Georges Duby

TRI REDA
ILI
IMAGINARIJ FEUDALIZMA

Tri reda.indb 1 12.9.2007 10:33:25

 Copyright © hrvatskoga izdanja 2007.,
Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
Sva prava pridržana

Nakladnik
Golden marketing-Tehnička knjiga
Jurišićeva 10, Zagreb

Za nakladnika
Ana Rešetar

Urednica
Nataša Polgar

Recenzenti
dr. sc. Stanko Andrić
prof. dr. sc. Nenad Ivić

Naslov izvornika
Les trois ordres ou l’imaginaire du féodalisme
© 1978, Éditions Gallimard

ISBN 978-953-212-320-3

Tri reda.indb 2 12.9.2007 10:33:25

 Georges Duby

TRI REDA
ili imaginarij feudalizma
Povijest hrvatske zajednice u Mlecima

S francuskoga prevele
Olga Škarić i Nataša Desnica-Žerjavić

Stručna redaktura
dr. sc. Stanko Andrić

Golden marketing-Tehnička knjiga

Zagreb, 2007.

Tri reda.indb 3 12.9.2007 10:33:25

Tri reda.indb 4 12.9.2007 10:33:25
 Sadržaj

Predgovor hrvatskom izdanju (Nenad Ivić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Područje istraživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

I. Objava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
1. Prvi izričaji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
2. Gerard Kambrejski i mir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
3. Adalberon Laonski i kraljevska misija . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
4. Sustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
II. Postanak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
1. Hijerarhija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85
2. Sloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
3. Redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
4. Funkcije: moliti i ratovati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
5. Trojnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Dudon iz Saint-Quentina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
Abon iz Fleuryja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
Moćnici i siromasi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
Englezi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
6. Uzornost neba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
III. Okolnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139
1. Politička kriza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
2. Konkurentni sustavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
Hereza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148
Božji mir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152
Klinijevski red . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
3. Feudalna revolucija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163

Tri reda.indb 5 12.9.2007 10:33:26

 TRI REDA ILI IMAGINARIJ FEUDALIZMA

IV. Pomrčina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181

1. Doba redovnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
2. Fleury . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Helgald . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Andrija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199
3. Cluny . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205
Radulf Glaber . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205
Križarski pohod i ono što je uslijedilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210
4. Nova vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219
5. Posljednji bljesak redovništva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
6. U školi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243
Laonski učitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248
Hugo iz Saint‑Victora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252
Honorius Augustodunensis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257
7. U službi vladarâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267
Galbert iz Brugesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268
Ivan iz Salisburyja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272
V. Povratak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277
1. Pravi početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279
Tri reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279
Ivan iz Marmoutiera i Stjepan iz Fougèresa . . . . . . . . . . . . . 287
Oko Henrika Plantagenêta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 292
2. Viteštvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
Uređenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
Prvenstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307
3. Otpor Pariza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313
4. Proturječja feudalizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325
Novac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325
Društveni strah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 330
5. Usvajanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339
Umijeće ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339
Bouvines . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348

Bilješka uz hrvatsko izdanje (Stanko Andrić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 357

tri reda 00.indd 6 13.9.2007 10:07:31

 predgovor hrvatskom izdanju
Trideset godina kasnije:
historiografska operacija Georgesa Dubyja

Nietzsche piše Jakobu Burckhardtu: “Ja sam Bog i tu sam karikatu-

ru stvorio; više od Boga bih volio biti profesor u Baselu ali ne mogu tako
daleko gurnuti vlastiti egoizam”. Nietzsche je tada bio na rubu ludila, ali
uobičajeno dobro vidi stvari. Povezivanje sveučilišne profesure, značajnije
od Boga, s pretjeranim egoizmom, te Burckhardt, koji je bio, kao što je po-
znato, povjesničar kulture, ironično upozoravaju na situaciju gdje je zna-
nost, pogotovo u svojoj respektabilnoj, institucionaliziranoj formi, zamije-
nila Boga i njegov pravorijek. Iako je u proteklih stotinjak godina prestiž
znanosti načet, a važnost, impakt i društveni kredit sveučilišne profesure
ponešto umanjeni ili promijenjeni, sveučilišni profesor, navlastito povje-
sničar, u nekim kulturama predstavlja važnu ličnost. Ne samo po svom
egoizmu, koji je ostao jednako velik stoga što se, među ostalim, temelji
na uvjerenju da je historiografija znanstvenija od drugih humanističkih
disciplina, npr. od teorije ili kritike: za razliku od teoretičara, povjesni-
čar je, preko prošlosti kojom se bavi, u stalnom, praktičnom i povlašte-
nom odnosu sa Stvarnim te to legitimira njegovo upletanje u sadašnjost i
budućnost. Ne treba međutim likovati. Posljedice upletanja povjesničara
u stvarnost u našem su odsječku podmjesečeva svijeta poznate. Ne tjera
egoizam svakog profesora povijesti da postane predsjednik neke republi-
ke. Tek ravnatelj jedne televizije, poput Georgesa Dubyja možda. Nešto je
drugo zanimljivije.
Historiografska operacija (koncept dolazi od Michela de Certeaua) spa-
ja istraživanje, uvriježene protokole pronalaženja i procjene podataka, s
pisanjem, tj. iznošenjem rezultata istraživanja koje podrazumijeva pripo-
vijedanje stanovite priče, ili kako bi rekao Paul Veyne u jednom svom već
davnom epistemološkom ogledu, zapletanje, uspostavljanje intrige (Veyne
1978: 67). Istraživanje približava povjesničara djelovanju svakog drugog

