost, mladi Keglević. Nadvrtlar mu tumači uzgoj
voća u stakleniku.

Jožica Ottenfelis i Oršićka izmijene uzbuđene poglede. Sto to znači? pitaju se nijemo. Sve su gospođe
uvjerene: mladić je prevario kardinala. Jadranka je dokazala da je neki drugi pravi Keglević, a to je
svjedočanstvo gospođa Premru s mužem i Agatom Tušar razglasila po cijelom gradu.
Pritajena uzbuđenost među gospođama... Lijepi mladić oko čije se ličnosti splelo čudo događaja, stoji
sada u kardinalovu stakleniku! Kardinal ga zove Keglevićem i svojim gostom, dok je pravi Keglević od
jučer u kući generalice Kollenbach! Kakva sablazani
Pogledavaju Oršićku koja je još prije sjednice govorila o sudbenoj raspravi i time potvrdila da je ovaj
pustolov. Ali ona promatra cvijeće. Hotimice neće gledati mladića.
Najbliže staklenom zidu iza kojeg stoji mladi gospodin utaborio se "trolist" i savjetuje svoju predstavnicu
neka odmah kardinala obavijesti koga je nazvao svojim gostom.
Gospođa de Grebenović konačno se odluči na taj korak i pođe k njemu. Ali joj kardinal savršenim mirom
pokaže vrata drugog staklenika i nasmiješeno moli:
- Molim, izvolite sada u moj voćnjak!
I skrene u drugi staklenik gdje Vjeran stoji s nadvrtlarom.
Ovaj poziv pokrene gospođe. Sada će mladića vidjeti okom u oko. No, zašto se Sigismunda Premru žuri iza
kardinala? Očito polaze u susret nekom novom, uzbudljivom događaju ...
Umjesto da Haulik upita gospođu de Grebenović što mu želi reći, on je i ne vidi. Sasvim je obuzet svojom
ljubavi prema bilin-stvu i gospođama pokazuje stabla.
- To je kao u priči! - veli Julija Oršić, skrivajući uzbuđenje.
Kardinal se ne osvrće na Keglevića. Promatra sada napetu Iju-bopitnost gospođa i primijeti sam sebi u
mislima: Čekajte! Sada sam vas napokon uhvatio na malo predavanje o mojim bilinama!
Gospođe koje očekuju neki uzbudljivi prizor od strane "trolista", moraju slušati kardinalovo razlaganje:
- I velik dio ovih voćki tek su doseljenici. A stabla? Eto, kad
se provezete Zagorjem, nalazite i vidite svuda jablane. Kad idete
prema Maksimiru, alejom jablana, uvjereni ste da im je tu i domo
vina. Ali taj se naš jablan doselio k nama s Kavkaza i iz Perzije tek
1749. godine. Krasni rascvjetani kesten donijeli su iz Carigrada.
Žalosnu vrbu iz Male Azije, gdje već Davidovi psalmi spominju ovo
stablo. Platanu, koja resi Maksimir, spominje i prorok Ezekijel.
Mnogo cvijeća doselilo se k nama. Domovina ljiljana je Perzija,
proslavio ga je psalmima već i Salamun. Tulipan je došao iz Azije.
Naš zumbul doselio se iz japanskih i kineskih vrtova, dragoljub iz
141

Perua, kaktusi iz Afrike, pelargonije i fuksije s Rta Dobre Nade. I sve tako dalje. Cak je čedni jaglac,
vjesnik proljeća, doseljenik.
- A ruža? - pita Oršićka da ga podsjeti na njegovo pismo što
joj ga je poslao.
- Oh! Ona ima svoju veliku povijest. I mnogi cvijet koji vam
se čini neznatnim ima životnu povijest. Kako rekoh, i cijelo bilin-
stvo. Jednom morate i to saslušati, jer povijest bilinstva tako na
likuje povijesti čovjeka. "Vidim, Oršićka je nestrpljiva - opazi Ha-
ulik u sebi - Moram skratiti zabavni program! ... Da vidimo kak
vo će uzbuđenje prouzročiti moj gost!"
I okrene se prema nadvrtlaru koji tumači u dnu staklenika:
- Gospodine Kbrbleru, ne biste li mladoga gosta prepustili
malo nama?
- Vaša uzoritosti, kako god želite.
I odmah upozori Vjerana neka ide s njime prema gospođama. Svaka nastoji što bolje prikriti očekivanje
uzbudljiva prizora koji mora slijediti. Netko će progovoriti.
Sigismunda Premru je pogledala svoju protektoricu de Gre-benović i veli joj poluglasno:
- Ne dopustite da kardinal doživi strahovitu sablazan!
Uz veseli smiješak uzima kardinal Vjerana pod ruku, okrene se gospođama i reče otmjeno i
dostojanstveno:
- Prikazujem vam svog mladog prijatelja Vjerana Keglevića!
Mladić se duboko pokloni gospođama. One stoje nijeme, nepokretne. "Trolist" gleda s izrazom
podrugljivosti. Gospođa Sigis-mund gurne svoju susjedu Agatu:
- I on je osramoćen!
- Pravo mu budi! Moramo mu to javiti!
Kao da ovo predstavljanje sačinjava za kardinala osobitu radost, malo čeka i promatra gospođe.
Znijemile su... Očito i one druge misle: taj je također prevaren i osramoćen. Čitajući ove misli s lica
gospođa, domaćin nastavi uz šarmantni smiješak:
- Nas smo dvojica - Keglević i ja - prijatelji iz Beča!
Sigismunda i njezine susjede osjete udarac u prsima.
Oršićka ne gleda Jožicu. Ni ona nju. Obje su nepokretne od
zapanjen ja i sreće. Druge se uzgibale od senzacionalne izjave. I one crpe korist od takva preokreta.
Dakle, nema sablazni!
Opet kardinal promatra raspoloženje što su ga izazvale njegove riječi i dodaje:
- Pokojna grofica Keglević prikazala mi je svoga unuka. Od
mah sam ga Zavolio! Bit će od sada moj stalni učenik u odgoju bi-
lina. Osobito u odgoju pamelija za koje se on strastveno odušev
ljava.
142

Primjedba nasmjehne Vjerana. "Trolist" gospođa u pozadini Jcao da je munja ošinula. Izgubile su dah.
Postiđene su, poražene. Kardinal kao da sve to čita s njihovih lica, primijeti Oršićki:
- Pokojna baka mi je u Beču pripovijedala da je vašu milost
odabrala za savjetnicu svome unuku. Vi mi danas niste ništa spo-
inenuli o tome, premda se moj mladi gost pohvalio da je imao čast
biti primljen od vaše milosti.
Došao je Oršićkin čas. Ona odgovori brzo:
- Nije mi bilo poznato da vaša uzoritost osobno pozna mla
dića. A onda - nešto se pronijelo gradom o nekom drugom kandi
datu na moje skrbništvo.
- čuo sam o tome - veli kardinal nasmiješeno. Gospodin
upravitelj i nadvrtlar su čak vidjeli tog mladog pustolova. Ali šte
ta trošiti riječi o njemu. A vama, grofice, čestitam na štićeniku.
Njegova mi je baka pripovijedala da je veoma ozbiljan. Bavi se
stjecajem znanja i u svakom pogledu je besprijekoran. Ali, evo,
javljaju - čeka nas mala okrepa. Vi ćete, mladiću, s nama - po
zove on Vjerana.
Haulik ide naprijed i vodi gošće. Gospođe jedva prikrivaju uzbuđenje.
Stigoše na malu uzvisinu iza staklenika u nadbiskupskom perivoju. Kardinal je veoma dobro raspoložen
što mu je tako dobro uspjela igra koju je smislio.
U hladovini je prostrt stol. Dva kardinalova lakaja čekaju s punim pladnjevima vrele čokolade, nabujka i
kolača. Na sredini stola srebrna zdjela s ukusno naslaganim voćem iz staklenika. Gospođe smatraju
potrebnim da na ovom čudovištu čestitaju nadvrtlaru.
Tada se upravitelj i Korbler oproste i odlaze.
Za vrijeme južine ljubazni domaćin razgovara sa svojim gošćama. Katkad upravlja Vjeranu po koju šaljivu,
nišaneći na njegova namjesnika i razveseljuje time i njega i gospođe. Ali ubija "trolist". Plemkinja
Rozalija de Grebenović, gospođa Agata Tušar, a osobito Sigismunda Premru sjede poražene, osramoćene i
ojađene. Nemaju nade da bi se situacija mogla opet pokrenuti protiv Oršićke.
Budući da je kardinal upoznao mladića kod pokojne grofice, nema sumnje - to je ipak pravi Keglević.
Osobito je Sigismunda slomljena od takvog logičnog zaključka koji se nameće, unatoč tome što je
njezinom mužu barun Larsen prikazao kao Keglevića nekog drugog. Dakle, Premru je osramoćen, a
Oršićka je pobijedila! Ova joj činjenica razara sreću što ju je obuzimala pri pomisli da će Oršićka biti
središte sablazni. Ona koja je odbila da prima u svojoj palači rfju i njezina muža!
"Trolist" jedva dočeka da južina završi, iako nije trajalo dugo.

Gospođe su s kardinalom krenule iz kioska i vraćaju se istom alejom.

Pred ulazom u dvor oprosti se ljubazni kućedomaćin s gošćama. Krenule su kući. Vjeran je otpratio
kardinala u dvor i zahvalio mu usrdno:
- Još jednom mnogo zahvalnosti vašoj velikoj dobroti!
- Kad ste mi poslali ono pismo, dogovorio sam se sa svojim
Čehom i Oršićki poslao poseban poziv. Bila mi je to upravo kras
na zabava. Baš sam sebi priredio veselo popodne. Nadam se da ću
vas češće vidjeti kod sebe - reče mu kardinal na oproštaju.
JADRANKINA ZAGONETKA
"Trolist" je krenuo iz nadbiskupskog dvora poražen i odmah se uputio ravnatelju Premru da mu navijesti
nemili preokret. Or-šićka i Jožica Ottenfels, okružene gospođama, sretne i zadovoljne, oprostile su se
međusobno s ushićenjem, čim se Julija vratila u svoju palaču, pozove ključaricu Slavu i odredi joj da
smjesta pošalje k Hajdićki po Jadranku, a zatim neka pričeka mladog Keglevi-ća koji- dolazi u posjet.
Saopći joj o događaju u nadbiskupskom dvoru. Za četvrt sata uđe Vjeran u Oršićkin salon. Ona ga dočeka
s potpunim saučešćem i oslovi:
- Čitava vaša stvar je malo nerazumljiva. Kažite mi sve -
ako imam vršiti želju vaše bake i savjetovati vam, onda bih mora
la biti upućena u ovu zagonetku.
- Koja za mene znači dvostruku tragediju...
Utučen od Bardovićeve nevjere, priča joj kako se s njime upoznao na sveučulištu u Beču. Bardović mu je
znao mnogo opisivati Zagreb, njegove ulice, okolinu, a to ga je silno privlačilo. Kako baka nije htjela ni
ćuti o domovini, to više želio o njoj slušati. Kad mu se Bardović tužio kako teško živi jer da uzdržava
roditelje. Vjeran mu je davao novaca koje je dobio od bake za razonodu. Svakog bi dana raspravljali o
životu, načelima, o budućnosti. Brado-vić je hinio da ga njegove misli ushićuju. Prikazivao mu se
siromašnim činovnikom koji samo po želji srca ide na sveučilište.
- Dvije godine su prošle, kad iznenada umre baka. Tek nakon
sprovoda pronađem pergamente koje bi mojoj domovini mogle do
nijeti bogatstvo. Kad mi je došao Bardović, ja mu sve ispričah i ob-
jasnih, a on ode ravno na tajno redarstvo i sve im otkrije. Tek da
nas saznajem da je moj jedini prijatelj - špijun njegove carske
ekselencije. I sada počinje lov na mene i na moje pergamente.
Zgražajući se, sluša Julija Oršić što je mladić sve doživio i reče:
144

- Vi ste, mladiću, u veoma opasnom položaju...

- To mi je postalo jasno tek danas zaslugom mojeg pamet
nog Videka jer sam doznao što je Bardović saopćio bečkom re
darstvu. Oni će od mene tražiti milom ili silom nacrte i spise.
- Što zapravo sadržavaju?
¦- O tome vam mogu govoriti samo kad bih imao u ruci papire i dokaze, a najprije moram sam sve
provjeriti - ako me policija ne spriječi.
- Niste odlučili zatražiti zaštitu maršala Griinea?
- Ne bih mu nikada priznao što imam u ruci, a volio bih stra
dati, nego primiti zaštitu od bilo kojeg člana Bachove okupatorske
vlade.
- Da otputujete tetki u Lombardiju?
- Moje me osnove i cilj života vežu za domovinu, za Zagreb.
- ostao živ ili mrtav. Sada se oslanjam na Haulika.
- Nije loše. Neki mu patrioti doduše prigovaraju da ne istupa
protiv apsolutističke vladavine, ali ja mislim da je na našoj strani,
samo to vješto prikriva. Već je osnovao dvanaest dobrotvornih ud
ruženja da barem ovako da prilike ljudima dolaziti zajedno i izni
jeti misli. Cijela njegova uprava dvora u rukama je Hrvata, Čeha i
Slovaka. Nijedan tuđinac. Uostalom, pazite: ako carska ekselencija
silom hoće od vas nešto oteti, od Haulika će tražiti da se ne zalaže
za vas, a Haulik vas neće ostaviti -samo će postupati lukavo. Sve
više razabirem da vam na svakom vašem koraku prijeti pogibelj.
Ipak, ne shvaćam ovaj paradoks: vlast njegove ekselencije vuče vas
u zatvor i ludnicu, a grofici Jožici preporuča vas najtoplije maršal
Griine, prvak na carskom dvoru.
- Kad ministar Bach javi Griineu o čemu se radi, onda će
smjesta Griine dati svoj blagoslov na moj progon. Ali, zamolio sam
vas da me primite zato što bi bilo potrebno da u vašoj prisutnosti
razgovaram s onom gospođicom koja je svjedočila protiv mene.
- Već sam odredila da je dovedu kući. I meni je mnogo do to
ga da raščistimo ovu zagonetku - veli Oršićka i pozvoni pa naredi
lakaju:
- Joško, reci Jadranki da dođe ovamo, ali ne spomeni da
imam posjet.
- Dopustite jedno pitanje - prihvati, riječ Vjeran kad je la-
kaj izišao: - Svi govore: "Jadranka". Zar je to njezino ime?
- Razjasnit ću vam: njezin otac veliki je pristaša jugoslaven
skog Gajevog pokreta. Imao je u Istri svoje rođake i odlazio ljeti
k njima. Ondje su, naravno, protiv njegova ilirskog pokreta nastu
pali talijanaši, tvrdeći da postoji samo talijanska Adrija - na što
10 Jadranka

10*
je njezin otac prvorođenom djetetu stvorio, uz krsno, još ime Ja-dranka. Ovo je dalo ideju i meni da sve
djevojke koje dolaze u mo-ju kuću moraju nositi naša imena, čut ćete i vidjeti u subotu jedanaest
djevojaka koje sam uresila čistim krasnim narodnim imenima. Tako ja demonstriram protiv
germanizacije.
Vrata salona se otvore i pojavi se sedamnaestogodišnja vitka djevojka u plavom odijelu, crne kose,
modrozelenih očiju, lijepa lica i uzrasta. Ali i Oršićka i mladi Keglević su za njezinu Jjepotu, oboje traže u
njoj skrovitu zagonetku koju žele čuti. Mladić ustane, nakloni se hladno, strano, a domaćica naglasi:
- Ovo je Vjeran Keglević. Haulik ga je predstavio novom od
boru kao svojeg znanca iz Beča - upoznao ga je kod bake.
Djevojka zelenomodrih očiju mirna je poput morske površine za ljetne tišine. Gleda ravno u kumu i šuti.
- Slušaj me, Jadranko, učila sam te da govoriš istinu. Reci:
otkud tebi uvjerenje da je pravi Keglević onaj drugi za kojeg si
svjedočila?
Trenutačno djevojka obori pogled, ali onda, kao da je nešto u sebi svladala, opet pogleda ravno u oči Juliji
Oršić i progovori:
- Kad vi želite moram razotkriti sramotu.
Ukočeno zuri u nju Oršićka, a s nekom odvratnošću mladić, dok Jadranka priča glasno i hladnokrvno:
- Bila je to - priznajem - luda, prokšena pustolovina. Do
godilo se na putnoj stanici "Divlja mačka". Krčmar nas je preko
noći smjestio u neku sobu koja je imala gore u zidu otvoreni pro-
zorčić. Gospođa Hajdić je samnom razgovarala tiho - već smo
ugasile svijeću - kad smo čule s druge strane muške glasove, je
dan se stalno obraćao grofu Kegleviću.
Hajdićka mi šapne da je to sigurno unuk u Beču preminule bake pa se vraća u Zagreb. I dok su oni tako
govorili, u meni se probudi nekadanja pustopašna djevojčica i u času se popnem na ormarić i zirnem
tamo u sobu. Vidjela sam jednom muškarcu leđa i šiju, a mladiću lice i dobro ga pogledala jer ga je onaj
drugi oslovio: "A vi, grofe Kegleviću, idite sa mnom čekati naše prijatelje" ... Onda sam sišla i Hajdićki
pripovijedala kako izgleda taj unuk kojemu će moja kuma biti zaštitnica. Stidim se što sam to učinila, ali
moram priznati istinu.
- To je bio jedini susret gdje si vidjela onog mladića?
- Drugog dana, kad smo sjele u kočiju, nije mu bilo više
traga.
146

Oršićki odlane i pogleda Vjerana:

- Dakle, vidite, sada je stvar razjašnjena.
Ali Vjeran ne misli tako i odmah upita:
Molio bih gospođicu jedno pitanje: kako je tajno redarstvo
koje me progoni znalo da ste vidjeli onoga kojega oni žele postaviti na moje mjesto? Tko im je rekao kako
ćete vi svjedočiti?
- Ovo izvolite pitati njih - odgovori Jadranka ledeno.
I Oršićka i Keglević izmijene poglede, a Jadranka zamoli:
- Smijem li sada otići?

- Samo još nešto, dijete moje. Reci gospodinu kako ti je žao

što si svojim svjedočanstvom skrivila njegovu nezgodu.
- Nisam nikome ništa skrivila i nemam razloga nekoga moli
ti oproštenje, osim vas, presvijetla kumo, što sam se ponijela kao
glupo radoznalo derište.
Pokloni se kumi i, ne pogledavši Keglevića, izlazi iz salona. Ju-lija se okrene k njemu i šapne prijekorno:
- Niste joj smjeli postaviti ovo pitanje.
- Ipak je važno, premda je oštro.
- Znate li da sam Jadranku odgojila ja?
- Pokušali ste joj dati svoju plemenitu dušu, ali...
- Nema "ali". Ona nije mogla nigdje tajno upoznati onog
mladog lupeža i s njime to ugovoriti.
- Ovdje u Zagrebu nikako, ali u Beču ...
- Tamo je mogla otići iz kuće samo u pratnji gospođe Vernić
ili Hajdićke.
- Ipak je zloglasni barun Larsen imao prilike da je upozna i
zaljubi se u nju ...
- Tko vam to veli?
- Bardović mi je rekao, ali imam vjerodostojniji dokaz. Kuća
u Beču u kojoj je radionica nakita od kose pripada tome barunu,
a on je moj progonitelj. Pred tom je palačom djevojku čekao i taj
ni agent Jarec. Osim toga, ležeći u kočiji kojom me je Jarec vozio
u ludnicu, čuo sam da je ljepotica pletačica kose njegova odabrani
ca, a taj moćni okrutnik stigao je u Zagreb istodobno s gospođi
com!
- U Zagrebu se nalazi? - pita ona gotovo bez daha. Kako iz
gleda taj barun?
- Blijedo lice, vrlo lijepa crna brada, crne prodorne oči, vi
sok, elegantan, pristao.
Opis je porazi. To je, dakle, bio onaj koji je jučer pozdravio Jadranku. Ali ona to zataji Vjeranu da ne bi još
povećala njegove sumnje u vezi njezine gojenice s redarstvom. Vjeran, međutim, nastavlja:
147

- Bardović u ovoj stvari nije lagao, a možda je nešto i zatajio

što se odnosi na njega i gospođicu, ili na baruna i gospođicu. Za-
pravo je sasvim svejedno koji je od špijuna gospođicu iskoristio
protiv mene: Bardović ili barun.
- Mislite, Bardović je osvojio Jadranku u Beču da lakše iz
vrši svoje izdajstvo?
- Rekoh, svjedno je koji od obojice - važna je činjenica da
su me po svjedočanstvu ove gospođice mogli strpati u ludnicu. Da
mi nije uspjelo osloboditi se, zahvaljujući Fabijančićevu i Halpe-
rovu poštenju, sada bi oni širili po gradu svjedočanstvo gospođice.
Njime bi se koristili stalno, a onda nestali s mladim "Keglevićem"
i objavili da je on svoju tajnu baštinu predao njegovoj ekselenciji
za sreću monarhije dok bi se ja utopio u zaboravu ludnice!
- Strašno je to i pomisliti! - veli grofica. - Molim vas ne
smatrajte da je Jadranka svijesno sudjelovala u toj stvari.
- Vaša milosti, vidite kako je sve u skladu: gospođica dolazi
u Zagreb istodobno kad i oni, ona svjedoči za njih, a kruna svega
jest što ona nije mogla odgovoriti otkud su oni doznali da se mogu
pozvati na njezino svjedočanstvo.
- Vi ne vjerujete ni u ono što je ovdje malo prije pripovije-
dila?
- Ne vjerujem!
- Dragi moj mladi štićenice, potpuno vas razumijem i s va
ma suosjećam. Vi ste strahovito teško pogođeni izdajom prijatelj
stva, vas su okrutno cinički izdali, prevarili. Ipak vas vaše razoča
ranje ne smije zavesti da sada ne vjerujete nikome. To bi vaš ži
vot učinilo nesretnim. Od te bolesti morate ozdraviti. Ja ću vam
biti bolničarka!
Na ove riječi Vjeran privuče njezinu ruku i zadrži je dugo na svojim usnama.
- Ovo smatram vašim obećanjem, mladiću, da ćete me slu
šati.
Kad je uzdignuo glavu, ugleda ona blijedo lice, mutne, vlažne crne oči, stisnute usne, izražaj čovjeka koji
teško pati. Međutim, on uzme svoj cilinder da se oprosti.
- Prije nego odete, još nešto: Jadranka je u mojoj kući član
obitelji, prema tome morate je ovdje često susretati i zato ne že
lim da primijeti vaše sumnje.
- Držat ću sam sebe na uzdi - ali istražit ću tko sudjeluje
u hajci na mene, tko su svi ti špijuni što su okupljeni oko mene
kao štakori oko slanine. I znam što ću učiniti!
- Pazite - upozoravam vas, na svakom koraku možete naći
na zamku. Oprez!
- Svjestan sam: - moja glava visi ali uže mogu stegnuti tek
kada imaju u rukama moje pergamente, a do njih je njima teško
doprijeti.

Oršićka zatim pozove Hajdićku te je ispita o onom prizoru s putne stanice. Gospođa je ponovila cijeli
događaj. Zatim je Oršićka ispituje o Jadrankinu vladanju u Beču, a Hajdićka opetovano ustvrdi:
Bila je vrlo čedna, nikad nije ni pokušala izlaziti sama. I
ona me je upozoravala na lijepog bradatog gospodina koji joj se pokušavao približiti da s njome razgovara
čim bi ostala časak sama pred radnjom.
- Možda je ipak uspio da joj piše i obećava ženidbu?
- Naravno, ovo ne mogu ni poreći ni potvrditi. Takve stvari
mladež nikome ne povjerava.
.- Da, tako je - ali vas molim - pazite.
Prvi put u duši Julije nastane pomrčina. Njezina vedra, vesela ćud zašla je u tminu brige i sumnju.
Razmišlja: "A zašto imam sina? Sada će biti punoljetan - vrijeme je da i on sudjeluje u obiteljskim
brigama. Razgovarat ću s Ljubomirom, neka se malo ogleda po gradu i nađe tragove ovoj sramotnoj
zagonetki koja tuče moju obitelj moralno i nacionalno".
ISKUŠENJE
Zatočen u sobi, zavalio se Bardović u naslonjač. Promatra umjetnički izrađene slike, kipove, urese,
ormare i razmišlja o nenadanom preokretu u Jarecovoj redarstvenoj pogreški. Barun Larsen ga je okrunio
aureolom genijalnosti redarstvenog umijeća, a kod Keglevića ima toliko neuspjeha. Da nije on podmićen?
- Eto, kakva me je čekala budućnost! - uzdiše mladi doušnik. Otmjeno odjeven šetao bih ulicama, sve bi
žene za mnom gubile poglede, odabrao bih kakvu bogatu udovicu, i previjao se pred njom od ljubavi. Ah!
Oh! Jaoh! umirem za vama - i eto ti ribice na udici! Još jučer mi je Premru rekao da Oršićka rado prima
udvaranja mladih ljudi. To bi bila lovina za mene. Doduše, profesor veli: ona je vrlo gizdava na ime Oršić.
Pa što onda, ako me i ne bi uzela za muža. Imenovala bi me svojim "tajnikom". Baš bih figurirao onako
fino uglačan, namirisan, okretan, malo ohol, malo koketan, malo zirneš lij"evo, malo desno na
gospodične, ba-ronese i kontese, neka budu i one sirotice sretne. Ideš oholo po salonu i sve ženske
poglede osjetiš na svojem kaputu, a ne radiš ništa, samo spavaš - dadeš se dvoriti. Do vraga, taj se Jarec
prodao Vjeranu, ali kad bih ja prodao obojicu barunu? Đavo te odnio, Bardoviću, što tu sjediš i razmišljaš.
Ustaj i radi!

148

149

Mladić potrči k prozoru, gleda u tuškanačku šumu, ne pokazuje se nikakav žandar.

- Očito je barun već dignuo stražu. To mi dokazuje što u po-
krajnoj sobi nije na straži Videk. Taj prokleti lopov. Zašto je on
tako zauzet za Vjerana, a pozna ga u svemu deset dana! Kako
bi to mogao da se ne nada dobroj plaći bogatog baštinika. Narav
no, sada sva družina očekuje da će gospodin baštinik sipati stoti
njarke da naplati njihovu sklonost. Zato su uz njega. To je barem
prirodno. Da su s njime u kući dvadeset-trideset godina, onda bi
čovjek mogao misliti: to je vjernost, ali ovako se mogu nadati
samo nagradi.
Kako bih to sve uskladio da Vjeranu onako divno podmet-nem nogu, on se trkne, posrne i pada u
barunove ruke, a ja u grof i ju?"
I pođe prema pisaćem stolu, uzme komad papira s grbom barunice Kollenbach i brzo piše:
"Vaše visokorođel
Danas prije podne stigao je mladi Keglević u ovu kuću. Sada je otišao, ali će se vratiti pod večer, šaljite
gospodina tajnika i žandare. Obavijest šaljem po ovom dobro plaćenom čovjeku. Molim da mu date
nekoliko banknota jer sam mu to obećao."
Odmah je pismo zapečatio i spremio u džep. Onda malo šeće gore-dolje i razmišlja.
"Dvije godine, otkako prijateljujem s ovim glupanom, letjele su mi pečene jarebice u usta. Valjda mi nisu
otkazale službu? Sreća je živjela sa mnom, valjda neće sada u njegova postelju?"
Pokuca. Vrata se otvore. Vani stoji Videk.
- Dođi malo u sobu, nešto ti imam kazati - zovne Bardović.
Lakaj ulazi i ostane kraj vrata.
- Prije nego dođe tvcj gospodar, htio bih se ispričati tvojim
drugovima, osobito tebi i tvojoj majci. Moram ti razjasniti.
- Znam sve. Ne trudite se.
- Ne možeš znati ono što ću ti sada kazati. Imao sam boles
nu majku koju sam"volio kao i ti svoju. Vidiš, to je bila moja ne
sreća. Liječnici su u Beču rekli: ako nema kupališta i skupih lije
kova, mora umrijeti. Imao sam znanca špijuna. Zaplakao sam pred
njime, on me odmah odvede svojoj gospodi. Uzeo sam novaca i
prodao se - mati mi je tada ozdravila. Zarobili su me. Dakle, ne
ljuti se na mene, nego mi pomozi da postanem čestit čovjek.
- Kako bih vam mogao pomoći?
- Da u poštenju odneseš jedno pismo "K caru austrijansko-
me".
150

- A što je u pismu?
- Kazat ću istinu: tražim od mojeg pretpostavljenoga baruna
neka smjesta briše iz redova svojih službenika i pošalje moje stva
ri. Svršio sam s njima! Više neću služiti one lupeže! Želim tvojeg
gospodara, kad se vrati kući, dočekati kao slobodan čovjek. A da
budeš siguran - evo.
Iz lisnice izvuče snop hiljadarki i pred Videkovim očima poreda ih jednu uz drugu. Videk još nije vidio
toliko hiljadarki ovako poredanih, a Bardović će:
- Evo! To je tvoje! Uzmi!
Bardovićev pogled traži dojam njegovih riječi. Videk podigne vjeđe. U njegovu licu se trza ... Svijetle mu
se oči krijese.
- Ne! Neću! - vikne.
- Sta? Voliš stajati pred tuđim vratima i skakati kad gospo
dara treba podvoriti?
Krv šikne u Videkove obraze:
- Ja stojim pred njegovim vratima kao čovjek - a skačem
u svom poštenom zanatu, a vi - vi stojite pred vratima gospodara
kao pseto i skačete kad im treba ili u lov na poštenjake? Ja sam
u svojoj službi lakaj, a vi otirač za svinjarije!
- Sto? Ti se to usuđuješ - meni! Ti?
Čelo lakaja probije znoj. Glas mu zaječi kao trublja:
- Jest, ja to volim! Pročitao sam pismo kroz pečat. Nikakav
ne tražite otpust. Izdaju kujete. Hoćete javiti svom gospodaru da
je moj mladi gospodin pod svojim krovom, neka pošalje žandare.
To vi hoćete!
- Nije istina, tražim otpust!
- Recite to kome drugom, a ne meni. Ja vam vidim do kič
me. I ono o bolesnoj majci izmislili ste.
- Gle zagorskog zalupanca!
- Sto? Svaki Zagorac, kad ga majka rodi, donese na ovaj
svijet u svojoj glavi četiri gimnazije, a u srcu četiri vreće pošte
nja! A vi nemate ni toliko pameti da biste mogli zaslužiti pošteni
kruh.
Na vratima se pojavi preplašena Matilda:
- Videk, vičeš da se cijela kuća trese!
- Kako se ne bi tresla kad me ovaj vrijeđa kao da bih ja
mogao među špijune i veli da sam zagorski zalupanac. Misle špi
juni da se poštenje može kupiti kao funta svinjetine!
Neodlučno stoji pred njima Bardović. Čini mu se: ova bi žena bila pristupačnija i predloži:
- Ostanite, ključarice, da vam rastumačim.
- Tumačite vi sebi ravnima koji su jučer ovdje po tuđoj kući
haračili - odgovori ona. Ni čuti vas neću.
A Videk mu ljutito otkreše:
- Da mi nije gospodar zabranio do taci se vašeg tijela, sad
bi vam zalupanac zalupao sva rebra u trbuh!
151

Matilda i Videk izlaze iz sobe na hodnik i zatvore vrata. Bardović slaže svoje novčanice u lisnicu i
proklinje neuspjeh:
- Zapao sam među same glupane! Iz ove kuće budala nikud
nikamo. O, prokleti Jarec! Taj je napunio svoju kesu, a ja ću glo
dati kosti! Sada više nema pomoći. Gdje ne prodreš s lisnicom,
nećeš ni s mačem... Ali kad se ispavam, već ću nešto smisliti.
I legne na divan i zaspi, a kad se probudio, već je sunce bilo na zapadu.
Hodnikom je čuo korake i Vjeranov glas. Malo je uznemiren. Sluša, čeka. Nije prošlo ni četvrt sata kad on
ulazi u sobu.
- Sto kaniš, napokon samnom? Nemaš me više razloga držati
u zatvoru - pita Bardović.
- Imam te razloga jednim hicem sravnati sa zemljom.
- I navući na sebe barunovu osvetu.
- Imao bi se on i zašto osvetiti! Takvog podlaca među špiju
nima ne bi tako lako našao.
- Čuj me, Vjerane! Ovdje sam prosjedio cijelo poslijepodne.
Mnogo sam mislio i tada me snađe osjećaj ogavnosti prema sa
mom sebi... Počeo sam se kajati i odlučio popraviti. Ne spre
čavaj me da se vratim u pošteni život. To je moja najozbiljnija
nakana.
- Ti se usuđuješ to ustvrditi?
- Duše mi, odlučio sam! Kunem se!
- A nisi li htio Videka podmititi, pokvarena ništarijo?
- Ne, Vjerane! Ja sam bio potpuno pokvarena ništarija kad
sam te izdao prvi put. Sada ne samo što te nisam htio izdati,
nego sam odlučio lakaju da odnese pismo.
- Daj pismo što si ga htio poslati barunu.
- Razderao sam i bacio kroz prozor.
- Daj mi pismo i dajem ti riječ da <ćeš izaći odmah na slo
bodu!
Za takvu cijenu ne mari što će se još više oblatiti pred Vje-ranom. Konačno, on mu može pismo i silom
oteti. Radije ga izvuče iz džepa i preda.
Pročitavši sadržaj, Vjerana spopadne neodoljiva gadljivost.
- Nemam riječi koja bi bila dostojna da označi toliku pod
lost. Reci što su ti obećali za tvoju lupešku izdaju što si je poči
nio protiv mene?
- Tebe su imali uvesti u protokol bolnice kao neizlječivog
luđaka koji sebi umišlja da je Vjeran Keglević, a ja bih potpisao
da "svoju" baštinu ostavljam habsburgovcima. Onda bi mi dali
onaj dvorac u Koruškoj što ga je imala tvoja baka - i ostao bi
grof Keglević.
152

- Varaš se, znaju oni dobro da bi ti za novac skvakome ot

krio kako su oni došli do moje baštine. Zato bi te oni, kad te
više ne bi trebali da igraš Keglevića - otrovali, da budu sigurni
u tvoju šutnju. To bi bila tvoja konačna nagrada da im je sve us
pjelo!
- Onda je to prava sreća što te nisu odveli u ludnicu.
- Onda je to sreća jer bi tebi bilo na štetu, ali si dosad mir
no gledao kako su mene hvatali da me zatvore živa u grob lud
nice.
- Nisu me rodili plemenita srca kao tebe. To sam već dav
no znao, ali nisam znao da bi me ubili. Zato znaj sve: oni te neće
pustiti iz ruku, pa da se skloniš pod Sjeverni ili Južni pol. Sad si
Jarecu dva puta umakao, treći puta nećeš. Iskopat će ti novu ja
mu, na to možeš računati.
- Ne bojim se i čekam. A sada reci gdje i kada si se dogo
vorio s gospođicom zelenomodrih očiju da za tebe svjedoči?
- Već sam ti rekao? s njome se nisam nikad sreo.
- Kako su onda doznali da će ona svjedočiti za tebe? Odgo
vori istinito samo na ovo pitanje i pustit ću te smjesta iz kuće.
- Za ovu cijenu govorio bih uvijek istinu. Reći ću sve, prem
da mi nećeš vjerovati. Mene je barunov tajnik poveo u Kapucin-
sku ulicu pred Oršićkinu palaču i tu me namjestio nasuprot kući i
rekao: "Sada će doći na prozor jedna lijepa djevojka i potvrditi
da ste vi Keglević, a onda će vas Oršićka primiti". Nakon toga su
došli županijski sudac i neki ravnatelj gimnazije pa nam rekoše
da je Oršićka odbila da me primi, premda je djevojka potvrdila
da sam ja Keglević.
- Više ne mogu ništa vjerovati. Dogovorili ste se s njome.
- Oni sigurno, ali, na žalost, nisam ja.
- Jesi li kod "Divlje mačke" večerao i tamo vidio ovu gos
pođicu?
- Večerao sam tamo s barunom, ali nisam vidio nikakvu go
spođicu.
- Zar niste tamo prenoćili?
- Vraga! Barunu je smetao nekakav prozorčić na stijeni.
- Ti si "gledao kroz taj prozorčić i vidio gospođicu?
- Barun je pozorno istražio sobu i odlučio da idemo razgo
varati k pčelinjaku. A zašto bih uopće gledao na taj prozorčić?
Tko je bio znameniti tamo?
- Znaš ti to bolje od mene! Dakle, ne priznaješ svoje poz
nanstvo s tom gospođicom?
- Tamo je, dakle, bila? Eh, onda je to sigurno znao barun.
Već sam ti rekao - on je zaljubljen u nju. Doduše nikad ih ni
sam vidio zajedno, ali sam čuo od Jareca kako su se barun i on u
Beču sukobili pred dućanom pletiva kose gdje je barun čekao
-
djevojku. Dakle, više je nego prirodno: ona je barunu za volju svjedočila meni u prilog. Da je to bilo za
volju meni, vjeruj, rado bih se pohvalio.
- Reci svojim gospodarima: neće dobiti u ruke ni jednog
komadića onih papira. Sakrio sam ih tako dobro da ih cijelo re
darstvo ekselencije neće otkriti. Prije ću sve uništiti.
- Ako to želiš, kazat ću mu. Samo me što prije otpusti. Vje
ruj: još ćeš čuti da sam se ozbiljno prihvatio rada i napustio
špijunsku sužbu.
- Tebi savršeno pristaje poslovica: "Svinja se i okupa, ali
opet ide ležati u kaljužu" ... Idi, idi ispod krova da se zidine od
zgražavanja ne sruše!
- Hoće li me tvoj sluga dolje vrijeđati ili zlostavljati?
- Ne bih dopustio da svoje ruke uprlja na tebi. Dođi!
Požurio se da uzme šešir i pelerinu u kojoj je sinoć stigao u
ovu kuću pa silazi s Vjeranom. Sva je družina pružila glave, gledajući kako mladi gospodar silazi s
Bardovićem i otključava vežu.- Obuzima ih razočaranje, Bardoviću dopušta da izađe! Nije ga, doduše,
udostojio ni pogledom, ni riječju, ali družinu taj prezir ne zadovoljava.
Kad je Bardović otišao, Vjeran zaključa vežu i da ključ Vi-deku. Ovaj zaklima glavom:
- Nemam tu pravo govoriti, ali tako mi imena, niste ga
smjeli ovako pustiti. On je zaslužio da mu barem malo natjerate
straha u kosti...
- Ne, dragi Videk. On je smeće, a ono spada na smetlište.
Dakle, neka ide k svojim gospodarima. Obračunat će oni s njim
prije ili kasnije. Jesi li se propitao da li je gospodin Nikola Hal-
per stigao u Zagreb?
- Jest. U kući je svoje tetke još od prije podne, ali spava kao
mrtav.
- To bi sada i meni najviše trebalo!
- Samo još nešto. Majka vam je pripremila dobre juhe i
pečenke da se nakon toliko nevolja okrijepite. Molim vas, uzmi
te večeru.
- Hvala ti, prijatelju moj! - i pruži mu ruku.
Matilda je došla u blagovaonicu da vidi hoće li Vjeran jesti. Našla ga je kako gleda sliku što prikazuje
njegovu majku i njega kao dijete, pa mu reče:
- Baš ste tako promatrali ovu sliku one prve večeri pri va
šem dolasku!
Nije joj odgovorio. Kad se nakon više časaka okrenuo k stolu, opazila je da su mu oči vlažne. A onda će
Vjeran tiho.
- Da, one sam večeri gledao sliku i šutio. Nisam govorio o
majci da ne bih zaplakao ...
154

- A ja sam, luda, kad smo uhvatili ono pismo, mislila, da

niste govorili o majci zato što to niste vi.
- Jedina mi je sreća što imam vas i Videka. Idite spavati,
odmorite se, a sutra ćemo o svemu razgovarati.
Sve su sobe otvorene jedna u drugu i osvijetljene. Vjeran korača gore-dolje, ne primjećuje bogatstvo, ne
vidi ništa do svoje nevolje. Seta raskošnim sobama mladi baštinik - a osjeća se kao nesretni prosjak,
osjeća se prevaren - prodan.
ODABRANICA BARUNA LARSENA
U hotelskoj sobi stoji barun Larsen. Njegov je pogled uprav
ljen na vrata. Lakaj ih otvori, ulazi Jarec - uprljan, razderan.
Bez riječi se pokloni. *
- A uhićeni Keglević? - dočeka ga prijeteće pitanje.
- Kako? Govorite što je bilo?
- Vaše visokorođe, uhićenik je čitavu noć u kolima bio bez
svijesti i spavao je. Ujutro na putnoj postaji naručim za sebe i
žandare doručak, a kočiju s uhićenikom smjestimo u zatvorenu
šupu. Oficiri maršala Griinea uvuku se s protivne strane u šupu,
ukradu uhićenika, a umjesto njega postave mladića koji markira
uhićenika u bijegu. Žandari gone nepoznatoga, onda padaju oni
i ja u san jer su nam oficiri u doručak sasuli uspavljujuće sred
stvo, a s Keglevićem pobjegli i sakrili ga. Evo, to je ukratko cijeli
događaj.
Ovako je Jarec pripremio razjašnjenje da se spasi kako bi sa sebe skinuo odgovornost.
- Grof Grime preporučio je Keglevića udovi carigradskog
poslanika grofici Ottenfels - nado veže barunov tajnik. Ona je
sama pokazivala pismo gospođama. Dakle Grune se pobrinuo i
kod svojih oficira da ga zaštite.
Opet ulazi i javlja da šef policije moli audijenciju. Barun da dozvolu, a u salon ulazi mršav muškarac
četrdesetih godina, pokloni se duboko i javlja:
- Vaše visokorođe, moji tajni redarstvenici javljaju da po
vašem nalogu dvorac Kollenbach čuvaju žandari, a na mitnicama
čekaju grofa Keglevića.
- To se vas ne tiče.
- Molim za oproštenje, ali je upravo kod n-ene bio oficir
maršala Griinea koji je doznao da su za Keglevićem pošla dva
-
redarstvenika iz Beča. Maršal vjeruje da je netko iz zavisti prijavio mladog Keglevića jer je sigurno, kao i
drugi hrvatski đaci, malo više brbljao na hrvatsku stranu, ali maršal zna da se unuk grofice Terezije
Keglević nikad nije bavio politikom pa moli neka ga zaštitim i upozorim da on uživa njegovu zaštitu.
Sjaj radosti zasvijetii u Jarecovim očima dok barun savršeno prikazuje službenu hladnokrvnost.
- Javite njegovoj preuzvišenosti maršalu Griineu da sam
upravo upozoren na ovog mladića i odmah sam opozvao stražu
koju je tamo namjestio Jarec. Keglevića neće više nitko uznemi
rivati!
Šef zagrebačke policije duboko se pokloni i ostavi sobu.
- Vi ste, Jarec oslobođeni svake krivnje - i molim iziđite
malo u predsoblje.
Jedva se za sobom zatvorio vrata, Larsen tiho udari rukom po stolu i okrene se tajniku Heinrichu:
- Dakle, ovo je da poludiš! Što bi vaša filozofska glava ov
dje mogla primijetiti?
- Najjasniju činjenicu koju odavna znate vaše visokorođe-
ne. Borba je to oko prvenstva na dvoru između visoke aristokra
cije pod vodstvom maršala grofa Griinea i običnih građana oko
advokata Aleksandra Bacha - sada njegove ekselencije, koji
advokatskim trikovima izbija iz ruke aristokraciji sve adute!
- Ali tu se radi o nečemu što ja moram oteti Kegleviću -
a carskoj dinastiji osigurati prvo materijalno mjesto u Evropi.
Evropi!
- Onda je najprirodnija stvar sve otkriti grofu Griineu!
- Pa da on po svojim oficirima uzme pergamente Kegleviću
i sebe prikaže dobročiniteljem monarhije - da, sebe - ne nas,
aristokraciju! Griine posjeduje lihvarsku žeđu da se isprsava!
- 2i%"a je istina, ali vaše visokorođe u tom slučaju ima teš
ku zadaću, ali i sposobnosti da izvedete svoju zadaću - mimo
grofa Griinea.
- Dakle - to je dobra riječ. Vidite, od časa kad mi je Jarec
prikazao svoj čudesni neuspjeh, jer su mu se umiješali oficiri -
odmah mi se probudila misao: treba raditi tajno - posebnim
putevima. Mimo svih, jednostavno ću sastaviti posebni ured svo
jih špijuna i kad dobijem u ruke to blago, odnijeti ga u careve
ruke. Ako mi poslužite u tome, dobit ćete barunstvo, to vam jam
čim. Ja sam već prilično izradio svoju osnovu. Pustit ću Bardovi-
ća da i nadalje igra ulogu Keglevića, a pravoga ću...
156

Riječ mu prekine lakaj i javlja dolazak grofa Keglevića. Barun u nastupu znatiželje gurne lakaj a, a iza
njega ulazi Bardović.
- Mogao sam slutiti da nije onaj - veli razočarani barun.
-• Sto ste došli?
- Vaše visokorođe, javljam da mi je ono pismo kojim jav
ljam Vjeranovo uhićenje sa samokresom u ruci diktirao - sam
Vjeran Keglević.
- Koliko ih ima? Deset?
- Visokorođeni, Vjerana Keglevića doveli su u podne u dvo
rac službenici kardinala Haulika i prikazali ga družini, a zatim
su otišli. Mene. je Vjeran zatvorio i dao stražariti po svojem laka-
ju, a zatim je otišao iz kuće pa nisam mogao poslati vijest.
- A niste mogli svojom rječitošću uvjeriti družinu u njego
voj odsutnosti da je sve zabuna - da ste vi pravi Keglević. Oni
zalupanci bi povjerovali.
- Baš ti zalupanci su više pomogli Vjeranu od njegove vla
stite pameti.
- Nisam li vam dao pet hiljadarki, vi luđače, mogli ste mu
ponuditi pet stotina i on bi dotrčao!
- Položio sam mu u ruke čitavih pet hiljadarki, a on je od
bio.
- Lažete! Za takvu laž zaslužili ste vješala.
- Ne lažem! Lakaj je odbio i rekao mi da sam otirač za svi
njarije, da se poštenje ne kupuje kao svinjetina, on da je Zago
rac, a kad se Zagorac rodi, donosi sobom na svijet četiri gimna
zije. Bio bi me zadavio da mu nije Vjeran zapovijedio neka me
ne dirne.
- U ovoj zemlji ima ljudi koji ne primaju pet hiljada da
prenesu jedno pismo? Smjesta ćemo te buntovnike pobacati u
tamnicu! Kako se zove to mjesto odakle je ovaj vaš lakaj?
- To je čitav kraj, a zove se Zagorje.
- Heinrich,. pozovite policiju! Gdje je Zagorje?
- Tamo, na podnožju Zagrebačke gore.
-,?ta" Zagrebačke gore? Eh, čekajte, ovu goru i njezino podnožje trebam! Do vraga, njegova ekselencija i
ne sluti da u njegovu rajonu ministarstva unutrašnjih poslova ima rebela koji donose na svijet četiri
gimnazije a ne primaju ni carske hiljadar-ke za posve lagodnu izdaju!
Ponovo najavljuje lakaj posjetnika i predaje posjetnicu.
- Idite, Bardoviću, u svoju sobu. I nadalje ostajete pravi
Keglević. Ostalo ću vam javiti sutra prije podne. Idite!
U salon ulazi pomno odjeven ravnatelj gimnazije Premru. Na licu mu ozbiljan izražaj.

- Vaše lice mi pokazuje, gospodine ravnatelju, da su gra

đani Zagreba veoma nelojalni. Samo sve otvoreno napišite -
zaposlen sam i ne bih imao vremena slušati uznemireni referat.
- Vaše visokorođe, ne kanim podnijeti redoviti izvještaj -
javljam senzaciju koja je odigrana u Haulikovu dvoru.
- Čini se da to ne spada u moj resor.
- Na žalost, teško će vaše visokorođe to izlučiti. Na sjed
nici koju je održao s jednim društvom u biskupskom dvoru
kardinal je prikazao onoga pustolova kojega ste mi odredili da
ih uhodim - svojim dragim prijateljem Vjeranom Keglevićem.
Sve su se gospođe, osim Oršićke i Ottenfels, zgražale.
Vijest se tako dojmila baruna da je bez riječi buljio u svojeg tajnika Heinricha. Larsen zamoli Premrua da
mu o cijeloj stvari ispriča potanko.
- Još jedno bih predložio vašem visokorođu - veli na kraju
Premru. - U subotu je taj mladi pustolov pozvan k Oršićki na
zabavu.
Ovo neobično uzbudi Larsena i naloži ravnatelju neka mu te večeri bude na usluzi.
- Ali mene Oršićka ne prima u svoje društvo. Već sam sve
pokušao - uzalud! Ali imam nekoga tko bi me izvrsno zamijenio.
- Tko je taj? Želim ga vidjeti.
- Doći će u gostionicu na doručak pa će se onda straga ne-
opaženo uspeti gore. Teško ga je prikriti jer se odijeva neobično
da bi barem vanjštinom istaknuo svoje kneževnikovanje. Ime mu
je Tamar de Grebenović. Gabrielus mu je književno ime.
- Je li se istaknuo na tom polju?
- Nisu mu nigdje primali radove, pa je sam nešto izdao i
pokušao steći priznanje kod službenih slojeva, ali bez uspjeha.
Ipak je tvrdo uvjeren u svojoj genijalnosti.

- Dakle, tašt je. To je dobro. Prokrčit ću mu put i nešto

štampati.
- Onda će on u vatru i u vodu za vaše visokorođe.
- Dakle, taj gospodin ima pristupa kod Oršićke?
- Jest, svuda se prikazuje kao pristaša i, znam - bit će i
vaš... Čovjek je gibak, zna se prikloniti svakom mišljenju i obo
jiti svakom bojom - već kako vjetar duva.
- Klasičan primjerak. Vašeg mladog štićenika Gabrielusa
Tamara de Grebenovića grandiozno ću zaposliti, bit će vama des
na ruka. A sada imam povjerljiv dogovor - pričekajte!
Premru napusti salon i ode u predsoblje. 158

OČITOVANJE
Sutradan, nakon Vjeranova posjeta Juliji Oršić, odlazi Ja-dranka prije podne na posao gospođi Hajdić.
Prati je guvernanta. Krenule su južnom promenadom jer je to Jadranki najdraži put. Kad su stigle na
istočnu stranu šetališta, dođe im iznenada u susret lijep, pristao mladi Oršić i zaustavi ih pa se okrene
guvernanti:
- Čekao sam vas, gospođice. Spremam majci malo iznena
đenje i trebam vašu pomoć. Molim vas, odnesite odmah ovo pis
mo naslovnici, neka mi smjesta odgovori hoće li prodati sliku o
kojoj smo govorili. Kamo i kada će mi donijeti? Sve potanje na
lazi se u pismu.
- Prije moram otpratiti gospođicu Jadranku.
- Dotle će mi gospođa nestati iz kuće - a ja ću ovdje biti
Jadrankin čuvar dok se vi vratite.
- Ako me presvijetla ukori što ostavljam Jadranku s mla
dićem samu...
- Ja nisam za Jadranku mladić - mi smo zajedno odrasli,
dakle, smo braća. Uostalom, majka ionako ne smije doznati da
ste nosili ovo pismo, a, evo, na promenadi u ovo doba nema žive
duše. Sve uzimam na sebe, gospođice. Idite brzo! Čekam vas.
Guvernanta ode, a njih su dvoje ostali uz ogradu, šuteći gleda ona u dolinu Save, a mladić počne
naslonjen na ogradu:
- Jadranko, slušaj me,. Imam ti nešto važno reći. Od dana,
kad si došla kući, nisam imao ni časa prilike s tobom govoriti
nasamu. Znaš li da si se jako promijenila?
- Promijenila? Kako to? - pita nehajno djevojka.
- Prije smo bili uvijek veseli, bučni, nasmijani - i Ninka
i ja i ti. Sada si nekako čudno ozbiljna ...
- Možda i jest tako. No, vidiš - moram se spremiti za bu
dućnost ...
- Kakvu budućnost?
- Budućnost u radu. To su nove misli i brige. Od toga sam
očito postala ozbiljna, ili, kako ti veliš, promijenila sam se.
- Je li rad jedini razlog toj promjeni?
- Zašto to pitaš?
- Svatko ima svojih tajni koje ne mora nikome povjeriti, a
opet i može - prijatelju s kojim si odrasla. Ili si u Beču zabora
vila kako smo bili jedno drugome dobri?
- Zar nismo to i sada?
- Dakle, vidiš, imam pravo pitati: tko je onaj lijepi bečki
oarun koji te jučer pozdravio kad si b.ila s majkom i Ninkom u
dućanu?
..*. no

"•^jjfc

- Ah, dakle, već me i ti stavljaš pod istragu?

- Zašto naglašavaš "i ti"?
- Zato što si ti jedini koji me je jučer poštedio pitanja - a
danas si otpremio guvernantu da me možeš preslušati. Dosta mi
je toga! Zapravo sam stvar riješila s kumom i svršeno je s tim.
- Za mene tek počinje.
- Za tebe? Ne razumijem.
- Jadranko, zar je moguće da si se u nekoga zaljubila?
- Da i jesam, kome bih morala odgovarati?
- Možda, ipak - ili bolje, reci, zašto si se tako izmijenila?
Zašto se posljednju godinu skrivaš od društva, mene i Ninke, sva
si se uvukla u sebe? Možda ipak znam ovu tajnu...
- Ne znaš, uvjeravam te!
- Znam, jer i ja nosim tajnu, a otkrio sam je sam sebi tek
kad si otišla u Beč. Htio bih ti kazati - samo mi reci ljubiš li
onog baruna ?
- Onaj mi je barun pokušavao u Beču udvarati, ali sam ga
odbijala.
- Jadranko, osećao sam da je tako. Sada sam sretan, presre
tan! Sada ti smijem razotkriti svoje srce.
- Ljubomire, ne smiješ tako govoriti siromašnoj djevojci...
- Tko može braniti da uzmem onu koja mi je najdraža, a to
si ti! Jest - ti!
- Ne smijem slušati ono zbog čega bi me kuma proklinjala.
. - Znao sam da ćeš to reći i zato sam naumice ovako uredio.
Kod kuće bi mi pobjegla, a ovdje se ne smiješ maknuti od mene da te ne bi ljudi vidjeli samu, bez pratnje.
A sad, sad slušaj: kad si otišla u Beč, opazio sam da mi je kuća pusta, društva dosadna, dani prazni, svuda
mi nedostaju zelenomodre oči u kojima su zjenice, kao dva sunca, obasjavale moju mladost, a da toga
nisam bio svjestan.
- Suti," Ljubomire! šuti, molim te!
- Neću i ne mogu. Nakon tvog odlaska nastala je oko mene
pustoš u kojoj me snalazi bezvoljnost, sjeta, tuga. Sve mi se to
otkrivalo polagano, od dana u dan.
Nigdje nema prolaznika, promenada pusta i tiha. Svibanjsko sunce upire u njih tople zrake kao da ih
ohrabruje...
- Zahvatila me bol za tobom - za danima što sam ih pro
veo s tobom u djetinjstvu i mladenaštvu. Gubio sam smisao za
vesele izlete, zabave, ples, za glazbu. Svaki novi dan donosio me
bliže k spoznaji da mi je život bez Jadranke nepodnošljiv. Mislio
sam često o tom i ona se tako čudno promijenila u godinu dana -
ne ljubi ii, možda, i ona mene?
- Prestani, Ljubomire! Zabranjujem ti govoriti!
- Danas se to mora - razjasniti! ... Ja sada znam samo to
da mi se drugarica iz djetinjstva neznano ušuljala u srce i odanle
je nitko ne može više odagnati!
160

- Ali ti nisi svjestan u kakvu me bacaš nevolju!

- Znam na što nišaniš. U našoj se kući svakog dana govori
kako ću oženiti kćer grofice Erdodv. Ali ja sam bježao od tih ra
zgovora i podavao se snovima o svojoj ljubavi, uvjeren da mi ti
osjećanje uzvraćaš.
- Da mogu barem pobjeći, da ne slušam!
- Moraš me slušati. Kad si iznenada došla kući, obuzela me
divlja radost. Veseo sam pošao u Bistru kad me je majka tamo
slala. U samoći sam se sabrao, a jučer vratio s tvrdom odlukom
da ti to kažem i zato sam izmudrio kupnju neke slike za majku
da bih mogao govoriti s tobom. Sad znaš moju tajnu. Reci mi što
je uzrok tvojoj promjeni? Možda mi uzvraćaš osjećaje?... Možda
su te nagnali da se vratiš prije roka? Izreci to - i bit ću sretan.
- Mene je tvoja majka primila u kuću kao sirotu i othrani
la me. Dugujem joj zahvalnost, a ona traži od mene da joj smjesta
kažem što si mi sada govorio.
- To ne smiješ učiniti! Sam ću joj saopćiti, ali joj prije mo
ram dokazati da me je baš ljubav prema tebi učinila ozbiljnim i
marljivim. Ti joj nećeš ništa otkriti!
- Hoću, jer moram! Znaš koliko ona želi da uzmeš sebi ravnu
i bogatu kontesu Mirtu Erdodv. Ja sam tako siromašna da uopće
ne bih smjela ni slušati očitovanje mladića tako moćnog, ugled
nog imena, a kamoli na to odgovarati. Ja sam pusta sirotinja -
tebi nedostojna roda.
- Zašto to naglašavaš toliko?
- Reci, Ljubomire da povlačiš izjavu, inače moram sve kazati
tvojoj majci.
- Čekam tvoj odgovor, Jadranko. Samo taj odgovor...
- Moj odgovor može biti u svakom slučaju samo jedan: si
romašna je djevojka dužna zahvalnost svojoj kumi i onog časa
kad ovu dužnost pregazim, zavrijedila sam da me izbaci iz kuće.
Kad bi ona ćula što si mi rekao, smjesta bi me poslala u Beč. Još
danas! Ako joj prešutim, smatrala bi me nepoštenom.
- Ako te ona, naprotiv, prigrli s veseljem?
- Ovu bajku očito nisi pokušao ni sam sebi ispripovijedati?
- Jadranko! Znam, danas bi majka bila izvan sebe, baš zato
moram pričekati. Skovao sam osnovu. Ona silno želi da budem
radin i vješt gospodarstvu. Tu ću joj želju ispuniti, a onda će po
pustiti .-..
- Onda si slijep ili sam sebe, znajući, varaš. Ja joj moram
sve to reći, po dužnosti.
- Slušaj! Ako joj to otkriješ, zamrzit će tebe, a između mene
i majke mora doći do preloma. Sada biraj: hoćeš li razbiti njezin
mir i mene rastaviti od nje?
Malo vremena šuteći zuri u krovove grada, a onda će odlučno:
- Pa dobro. Za četiri mjeseca izučit ću u Beču svoj zanat
i biti svoja. A onda mogu govoriti otvoreno i otići ispod vašeg
krova.
11 Jadranka . "•"

- Ali sa mnom! Reci mi istinu - što je razlog tvojoj promje

ni od godinu dana?
- Ne mogu kazati.
- Znam, znam, Jadranko! Ne trebam više nikakav odgovor.
Osjećam ga! Doći će čas kad će moja majka tražiti od tebe da bu
deš njezina snaha, nijekala ti ovo koliko ti drago.
- Čini se da ti ništa ne znaš. Između kume i mene pukao je
jaz. Ona vjeruje Kegleviću koji me sumnjiči da sam u vezi s onom
gospodom iz Beča...
- Ne smije to vjerovati ni ona, ni on! Nitko!
- Ti vjeruješ da nisam služila njima?
- Jadranko, zabranjujem ti ovako govoriti o sebi. U tvojoj
duši sve kipi od gnjeva i ogorčenja prema našim tiranima. Ti- to
ne bi nikad učinila. Ni za čitavo carstvo!
- Ljubomire, ti si jedino stvorenje koje mi vjeruje. Nikad to
neću zaboraviti.
Ovaj ga iznenadni pokret usreći pa joj gleda u oči i šapće:
- Pouzdaj se u mene, Jadranko! Nitko na ovom svijetu ne
smije na tebe baciti sjenku sumnje. Ja sam tu i branit ću te ako
bi se netko usudio misliti tako nedostojno. No, naša će ga guver
nanta brzo vratiti, imamo samo malo vremena i želim se s tobom
sporazumijeti pa te molim: ne govori mojoj majci da te ljubim.
Neka to ostane naša tajna. Štedi njezin mir i vedrinu. Za nekoliko
mjeseci bit ću i punoljetan, pa...
- A ja u svom - zanatu.
- U onoj palači u kojoj si odrasla tamo ćeš biti draga snaha
moje majke!... Ja ću se prihvatiti gospodarstva svom snagom i
majka će se tome tako obradovati da mi ne može uskratiti sreću.
Pogledala ga je u oči odlučno, a njezin glas zvuči ogorčeno:
- Ti i ne slutiš kako ona misli o meni. Na prvom koraku, kad
sam se vratila u Zagreb, dok još nisam skinula putno odijelo, re
kla mi je riječi koje moram zabilježiti na svaku stranicu svog ži
vota. Evo, kako glase: "Jadranko, nemaš miraza i ne možeš oče
kivati prosca".
- To je rekla moja majka?
- Jest, i zato moram izučiti zanat. Ništa na svijetu ne bi mo
glo sklonuti tvoju majku da me primi za svoju snahu. A sada, kad
si mi to sve rekao, pitam te, nije li, možda, ona nešto naslutila po
tvojem držanju kad me je tako čudno ispitivala što me je sklonu-
lo da se vratim iz Beča?
- Nitko i ne sluti, pa ni majka. Smijem li se nadati da te je
iznenada vratilo kući - srce?
- Čeznula sam da vidim rodni grad.
- A u njemu one kojima si ti draga ... ako već oni nisu
tebi.
- Već za tjedan ili dva vraćam se u Beč. Neću ništa otkriti
kumi, ali pod uvjetom da mi više ne govoriš o svojim osjećajima
i da se vladaš prema meni kao i dosada. Možeš li mi to obećati?
162

- Obećajem! Ali ovo utanačenje smije trajati samo dotle dok

ne kucne moj čas ...
- Dok ja potpuno dovršim nauk u svojem zanatu.
- Dotle ću ja provesti svoju osnovu i onda doći k majci sa
svojom prosidbom.
- Mi smo, Ljubomire, sebi zadali riječ. Ja ću šutjeti tvojoj
majci, a ti - meni!
- Rado ću šutjeti jer ću te svakog dana vidjeti, Jadranko!
Već se guvernanta približila i pružila Ljubomiru pismeni od
govor.
- Oprosti, Jadranko, što ćeš zbog mene doći kasnije na posao
- radilo se o tvojoj kumi. A vi, gospođice guvernanta, ni riječi da
ste nosili pismo. Otpratit ću vas do Hajdićke da se putem dogo
vorimo kako ću iznenaditi majku.
Polako silaze. On govori o svemu, ali misli samo o Jadranki: "Možda se je ipak vratila radi mene!"
"CARSKI BRATIĆ"
Od rana jutra zanimao se kardinal Haulik za sve što je za vrijeme njegove odsutnosti nad vrtlar zasadio i
uredio. A sada u razgovoru kreću prema stakleniku kamelija i voća. S kaptolske strane zaštropoće kočija i
zaustavlja se pred glavnim ulazom u dvor. Iz kočije izlazi gospodin sa crnom bradom, svečano djeven,
kaput mu je sa dva duga prorezana repa, sprijeda se bijeli visoka šiljasta ogrlica, sa širokim, nekoliko
puta oko vrata omotanom svilenom kravatom, što je prikopčana blistavom briljantnom iglom.
- Vaša uzoritost dobiva visokog gosta - primijeti Korbler. - Vidio sam ga u vrtu carskog dvorca Luxemburg.
Nekoliko puta je prošao pod ruku s njegovom ekselencijom Aleksandrom Bach-om. Kazali su mi da se za
svijet zove barun Larsen, ali je zapravo nećak kneza Metternicha.
Doskora lakaj donese kardinalu omot iz kojega on izvadi posjetnicu. Kad je kardinal pročitao, uputi se u
salon kamo su uveli baruna, dok je tajnik Heinrich ostao u predsoblju. Uz ljubazan smiješak primi Haulik
posjetnika, ponudi mu naslonjač i upita:
- Vaša preuzvišenost sigurno putuje na jug pa se izvoljela
zadržati u Zagrebu? Veoma me veseli što vam mogu ponuditi svoje
gostoprimstvo.
- Vašoj uzoritosti duboka hvala, ali ne putujem na opora
vak, naprotiv u vrlo sam neugodnoj dužnosti, kako naslućujete
pod mojim pseudonimom za općinstvo.
- Razumijem. S moje će strane biti vašoj preuzvišenosti osi
gurana diskrecija.
-
- Oprostite što me upravo službena dužnost prisilila da sme
tam vašoj uzoritosti. Njegova mi je ekselencija naložila vrlo opre
zno i povjerljivo uhititi i dovesti u Beč mladog čovjeka koji, na
vaše veliku nesreću, uživa povjerenje vaše uzoritosti. To je Vjeran
Keglević.
- A što je skrivio? - pita kardinal, željan da sazna istinu.
- Vaša uzoritosti, radi se o veoma povjerljivoj stvari. Njego
va ekselencija mi je naložila šutnju, ali s obzirom na osobitu važ
nost ovog slučaja, imam na vašu uzoritost upraviti malu molbu.
Smatrali smo potrebnim da mladog Keglevića za malo vremena
proglasimo - krivim Keglevićem, pustolovom, što nam je potpuno
uspjelo. Ali se mladić utekao vašoj uzoritosti, iskoristivši razumlji
vu okolnost da niste bili upućeni...
- Nikako se nije utekao k meni, niti mogao štogod iskoristi
ti. Naprosto je došao k meni u posjet i kad su bile kod mene go
spođe od "Pjestovališta", predstavio sam im ga.
- Ovo me je udarilo kao grom iz posve vedra neba!
- Možda nebo ipak nije bilo vedro - nasmiješi se Haulik -
jer se o poštenom mladiću počelo govoriti da je pustolov, a ja ga
poznam iz Beča.
- To nije nitko mogao naslutiti, pa niti Bardović, naš douš
nik, i tako je vaša uzoritost, ništa ne sluteći, omela naš veoma važ
ni pothvat. No, to se da lako popraviti. Vaša će uzoritost izjaviti
da je poznanstvo s njime bilo letimično pa ste zaboravili njegovo
lice. Kako vas je mladić uvjeravao da je on onaj kojega ste upo
znali - smatrajući to posve nevažnim, povjerovali ste, a sada ra-
zabirete kako ovo lice ne odgovara onom koji vam je bio prikazani
Nasta stanka. Kardinalove oči uprte su u odličnog gosta, a usne nasmijane. Smatrajući to znakom
pristanka, barun proslijedi:
- Smijem li pozvati tajnika neka pročita dobro sastavljenu iz
javu?
- Uvjerljiva - ali neistinita!
- Vaša uzoritosti, u okviru našeg postupka prema takvim
krivcima, u svom rječniku nemamo pojam neistine. Izjavu smo
sastavili tako obzirno i duhovito da joj ne može biti prigovora.
- Ne, nikako! Vaše visokorođe, nikako ne bih mogao poči
niti uvredu carskoj obitelji da svoju izjavu danu jučer - danas
oporečem!
- Vaša uzoritosti, ovo ne znam razjasniti...
- Evo razjažnjenja: po tradiciji vladalačkog doma našeg pre-
milostivog cara i kralja, od časa kad sam primio kardinalsku mi
tru i plašt, postajem član habsburškog vladarskog doma i od toga
dana nazivlje me njegovo veličanstvo: "moj bratić". Pripada mi,
prema tome, i naslov koji nose članovi vladarskog doma - to jest,
ja sam član uzvišene obitelji. Dakle, kad bih sada izrečenu istinu
pogazio i povukao izjavu, nanio bih nepopravljivu sramotu uzvi
šenoj obitelji vladarskog doma kojoj imam veliku čast biti kuzefl
164

_- a to bi bila, uistinu, uvreda vladarske obitelji... Netko je, da-]cle, od mojih neprijatelja - a da vi to i ne
slutite - morao to sve izmudriti, ne bih li ja, svjetskim stvarima nevješt, potpisao takvu izjavu i time,
naravno, počinio uvredu vladarskom domu. Jer carski bratić mora držati riječ. Vama i vašem uredu morao
je to podmetnuti netko od mojih brojnih zavidnika.
Barunovo lice je ukočeno. Rumene su mu usne poblijedile. Osjeća se kao da mu je kardinal u dvoboju
jednim lukavim udarcem izbio sablju iz ruke i sada stoji usred bučnog smijeha gledalaca. Ne može ništa
drugo, nego se pokloniti:
- Ako to vaša uzoritost ovako tumači, onda ne mogu ništa
drugo, nego se oprostiti i javiti ekselenciji.
- Ako visokorođeni ostaje još ovdje, bit će mi osobiti uži
tak primiti vas kod mog stola.
Kardinal se oprašta srdačno, gost hladno.
Zamalo je Larsen s tajnikom već stigao dolje gdje ih čeka kočija.
Kad su se odvezli iz dvora, barun zaustavi kola, siđe i pozove tajnika da pođe s njim pješke. Skrenuo je
prema Dolcu polagano, a da još ništa ne kazuje ljubopitnom pratiocu. Kad su stigli do starog dvora na
Dolcu, zaustavi se barun i poluglasno reče:
- Nečuveno! Neočekivano! On je odbio izjavu. A kako je to
obrazložio! Je li to lukavština ili naivnost? Čujte sada sve - i on
ispripovijeda o svom razgovoru s kardinalom. 1 zapita tajnika mo
že li to shvatiti.
- Vaše visokorođe, meni je stvar posve jasna.
- Jedan kardinal, član dvora, iskorišćuje svoje časti da po
maže Hrvatu, a škodi nama, austrijskoj vladi - i to je vama ja
sno?
- Posve jasno, vaše visokorođe. Kardinal Haulik vas je odbio
zato što je Slovak.
- Neće protiv Hrvata!
- Sto? Zašto on kao Slovak ne bi protiv hrvatske nacije koju
mi želimo ponijemčiti i uključiti u austrijsko-njemačku naciju? Za
što bi on branio Hrvate?
- Zato što je Slovak također samo Slaven. Baš zato su soli
darni protiv nas. Jedni druge brane i štite. To je krvno srodstvo.
- Ali, čovječe. Haulik je kardinal, čovjek visokih časti, za nje
ga ne postoji nikakvo slavenstvo, za njega postoji samo kardinal
ski klobuk!
- A on njime pokriva Keglevića jer je ovaj Hrvat, dakle Sla
ven! To je u njemu progovorila slavenska krv. Ovo je posve jasno.
- On ima da pomaže našu njemačko-austrijsku vlast.
- A ipak čini protivno. Dopustite da vam navedem neke važ
ne činjenice. Kad je naša visoka vlada Hrvatima godine 1850. sus
pendirala ustav i uvela i cijeloj hrvatskoj zemlji njemačku vlast i
upravu, što je učinio kardinal Haulik da nama pomogne protiv
-
Hrvata? Povukao se u svoje dvore, tobože, zbog boležljivosti, ali mu nije smetalo da razvije nečuvenu
djelatnost i osnuje što više institucija za podizanje radnih građanskih staleža na svim linijama. Dakle,
umjesto da hrvatski građani stradavaju, on ih pomaže. Stvara dobrotvorna društva za siromašnu djecu, za
mladež, za šegrte, za kalfe, osniva pjestovalište za sirotinju, za školsku djecu, njegovom inicijativom rastu
takve institucije kao gljive nakon kiše. On i odviše igra strastvenog botaničara - naravno, to je uvijek bio -
ali sada prevršuje mjeru jer ima razloga za to. Odmah ću razjasniti. Međutim, u svim institucijama snosi
glavne troškove on, a za perivoje što ih diže - samo on.
- Ah, molim vas, on to sve radi za svoje uživanje.
- Kad bi radio za svoje uživanje, onda bi izgradio negdje
dvorac - sebi, uredio ga bogatim namještajem i okolo podigao
perivoj. Tada bi se moglo reći da uživa - on. A tko uživa u tom
Maksimiru na koji on sipa toliki novac? Hrvati, Zagrepčani. Ovaj
se grad uvijek i svagdje ističe u svojim hrvatskim i slavenskim po
kretima. U tome je gradu nikla i ona ideja o solidarnosti južnih
Slavena za Gajev pokret. Tako vaše visokorođe može jasno razabra
ti da vas je Haulik odbio kao jedan od onih koji pomažu hrvatsku
naciju - a sada vidite i zašto.
- Sada razumijem. Ali to ću odmah javiti njegovoj ekselen-
ciji ministru Bachu. Mi ćemo odmah operirati ovu bolest nacije
i njegovog glavnog grada.
- Vaše visokorođe, mnogi su austrijski državnici pokušali
operaciju, ali je uvijek svršila - zlo za operatera. Tu bi trebalo du
gotrajno i najbolnije liječenje - silom ili milom, a ja bih radije
odabrao ovo drugo, što smo mi nasilniji, to vam je ova hrvatska
i slavenska rasa - jača, uzdržljivija, solidarnija, otpornija. Tu bi
trebalo stvoriti dugoročni plan.
- Nismo li zabranili hrvatski jezik, oduzeli hrvatskim obrtni
cima i trgovcima radnje i, umjesto njih, naselili Nijemce? Nismo
li uveli njemačku upravu, hrvatske činovnike otpustili, preselili ih
u Austriju, a ovamo doveli Nijemce? Nije li ponijemčena sva jav
nost, sva uprava, kulturne institucije, izlaze njemački listovi, nje
mačke knjige, usred Zagreba glume njemački glumci, sve, sve je
naše.
- Samo srca hrvatska nisu naša, visokorođeni, ne možemo
ustvrditi - to nikako! U svakom oku koje susrećemo na ulici ovo
ga grada vidim pritajenu mržnju na njegovu ekselenciju Bacha,
na sve što je habsburško. Evo, to su moja opažanja i smatrao sam
svojom dužnošću da ih iznesem.
- 0 tom ću izvijestiti njegovu ekselenciju. A neću propustiti
da mu predočim i razloge s kojih mi je kardinal Haulik uskratio
pomoć. Ministar Bach će planuti - taj nam je Slovak naprosto is-
trgnuo iz ruke Keglevića i time odgodio da mu odmah otmem ono
neprocjenjivo blago,
166

- Vi ćete ga ipak oteti. U to nema sumnje!

- Samo s nešto zakašnjenja. A sada, eno, dolazi nam u su
sret Jarec. Čekam od njega važnu vijest.
Larsen prekine razgovor i čeka svojeg agenta, čim je ovaj stigao, pokloni se i javlja bez ikakvog uvoda:
- Visokorođeni gospodine, gospođica sa zelenomodrim očima
danas još nije stigla u radnju gospođe Hajdić, premda sam je du
go čekao dolje na Potoku. Točno znam kojim putem svakog dana
dolazi.
Odmah je bilo jasno zašto je barun sišao s kočije i pošao na Dolac. On, dakle, želi vidjeti ljepoticu.
Međutim, Larsen ne odgovara agentu, nego mu objašnjava:
- Samo ukratko da znate, gospodine Jarecu: nisam uspio do
biti izjavu od kardinala. Da, da, s pravom se čudite. Sada ću uzeti
u ruke onu drugu osnovu. O tome, ćemo govoriti poslije. Sada mo
rate poći u dućan pletačice kosa i naručiti lanac za muški sat i
privjesak, ali od - crne kose... Upamtite, što skuplje, to bolje.
Pletačica mora dobiti vrijedna kupca. Pođimo ulicom zajedno sve
do njezine kuće.
S lijeve im je strane zid franjevačkog samostana, a s druge male kuće prizemne i jednokatne. U blizini
Dolca dižu se slijeva dvije kuće. Kod one na uglu obojica se zaustave.
- To je kuća bijeloga fratra - naglasi Jarec. - Vele ljudi
da se katkada pojavljuje u prvom katu nadesno i prošeće ovim tri
jemom. Tako je to bilo baš one večeri kad sam vozio tvrdo uspa
vanog Keglevića. Rekli su mi žandari da neće biti sreće kad se na
mom putu pojavio bijeli fratar.
- Tako, dakle? Oni vjeruju da ovim trijemom obilazi duh u
odori bijelog fratra? - pita barun.
- Da, i sakupilo se mnogo ljudi one večeri kad su, sigurno,
otmičari Keglevićevi već vrebali da ga ukradu.
- čudno! Baš u ovoj kući ima pletačica svoju radnju.
Neko vrijeme promatra barun kuću s drvenim trijemum i sva
kog časa zime na prozor u prizemlju.
- Ova je pletačica imenom Hajdićka, - razjašnjava Jarec -
bila u Beču da se usavrši u pletenju kose, i to upravo u radnji koja
se nalazi u prizemlju kuće vašeg visokorođa. Sada gospođica sva
kog dana dolazi prije podne raditi.
- Vrlo, vrlo dobro! Izvrsno! To nam ide u prilog. Osobito,
briljantno! - opetuje on.
Bjeloputno mu se lice sjaji od zadovoljstva. Malo je poravnao crne brkove nad rumenim usnama, a zatim
pogladio izvanredno njegovanu gustu crnu bradu.
A s one strane prozora u prizemnu sobicu ulazi Jarec. Na prvi je pogled već nacistu da je vlasnica malog
dućana siromašna, ali uredna građanka. Soba sačinjava zapravo i prodavaonicu i radionicu. U dnu sobe
stol, po njemu zamoci u bijelom papiru, u sredini

jastučić od baršuna sa zabodenim iglama u koje su navođene tanke niti raznobojne kose. Sa strane mali
stakleni ormar u kojem se razabiru potrepštine za posao.
Gospođa Hajdić napusti pletivo i pozdravi gospodina. Veoma ju je uljudno zamolio da mu pokaže lančiće i
privjeske.
- Izvolite li, možda, lančić u plavoj boji! Obično gospoda do
nose dijelak pletenice one koju vole.
- Ali gospodin za kojega to uzimam još nije toliko sretan
da bi od svoje odabranice mogao dobiti kosu. No, ustrajnošću i to
će postići! Svakako on želi lančić od kose kao ugljen crne, modrom
svilom protkane. Možda nađete koju siromašnu crnku? U Beču
sirote prodaju kosu za velik novac.
- Kod nas je teško nagovoriti djevojku da proda komadić ta
ko lijepog ukrasa kao što je kosa, ali imam crne kose što sam je
donijela iz Beča. Međutim, ako se gospodin žuri, tada ne bih mo
gla svršiti lanac i privjesak prije mjesec dana.
- Dobro. - Imamo vremena čekati pa ću odmah dati polo
vicu cijene. Mi smo, naime, stranci, nalazimo se oVdje radi stvari
Keglevića koja je tako uznemirila grad - spomene, kao uzgred Ja-
rec, uzimajući lisnicu iz kaputa da izbroji novac.
- Ah tako! - klikne Hajdićka. - Sada se već zna koji je
pravi jer ga je kardinal označio!
- Ali neka je gospođica svjedočila za drugoga! Čudno je, sva
kako, - veli Jarec - da svjedoči za krivoga.
- Ona je samo mislila da je to pravi jer su mladića na nekoj
putnoj postaji nazivali grofom Keglevićem.
- Sirotica, sada je, sigurno, i sumnjiče.
- Svakako je ljudima čudno kako su gospoda doznala da je
gospođica u Zagrebu i da se svjedočiti za njega. Vaše blagorođe
veli da boravi radi ove stvari u Zagrebu. Možda ste upućeni kako
su službena gospoda znala koga to gospođica drži za Keglevića?
- Samo se po sebi razumije da sam upućen u to...
- Bilo bi vrlo lijepo kad biste to razjasnili da se gospođici ne
bi činilo krivo.
- Razjasnio? Ja? Sto vi mislite? Kako smije muškarac odati
tajnu mlade gospođice?
- Kako? To je neka njezina tajna?
- Svakako je tajna kad je gopođica nije sama razjasnila. Ona
ne želi da se zna. Prema tome dužni smo mi, kojima je to poznato,
šutjeti. Ovih ću dana doći pogledati jeste li počeli raditi i kako.
Do viđenja, gospođo!
Ona se zagleda kroz prozor. Njegove su riječi posijale u njezinoj duši teške sumnje. Dosele je uvijek
mislila: moralo se zbiti nešto neobično kad su stranci znali da će Jadranka svjedočiti za krivoga
Keglevića. A sada je taj gospodin rekao da je to Jadran-kina tajna ... Kakva?
Jarec je već izašao napolje, stao k barunu i tajniku koji još" uvijek ogledavaju izlog. Ali barun u staklu
izloga opazi da mu iza
168

leđa dolazi Jadranka u pratnji veoma prisna gospodina i guvernante. Upozorio je tajnika i Jareca neka se
ne ogledaju i još pozornije promatraju izlog.
Uto izlazi na ulicu gospođa Hajdić i pozdravi:
- Mislila sam da gospođica Jadranka danas neće doći.
- Kakvi to stranci tako pomno izučavaju vaše pletivo? - pi
ta Ljubomir gospođu Hajdićku tiho.
- To je otmjeni stranac koji je prekjučer pozdravio gospo
đicu Jadranku - odgovori Hajdićka - ali mu ona nije odvratila.
Ljubomir promatra trojicu muškaraca. Barun se okreće od prozora naumice prema onoj strani gdje stoji
Jadranka da bi se mogao susresti s njezinim pogledom. Ali umjesto toga, sukobi se s Oršićevim očima.
Stao je ispred Jadranke kao zaštitni bedem, a dva tamna oka uperena su u baruna poput dvije ubojite
strijele. No, on mirno izdrži tu prijetnju, pomakne se, gleda prema Jadran-ki i skine klobuk duboko u
znak najvišeg poštovanja. Ona mu opet ne uzvraća i zato on ne čeka odgovor, nego se okrene prema
tajniku i Jarecu. Do uha mu dopriješe Ljubomirove glasne riječi:
- Do viđenja, Jadranko! Doći ću s guvernantom po tebe!
Mladić je protiv običaja govorio glasnije, samo da barun ču
je kako Jadranka ima kavalira.
Larsen i njegovi pratioci pođoše prema Dolcu. Putem barun pita Jareca:
- Tko je taj mladić što je oslovljuje tako intimno?
- Mladi grof Oršić - upućuje ovaj. - S njime se tika zato
što su očito zajedno odrasli.
- Pomoć ove djevojke veoma je dragocjena u našoj stvari s
Keglevićem, više nego ikada.
Polagano kreću preko mosta Medvešćaka na Splavnici. Tu im dolazi u susret ravnatelj Premru i navijesti
barunu:
- U Franzjozephsgartenu šeće Keglević sam, očito nekog če
ka.
- Vrlo dobro. Jarec, idemo odmah tamo da izvršim prvi dio
osnove o kojoj sam danas natuknuo. Dođite sa mnom i vi, Hein-
rich, i žandari u civilu.
MILOM ILI SILOM
Nova Ves završava dolinicom između grada i Ksavera, slijeva zatvorena brežuljcima prema sjeveru
Zagrebačke gore. U toj do-linici davno je zasadio biskup Alagović umjetni perivoj. Po zelenoj livadi
vijugaju se puteljci kao bijele pruge po zelenom baršunu. Plemenita krošnjata stabla, rijetko zasađena,
otvaraju šetaocu daleke vidike na Zagrebačku goru, njezine obronke, na Medvedgrad i na tornjeve
starodrevnoga Kaptola i Griča.
1AO

U deset sati prije podne još je sve pusto. Malo zatim pojavio se u istočnom dijelu perivoja nepoznati
muškarac. S druge strane opet drugi. Zamalo šeće jedva primjetljivo raznim puteljcima deset muškaraca,
odjevenih u pristojno građansko odijelo. Prolaze svaki za sebe raznim stazicama. Ne pozdravljaju se, ali
njihovi pogledi i gdje koja tiha riječ odaje njihovu tajnu vezu.
To su špijuni njegove ekselencije.
Na ulazu u perivoj pojavljuju se gradski šetači. Ispod vrlo širokog oboda šešira promatra ih Jarec i korača
dalje. Tada za-škripi šljunak puteljka. Snažni su to koraci, špijuni se ne okreću, ali vide Vjerana koji je
pošao prema jezercu, ravno na bijeli valoviti most. Tamo se zaustavi nasuprot visećim vrbama. Naslanja se
na ogradu mostića, uzdiže glavu i zagleda se u Medvednicu nad kojom se rasprostire modri baldahin
svibanjskog neba. Onda se obazre i ugleda na mostu pred sobom gospodina. Visok, napadno otmjeno
odjeven. Mramorno bijelo lice uokvireno crnom bradom. Okrugle tamne oči gledaju hladnim razborom.
Skine šešir i oslovi Vjerana:
- Oprostite! Sasvim je protiv društvenih propisa nekog oslo
viti prvi put u perivoju. Ja sam barun Larsen. Bio sam uvjeren
da ćete steći prema meni najviše povjerenja ako vas oslovim ovdje,
naočigled svega svijeta, koji dolazi u perivoj. A i vi, očito, uviđate
da je bolje ako se nas dvojica porazgovaramo bez posredovanja
teko proste osobe kao što je doušnik Bardović...
Nakon prvih trenutaka iznenađenja Vjeran se brzo snađe. Uljudno skine šešir i s otmjenom ironijom
odgovori:
- Vaše visokorođe čemu imam zahvaliti što ste me udostojili
posjetiti na ovom mostu?
- Želim premostiti jaz između vas i mene. Dakle, ukratko:
što je bilo precrtajmo - a tamo, eno, dolazi čovjek kojeg sam po
slao u hotel da mi donese materijala za most među nama dvo
jicom. Vi ćete mi predati baštinjene nacrte i pergamente o zlatu,
a ja vam ovdje na mjestu predajem po svom čovjeku donesena
tri milijuna.
- Žalim, ali nikako ne pristajem na prodaju.
- Onda stupite s monarhijom u kompaniju! Mi ćemo voditi
posao i vama davati od dobitka.
- S jednom rukom davati - sa dvije otimati! Moram izja
viti da ne mogu ni za imetak cijele monarhije prodati ono što pri
pada mojoj domovini, a ne meni. To je opće blago, ne moje. Na
ovo udaram pečat svoje časne riječi.
Zadivljeni barun trenutačno ga gleda, a onda će uljudnim glasom koji zvuči prijeteći:
- Vaša domovina jest habsburška monarhija i u njezino ime
velim: ovo blago pripada habsburškoj dinastiji. Htio sam ipak
170

stvar dobiti u ruke milom, kad ste odbili - onda ću steći - siloml povijest vam dokazuje da pred silom svi
padaju na koljena ili na stratišta.
- Ali povijest dokazuje i to da su sve strahovlade svijeta do
spjele na stratište vlastita sloma.
- Samo mi smo čelične iznimke i, znajte, neiscrpiva su moja
oružja da iznudim priznanje kamo ste sakrili pergamente. Otva
ram sva usta!
- Ipak, vam se kunem: kad netko položi ruku na mene da bi
doznao gdje krijem ono što tražite - u istom Času bit ću mrtav!
- Prije nego što izrečem svoju posljednju, recite mi: zar ste
onog dana s diližanse odletjeli zrakom u Zagreb.
- Ne želim na to odgovoriti.
- Oficiri maršala Griinea su vas ukrali na brijegu?
- I opet ne odgovaram.
- Rekli ste mi sve! Uzalud biste se obratili grofu Griineu, on
će vam smjesta uzeti blago. Neće štedjeti ni prijateljicu Jožicu
Ottenfels ni neprijateljicu Oršićku. U to sam duboko uvjeren. A
sada primite do znanja: od ovog časa Ste moj zarobljenik!
- Evo, izvolite me uhvatiti!
- Hvala na ljubaznoj dozvoli, već sam se njome poslužio. Vi
se možete kretati po svojoj volji, odlaziti u društva, ali svuda pazi
i čeka na čas oko redarstva?
- Dakle, u tamnici pod vedrim nebom?
- Tako bi se moglo definirati. Ali kome ste ovdje u Zagrebu
povjerili one papire?
- Nisam dospio tražiti ni naći prijatelje.
- Svi koje ćete uputiti u tajnu i koji će trebati da vam po
mognu osuđeni su na smrt. Ne možete prijateljevati, a da to ne
saznam. Svakoga koga uputite u ovo ili u njega pohranite ovu
tajnu - smatrajte se već danas njegovim ubojicom. Upamtite Ari
stotelovu rečenicu: "čovjek je najgluplja životinja, uvijek ide u
istu zamku". Društvene zabave su vam otvorene, a tajni sastanci
s muškima su veleizdajničke zavjere. A sada: borba počinje! Do
skorog viđenja!
- Na drugom svijetu!
Digli su šešire. Larsen pođe praćen civilnim špijunima. U kočiji dade naloge za Keglevića. Ovaj se uputi
ravno kući i pošalje Videka Halperu s porukom da ne može doći pozdraviti njegovu sestru Zorislavu ni
zahvaliti njemu na velikoj usluzi. Razlog će doznati u subotu na večeri kod Oršićke.
Kad se Videk vratio od Halpera, pozove Vjeran k sebi njega i majku.
Našli su ga udubljena u mislima.
.171

- Možda ste se nahladili - pita ona. - Trebali biste se na

kon svih muka odmoriti.
- Ne, Matilda, niti nakon onoga kupanja u Podsusedu nije
mi bilo ništa. No, molim vas što ste sve priredili za djecu Andraša
Fabijančića?
- Odnesi mu to sve, Videk, ali u više navrata da ne bi susje
dima upalo u oči. Ne kazuj te nikome ni u kući kome se to nosi.
Zatim reci, Videk, Andrašu da su oni iz Beča još ovdje. Neka bu
de oprezan. Kad se gdje govori o meni, neka šuti da ga ne zatvore,
a njegova djeca i žena moja su briga. Znajte vas dvoje: moji su
progonitelji još ovdje. Nadaju se dobiti me u šake tajno da nitko
ne dozna. A jeste li vi oboje uvjereni da oni nisu u pravu?
- Oh, dragi mladi gospodine, mi smo sebi spočitnuli što ni
smo imali odvažnosti pokazati vam ono pismo bečkog kurira, ali
sada je svemu kraj.
- Nije, Videk, oni me dalje gone, a zašto, no i to ćeš doznati
kad bude vrijeme. A sada, pazite. Moj je neprijatelj zasjednik, da
kle, naša opreznost neka bude na straži. Ključevi od ulaza u kuću
neka su uvijek kod vas, Matilde, ili kod Videka. Ne pustite u kuću
nepoznatu gospodu, bili ne znam kako otmjeni. U subotu kad idem
Oršićki, mogli bi pokušati doći u kuću...
- Spavat ću pred vratima! - uvjerava Videk. Ali u subotu
vi nećete ići niti se vratiti - sami! To ne!
- Odavle do Oršićeve palače ima malo koraka, tu zbilja nema
pogibelji, ali budem li odlazio izvan grada, na Ksaver ili u goru,
tada ćemo zajedno. Ali, Videk, čuj, taj Bardović ti je rinuo u ruke
pet hiljadarki. Mogao si s majkom postati posjednik. Zašto si to
odbio?
- Zaista, to je tako, čovjek živi i umre i nema ga, ali sve ono
što učini, dobro ili zlo, to ostane i na njegovu grobu dalje živjeti!
Na mojem će ostati - poštenje! ...
Vjerana obuzme duboko poštovanje i ganuće. Pruži mu ruku, a onda ga zagrli:
- Ti si moj čovjek, Videk! A sada smo se sporazumjeli o sve
mu. Do subote neću izlaziti. Nema razloga da ste zabrinuti, već sa
mo oprezni!
- Ništa nam ne freba drugo, nego da budu uvijek skupa i
oči i uši i pamet - veli Videk.
- Kako si ti duhovit momak, moj dobri prijatelju!
"Taj bi mi Videk mogao poslužiti. U njega bih se mogao pouzdati, a Larsen ne bi mogao naslutiti da sam
za pouzdanika za takvu stvar odabrao slugu. Da, da, na svakoga bi mogao posumnjati, samo ne na njega
nikako. O, kakvo je to poštenje. I kakav je duh moj Videk".
172

ONI KOJI IDU ZA ĐAVLOM...

Istodobno je Larsen sa svojim pratiocima stigao u hotel. Putem u kočiji nije rekao ništa pa sada očekuje
vijesti što je postigao u razgovoru s Keglevićem.
Pretpostavljeni sjedne u naslonjač. Tajnik i Jarec stoje. Male, okrugle, ukočene oči upru se u Jareca:
- Bardović mi je Keglevića prikazao krivo. Keglević je ide
alist, nije budala i posjeduje značaj tvrde pećine, ustrajnost i vra
tolomnu smionost.
- Dok ga ne polegnemo na sredovječna mučila - dometne
Jarec.
Barunov ga pogled osine ironički:
- Ako želite dovući Vjerana Keglevića na mučila, bit će on
nijem, nepomičan i mrtav. I kada nam padne u ruke, moramo
zaštititi njegov život od njega samoga. Sigurno ima negdje dobro
skriven bodež ili otrov kojim bi htio njegovoj ekselenciji onemo
gućiti da ikada nađemo skrovišta one goleme vrijednosti. Stajao
sam tamo na mostu nemoćan pred ukrućenim značajem mladića
koji hladnokrvno odbija bajoslovne milijune. U tome sam času vje
rovao Bardoviću da zagorski sluga ovog gospodara nije htio uzeti
pet hiljada forinti.
- To je onaj Zagorac Što tvrdi da je sa četiri gimnazije došao
na svijet, a Bardovića je nazvao perilkom za svinjarije?
- Mora da je ipak vraški dečko taj Zagorac kad tako dobro
prozrijeva ljude. Sada barem znam na čemu smo. Vjeran Keglević,
ne samo što skriva golemu vrijednost za monarhiju, već je pogi
belj, da ovu baštinu izgubimo, veća, ako ga uhvatimo nego da je
na slobodi. Dakle, valja postupiti mudro, a ne policijski. Za svaku
stvar pitajte mene. Ova Keglevićeva stvar ima odlučiti, želite li,
Jarecu, nosili svoju glavu dok je to volja prirode.
- Čekam zapovijedi vašeg visokorođa u svakom činu.
- Tri stvari uvažavajte: Keglević ne smije ostati ni časa bez
nadzora. Ljudi koji će slijediti svaki njegov korak izvan kuće mo
raju biti prvaci u svom zvanju i treće - valja potražiti vezu u nje
govoj vlastitoj kući, i to do subote.
- Samo za ovo ne bih mogao jamčiti - naglasi Jarec. - Nje
gova družina mu je nevjerojatno odana, tako mi je ispričao Bar
dović. On bi Keglevića bio zavarao da nije bilo sklonosti onog Za
gorca.
- Valjda nije puna kuća Zagoraca koji se rađaju sa svjedod
žbom o četiri gimnazije? Međutim, nakon sastanka s Keglevićem
stvorio sam novi plan koji se ima izvršiti u subotu. Tog se dana
kod Oršićke održava zabava. O društvu koje se sastaje tamo rekao
mi je upravitelj Premru zanimljivih stvari. Oršićka prima i one
koji su protiv nas u tajnoj opoziciji, kao i one koje misli protiv
nas predobiti u svoje kolo. Mislim da je Oršićkina palača više taj-
173

na špilja, nego velikaški dom. Tu će biti u subotu prikazan društvu naš gospodin Vjeran Keglević. Nadam
se, taj će mu svečani nastup biti prvi i posljednji. Idite, Jarec, ravnatelju Premru, neka mi ureče sastanak
s onim mladim plemićem pjesnikom de Grebe-novićem. Taj će biti u subotu kod Oršićke. Zbog njegove
napadne vanjštine ne smijem se s njime sastati ni u hotelu, već je najbolje u Franzjozephsgartenu, i to u
sumraku, ali tek u subotu. Svaki će od vas doznati svoj posao u tom pothvatu tek nekoliko sati prije
Najvažnije je da u subotu imam izvrsnog ortaka u palači Oršić. Taj mladi pjesnik obećava mnogo. Lukavac
čezne za literarnom slavom. Veli se: za novac će ljudi učiniti sve, a ja vam kažem: za slavu će slavohlepni
književnik učiniti mnogo više nego sve. Stavite na jedan pladanj sedam milijuna, na drugi sedam dana
slave i slavohlepni književnik uzet će radije sedam dana slave. Sada sam, dakle, dobio pravog klasičnog
doušnika u gospodinu Tamaru de Grebenović - Gabrielusu.
- Po čemu to sudi vaše visokorođe?
- Kad nesavjesni čovjek ubije drugoga i opljačka, zakon ga
kažnjava, a kad nesavjesni kritičar nepoštenim perom ubije pisca,
opljačka ga i zapravo je to - grabežno umorstvo - onda se to zo
ve kritika. Takav je tip de Grebenović.
- Ako se da podmititi!
- Da je tražio novaca, onda bih mogao sumnjati, bude li mu
protivnik ponudio dvostruko više, izdat će me. Moj novi špijun tra
ži slavu na papiru, a to imam samo ja, a ne moj protivnik. Dakle,
moj će de Grebenović biti jedini gonič - a ja lovac! Zvjerka pada
u moje ruke, bezazleno i neočekivano, živa i zdrava, na to možete
popiti otrova! Dakle, u subotu! A sada, do subote - mir!
MIRAZ I LJUBAV
Isto poslije podne Julija Oršić dala je pozvati u salon sina.
- Majko, zar si uznemirena?
- Malo je prije bila kod mene pletačica Hajdićka i saopćila
važne stvari. Kako to da mi kod objeda nisi spomenuo ništa o tom
da si pratio Jadianku i guvernantu na Opatovinu?
- Oprosti, majko, nisam smatrao važnim.
- Ali tamo si vidio bečkog baruna?
- O tome sam htio govoriti s tobom kad budemo nasamu,
a ne pred Jadrankom. Dobro sam promotrio baruna i ne vjerujem
da pobliže pozna Jadranku.
- Za tako siromašnu djevojku on je i odviše dobra partija.
Ali ne radi se tu samo o njemu, on ima pratnju. Jedan od njih bio
je u radionici gospođe Hajdić i naručio kod nje neki lančić. U raz-
174

govoru je spomenuo gospođicu koja je svjedočila za krivoga. I kad ga je Hajdićka o tome pitala, njegov je
odgovor bio veoma porazan! Bilo bi ružno - veli on - kad bi otkrivao djevojačku tajnu.
Držanje mladog Oršića ne odaje ni najmanje uzbuđenje. Sigurnost da mu je Jadranka na Južnoj
promenadi rekla istinu, pruža mu snage da odgovori ravnodušno:
- Ne zaboravi, majko, to je tajni agent bradatog baruna pa
je valjda namjerice ovako govorio.
- Mene taj odgovor uznemiruje jer ostavlja otvoreno polje
svakojakim predmjevanjima. A to potvrđuje i sumnja da taj barun
pozna Jadranku iz Beča nešto pobliže.
- Rekla si mi jučer: ovo tvrdi Keglević, ali se on sigurno vara.
- Kad su ga vozili one večeri u kočiji, rekao je tajni agent
žandarima da u radnji umjetnog pletiva na Opatovini dolazi oda
branica njihova pretpostavljenog. Sada su ove riječi dobile na važ
nosti i, ako se to nastavi, bolje će biti da je pošaljem u Zagorje.
- Ali, majko. Jadranka ti je izjavila da ga ne pozna i uopće
se na njega ne osvrće!
- Odviše lakoumno prosuđuješ stvari! Silno lakoumno. Na
dala sam se od tebe ozbiljnosti u toj stvari.
Njegovo srce zakuca. Svaka njezina riječ posiže za tim da razotkrije tajnu što ga veže uz Jadranku, ali
nastoji odgovoriti mirno:
- Da je barun ljubi, a i ona njega, ne bi imala razloga stvar
tajiti - on bi je već zaprosio.
- Ali, Ljubomire, zaboravljaš: djevojku bez miraza nitko ne
prosi za ženu!
- Ne vjeruješ da ima ljubavi, majko?
- Ljubavi je bilo onda kad su djevojke društvenim propisima
bile udaljene od mladih ljudi i mogli su se sporazumijevati samo
pogledima. Danas je društvo dovelo djevojku preblizu muškarcu,
čime je njegova čežnja umanjena pa se ljubav ne razvija u jak
osjećaj koji bi mogao mladića prisiliti da ne pita za miraz. Ali
danas su i materijalni interesi uništili ljubav, a ja se bojim da je
barunu ipak uspjelo da razgovara s Jadrankom dok je bila u Beču,
pa se ona može podavati nadama koje se nikada ne mogu ispuniti.
Kako ćeš izbrisati činjenicu da se bečko redarstvo obratilo baš na Jadranku - da Bardovića proglasi
Keglevićem? Da će to ona učiniti, nisu mogli saznati iz zraka!
Njezino raspoloženje sve je više razdražljivo jer Ljubomir na sve to ostaje miran.
- Valjda razumiješ, Ljubomire, da bi time stradala i ona i
mi. Našem ugledu ne može biti na čast i slavu ako moje kumče
svjedoči u korist bečkog ministra. Zar ti ovo još uvijek nije jasno?
Teško svladava kako ga majčine sumnje prema Jadranki uzbuđuju. Ipak je želi braniti, a istodobno
skrivati svoje osjećaje:
175

- Da, posve je jasno, ali sam uvjeren da je Jadranka kazala

čistu istinu. Tko zna gdje su ovi ljudi saznali da je ona na putnoj
postaji gledala i slušala kako je barun Bardoviću davao naslov Ke-
glevića?
- Ipak je fatalno što je došla kući istodobno s njima, a oni
su se u svojoj namjeravanoj prevari pozvali na nju. Shvaćaš li ka
ko to tumače ljudi? A, iskreno govoreći, mene uzrujava okolnost
što je ne mogu opravdati ni pred sobom ...
- To je strašno! Ali ti si je odgajala, ona je u neku ruku
član obitelji. Pošto sam tu jedini muškarac, pripada mi pravo i
dužnost otići barunu i od njega zatražiti razjašnjenje.
- Možda bi to bilo najbolje. Zapravo, još ne znam. Posavje-
tovat ću se s advokatom Kučetićem. Ali ima još nešto važnije. Ti
znaš kako stoji s našim dugovima na ovu zagrebačku palaču i na
imanje u Bistri.
- Mi ih redovito isplaćujemo ...
- Baš nije tako redovito! Imala sam raznih izdataka, pa sam
malo zaostala. Varaždinski tvorničar burmuta, naš najjači vjerov
nik, najednom se uzbunio.
- Majčice, prepusti vjerovnike meni. Govorit ću s njima, a
ja ću raditi i opet raditi, pa ...
- Oršići su bili divni muževi - veliki rodoljubi, odlična zna
čaja, beskrajno darežljivi, ali su se rijetko naprezali radom.
- Ako si nisi prevarila u tom sudu, onda ću ja biti jedna od
rijetkih iznimaka ...
- Time bi svakako uvećao miraz svoje žene, što će i njoj biti
drago.
- A da uzmem ženu bez miraza koju bih silno ljubio?
Njezine se oči raširiše:
- Ako je to uvod u kakvo tvoje priznanje, onda je stvar je
dnostavna. Obrati se odmah advokatu Kučetiću: neka nađe kupca
za 01 J našu palaču i dvorac u Bistri, neka plati dugove: Ninki pre-
ostaje samostan, a tebi jedino da potražiš službu u njegove ekese-
lencije Bacha. Sramotni svršetak Oršićeva imena! Sramotni i ne
časni!
Ovo već znači tragični prelom i odluči krenuti natrag, što brže, samo da ga ne bi upitala koju ljubi...
Nježno uzme ruku, poljubi je i toplo primijeti:
- Događaji posljednjih dana jako su te uznemirili, jer, evo,
na tebe je tako strašno djelovala stvar o kojoj bi u drugim okolno
stima tvoja divna vedrina stvorila nekoliko sjajnih pošalica.
- Naše je imovinsko stanje tako malo šaljivo da uza svoju
najenergičniju volju ne bih mogla u tvojoj ženidbi bez miraza pro
naći humoristično gradivo. Izvoli se obavijestiti kod našeg pravnog
zastupnika. I ne znaš kako je zlo. Jedino miraz tvoje žene može
naše stanje izvući, popraviti i ustaliti. Ako se isplate dugovi, tek
onda bi imao gdje marljivo raditi i održati na površini ime i ima
nje.
176

- Ipak je bolno poniženje i za mladića i djevojku kad vjen

čamo miraz, a ne nju!
- Nije baš sasvim tako! Tvoj me je otac iskreno ljubio i ja
sam ljubila njega, ali sam znala da se prigodom ženidbe piše i že-
nidbeni ugovor. Dok brak bude djevojci egzistencija, dotle će je
pitati i za miraz. Uostalom, zar nismo već davno razgovarali o
Mirti Erdodv? Priznao si mi da ti je vrlo simpatična i mila, a sada
si najednom promijenio mišljenje? Zašto? Valjda ti se sviđa bez
brižno plandovanje?
- Ni jedan od mojih drugova još i ne misli na ženidbu, a svi
su i po više godina stariji od mene. Pa da ja, najmlađi među njima,
već idem u brak?
- Vjerujem, ništa nije tako lijepo kao doba dok još nemaš
nikakvih briga. Ali ovo veselje mogu sebi priuštiti tamo gdje su
imovinske prilike također u veselom stanju. Našem opstanku pri
jeti slom, dakle, traži se pomoć.
- I to upravo mojom ženidbom? Zamisli, cijeli se život ve
zati sa ženom koja je lijepa i mila, ali ipak posve strana? Nisam
je nikako upoznao, nikako se približio njezinoj duši, ne znam ka
kva je, što misli, kako osjeća ...
- Možda imaš pravo, trebalo bi da što češće budeš u društvu
s Mirtom, ali to dugo ne može trajati. Svi naši vjerovnici napeto
paze na koju geš djevojku skrenuti svoje oči pa će odmah sraču
nati hoće li njezin miraz dostajati da ih isplatiš! Ovo je neumoljiva
istina.
Mladić je potresen, smušen. Nije slutio kakvo ga otkriće čeka kad je svoje srce razgalio Jadranki, pun
nade da će mu uspjeti zadobiti majčinu privolu.
Kad bi ona znala zašto otklanja ženidbu s Mirtom, odmah bi Jadranku poslala u Beč ili u Zagorje zauvijek.
Nikada je više ne bi smio vidjeti. Ili bi morao s majkom prekinuti. A onda? Otići kakvoj bečkoj ekselenciji
i zamoliti javnu službu kako to čine ostali mladi i stariji velikaši i plemići? Pokoriti se bečkoj strahovladi,
omraženom habsburškom ministru?
Prvi put u životu razabere da pred njim leži ugrožena egzistencija i čast. Ne zna što mu je činiti, a majka,
ne sluteći ništa, pomiluje njegovu kosu.
- Slušaj, Ljubomire. Tvoja osjetljiva duša ne može podnijeti
lov na miraz. To je, uistinu, vrlo ružna sudbina. I ja želim da svo
ju ženu ljubiš. Mirta Erdorv je od svih naših hrvatskih velikaških
kćeri koje bi mogao uzeti najljepša i najmilija, ali je moraš pobli
že upoznati da bi mogao biti sretan. Evo, što predlažem: Kučetić
je lukav čovjek. Znat će vjerovnicima zgodno šapnuti nekoliko pa
metno smišljenih riječi da se strpe do jeseni. Tako ćeš ti steći vre
mena da se zaljubiš u Mirtu. Dakle, odgađam tvoje zaruke da uz
miraz nađeš i ljubav koja će usrećiti i tvoje srce. Dajem ti vremena
do jeseni da se odlučiš za Mirtu ili koju drugu bogatu i odličnu
velikašku kćer.
.17.7
12 Jadranka

12*
- Hvala ti, majko. Sabrat ću se, ispitati svoje srce, staviti na
kušnju sam sebe i onda doći k tebi s gotovom odlukom.
- Napokon sam smirena. U prvom sam se času prestravila
da si već počinio korak koji bi nas upropastio. Ali ti osjećaš da bi
time razorio našu obitelj. Voljela bih te vidjeti španom u Bistri
koju bi kupio tvorničar "šnofanca" negoli u službi habsburškog
slugana!
Svaka rečenica smrtno udara njegovu ljubav prema Jadranki, ali ga smiruje što je majka tako daleko od
sumnje na Jadranku. Ipak ga hvata strava od pomisli što će biti kad joj jednom sve prizna.
- Vidiš, dijete moje - nastavi ona - kako si dobar i pa
metan. Sada smo se lijepo sporazumjeli. Dakle, do jeseni će se
raščistiti hoće li mi biti snaha Mirta Erdorv ili koja druga bogata
šica, a u pogledu tvog pohoda austrijskom barunu raspravit ću s
Kuće tičem.
Ostala je posve smirena. Htjela bi da Ljubomir već slijedeći mjesec slavi zaruke, ali ni časa ne sumnja:
slavit će u jesen.
- Molim te, Ljubomire, javi Kučetiću neka danas navečer
dođe k nama, a sada idi. Možda nađeš svoje drugove u Alagoviće-
vu perivoju, možda i Keglevića. Željela bih da s njime sklopiš pri
jateljstvo. On je veoma pošten mladić.
Jedva je dočekao čas da može otići. Nije pošao u perivoj, nego u svoju sobu i sjeo u naslonjač da smiri
svoje potreseno srce.
Treba da razmisli o čitavoj osnovi za svoje buduće vladanje prema djevojkama, osobito prema bogatoj
Mirti Erdorv. Kako će između majke i sebe zadržati ravnotežu, zadržati istu liniju drugovanja s
Jadrankom, a vrijeme izmiče. Uskoro će jesen - a onda?
ZNAMENITA SUBOTA
U zrcalima prostrane otmjene sobe odrazuju se lica mlađahne djevojačke vojske u večernjim haljinama.
Zure se da dovrše odijevanje. Trčkaraju od zrcala do zrcala, šapuću, žamore, izmjenjuju brige,
pogledavajući na kazalo baroknog sata na ormaru. Pred čitavim društvom izvest će ples "Proljetno jutro".
Svaka je odjenula haljinu koja krojem i nakitom prikazuje neki cvijet. Samo još nije stigla Neda Štriga,
sestra znamenitog pjevača. Naposljetku i ona otvori vrata.
- Ali, Neda, gdje si tako dugo? - spočitavaju joj drugarice.
- Zadržao me diplomatski posao! Djeco, sad ću vam razot-
kriti jedan zagrebački skandal.
Radoznalo navaljuju na nju da im kazuje.
178

Kad sam poslijepodne htjela izići iz vrta moje tetke - s

one strane zgrade, gdje stanuje gospođa Sigismunda, čujem kako razgovara s Agatom Tušar. Moja je
guvernanta umirala od srama Jto sam se sagnula pod ogradu i slušala, ali sam je tješila: "diplomatski je
zanat protivnika osluhnuti, opipati, obmanuti i zaskočiti!" E, evo, ja sam dostojni diplomat: gospođe su
govorile da će baronesa Renata Schlaum-Linde odnijeti zagrebačkim frajlama ispred nosa baštinika
Keglevića. Presvijetla Jožica povest će ga u srijedu u dvor Bežanac zanavijek. Gospođe Sigismunda i
Agata su strahovito vesele jer Oršićkin štićenik više neće dolaziti u njezinu palaču, a zagrebačke će frajle
ostati pofurene, osramoćene što ga nijedna nije mogla osvojiti. Hoćete li dopustiti ovu porugu na aebi?
- Nećemo! - klikne deset mlađanih ljepotica. - Ali što ra
diti?
- Sad ćete čuti moj prijedlog: ne smijemo dozvoliti da sina
jednog domoroca uzme kći neprijatelja - Pruskinja Schlaum-Lin
de. Mi ćemo neprijatelju zaigrati hazardnu igru. Nas koje danas
plešemo ima jedanaest. Tri su nama asovi: Orhida Malin - koja je
prva svojim susretom Keglevića spasila da nije pao u ruke žanda
rima, Zorislava Halper je pomagala bratu krivim obavještenjima
progonitelju, a Ninka je kći Keglevićeve oporučne zaštitnice. Da
kle, Orhidina majka će još danas uvečer pozvati gospodina za sri
jedu k sebi na Ksaver, Zorislavina za subotu u Gospodsku ulicu,
Ninkina za novu srijedu. Za buduću subotu naći ćemo novi poziv,
- glavno je da mladić nema u tjednu dosta vremena da se odazo
ve Jožićinu pozivu u Zagorje. Imamo li pravo ili ne?
- Pravo govori Neda! Izvrsno - primamo:
- I počnimo odmah, djeco! Dobro se ogledajte u zrcala, do
tjerajte se. Kad ulazimo u dvoranu, neka vam na usnama leži
smiješak, u očima zvijezde - i kad mu se jedna bude sviđala^ daj
mo časnu riječ - sve druge će je podupirati.
- Časna riječ? - i bijele nježne ruke dižu se uvis.
- Naš je cilj oteti tuđinki našeg mladog ženika.
- Samo da već kucne taj čas da uđemo u dvoranu. Djeco,
držite se pri nastupu. Kad ulazimo svaka od nas mora sebi umi
šljati da je sjajni mjesec od čije svjetlosti mora Keglević postati
mjesečar i odlutati za njome.
Smiju se Nedinoj doskočici. Lica su im rumena, oči blistave.
Ushićene su ne samo od Nedine zamisli da mladoga baštinika otmu tuđinki, nego ih draži neizvjesnost,
tajanstvenost, događaji koje očekuju, zanimljivosti što leže pred njima u budućim danima, tajni dogovori,
skroviti sporazumi, sve ono što će doživjeti u borbi oko otmice mladića.
Neda ih redom ogledava, promatra kao kapetan svoju četu i bodri:
179

- Smiješak na usne, sjaj u oči, djeco moja. Mi polazimo na otmicu Hrvata tuđinkil
Na mostiću "Franzjosephartena" sprema se druga otmica. Tamo stoje u mraku predvečerja tri muškarca,
naslonjena na ogradu mosta.
Kroz tišinu negdje u perivoju zaškripi šljunak puteljka.
- Je li to on? - pita tiho muškarac.
- Jest, visokorođeni, to je svakako on.
Šapat utihne. Došljak se zaustavi na rubu mosta. Odozgo pita netko šapćući:
- Jeste li vi Tamar de Grebenović - Gabrielus?
- Visokorođeni gospodine, na zapovijed - odgovori tiho dru
gi glas i odmah nastavlja: - Molim oproštenje što sam malo za
kasnio, zakrčila mi je put odviše ljubopitna ženska glava...
- Tko mora bježati od žena, obično je mnogo od njih ljub
ljen. Vi ste, dakle, sretan mladić.
- Ne, visokorođeni, nije tako, moja tetka svakog drugog dana
prži za večeru piliće i kad osjetim taj miris, već mi je odvratno...
- O, toliko mladih pohanaca! Bit će ih sigurno i danas kod
Oršićke.
- Da, ona nastoji gospodi servirati čitav niz mladih ljepo
tica, ali ja nemam teka za ono što mi se nameće.
- Priroda vas je učinila lijepim, a ja ću vas učiniti slavnim.
Zato na zabavi kod Oršićke vi imate tri zadaće.
- Slušam, vaše visokorođe.
- Prvo: sklopiti poznanstvo, zapravo prijateljstvo s Keglevi-
ćem. Njegov špijun mi je rekao da Vjeran rado raspravlja, čita
mnoge filozofe, uopće visoku literaturu.
- Onda je lako. Ja kao književnik i umjetnik u tome sam
mu dakako nadmoćan, pa" kad voli knjigu, htjet će da nešto od me
ne nauči i zatražiti moje prijateljstvo.
- Danas ga morate uvući u što veću raspravu da uzmognete
od njega izvući izjavu protiv njegove ekselencije, države, a može
se ići i do cara. Uvlačite ga u rasprave na sve načine da biste ga
izazvali na izjavu protiv Bacha, Schvvarzenberga, protiv naše vlade.
Morate ga kakvom izjavom obodriti protiv nas.
- Potpuno razumijem, vaše visokorođe, moram ga provocirati.
Ah, to je moja majstorija.
- Ali treba da mu vino uđe u glavu ...
- Zar je odan piću?
- Baš obratno, ne pije, ali kad je na kakav izvanredni dan
popio dvije, najviše tri čaše vina, nije više vladao sobom. Razumi
jete li?
180

Mogu vam jamčiti i za četvrtu. U Oršićke se šampanjac pje

ni kao usijane glave domorodaca - i Grebenović se smije.
- Bravo! Bravo, mladiću. U vašoj je glavi mudra trezvenost.
Otvoren vam je put karijeri. A sada, u koje doba noći odlaze go
sti iz Oršićkine palače?
- Prema raspoloženju, naravno nikada prije dva sata ujutro.
Mladež pleše, a stariji kartaju.
- Imat ćete, dakle, dosta vremena da s Keglevićem rasprav
ljate jer ne smije plesati kad je u koroti za bakom.
- Onda i meni nema plesa?
- Vi ćete ženske glave zaviti u crno za dobrobit svoje slave.
Kad opazite da je vaš novi prijatelj popio i četvrtu čašu i da mu
pred očima lebde ružičasti oblaci, siđite dolje pred palaču i zafiću-
kajte tiho ariju iz Mozartove "Čarobne frule".
- Imam li još kakvu zadaću?
- Nije li to previše?
- Vaše visokorođe, to je igračka.
- Igrajte se, dakle, dobro i nemojte razbiti svoje igračke.
Ne pustite Kegleviću nikako da umakne raspravama ...
- Vaše visokorođe, nema tako šutljiva, ohola ili glupa čovjeka
kojemu ne bih nametnuo raspravljanje, U tome sam već stekao
glas u društvu.
- Pazite, mladiću, vaša slava se može utopiti u dvije čaše vi
na koje Keglević neće ispiti.
- Visokorođeni, osjećam da je u vašim rukama sreća moga
života.
- Dakle, budite oprezni pred nestrpljivošću, a prirodni prema
ravnodušju.
- Nitko mi u društvu nije ravan, vjerujte mi.
- Sve što čezne za slavom - zaviđat će vam. Idite!
Pohitao je i nestao u mraku. Na mostiću šapće barun svojem
tajniku i Jarecu:
- Ovaj književnik boluje od visoke temperature slavohlep-
nosti. Baš zato će izvršiti svaki nalog, što velite na moju zamisao,
Heinrich?
- Vaše visokorođe, sve je tako jednostavno i upravo zato ge
nijalno.
- Mladi Keglević ne može slutiti zamku. Omamljen pjenuša
vim vinom ide svojoj kući, a mi ga lijepo prijateljski uzmemo za
ruke da ne može posegnuti ni za kakvim otrovom. Sutra će Oršić-
ki poslati poruku da bježi u Lombardiju barunici KoUenbach, po
što je jučer u vinu nešto previše pogrdio našu ekselenciju.
- Kad moram stajati na svojem mjestu? - pita Jarec.
- Svakako oko jedanaest sati. No, taj ne bi mogao ni sanjati
da ga čeka otmica.
-
Ni u palači grofice Oršić nitko ne sluti kakvu su otmicu pripremile djevojke lijepom mladiću kojega im
kane odvesti Jožica i Renata.
Tamo, u velikoj prostranoj dvorani, čekaju tetke i majke. Lijepa ih je domaćica smjestila na desnoj strani,
ispod visokih prozora. Odjevene su u tamna svilena odijela, urešena čipkama, svečano očešljane, a u kosi,
oko vrata i na grudima svaka nosi po koji nakit. Sve bi one već htjele vidjeti svoje kćeri kako plešu.
Domaćica ispričava zakašnjenje Jožice Ottenfels pa ide po dužnosti u dno dvorane.
Za njom su poletjeli svi pogledi. Sada mogu neopaženo izmjeriti njezinu stasitu pojavu kojoj je ures tako
čudesno mladenačko lice u tridesetšestoj godini uz dvoje odrasle djece. Za njom se vuče duga povlaka,
lijepo naborana i daje njezinu stasu liniju. Priđe i prekine ih u razgovoru:
- Ne ogovarajte odsutne - reče domaćica uz vedri smije
šak. - Idite pozdravite gospođe, a onda se odmah poredajte na li
jevu stranu odakle ćete gledati ples. Vjeran Keglević ostaje sa
mnom, njega moram prikazati gospođama koje nisu bile posljednji
puta u kardinalovu dvoru.
Svi slijede Ljubomira da izvrše zapovijed njegove majke, dok ona upućuje Vjerana.
- Želim vam prištedjeti da cjelivate toliko ruku gospođa i
odgovarate na njihova pitanja o vašoj pustolovini. Zato slijedite
odredbe koje ću vam dati kad budete stajali pred gospođama.
- Sve ću učiniti da ne trebam odgovarati na pitanja.
Pod ruku s njim ulazi u dvoranu. Jožica se iznenadi.
- Gle, on je vodi? To je Julija lukavo smislila.
Domaćica prilazi gospođama i reče vedro se smiješeći:
- Odmah će početi ples, no prije toga želim predstaviti svim
svojim gošćama: ovo je Vjeran Keglević.
Već se Jožica priprema kako će mladića zadržati da sjedne uz Renatu, ali kad se on gospođama poklonio,
domaćica mu neočekivano određuje:
- Sad se požurite mladoj gospodi i odnesite moju poruku
neka kod plesa ne škrtare s izražajima priznanja. Od nas su već
toliki tuđinci odnijeli priznanje - neslužbeno, nemojmo kod do
maćih biti nepravedni...
Zadovoljan dočeka Vjeran ovu izjavu, nakloni se gospođama i uputi na lijevu stranu k mladoj gospodi.
Jožica je osupnuta:
"Kakva je to režija! Nije mu dala priliku ni da opazi Renatu. Ako to činiš namjerno, draga Oršićka, onda ti
je uzalud. Moja će djevojka Vjerana prikovati o zid".
Pogleda kraj sebe ljepoticu što je već smjestila svoj stolac tako da je mlada gospoda moraju gledati licem
u lice.
182 ....

- "Sto rekoh! Prvi je pogled upalio!" - veseli se Jožica. -

"Gle, sada se mladić zaklanja iza gorostasnog Nikice da može kri
omice promatrati moju ljepoticu. Uzalud si tako režirala, draga
Oršićka".
- Tko je ona mlada djevojka uz Jožicu Ottenfels - pita Vje
ran.
- Njezina nećakinja. Nešto neobična ljepotica. Zapravo, Pruski-nja i bogatašica. Čim vas je ugledala,
njezini se ljiljanski obrazi zarumeniše od ushićenja.
- Gospodine Nikica, ovo je prekrupna šala.
- Kad se radi o ženama, nemamo odvažnosti za šalu. Ali i vas
je zarobila Renatina ljepota ...
- Zapanjila, do ropstva je vrlo daleko.
Dok oni šapću, Jožica se okrene k domaćici koja je časkom sjela kraj nje:
- Lijepa moja tutorice, vi ćete mi svog štićenika odstupiti na
nekoliko dana: Želim ga u srijedu pozvati u dvorac Bežanec. Zar
ne, vi nemate ništa protiv toga?
- Još ne kanim u doba stare zagrižljive tetiće koja bi spu
tavala jednog mladića. Njemu je slobodan put.
Nato se grofica Oršićka digne i reče:
- Oprostite, moje gospođe, pri plesu nosim dio redateljstva,
pa moram biti u blizini glasovira.
Sredinom dvorane ide domaćica prema glasoviru. Svi se pogledi gospode okreću za njezinom pojavom. Svi
opažaju kako se iza otvorene knjige nota sagnula k mladim glasoviračicama, onda pogleda Ljubomira
među mladom gospodom. On pođe k njoj da je upita što želi, no prije što mu je dala nalog, pojavi se na
vratima salona gospodin, visok, ne odviše lijep, ali stasit. Oštre crte lica, smeđa brada i bujna kosa čine
ga upadljivim, a lijepo razvijeno tijelo i ponosito držanje izazivlju svačiju pažnju.
- Gle! - primijeti tiho Oršićka svojem sinu. - Naš od
vjetnik Kučetić također dolazi kasno - kao prava muška koketa.
Stasiti gospodin pristupa domaćici, pokloni se, a zatim ide po
zdraviti ostale gospođe. Ne odlazi gospodi, već sjedne uz Renatu.
- Zar joj udvara, majko? - pita Ljubomir.
- Jest, ali osam godina prevelika je razlika za takvu ljepo
ticu. A sada mi primakni stolicu, želim ostati ovdje, da ne slu
šam nepovoljne kritike gospođa.
Vjeran je opazio što želi domaćica, pa uzme Ljubomiru stolicu i ponese je grofici. Ona sjedne i šapne
Kegleviću:
- Ostanite obojica iza mojih leđa. Za vrijeme ptesa ću Vje-
ranu prikazivati pojedine djevojke da ne dođe kasnije u njihovu
sredinu neupućen. A ti, Ljubomire, reci Jadranki neka počne.
Sav sretan prilazi glasoviru. Dosad je uzalud tražio Jadran-kin pogled. Ona se sakrivala iza otvorenih nota
kao da ga ne vidi.
..... 183

Gore, međutim, zabavlja stasiti gospodin Kučetić Renatu, dok Jožica zaprepašteno gleda Vjerana.
- Zar je sebe htjela istaknuti uz njega? No, to bi bilo ne
viđeno. Eto, Vjeran gleda samo nju - razmišlja istražujući dr
žanje domaćice.
Prvi akordi odzvanjaju dvoranom. Razgovori se prekidaju. Pogledi skreću prema glasoviru. Odlična svirka
pobuđuje pozornost. Staklena se vrata otvaraju. U mraku se razabire željezni balkon. Iznad njega
prelistale krošnje drveća u dvorištu. Iz tmine sredinom balkona dohrli mlađahna Ninka. Zlaćani plavi
uvojci obrubljuju njezino lice. Od vrata do poda spušta se lagano bijela haljinica. Djevojka prikazuje bijeli
propupali ljiljan. S lijeve strane pojavi se smeđokosa Zorislava. Oko nje leprša ružičasta tanana haljina
puna naboranih volana, ukrašenih ružama od svile.
- Ninka prikazuje ljiljan - šapće Oršićka Vjeranu - a
Zorislava ružicu povijušu. Njih poznajete predobro. Ali, evo, tu
dolazi Oliva Hellenbach, u svijetlozelenkastom tilu. Prikazuje
rezedu.
S lijeve i s desne strane pojavljuju se redom ljepotice i plesnim korakom ulaze u dvoranu, a domaćica
upućuje Vjerana.
- Evo vam crnokose poznate Orhide Malin - u blijedo-
žučkastom muselinu sa cvijećem prikazuje orhideju. Sada sli
jede druge: Georgina Fodroczy, ova u ljubičastoj haljinici kao lju
bičica. Ljiljana Bubanović posuta đurđicama, plavokosa Hija
cinta Novak u plavoj haljini s hijacintama, Mirta Erdodv u svi-
jetloplavoj haljinici prikazuje potočnicu. Ovo su dvije sestre Zla-
tana i Zvjezdana Bubanović, jedna prikazuje različak, druga ma
kov cvijet. Posljednja koju sam ja okrstila, Neda sestra je pjevača
štrige, prikazuje kameliju. Kapetan garde odabrao je cvijet mo
de, kao što veli kardinal. Sada poznate sve i promatrajte ples.
Laganim koracima ulazi Neda u sredinu među plesačice. Stale su u redu. čekaju da svrši uvodni dio
glazbe. Stanku iskoristi Neda i šapće, a da ne trepne okom:
- Kraljević je tu, ali i Renata... Čarobno je lijepa. Držite
se, djeco, oteti ga moramo - danas ili nikad!
Dvoranom zabruje plesni taktovi. Na valovima zvukova zanjihalo se jedanaest mlađahnih djevojaka. Bijele
ruke izvode kretnje. Gipki se strukovi okreću, glavice ugiblju desno i lijevo. Rumene se usne i ljupko
smiješe. Oči blistaju. Zjenice su pune želja da osvoje poglede Vjerana samo za sebe. Kapetan garde Neda
je najmirnija. Lukavo uhodi hoći li Vjeran pogledati ljepoticu Renatu koja je sjela baš tako da je mora
svakog časa vidjeti.
Sve brže, veselije bruji glazba. Suknjice šušte, volani i lepršave vrpce trepere, ritam glazbe ljulja djevojke
kao povjetarac cvijeće u polju.

Pleše se posljednja slika. Ljupka narodna melodija sve više podražava kretnje mlađahnih djevojačkih
tijela i ljuljane njihovih uvojaka spuštenih do ramena. Veselije se okreću haljinice, sve življe trepere
čipke, vijugaju volani, skaču vrpce, sve trepti, leprša drhće oko tananih djevojačkih strukova. Izgledaju
poput leptirića što na suncu igraju veselu igru proljeća.
Muška mladež bez daha prati svaku kretnju tijela, čipaka, volana, vrpca, svaki pogled blistavih očiju,
svaki smiješak pu-poljastih usana. Djevojke danas ne vide mladiće koje su dosele tako rado očaravale.
Svoje su poglede, misli i želje sada upravile samo Vjeranu. Vršeći dužnost urotnica, tajnim oružjem svojih
očiju, svojih vitkih tjelesa, čarom svojih bića, nastoje razoriti težnje lijepe Njemice. Svaka nastoji raspršiti
dojam što ga je na njega morala proizvesti savršena ljepotica. Podavaju se toj mladenačkoj pustolovini
žarom koji pobuđuje u njima dosele usnulu koketeriju, uzvisuje svu nesvjesnu dražest njihovih bića i
pruža živu sliku ženske neodoljive ljupke proljetne zamamnosti. Još ih nikada nisu vidjeli plesati tako
blistajućim milotama. Još nikada nije ova muška mladež koja ih je dosele oblijetala opazila u njima sve
ono što ih danas opaja, zastravljuje i njihova srca žestoko pokreće.
Posljednji koraci nožica u svilenim cipelama, posljednja završna vrtoglava kretnja i glazba objavi
svršetak.
Sve se ruke digoše na pljesak. Usne se smiješe i kliču odobravanje. Muška mladež odaje iskreno
ushićenje svojeg srca. Mnogi je od njih odabrao ili se sprema da jednim cvijetom iz ovoga stručka
djevojaka okiti svoje grudi. U tom ushićenju ne mogu opaziti da su pokloni zahvale djevojaka, upravljeni
gledaocima, namijenjeni samo lijepom mladiću u jednostavnoj tamno-modroj odori s crnim gajtanima.
Njegove crne oči gledaju mirno, bez onog sjaja što odsjeva iz zjenica njihovih dosadašnjih obožavatelja.
Ipak, on plješće iskrenim priznanjem. Radosne se djevojke smiješe, zahvaljuju, poredane kao četa
dražesti s kojom gotovo nema usporedbe.
Ljubomir potraži među njima Jadranku. Ali je ne vidi u dvorani. Očito je u prvom času ushićenja gledalaca
s Tonicom istrčala iza glasovira u predvorje. Dosele, kad je svirala kod plesova ili predstava, uvijek bi se s
ostalima zahvaljivala. Zašto je danas otišla? Ona se još više povlači i otuđuje. Upravo ga ovog časa majka
upozorava pogledom da ne zaboravi zabavljati lijepu Mirtu Erdodv s kojom razgovara. Mladić prilazi i vrši
svoju domaćinsku dužnost. Ostala se muška mladež približava djevojkama. Oršićka uzme pod ruku
Vjerana.
- Evo, kanim vas predstavljati da zabavljate djevojke.
- Oh, ne ostavljajte me samog s njima ...
- Vladate se poput gospođice koja je prvi put na plesu.
- I jest tako. Još nikada nisam bio u društvu tako lijepih dje
vojaka.
-
184

- Kolike brige s vama! - veli ona i dovede ga k djevojka

ma koje čekaju da im bude predstavljen.
Domaćica jednostavno izreče gospođicama njegovo ime. Svladavajući uzbuđenost koja ga je obuzela, on
se nakloni, ali ne može ništa reći, a domaćica ga potakne na razgovor:
- Sada je od vas, Vjerane, da u ovom lijepom cvjetnom zbo
ru osvojite sebi srdačan boravak.
- Bojim se, nije mi dano zadobiti toliko sreću - veli on
uljudno i prijazno. - No, prije svega dopustite mi da čestitam go
spođicama na tako krasno izvedenom plesu. Osobito je onaj narod
ni dio nešto neviđeno. Trebali bismo vas svi zamoliti da nas ove
večeri još jednom usrećite istim plesom.
- No, napokon mu se razvezao jezik - šapne domaćica svo
jem sinu Ljubomiru. - Sad će već ići.
- Sretan sam što mogu pozdraviti ovdje svoje dobre anđele
čuvare - primijeti Vjeran, opazivši Orhidu i Zorislavu i upusti
se s njima u razgovor.
S kraja stoji Neda i kao pravi kapetan budno pazi na svaku riječ što se izmjenjuje između djevojaka i
mladića kojega se odlučile oteti. Ali Neda nije zadovoljna. Za vrijeme plesa često je zatekla Vjeranove
poglede kako se šuljaju prema Renati. Zar su baš svi muškarci jednako pripravni uskočiti u tuđinu za
lijepom i bogatom nevjestom? I ona dalje promatra razvitak razgovora između djevojaka i Vjerana.
Oršićka očito nešto nije zadovoljna te reče:
- Sada slijedi ples za sve!
- Na žalost, mene korota sprečava u plesu - ispričava se
Vjeran.
- Samo se po sebi razumije - odgovori Oršićka - i zato će
vas zadesiti da s nama starijima kartate.
- Samo s mladima u čijoj sredini kraljujete vi - odgovori
Vjeran.
- Zabranjujem vam da ovako laskate svojoj tutorici.
- Zar je meni zabranjeno izreći istinu koju tako ushićeno
pronose sva ova mlada gospoda?
- Vi ste drski - šapne ona - a vaš pogled me upravo kom
promitira.
- Ushićen sam najljepšim i meni najmilijim bićem koje me
jedino shvaća.
- Dosta je, luđače - ljuti se ona. - Pravi će ukor tek slije
diti i - ona se okrene tamo gdje djevojke šapću s Nedom o nena
danom otkriću da Vjeran zbog korote neće plesati.
- Gdje je Jadranka? - pita domaćica.
- Odmah ću je dovesti - ponudi se Neda i ide iz dvorane.
Domaćica pogleda prema vratima i upozori Vjerana:
- Gledajte tamo na prag salona. Sada ćete upoznati pjesnika.
Ja, doduše, ne nalazim u njegovim pjesmama nikakve poezije, ali
186 "-._.,

je on svakako znamenit po svojim debatama u društvu. I, onda, on smrtno mrzi njegovu ekselenciju, a to
je propusnica u moju kuću.
- Vaša milost veli da je znamenit u raspravama, dakle, du
hovit je?
- Malo duhovit, a mnogi umišljeni raspravljači zabavljaju
bolje od duhovitih. Međutim, njegovo ga odijelo najbolje označuje.
Smatram ga snobom kakvih ima danas mnogo i zato me zabavlja.
Na pragu salona stoji Tamar de Grebenović. Navršio je dvadeset i pet godina, visokog je vitkog uzrasta, a
žuta kosa u potpunoj je suprotnosti s kosom svih ostalih muškaraca. Spušta se do šije, a na krajevima je
umjetno kovrčava. Male plave i bezizražajne oči skrivaju prezirnu ironiju što ne može sakriti ni onda kad
želi biti ljubazan. Odijelo i odviše jasno pokazuje da želi istaknuti osebujnost nad ostalim muškarcima.
Hlače su mu pretjerano uske, svije-tlosmeđe, prsluk od bijelocrvene prugaste svile, kaput smeđ od
smeđeg baršuna, krojen straga u dva duga krila - sprijeda otvoren. Oko vrata, ispod uškrobljene previsoke
ogrlice, tri puta omotana žuta široka kravata, svezana umjetničkom nehajnošću. Suverenim pogledom
promatra Tamar de Grebenović ljude u dvorani. Samo letimično netko pogleda k njemu i odmah se opet
odvraća kao da i nije ovdje. Što se to dogodilo da njegova pojava danas ne sačinjava senzaciju u društvu?
Kamo svi ti ljudi gledaju? Što im je danas? Gospođe što sjede na desnoj strani dvorane, okružene starijom
gospodom, čavrljaju. Uz njih je ljepotica Renata kojoj udvara stasiti Kučetić. Ali svi su zaboravili svoje
poglede na nekome u sredini dvorane. Tamo stoji muškarac i sva je pažnja upravljena k njemu. Zar je to
možda taj glasoviti Keglević?
"Ovakvu pojavu zasjeniti doista je igračka" - primijeti sam sebi Tamar. "Bilo bi me stid da se natječem s
tako neznatnim stvorom čije bi lice čovjek mogao prije prispodobiti kočijašu nego njegovu gospodaru.
Kakav malograđanski duh u ovome društvu. Purgarija. Zato što je taj mladić nova pojava, zinuli su u
njega. I tu mora čovjek provoditi svoje večeri i trošiti svoj dragocjeni duh"...
Izlio je na društvo sav prezir čovjeka koji je uvjeren da mu nitko nije ravan jer je on svima nadmoćan.
Tanke mu se usnice nategnule i jače istaknule podrugljive kuteve.
"Pokazat ću im samo što se malim prstom dotaknem ovog ne-jačića" - veli on sam sebi.
Razabravši da ovako neće privući na sebe pozornost, otisne se od vrata i po dužnosti ide prema domaćici.
Stupa dvoranom ukočeno, uspravno poput kneza. Pred domaćicom oštro primakne pete, nakloni se, a
zatim započne neprirodno naglašanim rečenicama, izbacujući efektno drske laži:
1fl7
- Vašoj milosti, presvijetla, najdublji poklon nesretnog pje
snika kojega je zatekla pred Novom Vesi rulja Bachovih žandara
i neprispodobivom prostotom htjela spriječiti u slobodnom kreta
nju. Tek nakon žestokog prosvjeda i obećanja da ću sutra sam
doći na redarstvenu oblast u svrhu preslušanja, pustili su me. Evo
razloga mojem zakašnjenju i molim vaše dobrostivo oproštenje.
- I opet vam prelaze preko puta žandari! No, to vas svakako
opravdava, pogotovu u mojim očima.
Zatim ona nastavi s malo prikrivene podrugljivosti:
- A, napokon, genijalni pjesnici imaju uvijek pravo na iznim
ne mjere koje društvo ne bi nikako dozvolilo nama običnim smrt
nicima ...
- Hvala vašoj milosti što ste me pomilovali i primili s toli
kim zakašnjenjem. Ja sam dosta teško kažnjen jer me je sreća
okrutno lišila užitka u plesu što ga je izvodilo danas divno ovo cvi
jeće - i pogleda gospođice.
- Ja ću kaznu ublažiti - veli domaćica - jer će na želju go
spode poslije večere gospođice opetovati taj ples.
- Bogovi su me blagoslovili - veli on.
Vjeran se zagledao u došljaka kao neki siromašni dječak u cirkuskog pelivana koji se prevrće na uzetima
u zraku.
- Vjerane, - probudi ga Oršićka iz zapanjenja - evo, prika
zujem vam najgenijalnijeg pjesnika i najslavnijeg člana društva
mlađe gospode. Tamar de Grebenović - Gabrielus, to mu je knji
ževno ime. A ovo je, dragi pjesniče, moj štićenik Vjeran Keglević.
"Oh, ja nevoljnik!" - žali sam sebe Grebenović u mislima. - "S ovim glupim klipanom moram ja večeras
razvijati kulturne rasprave". - A onda reče glasno:
- Vrlo me raduje upoznati mladića koji uživa tako mnogo
pažnje u gradu. Nadam se, gospodine, s vama provesti ugodne ča
sove.
- Bojim se da ćete se teško razočarati - odgovori jedno
stavno Vjeran.
I djevojke i mladići prate svom napetošću prizor i čekaju što će biti. Oršićka je smatrala potrebnim da
prekine šablonsku izmjenu riječi i upozori Grebenovića:
- Pozdravite sada gospođe i gospođicu Renatu. Vašeg ideala
eno, obasiplju upornim udvaranjem, požurite se nadomjestiti što
ste propustili zakašnjenjem.
- Pokoravam se odredbama uzvišene domaćice - nakloni se
de Grebenović širokom gestom, a zatim ide prema gospođicama.
U dnu dvorane na lijeva vrata ulaze Jadranka i Tonica.
- Danas je Jadranka osobito lijepa - čuje se metalni glas
Beloševića. Oršićka krene pogledom prema njemu:
- Uvijek je ona lijepa, no ova haljina koju je donijela iz Be
ča još više ističe njezinu ljepotu.
188

Gospođice i gospoda uzeše na oko djevojku. Oko njena se vitkog, lijepo građenog tijela obavija bijela
lagana tkanina s utkanim zelenomodrim tačkicama. Takve vrpce jednostavno su spletene i oko vrata i
potcrtavaju zeleno modrilo njezinih očiju i neobično crnu bujnu kosu.
Uz nju stupa Tonica Vernić, skladna, u bijeloj haljini s ružičastim vrpcama. Obje djevojke nose duge
uvojke što zaokružuju njihova mladenačka lica. Nisu ni opazile da ih gledaju pa su se zavukle na svoja
mjesta uz glasovir.
- što je to Jadranki? - šapne Ljiljana Bubanović Ljubomiru
koji stoji kraj nje. Danas uopće nije bila ni časa s nama, niti se je
nama zahvalila, a, naravno, nije povela sobom ni Tonicu.
- Ne znam - veli on. - Pitajte je pa mi kažite što je rekla.
Na vratima se pojavi Neda. Iskrivila je lice i prelazi prag še
pajući. Mladež nagrnu k njoj s pitanjima što se desilo.
- Trčala sam po Jadranku da dođe svirati i poskliznula se
na sagu, a valjda sam nategnula nogu u zglobu. No, lijepo, sada
ću biti prisiljena sjediti dok će drugi plesati. Pa to je strahovito
žalosno!
Pri tom pogleda u Vjerana. On se pokloni:
- Hoćete li dopustiti, gospođice, da vam prikratim vrijeme?
Eto, ni ja ne plešem ...
- Puna sam nade da će mi ta bol proći barem za sat, a dok
se moja nada ispuni, rado primam vaše dobrotvorno bolničarenje
oko moje žalosti za plesom.
Oboje se nasmijali.
Dvije su sestre Bubanović primile Nedu pod ruku i na odredbu domaćice vode je prema stolicama
poredanim na lijevoj strani. Ljiljana joj zabrinuto šapće:
- Baš te je sada stiglo kad nam moraš biti vođa u otmici!
- Šuti i pokloni se mojoj žrtvi. Odrekla sam se plesa samo
zato da ga prisilim sjesti pokraj mene prije nego što i Renata ne
iščaši nogu, samo da on može sjesti uz nju.
- Bože, kako si ti lukava, Nedo! Ali, uzalud sve. On je kod
plesa gledao neprestano Renatu - veli opet Ljiljana.
- Neprestano? Samo tri puta. Ostale je poglede upravljao
dragoj Oršićki, a to znači nama. Oh, samo da me zbog noge ne po
zovu svirati... Onda bih morala iščašiti i ruku. Idite, da može do
mene. Naša borba zauzima sada diplomatski smjer.
Posjedoše Nedu na stolac uz lijevi zid dvorane. Gospođe, tamo na desnoj strani, ne polažu nikakve
važnosti Nedinoj nezgodi, samo je njezina prijateljica Sladovićka odmah došla da je njeguje. Neda je
umiri i zamoli neka se vrati gospođama jer ona već ima bolničara.
Glazba pozove sve na ples. Muška mladež pohiti po svoje plesačice. Oko Renate bore se za starije pa se
Tamar uputi prema gospođicama, ali svaka ima već svojeg plesača. To mu se ipak još nije dogodilo. Uvijek
je našao plesačice koje su rado zaplesale s
189

mladićem što je uvijek bio voditelj društvenih rasprava i krasno-slovio svoje pjesme. A sada sve one stoje
oko Vjerana Keglevića. Vjeran se uputi ravno prema Nedi i zamoli da može sjesti uz nju. Vješto
prikazujući kako je boli noga, djevojka nije propustila da s nekoliko šala na račun svoje noge zaokupi
mladića. On se srdačno smije i primijeti:
- Vas je, gospođice, osobito ugodno slušati jer znate prika
zati sve šaljivo, premda se osjeća i malo gorčine... Svakako je
vaša vesela ćud prava blagodat za vaše drugarice.
- Sastajemo se svakog tjedna. U srijedu će biti veselo kod
Orhide Malin na Ksaveru.
Izrekla je ono radi čega je žrtvovala ples. I promatra ga.
- U srijedu kod gospođice Orhide? - pita on sa zanimanjem.
- Vi ne znate? Pa gospođica vas je pozvala!
- Mene? - iznenadi se Vjeran. - Ne znam ništa, ali možda
poziv još nije stigao.
- Usmeno ste ga primili.
- Nemoguće. Ja bih to znao. Kad me usmeno pozvala?
- Onog popodneva kad ste od diližanse krenuli u Zagreb. Ja-
hali ste cestom i sreli Orhidu dok je dozivala brata, potražili ste
ga, a onda su vas oni dvoje pratili kroz šumu na putu kojim ste
stigli u Zagreb još istu noć.
- Da, sve to dobro znam. Njoj zahvaljujem život, ali poziv?
- Na oproštaju vam je Orhida rekla da dođete k njima bu
duće srijede jer ima rođendan.
Ne može se Vjeran sjetiti, ali primijeti:
- Vidite, gospođice, možda mi je rekla, no ja sam bio tako
silno uzbuđen od sreće što sam u domovini, što ću stići u Za
greb, i razumljiva je moja nepažljivost što sam prečuo poziv.
Zapeo je u razgovoru. Sjetio se poziva grofice Jožice Otten-fels.
- Bit će vrlo lijepih veselih igara u vrtu - nastavi Neda. Sve
smo to priredili da iznenadimo vas ...
- Moram vam iskreno priznati: pozvala me je Jožica Otten-
fels da s njome u srijedu idem u dvor Bežanec.
- Kako? S njome idete? No, to će biti Orhidi jako žao. Mi
smo već sve tako lijepo spremili. Vidite, takva stvar znači: išča
šiti veselo raspoloženje. A kada ste to obećali Jožici poći u Beža
nec?
- Moram priznati, nisam dao obećanje, ali sam primio pisme
ni poziv i do danas nisam imao prilike dati odgovor - to znači
da sam prihvatio.
- O, gospodine, Orhidino je pravo starije i za vaše spasenje
važnije.
Ova nešto oštra aluzija duboko ga dirne i on pocrveni:
- Posve pravo. Gospođica Orhida je moja zvijezda sreće. Njoj
ne bih odbio poziv ni za što na svijetu.
190

- Ako vam je milije poći k Orhidi, nije teško objasniti Jožici

da vas je Orhida pozvala prije.
- Dakako, svi mi to moraju vjerovati.
- I Zorislava Halper - i ona vas je pozvala za buduću subo
tu, nešto slavi. Mi, dakako, lijepo slavimo, a vas hvataju cesarski
policajci i još biste morali voditi dnevnik o društvenim obvezama.
Gospođa Jožica Ottenfels mora to uvažiti Vi niste ni pogledali
pisma koja su vam stigla.
Uto priđe k njima Tamar i pita:
- Smijem li se pridružiti?
- Izvolite - odgovori Neda, a u sebi dodaje: "Da bi te vrag
odnio!"
Vjeran odmah ustane i prepusti mu svoje mjesto te pođe ravno prema gospođama. Njegov je dolazak
Jožica pozdravila trijumfalno. Ponudi mu mjesto kraj sebe.
- Tako ste se dali zaokupiti od te građanske djevojke da ne
nalazite vremena ni pozdraviti svoju tutoricu.
- Vaša je milost tako zaokupljena pa sam čekao dok bude
malo mjesta i za mene.
- Prokšeno čeljade! Svi vas slave i jedva čekaju vaš pogled,
a vi ste, tobože, skromni. No, naučit ću vas već boljemu. U srije
du idemo. Jeste li dobro pročitali moj poziv?
- Oprostite, vaš će svijetli um shvatiti da u strahovitim da
nima što sam ih doživljavao nisam mogao imati ni volje ni snage
da otvaram poštu koja još i danas leži nedirnuta na stolu.
- Onda usmeno opetujem poziv za srijedu.
- Molim da tu sreću odgodite. Još prije nego što sam prvi put
stigao u Zagreb, obećao sam Naumu i Orhidi.
- Sto? Oni plebejski plemići dolaze prije mene? - pita iza
zovno.
- Plebejstvo ostavljam po strani, o tome imam drugo mni
jenje, ali braći Malin imam zahvaliti da sada ovdje stojim.
- Dakle, kada će gospodin biti slobodan za mene?
- Javit ću vašoj milosti.
U tom času prekine razgovor Renata, vrativši se s plesa, našto Jožica pokaže ljepotici svojeg "štićenika".
Dotle se Julija Oršić stalno bori protiv razgovora o Vjeranovu događaju, a upravo svi o tome rado
raspravljaju pa se radosno bace na debatu o Jadrankinu svjedočanstvu i nagađaju: tko je redarstvenicima
saopćio da Ja-dranka smatra drugoga pravim Keglevićem? Ovo škakljivo, neriješeno pitanje teško pogađa
domaćicu i mora iskoristiti svu svoju vještinu da skreće razgovor na nešto drugo. Naposljetku se okrene k
Jožici.
- Naš se štićenik bogato odštetio što ne može plesati. Svi mu
zaviđaju ovo prekrasno mjesto s lijeve strane Renati. Zapravo, ni
kad nisam vidjela takvu ljepotu kao što je vaša Renata.
.191

Dok Jožica odgovara s nekoliko riječi zadovoljstva, pita se u sebi:

"Nikad čovjek ne može saznati kad ona i misli onako kako govori."
Nekoliko plesača približi se k Renati i mole je za ples. Ona ustaje i predaje svoju lepezu Vjeranu. To ga
obvezuje da ostane dok djevojka ne završi ples. No, Vjeran se unatoč tome digne pa se ispriča Jožici:
- Dok se baronesa vrati, bit ću slobodan opet doći - i po-
hita k Nadi. Sada već uz nju sjedi i Nikica Halper. Svom napetošću
pita djevojka Vjerana:
- Dakle, putujete li u dvor Bežanec?
- Ne, u srijedu ću pozdraviti gospođicu Orhidu Malin u nje
zinu dvorcu. A kako je vašoj nozi?
- Oh, sada je već jako dobro, - odgovori ona, skrivajući
svoje veliko zadovoljstvo.
- Molim vas, gospođice, počinio sam neuljudnost kad sam za
boravio poziv gospođice Orhide, a to mi je žao jer je ona uvijek na
prvom mjestu. Molim, ne recite joj o mojoj zaboravnosti, ja ću se
kod nje sam optužiti. A sada oprostite, moram se vratiti Jožici, a
čim uzmognem baronesi predati lepezu, opet ću se vratiti k vama,
ako dopuštate ...
- Veoma će me veseliti - veli ona, a u sebi dodaje: "Ne boj
se, već sam Orhidi javila kako sam te prevarila, lijepi gospodine".
I otpušta ga zadovoljno, pa dalje sluša vesele šale Nikice Halpera.
Tamar samo upada i prati špijunskim pogledom svaki Vjeranov
pokret. Ovaj je stigao k Jožici i sjeo kraj nje šuteći.
- Lijepo je što ste obzirni prema onoj plebejki - primijeti
ona - to čini i Oršićka. Kako vidite, smiješala je s velikašicama
i neplemićke kćeri. Ne mogu se pomiriti s tom okolnošću da ona
pod svojim krovom prima ovu čeljad kojoj nedostaje plemenita
krv. I zato vas molim, dok zabavljate Renatu i sjedite uz nju, drži
te uvijek na umu da one druge nisu ono što je ona ...
Vjeran se učini kao da nije čuo i gleda prema Renati. Upravo dolazi praćena dvojicom plesača. Sjela je,
moleći ih neka se strpe i uvela ih u razgovor da tako uzbudi u Vjeranu zavist prema svojim udvaračima.
Sa svojega mjesta promatra to Neda i prihvati priliku da se sastane s Vjeranovim pogledom što Jožicu
ljuti.
- Ove nemoguće plebejke uistinu su nakaza prekrasnog dru
štva naše domaćice - šapne Jožica svojoj susjedi Hollenbach.
Zamalo su Renatini opazili da joj služe samo kao sredstvo da pobudi Vjerana na udvaranje pa se oproste i
krenu k Nedi. Oko nje se okupile Zorislava, Orhida i Ninka. Mladići c Ivedoše djevojke na ples. Neda
ostaje i dalje sjedeći jer njezina noga ne može prebrzo ozdraviti.
Još malo dopušta Oršićka Renati da slavi trijumf što Vjeran sjedi uz nju, a onda dade Jadranki i Tonici
znak da prestanu svirati. Glazba umukne.
192

Otvaraju se širom vrata blagovaonice, a domaćica pozove svoje goste k večeri. Gospoda vode gospođe,
djevojke vode plesači koji su s njima plesali posljednji ples.
Čitava povorka ulazi preko salona u blagovaonicu. Sa stropa vise lusteri s ogromnim svjetlom. Oko njega
pedeset mliječnih svijeća oživljuje sliku stola za kojim blistaju vaze pune cvijeća i stalci krcati slatkišima.
Tanjuri od porculana i srebrni pribor.
Na svakom je mjestu karta s imenom gosta. Domaćica sjedne na pročelju i znakom ruke nudi redom
gospođama mjesta. U dnu stola redaju se djevojke. Iza njih mlada gospoda. Lakaji unose na srebrnim
pladnjevima divljač s umakom i vrućim tijestom. Dva lakaja toče vino, žuto poput ulja. Domaćica svuda
nadzire svojim pogledom, a pri tom zabavlja goste dosjetkama, izaziva na vesele primjedbe gospodu
Vraniczany Dobrinovića i Kušlana, a osobito Jožicu Ottenfels, koja uvijek ima u pripremi nekoliko
žučljivih dosjetki protiv muškog spola.
Na donjem dijelu stola sjedi mladež. Njima nije dopušteno da se upliću u razgovor starijih ako ih ovi ne
potaknu na to. Zato Jožica upravlja po koje pitanje Renati da tako na nju svrati pozornost. Mlada djevojka
zna da odgovara naobraženo, što njezinu ljepotu znatno potertava i uzdiže iznad svih ostalih djevojaka.
Pri tom Jožica pogleda u Vjerana i s užitkom razabire kako on pomno sluša svaku Renatinu riječ.
Domaćica prozire Jožičine namjere i finim osjećajem prepušta joj polje borbe - ali, kad su lakaji unijeli
drugo jelo, svježe pržene ribe s umakom od majoneze, upravi ona .dva tri pitanja dražesnoj Mirti Erdodv
da bi tako povukla na površinu onu koju je odabrala sebi za snahu. Djevojka je odgovorima znala kazati da
ne zaostaje za Renatom. Mirtina majka intimno se nasmiješila u znak odobravanja. Obje su žene u istom
trenutku pogledale Ljubomira da istraže kako na mladića djeluje glas i dražest djevojke. Ali su obje
opazile da je njegov pogled za ovog razgovora upravljen u Mirtu, a izražaj njegova lica odaje kako su mu
misli daleko. Majka lijepe Mirte smatra to dubinom osjećaja koji ga obuzima prema djevojci, ali Oršićku
ovo zabrinjava. Ipak, želi iskazati svoju simpatiju i za mladu gardu i upravlja Nedi pitanje o plesu što su
ga plesale u početku zabave. Djevojka odgovara spretno i duhovito. Slušajući Nedin odgovor, domaćica
primijeti da uz nju ima nešto više mjesta. Pokuša odgonetnuti otkud ta praznina. Tko to manjka? I opazi:
Jadranka! Ona nije došla k stolu? Cak je i svoju prijateljicu Tonicu povukla za sobom? Kako smije to
učiniti, ne pitajući.
Pogleda Ninku, ali ona ne shvaća sadržaj majčina pogleda.
ada skrene oči k Ljubomiru i opet na prazno mjesto. On je znao
0 majka misli. Jadrankina odsutnost muči i njega. Ova mu je
misao navorala čelo i onda kad je govorila Mirta. Na drugo i ne
mish pa teško čeka svršetak večere kako bi doznar. što je s
Jadrankom.
193
13 Jadranka

Sada unose lakaji pečenje od-tri vrsti peradi. Stari govornik Vraniczany-Dobrinović digne uobičajenu
zdravicu domaćici. Taj je čas dočekao Tamar de Grebenović - Gabrielus. Njegovu brigu sačinjava tanka
grbom ukrašena čaša uz Vjeranov tanjur. Uza sva brojna jela on je samo jedan jedini put dao napuniti
čašu, i to je pio sve do pečenja. Napokon će ga zdravica prisiliti da pije drugu čašu. A treću i četvrtu?
Hoće li ikada ispiti ove druge dvije na koje se de Grebenović obavezao svojem visokom gospodaru da za
nju primi slavu? Da su ga barem posjeli bliže k Vjeranu. Njega je zapalo prvo mjesto uz djevojku, upravo
uz Ninku. Tamar sluša barunovu zdravicu, a gleda u Vjerana. I on sluša i ne vidi kako mu je lakaj čašu
napunio do vrha kao i sve ostale.
Nakon svršene zdravice svi muškarci ustaju. Vjeranova se ruka lati čaše. Svi ih podižu prema domaćici.
Uz poklike čaše se ispijaju do dna. Tamarove oči su uprte u Vjcranovu čašu ... Polagano se izlijeva vino u
njegova usta, nekako oklijeva. Ipak postavlja na stol praznu čašu, ali šapne svojem susjedu Nikici
Halperu:
- Nisam navikao tako velikim čašama.
- A ja volim što prostranije - odgovori ovaj.
Gospoda sjedaju. De Grebenović razmišlja: poslije večere
pije se u salonu pjenušac i kava. Hoće li tamo moći provocirati treću i četvrtu čašu? Tako je zaposlen
ovom mišlju da se već i njegovi susjedi čude šutljivosti Tamara koji je tako rado griješio protiv društvenih
propisa, nastojeći da razgovorom privuče pozornost na sebe. Danas mora pozornost trošiti na svoju žrtvu.
Mladi Belošević šapne svojem drugu Antonu Lipovčiću:
- Mislim da danas ^de Grebenović kani dominirati svojim
besprijekornim vladanjem pred tolikom gardom djevojaka. Ili
je nesretan što novi gost danas nosi svu pažnju društva.
- Nešto malo i previše kod gospođica. Vidim to - svi smo
danas suspendirani, ali gospodin pjesnik to osjeća dvostruko više
- odgovara mu Lipovčić tiho.
Večera se približava kraju. Tamar gleda u Vjerana i prijeti se u sebi:
"Platit ćeš mi porez na svoje prvenstvo!" Domaćica se digne i objavi:
- Danas ćemo iznimno na odmor od večere u salon da i
mladeži pružimo prilike za mali domjenak.
Tome se mlada gospoda vesele. Mogu se povući u kut i razgovarati s gospođicama. Za tu blagodat kliču u
sebi od radosti.
Tamar de Grebenović već sklada uvod u rasprave.
U salonu su gospođe i starija gospoda sjela na divan i naslonjače. Mladeži je spremljena grupa stolica uz
drugi stol. Domaćica zovne k sebi Ninku.
- Sto je to? Zašto Jadranka i Tonica nisu bile kod večere -
pita svoju kćer.
- Jadranku silno boli glava pa je Tonica ostala s njome.
194

Ova glavobolja je hinjena - primijeti Jožica koja sjedi uz

domaćicu. - Za vrijeme plesa, upravo u času stanke, pogledala je Jadranka k vama. Tada je Keglević stao
iza vaših leđa i očito smatrao za dužnost da Jadranku pozdravi naklonom, a ona je okrenula glavu. On je
sigurno mislio da nije vidjela, zato je pri svršetku plesa, kad ste vi Jadranki nešto rekli, opet pozdravio, a
ona je neuljudno okrenula glavu. To smo vidjeli s našega udaljenog mjesta, a vidjeli su sigurno i drugi jer
se odmah počelo šaptati o tome.
- Dobro, Ninka. Idi sada k svojim družicama - odredi ona, a
lakaju naredi:
- Reci gospođici Jadranki neka odmah dođe k meni.
Kad je sluga otišao, Jožica nastavi šaptati domaćici:
- Većina nas koji smo sjedili gore morali smo Jadrankino
držanje shvatiti kao javnu demonstraciju protiv Vjerana Keglevića.
- Ali, draga, za to nema razloga!
- Razlog je veoma vjerojatan, draga Julijo. Jadranka se za
ložila za drugoga Keglevića, a sada izgleda kao da joj je krivo što
je ovaj pravi.
- Ovo je preoštar i nepravedan sud.
- Oprostite, moram vam kazati istinu, mila moja. U veliko
dušnosti koju pokazujete prema ovim djevojkama iz maloplemić-
kih krugova zatajavate sami sebe. Vaše su žrtve uzaludne. Ovom
sloju podjednako nedostaje urođena tradicija plemenite krvi.
- Pustimo to za danas - Oršićka će uz pritajenu srdžbu.
Na pragu salona pojavi se crnokosa ljopotica u bijeloj haljini
s modrim točkicama, punoj navoranih volančića. Sagnula se na poklon gospođama. Ljubomiru zakuca
srce, opazivši kako ide prema njegovoj majci. Ova je odmah upita:
- Je li to bolje? Možeš li nešto odsvirati ili zapjevati gospo
đama?
- Svirati bih mogla - pjevati teže.
- Naš dragi prijatelj Kušlan želi da nam odmor nakon večere
Jadranka učini ljepšim svojim sviranjem. Molim vas, Vjerane,
odvedite moje kumče glasoviru pa ćete joj okretati note, a zatim
sa mnom kartati.
Bez rijeci krene Vjeran za djevojkom, stigne je- na pragu otvorena salona i ponudi joj ruku:
- Izvolite, gospođice.
- Hvala. Idem sama I sama odlazi u dvoranu...
U žamoru salona najednom se nešto pomaklo. Nisu čuli njezine riječi, samo su vidjeli kako Jadrankina
bijela haljina s modrim točkicama nestaje, a vraća se mladić u tamnomodroj odori.
- Evo - veli Jožica poluglasno Oršićki - sada vidite isprav
nost moje teorije. Tko tu ne bi morao posumnjati da joj je krivo
što nije stupio na njegovo mjesto pustolov Bardović? Zašto se ona
za njega izlaže?
Već je domaćica ustala i, ljubazno se smiješeći, zamoli prijateljicu Erdodv Mirtinu majku:
11*.
195
- Usrdno te molim, primi načas dužnost domaćice. Moram
razviditi nesporazum među ovom objesnom mladeži. Odmah će
sve biti u redu - i uzme za ruku sina pa mu šapne:
- Dovedi odmah zamnom Vjerana.
Pošla je u dvoranu u kojoj uz klavir sjede Jadranka i Tonica.
- Slijedi me Jadranko. Odmah će se vratiti - ljubazno će ona
njezinoj drugarici pa ide nešto bržim koracima iz dvorane. Otvori
suprotna vrata u stražnji dio palače i ulazi u dnevni salon. Za
njom prva ulazi Jadranka, iza nje Vjeran i Ljubomir. On je nešto
blijed, ali sabran. Još nikad nije u svoje majke vidio tako mračan
pogled kao sada kad ga je upravila u Jadranku. Predosjeća oluju i
nastoji savladati strah od nenadana groma koji bi mogao prouz
ročiti slom obitelji.
- Kako si smjela počiniti tako neviđenu, nedostojnu neuljud-
nost? Otkloniti ruku mladića kojemu sam odredila da te odvede
do klavira?
Djevojka obori oči, obrve joj dršću, prošapće:
- Oprostite što sam se oduprla vašem nalogu.
- Razjasni to.
- Molim nasamo s vama, kumo.
- Naprotiv. Želim to raščistiti pred Keglevićem i pred Lju-
bomirom. Evo: Jožica je čas prije kazivala da Jadranka nije dva
puta odzdravila Vjeranu pozdrav. Jožica je to opazila i nije propus
tila upozoriti druge. A kad Jadranka nije došla k večeri, gosti su
to povezali i logično izveli razlog ovom ponašanju.
- Kakav razlog, majko? - pita Ljubomir sa zebnjom.
- Nagađaju otvoreno da Jadranka i sada ne smatra Vjerana
pravim Keglevićem, odnosno još mnogo gore: - da joj je krivo što
je on taj pravi.
- Sama si, majko, rekla da vjeruješ Jadranki koja je raz
jasnila nesretni slučaj što ju je doveo u vezu s ovim događajem
- veli Ljubomir.
- Ja vjerujem, ja sam to razjasnila, a ona je moje navode
svojom demonstracijom prema Vjeranu porekla. I baš tim otklo
nom potvrdila njihove zablude. Oni imaju pravo prosuđivati po
onome što su vidjeli. Ono što je učinila niti je spojivo s dužnos
tima prema meni, niti s njezinim dosele besprijekornim osjećajem
za društvene obzire.
- Na mene je bačena takva sumnja da tu otpadaju svi ob
ziri, svi društven propisi - iznenada progovori Jadranka.
- Kakva sumnja? - upadne Ljubomir, želeći da Jadranka
iskaže pred Vjeranom ono što je rekla njemu na Južnoj prome
nadi.
- Pošto sam obrazložila pred vašim licem, kumo, kako sam
doznala da onog mladića nazivlju Keglevićem, pitao je ovaj gos
podin - tu se okrene Vjeranu - mene: "Kako su redarstvenici
znali da ćete vi svjedočiti za njihova čovjeka"? Kao da sam im to
ja rekla, dakle, da sam s njima u vezi!
196

Svakako je tu bilo previše sumnje - okrene se Ljubomir

k Vjeranu.
ja sam odmah plemenitoj gospođici priznao nespretnost
ovog pritanja i zamolio za oproštenje. I ponovo molim gospođicu neka mi oprosti.
- Nikada!
Sve troje zure u djevojku. Oršićka je zapanjena, Ljubomir iznenađen, Vjeran ravnodušan.
Nikada nećeš to oprostiti? To je zbilja nedokučivo. Zašto
nećeš oprostiti? Odgovori! Zašto?
- Zato što razlog koji je gospodina potakao da me ovako
uvrijedi sačinjava za mene neizbrisivo poniženje.
Razlog? Odgovorite na to, Vjerane? - traži Oršićka.
- Oprostite, presvijetla, ne znam na što nišani gospođica?
- Jadranko, onda nam razlog objasni ti - nalaže ona.
Svaka se žilica u Jadrankinu licu trza. Blijedilo je polijeva.
Usne joj dršću.
- Gospodin je mislio, naravno, što će ovakva sirota - bez
kuće i kućišta, prosjakinja, što je drugo razumljivije nego da
bude u dogovoru s takvim ljudima ...
- Ne govori o sebi tako, Jadranko - upadne Lubomir.
Ona ga ne sluša. Kao da je iz njezine duše navalilo pritajivano
ogorčenje, nastavlja još uzbuđenije:
- Da, naravno, - ovakva nevoljna sirotinja ne može drugo
nego se prodati Bachovom redarstvu ... To - ovaj gospodin misli
o meni.
- Ali, Jadranko! - klikne Ljubomir. - Ne smiješ ovako
nastaviti.
- Moram kumi razjasniti. Jest, samo moje bijedno siromaš
tvo potaklo je ovoga gospodina na ono sumnjičavo pitanje - moje
siromaštvo!
U glasu joj zadršće suza: - Sto mogu visoka gospoda misliti drugo nego da je u siromaštvu zloća? Ako se
otkrije krađa, potkupljivost, prevara - traži se siromaha. Onoga koji nema ništa
- on krade. On vara. On se dade potkupiti jer je siromah. Može
se o njemu sve zlo reći i misliti.
Snebivajući se, gleda domaćica čas u sina, čas u Vjerana:
- Gospodin Keglević sigurno nije nikada imao na umu da
svoje pitanje postavlja na temelju takvih misli - veli Oršićka.
- Uvjeravam vas: to je od mene vrlo daleko, gospođice -
naglasi Vjeran.
- Tako? Dakle, niste tako mislili? - pita ona. - Dobro.
Onda recimo da nisam bila ja ona koja je virila one večeri kroz
prozorčić na putnoj postaji i vidjela kako izgleda mladić kojega
nazivlju Keglevićem. Recimo da nisam to bila ja, nego kontesa
Ninka. Biste li njoj postavili pitanje: kako su policajci znali da
će svjedočiti za njihova Bardovića? Biste li takvo pitanje postavili
- Ninki? Ili kontesi Mirti, Renati?
197

Nijema tišina. Oršićka i Ljubomir zure u Vjerana. Skupio je obrve i zamišljeno šuti.
Ljubomir gleda u Vjerana i prošapće:
- Čini mi se - ona ima pravo. Njih to ne biste pitali.
- Sad razabirem - gospođica nema krivo. Nesvjesno sam
se ogriješio.
- Dakle, samo su moje siromaštvo i nearistokratski moj rod
skrivili da ste na mene bacili sumnju. Dosta. Dalje neću govoriti
ni riječi. Razjasnila sam taj razlog, kumo, i više nemam što kazati.
Mirno stupi Vjeran korak bliže:
Meni je u svoje opravdanje kazati samo to da me, uistinu, svjesno nikada nije navelo na ono pitanje vaše
siromaštvo, nego sam u strašnom razočaranju od prijatelja počeo sumnjati da je između vas i baruna
Larsena ili između vas i Bardovića neka privatna veza pa su vas prevarili.
- Jest, tako je Keglević ovo protumačio i meni - veli Oršićka.
1 - Cime god opravdavali svoj čin, sve izlazi na vašu sumnju:
da sam počinila nepošteno djelo. Da sam odlučila kao Ninka ili koja druga, nikada ne biste na to ni
pomislili...
- Protiv uvjerenja, gospođice, ne može se ništa učiniti -
veli Keglević mirno - no, ja ponavljam: mislio sam, vi ste žrtva
Bardovićeva kao što sam i ja. Ipak, to pitanje nisam smio postav
ljati onako sumnjičavo da i sam nisam bio svjestan.
- želim da Jedranka pred društvom sve ispravi. Vi ćete, Vje-
rane, odvesti Jadranku pod ruku u salon - naglasi domaćica.
- Ne mogu se dati voditi od ruke koja mi je zadala takav
udarac.
Kumu obuze gnjev. Ljubomir priđe k djevojci:
- Jadranko, razumiješ li, tamo su tvoje ponašanje tumačili
na tvoju štetu? Ništa ih neće razoružati, osim ako ih ti uvjeriš da
je nesporazum riješen.
- Zar da sutra o tome govore s ushićenjem po gradu nepri
jatelji naše kuće? - pita Oršićka. - To hoćeš, Jadranko?
- Presvijetla kumo, kad bih sada htjela biti ljubazna i naj
ljepše se ponijeti prema gospodinu Kegleviću, ne bi mi pošlo za
rukom. Molim vas, neka me ne vodi u salon, nego idem svirati, a
on neka mi okreće note. Svi će to vidjeti, i to je dosta.
- Vrlo dobro - upadne Ljubomir, ne čekajući odgovor maj
ke. - U toku večeri ja ću s Vjeranom sjesti k Jadranki na mali
razgovor. To će posve izbrisati neugodnost ovog događaja, zar ne
majko?
- Prihvaćam, - reće ona kratko, hladno i odmah krene iz
salona. Za njom ide Jadranka, iza nje Ljubomir i Keglević.
U dvorani još sjedi Tonica. Jadranka joj šapne: Strašna je to večer, Tonice. Ostani kod mene, s druge
strane će sjediti njihov polubog da mi okreće note. Ostani uz mene, molim te.
198

U salon stigne majka s Ljubomirom. Ljubazna je nasmijana

i navijesti:
Nešto su nabajali Jadranki da se Keglević ljuti na nju, a
zapravo nije istina. On najbolje zna kako je Jadranka vidjela Bardovića i on je sam brani da nije kriva i
tako smo sve razjasnili. Evo pomirenja: već čujete prve akorde ...
Svi iz salona vide Jadranku kako svira, njoj slijeva stoji Vjeran, pazi u note i okreće stranice. Ipak, to nije
bacilo u zaborav prizor koji su vidjeli. Tamar de Grebenović stao je postrance i budnije pazi na ovu
iznenadnu okolnost.
Kad je Jadranka svršila svoju glazbenu produkciju, svi joj plješću, a odmah zatim obraća se pažnja prema
domaćici koja određuje:
- Ponajprije imaju mlade djevojke po želji gospode opetovati
svoj ples. Tada će gospođe i gospoda koji žele kartati u mali salon,
a koji žele mogu ostati malo čavrljati i popiti čašicu šampanjca.
- Na srebrnim pladnjevima nose lakaji blistave dugoljaste
čaše. Nude šampanjac i slatkiše. Tamar de Grebenović budno pazi
kako je Vjeran uzeo slatkiš, a pjenušavo vino odbio.
- Tu, dakle, moram ja učiniti svoje - da popije treću i čet
vrtu - odluči Tamar.
Ponajprije se približi domaćici. Koliko god se broji među mladu gospodu, ona mu često dopušta uplitati
se jer joj pruža građe za njezine šale. Sada će on iskoristiti njezinu želju za šaljivim razgovorom pa čeka
iza njezina sjedala. Upravo je sada oslovila Kušlana:
- Na što se kanite odlučiti: da se odreknete društva gospođe
ili cigara?
- Odlučili smo se odreći dimljenja. Nije li prava tragedija
da se neki mali, neznatni putujući trgovac Niccot htio ulaskati
kraljici Katarini de Dedicci i donio joj u Evropu na dar prvi du
han? Ovjekovječio je svoje ime, cijeli muški rod rinuo u ljubavnu
tragediju, učinivši ga robom nikotina.
- Dragi moj, bezbrojne današnje rastave braka zbog nikotin-
ske strasti muškaraca dokazale su da je muževima duhan dra
gocjeniji.
- Baš to je građa koju obrađujem u svojoj satiričnoj drami
- ubaci Tamar de Grebenović.
Domaćica se iznenađena obazre k njemu:
- što, osim pjesama vi pišete i drame? Hoće li se što skoro
glumiti?
- Vaša milosti, pišem po svom umjetničkom nadahnuću, pa
me građanske mase ne mogu razumjeti i drama bi propala. A ono
sto je nekoć učinio Mazzarin, ne može slijediti umjetnik kakav
sarn ja. Kad je, naime, državnik Mazzarin imao u ruci svu vlast,
ntio je postati književnikom. Napisao je dramu, naravno vrlo lošu.
199

Kad je propala, on je u pariškom kazalištu namjestio ljude koji su morali za mjesečnu plaću svakog dana
burno pljeskati njegovoj drami.
- No, vidite, ipak je nešto trajno ostalo od njegovih književ
nih tvorevina - primijeti Oršićka. Književna krivotvorina.
- Vaša je milost uvijek vjerni podanik njegova veličanstva
humora.
- Veličanstvo humor ima veleizdajnika. Umišljenost i glupost
se ne znaju šaliti, a život treba šale kao jelo začina.
- Gdje uzeti šale kad je čitav život strahovita crna tragedija!
- veli Tamar de Grebenović teatralno. Gospoda ne vole njegovo
isticanje, ali je Oršićka odlučila iskoristiti njegovu želju za istica
njem kako bi time prisilila društvo da zaboravi nemili prizor s
Jadrankom. A njegova je namjera uplesti u raspravu Vjerana da
bi mogao provesti svoje skrovite namjere, I domaćica upravi Ta-
maru de Grebenoviću pitanje:
- Molim vas, budite tako ljubazni pa jednom već otkrijte
svoju književničku tajnu. Naime, u vašim pjesmama stalno nazi
vate život tragedijom. Naravno, u životu ima vrlo gorkih časova,
ali vi, gospodine, čini se u svom pesimizmu - pretjerujete?
On slavodobitno pogleda u društvo i odgovara:
- Ja gledam u život kao umjetnik, psiholog, filozof i kao
takav moram ustanoviti da na svijetu nema sreće ni prave ljubavi.
Sve ono dobro i plemenito ne postoji - sve su to samo iluzije
zakutnih pjesnika.
U tom času Vjeran nešto šapne Nikici Halperu.
- Ne bih li smio čuti vaše mnjenje na moju izjavu? - ljubaz
no će Tamar de Grebenović prema Kegieviću, a ovaj pogledom
upozori na domaćicu.
- Danas pristajem da se i mladež upleće u razgovor - veli
domaćica. - Dakle, izvolite, gospodine Vjerane, kazati sasvim
glasno što ste primijetili.
Ovom se pozivu mora odazvati ako ne želi da ga smatraju nedoraslim. Stojeći pokraj Halpera, nasuprot
Renati, odgovori mirno:
- Bio sam slobodan šapnuti gospodinu Nikici da je izjava
gospodina pjesnika o životu pogrebna relikvija. Dodajem da su
mnogi pisci grobari životnog poleta svojih čitatelja, oni nastoje
život što više ocrniti i oklevetati takozvanim "Weltschmerzom".
Već Tamar živo nastavi:
- Naravno, prosječni pisci za građansku i prostu masu veli
čaju nekakve poštene, plemenite ljude, požrtvovne velike duše.
Svačije se zlo uvijek kažnjava - a dobro pobjeđuje - upravo ne
dostojna nemogućnost.
- Prosvjedujem - nastavlja Vjeran. - Ako uzmete životnu
povijest svakog pojedinog čovjeka, obitelji ili opću povijest na
roda i države, onda morate konstatirati da ipak dobrota stiže do
pobjede, da ima plemenitih, ima poštenih ljudi. Jer kad ih ne bi
200

bilo, ne bismo znali razlikovati poštenje i plemenitost od nepoštenih i sebičnjaka. Kad ne bi bilo dobrote,
ne bismo imali u svojoj spoznaji pojam dobrote.
- Tako je, tako! - pristaje domaćica, a izražaji na licima
slušatelja odražavaju odobravanje. Ali brzo Tamar preuzme riječ:
- Ipak zlo gospoduje životom. Okrenuo se oko sebe, svi se
tuže, svi potišteno šapću i uzdišu nad morom prilika koje nas
ubijaju.
"Hoće li sada pasti u moju mrežu? Hoće li dati izjavu protiv Bachove vlade?" Tamar čeka napeto.
Nepomični su svi kao da slute neku tajnovitu skrovitu svrhu ove rasprave. Pogledi skreću od Vjerana k
Tamani i opet natrag. Tamar se požurio:
- Dakle, meni, umjetniku, pjesniku, bila bi dužnost da vidim
samo dobro, a ne vidim zlo koje vlada oko nas?
- I to bi bilo pogrešno - odgovara Vjeran. - Jedno i drugo
postoji, ali vi vidite samo zlo, a nikada dobro, morate znati zašto
ih dajete. Pružaju li nam život ili ubijaju nade? Knjiga ima duž
nost pružiti vjeru u dobro, u pravdu, u slobodu, u sve one ideale
za kojima ljudi čeznu. Vi morate pružati čovjeku nade u dobro,
u poštenje, u plemenitost jer ga to jedino može održati zdrava i
jaka.
- Ja gledam na život umjetnički i misaono, ne vidim nigdje
nade, već samo patnje, močvare, zloću, ropstvo života, a dobro,
lijepo, plemenito i pošteno, opetujem, nisu drugo nego puste
iluzije.
- Recimo da vi imate pravo da je sve to iluzija. Onda biste
morali podržavati i ovu iluziju jer pruža čovjeku nadu u dobro. U
tom je slučaju ova iluzija veliko dobrotvorstvo.
- Ali umjetnost nije dobrotvorna institucija, nego suveren.
Umjetnost nastaje radi sebe i živi za sebe.
- Kad bi umjetnost nastajala radi sebe i živjela za sebe, onda
bi bila najsebičniji duhovni feudalac, duhovna gospoštija, prosti
diktator. Mislim da oni koji ni u šta ne vjeruju i ničemu se ne
nadaju, nemaju prava nametati ovo svoje pogrebno, očajničko
mnjenje svojim bližnjima i ubijati u njima život. Ako je zločin
ubiti čovjekovo tijelo, nije ništa manji zločin ubiti duši nadu u vje
ru: da život ima dobrote, plemenitosti, poštenja i pravde jer samo
to čini čovjeka plemenitim i jakim.
- Ah, vi ste romantik, kao i sve široke mase koje žele da im
pisac poljepšava i ljude i život. Međutim, ne bih bio ni umjetnik
ni otmjeni intelekt kad ne bih priznao vaš uspjeh. U znak odobra
vanja molim presvijetlu gospođu domaćicu neka mi dopusti da se
kucnemo.
- To je dostojanstveno - veli domaćica i dade donijeti čaše,
sama ih napuni do vrha i preda obojici. Onda će Tamar Vjeranu:
- Čestitam na uspjehu i želim se još češće naći s vama na
bojištu misli i u prijateljstvu ...
201

Taj je čin pozdravljen srdačnim odobravanjem. Vjeran se nasmiješi, uzme čašu iz ruke domaćice koja mu
se radosno smiješi. Ovo ga oduševljava i on ispije do dna.
Pošto su obojica uz odobravanje svih ispili. Tamar de Grebe-nović pruži Vjeranu srdačno ruku. Sve to mu
pribavlja pažnju, zaboravili su njegovu taštinu koja je društvu često dodijavala," zaboravili da su ga
smatrali samo pjesničkim snobom. Ova gesta pribavlja mu sklonost. On to jasno razabire, iskorišćuje i
okrene se k domaćici pa moli:
- Presvijetla gospođo! Dopustite mi zamoliti za pobijeđenoga
melem na njegovu ranu.
- Ako ga posjedujem, uvijek rado viđam rane dobivene u
poštenoj borbi.
- Taj bi melem mojoj rani bila jedino vaša milostiva dozvola
da smijem pročitati jednu svoju pjesmu.
- Pogrebnu, kao one ostale? - pita ona.
- Naprotiv, punu života i sunca.
- Danas su vam čak i žandari zakrčili put k meni, dakle, za
vređujete moju potporu, čitajte. Uvjerena sam - svi će pozorno
slušati.
Svi se dragovoljno priključiše želji domaćice. Tamar se uspravlja. Kretnjom glave odbaci natrag dugi plavi
uvojak kose Što mu je pao ispred uha. Zaokruživši malim svijetlim očima oko sebe da se uvjeri gledaju li
svi u njega, počne sonornim, muškim glasom.
Čita prvu kiticu u slavu divne ljepotice koja zaogmuta velebnim plaštem duha širi oko sebe vedrinu neba,
svjetlost sunca, sjaj sreće, a svaku dušu koja se približi nadahne snagom svježine života. Zatim .nastavi
drugu kiticu i dovrši: "A mi, sretnici, svjetlošću se njenom opajamo kao nebo sjajem zvijezde jutarnjice...
Sjajem što dolazi od nje... divne, od svih obožavane naše domaćice."
Burnim pljeskom pozdravljaju pjesnika i predmet njegova nadahnuća. Domaćica iznenađena prosvjeduje.
Jožica je nezadovoljna jer je njezina nećakinja cijelo ovo vrijeme zaboravljena. I prišapne Oršićki:
- Ako taj mladić smije pjevati mladoj djevojci kakva je Re-
nata, nije mu to dozvoljno vašem dostojanstvu. Isprašite ga!
Autor posegne za pladnjem što ga u pozadini drži lakaj i uzme čašu.
- Prema našem starom običaju usuđujem se pozvati gospodu
da u čast domaćice do dna iskape počasnu čašu.
Svi se muškarci dižu, lakaji toče, vino se pjeni, nazdravitelj kriomice pazi na Vjeranovu čašu. Napunili su
je do vrha...
Domaćici nije pravo što je Tamar izazvao svu pažnju k njoj. Međutim, muškarci dižu čaše pa ih ispijaju do
dna.
Tamani se čini, Vjeran je to učinio ovaj put s pravim ushićenjem. Ovo opažanje ispunjava ga zatajenim
zadovoljnstom. "Ta-
202

ko Sad imaš i četvrtu" - veli on u sebi zadovoljno. "Tvoja časovita slava donosi meni - tajnu slavu. Ja sam
pobjednik, slavni književnik Tamar de Grebenović."
Dok su starija gospoda posjedala, domaćica zovne k sebi Ta-mara de Grebenovića i ukori ga tiho:
Drugi put ću prije čitanja vaših pjesama provesti cenzuru.
Dala sam vam malo slobode, a vi uzimate čitavu pregršt.
Presvijetla, oprostite pjesniku koji nije mogao odoljeti
svojem nadahnuću.
- Onda je vaše nadahnuće trebalo zaploviti prema Renati -
šapće ona. - Danas prepuštate svoje mjesto drugome ...
- U borbi s plemenitim gospodinom Keglevićem mora svaki
od nas ostati pobijeđen ...
- Kad netko borbu kukavno napušta - nekad doživi i poraz.
Do danas nisam mogla kod vas opaziti ovu vrst kukavštine. No,
sada...
Nije dorekla. Naglo se okrenula prema drugoj strani gdje stoji Vjeran s Nikicom Halperom i Stjepanom
Beloševićem, pa nešto glasnije dovršava izreku:
... a svemu je bila kriva ova bečka mumija.
Brzo se Tamar okrene k Vjeranu, misao proleti strelovitom brzinom i on ubaci:
- Uvijek je ta bečka mumija - kriva svemu zlu...
Nastaje zabuna. Neki su gosti oborili oči, drugi se pričinili
da nisu čuli. Oršićka srdito pogleda Tamara i tiho ga ukori:
- Takve se primjedbe ne stavljaju na sav glas.
- Pod krovom vaše milosti nema doušnika - veli Tamar s
uvjerenjem.
- Ali ima slabića - odvrati ona i učini krorak prema Vje
ranu da obustavi razgovor, ali on je dočeka glasnim pitanjem:
- A vaša milost nije znala da će znamenita bečka mumija
doskora stići u Zagreb?
Slavobitno gleda Tamar de Grebenović kako riječi pogađaju društvo. Svatko zna da mumijom zovu
starovječnu vladavinu ministra Schvvarzenberga i Aleksandra Bacha. Oršićka razabire nepriliku svojih
znanaca. Zapriječila bi daljnji razgovor, ali kad se već stao razvijati javno, neće dijeliti strah s plašljivcem
i odgovori.
- Ako dođe, Zagreb će je već smjestiti u muzej na vječni
počinak.
- I njegova uzoritost kardinal Haulik je istog mišljenja, zato
je odbio da mumiju primi u nadbiskupski dvor - glasno će
Vjeran.
Nekoliko se glava podiglo kao da pita: zar je taj Vjeran lud? Pozornije gledaju što je zapravo Kegleviću
kad misli da se i kardinal može protiviti da "mumiju" primi u svoj dvor. Svi šute, a Vjeran dovrši:
- Budući da ipak njegova uzoritost kardinal šuti, to sam
odlučio da ja objavim ovu plemenitu odluku njegove uzoritosti.
203

- Bravo! Učinili ste rodoljubno djelo što ste to saopćili -

odobrava Tamar de Grebenović i dršće od sreće nad tolikim us
pjehom njegovih zdravica.
- Onaj koji me je zamolio da objavim vijest o mumiji -
nastavlja Vjeran - doista je neznanac, ali će ga naskoro spomi
njati cijeli Zagreb i sva Hrvatska. Taj je neznanac rođeni Zagrepča
nin. On je smrtno zaljubljen u svoju domovinu i svoj Zagreb.
- U kakvoj je to vezi s bečkom mumijom? - pita Tamar de
Grebenović.
- U najužoj je vezi zato što je on u svojoj velikoj ljubavi
prema domovini odlučio poslati kardinalu Hauliku skupocjenu
mumiju za muzej. Kardinal mu je odgovorio neka ovu dragocje
nost ne šalje u nadbiskupski dvor, već ravno u muzej. Grad Zagreb
do danas ne posjeduje takvu znamenitost. I moj mi je Andrija
navijestio da je mumiju otpremio.
Kad je opet u salonu zažamorio vedri razgovor, domaćica priđe k Vjeranu i njegovim znancima pa im reče
tiho i značajno:
- Jednom je veliko mnoštvo svijeta u Africi dočekalo Cezara.
Kad je s broda stupio na tlo, on se spotakne i padne. U tom ne
priličnom času, ležeći na zemlji, raskrili Cezar ruke i reče: "Afri
ka zemljo, ja te grlim" ... Nije li tako bilo sada i s vama, Vjerane?
- U mene nikada toliko dosjetljivosti. Neka kažu gospoda.
Ja sam im uistinu pripovijedao o toj bečkoj mumiji zagrebačkog
sina, a nisam govorio o bečkoj vladi, no gospodin de Grebenović
krivo misli da...
- Svi su mislili - i ja sam držala da ste neka krhka frajlica
koja ne podnosi nekoliko čaša vina pa ste se razglagoljali o politici.
A sada, gospodo, dosta je rasprave - zabavljajte naše djevojčice.
- To je i naša najtoplija želja - odgovori Vjeran - i molim
oproštenje što sam skrivio upadicu.
Domaćica se okrenula i pozvala k sebi Nedu.
- Hoćete li moći ponovo plesati ples u slikama?
- Mogu, već mi se noga posve oporavila ...
- Ćula sam od Ninke kakvu ste neuljudnost počinili, osluš
kujući u svom vrtu gospođe Agatu i Sigismundu.
- Da sam uši zatrpala vunom, morala bih čuti kada su tako
glasno iskazivale svoju radost da mladi Keglević neće više dolaziti
u vašu palaču jer u srijedu ide u Bečanec i da će ga oteti Baronesa
Renata.
- Koja će ga oteti, to ne zna danas valjda ni on ... A da ide
u Bežanec, to je prirodno kad ga je Jožica pozvala.
- U srijedu on dolazi Orhidi Malin zato što je bio tamo poz
van onog dana kada su ga Naum i Orhida vodili kroz šumu.
- Tko vam je to rekao?
- Sam Vjeran Keglević, malo prije.
Začudila se, ne sluteći kakvu zaslugu ima u tome Neda, a zatim
odredi:

__ Sada će slijediti vaš ples u slikama, a onda plesovi za sve.

 Mladom će Kegleviću biti vrlo dosadno kad ne pleše.
- Da vas ne bi odviše mučila briga za njegovu dosadu, povest
ga mi starije gospođe na kartanje. A sada pozovite Jadranku
i Tonicu - neka sviraju.
Djevojke su skupile glave, dok im Neda saopćava:
Naša je strategija odlična. U srijedu Vjeran neće s Renatom
u Bežanec, a sada će lijepo s gospođama kartati. Gospođice Zori-slavo, neka gospodin Nikica svakako još
danas pozove Keglevića k vama" za buduću srijedu. Recite da imate neku godišnjicu.
I neće lagati, baš tog dana Zorislava slavi sedamnaesti
rođendan.
- Oh, divno, - Vesele se djevojke.. - Naša urota već ima
uspjeha.
- Sada obnavljamo ples - odluči Neda štriga. - Djeco, uz
mite opet na nišan Vjerana. Gle, kako mu sjaje oči...
POŠTENJE ZA SLAVU
Ispod veže Oršićeve palače izlazi Tamar de Grebenović. Svuda mrak. Gornji grad spava. Kapucinska je
ulica u potpunoj tmini. Nigdje na stupovima ne gore svjetiljke. Zar ih je utrnuo vjetar? Polagano koraca
lijevo, prema sjeveru... Iz tame netko je neprirodno zakašljao. On stane. Zuri pred sobom u noć. Opet
kašalj... Odlučio je. Ide polagano i pjevucka sam sebi napjev iz "Čarobne frule". Polagano ide prema uglu.
Tamna sjena prislonjena uz neku vežu pomakne se, stane pred Grebenovića i šapne:
- Ja sam to, gospodine de Grebenović.
- Vaše visokorođe?
- Kakve imate vijesti? Dugo već čekam ...
- Dugo je trebalo govoriti i raspravljati da on ožedni.
- I napokon ste uspjeli?
- I treću i četvrtu čašu je ispio, želite li izazvat ću još jednu
zdravicu.
- Peta bi čaša sve pokvarila. Neka je samo pripit - ne posve
pijan, što je govorio?
- O bečkoj "mumiji". Svi su bili u neprilici, ja sam rekao da
je to Schwarzenberg. On se stao ispravljati da se radi o pravoj
mumiji.
- Neće mu koristiti. A što radi sada?

- Promatra ples i očito udvara...

- Kad bi mogla svršiti zabava?
- On nikako neće izdržati dok krenu drugi, doskora će osjetiti
moju treću i četvrtu čašu.
-

-
204

...... A JdL

- Upozorite ga na njegovo stanje da nije zgodno u prisutnosti

tolikih djevojaka i nagovorite da krene kući.
- U koliko sati?
- Sto prije, najkasnije iza ponoći, već prema mogućnostima.
- Bude li trajalo dulje, da vas obavijestim?
- Moglo bi se opaziti vaše prečesto izlaženje iz palače. Važno
je da on ide kući bez pratnje ili - s vama. A niste li među djevoj
kama vidjeli Oršićkino kumče, onu koja je svjedočila za drugog
Keglevića?
- Jadranka Marušić? Naravno, i ona je u dvorani.
- Kako se vlada prema Kegleviću?
- Nije s njime ljubazna, ali vašem bi visokorođu dodijalo
da govorim o toj prosjakinji.
- Baš to je važno. Sto je bilo? Sve mi ispričajte.
Saptom ispripovijedi o prizoru između Jadranke i Vjerana, a zatim o izjavi grofice o pomirenju.
- Pomirenje? Poslije toga se ona ponijela prema njemu lju
bazno?
- Nikako. U svakom joj pogledu razabirem da sva gori od
neprijateljstva.
- Znak da se nije s njim izmirila, ali je Oršićka to navijestila
da ublaži neugodni dojam u društvu. Veoma dobro.
- Sto mi je sada činiti, vaše blagorođe?
- Budite neprestano u blizini Keglevića, pratite njegovo sta
nje, ne zaboravite osobito budno paziti kakvo će raspoloženje vla
dati između Oršićke, one djevojke i Keglevića. To je važno. Onda
otpratite njega kući prije drugih. Kad sve to izvršite, zaslužili ste
da se vaše pjesme štampaju u svim vrednijim listovima Beča.
- Do posljednjeg daha bit ću,zahvalan vašem visokorođu na
prevelikoj sreći. I, molim, počastite me novim zadaćama.
- Svakako ću se poslužiti vama. Dakle, ako Keglević pođe s
vama, to bolje, a ako odbije vašu pratnju, ne namećite mu se.
Ako ga pratite kući, oprostite se s njim na ovom mjestu i zaokre-
nite iza ovog ugla na Markov trg. Ako on ide sam ili se nešto do
godi što biste morali javiti, opet fićukajte "Čarobnu frulu" i
dođite na ovaj ugao.
- Na zapovijed! Pokazat ću se dostojan vaše službe.
U mraku barun nestane. Tamar de Grebenović se vrati prema palači.
Barun prijeđe iza ugla Kapucinske ulice prema staroj Kazališnoj ulici. Uz zidine spušta se dolje uz
grmlje. Dva čovjeka stoje pred barunom.
- Napokon, vaše visokorođe. Zabrinuo sam se gdje ste tako
dugo.
- Odlučio sam da danas obavljam sve sam. Imam obavijest o
upravo nevjerojatno važnom prizoru između naše ljepotice, njezine
kume i Keglevića. Pravi skandal! Ovo lijepo djevojče ide sve bliže
206

meni... To znači - k nama. Bit će nam treća u trijuviratu po-danih, Premru, de Grebenović i Jadranka. Već
mi je u šakama to će izvesti ovaj slavohlepni književnik.
Barun stoji s Heinrichom i Jarecom u visokom grmlju između dvije zgrade - bivšeg starog kazališta grofa
Amadea i zgrade Kol-lenbach. Tu je još i veći mrak nego duž Kazališne ulice. Nakon kratke šutnje Larsen
šapne:
Viši interesi monarhije zahtijevaju da ostanem ovdje još
dva-tri tjedna. Po ovoj djevojci sakupio bih za ekselenciju goleme tajne društvene opozicije
Zagrepčana.
U tmini gurka tajnik Jareca u lakat. Barun u mraku ne vidi i proslijedi:
Kad sam iz Beča putovao ovamo, nisam slutio da me čeka
toliko iznenađenje. Na djevojku pada sumnja osvijetljena vjerojatnošću. Oršićka je mora odstraniti iz
kuće i, naravno, ona će ostati bez zakloništa. U takvom času imam u ruci najprirodnije sredstvo da
zadobijem djevojku za naše političke ciljeve. Oršićka neće časiti ni časa da se riješi djevojke koja ima veze
s nama.
- Gdje su te veze? - pita Heinrich.
- To je moja tajna.
- Meni je Hajdićka kazala - šapne Jarec - da će gospo
đica sa zelenomodrim očima dalje učiti pletenje nakita u Beču.
- Ovako prvoklasno važnu činjenicu Jarec prešućuje kao da
mu je ovdje oslabio um! Da sam to znao prije, danas bi mi Ta
mar de Grebenović sve ovo ispitao.
"Zar je poludio? Govori o djevojci kao da ovdje stojimo radi nje, a ne radi Keglevića? Ovo, ipak, već
prekoračuje sve granice. Moj pretpostavljeni gubi pamet za ovom hladnom ljepoticom" - razmišlja
zabrinuti tajnik.
U mraku i tišini, kad ne vide hladno barunovo lice, njegov šapat im otkriva sakrivenu strast koju on zna
po danu prikriti ledenim izražajem lica i govora. Njegovi su pomoćnici zapanjeni što ništa ne kazuje o
Kegleviću, ali govori o djevojci.
- Sva je sreća što nam je de Grebenović donio vijest o skan
dalu. Možda još što potanje sazna, rekao sam mu neka pomno
pazi, prema tomu ću odlučiti...
- Sigurno taj mladi de Grebenović dobro pripravlja zamku?
- pita Jarec.
- Ovo je klasični tip. On ne traži novaca, on prodaje svoje
poštenje za slavu. Sasvim sam zadovoljan. Taj će Keglevića već
zamalo nagovoriti, da ide kući - a onda je lako. Uvijek sam go
vorio: hoćete li pouzdanog tajnika, uzmite samo slavohlepnog
čovjeka. Za slavu prodaju ljudi posljednju nit poštenja.
- Sigurno je već daleko dospio s istragom. Mogu li ja ili
Jarec otići na ugao ulice da pripazimo?
- Ne miješajte se u to. Vaša je dužnost da ste sa žandarima
u civilu u pravom času na svojem mjestu. Idem opet primiti nove
vijesti da odlučim o ostalom.
-
Polagani tihi koraci prolaze preko ulice. Jarec uhvati tajnika za lakat:
- Ne dopustite mu da ostane. Više nemam odvažnosti da
snosim odgovornost.
- Nikad nisam slutio da bi se to moglo dogoditi s njime
koji je sa ženama zapovijedao kao sa žandarima. A opet se nadam:
kad bude imao Keglevića u ruci, to će tako silno djelovati da
mora zaboraviti na djevojku - barem do sutra.
Gore u dvorani ponovo plešu gospođice svoj ples u slikama. Jadranka i Tonica sviraju četveroručno, dok
se jedanaest mladih djevojka, potaknute prvim uspjehom svoje urote, podvostruče-nim ushićenjem
predaju caru tajanstvene zadaće da provedu urotu protiv Renate Schlaum-Linde. Mlada gospoda uživaju u
proljetnoj slici djevojačkih pupoljaka i ne slute zašto su sada zaplesale slikovitije, dražesnije nego prvi
put. Ne slute da su djevojke osvijetljene povjerenjem u svoj uspjeh nad lijepom tuđinkom. Svu mušku
mladež obuzima domaća melodija i ritam kretnji mladih djevojaka što pružaju svu milotu i dragost
domaćeg cvjet-njaka. Još nisu umukli posljednji zvuči glazbe, još nisu plesačice dovršile posljednje vrele
okrete, već je Vjeran počeo klicati živo, s oduševljenjem, a s njime i sva muška mladenačka vojska.
Nakon plesa gospoda zaokruže djevojke i čavrljaju s njima da se odmore za daljnje plesove. Jadranka se i
sada povlači u pozadinu i s Tonicom ode na željezni balkon sa strane dvorišta. Noć je hladovita, a Tonica
ide da potraži ogrtače. Iz dvorane izađe na balkon mladić osvijetljen svjetlom kroz staklena vrata dvorane.
- Vi ste, gospodine Beloševiću, smioni kad dolazite za mnom!
- Danas ste nejasni, nerazumljivi. Zašto ne bih smio s vama
razgovarati u dvorani ili ovdje. Imam vam nešto saopćiti.
- Izvolite, slušam vas.
- Vidio sam što ste učinili mladom Kegleviću i opazio da
je vaša kuma još i sada ljuta na vas. Mislite da će to proći bez
posljedica za vas?
- Poslat će me u Beč, a to će biti dobročinstvo, jer moram
dokraja izučiti zanat.
- Moja majka putuje budući utorak k sestri u Beč i ovla
stila me neka vam to saopćim. Ona zna od Hajdićke vaše osnove
i rado će vas povesti sobom. Majka često spominje prijateljstvo
s vašim roditeljima pa bi vas primila u svojem dvorcu kao vlasti
tu kćer ako bi vas, možda, odlučili poslati u koju drugu kuću.
- Hvala od srca plemenitoj gospođi majci. Budući da je ona
v Zagorju, bila bih predaleko od Hajdićkine radionice. Osim toga,
moram se usavršiti u ovom poslu, pa želim u Beč - što prije.
.208

Sjetno promatraju njegove smeđe oči Jadranku.

1_ Recite, gospođice, zašto ste se onako ponijeli prema Ke-
^ Ljuti me što nije uspjelo da na njegovo mjesto posjed-
nem pustolova.
_- Još imate volje zbijati tako gorke šale?
Nema među gostima nikoga tko ovo ne smatra ozbiljnom
Činjenicom - osim vas i još nekih ukućana.
Ljubomir to nikad neće misliti, a Keglević vas ne može
poznati kao mi. No, eto, dolaze. Samo sam vas htio upozoriti da bi vas moja majka primila kao drugaricu
mojoj sestri...
Moj cilj jest da steknem sposobnost zaraditi kruh svojim
rukama, a ne drugovanjem.
- Vi ćete raditi? Kakva je to sudbina?
Sjajna, ni od koga nisam ovisna. Ali, evo Tonice.
Vas dvije se odviše umarate sviranjem. Ljubomir je malo
prije rekao gospodi da će vas on zamijeniti. Vidite, već se sprema prema glasoviru. Ne biste li plesali?
Ne - odgovori Jadranka. - Visoko društvo bi se skanda
liziralo da me najednom vi ili tko drugi odvedete na ples. Ali,
gledajte, Tamar de Grebenović ulazi u dvoranu.
- Gdje je bio dosele? - čudi se Belošević.
- Nisam ga vidjela kod slikovitog plesa ni drugi put. On
uopće sve gleda s neke velike visine umjetnosti i sve mu dosa
đuje.
- Umišljenost je njegova umjetnost, gospođice Jadranko,
ali se zna svuda uvući u društvo, svuda dominirati - i tamo gdje
ga ne vole. To je posebna vrst ljudi.
- Hajdemo, traže nas, žele plesati - opomene Tonica, ula
zeći ostraga.
Dok su se plesači spremali zaplesati, Vjeran osjeća da su ga zdravice za trenutak umorile i jedva čeka da
bi uhvatio domaćicu nasamu. Napokon dođe do nje i šapne:
- Hoćete li kartati?
- Ja svakako, a vi ostajete ovdje da zabavljate mladež.

- Dakle, izgubio sam vašu milost - zbog gospođice Jadran-

ke? - pita zeprepašten.
- Ne spominjite mi tu upadicu. Oslobađam vas kartanja
zato što vidim da vama više odgovara zabavljati ljepoticu Re-
natu nego kartati s nama starijima.
- Lijepu se sliku rado gleda i na platnu. Drugo je ako mi
danas uskratite obećanu partiju karata, ako uskratite potporu
mojem nesretnom - u prijateljstvu - prevarenom srcu...
- Vi ste veliko dijete. Molim vas, ne zurite u mene kao u
djevojku koja vam je otkazala ljubav - veli ona oštro, pa zovne
k sebi Nedu. Kad se približila, šapne joj:
209

- Čujete li, Nedo, opazila sam kod drugog plesa da ste sve
gledale u Vjerana. To baš nije bilo pristojno.
- Gledale smo u vašu milost, a on je stajao iza vaše stolice.
- Naravno, vi uvijek nađete dobru ispriku!
Onda zovne Nedine drugarice sestre Bubanović pa onda odlučno odredi Vjeranu:
- Evo vam cijelu gardu. Dopuštam vam da razgovarate s
njima dok gospođe i gospoda ne krenu u salon za kartanje.
Ni Vjeran ni djevojke nisu slutile da je time Oršićka htjela kazniti Jožicu zbog nespretnih prigovora što je
pozvala kćeri "ple-bejaca". A možda je htjela i malo oslabiti Vjeranovo divljenje Renatinoj ljepoti.
Vjeran razgovara s djevojačkom četom i zapaža da mu riječi udvaranja teku glatko, živo slavi njihovu
odvažnost i ljepotu o kojoj nije nakanio govoriti. Sve mu biva jasnije da su četiri čaše vina proizvele
učinak koji ga sve više zabrinjava.
Najednom Vjeranu priđe Ljubomir, povede ga podalje od djevojaka i zamoli:
- Još danas bih vas molio za mali razgovor nasamu, o važ
noj stvari.
- Kad god izvolite - odvrati Vjeran.
- Nakon plesa, kad se održava odmor, doći ću po vas. Ili
mi pošaljite lakaja kad ste slobodni.
Približio se Tamar de Grebeuović i odmah polaska Vjeranu:
- Pogledajte, sve ove sjajne djevojačke oči, to su zvijezde
koje blistaju vama...
- Vaš pjesnički Pegaz pravi neprirodne skokove... Sma
njite mu obroke zobi. Svi ljudi ne podnose takve vratolomije.
- Naprotiv, baš to vole, jer su mnogo manje skromni od
vas, ali, kako vidim, promatrate našu domaćicu. Moja pjesma bila
je samo slabi odsjev njena prekrasna bića. Tu su udruženi ljepota,
bajoslovni duh i mladenaštvo uz tako odraslog sina. To je čudo,
zar ne.
Ovo slavljenje njegove majke po mladom čovjeku smatra Ljubomir neukusnim i prekine razgovor:
- Dakle, gospodine Vjerane, do viđenja - kako smo urekli.
Ljubomir se udalji da potraži Mirtu, dok Tamar de Grebe-
nović smatra da je upravo ovaj čas stvoren za njegovu izdaju. Ljubazno se prikloni Vjeranu.
- Ne bih vas htio uvrijediti, ali vaš izgled nekako nije pri
rodan. Oči vam čudno svijetle, nije li vam vino naškodilo?
- Da, skrivile su to zdravice. Kod svoje bake sam možda
dva puta imao prilike popiti četiri čaše vina i uvijek sam stradao.
- To moraju primijetiti dame, a to ne bi služilo u vašu ko
rist. Baš zato što ne podnosite vino, pomaže jedino da neopaženo
izmaknete kući, jer se već i ljuljate.

