SADRŽAJ

UVOD...............................................................................................................................4

1. POJAM I TEORIJA OBRTNIH SREDSTAVA........................................................6

1.1. Vrste i ciklus kretanja obrtnih sredstava.................................................................7
1.2. Klasifikovanje i utvrđivanje potrebne količine obrtnih sredstava..........................9
1.3. Uloga finansijske funkcije u pribavljanju obrtnih sredstava................................10
1.4. Uloga zaliha kao obrtnih sredstava.......................................................................10

2. UPRAVLJANJE ZALIHAMA KAO OBRTNIM SREDSTVIMA.......................15

2.1. Bitni razlozi za držanje zaliha..............................................................................22
2.2. Osnovne vrste zaliha.............................................................................................22
2.3. Veličina i obim zaliha...........................................................................................23
2.4. Sistemi upravljanja zalihama................................................................................24
2.5. Relevantni troškovi zaliha...................................................................................24
2.6. Optimalna veličina zaliha.....................................................................................25
 UVOD

Kada se pomene termin upravljanje zalihama materijala, tada se pod njim

podrazumijeva problem određivanja i održavanja neophodnih količina materijala koje
direktno ili indirektno ulaze u sastav proizvoda iz proizvodnog programa preduzeća.
Oni se čuvaju u skladištima, a upotrebljavaju se u procesu transformacije, radi dobijanja
proizvoda, kao izlaza iz preduzeća. Postojanje zaliha materijala obezbjeđuje kontinuitet
toka procesa proizvodnje. U praksi se teži da se zalihe svedu na minimum. Razloge
treba tražiti u činjenici da postojanje zaliha u skladištima uslovljava dodatne troškove,
koji umanjuje efikasnost preduzeća.

Sa aspekta finansijske funkcije dobro upravljanje zalihama je i dobro finansijsko

upravljanje. Svaka odluka o zalihama vrši značajan uticaj na finansijsku funkciju
preduzeća. Ako finansijska sredstva u preduzeću predstavljaju ograničavajući faktor za
nabavku zaliha, menadžment preduzeća mora da nađe adekvatno rješenje da ono bude
konzistentno realnostima finansijske funkcije. Ponekad dolazi do nagomilavanja zaliha,
a u isto vrijeme i do uskraćivanja preduzeća za raspoloživa novčana sredstva. U takvim
situacijama se menadžment obraća kreditorima za kratkoročne pozajmice, ali ne bi bilo
na odmet da se prvo osvrne na zalihe i da se riješi viška zaliha. Odgovoran i racionalan
rukovodilac je onaj koji dobro vodi računa o finansijskim sredstvima. On ne dozvoljava
vezivanje novčanih sredstava u nepotrebne zalihe i trudi se da količina zaliha bude što
niža. Svoje odluke finansijski rukovodilac mora stalno da koordinira sa rukovodiocima
ostalih funkcija kako bih se omogućilo nesmetano odvijanje procesa proizvodnje i
prodaje. Sa aspekta prodajne funkcije je nešto drugačije shvatanje. Rukovodilac
prodajne funkcije bi želio da uvijek raspolaže sa većom količinom zaliha kako bi na
vrijeme zadovoljio porudžbine kupaca.

U slučaju da nema dovoljno zaliha na skladištu, a postoje kupci za te zalihe, to bi onda

bio propušteni prihod. Poznato je da od procijenjene tražnje i planiranog obima prodaje
zavisi i aktivnost ostalih funkcija preduzeća i nivo ukupnih zaliha. Na bazi tih procjena
rukovodilac finansijske funkcije mora da procijeni da li je to finansijski opravdano.
Troškovi držanja zaliha obuhvataju troškove njihovog finansiranja i troškove
skladištenja, ali samo onaj dio troškova skladištenja koji je uslovljen količinom
materijala u skladištu, kao što su troškovi manipulacije materijalom.

Upravljanje zalihama znači odrediti koliko i kada treba naručiti određene proizvode,
kako bi zalihe kompenzovale nesklad između proizvodnje i potražnje, a da pri tome ne
stvaraju visoke troškove čuvanja.

Upravljanje poluproizvodima ima za cilj da se zadržavanje poluproizvoda svede na

minimum, kako bi i troškovi bili svedeni na minimum, a obim stalnih zaliha će biti niži,
što će usloviti poboljšanje finansijske stabilnosti, a i platežnu sposobnost dovesti na
povoljan nivo. Najbolje rješenje ovog je da se usklade zalihe poluproizvoda sa
proizvodnjom gotovih proizvoda uz održavanje samo minimuma zaliha gotovih
proizvoda kako ne bi došlo do zaustavljanja procesa proizvodnje.

Sa povećanjem stepena iskorištenja kapaciteta povećavaju se i zalihe nedovršene

proizvodnje. Povećanje zaliha nedovršene proizvodnje je prihvatljivo do optimalnog
stepena iskorišćenja kapaciteta. Upravljanje zalihama se svodi na to da se zalihe gotovih
proizvoda održe na nivou optimuma, a optimum je onaj nivo zaliha koji izaziva

2
najmanje troškove držanja zaliha gotovih proizvoda, a kad one djeluju na troškove
proizvodnje, optimalne zalihe gotovih proizvoda su one koje svode zbir troškova
držanja zaliha i troškova proizvodnje na najniži nivo.

Pri odlučivanju o ulaganjima u zalihe treba imati u vidu da visina zaliha treba da
obezbijedi normalno odvijanje procesa reprodukcije i da raspolaganje odgovarajućim
zalihama prouzrokuje i odgovarajuće troškove. Stoga, optimalne zalihe treba da, sa
najmanjim mogućim nivoom, omoguće normalno odvijanje, tj. tok reprodukcije, što
treba da ima za posljedicu i najniže troškove zaliha.

Zalihe bilo koje vrste su trošak za preduzeće, pa je poslovni cilj svakog preduzeća
smanjiti troškove zaliha na najmanju moguću mjeru. Za upravljanje zalihama potrebno
je identifikovati parametre koji opisuju dinamiku ponašanja zaliha tokom vremena, a to
su potražnja i troškovi zaliha. Problem koji će biti razmatran je pojednostavljen, pa se
određivanje potrebne količine vrši samo preko parametra potražnje. Parametar potražnje
odnosi se na jediničnu količinu i na učestalost potražnje.

Problem držanja zaliha se svodi na smanjenje broja dana zadržavanja gotovih proizvoda
u skladištu. Broj dana vezivanja zavisi od usklađenosti proizvodnje i prodaje, ako su
one adekvatno usklađene troškovi držanja zaliha neće biti veliki. Obim prodaje zavisi
od ponude i tražnje za konkretnim proizvodom, od kvaliteta proizvoda, cijene, uslova
prodaje, odnosa sa kupcima, marketinga i drugih sličnih faktora.

Utvrđivanje visine optimalnih zaliha nije jednostavno. To je i razumljivo jer se u

proizvodnim preduzećima mogu sresti na hiljade zaliha koje su različite po karakteru,
po količinskoj i vrijednosnoj zastupljenosti u ukupnim zalihama i obrtnim sredstvima,
uopšte, po brzini obrta u procesu reprodukcije, mogućnosti nabavke, mogućnosti
održavanja zaliha itd. Sve ovo su momenti od značaja za odlučivanje o zalihama. Zbog
toga je razvijen i niz metodoloških postupaka matematičko-statističke prirode, od
značaja za donošenje odluka o zalihama.