Tri reda.indb 7 12.9.2007 10:33:26

 TRI REDA ILI IMAGINARIJ FEUDALIZMA

povjesničara – jedna od najvažnijih osobina znanstvenog istraživanja je da

je ponovljivo i stoga, u načelu, anonimno – dok ga priča i pisanje razlikuju
i “suprotstavljaju svakom drugom subjektu koji govori ili piše” (Foucault
1971: 43). Egoizam može biti i teško zaslužena kvaliteta izbrušena iden-
titetom i razlikom; iluzija povlaštenog pristupa ili odnosa sa Stvarnim
samo je dio imaginarija istraživača i, u nekim razdobljima, imaginarija
pisca. Imena se zaslužuju na razne načine. Pisanjem koje se samooblikuje
kao iznošenje istraživanja a ne kao maštanje, bez obzira na to kakvo je to
znanje (pogreške, lakune i neznanje su ravnopravan dio znanja), povjesni-
čar zaslužuje da imenuje vlastitu anonimnost. Ja povjesničara, koji tek-
stom što ga proizvodi postaje doista subjekt, podvrgava se pravilima histo-
riografske operacije i, u najboljim trenucima, izaziva jezik. Još je Michelet
znao da povijest čini povjesničara jednako koliko povjesničar čini povijest;
stoga, suprotno uvriježenim stavovima, Tukidid i Mommsen nisu kolege.
Dubyjeva knjiga Tri reda ili imaginarij feudalizma bilježi ustrajnost
trifunkcionalne formule između “jezika i misli” i njezinih manifestacija u
srednjovjekovlju; formule koja ima dugotrajnu prošlost, istraženu od stra-
ne drugih istraživača, pod čije se okrilje ona stavlja: ponajprije George-
sa Dumézila. Kao predmet, kao tema, trifunkcionalnost, iako se nalazi
u imenovanim tekstovima, bezimena je, anonimna: predmet dugotrajnog
istraživanja skupina ljudi, znanje podložno omaškama: “Danas znamo da
korelacija koju je predložio Jean-François Lemarignier, a koju slijedi Geor­
ges Duby, djelomično počiva na jednoj omašci. U stvari, trifunkcionalna
se shema ne pojavljuje 1030. godine nego u drugoj polovici IX. stoljeća:
tekstovi Haymona iz Auxerrea, kao što je još 1992. pokazao E. Ortigues,
vraćaju povjerenje u “prvo feudalno doba” Marca Blocha koje Duby revi-
dira (Iogna Pratt 2002: xvi). U tekstu povjesničara, sačinjenom djelomice
od drugih tekstova, u njegovim odgovorima na pitanja drugih (Dumézila i
LeGoffa) trifunkcionalnost stječe svoje srednjovjekovno ime. Rad anonim­
nih povjesničara biva ugrađen u Dubyjevu raspravu: na valu jedne hi-
storiografske opsesije, na ustrajnosti pitanja, Duby, povjesničar čije se ja
sramežljivo pojavljuje na prvim stranicama rasprave otkrivajući vlastitu
slabost ili razotkrivajući vlastitu krhkost izazvanu sumnjom (cf. Velcic-Ca-
nivez 2002: lxxvi), iščezava sa stranica do samoga kraja kad sumnju blaži
utopijom i snom, te zaslužuje, pismom, svoje ime, profilirajući se na poza-
dini drugih povjesničara.
Historiografija je disciplina koje se vrlo sporo mijenjala. Od svojeg po-
četka, kad se odvojila od mita u drevnoj Grčkoj, spajala je istraživanje,
skupljanje i procjenu obavijesti s pripovijedanjem istraženog, sakupljenog
i procijenjenog. Odnosi istraživanja i pripovijedanja nisu uvijek bili sklad-
ni: historiografija je katkad optuživana da se u nedostatku podataka pre-
pušta slobodnom pripovijedanju a povjesničari da ne govore istinu: Lu-
kijan iz Samosate okomljuje se na povjesničare koji, ne znajući ništa o
ratovanju, rimske stijegove u obliku zmajeva, dracones, uzimaju za prave

