Biblioteka Jutarnjeg lista

Lektira - klasici

29.

Edgar Allan Poe

MASKA CRVENE SMRTI
I DRUGE STRAŠNE PRIČE

Prijevod: Šaša Drach

Izdavač: Europapress holding

Koranska 2, Zagreb

Za izdavača: Dr. Stipe Orešković

Urednik: Ivica Buljan

Dizajn knjige: Halid Malla

Grafička priprema: Fingere, Zagreb

Tiskara: Grafica Veneta S.p.A., 2008.

Koordinatorice projekta: Ivana Galić Laslavić, Marija Šimoković Sikavica,

Kristina Štefanac

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnažati ili prenositi u
bilo kojem obliku i bilo kojim elektronskim, mehaničkim ili drugim putem bez
pismenog odobrenja vlasnika autorskih prava te nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 677429.

ISBN 978-953-300-087-9
 Edgar Allan Poe

MASKA CRVENE SMRTI

I DRUGE STRAŠNE PRIČE
Edgar Allan Poe

Ukradeno pismo
Nil sapientiae odiosius acumine nimio.
Seneka52

Jedne olujne večeri u Parizu, u jesen 18... godine, tek što je

pao mrak, uživao sam u dvostrukoj slasti predana razmišljanja
i pušenja lule u društvu svog prijatelja C. Augustea Dupina, u
njegovoj omanjoj biblioteci, ili radnoj sobi, u stražnjem dijelu
njegove kuće, au troisieme, No. 33 Ulice Dunot, Fauborg St.
Germain. Više od jednog sata uživali smo u dubokoj tišini; no
svakom bi se slučajnom promatraču činilo da smo obojica bili
sasvim zaokupljeni isključivo vijugavim tragovima dima, od
kojega je zrak u toj prostoriji bio vrlo težak. Sto se mene tiče, ja
sam se u mislima bavio nekim pitanjima koja su bila predmetom
našeg razgovora ranije te večeri; radilo se o onom slučaju u ulici
Morgue, zagonetki oko umorstva Marie Roget. Dogodila se,
stoga, čini se, nešto kao podudarnost, da su se baš tada vrata
stana u kojemu smo se nalazili otvorila i da je na njima osvanuo
naš stari poznanik, monsieur G..., prefekt pariške policije.

Srdačno smo ga dočekali; jer on je bio bar napola zabavan koliko

je bio vrijedan prezira, a nismo ga vidjeli već nekoliko godina.
Sjedili smo u mraku, pa je Dupin ustao s namjerom da upali
svjetiljku, ali onda je ipak opet sjeo ne učinivši to, nakon što je
G ... rekao da se došao s nama posavjetovati, ili bolje rečeno,

52. Ništa nije oštroumlju manje strano od pretjerane gorljivosti. (Citat koji
Poe pripisuje Seneki)
 U kradeno pism o

zatražiti mišljenje mog prijatelja o nekoj službenoj stvari koja

mu je zadavala mnogo poteškoća.

‘A ko je to neko pitanje koje zahtijeva promišljanje’, primijeti

Dupin, ostavivši fitilj svjetiljke neupaljen, bolje ćemo se time
pozabaviti u mraku.’

‘I to je jedna od vaših neobičnih navika’, reče prefekt koji je

imao običaj da svaku stvar koja nadilazi njegovu moć shvaćanja
nazove ‘neobičnom’ i koji je stoga živio sa svih strana okružen
raznim ‘neobičnostima ’.

‘Pravo kažete’, reče Dupin, dok je posjetitelju dodavao njegovu

lulu i približavao mu udobni naslonjač.

‘A o kakvoj se poteškoći radi?’, upitao sam. ‘Nadam se da nije

opet nešto u vezi s umorstvima?’

‘O, ne; ništa takve naravi. Stvar je zaista vrlo jednostavna i ne

sumnjam da ćemo je i mi sami dovoljno dobro privesti kraju; ali
ja sam ipak pomislio da bi Dupin možda volio čuti pojedinosti
o tom slučaju, baš zato što je toliko 'neobičan'.

‘Jednostavan i neobičan’, reče Dupin.

‘Zapravo, da; no s druge strane i nije. Činjenica je da smo
svi prilično zbunjeni, jer slučaj jest jednostavan, ali nas ipak
zbunjuje.’

‘Možda vas zbunjuje upravo ta jednostavnost’, reče moj

prijatelj.
‘Kakve vi besmislice volite govoriti’, odgovori prefekt,
nasmijavši se od sveg srca.
‘Možda je zagonetka malo previše jednostavna’, reče Dupin.
‘O, nebesa! Tko je ikad čuo za tako nešto?’
‘Nešto možda i previše očito samo po sebi?’
‘Ha, ha, ha! Ha, ha, ha! Ho, ho, ho!’, naš se posjetilac grohotom
smijao, ‘O, Dupin, vi ćete me otjerati u smrt!’
‘Recite nam, na koncu, o čemu se radi?’, upitao sam.
‘Dakle, reći ću vam’, odgovori prefekt, duboko i zamišljeno
uzdahne i smjesti se u naslonjač. ‘Sve ću vam ispripovijedati u
Edgar Allan Poe

nekoliko riječi, no prije nego što počnem, dopustite mi da vas

upozorim kako se radi o slučaju koji zahtijeva najveću tajnost
i da bih vrlo vjerojatno izgubio svoj položaj ako netko sazna da
sam se ikome povjerio’.

‘Nastavite’, rekoh.
‘Ili nemojte’, reče Dupin.
‘No, dobro; osobno sam obaviješten, iz vrlo visokih krugova,
da je stanoviti dokument od najveće važnosti ukraden iz
kraljevskih odaja. Osoba koja ga je ukrala poznata je, i to izvan
svake sumnje; viđen je. A poznato je i da je taj dokument i dalje
u njegovu posjedu’.

‘Kako da je sve to poznato?’, upita Dupin.

‘To se može zaključiti iz naravi samog dokumenta’, odgovorio je

prefekt, ‘i zato što nisu uslijedile nikakve posljedice do kojih bi
došlo da dokument više nije u posjedu kradljivca, odnosno da
ga je već iskoristio na način na koji to koncu i planira učiniti’.

