ROBERT LOUIS STEVENSON / NEOBIČAN SLUČAJ DR.

JEKYLLA I
GOSPODINA HYDEA
 NASLOV IZVORNIKA
ROBERT LOUIS STEVENSON
THE STRANGE CASE OF DR JEKYLL AND MR HYDE

GLAVNI UREDNIK
VELIMIR VISKOVIĆ

UREDNICA
NADA GAŠIĆ

OVITAK
SVJETLAN JUNAKOVIĆ
 ROBERT LOUIS STEVENSON

NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA

HYDEA

PREVELA
LJILJANKA LOVRINČEVIĆ
 SADRŽAJ:

NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA

PRIČA O VRATIMA
POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM
DR. JEKYLL SE OSJEĆAO SASVIM UGODNO
SLUČAJ CAREWOVOG UMORSTVA
DOGAĐAJ S PISMOM
ČUDNOVAT DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA
DOGAĐAJ NA PROZORU
POSLJEDNJA NOĆ
PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA
POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA
POGLAVLJE O SNOVIMA
Kronologija Roberta Louisa Stevensona
 PRIČA O VRATIMA

Odvjetnik gospodin Utterson bio je čovjek namrgođena lica, koje osmijeh

nikad nije ozario; bio je hladan, škrt na riječima i zbunjen u razgovoru,
suzdržan u pokazivanju osjećaja, mršav, dosadan dugonja, nezanimljiv, a ipak
nekako drag. U prijateljskim susretima i kad bi vino bilo po njegovu ukusu,
nešto nadasve ljudsko zasvijetlilo bi mu iz oka, zapravo nešto što nikada nije
nalazilo puta u njegov govor, ali što nije govorilo jedino u ovim šutljivim
znacima lica poslije večere, već češće i glasnije u njegovu djelovanju u
stvarnom životu. Bio je strog prema sebi. Kad je bio sam pio je džin, kako bi
ugušio svoju sklonost k vinima. Pa iako je volio kazalište, gotovo dvadeset
godina nije kročio preko njegova praga. Bio je postojano snošljiv prema
drugima, i ponekad se gotovo sa zavišću čudio u kakvom su visokom
raspoloženju činili nedjela, a u krajnje teškim situacijama bio je skloniji da
pomogne nego da prigovara. »Sklon sam Kainovoj herezi«, znao je zgodno
reći. »Nek moj brat ide đavolu na svoj vlastiti način«. U tom svojstvu, često je
imao sreće da bude posljednji dobar znanac i posljednji čovjek dobra utjecaja
u životu ljudi koji su bili na stranputici. A prema takvima, sve dotle dok su
dolazili u njegov ured, nikad nije pokazivao ni tračka promjene u ponašanju.
Ta je vještina nesumnjivo gospodinu Uttersonu lako padala. Bio je
nenametljiv u najboljem smislu, pa kao da su i njegova prijateljstva počivala
na sličnoj dobrohotnoj širokogrudnosti. Obilježje je skromna čovjeka da svoj
krug prijatelja prihvaća iz ruku zgodne prilike kao gotov, a to je bio
odvjetnikov način. Prijatelji su mu bili njegovi srodnici ili oni koje je najdulje
poznavao. Njegovi su osjećaji rasli s vremenom, poput bršljana, ne
pretpostavljajući odgovarajuću sklonost kod predmeta njegove privrženosti.
Otuda nesumnjivo i veza što ga je spajala s gospodinom Richardom
Enfieldom, njegovim dalekim srodnikom, koji je bio dobro poznat u gradu.
Mnogi su si razbijali glavu, što li ova dvojica vide jedan u drugome i koji bi
im predmet razgovora mogao biti zajednički. Oni koji su ih sretali
za nedjeljnih šetnji, pripovijedali su da nisu ništa govorili, da su izgledali
osobito mrzovoljno, i da su s očitim olakšanjem pozdravljali pojavu nekog
prijatelja. Usprkos svemu, dvojica muškaraca ovim su izletima pridavala
najveće značenje, ubrajali su ih među glavne dragulje tjedna, i ne samo da su
otklanjali prilike da se zabave, već su se opirali i poslovnim pozivima, kako
bi neometano mogli u njima uživati.
Slučajno se dogodilo da ih je na jednoj od ovih skitnji put odveo
pokrajnjom ulicom u živi dio Londona. Ta je ulica bila mala i rekli bismo
mirna, ali u tjednu se na njoj odvijala živahna trgovina. Čini se da su žitelji svi
odreda bili dobrostojeći, revnosno se nadajući da će im ići još i bolje, ulažući
višak dobiti u kaćiperstvo, tako da su pročelja dućana stajala na ulici
pozivajući poput redova nasmiješenih prodavačica. Čak i nedjeljom, kad bi
ulica zastrla svoje upadljivije draži i ležala razmjerno prazna bez prolaznika,
ona bi blistala spram svog prljavog susjedstva, poput vatre u šumi, a sa svojim
svježe obojenim kapcima, izglačanom mjedi i općenito zapaženom vedrinom i
čistoćom, smjesta bi privukla pažnju godeći oku prolaznika.
Dvoja vrata dalje od jednog ugla, na lijevoj strani idući na istok, niz se
prekidao ulazom u jedno dvorište. Upravo na tom mjestu, neki neobični blok
zgrada izbacio je svoj zabat na ulicu. Bio je visok dva kata, prozori se nisu
vidjeli, samo vrata na donjem katu i slijepo čelo izblijedjela zida na gornjem.
Svakom crtom kuća je nosila znakove dugotrajnog i škrtog nemara. Vrata, što
nisu bila opremljena ni zvonom ni alkom, ljuštila su se i gubila boju. Skitnice
su zastajale u udubljenju u zidu i palile žigice na oplati vrata. Djeca su
prodavala robu na stepenicama, školarac je isprobao svoj nožić na njihovim
reljefima, a gotovo za čitava naraštaja nitko se nije pojavio da otjera ove
slučajne posjetitelje ili da popravi to što su uništili.
Gospodin Enfield i odvjetnik nalazili su se na drugoj strani pokrajnje ulice,
ali kad su došli nasuprot ulazu, prvi je podigao svoj štap uperivši ga prema
vratima.
»Jeste li ikada zapazili ova vrata?« zapita. Kad je njegov pratilac odgovorio
potvrdno, doda: »Ja ih u sebi povezujem s jednom jako neobičnom pričom«.
»Doista?« reče gospodin Utterson s neznatnom promjenom u glasu, »A koja
je to?«
»Pa, bilo je to ovako«, odvrati gospodin Enfield. »Dolazio sam kući s nekog
mjesta na kraju svijeta, oko tri sata jednog mračnog zimskog jutra, a put me
vodio kroz dio grada gdje se doslovce ništa nije vidjelo osim svjetiljaka.
Ulica za ulicom, a sav narod spava - ulica za ulicom, sve osvijetljene kao za
procesiju, i sve prazne kao prazna crkva - dok konačno nisam upao u takvo
raspoloženje, kad čovjek osluškuje, osluškuje i silno poželi ugledati policajca.
Iznenada, vidim dva lika: lik čovječuljka koji je dobro grabio tabajući na
istok, i drugi, lik djevojčice od možda osam ili deset godina koja je trčala što
je brže mogla niz poprečnu ulicu. I, gospodine moj, sasvim je prirodno da je
ovo dvoje na uglu naletjelo jedno na drugo. A onda dolazi ono strašno. Čovjek
je mirno prekoračio preko djetetova tijela i ostavio je vrišteću na tlu. Kad to
ovako slušate, to nije ništa, ali bilo je to grozno vidjeti. Kao da nije čovjek,
već neki ukleti Jugernaut. Zaviknuh, hej!, dadoh petama vjetra, zgrabih svog
gospodina za ovratnik i dovedoh ga natrag na mjesto, gdje se oko djeteta
koje je vrištalo već okupilo poprilično ljudi. On je bio savršeno hladnokrvan i
nije pružao otpor, ali me tako pogledao da me oblio znoj. Ljudi koji su došli
bili su djetetova obitelj, a ubrzo se pojavio i liječnik po kojeg su bili poslali.
Pa, djevojčici nije bilo tako loše, bila je više uplašena, kako je rekao liječnik.
Vjerojatno mislite da je tu kraj priči. Ali postojala je još jedna neobična
okolnost. Meni se moj gospodin smučio na prvi pogled. A naravski, i obitelji
djevojčice. No najviše me se dojmio doktorov slučaj. Bio je to suhi
ljekarnik uobičajena kova bez posebnih znakova dobi ili boje, s jakim
edinburškim naglaskom u govoru, a osjećajan koliko i mješina. I, gospodine
moj, bio je kao i mi ostali. Kad god bi pogledao zarobljenika, liječniku bi
pozlilo i problijedio bi od želje da ga ubije. Znao sam što misli, kao što je i on
znao što ja mislim, a budući nije bilo govora da ga ubijemo, učinili smo
najbolje. Rekli smo čovjeku da bismo mogli od svega ovoga napraviti takvu
bruku i da ćemo to učiniti, te da će mu ime zaudarati s kraja na kraj Londona.
Ako je imao prijatelje ili ugled, jamčimo da će ih izgubiti. I svo to vrijeme dok
smo udarali po užarenom mjestu što smo bolje mogli, čuvali smo ga od žena,
koje su bile bijesne kao harpije. Nikada nisam vidio krug lica toliko punih
mržnje. A usred svega stajao je čovjek s nekakvom crnom, podrugljivom
hladnokrvnošću - uplašen, to se vidjelo - ali nastupajući hrabro, doista, poput
Sotone. »Ukoliko ste odlučni da iz ovog događaja izvučete koristi«, reče on,
»naravno da sam ja tu nemoćan. Svaki bi gospodin želio izbjeći takvu scenu«,
doda. »Recite koliko tražite«. Pa, iscijedili smo ga za skoro stotinu funti
za djetetovu obitelj. Jasno, nismo htjeli popustiti. U našoj gomili bilo je nečeg
što je dalo slutiti na nevolju, pa je on udario. Zatim je trebalo uzeti novac, i što
mislite, kamo nas je odveo, nego baš do ove kuće s vratima - izvadio je ključ,
ušao unutra i ubrzo se vratio s komadom od deset funti u zlatu i čekom za račun
kod Couttsa, isplativ donosiocu i potpisan imenom koje ne mogu spomenuti,
iako je to jedna od glavnih točaka moje priče. Ali to je bilo ime koje je bilo
znano i često u tisku. Iznos je bio nezgrapno ispisan, ali potpis je bio dobar i
za veći iznos, samo ako je bio pravi. Dopustio sam si slobodu da svom
gospodinu istaknem kako cijela stvar ne izgleda vjerodostojna i kako se ne
događa u stvarnom životu, da čovjek u četiri sata ujutro uđe na vrata podruma i
izađe sa čekom drugog čovjeka u iznosu od skoro stotinu funti. Ali on je bio
sasvim bezbrižan i podrugljiv. »Umirite se«, reče. »Ostat ću s vama dok se ne
otvore banke i sam ću unovčiti ček«. Tako smo svi krenuli, liječnik, djetetov
otac, naš prijatelj i ja, i proveli ostatak noći u mom uredu. A sutradan, kad smo
doručkovali, svi skupa smo otišli u banku. Ja sam osobno predao ček, rekavši
kako imam razloga vjerovati da je krivotvoren. Ali nipošto. Ček je bio pravi.
»Koješta«, reče gospodin Utterson.
»Vidim da osjećate kao i ja«, reče gospodin Enfield. »Pa, to je ružna priča.
Jer onaj čovjek je bio momak s kojim nitko ne bi volio imati nikakva posla,
doista uklet čovjek. A osoba koja je izdala ček jest sam cvijet uljuđenosti, i
slavan, a što je još gore, jedan od momaka koji čine samo dobro.
Pretpostavljam, ucjena. Častan čovjek masno plaća neko svoje vrludanje
iz mladosti. Tu kuću s vratima nazivam kućom ucjene. Makar čak ni to, znate,
nije cijelo objašnjenje«, doda on, i s tim riječima zapadne u razmišljanje.
Iz čega ga povrati gospodin Utterson pitajući ga iznenada: »I ne znate da li
izdatnik čeka živi tamo?«
»Pogodno mjesto, zar ne?« odvrati gospodin Enfield. »Ali slučajno sam
zapazio njegovu adresu. Živi na nekom trgu«.
»I vi nikada niste pitali o kući s vratima«, zapita gospodin Utterson.
»Ne, gospodine. Ja sam obazriv«, glasio je odgovor. »Strašno se uzrujam
kad se propitkuje. U tome ima i previše stila Sudnjega dana. Pokreneš neko
pitanje, kao kad se pokrene kamen. Sjediš mirno na vrhu brijega i krene kamen,
pokrećući drugo kamenje. I uto nekakvog dosadnjakovića u vlastitom vrtu
pogodi u glavu, a obitelj mora promijeniti ime. Ne, gospodine moj, to je moje
pravilo: što više stvar sliči na ulicu tajni, to manje pitam.«
»To je baš dobro pravilo«, odvrati odvjetnik.
»Ali i sam sam proučio tu kuću«, nastavi gospodin Enfield. »To jedva da je
uopće kuća. Nema drugih vrata, a i na ta nitko niti ulazi niti izlazi, osim tek
ponekad gospodin iz moje pustolovine. Ima tri prozora što gledaju na dvorište
na prvom katu, dolje ih nema. Prozori su uvijek zatvoreni, ali su čisti. A tu je i
dimnjak koji se obično puši. Znači, tamo sigurno netko živi. A ipak to nije
sasvim sigurno. Jer zgrade su tako nabijene oko dvorišta, da je teško reći gdje
jedna počinje a druga završava«.
Par je neko vrijeme nastavio ići u tišini, a zatim, »Enfielde«, reče gospodin
Utterson, »ono vaše pravilo je baš dobro«.
»Da, mislim da jest«, odvrati gospodin Enfield.
»Ali, usprkos svemu«, nastavi odvjetnik, »ima nešto što bih želio pitati. Htio
bih vas pitati, kako se zove čovjek koji je pregazio dijete.«
»Pa«, reče gospodin Enfield, »ne vidim kako bi to moglo nanijeti štetu. To je
bio čovjek po imenu Hyde«.
»Hm«, reče gospodin Utterson. »Kakav je taj čovjek po izgledu?«
»Nije ga lako opisati. Ima nešto iskrivljeno u njegovoj pojavi, nešto
neugodno, nešto skroz odvratno. Nikad nisam vidio čovjeka koji mi se toliko
nije svidio, iako teško mogu reći zašto. Sigurno je bio nekako nakazan. Odaje
jak osjećaj nakaznosti, iako ne bih mogao točno odrediti zašto. On je čovjek
neobična izgleda, ali ja ne mogu navesti nešto što ne bi bilo na svom mjestu.
Ne, gospodine, to mi izmiče iz ruku, ne mogu ga opisati, i to ne zbog slabog
sjećanja. Jer, izjavljujem da ga i ovog časa mogu vidjeti«.
Gospodin Utterson je opet hodao neko vrijeme šutke i očito pod teretom
misli. »Sigurni ste da se poslužio ključem?« konačno zapita.
»Dragi moj gospodine...«, započne Enfield, i sam iznenađen.
»Da, znam«, odvrati gospodin Utterson. »Sigurno se čini neobičnim.
Činjenica je, da vas nisam pitao za ime druge strane, zato što ga već znam.
Znate, Richarde, vaša je priča stigla na pravo mjesto. Ako ste nešto netočno
ispričali, najbolje će biti da to odmah ispravite«.
»Trebali ste me upozoriti«, odvrati drugi ponešto mrzovoljno. »Ali ja sam
pedantno točan, kao što kažete. Momak je imao ključ. Štoviše, još ga ima.
Nema ni tjedan dana kako sam ga vidio da se njime služi.
»Gospodin Utterson duboko uzdahne, ali ne reče niti riječi. A mladi čovjek
smjesta nastavi. »Još jedna lekcija kako se treba šutjeti«, reče on. »Stidim se
svog dugog jezika. Dogovorimo se da to više nećemo nikad spomenuti«.
»Slažem se od sveg srca«, složi se odvjetnik. »Richarde, evo vam ruka«.
 POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM

