VJEŽBA 2: MJERENJE TEMPERATURE

4. OPĆENITO O MJERENJU TEMPERATURE

4.1 Temperatura i mjerenje

S termodinamičkog stajališta moglo bi se reći da je najprikladnija definicija temperature

po kojoj "dva tijela koja su u toplinskoj ravnoteži, imaju istu temperaturu". Zbog takve
definicije temperatura se zapravo i ne može mjeriti. Mjere se uvijek neke druge veličine
koje su jednoznačno s njom povezane, a neke od njih su:

1. Volumen tijela koji se mijenja s temperaturom (npr. volumen žive u živinom

termometru).
2. Električna svojstva koja ovise o temperaturi:
- električni otpor vodiča koji se mijenja s temperaturom,
- elektromotorna sila koja se javlja na spoju dvaju različitih metala, a čiji iznos
ovisi o temperaturi.
3. Mjerenje iznosa i raspodjele po spektru energije koju odzračuje tijelo čiju
temperaturu mjerimo (primjenjuje se pri višim temperaturama).

Zbog nemogućnosti izravnog mjerenja same temperature, definirane su "temperaturne

skale", tj. odabrane su dvije fizikalne pojave koje se uvijek odvijaju pri točno određenim
temperaturama i njima su pridružene brojčane vrijednosti. Kako je izbor tih pojava, a
isto tako i brojčanih vrijednosti koje se pridružuju tim točkama proizvoljan, postoje
razne, više ili manje pogodno odabrane temperaturne skale od kojih su se danas u
SI-mjernom sustavu održale samo dvije - Celsiusova (dopuštena) i Kelvinova
(obvezna), a u angloameričkom sustavu se još koriste Fahrenheitova i Rankineova
skala.

Samo mjerenje temperature temelji se na drugom postulatu ravnoteže ili nultom zakonu
termodinamike koji glasi: "Ako se za neko tijelo C ustanovi da je u toplinskoj ravnoteži
s tijelom A, te da je osim toga u ravnoteži i s tijelom B, onda su prema iskustvu i tijela
A i B u toplinskoj ravnoteži". Živin termometar neka bude tijelo C, a npr. voda koja se
smrzava - tijelo A. Zabilježi li se stanje tijela C (visinu stupca žive) i kasnije se ustanovi
da je ta visina ista kad se tijelo C nalazi u ravnoteži s nekim tijelom B, dolazi se do
zaključka da bi i tijela A i B bila u toplinskoj ravnoteži, da su kojim slučajem stvarno u
dodiru. U skladu s gornjom definicijom može se ustvrditi da tijela A i B imaju istu
temperaturu.

Da se svaki put za svako tijelo čija se temperatura mjeri nebi trebalo raditi neki etalon s
kojim ćemo to uspoređivati, termometar se "umjeri" tako da se, kad je u ravnoteži s
jednim referentnim tijelom (npr. vodom koja smrzava) označi nekom vrijednošću (npr.
0 kod Celzijeve skale), a kad je u ravnoteži s drugim referentnim tijelom (npr. vodom
koja isparava) označi drugom vrijednošću (npr. 100 kod Celzijeve skale) i zatim se ta
skala (linearno) interpolira, a po potrebi i ekstrapolira. Iako su ledište i vrelište vode
osnovne i definicijske referentne točke, zato što jedan termometar ne može mjeriti sve
moguće temperature, za vrlo niske i vrlo visoke temperature postoji još niz takvih

29
referentnih točaka (primjerice, trojna točka kisika je na -218,7916 °C, krutište zlata na
+1064,18 °C).

4.2 Mjerne jedinice i skale za temperaturu

Kelvinova skala (jedinica K, Kelvin) je temeljna temperaturna skala SI-mjernog

sustava. To je tzv. "apsolutna" ili "termodinamička" temperaturna skala, jer joj je
ishodište na apsolutnoj nuli. Nastala je na temelju Celsiusove skale, jednostavnim
pomicanjem (translacijom) skale, bez promjene same podjele skale. Današnja je
definicija da je to skala koja ima ishodište na apsolutnoj nuli, a pri trojnoj točki vode
(+0,01°C) ima vrijednost 273,16 K.
Celsiusova skala (jedinica °C, stupanj Celsiusa, Celzijev stupanj) je stara i najraširenija
skala koja se je održala jer je prilično spretno definirana - ima vrijednost 0 na ledištu
vode i vrijednost 100 na vrelištu vode, sve pri tlaku 1,01325 bara (760 mmHg). Zove se
"relativna" skala jer su obje točke proizvoljno odabrane.
Fahrenheitova i Rankineova skala su vrlo slične gornjim dvjema skalama. Iako je
prvobitna definicija Fahrenheitove skale bila prilično egzotična i zapravo loše odabrana,
to je kasnije ispravljeno tako da je skala definirana vrijednošću 32 na ledištu vode i
vrijednošću 212 na vrelištu vode, sve pri tlaku 1,01325 bara. Time je skala postala
jednoznačno definirana i povezana s Celsiusovom (dakle, internacionalno prihvaćenom)
skalom.
Preračunavanje temperatura izraženih u različitim skalama može se izvršiti s pomoću
izraza:

a) Kelvinova i Celsiusova skala

[
T (K) = ϑ (°C) + 273,15 ( o C) ]11KC
o
ϑ (°C) = [T (K) - 273,15 (K)]
1oC
1K
b) Celsiusova i Fahrenheitova skala

5(°C) 9 (°F)
ϑ (°C) = [ϑ (°F) - 32(°F)] ϑ (°F) = [ϑ (°C) + 32(°C)]
9(°F) 5(°C)

c) Rankineova i Fahrenheitova skala

1 oR
T (R) = [ϑ (°F) + 459,67 (°F)] [ 1o F
ϑ (°F) = T ( o R) - 459,67( o R) o
1R
]
1°F
Međusobni se odnos brojčanih vrijednosti na sve četiri skale vidi na sl. 4.1.

Iz slike 4.1. se vidi da u istom rasponu temperatura između ledišta i vrelišta vode,
Celsiusova i Kelvinova skala imaju 100 podjela, a Fahrenheitova i Rankinova 180.
stoga proizlazi da je podjela na Fahrenheitovoj i Rankinovoj skali skoro dvostruko
"finija".

30
 Sl. 4.1 Usporedni prikaz skala temperature

Mjerenje temperature se zasniva na ovisnosti niza svojstava tijela o temperaturi, tj.

promjeni tih svojstava u ovisnosti o temperaturi. To su npr. promjena volumena,
promjena tlaka zasićene pare, promjena tlaka plina pri stalnom volumenu, promjena
električnog otpora materijala, promjena elektromotorne sile, i dr.
Temperatura se očitava na temperaturnoj skali koja se dobije dijeljenjem razlike
temperature, pokazivanja termometra dvije proizvoljno izabrane stalne točke
temperature na određeni broj stupnjeva. Stupanj je određeni dio intervala između dvije
temeljne točke.