‘Budite malo jasniji’, rekoh.

‘Mogu ići samo toliko daleko da vam kažem kako taj papir ima
moć koja je, u određenim rukama i u određenim krugovima,
neprocjenjiva’. Prefekt se volio izražavati jezikom diplomacije.

‘Još uvijek vas sasvim ne razumijem’, reče Dupin.

‘Ne? Gledajte, ako se taj dokument otkrije nekom trećem,

koga nećemo imenovati, to bi dovelo u pitanje čast jedne osobe
koja je na najistaknutijem položaju; stoga onaj koji posjeduje taj
dokument ima moć nad tom uzvišenom ličnošću, čija su čast i
spokoj u tom slučaju u opasnosti’.

‘Ali tu moć’, umiješao sam se, ‘kradljivac stječe tek ako onaj
čiji taj dokument zapravo jest, sazna tko mu ga je u&rao. Tko
bi se usudio...’

‘Kradljivac je ’, reče G..., ‘ministar D..., koji se usuđuje raditi što

mu padne na pamet, i ono što čovjeku priliči i ono što mu ne
 U kradeno pism o

priliči. A način na koji je krađa izvršena pokazuje i oštroumnost

i smjelost. Dokument o kojemu je riječ, a iskreno, radi se o
pismu, primila je pokradena osoba dok je bila sama u kraljevskim
spavaćim odajama. Dok je čitala pismo, odjednom ju je prekinuo
ulazak druge uzvišene ličnosti od koje je to pismo osobito željela
sakriti. Uzalud ga je na brzinu pokušavala utrpati u ladicu i na
koncu ga je bila prisiljena, onako otvorenog, položiti na stol. Bilo
je adresom okrenuto nagore, pa sadržaj nije bio izložen pogledu
i pismo je ostalo neopaženo. U tom se presudnom trenutku
pojavio ministar D... Svojim kao u risa hitrim okom odmah je
spazio pismo, prepoznao rukopis, primijetio zbunjenost osobe
kojoj je pismo bilo upućeno i shvatio njezinu tajnu. Nakon što je,
kako on običava, na brzinu izložio neke poslovne stvari, izvadio
je nekakvo pismo slično onome o kome govorimo, otvorio
ga, praveći se da čita, da bi ga nakon toga položio kraj onog
drugoga. Nakon toga je uslijedio razgovor o javnim poslovima
koji je potrajao petnaestak minuta. Nakon toga, u odlasku, sa
stola je uzeo pismo koje mu ne pripada. Ona kojoj pismo doista
pripada, razumije se, nije se usudila reagirati, u prisutnosti treće
osobe koja je stajala odmah do nje. Ministar je otišao i na stolu
ostavio ono svoje pismo koje nije imalo nikakvu važnost.’

‘Evo, upravo ste dobili’, reče prema meni Dupin, ‘ono što se
tražili da bi moć pisma bila potpuna, kradljivac zna da i okradeni
zna tko je kradljivac.’

‘D a’, nastavi prefekt; ‘i na taj se način stečena moć koristila

posljednjih mjeseci u političke svrhe, i to u opasnom opsegu.
Okradena je osoba svakog dana sve više uvjerena kako je
nužno da zatraži natrag to pismo, što, naravno, ne može
izvesti otvoreno. Naposljetku se, sva očajna, obratila sa svojim
problemom meni.’

A od vas se’, reče Dupin usred vihora duhanskoga dima, ‘ne

može zamisliti ni poželjeti oštroumniji povjerenik’.

‘Laskate m i’, odgovori prefekt, ‘ali moguće je da je takva vrsta

razmišljanja na snazi’.
‘Jasno je ’, rekoh, ‘da je pismo još uvijek u ministrovu posjedu;
jer je upravo posjedovanje, a ne upotreba ono što mu daje moć.
Edgar Allan Poe

Jer, nakon što se upotrijebi, moć nestaje.’

‘Istina’, reče G ..., ‘to je uvjerenje i mene povelo. Moj prvi

potez bila je detaljna pretraga ministrove kuće, pri čemu mi
je najteže bilo to što sam istragu morao provesti bez njegova
znanja. K svemu tome, upozoren sam da bi moglo biti opasno
ako mu dam ikakva povoda da posumnja u naše namjere’.

‘A li’, rekoh, ‘vi ste više nego vični takvoj vrsti istraga. Pariška je
policija već često činila takve stvari’.

‘O da, stoga i nisam očajavao. Ministrove navike su mi također

davale veliku prednost. On često provodi cijele noći izvan mjesta
gdje stanuje. Njegove posluge doista nema mnogo. Spavaju
podalje od njegovih odaja, a kako su to uglavnom Napolitanci,
često se i napiju. Kao što znate, imam ključeve koji otvaraju sve
pariške sobe ili kabinete. Već tri mjeseca nije prošla niti jedna
noć a da ja ondje nisam veći broj sati proveo osobno pretražujući
kuću D .....Radi se o mojoj časti, a i, odat ću vam veliku tajnu,
nagrada je ogromna. Nisam odustao od premetačine sve dok se
nisam do kraja uvjerio da je kradljivac lukaviji čovjek od mene.
Vjerujem da sam istražio svaki kutak i skrovita mjesta po cijeloj
kući gdje bi se moglo sakriti list papira’.

‘Ali zar nije moguće’, primijetih, ‘da je pismo, iako u posjedu

ministra, skriveno negdje drugdje, a ne u vlastitoj kući?’

‘To je jedva moguće’, reče Dupin. ‘Sadašnje su prilike na

dvoru osjetljive, posebno spletke za koje se zna da je u njih
upleten i D..., pa je uz posjedovanje tog dokumenta jednako
važna i mogućnost i da se on po potrebi odmah može iznijeti
na vidjelo’.

‘Mogućnost da se može iznijeti na vidjelo?’, upitah.

‘Da se trenutno može uništiti’, doda Dupin.

‘Točno. Papir je, dakle, očito u kući. A da ga ministar nosi uza

se, to valjda ne dolazi u obzir’.
 U kradeno pism o

‘Nikako ne dolazi u obzir’, reče prefekt. ‘Dvaput su ga napali

iz zasjede, kao razbojnici iz zasjede, i temeljito ga pretresli pod
mojim osobnim nadzorom.’