Te večeri gospodin Utterson se u sumornu raspoloženju vratio svom

samačkom domu, te bezvoljno sjeo za večeru. Običavao bi nedjeljom, kad bi
završio s tim obrokom, sjesti blizu vatre s kakvim suhoparnim i nabožnim
sveskom na svom stolu za čitanje, sve dok sat na crkvi u susjedstvu ne bi
odzvonio dvanaest sati, kad bi on trezveno i zahvalno pošao na spavanje. Te
noći, međutim, čim je skinut stolnjak, on je uzeo svijeću i otišao u svoju radnu
sobu. Tu je otvorio sigurnu blagajnu, i iz njezina najskrovitijeg dijela izvadio
dokument na čijoj je omotnici pisalo: »Oporuka dr. Jekylla«, te smrknuta čela
sjeo, kako bi proučio njen sadržaj. Ova je oporuka bila vlastoručno napisana
isprava, jer je gospodin Utterson, iako je o njoj preuzeo brigu sad kad je već
bila napisana, bio odbio pružiti i najmanju pomoć u njezinu sastavljanju. Ona
je određivala, ne samo da će u slučaju smrti Henryja Jekylla, dr. medicine, dr.
građanskog prava, dr. prava, člana Kraljevskog društva, itd., sva njegova
imovina prijeći u ruke njegova »prijatelja i dobročinitelja Edwarda
Hydea«, već i da će u slučaju »nestanka ili neobjašnjive odsutnosti dr. Jekylla
za vremensko razdoblje duže od tri kalendarska mjeseca« rečeni Edward Hyde
preuzeti mjesto Henryja Jekylla bez ikakva odlaganja i slobodno od ikakvog
izdatka ili obveze, osim isplaćivanja malih iznosa članovima doktorova
domaćinstva. Ovaj je dokument dugo bio trn u odvjetnikovu oku. On ga
je vrijeđao i kao odvjetnika i kao ljubitelja zdravih i uobičajenih strana života,
kojem je sve neobično bilo neskromno. Do ovoga časa njegovo je ogorčenje
bilo tim veće zbog toga što nije znao za gospodina Hydea. Iznenadnim obratom
ono se još povećalo zato što je za njega saznao. Već je po sebi bilo loše što je
to bilo ime o kojem ništa više nije znao. Stvar je bila još gora, kad je ono
odjenuto odvratnim atributima. Iz promjenjive, neodređene maglice, koja mu je
toliko dugo varala pogled, iznenada je iskočila sasvim određena
prikaza đavla.
»Mislio sam da je riječ o ludilu«, reče ponovo smještavajući omraženi
papir u blagajnu, »a sad strahujem da je riječ o sramoti«.
Uto je ugasio svijeću, odjenuo teški kaput i uputio se prema trgu Cavendish,
toj tvrđavi medicine, gdje je bila kuća dr. Lanyona, njegova prijatelja, u kojoj
je primao mnoštvo svojih pacijenata. »Ako će itko znati, onda je to Lanyon«,
pomisli.
Prepoznavši ga, ozbiljni glavni sluga ga pozdravi. Nisu ga pustili da čeka,
već je smjesta uveden s vrata u blagavaonicu, gdje je dr. Lanyon sjedio i pio
vino. Bio je to krepak, zdrav, žustar gospodin crvenih obraza, sa čupom
prerano posijedjele kose, te bučna i odlučna ponašanja. Kad je ugledao
gospodina Uttersona, skočio je sa stolice i pozdravio ga objema rukama.
Srdačnost, svojstvena tom čovjeku, bila je naoko ponešto teatralna, ali je
počivala na iskrenim osjećajima. Jer ova su dvojica bili stari prijatelji, stari
drugovi iz škole i s koledža, obojica su itekako poštovali sebe poštujući se
međusobno, i rado su se družili, iako se to samo po sebi ne podrazumijeva.
Nakon kratkog, nevezanog razgovora, odvjetnik prijeđe na predmet koji je
tako neugodno zaokupljao njegove misli.
»Lanyone«, reče on, »vi i ja smo sigurno dva najstarija prijatelja Henryja
Jekylla«.
»Volio bih da su prijatelji mlađi«, zahihota dr. Lanyon. »Ali mislim da
jesmo. I što sad s tim? Sad ga malo viđam«.
»Doista?« reče Utterson. »Mislio sam da vas dvojicu spaja zajednički
interes«.
»Pa jest«, odgovori ovaj. »Ali ima više od deset godina kako je Henry
Jekyll za mene postao previše hirovit. Zastranio je, zastranio u glavi. Pa iako
me zbog starog prijateljstva on i dalje zanima, kako se ono kaže, prokleto malo
viđam tog čovjeka. Takva neznanstvena besmislica«, doda liječnik, iznenada
pocrvenjevši, »razdvojila bi i Damona od Fintije«.
Ovo Lanyonovo živahnije raspoloženje došlo je kao malo olakšanje
gospodinu Uttersonu. »Razlikovali su se samo u nekim znanstvenim pitanjima«,
pomisli on. A budući da je bio čovjek bez strasti za znanost, osim u smislu
prenošenja, čak je dodao: «Nema ništa goreg od toga!« Nekoliko je trenutaka
pustio da se prijatelj smiri i potom pristupio pitanju zbog kojega je i došao.
»Jeste li se ikada susreli s njegovim štićenikom - nekim Hydeom?« zapita.
»Hyde?« ponovi Lanyon. »Ne. Nikad čuo za njega. Od onog vremena«.
To je bila sva obavijest, koju je odvjetnik ponio natrag sa sobom u široki,
tamni krevet po kojem se prevrtao amo-tamo do sitnih jutarnjih sati. Bila je to
nemirna noć za njegov patnički duh, što se mučio u čistom mraku opsjednut
pitanjima.
 Zvona crkve, koja se nalazila sasvim blizu stana gospodina Uttersona,
odzvonila su šest sati, a on je još kopao po problemu. Dosad ga se ticala samo
njegova intelektualna strana, ali sad je bila uključena, ili radije zarobljena i
njegova mašta. Dok je ležao i prevrtao se u mrkloj tami noći i zamračene sobe,
priča gospodina Enfielda prelazila je njegovim mislima kao svitak
osvijetljenih slika. Osjećao bi veliko polje svjetiljki noćnoga grada, potom lik
čovjeka što brzo korača, zatim djeteta koje trči od liječnika, a onda se ovo
dvoje susretne i Jugernaut u ljudskom obličju pregazi dijete i pođe dalje ne
osvrćući se na njegovu vrisku. Ili bi vidio sobu u bogatoj kući, gdje njegov
prijatelj leži spavajući, sanjajući i smiješeći se svom snu. A zatim bi se
otvorila vrata te sobe, zastori na krevetu naglo bi se rastvorili, spavač bi
došao k sebi i, gle!, pored njega bi stajao lik koji je čak i u to gluho doba imao
moć, i on bi morao ustati i pokoriti se njegovoj zapovijedi. Lik bi u ove dvije
faze progonio odvjetnika cijele noći. Pa ako bi u neko doba i zadrijemao, to je
bilo zato da ga vidi kako još neopaženije klizi uspavanim kućama i brže i sve
brže juri, čak vrtoglavo, kroz sve šire labirinte svjetiljkama osvijetljenog
grada, a na svakom uličnom uglu naleti na dijete i ostavi ga u vrisci. Ali lik još
uvijek nije imao lica po kojem bi ga mogao prepoznati. Čak ni u snu nije imao
lica, ili je imao lice koje ga je zbunjivalo i rasplinjalo mu se pred očima, pa se
u odvjetnikovu duhu pojavila i ubrzavala osobito jaka, gotovo neobuzdana
radoznalost, da vidi crte lica stvarnog gospodina Hydea. Kad bi ga barem
jednom mogao pogledati, mislio je kako bi se tajna osvijetlila i sve bi se
otkotrljalo, kao što je bio slučaj s tajnovitim stvarima, kad bi ih se bolje
ispitalo. Mogao bi vidjeti razlog za osobitu sklonost ili vezanost svoga
prijatelja, nazovite to kako hoćete, pa čak i za zapanjujuće uvjete iz oporuke. I
konačno, to bi bilo lice koje vrijedi vidjeti: lice čovjeka bez osjećaja
milosrđa, lice koje se trebalo samo naslutiti u duši bešćutnoga Enfielda, da bi
se uzdigao duh vječne mržnje.
Otada pa nadalje, gospodin Utterson je stao opsjedati vrata u pokrajnjoj
ulici. Ujutro prije radnog vremena, u podne kad je bilo mnogo posla a malo
vremena, noću pod licem smogovitoga gradskog mjeseca, na svakom svjetlu i u
svako doba samoće ili u mnoštvu, mogli ste zateći odvjetnika na njegovu
odabranom mjestu.
»Ako je on gospodin Skrivalac, »mislio je, »ja sam gospodin Tražilac«.
I konačno, njegovo je strpljenje bilo nagrađeno. Bila je lijepa, suha noć,
mraz u zraku, ulice čiste poput poda balske dvorane. Svjetiljke, svjetiljke
mirne na zraku bez vjetra, ocrtavale su pravilan uzorak svjetla i sjene. Do
deset sati, kad bi se dućani zatvorili, ulica je bila vrlo samotna, i usprkos
potmulom mrmoru Londona odasvud unaokolo, vrlo tiha. Tihi su zvuci
daleko nošeni, domaći zvuci iz kuća čuli su se s obje strane kolnika, a glasovi
prolaznika koji bi se približavali, stizali bi mnogo vremena prije njega.
Gospodin Utterson se nalazio na svome mjestu nekoliko minuta, kad je osjetio
kako se približava neobično lagan korak. Za vrijeme svojih noćnih ophodnji,
već se odavno naviknuo na čudan učinak kojim se zvukovi koraka jedne osobe,
dok je još jako daleko, odjednom izdvajaju i postaju drukčiji od širokog bruja
i žamora grada. Ipak, pažnja mu nikad nije bila tako oštra i odlučno
zaokupljena, i sa snažnim, praznovjernim predosjećajem uspjeha, on se povuče
u dvorišni ulaz.
Koraci su se hitro približavali postavši najednom glasniji kako su
zaokrenuli na kraju ulice. Vireći iz ulaza odvjetnik je ubrzo vidio s kakvim to
čovjekom ima posla. Bio je sitan i neugledno odjeven, a čak i s
ove udaljenosti pogled na njega snažno se opirao promatračevoj sklonosti.
Pošao je ravno prema vratima, prešavši cestu kako bi uštedio vrijeme, a kad je
tamo stigao, iz džepa je izvadio ključ, poput nekog tko prilazi svojoj kući.
Gospodin Utterson izađe i dotakne ga po ramenu. »Gospodin Hyde,
pretpostavljam?«
Gospodin Hyde se tržnu unatrag sa zviždukom uzdržanog zraka. Ali njegov
je strah bio samo trenutačan, i gotovo uopće ne pogledavši odvjetnika u lice,
sasvim hladnokrvno odgovori: »Tako se zovem. Što želite?«
»Vidim da ulazite«, odvrati odvjetnik. »Ja sam stari prijatelj dr. Jekylla -
gospodin Utterson iz ulice Gaunt - sigurno ste čuli za moje ime. Budući da
smo se tako zgodno sreli, mislio sam da biste me mogli pustiti unutra«.
»Nećete naći dr. Jekylla. Nema ga kod kuće«, otpovrne gospodin Hyde,
pušući u ključ. A zatim, ne podigavši pogled, iznenada upita, »Kako ste me
prepoznali?«
»A vi ćete mi sa svoje strane«, reče gospodin Utterson, »učiniti jednu
uslugu?«
»Sa zadovoljstvom«, odgovori drugi. »Što će to biti?«
»Dopustit ćete mi da vam vidim lice?« zapita odvjetnik. Učinilo se da
gospodin Hyde oklijeva, a zatim, kao nakon iznenadna razmišljanja, okrene se
sučelice nekako izazovno. Par je netremice gledao jedan drugoga nekoliko
sekundi. »Sad ću vas moći ponovno prepoznati«, reče gospodin Utterson. »To
bi moglo biti korisno«.
»Da«, odvrati gospodin Hyde, »dobro je što smo se upoznali. A kad smo
već kod toga, morali biste imati moju adresu«. I on dade broj kuće u nekoj
ulici u Sohou.
»Dobri Bože!« pomisli gospodin Utterson, »zar i on razmišlja o oporuci?«
Ali je svoje osjećaje zadržao za sebe i samo nešto promrljao kad je primio
adresu.
»A sada«, reče ovaj drugi, »kako ste me prepoznali?«
»Po opisu«, bio je odgovor.
»Čijem opisu?«
»Imamo zajedničke prijatelje«, reče gospodin Utterson.
»Zajedničke prijatelje?« ponovi gospodin Hyde, pomalo hrapavo. »Tko su
oni?«
»Jekyll, na primjer«, reče odvjetnik.
»On vam to nije rekao«, uzvikne gospodin Hyde, u navali bijesa. »Nisam
mislio da biste lagali«.
»Hajte«, reče gospodin Utterson, »taj se jezik ne pristoji«.
Ovaj drugi glasno zareži i divlje se nasmija. Sljedećeg trenutka, izvanredno
brzo otključa vrata i nestane u kući.
Kad ga je gospodin Hyde napustio, odvjetnik je neko vrijeme stajao kao
sušta slika strepnje. Zatim se stao polako penjati ulicom, zastajući svaka dva
koraka i stavljajući ruku na čelo, poput čovjeka u duševnoj zbrci. Problem
kojeg je toliko razglabao hodajući, bio je teško rješiv. Gospodin Hyde je bio
blijed i zakržljao, odavao je utisak nakaznosti, a da se nagrđenost nije mogla
imenovati, imao je neugodan osmijeh i pokazao se odvjetniku s nekom vrstom
ubitačne mješavine plahosti i smjelosti, a govorio je promuklim, šaputavim
i ponešto slomljenim glasom. To su sve bile stvari što su išle protiv njega, ali
sve one zajedno nisu mogle objasniti dosad poznato gađenje, gnušanje i strah s
kojim ga je gospodin Utterson vidio. »Sigurno postoji još nešto«, reče zbunjeni
gospodin. »Postoji još nešto, čemu ne znam imena. O, Bože, taj čovjek gotovo
ne izgleda kao ljudsko biće! Mogli bismo reći, nešto trogloditsko? Ili je to
stara priča o dr. Nesimpatičnom? Ili to samo zrači nečasna duša, koja se tako
isparava kroz svoje čovječje tijelo preobražavajući ga? Konačno,
mislim, jadni moj stari Henryju Jekyllu, ako sam ikad pročitao Sotonin znak na
licu, onda sam ga pročitao na licu tvoga novog prijatelja«.
Iza ugla pokrajnje ulice nalazio se trg sa starim, lijepim kućama, koje su bile
propale kao gospodske kuće, pa su se sad izdavale kao stanovi i sobe
ljudima svake vrsti i imovnog stanja: rezbarima zemljopisnih karata,
graditeljima, sumnjivim odvjetnicima i zastupnicima mračnih poduzeća.
Međutim, jedna je kuća, druga od ugla, još uvijek nastanjena kao cjelina, i
na vratima te kuće, koja se isticala bogatstvom i udobnošću, iako je sad bila
uronila u tamu, osim što se vidjelo svjetlo na lepezastom prozorčiću iznad
vrata, zastao je i pokucao gospodin Utterson. Lijepo odjeven postariji sluga
otvorio je vrata.
»Je li dr. Jekyll kod kuće, Poole«, zapita odvjetnik.
»Pogledat ću, gospodine Utterson«, reče Poole, govoreći i uvodeći
posjetitelja u prostrano udobno predvorje niska stropa, opločana kamenim
pločama, zagrijano, kao na selu, svijetlim otvorenim kaminom, i namješteno
skupocjenim hrastovim ormarima. »Hoćete li pričekati ovdje pored kamina,
gospodine? Ili da vam upalim svjetlo u blagovaonici?«
»Ovdje ću, hvala«, reče odvjetnik, priđe bliže i nasloni se na visoku ogradu
kamina. Ovo predvorje, u kojem je sada ostao sam, bilo je omiljeno mjesto
njegova prijatelja doktora. I sam Utterson je imao običaj govoriti o njemu kao
o najugodnijoj osobi u Londonu. Ali, večeras ga je ovdje podilazila jeza. U
sjećanje mu se duboko urezalo Hydeovo lice. Osjećao je, što se inače rijetko
događalo, mučninu i gađenje prema životu. I u tom mračnom raspoloženju, kao
da je u odsjaju vatre na uglačanim ormarima i u nelagodnom kretanju sjene po
krovu čitao prijetnju. Posramio se osjećaja olakšanja, koje je osjetio kad se
Poole ubrzo vratio objavivši da je dr. Jekyll izašao.
»Vidio sam gospodina Hydea kako ulazi na vrata stare sobe za seciranje,
Poole«, reče. »Je li to u redu kad doktora Jekylla nema kod kuće?«
»Sasvim je u redu, gospodine Uttersone«, odgovori sluga. »Gospodin Hyde
ima ključ«.
»Čini se da tvoj gospodar ima veliko povjerenje u tog mladog čovjeka,
Poole«, nastavi ovaj drugi zamišljeno.
»Da, istina je, gospodine«, reče Poole. »Imamo naređenja da mu se u svemu
pokoravamo«.
»Ja se nisam nikad upoznao s gospodinom Hydeom?«, zapita Utterson.
»O, o, ne gospodine. On nikad ne objeduje ovdje«, odvrati glavni sluga.
»Zapravo, rijetko ga viđamo u ovom dijelu kuće. Uglavnom dolazi i odlazi
kroz laboratorij«.
»Pa, laku noć, Poole«.
 »Laku noć, gospodine Utterson«. Odvjetnik se teška srca uputi kući. »Siroti
Harry Jekyll«, pomisli. »Imam zle slutnje da je duboko zaglibio! Bio je
neobuzdan kad je bio mlad. Bilo je to tako davno. Ali u Božjem zakonu nema
odredbe ograničenja. Jao, zacijelo je to duh nekog starog grijeha, rak neke
utajene sramote. Stiže kazna, pede claudo, nakon tolikih godina sjećanje
zaboravlja, a samoljublje oprašta grešku«. Uplašen tom mišlju odvjetnik se
malko zaustavi na vlastitoj prošlosti, pipajući po svim kutovima sjećanja, ne bi
li slučajno iz kutijice na svjetlo iskočio neki čovječuljak stare razvratnosti.
Njegova je prošlost bila besprijekorna. Malo je ljudi moglo čitati smotke
svoga života s manje razumijevanja. Ipak, bio je ponižen mnogim lošim
stvarima koje je učinio, ali bi ga ponovno u trezvenu i bojažljivu zahvalnost
uzdigle mnoge koje je gotovo bio učinio, a ipak ih je izbjegao učiniti. I
zatim, vraćajući se ranijem predmetu, zamijeti iskru nade. »Taj gospodin Hyde,
kad bi ga se ispitalo«, pomisli on, »sigurno bi i on imao vlastite tajne: crne
tajne, to se vidi na prvi pogled, prema kojima su i najgore tajne sirotog Jekylla
poput sunčeve svjetlosti. To dalje ovako više ne može ići. Sledim se pri
pomisli da se ovo stvorenje poput lopova prikrada Harryevu uzglavlju.
Siroti Harry, kakvo buđenje! A kako je to opasno! Ako taj Hyde posumnja u
postojanje oporuke, mogao bi postati nestrpljiv da dođe do nasljedstva. Jao,
morat ću podmetnuti leđa - kad bi mi Jekyll samo dozvolio«, doda on, »kad bi
mi Jekyll samo dozvolio«. Još je jednom pred svojim očima, jasno i bistro
vidio neobične uvjete iz oporuke.
 DR. JEKYLL SE OSJEĆAO SASVIM UGODNO

Dva tjedna kasnije, izvanrednim sretnim slučajem, doktor je pozvao na jednu

od svojih ugodnih večera nekih pet-šest starih prijatelja, a svi su odreda bili
pametni, ugledni ljudi i svi znalci dobroga vina. Gospodin Utterson je izveo
tako, da je ostao zadnji kad su svi ostali već otišli. To nije bio neki novi
raspored, već se tako dogodilo mnogo, mnogo puta. Ondje gdje su Uttersona
voljeli, voljeli su ga jako. Domaćini su voljeli zadržati suhoparnog odvjetnika,
dok su bezbrižni i pričljivi već stupili nogom preko praga. Voljeli su malko
posjediti u nenametljivu društvu, vježbajući se za samoću, sabirući svoje misli
u bogatoj šutnji toga čovjeka, nakon trošenja i naprezanja u veselju. Dr. Jekyll
nije bio nikakav izuzetak od ovog pravila. Dok je sada sjedio nasuprot vatri -
krupan, snažan pedesetogodišnjak glatka lica, s možda ponešto lukavom crtom,
ali sa svim znacima sposobnosti i ljubaznosti - po izrazu mu se vidjelo da je
prema gospodinu Uttersonu gajio iskrenu i toplu naklonost.
»Već neko vrijeme želim razgovarati s vama, Jekylle«, započne ovaj.
»Znate, u vezi one vaše oporuke.«
Pažljivi promatrač mogao je shvatiti da je tema neugodna, ali je doktor
nastupio veselo. »Jadni moj Uttersone«, reče on, »nemate sreće s ovakvim
klijentom. Nikad nisam vidio nesretnijega čovjeka nego što ste bili vi zbog
moje oporuke. Osim one uskogrudne cjepidlake Lanyona, poradi onoga što je
nazvao mojom znanstvenom herezom. O, znam ja da je on dobar momak - ne
trebate se mrštiti - izvanredan momak, i htio bih ga više viđati. Ali ipak je
uskogrudna cjepidlaka, neznalica i prostačka cjepidlaka. Nikad me
nijedan čovjek nije toliko razočarao kao Lanyon.
»Znate da se s time nikada nisam slagao«, nastavi Utterson, nemilosrdno se
ne obazirući na novu temu.
»S mojom oporukom? Da, dakako da znam«, reče doktor malko oštrije. »To
ste mi već rekli«.
»Pa, kažem vam to ponovno«, nastavi odvjetnik. »Nešto sam saznao o
mladome Hydeu«.
Široko zgodno lice dr. Jekylla problijedi kao i usne, a oko očiju pojavi se
crnilo. »Ne želim o tome više slušati«, reče on. »Mislio sam da smo se složili
da ćemo to pitanje zaključiti«.
»To što sam čuo, odvratno je«, reče Utterson.
»Time se ne može ništa promijeniti. Ne shvaćate moj stav«, odvrati doktor,
pomalo nedosljedno. »Moje je mjesto bolno, Uttersone. Moj je položaj jako
neobičan - jako neobičan položaj. To je takva stvar koja se ne može popraviti
razgovorom«.
»Jekylle«, reče Utterson, »vi me ne poznajete: ja sam čovjek od povjerenja.
Skinite to sa srca s pouzdanjem i ja vas bez sumnje mogu iz toga izvući«.
»Dobri moj Uttersone«, reče doktor, »to je tako lijepo od vas, baš lijepo, i
ja ne nalazim riječi kako da vam na tome zahvalim. Potpuno vam vjerujem,
vjerujem vam više no ijednom živom čovjeku, jao, čak više nego samome sebi,
kad bih već trebao birati. Ali to uistinu nije ono što vi mislite. Nije sve baš
tako loše. A da bi vam srce bilo na mjestu, reći ću vam jedno: tog trenutka kad
to izaberem, mogu se riješiti gospodina Hydea. Dajem vam svoju ruku i još
jednom vam zahvaljujem. Dodat ću samo još rječcu, Uttersone, i siguran sam
da mi vi to nećete uzeti za zlo: to je osobna stvar i molim vas da je pustite na
miru«.
Utterson se malo zamisli gledajući u vatru.
»Ne sumnjam da ste potpuno u pravu«, reče napokon, dižući se na noge.
»No, budući da smo dotaknuli to pitanje, i to nadam se zadnji put«, nastavi
doktor, »htio bih da shvatite jednu stvar. Doista me jako zanima siroti gospodin
Hyde. Znam da ste ga vidjeli, on mi je to rekao, i bojim se da je bio grub. Ali
ja se iskreno jako, jako zanimam za tog mladog čovjeka. I ako ja odem,
Uttersone, htio bih da mi obećate da ćete s njim imati strpljenja i dati mu
njegova prava. Znam da biste tako učinili, kad biste sve znali. Pao bi mi kamen
sa srca ako biste mi to obećali«.
»Ne mogu se pretvarati da ću ga ikad zavoljeti«, reče odvjetnik.
»Ja to i ne tražim«, molio je Jekyll, stavivši ruku na rame ovog drugog. »Od
vas samo tražim da budete pravedni. Od vas samo tražim da mu pomognete
zbog mene, kad mene više ne bude.
»Utterson uzdahne nezatomljivim uzdahom. »No«, reče on, »obećajem«.
 SLUČAJ CAREWOVOG UMORSTVA

Gotovo godinu dana kasnije, mjeseca listopada 18.., London je potresao

posebno okrutan zločin, koji je bio još zapaženiji zbog visokog položaja što ga
je obnašala žrtva. Pojedinosti je bilo malo i te su bile zapanjujuće. Sluškinja,
koja je živjela sama u kući nedaleko rijeke, otišla je na kat na spavanje oko
jedanaest sati. Iako se magla vukla gradom do pred jutro, prvi dio noći bio
je vedar, a uličicu na koju je gledao služavkin prozor blistavo je osvjetljavao
pun mjesec. Ona je, izgleda, bila romantična, jer je sjedeći na svojoj škrinji,
što se nalazila odmah ispod prozora, upala u sanjivo razmišljanje. Nikada,
govorila je, dok su joj tekle suze pripovijedajući o tom svom iskustvu, nikada
nije osjećala veće pomirenje sa svim ljudima niti joj se svijet činio ljepšim. I
sjedeći tako, opazi kako se uličicom približava zgodan postariji gospodin
sijede kose. Ususret mu je išao jedan sitan gospodin, na kojeg je isprva
obratila manje pažnje. Kad su se toliko približili da su mogli razgovarati, što
je bilo upravo pod služavkinim očima, stariji se čovjek nakloni i osobito
uljudno oslovi ovog drugog. Nije se činilo da bi predmet njegova obraćanja
mogao biti jako značajan. Zapravo, iz načina kako je pokazivao rukama,
ponekad se činilo kao da se samo raspituje za put. Ali mjesec mu obasja lice
dok je govorio i djevojka ga je s radošću promatrala, kao da je
odisalo nevinim i starinskim raspoloženjem ljubaznosti, a ipak i nekim
uzvišenim, osnovanim samopouzdanjem. Odmah joj oko odluta do drugog i
iznenadi se prepoznavši u njemu izvjesnog gospodina Hydea, koji je jednom
posjetio njenog gospodara i tada joj se nije svidio. Ovaj je u rukama držao
teški štap, poigravajući se njime. On ne odgovori ni riječ, kao da sluša s
nestrpljivim nezadovoljstvom. A onda iznenada prasne vatrenim bijesom,
lupajući nogama, zamahujući štapom i ponašajući se, kako je to opisala
služavka, poput luđaka. Stariji gospodin ustukne korak, kao da je jako
iznenađen i pomalo uvrijeđen. A na to je gospodin Hyde prešao sve granice
udarivši ga i bacivši ga na tlo. Zatim je, bijesan kao gorila, gazio svoju žrtvu
nogama, spustivši na njega kišu udaraca, od kojih su zaškripale kosti, a tijelo
stalo poskakivati po kolniku. Od užasna prizora i zvukova, služavka je izgubila
svijest.
U dva sata noću osvijestila se i pozvala policiju. Ubojica je već odavno
otišao, ali nasred uličice je ležala njegova žrtva, nevjerojatno iznakažena. Stap
kojim je to djelo počinjeno, iako je bio izrađen od nekog rijetkog i vrlo
čvrstog i teškog drveta, prepukao je napola pod udarcima ove bezosjećajne
okrutnosti. Jedan odlomljeni dio otkotrljao se u obližnji odvod - drugi je dio,
bez sumnje, odnio ubojica. Novčanik i zlatni sat nađeni su kod žrtve. Ali nije
bilo posjetnice ili dokumenta, osim zatvorene i ištambiljane omotnice, koju
je vjerojatno nosio na poštu, na kojoj su bili ime i adresa gospodina Uttersona.
Ova je odvjetniku odnesena sljedećega jutra, dok je još bio u krevetu. On
prezrivo napući usne, a da je još nije ni vidio niti su mu predočene okolnosti.
»Ništa ne mogu reći dok ne vidim tijelo«, reče on. »To bi moglo biti jako
ozbiljno. Budite ljubazni pa pričekajte dok se odjenem«. S istim ozbiljnim
izrazom lica požurio je s doručkom i odvezao se do policijske stanice, gdje
je tijelo bilo odneseno. Čim je ušao u ćeliju, kimnuo je glavom.
»Da«, reče on, prepoznajem ga. »Jako mi je žao, da, to je Sir Davers
Carew«.
»Dobri Bože«, usklikne policajac, »je li to moguće?«. A sljedećeg trenutka
oko mu zasja profesionalnom ambicijom. »Zbog ovog će se podići velika
prašina«, reče. »Možda nam vi možete pomoći da nađemo tog čovjeka«. Nato
ukratko ispriča što je vidjela služavka, te pokaže slomljeni štap.
Gospodin Utterson je već osjećao prezir prema Hydeovu imenu, ali kad su
pred njega položili štap, više nije bilo sumnje: ma koliko bio slomljen i
oštećen, u njemu prepozna štap kojega je on sam prije toliko godina poklonio
Henryju Jekyllu.
»Je li taj gospodin Hyde osoba niska rasta?« zapita.
»Osobito je nizak i osobito zla izgleda, tako ga je označila služavka«, reče
policajac.
Gospodin Utterson se zamisli. Zatim, podižući glavu reče: »Biste li došli sa
mnom u moj fijaker, mislim da vas mogu povesti do njegove kuće«.
Sad je već bilo oko devet sati ujutro, padale su prve magle. Veliki pokrov
boje čokolade spustio se preko neba, ali vjetar je stalno punio i raspršivao ove
ratnički raspoložene maglice, i tako dok je fijaker polako gmizao iz ulice u
ulicu, gospodin Utterson je motrio čudesan broj stupnjeva i nijansi sumraka.
Jer ovdje bi bilo tamno kao koncem večeri, a ondje se nalazio bogat, žarko
smeđi žar, poput svjetla kakvog neobičnog požara. Tu bi se za časak magla
sasvim razišla i nepripitomljena zraka danje svjetlosti provirila između
uzburkanih zavojaka. Zlosretni predio Sohoa, viđen pod ovim promjenljivim
odsjajima, sa svojim blatnjavim stazama i neurednim prolaznicima, svojim
svjetiljkama koje se uopće nisu gasile ili palile kako bi svladale ovu otužnu
ponovnu navalu tame, u odvjetnikovim su očima bili poput predjela nekog
grada iz noćne more. Pored toga, morile su ga najcrnje misli, pa kad je
krajičkom oka pogledao svog suputnika, bio je svjestan primjese strahovlade
zakona i službenika zakona, koji kadšto mogu nasrnuti i na najpoštenije.
Kad se njegov fijaker zaustavio na navedenoj adresi, magla se malko
podigla, otkrivši mu prljavu ulicu, krčmu gdje se toči džin, nisku francusku
gostionicu, trgovinu na malo odjećom za peni i salatom za dva penija, mnoštvo
zapuštene djece što su se skupljala po ulazima kuća, i mnogo žena raznih
narodnosti što su prolazile s ključevima u rukama, pošavši na jutarnju čašicu.
Sljedećeg trenutka magla se ponovno spustila na taj predio, smeđ poput umbre,
odvojivši ga od njegova lopovskog okoliša. Tu je bio dom miljenika Henryja
Jekylla, čovjeka koji će naslijediti četvrt milijuna sterlinga.
Vrata je otvorila žena lica boje bjelokosti i srebrnkaste kose. Lice joj je bilo
zlo, ublaženo licemjerjem, ali ponašanje joj je bilo uzorno. Da, to je kuća
gospodina Hydea, ali on nije doma. Noćas se kasno vratio kući, ali je opet
izašao prije manje od sat vremena. U tome nema ničeg neobičnog. On nema
ustaljenih običaja i često izbiva. Na primjer, prošla su gotovo dva mjeseca
otkad ga je jučer prvi put vidjela.
»Dobro onda, voljeli bismo vidjeti njegove sobe«, reče odvjetnik. A kad je
žena počela izjavljivati kako je to nemoguće, »Najbolje da vam odmah kažem
tko je ovaj čovjek«, doda on. »To je istražitelj Newcomen iz Scotland Yarda«.
Bljesak zluradosti pojavi se na ženinu licu. »Ah!«, reče ona. »U nevolji je!
Što je učinio?«
Gospodin Utterson i istražitelj izmijeniše poglede. »Izgleda da nije baš
omiljen«, primijeti ovaj drugi. »A sada, dobra ženo, dopustite meni i ovom
gospodinu da malo bacimo pogled unaokolo«.
U cijelom prostoru kuće, u kojoj inače nije bilo nikog osim žene, gospodin
Hyde se služio samo dvjema sobama. Te su bile namještene raskošno i ukusno.
Ormarić je bio pun vina, tanjuri su bili srebrni, ubrusi otmjeni, a na zidu je
visjela dobra slika, dar, pretpostavljao je gospodin Utterson, Henryja Jekylla,
koji je bio veliki poznavalac umjetnosti. Sagovi su bili debeli i lijepih boja. U
ovom času, međutim, sobe su izgledale kao da su nedavno i u žurbi pretražene:
odjeća je ležala po podu prevrnutih džepova, ladice su bile otvorene, u kaminu
se nalazila hrpa sivog pepela, kao da je bilo spaljeno mnogo papira. Iz tih
ugaraka istražitelj izvadi hrbat zelene čekovne knjižice, što je odoljela vatri.
Drugi dio štapa nađen je iza vrata, i budući da je to učvrstilo njegove sumnje,
policajac objavi da je oduševljen. Posjet banci, gdje se otkrilo da na
ubojičinu računu leži nekoliko tisuća funti, upotpunio je njegovo zadovoljstvo.
»U to možete biti sigurni, gospodine«, reče gospodinu Uttersonu. »Imam ga u
šaci. Sigurno je izgubio glavu, jer inače ne bi nikad ostavio štap ili spalio
čekovnu knjižicu. Pa, novac je ovom čovjeku sve u životu. Ne trebamo ništa
drugo nego ga pričekati u banci i pripremiti nalog«.
Ovo posljednje, međutim, nije bilo baš lako postići. Gospodin Hyde je imao
tek nekoliko prijatelja - čak ga je i gospodar one služavke vidio samo dvaput.
U trag se nije moglo ući ni njegovoj obitelji, a nikad ga nitko nije fotografirao.
Nekolicina koja ga je opisala uvelike se u tome razilazila, kao što se obično
razilaze obični promatrači. Slagali su se samo u jednoj točki, a to je bio
nezaobilazni osjećaj neizrecive nakaznosti, utisak koji je bjegunac ostavio na
svoje promatrače.
 DOGAĐAJ S PISMOM

