TEORIJA NASTAVE STRANOG JEZIKA – ELVIRA PETROVIC

TEORIJA NASTAVE STRANOG JEZIKA KAO SAMOSTALNA DISCIPLINA

Njeno postojanja potjece iz znanstvenih istrazivanja koja se bave ucenjem I nastavom

stranog jezika
- to je znanstvena disciplina koja se bavi: OPCIM PRINCIPIMA I SADRZAJIMA koji se
mogu primijeniti na nastavu bilo kojeg jezika
- bavi se problemima nastave kao organiziranog oblika poducavanja
- Interdisciplinarna je I bavi se rezultatima istrazivanja: lingvistike, psihologije,
sociologije, pedagogije
- ne moze se svrstati u PRIMIJENJENU LINGVISTIKU jer se ona bavi I prevodjenjem,
leksikografijom, stilistikom I govornom terapijom
- METODOLOGIJE POJEDINIH JEZIKA – razlikuju se od teorije nastave stranog
jezika jer su one vezane uz specificnosti pojedinih jezika
- UCENJE STRANOG JEZIKA – razlikuje se od ostalih predmeta jer je kod nje JEZIK I
sredstvo I predmet poucavanja
- ucenje stranog jezika se razlikuje I po tome sto moze biti u prirodnoj sredini I
kao organizirana nastava u razredu tj predmet u skoli
- zato neki vjeruju da je teorija nastave jezika nepotrebna jer samo treba stvoriti
uvjete koji su slicni usvajanju jezika u prirodnoj okolini – nije tocno!
- U nasoj literaturi se prvi puta spominje 1972 kao Lingvodidaktika ili Didaktolingvistika
- 1977, Vilke: Glotodidaktika

GLOTODIDAKTIKA
- istrazuje efikasnost nastavnih pristupa, metoda I postupaka/ tehnika
- istrazuje brzinu I opseg usvajanja I ucenja jezika uz sistematsku poduku

NASTAVNICI
- nije dovoljno da imaju samo strucno znanje jezika
- trebaju imati I teorijsko znanje koje ce im omoguciti da odaberu pristupe, metode I
tehnike koji su u skladu s ciljevima nastave I uvjetima rada – upravo im to omogucuje
teorija nastave stranog jezika

RAZLIKE IZMEDJU PRVOGA, DRUGOG I STRANOG JEZIKA

PRIMARNO USVAJANJE
- odnosi se na usvajanje MATERINSKOG JEZIKA
- ako je ljudsko bice psihicki I fizicki normalno razvijeno, ono s lakocom usvaja
materinski jezik izmedju 1-5 godine zivota
- u vezi je s kognitivnim razvojem djeteta
- posljedica je djetetove potrebe za prilagodjavanjem I uspostavljanjem kontakta sa
sredinom koja ga okruzuje
- BILINGVALNOST – ako je djete u tim godinama izlozeno dva jezika, ono ce ih
jednako usvojiti I ne treba ni jedan ni drugi jezik obiljeziti kao prvi ili materinski
- process usvajanja dva jezika je podjednak iako u pojedinim fazama moze doci do
razlika u usvojenosti

TEORIJA KRITICNOG PERIODA (Lenneberg)

- odnosi se na usvajanje primarnog jezika (primary language acquisition)
- temelji se na znanstvenim dokazima koji pokazuju da nakon sto je zavrsen psihofizicki
razvoj djeteta, nije moguce usvajanje primarnog jezika
- za usvajanje drugog ili stranog jezika se kriticka faza ne moze u potpunosti prihvatiti jer
mnoge osobe postizu veliki stupanj kompetencije I nakon 5 ili 13 godine
- Lamandella taj period naziva SENSITIVE PERIOD (osjetljivi period) koji bi
obuhvacao do 13 godine jer je to povoljno razdoblje kad se jezik usvaja s lakocom

NEPRIMARNO USVAJANJE:
- karakterizira ga to da ucenik na osnovi prethodnog iskustva iz materinskog jezika I
novih jezicnih podataka iz jezika koji uci stvara svoj jezicni system koji se razlikuje I od
materinskog I od jezika koji uci – taj system naziva se APROKSIMATIVNI SISTEM/
KOMPROMISNI SISTEM ili MEDJUJEZIK

1) UCENJE STRANOG JEZIKA – uz formalnu nastavu u sredini gdje taj jezik nije
sredstvo komunikacije
2) USVAJANJE DRUGOG JEZIKA – u prirodnoj sredini medju izvornim govornicima
toga jezika uz govorne interakcije u stvarnim zivotnim situacijama