4.3 Osjetnici za mjerenje temperature

Osjetnici za mjerenje temperature mogu se svrstati u dvije osnovne skupine koje čine
kontaktni i beskontaktni osjetnici.

KONTAKTNI (provođenje topline):

− otpornički elementi
− termistori
− termopar
− poluvodički pn-spoj

BESKONTAKTNI (toplinsko zračenje):

− infracrveni termometar
− piroelektrički termometar

31
4.3.1. Otpornički elementi

Kod ovih osjetnika promjena temperature manifestira se promjenom otpora osjetilnog

elementa. Za određivanje promjene otpora u ovisnosti o promjeni temperature koristi se
pojednostavljeni linearni model:

R (T ) = R0 [1 + α (T − T0 )] (4.4.1)
R0 = 100 Ω, referentni otpor pri 0 C gdje je α -temperaturni koeficijent
o

R100 − R0 ⎡ Ω ⎤
α= ⎢ Ω oC ⎥ (4.4.2)
100 R0 ⎣ ⎦

Promjena otpora pojedinih materijala u ovisnosti o promjeni temperature vidljiva je na

sl.4.2. Svi materijali za izradu elemenata otpornika imaju pozitivan temperaturni
koeficijent tj. kod svih elemenata otpornika porastom temperature raste i električni otpor
osjetnika. Za izradu otpornih temperaturnih osjetnika najčešće se koristi platina zbog
svoje izvanredne stabilnosti.

Nikal

Platina

Slitina nikla
R/R0

Bakar

Temperatura ºC

Sl. 4.2 Promjena otpora u ovisnosti o temperaturi za

različite materjale otpornika

Izraz kojim se određuje promjena otpora za osjetilni element Pt-100 je:

[
R (T ) = R0 1 + αT + βT 2 + γT 3 (T − 100) ] (4.4.3)

R0 = 100 Ω, referentni otpor pri 0ºC

α = 3.90802 ⋅ 10 −3 [oC-1]

32
β = −5.802 ⋅ 10−7 [oC-2]
⎧⎪− 4.27350 ⋅ 10 −12 ∀ (T < 0o )
γ =⎨ [oC-4]
⎪⎩0 ∀ (T ≥ 0o )

Neke norme koje određuju vrijednosti otpora Pt-100 otporničkog elementa:

DIN 43760: R (100 o C) / R (0 o C) = 1.385

IEC 751 definira dvije klase industrijskih Pt otporničkih elemenata:

- Klasa A: -200°C do 650°C, tolerancija pri 0°C iznosi ±0.15.

- Klasa B: -20°C do 850°C, tolerancija pri 0°C iznosi ±0.30.

Usporedba najčešće korištenih materijala za elemente otpornika:

Izvedbe otporničkih elemenata:

Platina je izvrstan vodič, specični električni otpor platine je ρ = 0,11 Ωmm2/m. Da bi se

uz najmanji utrošak platine (mala masa i niska cijena) izradio otpornik čiji je otpor 100
Ω, on se namata s vrlo tankom žicom, debljine 7 ÷ 50 µm. Zbog tako tanke žice
otpornički elementi od platine osjetljivi su na prekid. Žica se može namatati
helikoidalno kao samostojna zavojnica sl.4.3, ili se namata bifilarno (sa duplom žicom)
na keramički trn sl. 4.4. Ove izvedbe zbog svoje osjetljivosti se uglavnom
upotrebljavaju u laboratorijske svrhe, a manje u industrijskoj primjeni.
Otpornički elementi od platine izrađuju se još i nanošenjem tankog filma platine na
keramičku podlogu. Ove izvedbe su nešto robusnije i manje osjetljive (sl.4.5).
Kod ovih otpornika pojavljuje se problem samozagrijavanja: zbog protoka struje dolazi
do povišenja temperature samog otporničkog elementa. Zbog toga se koriste struje
iznosa do 1mA. Radi smanjenja problema samozagrijavanja standardni otpornici imaju
relativno mali otpor 0,25, 2,5 ili 25 Ω.
Tipični izgled RTD osjetnika prikazan je na sl.4.6.

33
 Sl. 4.3 RTD neinduktivni bifilarni (sa Sl. 4.4 RTD otpornik sa žicom u
duplom žicom) otpornik namotan na obliku spirale [13]
keramički trn

Sl. 4.5 RTD otpornik od platine

nanešene u obliku tankog filma Sl. 4.6 Najčešći izgled RTD
na keramičku podlogu [13] otpornih osjetnika
4.3.2. Termistori (engl. Thermistors)

Imaju za red veličine veći temperaturni koeficijent od otporničkih pretvornika, a može

biti negativan (NTC) ili pozitivan (PTC), tj. otpor osjetnika može opadati ili rasti s
porastom temperature. Norme koje opisuju termistore: DIN 44070, IEC 539.

Sl. 4.7 Krivulje promjene otpora u ovisnosti o porastu

temperature za različite tipove otpornih osjetnika

34
NTC termistori se najčešće izrađuju se od metalnih oksida (Fe2O3, MgCr2O4, …).
Spadaju u najosjetljivije senzore temperature, ali imaju nelinearnu ovisnost otpora o
temperaturi R(T), a osjetljivost i temperaturni koeficijent ovise im o temperaturi.

Nelinearna ovisnost otpora o temperaturi R(T) opisuje se različitim funkcijama, najčešće

korištena eksponencijalna aproksimacija je:
B
R (T ) = A ⋅ e T (4.4.4)
gdje je:

B – konstanta ovisna o materijalu, izražava se u kelvinima i kreće se u

granicama od 2000 do 5000 K.
T – temperatura u Kelvinima

Otpor R(T1) je zadan na nekoj referentnoj temperaturi T1 (najčešće 25°C). Iz tog podatka
i izmjerenog otpora na temperaturi T2 može se odrediti mjerena temperatura.

R (T1 ) = A1 ⋅ e T1
(4.4.5)
B

R (T2 ) = A2 ⋅ e T2
(4.4.6)
⎛ 1 1 ⎞
R (T2 ) ⎜ − ⎟
= e B ⎜⎝ T2 T1 ⎟⎠ (4.4.7)
R(T1 )
⎛ 1 1 ⎞
⎜ − ⎟⎟
R(T2 ) = R (T1 )e B ⎜⎝ T2 T1 ⎠ (4.4.8)

Sl. 4.8 Promjena otpora NTC termistora u ovisnosti o

temperaturi za za različita područja temperatura

35
Moguća točnost NTC termistora je od 0,1 do 0,2 ºC u granicama od 0 do 70°C.

Problemi kod NTC termistora su samozagrijavanje i starenje.

Izvedbe NTC termistora

Sl. 4.9 Različite izvedbe NTC temperaturnih osjetnika; a,b,e - ostakljena izvedba,
c - minijaturna izvedba, d - izvedba u obliku podloške, f,g - izvedbe u kućištu

36
PTC termistori

PTC termistorima otpor raste s porastom temperature za razliku od NTC termistora

kojima otpor pada s porastom temperature. Izrađuju se od smjese barij-karbonata,
stroncij-oksida i titan-oksida. Zbog vrlo strme R(T ) karakteristike ne koriste se za
mjerenje temperature nego kao element za toplinsku zaštitu. Promjena otpora s
temperaturom je izrazito nelinearna što se vidi na sl.4.10.