Bilo je kasno poslijepodne, kad je gospodina Uttersona put odveo na vrata

gospodina Jekylla, gdje ga je Poole odmah uveo, te ga kroz kuhinjske
prostorije i preko dvorišta koje je nekoć bilo vrt, poveo do zgrade, obično
poznate kao laboratorij ili prostorija za seciranje. Tu je kuću doktor kupio od
nasljednika poznatog kirurga, a budući da je njegov ukus bio više
kemijski nego anatomski, on je blok na dnu vrta namijenio za drugu svrhu. Ovo
je bilo prvi put da je odvjetnik primljen u taj dio prijateljeva stana, pa je
znatiželjno odmjeravao otrcano zdanje bez prozora, zagledajući se okolo s
neobičnim osjećajem nelagode dok je prelazio dvoranom, koja je nekoć bila
prepuna znatiželjnih studenata, a sada je ležala sablasna i tiha, sa
stolovima natovarenim kemijskim instrumentima, dok su po podu bili pobacani
sanduci i slama za pakiranje, a kroz magličastu kupolu padalo mutno svjetlo. U
drugom kraju, niz se stepenica uspinjao do vratiju presvučenih crvenim
flanelom, i to su bila vrata kroz koja je gospodin Utterson konačno uveden u
doktorov kabinet. Bila je to prostrana soba, ispunjena unaokolo staklenim
tijescima, namještena, među ostalim, gibljivim velikim ogledalom i radnim
stolom, a sa svoja tri prašnjava prozora, na kojima su bile željezne rešetke,
gledala je na dvorište. U kaminu je gorjela vatra, na polici dimnjaka bila je
upaljena svjetiljka, jer je čak i u kućama magla bila gusta. A ondje, sasvim
blizu izvora topline, sjedio je dr. Jekyll, kao da je nasmrt bolestan. Ne ustavši
da pozdravi prijatelja, ispružio je svoju hladnu ruku i zaželio mu dobrodošlicu
promijenjenim glasom.
»No«, reče gospodin Utterson, čim ih je Poole ostavio nasamo, »čuli ste
vijesti?«
Doktor se strese. »Izvikivali su ih po trgu«, reče on. »čuo sam ih u svojoj
blagovaonici«.
»Samo jednu riječ«, reče odvjetnik. »Carew je bio moj klijent, ali i vi ste
moj klijent, i želim znati što da učinim. Niste valjda bili toliko ludi i sakrili tog
momka?«
»Uttersone, kunem se Bogom«, uzvikne doktor, »kunem se Bogom da mi više
nikad neće pred oči. Obvezujem vam se svojom čašću da sam na ovome
svijetu s njim završio. Sve je to gotovo. On zapravo ne želi moju pomoć. Vi ga
ne poznajete kao ja. On je na sigurnom, sasvim sigurnom. Pazite na moje riječi,
za njega se više nikada neće čuti«.
Odvjetnik je smrknuto slušao, nije mu se sviđalo to grozničavo ponašanje
njegova prijatelja. »Izgleda da ste u to potpuno sigurni«, reče on, »nadam se da
ste u pravu, za svoje dobro. Ako dođe do suđenja, moglo bi se pojaviti i vaše
ime«.
»Potpuno sam siguran u to«, odgovori Jekyll. »Za takvo čvrsto uvjerenje
imam osnova, koje ne mogu ni sa kim podijeliti. Ali postoji nešto što mi vi
možete savjetovati. Primio sam - primio sam pismo, i u nedoumici sam da li da
ga pokažem policiji. Htio bih da to ostavim vama, Uttersone. Uvjeren sam da
ćete mudro prosuditi, u vas imam veliko povjerenje«.
»Strahujete, pretpostavljam, da bi to moglo dovesti do njegova otkrivanja?«
zapita odvjetnik.
»Ne«, odgovori ovaj drugi. »Uopće me nije briga što će biti s Hydeom, s
njim sam potpuno završio. Mislio sam na vlastitu narav, koja se razotkrila u
ovom mrskom poslu«.
Utterson je malko promislio. Bio je iznenađen sebičnošću svoga prijatelja,
ali je ipak osjetio olakšanje. »Pa«, reče on na kraju, »dajte da vidim to
pismo«.
Pismo je bilo napisano čudnim, uspravnim rukopisom i potpisano s
»Edward Hyde«: a ono je, ukratko, govorilo, kako se dobročinitelj pisca
pisma, dr. Jekyll, kojemu je on za tisuću velikodušnih gesta nedostojno platio,
ne mora uznemiravati zbog njegove sigurnosti, jer on ima puteva za bijeg, u
koje se potpuno pouzdaje. Odvjetniku se ovo pismo itekako dopalo, jer je ono
na njihovu prisnost bacilo bolje svjetlo nego što je mislio, pa je stao sebe
kriviti za neke od prošlih sumnjičenja.
»Imate li omotnicu?« upita.
»Spalio sam je«, odvrati Jekyll, »prije nego što sam smislio što ću učiniti.
Ali na njoj nije bilo poštanskog žiga. Poruka je uručena osobno«.
»Da ovo zadržim i prespavam?« upita Utterson.
»Volio bih da vi prosudite umjesto mene«, bio je odgovor. »Izgubio sam
samopouzdanje«.
»Pa, razmislit ću«, odvrati odvjetnik. »A sad, još nešto: je li Hyde bio taj
koji je diktirao uvjete oporuke u slučaju vašeg nestanka?«
 Doktora kao da je obuzela slabost. Čvrsto je zatvorio usta i kimnuo.
»Znao sam to«, reče Utterson. »Htio vas je umoriti. Dobro ste prošli«.
»Dobio sam i više nego što mi treba«, odvrati ozbiljno doktor. »Dobio sam
lekciju - o Bože, Uttersone, kakvu sam lekciju dobio!« Na trenutak rukama
zakrije lice.
Na izlasku odvjetnik se zaustavi i razmijeni riječ-dvije s Pooleom. »Usput«,
reče on, »danas je ovdje uručeno jedno pismo. Kako je izgledao glasnik?«
Ali Poole je bio siguran da ništa nije stiglo osim pošte, »a u pošti samo
okružnice«, doda.
Posjetitelj je tako otpravljen s obnovljenim strahovanjem. Očito je pismo
stiglo kroz vrata laboratorija. Zapravo je sasvim moguće, da je bilo napisano u
kabinetu, a ako je tako, o njemu se mora drukčije suditi, i s njime se mora
postupati s mnogo više opreza. Dok je odlazio, raznosači novina izvikivali su
po ulicama iz sveg glasa: »Posebno izdanje. Strašno umorstvo
člana parlamenta«.
Bilo je to posmrtno slovo jednom prijatelju i klijentu. Nije mogao odoljeti
izvjesnoj strepnji, da će časno ime drugog prijatelja biti uvučeno u vrtlog
skandala. U najmanju ruku, morao je donijeti osjetljivu odluku, i ma koliko se,
kao i obično, oslanjao na sebe sama, stao je priželjkivati savjet. Možda ga se
ne treba tražiti izravno, ali, pomisli, moglo bi ga se ispipati.
Nedugo zatim, sjedio je kod kuće pored kamina s gospodinom Guestom,
svojim glavnim činovnikom, a između njih, na dobro proračunatoj udaljenosti
od vatre, boca posebnog starog vina, koje je odležalo u tami podruma njegove
kuće. Magla je još uvijek počivala ležeći iznad potopljenog grada, gdje su
svjetiljke žmirkale poput crljenaka. Kroz dim i paru ovih palih oblaka, velikim
arterijama još je tekla procesija gradskoga života, šumeći poput jakog vjetra.
Soba je bila vesela od vatre iz kamina. U boci su kiseline već odavno
rastvorene, carska boja omekšala je s vremenom, kao što boja u vitrajima
postaje bogatija, a žar vrućih ljetnih poslijepodneva na brežuljkastim
vinogradima bio je spreman da se oslobodi i rastjera londonske
magle. Neosjetno, odvjetnik se odledio. Nije bilo čovjeka pred kojim je imao
manje tajni nego što je bio gospodin Guest. Nije bio baš uvijek siguran da ih
ima toliko koliko bi želio. Guest je često poslom dolazio u doktorovu kuću.
Poznavao je Poolea. Malo je vjerojatno da ne bi čuo da je gospodin Hyde
dobro upoznat s kućom. Mogao je i sam izvući zaključke: nije li, dakle, isto
tako mogao vidjeti pismo kojim se tajna smještava na svoje mjesto? Prije
svega, budući da je Guest velik i marljiv čitalac i prosuđivač rukopisa, bi li on
taj korak smatrao prirodnim i obvezujućim? činovnik je osim toga bio pravni
savjetnik. Teško da bi pročitao tako neobičan dokument, a da ne stavi svoju
napomenu, i prema toj napomeni gospodin Utterson bi mogao zasnovati
svoje buduće postupke.
»Baš je tužna ta priča o Siru Danversu«, reče.
»Da, gospodine, doista. Izazvala je mnogo uzbuđenja u javnosti«, odvrati
Guest. »čovjek je, očigledno, bio lud«.
»Volio bih čuti vaša gledišta o tome«, odgovori Utterson. »Ovdje imam
jedan dokument koji je on napisao svojom rukom. Sve to neka bude među
nama, jer jedva da znam što bih s tim. U najboljem slučaju, to je ružna priča.
Ali, što je tu je, kao što kažete: to je potpis ubojice«.
Guestu zasjaje oči, on sjede i stade ga strastveno proučavati. »Ne,
gospodine«, reče, »nije lud, ali rukopis je neobičan«.
»Po svemu sudeći, neobičan je i pisac«, pridoda odvjetnik.
Baš nato uđe sluga s porukom.
»Je li od dr. Jekylla, gospodine?«, upita činovnik. »Mislim da sam
prepoznao rukopis. Je li nešto osobno, gospodine Uttersone?«
»Samo poziv na večeru. Zašto? Želite li je vidjeti?«
»Samo na časak. Zahvaljujem, gospodine«. Činovnik postavi dva lista
papira jedan pored drugog, ustrajno uspoređujući njihove sadržaje.
»Zahvaljujem, gospodine«, reče na kraju vraćajući oba lista. »To je veoma
zanimljiv potpis«.
Nastade stanka u kojoj se gospodin Utterson borio sam sa sobom. »Zašto ste
ih uspoređivali, Guest?« zapita iznenada.
»Pa, gospodine«, odvrati činovnik, »postoji prilično rijetka sličnost: dva
rukopisa imaju mnoge istovjetne točke, samo im je nagib različit«.
»Prilično neobično«, reče Utterson.
»Doista jest, kao što kažete, prilično neobično«, otpovrne Guest.
»Ja ne bih nikome govorio o ovoj poruci, znate« reče poslodavac.
»Da, gospodine«, reče činovnik. »Shvaćam«.
Ali čim je te noći gospodin Utterson ostao sam, zaključao je poruku u svoju
sigurnu blagajnu, gdje je počivala otad pa nadalje. »Dakle!« pomisli. »Henry
Jekyll krivotvori ubojicu!« U žilama mu se sledi krv.
 ČUDNOVAT DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA

Vrijeme je protjecalo, za nagradu je nuđeno tisuće funti, jer je smrt Sira

Danversa u javnosti doživljavana kao uvreda. Ali gospodin Hyde je nestao iz
vidokruga policije, kao da nikad nije ni postojao. Na vidjelo je izašao velik
dio njegove prošlosti, dakako, i sve je bilo sramotno: izašle su priče o
okrutnosti toga čovjeka, ujedno tako bešćutne i pune nasilja, o njegovu
pokvarenom životu, o čudnom društvu, o mržnji koja je, izgleda, okruživala
njegov poslovni život. Ali o njegovu sadašnjem boravištu, ni riječi. Otkada je
otišao iz kuće u Sohou, onoga jutra kad se dogodilo umorstvo, jednostavno je
bio izbrisan. Pomalo, kako je vrijeme odmicalo, gospodin Utterson se
oporavljao od žestine svoje zebnje, i u sebi je bivao sve mirniji. Po
njegovu mišljenju, smrt Sira Danversa bila je itekako naplaćena nestankom
gospodina Hydea. Sad kad više nije bilo lošeg utjecaja, dr. Jekyll je započeo
novi život. Izašao je iz svoje osame, obnovio veze s prijateljima,
ponovno postao njihov omiljeni gost i zabavljač. Pa iako je oduvijek bio
poznat po dobročinstvima, sad je jednako tako bio na glasu zbog vjere. Imao je
posla, boravio je mnogo na zraku, činio je dobro. Lice kao da mu se otvorilo i
zasjalo od neke unutrašnje svjesne službe, i više od dva mjeseca, doktor je bio
u miru.
8. siječnja Utterson je s malim društvom bio na večeri kod doktora. Tu je
bio i Lanyon, a domaćinovo lice gledalo je od jednog do drugog kao u stara
vremena kad je to bio trio nerazdvojnih prijatelja. 12. i ponovno 14. odvjetnik
je naišao na zatvorena vrata. »Doktor se zatvorio u kuću«, rekao je Poole, »i
ne viđa nikoga«. 15. je pokušao ponovno, i ponovno je odbijen. A kako se za
posljednja dva mjeseca bio navikao da svog prijatelja viđa gotovo svakoga
dana, ovaj povratak samoći teško ga je pogodio. Pete noći, kod njega je na
večeri bio Guest, a šeste se sam uputio doktoru Lanyonu.
Tamo su ga barem pustili u kuću. Kad je ušao, zaprepastila ga je promjena,
koju je doživjela doktorova pojava. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna
presuda. Čovjek rumena lica postao je blijed, smršavio je, naočigled je
oćelavio i postarao se. Ali čak ni ti znaci brzog fizičkog propadanja nisu toliko
privukli odvjetnikovu pažnju, koliko njegov pogled i ponašanje, koji su
svjedočili o duboko ukorijenjenom duševnom strahu. Bilo je malo vjerojatno
da se doktor bojao smrti. A ipak, upravo je u to Utterson bio sklon
sumnjati. »Da«, pomisli, »on je liječnik, sigurno zna u kakvom je stanju i da su
mu dani odbrojani, a tu spoznaju ne može podnijeti«. Ipak, kad je Utterson
spomenuo njegov loš izgled, s velikom odlučnošću Lanyon se proglasio
osuđenim čovjekom.
»Doživio sam šok«, reče, »i nikada se više neću oporaviti. U pitanju su
tjedni. Pa, život je bio ugodan, volio sam ga, da gospodine, nekoć sam ga
volio. Ponekad pomislim, kad bismo znali sve, bili bismo presretni da možemo
umaknuti«.
»I Jekyll je bolestan«, primijeti Utterson. »Jeste li ga vidjeli?«
Lanyonovo lice se promijeni i on podigne drhtavu ruku. »Ne želim više
vidjeti dr. Jekylla niti čuti za njega«, reče zvučnim, nesigurnim glasom. »S tom
sam osobom zauvijek završio, i molim vas da me poštedite spomena na onoga
koji je za mene mrtav«.
»Koješta«, reče gospodin Utterson, a potom, nakon značajne stanke, upita:
»Zar ja ne bih tu ništa mogao učiniti? Mi trojica smo stari prijatelji, Lanyone.
Nećemo više doživjeti da steknemo druge prijatelje.«
»Ništa se tu ne da učiniti«, odvrati Lanyon, »pitajte i njega«.
»On me ne želi vidjeti«, reče odvjetnik.
»To me ne čudi«, glasio je odgovor. »Jednog dana, Uttersone, kad ja umrem,
možda ćete saznati tko je tu kriv a tko ima pravo. Ja vam to ne mogu reći. U
međuvremenu, ako možete sa mnom sjediti i pričati o nekim drugim stvarima,
zaboga, budite tu i učinite tako. Ali ako se ne možete kloniti ove proklete teme,
onda, za ime svijeta, idite, jer ja to ne mogu podnijeti«.
Čim je stigao kući, Utterson je sjeo i napisao Jekyllu potuživši se što ga ovaj
ne prima u kuću, te ga zapitao za razlog njegova nesretnog raskida s Lanyonom.
Sutradan je dobio podulji odgovor, mjestimice patetično sročen, a ponegdje
mračan i tajanstven. Svađa s Lanyonom bila je nepopravljiva. »Ne krivim
našeg starog prijatelja«, pisao je Jekyll, »ali dijelim njegovo stajalište, da se
više nikada ne smijemo sresti. Odsada kanim voditi život u krajnjoj osami, ne
trebate se čuditi, niti smijete sumnjati u moje prijateljstvo, ako su vrata moje
kuće često i za vas zatvorena. Morate me pustiti da idem svojim mračnim
putem. Navukao sam na sebe kaznu i opasnost o kojoj ne mogu govoriti. Ako
sam glavni grešnik, isto tako sam i glavni patnik. Nisam mogao ni zamisliti da
bi na ovoj zemlji moglo biti mjesta za tako nečovječne patnje i strahove. Vi,
Uttersone, možete učiniti samo jedno, kako biste osvjetlali ovu kob, možete
poštovati moju šutnju«. Utterson je bio zapanjen. Tamni utjecaj Hydea bio je
uzmaknuo, liječnik se bio vratio svojim starim zadacima i prijateljstvima. Još
prije tjedan dana osmjehivali su se izgledi i obećanja vedre i časne starosti. A
sad, u jedan tren, prijateljstvo i duševni mir, i cijeli smisao njegova
života uništeni su. Tako velika i nepripravna promjena ukazivala je na ludilo.
Ali s obzirom na Lanyonovo ponašanje i riječi, sigurno je za to postojao dublji
povod.
Tjedan dana kasnije dr. Lanyon je legao u krevet i za nešto više od dva
tjedna bio je mrtav. Noć nakon pogreba, koji ga je jako ražalostio, Utterson je
zaključao vrata svoje radne sobe, i sjedeći tamo pri svjetlu otužne svijeće,
izvukao je omotnicu adresiranu rukom i zapečaćenu pečatom svoga dragog
prijatelja, te je položio preda se. »ISKLJUČIVO OSOBNO: na ruke J. G.
Uttersona, a u slučaju njegova ranijeg preminuća mora se uništiti«, tako
naročito naglašeno. Odvjetnik se bojao pogledati sadržaj. »Danas sam
pokopao jednog prijatelja«, pomisli. »Što će biti, bude li me ovo stajalo još
jednog?« Zatim je osudio strah kao izdajstvo, i rastrgao pečat. Unutra je bila
još jedna omotnica, isto tako zapečaćena, a na njoj je pisalo »Ne smije se
otvarati prije smrti ili nestanka dr. Henryja Jekylla«. Utterson nije mogao
vjerovati svojim očima. Da, bio je to nestanak. I ovdje, kao i u onoj ludoj
oporuci koju je već odavno bio vratio njenu autoru, i ovdje su ideja o nestanku
i ime Henryja Jekylla stavljeni zajedno. Ali u oporuci, ta se ideja javila iz
nemile sugestije čovjeka Hydea. Ona je tu stavljena u suviše jasnoj i
strašnoj namjeri. Napisana Lanyonovom rukom, što bi trebala značiti?
Izvršitelja oporuke obuze velika znatiželja, da zanemari zabranu i da smjesta
uroni do dna ovih tajni: ali profesionalna čast i vjernost njegovu mrtvom
prijatelju bile su bezuvjetne obaveze, i paketić klizne u najdublji kut njegove
osobne blagajne.
Jedna je stvar stišati znatiželju, druga je pobijediti je. Postoji sumnja da od
toga dana Utterson nije više jednako živo čeznuo za društvom svog preživjelog
prijatelja. Mislio je o njemu lijepo, ali misli su mu bile nemirne i pune straha.
Dakako, navratio bi, ali vjerojatno bi osjetio olakšanje, kad ga ne bi pozvali
da uđe. U dubini svoga srca, vjerojatno je radije razgovarao s Pooleom na
pragu, okružen ugođajem i zvukovima otvorenog grada, nego da ga pozovu u
kuću dobrovoljnog zarobljeništva, da sjedi i razgovara s njenim nedokučivim
samotnjakom. Poole, dakako, nije imao jako ugodnih vijesti. Liječnik se,
izgleda, sad više no ikad, povlačio u kabinet iznad laboratorija, gdje bi
ponekad čak i spavao. Nije bio dobre volje, postao je jako šutljiv, nije ništa
čitao, kao da mu je nešto bilo na umu. Utterson se toliko navikao na
nepromjenjivost ovih izvještaja, da su malo pomalo njegovi posjeti
postajali sve rjeđi.
 DOGAĐAJ NA PROZORU

Slučaj je htio da gospodina Uttersona, na njegovoj uobičajenoj nedjeljnoj

šetnji s gospodinom Enfieldom, put ponovno nanese kroz onu pokrajnju
uličicu, i da se obojica zaustave kod onih vrata, zagledavši se u njih.
»Pa«, reče Enfield, »napokon je toj priči kraj. Više nikada nećemo vidjeti
gospodina Hydea«.
»Nadam se da nećemo«, reče Utterson. »Jesam li vam već rekao da sam ga
već jednom vidio, i da dijelim s vama osjećaj odbojnosti?«
»Nemoguće je ne povezati to dvoje«, odvrati Enfield.
»Usput rečeno, sigurno ste pomislili da sam prava budala, kad ne znam da je
to stražnji ulaz u kuću dr. Jekylla! Djelomice sam to otkrio vašom krivnjom,
kad je već do toga došlo«.
»Znači, otkrili ste to, je li?« reče Utterson. »Ako je tomu tako, možemo ući u
dvorište i malo baciti pogled na prozore. Da vam pravo kažem, nemam
mira zbog jadnog Jekylla. Čak i ovdje vani osjećam da bi mu prisutnost
prijatelja mogla biti od koristi«.
Dvorište je bilo vrlo hladno i malko vlažno, prepuno preranoga sutona, iako
je nebo gore visoko još bilo sjajno od sunčeva zalaska. Srednji od triju
prozora bio je dopola otvoren, i Utterson ugleda dr. Jekylla kako sjedi odmah
iza prozora, uzimajući zraka, s beskonačnom tugom na licu, poput nekog
neutješnog zatvorenika.
»Hej! Jekylle!« uzvikne. »Vjerujem da vam je bolje«.
»Uttersone, jako sam slab«, odgovori doktor turobno, »jako slab. Bogu
hvala, to neće dugo potrajati«.
»Previše ste u kući«, reče odvjetnik. »Morali biste izaći, potaknuti krvotok
poput gospodina Enfielda i mene. (To je moj nećak - gospodin Enfield - dr.
Jekyll.) Hajde sad, uzmite šešir i pođite s nama u kratku šetnju«.
»Vi ste tako dobrostivi«, uzdahne onaj. »Jako rado bih pošao, ali ne, ne i ne,
to je sasvim nemoguće. Ne usuđujem se. Uttersone, doista mi je drago što vas
vidim, to je uistinu veliko zadovoljstvo. Rado bih pozvao vas i gospodina
Enfielda gore, ali kuća nije u pristojnu stanju«.
 »Pa onda«, reče odvjetnik dobroćudno, »najbolje će biti da ostanemo ovdje
dolje i razgovaramo s vama tu gdje ste sada«.
»Upravo sam vam to htio predložiti«, odvrati doktor smiješeći se. Ali netom
je izgovorio ove riječi, s njegova lica nestane osmijeha, koji bi zamijenjen
takvim izrazom gadnoga straha i očaja, da se dvojici gospode dolje sledila krv
u žilama. Vidjeli su ga samo kao bljesak, jer prozor je smjesta spušten. Taj je
odbljesak bio dovoljan, da se oni okrenu i izađu iz dvorišta bez riječi. I dalje u
šutnji, prijeđoše pokrajnju uličicu. Tek kad su otišli u susjednu glavnu ulicu,
gdje je čak i nedjeljom bilo živo, gospodin Utterson se okrene i pogleda
svoga pratioca. Obojica su bili blijedi, a u očima im se vidio odgovarajući
strah.
»Oslobodi nas Bože, oslobodi nas Bože«, reče gospodin Utterson.
Ali gospodin Enfield samo jako ozbiljno kimne glavom i šutke pođe dalje.
 POSLJEDNJA NOĆ