2zx, uistinu? Prvi puta sam u velikom društvu, pa da se

sramotim. Ne bih htio pokazati kako sam nenavikao zdravica-
ii Svemu se da doskočiti. Kod kuće zamočite glavu u ledenu vodu, onda udahnite kakav oštri miris, to će
izbrisati svaki učinak vina - pa se možete vratiti. Do kuće vam je vrlo blizu - dakle, lako možete doći
natrag.
Imate pravo. Mogu se vratiti. To je zbilja vrlo blizu, neće
ni opaziti da sam otišao.
Pratit ću vas - ako dopustite.
Veoma ste ljubazni ali nije mi potrebna pratnja. Još mi
nije tako zlo. No, prije bih rekao mladom domaćinu Ljubomiru neka zna da sam otišao i da ću se vratiti.
Evo, on pleše. Dok ga dočekate, dotle se možete kod kuće
osvježiti i već biti na povratku.
- Da, ali što će domaćica? Urekli smo kartanje?
- Idem s vama do garderobe, a onda ću joj kazati, da ste
otišli kući da uzmete novaca za karte, jer da ste zaboravili poni
jeti. Zar ne?
- Veoma ste dosjetljivi. Pođimo.
Tamarove riječi djelovale su na njega sugestivno i sada se osjećao tako omamljen da se upravo želio
osloboditi ovog stanja pa slijedi lukavog špijuna kao spasitelja. S njim ide kroz salon, a odanle uđu
nezapaženi u predvorje.
Na vratima garderobe stigne ih lakaj i javi Vjeranu:
- Zove vas njezina presvijetlost.
U neprilici Vjeran gleda de Grebenovića, i ovaj već sprema odgovor, kad Oršićka iziđe kao po nekom
čudesnom instinktu. Boji se da se Vjeran sprema s Grebenovićem na kakvu političku raspravu, a ne želi je
pa izazovno naređuje Tamaru:
- Pjesniče, vratite se, a raspravljanje s Vjeranom nastavite
sutra. Osvojili smo ga za svoju partiju karata. Dakle, Vjerane,
slijedite gardu starih.
Obojica šute. Tamar osjeća da bi počinio tešku pogrešku kad bi pred svjedocima nagovarao Vjerana neka
ide kući. A to mu i ne bi koristilo, jer Oršićki se ne može protusloviti. Vinom omamljeni Keglević slijedi
zapovijed domaćice i smjesta okrene natrag, nastojeći da što bolje sakrije svoje neugodno stanje.
- Idite na ples. Čekaju vas živi djevojački stihovi - naglasi
domaćica Tamaru.
- Slijedim želje vaše presvijetlosti s oduševljenjem - i po
kloni se, a u duši kune što mu je razbila tako divnu priliku. Na
posljetku još ima vremena do pola noći. "Pošto svatko može pro
matrati kartašku igru, Vjerana ću držati na oku, a kad su kartaši
svim svojim sjetilima u igri, još ću lakše Keglevića maknuti iz
Palače na ulicu" - misli Tamar de Grebenović.
14*

HAZARDNA IGRA
lijevo od velike dvorane je salon za primanje. Odavle se ulazi u svečanu blagovaonicu, nadesno s južne
strane redaju se četiri salona, sve do ugla palače. U posljednjem rasvjetljuju sobu tri lustera. Ispod
svakog pojedinog po jedan okrugli stol. Sva su mjesta već zauzela gospoda i gospođe i sa strašću prebiru
karte, s kojih se kotrlja srebrni novac. Sa zvukom srebra pada po koja riječ - izrečena mirno ili šaljivo, ili
nasmijano, ali podjednako razotkriva pritajivanu uzbuđenost. Uz treći stol sjedi domaćica, a njezini su
igrači: Vraniczany-Dobrinović, Erd5dy, Kušlan i Ke-glević. Osim Kušlana nitko nije osobito obuzet igrom.
Vjeran je plah i šuti, bojeći se da bi mogli opaziti kako su ga zdravice svladale. Boji se da ga Oršićka
ponovo ne nazove "krhkom fraj-licom" koja ne podnosi nekoliko čaša vina. Gospođa Vraniczany-
Dobrinović razmišlja kako bi izvršila želju Jožice i nešto saznala o dojmu što ga je Renata ostavila na
Vjerana, a Zinu Erdodv muči pitanje kada će Ljubomir zaprositi njezinu kćer Mirtu. I domaćica je očito
zaokupljena nekim mislima i često upravlja poglede prema vratima.
- Hoćemo li radije hazardnu igru? - pita Kušlan. - To
će vas više zanimati.
- Pošto živimo ponovo u srednjem vijeku - podrugljivo
naglašava Oršićka - valja hazardirati. Što više se izgubi i s ve
ćom hladnokrvnošću, to je otmjenije. Gubiti valja herojskom
drskošću, to je za sve hazardere najvažnije. Jeste li čuli, Vjerane?
- Jesam. Pokušat ću jednom i ja hazardirati.
Gospođa Vraniczany-Dobrinović uzme miješati karte i gleda Vjerana:
- Da vidimo koliko vas ljubi vaša odabranica.
- Nikako. Ona još ne postoji.
- Znak da nemate odvažnosti - i polagano dijeli karte da
produlji razgovor. - A znate li, mladiću, da je kuća bez žene
proljeće bez cvijeća?
- Pokorno čekam dok procvate.
- Muškarcima nije nikad bilo na štetu, ako su dulje priče
kali - veli Kušlan
- Počinjete omalovažavati žene. Dobro. Udaram vas za kaz
nu na otvorenom polju. - I Oršićka izbaci kartu. Barun položi
svoju. Nakon njega Vjeran.
- Loše igrate, mladiću. - zaklima Kušlan glavom - vrlo
loše, izgubit ćete ako bolje ne promislite...
- Sigurno bi on volio uzdisati uz nju nego ovdje promišljati
- upadne Dobrinovićka.
- Htjela sam ga ostaviti u dvorani, a on je molio da. ga
uzmemo na kartanje - objasni domaćica.
212

Najveća mi je sreća što smijem sjediti za ovim stolom

iskreno će Vjeran i obara oči da prikrije kako je pri vinu. """ Nastavili su šuteći.
Iz salona tiho i polagano ulazi Jožica u pratnji de Grebeno-vica Domaćica joj pogledom ponudi mjesto,
dok je Tamar stao iza Oršićke i odanle promatra igru, a zapravo Vjerana i smišlja zamku kako će ga
najjednostavnije izvesti na ulicu.
U salonu za kartanje sve je udubljeno u igru. Lakaji su već dva puta natočili gospodi po čašu vina. I sama
je domaćica ponudila Vjeranu čašu, a to ne smije odbiti. Tamar u sebi konstatira: "Svaka je kap vina voda
na moj mlin."
" vi ste opet izgubili - reče Kušlan Vjeranu. - Primite
moje sažaljenje.
On se samo smiješi. Domaćica, kao da ga želi utješiti, pripovijeda:
- Kad je engleski državnik Fox izgubio cijeli imetak na kar
tama - suigrači su ga žalili. A on im je rekao: "Ne, gospodo, vi
imate razloga da mi čestitate, jer ja već znam da sam izgubio sve,
a vi još ne znate, kakva vas čeka sudbina".
Vjeran je pobijeđen ispao iz igre. Najednom da znak lakaju i nešto mu tiho šapne. Ovaj se odmah udalji.
Tamar nije mogao ćuti što mu je rekao, ali nestrpljivo čeka da se sluga vrati da vidi kamo ga je Vjeran
slao.
Još igra nije dovršila, a Ljubomir uđe. Iza njega lakaj. Očito ga je pozvao Vjeran. Zašto? Da mu uzajmi
novaca jer je izgubio? - pita se Tamar i promatra što će biti. Majka navijesti Ljubo-miru:
- Vjeran igra ludo i nepromišljeno.
- Hoćemo li nastaviti? - pitaju gospođe.
- Mi smo pripravne - veli domaćica - ali evo, nose nam
okrepe za daljnji put.
- Dopusti mi, majko, da s Vjeranom porazgovorim nekoliko
riječi - zamoU Ljubomir.
- Slobodno, ali žurite se. I on mora nešto jesti.
Lakaji polože pladnjeve s paštetom, šunkom, hladnim fazanima, slatkišima i vinom na četverouglasti stol.
Keglević je s Ljubomirom otišao u drugi salon. Tu ga zaustavi i šapće mu nekako nesiguran:
- Izjavili ste želju još večeras razgovarati sa mnom.
- Htio bih s vama otvoreno, prijateljski raščistiti nemili
događaj s Jadrankom i vašim progoniteljima. Možda, odmah.
- Gospodine Ljubomire, pogledajte mi u oči. Jedva sam to
skrivao pred gospođama, stidim se priznati - ne podnosim ne
koliko čaša vina. Zdravice nisam dosta hrabro podnio, a ovdje
kod karata nisam smio odbiti ponuđenu čašu - osjećam se ne
sposoban za svaki razgovor.
- Razumijem vas. Razgovarat ćemo sutra ...
213

- Osim toga, imam veliku molbu. Svakako moram kući.

Prava je sramota: prvi put u društvu, a moja glava kao bure
kad pisti mošt. Najbolje je ako nestanem. Molim, pomozite mi
da me ne vide vaši gosti.
- Ako želite nestati neviđeno, dođite brzo, dok nas nitko
nije zatekao. Evo, ovuda.
Ljubomir otvori nevidljiva tapetama sakrivena vrata, koja s,e odmah za obojicom zatvore.
U salonu za kartanje oslobodio se Tamar de Grebenović pričanja Kušlana i, vidjevši da Jožica zajedno s
kartašima jede paštetu, izmakne u salon kamo su pošli Ljubomir i Vjeran. Ali ovdje nema nikoga...
Misleći da su obojica otišli u veliku dvoranu, požuri onamo, ogledava se na sve strane, traži, ispitkuje.
Uzalud. Nema nijednog od njih. Tada mu dođe u susret Nikica Halper s kojim je često vidio ove večeri
Vjerana i saopći mu:
- Tražim Keglevića i Oršića.
- Keglević odavna karta, a Ljubomir je plesao. No, evo,
baš ulazi.
Tamar pogleda prema dvorišnom velikom balkonu s kojega dolazi Ljubomir. Pošli su mu obojica u susret:
- Htio bih pozvati gospodina Keglevića sa mnom kartati
- veli Tamar. - Nekako me spopala želja ...
- Onda morate pričekati. Keglević odlazi kući.
- Radi onog sukoba s .gospođicom Jadrankom? - pita, to
bože, iznenađeno Tamar, a misli mu kliču: "Gotov je".
- Nesporazum između Jadranke i Keglevića je izglađen,
ali na kartama je naš gost bio nesretniji i neće uzajmiti od mene
novaca jer da bi mu to donijelo još više loših karata pa želi kući
po novac.
- Tko će ga pratiti? - pita Tamar.
- Neće pratnju. I čemu? No, oprostite, gospodo, zove me
dužnost domaćina. - I Ljubomir krene prema skupini djevojaka.
- Ja opet idem kartašima - naglasi Tamar i ostavi Nikicu
pa ide u salon, ali odavde izlazi u malo predvorje i neviđen po
žuri niz stube. Dolje nađe vratara.
- Boli me glava. Idem na zrak - i sam otvara vežu i nađe
se na ulici.
Tamar časkom stoji, sluša. Ne čuje nikakve korake. Dakle, nije zakasnio. Vjeran još nije izašao. Sigurno je
sada u garderobi gdje uzima klobuk i pelerinu.
U tmini se čuje fičuk iz "Čarobne frule". Na uglu ulice stane. Pred njime stoji tamna barunova pojava i
šaptom ga zaustavlja:
- Sto nosite, mladiću?
- Keglević će ovog časa kući. Sprema se u garderobi.
- Sam ili u pratnji?
214

__ Sasvim sam, ide po novac, jer je izgubio na kartama, ali

ie kod kartanja i Oršićka dala petu čašu.
___ A Jadranka? Jesu li, uistinu, izmireni?
. Jednom joj je pri glasoviru okretao note, ali iz nje je
strujala mržnja i prezir. Oršićka se ljuti na nju, ali to skriva. Morao bih se vratiti gore da ne bude
sumnjivo.
Brzo ide Tamar prema Markovu trgu. Barun je već nestao prema staroj kazališnoj zgradi.
U mraku što su ga sami izazvali, pogasivši sve ulične svjetiljke, čekaju Jarec i Heinrich.
Pozor! Dolazi, ali sam - šapne im barun.
. Sve je pripravno - uzvraća Jarec i požuri na drugu stra
nu k zidu. Tu nekome u tmini tiho naređuje: "Kad budete čuli
da ja u mraku izrečem: Gospodine, nešto ste izgubili pred palačom
Oršić - smjesta nečujno dođite dvojica k meni, a vas dvojica
znate što vam je raditi."
- Vaše visokorođe, ne usuđujem se preslušavati Keglevića
- šapće Heinrich.
- Učinit ću to ja, nemajte brige - do zore imat ću u ruka
ma njegovo blago da obdarim monarhiju.
I već mu se čini kao posve sigurno da mu Keglević dolazi po mraku u sigurnu zamku. Svi su mu živci
povezani s golemim bogatstvom kojim će steći unosnu i časnu carevu sklonost.
čeka barun odviše dugo, mladić još ne dolazi, a ni Tamar ne nosi ponovo vijesti. U predugom čekanju, u
tami i tišini, barunove misli skreću k Jadranki. Nastavlja razglabati vijesti što mu ih je donio Tamar de
Grebenović i rezonira u sebi: "Keglević je djevojci okretao kod glasovira note, to ipak znači pomirenje.
Izbrisali su, dakle, sjenu da je ona u vezi sa mnom. Sumnja se mora obnoviti. Sumnja je uže oko
djevojačkog lijepog vrata, treba ga samo povući i njezino tijelo leži mi na grudima.
Neka misle moji ljudi da mi ova sumnja treba za državne interese. Jest, ova je sumnja jedini put po kojem
će ona u moj naručaj ... Čeka te plamen, zapaljen po tvojoj mirisavoj nevinoj mladosti, crnokosa,
modrooka ljepotice. Zašto ima takve strastvene zelenomodre oči kad je njezina kosa crna kao u ciganke,
divlje, vatrene? Kakav zagrljaj! Jedina žena koja me drži tako dugo u plamenu. Ostat ću uz nju dok se
plamen ne ugasi."
U tmini razabire Heinrich da barun žestokom kretnjom odbacuje s glave kapucu kojom se zaogrnuo da ga
nitko ne prepozna ako slučajno otkuda padne na nj svjetlo kakvog fenjera. I on baruna opomene neka
pridrži na glavi zaklon.
- Gorim, vrela je noć. U tmini, tko će mi zagledati u lice?
i zbaci kapucu preko ramena.
"I sama pomisao na njezin zagrljaj diže me na lomaču."
- Dugo ne dolazi - primijeti tajnik tiho, ali ne dobije od
govora. Njegov se pretpostavljeni utaplja u predodžbi kako mu
se ruke ovijaju oko Jadrankine mladosti.
215

- Koraci! Iz Kapucinske ulice netko dolazi! - upozori sada

barun potpuno priseban? čuje korake, sve glasnije skreću iza
ugla k njemu. U crnom mraku barun ne vidi onoga koji dolazi,
ali odjek koraka objavljuje da kreću ravno prema vratima kuće
Kollenbach. Iza njega netko potrči, ravno za njim, i glasno go
vori:
- Gospodine, nešto ste izgubili pred palačom Oršić.
- Izgubio. Što? - pita u mraku muški glas, a za njegovom
ispruženom desnicom posegnu nekoliko gvozdenih dlanova, kli
ješta mu stišću ljevicu i desnicu.
- Stegnite čvrsto usta! - određuje barunov glas.
- A - a - glas se prekine, šutnja. U mraku divlje nate
zanje ... Kao da se životinje rvu ... Jarecu se pričini - odronio
se zid kuće i pao na njih, prigušit će ih pod sobom, zdrobiti.
- Nosite ga. No - što je? - hukne barunov šapat nad nji
ma. - Jarec - čujete li? U kočiju.
Teški teret pada mu na grudi. Nešto ih odbaci daleko od sebe. Tresnuli su o zemlju. Zazvečalo im u
glavama. Larsenu se čini: neki ljudi padoše na njih s krova.
Ne vidi, samo čuje tresak, onda mučno stenjanje i krik njemačkih redarstvenika.
- Pomoć, pomoć!
Larsen zapovijeda poluglasno u mraku.
- Što je? Gdje ste? Nosite ga!
Netko ga zgrabi oko struka i digne. Još prije nego bi dahnuo, osjeti da leži na nečijoj ruci koja mu
podupire krsta - s jedne strane visi mu dolje glava, s druge noge. Nešto ili netko ga je ponio - on leti -
leti...
- U pomoć! - dahne prestravljeni barun.
Tada se ono što ga nosi zaustavilo. Tijelo mu se u visini okreće ... okreće ... vrti... glava visi... noge u
zraku klepeću ... U krstima stišću ga kliješta, vrti se ... vrti...
- Jao. Pomoć! Jarec!
Svejedno, vrti se - vrti bez svijesti.
Sluh mu razabire povike, strku ljudi, grohotan smijeh... Strava ga obuzima... Što se događa s njime: Kamo
je to zapao, što ga to okreće, kao da je mlinsko kolo? Svjetlost ga obaspe.
- Pomozite ljudi! - viče on.
Dva se fenjera digoše prema njemu. Sitne zrake svjetla u mraku razotkrivaju gorostasnu mušku pojavu.
Na njegovim rukama, uzdignutim uvis, položen leži visokorođeni - gornje tijelo i glava vise s jedne strane,
noge s druge. Onaj što drži baruna u visini podupro ga je u krstima i vrti se s njime kao pelivan u cirkusu.
Ljudi se previjaju od smijeha i povikuju:
- Bedasti Augustin u zraku - čovječji klopotac za vino
grade!
- što je, gospodine? - pita lakaj s fenjerom.
216

Kazna skitalici koja mi je htjela opipnuti džepove - od-

ovara gorostasni muškarac. Ljudi se okupljaju i praskaju od
smijeha.
Barun ne razumije što govore, ali osjeća da ga dotiče sramotni smijeh muškaraca oko sebe i žena što su
provirile kroz prozore kuća. Znoj ga oblijeva, krv mu navali u glavu i zovne:
Žandari. Gdje ste? Žandari!
Odnijet ću te, skitnice, ovako ravno na županijski sud, tamo
<5eš naći žandara koliko ti treba.
Plemeniti gospodine Halperu, čuo sam buku i odmah
izašao iz kuće - oslovi ga mladi lakaj s fenjerom.
- To si ti, Videk? Ha - ha - gledaj!
- Nekakvi civilisti trče k vama, gospodine. Preodjeveni su
žandari!
- Tko se usudi zaustaviti vrtuljak, skrivit će da taj čovjek
padne na zemlju i skrha vrat - viče divovski Nikica, okrećući
baruna.
- Halper je napravio svoj znameniti vrtuljak! - Smiju se
ljudi, Jarec i Heinrich razabira u kakvu je opasnost zapao nji
hov prepostavljeni. Ali, pokušaju li oteti njegovo tijelo što se
vrti u zraku na Halperovim gvozdenim rukama - što će tek biti
onda?
U svjetlu zapaljenog fenjera Jarec prepozna Halpera i stade
moliti:
- Gospodine doktore, molim vas, vi ste u zabludi, to nije
taj koji vas je htio okrasti.
- Oho, čujem poznati glas! Tko ste? - pita Nikica, još uvi
jek vrteći svoju prestravljenu žrtvu.

- Znanac iz Podsuseda. Liječnik kao i vi.

- Je li to moguće? Vi zagovarate skitnicu?
- Vi ste u mraku nevinoga pograbili na svoje strahovite
ruke.
- U tami sam pograbio onoga koji je određivao da mi zatr
paju usta i vežu ruke i noge...
- Ne vama, već nekom krijumčaru zlata kojega je ovaj go
spodin hvatao. U tami se nije moglo vidjeti, jer je, očito, krijum
čar pogasio svjetiljke. Molim vas, prestanite ga vrtjeti, izgubit
će svijest. Dajem vam riječ, istinu rekoh. Nesreća je htjela da
vam je pao u ruke gospodin, a ne skitnica.
- Kad mi kolega daje riječ, onda je istina ...
I prestane vrtjeti baruna i postavi ga na noge kao da je dječačić. Okupljeni hihoću. Barun glavinja. Jarec i
Heinrich priskoče. Nikica ga pridrži čvrsto i reče:
- Daj, Videk, svjetla - i uzme fenjer od sluge.
- Ne, ne, ne treba svjetla - brani Heinrich.
- Moram vidjeti koga sam tako nemilosrdno kaznio!
217
Halper osvijetli otmjenu crnu njegovanu bradu, lijepe crte lica, crne oči u kojima se zrcali strava. Ni kapi
krvi u gordom licu.
- Oprostite, gospodine. - galantno će Halper. - U mraku
ste mi 4ošli pod ruku, morao sam vas držati za lopova koji mi
je posegnuo u džepove.
Larsen ne progovori ni riječi, a Jarec i tajnik uzmu ga pod ruku. On sam nastoji steći snage i ostati u
nekom dostojanstvu.
- Ha - ha - ha! - smiju se ljudi na ulici i na prozorima.
Smijeh zaprepaštava baruna više od svega. Okrene lice od
svjetla, Heinrich mu povuče kapucu koju je dolje u mraku odbacio, a Halper zapita Jareca:
- Velite da je ovaj gospodin tražio krijumčara?
- Zamoljen sam da budem tumač, govorim hrvatski, no mo
lim vas tu se sve više okupljaju gledaoci.
- To su iz Oršićeve palače - tamo je zabava - veli Nikica.
- Moji će se drugovi imati opet čemu smijati.
Smjesta Larsen povuče tajnika i Jareca i nešto im tiho naloži. Oni su pošli prema Halperu i zamolili neka
ostave ljude i dođe s njima. Malo dalje zaustavila se sva trojica. Jarec upita Nikicu:
- Vi stanujete u Kazališnoj ulici?
- Ne, mene su pozvali iz Oršićeve palače kao liječnika, a
kad tamo, neki me skitnica napao.
- Čujte, gospodine kolega, moj znanac kojega ste zamijenili
s napadačem ugledna je osoba, pa znate ...
- Po pravici, gospodine, imam se pravo braniti. Drugi bi
napadača bio pretukao, ali ja kraj svoje snage uvijek bih mogao
udariti previše jako pa zato svakoga tko me napadne dignem u
zrak i zavrtim da ga prođe volja doći mi u blizinu. Dakle, to je
bilo manie opasno nego da sam se branio šakama.

- Istina je, ali krivo ste shvatili. Ne prijetim, radi se o ne

čem drugome. Budući da je taj gospodin visoka osoba, on vam
po meni šalje poruku: vi ste mu vidjeli lice pa vas moli: ne ka
zuj te nikome kako izgleda i tko je, a on to uzvraća time da o toj
stvari kao službena osoba neće podnositi nikakvu prijavu.
- Ako se radi o pogodbi da kupi moju šutnju, onda ću ja
sam podnijeti redarstvu prijavu što je bilo.

- Ali čekajte, gospodine, ne radi se tu ni o čemu drugome

nego o smiješnoj situaciji u koju bi taj gospodin dospio kad bi
jedna ljepotica čula da je osramoćen. Njemu je do stanovite dje
vojke.
- Pa tako vi recite, čovjek ima ljubav. Vidio ga - i ne
vidio.
- Ako ga sastanete, učinit ćete kao da ga ne poznate?
- Naravno. Napokon, i ne znam tko je, ali ne mogu sprije
čiti da se ova stvar ne pripovijeda po gradu. Mnogi su vidjeli.
218

jasno, ne možete, samo ne recite nikome kako on izgleda.

T je važno, jer bi po opisu "ona" sigurno znala da je on, a to
bi°mu bilo neugodno...
__ Razumijem. Kad čovjek ima ljubav, volio bi propasti u j:u nego da obožavana sazna tako smiješnu
pustolovinu. Hal-
z ov vrtuljak je poznata Šala u cijeloj zagrebačkoj i zagorskoj
okolini-
Bilo je, uistinu, do ludosti smiješno gledati, ali je mogao
i pasti iz vaših ruku na zemlju?
Vježbao sam se u toj vragoliji dok sam bio u Grazu na
medicini, a sada uvježbavam i dalje. No, što je bilo s vašim luđakom? Jeste li ga našli?
Oteli su ga njegovi oficirski rođaci i nestao je. Poslije
sam ovdje u gradu vidio ponešto slična mladića. No, kako sam se odrekao dužnosti da ga dalje pratim ili
lovim, vraćam se opet u svoju ludnicu.
- Sretno pošli! Meni je otići k mojem bolesniku, pa opet
na zabavu.
- Oprostili se. Onda sva trojica odoše prema hotelu "K caru
austrijanskom".
Nikica Halper se vraća. Ljudi na ulici još raspravljaju. S njima je Videk. Spazivši da se Halper vraća,
zaustavi ga:
- Nije stigao? Vama mogu kazati istinu: majka i ja čeka
mo gospodina, a kad smo čuli buku koja je nastala vani, otvori-
smo vrata i tako sam našao vas. No, onoga ste stranca dobro za-
vrtjeli, vaša milosti. Sutra će se cijeli Zagreb smijati. Znam tko
je. I neka mu je. E, neka!...
Nikici nije tako veselo u duši, ali Videku ne kazuje ništa, već ga zovne:
- Idem k tvojoj kući. Možda se gospodin već vratio dok si
bio ovdje.
Ne sluteći da bi njegovu gospodaru prijetilo kakvo zlo, Videk se s Halperom vraća u dvorac Kazališne
ulice. Matilda im reče da Vjeran još uvijek nije stigao. To Nikicu zabrine. Videk to opazi i zapita što ga
zabrinjava.
- Iz palače Oršić je otišao kući, a ovdje ga nema. To mi je čudno.
- Možda se htio malo prošetati prije nego dođe kući?
- Da, lako je moguće - prihvati Nikica, - Idem pogledati,
a ti ostani kod kuće. Doći ću opet, jer želim još danas razgova
rati s njim.
Pun brige otišao je u mrak. činilo mu se da se Vjeran nekako neobično zarumenio nakon rasprave s
Tamarom. Ili od one dvije zdravice?
Bilo kako, on je nekud otišao, ali zašto je kazao Ljubomiru da ide po novac i da se odmah vraća. Ako je
zbilja otišao samo
219

malo na šetnju na Južnu promenadu, onda se morao baš sukobiti s ovim prokletim progoniteljima. I
pohiti duž tamne Kapucinske ulice da bi što prije stigao na šetalište. Iza njega je ostala velika skupina
ljudi. Dolaze novi, nose fenjere i pitaju što se zbilo, a očevici uživaju da svakome ponovo pripovijedaju o
onom što se zbilo. Iz županijske je zgrade došao i noćni čuvar, a s njime i ključar zatvora Andraš
Fabijančić.
- Što to radite, Andrašu, u noći na županijskoj zgradi? Valj
da ponoći ne vode ljude u zatvor?
- Muči! - uzvikne Andraš. - Nalog je nalog. Moram čekati.
Koga? Vrag bi znao! I Merlić čeka, i žandari čekaju, i tri kočije,
kao da će biti sprovod ili svadba... Prokleti bili! Ali idemo dolje
čekati.
- I tek što je skupina ljudi ostala u tami, začuje se krik.
Andraš i njegov kum iz Opatovine Cenek bježe, premda ne znaju
zašto. U Kapucinskoj ulici nađoše otvorenu vežu. U njoj je svjetlo.
Tek sada opaze da su u Oršićkinoj palači. Vratar se bori s ne
koliko ljudi koji su prije njih potrčali u rasvijetljenu i napola
otvorenu vežu:
- Idite! Kako se usuđujete ovamo?
- Jao! Bijeli fratar je prošao ulicom ...
- Onda ne možeš nikome zabraniti ulaz u kuću.
Visoki, jaki vratar prestao je tjerati noćne posjetnike, i sam malo uplašen.
- Gdje ste ga vidjeli?
- Iz Kazališne je ulice preletio u Kapucinsku.
Nehotice se vratar lati kvake i pritvori vrata, a sam se nasloni na vratnice.
- Može on i kroz bravu - primijeti Andraš Fabijančić.
- A zar on dolazi i u Gornji grad?
- Ne boji se on županijskog rešta - odgovori neki odvaž-
niji šaljivdžija. - Prije godinu dana šetao je svake noći po Južnoj
promenadi. Ravno u ponoć vidjeli su ga iz tornja Lotrščak na
Dvercima, a bogme i tamo iz palače Kollenbach. Kažu - samo
lebdi nad zemljom. Bijela mu haljina ima neku svjetlost. Nakon
godinu dana je nestalo bijelog fratra. Sada opet dolazi.
- Dolazi kad god se nešto ljuti na Zagreb.
- Nije istina. Dolazi kad se ima nešto veliko dogoditi -
uvjerava Andraš. - Tako veli gospa na Opatovind.
Dok su oni u razgovoru, vraća se orijaški Nikica. Pogleda ljude i začudi se, a oni mu pričaju da su vidjeli
bijelog fratra. Purgar Cenek još dodaje:
- Bijeli se fratar pojavljuje kad se na Zagreb ljuti.
- Nije tako - upada Andraš. - Pojavljuje se kad se ima u
Zagrebu dogoditi nešto veliko. *
- To vam se, ljudi, samo pričinilo da ste vidjeli nekakvu bi
jelu spodobu. Nema duhova! - tumači Nikica.
220

__ vidjeli smo ga zdravim očima i trijeznom glavom. - •erava Halpera Cenek. - Pošao je kao da leti,
zaokrenuo u Ka-nucinsku ulicu i nestao.
- Ako se ja s njim jednom sastanem, onda ću vjerovati -
veli Nikica. ,
_ Ni duh se ne bi usudio s vama susresti, gospodine - tvrdi Andraš. Nikica se nasmije i požuri u prvi kat.
Oršićka je već napustila salon za kartanje da po dužnosti pogleda goste. Sad je mladež prestala plesati i
veselo se okupila oko domaćice. Nikoga tako ne vole kao nju, jer se srdačno brine za njihovu zabavu.
Malo je vremena s njima čavrljala, a zatim se
oprašta:
- Sada idem opet k mojim kartašima. Ako tko od vas nešto
želi, neka mi kaže.
Približi se Jadranka: - Smijem li vas zamoliti, kumo, nekoliko riječi nasamu?
- Sto je? - pita ona i pođe s njom, ne gledajući joj u lice.
- Gospodin Belošević mi je rekao da njegova gospođa maj
ka putuje u utorak u Beč. Izvoljeli ste mi prigodom mojeg dolaska
kazati: čim netko putuje, moći ću se pridružiti. Morala bih mu
još danas saopćiti vašu odredbu da može vijest sutra u zoru od
nijeti svojoj majci.
- Da, obećala sam ti - veli grofica i pogleda prema skupini
mlade gospode. Zovne Beloševića. Kad je prišao, reče mu neka
isporuči molbu majci da uzme Jadranku sa sobom u Beč.
- Sada - okrene se prema mladeži - izvolite svi u blago
vaonicu. Valja se malo okrijepiti hladnim zalogajem.
Uto se približi stasiti odvjetnik Kučetić.
- Presvjetla, danas smo mi ovdje u dvorani malo uživali va
še prisutnosti.
- Mi stariji nalazimo užitak u kartama, a u plesu uživate
vi - mladi.
To nasmije gospodu. Svima je poznato da je Kučetić jednakih godina s njome, no Oršićka upozori
Kučetića:
- Evo Renate u društvu obožavatelja, prepuštam vas njoj
- i ona ga ostavi pa krene u salon.
Jadranka, Štef Belošević i Tonica su ostali zajedno.
- Kako sam sretna! - usklikne tiho Jadranka. - Upravo
se radujem opet otići svojem zanatu.
- Sada se veseliš - primijeti Tonica - a nisi mogla izdržati
u Beču da ne putuješ kući.
- Čeznula sam da vidim Zagreb.

- Ili nekoga u Zagrebu? - pita Stef Belošević.

- Samo i jedino Zagreb sam željela vidjeti. Sada sam se
toga naužila i opet idem rado na posao.
.221

K njima se približi cijela četa mladih: Ljubomir, Mirta, Oliva, Orhida i Zorislava. Djevojke svaka sa svojim
plesačem. Zorislava primijeti:
- Hvala bogu, gospođica je Jadranka vesela. Očito vas više
ne boli glava?
- Veseli se zato što u utorak putuje s mojom majkom u
Beč - objašnjava Belošević.
Zapanjeno zirne Ljubomir u Jadranku. Gospođice se usplahire, a Neda klikne:
- Pa to je nemoguće. U srijedu pjevate kod Orhide. Tko će
s Tonicom svirati? To ne može biti, gospođice Jadranko.
- Mora, gospođice Nedo. To traži moj zanat.
- U salonu govorite o zanatu? - čudi se Mirta.
- I ponosim se što ću time osigurati svoju budućnost.
- O - o! - čudi se Mirta. - Djevojke su dosele svoju
budućnost uvijek osigurale udajom!
- Ali samo one s mirazom ...
Uzbuđeni Ljubomir pogleda mladu gospodu i veli:
- Pazi, Jadranko, što si sada rekla, to bi značilo da muš
karci hvataju u brak samo miraz. To ne stoji. Vidiš, svi se moji
drugovi protive tvojem mnjenju.
- Svi će uzeti djevojke - bez miraza? - pita Jadranka,
gledajući gospodu.
- Ako budu ljubili djevojku bez miraza, uzet će je - odluč
no naglasi Ljubomir.
- Tako je! - živo prionu svi uz Ljubomira, a Jadranka se
nasmiješi:
- Onda bih se opet morala kajati jer sam svima nanijela
nepravdu ... No, vidim, ne preostaje mi drugo nego za pomirenje
ponuditi vam za ples dražesnu gavotu. Idemo, Tonice, zasvirati i
svi će biti zadovoljni.
- Nećete nam izbjeći - upada u riječ Oliva. - Mi vas,
Jadranko, u srijedu trebamo.
- Moj put je kuma već odredila i morate se strpjeti dok
se vratim.
- Kada će to biti? - pita Belošević.
- U jesen. Dakle, na berbu, eto me opet.
Ljubomir se ne može uzdržati da ne progovori i upita nesigurnim glasom:
- A kada je odlučeno tvoje putovanje?
- Onoga dana i časa kad sam se vratila iz Beča, a danas je
moja kuma prihvatila izvrsnu prigodu da putujem s gospođom
Belošević. Idemo, gospodin Tamar de Grebenović želi plesati...
- Od svega srca - klikne on, pojavivši se opet u društvu,
pun brige i neizvjesnosti o događajima na ulici.
Vijest o Jadrankinu putovanju zaprepastila je Ljubomira. Uvjeren je: majka je odlučila poslati djevojku u
Beč, samo zbog. njezina vladanja prema Kegleviću. Muči ga to više što ne može
.222

<M priliku da još danas razgovara s Jadrankom pa ide od jedne

H>voike do druge, vodi ih na ples, samo da ne mora ni s jednom
dviše razgovarati. Tako je ožalošćen da ih ne bi znao zabavljati.
° Tamar de Grebenović zaplesao je samo s Renatom, a zatim
o uz glasovir i glasoviračicama okretao stranice da bi mogao
razgovarati s Jadrankom. No, ona otklanja njegovu uslugu:
Hvala. Ovo sviramo napamet.
Vi ste i srcem i duhom u Beču - veli joj on - a ne
mislite na to koga će sve vaš odlazak zaviti u crno.
Slaba pošalica za tako duhovitu ličnost - odgovori Jad
ranka, svirajući dalje.
Vi, dakle, ne slutite da ovdje netko uzdiše za vama?
Ako takvog pronađete, javite mi poštom u Beč.
Možda to neće biti potrebno?
- Niste dobro okrenuli stranicu. Slabo čitate note - ukori
ga Jadranka, umjesto da mu odgovori na pitanje.
- "Lukava je" - misli Tamar - "ne odaje se, ali ona je za
moj posao kod Larsena prava poslastica."
"što joj taj Grebenović stalno šapće? - pita se Ljubomir dok pleše - a ona je vesela i bolje izgleda nego u
početku večeri... Zar, uistinu, rado odlazi, što leži u toj preponosnoj, zagonetnoj duši?"
U dvoranu ulazi Nikica i pogleda za mladim domaćinom. Kad je ovaj poveo na mjesto plesačicu i krenuo
potražiti drugu, Nikica stupi k njemu:
- Gospodine Ljubomire, rekli ste mi da je Keglević otišao
kući. Zar je bio sam?
- Nije htio pratnju. Zašto pitate?
- Rekli ste mi da je otišao kući, a mene je spopala zabri
nutost da ga opet nije dočekala kakva žandarska zamka. I kad
ga nisam dostigao ha ulici, odem k njemu kući pogledati je li
sretno stigao. Upravo pred njegovom vežom uhvatilo me u mraku
nekoliko ruku. Htjeli su mi zatrpati usta, a ja znate kako sam
jak - upnem pa - desno i lijeto tresnem s njima na zemlju. A
onda sam doznao od Videka da Keglević uopće nije stigao. Još
više zabrinut pošao sam ga tražiti po gradu, no uzalud. Napadaj
na mene veliki je razlog da se zabrinjavam.
-* Vama jedinome moram nešto otkriti. Naš Keglević nije navikao na vino pa me je zamolio neka mu
pomognem da ode neopažen kući. Odmah sam ga poveo u garderobu da uzme klobuk. Tu mi se činilo da
ga ipak takva ne bih smio pustiti i ponudim mu svoju pratnju do kuće. On nikako nije htio. Odmah sam
bio nacistu da ne želi pobuditi dojam kao da se boji svojih progonitelja. Upravo to me je uznemirilo i
rekoh mu: "Ni vaši ni naši sluge ne smiju vas Vidjeti u takvu stanju. Obećajem vam: svima ću kazati da ste
otišli kući, a vi ćete u mojoj sobi leći na divan dok vam ovo prođe i onda se vratiti u društvo".
- I,prihvatio je? - klikne Nikica.
223

- Jest. Zato sam i vama i Tamaru morao reći da je otišao.

- Kakva sreća! Napadaj na mene bio je namijenjen
njemu...
- Zar ga još uvijek progone? Ali zašto?
- U to nisam upućen, ali znam: oni su čekali njega i očito
su mislili da se sa zabave mora vratiti kući kasno pa će ga zasko
čiti. U mračnoj ulici nisu mogli vidjeti da dolazim ja jer su, očito,
sami pogasili ulične svjetiljke. A onda sam onoga, koji se nadao
da pred njim stoji Keglević i glasno izdavao naloge, pograbio i
od njega napravio ruglo ...
- Vaš znameniti vrtuljak?
- Bogme jesam. Ljudi se okupili. Bio je čitav izgred.
- Oni će vas za to pozvati na odgovornost?
- Kazat ću vam naš ugovor - sada mi je samo do Kegle-
vića. Prijatelju dragi, Vjerana se do zore ne smije pustiti iz ove
palače.
- Slažem se s vama. Još više - budući da ovo sada nije sa
mo omaglica od vina nego ozbiljni događaj, moram sve javiti
majci. Ona će nas najbolje savjetovati. Molim, strpite se časak,
idem odmah po nju.
Požurio se u salon za kartanje. Kod stola nije više bilo Ta-mara ni Jožice. Tiho zamoli Ljubomir majku
neka bi došla s njime.
Najprije joj ispripovijedi kako i zašto je zadržao Vjerana u svojoj sobi, a zatim o Haiperovu događaju s
ulice i o sumnji da se tu zasnovalo nešto novo protiv Vjerana.
- Nema dvojbe: to je ponovni napadaj na njega - veli ona.
- Vjeran mi neće kazati što imaju s njime. Ako ga zaštićuje
Grune, nepojmljivo je zašto na njega vrebaju umjesto da ga jed
nostavno zatvore? Pitanje je dokle će on izdržati ove progone.
Zar su to bili oni isti koje ste oživljavali u Podsusedu? - pita
Oršićka Nikicu.
- Jedan je od njih bio, a onu drugu dvojicu ne poznam, sva
kako su visoki Bachovi službenici.
- Možda je ovaj put nitkov vrlo uvažen. No, dobro. Vjerana
su opile zdravice, nešto sam i ja pridonijela kod karata kad sam
ga ponudila pjenušcem. Prava je to sreća. Inače bi pošao nakon
zabave kući i tko zna što bi se dogodimo. Ljubomire, ne pusti
ga kući do sutra, a Matildi isporuči da mladi gospodin ostaje
kod tebe da ne bi strahovala za njega. Gospođe ću izvijestiti ja, a
gospodu vas dvojica. Gospodine Halperu, prikažite na šaljivi
način cijelu stvar, kao običnu svoju vragoliju. Sutra ćemo vidjeti
hoće li biti kakvih posljedica. A sada da nastavimo zabavu.
Sve troje ulaze u veliku dvoranu. Plesači su neumorni, gospođe i gospoda čavrljaju. Domaćica se uputi
ravno k njima. Jo-žica je dočeka odmah s pitanjem o Kegleviću. Ona joj dade s Halperom ugovoreni
odgovor.
224

Domaćica dade Jadranki i Tonici znak da je ples završen.

Glazba umukne. Neki plesački parovi šeću dvoranom, drugi ¦ daiu. Sada im se valja rashladiti i odmoriti
pred odlazak kući. wda je brzo pozvala svoju gardu tamo gdje su prije sjedile gospođe i starija gospoda da
se sporazume.
- Sada, djeco, slušajte. Renata je zapanjila ljepotom, ali je
Vieran otišao kući. U srijedu neće u dvor Bežanec, nego na Ksa-
er To je naš stvarni uspjeh. A sada čujte nešto novo: gospodin Halper mi je malo prišapnio neka bi
gospođica Orhida pozvala Keelevića i gospodu u srijedu vrlo rano popodne da se svi prije sumraka mogu
vratiti u grad. Halper veli da će nam biti ljepše ako proplandujemo šumicom, nego da plešemo kasno
uveče. On ima pravo. To će biti pravi "majalis" ako pristade gospođica Orhida.
- Dobro - reče ona. - Pozivljem vas sve na objed, a gos
poda neka su već u dva sata kod nas. Moj brat će im to odmah
objaviti.
Pred palačom poredale se kočije da voze kući bliže i daleke goste. Svi su otišli istodobno.
Dvorana i saloni su prazni. Ključarica Slava nadzire sluge dok gase svijeće.
U desnom krilu palače nalaze se spavaonice obitelji. Majku u njezinu sobu prate Ninka i Ljubomir. Ona se
oprosti s kćerkom i pošalje je u njezinu sobu, a Ljubomira zadrži:
- Prije dva dana smo razgovarali o barunu Larsenu. Ti si
htio poći k njemu da ti kaže kako je znao da Jadranka drži Bar-
dovića Keglevićem. Sada sam odlučila: bilo bi dobro da u moje
ime uljudno zatražiš razjašnjenje, budući da imam dužnost bri
nuti se za njezin dobar glas. A sada - laku noć. Vrlo si blijed.
Izmučio si se, ali i vrlo lijepo vladao prema Mirti i općenito
prema svima. Zadovoljna sam s tobom. Ne zaboravi - Keglevića
ne smiješ pustiti kući prije nego što mu sve kažeš.
Način kako govori majka ne dopušta mu da nešto kaže protiv putovanja Jadranke. Svaka riječ kojom bi
pokušao razgovor o njoj bila bi neumjesna.
Poljubivši joj ruku, ode iz njezine sobe na prostrani dugi hodnik desnog krila palače.
Morao je proći pokraj Jadrankine sobe. Odanle nije čuo govor, premda zna da s njome ove noći spava i
Tonica. Požurio se na lijevu stranu palače. Tu je prema dvorištu njegova spavaonica. Tiho je otvorio vrata.
Čuje lagano odmjereno disanje. Upalio je svijeću. Na divanu tvrdo spava Vjeran, još uvijek odjeven.
Odlučio ga je ovako ostaviti i odmah ugasiti svijeću. Skinuvši svoju °doru, sjeo je u naslonjač. Ove noći
neće dobro spavati. Za njega je zabava svršila kobno. Ništa ga nije tako teško pogodilo kao Jadrankin
odlazak.
15 Jadranka 225

Bol is trah stežu mu srce. Kako će živjeti, što će raditi ako svakog dana ne vidi Jadranku? Tek prije dva
dana iznenadila ga je majka crnim otkrićem o njihovu teškom imovnom stanju koje mu nalaže da traži
ženu s mirazom. I kad je već počeo smišljati kako bi se mogao tome odrvati i Jadranku uzeti, pogađa ga
udarac o njezinu odlasku. A ona se tome tako lagodno podaje. Veseli se. Ili se tako samo prikazuje?
Tiho je u palači. Vjeran spava mirno, spokojno, a Ljubomira muči njegovo malo srce.
I u Jadrankinoj sobi još se ne spava. Lijepa plavokosa Tonica pripovijeda joj svoju tajnu:
- Taj mladi Lipovčić cijelu je današnju večer izdaleka gle
dao u mene kad smo svirale.
- Ne smiješ opaziti da te on gleda. Mislit će: presretna si što
ti poklanja pajžnju. Ne smijemo dopustiti mladoj gospodi da tri-
jumfira nad nama siromašnima.
- Gdje god je sjedio ili plesao, neprestano je njegov pogled
hvatao mene. To je bilo pravo progonstvo.
- Ne daj se progoniti. Nitko ne može znati što mu je na
pameti.
- Ništa, sasvim ništa. Ali žao mi je. Više neću svirati ovdje,
niti gdje drugdje. Vraćam se u Popovac. Kad ti ideš, sigurno se
kuma ljuti na tebe jer si Kegleviću uskratila da te vodi od klavira.
- Ljuti se - ima pravo. Učinila sam neuljudnost, ali ne
žalim. Neka gospodin upamti kad je uvrijedio siromašnu dje
vojku.
- Zar se nije ispričao?
- Isprika često zvuči kao opetovanje optužbe. Tako je zvu-
Čilo i njegovo ispričavanje. No, to je riješeno. Odlazim. A sada
spavaj, Tonice. Kasno je i ne misli na onog crnog mladića.
Utrnule su svijeće. Još u tmini crči žižak. Onda po sobi pada mrak i tišina.
STRAST BARUNA LARSENA
Jaki, dobro ugojeni sluga baruna Larsena uđe u sobu tajnika svojega gospodara i glasno najavi:
- Zove vas njegovo visokorođe. Znajte, gospodine, od jučer
u noći kad se blagoizvoljelo s vama i Jarecom vratiti u hotel, nije
njegovo visokorođe leglo u postelju. Malo prije izvoljelo je pojesti
doručak i sada želi vas ...
- Pojesti? - našali se Heinrich, brzo poravna svoje odijelo
i kravatu jer barun i u najvećem uzbuđenju opaža svaku sitnu
neurednost. Onda se požuri preko hotelskog hodnika k njemu.
226

Larsen sjedi u naslonjaču. Lice u gustoj crnoj bradi kao u okviru nalikuje slici što je od ležanja
pozelenjela. Još nije vidio svog pretpostavljenog tako izobličenog. Dođite bliže. Ne želim da tko čuje
koliko me bije ova
moja nevolja.
Vaše visokorođe, ako vam se jednom u životu dogodilo
da vam u prvom času nije progonjenik pao u ruke...
U tajnika zirnuše dva ukočena crna oka:
Da mi je to rekao netko drugi, nazvao bih ga slonom, no-
sorogom. Zar ne razumijete, vi, smjeso flegmatičnosti? Jedan odvjetnik one Hrvatske kojoj je njegova
ekselencija svezala uže oko vrata usudio se mene - časni stup habsburškog apsolutizma
zavrtjeti u zraku kao pelivan majmuna u cirkusu. Da mi je
otkinuo ruku ili nogu, objavilo bi se svečano da sam stradao u izvršenju dužnosti, dobio bih protezu,
odlikovanje i kneževski naslov. A taj mi je Hrvat s obraza izderao dostojanstvo - nataknuo mi porugu. Ova
se ne može amputirati. Poruga se savije oko tvog imena kao sipa. Kad za tu porugu sazna kakav pisac
romana u dalekoj budućnosti, još će je izvući na veselje Hrvata, ako se još i nađe koji među njima da se
nije pretvorio u Nijemca.
- Usudio bih se spomenuti ovo: o događaju će se, doduše,
ovih dana pripovijedati, ali nitko neće znati tko je to bio.
- Već je u zoru sigurno cijeli Zagreb svoju jutarnju kavu
zasladio ovom novošću. A jednom će me ipak netko prepoznati.
Tamo je bio neki lakaj s fenjerom, razabrao sam neku livreju.
Da mi je znati tko je, poslao bih ga u bečku tvrđavu na doživotnu
opskrbu. Tko je to bio?
- U onom uzbuđenju i Jarec i ja nismo vidjeli nikoga do
vas u rukama gorostasa ...
- Sto mislite hoće li taj divovski čovjek šutjeti?
- Pogodbu, da ga nećemo progoniti, ako šuti, odlučno je
odbio, ali kad mu je Jarec rekao da ne tražimo šutnju zato što je
gospodin koji progoni opasnog krijumčara - visoka ličnost, nego
se radi o tome da ne sazna njegova obožavana...
- Ta ne postoji! - oštro će barun.
- Znam da ne postoji, no čim je Jarec to spomenuo, Halper
je odgovorio: "Pa tako recite, onda je stvar druga, nikome neću
kazati kako gospodin izgleda." Ako se sastane, učinit će se da ga
i ne pozna. Odmah sam vidio: ovaj gospodin drži riječ.
- Smjesta izdajte nalog žandarima neka podnesu prijavu
protiv cijele Kazališne i Kapucinske ulice zbog pogašenih svje
tiljaka. Neka se kaže da su građani pogasili "Bachove laterne" iz
demonstrativnih razloga i time spriječili u radu službene osobe
Sto su hvatale opasnog krijumčara. Odmah to napišite i pošaljite
u "Narodne novine". Time će biti onemogućeno svako nagađanje
Zagrepčana.
Brzo je tajnik izvršio nalog, a onda ga barun ponovo zovne:
- Dođite i pokušajte me pridići.
15" 227

- Kako? Vaše visokorođe nešto tako strahovito boli da ne

možete ustati?
- Krsta. Halperova strahovita šapa još mi je u krstima. Pla
tit će mi to.
- Ako ga pod kakvom izlikom pokušate progoniti, naći će
i on izliku da javno kaže: "Evo, od ovoga sam gospodina napra
vio vrtuljak". Pokopajmo to.
Nešto je tiho promrmljao, a zatim mu tajnik pomogne ustati.
- Tako. Hodati mogu. Ustajanje me muči. Nitko ne smije
znati da nosim tragove ove noći, ni moj sluga.
Ovaj je sada tiho pokucao i najavio ravnatelja Premrua. Barun ga primi, stojeći usred sobe.
- Ima li što novo?
- Vaše visokorođe, pobuna đaka gimnazije. Jučer su mi
đaci izjavili da će odsele u školi odgovarati samo hrvatski.
- Je li to pošalica ili...
- Najstrašnija činjenica, vaše visokorođe.
- Dobro. Mi ćemo isključiti iz škole sve balavce koji su to
kazali.
- Svi su izjavili jednako, osim trinaestorice djece profesora
i činovnika.
- Pripovijedajte mi što je sve bilo - zatraži od ravnatelja
barun.
Uto dolazi u sobu sluga i preda barunu posjetnicu. Ćim je pročitao, promijeni odluku.
- Gospodine ravnatelju, dođite oko podne pa ćemo nasta
viti. Svakako se škola mora kazniti i zatvoriti. Do viđenja o
podne.
Barun ostane s tajnikom nasamu:
- Idite naprijed da se Premru ne sastane s Tamarom de
Grebenovićem koji sada dolazi. Svi se ovi doušnici takmiče za
moju milost pa ne bih htio da među njima plane zavist. Mladića
mi pošaljite odmah i pričekajte u salonu.
Zamalo stupi u salon muškarac u dugom kaputu s kapucom na glavi. Jedva se razabire Tamarovo lice.
- Neka mi vaše visokorođe oprosti - morao sam se ovako
sakriti. Nasreću, pada kiša pa nije napadno. Znam, vaše visoko
rođe očekuje razjašnjenje.
- Keglević nije jučer pošao kući kako ste izvijestili!
- Odmah ću razjasniti.
I on počne pripovijedati kako je stvar tekla, očekivao je nezadovoljstvo, ukor i ljutinu, ali s veseljem opazi
da ga barun ispričava:
- Svoju ste zadaću izveli, a niste krivi što je Keglevića za
držao Oršić. Izgubiti jedan okršaj, ne znači izgubiti rat. A sada
mi kažite potanko sve što se događalo na zabavi, što je bilo s
onom gospođicom - opet sam zaboravio njezino ime?
228

Visokorođeni gospodin misli Jadranku? Ona je potkraj za

bave iznenadila i gotovo uzrujala sve gospođice.
Tamar opazi kako se barun napreže da bi zadržao hladnu avnodušnost. On je namjerice čekao dok barun
zapita za Jadranku da se uvjeri što s njom namjerava. Lukavi mladić odluči da se zbog Jadranke učini
Larsenu nedoknadivim. Ovo sada prorokuju barunove zjenice, jedini izdajnici njegove strasti prema
Jadranki.
 Po ovoj djevojci jedino mogu otkriti trag nekom veleiz
dajniku - naglasi barun. - Zato moram sve točno doznati. Dak
le čime je djevojka iznenadila jučer?
Naišao sam na grupu mladih parova kad im je mladi
Belošević pripovijedao da Jadranka putuje u Beč.
- Putuje U Beč? Uistinu?
- I ona se silno veselila tome putu.
- Možda, ipak niste dobro čuli?
- Sasvim točno. Štoviše, gospođice su je molile neka ostane
jer u srijedu održavaju zabavu.
- Gdje će to biti i kada?
- Na Ksaveru, u dvorcu Malin. Molile su je neka ostane, ali
ona je veselo odbijala jer mora u Beč učiti zanat pletenja kose.
Opetovano je naglasila da je sretna što će opet biti u Beču.
Slušajući, barun se okrene k stolu, a da bi mogao pokazati što više ravnodušnosti, uzme bilježnicu i,
tobože, bilježi.
- Dakle, ova djevojka putuje iz vlastite pobude u Beč?
- štoviše, po svojoj želji. Već onog dana kad je stigla ova
mo u Zagreb, odlučila se opet vratiti.
- I velite, ona se veseli? Pazite, to je službeno vrlo važno -
jer nam daje trag ...
- Neka se vaše visokorođe pouzda u mene. Bio sam prisu
tan i slušao i pratio sve. Ona je bila istinski sretna pa se cijela
grupa gospođica zaustavila kod nje i pitala je čemu se tako veseli?
Na to je kazala da se raduje Beču. Gledao sam joj ravno u lice.
Dok je prije bila blijeda i žalosna, sada se sva rumenila, a oči
su joj gorjele u nekoj vatri kao da ima nekoga u Beču kome se
raduje...
- Nijedan od gospode u onom društvu nije bio zbog tog
puta ozlovoljen?
- činilo mi se nešto nije bilo pravo Oršiću jer je pitao kad
je odlučen taj put.
- Tako? No, a ona je cijelu večer ostala vesela?
- Sve do kraja je svirala neumorno.
- S kim putuje u Beč?
~ S majkom Stjepana Beloševića.
- A nije li možda s njim zaručena?
- Vaše visokorođe, ni govora. Jadranka kod nas uopće još
n*je imala udvarača.
- Zbilja? A čini se - koliko sam opazio - nije loša. što
velite vi?
229

- Velim da je egzotično lijepa. Ljepotica ima svakako dosta

u krugovima i u kojima ih možeš steći novcem, a poštenu djevoj
ku koja je tako siromašna kao ona nitko ne gleda. Samo zato ide
Jadranka da uči zanat što nema miraza, to je jučer sama natuk-
nula. Ovdje se nikad nitko nije brinuo za nju.
- Je li joj žao što nema miraza?
- Ogorčena je. To smo jučer mogli razabrati iz njezinih
izjava.
- Kada putuje? - pita barun i, tobože, opet bilježi.
- Preksutra, u utorak.
Malo je barunova olovka zastala, ali glas mu je savršeno miran.
- U pratnji onog plemića i njegove majke?
- Kako će dugo ostati u Beču?
- Do jeseni. Tako je jučer rekla sama.
"Ona je moja - usklikne barun u mislima. - U Beču je sva u mojoj vlasti!" On zablista od te predodžbe.
- Vi je, mladiću, stalno zovete imenom? - pita barun Ta-
mara. - Kako to?
- Vaše visokorođe, u društvu se plemenitaške oslovljavaju
naslovom "gospođica", a ovakvu bijednu djevojku bez kruha ne
mogu nazivati istim naslovom kojim oslovljavam bogate i odlične
plemenitašice.
- Mislio sam, možda vam je nešto -< u rodu?
- Ni izdaleka. Ja pripadam odličnoj aristokraciji. Baka mi
je bila grofica, njezina kći kontesa, moja majka pošla je za odlič
nog baruna čiji sam posljednji potomak.
- Morate se što prije oženiti. Bila bi vječna šteta da takav
čovjek i talent nacije propadne. A sada, evo, novi nalog. Poku
šajte doznati točno što se događa u kući Oršića i Keglevića. Onda
nastojte doznati posve pouzdano kako putuje gospođica: diližan
som ili privatnom kočijom. U koliko sati, ima li mušku pratnju ili
žensku - svakako moram sve doznati. A ove vijesti ne povjera
vajte nikome, ni gospodinu Premruu, ni mojem tajniku. Cim
nešto saznate, javite mi pismeno ili dođite dolje u gostionicu
odakle će vas moj sluga dovesti k meni. Vama povjeravam sada
specijalnu misiju.
- Vaše visokorođe, izvršit ću vaše naloge nepogrešivo.
- Moram priznati: dali ste mi dragocjenih podataka. Malo
pričekajte.
Barun pozvoni. Tajnik uđe. Barun mu veli:
- Sjednite, gospodine tajnice, i napišite odmah pismo koje
ću vam diktirati u pero.
"Gospodine urednice,
šaljem Vam pjesme gospodina Tamani de Grebenovića, koje su izašle u njegovoj nakladi - posve
neopaženo, bez ikakve reklame. Vi ste ovu knjižicu slučajno dobili u ruke i konstatirali
230

, se tu radi o jednom od najvećih talenata na jugu Monarhije. Od njsga se mogu očekivati djela koja će mu
ime učiniti slavnim. Zatim, priopćite priloženu biografiju i donesite u kojem književnom časopisu više tih
prevedenih pjesama koje prilazem s autorovom slikom.
Larsen"
Tamarovo lice je tamnocrveno od velika uzbuđenja. Oči mu sijevaju srećom.
Vaše visokorođe me je usrećilo - promuca drhtavim
glasom.
- Pošaljite mu svoje pjesme, vaš životopis, porijeklo vaše
bake i majke, to je vrlo važno, neka se zna da ste otmjene ple
menite krvi. A sada još nešto. Nitko ne smije znati da ste me
ikada vidjeli. Za vas ne postojim. U sve ostalo sam vas uputio.
Do viđenja!
- Vašem visokorođu preponizni sluga - do zadnjeg daha.
U pometnji jedva nađe kvaku i otvori vrata.
Larsen pozva k sebi Heinricha.
- To će biti naš lumen. Uputio me je u najtanje tajne Or-
šićkinog društva. Keglević nije uopće izašao iz palače. Omamljen
je ostao tamo spavati.
- Je li ipak ovaj mladić sve izvršio sjajno?
- Nije bila njegova krivnja - i razloži mu sve što je Tamar
rekao Kegleviću, ali prešuti izvješće o Jadranki.
Malo je, stenjući, hodao po sobi, a onda se zaustavi pred Hein-
richom:
- Ova me bol u krstima upućuje da otputujem u Beč.
Male se tajnikove oči raširile od čuđenja.
- To je moj jedini spas da ovdje ne saznaju tko je bio
taj vrtuljak. Čvrsto sam odlučio putovati - opetuje barun. -
Bol u krstima će dotle nešto popustiti. Na put idem u utorak.
To je moj sretni dan... Vi ćete s Jarecom ostati u Zagrebu jer
Keglevića ne želim ostaviti bez vašeg ozbiljnog nadzora.
- Vaše visokorođe, možda bi vam trebalo moje pomoći na
putu?
- Radi mojih krsta? To će obaviti Johan - odgovori pod
rugljivo. - Ovdje ću vam dati zanimljivijeg posla. Rekoh: Ke
glevića ne kanim ostaviti ni časa bez nadzora, i čim u Beču izvr
šim važne poslove, evo me natrag. Ekselencija, kako znate,
ionako nestrpljivo čeka moje usmene izvještaje o neuspjelom
pothvatu, moram ga uputiti da je sve skrivio maršal Grune.
Tajniku se čini da je ovo putovanje u uskoj vezi s onim što je Larsen jučer govorio o Jadranki. Tamo je bio
barun samo muškarac, tu na svjetlosti dana prikazuje službenu ravnodušnost. I ne govori o njoj. Ipak je
tajnik uvjeren. Tamar mu je donio neku posebnu vijest o djevojci, zato je s njime govorio nasamu.
231

- Recite vrataru da se više ne nalazim u hotelu, nego saitj

već otputovao u petak ujutro. Ako bi ijudi počeli nagađati tko
je bio Halperov vrtuljak, ne može pasti sumnja na mene jer me
u subotu nije bilo u Zagrebu. Zato se moram pritajiti.
- Svakoga tko potraži vaše visokrođe da najave meni?
- Da, vi ćete primite sve da me kod povratka o svemu obavi
jestite.
Tajnik ostavi sobu i dade pozvati vratara. Još jednom mu ponovi naloge, a zatim ostane s Jarecom.
Pogleda ga značajno i reče tiho:
- Barun putuje. Nas dvojica ostajemo.
- Putuje u utorak?
- Kako znate, kad je tek ovog časa odlučio?
- Ljepotica Jadranka putuje u Beč. To je rekao ovaj mladić
barunu. Bio sam u predsoblju u času kad je novi doušnik to izre
kao, a pošto je barun odgovorio" šaptom, pobjegao sam da me ne
zateče pri osluškivanju.
- On je propao. Ekselencija će se s njime posvaditi. Vidio
sam ga već u sličnim časovima. Kad ga zahvati strast za kojom
ženom, onda je nestrpljiv, ali nikada ne zaboravlja svoju odgo
vornost.
- A sada hoće da putuje.
- On će Kegleviću prijateljski pružiti ruku na pozdrav i
pri tom uštrcati mu neosjetno omamljujuće sredstvo, a onda je
mladić za tri dana i noći neosjetljiv, dakle imamo ga bez otpora.
A što se tiče djevojke, budite mirni jer kad njegovo visokorođe
stigne u Beč, dat će ljepoticu po svojem pouzdaniku Franzu uhi
titi i dovesti u svoj stan. Za nekoliko dana bit će njegova strast
izliječena.
- Savjetovao bih mu neka to ne čini s tako čestitom sirotom.
- Hoćete li ga razjariti na sama sebe? Zar to nije njezina
sreća? Njegovo visokorođe, kad je se zasiti, isporučit će joj lijepu
svotu za miraz i ona može potražiti i naći muža. On uvijek dobro
opskrbi svaku djevojku koju zavede. Toj će Jadranki dati sigurno
veliku svotu baš zato što ga ona tako izbjegava, čak ne prima ni
njegove pozdrave. Dakle, ima nepobitnog dokaza o njezinoj ne
vinosti. On to zna cijeniti. Najbolje bi, dakle, bilo da mu pomog
nete do ljepotice. Bit će prije oslobođen te najnovije strasti.
Franz je njegov osobni agent. Stoga je zapravo sreća da putuje.
Ovdje ne bi mogao tako lagodno do djevojke.
- Čini se da kraj ove ljepotice i vi zaboravljate, kao i ba
run, u koju smo svrhu u Zagrebu.
Na vratima se pojavi vratar i saopći tajniku:
- Dolje se nalazi mladi Oršić. Želi razgovarati s barunom
Larsenom. Rekao sam da je otputovao u petak, no ako presvjet-
lost želi, tu je barunov tajnik. I on je prihvatio.
Jarec i Heinrich naglo se digoše. Tajnik smjesta ide u baru-novu spavaonicu i navijesti mu posjetnika.
232

__ što taj želi od mene? - iznenadi se barun. - Bilo što,

smiiem se pojaviti kad sam već tako odlučio. Recite mu da ne otputovao u petak, a dolazim za desetak
dana. Sve što želi sa *e kazati vama. Idite brzo i nađite zgodnu izliku da mi javite fto hoće prije nego ode.
Tajnik se požuri u veliki salon. Zamalo ulazi Ljubomir. Tajnik mu se duboko pokloni, ponudi mu naslonjač
i javlja mu sve kako je želio Larsen.
Budući da ste vi kao tajnik sigurno upućeni u sve, možete
mi lako dati odgovor. Radi se o ovom: nedavno se vašem redarstvu dogodila neprilika. Neki je pustolov
htio gospodu uvjeriti da je on unuk grofice Keglević, ali je kardinalova izjava sve raskrinkala. Međutim,
na postaji "Divlja mačka" dao se mladi pustolov od nekoga nazvati "grofom Keglevićem". To je čula iz pok-
rajne sobe gospođica, kumče moje majke, pa je tako i odgovorila na postavljena pitanja. Moja majka, kao
kuma i zaštitnica gospođice, želi od njegova visokorođa gospodina baruna uputu od koga su gospoda
saznala da je gospođica gledala na neki prozor-čić iz svoje sobe u gostinjsku sobu gdje su pustolova
oslovljavali
grofom.
- U to, na žalost, nisam upućen jer nisam putovao s nje
govim visokorođem u Zagreb, nego sam stigao već prije. Ali tu
je glavni pomoćnik njegova visokorođa koji je bio s njime. Od
mah ću ga dovesti vašoj presvjetlosti. Molim, izvoljevajte se ča-
sak strpjeti.
I ponovo se nakloni i požuri k barunu da mu saopći što traži
mladi Oršić.
Barun odmah dozove Jareca, a tajniku naloži:
- Idite i recite da će moj pomoćnik odmah doći i odgovoriti
na željeno pitanje.
Tajnik se vrati k Ljubomiru da čekaju Larsenova suputnika. Za nekoliko časaka stigne Jarec. Oršić mu
ponovi pitanje postavljeno tajniku, a Jarec odgovori s počitanjem:
- Vaša presvijetlosti, nitko od nas koji smo bili na postaji
nije tada vidio nikakve gospođice niti kakvih ženskih putnika.
- Onda ne znate kako je ona slušala gdje se mladi pustolov
daje nazivati imenom Keglevića?
- Ipak smo bili dobro upućeni da ona to zna ...
- Tko vas je uputio?
- Neka vaša presvijetlost oprosti, ali njegovo visokorođe
me nije ovlastilo da o tome dajem izjave.
- Vaše riječi ne odgovaraju činjenicama. Kod pletačice u
Opatovini niste se držali tajne ...
- Vaša presvjetlost, nisam joj ništa kazao ...
- Rekli ste da ne smijete odavati djevojačke tajne, želim
razjašnjenje o tim vašim riječima.
233

- Ne sjećam se više što sam rekao, ali pletačica je bila silno

ljubopitna pa sam se vjerojatno malo našalio na štetu same
pletaČice, a nikako na štetu gospođice, što jednostavna žena nije
razumjela. I opetujem: nikako nisam rekao ono što ona tvrdi
jer bi me njegovo visokorođe u prvom redu najoštrije pozvalo
na red i nemilosrdno kaznilo kad bih o gospođici, koju on visoko
štuje, davao kakve izjave.
- Gospođicu njegovo visokorođe ne pozna pa je ne može ni
štovati ni nepoštovati. Uostalom, riješit ću vas ove dužnosti...
I Ljubomir se okrene k tajniku pa će hladno i uljudno:
- Gospodine tajnice, molim javite njegovu visokorođu u
Beč: po želji svoje majke čekam od njega odgovor na pitanje
otkud je saznao da gospođica drži pustolova Keglevićem.
- Bude li visokorođe moglo udovoljiti želji vaše presvjet-
losti, to će rado učiniti.
- Njegovo visokorođe mora udovoljiti mojoj želji ili pis
meno iz Beča - ili u ovom salonu kad se vrati. Ako ne prihvati
ni jedno ni drugo, onda će mi odgovoriti okom u oko. - s oružjem
u ruci i pred svjedocima. Do viđenja.
Izrekao je to dostojanstveno, odlučno, pozdravio lako glavom i ostavio salon. Oba su barunova pouzdanika
ostali zapanjeni, a zatim pođu barunu.
Našli su ga budna. Očito je Ijubopitno čekao vijesti o Oršiću. Kad su mu pripovijedali kakvu mu je poruku
ostavio; činio se posve ravnodušan:
- Dvoboj? Smiješno. Za službene poslove ne može nitko
redarstvenu osobu pozvati na dvoboj, a privatno me djevojka
nimalo ne zanima ... Izgleda, mladić je ljubomoran na onoga koji
je od nje doznao da gospođica Jadranka Bardovića drži Kegle
vićem?
- To se i meni činilo - odgovori Jarec.
- A taj ste sretnik - vi, Jarec! - podrugljivo će barun.
- Na žalost, ja sam je slijedio prerušen i samo čuo kako
ona ovo pripovijeda Hajdićki. Da je meni povjerila osobno,
svakako bi me više radovalo.
- Meni je svejedno, ali potrebno je da sumnja ostane na
djevojci kao da je s nama u vezi. To je naš kapital koji će nam
odbaciti dobre kamate... A kako je djelovao na vas, tajnice,
mladi Oršić?
- Ne mogu mu poreći odličan otmjen naslov i simpatičnu
vanjštinu. No, još je veoma mlad.
- Dok budem u Beču, ispitajte imovne prilike obitelji Or-
žić. Znam, nisu osobite, ali želim znati sve pouzdano. Stegnut ću
toj domorodnoj obitelji uže oko vrata. Sve će podatke o tome
sakupiti s ushićenjem ravnatelj Premru koji ih mrzi. A sada,
neka moj Joh_n sprema za put. Ja ću otpoČinuti...
Obojica su napustili barunovu spavaonicu.
234

Ulazeći u svoju sobu s dvorišne strane hotela, tajnik ponovo elašava pred Jarecom svoju zlovolju:
na*\_ Radi ljubavne pustolovine, mi ćemo u tom gradu izgubiti dvostruko više vremena nego što je
potrebno.
Ništa nam ne manjka, gospodine tajnice. Ili vi možda
imate kakvu ljubav kod kuće?
 Ostavite takve gluposti. Volim udobnost koju mi pruža
oi stan, a ovdje živim u jednoj sobi, u neprestanom uzbuđenju ¦ neizvjesnosti. Htio bi ipak znati što
zapravo očekuje naša eks-elencija od ove Keglevićeve tajanstvene baštine?
To njegovo visokorođe taji - kao i svoju strast prema
crnokosoj ljepotici.
Ali ovu je tajnu bilo teže sakriti nego onu prvu. Djevojka
i ne sanja koliko s njome ima posla bečko političko tajno redarstvo.
- Kad stigne u Beč - već drugi-treći dan upoznat će gos
pođica čar što ga je proizvela na ovu dičnu instituciju - nasmije
se Jarec dvolično.
- Zapravo, to se mene nimalo ne tiče - veli tajnik, otvori
srebrnu burmuticu i ponudi Jarecu.
SUDBONOSNA LJUBAV ROĐENOG GRADA
Kad se Ljubomir vratio iz hotela "K caru austrijanskome" kući, odmah su sjeli k objedu. Za vrijeme jela
govori se samo o jučerašnjoj zabavi, ali se ne spominje Jadrankino vladanje prema Kegleviću.
Na svršetku objeda ustane Oršićka i zapita kumče:
- Kako si daleko s pripremama za put?
- Već sam svršila - odgovori vedro Jadranka.
- Dobro. Ninka i ti izađite, imam dogovor s Ljubomirom.
Djevojke su izašle, a ona pita:
- Sto ti je kazao barun?
- Otputovao je u Beč već u petak.
Odgovor djeluje porazno. Bez riječi gleda sina. Lice joj odaje da se od nečeg zaprepastila. Ljubomir je
iznenađen:
- Zašto te ovo toliko pogodilo?
- Ti ne vidiš ništa u ovom putovanju?
- Oprosti, majko, uistinu, ne znam što time želiš reći.
Casak se oboje gledaju. Njezino je lice puno brige. Smrkla
^ i na nekoliko trenutaka odlazi k prozoru kao uvijek kad bi se Uzrujala. Tada joj Ljubomir saopći što su
mu rekli na njegovo Pitanje, a ona će zaprepašteno:

- Jučer me je Jadranka zamolila da bi se opet vratila u Beč.

Zadrhtao je u duši, ali brzo reče:
- To si s njom odlučila već onog dana kad je došla iz Beča.
Tako nam je svima jučer rekla.
- Istina je, Ljubomire, sve je to istina, ali kad se tako nena
dano vratila, bila sam neizrecivo zapanjena. Osjećala sam da će
mi njezin povratak nanijeti velikih briga. Tada mi je rekla da
se vraća pod silom neodoljive čežnje da vidi Zagreb. Dobro, onog
sam joj dana i to povjerovala, uza sve to sam je istodobno pitala,
nije li je kakva ljubav dovukla ovamo.
Ljubomirovo srce žestoko zakuca. Zar se možda ipak vratila radi njega? - pita se on, dok majka nastavlja:
- Jadranka je odlučno pobila da je posrijedi ljubav prema
kojem mladiću. I tako je ostalo. Ali sada se to razbilo u stotinu
komadića...
- Majko, ti si razbila povjerenje u Jadranku!
- U vas mladeži nema povjerenja. Srce se vaše skriva, za-
tajava i zavarava svakoga kad mu je to potrebno. Eto: Jadranka
bane u Zagreb s ovim barunom. To može biti slučajno. Ali se
odmah i zalaže za tog Bardovića, pustolova - njihova doušnika.
To nije slučaj. A sada još i odlazi iz Zagreba kad se barun vratio
u Beč!
- I to može biti slučaj koji je priređen, jer se ona ionako
imala vratiti u Beč, a barun Larsen nije nikada kanio ostati stalno
u Zagrebu. Uostalom, on će se za deset dana vratiti. Strašne su
tvoje sumnje, majko, prema nedužnoj djevojci.
- Sumnjam, ali još ne objedujem. Samo opažam u nje nešto
čudno, strano, daleko, nepoznato. Kako je samo jučer govorila o
svom siromaštvu? Kako tvrdokorno odbija moju želju da s Ke-
glevićem postupa prijazno? Ima nešto u njoj što se buni i od
vraća od nje. To nije ona ista Jadranka koja je kod mene odrasla.
Napokon, i ti si priznao da se od nekog vremena promijenila.
- Jest, majko, to sam ti spomenuo, ali ne nalazim ništa što bi me moglo ponukati da gajim sumnje njoj na
štetu. Pogotovo kad ona tvrdi da baruna ne pozna.
- A danas ti je njegov pouzdanik kazao da je barun visoko
štuje! A tebi se ispričava što Hajdićki nije govorio onako kako
je to ona meni saopćila. Uvjerena sam, on laže, a ne Hajdićka.
- Da, majko, i ja sam uvjeren da on laže, ali laže i to da je
barun štuje.
- Zašto uopće njegov pouzdanik govori o njoj. Kako se usu
đuje to tvrditi?
- Ti si mi rekla da su u Beču posljednjih godina nerado
gledali Oršiće, jer su se isticali kao Hrvati. Sva se bečka štampa
zgražala što je Jurica Oršić sabljom razbijao vrata banu tuđinu
Halleru kad je dao pucati na Hrvate na Markovu trgu. I znaš
koliko je okapanja s njime imao pokojni otac. I tebe mrze, maj-
236

*t0 si sama rekla. Što bi bilo prirodnije, nego da pokušaju ba-k°- umnju na Jadranku kao da je ona s njima
u vezi, da bi na-clt* tjjj tebi? Još više. Žele našu kuću osramotiti u očima domo-
ro j^jjg se maknula, ni okom trepnula. Zuri preda se i očito raz-.v,:a o njegovim riječima. Ovo joj se čini
vjerojatnim. Njezin "azum prihvaća ovo tumačenje, ali u njoj šapće tajni instinkt . ^ joj Jadranka mogla
pribaviti gorkih dana... I taj osjećaj ne da joj da prihvati Ljubomirove razloge. Razum i srce nisu u skladu.
Ipak se svladava, raspršuje sumnju koja je neprestano
Tvoje su pretpostavke vjerojatne, no zamisli ako bi bilo
sve tako kako si rekao. Barun je otputovao. Ona će putovati preksutra. Ona to sama želi. I veseli se tome
putovanju - svi su to jučer čuli jasno i glasno. Sada će ravnatelj Premru sa svojom Sigismundom i
njezinom prijateljicom Agatom Tušar prosipati po Zagrebu iste sumnje koje su obuzele i mene.
- Već prvih dana, kad sam od tebe doznala što se misli o
Jadranki, smatrao sam da je uopće nećeš više slati u Beč da predu-
sretneš svim tim neugodnim pričama - počne on, prihvativši se
oprezno smisla njezinih riječi u svoju korist. I opazi da mu je to
uspjelo. Majka je odmah nestrpljivo uzdahnula:
- Kolike mi brige donosi ova djevojka! Bilo bi najbolje da
je pošaljem nekamo na ladanje, u kuću njezinih rođaka ili zna
naca, njezinih pokojnih roditelja. Pisačiću - ili svojedobno se
zanimala za nju gospođa Belošević. Neka ide tamo.
- Poslala ti Jadranku u Beč, ili kamo drugamo, jednako će
ostati na njoj objeda da si je maknula iz kuće zbog sumnje. A
pošto se jučer prema Kegleviću loše ponijela, rastrubit će se da
si njega pretpostavila njoj i zato je uklanjaš iz kuće.
- Ti je stalno braniš. To vidim u svakoj riječi. Branio si je
još kao dječak, uvijek je ona uživala kod tebe neku prednost,
jer si dobra srca kao što ti je bio i otac. No, čekaj, ostani tu sje
diti. Odmah ću napraviti jedan pokus. O tome ovisi što ću uči
niti s njome. O tome ovisi sve!
Pozvonila je i naložila lakaju neka pozove Jadranku. Teško je uznemiren i pita majku što je odlučila, ali
ona mu ne razjašnjava, već opetuje:
- Hoću da vidim koliko je moja sumnja opravdana - ili
- nije. Šuti i" slušaj.
Ljubomira obuzima tjeskoba - što to kani majka? Bilo kako, odlučan je dokraja braniti Jadranku, unatoč
tomu što ga njezino veselje zbog povratka u Beč neizmjerno boli. Kad je danas čuo da je Larsen u Beču,
ova je bol mnogo veća, premda je tvrdo uvjeren da Jadranka govori istinu kad veli da baruna i ne poznaje.
No, već je osjetljiviji pa ga unaprijed plaši pomisao da bi se mogla upoznati s tim lijepim i bogatim
barunom koji je može eti bez ikakva miraza.
237

Majka šuti. Ovu je stanku iskoristila da odbaci sve misli, potpuno se smiri i dočeka sabrano prizor koji će
slijediti. Vedra lica ulazi Jadranka u sobu i pogleda kumu:
- Izvoljeli ste me zvati?
- Htjela sam te, Jadrako, upozoriti na nešto. To baš nije
važno, a ipak bi te moglo iznenaditi kad stigneš u Beč. Saznala
sam da je onaj barun - koji te je ovdje na ulici stalno pozdra
vljao - opet u Beču.
- I tamo neće dobiti odgovor na pozdrav - veli ona savr
šeno mirna.
- Pletionica nakita je u njegovoj kući - može te uznemirivati.
Kuma se čini ravnodušna, ali napeto promatra Jadrankino držanje. I Ljubomirov pogled počiva na njoj, a
srce mu se steže od straha što li će sada Čuti.
Jadrankinim licem preleti smiješak:
- Kakav bi to bio barun kad ne bi znao propisa uljudnosti!
Ako mu ne uzvraćam pozdrav, mslim da mu je to jasan odgovor.
- Sasvim razumljivo, i odviše jasan odgovor, ali što onda
ako je, uistinu, zaljubljen u tebe - kako to mnogi tvrde?
- Nikad nije razgovarao sa mnom.
- Ima ljubavi koja se rađa od pogleda.
- Protiv toga ne mogu učiniti ništa, osim ono što sam činila
i dosele.
- I tu se slažem s tobom, Jadranko, ali ne smiješ zaboraviti:
ja imam neprijatelja, i to baš u krugu toga baruna, njegove ekse-
lencije i njihovih sramotnih pristaša u Zagrebu. Oni će to isko
ristiti za najnevjerojatnije brbljarije...
- Što će iskoristiti, kumo? pita Jadranka.
- To da je on u Beču, a ti odlaziš u utorak...
Zagleda se u kumu. Pogled joj je mračan ...
- Vidiš, to me muči i mislim da bi bilo bolje da ne putuješ
u Beč.
Njezino vitko mlađahno tijelo kao da se spremilo na borbu, a glas joj dršće od suzdržana gnjeva:
- Zbog ovog čovjeka da napustim svoje nade steći sigurni
opstanak? To bi bilo od drugih nepravedno - a od mene kukavno.
- Odluči, Jadranko: ako ideš, ostavila si za sobom neizbri
sive sumnje.
- Sumnje? U što? čime sam dala povoda?
- Nesretni slučaj je htio da se tako zbilo ...
- Neću dopustiti da moj život uništi neki slučaj. To bi bilo
nečovječno od svih koji prisižu na čovječnost, na dobrotu, na
odanost, na sve što je pošteno...
Od ove žestoke obrane njezina puta u Beč Ljubamirovo se srce uplašilo. Ipak, kao da mladić nesvjesno
osjeća: tamo u onom stranom gradu čeka Jadranku tragedija. Baca se u borbu za nju i posreduje između
majke i djevojke:
238

__ Moja majka želi samo da odgodiš svoj put - veli on - da se odrečeš nauka. Zar ne, majko?
a jest. Nisam mislila da se odrečeš zanata, nego da odgo-
,.< pUt u Beč, dok ljudi jednom zaborave taj događaj s Kegle-
^ćem i s barunom. Izgubit nećeš ništa, samo svršiti nauk nekoliko
f edana kasnije. A raditi i učiti možeš svakog dana s Hajdićkom.
Dakle?
Zahvalno je prihvatila majka posredovanje svojeg sina, ne
sluteći kakvi ga osjećaji nukaju na to. Jadranka je uzdahnula.
Kruto žalim što sam u takvom strašnom času došla u Za
greb. Predala sam se čežnji i boli koja me obuzela za gradom i
ništa više. Bila je to čežnja kao da je taj grad moj otac i majka
koje moram vidjeti, da bih mogla dalje živjeti i raditi. Ta je čež
nja bila sudbonosna ... Kamo sreće da joj nisam popustila ...
- Bila si zaplakana kad si mi to pripovijedala. Možda si slu
tila kakve nevolje vučeš za sobom i sebi i meni.
- Najviše sebi...
- Nema druge. Moramo računati s neprijateljima i spretno
im izbiti oružje iz ruke. Razumiješ li, Jadranko?
- Ako mora biti - dobro.
- Javit ću gospođi Belošević, a i drugima da nećeš putovati u utorak zato što slijedeći mjesec putujem ja s
Ninkom i Ljubo-mirom radi državnih papira u Beč, pa ćemo onda povesti i tebe. Moje će putovanje svatko
smatrati prirodnim, jer sam već više puta bila tamo. Ovo moramo svi suglasno izjaviti.
Ljubomir i Jadranka prihvate, a onda grofica nastavi:
- A sada, Jadranko, nisam ti htjela ništa kazati o tvojem
jučerašnjem vladanju, jer sam mislila da ćeš putovati. No, sada
je druga stvar. Znaš da sam bila uvijek dobra prema tebi pa
imam pravo tražiti da mi više ne učiniš takvih neugodnosti kao
jučer.
- Obećavam vam, kumo. Bit ću još manje u blizini Kegle-
vićevoj, a kad ga sretnem na ulici, prijazno ću mu odzdraviti.

- Ne, Jadranko. Ti znaš što su ljudi jučer mislili kad si od

bila da te odvede u dvoranu. Baš zato da se i ta stvar ne prenosi
od usta do usta dalje i nenaduva, moraš podnijeti njegovo druš
tvo s ljupkim smiješkom, onim istim kojim često podnosiš umiš
ljene priče Tamara de Grebenovića o kojemu si mi rekla da ti
je nepodnošljiv. Prijeđi preko svega. U srijedu moraš Orhidi i
tamo ćeš se vladati kao da je sve bio samo nesporazum koji je
uređen. Razumiješ li?
- Vi imate pravo zapovijedati, a ja slušati. Bit će kako to
vi želite.
, - Sada smo nacistu. Odgodili smo tvoj put za dva do četiri tjedna. Kada bude sve zaboravljeno, onda ću te
slati u Beč. 1 ako ne bi nitko putovao, pratit će te naša guvernanta. Jesi li zadovoljna?
239
- Hvala vam od svega srca - veli Jadranka iskreno i vidno
smirena.
- No, vidiš sada je sve u redu - primijeti Ljubomir i po
gleda djevojku vedro.
Jadranka je odmah napustila sobu. Majka pita sina:
- Jesi li je sada dobro promatrao?
- I vrlo dobro prozreo. Veza između njezina dolaska u Za
greb i ovog bečkog tajnog redarstvenika i Bardovića fatalni je
slučaj koji je stavio na kušnju sve tvoje osjećaje prema djevojci.
- Istina je, no bojim se da se nebo i odviše naoblači. Pazi
i vodi brigu o svemu.
Tim riječima otpusti sina, a sama zapadne u još crnje misli...
Nedjelja je prošla pod dojmom vesele pustolovine Nikice Kalpera. Čitav se Zagreb smijao. Na ulicama,
kad su se ljudi sretali, pripovijedalo se samo o tome. Pred crkvama, na trgovima, u gostionicama
pozdravili bi ljudi jedan drugoga i smjesta zapitali: "Znate li što se dogodilo prošle noći u Gornjem
gradu"?
Osobito su se đaci tome veselili. Prošli su dva šetališta da bi sreli Nikicu Halpera. Prošetali se Sjevernom
i Južnom promenadom, prošli u nadbiskupski vrt koji je nedjeljom i četvrtkom otvoren za građanstvo, ali
Nikice nigdje. Popodne grnulo je sve u Alagovićev perivoj. Kao da je čitav grad urekao ondje sastanak. I
stari i mladi, i muško i žensko, svih staleža polagano su šetali lijepim čistim bijelim puteljcima, udišući
proljetni svibanjski zrak što struji sa Zagrebačke gore. Lijepe su Zagrepčanke ispod uskih oboda šešira
tražile pogledom junaka dana.
I pojavio se kao Herkules među svojim malim podanicima. Sve ih nadvisuje i stasom i širinom svojih leđa.
Pozdravljaju ga znanci, a neznanci samo gledaju. Svi mu pogledi dovikuju neizre-čene čestitke. Sve šapće,
nitko ne veli ništa glasno, a on zna da ga cijeli perivoj slavi.
Sa svih strana vrcaju doskočice. Cijeli je Zagreb zasut kišom poruga, oštrih satira i dosjetaka oko
neznanog im izaslanika apsolutističke ekselencije koji je postao Halperov vrtuljak. A pri tom budno paze
gdje bi ugledali kakvog okupatora da mu se uzmognu nasmijati u brk i upoznati neznanog im vrtuljka iz
prošle noći.
Ali nikakvo strano lice ne dolazi u perivoj. Oni su se stisli u hotelu, potpuno svjesni da bi ih dočekala tuča
tihih uštipaka kada bi se pojavili na ulici. Jarec je i odviše oprezan i tašt da bi htio pretrpjeti porugu, pa
bila namijenjena i njegovu visokom pretpostavljenom. A nije mu ni potrebno otići, da sam nadzire
vladanje građanstva nakon noćne pustolovine kad su tamo ionako doušnici: ravnatelj Premru, profesor
Tušar, Tamar de Grebenović, zapovjednik tamnice Merlić i dvadesetak manjih službenika koji dnevno
obilaze grad u toj službi.
240

Čitav je Zagreb cijeli dan bio pozornica na kojoj su duhoviti Zagrepčani skladali šale i anegdote. Na toj su
pozornici pred građanstvom trčali kroz bodljikave satire nepoznati im, ali omraženi članovi Bachova
redarstva.
U sumraku su se počeli sjećati i nenadane pojave bijelog fratra. Ova je okolnost djelovala da su se solidni
građani te večeri nešto brže sklonili svojim kućama. Samo stalni nedjeljni posjetioci gostionica nastojali
su u vinu potražiti odvažnosti da prkose duhu bijeloga fratra što se je nakon godinu dana opet odlučio na
svoje stare šetnje iz Opatovine u Gornji grad.
NA LOMAČI LJUBAVI
Već je deset sati. Tamar de Grebenović još uvijek leži u postelji. Kraj njega na stolici ostaci doručka. U
sobu ulazi gospođa. Zaustavila se i promatra ga:
- Uistinu, šteta da se nisi rodio kao djevojka - njoj bi
bolje pristajalo ležati u postelji do podneva.
Male svijetloplave oči podrugljivo promatraju ženu koja stoji kod vrata.
- Trebala si se, tetko, udati, pa ne bi sada bila tako zagriž-
ljiva stara gospođica.
Ona se uspravi i dođe bliže. Visoka je i tanka. Vrlo pomno odjevena. U plavoj kosi još nema bijele niti.
Očito je prešla trideset i petu godinu, lice joj je skladno, ali mrko.
- Da sam bila proračunata kao ti, naravno, da bih se udala.
Smrt mojeg zaručnika ne bi me smetala da svadbujem.
- Sve vi stare gospođice imate mrtve zaručnike kojima ste
vjerne!
- Slušaj, Tamare! Toga mi je dosta! Tvoja te majka poslala
k meni da učiš, a ti prije podne ležiš, poslije podne se klatiš, a
uvečer polaziš u društva.
- Paragrafi i moj umjetnički talent! Kako bi se to slagalo?!
- Gle, gle, prije si se izgovarao da nećeš učiti samo zato
što ti je mrsko tražiti službu od bečkih ekselencija. Sada si
okrenuo kaput.
- Naprotiv, kaput je okrenuo mene. Uostalom, ne brini se
za to i ne spominji nigdje moje političko uvjerenje. To je moja
stvar!
- Ti nemaš uvjerenja. To sam odmah mogla misliti. A za
pravo nisam ja kod tebe, nego ti kod mene i nemaš mi pravo
ništa propisivati. Budeš li drzak, poslat ću te natrag k tvojoj
majci na imanje, pa radi tamo što te volja. Ili se odseli teti He-
dvigi. Ona je barunica, a ja nisam dorasla visokoumnom i viso-
korođenom nećaku Tamani! A sada te pitam: dokle kaniš ležati?
16Jadranim ,,

- Moje ležanje znači: stvaranje sjajne budućnosti.

- Nikad nisam čula da muškarac stvara budućnost ležanjem.
- Ali ja nisam običan muškarac. Ja sam umjetnik. U meni
su bogovi pohranili svoje velike darove. Još ćeš biti ponosna na
mene. Ali sada idem u posjet gospođi Tumpić.
- Mojoj stanarki? Kod nje su sada njezine nećakinje kojima
se ti toliko rugaš.
- Ali od danas ih slavim.
- Mijenjaš se poput kameleona.
- Mijenja se i priroda četiri puta u godini, a zašto se ne bih
ja smio promijeniti jedanput? Samo te molim, neka mi sobarica
priredi odijelo za posjete.
Ona mahne rukom ravnodušno, kao da bi htjela reći: nije vrijedno trošiti riječi i odmah izađe.
U četvrt dvanaest ulazi Tamar u blagovaonicu svoje tetke i pogleda na sat. Mora čekati dok odbije pol
dvanaest, jer prije doći u posjete, znači neodgojenost. Točno u određeno vrijeme prešao je preko hodnika
u suprotni stan i pozvonio. Mlada mu djevojka otvori i uvede u mali salon za posjete, a njegovu posjetnicu
odnese gospođi. Zamalo se pojavi starija suhonjava dama u modroj, jednostavnoj kućnoj haljini i uredno
učešijanom kosom. Sve na njezinoj pojavi odrazuje skromnu, ali pomnu pažnju prema vanjštini.
Začuđeno je gledala mladog posjetnika. On joj se duboko nakloni 1 stade govoriti živo i ljubazno:
- Već dugo nisam imao sreću vidjeti vašu milost. Bio sam
veoma zaposlen svojim studijima. Otkako sam, međutim, vidio
gospođice nećakinje u subotu plesati kod Oršićke, ne mogu odo
ljeti, a da ne bih gospođicama osobno iskazao svoje divljenje.
Nasmiješila se uljudnim osmijehom i odgovorila:
- Otišle su s guvernantom na Južnu promenadu, ali će se
doskora vratiti. Izvolite - i ponudi mu stolicu.
Uz duboki naklon prihvati on ponudu i nastavi pripovijedati o plesu, o pojedinim slikama plesa - kako su
mu se sviđale. Osobito su ga oduševile njezine nećakinje, sestre Bubanović, a s njima i Neda štriga -
premda ples nije imao prilike da vidi...
- Osobito je bila čarobna gospođica Ljiljana Bubanović -
doda Tamar. - U njezinu licu ima nešto sjetno, odsutno, zami
šljeno, gotovo pjesnički...
- Zar ne znate da ona pjeva pjesme? - nasmiješi se go
spođa.
- Kako? Ona pjeva pjesme? - čudi se Tamar. - To me
kao pjesnika osobito zanima.
- Gospođica Neda štriga često u društvu krasnoslovi nje
zine pjesme.
- Nikada to nisam čuo. Gospođica Neda očito nije nikada
rekla čije pjesme krasnoslovi.
242

Ljiljana taji. Zato što sam pročitala vaše pjesme koje ste
mi izvoljeli poslati, vidim da su popijevke Ljiljanine vrlo naivne. Ona, naime, pjeva o idealima koje vi
poričete. Naravno, vi ste muško, vama se vjeruje i vama sve pristaje.
- Ja sam, naime, priznati pjesnik, a gospođica diletant, u
tome je razlika, plemenita gospođo.
Da, da, djevojka je smiješna kad piše pjesme, premda
tvrde da su one koje Neda krasnoslovi - veoma aktualne i osjećajne.
Sigurno rodoljubne? Na račun rodoljublja nastali su mnogi
pisci koji ništa ne vrijede. No, molim vašu milost, pokažite mi koju od tih pjesama. Kao priznat* pjesnik,
pisac i kritičar, kazat ću vam svoj iskreni sud.
- Molim, gospodine, neka to ostane naša tajna. Moram po
tražiti pjesme. Nešto sam čula da ih Ljiljana sakriva na tavanu.
Zbilja ne znam je li to tako, ali ja ću već tome ući u trag. No,
eto, one dolaze!
Četiri djevojke ulaze u sobu, tri sestre Bubanović i Neda Štriga, s njima starija žena guvernanta. Očito su
začuđene posjetom. Tamar im je ponovio razlog svojeg posjeta drugim riječima, nego što ih je izrekao
tetki i s pravim ushićenjem govori o svojem poštovanju prema njihovu osobnom caru.
- Unatoč prelijepoj Renati, vas četiri bile ste središte zani
manja i razgovora na sve strane. Ponosim se što sam susjed vaše
gospođe tetke, a nadam se da ću još dugo ostati vaš susjed. Očito
ne kanite skoro ostaviti Zagreb? U srijedu - koliko sam čuo -
bit ćete na izletu kod gospođice Orhide?
- A vi? - pita Neda.
- Na svoju žalost nisam bio u dvorani kad je plemenita
gospođica pozivala gospodu na izlet, pa tako nisam primio osobno
njezin poziv, premda se samo po sebi razumije da bih bio i ja
imao tu sreću ...
- Pa to ništa ne smeta - veli Neda. - Orhida će se vese
liti što sam preuzela njezinu dužnost. Nekoliko puta niste bili u
dvorani - to sam opazila u subotu ...
- Cesto sam odlazio gledati kartaše. No, to ništa ne čini.
Primam po vama, gospođice Nedo, predani mi poziv, pa ću se po
javiti na tom izletu vrlo skromno, s dubokim poštivanjem i sre
ćom u duši!
"Tako, polučio sam prvu zadaću, a sada idemo dalje" - razmišlja on i sluša živo pričanje gospođica da će u
srijedu, u slučaju kiše, biti koncert i ples, a bude li lijepo vrijeme, izlet u šumi. I kad su one sve
ispripovijedale, on primijeti:
- To je, uistinu, divna zamisao da se popodne nađemo u tom
krasnom predjelu. Ja ću otići već prije podne. Moja rođakinja
barunica Hedviga ima tamo kod Mlinova vinograd i mali ljetni
kovac. Ondje imam jahaćeg konja pa ću pojahati do Zagrebačke
243

gore i natrag. Kad moja rođakinja dođe u svoj ljetnikovac, pozvat će sve gospođice. Veoma želi upoznati
slavnu "gardu", osobito kapetana, gospođicu Nedu!
Djevojke slušaju s čuđenjem, jer ih Tamar de Grebenović dosad nije tako uvažavao. Da mu to ne bi
spočitnule, on im unaprijed objašnjava, služeći se laži:
- Čudno je to kakav dojam može proizvesti takav slikoviti
ples što ste ga plesale u subotu. Mnogi je od nas mladih ljudi
bio dosele kao slijep. Tek kad smo vas u subotu gledali u onim
divnim haljinama, sa čarobnim kretnjama i smiješkom na usnama,
prostrujila je iz vas nova svjetlost i otvorila nam nezapažene vi
dike dražesti. Molim, molim," ne kanim udvarati, konstatiram
samo da smo svi bili očarani.
- I zato ste svi udvarali samo baronesi Renati! - veli Neda
nasmijano.
- Iz osvete! Molim, vi ste sve do jedne - to ne možete po
reći - vidjele samo Vjerana Keglevića. Molim, to nas je sve lju
tilo, i s pravom.
- Ali vas nisam vidjela za vrijeme slikovitog našeg plesa
ni prije ni poslije večere - primijeti Ljiljana Bubanović.
- 0 - o, molim - i on brzo izvuče laž - poslije večere
sam ples gledao s balkona, povučen u tamu. Ja, pjesnik, tražim
svojem užitku osamljeno mjesto. Ali sada će biti vrijeme da se
oprostim. Samo još nešto ...
Tamar osjeti da će za nekoliko časaka isteći vrijeme propi
sano za prijepodnevni posjet i požuri se ispitati ono radi čega
je došao: *
- Htio bih vas zamoliti da me uputite u Jadrankino puto
vanje. Htio bih joj doći zaželjeti sretan put...
- To neću moći! - veselo će Neda. Ona uopće ne putuje!
- Kako? Ne putuje? - začudi se on. - Određeno je puto
vanje s gospođom Belošević sutra, u utorak, - ne znam u koliko
sati...
- Bilo je određeno - a uvečer je odgođeno.
- S kojeg razloga?
- Oršićka je odlučila putovati u Beč idući mjesec poslovno,
pa je tako Jadrankino putovanje odgodila da putuju svi zajedno.
- Sigurno je Jadranki žao. Ona se tako veselila tom puto
vanju u Beč.
- Da, baš joj nije drago, ali se mora pokoriti. Ona, naime,
želi što prije izučiti svoj posao. Nama je opet drago što ne pu
tuje, jer će u srijedu pjevati, a ja je pratim na glasoviru.
- Ako se opet ne promijeni raspored i ona ipak otputuje?...
- Sasvim isključeno. Kuma Oršićka mi je sama kazala da
Jadranka ostaje još nekoliko tjedana s nama, pa neka priredimo
zabave gdje nam je ona potrebna.
- Taj će preokret sigurno rastužiti onog lijepog baruna iz
Beča koji joj udvara - smiješka se Tamar.
244..,

Samo je pozdravlja, ali mu ona ne uzvraća, dakle, ne

maze ioi udvarati.
m __ Radnja u kojoj gospođica Jadranka uči u Beču upravo je
nieeovoj kući, pa ju je često susretao. Dakle, vjerojatno je u
nju zaljubljen. A zašto i ne bi? Ona je prava ljepotica, a on
8a__" Nije naš, pa bi mi bilo žao ako bi Jadranku, naše zagre
bačko dijete, odveo tuđinac. .
- Naši je ne gledaju, unatoč njezinoj ljepoti, zato što je
siromašna, i, kad bi je barun zaprosio, učinila bi ludo da ne
prihvati i pokaže kako je uvažena od tuđinca - živo govori Ta-
- Ah nema o tome govora. Jadranka ga i ne pozna i ne
misli na njega - veli Neda. - Ako pak nemaš ni opreme ni mi
raza ne možeš dobiti muža. I svaki kalfa traži i te kako miraz.
Jadranka će pletenjem zaslužiti novaca, pa tko joj što može?
Čudna su to danas vremena - uzdahne gospođa Tumpić.
- Danas se već i djevojke moraju same brinuti za svoj kruh. Sve se promijenilo nagore! ...
Tamar je bacio pogled na veliki starinski sat što glasno kuca na niskom ormaru, opominjući da je vrijeme
odlasku.
Dopustite da se sada oprostim i ponovo izrazim svoje
duboko poštovanje, a ujedno i molbu milostivoj gospođi Tumpić i gospođicama neka mi ne uskrate sreću
da vas mogu opet pozdraviti.
Ulazi guvernanta i javlja Nedi:
- Gospođica Jadranka moli da biste danas poslije podne
došli na pokus za raspored u srijedu.
- Dakle, vidite! - reče Neda Tamani. - Nema govora da
bi Jadranka putovala.
- Htio sam je svakako na odlasku pozdraviti, no sada je to
bespredmetno i to me veoma veseli.
Nakloni se ponovo domaćici i gospođicama, izlazi iz salona i krene ravno u stan svoje tetke. Odmah je
sjeo, napisao pismo i napustio kuću.
Tajnik baruna Larsena pogledao je putnu prtljagu koju je sluga Johan pripremio u svojoj sobi.
- Molim, u koliko sati putuje njegovo visokorođe?
- Svakako ne prije osam ujutro. Uostalom, još ću vam ja
viti.
Tajnik ode kroz hodnik i ulazi u barunovu radnu sobu. Tu nađe hotelskog slugu s pismom u ruci.
- Ovo je pismo od nekog mladog gospodina koji je dolje
u gostionici i naložio mi da čekam odgovor.
245

Tajnik uđe u barunovu spavaonicu i preda mu pismo. Otvorivši ga, Larsen primijeti:
- Dolje je u gostionici de Grebenović. Nastojte da dođe
do mene neopaženo. Očito mi nosi nešto važno. Ostavite me s
njime nasamu.
Malo zatim već je Tamar stajao pred barunom. Poluglasno mu saopći:
- Vaše visokorođe, gospođica Jadranka ne putuje u Beč
sutra nego tek drugi mjesec i to u pratnji grofice Oršić.
Vijest je Larsena ošinula. Polagano uzme olovku i bilježnicu da Tamar ne bi opazio kako je nemilo
pogođen. U Beču bi mu Jadranka bila izručena na milost i nemilost. Već je djevojku osjećao u svojem
naručju, a sada su mu je istrgnuti iz zagrljaja.
- Što je prouzročilo taj preokret? - pita barun Tamara
naoko hladno.
Mladić odluči svoje vijesti podređivati vlastitim interesima, ali i srediti ih onako kako bi što više ugađao
barunu.
- Vaše visokorođe, nemam odvažnosti kazati o čemu se
govori...
- Mene se ne može ništa dotaći. Naprotiv. Tražim, da mi
kažete sve. Zato sam vas i odlikovao svojim povjerenjem.
- Po vašoj ću želji kazati sve kako sam čuo. Među gospo-đicama se govori doslovce ovo: neka visoka osoba
iz Beča zaljubljena je u Jadranku, a Oršićka misli da se Jadranka očito zanima za njega pa je zato neće
pustiti u Beč...
I sada ostaje Larsen potpuno hladan, samo su mu se usne nasmiješile, tobože, podrugljivo:
- Nekoliko puta sam je pozdravio kao vlasnik palače u ko
joj je ona učila i dnevno kraj mene prolazila. Uljudost oni smat
raju udvaranjem?! I ona se zanima? Ludost! Brbljarije ženske!
Ali velite: ove je priče Oršićka danas saznala i zbog toga izne
nada odgodila put? Možda je uopće ne kani pustiti u Beč. Ovo
je važno - vrlo važno ...
- Vaše visokorođe, vjerojatno je da je neće uopće više slati
iz svoje kuće, no to joj nije odmah rekla, nego se govori samo o
odgodi puta. Ali svi misle da je to definitivno.
- Nije li tu više sudjelovao mladi Oršić, nego njegova majka?
- Nije isključeno, premda se govori da će Oršić uzeti Mirtu
Erdddv. S njom je u subotu mnogo plesao, a opet, kako već re
koh, bilo mu je krivo kad je Jadranka navečer govorila o svojem
putu.
- Ako on kani oženiti bogatu kontesu, ne znači da ne bi
htio ljubiti sirotu. Ali najvažnije jest ovo: ona ne putuje. Je li
ova vaša vijest potpuno sigurna?
- Dok sam još bio u posjetama kod gospođica Bubanović,
došla je Oršićkina guvernanta pozvati gospođicu Nedu Štrigu
da dođe na pokus s Jadrankom, jer će u srijedu svirati i pjevati
na izletu na Ksaveru.
246

Onda nema više sumnje. Ona ne putuje. No, ako bi se

što promijenilo, smjesta mi javite. Možete li odmah doznati svaku promjenu?
Mogu. Držat ću se stalno u društvu ove djevojačke "garde",
one su najbolje upućene o gospođici Jadranki.
Vama je dužnost da pomno pazite na djevojku i na mu
škarca komu gospođica iskazuje osobitu sklonost.
- To će biti svakako teška zadaća, jer dosele Jadranka nije
imala udvarača, a niti je pokazivala kakvo zanimanje ni za jednog
mladića u našem krugu. Zato i sumnjaju da je zanima u Beču...
Doduše, svima je poznato da nije mogla ni s kim dolaziti u do
dir, jer je uvijek bila u pratnji - ali ljudi vele: "Mnogo su većeg
značaja pogledi od svih riječi". Sve njezine drugarice tvrde:
"Netko joj je u Beču zapeo u glavi i u srcu ..."
Lukavi Tamar razvija na taj način u barunu nade kako bi ga naveo da mu što više povjeri i tako ga prisili
da baš njega smatra jedinim putem do Jadranke.
Barun vješto krije da su ga te vijesti potresle i odgovori
hladno:
- Opet velim: priče! Ali ni ove se ne smiju prezreti kad se
istražuje nešto važno. Dakle, gospođica je svojedobno htjela u
Beč, a njezina kuma je put odgodila. U srijedu odlazi nekud u
društvo?
- U blizini Zagreba, na imanje jedne gospođice kod Ksavera.
- Ima li tamo više kuća - ili je samo taj dvorac?
- Ima nekoliko kućica, a malo podalje moja rođakinja
posjeduje vinograd i ljetnikovac. Sada je tamo vincilir, ja često
odlazim tamo na jahanje, pa mi je sve dobro poznato...
Uzeo je čvrsto u oko baruna i opazio kako je uvukao donju usnu od velikog uzbuđenja, a onda pita:
- Ide li se onuda prema Zagrebačkoj gori? Ovo je vrlo
važno... Zanimljivo. Odlazi li Keglević u šetnju prema gori?
- Dugo nisam bio vani, ali se mogu onamo odmah preseliti
ili dnevno onamo jahati da budem na usluzi vašem visokorođu ...
- Izvrsno! - izmakne se barunu radosni usklik. - Jeste
li pozvani na zabavu u srijedu?
- Ako želim u čije društvo, ne trebam poziva. Mnogi su
uzaludno pokušali prodrijeti k Oršićki - ja sam se jednostavno
upoznao s mladim u jednom veselom društvu i osvanuo kod
njega, a da me nije pozvao. I srdačno sam se zahvalio za njegov
poziv kojim me je počastio - a kako je malo pio, nije se ni
sjetio da mi ga nije uputio. Tako sam došao u to društvo i našao
prilike da omilim njegovoj majci, prikazujući se najvećim pro
tivnikom njihovih ekselencija. Tako sam i danas jednostavno
iznudio taj poziv od gospođica.
- Čestitam! Vi ste talent, rijetki talent na tom polju. Di
plomacija je vaša karijera, mladi gospodine. Vama se ukazuje
odlična budućnost...
247

Iznenada je barun pružio prema njemu ruku i rekao mu tiho i značajno, gledajući u njegove male plave
oči:
- Primam vas od ovog časa za izvanrednog svog pouzda
nika - tajnika svojih posve povjerljivih stvari... Sve što mi
imate javiti, to ćete isporučiti izravno meni, a naloge primati
samo od mene osobno.
- To je najsretniji čas mog života! - reče Tamar, pocrven-
jevši do čela, što je barunu dovoljan znak da je mladić istinski
uzbuđen i sretan.
- Znajte: mladi je Oršić jučer u nedjelju donio svojoj majci
vijest da sam otputovao u Beč. Tako su ga ovdje uputili, kad je
došao radi nekog razjašnjenja o Jadranki i njezinu svjedočanstvu
za Bardovića. Zato je put odgođen jer misle da sam u Beču - ja!
- Sad mi je jasno zašto su odgodili put i zašto su gospođice
nekoliko puta kazale da je neki lijepi barun iz Beča zaljubljen
u Jadranku, a njoj da nije drago što je put odgođen ...
- To - je netko rekao? - pita on i osjeti kako ga prolaze
srsi.
- Kunem se! Na moje pitanje, je li gospođici žao što ne
putuje, rekla je gospođica Neda štriga: "Baš joj nije nimalo
drago". I važno je dodala: "Sigurno je privlači lijepi barun koji
stalno boravi u Beču".
Djelovanje ovih izmišljenih riječi pročitao je Tamar na baru-novu licu, unatoč tomu što se pričinja miran.
Po bijelom su mu čelu pale kapljice znoja, a u očima sjevnulo nešto poput trijumfa. Činilo se: barun se još
malo bori, ali onda mu dade znak neka dođe posve blizu i šapće:
- U srijedu će gospođica Jadranka biti na ladanju. U koie
doba? J
- Prijepodne idu sve gospođice, a u dva sata dolaze mlada
gospoda.
- U srijedu se moram sastati s njom.
- Nasamu?
- Jest, to želim.
- Kako? Uvijek je prati guvernanta!
- Nikada niste vidjeli gospođicu da jaši?
- Štoviše, strastveno voli jahanje, pozna lijepe konje i sjajno
njima upravlja.
- Dobivena igra!
- Oči mu se zaiskrile. Sav plamti na lomači, a Tamar se već
osjeća na početku svoje karijere i pokloni se:
- Zapovijedajte visokorođeni!
Obojica su uzbuđeni: Tamar od sreće barun od predodžbe sigurnog sastanka s Jadrankom. Više ne
pokušava kriti pred Ta-marom što ga vuče k djevojci. Sada bi to bilo ludo dok ima pred sobom čovjeka koji
će mu Jadranku dovesti ravno u naručaj, ovdje, u ovom gradu, unatoč svim zaprekama, što su mu se još
ovog časa ukazivale. I šapće mu:
248

U to ste samo i jedino vi upućeni, čujte! Sutra je utorak.

Odvest ću se sam tamo u kočiji. Vi me čekajte pa ćete mi sve pokazati. O svemu ćemo se dogovoriti. Već
imam gotovu osnovu. Samo, ne će li biti sutra ljudi pa će nas vidjeti zajedno?
U gostionici na rubu šumice blizu Malina ima ljudi samo
nedjeljom i blagdanom, a u obične dane sastaju se samo uvečer. Danju nema nikoga. Uostalom, tamo je,
rekoh, ljetnikovac moje sestrične.
- Sutra poslije objeda u dva sata pričekajte me. Ali gdje?
Tamar mu razjasni gdje je mali ljetnikovac njegove- rođa
kinje.
- Dobro! - i barun mu čvrsto stisne ruku.
Tamar ostavi sobu raspjevana raspoloženja ...
Kad je tajnik ušao k svome pretpostavljenome, dao je ovaj pojedine odredbe za svoje sutrašnje putovanje.
Još je dva puta opetovao odredbe. A kad je zatim počeo diktirati u pero tajniku pisma, najednom zastenje,
uhvati se za krsta i sasvim iskrivi lice. Barun se spušta na stolicu.
- Ako zovnem liječnika, onda će se doznati da sam bio
vrtuljak na Helperovu dlanu. To je nemoguće. Uhvatilo me u
krstima. Ne znam što ću.
- Vaše visokorođe, ovako ne možete sutra putovati! - veli
tajnik.
- Pa to je prava strahota! - ljuti se, tobože, barun. - Dao
bih onog gorostasa objesiti. Meni spriječiti slobodno kretanje
po svojoj volji? To još nitko nije mogao provesti u cijeloj mo
narhiji - niti njihove ekselencije, ni cijela vojska države.
- Samo jedan jedini Hrvat! - naglasi tajnik.
- Ne podsjećajte me na to. Plamtim od bijesa!
Unatoč tome što je Tamar bio kod baruna, tajnik se ne domišlja da su njegove vijesti razlog što barun
odustaje od putovanja, to manje što ne zna da je i Jadrankin put odgođen. I on ga nagovara neka ne
putuje.
- Imate pravo. Neka se put odgodi. Ali sada se moram odreći
imena i položaja baruna Larsena, uzeti drugo ime i postati samo
obični putnik. Ne kanim sjediti u ovoj sobi cijelih deset dana -
dokle se ima Larsen vratiti. Uostalom, znate da sutra ili prekosutra
dolazi iz Beča moj pristav Franz. Taj će igrati moju ulogu, a ja
uzimam drugu. To je potrebno da se ne bi ipak saznalo kakvu je
visoku ličnost Halper vrtio na veselje Zagreba. U subotu me je
osvijetlio nekakav mladi lakaj pa su me neki mogli vidjeti. No, mi
ćemo se o tome pobliže dogovoriti. Sada ću malo leći.
Jedva je dočekao čas da ostane sam kako bi se mogao podati razmišljanju o onome što mu je pripovijedao
Tamar o Jadranki. Zar je ona, uistinu, u njegovim pogledima čitala ono što joj on nije imao mogućnosti da
kaže riječima. Zar je ipak tamo u Beču, \ad joj je uljudno skidao šešir, razumjela žar njegovih pogleda?
249,

Jest. To je vjerojatno. Djevojka u svom gradu nije imala udvarača. Bila je od svih zapostavljena - nije li,
dakle, prirodno, morala osjetiti njegove poglede?
"A da nisam prošle subote pao u ruke Nikici Halperu, ne bih se bio pritajio Oršiću, nego s njime govorio i
ne bi zbog toga Ja-dranku spriječili da putuje u Beč. O, da je ona sutra putovala... Da je putovala, bila bi
sasvim moja, u mojoj palači. Tamo bih bio s njome dane i noći, sam! Nitko ne može pitati za nju. Javilo bi
se: pobjegla je opet u Zagreb ... A ja nemam nikakve druge brige, nego da grlim i cjelivam ono divno
tijelo. Da sam u Beču mogao slutiti kako me ona već opaža - osjeća. Da sam slutio... Zašto me nije tamo
ovaj plamen tako zahvatio? Ovdje cijeli dan prolazi monotono, bez žena, i tako polazim njezinim tragom
kao lovačko pseto za plijenom koji ne može doseći...
Već je prvi susret s njome na ulici ovoga grada raspalio u meni tinjajuću iskru u oganj. Jedva sam disao
kad mi je pogled obujmio njezinu pojavu, a ovdje u hotelu - u osamljenim pustim večerima - gledao sam u
predodžbama opet ono đavolsko tijelo što obećava sve ljepote. I, eto, iskra donesena iz Beča buknula je
ovdje požarom. Gorim poput lomače. Hoću li dočekati ovdje, u tom gradu, da je pogasim?
Prokleti gorostasni Halper! Da nije iz mene učinio ono ruglo! Kako se zapravo to moglo dogoditi meni
koji sam bio točan, nepogrešiv, u takvim pothvatima? Sto je zapravo bilo da sam pogriješio?
Nešto nije sa mnom bilo u redu? Nisam vidio ništa pred sobom. U meni je kipjela krv. Nisam se smio
podavati mislima o njezinu naručaju, to mi je uzbudilo živce. Da je moja krv bila hladna, misao jasna, ne
bih dospio u ruke onom klipanu, i putovao bih sutra s njome u - raj...
Njoj je krivo što ne putuje - veli Tamar - a svi misle: netko je privlači u Beču. Njezin naručaj čekam,
tražim, priželjkujem i hoću. Moram ga doseći."
Larsen gotovo klone od takvih žudnji.
NA KSAVERU
Tamar de Grebenović ponosno sjedi na lijepom konju. Desnom rukom drži uzde, lijevom vodi krasnog
sivca, osedlana ženskim sedlom. Pokraj njega upravlja vranca gospođa od trideset godina, obla, pristala, u
crnom jahaćem odijelu. Polagano se uspinje malom uzvisinom, kolnim putem pokraj crkve.
- Nekako nisi dobre volje, Hedviga? - pita Tamar gospođu.
250

Nisam zadovoljna s tvojom iznenadnom simpatijom pre

ma toj gospođici Jadranki. Tvoja majka očekuje da ćeš oženiti
Renatu ili koju drugu barunicu ili groficu.
Sto ti pada na um? Ja da uzmem neplemenitu sirotu ka
kva je Jadranka? Zar ti nisam dovoljno razjasnio da je ovo za
nekog drugog? Valjda nije strani gospodin kupio ovog krasnog
sivca da ja povedem na šetnju svoju ljubav?
Zašto mi onda ne kažeš zašto si me danas dovukao iz
grada na taj izlet?
- Odviše visoka osoba traži od mene šutnju, a ja ću od ove
male usluge ubrati velike koristi.
- Ipak mi ne možeš utuviti u glavu da se visoka osoba za
nima za tu djevojku. Takvu sirotu može jednostavno dovesti u
stan i još mora biti sretna što je njegov pogled pao na nju. A ne
da kupuje konja i moli tebe neka posreduješ da bi se udostojala
sjesti na takvu punokrvnu, divnu životinju. Valjda nije poludio?
- Na moju preveliku sreću, posve je poludio. A i nije čudo,
njemu je blizu četrdeseta, a Jadranki sedamnaest. A valjda se ek-
selenciji ne želi da uzima Hrvaticu za ljubavnicu!
- Nećeš me oblajati. Tu prostu krv, tu beskućnicu, može
imati bez tako pomno pripravljenog izleta.
- U Beču može, ali u malom Zagrebu, gdje se ništa ne može
zatajiti! Mora zapravo veoma pomno sakriti svoj odnošaj. Taj
gospodin takvo što ne može počiniti usred grada Zagreba. Oršić-
ka bi mogla dići na noge nezadovoljnike. Imala bi na okupu ci
jeli grad protiv njegove ekselencije, a Bach bi se morao odreći
visokog gospodina koji je glavni stup njegove vlasti. Ovdje se če
stita djevojka smatra svetim otajstvom - podrugljivo će Tamar.
- Kad su državnici padali zato što su oskvrnuli nekakve pu
čke djevojke?
- Nije to zbog nje, nego zbog toga što počinitelj pripada
omraženoj vladi pa da se to ne bi iskoristilo protiv strahovlade
koju svi mrze. Razumiješ li? Svi mrze, samo što svi šute, a takva
bi stvar u ovom gradu dala povoda da se u Beču optuži Bach i
Schwarzenberg. Moj je državnik lud za djevojkom i vrlo hladno
krvno stvara lukave odluke kako će djevojku dovesti u svoj naru
čaj, a njezino je siromaštvo, naravno, njegov glavni zgoditak.
- Ako je Jadranka počela učiti zanat da se oslobodi siro
maštva, onda ima očito vrlo prostački intelekt. Zanat - to je stra
šno.
- Bogati barun bit će sada njezin zanat.
- Kako? On je želi za stalnu milosnicu? Takvu neznatnu dje
vojku? No, taj je zbilja perverzan.
- Hoće li je za stalnu milosnicu ili samo za prolaznu razo
nodu, to mi nije povjerio, ali prozreo sam: krv mu kipi, možda,
i zato što je to prvo žensko biće za kojim mu nije dosta samo
pružiti ruku ...
251

- Čini mi se ipak odviše ponizujuće za mene, rođenu baru

nicu, da igram ulogu pratilice kakvoj prosjačkoj kćeri.
- Moraš to učiniti da meni pribaviš slavu, čast i visoku slu
žbu. Uostalom, već si na to pristala. Zašto sada prigovaraš?
- Naočigled Malinova dvorca snašlo me kajanje što se tako
ponizujem. Ako je to za tvoj probitak, dobro, neka bude. Hoće
li Jadranka sigurno doći s nama?
- Sasvim sigurno. Mi smo tako ugovorili. Jučer sam dočekao
Jadranku poslijepodne na Opatovini, u dućanu gospođe Hajdić,
tobože, joj slučajno govorio o mojem novom jahaćem konju, a
onda joj ponudio za danas prijepodne, kad bude kod Malinovih,
da ću doći s tobom i pozvati je s nama na šetnju. Ona se sva po-
rumenjela od radosti i pristala. Život bi dala da može jašiti.
- A što je glavni cilj tom izletu?
- Ne pitaj. Vidiš, već nas promatraju s prozora dvorca Ma
linovih.
- Koliko ženskih glava! - začudi se gospođa.
- Sve one koje su bile kod Oršićke pozvala je Orhida danas
k sebi na objed. Naravno, Renata ne bi poziv ni primila, ona,
dakle, otpada, a kontesa Mirta Erddrv izgovorila se bolešću. Sa
mo Oršićka ruši ograde između velikaša i ovih malih bijednika
koji nisu rođeni u našoj aristokratskoj zipci.
- Ja bih se radije sakrila u.svoj dvorac sama samcata nego
pristupila toj prostoti.
. Približavali su se malom, starom, jednostavnom dvorcu. Pred njim cvjetnjak i drveće, a oko dvorca i
prema sjeveru mala šuma. Zaustavili se pred ulazom u kuću. Istrčale su Orhida, Neda, Ljiljana, Zlatana i
Zorislava i pozdravile barunicu. Naposljetku je izašao i kućedomaćin Naum Malin. Pozdravljaju gospođu
susjedu, rođakinju de Grebenovića. Sjedeći u sedlu, ona izmijeni s njima samo nekoliko riječi, a tada
oslovi Jadranku:
- Gospođice, hoćemo li na malu šetnju?
- Neizmjerno sam vam zahvalna - veli ona i radosno gle
da krasnog sivog konja o kojemu joj Tamar drži malo predava
nje.
- Obukla sam Jadranki svoje jahaće odijelo - veli Orhida.
- Mislim, dobro joj pristaje.
Odijelo od sive tkanine s ružičastim pucetima lijepo se priljubilo vitkom i zdravom stasu. Sivi klobučić s
ružičastom vrpcom dražesno počiva na crnoj bujnoj kosi. Tamar pohvali odijelo, a ona se popne na sedlo i
uhvati uzde. Svaka kretnja odaje kako je vješta jahačica.
- Gle, nisam je nikada vidjela na konju - primijeti Neda.
- Divno izgleda. Ova suknja je čini veličanstvenom.
- Do pol jedan se morate vratiti radi objeda - upozori Or
hida Jadranku.
- Dovest ćemo je na vrijeme - odgovori barunica.
252
Jahači skrenu šumom da se odanle spuste na cestu. Kad su odlazili, šapne Neda Ljiljani Bubanović:
Ustani, ne razumijem de Grebenovića. Najednom je po
čeo cijeniti i nas - male siromašne građanske djevojke...
Krasnom dolinom jahali su sve troje prema podnožju Zagrebačke gore. Tamar ih vodi umjerenom
brzinom, upozoravajući Jadranku na svoju rođakinju jer da zbog nje ne smije tjerati brže. Djevojka se
suzdržava, premda bi htjela poletjeti naprijed. Sretna je i divno upravlja prekrasnog konja.
- Kad bi znala da ga je barun Larsen kupio za nju! primi
jeti Tamar u sebi.
Cijelim su putem jahali bez odmora. Na podnožju Zagrebačke gore se zaustavljaju i dive ljepoti brda što
miriše proljećem. Onda Tamar predloži da se vrate drugim putem gdje je s obje strane, poraslo mlado
drveće.
Put je krasan, vijugav i hladovit. Najednom se Tamar zaustavi.
- Vidim, gospođica Jadranka bi voljela odletjeti na tom
konju kao na vilenjaku. Ti, Hedvigo, ne smiješ brzo jahati, ali
dopusti gospođici neka malo potjera naprijed. Samo idite, a kad
se nađete pred gostionicom "K slavuju i lijepome hladu", zausta
vite se i pričekajte barunicu i mene. To vam veselje možemo pri
uštiti, zar ne, Hedvigo? Putem ne možete sresti ni žive duše.
- Pa dobro, neka bude - pristane gospođa. - Ovdje zbilja
nema nikakve pogibelji.
Jadranka porumeni od veselja i krene naprijed. Konj je nosi lijepim skokovima. Prekrasnim puteljkom
upravlja Jadranka sivca. Zaboravlja sve oko sebe u tako priželjkivanoj zabavi.
Put je vodi kroz šumicu između grmlja što je poraslo s jedne i druge strane.
Najednom opazi kako se neki jahač na tom putu bori sa svojim konjem koji ga očito ne sluša. Sa
zanimanjem promatra borbu jahača i dolazi sve bliže. Naposljetku se mora zaustaviti jer ne može proći.
Ona je pratila bijesno skakanje jahačeva konja i, ne sluteći, da ga on sam drži: sa strane ga bode, a uzde
steže i ne pušta naprijed. Djevojka pogleda jahača pozorno. Zapanjena razabere da je to onaj isti gospodin
što ju je pozdravljao u Beču i ovdje u Zagrebu i radi kojega nije mogla putovati u Beč. U jahaćem odijelu
izgleda osobito pristao. On skine šešir na pozdrav:
- Oprostite, gospođice, što sam vam zakrčio put. Ne znam kakva je ovo neposlušnost životinje, prvi put
sam ga uzjahao, pa se još nismo sprijateljili. Eto, nikako neće naprijed, a ja sam htio do Zagrebačke gore.
253

- Onda mu pustite neka ide po volji, pa tako iskušajte što

ga smeta.
- Poslušat ću vaš savjet.
On pusti uzde, ali je ujedno prestao konja bosti sa strane pa se ovaj brzo smiri, a Larsen se okrene k
Jadranki:
- čudesni me je sretni slučaj doveo ponovo na vaš put, go
spođice. Molim, dopustite mi da vam se sada prikazem: ja sam
Olaf Kristian, plemić iz Norveške, putnik po svijetu... Jedno
sam vrijeme boravio u Beču gdje sam vas imao sreću češće vi-
đevati...
- Vi niste barun Larsen, vrhovnik tajnog ureda njegove eks-
elencije Aleksandra Bacha?
- Plemenita gospođice, to je samo kobna zamjena koju da
nas čujem već drugi put.
- Zamjena? Kako to?
- Larsena poznajem tek iz Zagreba, on je tamnoplave kose,
potpuno obrijan, sasvim drugi tip. Očito je, dakle, nastala zamje
na jer sam prije njega ja iznajmio one sobe u hotelu, a kad je
on stigao u Zagreb, preselili su me, a moje sobe predali njemu.
Naravno, on je ovdje veći gospodin od mene!
- Ljudi su govorili: vi ste barun Larsen i kad sam vas ov
dje vidjela na konju, bila sam uvjerena u to ...
- Premda Larsenovu službu prezirem, ipak sam neutješiv
što nisam on jer tako bi me zapala sreća da se vi zanimate za
moju malenkost.
- Zanimam se za njega samo utoliko što sam htjela upra
viti jedno pitanje na koje može odgovoriti samo on.
- Oh, kako žalim da vas nisam pustio u zabludi! Ipak sam
ushićen što mi je sreća dopustila da se s vama sretnem u ovom
divnom kraju. Ova okolica, taj grad, sve je tako ljupko i pitomo,
s tako raskošno lijepim krajobrazom. Uistinu, rijetko ima toliko
ljepote na okupu.
Unaprijed je znao da će je osvojiti ovim slavljenjem ljepote njezina kraja. A Jadranka, slušajući njegove
riječi, primijeti puna ponosa:
- Da, svakome se sviđa kod nas. A kako se i ne bi ljudskom
oku sviđala prekrasna gora i ovaj naš lijepi grad.
- Cini mi se da ovdje ima mnogo toga i povijesno zanimljivo.
Vidio sam tamo preko u krasnoj okolici na brežuljčiću crkvu
usred šume. Nešto osobito romantično. Smijem li zapitati gospo
đicu u koju svrhu je sagrađena crkva u šumskoj samoći, a izgle
da stara?
S veseljem mu ona odgovara:
- Da, stara je, a godine 1657. građena je samo kao kapelica,
i to u proslavu Tome Bakača koji je u Sisku zaustavio tursku
provalu, a godine 1752. pregrađena je u crkvu koja je imala plo
ču s natpisom "Za spas Hrvatske". Dakle, i već tada su razni po-
hlepnici posizali za mojom domovinom kao i danas.
254

. Danas? Zar netko vreba na vašu zemlju?

Slavne bečke ekselencije koje su dosta slabo nadarene
kad misle da bi mogle svojom strahovladom slomiti hrvatski otpor i narodnu svijest.
O, gospođica se bavi i politikom!
- Ne, gospodine, to nije politika, to je prirodni zakon da
svatko ljubi svoj dom. I svaka ptica voli svoje gnijezdo.
- Vrlo dobro, gospođice, slažem se s vama - i kriomice
promatra njezinu pojavu u sivoj jahaćoj haljini što razotkriva
vitkost, zdravlje i savršeno građene oblike, promatra njezino li
ce, osvijetljeno nekim djetinjastim zanosom. Da je uzmogne što
više potaknuti na raspravljanje, nastavlja je ispitivati o Zagre
bačkoj gori i gradu. Ispija riječi s njezinih usana kao da su cje-
lovi i gleda joj u zelenkastom odre oči kao u tirkize obrubljene
crnim trepavicama. Njezina crna kosa čini mu se poput valova u
crnoj noći. Htio bi zgrabiti u ove uvojke i povući je k sebi, ali
zna: to bi ovaj čas bila velika pogreška pa stoga ljevicom drži
konja, a desnicom jahači bič. Zanima ga cijela okolica - samo
da produlji razgovor, a ona pripovijeda s ponosom i radošću dje
teta koje uživa kad se strancu sviđa njegova lutkica.
On se zarumenio, čini se da ga oduševljava ljepota i zanimljivost kraja. Barunu su često govorili kako su
zagrebački ljudi zaljubljeni u svoj grad i rado o njemu pričaju strancima, a on to sada odlično iskorištava
u svoje nečiste namjere da je otme i veli:
- Sve to moram pogledati redom. Svakog ću dana polaziti
na izlete. Strastveni sam jahač i ljubitelj prirode. Ovo mi je je
dina utjeha u tragediji što me je dovela u Beč.
- Tragedija? - nehotice pita ona, a on se uhvati tog pitanja
da joj ispriča laži:
- Imao sam sestru, ona mi je nadomještavala obitelj koju
sebi nisam znao stvoriti i ostao samac. Sestra teško oboli, dove
dem je u Beč čuvenom liječniku - zato sam vas tamo često i
vidio. Za četiri mjeseca sestra umre, a ja očajan, osamljen, odlu
čim putovati po svijetu. No, prije sam odlučio posjetiti Zagreb.
- Rekoše vam kako je"kod nas lijepo?
Našao se posve blizu uz nju. Put je uzak, konji stoje upore-do. Njegov glas zadršće, a pogled mu se upre u
njezino lice:
- Boraveći u Beču, usjeklo mi se u dušu i mozak jedno bi
će... Zavladalo je mojim samotnim životom, ali nisam mogao
naći mogućnost da mu se približim, da čujem glas i riječ tog ču
desnog bića što je moju samoću ispunilo uzvišenim časovima,
dok je nisam našao u ovom bajoslovnom kraju ...
Nastade šutnja. Ona ga gleda začuđeno, ne zna što time misli, a on uzdahne:
- Htio bih u ovom kraju izdahnuti svoj posljednji dah. Ra
zumijete li, gospođice?
255

- Ne, danas u devetnaestom stoljeću ne govori se takvim

riječima.
- Jest, u današnjem stoljeću ne govori se ono što se osjeća.
Osamljena muškarca koji ništa na svijetu ne želi, već samo i je
dino dušu bića što ga je samo izdaleka vidio, takvog se muškarca
danas smatra nametnikom. Zato osamljeni lutalac uzalud luta za
svojom zvijezdom u tmini i samoći... A ona? Leti po svemiru i
uskraćuje mu zrake svjetla... Ne zna da je tražena, obožavana.
Oprostite, bio bih smrtno nesretan kad bih vam dosađivao.
Glas mu dršće, oči plamte. Sam sebe ne prepoznaje. Zašto gubi toliko vremena u razgovoru kad bi već
mogao dati znak svojim ljudima. Međutim, ona pogledom traži svoje pratioce. Barun to opazi i, kao da
nije ništa govorio o sebi i ljubavi, zapita s poštovanjem i pažnjom da je zadrži:
- Izgubili ste svoje pratioce? Pripreman sam ih tražiti s
vama.
- Dogovorila sam se s njima tamo s one strane kraj šumskog
gostionice. Za četvrt sata bit ću tamo. Zbogom, gospodinel
I htjede pokraj njega odjašiti, ali on se ne miče s puta:
- Molim, ne uskraćujte mi sreću da vas otpratim onamo.
Nije odbila niti prihvatila, već potjera konja.
On se obazre po šumi, nekome dade znak, dignuvši uvis jahaći bič, onda namjerice malo zaostaje za
njome, ali je drži na oku...
NEOBIČNI PROSJAK
Cestom prema Ksaveru pojašila dva konjanika. Vjeran je pustio uzde vrancu i gubi pogled u gorskim
vrhovima. Videk ga slijedi. Njegove svijetlosive oči pažljivo promatraju grmlje s obje strane ceste. Pred
odlazak iz dvorca, u Kazališnoj ulici, naložila mu je majka:
- Neka ti je oko svuda na straži da se ne bi gospodaru pri
bližio koji od carskih razbojnika. Oni se prerušavaju. Danas je
na naša vrata došao prosjak koji mi se činio veoma sumnjiv.
Dan je vedar i topao. Približili su se rubu šumice uz cestu jednokratnoj kući. Nad vratima je ploča i natpis
"K slavuju i li-pome hladu".
"Hoće li ovdje gospodar stati i skrenuti u gostionicu?" pita se Videk.
Vjeran kao da ne vidi ni zgradu ni ploču, ide dalje uz šumu. Videk upravi konja upcredo s gospodarevim i
reče mu pažljivo:
- Kanili ste u dvorac k Malinu, već smo prošli onu stazu
koja vodi gore.

Gospoda dolaze tek u dva sata. Htio sam sa malo nagledati

gorskih vrhunaca, zato sam i otišao tako rano. Idemo do Gra-
čana.
- Onda će vam biti ljepše ako skrenemo lijevo šumicom,
bit će hladovine.
_ Vidiš, to je pametno.
I krenuše, ali tek što su ušli u šumu, opaze pod stablom desetak đaka od četrnaest do šesnaest godina.
Svi su poskakali u vis. Dvojica od njih dolaze u susret Vjeranu.
Nismo li se prvih dana mojeg boravka u Zagrebu sreli na
Južnoj promenadi, mlada gospodo? Cuo sam da vas je ravnatelj Premru zatvorio zato šta ste se rukovali s
pustolovom koji se izdaje za Keglevića.
Baš onda, kad su žandari zatvorili malog kestenjara, a za
tim i nas dvojicu.
- Poštenja mi - naglasi mršavi tanani Ivša Tkalčić - mi
smo odmah znali da vi to niste jer pustolov može biti samo onaj
kojeg oni smatraju poštenim.
Mlađahni Đuro Deželić prikazuje ostale drugove, a onda razjašnjava:
- Mi smo ovdje na sastanku kao vođe pojedinih razreda gi
mnazije. Sigurno ste čuli kakvu smo demonstraciju priredili u
gimnaziji? Izjavili smo: ni jedan neće odgovarati nikakav predmet
na njemačkom jeziku. Sada će biti borbe. Isključili su nas sve,
osim trinaestorice svojih.
- Jeste li složni? - pita Vjeran.
- Kao jedan! - odgovori Đuro Deželić. Zavjerili smo se da
nikako ne popustimo, makar morali poći u zanat.
- Lijepo da ste odlučni, ali neću vam smetati.
Još malo raspravlja Vjeran s njima, a onda se oprosti i krene dalje hladovitom šumom.
Najednom Videk zaustavi Vjerana i šapće mu:
- Vidim tamo postrance nekog čovjeka ...
- Pa onda? Valjda se ne bojiš?
- Junaka se ne bojim, ali kukavice koja je špijun. Junak
dolazi okom u oko, špijunska kukavica ide podmuklo kako bi
me pogodio u rebra. Onaj se tamo skriva među stabla, nešto
smjera...
Upozoren od Matilde, Videk odluči istražiti tko se skriva i zašto.
- Hajdemo, ne vidim nikoga - odluči Vjeran.
- Moram vidjeti. Eno ga iza onog drveta. Dopustite mi da
Pogledam.
- No, dobro. Idi!
Smjesta je upravio konja prema onoj strani gdje je vidio čovjeka. Vjeran ga slijedi polagano. Kad Videk
dođe bliže, opazi skrivena prosjaka.
256

252,

17*
- Prosjak u šumi! - čudi se i vikne neznancu:
- Zar ovdje kaniš nabrati milostinje? Hoće li te darivati
šumska stabla?
- Spavao sam ...
- I sakrivao se pred nama da te ne bismo vidjeli i dariva
li...
Ni sada Vjeran ne polaže važnosti u ovaj susret i veli:
- Daj mu, Videk, groš, pa idemo dalje.
Uza sve to Videka obuzima sve veća sumnja. Ipak da prosjaku novac, dobro ga uoči i baš taj istražujući
pogled preplaši prosjaka pa i ne zahvali.
- Sta? Dobio si cijeli jedan groš, a "ne zahvaljuješ? - vikne
Videk i srdito prosjaka povuče u znak negodovanja za kosu. No,
ova mu je ostala u ruci. Izvan sebe od tog otkrića Videk" poviče:
- Vlasulju nosi! Lažni prosjak!
Vjeran razabire kako Videk drži u ruci prosjedu vlasulju, a prosjak stoji s ulizanom smeđom kosom i
brkovima koji su očito nečim nabijeljeni. Začas je uz njih.
Neznanac učini kretnju da posegne u džep, ali već je Vjeran to zamijetio i udari prosjaka po ruci da mu je
oružje ispalo. Dotle već Videk trgne svoj skriveni samokres i, uperivši ga u čovjeka, vikne:
- Ako se makneš, izgubit ćeš, osim vlasulje, i glavu!
- Digni ruke uvis! - zapovijedi uhvaćeniku i skoči sa se
dla, podigne sa zemlje oružje, stavi u svoj džep i pristupi k nje
mu:
- Sada ću te pretražiti. Ako se makneš, moj će ti Videk
otvoriti mozak.
Videk mu drži cijev na sljepoočici. Uhvaćeni čovjek šuti, ne miče se, držeći ruke u zraku. Dotle mu Vjeran
izvrne džepove, izvuče naboje, još, jedan nabijeni samokres i neku usku kožnatu, posve novu kutiju.
- Siromašni se prosjak dobro naoružao. Sigurno si kanio
ubiti svakoga tko ti ne bi dao milostinju.
On šuti, obori pogled, a Vjeran pita oštro:
- Sad mi kaži koga si imao ovdje u šumi uhoditi. "Slavuje
u lijepom hladu?" Ili goste u onom dvorcu iznad crkve? Došao
bi gore moliti milostinju da vidiš i čuješ tko je tamo i što govore?
Reci!
- Takva je bila zapovijed pretpostavljenog.
- Tko je tvoj gospodar?
- Ne mogu ja znati kako se zove. Primam naloge pismeno.
- Ah, tako? A što je u toj kožnatoj kutiji?
- Ne znam. Našao sam to putem.
Otvorivši kutiju, Vjeran i Videk iznenađeni gledaju neku iglu na čiji je šiljak nataknuta kovna cijev. Vjeran
strogo oslovi čovjeka:
258 _

_ Koga ubodeš ovom iglom mora se za malo vremena one-vijestiti, zar ne? Nemoj tajiti - ovo je poznato
oružje bečke tajne policije.
Ne znam. Rekoh, našao sam na cesti.
__ Lažeš. Vrlo dobro znaš koga su ti naložili da iglom onesvijestiš ,ili uspavaš! Možda nekog gospodina
kog bi zamolio za milostinju? Nije ti uspjelo! Šta veliš nato?
Ništa ne znam - našao sam. Možda je to izgubio netko
od - onih.
Zaprepašteni Videk gleda i sluša dok Vjeran zatvori kutiju i spremi je u džep. Isto tako i oružje.
- Možeš doći k meni po oružje i po ovu kutiju. Sve ću ti
predati, ali sada nikako. Reci, jadnice, zar nema dostojnije služ
be pod suncem nego špijunirati?
- Bolje nego krasti.
- Varaš se. Ti pokradaš poštene Hrvate, a zatim ih još pro
daješ!
On slegne ramenima. Vjeran upita:
- Koga si imao ubosti ovom iglom?
- Morao sam samo dodati kad će ona dojašiti.
- Tko ona, govori!
- Ne znam, je li ekselencija ili tko drugi - odgovori špi
jun.
- Lažeš svaku riječ. Nećete valjda na svoju ekselenciju na
valiti! Prepredena si hulja, razbojnik svojeg roda. Vidim, domaći
si i znaj upamtit ću tvoju njušku kad dođe do obračuna. Možeš
to reći svojim gospodarima. Sada se tornjaj!
Dignuo je svoj klobuk i vlasulju sa zemlje pa onda ide smjerom koji mu je odredio Vjeran.
- Odmah sam znao: kad se skriva nije pošten - reče Videk
zabrinut za Vjerana.
- Imaš sokolovo oko - veli on - a sada idi dolje gdje smo
ostavili đake i kaži im da smo ovdje otkrili uhodu, neka budu na
oprezu.
Videk se počeše iza uha:
- Ah, oprostite, nešto bih predložio. Đaci bi sigurno bili ve
seli ako im platite u gostionici "K slavuju i lijepom hladu" mali
zalogaj jer kad ih uhode tamo nađu ne mogu ih optužitL Kad ih
vide kod jela, jasno je da su na izletu.
- Ti si, Videk, svršio sveučilište! Takva misao meni nije
pala na um. Evo ti novaca. Idi brzo, plati im sve što nađeš dobro,
a onda se vrati. Čekam te. Želim paziti kamo će taj uhoda, nema
li možda negdje u šumi sakriveno kakvo odijelo pa bi opet dolar
zio da špijunira.
- Molim, gospodine, ostanite ovdje dok se ne vratini da vas
g vidjeti. Molim vas ...
259

__ Ne, uistinu, niste. Da oni lupeži, tobožnji prosjaci, nisu

- Gle, valjda nećeš paziti na mene kao na dječaka?
- Ne smijete više nikamo sami! Ja vas ne puštam, idite za
mnom i uzmite moj samokres.
- Hvala, imam svoj. Nisam još tako lud da idem okolo golo
ruk. Evo me za tobom.
Videk skoči na konja i požuri.
Dostigao je đake već na rubu šume, u blizini gostionice "K slavuju i lijepome hladu". Odmah im isporuči
kako su naišli u šumi na špijuna i onda dovrši:
- Moj vas mladi gospodar pozivlje na mali zalogaj ovamo u
gostionicu. Ako vas tu primijeti uhoda, ne može vas optužiti za
kakav sastanak. Izgledat će da ste na izletu.
Đaci veselo prihvaćaju. Kad im je Videk naručio jelo i krčmaru sve isplatio, vrati se natrag k Vjeranu.
Pustom šumom tjera Jadranka konja. Uz potočić stoji sjedo-glavi prosjak, uz njega sjedi drugi. Glava mu
je zamotana u krpe-tine i šapće:
- Eno, njegovo visokorođe daje već treći put svoj znak -
to je zapovijed za napad. Ona skače već preko potoka.
Sjedoglavi spušta prljavi šešir i pruža ga prema jahačici. Sad ga je spazila, zaustavila se i posegne
postrance u sedlo.
- Sva sreća, imam nešto novaca - ali nije moj - evo vam.
Baci u šešir srebro i potjera konja. U daljini pojavi se jahač
i upravi smjerom za Jadrankom.
Nakon četvrt sata nje nestaje, jahač se okrene k prosjacima i vikne:
- Što je? Valjda niste promašili?
- Nismo mogli ništa, vaša milosti. Kad sam dolazio ovamo,
napadoše me gore u šumi dva naoružana lupeža, opljačkali me,
oteli oružje, naboje, novce i kutiju s iglom. Tako nisam mogao da
je ubodem kako ste mi naložili, samo sam pružio klobuk da se ne
odam jer eno ...
Nije dovršio svoju ispriku jer ga barunov bič osine svom snagom preko lica i glave. Onda, tresući se od
jarosti, požuri barun za djevojkom:
- Gospođice, smijem li vas zamoliti samo časak? Moram
vas opomenuti.
Ona zaustavi konja i začuđeno pita:
- što se dogodilo? Zašto ste tako uznemireni?
- Odviše ste smioni. U ovako pustom kraju ne smijete ja
hati šumom sami. Vidio sam tamo dva prosjaka. Obojica nisu
drugo nego razbojnici. Pošto ste se udaljili od svojeg društva, do
pustite mi da ostali dio puta budem uz vas.
- 2elim brzo jašiti, pa sam pošla malo naprijed od svojih,
no pravo velite, nisam učinila dobro.
¦>tj\ ._,_...

da krenem bas ovim putem bez cilja i namijenila zaštitim vas. Ovoj sam sreći zahvalan do smrti.
 Nisam nikad u životu slušala toliko laskanja i molim da
prestanete. Ali prihvaćam vašu pratnju. Međutim, još malo pa ću sresti svoje pratioce.
Kad bi čudo htjelo taj put produžiti do vječnosti!
Onda bih do one šumske gostionice ostarjela, a to bi mi
bilo žao - veli ona, nasmiješena.

U tom je odgovoru nešto vragolije i ljupkosti i on je gotov baciti se k njoj i ogrliti je. Sada je mora
obujmiti dogodilo se što mu drago...

Ali kao da osjeća ovu zlu namjeru, Jadrankin konj se počne nemirno kretati. Njezina bijela nježna ruka
počne ga tapkati po vratu i gladiti mu drivu. Ovo milovanje životinje raspiri Larsena i on pođe prema njoj.
Sivac se neprestano okreće kao da namje-rice kani zaštititi svoju jahačicu od barunova napada. A
Jadranka, gladeći konja, oslovljuje pratioca:
- Dopustite da vam nešto kažem.
- Recite - recite, gospođice.

- Kad sam vas danas opazila, bila sam uvjerena da ste vi

barun Larsen i odmah sam odlučila kako vam već rekoh da vas
nešto zapitam. Vi ste mi razjasnili da vas ljudi u Zagrebu zabu
nom drže za baruna Larsena. Naravno, tako sam izgubila moguć
nost barunu postaviti pitanje...
- Ah, zašto se ne mogu pretvoriti u Larsena...

- Ne želite to, gospodine, jer bi vas onda morala mrziti i

prezirati.
- A ipak biste prezrenog nešto pitali?

- Tako je gospodine. A pošto ste mi vi pružili prilike raza

brati da ste od onih koji su još pripravni ženi iskazati usluge,
usuđujem se upraviti na vas molbu...
- Služim vam poput roba.

- Oh, molim mnogo manje. Naime, da li biste mogli govo

riti s barunom Larsenom?

- Da mogu vama poslužiti, prodrijet ću do njega i onda kad

bi on sjedio na pećini usred oceana.

- A kako je do njega ipak lakše doći jer stanuje u istom

svratištu s vama, svakako vam je put nešto bliži... primijeti ona
s malo ironije koja ga očarava. - Taj barun Larsen zakoračio je
n& put mojega života svojim redarstvenim pothvatima i ugrozio
moje pošteno ime - veli Jadranka.
- Onda vas molim kažite mi što vam je učinio nažao.
261

Ukratko mu Jadranka saopći o događaju s Keglevićem i Bar-dovićem, a zatim kako su barunovi ljudi došli
da traže njezino svjedočanstvo.
- Vama je već jasno - naglasi Jadranka. - Svatko pita ot
kud je Larsen znao da ja smatram Bardovića Keglevićem. To leb
di nada mnom kao crna mora. Ovo me muči i progoni. Zato sam,
misleći da ste vi Larsen, odmah odlučila upitati: Otkud ste dozna
li da ja držim Bardovića mladim Keglevićem? Gospodine, kad bi
ste mu vi saopćili ovu moju poruku?
- Ja sam najsretniji čovjek na svijetu što ste me odabrali
za svog poslanika. Ili ću to opravdati - ili umrijeti.
- Nadam se da će sve proći jednostavnije. Bit ću vam za
hvalna.
- Na meni je da budem zahvalan vama što ste me obasuli
tolikom srećom. Ali kamo da vam donesem barunov odgovor? Si
gurno ne želite da to čuju i drugi.
- Radim u pletionici nakita od kose na Opatovini. Tamo
gdje ste me nedavno pozdravili.
- Jest, promatrao sam u izlogu nakit. No, čudno je da u radu traži svoj opstanak takva golema vrednota
kao što ste vi, takva dražest, i...
- Prestanite, gospodine - prekine ga ona malo podruglji
vo. - Sve što biste još dalje htjeli reći, utopilo bi se u dvije ri
ječi: nemam miraza.
- Vi ste sama po sebi najbogatiji miraz. Zar nema ovdje mu
škaraca koji bi vam to rekli?
- Kad bi se i našao koji među njima i htio mi to kazati, ne
bi imao mogućnosti i - dokazati. Ipak me ne bi mogao uzeti bez
miraza. Svačije su imovinske prilike pod carskim apsolutizmom
stradale i danas može stvoriti dom samo takav muškarac koji je
uhoda ili izdajica - osim, ako slučajno nije baštinik...
- Kad bi carski apsolutizam bio uzrok da vi ostanete doži
votno neudatl i - neljubljeni - onda bi taj apsolutizam zaslužio
smrt.
- Ja bih mu to željela, ne zbog sebe - ja sam samo mrvica
- nego zbog toga što je zarobio moju domovinu. No, ni to neće
trajati dovijeka. Uistinu - već sam se predugo zadržala. Možda
me moji pratioci već očekuju. Idem.
Ona potjera konja puteljkom što ide koso prema cesti. On ide uporedo s njom. Blijed je, prepun žudnje - i
neuspjeha. Doskora će sve uminuti, a da se nije dovinuo svoga cilja jer njegov uhoda nije mogao izvršiti
nalog. Da je ovdje sada skine s konja
- u blizini ceste - bila bi golema pogreška - upućuje sam sebe,
a već je Jadranka preskočila grabu i evo je na cesti. Za njom
barun. Malo su se zaustavili.
- Vidite tamo gore pod onim stablima uz cestu, to je ta
mala gostionica. Tamo moram čekati svoje pratioce.

Smijem li ostati uz vas i prikazati se vašem društvu?

- Izvolite, ali gospodine, ono što sam vas molila...
- Ostat će naša tajna, - reče on i položi ruku na prsa. -
T0 vam se kunem i svojom dušom i časnom riječi. Nitko neće
saznati!
S druge strane ceste iz šume gledaju ih Videk i Vjeran.
Vidjeli su već prije puteljak što vodi kroz šumu i dvoje jahača u razgovoru. Od časa do časa jahači su
nestali među drve-ćem i opet se pojavili, a sada su izašli na cestu. U tom času bili su okrenuti licem
prema Vjeranu i njegovu Videku pa su obojica gotovo u isti čas tiho kliknuli. Videk se udario po bedrima i
primaknuo Vjeranu:
- To je onaj bradati barun što je one noći s lupežom Bar-
dovićem prodro u naš dvorac.
- Mir! Ne smije nas opaziti.
Momak se povuče natrag pod stabla.
- Ona! Ona je to. O, sramote! Ona sama na konju s carskim
lovcem na Hrvate!! Zato je svjedočila za lopova Bardovića. Oh,
kako je to moguće?
- Da, to je ona - veli Vjeran tiho. - Nadao sam se da me
je prevario vid.
- Ona je to, ona koja je htjela Bardovića posjesti na vaše
mjesto?
Vjeran ne odgovara i gleda kako su Jadranka i barun poja-šili uz šumu i nestali prema gostionici "K
slavuju. Tada Vjeran oslovi Videka.
- Ovo što smo sada vidjeli, moglo bi ocrniti dobar glas go
spođice Jadranke. Zato tražim od tebe da nikome ne kažeš ni
jednu riječ.
- Kad vi hoćete da šutim, onda dobro. Vršim samo vašu
zapovijed.
- Ništa ne možemo znati jer ništa nismo čuli. Videk - čuli
nismo ništa.
- Ali vidjeli smo! Evo, sada odlaze, a nema nikoga za nji
ma. Ona sama s carskim žandarom. To se ne može gledati. Oršić-
ku bi kap ...
- Hajde, idemo polagano u šetnju šumom dok nam nije
otići k Malinovima.
- Nije li onaj prosjak prosjačio u toj pustoj prirodi zato
što je njihov gazda bio na sastanku? - primijeti Videk.
Nije dobio odgovor. Na svoju žalost Videk opazi da Vjeran nije raspoložen za razgovor. Štoviše, nije ni
vedar. šuti. Oči su mu uprte u daljinu pa se lakaju čini: Vjeran je isto tako teško izne-

262,

263
nađen onim što su vidjeli kao što je i sam Videk. što dalje idu Šumom, Videk sve jasnije opaža" da mu
gospodara obilaze mrač-ne misli. I gledajući tako Vjerana, primijeti u mislima:
- Sav je kao pokošena livada. A bogme i meni nije ništa ljepše. Ona - pa takva!
POD KRINKOM PROSCA
Slijeva Jadranki polaganim korakom upravlja Larsen konja prema šumskoj gostionici. Vani stoje đaci.
Pošto su založili, spremaju se na odlazak. Spazivši Jadranku s nekim strancem, požurili se da odu,
uvjereni da dolazi veće društvo, a oni nemaju volje da ga dočekaju.
Larsen je opazio đake kako odlaze. Ovo pVobudi njegovu pažnju samo na kratak čas jer ga sada svega
obuzima Jadranka. Ona zaustavi konja, obazre se i primijeti.
- Sada ću ih pričekati. Gospođa barunica ne smije odviše
brzo jašiti, zato još nisu ovdje.
- Mene darivaju srećom još malo vremena da se sunčam
na zlatnim zrakama svog sunca...
- Opet ste se preselili u osamnaesti vijek laskanja?
- Svejedno u koji me vijek izvoljevali svrstati, govorim po
srcu. Ne zaboravite gospođice - ja lutam za vama kao bijednik
i čeznem ...
Sam se je prenerazio, razabravši da sada ne laže. Dok bi još malo prije najradije ubio žandarskog
narednika što nije izvršio njegov nalog i time ga lišio užitka, sada opojen njezinom prisut-nošću kao
vinom, veoma je sretan. Jadranka ga gleda i ukori ozbiljnim glasom i pogledom:
- A ja vas opominjem: ne zaboravite da čestiti muškarac ne
smije ovako govoriti siromašnoj poštenoj djevojci.
- Ako je slobodan i svoje izjave može iskupiti u svako do
ba?
Iznenađena, zuri mu u vrele oči. Zar je taj čovjek prosi? A on nastavlja sav zažaren:
- Samo onda bih morao šutjeti ako ste se vi već nekome
obećali.
- Nikad se nikome neću obećati.
- Zašto takva strašna odluka?
-7- Beskućnica neće nikada primiti ničiju milost.
- Milost? Vi? Zar vam još nije nitko rekao da milost prima
samo onaj kome vi poklonite sebe?
- Romantična bajka za novelu.
264

Tko vas je u onoj mlađahnoj dobi otrovao nepovjerenjem

u sebe?
Prezir ljudi prema siromaštvu.
Odlučni glas i snažni pogled njezinih očiju tako čudesne sugestivne zelenomodre boje, crte lica u kojima
se odražava otpor i uvjerenje, glas prepun ponosa i ogorčenja - sve to svladava njegove strasne želje. Kao
da ga je rinula od sebe golemom snagom, osjeća se pobijeđen. Smirila se oluja njegove krvi i srce mu
udara kao mladiću što očajava od nedostižive ljubavi. Ne može više zaustaviti zanos i odlučno, ushićeno
govori:
- Nikad nije bilo pod suncem bogatijeg bića od vas. Ovaj
kome vi pružite ruku pretvara se u prosjaka i bit će sretan ako
mu podijelite milostinju do smrti...
Ovo je previše i za njezin pesimizam. Nijedan joj muškarao nije nikada posvećivao ni najjednostavnije
riječi udvaranja. Ni Ljubomir. Ćula je očitovanje njegove ljubavi na Južnoj promenadi, ali to nisu bile
riječi obožavanja kao u ovom času. Nikada nisu mladi ljudi u njoj opazili kakvu vrednotu. Niti se prema
njoj vladali kao što se vladaju prema djevojkama u krugu u kojem je odrasla. Ovaj muškarac ovdje slavi
njezino biće, govori joj ushićeno, a pitanje miraza, ove strahote njezine mladosti, za njega ne postoji.
Po njegovim je riječima ona sama svoj miraz. Kako to ugodno zvuči i godi... Ne, ne. Ne smije vjerovati.
Premda je to tako, lijepo. On ne skida ushićeni pogled s njezina zamišljena lica i čeka odraz svojih riječi.
- Gospodine, što rekoste, to je lijepa pjesma, a danas se ne
vjeruje ni poeziji kad slavi - siromaštvo.
- Ja slavim bogatstvo vašeg duha, vašeg bića, bogatstvo sre
će kojom će biti obasut vaš odabranik. Vi ste blago zakopano u
mraku nepovjerenja. Sve bih dao da ga smijem otkopati, izvući
na sunce, pasti pred njim na koljena. Evo, istinu rekoh. 2ivu isti
nu. Učinite sa mnom što vam drago, odvratite od mene svoje oči
što su dva sunca moga života, osudite me i na smrt.
Nije okrenula glavu. Naprotiv, želi vidjeti u ovom času njegov pogled. Podigne oči k njemu. U njegovu je
blijedom licu ushićenje, napetost čežnja, što li? Ne zna odgonetnuti. Ne zna prozri-jeti, ali joj se čini: sve
što se odražava u riječima ovog muškarca, posvećeno je njoj, bez pitanja i misli na miraz, sve slavi nju,
siromašnu beskućnicu, koju nisu cijenili, samo su je žalili jer je lijepa i mlada - a nema - miraza.
A on čeka što će mu odgovoriti. Da ga ne kani osuditi, to ja
sno razabire. Ne kani ga ostaviti, odjašiti, ali istodobno ne progo
vara riječ koju on čeka. Promatra njezinu pojavu u sivom jaha
ćem odijelu čiji ga lijepi oblici omamljuju. Opet ga obuzima že
lja, zahvaća omaglica... Ona šuti, misli A dolje na cesti po
jave se Tamar de Grebenović i njegova rođakinja.

- Evo mojih pratilaca, - upozori Jadranka.

Brže on primakne konja k njoj i reče:
- Časovi što sam ih proveo u vašem društvu bili su najljep
ši i najopojniji časovi mojega života. Samo o vašoj jednoj riječi
ovisi da potraju do smrti...
- Odviše tražite od mene za malo vremena što vas poznam...
- Oprostite. Bio sam drzak, nasilan. Čekat ću strpljivo...
A baruna Larsena - naglasi oštro - prisili t ću da odgovori na
vaše pitanje jer njegov odgovor želim doznati za - vas. A sada
ću se prikazati gospođi i gospodinu.
Cestom dolazi barunica s Tamarom.
- što to znači? Oni su ovdje? - šapne Tamar s takovim iz
nenađenjem da je njegova pratilica primijetila:
- Ah, tako. To je taj gospodin. A ti si očekivao nešto dru
go? Zašto si poslao vincilira iz moje kuće da bude ljetnikovac
pust? Razumijem.
- Sto se moralo dogoditi kad su oni oboje pred gostioni
com? - čudi se mladić.
- Taj lijepi otmjeni gospodin prije bi pristao meni nego
toj mladoj prosjakinji - veli barunica zavidno.
- Sto li sada kani? - čudi se Tamar, ne osvrćući se na ri
ječi svoje rođakinje. Ide prema nama.
Ne zna kamo bi od Čuđenja pa čeka što će biti.
Već je barun priveo k njima svoga konja, sišao dolje, poklonio se barunici Hedvigi, a zatim i Tamani - radi
Jadranke - da bi vjerovala kako se nikad nisu vidjeli. Onda im stade pripovijedati kako je naišao na
samotnu jahačicu i sada moli gospođu smije li ih pratiti u grad.
- Vašu ću ponudu rado prihvatiti, ali prije moram gospođi
cu otpratiti gore u dvorac - veli ona.
Barun se Jadranki poklonio s počitanjem, a ona na strani barunice krene gore.
Tamar je namjerice malo zaostao da čuje što će mu barun
kazati.
- Nije ispalo kako sam namjeravao - veli on - no, očito
je ovako bolje. Ovo se divno biće ne smije samo uzeti - treba ga
osvojiti. Presit sam otetih zagrljaja, želim da ona mene zagrli.
To će biti - nebesa, kojima se čvrsto nadam. Ispitajte je danas
poslije podne.
- Vaše visokorođe ću tačno obavijestiti... Barunica i ja
krećemo sada u grad, kako je bilo ugovoreno, a putem ćemo si
gurno sresti mladiće što dolaze u ovaj dvorac pa je bolje da nas
ne pratite.
- Onda mi recite kojim bih putem pošao. Dok se ne pronese
gradom da ja nisam Larsen nego drugi, ne želim u vašem dru
štvu pred ljude. Ispričajte me barunici da sam morao otići.
Tamar ga uputi kako će neviđen u grad, a onda se požuri za svojom rođakinjom.
266

Zamalo su stigli u dvoracJadranka je sišla sa sedla i zahvalila se barunici i Tamaru na izlet. On je poveo
sivca i obećao da će se poslije dva sata sigurno vratiti pa je zatim s rođakinjom
odjavio.
Jadranka se brzo preodjenula u ljetnu haljinicu od bijele tkanine s utkanim modrim ružicama i vrpcama
te se požuri u veliku blagovaonicu, zvanu "palača".
Tu već sjede oko stola gospođe koje su preuzele dužnost da djevojke doprate na izlet, zatim domaćina i
mlađahne gospođice.
Kad je objed svršio, djevojke su pošle naprijed da urede kosu i haljine. Jedva čekaju da bi se kasnije
nesmetano mogle dogovoriti kako će danas nastaviti svoju borbu oko Vjerana.
Domaćica je u svojem salonu sjela s gospođama, dok je Jadranka s Tonicom otišla u prizemni salon da uz
glasovir još malo iskuša pjesme koje će pjevati poslijepodne. Tu Jadranka ispri-povijedi svojoj pouzdanici
sve što je doživjela na izletu i razgovor s muškarcem kod drži Norvežaninom.
- Jadranko, tebe ljubi muškarac koji prezire miraz. Ali re
ci, zar ti se ne sviđa?
- Dok sam ga susrela u Beču i ovdje, osjetila sam strah,
ali što sam danas pričala s njime, priznajem da mi se sviđa. Ali
to još nije dosta.
- Ljubit ćeš ga već i zato što on smatra da si mu ravno
pravna, premda nemaš miraza i nisi aristokratskog roda.
- Oh, Tonice, kako je lijepo slušati kad te ne preziru zato
što nemaš imetka i visoke titule. A to sam prvi put čula od ovog
gospodina. On mi je prvi rekao da nisam bijednica koja mora
svaki komadić kruha primati kao milost. Ali neću na to previše
misliti, možda, i taj prvi i jedini - laže.
U velikom salonu skupile se djevojke oko Nede i živo šapću, uživajući u svojoj uroti što su je uspješno
splele protiv lijepe Re-nate. Dogovaraju se kako bi trajno odvratile Vjeranovu pažnju od tuđinke.
- Kad bi se sve razvijalo prema zakonima logike - veli Ne-
da - onda bi se on morao zaljubiti u vas, gospođice Orhido. Vi
ste njegov anđeo spasitelj. Vas je prvu ugledao na povratku u
domovinu, vi ste ga oteli progoniteljima, dakle, mora se u vas
zaljubiti, u prvom redu u vas ...
- Samo što danas nije više romantično doba osamnaestog
stoljeća - upozorava Zorislava. - Moj brat Nikica veli da je
utrnulo doba slavlja žena, osim ako imaju baštinu.
- Danas je slavlje miraza - konstatira Oliva, a Zlatana, Lji
ljana, Hijacinta i sve ostale, potvrđuju, ne odviše veselo.
- I zato ima Renata toliko prednosti pred svima nama, iako
je tuđinka - naglasi Neda. - Ipak, moram nešto izmudriti, jer
je strategija ali tiho, ide Jadranka, ona nije oduševljena za
Vjerana kao mi, i nećemo pred njom govoriti o njemu.
267 .,

ROMAN ZAGREBAČKE GORE

Iz druge sobe ulazi djevojka sa zelenomodrim očima pa da ne bi opazila kako su zašutjele, Neda je odmah
oslovi:
- Upravo razgovaramo o mirazu. Vi ste, gospođice Jadran-
ko, prošlu subotu započeli o tome pa vas molim - što mislite,
nije li miraz ponizujuća uredba za nas djevojke?
- Miraz ponizuje i lišava sreće i ljubavi.
Mlade vesele djevojke u razgovoru ne čuju kako u pokrajnu sobu mladi domaćin Naum Malin uvodi
Vjerana. Tek što su mladići zamijetili žive poklike djevojaka. Naum ponudi Vjeranu naslonjač i šapne:
- Čujte, Jadranku izazivaju na raspravu. Upravo gorim od
ljubopitnosti o čemu one tako živo raspravljaju. Nas dvojica ni
smo krivi za ono što ćemo sada slušati - nasmiješi se vragoljasto
crnomanjasti Naum Malin.
- Dakle, gospođice Jadranko, hoćete li samnom započeti
borbu protiv miraza? - pita Neda.
- Vama to nije potrebno, vi imate miraz, a kad nemaš mi
raza, kao da nemaš nosa - reče Jadranka podrugljivo.
U drugoj sobi mladi Naum šapne Vjeranu:
- Ovo je očiti revolt!
- Neizmjerno zanimljivo - šapne Vjeran.
Opet su ušutjeli jer je progovorila Neda:
- Pravo velite, i baš mi je drago da ste u subotu izazvali
mladu gospodu na izjavu da bi oni uzeli djevojku bez miraza
kad bi je ljubili.
- To je zapravo izjavio Ljubomir - primijeti Orhida - a
ostali su morali potvrditi.
- Čini mi se - Ljubomir je time priznao da bi mogao lju
biti siromašnu djevojku ili je možda već ljubi? Sigurno ste upu
ćeni, gospođice Jadranko? pita Ljiljana.
Svi su se pogledi uprli u njezino mirno lice, dok je odgovarala uz vedri smiješak:
- Takve mi stvari Ljubomir nije nikad povjeravao, premda
smo zajedno odrasli.
S druge strane hodnika otvore se vrata: ulaze Ninka i njezin brat Ljubomir. Naum skoči. Pozdravljaju se
srdačno. Iz druge sobe dopire bučni žamor mladih djevojaka. Ljubomir zamoli mladog domaćina:
- Smijem li vas zamoliti da otpratite moju sestru u salon?
Htio bih s Vjeranom progovoriti nekoliko riječi nasamu.
Mladi domaćin odvede Ninku, a Ljubomir prilazi k Vjeranu:
- Pošto želim da prijateljstvo između vas i mene bude is
kreno i nepomućeno, moram vam nešto saopćiti. U nedjelju sam
pošao u svratiste da od Larsena doznam kojim je putem saznao
268

Jadranka drži Bardovića Keglevićem. Na žalost, barun je već

rošlog petka otputovao u Beč a vraća se tek potkraj ovog tjedna.
čim stigne, zatražit ću odgovor na pitanje. Ako to uskrati, po-
at ću ga na dvoboj pa vas molim da mi budete svjedok kao moj
istinski prijatelj koji prema Jadranki ne gaji nikakve sumnje.
Ljubomir opazi da je Vjeranovo lice porumenjelo i upita nešto ožalošćeno:
Zar sam se prevario? Još uvijek sumnjate u Jadranku? To
bi bila nesreća za me.
Oprostite što me je vaša ponuda smela. Upravo mi je Lar-
sen zakrčio putove do sklapanja prijateljstva. Svakoga s kime drugujem smatrat ću mojim ortakom.
- Kakvim ortakom: U čemu?
- 0 tome baš ne smijem progovoriti. On mi je kazao: neka
se smatram ubojicom svakoga kome poklonim prijateljstvo. Mi
smo se prošle subote zbližili, ali to moramo uporno prikrivati.
- Razumijem - glavno mi je da ne sumnjate u Jadranku,
ona Larsena i ne pozna. Ja ću joj pribaviti zadovoljštinu jer sam
to dužan svojem srcu, vi to znate od nedjelje ujutro kad ste se
probudili u mojoj sobi... Tada sam vas povjerio svoju ljubav i
sada mi je lakše snositi svoju tajnu jer sam u vama, Vjerane, na
šao divnu prijateljsku dušu.
- A ja sam našao vas, dragi Ljubomire, i upravo zato vas
ponovo opominjem - prijateljstvo moramo skrivati dok se ne
oslobodim svojih progonitelja.
- Ne bih li vam smio pomoći? Evo, tu sam, Vjerane, spre
man na sve!
- Jednog ću se dana baciti protiv neprijatelja da stečem
svoju slobodu, a onda ću potražiti pomoć prijatelja Ljubomira
kao što on ima pravo tražiti u mene svaku prijateljsku pomoć.
Obojica su stisnuli jedan drugome ruke, a Ljubomir progovori tiho:
- Tajnu svog srca moram brižno kriti, osobito pred maj
kom - dok ne stečem njezino povjerenje da ću znati upravljati
gospodarstvom i ne trebam spašavati posjed mirazom.
- Pouzdajte se u moju šutnju.
- Hvala vam. Ni s kim nisam imao prilike progovoriti o
mukama svojega srca. Od nedjelje u jutro lakše nosim svoju taj
nu.
Ali Vjeranu je teže nego ikad prije. Ovaj mu je mladić ponudio prijateljstvo, a prvim stiskom ruke on ga je
morao prevariti jer ne može izreći da je danas vidio Jadranku s Larsenom. Zbunjen, opterećen tim
grijehom prema prijatelju koji ga je, zapravo i ne znajući, u subotu spasio Larsenove zamke - nema
mogućnosti jer ga Ljubomir pozove:
- Hajdemo gospođicama!
269 ^.",

Ulazeći u dvoranu, pokloni se Vjeran najprije domaćici Orhi-di, a zatim pozdravi ostale. Prilazeći
Jadranki, sabire svu snagu kako bi mogao ostati i dalje ljubazno nasmiješen. Nakon njega pozdravi je
Ljubomir. Očito, on još ništa ne zna o prijepodnevnom jahanju pa Vjeran nastoji povesti razgovor tako da
je Oršić ne bi zapitao što je radila prije podne.
- Veoma me zanima ovaj dvorac. Očito je starodrevan? -
pita Vjeran Ljubomira, ali, umjesto njega, odgovori mladi Naum:
- Ovaj naš mali dvorac ima i svoju malu povijest. To je bio
samostan koji su još u sedamnaestom stoljeću sagradili isusovci
za svoj ljetnikovac. Moj djed koji je doselio u Zagreb iz Grčke
kupio je ovu zgradu s tom velikom terasom. Ovdje je najljepši
vidik. Dođite. Evo slijeva na brežuljke - okolo i pred nama šume,
a tamo daleko Zagrebačka gora.
Taj vidik otme Vjeranu misli što su ga uzbuđivale zbog Ljubomira. Mladići su malo razgovarali, a onda se
domaćin obraća Vjeranu:
- Ostavljam vas okružena našim gospođicama. Orhido, os
tavljam ti dragog gosta, a ja ću s Ljubomirom odjahati u susret
ostaloj gospodi:
Vjeran iziđe na terasu i zagleda se u daleku okolicu. Djevojke se sporazumijevaju pogledima, dok
Jadranka i Tonica stoje sasvim straga.
"Kakav bi ga razgovor mogao sada najviše zanimati" - pita se Neda, a kad je vidjela da on uživa u vidiku,
počne:
- Vi ste očarani našom divnom gorom?
- Razmišljam kako je nastala i razvijala se.
- Zar nije uvijek izgledala kao danas? - pita opet Neda,
uvjerena da on misli na Renatu dok je potpuno potresen sastan
kom Larsena i Jadranke i Ljubomirovim povjerenjem u djevojku.
Ali pitanje gospođice Nede štriga nameću mu dužnost da svlada
svoje uzbuđenje i razlaže Ijubopitnim djevojkama:
- Prigodom iskapanja u gori pronašli su učenjaci dokaze
da je u daleko pretpovijesno doba gora nastala povodom vulkan
ske erupcije - možda baš u ono doba kad je cijeli ovaj kraj na
tapalo more.
- More? - kliknuše djevojke zapanjeno.
- Učenjaci su našli sigurne tragove da je ovdje bilo dno Pa
nonskog mora, a vrh Zagrebačke gore sačinjavao je otok. Mnogo
stotina tisuća godina mijenjala je priroda ovom našem kraju obli
ke dok od ove gore a zatim se polako pripitomljavala.
- A zašto su baš na vrhu gradili dvorac Medvedgrad?
- U davnini gradili su dvorac samo na vrhovima i klisura
ma da se očuvaju od napada nezvanih otimača. I kad bismo istra
živali zagrebačku goru, našli bismo tragova mnogobrojnim kula
ma u kojima su ljudi skrivali raznovrsne dragocjenosti. Moj pra
djed po ocu također je na toj gori sagradio svoju kulu pod kojom
je bila špilja, - ali - ne, to nije zanimljivo - trgne se Vjeran i
270

kine prjCanje. Djevojke ga obasiplju pitanjima - ali on prešućuje pradjeda i pripovijeda im kakvih sve
rudača krije Zagrebačka gora o kojima se zna ili samo naslućuje. Još dugo im priča i razlaže, a one s
ushićenjem prate tok njegova izlaganja. U tom ih prekida dolazak muških gostiju što se pojavljuju pred
dvorcem. Vjeran skoči pred Orhidu i kao domaćici ponudi ruku te je povede niz stepenice. Dotle Neda
šapće prijateljicama:
Ovaj roman Zagrebačke gore bit će ljubavni roman Vje-
rana i Orhide. Ili koje druge - ali tuđinku moramo pobijediti. U prizemlju okupila se brojna četa mladića.
Veselo pozdravljaju domaćicu i njezine prijateljice. Po dogovoru s Nedom oslovi Orhida kavalire:
- Gospodo, žalim ako ste očekivali baronesu Renatu, ona
prima pozive samo od visoke aristokracije pa se mojem ne bi
bila odazvala.
- Razumijemo - upadne brzo Neda. Ona je tuđinka i ne
može shvatiti rodoljubnu širokogrudnost grofice Julije Oršić ko
ja smatra i nas građanke ravnopravnim bićima pa nas poziva na
svoje zabave. Gospoda se moraju danas zadovoljiti s nama Šlji-
varkama, a za prelijepom baronesom smiju - uzdisati.
- Čestitam vam, prijatelji, na ovoj lekciji - veselo će Niki-
ca Halper. - Pravo vam budi. Ja sam se prošle subote držao sa
mo domaćeg ognjišta - i kriomice pogleda svoju odabranicu Hi
jacintu. Neda je znala sve raspresti u šalu i smijeh. Međutim,
Naum Malin objavi da će sada krenuti na izlet, a pratioce gospo
đica odredi t će tajni izbor.
- Eto, u ovoj su kesici složene ceduljice, svaka sadržava
dva imena prisutnih mladića. Svaka gospođica mora izvući cedu
ljicu, razmotati je i pročitafi tko su ta dvojica koji će imati sre
ću da je prate. Naime, imade još jednom toliko kavalira koliko
gospođica, molim, jeste li zadovoljni?
Objava razveseli mladež, ali nikako Tamara de Grebenović. Nitko ga i ne zapaža, gospođice ga ne vide,
očito sve misle samo na Keglevića.
Da ih prisili svratiti pažnju na sebe, tašti de Grebenović počne klicati Naumu pohvale za ovu ideju, uzme
mu iz ruke kesicu, uzdigne je visoko i htjede početi neki govor, ali ga muška i ženska mladež nadvlada
poklicima: - Na izlet! Na izbor!
Prva je u kesicu posegnula Orhida, a zatim ostale redom. Jadranka je ostala posljednja kod klavira kao
uvijek, spremna da svira na želju mladeži. Uz nju je Tonica. Obje su izvukle preostale ceduljice. Jadranka
ih nije ni pokušala otvoriti...
Sa zanimanjem vrele mladosti okupiše se mladići oko djevojaka, prate kretnje njihovih prstiju u kojima
šute ceduljice i draže im sluh. Posljednja je po redu Orhida pročitala svoje pratioce: Vjeran Keglević i
Vlatko Novak.
271

"Dakle, Orhida, ona koja ga je spasila! - misli svaka pojedina od gospođica. - Je li ova lutrija početak
romana koji je prorekla Neda?"
Dok ovo misle, prilazi Vjeran Orhidi. Njegovo je lice obasjano ljupkim smiješkom.
- Meni je lutrija donijela glavni zgoditak.
Mladi Hijacintin brat Novak prilazi kao drugi, a zatim se redaju ostali. Stef Belošević upozori Nauma da
Jadranka još nije iskazala svoje pratioce. Ona bez riječi pruža domaćinu cedulju. On pročita:
- Gospođica Jadranka je izvukla: Ljubomira Oršića i Stefa
Beloševića.
- Izvolite gospođice Orhido, otvorite povorku - nameće
se Tamar de Grebenović za redatelja premda domaćin tu zadaću
vrši povučenom otmjenošću.
Uz pratnju gospođa mala četa bezbrižne mladeži kreće između drveća prema brežuljku što se diže s južne
strane ksaver-ske doline.
Tonica je protrnula, videći da je, osim mladog Nauma Malina, izvukla i Lipovčića čiju je pozornost
pobudila prošle subote. Sve su djevojke zaokupljene svojim pratiocima.
I Jadranka razmišlja o svojima. Zašto je izvukla baš njih dvojicu? Zna: Belošević osjeća prema njoj toplo
nagnuće o kojemu ne govori jer ne može na svojoj imovini osnovati obitelj, a Ljubomir joj je tek nedavno
na Južnoj promenatdi izrekao ljubavno očitovanje i želju da je uzme za ženu, dok ona zna da bi to značilo
slom obitelji.
- Danas si odsutna - primijeti Ljubomir. - Rekao mi je
Naum da ste nešto vrlo .živo tajanstveno razgovarale, a ti si vo
dila riječ. Sto je to bilo?
- Raspravljale smo o djevojkama bez miraza.
- Još uvijek nisu izumrli ideali. Još ima muškaraca koji će
voljeti sirotu i pridići je.
- Pridići? Dakle, nije mu ravnopravna. To je onda ipak
nejednaki brak.
- Ali kad je on uzimao, onda će joj dati časno mjesto u
društvu.
- Na jednom i drugom mjestu vuče ona za sobom sjenu
svojega siromaštva i neplemenite krvi. Njoj su udijelili milost
da je pridignu.
- Ali Jadranko, gdje si naišla na takve misli.
- U društvu i životu oko sebe. Siromaštvo je u građanskim
i radničikim krugovima svagdje, po svima priznato časno stanje.
U velikaškim i plemićkim krugovima to je nedostatak, mana, i
kad bi takvu sirotu koji od odličnika ljubio i uzeo ili kako ti
veliš "pridigao" do sebe, onda bi svi kazali: "Kakva je to sreća.
272

s je uzeo siroticu bez košulje". I sve bi na nju gledao s os-• ćajem da je "pridignuta" iz ništavila. Da sam ja
muškarac, pa vzd bih ljubio djevojku koja nema ničega na svijetu, tada bih joj
kao: Byi ste najveće bogatstvo koje bih mogao steći i ako mi ooklonite svoju ruku, podijelit ćete milost
meni jer ste me usrećili i počastili." To bih rekla i tako osjećala jer ima bogatstva koje se ne da spremiti u
lisnicu, banku ili uložiti u imanje.
- Sasvim tako! - potvrdi Belošević.
Otkad se ti baviš takvim razmatranjima? - pita Lju
bomir.
Već odavna, ali danas sam nešto više o tome govorila i
slušala.
U mislima ona dodaje: "Da li taj Kristijan osjeća kako je govorio ili ne? Ali rekao je ono što bi mene moglo
sklonuti da se udam".
Društveni je poredak dao bogatstvu prvenstvo u očima
bogatih, kao i u očima siromašnih - veli Ljubomir.
- Znak da su ljudi napredovali samo u poljepšavanju udob
nosti života, a nikako u poljepšavanju svojih osjećaja. Ja neću
nikada, ni do smrti, priznati nikakvu prednost imetku.
- Slažem se s tobom - veli Ljubomir toplo.
Uz Tonicu Vernićevu korača visok pristali crnokosi mladić koji je u subotu bio odjeven u sjajnu, zlatom
vezenu plemićku odoru i neprestano je pratio svojim pogledima. Drugi je pratilac mladi domaćin Malin,
ali on voda izletnike i pohiti naprijed da nađe zgodniji uspon uzbrdo.
Lipovčić se brzo sagne k Tonici:
- Bude li se danas plesalo, molim vas za sve plesove.
- Sve? - začudi se ona.
- Obećali ste nekome drugome? To bi me veorna žalostilo.
Čvrsto sam se nadao da niste tako brzo zaboravili onog jahača
što je dvaput tjedno prolazio ispod vaših prozora i dugo još
gledao za vama.
- Nisam nikome obećala ništa, ali, mislim, danas će se ig-
ratr samo društvene igre - odgovori ona kao da posljednje riječi
nije ni čula.
- Možda me zadesi sreća pa me u igri osude da poljubim
vašu ručicu.
Zanijemila je od uzbuđenja, a on nema više,smjelosti da nastavi.
Polagano stigoše izletnici na brdo. Odavle se pružaju široki vidici.
- Evo, vidite - upozori Orhida svojeg pratioca Vjerana -
Prije sam promatrala Medvednicu bez razumijevanja. Sad je pro
matram kao da je neko živo biće.
- Ne mogu iskazati veselje što sam vam mogao pružiti taj
užitak.
18

Cijelo vrijeme što su se penjali, okretao se Tamar de Grebe-nović naokolo, živo zabavljajući Olivu, a
zapravo je promatrao Ljubomirovo držanje na strani Jadranke i opazio da je Ljubomir mnogo pogledava.
Konačno odluči staviti ga na kušnju da prozre kako on osjeća prema njoj. Uto je Orhida zamolila goste
neka se vrate kući, a Tamar prihvati zgodu i moli:
- Oh, ostanite još malo. Tako je divno plandovati u prirodi.
Ali ja se, zapravo, nemam pravo buniti, danas prijepodne već sam
bio na izletu. Bilo je bajoslovno. Zar ne, gospođice Jadranko?
- Samo kratkotrajno - odgovori ona, ne sluteći njegovu
namjeru.
- Gospođice su bile danas već na izletu? - pita začuđeni
Ljubomir.
- Samo gospođica Jadranka - požuri se Tamar. - Pozvala
nas je barunica Hedviga, dobila je krasnog sivca, ali se ne usu
đuje jašiti na njemu dok ga drugi ne iskuša pa je zamolila Jad-
ranku.
Budno pazi Tamar na Jadrankino i Ljubomirovo držanje. Ona se smiješi kao da se radi o ozbiljnoj zabavi,
dok Ljubomir očito svladava neugodno iznenađenje, a Tamar nastavlja govoriti, tobože, samo Jadranki:
- Ali drugi put vam barunica neće dopustiti samoj da po-
jašete naprijed. Ovaj plemić koji vas je putem sreo rekao nam
je da ste naišli na neke sumnjive ljude u šumi. Baš nije zgodno
juriti onako sama.
- Tako je divan vaš sivac da sam ga pustila prebrzim tr
kom. Ako me gospođa barunica opet pozove na šetnju, jahat ću
polagano uz nju.
- To je vrlo mudra odluka jer svaki put nećete sastati tako
odlična kavalira da vas zaštiti. On je plemić iz Norveške, a putuje
svijetom iz razonode. Samo nisam dobro razumio njegovo ime.
Znate li ga vi, gospođice?
- Zove se Kristian Olaf.
- Moram priznati, vrlo lijep muškarac. Plemenito, bijelo
lice, obraslo gustom, neobičnom crnom i njegovanom bradom,
snažan je, visok, jednom riječi - vrlo pristao i razgovorljiv. Zar
ne?
- Mnogo se zanimao za naš grad pa sam mu morala pripovi
jedati o Zagrebu.
Ljubomir je potišten. Vjeran sluša napregnutom pažnjom, a gleda na Zagrebačku goru. Nikicu Halpera
stranac zanima, pa ispituje Tamara, a ovaj odgovara:
- Oprostite, ja sam ga vidio samo dva časa dok se prikazao
barunici i meni. Gospođicu je Jadranku pratio dulje vremena, is
kazujući joj vitešku uslugu kad se našla nasuprot nekakvih skit
nica. Gospođica vas može točnije izvijestiti o njemu, dugo ju je
zadržavao.
274

Nikica se sjeti svog vrtuljka od prošle subote. Pričini mu se "la opis toga kavalira sasvim nalikuje onom
muškarcu kog je jednom vidio u Alagovićevu perivoju, a prošle subote zaigrao s njime vrtuljak i dao riječ
da će šutjeti. Zato se obraća Jadranki. Ona mu točno opisuje njegov lik. Najzad, Nikica je pita:
Nije li taj Kristijan u kakvoj vezi s bečkim redarstvom?
Vjeran se okrene da bi mogao vidjeti Jadranku. Ona odgovara mirno, vedro, jednostavno:
_ Ne, ni u kakvoj vezi, osim što stanuje u istom svratištu s redarstvenicima iz Beča. Osobno ih i ne pozna.
Pričao mi je kako su ga u Zagrebu zamijenili s jednim od njih, naime s Lar-senom. Ali, evo, gospođica
Orhida želi da se vratimo u dvorac - upozori Jadranka.
- Moramo se vratiti, još imamo velik program - odredi
mlada domaćica.
Vjeran je bio u teškoj napetosti kad je Nikica ispitivao nema li Kristijan kakve veze s redarstvenim
osobama, bojeći se da ne bi pala koja riječ i otkrila Ljubomiru da je Larsen bio prijepodne na izlazu s
Jadrankom. Videk ga pozna od one noći kad su tražili njegove pergamente, a on je s njime razgovarao na
mostiću Alagićeva perivoja.
Doduše, nosio je bradu, istu kao danas, ali tajno redarstvo je izmudrilo sjajne krive brade. Bradati
muškarci izazivaju povjerenje kod publike. Je li ono prava brada što je nosi Larsen? Vjeran mu je gledao
na mostiću u oči, danas je udaljenost bila prevelika, morao bi mu pogledati u zjenice. Uza sve to vjeruje:
Kristijan je Larsen i nitko drugi.
Kad je Orhida prekinula razgovor, Vjeran odahne. Sva se mladež opet vraća istim redom kako su odlazili.
I sada je Vjeran uz Orhidu i sjeli se prvog dana svog dolaska u Zagreb. - Kakva je to bila za mene sreća što
sam baš vas sreo na prvom putu u dom. Da nisam onog dana našao na cesti vas kako dozivate brata, bio
bih živ pokopan. Često mislim nr: to. Vi ste bili moj anđeo čuvar.
- Vaš pravi anđeo čuvar bio je netko drugi...
- Tko? - začudi se on.
- Zagreb. Nije li vas čežnja za rodnim gradom i njegovom
gorom navela da ste onog dana ostavili diližansu i odjašili na
konju naprijed i nesvijesno utekli neprijatelju?
- Ali bez vaše ruke, koja me je odvela preko šume na drugi
put, ipak bih pao u neprijateljsku zamku.
Brzo je mladež stigla u dvorac. Tu su se okupili u salonu, a Neda stane krasnosloviti pjesmu, punu vrelih
domorodnih osjećaja i poletnih misli. Nedinim je drugaricama poznato da je pjesmu spjevala Ljiljana
Bubanović.
Svi joj ushićeno odobravaju, osobito nakon druge pjesme majci domovini što se zavila u crno prorokuje
svanuće novog dana.
18*. . . "

Kad je, obasipana odobravanjem, Neda sjela za glasovir pri. đe k njoj Jadranka i pjeva pjesme, a onda-pred
odobravanjem uteče u drugi salon. Tamar se ushićuje:
- Zamislite, gospodo, taj divni glas, glumački dar i ova
prekrasna pojava na pozornici? Ta ljudi ne bi znali što ih više
očarava, ljepota pjevanja ili ljepota pojave. Kad bi je čuo
kakav svjetski obožavatelj umjetnosti, ponudio bi joj svoje me
cenatstvo.
- Ostavite to, gospodine de Grebenoviču - veli Ljubomir.
- Gospođica Jadranka, uistinu, ima krasno grlo, ali nikakav po
ziv za pozornicu, jer da ga posjeduje, ona bi sama od sebe već
odavna čeznula za time. A sada, dopustite, zovu nas u "palačuc
na južinu.
Odoše svi gore. Tu je družba podvorena jelom. Ali mladima je to sporedno pa su brzo dovršili jer se
mladež veseli društvenim igrama.
Za ovog premještanja s kata u prizemlje uhvatila je Neda čas da se, tobože, slučajno nađe uz Vjerana:
- Sve moje drugarice kažu da je ipak najljepša zabava
današnjeg dana bilo ono što ste nam vi tako krasno pripovijedali
o Zagrebačkoj gori. I sada se dogovaraju da bismo se svakog
tjedna sastale u Oršićkinoj palači, a vi biste nam pričali o pos
tanku Zagreba i kako mi Hrvati nismo bili Nijemci što nam želi
u naše glave utuviti carski sluga Bach.
- Ako na to pristane moja zaštitnica presvijetla Oršićka -
rado ću primiti.
- Ona će odobriti. Danas se, naime, svi Hrvati bave hrvat
skom prošlosti. Naši veliki domoroci, Kiikuljević, Filipović i Bo-
gović, u tišini i mraku ovog doba istražuju hrvatsku prošlost, a
muška mladež tajno čita i dolazi potajice slušati što su domoroci
novo otkrili ili napisali. I mi, ženska intelektualna mladež, morale
bi što više čuti o Hrvatskoj. Samo, baronesa Renata neće pri
sustvovati, njoj je hrvatska povijest omražena.
- Ne znam zašto bi ona morala prisustvovati. Ako presvi
jetla Oršićka dopusti ova predavanja, ja oduševljeno prihvaćam.
Neda jedva dočeka čas da se nađe nasamu s "urotnicima" pa im ispripovijedi što je predložila i ugovorila
u njihovo ime.
- Cut ćemo od njega o hrvatskoj povijesti. Otele smo ga
tuđinki. Jednom ipak mora odabrati jednu od nas, ne smije među
nama biti spletaka niti nadmetanja. Koja mu se bude sviđala,
onu će odabrati, a mi druge idemo joj za djeveruše. Tako smo
sebi dale riječ. Ne zaboravite - treba pokazati da znamo riječ
držati.
- I držat ćemo - jednoglasno se obavezuju sve.
- Neka bude sloga među nama. A sada, na igru!
Na čistini pred dvorcem, gdje drveće širi ugodan hlad, uhvatilo se kolo i mladež je započela društvenu
igru. Jadranka se nije
276.

ht"ela pridružiti igri i predloži da će igru pratiti zgodnom impro-J čijom na glasoviru. Odmah je otišla u
prijemni salon, Lju-
bdmir požuri za njome:
- Oprosti, moram te upozoriti, Jadranko, nemoj ništa reći
majci o tom prijepodnevnom izletu. Ljutila bi se što joj nisi
kazala jučer da ćeš s barunicom Hedvigom na šetnju.
Sjećaš li se onog dana kad mi je u Bistri rekao upravitelj:
"Vama bi bolje pristajalo da ste guvernanta u dječjoj sobi nego da sjedate na konja!" - a kuma se smijala?
Pa kako bih se usudila saopćiti joj da idem na takvu šetnju?
_- Ne, ne Jadranko, ti imaš pravo, danas ti ne bi smio nitko kazati ni jednu riječ ako bi zaželjela da jašiš.
Tek danas sam svjestan koliko te ljubim i nitko ne smije ...
- Zaboravljaš, Ljubomire, naše utanačenje na Južnoj pro
menadi.
- Zatraži konja ako zaželiš jahati. Za koji tjedan idemo
u Bistru, a onda ćeš jahati po miloj volji. Ali imam ti kazati još
nešto. Vjeran Keglević je napokon sasvim izbrisao svaku sumnju
prema tebi.
- Ne vjerujem.
- Molim te da mu vjeruješ. On je sa mnom sklopio istinsko
prijateljstvo, dakle, neće govoriti neistinu.
- Nadam se, zamalo ću dokazati svoju nekrivnju.
- To nije potrebno. Svi ti vjerujemo.
- Samo ti jedini.
- Zar ti je do drugih?
- Sumnju koja lebdi nadamnom dijeli i moja kuma, i ja ću
dokazati da imaju krivo.
- Kako? Što si poduzela? Kaži mi, Jadranko?
- Na to ne odgovaram, ni po kakvu cijenu.
- Ja sam po majčinoj želji učinio korake ....
- Jedino će meni to uspjeti i dužan sam osloboditi vašu
kuću takva sumnje. Ali odviše si danas uz mene, Ljubomire.
- Izvukla si me na lutriji. To je sudbina. Hvala joj!
Pohitio je iz salona i zamolio sestru Ninku neka ne govori
niajci o Jadrankinu prijepodnevnom izletu.
Sestra mu obeća, ne sluteći da njezina brata zapravo muči ljubomora što je Jadranki prije podne netko
drugi pružio užitak na konju i što ju je pratio neki stranac, dok je njemu oduzeta ta mogućnost. Otkako je
čuo kako de Grebenović pripovijeda o tom izletu, Ljubomir mu se približava, prijazno ga oslovljuje da bi
mogao što više doznati o neznanom plemiću iz Norveške. A lukavi Tamar ga prozire i pripovijeda mu o
ljepoti i otmjenosti Norvežanina koji da je vrlo bogat, živi raskošno, a Jadranka ga je očarala što je
govorio i njegovoj rođakinji - dodaje Tamar.
Ljubavni bol obuzima Ljubomirovo srce.
277

Još igra nije dovršila, kad se pred dvorcem zaustavi kočija. Svi su kličući pritrčali i zaokružili kola u
kojima se dovezla Or-šićka da povede kući svoju djecu, a zapravo je htjela vidjeti kako se Vjeran vlada
prema djevojkama.
Pošto se grofica pozdravila s domaćinima i gospođama, mladež nastavi igru, a Vjeran je ostao, zamolivši je
nekoliko časaka razgovora nasamu. Tada joj saopći djevojački prijedlog što mu ga je iznijela Neda štriga.
- Nemam ništa protiv toga da im budete instruktor kad
one to žele. Svakako za mladićeve sposobnosti zabavljanja nije
to odviše pohvalno, ali za njih će biti vrlo korisno. A kada želite
početi vašu "školsku obuku?" Sutra putujete u dvorac Bežanec
s Jožicom.
- Zasad neću ići u Bežanec.
- Odbiti Jožici poziv? To je neumjesno. Napokon, zašto?
- Njezino omalovažavanje neplemićkih djevojaka osjećam
kao uvredu prema svojoj majci koja nije bila plemkinja. Kad
bi moja majka bila živa, grofica Jožica i lijepa Renata jednako
bi omalovažavale i nju. To me vrijeđa i zato neću ići u Bežanec.
Evo, to sam htio reći.
Pogledala ga je s razumijevanjem i rekla:
- Možete započeti svoju "školsku obuku" u subotu u pet
sati poslije podne. Odredit ću da se priredi jedan od malih sa
lona straga. Sama ću to javiti gospođicama, a sad idite k mladeži.
Dok oni veselo igraju društvene igre, iz prizemnog salona dopire do njih Jadrankina glazba.
K njoj ulazi Tamar de Grebenović, promatra i sluša kako djevojka vješto improvizira pratnju, a onda
uzdahne:
- Rođeni ste neiscrpni talent. Da ste se posvetili pjevanju,
doživjeli biste svjetsku slavu na pozornici.
- Mnogo sam o tome sanjala - nekoć.
- Vi ste, dakle, željeli učiti pjevanje? Cuo sam da niste
htjeli?
- Obratno - veli ona. - Mnogi su mi proricali sposobnost
i stala sam čeznuti da naučim pjevati, ali nisam ostala samo bez
roditelja nego i bez jednog novčića, prosjakinja.
- U vašem grlu leži zlato i slava.
- Umjesto znamenite pjevačice, bit ću neznana - pletačica,
- veli ona mirno.
Vani je igra dovršena. Jadranka prestane svirati. Tamar brzo primijeti:
- Znate li da me taj vaš kavalir iz Norveške pozvao k sebi
u hotel! Očito želi učiniti posjet barunici. Ne znam bih li pri
hvatio.
- Nije vam simpatičan?
- To ne mogu reći, razgovarali smo samo dva-tri časa. VI
ste imali prilike s njime govoriti. Kakav je dojam ostavio na vas?
278

_ Inteligentan, pristojan i umije osobito dobro govoriti.

- Sigurno laskati? Ili govoriti uvjerljivo?
_ Ako su mu riječi uvjerene, onda je besprijekoran čovjek.
_- Vaš je sud miran, dakle, nepristran. Prema tome, mogu rimit" njegov poziv. Činilo mi se da on želi
samnom sklopiti poznanstvo. A i nije čudo. Ako ovdje dulje ostane, bit će mu odviše dosadno. Svakako
idem k njemu. Zar nema obitelji?
Veli da je poslije sestrine smrti samac.
Ovako lijep, a čini se po svemu i imućan plemić. To je
Šteta. No, pokušat ću. Nikad nije loše imati u dalekom svijetu
znanca.
- Čujete li? Gospodin Nikica Halper opominje na polazak
kući.
Nitko ne zna da su Nikica i Ljubomir ugovorili raniji povratak, kao što su radi Vjerana savjetovali i to da
Orhida priredi zabavu posljepodne, a ne navečer. Premda nitko ne zna razloge, pokoravaju se svi, to više
što je i Oršićka s njima u sporazumu da zaštiti Vjerana od progonitelja. Izletnici se opraštaju s
domaćinima i cijelo društvo krene u grad.
Ljubomir sjedi u kočiji s majkom, sestrom i baronesom Kol-lenbach. Tamar de Grebenović jaši iza kola u
kojima sjedi Jadranka. Neka misao pokrene Tamara. širokom gestom skine cilindar, zaokruži njime
zrakom, pozdravljajući gospođice i gospođe, i potjera konja da stigne u grad što prije.
DŽINGIS-KANOVA STRATEGIJA
Kad se je Larsen vratio sa Ksavera, nakon objeda povuče se u svoju sobu i odredi da ga puste nasamu.
Nije načisto sa svojim vladanjem prema Jadranki. Nekako je zabrinut sam nad sobom. Počne sam sebe
preslušavati, istraživati svoje čine i presuđivati ih.
"Otišao sam tamo, plamteći od želje da iglom onesviještenu djevojku na grudima ponesem u baruničin
ljetnikovac, a umjesto toga, donio sam je u grudima - u mislima neostvarenih želja. Znam li ja uopće što
je to - ljubiti? Kažu, ima ženskih bića za koje možeš i osjećati. Ludost- savršena romantika neprirodnih
bića - podvrgnuta samo i jedino prirodnom nagonu."
I prezirno se nasmije samom sebi:
- "Kad Jadranka bude moja, proći će me"...
Ali ni ova ga odluka nije umirila.
- "Kad će biti moja? Rekao sam joj: čekam. Zar ću, uisti-
nu, čekati do nove zgode? Čini se, ja to kanim. Gotovo osjećam
užitak čekanja. Ne. Tu se ne snalazim. U takvom se raspoloženju
j°š nisam našao ni prema jednoj ženi".
279

- "Cime je djelovala na mene. Pogledom, riječima, glasom,

ali nečim me je držala udaljena od sebe i onda kada sam osjetio;
sada je moram zagrliti. Što me to zadržalo da nisam djevojku
silom skinuo sa sedla? Ta bio sam s njome sam."
- "Bio bih lažac i kukavica kad ne bih priznao sam sebi
da me pobijedila. Ali čekaj, kad mi drugi put dođeš u susret,
ljepotice - osvetit ću se ..."
Već je tajnik triput pokucao dok Larsen najzad ne otvori vrata.
- Vaše visokorođe, oprostite, kucao sam nekoliko puta.
- Ah, vi ste, - smiješi se barun podrugljivo sam sebi. -
Valjda sam zadrijemao? Što je novo?
- Vaše visokorođe je naredilo da pozovem Bardovića.
- A kako je s promjenom moje ličnosti?
- Svima sam u svratištu jednostavno izjavio da vi niste
Larsen i da je to kruta zabuna. Vaše visokorođe se zove Kristi-
jan, a Larsen tek dolazi. Tko se usudi posumnjati u to, ide vezan
lancima u zatvor.
Pred njim stoje trojica: Jarec, Bardović i Heinrich. Otkako je barun danas došao s izleta, izvanredno je
raspoložen, svjež i pokretan. Ne usuđuju se pitati gdje je bio, poznato im je samo toliko da je njihov
tjelesni žandar dobio od njega neke tajne naloge i da je rano prijepodne otišao u nepoznatom smjeru.
Redarstvenom njuhu gospodina Jareca čini se da Larsen pred njima krije neku zanimljivu žensku tajnu. U
Beču je to bilo razumljivo kad je tamo imao svog Franca, ali kako bi ovdje mogao bez njega?
Međutim, barun počne ispitivati Bardovića:
- Svi mlađi ljudi rado pričaju jedan drugome o svojim lju
bavnim vezama. Recite sve što znate o Kegleviću u tom pogledu.
- Vaše visokorođe, često sam mu pripovijedao o svojim
ljubavnim odnosima, a kad sam ispitivao o njegovim, uvijek bi
odgovorio: "Nisam zaljubljen, a ono drugo nije zanimljivo - jer
je prostački." A kad smo govorili o braku, razvijao je isto takvo
smiješno, idealističko mišljenje kao i o poštenju i rodoljublju.
- U Beču ste mi pripovijedali da je Keglević želio naći
negdje u Hrvatskoj svoju tetku, sestru svoje majke, Da čujem
podrobnije.
- Njegov je otac grof Keglević oženio kćer svog upravitelja
koji je, osim nje imao samo još jednu mlađu kćer. Vjeran je
često pokušavao da nađe ovu sestru svoje majke i obratio se
na oblast rodnog mjesta svoje majke i njezine sestre. Naravno,
činio je to bez znanja stare bake grofice Keglević jer je ona
mrzila, ne samo njegovu majku, nego i njezinu obitelj.
- Je li Keglević dobio odgovor? Sjetite se, to mi je važno.
- Sjećam se: Vjeran je dobio odgovor da je mlađa sestra
njegove majke, prezimenom Kaučić bila udata u Mariboru, ali
doskora joj muž umre. 2eli li saznati više, neka upita oblast u

Mariboru- Odmah je počeo pisati pisma, ali ga zateče stara baka

i zatraži od njega riječ da neće nikada tražiti veze s rođacima
svoje majke. Morao je to obećati.
A sada, nakon smrti stare?
- Kad sam u Beču s njime razgovarao one posljednje večeri,
spomenuo je da će iz Zagreba povesti potragu za tetkom.
Znate li kako se njegova tetka zvala nakon udaje?
Mira Goran. Mislim da je njezin muž bio neki posjednik.
- Koliko je danas toj ženi godina?
On je preračunao da joj je oko trideset pet-šest, najviše
četrdeset godina.
- Još ste nešto govorili, da je Keglević želio s njome sta
novati da ima nekog svoga uza se?
Bardović potvrdi, ali da ne smije ništa potanje odgovoriti, nego ono što je već kazao. Barun opet pita:
- Kako ta žena izgleda? Je li vam o tome govorio?
- Keglević je spominjao da je tetka dosta slična njegovoj
majci.
- Kako je izgledala Keglevićeva majka? Vi ste vidjeli nje
zinu sliku u dvorcu u Kazališnoj ulici.
- Dobro sam je pogledao jer je trebalo da je prikazem kao
svoju majku: visoka je, smeđokosa, smeđih očiju, vitka i lijepa.
- Onda je vaše kratkotrajno grofovstvo donijelo ipak koristL
Možete ići, mislim da vam je lijepo u ovom besposličarenju.
- Vaše visokorođe, hvala vam, ništa mi ne nedostaje.
Barun je ostao sam s Jarecom i tajnikom.
- Naš Keglević zadaje nam toliko neprilika kao i njegova
Hrvatska. Zgrabiš je za šiju i misliš: sad je naša i pokorna, a
ona sklizne iz ruke i opet je nemaš. Kad mu ponovo staneš na
šiju, evo ti protivnika srčanog, zanosnog, izdržljivog i možeš uda
rati koliko te volja - opet sve izdrži. Kao da neka vrhunaravna
sila podupire i Keglevića i njegovu domovinu. Ali što se tiče
Keglevića, sada ću učiniti kraj tome jer imam važnih drugih
zadaća.
- Neka mi vaše visokorođe oprosti: nitko na ovome svijetu
ne bi mogao vjerovati da je vama potrebna hajka na Keglevića i
njegovu baštinu. Istina, dvor je posebno zaštitio članove aristo
kracije od zatvora i optužbi - ali ovaj neznatni mladić je sin
građanke. Zašto ga ne uzmete najkraćim putem: u zatvor na mu
čila pa u ludnicu ili hitac u lubanju?
- Ali nitko ne bi vjerovao tko stoji iza Keglevićevih leđa.
Ne grof Grune - nego dva interesa, dvije stranke ili, bolje, dva
suparnika. Jedan je novi, bogataškograđanski, na čelu im advo
kat Aleksandar Bach - drugi je stara aristokracija - na čelu
joj grof Grune. Oba protivnika nastoje da zadrže svoj upliv na
dvoru, i jedan i drugi se takmiče. Kad bi Grune saznao čemu
sam u tragu - uzeo bi mi iz ruke Keglevića, a njegovu baštinu
položio u Sofijine ruke i stekao ponajprije priznanje sebi - a
-
-
280

281

moj doprinos prosto likvidirao. Zaboravite grofa Griinea i radite za mene i Bacha, on će nas nagraditi. Taj
Vjeran Keglević, kog moramo u tajnosti dobiti u ruke, posjeduje sve prednosti i sve mane svoga naroda:
nedostatak lukavosti, podmuklosti, bezobzirnosti i besavjesnosti. To ću sada iskoristiti jer prema
Kegleviću upotrebljavam Džingis-kanovu strategiju.
- Kako to misli vaše visokrođe? - smjerno pita tajnik?
- Onako kako je radio Džingis-kan kad je vodio Mongole
prije sedam stotina godina. Kad se zapleo s nekom zemljom u
rat, poslao je najprije malu vojsku, slabo uvježbanu i slabo
naoružanu. Protivnik je takvu vojsku brzo razbio i, uvjeren u nje
zinu slabost, stao je goniti sve dotle dok nije kao ispod zemlje
niknula ona prava, Džingis-kanova, ogromna, strahovito naoružana
vojska i protivnika potukla. Vidite, nas je do sada Keglević pobje
đivao. Ja sam dosele protivniku dopustio da bude pobjednik, ali
ću odjednom navaliti sa svojom golemom nerazorivom snagom...
- Koja je to snaga kojoj on ne bi odolio? - pita tajnik.
- žena. Gledate me? Ne znate što može žena? Jadnice. One
nacrte i spise za koje smo mi utrošili toliko snage donijet će nam
žena na zlatnom pladnju. On će misliti: mi smo potučeni jer mi
je zaprijetio da ga živa neću uhvatiti, a kad umre, nestaje goleme
vrednote jer je nikada nećemo moći otkriti. A, eto, monarhiji će
taj golemi plijen pasti u ruke po jednoj lijepoj ženi.
- Do sada nije Keglević ušao u nijednu zamku što smo je
postavili - upozori Heinrich.
- A sada, pošto se osjeća pobjednikom, mora misliti da sam
fscrpio sve i s užitkom se baciti u meku, slatku zamku ljepotice.
Govori veselo, samosvjesno, pun života, zapanjuje svoje pomoćnike. Takva ga nisu vidjeli još nikada.
- Ima li vaše visokorođe u tom pogledu za mene nalog? -
pita Jarec.
- Otputovat ćete u Maribor i tamo povesti najpomniju is-
fragu o svemu o čemu sam malo prije ispitao Bardovića. Pove
dite i njega bude li vam trebalo kakvih objašnjenja u pogledu
Keglevićeve tetke. Da vam razjasnim: za sve što želim, potrebno
je više vremena. Ali, evo, dolazi ravnatelj Premru. Odmah ćemo
obaviti predradnje.
Sluga Johan uvede u radnu sobu ravnatelja gimnazije. Ovaj se duboko nakloni i smjerno pozdravi. Larsen
ga odmah oslovi:
- Dao sam vas pozvati radi važna posla. Imate li negdje
kakvih znanica, rođakinja koje ovdje u gradu nitko ne pozna?
- Vaše visokorođe, imam. Upravo mi je danas jedna došla
u posjete, prvi put je u Zagrebu.
- Može li vrlo dobro poslužiti. Ne, time još nisam zado
voljan jer trebam u svemu tri ili barem dvije žene - ali sjajne
glumice za pozornicu života. Toj vašoj rođakinji koja je stigla da
nas povjeravam laku, ali vrlo važnu ulogu. Imate li mi što važno
reći?
282

__ Da, vaše visokorođe - o gimnaziji. Moji su đaci izjavili Ha & slušati predavanja i odgovarati samo na -
hrvatski.
_- Gospodo, radi se sada o mnogo većoj zadaći - razlaže im sv°J Plan" RavnatelJu gimnazije dao je nalog pa
ovaj ostavi hotel presretan što mu tako visoka ličnost pruža novog posla kojim će krvavo napakostiti
grofici Oršić i njezinu štićeniku Kegleviću. Tek što su podnijeli referate tajni agenti za pojedine
zagrebačke ulice i špijuni pojedinih domorodnih plemića, donese mu sluga listić od Tamara de
Grebenovića da mu ima priopćiti važne događaje.
U času odstrani barun iz radne sobe sve redom, čak i Hein-richa, a Tamara povede u svoju spavaću sobu.
Visoki se mladić duboko sagne pred službodavcem, u ruci drži cilindar, a usne mu se smiješe trijumfalno.
- Vi ste krcati povoljnim istraživanjem.
- Vaše visokorođe, sreća i ja služimo vam jednako vjerno.
- Dakle, referirajte - ali potanko.
- Prva slika koju sam uočio izgleda čudesno: Keglević stoji
na terasi okružen svim gospođicama.
- Zar i Oršićkino kumče?
- Posljednja je stajala ona. Kasnije sam onako lukavo, čas
jednu - čas drugu gospođicu, draškao da je zaljubljena u Vje-
rana, a svaka se branila da im je pripovijedao historiju i svaka
mi je nešto rekla o njegovu pričanju da sebe opravda.
- I Oršićkino kumče?
- Nije bilo više potrebno da nju ispitujem o tome jer sam
s njom govorio najintimnije, - postavljao joj pitanja o Kristi-
janu, a ona, - zapravo očarana - rekla je: taj Norvežanin je
savršeno simpatičan čovjek -
- Ne dodavajte, ne dopuštam to - upadne Larsen, ustane
i šeće po sobi da savlada buru u sebi, izazvanu Grebenovićevim
riječima. "O, do vraga, zar je ova Jadranka od mene učinila jedan
val Jadranskog mora koji se valja po zamahu njezine volje: Da
- kad čujem o njoj, mislim o njoj - onda sam more za vrijeme
plime. Moram se osloboditi ove plime - moram" ... spočitava
Larsen sam sebi, ali se ne može osloboditi da sluša Tamarovo
pripovijedanje. Premda policijsko uho osjeća kad špijun nešto
dodaje i uveličava da bi mu ugodio - ipak mu svaka tobožnja
Jadrankina pohvala ubrzava kucanje srca i ugrijava krv, povećava
žeđ za djevojkom koju on već osjeća usudom svojih živaca, svojih
dana, rada i svih osnova. Još samo teškim trudom mozga i svojeg
položaja drži otvoren put do Keglevića.
"Što god mislio, kako god se ispričavao - vidim: ovu veliku tako sjajnu i unosnu veličajnu osnovu sprečava
mi plima. Moram natrag, samo dotle dok imam pergamente -- onda ću djevojku naprosto uzeti sobom u
Beč".

