Muhidin Šarić

CVRKUTANKA
Nives, Hani i Eni

PTIČIJI STATUT

Na ptičijem Zboru,
Danas prvi put,
Usvojen je novi
Ptičiji statut.

Po članu jedan
Ovog Statuta,
Zagarantovana je
Sloboda cvrkuta.

U članu dva
Stoji prvo –
Svaka ima pravo
Na svoje drvo.

Dalje se kaže,
U stavu pet,
Ptica ima pravo
Na slobodan let.

Završna odredba:
Moje je dvorište
Kafez bez žice,
U kome slobodno
Stanuju ptice.

VRAPCI

Šta to vrapci
Žele reći,
Svaku noć
Kad pođu leći?

Dživdžakaju
U sumrak,
Kako život
Nije lak.

Dživdžakaju
Što noć crna
Posakriva
Žitna zrna.

Zadživdžaka
Svaki kljun,
Da je sreća
Stomak pun.

Kad pod strehom

San ih shrva,
Svaki sanja
Svoga crva.

GOLUB

Jutrom kad sunce

Sa gore sine,
Golub se vine
U visine.
I leti, leti
Put plaveti.

Ako mu treba,
Može da takne
I parče neba.

Ako poželi,
Može da jaše
Oblak bijeli.

Ali od svega,
Na krovu kuće
Najviše voli
Da guguče.

GRLICA

Grlica je lijepa ptica,

Pomalo je hipi,
Oko vrata ogrlica,
Stanuje na lipi.

Za nju djeda kaže da je

Budilnik sa grane,
Zato što ga budi rano,
Čim zora osvane.

LASTE

Poznate su kao dobre

Arhitekte – ptice,
Kod nas grade svoje kuće,
A na moru vikendice.

Vole toplog sunca sjaj,

Plava jutra puna rose,
Kad lete u zavičaj,
Proljeće na poklon nose.
Turizam je njihov hobi;
Cijelo ljeto snuju –
Kada dođe hladna zima
Gdje će da ljetuju.

SVRAKA

Odjeća joj lijepo stoji,

Rep joj duga traka,
U mom kraju svi je zovu
Brbljivica – svraka.

Tuđa joj je briga glavna,

Voli ševar i ograde,
U narodu nije slavna,
Jer voli da krade.

Kad doleti pred kuću

I zakriješti jače,
U goste će neko doći,
Pripremi kolače.

VRANE

Na topoli
Svakog dana,
Sakupi se
Jato vrana.

Čaču, cvokću,
Čavrljaju,
Sto jezika
Pomiješaju.

Čakte, čavče
Svoje jade,
Tako cijelog
Dana rade.
KUKAVICA

Svakog dana isto,

Kao da je tuku,
Iz obližnjeg gaja
Čujem njeno: kuku!

Zar nije sramota,

Zar to nije bruka,
Tako lijep glas,
Ali stalno kuka?

Kuku što je jutro,

Kuku što je veče,
Za nju na svijetu
Nigdje nema sreće.

Zato nije čudo,

Kad je takva ptica,
Što joj narod kaže
Da je kukavica.

KANARINAC

Veliki je baksuz
U ptičijem rodu,
Na dobrom je glasu
Al' nema slobodu.

RODA

Uz rijeku, niz rijeku

Kao stražar hodi,
Pred njom žabe od straha
Kriju se u vodi.
Duge čizme na nogama,
Oštra sablja – kljun,
Tijelo joj je izduženo
Ko ribarski čun.

Noću navrh dimnjaka,

Gdje se rode gnijezde,
Kad ne može zaspati
Prebrojava zvijezde.

ŽDRALOVI

Kad iznad moga kraja

Zima raširi krila,
Na putu k jugu poleti
Ždralova eskadrila.

Svečano, u strogom redu,

Kao da lete na bal,
Na čelu bijele kolone
Predvodnik general – ždral.

CVJETNIK

JORGOVAN

Čim procvjeta,
On pomisli prvo:
"Sad sam cvijet,
Nisam više drvo!"
BIJELA RADA

"Voli me, ne voli, voli..."