Gospodin Utterson sjedio je jedne večeri poslije jela pored vatre, kad ga je
Poole iznenadio svojim posjetom.
»O, Bože, Poole, što vas dovodi ovdje?« uzvikne, a zatim pogledavši ga još
jednom, doda: »Što vas tišti? Je li doktor bolestan?«
»Gospodine Utterson«, reče čovjek, »nešto nije u redu«.
»Sjednite, a tu je i čaša vina za vas«, reče odvjetnik. »Sad, samo polako,
recite mi jasno što želite«.
»Znate kakav je doktor, gospodine«, odgovori Poole, »i kako se zatvara. Pa,
opet se zatvorio u kabinet, i gospodine, to mi se nimalo ne sviđa -
dabogda umro ako mi je to drago. Gospodine Utterson, mene je strah«.
»No, dobri čovječe«, reče odvjetnik, »budite određeni. Čega vas je strah?«
»Već tjedan dana me strah«, otpovrne Poole, tvrdokorno zanemarujući
pitanje. »Ja to više ne mogu podnijeti«.
Čovjekov izgled obilno je potvrđivao njegove riječi. Njegovo ponašanje
promijenilo se nagore. Osim u trenutku kad je prvi put objavio kako ga je
strah, niti jednom nije pogledao odvjetnika u lice. Sad je sjedio sa čašom vina
na koljenima, ne okusivši ga, očiju uprtih u kut na podu. »Više to ne mogu
podnijeti«, ponovi.
»Hajte«, reče odvjetnik, »znam da za to imate neki razlog, vidim da nešto
nije u redu. Pokušajte mi reći što je to«.
»Mislim da je tu neka nepoštena igra«, reče promuklo Poole.
»Nepoštena igra!« uzvikne odvjetnik, dobrano preplašen i stoga prilično
sklon da bude razdražen. »Kakva nepoštena igra? Što ovaj time hoće reći?«
»Ne usuđujem se, gospodine«, glasio je odgovor. »Ali hoćete li poći sa
mnom i sami pogledati?«
Gospodin Utterson je na to samo ustao, te uzeo šešir i teški kaput. Sa
čuđenjem je primijetio kako se na licu sluge pojavilo veliko olakšanje, a ono
je bilo još i veće kad je, odloživši svoje nekušano vino, pošao za njim.
Bila je to burna, hladna noć primjerena ožujku, s blijedim mjesecom
povaljenim na leđa, kao da ga je izvrnuo vjetar, prekriven letećom olupinom,
morskom travom, providnog i travnatog tkanja. Vjetar je otežavao svaki govor,
prskajući krv u lice. A pored toga, kao da je opustošio ulice od prolaznika, i
gospodin Utterson pomisli, kako taj dio Londona nije nikada vidio tako pustim.
Najradije bi poželio da bude drukčije. Nikada u svom životu nije bio toliko
svjestan izrazite želje da vidi i dodirne srodno stvorenje, jer ma koliko
se borio, nad mislima mu se nadvio porazan nagovještaj velike nesreće. Kad
su stigli na trg, on je bio pun vjetra i prašine, a tanko drveće u vrtu mlatilo je
po željeznoj ogradi. Poole, koji je cijelim putem išao korak-dva naprijed, sad
stade nasred pločnika, i usprkos britku vremenu, skine šešir i otare čelo
crvenim rupčićem. Ali unatoč sve žurbe dok je dolazio, on nije otirao kapi
od napora, već vlagu neke gušeće tjeskobe, jer lice mu je bilo bijelo, a kad je
progovorio, glas grub i slomljen.
»Pa, gospodine«, reče on, »tu smo, i daj Bože da ne bude ništa loše«.
»Amen, Poole«, reče odvjetnik.
Nato sluga obazrivo pokuca, otvore se vrata s rezom, i iznutra se začuje glas
kako pita: »Jesi li to ti, Poole?«
»Sve je u redu«, reče Poole. »Otvorite vrata«.
Kad su ušli u predvorje, ono je bilo blistavo osvijetljeno, u kaminu je gorio
veliki plamen, a kod ognjišta sva posluga, muška i ženska, skutrena zajedno
stajala je poput stada ovaca. Ugledavši gospodina Uttersona, sobarica brižne u
histerični plač, a kuhar uzviknuvši: »Hvala Bogu! To je gospodin Utterson!«,
poleti naprijed kao da će ga zagrliti.
»Što je, što je? Svi ste tu?« reče odvjetnik mrzovoljno. »Jako raspušteno,
jako nedolično. Vaš gospodar neće biti nimalo zadovoljan«.
»Svi su uplašeni«, reče Poole.
Zatim nastupi gluha tišina, nitko se ne pobuni, jedino je sobarica digla glas i
sad je glasno plakala.
»Jezik za zube!« reče joj Poole oštrim tonom koji je svjedočio o njegovim
napetim živcima. I doista, kad je djevojka iznenada počela tugovati još višim
tonom, svi su se prenuli i okrenuli prema unutrašnjim vratima, s licima
prepunim užasnog iščekivanja. »A sada«, nastavi glavni sluga obraćajući se
nožaru, »dohvati mi svijeću da to smjesta sredimo«. Potom zamoli
gospodina Uttersona da pođe za njim, te ga povede u vrt iza kuće.
»A sada, gospodine«, reče, »dođite što polaganije možete, da vi čujete, a da
se vas ne čuje. Pogledajte ovdje, gospodine, i ako bi vas nekim slučajem
pozvao unutra, ne idite«.
 Na ovaj nepredviđeni zaključak, živci gospodina Uttersona se trznuše, što ga
je gotovo izbacilo iz ravnoteže. No ponovo sabere hrabrosti i pođe za
glavnim slugom u zgradu s laboratorijem, pa kroz kiruršku dvoranu, s njenom
starudijom od sanduka i boca, do podnožja stepenica. Tu mu je Poole pokazao
da stane sa strane i posluša, dok se on sam, odloživši svijeću i skupivši svu
svoju odvažnost, uspe stepenicama i pokuca ponešto nesigurnom rukom po
crvenom flanelu kabinetskih vrata.
»Gospodine, gospodin Utterson vas želi vidjeti«, pozva on, pritom opet
odvjetniku jasno pokazujući da posluša.
Iznutra je glas odgovorio: »Recite mu da ne mogu nikoga primiti«, reče
otužno.
»Hvala, gospodine«, reče Poole, s pobjedničkim prizvukom u glasu, i
podigavši svijeću povede gospodina Uttersona natrag kroz dvorište, pa u
veliku kuhinju gdje je vatra bila ugašena, a po podu su jurili žohari.
»Gospodine«, reče on zagledajući se gospodinu Uttersonu u oči, »je li to bio
glas moga gospodara?«
»Kao da se jako promijenio«, odgovori odvjetnik, problijedivši i uzvrativši
sličnim pogledom.
»Promijenio? Pa, da, mislim da jest«, reče glavni sluga. »Jesam li u kući
ovog čovjeka proveo dvadeset godina da bi me sada prevario njegov glas? Ne,
gospodine, gospodar je ubijen, ubijen je prije osam dana, kad smo ga čuli kako
zaziva Boga: a tko je onda unutra umjesto njega, i zašto je unutra, to vapi do
neba, gospodine Uttersone!«
»Poole, to je neobična, neobuzdana priča, čovječe moj«, reče gospodin
Utterson, grizući prst. »Pretpostavimo da je tako kako vi pretpostavljate,
pretpostavimo da je dr. Jekyll - hm, umoren. Što bi moglo navesti ubojicu da
ostane ovdje? To ne može izdržati probu, ne čini se razboritim«.
»Pa, gospodine Uttersone, vi ste čovjek kojega je teško zadovoljiti, ali ja ću
to ipak učiniti«, reče Poole. »Morate znati da je cijeli ovaj prošli tjedan on, ili
to, ili ma što bilo, što već živi u tom kabinetu, plakalo dan i noć za nekakvim
lijekom i nije se moglo sjetiti kakvim. Ponekad je znao - naime, gospodar -
svoje narudžbe napisati na komad papira i baciti na stepenice. Ovaj tjedan
nismo dobili ništa. Samo papiri i zatvorena vrata, a ostavljeno jelo potajno je
uzimano unutra kad nitko ne bi vidio. Pa, gospodine, svakoga dana, jao,
i dvaput ili triput na dan bilo je narudžbi i pritužbi, mene se slalo da jurim do
svih ljekarnika veletrgovaca u gradu. Kadgod bih nešto donio, našao bih drugi
papir na kojem piše da se to vrati, jer nije čisto, i drugu narudžbu za druge
firme. Ta mu je ljekarija očajnički potrebna, gospodine, bez obzira za što«.
»Imate li neki od tih papira?« zapita gospodin Utterson.
Poole se popipa po džepu i pruži izgužvanu bilješku, koju odvjetnik,
sagnuvši se bliže svijeći, stade pažljivo ispitivati. Njen je sadržaj glasio: »Dr.
Jekyll izražava svoje poštovanje g. Mawu. Uvjerava ih da njihov posljednji
uzorak nije čist i da je sasvim neupotrebljiv za njegove sadašnje potrebe.
Godine 18.. J. je kupio poprilično velike količine od gg. M. Sada ih moli da
s najbrižljivijom ustrajnošću potraže, i ako je preostalo nešto od iste kakvoće,
da mu je odmah pošalju. Bez obzira na trošak. Bez pretjerivanja, ovo je
osobito važno za dr. J.«. Dotad je pismo teklo dosta staloženo, ali na ovom
mjestu, uz iznenadnu packu s pera, oslobodili su se piščevi osjećaji. »Za Boga
miloga«, dodao je, »nađite od onog starog«.
»To je neobična poruka«, reče gospodin Utterson, i oštro doda, »Kako to da
ste je otvorili?«
»Čovjek kod Mawa bio je jednako srdit, gospodine, i bacio mi je natrag kao
smeće«, odvrati Poole.
»To je neosporno doktorov rukopis, znate«, nastavi odvjetnik.
»I meni se tako učinilo«, reče prilično zlovoljno sluga, a onda doda drugim
glasom, »Ali kakve veze ima rukopis«, reče. »Ja sam ga vidio!«
»Vidjeli ste ga?« ponovi gospodin Utterson. »Da?«
»Tako je!«, reče Poole. »Bilo je ovako. Iznenada sam iz vrta ušao u
dvoranu. Kao da je izašao potražiti tu ljekariju ili što li već, jer su kabinetska
vrata ostala otvorena, a on je bio na drugom kraju sobe i kopao među
sanducima. Kad sam ušao, podigao je pogled i jurnuo gore u kabinet. Vidio
sam ga samo na tren, ali kosa mi se digla u zrak poput bodljika. Gospodine,
ako je to bio moj gospodar, zašto je na licu imao masku? Ako je to bio moj
gospodar, zašto je vrištao kao štakor i zašto je pobjegao preda mnom? Toliko
dugo sam ga služio. A onda...«, čovjek zastane prešavši rukom preko lica.
»To su sve jako neobične okolnosti«, reče gospodin Utterson, »ali mislim da
vidim svjetlost. Vaš gospodar, Poole, očito je zahvaćen jednom od onih bolesti
koje muče i izobliče patnika, i otuda, a ja bih to trebao znati, promjena u glasu,
krinka i izbjegavanje prijatelja. Otuda i žarka želja da pronađe lijek, pomoću
kojeg jadnik održava neku nadu da će konačno ozdraviti - daj Bože da se ne
vara! To je moje objašnjenje i ono je jako žalosno, Poole. Grozna je i pomisao
na to, ali ono je jasno i prirodno, uvjerljivo je i oslobađa nas svih
prekomjernih strepnji«.
»Gospodine«, reče glavni sluga, postavši u licu nekako pjegavo blijed, »taj
stvor nije bio moj gospodar i to je istina. Moj gospodar« - uto se obazre oko
sebe i stane šaptati - »on je visok, dobro građen muškarac, a ovaj je gotovo
patuljak«. Utterson se pokušao usprotiviti. »O, gospodine«, uzvikne Poole,
»mislite da ne poznajem svojega gospodara nakon dvadeset godina, zar mislite
da ne znam do kuda mu dopire glava na vratima kabineta, ondje gdje sam ga
vidio svakoga Božjega dana? Ne, gospodine, taj stvor s maskom nije dr. Jekyll
- Bog samo zna što je to, ali to uopće nije dr. Jekyll, i zato sam iz dubine duše
uvjeren da je počinjeno umorstvo«.
»Poole«, odgovori odvjetnik, »ako tako kažete, dužnost mi je da se u to
uvjerim. Ma koliko želio poštedjeti osjećaje vašega gospodara, ma koliko bio
zbunjen ovom porukom koja je dokaz da je još živ, smatram svojom dužnošću
da se provale ta vrata«.
»O, gospodine Utterson, pravo govorite!« usklikne glavni sluga.
»A sad dolazi drugo pitanje«, nastavi gospodin Utterson. »Tko će to
učiniti?«
»Pa, vi i ja, gospodine«, glasio je neustrašiv odgovor.
»To je lijepo rečeno«, odvrati odvjetnik. »I ma što iz svega ovog proizašlo,
potrudit ću se da vi budete zbrinuti«.
»U dvorani ima jedna sjekira«, nastavi Poole, »a vi možete uzeti žarač iz
kuhinje«.
Odvjetnik uzme u ruku tu grubu ali tešku alatku, odmjerivši je. »Znate li
Poole«, reče podigavši pogled, »da se vi i ja ovime dovodimo u opasnu
situaciju?«
»Tako bi se doista moglo kazati, gospodine«, odvrati glavni sluga.
»Onda bi bilo dobro da budemo iskreni«, reče ovaj drugi.
»Obojica mislimo više nego što smo rekli, skinimo teret sa srca. Taj lik iza
krinke, kojeg ste vidjeli, jeste li ga prepoznali?«
»Pa, gospodine, sve je bilo tako brzo, a stvorenje je bilo toliko savijeno, da
bih se teško mogao zakleti u to«, glasio je odgovor. »Ali ako želite pitati je li
to bio gospodin Hyde? - pa, da, mislim da je bio on! Znate, bio je otprilike
tako visok, i jednako tako hitar i lak. A zatim, tko bi još mogao ući kroz vrata
laboratorija? Niste zaboravili, gospodine, da je u vrijeme umorstva on još
uvijek imao ključ kod sebe? Ali to nije sve. Ne znam, gospodine Utterson,
jeste li ikad upoznali tog gospodina Hydea?«
 »Da«, reče odvjetnik. »Jednom sam s njim razgovarao«.
»Onda ćete zasigurno znati, kao i mi ostali, da je taj gospodin bio nekako
čudan - da se čovjek strese - ne znam pravo kako da kažem, gospodine,
osim ovog: do srži biste osjetili neku hladnoću i slabost«.
»Priznajem da sam osjetio nešto od ovog što opisujete«, reče gospodin
Utterson.
»Baš tako, gospodine«, reče Poole. »Pa kad je taj stvor s maskom poput
majmuna skočio iza kemikalija i odjurio u kabinet, niz kičmu me prošla jeza.
O, znam, to nije nikakav dokaz, gospodine Utterson, toliko sam načitan. Ali
čovjek ima svoje osjećaje, i ja vam dajem svoju časnu riječ da je to bio
gospodin Hyde!«
»Da, da«, reče odvjetnik. »I ja se toga pribojavam. Zlo je, bojim se,
utemeljeno - jer iz toga je moralo izaći na zlo - na toj vezi. Da, uistinu vam
vjerujem, vjerujem da je siroti Harry ubijen, i vjerujem da se njegov ubojica,
zašto, to zna sam Bog, još uvijek prikriva u sobi svoje žrtve. Pa, osveta je
naša. Pozovite Bradshawa«.
Lakaj dođe na poziv, jako blijed i živčan.
»Saberite se, Bradshaw«, reče odvjetnik. »Znam, ovo iščekivanje utječe na
sve vas, ali naša je namjera da sada to okončamo. Poole i ja ući ćemo u
kabinet na silu. Ako sve bude u redu, ja imam dovoljno široka ramena da
preuzmem svu krivicu. U međuvremenu, ukoliko nešto doista nije u redu, ili
neki zlotvor pokuša pobjeći odostrag, vi i momak morate otići iza ugla s dva
dobra štapa i zauzeti mjesto kod vrata laboratorija. Dajemo vam deset minuta,
da odete na svoje položaje.«
Kad je Bradshaw otišao, odvjetnik pogleda na sat. »A sada, Poole, krenimo
mi na naše«, reče, i stavivši žarač pod ruku prvi pođe u dvorište. Preko
mjeseca su se nakupili oblaci tjerani vjetrom, a sad je već bilo prilično
mračno. Vjetar koji bi prodirao u duboko stubište zgrade jedino u zapusima i
propusima, bacao je svjetlost svijeće amo-tamo oko njihovih koraka, sve dok
nisu stigli u zaklon dvorane, gdje su tiho sjeli i pričekali. Posvuda unaokolo
sumorno je žagorio London, a tu bliže, tišinu je prekidao jedino zvuk bata
koraka koji su se kretali amo-tamo po podu kabineta.
»Tako on hoda cijeli dan, gospodine«, prošapta Poole. »I velik dio noći.
Jedino kad novi uzorak stigne od ljekarnika nastane mala stanka. O, loša
savjest je tako velik neprijatelj miru! O, gospodine, u svakom njegovom
koraku ima okrutno prolivene krvi! Ali poslušajte opet bolje - poslušajte
zdušno, gospodine Utterson i recite mi, je li to doktorov korak?«
Koraci su bili laki i neobični, s izvjesnim zamahom, inače su bili spori. To
je uistinu bilo nešto drugo od teškog škripavog bata koraka Henryja Jekylla.
Utterson uzdahne. »I nikad se ne čuje ništa drugo?« zapita.
Poole kimne glavom. »Jednom«, reče, »jednom sam ga čuo kako plače!«
»Plače! Kako to?« reče odvjetnik, svjestan iznenadne stravične groze.
»Plač kao u žene ili izgubljene duše«, reče glavni sluga.
»To mi je tako pritisnulo dušu, umalo sam i ja zaplakao«.
Sad je već istjecalo onih deset minuta. Poole je izvukao sjekiru ispod slame
za pakiranje. Svijeća je položena na najbliži stol da im osvijetli napad, a oni
se suspregnuta daha primakoše mjestu, gdje je onaj strpljivi korak još išao
gore-dolje, gore-dolje, u tišini noći.
»Jekylle«, povikne Utterson glasno, »zahtijevam da vas vidim«. Na trenutak
zastane, ali nije bilo odgovora. »Pošteno vas upozoravam, javile su nam se
sumnje, ja vas moram vidjeti i to ću svakako učiniti«, nastavi on, »ako ne na
lijep način, onda na ružan način, ako ne milom, onda silom!«
»Uttersone«, reče glas, »za Boga miloga, imajte milosti!« To nije Jekyllov
glas - to je Hydeov glas!« uzvikne Utterson. »Razvalimo vrata, Poole«.
Poole zamahne sjekirom preko ramena, od udarca zadrhta cijela zgrada, a
vrata presvučena crvenim flanelom poskoče između brave i šarki. Žalostan
vrisak, kao od čistog životinjskog straha, odzvanjao je iz kabineta. Sjekira se
podigne ponovno, oplata se zdrobi i okvir odskoči. Tako je četiri puta padao
udarac, ali drvo je bilo tvrdo, a oprema odlične izrade. I tek pri petom udarcu,
brava pukne nadvoje i razvaljena vrata padnu unutra na sag.
Opsjedači, zapanjeni vlastitim izgredom i tišinom koja je potom uslijedila,
zastadoše malo i zaviriše unutra. Pred njihovim je očima ležao kabinet u
svjetlu tihe svjetiljke, u kaminu je pucketala dobra vatra, čajnik je pjevušio
svoju tanku pjesmu, jedna ili dvije ladice bile su otvorene, papiri uredno
poredani na radnom stolu, a bliže vatri, raspostrt pribor za čaj. Savršeno
mirna soba, rekli biste, da nije bilo ocakljenih tijeskova punih kemikalija,
najobičnije mjesto te večeri u Londonu.
Ravno usred svega, ležalo je tijelo čovjeka bolno zgrčenog, što se još uvijek
trzalo. Prišli su bliže na vršcima prstiju, preokrenuli ga na leđa i ugledali lice
Edwarda Hydea. Bio je odjeven u odjeću koja mu je bila prevelika, odjeću
doktorove veličine. Mišići lica još su se micali kao da su živi, ali života više
nije bilo. Po razbijenoj bočici u ruci i oštrom mirisu njezina sadržaja što se
osjećao u zraku, Utterson je znao da promatra tijelo čovjeka koji se sam
uništio.
»Stigli smo prekasno«, reče ozbiljno, »bilo da spasimo ili kaznimo. Hyde je
otišao Bogu na račun, i sad nam jedino preostaje da pronađemo tijelo tvoga
gospodara«.
Daleko najveći dio građevine zauzimala je dvorana, zapremajući cijelo
razizemlje, što je sad bila osvijetljena odozgo, te kabinet, koji je činio gornji
kat na jednoj strani i gledao na dvorište. Hodnikom je dvorana bila povezana s
vratima na pokrajnju uličicu, i s njima je kabinet imao odvojenu vezu nizom
stepenica. Pored toga tu je bilo i nekoliko tamnih izbi, te prostrani podrum.
Sve su to sad pomno pretražili. Za svaku je izbu trebao tek kratki pogled, jer su
sve bile prazne, a sudeći po prašini koja je pala s njihovih vrata, dugo su
stajale neotvorene. Podrum je, dakako, bio prepun trošne starudije, uglavnom
iz vremena Jekyllova prethodnika kirurga, i već dok su otvarali vrata, o
potpunoj beskorisnosti potrage izvještavala ih je savršena paukova mreža, koja
je godinama bila kao pečat na ulazu. Nigdje ni traga Henryju Jekyllu, mrtvom
ili živom.
Poole je teškim korakom išao po kamenim pločama hodnika. »Sigurno je
ovdje pokopan«, reče, osluškujući zvuk.
»O, možda je pobjegao«, reče Utterson, i pođe da pretraži vrata na
pokrajnju uličicu. Bila su zaključana, a uz kamene ploče nađu ključ, gotovo sav
hrđav.
»Kao da nije korišten«, primijeti odvjetnik.
»Korišten?«, ponovi Poole. »Zar niste vidjeli, gospodine, da je slomljen?
Kao da je čovjek stao na njega«.
»Je«, nastavi Utterson, »ali i mjesto loma je isto tako hrđavo«. Dvojica
muškaraca se pogledaše u stravi. »Ne znam što da kažem, Poole«, reče
odvjetnik. »Vratimo se u kabinet«.
U tišini se uspeše stepenicama, povremeno ustravljeno pogledavajući mrtvo
tijelo, te nastave još podrobnije pretraživati sadržaj kabineta. Na jednom je
stolu bilo tragova rada s kemikalijama, različite izmjerene hrpice neke bijele
soli na staklenim tanjurićima, kao za opit u kojem je nesretnik spriječen.
»To je ista ona ljekarija koju sam mu stalno donosio«, reče Poole. Dok je
govorio, čajnik uskipi iznenadnom bukom.
Tako pođu do vatre, gdje je bio zgodno privučen naslonjač, a pribor za čaj
stajao je spreman pri ruci onome koji će sjesti, sa šećerom već u šalici. Na
polici se nalazilo nekoliko knjiga. Jedna je bila otvorena, odmah pored čajnog
pribora, i Utterson na svoje čuđenje shvati da je riječ o pobožnom djelu, za
koje je Jekyll nekoliko puta izrazio veliko poštovanje, koje je sad bilo
popraćeno strašnim kletvama ispisanim njegovim rukopisom.
Zatim, dok su pregledavali prostoriju, tražitelji su naišli na veliko ogledalo
što se pokreće oko svoje osovine, u čije su dubine pogledali s nehotičnom
ustravljenošću. Ali ispalo je tako, da nisu vidjeli ništa osim ružičastog
odbljeska što se igra po krovu, dok se vatra tisuću puta iznova iskrila po
ocakljenim površinama tijeskova, a njihova blijeda i uplašena lica naginjala
se ispitujući.
»Gospodine, u ovoj je staklenoj posudi bilo nešto neobično«, prošapće
Poole.
»Itekako neobično«, ponovi odvjetnik istim tonom. »Jer to što je učinio
Jekyll« zastade na te riječi, a zatim reče svladavši slabost: »Što je Jekyll time
kanio postići?«
»To je pitanje!«, reče Poole.
Zatim pođu do radnog stola. Na stolu, među uredno složenim redovima
spisa, na vrhu se nalazila jedna omotnica i doktorovim rukopisom na njoj je
bilo ispisano ime gospodina Uttersona. Odvjetnik je otpečati i na pod ispadne
nekoliko priloga. Prvi je bila oporuka, sastavljena na isti ekscentrični način
kao i ona koju je bio vratio prije šest mjeseci, da posluži kao testament u
slučaju smrti i kao darovnica u slučaju nestanka. Ali na mjestu gdje je stajalo
ime Edwarda Hydea, odvjetnik s neopisivim iznenađenjem pročita ime
Gabriela Johna Uttersona. Pogleda Poolea, zatim ponovno spis, i naposljetku
mrtvog zlotvora ispruženog na sagu.
»Vrti mi se u glavi«, reče. »Cijelo ovo vrijeme bio je opsjednut. Nije imao
razloga da me voli i sigurno je bjesnio zato što je izbačen iz oporuke, a ipak
nije uništio dokument«.
Nato ugleda drugi spis. Bila je to kratka poruka, napisana doktorovom
rukom s datumom na vrhu. »O, Poole«, krikne odvjetnik, »bio je živ ovdje i
danas. Nije ga se moglo ukloniti u tako kratkom vremenu, sigurno je još na
životu, mora da je pobjegao! A opet, zašto bi bježao? I kako? U tom slučaju,
bismo li ovo mogli proglasiti samoubojstvom? O, moramo dobro paziti. Slutim
da bismo tvog gospodara još mogli uvući u neku strašnu nesreću«.
»Zašto ne pročitate, gospodine?« zapita Poole.
»Zato što se bojim«, odgovori mračno odvjetnik. »Daj Bože da za to nemam
nikakva razloga!« Nato spis podigne do očiju i pročita sljedeće:

»Dragi moj Uttersone. - Kad vam ovo dopadne ruku, ja ću već nestati, ali ne
mogu predvidjeti pod kojim okolnostima. Moje slutnje i sve okolnosti mog
neizrecivog položaja govore mi, da je kraj neminovan i da će doći skoro.
Hajde, dakle, prvo pročitajte priču, za koju me Lanyon pravodobno
upozorio, da će je dati vama u ruke. Ako marite da čujete još, pogledajte
ispovijed

Vašeg nedostojnog i nesretnog prijatelja

Henryja Jekylla

»Bio je i treći prilog?« zapita Utterson.

»Evo, gospodine«, reče Poole, i preda mu u ruke poveći paketić zapečaćen
na nekoliko mjesta.
Odvjetnik ga stavi u džep. »Ni riječi o ovome spisu. Ako je vaš gospodar
pobjegao ili je mrtav, mogli bismo mu na kraju spasiti čast. Sad je deset sati.
Moram poći kući i pročitati ove dokumente u miru. Ali vratit ću se do ponoći, i
tada ćemo poslati po policiju«.
Izašli su zatvorivši za sobom vrata dvorane. Ponovno ostavivši sluge
skupljene pored kamina u predvorju, Utterson se teškom mukom odvuče natrag
u svoj ured, kako bi pročitao one dvije priče, kojima bi se tajna trebala
objasniti.
 PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA

9. siječnja, ima tomu četiri dana, primio sam uvečer preporučenu omotnicu,
adresiranu rukom mog kolege i starog školskog druga Henryja Jekylla. Ona
me itekako iznenadila, jer nikad se nismo običavali dopisivati. Vidio sam tog
čovjeka prethodne noći i s njim večerao. U našem odnosu nisam vidio ničeg
što bi opravdalo formalnost dopisivanja. Moje je čuđenje bilo tim veće, kad
sam vidio sadržaj. Jer pismo je glasilo ovako:

10. prosinca 18..

»Dragi Lanyone,
Vi ste jedan od mojih najstarijih prijatelja, pa iako smo se ponekad možda
razilazili po nekim znanstvenim pitanjima, ne pamtim, barem ne sa svoje
strane, da je prestala naša međusobna naklonost. Da ste mi rekli, »Jekylle, moj
život, moja čast, moj razum zavise o vama«, u svakom bih trenutku žrtvovao
svoje bogatstvo ili dao svoju desnu ruku da vam pomognem. Lanyone, moj
život, moja čast, moj razum, nalaze se na milost i nemilost vama. Ako me
večeras razočarate, gotov sam. Nakon ovog uvoda, mogli biste pretpostaviti da
vas kanim zamoliti za nešto nečasno. Prosudite sami. »Želio bih da za večeras
otkažete sve svoje obaveze - čak da vas pozovu uz carsku postelju - da uzmete
fijaker, ukoliko vam vaša kočija nije pred vratima, i s ovim pismom u ruci
dovezete se ravno k meni. Poole, moj glavni sluga, ima upute: čekat će vas s
bravarom. Tada morate provaliti u moj kabinet, ali vi ćete unutra ući sami.
Otvorit ćete ocakljeni tijesak pod E, lijevo, razbit ćete bravicu ako bude
zatvorena, i izvući, zajedno sa cijelim sadržajem kako jest četvrtu
ladicu odozgo ili, što je isto, treću odozdo. Kako sam krajnje duševno
rastrojen, osjećam smrtni strah da ću vas krivo uputiti, ali čak i ako
pogriješim, prepoznat ćete pravu ladicu po njenu sadržaju: neki prašci,
staklene tubice i knjižica. Molim vas da tu ladicu ponesete sa sobom na trg
Cavendish, upravo onako kako je nađete.
To je prvi dio usluge: a sad drugi. Ako odmah krenete netom ste ovo primili,
trebali biste se vratiti dobrano prije ponoći. Ostavit ću vam slobodnog
prostora, ne samo zbog straha od onih prepreka koje se ne mogu ni spriječiti
niti predvidjeti, već zato što je ura, kad je vaša posluga na spavanju, najbolje
vrijeme za ono što vam još preostaje da učinite. Dakle, tražim od vas da u
ponoć ostanete sami u svom savjetovalištu, i da vlastoručno pustite u kuću
čovjeka koji će se najaviti u moje ime, te da mu u ruke predate ladicu koju ćete
donijeti iz mog kabineta. Time ćete odigrati svoju ulogu i potpuno zaslužiti
moju zahvalnost. Ako budete uporno tražili objašnjenje, ubrzo ćete shvatiti, da
su ovi postupci od najvećeg značenja, i da biste zanemarivanjem jednog
od njih, ma koliko se činili fantastičnima, mogli na svojoj savjesti imati moju
smrt ili propast moga razuma.
Iako uvjeren da se nećete igrati s ovom molbom, srce mi zastaje i ruka drhti
i od same pomisli na takvu mogućnost. Mislite sad na mene, na neobičnu
mjestu, što se mučim pod ovim čemernim jadom, kakav se teško dade zamisliti,
a ipak potpuno svjestan da će moje nevolje nestati, poput ispričane priče,
budete li me točno služili. Pomozite mi, moj dragi Lanyone, i spasite

Svog prijatelja
H. J.

P. S. Već sam bio zapečatio ovu omotnicu, kad mi je dušu nanovo obuzeo strah.
Moguće je da će me pošta iznevjeriti i da će vam ovo pismo doći u ruke tek
sutradan ujutro. U tom slučaju, dragi Lanyone, izvršite moj nalog, kad vam
bude najzgodnije tokom dana, i još jednom očekujte moga glasnika o ponoć.
Možda će tada biti već prekasno, a ako se dotada ništa ne dogodi, znat ćete da
ste posljednji put vidjeli Henryja Jekylla«.

Pročitavši to pismo, bio sam uvjeren da je moj prijatelj umobolan, ali dok
se to ne dokaže kao nesporno, osjećao sam se obaveznim učiniti kako je od
mene zatraženo. Što sam manje shvaćao ovu zbrku, to sam manje mogao
suditi o njenu značenju, a ovako sročena molba ne može se zanemariti bez
ozbiljne odgovornosti. Tako sam ustao od stola, ušao u dvopreg, i odvezao se
ravno k Jekyllovoj kući. Glavni sluga me očekivao. Istom poštom primivši
preporučeno pismo s uputstvom, smjesta je poslao po bravara i stolara.
Još smo razgovarali dok su zanatlije stigle, pa smo zajedno krenuli u
operacionu dvoranu starog dr. Denmana, iz koje se, kao što nesumnjivo
znate, najlakše ulazi u Jekyllov osobni kabinet. Vrata su bila jako čvrsta,
brava odlična. Stolar je izjavio da će ići teško i da će morati jako oštetiti
vrata, bude li se poslužio silom, a bravar je bio gotovo očajan. No on je bio
spretan momak, i nakon dva sata rada, vrata su bila otvorena.
Tijesak označen slovom E nije bio zaključan, izvadio sam ladicu, dao je
napuniti slamom i omotati papirom, te pošao s njom na trg Cavendish.
Ovdje sam počeo istraživati njen sadržaj. Prašci su bili fino usitnjeni, ali
ne tako fino kao kad bi ih spravljao priređivač lijekova, pa je bilo jasno da
ih je načinio Jekyll osobno. Otvorivši jedan paketić, našao sam nešto što mi
je izgledalo kao obična kristalna sol bijele boje. Staklena bočica, kojoj sam
potom obratio pažnju, bila je otprilike dopola puna tekućine crvene kao krv,
oštra mirisa, i meni se činilo da ima fosfora i nekog hlapivog etera. Koji su
bili drugi sastojci, to nisam mogao procijeniti. Knjižica je bila obična
knjiga i sadržavala je samo niz datuma. Ovi su pokrivali razdoblje od mnogo
godina, no primijetio sam, da su se prestali upisivati prije otprilike godinu
dana, i to sasvim iznenada. Tu i tamo uz datum je dodavana kratka
napomena, često se sastojala samo od jedne jedine riječi: riječ »dvostruko«
pojavila se možda šest puta od ukupno nekoliko stotina bilješki, a jednom
odmah na početku popisa, popraćeno s nekoliko uskličnika, pisalo je
»potpuni neuspjeh!!!« Iako sam zbog svega toga bio nabrušen od znatiželje,
to mi nije govorilo ništa određeno. Tu je bila staklena bočica s nekom
tinkturom, papirnati omot s nekakvom soli, i zabilješke o nizu opita, koji
nisu vodili, kao i tolika Jekyllova istraživanja, nikakvoj praktičnoj svrsi.
Kako bi prisutnost tih predmeta u mojoj kući mogla utjecati na čast, duševno
zdravlje ili život moga hirovitog kolege? Ako njegov glasnik može doći na
jedno mjesto, zašto ne bi mogao doći i na neko drugo? Pa čak i pod
pretpostavkom smetnji, zašto tog gospodina moram primiti potajice? Što
sam više razmišljao, sve sam bio uvjereniji da imam posla sa slučajem
cerebralnog oboljenja. Otpustivši sluge na spavanje, napunio sam stari
revolver, koji će mi biti nadohvat u situaciji samoobrane.
Netom je iznad Londona otkucalo dvanaest sati, kad se začulo sasvim tiho
kucanje alke po vratima. Sam sam otišao na taj poziv, i zatekao malog
čovječuljka kako čuči naslonjen uz stup trijema.
»Dolazite li od dr. Jekylla?« zapitah.
On reče »da«, uz škrtu kretnju, i kad sam ga zamolio da uđe, učinio je tako
tek nakon što je bacio pogled u tamu trga, kao da nešto traži iza sebe.
Nedaleko je bio policajac, koji se približavao s otvorenom svjetiljkom, i kad
ga je ugledao, moj se posjetitelj pokrenuo i požurio.
 Priznajem, ove su me se pojedinosti dojmile neugodno, i dok sam ulazio za
njim u jako osvijetljeno savjetovalište, ruka mi je bila spremna na oružju.
Ovdje sam ga napokon imao prilike jasno vidjeti. Izvjesno je da ga moje oči
nikada ranije nisu vidjele. Kao što rekoh, bio je nizak, a pored toga, dojmio
me se i strašan izraz njegova lica, koje je imalo izvanredan spoj velike
mišićne aktivnosti i naizgled veliku konstitucijsku slabost, i - na kraju, ali ne
i manje važno - čudna subjektivna uznemirenost, koju je kod njega izazivala
okolina. Imala je izvjesnu sličnost s početnom ukočenošću u mrtvaca, a
pratilo ju je vidljivo udaranje bila. Tada sam to pripisivao nekoj
idiosinkratičkoj osobnoj neugodi, i čudila me jedino akutnost simptoma.
Danas mislim da imam razloga vjerovati, kako uzrok leži mnogo dublje u
čovjekovoj prirodi, i da zavisi od nečeg mnogo plemenitijeg nego što je
načelo mržnje.
Ta osoba, koja je od samog trenutka kada je ušla, u meni pokrenula ono
što bih nazvao odvratnom znatiželjom, bila je odjevena tako da bi običan
čovjek u takvoj odjeći bio smiješan. Njegova je odjeća, naime, iako od
bogate i dolične tkanine, bila u svakom pogledu za njega pregolema - hlače
su mu visjele oko nogu, i bile su zavrnute kako se ne bi vukle po tlu,
pas kaputa pao je ispod kukova, a ovratnik mu se široko rasprostirao po
ramenima. Čudno, moram reći da me ova šaljiva odora nije uopće
nasmijala. Dapače, budući da je u samoj biti stvorenja s kojim sam sada
bio suočen bilo nečeg abnormalnog i nakaznog - nečeg što plijeni,
iznenađuje i odbija - kao da je ova živahna različitost upravo odgovarala
tom utisku pojačavajući ga. Mojem zanimanju za narav i ćud ovog čovjeka
pridošla je i znatiželja o njegovu porijeklu, životu, imovnom stanju i statusu
u svijetu.
Iako su ove napomene zauzele toliko mjesta, one su plod nekoliko časaka.
Moj je posjetitelj, dakako, bio u vatri mračnog uzbuđenja.
»Imate li je?« usklikne. »Imate li je?« Njegovo je nestrpljenje bilo toliko
živo, da je čak položio ruku na moje rame i pokušao me stresti.
Odmaknuo sam ga, osjetivši od njegovog dodira neku ledenu tjeskobu u
krvi. »Hajte, gospodine«, rekoh ja. »Zaboravljate da mi još niste pružili
zadovoljstvo da vas upoznam. Molim vas, sjednite.« Pokazah mu primjerom,
sjedajući na svoje uobičajeno mjesto i ponašajući se kao i inače prema
svojim bolesnicima, u mjeri u kojoj sam sad time mogao vladati, s
obzirom na kasni sat, moja strahovanja i zebnju koju sam osjećao zbog svog
posjetitelja.
»Oprostite, dr. Lanyone«, odgovori on uljudno. »To što kažete ima osnova,
a moja je nestrpljivost okrenula leđa pristojnosti. Dolazim ovdje na
zahtjev vašeg kolege, dr. Jekylla, po značajnu poslu. Shvatio sam...«, zastade
i uhvati se rukom za grlo. Usprkos njegove sabranosti, moglo se vidjeti da se
bori s nastupom histerije - »Shvatio sam, ladica...«
Nato sam osjetio samilost prema svom posjetitelju, koji je bio toliko
napet, a pomalo i prema vlastitoj sve većoj znatiželji.
»Evo je, gospodine«, rekoh ja pokazujući na ladicu, što je ležala na podu
iza stola, još uvijek pokrivena tkaninom.
On skoči do nje, zatim zastade i uhvati se rukom za srce. Čuo sam kako mu
zubi škrguću od grčevitog micanja vilica, a lice mu je bilo tako jezivo da
sam se uplašio za njegov život i razum.
»Saberite se«, rekoh.
Uputio mi je grozan osmijeh, i kao da je donio očajničku odluku, strgnuo
tkaninu. Ugledavši sadržaj, zajecao je od olakšanja, a ja sam skamenjen
sjeo. U sljedećem trenutku, glasom koji je sad već bio ovladao, zapita:
»Imate li mjernu čašu?«
S nešto napora ustadoh sa svog mjesta i pružih mu što je tražio.
Zahvalio mi je sa smiješkom, izmjerio nekoliko najmanjih mjera crvene
tinkture i dodao jednu mjeru praška. Mješavina, koja je isprva bila
crvenkaste nijanse, počela je bivati sve svjetlija, kako su se kristali topili,
glasno kipeći i malko se pušeći. Iznenada, istodobno je vrenje prestalo i
smjesa postala tamno purpurna, a onda opet izblijedjela u vodenkastozelenu
boju. Moj posjetitelj, koji je budnim okom pratio ove promjene, nasmiješi se,
odloži čašu na stol, a zatim se okrene i pomno me pogleda.
»A sad«, reče on, »da sredimo preostalo. Hoćete li biti razboriti? Hoćete
li se dati voditi? Hoćete li mi dopustiti da u ruke uzmem ovu čašu i da odem
iz vaše kuće bez daljnjeg razgovora? Ili je vama ovladala pohlepa
znatiželje? Razmislite prije nego što odgovorite, jer bit će onako kako vi
odlučite, ostavit ću vas kako sam vas našao, ni bogatijeg ni mudrijeg, jedino
ako se osjećaj zbog usluge učinjene čovjeku u smrtnom strahu, ne računa
kao bogatstvo duše. Ili, ako tako radije izaberete, pred vama će se u tili čas
otvoriti područje novog znanja, novi putevi k slavi i moći, tu, u ovoj sobi.
Vaš će pogled biti razbijen čudom, koje će pokolebati sotonsko
nevjerovanje«.
 »Gospodine«, rekoh ja, gradeći se hladnokrvnim, od čega sam bio daleko,
»govorite u zagonetkama i vjerojatno vas ne čudi, da vam nisam povjerovao
slušajući vas. Ali išao sam predaleko u pružanju neobjašnjivih usluga, pa je
vrijeme da stanem s time, prije nego što svemu vidim kraja«.
»U redu«, odvrati moj posjetitelj. »Lanyone, sjećate li se zadate riječi: to
što će uslijediti, zapečaćeno je našim zvanjem. Vi koji ste dosad bili vezani
za najuža materijalna gledišta, vi koji ste nijekali vrline transcendentalne
medicine, vi koji ste se rugali onima koji su iznad vas - pogledajte!«
I prinese čašu usnama, ispijajući je u jednom gutljaju. Zatim se začu
uzvik: posrne, zatetura, zgrabi se za stol i ostane tako izbuljenih očiju,
hvatajući zrak otvorenim ustima. I dok sam to gledao, pomislih kako je
nastupila promjena - kao da se povećao - lice mu je iznenada pocrnjelo, a
crte kao da su se stopile i promijenile - sljedećeg trenutka, skočih na noge
i uzmaknuh uza zid, ruku uzdignutih kako bih se zaštitio od ovog čuda, duše
preplavljene stravom.
»O, Bože!« vrisnuh, i stadoh ponavljati: »O, Bože!« Jer tu pred mojim
očima - blijed, drhtav i napol u nesvijesti, pipajući pred sobom rukama
poput čovjeka koji je uskrsnuo - stajao je Henry Jekyll!
Ne mogu primorati svoj duh da na papir stavi sve ono što mi je ispričao u
sljedećih sat vremena. Vidio sam to što sam vidio, čuo sam to što sam čuo, i
moja se duša od toga razboljela. A ipak, sada kad je taj prizor izblijedio iz
mojih očiju, pitam samoga sebe, vjerujem li u to, i ne mogu na to odgovoriti.
Život mi je potresen u korijenu, napustio me san, a najgrozniji strah leži u
meni u svako doba dana i noći. Osjećam da su mi dani odbrojani i da moram
umrijeti, a ipak, umrijet ću kao onaj koji ne vjeruje. Što se tiče
moralne izopačenosti koju mi je razotkrio taj čovjek, ne mogu čak ni u
pokajničkim suzama, niti u sjećanju, misliti na to a da se ne trgnem od
straha. Reći ću samo jedno, Uttersone, i ako mi možete vjerovati, to će biti
previše. Stvorenje koje se te noći uvuklo u moju kuću, po Jekyllovu
priznanju, bilo je poznato po imenu Hyde, i za njim se tragalo u svakom
kutku zemlje kao za Carewovim ubojicom.