BITNE RAZLIKE IZMEDJU USVAJANJA PRVOG, DRUGOG I UCENJA

STRANOG JEZIKA

1) S OBZIROM NA JEZICNI INPUT

- PRVI I DRUGI JEZIK – izlozenost jeziku je neogranicena – dijete ima priliku
sudjelovati u nizu aktivnih I pasivnih interakcija
- kod prvog jezika usvajanje je kontinuirani process, usporedan s psihofizickim razvojem
djeteta I vremenski je donekle zaokruzen iako tokom zivota covjek obogacuje vokabular,
mijenja stil izrazavanja, stjece saznanja o nacinu funkcioniranja jezika
- Ucenje drugog jezika u prirodnoj sredini – moze I ne mora biti zaokruzeni I
kontinuirani process – zavisi o dobi I motiviranosti ucenika te o interferenciji prvog
jezika

- STRANI JEZIK – ucenik je izlozen jeziku u vrlo ogranicenom opsegu a input je vrlo
kontroliran
- izbor jezicnog materijala I progresija njegovog usvajanja ovise o nastavnom materijalu I
nastavniku
- jezicni input je uskladjen s ciljevima I zadacima nastave a o uceniku ovisi koliko ce
inputa usvojiti
2) S OBZIROM NA POTREBU ZA KOMUNIKACIJOM:
- PRVI JEZIK – dijete ima neposrednu potrebu za komunikacijom
- djeca se oslanjaju na KONTEKSTUALNE STIMULUSE, motivirana su stvarnom
komunikacijskom situacijom
- djeca prve izricaje vezu uz predmete I stvati koji se stalno pojavljuju
- oblike koje sredina prihvaca djeca zadrzavaju a one koje ne prihvaca, odbacjuju

DRUGI JEZIK – usvajanje je rezultat izlozenosti jeziku cilju u prirodnoj okolini gdje je
ucenik prisiljen da se koristi tim jezikom u svakodnevnoj situaciji

STRANI JEZIK – u razredu nema stvarne potrebe za komunikacijom na jeziku koji se uci
- ucenici se oslanjaju na materinski jezik
- zato nastavu obiljezavaju umjetno stvorene ili simulirane situacije u kojima se
uvjezbavaju pojedinacni djelovi jezicnog sistema

3) S OBZIROM NA POVRATNU SPREGU I ISPRAVLJANJE GRESAKA

- I PRVI, I DRUGI I STRANI JEZIK obiljezeni su greskama u govoru pri usvajanju

PRVI JEZIK – radi se o razvojnim greskama koje su posljedica pogresnih pretpostavki

djece o nacinu funkcioniranja jezika
- ispravljanjem tih gresaka ne moze se ubrzati process usvajanja jezika – zato ih roditelj
cesto ni ne ispravlja ako ne ostecuju poruku
- dijete samo modificira svoj iskaz zahvaljujuci stalnoj izlozenosti

DRUGI JEZIK – vrlo slicno kao I kod prvog jezika, sugovornik zanemaruje greske ako
ne ostecuju smisao poruke
- no ako se ucenik sam ne trudi ispraviti greske, one se s vremenom mogu fosilizirati

STRANI JEZIK – ispravljanje gresaka pridonosi racionaliziranju nastave I ucenja jezika

- zbog slabe izlozenosti jeziku, ucenik ne stigne sam ispravljati krive pretpostavke o
jeziku

4) S OBZIROM NA SVJESNO UCENJE ILI PODSVJESNO USVAJANJE

JEZIKA
LANGUAGE ACQUISITION – je process jezicnog razvoja pojedinca koji je uvjetovan
prirodnom komunikacijom u stvarnim zivotnim situacijama I koji je pretezno podsvjestan
- odnosi se na prvi I djelomicno na drugi jezik

PRVI JEZIK – podsvjesno se usvaja

DRUGI JEZIK – djelomicno se usvaja a djelomicno uci
STRANI JEZIK – pretezno se svjesno uci; postoji mogucnost podsvjesnog usvajanja
kad je izlozenost tom jeziku privremeno povecana – npr kad ucenik boravi u zemlji gdje
je taj jezik sredstvo komunikacije ili ako je u svojoj zemlji u intenzivnom jezicnom
kontaktu s izvornim govornicima ili pisanom tekstu (novine, casopisi, literarana djela).
DRUGI JEZIK:
Krashen: (1981) – ima teoriju da se kod odraslih ucenika koji uce drugi strani jezik
razvijaju dva neovisna sistema – jedan se odvija NESVJESNO (kao kod djece) a drugi
SVJESNO.
- Govorno izvodjenje u odraslih je kod drugog jezika inicirano preko usvojenog sistema
- Svesno nauceni system se umijesa, kada uvjeti to dopustaju, I mijenja sintakticki oblik
iskaza prije govora

Labov primjecuje postojanje MONITORA – u uvjetima kada je monitorstvo otezano

(umor, rastresenost, uzbudjenje), dijalekatski oblici koji su ranije usvojeni u meterinskom
jeziku se pojavljuju u govoru ljudi koji inace govore standardnim jezikom.

