DUGA

Cijela je krajina znala za namastirčane kako su se zvali mještani Manastir Drage. Seljani svoje
mjesto nisu zvala manastir, već namastir. Mjesto je brojalo pedeset stanovnika, imali su dvije
crkve, od kojih je jedna bila malena i stara te nije imala zvonik, dok je druga bila nova, bijele
boje, sa zvonikom.

Kod temelja manastira izlazi potok Sitnica, a dalje od njega nalazi se manje jezero za koje su
mještani znali govoriti da ono nema dna. Vrbe su se naginjale nad vodu kao da su žedne i piju
je, dok su u isto vrijeme radile sjenu i hladovinu.

Sam manastir i kuće u mjestu bile su od svojih temelja pa sve do polovine umotani u
mahovinu. Mještani toga sela pucali su od zdravlja. Imali su puna, okrugla i crvena lica, prsa
su im bila široka, mišići debeli, a noge pomalo krive, ali isto tako čvrste.

Djevojke u mjestu udavale su se jako rano, kada su imale 14 ili 15 godina, a nerijetko da je to
bilo i malo ranije. Kada bi neka djevojka s 18 godina bila i dalje sama smatrala se
usidjelicom. Djevojke s 30 godina smatrale su se već staricama, ali to nikome nije smetalo,
glavno je bilo da su one mogle raditi.

U mjestu nije bilo liječnika. Musa je bio zadužen za liječenje rana kojih je bilo od raznih
poslova, na primjer od noževa ili kolaca. Mještani nisu znali za druge bolesti. Musa se jedino
nije razumio u bolest koju je imala djevojka Boja. Ona nije bila poput ostalih mještana, jedra,
krupna, okrugla i crvenih obraza. Njezina koža bila je blijeda i žuta, a tijelo mršavo, odnosno
vitko. Svi su nagađali je li bolesna, a zbog boje kože nazvali su je i Muljika po mekanom
bijelom kamenu koji se u gradu nazivao mramor. Namastirčani su pričali da je i njezina majka
tako izgledala.

U Manastir Dragi živio je davno jedan kaluđer koji je bio na samrti. Iz tog razloga došle su
mu majka i sestra u posjetu, a kada je umro, majka nije htjela više nigdje ići. Ona je htjela
ostati u mjestu kako bi mogla posjećivati njegov grob. No, ubrzo se i sama u njemu našla.
Njezine kćerka ostala je kod mlinara, da bi se naposljetku i udala za mlinareva sina Jovišu.
Njih dvoje dobili su kćerku Muljiku.

Muljika je bila jedinica i otac ju je u početku jako volio. Kasnije je dosta pio, često je bio
pijan pa ju je nerijetko i tukao. Noći je provodio u obližnjoj krčmi.

Krčmar je imao šestero djece, od toga je tri kćeri udao i dva sina oženio. Sada mu se sin Ilija
vratio iz vojske. Ilije po cijele dane nije ništa radio. Spavao je i uživao pijući vode iz Sitnice, a
sa sobom je nosio ogledalo, češalj i mast kojom je mazao kosu i brkove. Dane je obično
provodio šećući šumom sam…

Na jednoj od šetnju tako je ugledao Boju kako je čuvala stado ovaca. Bio je odjeven u svoje
vojno odijelo, a sebe je nazivao Elias Kurtović. Na prvi pogled se zaljubio u Boju. Bila je
odjevena u bijelu košulju, a kosa joj je bila predivna, smeđe boje. Sjedila je na obali Sitnice i
Ilija je njome bio očaran.
DUGA

Kada je Boja otišla zajedno sa svojim stadom, Ilija je ostao na livadi sam i tužan. Uskoro je
stigla jesen, a običaj je bio da se tada momci iz sela žene. Ilija je htio za svoju ženu Boju, no i
otac Petraš i majka Marta tome su se oštro protivili. Oni su za svoga sina imali drugu
djevojku.