Hastie Lanyon
 POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA

Rođen sam godine 18.. u velikom blagostanju, a osim toga obdaren odličnim
umnim sposobnostima, po naravi marljiv, sklon poštovanju mudrih i
dobrih među svojim drugovima, i time, kao što se može pretpostaviti, s
punim jamstvom za časnu i odličnu budućnost. I doista, moja najgora mana
bila je izvjesna nestrpljiva duševna radost, što je sreća za mnoge, ali koju
sam mogao teško pomiriti sa svojom zapovjedničkom željom da idem
uzdignute glave, i da u javnosti imam više nego uobičajeno ozbiljan izraz
lica. Tako se dogodilo, da sam skrivao svoje osjećaje, a kad sam došao u
doba kad se razmišlja, kad sam se stao osvrtati oko sebe, i kad sam načinio
pregled svoga napredovanja i položaja u svijetu, već sam u dubini bio vezan
na dvostrukost života. Mnogi bi ljudi slavili takva odstupanja, za koje sam
ja osjećao krivicu, ali s visokih zahtjeva koje sam pred sebe postavio, ja sam
ih zamjećivao, skrivajući ih s gotovo nezdravim osjećajem srama. Stoga
sam, više zbog zahtjevne naravi svojih težnji, nego li zbog kakvog osobitog
poniženja koje sam osjećao zbog svojih mana, bio to što jesam, pa je kod
mene bio još veći jaz nego kod većine ljudi, između predjela dobrog i zlog,
koji obično dijele i spajaju čovjekovu dvojnu prirodu. U takvom slučaju,
bio sam primoran duboko i korjenito razmišljati o tom teškom zakonu života,
što leži u korijenu vjere, i koji je jedan od najobilnijih izvora boli. Iako u
svojoj dubini dvoličnjak, ni u kojem smislu nisam bio licemjer. I jedna i
druga strana mene bile su smrtno ozbiljne. Nisam bio ništa više ja, kad sam
odbacivao suzdržanost i uranjao u stid, nego kad sam danju teško radio na
promicanju znanja ili olakšanju boli i patnje.
Slučajno se dogodilo, da je smjer mojih znanstvenih studija, koje su
sasvim vodile prema mističkom i transcendentalnom, odgovarao i bacao
snažno svjetlo na svijest o vječitom ratu između dijelova mene. Svakim
danom, i u svakom pogledu moga duha, moralnom i intelektualnom, stalno
sam se približavao istini, i bio osuđen na tako strašnu nesreću djelomičnim
otkrivanjem te istine: da čovjek nije istinski jedno, već uistinu dvoje. Kažem
dvoje, jer stanje mojih spoznaja ne ide preko toga. Drugi će poći za mnom,
drugi će me nadmašiti na istome putu. Usuđujem se nagađati da će čovjek na
kraju biti poznat po pukoj zajednici raznovrsnih, nesklapnih i nezavisnih
žitelja. Ja sam sa svoje strane, po prirodi svoga života, napredovao
nepogrešivo u jednom i jedinstvenom smjeru. S ćudoredne strane, u vlastitoj
sam osobi naučio prepoznati potpunu i iskonsku dvojnost čovjeka. Vidio sam
dvije prirode kako se bore u polju moje svijesti, a čak ako se i s pravom
može reći, da sam ja jedna od njih, to je zato, što sam u korijenu bio i jedno i
drugo. Od ranih dana, i prije nego su moja znanstvena
istraživanja ukazivala na suštu mogućnost takvog čuda, naučio sam s
užitkom zaustavljati se, kao u voljenom dnevnom sanjarenju, na pomisli o
razdvajanju ovih elemenata. Kad bi svaki od njih, rekoh sebi, mogao
biti smješten u različite identitete, život bi bio rasterećen svega
nepodnošljivog. Grešnici bi mogli poći svojim putem, oslobođeni težnji i
grižnje savjesti svog uspravnijeg blizanca, a pravednici postojano i sigurno
kročiti gore svojom stazom, čineći dobro, i u tome nalaziti svoje
zadovoljstvo, više ne biti izloženi nemilosti i pokajanju zbog izvanjskog zla.
U razvoju čovječanstva ovi su nepodudarni svežnjevi tako zajedno vezani,
da se u mučnoj utrobi svijesti, ovi polarni blizanci neprestano bore. Kako su
se dakle, oni razdvojili?
Bio sam zadubljen u svoja razmišljanja kad, kao što rekoh, s
laboratorijskog stola jedno postrano svjetlo stane osvjetljavati predmet.
Počeo sam zamjećivati, još dublje nego što je to dosad rečeno, drhtavu
nematerijalnost, neku magličastu prolaznost ovog naizgled tako čvrstog
tijela, kojim se odjeveni krećemo. Otkrio sam da postoje neka djelotvorna
sredstva, koja imaju moć da potresu i strgnu to puteno ruho, kao kad bi
vjetar zbacio zastore s paviljona. Imam dva dobra razloga da ne ulazim
duboko u ovaj znanstveni ogranak moje svijesti. Prvo zato, što sam primoran
misliti da su kob i breme života zauvijek privezani na čovjekova ramena, i
kad se učini pokušaj da se zbace, oni se vrate na nas s još nepoznatijim i
strašnijim pritiskom. Drugo, jer kao što će, avaj!, i predobro pokazati moja
pripovijest, moja su otkrića bila nepotpuna. Nije bilo, dakle, dosta što sam
spoznao da je moje tijelo puka aura i sjaj izvjesnih sila od kojih je sačinjen
moj duh, već sam uspio izmješati napitak, kojim će se ove sile maknuti sa
svog prijestolja, i biti zamijenjene drugim oblikom i licem, iako su mi i ovi
prirodni, jer su izraz i nose trag nižih elemenata u mojoj duši.
Dugo sam oklijevao prije nego što sam ovu teoriju podvrgnuo praktičnu
ispitivanju. Dobro sam znao da riskiram smrt, jer svaki lijek koji tako
snažno vlada i potresa samu tvrđavu identiteta, mogao bi zbog i najmanje
prekomjerne doze ili najmanje nepravovremenog trenutka davanja, potpuno
izbrisati nematerijalni ljudski tabernakul koji sam namjeravao
promijeniti. Ali iskušenje tako jedinstvenog i dubokog otkrića, na kraju je
prevladalo nad osjećajem zebnje. Već odavno sam imao spremnu svoju
tinkturu. Smjesta sam od ljekarnika na veliko kupio znatnu količinu osobite
soli, za koju sam iz svojih opita znao, da je posljednji sastojak koji mi je
potreban. Kasno jedne proklete noći, smiješao sam sastojke, promatrao ih
kako ključaju i puše se u staklenom sudu, a kad je ključanje prestalo, s
velikim žarom i hrabrošću ispio napitak.
Nastupile su najgroznije muke: mljevenje u kostima, nepodnošljiva
mučnina i duševni strah koji ne može biti veći niti u trenucima rođenja ili
smrti. Zatim su ove smrtne muke stale polako jenjavati i ja sam došao k sebi
kao nakon velike bolesti. Osjećao sam se nekako čudno, nekako neopisivo
novo, i zbog same te novine nevjerovatno ugodno. Osjećao sam se
mladim, lakšim, sretnija tijela. Iznutra sam bio svjestan opojne bezbrižnosti,
dok je niz zbrkanih osjetilnih slika teklo poput mlinske brzice u mojoj mašti,
odriješenje od obaveza, jedna nepoznata ali ne i nevina duševna sloboda.
Poznavao sam samoga sebe, znao sam na prvi udisaj ovog novog života da
sam još više zao, desetorostruko više zao, prodan kao rob mom izvornom
zlu. U tom času, ta me pomisao obgrlila i razveselila poput vina. Ispružio
sam ruke, radujući se svježini ovih osjećanja, i u tom činu, odjednom
postadoh svjestan da sam se rastom smanjio.
U to doba u mojoj sobi nije bilo zrcala. Ovo koje stoji pored mene, sada
dok pišem, doneseno je kasnije upravo zbog ovih preobrazbi. Međutim, noć
je uvelike odmakla prema jutru - a jutro, tako crno, bilo je gotovo zrelo za
začetak dana - moji ukućani bili su zarobljeni u najneumoljivijim satima
dubokog sna. I tako preplavljen nadom i pobjedom, odlučih se upustiti u to,
da u novom liku odem čak do svoje spavaonice. Prešao sam dvorište, gdje su
me odozgo motrila sazviježđa, pomislih s čuđenjem, kao prvo stvorenje te
vrsti, koje se pojavilo u njihovu neprospavanom bdijenju. Iskrao sam se
hodnicima, stranac u vlastitoj kući, i stigavši u svoju sobu, prvi put ugledao
lik Edwarda Hydea.
Ovdje moram govoriti samo teoretski, ne kazujući ono što znam, već ono
što pretpostavljam da je najvjerojatnije. Zla strana moje prirode, na koju
sam sad prenio satiruću djelotvornost, bila je manje jaka i razvijena nego
dobra strana, koju sam upravo zbacio. I opet, u mom životu, koji se, na
kraju, u daleko najvećoj mjeri sastojao od borbe, vrline i
samosavlađivanja, ono se manje primjenjivalo i manje iscrpljivalo. Zato se i
dogodilo, pomislih, da je Edward Hyde toliko niži, krhkiji i mlađi od
Henryja Jekylla. Dok je lice jednog bilo osvijetljeno dobrim, na licu drugog
bilo je jasno i očito upisano zlo. Osim toga, zlo je, a još uvijek smatram da
je to čovjekova smrtna strana, na tom tijelu ostavilo otisak nakaznosti i
raspadanja. Ipak, kad sam pogledao tog ružnog idola u zrcalu, nisam osjetio
nikakvo gađenje, već prije skok dobrodošlice. I to sam bio ja. Činilo se
prirodnim i ljudskim. U mojim je očima nosilo življu sliku duha, izgledalo je
izričitije i jedinstvenije od nesavršenog i podijeljenog lica koje sam dotad
običavao nazivati svojim. Utoliko sam nesporno bio u pravu. Zamijetio sam
da. mi, kad nosim lik Edwarda Hydea, nitko ne može prići a da ga
prethodno vidljivo ne ispune zle slutnje. Držim da je to bilo zato, što su sva
ljudska bića, kako ih upoznajemo, smiješana od dobra i zla: a Edward Hyde,
jedini od svih ljudi, bio je čisto zlo.
Zastao sam tek načas pred zrcalom: drugi i zaključni opit tek se mora
iskušati, jer još je preostalo da se vidi jesam li izgubio identitet i ima li
povratka, ili ću prije zore morati pobjeći iz kuće koja više nije
moja. Požurivši u svoj kabinet, još sam jednom spravio i ispio čašu, još
jednom pretrpio muke rastvaranja, i došao k sebi opet u naravi, rastu i licu
Henryja Jekylla.
Te sam noći stigao do kobnog raskršća. Da sam pristupio svom otkriću
plemenitijeg duha, da sam se izložio tom eksperimentu pod vlašću
velikodušnih i pobožnih težnji, sve bi sigurno bilo drukčije, i iz ovih smrtnih
muka rađanja i umiranja izašao bih kao anđeo umjesto kao đavao. Opojno
sredstvo nije ništa razlikovalo: ono nije bilo ni sotonsko ni božansko, ono je
tek zatreslo vrata zatvora moje naravi, i poput zarobljenika Filipa, ono što
je bilo unutra, izjurilo je van. Za to je vrijeme moja vrlina drijemala. Zlo,
koje je budnim držala ambicija, bilo je spremno da hitro ugrabi priliku. Ono
što je izišlo, bio je Edward Hyde. Stoga, iako sam tada imao dvije naravi i
dva lika, jedan je bio potpuno zao, a drugi je još uvijek bio stari Henry
Jekyll, ta nesklapna smjesa, čije sam poboljšanje i preporod već bio
očajnički spoznao. Sve je, dakle, krenulo nagore.
Ni tada još nisam svladao svoju odbojnost prema suhoparnosti
učenjačkog života. Još uvijek bih ponekad bio dobro raspoložen, a budući da
su moji užici, u najmanju ruku, bili lišeni dostojanstva, a pored toga, ne
samo da sam bio poznat i visoko cijenjen, već sam postajao sve stariji, ovaj
je nesklad u mom životu svakim danom postajao sve neugodniji. Upravo me
u tom smislu iskušavala moja nova snaga, sve dok nisam upao u ropstvo.
Trebao sam ispiti čašu, da bih smjesta odbacio tijelo znamenitog profesora, i
preuzeo, poput debelog ogrtača, tijelo Edwarda Hydea. Smješkao sam se na
tu ideju, meni se tada činila duhovitom, i najbrižljivije sam obavljao sve
pripreme. Uzeo sam u najam i namjestio onu kuću u Sohou, gdje je
policija slijedila Hydea, a kao domaćicu zaposlio osobu, za koju sam dobro
znao da je šutljiva i bezobzirna. S druge strane, objavio sam posluzi, da će
izvjesni gospodin Hyde, kojeg sam opisao, imati punu slobodu i vlast
u mojoj kući na trgu. Kako bih izbjegao nezgode, čak sam sebe nazivao i
prijateljski se zbližio sa samim sobom, u toj svojoj drugoj naravi. Zatim sam
onu oporuku, kojoj ste se toliko protivili, napisao tako, da ako mi se bilo što
dogodi u liku doktora Jekylla, mogu bez novčanih gubitaka ući u lik
Edwarda Hydea. Uvjeren da sam time ojačan sa sviju strana, počeo sam se
koristiti neobičnim povlasticama svojega položaja.
Već su i ranije ljudi uzimali najmljene ubojice da za njih izvrše zločine,
dok bi njihova vlastita osoba i ugled ostajali zaštićeni. Ja sam bio prvi koji
je to učinio iz vlastitog zadovoljstva. Ja sam bio prvi koji je tako mogao u
očima javnosti teškom mukom kročiti s bremenom plodnoga poštenja, i u
časku, poput školarca, skinuti pozajmljeno, i bezglavo skočiti u
more slobode. U mom neprobojnom ogrtaču, bio sam potpuno siguran.
Pomislite - nisam čak niti postojao! Pustite mi da nestanem na vratima mog
laboratorija, dajte mi trenutak-dva da izmiješam i progutam napitak koji je
uvijek stajao pripremljen. I ma što učinio, Edward Hyde bi nestao poput
tračka daha na zrcalu, a tamo umjesto njega, u tišini doma, čisteći
ponoćnu svjetiljku u svojoj radnoj sobi, čovjek koji si je mogao dopustiti da
s podsmijehom gleda na sve sumnje, bio je Henry Jekyll.
Zadovoljstva koja sam tako preodjeven na brzinu tražio, bila su, kao što
sam rekao, nedostojna. Teško bih mogao upotrijebiti teži izraz. A u rukama
Edwarda Hydea, ona su ubrzo počela postajati čudovišna. Vraćajući se s
ovih izleta često bih uronio u neku vrstu čuđenja nad svojom zamjenskom
izopačenosti. Toliko je to blisko biće, koje sam prizvao iz dna svoje duše
i odaslao da samo ispuni svoje zadovoljstvo, bilo po prirodi zloćudno i
podlo. Svaki njegov čin i misao bili su usredotočeni sami na sebe,
životinjskom pohlepom upijajući užitak iz svakojakog mučenja drugih,
bezdušan poput čovjeka od kamena. Ponekad bi Henry Jekyll ostao
prestravljen pred djelima Edwarda Hydea. Ali situacija nije imala ništa s
uobičajenim zakonima i podmuklo je olabavila stisak savjesti. Kriv je
samo Hyde, i nitko drugi osim Hydea. Jekyll nije bio zao. Ponovno bi se
budio u svojim dobrim svojstvima, naizgled neoštećen. Čak bi se i žurio da
ondje gdje je bilo moguće, popravi zlo koje je učinio Hyde. Tako je njegova
savjest zadrijemala.
Nije mi naum ovdje ući u pojedinosti svake gadosti koju sam tako prešutno
dopustio, jer i sad teško mogu priznati da sam je počinio. Hoću samo
istaknuti upozorenja i daljnje korake s kojima sam se približavao svojoj
kazni. Susreo sam se s jednom nezgodom koju ću, budući da nije
prouzrokovala nikakve posljedice, samo spomenuti. Okrutno djelo prema
djetetu izazvalo je protiv mene bijes prolaznika, kojeg sam neki dan
prepoznao u osobi vašeg srodnika. Pridružili su mu se doktor i djetetova
obitelj. Bilo je trenutaka kad se bojao za svoj život. Naposljetku, kako bi
umirio njihov itekako opravdani gnjev, Edward Hyde ih je morao odvesti do
vrata i isplatiti čekom izdatim na ime Henrya Jekylla. Ova se opasnost
mogla lako u budućnosti ukloniti otvaranjem računa u drugoj banci na ime
samog Edwarda Hydea. Kad sam nakrivivši vlastiti rukopis, svog dvojnika
snabdio potpisom, mislio sam da sam time izvan domašaja sudbine.
Nekih dva mjeseca prije umorstva Sira Danversa, vrativši se u kasni sat
nakon jedne od svojih pustolovina, probudili se sljedećega dana u krevetu s
ponešto čudnim osjećajima. Uzalud sam se osvrtao oko sebe, uzalud sam
gledao pristojan namještaj i svoju prostranu sobu na trgu, uzalud sam
prepoznavao uzorke na zastorima na krevetu i oblik okvira od
mahagonija. Nešto je i dalje uporno tvrdilo da nisam tu gdje jesam, da se
nisam probudio ondje gdje se činilo da se nalazim, već u maloj prostoriji u
Sohou, gdje sam obično spavao u tijelu Edwarda Hydea. Nasmiješio sam
se sam sebi i na svoj psihološki način počeo nemamo ispitivati elemente ove
iluzije, pritom povremeno upadajući opet u udoban jutarnji drijemež. Još
sam bio time zauzet, kad mi je u jednom budnijem trenutku pogled pao na
ruku. Pa, ruka Henryja Jekylla, kao što ste često napominjali, bila je
profesionalna po obliku i veličini: bila je velika, snažna, bijela i lijepa. A
ruka koju sam sada tako jasno ugledao na žutom jutarnjem svjetlu usred
Londona, položena poluzatvorena na krevetnoj posteljini, bila je mršava,
isprugana, čvornata, zagasito blijeda i gusto obrasla tamnom dlakom. Bila
je to ruka Edwarda Hydea.
Sigurno sam u nju bio zagledan gotovo pola minute, u pukom, tupom
čuđenju, dok mi se u grudima nije javio strah, iznenadno i užasno poput
praska činela. Skočivši iz kreveta, pojurih do zrcala: moje su oči ugledale
nešto od čega mi se sledila i zastala krv. Da, legao sam u krevet kao Henry
Jekyll, a probudio se kao Edward Hyde. Zapitah se, kako to objasniti?
A onda, još jednom poskočivši od straha, kako da se to ispravi? Jutro je već
dobrano odmaklo, posluga je ustala, svi su napici bili u kabinetu - put do
njega bio je dug, dolje niz par stepenica, kroz zadnji prolaz, preko otvorenog
dvorišta i kroz anatomsku dvoranu, gdje sam tada stajao potpuno ustrašen.
Mogao sam vjerojatno zakriti lice, ali koja bi korist bila od toga, kad nisam
mogao sakriti promjenu u stasu. I onda, s neodoljivom radošću olakšanja,
palo mi je napamet da je posluga već bila navikla na pojavljivanje i
nestajanje mog drugog jastva. Ubrzo sam se odjenuo, kako sam najbolje
mogao, u odjeću moje veličine: brzo sam prošao kroz kuću, gdje se
Bradshaw zapiljio i ustuknuo ugledavši gospodina Hydea u to doba i u tako
neobičnu ruhu. Deset minuta kasnije, dr. Jekyll je, vrativši se u vlastiti lik,
sjedao smrknuta čela hineći da doručkuje.
Tek mi je bio uistinu slab. Ovaj neobjašnjivi događaj, to obraćanje mojeg
ranijeg iskustva, činilo se poput babilonskog prsta na zidu, kao da ispisuje
slova mojeg suda. Ozbiljnije nego ikad ranije, počeo sam razmišljati o
pitanjima i mogućnostima svog dvostrukog postojanja. Onaj dio mene koji
sam svojom moći stvarao, u posljednje je vrijeme primjenjivan i ojačan: u
zadnje mi se vrijeme činilo kao da je tijelo Edwarda Hydea postalo višeg
rasta, kao da sam, kad sam bio u tom obliku, bio svjestan izdašnije navale
krvi, i počeo zamjećivati opasnost da se, potraje li to dugo, ravnoteža moje
naravi zauvijek sruši, da moć voljne promjene ojača, a narav Edwarda
Hydea postane nepovratno moja. Moć napitka nije se uvijek jednako
iskazivala. Jednom, u počecima ovog posla, potpuno me izdala. Otad sam
bio primoran, više nego u jednoj prilici, udvostručiti, a jednom, u beskrajnoj
smrtnoj opasnosti, i utrostručiti količinu. Te rijetke nepouzdanosti bacile su
dosada jedinu sjenu na moje zadovoljstvo. Sad, međutim, u sjeni jutarnjeg
nezgodnog događaja, morao sam primijetiti da se početna teškoća, koja
je bila u tome da se odbaci Jekyllovo tijelo, u zadnje vrijeme postupno i
odlučujuće premjestila na drugu stranu. Sve je izgleda ukazivalo na ovo: da
sam polako gubio vlast nad mojim izvornim i boljim jastvom i malo pomalo
postajao vezan za svoje drugo i lošije jastvo.
Osjećao sam da sad moram izabrati između njih dvoje. Moje dvije prirode
imale su zajedničko sjećanje, ali su među njima sva druga svojstva bila
sasvim nejednako raspodijeljena. Jekyll, koji je bio složen, sad
s najprofinjenijim shvaćanjima, sad s pohlepnom nasladom, projicirao se i
sudjelovao u Hydeovim užicima i pustolovinama. Hyde je pak bio
ravnodušan prema Jekyllu, ili ga se prisjećao tek onako, kao što se
brdski razbojnik sjeća spilje u kojoj se skriva pred potjerom. Jekyll se
zanimao više nego što bi se zanimao otac, Hyde je bio ravnodušan više nego
što bi bio ravnodušan sin. Igrati na Jekylla, značilo je čeznuti za
onim nagonima, kojima sam već dugo potajno udovoljavao, a kojima sam
odnedavno počeo i ugađati. Igrati na
Hydea značilo je umrijeti za tisuću interesa i težnji, i najednom zauvijek
ostati prezren i bez prijatelja. Naizgled, ova je pogodba možda nejednaka,
ali na vagi su bila i druga razmišljanja: jer dok je Jekyll ljuto patio u
vatrama suzdržavanja, Hyde nije bio niti svjestan svega onoga što je
izgubio. Bez obzira na to koliko bile neobične moje okolnosti, predmet ove
rasprave jednako je bio star i uobičajen koliko i čovjek. Vrlo slični poticaji i
strepnje kockaju se na svakog uzdrhtalog grešnika koji je na kušnji. Sa
mnom se zbilo, kao što se događa velikoj većini mojih bližnjih, da sam
izabrao bolji dio, ali mi je nedostajalo snage da uz njega i ostanem.
Da, dao sam prednost postarijem i nezadovoljnom liječniku, okruženom
prijateljima i koji gaji čiste nade, a odlučno se oprostio od slobode,
razmjerne mladosti, lakog koraka, burnih bila i tajnih zadovoljstava,
koje sam uživao u Hydeovu liku. Možda sam ovaj izbor izvršio s nesvjesnim
oprezom, jer nisam napustio kuću u Sohou, niti uništio odjeću Edwarda
Hydea, koja je još uvijek ležala pripremna u mom kabinetu. Dva mjeseca bio
sam odan svojoj čvrstoj odluci, dva mjeseca vodio sam takav strog život kao
nikada dotad, uživajući u nagradama savjesti koja je to odobravala. Na
kraju je vrijeme počelo brisati svježinu mojih strepnji. Hvale savjesti
postajale su po sebi razumljive, počeli su me mučiti smrtni strahovi i čežnje,
kao da se Hyde bori za slobodu. Konačno, u času moralne slabosti, još sam
jednom smiješao i progutao napitak za preobrazbu.
Pretpostavljam da na pijanca, kad raspravlja sam sa sobom o svom
poroku, gotovo nikada ne utječu opasnosti koje teku njegovom životinjskom,
tjelesnom bezosjećajnošću. Tako ni ja, ma koliko uvažavao svoj položaj,
nisam imao dovoljno uviđavnosti za potpunu moralnu bezosjećajnost i
bešćutnu spremnost na zlo, što su bila vodeća svojstva Edwarda Hydea. A
upravo su ta svojstva bila moja kazna. Moj đavao je dugo bio u kavezu, i
izašao je ričući. Dok sam uzimao napitak, već sam bio svjestan još
neobuzdanijeg, još žešćeg nagnuća u zlu. Vjerujem da je time u mojoj duši
pokrenuta oluja nestrpljivosti, s kojom sam slušao svoju uljudnu i nesretnu
žrtvu. Na kraju, pred Bogom izjavljujem, da nitko moralno zdrav ne može
biti kriv za taj zločin, nakon što je tako kukavno izazvan, i da nisam udario
ništa razumnija duha, nego kad bi bolesno dijete razbilo igračku. Ja sam od
svoje volje sa sebe strgnuo sve te uravnotežujuće nagone, pomoću kojih čak i
najgori od nas i dalje do izvjesne mjere čvrsto hode među iskušenjima. A u
mom slučaju, biti i najneznatnije na kušnji, značilo je pasti.
Smjesta se u meni probudio i razbjesnio duh pakla. U žaru veselja,
izbatinao sam tijelo koje se nije opiralo, uživajući u svakom udarcu, i tek
kad je nastupio zamor, na vrhuncu mahnitosti, u srce me pogodila hladna
jeza strave. Maglica se razišla: ugledao sam svoj budući proigrani život i
pobjegao s mjesta ovog izgreda, istovremeno likujući i drhteći, dok je moja
pohota za zlom bila nagrađena i poticana, a moja ljubav prema životu
obješena o najviši klin. Odjurio sam kući u Soho i dobro provjerivši uništio
svoje spise. Zatim sam se uputio osvijetljenim ulicama, jednako razdvojena i
uznesena duha, zlurado se radujući svom zločinu, lakoumno ostavljajući sve
drugima u budućnosti, a ipak hitajući i na svom tragu osluškujući korake
osvetnika. Hyde je s pjesmom na usnama miješao napitak, ispio ga i
nazdravio mrtvom čovjeku. Još ga nije prestala razdirati bol preobražaja, a
već je Henry Jekyll, sa suzama zahvalnosti i grižnje savjesti, pao na koljena,
uzdigavši prema Bogu sklopljene ruke. Veo ugađanja svojim sklonostima
potpuno je razderan, ja sam vidio cijeli svoj život: pratio sam ga od
djetinjih dana, kad sam hodao držeći oca za ruku, kroz teška samoodricanja
profesionalnog života, i uvijek iznova, s istim osjećajem nestvarnosti,
dolazio do ukletih strahota koje su se dogodile te večeri. Najradije bih
glasno vrisnuo. Pokušavao sam suzama i molitvama prigušiti mnoštvo
mrskih slika i zvukova, kojima je vrvjelo moje sjećanje, idući protiv mene. A
ipak, između tih molbi, u moju je dušu zurilo ružno lice poroka. Kako je
blijedjela oštrina grižnje savjesti, tako je nailazio osjećaj radosti. Problem
mog ponašanja bio je riješen. Odsada, Hyde će biti nemoguć. Htio ja to ili
ne, sad sam bio primoran na bolji dio mog postojanja. O, kako me radovala
ta misao! S kakvom sam dobrovoljnom poniznošću ponovo prigrlio
ograničenja prirodnog života! S kakvim iskrenim odbacivanjem zaključah
vrata kojima sam toliko puta dolazio i odlazio, te zgazih ključ petom!
Sutradan je stigla vijest da je netko vidio umorstvo, da je Hydeova krivica
postala javna pred svijetom, te da je žrtva bila osoba cijenjena u javnosti. To
nije bio samo zločin, bila je to tragična ludost. Mislim da mi je bilo drago
što sam to saznao. Mislim da mi je bilo drago, što je strah od pogubljenja,
mojim boljim nagonima dao potporu i zaštitu. Jekyll je sad bio
moje utočište. Neka Hyde samo malo izviri, i svi će se dići da ga uhvate i
unište.
Odlučan sam da u svojem budućem ponašanju iskupim prošlost, i mogu
otvoreno reći, da je moja odluka urodila dobrim. Znate kako sam se zadnjih
mjeseci prošle godine iskreno mučio da se oslobodim patnje. Znate da sam
mnogo učinio za druge, a dani su mi prolazili tiho, gotovo sretno. Doista, ne
bih mogao reći da sam se umorio od ovog dobročiniteljskog i nevinog života.
Umjesto toga vjerujem, da sam svakim danom sve više u njemu uživao, ali
još me mučila dvojnost namjere. Kako se prva oštrica mog pokajanja
trošila, moja podla strana, koju sam tako dugo podnosio i tek nedavno
prikovao, počela je režati za raspuštenošću. Nisam ni sanjao o tome da
ponovno oživim Hydea. Osjećao bih da ludim i od same pomisli na to.
Ne, moja ličnost opet je bila na kušnji da se poigra sa svojom savješću.
Poput obična grešnika koji potajno griješi, naposljetku sam pao pod
navalama iskušenja.
Svemu dođe kraj. I najveća čaša na kraju se napuni. Ova kratkotrajna
blagost prema vlastitu zlu na kraju je uništila moju duševnu ravnotežu. To
me ipak nije uznemirilo: pad je izgledao prirodan, kao povratak starim
danima prije nego što sam došao do novog otkrića. Bio je lijep, jasan
siječanjski dan, pod nogama se topio mraz, ali gore je bilo vedro. Regentov
park bio je prepun zimskoga cvrkuta i slatkih proljetnih mirisa. Sjedio sam
na klupi na suncu, životinja u meni lizala je odreske sjećanja, dok je
duhovna strana malko zadrijemala, obećavajući potom kajanje s kojim još
nije započela. Na kraju krajeva, razmišljao sam kako sam isti kao i moji
susjedi, i tada se nasmiješim uspoređujući se s drugim ljudima, uspoređujući
svoju aktivnu dobru volju s lijenom okrutnošću njihove nebrige. Istodobno s
ovom razmetljivom mišlju, obuzela me potištenost, užasna mučnina i
najstrašnija groza. Netom je to prošlo, osjetih slabost. A onda, kao po nekom
redu, slabost je minula, a ja sam postao svjestan da su moje misli drukčijeg
raspoloženja, smjelije, da prezirem opasnost, da se želim riješiti nametnutih
veza. Spustio sam pogled: na mojim smanjenim udovima odjeća
je bezoblično visjela. Ruka položena na mojem koljenu bila je isprugana
venama i obrasla dlakama. Opet sam bio Edward Hyde. Samo trenutak
ranije bio sam siguran u svoj ugled kod ljudi, bogat, voljen - dok je
u blagavaonici kod kuće spremno ležala nošnja. Sad sam bio gonjena divljač
čovječanstva, proganjan, beskućnik, poznati ubojica, sužanj vješala.
Razum mi je bio pokoleban, ali me nije sasvim napustio. Više sam puta
primijetio, da su u mojoj drugoj naravi moje sposobnosti nekako izoštrene, a
raspoloženja napetija i pokretljivija. Tako se dogodilo da ondje, gdje bi
Jekyll podlegao, Hyde bude na visini trenutka. Napitak se nalazio u jednom
od tijesaka mog kabineta. Kako da dođem do njega? Osjećajući
žilu kucavicu u rukama, to je bio problem kojeg sam namjeravao riješiti.
Vrata laboratorija bila su zatvorena. Ako pokušam ući kroz kuću, posluga će
me izručiti vješalima. Vidio sam da moram potražiti nečiju pomoć, i pomislih
na Lanyona. No, kako da dođem do njega? Kako da ga nagovorim? Uz
pretpostavku da me neće uspjeti uhvatiti na ulici, kako da se probijeni
do njega? Kako ću ja, nepoznat i neugodan posjetitelj, pridobiti poznatog
liječnika, da orobi radnu sobu svog kolege, dr. Jekylla? Tada se sjetih svoje
izvorne naravi, jer jedan njen dio ostao je u meni: još sam mogao pisati
svojim rukopisom, i kad mi se jednom javila ova tinjajuća iskra, put preda
mnom bio je posve osvijetljen.
Nato uredih svoju odjeću najbolje što sam mogao, i dozvavši fijaker koji
je tuda prolazio, odvezoh se u neki hotel u ulici Portland, čijeg sam se imena
slučajno sjetio. Kad me ugledao, jer moja je pojava bila doista smiješna, ma
kako tragična bila sudbina koju je to ruho zakrivalo, kočijaš nije mogao
sakriti svoje veselje. U izljevu đavolskog bijesa, iskezih se na njega, i
osmijeh zamre s njegova lica - na njegovu sreću, a još više na moju, jer sam
ga u sljedećem trenutku povukao s njegova visoka sjedala. Dok sam ulazio u
gostionicu, gledao sam oko sebe tako mračna lica, da su se konobari stresli,
i nisu se u mojoj prisutnosti usudili izmijeniti ni pogleda, već su me,
skrušeno primivši moju narudžbu, odveli u privatnu sobu i donijeli mi
potreban pribor za pisanje. Hyde u životnoj opasnosti, bio je stvorenje meni
potpuno novo: potresen neobuzdanom srdžbom, napet do mogućnosti da
ubije, žudeći da nanese bol. Ipak, to je bilo lukavo stvorenje. Ovladavao je
svojim bijesom uz veliki napor volje. Sastavio je dva važna pisma: jedno za
Lanyona, a drugo za Poolea. Kako bi imao i stvarni dokaz da su poslana,
odaslao ih je s uputstvom da imaju biti preporučena.
Otada je cijeli dan sjedio kraj vatre u svojoj sobi, grizući nokte. Tu je i
večerao, sjedeći sam sa svim strahovima, dok je konobar vidljivo drhtao od
njegova pogleda. Zatim, kad je pala noć, on je krenuo skutren u zatvorenom
fijakeru, vozeći se unaokolo ulicama grada. Kažem on, ne mogu reći ja. To
dijete pakla nije imalo ništa ljudskoga, u njemu nije živjelo ništa
osim straha i mržnje. Kad je konačno, pomislivši da je fijakerist postao
sumnjičav, otpustio fijaker i odjeven u svoju preveliku odjeću, kao upadljiv
predmet promatranja, pješice se uputivši među noćne prolaznike, ove dvije
niske strasti bjesnjele su u njemu poput oluje. Progonjen strahovima, hodao
je brzo, brbljajući sam sa sobom, vrebajući kroz manje posjećene
trgovačke ulice, brojeći minute koje su ga još dijelile od ponoći. Jednom mu
se obratila neka žena, nudeći mu, mislim, kutiju žigica. Udario ju je po licu i
ona je pobjegla.
Kad sam se kod Lanyona pribrao, užasnutost mog starog prijatelja nije
baš djelovala na mene: ne znam, bila je to tek kap u moru odvratnosti s
kojom sam kasnije gledao na te časove. Doživio sam promjenu. Više me nije
mučio strah od vješala, već strah od toga što sam Hyde. Primio sam
Lanyonove osude djelomično kao u nekom snu. Isto tako kao u snu, stigao
sam kući i pošao spavati. Poslije iscrpljujućeg dana, spavao sam snažnim i
dubokim snom, koji nisu prekinule niti noćne more što su me lomile. Ujutro
sam se probudio uzdrman, slab, ali osvježen. Još sam uvijek osjećao mržnju i
strah pri pomisli na grubijana koji spava u meni, i naravno, još sam se
sjećao strašnih opasnosti protekloga dana. Ali, opet sam bio kod kuće, u
vlastitu domu, u blizini svog napitka. U mojoj duši zahvalnost zbog uspjelog
bijega zasjala je tako snažno, da se gotovo mogla mjeriti sa svjetlošću nade.
Nakon doručka polako sam išao dvorištem, s užitkom upijajući svjež zrak,
kad su me ponovno obuzela ona neopisiva osjećanja, što nagoviještaju
promjenu. Jedva sam imao toliko vremena, da se sklonim u svoj kabinet, kad
sam ponovno počeo bjesnjeti i lediti se od Hydeovih strasti. Ovaj put sam
uzeo dvostruku dozu, ne bi li ponovo došao k sebi. I jao, šest sati
kasnije, dok sam sjedio otužno promatrajući vatru, muke se ponove, i opet
sam morao uzeti napitak. Ukratko, od toga sam dana jedino velikim
naporima poput tjelovježbe, ili trenutnim uzimanjem napitka mogao
nanovo preuzeti Jekyllovo lice. U bilo koje doba dana i noći, znao bi me
obuzeti opominjući predznak drhtavice. Prije svega, ako bih zaspao, ili čak
na trenutak zadrijemao u svojoj stolici, uvijek sam se budio kao Hyde. Pod
pritiskom ove stalne prijeteće kobi i nesanice na koju sam sebe osudio, da,
čak i preko zamislivih čovjekovih mogućnosti, postao sam u vlastitoj osobi
biće izjedeno i ispražnjeno groznicom, beživotno slabo tijelom i duhom,
zaokupljeno samo jednom mišlju: strahom od svog drugog ja. A kad bih
zaspao, ili kad bi napitak prestao djelovati, gotovo bez ikakvog
prijelaza, uskočio bih (jer su muke preobražaja svakim danom postajale sve
manje opažljive), u vlast mašte, što je kiptjela strašnim slikama, duša
ispunjena bezrazložnim mržnjama, tijela nedovoljno jakog da
zadrži pobješnjele životne energije. Kao da su Hydeove moći porasle s
Jekyllovom bolešću. Doista, mržnja koja ih je sad razdvajala bila je jednaka
na obje strane. Kod Jekylla je to bila stvar životnog nagona. On je sad
vidio potpunu nakaznost bića, koje je s njime dijelilo neke pojave svijesti, i
bilo njegov sunasljednik smrti: a osim ovih veza zajedništva, koje su po sebi
činile najbolniji dio njegove nesreće, on je o Hydeu, usprkos sve njegove
životne energije, mislio kao o nečemu ne samo đavolskom, nego i
neorganskom. To je bilo grozno: da iz gliba jame izlaze povici i glasovi, da
bezoblična prašina maše rukama i počinja grijehe, da ono što je mrtvo i bez
oblika prisvaja zadaću života. I još i to, da je pobunjenički strah spleten s
njime prisnije nego žena, prisnije nego oko: leži u kavezu njegove puti, gdje
ga čuje kako mrmlja i osjeća ga da se bori za rođenje. Svakim časom
slabosti, i u pouzdanosti drijemeža, on njime ovladava otimajući mu život.
Hydeova mržnja na Jekylla, bila je drukčija. Njegov strah od vješala stalno
ga je tjerao da smjesta počini samoubojstvo i da se vrati u svoje podređeno
stanje uloge, umjesto osobe. On se te nužnosti gnušao, gnušao se
malodušnosti u koju je Jekyll sada upao, i odbacivao je nesklonost, kojom je
sam sebe gledao. Otuda majmunski trikovi kojima se poigravao sa mnom,
škrabajući mojim rukopisom pogrde po knjigama, paleći pisma i
uništavajući portret moga oca, i dakako, da nije bilo njegova straha od
smrti, već bi odavno sebe bio uništio ne bi li i mene uvukao u to uništenje.
Ali njegova ljubav prema životu je čudesna. Idem i dalje: ja, kojemu pozli
i strese se od same pomisli na njega, kad se sjetim niskosti i žara te ljubavi, i
kad znam kako se boji moje moći da ga prekinem samoubojstvom, u svom
srcu nalazim za njega sažaljenja.
Beskorisno je i ponekad mi uopće ne uspijeva produžavati ovaj opis. Nitko
nikada nije proživio takve muke, neka to bude dovoljno. A čak i njima,
navika je dala - ne, ne uzdignuće - već izvjesnu okorjelost duše, izvjesno
mirenje očaja. Moja je kazna mogla potrajati godinama, da nije bilo zadnje
nesreće koja se sada dogodila i koja me konačno rastavila od vlastita lica i
naravi. Moja zaliha soli, koja uopće nije obnovljena od prvog eksperimenta,
počela se smanjivati. Poslao sam po svježu nabavku i izmiješao napitak.
Uslijedilo je vrenje i prva promjena boje, ali ne i druga. Ispio sam ga ali
nije djelovao. Saznat ćete od Poolea kako sam dao pretražiti cijeli London.
Bilo je zaludu. I sad sam uvjeren da moja prva nabavka nije bila čista, i da
zbog te nepoznate nečistoće napitak nije bio djelotvoran.
Prošlo je oko tjedan dana, i ja sad završavam ovaj iskaz pod utjecajem
posljednje zalihe starog praha. To je, dakle, posljednji put, bez čuda, da
Henry Jekyll može misliti vlastitim mislima i vidjeti, ma kako sad bilo tužno
izmijenjeno, vlastito lice u zrcalu. Ne smijem previše dužiti i moram privesti
pisanje kraju, jer ne bude li moja priča uništena, to će biti spoj velike
mudrosti i velike sreće. Obuzme li me agonija promjene u trenutku dok je
pišem, Hyde će je poderati u komadiće. Ali ako protekne neko vrijeme kad je
odložim, njegova divna sebičnost i njegova kratkotrajnost, vjerojatno će je
spasiti od djelovanja njegove majmunolike zlobe. Dakako, sudbina koja se
nadvila nad obojicom, već ga je promijenila i razorila. Za pola sata, kad
ponovno i zauvijek uđem u tu mrsku ličnost, znam da ću, drhteći i plačući
sjediti u stolici ili ću i dalje, u najnapetijem i strahom ispunjenom
zanosu slušanja, koračati gore-dolje po ovoj sobi, mom posljednjem
zemaljskom utočištu, i osluškivati svaki prijeteći zvuk. Hoće li Hyde umrijeti
na stratištu? Ili će smoći hrabrosti da se u posljednji čas oslobodi? Bog zna:
nije me briga. Ovo je moj istinski smrtni čas, a što će biti poslije, tiče se
drugog a ne mene. Eto, dakle, odlažući pero i zapečaćujući svoju ispovijest,
okončavam život tog nesretnika Henryja Jekylla.