Ali onda pristupa opet k Tamani, upozorava ga neka govori tiše i Larsen sluša i stavlja pitanja za
najsitnije stvari kako bi znao s kim je Jadranka šetala, s kime nešto progovorila, kako se vladala. Osobito
je pomno ispitivao, gotovo istraživao njezin odnos prema Ljubomiru i njegovo vladanje prema Jadranki.
Zašto ju je na izlet pratio baš on - grof - dok je ona u kući samo od milosti primljena? A lukavi de
Grebenović zapaža Iju-bomor službodavca i prilagođuje izvještaje u svoju korist. Mnogo puta osjeti Larsen
navalu krvi kad Tamar pripovijeda prizor na izletu kako je Jadranka objašnjavala Nikici Halperu razliku
između Larsena i Kristijana i kako je njemu, Tamani, na njegova pitanja o Kristijanu, opetovano dala svoje
najlaskavije mnjenje. Trijezni Larsen već bi davno morao zaustaviti Grebenovićevu go-vorljivost, ali je on
novim ispitkivanjem još podvostručuje. Tek nakon jednog sata Larsen sjeti se da su tamo bili mladići koji
ni nakon osmogodišnje apsolutističke vladavine neće da uzimaju službe u bečkoj vladi i počne ispitivati
što su sve govorili. A Tamar denuncira, laže i kleveće kad nema što da referira. Poslasticu ostavio je za
konac:
- Izlet je svršio za mene senzacijom! - Jadranka je pje
vala. Nikad nisam čuo takav glas, svi su se divili.
I zatim ispripovijeda kako je Ljubomir Oršić tvrdio da djevojka nema smisla za pozornicu.
- Kad je danas pjevala, svi su govorili da bi trebala na po
zornicu, a ne u pletionicu nakita kose. Međutim, kad smo načas
ostali nasamu, povjerila mi je da su pjevanje i pozornica bili nje
zini tajni sni, ali da nije imala sredstava. Nisu je pustili da uči,
a ona bi sigurno postigla sjajnu budućnost i svjetsku slavu.
- Vama je izričito kazala da je to njezin san? Istinu mi
recite.
- Vaše visokorođe, neka mi vjeruje. Nemam nikakvih razlo
ga da pripovijedam što ne bi bilo istina, a smatram dužnošću
saopćiti vam sve što mi je govorila.
- Da, da, veoma dobro. To i tražim od vas. Ona je sanjala
o kazališnoj karijeri? Takva se pojava ne viđa svaki dan na po
zornici. Jest, to bi bila senzacija!
Sve više razabire Tamar da je postigao svrhu. Uspirio je Larsenovu strast i sada ima pred sobom muškarca
koji sav plamti, smišlja i snuje kako bi se što prije domogao Jadranke.
Smatrajući da je za danas razgovor dovršen, Tamar se nakloni i pita:
- Ima li vaše visokorođe još koji nalog?
- Za danas ne. Sutra prije podne, što ranije to bolje, javite
mi je li Jadranka u onom dućanu. A sada se žurite kući i pazite
neka vas ne susretnu znanci i ne ispituju otkud idete.
- Ne bojim se. Cim odzvoni gornjogradsko zvono Lotrščak,
pokupit će se svi u kuće. Prošlu subotu opet se pojavio bijeli
fratar.
284

Znate li što potanje o toj priči?

De Grebenović ispripovijedi ono što je čuo od drugih, a barun primijeti:
__ Je li istina da se taj duh navodno javlja baš u onoj kući edje radi gospođica Jadranka?
- Da, vaše visokorođe, ali se navodno već šeće i po Gornjem
gradu. Kad je prošle subote u Gornjem gradu podigao Halper
nekoga stranca na vrtuljak - tvrdili su građani da je prošao
bijeli fratar i svi su se preplašili. Otad, čim odzvoni zvonce na kuli
Lotrščak, nitko ne prolazi šetalištem.
- Čudno je to - nasmiješi se barun. - Inače duhovi dolaze
tek kad izbije ponoć, a taj vaš bijeli fratar ima neke povlastice
da se malo ranije prošeće ovim svijetom. No, dobro. Idite. Sutra
očekujem vijest hoće li gospođica biti na Opatovini. Nadam se:
ovih ću dana dobiti odgovor svojeg urednika. Vaše umotvore će
štampati na državni trošak.
Pun sretnih nada, Tamar potajice napušta svratiste da ga nitko ne bi zamijetio. Barun pozvoni Johanu i
dade pozvati k sebi tajnika i Jareca. Obojicu pogleda značajno i, umjesto naloga, poče razlagati:
- Ima dvije vrsti doušnika. Jedni su obična tegleća marva.
Natovariš mu zadaću, a on vuče teret, izvrši, primi plaću i opet
ide dalje. Druga vrst - to je de Grebenović. On smatra sebe mi
ljenikom muza, a drži da su ga one riješile svih moralnih oba
veza i ostavile mu dužnost da počini svako djelo, svaku gnjusobu,
kako bi svoju osobu istaknuo, osvijetlio, uzdignuo. No, a sada,
Jarec, valja vam postaviti straže da vidimo kakve to domjenke
ima Keglević sa ženama. De Grebenović je donio vijest: danas
je Keglević pripovijedao gospođicama o nečemu što je nauče-
njački predgovor o onim nacrtima i spisima koji sadržavaju go
lemo blago. Keglević je došao ranije od muških gostiju na Ksa-
ver i gospođicama govorio o Zagrebačkoj gori. Moram znati sve
podrobno...
- O tom će najbolje znati gospođica Jadranka - spomene
Jarec.
- Da, ona, vi ćete je ispitati, ali samo u ime Larsena - a
ja, Kristijan, nemam s tom stvari nikakve veze - razumijete li?
Nikakve. Dakle, ispitajte je. Malo joj možete zaprijetiti sumnjom
koja lebdi nad njom ako ne bi htjela govoriti. Ali ona mrzi Ke-
glevića i, ako budete s njome postupali obzirno, kazat će vam
sve što je govorio. Učinite to već sutra.
Barun šeće po sobi. Razgovor s Grebenovićem neobično ga je razigrao. Oči mu iskre. Neke ga misli
raspaljuju, korača gipko, brzo, kao nikada do sada. Njegovi pouzdanici i odviše jasno čitaju preokret u
njegovoj pojavi. Kao da mu je dvadeset godina. I on prilazi k pisaćem stolu, izvadi zlatnu kutiju obloženu
briljantima, ponudi tajniku pa onda Jarecu:
. 285

- Evo, uzmite finog "šnofanca" - to će vam osvježiti tno.

zak.
- Zapanjeni uzimaju sitni crni prašak palcem i kažiprstom.
Ne mogu se dosta načuditi što je to spopalo njihova pretpostav
ljenog. Takve počasti s njegove strane još nisu doživjeli. Svaki
je uvjeren: visokorodeni je doživio nešto veliko ili ga negdje
čeka velik, siguran uspjeh...
NOVI POSJET BIJELOG FRATRA
U dvorcu Kazališne ulice sve je živo. S izleta se vratio Vjeran u pratnji svojega Videka. Muška se družina
štrcala da primi konje, a ženska sprema večeru.
U blagovaonici već čeka prostrt stol, upaljena su svjetla lustera, otvoreni prozori u Tuškanac, odakle
dolazi hladnoviti mirisavi svježi zrak šume. Iz svega, iz svake stvarce, osjeća se nježna, topla pažnja
dadilje Matilde.
- Vidim, čekali ste me - veli joj on srdačno.
- Druge brige nemamo nego da čekamo vas - odgovori ona.
- Želite mi ugoditi. Oh, lijepo je to, Matilda moja.
- Dobrom je čovjeku lako ugoditi. Ali nekako ste mi ne
veseli? Znam ja razlog. Videk kaže: tamo nije bilo lijepe Renate.
- Još mi samo i vi počnite s njom. Draga Matilda, barem mi
vi vjerujete: ja sam je prošle subote, istina, odviše gledao, ali to
je skrivilo vino. Morao bih svake večeri popiti barem pola litre
da se priviknem.
- Dobro - nasmije se ona - potražit ću vam nešto takvo,
osobito dobro, ali znala sam da će vas tako odgojiti pokojna baka.
Mrzila je vino.
Kad je sve uredila, uputi se u prizemlje^
Vjeran nije mogao pravo večerati. Sve su mu misli na današnjem izletu, u onoj šumi, odakle je s Videkom
gledao Larsena i Jadranku. Ni časa nije vjerovao da je to neki Kristijan iz Norveške.
I podaje se razmatranju: tamo na izletu, kad je Tamar de Grebenović s njome govorio o susretu s
tobožnjim Kristijanom, držala se posve mirno kao i onog dana, kad ju je pozvala Oršićka da pripovijeda
kako se upoznala s onim bradatim gospodinom što je pozdravlja. Sada ona tvrdi - to je Kristijan,
Norvežanin, s kojim su zamijenili jednoga od bečkih redarstvenika u Zagrebu. Ne, to ne može vjerovati,
jer je Videk ovoga Larsena vidio u dvorcu Kazališne ulice, on je tamo provalio da traži njegove
pergamente. Očito, Jadranka sve zna i pokriva ga. Ne, taj izlet nije bio slučaj, nego dovogor, jer nije prije
toga, po dužnosti, zamolila
286

-jćku za dozvolu. Shvaća da joj godi udvaranje odličnog, prilog muškarca, kad joj ovdje kod kuće nisu
udvarali. Kakva st0 djevojka? Zar bi mogla biti tako pokvarene duše i varati dobrog, poštenog Ljubomira?
Zašto?
Nemirno hita Vjeran gore-dolje po sobi i pita sam sebe:
"Sto da sada činim? Što mi nalaže dužnost prema Oršićki? ćast njena imena je ugrožena, a što mi
naređuje dužnost prema prijatelju? Sreća je njegova na kocki... Ne. Tu ja ne smijem ostati mirni gledalac.
To mi nalaže poštenje. Ali kako raditi? Što? Samo onako na prečac otkriti taj sastanak Ljubomiru značilo
bi razoriti njegov život. Prije svega moram saznati kakva je to veza Jadranke s barunom Larsenom, a zatim
postupiti. Najprije prodrijeti u ovu tajnu, i to što brže."
Nakon toga zaključka pozvoni Videku. Ovaj ulazi.
Dođi k meni i lijepo mi reci, ali bez mržnje: kako se
gospođica Jadranka vladala prije nego što je otišla u Beč?
- Nije joj se nikada moglo ništa prigovoriti. Kad su kod
presvijetle Oršićke bila mlada gospoda, često je svirala za ples,
nikad se nije čulo o njoj zlo, naprotiv bila je vrlo čedna.
- Nitko nije udvarao tako lijepoj djevojci?
- Kako bi udvarali sirotici bez ičega.
- Ako je djevojka dobra i lijepa, a nema ničeg, može je
ipak netko voljeti?
- Nije se nikada čulo ništa takvo. Više sam puta pomagaa
dvoriti kod grofice i čuo svašta kad su gospoda pripovijedala o
gospođicama. Ali Jadranke kao da i nema! O njoj nisu nikad
govorili. A mi lakaji odmah vidimo i čujemo kad se koja gospo
đica nekome sviđa. Svi smo mislili da će ona ići za guvernantu,
ali nije htjela, nego je počela raditi taj nakit i onda izmolila od
Oršićke da je pošalje u Beč.
- No, vidiš, bila je uvijek dobra. Ni sada ne smiješ misliti
zlo o njoj. Ali slušaj pomno: imaš li, možda, kakva znanca među
slugama u hotelu "K caru austrijanskome?"
- Imam, dobrog dečka, Zagorac je iz Zlatara, tamo je sluga
kod vratara i u sobama.
- Vrlo dobro. Bi li mogao od njega doznati ako taj barun,
kojega smo vidjeli, naruči konja ili kola za izlet?
- Da, vaša milosti, to je također njegov posao ako gost
naruči kola ili jahaćeg konja. On će mi sve kazati ako ga zatražim.
- Ne smiješ mladića prestrašiti, sigurno mu je naložena
Šutnja, no dade se to izvesti onako lukavo, kako si od bečkog
kurira izmamio ono pismo. Ali za takve barunove izlete morao bih
znati unaprijed, jer ćemo ga nas dvojica slijediti...
- Razumijem, moja je briga da sve saznate na vrijeme.
- Samo se po sebi razumije, i to je naša tajna, Videk! A
sada idi spavati - kasno je.
287

Mladi lakaj izlazi. Vjeran je stao do otvorenog prozora. Iz Tuškanca struji sve hladniji zrak pun proljetnog
mirisa. Mladić se zagleda u noć. Obuzima ga duboko ganuće nad Ljubomirovom sudbinom.
"Ne, ne, nikada neću dopustiti da ga ona vara - odluči on. - Moram je istrgnuti iz Larsenovih ruku - i
povratiti k njemu, vrijednom, plemenitom mladiću. Samo, je li ga zavrijedila?" ...
Već je blizu ponoć. Vjeran nema sna. Pošto je zadovoljio svoje srce, skladajući osnovu kako pomoći
Ljubomiru do braka s Jadrankom, još uvijek ga ne snalazi umor. Naprotiv u mozgu mu se probuđuju
uspomene i događaji što su mu pali na put prigodom povratka u domovinu.
"Jedva sam tri tjedna kod kuće, pa što je sve prošlo preko mene?"
Sjećanje ga odvodi u bečki stan njegove bake kad je iza njezina sprovoda osjetio prvu jaku navalu želje: u
domovinu, što prije u domovinu! Taj krik stare čežnje za domovinom zahvatio ga je snagom vihora. Nije se
mogao oduprijeti. I da ga nije one noći takvom snagom odvela želja za domom, bili bi ga Bachovi sluge
našli kod kuće u Beču i odveli ravno u vječni mrak...
"Zar je moje srce probudio osjećaj za domovinom da me spasi? Ili je srce nesvjesno čeznulo? Da nije bilo
ove čežnje, ne bi bilo ni mene!"
Sjeća se kako je otputovao u polumraku jutra... Sjeća se kad je ono s diližansom prvi put ugledao sliku
vrhunaca Zagrebačke gore, sjeća se toga s ganućem poput djeteta koje je ugledalo majku, ili zaljubljena
mladića što je ugledao dugo željkovanu dragu.
"Taj prvi čas, taj prvi pogled, odlučio je mojim životom - spašavanjem od tamnovanja pod krovom onih što
žive u mraku svijesti, među stijenama ludnice...
što više misli o tome, dublje osjeća ljubav prema gradu koji mu se čini da je kruna njegove domovine i
spasitelj njegov od jezive sudbine. Taj osjećaj tjerao ga je naprijed po onoj širokoj putničkoj cesti gdje je
susreo na konju lijepu crnooku, crnoputu Orhidu, kako u šumi doziva brata. Sjeća se kaka mu se
nasmiješila i dopustila da on svojim gromkim glasom dopre do brata, a onda su ga poveli sa ceste šumom
na drugu stranu prema istoku. A kad su progonitelji podveče jurili za njim, istom onom cestom s koje ga
Orhida bješe odvela, on je već gledao tornjeve Zagreba. Dugo promatra u duhu prizor kad se pred njime
pojavila na konju ljepušna crnokosa djevojka s tako dragim crnim očima i dražesnim smiješkom.
"Je li ona moja sudbina?"
Onda mu sinuse pred oči prvi dani života pod ovim krovom-Kako je odmamljen u zatvor na županiju. Misli
i na poštenjačinu Andraša Fabijančića i njegovu pomoć, na bijeg iz ruku Jareca,
288

nalet u dvor Nikice Halpera u Pluski - i na Zorislavu. Opet djevojka... Sestra dvorskog spasitelja. Nakon
onog strašnog razočaranja u prijateljstvo, u vjeru i u poštenje, dobra plemenita duša Nikice dala mu je
pomoć i svoje povjerenje. Uz Nikicu pojavi se lik njegove sestre Zorislave, smeđokose djevojke s puškom o
ramenu i s lugarskim šeširom na glavi, kako obavlja posao špana. Lijepa, pametna, odvažna djevojka - za
životnu borbu sposobna duša...
"Koja mi se više sviđa? Orhida ili Zorislava? Više dugujem Orhidi, a isto toliko bratu Zorislave. Hoće li mi
srce pokazati pravi put? Ipak je Orhida moj anđeo spasitelj... Nikica mi nikada ne bi zamjerio ako mi se
više sviđa Orhida od Zorislave. O, kako je bilo ružno i nezahvalno što sam prve večeri tako glupo buljio u
Renatu, tuđinku, s kojom me ne može vezati ništa, baš ništa pod suncem ... Mislim, Neda me je upozorila
na to?... Jest, ona... Pravi ženski domorodac, političar. Čudno se doimlju njezine "kapetanske" izjave, ali je
zgodna - vraški zgodna. A Ninka - kći moje pokroviteljice, najdraže žene na svijetu? Ninka je dijete
Ijepušno, ali dijete! Kontesa Mirta? Da nemam dužnosti pred spasiteljicama, ozbiljno bih joj udvarao.
Zašto, čemu ljubiti kad se "ženama ne smije vjerovati" - veli moj Videk! Ima li taj moj kućni filozof
opravdanje za ovu lozinku" ?
Svi spavaju samo Vjeranove misli bde, komešaju se sukob-Ijuju, sređuju i opet raspršuju novim razlozima.
Naposljetku ih nastoji sabrati:
"Mislim da je od svih djevojaka najdraža Orhida, najvrednija Zorislava, najpametnija Neda!"
Nešto ga zbuni u mislima. Sluša. Buka s one strane dvorca...
Otvori vrata, ide na hodnik i krene u sobu s ulične strane. Otvori prozor i gleda na ulicu. Dolje na
"casinu" gori petrolejska ulična svjetiljka. Pod njom se okupilo nekoliko muškaraca. Više glasova
raspravlja. Nasuprot Vjeranu na prozoru u mraku također rasprava:
- Ali kad su ga vidjeli - onda je istina.
- I ja sam ga vidio svojim očima - čuje se glas iz prizemlja
Vjeranova stana, tamo gdje je staja. Čini mu se, to govori njegov
Miško.
Buka i razgovor pobudiše toliko njegovu pažnju da je odlučio sići. Ode natrag u svoju sobu, uzme šešir i
laganu dugu pelerinu, pa izlazi na hodnik. Tu sretne Videka posve odjevena. Odmah se ispričava:
- Htio sam dolje k Mišku, dotrčao je malo prije k meni
i probudio me, jer je kraj naše kuće prošao duh bijelog fratra.
- Priviđenje i ništa drugo. Valja to ljudima izbiti iz glave.
- Ako idete na ulicu, smijem li s vama?
- Samo ne budi ostalu družinu.
Sišao je dolje i otišao u staju. Kod prozora s rešetkama stoji Miško, drži mali fenjer, lice mu je odraz
straha.
19 Jadranka ,, •Jao

- Junačina se boji duha? Tko ti je ovo utovio u glavu? -

pita ga Vjeran.
- Cuo sam buku, skočio k prozoru, vidio ga svojim očima,
prošao je kao bijeli oblak pokraj naše kuće ...
- Sanjao si, moj Miško! Hajde da čujem, što vele oni tamo
pod svjetiljkom. A ti. Miško, čekaj, možda se opet prikaže!
Videk otključa velika vrata. Izlaze i zatvore za sobom. U hladnoj noći tinja malo svjetlo u čađavom
stakalcu. Ispod svjetiljke okupilo se nekoliko muškaraca, poput noćnih leptira.
- Čega ste se prestrašili? - pita ih Vjeran.
- Vraćali smo se kući Mesničkom ulicom, kad ono pred
nama bijela svjetlost, onda bijeli oblak i, eto, prođe duh bijeloga
fratra.
- Otkud se vraćate?
- Od "Veselog Zagorca", tamo smo slavili rođendan.
- Onda nije čudo da ste vidjeli svjetlost, bijeli oblak i bi
jelog fratra...
- Nemojte tako s nama, mi smo pošteni trijezni građani.
- Građani ste i pošteni ste, ali ne sasvim trijezni, dragi
moji. No, pa ništa zato, slava je slava, ali nema nikakvog duha
ni bijelog ni crnog fratra.
- Crnog nema, ali bijelog ima - tvrdi drugi. - Ja sam
bio kod "Bijele ruže" na kupici vina, nisam slavio, a ipak sam
ga vidio kad je odletio iz Mesničke ulice gore uzbrdo na Južnu
promenadu. Gore sjedi do jedne ure u noći, a onda nestane.
- Idem mu malo praviti društvo - reče Vjeran - a vi hajde
spavati. Laku noći
Iza njega netko šapće:
- Vidiš, tako ti se ovaj mladi gospodin raga s bijelim frat
rom. Ide mu, veli praviti društvo!
- Ako mu bijeli fratar nasadi na glavu svoju praznu kuku
ljicu, može i on ostati bez glave, kao što je i fratar.
- Nije istina, nije bez glave. Vidio sam mu baš ravno u ku
kuljicu.
- Prazna je, dakle, duh nema glave.
- Nije! Velim - nije! Ima lice, očnjake poput smrti, pravi
mrtvac, ali gleda. Točno sam vidio!
Svađaju se, još uvijek stojeći pod svjetiljkom, jer se boje poći dalje mrakom do druge svjetiljke.
Malom uzvisinom iz Mesničke ulice uspinju se Vjeran i Videk na šetalište. Došavši na brijeg, obojica se
zaustave da ne bi prouzročili štropot. Potpuni mrak. Granjem šušti vjetrić, čas se zaustavi, pa se opet
provlači kroz mlado lišće od obijesti. Vjera-nov pogled prodire kroz tminu duž šetališta, sve do
Lotrščakove kule. Ne vidi je, samo zna gdje može svršiti vidik kad bi bilo svjetla. I on čeka da se privikne
mraku, pa onda polagano i tiho koraca naprijed. Videk ga iznenada uhvati za pelerinu i šapne:
- Gospodaru! Eto, tamo je uz kulu!

Zaustavlja se, gleda i čeka dok dune vjetrić da bi prikrio štropot koraka.
- Ja ništa ne vidim - šapne Videku. - Baš ništa, momčel
- Tamo, ravno nasred puta, između ograde i kule, baš se
tamo nešto svjetluca, sada, sada, eno!...
I Vjeran ugleda u tmini čudnu sliku...
- Uistinu - iznenadi se on - svjetlost - bijela halja!
I požuri između stabala oko kojih raste trava i drži u oku pojavu u mraku što se dobro razabire dok je
svjetlost liznula niz bijelu halju ...
- Uhvatit ću tog duha! - odluči Vjeran i preskakuje prostor.
Na polovici puta pojave nestane. Ali on trči sve do kule i
gleda. Zvjezdano nebo bacilo je nešto vidljivosti na otvoreni dio šetališta gdje je drveće još slabo
razgranjeno. Videk dotrči k njemu i šapće:
- Ovamo je zaokrenuo, prema Gospodskoj ulici ili na Ka-
tarinski trg.
Uza zid kule šulja se Vjeran s momkom. Na uglu se zaustavlja i gleda. Otvoren mu je vidik u tamnu
Gospodsku ulicu i mračni trg. Nad njim trepere zvijezde, kao da bi mu htjele otkriti put.
- Negdje šapću ljudski glasovi? Čuješ li, Videk?
- Čujem, ali ne vidim nikoga!
Gleda gore na kuće. Svuda prozori zatvoreni, mračni... Otkuda šapat? Osluškuje. Mora naći smjer otkud
dolazi šaputanje. Iza njihovih leđa! I korakne dva-tri koraka natrag.
Veža kuće barunice Kollenbach. U njoj se stisla dva čovjeka. Prestali su šaptati. Očito se pritajuju...
- Tko je tu? - pita Vjeran.
Casak tišina, onda jedan šapne drugome malo zamahtano:
- Taj je svakako živ! Možemo izaći!
Dva su čovjeka skrivena u širokom prostoru veže. Tamo su se povukli u očitom strahu što se raspoznaje
po njihovu disanju i drhtanju šapćućih riječi:
- Nemoj priznati da smo se sakrili! - sporazumijevaju se
oni njemačkim jezikom.
Onda izađoše ispod veže. Odmah su Vjeran i Videk opazili da na vjetru trepere žandarske perjanice, a iza
njih na leđima strše puščane cijevi i bajunete. Već su se žandari oporavili pa pitaju Vjerana:
- Tko ste vi?
- Tajni agent baruna Larsena! - tiho će Vjeran i žandaru
pred nosom zamahne svojom dugom pelerinom bečkog kroja,
odgovorivši mu njemački. Žandari stanu u stav "pozora", na što
Vjeran reče strogo, ali tiho:
- Vi se ovdje na straži skrivate?
- Oprostite, vaše blagorođe, - pred živim... nikada... ali
duh "..
- Glupost! Gdje je duh?

19*

m.
- Vidjeli smo ga proći pokraj nas, poletio je sa šetališta...
- Kad je to bilo?
- Malo prije - sasvim sigurno.
- Kamo je pošao?
- Prema trgu svete Katarine, uz stijenu...
- Kamo je išao? U koju se kuću sklonio?
- Ništa nismo vidjeli odavde. Duha ne može nitko straža-
riti. Nitko na svijetu!
- Onda mi barem kažite jeste li ga vidjeli prije koju noć?
- Na Opatovini prije tri tjedna vidjeli su drugi. Poslije se
pojavljivao na ovom šetalištu, vidjeli su ga i naši kolege.
- Zašto ga ne uhvatite?
- Vaše blagorođe - tko bi se usudio na - duha?! Ta on
nestaje poput oblaka.
- To ćemo vidjeti. Odstupite - zapovijedi i onda ide dalje.
Zapanjeni ga Videk slijedi. Kod jedne se palače Vjeran zaustavi i
ogleda natrag.
- Zbilja vjeruješ u to, Videk?
- Oprostite, sami ste vidjeli.
- Kao da je taj duh bijelog fratra - živ... Idemo kući.
Kad su stupili u rasvijetljenu sobu, razabire kako je događaj
zahvatio Videka. Vani se vladao posve hrabro, ali sad mu lice pokazuje da je bijeli fratar ušao u njegove
živce. Očito se Videku ne da spavati i slaže Vjeranovu pelerinu.
- Kadgod vaša milost ide izvan grada, mora odjenuti ovaj
bečki plašt. Žandari su mislili: to je ekselencija Bach. Kako sam
se veselio kad ste rekli: "Ja sam tajni agent baruna Larsena".
Vraški dosjetljivo.
Vjeranove su misli još uvijek gore na šetalištu, uz nejasnu bajoslovnu pojavu što mu je nestala poput
oblaka - kako to rekoše žandari i oni ljudi pred dvorcem. A on sve jače sumnja: duh je živ čovjek. Ali zašto
to radi? Tko je iskoristio običnu priču?
- A što ćemo s onim oružjem i onom iglom koju ste oteli
prosjaku? Hoću li to nositi žandarima? - pita Videk.
- Onaj čovjek mora iskazati svojim pretpostavljenima gdje
mu je oružje. Možda i dođe zamoliti neka mu sve vratim, jer baš
neće biti pohvaljen što je dao da mu sve otmemo.
- A zašto je njemu trebala ona igla? Možda za vas?
- Ne može se znati. Naši se tamničari služe najgrdnijim
sredstvima protiv nas i nikad ne možeš znati gdje, kada i kakvu
su ti postavili zamku. Nikad nisi siguran govoriš li s prijateljem
ili zasjednikom, dakle budi oprezan. Ako te ljudi ispituju bilo
što o meni, a ti se upri na onu najjaču riječ čuvaricu: "Ne znam.
Mladi Keglević ništa ne govori s družinom". To im reci.
- Hoću, sve kako vi naložite.
- A sada lijepo zaboravi da smo bili na Južnoj promenadi
pa idi spavati.
..292 _...,_."_.._,"..,.._,... ,

Očito se Videk nije radovao ovoj ljubaznoj odredbi. Ali ne smije pokazati kako se boji ući u svoju mračnu
sobu. No, Vjeran prozrijeva misli i srce svojega Videka, izvadi iz peterokrakog svijećnjaka jednu od pet
gorućih svijeća i dade mu:
- Na, posvijetli sebi, da se ne spotakneš u mraku... Uzmi pa idi.
Goruću svijeću smatra Videk najdragocjenijim darom. Raduje joj se više nego da su mu izbrojili tisuću
forinti na stolu. Zahvali se pa ide u hodnik. Goruća svijeća što je drži u desnici, njemu je kao britki mač,
kao nabijeni samokres kojim će se obraniti od neprijatelja. Goruća je svijeća pokrovitelj, pratilac,
prijatelj. Osvjetljuje mu grdni mrak oko njega u hodniku i u njegovoj sobici.
Otvorio je već nešto hrabrije i pogledao okolo. Onda zatakne svijeću u čašu i zapali svojti svijeću u
svijećnjaku. U toj se rasvjeti osjeća lagodnije. Ipak je još pogledao na uru, čekajući da prođe jedan sat
iza ponoći.
A tamo u svojoj sobi Vjeran konstatira: "Psiholozi vele: sugestiji mase mora podleći i najtrezniji intelekt
ako zapadne u njezinu sredinu. Dakle, ljudi su pod sugestijom priče - ali Videk i ja smo ga vidjeli. Jednu
noć moram posvetiti tom fratru, čekat ću ga - jer on je živ"...
U ĐAVOLSKOJ ZAMCI
U dućanu gospođe Hajdić u pozadini kraj stola sjedi Jadranka. Tanki bijeli prsti pletu smeđu kosu u sitne
karike za lančić. Uz nju sjedi gospođa Hajdić i slaže niti od svile i kose.
- Baš vam hvala, gospođice Jadranko, što ste danas došli
tako rano. Prije ćemo dovršiti lančić. Već je jučer morao biti
gotov.
Onda je Hajdićka ispituje o jučerašnjem izletu. Jadranka odgovara kratko i s vrlo malo interesa, a
gospođa primijeti:
- Danas ste neobično zamišljeni. Zar vam se dogodilo nešto
osobito. Ili nije bilo lijepo?
- Ništa od svega toga. Takvi su izleti uvijek jednaki. Sve
se opetuje.
Rade dalje i razgovaraju samo o ručnom radu. Na vratima se pojavi Jarec.
- Naručitelji ne običavaju dolaziti tako rano - začudi se
Hajdićka, ustaje pa mu ide u susret:
- Gospodin je prije nekoliko dana kad mene naručio lanac
i medaljon, ali sam rekla da ću tek za dva tjedna moći svršiti
vašu narudžbu.
,.,.. 29$

- Došao sam u posve drugoj stvari, gospođo. Mnogo se u

gradu pripovijeda o nekom duhu bijelog fratra kog viđa vaša
kućevlasnica. Htio bih o tom gospođu pobliže ispitati, dakako,
službeno, jer sam ja u pratnji baruna Larsena, od tajnog redarstva
u Beču. Pošto sam se sjetio da vi stanujete u toj kući gdje se duh
može vidjeti, došao sam zamoliti, da obavijestite vlasnicu kuće da
želim s njome govoriti o tome. Najbolje ovdje, u vašem dućanu,
jer ako se ne bih mogao s njome sporazumjeti vi ili gospođica
posredovat ćete nam kao tumači.
- Bit ćete služeni, samo ne znam je li kućevlasnica kod kuće.
Ako jest, svakako neće biti sada još odjevena, ali molim da se
strpite.
- Pričekat ću dok se vratite s njom.
Zbunjeno je pogledala oko sebe. Zna da bi joj Oršićka zamjerila što Jadranku ostavlja samu sa stranim
gospodinom. Zato stolac postavi u blizini izloga, daleko od Jadranke, i primijeti:
- Odmah ću izvršiti vašu želju - i pogleda djevojku, koja
radi dalje, a da se nimalo ne uznemiruje zbog njezina odlaska.
To Hajdićku ohrabri, pa izađe iz dućana da potraži gospodaricu
kuće.
Jarec je na to čekao, pogledao prema Jadranki i tiho je oslovi:
- Kako ste izvoljeli čuti, gospođice, ja sam u službi baruna
Larsena i, dok se gospođa vrati, imam s vama vrlo važan razgovor.
- Sa mnom? Tako? Zato vas zanima bijeli fratar?
- Redarstvenik se služi svačim što mu dolazi pod ruku. Ju
čer je Vjeran Keglević na izletu kod Ksavera pripovijedao gospo
đicama, s kojima ste u društvu bili i vi, nešto osobito zanimljivo.
Naime, o Zagrebačkoj gori...
Malo 7ičuđ"jno i malo podrugljivo upre ona u njega zelenkasto-modre oči.
- Onaj koji vam je to kazao može vam saopćiti i sadržaj ...
Jarec mora prekriti Grebenovića pa se uteče u laži:
- Nemoguće, jer sam na ulici slijedio dvije gospođice koje
su šaptale o nečemu što je Keglević jučer gospođicama povjerio
o Zagrebačkoj gori. Nakon toga sam se uputio ovamo da vas pitam
o tome.
- Cime sam stekla ovo odlikovanje da budem vaš doušnik?
- Vaša podrugljivost neće me nikako smesti, gospođice.
Opet vas pitam: što vam je Keglević jučer pripovijedao o Zagre
bačkoj gori?
- Vašim bi ušima ta pripovijest strahovito dosadila.
- Recite, molim vas, što brže dok se vaša gospođa ne vrati,
jer...
Prišao je korak bliže k stolu iza kojeg ona radi, pa naglasi prijetnju...
- Ne pokušavajte tajiti! Keglević vam je otkrio neke tajne.
2eli se poslužiti nedužnim djevojkama za svoje izdajničke osnove.
294

Jadranka spusti pletivo na stol.

- Pronalazak učenjaka kako je nastala naša Medvednica i
ostala zaštitom našega grada sa sjevera vi zovete izdajom? Htjela
bih znati koga će slavno bečko redarstvo otkriti da nam je stvo
rio ovu goru? Kanite povući na odgovornost podmorske vulkane?
- Gospođica se vrlo smjelo šali, a ne zna kakve bi posljedice
mogle nastati zbog takvog postupka sa službenom osobom...
- Onda izvolite čekati dok dođe bijeli fratar...
Hvata ga ljutina što se mlada djevojka tako poigrava s njegovim autoritetom i još joj se približi:
- Gospođice! Priznajte: jučer je Keglević tražio od gospođica
da mu budu posrednice između nekih muškaraca koji mu tre
baju za njegove tajne namjere o toj gori...
Tek sada Jadranka počinje shvaćati kako se tu radi o nekoj ozbiljnoj stvari koju taj čovjek želi svakako
doznati. Odgovori mirno, bez podrugivanja:
- Ne, Keglević nije pozivao djevojke na neko posredovanje,
a da je to učinio, morale bi mu se nasmijati u lice i kazati mu:
"Evo, tu vam je cijela četa mladih ljudi, valjda nismo mi njihovi
žandari. Uzmite ih i dogovarajte se s njima kako vas volja!"
Valjda uviđate kako je vaša pretpostavka nemoguća? Mogao je
na Ksaveru povesti na tajni sastanak oko dvadeset mladih muška
raca.
- Kad bi to smio...
- Tko mu može braniti?
- Barun Larsen! Vjeran Keglević vrlo dobro pozna zapreku
koja mu je postavljena. On se ne može sastajati ni s kakvim
muškim članovima društva nasamu i zato je odlučio jednostavno
poslužiti se lukavštinom i uzeti za posrednice mlade djevojke.
Njima će pokazati svoje namjere, a svaka od njih ima brata ili
prijatelja ili budućeg vjerenika kojemu će o tome priopćiti. Tako
želi Keglević izigrati budno oko redarstva! Pitam vas posljednji
put što je Keglević povjerio gospođicama.
Ona ustane i upre u njega pogled:
- Bit ću tako slobodna zamoliti odlučno da se okanite i dalje
postavljati mi pitanja, jer ih neću više slušati. Ako ponovite, izla
zim na ulicu! - i približi se k vratima.
- Malo manje drskosti, gospođice! Vi ste mi dužni odgo
voriti!
- Niti sam dužna, niti hoću!
- Ako vas prisilim?
- Prisiliti, mene, vi? To je Ipak malo previše! Ne rekoh li
dosta?!
I ona krene prema vratima. Jarec skoči i stane joj na put.
- Ni koraka odavle!
- Kojim pravom tako postupate sa mnom.
- Pravom jačega! U svojoj ruci imam čast vašeg imena!
295

- Mog imena? Vi? To je ipak bezobrazno! Pozvat ću u po

moć ulicu i približi se k vratima.
- Dozovite ih, samo čekam da svima kažem: Kumče grofice
Oršić, gospođica Jadranka, tajni je agent Larsenova redarstva!
- Lažete! Prostački lažete! Pošten čovjek ne može to vje
rovati!
- Cime ćete dokazati da lažem ako ustvrdim: Jadranka je
dogovorno s bečkim redarstvom došla u Zagreb da može svjedo
čiti za krivog Keglevića!
Protrnuvši, Jadranka tiho krikne:
- Kako - kako možete - kamo smijete to ustvrditi? Na
temelju čega?
- Na temelju naših interesa. Ide nam u račun što je vaše
domorodno srdašce poslužilo redarstvu svojom čežnjom za do
movinom i palo nam na dlan da ga iskoristimo. Čežnja za Zagre
bom dovela vas je kući baš uporedo s nama. Sve mi to znamo,
lijepa gospođice. Više puta je vraški fatalno odviše ljubiti svoju
domovinu i taj tvrdokorni grad koji i šutnjom prosvjeduje protiv
prisutnosti našeg redarstva. Dakle, ubuduće malo snizite stupnjeve
te svoje zarazne ljubavi prema domu.
- Ljubit ću svoj dom i grad i, ako u toj ljubavi izgubim
i život - a vas ću mrziti, prezirati - gaditi se.
- I uz cijenu da uzmemo čast vašem imenu? ...
- I... onda! - vikne Jadranka blijeda, zadahtana od uzbu
đenja.
- Dobro! Imamo u vlasti vašu djevojačku čast i...
- Ne - ne, to ne možete! Nikada!
- Ako objavimo da ste u dogovoru s nama zato što ste
Larsenova ljubavnica još iz Beča? Ako možete, dokažite da vas
klevećemo! Dokažite! Hajde! Brzo!
- Podlaci! Vi morate dokazati klevetu!
- Kad bi ljudi tražili da se svaka kleveta dokaže, onda bi
pošteni mogli koračati svijetom uzdignute glave, bez straha. Ali
ljudi su, ili površni, ili zlonamjerni. Ne traže dokaze, naprotiv,
svatko hvata klevete kao u pokladama bačene bombone. S takvom
golorukom žrtvom kao što ste vi, nećemo imati mnogo truda da
je oklevećemo.
Promatra ga s užasom. Iz dubine njezine duše pomalja se zastrašujuće pitanje: "Zašto joj on to govori?"
Onda zapita, za-žmirivši svojim očima, da su crne trepavice potpuno pokrile njihovo plavetnilo:
- Sto zapravo kanite postići ovim svojim izjavama?
- Samo malenkost: da mi kažete što je Keglević jučer po
vjerio gospođicama i - sve ono što će on još govoriti i povjera
vati ubuduće ... Mislim da ste me razumjeli.
Njezine se zjenice pretvorile u dva bodeža:
- Ja - vaš doušnik?
- Njegovu visokorođu barunu Larsenu.
.196 ... .^^ .,.".",."_, _.._. ",,"......,,." ,.., ,." .,,.,,.,.,_, _

Čini joj se -- više nije živa. Komad je leda što ga vihor nosi smrznutom rijekom.
- Nedostojno! Podlo! Nepošteno!
- Bilo bi nepošteno kad ne bi bilo čestito plaćeno.
- Zabranjujem takvu uvredu!
- Gle, gle, kako se isprsuje ova bijedna sirotinja! Umjesto
da bude zahvalna što joj pružamo mogućnost da zasluži miraz!
Riječ pogodi Jadranku poput metka. Stoji naslonjena na vrata. Miraz! Prokleta riječ, zatornica njezina
života. S tom se riječi sastaje na ulici, sa njome se sastaje u salonu kad sjedi uz glasovir i svira. Miraz -
jezovita riječ, razaratelj svih djevojačkih sanja koje čeznu za obiteljskim domom. A sada se dovaljala
ovamo, kao strahovita neman, i daje pravo ovom čovjeku da poprska takvom uvredom njezino ljudsko
dostojanstvo. Kako, čime da se brani.
- Jeste li čuli, gospođice, dobit ćete krasan miraz.
- Odbacujem ga! Gazim ga nogama!
- Ima među vama Hrvatima zbilja ludih zanesenjaka! No,
unatoč tome što vam se naši novci gade, vi ćete nam dati vijesti
što Keglević namjerava, što propovijeda gospođicama.
- Ne! Neću! Ne i ne!
- Onda će danas do večeri čitav Zagreb saznati da ste ipak
doušnik Larsena i da ste na njegovu želju svjedočili kako je
Bardović - Vjeran Keglević. A kako vam ta prevara nije uspjela,
bijesni ste na Keglevića i zato ste odbili da vas on vodi kod Or-
šićke do glasovira. Vama je bilo u računu da Bardović zasjedne
na Keglevićevo mjesto!
Čini joj se - udario je usred čela.
- Izrode ljudski! - promrsi ona i smrtno problijedi.
- Za tako divnu ponudu zaslužio sam ljepši pridjev!
Ona stisnu pesnice kao da bi htjela nešto udariti, razbiti, smrviti. Onda se nečemu dosjeti i upita:
- Je li vam ovo što ste mi sada kazali naložio barun Larsen?
- Prije nego što je krenuo u Beč, prošlog tjedna.
- Idite! Čekam dok se on vrati.
- Ne! Prije želim vaš odgovor: da ili ne?
- Rekla sam i govorit ću: ne, ne, ne!
- Eno, dolaze kućegospodarica i vlasnica dućana. Odmah
ću vas prikazati njima kao svog ortaka, u ovom času ... ako ...
Strava obuzimlje Jadranku. Pogleda Jareca s izrazom smrtne mržnje i reče:
- Kad bih i htjela primiti vašu ponudu, ne bih znala drugo
nego da je Keglević jučer govorio o postanku Zagrebačke gore,
o njezinu razvitku, o Panonskom moru što je oplakivalo ove kra
jeve, o prirodi koja je stvorila ovu goru - drugo nije ništa rekao,
Pa da me sada na mjestu smaknete, moralno ili fizički. Svejedno!
,"....,," ."."^."."".^.".v. ".."•,,...".." .,..,."*,....,. .¦. ........ , . ..297

- Moja su tanana uha čula kako su se gospođice veselile

suboti - kada će im Keglević nešto važno kazati. 2elim da
mi saopćite što će tamo biti.
- Ne drugujem s kćerima visokog plemstva s kojima se
on zabavlja, već jedino sviram na njihovim zabavama...
- Morate doznati što će im pripovijedati i progurati se do
njih. Ali evo, dolaze žene s dvorišta, recite: da ili ne?
- Ne! Ja putujem u Beč, smjesta - sutra!
Već su otvorena vrata. Hajdićka i gospodarica kuće ulaze. Jadranka se brzo prignula iza stola, namjerice
spustivši klupko svile da joj žene ne vide lice.
Hajdićka prikazuje Jarecu gospodaricu kuće, dok je on ispituje potanko o pojavi bijelog fratra, kao da je u
istinu, samo radi toga došao u dućan.
Cim se Jadranka sabrala, uspravi se i, okrenuta od njih, uređuje svilu i kosu pa sluša i čeka konac
preslušavanja.
Po nekoliko puta je Jarec postavio isto pitanje i s najvećim interesom sluša, a pri tom baca letimično
pogled na Jadranku. Vlasnica kuće je ispripovijedala sve naširoko, kao da uživa u tome, a onda je završila:
- Kažu da se bijeli fratar opet pojavio u Gornjem gradu.
Za tog vremena nisam ga vidjela niti jedan jedini put u svom
trijemu. A tko bi znao zašlo i kako? Da je to istina, gospodine,
na to bih mogla priseći.
Onda se upustio sa ženama u prijateljski razgovor, da stekne njihove simpatije i zahvalio se Hajdićki:
- Kada mogu doći pogledati kosu za lanac koji sam naru
čio? Obećali ste kupiti crnu?
- Da, već sam se ogledala. Gospodin može doći za dva-tri
dana.
Oprostio se, naklonio Jadranki i napustio dućan. Hajdićka i kućegospodarica se ne mogu dosta načuditi
zašto se tajno redarstvo Beča zanima za bijelog fratra.
- Bečki žandari svuda moraju rinuti svoj nos! - veli Haj-
dička.
Vijest da se bečki redarstvenik zanima za bijelog fratra okupila je u dvorištu sve susjedne ulice
Opatovine. Kroz staklena su vrata vidjeli da je visoka ličnost otišla iz dućana i htjela bi čuti što je. Ali
Hajdićka im pođe u susret da ne bi žene ispunile dućan i smetale poslu.
- No, što je? Valjda nam ne kane žandarske ekselencije
uhititi i bijelog fratra? - pita podrugljivo ženski glas iz dvori
šta.
- Već im hrvatski dusi smetaju? - veli druga i okupe se oko
gazdarice.
Malo vremena ulazi Hajdićka opet u dućan i pristupi k Jadranki:
298

- Kad ste bili tako dobri i došli tako rano, mogla bih otići
gore u stan i obaviti poslove u kući.
- Idite, gospođo, radit ću marljivo. Uostalom, kad budem
pomoćnik, valjda neću imati guvernante sa sobom kao kakva gro
fica! Ne bojte se za mene niti za dućan, samo idite.
- Ipak, ako vam je ugodnije, zaključajte dućan s ulice, a do
đe li kakav kupac, samo me zovnite preko trijema u dvorište.
Jedva Hajdićka zatvori vrata, Jadrankina glava klone na ruke. Osjetila je slabost. Sva trepti od nenadana
poraznog događaja. Mora se sabrati, snaći, razmisliti...
Htjela je ustati da zaključa vrata dućana, da joj nitko ne smeta, ali kroz prozor izloga opazi Tonicu gdje
dolazi k njoj.
- Vidjele smo te jutros kad si prolazila s guvernantom. Od
mah smo znale da ideš Hajdićki pa me je tetka ostavila ovdje dok
ona na Dolcu kupuje. Moram ti nešto saopćiti - u tvoju korist.
Moja je tetka jučer kao obično pomogala gospođi Malin u priređivanju južine pa je na svoje uši čula kako
su gospođe koje su dopratile gospođice, prigovarale što je Ljubomir cijelo poslije podne na izletu proveo
uz tebe. Rekli su da si trebala radije izostati od izleta nego se pokoriti lutriji, ili nisi smjela vući
ceduljice. To je sigurno vrijedilo i za mene jer nisam plemićkog roda. Na to je moja tetka kazala:
"Plemenite gospođe, pa oni su zajedno odrasli", našto su gospođe rekle: "Ali sada više nisu djeca pa se
može krivo shvatiti da mladi Oršić cijelo poslije podne provodi s jednom djevojkom, bila ta makar toliko
neznatna kao Jadranka. Jer ako to sazna kontesa Mirta koju Oršić kani oženiti, mogla bi ga odbiti". A
onda bi grofica Oršić zamrzila tebe. Tetka mi je naložila neka ti ovo saopćim da se znaš ravnati.
- Jest, nisam smjela vući ceduljice na lutriji.
- Ne uzbuđuj se zbog toga.
- Nije toga radi. Strašno je što sam danas doživjela. Nemam
nikog na svijetu kome bih to mogla povjeriti, a netko mora znati.
Tko zna hoću li doživjeti sutrašnji dan?
Uplašeno pogleda Tonica Jadranku i tek sada opazi da je blijeda, oči su joj vlažne kao da je plakala. I
Tonica sluša pričanje svoje prijateljice sa sve većim zaprepaštenjem dok konačno i nju ne obuzme strah i
usklikne tiho:
- Sad moraš sve to kazati kumi Oršićki, a ona će prosvje
dovati, poslati Ljubomira da ih pozove na odgovornost.
- Varaš se. Moja kuma sumnja da me u Zagrebu nije dovela
čežnja za domom, ali Keglević je njezinu dušu otrovao tom sum
njom.
- A Ljubomir koji je s tobom odrastao?
- Nisi li mi čas prije donijela vijest o prigovorima gospođa
što je jučer poslije podne, prisiljen lutrijom, dakle igrom, pratio
mene zajedno s Beloševićem na izlet?
-
Odgovor je jučer dala Oliva Kollenbach. Palo bi na me prokletstvo jer bi Ljubomirova ženidba bez miraza
značila slom čitavog njihovog imovnog stanja. Voljela bih onda da me Larse-novi razbojnici proglase
svojim ortakom.
- A Kristijan? Ne bi li on pomogao?
- čim je taj Ladislav agent, ovo mi se ime nametnulo samo
od sebe. Ali tu valja dobro promisliti. On je stranac, njegovi me
pogledi prate već od Beča. Jučer mi je otvorio knjigu punu divnih
riječi i zamamnih pojmova, shvaćanja i osjećaja, baš onaknih ka
kve sam sebi često zamišljala u časovima kad sam sama. Tada
sam sebi tvrdila i, unatoč siromaštvu: "Ti si nešto vrijedna, po
sjeduješ ipak karakter koji je bogatstvo što se ne da izbrojiti kao
novčanice na stolu. Ali ljudi procjenjuju sve samo kroz punu lisni
cu. Tek tamo gdje je već novac ili čast - tamo vide dobrotu i
onda kad je nema.
- Ali taj Kristijan je svakom svojom riječi dokazivao da on
vidi u tebi bogate vrednote čovjeka što on cijeni.
- Dugo sam u noći razmišljala: osjeća li on to onako kako
govori ili me samo obmanjuje?
- Rekla si: zanos mu je bio u očima i u licu.
- Jest, vidjela sam to, a opet nikad mu ne bih bila ni časa
povjerovala da nemam toliko razloga čuti odgovor baruna Lar-
sena. A ovo danas, to je sudbonosno velika stvar koju bih mogla
povjeriti samo ocu, bratu, vjereniku. A nemam nikoga. Tu sam
kao nesretni, u pustinji zalutali osamljenik.
Malo su šutjele, a onda je pita Tonica:
- A što će to biti u subotu?
- Ne znam, Tonice. Tajni agent mi reče da je na ulici čuo
gospođice kako šapću o tome. Malo neobično, zar ne?
- Moj tata veli: nitko ne smije govoriti ni na ulici ni u ku
ći, a da ga netko ne osluškuje. Dakle, tko zna? Ako bi nešto bilo
u subotu, tada bi bili pozvani gosti.
- Ako Keglević, uistinu, dolazi u subotu na sastanak s gospo-
đicama, onda je svakako odlučno tražio da ja ne budem prisutna.
To je razumljivo, on me drži za doušnika.
- Vidjet ćeš, ako imaju sastanak, onda te je isključio iz
kruga.
- Ovaj puta na moju korist. Rano ću otići Hajdićki na
posao.
- Ovo je dobro, Jadranko.
- Donijet ću im dokaze o svojoj nevinosti pa makar se mo
rala sasvim pouzdati u Kristijana. Dokazivat ću kakvu su mi na
nijeli nepravdu, a onda otići svojim putem. Ne, ne spadam u ovaj
krug! Ne!
- Ogorčena si, Jadranko.
- Zato što je bogatstvo poštovano, uvaženo, dignuto do go-
spodovanja, časti i ugleda kod svih staleža, ali zato siromaštvo
mora biti nepoštovano, neuvaženo. Zašto su ljudi tako niski i uva-

žavaju čovjeka po novčanoj imovini, a ne po duhovnoj, moralnoj? Zašto otimač uživa ugled i počitanje, a
onaj koji ne bi mogao uzeti ni groša ni dukata drugome, a po vlastitoj je snazi i po radu ostao siromašan -
zašto je taj preziran? Zato što se rodio "malim čovjekom"? U čemu je sadržano ono što se zove "mali
čovjek" velikih misli, velikog poštenja, velike plemenitosti?
- Jadranko, ti zapadaš u strašna pitanja.
- Reci samo, Tonice: da sam ja bogata baštinica pa da sam
se vratila u Zagreb sa sinom Aleksandrom Bachom, svi bi mi se,
osim malih iznimaka, klanjali i puzali preda mnom. A zašto, za
što vrijedi puna kesa više nego čak poštenje jedne duše. Pa to
su tako udesili ljudi - oni sami. Onda me mora opetovano mu
čiti misao: obasuli su sumnjom i sada uvredom, ne mene, nego
moje siromaštvo. Bunim se sve jače protiv toga i u toj pobuni po-
činit ću sve da dođem do svoje časti.
Vani se pojavila tetka, pogledala kroz prozor izloga i dala Tonici znak rukom neka dođe. Djevojka na
odlasku saopći Ja-dranki:
- Kad sam dolazila ovamo, sastao me de Grebenović i rekao
da mu je danas najavio svoj posjet gospodin Kristijan. Još me
pitao hoćeš li danas raditi kod Hajdićke. Rekla sam da si već
otišla ovamo. Možda nisam dobro učinila što sam to kazala?
- Ne, ne, dobro je, sasvim dobro. Možda saznam nešto o Lar-
senovu povratku.
Tonica se oprosti s prijateljicom i iziđe.
Jadranka nastavi raditi. Vijest što joj je donijela Tonica dokazuje joj da bi počinila nepopravljivu pogrešku
kad bi što o današnjem posjetu Jareca samo izdaleka natuknula Ljubomiru. Ali kamo bi se obratila?
Kome? - pita se i odgovara: Belošević joj nikada nije dao povoda da bi zatražila njegovu zaštitu. I što bi
mogao učiniti za nju. A Kristijan? Tu joj se misao zaustavi, a suze poteku:
- Pa on je stranac. Otkud bih smjela od njega moliti zašti
tu? Onda bi morala vjerovati njegovom ljubavnom očitovanju.
Kamo bih se uputila? Na kojoj strani svijeta potražiti pomoć?
Tuga je obuzima. Ne može zatomiti plač.
Kucanje ... Vrata se otvore ... Ulazi Larsen. Pozdravlja.
Iznenađena, zapanjena, zaboravlja da su joj oči pune suza. On se približi k stolu i upre u nju pohlepan
pogled. Suzana natopljene oči čine mu se kao zelenomodri tirkiz obrubljen briljan-tima.
Tako mu je zamamna da bi je obujmio kad ne bi između njih bilo stola. Samo taj osjećaj, da je u lokalu,
opominje ga da se svlada ako želi pobijediti.
- Tko je taj sretnik koji vam je mogao izmamiti suze na
oči? - pita on.
- Prokletnik, - odgovori ona drhvatim usnama i s mržnjom
u glasu, slomljena, pripravna da mu se povjeri.
301

- Tko je taj prokletnik? - pita on.

- Larsen.
- Opet on? Zašto? Kako?
- Njegov je agent postupao ovdje prije pola sata prostački
podlo - morala bih pronaći novi rječnik da okrstim taj postu
pak.
"što joj je to morao reći Jarec" - pomisli on, a glasno veli:
- Molim vas - kažite mi sve.
- Htio je znati što je Keglević govorio gospođicama o Zagre
bačkoj gori jer da je to nekakva izdaja, a Keglević je govorio o
povijesti gore. I rekla sam sve to agentu, no uzalud!
- Da je Keglević govorio zbilja nešto izdajnički protiv habs
burške vlade, ne biste mu ionako rekli! - upadne on.
- Razumije se da ne bih. Ali ovo što je govorio može se do
slovce pripovijedati i samom Bachu da se nasmije gluposti svojih
tajnih pouzdanika. A on mi tada kaže da će Keglević u subotu
opet nešto govoriti gospođicama jer po njima kani održati savez
s muškarcima. Takvu budalaštinu nije svijet vidio! I onda - ako
mu ja sve ne dojavim, proglasit će da sam doušnica Larsenova -
i još više - da me s njime vežu nedostojne veze ...
Zadrhtao joj glas od ljutine i gađenja.
- Nedostojna prostačina! - reče barun, porumenjevši od
istinskog bijesa na svog agenta.
"To je znak da me Jarec sumnjiči i - uhodi - razmišlja barun. - Očito je htio od djevojke nešto saznati o
mojim osobnim odnosima prema njoj". Svinja!"
Zatečena njegovim dolaskom, ne misli više ništa, nego mu sve otkriva:
- I još mi je ponudio za naplatu - miraz! Ovo je više nego
uvreda, više nego udarac kundakom ...
- Zaslužio je da ga izbijem korbačom! Kad bi Larsen bio
u Zagrebu, moj bi me put sada vodio k njemu i netko od nas dvo
jice ne bi dočekao večer zdrav ili živ. Ovako moram čekati dok
se vrati, ali dopustite mi da vas savjetujem: ako u subotu taj
Keglević ima neki sastanak s damama, onda ...
- Ne znam ništa o tome! Meni nisu ništa rekli, niti su me
zvali. Mene zovu samo kad valja svirati ili pjevati. Uvjeravam
vas - sve su te gospođice vrlo naobražene, ali ni najmanje pode
sne za kakvu urotu. To je idiotizam Larsenovih ljudi!
- Možda i njegov! - veli on odlučno. Ipak, kad bi se u su
botu, doista, održavao neki sastanak - povjerite se meni! Poučit
ću vas što biste tom Larsenovom glupanu mogli reći!... A mož
da se do subote vrati i barun. Ako ne, gospođice, moj život vam
je na raspolaganju - veli on, uroniv pogledom duboko u njezine
oči
Da odbaci pripravnost jednog čovjeka koji joj može pomoći?!
- Odviše je dati život - veli ona. - Možda se usuđujem
moliti samo zagovor...

- I život i svoju desnicu - sve što posjedujem. Zapovje-

dajte!
Smućena žarom njegovih crnih očiju obori pogled i odvrati:
- Premalo vas poznam.
- Nemate povjerenja!
- Nedostaje mi odvažnost, vi ste, ipak... samo - stranac.
- Znam. Dokazat ću vam da moj život pripada vama. Recite
mi kako izgleda taj čovjek koji se ponio prostački prema vama.
I tko je još čuo što vam je rekao?
Ona mu opiše Jarca i saopći kako je Hajdićku poslao iz dućana pod izlikom da želi čuti o bijelom fratru.
Barun promatra njezine oči, usta, dok joj govori tiho:
- Mogli biste i Larsenu i njegovu agentu zauvijek izbjeći...
- Kako? - življe pita ona.
- Cuo sam od Tamara de Grebenovića, u kog sam bio u po
sjetima, da prekrasno pjevate. Poznam neku umjetničku insti
tuciju u Beču koja traži talente za pozornicu pa ih svojim sred
stvima izučava za pjevače i glumce. Bježite pred Larsenom u Beč,
u taj zavod. Imam tamo znanaca, dat ću vam svoje preporuke -
sve to je izmislio u trenutku i opazio kako joj je uzbuđenje na
tjeralo rumenilo u lice, a oči napunilo žarom.
"Kako će tek gorjeti kad se u njoj zapali ljubav?" - pomisli on i osjeća da ga od te misli podilazi žudnja.
Nastavi:
- Ova je institucija sastavljena od samih bogataša Norveške,
mojih zemljaka, zato imam tamo starih znanaca i koji bi vas
primili kao svoju učenicu.
- Gospodine, u prvom redu ne bih tamo utekla, nego izmo-
lila dozvolu svoje kume Oršićke kojoj dugujem svu zahvalnost.
Morala bih to najprije kazati njoj.
- Samo se po sebi razumije - ispravi se on - ja sam tako
i mislio. Uvijek vam stoje otvoreni putovi da se posvetite umjet
nosti, ako prezrete ljubav i odanost koju vam za polažem pred
noge. Odlučite! - izazva on.
- Nakon onoga što sam danas doživjela, gospodine, ne mo
gu misliti ni na što na svijetu - nego samo na jedan cilj: odvra
titi od sebe crnu nepravdu, nedostojnu zamku u koju me kane na
tjerati bezdušni podlaci carske vlade. A kad skinem sa sebe sum
nju, kad me mine ova strahota, - tek bih tada mogla misliti na
sebe, na budućnost, mogla bih razmišljati, stvarati odluke. Sada
sam očajna, ne mogu misliti ni na što. Zdvojnost me guši - prije
svega je moja čast!
- A za mene nema drugog cilja nego vam pri tome pomoći.
Potražit ću tog Larsenovog agenta i dokazati vam da ste imali
pravo kad ste se povjerili Olafu Kristijanu. Bit ću slobodan oba
vijestiti vas o svemu. Ako su me vidjeli ući, pa vas vlasnica du
ćana zapita što sam tražio, recite joj - vas radi - da sam htio
naručiti narukvicu, a kad je nije bilo, odlučio sam doći sutra.
Gospođice Jadranko, Olaf Kristijan misli samo i jedino na vas!
, vn

Spustio je klobuk nisko na pozdrav, pun počitanja, i otišao...

Spuštenih vjeđa stoji Jadranka i ne opaža kako se on još jednom ogledao k njoj, a onda zatvorio vrata.
Sva smetena pita se djevojka:
Što se to događa? Zar će joj taj čovjek, uistinu, pomoći? Osjeća li za nju ozbiljno nagnuće? Može li se s
toliko žara lagati? Zašto? Ovo pitanje opetuje stoti put.
Sjela je i nastavila plesti lančić, razmišlja. Toliko nesreće, a na kraju ova zamamljiva ponuda!
"Raspolažite s mojim životom" - veli on sada ako joj zatreba netko tko se može i smije bez straha za
obitelj založiti za nju...
"Kad bi Ljubomir slutio što mi prijeti, on bi mi još i danas vjerovao i bacio se za mene u borbu. Ali tek
onda bi se poda mnom raspukla zemlja. Grofica bi me smjesta odstranila, nastao bi prelom. O, Bože, sve
samo to ne! Radije ću sve prepatiti. I najgore! ... Kristijan mi ulijeva sigurne nade - osloboditi se najcrnje
ljage sa svog imena?
Brzo je Larsen stigao u svratiste gdje je prije jedan sat čekao de Grebenović.
- Dobro ste me izvijestili. Našao sam je u dućanu i još k
tome samu. Moja ponuda za izobrazbu u pjevanju danas nije po
stigla nikakav utisak. Odviše je potištena. Jedan moj agent poči
nio je golemu glupost, zato nisam mogao govoriti ni o našem sa
stanku. Ona je sva izvan sebe zbog njegove prijetnje. Sve joj je
drugo ravnodušno. Obećao sam ga pozvati na odgovornost. Lu
pež! Sve mi je pokvario.
- Onda vaše visokorođe nije ugovorilo sastanak?
- Rekoh, moj agent je počinio takvu grešku da bih ga mo
rao izbičevati. Moramo čekati dok se vrati Larsen. Onda će, to
bože, Kristijan posredovati kod Larsena i tek onda možemo
ugovoriti taj sastanak. A vi, mladiću, da niste nikome ništa pro
zborili!
- Vaše visokorođe, vašim sam tajnama nijemi grob!
- Čujte! Moji se potčinjeni odviše zanimaju za moje privatne
stvari, osobito taj moj agent koji je bio prije podne kod Jadran-
ke. Oni slute da mi nosite posebne vijesti. I Jarecova prijetnja
Jadranki dokazuje da se nedopušteno upliće u moje osobne stva
ri. On bi vas mogao lukavo navesti pitanjima. Ne odgovarajte
nikome od mojih ljudi!
- Bit ćete služeni, visokorođeni gospodine.
- A sada ne mičite se iz ovog stana jer morate biti svakog
časa pripravni da ću vam poslati kakvu vijest, uvijek pod ime
nom Olaf Kristijan. Do viđenja!
304

Tamar je izišao, a barun odmah pozove u sobu Jareca. Ovaj je već posve spreman na put. Larsen ga
odmjeri ljutito:
- Znate li vi kakve sam nade polagao za naše službene in
terese u tu gospođicu Jadranku? A sada, kad smo mogli imati sve
na dlanu - vi ste mi sve pokvarili...
"Ona ga je odbila! - misli Jarec. - Sada će udariti po meni" i šuti dok ga barun šiba riječima:
- Dao sam vam nalog da od djevojke saznate što je Keglević
govorio gospođi čama o Zagrebačkoj gori i što će im govoriti u
subotu jer će tada opet održavati sastanak. Sve mi je to saopćio
de Grebenović. Naložio sam vam da se malo zaprijetite djevojci
- ali...
- Tu sam prijetnju upotrijebio!
- Nisam vam naložio - upadne grubo Larsen - da joj po
nudite miraz. To je preglupo! A najmanje sam vam naredio da
joj zaprijetite kako ćete svijetu saopćiti da je ona moja milosni
ca! Kako ste se usudili izmisliti tako bestidnu tvrdnju kojom
ste okrnjili službeni ugled svog pretpostavljenoga? Kako ste se
usudili i pomisliti da ja kanim imati odnose s tom djevojkom ko
ju sam opredijelio za službene svrhe, - za dobrobit monarhije?
- Nije htjela odgovarati na moja pitanja pa sam mislio: to
će je prestrašiti.
- Nju nije prestrašilo, a moj bi službeni ugled potamnio da
se to sazna. No, sada ste mi otkrili pravu istinu! Vi - jest, vi -
mislite da mene djevojka zanima? Jest, vi svuda gurate njušku
gdje je kakva mlada žena, ne bi li otkrili kakav moj privatni od
nos. Zašto vas to zanima? Zašto? Razlog! Da mi se više niste pri
bližili toj djevojci! A kako je silno trebam za svoj nadzor nad
Vjeranom Keglevićem, to ću odsele onamo slati tajnika Heinri-
cha. On će raditi uglađeno i lukavo, a vi ste tamo govorili kao da
imate pred sobom djevojku s ulice pa želite znati ima li vaš pret
postavljeni s njome odnošaj! To vam zabranjujem jednom zauvi
jek!
Blijed i prestrašen stoji Jarec, a barun dovrši:
- A sada putujte smjesta u Maribor i vratite se što prije.
Budete li sve svršili izvrsno, oprostit ću vam onu najnoviju po
grešku. Idite!
Jarec otetura iz sobe kao izopćenik i odmah pođe tajniku da se potuži:
- Dakle, to je najbolji dokaz da s njome nešto ima ili kani
imati, pa da me cijepa na komade! Barun mi je izričito naložio
da se djevojci zaprijetim potvrditi sumnju ako neće biti doušni
kom, - a onda je bio kod nje i zamalo me nije izbičevao! On je
za njom lud!
- Jest, on želi sumnju ostaviti "na gospođici kako bi od nje
mogao saznati nešto važno, ali vama nije naložio da joj nudite
novaca i prijetite klevetom o njihovu odnosu. Tu moram baruna
braniti!
20 Jadranka

20*
- Vraga branite njega! Djevojku branite i vi i on! Obojica
ste ludi - on je potpuno - a vi već pokazujete znakove.
- Ne brbljajte što god! Baruna je djevojka očarala, to ne
ne da poreći. On ipak neće da mi to naslutimo, a kamoli vjeruje
mo, dok se vi čak djevojci prijetite otkrićem takva odnošaja. Sa
mi ste opazili da barun još nikad nije bio tako lud za ženama kao
za ovom djevojkom. Onda budite oprezni, činite se pred njim kao
i ja; ni izdaleka ne sanjam da bi mu se mogla sviđati. A ako se
i meni sviđa, to je moja stvar!
- Sada još treba doći njegova ekselencija Aleksandar Bach
pa da me zatvorite u tamnicu što sam tako vjerno služio njegovim
interesima. No, u tom gradu ćemo lijepo proći ako što prije ne
svršimo s tim prokletim Keglevićem!
- Žurite se na put. Sve je pripravljeno, obavite sve kako
treba i njegovo će visokorođe sve zaboraviti! Ono što je barun
sada dosudio Kegleviću, požurit će naš pothvat.
Istog dana poslije podne ušao je u dućan gospođe Hajdić elegantan gospodin dobroćudna izražaja lica i
saopći gospođi da je tajnik visokog redarstvenog gospodina i želi razgovarati s gospođicom Jadrankom
nasamu. Po višem nalogu, dakle, nema prosvjeda.
Nemilo dirnuta, otišla je žena u dvorište i tamo čekala.
- Ja sam tajnik baruna Larsena. Imam vam saopćiti ovo:
ugledni Norvežanin Olaf Kristijan, koji vas osobno pozna pred
stavio se danas u našem uredu u hotelu i zatražio audijenciju kod
baruna Larsena koji još nije ovdje. Veoma se oštro potužio na po
stupak nekog našeg šefa prema vama. Morao sam mu obećati da
ću ispraviti njegovu grubost koliko god budem mogao. U odsut
nosti svog vrhovnog pretpostavljenog, naravno, nemam mnogo
ovlasti, ali smijem vam kazati da njegovo visokorođe nikako ne
bi odobrilo što vam je previše revni gospodin šef redarstva ponu
dio miraz i zaprijetio da će objaviti neko tobožnje nježnije po
znanstvo s barunom, dok vi zapravo nikada niste baruna Larsena
upoznali ni ovdje ni u Beču.
- Primam na znanje - veli Jadranka, - ali dopustite da vas
podsjetim: Onaj je čovjek od mene tražio neke tobožnje tajne
osnove i obavijesti o razgovorima Keglevića s gospođicama na
Ksaveru. Pošto nisam ništa drugo znala nego ono što rekoh, on
se zaprijetio da će razglasiti da sam u dogovoru s vašim barunom
svjedočila za Bardovića. Od toga će odustati samo onda ako mu
saopćim nekakve daljnje odgovore. Hoćete li vi, gospodine, i ovu
prijetnju povući?
- Nažalost, nije u mojoj vlasti. Njegovo visokorođe tvrdi da
je Keglević opasan buntovnik koji traži ortake da bi ugrozio cje
lokupnost austrijske monarhije.
306

- Ne mislite li da bi vaša monarhija morala stajati na vrlo

trulim nogama kad se tako boji, premda je svu Hrvatsku prepla
vila doušnicima, a sada želi dobiti u pomoć, još i mene - dje
vojku?
Svijetle njegove oči gledaju u lijepe zelenomodre oči mira* dostojanstvena izražaja, pa odgovori:
- Moram priznati, u tome nemam iskustva, premda, logično,
imate pravo. Ne mogu izricati svoje mnjenje, ja, naime, nisam re
darstvenik, nego osobni tajnik njegova visokorođa za njegove pri
vatne stvari, a službeno mi pripovijeda samo onda ako je nešto
baš osobito - kao ova stvar s Keglevićem. Ipak sam morao udo
voljiti oštrom zahtjevu plemića Kristijana. On ima visoke veze u
Beču pa znam da će visokorođeni gospodin barun odobriti što
sam donekle ublažio postupak šefa tajnog redarstva Jareca.
- Vi mi, dakle, ne rješavate obaveze i zahtjevate da saznani
što će Keglević navodno u subotu pripovijedati nekim gospođi
cama?
- Opetujem, vrlo žalim što nisam na to ovlašten - veli on
i osjeti da ne može izdržati pogled njezinih neobičnih očiju pa
spušta vjeđe na klobuk što ga drži u ruci. - Samo vam javljam
da ću u ponedjeljak prije podne sam doći po vijest, a nikako onaj,
malo odviše drski Jarec, i nadam se, gospođica će. njegovo visoko
rođe baruna zadovoljiti...
- Molim vas, kažite mi kada se barun vraća?
- U nedjelju, možda u ponedjeljak. Gospodin Kristijan teš
ko čeka njegov povratak i radi- nekih drugih okolnosti. Jedna se
odnosi na vas, gospođice, a druga je važna za njega. Naime, nje
govo se visokorođe barun Larsen poslužio njegovom maskom.
- Kako je to moguće?
- Sigurno vam nije poznato da redarstvenici često mijenja
ju svoj obraz raznim umjetnim sredstvima u čemu je on veliki
majstor. A kako mu se lice norveškog plemića Kristijana činilo
osobito zgodnim - uzeo je crnu vlasulju, brkove i bradu i tako
otišao na neke tajne dogovore u Zagrebu. Jednom je bio u dvor
cu u Kazališnoj ulici, štaviše i s Keglevićem u javnom perivoju
na nekom mostiću.
- Budući da barun ne pokazuje svoj pravi obraz ljudima -
onda je velik plašljivac?
- Tako to izgleda, ali ovi ljudi imaju za preobrazbu svoje
posebne, drugima nepoznate razloge. No, gospodin Kristijan je to
doznao pa je veoma ljut i, kako rekoh, teško čeka visokorođe-
n"g gospodina, pa tako možete biti posve mirni. Cim se visokoro
đeni vrati, bit će Norvežanin kod njega i onda se mora sve rije
šiti. A u ponedjeljak, kako rekoh, bit ću slobodan doći po vijest
° sastanku u subotu ...
- O tome meni još ništa nije poznato, na to vam se kunem.
Pa ćemo vidjeti imate li pravo ili ne.
m

- Oprostite, ali mi smo bolje upućeni u to. Žalim što sam

vam morao dosađivati. Moje duboko poštovanje!
Naklonio se, izašao i krenuo na Dolac
Jadranka pozove Hajdićku u dućan i odmah reče:
- A sada, gospođo, moramo bili nacistu nas dvije. Poduzela
sam sve da od onih ljudi dobijem jasan odgovor kako su doznali
da Bardovića držim za Keglevića. To ću i postići jer sam našla
put do ove zagonetke koji će dokazati da je svaka sumnja prema
meni nepravedna. Jedino me vi možete spriječiti da steknem do
kaze.
- Ja? Naprotiv, još bi vas pomogla.
- Ako mi kanite pomoći da skinem sa sebe tu strašnu sum
nju, onda ne kazuj te presvjetloj Oršićki da je ovaj čovjek bio
ovdje. A doći će još jednom. Vi ste obavezni grofici, ali kad ona
sazna o tom posjetu, više neću moći do onog čovjeka koji mi u
tome pomaže. Za osam dana najdulje mora se to riješiti. Hoćete
li šutjeti?
- Ako je tako, onda ću i grofici iskazati zahvalnost svojom
šutnjom jer će ona biti vrlo sretna kad operete tu nesretnu lja
gu sa sebe. Dakle, obećavam šutnju.
- Hvala vam! Ja ne popuštam. Ne plašim se ni od čega i po
uzda jem se u vas. Kad uspijem, kazat ću vam sve pa ćete se ra
dovati što sam oprala sumnju.
- Vi i ne slutite kako me muči ova stvar. I radi vas i radi
grofice. A bit će mi teško zatajiti pred njom jer želi sve znati. No,
recite, što bih joj rekla kad me ispituje što govore ljudi o toj
stvari?
- Recite joj: zaboravili su na to, a onaj redarstvenik koji je
naručio kod vas lančić i medaljon - ne dolazi.
- Poslušat ću vas.
Hajdićka je pripravna da tako postupi kako bi Jadranki pomogla, uvjerena da to čini za dobrobit djevojke i
njezine kume.
Heinrich je u to vrijeme prolazio Dolcem. Bio je sav u znoju. Razgovor s Jadrankom izmučio ga je.
"Kao da sam bio u krađi i od straha me probio znoj" - veli on sam sebi. "Sasvim sam pijan od te ljepote.
Zbilja, nije čudo ako je visokorođeni ranjen! Pravo mu budi! Trebao je djevojku u toj stvari pustiti na
miru!"
Razmišljajući, uputio se u hotel da izvijesti baruna o svom razgovoru s Jadrankom.
Larsen ga sluša, gledajući kroz prozor na ulicu kao da ga to odviše ne zanima. Ovo se tajniku čini
smiješnim. Naposljetku se Larsen okrene i primijeti nasmijano:
- Vidite li što sada ovo znači? Ona je u zamci iz koje ne mo
že ni na koju stranu. Ako vam i saopći što će Keglević govoriti
gospođicama, ipak nećemo s nje skinuti sumnju.
- Nije li joj vaše blagorođe to obećalo?
- Meni treba ova sumnja da je lakše držim za doušnika.
XX
- U tom vaše visokorođe neće uspjeti.
- Mislite da će se ona opirati?
- Ona će šutjeti zaprijetite li joj čime drago.
- Možda će vama ili Jarecu zatajiti, ali nikako neće nekom
drugome...
- Koga to misli vaše visokorođe?

- Olafa Kristijana! Njemu će povjeriti sve.

Tajnik zadivljeno pogleda nasmijanog baruna.
- Radi toga je visokorođe promijenio ime?

- Ne baš sasvim radi toga. Ne želim imati posla s mladim

Oršićem, ni s kim drugim. Bit će mi radi Keglevića korisno ži
vjeti ovdje kao posve treća osoba. Moram doznati što taj Kegle
vić sprema potajice s djevojkama.
- Vaše visokorođe, mislim da se urote ne stvaraju s mladim
djevojkama, prije se tu radi o udavačama.
- Nije li im govorio o Zagrebačkoj gori? Zašto baš o onome
što je u vezi s njegovom tajnom baštinom?
- ZagFebačka je gora u vezi s onim spisima i nacrtima koje
on krije?
- Sto se čudite? Sve je to u najužoj vezi.
- Onda je, naravno, druga stvar. Nisam upućen pobliže.
- Ne mogu vam ništa reći. Po nalogu njegove ekselencije
nitko ne smije čuti o tome. Bardovića sam ušutkao prijetnjom da
će izgubiti glavu ako bi pisnuo. Samo o potpunoj šutnji ovisi naš
uspjeh. Stvar je takva da bi mogla svakoga zavesti pa bi Kegle
vić mogao dobiti cijelu četu pomagača, možda čak iz naših re
dova kad bi se znalo što je ta baština.
- Vaše visokorođe valjda ne dvoji u mojoj vjernosti.
- Ne dvojim, ali znam da malo ljudi može odoljeti napasti.
A tu je sakrivena pogibelj za našu monarhiju: - da se od nje
ne otkine ova divna, bogata hrvatska zemlja u kojoj smo sada, i
to baš u času kad smo joj najjače stegnuli oko vrata uže apsolu
tizma. To je goruća stvar moj tajnice, ne dolazite joj blizu, mogli
biste se opeci. Najbolje će biti ako sada idemo objedovati i o
tome ne govorimo. Da, još nešto. Recite mi je li djevojka umire
na od Jarčevih uvreda?
- Našao sam je donekle mirnu, ali kad sam joj počeo govo
riti, bila je izvan sebe. Opazio sam, ona se nada u Kristijanovu
pomoć, a baruna Larsena mrzi svom dušom.
- Dobro je to, vrlo dobro. Neka ga samo mrzi, to će prije
sve što Keglević radi povjeriti - Kristijanu.
- Neka mi vaše visokorođe oprosti što u to ne vjerujem, taj
je Kristijan djevojci isto tako stran kao i ja ili tko drugi!
"Samo to vjeruj" - podruguje se Larsen u mislima. Ali reče glasno:
- Vidjet ćemo, ali ne zaboravite što vam velim: Keglevićeva
će mi baština biti u rukama najdalje za deset dana - a onda ni
njemu ni nama više neće biti potreban njegov život!
ino

NEOČEKIVANA VIJEST
Dva dana Vjeran nije izlazio iz kuće. Danju se zatvorio u radnu sobu i samo bi pošao u blagovaonicu kad
su ga zvali jelu. Kasno u noći bi otišao s Videkom na Južnu promenadu da čeka bijelog fratra. Ovaj se nije
pojavio. Drugu večer, kad su se već vratili kući, nađoše svu družinu u velikom uzbuđenju. Matilda saopći
da je netko pozvonio na veži i kad se ona požurila otvoriti, nije bilo nikoga, ali je ulicom prošla sjena
odjevena u bijelu fratarsku haljinu. Onda je brzo zatvorila vrata i zaključala.
- Dakle, živ čovjek - pitao je Vjeran.
- Nije, gospodaru, živ ne može nestati poput ovog!
Nastojao je umiriti i nju i ostalu družinu, ali mu to nije sasvim uspjelo. Dugo je hodao sobama i uzalud
razmišljao o pojavi koja sačinjava nerazrješivu zagonetku.
O podne drugog dana, kad je sjedio u radnoj sobi, pokuca na vratima Matilda:
- Gospodine, došla je neka gospođa i moli da je primite.
To ga iznenadi. Otvori vrata, izađe, ispituje ključaricu, ali
ona ništa ne zna, nikad nije vidjela tu gospođu što sada sjedi u
salonu i želi s njime govoriti. Po svemu joj se čini da je tuđinka.
Smjesta ode Vjeran da je vidi. Pozdravi uljudno i upita:
- Molim, čime bih mogao gospođi poslužiti?
Gospođa dosta obla, u neukusnoj haljini tamnosive boje, s malim šeširom na glavi, okrugla lica, ne odviše
inteligentnog, ljubazno se nasmiješi i reče priprostim naglaskom:
- Molim, oprostite, što sam bila slobodna doći ovamo. Sti
gla sam, naime, iz Maribora u posjet svojoj kćeri u Zagreb. Vijest
o vašem povratku i o nekoj čudnoj neprilici što ste je imali na
putu - mislim, neki je pustolov htio sjesti na vaše mjesto -
doprla je i u Maribor. Pa kako sam putovala u Zagreb, zamolila
me gospođa Mira Govan da vas potražim ako ste ovdje.
- Moja tetka? Dakle, živi? Gdje? - klikne Vjeran iznena
đeno.
- Ima posjed u blizini Maribora. Upoznala sam se s njome
još prije dvije godine, bilo je to baš kad je slavila svoj trideset
šesti rođendan, a još je vrlo pristala. Ali vi imate njezinu sliku?
- Na žalost, ništa ne znam o njoj.
- Ah, presvijetla stara baka nije voljela vidjeti nikoga od
roda vaše pokojne majke ni na slici! Gospođa tetka mi je često
govorila o vašoj pokojnici majci i pokazivala njezine krasne dje
vojačke slike. Cesto se žalila što nije o vama dobila vijesti otkako
su vas odveli u Beč ali je kazala: "Dok je bio dječarac, nije bio
svjestan rodbine, a poslije mu to sigurno nije bilo moguće zbog
bake".
310

Zapravo sam jednom pisao u Klanjec, tražeći vijesti o

svojoj tetki. Primio sam kratku obavijest da se udala u Maribor, ali mi nisu javili ništa potanje.
- Već je davno udovica.
- Da, to su mi javili, ali onda mi je bilo nemoguće dobiti
daljnjih vijesti. Ima li obitelji ili djece.
- Nema, no uzela je k sebi neku siromašnu djevojčicu iz
obitelji svog muža.
- U kakvim prilikama živi moja tetka?
- Nije bogata, ali ima pristojno imanje. No, neću vas dugo
zadržavati. Na polasku u Zagreb rekla mi je: "Odnesite moje
pismo..."
- Ah, pismo! Molim vas dajte mi ga, gospođo.
Ona posegne u duboki džep svoje haljine:
- Rekla je: "Ako ga nađete, predajte mu, ako nije u Zagre
bu, pošaljite pismo natrag. Evo izvolite!"
Posegnuo je za pismom i zamolio oproštenje što će odmah čitati dok ona čeka i posve mirno ogledava po
sobi, promatra namještaj i ukrase. On je pročitao:
"Dragi rođače,
Ćula sam o povratku Vjerana Keglevića kući. Ne znam je li sve istina, ipak sam se odlučila napisati
nekoliko riječi koje će ti predati moja poznanica ako te nađe. Ovih dana putujem radi nekog procesa u
Zagorje pa ako se ti ne bi stidio svoje posve obične rođakinje, željela bih te vidjeli. Ne znam koji ću dan
stići, no svejedno. Budeš li me primio, neću ti dugo smetati, već samo toliko da vidim sina svoje jedine
sestre, kad sam ionako sama na svijetu, bez djece i rođaka. Molim te, reci gospođi Emi Dolovčak, mogu li
doći k tebi, ili ne, jer ću najprije k njoj da čujem tvoju odluku.
Grli te i pozdravlja tvoja tetka
Mira".
Pročitavši pismo, Vjeran će gospođi:
- Molim vas, gospođo, kad moja tetka stigne, recite joj da
se veoma veselim što ću je moći pozdraviti kod sebe. Poslao bih
kočiju po nju, kad dođe, neka mi javi.
- Kazat ću joj sve što ste izvoljeli poručiti.
- Mislio sam već u Beču da ću sam ići u Maribor da istra
žim što je s njom, ali su me u tome spriječile neprilike. Upravo
mi je drago što dolazi. Davno sam želio nešto doznati o njoj i
vidjeti je!
Gospođa ustane da se oprosti.
- Sada mi je poći i budite mirni, javit ću vam čim ona stig
ne. Nisam odviše daleko, u Puževoj ulici, kod svoje druge kćeri.
Vjeran je isprati do stuba i naredi Videku koji je izašao iz svoje sobice da gospođi otvori vežu.
311

Pošto je Matilda poslala objed mladom gospodinu u prvi kat, pozvala je svu družinu u veliku prizemnu
sobu gdje su sjeli k jelu.
Jedva što se nađoše na okupu počeo je razgovor o jučerašnjem nemilom doživljaju Matilde s bijelim
fratrom. Stvar se svakog dana raspravlja, osobito u podne, uveče im nije ugodno spominjati duha. Svatko
se boji u mraku dotaknuti taj razgovor. Danas je, međutim, pobudio njihovu pozornost ženski posjet kod
Vjerana.
- Što je, zapravo, htjela od njega - opetovano ispituje Ma
tilda Videka, ali on ništa ne zna. Nagađaju svakojako, a kad ne
mogu naći razlog posjetu, nastavljaju govoriti o mladom gospo
dinu, o njegovu doživljaju i o onoj ružnoj noći kad je u ovu kuću
ušao Bardović sa stranom gospodom. Svaki od sve duše mrzi
Bardovića i ne mogu mu oprostiti što je htio sjesti na mjesto
njihova mladog gospodina.
- Kako je onaj pustolov mogao toliko zavarati našeg gos
podina da ga je on sam smatrao svojim prijateljem? - čudi se
Miško, a Videk odgovara:
- Pošten čovjek misli da su svi oko njega pošteni. Ali ja
bih dao pol života kad bih Bardoviću smio namlatiti rebra. Mladi
ga je gospodin pustio zdrava na ulicu. Da mi ga je samo časak
dobiti u šake!"
- Naš je mladi gospodin suho zlato - reče Matilda.
- To govori cijeli grad- naglasi ponosno Videk.
Nešto starija žena s rupcem, svezanim na glavi, unatrag, kuharica Jana, isprsila se pred družinom.
- Eh, kad biste vi čuli ono što ja čujem na tržištu, onda bi
znali što se govori o njemu! I mesari i mljekari i piljarke, sve
vam to govori samo o našem mladom gospodinu. Već znaju i to
da je mladi gospodin kod Oršićke osobito počastio "žensku gar
du", najviše Nedu, pa vam "carevci" imaju toliku nosurinu.
- A pripovijedaju li što mu je učinila gospođica Jadranka?
- pita Miško.
- Ah, Jadranka! - prezirno će kuharica Jana. - Ponaša
se prosto prema našem mladom gospodinu. Naš me mesar Bol-
tek pitao je li istina da ona drži s bečkom ekselencijom? No!
Odvratila sam mu da bi je Oršićka bacila kroz sve stube kad bi
ona bila za te žandarske carevce. A i ja bih joj rekla što je
pripada!
- Ne, ne, to ipak ne bi učinila Jadranka - brani je Miško.
- Ne vjerujem. Znate, danas svašta objese lijepoj djevojci kad
je sirota!
- Zašto je rekla za Bardovića da je on mladi Keglević? Na
to ti meni odgovori! - oštro će kuharica.
I Matilda brani djevojku:
- Svi znamo, taj se je fakin dao titulirati grofom, a Jadran
ka je to čula i, eto, nije ona to učinila hotimice. I našeg je mla
dog gospodina prevario taj lopov, kako ne bi nju?

Videk ne veli ništa. Zna Sto je vidio na Ksaveru, ali je obećao Vjeranu da će šutjeti i zato se ne upleće u
razgovor. Kuharica Jana se ponovno hvali kako je svijet ispituje za Keglevića kad ona dolazi na trg:
- Sve hoće da znaju i najviše ih zanima koju će baronesu
ili kontesu oženiti mladi gospodin. A što ja to znam? Velim
ljudima: - čekajte!
- Uh, otimaju se za njega djevojke. Nikad nije ova kuća
u Kazališnoj ulici bila tako znamenita kao sada - ustanovi Ma
tilda. - Nijedna joj kuća u gradu nije ravna! Ni Oršićkina!
- Bogme nije! - naglasi s ponosom Jana. - što mislite:
idem vam ja tržištem, a svi me gledaju. Svaki veli, gle, to je
Jana koja kuha Vjeranu Kegleviću za kojega se trgaju najljepše
djevojke u Zagrebu. A ja onda dignem nos do vrha tornja svetog
Marka.
Zvonce zazveči. Videk skoči i pohiti uz stube da čuje što želi mladi gospodin.
Zamalo se vrati i javi Matildi da je pozvana gore. Ona odmah ustane.
Kad je stigla u blagovaonicu, našla je Vjerana kako stoji pred slikom svoje majke. Onda joj on upravi
pitanje:
- Matildo, vi znate, moja je majka imala mlađu sestru. Jeste
li je kada vidjeli?
- Vaša pokojna majka, kad je bila ovdje, uvijek je govorila
o svojoj sestri, ali je nije dovodila ovamo jer bi je prezirali.
Vidjela sam da su lijepe oči vaše majke prolile mnogo suza jer
su je gledali naopako što nije bila plemenita roda, ali duša i
srce bili su u njoj Čisto plemstvo.
- Strašno je o tome i misliti. No, pozvao sam vas radi važne
stvari. Znate li da je ova strana gospođa donijela pismo od moje
tetke iz Maribora.
- Nikad se ne bih mogla tome domisliti!
- Moj burni dolazak u domovinu pročuo se, naravno, i tamo
pa me tetka pita hoću li je primiti ako me dođe posjetiti.
- Pa to je veoma vesela vijest.
- Recite mi, Matildo, kako bi Oršićka primila moju tetku?
- Ne bih to znala reći. Nikad se nije govorilo o sestri vaše
presvijetle majke.
- Ostavite "presvijetlost", Matildo! Ništa vam ne vrijede
ove titule ako nema svjetlosti duše i srca! Međutim, ja ne znam
ništa o svojoj tetki, nego mi je sve kazala njezina znanica koja
se nalazi u Zagrebu u posjetima. Ona veli da živi dobro, a nema
nikoga. Vidjet ću što će biti. Za sada ona me želi posjetiti. Zar
ne, vi ćete biti prema njoj isto tako dobri kao i prema meni?
- Oh, kako to smijete samo pitati! Tko je vama drag, uvi
jek ću ga poštovati, a tko vam je neprijatelj, nije ni meni prija
telj. Sigurno bi vašoj pokojnici na drugom svijetu bilo drago
kad bi vidjela s onoga svijeta da ste njezinu sestru lijepo primili.
-
312

- Svakako, moja tetka, po ocu barunica Kollenbach, ne bi

odobrila da ona dođe ovamo.
- Sigurno ne bi, ali barunica se još ne kani vratiti. Vi ste
ovdje sada gospodar po njezinoj želji.
Kad sestra moje majke dođe, vidjet ću što ona misli i
ako bi htjela ostati dulje kod mene, vi biste sve i dalje sami vodili kao i dosele. Vi ste ovdje gospodarica.
- Kako vi zapovijedate, tako će biti, a prema sestri vaše
pokojne majke bit ću pažljiva kao i prema vama.
Premda je iskreno govorila da bi njegovoj tetki bila isto tako dobra kao njemu, ipak se trgnula pri pomisli
da bi joj netko mogao oduzeti prvo mjesto u srcu njezina mladog gojenca ili u kući u kojoj je ona
neograničeni gospodar.
- Samo kad se nas dvoje dobro razumijemo, Matildo!
- Uvijek ćemo se mi dobro razumijeti, mladi gospodine,
već i zato što ste mi vrlo dragi.
- Hvala vam! Vi ste mi bili umjesto majke, a želim da mi
1o budete i danas, i uvijek!
On joj stisne ruku, a ona silazi zadovoljna. Družina je s najvećom znatiželjom dočekala njezine vijesti o
dolasku tetke mladog gospodina. Odmah im je razložila:
- Kad ona dođe, svi se morate prema njoj vladati lijepo.
Ne mora se čovjek roditi u gospodskom dvorcu da bude vrijedan
poštovanja. To sami znate! Svi su joj obećali da će izvršiti
odredbe.
VJERANOVA PLEMENITOST
U velikom salonu primila je Oršićka svoju znanicu Jožicu Ottenfels. Gošća je sjela uz domaćicu na divan i
vješto prikrivajući zlovolju razjašnjava:
- Oprostite Što ću ostati samo nekoliko časaka da se s
vama oprostim. Već sam trebala otputovati, ali Renata se prošle
subote nahladila. Mladost ne pazi na zdravlje - vruća od plesa,
pila je hladnu vodu - ali nadam se da će do sutra biti zdrava.
Inače, zbilja ne znam dokle bih morala sjediti ovdje, a u Bežancu
me čeka posao. Da, zbilja, KegJević mi je pisao da su ga njegove
neprilike opet prikovale za Zagreb. Maršal Grune me je zamolio
da mladiću budem savjetnica, stoga ću mu odmah pisati u Beč
neka se pobrine da Vjerana puste na miru. Ta je cijela stvar
neka zabuna. Vi ste sigurno u to upućeni?
- Ne. Vjeran o tome ne daje razjašnjenja. On se ne povje
rava niti želi da se tko miješa u njegovu stvar. Tako je rekao i
ja se toga držim.

- Šteta za njega - pametan i zgodan mladić, mogao bi biti

izvrstan ženik za vašu Ninku... Ali, očito u njemu vri majčina
krv pa više naginje plebejskim djevojkama. Kažu da se u srijedu
napadno mnogo vrtio oko Orhide.
- Moja je kći vrlo mlada, radije se još zabavlja s druga-
ricama nego s mladićima.
- Danas je pozvala na južinu samo djevojke. Uistinu, još
prava bebica!... Šteta da je Renata bolesna, poslala bih i nju
ovamo. Ona još nikad nije vidjela zabavu na kojoj bi manjkali
mladići. To je sigurno vrlo dosadno kad nema baš nijednog mla
dog kavalira u društvu, a one se sigurno nadaju veselim mladi
ćima. Zar ni Ljubomir neće prisustvovati toj Ninkinoj južini?
- Kako to mislite Jožice? - čudi se Oršićka iznenađena.
- Očito ne znate što je bilo u srijedu kod Malinovih? Ljubo
mir se cijelo poslijepodne bavio samo i jedino jednom djevojkom,
s njome pošao na izlet, uz nju sjedio, pa je to pobudiio pažnju
i, naravno, kad su to kazali Mirti - vrlo se ozlovoljila. Sigurno
danas i neće doći k vama.
- Koja je to djevojka s kojom je Ljubomir pošao na izlet?
- Vaše kumče, Jadranka.
- Ona?! - usklikne s olakšanjem. - Pa to je smiješno!
Mirta se nije mogla ljutiti zbog Jadranke. Svaka druga mogla bi
uzbuditi ljubomor, ali valjda nema čovjeka zdrave pameti koji bi
mogao misliti da bi moj sin mogao i pomisliti na Jadranku. Ona
mu je kao sestra.
- Ipak se našlo takvih. To biste morali kazati Mirti jer je,
uistinu, zlovoljna. Recite joj da Jadranki udvara stranac, onaj s
kojim se pozna još iz BeĆa. U srijedu prijepodne bila je Jadranka
s njim na jahanju kod Ksavera. Vidjeli su ih kod "Slavuja" -
posve same! Dakle, Mirta nema razloga da se ljuti...
Vijest se neugodno kosnula domaćice.
- Ona s nekim strancem? To će biti zabuna!
- Ne, ne, sasvim točna vijest. Vidite, ove neplemićke kćeri
izlaze iz okvira propisanog vladanja, a napose Jadranka. Vaši će
se neprijatelji Premru i Sigismund, radovati ako mogu prigovo
riti nekome iz vaše kuće. No, sada nastavljam svoje oproštajne
posjete. Nadam se da me Renatina nahlada neće spriječiti da
sutra putujem. Vjerujte, jedva čekam kad ću se prihvatiti posla
u svom dvorcu.
Ipak joj to Oršićka ne vjeruje. Zna da svu brigu oko imanja vodi njezin upravitelj. I kada je Jožica otišla,
dade pozvati k sebi Ljubomira i povjerljivo mu reče:
- Molim te, kad stigne Mirta pozdravi je vrlo ljubazno, ona
je zle volje jer si u srijedu cijelo poslijepodne na izletu bio jedi
no s Jadrankom. To je malo smiješno. Naravno, da si iskazivao
kojoj drugoj takvu pažnju, mogla bi Mirta sumnjati, ali prema
Jadranki! Tu nema nikakva povoda za ljubomor. Ipak, vidiš,
Mirta se ljuti...
315

- Razlog ljubomoru nema zato što se Mirti nisam još ni

kako obavezao, a pratio sam Jadranku na izlet zato što me je iz
vukla na lutriji. To su izumili Orhida i Naum jer bi bilo vrlo
teško rasporediti pratnju da svi budu zadovoljni.
- Naravno, da si se lutriji morao pokoriti. Zbilja, ne znam
zašto se ljudi vesele saopćiti mi sve ono što tko kaže o meni zlo, a
kad bi netko o nama govorio lijepo, sigurno mi ne bi došli reći.
- Uostalom, da sam htio pratiti Jadranku, time ne bih
mogao izazvati tvoje negodovanje?
- Naprotiv, veoma sam zadovoljna, postupao si posve ko
rektno jer na Jadranku ne može uistinu nitko svraćati pažnju -
ona je domaća djevojka.
Ove su riječi zvučile vrlo značajno. U istom času sluga najavi da je stigao Andraš Fabijančić iz Vlaške
ulice, našto Ljubo-mir naloži:
- Neka uredi bravu mojeg pisaćeg stola, a zatim pričeka da
dođem.
Sluga se udalji, a majka se čudi:
- Otkad se ti brineš za kućne brave?
- Molio me Vjeran da bih pozvao ključara zatvora na Žu
paniji da može govoriti s njime, a da to nitko ne vidi. Rekao sam
ljudima u kući da će popraviti brave jer je po zanatu bravar.
Samo nema dosta brava u Zagrebu za njegovih sedmoro djece.
Zatim razjašnjava majci u kakvom je odnosu Keglević s Andrašem i zato ga on ne smije pozvati k sebi u
Kazališnu ulicu.
Crni se oblaci spustili nad gradom, kad je Vjeran izašao iz veže dvorca u Kazališnoj ulici i krenuo u
palaču Oršić. Premda usred bijela dana ne može biti pogibelji od njegovih progonitelja, sa zanimanjem se
ogledavao naokolo, uvjeren da je Larsen razmjestio uhode po gradu. Kad susreće nepoznate ljude, nikad
ne zna nije li prošao pokraj žandara u građanskom odijelu. Put od njegova stana do palače Oršić veoma je
kratak i brzo se nađe pred vežom i pozvoni. Čekajući, okrene se prema uskoj tihoj ulici što vodi na
Markov trg. Na uglu opazi prosjaka. Sjetio se uhodarskog prosjaka kod Ksavera, ali ovome na desnoj
strani visi prazan rukav, mora dakle, biti istinski prosjak. Tada se otvori veža i Vjeran pruži vrataru groš s
nalogom neka ga da prosjaku i uđe u palaču, uspne se i najavi domaćici.
Našao je kod nje Ljubomira. Pošto je Oršićki usrdno poljubio ruku, sjedne na ponuđenu stolicu.
- Baš ste dobro došli - veli ona. - Upravo sam u živoj raspravi s Ljubomirom u pogledu Jadranke. Htjela
bih čuti što mislite vi koji ste isto tako mladi i dobro odgojeni kao i moj sin.
316 "..

Saznala sam da je Jadranka u srijedu bila pozvana na jahaču šetnju, a da me nije molila za dozvolu. Za
vrijeme jahanja udaljila se i primila pratnju nekog stranca. Ljubomir ne nalazi u tom posljednjem činu
nikakav prestupak jer, veli on, danas vlada slobodniji odgoj. Što velite na to?
Morao se brzo snaći i još brže odgovoriti:
- Budući da je stranog jahača susrela nenadano i primila
njegovu zaštitu protiv nekih skitnica, bila je na to svakako prisi
ljena.
- To sam rekao i ja - upadne Ljubomir veselo.
- Ne slažem se s vama. U mojoj se mladosti djevojka ne bi
smjela udaljiti iz društva, i, vjerujte, barunica Hedviga, koja
nije baš odviše dobronamjerne ćudi, kazat će da se Jadranka
sastala s onim strancem po dogovoru.
- Ne može biti po dogovoru kad ga ne pozna - opet će
Ljubomir.
- Neka se moja draga pokroviteljica ne uzrujava zbog te
male nezgodnosti - požuri se Vjeran. - Gospođica Jadranka
je na Ksaveru požalila što se dala zanijeti sjajnim punokrvnim
sivcem i pošla naprijed.
- Meni je čudnovato zašto ohola barunica najednom poziva
Jadranku. No, evo je, sada će ona razjasniti.
Jadranka ulazi odjevena za ulicu. Na crnoj kosi počiva skromni plavi šešir, opravu joj pokriva lagani plavi
kišni ogrtač. Lijepa je u toj jednoličnoj modrini i naglašeno skromna.
- Reci nam, Jadranko, tko je taj stranac što te je zaštitio
od skitnica na Ksaveru.
- Onaj koji me je pozdravljao u Beču, a i ovdje u Zagrebu...
Vjeran pogleda zabrinuto Ljubomira. Iznenađenje se odrazilo i na licu njegove majke jer gleda Jadranku
pogledom što izražava negodovanje:
- Primaš usluge omraženog baruna Larsena, ti, moje kum-
če? - pita je kuma.
- Ne, kumo, to nije Larsen. Najprije sam to i ja mislila i
to sam mu rekla u lice, a on mi odgovori pun čuđenja da to
čuje već drugi put tog dana. Larsen je sasvim drugi tip, plav i
obrijan. A to je i prirodno. Kako bi se moglo i misliti da Bachov
prijatelj nosi bradu i brkove, kad se zna da njegova ekselencija
podnosi oko sebe samo obrijane muškarce?
Napeto gleda Vjeran Jadranku u oči i nastoji pronaći put do tajne koju skriva. Uzalud. Djevojčin je pogled
čist, vedar, očito nema što skrivati. Ali Oršićka, već jednom zaražena sumnjama koje su prolazile i opet se
vraćale, ponovo je zapala u mrežu dvojbe, pa još pomnije sluša i prodornije gleda svoje kumče i pita:
- Zbilja, misliš da je to bio neki Norvežanin?
Ml

- Zašto bi govorio neistinu, koja mu od toga korist? Uosta

lom, pripovijedao mi je da su ga zamijenili s Larsenom zato što
je on nekoliko dana stanovao u sobama naručenim za tog baru
na i morao ih njemu odstupiti. To je zbilja vrlo prirodno!
Videći Vjeran da je Ljubomir povrijeđen što majka toliko ispituje Jadranku, odluči da mu pomogne:
- I ja sam već čuo da su ih zamijenili...
- I vi? Vidjela sam ga. Bit će mu oko trideset i šest ili
više godina, crnokos, vrlo lijepa gusta crna brada, bjeloputan i
visok. Tako izgleda Olaf Kristijan norveški plemić - naglasi
Jadranka.
- Ti se, majko, ne zanimaš za strance što dolaze u Zagreb
- primijeti Ljubomir. I njega je Vjeranova primjedba već smi
rila.
- Ovaj me baš zanima, budući da sam vidjela kako poz
dravlja Jadranku. A vi - okrene se k Vjeranu, - zar vi ne poz
nate svoje progonitelje? Bilo bi ipak odviše opasno kad ne biste
znali kako izgleda Larsen ...
- Vaša milosti, ovi se ljudi svakojako kriju da bi mogli
zavarati svoje žrtve. Tako je mene uhvatio i vodio iz Zagreba
čovjek s dugom plavom bradom, a zapravo je taj muški ures bio
- maska.
- To potakne Jadranku da ispripovijedi kako je Larsen
uzeo masku Olafa Kristijana i tako pošao u dvorac u Kazališnu
ulicu, a jednom i na neki sastanak u Alagićev perivoj ...
- To barun nije smio učiniti - primijeti Vjeran. - Time
može norveškog plemića nemilo žigosati. Ako to sazna Norveža
nin, neće Larsenu ostati dužan!
- Već je doznao i zbog toga kod njega posredovao - doda
Jadranka, opetujući ono što joj je rekao tajnih Heinrich.
- Gle, i to znaš! - čudi se grofica. - Ali, reci šta je taj
Norvežanin tako dugo radio u Beču? Tamo te je često susretao
i pozdravljao.
- Djevojka pripovijeda onako kako je čula od baruna, to
božnjeg Kristijana, da je doveo bolesnu sestru u Beč liječnicima
i da je ona tamo umrla.
- Ti si nešto predugo razgovarala s njime kad je imao
vremena toliko toga ispripovijedati...
- Dosta dugo jer me pratio od nekog potoka do šumske
gostionice gdje sam čekala barunicu.
- A gdje je bio Tamar?
- S barunicom, ona, naime, ne smije brzo jahati uslijed
svoje migrene.
- A ti si, naravno, letjela kao na vilenjaku i onda mi morala
primiti zaštitu nekakvog stranca! Radije prićekaj kad pođemo
u Bistru, tamo možeš jahati koliko te volja. Sada svući ogrtač
i čekaj gošće pa ćeš slušati Vjeranovo pripovijedanje o povijesti.
318

- Hajdićka me molila neka joj svakako danas dođem po

moći jer ima žurnu narudžbu koju sutra mora dovršiti. Ako ne
dođem, žena neće sutra dobiti novce, a mora isplatiti jedan prešni
dug. Molim, dopustite mi to svakako, obećala sam joj da ću
lančić svršiti.
Oršićka je gotovo uvjerena - djevojka želi otići zato što u dućan dolazi njezin kavalir. To vjeruje i Keglević
pa napeto očekuje što će domaćica odrediti.
- Ako se radi o novcu, ja ću Hajdićki uzajmiti - veli Or
šićka - ali nikako te ne puštam danas izaći. Poslije će biti južina
za gospođice i moraš pomoći ključarici.
Svim se snagama Jadranka bori da ne bi trebala prisustvovati Vjeranovu sastanku s djevojkama. Tako bi
mogla kazati Larsenovu tajniku da su je poslali na posao i ne zna ništa. Oršić-kina je nepopustljivost
sprečava da se izvuče iz zamka.
- Ako je zbilja tako žurno, reci ključarici neka ide Hajdićki
i donese posao pa ćeš raditi kod kuće. Evo, gledaj kako pljušti
kiša. Neću da ideš po tom vremenu.
Jadranka izađe, osjetivši svu težinu nevolje u koju je zapala. Dakle, mora prisustvovati sastanku Vjerana s
djevojkama. Osjeća: tu se krije podmuklost zle sudbine. Kad su poslijepodne o tome govorili, namjerice je
pogledala iz sobe da se može Larsenovu čovjeku zakleti da nije prisustvovala. Sto će biti kad u
ponedjeljak tajnik dođe po vijesti? Kako će se izvući iz ove crne nevolje? Zašto se kuma protivi da ide k
Hajdićki, a kod objeda nije bila tamo protiv? Očito, zbog Kristijana! Ali tko joj je to kazao?
Čim je Jadranka izašla, majka pita Ljubomira:
- Nije li taj stranac Kristijan Jadranki udvarao?
- Ne znam, a bilo bi čudo da tako lijepoj djevojci ne ud
vara.
- Pošten čovjek ne udvara siromašnoj djevojci koju ne mo
že uzeti.
Ovo pogađa Ljubomira, ali Vjeran brzo odgovori.
- Vaša milost, možda je on ljubi, a prava ljubav isklju
čuje miraz...
- Kad je netko bogati baštinik kao vi, može sebi dopustiti
raskoš i uzeti djevojku iz ljubavi bez miraza. Očito taj Kristijan
nije takav baštinik.
- Ako presvijetla misli ovako, onda bi cijelu četicu ljubavi
vrijednih djevojaka osudila na doživotno djevovanje.
Grofica odgovori malo zlovoljno:
- Takvo je doba! Veći je dio naših plemića i velikaša osu
đen na miraz i prava je sreća ako im se pruži mlada imućna
djevojka koja je uz to i vrijedna ljubavi.
Sve to govori Vjeranu, a misli na Ljubomira i ustane:
- Usijana mladež ne može imati o tome staloženih misli.
Idem pogledati kako su uredili tu vašu školu, mladi profesore!
.,".,._ 319

Gipko je ustala i, ne osvrnuvši se više na obojicu, nestala iz salona.

Dva se mladića gledaju. Vjeran je uzbuđen, Ljubomir žalostan.
- Razumijete li sada moje strahovito stanje? - šapne Lju
bomir.
Vjeran se sagne bliže k njemu:
- Odlikovali ste me svojim povjerenjem. Ali ne samo vaše
povjerenje, nego i osobna simpatija prema vama nuka me da
prijateljsko osjećanje oživotvorim. Htio bih vam pomoći do vaše
sreće...
- Mnogo ste učinili svojim izjavama pred mojom majkom.
- Odviše neznatna pomoć! Ali budite posve iskreni i kažite
mi: ima li majka nešto lično protiv gospođice Jadranke što bi je
prisililo da nikako ne pristane na brak?
- Ona ju je voljela dok se nije vratila u Zagreb u nesret
nom času i navukla na sebe sumnju. Međutim, majka očekuje od
mene ženidbu s miiazom. Zamolio sam je neka mi da vremena
do jeseni kako bih svojom snagom pokušao srediti naše imovno
stanje i onda joj se razotkriti.
- Ne biste li mi dopustili da vam se u tom poslu pridružim?
- Kako bi to bilo moguće?
- Ako smo prijatelji, vi ćete mi iskazati kako stojite. U
Beču sam radio i u nekim velikim poduzećima da naučim znanost
0 novcu i gospodarske prilike. Kad budemo nacistu što se tu
mora učiniti, onda će moj prijatelj Ljubomir iskazati svojem
prijatelju Vjeranu potpuno povjerenje i dopustiti da mu bratski
pomogne kod vjerovnika ...
- Ne! To ne mogu primiti! Niti hoću! Ne bi to ni majka
dopustila.
- Sad ste uzbuđeni, no kad promislite bit će vam jasno:
ako smo prijatelji, onda ćete prihvatiti prijateljsku ruku. A još
bih htio znati nešto drugo, ako mi naime možete povjeriti: da li
gospođica zna vaše namjere?
- Jest, rekao sam joj.
- Ne želim vas ispitivati dalje. Svakako morate primiti moju
pomoć.
- Oprostite, ne želim se na lak način domoći sreće, nego
se boriti za nju i raditi.
- Borbe i rada bit će i previše. To ćete vidjeti. Ja sam u to
me nešto više stručnjak. Kad se hoće obraditi zemlja, treba plug
1 brana, motika i sjeme, a tek onda počne mukotrpni rad. U ova
tri tjedna što sam u domovini potrošio u borbi sa "carevcima"
koji me žele opljačkati, nisam imao prilike dokazati što znam i
hoću. Sjedim u dvorcu svoje tetke, a nisam se još ni ogledao
gdje ću se smjestiti i okućiti. Kad mi barun Larsen bude dao mi
ra, onda ćete vidjeti da nisam besposlica niti gospodičić koji

kani živjeti u zabavama i neradu. Moje su osnove velike, veoma velike i posao bi bio golem, ali evo, vidite,
svezali su mi ruke. No, o tome vam još sada ne mogu kazati zato što vas želim vidjeti slobodna i živa.
Larsen vreba samo one kojima poklonim svoje prijateljstvo.
- Dokle će to trajati?
- Trebalo je samo da nađem ravnotežu pošto su mi iz
vukli stalak ispod nogu. Uhvatio sam se za granu, popet ću se i
umaknuti im, ali se moram pritajiti i pričekati dok vidim što
neprijatelj radi. No, ja već imam gotovu zamisao, a vi budite
mirni: pomno skrivajte svoje osjećaje pred groficom. Ona je
najdivnija žena što sam je ikada upoznao. Kad vam uspije sre
diti vaše prilike, ona će pristati na vaš brak s Jadrankom. Na
mene računajte kao na rođena brata.
Ganuto prihvati Ljubomir pruženu ruku.
Vjeran je odlučio uhoditi Jadranku i Larsena i otkriti ljubi li ona Ljubomira ili onog zloglasnika. Ako je ne
vežu uz Larsena osjećaji ili kakva ženidbena osnova, on će je dovesti u Ljubomi-rov naručaj. Njegova
urođena plemenitost, tako kruto razočarana zbog Bardovića, uskliknula je sada od radosti što joj se pruža
mogućnost imati prijatelja i biti mu od koristi.
Njegov, po majčinoj krvi duboko urođeni suosjećaj za čovjeka, zagušen teškim razočaranjem, uskrsnuo je
od zamrlosti krikom radosti. Probudili su ga na nov život. Opet drugi trebaju dobrote, toplote,
požrtvovnosti, a on će ih dijeliti. To mu je najveće zadovoljstvo.
Dok njih dvojica razgovaraju u salonu, u dvorišnom dijelu palače na vratima Ljubomirove sobe Andraš
Fabijančić nabija oko brave. Jadranka izađe na hodnik da vidi što je to. Andraša Fabi-jančića pozna samo
toliko što je kao siromašni bravar popravljao ključeve i ključanice u palači, a jednom je s njime
razgovarala kad je pravio ključeve za njezin kovčeg prije puta u Beč.
- Zar je brava pokvarena? - pita ona.
- Tako, jest i nije, svakako bi bilo bolje da je nova, to bi
koristilo.
- A gdje stanujete?
- U svojoj kućici u Vlaškoj ulici. Prozori nam gledaju preko
ceste u dvorište kardinalova nadvrtlara Korblera. A jeste li čuli:
ljudi su opet vidjeli bijelog fratra prije nekoliko dana na Južnoj
promenadi, a sada već dvije noći dolazi u Mesničku ulicu.
- Tko to? - pita iz hodnika Ljubomir, dolazeći iz pred
vorja.
- Bijeli fratar - odgovori Jadranka. - Tako tvrdi Andraš.
- Belošević ima pravo kad veli da je to sugestija
- Bila beštija ili čovjek - ja sam ga vidio i tu nema ništa:
kad se vidi, onda se vidi - veli Andraš.
Ljubomir i Jadranka se nasmiju. Zatim ona posegne u džep ogrtača, izvuče omot s bombonima i pruži
Andrašu:
.... 321
21 JadranU

- Uzmite ovo malo šećera, veselit će se vaši mali.

- To će danas za moje piliće biti Božić!
- Taj sam omot namjeravala odnijeti Hajdićkinoj djeci -
veli Jadranka Ljubomiru. - Neka se sada vesele Andrašovi
mališani.
- Vrlo je dobro što ti je moja majka odredila da ostaneš
kod kuće. Ružno je vrijeme i, onda, već jednom moraš pokazati
Vjeranu da se više ne ljutiš na njega. On je naplemenitiji čovjek
na svijetu!
Bez riječi požuri ona u svoju sobu, a Ljubomir upozori Andraša:
- Uđite u moju sobu i pričekajte Keglevića - želi s vama
razgovarati da vas nitko ne vidi!
Jadranka je čula Ljubomirov nalog Andrašu i začudila se što to Keglević ima s njime tako tajno govoriti.
No, brz se dosjetila da Fabijančić uz svoj malo unosni obrt vrši i službu ključara zatvora u županiji gdje je
Vjeran bio zatvoren i bude joj sve jasno pa se požuri u desno krilo palače.
Za malo vremena Ljubomir dovede Vjerana u svoju sobu i ostavi ga s Andrašem nasamu.
Pozdravili su se srdačno. Nisu se vidjeli otkako je Andraš sakrio Vjerana u kućicu na rubu nadbiskupskog
vrta:
- Previše ste darežljivi prema mojoj djeci! Već ne znam
kako bih vam zahvalio.
- Ni ja ne znam kako bih zahvalio vama što ste me spasili
ludnice. Molio sam Oršića neka vas dovede pod izlikom bravar
skog posla u palaču. Neću duljiti. Recite, prijatelju, biste li mogli
javiti svome pretpostavljenom Merliću da ste negdje u Zagorju
baštinili malu zemlju i zatražiti od njega dva tjedna dopusta da
zemlju prodate?
- Ta može se i meni dogoditi da mi negdje neko nešto
ostavi.
- A tada morate kazati Merliću da ćete svoju baštinu u
pokrajini prodati i kupiti zemlju negdje u Zagrebu, dakle, mo
rate iz Zagreba na više dana.
- Kamo bih morao otići? - pita Andraš s prikrivenom
brigom.
- Sa mnom. Neka vas ne bude strah. Povratit ćete se živi
i zdravi k svojoj obitelji.
- To je nešto drugo. S vama idem kamo god želite, a Mer-
lić neka misli da sam otišao po baštinu.
- Vi ćete je i kupiti, novac ću vam poslati po Videku.
- Pa to će biti samo varka ...
- Pretvorit ću je u zbilju. Mislim da sebi vrijedim komad
zemljišta! Kada dođe vrijeme poslat ću k vama Videka, on će
vas u sve potanko uputiti. Samo jedno, prijatelju, nitko ne b"
smio doznati ni riječi da idete sa mnom.
- Kako bih mogao otići po baštinu kad žena zna da je
baština na vrbi svirala?
- Ona će doznati kad bude sve gotovo. Samo tako mogu
vašoj djeci dati zemlju, a da nitko ne sazna. To će dobiti od poš
tena čovjeka - za vaše poštenje".
- A kako ću se osloboditi onih pedeset forinti Sto još
uvijek leže zakopani u dvorištu?
- Neka leže, sada imam velikih briga i trebam vašu pomoć.
Samo nitko ne smije slutiti da ste pošli sa mnom. A kad iziđete
odavle, na uglu stoji prosjak. Ako vas oslovi, recite mu da ste
popravljali bravu.
- Kad sam dolazio ovamo već mi je rekao kako sam sretan
što imam desnu ruku, a on, siromah, mora prositi.
- Kad budete izlazili, možda će vas pitati više. Ništa ne
znate, nikoga ovdje niste vidjeli do družine. Čuvajte se prosjaka
koji nisu poznati otprije.
- Valjda takva bogčija ne služi "carevcima?"
- Upamtite: svaki je prosjak kojeg ne poznate žandar! A
sada se nećemo vidjeti dok vas ne zovnem. Za svakoga putujete
po baštinu! Zbogom prijatelju. Na ulici ni da ste okom trepnuli
prema meni. Idem, a vi još popravljajte bravu kao da se nismo
ni vidjeli.
Izašao je iz sobe i požurio se kroz predvorje opet u salon. Tu je našao Ljubomira i majku.
- Dakle, u tri četvrt do pet bit će djevojke ovdje. A dotle
- počne ona šaljivo - recite malo i nama o čemu kanite, stari
profesore, tumačiti djevojčicama?
Kiša se spustila nad gradom. Žandari koračaju sredinom ceste. Na klobucima lepršaju perjanice, a nad
njima iza pušča-nih cijevi sijeva u zrak gola oštrica. U Kapucinskoj ulici, na uglu kuće, nasuprot palače
Oršić, stoji prosjak. S desna mu visi prazan rukav. Stoji usred pljuska, naslonjen na zid i gleda u zemlju.
U Kapucinsku ulicu ulaze dvije kočije. Zaustavljaju se pred palačom Oršić. Velika veža se rastvara. Prva
kočija ulazi pod svod prizemlja. Izlaze djevojačke pojave u pelerinama i žure se uz bijele stube. Kočija
kreće u dvorište. Slijedi je druga. I opet izlaze djevojke. S njima su guvernante. Velika se veža zatvara.
S Markova trga ide čovjek u građanskom odijelu. Preko lica nosi crveni trag od udarca bičem. Zaustavio
se kod prosjaka. Pruža mu novac. Ovaj tiho saopćuje:
- Gospođice su stigle malo prije. Kočije su ih uvezle u
Palaču.
- Keglević nije došao?
- Pola sata prije njih.
- A ona gospođica što je s visokorođenim barunom jašila
°<3 Ksavera? Je li izašla iz palače poslijepodne?
-

-
21"

323

- Do sada nije. Dobro je poznam.

- Osobito moramo paziti na nju, odredio je visokorođeni. A
nitko drugi nije ulazio u palaču?
- Samo ona mala Jožica, i opet je otišla. Zatim onaj bravar
što je ključar na županiji. Upustio sam se s njime u razgovor kad
je ulazio i izlazio. Tako je glup da od njega ne bi mogao saznati
ni kako mu se zovu žena i djeca.
- Ne klepeći s rukom ispod kaputa. Ako je ljudi opaze,
mogao bi od visokorođenoga dobiti oštrijim bičem preko lica nego
što sam ja dobio. Sada pazi kada će izaći gospođice iz palače, a
kada Keglević. Idem sve javiti visokorođenome. Bit će da je ovo
nešto jako važno kad mi je naložio da ga svakih pola sata oba
vijestim tko ulazi i izlazi i je li ona crnokosa ljepotica u palači ili
će poslijepodne na Opatovinu k Hajdićki. Ne miči se odavle.
- Radi jedne djevojke mora me kiša promočiti do kože?
- Gospodin Jarec tvrdi da ćemo svi cviljeti od barunovih
hirova dotle dok se on ne domogne ove djevojke. Zato savjetuje
Jarec da djevojku uhvatimo i barunu podmetnemo pa će biti
snošljiviji.
- Ako je samo to, pripravan sam.
- Moram izvjestiti visokorođenog. A ti misli kako bismo
mogli gospođicu oteti.
Prosjak ostane, a drugi odlazi.
U salonu hotela "K caru austijanskome" nemirno šeće barun Larsen. Tajnik opaža da njegov
pretpostavljeni još nikad nije pokazivao toliko nestrpljivosti i uzbuđenja kao ovih posljednjih osam dana.
Ničim mu ne može udovoljiti. Čuveni barunov mir je potpuno poljuljan. Tajnik zna: uzrok je njegova strast
prema Jadranki pa podnosi barunovo nezadovoljstvo. Drugo mu ne pre-ostaje. I sada sjedi kod pisaćeg
stola, čekajući da mu kazuje u pero. Umjesto toga, Larsen pogledava na sat.
- Kako? Već su četiri sata, a moj agent ne dolazi javiti što
se događa oko Oršićeve palače? Sigurno su tamo morale stići i
djevojke i Keglević. Možda je "ona" izašla na posao u pletionu
nakita? Onda je sve izgubljeno, neću ništa doznati. Da mi barem
jave! Zar su već svi prešli na stranu Hrvata? i naši službenici?
- Vaše visokorođe, dopustite mi da vas smjerno prisjetim
kako ne zaslužujemo ovu sumnju. Mi smo tu da služimo monar
hiji protiv Hrvata, mi smo vaši službenici, mi slušamo samo za
povijed i njegove ekselencije ...
Ponovo pogleda barun na sat i ljutito upozori:
- A gdje su onda ovi lopovi? Ni jednog još nema!
- Znak da se još nije ništa dogodilo. Uostalom, sastanak
djevojaka s Keglevićem ima biti u pet sati.
Barun šuti, ne kazuje u pero, već korača gore-dolje. S hodnika dopre do njih poklik iznenađenja. Stao je i
pogledao na vrata. Sluga Johan ulazi i šapćući navijesti:

- Vaše visokorođe, stigao je blagorodni gospodin Franz!

Barunovo se lice iznenada razblaži kao mladiću kome je stig
la draga i radosno zovne u hodnik:
- Dođite, dođite, dragi Franz!
"No, sada ću se moći odmoriti" - poveseli se tajnik.
U salon ulazi muškarac u dobi oko dvadeset osam godina,- vitak, visok, veoma elegantno odjeven u sivo
odijelo. Lice mu je punano, svježe izbrijano. Kosa svijetloplava, oči plave. Već prve kretnje pokazuju da
mnogo pazi na vladanje. Barun mu srdačno pruži ruku.
- Napokon ste došli! Malo sam predugo čekao!
Onda se okrene Heinrichu:
- Pozdravite se s Franzom pa idite, čim koji agent donese
vijesti, odmah mi javite, bez obzira na to ako s Franzom radim.
Barun uzme došljaka za ruku i povede ga u drugu sobu. Tu promijeni svoje držanje. Zagrli plavokosog
muškarca i tiho reče:
- Samo sam tebe čekao, moj rođače! Sjedni! Sto mi nosiš
iz Beča?
- Ponajprije moram primijetiti da u ovoj zemlji mora biti
čudotvorni zrak. Nikad nisam vidio tako svježe i pomlađeno tvo
je kneževsko gospodstvo!
- Tiho! Nismo u mojoj palači u Beču. Tu me ne smiješ na
zivati mojim naslovom, niti nasamu. Ovdje su sobe mojih službe
nika odviše blizu. A ti znaš dragi bratiću da sam uzeo ime baru
na Larsena, samo zato što ne bih htio da nezadovoljnici saspu u
glavu metak meni, umjesto našem dragom Bachu - ako se je
dnom opetuje četrdesetosmaška revolucija ...
- Njegova ekselencija tvrdi da je danas svaka revolucija
nemoguća. Sve je tiho, poslušno, pokorno.
- Pokornost je često podmukli vulkan koji provali tek kada
lava dozrije toliko da može razvaliti oklop pećine. To je rekao
knez Metternich, moj veleumni ujak. On to zna iz iskustva. Nje
ga je četrdeset osme zatrpao vulkan do grla. Samo što se on iz
vukao ispod revolucionarne lave i sagradio oko sebe bedeme s
kojih sada u potajici upravlja i Bachom i Schvvarzenbergom i ca
rem!
- Misliš li da su Schvvarzenberg i Bach dosta jaki bedem da
izdrže oluju potajnog nezadovoljstva?
- Sasvim sigurno. Osobito Bach! To je genij željezne ruke.
Ali moj ujak Metternich je danas onaj nevidljiv čovjek koji upra
vlja željeznom rukom, i stradati mogu Schvvarzenberg i Bach -
a ne više moj ujak, ni ja. Zato cijeli svijet pozna samo baruna
Larsena koji ne postoji!
- Da nisi bio tako dugo s ujakom u inozemstvu, ne bi se
mogao sakriti pod tuđim imenom. Sada te zbilja nitko ne prepo
znaje.
- Ali recite mi radije: što mi šalje njegova ekselencija Bach?
325
- Svoje zaprepaštenje da još uvijek nemaS Keglevića u ru
kama. Ako on svoju baštinu iznese u javnost?
- Ne može. Držim ga za šiju, ali i on mene. No, sada će biti
i tome kraj.
- Kako je moguće da ga nisi uspio ili uhvatiti ili podmititi,
ili zastrašiti?
- Gledaj: svi mi ne znamo baš ništa o tim Hrvatima. Sa
vršeno ništa. To vidim tek sada. Svi mislimo: "Ah što, ovo je šaka
ljudi s manom nesloge, slabosti i izdaje, lako ćemo mi s njima,
otporne ćemo u tamnicu, buntovne na stratište, a slabiće progu
tati za zajutrak!
- Pa tako veli Bach!
- Dragi moj Maks, ako je svima muškarcima svijeta ostala
u grlu kriška jabuke koju je Adam htio progutati jednim zaloga-
jem, mi smo jedini kojima je ostala u grlu kost, jer smo htjeli
jednim zalogajem progutati Hrvate!
- A čitavo plemstvo, visoko i malo? A Bardović i Premru,
de Grebenović i svi oni drugi naši pristaše iz "Casina" o kojima
si mi pisao? nisu li naši?
- Slušaj: ima Bardovića, Premrua i de Grebenovića, ima
naših pristaša, velikaša i plemića i građana u "Casinu", ali bun
tovni i otporni tako su jaki i svojim prednostima natkriljuju one
neotporne, slabe i pokvarene da smo mi opet nemoćni! Ispitaj
mojeg tajnika. On je čudesno progledao ovu naciju i pronašao,
pazi, nemoj se preneraziti, on je pronašao: ovu naciju, mi, ne sa
mo što ne ćemo moći progutati za zajutrak, kako to želi Bach -
nego ona polako i sigurno guta nas!
- Ali, moj kneže - pardon barune, pa to je ipak mali na
rod, zapravo sitniš u džepu.
Nudeći Franzu zlatnu burmu tiču, barun odgovori:
- Da, da, i ovaj "šnofanac" je sitniš, ali srkni samo nekoliko
mrvica pa ćeš kihati pol sata. Tako ti ja, dragi moj, ovdje nepre
stano kišem od "šnofanca" što mi ga nekoliko tvrdokornih mrzi
telja carstva podmeću pod nos. Pripovjedat ću ti što sam sve
doživio.
- Te vijesti nisu vesele, a one o Kegleviću najmanje.
- Za njega sam morao napraviti slatku zamku. To ćeš od
mah saznati. I miša moraš u mišolovku dobaviti mirisnom slani
nom, a opet ti izbjegne dok napokon ne ogladni.
- Nisi li ti ovdje pao u kakvu slatku zamku, ili mišolovku.
- Bit će nešto slatko, ali zamka ni mišolovka nikako! Sve
ćeš doznati. Prije svega moraš čuti najvažnije za tebe: odsele mo
raš ovdje prikazivati baruna Larsena.
- Velika počast - i opasna!
- Neće dugo trajati. Ja sam tu samo plemić Olaf Kristijan
iz Norveške.
326

- Odabrao si vrlo hladnu domovinu, bit će srce ti je neobič

no vruće? Izgledaš, časti mi, kao zaljubljeni mladić. Zar nešto
ozbiljno? Sto će na to tvoj ujak?
- Da je mlađi, pokušao bi mi je oteti. Velim ti, neviđeno
djevojče, neprispodobivo, osebujno! Ne moraš ni misliti na nju,
a da tvojim žilama ne prohuji oluja.
- Onda je s tobom zlo! Preobrazio si se, to sam vidio na
prvi pogled. Ne srljaj u pogibiju. Već se dogodilo muškarcima
koji su bili prijatelji svih žena da su poludjeli za jednom jedi
nom.
- Dosta! Ne trpim prigovora! Kad ćeš je vidjeti, onda možeš
govoriti! Ali netko je u salonu. Sada sam opet tvoj pretpostavlje
ni barun Larsen, a ti moj prvi tajnik Franz.
Ovaj skoči i otvori vrata u salon. Barun opazi Jareca. Zaprepašten izlazi, pilji pogled u njega i osorno pita:
- Sto je to? Još se niste mogli vratiti iz Maribora!
- A ipak su sve vaše zapovijedi izvršene.
- Tako? Ne razumijem, ali još uvijek ne dolazi ni jedan od
mojih uhoda.
- Ovog je časa stigao! Uđi! - zovne Jarec u hodnik.
Ulazi čovjek s crvenim tragom biča preko lica i javlja barunu sve što mu je kazao prosjak, nasuprot palače
Oršić.
- Dakle, naglasi barun - ona crnokosa djevojka nije izašla
iz palače? Nikojim drugim putem?
- Bio sam na Opatovini, u radnji je nema. Nikako nije mo
gla izaći, a da je moj drug ne bi mogao vidjeti s onoga ugla.
- Idi i donesi daljnje vijesti! Žuri!
Zatim barun usredotoči svoju pažnju na Jareca. Sumnjičavo ga promjeri kao da očekuje nepovoljne vijesti.
- Govorite! Ali istinu!
No, Jarec je ovog puta svjestan uspjeha i javlja:
- Vaše visokorođe, putovao sam s Bardovićem sve do za
gorske granice. Tamo smo htjeli nahraniti konje i sebe. U dvo
rištu našli na odmoru diližansu na putu u Zagreb. Pogledali smo
putnike i dogodilo se što sam naslućivao. Moja je ljubavnica u
Zagreb putovala pošto je saznala od mojih rođaka da sam ovdje.
- To je najpametnija žena na svijetu! Tako ne moramo če
kati. I odmah ste je uzeli u kočiju i doveli ovamo? I djevojku ta
kođer?
- I ona je ovdje s njome.
- Je li to vaša kćer?
- Nemoguće. Već je bila velika djevojčica kad sam stupio
u odnos s Milkom. Djevojka je dijete nekog gosta koji je često
dolazio u gostionicu oca moje ljubavnice, neki glumac.
- Vjerojatno posjeduje očevu glumačku vještinu?
- Visokorođeni, to joj nije potrebno. Njezina mi je majka
savršeno glumila vjernost, a kćeri dostaje njezino umijeće...
327

- Lijepo! Jeste li sa ženom govorili o svemu?

- Jest, rekao sam joj putem sve.
- I pristala je?
- Visokorođeni gospodine, tko ne bi pristao da s magarca
sjedne na konja?
- Koliko je sada sati?
- Upravo će biti pet.
- Danas je Keglević kod Oršićke, bilo bi, dakle, dobro smje
sta početi. Ali želim čuti i vidjeti vašu prijateljicu dok ona ne smi
je vidjeti mene. Evo, tu je moj pouzdanik Franz. On će svuda
i svagdje zastupati baruna Larsena, dakle, i pred njom. Uputit ću
ga u sve što ima govoriti s tom ženom. Slušat ću u ovoj drugoj
sobi. Kad pozvonim, onda vi, Franz, dođite k meni da vam dadem
kakav nalog. Dovedite, nevjernice, svoju ljubavnicu, a njezina kći
neka ostane u svojoj sobi. Samo da ne bi nalikovala na majku?
- Nimalo - odgovori Jarec. - Visokorođeni neka se izvoli
uvjeriti.
Barun se okrene prema tajniku:
- Pokušajte svojim oštrim pogledom promatrati ovu ženu
da čujem vaše mnjenje. Doduše, nije uvijek ugodno, ali često
vrlo ispravno.
Pošto je barun otišao s Franzom u svoju sobu, tajnik čeka veoma Ijubopitno.
Za nekoliko časaka Jarec uvede u salon ženu: vrlo je stasita, obla, ali u struku dosta vitka. Haljina je
lijepa, od smeđe tkanine, sa svjetlozelenim porubima. Na glavi smeđi šešir ukrašen zelenim perjem. Lice
još svježe, bijele puti, crveno od uzbuđenja i sasvim prijatnih crta. Tamne oči odražavaju plahost, držanje,
skromnost. Naklonila se i pogledala upitno Jareca, dok je on upućuje:
- Sada ćeš, Milka, govoriti s visokim gospodinom, barunom
Larsenom. Pazi, Milka, ti si pametna, znaš se vladati, - odgova
raj na sve što će te pitati. O tome ovisi tvoja zadaća i velika na
grada!
Na pragu druge sobe pojavi se plavokosi otmjeni muškarac, a Jarec joj šapne:
- To je barun Larsen. Duboko se pokloni.
Larsenov pouzdanik promjeri ženu. Očito je proizvela na nj dobar dojam. Onda ju prema dobivenim
uputama upita:
- Vi ste prijateljica mog agenta Jareca?
- Ah, visokorođeni, nisam prijateljica, živjeli smo kao muž
i žena, ali kad je dobio namještenje u Beču, ode on i ne javi se
više. On je kao i svi muškarci. Dvije godine nisam čuia o njemu,
ali onda mi je netko kazao da su ga vidjeli u Zagrebu, a ja odmah
sjednem u diližansu, pa hajde da ga vidim.
- Dobro ste učinili. Vidite, najprije se on nije smio javiti
nikome, a kad je vidio da trebamo pametno žensko čeljade, pred
ložio je vas i otputovao da vas iznenadi...
328

Ona gledne Jareca ispod oka, a Franz nastavlja:

- A sad mi recite, je li vam poznato da sve što ste čuli od
Jareca i što ćete čuti od mene, ne smije nitko saznati jer biste
inače i vi i vaš Jarec dopali tamnice?
- Vaše visokorođe neka"se mirno pouzda u mene. U vašim
je rukama, ne samo moj život, nego i moje blagostanje - naglasi
ona.
- Vrlo dobro. A sada mi recite da li ste svjesni što vas čeka
u Zagrebu?
- Meni je dužnost otići u kuću Vjerana Keglevića i tamo odi
grati njegovu tetku po majci Miru Goran.
- Hoćete li to moći i znati?
Poniznost njezina držanja kao da već popušta samosvijesti i lukavosti:
- Vaše visokorođe, nema straha da ne bih znala. Dosta sam
dugo živjela zajedno s ovim - i pogleda Jareca - i onda nešto
čovjek i sam pogodi!
- I to je vrlo dobro. Ali sada mi recite gdje je zapravo nje
gova tetka?
- Ona se je prije deset godina iz Maribora ponovo udala, ne
kamo daleko, za upravitelja imanja. Kamo, to mi je nepoznato.
Čuli smo u Mariboru da je bila smrtno bolesna, možda i ne živi,
ali to će znati moja prijateljica u Reichenburgu. Ako tamo nekoga
pošaljete, dat ću adresu.
- Sjajna ste vi žena. Jesu li vam poznate okolnosti iz obite
lji Keglevićeve tetke, njezine navike itd?
- Sve ja to znam! Poznavala sam je dok je bila udata za po
sjednika Gorana u mojem gradu. To ću ja sve najbolje pogoditi.
Ona nije bila ništa viša od mene. Ako je njezinu sestru oženio-
pokojni grof Keglević, to je drugo. Mira je ipak ostala što sam
i ja, obična žena.
- Nemam tome ništa dodati. Vi ćete, dakle, nastupiti kao
tetka, udovica koja od Keglevića ništa ne traži jer ništa ne tre
ba. Mi ćemo vam dati dosta novaca, povrh vaše nagrade. Počasti
te često njegovu družinu kakvim sladoledom ili slatkišem. Ne smi
jete škrtariti. Ako vam uzmanjka novaca, onda ćete to kazati go
spođi koju ćete odmah upoznati. Evo vam pismo što ga je ona
kod nas pisala kao da piše tetka iz Maribora. Uzmite sobom sa
stavak ...
Primila je komad papira i pročitala pa se onda nasmiješi:
- Znam točno kako ću govoriti.
- Pazite da vam Keglević ne bi dao što god drugo potpisati
ili napisati, a rukopis se ne bi slagao s ovim.
- Zavezat ću kažiprst kao da je ozlijeđen.
- Sjajno se snalazite. Sada je pitanje kako će vršiti svoju
dužnost vaša kći.
m

- To je opet moja briga. Visokorođeni, moja je Terkica još

posve nedužno djevojče u šesnaestoj godini, ali baš to je ono
vražje doba kad racica počne plivati. Ona će plivati sa mnom ka
ko treba.
- Lijepo vi to velite, ali o njoj ovisi sve. Ona mora mladoga
Keglevića zaludjeti, početi s njime ljubav što prije.
- A koji se još muškarac branio od lijepog ženskog čelja-
deta?! Vaše visokorođe neka to prepusti meni. Ja ću dirigirati!
Moja će Terkica jednog dana ili noći svojim očima vidjeti kamo
mladi gospodin skriva svoje spise. A čim to sazna, odmah ću ja
viti vašem visokorođu. Tako je rekao Jarec.
- Dobro vas je uputio. Na uglu Kazališne ulice stajat će
prosjak sa smeđim klobukom u ruci, crnim poderanim prslukom,
obuven u stare žute cipele. Osim toga, dolazit će k vama češće
gospođa s kojom će vas sada upoznati Jarec. Već su poslali po
nju.
- I to mi je rekao putem. Ona će gospođa biti, tobože, pri
jateljica koja će vam donositi vijesti...
Iz druge sobe cilikne zvonce. Franz odmah krene onamo. Lar-sen gladi svoju lijepu gustu bradu i šapne
mu:
- Ova će žena svoju zadaću izvesti vrlo dobro. Pozovi sada
ovamo i kćer da je vidimo. A jesi li mi donio ono indijsko vino?
- Jesam. U kovčegu je.
- Neka Jarec dođe k meni, a žena neka dovede svoju kćer.
Kad je Jarec ušao k svom pretpostavljenome, dočeka ga ovaj
u kutu sobe i pozove posve blizu k sebi pa šapće:
- Sada se, uistinu, radi o vašoj glavi ili o sreći! Slušajte:
mogu li vašoj ljubavnici povjeriti bocu vina koju ona ima predati
Kegleviću kao svoj dar? U toj je boci slatkasto ciparsko vino, je
dan stručnjak u Beču ukapnuo je u to vino indijske kapljice.
- Podsjetili ste me na tu divnu stvar kad vas je onaj gospo
dar Halper liječio indijskim lijekom u Podsusedu jer ste sa stra-
žarima od one vode zamrli. Tada sam se sjetio najsigurnijeg
sredstva da se i mi "izliječimo" od Keglevića. Razumijete li?
- Vaše visokorođe misli da ga - maknemo?
- Ali sigurno i nenapadno. Dakle, slušajte! Vino je dao go
spodin Franz pripraviti po stručnjaku. Onaj koji ga pije ostane
živ i zdrav puna tri tjedna, a onda točno na isti dan i sat kad je
pio vino, oboli od groznice, a nakon tri dana umre od bolesti ko
ja nalikuje upali pluća. Nitko ne može pronaći ništa drugo. Tako
neće nikada nitko ovdje doznati o baštini jer će ona, zahvaljuju
ći kćeri vaše ljubavnice, biti u našim rukama.
- Vaše visokcrođe, hoćemo li ovo vino poslati Kegleviću?
- Darovat će mu to njegova "tetka". Možemo li to saopćiti
vašoj ljubavnici, ili joj samo naložiti da mu vino preda i natoči u
čašu. Ali samo ona!
330

- Visokorođeni, moramo joj sve kazati, inače bi ona veći dio

vina popila sama. Ali ona je vrlo debele savjesti, podnosi svaki
posao ako joj se dobro plati. Novac voli više nego sebe.
- Učinili ste ludo što ste ostavili tako sjajnu pomoćnicu. A
sada slušajte: ovo ćemo vino dati Kegleviću čim vaša Milka -
tako se zove? - dakle, čim ona opazi da je Keglevića očarala
mlada djevojka. A u to ne sumnjam.
- Ako se već zaljubio u drugu?
- Budalo! Kad će mladić imati uza se tu mladu ljepoticu,
a vi velite da je vrlo čarobna, neće valjda oklijevati? Kako je dje
vojka u kući, može ga posjećivati i na večer - i malo kasnije -
no - onda - onda neće valjda djevicu odbiti?! Već sam vam
prije odlaska u Maribor tumačio kako ga djevojka mora zateći u
času kad on radi. A sigurno sjedi i sate nad tim nacrtima i spisima
i proučava ih.
- Onda bi morala dolaziti k njemu noću?
- Pa to ću dvostruko platiti! A tada, u zgodnoj prilici, neka
mu vaša Milka dade piti slatko vino. Neka upamti točno dan i sat
On će za tri tjedna nestati naravnom smrću, na isti dan kad je
pio, njegova će "tetka" primiti kraljevsku naplatu - a mi spise.
- Vaše visokorođe, ne samo da će ona to izvršiti, nego se i
veseli tome. Na cijelom svijetu ne bih mogao naći ženu koja je
tome dorasla bolje od Milke. To sam odmah rekao vašem visoko
rođu. Dakako, morao sam se vraški ispričavati što joj iz Beča
nisam više ni pisao. Napustio sam je, pa vaše visokorođe zna ka
ko je to...
- To će sve urediti gospodin Franz. I ženidbu ćete joj obe
ćati.
- Vaše visokorođe, zar da se vežem uz nju! Ja sam za nju
ipak premlad.
- Obećati ne znači ispuniti. Imamo pravo obećati sve što
nam ide u prilog. A novaca će dobiti, svakako polovica ide vama
za proviziju ...
- Ali ona ne smije znati da ću polovicu dobiti ja, za forintu
bi se objesila!
- Onda će biti prisiljena da se mnogo puta objesi. Eno, ta
mo ulazi djevojka. Stanite pred mene da me ne bi opazila. 2elim
djevojku dobro promatrati.
Jarecova ljubavnica uvela je u drugu sobu svoju kćer. Muškarci su jedva zadržali primjedbe što ih izaziva
djevojka plave kose s licem lutke. Oči modre, a kroz laganu, bjeloružičistu tkaninu probija svježa zdrava
mladost.
- Pa to je sočna breskva! - šapne Jarecu njegov pretposta
vljeni, stojeći mu iza leđa. - Ako mu ta dođe u sobu uveče kad
je sam samcat! No, ovo je zbilja slatki zalogaj! Gle, djevojka se
i rumeni od stida?
.A.,^,. 331.

Jarec se malo okrene i šapne barunu:

- Vaše visokorođe, to je nekakva čudna pogreška ove dje
vojke. Liječnik veli da su to slabi živci. Naime, čim Terku oslovi
strana osoba, osobito muška, ona porumeni uvrh glave. Ne može
se to izliječiti.
- Već će to izliječiti Keglević. To je sjajno! Ovo će djelova
ti kao munja. To nas muškarce često zavede. A zbilja ne nalikuje
baš ništa majci. Izvrsno. Ovo je rumenilo pravi zgoditak. To nas
sve draži - i smije se jedva čujno.
Tamo u salonu Franz je postavio djevojci nekoliko običnih pitanja. Ona se rumeni, gleda zbunjeno u
majku koja joj šapće:
- Nemoj se crveniti jer - ali odmah ušuti jer je Franz opet
oslovio Jarecovu ljubavnicu:
- Ako točno izvršite svoju zadaću, tada vam jamčim, ja, ba
run Larsen, da vas Jarec mora vjenčati, a vi dobivate od mene
dvadeset i pet tisuća kao miraz.
- Drugih dvadeset i pet ide vama, Jareci - šapće barun u
drugoj sobi svojem čovjeku veoma zadovoljno.
- Jeste li joj rekli da svoju kćer prikaže kao guvernantu?
- Već je Milka sama unaprijed rekla: "Kad bi Keglević vje
rovao da mu je Terkica sestrična, ne bi pomislio da joj se pribli
ži, zato moram kazati da je moja djevojka guvernanta, a gospoda
obično najprije posižu za tim djevojkama."
- Je li Bardović uputio vašu ljubavnicu kako je izgledala Kt-
glevićeva majka i gdje visi njezina slika?
- Sve smo ugovorili putem u kočiji.
- Neka osobito pazi na onog Zagorca lakaja koji tvrdi da
se je rodio sa četiri gimnazije.
- Tome smo lupežu posvetili veliku pažnju. Milka zna sve
što joj treba. Tu se Bardović pokazao od velike koristi.
- Nitko vas nije vidio kad ste se vozili sa ženama u Zagreb?
- Zastrli smo prozore kočije zastorima.
- Neka vam Franz da ono ciparsko vino, osim toga, dvije-
tri tisuće forinti da vaša Milka može biti galantna.
Franz uđe u sobu i zapita baruna što mu je sada činiti.
- Vi ste svoje učinili. Sada mora Jarec sa svojom ljubavni
com upoznati rođakinju ravnatelja Premrua gospođu Dovolčak
koja ima predstavljati prijateljicu "tetke" gospodina Keglevića, a
onda smjesta otpremite majku i kćer kočijom u Kazališnu ulicu.
Dajte Jarecu ciparsko vino pa se onda vratite.
Jarec ode u salon da Milku i njezinu kćer spremi na dolazak. Barun časak zadrži Franza i strogo mu veli:
- Još jednom, Maks, pazi: pred mojim se ljudima vladaj
prema meni kao u Beču, strogo službeno. Ovdje su oni svuda za
leđima, tu možemo govoriti povjerljivo samo u ovoj sobi. Za njih
332

sam barun Larsen a za moju djevojku i sve Zagrepčane sam Olaf Kristijan. Idi, neka se žene odmah
odvezu gore, a onda dođi k meni da ti pripovijedam o svojoj ljepotici..,
U Kazališnoj ulici, pred kućom barunice Kollenbach, zaustavila se kočija. Silaze gospođa i djevojka.
Kočijaš pozvoni. Malo zatim otvori Videk. Obla pristala žena oslovi ga ljubazno.
- Molim vas lijepo, je li gospodin Keglević kod kuće?
- Molim, on je u posjetima.
- Oprostite, vaša kuća ima ključaricu, mislim ime joj je
Matilda?
- Jest, to je moja majka.
- Čula sam njezino ime često spominjati od moje pokojne
sestre udate Keglević.
Zabezeknuto gleda Videk prijaznu gospođu:
- Vaša milost je tetka našeg gospodina? Ah molim, odmah!
Utrčao je u vežu, glasno dozivajući Miška i svoju majku. Zatim opet istrči van da pomogne kočijašu
skidati kovčege. Uto je stigla Matilda. Gospođa se okrene k njoj uz veoma ljubazan smiješak:
- Vi ste glasovita Matilda koja je dojila sina moje pokojne
sestre? Pozdravljam vas od srca! - i pruži joj ruku.
Matilda uzbuđeno odgovori:
- Vaša milosti, znali smo samo toliko da ćete doći, ali kada
to nismo mogli slutiti, pa je mladi gospodin otišao u goste.
- Ništa zato, glavno da sam ga našla u Zagrebu. On je pri
mio moje pismo, ali sam morala doći poslovno prije nego što sam
kanila...
- Oh, kako će se veseliti. Molim, izvolite gore.
Tek sada primijeti Matilda s druge strane kočije mladu lijepu djevojku. Milka odmah razjasni:
- To je moja guvernanta, čovjek ne može biti sam.
- Ah, naravno, to je razumljivo - odobrava Matilda i od
ređuje Mišku i Videku da nose u dvor kovčege, putne pokrivače i
ogrtače.
Matilda odvede gošću u prvi kat u salon i ponudi joj naslonjač, a djevojku ostavi stajati.
- Vaša milosti, mladi je gospodin već odredio i sobu za vas
- razjašnjava Matilda. - Naravno, nije znao da imate guvernan
tu, ali mi ćemo i za nju naći dosta mjesta.
- Hvala vam, draga gospođa Matildo - oslovi je Milka, na
glasivši riječ "gospođo", uvjerena da to Matildi laska.
- Neću ostati dugo, samo nekoliko dana. Zaželjela sam da
jednom vidim sina svoje sestre..:
-
Onda baci pogled na slike što vise po stijenama. Bardović joj je točno rekao da slika vis.i kraj prozora,
kako izgleda i kakav ima okvir. Matilda opazi što ona traži. No, već je Milka našla što je htjela i pokrije
oči rupčićem kao da je zaplakala...
- Sirota moja sestra!
- Vjerujem, vašu milost boli srce za njom. Bila je pokojni
ca predobra, zato je tako brzo unirla, a toliki zli žive i truju nam
lijepe dane životal
Matilda izađe na hodnik i određuje Mišku koji je donio kovčege.
- Mama, - zar ću stajati do sutra? - pita djevojka tiho.
- Glupačo! Zovi me "milostiva gospođa". Ako se zarečeš,
onda je svemu kraj!
Prestrašena djevojka šuti i dalje stoji. Matilda se vrati. Milka, tobože obriše oči pa će žalosnim glasom:
- Kad već imate za mene određenu sobu, malo bih se odmo
rila. Guvernanta ide sa mnom. Ona će sama urediti moje kovče
ge. Vi nećete imati sa mnom nikakva posla, draga gospođo. Znam,
vaše su brige velike. Cijelo gospodarstvo leži na vašim leđima.
Matilda ih uvodi u veliku svijetlu sobu s izgledom na ulicu.
- Mislili smo da će vam biti ljepše ako vam je vidik na uli
cu nego u šumu. •¦
- Hvala, jako ste brižljivi. Ja sam sa svime zadovoljna - ve
li ona skromno.
- Ako vašoj milosti što treba, molim samo pozvonite!
- Hvala, draga gospođo Matildo.
Ključarica napusti sobu. Milka osluškuje za njezinim koracima, onda pristupi k vratima i ogleda bravu pa
šapće svojoj kćeri:
- Nema ključa. U gospodskim kućama nikada ne zaklju
čava. A sada izvadi iz kovčega naše haljine i rublje.
Zajedno su spremale haljine u ormar, kada djevojka digne tanku crnu bocu. Cep je oblijepljen zlatnim
papirom.
- Sto je u toj boci?
- Ostavi samo to u kovčegul Zaključat ću ga lokotom. A sa
da obuci bijelu haljinu. Moraš mu se odmah dopasti.
- Bogme, zenit me neće!
- I ne treba. Glavno je da se zaplete s tobom u ljubav. Baš
takva gospoda lete za građanskim djevojkama kao pčele na lipin
cvijet. Bit ćeš ti njemu zalogaj, ali će ga skupo platiti.
Dok to govori, ogledava u zrcalo svoju oblu, ali još uvijek pristalu pojavu.
- Mislim, on se ne mora mene stidjeti? Istina, Mira Goran
je bila vitka kao sve Kaučićeve ...
- A što bi bilo da se pojavi prava gospođa Mira Goran?
334

- Jarec je već preuzeo brigu o tome. Neće moći tri tjedna

ovamo pa da je sva u zlatu. A nadam se da ona više ne živi. Mi
ćemo svakako ovdje provesti tri tjedna kao kakve grofice. Za sva
ku sigurnost, uvijek me zovi "milostiva gospođa". Znaš, družina
ima uvijek uši na vratima.
Zaključala je kovčeg, uzela ključ i šapćući pripovijeda:
- Dobro sam pogledala tu družinsku bagažu dolje. Izgova
raju ime svoga mladog gospodina kao da je božanstvo. Matilda se
ponaša kao da je napola grofica. A sin ove babetine drži se kao
da je izišao iz zipke nekog princa. Čekajte samo! Za tri ću tjedna
ovdje ja zapovijedati! Dotle moramo biti s njima ljubazne, a u
sebi ih možemo poslati k vragu!
Dolje se družina okupila u sobi ključarice i vijeća o došlja-kinji. Svatko veli svoje mnjenje. Ustanovili su
da je gospođa prijazna, Matildu zove gospođom, plakala je pred slikom svoje sestre, skromno se drži kao
prava građanka, dakle - u svemu ne može biti loša. Matilda zaključi:
- Mora biti dobra i poštena žena, a drugo nam i ne treba.
- A ona lijepa djevojka? što je s njom? - pita Miško klju
čaricu.
- Ona je njezina guvernanta. Istina, nešto je premlada za tu
službu, ali valjda sirota nema nikoga pa mora služiti.
- A što ti veliš, Videk, za onu djevojku? - pita Miško i
žmirne jednim okom.
Videk se počeše po zatiljku i žmirne s oba oka:
- Ona djevojka? To je živa napast!
- što buncaš, Videk? Zašto napast? Kome napast? Ti od
mah misliš zlo! Ona je guvernanta i nemaš ništa drugo misliti...
Nije se usudio ništa dalje reći, ali kad je s Miškom izlazio na hodnik, šapne Videk iznenada:
- A ja ti velim. Miško, ova je djevojka - prokleta napast! I
tri puta napast za ovu kuću. I za mladoga gospodina!
SUMNJA
Salon na južnom uglu Oršićkine palače. Naslonjači poredani oko zida. U sredini dugi stol. Okolo
jedanaest stolica s visokim naslonima. Po prozorima pljušti kiša. Zdesna se otvaraju vrata. Ulazi četica
djevojaka. Idu jedna za drugom. Ljetne haljinice svijetlih boja veoma su jednostavne, ali izvanredno
birane. Kao da je svaka odabrala baš onu koja naročito ističe njezine prednosti. Ljubopitno gledaju velike
stol i okolo stolice i okupljaju se oko Nede pa poluglasno nagađaju što će im njihov "profesor"
pripovijedati. Kamo će gledati dok on govori?
JS5L

- Pa naravno - u oči - poučava ih Neda. - I učitelju smo

u školi gledale u oči. Ali, dakako, koketne ne smijete biti. Posti
gle smo glavnu svrhu: prekinule njegove puteve do Renate, barem
za sada. Za budućnost moramo voditi pametnu politiku. On ne
smije ni slutiti da je sve ovo bilo napravljeno namjerno kako
bismo ga zadržale da ne uzme tuđinku. Roman Vjerana Keglevića
počinje! Tko će od vas biti - "ona", to prepuštamo sudbini i
njemu...
Otvorila se vrata. Ključarica Slava nosi još jednu stolicu. Slava jedina u kući ima dozvolu da ulazi u tu
sobu.
- Za koga je ta stolica? - pita Ninka ženu.
- Za Jadranku. Presvijetla je nije pustila k Hajdićki, nego
je odredila da dođe k vama.
Slava izlazi. Kontesa Mirta se namršti:
- Zašto presvijetla pridaje Jadranki pozornost kao da je
ravna nama. U srijedu ipak niste smjele dopustiti da ona vuče
ceduljice!
- To je zato - ispriča se Ninka - što je odrasla sa mnom
i s Ljubomirom.
- Ali sada više niste djeca, njoj sada nije mjesto među na
ma.
- Ali Mirta, Ljubomir se u srijedu smrtno dosađivao s njo
me. Neko vrijeme sam ga i pozvala k sebi da ne mora ići nepre
stano uz Jadranku.
- Zbilja nije vrijedno o tome govoriti - reče baronesa Oli-
va, - Jadranka vrlo dobro zna da nam nije ravna, a morate pri
znati - ona se prema tome i vlada. Uvijek se povlači u pozadinu,
ne može joj se prigovoriti. Ali niti joj Mirta može zavidjeti na
tom izletu u srijedu. I ona i Ljubomir zajedno s Beloševićem bili
su tako sivog raspoloženja kao da idu na sprovod, a ne na izlet.
Mirta svojim nezadovoljstvom pridaje Jadranki samo vrijednost
koju ona niti može imati, a niti je traži. Radije se dogovorimo ka
ko ćemo sjediti kod stola. Koja će biti do njega, a koja će slije
diti da se ne posvadimo?
- Predlažem abecedni poredak - veli Neda. - Tada ne mo
že biti diplomatskih zapletaja.
Odmah sređuje imena kako slijedi, određuje stolice i predlaže:
- Sjednite, djeco, svaka na svoje mjesto. Za Jadranku osta
vimo njezin stolac, a Vjeranu, kao profesoru, dolikuje sjediti na
čelu stola. Odavle mu svaka od nas može gledati ravno u oči, a on
isto tako svakoj od nas. Dakle - divno!
Sjedaju. Od šale Zorislava položi ruke na stol kao u pučkoj školi na klupi. Već sve imaju ruke na stolu.
Tiho se otvore vrata, ulazi Oršićka, čudi se njihovu ushićenju za povijesno predavanje. Saopćile su joj
kojim redom sjede i zašto su Vjeranu odredile pročelje. Ona im sve odobri, a na koncu saopći:
336

- Odredila sam Jadranki da ostane s vama, a ona je zamolila

da smije raditi. To ne može smetati nikome, ni vama, ni vašem
profesoru. Nadam se da malo vremena možete biti bez moga nad
zora. Vladajte se lijepo i dostojanstveno. Do viđenja!
- Dakle, vidite - reče im Oliva kad je grofica izašla, - Ja-
danka želi raditi. To pokazuje njezin podređeni položaj. Zbilja
je skromna. Ne možete se potužiti na nju.
Ulazi Jadranka i pozdravi. Nosi jastučić pun igala i komadić gotovog lančića od kose. Ogledala se u kut da
bi tamo sjela, ali je Neda upozori:
- Stolac za vas. je ovdje, sjedimo prema abecednom redu.
Zahvaljujući, Jadranka sjedne i odmah pripravi, pletivo. Ruke su joj ledene od uzbuđenja. Borila se do
posljednjeg časa da umakne tom sastanku. Uzalud joj sve. Sudbina lebdi nad njome poput aveti i sve je
dublje zatvara u zamku Larsenovih uhoda. Pri toj pomisli zadršće joj srce. Sva sreća što joj je kuma
dopustila da na sastanku može raditi tako da ne mora nikome gledati u oči.
Djevojke joj ne poklanjaju pažnju. Uzbuđene su od ljubo-pitnosti kako će sve to biti, kako će se držati
Vjeran, a kako govoriti, kamo gledati. Budući časovi čine im se kao čudesni, veliki događaj koji će
pokrenuti Vjeranov ljubavni roman, kako je to naglašavala Neda. U takvim mislima, očekivanja i
slutnjama sjaju im oči, lica su rumena kao da svaka čeka vlstitog ženika...
Kucanje. Svi su pogledi na vratima. U okviru vratnica stoji Vjeran i pozdravlja.
"Kako je visok i snažan!" - uskliknula je svaka djevojka u sebi. čini im se kao da su ga istom danas
upoznale. Zar nisu prije opazile ovu snažnu ljepotu stasa? Ni to da su mu tamne kose tako bujne i
neposlušne češlju? Da su mu oči tako duboke i crne? Lice s crnim zaliscima tako skladno, usne pune,
rumene, nadsvo-đene crnim gustim brkom.
Od pos"jednjeg puta, kad su ga vidjele, mnogo je bljeđi, u crtama mu napetost Od sve težih misli što mu
svakog dana ulaze u život i sve više prepleću njegovu unutrašnjost brigama i zapletajima. Od toga su mu
oči sumornije, čak i ljupki smiješak njegovih usana danas pokazuje samo uljudnost. Iz pojave mu izbija
neka zamišljenost, ozbiljnost. Možda se djevojkama upravo zato čini neprispodobivo ljepšim danas nego
prve večeri kad su ga upoznale vesela i bezbrižna.
Stojeći pred njima, Vjeran je htio sklonuti Ninku da sjedne na pročelje, ali ona odlučno naglasi da je tako
odredila njezina majka. Pokorio se i sjeo. Pogled mu zaokruži od desna nalijevo, °čito da vidi koje su
djevojke sve prisutne.
Prema abecednom redu Neda Striga dospjela je nasuprot Pročelju, "do nje, Jadranka. Namjerice se malo
sagnula iza Hijacinte Novak da bi zaklonila svoje uzbuđenje. Nitko je ne opaža,
22 Jadranka

22*
dok u njoj sve trepti. Kao da joj nepoznate sile donose trzaje što pobuđuju slutnje sudbonosnosti ovog
sastanka. Osjeća se ugroženom, svezanom u zamci koju je postavila neumoljiva prijetnja službenika onih
što raspolažu životima i častima. Dršće joj duša od onog što će sada ovaj mladić govoriti. Zar, uistinu,
šalje po ovim djevojkama neke poruke? Ako bi saznala važne tajne, prije bi sama svoj mladi život utrnula
nego bila doušnik. Na to je spremna.
Prve njegove riječi prelaze joj živcima. Ledeni prsti samo prividno rade. Sve joj se niti sapleću pred
očima.
Duboki njegov glas danas posjeduje posebnu draž što djevojkama ulazi u dušu i tijelo.
- Milostive gospođice! Željele ste da vam pripovijedam o
tome kako su Hrvati počeli svoj život u ovoj svojoj zemlji. Od
početka? Zar ne? - i pri tome gledne Nedu - očito od nje traži
potvrdu.
- Da, to smo željele da vi o tome mnogo znate. A danas, u
ovo crno doba apsolutizma, muškarci se utječu povijesti da bi ste
kli snage nadati se kako nas nijedan Metternich, nijedan Schvvar-
zenberg, ni Bach ni Larsen ne mogu slomiti, pa ni habsburški
car!
Govorila je lijepim naglaskom i očito povukla na sebe njegovo odobravanje i sklonost.
- Vrlo ste dobro razjasnili, gospođice Nedo. Molim sve go
spođice, ako žele što primijetiti ili upitati, neka to izvole učiniti
odmah dok tumačim. Dakle, prikazat ću vam, naravno, u kratkim
crtama ali pregledno, povijest ove zemlje od časa kada je postala
domovina Hrvata.
- A zna li se što god o tome tko je živio ovdje prije nas? -
pita Neda.
- Nešto malo se zna pa ću vam i to po vašoj želji kazati.
Dok tako govore, Jadrankini su prsti opet zadobili krvi, ugri-
jali se i ona može raditi. Razabire: nema nikakvih tajnih poruka, nema onoga što carevi redarstvenici
očekuju. To joj, doduše, Lar-senovi ljudi neće vjerovati, ona i dalje stoji privezana u đavolskoj zamci, ali se
ipak osjeća lakše. A Vjeran je nastavio, nešto zamišljeno:
- Ne znam je li vam poznato, ali naša povijest spominje,-•
što nisam našao nigdje na svijetu, - da su vođe Hrvata bile dvije
žene. Ne kraljice, nego upravo vođe, dakle, morale su se istaknuti
hrabrim djelima. Pa ako je to samo i priča koju piše bizantijski
car, svakako je nešto neobična. Znači da bi Hrvati još u ono do
ba morali biti tako kulturni da ženama priznavaju sposobnost.
Ali još nešto.
Hrvatice nikad nisu bile izdajice svoje domovine, - nikad uhode ni doušnice ...
338

Pogled mu pade na Jadranku. Njezini su prsti u pletenju zastali. Igla u desnici zabodena je u lančić,
šutnja. Gledanje. Hladni srsi prolaze Jadrankinim leđima. On gleda ravno nju. Jadranka to opazi. Ne, ne
može dalje izdržati takve udarce.
- Uboli ste se, gospođice! - upozori Vjeran. - Mogu pri
čekati ako želite.
Tjera je iz ove sobe takvom primjedbom. Ali Jadranka se ne da maknuti. Bilo bi odviše sramotno.
Razabire, uistinu, ubola se. Uzme džepni rupčić, obriše krv i namješteno mu se nasmiješi:
- Tako sam se zamislila u vaše izlaganje da sam uplela prst
umjesto niti. Izvolite nastaviti.
"Kako se vješto pretvara! Jadni Ljubomir!" Obuzme ga duboka sućut prema mladom prijatelju i, u
neprestanoj misli na njega, zuri u zemljopisnu kartu, a onda tek nastavi pričati djevojkama povijest
hrvatske zemlje, počevši od Praslavena. A kad bi ga opet obuzela želja da Jadranku prisili na priznanje,
usmjerava svoj govor:
- Hrvati su često u borbama pali u vučje jame, a tko zna
koliko će ih puta to isto zadesiti. Uvjeren sam da su Bach i Lar
sen isto takva vučja jama. A i svi oni koji im bilo kako služe ni
su drugo nego vučje jame. To dokazuje da ništa na svijetu nije
tako nepošteno kao izdajstvo svoje domovine... I pogleda Ja
dranku, a ostale djevojke živo povlađuju. Premda djevojke ne
znaju što on time kani proizvesti kod Jadranke, čini mu se da je
vrlo blijeda i očekuje od svojih riječi dublji utisak na njezinu
dušu. A ona u sebi prosvjeduje:
"Nema sumnje, za njega sam izdajica. Sve je to upereno protiv mene. Što da radim? Ne, pred ovim
djevojkama neću ništa učiniti, ali ima jedan put, samo treba da se odlučim."
Nakon kraće šutnje Vjeran opet stane pričati povijest, a djevojke mu stavljaju pitanja. Sve više se
zagrijavaju i zaboravljaju da je ovaj sastanak bio samo izlika kako bi Keglevića oteli tuđin-ki Renati. Dok
on u sebi neprestano razmišlja o Ljubomiru, stalno se pita hoće li svojim pričanjem Jadranku dovesti do
tog uzbuđenja da sve prizna, ili da poreče. Ali ništa od svega toga. Ona šuti i radi.
- Ti kao da ne slušaš - upozori je Ninka.
- Ona, ionako ne bi razumjela - primijeti baronesa Mirta.
- Prsti mogu raditi, a mozak slušati vrlo pozorno ako je, na
ime, dorastao da čini jedno i drugo - odgovorila je Jadranka.
Vjeran je razabrao da neće moći Jadranku skloniti ni na što i prekine svoje razlaganje. Djevojke su pošle u
vrt, a baronesa Mirta prišapne Ninki:
- Bude li još jednom u našem društvu Jadranka, ja ću
smjesta otići.
1VJ

U salonu priča Vjeran kućedomaćici Juliji Oršić o svojem razlaganju povijesti, a ona mu se smije:
- Ako se zaljubite u jednu od ovih učenica?
- Kad bi koja od njih bila kao - vi...
- To već prevršuje mjeru, moj mladiću. Već ste me u su
botu kompromitirali.
- Moje razočaranje u prijateljstvu mogli ste jedino vi shva
titi i tješiti.
- Ali kao sina, a ne kavalira.
Opasni razgovor prekinuo je sluga i najavio Vjeranu da je prispjela njegova tetka.
Kad je razjasnio grofici Oršić kako je za njome tragao, ona mu pruži ruku:
- Smjesta idite kući, ne smijem vas dulje zadržavati.
VEČERA U TROJE
Matilda se neprestano vrze u malom dvorištu pred kuhinjom. Čeka mladog gospodina kojemu je konačno
ipak javila dolazak gošće jer bi mogao misliti da nije bila dosta pažljiva prema gospođi. A ona baš želi
dokazati svojem gojencu da iskazuje pažnju sestri njegove majke, iako nije plemićkog roda.
Zazvonilo je na veži. Po zvuku zvona raspoznaje Vjerana. I već mu otvara vrata, a on, stupivši pod krov,
zapita:
- Kad je tetka došla?
- Već je dva sata u kući pa sam mislila: zamjerili biste što
vam to nisam poručila. Onda sam je uvela u sobu i pripravila ve
čeru kako se pristoji.
- Vi ste brižljivi, Matildo. Molim vas recite tetki da je če
kam i dovedite je u salon.
- Već je bila tamo da među slikama na zidu potraži pokoj
nu vašu majku. Odmah je zaplakala - pripovijeda ona tiho dok
su se uspinjali u prvi kat.
Obuzima ga uzbuđenje, očekujući sastanak s jednim članom obitelji svoje majke. Doskora Matilda uvede
gospođu s riječima:
- Vaša milosti, izvolite!
Pošao je prema njoj. Na pola ga puta zaustavi razočaranje. Sasvim je drukčije predstavljao sebi majčinu
sestru. Mislio je da će joj pasti oko vrata od ganuća, a sada mu je ova žena tako strana...
Lukava je Milka nacistu kakav dojam proizvodi na njega i baž zato pohrli k njemu, ogrliv ga čvrsto.
- Dragi, mili moj dječače - i onda stade tiho jecati.
340

Zatim se otkine od njega da može lice pokriti rupčićem. Ovo proizvede na njega potreban dojam i priđe k
njoj pa je stane tješiti.
- Ni za koga nije rana smrt moje majke tako velika nesreća
kao za mene. Svakog dana prije nego idem leći ili prije nego izla
zim iz kuće dolazim njezinoj slici i osjećam kao da me ona čuva.
"No, još bi mu to trebalo - da ga ona čuva na moj račun. Već ću se ja pobrinuti da tog čuvara maknem" -
Milka će u sebi.
Međutim, Videk je pozvao Vjerana i njegovu "tetku" na večeru. Stol je prostrt za troje. Milka se udari po
čelu kao da se tek sada sjetila.
- Zaboravila sam ti reći, imam sa sobom nekakvu guvernan
tu. Dobra djevojka, sirotica, a ja sama pa trebam nekoga da mi
stalno brblja. Bez nje nisam mogla doći.
- Vjeran odmah naredi da se k stolu dozove guvernanta.
- Sirotica je ljubomorna na tebe. Uvijek sam te spominjala
pa je onda znala plakati jer da tebe više volim nego nju. Pa to
je razumljivo, ali ona mi je dobra.
Vrata se otvore i Videk doprati mlađahnu djevojku. Odjevena je sasvim drukčije nego što je propisano za
guvernante. Gotovo je koketna i kad gleda Vjerana, crveni se uvrh čela. On je primi vrlo ljubazno i
uljudno.
Za čitave večeri, dok je Milka pripovijedala o Vjeranovoj majci svakojake izmišljene priče, djevojka mirno
sjedi, pogledava u Vjerana i opet obara oči. Milka kao da se više brine za nju, a onda iznenada stavlja
pitanje na guvernantu kako bi joj pružila prilike da i ona razgovara. Vjeran se uljudno upleće u razgovor i
ispituje djevojku o sitnijim stvarima, o putovanju do Zagreba, što za nju znači prvo putovanje u životu.
Večera je prošla posve mirno, ali je bilo i više nego očigledno da je Vjeran na djevojku proizveo burni
dojam. To je Videk iste večeri saopćio svojoj majci Matildi, ali u posve drugom smislu.
- Gledala je u njega kao... Bolje da ne kažem! A ova žena
gore tako mi se čini, majko, kao da nije bila rođena pod jednim
krovom s onom o kojoj pripovijeda.
Kasna je noć. Vjeran sjeda u sobi prepunoj čudnog nereda. Naslonjači su potisnuti k prozoru. Pisaći stol
prislonjen je k vratima koja se otvaraju u hodnik. Veliki sag napola smotan uz prozor. Trobojno išarani
parketi malo su podignuti, a ispod njih rupa u debelim zidinama koje su nekoć sačinjavale sredovječne
ograde grada Griča. Vjeran kleči na sagu, a pred njim leže veliki žuti pergamenti. Razmotao ih je i
pregledava. Neki su ispisani gustim slovima i znakovima, a drugi prikazuju nacrte. Mladić je posve
zaljubljen u ove listine kao da ništa oko njega ne postoji
Ml

od tih pergamenata. A ipak ima i nešto drugo. Neki šum koraka dopire do njega i neki zvuk kovine, što li.
Sto se to zbiva? Digne glavu i sluša. Jest. Onkraj vrata na hodniku, tamo kamo je baš odgurnuo pisaći
stol, netko želi unići. I zato je uhvatio kvaku. Vjeran skoči ali ga zabrine pomisao na njegove pergamente
i odluči da nikome ne otvara. Uostalom, tko bi mogao dolaziti k njemu u to doba noći, osim, možda, tetka.
I on odluči kako će se ograditi od njezina učešća u tajni. Vikne:
- Videk, jesi li to ti? Ostavi me sada na miru!
Tišina, onda koraci niz hodnik. Bio je uvjeren da je to tetka, ali je neće pustiti u sobu. Sreća što je teški
pisaći stol prislonio tako blizu vrata pa nije mogla ući.
Nije ni slutio da je to bila tobožnja guvernanta i da je dolazila s nakanom da ga zatekne u poslu u kojem
je doista i proveo noć. Ali misleći da je tetka, on spremi pergamente opet u zidine Griča, gore postavi
ploče, a onda poreda parkete i uredi sobu.
JADRANKINA ODLUKA
U ponedjeljak prije podne Oršićkina guvernanta dopratila je Jadranku u radnju gospođe Hajdić na
Opatovini. Djevojka je donijela već gotovi lančić. Prije nego su sjele k radnom stolu, obrati se djevojka
Hajdićki:
- Gospođo, danas dolazi onaj isti gospodin koji je bio ov
dje nedavno. Molim vas, nađite razlog da me ostavite s njime
nasamu. Ako pak dođe onaj s crnom bradom, onda mi dopustite
s njime govoriti dulje. On je plemić iz Norveške, a ne Larsen,
vjerujte mi, gospođo, on će mi donijeti dokaze o mojoj neduž-
nosti. Molim vas, dakle, pomozite mi svojim odsućem.
- Drage volje, gospođice. Znam da nećete učiniti ništa što
bi moglo škoditi ugledu Oršića.
- Baš zato ovo i činim da uspostavim opet ugled kuće moje
dobrotvorke. Nakon toga su radile sve do deset sati prije podne,
kad Jadranka upozori:
- Evo, ide tajnik baruna Larsena. Molim vas, sada se povu
cite u dvorište.
Poslušala je Jadrankinu uputu i otišla. Tajnik je vrlo uljudno pozdravio.
- Vidim, sami ste, ovo mi olakšava zadaću. Dakle, gospo
đice dolazim po nalogu baruna Larsena.
- Je li se vratio?
- Sinoć.
- A jeste li vidjeli danas gospodina Olafa Kristijana?
342

- Najavio se kod mene malo prije, još danas će ga barun

primiti. Možda biste željeli s njime govoriti?
- Jest, htjela bih, ako je moguće još danas, prije nego ga
barun primi.
- Lako mi je predati poruku jer stanuje odmah kraj moje
sobe. A sada, gospođice, molim da mi izručite vijesti za baruna
Larsena: što je bilo na tom sastanku djevojaka s Vjeranom Ke-
glevićem?
- Ništa. Sastanka nije bilo!
On se malo smete. Uvjeren da djevojka neće kazati istinu, pokuša blago:
- Šteta vas je, gospođice, velika šteta. Dajte, recite barem
nešto... Barem toliko da vas ne proglase saveznikom izdajica
kada to niste nikad bili.
- Slušajte: Ne bih nikada ništa kazala protivnicima mojeg
roda i doma ni onda kad bi Keglević, moj neprijatelj, rekao ne
znam što protiv naših tlačitelja. Toliko sam i ja dosjetljiva da
nešto izmudrim sasvim vjerojatno, a nikako pogibeljno. Ali, velim
vam, djevojke su bile same na južini, mogao ih je svatko vidjeti
u vrtu palače. Ako sada nešto izmislim, a sutradan se sazna da
Vjeran Keglević nije bio pozvan na južinu s gospođicama, onda bi
se dokazalo da sam sve izmudrila.
- Bio je u palači gotovo dva sata.
- Ali kod moje kume Oršićke.
- Ne kanim dalje pitati uzalud, zato odlazim. - žurio se u
hotel gdje ga čeka pretpostavljeni. Našao ga je s Franzom, nje
govim prvim tajnikom i miljenikom, te ispripovijedio o sastanku
i dodao:
- Iskreno je kazala da bi mogla lako nešto izmudriti jer
svog zemljaka ne bi nikada odala. No, sastanka nije bilo. Da
nije de Grebenović možda pretjeravao? Vaše visokorođe, ako
sravnimo ovoga Tamara s gospođicom, tada se može kazati da
je ona besprijekorna značaja, dok je gospodin Tamar lupež. Uos
talom, ona me je zamolila neka kažem Olafu Kristijanu da bi
željela s njime govoriti prije nego barun Larsen primi njegov
posjet...
Baruna kao da je dodakla munja:
- Ah! Onda ona želi sve kazati samo Kristijanu. Kako su
mi njezine vijesti važne, idem odmah. A vas dvojica svršite iz
vješće za ekselenciju.
Brzim koracima ide barun na Dolac pa odavle na Opatovinu. Uputi se u dućan gospođe Hajdić. Pozdravi i
gleda lijepe modro-zelene oči:
- Kako sam teško dočekao ovaj čas! Jučer sam došao na
Južnu promenadu samo da vas vidim izdaleka ...
- Ne znam, ne razumijem kako bi svijet podonosio moju
prisutnost kad vas jednom u danu ne bih smio vidjeti. Tada bih
bio svima nesnošljiv.
343

Jadranka sluša, Šuteći. Ne odbija njegovu izjavu. Ima svoj cilj i čeka pravi čas. Ali on odmah nadoveže na
prijašnju izjavu pitanje:
- Smijem li se nadati da taj Larsenov tajnik nije sa mnom
zbijao šalu? Vi ste željeli da dođem?
- Jest, željela sam govoriti s vama.
- Ni sa carem na prijestolju ne bih se zamijenio ovog časa!
Pogled mu trepti. Zjenica se njegova pali. Ćudi se sam sebi
kako može stajati pred njome, a da je ne obujmi. Jadranka ga gleda ozbiljno i još ozbiljnije počne:
- Dva dana sam razmišljala, u subotu i jučer. Napokon sam
se uvjerila da ovako ne mogu dulje izdržati...
"Bježat će sa mnom!" - sijevne mu u vreloj glavi prva misao.
- Ja želim, hoću, moram dobiti od baruna dokaz za svoju
nedužnost.
- Ja sam vam to obećao, a on, ili će kazati istinu meni, okom
u oko, u miru - ili u dvoboju!
- Gospodine Kristijane! Imam dužnosti prema onoj ženi
koja me je othranila - moram dokazati da sam siromašna baš
zato što ne mogu počiniti nedostojnosti. Moram! Želim dokazati i
drugima! ...
- Kome još?
- Svijetu! I vama! Kao dokaz može mi služiti samo i jedi
no Larsenova pismena izjava. To je danas moj jedini cilj, prvi
i jedini!
- Ako dobijete ovu pismenu izjavu, što će onda biti vaš
drugi cilj?
- Zahvalnost prema onome koji mi do toga dokaza po
mogne.
- Zahvalnost je osjećaj kojim se odužuje sirotinja. I ja sam
takav prosjak prema vama, zapravo, ja primam od vas...
- Nisam li ja moliteljica?
- Ja sam onaj koji prosi. Dopustite mi tu veličajnu sreću
da vam dobavim pisani dokaz!
- Znala sam, vi ćete to učiniti. Ja sam to očekivala od vas.
- Onda već imate povjerenja u mene... A to je velebni
dar! Gospođice, još prije podne prodrijet ću do Larsena. A kad
mogu doći s odgovorom?
- Bit ću ovdje do jedan sat u podne, ili iza tri sata poslije
podne.
- Zurim se da bih stigao još prije podne. Čekajte me!
Pozdravi i gipkim koracima izlazi. Putem kliče:
"Moja je!" - Ovo su jedine misli kojima se bavi. Kao da je zaboravio sav ostali rječnik. Kad je stigao u
hotel, tajnik ga oslovi:
- Vaše je visokorođe imalo više sreće. Vama je rekla što je
bilo u subotu?
344

Ovo ga udari u čelo poput olovnog metka. Ta on je o tome i nije pitao! Nije se ni sjetio na to.
- Naravno. Rekla mi je, ali posve nešto drugo, nego što
smo mi mislili. Sada se cijela situacija mijenja... Idem se pre-
odjenuti za podnevni svečani posjet barunu Larsenu! - nasmije
se on. Neka odmah upregnu kočiju. Kristijan ima obaviti posjet
kod de Grebenovićal
Otišao je u spavaonicu, brižno odjenuo crno odijelo jer ona mora po odijelu dobiti dojam da je, uistinu,
posjetio Larsena.
- Dakle, barune Larsenu, hvala na audijenciji - veli Fran-
zu pa odlazi kočijom da bude što brže tamo.
Zaustavi kola, siđe i uputi se ponovno u dućan. Hajdićka je bila obučena za ulicu, i -spremna otići. On je
pozdravi i odmah zamoli da bi htio naručiti više nakita.
- Moram otići, gospodine, po poslu, ali gospođica je isto
tako vješta kao i ja. Izvolite se pouzdati u nju.
Po dogovoru s Jadrankom ona izađe na ulicu i skrene na Dolac. Jadranka stoji iza svojega radnog stola.
Blijeda je. Sada se ima riješiti sve: hoće li moći trijumfalno pokazati Vjeranu Kegleviću da ona nije ni
doušnik, ni izdajica, što joj je jučer spo-čitavo tako strahovito odabranim primjedbama?
Larsen stoji, šuti i gleda djevojku. Kao da mu njezino i odviše vidno uzbuđenje pruža osobit užitak. Oči je
uprla u njega sa strahom, ali i s pouzdanjem. Ovi pogleda potpiruju njegovu strast, lome ga, predaju njoj
na milost i nemilost.
- Oprostite, odveć dugo šutim - počne on i jedva prikriva
drhtanje glasa. - Gospođice, rekao sam: svoj život polažem pred
vaše noge, sebe svega. Riječ sam održao!
Ljepota se njezina u tom času preobrazila: U očima se upalio žar, lice obasjala svjetlost, usne se složile u
smiješak. Njemu se čini, ona ga sad cjeliva... Nastavi uzbuđeno:
- Gospođice, barun Larsen se najprije skanjivao, a onda mu rečem: "Olaf Kristijan se ne zna šaliti: ili
milom ili silom!" Tada je rekao: Vi ste krivi što mi nije pošlo za rukom gospođicu prisiliti da mi bude
doušnik. Međutim, ja moram imati garanciju da tu izjavu gospođica doista želi od mene. Pošto ona,
naravno, ne bi nikad pisala svojom rukom meni, tako zloglasnom čovjeku redarstva, želim da se osobno
sastanemo nas troje!" Na to sam rekao Larsenu: "Na oči svijeta gospođica niti može doći u vaš salon, niti
hoće, ali imam na Ksaveru znance, barunicu Hedvigu \ njenog nećaka de Grebenovića. Ona će mene i
gospođicu rado pozvati, a vi ćete, barune, doći sa mnom." Tako sam predložio. Jeste li sporazumni,
gospođice?
- Barunica neće zadržati tajnom da sam se tamo s nekim
sastala. Moja mi je kuma kazala da joj barunica Hedviga nije
sklona i sigurno bi stvar servirala znancima. Ali vidjeli ste, gospo
dine, kod Ksavera onu malu jednokatnu gostionicu "K slavuju i
345

lijepome hladu". Gore ima soba za posebne goste. Cesto smo ondje bili na južini s groficom. Poznam vrlo
dobro gostioničara, bilo bi, dakle, bolje ako se rano poslijepodne sastanemo tamo.
- Ovdje vas mogu vidjeti drugi građani koji dolaze u gos
tionicu - upozori on.
- Samo nedjeljom i blagdanima, Ako se tamo nađemo u
dva sata iza podneva, neće biti ondje ni živa duša, osim krčmara,
pa se mogu vratiti u grad još prije nego počne moj posao ovdje
u dućanu.
- Gospođica misli otići u goste k Malinovima?
- Ne! Ne želi nikoga uputiti u taj sastanak zbog zloglasnog
baruna Larsena. Dakle, ja ću doći na Ksaver sama.
- A vaša kuma će to dopustiti?
- Ona putuje u srijedu s cijelom obitelji u posjet u Zagorje.
Jadranka će, dakle, biti sama, bez nadzora! Ova mu misao
kruži glavom. Brzo joj odgovori:
- U svemu neka bude onako kako vi želite! Uostalom, bit
će bolje da Larsen dođe u onu gostionicu. Barunica, uistinu, nije
zgodan pouzdanik.
- A kako će glasiti izjava na koju Larsen pristaje?
- Glasit će onako kako to hoćete vi, gospođice. Na to vam
dajem riječ.
- Želim da mi barun kaže kako je saznao da sam ja pusto
lova držala pravim Keglevićem.
- Priznao mi je sve - veli on svladan nadom u sastanak.
- Da li se sjećate kako ste jednog dana, čim je Vjeran Keglević
stigao u Zagreb, prolazili Kamenitom ulicom s jednom gospođom?
- To je mogla biti samo Hajdićka. Mnogo smo puta išle
zajedno ovom ulicom.
- Jeste li tada vidjeli nekog stranca s plavom bradom?
- Visok, u sivom odijelu, brada je bila neobično plava i
gusta?
- Jest. On je prošao kraj vas i čuo kako ste spomenuli ime
Keglević - ovo ga ponuka da se zaustavi kod jednog izloga ...
- Ah, na uglu Gospodske ulice. Tamo je gledao vrlo udub
ljen u izloženu robu, ali i Hajdićka i ja smo bile u onom času
tako zabavljene da je nisam upozorila na njega.
- Idući ulicom, tvrdili ste da taj što je došao Oršićki nije
Keglević, već netko posve drugi jer ne nalikuje onome kojega ste
vidjeli kod "Divlje mačke".
- A tko je taj plavobradi?
- Bio je Larsenov tajni redarstvenik!
Sada bi mu glas bio neprirodan pa ne reče više ništa.
- A vi ste sigurni da će Larsen to potpisati?
- Vjerujte, ne bi se nikad usudio pokušati da poreče -
jer tu sam ja ...

- Kad će doći gospodin barun na sastanak?

- Izbor dana prepušta vama.
- U srijedu poslije podne?
Zadrhtao je od ove riječi koja mu dočarava blizinu uzbudljivo iščekivana časa.
- Onda u - srijedu!
Sada bi mu glas opet bio neprirodan pa ne reče više ništa, samo se nakloni u znak pristanka, ali ona ima
još nešto da kaže:
- Kako bismo to uredili? Tko zna hoću li sutra biti ovako
sama kao danas.
- Ugovorimo potankosti. Dakle, vi ćete prvi doći i kazati
krčmaru da u gornju sobu dolaze gosti grofice Oršić, ponajprije
vi da ih dočekate, a onda ona i ja. Sve drugo je lako. A izjavu
će Larsen govoriti meni u pero po vašoj želji, to je gotovo za
nekoliko časaka. Smijem li vam poslati kočiju sa spuštenim zas
torima da vas nitko ne zamijeti - pita on.
- Hvala, nije potrebno, imam pouzdanu prijateljicu koja će
mi dati kočiju da se tobože odvezem k Malinovima. To je mnogo
bolje. Sve će biti u posljednji čas i nitko neće imati vremena da
razmišlja, niti me prati!
- Prepuštam i to vama! Dakle, mi smo ustanovili dan?
- U srijedu bit ću tamo - deset časaka prije dva sata -
izjavi ona odlučno.
- Čekat ću vas s barunom Larsenom gore u sobi.
Ona mu u znak povjerenja i zahvalnosti pruži vrške prstiju s riječima:
- Zadužili ste me, gospodine Kristijane!
Dodir njezine ruke osjeti on u čitavom tijelu, ali se, samo sagne duboko nad njezinu ruku i jedva svladava
želju da barem ove prste pritisne na vruče usne. Zna: ako ih dotakne, izgubit će vlast nad sobom, a onda
nema veličanstvene srijede, dana njegove svečanosti.
Ova suzdržljivost pribavila mu je topli, vedri pogled njezinih očiju. On je tako besprijekoran u svojem
viteštvu da Jadranka osjeti prema njemu mnogo sklonosti. On to razabire, nasmiješi se i šapne:
- Sudbina je dopustila prosjaku da mu padne na ruku
mrvica sa stola kraljice ...
Nije znala što bi na to odgovorila, tako je zaokupljena srećom da će s nje spasti strahovita sumnja.
- Kažite svojoj gospođi: naručio sam lanac, privjesak na
satu i jedan okvir za sliku.
Na vratima se on okrene. Jadranka stoji usred sobe i gleda za njim s preobraženim izražajem sreće.
"Sto mi najavljuje sjaj ovih očiju i taj smješak"?
On stoji, drži željeznu kvaku čvrsto stišćući hladnu kovinu:
U srijedu! ... Srijedu! - kliče sve u njemu. Gotovo je pobjegao iz dućana samo da osigura tu srijedu...

346

-. i

347

Nakon njegova odlaska Jadranka ne može plesti tanke niti kose. Odviše joj dršću prsti. Ovog ih je puta
uznemirilo veselje. Nagledavala se kroz prozor teško očekujući gospođu Hajdić. Ova je napokon stigla i
odmah primijetila Jadrankino neobično raspoloženje.
- Dobili ste vesele vijesti od tog Norvežanina?
- Vrlo vesele, a vi veliku narudžbu. No, sada, draga, moram
vas nešto pitati: hoćete li se malo vratiti natrag u dane Keglevi-
ćeva povratka u domovinu? Prvi put sam vam rekla u predvorju
palače da ovaj što je netom bio u posjetima kod grofice nije
Keglević, zar ne?
- Dobro se sjećam.
- Onda smo dan ili dva nakon toga prolazile zajedno ispod
Kamenitih vrata, uzbrdo na Markov trg.
- Jest, i to se sjećam.
- 0 čemu smo razgovarale?
- Baš o Kegleviću jer kod kuće nije bilo zgodno o tome
govoriti.
- Možete li se sjetiti da je tada neki gospodin stajao pred
izlogom na uglu Gospodske ulice i Markova trga i promatrao
izložene tkanine?
- Taj je morao svakome pasti u oči, bio je lijepo odjeven,
plave guste brade, neobična pojava, ali vi ste tako živo pripo
vijedali, a mene je zanimala vaša tvrdnja o Kegleviću pa sam
prešla preko one zanimljive pojave.
T- Vi se tog čovjeka sjećate posve točno.
- To ne bi upamtio gospodina pred izlogom kad je sam
samcat, otmjeno obučen, a plava brada neobično napadna!
- Možete se na to zakleti?
- I na sreću svoje djece.
Djevojka skoči do ormara i izvadi papir na kojemu je Haj-dićka pisala račune:
- Lijepo vas molim, napišite mi ovdje sve ono što ste mi
sada kazali o tom plavobradom čovjeku.
- Zašto vam to treba?
- Vaša će izjava biti pečat onoj koja će dokazati moju ne-
dužnost.
- Onda, evo, odmah pišem, samo mi pomozite sastaviti.
Točno onako kako se zbilo, tako je pletačica Hajdićka napisala, potvrdivši to svojom zakletvom. Jadranka
uzme pismo i pomno ga spremi, rekavši:
- Ovom plavobradom imam zahvaliti sumnju što je pala na
moj životni put. Za malo dana sve će biti razjašnjeno i vi ćete
primiti dokaz moje najveće zahvalnosti.
- Ostavite hvalu, bit ću sretna kad vaša kuma i moja dobro
tvorka bude riješena barem ove jedne brige.
- Barem ove jedne? Zar ima još koju?
348

- Ključarica Slava mi veli: još nikad nije vidjela presvijetlu

da ne može spavati. Sada sjedi cijelu noć na velikom balkonu.
Kad je čula da Slava ide hodnikom, brzo se sakrila u dvoranu.
A jučer, u nedjelju, našla je Oršićku u ranu zoru kako je zas
pala u naslonjaču. Slava tvrdi da kuma ima na duši velike brige.
- A nije rekla kakve? Ona zna sve.
- Gospođice Jadranko, ne bih vam htjela pokvariti današ
nje veselje...
- Ako se radi o meni, onda se može raditi samo o toj sumnji.
Ili još o nečemu o čemu mi nećete govoriti?
- Znam da ste vi dobra i poštena. Kad su djevojke siromaš
ne, obično se skrivaju i stide svoje neimaštine, vi ste, naprotiv,
uzeli u ruke javno posao i dičite se njime. A tko se posla ne stidi,
taj ne može špekulirati na imetak, na velikaško ime. Rekla sam
Slavi: na gospođicu Jadranku ne može se nikada sumnjati...
- Opet nekakva sumnja? Molim vas u ime vaše dobrote
kažite mi?
- Rekoh - uvjeravala sam Slavu: gospođica Jadranka želi
imati svoj zanat, hoće da radi u mene, obične radne žene, dakle,
ona ne špekulira na mladog Oršića. To je i mene iznenadilo.
- Mene nije - reče Jadranka. - Kad su ljudi već tako
niski pa ih nečije siromaštvo opunomoćuje da misle kako će za
novac prodavati caru Austrije i Bachovim žandarima svoje zem
ljake, onda me ne može iznenaditi ako misle da bih se htjela
domoći bogatstva i visokih naslova po udaji! Ali otkuda je Slavi
pala na um ta misao?
- Govore po gradu da se mladi Oršić kod Ksavera nije od
vas maknuo i vladao se prema vama zaljubljenije nego na večeri
kod Oršićke prema kontesi Mirti. I kad se to doznalo, svi su po
čeli paziti na grofa i pronašli da se on sasvim promijenio otkako
ste vi došli iz BeĆa.
- A kad bi to sve i bilo tako, onda bih, naravno, ja bila
ona koja sam Ljubomira "špekulacijom" zadobila. Ali recite mi
radije, tvrdi li Slava da moja kuma misli isto tako?
- Slava mi je rekla: "Oršićka sve vidi i od brige ne može
spavati".
- Hvala vam što ste mi ovo kazali. Kada vam dođe Slava,
recite joj: "Jadranka ima kavalira, Norvežanina, pa će se za
njega i udati".
- Zar zbilja?
- Zašto ne bi?
- Fristao je veoma, a je li bogat?
- Jeste li vi pitali pokojnog muža da li je bogat?
- Nisam. Ali mi smo priprosti.
- Sada mi je žao što sam vas ožalostila.
- Ne slutite koliko ste mi iskazali dobra.
I njezino lice ponovo bljesne veseljem.
.349,

PRIPREMA ZA SVADBEDU SVEČANOST

Već tri dana sjedi Tamar de Grebenović u svojoj sobi i po Larsenovu nalogu čeka njegove poruke. Čitavo
vrijeme sprema rukopise, čita pjesme i novele Ljiljane Buhanović što ih je našao na tavanu. Odabire,
popravlja, negdje dodaje, negdje mijenja, a zatim piše načisto svojom rukom i potpiše svoje ime kad mu
tetka najavi:
- Olaf Kristijan je stigao!
Skočio je uvis, poravnao kravatu, promijenio kaput i potrčao u salon. Tu nađe Larsena u odijelu za
posjete. On mu šapne.
- Želim govoriti s vama posve povjerljivo ...
Poveo ga je u svoju sobicu i pomno zatvorio vrata.
- Dolazim ravno s Opatovine iz dućana pletačice - veli
Larsen - recite, mogu li iznajmiti kuću u vinogradu vaše rođa
kinje barunice Hedvige?
- Svakoj želji vašeg visokorođa bit će udovoljeno.
- Onda želim kuću imati za sebe već u srijedu poslijepodne.
- Vaše visokorođe, izvolite zapovijedati.
- Sjednite bliže. Govorio sam malo prije s Jadrankom. U
srijedu ću je moći dočekati na sastanak.
- Visokorođeni, ja sam prorekao: ona vas ljubi! - klikne
Tamar, naglasivši ono "ja".
- Možda pretjeravate. Ova ljubav još spava na dnu netak
nutog djevojačkog srca, ali odvažnost kojom ona ide na taj
sastanak svjedoči o potpunom povjerenju u mene. I zato trebam
vašu pomoć.
- Sretan sam što mogu služiti vašem visokorođu.
- Vi ćete odmah za mene iznajmiti kuću svoje tetke baru
nice u nadi da se u njoj može stanovati udvoje.
- Sjajno, samo što nije raskošno.
- Raskoš donosi u kuću ona, u svome divnom biću.
Larsen je odgovorio zadahtano kao da se uspinje na visoko brdo.
- U kući će biti samo moj sluga Johan - naglasi Larsen.
- Oh, molim, molim, kako god želi vaše visokorođe. A zar
visokorođe želi boraviti u kućici?
- U srijedu poslijepodne i preko noći svakako. Sutradan
ću predložiti Jadranki, neka piše Oršićki: "želim vam skinuti s
leđa brigu za sebe pa sam prihvatila prigodu da odem u Beč
gdje ću se izobraziti za pjevačicu". Mislite li da će Jadranka to
prihvatiti?
- Objeručke, može biti sretna ako paloj djevojci muškarac
drugi dan uopće posveti pažnju.
350

- No, no, vi govorite o njoj kao da je izjednačujete s palim

djevojkama. Oprostite, to se njoj neće moći kazati kad bude moja
jer postati moja, to je drugo! Ipak, pošto će biti moja, ovdje ne bi
mogla više ostati, a niti se želim ja skrivati! Pa ću s njome ot
putovati možda već u četvrtak prijepodne u Beč. Zato moramo
nas dvojica sve pripraviti da sve bude lijepo, romantično i za
nju povoljno, a moj put s njom mora ostati u tajnosti.
- Vaše visokorođe se više neće vratiti iz Beča?
Tamar se prestrašio. Zar je opet izgubio unosnu ulogu svo-ditelja? Larsen ga prozrijeva i umiruje:
- Ovdje imam još vrlo važnog posla, ali tek pošto se Ke-
glević osvijesti od svoje nepokretnosti. No, ovo ne spada u resor
vaše službe, vi ste namješteni za moje osobne potrebe. Zato ćete
i dalje ostati moj najvažniji pouzdanik. Dakle, čujte što je vaš
posao: danas i sutra pripravite ljetnu kućicu, ja ću izjahati danas
poslije podne do Ksavera, vi me dočekajte da pogledam sobe
u toj kući. Htio bih da bude sve uređeno toplo i - svadbeno.
U tome ja imam svoj posebni ukus, a prema Jadranki se mora
postupati obzirno, nježno. Donijet ću onamo s Johanom najbira
nije zakuske i šampanjce i sve urediti tako da ništa ne izgleda
napadno. Želim je dočekati sa svim obzirnostima muškarca koji
je ljubi.
- Molim, vaše visokorođe može već od danas smatrati kuću
svojim stanom. Tetka je ionako ovdje u gradu, odmah ću joj to
javiti.
- Ali barunica ne smije doznati u koju svrhu uzimam kuću
u najam. Platit ću vam sada polovicu godine unaprijed, probo
ravio tamo, samo dan i noć, ili više.
Jedva vidljivo uzima iz lisnice hrpu smotanih novčanica pa ih složene stavi na stol i nastavlja:
- Danas, možete prenoćiti u toj kući, a u srijedu ujutro na
ručite najbolju zakusku kod gostioničara "K slavuju i lijepome
hladu" i platite svaku cijenu, neka bude gostioničaru od mene
koristi. Naručite objed.
- Tamo će vaše visokorođe objedovati?
- Ravno u podne dolazim s barunom Larsenom. Osim toga,
iznajmite u gostioničara neku gornju sobu, ova navodno služi
otmjenim izletnicima ...
- Po gdjekad iznimno i ljubavnim sastancima.
- Ne kanim tamo proslaviti svoju svadbenu svečanost sa
najzamamnijim ženskim stvorom što sam ga ikada vidio, ali tre
bam ovu sobu za nešto drugo što je gospođici Jadranki neizmjer
no važno. A vi morate znati samo što se odnosi na vaš posao.
- Onda ipak ne pretjerujem, ona čezne za vama?
- Ne dražite moje, ionako dosta iskušane živce. Vi ćete
Kod gostioničara sve to naručiti, s nama objedovati i otići odmah
351

netragom jer deset časaka prije dva dolazi Jadranka. Ja i moj pouzdanik ćemo je dočekati. Ona ulazi gore
k nama, ali još nešto: oko "Slavuja" poslijepodne nema u blizini ljudi?
- U obične dane nikada. U nas se ne živi građanskim živo
tom. Ovu gostionicu posjećuju građani samo blagdanima, a ple
mići u zoru prigodom odlaska na izlete, dakle, od jutra do pet
poslije podne ne možete tamo naći niti jednog jahača.
- To mi je rekla i Jadranka. Time je ovo riješeno. Kuću,
dakle, mogu imati bez ikakva otezanja? Želim to znati. Ne biste
li otišli k barunici?
- Smjesta ću otići. Stanuje nedaleko.
- Čekam vas ovdje. Potrčite. Ali molim vas - ne upozna-
vajte me s kućedomaćicom, nisam sada sposoban razgovarati
ni s kime!
Vani je Tamar zamolio tetku neka gosta ostavi samoga dok je on potrčao do Hedvige da joj saopći veselu
vijest kako je Norvežanin platio veliku svotu najamnine za njezinu ljetnu kućicu u vinogradu podalje od
Ksavera.
Larsen je ostao sam. To mu dopušta da gradi najljepše osnove i zamišlja najslađe ljubavne prizore. Sve se
u njemu pokreće.
"Kako je moguće ovako trpjeti za jednom ženom? Nikad me to nije zahvatilo. Ni slično. Je li ova slutnja da
se u toj djevojci kriju neznane dražesti?
Kako će se to u srijedu razviti? Slutnja mi obećava sve, slutnja i njezin pogled. Taj pogled! Prvi je njezin
cilj bio: oprati sa sebe sumnju, a kad dobije izjavu, onda će biti drugi cilj: zahvalnost onome koji joj je
pomogao do ovoga pisma. Tako je rekla. Dakle, sve je tu jasno!...
U onoj maloj kući čeka me raj, a nju - obožavanje!"
Nakon četvrt sata vraća se Tamar i donosi povoljan odgovor.
- Od ovog časa kuću smatrajte svojom. Rekao sam Hedvigi
da Olaf Kristijan ne može izdržati u gradu ovu vrućinu i da želi
u prirodu. To je najvjerojatnija izlika na svijetu.
- Valjan ste momak. A sutra nađite neku izliku i pođite do
Jadranke pa joj recite da je barunica poziva za srijedu poslije
podne u četiri sata na jahanje.
- Ako ne prihvati, što bih rekao?
- Ništa. Onda ću je tamo kod gostionice "K slavuju i lije
pome hladu" zamoliti ja neka dođe. Ona će pristati od zahvalnosti
prema Kristijanu! Ja ću se udaljiti vrlo skromno. To mi nikako
neće odbiti, osobito ako se skromno povučem. Ali vi ne znate
ništa i ne slutite o mojem sastanku s njome. Jeste li sve razu
mjeli? Dakle, čekam vas danas i sutra u onoj šumskoj kućici da
priredimo gnijezdo za svoju golubicu.
Barun je uvjeren: kad se ne bi bavio ovim poslom još narednih dva dana, čekanje bi mu bilo
nepodnošljivo.
- Odmah ću odjahati onamo da vas dočekam. Moram odanle
otpraviti vincilira da tamo ne smeta.
352

- Ni živa duša ne može biti ondje do mojeg sluge Johana.

A sada, nešto novo. Vi ćete iz Bachova ministarstva dobivati
mjesečnu rentu za zasluge iskazane monarhiji. Osim toga, želim
Štampati vaše pjesme i novele. Jeste li ih pripravili?
- Vaše visokorođe, evo, upravo sam ih prepisao načisto.
Barun uzme omot, pogleda ga i reče:
- Još danas će to biti otposlano u tiskaru.
- Nikada još nisam bio tako sretan kao danas - veli Tamar.