3
 1. POJAM I TEORIJA OBRTNIH SREDSTAVA

Obrtna sredstva čini novac potreban za tekuća plaćanja, materijal i sirovine koje se drže
radi ulaganja u proizvodnju, vrijednosti utrošene u proizvodnju i proizvodi što čekaju
prodaju. Obrtna sredstva čini i novac dat dobavljačima prije isporuke robe, te
potraživanja od kupaca od momenta isporuke proizvoda, odnosno pružanja usluge do
momenta naplate. Ta se sredstva neprestano obrću (cirkulišu) u poslovnom procesu.
Međutim, potrebno je uvijek raspolagati jednim njihovim dijelom kako bi se nesmetano
odvijao poslovni proces.

Upravo za taj dio treba osigurati novac već prilikom poslovnih ulaganja u poslovanje, i
to tako da taj iznos novca bude na raspolaganju kroz dalje vrijeme.

U obrtna sredstva se svrstavaju ona sredstva preduzeća koja predstavljaju dio imovine
preduzeća čiji je vijek trajanja, odnosno rok vezivanja kraći od jedne godine. Izuzetak
čini sitan inventar koji se takođe uključuje u grupaciju obrtnih sredstava.

1.1. Vrste i ciklus kretanja obrtnih sredstava

Vrste obrtnih sredstava su:

 stvari,
 prava,
 novčana sredstva.

Stvari:
Stvari koje predstavljaju obrtna sredstva imaju jednokratnu upotrebu. To su predmeti
rada i gotovi proizvodi. Predmet rada tj. materijal može biti osnovni (služi za stvaranje
novih proizvoda), pomoćni (koji ulazi u sastav novog proizvoda) i režijski (koji ne ulazi
u sastav novog proizvoda, ali omogućava njegovu izradu).

Prava i novčana sredstva:

Prava mogu biti u vidu avansa za prodate proizvode (izvršene uplate za proizvod koji
još nije dobijen). Novčana sredstva obrtnog karaktera mogu biti u vidu novca u blagajni
ili na žiro računu, kao i u hartijama od vrijednosti. Sva ova sredstva plaćanja
služe za tekuće poslovanje, odnosno za izmirenje tekućih obaveza preduzeća.
Na korišćenje obrtnih sredstava u poslovanju preduzeća utiču brojni faktori:

 vrsta djelatnosti preduzeća,

 obim poslovanja,
 uslovi kupoprodaje.

Ovi faktori utiču na brzinu obrta sredstava, odnosno na brzinu prelaska obrtnih
sredstava iz jednog oblika u drugi (novac se razmjenjuje za predmete rada, predmeti
rada se prerađuju u gotove proizvode i gotovi proizvodi se razmjenjuju za novac).

4
Kružno kretanje sredstava preduzeća:

NOVAC

PRODAJA NABAVKA

PROIZVODNJA

Ciklus kretanja obrtnih sredstava započinje nabavkom potrebnih materijala (sirovina ili
poluproizvoda u industriji, namirnica, pića u ugostiteljstvu itd.) i to je započetak
proizvodnje. Preduzeće mora najprije posjedovati vrijednost u obliku novca. U svakom
obrtnom ciklusu obrtna sredstva u preduzeću prolaze kroz tri faze: fazu nabavke, fazu
proizvodnje i fazu realizacije. Da bi se reprodukcija obrtnih sredstava uspješno obavila,
što znači zadovoljila sve naznačene uslove uspješno obavljenog ciklusa reprodukcije,
važno je i maksimalno uskladiti trajanje pojedinih faza kružnog toka sredstava.

To je važno zbog toga jer se postiže veći ekonomski efekt što se brže odvija svaka faza,
budući da se angažovana sredstva kraće zadržavaju u svakoj pojedinoj i u svim fazama
ukupno i brže se ostvaruje temeljni smisao reprodukcije da se na kraju ostvare veća
sredstva od uloženih, a to znači odgovarajuća zarada.

Znači, što je brže kretanje obrtnih sredstava, uz ostale povoljne elemente poslovanja,
moguće je ostvariti veću rentabilnost poslovanja, pa se zbog toga nastoji ubrzati obrtaj
obrtnih sredstava. Brzina kruženja obrtnih sredstava izražava se brojem obrtaja u
jedinici vremena (obično u godini). Obrtna sredstva u jednoj godini načine više od
jednog kruga, a često i po nekoliko krugova.

Za efikasno i racionalno korišćenje obrtnih sredstava, pored ostalih parametara, od

izuzetne važnosti je i vrijeme vezivanja obrtnih sredstava u pojedinim fazama kao i
vrijeme ukupnog trajanja obrta sredstava. Vrijeme ukupnog trajanja obrta sredstava
dobija se kada se broj dana u godini (360) podijeli sa koeficijentom obrta. Koeficijent
obrta dobija se iz odnosa ostvarene realizacije prosječne sume potrebnih obrtnih
sredstava za ostvarenje planirane realizacije. Pomoću koeficijenta obrta sredstava i
vremena trajanja obrta omogućuje se kontrola brzine obrta, kontrola korišćenja obrtnih
sredstava, a oni istovremeno služe i za utvrđivanje obima potrebnih obrtnih sredstava i
ostvarenog nivoa rentabilnosti. Koeficijent obrta, pokazuje koliko puta su se u toku
godine obrnula određena sredstva. Preduzeće teži da ubrza obrt sredstava u svim fazama
ciklusa reprodukcije. To se postiže:

 skraćivanjem vremena stvaranja gotovih proizvoda,

 smanjenjem zaliha gotovih proizvoda,
 bržom naplatom prodatih proizvoda (izvršenih usluga).

5
Za predmete obrtne imovine koje preduzeće proizvodi ili prodaje, mjerodavne su cijene
koštanja proizvodnje, što znači bez troškova upravljanja, prodaje, istraživanja
konstrukcije i razvoja1.

U magacinskom knjigovodstvu se materijal iskazuje samo po vrsti i količini, ali ne i po

vrijednosti. 2

Trošenje i reprodukovanje obrtnih sredstava, odnosno kružno kretanje obrtnih sredstava

zahtijeva stalno praćenje i blagovremeno reagovanje na nastale promjene.

1.2. Klasifikovanje i utvrđivanje potrebne količine obrtnih sredstava

Obrtna sredstva se mogu klasifikovati:

 prema ulozi u ciklusu poslovanja preduzeća,
 prema izvorima,
 prema načinu pribavljanja,
 prema vremenskom angažovanju i dr.

U ekonomskoj teoriji i praksi primjenjuje se čitav niz metoda pomoću kojih se utvrđuje
i planira optimalna potreba za angažovanim kapitalom u obrtnim sredstvima. Kada su u
pitanju novoosnovana preduzeća (pogoni) primjenjuju se:

 metoda broja dana trajanja tehnološkog procesa,

 metoda pomoću kamatnih brojeva,
 metoda materijalnog bilansa (najčešće se koristi).

Posebno je značajan postupak utvrđivanja zaliha predmeta rada (materijala) i njihove

optimalne veličine.

Koeficijentom angažovanja iskazuje se objektivno, organizaciono i stvarno potreban

angažovani kapital u obrtnim sredstvima po novčanoj jedinici ukupnih troškova
prouzrokovanih proizvodnjom gotovih proizvoda posmatrano kako u ukupnom iznosu,
tako i po pojavnim oblicima obrtnih sredstava.

1
Ranković, M. Jovan „Teorija bilansa I“; Ekonomski fakultet Beograd; Beograd 2006. str.359
2
Škarić-Jovanović, dr Kata; „ Finansijsko računovodstvo“;Ekonomski fakultet Beograd; Beograd 2004.
(137. str.)

6
 1.3. Uloga finansijske funkcije u pribavljanju obrtnih sredstava

Uloga finansijske funkcije je da preduzeću obezbijedi dovoljnu količinu novčanih

sredstava da bi obezbjedila kontinuitet procesa proizvodnje.
-Cirkulacija sredstava- preobražaj novca u procesu reprodukcije.

