SKRIPTA

1. Visoko školstvo do kraja Drugog svjetskog rata

Prvo svjetovno(moderno) sveučilište u Hrvatskoj osnovano je 1874.god u Zagrebu. U početku

su na njemu djelovala tri fakulteta: Pravni, Bogoslovni i Filozofski. Propisani su uvjeti za
stjecanje doktorata. Na fakultete se moglo upisati sa završenom potpunom gimnazijom.
Matematičko-prirodoslovni odjel se tada nalazio u sastavu Filozofskog fakulteta. Uz teoretske
predmete u sveučilišnu nastavu uvode se i seminari čija je svrha da se „slušače uputi u
samostalan znanstveni rad i da donekle steknu neku pripravu za budući praktični rad u javnoj
službi“. Do završetka Prvog svjetskog rata i ulaska Hrvatske u novu državnu zajednicu
Kraljevinu SHS, u Hrvatskoj je djelovalo samo zagrebačko Sveučilište. Umutar sveučilišta
rastao je broj fakulteta tako da ih je između dva svjetska rata bilo sedam: Filozofski fakultet,
Medicinski, Veterinarski, Tehnički, Poljoprivredno-šumarski, Bogoslovni i Pravni.
Početno obrazovanje učitelja za rad u elementarnim školama vršilo se kroz pedagogijske tečajeve,
a od 1849.god kroz učiteljske škole. Za rad u višim razredima u građanskim školama, učitelji su
se obrazovali u Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Viša pedagoška škola u Zagrebu djeluje od
1919.god. Obrazovanje srednjoškolskih profesora uglavnom se odvijalo na Filozofskom fakultetu.
Uz opće i stručno obrazovanje srednjoškolski profesori su dobivali i nužno pedagoško-psihološko
obrazovanje. Pedagogija se kao opći predmet počela predavati na Bogoslovnom fakultetu od
1874./75.akademske godine. Slušala se kao jednosemestralni predmet. Na Filozofskom fakultetu
pedagogija se predaje kao opći predmet od 1876./77. akademske godine. Predaje su u okviru
filozofije,a prvi predavač je bio dr.Franjo Marković. Pedagogija kao potpuno samostalna i
znanstvena disciplina na Filozofski fakultet uvedena je 1895.god i od tada ima stalan kontinuitet.
To je godina za koju se može vezati osamostaljivanje pedagogije kao autonomne sveučilišne
discipline. Uz status općeg nastavnog predmeta pedagogija 1928.god postaje samostalna XXX.
studijska grupa , ravnopravna sa svim studijskim grupama na Filozofskom fakultetu.
2. Obavezno školstvo prije 2. Svj. Rata.
Padom Bachovog apsolutizma (1859.) Hrvatskoj je vraćen Ustav, hrvatski postaje službenim
jezikom. Veliko Austrijsko carstvo više se nije moglo održavati i njegovim temeljnim
preuređenjem stvorena je Austro-Ugarska država(1867.) Prema novom ustrojstvu, Dalmacija
i Istra ostaju u nadležnosti Austrije, a Hrvatska i Slavonija dolaze u nadležnost Ugarske.Vojna
krajina je posebno i izdojeno područje. U navedenim državno-pravnim okvirima Hrvatska
ostaje do završetka I. svj.rata. 1918.dog. Hrvatska ulazi u novu državno-pravnu zajednicu
Kraljevinu SHS, odnosnu u Kraljevinu Jugoslaviju. Prema Rapallskom ugovoru cijela je Istra
zajedno sa Zadrom, Cresom, Lošinjem, Lastovom, Palagružom, došla u sastav Italije. Za
vrijeme II.svj rata stvara se Nezavisna Država Hrvatska i kasnije na oslobođenom teritoriju
nova narodna vlast. Po završetku II.svj rata stvorena je Federativna Narodna Republika
Jugoslavija čija je sastavnica bila i Narodna Republika Hrvatska.
Prema Hrvatsko-ugarskoj naredbi(1868) Hrvatska je dobila samostalnost u području sudstva,
školstva i uprave. Rasprave oko samostalnog uređenja školstva započele su još na početku
ustavnog razdoblja, intezivnije od 1860. Učitelji zagrebačke učiteljske škole izradili su prijedlog
školskog zakona i uputili ga na javnu raspravu u Sabor. Ovaj prijedlog je prošao saborsku
proceduru, ali nije sankcioniran od kralja, takjo da nije oživotvoren. Prvo hrvatsko učiteljsko
društvo Zadruga osnovano je 1865.god. grupa učitelja na čelu s Ivanom Filipovićem iste godine
izrađuje predložak novog školskog zakona pod nazivom Ustav pučke škole. Ovaj ustav je poslan
u saborsku proceduru, no i on je ostao samo prijedlog. Nove rasprave oko uređenja pučke škole u