DOTJERIVANJE GOVORA – ovisi o individualnim kriterijima I prirodi zadatka koji se

izvrsava
Mnogi pojedinci ulazu napor u ispravljanje gramatickih gresaka u govoru

MOTIVACIJA KAO VAZAN FAKTOR USVAJANJA/ UCENJA JEZIKA:

DRUGI JEZIK:
- Motivacija je jedan od najvaznijih faktora koji utjecu na usvajanje drugog jezika (vise o
tome u Vilke, str.111)
- Ucenikov stav prema clanovima jezicne skupine tog jezika presudan za njegovo
napredovanje u drugom jeziku.
- Ucenici koji su integrativno motivirani (voljni prihvatiti kulturu I ponasanje izvornih
govornika tog jezika da se od njih ne bi razlikovali) brze ce I bolje napredovati od onih
koji su instumentalno motivirani (poznavanje drugog jezika im je samo sredstvo
postizanja nekog cilja, npr napredak na poslu).

Kod male djece koja usvajaju drugi jezik je integrativna motivacija vrlo izrazena – djeca
su motivirana zeljom I potrebom vrsnjaka u igri – zele se po govoru izjednaciti s ostalom
djecom iz okoline kako bi bili prihvaceni kao ravnopravni clanovi. Djeca nemaju
razumijevanja za one koji govore drugacije ili imaju drugacije obicaje pa mogu ismijavati
druge – zato su djeca koja usvajaju drugi jezik motivirana.

STRANI JEZIK:
- Motivacija za ucenje stranog jezika kao nastavnog predmeta je takodjer vazan factor ali
se razlikuje od motivacije za usvajanje drugog jezika.
- bitan je odnos prema jeziku, narodu ciji jezik se uci te nastavniku koji ga predaju,
nastavnim materijalima, metodama, tehnikama koje se primjenjuju u nastavi.
- sto je odnos pozitivniji, to ce biti I uspjeh ucenika
UCENJE STRANOG JEZIKA

RAZLIKA IZMEDJU STRANOG I DRUGOG JEZIKA:

UCENJE STRANOG JEZIKA je ucenje u zemlji gdje on nije osnovno sredstvo
komunikacije – dakle na ucenje jezika u skoli ili na tecajevima…

Ako ucenik uci jezik privremenim boravkom u zemlji gdje je on osnovno sredstvo
komunikacije – taj jezik ipak ostaje strani jezik ali se nacin usvajanja priblizava drugom
jeziku

DRUGI JEZIK – onaj koji se usvaja iskljucivo u prirodnoj sredini medju izvornim
govornicima, bez obzira da li se sistematski poucava ili ne
- ucenik ga prisvaja kao svoj jezik, zajedno s kulturom, obicajima I ponasanjem jezicne
grupe

UCENJE STRANOG JEZIKA:

- kompleksan process ovisan o nizu faktora, neki su ovisni o uceniku a neki o okolini

A) FAKTORI OVISNI O UCENIKU:

1) DOB – bioloski faktor
- PRIJE OSJETLJIVOG PERIODA – ucenici mladje dobi imaju prednost jer lakse
usvajajaju izgovor
- NAKON OSJETLJIVOG PERIODA

2) OPCA INTELIGENCIJA – igra vecu ulogu kod odraslih ucenika; odrasli lakse svjesno
uce jezik

3) PRIRODNE SKLONOSTI:
a) SPOSOBNOST FONETSKOG KODIRANJA – svojstvo ucenika da slusanjem
prepoznaju strane glasove ili rijeci I izraze, pohranjuju ih u sjecanje I sjecaju ih se
u odredjenoj situaciji
- “imati dobro uho’ – tj sposobnost mozga da pohrani auditornu poruku fonetskog
tipa za kasnije sjecanje

b). GRAMATICKA OSJETLJIVOST

- sposobnost razumijevanja gramatickih funkcija razlicitih jezicnih elemenata
(rijeci, sufiksa, partikula I sl.) I pravila njihove upotrebe
- ta ovisnost moze ovisiti o opsegu formalene gramaticke naobrazbe u
materinskom jeziku

c). INDUKTIVNO ZAKLJUCIVANJE

- sposobnost stvaranja zakljucaka o upotrebi pojedinih rijeci I struktura na temelju
njihove primjene – osobe koje imaju tu sposobnost lako ce uocavati razlike u
znacenju izmedju srodnih rijeci ili slicnih gramatickih struktura.
 d). MEHANICKO PAMCENJE
Sposobnost brzog pamcenja velikog broja asocijacija. Mehanicko pamcenje nije u
bitnoj vezi s inteligencijom.