Tri reda.indb 8 12.9.2007 10:33:26

 Predgovor hrvatskom izdanju

zmajeve; Historia Augusta ih zove drugovima u laži, mendaciorum comi-

tes. Nehajni skepticizam, svojstven jednoj antici i unekoliko sličan Cicero-
novom odnosu prema augurima, bio je moguć u svijetu u kojem historio-
grafija i povijest, kao što je to pokazao Moses Finley, nisu bili pretjerano
važni. Čovjek je prvo bio političar, vojnik, činovnik ili vođa a tek potom,
u dokolici ili mirovini, povjesničar: ime se zasluživalo drugdje i potvrđi-
valo historiografskim spisima. Među mnogima, Tacitova karijera, unatoč
riječi njegova prijatelja Plinija Mlađeg, svjedoči o tome: vojnik i konzul te
usput povjesničar. Bilo je potrebno da povijest postane dio božjeg plana,
središnja ideja ljudske sudbine i uzorak njezina razrješenja, da, zahvalju-
jući kršćanstvu, bude shvaćena vrlo ozbiljno pa da historiografija postane
važna i opravda čovjeka koji je najprije povjesničar. Iako se optičkom iluzi-
jom moderniteta privilegira antička historiografska produkcija u odnosu
na srednjovjekovnu (i danas radije čitamo Tacitove Historiae od Historia
Langobardorum Pavla Đakona ili Ljetopisa popa Dukljanina kolikogod to
bili važni izvori za srednjovjekovnu povijest), neatraktivna srednjovjekov-
na historiografska produkcija, sažeti ljetopisi, škrte kronike i katkad ne-
mušte povijesti (podjela je već u Bibliji) mnogo su važnije za suvremenike.
Ako to i izrijekom ne vele, te tvorbe komemoriraju, kontroliraju i sakuplja-
ju potvrde ljudske sudbine, objašnjavaju božji plan na zemlji. Uspostav-
ljaju kredit povjesničara koji je prije uspostavljao život. Od prašume bez
metode, amethodos hyle, kako povijest opisuje Sekst Empirik, do povijesti
kao ostvarenja Božjeg plana, kako to kaže Augustin: to je najveća promje-
na koja se u historiografiji dogodila od Herodota i Tukidida. Odvijala se
polako i postupno, gotovo podzemno: prvi povjesničari govore da zapisuju
ljudska djela da ne bi bila zaboravljena; strah od zaborava ostaje isti ali
se njegov cilj mijenja: dok je antička povijest poučavala ljude da ne čine
pogreške te, poput filozofije, sudjelovala u nastavi škole življenja, kršćan-
ska je, podsjećajući ih da su dio puta koji vodi jedinstvenom cilju, spajanju
zemaljskog i nebeskog svijeta, objašnjavala smisao života. Povijest dobiva
smjer, metodu, princip organizacije i postaje spoznatljiva. Povijest i histo-
riografska operacija koja je proizvodi dobivaju obrise problema.
Druga važna promjena u tom tisućgodišnjem periodu dogodila se u mo-
dernitetu. Historiografija se preobražuje u znanost. Postajanje znanošću
bio je dugotrajan proces anonimizacije: kovanja instrumentarija istraživa-
nja, stvaranja supraindividualnoga kontrolnog aparata za izbor i procjenu
obavijesti, raskidanja veze između istinitosti i izravnog svjedočenja. U mo-
dernitetu, pogotovo nakon XVIII. stoljeća, povjesničar može jednako isti-
nito govoriti o svemu, o zbivanjima kojima je prisustvovao i o onima izgub­
ljenim u mraku davnine, zato što kroz njega progovara znanost. Znanost
briše povjesničarevu ličnost: oznanstvenjivanjem se historiografije retori-
ka, u najširem smislu kao ars scribendi, odvaja od historiografije. Tek u
XIX. stoljeću, povijest prestaju pisati amateri, sudionici velikih događaja
ili pjesnici u potrazi za brzom zaradom poput Lamartinea. Ta važna stvar