Hrvatskoj započele su 1872.god. U toj raspravi su primjećene dvije struje. Prva struja, okupljena
oko Klaića, nastojala je osigurati dotadašnji položaji utjecaj crkve na školstvo. Nova, liberalnija
struja, okupljena oko Filipovića, nastojala je osigurati svjetovni karakter hrvatskom školstvu.
Povoljniji uvjeti za osamostaljivanje školstva dogodili su se nakon dolaska na vlast narodnjaka i
prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića. Već slijedeće godine je dovršena rasprava oko
novog (prvog) hrvatskog školskog zakona. Kompletna procedura završena je u istoj godini.
Praktičnu primjenu je dobio 1874.god. Ovim zakonom Hrvatska prvi puta samostalno i autonomno
uređuje svoje školstvo. Tim je zakonom i formalno uvedena školska obveznost. Prema njemu se
uvodi, obvezna četverogodišnja pučka škola, uz koju djeluje opetovnica. Po završetku niže pučke
škole postoji građanska škola u najmanje trogodišnjem trajanju. U njoj se učenici profesionalno
osposobljavaju za zanimanja iz obrta, trgovine i umnog gospodarstva. Zakon je predviđao i
različite mogućnosti privatnih škola pa i početno obrazovanje u obitelji. Ovim školskim zakonom
jasno je razgraničena nadležnost između crkve i države na području školstva. Crkva zadržava
organizaciju i nadzor vjeronauka, kao i nadzor odgoja. Crkva ima svoje predstavnike u mjesnim,
županijskim i zemaljskim školskim odborima. Država dobiva nadzor nad obrazovanjem ovaj
nadzor država prepušta stručnjacima i uvodi instituciju županijskih školskih nadzornika za koje se
biraju najstručniji učitelji. Školama uptavljaju školski odbori. Prema ovom zakonu znatno je
poboljšan socijlani status hrvatskih učitelja. Učitelji dobivaju položaj državnih službenika, čime
im je osigurana plaća, kao i mirovina nakon 30 god rada. Izdavanje potrebnih udžbenika,
priručnika i literature na hrvatskom jeziku u početku je bilo povjereno Hrvatskom pedagoško-
književnom zboru. Na području Vojne krajine, tri godine ranije (1871.) donesen je školski zakon.
Između ova dva školska zakona postoji velika sličnost. Prema školskom zakonu iu 1871. god.
obvezno je školovanje također bilo četverogodišnje, ali se u praksi moglo realizirati kao
šestogodišnje. Ukidanjem Vojne krajine(1881.) i njezinim uključivanjem u županijski sustav
Hrvatske (1886.) prestaje potreba postojanja dvaju školskih zakona. Novi, jednostavniji školski
zakon donesen je 1888.god. Donesen je u politički nepovoljnim uvjetima, u vrijeme vladavine
mađarona i Hedervarija te predstavlja korak unazad. Prema ovom zakonu školska obveza ostaje
četverogodišnja kroz nižu pučku školu. No, ovaj zakon predviđa kao mogućnost dva godišta
četvrtog razreda čime je školska obveznost produžena na pet godina. Građanska škola ostaje i dalje,
s istom funkcijom, ali pod nazivom viša pučka škola. Ovaj je školski zakon znatno smanjio neka
stečena socijalna prava učitelja pa čak i ograničio i osobne slobode. Prema njemu su učiteljske
plaće bile smanjene. Radni vijek je produžen s 30 na 40 god. prema ovom zakonu učiteljice se nisu
mogle udavati. Uz privatne škole i početno obiteljsko obrazovanje, ovaj zakon predviđao je
otvaranje autonomnih srpskih škola. Novi školski zakoni propisivali su minimalno potrebna
nastavna sredstva i pomagala uključujući i knjižnicu. Bilo je poželjno da svaka škola ima posebnu
sobu za školsku knjižnicu u kojoj će se posebno nalaziti knjige za učitelje i knjige za učenike. Prvi
školski zakoni imali su i funkciju nastavnih planova. U njima se nalazio popis predmeta, a kasnije
i satnica. U drugoj polovini XX.st. uz nastavu organiziraju se i različiti oblici izvanškolskog i
izvannastavnog rada. Preuzimaju se i značajne inovacije iz nekih zapadnoeuropskih zemalja i
ugrađuju se u naš školski sustav.
3. Autonomija pedagogije
U drugoj polovini XIX.st stvara se niz povoljnih pretpostavki koje će omogućiti i ubrzati
izdvajanje pedagogije iz filozofije i omogućiti njenu autonomnost.
 Pedagogija- autonomna znanstvena disciplina