4) UCENJE ILI POZNAVANJE JOS JEDNOG JEZIKA

- moze utjecati na rezultate ucenja stranog jezika – bilo pozitivnim bilo negativnim
transferom.

5) MOTIVACIJA
– jedan od najvaznijih faktora koji pospjesuje svako ucenje – razlikuje se od motivacije
za ucenje drugog jezika

a) MOTIVACIJA ODNOSOM PREMA ZEMLJI I NARODU ciji se jezik uci

- taj odnos moze ovisiti I o politickim I ekonomskim vezama zemalja
- kod mladjih ucenika taj odnos se oblikuje uglavnom masovnim medijima:
radiom, tv-om, filmom
b) MOTIVACIJA KOJU STVARA NASTAVNIK
– njegova je duznost da pobudi zanimanje za predmet
c) NASTAVNI MATERIJALI
- nastavni materijali isto imaju motivirajucu ulogu – pozitivno ili negativno

6) VAZNE SU RADNE NAVIKE – ucenici koji uce kontinuirano, postizu bolje rezultate
od onih koji uce nesistematski

FAKTORI NEOVISNI O UCENIKU:

1) UVJETI IZVODJENJA NASTAVE

a) Broj I sastav ucenika u grupi:
- do 20 ucenika I mogucnost da se slobodno krecu I uce kroz pokret I igru
- grupa homogena po znanju
b) Mjesto izvodjenja nastave:
- izgled I opremljenost
c) Vrijeme izvodjenja nastave:
- Trajanje I ucestalost:
- broj sati je odredjen nastavnim planom za svaku skolu I usmjerenje
- veci broj sati moze pridonijeti postizanju boljih rezultata

- manja koncentracija nastavnih sati u kracim vremenskim razmacima je efikasnija od

vece koncentracije u duzim vremenskim razmacima

2) NASTAVNI MATERIJALI
- mogu presudno utjecati
- moraju biti prilagodjeni dobi I zanimanju ucenika
- moraju osiguravati jezicnu progresiju, posebno na pocetnim I srednjim stupnjevima
ucenja jezika
- moraju osigurati razvijanje svih jezicnih vjestina:
citanje s razumijevanjem
slusanje s razumijevanjem
obogacivanje rjecnika
vjezbanje struktura
poticanje komunikacije
- moraju omoguciti ucenicima da steknu dobre osnove za kasnije samostalno ucenje

3) IZLOZENOST STRANOM JEZIKU

- u sklopu nastave stranog jezika, ona je veoma ogranicena – stoga je izlozenost van
nastave vazna za napredovanje u ucenju
a) masovni mediji
b) kontakti s izvornim govornicima (turisti, rodjaci)
…mogu ubrzati process ucenja ako je ucenik dovoljno motiviran

4) NASTAVNIK – ima veliku ulogu u motiviranju za ucenje, to moze ostvariti uz

pretpostavku da vlada strucnom I pedagoskom teorijom
- bitan je njegov stupanj poznavanja stranog jezika
- odnos prema stranom jeziku I narodu
- odnos prema radu
- osnos prema ucenicima
- vjestina u primjeni nastavne tehnike
- objektivnost u vrednovanju znanja ucenika
- nacin ispravljanja pogresaka ucenika

CILJEVI I ZADACI NASTAVE STRANIH JEZIKA

Nastava stranog jezika – usmjerena odredjenom CILJU

– u skladu s ciljem, zadaci nastave na svakom obrazovnom stupnju odredjuju:
- nastavne sadrzaje
- pristup
- metode
- postupke/ tehnike koji se primjenjuju u nastavi

Zadaci nastave razliciti su za osnovnu skolu, srednju skolu, strucna usmjerenja,

fakultete…

ODREDJIVANJE CILJA nastave stranih jezika:

JEZICNA KOMPETENCIJA
– Trebalo bi predvidjeti jezicnu kompetenciju koja ce ucenicima biti potrebna nakon
zavrsenog skolovanja a koja se u optimalnim uvjetima moze postici
- Stupanj jezicne kompetencije koji ucenik moze postici u toku skolovanja bi trebao biti
takav da mu omogucuje dalje samostalno usavrsavanje u tom jeziku (jer se ni pod
najboljim uvjetima ne moze postici to da je process ucenja zavrsen)
- Ucenike je potrebno I uputiti u samostalno prosirivanje znanja pomocu prirucnika,
izlaganjem autenticnim jezicnim izvorima, slusanjem, citanjem…

Zbog nezadovoljstva rezultatima ucenja, PRISTUPI I METODE se cesto mijenjaju

kako bi se ostvarili cim bolji rezultati u ucenju.