‘Mogli ste si uštedjeti trud’, reče Dupin. ‘Mislim da D... nije

potpuno lud pa da nije mogao pretpostaviti te napade kao nešto
što se samo po sebi podrazumijeva’.

‘Nije potpuno lud’, primijeti G ..., ali on je pjesnik, a to je, po

mom mišljenju, tek korak do ludila’.

‘Istina’, reče Dupin, ispuhujući polako i zamišljeno dim iz svoje

lule, ‘iako sam i sam kriv za neke slabe stihove’.

‘Možete li nam izložiti pojedinosti toka vaše pretrage?’,

upitah.
‘Doista, nismo žalili vremena i tražili smo posvuda. Imam doista
veliko iskustvo u tom poslu. Pretražio sam cijelu zgradu, sobu
po sobu, a svakoj sam posvetio po cijeli tjedan noćobdijenja.
Prvo smo u svakoj prostoriji pretraživali namještaj. Otvarali
smo sve moguće pretince, a pretpostavljam da vam je poznato
da za izvježbane policijske istražitelje ne postoje tajni pretinci.
Svaki je onaj koji si dopusti da mu ‘tajni’ pretinac promakne
pri pretresu ovakve vrste budala. Ta je stvar tako jednostavna.
Postoji stanovita količina obujma, određeni prostor koji postoji
u svakom kabinetu. Imamo točna pravila. Niti pedeseti dio
nekog pretinca ne bi nam mogao promaknuti. Nakon kabineta
na red su došli naslonjači. Jastuke smo ispitivali uz pomoć
dugih tankih igala koje ste vidjeli kako ih koristim. Sa stolova
smo uklanjali gornje ploče.’
‘Zašto ste to činili?’
‘Neki puta onaj koji želi nešto sakriti skida gornju ploču stola, ili
nekog sličnog komada pokućstva; nakon toga izdubi nogu, položi
željenu stvar u šupljinu i vrati ploču na njeno mjesto. I donji i
gornji dio nogu od kreveta upotrebljavaju se na isti način.’
‘Zar se ne mogu te šupljine otkriti po zvuku?’, upitao sam.
‘Nipošto, ako se oko predmeta koji je položen u šupljinu obavije
dovoljno debeli omotač od vate. Uostalom, u našem slučaju bili
smo prisiljeni raditi bešumno’.
‘Ali niste mogli ukloniti, niste mogli rastaviti sve komade
Edgar Allan Poe

namještaja u koje je moguće nešto staviti na način koji ste nam

opisali. Jedno se pismo može sabiti u tanak uvojit svitak koji se
po svom obujmu ili težini mnogo ne razlikuje od velike igle za
pletenje, i u tom obliku mogao se utisnuti, primjerice, u prečku
stolice. Niste valjda rastavili sve stolce?’

‘Naravno da nismo, no učinili smo nešto bolje, pregledali smo

sve prečke u kući i, stvarno, sastavne dijelove sveg mogućeg
namještaja uz pomoć najjačih mikroskopa. Da je ondje bilo
i najmanjeg traga nekog skorašnjeg pomaka, ne bismo ga
propustili taj čas otkriti. Svaki i najmanji trun od dubljenja upao
bi nam u oči kao da je čitava jabuka. Svaka promjena na ljepilu,
svaki neobičan otvor među šavovima bili bi nam dovoljni trag
da otkrijemo što tražimo.’

‘Pretpostavljam da ste pregledali zrcala između drvenih okvira

i ploča, da ste ispreturali krevete i posteljinu, kao i zavjese i
tepihe.’

‘Naravno. Nakon što smo na taj način potpuno završili pregled

svakog djelića namještaja, pretražili smo i samu kuću. Podijelili
smo cijelu njezinu površinu na dijelove koje smo označili
brojevima da nam niti jedan ne promakne; zatim smo pomno
pregledali pojedinačno svaki kvadratni centimetar u svim
prostorijama, uključujući tu i dvije susjedne kuće, opet pomoću
mikroskopa, kao i ranije’.

‘Dvije susjedne kuće1., uskliknuh, ‘mora da ste imali velikih

muka’.
‘Jesmo; ali ponuđena nagrada je ogromna’.
‘Pregledali ste i dvorišta oko kuća?’
‘Sva su dvorišta popločena opekom. Taj nam je posao u usporedbi
s drugima zadao malo truda. Pregledali smo mahovinu između
opeka i vidjeli da je nedirnuta.’

‘Zavirili ste i u ministrove spise, razumije se, i u knjige njegove

biblioteke?’

‘Naravno. Otvorili smo svaki svežanj i svaki omot; ne samo

što smo otvorili svaku knjigu, nego smo prelistali i svaki list u
 U kradeno pism o

svakom tomu, ne zadovoljavajući se samo protresanjem, kako

to obično rade naši policijski službenici. Također smo premjerili
debljinu svakih korica knjige najbrižnijim mjerama i uvijek smo
se u tim sitničavim ispitivanjima služili mikroskopima. Da je
itko u posljednje vrijeme nešto radio oko uveza, bilo bi sasvim
nemoguće da bi to promaklo našem zapažanju. Nekih pet ili
šest tomova koji su upravo stigli od knjigoveže, brižno smo
ispitali, uzdužno, uz pomoć igala’.

‘Jeste li pretražili pod ispod tepiha?’

‘Izvan sumnje. Uklonili smo sve tepihe i pregledali sve daske uz
pomoć mikroskopa.’
‘I tapete na zidovima?’
‘D a.’
‘Unišli ste u podrume?’
‘Jesm o.’
‘Onda ste se prevarili u procjeni’, rekoh, ‘pismo nije u kući,
kako vi to pretpostavljate.’
‘Bojim se da ste u pravu’, reče prefekt. ‘A sada, Dupin, savjetujte
mi što da radim?’

‘Napravite ponovo potpunu premetačinu cijelog prostora.’