Tri reda.indb 9 12.9.2007 10:33:26

 TRI REDA ILI IMAGINARIJ FEUDALIZMA

postaje previše važnom da bi se povjerila svakome, navlastito onima koje

pisanje razlikuje od drugih. Historiografija postaje zanimanje specijali-
sta, posebno školovanih stručnjaka u posebnim institucijama i namijenje-
na je najprije njima. Zatvara se u zabran sveučilišne discipline. Međutim,
istodobno s proizvodnjom identiteta anonimnog profesionalca, jamca isti-
nitosti, promjene XIX. stoljeća, kad je nacija počela čeprkati po vlastitoj
prošlosti i kad je prošlost kodificirana kao povijest postala konstitutivni
element njezina određenja, stvaraju interes i tržište za takve tvorbe, cijelu
lepezu klasa željnih istinite povijesti. Specijalist postaje svjestan da nje-
gova publika nije samo specijalistička te da on piše, jednako kao što pisac
piše romane ili čak takmeći se s njime: Walter Scott i Augustin Thierry,
Jules Michelet i Victor Hugo. Anonimni profesionalac rastvara svoj ponov-
ljivi identitet neponovljivom razlikom pisca: iako istjerana, ars scribendi
se ponovo upliće u historiografiju koja, odgovorna naciji i znanosti, mora
pripovijedati stvari bloss wie es eigentlich gewesen [ist] kako to, u mnogo
puta ponavljanom, izlizanom i pogrešno interpretiranom diktumu, kaže
Ranke. Nakon što je dobila smjer, metodu, princip organizacije i postala
spoznatljiva, historiografija sudjeluje i u ustanovljenju govora o spoznat-
ljivom, nultog stupnja pisma o Stvarnom: realističkog diskurza. Pozitivis­
tički povjesničari Seignobos i Langlois za Fustela de Coulangesa, slavnog
autora Antičkog grada, vele: “Bio je pisac iako je cijeli život preporučivao
lov na metafore” (prma Hartog 1988: 155). Danajska pohvala. Historiogra-
fija se upliće u problematičnost odnosa riječi i stvari.
Od dokoličarske prakse do specijalizacije, od anonimata do imenova-
nja, od zapisa stvari da ne budu zaboravljene do tumača ljudske sudbine,
od nehajne slobode priče do priče ovjerene istinom i stvarnošću: ovaj krat-
ki i nepravedni prelet historiografije ocrtava polje “povijesti, znanosti o
Čovjeku [...] i činjenica, ljudskih činjenica” (Febvre 1992: 12) na kojem se
može ustanoviti, graditi i pojmiti egoizam sveučilišnog profesora povijesti,
autora historiografskih rasprava, svjesnog da posjeduje vještine istovjetne
vještinama koje posjeduju njegovi kolege povjesničari te, katkad, darovi-
tost koju se pripisuje piscima, osnaženog uvjerenjem da tumači stvari koje
nitko drugi, izuzev teologa ili, u sekulariziranom svijetu, specijalista koji
se bave čovjekom i društvom u koje spadaju i romanopisci, ne tumači na
tako sveobuhvatan način. Riječima Luciena Febvrea, velikog retoričara
prve generacije Analista ili novopovjesničara: “zadaća [je] povjesničara:
pronaći ljude koji su proživjeli ljudske činjenice, navlastito one koji su se u
tim ljudima smjestili sa svim svojim idejama ne bi li ih protumačili” (Feb-
vre 1992: 12). Napisana davno prije, ova rečenica najavljuje temu Dubyje-
va Tri reda; njezina nespretnost pak upozorava na nespretnosti i ospora-
vanja jedne od najpopularnijih grana Nove povijesti (Nouvelle histoire),
povijesti mentaliteta.
Polje egoizma zasijano je međutim plodnim ovisnostima: ovisnošću o
suvremenosti stoga što se historiografija istražuje i piše uvijek za nekog i

10

Tri reda.indb 10 12.9.2007 10:33:26

 Predgovor hrvatskom izdanju

iz neke historijski odredive pozicije, ovisnošću o književnosti, stoga što hi-

storiografija s književnošću razmjenjuje protokole i pravila prikazivanja,
ovisnošću o vlastitom institucionalnom ili epistemološkom određenju, no-
vim znanostima o čovjeku, od sociologije do antropologije, stoga što histo-
riografija neprekidno apsorbira metodologije i probleme drugih disciplina.
Egoizam modernog sveučilišnog profesora povijesti pravi je dispozitiv u
smislu koji tom konceptu daju Deleuze i Foucault: odgovara duhu sinteze,
umreženju diskurza, institucija, znanja i moći, strategijama odnosa sna-
ga, političkih u najširem smislu, koje podupiru ili su poduprte tipovima
znanja, te bivaju povezane s granicama znanja koje se iz tih strategija ra-
đaju, ali su njima i uvjetovane (Foucault 2001: 300). U Francuskoj krajem
XIX. i početkom XX. stoljeća tzv. fetišizam činjenice, uvjerenje da čovjek
čini povijest, događajna, pozitivistička povijest kao tip znanja podupiru i
poduprti su politikom optimističkog odgoja građanina republikanske vla-
sti; mnogo kasnije, sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, tip
znanja koji oprimjeruje projekt globalne ili totalne povijesti (histoire glo-
bale ili totale) sa svojim decentriranjem čovjeka i privilegiranjem dugotraj-
nosti, neutraliziranjem događaja u nepokretnosti, uvjerenjem da čovjek
podnosi ili je načinjen poviješću podupiru i bivaju poduprte liberalnim pe-
simizmom svojstvenim nekim postkolonijalnim kulturnim imperijalizmi-
ma bivših velikih sila koji su se kao za spasonosnu slamku hvatali bilo
kojeg avatara neke velike, mjerodavne priče, master-narrative. Ove su ge-
neralizacije naravno samo uvjetne, više heuristički uzori nego konstataci-
je stanja. Priče su, pa tako i ova moja, bogatije poviješću od elegantnih re-
dukcija nužnih za pripovijedanje veza društva i riječi: fetišizam činjenice
i decentriranje čovjeka nisu jedine mogućnosti u danim okolnostima kao
što ni odgoj republikanaca niti, pogotovo liberalni, pesimizam nisu posvu-
da jednaki. Ideje se različito zrcale u tekstovima ili su iz njih izvučene:
čak i u pan­tekstualizmu generalizacije prolaze kroz individualnosti tek-
stova. Ali Burckhardt, kao povjesničar kulture a ne kao kao filozof ili fizi-
čar, nije slučajno dio situacije čiju genealogiju sumarno i reduktivno opisu-
jem: Nietzsche je doista dobro vidio stvari, čak i kad je bio na rubu ludila
ili mislio možda na profesuru filozofije: egoizam upozorava na neizrečeno
historiografije, na povijesnost povijesnog.
“Klio nadahnjuje sve veću publiku željnu znanja o vlastitoj prošlosti.
Ljudi se guraju da čuju povjesničarev govor. Televizijski i radijski stu-
diji ugošćuju istraživače koji bi prije ostali zakopani u anonimnosti nji-
hova arhivističkog posla ili zatvoreni u grupice sveučilišnih nastavnika.”
Povjesničari objašnjavaju rezultate izbora, postaju direktori televizijskih
programa; svakodnevne emisije o povijesnim ličnostima postižu golemu
gledanost. “Sva su sredstva komunikacije zaposjela teritorij povjesniča-
ra. Odgovaraju neospornoj gladi za poviješću, nužnoj potrebi publike koja
pomaže cvjetanju tržišta knjige i popularizatorskih povijesnih časopisa,
čija prodaja, u ovo doba krize, poznaje desetpostotni godišnji rast” (Dosse