- A ja taj čas tek očekujem - naglasi Larsen i spremi Ta-

marove pjesme u džep. - Da, još nešto. Je li Keglević održao
taj sastanak s gospođicama ili nije?
- On tvrdi da je bio kod Oršićke radi dolaska svoje tetke i
da gospođice nije ni vidio. To će bolje znati gospođica Jadranka.
- Sada joj ne kanim ovim pitanjem kvariti raspoloženje, a
Keglevića drže moji ljudi na oku i slijede svaki njegov korak.
Njegova stvar još nije dozrela za rješenje... Vi se sada brinite
samo za Jadranku. Možete Olafa Kristijana sprovesti do kočije i
svakome kazati kako sam vas posjetio.
Pošto se gost odvezao, Tamani se činilo da to više nije onaj barun Larsen kog je upoznao prije deset dana.
Onaj hladni, mirni, strogi čovjek potpuno je u vreloj strasti.
"A što je ta Jadranka? - čudi se Tamar. - Posve obična djevojka koju nije nitko ni zapažao."
***
Istodobno u palači Oršić vlada najveća žurba. Ženski dio družine uređuje haljine što ih je domaćica
odabrala za boravak u Dvorima sebi i Ninki, a muški pripravljaju odjela Ljubomiru, spremaju kovčege,
čiste kočije i hamove. Usred ove žurbe naja-više Vjeranov posjet. Oršićka ga primi u salonu i upita:
- Dakle, idete sa mnom?
- Ako je to želja vaše milosti, onda je i moja.
- A hoćete li s nama kočijom?
- Vaša milost zna kako se moram uklanjati svojim progo
niteljima.
- Zar vas i sada slijede?
- Svuda ih osjećam, naslućujem. Ipak ću im u srijedu
pobjeći i odjahati s Videkom u ranu zoru. Zato sam upravo i do
šao zamoliti vašu milost da biste izvoljeli svakome u kući, osim
Ljubomiru, kazati da neću u srijedu s vama radi tetke kako bih
zavarao Larsenove uhode. A ja ću s Videkom jahati poprečnim
putevima i negdje poslijepodne dočekati vašu kočiju na cesti
prema Varaždinu.
- To je pametno. Budite točni. A kad dođete u ono društvo,
opet ćete naći Renatu. Jožica će je dovesti da vas ponovo osvaja
- ako vas već nije osvojila neka druga. Da, da, gledajte me, zna-
353
23 Jadranka

23*
mo mi sve. Vaša tetka je dovela u kuću "guvernantu" kojoj bi zapravo još trebala odgojiteljica. Mlađahna,
punašna, zamamljiva lutkica koja je dan i noć s vama pod krovom. Porumenjeli ste? No, lijepo to izgleda!
A sada još potražite Ljubomira i recite mu da želite svoj put zatajiti. Do viđenja, u srijedu poslijepodne!
Nakon objeda u Vjeranovo kući govorilo se opet o majci, o imanju i roditeljima. Tada je Milka odlučila
pogledati guvernantu, a Vjeran joj najavi da će se do večere prošetati gradom. Prije nego što je otišao,
naiđe Matilda:
- Oprostite što vam smetam, možda se Videku nešto dogo
dilo kad ga nema?
Mladić se nasmiješi, uzme njezinu ruku i pogladi je po kosL
- Draga Matildo, ne bojte se, on je otišao po takvom poslu
gdje mu je vrlo dobro. Zamalo evo njega živa i zdrava. Samo vam
ne mogu reći kamo sam ga poslao.
- Onda vam hvala, neću više pitati. Svima je čudno što ga
nema. I milostiva gospođa tetka je pitala za njega i prije podne
i sada kad sam joj odnijela čokoladu u sobu, pa sam mislila
kad i ona toliko ispituje, onda je sigurno njegov izostanak čudno
vat. Znate, on mi je sva briga i radost. Baš je slika i prilika mog
pokojnog muža i tako vam govori kao on, sve su mu navade nje
gove.
Toplo se Vjeranovo srce raznježi, razabirući kako majčin strah za sina razbuđuje njezino sjećanje na muža
i na prošlost. Da joj bude lakše, upusti se s njome u razgovor i, kad se smirila, Vjeran ode u grad na
sastanak s Ljubomirom.
U osam sati Vjeran je već bio kod kuće. Matilda mu veselo navijesti da se Videk upravo malo prije vratio
veoma prašan i zaprljan, pa je odredila Miška neka dvori kod stola.
- Poslije večere, kad budem sam, neka Videk dođe odmah k meni - reče Vjeran.
U blagovaonici još nije bilo nikoga. Zadovoljan je stao k prozoru, promatrajući šumu još u odsjevu
svjetlosti zapadaju-ćeg sunca. Ali misli su mu kod Ljubomira i Jadranke. Malo se prije našao s mladim
prijateljem kod odvjetnika Kučetića. Pametan gospodin, ne odviše lijepa lica, ali vrlo pristale pojave.
Slušao je Vjeranove prijedloge s nekim čuđenjem, no poslije se raspripovijedao, očito je stekao
povjerenje. Sve su raspravili i ugovorili. Zatim su mladi prijatelji ostavili odvjetnika. Pod vežom kuće još
se sporazumiše o putu u srijedu, a zatim je po Vjeranovo j želji Ljubomir pošao jednom ulicom, a on
drugom. Uvijek misli Vjeran na Larsenovu prijetnju i pazi kako ne bi ni na koga od svojih znanaca bacio
sumnju da je njegov pouzdanik.
Žurio se kući da što prije čuje Videkove vijesti. No, dužnost mu je čekati tetku i s njome neko vrijeme
sjediti kod stola.
354

- Dobar večer, dragi nećače - pozdavlja ga vedro Milka.

Iza nje ide djevojka u ružičastoj haljini. Lagana se tkanina
indiskretno priljubila oko grudi i struka pa se onda u širinu spušta do poda. Djevojka spuštenih vjeđa
korača skromno iza gospođe.
Sjeli su k stolu jer je Miško već stajao s pladnjem uz pročelje i dvorio. Razgovor je opet vodila Milka.
Počela je, tobože
0 svom odlasku.
- Divno mi je ovdje, moj Vjerane, ali već moram misliti
na povratak kući. A očito i tebi dosađujem. Uvijek si tako zapos
len vani...
Ovo ga podsjeti da i odviše ostavlja tetku samu. Sutra ću ostati cijeli dan kod kuće i posve se posvetiti
vama, - prekosutra isto tako - veli on da potpuno prikrije svoj put s Oršićkom. Vi ćete, tetko, ostati još
cijeli ovaj tjedan. Vi to morate. Još imamo mnogo toga pripovijedati.
Miško je odlazio i dolazio, noseći zdjele s jelom. Nije tako spretan kao Videk pa mu ne ide tako lako. Ovo
je Milka već opazila i ponuka Terkicu:
- Daj, molim te, prihvati malo kad vidiš da nema Videka -
1 dade joj zdjelu s pečenjem.
Miško izlazi iz sobe da donese kolače. Ovo iskoristi Terka, uzme voće i primakne se Vjeranu, a Milka je
počela pripovijedati o nekom događaju u dvorcu Vjeranova oca. On nastoji slušati pozorno. Djevojka se
opet približi da bi ispred njega uzela tanjur ,a pri tom se nagne tako blizu da je osjetio njezin dodir. Ljuti
ga to jer ga uzbuđuje.
Nakon večere, kad se Miško posve povukao, predloži Milka:
- Čekaj, Vjerane, bacit ću ti karte. Onako, za razonodu,
vidjet ćeš - vrlo je zabavno. Idem ih donijeti.
I za čas se udalji. Lijepa plavuša uzme popravljati mjesto gdje će Milka bacati karte. Opet se približila
Vjeranu. On se pomakne dalje.
- Oprostite što smetam - tiho će djevojka i rumeni se.
- Naprotiv, ja smetam vama. Donijet ću tetki neke slike
- veli on da bi mogao izaći iz sobe.
Uzalud je Milka odlazila. Kad je donijela karte, našla je djevojku kod stola samu. Vjeran se pojavio tek
nakon njezina dolaska. Ipak je stala bacati karte, pripovijedajući da ga žene oblijeću radi njegova
imetka ...
Smješkao se iz uljudnosti jer ga karte nimalo ne zabavljaju. Međutim, tetka je neumorna u društvenosti i
pozove Vjerana na šetnju u vrt, s one strane kuće prema Tuškancu. I ovu joj želju ispuni. Ali poruči prije
toga Matildi da ga odmah zovne ako dođe Videk.
355

Jedva su se prošetali nekih deset časaka, već mu jave o Videkovu dolasku.

- Oprostite, tetko, moram dati vrlo važne naloge. Sutra
mora Videk otići poslom, a ja ću ostati cijeli dan s vama, kako
sam već navijestio.
- Sigurno već ima neku i za to neće da zagrize. Ali moraj
usred noći k njemu jer ću inače izgubiti sve Što mi je obećalo
njegovo visokorođe.
U svojoj sobi tiho ispituje Vjeran Videka.
- Kazuj mi redom sve.
- Obukao sam se i otišao kao kakav gospodičić u gosti
onicu na Opatovinu. Sjedim u vrtu. Nasuprot dućanu gospođe
Hajdić, ali tako da me ne vide. Poslije deset sati pojavi se onaj
gospodin koji je ovdje gospodario s Bardovićem.
- To je Larsenov tajnik Heinrich.
- Da, on. Ali je gospođa Hajdić izašla na dvorište. Nakon
duljeg vremena došao je Larsen, onaj kojeg smo vidjeli s Jadran-
kom jahati u Šumi. A bogme gospođa Hajdić je otišla jednostav
no u grad i njih dvoje ostavila nasamu. Zamislite - dugo je bio
u dućanu. A kad je izašao, bio je sav crven, lice mu je bilo kao
sunce u podne. Sve je sjalo od sreće i zadovoljstva.
- E, nemoj tako, Videk. Ti nekako neprijateljski izvještavaš
o gospođici.
- Poštenja mi, nije to prema njoj, nego prema tome što je
ona u vezi sa žandarima. Da ima nešto s njome, to bi bila njezina
djevojačka sramota, ali da je špijun, to bi bila sramota - naša.
- Da, tako je - potvrdi Vjeran. - U svakom slučaju bila
bi nesreća za našega Ljubomira. Moraš opet nastojati da saznaš
sve što se događa u dućanu i u hotelu "K caru austrijanskom".
- Saznao sam od svog zemljaka da onaj bradati Larsen pu
tuje u Beč. Naručio je kočiju za četvrtak i već su mu priredili
kovčege.
Larsenov put čini se Vjeranu zagonetnim. Zar to znači prekid veza s Jadrankom? To bi morao istražiti.
Prisutnost tetke, koja mu nikako nije simpatična, sprečava ga u njegovu kretanju. Sutrašnji put s
Oršićkom još mu je veća zapreka da bi mogao nadzirati djevojku. Razmislivši dobro o stvari, odredi
Videku:
- Sutra rano ujutro ide sa mnom Miško. Jahaći konji neka
nas čekaju na majuru da tetka ne zamijeti moj odlazak. A ti pri
pazi na Jadranku: da li će on opet dolaziti u dućan. Tetki kaži
da me ujutro kardinal pozvao u Maksimir i moram kod njega
ostati do večeri. Nitko ne smije naslutiti kamo sam pošao.
Nakon razgovora s Videkom iznenada se pojavila Milka i ispričala se da je jako umorna, ne osjeća se
dobro i htjela bi leći. Vjeranu je to došlo u horu.

KOD GOSTIONICE "K SLAVUJU I LIJEPOME HLADU"

Osvanula je srijeda. Šest sati ujutro. Pred palačom Oršić stoji kočija.
Na stražnjem sjedalu smjestile se Oršićka i Ninka, obje u sivim putnim ogrtačima. Njima nasuprot
guvernanta. Ključarica i lakaji opraštaju se s gospodaricom. Ljubomir u jahačem odijelu nešto popravlja
na svojem sedlu. Jadranka stoji uz kočiju i sluša kumine naloge. Zatim se oprosti s njome.
Kočija krene. Ljubomir još popravlja sedlo. Kad je kočija s majkom okrenula u Mesničku, priđe on
Jadranki i reče tiho:
- Obuzima me duboka žalost što i ti ne ideš s nama.
- Zar bi htio da budem nišan opravdanog prigovora kontese
Mirte?
- Nema na mene pravo. Ničim se nisam obavezao. Tako mi
se čini kao da tebi prijeti nekakvo zlo jer mi je tjeskobno u duši.
Tužan sam. Ne mogu podnijeti da ti ostaneš ovdje. Uvijek si svu
da bila s nama.
- Idi, već se družina zagledava. Sto će reći kuma da si za
ostao.
On pozdravi djevojku i uzjaši konja. Još se ogledava i onda požuri za kočijom veoma uznemiren.
Dok je Jadranka ulazila u svoju sobu, primijeti ključarici Slavi:
- Pozvala me tetka gospođice Tonice da kod njih objedu
jem. Tako se ne morate truditi niti dolaziti po mene gospođi Haj-
dićki. Tonica i njezina tetka, evo, upravo dolaze po mene. 2elim
vam smanjiti brigu pa ću ova tri-četiri dana biti gost kod Tonice.
Kapucinskom ulicom prolazila je Jadranka s prijateljicom i njezinom tetkom, žureći se prema Opatovini.
Stigavši onamo, predloži Jadranka gospođi da Tonicu ostavi kod nje dok ona ide kupovati neke
potrepštine. I Hajdićka je na trgu, a djevojke su ostale u dućanu same. Jadranka pozove Tonicu u malu
komoru što je odvojena od dućana dugim tamnim zastorom. Tu Hajdićka ima sav pribor svoje radionice.
Jadranka pripremi materijal za posao, a pri tom razgovara s Tonicom o svemu što je danas naumila
izvesti.
- Hoće li kočija stići točno u pola dva u tvoje dvorište? Ne
bih htjela zakasniti - upozorava Jadranka.
- Sasvim sigurno. Naredila sam kočijašu neka bude pri
pravan.
- A što je na to rekla tvoja tetka?
- Nema ništa protiv toga da ideš k barunici Hedvigi, samo
je prigovorila što ideš sama. Ja sam joj rekla onako kako si mi
naložila: da će ti barunica dojahati ususret. Onda je tetka bila
mirna. Ali ja nisam mirna, Jadranko ...
357
- Ni ja. Samo što mene uznemiruje veselje, a tebe zabri
nutost za mene. Sasvim suvišno, Tonice. U pola bijela dana što
mi se može dogoditi? Još ću i na vrijeme stići na posao Hajdićki.
Nitko živ ne zna za moj pothvat, osim tebe. Budi mirna i molim
te - šuti!
- Čuvam tvoju tajnu. Ali ako bi došao tko iz palače Oršić
pitati za tebe, reći ću da si kod barunice Hedvige u vinogradu.
Žarne?
- Možeš kazati i to da će me ona sama dopratiti u grad. Ta
ko mi je kazao de Grebenović.
- Ipak si od važna kad ideš sama!
- Ne bih ustuknula ni pred kakvom opasnošću da se oslo
bodim od strahovite sumnje. Kakav će to biti trijumf kada bu
dem mogla Kegleviću dokazati da me neopravdano sumnjiči?!
Tonica ne odgovara. Čule su da netko ulazi u dućan, a Ja-dranka, misleći da se to vraća Hajdićka, dade
Tonici znak da prekine razgovor. Ali tamo u dućanu progovori muški glas, a djevojke iza zastora stoje
nepomično.
- Eto! Gospođice Jadranke nema u dućanu. Rekao sam da
je i ona otišla s Oršićkom u Zagorje.
- Moj je prosjak vidio kako se Oršićka odvezla, a mladi se
grof nakon toga s gospođicom oprostio i ona je otišla sa svojom
prijateljicom i jednom gospođom. Svakoga dana ide u to doba
na posao. Moram je dočekati, ona će znati kamo je nestao Kegle-
vić. Danas ujutro iščeznuo nam je ispred nosa!
- Onda je čekajte vi - ja idem.
- Vama će, gospodine tajnice, gospođica odgovoriti što god
je pitate. Vi ste sama uljudnost.
- Ali, gospodine Jarec, ja ne smatram pristojnim biti ovdje
dok u dućanu nema nikoga. Idemo - ni časa neću ovdje ostati.
Čula se Jarecova srdita kletva i kako je zalupio vrata. Očito je, obojica su izašli. Djevojke stoje jedna uz
drugu nepomično i gledaju se iznenađene.
- Vidiš - šapne Jadranka prijateljici - opet su mislili
uhvatiti mene da ih obavijestim o Kegleviću. To ne bih mogla
dulje trpjeti. Oh, danas će tome biti kraj!
- Ali kakva to može biti tajna koje drže Vjerana pod pas
kom?
- Ne znam, Tonice. Nitko u palači o tome ne govori. Svaka
ko je gospodi mnogo stalo do ove stvari, inače ne bi tako
bježali za njima. No, gle, kako sam neočekivano naišla na ovo
divno skrovište! Kad bih opazila da oni dolaze preko ulice, sko
čit ću u ovu komoricu, a Hajdićka im mora kazati: "Danas Ja
dranka nije došla"! Divno je to! Ne bih se bila nikada dosjetila
da se ovamo sakrijem!
Djevojke su izašle iz komorice u dućan.
358

Jadranka uzme stolac i primakne ga zastoru:

- Sada ću imati svoj stolac tu, blizu zastora, da mogu smje
sta koraknuti u komoricu.
Nakon pola sata vraća se gospođa Hajdić s punom košarom. Jadranka joj saopći kako su došla u dućan
redarstvena gospoda i što joj valja učiniti ako opet naiđu.
Tada se vratila i Toničina tetka, povela djevojku sobom i najavila Jadranki da će objed biti točno o podne.
Vlasnica pletionice započne s Jadrankom raditi. Kad su razgovarale o Oršićkinu putu, djevojka se odluči
navijestiti:
- Molim vas gospođo Hajdić, ne zamjerite mi ako bi poslije
podne kasnije došla na posao. Kako ste jučer čuli od de Grebeno-
vića, pozvala me barunica Hedviga u vinograd, danas je poziv
opetovala, pa moram poći. Vi se nećete ljutiti?
- Kako bi se smjela ljutiti! Cijele ste dane u poslu, bez ika
kva odmora. A tko će vas pratiti?
- Barunica će sama doći po mene, ali mislim ostati samo
kratko vrijeme. A sutra ću svoj propust svakako nadoknaditi.
U velikom uzbuđenju čeka Jadranka podne kad će je Hajdićka otpratiti na objed Tonici, odakle, ima se
poslijepodne u zatvorenoj kočiji odvesti na Ksaver. Očekuje Jadranka svoju obranu kao siromah lutrijski
zgoditak. Hoće li od nje Larsen tražiti da mu otkrije Keglevićev put? Sve su joj misli time zabavljene.
U četvrt do dvanaest Hajdićka se digne da Jadranku otprati k Tonici.
U prizemlju gostionice "K slavuju i lijepome hladu" miriši fina zakuska. Sve sprema gostioničarka u
košare, dok Tamar de Grebenović nadgledava i pri tome živo pripovijeda:
- Moja rođakinja barunica Hedviga bit će veoma vesela što
ste sve tako lijepo priredili. Znate, u njezinoj maloj kući u vino
gradu nema tako dobra štednjaka pa je odlučila sve naručiti kod
vas. Molim još pet boca vina, najboljega. A sada mi odmah dajte
račun, neka sluga sve nosi kući. U pet sati dolazi k barunici cijela
obitelj Oršić.
Larsenov je sluga Johan uzeo košaru i nosi po nalogu svojeg gospodara u ljetnu kućicu Tamarove
rođakinje. Tu se Johan od jučer već sasvim udomio.
Širokom gestom uzima Tamar lisnicu koja pripada Larsenu i s ponosom bogatuna plaća, a pri tome
naglašuje:
- Sada još objed za gospodu gore u katu. Molim vas, odne-
site odmah gore. I to ću odmah platiti. U dva sata dolazi ovamo
kumče grofice Oršić. Gospodin s crnom bradom njezin je tutor
pa je ovdje očekuje, a onda će zajedno svi k barunici.
359

Gostioničara i njegovu ženu nimalo ne zanimaju potankosti kojima Tamar želi pred njima opravdati što će
mlada djevojka doći u gostionicu. Njima je važnije sastaviti obilati ručak kad već imaju tako bogatu
narudžbu. I dok gostioničar računa, žena slaže na pladanj jelo pa nosi gospodi.
- Da, još nešto - veli Tamar. - Gospoda su do tri sata
poslije podne iznajmila gornju sobu - da ne biste nikoga pustili
gore.
- Ni živa duša ne dolazi u to doba - veli krčmar.
Kad je sve plaćeno, gostioničareva žena uzme zdjele i popne se drvenim stubama što su prigrađene uz
malu kuću. Na katu uredna, čista soba u kojoj noću stanuje gostioničarski bračni par, a danju se i
večerom zabavljaju osobiti gosti. Ovdje uz prostrt stol već sjede barun i njegov pouzdanik, obojica vi
jahaćim odijelima.
- Ona kućica u vinogradu i uređaj, sve je dražesno - veli
Franz. - Bude li i ona takva, onda ti neću zamjeriti što si me
danas tako rano ujutro dovukao ovamo.
- Zar to nije bilo krasno jutro? I cijelo prije podne?
- Tebi koji očekuješ svadbenu svečanost! Ja bih radije dalje
spavao. A onda - oprosti što se u to pačam - ali ti si u svojoj
strasti za ovom djevojkom izgubio pravi interes za Keglevićevu
baštinu radi koji se napustio onu divnu udobnost u svojoj bečkoj
palači.
- Ovako ipak nećeš sa mnom razgovarati, moj dragi. Izveo
sam osnovu do tančine. Moj plan ne može podbaciti. Sve je točno
određeno. Kad ga Terka zateče u noći na poslu, tek tada ćemo
doznati gdje on skriva spise. Zatim će Vjeran dobiti svoje indij
ske kapljice i - svršeno. Dok se to ne dogodi, zašto da ne zasla
dim vrijeme s divotnom mladom djevojkom?
- Barun sam je morao danas u hotelu pričekati Jarčevo
izvješće da čujemo je li djevojka noćas uspjela.
- Idi, molim te, kako ne bi uspjela zavesti mladog zdravog
momka koji ovdje još nema ljubavnicu. A za mene biva stvar
važna tek kad nam Terka kaže gdje on skriva svoju baštinu i kad
on popije ciparsko vino. Kad to postignemfc, onda se neću udalji
ti iz Zagreba. Dakle, ne brini ve i ne prigovaraj! Ili si "mi zavidan
na nevinoj ljepotici?
- Na takvoj provincijalki da ti zavidim? - nasmije se Franz,
omalovažavajući. - Dosele, kad si imao obaviti takvu tajnu misi
ju, sasvim si se u nju uživio, mišlju i djelima i živcima, utapao
se u njoj. Sada sam te našao preobražena, hladnokrvna prema
svemu, samo za djevojku plamtiš. Nisi više "jeka kneza Metter-
nicha", kako su te zvali, postao si jeka neke djevojčice. Ali ne
dvojim da ćeš se brzo opet snaći kad ona Ijepuškasta guvernanta
pronađe skrovište Kegievićeve baštine. Skočit ćeš tada kao pravi
lovac samo...
360

- Samo mi zavidiš lopove jer slutiš: moj će zalogaj biti bo

žanski nektar.
Gostioničarka stupa u sobu s objedom, pažljivo postavlja sve na stol i opet silazi. Zatim uđe Tamar de
Grebenović i vraća Lar-senu lisnicu, predaje račun, ali on ga razdere i pozove mladog čovjeka:
- Brzo založite s nama, a onda nestanite što dalje odavle!
- Visokorođeni, sada je četvrt jedan, a Jadranka dolazi u
dva sata.
- Deset časaka prije dva - ispravi Larsen.
Franza sve više zabrinjava bratićeva ljubavna strast, ali Šuti. Pred Tamarom se vlada prema svom rođaku
kao da mu je samo tajnik.
Za pola sata već je de Grebenović ustao i duboko se naklonio, opraštajući se, Larsen mu reče:
- Vaše zasluge za ovaj veliki dan bit će vam obilato napla
ćene. Primit ćete svoje štampano djelo već za koji dan jer su ga
smjesta uzeli u tisak.
- To će biti moj najsretniji čas! - pokloni se Tamar. Od
mah zatim siđe, odveže konja i odjaši prema gradu.
Franz i Larsen ostali su sjedeći uz stol. Sluga je pokupio suđe, primio bogatu napojnicu i odmah se
udaljio.
Franz je htio zapaliti smotku, ali mu rođak ne dopusti:
- Neću da zrak zaudara po duhanu. 2ene ne trpe ovaj za
dah. Strpi se malo!
- Ali sada je tek jedan i četvrt; dok ona dođe, prozračit će
se soba.
- U zidine se upija zadah! Ne ljuti me, bratiću!
Spremio je smotku i sjedio, dosađujući se. Larsen je šetao
po sobi. Njegov ga rođak promatra i pita:
- Ne razumijem zašto te je ona pozvala ovamo, u ovu go
stionicu, a ne k barunici?
- Zato što se neće kod nje sastati s tobom - to jest s ba
runom Larsenom. Voli ovu sobicu u Šumskoj zabiti, nego baru-
ničin nepouzdani jezičac...
- Ona, dakle, neće da bi je itko vidio s Larsenom? Tako ga
prezire i mrzi. Čudno! Za njom luduješ, pa ipak je tako kruto
varaš!
- Što smo luđi za djevojkom, izmišljamo to okrutnije var
ke da je dobijemo u naručaj. Ratna varka je dio pobjedničke
slave.
- Temperatura tvojega zanosa za djevojkom nešto je više
od obične bolesti, nije li tako?
- Priznajem, neću se tako brzo otrijezniti, a i zašto bih?
Tko mi što može?
Larsen pristupi k stolu gdje su ostale mrvice kruha pa ih pokupi na papir kojim onda obriše površinu
stola. Franz se glasno nasmije:
361

- Da vide ljudi kako nećak najumnijega, najbogatijega kne

za Metternicha, sprema stol i brine se za čisti zrak djevojci iz
nekakve austrijske provincije te postaje njezina sobarica?
- Odgodi svoje podrugljivosti, dragi zavidniče, za kasnije.
- Valjda nije božica?
- Čekaj i onda govori. Nemoj je dugo ispitivati o Kegleviću,
glavno je da čuješ kamo je otišao, želim se što prije s njom naći
nasamu.
- Ona će s tobom u ljetnu kućicu?
- Doći će sigurno. To je moja briga?
- A kad dođe tamo i ne nađe ni barunicu ni goste?
Neće imati kada razmišljati - oko nje će se omotati plamte-ći kriješ mojega obožavanja.
- Čovječe, ako bi ona prije svega zatražila ženidbu?
- Za nju bih se dao i u ovu pustolovinu!
Mladi Franz zapanjeno kima glavom nad ovim otkrićem. Tek danas je opazio pravo stanje svog starijeg
bratića. Nije mu to drago. Cime i kako bi ga otrijeznio? Kada promatra njegovo uzbuđeno koracanje,
blijedo lice, svjetlucanje njegovih zjenica, sakriveno gledanje u stari zidni sat, opaža da bi svaka riječ bila
vjetar što još više raspiruje .vatru. Konačno neka pazi na sebe. Više je godina stariji od njega. Ili, možda je
baš tako zaljubljen?!
Kazalo se na uri primiče opasnom cilju. Petnaest časaka prije dva sata. Larsen otvori prozor osluškuje.
Štropot kočije ... Sve u njemu zaigra. Gleda prema cesti okruženoj s obih strana grm-ljem. Sve pusto. U
blizini nigdje kuće. 2iva duša je ne može zamijeniti ... Njegove su oči uperene tamo gdje se nad grmljem
diže prašina. Sasvim je već blizu... Već i kočiju vidi. Zaustavlja se. Zašto?
Ovo ga uznemiri. Napreže pogled. Ne vidi ništa. Stoji ukočen. Čeka. Među grmljem prema gostionici
netko se kreće... Da! Ona ...
- Brzo dođi, Franz!
Bratić pohiti k njemu. On mu pokaže dolje. Po zelenoj ledini kao da je pao bijeli oblačić. Lagana ženska
haljina, posuta utkanim ružičastim cvjetićima. Svilene vrpce trepere na vjetru, široki bijeli šešir ovjenčan
ružičastim penjalicama. Vitka pojava, žu-reći gipko se previja. Ne sluti da njezine kretnje upijaju
pohlepni pogledi. Već se približava vrtu kućice ... Njih se dvojica pokažu na prozoru da ih vidi.
I ona pogleda gore. Osmjehne se. Larsen se dukobo pokloni.
Jadranka krene k stubama. Franz se povuče i tiho šapne:
- Stotinu prokletstava bratiću! Ovo je lomača! Ti ćeš izgor
jeti kao smola. Ti si izgubljen!
I Franz gleda bratića zabrinuto.
- Svrši tu izjavu što prije, ali pazi da ne zaboraviš sve što
smo ugovorili...
362

S malog drvenog trijema Jadranka uđe u sobu. Nije mirna kako je to željela biti okom u oko s dvojicom
gospode, sama u ovoj sobi gostionice. Obojica joj se duboko naklone kao u salonu. Barun pokaže na
Franza koji se ustobočio mračna izražaja lica.
- Dopustite da vam prikazem: njegovo visokorođe gospodin
barun Larsen...
Njezin pogled upre se u njega, odlučno, snažno, podrugljivo i - neprijateljski.
Ispod bjeline šešira padaju oko njezina lica dugi savijeni uvojci, crni kao oblačna noć. Zelenosmeđe oči,
uokvirene crnim trepavicama, čas bijesnu kao što bljesne munja ljetnim vrelim nebom. Crte su mirne. Put
lica boje slonove kosti ne propušta ni sjenku koja bi odavala njezino raspoloženje. Stoji nepomična, čeka i
gleda Franza, dok tobožnji Kristijan priskoči, uzme stolicu, prinese k njoj i ponudi:
- Iskažite nam počast.
Zahvalila mu je naklonom glave i ostala stajati. Franz, gledajući djevojku, stvori zaključak:
"Ova je djevojka smrtonosni ponor mojem bratiću! Slomit će vrat!"
Onda Franz pokaže na stolicu i reče uljudno:
- Nisam privikao gledati da preda mnom dama stoji. Mo
lim, izvolite prihvatiti ponudu gospodina Kristijana i u moje ime.
Ponajprije moram ustanoviti da gospođica ne gaji prevelike sklo
nosti prema ličnosti baruna Larsena.
- Gajim ono što je zaslužio...
Zadivio ga tako odvažni odgovor, a još više neobično lijepa boja njezina glasa.
- Smijem li pitati: čime sam to zaslužio, po vašem mnjenju?
- Vaše visokorođe je odviše pronicljivo, a da bi zavisilo sa
mo o mojem tumačenju
- Vaše visokorođe - javi se sada Larsen - zar ste gospo
đicu pozvali ovamo da je podvrgavate političkom preslušavanju?
- Ne, nisam. Ipak želim čuti zašto sam u takvoj nemilosti
gospođice?
Ona nije čekala s odgovorom, a glas joj zvuči mirno:
- Ovo sam pitanje trebala postaviti ja: vaše visokorođe, či
me je siromašna djevojka zaslužila da je gospodin barun Larsen
stalno progoni nepravednim crnim sumnjama da sam u vezi s
vašim redarstvom?
- Da ste s barunom Larsenom u vezi, vi biste samo služili
monarhiji, a to je čast - veli Franz.
- Služiti korbaču moje domovine znači obeščastiti svoj ob
raz, ime i dušu za cijeli život! Svi se grijesi mogu oprati, samo taj
nikada, nikako i ničim!
. ,,._..,,..,_,..,^ ,.,¦,. _^,.",.,,, ,,__,_ ,,363

Franz zaljubljenog rođaka pogleda slavodobitno kao da mu dovikuje: "Jesi li poludio - ljubiti ovu
buntovnicu?!" Ali mu Larsen dade iza leđa Jadranke znak neka pristane. Unatoč tome, on nastavi:
- Jeste li svjesni da su ovo riječi revolta?
- Vaše visokorođe, biste li vi služili neprijatelju svoje do
movine, a da ne biste smatrali sebe obeščašćenim?
- Jasno je da vi u tome imate pravo, ali habsburška monar
hija jest i vaša domovina.
- Nikad! Niti je bila, niti će biti! Mi Hrvati to nećemo, a
kad jednom narod nešto - neće - onda je to već - mrtvo!
Ljutito Larsen prekida Franza:
- Vaše visokorođe, gospođici je vrijeme veoma kratko, ona
je već mnogo stavila na kocku kad je na vašu želju "morala doći
ovamo pa vas molim: imajte obzira, pređimo na stvar.
- Dobro - popusti naoko Franz - htio sam samo doznati
kakva je mišljenja dama koja od mene moli uslugu.
- Ne molim uslugu, nego tražim pravdu. Vaše visokorođe
ne može imati nikakva razloga da siromašnu djevojku ostavi pod
sramotnom sumnjom. Osim, ako bi vas na to silila osobna zloća,
a vi baš tako ne izgledate - unatoč tome što nosite omraženo
ime...
F/anz slavodobitno pogleda bratića koji izgleda ljubomoran pa onda nastavi pitati:
- Dakle, barun Larsen tako je omražen u vašem srcu?
- Po svojoj krivnji!
- žalim što sam taj nesretnik ja, premda ste izvoljeli lju
bazno kazati da se moj izgled ne poklapa s mojim crnim gla
som ...
Sve mirniji i bješnji biva Larsen. Najradije bi bratića izbacio, ali ga treba pa se opet upleće:
- Visokorođeni mi je dao riječ da će vašoj želji, gospođice,
udovoljiti i potpisati izjavu. Molim ...
- Samo jednu riječ, gospođice! Što taj Keglević tako jedno-
vito raspravlja s odličnim gospođicama?
- Govorio im je znanstveno o postanku Zagrebačke gore i o
njenu razvitku.
- A prošle subote?
- Nije uopće razgovarao s njima. Molim vaše visokorođe, ne
izgledam kao nespretna neznalica i...
- Obratno, vi ste izvanredna, neobična djevojka, s bespri
mjernom hrabrošću i snagom izražaja, a da ne spomenem čudes
nu ljepotu...
Barun zagrize u donju usnu i u sebi bijesno opsuje bratića. Mrko ga gleda, daje mu znakove kako bi ga
ušutkao. Sve uzalud.
364

Mladi je Franz, ne samo očaran Jadrankinim bićem, nego želi dokazati bratiću da Larsena djevojka
duboko mrzi pa se ne da smesti:
- Neka mi gospođica vjeruje da bih u ovom času dao pola
života da nisam barun Larsen - kad vi tako mrzite...
- Vaše visokorođe - prekine ga Jadranka. - Gospodin je
Kristijan malo prije plemenito spomenuo kako su izbrojeni ča
sovi koje smijem ovdje provesti. Stoga bih molila - dopustite mi
dovršiti izreku koju ste mi izvoljeli prekinuti. Dakle, kako nisam
neznalica, to bih mogla izmudriti divne pripovijesti kojima bih
nahranila gladnu Ijubopitljivost tajnog redarstva vašeg visokoro-
đa o Keglevićevim sastancima s gospođicama. Do vrha bih zado
voljila gospodu izmišljotinama!
- Zašto bi vam trebalo nešto izmisliti?
- U tom slučaju da se, uistinu, radi o kakvim tajnim izdaj
ničkim osnovama Vjerana Keglevića.
- Vi ih niste htjeli saopćiti?
- Moram li to ponoviti?
- Ah, dakle, vi ste u svojoj čestitoj duši pristaša onih koji su
neprijatelji vladavine njegove ekselencije? Htio bih znati imena
onih koji vam govore protiv nas.
- Samo gluhima se mora tek kazati da grmi ili slijepima da
je vani noć!...
- Ako vaše visokorođe misli da sam gospođicu pozvao ovamo
na preslušavanje kako biste saznali njezino mišljenje, onda ću
je zamoliti neka mi dopusti da je odavle otpratim - mrko i oštro
prosvjeduje Larsen, promatrajući bijesno bratića.
On ustane, a njezine su plave oči potamnjele:
- Vaše visokorođe, hoću li od vas dobiti pravdu ili kanite
i dalje dopustiti da me vaši agenti uznemiruju u mom poštenom
radu?
Nekoliko puta povukao se barun Larsen i pogledao dolje. Tamo ispod grmlja sjedi njegov tajni agent
Vilim. Ako Jadranka ne bi htjela poći iz ove gostioničke sobe s njima sama do barunice - a on je već
unaprijed u to uvjeren - tada će je otpratiti dolje. Uto će Vilim sa svojim drugom istrčati iz granja,
ugrabiti djevojku, posjesti na konja i s njome pohitati prema vinogradu gdje se nalazi po Larsenu
iznajmljena kućica. A on, barun, sjest će na svog konja, progoniti otmičare i u blizini baruničine ljetne
kuće, tobože, oteti otmičarima plijen i kao spasilac odnijeti ga sebi u naručaj.
Vilim već čeka na gospodarev znak. Zna, još je gore Franz, dakle, još nije hora, zato je sjeo uz grmlje,
nasuprot prozoru, i nešto jede. Spazivši na katu gore Larsenovo lice, Vilim upre u njega pogled. Barun
položi ruke na tjeme - što znači: budi pripravan bit će skoro... Čovjek se digne, kreće u gusto grmlje i u
šikari nestaje. Samo barun zna tko tamo čeka njegovu obožava-

nu... I obuzme ga takva nestrpljivost da se okrenuo k Franzu koji postavlja Jadranki pitanja i znakovima
ga ljutito upozori neka već jednom dovrši.
Franz još ne bi popustio znakovima svojeg bratića da nije ustuknuo pred nekom snagom što se očituje u
svakoj riječi, svakom pogledu i kretnji djevojke. To osvaja mladog čovjeka pa stade govoriti blažim
glasom:
- Lijepa gospođice, kako sam razabrao, vi osjećate prema
Larsenu, ne samo opću mržnju Hrvata, nego još odajete i svoju
osobnu mržnju radi sumnje koja je pala na vas. Usudio bih se
primijetiti: ni ja, ni moji ljudi nisu ovu sumnju proširili, nego va-
Ši zemljaci. Oni su je rodili i pronosili. Koji je tome razlog - ne
znam.
- Razlog je današnje društveno shvaćanje o neznatnoj siro-
toj djevojci je...
- Neznatna djevojka - takvo čudo moralne i duhovne sna-
ge?
- Živimo u doba u kojem su samo novac i veze dokumenti
vrijednosti, a siromaštvo je propusnica za svaku nepravdu. Ali
ja se sada obraćam k vama, glavnom krivcu za nevolju koja me
tjera u smrt: - skinite s mog imena sumnju i tako učinite.prema
hrvatskom čovjeku barem jednu pravdu!
Zarumenjela je, oči su joj užarene, Larsena podilaze srsi kad pomisli:
"Za pol sata držat ću ovu užarenu mladost u svojem naručju". Obraća se k Franzu:
- Molim, visokorođeni, izvolite mi diktirati u pero izjavu što
smo ugovorili. Gospođica neka odmah ispravi što joj nije po volji.
Barun je već na kraju strpljivosti. Franz je pokušao ne bi li malo ohladio osjećaje bratića prema Jadranki
kad čuje kako ona mrzi Larsena. Ali se prevario jer on već piše izjavu koju Jadran-ka često ispravlja.
Stojeći uz njega, gleda mu uz rukopis, od te blizine zadršće mu pero. Sjeća se Vilima koji tamo čeka da
ovo divno stvorenje ugrabi za njega ...
Izjava je dovršena. Odmah je dadu Jadranki pročitati. Lar-sen opet ide prozoru. Već u njemu sve treperi.
Onda se približi Franzu. Ovaj potpiše čitljivo: barun Larscn. Ispod toga: Olaf Kri-stijan kao svjedok - i
udari pečat.
- A sada vaše visokorođe - veli barun - nema više razloga
da pođemo na dvoboj na koji sam vas izazvao. Svoj izazov povla
čim, ali imam jednu primjedbu: vaše visokorođe upozoravam
najprijateljskije da se ne bi u svojim tajnim redarstvenim izvidi-
ma služio mojim obličjem. Evo, i go"spođica je držala Larsenom
mene, budući da ste se očito prikazali okolo u mojem liku.
- Gospodine, učinio sam to kad sam polazio na razgovor sa
Keglevićem u "Franzjosephgarten" i u palači Kazališne ulice. Vi
dio sam vas nekoliko puta na hodniku "K caru austrijanskom" i
mislio: ovaj će mi lik dobro poslužiti.
366

- Istinu recite: htjeli ste mržnju, koju uživa vaše visokoro

đe, barun Larsen, svaliti na mene, nepoznatog mirnog putnika,
stranca! Još jednom molim: ne činite to više jer mi je mnogo
stalo do toga da ne budem omražen u ovom gradu.
- Plemeniti gospodine Kristijane, izvolite primiti moje obe
ćanje i riječ: to se više neće dogoditi.
Pošto su vješto odigrali ovaj prizor, pogleda Larsen Franza pogledom koji je značio: "Sada se nosi do
vraga"!
Ovaj to pročita na bratićevu licu, uzme klobuk i reče Jadranki, gledajući je s nasladom:
- Molim gospođicu da me zadrži u malo blažoj uspomeni.
Moram priznati: takvu djevojku nisam sreo još nikad u životu i
ne želim nikada više navući njezinu mržnju ...
Naklonio se djevojci duboko, a samo malo barunu. Vrata se za Franzom zatvorila ...
Ostali su sami Jadranka i Larsen. Njegovi živci titraju poput strune. Pogled mu se upija u djevojku, ali ona
gleda na stol gdje leži potpisana izjava. Ovo ga uputi što mu je činiti. Pokorači k stolu, uzme papir, složi
ga i pruži Jadranki kao neko veliko blago.
- Vašeg vjernog roba sudbina je obdarila srećom što mu je
pomogao slomiti okrutnog redarstvenika. Evo, polažem pred vaše
noge dokument koji ste nazvali zaslugom vaše sreće. Izvršio sam
danu riječ ...
- Kad biste mogli slutiti kako sam sretna! - veli ona i to
plo i usrdno gleda ga u oči.
Taj mu je pogled opasan. U strahu da se ne prenagli povuče se od nje i izjavi svečano:
- Kad bih barem smio cijeli svoj život utrošiti da vas sva
kog dana obaspem svakom srećom...
- Najveća je ova!
- Nema ništa - veće? - pita on prodirući joj u zjenice.
- Može li se nazvati srećom nešto vrednije nego što je ski
nuti nedužnom okove sramotne sumnje?
- Tek sada shvaćam koliko vam vrijedi ova mala usluga.
- Cijeli život nosit ću u srcu - zahvalnost...
- Zahvalan mogu biti samo ja kojemu ste pružili mali do
kaz povjerenja svog srca u času kad ste me počastili zadaćom
da ukrotim Larsena ...
- Sada mi valja poći. Do skorog viđenja!
Ona mu pruža ruku koju on privine na vrele usne. Predugo je trajao taj cjelov da ne bi Jadranki otkrivao
njegove osjećaje.
Krv mu je poletjela u lice i znoj orosio čelo. U tom trenutku gleda ona na izjavu što je drži u ruci i lagano
je spremi u čudni čipkasti izrez na grudima...
Njegov pogled slijedi papir što je dotaknuo bjelinu njezinih njedara. Krv mu uzavre, ali ga drži na uzdi
redarstvenik u njemu, opominjući na strpljivost. Još malo i ona će izaći kroz ova
367

vrata. Hoće li se uputiti s njim dobrovoljno na jahaću šetnju ili je mora Vilim oteti? To će odlučiti ona. Da
se nekako umiri, počne joj govoriti sa zanosom koji nije namješten.
- Prije nego izađemo odavle i vi krenete kući, saslušajte
me, gospođice: ja sam rob ljubavi koja me goni u lutanje za va
ma. Ja sam nesretnik jer gubim i razum pošto sam srce već davno
izgubio za vama. Gospođice, izrecite samo jednu riječ koja će
me osloboditi muka i ja vam polažem pred noge svoj život...
- Ne znam što osjećam za vas, ne mogu odgovoriti na to,
danas još ne ... Srcu treba vremena.
- Onda molim samo jednu jedinu milost: dođite u vinograd
barunice Hedvige... Tamo sam pozvan i ja. Izjahat ćemo u dru
štvu svi zajedno. A vi potražite u srcu odgovor danas, sutra ili
kad hoćete, samo dođite da vas smijem vidjeti, da ste barem ma
lo dobri onome koji gubi život, obožavajući vaše biće.
- U koliko sati dolazite barunici? - pita ona.
- U četiri, kada će doći i drugi gosti.
- Kad vam je toliko do toga, dobro - doći ću, a sada idem
k Malinovima.
- Smijem li vas otpratiti? Sjest ćete na mog konja, a ja ću
koračati kraj vas kao dvoranin svoje kraljice. Pratit ću vas dotle
dok budete željeli i povući se kad to zatražite.
Taj je prijedlog besprijekoran; U njedrima ona nosi pisani dokaz svoje nedužnosti. Neku zahvalnost mora
iskazati Kristija-nu za ovu sreću!
On čeka sa zebnjom. Ako pristane, već za petnaest časaka bit će u onoj kućici, u njegovu zagrljaju.
- Dobro! Možete me pratiti...
"Izrekla je - da i svojoj sudbini dala pravac"! - klikne on u sebi.
Ne može govoriti. Stislo ga u grlu.
"Sad je moja. Svršeno je"! - misli i blijedi od osjećaja da je čas njegove svečanosti posve blizu.
- Izvolite! - veli tiho i pođe k vratima da joj otvori. Ja-
dranka je pred njim. Njezina bijela haljinica šušti... Dršće mu
ruka kojom je dotakao kvaku ...
U tom trenutku se vrata otvore...
- Jao! Što je to? Obmana? Prikaza?
Vrata su otvorena. Na pragu stoji muškarac. Jadranka zuri zapanjeno. Larsen prestravljeno. Šute...
Nemaju riječi. Mladić u jahaćem odijelu, čvrsti, pristao, nasmiješen, skida šešir i pokloni se Jadranki:
- Moj duboki poklon, gospođice.
Ona šuti, kimne glavom na pozdrav i suzdržava uzbuđenje.
- Oprostite gospođice, što sam tako nasrnuo, ali gostionica
je otvorena svakom. Vaše visokorođe, čast mi je pozdraviti vas.
568

Trebalo je Larsenu podmukle snage da se uzmogne svladati. Osjeća: sada mora poduzeti igru koja znači
sve dobiti ili sve izgubiti. I već se probudi njegova policijska sposobnost pretvaranja. Začuđeno gleda
došljaka i savršenim mirom pita:
- Oprostite, nemam čast poznavati mladog gospodina.
- Zar vašem visokorođu tako slabo služi pamćenje? - pita
Vjeran.
- Ne mogu se potužiti na svoju memoriju, mladi gospodine,
ipak ne znam da smo se ikada sreli...
- Očito se njegovo visokorođe rado šali. Nas dvojica razgo
varali smo u "Franzjosephgartenu" na onom mostiću na kojem ste
me izvoljeli ročiti prije dva tjedna.
- Mladi gospodine, vi ste se izvoljeli prevariti. Nikad nismo
razgovarali. Ja sam Olaf Kristijan, plemić iz Norveške.
- Da se sada prikazem vašem visokorođu, pošto smo sebi
rekli sve što osjećamo na bijelom mostiću u Alagovićevu perivo
ju - vi biste to nazvali: komedijom.
Larsen nasmiješeno pita Jadranku:
- Gospođice, nije li to onaj sastanak o kojem je malo pri
je govorio visokorođeni barun Larsen?
- Bit će tako - potvrdi ona.
- O, dakle, ima još jedan Larsen: Ha- ha, to nije nimalo
duhovita priča - smije se Vjeran.
Larsen začuđeno primijeti:
- Koliko je meni poznato, a ja stanujem u istom svratištu
s gospodinom barunom, postoji samo jedan Larsen: mlad, visok,
potpuno obrijan, plave kose i tamnih očiju. Taj je barun Larsen
bio malo prije ovdje pa je pripovijedao o tom sastanku na kom
se maskirao, uzevši moj lik.
- Gle, vi, dakle, niste barun Larsen?
- Hvala bogu, nisam! Zovem se Olaf Kristijan, plemić iz
Norveške, pa bih vas, mladi gospodine, molio - s kime imam
čast?
- Ja sam Vjeran Keglević kog visokorođeni osobito cijeni.
Međutim, vlasulju i bradu može uzeti čovjek koji se zna vješto
prerušiti u bilo kakve svrhe, ali oči ne može uzeti druge. A ja se
dobro sjećam vaših očiju kojima sam stajao baš ovako nasuprot
kao sada.
- Vi ste očito više gledali lij"pe gospođice koje su sigurno
bile u perivoju, negoli Larsenove oči jer, kako je sama gospođica
Jadranka vidjela, i barunove oči su vrlo tamne! No, oprostite,
gospodin je očito došao na čašu vina, a ja moram gospođicu otpra
titi ...
"! -
Neka mi vaše visokorođe, ali baš sam radi toga došao naglasi Vjeran, stojeći uspravno pred barunom.
- Vi? Radi čega ste došli?
- Da otpratim gospođicu.
369
24 Jadranka

- Vi? - pita Larsen i okrene se k Jadranki. - Molim, raz

jasnite mi to, gospođice.
Sve do ovog časa slušala je Jadranka i promatrala obojicu, a sada odgovori mirno:
- 1 ne slutim po čijoj me odredbi ima gospodin Keglević
otpratiti i kamo ...
- Kako vidim, gospođica ne zna što se dogodilo danas o
podne, reče Vjeran.
- Sto se moglo dogoditi?
- Njezina milost vaša kuma primila je na putu po brzoteči
neugodnu vijest radi koje se morala smjesta vratiti. U podne je
stigla u palaču, a kad vas nije bilo na objed, poslala je po Tonicu
koja je izvijestila da ste pozvani barunici Hedvigi, rođakinji go
spodina Tamara de Grebenovića.
- Sasvim ispravno - potvrdi Jadranka. - Tako je bilo.
- A ja upravo dolazim iz baruničina vinograda naglasi Vje
ran. - Bio sam u njezinoj ljetnoj kući, ali barunicu nisam na
šao. Kuća je prazna. Tamo je neki njemački lakaj koji mi je ka
zao da barunice nema, a ni ikakvih gostiju. A na sva druga pita
nja odgovorio je: "Ne znam". Pa kad ništa ne zna, mišljah, idem
k Malinovima, ali ni oni ništa ne znaju o vama jer niste bili kod
njih, samo ste gore poslali kočiju. Opet sam uzjašio i pošao na
trag, kadli ovdje dolje iza gostionice u grmlju opazim dva jahaća
konja. Mislio sam, sigurno se barunica odmara pa ću je zapitati
za gospođicu Jadranku, ali gospođe barunice nema ni ovdje. Bio
sam ipak dobre sreće što sam našao vas ...
Larsen primijeti isto tako ravnodušno kao što govori Vjeran:
- Barunica je urekla društvo za danas jer i ja sam tamo
pozvan pa je čekamo. Gostioničar je malo prije slao u kuću go
spođe barunice u vinograd zakusku za goste.
- Žalim što gospođica Jadranka ne može danas k barunici
jer njezina kuma želi da se gospođica odmah vrati u grad ...
Sve što je pripovijedao Vjeran, Jadranka slijedi s napetom pozornošću i pokušava prozrijeti koliko je na
tome istine i što se tu zapravo krije. Još jučer se govorilo da će Vjeran slijediti Oršićku obitelj na put u
Dvoru na konju. Sto ima, dakle, značiti da je on ovdje? Je li istina što on pripovijeda o povratku grofice ili
ne?
- Morate dopustiti da vas pratim - veli Vjeran.
Larsen ovo ne podnosi i obraća se k Vjeranu.
- Dopustite da vam nešto primijetim: izgleda da ste vi da
nas gospođicu Jadranku slijedili?
- Jesam, gospodine.
- Kojim pravom?
- Pravom koji mi je dala kuma gospođice Jadranke i po
dužnosti koju osjećam prema nekome tko gospođicu ljubi i već
je zaprosio njezinu ruku.
370

Kao da je barunu ispalio u glavu metak iz samokresa. Problijedio je. U prvom času nema riječi. Zar je sve
ono što je poduzeo uzalud? Zar sve njegove nade, svi titraji njegovih živaca, sva očekivanja - uzalud?
- Gospođice, čuli ste što je rekao vaš mladi znanac. Je li to
moguće? - pita barun.
- Gospodin Keglević nije upućen u moje osobne odnose -
veli ona mirno. - Njemu nije poznato da mene taj gospodin ne
može prositi niti može vjenčati jer nemam miraza niti sam mu
ravna po rodu i zato nisam zaručena ni s kim!
- Vaša mi je izjava dostatna da se osjetim najsretnijim
čovjekom - odahne Larsen.
Začuđeno promatra ga Vjeran. Bljedilo Larsenova lica i drhtanje glasa odaje strašno uzbuđenje muškarca
koga je Jadranka očito zarobila.
"On, dakle, luduje za Jadrankom? To je tajna ove veze s barunom: Ali što osjeća ona prema njemu? Bilo
što, ja ću se boriti za Ljubomira do zadnjeg daha".
Djevojka stoji mirno. Lijepo joj lice odražava potpuni mir i sabranost.
- Gospođice Jadranko - počne Vjeran - vi dobro znate
tko je taj koji vas ljubi s namjerom da vas učini svojom ženom.
- Znam samo to da sam slobodna i nitko nema pravo slije
diti me ni uhoditi moje korake.
- Oprostite, vaša me je kuma poslala da vas tražim. I zato
molim vaše visokorođe, gospodine barune, maknite se od vrata
jer Oršićkino kumče - moram odvesti. Vi ste Larsen - a ime
Olafa Kristijana uzeli ste naknadno. Zašto, naravno, ne slutim.
Toliko - da se razumijemo! ...
Larsen osjeća: došao je čas da se bije s tim mladićem za Jadrankino povjerenje. U tu borbu mora uložiti
sve. Ako sada izgubi igru, nikad neće imati u svom naručju ovo stvorenje za kojim hlepi svaki njegov dah.
I stupa naprijed pa će nasmiješeno Jadranki:
- Budite tako ljubazni, gospođice, i kažite svom znancu što
je ovdje govorio barun Larsen o onom sastanku u perivoju.
- Drage volje. Malo prije nego što ste stigli vi, gospodine
Kegleviću, sjedio je za ovim stolom barun Larsen, a gospodin ga
je Kristijan pozvao na red zašto se služi njegovim likom. On iz
javi da je to učinio i takav pošao na sastanak s vama i obećao da
više nikad neće uzimati za svoje redarstvene pothvate lik gospo
dina Kristijana. Evo, tako je bilo.
-¦ I to je, njegovo visokorođe dobro odigralo za gospođicu, au ja ipak neću vjerovati. Uostalom, ja bih se
usudio gospođici opetovati poruku kume da se što prije vrati u grad.
24*
Larsen se postavi između Jadranke i njega da svečano baci u igru posljednju kartu:
371

- Gospodine i gospođice, dajem poštenu riječ, kunem se

grobom svih svojih dragih pokojnika, spasom svoje duše i svim
što mi nesreća može zla udijeliti, - ja nisam Larsen ...
Ušutjeli su svi troje. Gledaju se. Larsen osjeća svoju pobjedu: Jadranka mora vjerovati zakletvi.
"Kakva je bila mudra glava moj ujak - veseli se u mislima barun - kad mi je savjetovao da uzmem ime i
naslov baruna Larsena! Mudri moj ujače, hvala ti! Eto, nisam se krivo zakleo!"
Zadovoljan promatra Larsen Jadranku. U njezinu je pogledu i smiješku priznanje i povjerenje. Tako se
može zakleti samo onaj koji ima pravo. Ovo se mnjenje odražava u njezinim očima, u licu, u čitavu
držanju. A Vjeran? I on je pokoleban ...
"Tko je taj čovjek"? - pita Vjeran sam sebe. - Zar sam se, uistinu, prevario? To nije taj zloglasni Bachov
sluga? Zakletva je zvučala istinski, ali moj se mozak protivi! Ipak, ne može se preko toga prelaziti samo
tako. Zar bi Larsen propustio da me ovdje ne pokuša uhvatiti, iznuditi od mene priznanje gdje skri-• vam
baštinu? Može li on biti ovdje bez svojih agenata? A što je zapravo tu radio u društvu Jadranke?"
Koleba. Razmišlja. Promatra Larsena i ne može se oteti uvjerenju da je tamo r.a onom bijelom mostiću u
Alagićevu perivoju gledao okom u oko čovjeka. Ipak, zakletva je tako uvjerljiva ... Nije li ga onda prevarilo
uzbuđenje?
- Ne znam - veli glasno - stoji li preda mnom Larsen ili
Kristijan, ali moja je dužnost ipak jednaka, naime gospođicu
smjesta otpratiti grofici Oršić.
Ove riječi nadraže Larsena dokraja. On sluti: Vjeran se slijedio Jadranku s namjerom da spriječi sastanak
i očuva je za Oršića. Tamar mu je pripovijedao u nekoliko navrata kako je u mladog Oršića opazio posebni
interes za Jadranku, štoviše ljubo-mor, još onda kad je ona htjela putovati u Beč. Poluči li sada Vjeran
uspjeh i odvede Jadranku, neće je Larsen cjelivati u gnijezdu što ga je spremio za nju - ni danas ni sutra,
možda nikad!
Brzo odluči. Uspravi se i okrene k Jadranki:
- Pošto gospodin tako uporno naglašava svoju dužnost i
neko pravo da vas prati, prisiljen sam u njegovoj prisutnosti upra
viti vama, gospođice, nekoliko riječi. Htio sam vas to zapitati da
nas poslije podne kod barunice, ali kad je gospodin tako uporan
i želi vas odvesti - neka čuje i on.
Svečani njegov glas i držanje iznenadi Vjerana. Napeto sluša Larsenove riječi:
- Gospođice! Budući da je vaša presvijetla kuma stigla ku
ći, smije li Olaf Kristijan u nje zaprositi - vašu ruku?
Ni trenutka Jadranka ne razmišlja. Sva joj je duša ispunjena trijumfalnim osjećajem i nekim ludim
veseljem što je Kristijan izrekao ovo pitanje baš pred Vjeranom. Larsenovo je biće za-

drhtalo od čekanja. O tom odgovoru ovisi sve... Tu djevojku mora posjedovati, pa bilo to na koji način. I
gleda je vrelim osjećajem,
Jadranka odgovori čvrstim glasom:
- Da, gospodine Kristijane! Smijete me zaprositi!
Kao da je zadobio blago čitavog svijeta, u očima mu zaigra zjenica slavodobitnosti:
"Sad je moja! Sad ću je pratiti - ja!"
Vjeran je zaprepašten. Dah mu zapinje. Gleda u duhu Lju-bomirov očaj i kao da on osjeća za njega
usklikne:
- Gospođice Jadranko!
Ali mjesto nje, brzo odgovori Larsen:
- Čuli ste odluku gospođice koju ja smatram najvećim bla
gom i obožavam iznad svega na ovome svijetu!
Jadrankina izjava ispunjava Vjerana užasom i zuri u nju, dok u njezinim se zjenicama odražava pobjeda.
Larsen smatra: njegov je čas kucnuo:
- Gospođice, dopustite da vas otpratim.
- Oprostite - upada oštro Vjeran - mene je ovlastila pre
svijetla Oršićka da njezino kumče dovedem kući i ja ću to izvesti
pod svaku cijenu. To upamtite, gospodine! - a riječ mu je
prijeteća...
- Gospođica želi otići svojoj znanici, dakle, Orhidi, ja se
pokoravam njezinoj želji. Odvest ću je gore! - skrene sada
Larsen.
- Pridružit ću se toj pratnji po nalogu njezine kume. Vi
ćete, gospođice, shvatiti da bi me ona teško osudila kad bih dopus
tio da vas prati ovaj gospodin - sam... To nije dozvoljeno ni
"službenom" zaručniku... Ja sam štićenik Oršićke, dakle, spa
dam u obitelj.
Jadranka odgovori mirno Vjeranu i Larsenu:
- Sasvim prirodno, moja bi se kuma imala razloga teško
na mene razljutiti da gospodinu Kegleviću uskratim izvršiti nje
zin nalog pa molim gospodu da me otprate - obojica.
Riješila je spor protiv Larsenovih nada. Ipak on to vješto skriva, čak joj odobrava:
- Sto god vi odredite, gospođice - svemu se pokoravam!
Larsen zna: ovo će samo na koji sat odgoditi njegovo svad-
bovanje, zato pokazuje vrlo prijazno lice i uljudno otvara vrata. Prva ide Jadranka, za njome muškarci.
Dolje stoji Videk i čuva Vjeranova i svog konja.
- A vaša kočija? - zapita Larsen Jadranku.
- Poslala sam je gore k Malinovima da ne probudi pozor
nost jer sam odlučila ovaj kratki put do dvorca poći pješke i
odanle krenuti kući.
- Ali tamo sam u dvorištu vidio konja gospodina de Grebe-
novića - upozori Vjeran, a Larsen prihvati:
-
372

- To pokazuje da- je gospodin de Grebenović negdje u bli

zini i da barunica dolazi na svoju najavljenu popodnevnu druš
tvenu zakusku.
Vjeran je pozvao gostioničara, a ovaj pred svima izjavi da je konja ovdje ostavio gospodin de Grebenović.
Samo Larsen zna: konja je ostavio ovdje ne bi li ipak Jadranka, kad ugleda, zaže-ljela jahati i pošla s
Larsenom dobrovoljno sama u vinograd. Neprestano je kolebao između sile i želje da je dovede k sebi
nježno, bez grube otmice.
Jadranka izjavi da ide pješke. I prva krene prema dvorcu. Larsen ide uz nju. Vjeran i Videk vode svoje
konje i također idu pješke, pustivši Jadranku i Larsena naprijed. Barun proklinje Vjerana, osjećajući u
grmlju Vilima komu ne može dati ugovoreni znak u prisutnosti dvojice jakih mladića.
Brzo su stigli pred dvorac. Tu se Larsen oprašta s Jadrankom:
- Barunica Hedviga će sama s de Grebenovićem doći po
vas. Molim, zaklinjem vas, odazovite se!
- Ako barunica dođe po mene, dolazim sigurno!
Larsen pozdravi Vjerana pun samopouzdanja, Vjeranu je očito da mu je Jadranka obećala sastanak kod
barunice Hedvige. Iz Malinova su dvorca izišli Orhida i njezin brat Naum zadovoljni što se je Jadranka
konačno pronašla i poveli je u dvorac. Vjeran je ostao vani. Videk mu tiho šapne:
- Sama je sreća odredila da ste se, gospodine, vratili s puta.
Da niste došli - sve bi išlo po zlu. Taj prokleti bradati stranac
baš ne pušta iz ruke gospođicu. Gostioničar "K slavuju i lijepom
hladu" mi je rekao da su bila trojica: on, gospodin Tamar i jedan
kojega su zvali barun Larsen. Poslije podne idu k barunici, poslali
su tamo jela i pića.
- Čuvaj konje, moram govoriti s njome - veli on i ulazi u
dvorac, a Larsen se ispred dvorca Malin požuri dolje i nađe svog
Vilima pa mu zapovijedi:
- Preodjeni se, uzmi konja i juri u grad gospodinu de Gre-
benoviću. Reci mu neka smjesta s barunicom dođe ovamo. Neka
oboje idu odmah u dvorac po gospođicu Jadranku i dovedu je na
urečenu južinu u svoju kuću. Ja ću ih, reci, dočekati na cesti u
šumi. Zuri se!
Dok je Vilim otišao da izvrši zapovijed, Larsen je odjašio do iznajmljene kućice koju je od ceste dijelila
samo lijepa mlada šumica.
Na pragu stoji Larsenov sluga Johan.
- Tu je bio neki mladi gospodin - oslovi ga zlovoljno Lar
sen. - Zašto si mu rekao da barunice nema i da neće biti
gostiju?
- Naprotiv, rekao sam: ona će doći, a u pet sati stižu i
gosti.
To u Larsenu pobudi sumnju. Keglević je tvrdio obratno, dakle je izravno uhodio njega i Jadranku.
374

"On, koji djevojku i progoni sumnjama, nikako nije u nju zaljubljen, ali sigurno uhodi Jadranku za Oršića.
A to znači da su već vrlo dobri prijatelji. Onda je Oršiću ispovijedio i tajnu svoje baštine?! Eh, čekajte,
mlada gospodo. Tu ćete obojica naići na vrlo duboku vučju jamu! Mene uhoditi, meni stati na put koji me
vodi u naručaj moje ljepotice! Mladi Oršić moj suparnik?! To se mora skupo platiti. Veoma skupo. Samo
čekaj, sutra nakon moje bračne svetkovine dolaziš na red ti, gospodine Vjerane! Nećeš me više uhoditi ni
jedan jedini dan"!
Pogleda na sat i ulazi u prizemnu kućicu. Velika je soba otvorena na verandu. Sve je lijepo i ukusno
namješteno. Mali stol prostrt za dvoje, s dva naslonjača. Onda ulazi u drugu sobu. Tu je spavaonica.
"Moja bračna soba" - smješka se on, gledajući ženski putni ogrtač, sve se smiješi od svijetlih boja. On
sjedne i predaje se predodžbama, pitanjima, maštanju.
Johan mu iznenada najavi dolazak gospodina Franza. Ovo Larsena razbjesni. Brzo i žustro ulazi k njemu
Franz. Barun se srdito okosi:
- Nisam li ti kazao da me danas nitko na svijetu ne smije
ovdje tražiti ni smetati, sve dok se sam ne javim sutra?
- Radi se o vrlo važnim stvarima.
- Rekao sam: ne smiješ me smetati ni da dođe ekselencija.
- Važnija od dolaska ekselencije jest činjenica da je Terka
imala prilike vidjeti gdje Keglević sakriva svoju baštinu. Sada je
potrebno da odmah dođeš u grad.
Larsen mu okrene leđa, oštro zatvori vrata, što inače ne bi nikada učinio, pa se onda vraća:
- Čuješ li, Franz, nemoj mi šibati živce! Ova Terka nije
mogla tako brzo zavladati u Keglevićevoj kući da bi mogla dola
ziti k njemu kad se on sakrije sa svojom baštinom.
- Ali je našla genijalni razlog: bijelog fratra. Molim te, dođi
sa mnom u grad samo na pol sata ...
Dignuo je glavu kao bijesna životinja kojoj otimlju zalogaj.
- Danas me nećeš vidjeli u gradu ni na zapovijed ujaka
Metternicha. Ni cijeli pakao me ne bi mogao ponijeti odavlel
Danas, nikako!
- Slušaj, bratiću. Gotovo si umirao od želje za Keglevićevom
baštinom, zbunio si i ministra Bacha, a sada propuštaš to za
volju djevojke koju nećeš dovabiti ovamo da ti bude ljubavnica.
Njezin je moral na odviše visokoj razini. Ti si slijep za sve to, zato,
ti moram kazati ja: takva se djevojka prije lača ubojstva, negoli
dopušta da je uzmeš silom. Nikad neće biti tvoja ljubavnical
Nikad!
- Onda ću je vjenčati!
Mladi se Franz zapanjen zablene u starijeg bratića.
- Ti? Vjenčati? Djevojku iz provincije? Neplemenitu? Ti
si, uistinu, šenuo!
,. 375

- Zar se "Olaf Kristijan" ne može vjenčati. Zar on ne može

nestati kad ga je volja
- Slušaj me dragi. Ove se djevojke nećeš tako brzo zasititi.
Ove njezine senzacionalne oči što se mijenjaju svakog časa, od
kojih te uvijek nešto trza, probuđuju, nešto vabi, tjera krv u po
gon. Slušaj, bratiću, njezin te glas obavija kao topla struja, nje
zine misli zapanjuju, njezina drskost i neustrašivost razdražuju,
ona je tajni plamen koji će te razdragati do nesvijesti, ona je
čarobnjak! Nećeš moći bježati, nećeš! Kad te pogledaju one zele-
nomodre oči, osjećaš uže oko vrata ...
- Ah, tako, dakle?! Tebe je uhvatilo uže, tebe je raspalio taj
plamen? Zato želiš da idem u grad, zato me želiš oteti današnjoj
mojoj svečanosti, ne bi li ti uskočio na moje mjesto? Sada razu
mijem onu glupu izmišljotinu da je to guski Terki već uspjelo
pronaći Keglevićevo tajno skrovište. Ostavio je mladić sve otvo
reno da svi mogu šetati sobama kad on istražuje nacrte?!...
Ako si došao da me s njome razdvojiš ...
- Budeš li činio gluposti, javit ću knezu Metternichu.
- Javi mu da sam gospođu sat prije zapitao pred svjedo
kom: smijem li je zaprositi, a ona je oduševljeno rekla: "Smijete!"
Dakle, sve ti je uzaludno, izlišno, promašeno! Bude li trebalo,
još danas ću izvući iz onog samostana jadnog fratra da me s njo
me vjenča ili ću to učiniti svečano. Nećeš imati vremena da mi
otkineš od usta taj presiatki zalogaj i uzmeš sebi...
- Učenjaci vele da muškarac sa četrdesetom godinom često
poludi za ženom - to sada, eto, vidim!
Sluga uđe u sobu i javlja:
- Vratio se Vilim i poručuje da je gospodin Grebenović sa
svojom rođakinjom već na putu iz grada.
Vijest je dovela do vrhunca barunove nade i žudnje. Ne og-ledavši se na Franza, ode u dvorište, sjedne na
konja pa ide pred barunicu da joj može dati upute.
Franz je ljutito ostavio kuću i uputio se u grad.
JADRANKINA POBJEDA
U Malinovu dvorcu sjedila je Jadranka u društvu mladoga Nauma i njegove majke, čekajući barunicu
Hedvigu da je povede u svoju kućicu u vinogradu. Uđe Orhida i javlja:
- Gospodin Vjeran moli Jadranku da joj ima saopćiti važnu poruku. Čeka nas u radnoj sobi mog oca.
Da ne izazove kakvu sumnju, Jadranka pristane.
Orhida je sama otprati u sobu u kojoj je čas prije ostavila Vjerana. Domaćica zatvori vrata. Jadranka
ostane s Vjeranom nasamo.
376

- Oprostite, gospođice, moram s vama razgovarati - radi

Ljubomira.
- On vas je poslao da dođete za mnom?
- Obećao sam mu da ću bdjeti nad vama i vratiti se - i
pohitao sam za vama kad sam čuo da ste otišli na Ksaver pot
puno sami...
- Ja sam zanatlijski šegrt, a šegrti nemaju guvernante!
- Sasvim ispravno, samo što ste vi gospođica
- ... Koja je baš tako šegrt kao i svaki dječak u mojim go
dinama.
- Gospođice, ne kanim vam ništa spočitavati, već jedino
opravdavam što me je nagnalo da vas idem potražiti. Jer ja sam
preuzeo dužnost kojii mi nalaže prijateljstvo prema Ljubomiru.
- Kakva je vaša dužnost?
- Povjerio mi je svoju ljubav prema vama i odonda se smat
ram obaveznim pružiti mu svoju pomoć.
- U čemu vi kanite pomoći Ljubomiru?
- Ponajprije dopustite mi da se izjasnim. On vas neizmjer
no ljubi i kani uzeti za ženu.
- Njegov je plan nemoguć i neizvedljiv.
- Zbog imovnih prilika? Znam, ali, gospođice Jadranka, on
će sve to urediti već za mjesec dana. Našao se netko tko mu
pruža zajam i kad Ljubomir isplati svoje vjerovnike, stupit će
pred majku i priznati joj svoju ljubav prema vama.
- To ne smije učiniti, a i neće jer kuma očekuje snahu
koja je Ljubomiru ravna po rodu.
- Gospođice Jadranko, meni niste dužni polagati računa, ali
ja vas molim: ne uskratite mi mogućnost da prijatelju učinim
uslugu. Odlučio sam istražiti što vas veže s tim čovjekom koji se
prikazuje Olafom Kristijanom i da li ljubite Oršića. Nakon onoga
što sam danas malo prije čuo, ne znam što bih mislio ... Raz
jasnite mi, smijem li moliti da znam što imam činiti prema
prijatelju Ljubomiru.

- Stvar nije zagonetna. Evo, kuma me je othranila kao

dijete bez kuće i kućišta. Kada sam odrasla, razotkrila mi je
moju sudbinu: "Živjeti možeš kod mene dok sam ja na životu,
udati te ne mogu jer nemam toliko da ti dam ni čestitu opremu,
a kamoli miraz. Idi za guvernantu, naći ću ti dobro mjesto."
Zahvalila sam joj jer je život guvernante žalostan: svi joj zapo
vijedaju, nitko je ne voli, ako je lijepa i mlada, sumnjiči je
gospođa zbog muža i sina. Takvu sam sudbinu odbila, ali sam
odlučila naučiti zanat gospođe Hajdić. Kuma je odobrila, štoviše
poslala me u Beč. Nesreća je htjela i uhvati me čežnja za domo
vinom, a Ljubomir me iznenadi otkrićem svoje ljubavi.
- Ljubav tako vrijedna mladića znaci sreću ...
- Koju ja ne smijem prihvatiti. Dakle, čim sam doznala
Ljubomirovu osnovu, znala sam: meni je boravak u toj kući
nemoguć.
-
- Jeste li to rekli Ljubomiru?
- On je to sam pogodio i baš zato me tog dana obvezao
neka ne kažem ništa. Zauzvrat sam zahtijevala da mi više ne
govori o ljubavi. Mislila sam za osam ili deset dana ionako otpu
tovati u Beč i sve će pasti u zaborav. Ali mi kuma nije dopustila
da odem. Dužna sam joj zahvalnost, a ova dužnost od mene traži
da Ljubomiru kažem: "Ne mogu poći za tebe"!
- Vi se žrtvujete svojoj zahvalnosti?
- Ne znam je li to žrtva ili nije ...
- Biste li pošli za Ljubomira kad biste po imetku i rodu bili
ravni njemu?
- Svakako. On mi je drag i jedini koji me nije sumnjičio
ni onda kada su sve okolnosti govorile protiv mene. To mi se
duboko usjeklo u srce.
- Kad Ljubomir uredi svoju imovinu, on će se boriti dotle
dok majka ne popusti.
- Kad bi ona popustila - ne bih - ja!
- Vi, dakle, ljubite stranca s kojim sam vas danas našao?
- Ne! Sasvim su drugi razlozi koji me razdvajaju od Ljubo
mira. Priopćit ću ih vama jer nitko ga ne bi mogao uvjeriti kako
su ti razlozi opravdani - već jedino vi.
Nabrao je obrve i ukočena pogleda očekuje njezino razjašnjenje.
- Od djetinjstva svakog dana slušam jedno te isto: sirotica,
beskućnica, mora biti sretna da ju je grofica uzela pod krov.
Mora biti zahvalna što je nije pustila da bude sudoperka ili
sobarica. To je govorila i družina, posluga kao i barunice i gro
fice - aristokracija. Kao da sam negdje dignuta iz kala sramote
i nepoštenja - zato sam sirotica i beskućnica. Kad sam odrasla,
to me stalo gušiti dok se konačno nije nešto u meni počelo bu
niti i otuđilo me od svih. A sada, kada bi Ljubomir mene uzeo
za ženu, ne bi mi više ovako govorili u lice, ali iza mojih leđa...
Saptali bi: kakva je sreća pala na ovu siroticu, beskućnicu! Ništa
nije imala, ni svog jastuka, ni svoje haljine, on je "pridigao"
sirotinju do sebe! Tako bi mislili svi. Svi jednako smatraju da
bogati pridižu k sebi sirotu dok je vrlo često obratno: siromak s
vrlinama pridiže k sebi moralno i duhovno vrlo niskog bogatuna.
Mnogi su siromašni krivi samo zato što nisu pokušali da se nepošte
nim načinom oslobode siromaštva, a radom nisu mogli. Eto, vidite,
takvu ja udaju ne bih mogla podnositi. To me razdvaja od Lju
bomira.
- Gospođice, slažem se i razumijem vas - ali dopustite
samo jedno: Ljubomir bi nastupao prema vama tako da nikada
ne biste osjetili neravnopravnost ni u njegovoj kući, ni u društvu.
Naprotiv, on bi razorio pred vama sve društvene predrasude...
- Znam grofa koji je sve to učinio da svojoj siromašnoj
ženi neplemićkog roda izvojšti ravnopravan društveni položaj. Ali
nigdje nisu primali njegovu, po rodu neplemenitu i siromašnu
378

ženu, ili su se držali prema njoj hladno i prezirno. Njegova je majka otišla u inozemstvo da se sakrije jer
je smatrala ženidbu svoga sina sramotom obitelji. Mlada je žena od žalosti pobolijevala i konačno umrla.
Zašto - pitam vas - nije ona bila dostojna te visine na koju se uspinju ljudi samo po imenu i posjedu, a ne
po onome što čovjeka jedino čini vrijednim i uzvišenijim od drugoga - po duhovnim vrlinama i osobnim
krijepostima? Ljudi danas stvaraju vrijednosti samo po naslovu, položaju, posjedu, po svemu onome što
čovjek može steći i nepoštenim i okrutnim i nedostojnim zaslugama. Protiv toga se buni sva moja duša.
Buni se i bunit će se do smrti.
- Tko je bila ta nesretna, za grofa udana neplemenita žena?
- pita Vjeran tiho
- Oprostite što sam u svom ogorčenju spomenula kao do
kaz tragediju te vrijedne gospođe ...
- Moja majka?!
Malo je okrenuo glavu k prozoru, a izražaj njegova lica odražava kako je duboko potresen. Jadranka
primijeti tiho:
- Uistinu, nisam vam željela povratiti bolno sjećanje...
- Uvjeren sam u to, ali nisam slutio da vam je upravo tra
gedija moje majke postavila tako teške zapreke da usrećite mog
prijatelja Ljubomira. To je dvostruko bolno za mene koji sam
sebi postavio zadaću da putove Ljubomira povezem s vašima ...
- Naši se putovi razilaze i onda ako bi njegove imovinske
prilike bile dobre kako god mu drago. Rekla sam: Ljubomir mi
je drag, od svih mladića koje poznam bila bih najradije pošla za
njega da smo ravnopravni po rodu i imetku.
- Ipak, ne osjećate, za Ljubomira onu veliku, pravu ljubav?
- Ne znam što je to velika prava ljubav. I ne želim je upoz
nati. Stoga sam bila odlučila raditi i time steći svoj opstanak pa
se udati po svojo vlastitoj želji, nađem li kakvog radnika svog
zanata. Ili ću ostati drugima na sramotu i porugu: stara gospo
đica! Ali, čini se, sada se to promijenilo ...
Posljednja izreka Jadrankina trgne Vjerana i on se Iecne:
- čovjek kog sam danas zatekao s vama promijenio je vašu
sudbinu? Sravnite li njega i Ljubomira, na koga bi pao izbor da
možete birati?
- Svakako na Ljubomira.
- Počinjem sumnjati: ipak ljubite Oršića, ali se želite udati
za stranca da se oslobodite opasnosti da jednog dana popustite
Ljubomiru.
- Varate se. Za stranca bih pošla iz posve drugog razloga.
- Smijem li zapitati, koji je to razlog?
- Ovaj je stranac skinuo s mog obraza neizmjernu sramotu.
Skinuo je s mog života sumnju koju ste na mene navalili - vi! ...
Vi - lično vi!
,..., 379

Porumenio je do čela i od njezinih riječi i od pogleda što je pun ogorčenja uperen u njega.
- Taj je čovjek skinuo s vas sumnju? Kako?
- Prisilio je baruna Larsena da odgovori da ono pitanje
koje ste vi meni postavili kad smo se prvi put susreli u salonu
grofice Oršić. Pitali ste me: kako su ljudi tajnog redarstva doz
nali da Bardovića držim Keglevićem. To je vaše pitanje, gospodi
ne, bacilo crnu sjenu na moju djevojačku, domovinsku, čovje-
čansku čast...
Njezin se glas snizi. Ona iznenada priđe k njemu, a njezine modrozelenkaste oči upilje se u njega:
- To vaše pitanje žigosalo me je tom sumnjom u onom
vašem predavanju o hrvatskoj povijesti...
Vjeran zuri u modrozelenkaste oči što su sada okružene crnim trepavicama kao površina morska kad na
nju pada crni oblak. Iz njih sijeva nešto bijesno, slavodobitno, što ga je prikovalo na mjestu i kao da mu je
zaustavilo dah i misli.
- Da, gospodine - naglašava ona riječ po riječ. - Ovo
sudbonosno pitanje, koje me je moglo natjerati i u smrt, riješio
je - barun Larsen jer ga je na to prisilio gospodin Olaf Kris-
tijan! ...
- Prisilio? Zloglasnog Larsena?
- Tako je! Učinio je to Kristijan zato što me ljubi. Ali
moram vam razjasniti moj sastanak s njime u srijedu kad smo
bili na izletu na Ksaveru ...
Ona mu ispripovjedi kako se s njime srela i što su razgovarali, a zatim doda:
- Nikada nisam mislila ozbiljno primiti njegovo očitovanje
usprkos tome što mi je obećao donijeti razjašnjenje baruna
Larsena. Ali dogodilo se je nešto sudbonosne Vi ste, gospodine, gospođicama govorili o povijesti, a
strelice svoje sumnje bacali ravno meni u srce. Pogodile su me! Goloruka, bespomoćna, osjetila sam kad
ste mi kazali da me držite doušnikom - izdajicom. Tog sam časa stvorila odluku. Drugog dana pozovem u
dućan gospođe Hajdićke Olafa Kristijana i tada sam tog stranca ja sama zamolila neka zatraži od Larsena
jasni odgovor: kako je on znao da ja Bardovića držim Keglevićem. S jedne strane vaša strašna sumnja, s
druge strane paklena zamka da me prisile biti doušnik. Nisam imala drugoga puta nego do Kristijana koji
mi je to obećao. Larsen je pristao na izjavu, ali uz uvjet da dođem sama po nju. Predložila sam ovo
samotno mjesto, u to doba kad nitko ne dolazi u šumsku gostionicu. Bilo je to danas. Da i nije moja kuma
otišla na put, ipak ,bih bila otišla sama samcata tamo gdje ste me našli.
- Tu ste se sastali - s Larsenom?
- Dočekali su me Kristijan i Larsen. Naravno, htio je doz
nati što ste vi govorili gospođicama, ali sam mu rekla da niste s
njima ni bih", onako kako smo se dogovorili. Kristijan je nekoliko
360

puta odlučno ustao da me obrani od tih pitanja i tada je Larsen lično razjasnio kako je doznao da ja
Keglevićem držim Bardovića, i to pismenom izjavom i svojim potpismo.
- Zapanjen sam ...
- Htjela sam vam taj spis pokazati pred kumom pred kojom
ste bacili sumnju na mene. Vi ste me danas našli s njim na sas
tanku i vaša je sumnja bila na vrhuncu trijumfa! A sada, evo,
sudite o pravednosti vaše sumnje!
Jadranka izvuče iz njedara papir i pruži mu.
Mladića obuze napetost. Pruža ruku za pismom, čita. Njezin ga pogled promatra slavodobitno. Vjeran čita
ponovo, svaku riječ.
šuškanje papira u Jadrankinoj ruci povuče njegov pogled k njoj. Još ima jedan papir? I ovaj mu pruža:
- čita ovo. Tu gospođa Hajdić prisiže na svoju djecu da je
vidjela ovoga čovjeka kad nas je slijedio.
Uzbuđena ruka mladića posegne za drugim dokazom. Čita brže od prvoga. A onda pita živo:
- Vidjeli ste na ulici gospodina s plavom bradom? Visok,
vitak, mlad, plava mu je brada bila tako neobično gusta i zao
kruživala cijelo lice?
- Jest, tako je izgledao - a mi smo bile tako zaokupljene
mojim tumačnjem da nismo jedna drugu ni upozorile na stranca.
- Da - to je taj koji je mene pratio u kočiji i progonio kad
sam mu utekao u blizini Halperova dvorca.
Ona pruži ruku za obim pismima i ponovo ih sprema.
- Vaše su sumnje slavodobitno uništene! Prikraćeni ste za
taj užitak!
- Ne, ja nisam uživao u sumnjama, gospođice, nego trpio,
videći koliko vas Ljubomir ljubi i bojao se da niste vrijedni toga.
Sve što se je događalo, pa i vaši sastanci s onim čovjekom, okre
nulo se protiv vas ...
- Naravno! Što bi siromašna djevojka mogla raditi drugo
nego prodavati redarstvu neprijatelja svoje zemljake?!
- Dopustite da se ogradim baš protiv tog mišljenja. Kad sam
čuo o vašem svjedočanstvu protiv mene, smjesta sam o vama
ispitao Bardovića. On mi je rekao: "Ona, koja je svjedočila pro
tiv tebe, to je crnka s modrozelenim očima koju smo vidjeli u
Beču!" Kad sam ga pitao nije li se kasnije s vama upoznao,
popratio je to drskim smješkom kao da je ipak s vama u poznan
stvu. Otad sam smatrao da između vas i Bardovića ili između vas
i Larsena postoje neke veze... Nikad nisam ni u snu pomišljao
da bi vam ovi ljudi vaše usluge nagrađivali novcem. Ne, to nikada!
To se kunem! Nisam mislio da ste plaćenik - nego žrtva ljubavi.
A tomu sam htio ući u trag. Dakle, razlog mojoj sumnji nije bilo
vaše siromaštvo, nego uvjerenje da je posrijedi ljubav. A što se
tiče Ljubomira, tek sada možete razabrati njegovu veliku ljubav
prema vama, kad je, unatoč svemu, još tvrdo vjerovao u vas.
381

- Rekla sam mu: "Nikad to neću zaboraviti"!

- Evo, zato sam se dao u potragu za vama i sada sam sretan
što sam tako sjajno poražen - da ste posve nedužni. Nema
smisla moliti za oproštenje, samo moram kazati da veoma žalim
što ste patili mene radi. Samo još jedno: niste li pomislili kakva
će to biti katastrofa za Ljubomira kad Kristijan dođe u prosce
- s vašim odobrenjem?
- Ljubomir neizmjerno ljubi svoju majku i radi nje će on
izliječiti svoje srce. To ne može biti tako teško. Njegova ljubav
prema meni veoma je kratka vijeka. Osjetio je da me ljubi tek
kad sam otišla u Beč, prije četiri mjeseca. Prije mojeg puta u Beč
nije mi iskazivao ni običnu pažnju.
- Gospođice, psiholozi vele da se ljubav često uvuče u srce
potajno i čovjek nije toga svjestan dok ga ne zaboli. Ja vas
molim: odgodite prosidbu onog čovjeka za kojeg još uvijek ne
znamo je li Larsen ili Kristijan. Zakleo se uvjerljivo u to nema
sumnje, ali da je sto puta Kristijan - odgodite. To je Ljubomir
zaslužio.
- Ima li to smisla kad Ljubomir mora do jeseni biti vjen
čan s Mirtom? To je svršeno.
- Odgodite njegovu prosidbu kako biste imali vremena raz
misliti, ispitati još jednom sve okolnosti. Barem pričekajte! Ne
dopustite da Ljubomir gleda kako vas dobiva stranac, bio on
tko mu drago. Ne dopustite da to doživi Ljubomir.
Posljednje riječi Vjeran je iskazao moleći.
- Vaša vjernost Ljubomiru istinski me dira i mogla bih od
goditi da se nisam unaprijed ovom strancu obećala. Spasio je
moje poštenje. Larsen mi je poručio: ili ću postati doušnik ili će
javiti ljudima da to već - jesam. U toj paklenoj zamci bila sam
bez zaštite i pomoći i rekla sam Kristijanu: prvi je moj cilj da
se oslobodim sumnje, a drugi - biti zahvalna svom osloboditelju.
On, dakle, ima pravo na mene.
- Možda gojite prema njemu previše povjerenja. Dok ste
dolazili onamo, u onu samotnu sobicu, da vam vrati vašu čovje-
čansku čast, mogli ste izgubiti - djevojačku ...
- I kad bih znala da će se to dogoditi, ja bih i onda pošla
samo zato da dokažem svoje časno ime - vama!
- Meni?
Prošaptao je pitanje, jedva čujno, uplašeno ...
- Jest, vama koji ste sumnju na mene pobudili, govoreći o
hrvatskoj povijesti, žigosali me izdajicom - doušnikom - plaće
nikom. To ste mi sipali u lice. Priznajte - gušili ste me svakom
riječju o izdajicama.
Jadrankin se glas pokolebao i na trenutak prekinuo. Modro-zelene oči nestadoše među gustim
trepavicama. Onda opet digne glas:

- I sto puta bih bila otišla na sastanak i da je Kristijan

tražio jnajnečasniju naplatu - samo da vam mogu kazati u lice:
gospodine, ja sam siromašna, beskućnica, nemam ništa i nikoga
na svijetu, ali sam svoje ljudsko poštenje održala čisto, netak
nuto! Svoj sam cilj postigla ...
- I zato kanite plaćati cijeli život?
- Svejedno kakvu plaćam cijenu za svoje pošteno ime!
Brzim koracima ode ona k vratima.
- Gospođice! Pitam vas u ime Ljubomirovo: kamo idete
sada?
- K barunici u vinograd, a onda se vraćam s njome u grad.
To moram učiniti Kristijanu.
I zatvori za sobom vrata.
Skočio je, osluškivao njezine korake. Onda je izašao u hodnik gdje sjedi lakaj. Zovne ga i naloži mu:
- Sasvim tiho javi mladom gospodinu Naumu neka brzo
dođe k meni. Reci mu to u uho.
Sluga ode u veliki salon. Zamalo izađe mladi crnomanjasti kućedomaćin Naum. Vjeran ga uzme za ruke:
- Gospodine Naume, vi ste me ove srijede sami upozorili
da je Jadranka neki revolter i da gajite za nju simpatije. Pomo-
zite mi da ne bi sada otišla k barunici Hedvigi u vinograd, jer
to je revolt i...
- Upravo je barunica poručila da će sama doći po nju, ne
ka je dočeka.
- Tu se krije onaj Kristijan s kojim se Jadranka susrela
na šetnji. On joj udvara veoma ozbiljno. Htio bih da se ona ne
odazove baruničinu pozivu, da se ne susretne s Kristijanom. Že
lim to spriječiti za svoga prijatelja. Smislio sam, ali to morate iz
vesti samo vi. Kad bih se ja upleo, Jadranka bi znala da je sve
izmišljeno - šapne Vjeran. - Ja ću odmah otići, a sve prepuš
tam vama...
Nekoliko časaka, pošto su se mladići dogovorili, ulazi mladi Naum u salon. Tu sjedi njegova majka, sestra
Orhida i Jadranka, a u pozadini guvernanta.
- Majko - veli Naum - grofica Oršić poslala je ovog časa
momka s pismom ocu. Moli njega i tebe da pošaljete Jadranku
s našom guvernantom odmah kući. Pošto je momku naloženo da
donese odgovor, otac je javio da će joj želju ispuniti, a tebi poru
čuje - odredi da odmah krene.
- Jadranko - prihvati gospođa Malin - odmah napiši ba
runici Hedvigi pismo neka se ne trudi po tebe jer moraš kući po
nalogu kume. Ti znaš da ti je dužnost slušati svoju dobrotvorku!
Ničim Jadranka ne odaje kako je djelovala zapovijest i ode s Orhidom u drugu sobu. Tu napiše pismo
barunici, a Naum ga otpošalje po svom momku. Ali je već po dogovoru s Vjeranom spremio kočiju kojom
se Jadranka dovezla na Ksaver. Sebi dade Naum osedlati konja. Mirno sjedne Jadranka s guvernantom u

382

kočiju, a Naum, jašući, prati kola. Dok su se oni udaljili, već je Vjeran jašio poprijeko šumom i sišao na
cestu baš tamo gdje je onomadne na izletu vidio Larsena i Jadranku. Ovuda bi morala proći barunica pa
se on želi uvjeriti jesu li tamo kakvi gosti ili se barunica dala nagovoriti od stranca da mu omogući
sastanak s djevojkom.
"Danas mi je to usjelo spriječiti" - konstatira Vjeran - "ali što će biti dalje? Sto će trpjeti Ljubomir kad
-sve sazna?..."
- Gospodaru, dolazi "licitarski konj" - naime, gospodin
koga novoveški đaci tako zovu - šapne Videk.
- A ti ovaj naziv opetuješ s užitkom! Idemo im polagano u
susret. Htio bih razgovarati s njima.
Za malo koračaja i već su se sastali i pozdravili. Barunicu prate Tamar de Grebenović i Larsen. To je
Vjeran i očekivao. Lijepa je barunica izmijenila nekoliko koketnih riječi sa Larse-nom, a onda će Tamaru:
- Idemo da nas gospođica Jadranka dugo ne čeka.
- Ja ću vas barunice, počekati u blizini vaše kuće veli
Larsen.
Vjeranu je jasno: momak koji je nosio pismo još nije stigao barunicu, ali se učini kao da ne zna ništa o
Jadranki i šuti dok je Larsen ostao na cesti. Tada on upita Vjerana nasmijano:
- Gospodin vjerno stražari?
- Nemam tako uzvišeno namještenje u baruna Larsena! -
odvraća Vjeran.
- Nisam vas htio tako poniziti: Vi stražarite za prijatelja -
ali mu recite: Jadranka pripada meni, Olafu Kristijanu i ja se je
ne kanim odreći ni za sve blago ovog svijeta. Recite to svome pri
jatelju i neka se nitko sa mnom ne upusti u borbu za nju!
- Pošto sam bio svjedok da se dragovoljno odlučila za vas
- ne kanim o tome više trošiti ni jednog časa. A prijatelja ću
obavijestiti što se zbilo! Moj poklon, gospodine!
Vjeran digne šešir, znajući da mu je za danas Jadranku oteo i s Videkom odjaši nizbrdicom, prođe pokraj
šumske gostionice i onda punim trkom tjera prema gradu da stigne Nauma.
Na putu u dvorac Malin sreli su barunica i de Grebenović momka s Jadrankinim pismom. Hedviga se
usplahirila, a Tamar zabrinu:
- To će biti katastrofalno za njega! Ne usuđujem mu se na
oči...
- Taj luđak, uistinu, nema ukusa. Kako se može zagledati u
prostakinju koja nema nikakve kulture za ljubav? Ova budala! ...
Ne boj se. Ja ću gospodina otpratiti u vinograd, započeti malo ko-
ketno s njime i brzo će zaboraviti ovo jadno glupo čeljade.
Larsen čeka u dubokom uvjerenju da mu barunica vodi Jadranku. S njome će zajedno u kuću, uzeti južinu,
a onda barunica mora otići, tobože, na prijem. Tamar iza nje, oboje će nepri-
384
mjetno odjahati, a on ostati s Jadrankom sam. Uživio se u taj prizor, kadli opazi barunicu i Tamara bez
djevojke. Valjda je ona krenula nekuda kroz šumu? Ogledava se...
Barunica dođe bliže i saopći sadržaj pisma. Tamar opazi kako je Larsen zagrizao u donju usnu. Barunica
mu počne ljupko pripovijedati da će ona sutra sve to sama urediti - a kod južine će sve ugovoriti... No,
barun je prekine:
- Molim, oprostite barunice, što sam vas smetao. Gospo
dine Tamaru, otpratiti gospođu kući i odmah se vratite k meni...
Larsen udari ostrugom konja u trbuh takvom žestinom da je životinja zadrhtala i poskočila.
- Ovaj je savršeno lud! - ljuti se barunica i krene opet
u grad, a Larsen u vinogradarsku kuću. Danas ne želi vidjeti
nikoga od svojih namještenika, najmanje bratića Franza.
U jurećem trku dostigne Vjeran Nauma i Jadrankinu kočiju još prije kapelice u Novoj Vesi. Cijeli su daljnji
put jahali usporedo i pripovijedali sve do Oršićeve palače. Tu je i Jadranka sišla, oprostila se s
guvernantom, koju opet kočija odveze natrag, dok je Naum pošao s Vjeranom u palaču. Gore u predvorju
zaustavi Vjeran djevojku:
- Sada vam moram kazati istinu. Vaša kuma nije u palači.
Ali danas prije podne na putu ona se predomislila i mene poslala
natrag u Zagreb s molbom barunici Hollenbach, koja sutra putu
je također grofici Erdodv da uzme sa sobom i vas. Ja sam se
vratio i pošao u palaču da vam to javim. Pošto vas nisam našao,
odem za vama k Tonici. Ona je morala priznati kad sam došao
u ime Oršićke - i tako sam pohitio na Ksaver, tamo sam se poslu
žio neistinom da se kuma vratila.jer sam htio spriječiti vaš sas
tanak s Kristijanom u vinogradu. Učinio sam to za Ljubomira i
uštedio prigovore barunice Hollenbach jer se morate spremiti
za put.
- Sutra moram putovati u Banjske Dvore na oči Mirti? -
pita ona, a da se nije ni osvrnula na to što se poslužio neistinom.
- Kuma vas čeka u dvorcu Opeka. To je, doduše, blizu
Banjskih Dvora, ali nije ipak naočigled kontesi.
- To je želio Ljubomir, ali time će brže uslijediti ono što
Ljubomir ne želi.
Uz te riječi ona pozdravi i ode u svoju sobu.
Tu Jadranku čekaju Hajdićka, Tonica s tetkom i guvernanta barunice Hollenbach koja joj predaje poruku
da se sutra spremi s njima na put.
Gospođa Hajdić, Tonica i njezina tetka saopćuju Jadranki da su se nakon Vjeranove potrage za njom
počeli bojati da je Jadranka u nekoj opasnosti.
- Isplatila bi se svaka pogibelj. Evo, što sam postigla - i
pokaže izjavu potpisanu od Larsena.

U ZAGORSKOM DVORCU OPEKA

U starom perivoju jednokatni dvorac. Po zidovima zelene penjalice. Oko zgrade prostire se stari perivoj s
ribnjakom. Sunce se već zaustavilo na zapadnom kraju perivoja. Na terasi sjedi grofica Oršić. Uz nju stoji
starija ključarica dvorca i prima naloge.
- Na Mirtinu želju ukonačeni su moja kći i sin u Banjskim
Dvorima, a ja sam odlučila proboraviti ovdje. Danas dolaze još
Hollenbachovi s kćerkom i sinom. Ovdje kod mene u lijevom kri
lu smjestite mog štićenika grofa Vjerana Keglevića. Moj odvjet
nik gospodin Kućetić neka bude u istom lijevom krilu, prizemno.
Zatim će doći i moje kumče gospođica Jadranka.
Oršićka se ovdje po želji prijateljice grofice Bombelles smatra domaćicom, budući da se vlasnica dvorca
nalazi u Beču.
Ključarica javi da su stigli putnici iz Zagreba. Sama im je izišla u susret, pozdravlja se s obitelji
Hollenbach, onda s Vjera-nom pa naposlijetku s Jadrankom. Posljednji je dolazio odvjetnik Kučetić.
Njegova visoka, vrlo stasita, snažna pojava, osobito se ističe na konju. Gospođa Hollenbach primijeti:
- Pruža pravu junačku sliku, zar ne, Julijo?
- Gospodin je odviše umišljen.
Ne sluteći što o njemu govore, on pozdravlja, skidajući šešir i približi se k Oršićki:
- Evo me po želji vaše milosti i molim daljnje zapovijedi.
- Trebam vrlo važnih savjeta. Vjerojatno ćemo sklapati že-
nidbeni ugovor, ali o tome sutra. U Banjskim Dvorima bit će i
Renata pa se nećete ljutiti što sam vas pozvala?
Ona se nijemo pokloni i šuti. Ključarica odvede goste u njihove sobe, U blagovaonici našli su se svi na
večeri. Poslije se raspleo razgovor o ženidbama koje čekaju prisutne mladiće, ali je usred debate Oršićka
naglo ustala i pozvala društvo na počinak da sutradan osvježeni krenu u Banjske Dvore grofici Erdodv.
Jad-ranku je iznenadio neobično hladan prijem njezine kume. Cijele večeri nije je oslovila - kao da i ne
postoji. To je više i pozornije djevojka posmatrala razgovore, držanja i poglede. Nije joj umaknuo ni
Vjeranov pogled kad je govorio o nekoj ženi koja bi mogla promijeniti njegovu odluku da ostane neženja.
Gledao je baš lijepu Oršićku, a nešto u njezinu kćer.
"Zašto je kuma prema meni tako hladna? - pita se djevojka. - Zašto me je pozvala ako ima razloga za takav
doček? Lju-bomir joj, prema njihovu ugovoru, nije mogao ništa reći, ili se nešto desilo?"
Sjela je kod otvorenog prozora uzane sobice, nimalo se ne brinući što stanuje uporedo s ključaricom. Sva
je zaokupljena pitanjem: zašto ju je kuma naknadno pozvala ovamo i zašto gotovo prelazi preko nje kao da
i nije prisutna?

Nije li je putem spopala pojačana sumnja o njezinim vezama s tajnirri redarstvenicima pa je toliko
izgubila pouzdanje u nju da je želi imati na oku? Što dalje razmišlja o Oršićkinu držanju, to je više
uvjerena da se ne vara. Kuma bi joj svaki drugi razlog bacila ravno u lice, ovde je kriva sumnja. Neće dulje
čekati: Ne želi provesti besanu noć i odluči: ide odmah k njoj, pokazat će joj izjavu baruna Larsena i onu
Hajdićke i neka zna da je nedužna.
Polagano otvori vrata. Izlazi. Pred njome se pruža dugi prostor. To joj označuje mala svjetiljka u dnu
prostrana hodnika. Da ne bi koga probudila ili izazvala pozornost, korača na prstima. Cijeli niz vrata
lijevo i desno. Zna, kumini su prozori otvoreni u perivoj. Dakle, dobro je pošla. Tiho će pokucati i tiho je
zamoliti neka joj dopusti mali razgovor. Ona ionako ne spava dugo u noć. To je čula od Hajdićke. Ako je
tome kriva ona, još će ove noći tvrdo zaspati. Došla je pred vrata i stane. Osluhne.
Kuma s nekim razgovara. Sigurno s ključaricom dvora. To će valjda brzo svršiti. Malo se sagne k vratima
da bi bolje čula može li pokucati ili bi još pričekala.
Iza sobe dolaze poluglasne, prigušene, ali uzbuđene Oršićkine riječi:
- Na sva usta ste danas govorili o ženi koja bi jedino mogla
promijeniti vašu odluku da se ne ženite, ali od nje vas dijeli
sjeverni pol i tada ste ravno gledali u mene. Kako ste to mogli
učiniti Vjerane? Sto je to?
- Strašno sam pogriješio, nesvjesno, ali evo, priznajem: mis
lim da sam od prvog dana, kad sam ugledao vašu milost -
zaljubljen u vas.
- Oh, pa vi vi ste dražesna luda ... koju moram ...
Jadranka poleti na šiljcima cipela duž hodnika suzdržavajući dah, zatvori vrata svoje sobe, potrča k stolu
na kojemu gori svijeća i utrne svjetlo. Još uvijek sluša riječi s one strane vrata... i srce joj udara. Ne misli
ništa. U mraku dirne stolac i sjedne, a ruke složi u krilo, što je to čula? Sjeća se, Hajdićka se jednom
ljutila. A ipak, istina je: on ljubi nju...
"Zašto sam otišla k njoj? Prisluškivala sam, a htjela sam samo čuti hoće li ključarica još dugo ostati kod
nje. Mislila sam, ona je tamo, a onda je progovorio on... Sto bi kuma rekla kad bi slutila da sam čula ...
osluškivala?
Čega se bojim? Neće oni nikad saznati što sam to čula." Uzalud se ispričava pred sobom, sve više je
sapinje u prsima. "Nepristojno sam učinila, provalila u njezinu tajnu s Vje-ranom."
"Da, on ljubi nju - opetuje u sebi i predočuje sebi kuminu pojavu kako je izgledala večeras. "Lijepa je, vrlo
lijepa i duhovita, mora je ljubiti. Pa to je razumljivo. Samo da nisam osluškivala! Kako se stidim sama
sebe."

386

25*

387

U tmini ide k prozoru. Otvoren je u perivoj. Vani mrak. Stabla se u mraku pričinjaju kao sablasti, a široke
krošnje kao tamna krila. Lahor prolazi lišćem. S jezera se čuje neko praćakanje. Jadranka se makne.
Zdesna pada neka svjetlost na krošnje. Očito sa prozora prvoga kata. To je kumin prozor. Jest... On je
tamo...
On ljubi nju. Kako je ne bi ljubio kad je tako lijepa i duhovita?!
Dolje, pod prozorima, po šljunku nečiji koraci. Netko izlazi iz dvora u mračne sjene drveća. Koraci snažni,
čvrsti. Čiji? Gleda dolje. Ništa ne može vidjeti u mraku. I nikoga... Samo čuje kako netko odlazi između
granja. Dugo je mir. Zatim opet škripa šljunka. Isti se koraci vraćaju, sve polaganije, i prelaze tratinu.
Onaj se dolje zaustavio i dugo vrlo dugo stoji ili sjedi. Svakako je muškarac. To se razabralo po koracima.
Onda se odjednom makne, približava dvorcu i ulazi.
Tko je otišao u noći i opet se vratio?
Nastaje tišina. Perivoj spava. Svjetlost s drveća nestaje. Ugašena je svjetiljka. Zar je kuma ugasila? On je
od nje otišao?
U perivoju duboki mrak. Ali nije više tiho. Vjetrić šušti gustim krošnjama. Jadranka sjedi naslonjena o
prozor. Nešto joj obuzima dušu - žalobno, bolno, beznadno... San joj neće na oči. U dvorcu tišina. Svi
snivaju. Kada će san svladati neznane nemire njezine mlade duše? Zagledana u mrak, osluškuje tišinu po
kojoj lišće tiho šapuće s vjetrićem.
Ujutro se Jadranka probudi vrlo rano, obuče svagdašnju modru haljinu, jedinu koju je donijela sobom, a
zatim ide kumi. Ona je dočeka, ne samo hladno, nego i mrko:
- Nisi li jučer nakon večere bila pred mojim vratima?
- Jesam. Bila mi je nakana zamoliti razgovor, ali sam čula
da je netko kod vas pa sam otišla.
- što si htjela od mene?
- Predložiti vam ovo ...
Kuma se čudi, uzimajući dva spisa. Prvi od Larsena, a zatim od Hajdićke. Morala je pročitati dva puta.
Začuđena je. To dokazuje Jadranki da Vjeran nije jučer ništa govorio kumi o toj stvari. I kako bi dospio?
Mislio je samo na svoju ljubav. Prestrašila se da joj kuma ne bi pročitala s lica misli i obori oči.
- Ishodio mi je Norvežanin Kristijan.
- Taj tvoj tajanstveni kavalir? Lijepo! Ovo je svakako važno,
ne samo za tebe, nego i za mene. Napokon se to riješilo. Jesi li po
kazala Vjeranu?
- Jesam, jučer.
Dakle, ni riječi nije joj rekao o sastanku kod "Slavuja". To bolje - ustanovi Jadranka i započne:
- Dopustite mi, kumo, još nešto. Ovaj gospodski život nikako
ne pristaje zanatu koji me čeka. Stoga sam odlučila kumi izreći
388

svoju zahvalnost i stupiti kod Hajdićke kao naučnica. Kao takva imala bih stan i jelo, a kad budem kalfa, i
plaću...
- Dakle, tebi je dodijalo živjeti pod stegom i nadzorom svo
je kume? Želiš biti slobodna?
- Slobodna ću biti kad izučim zanat, a sada bih prešla ispod
vašeg nadzora pod nadzor majstorice.
- A na udaju nisi ni pomislila?
- Jučer me je zapitao gospodin Kristijan smije li me kod
vas zaprositi. Rekla sam da smije. Odluku prepuštam vama, ku
mo ...
- Ti ne ljubiš tog Norvežanina, to je sigurno?!
- Ne znam što je ljubav, ali on ljubi mene. Uzima me ova
kvu kakva jesam, miraz i opremu prezire, mene samu smatra
blagom koje mu se poklanja - sam je tako rekao. Time može
djevojka biti i prezadovoljna ...
- Svakako taj lijepi Norvežanin divno udvara. Šta bi ti uči
nila da ne pristanem na taj brak?
- Pošla bih u zanat, kako sam rekla.
- Ne služi li taj Kristijan samo tome da izazoveš ljubornor
drugoga?
- Nema nikoga koga bih željela ili htjela izazivati...
- Dakle, nema nikoga. Dobro! Onda ću sutra odmah kod
objeda u Banjskim Dvorima proglasiti da te je Kristijan ispro
sio.
- Presvijetlu kumu molim neka to odgodi do Zagreba.
- Meni ide u prilog da objavim sutra...
- Obratno, to je na vašu štetu...
- Htjela bih da mi razjasniš ovu zagonetku.
- Drage volje. Pošto sam se vratila iz Beča, Ljubomir mi je
jednog dana rekao da me ljubi i želi vjenčati...
Kuma je morala sjesti. Djevojka joj saopći sve što je jučer kazala Vjeranu samo još opširnije da sam
"Špekulirala" na Lju-bomira. I time ste mi činili krivo. Već sam davno odlučila da vam sve kažem!
Dugo Oršićka ne može naći snage da nešto kaže. Kao da će je udariti kap. Već samo govorkanje o tome
teško je pogodilo njezine živce. Prava je istina poništava, baca u očaj. Još uvijek ne vjeruje da Jadranka ne
želi steći Ljubomira i pita:
- Kad bih ja danas pristala da se Ljubomir vjenča s tobom?
- Zahvalila bih se vašoj dobroti i - otklonila. Na to se ku
nem!
U času se grofica promijenila. Lice joj odražava ganuće, prilazi k Jadranki i uzima joj ruke:
- Dijete moje, svi smo te krivo sudili. Najviše ja. Ti si po
šteno stvorenje koje nikad nije zaslužilo naše sumnje. Tvoj nena
dani povratak u Zagreb, tvoja čežnja da vidiš Zagreb, udarila te
nesrećom. Svi su znaci pokazivali protiv tebe, baš svil

- Znam, ipak me ne biste bili sumnjičili da nisam sirota.

To je ono što me je grizlo i činilo prkosnom. Moj je otac izgubio
i svoj imetak za domovinu, njegova kći ima pravo da njegovo ime
sačuva čisto.
Jadrankin glas zadršće.
- Sasvim se slažem s tobom, ali sada nema druge nego da mi
oprostiš pa da sklopimo prijateljstvo. Daj mi ruku.
Grofica joj pruži ruku koju djevojka poljubi.
- Hvala, Jadranko. Zahvalna sam ti što si mi rekla i što mi
nisi otela sina. Ne radi se tu samo o imetku. Ljubomir je htio od
nekoga novac uzajmiti da isplati dugove, ali se tu radi o čitavom
životu imena Oršić. Želim se osvetiti neprijateljima i Bachovim
ulizicama i svoju obitelj povezati s najuglednijim velikaškim ime
nima. 2elim da me vide još na vrhuncu. Uništili su sve, ali neće
Oršiće! Hvala ti, Jadranko, i, ako se želiš udati za Kristijana, uči
nit ću sve što mogu za tebe. A sada ti velim: Ljubomir mi je jučer,
čim smo krenuli iz Zagreba, spočitavao da smo te ostavili kod ku
će. To je tako podjarilo moju sumnju da se on ne izjašnjava Mir
ti radi tebe - da sam odmah poslala natrag laka ja neka te pre-
svijetla Hollenbach pozove sobom da te ispitam što kaniš s nji
me. Tvoje priznanje sve mi je otkrilo. A sada te molim: nemoj
doći sa mnom na objed u Banjske Dvore - radi Mirte i njezine
majke. Kazat ću da se loše osjećaš. Učini mi to da Mirta ne bude
ljubomorna.
- Nisam ponijela sobom drugo do ove svagdašnje haljine
koju imam na sebi i jahaće odijelo, dakle, nemam haljine za sve
čano društvo.
- Gle, ovako zbilja ne možeš u društvo. Ovo je vrlo dobro.
Ali što ćeš raditi sama ovdje?
- Bit će mi najljepše ako mi dopustite uzeti konja i obići
divni perivoj. To mi je najveći užitak.
- Možeš jahati koliko te tolja. Kazat ću ključarici da ti ser
vira objed zasebno u tvojoj sobi, a onda neka ti osedlaju konja.
Sada lijepo idi i reci odvjetniku Kučetiću da ga očekujem.
Malo zatim pojavi se na vratima Kučetić. Visok, stasit, tamnokos s kratko podrezanom bradom, gustim
brcima, oštrim i nešto grubim crtama lica. Oči su mu tamne, plamene. Mrki pogled upire u Oršićku,
premda se poklonio vrlo uljudno. Ona mu okrene svoju lijepu glavu, i glas joj zvuči nekako namjerno
nehajno:
- Htjela bih znati tko je taj gospodin koji je bio kod vas s
Ljubomirom i nudio mu zajam da uredi naše dugove.
- On je vašoj milosti vrlo blizu... I odviše ...
- Opet su mi prisili novog obožavatelja?
- Ovaj put nisu krivi ljudi. Vaša ga presvjetlost javno ističe,
drži u svojoj najbližoj blizini i ovdje, u ovom dvorcu.
- Dakle, Vjeran? Nije loše. Lijep mladić. Ali zašto je on Lju-
bomiru nudio zajam kako ste mi jučer rekli?
390

Da se što uže sveže sa ženom koju tako ljubi da bi radi

nje osrao neženja...
Ona prelazi preko ove primjedbe ravnodušno i odlučno naglasi:
- Primite do znanja da moj sin nije punoljetan, dakle, ne
može bez mene učiniti nikakvih utanačenja ni s kime, a osobito
neću dopustiti da zajmodavac bude Vjeran. Isključeno. To ste
morali odmah odbiti kad su došli k vama.
- Onda još nisam bio siguran da je Vjeran tako bliz vašoj
presvjetlosti. Tek prošle noći sam se o tome uvjerio ...
- Kako ste prošle noći dobili ove dokaze? - pita Oršićka
nešto podrugljivo.
- Sasvim sam nehotice doznao da je sproveo do pola noći
kod vaše milosti!
- Sasvim ste nehotice bili pred mojim vratima? Krasno! No,
koliko mi je poznato, moj privatni život nisam povjerila vašem
pravnom savjetu. U tom pogledu sam posve ovisna o svojoj volji.
Ako mi život ima još nešto pružiti - a očito sam još dosta mlada
- neću nikoga pitati, ni onda ako se odlučim, iako mi nije ni na
kraj pameti da svoje ime izmijenim s drugim.
- Prema tome, jasno je zašto Vjeran kani ostati neženja...
- Zar nije lijepo biti neženja - uživati i ljubiti bezbrižno?
Barem ste ovo vi iskusili - i ona se nasmije.
- Moram priznati, bilo je sasvim zgodno. Ali sada se - že
nim!
- Vidite, kako je pametno malo dulje čekati! Tako, sada do
lazi velika nagrada: lijepa i bogata! Jožica je već u Zagrebu na
pustila svaku nadu da bi je Vjeran htio uzeti.
- Naravno, već je one subote svatko morao vidjeti kako mu
oči plamte kad gleda u vaše lice.
- Imam pravo na sve što hoću. Ali - sada se moram odje
nuti za svečani objed. Zbilja, još nešto. Vaš nečak Vlatko neka
se okani da udvara mojoj kćeri. Za nju se otimlje mladi Hollen
bach, a ja ne kanim ovo promijeniti!
Netko pokuca na viata. Ona se odazove. U sobu stupi Vjeran, pogleda nešto smeteno Kućetića, a zatim
nju. Ovo je nasmije i primijeti:
- No, mladi moj prijatelju, vi se vladate stidljivo kao mla
da nevjesta ...
Piamen rumenila udari u lice Kučetića. Nakloni se i pita:
- Smijem li otići.
- Obojica ćete me pratiti u Banjske Dvore. Moram se obući:
Vjerane, dakle, malo me ostavite i vi...
Primjedba zatjera Vjeranu krv u lice, ali mirno odgovori:
- Svatko me je dosele držao starijim nego što jesam, a pu
noljetan sam već cijelu godinu dana.
391

- Ipak se tako lakoumno razmećete svojom baštinom. Or-

šićka ne prima ničiji zajam - a vjerovnici su svi u mojoj ruci!
... Dakle, ne mogu činiti po vašoj ni Ljubomirovoj želji. Ako on
kani oženiti Jadranku, onda će biti prosjak! To mu izvolite kazati.
- Molim vas, ne govorite Oršićki o Jadranki, nemojte je uz-
nemiravati. To ću već sve ja osobno iznijeti gospođi...
- Vi se pouzdajete u svoju moć? Eh, mlad, snažan ... i du
hovit - dodaje brzo pa se ispravi: - A duhom se kod nje može
postići vrlo mnogo. Nisam slutio da ste tako dobar prijatelj Lju-
bomiru.. Otkad?
- Prijateljstvo, očito, nastaje kao i ljubav: čovjek nije od
mah svjestan!
- Evo, ide Jadranka - veli odvjetnik i odlazi.
Jadranka je morala proći pokraj Vjerana, noseći punu pregršt cvijeća.
- Vi se još ne spremate za svečani objed - začudi se Vje
ran.
- Nemam haljine pa ću ostati ovdje u tom rajskom perivoju
i projahati okolinom.
Zapanjeji njezinim riječima i ravnodušnim glasom spočitava
joj:
- Niste smjeli to učiniti Ljubomiru. Upravo sam bio kod
njega u Banjskim Dvorima. Jedva čeka da vas vidi. Ponudio sam
mu da ću poslije objeda, kad odemo u vrt, zaokupiti kontesu Mir
tu da on može s vama razgovarati na samu.
- Vaša je prijateljska vjernost ovdje uzaludna. Sve je svrše
no. Ljubomir će uzeti Mirtu, a ja Kristijana.
- Kuma je pristala da se udate za njega?
- Pristala je. Samo čekam dok me zaprosi.
- Ovo ne smijete javiti Ljubomiru! Nikako!
- Idem staviti cvijeće u vodu - veli ona i nesta u dvorcu. A
Vjerana muči u duši:
"Nesretni Ljubomir! Zar mu baš sve mora poći krivo? I taj Kučetić! U njega sam se toliko pouzdavao, a
kako se danas hladno stavio protiv. Kako će to bolno djelovati na njega. Jadranka nije donijela svečanu
haljinu. Zar namjerava, samo da ne mora biti u društvu? Možda ipak ljubi Kristijana, a neće priznati? Sto
da tu učinim? Moram spriječiti ovu "ženidbu."
Oko podne sastali se na "terasi obitelj Hollenbach, Elvira, njezin mlađi brat, odvjetnik Kučetić i Vjeran.
Oršićka se opet pojavila posljednja, u biranoj haljini od modre svile, sva ukrašena volanima porubljenim
baršunastim crnim uzanim vrpcama. Oko bijela vrata prebacila je šal od bijelih čipaka. Samo barunica
zagledala se začuđena u svoju znanicu.
- Naša se Oršićka pomlađuje i poljepšava! - primijeti ba
runica Hollenbach Kučetiću.
392

- Izgleda kao nevjesta koja slavi medene dane - veli on i pogleda Vjerana ispod oka, a zjenice mu sipaju
tajnu mržnju. No, Vjeran se zagledao u ženu što dolazi. Sišli su i sjeli u dvije kočije. Jadranka stoji uz bok
i kuma joj nalaže kako ima provesti poslijepodne u jahaćoj šetnji i ljubazno se oprašta.
U perivoju dvora Opeka Jadranka upravlja konja stazama između drveća, široko granje spušta se do
zemlje. Obilazi stazama okolo tijeloga perivoja koji izgleda kao šuma zasađena rukom vještaka
botaničara. Misli su joj zabavljene prizorom od sinoć kada je iza onih vrata čula Vjeranove riječi: "Mislim
da sam od prvog dana zaljubljen u vas..." A grofica Oršić na to je odgovorila: "Vi ste dražesna luda ... koju
moram ..." Sto je dalje govorila, nije smjela slušati, nije ...
Kod jezera se Jadranka zaustavlja. Tu mladi sluga baca ribama hranu, a one se na površini prikupljaju i
veselo je hvataju.
"Blago ovim stvorovima prirode. One ne znaju što su žalosti osamljenih ..."
Onda se ona uputi s momkom u razgovor. Pita ga o njegovu životu, o domu, obitelji, vjerenici, a on vedro
odgovara lijepoj prijaznoj djevojci dok ona ne krene stazom u dubinu perivoja.
Kad je sve obišla, iziđe na čistinu. Pred njom široka polja zasijane pšenice, bijela cesta, što vodi prema
brežuljcima, selima i kapelicama, čiji se tornjevi bijele usred bujnog brežuljkastog zelenila okoline.
"Kakve je ljepote puna ova zemlja! Zašto nije život svima tako lijep? Zašto je tako tužno i samotno u toj
ljepoti?"
Ljepota djevojka promatra ljepotu prirodu i u proljeće života samuje ...
Ispod gustog drveća iskrsnuše pred nju dva mlada jahača. Obojica uljudno skidaju šešire na pozdrav.
- Molimo za oproštenje vašu milost - u dvorcu nam rekoše
da je vaša milost odjahala perivojem.
- Zacijelo ste se pobunili. Ja nisam iz ovoga dvorca. Koga
tražite?
- Nije li vaša milost gospođica Jadranka Marušić?
- Jesam - odgovara i ljubopitno pogleda obojicu nepozna
te gospode. - Vi ste došli iz Banjskih Dvora?
- Ne, plemenita gospođice, nego iz Zagreba. Mi smo ovamo
jahali u društvu gospodina Olafa Kristijana. On nas je zamolio
za uslugu odnijeti vam poruku: ćcka vas tamo na cesti i moli da
biste se potrudili do njega.
- Recite gospodinu Kristijanu da mu nije potrebno da se
skriva. Neka samo izvoli ravno u dvorac, bit će u moje kume pri
mljen vrlo ljubazno.
-
- Nešto vam ima važno priopćiti - i ne bi htio da čuju dru
gi - tako mi je kazao.
- Dobro, ali gospodin Kristijan neće tražiti da idem k nje
mu kad mu saopćite da mu je dopušteno doći ovamo.
Muškarac je već sasvim blizu djevojke. Trenutak pogleda svog pratioca i - uhvati njezine ruke, a ovaj
drugi uzde na njezinu konju. Izveli su to prije nego se Jadranka mogla snaći. Tek kad je razabrala
napadaj, zavikne iz svega glasa:
- Razbojnici! ... U pomoć! ... U pomoć! ... Razbojnici!
- Šutite ako ne kanite dobiti hitac u usta - zaprijeti se onaj
drugi pa izvuče samokres i uperi ga u nju.
Prestala je vikati, skuplja svu srčanost, svladava se i veli:
- Uzalud bih vikala, ali barem kažite što hoćete: novce, ot
kupninu?
- Želimo vas odvesti do kočije što čeka na cesti pol sata ja
hanja odavle. Putujemo Olafu Kristijanu jer ne može živjeti bez
vas.
- Lažete! Kristijan vas nije poslao. Nikada!
Sad opazi trećeg jahača koji dade rukom znak da mogu izaći na cestu.
- - Hoćete li dobrovoljno s nama - zapita?
- Sudbina je moja u vašim rukama. Glupo bi bilo otimati
se - odgovori ona mirno.
Uza sve to što se ona pokorava, vode njezina konja, ipak joj ne vjeruju.
- Čekajte, Vilime, cestom bismo morali proći baš pored
Banjskih Dvora. Zato sam kočiju ostavio južnije od dvora pa mo
ramo dvorac obići livadama. Bilo bi dobro da joj sada damo
injekciju.
- Kad bismo nosili na rukama uspavanu jahačicu, pobudili
bismo opasnu pozornost, a pošto se sama predaje, nije potrebno.
Jedan neka jaše naprijed, jedan otraga, a ja vodim njezina konja.
Za slabu djevojku i previše straže.
Sad Jadranka zna svoju sudbinu i voli poslušati sve odredbe, nego dopustiti da je uspavaju.
Potjerali su konje. Jadranka se drži za sedlo jer uzde konja imaju oni u rukama. Negdje je čeka kočija koja
će je odvesti u Zagreb. U svakom je slučaju mnogo bolje da se nikako ne otima. Ali kad bi se njezin konj
poplašio i pojurio? Da ga ona nadraži ostrugama? Potjerali bi sva trojica za njome, uhvatili je, i samo bi
još pogoršala svoju sudbinu.
"Neka bude što ima biti" - odluči ona i prepusti se usudu. Njima je jasno da ona pokorno sjedi u sedlu, ali
ipak paze na svaku njezinu kretnju i oprezno nastavljaju put.
394

U velikoj dvorani Banjskih Dvora društvo dovršava beskonačni redoslijed najbiranijih jela. Muškarci su
već malo zagrijani raznim vrstama domaćih i stranih desertnih vina. Mlada gospoda sjede zajedno s jedne
strane stola, nasuprot mladim djevojkama. Ljubomira su posjeli prvoga u redu, nasuprot Mirti. Djevojka
je u sjaju ljepote svoje mladosti u okviru prekrasne ružičaste haljine, a izgleda kao proljeće. Njezine su
oči pune velikih nada. Lju-bomir je također nešto zagrijan vinom, što je njegovo umiljato mlado lice osulo
rumenilom i lijepe tamne oči osvijetlilo žarom. Ljubomir će joj danas kazati riječ koju već odavna čeka.
Nrijednom je u blagovaonicu ušao upravitelj imanja vrlo uzrujan. Domaćica ga odmah pita što je, a on
odvraća glasnije nego što je htio:
- Ribar iz Opeke dojašio je s viješću da su gospođicu Jadran-
ku silom odvela tri jahača. Ona je vikala u pomoć, ali ribar ne bi
mogao ništa sam, nego je došao javiti. Pokazao mi je s prozora
salona kako gospođicu vode preko polja.
U trenutku su mlada gospoda na nogama i polaze u salon. Domaćica se obraća Oršićki:
- Odmah ću poslati u pomoć. Gospodine upravitelju, odredi
te neka sluge odu za otimačima. Učinite što je potrebno.
- Nesretno dijete! Što je skrivila ovim lupežima! - uzbuđuje
se Oršićka.
- Iz salona kroz gusto granje dvorca, razabiru se na dalekoj
poljani jahači. Domaćica ide s gospođama da vidi što se događa.
Djevojke ih ljubopitno slijede. Cijelo se društvo razvrglo. Svatko
pita: tko otima Jadranku? I radi čega? Domaćica im odgovara:
- Ne znam, ali moj je upravitelj poslao sve muške sluge za
njima.
Onda se domaćica instiktivno ogleda za svojom kćeri i šapne joj:
- Ne boj se, Mirta to neće nimalo pokvariti tvoju vrtnu igru.
Samo u prvi čas takva otmica zanima, za nekoliko časaka senzaci
ja će uminuti.
- Možda to i nije otmica - veli Jožica.
- Ne znam iz kakva bi razloga netko otimao baš Jadranku.
To je fantazija ribara iz Opeke. Ovaj jadnik nema pojma da tako
bijednu djevojku zbilja nema tko otimati - a još manje otkuplji
vati.
- Ako niste napakostili meni, onda bi se takva sablazan ispla
tila.
- Draga, ipak je Jadranka preneznatna da se time nanese sa
blazan vama. Lopovi su htjeli otkupninu i u zabuni oteli Jadranku.
Sto je? Opet se tamo gospoda uzrujavaju? To zbilja nije ukusno!
I ona pogleda prema balkonu gdje su se sakupljena gospoda neobično uzbunila.
- Da vidimo što je!
395

Oršićka pođe prema balkonu, a domaćica je s gospođama slijedi.

Daleko iza dvorca, širokom poljanom, skokovima jure na hitrim konjima Ljubomir i Vjeran. U općem
uzbuđenju nitko nije opazio kako su nestali iz dvorane, spustili se niz stube ravno u staju, uzeli slugama
iz ruku konje koje su sedlali za sebe i udarili u potjeru za trojicom jahača što su jahali, ne sluteći da bi ih
netko mogao opaziti.
Obojica, i Ljubomir, i Vjeran, nastoje iskoristiti svu svoju vještinu u jahanju. Gosti u Banjskim Dvorima
imaju izglede na dramatski prizor u sukobu s otmičarima. Između otimača i dvorca su zasijane oranice i
porasla su gusta stabla. Nisu, dakle, ni opazili krov Banjskih Dvora koji sakriva gusto grmlje. Kad su
ovuda uzimali smjer, nije bilo razloga strahu da će ih tko opaziti u toj pustoši, ali nisu ni slutili da je u
perivoju Jadrankinu viku čuo ribar, požalio prijaznu gospođicu i otišao javati u dvorac.
Nitko ne veli ništa. Domaćica je zaprepaštena. Jožica opazi zlovolju domaćice pa će Oršićki:
- Možda se baš nije sasvim pristojalo Ljubomiru da se ovako
izlaže za djevojku koja čak nije ni u rangu guvernante! Mogao je
pustiti Vjerana. On ima plebejske krvi, njemu ova uloga sasvim
pristaje! ...
U tom času smatra Oršićka ovu primjedbu neukusnom i odvraća:
- Vjeranu je također na srcu ugled mojeg imena. Vidite,
upravitelj i sluge su daleko zaostali!
Oršićka brani obojicu, premda u duši nije zadovoljna što je Ljubomir ovim svojim činom izazvao
negodovanje Mirte a ona to ne može prikriti. I Oršićka razjašnjava Mirti kako je ona poslala oba mladića
da spriječe sablazan koju su joj htjeli iz zlobe skrojiti njezini nepomirljivi neprijatelji, ravnatelj Premru i
Tu-šak. Jer otimači su sigurno žandari.
- Čim su čuli da putujemo, odmah su nešto zasnovali! Slu
tila sam i zato pozvala naknadno Jadranku ovamo, a, eto, oni su
vrebali da mi ovako napakoste!
Oršićka je istinski zabrinuta za Jadranku, ali je uznemiruju i posljedice koje bi mogle nastati što je
Ljubomir pohitao u pomoć.
Poljanom vode Jadrankma konja i udaraju ga bičem. Ona se prepušta, naoko mirna, ali u njoj sve trepće.
Zna, iza njihovih se leđa, zaklonjeni gustom šumicom. Banjski Dvori. Hoće li tko s onih prozora ugledati
po dalekoj poljani jahače i prepoznati nju? Kad bi se barem mogla malo okrenuti? Držeći se za sedlo,
učini kao da popravlja široku jahaću suknju i s jurećeg konja gleda natrag. Iza golemih drveća vire zidine
dvorca.
396
"Tamo je sve veselo i sretno! Tko će i pogledati u polja?"
Pa ipak je nešto uzbuđuje, privlači joj poglede unatrag. Ne želi probuditi pozornost otimača, a ipak - malo
se obazre. Pričini joj se da su straga neki jahači. Tko su? Kamo i zašto dolaze istim smjerom? Obuzima je
neizvjesna nada: netko će ipak stići pa će viknuti u pomoć.
Vidjela je muškarca kako je polegao na konju i tjera ga divljom brzinom a ne čuje se ništa jer su trava i
zemlja mekani. Ostrugama dirne konja u trbuh... Ovaj se propne uvis. Sve jače mu zabada ostruge" u
tijelo. Konj skače, okreće se, propinje. Policajcu se uzde otkliznule, ispale. Strelimice ih Jadranka
pograbi, nategne, okrene konja i udari natrag ...
Djevojka tjera konja, svu snagu divlje želje da utekne, ulijeva u vranca što je nosi ususret dvojici koji
dolaze u divljem trku. Prepoznaje ih, ili joj se tako samo čini, ne zna. Svejedno. Bili tko mu drago, samo
da je oslobode!
Otimači, na čelu im Larsenov Vilim, kunu, proklinju, udaraju svoje konje. Jadrankin je konj mlad, dobro
njegovani trkač, a ona smiona jahačica.
A tamo na balkonu i prozorima Banjskih Dvora gledaju gosti. Gospoda nalaze užitak u uzbudljivoj borbi.
Oršićki su živci napeti. Djevojke zavidno gledaju što je Jadranka središte sveg zanimanja. Nju gledaju svi,
njezino tijelo što se previja na sedlu, vještinu kojom upravlja konja, mladost, ljepotu - sve to sada gledaju
muškarci koji nisu smatrali potrebnim ni obazrijeti se na neznatnu djevojku bez imetka, bez imena, bez
ikakvih društvenih prednosti. Ove misli očituju se u ženskim očima, u crtama lica, u prezirno
nakrivljenim usnama. Od svih je najteže pogođena Mirta. Ljubomir, koji bi sada morao stajati uz nju i
možda s prezirom promatrati Vjeranovu trku za otmičarima najneznatnije djevojke pod suncem - on se
sada otima za slavu da spasi nju. Kad barem ne bi to ljudi gledali svojim očima? Ovo joj uspiruje ljutinu,
osjeća se ponižena, povrijeđena. Onaj o kome već svi govore da će je vjeriti poput luđaka juri u susret
Jadranki koja se nastoji spasiti vlastitom snagom, vještinom, dosjetkom.
- Senzacionalna djevojka! - kliču muški na balkonu dvorca.
. - Kakva vještina! Otima im se poput lavice.
- Vjeran je legao na konja kao na utrci, samo da što brže
stigne.
- Gle Ljubomira! Juri kao da spašava kraljicu srca svojeg.
- Gospoda zaboravljaju gdje se nalaze - opominje ljutito
Jožica. - Nasamu se možete šaliti koliko vas volja, ovdje smo i
mi prisutne ...
- Oprostite, presvijetla, to je bila loša prispodoba - okre
ne se kućni liječnik Pisačić k Jožici.
Tamo na poljani vode boj dva jahača kako bi se domogli Ja-irankinih uzda prije nego što se približe Vjeran
i Ljubomir.
397

- Vilime, udari je iglom i svršeno! ...

Zatreptala je od tog povika. Oni naprijed još su odviše udaljeni da bi je mogli dostići. Otimač već davno
drži u desnici iglu. Ona mu ponovo izmakne, ali je ipak uspije ubosti, pograbi je k sebi na konja i pojuri
svom brzinom.
Vjeran se već prilično približio, pa u strahu da Jadranku nisu otrovali, trgne samokres, ispali hitac u noge
konju otimača i za vikne:
- Stani, ako želiš živjeti!
Tako zaprijeti čovjeku na čijoj ruci leži Jadranka. Ovaj se zaustavio jer je konj pao na prednje noge.
- Ustrijelit ću vas - prijeti Vjeran, dojahavši u kasu -ako
se maknete ili djevojci nešto učinite!
Ljubomir trže uzde otimaču i uperi u njega svoj pištolj. Vjeran uhvati Jadranku i digne je s njegova sedla
na svoje pa zapita otimača:
- Sta ste joj učinili?
- Samo sam je uspavao. A vi pazite da ne biste ovo skupo
platili - reče Vilim i već pojuri naprijed. Ne smije se upustiti u
borbu s Vjeranom, moglo bi koje tane ubiti ili raniti Jadranku, a
onda bi ga Larsen dao smaknuti.
Noseći na rukama Jadranku, Vjeran vješto upravlja konjem, a Ljubomir kao zaštita budno pazi da se
otimači ne bi ponovo otkud pojavili. Međutim, ovi već davno zamakoše za šumicu, a Vjeran i Ljubomir
nesmetano dođoše u Banjske Dvore. Nitko ih nije dočekao, Ljubomir skoči sa sedla, a Vjeran mu položi na
ruke Jadranku. On je ponese uza stube gdje ih dočeka muž srednje dobi i reče:
- Ja sam ovdje kućni liječnik, donesite gospođicu u ovu so
bicu.
Ljubomir i Vjeran polože Jadranku na divan pa izađu na hodnik. Brzo Ljubomir povuče Vjerana u sobu
gdje su ga ukona-čili. Obojica se gledaju. Blijedi su, kuštravi i znojni od uzbuđenja i trke.
- Vjerane, zašto su je ugrabili? Tko su otmičari?
- Larsenovi ljudi. Prepoznao sam svojeg progonitelja po gla
su, premda je uzeo drugu masku. Sada je najvažnije što će biti
s njom. Saberite se da majka ne opazi vaše uzbuđenje. Čujete li,
kucaju. - To je ona. Pita, može li ući. Stanite pred zrcalo da ne
opazi vaše blijedo lice.
Brzo Vjeran otvori vrata. Oršićka kao da i ne opaža Ljubo-mira koji se u kutu češljao, pripovijeda Vjeranu:
- Liječnik veli da nije ništa opasno. Jadranka će spavati do
zore. Zato ću je poslati u Opeku jer su ovdje zaposleni zabavom.
Tamo imaju vremena brinuti se za nju. Liječnik gospodin Pisačić
veli da će je pratiti. Već je izdao zapovijed neka upregnu kola.
398

- Dopustite mi primijetiti: što onda ako otmičari zatraže

od družine u Opeki da ih puste u dvorište? Oni će od straha to
učiniti, a Larsenovi ljudi gospođicu uzeti bez ikakve neprilike.
Netko mora u Opeki biti na straži. Imam tamo svog bistrog mom
ka Miška. Dopustite mi otpratiti gospodina liječnika s gospođicom
pa ću sam Miška uputiti u sve, a onda možete biti mirni da se
gospođici neće ništa dogoditi.
- Vi ste dražesni Vjerane. Kao da ste mi želje pročitali. Idi
te! Učinite kako ste rekli. Predajte zapovjedništvo dvorca svome
Mišku. A ti, Ljubomire, slušaj: kad uđeš u salon, ne spomeni ni
šta. Ne dirajte u žeravicu. Domaćica i kći upravo su uvrijeđene.
Napokon, Ljubomir je s Jadrankom odrastao, a Jožica, naravno,
ima građe prigovarati da radi "nekakve plebejke" nije trebalo
mladićima podići toliko buke. Sada se uredite, kuštravi ste, ne
uredni, i požurite opet u salon. Vi, Vjerane, ostavite društvo ne-
opaženo. Za pol sata bit ćete natrag.
Ona je izašla. Mladi ljudi ostali su sami, brzo su imali lice i uredili kosu. Ljubomir je zabrinut:
- Strašna je pomisao da će Jadranka ostati tamo sama me
đu stranom družinom. Pobjeći ću za vrijeme predstave u Opeku
da vidim kako se tamo brinu za nju.
- Time biste svojoj majci priredili strahovitu situaciju a
Jadranki isto tako. Danas se ne smijete pokazati u Opeki, to bih
smio učiniti, samo ja jer imam dobru izliku i razlog. Evo, kako:
sada ću otpratiti Jadranku i liječnika Pisačića, a nakon jedan sat
poslat ću pismo da su dvorac Opeku opsjeli Larsenovi tajni agen
ti i vrebaju na mene, uslijed toga ne smijem iz dvorca. Je li tako
dobro?
- Izvrsno! Jadranka će biti zaštićena od novog napadaja. Ka
ko da vam zahvalim za ovu žrtvu, Vjerane?
- Nije to žrtva, nego blagodat da ne moram zabavljati dru
ge. Ovo će mi biti odmor. Nastojte s Miškom govoriti nasamu.
Donijet će pismo i za vas gdje ću javiti kako je Jadranki.
- Kako ste pažljivi dragi, vjerni prijatelju!
- Sretan sam što imam druga koji zaslužuje da mu budem
odan. Sada su gosti već sišli u vrt. To je najbolje vrijeme da ode
te dolje, a ja ću u dvorištu pričekati kočiju.
Ljubomir stisne ruku Vjeranu i iziđe s njime. On krene u perivoj, a Vjeran u dvorište. Tu su upregli kočiju,
donijeli uspavanu Jadranku i položili na jastuke. Uz nju je sjeo liječnik. Vjeran ga izvijesti:
- Meni je moja pokroviteljica naredila neka vas otpratim da
bih tamo u dvorcu odredio stražu. Lupeži bi se mogli vratiti i
družinu zastrašiti.
- Već sam se jako začudio što nitko i ne misli na to. Kao
da je to siromašno stvorenje svima na putu!
399

Vjeran ne reče ništa i sjedne u kola.

Gosti se okupili u gustom hladovitom perivoju gdje se mladež sprema na veselu igru koju je Mirta
pripravila kao osobito iznenađenje za goste, a ponajviše za Ljubomira. A njega to najmanje zanima. Sve su
mu misli uz Jadranku.
Konačno je na ljetnoj pozornici započela igra.
NA STRAŽI ONESVIJESTENE
U uskoj sobici leži Jadranka, nepomična, blijeda uspavana. Kraj nje sjedi liječnik. Prosjeda mu se glava
sagnula. Promatra njezino disanje i drži joj ruke, nadzirući njezino bilo. Ključarica stoji pokraj postelje,
zlovoljna lica:
- Ove guvernante sebi danas dozvoljavaju koješta! Jahati
mogu samo baronese i kontese koje imaju pratnju gospode i slu
gu, a ne ovakva sirota.
Liječnik je promjeri ljutito i pita oštro:
- Jeste li kazali Kegleviću neka dođe ovamo?
- Poslala sam mu poruku u njegovu sobu. Tamo preslušava
sluge. Toliko komedije smio bi podići radi kakve kontese, a ne
za ovakvu prosjakinju!
- Sramite se! - razbijesni se doktor. - Gori ste od nadu-
tih grofica!
Tiho, oprezno otvaraju se vrata. Ulazi Vjeran. Zabrinuto gleda blijedo lice u postelji.
- Sto je, gospodine doktore?
- Morali bismo gospođicu otpremiti u kakvu drugu sobu,
ovdje je zagušljivo. Trebala bi dva normalna prozora da joj pri
lazi što više zraka, a ključarica veli da nema druge sobe!
- Valjda joj neću dati kontesinu! - upada ona uvrijeđeno.
- Onda je prenesite u moju sobu, a ja ću se preseliti ova
mo - odluči Vjeran.
- Ali, presvjetlosti.
- Ostavite "presvjetlosti" i vršite čovječansku dužnost!
"Kako se taj usuđuje ovdje zapovijedati! Vidi se da nije čistokrvan gospodin"! ljuti se u mislima žena pa
nevoljko ode izvršiti nalog. Vjeran se okrene k liječniku:
- Umjesto da baš ovi mali zagovaraju siromašne i društve
no manje, oni ih preziru kao da žele uvijek biti poniženi robovi.
- Naše stoljeće mnogo propovijeda socijalnu jednakost, a
radi tako da se socijalna jednakost sastoji u tome da jednako di
jele plijen, a ne rad i slobodu.
400

Ulaze djevojke. Vjeran se pomakne k prozoru. Trgne ga doktorov povik. Dvije su djevojke spustile
Jadranku i gotovo im je pala na pod, ali je Pisačić pridrži i obrati se Vjeranu:
- Molim, odnesite je vi.
Poslušao je. Uzme uspavanu djevojku, prenese je u svoju sobu i položi na postelju. Po cijeloj jastučnici
raspala se crna kosa poput crne koprene.
Uto jave Vjeranu da ga čeka Miško. Otišao je iz sobe. Liječnik sjedne sam uz postelju, uzima Jadrankinu
ruku i neprestano nadzire njezino bilo. Zamalo se Vjeran vrati.
- Sto je? - pita liječnik.
- Ono što sam predmnijevao. Oko perivoja obilaze tri stran
ca. Zvali su Miška i stali ispitivati o gospođici, o meni, tko je u
dvorcu i kako će dugo ostati liječnik i Keglević. On mi je rekao
da ne zna.
Zatim sjedne, napiše dva pisma i uputi se odmah u hodnik gdje čeka Miško.
- Ovo ćeš pismo predati presvijetloj Oršićki, ovo drugo čuvaj dok ne dođe mladi. Samo njemu to smiješ
dati da nitko ne vidi, osobito ne smije vidjeti grofica. Lijepo i pametno to uradi i vrati se odmah. Ako te
tko što pita, reci: cijeli je dvorac opsjednut sakrivenim agentima bečke ekselencije koji vrebaju na mene.
Ori da su te ispitivali samo za moju osobu, o gospođici Ja-dranki nisu rekli ništa. I žuri natrag!
Vrativši se u sobu, priđe Vjeran k postelji. Jadranka leži nepomično. Postariji gospodin sjedi uz nju i
očinski je gleda, onda reče tiho:
- Odlučio sam ostati ovdje dok se ona ne probudi pa molim
da me kod domaćice u Banjskim Dvorima ispričate. Ona zna da
Pisačić neće Jadranku ostaviti samu!
- Oprostite, gospodine doktore, ni ja se ne vraćam na za
bavu.
Gospodin okrene k Vjerinu svoje simpatično mirno lice, obraslo tamnom prosijedom bradom. Smeđe mu
oči gledaju mladića upitljivo:
- Vi kanite ostati ovdje?
- Otimači se mogu vratiti, to smo već ustanovili...
- Dopustite, meni je zagonetka ova žrtva koju prinosite go
spođici Jadranki.
- Nije to zagonetka niti žrtva, nego dužnost.
- Tako? Onda molim razjašnjenje? Na to imam pravo po
svom najužem prijateljskom odnosu prema njezinim roditeljima
... Moja obitelj i ja bili smo svakodnevni posjetioci kući pokoj
nog Marušića i kad je njega zadesila tragična smrt, htio sam Ja
dranku uzeti u kuću i othraniti je. U tome me predusrela Oršićka
i tražila malu za sebe jer je kuma djetetu. Radi toga sam s njo
me neprijateljski raskrstio. Uvijek sam vjerovao da bi Jadranka
bila sretnija u kući s građanskim životom nego u dvoru velikaša.

Izgleda, nisam se prevario... Danas sam se odazvao prvi put pozivu gospodarice Banjskih Dvora samo za
to da vidim Jadranku. To sam vam rekao da biste znali kome stojite nasuprot i pitam vas s nekim pravom:
otkud vam takva samilost za Jadranku Ja ostavljate veselo društvo?
- Odgovorit ću vam istinu. Došao sam da budem ovdje na
straži po želji mladog čovjeka koji gospođicu ljubi, a onda po je
dnoj mojoj spoznaji: da krivica što gospođica sada ovdje leži bez
svijesti pada na mene ...
- Na - vas? Ovo bih htio čuti potanje.
- Molim, budite ljubazni i sjednite. Moja je pripovijest duga.
Vjeran je ostao stajati pred gospodinom Pisačićem koji je
imao zamijeniti Jadrankina oca pa mu ispripovijedio sve od svojeg prvog susreta s Jadrankom, svoje
prijateljstvo s Bardovićem, njegovu izdaju, Jadrankino svjedočanstvo za izdajicu, svoje sumnje i želju da
raskrinka njezine veze s Larsenovim redarstvom - sve do gostionice "K slavuju i lijepome hladu" i
pruženih mu dokaza o njezinoj nedužnosti.
- Spomenuli ste mi kako je Jadranka kazala da bi bila po
šla na taj sastanak i da je Kristijan tražio nečasnu naplatu da
može pokazati svoju nedužnost - vama. Recite nije li vam to ne
obično: žrtvovala bi i život i čast samo da dokaže kako ona nije
ono što vi toliko prezirete?
- Zašto me to pitate?
- Ne krije li se u toj okciuosti da bi žrtvovala sve - samo
da dokaže svoju nedužnost vama - neka tajna njezina srca.
- Tajna? Srca? Ne shvaćam! - i on gleda u oči starom go
spodinu ukočeno i nešto uplašeno, a ovaj mu razjašnjava:
- Da sam ja na vašem mjestu - ova bi me njezina izjava
opunovlastila posumnjati da Jadranka ljubi - mene!
Vjeran je skočio sa stolice zaprepašten i žestoko prosvjeduje:
- Sasvim nemoguće! Sasvim isključivo! Ne! Ne, nemcguće!
- Vi ste se toga strahovito preplašili!
- Gospodine doktore! Ja sam jednom svojem prijatelju, vri
jednom čovjeku, ponudio i svoju materijalnu i moralnu potporu
da može oženiti Jadranku. Ja ću to izvesti i učiniti - a mene -
ima ona razloga samo mrziti ili me barem smatrati svojom nesre
ćom, jer to i jesam. Moj povratak u domovinu sukobio se s njezi
nim dolaskom u pravu tragediju njezina mladog života.
- A tragedija bi bila to veća kad bi se moja sumnja ostvari
la. Nadam se da Jadranka gaji za vas samo neprijateljstvo. I mo
lim, zaboravite zauvijek moje predmijevanje o njezinoj sklonosti
prema vama. Po svemu, međutim, što ste mi rekli o njoj, prepo
znajem u Jadranki značaj njezina oca. Ponos je njega natjerao u
smrt...
- Kako? U smrt?
- Potrošio je sve za domorodni pokret i onda ostao bez sve
ga. I, umjesto da potraži pomoć u svojih prijatelja, utekao se sa-
402

mokresu. Ni meni se nije povjerio. Molim, to je zaboravljeno, ona valjda to i ne zna, ali nosi u duši očev
ponos.
- Sad mi je jasno! Sada razumijem! Jurnula je u pandže
vuku da dokaže svoju nedužnost... Sada shvaćam sve!
Osjeća kao da mu se na dušu zavalilo golema pećina. Spuštene glave sjedi mladić i zuri u pod. Liječnik
potiho korača po sagu i zamišljeno gleda preda se.
Cijelo poslijepodne proveo je Vjeran u razgovoru sa starim liječnikom. Raspravljali su o Jadranki, o svemu
što je bilo s njome u vezi. Vjeran se uz Pisačića osjeća voljko. Gospodin mu je bivao sve draži i bio je vrlo
sretan što je u njemu otkrio prijatelja Jadrankinih roditelja. Kao da je sada smatrao Jadranku sigurnijom,
zaštićenijom od Kristijana jer se i Pisačić izjavio protiv Jadrankine udaje za tog stranca. U više su navrata
počeli razgovori o tome i opet potanko raspravljali.
- Smatram - naglasio je Pisaćić - da Jadranka ne bi ima
la sreće ni uz Oršića. Osjećala bi se uvijek u podređenom polo
žaju. No, ja sam vrlo zadovoljan što ona uči zanat. Vjerujte, jedi
no tu će ona postići svoju sreću. Ako pak uspijete onemogućiti
tog Kristijana - to bi bila prava sreća za nju.
Noć je. Gosti u Banjskim Dvorima promatraju u perivoju mali vatromet. Mladež je porazdijeljena u
parove. Ljubomir uz Mirtu. Priča joj, zabavlja je veselim riječima da tako prikrije lutanje svojih misli u
Opeku, što više mu misli odlijeću k Jadranki, to je rječitiji, izdržljiviji u zabavi.
Gospodarica dvorca vodi Oršićku pod ruku stazama perivoja i pripovijeda joj kako su vlasnici Opeka
Bombellesi otišli u Beč za sinom.
- Jedva sam to dočekala jer se mladi Bombelles i odviše za
nima za Mirtu, dok nju opet srce vuče drugom... Ona je odviše
pjesnik - dodaje domaćica.
- Onda se ona posve slaže s mojim Ljubomirom. Prije dva
tjedna sam ga opomenula: "Budeš li dugo pjesnikovao, zakrčit će
tvoj put onaj koji je bliže i tvojoj će pjesmi biti tužni kraj!" A on
mi odgovori: "Dopustite mi, majko, nauživati se one ljepote koju
pruža razvitak simpatije u ljubav, a kad budem posve pijan od
ljubavi, onda ću doći i kazati: ženim se!" To je razlog da sam ga
ostavila da uživa u ljepoti vaše Mirte dok je ne okruni mirtovim
vijencem...
- Posve se slažem s njime, a sigurno tako osjeća i moja Mir
ta. Neka im, dakle, srca uživaju.
- U jesen ćemo onda proslaviti zaruke - bude li vama tako
pravo.
- Slažem se s vama. A, konačno, moramo govoriti i o stvar
nosti. Mirti pripada sve moje i nadam se da će dostojno uokviriti
Ani
26*

sjaj imena što će joj ga dati vaš sin. Ali počelo se govorkati da se tu plete vaša Jadranka i nastoji
Ljubomira osvojiti za sebe...
- Sve je to skrivila lutrija gospodina Nauma i ništa drugo.
Jadranka već ima prosca. Ona, štoviše, želi poći za njega. Evo,
primila sam njegovo pismo kojim se najavio da će sutra doći u
Opeku da zaprosi Jadranku i za osam dana se vjenčati. Ja ću
pristati.
- Onda je Mirta, uistinu, bila na posve krivu putu kad je
povjerovala ludim glasinama - zadovoljno će majka.
I ugovor među ženama je sklopljen.
BUĐENJE
Lahor se šulja kroz lišće perivoja. Tiho žubori jezerce. Dvorac tone u noćnoj tišini. Kraj Jadrankine
postelje u naslonjaču sjedi Pisačić. Odložio je kaput i tako usnuo. Nešto ga probudi. Ogleda se. U
bakrenom svijećnjaku plamte svijeće. Već su izgorjele preko polovice. Vrata su zatvorena. Nikog nema u
sobi, a njemu se čini da mu netko govori. Očito je sanjao. Pogleda Jadranku. Ona govori. Primakne uho
bliže Jadrankinim usnama. Jest, nešto šapće. Oči su zatvorene, usne poluotvorene. Polagano slaže riječ po
riječ:
- On - ljubi - nju -...
Pisačić se digne, otvori vrata, izlazi u hodnik, prilazi k jednim vratima i osluhne. Nekoliko brzih koraka s
one strane već je Vjeran otvorio vrata. Bio je potpuno odjeven.
- Sto je, gospodine doktore?
- Ništa, htio sam samo vidjeti da li ste spavali.
- čitao sam, čekajući Oršićku, ali, eto, ostala je spavati u
Banjskim Dvorima. Kako je Jadranki?
- Već se polagano oslobađa, već sanja u snu. Hoćete li da
malo pripovijedamo? Dođite!
Odveo ga je u sobu bolesnice i stao govoriti o Juliji Oršić, o njezinu životu i djevojaštvu.
Poluglasne riječi zaustavile su im razgovor.
- To govori Jadranka! - upozori stari gospodin.
Obojica okrenu lica k postelji s koje se čuje šapat:
- On - ljubi - nju! ...
Vjeran pogleda liječnika, sagne se malo k postelji i promatra Jadrankino lice. Pisačić mu tumači:
- Sada je ona u nekom pijanom stanju poput čovjeka koji
je uživao odviše pića i govori o onome Što, dakako, u trijeznom
stanju ne bi rekao ...

Neizrecivi nemir obuzme Vjerana. Okrenuo se prema svijećama i gleda njihove plamičke kao da tamo
traži razjašnjenje. Ponovo se čuje mukli govor:
- On - ljubi - nju!
- Smijem li odgovoriti? - pita Vjeran Pisačića.
- To bi bilo dobro da vidim koliko je pri svijesti.
Vjeran se približi i poluglasno odgovara:
- Ne, ne, on ne ljubi nju - nego vas, Jadranko!
Šutnja... Samo je malo maknula glavu, usne joj se miču. Pisačić i Vjeran čekaju nekih pet časaka. Opet
njezine usne šapću:
- Ljubi - njul On - ljubi - nju!
- Varate se! Vas ljubi - gospođice Jadranko! I samo će
vas uzeti, nikada Mirtu ...
Tišina, Jadranka je nepomična.
- Ne čuje vas - veli liječnik - još duboko spava. Ali o oso
bi o kojoj se radi ne vlada između vas i Jadranke sklad. Ona mi
sli drugoga,a vi drugoga ...
- Koga? Molim - recite ...
- Vi je uvjeravate da je ljubi Oršić, a ona očito ima u duši
bol za nekim drugim - koji ljubi neku drugu.
- Ne, ne, nikako! Ona mi je sama rekla: od svih mladića
koje pozna najviše joj je drag Ljubomir. I pazite: ona je pristala
uz Kristijana, ne samo zato da je kuma ne bi mrzila kad bi pošla
za Ljubomira, nego, eto - ona misli da on možda i ljubi Mirtu.
Ljubomir je ipak udvarao Mirti
- To nije nikako u skladu. Na krivom ste putu.
- Pokušajte je, doktore, sutra pitati, možda će vam priznati.
- Ako je očeva značaja, nikad neće priznati. Razumijete li?
Pokopat će u sebi i najtežu ranu, umirati i tajiti!
- On - ljubi - nju! šapću opet usne uspavane djevojke.
- Ovu je misao sigurno stalno opetovao njezin mozak prije
nego što su je lupeži uspavali pa to sada u buđenju reproducira.
- Onda mi je dužnost napustiti sobu. Bilo bi veoma ružno
ovako se dočepati njezinih tajna, doktore.
- Bojite se doznati: možda ipak ne ljubi prijatelja Oršića,
već drugoga?
- Ali, gospodine doktore, uvjeren sam, ona će poći za njega.

- Uostalom, njoj doskora predstoji buđenje, a vama je vri

jeme leći. Skoro će zora.
- Gospodine doktore, po onom što je vidio moj sluga Miško
oko perivoja, čini se da je za nama stigao i taj Kristijan ili Lar-
sen. Ako bi došao ovamo, molim vas, ne dopustite mu da vidi Ja
dranku. Recite da joj to može naškoditi. Bude li Jadranku zapro
sio, kazat ću mu da ga držim varalicom.
I Vjeran se oprosti s Pisačićem pa ide u svoju sobu.

.404,

AflS

Sutradan prije podne Vjeran je dočekao Ljubomira koji je dojašio u Opeku. Sad mu više ne smije ništa
tajiti. Prijatelj mu mora saznati što smjera Kristijan u kojemu nazrijeva zloglasnog policijskog Bachova
pomoćnika.
Mladi su ljudi jašili izvan perivoja. Ljubomira su nove vijesti učinile očajnim.
- Ako on ipak nije Larsen, moja će majka Jadranku udati
za njega, samo zato da mene otkine od nje. To joj neće uspjeti.
Odmah ću joj kazati odluku.
- A ja neću mirovati dok ne budem imao dokaze da je on
Larsen i nitko drugi. Ovaj neće dobiti Jadranku, tako mi časti,
Ljubomire.
Odlučni za borbu, vraćaju se u dvorac. Dolje su našli odvjetnika Kučetića. On navijesti Ljubomiru da je
stigla majka i želi govoriti s njime. Požuri k njoj. Dočekala ga je veselo, ali mu ne da do riječi, već naglasi:
- Htjela sam ti saopćiti da sam se sporazum jela s groficom
Erdodv. Ostaviti ćemo vremena tebi i Mirti da ispitate svoje osje
ćaje. Sačekat ćemo do jeseni kako si ti želio. U nedjelju putuješ
i ti sa mnom kući.
- Morao bih s tobom razgovarati o vrlo važnoj okolnosti
moje sudbine...
- Ostavi to dok se vratimo u Zagreb.
Majka želi odgoditi razjašnjenje pa se mora pokoriti. Prije podne najavio se Olaf Kristijan. Oršićka ga
odmah primi. Pošto je liječnik odlučno izjavio da se do Jadranke ne može, zamolila je ona posjetnika da to
uzme k znanju.
Nakon pola sata izišao je Larsen blistava lica i brzo sišao u perivoj, smješkajući se od zadovoljstva. Dolie
ga čeka Vjeran. Vi-deći ga u tako ružičastom raspoloženju, bilo mu je jasno da je grofica prihvatila upros.
Vjeran priđe k Larsenu.
- Gospodine Kristijane! Vi ste Jadranku slijedili i ovamo?
- Bio sam da je zaprosim. U nedjelju će biti opet u Zagre
bu, a ja se žurim prirediti svatove.
- Vi ste svoju svadbu pripravili za prošlu srijedu. Iznajmili
ste kuću Tamarove rođakinje, dakle, barunica nije imala moguć
nosti pozvati tamo društvo. Očito sam vam zagorčio medene ča
sove što ste ih spremili u vinogradu. Odgovorite, ako ste pošten
čovjek.
Umjetničkim pretvaranjem izdržao je Larsen Vjeranove strelice. Smiješi se dobroćudno i veselo odgovara:
- Ovom bi šalom mladi gospodin želio pokolebati povjere
nje moje vjerenice? Ne, to vam je posve uzaludan napor. A sada
idem pripraviti svatove.
- Gospodine, da ste Kristijan, ne biste se usudili otići pri
pravljati svatove, drhtali biste od straha da vam Larsen ne otme
djevojku. Ali Kristijan se ne treba bojati Larsena jer je to jedna
osoba!...
406.

- Gle, vi ste me upozorili da držim na oku Larsenove lopo

ve. Hvala vam na savjetu! Savjetovao bih vam da se spremite jer
za tri tjedna slavit ćete i vi neku slavu - i doći ću vam u go
ste...
- Doći ćete mi oteti baštinu - spise i nacrte, barune Lar
senu?
- Želim vam, dobro zdravlje, mladi gospodine! Vi ste vrlo
bolesni, očito i vas hvata groznica s plavog Jadrana! Prekasno! Tu
sam ja, Kristijan!
I već je bio na sedlu i odjašio, smijući se. Vjeran se pita: zašto mu želi dobro zdravlje? Ne krije li se tu
neka prijetnja?
"Valjda me ne kani otrovati? Ne može u mojoj kući kupiti izdajnika!" Larsen, jašući, razmišlja:
"Da se, lopove,"nisi pleo između mene i Jadranke, ostavio bih te živjeti ova tri tjedna koja ti dopušta otrov
u tvom tijelu. Pošto mi otimaš Jadranku, eh, onda nećeš živjeti ni tri dana!"
U njegovu je oku upisana nova smrtna osuda...
S prozora gleda Ljubomir kako Kristijan odlazi i šalje mu na put crnu mržnju mlade duše. Onda spazi
Vjerana i produži k njemu. Kad je sišao, razabra da odvjetnik Kučetić o nečemu razgovara s Vjeranom, a
onda ga ostavlja crven u licu.
- Sto se dogodilo s Kučetićem? - pita Ljubomir.
- Rekao sam vam da se od jučer iznenada počeo prema me
ni vladati grubo. Sada sam ga morao pozvati na dvoboj.
- Što vam je rekao?
- To vam ne mogu kazati. Bit ćete mi svjedok. Sada sam
još sigurniji da je onaj Kristijan - Larsen. Kad to dokažem, bit
će Jadranka vaša!
- Vi ste najidealniji prijatelj na svijetu - ushićeno će Lju
bomir.
Dok su se u subotu poslijepodne svi spremali na put, odlučio je Pisačić pred odlazak razgovarati s
Jadrankom i rekao Oršićki da je želi točno pregledati. Ostavši nasamo s njome, iskoristi ove časove da
otkrije Jadranki potanko stare veze s njezinim roditeljima.
- Sjećate li se, gospođice, dvorca vašeg oca kamo je dolazio
gospodin tamne brade, na konju, i uvijek malu Jadranku s div
nim, velikim, zelenkastomodrim očima uzeo preda se na konja,
a ona je klicala od radosti.
- Vidim to kroz maglu, ali još danas osjećam radost kad
sam smjela dirnuti uzde što ih je držao gospodin.

- Taj čovjek stoji pred vama ...

Casak promatra i pruža mu ruke:
- Zato ste se jučer žrtvovali za mene?
4(17

- što se čini od srca, nije žrtva?

I stade joj pripovijedati o roditeljima vedrim riječima da je uspomene ne bi odviše rastužile. Jadranka
sluša, gleda u njega, osjeća se sve bliže ovom starom gospodinu koji nosi u sebi dah njezine djetinje sreće
i njezinih roditelja. Zelenkastomodre oči ispunile se suzom. Spustila je vjeđe da prikrije ganuće. Na
svršetku njegove priče naslonila je na njegovu ruku svoje usne, cjeliva je i šapće:
- Čini mi se kao da je iz grobova mojih roditelja nešto us
krsnulo. Time ne kanim umanjiti dobrotu moje kiime. Bila mi je
uvijek brižna i plemenita. Da sam baštinila kakav miraz, koji bi
omogućio udaju, ona bi me i čestito opremila. Ovako ne može.
Hvala joj na svemu, ali sam vrlo sretna što sam našla vas ...
- Vi ste svojoj kumi, u znak zahvalnosti, ostavili sina. Svaka
druga bi objeručke prihvatila i čvrsto držala jednog Oršića za ko
jim se otimaju najuglednije obitelji. Žrtvovali ste ljubav svoju?
- Ne? Ljubav nikako! Ali svakako dobrog čovjeka viteška
srca.
- Jadranko! Dijete moje! Vidite, ove noći, kad ste se počeli
buditi iz mrtva sna, šaptali ste više puta: "On - ljubi - nju".
Vjeran Keglević vam je tada odgovorio: "Ne, ne, Ljubomir ljubi
samo vas gospođice - ne nju".
Nije rekla ništa i gleda pred sebe.
- Vaše se riječi nisu odnosile na Ljubomira? - pita je li
ječnik.
- Ne, nisu! Ljubomir mi je drag kao brat.
- Mila moja Jadranko, ako nekoga ljubite, ne tajite mi. Po
mogao bih vam do sreće. Povjerite se meni!
Oštro je zanijekala crnokosom glavom i odgovorila:
- Ne poznam ljubav! I neću je upoznati. Buncala sam još
koješta?
- Stalno ove iste riječi.
- Ne sjećam se i ne znam na koga bih mogla te riječi pri
mijeniti.
- Dakle, nećete mi otkriti tajnu svog srca? - pita je Pisa-
čić toplo.
- Nemam nikakve tajne. Barem - ne znam ...
- Možda ipak - ali vaš ponos.
- Ne! Moje srce nema nikakve tajne, - opet će Jadranka.
- Ne vidim je. Vjerujte - vama bih kazala istinu. Evo - ne
znam ništa o tome.
- Zašto polazite za onog stranca Kristijana?
- Obećala sam se u času prkosa.
- Kome ste htjeli prkositi?
- Svima - svima!
- Što su vam skrivili?
- Obasuli me sumnjama.
408

- To je učinio sam Vjeran Keglević.

- Da, i on, i kuma - svi...
- On je bio cijelo poslijepodne i čitavu noć ovdje uz vas da
opet ne bi došli Larsenovi ljudi. Molio sam ga da pripovijeda što
zna o vama jer imam pravo saznati. I on mi je ispunio želju. Sa
da znam sve. Htjeli ste dokazati svoju nedužnost - njemu? Zar
ne?
- Najprije njemu, a onda svima. Bilo je u meni duboko ogor
čenje zbog podređenosti mog siromaštva. Bunila sam se protiv
toga i obećala se Kristijanu...
- Sada žalite?
- Ne, ne žalim.
- A ja znam: vi želite, samo nećete priznati. To je u vama
otac. Ne pođite za ovog stranca, molim vas u ime roditelja!
I u predvečerje njihova putovanja opet su Jadranka i Pisačić dugo razgovarali. Ona se osjetila lagodno i
svježe. Stari gospodin shvati da je zauzeo mjesto u njezinoj duši. To je i želio.
- Ako ustrebate prijatelja, oca, evo mene, moje žene, mog
doma. Molim vas Jadranko, u ime vaših roditelja, pouzdajte se u
mene.
- Hvala, dobri moj doktore! Otkako sam upoznala vas, više
se ne osjećam tako osamljena kao dosele. Eto, nevolja, koju sam
doživjela ovdje, donijela mi je sreću - dobila sam vas!
I poljubi mu ruku s dubokim osjećajem. Sutra, u nedjelju, još prije izlaska sunca, krenuše svi zajedno na
put u Zagreb, u pratnji naoružane muške mladeži i momčadi.
Putnici se približuju gradu. Na sjeveru se plavi Zagrebačka gora. Zapad se žari u rumenilu. Vreli grad
čeka večernje struje s Medvednice da ga rashladi. Kočije pune prašine uspinju se Me-sničkom ulicom.
Prate ih jahači.
Gore su gospođe domahivale na pozdrav i svaka kočija krene svojim putem. Oršićkina se kola zaustavila
pred širokom vežom palače.
- Sada, djeco, brzo se uredite za kardinalovu svečanost. Bit će ugodno na noćnom zraku - odredi
gospodarica.
Odavna se pronosile gradom vijesti o pripremama za Hauliko-vu dobrotvornu zabavu u korist
"Pjestovališta". Danomice su gospođe spremale i radile, među prvima i Oršićka. No, u srijedu je prekinula
svoj rad i otputovala u Banjske Dvore, a zbog Jadran-kine otmice odluči da pošalje na svečanost samo
Vjerana i Ljubomira.
409

Točno u osam sati zaposjele su svoja mjesta gospođe, djevojke, uz njih očevi i rođaci. Straga sjedi čitav niz
mladića, među svima se ističe snažna pojava Nikice Halpera. Ljubomir i Vjeran sjedoše k njemu.
Izmijenili su nekoliko riječi o boravku u Banjskim Dvorima, kad Nikica opazi kako dolazi Larsen.
- Gle! I ovaj dolazi ovamo?
- Vi poznate ovog gospodina? - tiho pita Vjeran. - Tko je?
- Dao sam riječ da ću šutjeti, inače bih rado priznao gdje
sam se s njim upoznao.
Gledali su za Larsenom koji je na srebrni pladanj položio ulaznicu od cijele hiljadarke, pobudivši time
veliku pozornost. Dolazi kardinal Haulik. Tada započe predstava. Od prikazivača najveće je priznanje
zadobila Neda deklamacijom pjesama Ljiljane Bu-banović. Onda je kardinal s gospođama ustao. Jedva je
pošao nekoliko koraka, dođe pred njega Larsen u otmjenom večernjem odijelu i duboko skine šešir:
- Vaša uzoritosti, izvolite primiti moj doprinos vašoj dobro-
tvornosti. I, molim, prikažite me gospođama. Ovdje sam pod svo
jim novim imenom: Olaf Kristijan iz Norveške koji je dulje bo
ravio u Beču. Zloglasno ime Larsen je službeno, a Olaf Kristijan
ima mi služiti u privatne svrhe pa uzimam slobodu zamoliti da me
glede toga primite.
- Poslijepodne, visosti - šapne kardinal i povede ga gospo
đama.
Svi su veoma iznenađeni kad vide da kardinal pozna Kristijana. A Larsen upravlja razgovor tako da može
kazati ove značajne riječi:
- Prvi put sam vidio njegovu uzoritost na jednoj svečanosti
na carskom dvoru ...
Kardinal to nije mogao poreći jer je više nego sigurno da ga je tamo vidio, ali te riječi Olafa Kristijana
pronijele se munjevitom brzinom. To iskoristi Tamar de Grebenović. Duboko se nakloni tobožnjem
Kristijanu, noseći u ruci pjesme što mu ih je štampao Larsen:
- Gospodine Kristijane, evo, prodajem svoje pjesme u dobro
tvorne svrhe.
Smjesta Kristijan kupi više knjiga i pokloni ih gospođama.
U jednom dijelu vrta uz šarenu svjetiljku stoji Ljiljana Buba-nović s Nedom i čitaju pjesme Tamara de
Grebenovića - "Gabri-jelusa". Ljiljanu u grudima sapinje i Neda je uzbuđena. De Grebenović se približava
djevojkama. Neda plane, pođe mu u susret:
- Oprostite, gospodine, nije li se među vaše pjesme u tiskari
pomiješao rukopis što ga je spjevala Ljiljana?
- Gospođice, ovo je komično. No, ako me vaša prijateljica
potvara krađom, ja ću je predati sudu i ako bjelodano sa svjedoci
ma ne dokaže da sam kriv, tada će biti zatvorena.
410

Sva krv poleti djevojci u lice i približi se k njemu:

- Vi ste Ljiljanine pjesme jednostavno preradili i sada obje
lodanili. To znamo sve mi oko nje. A sada možete tužiti mene.
Ukrali ste pjesme. U Ljiljaninu stanu, na tavanu. Vi ste običan tat!
Okrene se i ostavi Tamara, pa se vrati natrag, a onda zamole tetku neka ih odvede kući.
Tamar de Grebenović se zadovoljno smije: "Malo me briga što ona veli kad nitko nije čuo. Ova guska
Ljiljana neće imati odvažnosti da me optužuje - ali moram se i protiv toga osigurati. Tum-pićeva je obitelj
uvijek bila protiv njihovih ekselencija, one već i javno psuju na vladu, pokazat ću i toj domorodnoj bandi
zube!"
Svečanost je rano svršila. Vjeran se postavi na zgodnom mjestu i pozdravi Haulika. Ovaj se ljubazno
nasmiješi, a mladić iskoristi taj čas:
- Vaša uzoritosti, taj gospodin Kristijan zaustavio me je ne
davno na bijelom mostiću Alagovićeva perivoja i prikazao se kao
barun Larsen. Sada se prikazuje kao Kristijan.
- Vezan sam šutnjom, mladiću.
- Ali time će stradati Jadranka koju je Kristijan zaprosio
i već se osam dana želi s njome vjenčati. Oršićka misli da se radi
o dobroj ženidbi i pristaje. Vašu uzoritost usrdno molim smiluj-
te se, neka djevojka ne bude prevarena.
- Vidjet ćemo što je na stvari, a sada se odmah oprostite
dok nas on ne opazi.
"I kardinal se boji tog čovjeka!" - čudi se Vjeran.
Sa zabave kod Haulika vratio se Larsen u hotel i pozvao Jareca:
- Na zabavu nije došla Oršićka, valjda zato da ne mora po
vesti Jadranku. Onaj glupi Vilimov otiničarski neuspjeh primorat
će me na fiktivni brak.
- Vaše visokorođe, žandari i Vilim točno, su dokazali da je
otmicu spriječio sam Keglević. Pucao je i prostrijelio nogu Vili-
movu konju i držao sebe i Oršića tako blizu Jadranke da nisu
smjeli pucati, a da ne pogode djevojku. Keglević je založio glavu
da spriječi otmicu.
- S tim Keglevičem bi već bio obračunao da je vaša ljubav
nica izvršila svoj posao tetke, ali sad ...
- Dopustite, vaše visokorođe, upravo sam htio da izvijestim.
Noć prije nego što je Keglević putovao s Oršićkom, povukao se
rano spavati. Milka je znala da će sigurno proučavati skrivene
pergamente. Točno u pola noći poslala je svoju Terkicu tamo u
spavaćici na njegova vrata. Bila su opet zaključana. Ona počne
stenjati: - "Jao, u pomoć - u pomoć." Na to on skoči, otključa,
a djevojka reče: "Ljubim te, tvoja sam, uzmi me". Mladić joj od-
411

govori grubo da s guvernantom svoje tetke neće imati odnošaj pa je silom odnese iz sobe, ali je djevojka
dobro vidjela: sagovi su bili dignuti - i parketi.
- Mi smo parkete pregledali onu noć s vama?
- Ipak su ondje, kraj zida, ležale daske i pergamenti. Ona
će nam točno pokazati gdje su, valjda ipak u zidinama.
- Dajte svojoj ljubavnici onu šarenu čašu i otrov...
- Dobio je u ciparskom vinu kapljice od kojih će za deset
dana biti mrtav.
- Ne čekam ni dana dulje. Dajte mu onaj naš stari otrov.
Neka mu "tetka" kapne kapljice u šarenu čašu sutra u podne kod
objeda, a prekosutra bit će on mrtav, a pergamenti u mojoj ruci.
Dakle, sutra o podne. Međutim, ove noći pazite budno na Kegle-
vića da ne bi otišao iz kuće. Odmah mi ujutro javite svaki pokret
u dvorcu Keglevića, a isto tako u palači Oršića.
Larsen je teško čekao sutradan.
VELIKI DOGAĐAJ
U ponedjeljak ujutro zamolila je Jadranka kumu da joj dopusti otići k Hajdićki kako bi joj pomogla svršiti
lanac za uru i narukvicu. Osim toga je, s dozvolom kume, pozvana na objed u Nedine tetke, gospođe
Tumpić.
Kuma pogađa: Diskretna je Jadranka sve tako uredila da ostavi Ljubomira s njome nasamu. Jer mu je već
jučer naglasila da bi sutra htjela s njime dogovoriti razna važna pitanja. Stoga joj kuma određuje u
pratnju guvernantu i dopušta da ostane kod Nedine tetke do večeri. Međutim je Ljubomir ovog jutra
otišao vrlo rano s Vjeranom na dvoboj s Kučetićem. To nije nitko znao i Or-šićka je zabrinuta iščekivala
sina da s njime ugovori Jadrankinu udaju s Kristijanom.
Međutim, Jadranka je rano stigla u dućan i s Hajdićkom odmah započela hitni posao. Oko deset sati
vlasnica radnje ode k prozoru da ondje izloži jedan privjesak. Ali se odmah trgne natrag i obavijesti
Jadranku:
- Opet onaj carevac što je naručio kod mene lančić, a s
njim i tajnik. Sigurno opet vas traže.
Djevojka se digne, uhvati zastor malog spremišta u zidu i zamoli:
- Molim, recite im, ako pitaju za mene, da sam izašla u su
sjedstvo, tamo ima nešto popraviti na jednom nakitu pa me neće
biti natrag do podne.

U trenutku je bila onkraj zastora u komorici - sjela na škrinju i ostala mirna. Još je Hajdićka dospjela
sakriti njezin posao i sama sjela uz pletivo, kad Jarec otvori vrata i uđe u pratnji Larsenova tajnika. Pošto
su vrlo uljudno pozdravili, Jarec upita:
- Gdje je gospođica Jadranka? Jutros sam je vidio kako je
ušla u dućan...
- Otišla je u susjedstvo jednoj gospođi da joj popravi na
kit, ostat će tamo do podne.
- Onda, molim, idite odmah po nju.
- Ali - oprostite - ne mogu ostaviti radnju, čekam vrlo
unosnog kupca...
- Onda ću ga primiti ja s ovim gospodinom ovdje. Ili valjda
ne sumnjate da će vam policija njegove ekselencije nešto ukra
sti?
- Ah, ne, ne, molim oprostite - samo sam mislila da će vam
biti neprilično ovdje čekati.
- Naprotiv, malo ćemo se odmoriti, a vi odmah dovedite
gospođicu, bezuvjetno moramo govoriti s njome. Neka smjesta
dođe, poziv je služben i hitan!
Osjetila je svu nepriličnost situacije. Pošto se Jadranka sklo-nula, a ona je izvijestila redarstvenika da je u
susjedstvu, djevojka se ne može pokazati. Dakle, sad je na Hajdićki da dosjetljivo i spretno izvuče iz
neugodnosti i Jadranku i sebe. I ona ponudi gospodi dvije stolice pa obeća:
- Bit ću odmah ovdje, gospodo! Samo se malo strpite!
I izlazi iz dućana u strahu hoće li Jadranki uspjeti da iza zastora ostane neprimijećena te se uputi u
susjednu kuću.
U dućanu su ostali Jarec i tajnik Heinrich. Ovaj nije htio sjesti, već stade hodati po sobi:
- Kad ste vidjeli da djevojka nije u radnji, mogli ste lijepo
otići sa mnom i kazati barunu da je nema. Uopće, čemu vučete
mene sobom? Zašto moram još i ja ovdje sudjelovati?
- Zato što ste vi ljubazniji i učtiviji s djevojkom, a barun
želi saznati da li se Keglević nalazi kod Oršića, je li tamo spavao
jer ove noći nije bio kod kuće, niti je dosele stigao! Barunu je
vrlo sumnjivo nije li on one noći uspio prevariti sve naše špijune
i svoje pergamente prenio Oršićki ili kome drugome.
- Kod kuće ima bolje sklonište! Terka je vidjela zaklonište.
Uostalom, za deset dana će biti ionako mrtav od indijskih kaplji
ca u ciparskom vinu.
- Čujte, barun Larsen ne čeka niti tih deset dana. Odredio
je da mu Milka danas o podne dade na dar šarenu čašu s otro
vom kako bi uvečer bio mrtav, a onda bismo već u noći imali u
ruci njegove pergamente.
- No, dobro, a što se onda toliko uzrujavate i mene gnja
vite?
-

-
412

-.. i

.413

- Zato što barun Larsen želi da preslušavam Jadranku u

vašoj prisutnosti. Ona je sigurno čula u Oršićevoj kući gdje se
nalazi Keglević. Budem li jako grub - ublažavajte moja pitanja.
Obojica začuđeno gledaju na vrata. Tamo stoji Hajdićka, ali sama i objašnjava:
- Molim oprostite, vaše blagorođe, što tako dugo ne dola
zim, nije bilo kod kuće ni kućedomaćina, ni Jadranke. Kućna dje
vojka mi veli da su otišle u grad kupovati neki pribor za posao
pa je Jadranka ostavila glas da dolazi k meni tek poslijepodne.
Vijest razljuti Jareca, dok se Heinrich odmah oprašta:
- Prema tome, nemamo razloga dalje čekati. Hvala vam, go
spođo, na trudu.
- Ako bi se ipak gospođica Jadranka javila, recite joj da
ću je potražiti poslijepodne kod vas ili u palači Oršić. Dužna je
čekati na mene po nalogu baruna Larsena.
- Službenica! - nakloni se Hajdićka i dok su odlazili, gle
da za njima, a sva trne od sreće što je Jadranka ostala neotkrive
na. Kad je vidjela da su obojica daleko, okrene se k zastoru i ša
pne:
- Otišli su. Izađite!
Nitko se ne odazove. Začuđena odrine zastor i uđe. Na škrinji sjedi Jadranka, smrtno blijeda i zuri preda
se sa pogledom užasa.
- Jadranko, što vam je? Bojali ste se? Ah, kako sam bila
zabrinuta! No, otišli su, dođite k sebi!
- Prestrašila sam se jer su govorili svakojake prijetnje. Sa
da se moram oporaviti. Malo vode, molim ...
Svaka riječ doprla je kroz zastor k Jadranki i pred njome se razotkrio stravični zločin s kojim je carsko
redarstvo odlučilo dobiti u ruke Keglevićevu tajnu baštinu.
U nekoliko njihovih izreka razabrala je sve što se zbilo i što se još ima zbivati. Bez daha je slušala,
ukočena od prepasti i ostala tako dok je nije našla Hajdićka. Ni jednom riječju nije htjela odati tajnu, već
primi Hajdićkinu ponudu i pođe s njome u prvi kat u njezin stan. Tu se okrijepi toplim pićem, a zatim
šapće majstorici:
- Imam na vas veliku molbu. Biste li mi htjeli posuditi svo
je odijelo i kukuljicu da me ljudi na ulici ne bi prepoznali. Mo
ram nekako otići.
- A što će na to vaša kuma?
- Ona ne smije ništa saznati, a ja sada moram odmah do
Andraša Fabijančića.
Malo se nećkala, a onda ipak postupi i učini sve što je Jadranka željela, to prije što je znala da će biti na
objedu kodTum-pićevih.
- Ali ja ću vas otpratiti k Andrašu - odluči Hajdićka - da
budem mirna.
414

- Hvala, to primam vrlo rado!

Hajdićka je bila uvjerena da je Jadranka morala čuti nešto strašno, ali kad joj neće kazati, odustane od
dalnjeg ispitivanja.
Zazvonilo je podne. U Vjeranovoj je kući Milka vrlo uzbuđeno čekala svoju žrtvu. Primila je od Jarecova
prosjaka čašu, pismo i upute kako i što ima učiniti danas o podne. Nije joj bilo jasno zašto mora još
jednom dati smrtonosni napitak tobožnjem nećaku, ali kako je nalog bio tako odlučan i strog, obuze je
strah od neuspjeha. Napokon je javila Jarecu da joj se Vjeranovo vladanje čini sumnjivim, da joj taji kamo
odlazi, šulja se često u noći iz kuće s Videkom, a noćas uopće nije spavao kod kuće.
Pola sata živi tako u strahu, kad se na vratima njezine sobe pojavi Matilda i javi:
- Mladi gospodin čeka u blagovaonici.
Porumenila je od sretnog uzbuđenja. Sad je tu i neće joj pobjeći. I njoj je već dosta čekanja u
neprestanom strahovanju da bi odnekud možda mogla doći prava tetka, a tko zna bi li joj tada Larsen
isplatio obećanu nagradu.
Brzo uredi kosu, uzme krasnu bojadisanu čašu i kapne na dno određeni broj kapljica otrova. U bojama
oslikanoj čaši ne vidi se ništa i ona je stavi na srebrni poslužavnik pa ide hodnikom i nosi Vjeranu
sigurnu i brzu smrt.
Kad je otvorila vrata blagovaonice, stade se smješiti. Dižući poslužavnik uvis, kliče radosno:
- Gle, gle, moj dragi nećak se klati okolo, a sirota stara te
tića se sprema na odlazak.
- Ah, to nećete učiniti! - odgovori Vjeran uljudno.
- Dosta sam ti na teret, ali sada sjednimo odmah k objedu
pa da ti nešto pokažem. Kod nas u obitelji je običaj da ženski
članovi darivaju muške čašom iz koje oni uvijek piju. To će biti
sada tvoja čaša!
I postavi je uz njegov pribor, dok je onu drugu čašu stavila na stranu, a uz to pripovijeda:
- Dugo te nisam vidjela! Čitava tri dana! Kad si stigao? Ne
kako si ousutan mislima?
Zahvalio se na čaši rastreseno.
- Da, malo sam rastresen zbog neke neprilike, ali to nije za
vas. Izvolite, tetko, k stolu.
Već Miško nosi juhu i javlja Vjeranu:
- Molim, Videk je stigao.
- Oprostite, tetko, nije uljudno ustajati od stola, ali očeku
jem vrlo važnu vijest. Začas sam natrag.
Izišao je na hodnik i pita Videka:
- Što veli liječnik?
415

- Da budete mirni, rana gospodina Kučetića je sasvim ne

opasna, to vam poručuje i OrŠić. Gospodin Kučetić bit će za dva
tjedna zdrav i čio. Ne uzbuđujte se, on je kriv za dvoboj, a vi ste
ga bogme štedjeli. Vidio sam ja!
- Samo da brzo ozdravi - veli Vjeran pa hoće da se vrati
u sobu.
- Molim, tu je AndraS Fabijančić. Rekao sam da sada sje
date k stolu, ali on hitno mora govoriti s gospodinom još prije
objeda.
- Onda neka dođe!
Videk otvori vrata svoje sobice odakle izlazi Andraš Fabijančić:
- Moram govoriti s vama u četiri oka, mladi gospodine.
Vjeran se povuče s Fabijančićem u hodnik. Tu mu Andraš
nešto šapne u uho, što Vjerana žestoko pokrene i on vikne Vi-deku:
- Izvuci mog konja iz staje što brže možeš. Odlazim. Ne,
neću sada objedovati.
Vjeran ode u blagovaonicu i navijesti Milki:
- Tetko, oprostite, moram otići, za pola sata bit ću natrag.
Izvolite objedovati, nešto je neodgodivo, vraćam se brzo.
- Valjda me nećeš ostaviti ovako?
- Moram - vratit ću se brzo.
I ne čekajući što će ona kazati, požuri niz stube i sam pomaže uređivati sedlo. Kad su mu otvorili vežu,
brzim kasom potjera konja. Odmah opazi da ga Videk slijedi na svom konju, premda ga nije zvao, ali zna:
momak se ne bi dao poslati natrag. Vjeran krene u Vlašku ulicu.
Videk ga ne pušta s oka. Tako brzo otići od objeda i sam sam-cat? Ne, to ipak ne može dopustiti. Tko zna
što se tu opet plete oko njegova obožavanog mladića? Videk brzo razabire da se Vjeran zaustavlja pred
Andraševom kućom.
Momak uzme čuvati Vjeranova i svojega konja.
Andraševa žena Kata dočeka Vjerana na pragu i otvori mu vrata sobe:
- Izjvolite ući. Neće vas nitko smetati. Ja ću ostati u ku
hinji.
Na drvenom stolcu kraj stola sjedi Jadranka. On je pozdravi nešto zabrinuto jer njezino lice odaje bljedilo
i strah.
- Gospođice! Evo me, po vašoj sam želji došao odmah. Re
cite što vam se dogodilo. Zašto ste me zvali tako hitno i poručili
da ne smijem okusiti ni kap vode?
Crne guste trepavice pale su po zelenkastom modrilu njezinih očiju. Kao da je spustila vjeđe od tjelesne
slabosti. Onda ga opet pogleda. Taj ga ukočeni pogled uplaši i on ponavlja pitanja.
416,

Tihim glasom, punim drhtanja, stade mu pričati kako se danas sakrila od Larsenovih posjetnika, a
Hajdićka je otišla. Jedva smože daha dok mu saopćuje:
- A kad su ostali sami - govorili su...
- Saznali ste tko je Larsen?
- Zar - zar ne znate da ona - žena u vašoj kući glumi vašu
tetku.
Riječi joj dolaze na usta isprekidano:
- Poslana je - od - Larsena - da vam dade - indijske
kapljice...
"Zar je Jadranka poludjela?" - pita se Vjeran i približi joj se da bi zagledao u njezine oči.
- što vam je., gospođice? - pita blago.
Ona nastavlja svoju misao:
- Je li vam ta zločinka dala "indijske kapljice" - je li vam
dala ciparsko vino?
- Otkuda znate za to vino?
- Larsenov se tajnik svađao s onim drugim, razabrala sam
sve. Poslali su lažnu tetku, a njezina Terka je vidjela spise kad
je...
On se uspravi i zadršće... Tjeskoba ga obuzima, sagiblje se k Jadranki, pitajući:
- Sto su kazali o tom ciparskom vinu? Jeste li dobro razu
mjeli? Molim doslovce, ako vam nije teško.
Kazuje mu riječ po riječ, a njegovo lice blijedi, oči mu se
smanjile... Sad mu je jasna slika njegova stanja Polagano se
spušta na stolac.
- Sve je to istina, čula sam svaku riječ.
- U sebi nosim smrt koja polagano dolazi. U meni se šulja
smrt - u krvi, u mišicama, u kostima čeka smrt na mene...
"2iv - mrtav!" - veli sam sebi.
"Čekati polaganu smrt iz dana u dan?..." Osjeti užas u duši. Ne! To ne može! Oslobodit će se ove strahote.
Osloboditi jednim hicem!
"Da sam to znao prije nekoliko sati, dopustio bih da me Kučetić ubije. Maknuo bih sablju i pustio da me
probode" ...
Djevojka sjedi skamenjena. Nekoliko trenutaka Vjeran se teško bori sa slabošću što mu ulijeva spoznaja
da je u ciparskom vinu ispio smrt. Ne! Pred ovom djevojkom ne smije izgledati kukavica. Ali niti pred
samim sobom.
"Kad mi je umrijeti, neka to bude dostojna smrt, ali neka donese i koristi onima koje ostavljam ...
Unatoč duhovnoj jakosti koju mu nameću misli, osjeća tjelesnu slabost. Sjedi i dalje, boji se - ne bi mogao
koračati odlučno ...
"Koliko mi je još dana živjeti? Kada mi je dala ciparsko vino ona?... Tko? Jarecova ljubavnica. Sada nema
pomoći, Vjera-ne! Neki nepoznati otrov rastvara tvoju mladost, zdravlje i životi
417
27 Jadranka

Budi hrabar!... Otkrit ćeš svoju tajnu baštinu poštenu čovjeku

- predati mu sve spise i nacrte - a onda - ne budeš li mogao
snositi muke polaganog umiranja, posegnut ćeš za jednim dobro
nišanjenim metkom. To je sve što mogu učiniti sam za sebe. Sve.
Meni spasenja nema. Moj mladi život ide kraju. Još ga nisam ni
započeo... Zar i ja moram tako rano za majkom i ocem? Zovu
li me k sebi? 0, zašto sam tako oduševljeno čeznuo da stvaram
velika djela za braću, dom svoj, ^a sve dobre, za one koji su mi
dragi, koje ljubim i koje ću ljubiti. Kako sam se radovao ovoj
divnoj gori tamo u zaleđu Zagreba... Radovao se suncu što će
posipati sjaj nad otkrivenim zlatom, a sada u sebi nosim smrtnu
kosu što će presjeći moj život, moju radost, nad srećom što je
želim dati domu. 2elio sam užiti sreću da budem na korist domo
vini. I bit ću - ali radost neću uživati, čeka me smrt - za deset
dana. živote moj mladi, neproživljeni - nepoznati - neutaženi
- željeni - ljubljeni - pogubljeni! ...
U prsima mu se razlilo more žalosti... Duša roni nevidljive suze. Tuguje mladost nad svojim svršetkom!
Glava mu počiva na rukama položenim na stolu... Netko se dotiče njegova vrata, digne mu glavu. Gleda u
oči zamagljene od bola.
- Tko ste vi? što želite? - pita Vjeran, gledajući u mlado
muško lice.
- Zar ne poznate Nikicu Halpera? Baš sam pošao k vrtlaru
Korbleru u susjedstvo, a gospođica Jadranka me pozvala - kaže
da vam je zlo ...
Videk stoji kraj mladog gospodara, zabrinut je.
- Gospođica Jadranka je istrčala iz kuće i...
- Gospođica Jadranka - i skrene pogled tamo gdje je bila
ona.
Tonući u žalosti, on i ne zna dokle je tu sjedio spuštene glave, a Jadranka je istrčala k Videku i opazila
Nikicu Halpera. Vjeran se digne. Prikuplja snage i pristupa k njima:
- Sve uzaludno! Pomoći nema! 2rtva sam njihova!
- A on je u tom vinu pio svoju smrt - dovrši Jadranka sa
općenje Nikici. - Možda se može pomoći ako dozovete liječnika.
Popio je otrov u vinu ...
Zaprepašteni Videkov poklik prekine Jadrankine riječi.
- Ja sam kriv - ja sam to vino donio! Ja natočio - i mo
mak zahvati u gustu smeđu kosu kao da će je iščupati. Ubijte me,
gospodaru, moj dobri - mili druže! Tukli su me, a vi ste me
branili - a ja sam donio vino - ja ...
Plač guši Videkove grudi.
- Nisi kriv, Videk! Nisi - tješi ga Vjeran.
- Ja, samo ja! Sve ću priznati. Sve!
- Već znam, ona ti je žena dala bocu, ona zločinka...

- Ali kako je mogla u onu bocu kapnuti otrov, kako je mo

glo to biti, kada je bila zatvorena starim čepom - a ja sam oprao
i ruke...
Muka sapinje Videkovo grlo. Daha mu ponestaje, a mukli jecaj lomi njegove grudi. Vjeran duboko
potresen ne može misliti, samo opetuje iste riječi:
- Nisi, Videk, kriv! Nisi! ...
- Znam kako je bilo, i mama zna. Priznat ću!
Jadranka skida Videkove ruke s njegova zaplakana lica i odlučno pita:
- Sto znate o tome Videk? Suzdržite suze - brzo recite što
imate priznati.
Pogledao je suznim očima. Htio bi govoriti, a guši ga. Jadranka istrči iz sobe u kuhinju gdje se stisla
Kata, uzme vode i vrati se u sobu.
- Evo gutnite, Videk, i recite što znate vi i vaša mama.
Ispričajte!
Nagnuo je čašu, ispio. Peče ga u prsima. Muči se. Jadranka mu prilaz, umiruje ga, njezina mu ruka
pogladi lice:
- Dakle, što je bilo s tim vinom? Što?
- Mama je donijela dolje bocu, čep omotan sa zlatnim omo
tom, sa strane šarena vinjeta, rekla je: "Milostiva je teta donijela
ciparsko vino za Vjerana". Stavio sam ga da se hladi.
Beznadno sjedi Vjeran i odvraća pogled od očajnog momka koji jecajući priča:
- Kad je bilo vrijeme za kolačiće, uzeo sam bocu, metnuo
na pladanj pa idem iz kuhinje u prizemni hodnik. Onda, jao me
ni...
- No, onda? što onda? Ne bojte se, niste krivi. Govorite -
moli Jadranka.
- Samo sam ja kriv. Išao sam trijemom da ću gore na stu
be. Tada je pozvonilo.
- Gdje je pozvonilo?
- Na velikoj veži. Kočijaš je baš bio kod zdenca i velim mu:
"Pogledaj i pitaj tko je", ali on me ne sluša , nego otvori vrata,
ravno - širom otvori...
- A tko je došao? - pita Jadranka.
- Gospođice - na vratima je u mraku stajao...
- Ta recite, ne bojte se, tko je stajao?
- Bijeli fratar...
- što on ima posla s tim? - usklikne Jadranka.

- Ima, ima, ja sam ga vidio kod vas - i onda ...

- I...? Kažite - što onda?
Nikica i Jadranka uhvate Videkove ruke. Plačući, zavapi Videk:
- fivo, kriv sam! Prestrašio sam se bijelog fratra - boca je
pala s pladnja i...

418
27*

419

- No, što je bilo s bocom?

- Pukla na polovicu...
- A ciparsko vino?
- Otišlo k vragu!
2estoko skoči Vjeran kao da se probudio od strašna sna. Nikica i Jadranka pitaju:
- Dalje! Sto je bilo, Videk, dalje - dalje?
- Kočijaš je također vidio bijelog fratra i zalupio vrata. Ma
ma je donijela sviječu. Vidjevši što sam učinio, smišljao sam ka
ko bih se sada mogao gospodinu ispričati, a da mu ne govorim
o bijelom fratru jer mi je zabranio o njemu pričati, a nešto mo
ram donijeti gore. Onda se majka dosjetila da je kupila slatko vi
no - malagu. I mi se odmah dogovorili. Uzeo sam pozlačeni omot
čepa, metnuo razbijeni komad boce s vinjetom u toplu vodu da
se papir odlijepi, i ovaj sa ciparskog vina prilijepim na bocu
malage. Propisno sam sve omotao ubrusom i tako spremljeno od
nio gore... i točio.
- I ovu si malagu točio gospodinu? - pitaju Nikica i Ja
dranka.
- Jesam! Ja, nesretnik, ne sluteći da bi u njemu bile kakve.
otrovne kapi.
Znoj oblije Vjerana. Krv mu prostruji tijelom. Shvaća. Skoči k Videku:
- Plaćeš što ću ostati živ? Videk! Ne buncaj! U ciparskom
je vinu bio otrov, u onom vinu što se prolilo...
- U - o-no-me? - Ne, u - malagi?
- Ne, u ciparskom vinu, razumijete li? - uvjerava očajnog
mladića Jadranka. - Baš time što ste bocu razbili, spašen je vaš
gospodar!
- Zar je razbijena boca spasila dragog dječaka koji me nije
dao tući?!
Zavrtjelo se Videku u glavi. I diže ruke u vis i kliče:
- O, tko sve tako ravno vodi? Pravica! Pravica je to!
Vjeranu se čini: pred njime se otvorio grob iz kojega je uskrsnuo od mrtvih i vratio se među žive. I osjeti
radost, preveliku neizmjernu radost.
- Moj gospodar - veli Nikica - u carskoj su Austriji vrk>
moderne ubojite indijske kapljice. Vi ste, uistinu, izmakli zahva
ljujući bijelom fratru. Jednom i pravednik uteče zlikovcima.
Molim vas, gospodine Halperu, neka ovo bude naša tajna. U kući imam krvnika ...
- Koji vas čeka s lijepom čašom od tamnoplavog stakla -
upadne Jadranka.
- Tamnoplava čaša? Donijela mi je tu čašu, upravo sam sjeo
k stolu, kad je došao Andraš s vašom porukom neka ništa ne oku
sim u kući, ni vode, i smjesta dođem. Odmah sam se uputio sa
svim zbunjen, sluteći zasjedu...

- Tamo su Larsenov tajnik i Jarec govorili o tome kako će

vam Jarecova ljubavnica predati tamnu čašu u kojoj će donijeti
već nekoliko kapi otrova jer Larsen ne želi čekati ona tri određe
na tjedna. Zato ćete danas dobiti otrov koji smjesta uništava. Zlo
činac je bio nestrpljiv i htio vam zadati novi udarac, a taj ga je
odao - tumači Nikica.
- O, velika je to sreća! - kliče Videk gotovo obezumljen od
radosti.
- A sada ne trebate ni mene, ni liječnika? - pita Nikica.
- Ipak, molit ću vas da me odvedete kući - zaustavlja ga
Vjeran. - Larsenov glavni pomoćnik Jarec pozna vas kao liječni
ka. Možete mi, dakle, iskazati veliku uslugu pred onom zločinkom
koju su mi doveli u kuću. Sada je moram oprezno maknuti. Ho
ćete li?
- Evo me odmah natrag, samo idem kazati nadvrtlaru da
pošalje cvijeće za gospodaricu Hijacintu. ¦
- Dotle ću ja razgovarati s gospođicom Jadrankom.
- Eno je, već odlazi s Andraševom ženom - upozori Videk
i pokaže na prozor.
Vjeran požuri za djevojkom uz koju ide Kata.
- Niste me smjeli ovako ostaviti, gospođice! Molim, vrati
te se u sobu, imam vam nešto kazati. Učinite mi to, više neću ima
ti mogućnosti da razgovaram s vama.
Glas mu je tronut kao i pogled koji je upravio u njezine oči. Vratila se s njime u sobu. Sami su. Vjeran joj
priđe.
- Gospođice Jadranko, htio bih vam reći - duša mi je pre
puna - sva je smućena, a ipak - osjećam - vama dugujem ži
vot - i ja
- Oprostite, što vas prekidam. Uvjerena sam da biste takvu
uslugu i vi učinili svakom svojem bližnjem kad biste doznali što
sam danas doznala ja.
- Tko zna što bih počinio da niste baš vi razabrali kako Vi
dek ima nešto na duši Što je važno.

- Siromah je mislio da je otrov sasula u drugu bocu, smutio

se u očaju. Lijepo je imati uza se tako vjernu dušu...
- A ljubav koju vama pruža srce Ljubomirovo? Samo ja
znam koliko on ljubi i pati...
Vjeran prihvati njezinu ruku:
- Gospođice Jadranko! Ja sam vas udario kamenom, a vi
mene kruhom. Pa ipak vas molim: raskinite veze s Kristijanom.
Poslušajte moj vrući vapaj, ne kažnjavajte moju savjest kad ste
mi sada vratili život. Ne uzmite tog stranca, vi to ne smijete uči
niti, to bi bila prevelika nesreća za Ljubomira, za vas, za mene,
za sve. Obećajte mi, zaklinjem vas! Tko zna kada ću imati prigode
govoriti s vama, zato me čujte: uvjeren sam - onaj Kristijan ni
je nitko drugi nego Larsen. Imam za sebe već određene dokaze,
pričekajte, odgodite vjenčanje, vi ćete se uvjeriti kako imam pra-
. 471

vo. Taj čovjek plamti za vama, to je istina, ali ne vjerujem da to znači pravu odanu ljubav za cijeli život.
Samo malo odgodite vjenčanje. Molim vas, obratite se na kardinala, on zna sve. Taj navodni Kristijan kao
da i u njemu pobuđuje neku pažnju, možda je moćniji, veći gospodin nego što mi slutimo, ali ovi lažljivi
himbeni carski sluge skrivaju se pod raznim plaštevima. Taj je čovjek Larsen, a ne Norvežanin!
- Onda bi on imao i veliku vlast?
- Strepim od toga, gospođice Jadranko. Baš zato čujte moj
prijedlog: ja sam pod paskom i premda sam malo prije odjašio
od kuće, ipak me je netko mogao iz udaljenosti vidjeti, pa će po
slati za mnom špijune. A siguran sam, i vi ste pod paskom baruna
Larsena ili Kristijana, dakle, pogibelj je da saznaju za ovaj naš
sastanak, to prije što sada moram nešto učiniti da skinem s vra
ta onu ženu koja je u mojoj kući.
Vjeran nastavlja:
- Gospođice Jadranko, ja ne bježim pred njima, nego im sa
krivam jednu baštinu koju sam namijenio svome rođenom gradu,
dakle, domovini. Svaki moj korak ubuduće raspirit će njihovu
sumnju, a vi ćete biti prvi kojoj oni mogu dokazati da ste se ovdje
sa mnom sastajali prije mog odlaska. Kod kuće ću sve ugovoriti
s Halperom, a vi, gospođice, požurite kriomice otputovati gospo
dinu doktoru Pisačiću. On će vas najsigurnije sakriti. Razmislite
0 tome i slijedite ovaj savjet. A sada vas pitam: ako se Larsen
prekrstio u Kristijana, zar biste i onda pošli za njega?
- Nikada! Larsenu ne dugujem ništa od mržnje. Ako Kristi
jan ne postoji, nemam obveza, a željela bih da je tako...
- Hvala vam što sam napokon čuo ove riječi. To mi sve
olakšava jer sam iskupio poštenu riječ, zadanu Ljubomiru, da ne
ću mirovati dok vas ne otmem Kristijanu. Vi ćete doskora sazna
ti da je Kristijan varalica i carski žandar. Kad to doznate, onda
se sjetite da je moja poštena riječ Ljubomiru - iskupljena! Ali
1 riječ koju sam dao sebi: da ću veliku nepravdu koju sam vam
učinio ispaštati i barem malo popraviti.
- Sada vam je dužnost misliti samo da svoju baštinu koju
dajete domovini sklonite i zaštitite. A ja idem.
- Potrebno je da vas s Fabijančićevom ženom kući prati i
Halper jer moja bi vas pratnja kod Larsena teško osumnjičila...
- Onda ću radije otići gospodinu nadvrtlaru, s njegovom
sam kćerkom znanica, pa će me gospodin Korbler sam otpratiti.
Uostalom, danas sam i ja na objedu i sve do večeri kod gospođe
Tumpić.
- To bolje. Evo, Halper već izlazi iz nadbiskupove kuće i do
lazi ovamo.
Vjeran pogleda Jadranki u oči i pruži joj ruku:
- Gospođice! Ne znam hoću li se sa svog pothvata vratiti živ,
ali budem li vas još jednom mogao vidjeti, onda će to biti znak
naše pobjede nad tuđinskim zuiumčarenjima koji nas drže oko-
422 ...

vane. A to će biti znak i vašeg oslobođenja od Iarsenove osvete. Molim vas da mi oprostite ono veliko zlo
koje sam vam učinio prigodom mog dolaska u rodni grad. Opraštam se s tama - i nikada neću zaboraviti
što ste mi učinili!
Posljednje su riječi tek prošaptane. U tom trenutku dolazi Nikica i odmah prihvati prijedlog da Jadranku
odvede preko puta do nadvrtlara. Vjeran je ostao kod prozora i gledao za njome dok se preko ceste nisu
otvorila vrata na ogradi.
Onda se on okrene. Pred njim stoji Videk i promatra ga. Vjeran osjeti potrebu da ga zagrli :
- Dragi moj Videk! Sada smo kao oni mali dječaci na ma
juru ...
- A vi ste me branili da me ne tuku!
- Sada si ti obranio mene da me ne ubiju.
- Bijeli fratar - ne ja! Nije me sram plakati! Nije!
Vjeran se spušta na stolicu. Osjeća kao da je prevalio dalek
i težak put. I glava mu je teška, i srce... Šute obojica dugo. Videk prvi prekine šutnju i gleda tamo gdje
odlazi Jadranka:
- Kad pomislim da je nisam trpio! ...
- A ja progonio sumnjama! ...
- Ona je anđeo. Pravi, vaš anđeo, oh, čudno je sve to, vrlo
čudno. Tko zna što je u njezinu srcu. Mi to ne znamo...
Nije dobio odgovor. Vjeran gleda u vrata na koja već ulazi Nikica.
- Evo me. Možemo ići. Jadranku će gospodin nadvrtlar ot
premiti kočijom k Tumpićki.
- A sada moramo poslati Videka kući prije nas dvojice. On
će jahati, a mi ćemo sjesti u vašu kočiju jer sam pao s konja pa
mi je pozlilo i dolazim s liječnikom. Tako ćeš kazati Videk i budi
uljudan i ljubazan prema onoj ženi.
- To će mi biti najteži posao mog života...
Milka neće da jede. Čeka Vjerana da bi mogla s njime sjediti kod stola kad stigne kući. Ljutita je i
zaboravna. Hoće li joj danas uspjeti ono što je od nje zatražio barun Larsen, a Jarec joj poslao vijest i
kapljice? Ako joj pođe za rukom, onda će već za dva dana imati u ruci obećane haljine, a ne tek za tri
tjedna. Gdje je taj Vjeran?
Napokon stigne kući Videk i donese vijest o Vjeranovu padu s konja. Milka se na oko strahovito zabrine, a
Videk pripovijeda vrlo prirodno:
- Ništa nije opasno, samo je gospodin prignječio rebra. Mla
di liječnik koji je bio s njime, odmah mu je pritekao u pomoć.
Mora malo ležati...
- Ja ću ga njegovati...
-
"I poslati ga na drugi svijet, životinjo!" - primijeti Videk u sebi i žuri se pripraviti gospodaru ležaj u
njegovoj radnoj sobi jer je tako on sam odredio. Zatim ode uputiti u stvar svoju majku Matildu. Brzo,
šapčući, ispripovijedi joj Jadrankino otkriće. Matilda problijedi, sjedne na postelju, jeza je spopada. Videk
je umiruje i poučava kako se ima vladati da tobožnja tetka ništa ne opazi. Sin i majka, duboko potreseni,
raspravljaju, kad stigne Vjeran, pognut, tobože, ranjen, a vodi ga Nikica. Milka je odmah preuzela ulogu
njegovateljice:
- Gospodine liječnice, moj bi nećak morao uzeti nešto juhe
i malo založiti, nije još objedovao.
- Prepustite to meni, gospođo. Najprije ću ga pregledati, za-
to molim da svi ostavite sobu, samo neka ostane momak jer nje
ga trebam.
- Ona je već izgubila strpljivost da vam pruži svoju čašu -
tiho će Nikica. - Sada ti, Videk, idi po čašu, ali tako da ona opa
zi i onda pričaj da ćeš gospodinu odnijeti vode, a poslije, opet
onako slučajno, moraš pričati da je Vjeran ispio nadušak.
Cim je Videk došao u blagovaonicu i uzeo plavu čašu, Milka skoči, pita, ona sama nalije vode, a lakaj
odnese. Nikica malo omiriši, dade Videku upute kamo valja vodu izliti i kako čašu oprati, a zatim Vjeran
odredi da im Matilda pošalje objed u sobu, ali tako da špijunka ne bi mogla primijetiti. Videk će na to:
- To ćemo mi već dobro izvesti: Ali gospodine, sva je družina
prestrašena za vas. Molim, dajte nešto poručite, neka ne skapava
ju od straha.
- Onda im kaži da mi se nije dogodilo ništa zlo, samo mo
ram malo ležati. Kad se povratiš, kucaj tri puta na vratima hodni
ka i pazi da one ne bude u blizini. Ali zasuni vrata od dvije po-
krajne sobe tako da nas od njezinih ušiju dijele veliki i mali sa
lon.
Kad je i to bilo izvršeno, ispriča Vjeran prijatelju tiho kako je ova žena jednog dana k njemu došla u ulozi
njegove tetke, a on je morao vjerovati.
- Kako sam, jadnik, mogao naslutiti da mi to šalje Larsen
neku ženu? One dane, kad je došla, bio sam sasvim zaokupljen
ljubavlju svog prijatelja Oršića i sumnjama prema Jadranki. Vi
še sam se bavio time nego Larsenovim progonima, pa nisam imao
ni kada razmišljati o svojoj instinktivnoj antipatiji prema toj že
ni - no,sada...
- Da, što kanite sada? Ovo je važno!
- Ono što bih bio učinio odmah nakon svog dolaska iz Be
ča u Zagreb da me nije baš u tome sprečavalo carsko redarstvo,
pa sam čekao čas da im uzmognem uteći. Sada idem u potragu
za svojom tajnom.
- Ne trebate prijateljske pomoći?
424

- I te kako bi mi trebalo, ali već sam vam kazao da mi je

Larsen zaprijetio: onaj kome to povjerim i tko mi pomaže, toga
sam ja osudio na smrt...
- Imam odvažnosti da, unatoč toj prijetnji, ostajem uz vas!
- Nizašto vas ne želim uvući u ovu opasnost! Ipak mogu
stradati životom ako me neprijatelji uhvate na činu, zato se mo
ram nekome povjeriti da ne ponesem ovu tajnu, sobom u grob.
Smijem li odabrati vas?
- čuvati tajnu s takvom tjelesnom snagom kao što je moja
nije teško!
Začuju tri kuca ja na vratima. Otvore Videku. Nosi punu košaru jela i pića. Tiho sve poreda po malom
stolu pa izvještava:
- Ona se životinja povukla u svoju sobu s guvernantom. Ve
selo čekaju vašu smrt! Joj, što bih uzeo korbače od čavala! Sada
moja mama istom vidi zašto se prokleta ništarija guvernanta tako
vješala oko vas one noći... Uh, sramote. One bi vas ubile da nije
bilo gospođice Jadranke.
- Šuti, Videk, ne spominji mi ovo, previše je toga.
Nikica jede s velikim apetitom dok Vjeran od prevelikog uzbuđenja jedva što okusi i naređuje Videku:
- Ostani u hodniku da ne bi ona došla osluškivati. Reci joj:
liječnik je svima zabranio ulaz. Ostao je kod mene jer mi je sve
gore...
NEZNANO ČUDO ZAGREBAČKE GORE
Kad su ostali sami i sigurni da ih nigdje nitko ne može čuti šapće Vjeran prijatelju:
- Dogodilo se sa mnom što mu drago, dajte mi svoju riječ
da ćete ovo zadržati tajnom, ali ako umrem, potražite sigurnog
prijatelja s kojim ćete moći provesti onon što ne bih dospio ja.
- Kunem se na sreću svog života!
- Hvala - a sada čujte. Kad je umrla moja baka, našao
sam škrinju punu raznih pisama. Bilo je tu obiteljskih dokume
nata, povelja i raznih slika. Na jednom sam omotu našao natpis:
razni nevažni obiteljski spisi. I baš zato sam ih razmotrio i raz
gledao. Bili su nacrti, neki ispisani u arapskom jeziku. To me za
čudilo. Kako sam u svojoj osamljenosti uz baku učio sve što mi
je dopalo, znam arapski i tako sam ove pergamente prevodio. Sva
ka je riječ bila plamen koji me gotovo obuzimao od radosti. Ot
kriće je bilo pravo čudo. Ali prije nego vam ovo saopćim i poka
žem, moram vam prikazati pisca ovih pergamenata. Bio je to pra
djed mog oca, zvao se je Tomo Keglević, a Zagorci su ga nazivali
"Tomaš" i prepričavali razne njegove doživljaje.
, 425

- Cuo sam mnogo o Tomašu i čitao u povijesti.