Muljika također nije bila oduševljena odabirom, kao ni njezin otac. Ipak, Petraš je bio došao
kod mlinara dogovoriti prošnju, a Muljika mu je plakala da je ne da za Iliju.

Svadba se održala, svatovi su se veselili, pilo se vino, pjevalo se, a Draga je tutnjila pa se
nakon toga stišala. Sitnica je nabujala i njezin šum čuo se sve jače, dok nije došlo do mećave
koja je zavijala kroz Dragu.

Snijeg je zameo Dragu, a ona je opet oživjela jer se bližilo Božićno vrijeme. Kod Petraša
krčmi orilo se po cijele dane, a navečer je ostala pusta tišina. Samo je Ilijin korak bio tih dok
je koračao pognute glave.

Muljika je mjesec dana ležala u postelji. Nije se žalila da je nešto boli, samo nikako nije
mogla iz postelje. Tek je povremeno uzela malo vode i popila. I Musu su bili pozvali da vide
što joj je, ali niti on je nije mogao izliječiti. Svima je Muljika već išla na živce, samo je Ilija
bio zabrinut i tu i tamo bi čak i zaplakao.

Petraš mu je bio govorio da ne brine i da Muljika neće umrijeti nego će samo ležati sve dok
on ne ostari, ali neće ništa raditi. No, nije pogodio.

Dva dana nakon toga, u mračnoj sobi koja se nalazila iza krčme, Muljika je umrla. Sljedeći
dan odnijeli su je u grob koji su iskopali iza stare crkve. Položili su je u smrznutu zemlju, a na
njezin grob počelu su tiho padati pahuljice snijega.

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća, oko 19o5. godine

Mjesto radnje: Manastir Draga i sela koja ga okružuju

Likovi: Boja (Muljika), Joviša, Ilija, krčmar Petraš, Marta, mještani…

DUGA

Bilo je vruće ljeto u malom selu Čardaci podno rijeke Glibuše. Ponad sela u klisurama
smještena je bila stara tvrđava, a dolje polje puno kukuruza i trstike, zvano Lug. Običaj
mještana je bio da po ljeti dan provedu u svojim kućama, u zamračenim prostorijama, a tek
predvečer izađu van. Dječacima je bilo dopušteno da se kupaju u rijeci po najvećem suncu, a
djevojčice, posebno one gospodske, morale su čuvati ten u kući i samo navečer izlazile u
šetnju po jednoj jedinoj čardačkoj ulici.

Srna je bila jedna od tih gospodskih djevojčica, koja je s čežnjom promatrala dječake u igri,
ali samo s prozora svoje kuće. Pravo ime bilo joj je Brunhilda i bila je kći Janka i Emilije
Serdar. Mještani su je prozvali Srna jer je izgledala vitka, visoka, duge kose, okretna i
zaigrana baš poput srne. Srnina obitelj bila je imućna i imali su najveću kuću u selu.

Dok bi roditelji spavali, ona bi slušala ciku i žamor dječaka, ali znala je da mora čekati večer i
molitvu te da obuće jednu od tijesnih haljinica i pođe u šetnju s roditeljima. Bila je vesela
djevojčica i često je znala i zapjevati, ali njeni roditelji smatrali su da se to njoj ne pristoji jer
je djevojčica, a i zato što joj nisu kupili glasovir.

Uskratili su joj puno toga ne samo zato što je bila žensko, nego i zato što je bila iz bogate
obitelji. Roditelji bi na nju vikali čak i kad bi je sunce samo kroz prozor obasjalo. Nije smjela
trčati i skakati, a nisu joj davali ni previše jesti da ostane vitka. Sve je to u njoj budilo veliku
žalost i osjećala se kao u zatvoru. Njeno srce žudjelo je za livadama i vrbama, za rijekom i
igrom. Ali unatoč svojim željama, htjela je biti dobra kći i ne iznevjeriti roditelje.