11

Tri reda.indb 11 12.9.2007 10:33:26

 TRI REDA ILI IMAGINARIJ FEUDALIZMA

1997: 5). Dosseov se opis odnosi na osamdesete godine prošlog stoljeća, ju-
načko doba najvećeg cvata Nove povijesti. Dosse povezuje, u blago marksis­
tičkoj perspektivi za kojom nježno i politički korektno žali u predgovoru
deset godina kasnije, glad za poviješću s društvenom krizom tih godina.
Povezanost krize i neuobičajeno velikog interesa jedan je od glavnih moti-
va, passe-partout objašnjenje njegove rasprave: granice jednog tipa znanja
koje se želi otvoriti budućnosti. “Povijest koja se konzumira postala je te-
rapijsko sredstvo punjenja praznina i prekida s izolacijom predgrađa čija
je prošlost bez sjećanja. Povjesničar igra ulogu konzervatora: on osigura-
va. Poziva ga se sve češće uz uzglavlje ranjenog društva. U nedostatku us-
hićujuće sadašnjosti i nasuprot uznemirujućoj budućnosti, ostaje prošlost,
mjesto investiranja imaginarnog identiteta preko tih ipak bliskih razdob­
lja koje smo zauvijek izgubili” (Dosse 1997: 6).
Povjesničari su “manje naviknuti na izuzetak nego na ‘zdravu metodu
serijalizacije’” (Veyne 2007: 12): Dosseova se rasprava postavlja protiv na-
vike serijalizacije, zazivajući vezu s budućnošću koju su novi povjesničari
navodno izgubili. Ipak, fenomen gladi za poviješću, koliko god bio zama-
šan, nije sasvim izniman: potrebno ga je serijalizirati, čuvajući istodobno
njegovu iznimnost. S jedne strane, obris serije: srednjovjekovlje, nakon
križarskih ratova kad se čitajuća publika obrazovala i povećala, poznaje
zamah interesa za povijest u obliku povijesnih romana; u romantizmu se
interes za povijest takmi s interesom za povijesne romane. Glad se upisuje
u seriju periodičkih gladi za poviješću koje se mogu povezati s različitim
oblicima kriza, političkih, kao u srednjovjekovlju, ili identitarnih, kao u
nacionalističkom romantizmu, koliko god automatsko povezivanje krize s
glađu bilo upitno: izaziva li glad osjećaj krize ili kriza potiče glad? Kriza
je difuzni osjećaj, mnogošto mnogim ljudima i ima jedinstveno značenje
samo u glavama i na stranicama objektificirajućih mislilaca. S druge, fe-
nomen je izniman stoga što se u trenucima, uvjetno govoreći, suše literar-
ne produkcije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća radi o
isključivom interesu za historiografsku produkciju: doba Flauberta, Gidea
i Prousta nepovratno je prošlo; rečeno Barthesovim riječima, tekstovi na-
slade brojniji su od tekstova užitka i to postavlja velike prepreke pred či-
tatelja – moguće je zamisliti čitanje Flauberta na plaži, pa čak i Prousta,
vidio sam primjere, ali Sollersa nikako; historiografija često zbog udob-
nosti zamjenjuje roman i postaje jurski park svakodnevice ili ovjereni ro-
man podrijetla (roman des origines). Odgovor sigurnosti prošlosti na ne-
izvjesnost sadašnjosti i budućnosti, betoniranje postojećeg svijeta samo je
jedna od mogućnosti: isključivo objašnjenje eksplozije interesa za historio-
grafsku produkciju terapijom krize je banalno; najudobnije se osjeća među
natuknicama Flaubertova Rječnika uvriježenih ideja.
Parafraziram Paula Veynea koji govori o kristijanizaciji u IV. stoljeću,
što je jedan od velikih povijesnih problema: svaki pokušaj deriviranja in-
teresa za historiografiju iz druge stvari a ne iz njega samog, bilo da se ra-