Prvi tiskani udžbenik pedagogije uveden je u Hrvatsku 1849.god i vezan je uz rad prve
Učiteljske škole u Zagrebu. Prvi udžbenici za pedagoško obrazovanje učitelja bit će prijevodi
stranih izdanja.
Znanost odhranjivanja prvi je tiskani udžbenik za pedagogiju u Hrvatskoj, a strukturiran je u tri
dijela. U prvom dijelu odgovara na pitanje: što je odgoj, tko sam, što bi trebao biti, kako ću takav
postati? I pored toga što je djelo pisano i vjerskom duhu u odgovoru na ova pitanja analizira se
odnos između nasljeđa , odgoja i samoodgoja.
Drugi dio udžbenika je teorija odgoja pod nazivom Temeljna znanost odhranjivanja. U ovom
dijelu udžbenika odgovara se na pitanje pedagogije Što je odgoj? Raspravlja se i o cilju odgoja.
Razlikuje se bliži cilj odgoja prema kojemu se razvijaju tjelesne i duševne sposobnosti i daljnji
(konačni) cilj vođenje čovjeka Bogu. Za uspješan odgoj potrebno je poznavati praktičan odgoj i
njegovu teoriju.
Zakonom iz 1874.god, tadašnje dvogodišnje učitelljske škole prerasle su u trogodišnje.
Pedagogijsko obrazovanje budućih učitelja postaje sve zahtjevnije. Profesorsko mjesto
pedagogije prvi puta preuzima svjetovnjak, mladi profesor iz Virovitice Stjepan Basariček. Ovim
činom na formlanoj i personalnoj razini pedagogija se odvaja od katehetike. Katehetika ostaje u
nadležnosti svećenika-kateheta, a pedagogija u nadležnosti stručnih svjetovnih pedagoga.
Ozbiljnije svejtovno usustavljivanje pedagogijske teorije i prakse počinje od Stjepana
Basaričeka. On već 1876.god izdaje cjelovito teorijsko djelo iz područja pedagogije Teorija
pedagogike ili nauk ob uzgoju.
Već slijedeće, 1877.god izdaje Basariček svoje drugo djelo Kratko iskustveno dušoslovje.
Basariček pedagogijski sustav zaokružuje između 1880. I 1884.god izdavanjem četiriju
pedagogisjkih djela. Godine 1880. HPKZ izdaje njegovu Pedagogiju I ili Uzgojoslovje. Sljedeće
godine izlazi Pedagogija IV odnosno Povijest pedagogije (1881.) Pedagogija II ili Obće
obukoslovje izlazi 1882.god. Posljednja, četvrta knjiga izlazi 1883. Pedagogija III ili Posebna
obukoslovja. S ove četiri knjige Basariček je zaokružio kompletno područje pedagogije:
pedagogija, didaktika, metodika i povijest pedagogije.
Basaričekovi udžbenici pedagogije upotrebljavali se se u učiteljskim školama Dalmacije i Istre.
Basariček je bio pod utjecajima njemačkih pedagoha, u prvom redu Herbarta, što je bio uzrok
dugotrajsnog sukoba s kršćansko orijentiranim pedagozima.
Po uzoru na Herbarta, Basariček pedagogiju dijeli na praktičnu i teorijsku. Praktična je
deskriptivno-normativna i upotrebljiva u svakodnevnoj odgojnoj praksi. Dijelo odgoj na tjelesni i
duhovni. Duhovni se sastoji od odgoja uma, srca i ruke.
Prema Basaričeku među djecom postoje velike individualne razlike koje su nasljedne ili stečene.
Zbog toga u odgoju treba paziti na izbor odgojnih sredstava i pored toga što je
4. Prvi školski zakonik
. Povoljniji uvjeti za osamostaljivanje školstva dogodili su se nakon dolaska na vlast
narodnjaka i prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića. Već slijedeće godine je
dovršena rasprava oko novog (prvog) hrvatskog školskog zakona. Kompletna procedura
završena je u istoj godini. Praktičnu primjenu je dobio 1874.god. Ovim zakonom
Hrvatska prvi puta samostalno i autonomno uređuje svoje školstvo. Tim je zakonom i
formalno uvedena školska obveznost. Prema njemu se uvodi, obvezna četverogodišnja
pučka škola, uz koju djeluje opetovnica. Po završetku niže pučke škole postoji građanska
škola u najmanje trogodišnjem trajanju. U njoj se učenici profesionalno osposobljavaju za
zanimanja iz obrta, trgovine i umnog gospodarstva. Zakon je predviđao i različite
mogućnosti privatnih škola pa i početno obrazovanje u obitelji. Ovim školskim zakonom
jasno je razgraničena nadležnost između crkve i države na području školstva. Crkva
zadržava organizaciju i nadzor vjeronauka, kao i nadzor odgoja. Crkva ima svoje
predstavnike u mjesnim, županijskim i zemaljskim školskim odborima. Država dobiva
nadzor nad obrazovanjem ovaj nadzor država prepušta stručnjacima i uvodi instituciju
županijskih školskih nadzornika za koje se biraju najstručniji učitelji. Školama uptavljaju
školski odbori. Prema ovom zakonu znatno je poboljšan socijlani status hrvatskih
učitelja. Učitelji dobivaju položaj državnih službenika, čime im je osigurana plaća, kao i
mirovina nakon 30 god rada. Izdavanje potrebnih udžbenika, priručnika i literature na
hrvatskom jeziku u početku je bilo povjereno Hrvatskom pedagoško-književnom zboru.
Na području Vojne krajine, tri godine ranije (1871.) donesen je školski zakon. Između
ova dva školska zakona postoji velika sličnost. Prema školskom zakonu iu 1871. god.
obvezno je školovanje također bilo četverogodišnje, ali se u praksi moglo realizirati kao
šestogodišnje. Ukidanjem Vojne krajine(1881.) i njezinim uključivanjem u županijski
sustav Hrvatske (1886.) prestaje potreba postojanja dvaju školskih zakona

