ĆIRO TRUHELKA

Ćiro Truhelka (Osijek, 2. veljače 1865. - Zagreb, 18. rujna 1942.), bio je hrvatski arheolog,
povjesničar i povjesničar umjetnosti. Pisao je o prapovijesnim, rimskim i srednjevjekovnim
nalazima, o turskim ispravama, stećcima, rimskom i srednjevjekovnom novcu, bosančici, a bavio
se i albanologijom.

Ćiro Truhelka rodio se u Osijeku 1865. godine. Na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
studirao je povijest umjetnosti i povijest (a ne arheologiju kako se to često prepisuje kroz
literaturu). Još kao student volonterski je surađivao s Isidorom Kršnjavim uStrossmayerovoj
galeriji u Zagrebu i izradio njezin prvi katalog (1885.). Kasnije je postao kustos (1886.), a zatim i
ravnatelj Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu (1903.).[1] Od 1926. do 1931.
godine bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju.[1] Bio je predsjednikom Društva
bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu koje je osnovano u ožujku 1939. godine i u javnosti
zastupalo je koncept hrvatske nacionalne pripadnosti Bosne i Hercegovine.[2]

Uređivao je časopis Glasnik Zemaljskog muzeja.

Tijekom službovanja u Sarajevu vodio je arheološka istraživanja na Glasincu (ilirski grobovi), u

Donjoj dolini (prapovijesno naselje) te mnogim drugim lokalitetima.

Njegova sestra, Jagoda Truhelka bila je poznata spisateljica.

 Starobosanski pismeni spomenici, (1894.)

 Starobosanski natpisi, (1895.)
 Slavonski banovci, (1897.)
 Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne, (1900.)
 Djevojački grob, (1901.)
 Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka, (1901.)
 Kraljevski grad Jajce, (1904.)
 Naši gradovi, (1904.)
 Arnautske priče, (1905.)
 Crtice iz srednjeg vijeka, (1908.)
 Dubrovačke vijesti o godini 1463., (1910.)
 Tursko-slavjenski spomenici dubrovačke arhive, (1911.)
 Gazi Husrefbeg, (1912.)

DJORDJE STRATIMIROVIC
Ђорђе Стратимировић (1858 — 1936) био је археолог и књижевник и бавио се лепом
књижевношћу и ако је највише објављивао археолошке радове из историје југословенских
народа. Он је допунио и издао и Успомене Ђорђа Стратимировића - генерала, његовог оца
и то нарочито из године 1848. и додао низ различитих извора Рођен је 22. фебруара 1858.
године у Грацу. Средњу школу је учио у Новом Саду, Прагу, Београду и Осијеку, а Техничке
науке у Бечу. Био је инспицијент на радовима поправке цркве и сплитског звоника око 1891.
године и ту га је у археолошке радове упутио Дон Фране Булић. Он је тај рад наставио
у Босни и Боки которској где је био у служби.

 Палата цара Диоклецијана у Сплиту (1891. године)

 Град Високи (1891. године)
 Град Бобановац (1891. године)
 О цркви Св. Николе у Котору (1803. године)
 О прошлости и неимарству Бока которске (1805. године)

LAJOS TALOCI

Lajos Thallóczy, (Također i Ludwig von Thallóczy, Ljudevit Taloci, rođen Lajos Stommer)
(Budim, 8. decembra 1856. – Herceghalom, 1. decembra 1916.), mađarski historičar, arhivista i
visoki državni činovnik. Bio je rukovoditelj odjeljenja pri zajedničkom ministarstvu finansijaAustro-
Ugarske u Bosni i Hercegovini.

Bavio se bosanskom historijom, a naročito geneaologijom, heraldikom i biografijama pojedinih

ličnosti iz njenog srednjovjekovnog perioda. Objavio je niz ćirilskih i latinskih povelja, a pisao je i o
vojvodi Hrvoju Vukčiću, o historiji Jajca, kao i o mnogim drugim temama.

Svoja znanja sažeo je u knjizi Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
objavljenoj u Minhenu i Lajpcigu, 1914. godine.

Umro je nesretnim slučajem 1917. godine kada se prevrnuo vagon voza u kojem se vozio
...čovjek čestit, ali čudak, stari kavalir, moj kasniji obožavatelj i posrednik u mađarskoj vladi,
dobro upućen u sve moje akcije, u kojima mi je često bio od pomoći. Nisam ga smatrao previše
mudrim, ali moram kazati da mi je kao historičar vrlo tačno nagovijestio kako ubistvo
prijestolonasljednika Franje Ferdinanda neće proći bez vrlo teških historijskih posljednica.
Thalloczy je poginuo u željezničkoj nesreći koju je sam nesvjesno prouzročio, kada je kao civilni
komesar austrijske vojske u Beogradu (1915.) u zadnji čas naredio da se na voz priključi salonski
vagon za njega!