12

Tri reda.indb 12 12.9.2007 10:33:27

 Predgovor hrvatskom izdanju

di o krizi ili osjećaju neukorijenjenosti, u konačnici ne može objasniti ka-

ko se dogodio tako osobit kvalitativan skok (Veyne 2007: 56). Popularnost
Nove povijesti postaje i sama dio povijesti-problema (histoire-probléme).
Kvaliteta novopovijesnog pisma, obnova jednog oblika realističkog dis-
kurza naoko oslobođenog problema fikcionalnosti, naspram npr. diskur-
za Novog romana, sigurno igra značajnu ulogu; čitajući povijesti umjesto
romana ljudi misle manje ili drugačije: u dvoboju koji zamišljam između
Butorova romana La Modification i Dubyjevog, kako sam kaže, ogleda Di-
manche à Bouvines (Nedjelja u Bouvinesu) Duby pobjeđuje, poput flaman-
skog pješaka čiju je pobjedu nad teško oklopljenim i nepokretnim njemač-
kim vitezovima upravo u toj knjizi opisao. Novopovjesničari su, posebno
oni najbolji, odlično pisali: ocjenjujući Dubyjevu doktorsku disertaciju, a
to je žanr u kojem lijepo pismo nije najvažnija osobina, članovi komisi-
je su istaknuli “neuobičajeni smisao za konkretno i njegov jezik – jezik
pisca” (Iogna-Pratt 2002: xiv). Ali smisao za konkretno i kvaliteta pisma
nisu jamac uspjeha kod publike, inače bi Pongeov Parti pris des choses i
Charov Marteau sans maître bili bestseleri.
“Savršena organizacija života učinila bi da sva naša djelovanja postanu
povijest: da je maknemo s leđa, da to breme više ne nosimo na ramenima.
[...] Savršena civilizacija sve bi prevela u povijest i učinila da se svakog ju-
tra probudimo kao novi, oslobođeni od povijesti” (Savinio 1992: 11). Poziti-
vističku i novu povijest ne treba možda promatrati kroz raskide i frakture;
interes za Novu povijest možda odgovara i želji za stalnim okretanjem pre-
ma budućnosti koja se stidljivo pomalja iz promijenjene toalete prošlosti.
Toaleta prošlosti prelazi preko bijega, kao svoje nužne točke: nudeći po-
vijest, ček i dehumaniziranu poput nepomične, bezdogađajne prošlosti ili
povijesti klima, novopovjesničar radi isto što je gotovo stoljeće prije činio
Mallarmé nudeći sirene tehnicističkom svijetu progresa svojom politikom
“koja je istodobno bliska a ipak potpuno suprotna velikom saint-simono-
vom snu industrijske religije”, suprotstavljajući naturalizmu Zole, kojeg
je inače vrlo cijenio, te čeličnim konstrukcijama Eiffelova tornja, fikciju
“koja vodi prema pjesmama imanentnim čovječanstvu ili njegovom iskon-
skom stanju”, tj. “oblicima svijeta oživljenim uređajem riječi” (Rancière
1996: 60 i 80). Bijeg u davne svjetove, makar to bili svjetovi polja, klima,
suza, karnevala, majčinstva ili spolnosti, otvara put novim svjetovima, u
kojima se problematiziraju hijerahije, priče i granice između znanosti i
književnosti, čovjeka i drugih, živog i neživog, prema svjetovima dozva-
nim neprivilegiranim osluškivanjima Stvarnog koji su privilegiranim pri-
stupom bili poništavani ili, jednostavno, zbog njega nisu postojali. “A što
ako su poništene činjenice jedine vrijedne sjećanja? Ako najveća sudbina
ljudskih djelovanja, najplemenitiji, najviši i ‘najsvetiji’ ishod nas i naših
misli nije povijest već fantazma povijesti?” (Savinio 1992: 13). Prokazu-
jući jaz koji odavno, čak od Revolucije, razdvaja radne slojeve od ostalih,
Duby na samom kraju Tri reda domeće: “Duhove ne prestaje mučiti stara