5. Stručne I staleške udruge

 Stručne i staleške udruge hrvatskih učitelja

Početna stručnost učitelja bila je slaba, a društveno-materijalni status izrazito nepovoljan.

Stručnost označava stupanj njihove osposobljensoti za određeno zanimanje. Kod učitelja je
stručnost specifična jer je ona troslojna: opća, uža stručna i pedagoško-psihološka. Postoji
uzajamno uzročno-posljedična veza između stručnosti učitelja i njihovog društveno-materijalnog
statusa. Ozbiljnije stručno i staleško organiziranje hrvatskih učitelja odvojat će se u drugoj polovini
XIX.st.
 Staleške udruge hrvatskih učitelja
1. Učiteljska zadruga
Kao najstarije učiteljsko staleško društvo navodi se Učiteljska zadruga, koju je utemeljio Ivan
Filipović 1865.god. osnovni cilj i zadaća zadruge bila je materijalno pomaganje učiteljskih udovica
i siročadi ( jer tad mirovine nisu imali ni učitelji, a kamoli njihove supruge i djeca). Ista udruga
raspravljala je o tome kako urediti školstvo da ono bude bolje i efikasnije. Paralelno s ovom
udrugom učitelji koji su bili više vjerski orjentirani pod vodtvom Franje Klaića 1869.god osnivaju
novu udrugu učitelja Hrvatsko-slavonsku učiteljsku zajendicu. Uz staleški značaj ova udruga
izrazitije naglašava i svoju stručnu orijentaciju. „Svrha društva je bila da se promiče naobrazba
članova, da se unapređuje pučko školstvo i da se domaći uzgoj što bolje dovede u sklad s školskim
uzgojem“. Za ovo društvo vladao je slabiji interes, zbog čega se društvo reorganiziralo i promjenilo
naziv u Narodnu školu. Društveni napredak je bio slab. Prvi hrvatski školski zakon iz 1874.god je
regulirao učiteljske plaće i mirovine. Ovaj zakon osigurao je socijalnu sigurnost učiteljima i
njihovim obiteljima, čime je sužen rad Učiteljskoj zadruzi i ona 1891.god prestaje s radom. Budući
da je Učiteljska zadruga raspolagala značajnim novčanim sredstvima donesena je odluka: od
jednog dijela glavnice formira se Zaklada učiteljske zadruge iz koje će se i dalje moći pomagati
siromašnoj djeci hrvatskih učitelja. Druga polovina novčanih sredstava zajedno s dobrovoljnim
prilozima poslužila je za gradnju učiteljskog konvikta u Zagrebu. Koji je sagrađen 1893.godine.
Položaj učiteljica u to vrijeme se znatno razlokovao od položaja učitelja. One su imale manju plaću,
jedno vrijeme se nisu mogle udavati (prema zakonu iz 1888.), zobg čega će učiteljice pokrenuti
inicijativu svojeg organiziranja i udruživanja. Marija Jabmrišak i Jagoda Truhelka radile su na
organiziranju učiteljica kroz Zajednicu učiteljica. Ovaj rad nikada nije priveden kraju i Zajednica
nije ni počela s radom. Pri učiteljskim čitaonicama djelovali su klubovi hrvatskih učiteljica. Iz
klubova hrvatskih učiteljica utemeljit će se novo društvo 1904.god Udruga učiteljica Hrvatske i
Slavonije. Ova udruga nije više orijentirana na socijalno-humanitarni rad okrenut prema djeci-
učenicima. Kao značajnije aktivnosti na socijalno-humanitarnom području navode se : dječji
domovi, ferijalne kolonije, skloništa za djecu.

 Stručne udruge hrvatskih učitelja

Hrvatski pedagoško-književni zbor (HPKZ) osnovan je 1871.god. Prvi predsjednik bio mu je Ivan
Filipović. HPKZ je izrazito stručno udruženje hrvatskih učitelja i jedno od najvažnijih na tom
području. Temeljni zadatak HPKZ-a bio je (i sada je) izdavanje pedagogijske literature domaćih
autora, kao i prijevode stranih. Znakovito je da je iste godine po osnutku HPKZ izdao Didaktiku
J.A.Komenskog.
HPKZ je dugo izdavao (i sada izdaje) pedagoški časopis Napredak. Napredak je počeo izlaziti
1859.god i kontinuirano izlazi i sada. Napredak je jedan od najstarijih pedagoških časopisa na
ovom dijelu Europe i drugi stručni časopis u Hrvatskoj, odmah nakon Gospodarskog lista. Uz
Napredak povremeno su izlazili dodaci kao: Službeni dodatak Napretku, Književna smotra,
risarski list. HPKZ je pokrenuo i izdavanje dječjeg lista Smilje (zabavno poučni list sa slikama za
mladež) 1873.godine.
Uz izdavanje pedagoške literature i periodike HPKZ je organizirao, što radi i sada, stručna
predavanja za učitelje, teorijskog i praktičnog karaktera. HPKZ je novčano pomagao istaknutije
učitelje i slao ih na stručna studijska putovanja po Europi.
U zgradu Hrvatskog učiteljskog doma, inicijativom HPKZ-a, osnovan je Hrvatski školski muzej i
arhiv koji je najveći izvor arhivske građe, literature i predmeta iz područja školstva u RH.