Šapuću djeca po školi
I u svom ljubavnom jadu
Kidaju Bijelu Radu:
"Voli me, ne voli, voli..."

Na zemlju padaju latice

I Rada u svojoj boli
Žrtvuje samu sebe
Da kaže ko koga voli.

KAKTUS

Zelena mu uniforma
Od glave do pete,
A sa strana crvene se
Cvjetne epolete.

U cvijetnjaku mirno stoji

Uspravan k'o svijeća,
Kao da je general
Na smotri cvijeća.

CVIJET NA BALKONU

Na balkonu solitera,
U rešetkama od žica,
Jutros rano procvjetala
Plava ljubičica.

Kroz balkonske rešetke

Promolila glavu,
Tražila je livadu,
Leptire i travu.

Na balkonu tješio je
Zlatni sunčev zračak,
Tješile je ptice,
Tješio oblačak.

A ona se čudila:
Kakav je to svijet?
Da li sam ja ptica,
Ili poljski cvijet?

ŠIPKOVA RUŽA

Kada je cvala,
Bonton je znala
I lijepo se
Ponašala.

Ali na kraju,
Svima je, ipak,
Pružila samo
Crveni šipak!

PŠENICA

Njene su vlati
Zategnute žice,
Cijelo polje
Velika je harfa
Na kojoj vjetar
Za ljude i ptice
Svira od milja
Pjesmu izobilja.

Zašto je pšenica cvijet?

Zato što hrani svijet.

RUŽA
Kasna je jesen
Pred ružom stala,
Nije joj bilo jasno:
"Ti si kalendar pobrkala,
Za cvjetanje je kasno!"

Ruža se samo osvrnula

I rekla: "Prava je šteta."
I zanesena svojom ljepotom
Nastavila da cvjeta.

ČUDAN CRTEŽ

U dvorištu ispred zgrade,

Gdje se sunce sreta s djedom,
Poranila jutros Jasna
Da proljeće crta kredom.

Na betonskim pločicama
Crtala je ljubičice,
Crtala je visibabe,
Crtala je tratinčice.

Ugledalo sunce sliku,

Ugledalo beton sivi,
Pa je sišlo sasvim blizu
Čudan crtež da oživi.

Od topline zlatnih zraka,

Niko ne bi vjerovao,
U dvorištu ispred zgrade
Sav je beton procvjetao.

MOJ DRUG TATA

MOJ DRUG TATA

I tata mog tate,

Zajedno sa bratom,
Nije usaglašavao
Stavove sa tatom.

Zbog toga je batina

Zadnja riječ tatina.

Mučili su muku
Oko pranja ruku,
Imali su briga
Zbog škole i knjiga.

Mnogo oštrih priča

I nesuglasica,
I još bezbroj drugih
Krupnijih sitnica.

Zbog toga je batina

Zadnja riječ tatina.

Za sve smo ja i tata

Poravnali dug,
Tata je moj prijatelj,
A ja njegov drug.

TATA NA DVA SPRATA

Nedjeljom je tata
Sasvim novo lice,
Vodi me sa sobom
Na sve utakmice.

Briga me za igru
I za rezultate,
Ja najviše volim
To što sam kraj tate.
Kad krenemo kući,
Kod izlaznih vrata,
Podigne me tata
Sebi oko vrata.

Tada smo veliki

I ja i moj tata,
Veliki smo kao
Kuća na dva sprata!

TATINE RUKE

Najljepše su, najljepše su

Brižne ruke moga tate,
Oko vrata kad se sjate
K'o par bijelih golubova,
Pa guguču pune snova.

Najljepše su, najljepše su

Brižne ruke moga tate
Kad se rano s posla vrate,
Pa te ruke tvrde, grube,
Dlanovima obraz ljube.

Najljepše su, najljepše su

Brižne ruke moga tate
Do postelje kad me prate.
Tad s prozora tiho veče
Umota me plaštom sreće.