‘To je apsolutno nepotrebno’, odgovori prefekt. ‘Siguran sam
da pismo nije u dvorcu, baš kao što sam siguran da dišem.’
‘Ne znam pametnijeg savjeta’, reče Dupin. ‘Vi imate, naravno,
precizan opis tog pisma?’
‘Oh, dal’ Prefekt izvadi svoju bilježnicu i počne naglas čitati
podroban opis unutarnjeg i, posebno, vanjskog izgleda nestalog
pisma. Nakon što je pročitao opis, ubrzo se oprostio i otišao,
utučeniji nego ikad što sam vidio tog čestitog gospodina.
Nakon otprilike mjesec dana opet nas je posjetio i našao nas u
sličnoj situaciji kao i prethodni put. Uzeo je lulu, smjestio se u
naslonjač i otpočeo neki običan razgovor.
Naposljetku sam ga upitao:
‘Dakle, gospodine G..., što je bilo s ukradenim pismom?
Pretpostavljam da ste na koncu shvatili da nije moguće
nadmudriti onog ministra?’
‘Neka ga vrag odnese, baš tako. Ponovio sam premetačinu, po
savjetu Dupina, ali to je bilo zalud, baš kao što sam i znao da
će biti.’
Edgar Allan Poe

Što ste ono rekli, kolika je ponuđena nagrada?’, zapita Dupin.

Ta, prilično velika, vrlo izdašna nagrada. Ne bih želio baš točno
reči kolika, ali jedno vam mogu reči, a to je da ja sa svoje strane
ne bih žalio dati ček od pedeset tisuća franaka onome koji bi
mi pribavio to pismo. Ono svakim danom postaje sve važnije, a
nagrada je nedavno udvostručena. No, čak i da je utrostručena,
ja više ne bih mogao napraviti ništa osim onoga što sam već
napravio.’
‘Doista’, reče razvlačeći Dupin, između dvaju koluta dima svoje
lule. ‘Ja doista mislinl, G ..., da se vi niste dovoljno potrudili po
toj stvari. Čini mi se da biste mogli učiniti malo više, zar ne?’
‘Kako? Na koji način?’
‘Pa, mogli biste... puf, puf... unajmiti savjetnika... puf, puf... za
to, a? Puf, puf, puf... Sjećate li se one priče o Abernethyju?
‘Ne. Neka vrag odnose tog Abernethyja.’
‘Zaista. Neka ga vrag odnese i neka mu bude sretan puti Ali
bio je jednom neki škrti bogataš koji je smislio plan kako da
od tog Abernethyja izmami liječnički savjet. U toj je namjeri
poveo običan razgovor u privatnom društvu i zaobilazno
izložio svoj slučaj liječniku kao slučaj neke izmišljene osobe.
‘Pretpostavimo’, govorio je škrtac, ‘da su njegovi simptomi
takvi i takvi, što biste mu vi, doktore, preporučili da primi?’ ‘Da
primi!’, uskliknuo je Abernethy, ‘savjet od liječnika, razumije
se.’

‘A li’, reče prefekt malo zbunjeno, ‘ja sam sasvim spreman

primiti savjet i za njega platiti. Ja bih doista platio pedeset
tisuća franaka svakome tko bi mi pomogao u ovom slučaju’.

‘U tom slučaju’, reče Dupin otvarajući ladicu i vadeći iz nje

čekovnu knjižicu, ‘možete slobodno ispuniti ček na rečeni
iznos. Kad potpišete, predat ću vam pismo.’

Bio sam preneražen. Prefekt je izgledao kao da ga je grom

pogodio. Nekoliko je trenutaka sjedio nijem i ukočen. S
nevjericom je gledao u mog prijatelja, a oči kao da su mu
htjele iskočiti iz duplji. Zatim se donekle pribrao, prihvatio
pera i nakon nekoliko trenutaka i odsutnih pogleda konačno je
potpisao ček na pedeset tisuća franaka i preko stola ga uručio
Dupinu. Ovaj ga je pažljivo pregledao, spremio u lisnicu i onda,
 U kradeno pism o

nakon što je otvorio pretinac svog pisaćeg stola, izvadio iz njega

pismo i predao ga prefektu. Ovaj ga je zgrabio, izvan sebe od
radosti, drhtavim ga rukama otvorio, bacio letimičan pogled
na njegov sadržaj i onda potrčao prema vratima i ne obazirući
se izletio iz sobe i iz kuće, ne izgovorivši ni slova otkako ga je
Dupin zamolio da ispiše ček.

Nakon što je otišao, moj prijatelj se upustio u objašnjavanje.

‘Pariška policija’, reče, ‘na svoj je način izvanredno sposobna.

Njeni su ljudi uporni, dosjetljivi, vješti i temeljito upoznati s
onime što se od njihovih dužnosti prvenstveno očekuje. I tako
kad nam je G... podrobno izložio svoju metodu premetačine
prostorija i ministrovoj kući, bio sam potpuno uvjeren da je
pretres obavio na zadovoljavajući način, do one granice koju su
dopuštali njegovi napori.’

‘Dopuštali njegovi napori?’

‘D a’, reče Dupin, ‘poduzete mjere bile su ne samo najbolje već
i izvrsno provedene. Da je pismo bilo ostavljeno unutar opsega
njegove premetačine, ti bi ga momci, izvan svake je sumnje,
pronašli.’

Samo sam se nasmijao, no on je bio sasvim ozbiljan u svemu

što je govorio.

‘Te mjere su, dakle’, nastavi, ‘bile valjane i dobro provedene, ali
nisu bile podesne za taj slučaj i za tog čovjeka. Određeni zbroj
izvanredno dobro smišljenih pomoćnih sredstava za prefekta
predstavlja neku vrstu Prokrustove postelje, prema kojoj on
nužno podešava svoje zamisli. Ali on stalno iznova griješi zato
što je ili suviše dubok ili suviše plitak za stvar koju obrađuje; čak
i mnogi školarci bolje rasuđuju od njega. Poznajem dječaka od
osam godina čiji je uspjeh pogađanja u igri ‘par-nepar’ izazvao
opće divljenje. Ta je igra jednostavna, a igra se pikulama. Jedan
igrač drži u ruci određen broj tih pikula i pita drugoga je li
njihov broj paran ili neparan. Ako pogodi, dobiva pikulu, a ako
pogriješi, onda je gubi. Dječak o kojemu govorim osvojio je
sve pikule u čitavoj školi. Dakako da se pri tome držao nekih
načela, a ta su se temeljila na jednostavnom promatranju i
Edgar Allan Poe