KOD RAZVOJA PRISTUPA I METODA, najvise se problema javlja u vezi s tim…

1. Kojoj jezicnoj vjestini dati prednost u nastavi?

– koji je pravi odnos izmedju receptivnih I produktivnih vjestina u nastavnom procesu?
Koliku paznju dati razumijevanju pisanog teksta a koliku vjezbanju govora?
- Najbolji se rezultati postizu u onoj vjestini kojoj se u toku nastave posvecuje najvise
paznje – stoga je potrebno predvidjeti koja ce vjestina ucenicima biti najpotrebnija I
prema njoj usmjeriti nastavu.

2. Koliko se sluziti materinskim jezikom u nastavi?

- da li ga treba u potpunosti izbaciti iz nastave ili da li novo znanje treba nadogradjivati
na znanju iz materinskog jezika

3. Jezicna progresija ili autenticni materijali?

- Da li u nastavi I nastavnim materijalima slijediti odredjenju gramaticku I leksicku
progresiju ili izloziti ucenike od pocetka autenticnim materijalima na izvornom jeziku?

4. Kakav stav zauzeti prema greskama?

Da li ih ispravljati, kada I kako?

Razni pristupi cesto dovode I do razvoja razlicitih vjestina.

U skolama za opce obrazovanje je nastava organizirana tako da omogucuje usporedno

razvijanje I receptivnih I produktivnih vjestina do odredjenog stupnja koji je temelj za
daljnji razvoj svake od njih.

U srednjim skolama, visim skolama I fakultetima zadaci nastave su usmjereni prema

strucnom jeziku koju obiljezava:
a) restrikcija jezicnih vjestina: vjezbaju se one vjestine koje ce ucenicima biti potrebne na
radnom mjestu (govorna produkcija u sklopu turistickog ili ugostiteljskog usmjerenja)
b) izbor tema I sadrzaja u skladu s usmjerenjem
c) izbor vokabulara I frazeologije u skladu s potrebama odredjene struke

Nastava strucnog jezika: neki misle da ako ucenici dobe dobro opce znanje jezika, s
lakocom ce svladati I strucni jezik. Drugi misle da ucenike ne treba opterecivati s onim
dijelovima jezika koji im u struci nece biti potrebni.
- do problema moze doci I ako nastava strucnih predmeta nije uskladjena s nastavom
stranog jezika pa ucenici strucne pojmove prvi put susrecu na stranom jeziku, umjesto da
grade znanje na sadrzajima poznatim iz materinskog jezika
PROGRAMI NASTAVE stranih jezika
- odredjuju ciljeve I zadatke nastave za pojedine stupnjeve opceg I usmjerenog
obrazovanja
- udzbenici I radni materijali za svaki stupanj su prilagodjeni tim ciljevima I zadacima
- vrlo je vazno planiranje organizacije svakog nastavnog sata
- svaki postupak nastavnika u razredu mora imati odredjeni cilj
- nastava je usmjerena prema svladavanju pojedinacnih zadataka – sto dovodi do
svaladavanja opcih ciljeva I zadataka nastave
- osmisljenost svakog oblika rada I postupka u nastavi doprinosti racionalizaciji nastave
I dobroj iskoristenosti oskudnog vremena

RAZUMIJEVANJE SLUSANJEM

VAZNOST SLUSANJA I RAZUMIJEVANJA

- Slusanje I razumijevanje nuzni su za uspjesnu komunikaciju
- Usvajanje jezika u prirodnim uvjetima uvijek pocinje razumijevanjem poruka na tom
jeziku
- Sposobnost aktivnog sluzenja jezikom razvija se tek kasnije.
- Kod djece se sposobnost razumijevanja javlja od rodjenja a progovore kasnije
- Ucenici na svim stupnjevima su svjesni da im je sposobnost razumijevanja na stranom
jeziku puno veca od sposobnosti izrazavanja
- Receptivna vjestina razumijevanja prethodi produktivnoj vjestini govora
- Kad se prvi puta nadjemo medju izvornim govornicima, vazno je shvatiti upute I
obavijesti koje nam upucuju.