DA MI JE

Eh, da mi je, eh, da mi je

Nešto oca da nasmije
Kad se kasno s posla vrati,
Da mu osmijeh lice zlati.

Kad osmijeh dođe s ocem,

Razveseli cio stan,
Sreća pruži svoje ruke
I grli me cio dan.

OČEVE BRIGE

Moga oca brige more,

Uvijek ona boljka stara:
Treba ovo, treba ono,
A dovoljno nema para.

Kad odrastem, izmisliću

Lijek protiv besparice,
Neka otac uvijek ima
Nasmijano, vedro lice.

KUĆNA MOBILIZACIJA

Moga oca oficira

nedjeljom mama degradira.

Umjesto puške i ranca,

umjesto šljema na glavi,
ona mu veže kecelju
i metlu u ruke stavi.

Umjesto njegove čete,

umjesto njegovog voda,
moj otac sa kantom vode
strojevim* po kući hoda.

Kao na bojnom polju

udarac za ćilim izvuče,
na ogradi iza kuće
kuhinjski tepih tuče.

I tako nedjelje svake,

kada je otac s nama,
sve dok se kuća posprema,
najviši čin je – mama.

* strojevi (vojnički) korak, korak vojnika u stroju

DJED

Djed je vrlo korisna stvar,

I mora biti upotrebljiv,
Djed nikad ne smije biti star,
I ne smije biti uvredljiv.

Djed može da bude konj,

I da se na njemu jaše,
Kad treba, on mora znati
Da laje i repom maše.

Djed može da bude ptica,

Avion što kućom kruži,
Djed je živa foteljica,
Što svome unuku služi.

SLOBODA

Čim mama i tata

Na posao odu,
Ja u stanu imam
Potpunu slobodu.

Ali mi se čini
Da tu nešto fali,
Za takvu slobodu
Suviše sam mali.

Zato bih je dao,

Tako mi samoće,
Za djeda i baku
Ako iko hoće.
 HOĆU DA SE IGRAM

KAD BI ZNALA ČESMA

Kad se mala Iva

Izjutra umiva,
Kvasi noge, ruke,
Kvasi kosu plavu,
Pokvasi haljine,
Napravi poplavu.

Kada mala Iva

Svoje lice mije,
Svuda voda pršti
K'o da kiša lije.

Kad bi znala česma

Šta će mama reći,
Šta će otac reći,
Prestala bi teći!

SANJINA ŠKOLA

Kad iz škole dođe Sanja,

Započinje škola nova,
Za sto sjeda njena baka,
A Sanja je uči slova.

"O se piše okruglo,

R se račva ovako,
a Š ima kapicu,
Zapamti to, bako!"

Gleda baka unuku,

Po glavi se češka,
Pa govori za sebe:
"Baš je škola teška!"
ČAST ŠKOLI

Uvelo je zvono
prvake u školu,
samo je Jasna
ostala u holu.

Molio je učitelj,
molio je tata –
ona nije htjela
maknuti od vrata.

"Hvala vam na svemu

i školi čast svaka –
ali ja bih htjela
da me uči baka!"

KOLAČI U IZLOGU

Usta su htjela,
Ruke su htjele,
Samo su oči
Kroz staklo jele.

A s druge strane,
Od mene jači,
Jezik mi plaze
Slatki kolači!

PRST

Ne znam šta da radim,

Problemi me muče,
Često mi se prstić
U slatko zavuče.
Otac mi se ljuti,
Mama grdi često,
I baka me kori:
"Zar mu je tu mjesto?"

A prst tjera svoje,

Pravi se naivac,
Iako zbog njega
Ja ispadam krivac.

ZAŠTO JE TO TAKO

Kućepaziteljka,
Čim u naš stan svrati,
"Vozao se liftom..."
Kaže mome tati.

Poslije njenih riječi

Krenu ruke tatine
I po mom se turu
Prospu ljute batine.

Zašto je to tako,
Ne mogu da shvatim:
I tata se vozi liftom,
Pa ga ja ne mlatim.