N – R ... P .... R1 – N1 N – N1 - finansijska funkcija

Zadatak finansijskog menadžmenta:

-planiranje finansijskih sredstava, obezbjeđivanje finansijskih sredstava, realizacija
proizvoda i naplata potraživanja.
Zadaci finansijske funkcije preduzeća:
 pribavljanje novčanih sredstava (obezbijeđenih iz sopstvenih izvora, a
samododatna iz tuđih izvora-količina koju treba pribaviti, dinamika pribavljanja
i vraćanja,uslovi pribavljanja i izbori najoptimalnijih sredstava),

 korišćenje novčanih sredstava za plaćanje obaveza nabavke sredstava, isplata

zarada, kreditiranje kupaca i državna plaćanja.

 obezbijediti likvidnost preduzeća:

-uskladiti dinamiku priliva novčanih sredstava sa obavezom plaćanja prema
povjeriocima.

Stepen likvidnosti:

– pokazatelj uspješnosti finansijske funkcije.

 regulisanje novčanih tokova:
-ulaganjem viška slobodnih sredstava, podmirivanjem kratkoročnih i dugoročnih
obaveza, korišćenjem zajedničkih fondova.
 kontrola-radi racionalne upotrebe novčanih sredstava:
- ( efikasnost i efektivnost)
 finansijski menadžment preduzeća:
- utiče na rad, proizvodnju i poslovanje preko upotrebe novčanih sredstava.
- spoznati sebe i projektovati se u okruženje.

1.4. Uloga zaliha kao obrtnih sredstava

Pod zalihama se podrazumijevaju sredstva koja se nabavljaju radi redovne prodaje

tokom poslovanja – zalihe robe. Zalihe robe spadaju u obrtna sredstva. Treba obratiti
pažnju da pri svrstavanju nekog sredstva u robu ( kao jednog od oblika zaliha ) nije
presudan njegov fizički izgled, tj. njegov vijek trajanja. Naime, pod robom se mogu
podrazumijevati i zemljište i građevinski objekti ako su nabavljeni za dalju prodaju.
Zalihe su sredstva koja redovno nastaju u procesu proizvodnje a koriste se za:

7
  dalju potrošnju ( upotrebu ) u procesu poslovanja – zalihe nedovršene
proizvodnje, koje mogu biti u obliku stvari ili u obliku nedovršenih
usluga i
 prodaju tokom poslovanja – zalihe gotovih proizvoda.

Zalihe mogu biti sredstva u obliku materijala ili dijelova zaliha koja se nabavlja radi
trošenja u procesu proizvodnje ili pri pružanju usluga – zalihe materijala, rezervnih
dijelova, auto guma, sitnog inventara.

Skoro svaka od navedenih grupa obrtnih sredstava pri evidenciji ima neke specifičnosti
koje se ispoljavaju pri evidentiranju povećanja ili pri evidentiranju smanjenja njihovog
stanja.

Materijal je obrtno sredstvo preduzeća u obliku stvari. Prema ulozi koju ima u procesu
poslovanja materijal se može podijeliti na:

 osnovni,
 pomoćni i
 ostali materijal.
Osnovni materijal čini glavnu supstancu proizvoda koje preduzeće proizvodi. Ukoliko
se radi o predmetima koji se uzimaju direktno iz prirode takav materijal se naziva
sirovina.

Pomoćni materijal može ulaziti u sastav proizvoda. On pomaže da proizvod zadobije

potreban oblik, izgled, karakteristike, ili da ih sačuva.

Ostali materijal čine potrošni materijal koji se montira na mašine ( brusne ploče, igle,
burgije, i sl. ), gorivo i mazivo, rezervni dijelovi, sitan inventar ( koji se tretira kao
zaliha ), auto gume, kancelarijski materijal, sredstva za održavanje čistoće i dr. Alat i
inventar, povratnu ambalažu i auto gume čine:

 alat i inventar – radna odijela, radna obuća, alati (klješta, čekić, ključevi i
sl.);
 povratna ambalaža – radi se o ambalaži koja se ne prodaje pri prodaji
proizvoda već se u dogovorenom roku vraća prodavcu: staklene flaše
koje se vraćaju, plastične i drvene nosiljke (gajbe), palete i druga
ambalaža koju kupac vraća;
 auto gume – radi zamjene ishabanih (ili oštećenih) pneumatika ugrađuju
se na automobile, teretna vozila, vozila za prevoz putnika i druga vozila.
Početno vrednovanje materijala se vrši po trošku kupovine (nabavnoj vrijednosti) ili
izrade (cijeni koštanja). Ti troškovi obuhvataju sve troškove nabavke, troškove
konverzije i druge troškove koji su nastali u vezi sa dovođenjem zaliha na sadašnju
lokaciju i u sadašnje stanje. Troškove nabavke čine:

 neto fakturna vrijednost – u troškove nabavke uključuje se neto fakturna

vrijednost, a ne bruto, jer se iz troškova nabavke izuzimaju primljeni

8
 (dobijeni) trgovački popusti, rabati i slične stavke. Ako preduzeće ulazni
PDV ne može da koristi kao odbitnu stavku pri obračunu svoje obaveze
za PDV, onda taj ulazni PDV čini sastavni dio nabavne vrijednosti zalihe.
Ukoliko je fakturna vrijednost iskazana u stranoj valuti obračun na
domaću valutu vrši se primjenom zvaničnog srednjeg kursa i

 direktni zavisni troškovi nabavke – čine ih troškovi koji su nastali, a bili

su neophodni za dovođenje zaliha na njihovo sadašnje mjesto i stanje, s
tim da takvi troškovi nisu već uključeni u neto fakturnu vrijednost
nabavljenih zaliha. Direktne zavisne troškove nabavke čine:
- uvozne dažbine i druge takse koje se plaćaju prilikom uvoza roba, materijala,
rezervnih dijelova, alata i inventara i drugih vrsta zaliha. Ovu vrstu direktnih zavisnih
troškova čine:
- carine,
- naknade za usluge carinskog prevoza,
- sezonske carine,
- posebne dažbine ( prelevmani ),
- taksa prema masi uvezene robe i druge administrativne takse.

- manipulativni troškovi i troškovi dopreme, utovara i istovara, itd.,

- troškovi pozajmljivanja ( kamate i drugi troškovi finansiranja ) ako se preduzeće
opredjelilo da primjenjuje dopušteni alternativni postupak predviđen Međunarodnim
računovodstvenim standardom 23 – Troškovi pozajmljivanja i
- drugi direktni zavisni troškovi koji se mogu pripisati nabavci, kao što su: posrednički
troškovi, špediterski troškovi, troškovi pratnje prevoza specijalnih roba, troškovi kala,
rastura, kvara i loma u transportu.

U direktne zavisne troškove nabavke mogu se uključiti i pripadajući troškovi

sopstvenog transporta, uključujući i troškove utovara i istovara, najviše do nivoa tržišne
cijene takve usluge. U direktne zavisne troškove nabavke ne spadaju troškovi skladišne
službe preduzeća, dakle, opšti troškovi nabavke. Evidencija vrijednosnog stanja i
vrijednosnih promjena stanja materijala (gorivo, mazivo, sitan inventar i auto gume)
vrši se u:

1. glavnoj knjizi,
2. analitičkim evidencijama tih imovinskih dijelova – na analitičkim karticama, i
3. magacinskim evidencijama.