Došla je jesen i Glibuša se razlila po livadama. Bila je to izuzetno plodna jesen i ljudi su bili
zadovoljni urodom. Obitelj Serdar odlučila je poći u berbu bijelog grožđa u Marčinkovu
glavicu, mjesto sat vremena udaljeno od Čardaka. Živjeli su tamo Marčinkovi, veoma
siromašna obitelj, koji su imali kćer Savu. Njoj je još kao maloj svinja odgrizla šake, ali je
vezla kao nijedna djevojka. Sa šesnaest godina počela je batrljcima i ustima navlačiti konac i
postala tako vješta da su je žene iz Čardaka dolazile vidjeti i čuditi joj se.

Jedne zime otišla je Sava na godinu dana i vratila se s djetetom u naručju. U taj kraj došla je
obitelj Serdar brati grožđe na vinograd udovice Klare. Nju je svatko volio zbog njene
suosjećajnosti, plakala bi kad god bi nekog zlo zadesilo. Klara je namolila i Serdare da puste
Srnu da se taj dan istrči po polju i izigra, ionako ju nitko neće vidjeti. Nitko nije bio sretniji od
Srne dok je trčala po polju i jela grožđe.

Dok su roditelji brali, Srna je s udovicom Klarom došla do Save koja im je ispričala svoju
tužnu sudbinu. Potekla je iz siromašne obitelji s osmero djece, pa je pop predložio da pođe u
grad i da joj plaćaju ljudi da ju gledaju kako veze bez ruku. Sava je bila smještena kod
gospođe Lukre i dosta je zarađivala od vezenja. Otac joj govorio neka štedi, pa da će kupiti
kuću, ali život je drukčije htio. Kod gospođe Lukre počeo dolaziti neki momak Marko, njen
rođak, koji se počeo vrzmati oko Save. Rekao je da bi se ženio i Sava se uda za njega. Ali on
ju je samo iskorištavao, uzimao joj novce, a ona je vezla dan i noć. Gadila mu se zbog svojih
ruku, a u gradu su je svi zvali kljastom vlahinjom. Sava je ubrzo rodila djevojčicu, a muž se
pokupio i rekao da je našao službu kod dobrog gospodara i da ih ostavlja jer žensko čeljade
nikome ne treba.
DUGA

Tako je Sava bila primorana vratiti se u Marčinkovu glavicu s djetetom i nastaviti svoju tužnu
sudbinu u obiteljskoj kući. Pričale su tako Srna i Klara sa Savom i u međuvremenu se na nebu
ukazala duga. Sava je ispričala narodnu legendu kako kod njih djevojčica postane muško ako
protrči ispod duge. Udovica je u to vjerovala, a Srnu je uhvatilo nekakvo oduševljenje jer joj
je u glavi bilo kako bi se mogla igrati i skakati da je dečko.

Sava i Klara su se zapričale, a Srnu je priča koju je čula nagnala da počne trčati prema dugi.
Trčala je preko polja, jurila i kad se izgubila iz vida Savi i Klari, shvatile su da je došla do
Mrtvog jezera, kako su ga zvali i upala u njega. Cijelu noć su ljudi tražili Srnu, ali nisu je
našli. Njeno mrtvo tijelo isplivalo je tek peti dan. Srnini roditelji od tuge se preseliše u staru
zapuštenu tvrđavu.

Jesen je odjednom postala grozna, nigdje sunca, tuga se nadvila nad Čardake. Serdari su
obitavajući u tom mračnom zapuštenom okruženju shvatili da je njihova Srna htjela postati sin
zbog njihovog oštrog odgoja. Jedne večeri popeli su se na tvrđavu i držeći se za ruke, bacili se
u nabujalu Glibušu podno njih. Tako se završila priča obitelji Serdar i njihove Srne koja je
samo htjela imati bezbrižno i razigrano djetinjstvo.

Likovi: Srna (Brunhilda), Srnini roditelji (Janko i Emilija Serdar), Sava, udovica Klara,
mještani Čardaka

Dvoje zaljubljenih Salko s navršenih 18 godina i Marta koja je napunila 20 godina, potajno se
nalaze pokraj rijeke Cetine. Pronašli su komad hladovine gdje se mogu opustiti sakriveni od
znatiželjnih pogleda.