odmjeravanju svojih protivnika. Primjerice, protivnik mu je bio

neki budalaš i on bi ga podižući šaku upitao, ‘Par ili nepar?’ Naš
učenik odgovorio bi ‘nepar’ i izgubio; ali bi pri drugom pokušaju
dobio, jer je govorio sam sebi: ‘Ovaj budalaš je u ruci držao
paran broj u prvom pokušaju, a on je jedva toliko lukav da se u
drugom pokušaju odluči za neparan broj; zato ću reći ‘nepar’. I
rekao je nepar i dobio. Međutim, ako je neki pak budalaš bio za
jedan stupanj iznad onog prvog, naš bi učenik ovako prosudio:
‘Ovaj momak će se, nakon što sam u prvom pokušaju rekao
‘nepar’, u drugom pokušaju odlučiti po prvom impulsu da
jednostavno promijeni par u nepar, kao što je to napravio i onaj
prvi budalaš, međutim, kad bolje razmisli, zaključit će da je to
suviše jednostavna promjena, pa će se naposljetku odlučiti za
par, kao i prvi put. Ja ću prema tome reći ‘par” . I tako on kaže
‘par’ i dobije. E, sad, ovaj način promišljanja našeg učenika,
kojega su njegovi prijatelji nazivali srećkovićem, što je on u
posljednjoj analizi?’

‘Taj se način sastoji iz toga’, rekoh, ‘da se razum onoga koji misli
poistovjeti s razumom njegova protivnika’.

‘Tako je ’, reče Dupin. ‘Kad sam upitao dječaka na koji on način

postiže to potpuno poistovjećivanje iz kojega se sastoji taj
njegov uspjeh, dobio sam sljedeći odgovor: ‘Kad želim doznati
koliko je netko pametan ili budalast ili dobar ili pokvaren, ili
kakve su mu misli u tom trenutku, nastojim podesiti izraz svoga
lica što je moguće točnije u skladu s izrazom njegovog i onda
čekam koje će se misli ili osjećaji roditi u mojoj glavi ili u mom
srcu tijekom prilagođavanja tom izrazu.’ Taj dječakov odgovor
nalazi se na dnu one cijele lažne dubine koju su pripisivali La
Rochefoucauldu, La Bruyeru, Machiavelliju i Campanelli.’

‘A poistovjećivanje misliočeva razuma s razumom njegova

protivnika ovisi’, rekoh, ‘ako sam dobro razumio, od točnosti
procjene protivnikova razuma’.
‘U pogledu praktične vrijednosti on je ovisan o toj točnosti’,
odgovori Dupin. ‘A prefekt i cijela njegova kohorta tako često
griješe prije svega zato što to poistovjećivanje nikad ne čine, ali i
zbog lošeg odmjeravanja razuma ili bolje rečeno neodmjeravanja
razuma s kojim se hvataju u koštac. Oni uvažavaju samo
 U kradeno pism o

vlastite zamisli o domišljatosti; tragajući za skrivenim stvarima

oni obraćaju pozornost samo na način na koji bi oni sami te
stvari sakrili. Oni su pri tome u pravu utoliko što je njihova
vlastita domišljatost vjeran odraz domišljatosti mase; ali kad se
lukavstvo nekog lupeža suštinski razlikuje od njihova, taj će ih
lupež, razumije se, nadmudriti. To se neizostavno događa kad
je njegova lukavost iznad njihove, ali neki puta i kad je znatno
ispod. Oni u svojim istragama ne znaju za promjenjivost načela;
u najboljem slučaju, kad im se dogodi nešto sasvim neobično,
neka izvanredna nagrada, to ih natjera da svoje ustaljene načine
prošire, ili pak da u njima pretjeraju, ne mijenjajući pri tome
svoja osnovna načela. Sto je, primjerice, u ovom slučaju D...
napravljeno da se promijene osnova načela postupka? Sva ta
bušenja, ispitivanja, lupkanja, korištenja mikroskopa, podjela
kuće na posebno obilježene kvadratne centimetre, što je to
sve ako ne pretjerivanje u primjeni onog istog načela ili zbira
načela istrage, temeljenih na onoj ljudskoj domišljatosti na koju
je prefekt tijekom dugog obavljanja svoje dužnosti navikao? Zar
vama nije jasno da on misli kako se svi ljudi koji žele sakriti
pismo, možda ne baš u svrdlom izdubljenoj rupi u nozi nekog
naslonjača, ali svakako u nekoj skrivenoj rupi ili skrovitom
kutku, potaknuti istim onim načinom razmišljanja koje bi
nekoga potaknulo da sakrije pismo u svrdlom izdubljenoj
nozi naslonjača. Zar vi ne vidite ni da su svi ti tako poželjni
kutci za sakrivanje podesni samo za obične prilike i da bi se
njima poslužio samo običan razum; jer u svim slučajevima
sakrivanja, smještanja sakrivene stvari na ovaj način može se od
samog početka pretpostaviti i ono se kao takvo i pretpostavlja;
stoga otkrivanje te stvari nikako ne ovisi o oštroumnosti, već
o marljivosti, strpljenju i odlučnosti onih koji traže; a kad je
slučaj jako važan, ili kako to u očima policajaca biva jednako,
kad je u pitanju neka velika nagrada, nabrojena svojstva, koliko
je znano, nikada nisu iznevjerila. Sada ćete razumjeti što mi je
bilo u mislima kad sam nagovijestio da bi, da je bilo skriveno
bilo gdje unutar područja koja je prefekt istražio, odnosno
da je načelo njegova skrivanja bilo obuhvaćeno prefektovim
načelima, to bi skriveno pismo nesumnjivo otkrili. Međutim,
ovaj visoki službenik bio je do kraja nadmudren, a daleki razlog
njegovu porazu leži u pretpostavci da je ministar lud zato što je
na glasu i kao pjesnik. Svi su luđaci pjesnici, to prefekt osjeća;
 4
Edgar Allan Poe

on je jednostavno kriv zbog non distributio medii53, iz čega je

proisteklo da su svi pjesnici ludi.’