Sl. 4.10 Promjena otpora PTC termistora u ovisnosti

o promjeni temperature

37
Izvedbe PTC termistora

Sl. 4.11. različite izvedbe PTC termistora

38
4.3.3. Termoparovi

Termoelektričnom pojavom naziva se međusobna ovisnost strujanja topline i električne

struje. Tu su značajni Seebeckov i Thomsonov efekt.

1. Seebeckov efekt: Ako je strujni krug izrađen iz dva različita materijala i ako se
spojevi održavaju na različitim temperaturama, pojavit će se električni napon.
Razlika napona je:
dT
dU a = α12 dx (4.4.9)
dx

Za homogeni materijal α12 je konstantno duž vodiča pa možemo pisati:

ΔU = (α 1 − α 2 )ΔT = α 12 ΔT (4.4.10)

α - Seebeckov koeficijent, VK-1

ΔT - razlika temperatura, K
ΔU - razlika napona, V

Primjer: za željezo (Fe) je α1 = 12,5 μVK-1, dok je za konstantan (Ko) α 2 = −39 μVK-1.

α12 = [12,5 − (− 39 )] = 51,5 μVK-1

Poluvodiči imaju veće koeficijente, pa je npr. α Se = 1000 μVK-1, a α MoS = −770 μVK-1

2. Thomsonov efekt (William Thomson – lord Kelvin, 1857. g.). Kad vodičem teče
struja i temperatura uzduž njega opada ili raste, on će preuzimati ili odavati toplinu od
okoline, ovisno o smjeru struje. Vodič će preuzimati toplinu ako struja teče prema
području viših temperatura, a predavat će je okolini kad je smjer struje prema području
nižih temperatura.

Ako je između dva susjedna presjeka nekog vodiča razlika temperature d T , toplinski
učinak koji vodič izmjenjuje može se prikazati izrazom

d Q& = τ I d T (4.4.11)
ili
T2

Q& = I ∫ τ d T , (4.4.12)
T1

gdje su T1 i T2 temperature na početku i kraju vodiča.

τ - Thomsonov koeficijent, VK-1

I - struja, A
Q& - toplinski učinak, W

39
Nasuprot Seebeckovu efektu koji je posljedica različitih svojstava materijala,
Thomsonov se efekt pojavljuje u homogenim vodičima.

Termopar; aktivni pretvornik, koristi termoelektrički efekt – Seebeckov efekt. Radi se o

izravnoj pretvorbi toplinske u električnu energiju. Svojstva termoparova opisuje norma
IEC584.

Sl. 4.12. Termopar

U = α (T1 − T2 ) (4.4.13)
Gdje je:
α - Seebeckov koeficijent koji tipično iznosi od 5 – 50 µV/K
T1 - temperatura mjernog objekta
T2 - referentna temperatura, npr. temperatura okoline

Temeljna pravila spajanja termoparova:

1. Zakon homogenog materijala: Termoelektrički efekt se ne javlja u strujnom krugu iz

jednakih materijala.
2. Zakon ubačenog materijala: Algebarska suma termoelektričkih napona u strujnom
krugu koji se sastoji od više spojeva različitih materijala biti će nula ako su svi spojevi
na istoj temperaturi. Zahvaljujući ovom zakonu možemo ubaciti voltmetar u strujni
krug, a da ne utječemo na pokazivanje. Spoj se smije ostvariti trećim metalom, npr.
lemljenjem (metal ”C”).

Sl. 4.13. Uz zakon ubačenog materijala

3. Zakon sumacije međutemperature: Ako (T1, T2) daje U1 i (T2, T3) daje U2, tada (T1,
T3) daje U1+U2

Sl. 4.14. Uz zakon sumacije međutemperature

40
U sljedećoj tablici prikazana je usporedba standardnih tipova termoparovakoji se
označavaju oznakom J,K,N,T,R:

Parametar J K N T R
ϑ min [°C] -40 -200 -230 -250 -50
ϑ max [°C] +850 +1100 +1230 +400 +1350
Točnost [°C],
klasa 2 ±2.5 ±2.5 ±2.5 ±1 ±2

Chromel Nicrosil
90% Ni, 84% Ni,
+ materijal 10% Cr 14% Cr,
Fe Cu Pt
ostalo Si, Fe,
C

Constantan Alumel Nisil Constantan

55% Cu, 95% Ni, 95% Ni, 55% Cu,
- materijal
45% Ni 2%Al, 4.5% Si, 45% Ni 7% Pt,
2% Mn, ostalo Fe, C, 13% Rh
1% Si Mg, Cr

Seebeckov
koeficijent α
[µV/K] 50 39 39 39 5
pri 273 K

Kompenzacija temperature hladnog kraja

Ako je temperatura okoline T2 konstantna tada je napon U proporcionalan sa

temperaturom mjerenog objekta T1.

Sl. 4.15. Kompenzacija temperature hladnog kraja

Referentnu temperaturu T2 može se održavati konstantnom) na više načina, npr.:

- držanjem hladnog kraja u posudi sa komadićima leda 0°C

- upotrebom Peltierovog rashladnog uređaja
- električnim grijačem

41
Na sljedećim slikama vidi se promjena napona i Seebeckovog koeficijenta s
temperaturom

Sl. 4.16 Promjena napona u ovisnosti Sl. 4.17 Promjena Seebeckovog

o temperaturi za različite tipove koeficijenta u ovisnosti o temperaturi
termoparova [13] za različite tipove termoparova

Sažeti pregled glavnih karakteristika temperaturnih osjetnika prikazan je u

sljedećoj tablici:

42
 5. TERMOMETRI

Podjela po načinu mjerenja:

- plinski termometri
- otporni termometri
- termoelementi
- termometri punjeni tekućinom
- beskontaktni termometri (pirometri, IC termografija)
- posebni termometri

5.1 Plinski termometri

Na sl. 5.1 se nalazi plinski termometar. Mjerenje se svodi na mjerenje tlakova

koji se pomoću toplinska jednadžbe stanja preračunaju u T (K) a iz toga u ϑ (˚C).
Zbog svoje točnosti prvenstveno služe za baždarenje ostalih termometara.
Najveći im je nedostatak što pri visokim temperaturama živa(1200˚C) propušta helij i
vodik.