6. Generalna dominikanska škola

Visokoškolsko obrazovanje počinje 1396. osnivanjem Generalnog učilišta dominikanskog reda-prvo

sveučilište u Hrvatskoj. Nakon prekida tijekom 15.st., od 1495. nastavlja kontinuirano raditi više od 3
stoljeća. 1533. postaje povlašteno sveučilište, tada je izjednačen s najpoznatijim dominikanskim
sveučilištima u Europi, tako što se na njemu mogao steći doktorat iz teologije. Razvoj tog sveučilišta
prekinula je francuska vlast. Filozofski fakultet koji je osnovan 1955. ispočetka je bio dio Sveučilišta u
Zagrebu, sve do 1974. kada je postao suosnivač Sveučilišta u Splitu. Na filozofskom fakultetu nastava
se odvijala u 5 faza: 1. pedagoško obrazovanje svih studenata fakulteta za profesorski naziv 2.
utemeljenje dvopredmetnog studija pedagogije kao drugog predmeta 3. prerastanje u dvopredmetni
kao prvi predmet 4. prerastanje u jednopredmetni 5. povratak u dvopredmetnom studiju. 2003.
utemeljeno je sveučilište u Zadru.

7. Pravni fakultet u Zadru

Zbog velike potrebe za pravnicima i slabom financijskom mogućnošću studiranja car Ferdinand I.
dopustio je otvaranje privatnog pravnog studija u Zadru. Tako je odlukom Ministarstva za nastavu i
bogoštovlje 1848. otvoren Zavod za privatni pravni fakultet u Zadru. Trajao je 4 godine, uređen je prema
studiju prava na sveučilištima u Padovi i Beču, polagala su se 3 državna ispita pred formiranom
komisijom. Pravnu akademiju nije bilo moguće osnovati jer je austrijska vlada previše težila centralizmu
i germanizaciji perifernih pokrajina.
 1. Teologijska pedagogija

Kod autora koji su predstavnici ovoga pristupa pedagogija je izvedena iz teologije. Glavni
predstavnici su Stjepan Ilijašević, Stjepan Novotny i Martin Štiglić. U ovo vrijeme nadzor nad
školama ima crkva, dok ova tri teoretičara ujedinjavaju vrlo važne crkvene i pedagoške nazore
u isto vrijeme. Oni uočavaju veliki nedostatak pedagoške literature na hrvatskom jeziku i radi
toga pišu udžbenike i priručnike za pedagogijsko i metodičko-didaktičko obrazovanje. Ovo
razdoblje završava u 70-im godinama 19. stoljeća sa jačanjem Hrvatskog učiteljskog pokreta i
pojavom Hrvatskog pedagoško-književnog zbora i sekularizacijom školstva koje je pokrenuto
zakonom o pučkim školama i preparandijama.

2.Razvoj obveznog obrazovanja nakon 2. Svj rata

Prilike u poslijeratnom razdoblju bile su izrazito nepovoljne. Planovi su bili smanjiti nepismenost,
produžiti obvezno obrazovanje i stvoriti jedinstvenu školu, te razviti oblike obrazovanja uz rad. Nakon
završetka 2. svjetskog rata početno školstvo organizirano je kao četverogodišnje i radilo je po
privremenom nastavnom planu iz 1944. godine. Sabor RH prihvatio je 30. listopada 1946. Zakon o
obveznom sedmogodišnjem školovanju.Uz sedmogodišnje i dalje postoje niže gimnazije. Definitivno
napuštanje šestogodišnje škole počinje 1945./1946, njezinim prerastanjem u osmogodišnju školu. Jedno
vrijeme su postojale dvije vrste osmogodišnjih škola: narodna osmogodišnja škola i narodna osnovna
osmogodišnja škola. 1958. donesen je Zakon o školstvu (4 godine razredne i 4 godine predmetne nastave).
U poslijeratnom razdoblju obogaćena je i diferencirana nastava: redovita, izborna, fakultativna,
dopunska, dodatna i tečajna. Uvodi se niz školskih aktivnosti, školske zgrade postaju znatno
funkcionalnije, a ’90-ih se donose novi nastavni planovi i programi te se pišu novi udžbenici i priručnici.
U školski sustav se vraćaju privatne i alternativne škole, vjerske škole se izjednačavaju s državnim javnim
školama.

2. Stjepan Matičević
3. Stjepan Matičević (1880.-1922.) rodio se u Vel. Gradištu, a umro u Zagrebu. Od 1924. Bio je
izvanredni i zatim redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Pedagoškog seminara
Filozofskog fakulteta. Predavao je i na Višoj pedagoškoj školi. Kao srednjoškolski profesor
uređivao je časopise Omladina, Nastavni vjesnik. Djelovao je neko vrijeme u Prosvjetnom
savjetu Ministarstva prosvjete u Beogradu i bio je 1936 u komisiji za izradu projekta
Pedagoškog instituta, uz Filozofski fakultet u Zagrebu. Surađivao je u Napretku, Kršćanskoj
školi, Nastavnom vjesniku, Učitelju i drugim časopisima i u Radu Jugoslavenske akademije
kao njezin prvi član. Bio je i pravi član Hrv pedagoško-književnog zbora. U prvim godinama
bavio je filozofskim pitanjima, naročito logikom. Kao predstavnik kulturne filozofije bavio se
aksiologijom, ali je radio i na općim problemima didaktike zauzimajući pozitivan, ali oprezan
stav prema radnoj školi. To se naročito vidi u djelima: Osnovi nove škole, Priroda, kultura i
odgoj, K problematici funkcije odgoja i jedne nauke o njoj. Pojam rada ili aktivnosti u radnoj
školi i Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja. U Nastavnom vjesniku
1919. Pokazao je svoje stavove o reorganizaciji srednje škole. U svojim člancima zastupao je
potrebu obveznog osmogodišnjeg školovanja, koje treba prilagoditi posebnim prilikama sela
i pojedinih gradova. Shvaćanje funkcionalne pedagogije iznio je u raspravi Pojam rada ili
aktivnosti u radnoj školi (1934.)Kritizirao je novu i radnu školu, one sadrže mnoga
 heterogena načela i tendencije, iz čega proizlaze mnoge neodređenosti, neprihvatljiva
elastičnost i metodološka nejasnoća tih škola. Zauzimao je u ovom periodu najuglednije
mjesto među pedagozima Hrvatske.