‘No je li on doista pjesnik?’, upitah. ‘Znam da su u pitanju

dva brata i poznato je da se obojica bave pisanjem. Mislim
da je ministar stručno pisao o diferencijalnom računu. On je
matematičar, a ne pjesnik.’

‘Griješite; poznajem ga dobro; on je i jedno i drugo. Kao pjesnik

i matematičar, on razmišlja pravilno; da je samo matematičar,
ne bi uopće mogao razmišljati i stoga bi našem prefektu bio na
milost i nemilost.’

‘Čudim vam se’, rekoh. ‘Cijeli se svijet protivi ovim vašim

razmišljanjima. Nećete se valjda usprotiviti mišljenju koje je
već stoljećima usvojeno. Matematički se um odavno smatra
umom p ar excellence.’

‘Ily a a parier’, odgovori Dupin citirajući Chamforta, (que toute

idee publique, toute convention regue, est une sottise, car ell a
convenu au plus grand nombre.’54 Matematičari su, priznajem,
učinili najbolje što su mogli ne bi li proširili opće prihvaćenu
zabludu koju ste spomenuli, ali koja jest zabluda iako se smatra
istinom. Vještinom koja je zaslužila bolju primjenu oni su,
primjerice, pojam ‘analize’ počeli koristiti govoreći o algebri.
Francuzi su prvi otpočeli s tom osobitom obmanom; ali ako
postoji i jedan pojam od ikakve važnosti, ako riječi uopće steknu
neku vrijednost u svojoj primjeni - onda ‘analiza’ znači algebru,
baš onoliko koliko latinski ‘ambitus’ odgovara častohleplju,
‘religio’ vjeri, ili ‘homines honesti’ čestitim ljudima.’

‘Vidim da su pred vama prijepori s nekim ljudima u Parizu koji

se bave algebrom, no nastavite.’

‘Ja osporavam korist, pa prema tome i ikakvu vrijednost

razmišljanja koje se razvija u bilo kojem drugačijem vidu osim

53. Logička pogreška zbog nepotpune srednje premise.

54. Možete biti sigurni da je svaka misao koja je opće prihvaćena, kao i svako
tako prihvaćeno pravilo glupost, jer odgovara većini.
 U kradeno pism o

u onom koje je apstraktno logično. A posebno se protivim

razmišljanju koje se temelji na matematičkim studijama.
Matematika je znanost o obliku i količini. Matematičko
razmišljanje jest samo logika koja je primijenjena na oblike i
količine. Najveća se zabluda krije u pretpostavci da su istine o
onome što se naziva čistom algebrom apstraktne ili opće istine.
A ta je zabluda toliko golema da sam zapanjen u kojoj je mjeri
ona najšire prihvaćena. Matematički aksiomi nisu općeistinosni
aksiomi. Ono što je točno o odnosima o obliku i količinama,
često je sasvim pogrešno u pogledu, primjerice, etike. U etici je
također često netočna tvrdnja da je skup dijelova jednak cjelini.
U kemiji taj aksiom također nije valjan. U razmatranju pobuda
ne vrijedi; jer dvije pobude, od kojih svaka ima svoju određenu
vrijednost nemaju nužno, kada se spoje, onu vrijednost koja
bi bila jednaka zbroju njihovih vrijednosti gledanih zasebno.
Postoje i mnoge druge matematičke istine koje su istine samo u
granicama odnosa. No matematičar razmišlja polazeći od svojih
konačnih istina i po navici raspravlja kao da su one apsolutno
primjenjive, baš kao što to i cijeli svijet uobražava. Bryant u
svojoj vrlo učenoj ‘Mitologiji’ spominje izvor zablude koji je vrlo
sličan, kad kaže da ‘usprkos tome što ne vjerujemo poganskim
basnama, mi se neprestano zaboravljamo i iz njih izvodimo
zaključke kao da su zbiljske i stvarne’. Matematičari, koji su
i sami pogani, vjeruju u ‘poganske bajke’ i izvode zaključke ne
toliko zbog zaborava, koliko zbog nebrojenog mučenja mozga.
Da skratim, još nikad nisam naišao na čistog matematičara u
kojega se možete pouzdati izvan njegovih područja korijena u
jednadžbama te koji ne bi potajice držao svetim da je x 2 +
px apsolutno i bezuvjetno jednako q. Recite nekome od te
gospode, pokusa radi, ako ikako uzmognete, da vjerujete kako
postoje slučajevi u kojima x2 + px ne mora nužno biti jednako
q, no odmah nakon što ste mu objasnili što mislite, požurite se
što prije izvan njegova dosega, jer će se nesumnjivo pokušati s
vama obračunati. ’

‘Želim reći’, nastavi Dupin, ‘dok sam se ja samo nasmijao

onim posljednjim primjedbama, da ministar nije puno više od
matematičara, prefekt mi ne bi u nuždi morao ispisati ovaj ček.
Međutim, ja sam ga znao i kao matematičara i kao pjesnika
i moje su se procjene prilagodile tim njegovim umijećima
Edgar Allan Poe

i prilikama u kojima se nalazio. Znao sam da je čovjek od

dvora, kao i da je odvažan u intrigama. Mislio sam da takav
čovjek mora znati uobičajene policijske metode. On je morao
predvidjeti, a pokazalo se da je točno predvidio, napade iz
zasjede koje su mu namjestili. Morao je predvidjeti, mislio
sam, i tajne pretrese svojih odaja. Njegova česta izbivanja
tijekom noći, zbog kojih je prefekt mislio da je u prednosti,
ja sam smatrao tek lukavstvom koje je policiji pružilo priliku
za temeljite pretrese koji su samo pridonijeli tome da G...
konačno zaključi da se pismo ne nalazi u kući. Mislio sam,
također, da cijeli taj tok misli o nepromjenjivom načelu po
kojemu policija traži neku skrivenu stvar, a koju sam se malo
prije potrudio podrobno izložiti, nagađao sam da je cijeli taj
tok misli nužno proletio i ministrovom glavom. To ga je moralo
navesti da odbaci sve uobičajena mjesta gdje se stvari skrivaju.
Pomislio sam da nije mogao biti toliko slab a da ne vidi kako
će i najtajnija i najskrivenija mjesta njegove kuće biti jednako
izložena baš poput njegovih predsoblja pogledima prefekta,
njegovim istraživanjima, iglama, svrdlima i mikroskopima.
Shvatio sam, konačno, da će ga to natjerati na jednostavnost,
ako već to nije učinio po svom slobodnom izboru. Možda se
prisjetite kako se prefekt ludo nasmijao kad sam mu, još za
našeg prvog razgovora, rekao da ga cijela ta zagonetka toliko
muči zato što je u tolikoj mjeri jasna.’