U glavnoj knjizi evidencija se vrši po vrstama sredstava i njihovim nabavnim

vrijednostima, na za to propisanim računima. Svrha ovog evidentiranja je obezbjeđenje
podataka za sastavljanje bilansa stanja i kontrolu stanja analitičke evidencije.U
analitičkim evidencijama tih sredstava evidencija se vrši po pojedinačnim sredstvima i
to po količini i vrijednosti. Za svako sredstvo otvara se poseban račun na kome se
evidentiraju, uglavnom, sljedeći podaci:

 naziv sredstva,
 količina,
 cijena,

9
  vrijednost,
 datum promjene stanja i dr.

Obično se vode: analitika materijala, analitika rezervnih dijelova, analitika sitnog

inventara na zalihi itd. Svrha analitičkih evidencija je obezbjeđenje podataka za:

 vrednovanje utrošaka tih sredstava i

 obezbjeđenje podataka za kontrolu rada računopolagača.

U magacinskoj evidenciji navedena sredstva se evidentiraju po vrsti i količini, dakle bez

vrijednosti, pa se zato za ovu vrstu evidencije kaže da se ne radi o knjigovodstvenoj
evidenciji. Ovu evidenciju za svoje potrebe koristi magacioner – računopolagač.

Računi: U kontnom okviru za evidenciju ovih sredstava predviđeno je više računa:

100 – materijal,
110 – nedovršena proizvodnja,
120 – gotovi proizvodi,
130 – roba,
140 – dati avansi za zalihe.

U okviru ovih računa mogu se otvarati posebni analitiški računi, a posebna potreba za
tim istaknuta je kod računa na kojima se obuhvataju svi elementi nabavne vrijednosti.
Tako se u okviru računa 100 može otvoriti račun: 1009 – obračun nabavke materijala,
koji uglavnom služi za formiranje nabavne vrijednosti kupljenog materijala, rezervnih
dijelova, alata i inventara. Njegova upotreba nije obavezna. Upotrebom ovog računa
može se dobiti podatak o ukpnim nabavkama materijala u tekućoj godini.

U okviru računa 100 – materijal, na posebnom analitičkom računu evidentira se alat i

inventar koji je svrstan u zalihe i tretiran kao obrtno sredstvo.

Kada se zalihe materijala evidentiraju po stvarnoj nabavnoj vrijednosti u pitanju je

račun sa potpunim saldom – nema korektivnog računa, sem u slučaju kada je izvršeno
priznavanje obezvređenja, kniženjem na računu 1009 – Ispravka vrijednosti zaliha
materijala.

Zbir dugovne strane ovog računa pokazuje zbir početnog stanja i povećanje nabavne
vrijednosti zaliha materijala od početka godine do posmatranog trenutka.

Zbir potražne strane pokazuje sva smanjenja nabavne vrijednosti zaliha materijala od
početka poslovne godine do posmatranog trenutka. Saldo ovog računa pokazuje stvarnu
nabavnu vrijednost zaliha materijala koje se trenutno nalaze u magacinu. Promjene na
računima materijala, rezervnih dijelova, sitnog inventara, auto – guma i povratne
ambalaže mogu biti u obliku povećanja i smanjenja.

Povećanja su posljedica:

10
  nabavki – povećava se i vrijednost i količina zaliha,
 vraćanje proizvodnje (ili obrade i dorade) – povećava se i vrijednost i
količina zaliha,
 viškova – povećava se i vrijednost i količina zaliha,
 poništavanjem ranije priznatog obezvređenja zaliha – povećava se
vrijednost zaliha.
Smanjenja su posljedica:
 trošenja – smanjuje se i vrijednost i količina na zalihama,
 slanja na obradu i doradu - smanjuje se i vrijednost i količina zaliha,
 manjkova - smanjuje se i vrijednost i količina zaliha,
 priznavanjem obezvređenja zaliha – smanjuje se vrijednost zaliha.

Grafički prikaz knjiženja nabavke materijala bez upotrebe računa 100 bi izgledao:

432 – Dobavljači u
zemlji
1
2
100 – Materijal

480 – Raz. zav. tr.

nabavke
3
241 – Žiro i tekući
računi
Co 2

Legenda:

1. – kupovina materijala od dobavljača,

2. - kupovina materijala od dobavljača s tim da za direktne zavisne troškove nije

primljena faktura do momenta knjiženja nabavke materijala,

3. – prispjeće fakture za direktne zavisne troškove nabavke.

Dokumenta u vezi sa nabavkom su:

11
  fakture i otpremnica dobavljača,
 prijemnica,
 komisijski zapisnik sa knjižnim odobrenjem ili zaduženjem i dr.
Dokumenta u vezi sa trošenjem materijala su:

 trebovanje,
 povratnica materijala, i dr.

2. UPRAVLJANJE ZALIHAMA KAO OBRTNIM SREDSTVIMA

Kada se pomene termin upravljanje zalihama materijala, tada se pod njim

podrazumijeva problem određivanja i održavanja neophodnih količina materijala koje
direktno ili indirektno ulaze u sastav proizvoda iz proizvodnog programa preduzeća.
Oni se čuvaju u skladištima, a upotrebljavaju se u procesu transformacije, radi dobijanja
proizvoda, kao izlaza iz preduzeća.

Treba naglasiti da su materijali obično stavka sa najvećim troškovima koji ulaze u gotov
proizvod, te da ulaganja u zalihe materijala obično iznose jednu trećinu sredstava
preduzeća. Dakle, u materijalima su angažovana ogromna finansijska sredstva, pa
postoje i velike mogućnosti za uštedu.

U razvijenim zemljama sa visokim nivoom tehnologije, vrše se istraživanja da se zalihe

određenih vrsta materijala svedu na minimum (nulu). Posebno veliki napredak je
napravio Japan koji je uspio u nekim svojim firmama zalihe takvih materijala svesti na
nulu.

Taj koncept koji su oni uspjeli da razviju i da održe naziva se just in time.3 Međutim,
uslovi koji vladaju u našem okruženju, kao i nivo tehničko–tehnološkog razvoja, to ne
dozvoljavaju, što ne znači da ne treba težiti minimizaciji vrijednosti zaliha na skladištu.

Zalihe materijala se drže iz sljedećih razloga:

 potrebe obezbjeđenja kontinuiranog procesa proizvodnje,

 nemogućnosti nabavke materijala u količinama koje su manje od onih koje
pakuje kupac,
 nestašice materijala i
 nabavke materijala po povoljnijim uslovima.4

Postojanje zaliha materijala obezbjeđuje kontinuitet toka procesa proizvodnje, u praksi

se teži da se one svedu na minimum.

3
Just in time (JIT - Tačno na vrijeme) je ekonomski pojam koji predstavlja strategiju smanjenja troškova u
proizvodnji, gdje se proračunom postiže kraće vrijeme skladištenja dijelova, repromateijala odnosno
sirovina ili samo izbjegavanje skladištenja, te stavljanje istih u najkraćem roku u proizvodni proces. Tom
prilikom dobija se na skraćenju vremena izrade pojedinih dijelova proizvodnje, sinkroniziranju procesa
rada, faza proizvodnog procesa, balansiranju kapaciteta.
4
Sorak, dr Miloš; „Seminarski materijal“; Tehnološki fakultet BL; Banja Luka 2007.