13

Tri reda.indb 13 12.9.2007 10:33:27

 TRI REDA ILI IMAGINARIJ FEUDALIZMA

utopija, stara prikaza: društvo koje neće biti podijeljeno na klase ali ko-
je zbog toga neće prestati biti uređeno. San...”: utopija, prikaza, san i red.
Istodobna izuzetnost i rekurentnost interesa za povijest potvrđuje njezin
fantazmatski karakter: “upravo u svojoj nekomponibilnosti, u bolno dale-
koj drugotnosti prošlih svjetova, prostor živih ocrtava se bavljenjem mr-
tvima, ne kao da nikada nisu postojali ili kao da su umrli, nego bavljenjem
koje ih vidi kao dokumente jednog od mogućih oblika življenja: mrtvi stje-
ču sposobnost pokazivanja, u diskontinuiranim tragovima svojega sadrža-
ja, stanovitog oblika završene stvarnosti prema kojoj se mogu omjeraviti
naše nezavršene zbunjenosti” (Tarpino 1997: 329). Čitajući povijest saznat
ćete sve o sebi, ali saznavajući sve nećete saznati ništa zato što je potrebno
čitavo jedno umijeće povjesničara da vaši sadržaji budu omjereni o čiste
oblike povijesti. U pripovjednoj, fantazmatskoj pobjedi nad diskontinui-
tetom, u žudnji za završnošću, za smještanjem u priču koja briše druge
priče, naziru se odjeci nekih od razloga privlačnosti kršćanstva u davnim
vremenima njegova pobjeđivanja.
Nova povijest, poništavajući događaj i usredotočenost na čovjeka ne-
hotice najavljuje druge, nove, zanimljivije i možda, riskirajmo, pravednije
oblike istraživanja i organizacije svijeta. U Novoj povijesti, naročito u ra-
dovima treće generacije novopovjesničara, nakon Braudela, samo jedan
tip događaja prestaje biti važan, događaj u kojem čvrsti subjekt odgovara
svijetu i vijeku za svoja djela. To ništenje nosi sa sobom prazninu, poziv
na redefiniranje: “Karneval u Romansu me podsjeća na Grand Canyon u
Coloradu. Događajna brazda što se utiskuje u jednu strukturalnu strati-
grafiju. Nudi na uvid, jednim zarezom pile, društvene i mentalne slojeve
koji su sačinjavali vrlo stari ‘Stari poredak’. U sumrak Renesanse otkri-
va cijelu jednu geologiju, raznobojnu i izmučenu” (Le Roy Ladurie 1979:
408): metaforika nije slučajna. U gotovo istodobnom Tri reda, djelu tog
povjesničara feudalizma a ne srednjovjekovlja kako je sam volio reći, na-
zvanom “istraživanjem o feudalnom imaginariju, tj. o ideološkom odijelu
jedne društvene mutacije” (Iogna-Pratt 2002: xvi) geologija, obogaćena
kršćanskim suzvucima, ritmizira i dramatizira stadije pripovijesti (sta-
ge narrative: Carrard 1992: 48): otkrovenje, geneza, prilike, pomrčina,
izvor ponornice. Geološka metaforika nije nedužna. Naglašavajući čovje-
ka kojeg povijest otkriva, skriva i blaži zastrašujuću iscrpljenost govora
o tom istom čovjeku pomoću konceptualnog aparata fiksnih identiteta i
subjekata. Doziva još u romantizmu (Schelling i Goethe) skovanu vezu
između egzistencije i prirode: kao da stidljivost prirode, njezine tajne ko-
je ona tako teško otkriva, zastrašujući potresi i valovi magme ili uporna
i nevidljiva djelovanja rijeka što stvaraju krajobraz i dugotrajnosti, po-
staje, u samome povijesnom pismu koje se opire istraživanju, tajna bića,
tjeskobna i zastrašujuća tajna ljudskog postojanja (Hadot 2002: 303). Do-
gađaj-čovjek-djelo preobražuje oblik svijeta oživljen uređajem riječi, “do-
gađaj kao sam smisao”; čovjek i ljudi-ideje prestaju biti zadovoljavajuće