‘D a’, rekoh, ‘dobro se sjećam njegova veselja. Pomislio sam da

će ga spopasti grčevi.’

‘Materijalni svijet’, produži Dupin, ‘u velikoj mjeri obiluje

točnim analogijama s nematerijalnim; tako je neku boju
istine dobila retorička dogma po kojoj se može upotrijebiti
metafora ili poredba za potvrdu nekog argumenta, baš kao i
za uljepšavanje nekog opisa. Čini se da je, primjerice, načelo
vis inertiae identično u fizici kao i u metafizici. Zna se da se
u fizici krupnije tijelo teže pokreće od manjega i da je njegov
moment sile razmjeran s tom poteškoćom, ali je točno i da se
u metafizici umovi veće prostranosti, iako snažniji, postojaniji i
znamenitiji u svojim kretanjima od umova nižega stupnja, ipak
teže pokreću, da su zbunjeniji i skloniji oklijevanju pri prvim
koracima svog napredovanja.’
 U kradeno pism o

'Nikad mi to nije palo na pam et’, rekoh.

'Postoji neka igra pogađanja’, produži on, 'koja se igra na

zemljovidu. Jedan igrač traži od drugoga da pronađe neku riječ,
naziv nekog mjesta, rijeke, države ili carevine, ukratko neku
riječ koja se nalazi na šarenoj i zamršenoj površini zemljovida.
Početnik u toj igri obično nastoji zbuniti protivnika birajuči
najsitnije ispisane nazive; ali iskusniji igrač bira one riječi koje
se krupnijim slovima prostiru s jednog kraja zemljovida na
drugi. Te riječi, poput onih prevelikih uličnih natpisa i plakata
izmiču pažnji zato što su i suviše očigledne; tu je fizički previd
vrlo sličan moralnoj nesmotrenosti kojim um pušta da mu
promaknu ona razmatranja koja su previše nametljiva, koja
su našoj pažnji preočita. Ali to je pitanje koje je, čini mi se,
nešto iznad ili ispod onoga što prefekt može shvatiti. On niti u
jednom jedinom času nije pomislio da je vjerojatno ili moguće
da bi ministar mogao staviti pismo naočigled cijelog svijeta, da
bi na taj način spriječio baš svakome iz tog svijeta da ga opazi.’

‘Međutim, što sam duže razmišljao o smjeloj, sjajnoj i istančanoj

domišljatosti ministra D..., o činjenici da taj dokument mora
uvijek biti pri ruci, ako ga se želi uspješno iskoristiti, kao i o
konačnom dokazu koji smo dobili od prefekta, da se dokument
ne nalazi sakriven unutar granica onoga što uobičajeno taj
odličnik pretražuje, to sam bio sve više uvjeren da je ministar,
da bi sakrio pismo, odlučio vrlo mudro i oštroumno, taj predmet
pokušati uopće ne sakriti.’

‘Pun tih misli, opremio sam se zelenim naočalama i navratio

jednog lijepog prijepodneva, onako gotovo slučajno, u ministrovu
kuću. Našao sam D... kod kuće kako besposleno zijeva i odmara
se, pretvarajući se, kao i obično, da mu je beskonačno dosadno.
On je zapravo jedan od najenergičnijih ljudi koji danas žive na
svijetu, ali to je samo onda kada ga nitko ne vidi.’
'Ne bih li se učinio njemu ravnopravnim, požalio sam se na
svoje slabe oči i kako moram nositi naočale, no one su me
štitile da pažljivo i temeljito pregledam njegovu sobu, naoko
tek zaokupljen razgovorom s domaćinom.’

‘Osobitu sam pozornost obratio prostranom pisaćem stolu, za

Edgar Allan Poe

kojim je sjedio i na kojemu je u neredu bilo položeno nekoliko

raznih pisama i drugih spisa, uz neke glazbene instrumente i
nekoliko knjiga. Međutim, tu svakako nakon dugoga i pažljivog
ispitivanja ne opazih ništa što je moglo pobuditi sumnju/

‘Nakon što sam pogledom kružio po sobi, konačno su mi pažnju

privukle posjetnice u lijepo izrađenom, rezbarijama ukrašenom
kartonskom stalku, koji je bio obješen o neku prljavu plavu
vrpcu s male mjedene drške, odmah ispod kamina. U tom
stalku s tri ili četiri pretinca bilo je pet ili šest posjetnica i jedno
jedino pismo. Bilo je prljavo i zgužvano; gotovo izderano na dva
dijela, po samoj sredini, kao da se onaj koji je u prvom času
imao namjeru da ga kao bezvrijedno sasvim istrga, u idućem
času zaustavio i predomislio. Na pismu je bio veliki crni pečat,
a vrlo istaknutim monogramom D i bilo je naslovljeno sitnim
ženskim rukopisom na samog ministra D. Bilo je ostavljeno
nemarno, gotovo prezirno, u najvišu pregradu stalka/

‘Čim sam opazio to pismo, odmah sam zaključio da je to ono

što tražim. Pismo je, razumije se, na prvi pogled bilo potpuno
drugačije od onoga čiji nam je opis potanko prefekt pročitao.
Ovdje je pečat bio velik i crn, s monogramom D.; ondje je bio
malen i crven, s vojvodskim grbom obitelji S... Ovdje je adresa
bila ministrova, ispisana sitnim ženskim rukopisom, a ondje je bilo
naslovljeno izvjesnoj osobi kraljevske kuće odvažnim i odlučnim
rukopisom; podudarala se jedino veličina pisma. Ali opet, te
su razlike bile toliko naglašene da mi se to činilo pretjerano, a
uza sve to još i ona prašina, pa prljav, razderan papir, sasvim u
neskladu s istinskim navikama metodičnog D... Nametnula mi
se pomisao da je postojala namjera da se onoga koji taj predmet
ugleda obmani i uvjeri u bezvrijednost dokumenta; sve to zajedno
sa suviše upadljivim položajem pisma, baš pred očima svakog
posjetitelja, a time i sasvim u skladu sa zaključcima do kojih sam
unaprijed stigao; sve je to jako potkrepljivalo sumnju u čovjeka
koji je onamo došao da u nešto posumnja/