- Jest, to je taj. Bio je i cijela Keglevićeva obitelj uvijek
pristaša Zrinjskog i Frankopana. Tomaš je po svojoj obitelji bio
vrlo imućan, što je habsburškog cara dražilo, pa je često njegov
general poslao po koju četu skitnica da opljačkaju Tomaševe žit
nice i staje. Da bi se Tomaš obranio, držao je stalno sto pedeset
i više zagorskih momaka. Mnogo puta su carevi dobili čestite ba
tine, a često im je Tomaš i oteo ono što su njemu opljačkali. Ta
da ga car proglasi "izdajnikom". Jednog dana bude pozvan od ca
ra Leopolda Prvog da se opravda u takozvanoj, slobodnoj audi
jenciji. Tomaš opisuje ovu audijenciju svojom rukom i kaže:
"Znam koliko se smije vjerovati Habsburgovcima. U slobodnu je
audijenciju pozvao car na časnu svoju riječ Zrinjskog i Franko
pana, pa im dao, slobodne audijencije - skinuti glave. Ali mene
neće prevariti ni sjeći moje glave" - piše on. I uzeo je svojih sto
pedeset Zagoraca, naoružao ih do zuba i pošao na svoju "slobod
nu audijenciju".
- Baš tako sam to čuo pripovijedati u Varažinu - klikne
Nikica.
- E, vidite, ljudi to znaju. Dakle, mudri Tomaš ode k caru
u dvorac Luksemburg gdje je boravio ljeti i poreda oko dvorca
svoje naoružane Zagorce. Carevu je gardu spopala zimica od stra
ha, gledajući te snažne naoružane Zagorce. Tomaš izreče svojoj
četi: "Dečki, vi znate da me zove car jer hoće moje imanje i poni-
jemčiti moje hrvatsko srce - i zato, ako u roku od dva sata ne
izađem iz dvorca k vama živ i čitav, onda vi znate što vam je či
niti". A Zagorci digoše uvis ruke i oružje i viknuše: "Razumije
mo"!
Tomaš ode u dvorac u veliku dvoranu s prijestoljem. Stoji i čeka dugo. Napokon se otvore vrata u dnu
dvorane, ulazi neki mršavi čovječac, oko njega paževi i dvorani. Tomaš čeka da se car uspne na prijestolje,
a oko njega carski dvorani, čekao je uzalud. Taj slabašni čovječac ne ide na prijestolje, čak niti blizu ne
dolazi - gleda orijaša kao patuljak u slona. Stoji car na vratima, dršće od straha i hrapavim glasom govori
povijesno zabilježje riječi: "Neka - on ide kući - i neka se - on popravi".
I samo što je to izgovorio, šmugne na vrata koja su odmah zaključali. Onda Tomaš ostavi carski dvor,
izlazi pred svoju četu, a ljudi digoše radosnu viku: Živio Tomaš! Ova povijesna audijencija imala je
posljedicu da je car još više zamrzio Tomaša Ke-glevića i dolazile bi u Zagorje uhode da istraže gdje
Tomaš sakriva žito i blago, dragocjenosti i oružje. Pojavila se četa carevih vojnika, preodjevenih u
skitnice, ali ih Zagorci uhvatili, raskrinkali i potjerali. Sada je Tomaš razabrao da mu je život i imanje u
vječitoj pogibelji. Znao je da su u Zagrebačkoj gori još od rimskih vremena bile kule gdje su ljudi iz
Zagorja i okoline skrivali svoju imovinu kad bi se pročulo da navaljuju kakve otimačke če"
426

te. Tatari su godine 1241. i 1242. razorili Grič, ali su Gričani odmah mogli ponovo izgraditi svoj grad jer
su na glas o Tatarima sa svojom imovinom pohitili u Zagrebačku goru i tamo u nevidljivim kulama sakrili
sve što se dalo prenijeti. Ovo je Tomaša navelo da sagradi takvo nevidljivo sklonište nad nekom pećinom i
prenese tamo sve svoje blago.
Jednog dana padne nad gorom strašna oluja. On uđe u kulu i spusti se iz nje u spilju. Opazi da ova ima
razne pukotine. Uvuče se u njih da vidi što je to priroda izdubila ispod zemlje. Našao se daleko dolje u
nekim uvalama. Kao da se šeće ispod gore. Pošao je i drugi put, uzeo fenjer i alat. I čujte: jednog se dana
nađe u silnoj dubini, u širokom prostoru, tu je posvijetlio i opazio da stijena svjetluca. Uzeo alat i odbio
komad stijene koja još više zasvijetli. Odnio je taj komad zlataru, a on reče: "To je zlatna rudača". Onda
pokaže komad te rudače nekom znamenitom učenjaku u Beču, veli -mu: "To mi netko nudi da kupim".
Učenjak pogleda i reče: "To je komad zlatne žile". Tomaš je šutio jer bi ga car Leopold smjesta smaknuo i
sve oteo. Čekao je šuteći, i često silazio u spilju. "Nije bilo sumnje: u gori ima zlatna žila" - piše Tomaš u
svojoj ispovijesti. Ali učenjak nije šutio. Tomaša su počele uhoditi careve uhode posvuda da bi saznale
otkud mu zlato što ga je pokazivao učenjaku. Videći pogibelj, Tomaš je sve napisao arapskim jezikom na
male komadiće pergamenta, napravio sebi nacrt gdje i kako leži spilja, a onda je sam porušio kulu i
zameo joj trag pred uhodama da očuva ono što je pronašao u Zagrebačkoj gori. Vjerovao je u to, to više što
je znao da su Zrinj-ski iz Zagrebačke gore vadili srebro. Tomaš ode u inozemstvo i tu su mu potvrdili da
su komadići iz spilje siguran znak da u toj gori ima zlatne rudače. On i to piše i spremi omot, čekajući da
u tajnosti zadrži zlatnu žilu Zagrebačke gore. Uto ga iznenada, zdrava i čila, u snažnoj dobi života, zadesi
smrt od kapi.
- A pergementi?
- Ostali su među poveljama i spisima. Tomaš je opreza radi
pisao arapskim, a baštinici nisu polagali važnosti tome svežnju
jer je na omotu napisao da su tamo zbirke nevažnih papira. A ka
ko je pisano nerazumljivim jezikom, pogotovu nije nitko smatrao
potrebnim da se time bavi. Tek sam ih ja stao čitati i pronašao
Tomaševu ispovijest i nacrt. Znajte, bio sam izvan sebe od ushi
ćenja. Trčao sam po sobi od sreće. Naša će Hrvatska biti bogata.
Moći će se otcijepiti od Austrije! U tom času nađe me Bardović
koga sam smatrao bratom i sve mu povjerio.
- Goleme li nesreće!
- Ali, vidite, nešto me je bilo nesvjesno diglo na noge. Istog
jutra odlučim da neću čekati Bardovića kako smo se dogovorili,
i ja strpam pergamente ispod prsluka i odlučim putovati diližan
som jer mi je bio baš pod nosom, a nisam mogao naći mira dok
pergamente ne prenesem u domovinu.
-
- Zlato u Medvednici! - klikne Nikica. - Tek sada shvaćam
zašto vam kane oduzeti pergamente i život, časti mi, i ja sam sa
svim izvan sebe. Ali kako ćemo pronaći to mjesto?
- Idem u goru s nacrtima. I neće me biti natrag dok ne pro
nađem. Sad je hora. Oni misle da sam popio ciparsko vino i da ću
umrijeti - kamo god nestao. Treba prikazati da me je generalica
Kollenbacha, sestra mojeg oca, pozvala u Lombardiju i ja sam ot
putovao.
- Oni su vam htjeli dati indijski otrov koji abija da vas ima
ju vremena slijediti. To je genijalno!
- Ali Larsenova strast prema Jadranki skrhala je vrat nje
govim osnovama da ovo čudo ukrade Hrvatskoj. A sada ću vam po
kazati pergamente. Sakrio sam ih u ove zidine odmah prve noći
kad sam stigao u Zagreb. Sve do jutra bušio sam rupu u zidinama
koje se nekoć bile tvrđava grada. Nikome od njih nije moglo pasti
na um da se kuća oslanja na stare zidine.
Dugo je Halper razgledavao pergamente. Vjeran ga upozori na Larsenovu prijetnju u Alagovićevu
perivoju:
- Vi ste samo svjedok ovog otkrića, a ja ću tražiti spilju
sam, s dvojicom priprostih seljaka koje carevci ne bi mogli smat
rati mojim suradnicima. Ali sada bismo trebali otpraviti tetku.
Dosjetljiviji ste od mene. Smislimo kako da najshodnije i naj
brže odavle ode.
I stadoše vijećati.
Dok u Kazališnoj ulici vijećaju Vjeran i Nikica, kod kardinala Haulika pojavio se Larsen. Nakon nekoliko
ljubaznih riječi uvoda saopći razlog posjetu:
- Htio bih za osam dana biti vjenčan s gospođicom Jadran-
kom. Imam pristanak njezin i njezine hraniteljice.
- Zna li njegova visost knez Metternich da se njegov nećak
kani vezati s djevojkom čije ime i rod knez ne bi nikako prihvatio?
- Vjenčat ću se pod imenom Olaf Kristijan, dakle, inkognito.
- Gospođica Jadranka zna vaše porijeklo?
- To nije potrebno. Uzeo sam drugo ime, kako to običavaju
u visokim krugovima kad uzimaju djevojku koja im po rodu
nije ravna.
- Samo što te djevojke znaju tko im je vjerenik, inače bi to
izgledalo neispravno ...
- Vaša uzoritosti, ovo je nešto preoštro prema nećaku kneza
Metternicha?
- Ne mogu dopustiti da s mojim znanjem bilo tko zavede u
bludnju bilo koju siromašnu djevojku.
428

- To bi moglo biti sudbonosno za vašu uzoritost. Cnda ću se

vjenčati izvan vaše nadbiskupije. Želim da Oršićki i Jadranki ne
kažete ni tko sam ni što sam.
- Visosti, ako kanite djevojku prevariti, onda vam ja ne
mogu asistirati.
- To biste mogli požaliti! - zaprijeti knežev nećak. - Vaša
se uzoritost osobito ulaguje Hrvatima ...
- Ova primjedba, visosti, nije u skladu s uljudnošću, niti
s dužnim poštovanjem prema crkvenom dostojanstveniku.
- Je li to vaša posljednja riječ, uzoritosti? Vi mi ne dopuš
tate vjenčanj?
- To ne bi bilo vjenčanje, nego zavođenje čestite djevojke i
ja ću to, ne samo zabraniti vama nego, bude li potrebno,. i spri
ječiti.
- Uštedjet ću vam taj trud!
Knežev se nećak digne i bez pozdrava napusti kardinalovu sobu.
Stigavši u svratiste, osumnjičio je bratića Franza da je on bio kod kardinala i ustao protiv njegova
vjenčanja.
- Nisam trebao ništa učiniti jer se samo po sebi razumije
da te neće vjenčati kad obitelj ne zna tko si. Budući da si, među
tim, došao u Zagreb radi Keglevićeve baštine, to ćemo prije svr
šiti s tim, a onda možeš činiti s djevojkom što te volja. Bratiću,
sada govorim s tobom kao opunomoćenik njegove ekselencije
kojemu je savjetnik naš ujak. Ministar Bach je vrlo dobro naslu
tio da si se opet upleo u neku strast i rekao mi: "Otrijezni ga,
ili mu uzmite sve iz ruke. Odaberi: hoćeš li svršiti Keglevićevu
stvar, ili ne? Obećajem ti: čim dobijemo Keglevićevu baštinu u
ruke, sam ću ti pomoći do djevojke. Ne prihvaćaš li, ja preuzimam
vodstvo nad otmicom Keglevićeve baštine!
Larsen grize usne. Svi su protiv njega. Ne smije kod Aleksandra Bacha proigrati ono što je obećao.
- Jarec javlja da mu je Milka o podne dala čašu vode; dakle
- do sutra već mora biti mrtav. Jadranki ću odmah pisati da sam
se nahladio i liječnik mi je zapovijedio dva dana ostati u postelji.
Dakle, evo - odgađam svoju bračnu slavu.
Franz je zadovoljan. Larsen ulazi u svoju sobu, napiše Jadranki pismo puno čežnje i reče sam sebi:
"Sad čekam Keglevićevu smrt, a onda ću uživati svoju ljubav s Jadrankom i bez kardinalove milosti..."
Istog poslijepodneva u stanu gospođe Tumpić, tetke sestara Bubanović, čiji je gost Neda, najavio se Tamar
de Grebenović. Sve su djevojke na okupu. S njima je i Jadranka. Tamar je želio razgovarati s tetkom u
četiri oka, pa ga je ona povela u salon. On odmah izjavi:
- Plemenita gospođo, svojedobno ste zaželjeli da bih pregle
dao pjesme gospođice Ljiljane...
429

- Nisam ih mogla naći.

- Milostiva gospođo, na žalost moram vam saopćiti nešto ne
prilično, ali vam dajem riječ da ću o tome šutjeti radi vašeg
odličnog imena. Gospođicu Ljiljanu je stala obuzimati želja da
piše pjesme, kao i ja - njezin susjed. Jednog je dana, očito za
poslena na tavanu, našla snop starih rukopisa i uzela ga. Ali to
su moji sastavci, prijepisi su bili već u tiskari! Vašem bi imenu
mogla nauditi ako bih gospođicu tužio sudu jer ona počinje go
voriti da njezine pjesme nalikuju mojima. A ja mogu dokazati svje
docima da su one pjesme moje - i meni - nestale...
- Pa to je - to je užasno! - gospođa će preplašeno.
- Vi znate što bi se dogodilo da to iznesem. Dakle, opomenite
gospođicu, zabranite joj brbljati, a ja opetovano dajem riječ da
ću šutjeti i nitko živ neće doznati da mi je ona pjesme - uzela!
Gospođa se uhvati za glavu. Hvata je omaglica. Tamar de Grebenović ustane na oproštaj.
- Jamčim vam: ona mora šutjeti.
Kad je otišao, gospođa Tumpić pozove Ljiljanu i gotovo joj odmjeri nekoliko pljusaka. Djevojka se uzalud
brani. Tetka joj osporava svaku sposobnost:
- Znala sam, nije moguće da bi ti mogla pisati. Danas se vi
djevojke povodite za muškima! Pisati može samo muškarac koji
za to ima mozak, a ne ti, glupa djevojko! Jao tebi, ako progovoriš.
A neka se Neda više ne usudi krasnosloviti te tobožnje tvoje pjes
me! Sramota! Trebalo bi sve vas djevojke zatvori a do dana udaje.
Zaplakana ulazi Ljiljana k drugaricama. Okupe se oko nje. Tiho jecajući, pripovijeda što je bilo. Neda
plamti. Ona zna, ona je vidjela Ljiljanu kako piše pjesme. Djevojke su prestrašene. Nikada nisu čule što
tako. Ljiljana ih uvjerava:
- Uvijek je tetka htjela čitati moje pje.: e, a ja sam se
stidjela i zato ih sakrila pod trijem na tavanu da ih ne bi našla.
Nakon onog jučerašnjeg događaja odem na tavan, ali ih nisam
našla. Rukopisi su nestali...
- Ali imate li možda kakav sastavak, gospođice Ljiljano,
ili bilješku? - pita Jadranka koja je dosele šuteći slušala.
- Imam nešto. Evo tu - i ona izvuče iz ladice papiriće. -
Evo, gledajte. Ovdje je naslov "Vratite se, laste mile". Kod njega
je sasvim isti naslov. Prva je kitica malo prerađena, dvije ništa, a
u posljednjoj samo dvije riječi.
Neda i Jadranka čitaju i uspoređuju.
- Gledajte, djeco - tiho će Neda. - I pjesma domovini "Da
imam sokolova krila" sasvim je ista ona što sam je prije dvije
godine krasnoslovila u Križevcima. Ljiljana je pjesmu ispjevala
preda mnom, a kada on okrivljuje Ljiljanu da je pjesmu ona uze
la njemu. Pa tu se ona ne može ni braniti. To je žandarski
cinizam!
430

Jadranka još malo sluša, a onda veli:

- Nešto takvo ne može učiniti pošten čovjek. Ne, nikada.
Taj je Grebenović nečasna osoba.
Smjesta i bez objašnjenja Jadranka se uputi u drugu sobu i zamoli gospođu Tumpić da bi je njezina
guvernanta odvela nad-vrtlaru u kardinalov dvor. Vratit će se za pola sata. Gospođa joj dopusti.
- život moj ovisi o toj audijenciji!
Gospodin se brzo vrati i povede Jadranku u prvi kat kardinalu, dok je guvernanta ostala u predsoblju.
Jadranka poljubi domaćinu ruku:
- Uzoriti gospodine, ne zamjerite što se siromašna djevojka
cbraća k vama s velikom molbom. Jučer su svi vidjeli kako ste
izvoljeli počastiti gospodina Olafa Kristijana. On me je zaprosio,
a ništa ne znam o njemu pa sam se usudila podastrijeti vam mol
bu: tko je on, otkud i kakva je značaja?
- Kako ste se sjetili pitati za njega baš danas?
- Saznala sam malo prije da je neki gospodin, koji je pri
jatelj Kristijanu i šalje mi po njemu vijesti - hulja... To me
je potaklo da posumnjam u Kristijana. I još me je netko pokolebao
u mojem povjerenju. - Ali ona prešuti današnji doživljaj s Vje-
ranom.
- Ne pođite nikada na sastanak s Kristijanom, bio njegov
posrednik i najpošteniji čovjek.
- U času prkosa lakoumno sam mu dala dozvolu da me za
prosi, ali sigurno bi kuma Oršić krivo shvatila ako sada odstupim.
Ipak veli se: "Hoćeš li znati kakav je tko, gledaj s kime se druži"
i to me je ponukalo da se vratim vama.
- Gospođice, niti je on Kristijan, niti Larsen, premda nosi
oba imena.
- Oh! - usklikne djevojka, problijedivši. - Što da činim?
- Ako sami odstupite, vaša će kuma misliti da joj želite
pridobiti sina. Cuo sam o tome, Zato ću joj sam sve javiti, a vi,
dijete moje, ne pokazujte se nigdje dok je ovaj Larsen u Zagrebu.
On može i - smije sve!
Ganuta poljubi ruku kardinalu i, zahvaljujući mu iz duše, krene natrag k svojim drugaricama.
Našavši djevojke na okupu, Jadranka puna zgražanja saopći:
- Tamar de Grebenović druguje s eksponentom Bachove stra
hovlade! To sam ustanovila čas prije. Gdje - ne pitajte. On je
nitkov. Špijun carske vlade.
- Za to se on usuđuje počiniti takvo nedjelo i još se prijeti
Ljiljani sudom, a kad vlasnik veli: to je moje - on ga okrivi zbog
krađe.
- On je sluga carskih žandara, Ljiljano, mogao bi te još
optužiti kod redarstva i zatvoriti.
431

OPROŠTAJ
Nakon dugog vijećanja s Nikicom Halperom, Vjeran vrlo zadovoljan legne na divan, Halper ode po Milku i
ozbiljno joj priopćuje:
- Vaš nećak želi s vama izmijeniti nekoliko riječi. Njemu
je jako zlo. Ne znam što će biti, ali može se dogoditi sve...
- Oh, ne govorite tako, gospodine! - usklikne ona i potrči
preko hodnika.
Nikica je slijedi, ali je ostao u drugoj sobi dok je ona pristupila k Vjeranu, stala uzdisati i pitati ga što ga
boli.
- Osjećam u cijelom tijelu slabost kao da ću umrijeti. Tetko,
ne smijem vam prešutjeti - veliku tajnu ...
- Reci što ti je na duši, drago dijete!
- Nedaleko od Zagreba ima majur koji pripada ovom dvorcu.
Ondje je pohranjen teški željezni ormar. Tamo sam pred Larse-
nom sakrio svu svoju gotovinu. Nemam nikoga koga bih mogao
poslati po taj novac i dragocjenosti do vas... To iznosi kraljevski
imetak, a kad bi se dogodilo da umrem, našli bi Larsenovi ljudi i
to i odnijeli. Molim vas, odvezite se tamo, odmah izvadite sve
novce, zlatnike i dragulje i donesite ovamo. Ali odmah. Želim da
još danas stignete tamo. Uzmite sobom guvernantu, neka vam po
mogne, ima tamo mnogo raznih stvari. Moj će vas Miško pratiti
da vam na majuru špan i družina otvore vrata u kuću jer vas ne
poznaju...
Dok on govori, njoj podrhtava svaka žilica i pokrije lice rukama kao da plače.
- Ne plači te, nego se spremajte. Evo vam ključeva od tog
ormara. Kočiju će odmah upregnuti. Zurite, uzmite sve što je vri
jedno, jer je sve moje.
- O, što sam to morala doživjeti! - uzdiše ona i oprašta se
s njime. U svojoj sobi sva izvan sebe šapće Terki:
- Mi smo kraljevski bogate! Obuci se brzo. Idemo po njegovu
cijelu imovinu. Kad sve uzmemo iz ormara, ti ćeš pasti u nesvijest,
onda ćemo poslati kočiju po liječnika u Zagreb, a nas dvije uzeti
druga kola i nestati. A kako će on već biti mrtav, sve će biti moje.
Larsen za ovo ne zna!
Istodobno u svojoj sobi piše Vjeran pismo koje diktira Nikica Halper:
"Gospođo,
Od gospodarice ove kuće, moje tetke Kollenbach, primio sam jučer sliku sestre moje majke koja je
potpuno suprotna vama. A kako mi barunica javlja da je moja tetka na putu k meni - to je više nego
dokazano da ste vi neka pustolovka koja se na pre-varu prikazivala sestrom moje majke, iskoristivši
okolnost da ju ovdje nitko nikad nije vidio. Uostalom, moje srce nije nikad osjećalo za vas. Ipak vas nisam
htio po družini izbaciti iz kuće, nego
432

sam vas dao odvesti daleko izvan grada i ostaviti u gostionici. Za poštenjake vaše vrsti to je i odviše
kavalirski. Svoje ćete stvari naći u svratištu "K jelenu" na vaše ime jer ja ovog časa putujem u susret
svojoj pravoj teiki koja dolazi iz Lombardije, čašu koju ste mi darovali nisam htio ni primiti u ruke pa vam
je, evo, vraćam..."
Svršivši pismo, Vjeran zovne u sobu Miška i upita:
- Videk te je uputio u sve što ti je činiti?
- Jest. Vozit ću ovu prokletu babu prema Kupljenovu, a onda
je pod večer iskrcati u krčmici na pokrajnoj cesti. Tamo ne može
dobiti kola ni kad bi za njih dala hiljadarku. Može se vratiti u
Zagreb tek prekosutra o podne ili uveče. Kad je iskrcam iz ko
čije, onda ću joj dati vaše pismo i čašu, sjesti i krenuti pjevajući
od radosti što smo se oslobodili ove žandarske životinje.
- Vrlo dobo, Miško. Evo ti pismo i ova čaša. To joj moraš
dati, samo ne budi grub.
- Da joj još poljubim ruku?
Vjeran se obazre k Videku:
- Čim se ona odveze, idem na put. Možda se neću vratiti prije osam ili četrnaest dana. Idem po vrlo
opasnu poslu.
- Bez mene ni koraka! - Odlučno će Videk. - Ja idem za
vama, slijedit ću vas, tako mi sreće!
- Dragi, dobri moj momčiću, onda dođi, ali odmah pošalji
Andrašu vijest. S njime sam već u dogovoru da ide u Zagorje po
svoju baštinu.
Milka je izašla i spuštala se niz stube. Matilda i Videk su joj sto puta zaželjeli da skrha vrat. Vani je Miško
jedva dočekao da Milka s "guvernantom" sjedne u kočiju. On primi uzde i pogleda Videka kao da javlja:
"Sad je u mojim rukama". Svignuo je bičem i konji povuku kočiju niz MesniČku ulicu.
- Vrag je izišao ispod ovog krova! - navijesti Videk Vje
ranu. - Neće više ovamo. Za to jamče Miško i Videk.
Na tu vijest Vjeran zovne Matildu, srdačno je ogrli i naloži što sve ima spremiti na put. Zatim pošalje
vijest Ljubomiru da pođe k njemu preodjeven u lakaja, s druge strane Tuškanca.
Matilda je najviše uzrujana od svih. Ne misli ni na što drugo, nego na ženu koja se usudila prijeći prag
ove kuće kao sestra Vjeranove majke, a ona, Matilda, iskazivala joj uljudnost, dok je ta žena htjela lišiti
života njezina Vjerana kojega je ona dojila i na noge postavila. S Videkom sprema Matilda putne
svežnjeve i nalaže mu kako mora paziti na Vjerana. "Kamo zapravo putujete?" - pita ona.
- To ne smije znati nitko, a nije rekao ni meni. Čut ćete već
o nama. Idemo tek o gustom mraku.
Dok se Vjeran dogovarao s Nikicom, dolazi Ljubomir Oršić.
- Došao sam vrlo kasno. Kod nas je bio u posjetama Hau-
likov pouzdanik nadvrtlar i donio čudne vijesti. Kristijan je Lar
sen, ali i to je samo službeno ime. Pravu ličnost kardinal ne može
28 Jadranka 433

iskazati jer je vrlo moćna osoba. Moja se majka jako zabrinula i zatvorila u sobu. Jadranka je još uvijek u
posjetama kod gospođe Tumpić.
- Dragi Ljubomire, to sam slutio. Nemam vremena da pri
čam o događajima što su me zadesili danas, sve će vam kazati
Nikica Halper. Samo jedno molim groficu Oršić: da odmah otpra
tite Jadranku doktoru Pisačiću.
- Neka se preodjene u seljačkog dječaka, a ja ću vas pratiti
- ponudi se Nikica.
- Vjeran neće s nama? - začudi se Ljubomir.
- Ljubomire, otkrio sam tešku zasjedu, moj je život tanka
vlas. Ovo me je ponukalo da još danas otputujem. Recite svakome:
otišao sam k svojoj tetki u Lombardiju.
- Moram kazati: majka se ljuti zbog dvoboja s Kučetićem.
Htjela je znati radi čega ste se pobili pa je sama, u mojoj pratnji,
pošla k njemu da ugovori važnu stvar ...
- Valjda nije ženidbeni ugovor s Mirtom?
- Sigurno, jer me je majka za vrijeme razgovora s Kučeti
ćem poslala iz sobe. Ja sam čvrsto odlučio da čekam čas svoje
punoljetnosti do jeseni i time smatram ovo za sebe riješenim.
- Ljubomire, ja sam do ovog časa iskupio zadanu riječ. Kris-
tijan je raskrinkan, Jadranka je vaša. Do jeseni ste svoji!
- Kad mi se ispuni i ova najvrelija želja, onda ću u prvom,
redu zahvaliti vašem prijateljskom poštenju..
- Ne znam hoću li dotle živjeti - ali od mene bilo vam
sretno!
Nikica s Ljubomirom ode u palaču Oršić da se dogovore kako će još ove noći preko dvorišta umaknuti s
Jadrankom u Zagorje k Pisačiću.
Uveče su svi saloni u Oršićke bili svečano osvijetljeni. Servirala se je večera slučajnim posjetiocima:
Nikici Halperu, Stefu Beloševiću i Kučetićevu nećaku. Neka Larsenovi špijuni misle da se u kući slavi
nešto intimno, a zapravo je grofica Oršić jedva svladavala duboku razdraženost zbog nenadanog otkrića.
Jadranka se već vratila od Tumpićevih i saopćila kumi sve o Tamaru de Grebenoviću. Međutim, Nikica
Halper smislio je sam osnovu kako će Jadranku u muškom odijelu odvesti u Zagorje i već je on sam iz
svoje kuće dobavio sve potrebno. Oršićka je pristala da Jadranka ide sama s muškarcem, to više što je
Nikica namjerno rekao:
- Jadranka će imati i "pratilicu" u Ljubomiru- on ide s
nama. Zajedno su odrasli, dakle, prava su braća. U tako straho
vitim prilikama morate, presvijetla, pregaziti sva društvena pravila!
Kad je načas bila s Jadrankom nasamu, nije mogla prikriti da se na djevojku ljuti.
- Sve mi je ove neugodnosti priredilo tvoje preveliko samo
pouzdanje, ili ne znam kako to da- nazovem. Kako si smjela iza
434

mojih leđa voditi pregovore i slati vijesti tobožnjem Kristijanu? Cak se s njime sastajati sasvim sama! Pa
ti si išla ludo u njegove zamke!
- Istina je, osjećala sam sve to, štoviše bojala sam se i težih
opasnosti - ali sve bih bila počinila i sve podnijela da dokažem
kako nisam špijunka carskih žandara.
- I žensku bi čast dala za tu cijenu?
- Sve - sve, da pokažem čvrstoću svoje ljudske časti.
Oršićka ovog časa zaboravlja važnost ljudske časti: obuzeta je,
unatoč svega, slutnjom da Jadranka zaprema srce njezina sina koga je ona namijenila bogatoj i uglednoj
kontesi Mirti.
A dolje, u mraku, prolaze Videk, Vjeran i Andraš. Pošli su stranputicom jer bi ih od strane Kazališne ulice
sigurno vidjele uhode. Već su se uspinjali prema Jurjevskom groblju, kad se Videk trgne i upozori
Vjerana:
- Pogledajte tamo. Vidite tko nam dolazi u susret!
U mraku opazi slabu svjetlost laterne, a pod njom bijelog fratra kako polagano silazi niz brdo. Koraci mu
se ne čuju.
Idite obojica na drugu stranu ceste i čekajte - odredi
Vjeran. - Premda nemam vremena pokušat ću ipak zaviriti u lice tom čudesnom duhu.
Videk i Andraš se povukoše s one strane ceste, a Vjeran se zavuče iza grmlja.
Za nekih deset časaka približi mu se bijela pojava. Vjeran istupi iz zaklona i zaskoči ga:
- Stani! Tko si? Nisi duh! Zašto strašiš svijet? Reci tko si!
- Gospodine Vjeranu Kegleviću, vi ste patriot!
- To se ne bojim priznati.

- Znate li stogodišnju priču da se u jednoj kući u Opatičkoj

ulici pojavljivao duh bijelog fratra? A sigurno ste čuli i to da se
duh s Opatovine javlja sada u Gornjem gradu. Eto, vidite, Vjera-
ne, otkako smo pali u carsko ropstvo, Zagreb je groblje, po njemu
lutaju dusi što ne smiju osjećati, ni misliti, ni zboriti kako im
srce i duša čeznu. Mi, pošteni, utekli smo se starom duhu bijelog
fratra, napravili bijele haljine i kad je jako tamna i oblačna noć,
nekolicina nas odemo pojedinačno na patriotske stastanke. Nitko
nas ne dira, sve bježi od duha. Vi ste se jedini pojavili već dva
puta da hvatate bijelog fratra.
- Istina je. Htio sam se uvjeriti jesam li i ja podlegao
sugestiji.
- Kako smo odlučili pozvati vas u svoju sredinu, to sam jed
ne večeri pozvonio da razgovaram s vama, ali se vaš Videk tako
prestrašio moje halje da sam odmah odustao i nestao. Sada vam
velim: ne hvatajte duha bijelog fratra -• nego mu se pridružite!
- Tako mi imena - hoću! Vi ćete biti zadovoljni sa mnom,
jako zadovoljni! Vi i domovina.
28*
435

- Sastanete li, dakle, ovdje opet bijelog fratra u noći, šapnite

za njime da nitko ne čuje: "Sloboda". Drugo ćete već vidjeti. A
sada žurim dalje. Do viđenja!
Vjeran jedva svladava radost. Ovo su oni, neznani, koje traži. Njima će predati svoju baštinu. A ovaj
čovjek, pod ovom bijelom haljom, ne sluti da mu je spasio život kad ga je ugledao Videk i razbio
smrtonosnu bocu. Tko su ti njegovi drugovi? što smišljaju? Na što se spremaju? On će ići s njima čim
otkrije spilju.
Bijeli fratar žuri dalje, a njegovi koraci se ne čuju. Obuća mu je napravljena od sukna.
Brzo ode Vjeran na drugu stranu k Videku i Andrašu. Zar je Vjeran vrhunaravno biće kad je duh s njime
govorio? Videk je sretan i blagoslivlje svoj strah od duha: spasio mu je Vjerana.
U gustom mraku vodi Andraš Vjerana i Videka daleko od ceste skraćenim puteljkom. Nebo je vedro, puno
zvijezda, šuteći, koračaju po travi. Nitko živ ne može ih čuti ni vidjeti. Sva trojica kreću prema
Zagrebačkoj gori.
Prolazi ljetna noć, a Vjeran vodi prijatelje sve bliže Medvednici. Nad njom zabijelile prve zrake zore.
U gustoj šumi zaustavi Vjeran svoje pratioce da uzmu zajutrak. Razvezali su svežanj. Videk dijeli hranu.
- Koliko je do vašeg prijatelja ugljenara?
- Bit će dobra tri sata uzbrdo - upućuje Andraš.
- Sigurno će ga oblijetati Larsenove uhode, ispitivati o meni?
- Volio bi ugljenar služiti svim vragovima u paklu nego li
ovom prokletom carskom zmaju.
- Pa vi ste pošli u Lombardiju - tako će od danas govoriti
cijeli Zagreb - upada Videk.
- Ali šesti dan će posumnjati - i onda me tražiti u ovoj gori.
Zna carski žandar kamo me srce vuče i zašto. Stoga čujte moji
prijatelji: svakog ću dana od jutra do mraka tražiti po ovoj pla
nini, što tražim - o tome vam neću kazati samo zato da od vas
otklonim odgovornost i progone redarstva. Ako se negdje u šumi
sastanemo s uhodama, vi ćete, Andrašu, govoriti ono što ću vas ja
naučiti, a i Videk opet onako kako ću mu kazati.
- Glavno je da vi nađete što želite naći - veli Videk, a
Andraš potvrđuje.
- Nadam se, imat ću dovoljno vremena da dovršim potragu,
a sada, Andrašu, najprije krenite naprijed do ugljenara i spremite
ondje našu hranu. Imamo dosta za dva tjedna, je li, Videk?
- Ako jedemo kao vuci, bit će dosta i suhog mesa, sira i pre
pečenog kruha, a majka nam je dala i suhih kolačića koji su to
bolji što su stariji.
Andraš naprti na leđa zalihu s jelom i pođe šumom uzbrdo. Dotle Vjeran svuče lakajski prsluk i kaput da
ga zamijeni s Vide-kovim građanskim odijelom.
436

- Sada čuj, Videk! Ovdje u podstavi tvog kaputa i u prsluke

sašila je tvoja majka nevidljivi džep. Ovamo sam stavio svoje bla
go - pergamente, Kad bi me uhvatili, onda je tvoja časna dužnost
sakriti se i bježati.
- Skrivati se i bježati. Ja? Uskraćujem poslušnost.
Slušaj, dragi, carska monarhija ne traži mene, moju osobu,
nego ove nacrte, a vidiš: ja ću im prije dati svoju glavu nego papire. Sad znaš što ti povjeravam i molim te:
ne vodi brigu o meni ni za mene, već posveti svoju pametnu glavu ovim pergamentima i potajno ih predaj
Nikici Halperu ako se meni dogodi kakvo zlol Videk dragi, - hoćeš li učiniti po mojoj volji?
- Svačija ruka će prije usahnuti nego posegnuti u moje dže
pove! A prije će i mene i kaputa nestati nego da ih dotakne velika
ili mala žandarska zvijer.
- Hvala ti! Ali ni Andraš ne smije znati što nosiš uza se,
zato što bi te on u strahu mogao opomenuti da paziš na pisma ili
biste što slično govorili i tako bi skrivena uhoda saznala za ovu
veliku dragocjenost. Dakle, sad znaš. Uz pisma uzmi i novce. Držat
ću kod sebe samo manju svotu i bilježnicu, ovo mi mogu uzeti -
ako ih bude volja, neće ništa saznati. Eh, sada neka nam sreća bude
milostiva!
Vjeran uzme na leđa vreće s jelom, a Videk zavežljaj s noćnim šatorom u kojemu su sakrili alat za
kopanje. Onda krenu za An-drašem - u gustu šumu Zagrebačke gore.
VELIKI LOV CARSKIH ŽANDARA
U hotelu "K caru austrijskome" prvi je dan prošao mirno. Larsen je po Oršićkinu izaslaniku dobio vijest
od Jadranke da je primila njegovo pismo i želi mu ozdravljenje. Sada je njegova osnova vrlo kratka: smrt
Keglevića rješava njegovu zadaću, a onda više ne treba igrati poštenjaka Kristijana. Zadovoljan šeće
salonom u hotelu i čeka Milkinu vijest da je Vjeran Keglević umro od otrova. Cim ova vijest stigne, odmah
ide s Franzom u Keglevi-ćev stan da uzme pergamente, a tada će mu biti lagano oteti i Ja-dranku iz palače
Oršić. Već je sve uredio da se s djevojkom skloni u vinogradu rođakinje Tamara de Grebenovića.
Prvi dan bilo mu je lako čekati Vjeranovu smrt, ali drugi mu dan vrijeme prolazi veoma polagano. Već je
deset sati prije podne, a uhoda što se zadržava pred kućom još ne javlja da je Mil-ka obavijestila o
Keglevićevoj smrti. Ovo mu daje povoda misliti da se Vjeran dugo bori sa smrću. Larsen je uvjeren: Milka
se ne usuđuje izlaziti iz kuće dok joj tobožnji nećak umire. Vraški je to momak kad se tako tvrdoglavo
polagano rastaje sa životom i
Alt

svojom baštinom! Nema Larsen razloga sumnjati, a to njegovo mnjenje potvrđuju i Franz i Jarec. Svi su
mirno objedovali, očekujući čas kad će dotrčati s porukom Milke.
- Nikakav liječnik ne može ga spasiti - naglašava Larsen
- a ipak sam nešto nestrpljiv. Idite, Jarec, preodjenite se u pro
sjaka i prosjačite uz Keglevićevu vežu da vidite barem kako je
u dvorištu.
Jarec se odmah spremi, ali se začas vrati zbunjen i užasnut:
- Vaše visokorođe, evo dolje kola, Milka se dovezla - ne
što je sumnjivo!
- Ovamo s njom! - vikne Larsen, sluteći neuspjeh.
Jarec dovuče u sobu Milku. Razdražena i namjerno uvrijeđena pripovijeda kako je sigurno netko od
Larsenovih ljudi Kegle-viću prodao tajnu otrova i zato joj je čašu vratio i prisilio da se odveze u
Kupljenovo još prekjučer nakon objeda. Tako im ispri-povijedi kako su je silom poslali iz Zagreba.
Sve što su čuli, zaprepasti i Larsena i njegova bratića Franza i navede na stotinu pitanja bez odgovora.
- Ti, ženo, - bijesno se okosi Jarec na Milku - tebe je
prekjučer poslao Keglević po dragocjenosti. Zašto nisi to odmah
javila?
- Nisam smjela. Držali su me na oku.
- Nisi smjela dati na uglu kuće milostinju prosjaku? Tko
te je u tome spriječio? Ti si za novac počinila izdajstvo!
Milka se zaleti u Jareca, ali on dočeka njezine pesnice i svi-ne joj laktove da je jauknula, a onda on uzme
bodež i približi ga k njezinu vratu:
- Govori što si učinila! Evo, umrijet ćeš!
Vrišteći, previjajući se od užasa, prizna da je mislila: Vjeran umire, pa kad je već šalje po dragocjenosti,
pomamila se i odlučila pobjeći s blagom.
- Dakle, ipak izdajstvo! - primijeti Franz, a Larsen mahne
rukom:
- U tamnicu je vodite. Neka tamo paze da ne bi odviše ode-
bljala od kruha i vode. Marš! I ako ne bude pokorna, dvadeset
pet batina tri puta na dan!
Osuda je baci u nesvijest. Jarec je odnese i. svoju sobu i postavi stražu koja je ima odvesti u zatvor. Larsen
u svome uredu raspravlja o situaciji.
- Nema razloga da se očajava - tješi ga Franz, - Keglević
nosi u sebi smrt, popio je indijske kapljice, ali ne smijemo dopu
stiti da ih odnese predaleko u Lombardiju jer sigurno ima uza
se spise i nacrte. Jarec, odmah provalite u kuću, s cijelim policij
skim aparatom, pretražite parkete, pregledajte sve u kući, a on
da ćemo odrediti drugo. Pergamente sigurno nosi sobom - ipak
pretraga je potrebna.
438

Za pola sata Jarec se vrati. U kući nije našao ni žive duše. Susjedi vele da je družina otišla na majur pošto
je mladi gospodin jučer otputovao u Lombardiju. Parkete je Jarec našao dignute, a spisa i nacrta - nigdje.
- Sasvim prirodno - prihvati Larsen. - Sad valja raditi
brzo. Dio uhoda neka krene još danas u Lombardiju, na putu će
doznati nešto o mladom gospodinu ako je uistinu krenuo onamo.
- Meni je to vjerojatno - misli Franz.
- Meni se, naprotiv, čini vjerojatnije da se sklonio negdje
ovdje. Jarec, po nalogu vrhovnog šefa carskog redarstva u Zagre
bu smjesta morate pregledati Oršićevu palaču jer da je stigla pri
java: "Veleizdajnik Keglević skriva se pod krovom palače". Pre
slušajte Jadranku. Evo - odnesite joj pismo baruna Larsena. Pi
ši, Franz: neka oprosti što od nje moliš objašnjenje. Čekaj. To
je ideja. Neka je Jarec u ime redarstva uhapsi, a Kristijan će biti
u Puževoj ulici na mostu. Kristijan će intervenirati kod redarstva,
a vi ćete, djevojku prepustiti njemu. Žurite se! Svatko će dobiti
svoje!
Nekoliko časaka zatim već je Larsenov agent u žandarskoj pratnji krenuo u Oršićkinu palaču.
Nestrpljivo čeka Larsen uhapšenicu na mostu Puževe ulice. Dolazi sam Jarec i s nekim strahom javlja:
- U palači nema Jadranke!
- Niste dosta oštro nastupili kod družine. Natrag!
- Vaše visokorođe, pregledao sam sve prostorije od krova
do podruma. Po jednoglasnoj tvrdnji družine nitko od njih ne
zna kako je djevojka nestala i kada. Vele: legla je rano uveče, a
ujutro nije nitko vidio da bi izašla, a ipak je nema u kući. Oršić-
ka je već dva dana u Bistri s cijelom familijom.
Larsen se vrati u hotel i daje naloge:
- Dakle, Franz, cijelo redarstvo i oružničke snage su u pri
premi. Smjesta pošalji u Bistru da čujemo je li tamo Oršićka, a
ona mora odati gdje je Jadranka.
- Valjda se radi najprije o Kegleviću?
- Sutra mi mora javiti brzoteča da li su negdje vidjeli Vje-
ranu slična mladića. Ako mu nema traga, onda je on u Zagrebu.
- Što kaniš u tom slučaju?
- Keglevića odmah javno proglasiti izdajnikom i obećati ve
liku nagradu onome tko nam pokaže put do njega. On ima živje
ti od indijskih kapljica još nekoliko dana, dakle, moramo požu
riti. Jadranku će pronaći de Grebenović ako mu zajamčim izdati
drugi svezak njegovih pjesama.
- Nisi li opazio da te i Jadranka vara? Ona je formalno po
bjegla?
-
- To imam zahvaliti Hauliku. Ali on će to ispaštati, a mi ćemo ipak uhvatiti veleizdajicu, ortakinju Vjerana
Keglevića. I svršeno!
Uveče je u Larsenovu hotelskom uredu nastala prava strka uhoda koje su primale naloge i objave.
NA MEDVEDNICI
U zaleđu Zagreba uspinje se valovita gora. Pitomi vrhunci gledaju na grad uz ljupki osmijeh majke koja
bdi nad svojim čedom što se sakrilo u njezinu krilu.
Rano je jutro. Sumom žubore izvori i potočići nabujali u oluji što je ove noći prohujalo brdinama. Vjetar
još i sada ne miruje i trese s lišća debele kaplje kiše u Videkovo lice što viri iz otvora pećine pa izvjedljivo
i vrlo oprezno pogledava po gu-štari. Dugo motri, osluškuje, onda se spušta dolje gdje pod kamenim
svodom na šatorskom platnu sjedi Vjeran. I odmah obavještava:
- Nebo se nije razvedrilo, a vjetar se još zabavlja granjem.
Lovački rogovi šute. Možda su lovci napustili goru?
- U jučerašnjoj buri nisu mogli nikuda. Samo da mi je zna
ti tko su.
- Sigurno će o tome Andraš donijeti vijesti. Sam pakao im
je dao u pamet da love u Medvednici kad smo mi ovdje.
- Ovo zbilja nije ugodno za nas. No, nakon takve oluje ne
će biti nastavka lova i nikakvih zabava. Najbolje će biti da na
pravimo zajutrak, dotle će moći stići i Andraš, a onda možemo
zaključiti što nam je raditi dalje.
- A - još niste našli trag onome što tražite?
- Prijane moj, nije to tako jednostavno. A ovi mi lovci već
dva dana smetaju. Love baš s one strane gdje bih ja htio mnogo
toga pogledati:
Videk izvadi limenu posudu i zapali vatru da skuha čaj, dok Vjeran reže kruh i suhu butinu:
- Moramo čestito založiti, Videk, jer tko zna hoćemo li da
nas imati prilike da se negdje tako dobro zaklonimo. Tu negdje
u blizini su temelji stare kule. Nitko o njoj ne zna ništa, ni An-
drašev ugljenar. Ali nešto čujem ...
Obojica se digoše da se popnu. Uto im se u grmlju pokaže neko nagaravljeno lice. Videk se trgne natrag:
- Jao, zar je sam vrag pobjegao iz pakla Luciferu?
- Tako ti govoriš o poštenom ocu sedmoro djece? - oglasi
se crni.
440

Zamalo se spusti Andraš. Lice, odijelo, sve zaprljano ugljenom.

- Dakle, recite što ste doznali: tko su lovci, koliko ih je i
kamo smjeraju? - pita ga Vjeran.
- Odmah ću vam kazati. Jutros sam naletio na jednog lovca
sakrivenog iza debela stabla. Valjda je čekao nekakav plijen, a
kad me je spazio, skoči on uvis kao da sam ja duh bijelog fratra,
potrči i nekome zazviždi. Ogledavam se - nigdje nikoga. Ali on
da najednom vidim gore same šatore - uh, kao da je vojska pa
la po Medvednici! Šator do šatora. A taj gospodičić sve zviždi i
trči gore. - Onda, mislim ja, neću da mi se smiju, sigurno je lo
pov zvao one druge da gledaju dimnjačare u gori pa ja put pod
noge u guštaru i požurim k vama. Hodao sam puna tri sata.
- Kako je izgledao onaj kog ste sreli?
- Bio je to onaj što ga novoveški đaci zovu "licitarski konj".
- Valjda nije Tamar de Grebenović?
- Dakako, da je on. Obučen kao majmun, ipak sam ga pre
poznao!
Ovo Vjerana začudi. Tamar mu je pričao da mrzi lov. Ponovo ispituje Andraša, a ovaj uvjerava:
- Moj prijatelj ugljenar kaže da ove gospode još nikad nije
vidio u gori, a on pozna sve koji dolaze u lov. Svi se navraćaju
k njemu i moraju proći pokraj njegove ugljenarije.
- Spremimo, Videk, svoje stvari pa idemo prema istoku.
Daj Andrašu jesti, dotle ću ja spremiti svoj svežanj.
Uzeli su svoju prtljagu, izišli iz pećine i krenuli gustom šumom uz brdo. Vjeran često zastaje, promatra na
malim čistinama ostale obronke gore i, ravnajući se prema istoku, nastavlja istražujući nacrte što ih je
uzeo od Videka.
Još nije bilo podne kad pred sobom u guštari opazi tragove neke građevine i zato odredi Andrašu:
- Ovdje se moramo malo zadržati. - Idite tamo na rub
ovog puteljka na stražu. Opazite li gdje kakva lovca, a vi dajte
ugovoreni znak. Ali očito im nije do lova. Ne čuju se više tru
blje.
Andraš posluša nalog, a Vjeran uzme pergament pa istražuje.
- To su očiti tragovi neke stare građevine. Hajde, Videk, ko
pajmo!
Nakon dva sata već pronađu temelj neke kule. Trag vodi u guštaru. Tu Vjeran pronađe humak pokriven
grmljem i mahovinom. Popne se. U šikari zijeva neki otvor.
- Moj Videk, amo lopatu! Tu vodi put nekud dolje.
- A ovo, tu? Vidite, ovdje se rupa spušta strmo nekuda dolje.
- Dolje bismo se morali spustiti konopom. Baci najprije ne
koliko kamena.
Osluškivali su zvuk.
..,._ 441

-- Dosta je duboko - konstatira Videk - ali tu se može naći uporišta. Evo, ne treba ni konopa. Idem dolje.
- To ću učiniti ja poslije podne jer dolje ima očito mnogo
posla!
- Možda ste ipak našli pravi put?
- Nema nikakva znaka za to, ali neću unutra dok ne razvi-
dim sve do dna. A ti spremi objed i zovi Andraša.
Vjeran priveže fenjer na konopac i spusti ga dolje. U svjetlu sasvim jasno razabire prostoriju koja, čini se,
ima prave zidane zidove kao neki podrum. Onda se stade orijentirati kako bi se poslijepodne mogao
spustiti dolje. Bilo je vidljivo da se odanle otvara još dublji otvor i mladić odluči da sve to poslijepodne
pomno pregleda. Tada se uspne do otvora, gurne glavu iz grmlja što su ga prije posjekli da uzmognu ući.
Pod humkom već je Videk rasprostro šatorsko platno i po njemu poredao jelo. I An-draš se vraća sa straže
i javlja:
- Nigdje nisam vidio nikoga.
S druge strane gore zatrube lovački rogovi. Trojica kod jela se prenula. Andraš se naljuti:
- Jeste li ih čuli? Ne da im vrag mira! A eto, sprema se
kiša!
- Po takvom vjetru se ne običava loviti. Ne čuje se ni lavež
pasa, ni vika goniča, je li tako, mladi gospodine?
- Da, Videk, ti imaš pravo. Ipak je dobro što su zatrubili,
sad barem znamo gdje su. Mi smo sada ovdje izvan opasnosti da
bi mogli naići na nas. Neka samo trube... Ali taj de Grebenović!
Tko to priređuje lov kad se taj gospodičić odlučio na zabavu ko
ju mrzi! Da mi je to znati! No, ništa, idemo na posao. Vi, Andra-
Šu, na stražu, - ali pazite da ne biste zaspali
- Oh, da imam holbicu vina, tri dana i tri noći ne bih sti
snuo oka - a eto, kad pijem vodu, samo bih spavao. Ali ja ću na
silu otvarati oči, ne bojte se.
S druge strane gore odjekuje sve oštrije glas lovačkih rogova. Andraš ide na stražu. Videk spremi
svežnjeve da sve bude pripravno ako bi trebali da odu. Onda uzme lopatu pa i on pomaže Vjeranu tražiti
temelje stare građevine pokrivene zemljom. Doskora se raspršili oblaci i nad vršcima stabala zasjalo
sunce. S druge strane gorskog obronka u stanovitim razmacima vremena ponavlja se daleki prasak
pušaka. Andraš se sa svoje strane ne javlja. Sve to Vjeranu dopušta da se udubljuje u svoje ispitivanje.
Naposljetku odloži pergamente i saopći Videku:
- Skoro će noć, a tko zna gdje bismo našli bolje prenoćište
od ove spilje. Odlučio sam da tu prespavamo, ali prije ćemo po
spremiti lopate u svežanj, a onda još idem pogledati je li spilja
duboka i što ima tamo. Daj mi svoj prsluk i kaput.
Vjeran pomno sakrije svoje spise u podstavi sašiveni džep pa onda pomogne Videku da ga obuče.
442

- Ne skidaj ga ni kad spavaš. Jer da nas ovako iznenade ka

kvi stranci, ili čak Larsenove uhode, uvijek ćeš moći lakše uteći
nego da tek posižeš za kaputom.
- Zar mislite da vas Larsen ne traži na putu u Italiju!?
- Prve dane sigurno, a onda su uhode putem morale dozna
ti da takav i takav mladić nije projašio, niti na jednu putnu sta
nicu i morali se vratiti ili poslati vijesti. A kad to dozna Larsen,
onda je jasno da će me tražiti u ovoj gori, samo što mu ovdje u
planini nije lako nalutati na nas. Tu ih možemo lakše i opaziti i
čuti kad bi se šuljali. Andraš pozna sve te puteljke po gori, često
je ovuda lutao sa svojim ugljenarom. Zato sam ga i poveo. Na
dam se da neću sastati Larsena prije nego pronađem što hoću, a
onda mogu jednostavno sve spise i nacrte uništiti.
- Još ćete dugo ovdje tražiti, tako mi se čini...
- Mogu već sutra naići na ono pravo, a možda tek kad pro
đem cijelu goru.
- Ako ovdje više nema Što tražite?
- Isključeno! Samo je tako sakriveno da bi čovjek zapravo
morao ići stopu po stopu, no ja se sada pouzdajem u vidljive tra
gove kula. Ako ne nađem, e, onda ću rovati poput krtice.
- Samo da nema carskih žandara za vašim petama!
- Da to je moja nevolja od prvog koraka u domovini! Haj
de, zapali mi fenjer, idem sada na taj humak da pregledam spilju,
a onda ćemo urediti naše prenoćište.
Vjeran uzme svjetlo, uspne se na humak i nestane u otvoru među grmljem, dok je Videk ostao da spremi
večeru i smota alat u šatorsko platno. U daljini šume gubi se zov lovačkog roga. Vjetar sve jače zamahuje
granjem pa se kroz guštaru provlači jaki šum. Od toga bude Videku tjeskobno. Ogledava se na sve strane,
nešto mu instikt dojavljuje da se negdje po toj šumi vere opasnost. Odlučio je pozvati Vjerana i nagovoriti
ga da bi se što prije odavle maknuli.
- Stoj! Ne miči se!
Poklik potrese Videkovim tijelom i duhom. Okrene se. U grmlju stoje tri lovca. Jedan ima plavu bradu,
drugi crvenkastu, a trećemu je visoko uzdignuti okovralnik sakrio pola lica. Sva trojica nose široke kape
spuštene preko ušiju. Videk prepoznaje onoga s plavom bradom, a ovaj što je dignuo okovratnik sve do
nosa ima iste oči kao bradati Larsen koji je one noći stigao u dvorac s Bardovićem i još s jednim, pa onda
Matildu, Videka i svu družinu zatvorio u podrum. Munjevito mu sine pred očima taj prizor i otkriva da je
iznenada uhvaćen, zajedno s Vjeranom, a da Andraš nije dao nikakav znak. Na takav iznenadni susret s
progoniteljima nisu računali ni Vjeran ni Videk. I sada sve ovisi o tome hoće li mu uspjeti da te ljude
uputi odavle prije nego Vjeran izađe iz spilje. Pomisao na Vjerana ga uznemiri, ali se stade smijati da
sakrije uzbuđenje pa onda, dignuvši ruke prema

-A joj meni, vaša milosti, nisam ni srnjak, a bome ni medvjed! A da jesam, ne bih vas sada tako mirno
čekao - nasmije se Videk.
Plavobradi Jarec odmah prepozna Videka i prilazi mu bliže:
- Ti si onaj Zagorac koji se rodio sa četiri gimnazije?
- Svaki Zagorac dolazi na svijet sa četiri gimnazije.
- Kad je tako, reci mi gdje je tvoj gospodar.
- To vam ne bih znao kazati niti da sam se rodio sa četiri
univerze. Otišao je još u podne nekamo uz brdo, eno, onamo -
i pokaže mu smjer u nadi da će neugodni gost poći u potragu,
barem toliko da bi on mogao izvijestiti Vjerana. No umjesto da
odu, ogledavaju se sva trojica dolje odakle su došli i nekoga zo
vu. Između gustog grmlja pojave se još dva lovca i vode Andraša.
Sav je crven i poluglasno psuje:
- Poznaš li ovoga? - pita Jarec Videka, a ovaj se nasmije:
- Još jedan srnjak! Poznam ga, kako ne bih poznao klju
čar županijskih zatvora? Koga taj drži pod ključem, neka se ne
nada milosti!
Već i Andraš prepoznaje gospodina s plavom bradom i bude mu jasno da su u rukama Larsena. Još više
psuje što ga lovci vode i onda se duboko pokloni pred Jarecom. Ovaj je iznenađen susretom i pita:
- Gdje ste našli ovoga?
- U grmlju. Spavao je, jedva smo ga probudili.
- Uh, ta prokleta gorska voda, čovjek bi do smrti od nje
spavao!
- A što radiš ti ovdje u gori? - oštro će Jarec.
-; Vaše bragorođe, ono isto što i vaša milost. Eto, putovao ja kući po neku baštinu, a ono čujem na Ksaveru
da se traži onaj mladić kog sam po vašem nalogu nahranio jedne večeri gulašem. Pa sam mislio: ja ga
poznajem bolje od svih ljudi,, pa ako ga uhvatim, ili barem nađem put do njega, zaslužit ću nagradu. I
umjesto da idem po baštinu - ona mi uteći ne može - uhodim po gori izdajnika.
- Kako si znao da je on otišao ovamo?
- Rekoše mi na Ksaveru da ga visokorođena gospoda traže
u gori, a ja put pod noge. Mojim sedmoro pilićima kod kuće bilo
bi toplije kad bih zaslužio raspisanu nagradu, vaše blagorođe.
Andraš govori uvjerljivo, kako ga je uputio Vjeran već prvoga dana i sasvim je siguran da je time sada
njegov mladi prijatelj spašen. Nada se: on je negdje u gori jer sigurno ne bi Videk bio tako široke volje. A
on se i dalje smije i pecka Andraša:
- Eh, gle ti ključara Fabijančića! Ne da on sebi oteti čovje
ka kojega je jednom čuvao pod svojim ključem!
Dotle se Jarec približio crvenobradome Francu i Larsenu pa im saopći:
444

- Vaše visokorođe, ovome ključaru možemo vjerovati, pou

zdan je, vjeran i požrtvovan službenik - te mu prevede što je
govorio Andraš.
- Zadržite ga ovdje, ali na slobodi, možda nam bude od po
moći - odredi Larsen.
- I taj njegov sluga s rođenim gimnazijama ima nam poslu
žiti da nađemo Keglevića i njegove nacrte - odredi Franz. -
Ako je Keglević otišao uz brdo, onda će se gospodar vratiti?
- Rekao mi je da dođem za njim gore, a on će mi tamo zvi
ždati i dati mi smjer kojim ću do njega. Znate, i on je već opazio
da se onaj ključar zatvora šulja šumom i bilo mu je draže da bu
de što dalje od njegovih ključeva. Evo, sada idem gore za njime
ako mi dopustite.
- Samo onda, budeš li ispunio sve naše zapovijedi.
- Vaša milosti, zar mi preostaje što drugo?
- Dakle, čuj...
- Eno ga! Eno - gore na - humku!
- Ruke uvis!
Povik pretvara Videka u kip od leda. Iz rupe na humku viri Vjeranova glava. U nju su uperene tri ubojite
cijevi. Situacija je beznadna. To mladić smjesta razabire, ne preostaje mu drugo: ili primiti tri tri metka
ili se predati. Ipak se on snađe i odluči sa svojim progoniteljima povesti razgovor da steče vremena
domisliti se, ima li iz ove zasjede kakav izlaz.
- O, gospodine Kristijane, skinite okovratnik da vam vidim
vašu lijepu bradu! Nisam ni slutio da ću se s odličnim norveš
kim plemićem susresti na lovu u našoj lijepoj gori. A što lovite,
- ako smijem pitati?
- Gospođicu Jadranku i vas!
- Kolika radost gospodine barune Larsenu, što sam vas ipak
razotkrio. Međutim, mene ste uhvatili, kako vidim, ali gospođi
ca Jadranka nije me počastila svojim povjerenjem pa ne znam
o njoj ništa drugo, nego da je živjela u Oršićkinoj palači.,
- Slušajte, mladiću, vaša dobra tetka dala vam je u cipar
skom vinu neke indijske kapljice ...
- š-to - vi to govorite? - smrkne Vjeran čelo kao da ni
o čemu ne sluti.
- Da, lijepi moj mladiću, vi nosite u sebi otrov. Za osam
dana djelovat će i vi ćete u tamnici beskorisno izdahnuti.
- Jao - meni! ...
- Ja ću vam pomoći. Kazujte gdje je Jadranka i evo, dajem
vam protuotrov koji će razoriti učinak indijskih kapljica. Žurite
se!...
- To je okrutno, gospodine, preokrutno, jer o Jadranki nije
mi ništa poznato! Znate da sam ja njezin neprijatelj, a ona moj
uhoda za vas. Jao - otrovan - gospodine! Vaš uvjet, na svoju
nevolju, ne mogu ispuniti.
445
Sve to govori Vjeran da privuče Larsenovu pažnju i svih drugih dotle dok bude potpuni sumrak pa da
Videk uzmogne pobjeći sa spisima u džepu. A momak opet zaboravlja na papire u svojoj podstavi i dršće
za Vjeranovu glavu u koju zure tri ubojite cijevi. U toj brizi pada mu na um ideja - on krikne i potrči k
Jarecu i Franzu, čučne ispred njih i viče.
- Joj, joj, čuvajte me! Medvjedi, mladi - i stara, joj, med
vjedi! - pa uhvati Jareca oko noge.
Eno tamo! Ono crno - i Videk upravlja Jarecovom rukom u kojoj drži samokres. - Ide ovamo!
Tri hica gotovo u isti čas planuše u polumrak - a Videk krikne:
- Jeste li ga? Jeste li? Joj - niste - bježi - gledajte dva
mlada bježe za medvjedicom!
Još nekoliko hitaca pada u tamnu šumu. Andraš skače uvis i viče kao da već drži medvjeda.
- Uh - kako bježi ta mrcina! U-u-u!
Dva lovca koji su doveli Andraša, premda Larsenovi uhode, uvjereni su da vide kako bježe neke crne
pojave. Sva se šuma giblje i kao da svi vide kako se kroz granje valjaju medvjedi. Sve se to događa u
minuti. Po Videkovom vladanju odmah je Vjeran osjetio da je momak ovo odigrao kako bi na sekundu
odvratio pažnju progonitelja od njegove glave i dok su oni trenutačno glednuli u šumu i palili hice, u tom
trenutku povuče on svoju glavu u rupu i spusti se u pećinu. Hoće li Videk sada spasiti spise? Vjeran se
smjesti tako da bi čuo što dolje govore, ali je ostao u tmini gornjeg prostora spilje. Ondje ispred Jareca
sjedi Videk na zemlji kao da ne može stajati.
- Kako su nas mogli sve razderati! Jao meni!
Pri tom je mislio samo na Vjerana. Već zna da ga se ne vidi, na to je on pazio, vičući na medvjeda i sada
mu klecaju koljena od radosti i napetosti što će biti dalje. Hoće li Vjeran umaknuti ili ne? Ako ne, što bi
mogao učiniti da ovi ne ulaze u spilju? Znoj ga oblijeva i srce udara. Andraš pazi na sve što će Videk, a
momak se dalje pretvara kako mu je medvjed natjerao strah u kosti. Oni oko njega ni časka nisu mogli
posumnjati da je taj momak sve to odigrao, a još bi manje smjeli predmnijevati da bi takav budalasti,
neuki sluga mogao nadmudriti gospodara kneževskog podrijetla. Da se pokažu medvjedi u gori gdje ima
te živine toliko da je čak po njima dobila svoje ime - to je posve prirodno. Ali oni su opet za minutu kod
svojih uhićenika: opet su uperili ubojite cijevi. Ali na humku ga više nema! To ih zaprepasti.
Kamo je nestao? Nemoguće bi mu bilo da utekne, a da ga nitko ne vidi.
Vaše visokorođe, povukao se u rupu - javi jedan od uhoda
u lovačkom odijelu.
- Brzo opkolite humak. Ima li kakav izlaz?
446

Trče okolo svi redom. I Andraš je s njima. Uostanovili su da izlaza nema.

- Sto je tamo kamo ti se povukao gospodar? - pitaju Vi-
deka.
- Nekakva spilja. Gospodin je tamo nešto stalno tražio, a
onda je rekao da mu je Andraš za petama pa ide dalje. Ne znam
otkud i kako je dospio sada u spilju. Možda odozgo ima kakav
podzemni put do nje?
- Onda je to pravo mjesto gdje se nalazi blago - prihvati
Larsen, gledajući Franza.
- Neka dvojica agenata pođu i uhvate Keglevića. Smjesta
gore!
Dvojica, lovački odjevena, odlaze gore s uperenim oružjem.
- Neće ga naći živa! Meni je na mostu u "Franzjosephgar-
ten" kazao da stalno uza se ima nešto što će ga ubiti, a da ne
makne rukom. 2iv nam neće u ruke - priča Larsen nervozno.
Sve to Videk čuje i razumije, dok oni ne slute koliko on zna njemački jezik. Prestravio se pri pomisli da će
iz one pećine iznijeti Vjerana mrtva.
- Neka se ubije! - veli Larsen. - Sada mi nije do njega
jer nacrte i spise ima kod sebe, bez njih ne bi odlazio u goru. Ali
ispitajte o tome njegova momka.
- Čuješ li - okrene se k njemu Jarec - što je tu radio tvoj
gospodar?
- Tražio je neku kulu. Sve bi gledao u pergamente pa opet
kopao po zemlji.
- A gdje su papiri?
- Uvijek ih je imao kod sebe u džepu.
Sad valja ispuniti Vjeranovu zapovijed da spasi spise iz ruku tuđinaca, I Videk upravlja svoje odgovore
tom cilju. Ako Vjeran tamo leži mrtav, on će njegov nalog ispuniti. Dok stvara odluku u grlu ga steže plač.
U to iz pećine dopre do njih krik, a zatim stenjanje Larse-novih uhoda.
- Sto je to? Pogledajte, Jarec! Pazite, on jh je sigurno ranio
- da ne bi i vas.
- živ je! - poveseli se Videk u duši i gleda za Jarecom
koji se uspinje. Videk trči za njime i viče iz svega glasa:
- Pazite, blagorodni gospodine, pazite, u spilji ima velikih
rupa, oprezno se spuštajte!
"No, sada je moj Vjeran sigurno čuo da netko od ovih ide u spilju i znat će kako da ga dočeka" razmišlja
Videk. Zato je tako vikao. Oh, kad bi barem znao što mu je sada raditi? što i kako? Bježati neće s tim
spisima dok zna da je Vjeran živ. Jarec se sa-giblje nad rupom, gleda i sluša, onda zatraži fenjer. Kad su
mu ga pružili, osvijetli unutrašnjost rupe i javlja:
- Naši su ljudi očito pali kroz udubinu na dno spilje i. ranili
se - to dokazuje njihov jauk.
447

- A Keglević? - pitaju Larsen i Franz.

- Molim malo strpljenja. Ah - vidim ga - leži nepomič
no! ... Jest, ne miče se. Ispunio je obećanje!
Ovo pada kao metak u Videkovo srce. Jaukne od tuge.
- Donesite ga odmah! - zapovijeda Larsen kao bez daha.
Jarec zovne Videka. Ovaj od suza ne vidi kako se uspinje gore.
Udario bi Jareca u sljepoočice, da odmah padne mrtav, ali ne smije. Mora čuvati Vjeranove tajne papire
što ih nosi u svom kaputu. Obojica su ušli i osvijetlili gornji dio spilje. Vjeran leži nepomično. Videk
zarida, ali odmah prihvati tijelo i, plačući, nosi ga zajedno s Jarecom pa se onda spuštaju niz humak. Već
je sasvim tamno i Jarec osvijetli fenjerom dok se Larsen i Franz bace na Vjerana, otkopčaju mu kaput i
prsluk i pretraže ga do košulje.
- Oh, nema papira! - prenerazi se Larsen. - Gdje je go
spodin sakrio papire? - zgrabi Jarec plačućeg Videka.
- Po danu je sve nosio kod sebe, ali noću ih je sakrio ne
gdje u pećini. A to je činio tako da ja ne bih vidio kamo ih spre
ma. Sigurno ima tamo nekakav zaklon gdje je spise sakrivao sva
ku večer.
- A zašto sada nema ništa kod sebe? Ako ne kažeš, dobit
ćeš tane u glavu.
- Malo je meni do moje glave, kad je on mrtav - jecajući,
odgovara Videk. - Ali, eto, još prije nego je otišao uz brdo, re
kao mi je da će sve spremiti u spilju - i odnio je dolje, ja nisam
smio blizu.
- Oh, gospodine blagorodni - usklikne Andraš - vidio sam
ga iz grmlja kako gore slaže nekakve sive, žute papire i onda
ulazi u rupu.
- Sasvim sigurno - potvrdi Jarec Larsenu - on je to sa
krio u spilji. Ključaru možemo vjerovati. Najlakše je pretražiti
spilju, ali morali bismo izvući onu dvojicu što dozivaju pomoć.
Već su se Larsen i Franz penjali gore, zovući Jareca i ne brinući se za Videka koji se bacio k svome
gospodaru, jeca i nariče. Larsen, Franz i Jarec izgubili su živce u potrazi za pergamentima.
- On je mrtav, a spise još nemamo u rukama - mrmlja
Franz. - Ipak nismo radili kako bi trebalo.
- Šuti i ulazi u rupu! U spilji moramo naći pergamente. To
je jasno: morao je smatrati najpametnijim da ih sakrije u spilji
gdje nema nikakve pogibelji da ih tko nađe. Sada ćemo dići svaki
komadić - zagledati u svaki i najmanji otvor. Dok ih nađemo
- nema odmora.
- Oni dolje dozivlju u pomoć.
- Vikni im neka čekaju, glupani!
Tako govore Larsen i Franz dok se spuštaju u spilju. Posljednji silazi Jarec. Mrtvi Keglević, njegov momak
i ključar, izgubili su za žandare ovaj čas svu važnost.
448

Andraš stoji u tami. Kraj njega Videk nariče, jeca. Diže glavu i opazi da je tamo gore na humku nestalo
svjetla, pa tiho pro kune Vjeranove ubojice:
- Platit će...
- Šuti, Videk, slušaj!...
- Što hoćete, Andraš?
- Ja? Nisam ništa rekao ...
- Videk! ... Čekaj! ... - čuje se šapat u mraku.
Momak razabere da se nešto maknulo u travi. Načuli uši, traži po tmini.
- Videk, slušaj! Videći da je mrak, prevario sam ih, nisam
mrtav - ali šuti - šuti...
Počeo se gušiti od ushićenja, plača i brige što će i kamo će.
- Dragi moj mali Vjerane, kako je to dobro ... kako ...
- Pazi - oni su sada u spilji. Ti ćeš, tobože, mrtva gospo
dara odmah odnijeti da ga pokopaš. Ako izađu, nosi me malo, mo
žeš li?
- Nosio bih i Medvednicu kad ste živi!
- Andrašu, vi ćete im pokazati protivni put. Recite: momak
ga nosi dolje u grad da ga tamo svečano zakopa...
- Ako bi oni htjeli na sprovod, onda ću im pokazati put -
i voditi ih protivno. Ja sam njihov pouzdanik, rekla je ona obri
jana mrcina. Na! Uzmite brzo oružje - i gurne Videku u džepove
dva samokresa iz njihove prtljage.
Videk digne Vjerana i bez riječi pohiti pokraj humka nadesno, prema sjeveru, kao da nosi lagano dijete,
trči s njime iza pećinaste izbočine, pogledom potraži najgušću šumu, najveću gu-štaru i bježi - bježi -
popostaje i sluša i opet ide dalje...
- Stani Videk! Dosta smo daleko! - moli ga Vjeran. -
Sam ću dalje.
Ali on se ne može zaustaviti. Odnio bi mlada čovjeka na drugu goru. Sad ga drži na rukama, sada ga ne
pušta, dok ga sile ne izdaju. Tamo u spilji Larsen i njegovi ljudi divlje traže baštinu, a baštinika nosi
Videk gustom šumom po kojoj je pao još gušći mrak.
Ojađen, razdražen, Larsen izlazi iz spilje, grize svoje usne, psuje Jareca i Franza, ne brine za one koji još
dozivlju i vicu za pomoć.
Sišli su. Bijesno proklinju. Onda u tami spaze Andraša. Jarec posvijetli i ogleda se naokolo.
- Gdje je mrtvac?
- Njegov sluga natrpao ga je na leđa i ponio dolje u grad
da ga pokopa.
- Kako si to smio dopustiti?
- Zvao sam vaše blagorođe, dozivao iz svega grla, a niste se
odazvali. A ja sam misilo: ionako ga moraju pokopati.
29

- To ne smije biti! - vikne Larsen. - Trčite, uhvatite mom

ka i ustrijelite ga da nitko ne dozna kako mu je gospodar umro.
Ključaru, kojim je putem pošao momak?
- Dolje prema gradu, ravno se spustio nizbrdice. A zar on
može pobjeći? Ili hoće? Ni govora! Samo nosi gospodara na po
kop - lud je za njime pa ga je uzeo na rame! Odviše je glup da
bi bježao.
- Zovite ga, Jarec - zapovijedi Larsen.
- Dajte vi, Andrašu, zovnite ga i recite neka vas pričeka, da
mu pomognete nositi gospodara!
- Oh, to mi neće vjerovati ni na smrtnoj postelji. Zna on
previše dobro da sam ja vama vjeran službenik. Zovite ga vi, go
spodine, recite neka čeka da ćete zajedno dolje. Ako to čuje,
onda mora vjerovati da mu nitko neće ništa nažao ...
I počne Jarec zviždati i zvati. Svi čekaju otkud će se momak odazvati. Ali nema odaziva. Jarec viče u šumu
Videkovo ime - uzalud.
- Valjda nije potonuo u zemlju? - čudi se Andraš. - Ili
možda ne čuje od silna vjetra? Znate što, gospodine: dođite, ja
ću vas voditi putem kojim on mora dolje, to je puteljak.
- Njegov prijedlog saopći Jarec "-arsenu, ali se on okosi:
- Valjda niste tako ludi da sami noću, s jednim oružju ne-
vještim čovjekom, prolazite kroz šumu kojom šeću medvjedi?
Dajte lovački znak onim drugima koji su u gori - neka se okupe
ovdje.
- Dotle će momak već sići - prigovara Franz.
- S mrtvacem ne može.
- Mislite, Andrašu, da će on ostaviti mrtva mladića i otići
dolje da traži pomoć?
- Nikad ne bi on njega ostavio, nosit će ga dok ne sustane.
Kad to Jarec prevede Larsenu, ovaj se nešto primiri. Zatim
dadoše lovačkim rogovima znakove uhodama i žandarima što su pretvoreni u lovce istraživali šumu. A
onda odluče povući se u spilju i tamo prenoćiti dok Jarec ima ostati budan i čekati dolazak ostalih. Svakih
deset časaka daje Jarec znakove da se njihovi ljudi mogu orijentirati. A u spilji Larsen i Franz ponovo
istražuju ne bi li našli pergamente. Kad je to uzaludno, razmotaju svoje lovačke zavežljaje da bi se
okrijepili. Nakon nekoliko čaša vina. Jarecu sine misao:
- Sto onda kad Keglević ne bi bio mrtav, već se tako samo
prikazao, a mi smo ga odviše uzbuđeno pretraživali?
Ovo padne kao iskra u vrelo ulje. I Larsen i Franz se uzbude i jedan drugome dokazuje kako je mladić bio
mrtav, dok su ga oni pretraživali, ali još posve topla tijela. Larsen naposljetku dovrši:
- Uostalom, da je to i istina, on ne bi nikad mogao pobjecil
Za to ću se već pobrinuti jal Dao sam zatvoriti sve granice!

- Idite, Jarec, gore i ponovo zatrubite! - odredi Franz.

Kad se agent popeo na humak gdje je sjedio Andraš, počne
spočitavati Larsenu:
- Tvoja je misija s tim Keglevićem svršila sramotno.
- Ništa još nije svršilo - tek počinje!

- A znaš li da je blagajna monarhije već prazna, da smo na

rubu bankrota? Što bi sada značio za nas pronalazak rudače!
Sve je sada propalo.
- Nije i ne može propasti!
- Ovako se, dragi moj bratiću, još nikad nisi obrukao. A što
je tome krivo? Povukao te vir strasti u plavo Jadransko more
utopit ćeš se, ugušiti - nikad isplivati!
- Ako je tako, onda će ova ista moja strast prema njoj biti
uzrok da pronađem i otkrijem tu baštinu na svaki način. Velim
ti, Jadranka je nestala istodobno kad i Keglević. Što onda ako
je njoj dao spise i nacrte, a sebi samo precrtao ono najvažnije?
- To je plod tvoje bolesne strasti. Glupo i jadno!
- Ne, to je pametno, smišljeno - jer ću samo tako moći
optužiti i nju s veleizdaje. Čim svane, cijelo ću redarstvo staviti
u pogon za njome.
DVA VJERNA DRUGA
Videk nosi Vjerana kroz tamnu šumu, a vjetar se žuri da zametne trag njegovim koracima. Bučno lomata
granjem drveća i sablasno zviždi kroz duboke, neprolazne šumske prostore.
- Pusti me, Videk, - čekaj, opominje ga Vjeran, ali mladi
jaki seljak ne osjeća težinu mladićeva tijela s kojim ga veže tako
nježna uspomena djetinjstva. Videk osjeća kao da mu je poklo
njena velika blagodat što može dobrotu malog Vjerana uzvratiti
velikome u najtežem času njegova života. I ne sluša ga, ne sustaje,
nosi ga, trči s njime kao da je Vjeranovo tijelo samo pero na
okrajku njegova klobuka.
- E, sada, dalje nećeš! - odluči Keglević, domogne se Vide-
kovih ruku i zaustavi ga. - Tako, - a sada nastavimo!
Usred guste tmine trče obojica i posluškuju. Kroz šumu tutnji vjetar. Ništa drugo ne čuju. Niti vide.
Daleko je Videk odnio Vjerana od spilje oko koje sada gore svjetla žandarskih fenjera. Trče naprijed, u
tamnu gustu šumu - sve dalje od žandarskih progonitelja.
Tako su trčali više od dva sata, a onda Vjeran zaustavlja Videka i reče mu:

450

29*

451

- Dosta smo daleko od njih. Pokriva nas noć, valja nam

se malo odmoriti da možemo nastaviti. Više ne smijem istraži
vati goru, hoću da im umaknem. Svi su na okupu - sada se odlu
čuje o mojoj sudbini. Sjednimo u grmlje.
- Sjedite kao u naslonjaču, a ja moram bdjeti da nas zvi
jeri ne iznenade!
- Sad ja zapovijedam! Dakle, ti ćeš se nasloniti, a ja ću
bdjeti!
Prepirali se, osluškivali šumno putovanje vjetra po gori i ša-putali:
- Učinio sam se mrtvim zato što sam htio tebe primorati da
odeš s mojim spisima. Znao sam da će me oni ostaviti kad ne
nađu ništa kod mene.
- Da se nisam vama zakleo odnijeti ova pisma Nikici Hal-
peru, ja bih bio onog baruna na mjestu ustrijelio kad sam čuo
da govore o vašoj smrti - a vas vidio nepomična.
- Do ovog časa nam je sve uspjelo, no što će biti dalje?
- Oni misle da ste mrtvi.
- Neće dugo u to vjerovati kad tebe ne nađu, kad te ne
uhvate. I kad saznaju: nema Videka ni Keglevića, ništa jasnije
nego da sam se pričinio mrtvim i oni će poslati za nama u po
tjeru sve carske žandare što ih ima u Hrvatskoj. Zato ćemo preko
ove gore u Zagorje, tamo gdje Pisaćić ima svoje imanje. Posavje-
tovat ću se sa starim doktorom.
- Ali što će biti s Jadrankom? čuli ste Larsena...
- Ne boj se, doktor Pisačić je njezin štit!
- Dajte, spavajte bar malo, Vjerane moj!
- O, moj dobri, vjerni brate, kako je lijepo imati toliko oda
nosti kraj sebe!
- Lijepo, vrlo lijepo, to sam ja iskusio dok sam još bio ma
len. Uvijek sam želio da vas sudbina donese natrag u domovinu,
a ja da budem kod vas. Meni se čini da bi bilo vrlo lijepo živjeti
kad bi svi ljudi bili jedni drugima tako dobri i vjerni kao što
smo mi dvojica.
- Da, Videk, izrekao si veliku, a ipak tako jednostavnu
istinu. Ljudskoj sreći nedostaje samo to da budemo jedni dru
gima dobri, odani i vjerni, kao nas dvojica. Ostat ćemo to do
smrti.
- Do smrti! - ponovi Videk.
Oblake rastjera vjetar još u noći i nebo zablista u tamno-modrom plastu posutom zvijezdama. Njih su
dvojica kroz nešto osvijetljenu tamu razmatrali smjerove i onda pošli dalje.
- Ako nas žandari po danu ne zamijete, onda možemo preko
gore u selo i kupiti konje.
- Samo da nam ne uđu u trag carski razbojnioi.
Ova ih je misao pratila na svakom koraku. Videk također nije poznavao tamne nevidljive i neizvjesne
gorske puteve pa su se oslanjali samo na sunce da pogode smjer, i na svoj oprez da
452

zamijete svaku sjenu u daljini koja bi im mogla biti opasna. Ćuli su i puškaranje i lovački rog, a baš zato
nisu uzmicali jer je Vjeran sada znao tko su "lovci" i da ga lovačkim zvukovima kane zavarati i danas kao
što su to učinili jučer. Držeći u ruci oružje, što ga je jučer Andraš turio u džep Videku, uspinju se uz brdo
da se s druge strane spuste u Zagorje.
Uveče su već bili s druge strane, u malom selu. Vjeranov nastup i Videkovo pričanje probudi povjerenje
domara i oni su ih primili na konak.
Sutradan dadu im konje i vodiča da ih odvede na majur, po cijelom Zagorju poznatog liječnika
Pisačića.
Našli su ga kod kuće. Primio je Vjerana veselo i srdačno i odmah ga upita:
- Znate da je Jadranka kod mene?
- Znam, njezin vjerenik Ljubomir mi je saopćio da ide k
vama.
- Da, vjerenik, premda nisam s njim oduševljen.
- Ljubomir će joj biti vjeran štit.
- On mi je to rekao, no vidjet ćemo. Ali ona nije na majuru.
Sklonio sam je sa ženom u jednu seosku kuću u kojoj je Larsen
ne bi nikad tražio. A vi? Što kanite?
- Ja sam, evo, na bijegu pred bečkim redarstvom. Već su
mi u Zagrebačkoj gori bili na vratu, danas sam izvan pogibelji,
ali sutra mi već mogu ponovo uhvatiti trag. Zato je najbolje da
se sakrijem negdje u daleku goru Ivančicu, u Macelj ili drugdje.
Odjenut ću se po seljački, uzeti motiku i plug - to će me naučiti
Videk - a znam zidarski zanat i, eto, krasnog mira i zakloništa.
Kroz prozor opaze stasita mladića što je vrlo hitro skočio sa sedla i ušao u kuću.
- To je moj sin - upozori doktor. - Ostavio sam ga kod
žene i Jadranke. Čudi me što dolazi.
Začas utrči u sobu pristali mladić, pozdravi i primijeti uljudno:
Moram s tobom, oče, odmah govoriti nasamu. Pisačić prikaže mlade ljude, na što došljak zadrži
Vjerana koji se htio udaljiti.
- Ako ste vi Keglević, onda molim, izvolite ostati, vijest
mora zanimati osobito vas. Moj prijatelj iz Zlatara donio mi je
prijepis vrlo strogih odredaba što ih je izdalo redarstvo za po
granične žandarske straže protiv Vjerana Keglevića ...
- Nadao sam se da nisu tako ludi da bi povjerovali mojoj
smrti u onoj spilji.
- Osim toga, ima se provesti kontrola u svim onim kućama,
pa bile to i plemičke, gdje bi se Keglević mogao skrivati, a svi
njegovi pomagači bit će kažnjeni tamnicom.
- Hvala vam za ovu vijest! - naglasi Vjeran. - Odlazim u
šumu da ne bih svojom prisutnošću prouzročio nevolju znancima
i prijateljima.
453

- Ali odredba policije govori i o mogućnosti vašeg bijega

preko granice pa su sve pogranične straže dobile nalog da ne
puste preko granice ni Vjerana Keglevića ni njegova momka Vi-
deka Zlatarića i čim ih nađu, da ih odmah uhapse.
- Oh, moj dobri Videk! No, jamčim, neće ga dobiti ni do
sudnjega dana!
- Opasno je - upozori Pisačić. - Veoma opasno!
- Mi ćemo već proći, - Videk i ja.
- Ono glavno nisam rekao. Smijem li, tata, sve kazati pred
gospodinom, jer se ono drugo tiče - ti znaš koga...
- Govori, sine, što je? - požuri otac.
- U nalogu žandarima se veli: "Spomenuta se Jadranka Ma-
ručić optužuje zbog veleizdaje" ...
- Veleizdaje?!
Vjeranovi i Pisačićevi usklici odavaju kako su zaprepašteni.
- Jest, zbog veleizdaje, pa se zato određuje njezino uhiće-
nje...
- Prokleti zlikovac Larsen! Uhitit će je i ravno dovesti k
sebi! - doda Vjeran. Pisačić je duboko zabrinut, a Keglević na
stavi:
- Ja sam Jadrankin dužnik i ulažem sve da ju zaštitimo od
Larsena. Molim, recite mi, doktore, što smijem učiniti za spas
Jadranke?
- Zatražit ću od vas ono što će vam biti - najteže...
- Unaprijed pristajem.
- Smjesta napustite domovinu!
Ove riječi djeluju kao grom iz vedrine. Tek što se vratio nakon toliko godina provedenih u tuđini, nakon
svih nada i osnova što mu ih je mladenačka duša splela oko vruće želje da domovini saspe u krilo blago,
da se po njemu digne i oslobodi jezovitih okova - da je opet napusti? Tek na pragu borbe za svoju misao
prekinuti sve i opet odlaziti u tuđu zemlju? U dnu duše osjeti bol kao da je tamo dirnuta neka neznatna
rana i teško ga zaboljela. Htio bi odmah odgovoriti, burno, svečano kliknuti svoj pristanak, ipak riječ se
zaustavlja kao da se penje preko neke ograde, zapreke koja mu stoji na putu.
- Znam, teško vam je ostaviti domovinu nakon svega što
sam one noći čuo od vas kad smo u Opeki bdjeli kraj Jadrankine
postelje. Ali kad bi vas Larsen uhvatio, ne biste mu pali u ruke
živ, to znam, ali vašeg bi Videka stavio na muke da od njega
dozna kako ste se ovog časa i dana navratili k meni. A možda
momak zna i da je Oršićka djevojku predala meni?
- Nikakvih tajna nemarna pred Videkom, svojim drugom
iz djetinjstva.
- To gore po Jadranku. Na muči! ima što ih zna izmudriti
samo asirska carska okrutnost ne bi mogao zaštititi svoju volju
da postojano šuti. Zato je vaša najveća dužnost Jadranki i svima
nama ostaviti domovinu što prije, zajedno s Videkom.
454

- Ni časa neću oklijevati.

- Taj sam odgovor očekivao, premda osjećam kakva je to
žrtva.
- Još uvijek nisam time isplatio svoj dug prema onoj koju
sam obasuo najcrnjim sumnjama. Na odlasku imam još jednu
molbu. Doktore, javite što prije Ljubomiru tajni nalog redarstva.
On će smjesta doći da Jadranku vjenča, a onda joj neće više ništa
prijetiti.
- Oršićeve ne trpe u Beču.
- Ali oni imaju tamo svojih staleških prijatelja, čak kod
ministarstva. Znate da je visoko plemstvo zaštićeno protiv svih
redarstvenih mjera.
- Ako oni imaju toliko respekta pred visokim plemstvom -
zašto onda to ne primjenjuju i prema vama? Vi ste po ocu grof.
- Moj je otac bio velikaš, a majka obična siromašna dje
vojka pa se Larsen i ministar Bach oslanjaju na tu činjenicu.
Svakako postoji odredba da se ni jedna redarstvena mjera ne
može primijeniti na člana aristokracije - dakako, čiste...
- Opominjem vas, sklonite se u najudaljeniju zemlju.
- Ne želim se još jednom susresti sa svojim progoniteljima.
Samo vas molim: nastojte da se Jadranka što prije vjenča s Lju-
bomirom. To je najsigurniji bedem preko kojega Larsen ne može
do nje.
- Da, imate pravo. Ovo bi još bila, uistinu, najsigurnija
obrana. Preporučit ću joj.
- Onda mi ostajte sretni i, molim, predajte Jadranki moje
želje da bude što prije sretna i zaštićena uz Ljubomira.
- Mladi moj prijatelju, želim da nađete sigurno zaklonište. Pružili su ruke. Čvrstim koracima izlazi
Vjeran iz sobe. Vani čeka Videk s konjima. Obojica krenu prema udaljenim šumama.
***
Pala je noć. Duboka šuma okružuje Vjerana i Videka. Njihovi su konji vezani uz stabla. Momak je razastro
po zemlji dva gunja što su ih nabavili u selu. Četiri stupica zabio je u zemlju i objesio kožu, to im služi
kao krov nad ležajem. Uzeli su suha mesa, kruha i sira, ali večera im ne ide u slast. Raspravljaju o
vijestima što ih je donio mladi Pisačić pa se savjetuju kako će sutra najkraćim putem kroz gore i šume
preko granice u inozemstvo.
Šuma je tiha. Trepere zvijezde. Vjeran se zagleda u svemir:
- Kakva divna rasvjeta u našoj šumskoj spavaonici! Kako
čarobno, je li Videk?
- Samo nije sigurno u toj spavaonici!
- Hajde na počinak, Videk. Sutra nas čeka opasan i težak put.
.455

Svuda oko njih tišina i mir. Videk ne spava. Osluškuje. Svaki sušanj lišća, svaki glas šume u noći
ispunjava ga tajanstvenom tihom tugom od pomisli da mora ostaviti domovinu.
Onda razabire da se Vjeran polagano i tiho pridigao. Ostao je na svom ležaju sjediti, zuri nekud i pritajeno
uzdiše.
Jedno vrijeme Videk čeka, onda tiho pita:
- Ne spavate?
- Jedna me misao drži budna. Kakvo je to čudo što je Ja-
dranka morala dolaziti kući iz Beča baš kad sam dolazio ja? Nju
je na taj put natjerala čežnja da opet vidi svoj rodni grad, a mene
je prisilila na put želja da što prije budem u domovini, u gradu
za kojim sam u tuđini uzdisao.
- Sto to čovjeka tako boli kad je u tuđini? Dok sam bio
s vašim ujakom u Grazu, osjećao sam kako čeznem za domovinom.
Nije li to nešto čudesno?
- Domovina je ovo: kad si u njezinu naručju, sve su muke života snošljive, u tuđini i bijeli kruh je crn, u
domaji i crni krušac slast. Nešto te drži u vlasti, prepuštaš se da ravna tvojom sudbinom. Da me nije tako
svezao taj čvor, niti bih padao u ponore opasnosti, niti se opirao i žilavo borio, niti bih sada ovdje sjedio
pod vedrim nebom. Da nije tako, ne bi se Jadranka vratila kući sve dok ne bi svršila nauk. Ovako je
morala doći, jednostavno nije mogla izdržati od želje da barem samo malo pogleda svoj dom, a to je
odlučilo njezinom sudbinom - zauvijek. Vidiš, taj je osjećaj i meni razorio mladi život - morao sam doći,
morao...
- Pa što je onda taj osjećaj?
- Neko veliko, snažno, neznano čudo srca. Tko bi to znao
razjasniti? Možda nitko ... To se može samo osjećati u časovima
kad razum spava, a srce bdi, nemirno, tužno, skriveno, daleko
od doma ...
Ušutio je. U mraku šatora Videk se ne usuđuje novim pitanjem prekinuti šutnju. Zanijemio je pred
dubokim osjećajem što ga osjeća u toj tmini usred šume, pod zvijezdanim nebom.
Šuteći, gleda Vjeran u noć. Kao da je i šuma zanijemila u počitanju što ga u valovima zraka šalje mladić
daleko nad krovove čarobnog mu grada. Nepomično leži Videk i sluša kako Vjeran bolno uzdiše.
Sutradan, kad se probudio, nađe Vjerana kako sedla konje i stane sam sebe koriti.
- Ništa, Videk, htio sam da se ispavaš. Treba da si svjež
i čvrst. Ovu malu prtljagu uzimamo sa sobom. Tko zna koliko
ćemo noći spavati po šumama! A sada još jednom pogledaj našu
dragu Zagrebačku goru - i hajdemo.
- A kamo idemo?
- Daleko, vrlo daleko.
- A kada ćemo natrag?

- Kad više ne budu hvatali tebe - onda ćeš se vratiti.

- Ostajem u tuđini.
- A vi?
- Nećete moći!
- Moram ...
- Ne, nećete moći!
Vjeran skrene konja u gustu šumu. Videk ga slijedi. Licem mu padaju - rosa i suze...

456
457

DRUGI DIO
MUDRAC POD ZIDOM

VIDEKOVO OTKRIĆE

ledenim vrhovima valovito se spuštaju švicarska brda na visoravni uz obalu duboka jezera. Na uzvisini
hridine prastari dvorac, visoke šiljate kule i tornjevi. Pod kulama četverokatna kockasta terasa, prepuna
sunca. Na kamenoj klupi leži Vjeran i nepomično gleda u vrhove ledenjaka. Na ogradi kraj njega sjedi
Videk spuštene glave. Ne vidi lanac šiljastih vrhova gora, ni duboko tamno Thun-sko jezero, ni čudesno
ugrađene dvorce na obali. Sav je u teškim mislima. Otkako su sretno prešli granicu i uputili se u
švicarsku, gdje ih ne doseže vlast carskih bajuneta, Videk zapaža na Vjeranu neku duboku bolest.
Promatra ga noć i dan, smišlja i stvara odluku. Danas je mora provesti. Bilo kako, Videk odluči: rana se
mora prerezati da isteče iz nje sve otrovno i bit će mu lakše. Digne vjeđe, pogleda prema Vjeranu i počne:
- Tko zna što sad radi gospođica Jadranka. Kako je njoj
siroti!
Šutnja i nepomičnost. Mladić na klupi nijemo zuri u šiljate ledenjake, a Vidak nastavlja:
- Larsen je nije uhvatio. Pisačić je dobro čuva, to me jedino
tješi.
Opet šutnja.
- To mislite i vi, je li?

Ne dobiva odgovor pa nastavlja:

- Koliko je trpjela dok smo je sumnjičili, a sve je izgledalo
kao da je sigurno špijun.
Ni sada nema odgovora, ali Videk ne popušta:
- A na koncu se razvedrilo nebo, vidjeli smo da je Jadranka
poštena, plemenita duša. To morate priznati, zar ne?
Na taj izazov Vjeran samo pokrene malo glavom:
- Dragi Videk, otkako smo stigli, ti samo misliš o Jadranki...
- I - vi. Jest - i vi! Znam!
Vjeran se pridigne, a zatim opet sjedne. Glava mu je spuštena:
- Istina je, Videk, istina, dobro si opazio. A može li se dru
gačije, nego misliti na nju, na ono što sam joj učinio zla. To
peče ... Nije zaslužila ...
- Vidite, Jadranka je odrasla kod Oršićevih, nikad se nitko
nije brinuo za tu sirotu, ni plesali nisu s njome, ni Ljubomir, a ja
- ja sam tek onda počeo misliti o njoj kad sam čuo da je svje
dočila - protiv vas. Zašto čovjek prije opazi zlo, i ako ga nema,
nego dobro, koje je tu? Ali hoću da kažem: - vi ste upoznali
Jadranku po tom svjedočanstvu i od onog časa bili ste uvijek, ne
prestano, zabavljeni njome. Vi ste je uhodili, pazili na nju - vi
ste tamo pripovijedali o povijesti da je prisilite na priznanje. Slali
ste mene da pazim na nju i čekali vijesti i primali ih od mene,
bili ste blijedi ili crveni u licu od uzbuđenja. Uvijek su sve vaše
misli bile samo oko nje i radi nje. I kad ste mislili da je kriva,
zakleli ste se da ćete raskrinkati Kristijana, da nju oslobodite
od njega. Uvijek ste bili zaposleni, samo i jedino njome, pa sam
već počeo sumnjati...

- Sto si počeo sumnjati?

- Pa tako, kazat ću istinu... One srijede, kad ste svi bili na
izletu kod Malinovih i kad smo je vidjeli tamo na konju s onim
bradatim, vi ste okrenuli konje i pošli u šumu. Gledao sam vas,
bili ste jako blijedi i rekao sam sam u sebi: "Eto, on izgleda kao
pokošena livada". A to može biti samo zato što on gospođicu
Jadranku sam ima rado ...
- Da sam znao što ćeš reći, ne bih ti dopustio govoriti. Ali
sad je dosta!
- Sad ste već dopustili i više ne mogu povući što sam rekao.
Jer sam još više mislio na onu drugu srijedu kad ste Jadranku
tražili u gostionici "K slavuju i lijepom hladu" na Ksaveru i jašili
okolo za njome, blijedi i prestrašeni. Vidio sam sve ... Drhtale
su vam riječi na usnama kad ste čuli od gostioničara da je ona
gore u prvom katu s onim Kristijanom ...
- Videk, zar nemaš prijatelja kome bi dao riječ da ćeš mu
pomoći do sreće i za tu se njegovu sreću ne bi uzbuđivao?
- Jest, za vas bih to učinio - vi ste se istinski zauzimali za
Oršića i za njegovu sreću, ali još sto puta više za Jadranku. Vi bi
na komade sasjekli onog Kristijana da nju odvratite od njega.
462

Istiqa, učinili ste to za mladog Oršića kojemu ste obećali spasiti Jadranku, ali - ali - vi niste ni mislili da
to radite samo za nju...
- šuti, Videk! šuti!
- Moram reći: znate da niste smjeli misliti na nju kad ste
dali Oršiću riječ, ali vi ipak Jadranku nosite u svojem srcu -
pa srušila se cijela ova gora od leda na mene!
Videku se čini: njegove riječi osvjetljuju Vjerana i on ga prozire čitava. Ipak je to morao izreći. Umro bi da
ne kaže. Već se dugo spremao na to, neka se njegov siromašni dječak isplače da mu odlane. Ali što će sad
odgovoriti?
Ćeka, no odgovora nema. Vjeran se ne brani. On, dakle, zna kako je s njime - zadršće Videk. Dakle, zna?
šuti i oplakuje nesretnu svoju mladost.
Videk čeka... U tišini se opet Vjeran spušta na ležaj. Videk suspreže dah ...
- Kako mu je teško! Udario sam ga u ranjeno srce.
Momku je bolno u duši. Njegove slutnje su ispunjene. Dokazane. Dakle, nema više sumnje - njegov
Vjeran, progonjen sudbinom i samac na svijetu, nad kojim lebde austrijski bajuneti, tamnica, ludnica i
smrt - nema ni te sreće da bi ljubio s nadom u sretan život s ljubljenom!
"Progovoriti ne može od boli - ja sam mu ju je zadao. Eto, sad se i na mojem srcu otvara rana... O, kako bi
Jadranka bila dobra, draga, mila žena uz njega. Kako bih joj ja ugađao, kako bi je moja mama njegovala!
Zašto taj moj dobri Vjeran nema sreće na svijetu? Zato što ima previše zloće, vražje, paklene, u drugim
ljudima s kojima moramo živjeti. A kako je to? Zašto? I dokle će to tako biti na zemlji? Zar neće jednom
doći dobri ljudi na zemlju, onako dobri i plemeniti kao što su Vjeran, Jadranka i moja majka Ako neće -
zašto onda živimo?
Otkopao je duboku tajnu Vjeranova srca i sad je Videk ne-sretniji nego prije - čini mu se da je zarezao u
svoje vlastito srce.
ZAPORKA
Na susjednoj kamenoj visoravni prastari dvorac. Golema hrastova veža, okovana željezom, otvara se. Ulazi
muškarac srednje dobi, tamne šiljate bradice. Ide ravno u veliku, raskošno uređenu sobu. Uz veliki
hrastov stol sjedi golobradi ugojeni gospodin. Onaj sa šiljatom bradicom se prikaže i kaže:
- Obavijestili smo redarstvo grada Thuna da se na ovom jezeru sakriva mladić koji je pobjegao iz
austrijske provincije i nalazi se kod vas već šest tjedana sa svojim ortakom - lakajem.

- Monsieur, prije šest tjedana nastanio se ovdje u susjedstvu

dvorca u Oberhofenu i podnio svoje dokumente. On je grof Vjeran
Keglević, a kako želi živjeti pod imenom Marcel Arden, knjigo
vođa, ja sam, naravno, pristao na taj inkognito.
- Kada krivo ime uzimaju kraljevi i visoki državnici, onda
je to inkognito - kad to čine obični ljudi, onda je - prevara.
- Monsieur, naši švicarski zakoni ne poznaju razlike između
prava "visokih" i "malih" građana.
- Naglašavam da Keglević kani počiniti atentat na Njegovo
veličanstvo cara Franju Josipa, a ortaci su tog mladog gospodina
njegov lakaj i neka gospođica imenom Jadranka Marušjć. I ona
je istodobno nestala.
- O gospođici tog imena ne znam ništa, ali istraživati za
njome mogu samo ja, a nipošto austrijski agenti, što se tiče su
mnje da gospodin Keglević sprema atentat na okrunjenu osobu,
odmah sam zatražio od vaših agenata sliku traženog atentatora,
a opis koji su vaši ljudi dali glasi: Keglević je plavokosi, plavih
očiju, oniska stasa, debeljkast. A zapravo je Keglević visok, vitak,
crnokos, crnih očiju. Prema tome, atentator je netko posve drugi,
a to je i prirodno jer onaj koji namjerava počiniti atentat na
austrijskog cara ne bi šetao po Švicarskoj. Osim toga, prijavitelj
govori o Austrijancu Kegleviću, a prema ispravama Keglević nije
Austrijanac, nego Hrvat.
- U Austriji ima samo Austrijanaca!
- Oprostite monsieur, Keglević mi je napisao ovako: "Hr
vatske narodnosti iz Zagreba" a u zaporci - Austrien.
- Austriju je stavio u zaporku? On je, evo, dokumentarno
počinio uvredu državi i caru.
- Monsieur, kod nas nema zakona po kojem bi ta zaporka
bila uvreda države i cara.
- Moj gospodine nadstojniče, vi ste tipični potomak svojih
pređa koji su 1519. primili i uvažili tužbu da su miševi počinili
veliku štetu na usjevima, a oblast je izdala osudu: "Svi miševi
imaju u roku od 14 dana ostaviti ovu zemlju i nikada se ne smiju
vratiti. Samo ženkama koje radi toga što očekuju mladunčad ne
mogu u tom roku otputovati, produljuje se boravak za novih
četrnaest dana".
- Monsieur, ova po Austrijancima zlonamjerno izmišljena
osuda pokazuje da su moji pređi postupali prema štetočinjama
carstva čovječanskije nego što danas postupaju mnoge moćne
države sa svojim državljanima ...
- Ovo "čovječanskije" - to je nešto za dangube i propo
vjednike. Državnici hoće red i mir, a vi ovdje zaštićujete čovjeka
koji ugrožava život monarha. Potužit ću se vašoj vladi.
Nadstojnik se jedva malo nakloni i izađe.
- E, pa dobro, mi ćemo Keglevića već staviti u - zaporku
- naglasi ministar ironično, kad je otišao šef švicarskog grada.
464

- Ekselencijo, na tlu gdje se vlada s građanskim zakonima?

- Zakon je za kukavice. Odvažni, poput mene, rade protiv
zakona ono isto što rade i kukavni sa zakonom u ruci. Slušajte:
dvojica naših agenata koji još nisu bili u gradu pa ih nitko nije
vidio neka se odmah opreme i prijave kao gosti u dvorcu Ober-
hofen gdje je odsjeo Keglević. Dajte im krivotvorene isprave da
su Belgijanci.
***
U starom dvorcu Oberhofen opet sjede Vjeran i Videk. Obojica su blijedi. Nakon Videkova otkrića
probdjeli su noć. Danas momak neće da spominje jučerašnji razgovor pa se razgledava po ledenjacima i
brdima.
- Dragi Vjerane, recite kako dugo ćemo ostati u ovom straš
nom kraju.
- Strašnom? Reci radije - veličanstvenom.
- To govore samo vaša usta, a srce bi vam radije gledalo
s Južne promenade na savsku dolinu ili s Alagovićeva perivoja
na Zagrebačku goru.
- Moj Videk, drugo je što čovjek voli, a drugo čemu se divi.
- Diviti? A čemu se vi tu imate diviti. Tamo rukom dosegneš
ledenjak, a ovdje na terasi sunce peče kao žeravica. U noći nad
sobom vidim samo krpicu neba, a zvijezde mogu prebrojiti. Kako
samo smiju učena gospoda kazati da je naše Zagorje hrvatska
švica?! To je uvreda. Zagorje su brdine, zelene oranice, rijeke
kao srebro bijele, a nad svim brdima, dolinama, dvorcima i gra
dovima i selima otvoreno, široko i daleko plavo nebo, posuto hilja
dama zlatnih zvjezdica. Nikad to nije slično Zagorju.
- Moj Videk, - ti tajno boluješ za domovinom ...
- Vi bolujete za domovinom i za Jadrankom. Kakva bi to
bila sreća - vi i ona!
- Videk, ovo ne smiješ izreći nikada više. Jadranka pripada
Ljubomiru. On je duboko ljubi...
- I ona njega?
- I ona. Sama mi je kazala na Ksaveru da ga voli više od
svih drugih mladića, dakle, će se udati za njega i biti vrlo sretna
i zaštićena od Larsena.
- A hoćete li vi biti sretni?
-- Videk, ti si mi zapravo jedini povjerljivi drug u životu pa te još jednom molim: nemoj nikada govoriti o
Jadranki. Ovo je odlučeno. Moja sreća nije u ljubavi, nego u borbi za sreću - domovine. Uvijek mislim kad
će doći čas da se oslobodi Austrije.
- Tada biste se vi vratili u domovinu?
- Tako je. No, gle, što je ono tamo? Bogati dvorac Chadeau
otvorio je kapke! Netko se tamo nastanio? Tko je taj naš susjed?
Videka ne zanima dvorac ni susjed, već gleda zlatokosu djevojku na prozoru njihove zgrade pa veli:
30

- Uvijek ona dolje na prozoru, tobože, čita, a uvijek samo

gleda vas. Vi joj se jako sviđate ...
- Što ti pada na um, Videk? Idi u grad, imaš kupovati.
Vjeran ostane na terasi. Sva njegova pažnja posvećena je
susjednom dvorcu Chadeau, a dolje, nasuprot, uz prozor, sjedi zlatokosa mlada ljepotica i od časa do časa
prati Vjeranove poglede, upravljene u dvor, ne sluteći da su onamo jučer stigli njegovi progonitelji u
novim ličnostima. Malo zatim Videk se iznenada vrati uzbuđen:
- Ja na putu u grad, kad iz jednog hotela nedaleko odavle
izađe gospodin. Stanem, a on će našim jezikom: "Jesi li ti to,
Videk?". "A jeste li to vi, gospodine nadvrtlaru?" Jest glavom,
gospodin Korbler i odmah mi je šapnuo: "Ne trebaš mi ništa
kazati, ako bi me gospodin mogao primiti, čekam te na ulici".
Ne može Vjeran zatomiti strah od susreta s čovjekom, koji dolazi iz domovine ... "Zar se možda bojim čuti
vijesti koje bi pokolebale moj mir? Ili je ova zebnja radost?"
Doskora Videk doprati snažnog gospodina nadvrtlara. U putnom odijelu, svjež, vedar pozdravlja. Vjeran
mu pruži ruku i šuteći gleda čovjeka oko kojega mu se pokazuje slika Zagreba, male ulice, kućice, kurije,
kule, dvorci, tornjevi, čuje žamor grada, osjeća njegovu blizinu.
- Ali recite kako dolazite u Švicarsku? - pita Korblera.
- Kardinal Haulik uzgaja simentalsko rogato blago pa me
već treću godinu šalje u Švicarsku da kupim nekoliko goveda za
uzgoj. A kako me put vodi kroz gradić Thun, uvijek putujem
ovim smjerom. Danas sam u podne stigao diližansom, a sutra
nastavljam.
- Je li nakon mojeg bijega kod vas bio Andraš Fabijančić?
- Naravno, došao je, da mi u četiri oka šapne što je ono bilo
u šumi na Medvednici i zamolio neka bih obavijestio Oršićku,
Ljubomira i Matildu. U Zagrebu su svi prijatelji i znanci u prvim
danima strepili za vas, a onda smo svi slutili da ste umakli preko
granice. Nisam se ni u snu nadao naći vas u Švicarskoj.
- Tu je najsigurnije. Nosim strano ime, govorim sa svima
francuski, a kad idem s Videkom ulicama, šutimo da hrvatski
jezik ne bi pobudio pozornost, jer se njemačkim nećemo služiti.
Videk poslužuje malom zakuskom i kad Vjeran ušuti, on pita:
- Oprostite, je li Larsen možda našao gospođicu Jadranku?
- Dao je gospođicu tražiti na sve strane i proglasio je vele-
izdajicom, ali dok sam bio kod kuće, prije četiri tjedna, još uvijek
joj nije bilo traga.
- I neće - odvrati Vjeran. - Za to se pobrinuo plemeniti
čovjek.
- Najbolje bi bilo da Jadranka pođe za Ljubomira, jer bi
tako bila zaštićena. Očito znate da Oršić djevojku voli, bio je
radi toga kod Haulika i mislim da je vjenčanje već sigurno.
.466

- Veoma se veselim tome - odvrati Vjeran. - Kad smo se

opraštali, prije mojega polaska u Zagrebačku goru, poželio sam
sreću i Ljubomiru i gospođici. Onda će biti krah Larsenove moći.
Sa strane sluša Videk pun tuge dok Vjeran raspravlja s Kor-blerom. Najzad, zanima ga i duh bijelog
fratra.
- Dva tjedna prije nego što sam otišao od kuće pojavio se,
ali je sada čudovište Zagreba živ čovjek - nepoznat stranac, a čini
čudesa. Povukao se u kuću Pod zidom kod Dolca, ali kako sam
krenuo na put, ne znam o tome ništa potanje.
Na svršetku nadvrtlar obeća Vjeranu da će se na povratku iz Simmentala zadržati cijeli dan kod njega i
odnijeti u Zagreb povjerljive vijesti.
"RASTJERAT ĆE ZAGREB"
U tamnom odijelu najnovijeg pariškog kroja ulazi austrijski poslanik na dvoru Napoleona Trećega u salon
starog švicarskog dvorca, gdje ga čeka sam ministar Bach.
- Točno je tako, vaša ekselencijo, vi ćete biti najsjajniji
tumač mojih vijesti. Dakle, moram naglasiti da se u sjevernoj
Italiji skupljaju tajna društva protiv naše vlade.
- Vjerujem, s mojim apsolutizmom ne mogu biti zadovoljni.
- Apsolutizam je jedini sistem kojim se može držati red
i mir. Ali protiv tih tajnih društava treba nastupati smrtnim kaz
nama. Ipak bi se nešto moralo učiniti da se Talijani smire. Nada
lje sam konstatirao da bi Francuska bila sklona nama navijestiti
rat.
- To ona ne može. O tome ne vodite računa. Sa svima smo
tako povezani da Francuska nema odvažnosti.
- Baš se u Parizu mnogo govori o nezadovoljstvu na jugu
- tamo preko Drave, u onoj nekoj zemlji...
- U Hrvatskoj? Ha-ha, Francuzi su komični: - u Hrvatskoj
se misli i osjeća onako kao što se misli i osjeća u Zagrebu - to
je, naime, grad na koji su jako ponosni - ali još malo i ova tvrđa
va Hrvata će nestati s lica zemlje.
- Kako? Topovima ćete ga razrušiti?
- čak ni metka ni jedne puške ne trebam. Zagreb ću rastje
rati po mudrosti jednog austrijskog mudraca. To je, uistinu, ne
što genijalno. Taj čovjek sjedi u Zagrebu, pa niti moja policija ne
zna kakva mu je svrha. Dakle, Zagreb je svršio - možeš ga sma
trati razrušenim. Ni traga ni glasa zamalo od njega. Ali, eto, -
prekidaju vaš izvještaj - radi se o zlatnoj žili u Zagrebačkoj
gori.
4*7
,30*

Poslanik Htibner sa zanimanjem ispituje o čemu se radi i kad mu Bach saopći, Hiibner usklikne:
- Ako uistinu postoji zlatna žila u Zagrebačkoj gori, rastru-
bit ćemo po svijetu o velikom nalazu zlata!
- Već bi odavno svi znali o našem zlatu da se nije stariji
Metternichov nećak zaljubio u neku hrvatsku ljepoticu. Taj je Me-
tternichov lopov imao mladića u šakama i u strasti za djevojkom
počinio neoprostive propuste. Skandal! Skinut ću ga s vodstva
tajnog redarstva.
- Zar postoji djevojka koja bi mogla omamiti tog prezasiće
nog ženskara?
- Piše mi drugi knežev nećak Franz da je djevojka osobite
rase, crne kose, put joj je kao slonova kost, a oči zelenkastomodre.
Piše mi Franz: nešto osebujno, neki kuriozitet u ljepoti.
- Onda je knezu odzvonilo kao i Zagrebu.
- Da, to je moj najdivniji pothvat, ideja, pronašašće - pre
ko noći razjurit ću ovu kulu hrvatstva koja je tvrđava svega sla
venstva. Djelo će biti opet jedan moj pronalazak u vladi.
- A zlato u Zagrebačkoj gori?
- Već je u mom sefu.
Istodobno u susjednom dvorcu Oberhofenu nepoznati zagorski momak razbija sebi glavu kakve su to sile
koje bi mogle skinuti glavu tiranskoj moći ministra Bacha i njegove države. Još uvijek mu se ta
mogućnost čini bajkom u koju se ne usuđuje vjerovati.
"Da se to čudo ipak dogodi, odmah bih strpao sve kovčege i s Vjeranom otrčao kući... A onda se Jadranka
ne bi udala za Or-šića, sigurno ne bi... Ja bih ispipao je li joj srce slobodno i onda bi se moglo dogoditi..."
Prepao se i naglo dignuo. U sobu stupi Vjeran koji je otpratio nadvrtlara.
- Preplašio si se mog dolaska?
- Naglo ste ušli, a ja sam se jako zamislio. Muči me ono što
ste danas poslijepodne govorili o našim neprijateljima. Molim vas,
je li moguće da bismo se mogli osloboditi ovog carskog gospod
stva?
- Otkako su pisane knjige o događajima u svijetu znamo da
je uvijek bilo osvajača koji su otimali i zagospodarili, ali uvijek
su se porobljeni oslobodili ili je došla pravda u kojem drugom ob
liku i nepravedno je gospodstvo propalo. Našu su zemlju osvajali
i njome gospodarili moćni tuđinci i svih njih više nema, a mi smo
još tu. Dakle, ne boj se, Videk. I ovom našem carskom gospoda
ru mora biti kraj.
- Bi li se to moglo dogoditi - brzo?
- Moglo bi biti za godinu, za dvije, najkasnije za tri.
Nakon duljeg objašjavanja Vjeran reče:
- Videk, idem dolje u salon, možda nađem nekog za karta
nje.

"Možda će se upoznati s tom plavom ljepoticom da bi zaboravio Jadranku" - razmišlja Videk i pripravlja
večernje odijelo.
U velikom salonu dvorca Oberhofen veoma je živo. Gosti se zabavljaju u grupama. Vjeran ulazi. Jedan
gospodin svira na klaviru, neke gospođe i gospoda kartaju. U jednom kutu sjedi zlato-kosa mlađahna
ljepotica s majkom i ocem, odijeljeni od drugih i čitaju. Na trenutak djevojka pogleda Vjerana pa opet u
knjigu.
On sjedne. Sluša glasovirača. Onda dva uđu gospodina i sjednu k njemu. Još ih nije vidio među gostima,
dakle, pridošlice su. Govore francuski, zabavljaju se dosta zgodnim primjedbama.
- Kad bismo našli trećega, mogli bismo kartati - primijeti
jedan od dvojice. To smjesta Vjeran prihvati i ponudi vrsnom
francuštinom:
- Ako je gospodi drago, i ja bih kartao.
Nije bilo obaveze da se upoznaju i oni prihvate karte.
Partija je tekla vrlo zgodno. Dva gospodina između kartanja pripovijedaju da su podveče prispjeli iz
Belgije i zadržat će se nekoliko dana radi izleta na ledenjake. I Vjeran, svaki put, kad silazi s ledenjaka,
donosi sebi mir i nalazi ravnotežu u svojoj duši. Već osjeća novu potrebu za brdinama. Zamalo su oba
Belgijanca s Vjeranom raspravljali samo o izletima na snježne vrhunce.
- Ako se gospodinu sviđa poći s nama, bili bismo mu veoma
zahvalni - veli jedan. - Mi smo ovdje sasvim strani.
Ugovorili su izlet za prekosutra u ranu zoru. Kad se Vjeran vratio, odredi Videku što će mu sve morati
prirediti za uspon na ledenjake.
- Opet idete gore, možete se okliznuti i pasti u ponor.
- Ako bi se i okliznuo, ne mogu pasti, jer me vodič priveže
na uže i drži. Ne znaš kakav je užitak uspon na vrhove. A sad
hajdemo spavati, momče.
PUT U "ZAPORKU"
Iz dvora Oberhofen izlaze četiri muškarca. Njihova odijela pokazuju da kreću u planine. Dva Belgijanca
idu naprijed. Vjeran i Videk za njima.
Rana je zora. Ledeni zrak piri oko njih. šuteći, žure uz obalu jezera do malog mosta gdje čeka brodić. Na
palubi ima oko deset muškaraca. Očito im je put isti.
Brodić krene. Belgijanci sjede, ne razgovaraju. Videk i Vjeran žute i promatraju okolicu. Tamo dalje, uz
jezero, četverokutni stari toranj dvorca Oberhofen, a nasuprot dvor Chadeau, englesko--gotskog stila,
usred starinskog perivoja. Na dvorcu, je jučer Vje-

ran vidio otvorene kapke. Sada su zatvoreni. Očito gosti što su tamo stigli još spavaju. Belgijanci
promatraju drugu obalu, brda u pozadini planine, a sunčano zlato obasjava ledenjake.
- Imat ćemo krasan put - veli mlađi Belgijanac koga stari-
stariji zove bratom. Raspravljaju na koji bi se uspeli do bijelih
vrhunaca što su nanizani jedan do drugoga kao snježni tornjevi.
Onda opaze nalijevo poluotočić. Na njemu mjestance. Tamo je
starinski "Zlatni dvorac", jedan gospodin tumači:
- Ovaj stari dvorac ima jednu sretnu i jednu nesretnu lju
bavnu prošlost. Tu je kraj Rudolf Drugi od Burgundije proveo svo
je prve vjenčane dane, a u trinaestom je stoljeću tamo živio zna
meniti trubadur i uzalud pjevao svoje pjesme divnoj crnokosoj
ljepotici s plavim očima. Nije je mogao oženiti jer je pripadala
njegovu drugu, i trubadur umire od boli, osiromašen, osamljen i
zaboravljen.
"Moja sudbina? Čudno: zašto baš cmokosa ljepotica i zašto baš s plavim očima?" - misli Vjeran.
Ispitljivo gleda Videk Vjerana. Zna zašto mu je lice postalo bljeđe, a na oči pala magla. Videk zna na što
Vjeran sada misli.
Brodić je stao. Svi se iskrcavaju. Muškarci i nekoliko žena krenu klancem između brdina. Vjeran je
namjerice zaostao za svima da može razgovarati s Videkom. Belgijanci se žure naprijed da ne bi nitko od
ostalih izletnika zamijetio kako šapću njemački.
- Pitao sam Keglevića tko je taj mladić što ide s njime pa je
rekao da je to bogati rođak koji ga je uzeo sa sobom da mu bude
vodičem jer zna samo svoj - švedski jezik. Ne smije priznati da
je to njegov momak jer knjigovođa ne može imati pratnju.
- Cim mi gore svršimo s Keglevićem, naš će vodič odmah
tog "rođaka" obavijestiti o nesreći i neka radi s truplom svojeg
gospodara što ga volja.
- Moramo paziti kamo namjeravaju pojedine skupine izlet
nika, tek onda ćemo Keglevića povesti na ono naše snježno "br
dašce".
- To će urediti naš vodič - veli stariji 1 obazre se natrag.
Izletnici ih slijede. Jedan o"đ njih stigne ovu dvojicu pa tiho
primijeti:
- Vrlo dobro igrate svoje uloge. Nitko ne bi mogao sanjati
tko smo i kakva nas vodi namjera.
Pred njima se otvori mali uspon na lijepu visoravan. Pred kućom veseli izletnici koji su ovamo stigli već
jučer. I sunca ima na visoravni. To privlači putnike i svi su ubrzali korake.
Vlasnik kuće dočeka nove izletnike i uvede ih u blagovaonicu da se okrijepe.
Nakon jela izlaze pred kuću da još uhvate sunca. Vjeran i Videk ostali su posljednji. Videći da su posve
sami. momak reče, šapčući:
- Jeste li vidjeli vani na trijemu prvog kata zlatokosu gos
pođicu?
470

- Kako bi njezini došli ovamo?

- Jučer ih nisam vidio u hotelu, znak da su pošli na izlet.
Sve mi se čini: gospođica je čula da vi kanite danas ovamo pa je
nagovorila roditelje i oni su, evo, došli dan prije.
- Videk ne dopuštam da tako misliš o gospođici. Sigurno
njezinu boležljivu ocu treba zraka!
Vani svi izletnici kao da upijaju tople zrake planinskoga sunca. Na trijemu kuće sjedi zlatokosa djevojka i
njezina majka uz nešto bljedolikog gospodina sa smeđom bradom. Videk ne može, a da ne pripazi hoće li
djevojka gledati na Vjerana. A kad je to ustanovio, ljuti se, gotovo je ljubomoran.
Za večerom našli su se svi u blagovaonici. Ulaze vodiči i pita-ju:
- Tko treba sutra vodiča?
Nastaje žamor. Vjeran se okrene k Belgijancima koji su sjeli kraj njega. Stariji mu saopći:
- Već sam se pobrinuo za vodiča i uzeo najboljeg. Skuplji je
od ostalih, ali siguran. Ima krasna, jaka i posve nova užeta, baš
za trojicu. Cijenu vodiča dijelimo u tri dijela. Je li vam pravo?
- Sporazuman sam.
Govore francuski pa Videk ne razumije i bavi se dalje time da uhodi poglede zlatokose djevojke. Ali sada
ni jednom nije pogledala Vjerana. Obitelj šuti, samo kad> posluga nudi jelo, govore francuski.
Nakon večere svi odoše spavati. Kad su svi otišli, Vjeran reče Videku:
- Budi miran! Vratit ću se sutra prije mraka.
- Nikad mi nije veselo u duši kad odlazite na onaj snijeg i
led. Kakva je to zabava?!
- Tko ima mnogo misli i brige u glavi, mora ih se načas os
loboditi i čestito se umoriti. A to mogu samo kad idem na ova br
da. Drugi put ću i tebe učiti kako se uspinje na ledenjake.
- Hvala! Volim ja zelenu djetelinu! - A u sebi primijeti:
"Moj Vjeran nosi na ledenjak svoje srce ne bi li se Jadranka
u njemu pretvorila u led!"
Nebo je vedro. Sunce se uprlo u ledenu visočinu. Uz strminu polaze četiri muškarca. Svezani su zajedno.
Prvi ide vodič, upućuje i pomaže trojici muškaraca da se uspnu. Zamrznuti snijeg roni se pod njihovim
nogama.
- Još malo pa ćemo stići na terasu. Ako želite do vječnog le
da, onda morate prenoćiti u kamenitoj hridini.
- Vidjet ćemo što će kazati ona dva gospodina iza mene -
odgovara prvi Belgijanac iza vodiča. Iza njega je drugi, tobožnji,
Belgijanac, a Vjeran posljednji. Oko njegova struka pojas od de-
AU.

bele kože. Za uspona biva u Vjeranovoj duši sve mirnije. Nema drugu misao, već samo pažljivo tražiti
najzgodnije uporište stopalu. To oduzima i srcu sve terete.
Misli miruju, slike realnog života blijede. Grudi su tihe, bezbojne kao da i nema srca što nemilosrdno
natapa dušu tajnim mukama. Dobro mu je, lagano, čak vedro. Zar na tom zraku iždiše svu nevolju što ga
je dolje među ljudima tištila?
Oko njega visočine i sunce. Godi mu ta beskrajna praznina, raskošna vedrina, slatka pustoš. Rasplinuo se
u njoj - nestao...
Tek sjetilom vida razabire Vjeran da je prvi Belgijanac gore. Onda drugi. Sada povukoše i njega. Nalaze se
na nekoliko metara širokom prostoru poput neke ledene terase.
- Neviđena li krajobraza! - kliču dvojica njegovih pratila
ca. Treći šuti.
- Sada ću vam, gospodine, malo otkopčati pojas - veli mu
vodič, - ovdje se moramo okrijepiti. - I on priđe iza njegovih
leđa i nešto radi oko pojasa, dok ga drugi Belgijanac upozorava
na daleke vrhunce.
Vjeran se prepušta vidiku, lagodnu dahu grudi, smirenu srcu, osjećaju oslobođenja od životnih boli...
Onda nešto strese njegovo tijelo... Rinut je preko ruba snjež
ne terase... Spušta se u dubinu
Probudio se iz opojenosti. Srce mu zakuca, misli se bude i otkrivaju strahotu. Svezan na užetu visi niz
terasu. Oko njega snježne zidine, pod njim neprovidni ponor. Strava ga oblijeva, vikne:
- U pomoć! Izvucite me! U pomoć! Vucite!
Nastoji da bi vidio gore svoje pratioce. Razabire samo njihove glave. Polegli su da ga mogu bolje držati.
Njegove ruke opipaju uže. Vezano je čvrsto. Neće pasti u ponor. Opet viče:
- Čujete li? Vucite me gore!
- Još - ne, mladi gospodine - imamo obračun!
Zar sanja? Sto oni gore rekoše?
- Vidite li, mladiću, pod sobom ponor čiju dubinu još nije
izmjerila ljudska ruka?
- Razbojnici! Hoćete li moj novac?
- Nešto malo više...
- Sto tražite? Plaćam sve!
- Dajte nam vašu baštinu u pismu i nacrtima, gospodine -
Kegleviću!
Krv zakola brže i osvježi mu mozak. Bachovi žandari! Zar su došli za njime? Otkriven? Predan njima?
- Tko ste
- Pogledajte, mladiću, u ponor i skratite raspravljanje.
- Sto hoćete sa mnom!? Vucite gore da razgovaramo.
- Gdje ste pohranili svoje spise? Ne izmotavajte se! Mi zna
mo: kad biste ih imali u svojoj Sobi ili gdje u dvorcu Oberhofen,
472

ostavili biste lakaja kod kuće. Kad bi on znao gdje su, ne biste ga puštali da sam seta gradom. Vi znate da
bi on bio nadohvat tajnim uhodama što vas slijede i lako bi ga odvukli u pećinu i mučilima izvukli iz njega
istinu. Dakle, vi ste svoju baštinu u ovoj zemlji predali u pohranu nekom novčanom zavodu ili oblastima?
To moramo čuti. Upamtite: mi moramo primiti od vas pismenu izjavu da su papiri naši i možemo ih
svakog časa dignuti u vaše ime. A dok ih nemamo u ruci, ostajete ovdje. Dakle? Zatim se izmijenjaju
prijetnjama:
- Ne nadajte se da biste nas mogli zavarati. Držat ćemo vas
zatvorena ovdje u planini, na vrlo sigurnom mjestu, dotle dok ne
podignemo vašu baštinu.
- Znajte, ovdje nema ništa drugo nego visoko nebo nad gla
vom i duboki ponor pod nogama. Dakle, izjasnite se! Izjavu smo
donijeli napisanu, imamo i crnilo i pero da nam date svoj potpis.
Hoćete li reći gdje su spisi i potpisati da ih možemo podići?
- Ili će pripadati mojoj domovini ili nikome! Čujete li, raz
bojnici čovječanskog dostojanstva?! - rikne Vjeran.
- Je li to posljednja vaša riječ?
- Posljednja - velim!
Odgovor uznemiri one gore. Jedan podsjeti:
- Ekselenciji su iz Zagreba pisali da im je obećao sam sebe
usmrtiti prije nego ga uhvate živa. To mi reče ministrov tajnik!
- Sada ne može sam sebi oduzeti život kad visi na užetu.
- A ne može se ni odvezati i skočiti u ponor.
Vjeran razabere da se među bijelim snježnim stupovima spušta u bezdan. Nad jezivom dubinom kao da
vidi grebene što će svojim šiljcima probušiti njegovo tijelo. U ovim ga dubinama čeka sigurna smrt.
Gore su prestali da ga spuštaju. Tijelo mu se stalo okretati između glatkih smrznutih stijena nad
mračnim ponorom. Nigdje se ne može uhvatiti.
- Povucite me gore!
- Gdje ste položili baštinu?
Čekaju dugo. Ne stiže im odgovor. On već i ne osjeća svoje tijelo, ali ga snađe misao što mu se narinula
negdje iz dubine mozga:
"Trubadur je umro osamljen, zaboravljen... Nije mogao oženiti ljepoticu crne kose i modrih očiju jer je
pripadala drugome. .."
- Govorite, mladiću! - viče gromko glas odozgo.
"I da bih mogao vjenčati djevojku crne kose i modrih očiju, ni onda ne bih dao neprijatelju imovinu da
njome razori moju domovinu! Ne! Ni onda!"
Steže ga pojas, tijelo zebe, svi su mu udovi komadi leda.
- Gospodine Kegleviću, dokle ćete ovako visjeti? Dok ne ka
žete ili ne izdahnete?
....... 473,

Samo njegove misli odgovaraju:

"Jadranko! U ovom času smijem uzdahnuti za tobom! Zamalo moram izdahnuti na ledenom mučilu što ga
je izmislila zloća krvnika svega ljudskoga dobra, đavo Sto je udario svoj stan u mojoj domovini!..."
- Ovako ćete visjeti dan i noć! - viču mu odozgo. I opet ga
spuste nešto niže.
"Ne mogu dulje. Svršit ću, uzeti nožić iz džepa, prerezati uže i odletjeti u nepovrat!..."
Ova mu misao pomakne zamrzlu ruku i traži po džepovima. Pred njegovim očima blijede oblici i boje. Sve
je bijelo, daleko, kao mrtvačka čipka, razapeta od neba do zemlje i sva posuta mo-drikastim zvjezdicama...
Glava mu klone na tu veliku bjelinu... Osjeća da se spušta, spušta sve brže, brže, pada, a zatim ništavilo...
Gore na terasi stadoše vikati:
- Nemoguće! Gledaj dobro!
- Ništa se dolje ne vidi u tmini!
- Spopala nas je planinarska sljepoća u toj ledenoj bjelini.
Polegli su i samo njihove glave vire iznad ruba nad ponorom,
zure, traže.
- Ne vidim ništa! A uže lagano! Vuci ga gore!
Povukoše uže gore.
- Prerezano!
Tri se glave dižu, lica prestrašena, gledaju se očajnički kao da ih je povaljala ledena lavina.
- Tko će sada ovo javiti ekselenciji? - pita prvi.
- Izvršili smo kako je on sve sam zamislio i naložio. Eto, ni
je htio vjerovati da bi Keglević prije umro nego nam predao svo
ju baštinu - živ. Ekselencija se na to smijala! A evo, on je ipak
radije odletio u ponor.
- Sada brzo kriomice u dvorac Chadeau!
ZLATO ZAGREBAČKE GORE
Uzbuđeno korača po raskošnoj sobi čovjek koji odlučuje o sudbinama milijuna i u samodopadnoj sreći
govori poslaniku Hiibneru:
- Jeste, ja sam, uistinu, miljenik sreće. U najzgodnijem času
otvara mi sudbina Zagrebačku goru punu zlata.
- Uistinu, tebe sreća mrzi.
- Sve sam postigao: cijelu tu podaničku bandu i našu i svih
drugih narodnosti obukao sam u košulje bezuvjetne pokornosti,
napravio idealan red u državi da sve blista i sja, a uz to pada u
moju željeznu ruku zlato, suho zlato.

I nasmije se radosno i pogleda na sat:

- Zamalo će moji ljudi donijeti očitovanje Keglevića kojim
daruje državi svoju baštinu - zlato Zagrebačke gore.
- Mogao si Kegleviću baštinu jednostavno izvlastiti.
- Kad on ne bi luđačkom drskošću sakrivao pergamente i
nacrt o pronalasku zlatne žile. Ove ću pergamente, preslikane, ob
javiti kao dokument. Razumiješ, dokument mora vidjeti svijet -
onda ne mogu zlobnici nijekati.
Vrati se tajnik i navijesti da su stigli ljudi s ledenjaka. Ministar skoči poput mladića. I poslanik ne može
sjediti. Obojica idu u susret dvojici muškaraca u planinskim odorama. Ministar je pružio ruku kao
pohlepnik koji ne može dočekati da vidi na dlanu zlatnike.
- Najprije njegovo očitovanje.
- Ekselencijo, kad smo tražili od njega priznanje i da pot
piše očitovanje, on je, zacijelo, džepnim nožićem, sam, prerezao
uže i nestao u ponoru...
Ekselencija se načas ukoči. Onda učini svojom malo ugla-tom glavom kretnju kao da nije dobro čuo:
- Još jednom recite, polaganije.
Čovjek opetuje. Ministar časak razmišlja. Onda pita sniženim glasom:
- Iz ponora nema izlaza?
- Na- ovom svijetu nikako! On se negdje dolje razmrskao.
Nitko živ još nije vidio dno tog ponora.
- Gdje je njegov lakaj?
- Ostao je u planinskoj kući.
- Svog lakaja nikako ne bi puštao okolo da on što zna, to
liko je i on bio dosjetljiv. Ali sada, kad njega nema na životu, mo
žemo od lakaja doznati neke potankosti da uđemo u trag gdje
bi se mogla nalaziti potvrda kojom je uložio svoju baštinu...
- Možda je spise dao sudu ili redarstvenom nadstojniku?
Ova švicarska purgerija redovito uzima na čuvanje dragocjenosti
svojih gostiju.
- Čekajte, čekajte! Odaberite među našim ljudima zgodna
čovjeka, naučit ću ga kako se ima prikazati i odmah zauzeti Ke-
glevićev stan u dvorcu Oberhofen. Odaberite ga i dovedite da ču
je moje naloge za Oberhofen.
Izašli su. Još malo prije, razmahan od radosnog očekivanja, ministar se zagleda u pod:
- Taj se mladić usudio staviti cijelu Austriju u zaporku, a
zaporku koju sam ja postavio njemu - prerezati džepnim noži
ćem.
- Propale su sve naše nade u senzaciju zlatnog brda.
- A kako Keglević više ne živi, nitko nam ne može dokazati
da zlatno brdo nismo pronašli. Vjerojatna laž uvijek djeluje na
ljude, bar tako kao bjelodana istina...

474

475

Po snježnoj bjelini palo je modrikasto predvečerje. Kroz njegovu koprenu proviruju izletnici i žure se na
povratku u planinsku kuću. Na ogradi terase naslonjena zlatokosa djevojka gleda u daljinu. Iz kuće izlazi
stasita vitka gospođa zrelih godina. Skladni uzrast odrazuje se u zagasitoj modroj haljini. Ispod rupca od
crnih čipaka tamne oči mirno gledaju mladu djevojku što promatra visine. Prilazeći k njoj, gospođa će
glasom punim topline i prijekora:
- Ako se mladi knjigovođa Arden sada povrati, bit će prisi
ljen posumnjati da si čekala njega!
Zlatokosa se glava okrene prema gospođi, a Ijepušno mlađahno lice zarumeni se postiđeno:
- Ne izgleda tako umišljen.
- Ali tatici se čini da se ti nešto odviše zanimaš za njega.
Tata se boji za tvoje srce i tvoj mir jer mladić je vrlo lijep.
- Sigurno se ne kanim zaljubiti. Meni neće drugo preostati
nego povećati broj starih gospođica.
- Jučer sam o tome govorila ocu. Bio je malo ljutit. Veli:
kad se vratimo kući, sam će ti odabrati muško društvo jer hoće
da vrlo dobro upozna onoga koji će tebe uzeti. A stranca nikako
ne želi! Ovaj Arden je iz Švedske.
Videk je obilazio kuću nestrpljivo očekujući otkud će stići Vjeran. Izašao je na terasu upravo kad su
govorile o njemu. Tu se zaustavi i sav preneražen klikne u sebi:
"Ove žene sada najednom govore hrvatski!"
Nije se usudio maknuti i sluša razgovor.
- Gledaj, majko, tamo nekoga nose - klikne djevojka.
- Valjda je netko pao sa snježnog brda.
Videk potrči niz terasu gdje se kroz tamno plavetilo već provlači sumrak. Ipak opaža znakove koji u njemu
pobuđuju teške slutnje.
- Ostavite - zapovijedi mu neki nepoznati gospodin kad je
htio da pogleda nosiljku.
- Hoću da vidim tko je! - oštro će Videk i otkrije pokri
valo.
Na nosiljci leži Vjeran. Lice mu je krvavo. Videk klikne:
- Jao meni, svršeno je s mojim životom.
- Ima li među gostima kakav liječnik? - pita na francus
kom onaj koji prati nosiljku.
- Moj muž je liječnik - odgovori gospođa francuski. -
Ivančice, pozovi oca.
- Unesite ga u sobu - odredi nepoznati gospodin.
Videk dršće. Brzo otvori vrata u prizemlju gdje su prošle noći prospavali i pali veliku svjetiljku.
Već ulazi pristao gospodin sa smeđom bradom.
- Ja sam liječnik - reče on. - Da vidimo što je.
Govore francuski. Videk ne može ništa razumjeti i baš zato dršće od užasa. Vjeran objašnjava izmučenim
glasom:
476

- Nigdje ne osjećam boli, samo u nozi. Nisam mogao hodati

i prozebao sam. Što je zapravo bilo sa mnom - ne znam. Nikad
nisam vidio gospodu koja su me donijela, a gdje su me našli ta
kođer ne znam.
Liječnik ga pregleda, a onda mu opere lice i ruke.
- Vi ste porezali prste i tako okrvavili lice, i ozlijedili nogu.
Druge ozljede nemate.
- Eto, čuješ, Videk - ne očajavaj! - reče Vjeran hrvatskim
jezikom.
- Vi ste Hrvat? - začudi se liječnik također na hrvatskom.
- I vi, gospodine doktore?
- I ja. To mi je dvostruko drago.
Uz pomoć liječnika Videk premjesti Vjerana na postelju.
- Osjećam se vrlo dobro. Nosili su me jer nisam mogao ko
račati.
Liječnik mu poveže nogu i ruku. Pri tom su razgovarali.
- Moja će vam supruga sama skuhati izvanredno piće koje
vas mora okrijepiti.
- Mogu li s gospodinom sada razgovarati o važnim stvari
ma? - pita liječnika Vjeranov neznani pratilac.
- Ako on želi govoriti, nemam ništa protiv toga. Sasvim je
priseban.
I liječnik ode. Videk stoji pokraj postelje, još blijed od straha. Dvojica koji su Vjerana donijeli iziđoše po
želji onoga koji im je zapovijedao. Zatim ovaj sjedne uz Vjerana. Mladić ga oslovi:
- Gospodine, molim vas razjasnite mi tko ste i kako sam
pao u vaše ruke. Ne mogu se ničega sjetiti, nego da sam pao u
dubinu i ništa više.
- Nije nikakav sretni slučaj da sada ne ležite u ponoru. Ja
sam redarstvenik. Moj pretpostavljeni nadstojnik ovdašnjeg re
darstva ispripovijedio mi je o svom razgovoru s nekom njemu
nepoznatom visokom osobom iz Austrije. Naredi mi: "Ovoga Keg-
levića - to jest Ardena - morate držati na oku i slijediti stalno
njegove korake. Ili on, uistinu, nešto kuje protiv austrijskog cara,
ili ovi lažu i smjeraju nešto protiv nedužna čovjeka, a na našem
tlu neću dopustiti ni jedno ni drugo."
- Ja da nešto snujem protiv austrijskog cara? Vrlo glupo
izmišljeno! Ali, molim vas, što je to bilo sa mnom? Vi ste me
slijedili - recite gdje i kada.
- Jučer cijeli dan. I tako sam saznao za vaš izlet i sa svo
jim mlađim drugovima detektivima pošli smo s izletnicima. Kad
ste došli na brod mi smo već bili tamo. Takvu službu vršimo
ovdje često ako nam se javi da je neka sumnjiva ličnost stigla u
naš grad. Nitko od izletnika nije slutio tko sam.

- Ni ja nisam slutio s kakvim sam se to upoznao "Belgijan

cima!"
- Naravno, austrijski agenti tajnog redarstva vrlo su dobro
igrali svoje uloge kao i mi. Ujutro, kad su izletnici pošli na visi-
477

ne, a vi s njima, krenuli smo jednostavno u skupini, čim smo opazili da ste se vi sa svojim "Belgijancima"
udaljili i pošli drugim smjerom, odlučili smo vas i dalje slijediti, ali tako da ni vi ni oni ne zamijetite.
- A kako je to bilo moguće?
- čim smo vidjeli kako vi idete, provukli smo se kroz peći
nu prema toj visočici da bi vam mogli iznenada doći u susret.
Naravno, nismo slutili da bi vas oni htjeli ubiti. Kad ste bili gore,
na onoj najvišoj terasi, upravo smo izišli kroz tunel pećine ispod
one terase. Pogledali smo gore i odlučili čekati dok se vi s terase
spustite opet natrag dolje. Najednom nad našom glavom netko
viče u pomoć! Pomolili smo glave iz pećine i na svoje zaprepaš
tenje razabrali kako visite na užetu. Htjeli smo potrčati gore da
im pomognemo spasiti vas, kadli dopru do nas njihovi povici ko
ji su nam smjesta razotkrili da vas oni na tom mučilištu žele
iznuđivati.
- Ja nisam ništa i nikoga vidio pred sobom samo greben od
snijega!
- Razumljivo je da niste vidjeli jer smo mi bili među snjež
nim grebenima. U tom smo času imali odlučiti: javimo li se gore,
mogli bi se zlikovci prepasti i pustiti uže, a tada biste vi pali u
ponor. Bio sam odlučio potrčati na gornju terasu da uhvatim uže
iza njihovih leđa, kad najednom opazim da vas spuštaju niže. Ovo
je bilo dobro. Opet su vas zaustavili. Vi ste odlučno odbijali da
Im izručite neka pisma, a dotle smo mi brzo spojili naše kvakaste
željezne štapove i dobili dugu polugu, njome zakvačili uže na
kojem ste visjeli i brzo ga povukli k sebi.
- A ja nisam ništa osjetio?
- Mi smo vas dvojica zgrabili, a treći je prerezao uže i tako
ste nam pali u ruke. Kad smo vas povukli u pećinu, noga vam je
zapela i naravno da smo je grubo izvukli, stavivši na kocku da se
ozlijedi nego da nam ispadnete iz ruke. Bili ste potpuno bez svi
jesti.
- Dakle, redarstvenici su me oslobodili?
- To je bila naša dužnost. Zatim smo brzo napravili nosiljku
od remenja što ga nosimo uvijek sa sobom na takve izvide za
slučaj da bismo morali kome pomoći. Tako smo vas iznijeli iz
pećine. Ali vaše pratioce nismo više vidjeli, ostali su s one strane,
a mi smo sišli tunelom koji vodi na posve suprotnu stranu. Tek
na podnožju brda mogli smo vas probuditi iz nesvijesti. Bili ste
omamljeni jer smo čitavim putem u vas ulijevali rum. Tako smo
vas napokon donijeli u ovu kuću. Eto, vidite, mi smo vas redar
stveno nadzirali zbog prijave da spremate atentat na austrijskog
cara, a ispostavilo se da su oni spremali atentat na vas. Sada vas
molim da mi iskažete kakve su to htjeli papire od vas.
- Moju baštinu. Radi nje me hvataju i zbog toga sam se sa
krio u Švicarsku. Ali ja ću radije umrijeti ili uništiti papire nego
ih predati njima.
478

- Austrijski agenti traže još i neku gospođicu koja da je vas

ortak?
- Glavni vodič hajke na mene divlje je zaljubljen u tu dje
vojku.
- No, lijepe stvari dolaze iz Austrije. Uistinu, nigdje ne uži
vaju simpatije. To čujemo od svih stranaca koji dolaze k nama.
Da ste nam vi pripovijedali što smo mi danas vidjeli i čuli gore
na planinama, uistinu, ne bismo vam mogli povjerovati.
- Dužan sam zahvalnost za svoj život i vama i vašem pret
postavljenom.
- Možda baš njima koji su vas prikazali tako strahovito
opasnim atentatorom i zaprijetili da će nadstojnika optužiti na
šoj vladi. A nas je nadstojnik pošten i savjestan pa je htio biti
nacistu tko ste vi i što je na stvari. Brže se to rješilo nego što
smo očekivali. A sada idemo na večeru. Vi ćete ostati u ovoj sobi,
sami, sa svojim momkom, još uvijek pod našom paskom.
- Molim vas, gospodine, da moje pravo ime ne bi nigdje
izbilo na javu.
- Po nama nikako. Ali oni u dvoru Chadeau - znaju vas
dobro. Tamo sjede neke osobe koje su u ime austrijske vlade tra
žile vaše uhićenje.
- Tko bi to mogao biti?
- Budite oprezni! Ova čeljad nema baš nimalo čovječanske
savjesti kad nekoga žele opljačkati.
Otišao je sa svojim drugovima u blagavaonicu, a Videk i Vjeran ostadoše sami. Vjeran priopći Videku što
mu je pripovijedao švicarski redarstvenik. Momak je sklapao ruke kličući:
- Kad pomislim da ste visjeli nad svojim grobom!
- Ali kako su saznali da sam ovdje - od koga i kako?
U sobu ulazi liječnik i s njime gospođa, noseći veliku čašu kuhanog vina. On prikaže Vjerana svojoj ženi.
Izrekao je svoje krivo ime kao i svakom drugom. Naloživši Vjeranu da pije, počeli su razgovor o domovini.
O sebi nije bračni par govorio ni riječi, a ni Vjeran nije spominjao svoju okolinu i bio je sretan što ga ne
ispituju. Onda se gospođa digne:
- Moramo se oprostiti. Ivančica nas čeka za večeru.
Oboje se oproste, a kad su izašli, Videk spomene:
- Ona gospođica sa zlatnom kosom zove se Ivančica.
- Vrlo lijepo ime, zar ne? I pristaje joj.

- Da, lijepo ime - odgovori Videk kao da je sada nešto

prijaznije raspoložen prema zlatokosoj djevojci. I stade pripovi
jedati da je danas u sumraku čuo kako je majka opomenula gos
pođicu da se otac ljuti što se ona kriomice zanima za "tog stran
ca".
- No, sada sigurno neće više opominjati gospođicu kad zna
da ste njegov zemljak, a ne stranac.
- Neobično je što ih nikada nisam čuo da govore hrvatski,
uvijek samo francuski, kao da nisu htjeli pobuditi pozornost...
479

- Baš kao i mi. Možda su i oni bjegunci.

- Nije isključeno.
- Odmah sam opazio da ste vi gospođi jako simpatični. To
je ona rekla i na terasi svojoj Ivančici.
Donijeli su večeru, a Videk je nastavio govoriti o novim znancima. Malo kasnije vratili su se švicarski
redarstvenici i Vjeran upitao da li bi Videka slao sutra u dvorac Oberhofen ili ne.
- Ako ste dobro sakrili one papire, ne morate ga slati. Mogli
bi pokušati kakvu lopovštinu, ali vlasnik hotela ih" neće pustiti u
sobu, osim ako ga čime zavaraju. Sutra ćemo vidjeti hoće li se
pojaviti ti "Belgijanci" ili njihovi zamjenici. Nastojite da vam noga
što prije ozdravi pa ćemo krenuti kući.
Tokom večeri osjeća Vjeran bol u cijelom tijelu. Naposljetku prekine Videka u njegovu živom
pripovijedanju i naredi mu neka legne.
A Videkova dviša je puna patnja, osnova, nagađanja. Zavukao se pod pokrivač pa široko rastvorenim očima
gleda u tminu sobe i osluškuje Vjeranovo disanje. Spava li ili mu misli, kao i njegove, lutaju oko događaja
što su se netom odigrali? što će biti ako sluge žandarskog ministra nastave i dalje tragati za njegovom
baštinom? Jednom će mu ipak oduzeti imovinu i život. Premda su u zemlji gdje ga čuvaju i redarstvenici,
ipak će zločinci jednom uspjeti. Možda je baš dobro da se Vjeran upoznao s tim doktorom. Izgleda
pametan. Mogao bi mu savjetovati. Ako bi se s tim zemljacima sprijateljio, neće više lutati okolo sam.

- Prestanite! Poludjet ću od te misM. Progoni me dan i noć.

- Kad bi Jadranka bila član obitelji Oršić, onda Larsen po
zakonu ne bi mogao da je uhiti. Evo, gledajte, tajna naredba mi
nistarstva glasi: Članovi velikaških obitelji ne smiju se uhititi niti
pozvati na redarstvo ni u kojem slučaju, već svaku prijavu ima
ministar unutrašnjih poslova dr Bach predložiti na rješenje ci
jelom ministarstvu. Vidite, presvijetla, ta je naredba izdana na
dvoru je velikaši neće dozvoliti da članovima aristokracije sudi
običan advokat - Bach.
Nekoliko je sekunda grofica razmišljala, a zatim će odlučno:
- Dakle, neka bude vjenčanje, i to odmah!
- Spasili ste poštenu djevojku.
- Moram joj napisati pismo da je želim imati za snahu, ina
če ne bi pristala, tako je ponosna. Ali ona će u našu obitelj do
nijeti vrijednu krv svog poštenog oca koji je bio do groba pravi
domorodac. Idite odmah kardinalu Hauliku neka mi dade dispen-
ziju da je mogu vjenčati negdje skriveno i bez ikakvih formalnos
ti oglašavanja.
Kučetić je otišao da udovolji njezinu zahtjevu.
Kad se vratio, već je bila spremila pismo i za nju i za groficu Erdodv koja je već stigla u Zagreb s Mirtom
da sutradan prisustvuje svečanoj proslavi Ljubomirove punoljetnosti.
Pošto su dogovorili potanko kako će raditi, otišla je s njim u salon gdje su djevojke pod vodstvom Nede
Štriga spremale koncert. Oršićka je s Kučetićem odlučila da tajnu kako se proslava neće održati održi sve
do sutradan.

BURNO VJENČANJE
Jednoga dana poslijepodne javio se Juliji Oršić u zagrebačkoj palači njezin odvjetnik Kučetić s još
povezanom rukom od dvoboja i saopći joj:
- Presvijetla, saznao sam da redarstvo drži stalno na straži
svoje ljude oko vaše palače i svih vaših posjeda. Traže Jadranku
da je smjesta uhite.
- Zašto me namjerno plašite?
- Samo vas pripravljam, kao vaš odvjetnik, na ono što Ja
dranku bezuslovno čeka. Dolje sam razgovarao s Larsenovim tajni
kom i on je kazao da je sve bilo samo zamka pa i Olaf Kristijan.
Kad se Larsen zasiti djevojke, vratit će je presvijetloj. Kad sam ja
prosvjedovao, on mi jednostavno pokaže zakon i veli: Jadranka je
samo šegrt, a ne član obitelji Oršić, imamo pravo da idemo za
njom i u Oršićkinu kuću. Moram priznati, presvijetla, da niste
Jadranku slali u Beč gdje je svaki visoki gospodin može uzeti
kad mu se svidi, ne bi svega toga bilo, a taj Larsen je baš podiv-
ljao za njom. Uhitit će je i dovesti u svoju ložnicu.
480

- Ustanite, gospodine de Grebenoviću - zove i drma ga

Larsenov agent Jarec.
Mladić otvori snene oči i sjedeći sluša novu naredbu.
- Njegovo visokorođe traži od vas velike usluge. Jučer je
kod OrŠićke bio Kučetić, odlazio kardinalu, vraćao se, a danas je
dva puta bio u Hollenbachovoj palači. Smjesta idite tamo i saz
najte što se događa.
Tamar se smjesta počeo odijevati. Primio je Jarecove upute, a zatim su se udaljili iz kuće svaki zasebno.
U palači barunice Hollenbach, čiji se prozori otvaraju na Južnu promenadu, vlada veliko uzbuđenje. Ne
smije za to saznati ni služinčad jer su se velikašice zatvorile u salon. Grofica Erdodv sa kćerkom Mirtom
sjedi kao gost, nasuprot barunici Hollenbach, sa zgražanjem konstatira:
- Ne bi mi bilo stalo da je Ljubomir zamijenio Mirtu kojom
drugom djevojkom, nama ravnom, ali on se snizio do radnice.
Više je nego sigurno da je to ona skrivila.
U razgovoru pokuca lakaj na vrata i saopći:
481
31 Jadnnka

- U salonu je gospodin Tamar de Grebenović i veli da mora

svakako govoriti s mladom baronesom.
Grofica Erdodv se odjednom razvedrila:
- Ha, pa to je izvrsno! Taj brbljavac će nam po gradu raz
glasiti sve što mi želimo. Dođite u salon.
U velikoj dvorani čeka Tamar de Grebenović. Veoma je napadno odjeven: modri kaput kroja fraka,
crvenobijeli prugasti prsluk i široka vrpca omotana oko vrata. U zapučku kamelija. Sam je pa se gleda u
zrcalo i čini stanovite kretnje da vidi kako mu pristaju.
Iz druge sobe ulazi Mirta s majkom u pratnji Olive. Mladić se klanja ukočeno, duboko, propisno.
- Čemu imamo zahvaliti pjesnikov posjet? - pitaju gospođe.
- Vaša preuzvišenosti, slobodan sam kontesu Mirtu i baro-
nesu Olivu, u znak dubokog poštovanja, smjerno i ponizno zamo
liti da bi izvojevale primiti drugi dio mojih pjesama s posvetom
pjesnika.
- One će se tome veoma veseliti. Vaše su najnovije pjesme
manje modernističke, više romantične i osjećajnije nego prijaš
nje i zato se svima mnogo više sviđaju.
- Ove sam posljedne pjesme spjevao zato što su preuzviše-
ne gospođe izvoljele prigovarati mojem modernizmu upravo na
velikoj plesnoj večeri prije dva mjeseca. Uzeh sebi slobodu do
nijeti pjesme jer vrlo žalim, danas uveče neću imati sreće da vas
vidim na proslavi Ljubomira Oršića.
- čini se, vi ste potpuno neupućeni. Uopće neće biti slave.
- Neće biti?
- Ne! Naime, uvijek sam mislila da se mladi Oršić toliko
kreće oko Mirte zato što prijateljski obožava lijepu djevojku.
Međutim, Ljubomir se u Mirtu zaljubio i pismeno me zamolio da
bi je smio na svoj rođendan zaprositi. U velikoj neprilici došla
sam u Zagreb da Ljubomira uputim kako sam svoju kćer već
obećala drugome koji posjeduje Mirtino srce
- Ljubomir je očajan zbog toga što Mirta neće poći za nje
ga pa je sinoć rekao Kučetiću: "Dobro, kad ne mogu na rođen
dan zaprositi Mirtu, vjenčat ću smjesta drugu da se osvetim!" I
pošto nije našao drugu za ovu osvetu, sišao je do posljednje -
do Jadranke.
- Presvijetla, baš taj korak pokazuje - naglasi Tamar -
da je Ljubomir smrtno pogođen jer je odabrao baš onu koju
redarstvo traži kao zločinku. Ali kako bi mogao nju vjenčati, pa
ona je nestala? Ili zna gdje se skriva?
- Ja ne znam, a niti Oršićka, no posve dobro zna to Ljubo
mir. On je Kučetiću jučer kazao: "Smjesta sutra putovati k njoj
i vjenčati je!" Evo, možda već sada putuje Ljubomir iz Bistre
gdje se nalazi ravno k Jadranki. Ali, dragi gospodine de Grebeno-
viću, ne kazuj te to nikome jer bi se moglo umiješati redarstvo
pa bi Jadranku uhitilo još prije vjenčanja, a onda je izgubljena.
482

- Ah, presvijetla, razumije se - valja šutiti.

Pet časaka kasnije de Grebenović se oprostio od Hollenbacho-vih koji su postigli svoju svrhu, ali ju je
postigao i on jer je ravno, bez potrebite opreznosti, otišao u hotel barunu Larsenu.
CRNI FRATAR
U kuću doktora Pisačića ulazi Ljubomir. Stari je iznenađen i sretan. Oršić mu javlja o preokretu: majka
mu je dopustila da se vjenča s Jadrankom. Sada ne mora učiniti ništa protiv njezine volje i želi se smjesta
vjenčati.
- Oh, dragi mladiću, stalno živim u velikom strahu da oruž-
nička postaja u Zlataru ne bi što doznala. Sad će mi sa srca pasti
težak teret. Dakle, želite se vjenčati još danas? To ću odmah ja
viti župniku.
- Htio sam najprije vidjeti Jadranku.
- Nisam vam htio pisati - čuvamo je na sigurnom mjestu.
K meni dolaze bolesni ljudi sa sela i lako bi je tko vidio pa sam
je dao svojim najvjernijim prijateljima. Odmah ćemo k njoj. To
je svega kilometar od nas. Eno, tamo, onaj stari dvorac Ščrbinec,
u šumici. Moj prijatelj Kiš i njegova žena žive samotno. Osim
nas, nitko ne dolazi k njima. Jadranka može barem uveče malo
u šumu na zrak. Odmah ćemo s vama tamo. Samo, hoće li Jad
ranka vjerovati da vam je majka dopustila taj brak? To je jedini
uvjet koji Jadranka postavlja.
- Nosim joj pismo svoje majke.
- Onda je sve u redu.
Ulazi Pisačićeva žena, još lijepa, strojna gospođa, vedra i vesela. Kad je čula o čemu se radi, poveseli se i
odmah će Ljubo-miru:
- Tamo u dvorcu ima Jadranka jednostavnu bijelu haljinu.
- Sve napadno je nepotrebno. Imam kardinalovo pismo za
svećenika koji će nas vjenčati.
- Neka moj sin javi u župni dvor. Vas ne smije nitko vidjeti
dok ne pođete u crkvu. Odvest ćemo se u posve zatvorenoj kočiji.
- Mi čekamo potpuno organizirani - primijeti gospođa Pi-
sačić i stade objašnjavati Ljubomiru sve pripreme i mjere oprez
nosti koje su izvršili u dvorcu Ščrbinec.
Visoko drveće pušta grane na crni krov stare kuće. Gotski stil građevine nosi u teškim zidinama napisanu
srednovječnu povijest, priča da su kroz ova vrata izlazili i ulazili nekadašnji ok-lopljeni vitezovi i djevojke
koje su još nosile raspletene kose.
483
JA*

Ispod drveća polagano kreću dva jahača. Prvi je barun Lar-sen. Po njegovu sedlu pada crna fratarska
halja, oko struka bijeli fratarski pojas. Fratarska mu halja bezuslovno mora otvoriti svačija vrata. Pa i ova
gotska. Uvesti ga u sobe i probuditi povjerenje. Konja je pustio da korača polagano da svi dobiju utisak
kako su konj i fratar došli izdaleka. Kraj njega, s lijeve strane, jaši još jedan "fratar" - u osobi Tamara de
Grebenovića. Dok je Larsenova brada prosijeda, Tamarova je tamnoplava i sabo bi svijetle oči mogle
razotkriti de Grebenovića. A Larsen je svojom prosijedom bradom i kukuljicom potpuno zakrinkao svoju
osobnost. Tamar mu šapće zabrinuto:
- Sve mi se čini: vašem visokorođu izgleda nevjerojatno da
nri je uspjelo saznati tako divne potankosti. Ali ja sam dan i noć
slijedio mladog Oršića. Sakrio se iz Zagreba u Bistru, a zatim u
seljačkom odijelu pošao u Zlatar. A ja znam sjajno glumiti, viso-
korođe, pa odem u Zlatar ravno u župni dvor. Kao putujući fra
tar prosjak, tamo jedem i spavam i činim se gluh, a družina sve
preda mnom govori. I tako sam doznao da se Jadranka skriva,
ne kod Pisačića - nego baš u ovom dvorcu kod njihovih prijate
lja. E, baš je bila lukava. Ovdje je ne bi ni vrag pakleni tražiol
Nikad je ne biste vidjeli da nisam sve to učinio. Ali vi ne vjeruje
te da je sve to istina i da je Jadranka ovdje?
- Vjerujem - šapće Larsen ispod kukljice. - Vjerujem da.
ćete vi biti jedan od najslavnijih književnika Austrije. Takav za
pletaj ne bi mogao otkriti ni jedan policajac. Doživjet ćete naj
sjajniju kritiku o svom drugom dijelu pjesama. Ako pronađem
ovdje Jadranku - poslat ću vas ravno među bečke književnike,
to je najveća počast. A sada se povucite sa mnom da vama i mo
jem Jarecu odredim najvažnije stvari, a onda ću sam samcat a
dvorac. Sve je ovdje tiho, šuma, mirno drveće, čak se ni služin-
čad ne vidi. To će biti iznenađenje kad mi stigne tako stari si
romašni fratar. A sada ćemo ugovoriti znakove i, ako je, uistinu,
nađem u toj kući, onda, čim primite moj znak, dovedite oružnič-
ku stražu u lovačkom odijelu jer ne želim da mladi Oršić smeta
mojoj svadbenoj noći. Z?r ne izgledam potpuno kao umorni fra
tar?
- Držanje vašeg visokorođa je sjajno - a prosijeda brada
genijalno smišljena. Kukuljica neka vam stalno pada na čelo, ta
ko genijalno čelo i tako divne oči nije lako sakriti - ni pod ku
kuljicom. Dakle, čekam na ugovorenu mjestu...
Tamar zaostaje, dok drugi pratilac u lovačkoj odori, Jarec, prerušen u crnokosog otmjenog lovca, slijedi
"fratra" kao neki uslužni gospodin i veli mu pred vratima dvorca njemački:
- A ovo je taj stari dvorac, časni oče. Možda nađete nekoga
kod kuće pa će vam dati podatke o starini.
S one strane zatvorenih kapaka sjedi u naslonjaču Pisačićev prijatelj plemić Kiš i drijema. Njegova žena
promatra Jadrankine prste kak.o spretno pletu lančić od kose. Ali njezina je pažnja
484 ...

obuzeta drugim mislima pa, spazivši da muž drijema, šapćući se sagne k Jadranki:
- A ti nikada ne spominješ groficu Oršić, da se u nju zagle
dao onaj mladi Keglević koga hvata redarstvo.
- Kuma je tako lijepa, duhovita i mlađahna, da bi bilo sa
svim prirodno kad bi se mladić u nju zaljubio. Svi je, mladi i stari,
obožavaju, a ona je, uistinu, vrijedna ljubavi.
- Sasvim se slažem, samo ne vjerujem da bi ona ime Oršić
promijenila bilo s kojim imenom. A odviše je umna da ne bi
vidjela preveliku razliku u godinama...
- Svi će prije ostarjeti nego kuma Oršićka, čak i mladi Vje
ran Keglević. Ako on kumu ljubi, onda je to znak da je visoko
kulturan.
- Da, on je ljubi od prvog dana kad ju je vidio. To je tako
razumljivo. Lijepa je i duhovita. Pristaje mu u svemu.
Stara služavka otvori vrata i javi:
- Na vrata je zakucao putujući stari fratar. Otvorila sam
i zapitala što želi, ali ne razumijem jezik kojim govori.
- Evo, idem, treba fratra podvoriti toplim jelom.
Dok je to izrekla, na otvorenim se vratima pojavi fratar. Smeđa halja prepuna nabora spušta se do poda.
Glavu pokriva kukuljica, rubovi joj padaju do naočala. Iz tamnog okvira kukuljice viri prosijeda brada.
Fratar smjerno pozdravi i pokloni se gospodaru kuće. Jadranka ustane, uzvrati pozdrav, a fratar, tihim,
hrapavim glasom oslovi gospodina Kiša:
- Vaša milosti, fratar sam iz Koruške, putujem u znanstvene
svrhe. Proučavam stare dvorce, a kako je ovaj kraj bogat takvim
stvarima, pao mi je u oči neobični gotski stil vašeg dvorca. Smi
jem li se nadati da ćete mi pokazati svoj dvorac?
- Časni oče, samo se po sebi razumije. Ovo mi je žena i kći.
2eno, pobrini se za malu okrepu, a ti, djevojko, donesi sve stare
pergamente iz škrinje da ih pokažem časnom ocu.
Dobro je računao Larsen. Halja će mu otvoriti put, pa treba samo posegnuti za njome, ali prije se mora
osigurati da mu ne smetaju. Fratarska široka kukuljica savršeno je pokrila njegovu glavu, a tamne
naočale oči, dok mu praškom pobijeljena brada samo djelomično viri iz dva krila kukuljice. Nikad ne bi
Jadranka mogla u toj pojavi otkriti Larsena, a ni Kristijana, pa sasvim bezbrižno izlazi iz sobe. Larsen je
još veoma oprezan, stalno ima glavu smjerno spuštenu, ne brine se ni za što, osim za staru zgradu.
Ispituje gospodara o građevini, a onda se ogleda po sobi:
- Očito su i druge sobe građene tako zanimljivo?
- Da - odgovori Kiš - i otvori slijedeća vrata da zadovolji
gostu. - Evo, izvolite pogledati. Sve su sobe prilično jednake,
sve je staro. Zasuni, umjesto ključeva, a i čemu? U Zagorju i ne
poznaju zaključana vrata. Svatko čuva svoje, u tuđe ne dira, a
stranci ne dolaze.
dftS

Ponovo Larsen postavi domaćinu pitanje da bi mogao sabrati misli. Dršću mu živci od spoznaje da mu je
Jadranka tako iznenada potpuno pala u ruke, zato mora ostati gospodar tako neslućene situacije. Još
mora doznati ima li koga u kući. I razgledava prostorije, pitajući:
- Sve su sobe krasno starinski građene i ugodne. A to je
potrebno velikoj obitelji.
- Nas je vrlo malo. Nas dvoje s kćerkom. Rođaci katkada
dođu u posjete, a to je ujesen na berbu. Sada ste vidjeli sve. Tamo
je, naime, soba moje kćeri, a djevojačka se soba ne pokazuje
nikome.
- Hvala, dosta sam vidio. Sada sam znatiželjan na stare
povelje koje ste zapovjedili donijeti.
- Onda izvolite natrag u salon.
Vraćaju se. Fratar pogleda po zatvorenim kapcima i zamoli:
- Dolje imam pratioca lovca, bio je ljubazan i dopratio me.
Smijem li samo malo otvoriti prozor da mu iskažem zahvalu i ka
žem da me ne treba čekati?
- Oh, izvolite - uslužno će ljubazni domaćin pa mu otvori
prozor i kapke.
Među drvećem, podalje od kuće, čeka Jarec s dva konja i ogledava se na prozore. Spazivši u crnoj
kukuljici bijelu bradu, pohiti bliže. Blagim glasom reče "fratar":
- Hvala vam na usluzi, primljen sam vrlo ljubazno, a neka
Antonius čuva konje.
- Na službu, časni oče.
Domaćin ponudi fratru:
- Mi ćemo nahraniti konje. Sada možemo ostaviti kapke
otvorene da bolje vidite čitati povelje, časni oče.
- Hvala, odviše je vani vruće, vidim i ovako dobro. Moje
su naočale izvrsne - odgovori Larsen tiho, skromno, i zatvori
kapke.
Cuo je na hodniku korake mlađahna bića i šuštanje škrobljenih sukanja. To mu prolazi tijelom kao srsi.
Ulazi Jadranka. U okviru svjetla što ga daju otvorena vrata vidi čitavu njezinu po-, javu. Oko nje se raširila
ružičasta lagana suknja od poda do tanana struka, pa se uspinje prema nježnim grudima, otkrivajući izrez
ispod vrata ponosno uspravljenog kao u labuda. Njezino je lice okruženo bujnim crnim pramovima. U
očima joj sada nema nikakva izražaja do djevojačke prostodušnosti. Jedva je pogledala u fratra i stavila na
stol pred njega povelje.
- Hvala, kćeri moja - veli domaćin. - Možeš sada otići.
Mi ćemo čitati i razgledavati povelje. Neka nam majka pošalje
južinu.
Jadranka pođe prema prozoru da pokupi svoj posao i odnese ga sa sobom. Dok je posezala za pletivom,
Larsenu se pričini da
486

njezini prsti prelaze preko njegovih sljepoočica. Čeka, zuri u vrata, kad će doći Jarec, spušta glavu nad
povelju. Domaćin, ništa ne sluteći, razlaže, uvjeren da govori učenjaku:
- Ova kuća ščrbinec sagrađena je u srednjem vijeku i bila
je kraljevsko vlasništvo. Kralj Matijaš Korvin darovao ju je s
dvorcima Rakovac i Graničari hrvatskom plemiću Bužaniću, a go
dine 1600. dospije kao miraz u obitelj Ladislava Kiša, naime, mo
joj obitelji. U prvo vrijeme srednjega vijeka ovaj je dvorac pri
padao redu templara. Valjda su ga oni i sagradili i zato ima tu
još srednjovjekovnih uređaja ...
Iza leđa osjeti Larsen lagani dodir Jadrankine široke suknje - neku žurnu kretnju, lagani zamah, kao da
su mu zatiljak hladili lepezom.
Okrenuo se. Ona mu stoji iza leđa i domaćinu daje nekakav znak da dalje ne govori...
Domaćin se nešto smeo, zapeo u pripovijedanju, a Larsen pita, tobože, tobože, hladno:
- Velite da ima srednjovjekovnih uređaja? Kakvih?
- Da. To su vrlo debele zidine, teški s boltama, svodovi, još
jedan stari sačuvani kamin, srednjovjekovni dimnjak - ali dalje
ne govori...
"Zašto se stari smeo"? - pita se Larsen. U istom času osjeti zvuk njezina zvonkog ljupkog glasa. Jadranka
je pozdravila i odlazila u pokrajnju sobu. On je prati u mislima kroz sve sobe u onu što mu ju je domaćin
označio kao djevojačku. Onda stari sluga otvori vrata i pusti ući Jareca. Ovaj se prikaže kao gost grofa
Ottenfelsa koji je slučajno sastao fratra.
- Smijem li zamoliti plemenitu gospođu da bi se potrudila
ovamo. Imao bih neka pitanja na koja bi znala najbolje odgovoriti
gospodarica kuće - zamoli iznenada fratar.
Gospodar odmah odredi slugi da dozove gospođu, a Larsenov agent stoji nijem i čeka, dok njegov
gospodar gleda povelje. I Kiš čeka, ne sluteći što će slijediti.
Ulazi gospođa. U tom trenutku Larsen izvuče samokres i promrsi prigušeno:
- Da se niste maknuli ni pisnuli!
Gospođa zastenje. .Domaćin, sjedeći u stolcu, klone. Oboje pro-blijede, prestravljeni, zatečeni.
- Zasuni vrata u hodniku! - zapovijeda Larsen agentu -
svezi ženi i mužu ruke i noge na stolice.
Brzo se obavljaju njegove zapovijedi, dok zaprepašteni bračni par tiho moli i uvjerava da će im predati sve
novce i dragocjenosti.
- Uzmite sve i ostavite nam živote!
- Budete li šutjeli, neće vam se ništa dogoditi. Ako viknete,
bit će vam posljednje - obavijesti Larsen starce koji bespomoćno
dopuštaju da rade što ih volja, jer se ne mogu braniti.
-
- Potrči dolje i naredi oružnicima da pucaju u svakog tko
bi htio u kuću. Neka jedan potrči k Vilimu s mojim nalogom:
ne treba učiniti drugo nego doći i držati dvorac opkoljen. Neka se
ispred dvorca nitko ne makne do sutra ujutro! Držite pripravne
puške! Odgovarate mi glavama!
- A nećemo zaustaviti svadbenu povorku?
- Mladenka je već na mojem sudu. Ovdje pod ovim krovom.
Zuri se!
Tek sada bude nesretnom bračnom paru jasno što se događa. Agent potrči dolje. Oružnici su već izišli iz
svog šumskog skrovi-šta i stali pred kućom. Jedan sjedne na konje da javi ostalima veselu vijest.
Gospođu je Kiš ostavila svijest, a muž se pokušava silom osloboditi spona. Larsen mu zaprijeti
samokresom.
Redarstvenik ulazi i javlja da je izvršio sve naloge.
- Ostani ovdje, pazi na ovo dvoje i čekaj!
Onda baci samokres u ruke svom pomagaču i usklikne: "Napokon"!
Svezani gospodar očajno gleda kako je Larsen skrenuo brzim koracima u druge sobe. Otvara posljednja
vrata, oštro, bezobzirno. Jadranka uplašeno ustane. Fratar na pragu skida sa sebe fratarsku halju i
kukuljicu s glave. Premda je u sobi tamno, jer su kapci spušteni, Jadranka razabire njegovu tamnu kosu i
bjelilom posutu bradu i tamne naočale ... Sad ih skine ...
Varka joj se razotkriva strahovitom brzinom. Ali već nakon prvih trenutaka zaprepaštenja snalazi je ledeni
mir. Tako je sabrana da se Larsenu čini kao da ga se i ne boji.
- Moja si! Moja - Moja! - govore mu blijede usne i zjenice
što sijevaju. - Napokon moja!
- Kristijane! Vi? Kristijane?
Usklik što joj je pao s usana zadrži Larsena na nekoliko ko-račaja. Znoj ga oblijeva, krv kipi, ipak ga taj
poklik zaustavlja. Zašto? Čini mu se da ima u njezinu glasu spočitavanja, razočaranja, nečeg, što njegovoj
želji dočarava one dane, prije dva mjeseca, kada se nadao užitku što ga je očekivao od njezine dragovoljne
predaje ... Zar ipak ona nije bježala pred Kristijanom? Ona ništa ne zna? Ne zna da je to krivo ime? Ona
možda čeka Kristijana?
- Vi, Kristijane, dolazite ovamo varkom? - nastavlja ona
i osjeća: barun se ne bi vladao tako kad ne bi iza njega bili u
zasjedi njegovi ljudi, a domaćin i domaćica lišeni slobode. Sve je
Jadranki tako jasno, vidljivo, i ona zna da se u ovom času odlu
čuje o njezinu životu.
- Nisam se nadala takvom nedostojnom činu od vas, Kristi
jane! Sto ste to učinili?!
- Umirao sam od želje da vas vidim! Morao sam doći, morao
sam - divlje te ljubim!...
488

Dok je to izgovorio, skoči s druge strane stola, tamo gdje stoji naslonjač o koji se ona naslonila.
Umaknula je, ali on je u času za njome i obujmi je. Njegove su grudi oganj, ruke kliješta. Njegove usne
traže njezine, ali je Jadranka velikom snagom okrenula glavu od njega.
- Moja si, nema ti pomoći! Oružnici čuvaju kuću! Iz mog
naručaja nema više bijega! - izlane on da je pokori.
Sada mu je svejedno: neka zna, drži je zagrljenu. Ona se oti-mlje očajnički. On je još čvršće grli. Uto se
Jadranka ruši. Glava joj pada.
- Gubiš svijest od mog žara? - i htjede joj pogledati u lice.
U tom su trenutku njegove ruke popustile. Kao da je to čekala,
ona se baci prema tamnom kutu sobe. Nešto je udarilo i Jadranke
je nestalo.
Sto je to? Gdje je? Kamo se skriva u sobi, zasjenjenoj kapcima? Mrak ga smeta, otvori kapke. Sunčeva
vrela svjetlost pokaže mu da Jadranke nema, ali u kutu gdje je nestala mala su niska tapetna vrata - očito
nedavno ugrađena. I potrči da ih otvori. Zasunuta! Ona je to učinila! Eh, ne može uteći iz kuće! Ne može,
jer su pred vratima i svuda oko kuće oružnici. Ipak se Larsen požuri u drugu sobu, odanle ima izlaz na
hodnik, ali nje nema... Pobjegla je u prizemlje?! Ludice!
Glasno zove svoga agenta. Ovaj se pojavi iz salona i javi:
- Stara je u nesvijesti, stari <će odmah za njome ...
- Djevojka je pobjegla! Potražimo je!
Oznojeni Larsen traži Jadranku u prizemlju.
- Sluga i kuharica su zatvoreni vani u staji, dakle, nikoga
u kući - javi redarstvenik Larsenu.
- Valjda nije umakla kroz prozor?
- Svuda su u prizemlju rešetke. Nije iščezla kroz zidine!
- Možda na tavan? Idi! Traži, donesi je...
Agent potrči gore. Larsen sjedne na stube. Slomljen je, razbuđen, razjaren. Odozgo mu dovikuje njegov
čovjek:
- Nigdje ništa, vaše visokorođe! Bit će, utekla je u podrum.
- Gdje je ulaz u podrumske prostorije?
I sam traži po mračnom starodrevnom hodniku, ali ništa. Otvorili su ulaz u kuću da bude svjetlije i
nastave potragu. Oru-žnik javlja izvana:
- Ulaz u podrum je izvana, dakle, djevojka mora biti u
kući...
Obilaze kuteve, ogledavaju zidine. Redarstveni agent udara svojim samokresom po zidinama. Najednom
nešto zazveči...
- Znam. Nije to podrum. Vrata su okrečena jednako kao zid,
sigurno zato da se ne primijete. Tu će biti neko skrovište. Baš tu!
- Jest - dosjeti se Larsen, - u takvim zidinama čuvaju
gospodari dvorova svoje dragocjenosti.
489

- Kako se to otvara, visokorođe?

- Ogledaj - ponuka Larsen pomoćnika, izgubivši snagu vida
i rasuđivanja.
- Kako se otvara to nije lako pogoditi, ali vrata jesu. Uosta
lom, iznudit ću tajnu gospodaru dvorca.
Larsen čeka pred malim vratima kao pseto na plijen. Njegov se čovjek vraća:
- Stari veli da su vrata iz srednjeg vijeka i da ih nikad nije
otvarao. Veli, neka ga ubijem, on ne zna kako se otvaraju.
- Vrata iz srednjeg vijeka? - klikne Larsen. - čekaj! On
je nešto spomenuo da tu ima srednjovjekovni uređaj, a ona mu
je dala znak neka šuti. To ću ja brzo pronaći. Dakako! Takvi
sredovječni dvorci imaju svoja skrovišta i pod zemljom.
I stane prstima lako udarati po okrečenom željezu i osjeti cijele redove same dugmadi, bijelo okrečene.
- Jedan od tih mora popustiti. Zato ih ima mnogo, da izgleda
kao ukras, a svi su okrečeni. Svuda su u srednjem vijeku imali
jednake naprave. U svim zemljama bilo je to jednako.
- Evo ga! Vrata popuštaju!
Larsen sikće od radosti.
- Ali se ne daju otvoriti, visokorođe!

- Ne daju? Nemoguće! - pa ih na sve strane ogledava, po

zove ispred ulaza oružnika, ovaj pomaže tražiti što je krivo da
se vrata ne daju otvoriti. Naposlijetku pronađe razlog, javi:
- Vrata su zasunuta iznutra. Evo, između pukotine vidi se
željezni zasun.
- Onda je netko iznutra zasunuo vrata. Da, tu je ona! Tu se
je sakrila! Zato se nije bojala. Zato je bila mirna. Brzo! Pitajte
slugu i djevojke ima li kakav drugi ulaz u ovo skrovište.
Otišli su u staju, ispitali kuharicu i slugu. Ali i oni ne znaju da su tu neka vrata, nikad ih u životu nisu
vidjeli. Trče na sve strane, čak u podrum, sve ogledavaju, uzalud. Nigdje iz podruma ne nalaze nikakvu
vezu s ovim vratima.
- Da, jasno je - zadahtano će Larsen. - Gradili su dvor
u srednjem vijeku, dakle, nije bez podzemnog skloništa. Ona je
sve to znala. Sada mi je jasno zašto je bila sakrivena u tom dvor
cu, a ne kod Pisačića. Oprezni su bili. Domišljati, tu je bila sigur
na i pripravna da se sakrije potrazi. Ona se zatvorila. Zapovje-
dam: ova se vrata imaju skinuti ili razbiti!
- Naći ćemo željeznu polugu i zabiti je između vrata i okvira.
I smjesta se dadoše na tež ik posao da otvore željezna vrata
iz srednjeg vijeka, iznutra zasi nuta jakim gvozdenim zasunom. Donijeli su teške željezne poluge da ih
zariju u pukotinu između vrata i okvira i silom otvore.
- Ići će! - vikne snažan oružnik. - Već popuštajul
490

TEMPLARI
Nikad nije Jadranka mislila da bi se mogla naći u ovoj kući okom u oko s Larsenom koji joj se tako dugo
prikazivao pod krivim imenom. Onog dana, kad je doktor Pisačić zamislio da je sakrije kod svojih
prijatelja u dvorcu Ščrbinec, bio je uvjeren da bi u kuću mogle doći Larsenove uhode ili oružnici i
pretražiti je čitavu. A kako je znao za srednjovjekovnu gradnju dvorca, čvrsto je vjerovao da tu tajnu, od
svih ljudi davno zaboravljenu, nitko ne može otkriti. Kad je sa svojim prijateljima, gospodinom i
gospođom Kiš, pregledavao sve sobe, odredili su Jadranki posljednju sobu, ali kako je imala ulaz samo u
njihove sobe, predložio im je Pisačić da u toj posljednjoj sobi probuše zid pa da se tamo smjeste mala
tapetna vrata. I kad bi uhode ili oružnici došli da pregledaju kuću, ima Jadranka siguran izlaz na hodnik i
stube kojima će se spustiti u prizemlje, otvoriti željezna vrata sa starom sredovječnom napravom i
sklonuti se, a da nitko ne bi mogao ni slutiti kamo.
Kad je Jadranka vidjela kako fratar na pragu bijesno skida sa sebe halju i kukuljicu, i razabrala da su mu
crne kose, a zatim uočila njegov obraz bez kukuljice, s užasom je prepoznala čovjeka koji dolazi sa
zločinačkom namjerom da uništi njezin život. U tom strahovitom trenutku spoznala je što joj prijeti. I
premda ju je obuzeo užas, brzo se sabrala, sjetivši se da su tamo, u kutu tapetna vrata, a odatle joj je
otvoren put u zaklonište. Samo treba da bude mirna, da se domogne nekoliko časaka kako bi mogla
provesti svoj bijeg. Zato je Larsena oslovila Kristijanom i stala iza naslonjača i tako onemogućila da opazi
kamo ona smjera. Sjećajući se uputa doktora Pisačića, kako u takvom času treba da bude mirna, stekla je
potrebnu snagu da potrči niz stube u prizemlje, otvori željezna vrata, povuče ih za sobom i rine teSki
željezni zasun.
Zadahtana, nađe se u tmini. Naslonila se da odahne od napora, više duševnog nego tjelesnog. Još sva
dršće od pogleda u one njegove strašne oči što su gorjele đavolskim sjajem. Pomalo se u zakloništu smiri.
Još nikoga ne čuje s one strane. Onda se sjeti da je u tom malom uskom prostoru sve spremljeno za slučaj
da bi se morala ovamo sklonuti. U tmini tapka po polici što su je smjestili ovamo i napipa svijeću i žigice.
Zapali svjetlo. Odmah joj bude lakše. Onda osluhne, ali ne čuje ništa. Zatim se vrati k polici. Tamo je
pletena košarica. Otvori je. U njoj nađe dvopeka, suhih kolača i bocu vina. Sve je to tamo dao smjestiti
brižljivi Pisačić, ako bi morala dulje boraviti ovdje. Sjeća se da je Larsen govorio o oružnicima. Hoće li oni
držati kuću opkoljenom? Ima dosta hrane, a i nekoliko svijeća, dakle, valja čekati.
Nakon duljeg vremena s one strane vrata dopre do nje buka. Čuje glasove. Onda opet tišina. Sigurno je to
traže po prizemlju?
491

Ne vjeruje da neće nikako otkriti ova željezna vrata. Sluša kako Larsen vičući šalje svog izvidnika da
presluša slugu i kuharicu. Iz njihovih povika razabire da su ih zatvorili u staju, ali što su učinili s
njezinim domaćinima? Očito su ih zatvorili u salonu ili u njihovoj sobi, dakle, nikako neće moći javiti
Pisačiću u Batinu što se dogodilo.
Sto će sada biti? Hoće li tko opaziti da su dvorac opkolili oružnici i to javiti u Zlatar, nekako, u dvorac
Batinu?
Prislonila se na željezna vrata da čuje što bolje o čemu se govori i tko je sve s one strane. Povici je
zabrinjuju. Larsen govori nešto o srednjovjekovnom dvorcu. To je opasno. On pozna takve građevine.
Najednom zazveče željezna vrata na koja se prislonila. Udarac joj prođe kroz tijelo. Otkrili su! Sluša kako
kuckaju po vratima, traže napravu. Ovo je upozori da se približava opasnost. To je ponuka da uzme
košaricu s hranom. Čeka što će oni vani.
Larsen zapovijeda:
- Razbiti vrata!
Jadranka uzme svijeću i košaricu pa se uputi nekoliko koraka, najprije kroz mračan otvor. Tu položi teret
na zemlju, zatim osvijetli prostor da pronađe druga vrata, a ova, kako je Pisačić naložio, zatvori. Polagano
ih povuče i opet zasune željeznim zasunom.
Prolaze časovi. Udaranje i nabijanje po željezu razbuđuje joj živce. Ipak hoće da čuje i zna je li im uspjelo
razbiti prva vrata. To mora znati, da učini sve ono drugo što joj je Pisačić savjetovao.
Već čuje lupanje po drugim vratima što su od još debljeg željeza. Padaju kletve. I razabire glas
redarstvenika Jareca gdje razlaže:
- Vaše visokorođe, ovdje su druga vrata. Kao da ih je sam
vrag gradio od debela željeza s polugama. Prava tvrđava!
- Dalje! Samo dalje! Udarajte i razbijajte!
"Sada nema više što čekati" - odluči Jadranka. "U Batini ne znaju ništa. Nema im tko javiti. Izgubljena
sam ako ostanem tu".
I sagne se, uzme svijeću, košaricu i rasvijetli pred sobom. Ulazi u mračan otvor što se produžuje pred
njome kao neki dugi, tamni grob. Polagano stupa naprijed. Kamen do kamena sačinjava zid oko nje i niski
strop nad njom. Prolaz je nizak, pa se mora sagnuti. Zrak je zagušljiv. Teško je disati, a daleko pred njome
crni mrak. Iza sebe čuje tutnjavu, kao da ruše pećinu.
Osjeća: mora požuriti dalje kroz podzemni hodnik što su ga nekoć prokopali templari u dalekoj opasnoj
prošlosti srednjega vijeka.
Premda je upućena u sve, ipak je u tome mraku ona tutnjava straga plaši. Nada se: druga će vrata dulje
izdržati navalu. Svijetli pred sobom i počinje koračati sve brže. U tmini opazi obrise neke pojave. Ide
hrabro i sve brže. Baš u sredini pred njom sjedi neki kostur. Sablasno. Zna što je - a ipak ...
492

Došla je posve blizu. Jasno se razabire umjetno napravljeni kostur. Sa svake strane koštunjava ruka, oko
nje svezan lanac što se spušta na zemlju. Jadranka ga osvijetli i promatra kao da od toga nešto očekuje.
Miče se? Zar je moguće da su mogli otvoriti ona druga vrata? Ako se miče lanac, onda je sve propalo!
Lanac se provlači daleko iza nje s jedne i s druge strane. O tome je govorio Pisačić: ako se lanac počinje
micati, znak je da se tamo otvaraju i druga vrata. Sastanak ovdje, u tom podzemlju s onim čovjekom? Bilo
bi bolje da odmah umre. Ponovo osvijetli nakaznu napravu što se ceri kao pravi kostur. Pronađe uski
prolaz pokraj nje s one druge strane. Sad je taj stražar pun jezovi-tosti iza nje. Sam joj je Pisačić kazao da
je svrha ovog kostura zaustaviti one koji bi išli u potjeru ako vlasnik dvorca bježi ovim srednjovjekovnim
hodnikom. Bude li Larsen opazio taj kostur u tmini, prestravit će se i zaostati, a ona će umaknuti...
Koliko god razmišlja o tome i sve to zna, ipak joj svaki živac dršće u tom mraku, ispod zemlje, gdje ne
čuje ljudskog glasa. Ponestaje zraka, a ona ide naprijed. Hvata je vrtoglavica. Ne može disati. Čini joj se,
ostavlja je svijest. Prisloni se na kameni zid. Zebe je, a plamen svijeće u njezinoj ruci kao da biva sve
manji...
Odnekud muški glasovi, kroz maglicu čuje svoje ime, zatim dodir. Netko je nosi? Kamo? Naprijed ili
natrag? Ništa ne zna. Jadranki se čini da je u snu nose kroz golemi, daleki, neprovidni rov.
***
U dvorištu Pisačićeva dvora Batina stoji velika upregnuta kočija. Straga se na sjedalo smješta najprije
gospođa, za njom muž. Njima nasuprot sjedaju njihov sin i Ljubomir, a mladi nećak uz kočijaša.
Između vinorodnih zagorskih brežuljaka tjera kočijaš dva jaka siva konja što vuku kočiju s krovom. Svi u
kočiji šute. Hladan povjetarac piri s bregova, a ipak svi plamte od uzbuđenja. Zabrinuti im pogledi
neprestano gledaju daleko naprijed po vijugavoj cesti. Zeleni vinogradi nižu se jedan pokraj drugoga.
Usred zelenila zabijeli se po koja vinoilirska kućica.
- Je li još daleko? - upita Ljubomir.
- Ne. Samo budite mirni, to je najravniji put do uspjeha.
- Javio sam gore po slugi u Sčrbinec da se čuvaju, pošto mi
je Francek govorio o fratru.
- Ali se sluga nije vratio - upadne gospođa Pisačić - prem
da si mu naredio. Ili su ga uhvatili oružnici i zatvorili ili se pre
strašio i sakrio, a da i nije dospio u dvorac.
- Ništa zato, glavno je kad znamo da su gore oružnici i da
se netko od njih presvlačio u fratra. Tjeraj brže! - dovikne on
kočijašu.
.493

Uz jedan zdenac na cesti kola se zaustave.

¦ - Tu smo - veli Pisačić i prvi siđe, zatim naredi kočijašu da odvede kočiju u šumicu pokraj ceste kroz
koju vodi kolni put.
Uđu u vinograd. Pisačić ide prvi. Iz kućice izađe vincilir, pozdravi i javi:
- Danas nema ovdje nikoga od gospoda Kiša.
- Dogovorili smo ovdje sastanak. Idemo gore do klijeti, tebe
ne trebamo.
Vincilir ostane pred svojom kućicom, gledajući za prijateljima vlasnika vinograda.
Usred vinograda zaustavili se pred nekom zgradicom. Temelji i prizemlje tvrde su zidine, samo gornji
nešto povišeni dio građen je od drva.
- Tako! Ti ćeš, ženo, ostati ovdje s nećakom na straži. Ako
bi se tko približio, onda, momče, znaš što ti je činiti. Nas trojica
idemo sami.
Pisačić se ogleda na sve strane. Vinova loza sakriva ih posve od znatiželjnika sa ceste. Onda obiđe zgradu
i pred vratima segne u džep.
- Eto, vidite, - pokaže on Ljubomiru ključ - tako smo se
dogovorili pa su mi dali i ključeve. Sada skidajte s vrata željeznu
polugu.
Brzo su Pisačićev sin i Ljubomir izvršili njegov nalog. Uđu u podrum klijeti. Svuda bačva do bačve. One uz
stijenu visoke su do stropa. Zapalili su svjetiljku. Pisaćić se provuče uskim prostorom između bačava i
zida i naredi:
- Sada zatvorite vrata klijeti, da nitko ne može za nama.
On osvijetli vlažni zid podruma, izvadi dva ključića na lančiću.
- Vidite - pokaže Ljubomiru, - ovdje su vratašca. Ni đavo
ih ne vidi, a tu nema nitko posla, osim gospodara.
Pisaćić rine neobični ključ u dvije rupice i otvori zarđala vrata, povuče ih k sebi, pa zovne sina i
Ljubomira.
- Sada polagano za mnom. Stube su od kamena, ali ih je
vrijeme već davno izglodalo. Ružno je, hladno i zagušljivo, ali
valja imati u pripremi oružje. Nadam se da ćemo iz iznenaditi.
- Ako već nisu Jadranku oteli. Mori me strašna slutnja -
uzdahne Ljubomir.
- Ovdje nema mjesta slutnjama, već brzom činu. Sva sreća
da je moj Francek vidio fratra, to je odmah bilo sumnjivo. Već
sam davno očekivao da će se žandarske hulje preodjevene uvući
u dvorac.
- Pazite, oče! - šapne sin. - Vidim malo svjetlo.
U crnom mraku pod zemljom tinja žižak kao neka iskra u grobu.
- Možda baš ono što sam očekivao. Da, to je Jadranka -
konstatira Pisačić. - Sve je u redu. Nosite je, Ljubomire!
Mladiću se čini da u naručju nosi mrtvu Jadranku, aK Pisačić ga uvjerava da je to samo nesvjest od zraka.
494

Stigli su do kljeti. Bilo je teško je teško provući se kroz uski prostor između dva zida, ali je stari, spretniji
od mladića, sve vodio i određivao.
- Položite je sada na stube da dobije zraka.
On se sagne k njoj, izvadi iz džepa bočicu i stade joj kvasiti čelo i lice.
- Dao sam joj kapljice za slučaj da bi morala prolaziti pod
zemljem, ali je sigurno od straha na to zaboravila. Evo, vidite,
već joj je bolje. Otvara oči. Srednjovjekovni templari nisu ni slu
tili kako će vrijednoj djevojci učiniti uslugu!
Otvorivši oči, Jadranka brzo digne glavu i pogleda oko sebe. Htjela je skočiti, ali je Pisačić zadrži:
- Polako, polako, pametna djevojčice! Dobro si učinila. Mi
smo domaći!
Razbijaju željezna vrata - veli Jadranka, dok je Ljubomir i Pisačić pridigoše.
- Razbijaju? Pronašli su taj ulaz. Oružnici nisu tako učeni
da bi se sjetili što se može naći u srednjovjekovnom dvorcu.
Jadranka im saopći da je sam Larsen u dvorcu i kako je lukavo ušao.
- Izmakla sam mu. Tražio me po dvorcu, znali su da nisam
izašla. Samo se bojim za gospođu i gospodina Kiša.
- Momcit sada ćemo brzo promijeniti moju osnovu! - veli
Pisačić. - Ako su prošli i razbijaju, dobro, ona druga vrata neće
moći razbiti bez pravog oruđa. Ali tko zna! Predlažem: ne smije
mo se nikako vratiti u Batinu. Smislit ću do kočije nešto. Samo
me ostavite na miru. A siromašni Kiš je sigurno negdje zatvoren.
Tu nema pomoći!
Brzo su opet zaključali vrata klijeti i dok je Ljubomir zajedno s Pisačićem ispod ruke vodio Jadranku,
njegov sin zatvori vrata i položi poluge. Obišli su klijet i došli do gospođe. Ona zagrli Jadranku. Pisačić je
opomene:
- Ostavi to! Ogrni joj tvoj čipkasti šal i stavi na glavu tvoj
šešir da se ne vidi njezina kosa. Spusti joj preko lica koprenu.
Tako! Veoma dobro! A sada brzo drugim putem da nas ne vidi
vincilir.
Presjekli su put i izišli iz vinograda s druge strane, na brežuljak, te se spustili prema šumici. Kad su
stigli do kočije, gospodin posjedne Jadranku na svoje mjesto. Tada uputi sina kako ima otići u pomoć
Kišu i njegovoj ženi. A Oršića i nećaka smjesti nasuprot žene i Jadranki pa kaže:
- Sada me ne pitajte ništa, već se pokoravajte mojim zapo
vijedima.
Sam je sjeo na kočijaševo mjesto i potjera konje kroz šumu. U njegovim rukama jurili su udvostručenom
brzinom.
Svi osjećaju opasnost iza sebe. Svatko misli samo na oružni-ke koji bi mogli zamijetiti kočiju kako juri
kroz šumu i zaustaviti je puščanim cijevima. Samo Ljubomir ispituje Jadranku:
40S

- Jesi li se jako preplašila Larsena?

- U prvi čas kad je na pragu moje sobe stao sa sebe derati
fratarsku halju. Nije ga bilo lako prepoznati jer je bradu pobije
lio, a kukuljica mu je padala na oči pokrivene naočalima.
- Kako je saznao da si tamo?
- Tko zna? - veli gospođa Pisačić. - Sluga i kuharica gos
pođe Kiš nikako me nisu odali, oni su već trideset godina u kući.
- A što si onda učinila? - pita Ljubomir.
- Sjetila sam se kakav su mi uzmak spremili gospoda Pisačić
i Kiš i udarila u bijeg.
Na Ljubomirovim usnama lebdi pitanje: je li se Larsen usudio da je ogrli ili poljubi, no ne reče ništa, već
upita gospođu Pisačić:
- Kamo nas gospodin vozi?
- To zna samo moj suprug. On je uvijek sabran i siguran,
u posljednjem času uvijek smisli nešto pametno. Najprije smo
namjeravali doći u dvorac i odvesti vas u crkvu dok oružnici bu
du tražili Jadranku u našem dvoru. Ali sada, kada moj suprug zna
da je tamo Larsen, već se dosjetio drugome. Sve mi se čini da
smjera poći jednome od svojih prijatelja župnika. Svakako će vas
odvesti nekamo gdje bi se vjenčanje moglo održati još danas.
Jadranka pogleda Ljubomira. On prihvati njezinu hladnu ruku i nježno je stisne.
- Ne boj se! Nosim ti pismo svoje majke. Ona jedva čeka
da što prije postaneš njezina snaha. A sada te molim, nasloni se
na jastuk, izgledaš veoma umorna.
Gospođa Pisačić namjesti Jadranki jastuke i djevojka sklopi oči i nasloni glavu. Sve su joj snage
smalaksale. Gospođa joj poravna koprenu na licu da bude potpuno sakriveno.
A u dvorcu Sčrbinec uzalud se oružnici i Larsen muče da razbiju druga vrata od teškog srednjovjekovnog
željeza, posebice još zaštićena teškim okvirom koji se nije ni pomaknuo. Već su slomili i poluge kojima su
razbili prva vrata. Neuspjeh razbjesni Larsena.
- Moramo nešto saznati od vlasnika dvorca! - ljutito će on.
Bračni par Kiš je još uvijek svezan, ali posve miran. Kao da
se ničeg ne boje. Oružnici sumnjičavo gledaju okolo. Onaj koji je prije na njih pazio pomogao je razbijati
vrata i sada ne znaju što je moglo bračni par tako umiriti da su gotovo ravnodušni.
- čini se, vi ste sasvim hladnokrvni zato što mislite da vele-
izdajnicu ne možemo nikako izvući na svjetlo? - pita Larsen.
- Gospodin se vara. Djevojka nije mogla sudjelovati ni u
kakvom izdaj ničko-političkom poslu - reče Kiš.
- To ćemo već mi ustanoviti. A sada kažite kako se otvara
ju ona druga vrata.
496

- S ove strane se ne mogu otvoriti. To je sasvim jasno jer

je negdje prije nekoliko stotina godina taj srednjovjekovni ure
đaj tako sagrađen da onaj tko iz dvorca bježi, mora iza sebe os
taviti zapreku da ga nitko ne može slijediti.
- A kamo se bjegunac može sakriti?
- Pod zemljom je tamna izba.
- Da nije podzemni hodnik?
- Nikada nismo imali razloga istraživati što je dolje jer
bismo mogli otkriti kakve mrtvačke kosti ili što slično pa bi onda
družini i nama u kući stalno bilo neprijatno.
- Zar u poveljama ne piše, postoji li kakav hodnik? - i Lar
sen pogleda na stol na kome leže papiri.
- Nisam to nikada pronašao. Izvolite pogledati sami - mir
no će Kiš. Znao je da je na Pisačićev savjet dobro sakrio nacrt
starog hodnika ispod dvorca.
Njegov mir već unaprijed lišava Larsena nade da bi mogao što naći. Doskora se i uvjeri da iz tih papira ne
može ništa saznati.
- Vaše visokorođe - primijeti Jarec - ako ima izlaz, onda
je djevojka već davno izašla.
- To oni znaju, zato i jesu tako mirni. Bit će dobro da ih
malo stavite na muke. Užarite negdje željezo pa ćemo izvući taj
nu iz njih.
- Ovaj gospodin vam je pravo rekao: ako je dolje hodnik,
onda je ona našla izlaz.
Povukli su se u drugu sobu na vijećanje što da učine, kad ih odozdo iznenadi vika. Pogledali su kroz
prozor. Neki je mladić, odjeven u građansko odijelo, htio u dvorac.
- Sto hoćete? - zapita ga Jarec, videći da ga oružnici ne
puštaju u kuću. Nitko ne sluti da je to Pisačićev sin i dolazi kao
glasnik.
- Došao sam gospođu i gospodina Kiša pitati zašto ne dola
ze u crkvu gdje će biti vjenčanje.
- čije vjenčanje?
- Gospodin Kiš zna čije! Mladenka je već dolje!
- Gospođica Jadranka?
- Razumije se!
- Dakle, izašla je iz hodnika! - bijesno će Larsen. - Sada
brzo svi dolje. Vi ih vodite. Evo i mene!
Više se ne brinu za nepoznata mladića, ni za kuću, ni za svezane gospodare dvorca. Obojica potrče dolje.
Sve je zatutnjalo od topota konja što su nosili oružnike da preko oranica i vrtova što prije stignu do crkve.
A pred dvorcem još uvijek stoji mladić koji je javio da mladenka čeka. Kad su oružnici na čelu s Larsenom
već bili daleko, požuri on u dvorac gdje nađe svezani bračni par.
497
32 Jadranka

- Samo brzo! Moram vas odvesti u selo! Francek će vas

primiti u svoju kuću, dvor ćemo zatvoriti. I vaša družina neka
ide s nama.
- Dakle spašena je?
- Sve je dobro prošlo. Kamo ih je otac odvezao, ne znam,
ali oni će se načekati mladenke! Postavio sam tamo nešto druži
ne da, tobože čeka najavljene mladence. I župnik je pristao da
uđe u crkvu. Dotle može otac s bjeguncima odmaknuti daleko, a
vi ste u selu zaštićeni.
- Dosta sam star - reče KiŠ - ali o takvim razbojnicima
u našem kraju nisam ni čitao, a kamoli čuo!
Brzo su napustili dvorac i s mladićem sišli u selo. A Jarec s Larsenom i oružnicima stigoše pred crkvu.
Našli su skupine ljudi. Družina Pisačićeva sa seljanima čeka pred crkvom. Njihova prisutnost okupila je
druge ljude iz mjesta pa i oni čekaju vjenčanje. Opazivši oružnike, domaće i strane, pod vodstvom neke
gospode u lovačkim odorama, ljudi se povuku dalje i šapuću kletve na tuđinca.
Francek se upravo podmetnuo Jarecu da bi ga opazio kako čeka vjenčanu povorku. Već ide župnik u crkvu.
Jarec siđe s konja i smjerno zapita za vjenčanje. On mu odgovori da svatovi moraju stići jer su urekli
vjenčanje u ovaj sat.
Vrijeme prolazi. Svatova još nema. Larsen već sumnja. Jarec priđe družini.
- Rekli su mi u ščrbincu da je mladenka već pred crkvom.
Kako to?
- Bila je, vidjeli smo je, ali je onda odjašila s nekakvim
mladim gospodinom.
- Kada je odjašila? Kamo?
- Prije jedan sat, tamo cestom, pred svoju kumu Oršićku
koja dolazi na vjenčanje. Onom cestom išla je u susret nekakvoj
grofici koja ima doći iz Zagreba. Svi smo je vidjeli, vrag zna što
rade da još ne dolaze.
Sve to Larsena uznemiruje i on šapne Jarecu:
- Ako vas taj seljak vara?
Svi okolo potvrđuju da su vidjeli djevojku i da je odjašila.
- Svi nas ovi ljudi mrze i varaju - primijeti Larsen. - Sva
lica odražavaju mržnju. Evo, k nama se žuri zapovjednik mjesnih
oružnika. Nosi važnu vijest.
Zapovjednik je dojašio u trku i javlja:
- Vidio sam s brijega kako prema Bistrici kreće Pisačićeva
kočija, i to šumom. Dvije ženske sjede straga, dva muškarca na
suprot, a onda kočijaš. Sam doktor tjera konje.
- Naprijed, za njima! - naredi Larsen. - S njima je vele-
izdajnica!
Oružnici u odori i oni prerušeni u lovačka odijela odjašili su s Larsenom i Jarecom.
Prošla su dva dana. Barun Larsen leži u zagrebačkom hotelu s povezanom nogom.
- To se, uistinu, nisam nadao, dragi bratiću - čudi se Franz.
- Najprije su nam u selu pokazali put kojim je kočija kre
nula, a onda se doznalo da u selu niti je bilo kočije ni putnika, a
svi bulje u nas kao u čudovišta. Naši su redarstvenici vidjeli bje
gunce skrenuli u jedno selo u župnikovu kuću pa su ih sto puta
mogli dostići i sve uhititi, baš pred vjenčanje. Tamo je pošao
Jarec, a ja sam pao s konja i ozlijedio nogu. Ali imam joS nade
jer se Jarec nije vratio.
- Uvjeren sam - Jarec bi se već vratio da nije uspio - tvr
di Franz.
Netko je stigao u hotel. Franz izale u uredsku sobu pa se opet vrati u Larsenovu spavač "cu:
- Pravni zastupnik obitei.i Oršić želi razgovarati s barunom
Larsenom.
- Idi, primi ga, neću da uie vidi lijena.
Franz dade uvesti iz salona odvjetnva Kučetića.
- što želite, gospodine doktore?