Sl. 5.1. Plinski termometar

Toplinska jednadžba stanja idealnih plinova:

pV = MRT (5.1.1)
gdje je:
p [Pa] - tlak
T [K] - temperatura
V [m3]-volumen plina
M [kg] -masa plina
R [kJ/kgK]- plinska konstanta za određeni plin

Sređivanjem jednadžbe 5.1.1. za dva različita stanja plina u termometru sa slike 5.1.
etar dobivamo izraz:

43
 ⎛ p ⎞
T = Tref ⎜ ⎟ (5.1.2)
⎜p ⎟
r ⎝ ref ⎠ v

gdje je: pref -tlak plina pri referentnoj temperaturi (Tref)

Sl. 5.2 Ovisnost tlaka plina o temperaturi

pri konstantnom volumenu

metar 5.2 Termometri punjeni tekućinom

Mjerenje temperature se zasniva na pojavi promjene volumena tekućine s promjenom

temperature. Kao medij se obično upotrebljava živa ili alkohol, koji se oboji radi lakšeg
očitavanja sl. 5.3. Najčešće se koriste u laboratorijskoj i medicinskoj primjeni. Krhki su
i lako lomljivi, pa se njima treba pažljivo rukovati. Radi zaštite od loma često se koriste
u zaštitnim kućištima sl. 5.4. Stabilni su i relativno jeftini.

Prikaz temperaturnih mjernih područja za različite tekućine

Tekućina Temperaturno mjerno područje

Pentan -200 ÷ +20°C
Alkohol -110 ÷ +50°C
Toluol -70 ÷ +100°C
Živa bez plinskog punjenja -30 ÷ +280°C
Živa s plinskim punjenjem -30 ÷ +750°C

Sl. 5.3 Termometar punjen tekućinom

Sl. 5.4 Termometar punjen tekućinom u zaštitnom kućištu

44
5.3 Posebni termometri

Neke od posebnih izvedbi termometara su:

- Maksimum-termometar (pokazuje najvišu temperaturu postignutu u nekom

vremenskom razdoblju)
- Minimum-termometar (pokazuje najnižu temperaturu postignutu u nekom
vremenskom razdoblju)
- Termograf - sl. 5.10 (sprava za registriranje temperaturnih promjena u toku nekog
vremenskog razdoblja npr. 24 sata)
- Kapilarni termometar – sl. 5.5 ( pogodan je za mjerenje temperatura kad je mjerno
mjesto nepristupačno

Sl.5.5 Kapilarni termometar

5.4 Otpornički termometri

Principijelna shema otporničkog termometra vidi se na sl. 5.6. Ovi termometri imaju
ugrađen otporni osjetilni element. Promjena temperature ima za rezultat promjenu
električnog otpora. Otpor se mjeri na dva načina. Pomoću Wheatstoneova mosta ili
pomoću dva jednaka svitka od kojih je jedan spojen s poznatim otpornikom a drugi s
termootpornikom čiju temperaturu tražimo.

Sl.5.6 Otpornički termometar

45
Spajanje termootpornika u Wheatstoneov most izvodi se radi neutralizacije utjecaja
otpora kablova kojima su povezani izvor električne energije sa termootpornim
osjetnikom, koji imaju značajan utjecaj na izlaznu veličinu signala napona koji se
mjenja u ovisnosti o otporu, a otpor u ovisnosti o temperaturi i na taj se način dobiva
kao signal izlazni napon koji odgovara određenoj temperaturi. Preblemi kod ovih
termometara je i samozagrijavanje uslijed prolaza struje pa se kod nih koriste jačine
struje do 1 mA. Prema DIN 43760 za otpornike od platinaste žice odgovara promjena
otpora od + 0.385 Ω/ºC. Ovo su vrlo male promjene otpora po jedinici promjene
temperature pogotovo kad se uzme u obzir otpor kablova kojima se povezuje RTD
osjetnik s izvorom električne energije, koji ima veličinu električnog otpora po nekoliko
Ω pa čak i desetine Ω. Kod ovakvih termometara spojni kabel može imati električni
otpor 10 Ω, spojen kao na sl. 5.7 i ako se taj otpor ne uzme u obzir uzrokuje grešku od
10 / 0.385 ≈ 26 ºC, klasičan način izbjegavanja takve greške je spoj u Wheatstone-ov
most sl. 5.8.

Sl.5.7 direktno spajanje otpornika gdje je Sl.5.8 način spajanja u Wheatstoneov most
prisutan i otpor spojnih kablova

5.5 Termoelementi (termoparovi)

Ovi termometri kao osjetnik temperature imaju različite termoparove koji su

opisani u poglavlju 4.4.3. Sva bitna obilježja termometara određena su samim
svojstvima navedenih termoparova. Ovi termometri su ujedno i najrasprostranjeniji, a
njihove prednosti su da mogu raditi u velikom rasponu temperature, nisu osjetljivi i
krhki i relativno su jeftini.

Fe

Co Co

Galvanometar U (V)

Tref. Tmj.

Sl.5.9 Mjerenje temperature termoelementom

46
Izlazni signal (napon) pretvaramo u teperaturu preko krivulja ovisnosti napona o
temperaturi za svaki pojedini tip termopara. Ove se krivulje radi lakše računalne obrade
mogu prikazati polinomom oblika:

T = a0 + a1U + a 2U 2 + a3U 3 + a 4U 4 (5.5.1)

Ovdje stvarnu funkcijsku ovisnost temperature i napona aproksimiramo polinomom

četvrtog stupnja, a za manje precizna mjerenja uzimamo u obzir samo prva tri člana tj.
polinom drugog stupnja, jer ostali članovi polinoma imaju mali utjecaj na konačnu
vrijednost.

U izrazu 5.5.1. varijable su sljedeće:

T- relativna razlika temperature između spojnih čvorišta dva različita metala [ºC]
ai- koeficijenti polinoma koji ovise o tipu termopara
U- izmjereni napon koji se javlja na termoparu

Za relativnu temperature vrijedi:

T = Tmj + Tref → Tmj = T − Tref (5.5.2)

gdje je:

Tmj -temperatura koja se želi izmjeriti

Tref - referentna temperature drugog spojnog čvorišta koja se održava na nekoj
konstantnoj temperaturi

Referentna temperatura (Tref ) naziva se ponekad i temperaturom hladnog spoja i to je

tradicionalno preuzet naziv jer podrazumijeva održavanje temperature na 0ºC s vodom u
kojoj se nalazi vodeni led. Ova temperature može biti bilo koja proizvoljno odabrana
poznata temperatura (npr. 25ºC), koja se održava kao konstantna vrijednost ili
električnim grijačem sa termostatom, Peltierovim elementom ili na neki drugi način.

Kod mjerenja temperature termoparovima izlazni signali napona su vrlo mali, reda
veličine 10 −3 [V]. Zbog toga je vrlo bitno da je taj signal dobro izoliran (zaštitnim
kućištima i sl.) od drugih utjecaja iz okoline koji bi mogli kvariti izlazni signal (npr. od
utjecaja elektromagnetnog polja) koji mogu biti i višestruko veći nego sam izlazni
signal termopara i koji bi mogli utjecati na promjenu izlaznog napona. Tako zaštićen
signal od smetnji se preko priključaka (sabirnica) vodi do pojačala gdje se izlazni
signal pojačava. Pojačani signal može se elektronički i softverski filtrirati i dobiti
relativno glatka linija promjene magnitude izlaznog signala. Kao što je već spomenuto
kod termoparova se mora obavezno uzeti u obzir kompezacija referentne temperature
(tj. temperature hladnog spoja).