14

Tri reda.indb 14 12.9.2007 10:33:27

 Predgovor hrvatskom izdanju

objašnjenje stoga što se život otkriva “preslabim za mene, a ja preslabim

za život” (Deleuze 1969: 34 i 177).
Pojmovi poput dehumaniziranja povijesti i decentriranja čovjeka imaju
smisla samo uz ustrajno pristajanje uz jedan oblik subjektivacije: kartezi-
janski subjekt i njegove posljedice. Mallarmé, istodobno uz uzlete poziti-
vističke povijesti (histoire historisante) problematizira jezik i knjigu koje
su povjesničari smatrali neupitno danim; filozofi poput Deleuzea, istodob-
no s dehumaniziranjem povijesti, redefiniraju subjekt. Mallarméa, pjesni-
ka “arabeski hipoteza” i “sumnje koja se pretvara u hiperbolu” (Rancière
1996: 16–17 i 47) treba čitati zajedno sa Seignobosom i Langloisom, koji je
tražio borbu protiv književnog mikroba, štetočine neizvjesnosti u izvjesnos­
tima povijesti (prema Hartog 1988: 155) a Deleuzea, u Anti-Edipu filozofa
“umijeća življenja” (Foucault 2001a: 134) s Braudelom, Dubyjem i Le Roy
Ladurieom, praktičarem “povijesti bez ljudi” (Le Roy Ladurie 1973: 417).
Međutim, nakon Povijesti bez ljudi, Le Roy Ladurie piše o odnosima povi-
jesti klime i povijesti ljudi (Le Roy Ladurie 1973: 424): povijest bez ljudi
još uvijek je ljudska povijest i problem je u onom što se smatra čovjekom;
dehumanizacija povijesti i decentriranje čovjeka nisu samo bijeg od bu-
dućnosti već i dio Paralelne akcije, u smislu pothvata Diotime i Ulricha
iz Musilovog Čovjeka bez svojstava, razvlaštenja kartezijanskog subjekta i
njegovih posljedica: još novije nove povijesti poput priča o ljudima koji nisu
ostavili traga, “nemogućih biografija” koje postaju “evokacije” egzistencija
“u kojima se razabire varljiva atonija”, egzistencija “kao poravnanih nači-
nima zapisivanja i čuvanja tragova” (Corbin 1998: 289). Arabeske hipote-
za: povijesnim se slobodama razvlaštenja i podvrgavanja subjekta, novim
egoizmima i dispozitivima ni danas, unatoč već pokopanim krajevima po-
vijesti poput Fukuyaminog, u novim pjesmama imanentnim novim iskon-
skim stanjima čovječanstva, ne nazire obzor.

Nenad Ivić

15

Tri reda.indb 15 12.9.2007 10:33:27

 TRI REDA ILI IMAGINARIJ FEUDALIZMA

Navedena djela:
Carrard, P. 1992: Poetics of the New History. French Historical Discourse
from Braudel to Chartier, Baltimore.
Corbin, A. 1998: Le monde retrouvé de Louis-François Pinagot. Sur les tra-
ces d’un inconnu 1798–1876, Pariz.
Deleuze G. 1969: Logique du sens, Pariz.
Dosse, F. [1987] 1997: L’histoire en miettes. Des “Annales” à la “Nouvelle
histoire”, Pariz.
Febvre, L.1992: Combats pour l’histoire, Pariz.
Foucault, M. 1971: L’Ordre du discours, Pariz.
Foucault, M. 2001: “Le Jeu de Michel Foucault” u: Dits et écrits II, 1976–
1988, D. Defert, F. Ewald (prir.), Pariz, str. 298–329.
Foucault, M. 2001a: “Preface” u: Dits et écrits II, 1976-1988, D. Defert, F.
Ewald (prir.), Pariz, str.133–136.
Hadot, P. 2004: Le voile d’Isis. Essai sur l’histoire de l’idée de nature,
Pariz.
Hartog, F. 1988: Le XIXe siècle et l’histoire. Le cas Fustel de Coulanges,
Pariz.
Iogna-Pratt, D. 2002: “L’atelier de l’historien”, u Dossier introductif à
“Qu’est-ce que la société féodale”, Pariz, str. vii-xxxiii.
Le Roy Ladurie, E. 1973: Le territoire de l’historien, Pariz.
Le Roy Ladurie, E. 1979: Le Carnaval de Romans, Pariz.
Rancière, J. 1996: Mallarmé. La politique de la sirène, Pariz.
Savinio, A. [1939] 1992: Dico a te, Clio, Milano.
Tarpino, A. 1997: Sentimenti del passato. La dimensione esistenziale del
lavoro storico, Firenca.
Velcic-Canivez, M. 2002: “Histoire et intertextualité. L’écriture de Geor-
ges Duby”, u Dossier Iintroductif a “Qu’est-ce que la société féodale”, Pa-
riz, str. lix-lxxvii.
Veyne, P. 1978: Comment on écrit l’histoire, Pariz.
Veyne, P. 2007: Quand notre monde est devenu chrétien, Pariz.

16

Tri reda.indb 16 12.9.2007 10:33:27

 Georges Duby
TRI REDA
ILI
IMAGINARIJ FEUDALIZMA

Nakladnik
Golden marketing-Tehnička knjiga
Zagreb, Jurišićeva 10
tel.: 01/4810-819, 4810-820
faks: 01/4810-821
e-mail: gmtk@gmtk.net
www.gmtk.net

Korektor
Boris Beck

Grafički urednik
Nenad B. Kunštek

Likovno rješenje korica

Studio Golden

Tisak i uvez
Profil, Zagreb
rujan 2007.

CIP zapis je dostupan u računalnom

katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 640906.

Tri reda.indb 360 12.9.2007 10:34:22