- Dolazim u ime mladog Oršića kao njegov pravni zastup

nik da upozorim redarstvo neka bi izvoljevalo obustaviti svako
uznemirivanje kućnog praga obitelji OrŠić. Meni je vrlo dobro
poznata povjerljiva odredba bečkog ministarstva kojim ministar
unutrašnjih poslova gospodin Aleksandar Bach nema prava povri
jediti prag ni slobodu obitelji velikaša u kući bez dozvole čitavog
ministarstva.
- Sasvim točno, ali obitelj Oršić zaštićuje neku naučnicu ko
ja je optužena zbog veleizdaje. Zove se Jadranka Marušić.
Kučetić izvadi papir i preda ga Franzu.
Vijest zapravo ugodno iznenadi Franza. Sada smatra bratića spašenim od ludosti u koju je zapao. Ali izjavi
namrštenih obrva.
- Ipak to valja dokazati, jer protiv uje postoji prijava.
- Izvolite, vjenčani list! Pisan je latinski pa ćete moći usta
noviti bez tumača. Izvolite ga prepisati.
Franz pročita, a onda spis vrati:
- Nije potrebno. Redarstvo ima pravo predložiti stvar mi
nistarstvu.
- To je vaše pravo, ali više je ne možete uznemirivati nigdje
dok ministarstvo ne donese odluku.
Kučetić spremi spis i ostavi sobu. Franz se smije od radosti. Kad je svladao navalu veselja, uđe u
Larsenovu sobu.
- Dragi bratiću, pravni je zastupnik došao prosvjedovati pro
tiv svih pokušaja da uznemirujemo mladu groficu Jadranku Or
šić. Pročitao sam vjenčani list. Preksinoć, dok si ti za njome jurio
po cestama čitavu noć i gotovo slomio nogu, ona je već bila Orši-
ćeva žena!
Bratić opazi da je Larsen pocrvenio do čela.

498

i*,.

32*

499

- Ali, bratiću? Valjda nisi zaljubljen u tu provincijalku? Ti

kojeg su opsjedale prve žene iz društva? To mi se čini kao da si
se zaljubio u sobaricu kakve kneginje?!
Larsenove oči sijevaju. Lice mu odražava zlokobni bijes.
- Ostavi te primjedbe. Ako je, uistinu, tako neznatna djevoj
ka, ne bi je oženio Oršić, a ne bih je poželio ni ja - sa svojim
ukusom! I tebi se sviđala. Htio bih vidjeti ženu koja bi me odbila
kad bih joj ponudio svoju ruku, kako sam ponudio njoj, makar
pod imenom Kristijana.
- To je razumljivo. Tvoja taština ima pravo biti povrijeđena.
Ipak te se ova vijest kosnula malo odviše, a da bismo smjeli tvo
je razočaranje nazvati samo muškom taštinom.
- Jest, pravo si rekao, a to u meni vapi za osvetom.
- Osvetom? Još se kaniš osvetiti ljepotici?
- Prije toga njemu, Oršiću! Meni oteti djevojku? Meni? Os
jećam kako me bocka krv u žilama od pomisli da on sada grli
nju koju sam želio svom strašću. No, taj de Grebenović je savrše
ni glupan kad je tvrdio da Oršić kani uzeti kontesu Mirtu. Ovo
ću mu baciti u ono idiotsko lice.
- A sada izliječi nogu i srce da možeš za Keglevićem.
Bratić je vidio u Larsenovim očima đavolski sjaj osvete.
NOVI PRIJATELJI U ŠVICARSKOJ
Plavim jezerom plovi brodić prema gradu Thunu. Već se pomolio dvorac Oberhofen, kome se zidovi s
jednog krila spuštaju ravno na jezero. U kutu palube, daleko od drugih, sjedi društvan-ce: doktor Perušić,
njegova žena i djevojka Ivančica, s njima Vjeran.
- Molio bih vas gospodine Ardene - veli mu liječnik - go
vorit ćemo pred drugima i nadalje uvijek francuski. Ne smijete
misliti da se ja ne ponosim svojim jezikom, ali ovdje svuda ima
austrijskih uhoda.
- Već sam vas to htio i ja zamoliti.
- Dakle slažemo se, i u tome. A kad zaželimo razgovarati o
svojoj domovini, sastat ćemo se posve sami u mojoj sobi u dvor
cu Oberhofen - bude li vam, naime, drago.
- Primam vaš poziv s mnogo veselja ako gospođa dopusti -
i Vjeran pogleda prema pristaloj ženi uz koju sjedi zlatokosa
Ivančica.
- Bit ćete nam veoma ugodan gost.
U blizini je Videk zadovoljno žmirnuo desnim okom prema plavom jezeru. Veseli se što je liječnikova
obitelj u planiskoj kući pet dana neprestano provodila dane s Vjeranom.
500

Malo zatim Vjeran razabere da ga domaći redarstvenik, kojemu ima zahvaliti život, zove k sebi s druge
strane palube. Oprosti se časak od svojih znanaca i pođe k njemu. Švicarac mu saopći:
- Vidim tamo na obali druga. Očito me čeka, možda ima neš
to novo. Pripazite ako vam bude imao što saopćiti.
- Hvala vam, gospodine, na dobroti.
- Zahvalite to svojoj simpatičnoj osobi. Ako su svi vaši zem
ljaci tako ugodni, nigdje na svijetu neće naći neprijatelja.
- Moji su zemljaci još mnogo simpatičniji od mene. Samo
vas molim: ni liječnikova obitelj ne zna moje pravo ime, a to i
nije potrebno.
- Razumije se. Sada se možemo opet rastati.
Vjeran se vrati svojem društvu pa sjedne pored djevojke.
- Već sasvim dobro koračate - primijeti gospođa. Doskora
mogli biste i plesati.
- Ne volim plesati s nepoznatima.
- Evo Ivančice! Ona će to jedva dočekati. Ovdje živimo po
vučeno.
Nastave raspravljati, a Ivančica samo sluša, očito sretna što su roditelji sklopili prijateljstvo s Vjeranom.
- Eto obale! - upozori gospođa. - Sastat ćemo se još da
nas u salonu nakon večere? - upita Vjerana.
- Bit ću tamo aRo milostiva dopusti.
Brodić pristane. Svi izađu. Vjeran pripazi na svog Švicarca. On je razgovarao s nekim tko ga je dočekao i
očito pratio Vjerana pogledom. Onda se požuri za njim. Odmah mu ispripovijedi što je čuo od druga:
- Gospodine, vašu su sobu uzeli neki stranci...
- Da sam poslao kući svoga Videka, ne bi se to dogodilo.
Zamolit ću upravitelja dvorca neka mi vrati moje sobe.
- Dotle ću ja s kolegom ostati dolje u predvorju, a vi idite
naprijed! - naredi Švicarac kao da nešto sumnja.
Pošli su prema dvorcu. Na ulazu ih dočeka zaprepaštenje: vratar, poslužitelji i svi namještenici redom
nisu mogli vjerovati svojim očima da se Marcel Arden vraća živ. Najviše se iznenadio upravitelj dvorca i
stao se ispričavati što je njegov stan dao dvojici stranaca.
- Oni i ne izlaze. Jedan je bolestan i ne može napustiti sobe,
a drugi ga njeguje.
- Pogodit ću se s njima - uvjerava upravitelja Vjeran. -
Idemo odmah gore.
Videk je već pošao naprijed da bud(c) Vjeranu na usluzi. Na vratima svoje bivše sobe Videk pokuca. Nitko
se ne odazove. Pokuša otvoriti. Zatvoreno iznutra.
- Tko je? - upita iz sobe muški glas na francuskom.
- Ne znam vaš jezik. Ja sam rođak gospodina Ardena -
reče Videk njemački.
-
- Vrata se smjesta otvore. Dva muškarca stoje u sredini
sobe. Sa zidova su skinute skupocjene drvene rezbarije. Videk
uđe zapanjen zbog skinutih stijena i stoji kraj vrata da ih nez
nanci ne bi zaključali.
Obojica se muškaraca obraduje Videkovoj pojavi, a jedan ga brzo zapita:
- Pod kojom je pločom tvoj pokojni gospodar sakrio neke
spise?
- Ne znam. Preda mnom je sve skrivao.
- Kamo je odnio svoje nacrte? U banku, ili ih je dao spre
miti oblastima?
- Nisam ja njegov tajnik da bi mi odavao svoje stvari, ali
imao je neke pergamente.
- Reci brzo ako što držiš do života - gdje su?
- Znam samo to da je neke spise stavio u željeznu kutiju,
zalemio je i na dugom lancu spustio u jezero dolje kod zida.
Valjda mu je bilo jako vrijedno, što li, kad je to učinio...
- Znaš gdje je spustio kutiju?
- Pogodit ću jer sam gledao za njim. Kako me ne bi zanima
lo, kad nešto sprema u jezero? To je s one strane kraj zida!
- Pazi! Ići ćeš s nama navečer kad nema nikoga ovdje. Po
gledaj ovu cijev. Prosvirat će ti glavu, ne budeš li našao ili mož
da zvao u pomoć. Ako pak sve dobro izvršiš, nagrada ti neće ma
njkati.
- Nisam lud zvati. Samo pazite da vas ne zateče duh mla
dog gospodina! To bi vam se moglo dogoditi. Svi su gore u pla-
niskoj kući ovih dana govorili da njegov duh ide okolo i po bije
lom danu. A to vele ovdje i vratar i svi ostali.
- Ti si budala ili se pretvaraš?
- Ne, on veli istinu. Duh je, evo, tu! - Ja sam Marcel Ar-
den! - reče netko na vratima.
Dva su muškarca problijedila. Sto se dogodilo? Videk saopći Vjeranu hrvatski:
- Ova dva fina gospodina tata traže valu imovinu, gospodi
ne. Rekao sam im da ste je sakrili u jezero.
- I neka idu odmah tamo tražiti! - doda Vjeran i sagne u
džep pa trgne na njih samokres.
- Mi nismo tati! Molim, pustite nas da ostavimo ovu sobu!
"Ali prije toga idete u jezero" - veli u sebi Videk i u času
pograbi oko struka onoga koji je stajao kraj otvorena prozora i baci ga u jezero što oplakuje zidine dvorca.
- Što radiš, Videk? - vikne na njega Vjeran.
- Eh, neće on po suhom odavle dok sam ja sin Zagorja! -
i mladić pograbi svom snagom i drugoga i prebaci ga kroz pro
zor u vodu.
- Dobro kupanje, gospodo! - vikne im s prozora.
Iz dvorca su opazili dvojicu odjevenih ljudi u jezeru, dotrčali i htjeli im pomoći malim čamcem.

Agenti su izašli iz vode. Odijela im se ljeskaju. Jedva su ko-raknuli, već Ih švicarski redarstvenik ispituje
što se dogodilo. Oni optužuju:
- U našu je sobu provalio momak onoga koji je, navodno,
stradao u brdima. Htio nas je okrasti! A da mu to pođe za ru
kom, bacio nas je u vodu. Zovnite redarstvo.
- Ja sam iz redarstva - veli Švicarac. - Odmah ćemo vi
djeti što je.
Okupili se ljudi iz čitavog dvorca. Već je sišao i Vjeran pa saopći kako je bilo i na kraju još upozori ljude
oko sebe:
- Izvolite pogledati što su ova dvojica učinila od skupocje
nih drvenih zidova pa ih je moj rođak bacio u vodu. To je još
vrlo plemenita kazna za provalu.
- Zebemo, moramo se preodjenuti! - požuruju neznanci.
Kad ih Švicarac nije puštao, povuku ga na stranu pa mu iz
jave:
- Mi smo tajni detektivi Austrije. Onaj koji je, navodno,
poginuo u snježnim brdima, ukrao je državnu imovinu i ovdje
je sakrio...
- Ili država kani ukrasti moju imovinu! - upadne Vjeran.
- Recite svojim gospodarima da sam u mraku, kad ste me spus
tili, prerezao uže i skočio u jednu spilju i tako utekao umorstvu...
Švicarski redarstvenik naloži da se iznese prtljaga dvojice kako bi mogli uzeti suho ruho.
- Zatim morate sa mnom k nadstojniku. On vas jedini ima
pravo opet pustiti.
Zebli su do kosti, a pošto su se preodjenuli, odoše s redarstvenikom u sobe da se ustanovi šteta koju su
počinili.
- Meni nisu nanijeli nikakvu štetu, niti su našli što su tra
žili - obavijesti Vjeran redarstvenika. - Šteta je nanesena vlas
niku hotela.
- Sve ćemo sami platiti da se opet uredi - rekoše austrij^
ski redarstvenici, a zatim odu sa Švicarcem.
- Poslije će oni u dvorac Chadeau da prijave svojim gospo
darima što si učinio. Da mi nisi sam lutao po gradu jer ovu ti
kupelj neće oprostiti!
- Onda će ih švicarske ribe pojesti za doručak, ako sam ja
Videk - a ne šuga!
Netko pokuca na njihovim vratima. Vjeran otvori:
- Izvolite, gospodine doktore - veselo ide u susret znancu.
- Nakon večere moja vas žena poziva u salon. Svojoj kćeri
ne dopuštam ovdje poznanstva sa strancima.

- Dobro činite gospodine doktore.

- Ali vas unaprijed molim: ne udvarajte mi djetetu! Obeća-
jete li?
- Gospodine doktore, pouzdajte se u mene. Nikad ne bih
udvarao ni jednoj djevojci, a najmanje gospođici Ivančici, tako je
mila i draga.
-
- Tako? Već vam se sviđa? Onda ne možete održati riječ...
- Hoću jer se ne kanim nikada ženiti! Nikada!
- Onda vas to srdačnije primam. Znajte, uvijek me muči
misao: što bi bilo da se ovo mlado djevojče zaljubi u tako njež
noj dobi, njoj je tek šesnaesta. Da mi niste tako simpatični, ne
bih vas pustio blizu, ali izgledate poštenjak i nećete joj udvarati.
- Ako želite, posve ću se povući.
- To opet ne želimo, ni moja supruga, ni ja, i zato moramo
vjerovati vašoj riječi.
Otišao je. Videk se dotle bavio u spavaonici da ne bi liječnik mislio kako on prisluškuje, a ipak je slušao.
Onda iziđe i reče Vjeranu:
- Nešto ste se jako zamislili?
- Mislim o Austrijancima...

- Bogme niste mislili na njih, nego na Ivančicu. I nije to

.šala. Hoće da se s njome družite i da joj se ne svidite. To je baš
tako kao da bih rekao: sjedi gladan pred pečenom puricom, a
ne želi je! A znate li vi, dragi gospodine, otkako ste ono u planin
skoj kući stekli ove znance, izgledate kao da ste se nanovo rodili.
Vidim ja. Da vam pripravim večernje odijelo pa da malo odete
k doktorovima u salon?
- Pozvali su me...
Austrijski poslanik na dvoru Napoleona III sjedi u radnoj sobi ministra Bacha u dvorcu Chadeau i
obrazlaže:
- Nadam se da vam, ekselencijo, neće biti na teret što će
me posjetiti bratić Schlaum-Linde. Žena mu je zgodna, a pastor
ka ljepotica.
- Država mi zadaje previše posla, a da bih dospio zabavljati
žene - dakle moraju se dame dosađivati. Ali, neka im prirede
najbolje sobe.
- Ostat će samo u maloj viziti, ne kanimo smetati. Oni su
u Švicarskoj posjednici velikog dvorca i sjaja pa sam im se javio.
Za pol sata su ovdje.
Plemeniti Hiibner dočekao je svoje rođake u velikom salonu, a onda im saopći da se u dvorcu još uvijek
nalazi ministar unutrašnjih poslova Austrije.
- Radi njega sam se i požurila - reče grofica. - Želim od
njega saznati nešto iz Hrvatske.
Zamalo uđe ministar Bach, a Hiibner ga prikazuje.
- Ovo je moja pastorka Renata - veli grof Schlaum-Linde.
Ministar se ljubazno pokloni:
- Nije čudo ako se toliko pjesnika posvećuje ljepoti, kad
može biti tako savršenih ljepotica.
- Da je Renati ovo priznanje izrekao odabranik - uzdiše
grofica. - Ali taj je Austrijanac iz nekakvog ludog grada gdje
Jožica Ottenfels ima imanje, i nema ukusa za ovu ljepotu.
504 ."^... ""..v...,^ , ,. , . : , ,.,.. ..... ",: ..,...,,.,,

Ministar zamoli groficu za potanje obavijesti.

- To je grof Vjeran Keglević, otac mu je čisti grof, ali maj
ka nije velikašica.
- Mogao bih vašoj presvijetlosti dati potankosti - ponudi
ministar i skrovitim pogledom dade Hiibneru znak, a grofici obe
ća informacije pa se oprosti.
- Zašto, Renato, nisi ostala kod Jožice ako si htjela baš tog
mladića uzeti za muža? - pita je očuh.
- Prvu večer kod Oršićke stalno je gledao u mene, a ja sam
namjerice dozvala advokata Kučetića da me zabavlja kako bi izaz
vala Keglevićevu ljubomoru. Nakon boravka kod grofice Erdodv
u Banjskim Dvorima, Keglević je izazvao na dvoboj Kučetića, a
Jožica mi je kazala da se je Keglević pobio radi Oršićke jer ga je
ona zaokupila i zavela. Uvrijeđena sam se vratila k tebi kako bih
o tom mladiću saznala nešto potanje. Ako je u Zagrebu, pošla bih
opet k Jožici, ako je negdje drugdje, majka bi me poslala za nji
me.
- Dugo se ministar ne vraća, možda je zapriječen - primi
jeti Hiibner. - Idem ga potražiti - i ostavi svoje goste da saop
ći ministru zašto su mu rođaci došli u posjete.
Kad je Hiibner ulazio u Bachovu radnu sobu, nađe tamo dvojicu redarstvenih prvaka, a ministar ih je
upravo obasuo grubim psovkama.
- Samo bi magareći mozak smio vjerovati nešto takvo.
- Vaša ekselencija neka pošalje u dvorac Oberhofen kon
trolu pa će ona svojim očima gledati Vjerana Keglevića živa i
zdrava.
- Pao mi je s užeta u ponor, a sad mi ga donose živa! Tu su u
igri neke tajne sile koje bezuvjetno žele donijeti Austriji tovar
zlata, a baronesi željena muža. Dakle, sad mi prigovarajte, posla
nice, da sve gledam onako kako bih želio da bude.
- Priznajem, to je dvostruko vrijedno čudo!
- Dođi sa mnom u salon pa da čuješ što će biti.
Povrativši se u salon, smjerno podnosi izvještaj grofici i Renati: ova je zasjala srećom i svi zajedno vjeruju
da su tajne sile izvršile čudo za sve njihove interese.
U tom sretnom raspoloženju prihvaćaju po ministru spretno spletenu osnovu kako će Keglevića domamiti
u dvorac Chadeau. Ministar konstatira:
- Budući da niste izašli iz natovarene kočije od Simmentala
do ovog dvorca, nije vas taj Keglević mogao vidjeti - a to je te
melj našoj osnovi. Zato vas molim da do sutra ne izađete niti se
ne pojavljujete na prozoru. Jamčim za uspjeh, baroneso, bit ćete
grofica Keglević kad god zaželite.
Svi su ushićeni.

Sutradan poslijepodne gosti iz raznih dvoraca i hotela šeću obalom jezera. Oko dvorca Oberhofen
dosađuju se dva Bachova izvidnika, odjeveni u izletnička odijela kao neki novi gosti.
- Na novi život uskrsnuli Keglević danas ne kani na sunce
- šapće jedan od njih.
- Zar ne vidiš: njegov, tobožnji, rođak izišao je s one strane
i čeka. Napokon, eto i uskrslog. Idu zajedno, usporedo - kao
braća.
- Kamo će, na koju stranu? Ha - idu uz obalu jezera, na
redovitu šetnju. Požuri javiti u dvorac Chadeau da je paun išetao.
Pratit ću ga izdaleka.
Jedan od dvojice pođe s druge strane, drvećem obraslog prostora, i doskora nestane, dok se drugi umiješa
među šetače baš tamo gdje ih ima najviše. Jasno mu je: Vjeran nije izišao s drugim ciljem, osim da se
prošeće. Uz njega hoda Videk u građanskom odijelu. Nekoliko se puta ogledao na dvorac Oberhofen. Od
njega se sve više udaljuju. To ponuka uhodu da zaostane među šetačima.
- Sto se ogledavaš, Videk - pita ga Vjeran.
- Gospođa s gospođicom Ivančicom već dva dana nije izaš
la na šetnju. Sigurno ih gospodin ne pušta da budu odviše u va-
šem društvu. A šteta je!
- Gosti bi u dvorcu počeli govorkati. Dosta smo zajedno kad
me pozovu k sebi u svoje sobe.
- A što bi bilo da se gospođica i vi zaljubite?
- Ti me stalno ženiš! Rekao sam ti da se neću ženiti.
- Ali takva mala Ivančica ne bi vam škodila - pa da se
vratimo! Kako bi lijepo bilo u Zagrebu!
Sve življe spominje Videk Zagreb, staru Kazališnu ulicu, lijepi stari dvorac u kojemu gospodari njegova
majka Matilda. A Vjeranu je drago što mu momak čavrljanjem dočarava slike doma.
Iz dvorca Chadeau izišli su grof i grofica Schlaum-Linde i Re-nata. Gospođa ide u sredini, zdesna joj muž,
a s lijeve strane Renata.
- Detektiv je rekao da pođemo prema obali. Volim da nas
on odmah ne opazi. Bit će to senzacija! - veseli se Renata.
Setajući, idu tragom uhode koji ih je obavijestio da Vjeran ide uz obalu jezera i dok on sebi dočarava
zagrebačke stare ulice zgrade i crkvene tornjeve, Videk iznenada prekide svoje pričanje, malo zakašlja i
tiho upozori:
- Ako ono nije nećakinja naše Jožice Ottenfels, onda ja ni
sam Videk!
- Kako bi ona ovamo?
No, već Vjeran opazi da im u susret dolazi Renata s pristalom gospođom četrdesetih i gospodinom
pedesetih godina. U prvom se času stade ogledavati kamo bi se sklonio. Zdesna jezero, slijeva oni!

- Tu je bijeg nemoguć! Valjda vas oni poznaju iz Beča?

- Nisam ih nikad vidio. Baš vrlo neugodno!
- Gle vraga kako vam se ona smiješi. Tu ste sada kao ribi
ca u mreži.
- Ne znam čemu imam zahvaliti tako ljubazno nasmiješene
poglede. Valjda me neće zaustaviti?
- Hoće, hoće, već idu. Gotovi ste!
- Ali mi budi za petama, Videk, da mogu lakše naći izliku
i oprostiti se...
Smjesta se Videk povuče. Gospodin ide ravno prema Vjeranu. Ovaj skine klobuk na pozdrav. Grof mu pruži
ruku kao da su stari znanci i veselo klikne:
- Vidi, kakav lijep momak! Nisam se nadao tom susretu.
Vjerana sve više obuzima tjeskoba, što je moglo starog gos
podina potaknuti na takav doček?
- Mladiću moj, nema ni dva mjeseca što mi je pisala moja
sestra Jožica Ottenfles, rođena grofica Schlaum-Linde, da je dobi
la štićenika. Naime, na preporuku dvorskog maršala Griinea mora
mu biti savjetnica i druga majka. A ovih smo dana dobili pismo
u kojem ona javlja da ti boraviš u Švicarskoj! I eto, Renata, moja
pastorka, ovog mi časa iznenađena šapne: "Evo, to je taj!" Baš
si krasan dečko! Moja Jožica nije pretjeravala kad mi je o svom
štićeniku pisala da je veoma lijep mladić - veselo govori grof i,
naravno, po tradiciji, odmah ga oslovljuje s "ti".
Poput groma, osine Vjerana ovo otkriće. Sjeća se da mu je Jožica kod Oršićke govorila o preporuci iz Beča
i uzimala pod svoju zaštitu kako bi ga otela Oršićki. I sada mu Jožica ovdje zakrčuje puteve. Već je u
Zagrebu posve raskrstio s tim štićeniš-tvom jer ga je vrijeđao Jožičin prezir prema neplemićima i "ple-
bejcima", a sada ovdje u Švicarskoj cijela Renatina obitelj pada kao lavina s ledenjaka na vrh glave sa
svom svojom ljubaznošću.
Jedva se svladava da prikrije neugodan osjećaj. No, tu sada ne može učiniti ništa da ne bi izgledao
neuljudan. Dakle, prima ljubaznost Jožičina brata i njegove žene, dok Renata spominje uspomene na
Zagreb.
- Hajdemo, ovdje je previše ljudi - reče grof. - Vi djeco,
naprijed, Renata skreni uz obalu!
Morao je primiti počast i pratiti Renatu. Grof i njegova supruga išli su straga i samo pogledom odavali
kako su zadovoljni vanjštinom Renatina odabranika. Djevojka ide s Vjeranom. On je očekivao da će mu
ona ipak spočitnuti što nije htio doći k Jožici na imanje kad je ona bila kod nje ili će ga pitati zašto je
nestao iz Zagreba. Umjesto ikakvih prigovora, ona dražesno i ljubazno priča, baš kao one večeri kod
Oršićke kad su se prvi put upoznali. A on je tada veći dio večeri posvetio njoj i gledao je s takvim
ushićenjem da su to svi opažali i već tumačili na svoj način.

Tu je okolnost Renata dotakla samo kao leptir cvijet i opet odlepršala dalje. Kad su već zalazili u drvored
krasnog perivoja dvorca Chadeau, ubuzme ona svu njegovu pažnju, rekavši:
- Dugujem vam ispriku za jedan svoj grijeh...
- Zbog čega biste se vi trebali ispričavati meni?
- Zbog onoga što se dogodilo u Banjskim Dvorima. To me
je uvijek mučilo... Nisam vas kanila povrijediti...
- Mene? - upita mladić začuđeno. - Vi me i niste povrije
dili.
- Razumijem. Kao ponosni kavalir tajite, ali ipak moram
to izreći. Naime, kad smo ono bili svi u Banjskim Dvorima, sta
novali ste s Oršićima i Hollenbachovima u Opeki. Došli ste samo
na objed. Tada sam nehotice dala povoda dvoboju - i vrlo mi je
žao...
- Dvoboju? Zar se u Banjskim Dvorima netko pobio?
- Tamo ne, ali u Zagrebu. Da, vi tajite, ali rekla mi je Joži-
ca: "Evo, ti si natjerala Keglevića da se pobije jer si dopustila da
ti Kučetić previše udvara". No, vjerujte Kučetić mi je bio samo
razonoda, bili su mi oni dani - veoma dosadni. Vi ste više zabav
ljali starije gospođe!
Takvim je tumačenjem Vjeran u prvi čas zatečen. Bila bi teška uvreda ako počne uvjeravati da Renata nije
bila povod dvoboju. Odmah se dosjeti odgovoru:
- Kučetić i ja dali smo riječ da ćemo šutjeti...
- Ali ipak znam povod dvoboju, i svi su u Zagrebu pogodili
i tako tvrdili. Ne možete to zatajiti, jer drugoj kojoj gospođici
uopće niste posvećivali pažnju. Osjećala sam potrebu da kažem
koliko sam požalila što mi Kučetić prikraćuje dosadu.
- Nemate razloga ništa žaliti, a dvoboj je stvar Kučetićeva i
moja!
Renata naglo okrene glavu k njemu i pogleda ga sjajnim očima:
- Meni je bilo mnogo stalo da svoju krivnju objasnim i po
žalim - a sada smo na cilju...
Zaustavila se pred ulazom u dvorac Chadeau. To ga iznenadi i htjede zapitati ide li ovamo u posjete, kad
se uz njega nađe grof i veselo ga uzme ispod lakta:
- Opraštam te, mladiću, od propisanog posjeta sutra o pod
ne. 2elim čuti koješta o sestri čudakinji, hajde, dakle, idemo gore.
U tvojem ćemo društvu popiti popodnevnu čokoladu.
I ne čekajući njegov odgovor, jednostavno ga povuče preko veže.
Vjeran nije imao vremena ni mogućnosti da se usprotivi. Našao se u situaciji iz koje se ne može izvući, a
da ne bude grub ili da se ne pokaže kukavica sam pred sobom. Znao je da u tom dvorcu stanuje netko od
njegovih progonitelja. Ipak, nije on plaš-Ijivac, a ovi sigurno njegove progonitelje i ne poznaju.
508

Postrance je Vjeran pogledao onamo gdje izdaleka promatra Videk. Momak je ostao zapanjen, spaziv
kamo to ide mladi gospodin. Ali odluči čekati, uvjeren da će se Vjeran odmah vratiti.
U razgovoru povede grof mladića u prvi kat i u salon. Pošto su se gospođe pošle preodjenuti, uputi se grof
u živi razgovor s Vjeranom i ispituje ga o lozici. Sve mu se čini: njima je ovdje dosadno pa su ga zato
objeručke povukli k sebi:
Doskora se grofica s Renatom vrati, bile su u sjajnim haljinama za poslijepodnevno primanje. Grofica
pozove Vjerana na južinu. Grof ponudi ruku svojoj ženi, a Vjeran Renati, i ulaze u blagavaonicu. Tamo ih
čeka gospodin poslanik vitez von Hubner. Domaćica mu prikaže Vjerana. Mladić se začudi, čuvši
poslaniko-vo ime, ali razabere iz razgovora da su gospoda bratići pa dalje
0 tome više nije mislio.
Za južinom razgovarala je grofica s gospodom veoma živo. Vjeran se osjećao nevoljko, ali je to znao
prikriti i smišljao kako će se uskoro oprostiti.
Tada se širom otvore vrata. Dva laka ja stoje sa svake strane
1 klanjaju se gospodinu koji ulazi u savršenom crnom odijelu,
potpuno obrijan, nešto četverouglasta lica, unatrag počešljane ko
se, nasmiješenih očiju u kojima se skriva cinička okrutnost.
Grof Schlaum-Linde reče gospodinu:
- Dopustite da tvojoj ekselenciji prikazem štićenika moje
sestre Keglevića. Vjerane, stojiš pred njegovom ekselencijom mi
nistrom Bachom!
Vjeran se gotovo ukoči od iznenađenja, a ministar primijeti:
- Cuo sam o tvom mladiću. Vrlo me raduje - i odmah se
stane ispričavati grofici: Neka mi vaša presvijetlost oprosti što
sam zakasnio. Primio sam vašeg kurira iz Beča.
Zatim sjedne uz poslanika, vedar i nasmiješen, i više ne pogleda Vjerana. Njemu se pak čini da sada ovdje
visi na užetu među smrznutim snježnim grebenima. Ne zna se pretvarati, ali se ipak toliko svladao da
njegovo lice nije odrazilo nemile osjećaje. Ovo je malo odviše! Sjedi za stolom sa čovjekom koga cijela
domovina mrzi kao zloduha, sa čovjekom koji ga progoni od časa kad je Bardović odao njegovu baštinu
tajnom redarstvu. Sjedi za stolom sa svojim ubojicom. Prava je sreća što mu društveni propisi, kao
mladiću, zapovijedaju da šuti i sluša razgovor starijih. Tako se nada da će izdržati do svršetka ove gorke
čokolade, a onda će se oprostiti.
Mirno sluša Vjeran dok ministar zapodijeva raspravu s poslanikom Hubnerom o švicarskom zraku, o
Thunskom jezeru i njegovim osobinama, o izletima. Već se Vjeran poveselio da njega uopće ne kane
uvoditi u razgovor, kad se uplete grof Schlaum--Linde:
- Nas smo dvoje, grofica i ja, odlučili otići na Brijensko je
zero. Na njegovim obalama ima mnogo lijepih starinskih dvoraca.
A baš me veseli što sam ovdje našao štićenika sestre Jožice. Ba-
509

rem ću imati ćvrsta vodiča - jer dok sam ovdje, preuzimam ja dužnost zaštitnika nad mladićem. On je
zapravo i štićenik dvorskog maršala Griinea, - zar ne? - i pogleda Vjerana.
- Nikad ga nisam vidio, ali je bio znanac moje bake - doda
Vjeran, samo da ne pruži prigodu za novo pitanje.
Dok je ministar pio svoju čokoladu, činilo se da i ne sluša.
Ali grofica Schlaum-Linde požurila se izjaviti da je južina svršila i da sada mogu gosti u salon da čavrljaju.
Vjeran ustane, nakloni se i izjavi:
- Zahvaljujem vašoj presvijetloj i molim da me otpusti,
imam goste u Oberhofenu. Bila bi velika neuljudnost da me du
lje čekaju...
Ali mu grofica ne pruži ruku na oproštaj, već pogleda ministra. Ovaj se nasmijano okrene k Vjeranu:
- Izvolite sjesti - htio bih nešto ćuti o Zagrebu.
Na te riječi svi odu u salon, a Vjeranu se čini: sada mu vješala razapinje sam ministar. Osjeća svu
opasnost, ali baš zato je odlučio da bude miran i odvažan. Ministar mu počne govoriti prijazno,
nasmiješeno, kao da su stari znanci:
- Vi kanite zaprositi baronesu Renatu?
Pitanje je palo kao udarac čekićem u mozak. Vjeran ga jedva izdrži i odgovori:
- Baronesa uistinu zaslužuje drugog muža. Ja se uopće ne
ću ženiti.
- Dakle ne ljubite je?
- Ona je čarobna ljepotica, ali dosljedno svojoj namjeri da
ostanem neženja nisam dopustio da njezin čar u meni probudi
bilo kakav drugi osjećaj, osim divljenja.
- Hm - smješka se ministar i gleda mu pozorno u oči, pa
upita dalje:
- Niste li se pobili i stavili na kocku svoj život - za nju?
To je vrlo važno za - vas!
- Muškarac se bije za djevojku po zapovijedi srca ili po
dužnosti. S baronesom sam bio premalo u društvu da bih dospio
u bilo koju od tih situacija.
- Jednom riječju, vi ni izdaleka ne mislite na Renatu?
- Ne mislim uopće na ženidbu, dakle, nemam prava na lju
bav.
- Tko je ona ljepotica što je baruna Larsena omamila i va
ma odala njegove tajne? Možda je ona zapreka da ne mislite na
Renatu?
- Ne! Ta je gospođica daleko od toga da meni odaje kakve
Larsenove tajne koje uopće nisu postojale. Larsenovi su se ljudi
javno u dućanu prepirali o shodnosti i neshodnosti barunovih
nasilja prema nedužnoj gospođici, dakle, imali su prilike to slu
šati i drugi ljudi u dućanu. Uostalom, gospođica je sada već vjen
čana s mladim grofom Oršićem.
510

- Vjenčana! No, lijepo! A Larsen je još uvijek želi oteti za

sebe!
- A vašoj ekselenciji ne može biti svejedno što se cijeli
Zagreb zgraža da barun Larsen smije progoniti, optuživati i pro
glašavati veleizdajnicom poštenu siromašnu djevojku, samo zato
što mu se prohtjelo uzeti je sebi za užitak. Sam se kardinal za
uzeo za nju, a prije osam dana doznao sam da je Oršićka svoje
mu sinu dopustila da vjenča gospođicu Jadranku. To je danas već
riješeno.
- U tom slučaju, ona se i ne nalazi ovdje?
- Nikako! Naprotiv, ona je ostala u Hrvatskoj. Baš zato se
barun Larsen poslužio svim oružnicima vaše ekselencije da je
traže po svim krajevima. To je nešto prevelika zloupotreba držav
ne vlasti.
- U ovom slučaju priznajem to i ja! - I opet se nasmije
kao da se zapravo sa svojom vlašću samo igra i zabavlja. - No,
pošto smo ovo svršili, vidim da nikako ne želite uzeti za ženu
baronesu Renatu.
- Niti koju drugu!
- Da, da, ali nikako Renatu. A kad biste je i željeli, i onda
bi vam osobito smetao preveliki ponos njezine majke. Ona je po
prvom braku barunica, a po drugom grofica. Naravno da se ba
ronesa potpuno slaže s majkom i ne smatra poželjnim što vaša
majka nije bila čak ni obična plemkinja. No, a sada čujte: unatoč
svemu - vi Renatu morate uzeti za ženu!
Ministar to naglasi bez smiješka, strogo, zapovjednički.
- Oprostite, ekselencijo, tko me može prisiliti?
- Ja!
Vjeran zuri u svoga progonitelja i ne razumije kako mu ništa ne govori o baštini, već, naprotiv, o ženidbi. I
opet otklanja:
- Ne! To neće uspjeti. Ja se ne ženim. To ne može promije
niti ni vaša ekselencija!
- Mogu. Renatu morate vjenčati u roku od pet dana!
- Nikada! Sasvim isključeno!
Ministar se digne i metne ruku u džep prsluka. I Vjeran ustane.
Bach mu se približi i stane šaptati:
- Samo vas jedno može spasiti ovoga braka koji leži u mojoj
ruci. Ne želite li baronesu za ženu, ja vam odobravam, jer u toj
ćete obitelji svakog dana slušati tri puta, u jutro, o podne i za
večeru, da vam je majka bila pučanka. Dakle, složimo se nas
dvojica. Oslobodit ću vas tog braka ako se sa mnom lijepo, mirno
i razborito pogodite: izručite mi dokumente o zlatnoj žili u Za
grebačkoj gori, a ja vam smjesta dajem dekret za sjajan položaj
u ministarstvu ili na dvoru careve majke Sofije. To vrijedi više
nego da ste carev pobočnik!
511

- Sad razumijem zašto ste mi nudili baronesu. Budući da

Larsenu u Zagrebu, a vašoj ekselenciji ovdje, nije uspjelo da me
ubijete i orobite, sada biste me prisilili nepoželjnom ženidbom.
Ne! Nikada!
Umjesto da ga ukori, Bach se nasmije. Vjeran osjeti da je taj smijeh nalik siktanju otrovnice.
- Priznajem, vraški ste smioni, mladiću kad se usuđujete
ovako otkresati oko u oko njegovoj ekselenciji Bachu, plebejcu
i gospodaru vašeg života - i gospodaru milijuna ljudi...
- Odlučno prosvjedujem što vaša ekselencija i mene ubraja
među one koji bi vam to rekli zato što niste velikaš ni plemić.
Obratno, ja poštujem vaše sposobnosti i duboko žalim što ih niste
iskoristili na sreću državljana.
- Sto je njihova sreća, to mi nije važno. Nego sam znati
željan u što vi mislite iskoristiti svoju baštinu?
- Samo za svoju domovinu.
- A ja ju želim uzeti za svoju Austriju. Izvlastit ću je milom
ili silom.
- Kad siromah ukrade komad kruha, onda je to krađa, a kad
vi hoćete nešto ukrasti, zovete to - izvlastiti...
- Još više! Ako na cesti netko nekoga ubije da ga orobi -
to je razbojstvo. A kad to činim - ja, onda je to zaštita države.
No? Jeste li zadovoljni?l
Snebivajući se nad njegovim cinizmom, Vjeran nije smogao riječi. A ministar nastavi:
- Ova zlatna žila u Zagrebačkoj gori meni sada treba više
nego ikad. Prema tome, moram vam je oduzeti...
- Zar razbojnička otimačina?
- Još gore - smije se ministar. - Ja, to jest carska austrij
ska vlada, želim ovo zlatno brdo i uzet ću ga. Što sam vam po
nudio nagodbu, to je zato jer ste vrlo simpatičan mladić, bez ob
zira na to da ste ludi idealist, a te ne trpim. Ako, dakle, ne pri
hvatite moju dobrotu ...
- To zovete dobrotom?
- Veledušjem, mladiću. I ako ga ne prihvatite, evo: oženit
ću vas s Renatom na silu. Ako pred oltarom kažete "ne", onda ću
vas, umjesto u bračnu spavaonicu, odvesti u tamnicu.
- Ili u ludnicu?!
- Još više! Pripremit ću sa svojim izvidnicima tobožnji aten
tat na cara slijepim nabojima i odvesti vas na stratište. To nije
velika umjetnost Već su je izmudrile prije mene mnoge druge
vlade. Ali izvlastit ću vas svakako i spremiti na drugi svijet da
mi ovdje ne smetate svojom oporbom. No? Vidite li sada? Otkrio
sam vam sve što kanim.
- Zgražam se i velim: svoju ću baštinu prije uništiti nego
je dati vama da moju domovinu uništavate njezinim zlatom.

- Ne, vi nećete uništiti baštinu. Ne dobijem li u ruke doku

mente o tom gdje se nalazi ta zlatna žila, prekopat ću Zagrebačku
goru i proglasiti da sam pronašao žilu. Hrvatska pripada nama,
dakle, i Zagrebačka gora!
- Nećete to moći učiniti, jer u krilu gore leži Zagreb koji
će se oprijeti.
- Da, da, taj grad, vodič tajne oporbe protiv mene! Ali ja
ću ga baciti na koljena i bit će poslušan kao janje. Rastjerat ću
taj grad, premjestit sve naše k vama, a vaše zemljake k nama.
- Onda će biti veoma loš život vašim zemljacima kod nas...
- Ha - ha! što vi možete, upokorena manjina u našoj ze
mlji - nama?
- Jeste li kada vidjeli što može učiniti mala četa krtica na
uzoranom polju? To možemo mi vama, i to ćemo učiniti, ako do-
spijete izvesti takvu, po vas vrlo nesretnu osnovu.
Ministar promatra lijepog stasitog mladića i zakima glavom:
- Sva sreća što vaša domovina Hrvatska ima malo takvih!
A sve više uviđam kako je sjajno ono što sam poduzeo da poko
rim Zagreb, o čemu vi i ne slutite.
- šteta svakog napora! što nas više progonite, to smo jači.
- Zato ću sada, umjesto silom, početi - lukavošću.
- Ekselencijo, dopustite da vas podsjetim: na naš mali
narod udarala su velika carstva i veliki narodi, počam od Avara,
Tatara, franačkog i turskog carstva, svi su ti veliki nestali, raspali
se, a mi mali još smo tu. Pa ćemo još doživjeti i slom vaše velike
habsburške carevine, a mi mali živjet ćemo dalje!
- Duše mi, vi ste odvažni, ali moć se ne boji vaših proro
čanstava. Međutim, vratimo se na našu stvar: želim imati zlato
Zagrebačke gore, razumijete li?
- Ako ga nema?
- Već su Zrinjski vadili zlato iz vaše gore, to sam ustanovio
u bečkoj biblioteci. Ali očito nisu znali pravu žilu, pa je zlata bilo
tako malo da im se posao nije isplatio. Vaš pradjed Keglević je
sigurno naišao na pravu zlatnu žilu. Napravio je nacrt za sebe,-
ne sluteći da bi mogao umrijeti prije nego se uzmogne poslužiti
nalazom. Taj nacrt trebam, ne samo zato da otkrijem zlato, nego
da ga objelodanim na svjetskom novčanom tržištu. Dokument
želim imati! Original!
- Da podignete propali ugled svojim državnim bezvrijednim
papirima i tako osigurate zajmove svojoj vladi!
- Vidite, kako se s vama može lijepo raspravljati. Prema
tome, opetujem svoju ponudu: zauzvrat dobivate najviši položaj
u državi ili na dvoru, za sebe i vaše potomke. Hoćete li kakav
dvorac? Ili kneževski naslov? Nema cijene koju ne bih platio za
dokument. Razmislite i recite!
- Velim: nema cijene uz koju bih ga izručio!
Odgovor načas ušutka ministra, ali njegove oči svjetlucaju i pilje u Vjerana. Onda upita:

512

- Od bake ste baštinili imetak u gotovini. U što ste ga uložili?

- Htio sam kupiti gospodarstvo i obrađivati zemlju, a kako
me gonite, evo, trošim gotovinu. A ovdje austrijski novac slabo
vrijedi, dakle, trošim baštinu - vašom krivnjom, ekselencijo.
- I zato ćete gotovinu brzo potrošiti, a onda? Sto će mladi
gospodin kad u Švicarskoj protuče sav imetak?
- Onda ću potražiti namještenje knjigovođe, jer sam to nau
čio. Ako ne nađem, idem na zanatski posao, jer ja sam u Beču
izučio i jedan zanat. I radit ću!
- Dakle, kad propadnete, onda ste pripravni početi iznova?
Pa to je neiskorjenjiva rasa u vama, mladiću!
- Valjda smo se zato i održali pošto su se svi naši moćni
ugnjetači raspali.
Ministar se zamislio ili snuje nešto novo protiv njega. Budno mladić promatra njegove oči u kojima je
načas nestalo ciničkog smiješka. Što sada smjera? Cijeli jedan časak prošao je u šutnji, dovoljan da se
Bachov pogled nanovo ispuni smiješkom, a glas mu bude samosvjestan i vedar.
- Čini se, i niste svjesni da ste u mojoj vlasti?
- U ovoj zemlji nisam u vašoj vlasti.
- Ovo je moj stan, budući da sam ga ja iznajmio i prema
tome sada ćete mi lijepo kazati gdje ste pohranili svoje nacrte
i ostat ćete mojim, recimo, gostom. Vaša je budućnost obasjana
suncem. Vi ste sada štićenik Aleksandra Bacha, austrijskog mini
stra. Znate li što to znači?
- Vječni prezir svih poštenih.
- Onda ću vas odvesti već sutra u zoru iz ove zemlje kao
svoj kovčeg.
- I vi me kanite uspavati kao Larsenov doušnik u Zagrebu?
- Samo nešto bolje od njega. Ispod ovoga krova ne možete
više napolje. Nikada! Nikako! Moj ste zarobljenik. Upamtite!
Vjeran osjeti: ovaj govori istinu. Odavle ne može živ. Sto sada?
- Pozvali ste baronesu da me na prevaru dovede ovamo? -
prezirno pita Vjeran ministra.
- Sasvim razumljivo. Sada vas ja držim na užetu među gre
benima, a tu nema, gospodine, nikakve spilje u koju biste se mogli
skloniti. Tu nema ničeg i - nikoga do - mene. Čestitam vam!
- I ja vama. Jer, kad me odvedete u Austriju, moji će papiri
ostati u - ovoj zemlji. Ali kakva vam od toga korist?
- Osveta! Jer ja vas neću zatvoriti u tamnicu, nego ću vam
dati doživotni stan u ludnici. Tamo spadaju tako idealni ljudi u
današnje doba kao što ste vi. Odmah ću donijeti zakon da se
potamane svi koji su tako barbarski pošteni.
- Onda mi nema pomoći!
- Predajete se?
- Na osvetu sam vam predan - na pogodbu - nikada!

Opet ga ministar promatra. Onda mu pogled pada na Vjera-nov kaput. Obim rukama posegne u mladićeve
džepove. Vjeran se smije:
- Vaša ekselencija je svoj najbrži redarstvenik - ili nešto
gore...
- Mislio sam da imate oružje pa se kanite ubiti prije nego
vas dotaknemo. Inače ne razumijem vaš mir.
- Nisam slutio da dolazim u razbojničku spilju, pa tako ni
sam uzeo oružja.
- Vašeg mi je otpora dostal
- Još nisam sve iscrpio...
- Onda se žurite da to učinite što prije. Imate još svega sat
vremena da se predomislite.
Ministar pođe k vratima od hodnika i otvori ih. Vani stoje dva redarstvenika. U ruci im samokresi.
- Dobro je! Ostanite i dalje ovdje. Nitko ne smije izaći! -
naloži Bach.
Onda zatvori vrata i okrene se k Vjeranu. Kao da je to sad drugi čovjek: strogo lice, okrutan, prijeteći
pogled, hladan stav čovjeka koji ima svu moć i nikakvu savjest.
- Sat vremena i ništa više! Sjednite i odlučite! Pazite!
I uputi se u salon. Kad je otvarao vrata, vidio je Vjeran u salonu groficu, njezina muža, poslanika i Renatu
kako su podigli glave prema ministru. Onda se vrata zatvore. On je ostao sam.
"Da su to obični razbojnici, bilo bi lakše. Sa službenima svakako nema šale"! - reče mladić sam sebi...
"Njih ne može nitko osloboditi, samo smrt..."
Malo prisluhne. Debela hrastova vrata ne propuštaju glasove.
Ogleda se. Velika blagovaonica pusta. Pred njim dolje jezero u crvenom žaru zapadaj ućeg sunca. Obala
kojom je prije šetao među ljudima sada je pusta. Gdje je Videk? Sigurno je ostao čekati nedaleko od
dvorca. Gusto drveće perivoja zastire mu pogled. Momak sigurno još čeka, on neće otići. Dozivati ga neće.
"Ako je meni poginuti, neka to ne stigne Videka"!
Crveni žar biva bljeđi. Vrhovi gora nevidljivi. Dolje pod prozorom drveće. Gusto, granato, ali perivoj je
ograđen zidom. Kad bi se mogao spustiti s te visine dolje, pao bi opet u ruke straži.
"Bolje je osloniti se na moju zlatnu cijev. Kad mi se približe da mi dadu injekciju, položit ću ruke na prsa,
pritisnuti i cijev će učiniti svoje!..."
Otputi se od prozora i pođe po sobi. Sjedne. Iz salona se otvore vrata. Ulazi Renata. Ona mu priđe posve
blizu i šapne:
- Tu se događa nešto što ne razumijem...
- A ipak ste ministru pomogli u toj igri!
- Nisam ništa znala - brani se ona i priđe mu posve blizu,
šapćući: - Spasit ću vas!
- Sto tražite za uzvrat?
- Još vam i dajem na dar: srce i ruku.
-

-
33* ....

515

- Vaše srce i ruka prevelika su cijena za moj život.

- Volite poginuti nego uzeti za ženu - mene?
- Velim - ni jednu!
- Zato što ljubite Oršićku. Dakle, istina je. Tu staru zavo
dnicu?!
- Niti je stara, niti zavodnica.
- Časovi su vam izbrojeni. Zar se kanite dati uhititi od ovog
plebejskog umišljenog ministra?
- Vi ste mu pružili pomoć da mene namami u ovaj dvorac.
Osjećao sam: nije pametno da idem. Ali nisam htio biti kukavica.
Sada sam tu... uhićen uz vašu pomoć, po najvećem razbojniku
države.
Ali ona ga i ne sluša, odviše je preneražena. Ona, Renata, od svih obožavana, bogata, lijepa - odbijena -
prezrena? Ovo ju je tako ponizilo da je izišla u salon. Našla je samo majku koja ju dočeka upitnim
pogledom.
- Odbija sve! - reče djevojka tiho, a oči joj suzne od jada.
- Zar je lud? - upita tiho grofica. - Buntovnik, koga mi
nistar može svakog časa baciti na stratište? Valjda ga ne kaniš
jos" i žaliti?
- Obuzima me bijes, ljubomor i osveta. Takav tvrdoglavac,
a tako lijep - prelijep, snažan! Jedan njegov zagrljaj vrijedio bi
život!
- Ti si luda strast, razvratna, kao i tvoj pokojni otac. Suspre-
grri strast. Ne smiješ se poniziti!
- Htjela bih se osvetiti onoj zbog koje me odbija. Majko,
taj mora ljubiti žarko, ognjeno.
- Srami se! Ovako ne govori mlada djevojka.
- Da sam slučajno udana, onda bih smjela govoriti još sra
motnije. Ne smije ga ministar staviti u ludnicu. Ne smije! Ja lu
dujem za ovim mladićem.
- Renato, tvoja suparnica nije žena nego politika. Taj je
mladić sigurno dao svojim političkim ortacima u Hrvatskoj riječ
da će žrtvovati i sačuvati zlatnu goru svojoj domovini. To su pri
mitivni idealisti. No, uvjeravam te, Renato, da će ga Bach uhvatiti
za vrat i baciti na koljena. Saopćio nam je kako će s njim postu
pati. Ti ćeš mladića dobiti samo nekoliko tjedana kasnije, a čekati
na ugodne stvari nije baš sasvim dosadno.
- Dakle, danas ga neće pustiti iz dvorca? - upita Renata.
- Ni koraka. Kao da ga je progutala zemlja do dana vjen
čanja s tobom.
Odmah je Renata postala bolje raspoložena.
U blagovaonici je mladić sam. Okružuje ga tmina. Tada uđu lakaji. Jedan nosi svijećnjak s gorućim
svijećama, drugi ljestve i popne se pa zapali veliku svjetiljku usred dvorane.
Iz salona dolazi ministar, nasmijan je i vedro pita:
- Dakle? Jeste li se predomislili?
- Nisam,

- Odabrali ste ludnicu?

- Svejedno mi je. Ekselencijo, varate se kad mislite da u
mojoj domovini nema više takvih idealista kakav sam ja.
- Znam, ima ih po zakucima - ali kad ih više ne bude?
što onda? Znajte: ja ću ih sve uništiti. Najprije ću ih sve pokva
riti! Da - da! Ne gledajte me tako začuđeno. Pokvarit ću vas
redom. Sve! Vašem idealizmu iskopati močvare. 0, znam to uči
niti veoma spretno. Svi će idealisti idealno ljubiti, ali ne slobodu,
domovinu, poštenje, kako to činite sada vi - nego će ljubiti
idealno - novac, čast i položaj, čim jednom netko osjeti glad za
novcem - svršeno je. Pripravan je na sve i sva, samo na jedno
ne - odreći se pune kese. Jadni mladiću! Zar ne vidite da je vaša
borba sa mnom ludost? Ja sam moć koja počiva na strahu i tre
petu milijuna.
- I opet je povijest dokazala da je svaka moč koja je poči
vala na strahu nestala čim je nestalo straha ...
- Ali dok sam ja živ, ne može i neće nestati straha.
- Može i hoće! Za mene, evo, nema straha. Vaša je moć kod
mene već prestala postojati.
- Kako? Vi ne strepite?
- Ne! To nećete dočekati!
- Onda imate nešto stvarnije u svojim džepovima. Odmah
vas moram pretražiti.
- Izvolite pregledati i moje unutrašnje džepove, kao što ste
već pregledali moje vanjske - reče Vjeran pa raskrili ruke, uvje
ren da ga neće pretražiti do kože.
A to ministra iznenadi. Svakako, nema ništa uza se, kad mu nudi pregled. A ipak, mladić se ne boji. Ne
strepi! Zašto?
- Renata vam je obećala spasenje? - upita ministar.
- Niti je obećala, niti bih to primio.
- Što vam ulijeva drskost da se ne bojite? što vam daje
snage da ne strepite preda mnom? Imate li smionosti da me
slijedite?
- Imam i, evo, idem.
- Mislite li da je to tako jednostavno kao ono kad ste Austri
ju stavili u zaporku?
- Doći će vrijeme kad carska Austrija više neće stati ni u
zaporku...
- Jer Hrvatska neće više postojati.
- Ili će biti obratno.
- Vi ste, mladiću, jednostavno zaluđeni. Hoćete li se spasiti?

- Po cijenu što mi nudite - ne!

Ministar krene prema vratima.
- Dobro. Bit će vam žao, ali sami ste tako željeli.
- Ne! Ja nisam želio ono što vi kanite sa mnom, nego sam
želio ostati pošten čovjek. A vi mi to osporavate i vršite nada
mnom nepravednu i čovjeka nedostojnu silu.
517

Sa smiješkom okrene se ministar k njemu:

- Pa naravno je da provodim silu kad se ne pokoravate do
brovoljno. Nitko ne bi mogao reći da mu je sila nametnuta s nje
govim pristankom, jer kad se ne pokoriš, onda je prirodno da te
moram udariti.
- Vi ste rođeni nasilnik. Otimač! Ubojica!
- To je činjenica, moj mladi gospodine, jednostavna činje
nica! Ako se ne pokoriš, moram te prisiliti da učiniš ono što ja
hoću. Ili ću te ukloniti. Jasno?
- Vaša je ekselencija nedostiživa u cinizmu. Sada mi je
mnogo toga razumljivo. S netaknutom savješću ne bi se moglo
učiniti toliko zla na svijetu, ali s pokvarenom, naravno, može se,
jer onda to više nije savjest...
- Ne, to nije savjest. Samo stare babe i popovi govore o
savjesti. Da, da, moj mladiću! Ali da se vi usuđujete sve to meni
sada govoriti, najbolji je dokaz da ste obračunali sa svojim mla
dim životom.
- U vašim rukama može se računati samo na jedno jedino:
- umrijeti, ili moralno - ili tjelesno. Ja sam odabrao ovo drugo.
- Vrlo dobro. Vi ste odabrali. Slažem se. Dakle, vama nije
žao ostaviti život i doći u mračnu samicu ludnice?
- U takvoj pokvarenosti svijeta gdje se može raditi ovako
život, uistinu, nema smisla ni užitka.
- Ima, za one, koji ne plivaju protiv struje kao vi, luđače.
Primite što vam nudim, pa ćete živjeti i uživati. Zašto to nećete?
- Ne mogu, ne samo da neću. Jednostavno ne mogu!
- Ne možete? Zašto ne možete? Razjasnite mi to čudo.
- Zato što bih se svakog dana gadio sam sebe. Ovako se još
mogu, dok se vama opirem, gaditi od vas i od drugih koji ste od
mene daleko. Ali da moram osjećati gađenje od sama sebe, koji
sam sebi tako blizu - ne - ne, to ne bih podnio. O, ni jedan čas.
Radije činite sa mnom što vas je volja. Odmah!
- I moram. Takvi ljudi kao vi nisu prirodni. Oni su apsurdni,
neupotrebljivi, beskorisni. Takav je moral, gospodine, smiješan,
starinski, djevičanski, nesuvremen. Čudno je to: vaša je vanjština
tako zdrava, a vaša duša tako jadno bolesna. Dakle, vi ste su-
viini!
- Onda svršimo!
- Bit ćete služeni!
Ministar pođe k vratima i posegne za kvakom. Vani je neka buka, rječkanje. Sluša. Tko to vani tako glasno
govori? Onda otvori.
Na hodniku stoje neki ljudi. Dalje, na mramornom stubištu, razabire Hiibnera i grofa Lindea. Pogled mu
padne na muškarca koji mu je dobro poznat i pođe prema njemu. Za njim idu četvorica u građanskom
odijelu. Došljak se pokloni pa će vrlo mirnim i smjernim glasom:
518

- Monsieur, vi me poznajete, ja sam Paul Morand, nadstoj

nik redarstva. Oprostite što smetam u to doba, ali imam službeni
nalog.
- Da kod mene večerate?
Gospodine ne odgovara na tu šalu, već se okrene prema Vje-ranu i vrlo strogim glasom reče:
- Gospodine Marcele Ardene, prema slovu građanskog za
kona Republike švicarske, ja vas uhićujem!
Urnuknuli su oni vani i ovi u sobi. Ministru je zastala riječ. Na takav udarac nije bio spreman. I grof von
Hiibner, šuteći čeka Bachovu riječ. Umjesto toga, iznenada zapita Vjeran:
- Smijem li saznati što sam sagriješio?
- Naravno, imate pravo saznati, ali kad vas budem preslu
šavao. Prekinite zabavu u tako otmjenom društvu i odmah me
slijedite.
Ravnatelj redarstva je tako besprijekoran u svom nastupu da mu se ne može prigovoriti. Ipak mu Bach ne
da svoga uhićenika i nastupi vrlo odlučno:
- Oprostite, gospodine ravnatelju redarstva, mladić je moj
gost.
- U prvom je redu gost moje redarstvene nadležnosti kojoj
je dao riječ da će se besprijekorno vladati. Ipak, protiv njega po
stoji prijava.
- Da je kanio počiniti atentat protiv austrijskog cara? Sami
ste ustanovili da je atentator sasvim druga osoba. Moji su ljudi
dali krivi opis, dakle, prijavu povlačim - upada Bach.
- Monsieur, izvolijevate se varati. Ne radi se o prijavi vaših
ljudi, niti o prijavljivanju atentata na vašeg cara, nego se radi
o vrlo teškoj prijavi švicarskog građanina, o prestupku što ga je
ovaj gospodin počinio protiv naših zakona, o čemu nisam dužan
polagati računa nijednom gostu Republike.

- Ali, gospodine, u vašoj se državi valjda ne ulazi u iznaj

mljene stanove vaših gostiju kao što sve vi učinili.
- Pardon, monsieur, ako gost povrijedi švicarski zakon tako
velikim zločinom, onda nema iznimaka.
- Ja ovdje boravim pod običnim imenom, no ako vam kažem
kakvu čast obnašam, onda ćete se predomisliti.
- Meni je braniti zakon i ne tiču me se ničije časti... Ovaj
gospodin ima smjesta poći sa mnom. Ako pak monsieur obnaša
visoke časti u svojoj zemlji, onda će to prije razumjeti zašto sam
naredio da redarstvo opkoli cijeli dvorac ...
- Prosvjedujem protiv takve povrede.
- Pardon, povredu možete počiniti samo vi, monsieur, ako se
miješate u zakoniti postupak naše zemlje.
- To je nemoguće. Ja ću se oprijeti!
- Monsieur, dobio sam nalog da ovoga gospodina uhitim. To
je u vezi s boravkom jednog nama prijateljskog cara na jednom
švicarskom jezeru... Nije li vam to dosta?
519

To pobudi veliki dojam u Hiibnera. Šapne Bachu u uho:

- Ne luduj. To je car Napoleon Treći na jezeru Maggiore.
Vidiš, rekao sam ti još ujutro. Ova je vijest istinita. Nemoj se
ni časa odupirati, do vraga! Ovaj švicarski vol kao da jedva čeka
da nam skuha kakvu poparu. Sigurno se Napoleon boji atentata.
U probitku je austrijske vanjske politike da se ne pleteš u to
uhićenje.
Vjeran stoji blijed i čeka.
- Prosvjedujem da me ne smeta u mom stanu - reče mini
star ponovo, ali mnogo blaže. - A vi, mladi gospodine, niste marili
doći u ovo naše otmjeno, besprijekorno društvo, a savjest vam je
opterećena.
- Nisam došao u posjet, nego ste me dovukli...
- Slijedite me! - zapovijedi mu Švicarac.
Vjeran se nijemo pokloni i u pratnji redarstvenih činovnika iziđe, pa se spusti niz stube. Njegovi pratioci
svijetle svjetiljkama i izlaze u perivoj bez riječi. Odmah se iza njih uputi jedan Bachov čovjek pa ih slijedi
u dostatnoj udaljenosti i osluškuje.
Gore su ostali grof bračni par i Hiibner, više zapanjeni nego ljutiti. Renata je zabrinuta:
- Što li je mogao počiniti? Ovo je zbilja čudnovato, što mi
sliš ti? - upita Hiibnera.
- Protiv Napoleona Trećeg je prošle godine počinjen atentat.
Sada je car u Švicarskoj. Očito taj Keglević nalikuje kakvom
mladiću koji je bio u poznanstvu s Orsinijem, prošlogodišnjim
atentatorom Napoleona ili što slično. Ili je ime Arden negdje po
znato u francuskom kriminalu. Tu može biti bezbroj razloga.
- A kako je redarstvenik znao da se Keglević nalazi kod
nas? - upita Renata.
- Ako je kriv, onda su ga redarstvenici slijedili ovamo i kad
nije izišao iz dvorca, ušli su. To je najjednostavnija stvar. Jedno
se mora priznati: lopov ima sreću ...
- Ili mi imamo smolu - nasmije se Hiibner.
- To nije nipošto smiješno! - mrko će Bach. - Ti si
površan!
To ušutka von Hubnera pa uzme ispod ruke ministra i odvede ga u blagovaonicu.
- Ne ljuti se. Pred Renatom moram stvar prikazati kao da
nije ništa važno što je on počinio. Luduje za tim mladićem. A
sada slušaj. Tebi je taj Keglević važan, samo radi njegove baštine
u Zagrebačkoj gori?
- Drugo me ne zanima.
- Ta rekao si sam da ćeš jednostavno proglasiti svijetu kako
je Austrija našla u toj. gori zlato koje će iskopavati. Učini to i
prepusti ga, do vraga, Renati!
- Razumiješ li da Austriji neće vjerovati ni na kakvu izjavu?
A kada ja uzmem staru povelju Tomaša Keglevića, pisanu arap
skim jezikom i previđenu nacrtima što ih je risala njegova ruka,
520

pa sve te arapske bilješke, oznake i sve ostalo snimim na leću i objelodanim slike tih dokumenata po svim
poslanstvima, bankama, novinama u Parizu i po drugim državama, onda tu ne može biti nikakve sumnje.
Kad to vide, svjetski će novčari otvoriti široko svoje kese i uzajmiti nam toliko novaca da mogu opremiti i
tri velike vojske. To je razlog zašto moram imati original tih dokumenata. To nam vrijedi koliko i zlatna
žila. Dokaz pred svjetskim novčarima! Ako je cijela Zagrebačka gora jedan komad zlata, onda mi sada za
reklamu u svjetskom tržištu vrijedi taj objelodanjeni dokument kao gotovo zlato! - Mi smo - velim ti - na
dnu svojih blagajna, u njima nema više ni papira! Ako natiskamo novčanice od milijarde, još gore! A ovaj
mi prokleti mladić uzmiče kao đavo s tim dokazalom. Te mi isprave vrijede i onda ako u Zagrebačkoj gori
nema ni zlatnog praška. Prokletstvo je to, pravo prokletstvo! Moram imati tu ispravu.
- Da, imaš pravo. Ovaj bi stari spis među novčarima napra
vio senzaciju. Svi bi oni zinuli i dali nam zajmove. Ali opet, da
nisi danas dopustio uhićenje Keglevića, redarstvo bi jurišalo na
dvorac, švicarska bi vlada digla buku. Lijepog li zapleta za nas!
To nisam smio dopustiti ja kao poslanik na dvoru Napoleona.
- Samo to me je ponukalo da popustim. Ne smijemo otkriti
naš sastanak ovdje. No, ja ti opet velim: za unutrašnjost Austrije
trebam kugle, a za svijet - Keglevićev spis o nalazu zlata.
- Prokleti mladić! Što je morao počiniti da su ga uhitili?
- Saznat ćemo sutra. Ako ga puste, opet je u mreži naših
redarstvenika, a odavle neće umaknuti do smrti!
Pošli su k večeri u najlošijem raspoloženju.
ZAGORSKA REČENICA
Ravnatelj redarstva iziđe iz perivoja i krene uz obalu. Tamno je. Samo se ljuljaju svjetiljke u rukama
redarstvenika. Idu šuteći. Vjeran je primio nalog da ne pita ništa. Pokorava se zapovijedi, ide kroz mrak.
Ne zna kamo ga vode i što je zapravo učinio, što je to i tko je protiv njega podnio tako tešku prijavu?
Dugo su prolazili nekakvim putevima, kad opazi da su stigli pred dvorac Oberhofen. To ga iznenadi.
- Provest ćemo premetačinu u gospodinovu stanu - reče glasno ravnatelj i uđe u dvorac.
U predvorju, punom svjetla, stoje neki gosti u razgovoru. Spa-zivši mladog knjigovođu Ardena u pratnji
redarstva, iznenađeno se povuku na stranu, šapćući, gledaju za njim dok se redarstvenici uspinju prema
njegovoj sobi. Ravnatelj kucne dva puta. Začuđeno gleda Vjeran kako se iznutra brzo otvaraju vrata i on
521

uđe u rasvijetljenu sobu. Tu čeka Videk. Za njim ulazi ravnatelj redarstva, dok su ona četvorica na njegov
znak ostali vani. Iza zatvorenih vrata okrene se Švicarac k Vjeranu:
- Monsieur, vi ste nevjerojatno dijete! Kako ste smjeli poći
u onaj dvorac kad znate da su tamo vaši progonitelji?
- Zbilja ne razumijem ništa. Zar nisam uhićen?
- To ste zaslužili! Ušli ste u mrežu lijepe djevojke kao beza
zlena ribica. Pa to je ludost! Sva je sreća da imate tako genijalnog
momka. Čekao je na vas uzalud i dotrčao k meni. Uz pomoć tu
mača ispričao mi je o vašem sastanku i kako ste s ljepoticom
pošli u dvorac. A znate li tko je onaj gospodin tamo?
- Da, sada znam. Da sam to samo slutio! Ali nisam htio biti
neuljudan, niti kukavica.
- Lijepo! Vidio sam da ste izgubljeni. Jedino ja znam tko je
onaj tamo - slavni barbar Austrije. I odmah sam razumio. Oni
su vas dovukli onamo, pomoću te lijepe barunice, da na vama
počine zločin. Poslao sam vašeg momka kući, a ja otišao sa svo
jim ljudima da vas - uhitim.
- Gospodine! I ne slutite kakvu ste mi učinili dobrotu. Već
drugi put u osam dana vi me otimljete ovim ubojicama.
- No, a treći put to više ne bih mogao. Ako se ne kanite
sami čuvati, bolje je da što prije odete odavde. Ova visoka gospo
da, doduše, odlaze sutra, toliko su me obavijestili moji tajni re
dari, ali možda će sada ostati...
- Kako sam zaslužio toliku vašu dobrotu? Recite - razja
snite - moli Vjeran kad su sjeli.
- Ponajprije štitim zakone svoje zemlje i zato neću dopu
stiti da na ovom tlu bilo tko izvede zločin na bilo kome. U drugu
ruku vi ste - pošten čovjek. To sam i ja! A pošteni i čovječni se
nađu na cijeloj kugli zemaljskoj. Poštenje i čovječnost nađu svuda
domovinu i rodbinu. Sada slušajte. Vaše uhićenje mora za sada
ostati na snazi. Taj vaš ministar poslao je sigurno za nama svoja
njuškala, što bi učinio svaki pravi redarstvenik. Dakle, vi ćete
ove noći prospavati pod nadzorom mog detektiva, koji vas je
pratio na ledenjake. On će odmah doći. Ona četvorica vani i ne
slute da uhićenje nije ozbiljno. I ne smije to nitko znati. Ne radi
mene, nego radi vašeg ministra. Naravno, gosti u Oberhofenu
malo će loše misliti o vama, ali to morate pretrpjeti. A do sutra
navečer ispostavit ću vam svjedodžbu da je prijava zabuna, jer
se radilo o Markusu Ardenu, a ne o Marcelu i sve će opet biti
u redu. Osim jedne jedine činjenice, da ćete svakako nastradati
ako ne posumnjate u svakog čovjeka koga sretnete ili vas pozove
u svoj stan.
- Zbilja sam lud. Neoprostivo lud!
- Opametite se i odsad smatrajte neprijateljem svakoga ko
ga ne poznate u dušu. Više vas, uistinu, nisam u stanju obraniti
od zločinaca. Oni po svaku cijenu žele izvlastiti vašu baštinu.
522

- Gospodine ravnatelju, slušat ću vaš savjet. To što sam da

nas poslijepodne preživio, učinit će me najsumnjičavijim čovje
kom na svijetu.
- Ne vjerujem odviše u to, vi ste nevjerojatno bezazleni i
opasno uljudni, dakle, odbijte svakoga tko vam dođe u susret.
Nadam se barem donekle da ćete me poslušati - nasmiješi se
gospodin s crnom bradicom. - I ne učinite ni jednog koraka, a da
ne dođete prije upitati mene. Šteta je svakog poštenjaka. Nema ih
previše na svijetu, pa se moramo međusobno podupirati...
- Stotinu vam puta hvala! Takva se usluga može učiniti sa
mo iz čiste čovječnosti i poštenja.
- Zato mi se smijete zahvaljivati, nego to primite kao moju
dužnost prema poštenom čovjeku. A tko zna gdje vam se može
pružiti prilika da vi isto iskažete drugom poštenjaku koga sretne
te. A sad uzmite do znanja da ćete ostati pod mojom paskom, dok
su ondje Austrijanci.
- Još bih vas molio savjet: imam u ovom dvorcu prijatelje
i zemljake, obitelj liječnika koji mi je pružio pomoć u planinskoj
kući. Smijem li im javiti da ovo uhićenje nije skopčano ni s ka
kvom krivnjom?
- Možete pozvati liječnika i kazati mu da se ne osjećate kri
vim - ako vam je do njih stalo. Ali nikako mu ne smijete otkriti
istinu. A kad primite moju izjavu da je zabuna uslijedila radi
imena, ionako će nestati svake sumnje. Bio sam uvjeren da je
bolje malo stradati u očima gostiju u Oberhofenu, negoli biti
uhvaćen u dvorcu Chadeau.
Doskora je stigao mladi detektiv koji je s ledenjaka donio Vjerana u planinsku kuću. Ravnatelj mu da
upute, a zatim pruži Vjeranu ruku i ostavi sobu. Vjeran je odmah mladog redarstvenika udobno smjestio i
onda naručio večeru. Zatim priđe k Videku.
- Moj momče, dugujem ti veliko priznanje.
- A ja vama ne! Vi samo mislite kako biste bili pristojniji.
Neka vrag odnese sva ta društvena gospodska pravila! Zašto niste
kazali: gospodična baronesa, vi ste lijepi, ali ja sam sebi još ljepši
i draži i - sluga pokoran! Zašto ste morali ići s njome?
- Ah, Videk, taj me je grof zaokupio sa stićeništvom svoje
sestre, a onda me je iznenada poveo u dvorac, zapravo - povukao
i bilo me je baš stid kako sam se dao zavarati.
- Vama treba tutor! To ne smijem prisvajati sebi, ali dokto
ru ću kazati!
- Ne smiješ ništa kazati, onda bi mu morao otkriti tko sam,
ali idi k njima i zamoli gospodina doktora da dođe samo načas
k meni, imam mu nešto saopćiti. Ako te upita zašto me je vodilo
redarstvo, reci da nisam nikome ništa skrivio. Idi odmah, ne bih
rado da o meni krivo misle.
Kad se Videk vratio, Vjeran opazi da je zle volje.

- Gospodin doktor nešto sumnja u vas. Nije ništa rekao, ali

primio me je hladno. Inače me uvijek veselo pita: "što mi nosiš,
momče?" - a sada: "što želite"? A gledao je u mene kao da me
para nožem uzduž i poprijeko, i kad sam ga molio da bi došao
k vama, odgovorio je da nema vremena, mora nešto važno pisati.
Baš lijepo! Kao da njegove sobe nisu samo osam stuba niže.
- A gospođa i gospođica Ivančica?
- One su pogledale gospodina doktora malo začuđeno, a go
spođa mu je rekla: "Možda bi ipak mogao sutra k njemu". A on?
Ošinuo je gospođu pogledom kao strijela i opetovao da ne može
ići.
- Dakle, doktor misli o meni ružno?! To mi je vrlo teško.
- Kad sam izlazio, gospođa je došla iza mene - sigurno vam
je htjela nešto poručiti, ali doktor ju je pozvao natrag. A gospo
đica Ivančica me je gledala kao da sam ja - vi. Ali što sam mo
gao drugo nego pokloniti se i otići.
Dotle su donijeli večeru. Videk odmah preuzme jelo, a kada je domaća posluga otišla, prostre Vjeran i
njegovu gostu da domaća družina ne vidi kako su uhićeni i redarstvenik u velikom prijateljstvu.
Nakon večere je redarstvenik legao spavati, a Vjeran ostane s Videkom, u razgovoru. Ovaj mu ispripovjedi
kako se poslijepodne bojao za njega kada su prolazile ure, a njemu ni traga ni glasa. Onda mu je palo na
um da ide k onima koji su ga spasili od smrti na ledenjacima i našao je odmah pomoć.
- Boli me što se doktor držao onako. Oni bi se bili s vama
tako prisno sprijateljili! Sigurno misli da ste skrivili tko zna što.
- Da, to je i meni žao. Jedva čekam sutrašnji dan, kad će
sve sigurno biti opet dobro.
- Znate li, gospodine, kako vele Zagorci kad im se dogodi
nešto zlo? Oni kažu: "Svako je zlo nečemu na dobro!" Pa je
možda i ovo zlo, što vas je ovdje zateklo, već dva puta u ovih
osam dana nečemu na dobro.
- Ne znam čemu bi to moglo biti dobro? - zamišljeno uzda
hne Vjeran.
- Moji Zagorci, što znaju, to - znaju. A tko zna nisu li znali
i vama pogoditi?!
Sutradan je Vjeran ustao umoran. Dugo u noći imao je o čemu razmišljati pa je malo spavao. Kako je
redarstvenik odredio, nije smio izlaziti pa se stoga pripravi na kućni zatvor, dok njegovi zaštitnici ne
odrede drukčije. U dvorcu Oberhofen se znalo da je mladi lijepi Šveđanin pod redarstvenom paskom, a
svatko se uzaludno zanimao zašto se to dogodilo. Iz dvorca Chadeau došao je u lakaja preodjeveni
redarstvenik i kazao da ima poruku za gospodina Ardena, ali mladi Vjeranov čuvar nije mu dopustio da
dođe u blizinu uhićenika.
524

Jedva što su u sobi doručkovali, doniješe Vjeranu posjetnicu gospodina nadvrtlara Korblera. Pošto je
švicarskom redarstveniku razjasnio tko je i zašto dolazi, ovaj je dopustio gospodinu Kor-bleru da dođe k
njemu, ali ujedno naložio Vjeranu da ga prikaže svom zemljaku kao znanca.
Haulikov pouzdanik uđe veselo i kad su sjeli, stade pripovijedati:
- Kupio sam krasno blago za zagrebačko kardinalovo uzga
jalište, ali već za jedan sat nastavljam put. Idem ravno u Zagreb.
Malo sam se dugo zadržao u Simmentalu, jer mi je grofica Jožica
dala pismo za svog brata na simentalskom majuru, pa sam mu
morao pismo izručiti osobno i čekati na gospodina grofa.
- Zar on ima posjed u Simmentalu? - čudi se Vjeran.
- Veliko uzgajalište iz koga rasprodaje blago za rasplod ci
jelome svijetu. Tamo sam i ja kupio za kardinala prekrasne pri
mjerke koje ću otpremiti u Zagreb. Grof Schlaum-Linda ima još
svojih dvoraca u švicarskoj. Obogatio se baš uzgojem blaga, čim
sam predao pismo, putovali su nekamo k nekom rođaku, a ja sam
zbog toga morao čekati diližansu dva dana. A sada - želite li
poslati kakvo pismo ili poruku u Zagreb, to ću vam rado poslužiti.
- Molim vas, gospodine - Vjeran će nadvrtlaru - učinite
mi dobrotu i izvijestite da ste me ovdje susreli samo i jedino
Haulika, obitelj Oršić i Pisačić i gospođicu Jadranku - to jest
ona je već Ljubomirova žena. Sve ih pozdravljam, mladom paru
želim sreću, a njoj šaljem svoju zahvalnost. Svima drugima kažite
da niste čuli o meni...
Još mu je Vjeran dao upute što će reći Videkovoj majci Matildi, a da joj ipak ne kaže o mjestu njihova
boravka. Zatim se nadvrtlar oprosti da odmah nastavi put kući.
Nakon tog posjeta na Vjeranovu dušu spustila se tuga. Čini mu se da i njega muči ona bol za domovinom
koju je tako često opažao na Videku. Zanijemio je i povukao se u spavaonicu. Čuvara u blagovaonici
pustio je da se preda čitanju. A taj je gotovo ispijao knjige što ih je Vjeran sakupio u Švicarskoj. Videk je
cijeli dan kružio hodnicima i predvorjem ne bi li gdje susreo doktorovu obitelj. Zelja mu se ispunila tek
poslijepodne, kad se obitelj vraćala s uobičajene šetnje. Doktor se uputio u salon da popije pivo, a
gospođe su krenule u svoje sobe. Na stubama su naišle na Videka. On ih smjerno pozdravi, zaostane i
pričeka. Gospođa ga oslovi:
- Veoma mi je žao što se gospodinu Ardenu dogodila takva
nezgoda. A što mu zapravo spočitavaju?
- On bi to htio sam obrazložiti vašoj milosti, ali gospodin
doktor ga sigurno osuđuje.
- Vi ste rođak gospodina Ardena i zato slušajte o čemu se
radi. Gosti kažu da se vaš rođak druži s nekim tajnim redarima
iz Austrije koji se nalaze u ovom mjestu, a to mu doktor za
mjera ...
,525

- Ne, ne! Nije tako, ali ja nemani pravo govoriti o tome, on

će to sam razložiti.
- Mi ćemo prekosutra otputovati, pa neću imati prilike s
njime razgovarati - reče gospođa, uzme djevojku pod ruku i uda
lji se.
Brzo se Videk popne u Vjeranovu sobu:
- Sad, eto vraga na konju. Sve protiv vas! Doktor misli da
ste, valjda, austrijski uhoda. Jest, to se vidi iz onoga što mi je
kazala gospođa, a konac konca jest da preksutra odlaze. Prisegao
bih, zato da se maknu od vas. Tamo u dvorcu Chadeau otplivali
ste kao ribica u mrežu, a ovdje se niste usudili povjeriti čestitim
ljudima. Ne srdite se što se ja srdim na vas. Dok sam u građan
skom odijelu, uistinu, sebi utvaram da sam vaš rođak!
- Pravo govoriš, Videk. Ništa ti ne mogu spočinuti, ali, vidiš,
nisam se povjerio zato što mi se činilo da to doktor neće. Budući
da šuti o svemu što se tiče njega - valjda je tražio da to učinim
i ja.
- Onda ćete dopustiti da odu i misle o vama zlo?
- Ne! Samo još koji sat i dobit ću svjedodžbu redarstva. Vi
diš, mladi redarstvenik upravo čeka na spis. Samo da već jednom
dođe večer!
Brzo se njegova želja ispunila. Još prije nego što je sunce bilo nad ledenjacima, uđe u Oberhofen ravnatelj
redarstva. Svi su se ukućani štrcali puni znatiželje što će se dogoditi s lijepim, mladim Marcelom
Ardenom, u kojega su napola zaljubljene sve ženske namještenice dvorca.
Iza zatvorenih vrata ravnatelj javlja Vjeranu da su austrijski gosti odgodili svoje putovanje. To znači da i
dalje ostaje pod redarstvenom paskom, u kućnom zatvoru, jer ga tako on ima pravo da nadzire. A kad
Austrijanci otputuju, tek onda će mu dati svjedodžbu s isprikom, da je uhićenje bilo zabuna.
- Gospodine, imam ovdje zemljake koji sumnjaju u mene.
Htio bih se pred njima opravdati još danas. U ovome su dvorcu.
Oni odlaze jer misle, da sam austrijski uhoda. To ne mogu pod-
njeti, neću da me preziru!
- Dobro! Možete im kazati samo toliko koliko je potrebno,
ali nikako ne odavajte tko ste. Ja sam izjavio gospodinu grofu
SchJaum-Linde iz dvorca Chadeau, kad je danas došao k meni, da
čekam o vama vijesti što će stići tek za osam dana. Tako dugo
austrijski ministar ne može ostati ovdje. Rekao sam grofu neka
ne računa na to da biste ga vi mogli pratiti na izlete, jer mi je
o tome govorio. Sada ćemo dalje vidjeti.
Nakon ravnateljeva odlaska napiše Vjeran pismo doktorovoj gospođi i pošalje Videka. Kad se vratio,
saopći:
- Doktor je rekao "ne", ali gospođa se opirala tome, a i go
spođica je molila, čuo sam prepirku. Onda je gospođa izašla i
kazala: "Neka gospodin dođe k nama poslije večere. Očekujemo
ga". Sve me znoj oblijevao.Taj doktor je tvrde glave.
m

Odmah se Vjeran dogovori sa svojim čuvarom, a on ga opomene da se drži ravnateljeve odredbe.

U pol devet pokuca Vjeran na vrata svojih znanaca. Pokloni se, pozdravi, a gospođi poljubi ruku. Doktor
stoji kraj prozora, naslonjen na dasku, dakle, očito mu nije kanio pružiti ruke, dok ga je prije pozdravljao
s ispruženom desnicom. Ivančica nije prisutna. Sigurno su je nekamo poslali da ne sluša taj razgovor.
Gospođa pokađe Vjeranu na stolac i oslovi ga:
- Gospodine Arden, željeli ste nam nešto reći. Slušamo vas.
Doktor je šutio, a Vjeran obori oči. I ona ga je nagovarala
prije sasvim drukčije, pa ga njezine hladne riječi sada smetaju, ali se Vjeran sabere i počne:
- Vi ste me primili u svoje društvo vrlo ljubazno od prvoga
časa one nezgode u planinskoj kući. Zato sam vam dužan razja
šnjenje.
- Ne, niste dužni ništa objašnjavati - hladno će doktor.
- Ali osjećam, gospodine doktore, da to moram učiniti, a vi
mi ne smijete uskratiti pravo na to. Evo: kad je umrla moja baka,
ostala mi je neka neobična baština. Moj jedini prijatelj me izne
vjerio i izdao Bachovu redarstvu da sam tu baštinu odlučio pre
dati za uskrsnuće svoje domovine. Od tog me časa Bachovi ljudi
progone, hvataju, postavljaju zamke mome životu. Ona nezgoda
na ledenjaku bila je zasjeda ...
- A jučer ste bili na južini u dvorcu Chadeau gdje stanuju
oni - dometne liječnik podrugljivo.
- Na moju nesreću vi jučer niste pošli na šetnju. Da sam
bio u vašem društvu, nikako me ne bi mogli odvesti. Ovako sam
bio izručen njima, jer iz Zagreba poznam baronesu Renatu i mo
rao sam je na poziv pratiti. Da su me sreli u vašem društvu,
mogli bi me sto puta pozivati, čak se na posjet ne bih nikada
odlučio. U dvorcu Chadeau stanuje glavom ministar Bach i nikad
me više ne bi nitko vidio da me ovdašnje redarstvo nije, tobože,
uhitilo!...
- A zašto? - upita gospođa.
- Jer da snujem atentat na austrijskog cara. To su Austri
janci sami naveli protiv mene.
Doktor mu pogleda ispitljivo u oči i nasmiješi se ironički:
- Redarstvo grada Thuna se neobično brine, ili za austrij
skog cara, ili za - vas ...
- Razumijem vašu ironiju, gospodine doktore. Ovdašnje re
darstvo je to učinilo, ne da zaštiti cara, nego zato što na svom
tlu ne dopušta nikakvih političkih akcija, a ja sam morao bježati
iz Hrvatske jer su me proglasili veleizdajnikom.
527

Liječnik se u njega zagleda nešto dublje. Onda će:

- Rekli ste nam gore u planinskoj kući da niste Šveđanin,
nego Hrvat. Ipak vam ime zvuči sasvim švedski, to može lako biti,
očito su vam roditelji bili iz tuđe zemlje?
- Mislim da bi to bilo premalo zanimljivo za vas. No, vje
rujte, redarstvo ovdje točno zna tko sam i zašto me progone. Na
svoje su uši slušali kad su htjeli iznuditi od mene moju baštinu ...
- čini se, dakle, da vi niste knjigovođa Arden?
- Ne ...
Liječnik ga pogleda još pozornije. To Vjeranu ulijeva tjeskobu. Pogledi liječnika pokazuju mu jasno kako
je sumnjičav. Zar ga drže izrodom, kad mu ništa ne vjeruju? Ni doktor, ni njegova žena. I Vjeran odluči
uraditi protiv savjeta redarstvenika.
- Gospodine doktore, možda činim nešto protiv sama sebe,
ali moram vam reći više nego sam htio, više nego što su mi
savjetovali. Proživio sam veliku tragediju. Otac mi je prezreo
društvene razlike - i oženio onu koju je ljubio - i zato...
Liječnik se uspravi, dođe bliže i pogleda mu oštro u oči. Vjeranu se sledila krv. Taj je čovjek tek sada
pravo počeo sumnjati u njegove riječi? Doktor ga očito drži pustolovom, ako ne još gorim... Ne može
izdržati njegovo sumnjičenje. Uvrijeđeno poštenje hoće da iznese pobjedu nad sumnjama i Vjeran
zaboravlja na sve savjete švicarskog redarstva, stupi između doktora i njegove žene i reče:
- Imam pravo na to da mi vjerujete i gospođa i vi/svaku
riječ što sam je izrekao!
- To ne ovisi o nama - veli doktor.
- O mojim dokazima?
- Da, - o dokazima.
- Rekao sam: otac mi je bio hrvatskoga roda svakome po
znatog, ali grof, a majka građanka. Zato su je prezirali i spremili
u grob ... A sada čujte ...
Na te se riječi doktor naglo okrene od njega, a Vjeranu se čini da želi otići i mladić povisi glas:
- Tako nećemo, doktore. Izvolite mi okrenuti svoje lice i
uzmite ovo, čitajte moje isprave!
Liječnik se okrene k njemu, posegne za papirom, krene po sobi. Sto je? Kamo nosi njegov spis? Zašto ga
nosi? Korakne za njim. Sto se događa? Ali se doktor odmah vrati. Njegov ukočeni pogled počiva na
Vjeranovu licu. Dugo, čudno dugo i nepomično zuri u mladića. Onda sav zapanjen pita:
- Vi ste - Vjeran Keglević? ...
- Da, gospodine...
- A kako se zvala vaša majka?
- Bila je kći upravitelja imanja Kaučića.
Doktor baci spis i potrči k naslonjaču. Tamo leži gospođa, blijeda, bez daha i bez svijesti... Smućen,
izgubljen u neizvjesno-

sti, stoji Vjeran i ne zna što da učini. Da li b izišao ili ostao? Već je liječnik ženu prenio na divan, a onda
potrči k ormaru, uzme bočicu.
Sve je ovo potrajalo dva-tri časa za koje se vrijeme liječnik i ne obazre na Vjerana.
Kad se mladić snašao, osjeti da bi morao izići i krene k vratima.
- Ostanite! - dovikne mu liječnik.
Ostao je na mjestu gdje ga je zatekao poziv.
- Odmah će se probuditi - nastavi doktor, gledajući ženu.
Malo zatim opet se okrene Vjeranu:
- Povucite se tamo straga, da vas ne vidi odmah kad se pro
budi.
- Ja sam nešto kriv?
Liječnik priđe k njemu i šapne:
- Moja je žena - sestra vaše majke! ...
Skamenio se na mjestu.
- Trebao sam govoriti s vama nasamu, ali one neće i neće!
Željela je sama prisustvovati. Znate što mi je rekla odmah u po
četku kad smo došli ovamo: "Frane, ovaj mladić ima oči moje
pokojne sestre. Da nije Šveđanin, počela bih ga ispitivati tko su
mu roditelji". Prozvao sam to ženskom fantazijom. I više nije o
tome bilo govora. Ah, pazite da vidimo!...
Sve se oko Vjerana zavrtjelo. Gospođa diše sve dublje i jače. Otvara oči, gleda muža.
- No, dušo, je li ti dobro? - pita je on nježno.
Malo zatim upita tiho muža:
- Sto je to rekao? Sto je rekao, Frane?
- Istinu je rekao. Imala si pravo! Oči su njezine!
- Vjeran! Mali Vjeran...
Kad je izgovorila te riječi, Vjeranovo srce napuni se ganućem. Pristupi k divanu:
- Je li to moguće doktore? Je li istina da sam našao sestru
svoje majke?
- Jest! To je ona, mladiću! No - toliko neprilika nije
trebalo!
Gospođa podigne glavu i gleda Vjeranu u oči. Spustio se k njoj na koljena. Ona mu ovije ruke oko vrata i
gleda ga:
- Ona je imala takve oči divne, crne kao njezin mali dečko!
Posljednji put sam te vidjela, kad si imao tri ili četiri godine...
Moj mali - mali Vjerane!
- No, no, više nije tako mali - šaljivo će doktor da bi ženu
očuvao od daljnjeg uzbuđenja. - Sada je i odviše velik i lijep!
Donijet ću vam odmah sve slike vašeg oca i majke.
Gospođa zaplače. Vjeran je potresen. Osjeća da mu je toplo i dobro u blagom zagrljaju ove žene s kojom
ga veže uspomena

34

na pokojnu majku. I dugo je ostavio glavu u njezinu zagrljaju i dočarao da ga to majka privija k sebi. Onda
se doktor vrati sa snopom slika, pisama i uspomena na obitelj.
- No, a sada ustani, mladiću, neka se tvoja tetića malo od
mori od plača. Tako nešto! Onesvijestiti se radi tog klipana! -
nastavi šaljivo. - Ali ja sam ga sam izazvao na neoprezno pri
znanje. Ništa nije moja Mirena željela toliko nego vidjeti jedinca
svoje sestre. Pokojna ju je uvijek molila neka se brine za njega.
Ali stara ga je odvela u Beč i svršeno! Kao da je umro! Dakle,
jesmo li se sasvm oporavili? - opet će on ženi. - Sada ću mu
ja pripovijedati o svemu, a ti samo slušaj, neću da se uzbuđuješ.
Vjeran posjedne k stolu da gleda slike i pisma, a on priča toplo, kao da su već odavno svoji.
- A sada slušaj, momče, kako je bilo. Ja sam Primorac, ne
zovem se Peruno - kako glasi moja putnica - nego Frane Peru-
5ić, liječnik iz Istre. Saznat ćeš zašto. Kad sam jednog dana došao
u Zagreb, tu se razbolih. Stanovao sam kod rođaka sv >je prve
žene koja je umrla prije deset godina, dok mi je kći Ivančica bila
još mala. Tu sam se upoznao s Mirenom, svojom sadašnjom su
prugom. Bila je rođacima u posjetima i već davno udovica. Za
državala se u Zagrebu da bi nešto saznala o malom Vjeranu. Nije
se javljala nikome u Kazališnu ulicu, tamo je barunica Kollen-
bach ne bi primila. Znala je samo to da ga baka ne pušta ni korak
iz Beča. Kako sam teško obolio, dolazila je mlada udovica susje
dima u pomoć, kako je to već običaj kod dobrih ljudi. A udovica
je tako vješto njegovala moje bolesno tijelo, da je osvojila moju
dušu... Iskreno sam je zavolio. Dugo se nije mogla odlučiti -
uvijek je čekala da ćeš se vratiti u Zagreb, da te ona odgaja po
želji tvoje pokojne majke. Uvijek se bojala da će tebe odgojiti
u nadutog besposličara. A kad je tvoja tetića čula da se ti nećeš
vratiti u Zagreb, tek se onda odlučila prihvatiti moju istinsku
sklonost i djetinjsku privrženost moje djevojčice. I tako smo se
vjenčali, pošli u Istru i osnovali sretni dom. A ti se nisi brinuo za
majčinu sestru?
- Naprotiv, nisam mogao naći njezin trag. Kada sam pisao
u Zagorje, javili su da se udala u Maribor i postala udovica.
Govorili su i o nekoj kćeri.
- To je bila njezina pokćerka koja se već udala - razja
šnjava liječnik. - A sada dolazi ono važno. Prije pet mjeseci smo
morali u Švicarsku. Vidiš, momče, tebe gone Austrijanci, a mene
Austrijanci i Talijani. A zašto? Nekoliko sam siromašnih Hrvata
u Istri liječio badava, pa su talijanske oblasti tvrdile da održavam
kod bolesnika političke sastanke. Mnogo sam zatvora propatio. A
kada me je ponovo imala stići tamnica, moja je supruga sve tako
dobro udesila da smo pobjegli u švicarsku s putnicom na drugo
ime. Sad znaš kako mi je bilo kad se je pronijela vijest: "Mladi
Marcel Arden proveo cijelo poslijepodne u dvorcu Chadeau, gdje
konaci austrijsko tajno redarstvo"!...
530

L...

- I zato ste htjeli otići odavle?

- Naravno.
- Uvijek sam osjećala neku posebnu simpatiju za tog "Šve
đanina" - usklikne gospođa i zagrli Vjerana.
- A ja sam pogodila da on mora biti naš! - veselo će netko
na drugim vratima.
Tek sada su opazili što se dogodilo: Ivančica, odviše znatiželjna, došla je prije nego što su je roditelji
pozvali, slušala iza vrata i već zna sve o čemu se radi.
- Gospođice Ivančice!
- Kakva gospođica! Mi smo rođaci! - reče liječnik. - Sada
je ona samo Ivančica koju možeš povući za uho, ako ne bude
dobra i poslušna, ali da joj više ne udvaraš, jer to neću dopustiti!
- Nisam joj nikad udvarao, samo mi je bilo drago kad sam
je vidio. "
- Vidiš, mužu, kako si ti htio smjesta otputovati. Ja sam te
zaustavila. Oh, ova primorska krv odmah uskipi. Mi smo Zagorci
nešto mirniji, lukaviji i trijezniji. A što je onaj tvoj smeđokosi?
Uistinu, rođak?
- Je si li, tetiće, možda čula o Matildi?
- Pokojna tvoja mama često mi je govorila o njoj. Ona te
dojila, a ima, također, sina, s kojim si se igrao.
- To je taj. U"svojoj sam sreći gotovo zaboravio na Videka.
On će ludovati od radosti kad sazna. I baš je on nastojao da se
nađem i porazgovorim s vama!
- Odmah ću ga pozvati - reče doktor Perušić i pozvoni
sobarici - a onda ćemo još malo sjesti i pripovijedati.
- Bio bih veoma sretan. Toliko toga imamo sebi reći!
Pošto su sobaricu poslali po Videka, razgledavali su ponovo
slike i čitali stara pisma Vjeranove majke. Ivančica će lukavo:
- No, sada me barem tata neće psovati što mi je dosadno
samoj i što gledam gospodina Ardena. A ja sam ga neprestano
gledala zato jer je mama rekla: "Ovaj mladić ima oči moje sestre"!
- Nećeš se dijeliti od nas, je li, Vjeran? - pita gospođa.
- Ništa drugo nisam želio nego da nađem svoju dragu tetiću,
pa da budem s njome zauvijek. Ova me je želja u Zagrebu gotovo
stajala glave. Pripovijedat će ti kako su mi poslali krivu tetku...
U sobu uđe Videk.
- Videk, to je moja prava tetka! Sestra moje majke!
- Našli ste je ovdje, u tuđem svijetu?
- Eto, vidiš, tako se dogodilo!
- Gospodine - klikne Videk - nisam li rekao da Zagorci
imaju poslovicu: svako je zlo nečemu na dobro. Ono zlo na le
denjaku, donijelo vam je da ste se upoznali s doktorovima, a ovo
drugo zlo da ste im se povjerili. I sada neka ljudi kažu da Zagorci
nisu pametni!
Gospođa Perušić veselo primi Videkovu izjavu, a onda ga ispituje o njegovoj majci.
531
,.34*

- Sada vaša milost zna - kaže Videk - nisam rođak mla

dog gospodina, ali...
- Ali brat po mlijeku! - upadne Vjeran. - I po duši isto
tako. Bez Videka ne bih mogao biti!
- A vi ste me branili! Znate, htjeli su me tući, jer sam raz
bio zdjelu i prolio mlijeko na majuru. Još sada čujem kako mali
Vjeran viče: "Ne dam ga tući, on je siromah! Ne dam ga"! To je
ostalo tu - i on dotakne svoja jaka prsa. Ovo se duboko dojmi
gospođe Perušić i njezina muža. Gospođa pruži Videku ruku koju
on toplo poljubi, a Vjeran mu pruži list papira:
- Sada odnesi ovu ceduljicu mojem Švicarcu, neka se ne
brine za mene. Ja sam, naime, samo prividno uhićen - okrene se
liječniku - to ću vam tek sada potanko ispripovijedati: Pišem
svom čuvaru neka legne, ja ću se vratiti malo kasnije!
Videk ode raspjevane duše, a obitelj je dugo u noć ostala zajedno s Vjeranom.
Dvorac počiva u dubokom snu. Vjeran se tiho uspinje stubama. Gore1 u mraku opazi svijeću. Videk ga
čeka na hodniku. Ulaze u sobu. Sa. stropa visi velika svjetiljka. U toj rasvjeti istražuje Videk Vjeranovo
lice koje odražava ganutljivu radost.
- Još nisi legao, Videk?
- Da sam doma u Zagorju kopao i orao, onda bih bogme
zaspao i nakon ovog veselja što smo ga danas doživjeli! Ovako
cijelo vrijeme mislim kako su plave oči gospođice Ivančice bile
uvijek na prozoru kad ste se sunčali na terasi. A ja sam se baš
ljutio. Bilo mi je žao da ćete zaboraviti sve one gospođice doma.
A eto, sad je i zlatokosa Ivančica domaća! A, vidite, da vas nije
Renata odvukla u onaj dvorac, ne biste znali da vam je ona mila
gospođa - tetka. Da to može saznati moja mama! Kakvo veseljel
POD ZIDOM
U maloj krčmi na Dolcu skupljaju se građani i uzbuđeno pričaju. Svima je na ustima nepoznati stranac o
kojemu se gradom šire uznemirujuće priče. Najednom prekinu razgovor, a netko vikne:
- Ljudi! To melje mlin! Sada, blizu ponoći?
Mali čovjek progura se do praga i sluša. Pozna on šum svoga mlina. Jest, to je njegovo kolo. A tko ga je
potjerao u kasnu noć?
- Mudrac! Taj dotepenac je potjerao kolo - optužuju pur
gari.
532

Već izlaze Halper i Belošević. Idu duž potoka prema mlinu. Pod zidom otvaraju se prozori, pomaljaju
glave žena i muškaraca. Na stubama stoje uzbuđeni purgari i gledaju kako se okreće veliko kolo, voda
šumi i svjetluca na mjesečini. Kako je proradio mlin? Nitko još ništa ne kaže. Ipak se to smatra
sumnjivim događajem. Onda netko glasno vikne:
- Ljudi, što je tamo Pod zidom?
Okreću se. Pogledi im zure u neka vrata. Kroz gornje staklo prizemnih vrata zeleno svjetlo, čudno,
neviđeno, kao zeleni sablasni oblak. Onda zeleno svjetlo nestaje, pretvara se u modro. Stoje svi na
stubama, nagurani jedni na druge, zapanjeni, bez daha i glasa.
Nikica Halper i Stef Belošević ostave mlin i trče onamo gdje iz modrila nastaje crveno svjetlo. Onda se
pretvara u žuto pa opet u zelenkasto. Ljudi sve glasnije izražavaju svoju sumnjičavost.
- Tu nam neka nesnaga pravi čarolije i goni mlin u pola noći.
- Čujete li ljudi? To nećemo dopustiti! - viče nekoliko od-
lučnijh građana.
Nikica Halper i štef Belošević stoje, šute i slušaju, pa drže na oku dugoljast otvor odozdo na vratima kuće,
odakle svaki časak prosijevaju drukčija šarena, tajanstvena svjetla.
- Čekajte, ljudi - reče Nikica. - Najprije ću vidjeti što je,
a onda odlučite.
- Tako, tako! Halper je pravi čovjek!
Nikica stoji pred zatvorenim vratima i gleda kroz gornji otvor u malu prizemnu mračnu prostoriju. U
sredini stol, na njemu posuda i čudno svjetlo.
Već za nekofiko časaka pojavi se redarstvenik Jarec sa četiri žandara. Prisutnost redarstvenika promijeni
situaciju. Na koga se dižu žandari, tome bi ljudi sve oprostili. Jarec pokuca. Iz prizemlja mu se odazove
muški glas i vrata se otvaraju. Na pragu stoji mladi muškarac, odjeven u bijelu halju poput liječnika, na
glavi mu kapa. Zlovoljno pita latinski:
- Tko se to usuđuje smetati mi u ovo doba noći?
- Redarstvo njegove ekselencije - odgovori Jarec, dok ne
znanac izlazi i pokazuje Jarecu neko pismo. Nikica pročita preko
Jarecovih ramena i objasni purgarima da pismo zaštićuje učenjaka
od svakog smetanja građana ili oblasti. Pismo je potpisao sam
ministar Aleksandar Bach. Ovo u trenutku upravi prema strancu
neprijateljstvo purgara. Na savjet Nikice Halpera i Stefa Belo-
Ševića ljudi se ipak raziđoše, dok je mlinar zaustavio svoje kolo.
Sutradan - sastaju se u palači Oršić u Kapucinskoj ulici uzvanice na Ninkin rođendan. Ali gosti su
zaokupljeni drugim događajima. Ponajprije žele nešto saznati o Ljubomiru i Jadranki. Ova
533

je misao zavladala društvom jer je već prošlo šest tjedana od onog dana kad se imao proslaviti Ljubomirov
rođendan, pa su očekivali njegove zaruke s kontesom Mirtom.
U velikom salonu domaćica očekuje svoje goste s vedrim smiješkom te im prikazuje mladog zagorskog
plemića Pisačića koji je stigao iz Zagorja. Pisačićevo ime povezano je s Jadrankom i Ljubomirom pa se
nadaju saznati uzbudljive događaje o kojima se priča.
U velikoj dvorani palače stoje na okupu Ninkine prijateljice: Zorislava, Hijacinta, Orhida, Zlatana, Ljiljana
i Georgina Buba-nović. One s Nedom štrigom sačinjavaju "junačku gardu". Nema Mirte, Renate, Olive ni
Jadranke. Tu je još samo Jadrankina prijateljica Tonica koja sa učiteljicom glazbe svira, umjesto Jadranke,
na klaviru u počast Ninki. Ali je i Tonica već zaručena, Halper i Belošević vode u dvoranu Ninku. Iza njih
povorka djevojaka koje svečano izražavaju Ninki svoje bučne čestitke.
Domaćica pozove goste k večeri. Obuzima ih tajna radost. Glad njihove znatiželje dosegao je vrhunac. Za
večerom se domaćica ne može oteti odgovorima na pitanja. Kod pečenja grofica Oršić osjeti kako se Jožica
sprema namjestiti pitanje i zato da natočiti čaše šampanjcem i digne čašu. Svi ušute.
- Poštovani i mili gosti, danas ste nazdravili i po starom na
šem običaju ispili čaše u zdravlje moje jedine kćeri. A sada vas
još pozivam da iskapite ovu čašu - u zdravlje mog sina i njegove
mlade supruge Jadranke.
- Živjeli! - kliknuše gospoda, dok su gospođe jedva gutnule
od prezira prema nearistokratskoj Jadranki.
- Ovo je doista bilo preveliko iznenađenje za sve nas -
reče Jožica - jer smo imali razloga predmnijevati da su Mirta i
Ljubomir budući par.
- Svi smo bili na krivu putu - odgovori Oršićka. - Mirta
je Ljubomiru već ljetos kazala da se još ne kani udati, a nitko
nema prava istraživati zašto je tako odlučila.
- Ali o samom vjenčanju proširile su se po Zagorju različite
priče, jedna pustolovnija od druge - veli Jožica zlobno.
- Da ispravim nagađanja, kazat ću vam kako se sve to
događalo.
I grofica Julija Oršić ispripovjedi kako je Jadranka bila sakrivena, ali je neki špijun sve otkrio Larsenu.
Zatim ispriča potanko o događaju u ščrbincu, a naposljetku doda:
- Kad je Pisačić konačno sretno doveo bjegunce u Bistricu,
u župni dvor, javili su da cestom iz daljine dolaze oružnici na
konjima, a s njima i nekoliko drugih jahača. Svima je bilo jasno:
sada moraju što brže umaknuti. Seljaci su omraženim oružnicima
napravili zapreku i zato Larsenovi ljudi nisu našli mladi par. Vjen
čanje je objavljeno preko granice, u Austriji, na imanju Ljubomi-
rova prijatelja iz Beča, a zatim su otišli u južnu Italiju."- To se
534

napokon sada već smije znati - veli Oršićka - jer Jadranku više ne mogu uhititi ni ovdje, a Pisačića i Kiša
nije redarstvo do sada nigdje pronašlo.
Domaćica podsjeti da je ovo veče posvećeno mladeži i uvede je u plesni salon. Tu je prišapnula mladom
Pisačiću:
- Pričajte im sve - samo ne o Švicarskoj. Neka redarstvo misli da su u Italiji!
U hotelu "K caru austrijanskome", u radnoj sobi baruna Lar-sena, vlada veliko uzbuđenje. Barun i njegov
bratić Franz čitaju pismo što im je stiglo iz Beča. Od časa do časa se zaustavljaju, izmjenjujući
najkrupnije riječi nezadovoljstva. Najzad Larsen plane:
- Kakva se podla lija sakriva u toj ekselenciji! On napušta,
ne samo mene nego i tebe, Franz. To je njegova podlost!
Dijalog prekine dolazak šefa policije baruna Šadeka. Larsen ga odmah oslovi strogo:
- Vama očito nije poznato da je u Zagrebu neki stranac koga
građani zovu "Mudrac pod zidom". Noću izvodi na prozoru od vrata
neka svjetla, a ljudi se do pola noći okupljaju oko njegova stana.
Vi ne znate da taj tip nastoji prodrijeti u zagrebačke aristokratske,
imućne i intelektualne krugove, pa ih poziva na neka arheološka
istraživanja gdje da će im otkriti neku tajnu?
- To je i meni javio Tamar de- Grebenović - odgovori šef
policije.
- Gle i vas je obvezao da mu štampate ukradene pjesme? Pre
šao je u vašu službu.
- Vaše visokorođe pogađa.
- To je nitkov svoje vrsti - ali ostanimo kod mudraca. Taj
očito ima neke političke namjere protiv vlade njegove ekselencije.
- Obratno, on je u službi ekselencije Bacha.
- A ja to ne bih znao? Ovo je uvreda.
- Oprostite, vaše visokorođe. Taj mudrac Pod zidom ima
vlastoručnu preporuku njegove ekselencije da ga imam pustiti
na miru.
- Falsifikat, a ne vlastoručnu preporuku.
- S njime je ovdje njegovo blagorođe sekretar ureda njegove
ekselencije Hauer i vrši njegove zapovijedi.
- A meni se nije najavio?
- Nalog glasi da vaše visokorođe ne smije ništa saznati jer
ima u krugovima aristokracije svoju ljubav pa biste ekselenciji
sve pokvarili... Oprostite, evo pismeni nalog njegove ekselencije.
Sef policije pokaže Larsenu dva papira. Ovaj ih da Franzu.
- Stvar mi je jasna - reče ovaj šadeku. šef se oprosti na
klonom i ostavi sobu. Dva se bratića gledaju zaprepašteno.
535

- Pravo nam budi kad je naša slavna bečka aristokracija dopustila da ministarstvo unutrašnjih poslova
prepusti čovjeku izvan aristokratskih krugova. To je neobično! On je zapravo sretan što si pao u takvu
luđačku strast i dopustio da ti Keglević odnese zlato Zagrebačke gore preko granice. Sada ni ja više ne
mogu ništa ispraviti - ti si svoju ulogu odigrao, a s tobom i ja. Sada nam nema druge, nego što brže
otputovati iz Zagreba da nam građani ne ispjevaju rugalicu nad našim padom.
Još iste večeri Larsen je s bratićem potajno krenuo u Beč.
NEOČEKIVANI GOSTI
U prostranoj sobi švicarskog hotela "Oberhofen" veselo zvižduka Videk i slaže knjige na policu. Iz druge
sobe polagano dolazi Vjeran.
- Tako, Videk, volim kad si veseo.
- Lako je sada biti veseo. Naš život je sada krasan. Dokto
rovi dolaze k vama gore, a mi opet k njima i vraćamo se vedri i
zadovoljni. Nismo ni sanjali da ćete naći svoju pravu tetku.
- Samo mi je to trebalo u životu.
- Trebalo bi vam još, recimo, ovakav, vražićak - kao što
je gospođica Ivančica... Sve mi se čini - ipak će iz toga biti
ženidba. Rođaci niste, kad je ona liječnikova kći iz prvog braka.
- Šuti, Videk, nas se dvoje volimo poput braće.
- Tako to počinje: najprije "braća", a onda - brak
- Nećemo raspravljati o tome. Tetka me je pozvala neka
odmah poslije objeda dođem k njima. Žrtvuje se za mene jer sam
u kućnom zatvoru.
- Ivančicu već nekoliko dana učim kartati da i ona može
s vama igrati.
- Ti se, uistinu, nježno brineš za Ivančicu.
- Samo za vas. 2elim da budete sretni...
-. Previše želiš, Videk. Ljude kakav sam ja sreća uvijek pot-
cjenjuje.
- Onda bi se i sreća onepoštenila. A to neću vjerovati, još
živi - pravica i jao sreći ako postane... i Videk izreče nepri
stojnu riječ.
Kao i svakog dana, donese Vjeranu objed u sobu. Dolazi mladi švicarski redarstvenik i pripovijeda:
- Ministar Bach je odgodio svoj povratak kući. Moj nadstoj
nik misli da ova odgoda znači još neku namjeru s vama. Zato
morate ostati u našem zatočenju.
- Vrlo se dobro osjećam - veselo će Vjeran.
536

Poslije objeda siđe on Perušiću. Tetka i Ivančica zaposlene su vezivom. Namještenik dvorca javlja da je
vani neki strani gospodin i da želi govoriti s gospodinom Marcelom Ardenom, ali neće kazati svoje ime.
Perušić smatra to sumnjivo pa ode da pogleda posjetnika.
Već zamalo vrati se doktor s mladićem, vrlo pristalim, srednjeg stasa, smeđe kose i smeđih očiju.
- Ja sam Branislav Pisačić, nećak doktora Tome Pisačića.
Još nije dovršio, kad mu Vjeran pruži ruke i srdačno ga
pozdravi:
- Da, nalikujete doktoru. To je veliko iznenađenje. Vašeg
sam strica silno zavolio u Opeki. Ali kako ste dospjeli ovamo i
otkud znate da sam ovdje pod tuđim imenom? Ono što mi imate
kazati možete izreći pred ovim mojim najmilijim rođacima.
- Onda mogu početi - veli došljak - odmah s pustolovi
nom što se odigrala onog dana kad je Oršić dojašio u Zlatar
mom stricu na vjenčanje s Jadrankom.
Slikovito prikaže on događaj u dvorcu Sčerbinec gdje su Jadranku zatekli u podzemnom hodniku.
Konačno su mladi sretno prešli granicu.
- Nije li vaš stric pomislio da će sada Larsen njega i Kiša
zatvoriti u tamnicu i oduzeti im imanja?
- Odmah su o tom vijećali i Oršić i stric i njegov prijatelj
austrijski barun i odlučili ovo: Oršić i moj stric putuju u Beč
da uz pomoć znanaca prikažu kancelaru zašto Larsen progoni
Jadranku, a onda će ishoditi pismenu odredbu ministarstva da se
Pisačića i Kiša ne smije progoniti. A meni je grof Oršić povjerio
tešku zadaću da s tetkom otpratimo mladu ženu u Švicarsku gdje
je najsigurnija.
- One su u Švicarskoj? - upadne gospođa Perušić.
- Ovdje, na Thunskom jezeru, stigli smo o podne i nastanili
se u ovom dvorcu.
- O, pa to je vrlo vesela vijest! - kliknu doktor.
- A kako ste doznali da je ovdje Keglević? - pita gospođa.
- Na putnoj postaji gdje su se mijenjale diližanse, ona za
Švicarsku s onom koja vozi iz Švicarske, našli smo Haulikova
nadvrtlara Korblera. Upravo se vraćao i saopći nam da ga je grof
Keglević ovlastio neka javi obitelji Oršić i Pisačić gdje se nalazi
i pod kojim imenom. Samo se po sebi razumije - rekla je moja
strina - bilo bi ludo tražiti koje drugo mjesto u Švicarskoj kada
se tu nalazi naš zemljak Keglević. I evo - tu smo.
- A Ljubomir i vaš gospodin stric? - pita Vjeran.
- Dolaze za nama iz Beča. Odmah s putne postaje, prema
dogovoru sa stricom otposlan" smo pismo u Beč da znaju gdje ih
čekamo.
- To je izvrsno - srdačno usklikne gospođa Perušić. - Naše
se društvo povećava.
537

Sada su Branislavu saopćili da je Vjeran u kućnom zatvoru, a i objasnili zašto pa gospođa Perušić ponudi
da se gospođa Pisačić i Jadranka odmah sastanu s njima.
- Dopustite da im odmah javim - vedro će Branislav i ostavi
salon.
- Je li mlada grofica Jadranka ljubazna? - pita Ivančica.
- Ti ćeš joj se sigurno veoma svidjeti. Ivančice, kraj tvoje
milote i dražesti - reče Vjeran.
- Ne udvaraj, Vjerane! - upadne liječnik. - Već si ovu dje
vojčicu razmazio pa će misliti da je, uistinu, neka ljepotica.
Vrata predsoblja se otvore. Uđe pristala, obla i nasmiješena gospođa Pisačić. Domaćica je dočeka
ljubazno i prikaže joj svoju obitelj pa onda Vjerana. Zatim uđe Jadranka s mladim Pisači-ćem. Perušićevi
znatiželjno upravljaju poglede u njezinu lijepu glavu, punu crne kovrčaste kose, u pravilne crte lica,
zelenkasto-modre oči oko kojih guste trepavice stvaraju gust okvir. Vjera-nov je pogled zapeo u njezinoj
kosi. Djevojački pramovi učešljani su kako se češljaju samo mlade udate žene. I kroj odijela pokazuje da
je Jadranka udata žena. Tetka ide u susret gošći i pozdravlja je. To je vrijeme bilo dovoljno da Vjeran
potpuno zagospodari sa sobom. Naklonio se Jadranki i pruženu mu ruku s poštovanjem poljubio, a zatim
sabrano primijeti:
- Sretan sam što ste umakli, a Ljubomir postigao svoju sre
ću. Dopustite da vam odmah kažem kako se u ovoj zemlji ispu
nila moja najtoplija želja - našao sam svoju tetku.
- Onda ste obilno nagrađeni za pretrpljene nevolje - reče
Jadranka.
Njezin glas zvuči meko, mirno i ljupko.
- Od srca vas pozdravljam - naglasi gospođa Perušić. -
Vama zahvaljujem što moj Vjeran živi jer vi ste mu otkrili stra
hovitu opasnost. Sve već znamo.
Liječnik prikaže Jadranki svoju kćer. Lijepe, plave oči zlato-kose djevojke upravljene su plaho u stasitu
ponosnu ljepoticu. Jadranka joj pruži ruku srdačno, sa smiješkom koji naviješta prijateljstvo. Perušićka to
primi s velikim zadovoljstvom.
Gospođa Pisačić i Vjeranova tetka povele su razgovor i odmah ustanovile da potječu iz Zagorja, a to ih je
smjesta zbližilo. Uz Jadranku sjedi liječnik i potanko ispituje o bijegu pred Larsenom. Vjeran i Branislav
sjede s obje strane Ivančice. Razgovor biva sve topliji i srdačniji. Doktor je razjasnio i gospođama zašto se
Vjeran nalazi pod redarstvenom paskom i pošto su se dogovorili kako će se vladati prema strancima,
gospođa Pisačić ustane da se oproste.
- Imala sam dobar nos kad sam u trenutku odlučila da
idemo ovamo gdje je mladi prijatelj mog supruga iz Opeke - re
če Pisačićka. - A kad stignu moj muž i Oršić, bit će nam još
ljepše. Do viđenja!
538

Kad su ostali sami, gospođa Perušić progovori prva:

- Iz tvojih riječi, Vjerane, nisam mogla naslutiti da je Ja
dranka tako izvanredna pojava. Nešto neobično. Neprestano je
moraš gledati.
- Sve one dane što sam ih proveo u Zagrebu bila je Jadran
ka pod sumnjom da služi redarstvu. Taj oblak bio je odviše crn,
a da bih mogao opaziti njezine prednosti. Baš onog dana, kad
mi je otkrila Larsenove namjere protiv mene, vidio sam je po
sljednji i jedini put u prijateljstvu. Dakle, nisam nikako imao
mogućnosti da opazim ono što vidite vas troje... Ali moram gore,
čeka me redarstvenik.
Međutim, Perušićevi su otišli na šetnju. Kad se Vjeran vratio, upita Videka:
- Što se dogodilo da si tako mračan?
- Ovog sam časa bio dolje kod jezera i malo da nisam pao
u rodu .,. Kraj mene je prolazila ...
- ... mlada Oršićka. Da, znam. Već sam se s njome sastao
kod tetke.
- Vi ste veseli?
- Kakvo je to pitanje? Za koji dan dolazi i Oršić. Došli su
ovamo jer su sreli putem gospodina Korblera, a ja sam nadvrtlaru
rekao da izvijesti Pisačića gdje sam. Malo je i-mene zabrinulo što
su došli baš sada kad je tu ministar Bach, ali ne boj se: ništa im
on ne može, pogotovu u ovoj zemlji. Ona je udata za Oršića, a
štitit će je i monsieur Morand.
Neko vrijeme Videk ne odgovara i nekako čudno gleda Vjerana.
- O čemu sada misliš? Odmah reci. Nas dvojica moramo biti
uvijek iskreni.
- Bojim se da vam se opet ne otvori rana ...
- Sve je prošlo - Jadranka pripada onome kome sam je na
mijenio i to me raduje. Kad se ne bih mogao radovati, onda bih bio
nepošten prijatelj.
- A što je rekla Ivančica? - pita Videk.
- Veselila se, a mlada je Oršićka bila s njome vrlo ljubazna.
Sigurno će se njih dvije sprijateljiti.
Iz druge sobe čuo je njihov živi razgovor redarstvenik i došao vidjeti što je. Vjeran ispripovjedi o
iznenadnom dolasku svojih znanaca, a Videk ode u predsoblje sa zabrinutim mislima ...
Tri ministrova pisara u dvorcu Chadeau nešto pišu. Tajnik u besprijekorno izglačanom odijelu obilazi ih,
savjetuje i ispravlja. Lakaj otvori vrata - ulazi ministar. Tajnik još nešto dovršava, a onda pruža ministru
tri pisma:
.539,

- Dobro je - veli Bach - ali treba pisma zgužvati kao da

ih je netko nosio po džepovima. Tako... Sada je to savršena kri
votvorina. Ali eto, dolazi poslanik. Zanima ga što radi Bach. "To
ćeš saznati kod večere" - odgovara mu Bach u mislima. - "To je
moja konačna zamka Kegleviću" ...
Međutim, najave ministru kurira iz Beča. Stigao je s pismom. Bach razdere pečate:
- Vi ste, dakle, Marko Bardović koji nam je dao Keglevića
i baštinu. Rekli su mi da dosta nalikujete na njega, ali to ne vidim.
- Ekselencijo, kada sam obrijan, nosim zaliske i brčiće, -
onda je naš opis sasvim sličan. Sada mi je njegovo visokorođe
naložilo pustiti bradu. Vaša ekselencijo, smijem li još nešto saop
ćiti što sam ovdje vidio?
Ministar ga ponuka.
- Kad sam prije jednog sata prošao gradom, opazim kako
obalom prolazi ljepotica za kojom je barun Larsen poslao veliku
prtljagu, a sada je vjenčana s grofom Oršićem.
- Vrlo zanimljivo, a gdje stanuje?
- U dvorcu Oberhofen. S njome je neka gospođa i mladi gos
podin, ali taj nije Oršić.
- Došli ste mi u horu, vodim vas sobom u Beč. Sad idite.
Kad je ostao s"Hubnerom, nasmije se slavodobitno:
- Mene svuda prati sreća, unatoč tome što je Keglević ovu
sreću načas zaveo. Ali sad se pokajnički vraća k meni. I sreći je
dosadno kraj takvih idealista, uza me je sreći zabavnije. Sada ću
odmah uputiti Renatu kako će i zašto posjetiti mladu Oršićku, a
tvoj brat i dva moja sekretara naći će Vjerana i Renatu u zagrljaju
a - to je sigurnije nego omča. Za ovo će mi poslužiti mlada grofica
Oršić za kojom je Larsen skrhao vrat.
Sutradan prijepodne otišli su novi znanci zajedno na šetnju obalom plavog jezera. Ivančica ide s
Jadrankom. Iza njih gospođe, a Perušić i mladi Branislav za njima. Očito, svi se vrlo dobro slažu.
Na šetnji kraj jezera već su se Ivančica i Jadranka vrlo zbližile. Branislav PisaČić svojim pripovijedanjem
stekao je sklonost doktora Perušića, dok su gospođe već potpuno povjerljive. Oko podne svi se vraćaju
vrlo zadovoljni.
Poslije objeda sjela je gospođa Pisačić s Jadrankom i Brani-slavom u salon, kad hotelski namještenik
preda Jadranki posjetnicu. To ih iznenadi.
- Baronesa Renata - saopći Jadranka gospođi Pisačić -
nećakinja Jožice Ottenfels, o kojoj vam je pripovijedao Keglević,
želi govoriti sa mnom. Čeka me u mojoj sobi.
Svi se tome čude, ali se mora odazvati. Doktor otprati Jadran-ku i opet siđe, uvjerivši se da nema u blizini
nijednog sumnjivog tipa, Bachovih agenata.
Renata prilazi Jadranki: 540

- Mi smo ovdje već dulje vremena. Danas sam vas vidjela

s prozora i odlučila da vas posjetim. Smijem li?
- Veoma ljubazno od vas - veli Jadranka i ponudi joj na
slonjač.
- Čestitam vam i veselim se vašoj udaji. Gdje je gospodin
suprug?
- Radi važnih stvari morao je zaostati, no zamalo će biti
ovdje.
- Oh, kad se sjetim kako su vas zapostavljali, a sada vam se
moraju pokloniti! Sada dopustite da vam se obratim s jednom
molbom. Stvar se tiče mene i vas jednako jer je Vjeran štićenik
i vaše kume kao i moje tetke Jožice. Dakle, nas dvije imamo duž
nost da mu pomognemo. Prijeti mu teška opasnost.
- Molim, objasnite mi otkud i kako? - mirno pita Jadranka.
- Stanujemo u dvorcu moga ujaka, a tamo je odsjeo mini
star Bach, pa sam čula kako se dogovara s grofom Hiibnerom.
Bila sam izvan sebe kad sam to čula. Onda sam vidjela na šetnji
vas i uskliknula sam od sreće. Vi ćete mi pomoći - ali moji ne
smiju slutiti da sam ovdje kod vas. Oni misle da sam s guvernan
tom u gradu. Molim vas, pozovite ovamo Keglevića, ali tako kao
da biste vi željeli s njime govoriti o nečem važnom. Ne spominjite
nikako moje ime jer bi to za mene bilo opasno, a on bi možda
i sumnjao i moja mu pomoć ne bi koristila.
- Pisat ću mu da ga čekam zbog važna razgovora.
Renata tako uvjerljivo govori o opasnosti za Vjerana da Jad
ranka napiše nekoliko riječi i po sobarici to šalje Marcelu Ardenu.
- Vaša kuma i moja tetka Jožica bit će zadovoljne što smo
od njihovog štićenika otklonile veliko zlo... A sada, još nešto:
svi znamo da on ljubi vašu kumu Oršićku. Ovo činim za njega
radi tetke Jožice pa vas molim budite tako ljubazni i izađite kad
on dođe da o toj tajnoj zavjeri protiv njega govorim bez svjedoka.
- Samo se po sebi razumije. Odmah ću se udaljiti.
- Dražesni ste. Hvala vam!
Osluškuju i čekaju. Nakon deset časaka ulazi Vjeran. Iznenadio se, opazivši Renatu, a Jadranka brže
šapne:
- Baronesa vam nosi vrlo važne vijesti. - I brzo nestane u
hodniku.
On stoji zaskočen. Jako ga je uznemirilo kad je od Jadranke primio pismo neka odmah dođe k njoj. Bojao
se tog sastanka i uzbuđen došao u sobu. Kad je Jadranka izašla, gotovo mu je odla-nulo. Ali što hoće
Renata?
- Odabrala sam ovaj jedini put. Mogu vam otkriti tešku
zavjeru protiv vas. Još ste uvijek uvjereni da sam vas naumice
navukla u ovaj dvorac. Sada ću vas razuvjeriti. Bach ima- pisma
koja su vam pisali neki vaši znanci s kojima vi snujete atentat
protiv cara Franje Josipa.
541

- Oh, već otrcana prijetnja! Meni nema tko pisati ni o

kakvoj uroti.
- Ali Bach će stvoriti te vaše ortake. Vidjela sam ovdje ono
ga što je imao glumiti Keglevića u Zagrebu. Taj će zastupati vašu
osobu pri tobožnjem atentatu, a onda će ministar Švicarske tražiti
vaše izručenje. Ne bih mogla živjeti da vam to ne javim.
Gledajući ga žarkim očima, ona se makne a on se nakloni:
- Neću zaboraviti koliku vam dugujem zahvalnost.
- Ne primam zahvalnost. Učinila sam to po nalogu svoga
srca, sa željom da vam dokažem kako nisam bila kriva onom što
se zbilo u dvorcu Chadeau. Zar se smije smatrati nedostojnim
ako priznam da vas ljubim?
- Nisam vrijedan vaše ljubavi. Od puke sebičnosti zatvaram
oči pred vašom ljepotom i milotom.
- Ova je sebičnost vrlo korisna. No, meni se žuri, a vi raz
mislite kako ćete izbjeći Bachu koji za dan-dva putuje u Beč da
provede prividni atentat na prazna dvorska kola s Bardovićem
- u vašoj ulozi.
Renata učini kretnju kao da odlazi, ali se opet vraća. Gleda mu u oči i pita:
- Vi me možda mrzite?
- Takvu ljepotu i dražest ne može mrziti nitko na svijetu.
- A ljubiti?
- Odgovaram na pitanja: imam cilj, a taj mi zapovijeda da se
udaljim od svake ljubavi...
"Sad će doći očuh sa svjedocima, dakle, naprijed!" - odluči ona. Vani se čuju koraci. Ona zadršće i baci se
Vjeranu na grudi s riječima:
- Ja čeznem za tobom ...
Zaprepašten je. Sto da učini? Neće je uvrijediti, ali niti uzvratiti zagrljaj. Pokušava je dovesti k svijesti
prijateljskim riječima.
- Na žalost, ne zaslužujem vaše osjećaje... Osvijestite se.
Kucaju - opomene je on.
Još se čvršće privila uz njega. Ali sada je Vjeran odlučno prihvati za ramena i pokuša maknuti. No, tada -
naglo se vrata otvore. U sobu utrči Jadranka. Zaustavi se kao munjom ošinuta. U Vjeranovim je očima
zaprepaštenje. Ruke mu počivaju na Rena-tinim ramenima. Ona ne diže glave s njegovih grudi. Oboje
pružaju sliku zagrljenog para. Jadranka bi očito htjela nešto reći. Vjeran pokuša otkinuti od sebe Renatu.
Ona je uvjerena da su to njezini i sva se privija uz Vjerana pa čeka ugovoreni prizor sablazni što će ga
prirediti njezin očuh. Ali je čula samo drhtave, poluglasne opomene Jadranke:
- Baroneso, izgubljeni ste. Vaš očuh dolazi s jednom damom
i dva gospodina. Sakrit ću vas. Brzo... Dođite, odmah sam pre
poznala vašeg očuha po sličnosti s njegovom sestrom Jožicom.
542

Renata se okrene k Jadranki. Vjeran se oslobodi neželjena zagrljaja.

- Sto ste došli? - vikne baronesa bijesno. - Sto hoćete?
- Oprostite, vidjela sam dolje brata grofice Jožice i potrčala
da vas svojom prisutnošću oslobodim sablazni...
- Da, da! ... Idite, zadržite ih, možda neće ovamo, molim
vas...
Renata hvata Jadrankine ruke, okreće je k vratima i gura iz sobe.
- Ali, baroneso - priđe Vjeran - ne gubite prisutnost duha.
Prava je sreća za vas što je mlada gospođa ušla, neka ostane.
Renata očajnički traži kako bi odstranila Jadranku i grubo se okosi:
- Ta idite. Vi ste nepristojni!
- Ja ću otići i baronesa je spašena - upadne Vjeran.
- Prekasno! - šapne Jadranka. - Dolaze. Idite tamo - i
pokaže Vjeranu vrata što vode iz sobe za primanje u njezinu spa
vaonicu. - Odanle možete na hodnik ako oni uđu ovamo.
Renata potrči za Vjeranom raširenim rukama:
- Ta to je ludo. Ostanite! Zar ste kukavica?
On više ne čuje te riječi. Nestao je iza vrata što mu ih je pokazala Jadranka i povukao zasun.
- Skandal! Skrivate ga u svoju spavaonicu! - navali Rena
ta na Jadranku. - To će saznati vaš muž.
Ulazi grof Schlaum-Linde s Renatinom majkom, zatim guvernanta i oba Bachova tajnika. Jadranka se
pričini da ne zna tko su.
- Očito su vaša gospodstva zamijenila vrata vaših soba? Si
gurno stanujete malo dalje od mene?
Grofa i groficu pitanje zapanjuje. Umjesto Renate i Vjerana u zagrljaju, nalaze tu mladu ljepoticu. Sto se
dogodilo? Dakle, došli su prerano, ali guvernanta im je javila da je mladić već u sobi. Najprije se snađe
grof. Okom u oko ljepotici ne može biti grub ni neprijazan i nakloni se:
- Oprostite, ne stanujemo ovdje, ali nije bila zabuna. Cuo
sam da je ovdje moja pastorka, a nije zatražila dozvole od majke.
- Sastala sam baronesu na obali jezera i kako se poznamo
iz Zagreba, zamolila je da dođe sa mnom u moju sobu na malo
čavrljanje.
- Ah, onda je drugo...
Renati ne preostaje ništa nego da ode. Vjeran više neće doći. Njezina majka, neizmjerno ljutita, izreče ocu
na francuskom da je ova žena zlobno spriječila sastanak, a on pobjegao.
Zatvorili su vrata i odlaze. Jadranka sluša jeku njihovih koraka, a zatim se obazre. Iz spavaonice ulazi
Vjeran.
- Oprostite što nisam izašao. Vani sam na hodniku vidio
dvojicu nepoznatih ljudi i smatrao da je bolje čekati. Smijem li
vam nešto razjasniti? Vas je Renata zamolila da me pozovete u
ovu sobu kao da vi želite biti sa mnom? Molim oproštenje za nju
543

i sebe. Onaj prizor, kad ste ušli u sobu, izgleda u najmanju ruku neukusan. Treba da znate: onih dana,
kada sam stigao u Zagreb, na prvi sam pogled bio očaran Renatinom ljepotom. Razumljivo, sada morate
predmijevati da sam, možda, čak u dogovoru s Rena-tom iskoristio vašu dobrotu ...
- Ne želim vas pustiti u takvoj zabludi. Evo, priznajem:
svatko bi mogao misliti o vama ono što ste naveli, samo nikada
ja... Jer ja znam da nikada niste ni u snu pomislili sastajati se
s Renatom dok u srcu nosite - drugu ...
Mišići njegova lica su se trznuli. Grudi mu dršću. Jadranka nastavlja mirno:
- A vi niste jedan od onih koji svoje osjećaje mijenjaju tako
brzo. Dakle, ovo je dosta da vas uvjerim kako u mojim očima
prema vama ne može biti nikakve ljage.
- Razumijem, ipak ...
Ne može nastaviti. Otkud ona zna za njegove tajne osjećVje prema njoj? Ako ih zna, zašto ih spominje
tako smjelo? šuti i pita se: kojom bi riječju mogao prikriti svoju uznemirenu dušu? Ako ona zna za
njegove osjećaje, kako će dalje dolaziti u društvo s njom i njezinim mužem?
"¦- Vidim, gospodine, dirnula sam u naskrovitiju tajnu vašeg srca, a vi niste ni slutili da mi je poznata ...
- Zna li to i Ljubomir? - pita Vjeran bez daha.
- Ne. Nitko to nikada neće čuti od mene. Nikada!
Vjeran gleda u zelenomodre oči. Zašto su tako "mirne, a ipak
turobne? Neka kaže, pa makar morao umrijeti od boli.
- Ne bih smio nastaviti, ali oprostite mi što vas molim:
gdje i kada ste ušli u trag ovoj tajni?
- Dužna sam priznati - inače bi među nama ležala teška
magla ...
"Nema više sumnje, ona zna. Kako? Otkud?"
Vjeran strepi od onoga što će mu otkriti, ali je mora slušati kako bi se znao vladati prema njoj i
Ljubomiru. Što bi se dogodilo kad bi mu prijatelj naknadno ušao u trag da ljubi njegovu ženu? Dakle,
mora znati kada i čime se odao da se toga čuva i tako zauvijek pokopa sve tragove i nestane odavle.
Jadranka, međutim, mirno priča:
- Bilo je to u Opeki. Odlučila sam kumi povjeriti da mi
Ljubomir nudi svoje srce i ruku. Dulje o tome Čutjeti smatrala
sam nezahvalnošću prema onoj koja me je othranila. Toliko me
to tištilo da sam odlučila olakšati savjest još iste večeri kad sam
stigla u Opeku. Svi smo već bili u svojim sobama. Krenem k njoj.
U dugom hodniku tišina i polumrak. Išla sam hodnikom tiho,
na prstima da ne smetam vama jer ste stanovali nasuprot mojoj
kumi. I došavši k vratima, htjedoh pokucati, ali čujem glasove.
Mislila sam; kuma razgovara s ključaricom. Ta me misao pri
rodno ponuka da prislonim uho na vrata kako bi saznala mogu
li pokucati. Umjesto ključarice, čula sam muški glas.
544

- Muški? Čiji?
- Vaš. Vi ste duboko i tronuto govorili mojoj kumi: čini mi
se, od časa kada sam vas prvi puta vidio - ja sam u vas -
zaljubljen" ... Prestrašila sam se jer osluškujem tuđe tajne ...
i...
Nešto je zablistalo u Vjeranovim grudima. I biva mu jasno: ona je u zabludi. To ga ohrabruje i odmah pita:
- A što je odgovorila kuma?
- Odgovorila je: "Vi ste dražesno dijete koje moram..." -
ali brzo na prstima potrčim u svoju sobu. Što bi mislila ona i vi
da ste me čuli? Meni je bilo razumljivo i prirodno da morate lju
biti tako krasnu, duhovitu ženu. Onda mi je bila jasna vaša briga
i za Ljubomira, za sve što pripada kumi. Svaki vaš korak, čin i mi
sao bili su posvećeni onome što je pripadalo njoj. Radi nje poklo
nili ste svoju pažnju čak i meni kad su me htjeli oteti redarstve
nici baruna Larsena. Ljubav prema kumi vodila je vaše čine da
raskrinkate lažnog Kristijana. Tako sam one večeri posve nehotice
saznala o vašoj ljubavi. Nadam se da ste stekli uvjerenje kako
u mojim očima nema prema vama ljage. Vi sigurno niste Renati
dali povoda za ono što sam vidjela. Vaše je ruke nisu grlile, to
sam ionako razabrala ...
- Sada sam, uistinu, posve miran da me ne osuđujete. Samo
jedno žalim: što one večeri niste dalje slušali, jer odgovor vaše
kume, a sada svekrve, ima zanimljivi svršetak. Rekla je: "Vi ste
dražesno dijele koje moram čestito isprašiti". Zatim je govorila
o svojoj odrasloj djeci. Nikad to nije povukla natrag.
Zatajio je Jadranki ostatak razgovora one večeri zato što želi da Jadranka i dalje vjeruje kako on ljubi
Oršićku. Bit će mu to dobro zaklonište u njihovu saobraćaju ...
U tom trenutku u sobu ulazi gospođa Pisačić i predloži Jadranki šetnju, a nakon toga će gospođi Perušić
na kartanje.
Sve troje iziđu zajedno. One su krenule niz stube, a Vjeran u svoju sobu i odmah sjedne pisati pismo.
Videk predobro opala kako je umoran i iscrpljen. Kad je svršio, obrati mu se:
- Idi do redarstvenog ravnatelja i predaj mu ovo nekoliko
napisanih riječi. Zatim ćeš ostati u sobi i kad on dođe ovamo,
odmah me pozovi. Bit ću kod tetke.
Kad je Videk otišao, Vjeran sjedne, nasloni glavu i sklopi oči. Razbudi ga događaj iz Opeke. Na to ga je
nehotice podsjetila Jadranka. Zatvorenih očiju promatra prizor one noći kad je s Pisačićem bdio uz
Jadranku. Uspavana, osamljena ležala je u postelji. Pred zoru je najednom maknula usnama. Pisačić ga
zove, sagne se k Jadranki, a ona sve jasnije izgovara: "On ljubi nju". Onda ga je to iznenadilo, pa je kazao
posve glasno, da bi ga razumjela: "Varate se. Ljubomir ljubi samo vas". Stari Pisačić mu je stao
razjašnjavati: "Ne. To ona ne misli Ljubomira. Mora da je netko drugi" ... Što mu je sve one noći govorio
Pisačić? Ne može se sjetiti. Zašto ga sada tako uzbuđuje sjećanje na Jadrankine
545
35 Jadranka

riječi: "On - ljubi - nju..." Zašto ga ova uspomena plaši kad je malo prije sjedio nasuprot Jadranki i bio
tako miran? Ne, mora izbrisati ovo sjećanje iz svojih misli. 2eli mira i radosti što je ona Ljubomirova
žena. Da, Ivančica! Kod nje će steći zaklo-nište od pogibelji što mu prijeti. Samo kod nje...
Onda se digne i pođe k prozoru da svojim mislima da drugi smjer. Ali prvi pogled kroz prozor susreće
opet Jadranku. Stoji na obali jezera i razgovara s nekim bradatim muškarcem u odijelu vodiča za
ledenjake. Smjesta se povuče. Saleti ga misao: "Kad sam čuo da je stigla ovamo, spopala me strepnja. Ne
otvara li se preda mnom ponor u njezinom prisuću? Ako je istina, moram nestati. Otići. Što prije.
Odmah!"
U tim ga mislima prekine dolazak nadstojnika Moranda i doktora Pisačića. Švicarac sluša Vjeranovo
pričanje o Renatinu posjetu, a onda primijeti:
- Baronesa je zaljubljena u vas, mladiću. Zato će nastojati
da vas sačuva za sebe - ili će pomagati vama protiv ministra, ili
ministru protiv vas, ako je ne poslušate. Kad ste bili u onom
dvorcu, ministar je rekao što s vama kani jer je mislio da više
ne možete izaći na sunce. Pošto sam vas ja uhitio, odlučio se na
taj atentat. Ova posjetnica kojom sada Renata poziva mladu Ja
dranku Oršićevu na izlet na Briensko jezero, iskazuje da baronesa
želi i tu mladu ženu iskoristiti u svoje svrhe.
Vjeran šuti, a lice mu odaje da je zabrinut. Nakon nekoliko trenutaka nadstojnik nastavi:
- Moj je prijedlog, mladi prijatelju, da ostavite Thunsko
jezero.
- Da. Na to sam i ja mislio kad je otišla Renata - prihvati
Vjeran.
- Ali iz svega toga što ste mi kazali izvire još jedna stvar.
Čini mi se da ministar vješto iskorištava baronesu Renatu, jer
zašto se baronesa požurila s pozivom? Zato što se ministru žuri
kući... Tu se opet nešto plete. To svakako za mladu Oršićku
znači pogibelj. Zato je i treba izvesti odavle. Vi ste je dužni upo
zoriti, gospodine Kegleviću. Ona je žena vašeg prijatelja, a kako
ste mi kazali, dugujete joj i zahvalnost. Dakle, valja je zaštititi.
Nastavljaju vijećanje i konačno redarstvenik iznese svoj prijedlog:
- Ispod gore Sv. Bernarda ima krasan gradić Sion. Tamo
je nadstojnik redarstva moj brat. Ponijet ćete moje pismo za
njega pa putujte onamo sa cijelim društvom mlade Oršićke. Ondje
vas ne mogu pronaći ni za godinu dana. A kad ovamo stigne muž
mlade Oršićke, to ću ja znati i odmah ga obavijestiti kamo treba
da ide za ženom.
- Kako bih mogao otići odavle, a da to ne bi saznao ministar
Bach? - upita Vjeran.
- To je opet moja briga - veli Švicarac.
546

- Razabirem: tu se za Vjerana i mladu Oršićku raspliće

nova pogibelj, a to se mora izbjeći. Sam ću gospođu Pisačić
nagovoriti da pođe s mladom ženom i s nama - veli doktor
Perušić.
- I ti si spreman putovati u Sion? - pita Vjeran Perušića.
- Misliš li da bi tvoja tetka spavala i jednu noć kad bi ti
otputovao bez nas? Mi se više ne kanimo dijeliti, moj sinko.
Vidim: ovaj gospodin ima pravo, valja što prije otići na sigurno
mjesto.
- Putovanje ću pripraviti ja, samo moram naći jednog od Bachovih ljudi koji će- mi pri tom poslužiti
sasvim nehotice - predlaže Švicarac.
- Imam ga - predloži Vjeran. - Jadranka je rekla da je
na obali jezera prepoznala Bardovića, premda je obojio kosu i
bradu koju sad nosi. On sjedi dolje, tobože, kao vodič. Pitanje
je samo hoće li Jadranka privoljeti - spomene Vjeran, pogledavši
Perušića.
- To je moja briga. Sve ću joj sam razložiti.
- Još joj recite - uputi ga Švicarac - neka baronesi po
prilici reče: da vrlo rado prima njezin poziv, ali sutra uveče oče
kuje dolazak supruga, pa će s njim zajedno poći na Briensko
jezero. Iz tog će ministar razabrati, ako ima namjere upoznati na
izletu ljepoticu, da će mu to biti nemoguće i prihvatiti objeručke
ono što će mu donijeti Bardović - a to je opet moja stupica.
Nadstojnik redarstva ustane da se oprosti.
- Kako da vam zahvalim na dobroti koju ste iskazali nećaku
moje žene? - pita Perušić.
- Zašto sam to učinio? Najprije - mrzim Austriju. Mi smo
Švicarci dosta stradali dok se nismo oslobodili njihove vlasti.
Znam, i to da se i vaša domovina želi osloboditi Austrije i to me
je približilo mladom gospodinu. Treće - znam da ga monarhija
kani orobiti, a kako sam već jednom rekao - ja; pošten čovjek,
našao sam poštenjaka, a poštenjaci nađu svuda dom i rođake.
Sutra ću doći da vam donesem daljnje odredbe.
Sišli su. Gospođe su već u doktorovu stanu. Odmah je Jadranka Švicarcu s prozora pokazala Bardovića,
nešto je ovaj požurio dolje, a Perušić saopći gospođama što je zaključeno.
- Meni u toj zemlji ne može prijetiti ništa. To je rekao
i Ljubomir - brani se Jadranka.
- Sada su nastale nove okolnosti i makar nisam redarstve
nik, vidim: moramo odavle. Gospodu Pisačića i Oršića, kad stignu
iz Beča, obavijestit će nadstojnik kamo smo otputovali i zašto -
uvjerava Perušić.
- Svi ćemo lijepo nenadano spremiti svoje kovčege i čekati
čas odlaska - predlaže doktor.
Čitave je večeri Vjeran bio zamišljen i rano se oprostio. U svojoj sobi mogao se dati razmišljanju. Danas,
nakon objeda, odlučio je, poslije razgovora s Jadrankom, ostaviti ovo mjesto
.,..,,, &A1

da izbjegne njezinu blizinu. Njegov je švicarski prijatelj cijelu osnovu bacio naglavce. 1 sada, umjesto da
se povuče daleko od opasnosti koju je zamijetio u svojoj duši, još joj se približava. Ali mora prihvatiti
pomoć prijatelja. Svi moraju zajedno. To se ne može promijeniti. Tad izvuče jednu švicarsku knjigu pa
istražuje gradić Sion u koji imaju poći. U mislima sklada raspored svog dnevnog života i biva sve mirniji.
Na svršetku je već čvrsto odredio svoj stav: "Nisam nikakav slabić. Znat ću se održati na uzdi, a onda - tu
je Ivančica. Ona će biti moje zaklonište. Da, to sam ustanovio već poslijepodne. Bit ću samo s njome".

hvati uzde. Vozi žene koje su već uveče sjele u kola. Nečujno krene kočija sporednom cestom kojom žure
Vjeran i drugovi, odjeveni u švicarske redarstvene uniforme. Zaštićuju neznane putnike u kočiji od
austrijskih znatiželjnika.
Sutradan, kad su svi Bachovi ljudi čekali da Vjeran odjaši u izgnanstvo, prema Bernu k ministru dotrči
Bardović i javlja:
- Ekselencijo, na obali sam našao švicarsku uhodu s kojim
sam se upoznao. On mi reče da se Arden vratio nakon sat vremena
i javio nadstojniku neka mu da dozvolu da putuje tamo gdje ipak
ima svojih znanaca. I tako je, po dozvoli, krenuo preko Unter-
waldena u - Austriju.
- Dobro mi došao! - klikne ministar, napiše pismo Renati
i obeća joj Vjerana za muža, pa onda otputuju u Beč.
-

-
U radnoj sobi ministra Bacha zapalili su svijeću. Ulazi Bar-dović, duboko se pokloni i referira:
- Vaša ekselencijo, švicarsko je redarstvo oslobodilo Vje-
rana Keglevića iz pritvora pod uvjetom da smjesta napusti Švi
carsku. Nadstojnik mu je dao slobodu da odabere, pa je odlučio
u Francusku, preko Berna, a po želji redarstva mora točno označiti
put. Onaj koji ga je čuvao, određen mu je za pratnju, ali samo
na području Thunskog jezera. Dalje Keglević putuje bez redar
stvene pratnje, sa svojim momkom. Putuje jahaćim konjima,
nadstojnik redarstva želi da što prije ode iz Švicarske.
- To je sve odredio nadstojnik danas?
- Danas poslijepodne. To su saznali i moji drugovi.
- Je li vam govorio zbog čega je Keglević bio uhvaćen?
- To ne zna nitko. Vele: diplomatska tajna.
- Može biti i varka, zato vaša pažnja mora biti stostruka.
Ministar nastavi da preslušava sve agente. Najzad odredi
kako se ima sve pripraviti, a zatim odmah dade pozvati sebi poslanika Hiibnera i saopći mu preokret:
- Kako vidiš, monarhija može mirno spavati. Moje redarstvo
i u Švicarskoj djeluje nepogrešivo.
- Prema tome, već ćeš za dva dana u Beč?
- A ti u Pariz. Nadam se, Napoleon Treći nije tako umišljen,
da bi što snovao protiv Austrije, a Zagrebačka gora će mu ipak
otvoriti kredit.
- Zaboravio si na Renatu?
"Sad je više ne trebam" - odgovara Bach u mislima, ali veli glasno: - Baš na nju mislim najviše. Za koji
dan priredit ću joj veselu svadbu. Neka samo mirno čeka.
Iste noći, u gustom mraku, uniformirani redarstvenici u dvorcu Oberhofen izjahali su konje i nestali u
mraku. S druge strane dvorišta približi se prerušeni nadstojnik Morand. Iz šupe izlazi kočija. On uzme
kočijašku kapu sjedne na prednje sjedalo i pri-
548

PREVARA SUDBINE
Čitavo Vjeranovo društvo stiglo je neopaženo u gradić Sion i po preporuci Paula Moranda nastanilo se u
vili "Grande". Svatko ima svoju sobu, a svi zajedno lijepu malu blagovaonicu. Kad su bili na okupu, dođe,
im u posjet brat šefa redarstva na Thunskom jezeru, pa je prema njima isto tako ljubazan i srdačan kao i
njegov stariji brat. Smjestio ih je po bratovoj želji, obećao im svu pažnju i sigurnost prema austrijskim
špijunima. A onda im Pierre Morand ponudi da će im pokazati gradić.
S oduševljenjem primaju ponudu i spreme se na odlazak. Naprijed Ivančica s Branislavom i Vjeranom,
dok su gospođe, Pierre Morand i doktor Perušić pošli za njima. Obilaze zanimljiv grad. Na pećinama
promatraju ledenjake, strme humke, šiljaste i kamenite, a na vrhovima srednjovjekovne dvorce.
Nadstojnik pokazuje Vjeranu:
- Vidite tamo gore, onaj dvorac sa zapada građen je u 13.
vijeku, a ovaj lijevo u 16. U sredini, ona klisura na kojoj je viso
ravan, bila je još u rimsko doba tvrđava kada se Sion zvao
Sedunum. Iz 9. vijeka potječe katedrala. Imat ćete dosta prou
čavati. Ako želite poći na osobito lijepi izlet - ponudi Pierre -
onda idite na brdo Sv. Bernarda. Ljetos je rijetko dobro vrijeme.
Kako vidite, još je toplo. Na brdu Sv. Bernarda ima u jeseni
samo nekoliko lijepih dana, ali ove je godine gore samo 15 stup
njeva ispod ništice, dakle, potpuno izdržljivo. Imaju znamenitu
knjižnicu. Možete ostati više dana.
- Sutra bih mogao tamo - poveseli se Vjeran.
- A, tako? Lijepo. Sada sam ga uhvatila. Eto, čujte: gospodin
se Vjeran kani sutra popeti na brdo Sv. Bernarda, a mi ćemo
lijepo doma zijevati.
549

- Što si rekla, Ivančice? - okreću se svi k njoj.

- Mladi gospodine, i mi ćemo gore - javi se Pisačićka.
- Žene ne mogu tako visoko - brani se Vjeran.
- Ali, monsieur - ispravlja ga Pierre Morand - tamo ćete
naći više žena nego muškaraca, štoviše mnogo lijepih.
- Zato i hoće gospodin bez nas - prijeti u šali Pisačićka -
ali mu to nećemo priuštiti.
- Možete svi dio puta prevaliti na mazgama - obrazloži im
Švicarac.
- Izvrsno, krasno, zajedno ćemo.
- Vas će to, mlada gospođo, zanimati - razjasni Perušić
Jadranki. - Vaš suprug ionako ne može stići prije četiri-pet dana,
a dotle smo mi već natrag.
Ivančica se najviše veseli i draži Vjerana:
- Pokvarit ćemo ti veselje da udvaraš ljepoticama na brdu.
- Kad sutra pođemo, ti ćeš biti uvijek sa mnom, da se uvje
riš kako nemam nikakvih namjera.
Vratili su se u vilu "Grande". Vjeran jedva dočeka da se oprosti, pa ode u svoju sobu. Osjeća se umoran i
skršen. I Videk nije dobre volje, šuti i čeka da li će ga nagovoriti. Kad još uvijek ništa ne reče, momak se
oslobodi sam povesti razgovor:
- Nimalo se ne veselim što idete na tu goru, makar pripada
svecu. Nikad niste imali sreću u brdima. Najprije od Bacha - a
sad i ona...
- To je ludost. Kako dolaziš na tu uporedbu?
- Tako. Mlada gospođa kao da ima nešto na srcu, a vi opet
bježite od nje. Kad je došla na Thunsko jezero, bila je prijazna
i ljubazna, šalila se i zabavljala, a nakon onog poslijepodneva, kad
je došla Renata k njoj, kao da ste se nešto posvađali.. .
- Sanjaš, Videk. Molim te, probudi se.
"Samo ako se nije nešto drugo probudilo" - uzdiše Videk.
Rano je i svježe jutro. Nebo se plavi. Na istoku, iza dalekih gora, javljaju se prvi znaci sunca. Na malom
trgu gradića Mar-tigny stoje opremljene mazge za polazak. Doktor Perušić i njegovo društvo redom su
sjeli i krenuli s trga prema brdima. Gospođa Perušić i njezina zemljakinja Pisačić idu zajedno. Za njima
su Jadranka i Ivančica. Onda slijede Perušić s Vjeranom, Branisla-vom i Videkom. Sva se zemlja oko njih i
pred njima uzdigla u humke, brdine, gore i ledenjake. Slike se mijenjaju, brzo i čudesno kao predodžbe.
Vodič ide naprijed, pokazuje im po svojoj dužnosti pojedine prelaze preko strmoglavih ponora, pripovijeda
o tragedijama što ih u toj divljoj samoći stvara priroda. Pokazuje vodopade što se bacaju u grdnom šumu
niz hridine.
550

Prešli su most pod kojim duboko dolje udara gorska rijeka, kao da će razbiti kamene klisuraste obale.
Tutnjava vodopada zaglušuje svaku riječ.
- što si se Vjerane, tako zamislio? - pita doktor mladića.
- Od tebe danas ni glasa.
- Čudno mi je u duši kad pomislim da sada ide s nama
zajedno na ovo brdo vjekovna povijest. Ovuda je negdje prolazio
Kartažanin Hanibal. Već su se u staro doba čestito prepirali
Polvbius i Livius kojim je putem prešao ovo brdo. I Karlo Veliki
je prolazio ovuda, i Langobardi, i Franci, i Burgundi, Hungerezi
i Saraceni, cijele čete znamenitih plemena, a još je svježa uspo
mena na Napoleona Prvoga i njegovu vojsku od trideset tisuća
ljudi. Kažu da su mu lijevo i desno padali u ponore konjanici
i nestajali bez glasa i traga. Možda je bio kažnjen zato što su ga
zaklinjali neka ih ne vodi ovim smrtonosnim putem, ali je njegova
luđačka volja zapovijedala još okrutnije. Čovjeka hvata jeza od
pomisli da su istim ovim putem polazili u smrt ljudi tjerani
slavohlepljem pojedinaca i država.
- Eno, "Dolina smrti" - javi vodič.
Zaustavili se, okupili i gledaju duboko dolje. Ledeni zapuh dolazi odande. Vodič tumači:
- Ovo je najstrašnije mjesto u čitavom brdu. Kad dođe zima,
tu se ukrštavaju najžešći vjetrovi, prave oluje i mećave. Ako takva
snježna oluja na tome mjestu zatekne putnike, svi moraju u tu
"Dolinu smrti". Tu je poginuo najveći dio vojnika svih vremena,
kada su ih vodili preko gore. Zato se i zove "Dolina smrti".
- Hajdemo dalje! - pozva ih gospođa Perušić. - Neću
gledati ovu mrtvačnicu.
U tom se času okrenula Jadranka, a njezin se pogled susretne s Vjeranovim. Posve bez razloga i sasvim
bez njihove volje. Cijelim su putem daleko jedno od drugog, a sada, u tom času, ovaj nijemi pogled tako se
neobično dojmio Vjerana. Kao da mu se dušom prošuljala neka strava. Jadranka se polagano okrene
prema gospođama, ide dalje. Vjeran nastavlja put uz Perušića i Bra-nislava. Još uvijek osjeća Jadrankin
pogled. Zašto ga uznemiruje? Nije li u njezinim očima bilo nešto novo, dosele neopaženo? Perušić ga kori:
- Kad stignemo na brdo, ti ćeš, Vjerane, sigurno postati
fratar u samostanu trapista. Oni šute cijeli život. Eto, vidiš, Bra-
nislav je našao zabavu. Lijepo se priključio Ivančici. Mladež zna
da spada zajedno, a ti kao da si moj djed.
- To je samo časovito raspoloženje od dojmova.
- U tvojoj dobi i nad "Dolinom smrti", koju smo netom
vidjeli, sjaji sunce. Moramo se osloboditi melankolije.
Vodič ih zaustavi. Pred njima leži jaka kamena zgradica s natpisom "Gostionica Napoleona I".
- Ovdje možemo nešto založiti -"upozori vodič - ako go
spoda žele.

Prihvatili su priliku i skrenuli u gostionu. Gostioničar donese suhog mesa, sira i mlijeka, a vodič
pripovijeda:
- Baš na ovom mjestu, u toj je zgradi, doručkovao Napoleon
kad je prolazio preko planine.
- Bit će da je ovo meso i ovaj sir ostao od njegova doručka
- šapne gospođa Pisaćić - Po tvrdoći mesa i sira gotovo se
može priseći na to!
Našilili su se na račun doručka, a zatim pošli dalje pješke.
Sunce grije i oni poskidali ogrtače. Gospođe su vesele. Vjeran i Perušić im se pridružuju. Branislav s
Ivančicom i Jadrankom veselo čavrljaju. I Jadranka se šali. Ivančica vedrim duhom, a Branislav šalama
izazivaju jedni druge pa stvaraju veselu atmosferu usred sivih pećina po kojima sunce razlijeva svoju
toplotu.
Tako se uspinju satima.
Prošli su kroz uski prolaz između dviju pećina i onda se zaustave. Stigoše na vrh brda. Tu je visoravan. U
sredini jezero. Površina mu je pokrivena lakim ledom. S jedne i druge strane uski putevi, a zatim opet
kamene klisure koje stvaraju kameni zid oko visoravni.
Gledaju i dive se. Posljednji iza njih je Videk. Cijelo se vrijeme zadržavao sam u pozadini. Vjeranu je žao
što ga nije putem oslovljavao i prijazno ga pita:
- što je, Videk? Danas nemaš riječi? Što veliš na ovu
ljepotu?
- Ne vidim ja nigdje nikakve ljepote! Kamenje, led i snijeg
ne može biti ništa nego strahota! Bila bi to ljepota da je ovo
polje pšenice, kukuruza i krumpira!
Društvo se nasmijalo.
- Nema on krivo! - veli Vjeran. - Ali ipak, sve ove brdine,
svi vodopadi, sve to tebi nije ništa?
- Ništa! Volim ja zagorski potočić nego ovdje cijelo jezero.
Svi ti izvori ovdje bijesni su kao pakleni đavli! Opet velim: neka
mi smo tko moje Zagorje prispodobi sa Švicarskom posvadit ću
se s njime i potući na noževe!
- Čuvajmo se sada Videka - opomene gospođa Perušić
društvo - jer će biti zlo.
Onda vodič razjašnjava:
- Evo tamo one dvije zgrade to je samostan Sv. Bernarda.
U većoj, trokatnici, je samostan i crkva i hotel odijeljen željeznim
vratima od samostanskih prostorija. Ovdje ljeti i zimi dan i noć
lože.
- A kako dopremaju drva i živež?
- Cijelo ljeto svakog dana nose mazge i voze kolica sve po
trebno za život. Svega ćete naći.
- I to mi je življenje! Nikad zelene travčice, ni djeteline, ni
ružice, ni motike, ni lopate! Sve oko tebe kost! Uh, baš ništa!
- prigovara Videk, a svi se zabavljaju njegovim primjedbama.
552

Polagano dolaze drugi izletnici kraj jezera do samostana. Pred zgradom na obali jezera ima svakojakih
ljudi. Izletnika, još više trgovaca, što prenose svoju robu iz Italije u Švicarsku, ili obratno. Ima tu i
radnika koji idu na posao ili se vraćaju kućama i prelaze preko brda da skrate put za polovicu.
- Svakog drži samostan tri dana badava - tumači vodič.
- Siromašne posve badava, a oni koji su imućni ostavljaju dobro
voljne darove. Samostan ne smije voditi hotel za novac - ali ga
prima dobrovoljno.
U razgovoru dolaze pred samostan. Pred vratima čitav čopor pasa, tamne dlake sa žutim prugama.
Uspinju se kamenitim stepenicama do teških drvenih vrata. Vodič zvoni. Zvuk odjekuje. S ljubaznim
smiješkom prima ih augustinac u zreloj dobi i prikaže se:
- Ja sam fratar domaćin Benedikt. - Vodi ih kroz široki
hodnik u prvi kat.
- Imamo dosta slobodnih soba - veli. Sada više nema na
vale. Imamo samo trideset izletnika koji će ovdje još noćiti.
U hodniku vrata do vrata, svagdje broj, kao u svratištu. Sobe prostiane, zapanjuju udobnošću. Postelje s
baldahinom, na podu sagovi, stol, stolnjaci, naslonjači, umivaonik. Jedino raspelo na stijeni podsjeća na
samostan.
- Mogu li vas ponuditi okrepom? - pita ih fratar. - Sigurno
ste gladni, a kod nas je večera tek u šest sati.
Začas pojave se samostanski momci i nose na pladnju svakojakih jela i vina.
- Ovo nisu Napoleonovi ostaci - veselo će Perušić, prio-
nuvši slasno uz lijepo narezanu butinu i sir. Svi sjedoše oko stola
u njegovoj sobi.
- Nakon toga ću vam pokazati sve što imamo. Dakako, osim
vidika, nema što osobito - veli Benedikt. - Za pol sata sve su
znamenitosti iscrpljene!
Pošto su razgledali sve oko samostana, društvo skrene prema jezeru. Fratar domaćin se oprašta. Vjeran
ide s njime u zgradu.
- Da li bih mogao ovdje kod vas proboraviti nekoliko dana?
- Vrijeme je krasno, ali varavo. Nakon ovako krasnih dana
mogu preko noći zavitlati vjetrovi, kiše i oluje. Ako ste odvažni,
možete ostati.
govorili nikome a sutra, kad se
Vjeran i odlazi. Svi u njegovu
nego što je bio. šeću oko jezera obukli ogrtače.
- Smijem li vas zamoliti da ne biste o tome od mojih suputnika? Protivili bi se mojoj odluci, oni vraćaju,
stavit ću ih pred gotov čin - veli
551
Već sama ova misao donosi mu olakšanje, društvu opažaju kako im dolazi u susret vedriji U veselom
čavrljanju promatraju ljude što sjede i i pred samostanom. Doskora je zahladilo, pa su Onda se vraćaju u
kuću.

- Fratar nas je pozvao u šest sati dolje u veliku blagovaonicu

- najavi gospođa Perušić. - Moramo malo urediti kosu, to traži
pristojnost!
- Gle, otkad je taština postala pristojnošću! - draška je
suprug. - Ali, dakako, nemam ništa protiv toga da se malo
dotjeraš.
Nešto prije šest sati ulaze u blagovaonicu.
- Oh, kakva dvorana! Pa to je prekasno uređeno! Kao u ka
kvom dvorcu - veli Branislav.
Stijene duž čitave dvorane obložene su rezbarenim drvom što daje dvorani domaću toplinu. Okolo vise
slike u skupocjenim okvirima. Nad svakom je slikom natpis darovatelja. Po sredini sobe dug stol od
teškog drva i stolice s visokim gotskim naslonima podsjećaju na dvorane starih vitezova. U kutovima po
nekoliko naslonjača od isto takvog tamnog teškog drva. U jednom je kutu ormar pun boca s
najrazličitijim likerima i najznamenitijim vinima, poslasticama, ribama u ulju i drugim užicima.
- To je pravi muzej za želudac - upozori Perušić.
- Poslije večere mi muškarci ćemo se malo bolje okrijepiti
pićem.
- Gle, prekrasan glasovir znamenite marke. Ovo je, uistinu,
prvorazredni hotel - divi se gospođa Pisačić.
Ulaze izletnici svake dobi. 2ene u izletničkoj odjeći, muškarci u planinarskim odijelima od zelenog i
smeđeg sukna. Mladi i stariji, parovi i pojedinci, samci, većinom mladi ljudi. Svako se društvo okuplja za
sebe. Stol je prostrt bijelim stolnjakom. Posuđe od porculana, po stolu boce, južno voće i slastice.
- Sve to izgleda kao da smo pozvani na večeru nekom slado
kuscu - ustanovljuje Branislav.
Zatim ulazi fratar domaćin i ljubaznim riječima pozove goste neka sjednu kako tko hoće. Samostanski
sluge dvore večerom, nose bakalar, ribe u ulju, meso, razne tjestenine, kolače. Nakon svakog jela toče
drugo vino.
- Kad bi znali tvoji Zagorci - šapne Vjeran Videku - da
bi ovdje mogli tako sjajno večerati!
- Draži su njima kukuruzni žganci na lijepim našim zelenim
brežuljcima.
Ivančica i Branislav već su našli mnogo građe za svoje šale. Vjeran se veselo upuštao u razgovor i s
Jadrankom. Sutra će napokon uteći njezinoj blizini...
Poslije večere neki su se okupili oko glasovira i slušaju jednu damu kako svira. Perušić predloži da se ide
na počinak. Svi su umorni od puta.
Videk dočeka Vjerana u lijepoj prostranoj sobi. Peć širi ugodnu toplinu.
- Ti ćeš biti od koristi mojoj tetki, a ja želim ostati još dva
dana da vidim u knjižnici znamenite knjige.
554

- Oprostite, rekao sam, oslobodite me našeg rodbinsi ra, jer

ću inače razgovarati s vama kao nezahvalni rođak. A sada u pot
punoj poniznosti molim - ne ostajte ovdje! Tu je kraj svijeta.
- Želim ostati, Videk, i eto me za dva-tri dana.
- Prije ste rekli dva, a sada već veli tri! Ne, ja ostajem
s vama!
Umor ih svlada i obojica su brzo usnuli.
Kucanje na vratima trgne Videka od sna. I Vjeran je digao glavu. Na vratima se pojavi fratar domaćin.
- Valja ustati na odlazak? - pita Vjeran.
- Zar ništa ne čujete?
Mladić sluša, još uvijek u polusnu, dok mu fratar govori:
- Došao sam vam kazati, mladi gospodine, da vam ne treba
tako rano ustati. Svi moraju ostati kod nas.
- što se dogodilo?
- Prevarilo nas ono lijepo sunce. U noći se nakupili oblaci
i, eto, vani je oluja, mećava.
- Pa to valjda neće dugo trajati? - pita Vjeran nemilo izne
nađen.
- U to doba godine nastaju razdoblja kad nastaje i prava
mećava, a onda se opet za nekoliko dana razvedri. To se često
opetuje.
- A kako dugo traje takvo vrijeme?
- Mislim da ćete ostati ovdje barem šest do osam dana. Dok
to traje, ne možete ni prst pomoliti iz kuće.
- Nemoguće da ćemo tu ostati!
- Samo ležite i spavajte! Drugo vam ne preostaje - umiruje
ga fratar i odlazi.
Nema mu više sna i mira. Oluja što tutnji vani probuđuje oluju u njegovoj duši.
- Sad vidite! - reče Videk. - Nema sreće za vas čim idete
na brda! Sad smo daleko - previše daleko! Čovjek bi plakao
kamo smo to dospjeli! ...
- Neće trajati tako dugo kako fratar veli. No, bila bi to,
uistinu vrlo ružna prevara sudbine.
Na prozore samostana udaraju kiša, snijeg i vjetar. Na stolu, kraj peći, rasprostrti su stari pergamenti
puni blijedih slova i crteža. Vjeranova muževna glava sagiba se nad papire. Doktor Perušić i Branislav
Pisačić pažljivo slušaju njegovo razlaganje. Crne mu oči odaju zanos. Sav se predao zamisli što
zaokupljuje njegovu dušu. Ovdje, u samoći, otkriva on svojim povjerljivim drugovima tajnu svoje
historijske baštine: u gori iznad grada Zagreba od prahistorije zlatna ruda. I kad je sve to prikazao,
dovršava:
.. ... 555

- Odonda, kad sam to našao, odgonetnuo ove nacrte i pro

čitao pisma pradjeda Tomaša Keglevića, imam jednu jedinu mi
sao: da nađem, tu, zlatnu žilu na Medvednici, koju je on otkrio.
Onda bih sve to položio u krilo domovine. Stari su ljudi govorili:
tko posjeduje more, taj ima blagostanje. Hrvatska ima sve: plodne
ravnice, šumovite gore, vinorodna brda, široke rijeke i eto, i more.
Kad bismo rijeku Savu učinili plovnom i spojili je kanalom s
morem, tko bi mogao i smio u toj našoj zemlji oskudijevati? Tko
bi nam smio gospodariti?
Zamišljeno gleda Perušić u spise i uzdahne.
- Sinko moj, kad te čovjek sluša, čini mu se tvoja osnova
bojoslovnom pričom. Da, naša zemlja nije siromašna. Imamo sve
ga, svi nas kradu i pljačkaju - svi našu zemlju muzu, a sada su
carevi odlučili da nas pretope u sebe, upiju kao polipi. Kad bi se
ispunila tvoja nada, mogli bismo provalnike protjerati preko gra
nice. Da imamo zlata, imali bismo alata i mogli bi otjerati ove
habsburške sisavce!
Berislav klikne rumen od zanosa:
- Sve bi se duše pretvorile u jedan jedini poklik kojim bis
mo ovu nesreću protjerali iz naše zemlje ...
- Mladiću moj, to se lijepo kaže i ljepše sluša i najslađe
želi. Ali sada je to kao ono kad usred ciče zime iznenada poželiš
poljane zrelog zlatnog žita. Uzalud nam je u mraku zime željeti
proljeće koje bi nas primaklo k suncu. A naša zima traje već ne
koliko godina, jer dok vuci stoluju u našem toru, nema nade pro
ljeću ...
- Ima, dragi Frane, ima! - naglasi Vjeran. - Još sam na
Thunskom jezeru čuo da se na sjeveru Italije bune protiv aus
trijske strahovlade, a Francuska jedva čeka kako bi navalila.
- A dok se oni oko nas kolju tko će što više proždrijeti naše
janjadi dotle valja šutjeti i pripremati se, kako to veli gospodin
Vjeran - upadne Branislav.
- Pripremati! To je ono radi čega sam se s tolikim oduševlje
njem svraćao u Zagreb nakon smrti svoje bake. Mislio sam oku-
biti oko sebe nekoliko domorodaca pod izlikom da stvaramo lo
vačko društvo koje bi odlazilo u Zagrebačku goru loviti divljač.
A mi bismo tražili zlatnu žilu i, ako je nađemo, onda bismo po
tajno sabirali i odnosili zlato u pohranu da ga ne nanjuše Bacho-
vi lovački psi. I spremili bismo se na onaj dan kad zatrubi trub
lja svršetak. Ali Bardović, moj jedini prijatelj, zarinuo mi u rebra
bodež iz zasjede. No, kad dopru do mene prvi znaci proljeća, osta
vit ću sve i evo me opet u Zagrebačkoj gori da kopam ...
- Gospodine Vjerane! - usklikne Branislav. Molim, ne za
boravite da sam s vama. Kad ste me počastili povjerenjem, onda
ćete me počastiti i pozivom na rad!
- Svih ovih dana što smo zajedno, stalno sam mislio kako
bih vas obavijestio što smjeram i koliko u vama osjećam brata
svojim osnovama. Pristajete li, dakle, uz mene?
556

- Evo ruka, i riječ!

- Samo jedno, Branislave: vi ste, doduše, punoljetan, ali sta
ri običaji još uvijek pružaju vašem ocu pravo da raspolaže s va
ma.
- Znam, Vjerane, vi ste doživjeli strašnu izdaju prijatelja ko
ji vam se nudio za saveznika. Zato vas molim: prije nego primite
riječ, dopustite da vam razjasnim čije sam krvi pa ćete onda biti
uvjereni da vas nikako ne mogu napustiti. Potječem iz redova
seljačke zadruge Pisačić u mjestu Hiženovac. Ta se seljačka zad
ruga spominje u raznim povijesnim spisima u 13. i 15. vijeku. S
kmetovima je postupala kao sa "svojom poštovanom kućnom dru
žinom", što će kod nas u Zagrebu značiti i rodbinu i braću. Stric
Tomo, koji je sada Larsenu oteo Jadranku, vatren je domorodac
iz doba Ilira. Kad je uveden apsolutizam, stric se zahvalio na služ
bi velikog suca, a kad je odlučio da Jadranku otme carskom re
darstvu, rekao mi je: "Nosiš slobodu i glavu u torbi, ako mi po-
mogneš." Ja sam rekao: protiv tuđina idem i u smrt! Stric može
to posvjedočiti.
- Bio je u smrtnoj pogibelji da ga Jarec uhvati, ali ipak nas
je vodio dalje. On je bio naš vodič, rekla mi je gospođa Pisačić
- dodaje Perušić.
- Pouzdajem se u tebe i smatram te svojim bratom i savez
nikom.
Nastavljaju raspravljati. Vjeran i Branislav s oduševljenjem mladosti, Perušić staloženošću starijega.
Mladež je zanos, on razbor. Podsjeća ih na okolnosti, zapreke i navodi na stvarne osnove. Tada ulazi u
sobu otac Benedikt. Gledajući ih u raspravi, primjećuje:
- Vama je oluja najmanje neprilična. Dolazim vam u posjet
po dužnosti domaćina. Sve sam goste obišao, a jedino vas nalazim
u zadovoljnom razgovoru. Svima je gostima dosadno, osobito gos
pođama.
- Našim gospođama, uistinu, ne može biti zabavno kad ih
puštamo cijelo prijepodne same - reče Perušić, a fratar saopći:
- Samo ona lijepa crnka s neobičnim očima našla je posao:
izrezala je nešto od svoje kose i plete lančić. Naš joj je domaćin
krojač posudio potrebne igle. A sada možemo dolje, zamalo će
objed biti na stolu.
Perušić ode po ženu, a zatim svi zajedno silaze dugim hodnikom.
- Gdje ste ukonačili sve one ljude koji su jučer bili pred
samostanom? - pita doktor fratra.
On otvori jedna vrata. Zavire u veliku sobu, gotovo dvoranu. Postelja do postelje. Na čitavom prostoru
sjede žene, muškarci i djeca, zamotani u gunjeve i rupce, premda je velika peć topla. Kad su opet izašli,
Jadranka primijeti:
- Mi imamo i ovdje svu udobnost, svaki krasnu sobu i pos
telju s baldahinom, a ovi su natrpani jedni na drugima.
557

- Vidite, takav je život - vele gospođe.

- Ne bih rekla. Zamislite kućanstvo gdje je gospodarica sve
uredila tako da svaki ukucan ima jednako: postelju, odijelo, kruh,
pečenje ili krumpir i žgance. A opet, zamislite kuću u kojoj gos
podari maćeha. Tu njezini ljubimci dobivaju pečenje, a pastor-
ćad krumpir. Pa mislim, ovi tu u dvorani su pastorčad maćehe,
svejedno kakvim se ona imenom zove!
- Oh, pa onda bi cijeli svijet bio jedno maćehinsko kućan
stvo! - klikne gospođa Perušić.
- A zar ne bi trebalo i moglo biti drugačije? - pita Jadran-
ka.
- Gle, mlada je žena revolucionirana - veli Perušić.
U blagavaonici ih dočeka ugodna toplina. Gosti su na okupu. Otac Benedikt ih pozove k stolu. U prozore
udara vjetar. Razgovor oko stola nije veseo. Na mahove svi šute, osluškujući divljanje nevremena, alf
domaćin nastoji unijeti vedrinu i raspoloženje pa se ruga prirodi što ih je namamila po lijepom vremenu
na goru.
- Ona je odlučila da vas bolje upozna sa svojom zlovoljom.
- Baš kao lijepe žene! - primijeti pristali gospodin u blizi
ni domaćina.
- Gospodine markiže, u vašoj krasnoj muževnoj dobi očito
niste doživjeli takva razočaranja?
- U ljubavi ne može biti bez ovakvih oluja, inače ne bi bilo
zanimljivo - odgovori markiz. Alberta, starija mu sestra koju
fratar naziva madame Lucie de Loren.
Zamalo se svi upuštaju u razgovor o ljubavi. Ta međunarodna građa raspravlja se sve veselije, uvijek u
granicama dužnog poštovanja prema prisutnim ženama.
Nakon svršena jela muškarci su odlučili slijediti poziv domaćina i razgledati samostan kamo nemaju
pristup žene. Gospođa Pisačić prišapne Vjeranovoj tetki:
- Mi ćemo ostati ovdje. Kad svi odu, Jadranka će nam pje
vati da nam prikrati vrijeme.
Muškarci su otišli. Od stranih gošća ostalo je desetak žena, dok su druge otišle u svoje sobe. Gospođa
Pisačić pozove Jadran-ku glasoviru.
- Odsvirajte nam jednu pjesmu Lisinskoga. Neka na tom
vrhuncu usred oluje odjekne hrvatska pjesma!
Udarila je nekoliko akorda i tiho zapjevala. Stare gospođe kod stola prekinu razgovore i priklone pažnju
ljepotici kod glasovira. Sve više se k njoj približavaju. Gospođa Lucie de Loren, udubljena u knjigu,
smjesta je odloži i polagano priđe k Jadranki. Kad je svršila pjesmu, upita francuski.
- Oprostite, madame, što sebi uzimam slobodu da vas pitam
tko je skladao ovu divnu pjesmu?
Jadranka joj razjasni potanko, a zatim će s-međokosa Lucie iskrenim oduševljenjem:

- Da je taj skladatelj bio Francuz, poznavao bi ga cijeli svi

jet!
- Oh, gospođo - oduševi se Jadranka - tako i ja mislim. A
kad je živio, smatrali su moji zemljaci, oni koji su ravnali glaz
benom umjetnošću, da je on posve obični "ulični skladatelj" i ni
su mu dali mjesto na glazbenoj školi, nikako nije mogao tamo do
biti namještenje do besplatnog pisara.
Jadrankina je šutljivost prekinuta. Stala je govoriti o Lisin-skome, a lice joj se žari, dok se strane žene
dive ponovo otpjevanim pjesmama. Tada je Lucia de Loren oslovi:
- Vaš je glas, mlada grofice, prekrasan. Imali ste i dobrog
učitelja. Očito niste svjesni kakav dar posjedujete? Da se pojavite
na operi u Parizu, cijeli bi vas svijet slavio.
- Madame, odviše blagohotno procjenjujete moje skromno
grlo.
- Zar niste nikada nastupili barem u društvenoj javnosti, da
vam to kažu?
- U malim društvima i u dobrotvorne svrhe nastupala sam
u svojoj domovini.
- Oprostite, madame - opet će Lucie - što sam vas preki
nula, i ako vam nije teško, bit ću veoma sretna da nam otpjevate
još koju pjesmu.
Ljubazna gospođa probudi sklonost u Jadranke i njezinim pratilicama, a kad je pjevala nove pjesme, ona
se još više oduševljava i pita:
- Vi ste Austrijanka?
- Ne, ja sam Hrvatica. Mi smo zarobljeni! Ali očito niste
upućeni o mojoj domovini?
Jadranka razjasni u kakvom je odnosu njezina domovina prema Austriji. Lucie doda:
- Kako vidim, niste oduševljeni vladavinom koja vas guši,
a to je nova okolnost koja me privlači k vama! Ja sam Francus
kinja.
I opet moli Jadranku neka nastavi pjevati Lisinskijeve pjesme. Ponosna što se ženi sviđa hrvatski
glazbenik, Jadranka se rado odaziva. Njezin zvonki, baršunasti glas ispunjava dvoranu.
Hodnikom se vraćaju muškarci s posjeta fratrima. U hodniku, iza željeznih vrata što dijele prostorije
fratra od gostinskog dijela samostana - domaćin Benedikt začuđeno upozori:
Kako? Imamo ovdje znamenitu pjevačicu? To nisam slutio.
Branislav tiho šapne Perušiću:
- To pjeva Jadranka. Zar je nisi, Vjerane, čuo? U Zagorju je
često pjevala.
- Gospođe su je sigurno prisilile da pjeva.
- A zašto i ne bi? - pita začuđeno Perušić - valjda ti nije
krivo, Vjerane?
- Ljubomir mi nije dao punomoć da budem skrbnik njego
voj supruzi. Ja tu nemam nikakve riječi - veli on.
-
558

Ipak ga Perušić promatra nešto začuđeno. Čini se da Vjeranu nije drago čuti kako Jadranka pjeva.
Gospoda se požurila u blagovaonicu. Domaćin polagano otvori vrata. Posljednji su zvuči pjesme utihnuli i
oni udare u pljesak, a domaćin priđe k Jadranki:
- Veoma sam vam zahvalan što ste pružili utamničenim iz
letnicima takav užitak. To je pravo dobrotvorstvo u ovoj situaciji.
Molim vas, uslišajte moju molbu i priuštite nam još jednu pjes
mu.
Svatko prikovan na svom mjestu sluša Jadranku. Kao da je sve ove ljude, koji su jedan drugome posve
strani, povezala tajna sila što govori dušama jezikom melodije, dok samo njezini zemljaci razumiju riječi
pjesme:
"Na srce mi pada tuga" ... "Moje srce bez slobode" .. "Studen mi je cio svijet" ...
Posljednji stoji Vjeran. Duša mu nije s ostalima. Ne dijeli njihov užitak. Njega boli... Svaka riječ pjesme
skida mu s rane srca brižljivo omotani povez. Rana se otvara i peče... Opet u Jadrankinim ustima uzdiše
pjesma: "Otkad, dušo, ti mi ode, ne znam nigdje mira naći..."
Zar joj glas plače?... Ne! To Vjeran ne može izdržati, ne može podnijeti. Posljednji tihi uzdah, posljednji
zov ljubavne tuge ga slomi... Očarani slušaoci odaju poštovanje neznanoj im pjesmi i neznanoj pjevačici.
Nitko se ne brine više ni za što drugo, svi gledaju, okupljaju se, okružuju i slave onu koja im pruža takav
užitak na visokom brdu u oluji i mećavi. Svi su sretni. U času odobravanja Vjeran izađe na hodnik. Tu se
sukobi okom u oko s Videkom:
- Sto tu radiš? - nemilo zaskočen pita ga nekako oštrije
nego obično.
- Slušao sam radije ovdje vani, jer mi je bilo da plačem...
- Da! Vidim. Još ti samo nedostaje suknja! ...
- Baš niste ni vi jako hrabri! I vama su oči vlažne...
- Sto se sve ti, Videk, ne usuđuješ? - spočitne Vjeran, ne
zadovoljan što ga momak prozire, ali se brzo ispravi. - Oprosti
ti si mi rođak - imaš me pravo sasvim krivo suditi! Idi u dvora
nu. Vladaj se i pred drugima kao da si mi rođak. Hajde tamo i
slušaj ... a ja idem gore, čeka me u knjižnici frater knjižničar.
Prevodit će mi vrlo znamenite knjige. Ako teta ili drugi pitaju za
mene, reci im neka me ne traže. Doći ću k večeri.
Videk ulazi u dvoranu posve neopažen i sjedne na stolicu u kutu. Odavle mu se otvara vidik na goste.
Nitko ga ne vidi. Svačije su oči upravljene prema glasoviru gdje sjedi Jadranka, pjeva ili sluša hvale ili
odgovara na pitanja. Kao da su sve žene u toj dvorani izgubile pažnju muškaraca koji su im dosele
udvarali. Sve ih obuzima Jadrankino grlo. Ali privlače i njezini odgovori na njihova pitanja, duhoviti,
daroviti. Njezina pjesma biva od časa do časa zanosnija. Videk razmišlja i čudi se.

"U Zagrebu je nisu pravo ni zapazili! Niti to da je mlada i lijepa. A da tako lijepo pjeva, nitko nije u
Zagrebu znao! A eto, ovi stranci, koji ne znaju hi tko je ni što je, zagušit će je svojim čašćenjem. Kako je
to ipak čudno!"
Uz Jadranku sjedi gospođa Lucie. Tad se približi pristali muškarac s tamnom bradom, dubokim očima i
nakloni se. Lucie reče Jadranki:
- Dopustite da vam prikazem svog brata, markiza de Bran-
cona. On me prati na mojem putovanju. Žrtvuje se. Neoženjen
muškarac u dobi kao Albert rnogao bi naći ljepšu zabavu nego
li pratiti ženu udovicu na oporavak.
- Bogato sam nagrađen - nakloni se markiz Jadranki. -
Bio sam dionik sreće što je pruža užitak slušati vaše pjevanje.
- Gospodine, udivljenje pripada hrvatskom glazbotvorcu ovih
pjesama, on je boli i čežnje tako duboko izrazio u samoj melodiji
da je zbilja nitko ne može pjevati bez uspjeha - odgovori
Jadranka.
Upustili se u razgovor. Svi opažaju da im gospođa i mladi markiz odviše zaokupljaju pjevačicu, pa ih
nastoje od nje rastaviti. Na koncu se uplete domaćin otac Benedikt:
- Sada moramo našoj umjetnici dopustiti mali odmor. Sa
mo mi dozvolite jedno pitanje: da li ste pjevali i koju crkvenu
pjesmu?
- O da, pjevala sam u crkvi rođenog mi grada Zagreba.
- U nedjelju u sedam sati bit će misa. Neizmjerno biste
me zadužili da nam pjevate.
Jadranka odmah pristane. Svi su odlučili, da će poći na misu. Lucie ne odlazi od Jadranke. Mladi markiz
postojano slijedi svaki Jadrankin korak. Koncert se nastavlja cijelo poslijepodne.
Perušićevo društvo sjedi zajedno. Branislav šapće Ivančici:
- Sad su nam je oteli!
- I vama će biti dosadno, gospodine Branislave?
- S vama, gospođice Ivančice, nije dosada imala nikad rod
binskih veza...
- Mislim da ni s vama nije pila bratimstvo! - vragoljasto
će djevojka.
- Kad sam s vama, gospođice, onda se ne bojim te nemani.
Hoćete li, idemo pogledati k prozoru kako izgleda vani?
- Moj otac je odviše strog. Mislio bi da želim s vama
čavrljati nasamo.
- Nikad nisam još nikoga našao s kime bih se mogao tako
od srca smijati i tako lijepo čavrljati kao s vama!
- No, ako i ja vama naprtim na leđa tako puni koš laskanja,
onda bismo oboje postali trhonoše laskavosti!
- Bilo bi mi krivo kad biste moje riječi smatrali laskanjem.
Što god velim vama, to je istina i bit će uvijek istina. Ali dođite,
pogledajte kako vani bjesni mećava. Vaš se očuh neće ljutiti.
Ustali su i pošli k prozoru. Branislav pogleda u snijeg i vjetar.

36 Jadranka

561

- Kako je to čudesno! Na snijegu i ledu, 2400 metar visoko,

procvala je lijepa, krasna, vesela, vedra - Ivančica...
Ona se vragoljasto smije:
- To je cvijet koji djevojke pitaju: "Ljubi li me on, ili ne
ljubi"?
- O; ne samo djevojke! I mi muškarci nismo manje znati
željni. A tko vam je dao dražesno ime Ivančica?
- Moj tata! Ivančica je njegov najmiliji cvijet.
- I moj. U našem vrtu u Zagorju oko dvorca sve je puno
ivančica. Moja ih majka goji meni na veselje. Kad cvatu, to vam
je divna slika. Sve je oko dvorca veselo, nasmijano, jer to je
cvijet vedrine i bezbrižnog sunčanog sjaja.
- Ja više volim ciklame, ali one šumske, tamnoružičaste boje.
- Ne, ne, ciklame su tužne, međutim, ivančice i ciklame
dadu se saviti u divni stručak? Zar ne?
- U takvoj divljoj oluji brzo bi ga vjetar rastrgao!
- Na svu sreću u dolini gdje ti cvjetovi imaju svoju domo
vinu, nema takvih oluja. Dakle, možemo smireno i veselo ivan
čice i ciklame savijati u stručak ...
Izgovorio je ove riječi nekako značajno, toplo. Ona se brzo okrene i primijeti:
- Molim vas, možda Videk zna kamo je nestao Vjeran? Otac
se ljuti što ga nema.
Branislav ide do Videka pa se odmah vrati s odgovorom:
- Otišao je u knjižnicu. Tamo želi prelistati rieke knjige. Da
odem po njega?
- Baš bi se pristajalo da bude s nama, pa da i on bude
dvoranin naše slavne Jadranke. Kako je volim! Ona mi je kao
prijateljica. Čini se, Vjeranu nije jako simpatična? Idite gore i zo
vite ga.
Branislav se nešto malo zamisli. Kao da ga nešto sprečava otići. Ipak ode da izvrši želju zlatokose
djevojke.
Nakon južine Jadranka se oprosti sa svojom novom znanicom i njezinim bratom, pa sa svojim gospođama
ostavi blagovaonicu. Otišle su u svoje sobe.
Kad je Lucie ostala sama s bratom, još se oduševljava:
- Već davno nisam srela žensko biće koje bi me tako osvojilo.
- Jest, bilo bi divno kad bi se mogla s njome sprijateljiti.
Lijepi bi bili dani u njezinom društvu!
- Pazi Alberte, nemoj se zaljubiti, jer ona je udata tek
mjesec dana.
Ostali gosti u dvorani još uvijek raspravljaju o pjevanju strane ljepotice.
Branislav se vratio iz knjižnice bez Vjerana i javio Ivančici:
- Ne može doći, jer veli: nigdje ne bi mogao pronaći takvih
knjiga, pa moli da mu oprostite.
- No, taj lijepi gospodičić krasno se ponaša! Nikad nije
s nama!
562

Za večerom u blagovaonici domaćin zamoli Jadranku da im pjeva. Ona se odazivlje. Koncert se obnavlja.
Sada Vjeran ne može bježati u knjižnicu. Mora s ostalim slušati. Obuzima ga teška slutnja. Nešto se
skriva u njezinu pjevanju čega se on boji...
Mećava pleše divlje vrzino kolo oko samostana. Vjetar, poput nemani, urliČući velikim krilima, udara o
krov i zapuhuje prozore valovima snijega. U oluji, poput pećine, stoj kamenita zgrada. U njoj se oko vrelih
peći okupljaju izletnici zatočeni u samostanu. Gotovo su bezbrižni. Prikraćuju vrijeme kartanjem,
razgovorima, a poslije podne i nakon večere uživaju u Jadrankinom pjevanju, ne samo hrvatskih pjesama,
nego i na francuskom jeziku, što im pričinjava veliku radost. Gospođa Lucie de Loren i njezin brat markiz
Albert ne dijele se od Jadranke. Raspravljaju s njome, a ona, ako ne svira ili pjeva, plete lančić od kose
gospođi Lucie, kao i Ivančici. A djevojka se zabavlja s Branislavom ili oboje kartaju s Perušićem i
gospođama u njihovoj sobi.
Videk često sjedi u kutu dvorane i nevoljko promatra marki-zovo približavanje Jadranki. Već je tog stranca
zamrzio. I drugi muškarci gube poglede za ljepoticom kojoj duguju mnogo lijepe razonode. I ovu bi
mladež Videk zajedno s Albertom najradije bacio u oluju. Ne usuđuje se nikome kazati koliko ga vrijeđa,
što je tako gledaju. Već je htio o tome govoriti - Vjeranu. Ipak se suzdržava. Videk zna da je Vjeran veći
dio dana ne provodi u knjižnici radi znamenitih knjiga koje je tamo pronašao. To vjeruje doktor i
Branislav i gospođe. Ali oni ne slute ono što jedino Videk zna. I zato on jedini osjeća zašto Vjeran dolazi
tetki samo onda kad Jadranka nije u njihovu društvu. On jedini prozire Vjeranovo uljudno i povučeno
vladanje kod stola, kad sjedi nasuprot Jadranki. Zna da Vjeran govori cijelo vrijeme s Ivančicom samo
zato da ne bi dospio u priliku zaplesti se u razgovor s tetkom i gospođom Perušić, jer bi onda morao više
razgovarati s Jadran-kom koja sjedi uz njih. A ovako je dosta da joj upravi nekoliko običnih društvenih
riječi.
A kad nakon večere Vjeran ne može pobjeći u knjižnicu, već mora ostati s tetkom i cijelim društvom u
blagovaonici? Kad Jadranka pjeva i svira? Jedini Videk zapaža da markizova prisutnost u blicini
Jadrankinoj Vjerana razdražuje.
Kad god bi markiz uzeo s glasovira samostanske note stranih pjesama i predložio ih Jadranki ili ih stao
okretati, Vjeranove se crne obrve nabiru. Videkovo bistro oko imalo je već dosta prilike da to zapazi. Zato
mu više ne govori o Jadranki ni onda kad su nasamu. Videk se nada: jednom će ovoj mećavi biti kraj, a
onda se vraćaju dolje u Sion. Markiz će poći svojim putem, a i
36*

oni drugi mladi ljudi što sada po Videkovu mnjenju prečesto i pre-napadno posvećuju svoje ushićenje
lijepoj, darovitoj pjevačici Jadranki.
Uzalud čeka Videk oslobođenje. Mećava traje već pet dana. Katkad se čini da će popustiti, ali već malo
zatim oluja kao da je samo uzela daha. Jadranku gosti stalno zadržavaju u blagovaonici, stalno se
okupljaju oko nje. Lucie joj se sve više priljubljuje, a markiz joj sve toplije udvara.
"Ne može to dobro svršiti, ako budemo još koji dan ovako živjeli" - ustanovi Videk zabrinuto, sjedeći u
svom kutu.
Svatko drži Videka članom Jadrankina društva, ali kako ne zna francuski, nitko se za njega ne brine.
Nitko ne sluti da on svakog dana ovdje sjedi tako postojano da bi mogao promati-ati što se događa oko
Jadranke. Zapravo ne može odoljeti, a da ne pazi kako se vlada prema njoj markiz na kojega Videk biva
svaki dan sve ljubomorniji.
Tako je mećavi prošlo pet dana. U subotu uveče objavi domaćin izletnicima da je lijepa pjevačica održala
uz orgulje pokus, pa će je oni sutra u nedjelju imati prilike čuti kako pjeva crkvene pjesme. Svi su to
pozdravili velikim veseljem.
Sutradan, za misom, ljudi se odaju užitku u ljepoti Jadrankina grla. Jedini je Vjeran oborio pogled do
zemlje. Iza suprotnog stupa kriomice ga promatra Videk i u sebi uzdiše da bi što prije nestalo mećave i
Vjeran bio oslobođen života pod ovim krovom. Strepi Videkova duša u slutnji nečega što osjeća u zraku
baš tako velikom opasnošću kao onu oluju vani.
Posljednji su z\uci utihnuli u brujanju orgulja. Slušatelji se okrenuli, jedan drugom izražavaju svoje
udivljenje.
Misa završi. Prvi redovi izlaze. Videk već ne vidi Vjerana. Perušić i cijelo društvo nađu se na hodniku pred
blagovaonicom i čekaju Jadranku. Ona je okupljena gostima. Čestitaju joj. Lucie de Loren vodi je pod
ruku. Njezin brat Albert ide s druge strane.
- Mi nećemo ni moći do nje - primijeti doktor. - Prilije
pili su se uz nju kao čički. Eh, pa imaju i zašto.
Ulaze u blagovaonicu na doručak. Jadrankino je društvo tek kod stola moglo sjesti s njome.
- Gdje je Vjeran? - pita Perušić Videka.
- Već sjedi u knjižnici. Doručkovat će gore, a ja igram go-
spodičića rođaka. Pokvarit ću se do kičme!
- Tako mlad, krasni muškarac, a nema želje da udvara lije
pim ženama - prigovara gospođa Pisačić. - Ako sam mu ja malo
prestara, to je razumljivo, ali. tu ima lijepih inozemki!
564

Smiju se. Samo Vjeranovoj tetki smijeh ne ide od srca. Njegovo vladanje u ovoj zgradi pobuđuje je na
misli i nagađanja. Ipak se ne usuđuje o tome nikome ništa primijetiti, a Jadranka upravo priča:
- Sasvim sigurno ima ovdje znamenitih knjiga pa gospodinu
Vjeranu ne možete zamjeriti što se koristi tako povoljnom prili
kom.
- No, dobro - upada Ivančica - ali kakav je to dosad izlet,
kad nije .s nama? To me ljuti. Dobit će on svoje!
Branislav ušuti. Prvi put što ne odgovara šalama Ivančice. Jadranka odmah skrene razgovor na drugo.
Doručak se svrši. Perušić odluči s gospođama kartati, pa su zajedno s Ivančicom i Branislavom otišli u
svoje sobe. Gospođa Lucie i Albert zaokupe Jadranku i povedu je glasoviru. Brat sjedi uz nju. Od časa do
časa joj nešto tiho veli. Ostali gosti promatraju Jadranku, prilaze k njoj, šapću svoje želje da bi je opet čuli
pjevati.
- Poslijepodne vrlo rado. Sada imam malo posla - veli im
ona.
Zatim se ljubazno okrene k Videku koji opet sjedi u svome kutu, šuti i promatra. Cim se Jadranka
okrenula k njemu, on već zna da joj nešto treba. Ustane i približi se.
- Molim vas donesite mi iz moje sobe onaj rad što sam ga
započela jučer.
Gore je Videk našao društvo gospođa Perušić i Pisačić s doktorom kako veselo kartaju. Ivančica i
Branislav kartaju za sebe i šale se. Kad im Videk priopći Jadrankinu poruku.
- Zar neće doći k nama? - pita Vjeranova tetka.
- Ne, rekla je da joj pletivo donesem dolje.
- Sasvim se od nas odmetnula - veli doktor i miješa karte.
- A, napokon, ima pravo. Svi smo mi dosadni.
- O, tatice, molim, ne možeš se potužiti na Branislava i me
ne - prosvjeduje Ivančica.
- Na tom ledenjaku samo su ivančice ostale svježe, a sve
drugo se smrzava - reče Branislav.
Gospođa se Pisačić uozbilji:
- Uistinu, trebali bismo ipak o tome razgovarati. Zašto smo
se mi ovdje u ovoj samoći tako raštrkali? Umjesto da smo još
više zajedno nego što smo bili kroz čitavo to vrijeme i na Thun-
skom jezeru i putem do Siona. To je ipak malo neobično, ali mo
ram priznati - meni je to žao.
- Draga ženo, to je zato što se tvoj nećak zagnjurio u knjigu
kao stari zvjezdoznanac, a Jadranka se kao lastavica odselila u to
plije krajeve.
- Priznajmo svi istinu: sve nas žalosti odsutnost mog nećaka
- naglasi tetka Perušić. - On traži knjige, ali zašto se Jadranka
od nas otuđuje?
565

- To vam je tako, gospođo. Jadranka je željna društva i za

bave što dosele nije imala - objašnjava gospođa Pisačić.
- U kući Oršićkinoj, u središtu društvenosti u Zagrebu, pa
da nije imala društva?
- Ne, gospođo - odgovara Pisačićka. - Bila je samo siro
tica, mladići se nisu na nju ni osvrtali niti joj se približavali,
nikad nije s njome nijedan zaplesao. A sada je najednom u ovom
društvu postigla slavlje. Ne možemo joj zamjeriti što joj se to
sviđa. Tko se za njom otimao u Zagrebu? Nitko živ - osim pro
kletog Larsena.
- Mi smo je zavoljeli - veli doktor - pa smo sada ljubo
morni što je zapala u strano društvo. Hajde, nastavimo kartati -
odlučno prekine Perušić razgovor.
A u dvorani okupili se gosti oko Jadranke i promatraju kako iz crne kose spretno i brzo plete lančić. Čude
se njezinoj vještini.
- Oprostite, madame, otkako sam vas čuo pjevati, ne mogu
shvatiti zašto niste više cijenili svoje grlo - oslovi je markiz.
- Vidite, malo prije sam razgovarao s onim gospodinom što uvi
jek sjedi blizu peći. On je ravnatelj opere u Firenzi i misli da
biste vi u Italiji doživjeli slavan uspjeh. On bi se odmah stavio
na raspoloženje, ako biste htjeli.
- Ne - veli Jadranka. - To ne može biti cilj mog života.
- Još ćete se predomisliti - šapne joj Lucie. - Vi ste
fenomen.
Na prozore udara snježna oluja. Vjetar zviždi oko zidova što su čvrsti poput pećine. Lucie opet progovori:
- Mi smo u vašoj blizini sasvim zaboravili na mećavu. A
gdje je vaše društvo?
- Onaj gospodin sa crnim očima i s crnim brčićima i zali-
scima. Kakva muška ljepota! Ali očito je nepristupačan?
- Zanima ga knjižnica - odvrati Jadranka, pletući dalje.
Kad Jadranka ne pjeva, gosti ostavljaju blagovaonicu i odlaze
u svoje sobe. Ostalo je samo nekoliko mladih muškaraca. Zabavljaju se i pomalo promatraju crnokosu
ljepoticu. Od vremena na vrijeme biva to gledanje i odviše napadno. Markiz Albert se digne i pođe k stolu
za kojim sjede mladići. Pred njima je boca likera.
- Čini mi se gospodo, liker je mak) odviše razdragao vaše
raspoloženje.
- Ovdje je svakome slobodno biti veseo i razgovorljiv - od
govori jedan od njih.
- Ali nije dozvoljeno uzeti na nišan damu koja nije dala
povoda tome, a nalazi se u mojem društvu. I molim vas da se vla
date uljudno, inače bih morao da vas u tome poučim.
Zatim ih ostavi i sjedne uz Jadranku. Videk ne razumije što su razgovarali, ali po izražaju njihovih lica i
po ljutitom govoru markiza odmah je razabrao što se dogodilo.
566
Još su nekoliko puta mlada gospoda pokušala da prkose svojim pogledima, ali je markiz opet ustao i
pogledao ih na takav način da su mladići ostavili blagovaonicu.
Prizor je i odviše napadan da gosti to ne bi primijetili. Nastane šutnja. Pojedini parovi, što su se smjestili
duž dvorane, svaki za sebe, šapću i pogledavaju tamo gdje markiz sjedi uz Jadranku i neprestano joj nešto
pripovijeda.
I Videk izađe. Zlovoljan je, nezadovoljan. Razmišlja ... Onda se uspne na drugi kat i uđe u knjižnicu.
Vjeran je sam, zadubljen nad knjigom.
- Ružno mi je kao nikad u životu. Mladoj grofici Oršić dolje
udvara onaj markiz. Već je to previše ...
Ni riječi odgovora. Vjeran kao da nije čuo. Ali u Videku nešto kopka. Ono što je vidio dolje, to ga odviše
vrijeđa. Taj mladi markiz se tu šepiri kao branitelj Jadranke. To mu ne može dopustiti i nastavlja:
- Taj markiz je pristao. A meni se čini da je on jedini od
svih vrlo sretan što nas je mećava ovdje zatvorila. Nikome ljepše
od njega. Dan na dan sjedi uz Jadranku, pa ni brige ga za vjetar
i snijeg. Njemu je lijepo, a njoj - ne znam ...
Ponovo nema odgovora. Ali momak ne popušta.
- Mlada se gospoda napila likera i neuljudno pogledavala
u našu Jadranku. A on ustao kao bijesna zvijer, mislio sam da
će ih ispljuskati. Nešto su grubo razgovarali. Mladići pocrvenjeli,
ali i on. Da li ih je pozvao na dvoboj ili nije, ne znam, ali nešto
se dogodilo. Svi su gosti to gledali i stali šaputati... Baš nije
pravo da je taj strani markiz brani kao da je on njezin kavalir
Vjeran odloži knjigu.
- Sto si rekao? Markiz ih je pozvao na dvoboj?
- Ne znam, ne razumijem njihov jezik, ali je bilo oštrih
riječi. Pa svi su to vidjeli i sve će se ženske raspripovijedati kako
je taj markiz branio Jadranku, a mi svi to gledamo.
- Je li to istina, Videk?
- Kako ne bi bila istina! Markiz sjedi cijele dane uz nju
kao paž uz kraljicu i gleda je kao cigan bijeli kruh ne bi li ga
ukrao. Uvijek je uz nju, a oni drugi se pogledavaju kako se markiz
razvaganio kao pobjednik, sjedi uz nju i šapće joj. Koga vraga
ima on šaptati našoj Jadranki!
Vjeran se digne. Lice mu poprimi ljutit izražaj.
- Gdje je sada taj markiz?
- U blagovaonici s Jadrankom.
Mišice lica mu se trzaju. Gleda pred sebe. Videk primijeti kako je u njegovim očima sijevnulo.
"I neka je - misli momak - moj Vjeran ima pravo braniti Jadranku, a ne onaj markiz".
Ne rekavši ništa, Vjeran pobrza iz knjižnice i oštro zatvori vrata. Ali Videk ide za njime. Kad je izišao,
razabire da Vjeran gotovo trči niz stube.
567

"Neka sada šapće markiz ako bude imao odvažnosti" - misli u sebi Videk i žuri se dolje.
Neiskazani osjećaj goni Vjerana u blagovaonicu. Otvori vrata. Nedaleko od glasovira sjedi Jadranka i plete
lančić. Uz nju sjedi markiz, smješka se i nešto joj tiho razlaže. Ona pozorno sluša.
Markiz spazi Vjerana. Blijed je kao da mu se nešto dogodilo. 2estokim korakom ide prema njemu. Niti ga
pozdravi, niti ga pogleda, niti mu se prikaže, već stoji pred Jadrankom, nakloni se i reče joj francuskim
jezikom da bi markiz mogao razumjeti:
- Madame! Molim, dopustite da vas otpratim gore k vašem
društvu.
Jadranka ga pogleda iznenađeno. Nikad ga nije vidjela takva. Nikad nije mogla očekivati da bi se mogao
vladati tako neuljudno. Ona ne prihvati ruku koju joj on nudi i veli mu blago:
- Hvala vam, želim ostati ovdje. Čekam sestru gospodina
markiza.
- Meni je dužnost da vas odvedem k vašem društvu - na
glasi ponovo Vjeran. Njegovo vladanje uzbuđuje Alberta. Ovaj
ustane i pita:
- Tko ste vi, gospodine, da se usuđujete uplesti u moj raz
govor s gospođom, a da mi se niste predstavili?
- Zovem se Marcel Arden. A tko ste vi?
- Markiz Albert de Brancon.
- Sad smo načisto. Imam dužnost gospođu odvesti gore -
oštro će Vjeran.
- Vi spadate u njezino društvo? - čudi se markiz. - To
nisam znao. No, ako madame želi k svojima, onda pripada meni
da je vodim - vas još nisam vidio uz nju.
Odgovor udari Vjerana poput pljuske. Problijedi i još oštrije odgovori:
- Gospodine, izvolite me slijediti. Imam s vama razgovor
u četiri oka.
- I ja s vama! Ali prije dopustite da madame otpratim.
- Ne. Ja upravo želim ostati ovdje - veli ona. - Tamo sjedi
mladi gospodin iz našeg društva - upozori Jadranka, opazivši
Videka koji je ušao u sobu i opet sjeo u kut.
I Albert i Vjeran se naklone Jadranki, pa odu iz sobe. Cim su zatvorili vrata, Jadranka brzo ustane i
kretom ruke zovne k sebi Videka:
- Videk! Slijedite ih u stopu. Osluškujte i saopćite mi.
- Ne znam jezik kojim će govoriti, ali kad se dvojica sva
đaju, onda onda je to na svim jezicima jednako ...
- I ako bi grubo govorili, odmah mi javite. Čekam vas!
Njezin nalog dolazi Videku u horu. Može se iza njega zakriti
ako bi mu Vjeran prigovorio što ga slijedi.
Žurno se izvuče u hodnik, dug i mračan. Svjetlo dopire tek kroz male visoke prozore. Ipak raspoznaje
obojicu kako stoje

jedan prema drugome i razabire grubi i oštri naglasak koji Vjeran dobacuje markizu:
- Gospodine, vi ste prema gospođi iz mog društva nametljivi!
- Ovaj izraz neću podnositi. Vi biste morali gospođu tek
upitati da li sam joj nametljiv!
- Što hoćete time kazati? - izazovno će Vjeran.
- Samo to da ona ne dijeli vaše mnjenje o mojoj nametlji-
vosti, jer bi mi već davno pokazala put.
- To ću učiniti ja!
- A ja se ne kanim maknuti na - vašu želju!
- Onda ću vas prisiliti samokresom.
- Stojim vam na raspolaganju. Uvijek ću oružjem braniti
mjesto uz lijepu madame Jadranku!
U Vjeranu uskipi. On brani svoje mjesto, uz Jadranku! On ima mjesto uz nju! On smije sebi prisvajati
pravo da je brani, uz nju sjedi i oružjem brani to pravo!
- Gospodine markiže, ako ste pripavni svoj položaj uz ma
dame Jadranku sačuvati samokresom u ruci, onda vam je sveje
dno - život ili smrt?
- Tako je, gospodine Arden.
- I gdje god?
- Da, gospodine.
- I smjesta? - upita Vjeran.
- I to - doslovce.
- Bez svjedoka, na čast vašu i moju? - obezumljen marki-
zovom samosvješću pita Vjeran.
- I to sam pripravan.
- Dakle, sporazumjeli smo se?
- Samokres imate? - pita markiz.
- Nosim ga u džepu.
- Ja imam svoj u sobi.
- Onda budite ljubazni i potrudite se donijeti.
- Ormah se vraćam. Ali pod samostanskim krovom ne mo
žemo se tući.
- I nećemo - odvrati Vjeran. - Vani, u mećavi! Kavaliru
vašeg kova neće biti teška ova ledena žrtva.
- Za takvo savršeno žensko biće kao što je madame Jadranka,
uistinu, ništa nije žrtva. Odmah ću donijeti oružje. Neka otvore
vežu!
Markiz pohita stepenicama u prvi kat.
Vjeran potrči u dubinu hodnika i pozvoni vrataru. To Videka začudi. Sto on hoće? Zašto je tražio vratara?
Valjda ne kani van, u oluju? Momak potrči u blagovaonicu. Jadranka čeka kod vra-tiju. Videk joj šapne:
- Vaša milosti, oštro su se rječkali. Markiz je otišao gore,
a moj gospodin pozvonio vrataru.
- Onda žele izaći u mećavu. Dođite sa mnom, Videk!
-
568

Izašli su oboje u hodnik nečujno i povukli se uza zid. Tamo, kod izlaza, sasvim u dubini hodnika čuju
razgovor. Jadranka pođe bliže i sluša.
- Oče vrataru, molim, otvorite nam!
- Što vam pada na um? - zapanjeno će vratar.
- Zaželjeli smo osjetiti oluju. Samo na čas, otvorite - odlu
čno traži Vjeran.
Vratar uzalud razlaže kako nije moguće izlaziti, ali Vjeran ostaje pri svojoj odluci.
Markiz stigne niz stepenice. I on se pridružuje zahtjevu.
- Gospodo, nemoguće je koračati u takvom orkanu.
- Odmah ćemo se vratiti - oštro će Vjeran. - Otvarajte!
Ključevi zazveče. Ali se vrata ne mogu otvoriti. Oluja spre
čava.
- Mi ćemo vam pomoći, časni oče - ponudi se Vjeran.
Jadranki je jasno što se tu ima dogoditi. I potrči hodnikom
prema njima. Dva muškarca uprla su svu snagu da rinu vrata.
- što radite, gospodo? - pita ona glasno.
- želimo se malo prošetati - ironično će Vjeran.
- Odvratite ih od toga, gospođo - moli vratar. - Taj vjetar
<5e ih baciti u hridine. Oni to ne znaju. Ovdje se po takvom
vremenu ne izlazi.
- Jeste li čuli, gospodo? Pokorite se propisima samostana.
Odavle se ne smije izlaziti bez dozvole domaćina, je li tako? -
upita Jadranka fratra.
Jedva su malo maknuli vrata. Zapuh izvana udari takvom snagom da se Jadranka zaljulja i lako krikne.
Markiz pusti vrata, priskoči k njoj, obujmi je i zadrži. To spazi Vjeran i pusti vrata. Ona zalupe svom
snagom.
- Gospodo, vidjeli ste, nije veliki užitak izlaziti, kad niste
kadri ni vrata zadržati - veli vratar.
Praznim hodnikom odjekne dubok, odlučan Jadrankin glas:
- Molim, gospodo, dođite sa mnom obojica.
- Oprostite, sad je to nemoguće - odgovori Vjeran.
- Zar me silom želite poniziti u očima cijelog društva što
se nalazi u ovoj kući?
- Baš to ne želim.
- Onda me povedite gore u knjižnicu, ako ste tamo sami.
Ili pođimo u moju sobu.
- U knjižnici nema nikoga.
- Onda molim, slijedite me. Vi to morate učiniti za mene,
gospodine Vjerane ...
Markiz je mirno slušao i pokorio se.
Bez daha šulja se Videk za njima. Znoj mu je osuo čelo. Osjeća se krivim i strepi što će biti od svega toga.
Jadranka je stigla prva. Markiz potrči naprijed i otvori joj vrata Njezino lice je blijedo i umorno.
570

- Gospodo, htjeli ste izaći napolje. Nije mi teško pogoditi

što ste htjeli vani učiniti... Svakako, ne kanim vas poučavati,
ali dvoboj pod takvim uslovima - bez ikakvih svjedoka - nije
po propisu. Doista je malo čudno...
Oni šute i stoje nepomično.
- Vidim, ovo zatočenje ne djeluje dobro na živce. Na takvoj
je visini zrak rijedak, a vihor neizdržljiv. Ipak, vaši se živci ne bi
smjeli zabavljati tako da ugroze dobar glas tuđe žene...
Oba su muškarca spustili glave, osjećaju se pogođeni.
- Ne! Oprostite, to nisu uzbuđeni živci - upadne nakon
kratke šutnje Vjeran. - Meni je kao prijatelju vašeg muža duž
nost zaštititi vaš dobar glas.
- Na takav barbarski način kanite zaštititi moj dobar glas?
- Madam se izvolijeva varati - primijeti markiz. - Mi smo
odlučili učiniti to protiv pravila, ali, svakako, viteški.
Jadranka će strogo:
- Da, viteški po zastarjelim društvenim pojmovima. Po ma
jem mnjenju tući se šakama, sabljom i samokresom, sasvim je
isto, samo je, tobože, nešto otmjenija sablja od pesnice. Zašto je
priroda dala čovjeku mozak ako ne može opreke izravnati umom
nego tučnjavom?
- To su filozofiranja koja ne pristaju ovom slučaju - upada
Vjeran.
- Onda dopustite da vas pitam: kojim pravom zaboravljate
na moj dobar glas? Svi bi govorili o tome, a znate i kako!
- Nitko ne bi doznao radi čega smo se pobili.
- Svi! Ono nekoliko gostiju koji su bili u blagovaonici, kad
je gospodin Arden došao po mene, imali su dosta vidjeti. U pomanj
kanju druge zabave oni će ispuniti dosadne časove svim mogućim
pričanjima. To nije lijepo, gospodo. To me duboko ponizuje...
Markiz se duboko nakloni.
- Madame, vi znate kako je bilo. Gospodin Arden je došao
protiv svih društvenih običaja, ne obazirući se na mene, i htio
vas odvesti. Kojim pravom?
- Pravom prijatelja muža ove gospođe.
- Ako ste imali od njega punomoć štititi madame, onda je
bila vaša dužnost ostati uz nju.
Jadranka mu brzo upada u riječ.
- Gospodin markiz ima pravo da me zabavlja dok ja to do
puštam, a gospodin Arden opet ima pravo doći po mene u ime
moje pratilice kojoj sam povjerena. Ali ni u jednom slučaju nije
smjelo doći do sukoba koji moram snositi, zapravo - ja. Tim
postupkom obojica vrijeđate mene. U svojoj društvenoj zabludi
dovodite u opasnost moje ime. Vi kao da to i ne vidite. Gospodine
markiže, vi me očito poštujete?
- Iz dna duše, madame.
571

- Ako me poštuje i prijatelj mog supruga, sada ćete obojica

u moju korist smjesta izravnati ovu stvar preda mnom i dati mi
riječ da ste odustali od svakog neprijateljstva.
- Mnogo tražite madame - veli markiz.
- Za moj dobar glas je ovo mnogo? Gospodina Ardena pi
tam: da li će mu njegov prijatelj odobriti što je dao prilike sabla-
žnjivu pričanju i nagađanju?
Šute obojica. Markiz čeka Vjerana. On je započeo izazov, na njemu je odluka.
- Izvolite odlučiti hoću li sada sići među goste ili se zbog
vas moram sakriti u svoju sobu? - pita Jadranka.
Opet Vjeran ne može odgovoriti. Njegova ljutina, ne samo da nije popustila, nego je i porasla. Smatra da
se Jadranka zauzima za markiza, a traži od njega da mu se on ispriča što ga je povrijedio kad ju je htio
odvesti. Baš zato što zna da je krivnja na njemu, neće da se pokori. Ako pak to ne učini, povrijedit će nju.
Tvrdokorno šuti. Iz te šutnje trgne ga iznenada Jadrankina riječ. Govori prijaznim glasom i smiješkom, ali
svaka njezina riječ bodež za njegovo srce:
- Gospodin markiz mora čuti i moje mnjenje o sukobu.
Vidite, ne mogu odviše zamjeriti gospodinu Ardenu ovaj ispad.
Vidjela sam dobro kako su se vladala ona mlada gospoda prema
meni. Vi ste ih, markiže, čestito opomenuli. To je smjesta saznao
gospodin Arden, jer je njegov rođak odmah izašao iz dvorane,
dakle mu je rekao. To ga je moralo razbjesnuti, što se neuljudno
ponašaju prema meni, jer ja nosim prezime žene koja je na ovom
svijetu gospodinu Ardenu najdraža. Koju on ljubi! A toj ženi, koju
on ljubi, dugujem veliku zahvalnost. Ona bi bila izvan sebe kad
bi doznala da je ime koje ona nosi bilo ovdje središte jedne
sablazni... Dakle, zapravo, polovica krivnje nije na gospodinu
Ardenu, nego na meni, jer sam se odijelila od svog društva, što
nisam smjela učiniti. Sigurno znam: gospodin Arden me nikad
ne bi pokušao odvesti iz dvorane da nije čuo o vladanju onih mla
dića. Ali, kako rekoh, ne radi mene, nego radi obiteljskog imena
što ga nosi žena, koju Arden ljudi. A ja sam lakoumno to ime
zlorabila ...
- Molim, ne uzimajte krivnju na sebe. To bi me vrijeđalo
- prosvjeduje Vjeran.
- Molim - odlučno će ona - ne stavljajte me u sumnju da
branim vas, jer samo razjašnjavam markizu činjenice. Ili valjda
nećete poreći da ja ne nosim obiteljsko ime one ugledne žene
koju vi - ljubite? ...
- Ne poričem - veli Vjeran hladno ...
- Onda molim, gospodo, izvolite uzet k znanju ono što sam
već rekla - i time neka je ovo riješeno za obojicu.
Markiz je očito zadovoljan, jer je znao da se Vjeran osorno vladao prema njemu iz ljubavi prema nekoj
sasvim drugoj ženi. To ga odmah razoruža pa se okrene k Vjeranu:
572

- Pripravan sam pokoriti se želji madame!