47
U sljedećoj tablici prikazani su koeficijenti polinoma oblika 5.5.1., samo do 10.
stupnja za razne tipove termoparova (prema NIST - National Institute for Standards
and Technology USA).

5.6 Sustavi za akviziciju podataka

Osnovna funkcija sustava za akviziciju podataka je registracija, pohranjivanje i

obrada izmjerenih podataka.
Starije generacije sustava za registraciju podataka bazirane su na registraciji pomaka
koji je preko pisala registrirao pomak koji je predstavljao mjeru neke veličine koju
želimo izmjeriti. Željeni mjerni podaci registrirani su na mjernom papiru ili traci koja se
je preko mehanizma kretala jednolikom brzinom kroz određeni vremenski interval, u
kojem su se bilježili izmjereni podatci. Jedan takav uređaj (termograf) vidi se na sl.
5.10.

Sl.5.10 Termograf
48
 Današnji sustavi za akviziciju podataka baziraju se na pretvaranju promjene električnih
fizikalnih veličina (npr. otpor, napon) u ovisnosti o promjeni mjerene fizikalne veličine
(npr. tlak, temperatura). Tako dobiveni električni signal odgovara vrijednosti mjerene
fizikalne veličine koju želimo izmjeriti. Osnovni elementi suvremenog sustava za
akviziciju podataka su:

– mjerni osjetnik (termoparovi, RTD otpornici, termistori u slučaju mjerenja

temperature)
– hardverski modul (uređaji, elektronički moduli, “kartice” i PC)
– softver (razni programi npr. “Labview”)

Sl.5.11 Prikaz osnovnih elemenata mjernog sustava

za akviziciju podataka i njihova povezanost

Izgled i principijelna shema spajanja jednog takvog uređaja za akviziciju podataka

opremljenog sa osjetnicima i pripadajućim modulom za popravljanje signala vidljivi su
na sl. 5.12 i sl. 5.13.

Sl. 5.12 Set za akviziciju podataka s

pripadajućim modulima i Sl. 5.13 Shema povezivanja seta za akviziciju s
osjetnicima pripadajućim modulima i PC-om
49
 Sl. 5.14 Modul (“kartica”) za prikupljanje i
obradu signala

6. BESKONTAKTNO MJERENJE TEMPERATURE

6.1 Osnovni zakoni elektromagnetskog zračenja topline

Sva tijela kontinuirano emitiraju elektromagnetsko zračenje, koje kroz vakuum putuje
brzinom svjetlosti 3 ⋅ 108 m/s. Valna je duljina zračenja λ vezana na frekvenciju
zračenja v i brzinu širenja vala c preko izraza:

c = vλ (6.1)

Iako na visokim temperaturama užarena tijela svijetle, vidljiva svjetlost nije jedino
zračenje koje ona emitiraju. Emisijski spektri čvrstih tijela kontinuirani su i sastoje se od
svih valnih duljina. Oblik spektra i raspored energije po pojedinim valnim duljinama
ovisi o temperaturi i svojstvima površine koja zrači.

Elektromagnetski spektar prikazan na sl. 6.1. Toplinski efekti su vezani za zračenja u

području valnih duljina od 0,1 do 100 μm. Vidljivi dio spektra obuhvaća vrlo usko
područje unutar područja toplinskog zračenja, tj. vidljivi je spektar dio toplinskog
zračenja kojeg može registrirati ljudsko oko. Nalazi se u području valnih duljina između
0,4 do 0,7 μm.
Idući u smjeru porasta valnih duljina područje se toplinskog zračenja tako može
podijeliti na tri uzastopne poddomene: ultraljubičasto područje, vidljivi dio i infracrveno
područje.
vidljivo
zračenje mikrovalovi
Gama Röntgen. radiovalovi
gama Röntgen. ultra- infracrveno
zračenje zračenje
zračenje zračenje ljubič. zračenje

vidljivo infracrveno

mikrometri

Sl. 6.1 Elektromagnetski spektar u ovisnosti o valnoj duljini λ [μm]

50
 Sl. 6.2 Usporedba prikaza u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra

U većini krutina i kapljevina se zračenje koje emitira pojedina molekula jako apsorbira
od strane susjednih molekula. Tako zračenje koje emitiraju odnosno apsorbiraju
kapljevine odnosno krutine uključuje samo molekule blizu površine: za metale je taj sloj
debljine nekoliko molekula, a za nemetale nekoliko mikrometara. Za ovakve se
materijale emisija i apsorpcija zračenja mogu promatrati kao površinski fenomeni. S
druge strane za mješavine plinova koje sadrže čestice vodene pare ili ugljičnog
dioksida, ili pak za krutine koje su djelomično propusne za zračenja, apsorpcija je
dubinska i zračenje koje tijelo emitira može imati izvor bilo gdje u promatranom tijelu.
Emisija i apsorpcija zračenja su tada volumenski fenomeni.

6.1.1 Crno tijelo

Crno tijelo je idealno tijelo koje apsorbira cjelokupno zračenje koje pada na njega, bez
obzira na valnu duljinu ili kut upada i ništa ne reflektira. Jasna je posljedica ove
definicije da je cjelokupno zračenje koje dolazi s površine crnog tijela emitirano
zračenje, te da nijedno tijelo ne može emitirati više zračenja od crnog tijela pri
određenim valnim duljinama i temperaturi. Crno tijelo nema preferirani smjer emitiranja
zračenja, zračenje je difuzno.

E*

1 ⋅ E*

Sl. 6.3 Crno tijelo apsorbira cjelokupno prispjelo zračenje

Crno tijelo emitira u cijelom spektru valnih duljina. Ako se promatra monokromatsko
zračenje crnog tijela Eb, kao energija zračenja emitiranu po jedinici površine i po valnoj

51
duljini (W/m2μm) spektralna je raspodjela Eb po valnim duljinama opisana Planckovim
zakonom:

C1 λ−5
E bλ = (6.2)
e C2 / λ ⋅T − 1
gdje je:

λ [μm] - valna duljina,

T [K] - apsolutna temperatura,
C1 = 3,742 ⋅108 [ W⋅μm4/m2]-konstanta prvog Planckovog zakona
C 2 = 1,4389 ⋅10 4 [μmK]- konstanta drugog Planckovog zakona

Maksimum se spektralne gustoće zračenja pomiče prema kraćim valnim duljinama kako
temperatura raste, kao što se vidi iz dijagrama sl. 6.4. Wienov zakon pomaka daje vezu
između temperature i valne duljine na kojoj se nalazi maksimum spektralne gustoće:

λmax T = 2898 [μmK] (6.3)

što objašnjava promjenu u boji površine tijela od crvene do bijele tijekom grijanja.
Energija zračenja Ebλ[ W/m2μm]

Valna duljina λ[μm]

Sl. 6.4 Raspodjela gustoće energije zračenja u ovisnosti
o temperaturi tijela i valnoj duljini

Vlastita emisija crnog tijela je energija zračenja emitirana s površine crnog tijela, na
svim valnim duljinama. Njen je iznos proporcionalan četvrtoj potenciji apsolutne
temperature crnog tijela, prema Stefan-Boltzmannovom zakonu

E b = σ T 4 W/m2 (6.4)

52
gdje je: σ = 5,6697 ⋅ 10 −8 [W/m2 K4]- Stefan-Boltzmannova konstanta
6.1.2 Realna tijela

Zračenje koje dolazi na površinu realnog tijela djelomično se apsorbira, djelomično

reflektira, a djelomično propusti.