12
Razloge treba tražiti u činjenici da postojanje zaliha u skladištima uslovljava dodatne
troškove, koji umanjuje efikasnost preduzeća. Procjenjuje se na osnovu istraživanja
realnih procesa rada da:

 stanja u otkazu, izazvana neblagovremenim ulaskom materijala u proces rada

uzrokuju dodatne troškove u veličini od 3–9% od ukupnih troškova poslovanja,
ne uzimajući u obzir neodržavanje rokova isporuke,


postojanje zaliha izaziva dodatne troškove u veličini od 26 % prosječne godišnje
vrijednosti materijala u skladištu.5
Svrha funkcije materijalnog obezbjeđenja

Funkcija materijalnog obezbjeđenja jeste da na osnovu operativnog plana proizvodnje,

dobijenog od funkcije planiranja proizvodnje, pravovremeno obezbjedi ulaze
neophodne za proces transformacije, koji se odvijaju u preduzećima proizvodne
djelatnosti, da bi se izvršio osnovni plan. Pri tom se pod ulazima podrazumjevaju
sirovine, materijali, standardna roba, pomoćni materijali, režijski materijali, gotovi
proizvodi, uređaji, alati i rezervni dijelovi. Navedene ulaze funkcija materijalnog
obezbjeđenja provodi uglavnom preko funkcije nabavke, koja je dužna da na osnovu
istraživanja tržišta, obezbjedi iste u traženim količinama i kvalitetu, pod što je moguće
povoljnijim uslovima. Da bi funkcija materijalnog obezbjeđenja upravljala ulazima,
neophodno je da ista permanentno vrši:

 planiranje stanja ulaza,

 praćenje stanja ulaza,
 regulisanje stanja ulaza,
 skladištenje
 izrada dokumentacije neophodne za planiranje, praćenje i regulisanje
stanja ulaza.

Navedeni problem funkcije materijalnog obezbjeđenja rješava se preko:

 upravljanja zalihama materijala i
 upravljanja zalihama alata.

Upravljanje zalihama materijala podrazumijeva upravljanje stanjem: sirovina,

materijala, standardne robe, pomoćnih materijala, režijskih materijala, rezervnih
dijelova i nabavljenih gotovih proizvoda. Upravljanje zalihama alata, podrazumijeva
upravljanje stanjem: alata i uređaja.

Funkcionalni aspekt upravljanja zalihama

Upravljanje zalihama predstavlja multifunkcionalni problem. Prema tome na nivo

pojedinačnih i ukupnih zaliha može se uticati odlukama:
 finansijske,
 proizvodne,
 prodajne i
 nabavne funkcije.
5
Sorak, dr Miloš; „Seminarski materijal“; Tehnološki fakultet BL; Banja Luka 2007.

13
Sa aspekta finansijske funkcije dobro upravljanje zalihama je i dobro finansijsko
upravljanje6. Svaka odluka o zalihama vrši značajan uticaj na finansijsku funkciju
preduzeća. Ako finansijska sredstva u preduzeću predstavljaju ograničavajući faktor za
nabavku zaliha, menadžment preduzeća mora da nađe adekvatno rješenje da ono bude
konzistentno realnostima finansijske funkcije. Ponekad dolazi do nagomilavanja zaliha,
a u isto vrijeme i do uskraćivanja preduzeća za raspoloživa novčana sredstva. U takvim
situacijama se menadžment obraća kreditorima za kratkoročne pozajmice, ali ne bi bilo
na odmet da se prvo osvrne na zalihe i da se riješi viška zaliha. Odgovoran i racionalan
rukovodilac je onaj koji dobro vodi računa o finansijskim sredstvima. On ne dozvoljava
vezivanje novčanih sredstava u nepotrebne zalihe i trudi se da količina zaliha bude što
niža. Svoje odluke finansijski rukovodilac mora stalno da koordinira sa rukovodiocima
ostalih funkcija kako bi se omogućilo nesmetano odvijanje procesa proizvodnje i
prodaje.

Sa aspekta prodajne funkcije je nešto drugačije shvatanje. Rukovodilac prodajne

funkcije bi želio da uvijek raspolaže sa većom količinom zaliha kako bi na vrijeme
zadovoljio porudžbine kupaca. U slučaju da nema dovoljno zaliha na skladištu, a
postoje kupci za te zalihe, to bi onda bio propušteni prihod. Poznato je da od
procijenjene tražnje i planiranog obima prodaje zavise i aktivnost ostalih funkcija
preduzeća i nivo ukupnih zaliha. Na bazi tih procjena rukovodilac finansijske funkcije
mora da procijeni da li je to finansijski opravdano.

Sa aspekta proizvodne funkcije najbitnije je da se planovi proizvodnje na vrijeme

izvršavaju, što treba da rezultira adekvatnim zalihama proizvodnje. Rukovodilac
proizvodne funkcije želi da raspolaže sa dovoljnim količinama kvalitetnog materijala
što bi mu omogućilo da postavi realne planove proizvodnje. Zahtjev za što nižim
troškovima po jedinici proizvoda utiče na to da se proizvode veće količine proizvoda što
ne odgovara finansijskoj funkciji. Finansijski rukovodilac gleda na zalihe kao na uloženi
novac koji ima svoju cijenu.

Nabavna funkcija je zainteresovana isključivo za zalihe sirovina i materijala koji su

potrebni proizvodnji. Ona nastoji da raspolaže sa tim zalihama blagovremeno.
Odgovornost nabavne funkcije nije samo u količinama nabavke nego i za cijene po
kojima se nabavljaju zalihe. To je zbog toga što nabavne cijene ulaze u cijenu koštanja
gotovog proizvoda i određuju prodajnu cijenu, pa prema tome nabavna funkcija treba da
vrši nabavke po što povoljnijim cijenama. Međutim, nije sva odgovornost na nabavnoj
funkciji, postoji i odgovornost proizvodne funkcije ako se nabavljene zalihe ne troše
racionalno. Ponekad rukovodilac nabavne funkcije bude stimulisan popustima koji nude
odbavljači kod veće količine nabavke zaliha pa se odluči za veće količine nabavke što
nije opravdano sa stanovišta finansijske funkcije u svim slučajevima.

Najjednostavnija šema u jednom proizvodnom preduzeću izgleda ovako:

Šema proizvodnog ciklusa

N- R- P- R1- N1

6
Krasulja, dr Dragan; „Poslovne finansije“; Ekonomski fakultet Beograd; Beograd 1998. (str.244.)

14
Uočljivo je da i zalihe imaju svoje mjesto u ovom logističkom lancu kontinuiteta
proizvodnje. Njihov značaj nije zanemariv zbog značajnih novčanih sredstava koja su
uložena u njih.

Upravljanje zalihama materijala

Zalihe materijala izazivaju dvije vrste troškova:

 troškovi nabavke,
 troškovi držanja zaliha.

Troškovima nabavke se smatraju troškovi lansiranja narudžbe koji su varijabilni i zavise

od broja narudžbi. Ovi troškovi obuhvataju troškove ispitivanja tržišta i troškove
lansiranja narudžbe (troškove komunikacije sa dobavljačima i administrativne troškove
naručivanja). Zbog toga što su ovi troškovi varijabilni, oni rastu srazmjerno broju
narudžbi.

Troškovi držanja zaliha obuhvataju troškove njihovog finansiranja i troškove

skladištenja, ali samo onaj dio troškova skladištenja koji je uslovljen količinom
materijala u skladištu, kao što su troškovi manipulacije materijalom, održavanje
standardne temperature u skladištu kod materijala koji to zahtijeva (hladnjače),
ventilacije skladišta materijala koji ispuštaju gasove, troškove osiguranja zalih i sl.7

Kada godišnji trošak stavimo u odnos sa prosječnim zalihama dobija se stopa troškova
držanja zaliha. Da bi se troškovi držanja zaliha sveli na što manji nivo potrebno je da
zalihe materijala budu što niže. Kako bi se to postiglo neophodno je vršiti usitnjavanje
nabavki, materijala kako bi se nabavke poklapale sa troškovima materijala i ne bi došlo
do nagomilavanja zaliha.