- A vi? - okrene se Jadranka Vjeranu.
- Pokoravam se - prošapće kako bi prekrio drhtanje glasa.
- Sada, molim, otpratite me obojica dolje, do moje sobe i
stvar je izbrisana, kao da se nije dogodilo.
Nisu odgovorili... Silaze s njome u prvi kat. Tu ona ulazi u svoju sobu.
Muškarci su se rastali, šuteći. Vjeran se vraća u knjižnicu, a markiz potraži svoju sestru da joj sve iskaže.
ZAGREB NA LEDENJAKU
U sobi doktora Perušića nisu raspoloženi. Prestali su kartati. Raspravljaju o Vjeranovoj povučenosti.
Najzad Perušić odluči potražiti i ukoriti mladića što nije s njima. Gospođu Pisačić su poslali k Jadranki da
joj na lijep način kaže kako im je žao Što toliko vremena posvećuju drugima.
Perušićka je ostala sama s Ivančicom i Branislavom. Njih se dvoje zabavlja kao djeca bacanjem kocke.
Svemu se smiju, sve ih veseli. Zamišljeno promatra gospođa Perušić kćerku svog muža. Nikada nije
mislila da bi otac, tako strog prema Ivančici, najednom dopustio da druguje s Branislavom kog poznaju
samo dva tjedna. Ni Vjeranu nije dopustio da udvara Ivančici i stalno ju je korio kad je na Thunskom
jezeru pogledavala na balkon mladog Keglevića.
Od dana, kada je našla Vjerana, gospođa se Perušić u svojoj duši nada da će nećaka oženiti s Ivančicom i
tako ga zauvijek zadržati u obitelji.
A sada joj se čini kao da se njezine nade razbijaju. Još ne zna tko ih razbija i gdje, ali nešto osjeća. Zar se
Branislav zaljubio u Ivančicu? A ona? Jedino je tješi što vjeruje da Vjeran, uistinu, nešto važna nalazi u
knjižnici pa će se jednog dana vratiti u društvo i potpuno zaokupiti lijepu zlatokosu djevojku. Napokon, u
drugovanju Ivančice i Branislava ne mora biti nešto ozbiljno što bi je moglo zabrinjavati za srce mlade
djevojke.
Dok o tome razmišlja, vraća se njezin muž s Vjeranom. Tetka istražuje njegovo lice i držanje. Nešto je
blijed, izmučen, utučen. Tetka ga ne kori zbog odsutnosti, ali se Ivančica odmah zaletjela s nekoliko
bockalica:
- Je li moljac izletio iz knjižnice?
- Dovršio sam svoje studije. Sada ću opet biti s.vama -
i srdačno poljubi svoju tetku u ruku i u lice:
- Nisi dobre volje, tetiće? Vjerujem ti. Takva smola! Baš
nismo trebali doći gore. Znam, to sam kriv ja.
_ 573

Gospođa Pisačić ulazi malo smućena. Svi to opaze i pitaju:

- Jadranku niste našli u svojoj sobi?
- Jesam! Ali je - zaplakana ...
Svi iznenađeno digoše glave. Samo Vjeran gleda kroz prozor.
- To je zaista čudno! Nikad je nisam vidjela da plače. Ni
onda kad joj je prijetila strahovita nesreća od Larsena - čudi
se gospođa Pisačić.
Nešto je palo na Vjeranovu dušu kao teški mrak. Glava mu je teška. Jedva je drži. Kamen pritište grudi.
Olovna težina u čitavu tijelu.
"Ona plače! Sto to znači? Zašto plače? Sada, nakon onog suboka u knjižnici, nakon razjašnjenja i nakon
svega što im je tako ozbiljno i oštro izgovorila - ona plače? Da! Plače što je daleko od Ljubomira!"
Doktor se gotovo razljuti na gospođu Pisačić i svoju ženu.
- A što se vi tako čudite? Kako ne bi mlada žena plakala
u ovoj pustoši, daleko od mladog novovječanog muža? Pa zar to
nije razumljivo?
- Tko bi znao! - Opet će gospođa Pisačić. - Pa napokon,
on će doći! To ona dobro zna. I zna da je voli. Ipak to me uzne
miruje, jer opet velim: nikad je nisam vidjela zaplakanu.
- A što je reMa? Zar neće doći k nama? - upita Vjeranova
tetka.
- Hoće - odgovara Pisačićka - samo se mora urediti. Ne
pitajte zašto je plakala. Ljutila bi se što sam vam to rekla. Ne bi
ona priznala suzu ni za što na svijetu. I meni je poricala: "što
vam pada na um?! Ne znam zašto bih plakala! Malo me peku
oči."
Slušajući to, Ivančica se vrlo uozbilji. Nekako zamišljeno gleda pred sebe. što li mora tako duboko dirati
tako lijepu, netom vjenčanu ženu da ona plače? Zar se u sreći može plakati? Ili možda nije sretna?
Dok takva pitanja obuzimaju Ivančicu, ulazi Videk sa dvojicom konobara. Nose južinu: sira, mlijeka,
čokolade, butine i vina. Kad su otišli, Videk ih poslužuje i glasno se ruga jelovniku na ledenjacima. Onda
se vrata otvore - ulazi Jadranka. Vjeran je okrenuo lice samo napola da ne mora Jadranki pogledati u oči.
Ona razabere da je svi susreću s nešto iznenađenja, premda na njoj nema ništa novo. Isto je tako
počešljana kao dosele, lice mirno i ozbiljno, s nešto malo smiješka. I modra haljina od tople tkanine
sasvim je ista. Ipak, svi nalaze na njoj neku promjenu. Gospođa Pisačić to ne može prešutjeti:
- Kako vam je ova haljina najednom postala preširoka! Ka
ko je to moguće. Omršavjeli ste?
- Svi mi ovdje mršavimo - upućuje doktor Pisačić. - Naše
tijelo u ovo doba ne podnosi takvu zimu. Uostalom, možemo sebi
574

čestitati što smo zdravi i otporni u promjeni koju naše tijelo proživljava, a to imamo zahvaliti i ovoj
obilatoj hrani. Umro bih da toliko jedem i pijem u nizini!
Ipak oni ne uvažavaju doktorovo mišljenje. Promatraju Jadranku, pa istražuju njezine oči: ima li u njima
tragova suza, isplakanih tamo u njezinoj sobi? I zašto su isplakane?
To pitanje još uvijek leži na njihovim usnama, ali nitko ga se ne usuđuje izreći. Gospođa Perušić prihvati
Jadrankinu ruku i povede je k stolu.
- Uzmite nešto jela. Vidite, moj suprug veli da ovdje mora
mo mnogo jesti i često piti vino.
Zahvaljujući, Jadranka sjedne između Pisačićke i doktora. Uzela je malo vina i krišku butine. Oko nje se
vodi razgovor o kartanju, koliko je tko dobio ili izgubio. Vjeran sluša i smješka se prepirci kartaša.
Od časa do časa i Jadranka pogleda na prozor. Kroz četverostruka debela stakla nema vidika. Magla,
gusta i crna, valja se na vjetru što se snažnim huktanjem upro u kamene zidine samostana.
- Uznemiruje vas, zar ne? - pita doktor, opazivši Jadrankin
pogled. - Ali moramo se tješiti da će se već jednom oluja
smiriti...
- Još uvijek ne pokazuje umora. Cesto se i pojačava -
odgovori Jadranka. - Osjećam se ovdje do smrti slomljena.
- I jni - primjećuje doktor. - Ali srce je vaše bolesno od
čežnje za mužem.
- Da - odgovori Jadranka. - A tu, navrh gore, na zamrzlim
hridinama, odrezani od svijeta, svi smo kao otok u oblacima. Da
leko od domovine hvata me tjeskoba, plakala bih, čini mi se, kao
da nikada više neću vidjeti svoj rođeni grad ...
Lagano su zadrhtale riječi od suza zaostalih u grlu. Nitko ne odgovara... Šutnjom se pridružuju njezinom
uzdahu i obaraju oči. Možda bi plakali, ali se stide.
"Zar je ona zbog toga plakala?" - pita se Ivančica.
Vjeran ustane, ide k prozoru da sakrije ganuće, što su ga pokrenule Jadrankine riječi. Samo nježna,
zlatokosa Ivančica ne sakriva suze što su joj sada navrle na oči.
- Oh, da mi je vidjeti kako je sada u domovini! Sto sada
rade naši u Zagrebu? - šapće djevojka.
Tužno gleda Jadranka kroz prozor u snježnu maglu i poluglasno im dočarava sliku:
- U domovini je sada modro nebo, jesensko sunce, a dolje
zemlja puna ploda i težaka koji pod jarmom ne zaboravljaju
svoje stare pjesmice. Zagreb se sada, moja Ivančice, sunča pod
plavim nebom i doziva nas - doma!
"Doma! Doma!" - šapću im sve duše jednim dahom, a Ivančica uzdahne glasno:
,. 575

- Da mi je sada prošetati Južnom promenadom i gledati na

Harmicu, pa na sajmište, na Ilicu i dolje daleko do Save i slušati
promenadni koncert ispod kule Lotrščaka. Oh, kako bi to bilo
lijepo!
- Vi ste rođeni u Zagrebu, Ivančice? - pita Jadranka.
- Da, tata je ondje bio liječnik u bolnici. A vi, gdje ste
rođeni?
- I ja sam rođena tamo. Moja je ljubav prema Zagrebu bo
lovala za njime u djetinjstvu kad smo bili kod kuče, na imanju
u Zagorju. Svi su uvijek govorili o Zagrebu, opisivali zagrebačke
ulice i kuće, pričali o tornjevima i do neba visokim kulama. Tata
je u pjesničkom obliku govorio o kulama i kazao da one zausta
vljaju prolaznike i pričaju im priče o staroj prošlosti, o poštenju,
plemenitosti, čovječnosti, o svemu lijepom i dobrom. To je slušao
djetinji mozak i kad me je majka vodila za ruku gradom, ja sam
stala uz kulu i govorila: "Meni priča kula". I čula sam u svojoj
predodžbi i vjerovala da mi stara kula uistinu priča. Kasnije
sam uvijek naročito voljela kule Zagreba. One nisu znakovi rop
stva, nego slobode. Naše su kule sagradili na bedemima stari naši
pučani, a ne vlastelini. Sagradili su ih da zaštite sebe od provale
Tatara i te su kule obranile naš grad od svih osvajača.
- A danas su se ipak u njemu ugnijezdili carski žandari -
primijeti Ivančica. - Ali neće dovijeka!
Ivančica i Jadranka govore poluglasno, kao da oni drugi nisu ni prisutni. Ipak oni osluškuju i svaka riječ
ispunjava ih uspomenama na njihov grad.
Gospođe sjede kod stola. Perušić u naslonjaču, Branislav pokraj Ivančice, Videk stoji kraj peći. Vjeran
daleko od svih uz prozor. Šute ...
- No, što je, Vjerane? - oglasi se najednom doktor. - Na
što ti misliš?
- Kao da vidim male, tople ulice Zagreba u jesenskom suncu
i tako mi je turobno. Da mi je opet vidjeti onaj mali tornjić!
Kako bih bio sretan!
Kod peći se nešto pokrenulo. Videk ide prema vratima. Izlazi...
- Videk plače - šapne Branislav.
Nitko ne odgovara. I oni bi plakali. Svatko od njih traži kamo bi upro pogled da oni drugi ne bi vidjeli
njegove suzne oči. Na vrhu veličanstvene gore, usred svega obilja, svih udobnosti i raskoši, čeznu oni za
domovinom punom bijede i nevolje.
Doktor Perušić ih probudi:
- Moje gospođe i mladići! Svi izgledate kao na karminama.
Hajde, hoćemo li prionuti uz karte ili ćemo igrati kakvu društvenu
igru?
- Radije karte - reče Vjeran - ako smijem predlagati?
- Gle, boji se da ga u društvenoj igri ne bi zapalo da poljubi
mene staru - podraška ga Pisaćićka. - Kako je lukav. - Ali ni
516

ja nemam volje za društvene igre. Draže su mi karte. Od njih možda nešto privrijedim, osobito kad imamo
takve suigrače - i nasmije se doktoru i njegovoj gospođi.
Jadranka je donijela sobom lančić da plete, ali joj doktor ne dopusti da radi.
- Što bi mi rekao vaš suprug kad bi znao da je tu liječnik,
a mlada ženica plete, umjesto da se zabavlja. Kad se vratimo s
brda, Ljubomir će već biti u Sionu.
- Sasvim sigurno - potvrdi gospođa Pisačić. - Sto se tiče
mog muža, on bi se još jako rado zaletio u nekakve noćne zabavice
u Beču kad to njegova stara ne može doznati! No, hvala budi
zaljubljenom mladom suprugu, neće mome starom pružiti takav
željeni izlet, nego se požuriti za nama.
- Ti si s mladim Oršićem u dubokom prijateljstvu - okrene
se gospođa Perušić Vjeranu. - Tebi će sastanak s njim biti veliko
veselje.
- Neizmjerno teško čekam čas našeg sastanka - odvrati
Vjeran s dubokom iskrenošću. Uvjeren je da će Ljubomirov do
lazak učiniti kraj svemu što mu sada ovdje progoni dušu. Onda
uzme karte i započne igru.
U šest sati odjekne hodnikom zvono što ih poziva k večeri.
- Ali, gospođe, ne bismo li odjenule sjajne večernje haljine?
- pita gospođa Pisačićka šaljivo pa se stadoše smijati.
- Jedino nam to nisu mogji pružiti naši domaćini. Ali da
nisu fratri, sigurno bi i ovdje bilo i švelja, frizera i sobarica.
Oko stola našlo se društvo. Gospođa Lucie de Loren je sva izvan sebe od radosti što vidi Jadranku. Njezin
brat, nešto povučen, istražuje Vjeranovo držanje. Da možda tog mladića nije ipak ljubav prema Jadranki
navela na takav ispad protiv njega? Ali gospođa Lucie je odlučno uvjeravala brata da se muškarac koji
ljubi ne može tako savršeno ravnodušno vladati prema obožavanoj kako se Vjeran vlada prema Jadranki.
Zato čvrsto vjeruje u ono što joj je pričao brat da je Jadranka navela gore u knjižnici kao uzrok vladanja. I
dok promatiaju Vjerana, gospođa potvrđuje bratu svoje prijašnje tvrdnje.
- Sasvim sigurno je mlada razjasnila razlog! A ti, dragi bra
te, znaš da je udata i poštena.
Nakon večere cijelo društvo, na čelu s domaćinom Benedik-tom, dolazi k Jadranki i mole je da im ne
uskrati koncert.
- Tko zna, možda će nas sutra sunce lišiti užitka da opet
jednom slušamo vaš glas - veli ravnatelj firentinske opere.
- To može biti vjerojatno - dodaje Benedikt.
Ona sjeda uz glasovir. Svi se nastoje približiti da gledaju izbliza mlađahno stvorenje obdareno čarobnim
grlom. U očekivanju njezine pjćsme nitko ne opaža kako se Vjeran povukao u sjenu da mu nitko ne bi
mogao zaviriti u lice. Oko nje pobožno
577
37 Jadranka

slušaju. Toplo, čeznutljivo pjeva Jadranka pjesmu domovini: "Oj, Hrvatska, blago moje - u srcu će vječno
cvasti mi - ime tvoje"...
Samo njezini razumiju riječi. Oni drugi uživaju u melodiji i Jadrankinu čarobnom, baršunastom glasu.
Onda im zapjeva, jednu na francuskom što povećava užitak gostiju. Opetovano je mole da nastavi. Prsti joj
prelete tipkama i skladaju zvukove čudne tugaljivosti. Nitko ne pozna melodiju, nitko ne sluti što kani
pjevati, svatko željno čeka da se naslađuje njezinim čarobnim glasom.
Riječi pjesme izlaze s njezinih usana u bolnom ugođaju...
"On - ljubi nju. Samo nju. U bolu će kucati srce moje zauvijek" ...
Svaka riječ ulazi Vjeranu u kosti... Probuđuje mu uspomene od kojih trne ...
"On ljubi nju"? očajnički opetuje u mislima. Te je riječi čuo iz Jadrankinih usta tamo u Opeki kad je bez
svijesti ležala u dvorcu. Uz nju Pisačić i on, bde cijelu noć. Blijede joj se usne prema jutru stale micati. U
bunilu je štaptala: "On - ljubi - nju!"
Uz glasovir bolno odjekuju riječi s Jadrankinih usana i zadaju kobne udarce Vjeranovu srcu.
"Kako joj dršće suza u grlu? Kako to ona pjeva?"
Munjevitom brzinom Vjeranove misli lete, traže događaje, povezuju ih, probuđuju strah. Zašto baš sada
ova pjesma s istim riječima one noći?
"Glup sam. U bunilu je govorila miljenice pjesme... To je barem prirodno. Pa što onda ako je čula što sam
govorio Oršićki? To nije u vezi. Ne smije biti"!
Ne može izdržati. Odviše je izmučen u stalnoj blizini s njome. Mora dobiti potvrdu da je to njezina pjesma
miljenica i samo je zato one noći u bunilu izgovarala iste riječi što ih sada pjeva.
Pogleda oko sebe. Posve blizu, u sjeni, opazi Branislava. Taj zna više o njezinim pjesmama. On će skinuti
muku s njegova srca. Prvu je kiticu Jadranka dovršila, a bučni akordi pratnje zabruje dvoranom.
Vjeran pristupi Branislavu i šapne:
- Zar ne, ovo je njezina pjesma miljenica kad je tako lijepo
pjeva?
- Da. Uvijek ju je tako lijepo pjevala jer je sama pjesmu
ispjevala i uglazbila.
- Ne - nemoguće!
- Velim ti, svi smo kod Pisačićevih vidjeli kad je skladala
riječi i glazbu.
- Ali sigurno već - vrlo davno?
- O, ne, tek prije šest tjedana kad je boravila kod mog stri
ca Tome. Onda je pjesmu sastavila i uglazbila.
Na glasoviru su akordi utihnuli. Vjeran se povuče k stijeni. Osjeća potrebu da se nasloni. Pjesmu je
spjevala kod Pisačićevih!
578

L-,

Tek prije nekoliko tjedana. Dakle, nakon one noći u dvorcu Opeka! Umjesto olakšanja, kobno otkriće ...
"Zašto sam to morao doznati?"
Nastavak pjesme probudi ga iz misli. Osluškuje... Jadranka pjeva dalje. Riječi kao da se otkidaju s ranjene
duše. On sklopi oči, dok Jadranka nastavlja:
"On - ljubi - nju... samo nju - a ja pružam ruku drugo-gome - na život tužni" ...
Vjeranovo srce se grči... Mukom mu zamire duša ... Grudi
su mu pune jauka
"Izgubljen sam! Izgubljen!"
Ne zna kako će izdržati do završetka pjesme. Otvaraju mu se skroviti vidici u Jadrankinu dušu. Zato je,
dakle, izbjegavala njegovu blizinu! Zato je prihvatila društvo Lucie de Loren i njezina brata da što manje
dolazi s njime u dodir pod tim krovom odakle nema, izlaza?
"Zar je ona danas plakala radi..." Nije se usudio dovršiti misao...
I stisne zube i zaklopi oči da bar Jadranku ne mora gledati...
Dugo zamiru bolni zvuči pjesme. Ljudi bez daha slijede njezin šapat.
"Nitko ne sluti da je ovdje opjevana i moja crna tragedija! I neće slutiti! Ni ona! Nitko!"
Bučna zahvalnost slušalaca obaspe Jadranku. Hvale je. Ushi-ćuju se. Ona se odmara. Spustila je glavu.
Cas, dva pa ustane.
Vjeranu se čini da je pogledala okolo. Traži nekoga? On joj ne može na oči. Sigurno je blijed. I skriva se.
Ivančica prilazi Ja-dranki:
- Tako mi je turobno u duši! čini se kao da ste ovdje opje
vali nekoga koga dobro poznate i veoma je nesretan.
- Vi ste sretni - odgovori joj i prima čašu šampanjca što
joj donosi markiz.
- Vi ste čudo - oduševljava se Lucie. - Ostat ću neko vrije
me u Sionu da vam budem blizu. Vaše prijateljstvo meni je div
ni dobitak. Molim, zovite me samo Lucie, a ja ću vas zvati samo
vašim imenom, ali ga moram tek naučiti...
Nekoliko puta pogledao je Albert prema Vjeranu. On sjedi okrenut leđima i razgovara s Perušićem. Njega,
dakle, i ne zanima pjevanje ovog divnog stvorenja? To Alberta posve umiri. Mladi muškarac sam sebi
priznaje da se u njemu budi prevelika sklonost prema ovoj mladoj ženi crne kose i zelenomodrih očiju.
Sada se već primiruje i sam se uvjerava da Vjeran nije počinio ispad protiv njega zbog ljubomore, već radi
neke druge koju on ljubi, a Jadranka nosi njezino ime. I to mu sada godi.
Nitko više ne čuje huku vjetra. Nitko ne misli na mećavu. Ja-drankino grlo pruža im užitke koji im
uljepšavaju boravak u mećavi.
579

U devet sati moraju samostanski sluge pospremati dvoranu i ugasiti svjetla. Momci ulaze. Jadranka završi
pjesmu. Svi joj se zahvaljuju, zatvaraju glasovir i mole je za novi koncert sutra. Ona se oprosti pa s
društvom odlazi gore u prvi kat. Doktor predlaže da svi dođu u njegovu sobu. Gospođe idu naprijed.
Ivančica je zaostala na stubama i oslovi Vjerana koji ide posljednji:
- U Sionu si me zamolio da ovdje gore budem uvijek s to
bom, a sada se zavlačiš u knjižnicu...
- Oprosti mi, Ivančice, nisam ni slutio da ću ovdje pronaći
takvih knjiga.
- Ne možeš se izgovoriti ničim jer ja već znam...
- Što znaš? Da čujem?
- Zaljubljen si!
- U tebe?
- Da si u mene zaljubljen, onda bi me i zabavljao, a ti bu
ljiš u knjige i bježiš u samoću. Mršav si, blijed, no baš izgledaš
kao onaj frater Benedikt!
- A on sigurno nije zaljubljen, nego tako izgleda od ovog
podneblja.
Stigli su, a Ivančica nastavlja:
- U tom si podneblju našao neku lijepu gospođu. Valjda
markizu Lucie?
- To je da se nasmiješi
- Ona ti se, dakle, ne sviđa? Onda je neka druga?
- A zašto te to zanima?
- Samo zato jer bih rado znala kako mora izgledati ona koju
bi ti mogao ljubiti.
- Danas još nikako, moja lijepa, mala Ivančice, ali doći će
vrijeme...
- Ne vjerujem i velim opet: zaljubljen si u nekoga.
Gospođa Pisačić sluša njihov razgovor i uplete se:
- Sasvim pravo imaš Ivančice. I meni se Čini da je teško za
ljubljen.
- Kad me već vi sumnjičite, onda ću biti nevino osuđen!
- Sto? Sto to veliš? - pita od stola doktor Perušić, postav
ljajući čaše na pladanj i toči gusto crno vino.
Sjedaju, dok Pisačićka dalje vodi razgovor i, umjesto Vjerana odgovara Perušiću:
- Htio bi se izvući, mladi gospodin, ali mu neće uspjeti.
Znatiželjan o čemu su se prepirali, doktor Perušić ponovo pita:
- Zar mi ne smijemo znati čime vi to sumnjičite Vjerana?
- Ja i naša Ivančica tvrdimo da je gospodin Vjeran zaljub
ljen, a on se brani.
U času Vjeran osjeti sve poglede na sebi. čini mu se i Jadranka ga gleda pa stade promatrati čašu s vinom
i digne je k svjetlu. I ta kretnja izazove veselu gospođu Pisaćić na novu šalu:
- Meni gledajte u oči, a ne u vino. Jeste li ga vidjeli? Nema
odvažnosti stati čovjeku okom u oko.
cen

Ivančica se smije poput djeteta:

- Milostiva gospođo, možda mu ipak činite krivo? Možda
ipak ne ljubi gospođu markizu Lucie de Loren?
- A - a - tako, dakle. To je znamenita knjiga koju on ne
može nigdje naći nego samo pod krovom Sv. Bernarda, dvije ti
suće i četiri stotine metara nad morem? Čestitam - draži ga dok
tor i kucne se o njegovu čašu.
Vjeran samo okusi vino, ne može ga progutati... Kao da mu se grlo stislo. Nasuprot mu sjedi Jadranka, a
Branislav će živo:
- Vjerane, obrani se! Valjda ne kaniš dopustiti da ti nato
vare ljubav prema markizi Lucie?
Jadranka pogleda začuđeno mladog Pisačića:
- Kako? Zar se vama Lucie ne sviđa, gospodine Branislave?
- Da mi se sviđa žena koja sigurno ima trideset i više godi
na? Davno je prošlo doba kad bi se mogla sviđati.
-, Varate se - nastavi Jadranka mirno i s nekim blagim snu ješkom - i nju se može ljubiti...
- Možda kakav stariji gospodin, ali ne mladi muškarac.
- Kruto se varate, gospodine Branislave. Žena s trideset i
više godina može izazvati iskrenu i vjernu ljubav posve mladog
muškarca - uvjerava Jadranka.
- Onda to ne može biti prava ljubav!
- Baš prava, iskrena, idealna - dokazuje opet Jadranka.
A Vjeran osjeća: Jadranka u markizi Lucie brani Juliju Or-šić. Ova ga obrana zaboli, razbuđuje njegove,
danas ionako teško iskušane živce. Još mu titraju u duši njezine riječi što ih je pjevala u blagovaonici.
Cijelo mu biće odjekuje jednom jedinom izrekom: "On - ljubi nju!..."
To što govori Jadranka nadmašuje njegovu snagu. Da su sami, morao bi skočiti i viknuti: "Ne, nije istina,
to je zabluda! Ne ljubim Oršićku - ljubim vas! ..."
Obrve mu se skupile od duševnog napora. Sto bi učinio da se oslobodi ove misli koja mu sada biva
teretom? Tamo na Thun-skom jezeru mogao joj je kazati istinu, ali nije htio. Sam ju je pustio u toj zabludi
jer je u tome nalazio sigurnost za svoj mir i snagu. Kad je danas slušao njezinu pjesmu, svaka mu je riječ
raspaljivala želju da joj razotkrije istinu. Sada, kad ona brani Lucie, a misli na Oršićku, zahvaća ga
vrtoglava volja da razbije zabludu što stoji između njih. Ne pita da li će od toga nastati kobne posljedice,
već traži da kaže ono što ne može više podnositi.
U času kad je Jadranka izrekla svoje uvjerenje da ženu i s više od trideset godina može mladi muškarac
ljubiti iskreno i vjerno, Vjeran ulazi u raspravu:
- Oprostite što se pletem, ali držim da Branislav ima pravo!
- Kako? Vi to velite? - i Jadranka ga gleda okom u oko.
To ga gotovo izaziva na odgovor:
58 i

- Da! Branislav tvrdi da ljubav mladog muškarca prema

ženi onih godina u kojima je Lucie ne može biti prava ljubav. I
ja se s njime slažem da se tu radi o drugoj ljubavi...
- 0 kojoj drugoj? - pita Jadranka, a njezine se zelenkasto-
modre oči upiru u njega čudnim sjajem.
- To bi vam mogao rastumačiti podrobnije, ako smijem -
veli on.
- Napokon ćemo jednom ipak čuti kako mladi gospodin mis
li o ljubavi - veselo će gospođa Pisačić - a pogotovo o ženama
koje su mlade kao - ja...
Svi se nasmiju, samo Vjeran gleda u čašu i sprema se govoriti dok ga oko stola napeto promatraju kao da
će sada čuti neko veliko otkriće. Polagano, ne dignuvši pogled s čaše, Vjeran razjašnjava:
- Rekao sam: razjasnit ću. Da mi to lakše pođe za rukom,
navest ću vam jedan sasvim - istinski primjer. Poznavao sam
mladića od dvadeset dvije-tri godine. Jednog je dana došao u ku
ću neke udovice s odraslom djecom. Bila je lijepa, naobražena,
duhovita, posjedovala je neki posebni čar što osvaja, privlači. Tko
bi znao razjasniti što se to krije u ženi, čime mnoga tako privuče
muškarca da je gotovo zarobljen ...
U tome času malo zastane, osjeća da mu se kida dah u prsima, ali nastavlja:
- Moj je mladi znanac bio očaran ženom čija su djeca već
bila blizu udaje i ženidbe. Ushićen, jedva je čekao čas da je opet
vidi, da može promatrati njezine kretnje, ljepotu, i slušati njezin
duhovit govor. Osjećao je za nju pravo pravcato oduševljenje. Ona
mu je dva tri puta kazala: "Ne gledajte me tako kao da sam ova
ili ona djevojka". Sve uzalud! Jedne su večeri bili u društvu. Ras
pravljalo se o ljubivi i ženidbi... Tada je on rekao: ona koju on
ljubi odviše je daleko od njega, nikad je dostići ne može i zato
neće ni jednu drugu povesti pred oltar. A u tom je času pogledao
bal lijepu gospođu ...
Načas pogleda Vjeran postrance Jadranku. Ona je pogled uprla u stol. Očito se vrlo dobro sjeća sasvim
istovetnog razgovora u Opeki i zna o kome on to govori. Vjeran to osjeća i gotovo s užitkom nastavlja,
potpuno u vlasti svoje strastvene želje, da njezinu zabludu razbije u ništa...
- I što je bilo dalje? - pita ljubopitno Pisačićka.
- Iste večeri pozvala je lijepa gospođa mladog znanca i rek
la: "Želim vas izgrditi što izvrgavate opasnosti moj dobar glas.
Ludost je što ste govorili i pri tom pogledali mene". A on, ne zna
jući što drugo, izreče riječi koje sam doslovce upamtio. Mladić
joj je rekao ovo: "Meni se čini da sam od prvog dana, kad sam
došao u vašu kuću bio u vas zaljubljen..."
Srce mu žestoko zakuca. Čini mu se kao da se Jadranka maknula, ali se ne usuđuje pogledati k njoj. Sad
ona sasvim pouzdano zna da on pripovijeda o sebi i o kumi Oršić.
582

- A što je ona odgovorila? - postavlja Vjeran pitanje.

Svi se pogledi stapaju s njegovim, samo Jadranka gleda u stol.
- Ona mu je odgovorila ovako: "Vi ste dražesno dijete koje
moram čestito isprašiti..."
Vjeran strastveno želi slomiti bedem što stoji između njega i Jadranke pa srlja dalje:
- Nakon toga mu je ova lijepa žena stala tumačiti:
"Vi ste, mladiću, ushićeni i očarani ženom koja ima trideset šest godina, ali ne kao muškarac. Vi
obožavate mene kao što biste obožavali svoju majku kad bi bila živa, majku koja je lijepa, svima se sviđa i
slavi slavlje ljepotice oko koje se sve okuplja. Vaš je osjećaj prema meni samo osjećaj ushićenog sina
prema svojoj lijepoj i od svih obožavanoj majci! I ništa drugo, jer znajte i upamtite što ću vam kazati..."
Vjeran uzima ponovo dah, pogleda sada svoju tetku i naglašava:
"Tek onda kad sretnete žensko biće za koje će vaše srce trpjeti, mučiti muku, u potaji plakati, kad ćete
radi nje probdjeti noći u patnjama, tek onda smijete reći: "Ovo ljubim!"
Glas mu je pao i pogled je upravio opet u čašu jer nema čim drugim zaposliti svoje oči. Prirodno bi ih
morao upraviti u Jadranku. I smjesta nadoveže:
- Ovo što je rekla ta žena čini mi se jedino ispravno mišlje
nje o pravoj ljubavi. Za to imam i dokaza. Taj se moj mladi
znanac brzo uvjerio da je to istina. Dok ga je očaravala ova lijepa
žena - on je teško patio radi druge ...
Srušio je zabludu jakim udarcem. Sve u njemu trepti od napora. Sad je svršeno! Sad ona zna! Neka se
dogodi što mu drago! Ona ga mora razumjeti...
Ne gleda je, a ipak je vidi... Svršeno je. Svršeno ...
Uto se javlja doktor Perušić:
- Svakako je to bila vrlo umna žena, puna iskustva i spoz
naje. Sjećam se:, volio sam tvoju tetku, ali kad je ona najprije
odbila da pođe za mene, bio sam utučen, žalostan. Činilo mi se:
osuđen sam na vječno samovanje. Patio sam ljuto. Nikako se to
ne stidim priznati! ...
- Takve rasprave u ovo kasno doba uzbuđuju - upadne
gospođa Pisačić. - Čovjek se mora sjetiti mladosti i zaplakati za
njome. Što mislite kako bi bilo divno znati da netko radi mene
trpi! ali i moj muž trpi, naravno, samo onda ako sam mu - blizu!
Sve ih je tim riječima nasmijala. I Jadranka se okrene k njoj i smiješi se, premda je njezin osmijeh nekako
odviše umoran.
- Ja sam mislila: to će biti nešto veselo - razočarano će
Ivančica.
opet će doktor opet će Vjeran.
ncjca.
Perušić
- Patnja je pravi
- Ljubav bi zapravo trebala biti vesela
ušić - ali ni u prirodi ne sja uvijek sunce.
- Ona duhovita i lijepa žena ima pravo dokaz da se nekoga ljubi..
- Ona Hubnvita i liiona 7f"na ima T>T-O,,"

Sada se odvaži i pogleda preko stola Jadranku. Lice joj je mirno, nepromijenjeno, kao isklesano od
slonove kosti. Samo ze-lenomodre oči pokrile su guste duge trepavice i zaklanjaju izražaj koji bi on želio
prozrijeti. Kao da zna što se događa u njemu, Jadranka svrne pogled s gospođi Pisač"ć. Ovoj se učini da su
se Jadrankine oči smanjile od umora i opomene društvo:
- Ne bismo li mi ipak otišli na počinak? Takvi ozbiljni raz
govori nisu za nas. Ovdje, u toj tamnici, čovjek bi mogao postati
bjesomučan od toliko ozbiljnosti!
Perušić se nasmije i ponudi je vinom.
- Izvolite popiti još jednu čašu pa ćete sigurno tvrdo zaspa
ti. Nećete čak ni sanjati...
Nakon toga se opraštaju. Jadranka uzme za ruku Ivančicu i zamoli tiho neka je prati. Nikome nije
Jadranka pružila ove večeri ruku na oproštaj... Zlatokosa djevojka provede Jadranku do njezine sobe gdje
se oprosti i zatvori vrata.
Vjeran uđe u spavaonicu kao da je cijeli dan radio neki teški posao. Videk ga čeka, pogleda ga i primijeti:
- Kako opet loše izgledate! Ako nećemo skoro ispod ovog
krova, nestat će vas!
- I ti loše izgledaš. Svi mi nismo privikli tome zraku.
- Kad bi barem bilo zraka. Ali eto, zatvoreni smo kao ptice
u gajbi.
- Daj mi, Videk, vina. Perušić veli da se od toga dobro spa
va. Ali veliku čašu, inače ne bih mogao usnuti...
- No, barem jedna korist od ovog tamnovanja ovdje - na
glasi Videk. - Tu ćete se barem priviknuti na vino - i momak
mu natoči veliku čašu gustog francuskog vina. Vjeran ponuka i
Videka da pije. Zamalo vino omami Vjerana toliko da je odmah
zaspao.
Drugog dana oluja nastavlja svoje luđačko kotrljanje. Vjeran je ustao rano i otišao opet u knjižnicu.
Naslonjen nad velikom knjigom uzalud pokušava čitati. Ništa ne vidi. Slova mu se pretvaraju u jednu
izreku:
"On - ljubi - nju... Samo nju - a ja drugome pružam ruku na život tužni!..."
Mozak, sluh, duša i srce ispunjeni su tim riječima. Ne može ih se osloboditi niti onda kad na silu čita
knjigu na tuđem jeziku. Strane riječi poprimaju oblik i smisao pjesme. Više nema snage oteti se toj
predodžbi. Zagospodarila je njegovim bićem. Ne može drugo, nego se pokoren predati. Zaboravlja
Ljubomira koji ga dijeli od Jadranke i dopušta da ga misli nose k njoj, kao ova bura vani, snijeg... Tone u
sanjarijama što mu dočaravaju u duši slike. Gleda Jadranku u Opeki na vratima sobe kako sluša, a on
govori Oršićki o svojoj ljubavi. Onda opet gleda Jadranku gdje leži na postelji i čuje šapat: "On - ljubi -
nju! ..."
"U tihom skrovištu, tamo u Zagorju, njezina duša misli na mene i sklada tu pjesmu?"
584

^Ate&k...

Srce mu se zaustavlja. Prepušta se struji. Sklapa oči. Neka ga nosi!

Onda, kao da ga je podsjetio jedan val vjetra što se upro u prozore, trgne se, strese glavom i sam će sebi:
"Ludost je takva misao! Potpuna ludost. Kako bi ona mogla osjetiti nešto za mene kad sam je od prvog
dana gonio sumnjama da služi tajnom redarstvu? Ja sam joj zadao najružnije, najstrašnije boli u životu.
Sramotom posuo njezinu čast, ja sam joj nanio najveću krivicu ..."
Onda ustanovi:
"Bilo bi neprirodno da me ona..." Ne usuđuje se ni u mislima izgovoriti riječ: ljubi.
"Da! Ja sam lud! Izgubio sam snagu prosuđivanja. Smiješan si, Vjerane, smiješan"!
Neko vrijeme zuri u prozor i opet veli sam sebi:
"Ipak, ona bježi od mene. Zašto? Ona plače. Zašto?"
"Predao sam je Ljubomiru! Borio sam se da bude njegova! Moja se želja ispunila. Što hoću još? Sada
nemam prava ni misliti na nju. Ne! Neću ..."
A ne može misliti ni o čemu drugome ...
0 podne siđe u blagovaonicu. Našao ih je sve na okupu. Pozdravlja se sa svima. I s Jadrankom, a da joj nije
pogledao u oči.
Već na početku objeda fratar domaćin iznenadi društvo objavom:
- Ima na ovom brdu kameni vrhunac Jupiter. Kad* se on
pojavi iz oblaka, znak je da će se doskora promijeniti vrijeme.
Danas sam Jupitera vidio već dva puta. Ako se pokaže i poslije
podne, možemo se za dan-dva nadati suncu.
To je jedini sadržaj razgovora za vrijeme objeda. Svatko se veseli što će završiti zatočenje u toj pustoši.
Ovu vijest smatra Vjeran svojim spasenjem. Kad izađe ispod ovog krova, svemu će biti kraj. Cijeli mu je
svijet otvoren. Može bježati kud ga oči vode. Pod nekom će izlikom otputovati bilo kamo, samo daleko.
- Nakon objeda idemo na treći kat - predlaže domaćin. -
Odozgo je bolji vidik na Jupiter. A onda ćemo zamoliti našu
umjetnicu da nam priredi mali koncert, pa da se još naužijemo
njezina pjevanja prije rastanka.
Poslije objeda odoše gore. Klicanjem pozdravljaju otvoreni vidik na vrhunac što nosi lijepe dane.
Kod južine našli se svi u blagovaonici. Čim se pojavila Jadranka, polaze joj u susret.
- Složili smo se u nekoliko pjesama - veli gospođa markiza
de Loren i saopćuje joj redom što da im pjeva.
Osobito se svi zanimaju za jednu pjesmu, ali joj ne znaju naslov.
- Da, znam - vi želite pjesmu koju sam pjevala jučer pos
ljednju, zar ne? - pita ona.
,585.

- Da, da, onu posljednju pjesmu. Tako divno ne pjevate ni

jednu kao onu.
Vjerana obuzme strah. Da pobjegne iz sobe? Bit će neuljudno. A slušati ponovo tu pjesmu? Ne može!
Jadranka već sjedi uz glasovir. Bude mu studeno u duši. To je mučilište. Ovo neće podnijeti, sagne se tetki
i šapne:
- Glava mi puca od boli. Idem malo na hodnik.
- Ali, Vjerane, to je zbilja uvredljivo ako sada odeš. Moraš
čekati dok otpjeva pjesmu. Zašto si prema njoj takav?
Već je Jadranka počela svirati. Uspravio se i razabire da pjeva nešto na francuskom. Odlanulo mu je.
Zatim nastavlja s Lisinskijevim pjesmama.
Kad je svršila, svi je opet zaokupe i traže onu pjesmu o kojoj su već govorili. Vjerana obuze neodoljiva
želja da spriječi Jadranku pjevati što oni žele. Ide ravno tamo gdje su oko Jadranke gosti sagradili čitav
bedem. Neopaženo se progura njoj iza leđa. Uz Jadranku sjedi Lucie, Markiz stoji.
- I vi imate želju za svoju pjesmu? - pita markiz Vjerana.
- Da, imam - odgovori on. - Dopustite da joj to kažem.
Sagne se k Jadranki pa u žamoru onih što stoje oko nje polu
glasno zamoli:
- Molim vas od sve duše, ne pjevajte danas tu pjesmu.
- Zašto? - upita ona, a da ga nije pogledala.
- Zato što me ova pjesma sjeća one noći kad ste vi u Opeki
ležali bez svijesti i u bunilu šaptali riječi: "On - ljubi nju"!
- Jao ja sam to govorila? - pita, a da se nije obazrela.
Čini se da njezin glas malo dršće.
- Da, govorili ste... Ne pjevajte ovu pjesmu u mojoj prisut
nosti - zaklinjem vas! ...
Ruka joj pade na tipke ... Disonanca zazveči...
Tek što je Vjeran izrekao, prepusti svoje mjesto jednoj gospođici što je nastojala da dođe bliže k Jadranki.
Njezin je razgovor s Vjeranom pomno pratio markiz Albert. Ne razumije jer su govorili hrvatski, no očito
se Albertu pričini neka čudna promjena na Jadranki i pita je:
- Madame, vi ste neugodno dirnuti? Zar vam je gospodin
rekao nešto neugodna?
- Priopćio mi je želju mojih zemljaka. I oni traže svoju
pjesmu. Pa sada zamislite kako da svima udovoljim? Mislim:
najbolje će biti odgoditi nastavak koncerta nakon večere. Zar ne?
- Moje gospođe i gospodo, našoj umjetnici moramo podije
liti odmor - predlaže markiz gostima.
Svi su odmah spazili kako su nestrpljivi i stali se izvinjavati. Vjeran već osjeća da mu je on i molbu
ispunila. Jadranka ustane i približi se Pisačićki i nečujno šapne:
- Gospođo, želim neopaženo nestati iz dvorane, da se odmo
rim od pjevanja i razgovora. Neka me zato nitko od vas ne prati
da se mogu udaljiti, da to nitko ne primijeti.
.586

Malo je pogledala prema gostima i spretno umaknula na vrata. Vjeran prati njezin odlazak. Iznenadi ga.
"Ona odlazi? Valjda je nisam povrijedio? Ili uznemirio?..."
Tek sada počinje razmišljati o onom što je učinio-
"Rekao sam joj više nego što sam smio, više nego što mi je bila namjera. Da, ja više ne mogu držati sebe
na uzdi. Gubim nadzor nad sobom! Inače ne bih govorio o onoj noći u Opeki. Zašto sam joj to spmenuo?
Ne, to nisam smio. Zbog toga je izašla..."
"što mi je bilo? Kako sam smio to govoriti ženi svog prijatelja? Ja, koji sam nastojao da steknem nju za -
njega? Spašavao sam je Lafsenovih zasjeda, ne na molbu Ljubomirovu, nego po vlastitoj volji? Uhodio sam
je na Ksaveru, oteo je iz dobro namještene zasjede s Kristijanom, a ja sam joj to sve sada otkrio! Zakleo
sam se Ljubomiru spasiti djevojku za njega... Ja - ja sam je doveo njemu u naručaj, dao mu riječ da neću
mirovati dok ne bude njegova žena, - a sada - što radim sada? Nepošteno je to - nepošteno!
"Ona je izašla?... Bila je čudno blijeda na odlasku. Upravo je pobjegla iz sobe!"
Promatra goste, a ne vidi nikoga.
"Zar sada kanim ženu koju sam pomogao steći Ljubomiru otimati za sebe? Ja?"
"Ne, ne! To bi bilo sto puta nepošteno. Ja nisam nitkov! Ne!" - brani se očajno. - "Nisam nitkov! Neću to
da budem!"
Okrene se od društva i zuri u mrak prozora. Sam sebe stavlja pred svoj sud.
"Ona se ne vraća? Znak da sam je povrijedio."
"Moramo to popraviti. Kazat ću joj da sam bio malo pripit i ne znam što sam govorio, molit ću je za
oproštenje! ..."
Ova mu se odluka čini vrlo dobrom, Jadranka zna da je on slab na vinu i vjerovat će da ne zna što govori.
Ali gdje da je nađe? Ogledao se za Videkom. On sjedi na svom mjestu u kutu. Od časa, kad je slušao
Jadrankino pjevanje, napeto je promatrao gužvu oko nje i opazio da se Vjeran približava Jadranki i nešto
joj tiho govori. Onda se Vjeran povukao k prozoru u sjenu, a Jadranka brzo ostavila dvoranu. Čim je sada
opazio da Vjeran gleda uokolo, ustane i krene k njemu.
- Možda tražite mene?
- Pogodio si, Videk. Slušaj. Obavi mi nešto vrlo oprezno.
Moram nešto reći Jadranki, ali bih htio da ni njoj, ni drugima ne
bude upadno. Zaustavi se na stubama pa uljudno kaži da joj ša
ljem molbu neka bi našla za mene malo vremena prije večere.
- Želite li u knjižnicu?
- Ne, ne, tu, dolje u ovoj dvorani. Ili možda bi se prošetala
hodnikom? Reci joj - samo nekoliko časaka. Želim je nešto upo-
SS7

zoriti o pjevanju pred ovim strancima, zato neću da tko drugi čuje i vidi. Idi i pazi: ako ne privoli, onda me
zovni. Ali tako da ni naši ne opaze. Čekam te ovdje.
- Bit će kako želite - odgovori Videk i izlazi iz sobe.
"Siromašni moj Vjeran!" - uzdeše Videk putem - "Kako
samo izgleda blijed, izmučen. Otkako smo tu, suši se kao jesenski list".
U tim mislima ode prema stubama da se uspne u prvi kat. Lagani, brzi ženski koraci s druge strane
hodnika ponukaju ga da se okrene. Tamo se žuri ona, Jadranka.
"Kamo ide?" - čudi se Videk. - "Odjenula je topli ogrtač i glavu zamotala u vuneni šal. Dakle, već je bila u
svojoj sobi" - ustanovi Videk.
"Ali kamo ide tako odjevena? U samostanski dio zgrade ne može. 2eljezna vrata su zatvorena. Valjda kani
šetati hodnikom? Onda ću je zaustaviti".
No, Jadranka se ne vraća, već hodnikom okrene nalijevo.
"Gle! Tamo vodi uski mali hodnik u crkvicu" - razabere Videk i slijedi je.
Stigao je do malog mračnog hodnika što okreće prema crkvenim vratima, ali tu Jadranke nema.
"Otišla je u crkvu. Moliti? Za muža? Za sebe? Za koga? Oh, zašto se udala" - uzdiše on. - Mogao bi
zaplakati. Eto da u našoj domovini ne gospodari onaj prokleti tuđinac, ne bi ona sada bila žena drugoga!"
U žalosti Videk korača gore-dolje. I na njega je djelovalo zatočenje u ovom samostanu bez zraka i sunca. I
njega sve dira i čini žalosnim, najviše to što Vjeran biva svakog dana sve bljeđi i mršaviji.
"Ne od zraka, kako to misli Perušić! Drugo njega muči! ..."
Sve tako razmišlja, šeće i čeka...
U crkvi se Jadranka zavukla u drvenu klupu, nepomično, ukočeno, kao da se od nečega skamenila. Do nje
dopire šaptanje, neki štropot, zveckanje ključeva... Što je? Ona digne glavu. Zar već zatvaraju crkvu?
Ogleda se. Mračno je... Uski šareni prozori ne propuštaju nikakvo svjetlo. Samo crveno kandilo tinja u
mraku.
Sto je to opet? Ispod kora nekakvo šuškanje... Ponovno se uspravi glavu i obazre se. Neki oprezni koraci,
šaptanje, fenjer u mraku. Šuljanje - šaptanje.
- Tiho! Tiho stupajte! - opominje netko u tami.
- Da barem nije oluja popustila, ne bi se čuli naši koraci...
- Šutite i brzo da tko ne dođe! ...
Iznenada Jadranka sluša. Sitno svjetlo fenjera ne razotkriva ljude što se tamo vrzu. Ali što rade? Zar
kradu crkvi darove izletnika? Sto bi drugo radili kad se tako oprezno opominju?
Jadranka se digne. Njezina kretnja prouzroči štropot što bučno odjekne pustom malom crkvom ...
58$

- Ah! - tiho krikne neki glas.

- Sto je bilo?
- Čujete li? Koraci!
- Oni su ustali. Ustali su - idu za nama!
- Jao! Jao!
Tihi krikovi...
Zapanjena Jadranka ide naprijed, želi vidjeti što se događa. Ako su lopovi, vikat će i zvati. Kamo bi
odnijeli ukradeno kad ne mogu izaći.
Kreće odvažno prema koru. U mraku trka, drhtanje, prepast nekih glasova, a onda, kao da je netko negdje
zatvorio vrata.
Odjek udaraca i već je tiho i nijemo. Jadranka stigne pod kor. Tu svijetli fenjer na podu crkve... U
njegovim zrakama razabiru se neka mala tamna vrata što vode u samostanski hodnik. Ona je ušla u crkvu
s druge strane hodnika, iz gostinjskog dijela samostana, s tim je nacistu, pa sada čeka hoće li se opet tko
pojaviti.
Prolaze časovi. Nitko ne dolazi. Zar su kradljivci pobjegli u samostanski dio zgrade? Čudno. Svakako su
bili puni straha i ostavili fenjer. Možda su s njime zaboravili i ono što su ukrali? To će joj odati trag.
Polagano prilazi k fenjeru. Svijetiljka leži na kamenim stubama, uz malena željezna vratašca u zidu. Zar
su ovdje spremljene dragocjenosti samostana, a provalnici su ih ponijeli? Malo još čeka. Nitko se ne
vraća. Digne fenjer, stupi na prvu stubu i svijetli pred sobom. Sto je to dolje?
Stubište bijelo, čisto, zidine s obih strana okrečene. Sasvim vedro izgleda ovdje. Ali kamo to vodi? U neku
prostoriju gdje samostanci imaju spremljeno nešto dragocjeno? Vrata od željeza tako svjedoče.
Najprije će pogledati što se tu zbilo, a onda pozvati samo-stance. Zar j"e netko od izletnika provalnik?
Držeći pred sobom fenjer, osvjetljuje put. Tek je sišla nekih deset stuba, već stupa na kameni pod.
Razabire da je u nekom širokom prostoru, vrlo mračnom. Digne fenjer i okreće se na sve strane. Učini
nekoliko koraka pa će kao sama sebi:
- Tko je ovdje?
Prepala se od vlastitog glasa. Kako to zvuči muklo? Još više digne fenjer. Svijetlost osvijetli ljudska
bića ...
- Ljudi, pa tu vam je hladno! - klikne Jadranka.
Nitko ne odgovara. Nitko se ne miče. Nitko ni da dahne...
"Zašto šute? Zašto ne odgovaraju?"
Ide bliže, pred sobom nosi svijetlo, a zrake padaju po ljudima. Mršava lica, zelenkasto blijeda, oči
sklopljene kao da svi duboko spavaju ...
Sto radite ovdje u toj ledenoj zimi? Ta progovorite! .... Srce joj kuca jezom. Zašto šute? Ili ovi više - ne
žive? Dah je guši. Zuri u njih. Sagiblje se k njima. Obuzima je stre-pnja...
5S9

"Ovi ljudi nisu živi! To su mrtvaci! Ali kao da su bili živi još jučer - ili danas. Jao, kamo sam to zalutala?"
Dršće fenjer u njezinoj ruci. Kamo bi, kojim je putem došla? Gdje su stube kojima je sišla? Natrag!
Natrag!
Magla je oko nje... Od užasa kao da je ostavlja vid ... Ide - traži...
Ne nalazi stube. Gdje je? Trči okolo. Sto je to s njome? Tijelo kao da joj je obloženo ledom i gleda mrtve
ljude kroz koprenu ... Mrtve?
"Sto se to zbiva sa mnom"?
Sluša. Čini joj se da je čula neki udarac ... Nešto je zatutnji-lo ... Zar nije netko zalupio vratima?
- Pomozite!
Okreću ključ u bravi...
Potpuno budna svijest prima dojam da je gore netko zatvorio vrata kroz koja je ušla i zaključava ih.
- Otvorite! U pomoć! Čekajte! Ja sam tu!
Muklo odjeknu joj vlastiti glas. Usta kao da su joj puna leda. Gdje je? Kamo je zašla?
Ogledava se, traži izlaz. Samo da dođe na stepenice i da brzo stigne k vratima, lupat će, zvati u pomoć.
Pred očima grobni mrak. Mrtvačka bezglasna ukrućena nepo-mičnost... Užas joj sapinje prsi. Mora naći
izlaz na stepenice.
"Gdje su stepenice kojima sam sišla?"
Ne može ih naći. Diže fenjer uvis, ali svijeća u njemu kao da je samo iskrica ...
Noge su joj dva komada leda, bez života. Vuče ih. Samo je još svijest prisutna i goni je naprijed, gore, van
iz sablasnog groba. Ne osjeća više ni ruke ni tijelo, samo led - led - led...
Smrtni san sklapa joj oči...
Napokon! Uspeti se! Puže... Svijest joj razotkriva jezovitu sliku: leži na stepenicama grobnice. Nema više
tračka snage da se podigne na noge. Fenjer leži pokraj nje i svijetli čudno žuto, mrtvački... U njoj se gasi
zadnja iskra toplote ...
Strpljivo Videk šeće gore-dolje po uskom malom hodniku. Jadranka još ne izlazi. Ne usuđuje se ući u
crkvu i smetati je, pa pođe u veliki hodnik da je tamo dočeka.
Uzalud! Još je uvijek nema. Onda krene u blagovaonicu gdje ga čeka Vjeran. Svi su gosti otišli, samo je on
tamo kod prozora i pita Videka:
- Hoće li doći?
- Nisam joj mogao reći, baš je ulazila u crkvu.
- A kad je izašla? Zašto onda nisi govorio?
- Još je tamo.
- Od onda kad si otišao?
590

- Da i ne znam koliko sam čekao.

- Čovječe cijeli je sat prošao!
- Da idem za njome?
- Hajde, idi pogledaj. Čekam te na hodniku.
Opet se Videk žuri duž velikog hodnika i okreće u uzani mali. Polagano otvara vrata. Ulazi u crkvu.
Potpuni mrak. U sredini tinja crveno kandilo. Ogleda se. Pretraži sve klupe i stube pred velikim i malim
oltarom. Sve je pusto. Nigdje Jadranke. Zabrinut se vrati i zovne Vjerana. Pobrzao je, uvjeren - ona ga
čeka na hodniku.
- Gospodine, nema je više u crkvi.
- Onda je izašla.
- Nemoguće. Stražario sam ovdje. Ni maknuo se nisam. A
da je izašla dok sam pošao u blagovaonicu, prošla bi mimo nas ...
- Ali Videk, pa valjda ima iz crkve i drugi izlaz?
- Samo jedan za fratre u samostan. To sam vidio u nedelju,
i ovaj za nas.
Vjeran otvori vrata i prolazi crkvom. Pregleda sve što je mogao vidjeti u mraku. Nigdje ništa. Onda glasno
zovne Jadranku, ali se nitko ne oglasi.
- Na ona vrata kroz koja izlaze fratri nije mogla izaći. 2ene
ne smiju tamo. Ne bi je vratar pustio.
- Videk, potrči gore, sigurno ćeš je naći u sobi. Pogledaj
malo kod tetke, čekam te u hodniku.
I opet Videk trči preko stepenica, ali u Jadrankinoj sobi ne nađe nikoga. Onda pođe do gospođe Perušić i
pita je za Jadranku.
- Bit će u svojoj sobi.
- Nema je tamo.
- Možda je kod gospođe Pisačić? Ili je valjda otišla gospođi
Lucie de Loren. Zašto je tražiš?
- Jedna je gospođa traži! ...
Brzo izlazi Videk. Neće kazati da Vjeran želi s njome govoriti. Onda ide prema sobama gospođe Lucie i
njezina brata. Ne može pitati jer ne zna njihov jezik. Zato osluhne da čuje njihov govor. Otvaraju se vrata.
Iz sobe izlaze samo Lucie i brat. Dakle tu je nema.
I potrči dolje k Vjeranu:
- Ne znam što je, ali nema je nigdje. Ni u njezinoj sobi, niti
kod markize, a ja ću priseći da nije izašla iz crKve. NiK.aa.0 nije.
Vjerujte mi!
Duboki mrak u hodniku. U tmini čeka Videk odgovor. Umjesto toga žestoko zazveči zvonce u
somostanskom djelu zgrade. Vratar otvori i osvijetli Vjeranovo lice:
- Sada je na molitvi, nije mi dopušteno ići k njemu.
- Onda dođite sa mnom u crkvu. Tamo je nestala jedna go
spođa.
591

Fratar zatvara željezna vrata pa slijedi Vjerana i Videka kroz hodnik za općinstvo. Ulaze u crkvu. Tu vratar
osvjetljava sve okolo. Uzalud. Nigdje nikoga.
- A ova vrata, - upita Vjeran.
- Ovo su vrata za našu braću. Stalno su zaključana. Ovamo
nije mogla ući. Zacijelo se varate da je nestala u crkvi.
- Ja znam da iz crkve nije izašla. Glavu zalažeml - tvrdi
Videk sa strahom.
Vjeran ide okolo, ogledava pod korom zidine ne bi li našao kakav izlaz. Videk ga slijedi.
- Tu su jedna vrata! Sto je to?
I Vjeran i Videk su puni nade. Zaustavljaju se pred oniskim željeznim vratima. Vratar je ravnodušan.
- Ah, tamo ne može nitko. To je naše groblje.
- Ovdje pokapate mrtve? Nemoguće!
- Na ovom je brdu zemlja tako smrznuta da ne možete ko
pati grobove. Mnogi putnici ostave tu svoje živote. Nosimo ih do
lje ispod kapelice, polažemo sjedeći jednog pokraj drugog, onako
u odijelu kako smo ih našli u mećavi. Ledeni ih zrak tako očuva
da im se još godinama mogu raspoznati crte lica. Kad dođe njihova
rodbina, raspoznaju^ ih.
- Otvorite mi!
Videk osjeća da je fratrova izjava probudila u Vjeranu neku slutnju, ali fratar uskraćuje:
- Ne, mladi gospodine! Malo prije su dvojica naših slugu
uzeli potajice moje ključeve i otvorili nekim gostima ova vrata,
očito za dobru napojnicu, a kad su izlazili, činilo mi se da netko
korača. Dakako, obuzeo ih strah da su se mrtvi probudili i došli
za njima i svu su zajedno banuli k nama. Tako smo ih uhvatili na
djelu. U strahu su ostavili i vrata otvorena. Sada je otac Benedikt
ljutit pa mi je zabranio da više nikada ni jednom gostu ne otvorim
ova vrata. Ne mogu udovoljiti vašoj želji, ali ću ga obavijestiti za
tu gospođu i upitati.
- Rekli ste da su oni ljudi ostavili vrata otvorena.

- Od straha su ih ostavili, čak su i fenjer ostavili, ali ne zna

mo kamo je nestao.
- I fenjer je nestao?
- Ostavili su ga negdje u strahu.
- Smjesta ćete mi otvoriti! - zapovijedi Vjeran.
- Nikako, dok otac Beenedikt ne odredi.
- Ključevi su u vašim rukama, dakle ću ih silom oteti!
- Takvo nešto još nisam doživio!
- čujte, oče: zar niste sami rekli da su vrata bila otvorena?
Zar ne bi ona gospođa što je bila u crkvi od znatiželje mogla sići
dolje?
- Da je to učinila, već bi sada bila smrznuta. Ali kako je ušla
u crkvu? - pita vratar nešto uplašen.
592

Umjesto odgovora. Vjeran tako čvrsto zgrabi njegovu ruku da je odmah spustio ključeve.
- Sada to odmah moram javiti ocu Benediktu!
- Javite mu da sam silom uzeo ključeve. Dajte mi i fenjerJ
- i silom uzme vrataru svjetiljku.
- Videk, rekao sam da je ona mogla sići-dolje, ali ne vjeru
jem. Ostani tu, netko bi mogao za mnom zatvoriti vrata. Čekaj
ovdje!
Dršćući Videk ne vidi ništa, zebe ga u srcu. Vjeran silazi, držeći pred sobom svjetlo.
Svaki mu je živac pun slutnje. Čini mu se tako prirodno da bi mogla sići i pogledati grobnicu ...
"Kamo je nestao fenjer što su ga ljudi ostavili?" - pita se silazeći.
Na pola se puta zaustavio.
"Kakva je to goruća iskra u grobnom mraku? Što to tamo tinja? Jao meni!"
Preskoči nekoliko stepenica prema maloj luči u mraku.
Zastane. Fenjer leži prevaljen. U njegovu svjetlu razabire malu ruku, prebačenu preko stuba.
Zazebe ga. Digne fenjer. Osvijetli drugu stranu stubišta. Ja-dranka leži skutrena - nepomična... Srsi mu
obiđu tijelom. Spusti tijelo na kamen, zatetura i padne na koljena, spustivši glavu k njoj. Uzima
prebačenu ruku sa stuba. Komad leda...
- Jadranka! Jadranka!
Srce mu prestaje kucati. Drma joj tijelom. Ne miče se...
- Svršeno! Smiluj mi se! - gotovo jeca njegov glas.
Onda stade vikati suludo:
- Videk! Videk! Videk!
Zov dolazi gore k momku kao glas čovjeka razapeta na mučila i on trči dolje prestravljene duše.
- Što vam je? - pita u trci.
- Moj samrtni čas! Videk, jao meni!
Svaka riječ puna strave pada u Videkovu dušu. Sišao je. Vjeran drži u naručju Jadrankino tijelo.
- Uzmi fenjer! Brzo za mnom! Ovdje je ledena smrt!
Nosi je gore. Koljena mu klecaju. Čini mu se - srušit će se zajedno s njome u bezdan.
"Dolina smrti" - pada mu pred oči i naježi mu se duša.
Put ovim stepenicama Vjeranu je strahovito dug. čini mu se kao da bi se u snu htio brzo uspeti, a umjesto
naprijed, svakog mu se časa noga oklizne natrag. Samo je nekoliko trenutaka stajao do izlaza, a njemu se
čini vječnost.
Izlazi u prostor pred korom.
- Svjetlo, Videk!
- Tu je klupa. Položite je ovdje.
- Ne, ne! Daj svjetlo da vidim njezino lice!
593
3g Jadranka

Sjeo je na klupu, držeći je u naručju kao dijete. Videk prinosi fenjer.

Jadrankino lice se čini kao da je od voska. Videk klikne:
- Jao, ako je mrtva?
- Onda ni meni nema života! ...
Vjeranove riječi padoše kao jecaj očajnika. Videka oblijevaju suze. Ipak ga podilazi nada.
- Možda joj se može pomoći?
- Videk, zovi Perušića! Trči! Probudi doktora! Donijet ću je
gore.
Momak u času nestane.
A Vjeran položi Jadranku na klupu, uzima fenjer, istražuje njezino blijedo lice. Sva mu duša hlepi da nađe
tračak života u njoj.
Položi glavu na njezine grudi. Osluškuje: diše li? Kuca li njezino srce?
Čuje samo silovito udaranje vlastita srca...
U strepnji opet joj prodrma tijelom. Strava mu lomi duh.
- Jadranka! Moja Jadranka!
Spušta glavu. Stenje ...
- Na glavi osjeti nečije ruke ...
- što je, Videk? i digne glavu.
Ne! Nije on. Tko ga je to dirnuo? Tko? Nikoga nema. Onda zirne u njezino lice ... Ona gleda? ...
- Jadranka - zovne on sa suzama u grlu.
Onda ponovo izusti njezino ime ...
- Samo jednu riječ, Jadranka! Čujete li moj glas?
- Čujem - šapne ona poluotvorenih očiju.
U polusvjetlu fenjera čini se djevojka kao mrtvac koji je progovorio.
- I vidite me, Jadranka?
- Malo vidim ...
- Znate li tko sam?
- Vjeran ...
- Nosim vas doktoru.
Strah za"njezin život obraća se sada u poklik radosti: - Nije kasno!
I digne je s klupe i privine k sebi i nosi kao dijete. Na svojim grudima osjeća njezinu glavu ... Smućenu
mu dušu obilazi radost, milina, dragost...
Kao polupijan, zaboravlja sve oko sebe, bez misli i brige privi-ja je na grudi, čvrsto, milo, drago...
- 2iva sam? šapće ona dok je on nosi u hodnik.
- Umro bih da niste! Umro bih, Jadranka!...
Ona je živa na njegovim grudima!
- Umro bih, umro za vama! - Šapće on.
Onda se zaustavi, što je? Oko njegova se vrata nešto savilo, omotalo - čvrsto, odviše čvrsto...
594

Kroz tijelo mu prolete munje ...

što je? Zar mu se uhvatila oko vrata da ne padne? Ana gubi svijest i hvata se njega da se odrva nesvjesti?
Da - da...
Pokuša koraknuti. Ne može. Na vrelom licu osjeti njezino...
Svejedno Što je... On je osjeća... Mora se poduprijeti o zid. Samo čas...
Daha mu nestaje. Stoji. šuti. Grudi mu odzvanjaju od udarca njegova srca. Da barem nešto kaže? Da nešto
šapne ... Da zna: boji li se pasti ili... Zašto mu je ovila ruke oko vrata?
"Zašto" - krikom pita mu duša.
Ni riječi, ni daha joj ne razabire. Samo njezine ruke, smotane oko svojeg vrata... Ne zna gdje je. Zašto je
tu? što se dogodilo prije toga? Izginula mu je iz mozga posljednja sjenka prisebnosti..
Misli zamiru... Drži je na rukama, privija je k prsima ljubavlju opojene mladosti i šapće bezbrižnom
srećom:
- Ne, Jadranka! On ne ljubi nju!... Samo Jadranku ljubi!
Ljubi je smrtno - vječno!
Oko vrata su ga stisle njezine ruke...
Gotovo je izdahnuo posljednji dah... i stade trčati.
- Vjerane! Jesi li to ti? - čuje Perušićev glas u mraku i trči.
- Da, ja sam!
- Gdje je Jadranka?
- Nosim je, evo, gore. Sva je kao komad leda.
- Samo brzo! Još ne može biti tako zlo. Nije mogla biti du
go dolje.
Vjeran trči mračnim hodnikom s Jadrankom u naručju. Našao se na stubama. Još uvijek su mu njezine
ruke svezane oko vrata, a njezino lice počiva na njegovu ... čuje Videkov glas kako nekome govori:
- Evo! Moj Vjeran je već nosi! Evo svjetla! ...
U trenutku se njezine ruke spuste s njegova vrata ...
Od toga oblije ga vrućina. Ona je svjesno savila svoje ruke oko njegova vrata? Inače ih ne bi sada otkinula.
Znala je što čini! ...
"Znala je! Znala" - viče mu svaki živac.
Ulazi u sobu punu svjetla. Položi Jadranku na ležaj i stoji i čeka. Ne zna što. Još uvijek osjeća da je nosi, a
njezine su ruke obujmile njegov vrat... Stoji nepriseban. Onda ga doktor Perušić probudi riječima.
- Nije se smrznula. Nije bila dugo. Već sam govorio s ocem
Benediktom. Odmah me je uvjeravao da neće biti zlo. On zna ko
liko treba vremena za takvu nesreću. Već je dao staviti žeravicu u
grijalo. Sada je spremite u postelju. A ti, Vjerane, idi dolje s Vide-
kom. Oni već kuhaju jakog vina za nju, ali Videk ne zna francus
ki. Budi mu tumač, neka donese gore sve što sam naredio.
Nijemo primi Vjeran nalog i odlazi bez riječi. Videk ga slijedi. A kad su oni gore ostali sami s Jadrankom,
ukori je Perušić:
- Kako vam je moglo pasti na um da idete dolje? Mogli ste
ostati u grobnici zauvijek!

Odjednom se svi preneraze.

Jadranku zahvati grčevit plač.
Gospođe se preplašile. Doktor ih umiruje:
- Dobro je to! Neka se isplače. To je od straha. Neće biti te
žih posljedica.
Ugrijali su na peći jastuke i gunjeve. Samostanski sluga donosi okruglu zatvorenu posudu. Kroz rupice
poklopca sijeva žeravica. Gospođa Pisačić uzima posudu i grije postelju. Zatim brzo oprema Jadranku i
zatrpa je pokrivalima. Videk nosi vrelo vino i lijekove od domaćina. Perušić ih uzima:
- Oni imaju ljekarnu za takve stvari. Svakog časa desi se ov
dje kakav slučaj zamrzlosti. No, ovo je ipak prošlo vrlo sretno.
Moramo joj dati da odmah založi. Domaćin je već dao pripraviti
juhu od kosana mesa i jetara. Znaju oni što treba u takvoj prilici.
Svi se brinu oko Jadranke. Ivančica sjedi neprestano do njezina uzglavlja.
Grč jecanja popušta. Samo još tihe suze klize Jadrankinim licem.
- A sada je nemojte ništa ispitivati. Sve bi u njoj obnovilo
uspomenu na strašne časove. Neka miruje. Ja ću svakog časa doći
da vidim.
Vjeran uđe u svoju sobu. Potpuno je iscrpljen. Studeno mu je. Priđe k toploj peći. Prisloni se. Drhtavica
ga obuzima. Žižak svijeće igra mu pred očima. Povuče stolicu, sjedne i položi glavu među ruke. Osluškuje
sam sebe. Svaki mu živac trepti. U glavi mu razbuđene misli kao pčele u košnici kad im netko dirne u
gnijezdo pa se razlete na sve strane. Ne može ih prikupiti. Krv mu je potekla žilama kao gorski potok niz
strminu. Vihor mu huji u prsima. Osjeća se usred mećave ...
Gori mu desna strana lica na koju je ona prislonila svoj obraz. Još mu je u sjetilima slatka strava od tog
dodira. Sklopljenim očima svjesno obnavlja veliki događaj. Veliki, neočekivani, neizmjerni, proživljeni
kratkotrajni, trenutačni san... Ali se Vjeran još ne budi. Još sanja dalje. Tako je slatko i drago, tako milo i
blaženo...
Sjedi nepomično sklopljenim očima, sav je u sanjama. Osjeća njezino lice na svome, ruke ovijene oko
vrata, a on je privija na svoje prsi poput djeteta.
San nosi Vjerana, nosi ga kao vjetar snježne pahuljice.
Sanja, sanja ... i ne zna kraja tome snu na javi.
Probudili su ga Perušićevi koraci.
- Kako joj je? - pita Vjeran.
- Dobro. Sasvim dobro. A ti? čini se, još si bljeđi od nje...
- Zebem. Nisam imao ogrtača kad sam otrčao dolje...
- No, prekrasno! Zamalo, pa bi stradala. Da je dolje zaspa
la, nikad više od nje glasa! Ali ona je uprla sve snage.
Od užasa Vjeran se ne miče i ne veli ništa.

- Da je ti nisi dao tražiti po Videku, ode ona! Sreća što si

tako brzo opazio da je nema ...
- Ne ja, nego je Videk opazio i stao je tražiti. A onda mi je
kazao da je u crkvi. I tako smo je pronašli. Doista joj je sasvim
dobro?
- Kad velim, onda je tako. Istina, živci su joj uzdrmani. Gr
čevito je plakala.
Srce se Vjeranovo stislo. "Zašto bi plakala?"
- To je uzbuđenje. Nije mala stvar što je vidjela u toj grob
nici gdje ljudi sjede kao živi. I sve se strava skupila u njoj, pogo
tovo onda kad nije pronašla stepenice. Sve je to potreslo njezino
biće i provalio je grčevit jecaj. To je vrlo dobro. Suze opterećuju.
Sav će strah isplakati. Sutra neću dopustiti da ustane, a prekosutra
ćemo sigurno već jednom izići iz tog zatvora.
- Jedva čekam čas da se toga oslobodimo!
- Nismo, dragi moj, trebali ni dolaziti. Svemu si kriv ti!
- Jest! Ja sam kriv! Ja!
- A žene, naravno, moraju za tobom. Gdje bi one dozvolile
da odemo ti i ja sami?!
- Mogli smo sve to vidjeti i bez mećave.
- E, to je baš ono što nismo vidjeli drugo nego jedan sat li
jepi vidik, a osam dana snijeg i maglu u oblacima.
- Ja bih, Frane, odavle utekao i u mećavu.
- Mislim da ti je sada i knjižnice dosta?
- Previše! Ne da se izdržati.
- Tko želi počiniti samoubojstvo, treba doći ovamo. I naj
jači čovjek može ovdje izdržati jedva devet godina, a onda umre od
sušice. Zato fratri nakon dvije-tri godine odlaze u nizinu i mijenja
ju se s drugima. Sada moraš u blagovaonicu. Ostali su već davno
večerali. Gosti uzalud čekaju Jadranku da im pjeva ...
- Ne idem dolje - veli Vjeran. - Popit ću nešto toplo i leći.
Još uvijek zebem.
- Moraš jesti! To je važno. Poslat ću ti jela. Sada idem vidje
ti našu bolesnicu.
Vjeran ostaje sam, spušta glavu na ruke.
Ulazi samostanski sluga s velikim pladnjem, nosi toplo jelo i vino. Iza njega dolazi Videk. Sluga koji je
donio večeru okrene se k Vjeranu:
- Monsieur, oprostite, ja sam taj nesretnik koji je skrivio ci
jelu tu nezgodu.
- Kako - vi?
- Tako. Gosti bi uvijek htjeli vidjeti tu znamenitu grobnicu
u kojoj ljudi izgledaju kao živi. I tako su me danas dva mladića
neprestano molili da im to pokažem pa sam s jednim svojim dru
gom ukrao ključeve i pošao s njima dolje. Od straha su ona dvoji
ca jedva izlazila iz grobnice, kad ono gore nekakvi koraci, Eh, čo
vjek je čovjek! Prestrašili smo se da dusi idu za nama i ja ostavio
-
596

otvorena vrata i fenjer na stubama. Da nisam to zaboravio zaključati, ne bi mlada dama mogla sići. Vrlo
mi je žao gospođe s tako krasnim grlom. No, hvala Bogu, dobro je prošlo i molim za opro-štenje nju i -
vas!
- Mene? -trgnu se Vjeran, ali odmah se ispravi. - Da- uz
nemireni smo svi mi iz njezina društva. No, ništa, sve je već dobro.
Čovjek odlazi umiren.
"Tome čovjeku zahvaljujem najstrašniji očaj i jedan jedini sretni san cijeloga života!"
Videk ga prekida u mislima.
- Sada gospođe hrane Jadranku. Jako je blijeda, ali se smi
rila. Probolo me je u srcu kako je strašno plakala. A zašto? Je li
to vama jasno?
- Kako ne bi bilo! - odgovori Vjeran namješteno ravnoduš
no. - To je od užasa što ga je osjetila dolje. A što ti misliš?
- Znate, gospodine, gospođa tetka je rekla da je Jadranka
morala već davno prije nešto teško doživjeti ili nosi u duši nekak
vu tajnu - kad je tako plakala. Od straha ne može plakati kad je
već spašena. Nešto je - veli gospođa - ležalo u njoj prije.
- Liječnik veli drukčije, a on bolje prosuđuje od nas. No,
hajde, i ti moraš založiti. Jedi.
Obojici ne ide večera u slast. Videku još dršću ruke i noge. Pogledao je i on u polumraku strašne mrtve
ljude i ne može se osloboditi ove slike.
- Neka samo još jedanput gospoda kažu: Zagorje naše je
hrvatska švica! Skočit ću im na vrat kao ranjeni lisjak! Ni jedan
Zagorac ne bi više živio da je kod na" samo malo ovih prokletih
ledenjaka. I oblaci su od leda, ni na ognjenom suncu nema otop
ljene kapljice, a zemlja - jao meni - smrznuta je kao ledenjak
- ne možeš mrtvom stvorenju ni grob iskopati. Smrznuti sjede
dolje mrtvi ljudi - jedan kraj drugoga - kao naši pastiri u polju
kad peku jaja. Uh, gospodine Vjerane, ne bih tu dolje posjeo ni
najvećeg neprijatelja - nikad to zaboraviti neću.
Nakon večere Vjeran opet sjedne uz peć i šalje momka:
- Idi, Videk, pitaj kako se osjeća ...
Odmah skoči Videk i ostavi sobu, ali se smjesta vraća i javlja:
- Zaspala je omamljena od kuhana vina. Doktor veli da će
biti dobro, nema vrućicu. Tetka će s gospođom Pisačić naizmje-
nice bdjeti noću uz nju. Ali molim vas, nemojte se ljutiti, i ona
stara markiza sjedi tamo ...
- A zašto bih se ljutio?
- Pa markiz vam nije baš drag, a bogme i ja imam na njega
zub. Ali ona mu je sestra i vrlo voli Jadranku pa je željela biti uz
nju. Gospođe su zahvalile, ali su joj dopustile da malo sjedi kod
nje.
- Hvala ti, Videk. Sada znam sve - veli on. Očito želi da mu
više ne pripovijeda.
m

Dugo šuti Vjeran i osluškuje zvižduk vjetra, a Vides prigovara:

- Dragi moj, rekao sam već više puta - ne prati vas sreća
na ledenjacima.
Vjeran mu odgovori u mislima:
"Varaš se momče, časkom me je posjetila sreća i nestala kao san! Hoću li taj trenutak skupo platiti?"
Najednom mu padne na um što je govorio u grobnici pred svojim momkom. Jest, pred njim je kazao nešto
veliko... Rekao je: "Ako je ona mrtva - onda ni meni nema života!..." To ga uznemiri. Ide bliže k svome
Videku:
- Slušaj, kad sam je iznio iz one grobnice, naravno, buncao
sam u strahu da je mrtva. Zar ne, govorio sam. Što?
- Ništa nisam upamtio. Baš ništa! Ni riječi!
Pogledali su se... Vjeran zna - Videk je sve dobro čuo, ali sada poriče. I priđe mu bliže, pruži mu ruku, a
onda ga ogrli:
- Mi smo drugovi, Videk, kao ono u djetinjstvu!
- Jesmo, jesmo! - Pouzdajte se uvijek u mene.
Vjeran legne. Zagnjurivši glavu u jastuk, zaklopi oči. Opet osjeća njezine ruke na svome vratu - i njezino
lice na svome. I sanja - sanja da ga nisu ostavile posljednje snage ...
BUĐENJE
Kad se ujutro probudio, nije zatekao Videka na njegovu leža-ju. To ga zabrine. Da nije Jadranki pozlilo?
Brzo se digne i odjene, kad Videk stupi na vrata:
- Ivančica me je ispitivala zašto niste došli na večer k njima
i znam li što je s vama. Zašto ste nezadovoljni sve ove dane. Re
kao sam da vas jako muči loše vrijeme. Znate - sve se bojim...
- Za koga?
- Tako. Molim vas, nije li gospođica Ivančica zaljubljena u
vas?
- Ah, Videk, ti uvijek buncaš o ljubavi!
- Izgleda mi da je zaljubljena. Možda bi to bilo strašno! Mo
lila me je neka vam ne kažem da se raspitivala o vama. Čast njoj,
ali vama ne mogu ništa prešutjeti!
- Neka samo ovaj dan prođe što brže, brže ...
- Čekam to teško! Doktor je već otišao na zajutrak. Jadranka
ne smije ustati, ali se dobro osjeća.
Cijeli dan Vjeran nije vidio Jadranku. Najviše se zadržavao u knjižnici, sam samcat, prepuštajući se
uspomeni. Gospođe su boravile uz Jadranku. Lucie de Loren provela je s njome cijelo poslijepodne.
Perušić je pozvao Branislava, Ivančicu i Vjerana da kartaju.

Uvečer je Jadranka ostala u svojoj sobi s Lucie, a ostali su se našli zajedno u blagovaonici. Gosti veselo
gledaju kroz prozore, u čisto nebo obasjano mjesečinom. Sutra će napokon krenuti dolje. Jedino žale što
na oproštaju ne mogu čuti Jadrankinu pjesmu.
U jutro oprašta se domaćin s gostima. Svi se okupili pred samostanom. Fratri i muški gosti čiste putove
od snijega.
Kad je Jadranka izašla pred vrata, svi goste srdačno je pozdravljaju. Perušić i njegovi su oko nje. Tog časa
Vjeran prvi put ugleda Jadranku nakon onog velikog događaja prekjučer. Odlučno svlada nemir i veli joj:
- Veselim se od srca što vam je sasvim dobro.
- Već sam jučer bila oporavljena, ali brižni doktor Perušić
mi je zapovijedio da mirujem.
- Zato ćete sada čvrsto koračati - naglasi gospođa de Loren
vedro i uzima Jadranku pod ruku.
Dvadesetak ljudi oba spola silazi niz brdo. Svatko govori o mećavi, o teškim danima i o lijepim časovima
kad je jedina zraka veselja bila Jadranka. Svi se okupljaju oko nje i svatko želi biti u njezinoj blizini.
Tako hodaju nekoliko sati i već se spuštaju u kraj obrastao drvećem i grmljem. Neke gospođe sjedaju na
mazge, druge opet pješače. Markiz Albert i njegova sestra su i dalje uz Jadranku. S njima su Ivančica i
Branislav. Ali ni izdaleka tako veseli kao pri usponu na goru. Nešto im je šala zapela. Djevojka ide najviše
uz Jadranku, a Branislav uz Perušića.
Vjeran s Videkom zaostaje. Zna momak čime je zaokupljen njegov mladić. Čita mu u očima, uprtim u
daljinu, vidi u pogledu, sumornom, punom misli. Zna Videk da je Vjeran cijelom dušom i svim mislima u
onom događaju od prekjučer u samostanskoj crkvi. Istina, Videk ne zna sve što je bilo, ali je čuo njegove
riječi kada ga je pitao je li mrtva, a Vjeran gotovo zastenjao: "Onda ni meni nema života!" Nešto teže i
sudbonosnije nikad nije palo s Vjeranovih usta. Videk osjeća svu težinu ove izjave i sve ono što Vjeranu
mora ležati na duši.
A sada, kad se vraćaju, što će biti sada od svega toga? Kakva se sprema muka njegovu Vjeranu kad mu
dođe prijatelj, muž one za koju bi on umro?
"Rana se otvorila - uzdiše Videk - razderala se. To sam mu ja već unaprijed prorekao. A kad se rana
ponovo otvori - to je opasnije nego kad je zadobiješ."
Pognute glave hoda Videk i proklinje Larsena i Bacha i svu vladavinu koju smatra krivcem za ovu nesreću.
Ali kletva ga ne može utješiti. Rasplakao bi se da mu bude lakše, a ne smije pokazati Što mu je cijelim
putem u mislima i u srcu da to ne bi zamije-

tio Vjeran. On se osjeća kao da je izašao iz tamnice na svježi zrak. Probudio se iz bolesna sna u kojem je
proveo još jučerašnji dan i pola noći. Sada, na zraku, pod vedrim nebom, stjerao je sve misli i osjećaje pod
udar svoje volje. Dosegao je svoju snagu i stavlja se pred središte razbora.
Zaprepašten je samim sobom. Svijest mu je uzvikivala i gromko odjeknula, optužila ga i osudila.
Okupljene misli stvaraju sudište njegovim činima.
"Zar sam sve to, uistinu, počinio ja - ja, tako čvrst i odlučan?
Skrivajući se, bježeći od njezine blizine, još sam se više približio k njoj, ženi svog prijatelja, što je zapravo
bilo? Kakva je to bura zavladala mojim bićem? Što me obuzimalo gore u onoj zgradi kad sam mogao to
počiniti? Nju privinuti na svoje grudi, govoriti joj kako da pripada meni?
Mećava me je s njome svezala! Nigdje skloništa. Stalno uz nju i s njome. Može li mećava sve to opravdati
pred mojom savješću? Gdje su bile moje snage? Gdje je dužnost? Poštenje?
Bila je to oluja što je ponijela mene, kao onaj vjetar oblake. Markiz je upalio u meni ljubomor. Ali kojim
sam pravom planuo ljubomorom na nju? Od onog časa nisam više bio priseban. Markiz je bacio ulje na
žeravicu i ja sam razderao plašt s tajne mog razgovora s Oršićkom u Opeki. Na Thunskom jezeru sam
ostavio Jadranku u zabludi da ljubim njezinu kumu. Zašto nisam šutio dalje? Da, markiz je raspalio u
meni prigušeni plamen. Nisam više vidio, samo nju. Nju!... Gore, na onom brdu, zahvatila me groznica.
Ludo sam jurnuo naprijed da joj što prije, što brže, otkrijem svoju ljubav, što to ima značiti, Vjerane? Zar
su zli nagoni jači od tvoje želje da budeš pošten?
što sam se više otimao, bivao sam slabiji. A može li smrtnik podnijeti čas kad sam je nosio napola mrtvu
na rukama, na grudima, u stravi i očajanju, pa da još i to pregorim i ne privinem je k srcu? Ne! Ne, to ne
može nitko! Ni ja to nisam mogao. Ali opravdavao se koliko mu drago, što mi to sve hasni. Kriv sam. A
nisam htio biti kriv ..."
Korača polagano i gleda u zemlju. Ni časa ga ne zanima ono što je oko njega.
"Zna li ona da mi je ovila ruke oko vrata? Zna li? Ne, ona ne zna. Ne smije znati. Ne! Ne! Ona ljubi
Ljubomira. U to moram vjerovati. Ja sam bio lud, bjesomučan. Nije ona to znala. Rekla bi mi nešto.
Izrekla bi riječ. Ali je šutjela. Ona nije ničeg svjesna. Ničega! Nikad više neće misliti na taj čas ..."
Dugo je vremena hodao, kad se najednom zaustavi, okrene gore prema brdu i tiho reče sam sebi:
"Zadajem sebi riječ da nikada neću o tome misliti! Nikada! Ona nije učinila ništa čime mi bi dala osjetiti
da... zna! Ja, ja sam nesretni luđak!

600

Kako ću samo pogledati Ljubomiru u oči? Ali što sarr učinio? Ni poljubio je nisam! Samo sam bio pijan od
blaženstva što je nosim na rukama ... A ona se prihvatila za moj vrat...
Strahoviti dani tamo gore više se neće vratiti. Uzet ću ja sam sebe u svoje šake. Ili sam poštenjak ili
nitkov! Hajde da vidimo - reče sebi. "I jao tebi, Vjerane, ako ne budeš hladan, miran, slijep i gluh za nju
dovijeka!"
Cijeli dan raspravlja sam sa sobom.
Tako su stigli u Mattignv da prenoće, a sutra će krenuti u Sion.
Drugo je jutro cijelo društvo zajedno s Lucie de Loren i njezinim bratom Albertom sjelo u diližansu i
odvezlo se u Sion. Lucie je odlučila ostati neko vrijeme u tom gradiću da bude blizu Ja-dranki. Putem
nisu mnogo razgovarale jer je bilo drugih stranaca. Govorilo se samo o uspomenama na samostan u
planinama. Vjeran je sjedio uz Ivančicu, dok se je Branislav držao neobično povučeno.
Još prije objeda stigli su u Sion i zaustavili kola pred hotelom. Čim su izašli, Jadranka pođe s gospođom
Lucie u kuću da joj bude pri ruci u izboru soba jer je udovica htjela da s bratom stanuje u istoj vili gdje i
Jadranka. Drugi krenuše za njima, kad opaze nadstojnika redarstva Pierea Moranda kako ih
domahivanjem zaustavlja. Gospođe su znatiželjne. Gospodin Pierre se približi nasmijan i vedar.
- Dobili ste posjet. Stariji plemić s mladićem. Evo, tu su im
imena.
- Pisačić i Oršić! - klikne Perušić, pročitavši cedulju.
Vjeran u mislima usklikne: "Napokon, sada će biti kraj sve
mu. Sada ću steći - mir, svoj mir! ..."
Jadranka je otišla zajedno s madame Lucie. Odmah će joj javiti - veli gospođa Pisačić.
- Nastanio sam ih ovdje kraj vas - javlja dalje Švicarac -
Jučer uvečer je grof Oršić odlučio da će danas na brdo "Sv. Ber
nard". No, ja sam primio vijest da su izletnici već krenuli dolje pa
smo ga zadržali. Proveo sam večer s vašim gostima. Oršić izvrsno
govori francuski i vanredno je drag mladić.
- Bi li im mogli poći u susret?
- Ne znam kojim su smjerom otišli. No, pričekajte, doći će
na objed.
- Onda se idemo preodjenuti i urediti - upozori gospođa
Perušić - da ih dočekamo svečano. Osam dana nismo promijenili
odijela.
Videk ne razumije o čemu oni govore francuski s nadstojnikom, ali kad je čuo imena, naslutio je o čemu
se radi. I postrance pogledava Vjerana. Njegovo lice Videka iznenadi. Gotovo je vedro, mirno kao što je
bilo prije nego što su krenuli na goru. Korak
602

mu je čvrst, pogled sabran, u crtama urezana snaga volje. Videko-vo je oko u Vjeranu pronašlo snažnu
promjenu. Kao da je u planinama bio bolestan, a sada je ozdravio. To momka umiruje.
- Kad su stigli u sobu, počne Vjeran govoriti o dolasku Or-
šića i svome veselju što će se mladi par napokon naći. A Videk
saopći:
- Gospođa je Pisačić rekla na stubama da će mladi sigurno
već za koji dan otputovati na ženevsko jezero. Tamo imaju nekog
daljnjeg rođaka. Prema tome, ovdje će boraviti samo dan-dva.
- Pa naravno. Tamo ima mnogo zanimljivosti, bit će im li-
jepo!
Dok tako Vjeran raspreda razgovor, budno nadzire svoje živce i gotovo se raduje kad ne osjeća prijašnja
uzbuđenja.
- A mi ćemo se zabavljati s gospođicom Ivančicom - uhvati
Videk čas da proslijedi svoje misli. - Onda sigurno naša Ivanči
ca neće biti tako žalosna kao posljednja dva dana gore na lede
njaku.
- Ivančica žalosna? Nema razloga. No, već ću ja izvidjeti što
bi našu lijepu zlatokosu djevojku moglo razveseliti. Na onom brdu
je strašno pa smo se svi osjećali kao u progonstvu. Ovdje Ivan
čica neće imati povoda da bude žalosna.
- Svemu je zlu kriv onaj nesretni posjet baronese Renate.
Otkad je ona došla, kao da je zli duh pao među nas na Thunskom
jezeru. Odonda ste se vi sasvim promijenili. I vi - i Jadranka.
- Jadranka nije tu zapravo ništa kriva. Renata svakako ne
sluti gdje smo mi i nikad neće doznati pa se nadam da je više ne
ćemo vidjeti. Slušaj, Videk, moraš se pobrinuti da nađemo vrlo
lijepu kitu cvijeća za mladu gospođu Oršić kad bude putovala na
Ženevsko jezero. Znaš da se za oproštaj pristoji dati na put cvi
jeće. Moraš otići k vrtljaru. "
- Dobit će mlada najljepše cvijeće ovoga grada. I zaslužila
je sreću koju je postigla. Družina u Oršićevoj kući uvijek ju je
nazivala da je "sirotinja prosjačka". Ali sada, bogme, morat će oni
njoj iskazati poštovanje. Ne znam zašto bi sirotinja bila manje
vrijedna, na primjer, od bogate Renate? Sam je vrag to tako
uredio!
- Ne uzrujavaj se Videk! Svemu će biti kraj, pa i toj neprav
di. A Jadranka ima za muža najdivnijeg mladića pod suncem, i
svekrvu umnu i dobru, i bit će sretna.
- I neka joj Bog da da bude veselija nego sada.
- Moj će joj Ljubomir pružiti pravu zadovoljštinu. To sam
uvjeren. Neizmjerno se veselim što je stigao. Sada ćemo dva do
tri dana biti veseli dok borave ovdje, a onda ostajemo sami s na
šom Ivančicom i bit će nam tiho i lijepo.
- Da, kad oni odu, nama će ostati naša Ivančica.
- Moram još danas govoriti s njome i raspršiti joj svaku cr
nu misao. Zašto bi ona bila žalosna? Vrlo mi je draga.
- Ali vi joj to ovih sedam dana na brdu niste pokazivali.
-
- Nisam, da, ali najprije u mene je prava strast za knjige.
Onda srna bio sasvim izvan sebe. Onaj znak bi me uzbudio...
- Da, ne smijete više polaziti ni na kakva brda. U Zagrebač
koj gori ste zamalo izgubili slobodu. Na ovom ledenjaku kraj
Thunskog jezera gotovo život - a tu na ovom brdu ovih dana ne
znam što bih rekao ...
- Reci samo. Na tom smo brdu svi pomalo izgubili pamet,
ali doktor veli da to dolazi od prerijetkog zraka na Bernardovu
brdu.
- Pa, rekao sam ja - makar je brdo svečevo, neće biti dobro
za nas jer Bernard nijr naš svetac, pa tako se nije ni brinuo za nas
Hrvate.
Vjeran se smije, a Videk klikne.
- Vidim s prozora mladog Oršića, ulazi u vrt sa starim gos
podinom. Veseli su.
- Svi ćemo biti veseli, moj Videk. Pođimo im u susret.
Sobarica javlja Vjeranu da su novi gosti u blagovaonici, a gospođe upravo silaze. Vjeran potrči stubama da
dostigne Ivančicu i gospođe Perušić i Pisačić.
- Ne bi li me milostiva gospođica počastila i prihvatila ruku
svog obožavatelja? - šaljivo će Vjeran zlatokosoj djevojci.
- No, hvala ti na takvom obožavatelju. Ali tata i Branislav
već silaze. Jadranka se još nije obukla. Od sreće ne zna kako bi se
ljepše ukrasila pa je zakasnila.
Perušić i Branislav dostignu ih i svi ulaze u blagovaonicu.
Bradati, sijedi gospodan Tomo Pisačić ide u susret svojoj ženi. Vjeran već s vrata potrči prema Ljubomiru.
Obojica se srdačno zagrle.
- Tako sam sretan, Vjerane, što te vidim nakon toliko vre
mena!
- Svakog sam te dana nestrpljivo očekivao.
Ne laže. Zna: samo Ljubomirova prisutnost može mu donijeti željeni mir. To mu je bila jedina nada.
I, doista, kao da mu je Ljubomir izbrisao iz srca još posljednju sjenu nemira i boli. Sada je tu, on kojemu
Jadranka pripada i njegova će prisutnost izbrisati sve, sve ...
Lica su im vesela i vedra. Čitavu sobu ispunjava radost, kao miris cvijeća.
- A Jadranka? - pita Ljubomir. - Niste joj kazali da sam
tu?
- Bila je kod svoje znanice Lucie - razjašnjava gospođa Pi
sačić - pa sam joj tek sada mogla javiti. Odmah je potrčala u
svoju sobu. Mora se preodjenuti i počešljati. Mi smo tek stigli iz
zarobljeništva. Valja se urediti.
- Naravno. I ona najprije misli na odijelo i na češljanje -
primjećuje Tomo Pisačić. - Sve ste vi žene jednake.
604

- A vi muškarci ne trpite ukusno odjevenu i počešljanu ženu?

- podrugljivo kori žena. - Dragi moj, i vi i mi, svi smo pod ko
žom krvavi.
Ljubomir ponovo grli Vjerana:
Bio sam vrlo radostan kad sam primio pismo da je gospođa Pisačić odabrala Thunsko jezero gdje se
nalazi moj vjerni, dobri Vjeran. Znao sam - ti ćeš se najpožrtvovnije brinuti za moju Ja-dranku i za
gospođu Pisačić. Ah, moj Vjerane! Nisam ni slutio da si našao svoju tako željenu tetku. Sigurno ste se svi
zajedno ugod-on i lijepo proveli?
- Samo je vaša mlada bila uvijek zamišljena - primijeti Pe
rušić. - Uzalud sam je tiješio: neće suprug ostati ni jednog dana
dulje nego što treba, ali mlada žena misli samo na svog mladog
muža. Sada vidim - imala je i na koga misliti. Tako pristala su
pruga ne nađe se svakog dana.
Na te riječi Ljubomir ne odgovori, već ispitljivo pogleda gospođu Pisačić pa će iznenađeno:
- Gospođo, zar oni - ne znaju?
- Uzeli ste nam časnu riječ da se nikome ništa ne kaže.
- No, da, ali Vjeranu i njegovoj obitelji? Dakako, nisam on
da ni slutio s kim ćete se sastati.
- Dragi moj, kad nam je na putnoj postaji kardinalov nad-
vrtlar Ceh Korbler rekao da na Thunskom jezeru boravi Keglević,
odlučila sam otići tamo. Mi smo onda održali vijeće i Branislav
je rekao da se imamo držati riječi, pa i Jadranka je rekla da sve
nas - osobito Branislava - veže riječ i pred vlastitim ocem. Za
to smo šutjeli.
"0 čemu se oni to razjašnjavaju?" - iznenađeno pita sam sebe Vjeran. Videk stoji kod prozora i ništa ne
razumije, upire pogled, sad u Pisačićku, sad u Oršića, koji stade gospođu umirivati:
- Ništa zato, gospođo Pisačić, samo što će sada Vjeran i nje
gova poštovana obitelj misliti da smo prema njima nepovjerljivi...
- Oprostite - uspravi se Branislav i priđe k Ljubomiru: -
Vi ste od mene, koji sam gospođe pratio, tražili poštenu riječ da
nikome na svijetu ne kažem istinu, pa kad smo se sastali s obitelji
Perušić, ostao sam kod toga da održim riječ. Cak i prema Vjera
nu sam održao vama zadanu riječ, i onda kad me je on na Sv.
Bernardu počastio pobratimstvom. A sada je na vama da stvar
razjasnite. Ja sam svoju dužnost vršio do ovoga časa, je li tako?
- pita on Oršića.
Društvo je iznenađeno. O čemu se to oni ispričavaju i razjašnjavaju? Ljubomir na to uzima riječ uz laki
smiješak:
- Da, Branislave, imate pravo. Vama sam povjerio Jadranku
i vi ste izvršili svoju dužnost, a sada ću sve objasniti ja lično. Vi
ste svi začuđeni, gospođe i gospodo. Dopustite, prije svega, mo
ram vam dokazati da se tu ne radi o nepovjerenju prema vama,
a pogotovu ne prema mome dragom Vjeranu. Ćuli ste Branislava.
On je preuzeo dužnost i izvršio je.

- O čemu se tu radi? - pita Vjeran.

- Evo, o čemu. Gospođa Pisačić vam je sigurno ispripovijeda
la kako nas je njezin suprug uz pomoć Branislava spasio od Lar-
senove potjere i kako smo došli preko granice do mog znanca,
vlastelina u Austriji.
- Da, to je sve rekla - potvrdiše Perušićevi i Vjeran.
- Baš u tome je stvar što nije rekla sve - nastavi Ljubomir.
- Ja sam Branislava obvezao poštenom riječju da svakome šuti
i zataji pravu istinu. Naime, vi znate da smo bježali, a doktor Pi
sačić nas je htio, dovesti jednom prijatelju župniku da se tamo
vjenčamo i putujemo dalje. Ali Larsenovi su nam ljudi presjekli
put, a mi udarili preko granice na austrijsko tlo gdje smo banuli
mojem prijatelju barunu Kessleru. Jedva sam dospio saopćiti mu
zašto smo došli, a on reče: "Kad je u pitanju Larsenova strast
prema ženi koja mu se otima, onda će on dojuriti i u moju kuću
za vašom odabranicom. Zato valja smjesta nastaviti put i to u
Švicarsku, a putnicu za nevjestu ću ja na svoju riječ smjesta do
biti kod kapetana oružnika jer sam s njim u prijateljstvu. Ne na
đe li Larsen Jadranku, on će u ludoj strasti staviti na mučila i u
tamnicu cijele obitelji Pisačić i Kiš. Zato moramo smjesta u Beč,
gdje sada nema Bacha, pa ću po svojoj vezi zaštititi te dvije obi
telji. Jedva smo imali vremena na brzu ruku pojesti nešto hladno
i već je bila spremna kočija baruna Kesslera za Jadranku koju
sam povjerio Branislavu i gospođi Pisačić. A pola sata kasnije
putovali smo sva trojica, Kessler, doktor Pisačić i ja u Beč.
- A što je onda zapravb zatajio Branislav? - upita Pisačić.
- Pa to da nisam imao vremena ni mogućnosti da se vjen
čam s Jadrankom. Kako sam htio da Jadranka bude posve sigur
na, zatražio sam od Branislava časnu riječ neka nikome ne kaže
da nismo bračni par i da podaci u putnici nisu istiniti...
- Ništa, ništa, samo smo iznenađeni - veli Perušić, - jer
smo je oslovljavali groficom Oršić. Bili smo uvjereni da ste vjen
čani.
- A ja vas molim za oproštenje. Branislav je morao održati
svoju riječ, a ja nikad nisam mogao slutiti da ćemo ovdje sastati
Vjerana.
- Ne samo da nema zamjere što ste održali ovu tajnu nego
je to bilo i dobro - prihvati Perušić - a od Branislava ispravno.
Znam da mu je bilo vrlo teško zatajiti to baš Vjeranu i meni, i to
u jednom stanovitom času kada smo s njime na gori Sv. Bernarda
nešto raspravljali. No, Branislav je dokazao da je momak i da
zna održati riječ, i to mu služi na čast.
- Da sam se mogao vjenčati sa Jadrankom tamo preko gra
nice, bio bih je poveo sa mnom u Beč. Ali mjesni župnik nije htio
ni čuti da nas vjenča prije zakonskog roka ozivanja jja mi je ba
run Kessler rekao:
606
"Idem predstojniku oblasti, on će vjerovati Sto ja potvrdim - i riječju i napojnicom". Najviše me je molila
baš Jadranka neka se najprije pobrinem za sigurnost njezinih prijatelja. I da to nisam učinio, oni bi
stradali, kako smo se u Beču i uvjerili.
- Dakle, nešto ste postigli u korist prijatelja? - pita Peru
šić.
- Jesam. Bacha, naime, nije bilo u Beču, a u ministarstvu
su dva velikaša koji ga ne trpe. Oni su to radije iz prkosa izdali
zabranu da se bilo što učini nažao gospodi Pisačiću i Kišu. A za
pravo bih danas već davno bio vjenčan da Larsen nije izdajom
doznao da idem na vjenčanje i tako me slijedio sa svojim ljudima
i ušao u trag Jadranki. Onda sam poručio majci i doktoru Kuče-
tiću neka smjesta stvore ispravu da smo vjenčani kako bi Larsen
morao tek tražiti dozvolu da provede uhićenje. Ovako su Jadran-
kini spasitelji zaštićeni, a ja sam s Jadrankom ugovorio da ćemo
održati vjenčanje kad se vratimo iz Beča.
Nakon prvog udarca tako nenadanog otkrića Vjeran nalazi vremena da učvrsti svoje odluke za ono što bi
imalo doći.
- A sada mi dopustite - umiješa se gospođa Pisačić - da
pozovem Jadranku. Cim sam joj rekla da je Ljubomir ovdje, do
govorile smo se da ona ostane gore dok mi ovdje raščistimo ovu
malu tajnu. Njoj je bilo vrlo neugodno. Mislila je da će gospođa
Perušić i gospodin doktor možda biti povrijeđeni što im je Bra
nislav zatajio istinu.
- Sada razumijem zašto Jadranka ne dolazi - nasmiješi se
Ljubomir. - Pa naravno, siroti je neprilično, ali tako je moralo
biti.
- Idem po nevjestu - javi se doktor Perušić - da joj do-
kažem kako smo sve razumjeli i ne možemo ništa zamjeriti.
I ode s gospođom Pisačić u prvi kat.
Branislav pripovijeda i Ljubomiru kako mu je bilo često vrlo teško zatajivati Vjeranu jer mu se činilo da bi
mu Ljubomir sigurno odmah rekao. Konačno, time nije nikome nanesena šteta - veli on, a gospođa ga
Perušić uvjerava da je postupao ispravno. Ona se nimalo ne osjeća povrijeđena i to smatra riješenim.
Tada se pojavi doktor Perušić, vodeći pod ruku Jadranku u jednostavnoj sivoj haljini s modrim ukrasom.
Ali kosu je učešljala u djevojačke uvojke i svezala ih modrom vrpcom. Tu promjenu opazi njezino društvo
na prvom koraku, ali prelaze preko toga.
Mladenačkim žarom priskoči joj Ljubomir i poljubi joj obje ruke. Toplo pita kako se osjeća. Jadranka mu
odgovara vedro:
- Svi su me i odviše mazili, a vidim da si i ti dobro. A kako
je svršilo u Beču za naše prijatelje. To je naša prva dužnost i bri
ga, zar ne, Ljubomire?
- Potpuno sam joj udovoljio, draga Jadranko, sve ću ti re
dom prikazati.
-
I ostali su s interesom slušali, kako bi svi bili stradali da ih nisu sakrili seljaci, a barun Kessler Ljubomira
i Pisačića doveo pred odlučnu ličnost u ministarstvu. Zatim su nastali oni pričati Ljubomiru svoje
doživljaje u Švicarskoj.
Uto se Ljubomir nakloni gospođi Perušić:
- Molio bih gospođu, gospodina doktora i gospođicu kćerku
da nas počaste u svatovima. Ovu svečanost želim obaviti ovdje, u
ovom gradu, u prisutnosti svog jedinog vjernog prijatelja Vjera-
na. On je branio moju Jadranku, zapravo je oteo iz ruku nedostoj
nog Larsena.
Dok to govori, Ljubomir prilazi k Vjeranu:
- A sad ćeš mi ti voditi nevjestu u crkvu da je primim iz
tvoje ruke kako sam to uvijek želio. On mi je prvi zaželio sreću
- kad još nisam imao dozvolu od majke, a niti zakonsku puno
ljetnost.
U te riječi ulaže Ljubomir svu toplinu svog srdačnog bića, svu povjerljivost svoje bezbrižne mladosti koja
još nikad nije iskusila nikakvo razočaranje ni bol. Vjeran mu uzvraća:
- Pretjeravaš. Svi će misliti da sam učinio, ne znam što. Ne
moj mi pripisivati zasluge koje nemam.
- Dragi Vjerane, cijelo vrijeme što si boravio u Zagrebu ut
rošio si samo na Jadranku dok se ja nisam smio maknuti da ne
dođe do sloma između majke i mene.
- A sada je sve to prošlo. Nemoj o tome govoriti - i povu
če prijatelja za sobom k prozoru. Ne može podnijeti da sve to slu
ša i Jadranka...
- Mislim još malo ostati ovdje - saopćuje Ljubomir - da
se Jadranka naužije prirodnih ljepota Švicarske.
- Meni se čini da za nju nema prirodnih ljepota nad domo
vinom. Toliko je uzdisala za Zagrebom da je sve prisilila na suze
- saopći mu Vjeran. - I mog je Videka rasplakala.
- Eh, vidiš, takvi smo mi svi, veli moja majka. Ćim stupimo
nogom na strano zemljište, već su nam suze na očima za domom.
A možda je koji od Jadrankinih uzdisaja pripadao i meni. Vjera
ne, ne slutiš kako sam bio sretan kad mi je Kučetić donio majči
nu dozvolu. Računao sam: čim dođem k Pisačiću, odmah ću oba
viti vjenčanje i povesti Jadranku na imanje u Bistru, a kad tamo,
morali smo je spašavati i bježati. Da nije Pisačić bio tako mudar
i sakrio je u Štrbincu gdje postoji srednjovjekovni hodnik, bilo
bi sve svršilo jezovito. Možeš li, Vjerane, zamisliti: umjesto vjen
čanja, moraš ostaviti svoju ljubljenu i konačnu sreću odgoditi. Ali
da nisam stigao na vrijeme u Beč, sigurno bi Larsenova osveta
zadesila Pisačićeve i Kiševe. Sad je sve u najboljem redu. Izvršio
sam dužnost i Jadrankinu želju da najprije zaštitim njezine do
brotvore.
- Jesi li čuo u Beču šta se tamo događa? - pita Vjeran da
skrene razgovor na drugo.
608 ~~^

- Rekoše mi da je ekselencija Bach veoma nezadovoljan s

Larsenom. Tvoj bijeg u inozemstvo smatra Bach posljedicom Lar-
senove krivnje pa vele da si samo zato mogao pobjeći jer je Lar-
sen poludio za Jadrankom i u toj strasti propustio važne mjere.
- A tko ti je sve to priopćio? - pita Vjeran.
- Neki mi je Zagrepčanin u bečkom ministarstvu dao proči
tati optužbu koju je zagrebački ravnatelj redarstva Schadek po
nio u Beču protiv Larsena.
- Dakle, uhode i svoje pouzdanike. A je li ta optužba uvaže
na?
- Bach je još prije nego što je krenuo u Švicarsku predložio
da Larsena maknu s položaja glavnog ravnatelja tajnog redarstva,
ali nije uspio. No, sada mu je baš stvar s Jadrankom skrhala vrat,
a ja sam, dršćući, čekao čas da stignem za Jadrankom i što prije
vjenčam. Ali čini mi se da je Jadranka nešto slaba...
- Muž moje tetke, liječnik, tvrdi da je omršavjela zbog pro
mjene podneblja.
. - Da, da, ona je jako oslabila. Vidio sam neku promjenu, ali nije mi bilo jasno što je posrijedi. Slušaj.
Odlučili smo, Pisačić i ja, da vjenčanje bude u nedjelju. Moram ovdje sve urediti. Hoćeš li mi pomoći?
- Vrlo rado. Odmah ću k Pierreu Morandu, nadstojniku re
darstva. On će nas u sve uputiti i pomoći u svakom pogledu.
Dok oni raspravljaju, kod stola sjedi Jadranka pokraj starog Pisačića i tiho mu šapće:
- Dragi, dobri zaštitnice, tek sada vidim što ste sve učinili
za mene. Koliko ste bacili na kocku i vi i Kišovi u ščrbincu!
- Šuti, djevojko! To sam učinio zato što me s tvojim rodite
ljima vežu najljepše uspomene prijateljstva. A da mi nije Oršićka
uzela pravo na tebe, bila bi ti ostala u mojoj kući. Zbog toga sam
se ljutio na nju, ali sada je sve dobro.
- Bilo bi za mene mnogo više sreće da sam odgojena kod
vas...
- To veliš danas, kao Ljubomirova vjerenica?
- Sami ste mi rekli još u Opeki da bih bila sretnija u vašoj
jednostavnoj kući nego u velikaškoj.
- Da, onda sam to rekao, ali sada ćeš biti gospodarica u Or-
šićevoj kući, a ne na milostinji kao prije. U nedjelju ćemo obavi
ti vjenčanje. Treba sve spremiti.
Gospođa Pisačić obrati se prema Vjeranu i Ljubomiru koji su podalje od stola u živom razgovoru.
- što se vas dvojica ispovijedate?
Ljubomir se obazre i pođe s Vjeranom k stolu.
- Upravo sam pitao Vjerana^što ste radili punih sedam dana
na onoj gori usred mećave i oluje.
- Nije bilo tako strašno - veli doktor Perušić - Jadranka
je preuzela ulogu primadone.
609
39 Jadranka
39*
- Da, priređivala sam koncerte - reče Jadranka.
- I slavila je slavlje čak i pred jednim ravnateljem opere.
Jedva se markiza tako oduševila za Jadranku da je s bratom doš
la u Sion i nastanila se u ovoj vili, samo da može drugovati s njo
me.
- Malo će gospođici Jadranki sada preostati vremena za dru
govanje s gospođom markizom - nasmije se veselo Perušić.
- A što ste vi drugi radili? - pita Ljubomir.
- Kartali. Vjeran je sjedio u fratarskoj knjižnici. Gotovo ga
nismo vidjeli. Samo Ivančica i Branislav bili su uvijek zaposleni
šalama. Gotovo su nas sve zabavljali.
Tek sada obrati društvo pažnju lijepoj zlatokosoj djevojci. Sjedi tiho i samo sluša. I Branislav šuti i ne
upleće se u razgovor.
- Mislim da Ljubomiru ne smijemo prešutjeti ni ovu nepo
godu što je zadesila Jadranku - predloži Perušić i sam počne
pripovijedati kako je Jadranka zalutala u grobnicu.
S užasom sluša Ljubomir.
- To je strahovito. Nisi smjela, Jadranka, otići dolje. Ali re
cite kako ste je našli?
- To je Vjeranova zasluga - odvraća, umje3to nje, Perušić,
ali se Vjeran odmah brani.
- Nemoj, molim te, Frane, oduzimati Videku njegovu slavu.
Ne kanim se kititi perjem njegova djela. Da imamo sreću sada
ovdje s tvojom vjerenicom Jadrankom, to moramo zahvaliti samo
Videku - naglasi Vjeran, čvrsto odlučan da taj opasan događaj,
koji ga je slomio i učinio izdajnikom prijatelja, prikaže u drugom
obliku, pa zato razlaže Ljubomiru:
- Videk je opazio da mlade Oršićke nema - tako smo je
zvali - i stade je tražiti svagdje po samostanu. Onda je pozvao
mene da mu pomognem u tome. Konačno je pala Videku na um
misao da bi Jadranka mogla biti u onoj znamenitoj grobnici. I
tako smo je našli. Je li bilo tako, Videk? - pita Vjeran momka.
Smiješ se pohvaliti.
Zna zašto njegov gospodar želi svu zaslugu svaliti na njega i počne ponosno pripovijedati kako je
Jadranku tražio, a sve što je učinio Vjeran prisvaja sebi, tim više što se njegov Vjeran tome veseli.
- Ali nije baš prijatno govoriti o tako neugodnom događaju
- - okonča razgovor mudri Videk.
Ljubomir je prvi pristao uz njega i počne govoriti o Beču. Vjeran se teško suzdržavao da za vrijeme objeda
ne pogleda Jadranku. Bojao se da se susretne s njezinim pogledom. Zato se stalno bavi Ivančicom koja
mu sjedi s desna. Upušta se s njom u razgovor, ne brineći se za ostalo, društvo.
S druge strane Jadranka šapće Ljubomiru:
- Nisi ništa opazio kod Vjerana?
610

- Nisam. O čemu se radi?

- Tako sam čula govoriti u obitelji Perušić. Ja sam lijepa
plavoj ku vrlo zavoljela.
- Dražesna je, lijepa, ali Vjeran mi je uvijek govorio da se
neće nikad ženiti.
- Kada ti je to rekao?
- Bilo je to u Opeki...
- Svakako, onda je valjda tako osjećao, ali sada ga je oča
rala draga Ivančica. Njegova tetka silno želi taj brak jer bi ih to
sve udružilo zauvijek, ali zaruke još nisu obavljene. Radije ništa
ne pitaj Vjerana dok ti on sam ne kaže.
- Onda smo ovdje zapravo dva zaručnička para - šapne
Ljubomir. Kako sam sretan uz tebe! Hoćemo li u nedjelju održa
ti svatove?
- Dogovorit ćemo to s Pisačićem - sada se moraš više po
svetiti Perušićevima. Bili su mi vrlo dobri.
- Pravo veliš, gotovo sam neuljudan kad im pružam tako
malo pažnje.
Cim je objed završen, svi su ustali i odlučili se najprije za šetnju. Jadranka odluči da ide svojoj prijateljici
markizi Lucie.
- Hoćete li markizi kazati da niste vjenčani? - zapita je
tiho Pisačićka.
- Samo se po sebi razumije.
- Markiz će se veseliti. Ali uzalud. Uostalom, on se vlada
besprijekorno,
Podvečer se sakupili muškarci u blagavaonici i živo raspravljaju o vijestima što su ih Pisačić i Ljubomir
donijeli iz Beča. U sobu ulazi Videk i šapne Perušiću:
- Milostiva vas moli da odmah dođete gore, ima vam nešto
saopćiti.
Nakon četvrt sata Perušić se vrati.
- Gdje su gospođe? - pita Ljubomir.
- Odmah će biti ovdje. Samo Jadranka danas mora ostati
u sobi.
- Valjda nije bolesna? - uplaši se Ljubomir.
- Samo je boli glava i malo zebe. Pravo je čudo što je nije
već prije treslo, nakon onog boravka u grobnici.
- Samo da ne bi bilo težih posljedica? - zastrašeno će mla
dić.
- Ne bojte se - umiruje ga liječnik. - U onoj je grobnici
takva zima da se mrtva tjelesa potpuno smrznu. Zrak ih u neku
ruku balzamira. Kad je Jadranka izašla živa, ne može joj se desiti
više ništa, ostat će živa i zdrava. Ovo malo što je boli glava, samo
je prolazno. Treba joj malo odmora u postelji. Sutra će već biti
s nama na objedu.
611

- Da nam to ne bi poremetilo vjenčanje? - zabrinjava se

Ljubomlr.
- Ni izdaleka - umiri ga Perušić.
- Ivančica i Vjeran sigurno će biti bračni par.
- Gle, nisam ni slutio...
Zbog te vijesti večer nije prolazila u takvom raspoloženju kao objed, unatoč tomu što je gospođa Pisačić
svojim veselim načinom govora pružila društvu dosta prilika da se smije. Ljubomir je razgovarao s
Vjeranom o pojedinostima vjenčanja, a onda odo-še na počinak. Videk je bio cijeli dan i večer pun obzira
prema Vjeranu i uopće nije navodio razgovor na Jadranku, što je Vje-ranu bilo veoma drago.
Vjeran je veći dio noći u postelji ispod pokrivača vodio razgovor sa svojom savješću. Svemu je kraj - odluči
on. - Više nema uspomena na onaj događaj kad je Jadranku nosio na svojim rukama hodnikom samostana,
kad je izrekao one lude riječi, kad je pred njom skinuo povez s rane na svom srcu. Ne, tu je Ljubomir. On
je spašavao Jadranku za Ljubomira. Čak mu je nudio zajam da je može oženiti. "A što sada misliš na nju, ti
luđače" - kori sam sebe. "Ne, nije imao pravo Videk kad je rekao da sam spašavao Jadranku od Larsena po
sebičnoj želji svog srca. To je bilo za prijatelja. Pa zašto bih mu nudio zajam da se može ženiti? Ili valjda
nisam takav glupan pa u ono vrijeme nisam znao da je ljubim. Ne! Dva su momenta bila u meni razlogom
moje sadašnje ljubavi: kad mi je kod Malinovih rekla da se obećala Kristi-janu zato da dokaže svoju
nevinost od mojih sumnja - da to dokaže - meni. I onda kad mi je došla javiti o razgovoru Jareca i
Larsenova tajnika... A opet - možda moj Videk ipak nema sasvim krivo? Nešto sam osjećao i prije -
nešto ... A sada? Otkad sam se s njome susreo, njezina pjesma "On ljubi nju" ... Zašto je otišla kad sam je
molio da tu pjesmu više ne pjeva?" Da se pokaje zato što je krenula vjerom Ljubomiru? ... Zašto mi je ovila
ruke oko vrata? Da se čvršće održi na mojim rukama. Ili u nesvijesti - ili je to željela, i da je tako htjelo
njezino srce - tu više nema nikakvih mogućnosti. Da mi u lice kaže da ljubi mene, rekao bih: "Madam, ali
ja ne ljubim vas". Ako sam što rekao, bilo je to u groznici od onog abnormalnog zraka o čemu je tumačio
doktor. Muž moje tetke će mi pomoći, bude li trebalol Ali ne, Jadranka nikad ne bi učinila korak da mene
navede da pogazim riječ prijatelju, da budem izdajica, lopov. Ja to neću biti, ne mogu biti - prije ću u
"Dolinu smrti" ... Ili ću biti pošten čovjek na ovom svijetu ili u - "Dolinu smrti" ...
Tek pred zoru svlada ga nemirni san.

TEŠKA KUŠNJA
Jesenska kiša pada o prozore blagavaonice. Vjetar zviždi oko kuće, siva svjetlost naviješta ružne, hladne
dane. Ipak je društvo oko stola veselo. Jadranka je došla s gospođama k objedu čila i zdrava. Ljubomir se
pun sreće smiješi vjerenici i pripovijeda kako mu je jučer Vjeran rekao da će sve sretno svršiti. Gospođa
Perušić je zadovoljna. Pisačićka ih zabavlja svojim šalama.
Vjeran se bavi Ivančicom, a Branislav je i danas povučen.
Tek što je objed svršio, javi Videk Jadranki tiho da ju gospođa Lucie moli neka bi joj nakon ručka posvetila
nekoliko ča-saka. To Ljubomiru nije po volji.
- Bila si s njome prijepodne. Možda bi markiza mogla malo
pričekati. Htio bih s tobom, s Vjeranom i našim prijateljima do
govoriti sve o vjenčanju. Danas idemo župniku da sve uredimo
za nedjelju.
Jadranka odluči:
- Onda, Videk, javi markizi da ću biti slobodna tek predve
čer. Zamolila sam gospodina Pisačića - veli zatim tiho Ljubomi
ru - neka bi nakon objeda došao s tobom k meni. Ali samo vas
dvojica.
- Dobro, možemo poći odmah - požuruje Ljubomir. - Htio
bih što prije urediti naše stvari u župnom uredu.
Nakon nekoliko časaka dignu se Pisačić, Jadranka i Ljubomir i krenu u prvi kat. Odmah je zatim ustao i
Vjeran i obrazložio tetki:
- Nadstojnik Pierre Morand mi javlja neka dođem, ima mi
kazati nešto važno.
- Važno? Valjda nisu tvoji progonitelji opet nanjušili gdje
boraviš?
Ne sluti da je prijepodne Videk odnio nadstojniku pismo u kojem Vjeran moli neka ga dočeka nakon
objeda. Odluči mu saopćiti svoju namjeru kako bi se oslobodio da ne mora u nedjelju prisustvovati
vjenčanju.
Vjeran se oprosti i ostavi društvo. Sada će Jadranka, Ljubomir i Pisačić ugovoriti svatove, a dotle se on
mora vratiti, siguran da se može povući u tvrđavu. Tako bi zadaća Jadrankina djevera pala na Branislava.
U Jadrankinu sobu stigli su Ljubomir i Pisačić. Ona im ponudi stolice, a zatim ode k ormaru.
- Dakle, što želiš, pokćerko? - nasmije se ljubazni Pisačić
i okrene svoju prosijedu glavu za djevojkom koja nešto uzima iz
ladice.
- 2eliš da se dogovorimo o potankostima vjenčanja - od
govori, umjesto nje, Ljubomir, a njegove tamne oči toplo gledaju
Jadranku kako uzima neko pismo pa se približava k njima.
-
- Molila sam vas, dragi moj štltniče, da budete prisutni to
me razgovoru vi koga smatram svojim drugim ocem.
- To mi je drago, Želiš li da napišemo ženidbeni ugovor? Ili
želiš nešto kazati prije nego što ugovorimo svatove? Evo, na tvo
ju želju obojica smo ovdje.
Jadranka razmatra pismo.
Načas gleda u papir što ga drži razmotana u ruci, a onda poene govoriti:
- Vi se sjećate kako je Ljubomir došao po mene da se vjen
čamo. Taj dan me je našla potjera u ščrbincu. Vi ste nas, dragi
moj štitm"Če, odvezli u Bistricu, a zatim preko granice. Još
putem u kolima predao mi je Ljubomir pismo moje drage kume
i rekao kako u tom pismu ona javlja da me želi nazvati svojom
snahom.
- Da, da, tako je bilo - veli Ljubomir, a Pisačić potvrđuje.
Ona gleda u pismo i nastavi:
- A kad je Ljubomir otišao u Beč, sjetila sam se pisma što
mi ga je predao prigodom bijega u Bistricu.
Malo se zaustavila, što probudi njihovu pozornost. Ljubomir pita:
- Sigurno ti je pisala vrlo lijepo. Pismo nisam otvorio.
- Jest, vrlo lijepo. To pismo svjedoči da je moja kuma, ne
samo dobra, nego i plemenita i neizmjerno požrtvovana. Čujte što
mi piše. Hoćete li?
- Molim, vrlo rado, zar ne? - primijeti Pisačić, a Ljubomir
potvrdi i obojica ljubopitno slušaju dok ona čita:
"Draga moja Jadranko,
Prošlog sam mjeseca putovala u Banjske Dvore da ondje s groficom Erdodv ugovorim Ljubomirovu
ženidbu s kontesom Mirtom. Drugog dana ujutro, kad si stigla k meni u dvorac Opeku, iznenadila si me u
mojoj sobi i kazala da tvoja duša ne bi-mogla mirno živjeti pod mojim krovom ako bi i dalje nosila tajnu
koju si mi dužna otkriti Rekla si mi kako ti je Ljubomir očitovao ljubav i ponudio svoju ruku, a ti si mu na
to odgovorila da ja neću nikada na to pristati jer sam Ljubomira namijenila drugoj. Zagrlila sam te od
sreće kao nikad dosele jer si mi tako iskrena. Ugovorile smo tada da Ljubomir neće doznati što si mi
otkrila, a ti ćeš ostati u Opeki, umjesto da ideš na objed u Banjske Dvore, kako bi Ljubomir ostao sam s
Mirtom. Istog sam dana Veri Erdodv dala riječ i ruku da ćemo Mirtu vjenčati s Ljubomirom."
Jadranka ušuti, a Ljubomir brzo pita:
- Ti si onda mojoj majci rekla sve?
- Da! Moja šutnja bila bi nepoštena. Znala sam da se ti us
tručavaš uzeti Mirtu radi mene, pa mi je bila prva dužnost otkri
ti to tvojoj majci.
- Da, ti si poštena duša i sada mi je drago da se ona u to
uvjerila i zato će te više ljubiti - kad te dovedem kući kao dragu
snahu.
614

- S tim se i ja slažem - veli Pisačić.

- A sada, evo, kako pismo glasi dalje - veli Jadranka i bez
lruge primjedbe nastavi Čitati pismo svoje kume:
"Grofica Erdodv i ja dale smo sebi riječ na taj savez koji je bio davna želja i moj san. Tebe je zaprosio kod
mene tobožnji Norvežanin Kristijan. Ne znajući za prevaru, ja sam mu, prema tvojoj želji, obećala tvoju
ruku. Tada sam doznala da taj Kristijan nije nitko drugi nego nitkov Larsen koji se na taj način htio
domoći tebe. Kad mu to nije uspjelo silom - tada nije nitko toliko drhtao za tebe kao ja koja sam ti
zamijenila majku. Sada leb-diš u stalnoj opasnosti da te taj razbojnik uhvati kao neku vele-izdajnicu, a
zapravo da te dovede sebi za nasladu. To ja nikada ne bih mogla podnijeti. Znam da te Larsen stalno traži
po svojim žandarima, osjećam da će mu jednog dana ipak uspjeti da te uhvati, ah" znam i za povjerljivu
naredbu prema kojoj ni oružničke ni tajne redarstvene oblasti ne mogu uredovati protiv velikaša ili
njihovih žena. Drago dijete, moja savjest ne bi mogla podnijeti da te zadesi ova strašna sudbina. Zato sam
dopustila Ljubomiru da ti spasi život i čast. Primit ću te za svoju snahu, Ljubomira usrećiti, a svoju
savjest oteretiti strašne sukrivnje da te Larsen uhvati. Cim se vjenčate, više on nema prava prijeći prag
naše kuće. 2elim da oboje budete sretni!"
- Vidiš, Jadranka, kako te moja majka ljubi - ushićeno će
Ljubomir.
- Znala sam to i uvijek ću joj biti od sve duše odana. Pismo
ima još dodatak. Taj je napisan drugoga dana. Tako moja pleme
nita kuma sama veli. Taj dodatak glasi ovako:
"Grofica Erdodv mi je drugi dan nakon gornjeg pisma poručila po odvjetniku Kučetiću nekoliko teških
uvreda. Izjavila je: "Ti si, Julijo, prekršila zadanu riječ što još nikad nije učinio nitko tko je nosio ime
Oršića. Stoga ne bih ni htjela da svoju kćer dadem u obitelj u kojoj ne znaju što je zadana riječ." Utučena
sam i nesretna zbog te uvrede. Imala sam samo jedan izbor: prekršiti riječ ili prepustiti tebe Larsenu. Ovo
drugo ne bi podnijela moja savjest. Ti, koja nisi mogla iza mojih leđa voditi ljubav s Ljubomirom, već si mi
pošteno rekla istinu, ti ćeš razumjeti kako je velika ova moja žrtva koju polažem za - tebe!"
Šuštanje papira u Jadrankinoj ruci prene Ljubomira. Nešto je uznemiren.
- Sto velite na ovo pismo? - okrene se Jadranka Pisačiću.
- Tvoja je kuma pisala iskreno i pošteno kako je osjetila...
- Tako je! - potvrdi Jadranka. Kad sam ovo pismo pročita
la, kruto sam požalila što to nisam učinila prije nego što je Lju
bomir krenuo u Beč.
- Zašto? - šapće Ljubomir kao da je izgubio glas.
- Odmah ću ti reći. Samo vas molim, dobri, dragi doktore,
prosudite sve što ću kazati mirno, nepristrano. Molim vas.
615

Da sam pročitala pismo prije nego što je Ljubomir otišao u Beč, bila bih smjesta rekla ono što sam imala
prilike kazati tek danas. Zato, molim, slušajte pažljivo ...
Iz tog pisma saznajem da je moja draga kuma dala riječ majci kontese Mirte, ali kad je doznala što prijeti
meni, žrtvovala je danu riječ jer ne bi mogla podnijeti da me je Larsen dobio u svoje ruke. Time je ona
pridonijela - kako ona veli sama - golemu žrtvu i podnijela radije i uvredu radi koje je ona vrlo nesretna,
nego da optereti svoju savjest.
Teško uzbuđen pita Ljubomir:
- Sto hoćeš time reći?
- 2elim reći da je moja kuma, koja me je othranila u svojoj
kući, učinila za mene sve jer mi je jednoga dana dopustila da uči
ni plesti nakite kako bi mi dala mogućnosti da radom svojih ru
ku mogu osigurati život. Učinila je za mene sve što je mogla. Ali
sada je ona prekršila i danu riječ, odrekla se zasnovane ženidbe i
podnijela, kako rekoh, uvredu radi koje trpi.
- To je više nego jasno - potvrdi Pisačić, a Ljubomir dodaje:
- Majka mora pridonijeti žrtvu za sreću svoga sina.
- Da. Za tebe mora pridonijeti žrtvu. Ali za mene je ta žrtva
odviše.
- Ne razumijem, Jadranko, zašto me mučiš takvim razlaga
njem.
- Dragi Ljubomire, nisam ti mogla kazati sve to prije jer si
bio u Beču. Kako rekoh, pismo nisam imala kada pročitati u onoj
strahovitoj jurnjavi pred Larsenovom potjerom, a već dva sata
nakon našeg sretnog dolaska iza granice ti si otputovao.
- A što bi mi rekla da si pismo onda pročitala?
- Rekla bih ti ono što mi je dužnost i što mi nalaže osjećaj
da kažem sada.
- A to je?
- Da tako golemu žrtvu tvoje majke prihvatiti - ne smi
jem ...
Kao gromom ošinut skoči Ljubomir, problijedi, stoji na mjestu skamenjen, gleda u nju zaprepašteno. I
Pisačić je teško pogođen.
- Ti - možeš ovako meni danas?...
Ne može joj ništa reći tako je potresen, a ona blago uhvati njegovu ruku:
- Budi miran, Ljubomire. Mi smo zajedno odrasli i poznam
te dobro. Sjedni i slušaj.
Ali on stoji i gleda je prepun sumnje. Reče dršćućim glasom:
- Jadranko, ne igraj se s mojim srcem.
- Uzeo si krivu riječ. To nije igra, nego izjava nakon što sam
imala dovoljno vremena razmišljati čitavim putem u Švicarsku i
za cijelog boravka ovdje. Opetovano sam čitala pismo i konačno
stekla uvjerenje.
616

- Da sam ja u kući tvoje majke od djetinjstva uživala dobro-

tvornost. Da imam zahvaliti kumi što mi je dopustila da budem
pletačica, a nije odredila da budem sobarica - premda je i to
čestito zvanje.
- Ne govori, Jadranko, jezikom onih koji su ti to utuvili u
glavu u našoj kući.
- Ne, nitko mi to nije utuvio u glavu. To je mnjenje svih
koji su dolazili u kuću moje dobre kume. To je i stvarna činjeni
ca. Ona me je mogla dati i za ključaricu ili za guvernantu, a jedno
ni drugo ne bi odgovaralo meni da obijam pragove velikaških ili
plemićkih obitelji i dijelim sudbinu djevojaka koje moraju igrati
ulogu kućne gospođice: svatko im zapovijeda, a kome se od muš
kih prohtije, može je uzeti na kratko vrijeme za ljubavnicu. Moja
kuma mi je dopustila da učim zanat jer je znala da siroti djevojci
nema udaje bez miraza. Rado sam učila i u tom sam zvanju bila
sretna, a na nesreću me u Beču uhvatila bolest za domom pa sara
se morala vratiti s gospođom Hajdić kući samo da načas vidim
Zagreb. Nesreća je htjela da mi je pao na put Larsen i gotovo sam
stradala. A sada, zar da ja, koja sam uživala u kući svoje kume
sve dobrote, natovarim na svoju savjest teret da sam razbila ku
mine obiteljske snove, otela joj jedinog sina kad ga je htjela ože
niti s djevojkom koja mu je ravna po rodu i imetku? I da navalim
na svoju kumu žrtvu koja će vječno stajati između nas, između
mene i nje, i pomutiti sreću između nas dvoje? Odgovori mi na to!
Zapanjeno sluša Pisačić Jadrankino razlaganje. Otkud tako mladoj djevojci toliko razboritih misli?
Ljubomira su ove riječi pokosile. Smlavile. Ne može kazati ništa. Čini mu se, mora kriknuti, proplakati -
zaridati.
I okrene se k Pisačiću kao da od njega traži zaštitu, savjet ili riječ kojom bi mogao Jadranku pobiti,
razoružati. Stari je gospodin shvatio njegov pogled pa se odazove:
- Jadranka je tražila od mene nepristranost, a ja sam to obe
ćao. Dopusti mi, djevojko, da te podsjetim: ti si se, doduše, vrlo
dugo branila poći za Ljubomira, ali konačno si ipak privoljela?
- Kratila sam se, znajući da je jedina želja moje kume Ljubo
mira oženiti s Mirtom. Ali vi ste mi stalno govorili: "U tebi će
Oršićka dobiti snahu koja može donijeti njezinoj obitelji nešto
vrednije od imetka i imena jer si poštena, pametna i- darovita.
Takva krv može Oršićevu obitelj znatno oplemeniti. Tvoja umna
i glazbena nadarenost znači imetak za kulturni razvitak one obi
telji u koju dolaziš". I još ste rekli: "Potomak si vrijednog domo
roca koji je svoj imetak dao za ilirsko-hrvatski pokret - i ti pris-
taješ u Oršićevu obitelj."
Tako ste mi govorili.
I tada sam naposlijetku rekla: ako bi moja kuma željela da joj budem snaha, onda bih pošla za Ljubomira
s kojim me veže cijelo moje djetinjstvo i prva mladost. Ljubomir mi je donio pismo i predao mi ga u času
kad sam bježala. Znam dobro, upravo
617

onda kad ste me iznijeli iz onog podzemnog hodnika, predao mi je pismo, a da ga nisam imala
mogućnosti otvoriti, što sam prije već rekla. No, iz dodatka tog pisma proizlazi da me moja kuma nije
željela imati za snahu, nego je odlučila pridonijeti žrtvu kako bi oteretila svoju savjest da prepusti kumče
Larsenovoj želji. Drugo je nekoga primiti rado, od srca - a drugo je pridonijeti žrtvu kad ga primiš.
Ljubomir je utučen. Pisačić zapanjen. Jadranka dovršava:
- Ja sam željela dobiti ljubav svoje buduće svekrve, a ne
njezinu žrtvu. Razlozi su veliki, nepobitni, neosporivi. Izvolite su
diti.
Pisačić uzme Oršićkino pismo. Stade ga čitati za sebe, Ljubomir skamenjen zuri u pljuštavicu. Nema
snage da išta reče. Pisačić se okrene k Jadranki:
- Ne može se poreći, kuma je pisala pošteno, iskreno i rek
la je doista kako ti veliš. A mogla je hiniti, prešutjeti što misli i
što je boli. Moj dragi Ljubomire, moram biti nepristran - a teško
mi je ožalostiti vaše divno srce. Posve je naravno da Jadranka
mora doći do takvog zaključka po riječi i po duhu onog dodatka
koji je pisan drugi dan - u času iskrenosti.
Blijed, zaprepašten, okrene se Ljubomir k Pisačiću kao da sve ovisi o njemu.
- Dobro, ali - majka je to pisala u uzbuđenju. Kučetić mi je
pripovijedao kako je s njome razgovarao o mom braku s Jadran-
kom i ona mu je napisala to pismo. Drugi dan, kad se je Kučetić
vratio od grofice Erdodv, donio je majci one neugodne, uvredlji
ve izjave. Onda je majka očito otvorila pismo i još napisala taj
nesretni dodatak. Ali odatle se ne može povući takav zaključak,
takva strašna odiuka.
Prekinula mu se riječ. Zastala mu je u grudima. Okrenuo je lice od njih prema prozoru.
Zabrinuto gleda Pisačić Jadranku. Kimne i pokaže na Ljubo-mira. Ona je blijeda. U srcu joj žalost, ali na
njezinom visokom, bijelom čelu urezana je tvrda odluka. I ona izjavi:
- Vjerujte, odluka je sudbonosna i za mene.
Sad se Ljubomir okrene k Jadranki.
- Reci, barem, ljubiš li me ili ie?

- Opetujem Ljubomire, ono što sam ti rekla onda na Južnoj

promenadi, da te vrlo, vrlo volim. U danima, kad su svi sumnjali
u mene da sam Larsenov doušnik, ti si jedini u mene vjerovao i
to nikada neću zaboraviti. To sam onda rekla. Danas velim isto.
I veruj da me moja odluka jako, jako boli, ali drukčije ne mogu.
- Ako je istina da me voliš i ne zaboravljaš što sam ti bio
u najtežim danima, onda zaboravi što piše moja majka.
- Ne mogu i ne smijem to zaboraviti. Zar da cijeli život no
sim žrtvu tvoje majke i da na sebi iskušavam stalno posljedice
61S

te žrtve? Zar da uvijek osjećam kako sam primljena iz milosti, uz tešku žrtvu a ne srcem? To ne bih mogla
podnijeti ni jedan jedini dan.
- Dobro, Jadranko. Pisat ću majci neka to razjasni, neka ka
že pridonosi li, uistinu, samo žrtvu ili te želi zato što si joj draga.
- Ti ne vjeruješ da će majka zatajiti ono što osjeća i kako
misli. Ona ne mijenja svoje osjećaje. Ona će pisati isto to i neće
ništa popravljati.
- Onda će između mene i majke biti kraj.
- A ja da snosim taj slom? Ta rekla sam ti u prvi čas kad si
mi ponudio ruku: "Da te ne znam kako ljubim, nikada ovo ne bih
podnijela. Nikada".
- Ali netko drugi ti je draži? Reci! - vikne on.
Dok je to pita, gleda je okom u oko, blijed i pun bjesomučne ljubomore.
Jadranka mirno izdrži pogled, okrene se k Pisačiću. Naglašava svaku riječ:
- Kad bih smrtno ljubila Ljubomira, i onda se to pismo ne
bi moglo tumačiti drukčije nego onako kako je napisano: da nje
gova majka daje veliku, tešku žrtvu kad mene prima u svoju obi
telj, a ja bih prije svisnula od boli nego tu žrtvu primila jer bih
od te žrtve trpjela i umrla.
- Jadranko, ti me, dakle, neopozivo odbijaš?
- Ovo me pismo sili na to.
- Da nije bilo tog pisma?
- Vjenčali bismo se.
- Jadranko, zar je to moguće nakon što sam živio u sretnoj
obmani da ću se vjenčati čim stignem ovamo, nakon što sam se
toliko nadao. Sada - najednom tako ...
- Tvoja će me majka blagoslivljati, a ti ćeš jednom reći da
sam učinila mudro.
- A što onda budeš li se u tome prevarila?
- Ljubomire, bolje je sada razoriti jedan lijepi san, negoli
cijeli život stenjati pod teretom jedne žrtve - milostinje. Ti to
ne možeš shvatiti.
- Ah, ostavi već tu žrtvu. Znam da će te majka primiti istin
ski. Pisala je to u času uzbuđenja i ništa drugo.
- I sam ne vjeruješ u to. Ona tako misli. Onog dana u Opeki,
kad sam joj otkrila tvoje namjere, onda me je zagrlila tako srdač
no, tako od sve duše, kao nikada. Znaj, tvoja me je majka tek on
da počela voljeti kad sam joj pružila mogućnost da tebe odvrati
od ženidbe koju ne želi. To sam shvatila tek nakon ovog pisma
To je činjenica koju ni ja sama ne bih mogla pobiti ni izbrisati
kad bih to i kako htjela. Tvoja je majka mene zavoljela od sve du
še tek kada je znala da ti ja neću pružiti mogućnosti da me uz
meš za ženu. Sve sam to imala kada razmisliti u ovo nekoliko tje
dana što si s Pisačićem otišao u Beč.
-
Tada Ljubomir pita tiho, a da se nije okrenuo k Jadranki:
- Sto si nakanila?
- Posvetiti se svom zanatu, pletenju nakita. Time ću osigu
rati svoj život.
Nastane duga šutnja. Onda Ljubomir najednom ustane pa će nešto hladno:
- Molim vas oboje - ne kazujte nikome od našeg društva
ništa.
- Kako to zatajiti - pita Pisačić - kad smo odredili za ne
djelju ...

- Samo još danas tajite dok razmislim kako će biti najbolje.

Onda ide prema vratima, ali se iznenada vrati k Jadranki:
- Razorila si moju sreću i život.
- Ni moj neće biti odviše ružičast - vjeruj.
- Ti si tako htjela. Ti!
- Ne ja, nego sudbina ili oni koji njome upravljaju...
Ljubomir se okrene i ostavi sobu. Jadranka stoji nepomično.

- Da nisi jednom pristala poći za njega, bilo bi bolje. Strah

od Larsena natjerao te je da primiš njegovu ruku?
- Ne, nije bio strah.
- Kako? Nisi pristala od straha pred Larsenom? Onda ipak
ljubiš Ljubomira?
- On mi je veoma drag, s njime sam odrasla, bio mi je jedi
ni oslon u djetinjstvu i jedini drug u prvoj mojoj mladosti i prvim
teškim časovima.
- Dijete moje, jesi li svjesna što će nastati iz ove tvoje od
luke? Propao je i naš put ovamo i vaše vjenčanje. Sada se moram
vratiti, i ti s nama.
- Sve sam smislila. Ne kanim se vratiti u domovinu.
- Ti ćeš ostati? Gdje?
- Markiza de Loren će mi dati zaklonište. Ona ima znanaca
na Ženevskom jezeru za koje ću piesti nakit i zaslužiti novaca.
Ona mi nudi čak da me dade na akademiju u Pariz, ali mene ne
privlači sumnjivi život pjevačica. One nisu neovisne od svojih di
rektora. Radije ću piesti nakit, a jednom ću se vratiti kući da
tamo otvorim radnju nakita od kose.
- Ti si markizi već govorila da se nećeš udavati?
- Danas prije podne rekla sam joj sve što sam sada kazala
vama. Ona mi je vrlo dobra i obećala mi potporu da nađem za
radu.
- Moje dijete, ne možeš znati tko je zapravo ona i je li ono
za što se izdaje. Ne vara U te ona? Možda ima s tobom zle na
mjere?
- Razgovarajte s njom, molim vas. Učinit ću sve što mi bu
dete savjetovali.
- Radije bih te ostavio Vjeranovoj tetki.
- Ne. Nikako. To ne bih htjela. Markiza ide na Ženevsko je
zero i ja ću s njom.
620

- Reci u koje si vrijeme stvorila današnju odluku?

- Odmah kad sam pročitala ono pismo.
- Dakle, još tamo na austrijskoj granici, a ne tek u švicar
skoj?
-Ne. Pola sata nakon toga što sam pročitala pismo, išla sam s vašom gospođom i Branislavom na put, ali u
svojoj sam duši nosila čvrstu odluku. Uvjeravam vas da više nemam što razmišljati. Moja odluka je
postojana, pa joj se ne može ništa dodati ni oduzeti.
- Ako Ljubomir ne želi da se danas kaže ostalima što si od
lučila, moraš se držati još vedra i vesela i kao da ste još vjerenici.
- Učinit ću sve da ispunim tu želju.
- Sada idem na kartanje. Kazat ću da ćemo o vjenčanju ko
načno odlučiti sutra.
- Hvala vam. Ostat ću u svojoj sobi. Recite da pletem nakit
nekome na dar.
- Siromašno dijete! Baš te nevolja ne pušta iz svojih kanda.
Od časa, kad su te kao dijete odveli u Zagreb, slutio sam: ako si
baštinila nepokolebljiv značaj svoga oca, život ti neće biti lagan. U
visokom društvu ne bi našla sreću. To ti ne možeš.
- Dakle, priznajete?
- Potpuno. U tebi je odviše darovitosti, odviše buntovnog
duha, da bi mogla igrati visoku damu, primati goste, priređivati
zabave i pozivati na čokoladu. Ti si dijete duha, pokretnosti, rada.
Ti možeš upravljati životom, a ne društvenim salonima.
Stari Pisačić krene dolje.
Ljubomir je, međutim, pošao u svoju sobu i pokucao na Vje-ranovim vratima. Našao je samo Videka. Upita
za Vjerana.
- Otišao je do gospodina Moranda. Zvao ga je da odmah
dođe.
- Kad se vrati, javi mi.
I opet se zatvori u sobu. Stoji kao ukočen pred nekom velikom grozotom što se iznenada pojavila, život
mu je bio uvijek vedar, bezbrižan, dražesna igra puna radosti. Tek, kad je majka poslala Jadranku u Beč da
uči zanat, osjetio je prvu sjetu osam-ljenosti, prve besane noći, prvu bol. Kad je otišla drugarica njegova
djetinjstva i prve mladosti, bilo mu je jasno da mu bez nje život ne može biti i dalje tako vesela i vedra
igra. Nije ni slutio da bi je htio oženiti. Mislio je stalno o njoj i nedostajala mu je kad je htio da joj ispriča
svoje doživljaje. Tek onih dana, kad je čuo da je želi Olaf Kristijan, odnosno Larsen, iznenada je buknula u
njemu mržnja na drskog carevca, a tek onda Ljubomir na Norvežanina. A tada je susreo Vjerana, idealnog
mladića puna odanosti koji je preuzeo na sebe svu brigu i skrb za Jadranku. On je dievniku otimao
Larsenovoj prevari, on ju je uhodio, slijedio
621

na svakom koraku, ulazio u trag zasjedama što ih je lukavi zločinac Larsen, omamljen strašću, spremao za
djevojku. Vjeran je preuzeo borbu za nju, raskrinkao Larsena. On je oteo Jadranku za njega jer se on sam
nije smio maknuti. A nije li baš ta okolnost kriva što nije probudio njezinu ljubav? Bio je nepokretan,
dopustio-je drugome da radi za njegovu sreću. Nije li trebalo da se sam bori, da sve obara pred sobom i
ulazi u bitku i sam se bije? Sve je prepustio drugima i sve je prolazilo tako lagodno, bez ikakvih boli,
briga i napora. A kad je naposljetku i ona sama pristala da pođe za njega, kada je Kučetić sam uredio
imovinske neprilike, kad je sve bilo prebrođeno i on dolazi k Jadranki pun sreće i veselja - najednom
udari glavom o zid. Od tog ga udarca hvata omaglica, čini mu se da je sav slomljen. Zaprepašten od
nenadana neočekivana udarca, stoji izgubljen, beznadan. Takav svršetak svih nada ne može podnijeti.
Pokrije lice rukama, osjeća kao da se mora ugušiti u boli.
"Zašto je to učinila?" - pita se on. Ne vjeruje sasvim njezinu razjašnjavanju. Osjeća ljubomorne ruke. Tko
je taj tko mu je oteo Jadranku? Ne može predmnijevati da bi ga ostavila kad ne bi tu bio netko drugi.
- Tko? - ovo pitanje struji njegovom dušom što plamti
gnjevom i osvetom. U tom mučenju samoga sebe prolazi vrijeme.
Tada pokuca Vjeran.
- Cuo sam da si me tražio, Ljubomire. Bio sam - adi ušuti.
- Kako to izgledaš, Ljubomire!
- Još ćeš me vidjeti u gorem stanju.
- Ljubomire, što je?
- Neće biti u nedjelju svatova!
- Odgodio si?
- Ona odgađa svatove zauvijek.
- Ona? - zaprepasti se Vjeran i osjeća da mu je u grudi
ušao metak.
- Ne vjeruješ, a ipak je tako. Slušaj, sve ti moram kazati,
a onda sudi...
I počne pripovijedati što je odlučila Jadranka i što je pisala njegova majka. Vjeranu nestaje daha, osjeća
da blijedi.
- To ne može biti tako. Pisat ću tvojoj majci, ona to mora
ispraviti.
- Uzalud se trudiš. Jadranka nju ne voli!
Vjeranu se čini: svi su se ledenjaci svijeta strovalili po njemu. Što je to ona učinila? Zašto? Zašto?
- Bi li ti govorio s njome, Vjerane?
- Ja? što da govorim?
- Da doznaš: ljubi li koga drugoga?
- O tome nema govora da bi koga ljubila.
- Slušaj. Ona je sama pristala da se uda za mene i bila mi
je sklona, ah" otkada je došla u švicarsku, sve se promijenilo.
622
To je nož u Vjeranovo srce. Želio bi odmah na mjestu poginuti.
- Vjerane, moraš mi pomoći.
- Hoću. Reci što da činim.
- Pronađi onoga koji je to kriv. Onaj - drugi...
- Drugi da je kriv? Ne, Ljubomire. U to ne vjerujem. Nika
da ona ne bi tebe ostavila zbog nekog drugoga. Nikada. Sasvim je
prirodno, pa i sam veliš da je i Pisačić to potvrdio da je pismo
tvoje majke morala tumačiti tako da odustane od vjenčanja. Re
kao si da i Pisačić tako misli.
- Jest, ali ona se predomislila ovdje. Odonda otkako sam ja
bio u Beču. Slušaj, ti si bio s njome preko dana. što si opazio?
Reći iskreno.
Strava mu hvata srce. što može reći? Zna li on zašto je Jadranka odbila Ljubomira. Ne zna. Ali je došao
čas kad sam sebe mora staviti pred sud i pitati se: "Jesi li možda svojim vladanjem tamo gore nešto
skrivio"?
- Slušaj, Ljubomire. Reći ću ti ono što si pitao. Vidio sam
je dnevno kad je stigla. Bila je vrlo ljubazna i povučena. Dolazili
smo zajedno samo poslijepodne u sobu moje tetke. Onda je nad
stojnik Morand opazio da je Renatin poziv na izlet opasan i upu
tio nas da otputujemo.
- A tamo na jezeru nije bila u društvu stranaca?
- Ne, nikoga nije upoznala.
- A ovdje?
- Ni ovdje. Ni tamo na planini Sv. Bernard.
- Morao si opaziti da joj netko udvara.
- Zapravo sam vječno sjedio u knjižnici. Ali da joj je, uisti
nu, netko posebno udvarao, to bi opazila i gospođa Pisačić i moja
tetka. A one su uvijek tvrdile da se Jadranka vlada izvanredno
povučeno i skromno, premda je tamo slavila slavlje svojim pjeva
njem.
Da mu sad kaže o svom sukobu s markizom Albertom? Bilo bi gore nego to prešutjeti. Čemu baciti krivicu
na markiza kad se on vladao prema Jadranki korektno? Time bi samo prouzročio siguran nepotreban
dvoboj.
"Ako je na kome krivnja, onda bi morala biti na meni. Ali to je ludost, utvara, umišljenost, ništa drugo" -
dovikuje sam sebi Vjeran u teškoj muci da bi sačuvao prijatelja.
- Sigurno si na krivom putu. Ne ljubi drugoga. Ta zar nije
kao na dlanu jasno da je sve to skrivilo pismo tvoje majke? Htio
bih ga pročitati.
- Idi k Jadranki, neka ti ga dade.
- Ne, danas ne. Sutra. Znam, i ona je izvan sebe.
Od straha da ne bi Ljubomir ponovo tražio da ide k njoj, stade mu pripovijedati:
- Uvijek je Jadranka govorila o tebi s osjećajem. Jedino
sam opazio da je uvijek duboko zamišljena, a mcj Frane Perušić
.-• 623

uvijek ju je draškao da odviše misli na tebe. I vidiš, mislila je uvijek o tebi kroz to pismo tvoje majke.
Šteta da si otišao u Beč. Ona je ostala sama, nikome se nije povjeravala, uvijek samo mislila o žrtvi o kojoj
piše tvoja majka. To je pismo probudilo u njoj uvjerenje da se tvoja majka žrtvuje. Pisat ću tvojoj majci.
- Ne tješi me, izgubio sam Jadrankino srce. A tko zna jesam
li ga ikad posjedovao?
Vjeran osjeća kao da je Ljubomir pao na dno provalije. I on se nalazi tamo zajedno s njime. Ali vjeruje da
ničim nije utjecao na Jadrankinu odluku. Onda opet strepi od straha da ipak on nosi krivnju za
prijateljeve patnje. Volio bi Vjeran da ga Jadranka mrzi nego da bude krivac.
Tiho kucanje prene obojicu.
- Slobodno - odazove se Ljubomir kao da mu je svejedno
tko će doći. Pojavio se Videk i širom otvorio vrata nekome tko
ulazi iz hodnika.
Preko praga uđe Jadranka.
Mladići ustanu. Videk zatvori vrata i nestane u hodniku.
- Kruta je povreda društvenih pravila što djevojka ulazi u
sobu mlade gospode. Ali imam još nešto reći - veli ona.
Vjeran se nakloni i krene prema vratima.
- Molim gospodina Keglevića neka ostane. Baš zato sam
došla jer mi je Videk kazao da ste obojica zajedno. Ono što ću
kazati, to morate čuti i vi - i pogleda Vjerana.
Nov udarac njegovoj duši... s užasom pita njegov pogled Jadranku što li će to kazati. Zar možda priznati
ono što se je dogodilo gore na brdu? Onda će priznati i on i - nestati s ove zemlje.
"Razotkriti prijatelju da sam bio nitkov kad sam je privinuo k sebi i očitovao svoju ljubav - znači - da sam
dužan ispaliti sebi kuglu u glavu. Učinit ću, smjesta!" - reče odlučno sam sebi.
Ljubomir ponudi Jadranki naslonjač i kao da se nečemu počeo nadati upita:
- Sto mi imaš kazati, Jadranko, da bi moglo smanjiti moju
nesreću.
Djevojka sjedne, složi ruke u krilo i pogleda ga blago.
- Rekao si mi na odlasku iz moje sobe pred Pisačićem da
sam razorila tvoj život, Ljubomire. Takvu krivnju nije lako snositi
kroz čitav život jer ti znaš koliko si mi drag. Rekla sam: kad su
me svi ostavili obasutu sumnjom, ti si jedini vjerovao u mene.
- A sada ostavljaš jedinog čovjeka koji ti je vjerovao - spo
čitavajući veli Ljubomir. - Zašto? Reci, pa bilo što? Bio tko mu
drago.
- Vidiš, Ljubomire, to je razlog što sam odlučila još jednom
govoriti s tobom da ti bude jasno. A htjela sam govoriti pred
tvojim prijateljem jer on jedini zna sve - i pogleda Vjerana.
U duši mu je ledeno, osjeća bljedilo svog lica i lupanje srca, ali i odluku da ispašta svoj grijeh.
624

Jadranka svrne pogled opet Ljubomiru i počne mirnim glasom:

- Ovih dana u Zagrebu, kad je tvoj prijatelj Keglević u pot
punom uvjerenju da sam Larsenova uhoda, slijedio trag svakog
mog koraka, ja sam u njegovoj prisutnosti obećala svoju ruku
čovjeku koga sam smatrala Kristijanom. Nakon toga je gospodin
Keglević zatražio da sa mnom razgovara. Onda sam rekla: "Ne
ljubim Kristijana, za Ljubomira bih pošla jer mi je vrlo drag."
Je li gospodine Kegleviću, da je tako bilo? - okrene se Jadranka
k Vjeranu.
- Jest - odgovori on suho, očekujući posljednji udarac.
Doslovce ste tako rekli.
- Recite sada vi o čemu sam još tada razgovarala s vama.
Sve recite.
- Kad sam vam tada rekao da Ljubomir opaža kod vas u
posljednje godine neku promjenu, da ste povučeni, tihi, dok ste
prije bili vedri i veseli, a da to može samo značiti ljubav prema
Ljubomiru, vi ste mi odgovorili da ne znate za ljubav, ali za Lju
bomira biste pošli jer vam je najdraži od svih. Ipak vas je dru
štveni poredak uvjerio da su odviše velike razlike između vašeg
roda i položaja.
- Vidiš, Ljubomire - preuzme sada riječ Jadranka - u
djetinjstvu još nisam tako bolno osjetila kada su mi svi u kući i
izvan kuće govorili: "Jadna beskućnica, sirotinja pusta, kako mo
ra biti sretna da je drže iz milosti s grofovskom djecom, a mogli
su je učiniti poslugom". Tek prije dvije godine osjetila sam to
preteško i povlačila se od tebe i Ninke i od svih ostalih...
- Pitao sam te zašto se povlačiš od nas, ali mi nisi odgovo
rila.
- Tako važna stvar se ne kaže, a kako se za moje vladanje
nisi dalje brinuo, otkud bih znala da me ljubiš?
- Onda to ni ja nisam znao.
- Dakle, svoje sam poniženje snosila sama za sebe. Tada mi
je kuma jednom rekla: "Ne mogu te udati jer djevojku bez mira
za nitko ne prosi." Nisam htjela postati guvernanta, radije sara
molila građanku Hajdićku da me uči svom zanatu.
- Zar je to u nekoj vezi s onim što si učinila sada?
- Jest, u velikoj vezi. Kad sam se spremala u Beč, Ninka i ti,
napose ti, draškao si me kako ću sada biti naučnica pa onda kal
fa. Sjećaš li se?
- Da. Djetinjarija. Šalili smo se da te razveselimo. Nesret
nik, onda još nisam bio svjestan svojih osjećaja prema tebi.
- Da. Ti i Ninka ste se šalili jer sam bila vrlo nesretna na
oproštaju. Sjećaš li se toga?
Oborio je oči.
- Sjećam se, Jadranko. Možda je u tome baš moja krivnja
što sam bio odviše lakouman.
625
4Q Jadranka

40*
- Onog dana, kad sam napuštala Zagreb i tvoje vesele šale,
nisam imala ni jedne duše koja bi se sjetila: gle, zašto ova sirota,
od svih zapuštena, mora odlaziti u glavni grad naših žandarskih
gospodara? Zašto nitko s njome ne plače? Zašto nema nikoga
tko je zaštićuje? Ni ti, Ljubomire, nisi me tješio nijednom riječju.
- Nepunoljetan mladić nema u aristokraciji nikakva prava.
- Nikakav društveni poredak ne sprečava srce da suosjeća,
da mi nasamu šapne utjehu, pruža nadu. Kako je to čudno da se
u tvom srcu nije našlo ništa drugo nego draškanje - i ni jedna
prijateljska riječ.
- Držala si se povučeno.
- Onih dana rastanka, kad ti je nedostajalo samo pet mje
seci do punoljetnosti, nisi pronašao ni jednog toplog osjećaja,
čak ni riječi utjehe. Da si mi onda rekao: "Ja te ljubim i čekam
samo punoljetnost" - kakva bi to bila za mene divna utjeha u
času kad mi je bilo poći u omraženu tuđinu. Ništa mi nisi imao
reći do draškanja i šaljivih opaski - ni jedne jedine riječi mla
dića s kojim sam odrasla. A zašto sam se onda nakon četiri mje
seca tako naglo vratila? Od prevelike boli za onim što zovemo
domovinom. A to su i one sobe u tvojoj palači, ona kuhinja, dru-
žinska soba, isto kao i saloni gdje sam imala čast svirati kad
drugi plešu. Kad mladić ljubi djevojku, kako ne osjeti želju da
s njome zapleše?
- Pa to bi smatrali kao sablazan ...
- Vrlo dobro - sablazan jer plešeš s djevojkom koju nisu
učinili poslugom, nego dopustili da svoj dar njeguje i onda svira
... A kako bi sada bilo? Aristokracija, kojoj pripadate i ti, Lju
bomire, i grof Keglević, jednako bi se sablažnjavala i okretala
glave, štoviše ne bi se odazvala pozivu kućedomaćina koji je vjen
čao djevojku što nije njemu ravna. Ne. Takvom sudbinom ne
smiješ mi zagorčiti život. Društveni poredak mi je pokazao da
pripadam onima koji ne žive od baštine, nego od svog znanja i
umijeća, a to je rad, bio kakav mu drago. O tome sam razmišlja
la tek u Beču, među veselim radnicima koje su imale svojih ra
zonoda - a ja ovdje u društvu vaše aristokracije, gospodo, nisam
našla ni jednog mladića koji bi se usudio da me i pogleda, a ka
moli da sa mnom zapleše. A to sam tako silno željela - jest, to
sam željela jednako kao i vaše aristokratkinje i one radnice u
Beču koje su imale razonode i nikad nisu znale što je prezir aris
tokrata prema sirotoj građanki.
I svojoj ste družini dopuštali da me svakog dana ponizuje riječima kako moram biti sretna što nisu od
mene napravili služavku. To uzalud poričeš, Ljubomire. Svakog sam dana slušala ovu misao u raznim
varijacijama, počevši od kuhinje i staje sve do ključarice i vaših lakaja. Sve se to u meni odražavalo
dvostruko u Beču. Među onim radnicima ja sam osjetila dva života, dva svijeta i neprestano ih
uspoređivala i sve više osjećala da meni nema mjesta u vašem visokom društvu.
626

Osjetila sam da mi je stupiti u građanski stalež onih koji rade i zaslužuju svoj kruh sami i žive skromno,
ne poznaju društvene razlike i ne mjere ih mjerilom imućstva, grbova i titula. Još" više, ja sam prema tom
društvu osjetila neprijatan osjećaj čak i neku mržnju.
A kad sam onog dana u dvorcu kod Malinovih govorila s gospodinom Keglevićem, rekla sam mu: Ne želim
dijeliti sudbinu kakvu je društvo priredilo njegovoj majci, prezirući je na svakom koraku. Da, ja sam
ispravno mislila. To dokazuje ovo pismo moje kume, a tvoje majke. A vi, gospodine Kegleviću, koji ste
najviše nastojali da tada pobijete ove moje dokaze i razloge, izvolite pročitati to pismo i uvjeriti se da je
pismo pečat mojim razlozima koje sam danas navela - i mišljenju koje sam stekla.
Vjeranu bude lakše. Jadrankino razlaganje dokazuje mu da on nije kriv i da je dna sada otkrila svoje
istinske osjećaje društvenog buntovnika koji se ne daje poniziti.
Pošto je pročitao Oršićkino pismo, upita Jadranka:
- Nemam li pravo ako ne dopustim da grofica Oršić prido
nese takvu žrtvu, da potamni svoje slavno ime i položaj?
- Pismo je napisano u veoma teškom času - naglasi Vje
ran.
- U času u kome dolaze do izražaja naj skrovitij i, najistin-
skiji osjećaji. Moja kuma zna da bih ja zauvijek i do smrti ostala
prezrena jer bi moj brak s Ljubomirom bio, takozvani, mješoviti
brak između dvije neravnopravne osobe, a vi znate, gospodine
Vjerane, tko je umro od toga...
Opet je nišanila na Vjeranovu majku, ali kako Ljubomir šuti, duboko potišten, Vjeran nastoji Jadranku
pobiti.
- Gospođice Jadranko, tako je bilo do godine četrdeset osme.
Sada je velikaški stalež na zalazu svoje moći, dakle...
- Kad jedna sila osjeti da su joj časovi odbrojeni, onda je
okrutnija nego kad je na vrhuncu svoje moći. Sada vaša društve
na vladavina ide nizbrdo i zato otvoreno grize sve oko sebe. Ja
ne dam od nje nagrizati svoj život i svoje dostojanstvo. Da nisam
nikad stupila među priproste ljude, među radnice, i našla kod
njih topline u času kad sam se osjetila od svih ostavljena, da ni
sam pronašla kako je lijepo i ponosno radom svojih ruku steći
kruh i poštovanje - onda bih smjesta prihvatila tvoju ruku,
Ljubomire. To bi bila lijepa životna egzistencija. Sada znam da
je samo rad mojih ruku temelj moje budućnosti i razlog mojoj
odluci... i ništa drugo.
Ljubomir se uspravi:
- Ti misliš da nisam zamijetio golemu promjenu što je nas
tala u tebi od onog dana kad sam se rastao s tobom tamo preko
granice i kada sam otišao u Beč? Zar ne osjećaš da si sva druga?
Ove, što si ti učinila, ne može prouzročiti pismo moje majke. Ne!
Nikada!
627

- Kad mi to ne bi vjerovao gospodin grof Keglević, onda bi

to bilo razumljivo, - ali ti... -
- Zašto razumljivo? - upadne Vjeran kad je ona naglasila
grof.
- Zato Sto ste vi vjerovali da imam veze s Larsenom, a mož
da i ljubavne, a Ljubomir me je držao nevinom i onda kad je
izgledalo da sam kriva. I duboko žalim što mi ne vjeruješ, uspr
kos tome što sam sada sve razjasnila. Ne vjeruješ da su to pokre
ti mog života, a ne srca. Srce može ljubiti koga mu drago, ali
znaj - Jadranka ne bi mogla poći ni za tebe - ni za bilo kojeg
muškarca vaših visokih plemićkih krugova. To upamti. Ni onda
kad bi ga od srca ljubila!
Dok je ovo izgovarala, ruka joj uhvati kvaku, a onda se okrene:
- Upamtite, što velim: i da nikoga iz vaših aristokratskih
krugova smrtno ljubim, nikada ne bih bila njegova žena.
Svaku je riječ posebno naglasila i onda zatvorila vrata za sobom. Vjeran stoji zapanjen. Te je riječi izrekla
i njemu. Da, on ih je dobro čuo. Ali njega su ove riječi oslobodile krivnje. Te su riječi oslobođenje od
sumnje da je njegovo priznanje ljubavi prema njoj bilo razlog što odbija Ljubomirovu ruku. Sve je istina
što je rekla. Nikad ne bi pošla ni za kog aristokrata. Dakle, ni za njega koji nosi naslov grofa Keglevića.
On je sad smiren, ne snosi krivnju. Ona je ovog časa izrekla svoju odluku- i njemu - Vje-ranu.
Ljubomir je još dublje poražen nego prije ovog prizora. Vjeran mu priđe kako bi mu olakšao bol.
- Jadrankina su razlaganja o dojmovima u onoj maloj rad
ničkoj sobi u Beču veoma uvjerljiva. Tamo je našla druge jnisli.
To joj moraš vjerovati...
- A baš tome sam ja kriv - prihvati Ljubomir. - Nisam
smio dopustiti da ide u zanat. Znam dobro, nisam smio - ali
nisam slutio da je ljubim. Tek, kada je otišla, opazio sam što mi
je ona. Nešto mi je slično rekao Stef Belošević. I on je govorio:
Jadranka je čudno biće. Ide pokraj tebe tako neopaženo, a onda
odjednom osjetiš da ti je ušla u srce. Tako je bilo i sa mnom.
Vjeran zna da je tako bilo i s njime. Sada ga jedino zanima što prijatelj kani učiniti. Nema odvažnosti da
to zapita, a Ljubomir se predaje mislima i šuti.
- Ne bismo li išli malo na šetnju? - predloži Vjeran.
- Ne nikako to. Molim te, reci društvu da me je spopala
groznica. Zovni mi doktora Pisačića. On će to vjerojatno potvrditi.
Ne želim da tvoji bilo što doznaju. Moram se odlučiti. Moram se
odlučiti kako bih otputovao s kakvim razlogom. Zovi mi, molim
te doktora Pisačića.
Vjeran odmah ode. Našao je društvo kod karata. I Jadranka je s njima, napadno blijeda. Kad je ulazio u
blagovaonicu, nije ni digla oči s karata.

Malo zatim stari Pisačić dolazi k Ljubomiru s dubokim sau-češćem. Sam sebi ne vjeruje kako se u ovo
malo vremena mladić promijenio. Kao da je smrvljen nakon bolesti, sumornim glasom pita starog
gospodina:
- Dragi, dobri prijatelju, molim vas recite što sada kani
Jadranka.
- Neće se vratiti kući.
- Kako? Ostaje ovdje? Zašto?
- Odlučila je ovdje služiti svoj kruh, kako ona veli, plete
njem nakita. U tome će joj pomoći markiza.
- A, tako, dakle! Ona! Ili - on?
- Ne smijete Jadranku sumnjičiti. U tome grešite. Sve, ali
to ne. Moj mladiću, ako ste je htjeli zadržati u obitelji, nije smje
la otići u zanat i zaviriti u građanski krug. Ona mi je već u Za
gorju govorila da nema sposobnost biti žena muža iz visokog druš
tva. Privlači je ona građanska jednostavnost i toplina što je ta
mo nalazi pa ne zna kako će se snaći kao žena Oršića. Mnogo je
spominjala.
- Ali je pristala od straha pred Larsenom - dakle, iz inte
resa.
- Nemojte tako!* Napokon, vi ste mladi, veoma mladi, u ovim
godinama ljubavno razočaranje raspiruje buru. Tu se ne misli,
već samo osjeća. I zato vas opominjem: govorite s groficom pa će
ona sve to u pismu povući. Sada mi nema druge nego preksutra
krenuti kući žalosna srca. Hoćete li sa mnom? To bi bilo naj
bolje.
- Još ne znam. Onda, dakle, ostaje ovdje? To je pečat na
moju osudu.
- Još uvij"ek vjerujem da će to sve naša Oršićka najodluč
nije popraviti i vjenčanje se još može obaviti. Ovo smatram sa
mo - odgodom.
- Ne sumnjam da će moja majka pokušati da sve popravi,
ali neće uspjeti. Molim vas, kažite našem društvu da imam groz
nicu. Jadranka je malo prije bila ovdje, i Vjeran je bio prisutan.
Neka drugi ništa ne saznaju. To vas molim.
- Dakle, vi im kanite zatajiti?
- Sve ćete saznati sutra. Danas moram imati mira da se sna
đem. I večerat ću ovdje.
Pisačić se oprosti. Vani na stubama Čeka ga Vjeran i pita što mu je sve Ljubomir rekao. Pošto mu je
saopćio, pogleda Pisačić Vjerana značajno i pita tiho:
- Sjećate se kad je Jadranka ležala u dvoru Opeki i polu-
svjesno šaptala: "On - ljubi - nju?"
- Sjećam se...
- Onda sam vam spomenuo da ona ne misli na Ljubomira.
Tako sam to osjetio. Ne možete ni zamisliti na koga se to moglo
odnositi?
-
628

- Bit će da je to pjesma.
- Ali nju je sastavila i uglazbila nakon toga kod mene...
- Gospodine doktore. Jadranka je uvjerljivo sve razjasnila.
Ona neće da se uda bilo za kog aristokrata, ne želi biti prezirana
kao nekoć moja majka. To joj vjerujem, i da nisam baštinik moje
bake, mnogi bi mi spočitavali što mi majka nije bila plemkinja.
Sišao je. Vjeran se vrati k prijatelju i odmah mu stade govoriti:
- Potpuno sam uvjeren da se tu radi o Jadrankinu ponosu.
To je ponos djevojke koja se uvijek osjećala zapostavljena. Pisa-
čić će odnijeti i moje pismo tvojoj majci. A ti?
- Bolje je, Vjerane, da ne govorimo o tome. Moram smisliti
što ću i kako i zato moram ostati sam sa sobom. Sada se moram
sabrati. Ponos mora i kod mene pobijediti. Ali ti moraš sada otići
da se oporavim. Vjeruj, moja je želja da to podnesem.
Vjeran je otišao u svoju sobu. U spavaonici nađe Videka. On jo5 ništa ne zna, samo sluti da se nešto
događa. Ispitljivo promatra Vjeranovo lice i opaža da je zabrinuto. Ne može dugo izdržati njegovu šutnju
pa stade pričati:
- Sada mi pada na um kako je gospođica Jadranka dva
puta rekla Ivančici: "Ne zovite me groficom, nego samo imenom".
I meni je jednom rekla: "Rođak gospodina Ardena ne bi trebao
svakoj desetoj riječi dodati "vaša milosti"! To Videku nije pot
rebno!" Sada vidim zašto je to govorila. Bilo joj je neugodno pri
miti naslov koji još nije bio zakonit. No, a sada će ga ipak nositi?
- Prestani već jednom, Videk! Ne ljuti se, ali ti me mučiš
- Pa to rade svi rođaci!
- Vladaj se kao da ništa ne znaš. Moram ti kazati istinu...
Velika je žalost snašla Ljubomira i - mene ... Gospođica se neće
vjenčati. Oni drugi još ne znaju. Dakle, šuti i ne ispituj, molim
te, ne pitaj ništa.
Tek sada spazi Videk da se tu, uistinu, ne može ništa pitati, ali lablenuto gleda u lijepu, visoku Vjeranovu
pojavu, u čvrsta mu ravna mlada leđa, u zatiljak lijepe crnokose glave koju je naslonio na staklo prozora.
I Videk ništa ne pita. Odviše mu brzo lete glavom nagađanja, a sve su u vezi s ovim što je čuo iz
Vjeranovih ustiju tamo na onoj gori, one večeri kad su našli Jadranku u grobnici...
Polagano odlazi momak iz sobe. Sada ne bi bilo lijepo od njega kad bi nastojao zagledati u Vjeranovo lice
i promatrati njegove kretnje.
Izlazi na hodnik. Neka Vjeran ostane sasvim sam i neka se kreće po svojoj sobi, ni od koga ne viđen. Da,
sada on mora biti sam, to Videk i predobro osjeta... Da ne bi o tome razmišljao, silazi u blagovaonicu.
Možda ga treba gospođa Perušić. Našao ih je sve kod kartanja. Jadranka je još s njima. I nju se Videk
usuđuje pogledati. Tek postrance, malo, da ne bi svojim pogledima odao

kako mu je tajna poznata. Jasno mu je: Jadrankina je pažnja samo prividno posvećena igri. Razabire dobro
da misli na sasvim druge stvari.
Međutim, kiša je prestala pa su doktor Perušić i Pisačić predložili da se pođe u šetnju. Videk je potrčao
da donese gospođama ogrtače i šešire i pomogne im obući. Zatim je ostao sam u blagovaonici, pospremio
karte i onda stao razmišljati, sam sam-cat, sve do večeri...
Kad su donijeli večeru u blagovaonicu, sastalo se opet cijelo društvo. I Vjeran je došao. Razgovor teče
glatko i veselo jer ostali ne znaju što se dogodilo, a Pisačić, Vjeran i Jadranka vješto skrivaju tragove
onoga što se odigralo nakon objeda.
Već je dva puta poslijepodne Vjeran odlazio Ljubomiru i našao ga posve sabrana. Prije nego su počeli opet
kartati, otišao je ponovo k njemu, ali ga on zamoli:
- Nemoj, molim te, Vjerane, dolaziti. Kad te vidim, moram
misliti na ono. 2elim zaspati! Kad se dobro odmorim, bit ću spo
soban stvoriti pravu odluku.
- Tako je dobro - potvrdi Vjeran i vrati se dolje i saopći
Pisačiću što mu je rekao. I on je time zadovoljan. Ipak je Vjeran
poslao Videka ako bi Ljubomir što trebao. Kad je momak odla
zio, zovne ga Vjeran još natrag i šapne mu:
- Znaš, teško mu je. Pripazi iz naše sobe, ako bi bio jako
žalostan - odmah dođi po mene.
U Vjeranovoj sobi sjedi Videk sam samcat u potpunoj tmini i sluša kako Ljubomir u svojoj sobi korača
gore-dolje. U svakom onom koraku osjeća Videk boli mladog čovjeka pa je prema njemu pun sažaljenja.
Najednom dugo ne čuje sasvim ništa. Zatim šuštanje papira, što li on to radi? Pomakne se malo bliže k
vratima i zamijeti žes toko škripanje pera po papiru.
"On piše, ali što? Valjda svojoj majci. Onda se ne kani vratiti kući!"
Na vratima hodnika čuje kucanje. Zatim posluga unosi večeru, štropot tanjurima dade mu mogućnosti da
i on ustane pa ide na hodnik i odanle ulazi u Ljubomirovu sobu. Kao što je činio jučer, tako i danas pita
može li mu čime poslužiti.
- Hvala, Videk, ne trebam ništa. Reci grofu Kegleviću neka
se ne trudi danas k meni. Leći ću odmah nakon večere.
Pozdravio je i ostavio sobu. Zatim ide hodnikom, siđe i dade iz blagovaonice pozvati Vjerana. Saopći
Ljubomirovu poruku. Opet ga Vjeran šalje natrag gore. Videk svuče cipele pa se u čarapama uputi u
drugu sobu. Tu će ostati bdjeti dok stigne Vjeran. Odviše ga uzbuđuje Jadrankina odluka. S tom odlukom
momak neprestano povezuje Vjerana i ono što se dogodilo one večeri na brdu Sv. Bernarda. Još uvijek
sluša Vjeranov očajni poklik kad su našli Jadranku kao mrtvu: "Ako nije živa - nema ni meni života!"
,, Ali -.-,

"Da, tako je on rekao, tako on osjeća. Znao sam. što se dalje moglo dogoditi? Jesu li se njih dvoje
sporazumjeli kad sam otišao? Nisu mogli. Donio je djevojku onesviještenu. Ali zar i ona ljubi Vjerana?
Kako mu je pri srcu dok njegov prijatelj trpi radi njega!" Videka muči briga što će biti od Vjerana, što od
Ljubo-mira, što opet od Jadranke. Sve to prolazi kroz dušu mladog momka. Kad se radi o Vjeranu, onda
Videk trpi i neprestano os-kiškuje u drugu sobu. Nastoji se što više približiti vratima, sluša svim svojim
živcima. Nešto ga tamo vuče, kao da se ondje odigrava sudbina njegova obožavanog Vjerana. I snalazi ga
pitanje: kome je to sada Ljubomir pisao?
Sjedi u mraku i tišini osluškuje. U onoj se sobi ništa ne miče. Možda je Ljubomir ipak legao? Da spava?
Ne, to Videk ne vjeruje. Pričini mu se da je Vjeran ušao u svoju spavaonicu. Polagano i tiho odlazi k
njemu.
- Idi, Videk, spavati! Kanim još malo čitati.
Zna Videk da Vjeran ne može spavati od teške muke i zato se izgovara čitanjem. Ali ipak ide bez riječi u
drugu sobu. Nešto neobično izazove Videkovu pažnju. Gibanje u Ljubomirovoj sobi. Koračanje amo-tamo
u cipelama, ali kao da stupa oprezno, na prstima. Zar se nekud šulja? Dakle nije legao - kad je obuven?
Onda se samo pričinjao da spava kad je Vjeran kucao. Zašto? Nervozna znatiželja obuzme Videka. Da
pogleda kroz ključanicu? Mora vidjeti što taj tamo radi. Oprezno ustane, ide do vrata koja vodi iz
Vjeranove sobe u Ljubomirovu, i prisloni oko na ključanicu. U sobi velika svjetlost. Gori petokraki
svijećnjak. U svjetlu opazi da Ljubomir otvara mali kovčeg s toaletnim priborom. U nj stavlja samokres,
zatvara kovčeg, uzima ga u ruku i hoće da tiho ostavi sobu. To probudi u Videka sumnju. Skoči, otvori
vrata, jur-ne na Ljubomira, uzima mu kovčezić i silom ga povuče na stolicu. Ljubomir teško diše i ne
protivi se Videkovu postupku, već tupo gleda u njega. Vinska boca je prazna, a kraj nje na stolu dva
pisma. Odmah Videk posegne za njim i spremi ih u džep, a dok to radi, poluglasno doziva Vjerana. Još
posve odjeven, pohiti on u sobu. Momak mu šapne:
- Htio je otići s kovčegom u kojem je samokres. Ne znam
pravo kako da ovo razjasnim ali eto, - popio je sve i čini se da
nije priseban.
To je bilo jasno i Vjeranu pa ga obojica svuku i polože u postelju. Onda Videk ode Pisačiću da mu da za
Ljubomira umiru juće sredstvo. Ljubomir nije prigovorio ni riječi kao da ne zna što se s njime događa, dok
Vjeran i Videk uz njega šute. Od praška je Oršić zaspao. Vjeran ispituje svog .momka. Ovaj mu ispripo-
vjedi:
- Bilo mi je nešto sumnjivo kad on hoće da bježi. Zašto? če
mu nosi sobom revolver? Pa sam ga zaustavio.
- Mudri, moj dragi Videk, više si mi nego brat, dobro si
uradio. Hotimice se opio i tko zna što mu je išlo po glavi.
632

Onda mu Videk pokaže pisma. Jedno je naslovljeno na majku, a drugo na Vjerana. Ovo odmah raspečati i
pročita.
- Ne, ništa ne piše što je naumio. Dakle, još nije onda po
pio vino. Ali mi javlja tešku sumnju kao da mi je u srce rinuo
bodež.
- Oh, slutim... - šapne Videk.
Vjeran je teško uznemiren. Sam sebe pita: "Možda sam ipak ja kriv što Ljubomir trpi? Baš ja? Oh, zašto je
poštenje tako osjetljivo? Zašto zamjećuje i najtanji dah savjesti? Ipak, tamo gdje leži savjest nije kod
mene sve u miru. Nije. To mi javljaju neznane zrake nepreglednih ponora duše, tajne sile nikad otkrivenih
provalija."
"Sto sam kriv?" - pita se on i uspravi u sjedalu.
Misli su mu kao nategnute žice na guslama. Pogleda na Videka. Spava. Sat pokazuje pet sati ujutro. Još
čitava kuća miruje. Vjeranu u džepu zašušti Ljubomirovo pismo. I ponovo ga stade čitati:
"Ne mogu biti istiniti oni razlozi što ih je Jadranka navela poslijepodne. Razmatrao ja njezinu odluku s
koje mu god strane, svugdje i svagdje vidim sjenu drugoga. Vidim ga u njezinim očima, u glasu, u
riječima, u svim ovim razlozima, svuda je on, samo on. Taj drugi - živi u njoj, u svakom joj dahu, u svakoj
misli, u svakom treptaju, a ona govori o drugim razlozima da njega zataji, prikrije, sakrije, da mu ne bih
našao traga.
Tko je on? Tko? Moram ga pronaći da ga ubijem jer je on ubio moju sreću. To ću učiniti! Pomozi mi,
Vjerane, da nađem tu prokletu sjenu drugoga i da je zdrobim."
Zaprepašten sjedi Vjeran nad pismom. Posljednje ga izreke udaraju kao pesnice u oči. Gotovo se ukočio.
Ovo mu pismo razara stečeni mir i sva uvjerenja da na njemu nema krivnje. Savjest mu se digla optužena
zebe ga u duši, potpuno je slomljen, uništen. Najzad stvori odluku.
"Moram govoriti s njome. Moram znati jesam li ja ili tko drugi? Sto će na moja pitanja reći Jadranka?
Njezini odgovori moja su sudbina, moja osuda ili rješenje od optužbe. Moram ih dobiti, uzeti, iznuditi."
Kad se probudio, Videk opazi Vjerana kako gleda na prozor i čeka osvit zore. Odmah dade momku tiho
nalog da Jadranki isporuči njegovu molbu neka bi mu dopustila s njome razgovor na-samu.
Zabijelio dan i sunce ogrijalo prozore Vjeranove sobe. Savladao je sve što je prošle noći uzdrmalo njegovu
dušu i tijelo. Još je blijed, ali odlučan i nepokolebljiv. Mora razotkriti ubojicu Lju-bomirove sreće po
svaku cijenu. Nasuprot će hladno, nesmiljeno prema sebi i Jadranki. Ulazi Videk i donese vijest: Jadranka
već čeka u svojoj sobi
633

čvrsta i sabrana duha pokuca i otvara vrata. Ako je kriv drugi, lakše će podnijeti nego da je on. Srce mu
snažno udara. Jad-ranka stoji pokraj prozora, u modroj je haljini građanske jednostavnosti. Gusta crna
kosa tvori tamni okvir oko njezina bijela lica i zelenomodrih očiju što pozorno, s nekim nejasnim
pitanjima gledaju u Vjeranovo sumorno lice. Stao je u sredinu sobe, poklonio se i tiho pozdravio. Onda
počne sigurnim glasom:
- Oprostite što sam vas molio za ovaj sastanak.
- Poslao vas je Ljubomir?
- Ne, dolazim po svojoj odluci. Brzo ćete se uvjeriti da je
veoma potrebno razjašnjenje. U neizvjesnosti se ne bi moglo živ
jeti.
- Možda će izvjesnost biti teža?
- Ali barem jasna.
Jadranka mu ponudi stolicu. Ali on je ostao stajati.
- Gospođice Jadranko, molim vas, ne uskratite mi odgovor
na nekoliko pitanja. Istinski odgovor.
- Kad želite, odgovorit ću istinu.
Drhtaj mu prolazi tijelom, ali će mirnim glasom:
- Dopustite da vam prije mojih pitanja priopćim nekoliko
Ljubomirovih izreka. Htio je otputovati neviđen i napisao mi je
pismo u kojem veli: "Razmotrio je njezinu odluku s koje mu dra
go strane, svuda i svagdje vidim sjenu drugoga. U njezinim oči
ma, u srcu, u glasu, u riječima, u svim onim razlozima, svuda je
on, on, on. On živi u njoj, u svakom dahu, u svakom titraju, svu
da ga ona prikriva, sakriva."
Vjeran naglo pogleda u nju da bi joj s lica pročitao ono što želi znati, ali je doznao više nego što je želio.
Ona odgovara mirno.
- Ljubomir me u tome doista potpuno prozire.
U ruci mu je pismo zadrhtalo. Obrve mu se nabiru, oči smrače, mora čekati da steče toliko mira kako mu
se glas ne bi lomio. Vjeran stoji kao osuđenik i zastrašeno promuca:
- Sjena ... drugoga ... postoji?
- Obećala sam vam odgovoriti istinu.
- Tko je on - tko?
Vjeran gleda njezino lice. Ona sjedi i ne odgovara.
- Vaša šutnja ubija! Govorite!
- Zar je potrebno govoriti?
Na što ona sada nišani? Ovako ne može saznati ono bez čega se ne može živjeti i gotovo grubo pita:
- Dakle, ipak, taj drugi je onda kriv da ste sada Ljubomiru
otkazali vjenčanje?
- Obratno. Taj drugi je kriv da sam - pristala na vjenča
nje...
- Ne razumijem. Ne mogu... Razjasnite - molim, da se ne
ugušim...
m

- Znam što vas muči. Govorit ću. Jučer me je Pisačić upitao:

zašto sam pristala, a sada povlačim svoj pristanak. Odgovorila
sam mu da je to moj grijeh, moja tajna. Ali sada mogu već mirno
govoriti o tome i - s vama.
Već je požalio što od nje traži otkriće ove tajne, ali više nema uzmaka. Ona mirnim glasom nastavlja:
- Kad sam se vratila u Zagreb i preživjela sve ono što vam
je dobro poznato - i kad ste vi otputovali - našla sam se sama
samcata sa svojim bolima u onoj stoljetnoj kući kamo me je sklo
nio Pisačić. Nastalo je u mojoj duši neko čudno talasanje, kao
neka oluja u kojoj su sve moje dobre i pametne odluke za život
potonule i najednom plane u meni i ja rekoh Pisačiću: "Da, poći
ću za Ljubomira!" U svojoj sam duši mislila: "On ljubi moju ku
mu Oršićku - on će se, dakle, opet vratiti." No, Ljubomir je
predlagao da se na putu nakon vjenčanja u švicarskoj sastanemo.
Slutila sam - i Keglević je tamo... Kad budem Ljubomirova že
na - svakako ću ga vidjeti. Stupit ću pred gospodina Vjerana i
okom u oko reći mu: "Borili ste se za mene da me dadete za ženu
Ljubomiru. Evo! Ispunila se vaša najvrelija želja u životu!" Zato
sam pristala. Evo, zato sam pristala na vjenčanje s Ljubomirom.
Osjećao se smrvljen, bez života.
- Ali onda, kad sam se dvadeset četiri sata nakon bijega iz
Zlatara našla preko granice, opet sam samcata i kad sam pročita
la pismo svoje kume, probudila sam se iz onog ludog buncanja...
Oršićkino pismo opet me dozvalo k svijesti. I nestade oluje. Bila
sam ponovo svoja. Da Ljubomir nije otputovao u Beč, bila bih
mu kazala. Ovako mi nije preostalo drugo nego svoju odluku za
tajiti pred gospođom Pisačić i njezinim nećakom. A kad smo se
na putnoj stanici sastali s nadvrtljarom gospodinom Korblerom,
odmah sam se složila s Branislavom da on drži riječ šutnje i pred
vama. Evo, dakle: "sjena drugoga", koga naslućuje Ljubomir, ne
samo da nije pridonijela da sam povukla obećanje da ću poći za
Ljubomira, nego obratno - on je bio razlog što sam to obećanje
dala. Na to se kunem uspomenom svojih roditelja.
- Oprostite mi moju sebičnost - ja sam ovamo došao da
saznam, - da stečem mir... a...
- Nisam li jučer njemu i vama govorila da je moj život da
leko od svijeta u kojem živite on i - vi? Vi ste obojica dionici
aristokracije koja je prezirom ubila vašu majku.
Kao da ga je netko željeznom rukom stisnuo oko vrata. Htio bi govoriti - govoriti - a nema daha. Dakle,
sve ono na onom ledenjaku u mećavi nije imalo nikakva upliva na njezinu odluku, baš ništa. Već on
predugo šuti. Ona ga pogleda. Taj ga pogled razriješi muke i, pristupivši bliže, stade šaptati:
- Oprostite mi što sam vam sagriješio tamo gore. Onaj mar-
kiz učinio me bezglavim - a kad sam čuo vašu pjesmu - onu
pjesmu - i u meni provali oluja. Pripovijedao sam onu priču sa
mo da vi saznate kako vaša kuma nije ona koju "on ljubi?" Za-

boravio sam sve, i čast, i vjernost prijatelju - srljao sam u ponor dugo gušenih osjećanja. Jadranko - bacio
sam se preko granice poštenja kad sam u očajnom času, dolje u grobnici, vidio da u vama još nije ugasnuo
život... Ništa nisam mislio - samo osjećao - govorio - privinuo vas na svoje grudi... Oprostite, nikad nisam
slutio da bih bio kadar toliko se zaboraviti i počiniti takav čin...
- Ni ja nisam o sebi mogla slutiti...
- Jadranko, zar ste vi bili pri svijesti?
- čula sam sve što ste govorili s Videkom i što ste rekli
meni.
- A niste znali da su ove vaše ruke...
Ne usuđuje se izreci riječi - i prekine se. Ali ona nadoveže tiho:
- Znala sam samo to da su moje ruke učinile ono što je
srce - željelo...
Oči mu se sklope. Sav se život u njemu zaustavi, čini mi se, srušit se mora tu, pred njome, u besvjestici,
ali ona nastavlja rečenicu i to ga probudi iz sna:
- Tek gore - kad su me položili u postelju i kad su me
ogrijali - tek onda sam osjetila da sam se u onom času dolje s
vama oprostila - zauvijek...
Opet je morao dotaći čelo - nova ga vrtoglavica spopade...
- Ono što sam jučer poslijepodne govorila vama i Ljubo mi
ru nisu puste riječi. To je put moga života. Ja sam građanka, za
natlija, i to ostajem jer ne bih mogla biti sretna ni u kojem gos
podskom društvu koje me ne može osjetiti ravnopravnom sebi.
Baš sada, kad Ljubomir u mojem srcu nalazi prisutnost drugoga,
nikad ne bih smjela spašavati njegovu sreću - vjenčanjem. To bi
bila nedostojna prevara. Tu se mora zatražiti savjet dragog prija
telja mog pokojnog oca, Pisačića. Sve ću mu priznati i zamoliti
da mi dopusti poći što prije svojim putem.
- Užasna je pomisao da onaj koga Ljubomir traži sjedi kraj
njega, da je to njegov najvjerniji prijatelj, da je to onaj koga on
smatra sjenom drugoga, koga želi - ubiti I
- Taj drugi, čiju sjenu Ljubomir traži, ostat će samo sjena
- mladenačkog sna ...
Zadrhtao je. Izrekla je osudu. Vjeran zna da je Jadranka neće opozvati.
- Između nas je cijela jedna visoka klasa društva, grbova,
modre krvi, nazora, običaja i duha, što se usjeklo između želje
mog srca i mog duha.
Vjeran osjeća da mora otići ako ne kani pred njome zajecatL Napola se okrene od nje i šapće:
- Moja trenutačna sreća ostaje moja vječna patnja, moj
vječni prijestup prema prijatelju.