4. SOCIJALISTIČKA PEDAGOGIJA

U poslijeratnoj izgradnji socijalizma primjetljive su dvije tendencije u stavu prema državi.

Prva je anarhistička, koja zastupa tezu o ternutnom ukidanju drćave nakon pobjede
socijalizma. Druga je na stajalištu da je u intereesu jačanja socijalzma još jedno vrijeme
jačanja države. Razvoj socijalizmau Jugoslaviji temeljio se na specifičnoj strategiji postupnog
odumiranja države. Postupno odumiranje države temelji se na uidanju državnih organa i
prenošenju njihovih ovlasti na lokalno komunalne, pretvaranju državnog u društveno
vlasništvo. Ovaj proces je u Jugoslaviji polep pedesetih godina i poznat je pod nazivom
samoupravni socijalizam. Pred odgoj se stavlja zadatak osposobljavanja budućih proizvođača
samoupravljača. Kako bi to bilo moguće, trebalo je otklonizi niz naslješenih osobina šolskog
sustava. Nasljeđeni školski sustav bio je dualan. Ujednim školama su se osposobljavali
budući proizvođači a u drugim intelektualna elita kojo se omogućavalo akademsko
obrazovanje. U nekoliko reformskih koraka doško je do koncepcije jedinstvene opće srednje
škole koja se odvija kroz dvije faze: prva , dvogodišnja faza zajednička je svima učenicima, u
njoj se sječe opće obrazovanje potrebno za nastavak školovanja Druge dvije godine imaju
profesoinalni karakter, učenici se u njima osposobljavaju na određena zanimanja ali i za
nastavak školovanja. S početkom ove etape mijenjaju se sve vodeće pedagoške ustanove u
Hrv. I prisilno prekidaju svoju tradiciju; od JAZU, SUZ, HPKZ gubi hrvatske nazive a Napredak
više ne izlazi. U ovome razdoblju Hrv, počina na normativnom vrijednosnom sustavu
zasnovanom na socijalističkom kolektivizmu u odgoju i izgradnji novog socijalističkog čovjeka
pronicanjem novih vrednota u odgoju. Etapu možemo podijeliti na 2 razvojne faze1945-1949
te 1950

5. Djel
K problematici funkcije odgajanja i jedne funkcije o njoj-Matičević 1935. SLOBODNA ŠKOLA 1908.DAVORIN
TRSTENJAK OBUKA MELANIH-STJEPAN ILIJAŠEVIĆ 1850. EKSPERIMENTALNA PEDAGOGIJA – 1910/1912
P.RADOSAVLJEVIĆ PROBLEMI FILOZOFISJKE PEDAGOGIJE. PATAKI-1933. LIČNOST I ODGOJ P.V.
PAVLOVIĆ 1932. KATEHETIKA 1850. ILIJAŠEVIĆ
1. Razvoj herbartizma u pedagogiji
Od 70-ih godina 19. stoljeća započinje proces sekularizacije u pedagoiji i istovremeno
proces dominacije herbartističkkog pristupa. Najveći doprinos dao je Stjepan Basariček
koji je napisao udžbenik u duhu herartizma koji su ispunili svoju temeljnu namjenu:
potisnuti teološki orijentiranje udžbenike iz ustanova za obrazovanje učitelja. U pravcu
hervartizma još su sujedlovali i Josip Škavić te Antun Tunk. Prodor pedagogijskih teorija
Herbarta podržavao je učiteljski pokret, HPKZ, NAPREDAK. Basariček u udžbenicima
objavljuje svoje teorije koje zasiva na Herbartovim idejama, svojim je knjigama pokušao
ojačati kompetencije ulitelja, uspio je istisnuti učiteljske knjjige iz prvog razdoblja a u 50
godina dominacije objavio je 25 izdanja. Hervartizam u Hrvatsku stigao je kasnije nego u
svijetu, pojava hervartizma u nas nije rezultat prirodnog porcesa razvoja pedagogije već
predstavlja taktički pokret naprednog dijela učiteljstva koji su željeli potisnuti teologijske
udžbenike.