STO PITANJA

Moj je otac odrastao,

I zbog tog se važan pravi,
Čim ga nešto priupitam,
On kaže: "Ne gnjavi!"

I mama je slična njemu,

Pa mi uvijek zato,
Čim zaustim da je pitam,
Kaže: "Šuti, zlato!"
A u meni sto pitanja.
Pa se s pravom ljutim;
Jesu li me rodili
Da im samo šutim?

HOĆU DA SE IGRAM

Naveče u kući
uvijek isti prizor:
S jedne strane otac,
s druge televizor.

U ležećem položaju,
na kauču, djeda
zatvorenih očiju
mali ekran gleda.

I mama iz ugla,
il' galami na me,
ili sa spikerom
pjevuši reklame.

Hoću da se igram!
Hoću život fin!
Ko da sam ja sprava,
a Te Ve im sin!

TAJNA

Za sve školske tajne

Ista pravila važe,
Tajna golica jezik,
A ne smije da se kaže.

Ona se čuvati mora,

I dobro da se krije,
Samo se najboljem drugu
Na uho šapnuti smije.
UČITELJICA

Kuda god ide,

Svud znanje sije,
na njenom putu
ljubav je grije.

U njoj se najljepši
osjećaj budi
kada od djece
postaju ljudi.

HRABROST

Hrabrost ti je
kad se bojiš,
strijepiš, dršćeš,
ali stojiš.

Hrabrost ti je
kad se ježiš,
stisneš zube,
al' ne bježiš.

Hrabrost ti je
strah do plača,
ali strah
od kog se jača.

ŠTA KO ŽELI

Mama hoće da sam glumac,

Tata da sam ljekar,
Baka hoće muzičara,
Djeda da sam pekar.
Tetke, strine i ostali –
Svi polažu nadu:
Kad odrastem, da postanem –
Profesor u gradu.

A ja želim mnogo više,

I željeću dovijek:
Kad odrastem malo veći,
Da postanem č o v j e k.

MOJ GRAD

MOJ GRAD

Svakog jutra,
Iz dna duše,
Svi dimnjaci
Lule puše,
Pa naprave
Mome gradu
Brkove i bradu.

A u jesen
Iznad njega,
Kad se spuste
Hladne kiše,
Moj grad kašlje,
Moj grad kiše,
I od sipnje
Jedva diše.

SIVA SLIKA

Posijao otac juče

Beton oko naše kuće,
Pa se divi,
Pa se divi,
Kako raste beton sivi.

Dječakove oči plave

Pitaju se da li mogu
Po betonu rasti trave?
Da l' će ikad trave snene
Po betonu da zelene?

Posijao otac juče

Beton oko naše kuće
Pa zelena slika ona
Sad je siva od betona.

KAD GRAD RASTE

Nestale su krave moje,

moje krave,
tu na njivi gdje su pasle –
zgrade prave.

Porušili štalu moju,

moju štalu,
Tamo gdje je nekad bila –
prave halu.

Nema stare lipe više,

Na čaj topli da me tjera,
Tamo gdje je pogubiše –
Raste kostur solitera.

Svuda beton posijali,

Otjerali moje laste,
Djeda kaže: "Baš je tužno
Kad grad raste!"

OBLAK
Iznad grada oblak bijeli,
sred nebeskog plavog vrta,
kad poželi da se igra,
uvijek nebom nešto crta.

Čas nacrta strašnog lava,

čas medvjeda kako spava,
crta miša, crta mačka,
crta slona podugačka,
crta sve što jest i nije,
cijelo carstvo zoologije.

Kad ne može crtat' više,

pusti krupne kapi kiše.

GOLUBOVI

Lepet krila i guguti

rasprše mi jutrom snove,
gledao sam sa terase –
baka hrani golubove.

Ta starica, k'o kraljica,

obučena sva u lila,
a oko nje leprša se
na stotine bijelih krila.

Gledaj, svijete, piruete

golubova kako lete,
staričina gledaj lica
u kraljevstvu njenih ptica.

Nema više ni starice

ni djetinjih mojih snova,
al' još uvijek sa krovova
slušam gugut golubova.