Upravljanje zalihama poluproizvoda

Poluproizvodi su dijelovi gotovog proizvoda koji nije završen, to je najčešći slučaj u

proizvodnim preduzećima koja imaju odvojene linije za proizvodnju gotovih proizvoda
i poluproizvoda. Upravljanje poluproizvodima ima za cilj da se zadržavanje
poluproizvoda svede na minimum, kako bi i troškovi bili svedeni na minimum, a obim
stalnih zaliha će biti niži, što će usloviti poboljšanje finansijske stabilnosti, a i platežnu
sposobnost dovesti na povoljan nivo. Najbolje rješenje ovog je da se usklade zalihe
poluproizvoda sa proizvodnjom gotovih proizvoda uz održavanje samo minimuma
zaliha gotovih proizvoda kako ne bi došlo do zaustavljanja procesa proizvodnje.

U tom slučaju minimalne zalihe poluproizvoda imaju ulogu rezervnih zaliha, slično kao
i kod zaliha materijala. Ukoliko preduzeće nema usklađen koncept poluproizvoda i
gotovih proizvoda to bi onda moglo da predstavlja problem i onemogućava realizaciju
proizvodnje, pa bi odgovorni za taj nesklad trebali da ga riješe u kratkom roku. Ako je
kapacitet proizvodnje gotovih proizvoda viši od kapaciteta proizvodnje poluproizvoda,
7
Mikerević, dr Dragan; „Finansijski menadžment“; SRRRS i Ekomski fakultet BL, Banja Lluka 2005.
(387. str.)

15
kapacitet proizvodnje gotovih proizvoda će biti nepotpuno korišćen zbog nedostatka
poluproizvoda. Iz ovog proizilazi da će cijena gotovih proizvoda pod uticajem fiksnih
troškova biti viša. Druga situacija je kada je kapacitet proizvodnje poluproizvoda viši od
kapaciteta proizvodnje gotovih proizvoda tada će kapacitet poluproizvoda biti
nepotpuno korišten, zbog čega će cijena koštanja poluproizvoda biti viša zbog uticaja
fiksnih troškova.

Upravljanje zalihama nedovršene proizvodnje

Zalihe nedovršene proizvodnje predstavljaju troškove nedovršene proizvodnje. Poznato

je da su zalihe nedovršene proizvodnje nelikvidan oblik sredstava što negativno djeluje
na likvidnost preduzeća i na njegovu sposobnost finansiranja.

Obim zaliha nedovršene proizvodnje zavisi od niza faktora od kojih su najvažniji

sljedeći:
 veličina kapaciteta, stepen iskorišćenja optimalnog odnosno realnog kapaciteta,
 dužina ciklusa proizvodnje,
 visine troškova proizvodnje8.

Sa povećanjem stepena iskorištenja kapaciteta povećavaju se i zalihe nedovršene

proizvodnje. Povećanje zaliha nedovršene proizvodnje je prihvatljivo do optimalnog
stepena iskorišćenja kapaciteta. Optimalni stepen iskorišćenja kapaciteta je onaj nivo
proizvodnje koji se dobije kada se od tehnički mogućeg nivoa proizvodnje oduzme
obim proizvodnje koji se ne može ostvariti zbog neophodnih zastoja u proizvodnji po
osnovu održavanja osnovnih sredstava, pripremnog i završnog vremena u procesu
proizvodnje. Optimalni stepen iskorišćenja kapaciteta je onaj koji čini najveći stepen
udaljavanja od donje tačke rentabilnosti, a i finansijski rezultat je tad najviši.

Iskorišćenje kapaciteta na nivou optimuma zavisi od niz faktora kao što su:
 situacija na nabavnom tržištu (mogućnost pribavljanja predmeta rada, energije
usluga u obimu koji je neophodan za obim proizvodnje na nivou optimalnog
iskorišćenja kapaciteta),
 situacija na prodajnom tržištu (mogućnost prodaje obima proizvodnje koji se
dobija pri optimalnom stepenu iskorišćenja kapaciteta),
 situacije na novčanom tržištu (mogućnost pribavljanja izvora finansiranja koji bi
omogućili finansiranje pri optimalnom stepenu iskorištenja kapaciteta)9.

Dužina ciklusa proizvodnje takođe ima uticaja na visinu zaliha nedovršene proizvodnje.
Što je duži ciklus proizvodnje veće su zalihe i obrnuto. Ako proces proizvodnje potraje
duže od uobičajenog procesa proizvodnje onda se može desiti da bude proizvedeno
manje poluproizvoda. Zatim, ako sklapanje finalnih proizvoda potraje duže nego obično
onda će doći do gomilanja nedovršenih proizvoda. Kada gotovinski ciklus traje duži
vremenski interval, npr. godinu dana i kad sklapanje proizvoda traje duže u pojedinim

8
Mikerević, dr Dragan; „Finansijski menadžment“; SRRRS i Ekonomski fakultet BL;Banja Luka 2005.
(str.398.)
9
Mikerević, dr Dragan; „Finansijski menadžment“; SRRRS i Ekonomski fakultet BL;Banja Luka 2005.
(str.399.)

16
mjesecima, ukupan kapacitet ne mora da bude smanjen, godišnji obim proizvodnje biće
na nivou planiranog, ali će se zalihe nedovršene proizvodnje povećati.

Troškovi proizvodnje zavise od visine utroška i cijene utroška. Kada se troškovi

posmatraju po jedinici proizvoda, fiksni i relativno fiksni troškovi zavise od obima
proizvodnje. Svako povećanje troškova može usloviti i povećanje zaliha nedovršene
proizvodnje po osnovu troškova i njihovog negativnog dejstva na likvidnost i
finansiranje. Težnja je da se troškovi održe na što manjem nivou zbog uticaja na
finansijski rezultat, odnosno da budu na objektivno potrebnom nivou, a ti troškovi
predstavljaju standardne troškove.

Upravljane zalihama nedovršene proizvodnje treba vršiti na takav način da se unaprijed

utvrdi optimum zaliha nedovršene proizvodnje i da se stvarne zalihe nedovršene
proizvodnje usklade sa optimalnim i da su dozvoljena samo ona odstupanja koja
doprinose povećanju finansijskog rezultata.

Optimalne zalihe nedovršene proizvodnje za svaki proizvod se utvrđuju na sljedeći

način:

ZP-opt = (Gp x T) / 365

gdje je:
Gp = godišnja vrijednost završene proizvodnje izražena standardnom cijenom koštanja,
pri čemu je obim proizvodnje na nivou planskog iskorišćenja kapaciteta,
T = standardni broj dana trajanja tehnološkog procesa i
365= broj dana u godini.

Stvarne zalihe nedovršene proizvodnje odstupaju naviše od optimuma kad je stvarna

cijena koštanja viša od standardne, kad je stvarni broj dana trajanja tehnološkog procesa
veći od standardnog i kad je stepen iskorišćenja kapaciteta ispod planiranog. Stvarne
zalihe nedovršene proizvodnje odstupaju naniže od optimuma kad je stvarna cijena
koštanja niža od standardne, kad je stvarni broj dana trajanja tehnološkog procesa manji
od standardnog i kad je stepen iskorišćenja kapaciteta iznad palaniranog10.