2. Basariček

Stjepan Basariček (1848.-1918.) profesor je učiteljske škole i pedagoški pisac, rodio se u

Ivaniću,a umro u Zagrebu. Služio je kao učitelj u Virovitici i od godine 1875 predavao
teorijsku i praktičnu pedagogiju na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Već je od godine 1866. Počeo
pisati u Napretku, a od 1895. Do smrti bio mu je glavnu urednik i napisao velik broj članaka i
rasprava, napose o Zakonu od godine 1874.kada je branio opću nekonfesionalnu školu. U
obzoru je objavio niz članaka protiv madžarskih škola u Hrvatskoj. Samoobrazovanjem
stekao je veliko znanje s područja pedagogije, psihologije, filozofije, te se isticao kao
pedagoški teoretičar i smatra se osnivačem pedagoške književnosti i nauke kod Hrvata.
Takav glas stekao je naročito svojim udžbenicima pedagogije i uređivanjem Napretka i
Pedagogijske enciklopedije. Basariček se isticao kao metodičar, a posebnu je pažnju posvetio
stvarnoj ili zavičajnoj obuci. Sudjelovao je u izradi novog nastavnog plana i programa za
osnovnu školu godine 1905. Izradio je upute za raspravu o tom pitanju među učiteljima i
sastavio nove članke. Autor je Početnice, koja se dugo koristila u školi. Basariček je odlučno
pristao uz Herbartov pedagoški sistem i glavni je predstavnik i popularizator herbarizma u
Hrvatskoj. S vremenom je prihvatio i neke novije tekovine pedagogije i psihologije i nastojao
ih eklektički Herbart- Zillerovim osnovnim pricipima. Malo je kod njega originalnih misli, ali
je znao izlagati građu jasno i pregledno.

3. Povratak pluralizmu
4. Pedagogijski kontinuitet ili diskontinuitet moguće je analizirati ns međusobnim
odnosima stra i nove škole, stare i reformirane pedagogije. S obzirom da se u
novoj školi nije javio samo jedan pokret niti jedinstvena pedagogija, to se
razdolbje povijesti obično naziva školski i pedagogijski pluralizam.
5. Školski i pedagogijski pluralizam između dva svjetska rata moguće je analizirati s
tri stajališta:
6. 1. traženja nove školske organizacije/reorganizacije
7. 2. traženja novih didaktičko-metodičkih inovacija
8. 3. traženja cjelovite pedagogijske koncepcije i njegovog teorijskog utemeljenja
9. - traženja nove školske organizacije/ reorganizacije
 4. Visoko školstvo nakon 2. Svj rata.

Poslije Drugog svj.rata dolazi do dinamičnog razvoja visokog školstva u Hrvatskoj. Dio tadašnjih
fakulteta diferencira se i tako nastaju novi fakulteti. Novi fakulteti nastaju i transformacijom viših
škola u fakultete (viša ekonomsko-komercijalna škola se transformira u Ekonomski fakultet). Uz
ova dva navedena načina, broj fakulteta povećava se i otvaranjem novih fakulteta. (1962. se osniva
Fakultet političkih znanosti, Stomatološki i Kineziološki fakultet se osnivaju 1973., a Edukacijsko-
rehabilitacijski 1974.god ). U samostalnoj RH vraćen je u sastav Sveučilišta Katoličko-bogoslovni
fakultet(1991.), koji je nezakonito isključen iz sastava 1952.god. Dinamičnost visokoškolskog
obrazovanja u Hrvatksoj ogleda se i u njihovoj disperziji izvan Zagreba ( u kojemu danas u okviru
Sveučilišta djeluju: 29 fakulteta, 3 umjetničke akademije i Hrvatski studiji). U organizaciji i uz
pomoć zagrebačkog sveučilišta osnivaju se fakulteti i u drugim gradovima. Između 1973. i 1975.
formiraju se tri nova sveučilišta: u Rijeci (1973.), Splitu ( 1974.) i Osijeku (1975.). 2002. godine
otvoreno je Sveučilište u Zadru, a 2003.god Sveučilište u Dubrovniku. Naše najmlađe sveučilište
otvoreno je u Puli 2006.god, tako da danas u Hrvatskojh djeluje sedam sveučilišta. Suvremenim
promjenama u visokoškolskom obrazovanju odvojen je znanstveni (sveučilišni) od stručnog
(veleučilišnog) studija.(1994. god) Najnovije promjene u visokom školstvu događaju se
uvođenjem Bolonjskog procesa prema kojemu se studij djeli prema dužini trajanja na
prijediplomski( u pravilu 3 godine), diplomski ( u pravilu 2 godine) i doktorski studij 3 godine.
 1. Visoko školstvo prije 2. Svj rata

Prvo svjetovno(moderno) sveučilište u Hrvatskoj osnovano je 1874.god u Zagrebu. U početku su

na njemu djelovala tri fakulteta: Pravni, Bogoslovni i Filozofski. Propisani su uvjeti za stjecanje
doktorata. Na fakultete se moglo upisati sa završenom potpunom gimnazijom. Matematičko-
prirodoslovni odjel se tada nalazio u sastavu Filozofskog fakulteta. Uz teoretske predmete u
sveučilišnu nastavu uvode se i seminari čija je svrha da se „slušače uputi u samostalan
znanstveni rad i da donekle steknu neku pripravu za budući praktični rad u javnoj službi“. Do
završetka Prvog svjetskog rata i ulaska Hrvatske u novu državnu zajednicu Kraljevinu SHS, u
Hrvatskoj je djelovalo samo zagrebačko Sveučilište. Umutar sveučilišta rastao je broj fakulteta
tako da ih je između dva svjetska rata bilo sedam: Filozofski fakultet, Medicinski, Veterinarski,
Tehnički, Poljoprivredno-šumarski, Bogoslovni i Pravni
2. Pravoslavno bogoslovni