KONSTANTIN JIREČEK
Konstantin Jireček (24. jula 1854. Beč - 10. januara 1918. Beč), austrijski i češki historičar.
Konstantin Jireček (Konstantin Josef) je istaknuti češki historičar. Njegova majka bila je kćerka
čuvenog naučnika Pavla Josifa Šafarika. Otac mu je bio Josif, historičar književnosti, a stric
Hermenegild historičar prava. Ti porodični okviri doprinijeli su kvalitetno sticanje znanja i
predodredili budućeg naučnog radnika. Jireček je u Pragu završio studij historije, geografije i
filologije. Njegova doktorska disertacija bila je Historija Bugara, a odbranio ju je sa samo 22
godine (Dějini naroda bulharského, Geschichte der Bulgaren, 1876). Bio je
profesor Univerziteta u Pragu, pa u Beču. Napisao je veći broj djela iz historije
jugoistočne Evrope, posebno iz srednjega vijeka.

Jireček je intenzivno proučavao građu Državnog arhiva u Dubrovniku, a kao rezultat tih
istraživanja nastaje značajan rad i za historiju srednjovjekovne Bosne (Trgovački drumovi i rudnici
u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji, 1879, prevod Đorđa Pejanovića, Sarajevo1950). Pored
historije Bugara, napisao je Historiju Srba (Istorija Srba, 1911-1918, više puta
štampana 1952, 1978) koja je odigrala značajan uticaj na razvoj, prije svega srpske
historiografije.

FRANJO FIALA

Neumitna smrt otela je rano i nenadano našem muzeju odlicna radnika, prijateljima vjerna druga,
a znanosti uopce revna i trudoljubiva pregaoca. Fiala rodio se 14. aprila god. 1861. u Brnu, gdje
mu bijaše otac profesorom u srednjim školama. Tu svrši osnovnu školu i realku, u kojoj bijaše
uvijek prvi gjak. Pošto svrši s odlicnim uspjehom ispit zrelosti, upisa se u tehnicku školu u Brnu, te
ucaše hemiju. Vec prije toga bavio se vrlo rado botanikom, pa bi i tada revno sakupljao biline,
putujuci po raznim krajevima Moravske. No profesor Makowsky pobudi u njem ljubav i interes za
prehistorijsku struku. I ne potraja dugo, te Fiala na tome polju iznese toliko krasnih plodova svoga
rada, da se tome uzradovaše svi prijatelji prehistorije, a narocito strucnjaci, koje on iznenadi
svojim nalazima. O napretku njegovu na polju hemije svjedoce mnoge vrijedne rasprave, što su
priopcene u izvještajima c. i kr. akademije znanosti u Becu. Pocetkom god. 1886. dobi Fiala
cinovnicko mjesto kod duhanske režije u Sarajevu. Slucaj htjede, te je došao u Sarajevo baš na
onaj dan — 28. januara — na koji ce on iza dvanaestgodišnjega rada ostaviti zauvijek ovaj svijet.
U duhanskoj tvornici radio je u hemijskom laboratoriju, koji iza kratkog vremena budne posve i
povjeren njegovijem rukama. Tu se u njem opet probudi stara želja za botaniziranjem i za
iskapanjem, te bi svaki slobodni cas, nedjelju i blagdan upotrebio za izlete u okolicu, a osobito na
Trebevic. Pored toga on bi svake jeseni na svom putu u Hercegovinu, kuda je polazio zbog
otkupljivanja duhana, revno sabirao biljke i prehistorijske nalaze, kojih bijaše pun mali laboratorij
duhanske tvornice, odakle su poslije, pošto ih je Fiala obradio, dospjeli u zemaljski muzej.
Njegova pregledno uregjena zbirka prehistorijskih iskopina sa Sobunara i Zlatišta kod Sarajeva
stekla je veliko priznanje strucnjaka Hampela iz Budimpešte i Hoernesa iz Beca, koje odasla god.
1889. ministarstvo u ove krajeve i koji slucajno zaviriše prigodom svoga posjeta duhanske
tvornice i u njezin laboratorij. Taj posjet bijaše odlucan po Fialinu buducnost, jer je od toga casa
sve to više radio za muzej, kod kojega budne napokon god. 1892. stalno namješten. Sada se
mogaše mladi istraživac sasvijem baviti svojim omiljenim prijedmetom. Tu imagjaše i sredstava i
vremena, da u obadva pravca uspješno poradi, a da se je on tijem obilno poslužio, svjedokom su
njegove rasprave u ovom „Glasniku“ i u našem njemackom izdanju ,,Wissenschaftliche
Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina“. Naskoro nastavi Fiala iskopavanje
prehistorijskih gromila na glasinackoj visoravni u rogatickom kotaru. Iz bliza i iz daleka dolažahu
posjetnici na Glasinac, da svojim ocima vide iskopavanje dragocjenih prehistorijskih starina i da
upoznadu taj zanimljivi i osobiti predio. No Fiala je radio i u drugim krajevima, kako se to vidi iz
njegovih izvještaja i rasprava, a narocito u kotaru stolackom i ljubuškom. Pa makar da se je
najviše bavio prehistorijom, ipak nikad ne zaboravi svog herbarija, vec nastojaše da ga što vecma
upotpuni. Na svojim ekskurzijama po Bosni i Hercegovini sakupljao bi revno biljke a u drugu ruku
zamjenjivao ih sa onijem iz Austro-Ugarske i Njemacke. Fiala se je popeo na najznatnije planine
u našim krajevima, ne bi li naišao na rijetke endemijske biljevne vrste. On je pretražio Bjelašnicu,
Treskavicu i Golu Jahorinu kraj Sarajeva, Klek kod Prace, Prenj, Muharnicu, Cvrsnicu, Sniježnicu
(kod Rakitnoga), Osjecenicu, Klekovacu, Grmec-planinu i dr. Nakon naprasne smrti
nezaboravnoga Radimskoga proširen bi odjednom naglo program Fialin, koji je narocito imao da
prouci ripacke sojenice na Uni, a osim toga valjalo je pretražiti prostrano grobište u Sanskom
mostu, i otpoceti iskopavanje u ribnickoj nekropoli blizu Bihaca. Pored toga bi mu povjereno, da
izradi drugi dio radnje, u kojoj se prikazuju uspjesi iskopavanja neolitske stanice u Butmiru kod
Ilidža. Ovom pošljednom teškom radnjom bavila se njegova misao pošljednjih mjeseci njegovoga
života, pa je ceznutljivo ocekivao cas, kad ce moci da kraju privede ovu svoju zadacu. Ali on ne
doživi te radosti. 12. januara oko podneva pozli mu u njegovoj pisacoj sobi, baš kada je pisao
zadnje poglavlje svoje radnje o Butmiru, uslijed silne navale krvi u mozak. K njemu dotrci odmah
njegov drug i prijatelj kustos Reiser, koji ga uz pomoc muzealnog osoblja od pisaceg stola
otpremi u zemaljsku bolnicu, u kojoj je on usprkos velikoj pažnji i njezi umro dne 28. januara.
Fiala bijaše neženja, a za sobom ostavlja od roda tek jedinoga brata. Koliko je pokojnik bio
cijenjen ne samo od svojili prijatelja, vec, i u drugova svoga zvanja u dalekom svijetu, najboljim su
svjedocanstvom mnogobrojne usmene i pismene sažalnice, što su stigle prigodom njegove smrti
ravnateljstvu zemaljskog muzeja. Fiala bijaše vjeran i odan prijatelj i drug, u društvu drag i mio
znacaj, a u znanosti revan i trudoljubiv radnik. Vjecna