Upravljanje zalihama gotovih proizvoda

Zalihe gotovih proizvoda nepovoljno utiču na likvidnost i finansijski rezultat. Zalihe

imaju dvojak uticaj na finansijsku snagu preduzeća tako što zalihe gotovih proizvoda
djeluju na troškove proizvodnje, ali putem njihove prodaje se ostvaruje finansijski
rezultat što djeluje na povećanje imovine ako je rezultat pozitivan. Upravljanje zalihama
se svodi na to da se zalihe gotovih proizvoda održe na nivou optimuma, a optimum je
onaj nivo zaliha koji izaziva najmanje troškove držanja zaliha gotovih proizvoda, a kad
one djeluju na troškove proizvodnje, optimalne zalihe gotovih proizvoda su one koje
svode zbir troškova držanja zaliha i troškova proizvodnje na najniži nivo.

Optimalne zalihe gotovih proizvoda se mogu izračunati pomoću sljedećeg obrazca:

ZG-opt = (Gp x T) / 365
10
Mikerević, dr Dragan; „Finansijski menadžment“; SRRRS i Ekonomski fakultet BL;Banja Luka 2005.
(str.400.)

17
gdje je:
Gp= vrijednost ili količina godišnje prodaje po cijeni koštanja,
T= prosječan broj dana koji protekne od momenta prijema gotovog proizvoda iz
proizvodnje u skladište do momenta otpreme kupcu,
365= broj dana u godini11.

Optimum zaliha gotovih proizvoda se utvrđuje za svaki proizvod posebno jer je različit
posječan broj dana zadržavanja u skladištu. Zbog nadzora nad usklađenošću stvarnih
zaliha sa optimumom korisno je optimum izraziti u fizičkom i vrijednosnom izrazu iz
razloga što se optimum u vrijednosnom izrazu utvrđuje na bazi standardne cijene
koštanja, a stvarne zalihe se vrednuju po stvarnoj cijeni koštanja tako da se pri
upoređivanju ne može lako vidjeti da li stvarne zalihe odstupaju od optimuma zbog
odstupanja stvarne od standardne cijene koštanja ili zbog razlike u broju jedinica. Težnja
da obim zaliha gotovih proizvoda bude što niži je iz razloga što one izazivaju troškove
držanja zaliha (troškove finansiranja, troškove osiguranja, troškove skladištenja).
Problem se svodi na smanjenje broja dana zadržavanja gotovih proizvoda u skladištu.
Broj dana vezivanja zavisi od usklađenosti proizvodnje i prodaje, ako su one adekvatno
usklađene troškovi držanja zaliha neće biti veliki.

Obim proizvodnje i prodaje mogu biti neusklađeni zbog:

 sezonske proizvodnje i kontinuirane prodaje konkretnog proizvoda ili obrnuto,

zbog sezonske prodaje i kontinuirane proizvodnje (Broj dana zadržavanja
proizvoda u skladištu zavisi od globalne ponude i tražnje na tržištu za
proizvodima. Od kvaliteta konkretnog proizvoda zavisi koliko će se on zadržati
u skladištu),
 kompletiranja jedne pošiljke po obimu i asortimanu. Količina zaliha na skladištu
zavisi od toga da li se zalihe prodaju kontinuirano ili se proizvode i prodaju po
narudžbi. Ako se zalihe kontinuirano prodaju onda stanje na zalihama teži nuli,
ali ako se zalihe proizvode po narudžbi onda se one zadržavaju na skladištu sve
dok se ne kompletira narudžba. U zavisnosti od toga da li su narudžbe sitnije ili
krupnije zavisiće i količina gotovih proizvoda koja se čuva na skladištu kao i
visina troškova,
 težnje da se troškovi pripreme serije svedu na minimum (U serijskoj proizvodnji
javljaju se troškovi pripreme serije koji obuhvataju: troškove ispostavljanja i
kompletiranja radnog naloga, troškove pripreme i proučavanja tehničke
dokumentacije, troškove regulisanja mašina troškove specifičnog alata i kalupa,
troškove manipulacije materijalom kad nivo tih troškova zavisi od broja serija,
troškove učenja ako je vrijeme proizvodnje za prvih nekoliko komada duže nego
za proizvodnju ostalih komada, troškovi prekovremeneog rada i dodatnog
kapaciteta i sl. Iz ovog proizilazi da ako se teži da troškovi budu što niži onda bi
se trebalo godišnje lansirati samo jedan nalog za proizvodnju ukupne godišnje
količine. Budući da se prodaja proizvoda vrši postepeno tokom cijele godine, to
će dovesti do visokog nivoa prosječnih zaliha, što će izazvati povećane troškove
držanja zaliha gotovih proizvoda. Shodno tome zahtijeva se da troškovi
pripreme serije budu svedeni na minimum, zanemarujući troškove držanja
zaliha.
11
Mikerević, dr Dragan; „Finansijski menadžment“; SRRRS i Ekonomski fakultet BL; Banja Luka 2005.
(str.402.)

18
 2.1. Bitni razlozi za držanje zaliha

Osnovni razlozi za držanje zaliha su:

 Poboljšana usluga kupcima,

 Smanjenje troškova,
 Otklonjanje gubitka kupaca jer proizvoda nema na zalihi,
 Kapitalizacija popusta cijena sirovina,
 Zaštita preduzeća od smanjenja proizvodnje ili zatvaranja,
 Proizvodnja u onim količinama koje minimiziraju troškove,
 Špekulisanje s povećanjem cijena i troškova,
 Osiguranje redovne isporuke kupcima.

Zalihe utiču i na brzinu prodaje i isporuke krajnjem kupcu. Po Littlovom zakonu, zalihe
predstavljaju umnožak brzine prodaje i vremena toka materijala.

I = RT I – zalihe

R – brzina prodaje

T – vrijeme toka materijala

U procjeni zaliha sirovina i materijala, treba imati u vidu dva opredjeljujuća faktora koja
utiču na njihov nivo. S jedne strane, zalihe su nužne za ostvarenje kontinuiteta procesa
proizvodnje, dok s druge prouzrokuju troškove držanja. Zbog toga je neophodno
definisati onaj nivo zaliha koji će omogućiti odvijanje procesa proizvodnje bez prekida,
izazivajući pri tom najmanje moguće troškove. Tako određen nivo zaliha naziva se
optimalan nivo.

2.2. Osnovne vrste zaliha

Zalihe predstavljaju značajan dio ukupnih poslovnih sredstava preduzeća i one vezuju
za sebe veliki dio novčanih ulaganja. Da ta ulaganja ne bi bila neopravdano visoka,
zalihama se mora, od strane menadžmenta preduzeća, efikasno upravljati12.

Zalihe predstavljaju sponu između nabavne, proizvodne, prodajne i finansijske funkcije

u preduzeću. Za proizvodna preduzeća je karakteristično da održavaju određeni nivo
zaliha tokom cijele proizvodnje, takve zalihe se nazivaju zalihama proizvodnje u toku.
Ostali oblici zaliha su u funkciji fleksibilnosti preduzeća.

12
www.scribd.com

19
Posmatrane u kontekstu cirkulacije novčanih sredstava ili gotovine u proizvodnom
preduzeću, koja se izražava formulom N- R- P- R 1- N1, zalihe predstavljaju ulaganje u
faze R- P- R1.
Pri tome kao što je poznato, faza „R“ obuhvata ulaganje u sirovine i materijal, faza „P“
ulaganja u nezavršenu proizvodnju odnosno proizvodnju u toku, dok faza „P1“ označava
sredstva vezana u gotovim proizvodima koji su namijenjeni realizaciji.13

Adekvatno upravljanje zalihama zahtijeva njihovo poznavanje posmatrano sa različitih

aspekata. Prateći kružno kretanje sredstava u procesu reprodukcije, osnovni pojavni
oblici zaliha, odnosno stanja angažovanih sredstava su:

 Sirovine i materijali,
 Nedovršena proizvodnja,
 Gotovi proizvodi.