Utemeljen je 1869., proizišao je iz Klirikalne škole zadužene za spremanje svećenićkog

pomlatka, bila je na razini srednje škole. Smjerovi bogoslovne nastave su opći
(gimnazijski) i specijalni (bogoslovni). Klirikalna škola se 1864. ugasila, da bi Pravoslavni
bogoslovni zavod počeo s radom 1869. Država ga je plaćala, bio je pod okriljem
austrijske države i Mitropolije. Studij je trajao 4 godine, obrazovali su se svećenici,
upravitelj je bio zadarski episkop, nastava je bila na srpskom jeziku. 1880. preimenovan
je u Pravoslavno bogoslovno sjemenište. MILAŠ je bio prvi rektor Zavoda. Djelovanje
Zavoda spada u početke visokog vjerskog obrazovanja u dalmatinskoj Srpskoj
pravoslavnoj crkvi. Zavod prestaje s djelovanjem nakon Rapallskog ugovora kada su ga
talijanske vlasti zatvorile.

3. Etatistička pedagoigja
4. Pataki
5. Stjepan Pataki (1905.-1953.)rodio se u Slavonskom Brodu, a umro u Zagrebu. Bio je
profesor srednje škole od godine 1936 docent i profesor Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, Predavao je i na višoj pedagoškoj školi. Bio je pravi član HPKZ-a i glavni
urednik Napretka. Uredio je (sa suradnicima) Pedagogijski leksikon (1939.) i napisao
niz članaka u njemu i rasprava u mnogim časopisima i listovima. Objavio je i posebne
naučne radove iz filozofije i pedagogije. Raskrstio je s Kulturnom pedagogijom i
opredijelio se za marksizam i naučnu pedagogiju. Time je započelo novo razdoblje u
njegovu naučnom radu. U početku svog naučnog djelovanja bavio se filozofijom, te
je 1930 obranio disertaciju Problem spoznavanja i njegovog predmeta. Iz tog
vremena je i rasprava Razvoj i nauka logičkog idealizma, u kojoj tumači glavni
problem Kantove Kritike čistog uma. Njegov filozofski stav došao je do izražaja i u
trećem izdanju pedagoško-teoretskih pitanja. Bio je pristaša kulturne pedagogije
pod utjecajem njemačke filozofije i pedagogije, no prihvaćao ih je kritički. Kritizirao
je Ernesta Kriecka. Bavio se mnogim pitanjima pedagoške teleologije. Premda je
isprva pisao o autonomnosti pedagoške nauke, u raspravi Filozofski osnov
pedagoške teleologije zastupa mišljenje, da pedagoška teleologija ulazi u kulturnu
filozofiju. U djelu Problemi filozofijske pedagogije ponovno je tretirao taj problem.
Konačno u djelu Problemi pravci reforme pedagogije podvukao je upućenost
 pedagogije na filozofiju, ali je branio njenu naučnost i autonomnost: time što je
njezin temelj u živoj praksi, pedagogija se rješava spekulativne i normativne metode
filozofije. Prema pravcima reformne ped zauzimao je umjereni stav, te je kritički
prilazio ekstremnim stavovima. Napisao je djelo Psihologija mladenačkog doba
(1940.). DR S Pataki dao je i niz prikaza pedagoških djela pedagoga kao Pedagogija
prof Matičevića, Kultura i odgoj, Kritički osvrt na djelo Pavla Vuk-Pavlovića Ličnost i
odgoj. Pisao s pogleda kulturne pedagogije u duhu ideologije liberalnog građanstva-
Filozofija u srednjoj školi i njene koncentracione mogućnosti u obuci i Put omladine
kroz školu u život, Jedinstvena škola i problem školske organizacije. Godine 1934.
Objavio je kritički referat Sovjetska škola u kojem je prikazao pedagoške i školske
prilike u SSSR-u.
6. prosvjetiteljska
7. Na humanističku koncepsciju školstva i pedagogijskih ideja nastavlja se
pokret prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo je pokret koji se javlja krajem
XVII.st. cilj mu je bio osiguravanje i podizanje kvalitete opće obrazovanosti
za sve ljude.
8. Snažniji utjecaj prosvjetiteljskih ideja u Hrvatskoj počinje za vrijeme vladanja
carice Marije Terezije. Ideju općeg obrazovanja za sve ljude realizira preko
reforme koju je izradio tadašnji poznati pedagog I. Felbiger. Reforma nastoji
ponuditi model školskog sustava koji će osigurati mogućnost školovanja
ukupnom pučanstvu.
9. Na teorijskom području izlazi nekoliko monografskih djela koji su na tragu
prosvejtiteljstva. Poseban predmet ove analize je Vukotinovićeva monografija
Nesšto o školah pučkih iz 1844.god.