Salkov otac Rašica jednom je bio zaljubljen u djevojku Stanu s kojom se trebao vjenčati, ali
kada je Stana oboljela od crnih ospica, naglo je poružnjela i kao takva nije htjela poći za
Rašicu iako ju je on zaista volio i nije mu smetalo što joj je bolest unakazila lice. Na kraju se
oženio Lucom, djevojkom iz bogate obitelji (dotaricom kako su zvali djevoke s velikim
mirazom) koja mu je rodila sina Salka.

Nažalost Rašica nikako nije mogao zavoliti Lucu, pa ni onda kada im se rodio sin i zato je
otišao u hajduke. Počeo je pljačkati i ubijati Turke zbog čega se na kraju obogatio. Svojoj ženi
nikada nije uputio lijepu riječ i tako sve dok Luca nije umrla.

Prva ljubav Stana koju je sudbina tako tragično pogodila, na kraju se vjenčala za siromašnog
Iliju kojem je rodila dvije kćeri, Ivu i Martu. Unatoč tome što je imala obitelj Stana nije bila
sretna jer ju se selo doživljavalo vješticom kako zbog izgleda, a tako i zbog toga što je uvijek
šutila.

Nakon Lucine smrti Rašica se smirio i nije više odlazio u hajduke. Kada je Marta, kćer
njegove ljubavi Stane napunila 16 godina on ju je ugledao na groblju i taj mu se tren srce
stislo od bola jer mu se učinilo kao da je umjesto Marte ugledao svoju nesuđenu ljubav Stanu.
Od tog ju je trenutka zavolio iako je znao da je u Martu zaljubljen i njegov sin Salko.
DUGA

Prošle su četiri godine, a Rašica i dalje nije mogao prestati misliti o Marti, koja se kasnije
zaljubila u njega i taj tren počela izbjegavati Salka. Voljela ga je drugačije nego Salka, ali to
mu nikad nije uspjela reći, a on je cijelo vrijeme bio uvjeren kako je njezino srce rezervirano
samo za Salka. Rašica je na kraju postigao dogovor sa sinom koji je htio oženiti Martu i trčati
alku. Rašica mu je dopustio da se vjenča Martom, ali da sam trči laku te da bude alkarski
momak.

Salko se nakon toga počeo opet viđati s Martom koja je bila uvjerena da Rašica nije
zainteresiran za nju. Ali na alci je postalo jasno kako lijepa djevojka nije zaljubljena u sina
nego u oca. Salko je shvatio bolnu činjenicu kada je vidio koliko se Marta veseli pobjedi
njegova oca na alki. Kasnije mu je potvrdila ono što je sumnjao, zbog čega je poludio i otišao
iz sela.

Uslijedilo je vjenčanje između Marte i Rašice. Od vjenčanja je prošlo skoro godinu dana, a
nitko nije znao gdje se nalazi Salko. Selo je odmah počelo pričati kako je za Salkovo ludilo
kriva vještica Stana sve dok im nije ispričala kako se njena kćer zaljubila u oca i zato odbila
sina. Selo se u tom trenutku okrenulo protiv Marte koja je priznala da se udala za čovjeka
kojeg voli i da je to poštenije nego da se udala za Salka i živjela cijeli život u laži.

Selo je prihvatilo njeno objašnjenje osim nekoliko staraca, koji su smatrali kako djevojka
nema pravo sama birati muža bez obzira voli li ga ili ne. Stigao je kolovoz, a s njime i nova
alka, ali Rašica se ovog puta nije natjecao. Odjednom se usred utrke pojavio čudan alkar
okićen stvarima sa smetlišta bez koplja. Bio je to jadan Salko koji je uspio pogoditi u sridu
bez pravog koplja. Uhićen je jer je prekinuo alku, a kad su ga pustili nastavio je i dalje lutati.
Otada su ga zvali “Salko alkar”.