E* = a E* + r E* + d E* (6.5)

E*

r ⋅ E*

a ⋅ E*

d ⋅ E*

Sl. 6.5 Apsorbirano, reflektirano i propušteno zračenje

Omjer između apsorbiranog i prispjelog zračenja zove se faktor apsorpcije a, omjer

između reflektiranog i prispjelog zračenja faktor refleksije r, a omjer između
propuštenog i prispjelog zračenja faktor propuštanja ili dijatermije d. Iz jednadžbe (6.5)
slijedi:

1= a + r + d (6.6)

Većina površina koje se koriste u graditeljstvu i konstrukciji strojeva je nepropusna (d =

0), izuzev nekih materijala kao što su stakla i plastični filmovi. U tom se slučaju
cjelokupno prispjelo zračenje djelomično apsorbira, a djelomično reflektira, te se
jednadžba (6.6) svodi na oblik:

1= a + r (6.7)

Udio prispjelog zračenja koji će se apsorbirati, odnosno reflektirati, ovisi o materijalu i

stanju površine, valnoj duljini prispjelog zračenja i o kutu upada. Prisutna je također i
ovisnost o temperaturi. Za inženjersku je primjenu prihvatljivo raditi s prosječnim
vrijednostima faktora apsorpcije a i faktora refleksije r.

Zračenje realnih tijela u bitnome odstupa od zračenja crnog tijela, te je raspodjela

intenziteta zračenja po spektru valnih duljina drugačija. Faktor emisije ε definira se kao
omjer vlastite emisije realnog tijela pri određenoj temperaturi i vlastite emisije crnog
tijela pri toj istoj temperaturi.
E (T )
ε= (6.8)
Eb (T )

53
Faktor emisije realnih tijela ovisi o temperaturi i stanju površine, te bitno ovisi o kutu
otklona od normale na promatranu površinu. Za sveukupno zračenje različit je od ε u
smjeru normale i računa se kao:
ε
≅ 1,2 za nisko emitirajuće polirane metalne površine,
εn
ε
≅ 0,98 za visoko emitirajuće nemetalne površine.
εn

Stefan - Boltzmannov zakon za realna tijela tako dobiva oblik:

E =εσT4 (6.9)

Prema Kirchoffovom zakonu vrijedi jednakost faktora emisije i faktora apsorpcije:

ε ( λ ) = a (λ ) (6.10)

Jasno je da u slučaju kada ε ovisi o valnoj duljini, emisijski spektar realnih tijela
općenito više nije sličan spektru crnog tijela.

6.2 Optički pirometar

Optički pirometri rade na principu usporedbe svjetloće boje koju isijava objekt čiju
temperaturu mjerimo i svetloće boje užarene kalibrirane niti čiju temperaturu znamo.
Optički sustav sadrži filter koji ograničava osjetljivost područja propuštenih valnih
duljina u rasponu 0,65-0,66 μm (tj. crveno područje vidljivog spektra). Drugi filter
reducira intenzitet svjetlosti. Jedan takav instrument može imati širok raspon mjerenja
temperatura.
Ovakvi pirometri pošto su ograničeni na valnu duljinu svjetlosti crveno vidljivog
područja mogu se upotrebljavati za mjerenje temperature objekata koji su dovoljno topli
da su užareni ili usijani. Ovo ograničenje se odnosi na donju granicu temperature pri
kojoj su ti pirometri upotrebljivi. Pojedini optički pirometri imaju ugrađeno pojačalo
svjetlosti promatranog objekta, što spušta donju granicu upotrebljivosti na niži nivo
temperature.
Nedostatci ovih uređaja su: osjetljivost (krhkost), glomazni su i relativno skupi.

lampa filter mj. leća

leća leća crveni leća za raspona objektiva
oka polja filter pojačanje

Sl. 6.6 Shematski prikaz osnovnih elemenata pirometra

54
Temperatura tijela određuje se ciljanjem (nišanjenjem) prema objektu čija se
temperatura želi izmjeriti. U početku je užarena nit tamnije nijanse od usijanog objekta.
Prilagođavavanjem nijanse svijetlosti niti (regulacijom narinutog napona na nit),
ujednačava se nijansa svijetlosti niti čija je temperatura poznata i objekta čiju
temperature želimo odrediti. Kada se nijanse svjetlosti niti i promatranog objekta čiju
temperaturu mjerimo ujednače to znači da imaju istu temperaturu, kako je poznata
temperature niti za određenu svjetlost niti, tako se zna i temperature promatranog
objekta. Način na koji se mjeri temperatura optičkim pirometrom prikazan je na sl. 6.7,
sl. 6.8 i sl. 6.9. Dok je užarena nit tamnija od tijela znači da je hladnija od tijela (sl.
6.7), kada je sjajnija od tijela znači da je toplija od tijela (sl. 6.8).

toplo tijelo čiju Izgled užarene niti

temperaturu mjerimo (hladnije)

Sl. 6.7 Slika koju promatrač vidi gledajući kroz objektiv optičkog pirometra

toplo tijelo čiju

temperaturu mjerimo
Izgled užarene niti
(toplije)

Pokazivač pokazuje centar

užarene niti

Sl. 6.8 Napon narinut na užarenu nit raste, dok užarena nit ne postane
toplija od tijela tj. dok nijansa užarene niti ne postane sjajnija

55
 Sl. 6.9 Izgled slike kada je temperatura objekta i užarene
niti iste temperature tj. iste svjetlosti boje.

Mjerno područje ovakvih pirometara kreće se u granicama : 700 − 3000 oC, a točnost u
granicama ± 0,5 %

6.3 Infracrvena termografija

Osnovni elementi i princip rada termografskog uređaja

Termografski se sustav sastoji od termografske kamere i jedinice za obradu termograma

(osobno računalo). U samoj kameri integrirana je IC optika, osjetnik IC zračenja,
jedinica za pretvorbu električnog u video signal, monitor i kartica za pohranu podataka
sl. 6.10. Računalo služi za obradu termograma prema određenom softveru i u njega se
podaci učitavaju s kartice koja se nalazi u kameri.
Kako su karakteristike elektromagnetskog zračenja jednake za cijeli elektromagnetski
spektar, to je optika koja se koristi u IC uređajima po obliku jednaka onoj kod
fotografskih uređaja, no različita po materijalima iz kojih je napravljena. Materijali koji
se koriste za izradu leća moraju biti propusni za IC zračenje, a to su; germanij, cink
sulfid, cink selenid za dugovalna IC zračenja te silikon, safir, kvarc ili magnezij za
srednjevalna IC zračenja.