KARLO PAČ

Carl Ludwig Patsch (Kovač, Češka, 14. rujna 1865. - Beč, 21. veljače 1945.)
austrijski arheolog i povjesničar. Za vrijeme školovanja u češkim školama Patch je
naučio poljski i ruski jezik, a klasične jezike na Sveučilištu u Pragu, gdje je
studirao povijest i zemljopis. Na istom sveučilištu 1889. obranio je doktorski rad na temu "Strabos
Quellen zur Geschichte seiner Zeit" ("Strabonovi izvori za povijest svojega vremena"). Nakon
toga u Beču nastavlja obrazovanje iz povijesti, klasičnefilologije i arheologije. Na poziv austro-
ugarskih vlasti BiH dolazi u Sarajevo gdje postaje profesorom Gimnazije. Nakon osnivanja
Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. postao je vanjski suradnik za arheologiju BiH, a od 1889.
do 1919. djelovao je i kao kustos.

Povratkom u Beč 1920. Patsch je postao profesorom na Višoj školi za svjetsku trgovinu, a 1921.
profesorom na katedri za slavensku povijest i arheologiju Bečkog sveučilišta, koja je njegovom
zaslugom prerasla u Institut za balkanologiju. Na njenom čelu je bio sve do umirovljenja 1934.
ČlanomAkademije znanosti u Beču postaje 1928. Zadnje njegovo djelo objavljeno je 1939. Umro
je od posljedica bombardiranja u Beču 21. veljače 1945.
Predmet istraživanja mu je uglavnom bila antička kultura u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj
Gori, a posebno u dolini Neretve gdje je sustavno istraživao nalazišta Narone iMogorjela. Od
1894. bio je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, predstojnik Odjeljenja za znanost i umjetnost
pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu,[1] a od 1920. profesor slavenske povijesti i arheologije na
sveučilištu u Beču.[2] Osnivač je Balkanskog instituta u Sarajevu.

 "Lika u rimsko doba" ("Die Lika in römischer Zeit", 1900.)

 "Povijest i topografija Narone ("Zur Geschichte und Topographie von Narona", 1907.)
 "Bosnien und Hercegovina in römischer Zeit", Sarajevo, 1911. (objavljeno i 1912. pod
naslovom "Bosna i Hercegovina u rimsko doba")
 "Zbirke grčkih i rimskih starina u Bosansko hercegovačkom Zemaljskom muzeju" (objavljeno
u Glasniku Zemaljskoga muzeja BiH, 1914.)
 "Hercegovina nekoć i sad" ("Die Herzegovina einst und jetzt", 1922.)
 "Beiträge zur Völkerkunde von Südosteuropa. Die einstige Siedlungsdichte des illyrischen
Karstes", 1-56 (Prilozi za etnologiju jugoistočne Europe. Nekadašnja gustoća naselja ilirskog
krša, 1933.)