POGLAVLJE O SNOVIMA
Prošlost je sva od jednoga tkanja - bilo da je izmišljena ili pretrpljena - bilo
da je odigrana u tri dimenzije, ili smo joj tek svjedočili u maloj komori mozga,
u kojoj ostavljamo da svjetlo gori po cijele noći, kad se spuste crni jantari, i
kad tama i san neometano zavladaju ostatkom tijela. Na površini naših
iskustava nema razlike. Dakako, jedno je živo, a jedno beživotno, jedno
ugodno, a drugo se pamti kao muka. Ali koje je od njih, kao što se kaže,
istinito, a koje san, za to nema ni trunke dokaza. Prošlost stoji na nesigurnu
uporištu, još jedna slamka slomljena na polju metafizike, i gle, evo nam je
oteta. Teško da postoji obitelj koja može izbrojiti četiri naraštaja, a da ne
polaže prava na neku nekorištenu titulu ili neki dvorac ili posjed: o tom
se zahtjevu ne može presuditi ni na jednom sudu, ali on laska mašti, i u
dokonim časovima predstavlja veliko olakšanje. Čovjekov zahtjev na vlastitu
prošlost još je manje valjan. U tajnoj ladici starog pisaćeg stola od ebanovine
može se pojaviti dokument, baš kao u priči, i vratiti vašoj obitelji njene stare
časti ili povratiti rudnik na nekom indijskom otočiću, nedaleko St. Kitt’sa, kao
što je omiljena predaja brujala u mojim mladim ušima, koji je nekad bio naš, a
sad nepravedno pripada nekom drugom, i zato (u slučaju kad je riječ o
trgovini šećerom) ne vrijedi više nikome ništa. Ne kažem da su takvi prevrati
vjerojatni, jedino što nitko ne može zanijekati da su oni mogući, a prošlost je, s
druge strane, zauvijek izgubljena. Naši stari dani i djela, i naša stara jastva, i
sam svijet u kojem su se odigrali ovi prizori, sve je svedeno na isti blijedi
preostatak kao i sinoćnji san, na neke nepovezane slike i na jeku u
komoricama mozga. Ne možemo opozvati niti jedan čas, niti raspoloženje, niti
pogled u oku. Sve nestaje, zazivajući prošlost. A ipak, zamislite da nam je sve
to oteto, zamislite da je ta tanka nit sjećanja, koju vučemo za sobom, prekinuta.
U kakvu bismo golom ništavilu bili ostavljeni! Jer, nas jedino vode te slike
prošlosti, islikane zrakom, jedino po njima poznajemo sebe.
Na osnovu toga, među nama postoje neki koji tvrde, da su živjeli dulje i
bogatije od svojih susjeda. Tvrde da su aktivni i kad spavaju, a u riznicu
sjećanja, na koje se svi vraćamo iz zabave, oni će žetve svojih snova uvijek
staviti na prvo mjesto. Pred očima imam jednog takvog čovjeka, čiji je slučaj
toliko neobičan da ćemo ga opisati. Od djetinjstva je bio gorljiv i neudoban
sanjač. Kad bi noću imao laku groznicu i soba mu se činila kao da se širi i
sužava, a odjeća, obješena o klin, sad izranja velika poput crkve, a sad se
povlači u užasu beskrajne udaljenosti i beskrajne majušnosti, njegova jadna
duša dobro je znala što će biti dalje, žestoko se boreći protiv nadolaska
drijemeža što nagovještava tugu. Ali njegove su borbe bile uzaludne: prije ili
kasnije noćna će ga vještica uhvatiti za gušu, i daveći ga s vriskom istrgnuti iz
njegova sna. Ponekad su njegovi snovi bili sasvim obični, ponekad su bili
neobični. Ponekad su bili gotovo bezoblični, proganjalo bi ga, na
primjer, nešto tako neodređeno kao što je izvjesna nijansa smeđe boje, koja mu
uopće nije smetala dok je bio budan, ali je se bojao i gnušao dok je sanjao.
Ponekad bi, pak, u snovima bila preuzeta svaka pojedinost stanja stvari, kao
kad je jednom mislio da mora progutati napučeni svijet, i probudio se vrišteći
od straha na tu pomisao. Dva glavna problema njegove sitne egzistencije
- praktični i svakodnevni problem školskih zadaća, i konačni i eteričan
problem pakla i suda - često su bili zajedno izmiješani u groznu noćnu moru.
Činilo mu se da stoji pred Velikim bijelim tronom. Pozvali su ga, sirotog
jadnička, da recitira neke oblike riječi o kojima je ovisila njegova sudbina,
jezik mu je zapinjao, sjećanje mu bilo prazno, pakao je zjapio za njim, i on bi
se probudio držeći se čvrsto za držač zastora na krevetu, s koljenima do brade.
Sve u svemu, to su bila krajnje siromašna iskustva. U to doba života, moj bi
se sanjač bio najradije rastao od moći svojih snova. Ali onda, kako je rastao,
krici i fizička iskrivljenja nestali su, naizgled zauvijek. Njegove su vizije još
uvijek bile uglavnom jadne, ali su bile češće obodrene. Jedini simptomi s
kojima se bunio bili su lupanje srca, smrznuta lubanja, hladni znoj i neizreciv
ponoćni strah. A njegovi snovi, kao što se i pristoji duhu koji je bolje
opskrbljen pojedinostima, postali su opširniji i sve više poprimali izgled i
neprekinutost života. Pažnju mu je počeo zaokupljati pogled na svijet, u
spavanju kao i u buđenju krajobraz je počeo dobivati neku ulogu, i tako je, dok
bi ležao u krevetu, odlazio na duga, mirna putovanja, posjećujući neobične
gradove i prekrasna mjesta. Što je još značajnije, njegova neobična sklonost
prema odjeći iz razdoblja kralja Gjure, i pričama smještenim u to razdoblje
Engleske povijesti, zavladale su oblicima njegovih snova, tako da se u njima
prerušavao u trorogi šešir, a između odlaska na spavanje i doručka, bio je
zauzet jakobinskom urotom. Nekako u to vrijeme počeo je u snovima čitati -
uglavnom priče, i uglavnom u stilu G. P. R. Jamesa, ali toliko nevjerojatno
življe i potresnije od tiskane knjige, da ga otad književnost više nije
zadovoljavala.
A onda, još kao studentu, u snu mu se javila jedna pustolovina, koju ne bi
rado ponovio. Počeo je, naime, sanjati u nizu, i tako voditi dvostruku život -
život dana, život noći - onaj za kojeg je imao razloga vjerovati da je istinski,
drugi za koji nije imao načina da dokaže da je lažan. Trebao sam napomenuti
da je studirao na edinburškom koledžu, ili je trebao studirati, i može se
pretpostaviti da sam ga tako i upoznao. Pa, u ovom sanjačkom životu provodio
je duge dane u kirurškoj dvorani, srce bi mu se popelo u grlo, zubi mu utrnuli
dok bi gledao čudovišne nakaznosti i odvratnu dovitljivost kirurga. Za teških,
kišnih i maglovitih večeri, izašao bi na Južni most, okrenuo Visokom ulicom i
ušao na vrata visokog posjeda, gdje je gore na vrhu htio uzeti stan. Po cijele se
noći, u mokroj odjeći, penjao stepenicama, stepenica za stepenicom u
beskonačnom nizu, a na svakoj drugoj stubi plamteća svjetiljka s reflektorom.
Po cijele noći žurio bi pored ljudi koji su silazili sami - prosjakinja iz ulice,
krupni, umorni, prljavi radnici, jadna strašila od ljudi, blijede parodije od
žena - ali svi sneni i umorni kao i on sam, i svi osamljeni, i svatko bi ga u
prolazu okrznuo. Na kraju, sa sjevernog prozora, vidio bi kako dan počinje
blijedjeti nad Firthom, odustao od penjanja, okrenuo se da siđe, i u jednom
dahu opet bio na ulicama, u mokroj odjeći, u mokrom, oronulom gradu, teškom
mukom odlazeći u novi dan čudovišnosti i operacija. U životu od snova,
vrijeme je prolazilo brže, nekih sedam sati, tako je otprilike pretpostavljao,
prema jednom, i bilo je, osim toga, intenzivnije, tako da bi svojom sumornošću
ova iskustva iz mašte sakrila dan, i on bi stresao njihovu sjenu tek kad bi došlo
vrijeme za počinak i za njihovo obnavljanje, Ne mogu reći koliko je
izdržao pod ovakvom stegom, ali izdržao je toliko dugo, da je na njegovu
sjećanju ostala velika crna mrlja, toliko dugo da je morao u strahu za svoj
razum, potražiti izvjesnog liječnika, gdje se uz pomoć jednostavnog
napitka opet vratio među obične ljude.
Taj jadan gospodin otad nije patio ni od čega sličnog. Zapravo, neko
vrijeme, njegove su noći bile kao i noći drugih ljudi, sad prazne, sad išarane
snovima, a ovi su ponekad bili dražesni, ponekad strašni, no osim povremene
živosti, u njima nije bilo ničeg osobitog. Spomenut ću samo jednu od ovih
prilika, prije nego što prijeđem na ono po čemu je moj sanjač bio
doista zanimljiv. Učinilo mu se da se nalazi na prvom katu rustikalnog posjeda
na brdu. U sobi su bili jadni znaci napora prema finoći, sag na podu mislim, i
pijanino uza zid, ali usprkos svih ovih prefinjenosti, nije moglo biti zabune da
se nalazi u nekoj kući na pustopoljini, među gorštacima, smještenoj usred milja
vrijeska. Pogledao je dolje s prozora na golo polje, koje kao da već dugo nije
obrađivano. Velik, neugodan muk ležao je nad svijetom. Nije bilo ni traga
seljacima ili živoj stoci, osim starog smeđeg kovrčavog lovačkog psa, koji je
sjedio uza zid kuće i kao da je dremuckao. Nešto u tom psu uznemirilo je
sanjača. Bio je to potpuno neopisiv osjećaj, jer životinja je izgledala dobro -
zapravo je bio tako star i tmuran, prašnjav i utučen, da bi prije izazvao
samilost. A zatim se kod sanjača javilo uvjerenje, koje je postajalo sve jače,
da to uopće nije pravi pas, nego nešto đavolsko. Mnoštvo je dremljivih
ljetnih muha zujalo po dvorištu, i uto pas ispruži naprijed svoju šapu, uhvati
muhu otvorenim dlanom, prinese je ustima poput majmuna, i pogledavši
iznenada sanjača na prozoru, namigne mu jednim okom. San je tekao dalje, nije
važno kako. Bio je to dobar san, kako već snovi idu, ali u nastavku nije bilo
ničeg što bi se moglo mjeriti s tim đavolskim smeđim psom. Problem koji
mene zanima, leži djelomično u samoj toj činjenici: naišavši na tako jedinstven
događaj, moj se nesavršeni sanjač pokazao nesposobnim da priču dovede do
odgovarajućeg kraja, pa je pribjegao neopisivim zvukovima i nerazumljivim
strahovima. Sada bi bilo drukčije, sad bolje poznaje svoj posao!
No, da se napokon približimo spornoj stvari: već je dugo ovaj častan
momak imao običaj uspavljivati se pričama, i pred sobom je imao svog oca.
Ali to su bile neodgovorne izmišljotine, koje je pričalac pričao iz vlastitog
zadovoljstva, nemajući u vidu grubu javnost i svojeglavog kritičara: priče u
kojima se i na najmanji nagovještaj mašte nit može prekinuti, jedna pustolovina
napustiti a druga preuzeti. Mali ljudi koji vode čovjekov unutrašnji teatar, još
nisu bili dobili strogo obrazovanje, pa su na svojoj pozornici igrali kao djeca,
koja su se ušuljala u praznu kuću, a ne kao uvježbani glumci koji izvode
postavljeni komad za veliku dvoranu prepunu lica. Ali sad je moj sanjač počeo
svoju prvotnu zabavu pričanja priča, kako se to kaže, iskorištavati. Pod tim
mislim da je počeo pisati i prodavati svoje priče. Tu je on, a tu su i mali ljudi
koji obavljaju taj dio njegova posla, u potpuno novim uvjetima. Sad se
priče moraju urediti, potkresati i postaviti na noge, moraju teći od početka do
kraja i na izvjestan način odgovarati zakonima života. Jednom riječju,
zadovoljstvo postade posao, i to ne samo za sanjača, već i za male ljude
u njegovu teatru. Oni su, kao i on, shvatili razliku. Kad bi lijegao i pripremao
se da zaspe, više nije tražio zabavu, već priče koje se mogu tiskati i na kojima
se može zaraditi. I dok je on dremuckao na svom mjestu u loži, njegovi mali
ljudi i dalje su se razvijali s istim trgovačkim namjerama. Napustili su ga svi
ostali oblici snova osim dva: još uvijek povremeno čita sjajne knjige, i
pokatkad posjećuje divna mjesta. Možda je vrijedno spomena, kako se istim
mjestima, a posebno jednom, vraća u razmacima od nekoliko mjeseci ili
godina, nalazeći nove poljske staze, posjećujući nove susjede, promatrajući tu
sretnu dolinu pod novim utjecajima podneva, zore i sunčeva zalaska. Sve
ostale takve vizije potpuno su za njega izgubljene: obična, raskomadana
verzija jučerašnje stvari, noćna mora sirovih kostiju glave i krvi, za koju se
priča da je dijete prženoga sira - te vizije, i njima slične, nestale su. U
većini slučajeva, budan ili u snu, jednostavno je zauzet - on ili njegovi mali
ljudi - svjesnim stvaranjem priča za tržište. Taj sanjač, kao i toliki ljudi,
naišao je na neke tričave promjenljivosti sreće u bogatstvu. Kad banka počinje
slati pisma, a mesar navraćati na stražnji ulaz, on stane iz svog mozga izbijati
priču, jer to je njegov najspremniji novčani dobitnik. I gle! Odjednom se mali
ljudi stanu truditi tražeći isto, i trse se po cijele noći, i cijele noći pred njega u
svom osvijetljenom kazalištu stavljaju kopljače priča. Nema bojazni da će se
sada preplašiti. Uplašeno srce i smrznuta lubanja stvari su prošlosti. Aplauz,
sve veći aplauz, sve veće zanimanje, sve jače klicanje u vlastitoj pameti, jer
on je taj koji ubire svu čast, i naposljetku zanosan skok u buđenje, s usklikom
na usnama, »Imam je, bit će dobro!«; s takvim i sličnim osjećajima sjedi on na
ovim noćnim dramama, s takvim provalama, poput Klaudija iz
komada, raspršuje on predstavu točno na polovici. Vrlo često buđenje
predstavlja razočaranje: bio je u preduboku snu, to je moje objašnjenje te
stvari. Njegove male ljude obuzeo je drijemež, oni se spotiču i trabunjaju
kroz svoje uloge, i budni duh vidi komad kao tkanje besmislica. A ipak, koliko
su mu puta ovi budni kućni duhovi učinili istinsku uslugu, pružajući mu, dok je
on dokono uživao u loži, bolje priče nego što ih je sam sebi mogao načiniti.
Evo jedne, točno onako kako mu je nadošla. Činilo se kao da je sin nekog
vrlo bogata i zla čovjeka, koji je posjedovao mnogo jutara zemlje i mrsku ćud.
Sanjač, a to je bio sin, provodio je dosta vremena u inozemstvu da izbjegne
oca, i kad se nakon dugo vremena vratio u Englesku, zatekao ga oženjenog
mladom ženom, koja je okrutno patila i gnušala se svoga jarma. Zbog tog
braka, kao što je nejasno shvaćao sanjač, bilo je poželjno i za oca i za sina da
se sretnu, a budući da su obojica bili ponosni i ljutiti, niti jedan se nije
udostojio učiniti prvi posjet. Dakle, sreli su se u prirodi, na pustu, pjeskovitu
mjestu pored mora, tu su se posvadili, i kad je sin, pozlijeđen nekom
nepodnošljivom uvredom udario oca, ovaj je pao mrtav. Nije se javila nikakva
sumnja: čovjek je nađen mrtav i pokopan, a sanjač se, naslijedivši ogromno
imanje, našao pod istim krovom s očevom udovicom, kojoj nije ništa
pripalo. Ovo dvoje živjelo je uglavnom osamljeno, kao što žive ljudi nakon
bolnog gubitka. Zajedno su sjedali za stol provodeći duge večeri i svakim
danom postajali sve bolji prijatelji, sve dok mu se iznenada nije učinilo,
da ona istražuje opasne stvari, da ima ideju kako je on kriv, da ga,
postavljajući mu pitanja, motri i preslušava. On se klonio njenog društva, kao
što se ljudi, iznenada otkrivši provaliju, udalje od nje. A ipak, tako je jaka bila
privlačnost, da bi uvijek iznova bio nošen u staru prisnost, i uvijek bi iznova
bio preneražen nekim znakovitim pitanjem ili nekim neobjašnjivim značenjem
u njenu pogledu. Tako su živjeli, s unakrsnim svrhama, životom prepunim
prekinutih dijaloga, izazovnih pogleda i potisnute strasti, sve dok jednoga
dana, vidjevši kako se žena pokrivena velom iskrada iz kuće, nije krenuo za
njom do stanice, pratio je u vlaku do predjela uz more, sve do pješčanih
prudova, upravo do mjesta gdje se dogodilo umorstvo. Tu je počela
pipati među oštrom travom, dok ju je on tupo promatrao, i napokon joj je u ruci
bio neki predmet - ne sjećam se više što, ali to je bio sudbonosni dokaz protiv
sanjača - i kad ga je podigla da ga bolje pogleda, vjerojatno od groznog
otkrića, noga joj se okliznu i ona ostane visjeti u životnoj opasnosti, na rubu
visokog pješčanog zameta. Ni na šta drugo nije mislio nego je skočio i spasio
je. Sad su stajali licem u lice, ona sa sudbonosnim predmetom na otvorenu
dlanu - dok je njegova prisutnost na ovom mjestu bila još dokaz više. Bilo je
jasno da je htjela progovoriti, ali to je za njega bilo previše. Može podnijeti
da bude izgubljen, ali ne i to da o tome govori s onom koja će ga uništiti. On je
prekine nekim beznačajnim razgovorom. Ruku pod ruku, vrate se zajedno na
vlak, govoreći, ni sam nije znao o čemu, otputuju u istom odjeljku, sjednu za
večeru i provedu večer u dnevnoj sobi kao i prije. Ali u sanjačevim grudima
bubnjali su iščekivanje i strah. »Još me nije prokazala« - tekle su njegove
misli - »kada će me prokazati?« Hoće li sutra? Ali nije to učinila ni sutra, niti
sljedećega dana, niti iza toga. Njihov je život opet krenuo na stari način, jedino
mu se ona činila ljubaznijom nego ranije. Što se njega tiče, breme iščekivanja i
čuđenja svakim je danom postajalo sve nepodnošljivije, tako da je propadao
poput čovjeka koji boluje od neke bolesti. Jednom je, doduše, prešavši sve
granice pristojnosti, ugrabio priliku kad je nije bilo kod kuće, pretražio njenu
sobu i konačno, sakriven među njenim nakitom, pronašao poguban dokaz.
Stajao je, držeći na dlanu taj predmet, koji mu je značio život, i divio se
njenom nedosljednom ponašanju: pošla ga je tražiti, a onda ga čuvala i nije se
njime poslužila. Nato se vrata otvore, i on je ugleda. Tako su još jednom
gledajući se u oči stajali s dokazom između sebe. Još jednom, ona je podigla
prema njemu lice, kao da želi nešto reći, a on je opet uplašeno
uzmaknuo prekinuvši je. Ali prije nego što je izašao iz sobe, koju je potpuno
isprevrtao, položio je svoju smrtnu presudu ondje gdje ju je i našao. Nato se
njeno lice ozari. Zatim je čuo kako objašnjava služavki, s nekom
bezazlenom neiskrenošću, zbog čega su njene stvari u neredu. Krv i meso više
nisu mogli podnijeti napetost. Mislim da je sutradan ujutro, iako je u teatru
duha kronologija uvijek magličasta, prasnuo iz svoje suzdržanosti. Zajedno su
doručkovali u jednom kutu velike, oskudno namještene sobe, pokrivene
parketom i s mnogo prozora. Za cijelo vrijeme objeda ona ga je mučila
podmuklim aluzijama. Čim je posluga otišla, a ovo dvoje glavnih junaka ostalo
nasamo, on skoči na noge. I ona skoči, problijedjevši. Blijeda lica, čula ga je
kako s bijesom izgovara svoju žalbu: Zašto ga ona toliko muči? Ona zna sve,
ona zna da joj on nije neprijatelj? Zašto ga ne ode odmah prokazati? Što znači
cijelo to njeno ponašanje? Zašto ga muči? I kad je završio, ona padne
na koljena i ispruženih ruku uzvikne: Zar ne razumijete? Ja vas volim!«
Nato, u muci čuđenja i s trgovačkim zadovoljstvom, sanjač se probudi. To
njegovo zadovoljstvo nije dugo potrajalo: jer uskoro je postalo jasno, da u
ovoj duhovitoj priči postoje elementi koji se ne mogu staviti u prodaju. Baš
zato smo ih ovdje tako ukratko ispričali. Njegovo je čuđenje i dalje raslo, a
mislim da će se to dogoditi i čitatelju, ako o tome zrelo razmisli. Jer sad vidi
zašto govorim o malim ljudima kao o bitnim izumiteljima i izvođačima.
Dokraja su čuvali svoju tajnu. Kladim se da sanjač, jer imam odličan osnov
za vrednovanje njegove iskrenosti, nije mogao pogoditi ženin motiv - a to je
ono glavno u dobro izmišljenom zapletu - sve do trenutka te vrlo dramatične
izjave. To nije bila njegova priča, to je bila priča malih ljudi! I pazite: ne samo
da je tajna očuvana, već je i priča ispričana doista lukavo i vješto. Kazano u
žargonu, vladanje obaju glumaca psihološki je korektno, a osjećaj prikladno
stupnjevan sve do neočekivanog vrhunca. Sada sam budan, i poznajem zanat, a
ipak je ne mogu popraviti. Budan sam, i živim od ovog posla, a ipak ne bih
mogao nadmašiti, vjerovatno čak niti dostići ovo lukavo djelo, kao da ga je
načinio neki stari, iskusni tesar kazališnih komada, neki Dennery ili Sardou,
kojim se ista situacija predstavlja dvaput, a dvoje se glumaca dvaput nalaze
licem u lice iznad dokaza. Samo jednom je on u njenoj ruci, drugi put u
njegovoj - i to pravim redom, onaj manje dramatični dio dolazi prvi. Što više
o tome razmišljam, to sam više potaknut da prema svijetu uputim svoje pitanje:
tko su mali ljudi? Oni su nesumnjivo sanjačeva bliska svojta, oni dijele
njegove novčane brige i drže na oku njegove bankovne knjige. Oni sudjeluju u
njegovu obrazovanju. Kao i on, jasno su naučili graditi plan dobro promišljene
priče i progresivno redati osjećaje. Jedino, mislim da oni imaju više dara, a
jedno je izvan svake sumnje: u stanju su ispričati mu priču dio po dio, kao u
nastavcima, ostavljajući ga svo vrijeme u neznanju kamo ciljaju. Tko su, dakle,
oni? I tko je sanjač?
Što se tiče sanjača, na to mogu odgovoriti, jer on je osoba koliko i ja. Kao
što sam vam već vjerojatno rekao na početku, samo kritičari mrmljaju zbog
mog upornog samoljublja, a sad sam prisiljen kazati vam to, jer inače neću
moći daleko napredovati s mojom pričom. Što se tiče Malih Ljudi, što da
kažem, to su jednostavno moji dobri kućni duhovi, blaženi bili! Oni za mene
obave polovicu mog posla dok ja čvrsto spavam, i kao da su ljudi, obave za
mene i ostalo, dok sam ja potpuno budan i pouzdano uvjeren kako ja sam to
činim za sebe. Onaj dio koji se obavlja dok ja spavam, nesporno je dio koji
pripada dobrim kućnim duhovima. Ali ono što se obavlja dok sam ja na
nogama, u svakom je slučaju nužno moj, jer sve ide prema tome da se pokaže
kako dobri kućni duhovi i u tome imaju svoje prste. Postoji sumnja koja se
odnosi na moju savjest. Jer ja sam - to što zovem Ja, moj svjesni ego, žitelj
pinealne žlijezde, ukoliko nije promijenio svoje obitavalište od vremena
Descartesa, čovjek sa sviješću i promjenljivim bankovnim računom, čovjek sa
šeširom i čizmama, i povlasticom da glasa, a ne da dovodi svog kandidata do
općih izbora - ponekad sam u iskušenju da pomislim kako on uopće nije
nikakav pričalac priča, već biće isto toliko zbiljsko koliko i trgovac sirom
ili sam sir i realist do ušiju zaglibio u zbilju, tako da bi, sudeći po svemu tome,
sva moja objavljena pripovjedačka proza bila vlastoručni proizvod nekog
dobrog kućnog duha, nekog duha zaštitnika, nekog nevidljivog suradnika, kojeg
držim zaključanog u stražnjem dijelu tavana, dok su meni upućene sve hvale, a
on dobiva tek dio kolača, u čemu ga ne mogu spriječiti. Ja sam izvanredan
savjetnik, nešto poput sluge kod Moliera. Ja povlačim i skraćujem odijevajući
cjelinu u najljepše riječi i rečenice koje mogu naći i načiniti, i držim pero. Ja
sam onaj koji sjedi za stolom, što je skoro najgore od svega, a kad sve bude
gotovo, sastavljam rukopis i plaćam uvođenje u knjigu, tako da, u cjelini, i ja
imam nekih zahtjeva, iako ne tolikih kao prema koristi od zajedničkog pohvata.
Mogu navesti primjer-dva o tome, koji se dio obavlja spavajući, a koji u
budnom stanju, a čitatelja ostaviti da podijeli lovorike, prema vlastitu
nahođenju, između mene i mojih suradnika. Kako bih to učinio, prvo ću uzeti
knjigu koju je nekolicina ljudi bila ljubazna pročitati Neobičan slučaj dr.
Jekylla i gospodina Hydea. Već sam ranije dugo pokušavao o toj temi napisati
priču, naći utjelovljenje, sredstvo za taj snažan osjećaj čovjekova dvostrukog
bića, koje sigurno pokatkad salijeće i zasipa duh svakog stvorenja koje
misli. Čak sam napisao jednu priču Suputnik, koju mi je urednik vratio pod
izgovorom, da je to djelo genija i da je neprilično, i koju sam ja neki dan
spalio pod izgovorom da nije djelo genija i da ju je s njenog mjesta istisnuo
Jekyll. Zatim je došlo do jednog od onih financijskih kolebanja o kojima sam s
elegantnom skromnošću dosad govorio u trećem licu. Dva dana mozgao sam
tražeći bilo kakav zaplet. Druge noći usnuo sam prizor na prozoru, koji se
kasnije podijelio nadvoje, gdje Hyde, kojeg progone zbog nekog zločina,
uzima prašak i u prisustvu svojih progonitelja doživljava promjenu. Sve ostalo
nastalo je u budnom stanju i svjesno, iako mislim da se trag mojih dobrih
kućnih duhova može naći u velikom dijelu priče. Dakle, smisao priče je moj,
odavno je postojao u mom Adonisovom vrtu, uzalud se pokušavajući utjeloviti
u jednom sadržaju za drugim. Dakako, moralne pouke uvijek izmišljam ja, zle
li sreće!, a moji dobri kućni duhovi nemaju niti začetka od onoga što nazivamo
sviješću. Moje je i scensko uobličenje, moji su likovi. Dati su mi jedino tri
prizora, i glavna ideja o voljnoj promjeni koja postaje nenamjerna. Hoće li se
smatrati neplemenitim, budem li ih sada, nakon što sam tako darežljivo grabio
hvalu za svoje nevidljive suradnike, odbacio u kritičarsku arenu, svezanih ruku
i nogu? Jer, s olakšanjem mogu reći, da ono s prašcima, za što su me mnogi
prekoravali, uopće nije moja ideja, već pripada dobrim kućnim duhovima. O
drugoj priči, u slučaju da čitatelj baci pogled na nju, mogu reći tek riječcu: to
nije baš previše obranjiva priča Olalla. Tu su dvorište, majka, majčina niša,
Olalla, Olallina odaja, susreti na stubama, razbijeni prozor, ružan prizor sa
sitnišem, sve mi je to dato u cjelini i u pojedinostima, kako sam ih pokušao
zapisati. Ovome sam jedino pridodao izvanjski krajobraz, jer u snu nisam bio
nikad izvan dvorišta, portret, Felipeova svojstva i svećenikove crte, moralnu
poruku, takva kakva jest, i posljednje stranice, takve kakve, jao!, jesu. U ovom
slučaju mogu reći da mi je i moralna poruka bila data. Jer ona je proizišla
izravno iz usporedbe majke i kćerke, i iz gadne igre atavizma kod majke.
Katkad je parabolički smisao još neporecivije prisutan u snu. Katkad mi ne
preostaje drugo nego da pretpostavim kako moji dobri kućni duhovi oponašaju
Bunyana, a ipak bez onoga što bismo mogli nazvati moralnom poukom, nikad s
ćudorednom uskogrudnošću, već prenoseći nagovještaje, a ne velika životna
ograničenja, i takve osjećaje koje, čini se, opažamo tek u arabesci vremena i
prostora.
Kasnije će se vidjeti, kako je većina mojih dobrih kućnih duhova pomalo
fantastična, kao i njihove priče, nove i uzbudljive, pune strasti i živopisnosti,
žive od nadahnjujućih događaja. Oni nemaju nikakvih predrasuda prema
nadnaravnom. No, neki dan su me iznenadili, zabavivši me ljubavnom pričom,
malom prvoaprilskom komedijom, koju sam zapravo trebao predati piscu
Slučajnog poznanstva, jer on je može napisati onako kako treba biti napisana,
i siguran sam, iako namjeravam pokušati, da je tako neću moći napisati. Ali tko
bi pretpostavio da će moj dobri kućni duh izmisliti priču za gospodina
Howellsa?
 Kronologija Roberta Louisa Stevensona