2.3. Veličina i obim zaliha

Pri odlučivanju o ulaganjima u zalihe treba imati u vidu da visina zaliha treba da
obezbjedi normalno odvijanje procesa reprodukcije i da raspolaganje odgovarajućim
zalihama prouzrokuje i odgovarajuće troškove. Stoga, optimalne zalihe treba da, sa
najmanjim mogućim nivoom, omoguće normalno odvijanje, tj. tok reprodukcije, što
treba da ima za posljedicu i najniže troškove zaliha.
U načelu, postoje dvije vrste odluka o zalihama:

 Koliko pribavljati zaliha u jednoj porudžbini - ukoliko su troškovi po jednoj

porudžbini sirovina i materijala, odnosno troškovi aranžiranja jedne proizvodne
serije, srazmjerno veći, utoliko pribavljanje zaliha treba da se obavlja u većim
količinama. Takođe, što su porudžbine za zamjenu zaliha veće, prosječan iznos
ulaganja u zalihe se povećava zajedno sa troškovima njihovog držanja. Dakle,
optimalna visina zaliha je ona veličina porudžbine koja prouzrokuje najniže
ukupne troškove pribavljanja i držanja zaliha,

 U kojim intervalima pribavljati zalihe - zavisi od bilansiranja troškova držanja

zaliha sa troškovima koji bi nastali zbog nedostatka zaliha. Optimalna solucija
za ovu vrstu odluka bila bi učestalost pribavljanja zaliha koja minimizira ukupne
troškove držanja i nedostatka zaliha.

Za donošenje ovih odluka teoretski su osmišljeni i razrađeni postupci i modeli, koji su u

praksi našli zasluženu primjenu. Međutim, oni se moraju selektivno primjenjivati i to na
one zalihe koje zahtijevaju stroži režim kontrole i upravljanja.

13
Krasulja D. , Ivanišević M. , poslovne finansije, Ekonomski fakultet, Beograd, 2000. god. , str. 217.

20
 2.4. Sistemi upravljanja zalihama

Sistem upravljanja zalihama mora zadovoljavati neke osnovne funkcije:

 mora omogućiti registraciju transakcija (i trajanja registracijskog ciklusa –

koliko često odnosno kad će se registrovati stanja),
 postaviti pravila – kriterijume u odlučivanju (prioriteti, pravila s obzirom na
vrijeme izdavanja naloga, količine koje se naručuju, minimalne nivoe zaliha,
odabiranje izvora, snabdijevanja i ostalo),
 način izvještavanja o odstupanjima i propustima (ko, koga, na koji način
izvještava radi preduzimanja interventnih mjera),
 definisati način prognoziranja i planiranja narudžbi.

Postoje dva tipa sistema s obzirom na odabiranje politike zaliha:

 Sistemi zavisne potražnje,

 Sistemi nezavisne potražnje.

Vrste sistema su:

 sistem jednog sanduka,

 sistem dva sanduka,
 kartična evidencija,
 kompjuterizovani sistem.

2.5. Relevantni troškovi zaliha

Da bi preduzeće moglo da obavlja svoju djelatnost, ono mora raspolagati svim inputima
koji su potrebni za rad.

Kako je nabavljanje nekih inputa veoma složen proces, određene količine inputa se
moraju lagerovati na zalihama. Sam proces pribavljanja i raspolaganja zalihama
preduzeću stvara rashode. Da bi se ti rashodi minimizirali preduzeće mora da izvrši
optimizaciju obima zaliha. Posmatrano sa aspekta finansijskog računovodstva zalihe
predstavljaju uzrok različitih vrsta troškova.

Ti troškovi se dijele na:

.1 Troškovi pribavljanja zaliha, u ove troškove se ubrajaju:

 troškovi ispostavljanja porudžbine, uključujući i

troškovi pripreme proizvodnje,
 troškovi prijema, istovara, kontrole i smještaja
zaliha,
 propušteni količinski popusti.

21
 2. Troškovi držanja zaliha, prouzrokovani su postojanjem i
držanjem zaliha u preduzeću. Ovi troškovi se mogu razvrstati na:

 troškove vezivanja kapitala,

 troškove uskladištenja,
 troškove osiguranja,
 porez na imovinu,
 troškove amortizacije i zastarijevanja.

3. Troškovi nedostatka zaliha. Nastaju u dva slučaja: kada se javi

nedostatak zaliha sirovina i materijala koje iziskuje proces
proizvodnje, odnosno, nedostatak zaliha gotovih proizvoda da bi
se zadovoljile prispjele porudžbine od strane kupaca.

Oni uzrokuju pojavu:

 propuštenih prihoda od prodaje,
 gubitak reputacije od stranih kupaca,
 gubici zbog neizvršenja planova proizvodnje.

Zbog pojave ovako velikog broja troškova preduzeće pribjegava primjeni (just - in –
time) sistemu upravljanja zalihama koji u najkraćem podrazumijeva da isporuka
materijala stiže tačno na vrijeme, odnosno da ne postoje zalihe materijala, odnosno
drugih sirovina.

2.6. Optimalna veličina zaliha

Utvrđivanje visine optimalnih zaliha nije jednostavno. To je i razumljivo jer se u

proizvodnim preduzećima mogu sresti na hiljade zaliha koje su različite po karakteru,
po količinskoj i vrijednosnoj zastupljenosti u ukupnim zalihama i obrtnim sredstvima,
uopšte, po brzini obrta u procesu reprodukcije, mogućnosti nabavke, mogućnosti
održavanja zaliha itd. Ovo su sve momenti od značaja za odlučivanje o zalihama. Zbog
toga je razvijen i niz metodoloških postupaka matematičko - statističke prirode, od
značaja za donošenje odluka o zalihama14.

Zalihe se, prema značaju u procesu reprodukcije, prema količinskom i vrijednosnom

učešću u ukupnim zalihama, mogu klasifikovati tako da se svakoj grupi kod odlučivanja
posveti odgovarajuća pažnja. U tu svrhu moguće je primjeniti ABC sistem klasifikacije
zaliha posmatrano sa aspekta njihove kontrole i upravljanja.

Grupisanje zaliha po ABC sistemu ima za cilj utvrđivanje vrsta zaliha i nivoa njihovog
učešća u ukupnim zalihama, kako bi se po tom osnovu primjenile metode kontrole koje
pojedine zalihe zaslužuju15.
U grupu A spadaju one vrste zaliha koje zahtjevaju najveća novčana ulaganja, a to su
obično, one zalihe koje imaju najveću pojedinačnu cijenu. U grupu B svrstavaju se one

14
41. Simpozijum, Računovodstvo i finansijski menadžment preduzeća i banaka, Zlatibor, 2001.
15
J. C. Van Horne, Osnove finansijskog menadžmenta, Zagreb, 2002.

22
zalihe sa nešto nižom pojedinačnom cijenom i nešto većim koeficijentom obrta.
Poslednja, grupa C obuhvata sve preostale vrste zaliha koje zajedno zahtjevaju najmanje
ulaganja.

Ovakva podjela ukupnih zaliha omogućava preduzeću da utvrdi nivo i metode kontrole
koje pojedine grupe zaslužuju. Zalihe u grupi A zaslužuju najveći stepen kontrole, jer
zahtjevaju relativno najveća monetarna sredstva, pa se na njih primjenjuju modeli
odlučivanja koji polaze od optimalne veličine porudžbine, odnosno proizvodne serije.
Nasuprot tome, zalihe u grupi B mogu da budu kontrolisane ne tako skupim metodama i
ne tako često kao zalihe iz grupe A. Zalihe u grupi C zaslužuju najviše pažnje s obzirom
da ih treba pribavljati, po pravilu, u većim količinama da bi se dobile po najnižoj cijeni.

23