U NASTAVI STRANIH JEZIKA slusanju tj. razumijevanju govora se dugo nije

posvecivala paznja jer se mislilo da je slusanje pasivni proces.
- ovu vjestinu treba usavrsavati kao I druge

NOVIJA ISTRAZIVANJA dokazuju da je SLUSANJE aktivni process koji

ukljucuje…

PERCIPIRANJE zvucnih signala I DEKODIRANJE govorne poruke

OSNOVNI CILJ SLUSAOCA je da PREPOZNA SADRZAJ ISKAZA ILI

GOVORNOG CINA – a da bi mu to uspjelo, mora primijeniti svoje jezicno znanje ali I
opce znanje o jeziku koji ga okruzuje

Za pravilno razumijevanje slusaocu su potrebne ove sposobnosti I iskustva:

1) poznavanje jezicnog sistema (morfologije, fonoloskog sistema, sintakse, vokabulara)
2) poznavanje podrucja o kojem se razgovara ( sport, ekonomija…)
3) zajednicko iskustvo govornika I slusaoca o svijetu koji ih okruzuje
4) poznavanje sugovornika I njegovih stavova I interesa
5) uocavanje okolnosti u kojima je poruka izrecena, odnosno jezicnog I izvanjezicnog
konteksta
DEKODIRANJE GOVORNOG SIGNALA:
Na osnovi tih znanja slusalac stvara PRETPOSTAVKE o onome sto govornik zeli reci –
slusajuci signale, slusalac nizom PODSVJESNIH POGADJANJA pokusava dokuciti
njihovo znacenje

MILLER (1970) – PROCESS DEKODIRANJA GOVORNIH SIGNALA moze se

rasclaniti na sest postupaka slusaoca:
1) govornik cuje govorne signale (I uocava njihovu jacinu, brzinu, udaljenost izvora
signala)
2) fonoloska interpretacija – cijepanje akusticnog niza signala na prepoznatljive slogove I
rijeci
3) slusalac prihvaca govorne signale kao jezicne strukture u sklopu svoje jezicne
kompetencije
4) semanticka interpretacija – razumijeva prepoznavanje doslovnog znacenja jezicnog
iskaza
5) razumijevanje govorne poruke – treba razlikovati doslovno znacenje iskaza od poruke
koju je govornik zelio prenijeti
6) vrednovanje vaznosti govornog iskaza

Svi ti postupci I aktivnosti se ne odvijaju u nizu – oni se vremenski poklapaju I pocinju

gotovo istodobno

KOD JEZIKA KOJEM SMO INTENZIVNO IZLOZENI:

FONOLOSKA INTERPRETACIJA:
- jedan je od postupaka u procesu razumijevanja
- Ispreplice se s ostalim postupcima u procesu razumijevanja:
leksickom
sintaktickom
semantickom interpretacijom
- Intenzivna izlozenost nekom jeziku kod slusaoca razvija osjetljivost na fonoloski
relevantne razlike – fonoloska interpretacija akustickih signala postaje mehanicka
- U jeziku kojim vladamo govorne poruke primamo lako I brzo – osim kad – paznju na
glasove obracamo samo kad se govor odvija u nepovoljnim uvjetima

Svi zajedno oblikuju konacnu predodzbu akustickog signala – na osnovu tih

postupaka se cesto moze rekonstruirati okrnjeni govorni signal – slusalac ce
pretpostaviti sto je bilo receno zbog svoje jezicne kompetencije I zbog poznavanja
izvanjezicnog konteksta

RAZUMIJEVANJE GOVORNE PORUKE

- aktivan process koji ukljucuje analizu I sintezu a ne samo pasivni process analize
fonoloskog sadrzaja akustickih signala.
- Ono sto cujemo je nasa predodzba o tome sto je receno a zasniva se na:
- analizi samih govornih signala
- analizi jezicnog I izvanjezicnog konteksta
 - konacnoj sintezi jednoga I drugoga.

REKONSTRUKCIJA - Ako slusaoc ne cuje dio poruke (ako je ona krnja), on je

rekonstruira I PRETPOSTAVLJA sto je bilo receno na osnovu situacijskog konteksta I
prethodnog iskustva – tako se pretpostavke razlicitih slusaoca razlikuju jer se I njihova
iskustva razlikuju
- Dekodiranje govorne poruke vezano je za iskustvo slusaoca, kako jezicno iskustvo tako
I izvanjezicno.
- tako da

REDUNDANTNOST:
- Svaki govorni cin sadrzi u svojoj povrsinskoj strukturi niz signala/ elemenata za
jezicnu diskriminaciju koji se cesto ponavljaju
- ako se jedan od signala izgubi, znacenje prenosi drugi.
- Ako elementi nisu povezani, svaki od njih prenosi dio obavijesti
- Ako jesu povezani, dio obavijesti koju prenosi svaki element je umanjen I time je posao
slusaocu olaksan.