Sl. 6.10 Suvremeni termografski uređaj

56
Osjetnik u termografskoj kameri mjeri količinu energije koja dospijeva na njegovu
površinu i koja odgovara intenzitetu zračenja definiranog dijela IC spektra.
Dozračena energija na osjetnik Eos jednaka je sumi energija koje dolaze od
promatranog tijela - vlastita emisija i refleksija (E + r E * ), energije koja prolazi kroz
tijelo d E * * i energije koja dolazi od okoline Eenv .

( )
E os = E + r E * + d E ** + E env (6.11)

Eenv

E*
E**

a ⋅ E**
E = Eb ⋅ ε

d ⋅ E*

r ⋅ E*
a ⋅ E*

d ⋅ E**
r ⋅ E**

Eenv

Sl. 6.11 Bilanca energije na osjetniku termografskog uređaja

Da bi se iz zračenja prispjelog na osjetnik kamere izračunala korektna vrijednost

temperature promatranog objekta potrebno je poznavati svojstva površine objekta,
temperaturu okolišnjih objekata, udaljenost kamere od promatranog objekta,
temperaturu i relativnu vlažnost zraka. Sve te podatke potrebno je prethodno podesiti
kao ulazne parametre u softveru kamere. Utjecaj zračenja iz okoliša treba svesti na
minimum, osobito ako se radi o objektu koji je na temperaturi bliskoj okolišnjoj ili ima
nisku vrijednost emisijskog faktora.
Osim utvrđivanja temperature objekta poznatog emisijskog faktora, softver u kameri
pruža i drugu mogućnost. Na temelju poznavanja temperature objekta i svih prethodno
navedenih ulaznih parametara moguće je dobiti vrijednost emisijskog faktora
promatrane površine.

Kad se pak radi o potrebi anuliranja propusnosti, ispred objektiva kamere stavljaju se
različiti filtri čija je zadaća spriječiti prolaz kroz objektiv elektromagnetskih valova onih
valnih duljina za koje je promatrani objekt propustan.

6.3.1 Aktivna i pasivna termografija

Prema pristupu mjerenjima i obradi rezultata termografija se dijeli na aktivnu i pasivnu,

te na kvalitativnu i kvantitativnu.

57
Aktivna se termografija zasniva na promatranju dinamičkog ponašanja površine objekta
izloženog toplinskoj pobudi. Toplinska se pobuda može postići na različite načine. Tako
su poznate impulsna, periodička, lock-in, vibracijska i druge vrste pobuda. Svima njima
zajednički je cilj poslati određeni paket energije u promatrani objekt i promatrati njegov
odziv na tu toplinsku pobudu - vremenski razvoj površinske temperaturne raspodjele.
Naknadnom se analizom može zaključivati o strukturi materijala ispod površine,
mogućim uključinama, pukotinama ili procesima koji se zbivaju ispod površine.

48,1°C

45

LI01
40
LI02

LI03 35

30

25
24,6°C

Sl. 6.12 Aktivna termografija; Rezultati mjerenja za

uzorak izrađen iz fenolne smole t =300 s

Pasivna termografija promatra objekte u stacionarnom stanju. Razlike u iznosima

infracrvenog zračenja koje dolaze s površine objekta su ili posljedica razlika u
temperaturi ili razlika u svojstvima promatrane površine.

Sl. 6.13 Pasivna termografija: Fotografija i termogram drvene planinske kuće

Naknadna obrada snimljenih termograma na računalu može bili kvalitativna, što

podrazumijeva samo uočavanje mjesta različitosti, sl. 6.14, ili kvantitativna što
uključuje utvrđivanje iznosa temperatura, temperaturnih razlika ili emisijskih faktora po
pojedinim lokacijama na termogramu, sl. 6.15, sl. 6.16 i sl. 6.17.

58
 Sl. 6.14 Na termogramu se lako uočavaju mjesta viših temperatura

Sl. 6.15 Toplinsko opterećenje strojnih dijelova,

analiza uz primjenu alata" isotherm dual above"

Sl. 6.16 Termografska snimka spremnika s vertikalnom linearnom

promjenom temperature površine

59
 Sl. 6.17 Procjena stanja strukture zida građevine s pomoću usporedne
histogamske analize dvaju područja na termogramu

Svaka eksperimentalna metoda ima svoje prednosti i nedostatke.Glavna prednosti

mjerenja temperature termografijom su:

ƒ beskontaktno mjerenje,
ƒ brzi odziv,
ƒ relativno jednostavna interpretacija termograma,
ƒ široke mogućnosti primjene,

a nedostatci ove metode su:

ƒ utjecaj emisijskog faktora, atmosfere, udaljenosti, geometrije objekta

i ostalih svojstava tijela na rezultat mjerenja,
ƒ teško provediva toplinska stimulacija velikih objekata,
ƒ mogućnost promatranja samo površinskih efekata.

60
7. LABORATORIJSKA VJEŽBA IZ MJERENJA TEMPERATURE

7.1 Opis vježbe 1

Zadatak vježbe 1 je izmjeriti promjenu temperature vode koja se zagrijava u nekom

vremenu. Voda se zagrijava električnom grijalicom, mješanje radi ujednačenja
temperature u posudi se provodi električnom mješalicom a temperatura se mjeri živinim
termometrom, termoparom i sustavom za akviziciju podataka.

7.2 Mjerni instrumenti i oprema

Sl. 7.1. Shema s osnovnim elementima za izvođenje laboratorijske vježbe

7.3 Postupak mjerenja

Prvo se živinim termometrom izmjeri temperatura vode u posudi i temperatura okolnog S

zraka. Počinje zagrijavanje vode u posudi na električnom kuhalom uz istovremeno
miješanje električnom mješalicom radi bolje raspodjele temperature. Mjerenja živinim
termometrom, digitalnim termometrom, i termoelementom J-tipa koji povezan na sustav
za akviziciju podataka koji mjeri promjenu potencijala i temperature i prikazuje je na
monitoru u dva dijagrama svaku minutu. Broj mjerenja je 37.

61
Akvizicija podataka

Akvizicija je provedena korištenjem mjernog sustava Hewlet Packard HP 3852S.

Shematski prikaz i tok informacija sustava dan je na slici 7.3. Mjerni davači u polju -
termoparovi J tipa spojeni su na odgovarajuće ulazne module mjerne centrale.
Pomoću NI GPIB-AT kartice ugrađene u osobno računalo, ostvarena je veza računala sa
akvizicijskim sustavom HP 3852S. Komunikacija se odvija pomoću GPIB (General
Purpose Interface Bus) protokola.