‘Otegnuo sam svoj posjet što sam duže mogao i u živom

razgovoru s ministrom o nekoj stvari za koju sam znao da još
nikad nije iznevjerila njegovo zanimanje i uzbuđenje, ja sam svu
svoju pažnju usmjerio na to pismo. U tom ispitivanju usjeklo
 U kradeno pism o

mi se u pamćenje kako pismo izgleda izvana i njegov položaj

na stalku; konačno sam otkrio ono što je umirilo i posljednje
sumnje ako ih je još uopće bilo. Ispitujući rubove pisma
primijetio sam da su više izlizani nego što bi to bilo prirodno.
Činili su se prelomljeni, kao kad se tvrđi papir, savijen i pod
pritiskačem, presavine obrnuto, po istim naborima ili rubovima,
kako je bio na početku savijen. To mi je otkriće bilo dostatno.
Postalo mi je jasno da je pismo izvrnuto poput rukavice, tako
da je unutrašnja strana postala vanjska i da je kao takvo ponovo
adresirano i zapečaćeno. Oprostio sam se s ministrom i odmah
otišao, ostavivši svoju zlatnu burmuticu na stolu.’

‘Sljedećeg sam ga jutra ponovo posjetio da uzmem burmuticu,

pa smo nastavili razgovor od prethodnoga dana, i to vrlo živo.
Dok samo tako bili zabavljeni, odjeknuo je glasan prasak, kao iz
pištolja, ispred prozora naše kuće, nakon čega je uslijedila serija
preplašenih vriskova i vika gomile. D.... je odjurio na prozor,
otvorio ga i pogledao van. Za to vrijeme ja sam prišao onom
stalku, uzeo pismo, stavio ga u džep i na njegovom ga mjestu
zamijenio sličnim (dakako, po izvanjskom izgledu), koje sam
pažljivo priredio u svom stanu, imitirajući monogram D. vrlo
spretno pomoću žiga napravljenog od kruga.’

‘Nemir je na ulici prouzročilo mahnito ponašanje nekog čovjeka

naoružanog mušketom. Ispalio je hitac u gomilu žena i djece.
Pokazalo se, ipak, da puška nije bila nabijena kuglom, pa su
čovjeka pustili da ode svojim putem, kao luđaka ili pijanca. Kad
je otišao, D... se vratio s prozora, prema kojemu sam i ja krenuo
nakon što sam uzeo pismo. Brzo nakon toga sam se od njega
oprostio. A onaj za kojega su mislili da je luđak bio je čovjek
kojega sam ja potplatio.’

‘Kakvu ste namjeru imali kad ste zamijenili pismo? Zar ne bi

bilo bolje da ste ga za prvog posjeta otvoreno zgrabili i otišli?’

‘D... je ’, odgovori Dupin, ‘čovjek koji ne preza ni pred čime i

vrlo je odlučan. A njegova kuća, uz to, ne oskudijeva poslugom
koja je odana njegovim interesima. Da sam učinio taj bezuman
pokušaj, kako ste vi predložili, možda nikada ne bih živ napustio
ministrovu kuću. Dobri ljudi Pariza možda više nikad ne bi
Edgar Allan Poe

čuli za mene. Ali, imao sam još jednu namjeru. Vi znate moje
političke sklonosti. U ovom sam slučaju postupao kao pristaša
dame o kojoj se radi. Osamnaest ju je mjeseci ministar imao u
svojoj moći. Sada je on u njezinoj vlasti. Dakle, kako ne zna da
pismo više nije u njegovim rukama, on će nastaviti ucjenjivati
kao da jest. Tako će sebe samoga dovesti do brze političke
propasti. Njegov pad bit će i brz i nezgodan. Vrlo je lako
govoriti ‘f acilis descensus AvernV55) ali kod svih vrsta penjanja,
kako je Catalani govorio o pjevanju, puno se lakše popeti nego
spustiti. U ovom času ne suosjećam, nemam samilosti, s onim
koji se spušta. On je monstrum horrendum56, genijalan čovjek
lišen načela. Priznajem, ipak, da bih jako volio znati točan tok
njegove svijesti u trenutku kad, naišavši na otpor osobe koju
je prefekt nazvao ‘izvjesnom osobom’, bude prisiljen otvoriti
pismo koje sam mu ostavio u stalku za posjetnice.’

‘Kako? Zar ste unutra stavili nešto osobito?’

‘Nije mi se činilo da bi bilo u redu da pismo ostavim prazno,

to bi bilo uvredljivo. D... mi je jednom u Beču ružno podvalio,
pa sam mu, onako u dobrom raspoloženju, rekao da ću mu to
zapamtiti. Stoga, kako sam znao da će ga zanimati tko mu je
doskočio, pomislio sam da bi bilo šteta da mu ne dam neki put
do rješenja. On dobro poznaje moj rukopis, pa sam u sredini
bijelog lista ispisao ove riječi:

...Un dessein si funeste,

S ’il n’est digne d ’Atree, est digne de Thyeste57.

Te riječi možete naći u Crebillonovom djelu Atree.

55. Lako spuštanje u Avern. Misli se na jezero kod Napulja, koje su u

drevnim vremenima ljudi smatrali ulazom u pakao, (prev.)
56. Strašno čudovište, lat., prim.prev.
57. ‘Zamisao ovako kobna,
Ako nije dostojna Atreja, dostojna je Tiesta’. (Prosper Jolyot de Crebillon,
Atree)
Atrej je po starogrčkoj legendi bio kralj Mikene koji se svom bratu Tiestu
osvetio tako što mu je zaklao sinove i poslužio ga njihovim mesom na gozbi, a
sve zato što mu je ovaj zaveo ženu.