Susreo se s njezinim pogledom. Kroz crne trepavice, gledaju ga zelenomodre oči. U njima čita svoje ime.
Nijemo se pokloni. Izišao je iz Jadrankine sobe sa zarinutim bodežom u srcu...
Oprezno ulazi u svoju spavaonicu da ga ne bi čuo Videk. Najprije mora biti sam. Neka mu nitko ne
zagleda u oči. Ne želi vidjeti nikoga.
Spustio se u naslonjač i sakrio lice u ruke. 0, da je barem dijete, pa da može glasno plakati. Možda bi
popustio ono što mu ispunja srce. Tako mu je kao da su njegove grudi korito rijeke kojom divlja bujica
kida i razdire. Srce viče u očajnoj sreći:
"Ona ljubi - ona ljubi mene - ja ljubim nju - a nikada ne smijem ni misliti na nju! Svaka bi misao bila
izdaja poštenja, zadane riječi prijatelju! A ipak, ona me ljubi! Ona, za kojom umiru dani, noći, satovi,
časovi mog mladog života!"
Smijao bi se i plakao, kliktao i jaukao, ponosno digao glavu i zakopao se živ u zemlju.
"Sto je to da tako ljubim baš nju koju sam obasuo najtežim sumnjama, baš nju, smatrao je sposobnom za
najlažnije čine, baš nju koju sam držao ljubavnicom Larsena i njegovom doušnicom?
Zar je nečija osveta pala na mene za tu sumnju? Osveta pravice koja me kažnjava najstrašnijim udarcem?
Sudbina kao da je rekla: "Sada je moraš ljubiti, ljubiti, stradati od ljubavi, umirati, jecati, njezino srce
posjedovati, ali nikada ga uzeti jer si je krivo osudio poštenu, pravednu.
Da, da, to je osveta za jade što sam ih nanio siromašnoj djevojci, a društvo je tamo u Zagrebu prihvatilo
sumnju. A kakvim su je prezirom gledali kad je uskratila primiti ruku koju sam joj ponudio da je uvedem
u onu plesnu dvoranu. A ona, da se opravda, obeća sama sebe strancu koji ju je ucijenio, zavarao da je
¦norveški plemić. Učinila je to da dokaže svoju nevinost - menil Kako me je već onda ta izjava prestrašila?
Osjetio sam što je to značilo. Sebe daje neljubljenom strancu da dokaže meni kako joj činim krivo. Sebe
daje na ucjenu, sebe radi - mene. Je li već onda njezino srce nesvjesno pripadalo meni ili - svjesno?
Svejedno? Svejedno. Trpjela je pod udarom moje sumnje! Jadranka, heroj poštenja!
Vjeranu iskrsne pred očima slika kad su oko stola sjedile lijepe djevojke, a on im je tumačio hrvatsku
povijest. Sve su mlađahne djevojačke oči uperene u njega, samo Jadrankine spuštene na pletivo u bijelim
ledenim joj rukama.
"Svaku sam povijesnu izdaju prikazao riječima koje su kao podmukle oštrice bile uperene u nju, nesretnu,
nevinu, bespomoćnu. Nemilosrdno gađam svojim strelicama nju nevinu. I srce je njezino tada krvarilo,
osamljeno, bijedno srce. A ipak - ovo srce - koje sam ja gazio poklanja svoju ljubav meni koji sam je
ushićeno predao drugome! Zar sam bio baš tako ushićen? Znam li to ja? U onim sam časovima bio tako
zaokupljen svojom obra-

nom protiv Larsena i bečkog redarstva da nisam o sebi uopće vodio računa. A sada, evo ti, Vjerane, idi,
pati, trpi, stenji, ispaštaj svoju zabludu!
Kad sam je onda počeo ljubiti? Kada? Zar u istom času kad sam je udario sumnjama, ili kad sam je noć i
dan po Videku uhodio? 0 da, moj je Videk imao pravo kad mi je rekao na Thun-skom jezeru nezaboravne
riječi: "Svaki dan bio vam je ispunjen samo Jadrankom. Jurili ste za njom, uhodili je, ali ne samo zato što
ste prijatelju obećali da ćete je oteti Larsenu. Vi ste za njome trčali po želji svojeg srca!" Rekao je: "Vi je
nosite u svome srcu pa srušila se i Zagrebačka gora" ...
Da, nosim je u srcu i sada znam kako je to teško, preteško. Sad me udara osveta one pravice što dijeli
zadovoljštine nepravedno osuđenima i kažnjava nepravedne suce. A sada? Skupi posljednje snage,
Vjerane, i nosi svoj teret."
Netko tiho odškrine vrata. Pred njim stoji Videk, gleda ga zabrinuto i veli:
- Ne, mladi moj gospodine, ne može to tako više ići dalje!
Ne može! Vi morate odavle. Sve morate ostaviti. Pogledajte se u
zrcalo. Tko bi vas prepoznao? Zeleni ste, oči su vam kao ona mag
la na gori Sv. Bernarda. Ne zamjerite, vi ćete oboljeti ili...
- Ili poludjeti - dodaje Vjeran. - Imaš pravo, Videk. Mo
ram nešto odlučiti. Nešto se mora prekinuti, samo ne znam kako
i što. Hoću da idem, već sam o tome razmišljao. A Oršić? Još
uvijek spava?
- Dva puta se probudio i opet usnuo. Gospodin doktor Piša-
čić želi s vama govoriti. Tamo je kod njega.
- Neka radije dođe ovamo k meni, a ti ostani kod Ljubomira.
GLAS BUDUĆNOSTI
Vjeran ustane da bi dočekao starog prijatelja. Kad je stupio u sobu, znao je Vjeran da mu je Jadranka već
sve rekla. I šuteći čeka.
Simpatični doktor poravna prosijedu kosu, sjede i upre pogled u Vjerana:
- Znate li, moj mladiću, da sam ja ovo što sam sada čuo od
Jadranke naslućivao one noći kad smo vi i ja sjedili u Opeki kraj
njezine postelje? Naslućivao sam tko je "on", koji "ljubi nju" -
naravno, nisam znao da to bolesnica misli Oršićku. Zapitao sam
0 tome Jadranku kad je bila kod mene u onom starom dvorcu,
ali ona je uporno tajila. Ali sada da vam nešto kažem. Morate
otići odavle. Još danas, ako je moguće.
- Pierre Morand ima danas doći i javiti mu pred Perušićem
1 tetkom da ovamo dolaze Bachove uhode pa me stoga upućuje
638

da se odmah preselim gore, u staru tvrđavu grada, i da se odanle ne maknem. To sam već jučer s njime
ugovorio. Danas je to još potrebnije. Ostat ću tamo dok vi s Jadrankom ne odete.
- Ona će ostati s markizom. Idu na Ženevsko jezero. Tamo
ima gospođa markiza svu silu žena kojima bi Jadranka plela na-
nakite od kose. Tako ona sebi želi zaslužiti kruh.
- Volio bih da Jadranka bude kod moje tetke, a ona bi to
od srca prihvatila.
- U to nisam sasvim uvjeren. Niste li možda obećali uzeti
Ivančicu?
- Ja? Nikada, premda sam doista katkad poželio da ona
bude moj zaborav, ali kad sam, eto, izdao prijatelja i sama sebe
za cijeli svoj život - nikada ne bih počinio još i prevaru na Ivan
čici. Zapravo je sada Ljubomir vaš i moj veliki teret. Moramo ga
sretno prenijeti onkraj opasnosti.
- Eh, do vraga! - plane najednom Pisačić. - Kazat ću vam
nešto što ćete mi zamjeriti, ali moram govoriti istinu. Zamislite
apsurd: Jadranka živi u dvorcu grofice Oršić, raste s njezinom
djecom, onda joj Oršićka dopušta da uči zanat, a i Ljubomir to
dopušta jer ne zna što mu je Jadranka. K vragu, ja sam uvijek
znao odmah koja me je djevojka zakvačila - to su nekakve vaše
nove psihologije. Ali kad je šalje kuma u Beč, na zanat, zašto se
gospodičić nije onda lecnuo i pitao: što, Jadranka će biti zanatli
ja? A već četiri mjeseca nakon toga on luduje za njom? Jadranka
svira na zabavama u palači, a tko nju zabavlja? Tko s njome ple
še? Nitko, jer se ona ne smije miješati među baronese i kontese.
A zašto nije nikad Ljubomir s Jadrankom javno plesao? A? Ne
kanim umanjiti ljubav vašeg prijatelja, ali jedno ne možete pobiti
ni vi. Najprije se ni vrag ne brine za Jadranku, šalju je u zanat,
a kad se vraća, obasipaju djevojku sumnjama! Jest, tu ste vi kri
vi. Ali čekajte: tek kad se visokim društvom pronijela ta sumnja,
kad su mlada gospoda čula da bi Jadranka mogla biti ljubavnica
jednom barunu iz Beča - najednom svi zinuše u Jadranku. Svi
je počnu uvažavati i sada hoće najednom da za Jadranku svi um
ru. To je, vidite, što miriši meni više po povrijeđenom velikaškom
ponosu nego po osjećaju muškaraca.
Izjava se Vjerana duboko dojmila. Sjedi potišten, uvučen u sebe. Dok je prije nekoliko puta htio upasti da
brani Ljubomira, sada šuti.
- No, a što? Zašto mi ne odgovarate? - pita doktor.
- Zato što ste, gospodine doktore, najzad i mene udarili sna
gom svoje kritike, ali zaslužno. Udarajte! Svoje sam krivnje pot
puno svjestan. I pravo mi je što sada patim. No, to je zapravo
savršena stvar. Moja je zadaća danas samo još da Ljubomira
sklonem nekamo gdje će zaboraviti. Ja ću tražiti i naši svoj zabo
rav u rodoljubnom radu. Imam svoj put, a povest ću sa sobom i
Ljubomira. U takvim se ciljevima zaboravlja na svoje lične boli
i nevolje.
639

- čast vama i vašoj odluci. Vjerujem da ćete je provesti. U

vama ima svježe krvi koja rađa plemenitim idealima. Zadovoljan
sam i oprosti mi, moj dragi mladiću, ako sam te možda povrije
dio.
Oslovio ga je intimno, rekavši mu "ti", što znači da ga prima pod svoje pokroviteljstvo.
- Sto puta vam hvala što ste mi sve to rekli. Trebalo je da
to bolje shvatim Jadranku i Ljubomira.
- Jadranka mi je kazala: "Osjećam da je život u radu naj
veća radost i ponos." A evo što Jadranka govori o sreći u radu
danas, na izmaku 1858, čini mi se da u tim riječima iz Jadranke
progovara novo pokoljenje, koje ne želi da se ljudi dijele prema
privilegijama, kad djevojka neće nositi sramotnu "partu" stare gos
pođice zato što nema miraza, nego će njezin miraz biti znanje i
sposobnost. To je budućnost!
- Hvala vam što ste me podsjetili na moju zadaću. U brizi
za svoje sebične interese gotovo sam zaboravio: - evo, gledajte,
nadvrtljar Kobler piše mi" pismo pod tuđim imenom: "U Zagrebu
vlada veliko uzbuđenje u svim slojevima građanstva i aristokraci
je. Tamo se našao neki učenjak, zovu ga "Mudrac pod zidom".
Navodno vrši noću istraživanje zemaljske dubine pa je razglasio
da Zagrebu prijeti neka nesreća. Taj učenjak stalno govori o ne
sreći koja je sigurna, ali neće da kaže kakva bi to imala biti nes
reća. Možete zamisliti da su ljudi uznemireni. Čudna je okolnost
da redarstvo nije prihvatilo nijednu prijavu kojom se građani tu-
"že na to uznemiravanje. Kad su ljudi opkolili kuću Pod zidom,
gdje on stanuje, redarstvo je s oružnicima rastjeralo građane i
đake.

- Onda je taj mudrac Pod zidom dijete apsolutističke pod-

muklosti.
- Nešto me u prvom času, kad sam to pročitao, podstreka-
valo da smjesta odem u Zagreb.
- Taj bi te korak stajao glave.
- Moji švicarski prijatelji redarstvenici znali bi me dobro
prerušiti i opskrbiti dokumentima kao državljana Švicarske.
- To je, dakako, jamstvo da bi se mogao dobro sakriti -
ali ja ti ovo ne bih savjetovao.
- Sada je prvo da Ljubomir i ja nismo pod istim krovom s
Jadrankom. Morand mi je već ponudio boravište gore u tvrđavi
i tamo ću ostati dok se spremim za put i dok Ljubomir odluči
kamo da krene. A vas molim da obavijestite gospođe o neočeki
vanom preokretu i neka o tome uopće ne raspravljaju.
- Saopćit ću ti o toj stvari što drugi ne znaju. Kad sam sti
gao ovamo i kad se cijela stvar drukčije razvila nego što smo
namjeravali - pošao sam tvom prijatelju nadstojniku Morandu
i zamolio ga da li zna nešto potanje o markizi Lucie. A on mi
saopći da ona svake godine preko brda Sv. Bernarda dolazi na
Ženevsko jezero. Tamo ima rođake i svoju vilu. Obitelj je bespri-
640

koma i umjetnički nastrojena. Prema tome, mogu joj mirne savjesti prepustiti Jadranku koja je već prije
odlučila da ide s njome. Markiz će je otpratiti k rođacima, a on ide u Pariz. Ovo sam učinio jer me
Jadranka stavila pred gotovu odluku da ide s marki-zom. Sada sam posve miran u tom pogledu. Jadranka i
markiza su smatrale da bi Jadrankina prisutnost pod istim krovom - nakon svega toga - bila muka za sve
nas. A to potpuno odobravam. One su se spremile za put i dok mi ovdje sjedimo, već su one ostavile ovaj
krov i očito već putuju. Sve se dogodilo s mojom privolom.
- Vrlo razborito, dragi doktore, samo što će reći moja tetka
i drugi.
- Njih ću ja lično obavijestiti da sam Jadranku morao sklo-
nuti u krug markizne ugledne obitelji jer su je u Sionu pronašli
austrijski špijuni i prijavili da posjeduje krivu putnicu, a iz Beča
je traže kao veleizdajnicu. To su Perušićevi znali već prije - dak
le, stvar ima posve vjerojatno lice - i zato se Jadranka nije opros
tila ni s kim, jedino sa mnom. To moraš kazati i Ljubomiru pa
ga nastoj sklonuti da ode u Beč ili se vrati u Zagreb. Tobože, neka
tamo raspravi sa svojom majkom o njezinu pismu - iako znamo
da Jadranka svoje stanovište ne može nikada promijeniti. Time
je ova stvar dovršena, a ti povedi Ljubomira na tvrđavu i tek mu
tamo saopći da je Jadranka morala ovako učiniti radi svoje si
gurnosti. Dakle, prepusti meni da sve uredim s tvojom tetkom i
njezinim mužem, a ti svakako idi u tvrđavu radi tobožnjih špiju
na da ne moraš s njima razgovarati o Jadranki. Ja ću baš zato
ostati još malo da im spriječim takve razgovore.
- Hvala vam. Vi znate liječiti i bolesne situacije.
- Ali ne i bolesna srca.
- Onda biste bili čudovište, ali je najteža bol barem olak
šana!
Pisačić se digne. Mudro lice, obrašteno prosijedom bradom, čini se kao portet mira i mudrosti. Izrukovao
se s Vjeranom i pošao k Perušićevima da izvrši svoju zadaću. Vjeran tiho otvori vrata Ljubomirove sobe.
Našao ga je budna i ponudio mu da dođe s njim u tvrđavu.
Dugo ga Ljubomir gleda, a onda odgovara s nešto gorčine:
- A što da ja radim gore uz tebe koga je zapala takva sreća?
- Sreća? Mene?
- Da. Ti si sretno zaljubljen.
Sva mu se duša prenerazila od tih riječi i opetuje prijateljevo pitanje da bi spremio odgovor.
- Valjda ćeš poricati da ne ljubiš i da nisi ljubljen?
- Zapravo, prijatelju, ne znam što ti misliš...
- Ne znaš ono, što znam ja?
Osjećam da mu je krv udarila u lice i čudi se, tobože:
- A otkad ti znaš o mojoj ljubavi?
- Rekla mi je
641
41 Jadranka

41*
- Ona? Tko?
- Jadranka. Zašto tajiš kad ti ne stoji na putu kao meni?
Ali i ti imaš takmaca. Tvoj je takmac Branislav. Jadranka mi je
rekla da ljubiš Ivančicu i tvoja tetka želi taj brak, sve je uređeno.
Siromah Branislav! Zašto? Zato što ljubi Ivančicu! On i ja mo
žemo sebi pružiti ruke u našem udesu. Snilo mi se da si vodio
pred oltar Jadranku, a vjenčao se s njome - Branislav.
- Ah, ostavi te misli i sne. Mi ćemo zajedno na tvrđavu, a
sada treba da još spavaš jer prašak još djeluje.
Pola sata nakon toga najavi Videk Vjeranu Pierra Moranda. Videk ostane uz Ljubomira. Nadstojnik
redarstva sjeo je s Vje-ranom da izrađuju osnovu. Vjeran ispriča sadržaj nadvrtljareva pisma, a zatim
raspravljaju o mogućnostima kako bi se moglo prijeći preko granice u Hrvatsku.
Međutim Pisačić je obavijestio bračni par Perušić o događaju i onda ih ostavio nasamu. 2ena doktora
Perušića je duboko potresena i saopći mužu:
- Bila sam uvjerena da će Vjeran ljubiti i uzeti Ivančicu.
Ali sam baš zato vidjela da Vjeran samo udvara tvojoj kćeri, a
ne misli na brak što sam toliko željela.
- Vjerojatno bi mi to bilo drago jer krvnog rodbinstva ne
ma, ali ako se tu dogodilo nešto drugo, onda, naravno, nema niš
ta od tih tvojih nada.
- Ako će Ivančica zbog toga trpjeti?
- Ona? Pa zabavlja se rado s Branislavom, dakle, nije za
ljubljena i u Vjerana.
- Da, zabavljala se, a ja sam se već i pobojala da bi se mog
la u njega zaljubiti. Ali znaš li ti da se ona promijenila od one
večeri kad je Vjeran donio gore Jadranku? Ivančica je odonda
zamišljena i žalosna. U noći često ne spava, ujutro ima natečene
oči i više se ne zabavlja s Branislavom.
Tek sada kao da je Perušić zagledao nešto novo što nije ni slutio.
- Kako? Misliš da je ona žalosna zato što sluti da Vjeran
ljubi Jadranku?
Doktor je sjeo i podupro glavu. Razmišlja, a njegova žena nastavlja:
- Jedva sam čekala da dođe taj Oršić. Kad se saznalo da
nisu vjenčani, već sam osjetila pogibelj.
- Ako Vjeran, uistinu, ljubi Jadranku, nikad neće uzeti Ivan
čicu. A to ne bih niti dopustio. Samo, mislim da se ti, možda, ipak
varaš da Ivančica ljubi Vjerana.
- Na žalost, ne varam se. I prekjučer, odmah po dolasku s
našeg nesretnog izleta, kad se doznalo da Oršić nije s Jadrankom
vjenčan, svi smo bili iznenađeni, nismo se brinuli, nismo ni gledali
Ivančicu, a kasnije sam tek vidjela kako je ona blijeda i zamiš
ljena.
642

- Otkud bi Ivančica naslutila što je između Jadranke i Vje

rana - ako uopće nešto jest, jer Pisačić nije ništa o tome govorio?
- Kako je Vjeran izgledao one večeri kad je donio Jadranku?
Bio je izvan sebe od straha za nju.
- Priznajem, nemam za to pogleda, ali je opet istina, kad
sam nakon toga došao k njemu u sobu, bio je smućen i rekao
da ga zebe, a možda ga je zeblo i srce.
- Odlučila sam da nikako ne ostanemo ako Pisačićevi kane
Jadranku ostaviti ovdje. Mi moramo otići. Još danas odlazi Vje
ran na tvrđavu, a ja ću ispitati Ivančicu i odlučiti.
- Imaš pravo. Ako je tako, onda sam i ja zato da odmah
odemo.
- Ali zbog toga se neću razdvojiti s Vjeranom. Želim da i on
ide s nama.
- To s njime ti uredi.
Uto ulazi u sobu Ivančica. Otac odmah iziđe kako bi pružio svojoj ženi mogućnosti da razgovara s njome.
- Jesi li čula, Ivančice, naša gospođica Jadranka je odustala
od vjenčanja, što veliš na to?
- Sigurno zato što ljubi drugoga, a taj drugi ljubi nju.
- Čini se da ti već nešto znaš?
- Nisam ništa znala, ali nikako mi nije izgledalo da je za
ljubljena u Oršića.
- A što misliš koga Jadranka ljubi?
- Što ja znam! Njezine su to stvari - odgovori djevojka,
slegne ramenima i ide u svoju sobu. Takvo vladanje iznenadi Pe-
rušićku. Malo vremena razmišlja, a onda otvori vrata i vikne:
- Dijete, vrijeme je k objedu.
- Samo idi, mama, moram se malo počešljati.
Ali gospođa nije otišla, već čeka. Kada se Ivančica pojavila, njezine su oči bile zaplakane. v - Kako? Ti si
plakala? Reci što ti je na duši?
- Molim te, mama, ne pitaj me. Lijepo te molim, ostavi me.
- i djevojka istrči na hodnik. Perušićka potraži muža pa mu sa
opći prizor s Ivančicom.
- Pa to bi bilo strašno. Ako su tvoje slutnje ispravne, onda
putujemo.
U blagavaonici su Pisačićevi, Perušićevi i Vjeran u tihom razgovoru.
- Ljubomir se probudio. Veoma je utučen, neće na objed u
blagovaonicu što je pametno, ali je odmah prihvatio moj poziv
da podveče idemo na tvrđavu. Rekao je da se ne kani vratiti kući
dok ne primi pismo od majke što je odlučila u pogledu Jadranke.
- To je znak da još uvijek ima nade da bi sve moglo biti
popravljeno - primijeti Perušić. - Dakle, o tome nećemo više
raspravljati.
Nakon objeda pošli su u vrt. Vjeran zamoli tetku da malo ostane s njime.
643

- Imam prijedlog na koji ćeš ti sigurno pristati, tetiće. Da

Jadranka ode s vama na Ženevsko jezero.
- Ne bi bilo lijepo da Ivančici bude svakog dana pred oči
ma djevojka koju ti ljubiš.
- Ali, tetko, to je zabluda.
- Zar ti nije bilo jasno što se događa u srcu Ivančice?
- Ni jednog jedinog časa. Ne može biti, ti se varaš.
- Na žalost, ne varam se. Kad sam joj rekla da je Jadran
ka otklonila vjenčanje, jednostavno je izrekla da sigurno ljubi dru
gog i on ljubi nju. Nije se ni začudila, nego je potajno plakala.
- To bi sada značilo da sam dvostruki nitkov?
Njoj bude teško i ona pristupi k Vjeranu:
- Vidim, mnogo trpiš i radi svog prijatelja. Vidjela sam u
tvojim očima stravu kad je rekao da nisu vjenčani. Sve sam ja
progledala majčinskom brigom za tebe, a onda sam ujedno opa
zila što se događa s Ivančicom.
- Koliko sam želio i čeznuo da mi Ivančica bude zaboravi
- Da nismo barem bili na onoj gori.
- Sto misliš time reći?
- Ono što sam vidjela one večeri kad si je donio. Bila sam
već sasvim nacistu kako je s tobom, a vjeruj, bila je s time nacis
tu i Ivančica. I ona ima oči. Od one večeri ona je duboko nes
retna.
- Najcrnja je vijest da bih imao na savjesti slomljeno srce
Ivančice. To ne bi bilo podnošljivo. Zašto bi me sudbina tako ne
milo udarala? Molim te, idem na tvrđavu, a odanle ravno - svo
jim putem. Nesreća mi se objesila oko vrata - idem, idem!
"Znao sam, platit ću kruto onaj časak sreće kad mi je ona ovila ruke oko vrata", veli sam sebi oborene
glave.
Gospođa Perušić zadržava plač:
-Tek što sam te našla, već te gubim. A živjela sam u nadi da ćeš ostati u obitelji pa ćemo uživati tvoju
sreću s Ivančicom.
Nesretni je Vjeran potražio Pisačića i saopćio mu svoj razgovor s tetkom.
- To je previše i za moju snagu. Kad bih znao što sam skri
vio da me sudbina tako progoni. Ja to ne mogu izdržati. Ne mogu
podnijeti. Ubit će me savjest - tuži se starom prijatelju, a on ga
tješi:
- Tako osjećaju idealisti. Sebičnjaci mogu podnijeti sve jer
ih ništa ne boli. Oni nemaju savjesti, žive samo radi sebe, za sebe
i zbog sebe i gaze preko drugih. Trpe i pregaraju samo poštenja
ci. A sada idi gore, uzmi svoje stvari koliko ti treba u tvrđavi, ov
dje ću razmišljati ja, možda mi sine kakva misao da nađemo izlaz.
U tamnoj oblačnoj večeri izišli su iz kuće Ljubomir, Vjeran i Videk. S njima je nadstojnik redarstva Pierre
Morand. U vrtu ih dočeka Branislav i zaustavi:
644

- Vjerane, čekaj! Mi smo na brdu gore sklopili dublje pri-

jateljustvo, nas je povezala velika ideja, a ti mi, eto, najednom izmi
češ, odlaziš kao da i nisam ovdje. Zašto ne bih i ja pošao s tobom?
- Pravo veliš, Branislave. Zaokupilo me nešto i otelo mojim
lijepim osnovama. Zamolit ću Moranda da i tebi dade sobu u tvr
đavi.
Smjesta je švicarski nadstojnik pristao, a Branislav se i ne javi stricu, već pođe s Vjeranom.
Tri dana i tri noći proveli su Vjeran i Branislav u raspravama o budućim koracima svog života i rada.
Ljubomir je bio uvijek nijem i zabavljen svojim mislima.
Četvrtu večer, pod zaštitom sumraka, iznenada su s tvrđave stigli u vilu "Grande" Vjeran i Branislav u
pratnji Videka. Momak je odmah najavio doktoru Perušiću njihov dolazak. Branislav je potražio strica
Pisačića, a Vjeran ode Perušiću.
Nakon pola sata izađe i naloži Videku tiho:
- Idi dolje i kaži Ivančici da moram govoriti s njome nasa-
mu. Neka dođe odmah!
Požurio se dolje i vratio s Ivančicom dok ih Vjeran čeka na hodniku. Ona prijazno pozdravi mladića, a on
joj tiho saopći:
- Želim govoriti s tobom o nečemu važnom. Odabrao sam
Ljubomirovu sobu, tamo nas nitko ne može smetati.
Odmah je pristala i oni uđu. Vjeran joj ponudi naslonjač i sjedne joj nasuprot.
- Htio sam s tobom govoriti prije nego što odem daleko.
- Bit ie pusto kad vi odete. Jadranka odlazi s markizom na
Ženevsko jezero. I markiz ide s njima. Vele da se i on zanima za
nju. Svi su mladi ljudi zaljubljeni u nju. Jesi li opazio?
- Nemani prilike...
- Zato što si i ti u nju zaljubljen.
- I ja? Odakle ti ta misao?
- Pa tako, u nju su zaljubljeni svi mušikarci našeg društva
- i Ljubomir, i markiz, i Branislav, pa i ti.
- Branislav. To je nešto novo. Otkud to znaš?
- Oh, davno, još tamo s gore Sv. Bernarda. Sam je priznao.
- Priznao? Kome?
- Meni lično.
- Kada, kako ti je to rekao, molim te, zanima me...
- One večeri kada si Jadranku donio iz grobnice.
- Oh, daj, molim te, kaži kojim je riječima to kazao. Točno
ponovi riječi, ja te molim. Kakva je bila situacija?
- Ti si nosio Jadranku gore na rukama, ja sam dotrčala na
hodnik. Uz mene je stajao Branislav pa sam mu rekla:
"Vidite, Vjeran nosi Jadranku na svojim rukama kao dijete". A on odgovori s uzdahom: "Blago njemu".
- Tako? A zatim?

- Zatim ga upitam zašto bi to bilo tako veliko blaženstvo, a

on je odgovorio kao uvrijeđen: "Vi, naravno, ne možete shvatiti
dublje osjećaje, vama je samo do djetinjih šala" - i Đranislav
mi okrene leđa pa ode.
- I ti misliš da je to priznanje da ljubi Jadranku?
- Pa naravno. 2elio je da bude na tvom mjestu, da on nosi
Jadranku, pa je bio ljubomoran. Odonda se stalno držao uvrije
đen, ali ni brige me.
- O tebi? Ništa. Da, rekla sam samo da se veselim što je
Vjeran Jadranku našao jer bi inače bila nastradala. Meni bi je
ipak bik> žao.
- Ipak? Tako? Zašto si rekla "ipak", a nakon one večeri bila
si stalno nevesela i prestala se šaliti s Branislavom? Reci mi to,
Ivančice, prije nego odem. Moram znati istinu.
- Ne znam. Nemam ništa reći.
- Ne govoriš istinu. Znam, kad ti je majka saopćila da je
Jadranka otkazala Ljubomiru vjenčanje, onda si ti odgovorila da
sigurno ona ]jubi nekoga drugoga - koji ljubi nju...
- Pa - to je razumljivo - jer ona ljubi njega, a on nju.
- Tko? Reci, tko je taj?
Ona obori oči i zarumeni se.
- Pa on. Mene se ne tiče. Baš ništa me se ne tiče - ali u
grhi joj zadršće zaustavljena suza.
Vjeran uzme njezinu ruku:
- Moraš mi kazati sada, na rastanku, tko je taj.
- Nemoj - ja ne mogu ...
- Ali ja znam.
- šuti - neću da čujem...
- Branislav? - pita Vjeran bez daha kao da o tom odgovo
ru ovisi njegov život.
-Ostavi me, neću ni čuti - okrene se djevojka.
- Moraš me slušati. Evo, ti si mislila da one riječi "Blago
njemu" znače da Branislav ljubi Jadranku. I one riječi: "Vi ne
možete shvatiti dubljeg osjećaja, vama je samo do djetinjaste ša
le". Sve to držiš ti dokazom ljubavi Branislava prema Jadranki?
Htjela je ustati da pobjegne, ali je on drži čvrsto i gotovo dršće od pokreta sreće.
- Čekaj, to se mora raščistiti. Nije li on onim riječima "Bla
go njemu" mislio kako bi bio blažen da može ovako nositi onu
koju ljubi?
- Nju, da. To je mislio.
- Nju, da - ali ne Jadranku! Ne, on je time mislio tebe -
Ivančicu: "Oh, da mogu ja tako nositi svoju Ivančicu" - to je
mislio.
Modre su joj oči široko rastvorene, a njezini se zlatni uvojci potresli kad je zanijekala glavom:
- Ne, nije istina. Nije mislio mene. Mene nikad!
646
- Uvijek samo tebe i o tebi je mislio. Ivančice moja, ti si
ludo dijete kad si one riječi tumačila drukčije. Drugi dan si mu
kazala kad je pokušao s tobom razgovarati. "Dosta mi je vaših
šala, dosađuju mi". Onda se povukao.
- Tko ti je to rekao?
- Kad sam vidio gore na tvrđavi njegovo tugovanje, dotle
sam ga ispitivao dok mi nije sve povjerio. On je nesretan i neu
tješan jer te ljubi, duboko te ljubi...
- Lažeš - lažeš - nije istina!
- Vidiš da si razmažena ludica. On te neizmjerno ljubi, da
jem ti časnu riječ. Da li vjeruješ?
Djevojka gleda u njega kao u čudo, a on brzo nastavi:
- Majci nisi kazala pravu istinu koga to ljubiš. Nisi spome-
menula ime pa je mislila krivo.
- Mama me je htjela ispitivati pa sam pobjegla.
- Ivančice, volim te kao brat svoju sestru i ne bih mogao
otići dok si ti nesretna. Kunem ti se da te Branislav ljubi i da te
je vrijedan.
- Tako? A zašto je onda otišao gore na tvrđavu i nije se ni
javio -ljuti se ona i porumeni, a oči su joj suzne.
- O, ti, drago, malo dijete, zar mu nisi sekla da ti dosađu
je? Kad bi ti znala kako je on gore za tobom tugovao? Ti si sva
njegova sreća i - nesreća, ako bi bio odbijen...
Mlada djevojka zajeca, dugo pritajena bol provali u suzama, Vjeran je tješi kao brat i miluje joj kosu, a
onda veli:
- Čini mi se, tamo je Videk u drugoj sobi, maknut ću ga da
ne sluša - i otvori vrata u svoju sobu. *
Ali tamo sjedi Branislav, vrlo blijed i nestrpljiv. Vjeran priđe k njemu i šapće:
- Cuo si sve, vidiš, dobro sam slutio. Idi k njoj, velim ti.
Njezino srce pripada tebi. Nesporazum je kriv, žuri k njoj - gur
ne ga.
Zbunjen stoji Branislav na vratima što ih je Vjeran zatvorio. Ivančica obori glavu.
- Vrlo sam glupo govorio one večeri - ispričava se Branis
lav - ali sam htio iskoristiti onaj prizor da iskažem osjećaje pre
ma vama. Kad me niste shvatili, bio sam bijesan jer sam u tom
vašem odgovoru vidio da me odbijate. Drugi dan rekli ste da vam
dosađujem šalama - to je" bio udarac u moje srce ...
Ona šuti i spušta glavu sve niže. On se približi k njoj:
- Zar niste shvatili moje riječi tamo gore o divnom cvijetu
ivančici koji najviše ljubim, a koji cvate u vrtu mog oca?
- Onda sam shvatila, ali one večeri, kad ste rekli ono ...
- Najdraža, najmilija, moje srce je venulo kao vaša zgažena
ciklama.
On nježno uhvati njezinu ruku:
647

- Moram putovati, a htio bih ^tupiti pred svoju majku i

kazati joj: "Evo, nosim ti u srcu najljepšu ivančicu od svih ivan
čica ovoga svijeta da mi bude sreća, svjetlost i sunce mojemu
životu! Hoće li me stići ova nagrada za patnje što sam ih podnio?
- A tko će mene nagraditi što sam pretrpjela - ja?
- Moja ljubav koja vam pruža moj život.
Rasplakala se i pružila mu obje ruke.
- Sjećate li se svih onih dražesnih malih šala? U svakoj sam
pokušao otkriti svoje srce, najmilija, najdraža Ivančice!
A Vjeran je utrčao u sobu Perušića, našao tamo njega i tetku i baci joj se oko vrata.
- Tetkice, krivo si shvatila Ivančicu! Ne ljubi mene, već
Branislava.
- Kako mi to sretno javljaš - veli ona nemilo iznenađena,
ali Vjeran nastavlja da pripovijeda bračnom paru kako je Bra-
nislav prisilio da mu se otkrije, ponavlja njegove boli i svoj uspjeh
u priznanju Ivančice.
- No, pa dobro - veli gospođa Perušić, - ali taj Branislav
nije ni izdaleka ono što sam ja željela, zar ne, Franjo?
- Jasno da bih volio Vjerana za zeta, ali kad to ne može biti,
onda priznajem, Branislav mi se vrlo sviđa - naglasi Perušić.
- Ti si pristao na taj brak? - pita žena.
- Nisi se zanimala za njaga pa ti nisam ni pripovijedao. Mla
dić plemenita i čestita srca, čovjek na mjestu. Ako on, uistinu,
ljubi Ivančicu, a ona njega - ja pristajem.
- Velim vam, toliko je patio za Ivančicom - upada Vjeran
- da sam mislio: svisnut će, i zato sam krenuo s njime dolje jer
mi se sve nešto činilo da Ivančica ipak njega ljubi. Oh, tetiće, vi
ćete biti zadovoljni. Taj je mladić divan. Napravit će čuda u ži
votu, a meni je lako u duši jer je već između njih sve razjašnjeno.
- Dakle, ti si to"učinio i ne pitajući nas?
- Zar vam neće biti drago ako Ivančica bude opet vesela i
zadovoljna? Dajte, dopustite da je on zaprosi prije nego što ode.
Neka sa mnom putuje sretan.
- Čekaj malo, Vjerane - zaustavlja ga Perušić - mi može
mo o tome razgovarati s njim, ali Ivančica je još dijete od šes
naest godina. Htio bih malo iskušati njihovu ljubav, dakle, mora
čekati najmanje godinu dana.
- Bit će blažen ako mu to kažeš. Smije li doći?
Njegova tetka uviđa da je propala njezina osnova o braku Ivančice s Vjeranom i dopusti mu da pozove
prijatelja.
648

Kad je" malo poslije objavio Perušić Branislavu svoju odluku da ima čekati i prije svega steći dozvolu svog
oca, on se zažari od sreće:
- Za mene je to najljepši dan jer ste mi pružili mogućnosti
da pokažem u budućnosti jesam li vrijedan.
- Danas se ne kanim vratiti u tvrđavu - odluči Vjeran. -
Hoću da uživam u sreći svoje sestrice Ivančice i pobratima Bra
nislava.
Za večerom su svi veseli i vedri. Pisačić je već od Branislava saznao za ljubav svog nećaka i obećao mu:
- Zagovarat ću taj brak kod tvog oca. Obitelj u koju dolaziš
poštena je, besprijekorna i rodoljubna.
Odlučili su da odlazak odgode za nekoliko dana. Tako je predlagao Vjeran da bi Ivančici i Branislavu
pružio časove stečene sreće i da se sam užije radosti saznanja kako za patnje dražesne djevojke ne snosi
nikakvu krivnju. Ovo je toliko obuzelo njegove misli i osjećaje da su mu oči zasjale, a lice se zarumenjelo
pa je tetka Perušić ponovo pokazala da se ne može osloboditi želje da ženidbom zadrži Vjerana u obitelji.
Kad je to zamijetio njezin muž, pokušava je utješiti:
- To je svršena stvar. Vjeran ima i opće ciljeve života. Da
nas stojimo pred zapletajem koji nam svakog časa može donijeti
rat s Francuskom, a onda naša domovina treba da se oslobodi
carskih žandara. Sada nećemo Vjerana dugo vidjeti. Austrijski
špijuni - to si i sama vidjela - svuda ga traže. Dakle, mora se
udaljiti iz našeg društva jer ga naša prisutnost odaje. Sakrit će
se za neko vrijeme na samotno mjesto, a Videka će ostaviti kod
nas da zavara potragu. Nadstojnik Morand s Thunskog jezera piše
bratu da ima mnogo sumnjivih Austrijanaca u Švicarskoj. Na
dalje, Vjeran ima dužnost da nesretnog Ljubomira odvede iz ove
zemlje i pomogne mu naći zaborav. To možda tebi nije jasno, aH
ja i PisaČić smatramo da je sada Vjeranova prva i neodoglediva
dužnost ostati vjeran svojem prijateljstvu prema Ljubomiru. On
to osjeća duboko jer je on čisto poštenje. On je uzvišeniji duh,
on je plemenitiji od prosječnih ljudi. Kao što ima u životu fizič
kih oriješa koji nas zapanjuju svojom osebujnom snagom i pod
vizima, tako ima i duhovnih orijaša čija su svojstva običnim lju
dima čudna i osebujna. Takav je, eto, Vjeran. Ali i Jadranka. Ja
znam sve. Tu nema mjesta kritici svakidašnjice. To su pojave vi
ših spoznaja čovječanske dužnosti, plemenitijih kvaliteta čovječ
jeg duha. Pred njima treba da stanemo i da se poklonimo.
- A svršetak svega?
- Tko može predskazati sa sigurnošću da će dobre osnove
imati dobar svršetak? Vjeran ima sjajno obrađenu osnovu, ali on
je još premlad, a da pitamo za svršetak. Za sada je važno da o
tome ne raspravljamo.
Iste noći sjedio je Videk u sobi s Vjeranom i duboko ožalošćen prihvatio njegovu želju da ostane s
Perušićevima u Švicarskoj
649

U DOMOVINI
Nebo je vedro, ali nad Zagrebom magla potištenosti. Sunce toplo, a duše grada zebu. Od davnine je
nedjelja bila Zagrebu dan razonode i veselja - danas je slika zamornog nemira. Na Južnoj promenadi ista
slika. Šetači su isti kao i prije godinu dana. 2ene, njihove kćeri, muževi, mladići, a uz ogradu stoje
novoveški đaci. Ali sva ta lica što su bila blistavi odraz prastare, urođene zagrebačke vedrine, odlučnosti i
snage, sada su stjecište mračnih misli, nesigurnosti, nečeg što nalikuje na izvjesno strahovanje. Skupina
pristalih muškaraca kao da je izgubila svaku šaljivu notu koja bi im zasladi vala ovu šetnju. U obrazima
mladića trzaju pozivi tajnog neizrečenog otpora, ali u pogledu ne mogu sakriti neizvjesno drhtanje.
Djevojke prolaze s druge strane svojih majki, ni od koga opažene. Ali one, kao da svima čitaju u obrazima
onu zabrinutost što je same nose u dušama. Novoveški daći su opasno mirni, šutljivi kao vojnici koji
čekaju da ih se pozove na smrtonosno bojište. Ilicom, na neizgrađenom zemljištu, otoci građana
porazdijeljenih, zabrinutih. Na prozorima kuća vire glave ljudi čiji pogledi ustrašeno pitaju. Na Harmici,
najširem tržištu, na obalama potoka Manduševca, na trgu Dolac pred kućom Plemića, nigdje veselih
prolaznika, posjetnika, izletnika - svuda ljudi stoje u skupinama kao da ih je neka prirodna sila zaustavila
i ukopala u cestu, u pločnik i ne mogu dalje. Samo glave su im pokretne. Kao da olujni vjetar vije lišćem
sve bliže k stablu - tako oni svoje glave približavaju usnama iz kojih dolaze vijesti kao zapuh vjetra što
naviješta oluju razaranja.
Na obali potoka, što stotinama godina teče između Griča i Kaptola, stoji do stotinu ljudi. Nijemi su kao da
su izgubili govor. Glave pognute k zidu. Tamo je pribijen neki četverouglasti papir. U sredini natpis na
njemačkom: "Habt acht - Prozor. U nedjelju popodne u Alagovićevu perivoju objavit će naučenjak Dionis
Farius svoja proučavanja na zagrebačkom zemljištu - što će objaviti sudbinu grada."
- Sudbina grada! - opetuju ljudi u mislima. - što znači ta sudbina grada? Kao da su riječi "sudbina grada"
crno velo kojim učenjak prikriva nešto nepovoljno. Možda čak i pogibeljno - za koga? Svatko osjeća da se
to tiče svakoga od njih i svega što im pripada. U prvi čas nemaju što reći, a još manje pitati. Svi su
pritajili svoju veliku brigu nad neizvjesnom sudbinom grada, samo gdjekoja se glava maknula, zanjihala,
okrenula, kao da svačije oko traži tamo iza leđa žandare. I našli su ih. Šeću čvrstim, samosvjesnim
koracima Harmicom na drugoj obali potoka. Odore im se ističu modrom bojom, preko ramena ustobočila
se prijeteća puška - a uz njezinu ubojitu djev svijetli se duga oštra bajuneta, spremna u sekundi gurnuti
svoju oštricu u svačija rebra.
650

Nad gordom bajunetom diže se visoki službeni klobuk, cilindar, a s kraja, iza vrpce, leprša zavijeno
zelenomodro perje pijetlova repa kao da se besramno ruga onima koji ga gledaju s poČitanjem i strahom.
Gore-dolje šeću žandari u službi i po nalogu, ne gledaju i ne vide skupine ljudstva, tako strahovito
preobraženog. Ne gledaju ni one što odlaze i čekaju ne bi li barem vidjeli učenjaka koji stanuje u ovoj
kući ulice Pod zidom. Možda se nađe tkogod hrabriji da nešto pita. Stoje, čekaju, satovi prolaze. Vlasnik
kuće na kojoj je oglas pognute glave ide prema svom domu. Svi ga opaze, svi ga poznaju, svi uzdasima
pozdravljaju kao da je svjetlo-noša tmini njihove neizvjesnosti. Tiho mu se ugiblju i još tiše šapću:
- što to - ovo gore - znači? Znaš li ti, Zebec, dragi građa
nine naš?
Građanin digne glavu, okrene im zamagljeni obraz i odmahne rukom kao znak da se i sam guši od tog
pitanja. Da sam sebi olakša dušu, odvraća vrlo tiho:
- Već dva tjedna govori mi učenjak da kopa u okolici naše
ga grada, istražuje, veli, učenjački - a zašto?
- Zašto, čemu, tko ga je poslao? - padaju pitanja.
- Znam li ja Što je, tko je i tko ga je poslao? - šapće Ze
bec. - On ide i kopa, kad ono jučer dolazi kući i veli mi: "2alim
vas, što vam je ovdje kuća. Žalim sve u ovom gradu - zlo vam
se piše."
- A što smo učinili - pitam ja, a učenjak odvraća:
- Vi ništa, nego priroda, ona je gospodar, ona tako radi.
- A što radi, recite mi, istinu da znam.
- No, je li ti rekao? - zadrhti nekoliko šapata, dok Zebec
odvraća:
- Meni nije htio odgovoriti, nego mi kazuje ovako:
"Oglasit ću građanima, ako oni hoće da čuju, kakva ih ne
volja čeka, ali svakom pojedincu ne mogu pripovijedati i dokazi
vati, puklo bi mi grlo. Zato neka svi dođu zajedno u "franzjoseph-
garten" i to poslijepodne u tri sata buduće nedjelje." Danas je
izvjesio ovaj papir.
- Izgleda mi kao* osmrtnica gradu - šapće netko u skupini,
a trzaji lica ostalih odrazuju istu crnu misao.
- Jao, osam dana čekati! - uzdišu tiho i poluglasno. Nitko
ne psuje, ne grdi, ne kune, svi tuguju kao za umirućim. Nitko se
i ne ogleda na dva fratra što idu ulicom - halje i odviše jasno
pokazuju da nisu članovi ni jednog domaćeg fratarskog reda. Ne
samo da im glavu pokriva tamna kapuca, nego se spušta preko
lica. Tijela im se gube u velikim gusto naboranim ogrtačima. Ko
raci nogu u debelim fratarskim cipelama su odmjereni kao u lju
di kojima je pješačenje životno zanimanje.
Prolaze ispred Bakačeve kule i ulaze u gospodarski dio nadbiskupskog dvora. Posluga u hodnicima zapazi
dvojicu i najavi ih kod nad vrti jara Korblera.
651
- Sigurno su kakvi vaši znanci, nose odoru redovnika Sv.
Bernarda, dakle, iz švicarske, i mole da ih primite - javlja mu
upravitelj dvora.
- Vrlo rado - prihvati uvijek ljubazni Korbler i pozove frat
re u svoju sobu. Jedan od njih oslovi domaćina njemački:
- Molimo vas, gospodine nadvrtljaru, odvedite nas njegovoj
uzoritosti, nosimo mu pismo od naše*g poglavara.
On im ponudi stolice, zatim pročita pismo i obeća da će im što prije prokrčiti put do kardinala.
Nakon izvjesnog vremena odvede ih u radnu sobu nadbiskupa. Iza pisaćeg stola gleda ih ispitujuće oko.
Obojica pozdrave samostanskim pozdravom, a jedan zamoli kardinala da im dopusti skinuti s lica
kukuljicu. Haulik odmah privoli i ponudi im stolice, ali oni ostanu stajati. Na vratima stoje dvojica od
znamenite Hau-likove uniformirane garde i kad je nadbiskup pročitao pismo i stavio prvo pitanje, fratri
su pogledom pokazali na dvojicu gar-dita, našto Haulik pokretom ruke dade znak straži da ode i onda
upita:
- Zar je vaša trgovačka misija tajnovita?
- Još više nego tajnovita - odgovori njemački jedan od frat
ra. - I molim, poklonite nam povjerenje jer me vaša uzoritost
pozna.
Visoka se kardinalova pojava uspravi, pronicave oči upru se u govornika s velikom pažnjom, pa ipak
sliježe ramenima:
- Oprostite, zaboravio sam gdje smo se sreli.
- Na ovom vašem dvoru, u "Kući kamelija".
To izreče fratar čistim hrvatskim jezikom i posve drugim glasom. Haulik priđe bliže, gleda tamnom
bradom neuredno obraslo lice, čije oči sakrivaju naočale sa širokim okvirom. Fratar skine naočale,
smiješi se, a zubi mu se zabijele između rumenih usana, pokrivenih prema dolje počešljanim brcima.
Trebala je čitava minuta dok se Haulik snašao i u čudu raširio ruke:
- Ovo je savršenstvo maske, dragi Vjerane, upravo nedos-
tiživo.
- A moj drug je nećak znamenitog liječnika Tome Pisačića.
Ovo je moj drugi prodor u dvore vaše uzoritosti i, molim, opros
tite, htio sam vas zamoliti da nas preporučite kojem samostanu
gdje bi se sklonili.
Haulik zabrinuto gleda Vjerana:
- Moram vas opomenuti na pogibelj. Larsenu ste mogli ute
ći jer ga je zahvatila strast prema ženskom stvoru, ali u Beču ima
ministar čija je strast za vašim pergamentima svaki dan sve opas
nija. Umjesto Larsena, čekaju vas drugi. Nikica Halper mi reče
jučer da ste mu naredili ako dođe u opasnost života, neka vašu
tajnu baštinu nekome povjeri, i on je odabrao Korblera.
- Nikici prijeti smrt? Kako? Otkud?
- Znate li štogod o nekom učenjaku Pod zidom?
652

- Dobio sam vijest i zato sam, evo, tu. Samo ne znam što
učenjak zapravo hoće.
- Nitko to ne zna, ali Korbler i ja slutimo nešto vrlo pod
muklo i strahovito zlobno. A Nikica mi je saopćio da jedne noći
kani pozvati građane na demostracije protiv mudraca. Drugo ne
znam ništa i bolje da ne znam.
- Moram s Halperom još danas govoriti.
- Čujte me, mladiću. Po zvaničnom položaju pripadam dvo
ru, po svom duhu sam prijatelj vašem narodu kao rođeni Slo
vak. Dakle, evo što mogu i smijem za vas učiniti. U odori švicar
skih fratara ovako savršeno prerušeni, nitko vas neće prepoznati,
a ni vašeg druga Pisačića. Donijeli ste originalne "Papiršajne" kao
legitimacije i pismo poglavara koji mi nudi na prodaju samosta
nu poklonjenu švicarsku marvu. To su sve dokumenti koji ne mo
gu pobuditi sumnju, - dakle, moram fratre primiti. Ali da vaša
prisutnost bude još bolje zaštićena, evo, kako treba postupiti. Vi
ćete biti gosti svog dobrog znanca iz Švicarske nadvrtljara Korb
lera. On je, recimo, tamo noćio kod vas -i sada ste njegovi gos
ti, a pošto mu je obitelj brojna, to je razumljivo, nadbiskup mora
odstupiti fratrima za spavanje onu malu kuću za goste - tamo
vas je uveo za vašeg bijega iz Podsuseda Andraš Fabijančić. Vidi
te, veza je sjajna. Sad ću sve saopćiti svom vjernom pouzdaniku
nadvrtljaru. On će odmah potražiti Nikicu Halpera i dovesti ga,
ali ne ovamo, nego u drugi dio dvora gdje vas nitko ne može vid
jeti. Dogovorite što hoćete, ja ništa ne znam, ali vas moram upozo
riti da budete oprezni. Javni istup doveo bi neminovno do krvo
prolića - a to ne bi imalo nikakve koristi. Ima, možda, u pozadi
ni događaja koje će vaš narod moći bolje iskoristiti.
- Razumijem - i to čekam.
Onda ih nadbiskup povede s druge strane dvora. Zatvori vrata i dade odmah pozvati nadvrtljara. Ovaj ulazi
u nenastanjene sobe dvora gdje ga je čekalo iznenađenje. Brzo su se sporazumjeli.
Prošao je sat vremena, kad tiho i neopaženo uđe u sobu Nikica Halper.
Premda upućen u masku fratra Sv. Bernarda, prepoznao je Vjerana tek pošto je skinuo naočale, a
Branislav Pisačića nije nikada još vidio.
- Ni o čemu ne pitajte, dragi Nikica. Nećemo trošiti vrije
me, nego ga posvetiti onome što vas je natjeralo u životnu opas
nost. Razjasnite sve, Branislav je moj sudac.
- Sam ne znam što se zbiva, ali netko kao da nam sprema
katastrofu ... Evo, već tjednima građani rogobore jer neki stranac
Pod zidom pušta noću mlinove u pogon duž cijelog Medveščaka i
kroz prozor na vratima osvjetljuje ulicu čudnim svjetlom. Jedne
noći prisustvovao sam prizoru kako lično Jarec ulazi u prizemlje
k tom čovjeku i traži njegove isprave. Pošto su bile latinski pisa
ne, zamoli Jarec mene da ih prevedem i građanima saopćim.
-
- Dopustite mi na ovo primijetiti - prekine Branislav: -
ili je to bilo ugovoreno između redarstva i njega ili je možda već
onda Larsen izgubio povjerenje u Beču pa je čovjek poslan od
Bachova ministarstva da špijunira gospodu u hotelu "K caru aus-
trijanskom"? Ne mislite li da mu je povjerena naročita špijunska
služba?
- Mislim da je to za Hrvatsku nešto još gore - odgovori Ni-
kica. - Mi smo se, naime, udružili s "bijelim fratrom". Znate li
da su ovi "duhovi" bili vođe naših novoveških đaka?
- Nažalost, to sam doznao tek one večeri kad sam odlazio na
Zagrebačku goru. A što ste ustanovili?
- Stef Belošević i đaci Đuro Deželić i Ivša Tkalčić preodije-
vali su se i obilazili noću stan tog učenjaka. Ovaj je danju i noću
vodio sobom neke nama nepoznate muškarce u Ksaversku doli
nu ili prema Savi. Vozili su sobom na kolima neku bušilicu od
više metara i bušili zemlju, a učenjak je uzimao od iskopane zem
lje kamenje i nosio ga kući. Nakon mjesec dana pronio se glas da
gradu Zagrebu na toj zemlji prijeti opasnost.
- Tko je širio glasinu?
- Bit će da je glasonoša vlasnik kuće u kojoj stanuje učen
jak. Građanin to ne taji. Naprotiv, veoma je uznemiren i u krčma
ma jadikuje što li će učiniti ako se Zagrebu dogodi nesreća.
- A kakva nesreća, nije rekao?
- Dragi Vjerane, vi znate da nisam nedosjetljiv. Zvao sam
građanina Zebeca često na vino i večeru i baš ga upućivao neka
učenjaka ispituje u svoju korist. Dobro vidim, vlasnik kuće već
je čestito propao od straha pa mu ne ide u tek ni jelo. On je sa
mo nesvjesna trublja toga učenjaka. Sve što zna to je vidio kod
tog stranca. U hodniku, veli on, leži naslagana zemlja, bijelo, sivo
i crno kamenje, a on mu svakog dana, nakon što se vraća s buše
nja i kopanja, veli: "Šteta ovog grada, čeka ga zla sudbina. Šteta
ovih starih kuća!" Tako stalno stranac govori kućevlasniku, a ovaj
očajnički priča dalje i danas da Zagreb nije više lav, vezan car
skim lancima, nego prestrašeni kunić. Zatim sam naveo Zebeca
da pita učenjaka ne bi li htio kazati kakvo to zlo prijeti Zagrebu,
našto je učenjak odgovorio da je to učenjačka stvar i ne može
svakome govoriti posebno, već ako hoće da ljudi saznaju, neka se
sastanu jednu nedjelju iza večernje pred katedralom ili na Mar
kovu trgu pa će im svima objasniti i dokazati kakvo zlo prijeti
Zagrebu.
- Nije li ovo kao neka visoko ispletena zamka bečkog mi
nistra?
- A ima poslužiti najvećemu dušmaninu našeg naroda.
- Samo ne znaš je li .uperena u glavu ili u srce naroda!
- Odlučio sam pozvati građane da učenjaka istjeramo i si
lom odvedemo iz našeg grada u Austriju. Zato sam pošao Korb-
654
leru da mu ispripovjedim tajnu vaših pergamenata jer me taj čin može stajati glave ili barem dugotrajne
tamnice. Ali pošto ste vi stigli, mogli bismo sve dogovoriti još bolje i odlučnije.
- Dragi Nikice, ovaj mudrac Pod zidom je zakonito dijete
carsko - žandarske vladavine. Imao bih osnovu kako da učenja
ka raskrinkamo - ali što prije. Kad smo prolazili ulicama grada,
zapanjeno sam gledao ljude i pitao se tko je Zagrepčanima dragi
i mili umro da su tako potišteni. Tužno je bilo gledati njihov očaj,
a osluškivati se nismo usudili.
- Dakle, što predlažete?
- Trebalo bi učenjaka navesti da dobrovoljno iskaže što to
prijeti Zagrebu. Ne smijemo dopustiti da govori narodu koji bi
ga napao i time izazvao žandarske puške. Treba da govori jednom
krugu ljudi mirnih živaca gdje bi se našla četa rodoljuba da on
da izvrši što će biti momentalno potrebno i shodno. Samo gdje
bi se to provelo? Svakako u pouzdanoj kući kojeg rodoljuba.
- Prije dva tjedna pisao je taj stranac grofici Oršić da bi se
osjetio počašćen ako bi smio njoj i njezinim znancima prikazati
rezultate svojih arheoloških istraživanja. Ali je Oršićka dala javiti
da se nalazi na imanju gdje je zadržavaju poslovi i mora odgoditi
njegov posjet. Meni je lično kazala da se ne usuđuje primiti sum
njiva čovjeka.
- Onda vas molim: još danas joj javite da održi u srijedu
svoj obični žur i pozove sve svoje znance, ali među njima ne smi
je biti nitko od režimskih špijuna. Recite joj da svakako bude to
u srijedu jer je ovaj dan uvijek bio njezin. Tako će sve biti po
staroj navadi.
- Dobro, odjašit ću u Bistru.
- I bez nje se nemojte vratiti.
- Da joj saopćim vaš dolazak?
- I moju molbu neka piše Fariusu da se vraća i njegov pri
jedlog rado prima. Zatim joj recite da u četvrtak ili petak dolazi
Ljubomir.
- S Jadrankom? Kako su? Sretni?
- Mnogo bismo potrošili vremena da o tome pričamo, Niki-
ca. A mi imamo zadaću mnogo težu nego što je možemo zamisliti.
Možda spašavamo stotine života.
Halper se odmah vratio kući da odnese grofici Oršić vijesti, a Vjeran nastavlja raspravljati s Korblerom i
Branislavom.
- Ako je, uistinu, naučenjak, koji je nešto zanimljivo otkrio,
čemu onda ova tajanstvenost? - pita nadvrtljar.
- Učenjak koga štiti redarstvo. Nije li to apsurd?
- Moram priznati da sam u strahu - primijeti uvijek stvar
ni i praktični nadvrtljar. - A baš njegova tajanstvenost uzbuđu
je građanstvo.
- Nije li mu svrha ljudi provocirati na uzbuđenje?
- Ona ima taj ubojiti cilj da uzbuđenom ljudstvu i nešto
nametne ili podmetne - primijeti Vjeran.
-
- Nešto zlo spremaju, s tim smo nacistu.
- Gospodine nadvrtljaru, vi ste pozivani Oršićki. Za srijedu
vam mora poslati poziv, a vi ćete je zamoliti neka vam dopusti
dovesti svoja dva švicarska gosta - fratre sv. Bernarda.
- Učinit ću, samo vas molim, budite u pozadini.
- Bit ćemo iza kulisa - na straži.
NA CARSKOM REDARSTVU
Zagrebački šef carskog redarstva Schadek, mršav, srednjeg stasa, plave kose i modrih očiju. Pred njim
stoji doušnik, ravnatelj gimnazije profesor Premru. Sef okrene glavu k njemu i naglasi:
-Imam za vas važan nalog.
- Vaše blagorođe, pripravan sam dati za carsku vladu i svoj
život.
- Hvala. Mi trebamo samo vaše uhodarenje, a život čuvajte
za dobar zalogaj i slasnu kapljicu. Među nama rečeno, pronašao
sam da je zagorski puran s dalmatinskim vinom savršena kombi
nacija. Radi toga je vrijedno sačuvati život, a vaš trbuh svjedoči
da ste već odavna i previše služili ovoj ideologiji, inače ne biste
zanemarivali svoj posao.
-> Zanemarivao? - zaprepasti se profesor.
- Da, da, tako je. Ja koji imam sreću i čast biti osobiti pouz
danik i predstavnik njegove ekselencije ministra Bacha u ovom
gradu, koji grad, pazite, daje temeljni ugođaj mišljenju cijele Hr
vatske, opazio sam da sam postigao samo vanjski uspjeh. Kad se
vozim kroz grad, ljudi mi se ugiblju, ali ne zato da bih ja mogao
tjerati konje po miloj volji, nego se ugibaju da ih ne pregazim.
Kada prolazim ulicama, onda mi se klanjaju samo njihovi šeširi,
a ne i njihovo uvjerenje. Kad se vozim, izlaze oni iz svojih duća
na da vide moje čistokrvne konje, a ne mene, ravnatelja redar
stva, mene, pouzdanika njegove ekselencije.
- Vaše blagorođe - plaho će Premru - ali oni su puni poš
tovanja ...
- Prema mojim konjima! Vi ste pravi školnik. Zagrepčani
se pokoravaju mojim odredbama samo zato da ih ne udarim po
glavi, a ne zato što time žele služiti našoj vladavini. Oni mrze ca-
revce još i danas, nakon osam godina vladavine njegove ekselen
cije. Danas mrze više nego u prvoj godini. A sada će platiti porez
na svoje osjećaje i na svoje misli, uperene protiv naše ekselen
cije - a vi ćete biti jedan od ubirača tog poreza.
Visoki čovjek spusti glavu, zgrbi leđa i trbuh mu upada od podatnosti da primi nalog šefa carskog
redarstva koji mu zapovijeda:
656

- Obiđite sve krčme i gostionice kao da nekoga tražite. On

dje se morate zadržati toliko da u svakoj uzmognete barem jed
nom građaninu saopćiti oglas učenjaka Dionisa Fariusa Pod zi
dom. Vaš kolega Tušar ima preuzeti sve ulaze iz crkve gdje se
narod sakuplja. Tu vam mogu poslužiti vaše žene. Ne smije osta
ti ni jedan čovjek da ne sažna kako će mudrac otkriti veliku ne
sreću što prijeti ovom gradu.
- A - kad me pitaju kakva nesreća ...
- Zastaje vam lagodna profesorska riječ u grlu. Ima i zašto.
Naravno, da svoja otkrića nije dužan učenjak iznositi nikome
prije nego što nastupi pred narodom. Buduće nedjelje saznat će
se sve. Možete otići.
Poklonivši se ponizno, Premru ostavi sobu. Schadek pozvoni. Dolazi sluga i javlja dolazak tajnih agenata.
Dva se čovjeka u građanskom odijelu poklone. Iza njih nastupa zapovjednik u sjajnoj žandarskoj odori.
Schadek mu ponudi stolac.
- Kako izgledaju ulice?
- Kao predsoblja mrtvačnice. Temperatura vatrenih domo
rodaca također opada brzo.
- Zar nikako Farius ne može prodrijeti u aristokratske kru
gove?
- Svi se izgovaraju odsutnošću. Očito su zaplašeni. Prenaglo
je došlo.
Novo kucanje na vratima. Ulazi novi agent i zamoli Schadeka da ga sasluša. I kad mu ovaj dopusti, javlja
ponosno:
- Saznao sam da grofica Oršić održava opet svoju uobičaje
nu srijedu pa je pozvala svoje redovite znance i javlja učenjaku
Dionisu Fariusu da će se radovati ako učenjak uresi njezinu većer.
- Dobili smo! Aristokracija će se naći na okupu - klikne
zlonamjernim veseljem Schadek. - Njegova ekselencija je u po
sebnoj instrukciji naglasila da želi prije svega aristokraciju. Pa
oni su krema društvenih salona
- Zašto treba ministar baš aristokraciju za učenjačke stvari?
- To pitanje može razjasniti samo njegova ekselencija. Me
ni to nije ni usmeno povjerio, već samo naredio da Fariusa ne
smijem ni o čemu ispitivati, nego ga samo štititi i slušati njegove
naloge, naročito poslije otkrića građanstvu, a to je iduće nedjelje.
- Onda se moramo pokoriti nalogu njegove ekselencije.
- Jasno kao sunce. A št0 ima još? Da li su stigli u hotele novi
stranci?
Jedan od agenata predloži sva imena i o svakoj osobi daje potanje podatke.
- Fratri? - prekide Schadek agente. - Sto bi fratri u ho
telu?
- Nisu u hotelu, vaše visokorođe. Došli su s posebnim pis
mom za kardinala Haulika i2 Švicarske a članovi su reda sv. Ber
narda, prijatelji nadvrtlara Korblera. Kod njega obdjeduju i ve
čeraju, a stanuju u nadbiskupskoj kući za goste.
42 Jadranka ^n
- Kad su stigli?
- Jučer, u nedjelju. Zapovjednik žandarske oblasti pregle
dao je njihove putne isprave.
- Da, oni su rodom iz njemačkog dijela Švicarske, a članovi
znamenitog reda sv. Bernarda. Tu sam našao sve u redu.
Ali Schadek se dalje zanima:
- Kako dugo ostaju ovdje?
- U petak ujutro putuju natrag u švicarsku.
- Svakako pripazite da mi ne smetaju. Naime, ni jedan ino-
zemac neka ne ostane buduće nedjelje u gradu. A dalje, čujte
kako glasi nalog njegove ekselencije: žandare u građansko odije
lo. Opremite ih revolverima i mecima. Sve ulice neka nadzire tajno
redarstvo, svi domaći špijuni neka se preruše i nadziru grad, sva
ki građanin ima da bude pod paskom, što će govoriti, kakvo ras
položenje pokazivati, što će raditi kad učenjak objavi svoja otkri
ća. Ako se netko usudi na njega navaliti, treba odmah masu umi
riti pucanjem u glavu, bezobzirno, nemilosrdno. Krvavom odmaz
dom treba odbiti i najmanji prodor prosvjeda ili napadanja na
učenjaka. Svaki i najmanji napadaj na njega ima se smatrati ve-
leizdajničkim gestom i pobunom, a svaki počinitelj, koji ometa ili
onemogući njegovo otkriće, bila to osoba i najvišeg aristokrat
skog ili možda crkvenog staleža, ima se smatrati isto tako veleiz
dajnikom kao i bespravni seljak ili prosjak - dovrši čitanje šef
Schadek i objasni:
- To je ministar potpisao vlastoručno.
- Prisižem, izvršit ću zapovijedi do posljednjeg slova - sve
čano obeća zapovjednik žandara.
- I ja - visoko uzdigne glas i glavu šef Schadek. - Da će
se građani buniti, to je jasno jer se već odavna bune. Provalit će,
dakle, bilo kako, a ja vam velim na svoju čast: kad se učenjak
pojavi pred narodom i objavi svoje, posipat ću kuglama glave
Zagrepčana kao šećerom komadiće savijače. Cijeli će ovaj grad
biti poliven krvlju kao torta čokoladom.
- A što će biti u srijedu kad je učenjak pozvan k Oršićki na
čokoladu?
- Javite Tamani de Grebenović neka svakako ide na tu za
bavu.
- Samo, hoće li ga grofica pozvati? Otkako je raskrinkano
da je Olaf Kristijan zapravo Larsen i da je pao u nemilost, de
Grebenovića nikamo ne zovu, čak ni plemenitašica Tumpić.
- Javite de Grebenoviću neka ide bez poziva - sada je moj
špijun. Svakako želim da bude tamo - a ja ću oko palače na
mjestiti svoje špijunske specijaliste pa me mora svaku uru izvi
jestiti što se događa u Oršićevoj palači.
- Javit ću mu odmah.
- Dakle, pazite. Vaši žandari neka dođu u srijedu ovamo k
meni, i tu ću ih sakriti. Dvadesetorica su dovoljna, ionako se u
kući Oršić ne može ništa takvo desiti. Tamo će biti na okupu aris-
658

tokracija kojoj njegova ekselencija naročito želi prirediti da prva sluša otkrivanje - ministar zna zašto to
čini. Sigurno će njegova ekselencija imati baš najveću korist od tog otkrića aristokraciji, zato je to toliko
tražio. Genijalni je duh naša ekselencija - što će on još sve stvoriti! Meni je lično rekao samo ovo: "Kad
dadem po svom učenjaku objaviti aristokraciji otkriće, onda će je hvatati grč straha - a nipošto prigovora.
Još će mi ruke i noge ljubiti što sam im učinio dobročinstvo."
- Onda nam je slušati, čekati i raditi po nalozima.
- Pokupite svo oružje još danas i svakom našem čovjeku
izdaj te po stotinu metaka.
STRAŠNA NOĆ
Mrak je pokrio ulice i građane na tihom Griču. Stoje okupljeni, ne miču se, šute, ali u njihovim pogledima
viču očajnička pitanja prema palači Oršić. U mraku se sjaju prozori kao goruće svijeće na mračnom boru.
Sve su im misli upravljene tamo, iza osvijetljenih zastora, iza kojih ima da padne crni zastor
neizvjesnosti. Čekaju, stoje, nesigurni na zdravim nogama. Ne znaju, boje li se zemlje na kojoj stoje ili
zvijezda što sjaju na obzorju. Ili se možda davno zaboravljene počasti Griča bude u nov život da uzmu u
ruke kosu smrti. "Mudrac Pod zidom" pojavio se kao pradavni krvnik pod maskom, obnavlja ruševine
starovječnih strahota, iskapa ostatke prastarih praznovjerja. Munjevito nove, sve strasnije vijesti o
učenjakovim otkrićima. Ljudi svih staleža nemaju mira, život im se čini ugroženim. Mjesec dana je
"mudrac Pod zidom" sablast Zagrepčana. Najhrabriji i najočajniji našli se sada u toj maloj ulici da
dočekaju objavu koju je danas Juliji Oršić navijestio sam neznani učenjak.
Još uvijek građani šute, još uvijek se ne miču da bi mogli pratiti svaki pokret oko palače i čuti svaki glas
što bi možda prodro kroz velike raskošne prozore. Nijedan šapat ne prodire kroz tminu, samo pogledi su
jezivo mirni. Tamo, ispred susjedne palače, i nasuprot, iza banskih dvora, svakog časa prolaze neki
muškarci, jedan brzo, drugi polagano, prolaze pokraj građana, htjeli bi im zagledati u lice, dobace im po
koju riječ, pitanje, ali nema odgovora. Skupina ljudi je kao mrtva. Očito osjećaju ili im je poznato da su
svi ti prolaznici preodjeveni žandari. Ali se nenadano cijela gomila građana pokrene bliže prema vratima
palače. Kočija je zadrhtala s Markova trga i zaustavila se pred palačom. Svjetlost s prozora omogućuje
ljudima da razaberu muškarca kako silazi s kola i skrene u veliku vežu. Sav prostor unutra svečano je
rasvijetljen. Vratar u potpunoj narodnoj nošnji stupa pred došljaka, klanja se:
42*

- Molim, vaša milosti, pozivnicu.

- Sto? Nikad se to nije tražilo - grubo će došljak. Već mu
je prišao odvjetnik Kučetić i svojim mirnim tonom posreduje:
- Gospodin Tamar de Grebenović, neka mi oprosti, među
današnjim uzvanicima nema vaše pozivnice. Morali smo ovaj put
porazdijeliti uzvanike na dva dijela, na dva dana, jer nema mjesta
za sve. Dobit ćete poziv za petak, morali smo ovog puta...
- Ovog puta će biti mjesta za mene, ne treba mi ni stolice.
- Oprostite, nemogućno ...
- Onda je Julija Oršić priklonila svoje uho onim odrpanka-
ma Nedi Štrigi i Bubanovićevima. 2elim to raščistiti pa izjavlju
jem da ću gore...
Na stubama stoji lakaj, uz njega veliko pseto - i dok Tamar hoće da krene uz stube, zaleti se pseto na
njega, uhvati ga za hlače i razdere ih gnjevom razbješnjela čuvara kuće. Tamar zalomi rukama, hoće da
udari, kad se pseto uspne do njegova napadno žutog fraka, zagrabi zubima i počne trzati glavom amo-
tamo kao da je odlučio iz fraka napraviti gomilu krpetina. Ovu je odluku izveo za nekoliko sekundi.
- Obrani, Miško, gospodina od pseta - zapovijedi Kučetić.
Bilo je prekasno. Tamar de Grebenović je, posve razderan,
psovao, prijetio sudom i zatvorom, ali ovako razderan nije mogao drugo nego skočiti u vežu i još je dospio
zovnuti natrag kočiju da se odveze kući. A na stubama se pojavi štef Belošević i pita:
- Jesmo li uspjeli?
- Platit ćemo gospodinu novo, još ljepše odijelo - odvrati
Kučetić.
- Ako se on kod kuće preodjene i još jedanput dođe?
- Sad ću to da uredim jer su ionako svi uzvanici gore.
Kučetić povuče na stranu lakaj a Miška i dade mu nalog:
- Zatvori veliku vežu i ključ uzmi k sebi. Dođe li bilo tko,
reci da učenjak ne želi više publike. Mogao bi doći netko od de
Grebenovićevih novih gospodara da na prevaru uvede svog špi
juna.
- Ne bojte se, obećao sam grofici da taj ne može prijeći ni
prvu stubu, zato sam riskirao tom žutom špijunu jedno odijelo.
Morate priznati, baš je s apetitom zagrizao hlače i frak - pohvali
se Miško i pogladi lijepo, veliko pseto.
- Sad, moj Miško, nemamo mnogo vremena. Ostani ovdje
i ako bi čuo kakvu larmu kod nas gore, ili što drugo, ne miči se.
Tvoja prisebnost i tvoj pas čuvaju nas od žandarskih bajuneta.
Miško ode s psetom u vratarsku sobu.
Vani su ljudi opet utihnuli. Nisu mogli vidjeti ni čuti što se zbilo na ulazu, jedino su čuli muške glasove,
onda zov za odlazećom kočijom i opet tišina. Odmaknuli se od palače jer je neulj udno prilijepiti se ispod
raširenih prozora i zuriti na ulaz i na stube. Opazili su kako se velika veža potiho zaklopila, ulaz je
zaključan.
660

Nekoliko muškaraca ponovi svoju Šetnju. Jedan od njih pozvoni na vratima. Malo se drveno okance iza
rešetki otvori.
- Tko je vani?
- Sluga iz hotela "K caru austrijanskom". Nosim hitnu poru
ku grofici od netom prispjelih gostiju iz inozemstva.
- Izvolite predati poruku meni - odgovori lakaj.
- Naređeno mi je da poruku izručim izravno grofici.
- Izvolite doći sutra - i prozorčić se zatvori. Ponovo zvo
njava. Onda netko zvono iskopča. Muškarac kuca uzalud. Nema
odgovora. Nekakva trojica se okupili, šaptali i onda pošli gore,
prema Markovu trgu.
Skupina građana stoji, šuti i čeka...
Gore iz prvog kata velike dvorane odzvanja četveronična svirka na glasoviru. Tamo gdje je uvijek sjedila
Jadranka, sada sjedi učiteljica. Ali ni Tonica više ne sjedi kao pratilac, već sama pleše s vjerenikom
Lipovčićem. Od jedanaest djevojaka što su skovale urotu protiv lijepe Renate i odlučile da Vjerana
Keglevića osvoje za jednu domaću kćer - sada pleše samo sedam. Počeli su plesati još poslijepodne. U
blagovaonici sprema kućna družina ostatke iza velike južine. U kartaškom salonu sjede uz više stolova
redoviti kartaški parovi, muški i ženski, ali tek su odigrali jednu ili dvije igre, i već s kartama u ruci
izmjenjuju primjedbe, nagađanja, vijesti, koje takvom snagom obuzimaju stanovništvo grada. Načas opet
utihnu, osluškuju, gledaju na vrata, gdje se naposljetku pojavljuje domaćica. Uvijek vedroj i nasmijanoj,
danas joj nedostaje snage da posve sakrije koliko je prožima neizvjesnost od onoga što očekuje ove večeri
pod svojim krovom. Svaki se pogled u salonu dočekuje pitanjima, a ona ih čita oko sebe kao velike
naslove.
- Poslala sam po njega kočiju s doktorom Kučetićem. Dovest
će ga Mesničkom ulicom i ulazom kroz vrt - vani na ulici ima
mnogo svijeta pa bi ga radoznalost sigurno smetala.
- Vrlo dobro - poluglasno odobravaju barun Kušlan, Fod-
roczi, Dobrinović i ostali. Oršićka ne može sjesti od prevelike uz-
buđenosti pa, hodajući oko stolova, saopćava dalje:
- Mladež neka ostane s one strane na plesu. Mislim da se
slažete s tim da najmlađe ostavimo odijeljene od nas čiji su živci
otporniji i prisebniji. Samo bih vas zamolila da saslušamo tog
gospodina tamo u salonu iznad vrata, ondje smo posve udaljeni
od djece i posluge. Dakle, sasvim sami s predavačem. Činim to,
ne samo zbog uvažavanja i uljudnosti prema učenjaku, nego i
u našem interesu. Nitko nam ne može smetati.
- To je izvrsno udešeno - pohvali barun Kušlan i ustane
prvi, a drugi ga slijede.
Domaćica ide naprijed i sama otvara lijep salon koji inače ne služi za goste. Sada su tu poredani
naslonjači za dvadesetoricu slušalaca. Sa strane lijep, čipkama pokriven stol sa stolicom čiji je naslon
visok, izrezbaren. Nasuprot vratima kroz koja ulaze
,661

gosti još jedna vrata, ali se preko njih spušta debeli zastor na renesansnim karikama, zaklanja čitava
vrata sve do poda i sačinjava dragocjen ures salona.
- Odanle ne može nitko doći da smeta, a ovdje ću kasnije
postaviti svoju mušku družinu da učenjak bude potpuno zaštićen
od prekidanja, i to će mu Kučetić posebno objasniti.
Svi zadovoljno izražavaju svoje priznanje. Udaljenost ove sobe prikazuje im naučenjakovo otkriće još
tajanstvenijim, važnijim nego što su to osjećali tamo u salonu za kartanje.
Razgovor načas zapne. Svi očekuju u nemirnom predosjećaju.
Na vratima kartaškog salona kucanje. Na odgovor grofice Oršić ulaze tri mlada muškarca: Belošević,
Dobrinović i Nikica Halper. Još na pragu upravlja Belošević molbu domaćici:
- Oprostite, presvijetla gospođo, usuđujemo se zamoliti vas
da nam dopustite u krajnjem kutu ovog salona slušati predavanje
učenjaka.
- Mislim da, uistinu, nitko ne može naći pametniji odgovor
nego da nam je samo drago što nalazim i takve mlade ljude pod
mojih krovom koje zanima i učenjački dio današnjeg mog prog
rama - veli domaćica.
- Naravno, sasvim ispravno - potvrđuju stariji muškarci i
gospođe, a domaćica hitro nadoveže:
- Možda biste donijeli iz kartaškog salona stolice jer na
vas nismo računalu
Mala je stanka ispunjena brzim kretnjama mladića. Svaki nosi stolac i postavlja ga iza leđa ostalog
društva s obje strane skupocjenog goblena i time je svaki saobraćaj kroz ta vrata zakrčen. Nitko ne misli
o tome, a još manje sluti da iza ovog goblena vode vrata u stambene prostorije obitelji kroz koja su ušla
dva švicarska fratra, sjeli na pripravljene stolice i sporazumijevaju se samo znakovima s nadvrtljarem
Korblerom koji im stoji u zaleđu.
Čitavom palačom čuje se štropot kočije što je iz Mesničke ulice krenula ravno u dvorište zgrade i stala uz
stražnji ulaz.
Vrata se kartaškog salona širom otvore - visoki snažni odvjetnik Kučetić vodi stranca. Svaki se pogled
zaustavlja na njegovoj vanjštini. Visok, vitak, možda trideset i još koju godinu, lice pravilnih crta, obraslo
kratko odrezanom njegovanom bradom, oči velike, sive, pogled čudesno miran, produbljen, kao izgubljen
u neke daleke, drugim nedostupne tajne. Odjeven je u tamni frak, oko vrata škrobljena ogrlica, svezana
vrpcom od crnog brokata. Nastup je neosporivo otmjen, nepobitno odaje mislioca. Kučetić ga vodi k
domaćici:
- Presvijetloj gospođi Juliji Oršić imam čast prikazati uče
njaka, istraživača arheologije, Dionisa Fariusa, s univerze u Bruxe-
Uesu.
Prikazani se duboko pokloni i poljubi Oršički ruku. Svi se s njime pozdravljaju naklonom. Kučetić, kao
pravni zastupnik obi-

telji, u odsutnosti Ljubomira vrši njegovu dužnost. Povede ga k stolu, pripremljenom za njega, i ponudi
mu stolac. Ali on ostaje isprva stajati i počne govoriti diskretnim glasom profesora koji drži predavanje.
Uvodne mu riječi istinski i ljubazno iskazuju svoje uvažavanje okoline:
-* Imam mnogo razloga da trajno sačuvam duboku zahvalnost presvijetloj grofici Oršić čija mi je
oštroumnost dopustila da rezultatima svog učenjačkog rada počinim djelo dobrotvornosti prema ovom
lijepom gradu i tako velikom broju intelektualno visokih ljudi, kao i prema siromašnom građanstvu.
"Djelo dobrotvornosti" - odzvanja svim dušama. "Kao da nas spašava ili nam pruža ruku dok padamo u
ponor."
Takve misli odražavaju se u mislima prisutnih. A učenjak svojim lijepim sivim očima gleda redom
svakoga. Pogled, držanje i glas ujedinjuju u sebi nepatvorenu, urođenu toplinu umna čovjeka.
- U ovom trenutku svog otkrivanja nisam samo sluga zna
nosti jer se s njome udružio čovjek prijatelj - čovjeku.
Ponovo mu pogled prijeđe svim licima, a onda uzima ispod fraka velike pisane papire, a s njima neke
male omote. Onima što sjede u naslonjačima čini se da su ta pisma osude, a omoti živi meci da im
raznesu najskromnije ugodnosti života.
U času se učenjakovo lice preobrazi. Nestaje ljubaznosti, svaka crta je prepuna ozbiljnosti, hladni pogled
pripada samo dubokim mislima što ih naglašava čelo. Desnica počiva na prvoj stranici spisa sekundu-
dvije, zatim je digne, okrene i, kao da mu se čitavo biće spustilo onamo - u papir i slova. U tišini čuje se
dodir njegovih prstiju s bijelim papirom. Glas mu je spušten, miran i monoton.
- Znamo, ima povjesničara koji skupljaju i proučavaju pisa
na slova povijesti, a ima takvih koji čitaju prošlost naše zemlje u
njezinim dubinama što su sačuvale ostatke razvitka i njegovih
promjena. Ovi ostaci su najsigurnije, najtočnije napisane povijes
ne činjenice prošlosti. Ti nalazi bivaju često, pukom srećom, pred-
skazivanja za daleku ili bližu budućnost. Takvoj sam znanosti
posvetio ođ rane mladosti čitav svoj rad i život. Putujem po stra
nim zemljama, spuštajući se u dubine, skupljajući nijema slova
skrivena u zemlji. Pet je godina što su me neke pojave prisilile
da istražujem zemlju u Austriji. Sto dalje, to su me čudni nalazi
vodili više k jugu i neke vrlo važne pojave u dubinama uputile
me da skrenem posve na jug - u ovaj grad.
Osjetilo se da slušatelji to prate s uzbuđenjem. Međutim, učenjak više ne gleda nikoga već
prosvemašnjom predajom svojoj znanosti manifestira njezin duboki smisao:
- Trag se povećavao iz dana u dan dok nije pred mojim oči
ma iskresla živa slika tajne zemlje, što je ona skriva dobrim
pokrivačem stotine tisuća godina. Zapravo se ne mogu pohvaliti
da sam tome otkriću pridonio ja, već znakovi pronađeni u zemlji
koje je mogla pronaći znanost jedino po meni, njezinom vjernom

662

službeniku. I pošto sam slijedio ove tragove neumorno i tvrdokorno, stekao sam čudesnu nagradu: preda
mnom je dubina zemlje otkrila neslućenu istinu i svojoj veličini i strahoti...
I premda sam gledao svojim očima sve te dokaze, premda sam ih osluškivao svojim sluhom i provjeravao
objektivnim nepobitnim mjerilima znanosti, ipak sam dalje istraživao. Onda se učenjak sjetio - iako
pripada samo znanosti, njegova znanost nije kruta. Njegov osjećaj ima dužnosti da progovori, da ljude
upozori na provaliju - svojem bližnjem da pomogne barem riječima da ne padne u sigurni ponor.
Svaka riječ prijeti otkrićem neke prijeteće opasnosti. Snaga njegova djeluje kao trublja na opasnost.
- Tom se glasu savjesti odazivam i otkrivam ovu istinu. Već
davno je arheološka znanost konstatirala da je i ovaj vaš grad
prije mnogo stotina tisuća godina pokrivalo more, a vaša gora u
zaleđu je bila otok. Nakon što su nastala prirodna preustrojstva
i more se izlilo u današnje morske dubine, kopno se preobraža
valo, proklijalo, pozelenjelo, a svijet više ne vodi računa o tome
da li se od onog mora nešto utajilo ili se otvorili veliki izvori u
središtu zemlje. Nisam još siguran o čemu je riječ, ali nesumnjivi
su dokazi u mojim rukama, dokazi, što sam ih otkrio pomoću
znanosti, da...
Tu on zaustavi riječ, lice mu poprimi tužan izražaj:
- ... da - izravno ispod ovog grada leži duboko jezero...
Nemirne kretnje, tihi usklici, zadržani krikovi straha ...
- Jest! Ovaj vaš grad leži na pokrovu tog dubokog jezera
kojemu krajeve još nisam ustanovio - ali kuće, palače ovog gra
da leže na zemaljskoj kori jezera. U ova dva mjeseca, što vršim
istraživanja, našao sam najvjerodostojnije znakove da voda ispod
grada iz nekog razloga življe raste ... I pokrov od zemlje biva sve
tanji tako da će voda provaliti jednog dana gore i sve što je na toj
zemlji - cijeli taj grad - povući u duoinu - sve progutati...
Podignuo je oči - slušatelji su na nogama, blijedi, užasnuti ... Barun Kušlan užasnuto viče:
- Po-to-nut će Zagreb?
- Možda, već za pola godine, možda, za koji mjesec više -
odvraća predavač tronutim glasom. - Ne bih bio čovjek da vam
to ne objavim još za vremena.
Dvije se gospođe bore s nesvjesticom, muškarci izražavaju stravu ... Dvoranom putuje smrtna jeza ...
Belošević prisloni usne k Halperovom uhu i šapće ...
- To je hiljadu puta strasnije nego što smo očekivali. Naša
osnova potapa se u tom jezeru ...
- Ovoga ne možemo sada izbaciti iz kuće kako smo namje
ravali - šapće mladi Dobrinović.
- To nije motiv da od njega Nikica napravi sramotni vrtu
ljak.
664

Neustrašivog i uvijek prisebnog Halpera ostavlja snaga, misli mu se zaustavile i on se na svom sjedalu
okrene prema goblenu kao da tamo traži pomoć svome slomu. Pokrene rukom i zaviri, ali iza goblena je
mrak i praznina.
- Mir! - vikne Kučetić.
- Je li on to sve čuo? - šapće Halper Beloševiću. - Ne
vidim nikoga iza nas.
Ponovo uzvikne Kučetić.
- Molim mir, da gospodin učenjak može čuti naša pitanja.
- Da - okrene se sada predavač k visokoj pojavi odvjetni
ka, dok Oršićka veoma blijeda šuti i upire značajne poglede na
mladiće ispred goblena.
- Gledajte, Oršićka je zaprepaštena - šapne Nikica u ža
moru, a Belošević primijeti tiho:
- Ovo djeluje tragično, taj čovjek ovdje kao da je sam du
boko dirnut svojim otkrićem.
- Nisam gluh ni slijep - njegov svaki živac kao da suosje
ća za nas, ne protiv nas ...
- Pa što će onda biti, Stef?
- Propustimo to onome koji nas vodi - šapće Nikica.
- Nigdje se ne pojavljuje.
- Čekaj, još nije gotovo...
- Morao je sve čuti.
- Još jednom molim prisutne da se umire - ponovo se jav
lja Kučetić, a podupire ga i uvijek flegmatični, sada od uzbuđe
nja blijedi Kušlan. - Ono što nam je mnogo poštovani učenjak
ovdje kazao, golemo je otkriće i sačinjava sudbinu grada i svih
koji ovdje žive. Još više - to znači katastrofu ...
2ene su pokrile lice rukama, muškarci se hvataju čela. Premda je većina davno prije odlučila prezreti sve
što će taj "mudrac Pod zidom" reći, sada su potpuno pali u vlast njegova prikazivanja, svi su slika
saznanja o jezivoj propasti. Svakome se čini da pod njegovim nogama puca zemlja. Prastaro duboko
jezero kao golema zvijer otvorenih ralja guta kuću za kućom. Sablasna voda kojoj je dno u središtu zemlje
vuče u svoje valove zgrade i ljude. Nema više palača, crkava, kula, ulica, Griča i Kaptola - sve je posrkalo
staro, gladno jezero, potopilo je u sebe i Savu i valja da potopi i Zagrebačku goru. Nema više ničega od
crne površine i smrtne dubine - vodeni grob grada i njegovih sinova...
Jezoviti trenutak nadvladao je misli, zaustavio svačiji kucaj srca i svačiju snagu mozga. Kučetić jasno vidi
da su njegove riječi potjerale stravu do vrha. Njegov pogled skreće k mladim ljudima uz goblenom zastrta
vrata, nešto im, očito, kazuje, ali su odviše neprisebni, utučeni. Odvjetnik Kučetić odlučno povisi glas kao
da želi sada zastupati svoju stranku pred vrhovnim sudištem koje mu ne iskazuje potrebno uvažavanje jer
smatra da je parnicu izgubio. Ali on nastavlja ono što mu je naloženo i održi svoje obećanje.
665

LinllitMiUfiUtitlillii

- Molim da biste me poslušali - naglasi povišenim glasom

prema slušateljstvu. - Ako smo čuli strašnu prognozu poštova
nog učenjaka, onda neka mi bude dozvoljeno da u naše ime uče
njak i podsjetim na njegov uvod. Izvolio je reći: Kad je bio svjes
tan sudbine ovoga grada, podsjetilo ga osjećanje da ima, osim
učenjačkih, i čovječanskih dužnosti, a to ima da znači: mnogo
poštovani učenjak zna, ili barem je došao do saznanja kako i na
koji bi način mogao pomoći svojem bližnjem. Dakle, kad nam je
otkrio provaliju, on nas može savjetovati kako da spasimo svoje
živote - ili još više ...
- Jeste, tako je, gospodine doktore - potvrdi Farius ozbilj
no, mirno, spreman da savjetuje, a pri tom njegovo lice izražava
najljudskiju i najčistiju sućut.
- Znao sam - naglasi Kučetić - da se neću prevariti. I
sada u ime svih nas, i onih koji nisu čuli vaše otkriće, molim da
nam dobrostivo pomognete. Izvoljeli ste konstatirati da bi se ka
tastrofa mogla dogoditi već za šest mjeseci. To ipak znači, ako
su vaša istraživanja nepogrešiva, da imamo nešto vremena spasiti
barem živote i pokretnu imovinu.
- Sasvim točno. To me je i navelo da svojim otkrićem izi-
đem pred vaša lica. Pozivam vas, gospodine doktore, i svu presvi-
jetlu gospodu, da me prate u mojim daljnjim koracima koji sada
znače: kontrolu nad jezerom koje pod nama ruje pa ćete se uvje
riti da je evakuacija grada u roku od četiri-pet mjeseci neodgo
diva ...
- Strašno! Grozovito! - padaju uzdasi, a učenjak potvrdi:
- Da, to je, uistinu, prava groza prirode kojom ona prijeti.
A da uzmognem precizno odgovoriti na vaša pitanja, evo nekoli
ko savjeta. Znam da će vas boljeti, ali protiv prirode se ne može.
Dakle, oni koji imaju ovdje svoje kuće, kućice i palače - spasit
će ove svoje domove ako ih oprezno poruše i cijeli građevni mate
rijal odvezu u daleke krajeve. Mogu točno dokazati dokle dopire
prijeteće jezero - svatko može sebi odabrati mjesto daleko odav
de gdje treba podići novu kuću. Posljedica zagrebačkih palača
imaju zemljišta na ladanju pa im je mnogo lakše ponovo podići
svoje zgrade. A oni siromašni naći će bilo gdje zaklonište da utek-
nu sigurnoj smrti. Osjećam kako vas to boli, ali smatram da mi
je sveta dužnost smanjiti katastrofu.
- Prema tome bi trebalo - veli Kučetić - cijeli naš grad
u pravom smislu riječi razoriti?
- Možda preseliti. Ovo je točnija oznaka.
- Prokleto jezero, podvuklo se pod naš grad koji postoji,
možda, već hiljadu godina. Tu je nacija, tradicija, domorodna
ljubav, duhovne i obiteljske pripadnosti, tu je povijest naših bor
bi protiv raznih Tatara i Mongola - sve je to zapisano u starim
kulama i zidinama ovoga grada.
- Baš zbog toga sam bio tako duboko potišten kad su moja
istraživanja dovršena.
666

- Da porušimo zidine, da sami od sebe napravimo ruševine?

- potištenim će glasom Kušlan.
- Čovjek prinosi još veće žrtve da spasi svoj život i krov -
odvrati predavač neiskazano tronutim glasom.
Iznenada se otvore vrata iz kartaškog salona i lakaj pusti ući nadvrtaljara Korblera. U večernjem odijelu.
Ide hitro prema Juliji Oršić:
- Presvijetla gospođo grofice, izvoljeli ste me počastiti po
zivom za devet sati uvečer. Iskoristio sam tu slobodu, ali sam
morao dovesti važne kurire - i on pokaže fratre reda sv. Ber
narda koji ulaze nečujnim koracima. Jedan od njih ide prema
domaćici i visoko digne zapečaćeno pismo, poprativši ga čistini
njemačkim jezikom:
- Vaša presvjetlosti, ovo pismo donosim od grofa Ljubomi-
ra Oršića i polažem po njegovoj želji u vaše ruke.
Drugi fratar u trenutku priđe učenjaku i usklikne: Slavni Otto Schmidt ovdje?
Predavača kao da je netko udario u rebro, ali se smjesta pribere i odgovori hladno:
- Zamjenjujete me s nekim.
- Ali, slavni prijatelju ...
- Ne smetajte mi svojim priviđenjima.
Farius uzme listati po spisima na stolu.
- Na Sentbernardu vam nisam smetao kad je trebalo da vas
izvučem iz mećave?
- Bilo je to pred osam mjeseci - upada brzo drugi fratar.
- Nemoguće je zaboraviti ledenjak i njegove čuvare.
- Brate Antonije, možda se ljuti što smetamo njegovoj pred
stavi.
Fratar oslovi društvo:
- Ah - sve vaše presvjetlosti molimo za oproštenje, nismo
slutili da slušate predstavu. Oprostite!
Svi zure u fratre čije im riječi kuckaju u glavama, zovući svijest utopljenu u strah. Domaćica pokazuje
fratrima na Fariusa:
- Ovo je arheološki naučenjak.
- Ah, nova uloga. Vrlo zgodno!
- Molim... - pokuša Farius, ali ne dospije.
- Nama je u samostanu prikazao sjajne tipove raznih pri
kaza i naučenjaka. Klasičan umjetnik - hvali drugi fratar.
- Prvak dvorskog kazališta mora da je klasik - naglasi
prvi.
- Ali, časni oče ...
- Nemojte se braniti, mi ne pravimo komplimente, samo
ističemo vašu slavu.
- švicarske su vam novine dale veliku počast, gospodine
Schmidt.
Lica slušatelja slika su zablenutog zapanjenja, a fratri požuruju svoj dijalog munjevitom brzinom.
667

- Ah, zbilja smo omeli neku sjajnu solo scenu. Eto, i uloga
je na stolu. -
- Ali, dragi Schmidt, kako ste sa svojim slavnim talentom
zalutali u ovaj provincijski gradić? - čudi se prvi fratar.
- Dopustite da...
- Znamo mi sve. Zar nisi vidio, Benedikte, njegovu obožava
nu Mercedes?
- Na Thunskom jezeru prije mjesec dana - da - ali...
- No, pa reci, on to sigurno sam najbolje zna.
- šteta je pod rukom s onim svojim udvaračem koji je siro
mašnog Schmidta i na ledenjaku natjerao na lomaču bjesnila.
- Pa, dakako, grof Lichtenstein dvorski čovjek, mlad, bo
gat...
- Zato ste se sklonuli ovamo, u ovaj gradić, siromašni Sch
midt - jer je ona ostavila Beč i vas, pa uzela Otona Lichtenste-
ina?
Riječi su letjele kao taneta u šlušaoce i u predavače. Dva su fratra kao iskušani provalnici razbijali sve
oko sebe. Žene i muškarci dižu se sa sjedala kao da hvataju zraka. S one strane, ispred njih u trenutku je
učenjaka nestalo. Na stol se ruši neki mladić kome je u jednoj jedinoj sekundi palo s lica i čitave pojave
savršeno dostojanstvo učenjaka. Na stolu leže ostaci razderane maske - leži mlad muškarac čije je lice u
očaju izblijedilo, oči od boli zasuzile, tijelo se zgnjurilo, život se zamračio. Sada je slika bijednika čije
tijelo valjaju na svojem dnu podmukli valovi prastarog jezera. Oko njega urla zapanjenje nevjerojatne i
neočekivane preobrazbe, po njemu sudbonosno jezivo objavljenje, zagarantirane, sigurne, neminovne
katastrofe.
Kao da je sve bila stravična sugestija. Nitko od slušalaca ne može shvatiti, doseći progledati ni razloge
prijetećoj katastrofi, ni uzroke preokretu, uhvatiti smisao otkud, kako, zašto. Razabi-ru samo vanjski
oblik koji pruža nade..." Tek instruktivno osjećaju da je jezovito učenjačko proročanstvo gužva skrivenih
zasjeda što se natječu kao podmukli virovi mutne rijeke čiji postanak ima svoje gnijezdo u dubokom
kipućem dnu gdje se đavli takmiče u razaranju ljudskim sudbinama jer im je poslastica života plamteća
zlonamjernost...
Dižu se ljudi kao spašeni utopljenici, traže kamo da naslone blizinom smrti isprebijena tijela. U njihovim
zjenicama dršće svjetlost životne nade, probuđuje svijest razmišljanja lažnom učenjaku i po njemu padaju
pitanja:
- Zašto sve to, gospodine?
- Razjašnjenje čekamo ...
- Sto se je tu, zapravo, desilo?
- Udario nas je gromom.
- Sad leži pogođen - on.
- Ili opet gluma?
- Neka govori.
668

Pitanja bivaju sve oštrije izgovorena, glasom na život probuđenih.

- Riješite smrtonosnu zagonetku.
Kušlan se obrati fratrima:
- Molim vas, časni oci, vi poznate ovog gospodina?

- Slavni je glumac dvorskog kazališta. Bio je u našem sa

mostanu na vrhu Sentbernarda.
- Zašto je tamo dolazio?
- Prelaze preko brda planinari svake vrsti, poslovni ljudi i
oni od zabave.
- Vidjeli smo ga glumiti prije osam mjeseci u Ziirichu, a u
samostanu nam je posebno prikazivao nekoliko svojih scena, i to
iz zahvalnosti što smo ga iskopali ispod mećave.
- Zašto ste došli ovamo glumiti učenjaka arheologa?
Zgnjureni čovjek ne odgovara što im pruža svjedočanstvo o
njegovoj krivnji i sada ga već glasno i oštro izazivaju:
- Podzemno jezero u kojem se stapa naš grad - što je to?
- To želimo čuti, ali razjašnjeno.
- Ako ne odgovori, onda... -
- Čekajte, Nikice! - zaustavlja domaćica Halpera. - Za
hvatila ga je neka boljetica. Kad se oporavi, kazat će nam zašto
je govorio o katastrofi našega grada.
Prilazi mu fratar s očalima i pita blago:
- Dragi umjetnice, svijet je otvoren ovako velikim umjetni
cima ...
- Zarobila me je ljubav...
- Zašto ste onda ovdje glumili katastrofalno otkriće:
- Glumio sam - zapovijed.
- čiju? Barem nam recite istinu. Mladi ste i velim: sva vra
ta u svijet otvorena su, a život... -
- Trebam ga još samo malo da se osvetim...
- Odmazdu tražite? Pa dobro, mi ćemo vam pomoći - javi
se Kučetić.
- Možete li mi zajamčiti da ću živ preko granice?
- Zadajem riječ.
- Ali još noćas, ispod ovog krova?
- Ni kući Pod zidom ne smijete?
- U gradu je posebni čovjek iz Beča - moram mu dati re
ferat kako je danas sve uspjelo.
- To ću urediti ja. Pravnik ima dosta mogućnosti da vam ih
sve skine s vrata.
- Ali odmah danas, nakon predavanja, čeka u ovom salonu
Tamar de Grebenović da odnese prvu vijest.
- Nije pod ovim krovom. Napalo ga pseto i razderalo mu
frak.
- Uvući će se, prepredenjak.
- Sasvim nemoguće. Mi ćemo poslati vašu pismenu poruku.
669

i.i.i.i.llUiri".il.l;

Ne bi vjerovali. Drugu vijest imam dati pismeno kad se u

plesnoj dvorani otvore prozori za zračenje. Oni će biti dolje, treba da se naslonim i bacim pismo.
- S kakvim sadržajem?
- Samo jedna izreka "U pomoč" - ili "Uspjeh je potpun".
- Dakle, ove posljednje riječi su najrealnija istina. Napišite
to ovdje.
Advokat mu dao pero i papir. Napisane riječi stavi u omot i požuri, umjesto njega, baciti poruku. Dok on
odlazi, bivšeg Fariu-sa svi zaokruže. Čini im se da to uopće nije onaj isti koji je prije sat vremena ušao u
salon i samopouzdano, tvrdim glasom pota-pljao cijeli Zagreb u prastarom mračnom jezeru. Ovdje sjedi
pred njima mladi muškarac. Belošević i Dobrinović se povlače u pozadinu po štefa, svog prijatelja, i
sumnjičavo se pitaju:
- Ne glumi li on i taj slom?
- Kako? Zašto? Zar je moguće?
- Neka iskaže zaista sve.
- Nećemo ga pustiti dok ne saznamo sve dokraja. Idemo da
pitamo. Još im se pridruži Nikica pa zasipaju pitanjima učenjaka:
- Vi ste glumac dvorskog kazališta?
- Jesam - Otto Schmidt.
- Dakle, niste učenjak arheolog Farius?
- Nikad nisam bio.
- Zašto ste uzeli tu ulogu?
- Po nalogu - vi znate ...
- Po nalogu ekselencije...
- Da - zapovijedio mi je.
- A vaše istraživanje?
- Lažno, figurirano.
- U koju svrhu?
- Treba rastjerati ovaj grad i razrušiti ga.
- Tko to želi?
- Njegova ekselencija.
- Zašto mu se Zagreb zamjerio?
- Veli: ovaj je grad rasadnik svih ideja koje su uperene pro
tiv carske vladavine. Ovaj je grad čuvar slavenstva protiv najezde
njemačkog carstva.
- što još smeta ekselenciji?
- Ovaj je grad, veli on, čelična barikada navali habsburškog
carstva, dakle - kad razruši taj grad, cijela će Hrvatska pasti
pred carem na koljena.
- Tko vam je dao zamisao o arheologiji?
- Ministar je potražio savjeta kod pravih arheologa. Naj
prije su mi dali nalog da je u Zagrebačkoj gori vulkan kao Vezuv
koji će grad uništiti - a onda je drugi arheolog smislio podzem
no jezero.
- Lupež, može, dakle, biti i znanost kad služi otimaču - na
glasi Oršićka.
670 ..",,_.

- Kako ste primili upute o predavanju? - pita prvi fratar.

- Dali su mi tekst predavanja i uputili me neka u noći idem
s bušilicom u okolicu Zagreba.
- Tko vas je pratio?
- U seljačko ruko odjeveni žandari.
- Ministar vam je dao nalog kada i kako treba polagano ob
javljivati vaše otkriće?
- Točno je. Njegov čovjek javljao je u Beč o djelovanju vi
jesti na narod.
- A zašto ste ponudili predavanje grofici Oršić?
- Po zapovijedi ministra. Rekao je da u prvom redu treba
prestrašiti aristokraciju koja posjeduje u Zagrebu palače, a onda
sve one koji imaju bilo kakve kuće.
- A prijedlog da razruše svoje kuće?""1
- Naloženo mi je da tako govorim - točno riječ po riječ.
Da odglumim svojim glumačkim darom učenjaka koji služi zna
nosti i žali svog bližnjeg. Zato i predlaže da se ljudi spase ruše
njem svojih kuća.
- Presjajno ste to odglumili - primijeti domaćica, a on spuš
ta glavu i slomljeno odvraća:
- Glumio sam dobro dok nisu bernardinski fratri ispalili
svoje topove. Sada sam izdajica njegove ekselencije.
Prvi fratar brzo upadne:
- Mi ćemo vas povesti na naš ledenjak.
- Živim samo još za osvetu. Čim ste vi progovorili, odmah
sam naslutio. Prevara je razlog što mi Mercedes nije odgovarala
na moja pisma već više od šest tjedana. Čim je časni otac spome
nuo da se ona šeće s onim načičkanim grofovskim fićfirićem -
bilo je sve razumljivo.
Ali njegove muke ne zanimaju društvo. Oni traže ponovo uvjerenje da je sve laž što je govorio.
- Jezera, dakle, nema ispod Zagreba? Oni su ga izmislili?
- I zapovijedili mi da ga prikazem kao da prijeti provaliti.
Neka iskazujem sućut - neka ponajprije govorim aristokraciji,
a zatim građanima, neka sugeriram nakon predavanja da se čuje
šum jezera.
- Kakva đavolska zamisao! - usklikne Julija Oršić.
- Kao što je i autor pravi - urođeni pakleni đavo u svakom
svojem djelu, nastupa, zamisli i naređenjima. Nikad takvo nešto
nije sebi mogla zamisliti čitava Austrija. On je čovjek nedostiživ
u svojoj zloći.
- A ipak ste mu se poklonili? - pita fratar.
- Jer mi je bio život drag. Od ove večeri čuvam ga samo još
za osvetu.
- Dakle, sve je bilo fingirano, sve naručeno zbog zaklete mrž
nje prema našoj naciji?
671

Ali.
- Sve, od prve do posljednje riječi. A sada vas molim: kamo
da nestanem, što da govorim, kako da izmaknem doživotnoj tam
nici?
- Ne možete se više vratiti u stan Pod zidom, to je jasno -
reče odvjetnik Kučetić.
- Već sutra ujutro imao bih dati referate o današnjoj večeri
nekom posebnom redarstveniku što je stigao iz Beča. On svakog
dana dolazi k meni i javlja o utiscima onih vijesti što su ih do
sele objavljivali redari u moje ime po gradu. Ovo od danas oče
kuje redarstvo više od svega.
- Dogovorit ćemo sve da ispadne vjerojatno. Ponajprije, mo
lim, ovo - uzme riječ Kučetić. - Svi smo saznali pravo naličje
velike i tajne želje carske vlade. Vaša vlastita sigurnost zahtijeva
od nas da nikome kod kuće o tome ne kažete ni jedne riječi, ni
međusobno ne govorite o tome nigdje. Sve bi nas moglo stajati
zatvora. Schadek nas mrzi toliko koliko i njegova ekselencija.
Obavežimo se zadržati za sebe ono što se je dogodilo poslije pre
davanja.
- To molim i ja, gospođe i gospodo, - javi se barun Kuš-
lan. - Svatko neka ovdje založi svoju čast na šutnju.
Svi podižu ruke u znak da to jamče, našto zapita barun Ku-šlan:
- A kad redarstvo konstatira - a to može biti za dvadeset
četiri sata - da Fariusa nema u gradu?
- Ovo je glavni dio naše osnove. Svi mi, dođu li nas pitati
ili nas pozove Schadek, kazat ćemo jednodušno: prije pola noći,
nakon zakuske, odvezao ga je doktor Kučetić u njegov stan koči
jom. Sve što sada ima slijedit, moramo dogovoriti s njime na-
samu.
Domaćica se odmah okrene gostima:
- Molim goste da bi izvoljeli u blagavaonicu na zakusku. I
pokazuje mladeži koja tamo s one strane ni o čemu ne sluti, ved
ra i vesela lica.
Izlazili su prepuni iznenadnih teških događaja. Živci su im razbuđeni opasnostima pa nitko ne može da u
tom poremećaju nađe sam sebe, steče svoj pravi izražaj, ni vlast da se prikaže vedrim.
Domaćica ađe u veliki plesni salon gdje je ostavila nekoliko "gardedama" da pripaze na vladanje mladeži
kod plesa i društvenih igara. Glasoviračice zaustave svirku, parovi ples, pa slijede poziv domaćice u
blagovaonicu. Iako je mladež razigrana plesom i društvenim propisima osuđena da nikad ništa ne pita od
sebe - ipak potajnim pogledom ispituje lica onih koji su bili na predavanju stranca. Uza sve to što svi
nastoje biti zabavni, mladež opaža u izražaju crta i pogledima nešto neprijatno, a neobično djeluju oko
stola prazne stolice mladih uzvanika koji su očito
672

zbog nečega negdje zaostali. Domaćica je počela vedri razgovor i ne dopušta nikome da slijedi njezine
misli. A ona obnavlja u duhu svoje dojmove o otkriću "mudraca Pod zidom".
On pak sjedi u najskromnijem salonu. Oko njega su Beloše-vić, Dobrinović, Nikica, Kučetić i dva
bernardinska fratra. Vjerni propisima, oni ne skidaju kukuljice i zadržavaju skromni i tih način vladanja i
govora. Nesretni mladi čovjek upire u njih svoje oči i riječi što bi i sada mogli smatrati dobrom glumom
kazališnog prvaka kad njegov položaj ne bi ublaživao tu sumnju.
- Časni oci, vi ste me razotkrili, ne sluteći da mi skidate gla
vu ili me zatvarate u tamnicu ili ludnicu.
- Preuzimamo odgovornost.
- Opasnost za mene nije samo u nemilosti ekselencije nego
i interesu moćnog suparnika.
- Razumijemo, ovo je za vas podmuklo jezero, - naglasi Ku
četić, a fratar s naočalima požuri ga umiriti:
- Nas dvojica preuzimamo vas kao novaka za naš bernardin-
ski red i vodimo vas u Švicarsku.
- A putnicu - gdje da je uzmete?
- Evo, imamo sa sobom putnicu za trećeg kojega smo htjeli
povesti sa sobom. Ali on može čekati jer još nema razloga bježati
pa ćete vi preuzeti njegovo ime. Zbog opisa vanjštine treba samo
malo vaše kazališne vještine.
- Zakunite se da me vodite ravno u Švicarsku.
- Nemamo razloga varati vas - ali, eto, obojica se kunemo.
To ponovi i njegov fratarski drug.
- Onda bih mogao živ i zdrav preko granice, ali što prije.

- To je i u našu korist kad uzimamo za druga tolikim opas

nostima obdarena čovjeka.
- Mislim da sam već rekao da sutra ujutro moram dati po
droban izvještaj.
- Evo, pišite šefu redarstva Shadeku da ste nakon predava
nja u palači Oršić našli kod kuće pismo, poslano kurirom iz Beča,
da dođete smjesta ekselenciji po nove važne podatke za predava
nje narodu. Niste mogli ni časa čekati pa ste odjašili do prve sta
nice.
- Doktor Kučetić će naći načina da nađe nekoga tko bi u
ovom vašem odijelu i maski oko pola noći mogao izvršiti vašu
ulogu.
- Što ću obući, kako se udesiti?
- Već smo se pobrinuli, samo pišite nadstojniku redarstva.
Odmah je sjeo i uzeo pisaći pribor. Iza njegovih leđa sporazumjeli se muškarci samo pogledima, a onda
zamoli fratar s velikim naočalima:
- Molio bih, doktore, s groficom u četiri oka samo dvije mi
nute.
43 Jadranka

^^

43*
Odmah se uputio u blagovaonicu:
- Presvijetla, u našem je interesu da izađete u salon za kar
te samo na nekoliko časaka. Molim da svi oproste za moju molbu.
Vrata se za njima zatvorila. Kučetić se vrati k mladićima koji su uz tobožnjeg predavača, a Oršićka ostane
sama u salonu za kartanje s bernardinskim fratrom. Ovaj skine velike naočale i pomakne kukuljicu s lica.
- Nisam mogla prosuditi koji bi od vas dvojice mogao biti
Vjeran, a koji Branislav Pisačić. I glas ste sjajno snizili i način
govora. Ali sam se zapanjila. Kučetić mi je rekao da će Nikica pri
siliti Fariusa vrtuljkom da izjavi da je laž što je pričao - ali vaš
čudesni nastup zbunio je našeg advokata i sve promijenio.
- Kad smo sjedili iza goblena, čudno me je dirnuo tako poz
nati glas govornika, a glasno preneraženje među vama uvjerilo me
da nitko više i ne vidi onaj ulaz s goblenom.
- Gledali ste u salon?
- Samo pogledao i bilo mi je jasno da je to slavni glumac
Schmidt.
- Poznajete ga, dakle, uistinu?
- Baš prvih dana mog dolaska u švicarsku gledao sam pred
stavu s nekoliko glumaca iz Beča.
- A Mercedes?
- Živa istina.
- O kojoj jučer niste znali?
- Jučer je naš glavni top bio vrtuljak Nikice Halpera. Ali dok
sam slušao taj Schmidtov zvonki glas, pade mi na um čudesan slu
čaj s ledenjaka.
- Tamo ste ga sreli?
- Nisam -*¦ nego sam se za mećave u samostanu bernardina-
ca potpuno predao studiju u knjižnici. Tamo poslužuju mladi, ne-
zaređeni fratar koji zna pričati biografije o raznim posjetiocima
samostana, pa kad se sjetio slavnog Otta Schmidta, ispripovijedao
mi o njegovu boravku, davno prije mene u samostanu. I stvarno je
bio mećavom zasipan.
- A samostanci ga iskopali?
- Preuzeo sam ulogu njegova spasitelja, a ljubav prema lije
poj Mercedes nije tajio, kao ni opasno udvaranje Otona Lichten-
steina i strahovitu ljubomoru. Iza onog goblena moralo mi je u
mozgu oživjeti sjećanje.
Vidio sam je s grofom na Thunskom jezeru dok su tamo bili Austrijanci. Tamo sam s Branislavom odmah
ugovorio da ćemo poslati u bitku Mercedes. To mi se činilo najuspjelije oružje.
- Sad mi je sve jasno, a i mnogo draže nego nasilje.
- Nikad ne bi on priznao svu istinu, kao u času ljubavnog
sloma. To sam predviđao po pričanju fratarskog novaka.
- A sada ostavlja s vama grad bez ikakve zasjede?
674

- Svaka je zasjeda isključena, dok njime vlada očaj preTare-

nog u ljubavi. Moram se oprostiti jer časovi su izbrojeni. Matildi
se ne usuđujem javiti. Predajte joj od mene ovaj novac i isporuči
te pozdrave od Videka i mene.
- Barem mi nešto recite o Jadranki i Ljubomiru. Žive li
sretno?
- Poručio sam da Ljubomir dolazi sutra - namjerice smo
putovali odijeljeno - a on će vam saopćiti što god želite. Zurim,
čekaju na mene - još imamo maskirati dvojicu.
- Gle, dolje, pored mojeg zida stoje na ulici građani, što če
kaju?
- Svatko zna da je učenjak u palači. Tim više moram to
smjesta saopćiti Kušetiću. Ostajte mi zdravi i do skora viđenja.
- Vraćate se?
- Ćim Schmidta provedem preko granice. Dopustite da vam
poljubim ruku.
Tek što je to učinio, već ulazi k ostalima i javi što je vidio na ulici.
- Uvijek se ljudi okupljaju da vide odijela Oršićevih gostiju,
ali danas su ostali predugo, već je pola deset. Trebalo bi ljude od
straniti - u našu i njihovu korist.
Svi, osim stranca, priđu k Vjeranu i upućuju:
- Učinit će to najbolje, najhitrije i bez opasnosti - duh "bi
jelog fratra."
- Tajno udruženje, vrlo lukavo, zar ne?
- Mi smo ih zamolili neka budu pripravljeni, bude li nam po
treban taj "duh". Oni čekaju.
- Vrlo dobro. Redarstvo ne smije naći nikakva razloga da
nam smeta u blizini palače.
- "Duh" neka prođe Kazališnom ulicom oko jedanaest i pol,
dakle, blizu ponoći.
- Prije ionako ne možemo provesti naše namjere.
- Pismo za Schadeka leži na stolu, a Schmidt sjedi u naslo
njaču. Njegovo lice i slomljeni pogled odaju čovjeka kome su pro-
strijeljene grudi. Približe mu se fratri, a on ne sluti da su samo
preodjeveni. Prvi ga upita:
- Slušajte, gospodine Schmidt. Trebamo i vaš savjet o vašem
bijegu.
- Zanima me samo da dođem živ i čitav u Švicarsku da os
vetim svoje srce.
- Nije sadržaj života samo u ljubavi srca - naglasi Vjeran.
- Da, časni oče. Sadržaj života bila mi je moja ljubav za
umjetnost - onda je dobila suparnicu u ljubavi prema toj ženi
kojoj sam uzalud izmicao.
- Čudo je da ste se dali u službu apsolutizma.
- Ona, i opet ona. Ona je sama pridonijela da su me tako
počastili i pozvali k ministru.
.675

- Da, vjerojatno joj se to činilo vrlo zgodno da vam pribavi

veliku nagradu - možda i titulu.
- Hi je željela da me iz Beča makne ovamo. Znala je moje
sumnje protiv Lichtensteina i moju strastvenu ljubomoru.
- Glumac bi morao baš to da nadglumi.
- Upravo u tom sudbonosnom osjećaju okrenula mi je glu
mačka sposobnost leđa.
- Veliku vam je nanijela štetu.
- Osvetit ću se dvostruko i nastupiti u ulozi koja mi daje u
ruke oružje da ubije. Ovaj ću prizor odigrati Marcedes naočigled
publike.
Ovim je razgovorom Schmidt izbrisao svaku sjenu sumnjičavosti da ima neku tajnu misao uteći im u ruke
redarstva. Počeli su brzo pripreme za bijeg. Nikica je uzeo konja da obavijesti u Novoj vesi "bijelog fratra"
kada treba da prođe ispred građana da ih tako makne ispred zgrade zajedno s tajnim agentima čija su
shvaćanja duboko prožeta najtežim praznovjerjem. A duh "bijelog fratra" već se zaslugom tajnog društva
posve uvukao u živce i najokrutnijih žandara, jednako kao i lukavih i budalastih špijuna.
Dok Halper odlazi u Novu ves da zaposli "duha", skupina građana strpljivo čeka s južne strane Oršićeve
palače i zuri u sjajno osvijetljene prozore.
Veža je čvrsto zatvorena. U blagovaonici služe goste jelom i pićem, a Julija Oršić ih zabavlja pričama o
Ljubomiru kog očekuje s mladom ženom, premda o njima ne zna ništa. Ali joj jedino ovom temom
uspijeva održati zanimanje i odvratiti misli od pre-trpjelih časova i otkrića u dvorišnom salonu. Tamo je
Kučetić zaključao vrata u salonu za kartanje. Schmidt se preodijeva u crnog fratra i preudešava svoje lice
kao da se sprema na pozornicu. Ispod goblena netko zakuca. Belošević otvara. Ulazi tiho lakaj Miško,
odjeven u svečano večernje odijelo, u kojem je došao održati predavanje Farius. Schmidt mu obrijano lice
oblijepi krivom bradom i šminkom ga pretvori u Dionisa Fariusa.
Već se vratio i Nikica i najavi suradnju "bijelog fratra". Kučetić je sam donio na velikom pladnju jela i pića
za bernardinske fratre i njihova crnog suputnika, a zatim savjetuje:
- Nikica, Belošević i Dobrinović, morate se oprostiti sa švi
carskim fratrima i njihovim štićenikom Schmidtom pa otići u bla
govaonicu. Tamo opravdajte svoju predugu odsutnost time što ste
bili na pomoć gospodinu Schmidtu pošto mu je pozlilo. Zatim,
svatko kod stola mora čuti da sam ja, Kučetić glavom, otpratio
predavača u njegov stan kočijom, a nadvrtljar Korbler će već sa
svoje strane priopćiti gostima kak.) mu je žao što švicarski gosti
odlaze kući pa im je dao iz nadbiskupije kočiju do prve stanice
diližanse. Kad svatko sazna sve to - onda je to jedinstveno napi
sani tekst za režiju naše osnove o vašem bijegu.
- Izvršit ćemo točno sve.
676 . .... " ,._._.: ........... ,.,..1.^...,.,..,,.,^^",.:... ,^..,^.,.. ,,.

- U pola dvanaest, kad prođe "bijeli fratar", imat ćemo otvo

rene puteve. Jesi li, Miško, naredio da upregne grofičinu kočiju i
onu u kojoj se dovezao gospodin Korbler?
- Obje kočije već su u dvorištu.
- Sada, mnogo sreće na putu.
Kučetić pruži ruku Vjeranu i Branislavu pa onda i Schmidtu, s riječima:
- Želim da vam ova današnja jeziva noć posluži sretnijim
danima života.
- To može biti samo osveta.
- Osvetite se onda zavodniku, a ne zavedenoj.
Kučetić s Beloševićem, Nikicom i Dobrinovićem ostavi salon, a Vjeran za njima zaključa vrata. Miško,
premda u svečanom fraku uzvanika, poslužuje trojicu fratara kod večere. Svaki je od njih zaokupljen
mislima o prošlim časovima ove večeri. Vjeran je još i sada prepun sreće što jeziva strava nije dotakla
njegov rođeni grad.
Najednom je Schmidt skočio sa stolice i šapnuo:
- Što je to? Ne čujete li?
Osluhnuli su. S ulice doprli su do njih povici i strka.
- To su oni. Sad je pala noć. Ne bojte se, Schmidte. Ljudi za
mišljaju da je pred njima duh "bijelog fratra". To je pradavna
priča.
- čuo sam. Ljudi vjeruju da on svojom pojavom naviješta
gradu neke velike događaje.
- Gotovo pogađaju. Nije li naš grad spašen iz ralja prastarog
jezera?
- Samo ne vjerujem da ekselencija neće poslati na taj grad
i sredovječne orijaše ili dovući crna mora. Nečuveno je kako care
vi znaju mrziti. Nama Bečanima nije svojstveno da nekog mrzimo
zato što postoji i voli svoje. Ne, naši građani nisu zli, a vaši su
vrlo dobroćudni i zaljubljeni u svoj grad. U tome se slažemo.
Na vratima je zakucalo. Ulazi Kučetić.
- Miško, ti ćeš sada sa mnom kao pravi Farius, a vas trojica
uđite u Korblerovu kočiju.
Prošli su ispod goblena kroz više soba, odanle hodnikom i spustili se u dvorište. Fratri ulaze u kola i
krenu Mesničkom pa onda desno Ilicom. Kučetić vozi u kočiji krivotvorenog Fariusa sve do Splavnice. Tu
preda Mišku ključeve od Fariusova stana i dade mu upute gdje da ostavi njegovo pismo redarstvu i kako
se ima vratiti, ali prije neka dobro pripazi, ne nalazi li se negdje kakav špijun.
Odvjetnik je naumice čekao dok Miško uđe u kuću. Bio je upućen što mu je raditi ako nekoga od tajnih
redara nađe u stanu i kako se ima odmah javiti Kučetiću. Prošlo je čitavih pola sata - svjetlo je u sobi
Fariusa zapaljeno. Miškova se glava pojavila, dakle, sve je prošlo najpovoljnije. Kočija okrene opet natrag,
odvjetnik se vrati u palaču i zadovoljno šapne Oršićki da je sve uspjelo.

Mladež je već nastavila plesati, a i svi se stariji bacili na igre, zaokupili sve karte da bi odmorili misli i
živce od jezivih doživljaja ove noći.
Te večeri primio je šef redarstva Schadek kroz prozor ubačenu Fariusovu ugovorenu vijest da je imao
"potpuni uspjeh". To mu pruži opravdanje da priredi pijanku i zadovolji svoju bolest za dobrim jelom i
pićem. Poslije ponoći bio je u najboljem raspoloženju, kad u blagovaonicu uđe redarstveni poslužitelj
Johan i najavi:
- Vani je gospodin Tamar de Grebenović. Moli da primite
vrlo važnu vijest.
- U to doba? Možda baš ovo dokazuje važnost vijesti, premda
mi taj gospodin izgleda strašno umišljen, a brblja do iznemoglosti.
Schadekovi gosti, zapovjednik žandara Tettinged i posebni izaslanik za čuvanje Fariusa, nastoje domaćina
sklonuti da ipak ne odbije Grebenovića.
On privoli. Ulazi Tamar. Plava mu je kosa očito umjetno na-kovrčana. Visoki bijeli okovratnik svezan
skupocjenom kravatom pokazuje da je večeras imao prisustvovati kao uzvanik, ali lice mu ne izražava
zadovoljstvo; pa se Schadek nasmije:
- Nisu vas čestito pogostili u palači Oršić, ali mene su zapra
vo oduševili toliko da ih moram proslaviti. Vaše su vijesti prije
pola noći bile tako nedovoljne da sam stekao loše mnjenje o Larse-
novoj redarstvenoj sposobnosti kad vas je odabrao za svog douš
nika.
Bjeloputno Tamarovo lice prelije rumenilo uvrede ili ljutine. To se ne može razabrati, ali on stoji uspravno
i mirno, samosvjesno odgovori:
- Vaša visokorođe, molim da u ime njegove ekselencije, ko
joj služim, sasluša moje doživljaju i konstatacije ove noći.
- Naredio sam da idete na predavanje Fariusa k Oršićki.
- Pošao sam, ali me najprije nisu pustili bez pozivnice u ku
ću, a kad sam odgurnuo lakaje i ipak ušao, onda me je zadržalo
i spriječilo, da budem prisutan, njezino pseto. Razderalo mi frak,
hlače...
- Trebali ste doći da vam uzajmim svoj frak, dakako, bez
moje značke. No, nije nikakva nesrsća. Farius je imao potpuni us
pjeh - sam je javio.
- Sam? On?
- Njegove crte pisma. Štoviše, ostao je na zakuski i vratio se
petnaest časaka prije dvanaest sati kući. 2alim što nemam više
interesa za epizode kad je glavni nastup učenjaka značio uspjeh.
Laku noći - i mahne mu rukom.
Ali Tamar de Grebenović nije prihvatio ljubazni oproštaj. Oči mu sijevaju porazom, poniženjem. Digne
glavu i počinje govoriti kao da deklamira:
678

- Vaše visokorođe! Sutra biste me morali i imati pravo baciti

u tamnicu kad bih vas sada poslušao. To ne smijem učiniti, a da
se ne ogriješim o svoju duboku lojalnost prema carskoj monarhi
ji i carskoj vladavini njegove ekselencije - pri tom se nakloni kao
da stoji pred visokim prijestoljem. Svi ostali su pogledali Schadeka.
Ovaj je kod prvih riječi o tamnici zahihotao, a kad Tamar započ
ne još u višem tonu deklamirati o lojalnosti, o monarhiji, i pri
tom se klanja, Schadek možda prvi put u životu, sam sebe oporiče
- smijeh mu zapne kao da mu je netko šakom stegao grlo. On
ustukne, osjeća: ovaj ga čovjek poziva da pokloni vjeru njegovim
riječima. Nikad ga vino ne bi tako svladalo da ne bi znao isplivati
iz pijanke u ozbiljnost. Namršti plave obrve, upre blijedoplave oči
u govornika, razabire da Tamar nije pijan. Ali ako jest, on ne bi
iskazao poštovanje njegovim riječima o dubokoj lojalnosti carskoj
monarhiji - šef smatra da bi počinio uvredu veličanstva. I prijeđe
preko svog otklona da sluša Tamarove doživljaje, pa izgovori vrlo
ozbiljno:
- Ovo je nešto drugo. To je znak vašeg poštovanja prema gos
podaru carevine u prisutstvu njegovih slugu - a to smo mi svi.
Dakle, pričajte što ste opazili i doživjeli na korist i slavu naše
vlasti.
Tamar de Grebenović osjeća svačiji pogled na svojoj ličnosti, što mu pruža tajno zadovoljstvo, i on
započne:
- Vaše visokorođe, pošto sam svukao uništeno odijelo, znao
sam da me nitko neće pustiti u palaču i odlučim služiti carevini
kao nikad dosele. Ponizio sam se pred jednom ženom s kojom sam
već davno prekinuo intimne odnose i pošao te večeri, molim, k
njoj.
- U slavu carevine! - upadne šef ironički.
- I u korist i slavu njezinu - povisi glas de Grebenović. -
Ova žena stanuje u kući iz koje sam mogao promatrati tko izlazi
i ulazi u Oršićevu palaču iz veže kao i s dvorišta... Tu je moja
služba bila dvostruke vrijednosti jer su opet građani bježali pred
tobožnjim duhom bijelog fratra, pa su se i vaši tajni redari sklo-
nuli.
- To je laž! Klevećete!
- Dakazat ću.
- Dođite sutra.
- Onda biste mi morali skinuti glavu što vam nisam ovog ča
sa predložio referat o tajnim događajima, ove noći. Evo, što sam
gledao. Pošto su sve ulice ostale puste, čuo se štropot kočija u Or
šićevu dvorištu. Istrčao sam u vrt svoje ljubavnice i odanle gledao
kako su dvije kočije izašle niz Mesničko brdo. Jedna kočija krene
desno, niz Ilicu, druga lijevo uz Ilicu. Opazim da je jedna kočija
pošla Harmicom prema Splavnici i stala s ove strane obale. Tu je
dugo stajala. Onda se prozor učenjaka Fariusa najednom osvijetli
i opazim na prazoru mušku glavu kao se okreće prema kočiji. Ko
čija se onda okrene i vrati se.
679

- Lijepo su postupali s Fariusom kad su ga dopratili kući

kolima.
- Onda mi nešto ne da mira i krenem preko Potoka na Dolac,
sakrijem se u vežu Plemićeva dvora i gledam opet Fariusov dvo
rac. Nestane tmina. Najednom opazim da se nenadano otvaraju
vrata Pod zidom, a Farius izađe, krene Dolcem brzim korakom na
Krvavi most i uspinje se na Grič. Naravno, ja ga slijedim. Tako je
hitio da sam jedva dospio svojim očima pratiti njegov ulaz u Orši-
ćevu palaču. Do sada još iz palače nije izišao!
- Priuštite mu tamo ovu noćnu pustolovinu nakon tolikog us
pjeha - dvolično će Schadek.
- I opet velim: visoki šef redarstva morao bi me sutra osu
diti na vješala kad bih izvršio vašu zapovijed.
- Do đavola, što vi hoćete? Sjesti na moje mjesto?
- Naprotiv, pomoći vam da ostanete na svom mjestu.
- Ah, do vraga, pa on je pio, a ja mu dopuštam da brblja.
- Ja sam pjesnik, mogu samo pjesnikovati.
- Onda nastavite pjesnikovati kod kuće.
- Prije svega i prije svih, služim vjerno njegovu ekselenciju,
upravljača moje žarko ljubljene carske monarhije. I kako njima
služim, moram vam ovdje pred svjedocima predati ovo pismo.
Na stol širokom gestom položi pismo upravljeno na Schadeka. Ovaj malo oklijeva, promatra svoje goste,
ali ipak kao da je malo izgubio od svog raspoloženja. Pogleda u Tamara i pita sumnjičavo:
- Otkud vam to pismo?
- Kad je Farius ušao u palaču Oršić, vratim se do njegova
stara, lupam na prozor gospodaru kuće i probudim ga. Naravno,
on zna moje otmjeno porijeklo i moju pjesničku slavu i vjerovao
mi da sam poslan od Fariusa da mu donesem neku knjigu. Otvorio
mi je učenjakovu sobu. Na prvi pogled razaberem da je stan u re
du, nigdje traga kakvu preodijevanju, ali na stolu leži ovo pismo.
Naravno, nisam se mogao osloboditi pitanja: zašto on vama ostav
lja pismo u svom stanu i onda odlazi. Skinuo sam pečat i pročitao
pa, naravno, krenem k vašem visočanstvu - i nakloni se duboko.
Zapovjednik žandara i drugi policajci nijemo zure u Schadeka dok on čita pismo, ali šuti.
- Nešto se dogodilo? - pita zapovjednik i ustane, a ovi osta
li zaokružiše šefa čije im držanje otkriva sakriveno zaprepašte
nje. On još uvijek čita, a onda saopći sadržaj pisma:
- Učenjak mi javlja da mu je ministar poslao posebnog kuri
ra s pozivom neka odmah otputuje u Beč po nove upute. Zato je
smjesta krenuo.
- A da se šefu redarstva nije javio?
- Dao me je za male sitnice buditi još kasnije.
- Ali on je napisao ovo pismo i vratio se u palaču Oršić. Sto
velite na to? - upozori de Grebenović.
- Ovo je zapleteno, ali mi ćemo smjesta zapletaj riješiti. Tko
je danas u službi, neka se pripremi - idemo u palaču Oršić.
Trkom ostave šefovi gozbu da potraže redare u zgradi dok je Schadek opet sjeo, podupro glavu, više tešku
od briga nego od pića. Tamar još uvijek stoji na istom mjestu i čeka. Šefov mrki pogled kao da ga i ne vidi.
- Neka mi vaše visokorođe oprosti ako sam smetao u gozbi,
ali dužnost moje lojalnosti carevini...
To podsjeti Schadeka da bi taj špijun mogao pokazati njegovo odbijanje da sasluša važne vijesti. Sumnja
ga podigne na noge i nametne počitanje prema Tamaru de Grebenoviću. Izreče mu napadno priznanje:
- Nikad me nisu upozorili na vaše sposobnosti u redarstve
noj struci. Svi su bili uvjereni da vas Larsen treba za svoje pusto
lovine. A sada konstatiram da je vaša lojalnost carevini na istom
visokom stupnju s vašim redarstvenim sposobnostima. Zaslužili
ste, ne samo pohvalu. Budite uvjereni - moja je prva zadaća od
gonetnuti to čudesno pismo Fariusa, a drugi: izvršiti ugodnu duž
nost prema onome koji je onako zdušno obavljao svoje obaveze
prema carstvu - i pruži Tamaru ruku.
Ovaj govor obećavao je Tamani de Grebenoviću više nego što bi se mogao nadati. Držeći se i sada ponosno
nad svojim otkrićem, prihvati raku i riječ:
- Samo jedno bih se usudio savjetovati. Kad vaše visočanstvo
ode u palaču Oršić, neka mene ostavi na Markovu trgu da vam
budem i dalje na usluzi. U palači bit će gosti, a nije zgodno da saz
naju kako bi morali na meni osvetiti neugodne posljedice.
- Sasvim prirodno, držite se u pozadini. Evo, moji ljudi do
laze!
Za nekoliko časaka već su se svi zajedno, jašeći, uspinjali prema Markovu trgu, a odavle skrenuli prema
palači Oršić. Svi su prozori još osvijetljeni. Sviranje glasovira dopre do njih. Na veži su pozvonili. Vratar
otvori prozorčić, pitajući, tko je.
- U ime zakona njegova veličanstva cara, otvorite!
Lukavi je Kučetić Miška, nakon njegova povratka s Dolca,
ostavio uz vratara i, umjesto ovog, odgovori bistri lakaj:
- Molim odmah, pravi vratar je otišao u kuhinju da nešto
pojede, idem od njega uzeti ključ.
Ćuli su kako je potrčao uz stepenice i pošao odvjetniku. Saopći mu tko želi ući u palaču. Neočekivanu
vijest primi odmah domaćica i njezini gosti koji su slušali predavanje. Jedva su ljudi malo smirili živce,
sada ih uznemiruje Schadek. Julija Oršić"povjeri svome pravom zastupniku da zastupa obiteljski krov i on
siđe s Miškom dolje. Putem se domišlja što bi moglo redarstvo potraživati, ali Farius mu ni izdaleka ne
padne na pamet.
Odmah je sam otvorio vežu, dok Miško, već davno u svojem rođenom obličju i lakajskom odijelu, drži
visoko fenjer i svijetli gospodi.
- Vaše visokoređe izvoljeva opet tražiti Larsenove veleizdaj
nike? - zapita Kučetić.

m..

- Ovaj put želim govoriti s najodabranijim poklonikom na

še carevine - odgovori Schadek, prijeđe prag pa se zaustavi.
- Molim vaše visokorođe, vrijedno ime onoga koga izvoljeva-
te pozvati?
- Učenjak arheologije Farius neka odmah siđe, moram mu
uručiti hitnu vijest arheologa iz Beča.
- Ah, vaše visokorođe, on je još prije ponoći ostavio palaču.
Otpratio sam ga kočijom kući.
- Istina, vi ste ga pratili, ali sat kasnije on je ostavio tiho i
tajno svoju kuću i ponovo se vratio ovamo.
- U ovu palaču nikako.
- Moji su ga ljudi vidjeli.
- Sigurno su ga zamijenili s drugim. On je kod kuće. Vidio
sam ga na prozoru pri okretu kočije.
- I to se slaže s obaviješću mog tajnog špijuna. Sve je to vi
dio, ali i njegov povratak. On je, dakle, ovdje!
- Vaše visokorođe, prema svim zakonima carskog ministar
stva redarstvo može povesti pretragu u "kući aristokracije samo uz
dozvolu čitavog ministarstva. Ali ja, kao pravni savjetnik i zastup
nik obitelji, bez pitanja grofice Oršić upravo vas pozivam da izvo
lite pretražiti čitavu palaču, preslušati sve živo pod ovim krovom.
Ponuda znatno obeskrepljuje uvjerenje šefa redarstva. Ipak ne može to odbiti, mogla bi to biti i lukava
podvala prokušanog pravnika. Zato svojim pratiocima naloži da ostanu na okupu, a sam slijedi Kučetića.
Ovaj ga uvede ravno u salon gdje je Farius držao predavanje.
- Izvolite ovdje preslužati sve muške učesnike predavanja.
Mislim da bismo žene odviše uzrujali, ali bude li potrebno, stavit
ćemo na kocku i njihove slabe živce.
Ulaze svi posebice. Schadek se drži strogo, ali uljudno, ispituje ih redom o predavanju i odlasku učenjaka.
Pri preslušavanju Kučetić posreduje kao osobito uljudni odvjetnik, a onda vodi Scha-deka u salone i sobe
domaćice, s njime prelazi sve dvorane, sve sobe za poslugu, naposljetku ponudi da njegova pratnja potraži
sve tavanske i podrumske prostorije, dvorište, staju i sušu. Dok oni obavljaju posao, Schadek pokušava
djelovati na odvjetnika:
- Vaše velike pravničke sposobnosti vidno traže šire djelo-
kruge, recimo u ministarstvu pravde?
- Vaše visokorođe, već mi je trideset sedam godina. Kako
sam upravo zapao u dobru baštinu, sva mi se glava predaje lije
nosti.
- Šteta je rasipati vaše znanje. Vi ga ne znate cijeniti. Recite,
molim vas, nije li koja od danas ovdje prisutnih žena poremetila
arheološku nauku?
- Ni izdaleka. Jedino smo konstatirali da mu je malo pozlilo,
ali od te malenkosti se odmah oporavio. Putem u kočiji rasprav
ljali smo samo o njegovoj znanosti. Možda bi bilo najprirodnije
poći u njegov stan?

- Tamo ga nismo našli - veli redarstvenik i prešuti nađeno

pismo.
- Vaše visokorođe, Farius je učenjak, ali i muškarac. Mislim,
nije s naše strane posve umjesno tražiti mladog učenjaka u ovo
doba noći - i on se nasmije, ali Schadek ne prihvati tu promjenu
u razgovoru, već naglasi:
- U prvom redu mora on biti pokorni podanik carevine. A u
drugom strogi učenjak, a tek u trećem muškarac.
- Što, dakle, da se radi?
- Molim vas, tko se odvezao iz ove palače Mesničkom ulicom
i okrenuo niz Ilicu?
- Ah, to je bilo poslije jedanaest sati kad je još Farius bio
kod nas. Ali vrlo rado pružam o tome razjašnjenje. Na predavanje
pozvala je grofica Haulikova nadvrtljara Korblera. Kako je imao
dva gosta iz švicarske, fratre reda sv. Bernarda, a ti su morali još
ove večeri otputovati da stignu na prvu stanicu za diližansu - to
se nadvrtljar dovezao zajedno s njima u Haulikovoj kočiji - dok
su se oni uputili u njoj dalje. Zato smo malo prije odvezli Kdrble-
ra kući u grofičinoj kočiji. To je očito izmaklo vašem agentu.
- U to se doba baš nalazio kod mene, prema tome su fratri
otputovali u Korblerovoj kočiji.
- Sasvim prirodno da će svojim prijateljima dati kočiju kad
ga oni uvijek tako prijazno primaju u Švicarskoj.
- Hvala vam, doktore! Palaču moram držati na oku. Ne že
lim sprečavati presvijetle uzvanike ove kuće, nego samo čekati ne
bi li se gdje pojavio Farius.
- U tome ću vam sam pomoći.
Schadek pozove svoje redarstvenike pa ode na Markov trg. Iza kipa izađe visok čovjek i tiho pita:
- Je li otkriven?
- Nema mu traga. Nazočni gosti pripadaju i moćnim obitelji
ma u Beču pa nisam smio istjerati ljude i pretražiti čak i postelju
lijepe grofice - nasmije se dvolično. - Ali ne znaju ništa o pismu.
- Razmišljao sam mnogo o Fariusovu povratku u palaču -
preuzme ponovo riječ Tamar de Grebenović - i stvorio sam ova
kav zaključak: kad su čuli njegovo predavanje, našao se, možda,
među njima čovjek koji mu nije vjerovao bilo iz kojeg razloga. Ne
znam sadržaj predavanja, ali povratak Fariusa u palaču je neobori
va činjenica. Polažem na to svoju glavu - a razlog? Ili žena, što
je manje važno, - ili je podmićen?

- Što, što? Vi govorite o odabraniku njegove ekselencije kao

o nekom izdajniku? I kakve bi to imalo veze s njegovim povratkom
u palaču?
- Ako Farius ode tajno iz grada, samim bijegom desavuira
svoja istraživanja, poriče da postoji jezero, a netko je htio da po
stigne taj cilj i dobro mu platio.
-

-
682
. itit

- Otkud znate da je govorio o nekom jezeru kad ni ja nisam

o tome čuo?
- Ostavio je na stolu pismeni izvještaj svog predavanja, ali
mi se to onda još nije činilo tako važnim kao njegov povratak u
palaču.
- Ovo je, uistinu, priča od koje nas može stresti groznica -
primijeti žandarski zapovjednik, a šef, već potpuno trijezan, osje
ti zebnju od posljedica koje bi morao snositi kad bi Farius bilo
kako nestao.
- Smjesta opkoliti i držati na oku palaču, mi idemo ravno u
Fariusov stan da vidimo je li tamo. Preslušat ću ga sam.
Odjašili su prema Dolcu. U kući Pod Zidom pretražili su čitav stan, preslušali kućegazdu i onda otišli na
redarstvo. Schadek dijeli zapovijedi:
- Neka se izaberu najbolji i najodmoreniji konji, a onda naj
prije do prve žandarske stanice kod ulaza u grad.
Prizemna, za žandare novosagrađena kuća, tamna je, straža bdi, kad im se približe konjanici osvijetljeni
fenjerima, razaberu glavnog šefa redarstva.
- Je li ove večeri prije pola noći tko izlazio iz grada?
Straža nabroji nekoliko seoskih kola i jahača i opiše ih u tan
čine.
- A dalje, možda, gospodski jahači ili kočije?
- Nitko, samo je prošla kočija iz Haulikova dvorca - Kor-
blerovi ljudi.
- Tko je bio u kočiji?
- Fratri iz Švicarske u pratnji jednog našeg fratra.
- Imao je projahati i onaj naš učenjak, ili se vozio u kolima?
- Ovuda nije prošao.
- Niste ga prepoznali?
Poznamo ga vrlo dobro jer smo ga pratili na njegovim noćnim proučavanjima.
- Je li vas netko zamjenjivao?
- Dosele nitko. U četiri ujutro dolazi zamjena.
- Možda je krenuo prema jugu - veli šef. On je, doduše, tri
jezan, ali mrtvo umoran kao i njegovi pratioci.
Tamar de Grebenović pokazuje čudesnu izdržljivost i dok Schadek polagano pokrene konja natrag, ubaci
Tamar straži pitanje:
- Kamo su putovali bernardski fratri?
- U Švicarsku.
- Nitko ih nije pratio?
- Rekli smo: jedan naš fratar.
- Do "Divlje mačke" ili dalje?
- Ide do Švicarske, imao je putnicu.
- Potpisanu od šefa redarstva?
- Putnica je bila pisana latinski, a potpisao ju je švicarski
684

kL

Ovo ispitivanje probada Schadekov mozak, podigne u pogon vinom zaliveno kriminalističko znanje.
Njegov špijun diže se nad njega, razgolićava njegove propuste i nepažnju. Zar ga je Larsen uputio da ga
ruši ili se netko drugi urotio protiv njegova visokog položaja? Umišljeni pjesnik s nekoliko pitanja obara
sve njegove, da sada stečene zasluge. Jedino ta okolnost ponuka Schadeka da šuti. Sluša pitanje i
odgovore, a ovi su ga vratili za nekoliko mjeseci unatrag kad je krišom primao zapovijedi od njegove
ekselenci-je mimo Larsena i dobio nalog da posveti naročitu pažnju Fariusu.
Obratio se straži i odredio:
- Otvorite nam vrata ureda.
Sišavši s konja, pozove sve u kuću i posve preobražen razlaže:
- Moj je plan bio dovršen već u palači Oršić, ali tek sada vas
mogu obavijestiti: ako se Farius sutra prijepodne ne vrati, nije u
igri žena. Samo se po sebi razumije da je sa Švicarcima bio treći
naš fratar - porodila se u meni sumnja.
Namjerice bi htio pobuditi uvjerenje da ga na ovo nije dovelo Tamarovo ispitivanje i nastavi: - Istina je,
Tamar de Grebenović je vidio kako Farius ulazi ponovo u palaču tek kasno nakon ponoći, a Švicarci su
otputovali prije - navodno, to naglašavam - u noći je lako pogriješiti ure i minute. Ja sada uzimam stvar
kao da je Farius utekao. Da je pošao ministru u Beč, morao bi u prvom redu dobiti moj potpis. Takav sam
imao nalog. Očito, njegova ek-selencija zna neku Fariusovu slabost, pogrešku, nepostojanost i zato mi je
izdan nalog da ne može krenuti iz grada bez mog potpisa i ministrova poziva. A on mi kurira o kojem piše
nije poslao jer je nestao. Naređujem, dakle, oružanu ratnu potjeru za bjeguncem. Treba poći s jahaćim
četama svim cestama, svim sporednim putovima i zaustaviti aristokrate, i fratre, inozemne i domaće,
jednako. Zapovjednice, neka se probude svi kuriri i odnesu moje odredbe svim žandarskim stanicama,
neka zaposjedu sve prilaze na cestama i stazama. Vi dobro znate: kad su Larsen i Jarec prošlog proljeća
hvatali grofa Vjerana Keglevića, nije im pao u ruke zato što je jašio sporednim stazama. Sada hvatamo
švicarske fratre i Fariusa, neka im budu zatvorene i najuže stazice. Lozinka je moja: ni jedan putnik koji
ostavlja ovu zemlju i uopće Austriju prema Švicarskoj ne može provući kroz moju frontu ni mali prst, a
kamo li živu glavu. Tko bježi na poziv "stani" gubi glavu!
Bio je opet u svom elementu. Onda se okrene Tamani de Gre-benoviću:
- Vas čeka zasluženo priznanje.
- Primam ga samo za svoje pjesme - i zaštitu autorskog
prava.
- Ćasti mi, ne razumijem vas.
- Jedna od Tumpićevih nećakinja, imenom Bubanović, tvrdi
da Neda Striga deklamira njezine pjesme i da sam joj ih ja uzeo!
Zamislite, ovakve zaguljene hrvatske patriotkinje posve otvoreno
u društvu psuju carsku vlast i da se meni osvete jer sam poklonik
685

i ,41.;, I

lil*,i.!.fr.!i.

te vlasti, izmislile su podvalu kao da sam ja ukrao pjesme toj savršenoj guski koja ne zna napisati ni jedno
čestito pismo. Valja samo u mojim pjesmama napisati "Tamar de Grebenović, originalni autor pjesama
štampanih u knjizi "Moje tajne". Neka to štampa u Beču "Press" - i ja sam presretan.
Schadek se zabezeknuo, premda se mučio da to prikrije.
- To je najjeftiniji špijun kog sam ikad vidio!
Kad se ujutro grad probudio, našao se zaposjednut kao ratno poprište. Nitko, ni težak nije mogao na svoj
posao ako ga je čekao izvan grada. Sve ulice su pod stražom. Gradom se prenose događaji ove noći u
raznim varijacijama. Na Dolcu i Pod zidom ima najviše prolaznika koji su ovuda udarili put kako bi se
osvjedočili je li Farius, uistinu, nestao ili će pak u nedjelju slušati njegov najavljeni govor o strahotama
koje očekuju grad. Još se nije ništa znalo o glumcu Schmidtu i njegovu priznanju i čitav se grad našao u
čudu kad je iz kuće Pod zidom, pokraj stuba na Dolac, pronije-la kućegazdina vijest da čitavu noć
mudraca traži redarstvo.
I oko palače Oršić straže su promatrale svakog gosta kad su zajednički napuštali kuću. Na savjet svih
uzvanika ostao je u palači odvjetnik Kučetić da bude na pomoći domaćici ako se ponovo pojavi Schadek sa
svojim ljudima. Julija Oršić skinula je večernju haljinu i obukla kućnu da joj bude udobnije sjediti. Leći
nije mogla, niti je san pokušao donijeti zaborav na prošlu noć i skratiti joj muke iščekivanja redarstvene
hajke na nestalog Fariusa i njegove pratioce. U razgovoru s Kučetićem nalazi odaha:
- Nitko od mojih ljudi, nije ništa znao o Schmidtu ni njegovu
putovanju. Nikoga nije bilo u blizini, a ipak su tako brzo saznali
i uzeli njegovo pismo. Kako je to moguće?
- Špijuniranje je čarolija duhovnih lupeža koji su u tome
postigli svoj vrhunac. Netko je ove noći imao nakanu da zasluži
titulu ili neki fotelj u ministarstvu i kao da se u tu svrhu pretvorio
u noć. Velim vam, presvijetla, nismo našli traga živom stvoru.
A Schadek, nakon one Fariusove vijesti o njegovu uspjehu, nije imao razloga da drži u opsadi špijuna.
Svakako sam Schadeku oduzeo mnogo vremena kad sam mu otvorio sva vrata da pretraži cijelu palaču pa
će doći ipak prekasno do granice.
- Bojim se da mi kanite samo olakšati očekivanje uhićenika.
- Možda i sebi. Računali smo da će Fariusovo pismo dospjeti
u ruke šefu redarstva tek sada ujutro ili poslijepodne. Naši su ima
li, prema tome, ravno sedam do osam sati vremena umaknuti da
leko, možda i preko granice jer su odlučili putem kupiti konje i
odjašiti. A već u dva i pol sata u noći poslana je potjera.
- Sada nema drugo nego šutjeti i čekati, dogodilo se što mu
drago. A onda objavi narodu našega grada da je učenjak bio la-
686

žan, kao i nevolje koje je objavio onim oglasom - da je sve bilo-izmišljeno. Inače će ljudi očajavati.
- O nestanku učenjaka već se zna, a to potkapa namjeru ca-
revaca.
- Pogrešku je počinio Miško. Prerano je ostavio Fariusov stan
i vratio se ravno u palaču.
- Nije mogao izdržati, a nigdje nije vidio žive duše. Ipak se
u danom Času sjetio da spali krivu bradu i brkove. Time smo pos
ve isključeni od sumnje da smo sudionici bijega. Pravno, to je za
pravo glavna stvar.
U sobu utrči Miško i javi:
- Ovog časa dojahao je mladi.
- Koji mladi?
- Mladi grof Ljubomir.
- Prestrašio si me. Gdje je?.
- Već u naručju svoje majke - izgovori Ljubomirov glas,
umjesto Miška, pa srdačno ogrli Oršićku i poljubi joj ruku, a onda
pozdravi Kučetića.
- Imamo počasnu Schadekovu stražu - objašnjava odvjet
nik svoju prisutnost. - Dopustite da malo prigledam kako se ta
carska garda ponaša.
Majka i sin ostali su sami. Ona ga gleda znatiželjno i ispitljivo.
- A gdje si ostavio Jadranku?
- Nije ti Vjeran sve kazao?
- Govorili smo na brzinu, dvije minute. Na moje pitanje o
tebi i tvojoj ženi nije stigao odgovoriti jer smo imali strahovito
burnu noć pa je prepustio tebi da mi pripovijedaš. Dakle, gdje je
Jadranka?
- U švicarskoj.
- I bolje je. Sad bi je uznemiravao i Schadek. Doduše, ima
mo krivotvoreni vjenčani list kojim je Kučetić dokazao Larsenu
da Jadranku ne može uhititi bez dozvole ministarstva. Ali sigurno
nosiš sobom original vjenčanog lista, a"to je potrebno ako uhvate
Vjerana i "mudraca".
- Zar su u bijegu?
- Kazat će ti Kučetić, ja se jedva držim na nogama. Spavati
ne mogu, ali leći moram. No, prije želim čuti jesi li s Jadrankom
sretan?
- Zar ti Vjeran nije baš ništa rekao o nama?
- Kad saznaš što se je kod nas dogodilo, razumjet ćeš da nije
imao ni minutu vremena ni za što na svijetu, osim da nas sve oslo
bodi teške kazne za sukrivnju. Ovdje smo razotkrili strašan plan
onog carskog Mongola u ministarstvu. Reci mi kako se osjećaš u
braku. Nekako ne ostavljaš dojam mladića koji uživa slast mede
nih dana.
- Majko, donio sam ovo pismo što si ga pisala Jadranki.
- Zašto?
687

- Da ispraviš dodatak u kom svoj pristanak na vjenčanje na

zivaš žrtvom.
- Da žrtva je to bila i ostaje...
- Neće ostati. Jadranka je pred doktorom Pisačićem odbiia
da tu žrtvu prihvati.
- Odbila? Onda kao da niste...
- Jadranka nije htjela da se sa mnom vjenča jer ne bi mogla
živjeti dok bi je moja majka smatrala teretom žrtve. I Pisačić te
moli da to ispraviš.
Grofica je ustala i pošla do prozora kao da joj treba zraka. Ljubomirova vijest omamila je kao šampanjac, a
to bi htjela prikriti. Onda se okrene k njemu i sabrano raspravlja.
- Ti ćeš napisati drugo pismo i povući smisao ovih riječi.
- Rekla je da ne prima moju žrtvu? Spašavala sam Jadranki
život kad je bila u opasnosti. Opasnost je prošla, nema više razlo
ga da se žrtvujem. Ona ne očekuje moj ispravak, dakle ...
- Ako se ipak nada?
- Onda me ne bi poznavala. Evo, velim ti istinski: primiti je
za snahu znači za ime i opstanak obitelji Oršić žrtvu koju ne mogu
podnijeti.
- Odvjetnik Kučetić je uredio naše najteže neprilike.
- Iz svoje lične baštine. To on taji, ali ja to znam, i nisam
htjela spominjati dok se ti ne vratiš i kao punoljetan preuzmeš sve
u svoje ruke. Treba da o tom s njime govoriš.
- Moja majka nema odvažnosti za Kučetića? - začuđeno će
Ljubomir.
- Nema. Prije šesnaest godina bio je Kučetić pomoćnik od
vjetnika Gavrančića, našeg pravnog zastupnika i, umjesto njega,
radio je poslove mog muža. Zaljubio se u mene i to mi je, doduše,
na pristojan način priznao, ali ja sam voljela tvog oca. Otjerala
sam grubo Kučetića i nije smio više dolaziti. Njegova je majka me
ni spočitavala što joj se sin predao pustolovinama i nije joj htio
dovesti u kuću snahu. I on, da tebi omogući ženidbu, isplaćuje na
še dugove. Ne želim, dakle, o toj stvari govoriti s njime. Njegov je
čin prava osveta za moj postupak u mladosti. Na tebi je da odbi-
ješ njegovu pomoć. Ako ti prizna, zahvali mu u ime pokojnog oca
i saopći rok u kojem ćeš mu sve vratiti.
- Gdje ću naći sredstva da vratim?
- U mirazu svoje žene.
- Nikada neću uzeti takvu ženu.
- Jadranki si obećao ako ispravim riječ "žrtva" ...
- Nije to tražila.
- Riječima nije, ali lukavo te izazvala na takvo obećanje.
- Majko - činiš joj tešku nepravdu.
- Ti si zaljubljen, a ja znam žene.
- Jadranku odmah isključi iz redova onih koje okrivljuješ
lukavstvom. Znaš li da je ona u inozemstvu kod žena i muževa
pobudila čuđenje? Na Sentbernardu slavila je pravo slavlje, ne sa-
638

mo ljepotom, nego i umjetničkim sposobnostima, duhovitim raz~ govorom, svojim umom, dok su joj pri
tom ruke stalno bile zaposlene njezinim zanatom. A sad čuj još nešto. Tamo se našao jedan markiz iz
Pariza -" Branislav mi je pripovijedao. Taj je mladi muškarac pratio svoju sestru i ona se oduševila
Jadrankom, a kad je markiževo udvaranje bivalo ozbiljno, Jadranka mu je rekla da nikada ne želi ući u
aristokratsko društvo koje bi je smatralo na svakom koraku neravnopravnom, pa trudio se njezin
aristokratski muž koliko mu drago. I njegovi najbliži uvijek bi smatrali da im nije ravna. To je ponovila
okom u oko Vjeranu i Pisačiću.
Julija Oršić spustila se u naslonjač i ostala časak šuteći, zamišljeno zagledana u prošlost. Glas joj se
snizio.
689
- Moram povući svoju objedu. Jadranka, prema onom što ve-
liš, uistinu stoji na osebujnom prijestolju. Njezino mišljenje poka
zuje um pred kojim moraš zapanjeno zaustaviti - njezin karak
ter nas pogađa usred čela. Pa to je, uistinu, naročito stvorenje. Za
pravo me snalaze sjećanja na neke neobične pojave. Ona je bila u
mojoj kući kao beskućnica, a nisam od nje načinila ključaricu ni
sobaricu jer sam našla da je kao dijete bila savršen suigrač za te
be i Ninku. Nikad nisam vidjela takvu sklonost i vedrinu kakvu
je ona unosila među moju djecu kao treći saučesnik, a zapravo
neki nenametljivi vođa igre. Kasnije je isto takva bila i na zabava
ma. Da, to sad vidim jasno. Pred dvije godine sam joj preporuči
la da se poučava za guvernantu jer nema miraza. Ona je to odbila
i prihvatila se zanata. Sjećam se da je nakon mjesec - dva, kad je
Jadranka otišla u Beč, spominjala naša družina i ključarica Slava:
"Nešto je prazno, otkako nema Jadranke kao da netko u ovoj ku
ći nedostaje." Stalno su opažali sitnim riječima da je nema.
- I ja sam tek onda osjetio da je ljubim i da život bez nje
za mene biva pustoš.
- često sam razmišljala i pitala se: kako to da nitko nije opa
žao na Jadranki kakve osebujne sposobnosti, ni čar, čak ni njezinu
ljepotu nismo zapažali. A kad nije bila s nama, svatko je osjetio
da mu nešto nedostaje. I kako god je Larsen bio nepoželjan, često
sam se pitala kako je tako prokušani aristokrat ženskar usred Be
ča opazio naj građanski ju najobičnije odjevenu djevojku. A sada
vidim da je u njoj utjelovljen neki novi, plemenitiji uzor ženskog
tipa pred kojim se najednom zaustavljaš začuđen, prepun poštova
nja. A znaš li da je u tome nešto slična i našem Vjeranu. I on ima
majku građanku pa mi to izgleda kao da priroda proteže običnu
ljudsku krv, nasuprot naše aristokratske. I ja sam prije malo vre
mena mislila da će Jadranka unijeti u krv OrŠićevih lijepa svoj
stva - sada je to isključeno.
- Možda je Jadranku na to što je rekla da- nikako ne bi htje
la doći u aristokratsko društvo naveo onaj njezin duboki, nama za
ženu neshvatljiv ponos. Ako ti, majko, nađeš dobar razlog da svoj
zadatak o žrtvi razjasniš mudrim riječima?
44 Jadrania

, I.,

.44*
- Danas ne mogu ništa učiniti, odviše sam premorena. Htjela
bih o tome raspravljati s doktorom Pisačićem. Da li se vratio?
- Sa mnom. Kod njega sam se i zadržao. On ima pismenu
naredbu grofa Griinea, koji ne voli Bacha, da ga nitko ne smije
dirati. To isto imaju i Kiševi. Donijeli smo to sobom iz Beča.
- Onda ćemo ga pozvati ovamo u Zagreb ili u Bistru.
- Ali ja nikako ne bih htio ostati u Zagrebu. Što da odgova
ram na pitanja gdje mi je Jadranka?
- Sama sam objavila vaše vjenčanje i pozvala goste da piju
na sreću mladenaca.
Ljubomir teško uzdahne i tužno obori glavu.
- Da priznaš ljudima da je ona odbila tvoju ponudu? Ne, ne,
to ne smijemo dopustiti. Oršićevo bi ime stradalo, a tebi bi se iz
rugivali. Nikako. Želim svakako da se sastanem s Pisačićem i Ku-
četićem da o ovoj stvari promislimo. Ti nikako ne možeš ostati u
Zagrebu dok tu stvar ne riješimo. Najbolje će biti da odeš u Ope
ku grofu Bombellesu.
- Tamo bih mogao susresti groficu Erdodv.
- Ona je u Beču, kupuje Marti opremu. Udaje se, očito, već
za nekoliko mjeseci. No, evo Kučetića, prepuštam te njemu. Sada,
uistinu, moram leći.
Tog dana poslijepodne zapušio je šef redarstva cigaru, i to sa zlatnim prstenom u sredini, što je značilo da
opet nešto slavi. Očito ga čeka važan posao pa se ne usuđuje dodati cigari obilatu bocu vina. Redarstvenik
mu najavi odvjetnika Kučetića. On zadovoljno kimne i dočeka pravnog zastupnika obitelji Oršić uz
značajan smiješak zadovoljstva. Mirno se došljak pokloni i odmah predloži želju:
- Vaše visokorođe, mladi je grof Oršić stigao u jutro, a sut
ra bi htjela grofica s njime u Opeku grofu Bombellesu..Ja ću ih
pratiti, a po vašoj odredbi nitko ne smije iz grada bez pismene
dozvole, pa sam je došao zamoliti.
- Sutra trebate otputovati? Dotle ću ove odredbe sam uki
nuti. Imam, naime, bjegunca.
- Pa to je čudesno, očito nije ni bježao?
- Sasvim sigurno je htio pobjeći, čut ću što je na stvari i
tko ga je nagovorio na taj lopovluk.
- Učenjaci nisu baš tako labavi.
- Sve mi je još nejasno pa jedva čekam da ga preslušam.
- Već je na putu natrag? To je bilo brzo.
- Tome je pridonio Korblerov kočijaš. On je vozio dva švi
carska fratra. Sa stanice "Divlja mačka" vratili su kočiju, a koči
jaš nam reče da su tamo kupili tri konja i odjašili smjesta, a da
nisu ništa jeli ni popili, i to ravno šumskim putem.

- švicarski fratri su imali vodiča zato što žure na stanicu Zi

dani Most?
- Naravno, treći je bio crni fratar. To jedino može biti Farius.
- Njega sam otpratio kući pošto su tri fratra otputovala.
- Vidjeli ste lice onom crnome koji je bio s njima?
- Bio sam i odviše pod dojmom strašnog Fariusovog otkri
ća, da bih se i ogledao na fratre. Ta nadvrtljar se dovezao s njima
i poslao ih dalje na put - ovo nikako ne pokazuje suvislost. Vaš
je noćni agent vidio Fariusa kako izlazi iz kuće i ulazi u palaču
kasno u noć.
- Kad preslušam fratre, moći ćemo ustanoviti pravu istinu.
A moji su žandari s najbliže stanice smjesta pošli u potjeru za fra
trima. Daleko ne mogu uteći. Osjećam da su mi u džepu.
- Ali učenjak Farius?
- Ako je on bijeg pripremio upravo uz pomoć bernardinaca?
- Kakav bi razlog imao da bježi?
- U Zagrebu sjedi jedan ministrov izaslanik koji je, tobože,
veza s njime. Danas mi je priznao da je morao Fariusa slijediti
da ne ode tajno iz grada. Radi se o ženi - dakle, jasno ...
U sobu utrča žandar, sav zaprašen i uzbuđeno javlja:
- Uhvaćena su tri fratra, vaše visokorođe. Uhvatili su ih u
šumi. Skrivali su se. Bilo je i bitke.
- S kim je bilo bitke?
- Između žandara i fratara.
- Fratri - s oružjem u ruci?
- Bit će da je tako.
- Govori jasno. Jesu li fratri pucali?
- Nisam vidio ni čuo. Zapovjednik je dojašio iz šume i ka
zao da pojurim žandarskim prečacem i javim da je bilo bitke s
fratrima i da su sva trojica uhvaćeni.
- Kad će ih dovesti ovamo?
- Sigurno sutra.
- Neka se dignu sve iznimne mjere s gradskih ulica i na žan
darskim stanicama. Vama, gospodine doktore Kučetiću, nije po
trebna dozvola. Oko palače ostat će samo civilni agenti da možda
ipak ne bi s fasade izišao kakav Fariusov dvojnik. To mi je danas
ujutro palo na um.
"Badava!" Policajski um je vrlo pronicav. Sa zanimanjem očekujem sutrašnji dan" - misli u sebi Kučetić.
Kad se vratio u palaču, povjerio je zle vijesti samo Ljubomi-miru.
- Doktore - usklikne mladić, - ono što ste mi danas ispri
čali, bilo je sve u tančine izvrsno provedeno. Nije li neprirodno
da su ih uhvatili tako brzo? I otkud su mogli saznati već sinoć?
- Kao da je sam đavo pratio naše kočije i korake. Sad me
spopada čudno pitanje: od jučer od ovog časa nije se ništa ćulo
ni vidjelo od Tamara de Grebenovića. Možda se taj besramni špi-
.... 691

.U

jun zavukao u neku suprotnu kuću? Kad bih ga negdje našao na ulici - lupit ću ga nasred obraza i neka
me zove na dvoboj. Doći ću da taj njegov gnjili lopovski mozak ugleda svjetlost dana.
- Zandarske vijesti nisu uvijek točne.
- Rijetko se oni mogu pohvaliti ovim epitetom. Samo me za
brinjava: ako su fratri pucali, onda to mogu biti samo Vjeran i
Branislav, a s njima Schmidt jer smo i njemu dali oružje. Ali gro
fici ne recite ni riječi. Nas dvojica sami ćemo snositi muke, čekaju
ći sutrašnji dan.
CRNI UVOJAK
S lijeve strane Ženevskog jezera podaleko od grada mala prizemna vila. Kroz velike prozore pada blistava
svjetlost dana na tamno pokućstvo udobne, prostrane sobe. Uz mali okrugli stol sjedi Jadranka, sagnuta
nad vezivom raznobojnih niti kose. Markiza Lucie sjedi u naslonjaču i čita Balzaca. Udarci starog sata, a
zatim tiha svirka kratke melodije naviješta šest sati poslije podne.
Markiza Lucie odloži knjigu. Jadranka očito ne čuje ni udarce ni svirku. Prijateljica je podsjeti.
- Vrijeme je za šetnju, mila moja.
- Oh, radije bih ostala da dovršim ovo.
Markiza ustane i priđe djevojci.

- Slušaj me. Sve više razabirem da ti živiš samo svojim ru

kama, dišeš samo po ovim nitima. Zbilja ne znam kaniš li radom
uništiti sebe, zdravlje, proljetnu radost svoje mladosti?
- Obratno, draga Lucie.
- Radiš cijeli dan. Pa to je samoubojstvo.
- Obrnuto, draga Lucie. To je oživljavanje života.
- Ovo nikako ne razumijem.
- Nisi nikad radila.
- Onda mi barem razjasni da mogu shvatiti tvoj unutrašnji
život. Razjasni to "obrnuto", to "obratno".
Spustila je posao na stol i gleda u zabrinuti pogled svoje nove tako odane prijateljice.
- Smatram rad dobrotvorom života. Odvojimo sada ekonom
sku korist rada - dobrotvorstvo je duhovno. Svaki drugi čovjek
ima u unutrašnjem životu neke boli, muke, bilo koje mu drago vrs
ti. A kad uzme u ruke posao, mora pri tom poslu biti prisutan i
njegov duh. Ne može onaj zidar tamo, što gradi kuću, sve to obav
ljati samo svojim rukama, a da njegove misli plove čamcem na
onom jezeru, je li tako?
- Po svoj prilici mora svoje misli imati uza se.

- U rukama svog posla - a to znači da je morao svoje boli

i muke odložiti poput kaputa jer mu treba u svakom radu duh,
misao, osjet. Dokle god traje taj dnevni rad, njegove su duhovne
boli iskopčane, stavljene u stranu. One miruju, bez podražaja i u
tom mirovanju, na koje rad prisiljava, prirodno se bol uklanja
- počinje rana da zacjeljuje. Zato rad smatram našim dobrotvo
rom kog ne znamo cijeniti. Zato je rad iživljavanje čitavog bića,
potreba. Kad ne bi bilo rada, ljudi bi sigurno počinjali strahovite
ispade. Ne bih nikad sudila zločince na smrt, nego na gubitak do
zvole da rade između četiri zida. To bi popravilo i najcrnijeg zlo
činca.
- Ali, Jadranko, molim te gdje si našla te misli?
- U svom životu gdje se nitko nije približio onom pravom
u meni.
- Oprosti, ako se usuđujem dirnuti ono o čemu ne želiš go
voriti. Ti se nadaš da ćeš radom zacijeliti ranu svog srca.
- Možda barem ono što zna siromašni bolesnik: ima negdje
u svijetu lijek koji bi ga izliječio, ali ga ne može doseći.
- Neće - ovo je točniji izraz.
- Djevojka koja bi danas bez imetka i plemićkih povelja htje
la ući u aristokratskodruštvo nalikovala bi crncu koji ulazi među
bijelce i traži ravnopravnost.
- Čudesna si, Jadranko. Tvoje su misli daleko našem dobu,
a osjećam da su ispravne.
- Opet sam te povukla u razmatranja, a obećala sam tvom
bratu da ću te samo zabavljati. Hoćeš li da sviram, pjevam ili že
liš na šetnju?
- Sve troje želim, dakako, uzastopce. Pogledaj, molim te, oba
lom šeće Videk kao uvijek.
- Ali je danas prošao kraj naše kuće barem šest puta. Tri pu
ta se navratio i zapitao ne trebam li što da mi donese iz grada.
Nešto ga uzbuđuje, a ne može mi kazati.
- Što bi ga to moglo zastrašiti, a da ne govori?
- Možda lakajska lukavost?
- Oh, Lucie, to je sasvim isključeno. Videk je iz Zagorja, iz
onog kraja moje domovine gdje je duboka odanost urođeno svoj
stvo.
- Ali nije li ga pokvario grad u kojem je odrastao?
- Glavni grad moje domovine utemeljio je zapravo Zagorje.
Ono je smješteno iza Zagrebačke gore pa su oni i započeli na brdu
Gradec graditi svoje kuće i najstariji pismeni zapisnici dokazuju
da su građani govorili zagorskim narječjem. Ono je toplo, a ima
u sebi nešto obješenjačke duhovne vedrine.
- Prema tome, činim krivo kad Videka uspoređujem s poslu
gom kakva je inače?
- On je zapravo u bratskom odnosu sa svojim Keglevićem.
Naravno, kod Perušićevih nema mnogo posla, dakle, mora utuci
vrijeme šetnjom.
-
692

- Sada se vraća, gleda gore na prozor - neću da me opazi -

i Lucie zakloni glavu iza zavjese.
- Bilo bi mi žao da ti je nesimpatičan.
- Samo zagonetan. Ovo sam sada rekla pravu istinu. Grof
Keglević ostavio ga je u Švicarskoj. Razumijem, svog mladog, dob
rog druga iz djetinjstva mora da štiti jer su ga proglasili veleizdaj
nikom zbog mladog gospodina, a Videk je odabrao u cijeloj Švicar
skoj baš Ženevsko jezero.
- Zato što je davno prije Keklevićeva puta u domovinu nje
gova tetka odlučila da stanuje ovdje, a razumije se da je Videk
ipak bolje zaštićen u obitelji. To smo znale otprije.
- Ali nismo znale da će Videk veću brigu posvetiti ovoj ma
loj vili, negoli onoj velikoj od koje nas dijeli samo pola tuceta
kuća.
- Lucie, tebi je nešto neprijatno?
- Zapravo jest. Nekoliko dana Videk seta suviše oko naše ku
će i teško pokriva neku nervozu.
- Nisam ništa primijetila.
- Zato što cijeli dan imaš ruke i misli u ovim nitima kose.
- Učini to isto pa nećeš opažati Videkovo uzbuđenje.
- Ni svoje ne mogu zatajiti, a možda sam s Videkom na istoj
liniji straha i uzbuđenja od loših vijesti.
- Treba izdržati.
- Samo ti to možeš, a sada znam i tajnu tvoje izdržljivosti.
Ne bojim se za svoju Francusku. Kad plane rat s Austrijom, bit će
ova nadvladana, ali bojim se da mi naša pobjeda ne uzme za ucje
nu pravo na njega.
- Ja čekam objavu rata s nadom u oslobođenje.
- Ako uzme za naplatu upravo - Vjerana?
- 2iv ili ne, za mene je jednako pokopan. Ipak bih htjela da
živi.
- S drugom ženom?
- Ne mislim uopće o tome. On spada među one ljude koji
užitak života nalaze u uzvišenijim svrhama nego što su fizičke po
trebe. Zapravo, samo one ljude smatram višim od životinja koji
osjećaju potrebu da se iživljavaju u lijepim osjećajima i višim ot
krićima našeg opstojanja.
- Vjerujem ti, ali znam posve sigurno: želiš me pljuskom ri
ječi skrenuti s opažanja da je možda Perušićevima stigla kakva vi
jest iz domovine koju ne želiš čuti.
- Ako bi bila loša, priznajem.
- Zamisli, taj Vjeran se ukrcava na brod dok mu crno nebo
naviješta orkan. Trebala si to spriječiti.
- Nikada. Ni - da je drukčije ...
- Kad god s tobom raspravljam o njemu, dolazim do zaključ
ka da ste sličnih - ne znam kako da to nazovem - karaktera ili
svojstava
- Ostavimo to, draga Lucie, idemo na šetnju.

Sobarica ulazi i tiho saopći:

- Madame Perušić moli da je primite.
- Evo me. Pazi, Jadranko, to nešto znači. Valjda vijesti - i
brzo izlaze u predsoblje, prijateljski pozdravljaju gošću i odvedu
je u dnevni salon.
- Dugo vas nisam vidjela, markizo, a ni vas, Jadranko - i
pogleda je pogledom koji istražuje. - Je li vam se javio grof
Oršić?
- Ugovorili smo da ne piše jer je to sigurnije za one kod
kuće.
- Ni ja nemam nikakvih vijesti ni od koga. Vjeranu sam da
la drugu adresu, a prošlo je već mjesec i pol, pa ni od Vjerana niš
ta, ni od Branislava Pisačića. A francuske novine pružaju mi čud
ne slutnje.
- Francuske novine? Sto pišu - upadne živo markiza. - Ja
nisam našla ništa. Dakako, čitam dvorske novine, a one šute o vanj
skoj politici.
- Moj muž je već prije pet dana dobio od jednog Francuza
"Figaro". Tamo javlja, valjda neki tajni dopisnik da su u jednom
gradu Austrije, na Savi, dakle, sigurno u Zagrebu, austrijski žan
dari pokrenuli pravu ratnu hajku na neke nezadovoljnike i da su
čak uhvatili neke švicarske fratre.
- Pa to je opasna vijest - usklikne markiza, ali ne pogleda
Jadranku od straha da je ne zbuni. No, već sekundu zatim dopre
do nje mirni glas djevojke:
- Nisu svi švicarski fratri Branislav Pisačić i Vjeran Kegle
vić.
- Moj muž me je gotovo isto tako tješio pa ipak mi je nešto
leglo na dušu. Švicarski fratri uhvaćeni su od Austrijanaca, veli
list i grdi žandare.
- Ratno raspoloženje može diktirati i pretjerane vijesti - is
pravlja Jadranka gospođu Perušić.
- Kad bi se barem vaše riječi obistinile. Sad bih vas nešto
zamolila, gospođice, ako me saslušate.
- Izvolite, gospođo, rado.
- Možda i ne znate malo starinski familijarni običaj. Kad se
netko dijeli od svojih i putuje, onda se međusobno darivaju
izrescima kose. To spremaju u album ili ako je veći komad, onda
izrade lančić, pribadaču ili nešto slično. Htjela sam to naručiti u
jednoj ovdašnjoj radnji, ali mi rekoše da je premalo kose. Ja sam,
naime, Vjeranu prije odlaska odrezala crni uvojak kose i spremila
ga. Htjela bih od toga imati nešto takvo da nosim uza se pa sam
vas htjela zamoliti da me savjetujete jer ste u tome majstor.
Gospođa otvori kutijicu, uzme bijeli svileni papir i razmota ga. Markiza i Jadranka gledaju krasan uvojak
crne kose - svježe, svjetlucave, čvrste, kao da svojim izražajem pokazuje mladog, lijepog crnokosog
mladića - punog snage, odvažnosti, topline, dobrote i odanosti, ali i bezuslovne odlučnosti u odmazdi
svakoj zloći i

694

bespravlju. Sve su tri ušutjele, zanijemile kao prestrašene od neke nevidljive sablasti što se sakrila u
mudroj boji vrpce kojom je uvojak svezan. Markiza ne može progovoriti od pomisli što li može sada ovaj
uvojak iskazati u Jadrankinoj duši. A i gospođa Peru-šić, kojoj nije poznato ništa, ipak se u ovom času
dosjetila da baš nije bilo odviše zgodno donijeti taj uvojak zajedno s lošim vijestima. Izgleda kao da već
brine kako će obući crninu za nećakom i ovjesiti o vrat pleteni nakit od njegove kose. Jadranka se nije ni
dotakla uvojka. Ostavila ga je u ruci gospođe Perušić, samo se nagnula k njoj i rekla glasom u kojem je
jedino markiza znala osjetiti mali drhtaj:
- Milostiva gospođo, u radnji pletiva ne vole gubiti mnogo
vremena i zato odbijaju ako kosa nije vrlo duga i obilna. No, iz
ovog se uvojka da napraviti vrlo lijep privjesak za vaš zlatni sat
ili vaš lančić oko vrata. Možda i mala pribadača. Najbolje će biti
- crni privjesak na bijelu ogrlicu.
- Znala sam da ćete to uvažiti. Takav majstor, kao vi, može
dva puta više nego svi ovdje.
- Ona radi po vlastitoj intuiciji i pronalazi uvijek i nepre
stano nove oblike. A ovaj rad, ovo pletivo kose uistinu je neki hir
sadašnjosti - naglasi Lucie. - Gospođica Jadranka bi svojim zna
njem u Parizu stekla ime. Nastojim je sklonuti da dođe sa mnom
k mojoj kući.
- Onda nas kani ostaviti?
- Svejedno je, jesam li u 2enevi ili u Parizu - odgovori dje
vojka. - Ionako moram ostati u inozemstvu dok mi ne skinu s
vrata optužbu veleizdajnika. Mislim da ćemo putovati idući tjedan.
- Nismo slutili. Svakako će nam biti žao.
- 2elim steći više znanja u pletenju kose.
- Vi ste, gospođo Perušić, nekoliko puta pogledavali moju
glavu.
- Kose su vam spletene na čudesan način.
- To je Jadrankin pronalazak, njezino djelo. Zamislite što bi
dala francuska kraljica Eugenija kad bi joj netko upleo kose na
tako poseban način. Pa to je prava umjetnost.
- Nastojat ću u Parizu doseći nešto više umijeća.
- Ovo je talent - upadne markiza.
- Oh, nerado slušam o vašem odlasku.
- Svršena odluka - mirno će Jadranka. - Ovdje imamo svo
je radne kutije.
Jadranka pokazuje gospođi na svoj radni stolić. U svakoj je kosa druge boje.
- Izvolite staviti vaš uvojak ovamo, evo, ova je kutija prazna.
- Oh, kakva je lijepa antiktna stvarca čudnih oblika - čudi
se gospođa, priđe k stoliću i položi Vjeranov crni uvojak u bijelu
papuču ispod pokrova. Jadranka obećava:
- Sutra ću s-vršiti ovaj lančić i odmah se prihvatiti vašeg
posla.

Pošto je gospođa Perušić otišla, markiza se vrati Jadranki:

- Nije li imala namjeru da s tobom razgovara o Vjeranu?
- Nikome se nisam razotkrila, osim tebi i Pisačićki. Bilo je
to u ono najteže doba u Sionu. Danas ne bih više ni to učinila.
- Ni meni se ne bi povjerila, danas? Uostalom, razumijem te.
Glavno je da svršiš narudžbe i da ih više ne primiš ni od koga.
- Dosta sam zaslužila u ovo sedam tjedana ovdje, a Peru-
šićki ću to izraditi za uspomenu.
- Možda i vječnu. Ali idemo na šetnju.
Obukle se i pošle lijevom obalom podalje od grada i raspravljaju o lijepoj okolini. Kod povratka opaze da
im dolazi ususret Videk.
- čini mi se - upozori markiza - da je ovo nekoliko dana
sve bljeđi i mršaviji.
- Cuo je valjda o pisanju francuskih novina.
- Ili zna nešto više. Ali ga nećemo ništa pitati. Najbolje je da
ne započnemo razgovor o Vjeranu. Siromašni momak je očajan,
a oni tamo u onoj vili sigurno i ne govore ni o čemu nego o Vje
ranu i Branislavu. Jedva čekam da otputujemo u Pariz.
Sada im se približio Videk. Pozdravio ih je, a one malo po-razgovorile s njim.
- Muka vam je, Videk, ovako bez posla, je li? - pita Jadran
ka hrvatski.
- To je upravo umiranje, gospođice. Radije bih razbijao le
denjake nego sjedio na ovoj otvorenoj širini u lijepom gradu i otvo
renom jezeru. Ali razbija mi moju ludu glavu i briga.
- Zašto ludu?
- Nisam ga trebao pustiti bez mene. Sad nemam mira ni po
danu ni po noći, osobito otkako su ono napisale novine, vi znate,
je li?
On joj gotovo ispija svojim pogledom lice hoće li zamijetiti kakvu promjenu. Ali se ona nasmiješi, premda
ne sasvim prirodno.
- Ali Videk, to su samo politički iskorištavane vijesti, ne vje
ruj ništa. Navrati se k nama, gospođi markizi je hladno, pa mo
ram ići, - i ona mu pruži ruku, a on osjeti da je vrlo hladna.
Uveče se markiza oprostila da po običaju rano legne spavati, a Jadranka odjene bijelu kućnu haljinu s
naškrobljenim rukavima, rasplete frizuru, a pletenice pokrije kapicom gospođe markize. Odluči ponovo
raditi pa povuče svoj laki radni stolić k postelji, gdje na ormariću gori jako svjetlo, zasjenjeno prema
markizinoj spavaonici da ga ne može zamijetiti, jer bi se probudila i po običaju je odvraćala od noćnog
rada. A njoj je danas tako potrebno da svojim mislima postavi ograde. Zaokruži pogledom po stolu s
kutijama da izabere onu sa najhitnijom narudžbom, kad joj pogled zastane kao prikovan na kutiji
antiknog oblika u kojoj leži Vjeranov crni uvojak. Taj nenadano zaustavljeni pogled potrese joj čitavim
bićem. U trenutku otkine pogled s kutije, ali osjeti da ju je nešto zahvatilo jezivom snagom, kao neki
pritajeni zasjednik
A91

što se bacio k njoj, čvrsto zarinuo svoje šake u nju i vuče je, a ona se neprestano otima snažnom
navalniku da bi izmakla. Brzom gestom ruke otisne sa stolića pogibeljnu kutiju uz prislonjeni krevet.
Pogled joj se oslobodio, samo ga još treba osigurati da se ne bi u času neopreza povratio k onoj opasnosti.
Uzme sa stola svilenu maramicu da kutiju pokrije - u istom času kao da joj se kidaju noge. Mora se uprti
u postelju - zar joj zdravo tijelo prelazi u fizičku slabost bolesti? Ona pada sve više na pokrivač - nađe
glavu u blizini kutije - dršćuće ruke posižu za poklopcem - dižu ga. Bijeli papir razgolitio se preko kutije,
a na dnu ugleda Vjeranov crni uvojak... Guši je u grudima, zahvaća joj čitavo biće grč od neisplakanih
suza, neizdahnutih čežnji - grč velike ljubavi, pokopane u grobu odricanja ... Grob je provaljen, iz njega
uskrsuju silovito, nemilosrdno, slike proljetnih dana kad je prvi put gledala u oči ispod ovog uvojka - oči
što su se snažnom sumnjom zabole u njezin duh, a mlade mu usne zapitale riječi što su joj zabole nož
usred srca:
"Kako je carsko redarstvo moglo saznati da ćete vi svjedočiti njemu u prilog?"
Nj"zin je odgovor bio neustrašivi zamah, ali nije mogao ni do-taći, a kamoli ublažiti crnu sramotnu
sumnju da je ona špijun terorističke carske vlasti - špijun protiv svoje domovine. I sva ju je okolina zasula
sumnjom špijuna, najstrašnijeg stvora među svim zločincima. Ne može više izvući ovaj bodež, Jadranka ga
nosi u srcu, ide na sastanke s nepoznatim Larsenom i lažnim Olafom Kristijanom. Djevojka ponosna na
svoju čast juri u rastvorenu zamku zločinačkog Larsena, predaje se, ne mareći što on želi učiniti s njome.
Ne mari mu dati ni svoje netaknuto djevojačko tijelo da naplati dokaz kojim može razotkriti istinu,
dokazati da nije špijun, dokazati njemu - Vieranu.
Kad je to njezino progonjeno srce zahvatila ljubav? Tako duboka, tako bezuvjetna, da je srce htjelo da
plati dokaz svoje časti
- obeščašćenjem.
Ništa ona ne zna. Ništa ne može dokučiti, jedino to da je i životom otkupila dokaze svoje ljudske časti -
njemu. I da je nakon njegova odlaska iz domovine odlučila poći za druga iz djetinjstva, jer onda mora
susresti Vjerana i kazati mu: "Izvršila sam i tu vašu želju da budem žena Ljubomirova."
Prolazi noć ... Jadranku steže bol kojoj još nikada nije dopustila da joj zavitla srcem, podigne u grudima
oluju, potkapa njezinu snagu u održavanju prividnog mira. Nadvladana gleda ona crni uvojak u dnu
kutije, a u njemu čvrstu, snažnu pojavu lijepog crnoko-sog mladića. Crni se uvojak pretvara u živog
Vjerana i prisili njezino srce da se u tom času predaje.
Pred zoru zatekla se ovako u kućnom haljetku uz crni uvojak
- vlažna lica, izmučena tijela. Onda uzme kutiju i sakrije je du
boko u ormar, svuče se i legne da nitko u kući ne primijeti njezi
nu budnu noć.
698

PLAVI JADRAN
Dan za danom odgađala je uzeti u ruke crni uvojak da Peru šićki splete privjesak. Markiza pogleda po
stoliću i ne nađe antik nu kutiju.
- Možda bi ipak, prije nego otputujemo, izvršila molbu gospo
đe Perušić?
- Odlučile smo putovati u četvrtak. Imam još dva dana, a taj
mali posao ostavljam za srijedu.
- Nekako je možda nezgodno što ona baš tebi donosi da ple-
teš. O tome razmišljam otkako je bila ovdje.
- Zašto si zabrinuta, Lucie?
- Zbog neobične bljedoće tvog lica. Čitala si austrijske novi
ne što ih je donio Videk?
- Istini za volju, neću ni čuti što se dogodilo s fratrima iz
Švicarske.
" - Bolje je tako. Već sam dala nalog sobarici, spremit će nam kovčeg do sutra.
- To bolje.
I nastavlja u radu glasno brojiti sitne karike od pletene kose. Na vratima se pojavi sobarica, iza nje već
stoji doktor Perušić.
- Oprostite, madame, najavljujem se odviše nasrtljivo.
- Ne mogu vam zamjeriti, francuske novine objavljuju odvi
še crno - ali se prekine, sjetivši se Jadrankine primjedbe i počne
govoriti o svom putu:
- Već sam duhom na pola puta u Parizu!
- 2ao mi je da ste skratili svoj boravak ovdje. Ne želim vam
smetati u putnim pripravama, samo vam želim pokazati pismo što
sam ga primio iz domovine.
- Od koga?
- Od Branislava Pisačića.
- Ah, pa to je čudesno ...
- Prevest ću vam na francuski.
Kao da nema Jadranke, čita on i prevodi:
- Poštovani gospodine doktore.
Ponajprije moram vam javiti da grof Vjeran Keglević više ne živi. 2elim to razjasniti...
- Doktore, doktore! - vikne markiza i potrči k radnom sto
liću. Skočio je za njome i uhvatio Jadranku u padu.
- Pomozite doktore! - moli Lucie,
- Videk, Videk! - poviče Perušić. Iz predsoblja prodre u so
bu Videk. Blijed je i dršće.
- Sto je, doktore?
- Daj mi brzo kapljice!
Momak posegne u džep, Perušić odnese djevojku na postelju. Leži blijeda, nepokretna, ledena.
- Sto je to, doktore?
AQQ ....

,. JkJ

- Bilo pokazuje nesvijest.

- Samo da ne bude gore.
Lucie sva dršće od straha. Videk trči s receptom u ljekarnu.
- Doktore! - uzdiše Lucie. - Strepim.
- Zar je bolovala?
- Nikako tjelesno.
- Recite, dakle, što je?
- Bolest srca, osjećaja - što ja znam. Nemam uopće prava
govoriti.
- Ja sam ovdje sada liječnik.
- Onda, jest, nešto ima u srcu - u duši. - A vi ste...
- Ja sam nešto kriv?
- Priznali ste da je mrtav.
- Da, sad znam. Ali prije svega moramo se poslužiti onim što
imamo u kući da je dozovemo k svijesti.
- Molim, što treba?
- Već sam naložio sobarici. Možda biste se smirili u drugoj
sobi.
- Ne bih mogla disati a da je ne vidim probuđenu.
- Onda promijenite ovaj oblog na glavi. Eto, i Videka natrag.
Ubacio se u sobu nijemo, pruživši doktoru dvije bočice lije
kova.
- Gospodine doktore, hoće li biti dobro?
- Strpi se malo.
- Kriv sam, znam - dobro znam. Sve mi tuče u glavi.
- Pazi da te ne ugleda kad otvori oči.
Nesvjestica je posve preobrazila Jadrankine crte lica. činilo se da joj srce samo nesvjesno udara. Ali ona
već zna da leži na postelji. Brzo obreda sve događaje svog sloma. Perušić razabire da je posve prisebna,
samo ne otvara oči.
- Kako se osjećate, gospođice?
- Predaleko je to ...
- Uzmite ovaj lijek, markiza vam ga pruža.
Otvori oči, a žlicu lijeka prinosi joj Lucie usnama.
- Sada treba potpuno mirovati i spavati. Ostat ću u kući
dok ne dođe red na drugi lijek.
- Molim vas, ostanite dok ne nađem liječnika da ostane u
noći ovdje.
- Dopustite mi preuzeti ovu dužnost.
- Primam zahvalno.
- Imao bih vam nešto objasniti, ali tek kad se odmorite od
ovog uzbuđenja.
Cijelu noć proveo je Perušić uz Jadranku, a drugog dana uvjeravao je doktor markizu da put u Pariz mora
odgoditi na tjedan dana dok se Jadranka ne oporavi. Zatim joj da znak neka ga slijedi u predsoblju gdje su
sjeli, a Videk je stajao na izlazu.
- Nadam se da bi trebalo da s Jadrankom govorite samo vi
jer ste s njome zbliženi.
700

- Onda vas molim, o čemu se radi?

- Zapravo, krivac ove nesvjestice stoji pred vama. Naime,
Videk, a ja sam sukrivac.
- Ono pismo?
- Stiglo je već prije više dana.
- Dakle, gospodina Branislava nije stigla ista sudbina kao
Vjerana, ili je pisano prije uhićenja i lutalo raznim poštama?
- Dopustite da pismo ponovo prevedem pa ćete čuti i kraj.
- Danas sam već dosta jaka.
- Onda nemam brige. Dakle, ovako počinje moj budući zet:
- Poštovani gospodine doktore.
Ponajprije vam moram javiti da grof Vjeran Keglević više ne živi. Želim to razjasniti. Kad smo putovali u
Zagreb počne jednog dana moj prijatelj Vjeran neobičan razgovor. Pokazujući mi jedan aristokratski
dvorac s velikim grbom, on mi reče:
"Evo, gledaj, Branislave, ovo je bio grofovski dvorac mog oca. Tamo su gospodarske zgrade, a među njima
ona mala prizemna kuća. Ondje je stanovao otac moje majke i upravljao cijelim imanjem. Moj otac, mladi
grof, osjeti duboku ljubav prema toj siroti, kćerki svog službenika. Svoj su istinski osjećaj platili mladim
životima. Ona je umrla od prezira kojim su je udarili svi u obitelji i u društvu, a otac od žalosti za njome.
Izgubio sam roditeljsku ljubav i dom zbog životne zablude staleža, titula, grbova. Ja, evo, stavljam na grob
roditelja svog grb i titulu."
Kad smo stigli u Zagreb, već drugi dan preda on nadvrtljaru veliki arak papira i zamoli neka to pošalje u
Beč na ministarstvo kad naš posao u Zagrebu bude dovršen. Pitam ga što je pisao ministarstvu, a on mi
odgovori: "Pisao sam: grof Keglević više ne živi. Samo je tu još Vjeran Keglević, obični građanin i
knjigovođa. Tako će ubuduće historiografi naći u Hrvatskoj Kegleviće koji nemaju nikakve titule,
jednostavno su ih odložili kao staromodni ponošeni kaput.
- Evo, madame, to se je odnosilo simbolički na početak
pisma. Videk me je neprestano nagovarao neko to pročitam pred
gospođicom Vjerana. Kako sam mu htio dokazati da nema nimalo
pravo, počinio sam ovu nesmotrenost.
- Zato je Videk bio s vama?
- Oprostite mi, ali ne znam kako bih mogao naći oproštenje
kod gospođice.
- Da joj damo pročitati pismo?
- Poslije ovog pisma kako se Keglević odrekao svoje titule,
piše još mnogo toga o Ivančici. Ali mogu da razdvojim početak
od nastavka.
- Kad bismo mogli doznati što se dogodilo s onim fratrima?
- Možda bi bilo previše iznenađenja za Jadrankine snage,
madame.
- Toliko ima još dodataka?
70.1

- Danas joj dajte pročitati samo početak - to znači pob

jedu.
- čiju pobjedu?
- Pobjedu ideje siromašne djevojke koja je odbila taštu
obmanu da uđe u aristokratski krug.
- To bi moglo dobro djelovati na njezino stanje?
- Bolje od svih lijekova na svijetu - jer grof je mrtav.
- A onaj drugi?
- Kani živjeti i raditi.
- Francuske su novine onda pogrešno pisale?
- Iskoristile su krivo postavljenu činjenicu da napadnu aus
trijsku upravu koja se služi trikovima i protiv sebe. Molim, odne-
site joj ovo. Vi znate, Vjeran je nećak moje žene, njegova sudbi
na ide usporedo s mojom.
Lucie nađe Jadranku kako leži zatvorenih očiju, blijeda lica, kao bez života, ali prelazi preko njezine
bolesti pa joj živo obrazlaže drugog krivca.
- Nisam li ti često spominjala da klima u ovoj zemlji ne
prija tvome organizmu? A sada, evo, dokaza - ovo je iznenadno
oboljenje posljedica toga. No, evo, Perušić ti šalje da pročitaš ove
čudesno dobre vijesti što ih šalje Pisačić. Divno svršava pismo.
Jadranka otvori oči i ugleda vedro lice svoje prijateljice. Uzme papir i ležeći čita - "onda opetuje, gotovo
upija svaku riječ - teško se pouzdaje u svoje oči. Blijeda put lica biva ružičasta. Crte lica i oči izražavaju
veliki prodorni doživljaj njezina duha, a tijelo od te preobrazbe poprima nove snage. Ona podigne glavu i
pogled upre u Lucie:
- Onda je - on - živ?
- Jest, samo još ne znam kako je utekao progoniteljima.
- Sad možemo putovati, Lucie, kamo hoćeš.
- Tvoje zdravlje traži odgodu od osam dana.
- Kako god hoćeš.
Blaga ugodnost duše leži joj u zelenoplavim očima. Kao da je pregaženi cvijet pridigla sunčana toplina i
svježina vode.
Perušić je zadovoljan dočekao markizin izvještaj o Jadranki-nu stanju i obećao dolaziti dva puta dnevno.
Videk je tiho kriknuo od radosti, slušajući vijesti o preokretu, a onda veselo šaptao Perušiću:
- Slutio sam ja sve to. I baš mi je sreća sjela u krilo kad
znam da ga ona voli.
Nakon tri dana Jadranka ustane. Govorili su s njome samo o lošem uplivu klime, a nitko se ni jednom
riječi ne dotakne prava razloga njezine nesvjestioe. Četvrti dan već su joj lica procvala proljećem
mladosti, sjale. Lucie se gotovo zaprepasti od čuda. Njezina prijateljica uzima iz ormara staru antiknu
kutiju, uzme iz nje svježi crni uvojak kose, gleda ga toplo, skine modru vrpcu,
702

uzima nit po nit kose iz uvojka i plete. Bez daha šuti Lucie i promatra je. Njezina šutnja izazove Jadrankin
pogled. Usne joj se nasmiješe:
- Lucie, vidiš, moram gospođi Perušić izraditi ovu uspome
nu prije našeg odlaska. To mi je tako lak posao i - drag...
Sobarica pruži markizi posjetnicu. Lucie se prepadne, ali ne od straha. Pogleda Jadranku i srdačno moli:
- Dijete, zar ne, ti nećeš dopustiti maha uzbuđenju?
- Obećajem. Tko se najavio?
Markiza joj pruži posjetnicu, Na njoj je napisano: Vjeran Keglević, knjigovođa u Thunu.
Gledale su malo časaka ovo čudo od karte, a onda markiza šapne sobarici:
- Kaži mu da sam upravo u toaletnoj sobi, ali gospođica ga
očekuje.
I brzo se okrene k drugim vratima i odlazi u pokrajnu sobu. Sobarica otvara vrata gostu. Ulazi Vjeran u
tamnom odijelu. Zaustavi se u sredini sobe i pokloni. Blijed je i šuti. Ne pouzdava se u svoj glas. Čitavo
biće dršće. Ona je našla prvu riječ:
- Dobro mi došli.
- Odviše plemenit doček za onoga koji vas je kod prvog sas
tanka udario najcrnijom sumnjom izdajstva.
- Mnogo sam razmišljala o tome - vrlo mnogo. Jučer sam
o tome raspravljala i s Videkom - i -
- On se vara?
- Prozrijeva čistu istinu s obje strane.
- Jadranko, priroda je sama otvorila sve moje puteve k va
ma - a ja -ja lično - po svojem ludovanju onih strašnih dana
kad sam lebdio između ludnice i smrti - ja sam onih dana gra
bio oko sebe da ove puteve zagradim barikadama poštene riječi
zadane prijatelju - da ću vas oteti svima i dovesti u njegov na
ručaj. Tek kad sam dospio zaviriti sam u sebe, spazio sam da ste
u mojem srcu - vi. Ali samo bi vam moje srce moglo prikazati
sve patnje straha tamo na onoj gori, a onda u gradu Sionu -
straha i strepnje od te barikade koja je dnevno bivala veća, jer
je Ljubomir očajavao osjećajući sjenu drugoga.
- Vidjela sam sve - a odrekla se već davno svega jer ste
pripadali društvu - nije potrebno ponavljati
- Danas stoji pred vama samo obični Vjeran Keglević, ali i
poštena riječ prijatelju koji se još nada da će grofica Oršić ispra
viti "žrtvu što je pridonosi kad vas uzima za snahu".
- Svaki bi ispravak bio samo falsifikat. To sam već davno
riješila, a markiza Lucie, koja me je prigrlila kao obična građan
ka, može to potvrditi.

- Ovo sam čeznuo čuti - i - smijem li sada olakšati svoje

srce vama?
- Onakvo kakvo osjećam. Moj život pripada domovini i ra
du - moja ljubav vama - i samo vama. A vi?
__. __..,,. ,.............. 7fl 1

- To su vam rekle bez riječi moje ruke kad su se bez moje

dozvole ovile oko vašeg vrata ...
Činilo mu se da neće izdržati ovo priznanje - mora potrčati da ove ruke osjete, njegove cjelove. Suzdržalo
ga to što ona nastavlja:
- Tada sam se oprostila s vama zauvijek jer su onda bile
dvije barikade - vaša aristokracija i kao pećina jaka vaša riječ
Ljubomiru.
- Sreća me je u tuđini navela na onog nevjerojatnog Moran-
da, nadstojnika policije u Thunu, koji je zapravo čistokrvni sve
ćenik religije poštenja. Ovo je njegova religija koju sam ovdje
upoznao kao prirodni izraz gdje se moraju razvijati takvi osjeća
ji jer tu ne raste drač rasne ni političke mržnje. A na ovim lede
njacima cvate savršena biljka Morandove vrste. Taj poštenjak
spasio mi je život, a otkako sam se vratio, on mi neprestano tvrdi
ovo: "Vaš je mladi Oršić simpatičan, zgodan mladić, ali njegova
je ljubav provalila kao bujica - ona će se staložiti i on će jed
nog dana sam porušiti barikadu do vaše sreće". Nisam u to sas
vim uvjeren, ali bilo što mu drago - Jadranko - ako se to dogo
di - ili ne - zar bismo morali i dalje patiti? Sreća moja bila bi
blistava kad bih vas mogao i dalje vidjeti, slušati vaš glas. Bio
bih zahvalan da mi se pruži sreću u našem duhovnom životu...
- Da, to je i moja želja.
- Hvala - hvala ...
On priđe k njoj, prihvati njezinu ruku i privine je toplo bez strasti na usne.
- A monsieur Morand tvrdi da će Ljubomir razvaliti zapre
ku sam svojim vjenčanjem s kojom drugom.
- Morandovo mnjenje sam davno u Sionu smatrala svojim
uvjerenjem - ali onda je bila druga velika barikada.
- Koja je razvalila sreću i oduzela život mojoj majci. Sagra
dio sam joj spomenik.
- čitala sam pismo Branislava Pisačića.
Pogledao je kako je pročitala u njegovim očima da su mu rekli zašto je prije četiri dana u njoj ugasnuo
život.
- Smrtonosni početak razotkrio je tajnu mog srca.
- Teško sam se odlučio Videkovoj vijesti - i sam sebi još
ne vjerujem da u svojoj ruci držim važu - i želim je zadržati
vječno.
Izbezumljen je od sreće, a ipak se ne usuđuje djevojku zagrliti, čini mu se da time krši svoju riječ. I ona
ga podsjeća na to i zadržava njegovu čežnju, naglašavajući:
- Moj Vjerane, vaša vas riječ obvezuje... a čast nosimo u
sebi, ne samo u vanjskim činima. Evo, sada smo nas dvoje u po
ložaju kao da mladi poštenjak ljubi ženu drugoga i čeka dok je
se muž sam odrekne. Ali bilo bi uljudno da pozovemo sada Lucie,
ona teško čeka što će biti s njenom prijateljicom.
- Samo još časak. čujem da putujete u Pariz.
704

- Tako sam i ja željela.

- Ne bi li to bila silom nametnuta ograda?
- Ali sada nepotrebna.
- Kako je to dobro! Kako lijepo!
I ponovo joj poljubi ruku, a onda sam otvori vrata u predsoblje i zamoli sobaricu da saopći gospodarici da
je želi vidjeti gost.
Lucie je morala napregnuti sve svoje snage da Vjeran ne opazi kako se boji saznati što je njih dvoje
utanačilo. Jadranka odmah pročita osjećaje svoje prijateljice i saopći joj bez uvoda što su odlučili i što
očekuje Morand.
- To je divna duša - usklikne Lucie. - Ti onda ne kaniš u
Pariz?
- Draga Lucie - nasmiješi se Jadranka tako vedro kako je
još nitko nikada nije vidio. - Znaš, ovdje se klima najednom pro
mijenila u korist mog srca, pa ću ostati.
- Ti si treća u našem trijumviratu - bit ćeš nam veoma
potrebna.
- Imam već ponudu jedne firme da zamijenim knjigovođu
u ovom gradu - najavi Vjeran.
- Htjela bih ipak saznati kako ste utekli, a ipak su novine
pisale o vašem uhićenju - ispituje Lucie.
- Bio je to domišljat trik. Nikola Halper priredio nam je
izvan Zagreba jahaće konje pa, pošto smo prošli žandarsku stani
cu, odmah smo sišli, a kočijašu naredili da kočiju sakrije do prije
podne da je žandari ne nađu, a onda može u grad i pripovijedati
kako smo bili kod "Divlje mačke", potukli se i pucali sa žandari
ma po šumi. A nas smo trojica pošli onim istim nepoznatim pu
tem koji vodi lovištem Nauma Malina. Taj put me je spasio iz
ruku žandara kad sam putovao u Zagreb. Tako smo došli pola
dana prije žandarskih kurira na granicu Slovenije, kupili u Lju
bljani cilindre i druge ogrtače i tako zamijenili svoje fratarske
haljine, stalno mijenjali putem konje, kupujući najbolje rase, a
sam narod nas je podupirao čim smo samo natuknuli da nas pro
gone žandari. To je kod nas sigurna propusnica.
- A od kuće nemate vijesti? - ispituje dalje Lucie.
- Branislav Pisačić je morao otputovati sa mnom jer smo
im oteli "mudraca", a on ima za Švicarsku već prije ugovorenu
adresu da može pisati Perušićevima. Zar vam nije gospodin dok
tor rekao ništa o Zagrebu?
- On običava dati vijesti kao i kapljice - u propisno vri
jeme.
- Naš prijatelj i suradnik u otkrivanju tog "učenjaka", o ko
jemu je Branislav izvijestio tetku, Nikola Halper javio je da se
Schadek, šef redarstva, našao u velikoj neprilici. Nakon nestanka
njihova "učenjaka", nastupio je, kako kaže Nikica, na policiji vrlo
drsko špijun Tamar de Grebenović. Schadek se preko noći sjetio
kako su ljudi ministra Bacha špijunirali Larsena da je možda taj
45 Jadnak* , ,. , , ,,. . . 705

L.J

domaći špijun postavljen protiv njega. Zato je sam sebi poslao kurira da obavijesti kako su nas "uhitili".
Uveo je sve izvanredne mjere u gradu i širio vijest da su fratri uhićeni pa će kao otmičari biti suđeni. A
kako je taj Grebenović nestao iz grada - poslao je Schadek svog čovjeka u Beč da ga opravda. Kako se to
svršilo još ne znam, ali građanima se ipak šapćući otkrilo tko je taj učenjak, a to je u cijeloj stvari
najvažnije.
- A vaš prijatelj grof Oršić?
- On se nalazi na imanju Opeka, još nikome nije pisao ni
riječi.
Malo su trenutaka šutjeli, a onda Jadranka prekine stanku:
- Sada ne trebam tako žuriti s privjeskom gospođe Perušić
pa za danas sebi podjeljujem dopust.
- Oh, prvi dopust što te poznajem, Jadranko! - klikne Lu-
cie i zagrli prijateljicu majčinski pa se okrene Vjeranu:
- I vi uzmite dopust pa ćemo provesti ove časove kao svete
časove mira.
Tri su mjeseca prolazila u prelijepom susretanju Vjerana i Jadranke. Svugdje su sobom vodili Lucie. Cvala
je u podneblju proljetnog sunca, kako se često izražava. Jednog dana dođe Vjeran markizi vrlo blijed - ali
miran poput kamena.
- Htio bih vama i Jadranki nešto pročitati.
- Zar loša vijest iz domovine?
- Čut ćete, samo brzo, jer u meni sve dršće.
Pozvala je Jadranku. Sjeli su, a on pokaže pismo oslovljeno na njega. Izvadi ispisani papir i čita: "Dragi
Vjerane,
Mjesecima se zadržavam u Opeki. Nemam odvažnosti ljudima objašnjavati svoj poraz kod Jadranke. Majka
je već prve dane odlučno odbijala ispraviti svoju žrtvu o kojoj je pisala Jadranki. Sve mi se čini da je
unaprijed znala kako je ta djevojka neobično ponosna i da će svaku žrtvu ponosno odbiti. Uzalud si trošio
svoje dane da Jadranku spasiš za mene. Majka je odlučno odbila i tvoj zajam da se podmire naši dugovi.
Tako si mi htio i svojim sredstvima pomoći od sreće. Sve je uzalud. I sam vidim da mi Jadranka nije
suđena. Možda je ne bih ni zaslužio, a sigurno ne mogu još ni danas razumjeti zašto je rekla da ne bi
pošla za aristokrata da ga ljubi. A zapravo, ako je ljubi i vjenča aristokrat, zar to ne znači da je k sebi
pridiže?"
Tu Vjeran načas prekine, a Jadrankin i njegov pogled našli su se u nijemom govoru. Onda on, još uzbuđen
nastavlja:
"Sada je svemu kraj. Moram precrtati ovu svoju ljubav i učiniti ono što bi svaki dobar sin i posljednji
potomak svog imena morao učiniti. Ne vjerujem - ali odreći se moram i prihvatiti

lijepu, ljupku i, daleko, bogatu ženu. Mirta Erdodv se vratila iz Beča. Svakog smo dana bili na jahaćim
šetnjama, tako sam pri-vikao da obnovim staro poznanstvo. Ljubav, jasno, nije na mojoj strani. Možda će
me osvojiti tokom godina. Sutra je moje vjenčanje - a prije toga nešto me goni da tebi, vjerni prijatelju,
objavim taj korak. Kad primiš pismo, bit ću već suprug, a nadam se da ću biti barem dobar i ljubazan.
Hvala Ti za prijateljske usluge, grli Te
Ljubomir"
Završio je glasom koji je drhtao i složi pismo. Ne usuđuje se podići pogled. Kao da se stidi priznati kako
sve u njemu poigrava od radosti. Prijateljevo pismo ne odaje da je odviše sretan, pa bi trebalo barem
požaliti nesretnog Ljubomira. Umjesto toga, sav trepti u svladavanju krika što mu prelazi čitavom dušom.
- Ljubomir je barikadu digao i razorio - progovori napo
kon Vjeran. - Jadranko, smijem li sada kao pošten čovjek pruži
ti ruku za svojom srećom?
- Ona te čeka ...
Tjedan dana nakon toga objašnjavao je Vjeran tetki i njezinu mužu:
- Kako ste vidjeli i čuli, svoj sam baštinjeni novac utrošio
u poštene svrhe. Ponajprije trebalo je kupiti kuću i zemljište i
osigurati mali dohodak Andrašu Fabijančiću i njegovoj djeci. On
mi je spasio život. Zatim sam kupio kuću i zemljište za Matildu,
moju dragu dojilju, a nešto sam dao Videku. Kad se vrati u do
movinu, neka ima vlastiti krov i svoju zemlju. Švicarska mi je
odnijela dio novaca jer sam živio u neredu - a zatim treba da
spremim ovu posljednju baštinu da mogu istraživati Zagrebačku
goru. To će biti, naravno, tek onda kad se oslobodimo. Pergamen
te čuva sef jedne banke. Evo, sada sam izvršio tvoju želju, dokto
re, živjet ću od vrlo dobre plaće, a kad bukne rat između Austrije
i Francuske, idemo Jadranka i ja u domovinu da zajednički podi
jelimo svoje dužnosti u borbi protiv tuđinaca okupatora. Mi smo
oboje već davno sve dogovorili i podijelili zadaće.
- A ona će dalje voditi svoj rad?
- Njezine su ruke moja svetinja i nitko im ne smije oduzeti
rad. To su ruke koje cjelivaš sa srcem punim ljubavi i mislima
punim poštovanja.
- Lijepo je to čuti.
Mladi par otputovao je s Videkom na Thunsko jezero gdje ih je čekao prijatelj Morand zajedno s
markizom Lucie. Mladima je osigurao one iste sobe u kojima su se Vjeran i Jadranka prvi puta susreli u
Švicarskoj gdje je on s njom prvi put govorio o njezinu tužnu snu: "On ljubi - nju".

706

45*

707

U tim je sobama sada veselo društvo. Videk pjeva kao lud od radosti, dok Vjeran govori:
- Da, on ljubi nju, samo nju, jer druga ne bi mogla probudi
ti takvu milu, dragu, veliku ljubav koja me potapa kao vječno blis
tavo sunčano jezero.
Nakon večere kod mladih novovjenčanika otpratio je Morand markizu u njezin stan i zadovoljno
konstatirao:
- Oni su prekrasni par. Visoko su nad drugima, kao ovi le
denjaci što odolijevaju i oluji i mećavi. Oni su sigurno pouzdanje
da ima i bit će takvih odabranih na svijetu.
- Moramo i mi pripomoći da ih svijet zapazi. I mi koji ne
stremimo tako visoko kao oni.
A Vjeran je ushićen zagrlio svoju ženu:
- O, Jadranko, vječno draga Jadranko! Tvoja mi je ljubav
ono što su vječno plavi valovi Jadrana našoj domovini.

ArGfST ClvSAKlvC ZAC.KIVH

Izdavač
ITRO AUGUST CESAREC
OOUR Izdavačka djelatnost
Zagreb, Prilaz JA 57
Za izdavača
DRAGAN MILKOVIĆ
Likovna oprema
NENAD DOGAN
Tehnički urednik
FRANJO PROFETA
ISBN 86-393-0016-X
Tisak ČGP DELO, Titova cesta 35, Ljubljana