HP 44708 A
20 kanalni
relejni
multiplexer Vanjska memorija
Interna memorija

Data bus
HP 3852 A HP-IB Pisač
Osobno
HP 44733 A Upravljačka računalo Tipkovnica
4 kanalni FET jedinica računala GPIB Miš
multiplexer

HP 44701 E Programska podrška

5 1/2 digit
Specijalna Standardna
voltmetar
Microsoft EXCEL
LABVIEW
HP 44723 A Microsoft WORD
16 kanalni AutoCAD
digitalni ulaz-izlaz

HP 44715 A
5 kanalni
brojač

HP 44714 A
3 kanalni
regulator motora

Sl. 7.3. Dijagram toka informacija sustava za akviziciju podataka

Virtualni mjerni instrument izrađen je u računalnom paketu LabWIEW. Virtualni

instrument prima podatke iz jedinice za obradu signala te ima mogućnost prikaza
izmjerenog napona termopara, izračunate temperature i referentne temperature.
Za zadanu frekvenciju očitanja podaci o vremenu, datumu, izmjerenom naponu i
temperaturi pohranjuju se u datoteku podataka. Izgled zaslona virtualnog instrumenta
kao i dio dijagrama toka podataka prikazani su na slikama 7.4 i 7.5.

62
 Slika 7.4. Prikaz zaslona virtualnog instrumenta

Slika 7.5. Prikaz dijela dijagrama toka virtualnog instrumenta

63
7.4 Rezultati mjerenja - vježba 1

Početne temperature:
- temperatura zraka 19,4 ˚C
- temperatura vode 29,3 ˚C

Broj Temperatura Napon Temperatura tTE (a) Digitalni

mjerenja (živin (mV) spojišta (˚C) termometar
termometar)(˚C)
1 29,8 0,5 19,4 28,66 28,9
2 30,5 0,55 19,4 29,59 30
3 31 0,6 19,4 30,51 30,8
4 32,2 0,65 19,4 31,44 31,9
5 33,4 0,7 19,4 32,36 33,1
6 34,7 0,79 19,4 34,03 34,6
7 37,4 0,9 19,4 36,07 37,3
8 39 1 19,4 37,92 39
9 40,7 1,1 19,4 39,77 40,7
10 42,2 1,175 19,4 41,16 42,3
11 43,8 1,25 19,4 42,55 43,9
12 45,5 1,35 19,4 44,4 45,6
13 47 1,4 19,4 45,36 47,2
14 48,8 1,5 19,4 47,18 49
15 50,4 1,6 19,4 49,07 50,6
16 52,1 1,675 19,4 50,42 52,4
17 53,5 1,75 19,4 51,81 53,9
18 55,2 1,8 19,4 52,73 55,4
19 56,2 1,9 19,4 54,59 56,9
20 58,4 2 19,4 56,44 58,7
21 60,2 2,1 19,4 58,29 60,3
22 61,5 2,15 19,4 59,21 61,5
23 63 2,25 19,4 61,07 63,2
24 64,5 2,3 19,4 61,99 64,7
25 66,4 2,4 19,4 63,84 66,6
26 67,4 2,45 19,4 64,62 67,8
27 68,8 2,55 19,4 66,62 69,2
28 70,2 2,6 19,4 67,55 70,7
29 71,5 2,7 19,4 69,4 71,8
30 72,9 2,75 19,4 70,33 73,2
30 74,2 2,8 19,4 71,25 74,5
32 75,4 2,9 19,4 73,1 75,7
33 76,6 2,95 19,4 74,03 77
34 77,9 3 19,4 74,96 78,1
35 79 3,05 19,4 75,88 79,3
36 80,2 3,1 19,4 76,81 80,5
37 81,2 3,2 19,4 78,66 81,5

64
Temperature tTE (a) tTE (b) se izračunaju iz izraza:

U ′ ⋅ 100
tTE ( a ) = t s + (7.1)
5,4
tTE (b ) = t o + a o + a1 ⋅ U + a 2 ⋅ U 2 + a3 ⋅ U 3 (7.2)

ili pomoću polinoma 5.5.1 za J-tip u mjernom području od 0 - 400˚C, za koji su

koeficijenti:

ao = 0
a1 = 1,9473887 · 10-2
a2 = -1,1226744 · 10-7
a3 = 2,723974 · 10-12

Rezultati mjerenja

90
80 digitalni
termometar
70
temperatura ( C)

60
50 živin termometar
40
30
20 termoelement,
10 sustav za
0 akviziciju
0 5 10 15 20 25 30 35 40 podataka

vrijeme (minute)

Sl. 7.2 Dijagram rezultata mjerenja temperature

65
7.5 Opis vježbe 2

Zadatak vježbe 2 je izmjeriti promjenu temperature mramorne ploče s ugrađenim

električnim grijaćim kabelom, tijekom njena zagrijavanja i ohlađivanja Mjerenje se
provodi paralelno sniomanjem pomoću termovizijske kamere i mjerenjem pomoću
termoparova i naprijed opisanog akvizicijskog sustava (Sl. 7.6).

Sl. 7.6. Mjerna ploča i akvizicijski sustav s računalom

7.6 Rezultati mjerenja - vježba 2

Termovizijsko snimanje - mjerenje temperature

Rezultati mjerenja površinske temperature dobiveni termovizijskim snimanjem

prikazani su na slikama 7.7 do 7.14. Korištena je termokamera JENOPTIK
VARIOSCAN 3021-ST.

Za mjerenja koja će se provoditi od 2007. godine nadalje biti će korištena termovizijska

kamera "FLIR" ThermaCAM S65 PAL Package (Digital Out) za mjerenja temperature
do +1500°C, s ThermaCAM Researcher Professional 2.8 softverskim paketom za
analizu i obradu.

66
Sl. 7.7. Površinske temperature 18 minuta nakon početka grijanja

Sl. 7.8. Površinske temperature 28 minuta nakon početka grijanja

Sl. 7.9. Površinske temperature 48 minuta nakon početka grijanja

67
Sl. 7.10. Površinske temperature 68 minuta nakon početka grijanja

Sl. 7.11. Površinske temperature 88 minuta nakon početka grijanja

Sl. 7.12. Površinske temperature 108 minuta nakon početka grijanja

68
Sl. 7.13. Površinske temperature 5 minuta nakon prekida grijanja

Sl. 7.14. Površinske temperature 25 minuta nakon prekida grijanja

69
Mjerenje temperature termoparovima

Rezultati mjerenja površinske temperature u odabranim kontrolnom volumenima

pomoću J termoparova sustavom za akviziciju podataka prikazani su na slici 7.15.

100
mjerno mjesto
19
90 mjerno mjesto
18
Series3

80 Series4
Series5
70 Series6
Series7
60
temperatura

Series8
Series9
50
Series10

40 Series11
Series12
30 Series13
Series14
20 Series15
Series16
10
Series17

0 Series18
Series19
0 50 100 150 200 250
Series20
broj mjerenja

Sl. 7.15. Temperature u odabranim kontrolnim volumenima tijekom ugrijavanja i

ohlađivanja ploče

Mjerna mjesta vidljiva su na slici 7.6, a detalji na slicima 7.16.

Sl. 7.16. Pozicije termoparova - mjerna mjesta

70