1850. Rođen u Edinburghu, 13. studenog.

1862.-3. Putuje s roditeljima u Njemačku, na francusku obalu i Italiju.
1867. Upisuje se na Sveučilište u Edinburghu i studira strojarstvo.
1871. Napušta studij strojarstva i započinje studij prava.
1872. Prolazi prethodne ispite za Škotski sud.
1873. Loši odnosi s ocem. Zbog toga i zbog lošeg zdravlja odlazi u Suffolk
kod svojih nećaka Balfoura. Upoznaje Frances Sitwell, koja će sve do njegove
ženidbe imati veliki utjecaj na njegov život. Započinje prijateljevati
sa Sydneyem Colvinom. Daljnje pogoršanje zdravlja tjera ga da krajem godine
otputuje u Francusku.
1874. Boravi u Mentonu, u Francuskoj. Vraća se u svibnju u Edinburgh i
nastavlja se pripremati za suca. Surađuje s časopisom Cornhill Magazine.
1875. Posjećuje Francusku i pridružuje se svom rođaku Bobu Stevensonu u
umjetničkoj koloniji u Barbizonu, Fontainebleau; surađuje s časopisima Vanity
Fair i Academy.
1876. Odlazi na put čamcem po kanalima sjeverne Francuske, kasnije
zapisanim u Kontinentalnom putovanju. Upoznaje Fanny Osboume, udatu
ženu, majku dvoje djece.
1878. Putuje na magarcu po Francuskoj. Objavljuje Živopisne bilješke iz
Edinburhga i Kontinentalno putovanje.
1879. Teško bolestan u ožujku i travnju. Odlazi k Fanny u Ameriku.
Objavljuje Putovanja na magarcu.
1880. Ženi se s Fanny, koja se prethodno razvela, u San Franciscu. Vraćaju
se u Škotsku.
1881. Piše Otok s blagom. Boravi u Davosu, Švicarska.
1882. Objavljuje Poznate studije o ljudima i knjigama i Nove arapske
priče.
1884. Ponovo teško bolestan u Nici. Povratak u Englesku.
1885. Objavljuje Zbirku pjesama za djecu, Kraljevića Otta, Nove arapske
priče. Krajem godine piše Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea.
1886. Objavljuje knjige Dr. Jekyll i gospodin Hyde i Oteti.
1887. Stevensonovi odlaze u Ameriku. Oduševljen doček u New Yorku, gdje
je objavljen Dr. Jekyll i gospodin Hyde. Objavljuje Vesele muškarce i druge
priče i bajke, Sjećanja i portrete, Uspomene Fleminga Jenkina.
1888. Izdavač Scribener naručuje knjigu o Južnim morima. Putuje jahtom
»Casco« po oceanijskom otočju, odlazi na Tahiti i Hawaje. Objavljuje Crnu
strijelu, Nezgode Johna Nicholsona i »Poglavlje o snovima«.
1889. Putuje na Gilbertove otoke i na Samou. Objavljuje Pogrešnu kutiju i
Gospodara Ballantraea. Kupuje posjed u Upolu, Samoa.
1890. Zbog lošeg zdravlja odlučuje zauvijek ostati u tropskom podneblju.
Objavljuje U južnim morima i Balade.
1892. Uključuje se u Samoanske političke prilike. Objavljuje Fusnotu za
povijest, Preko visoravni i Brodospas.
1893. Izbija rat na Samoi. Stevenson podupire Mataafu. Posjećuje Honolulu.
Objavljuje Voćnu zabavu na otoku i Catronie.
1894. Mataafino pleme gradi »Put vjernih srca«, iz zahvalnosti što im je
pomagao. Objavljuje Oseku. Umire 3. prosinca radeći na Herminstonskoj
vrši.
 ROBERT LOUIS STEVENSON
NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA

IZDAVAČ
KONZOR
Zagreb, Ilica 47

ZA IZDAVAČA
MILAN ŠARAC

GRAFIČKA PRIPREMA
Durieux d.o.o.
Zagreb, Smodekova 2

TISAK
FRIGEU OFFSET
Zagreb, Kozjak 28

NAKLADA: 1000

ZAGREB, 1996.
Садржај
PRIČA O VRATIMA 6
POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM 12
DR. JEKYLL SE OSJEĆAO SASVIM UGODNO 19
SLUČAJ CAREWOVOG UMORSTVA 22
DOGAĐAJ S PISMOM 26
ČUDNOVAT DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA 31
DOGAĐAJ NA PROZORU 35
POSLJEDNJA NOĆ 37
PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA 47
POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA 54
POGLAVLJE O SNOVIMA 67
Kronologija Roberta Louisa Stevensona 78