KOD STRANOG JEZIKA:

- U stranom jeziku, zbog ogranicenog poznavanja fonoloski relevantnih razlika,
razumijevanje jezicnih varijanata je znatno otezano.
- ucenik je u razredu izlozen ogranicenom inputu
- sposobnost razumijevanja poruke u stranom jeziku cesto se gradi na iskustvu stecenom
u materinskom jeziku – posljedica toga je cesto pogresna interpretacija govornih
inputa
- najveci dio gresaka u razumijevanju ostaje nezapazen, jer se, za razliku od gresaka u
govornoj produkciji tesko otkriva

U razredu nema dovoljno vremena za razvijanje govora – mozda bi bilo racionalnije

razvijati vjestinu slusanja razlicitih govornika I jezicnih registara I stilova

AUDIOLINGVALNE METODE
- 50-ih I 60-ih godina su posvecivale mnogo paznje upotrebi auditivnih sredstava I
pomagala s tekstovima koje su interpretirali izvorni govornici
- primjena se svodila na oponasanje izvornoga govora – no primjeceno je da oponasanje
govornog izvora znatno odstupa od originalnog teksta – cak I kod mladjih ucenika
- cak I u materinskom jeziku je tesko ponoviti duzi izricaj u istom obliku kao sto smo
culi
- originalan oblik izricaja se brzo gubi
- povrsinsku strukturu iskaza zamjenjuje nasa apstraktna predodzba o njemu

OPONASANJE GOVORNOG JEZIKA moze pridonijeti usvajanju fonoloske

komponente jezika kao sto su: izgovor, ritam, intonacija
- takve vjezbe ne mogu pridonijeti razvijanju vjestine razumijevanja govorne poruke
SPOSOBNOST RAZUMIJEVANJA SLUSANJEM KOD NASTAVE STRANIH
JEZIKA moze se rasclaniti na niz manjih sposobnosti I vjestina:

1. razlikovanje distinktivnih glasova (fonema) kao nosilaca znacenja

2. uocavanja uloge naglaska I intonacije za obiljezavanje znacenja iskaza
3. pogadjanje znacenja rijeci na osnovu konteksta
4. prepoznavanje gramatickih struktura kao nosilaca znacenja
5. prepoznavanje elipticnih oblika gramatickih struktura
6. uocavanje kljucnih rijeci I izraza koji upucuju na temu I sadrzaj slusanog
7. prepoznavanje rijeci I izraza kojima je funkcija povezivanje elemenata unutar vecih
struktura
8. prepoznavanje kataforicnih (rijeci koje upucuju na nesto o cemu ce se tek govoriti u
tekstu) I anaforicnih (ponavljanje istih rijeci) odnosa elemenata
9. predvidjanje razvoja dogadjaja na osnovi dane situacije
10. uocavanje uzajamnih odnosa medju dogadjajima
11. razlikovanje doslovnog I implicitnog znacenja

- Svaka od tih sposobnosti I vjestina moze se planski I sistematski vjezbati I razvijati

- Kod vjezbi razumijevanja slusanjem mogu se varirati zadaci koje ucenici trebaju izvrsiti
dok slusaju tekst ili nakon slusanja

NEKOLIKO MOGUCIH AKTIVNOSTI TOKOM SLUSANJA:

- izbor ilustracija ili grafickog prikaza pojedninih rijeci ili recenica iz veceg broja
ilustracija ili pisanih tekstova
- crtanje sadrzaja slusanog teksta
- ispunjavanje tablice, dijagrama…
- tekst koji se slusa prilagoditi pokretima u igri
- dopunjavanje pisanog teksta izostavljenim rijecima – za vrijeme drugog slusanja teksta
- zapisivanje glavnih misli

NAKON SLUSANJA:
- rjesavati zadatke tipa visestrukog izbora ili tocno/ pogresno
- biljeziti osnovne misli ili poruke teksta
- odgovarati na pitanja o tekstu
- odrediti red podataka iz teksta
- odrediti najbolji naslov za tekst

RAZUMIJEVANJE govora na stranom jeziku:

- tesko ako je preko CD-a: nemamo neverbalni I izvanjezicni kontekst
- tekstovi koji se najcesce izabiru za vjezbe razumijevanja su pretezno izvorni tekstovi
koje izvode izvorni govornici
- sve informacije za razumijevanje nisu uvijek eksplicitne u samom tekstu vec
pretpostavljaju poznavanje vremenskog ili drustvenog konteksta iz kojeg je tekst izdvojen
Prije slusanja s ucenicima treba razgovarati o tekstu koji ce slusati I upozoriti ih na sto
trebaju obratiti paznju – tako ce ucenici moci stvoriti pretpostavke o tekstu I aktivirati
proces predvidjanja

GLOBALNO SLUSANJE
- Prvo slusanje teksta: cilj mu je razumijevanje osnovnih misli I poruka teksta