KAD BI HTJELO DRVEĆE

Kad bi htjelo drveće
Iz obližnjih sela
Da obuče svoja
Zelena odijela,
Da ponese sa sobom
Svoj raskošni hlad –
Pa kad sunce užeže,
Da dođe u grad!

DAO BIH

Dao bih soliter

I ulicu cijelu
Za onu djedovu
Kućicu na selu,

Gdje sunce zorom

Iz obližnjeg luga
Svrati kod djeda
Kao kod druga,

Gdje mu svaka
Ptičica, pravo
Iz grma, cvrkutom
Kaže: "Zdravo!"

DAJEM RIJEČ

Dajem vam, dajem

riječ mušku:
kad budem lovac,
baciću pušku.

U lov ću,
da i to znate,
nositi samo
fotoaparate.
Niti ću pucati,
niti ću vikati,
samo ću slikati,
samo ću slikati!

PISMO DJEDU NA SELO

Dosta mi je buke
Auta što voze,
Priznaću ti, djede,
Da sam pun nervoze.

Ne mogu da pijem,
Neka ti je znano,
Ovo gradsko mlijeko
Tetrapakovano.

Zato, ako želiš

Da mi spasiš glavu,
Pošalji mi, djede,
Hitno jednu kravu.

ZAVIČAJ

SANA

Šta li radi cijelog dana

rijeka Sana?
Dok ne dođe tiha veče,
ona teče.
Kad se spusti veče plava,
na šarenom pijesku spava.
Srebrna joj mjesečina
pokrivač izveze,
pa do zore sanja
svoja putovanja.
ZAVIČAJ

Za svaki zavičaj
Isto važi:
Čim negdje odeš,
On te traži.

I ma gdje da si,
On će znati
Na koji način
Da te vrati.

BILO BI LIJEPO IMATI KUĆU

Bilo bi lijepo imati kuću,

gnijezdo svoje, prepuno snova,
tamo gdje mjesec, kao žut mačak,
noću se iskrada preko krova.

Bilo bi lijepo imati kuću

i na prag hrastov ponosno stati,
tamo gdje sunce, ranom zorom,
prozorska okna sva pozlati.

Bilo bi lijepo imati kuću

na četiri vode, sa mnogo streha,
tamo gdje pršti svakoga dana
vodoskok svježeg dječijeg smijeha.

Tamo gdje čovjek ponosno hoda,

pjevaju ptice, grlice guču;
tamo gdje svak je kod svoje kuće,
bilo bi lijepo imati kuću.

BUBAMARO, PRRRH!
 Da sam bubamara
sa šest crnih šara,
riješio bih lahko
ono što me muči –
protjeranu djecu
vratio bih kući.

Kako?
Ovako:

Mehko nebo kao svila,

lepršaju lahka krila,
mi letimo, mi letimo,
gdje naša kuća bila.

Bubamaro, prrrh!

BILJEŠKA O PISCU

MUHIDIN ŠARIĆ (rodom iz Prijedoru, 1944. godine) pjesnik je i

dramski pisac. Školovao se u rodnom mjestu, gdje je završio osnovnu i
ekonomsku školu, a više obrazovanje, Pedagošku akademiju, završio je u
Banjaluci. Radio je kao prosvjetni radnik u Kozarcu, potom bio
organizator "Književnih susreta na Kozari".
Objavio je knjige pjesama: Spava li dan u mraku (1976), Na krilima
neba (1981), Kada plava ptica sanja (1983), Kolo kozaračko (1984),
Plava ptica (1985) – na turskom jeziku, Cvrkutanka (1988), Zaljubljena
baka (1989, 1994), Dvorište sa cvijetom za uvetom (1990), Tespih (1994),
Crna dvorišta – Schwratze Hőfe (1999), drame: Recept za ludilo (1985),
Blago u kovčegu (1986), Vuk dobrica (1988), te prozu Keraterm –
sjećanje na srpski logor (1993) i druga djela. Živi u egzilu, u Austriji.