INTENZIVNO SLUSANJE
– Nakon provjere rezultata globalnog slusanja
- Slusanje dijelova teksta.
- Svrha mu je uocavanje leksickih I sintaktickih detalja u tekstu.
- Moze se provoditi ovako:
- ucenici slusaju nedovrsene recenice I po zadnjoj rijeci koju su culi
odredjuju slijedecu rijec – vjezba pogodna za utvrdjivanje gramatickih I
leksickih kolokacija
- ucenici slusaju dijelove teksta koji su elipticni I dopunjuju ih
izostavljenim elementima
- ucenici odredjuju kljucne rijeci I izraze za svaki dio teksta u odnosu
prema cijelom tekstu
- ucenici slusaju nekoliko recenica teksta I odredjuju kako su sintakticki I
logicki povezane (vremenski slijed, uzrocno posljedicne odnose…)

NAKON GLOBALNOG I INTENZIVNOG SLUSANJA, preporucljivo je ucenicima

dati pisati tekst – pomaze kod provjera

CITANJE I RAZUMIJEVANJE PISANOG TEKSTA

VAZNOST PISANOG TEKSTA I CITANJA:

- Pisani tekst je uvijek prisutan u organiziranoj nastavi ali razliciti pristupi ga razlicito
vrednuju
1) DO POCETKA 20 ST on se koristio kao iskljucivi vid jezicnog izrazavanja – citanje
je bila dominantna vjestina
2) RAZVOJ FONETIKE POCETKOM 20 ST je usmjerio ucenje jezika prema govoru
3) AUDIOLINGVALNE METODE 40ih I 50ih godina
- dolazi do potpunog preokreta – govor postaje gotovo iskljucivi vid komunikacije
- audiolingvalne metode zasnivale su se na nacelu Bloomfielda da je pisani tekst samo
nacin prikazivanja govora pomocu vidljivih znakova
- smatralo se da su sposobnost citanja I pisanja samo nusproizvodi procesa ucenja
govora
- ustanovljen je redosljed usvajanja vjestina koji se morao strogo provoditi:
slusanje – govor- citanje – pisanje
- polazilo se od pretpostavke da se usvajanjem govora automatski usvaja I vjestina
citanja
- razlike govorne I pisane komunikacije bile su zanemarene
RAZLIKE GOVORNE I PISANE KOMUNIKACIJE: One definitivno postoje

PISANI TEKST
- obiluje leksikom koji se rijetko javlja u govornoj komunikaciji
- recenice u pisanom tekstu su duze I kompleksnije, s vise uklopljenih elemenata
- u pisanom tekstu dominiraju potrvdne recenice a pitanja su vrlo rijetka
- u pisanom tekstu ne javljaju se kratki odgovori, pogresno zapocete recenice I
naknadna ispravljanja, nedovrsene recenice (osim u literarnim djelima)

Zbog tih razlika sposobnost razumijevanja pisanog teksta ne moze se steci automatski,
vjezbanjem govora.

RAZUMIJEVANJE CITANJEM JE VJESTINA KOJU TREBA ZASEBNO

RAZVIJATI.

PISANI JEZIK- DVIJE VRSTE TEKSTOVA KOJI SE KORISTE U NASTAVI

STRANIH JEZIKA:

1) tekstovi kojima je svrha UVJEZBAVANJE I ILUSTRIRANJE pojedinacnih

dijelova JEZICNOG SISTEMA (morfoloske I sintakticke zakonitosti tog sistema)
– koriste se na pocetnim stupnjevima, pojednostavljeni su I prilagodjeni jezicnom znanju
ucenika
- takvim se tekstovima savladavaju MEHANICKE VJESTINE CITANJA –
prepoznavanje grafema, njihovo povezivanje u zvucnu sliku rijeci, uocavanje odnosa
glasova I grafickih simbola koji ih predstavljaju
- svrha tih tekstova je PRENOSENJE INFORMACIJA O JEZIKU: jezicnom sistemu
I njegovim zakonitostima

2) Tekstovi koji se primjenjuju u nastavi stranih jezika RADI KOMUNIKACIJE – radi

prenosenja poruke od pisca prema citaocu
- koriste se na naprednijim stupnjevima
- obicno su autenticni ili simulirano autenticni – jesu ili bi mogli biti namijenjeni
izvornim govornicima

CITANJE KAO PROCES

- slozena vjestina koja najvise ovisi o jezicnom znanju citaoca
- citalac primjenjuje sve komponente svog jezicnog znanja da bi razumio smisao pisanog
teksta
- Goodman (1971) - citanje je psiholingvisticki proces u kojem citalac koji poznaje jezik
rekonstruira na najbolji nacin poruku koju je pisac enkodirao u grafickom obliku

- REKONSTRUKCIJA PORUKE je ciklicki process – pocinje izborom jezicnih

simbola iz pisanog teksta u skladu s predvidjanjem citaoca – u toku citanja citalac
provjerava svoja predvidjanja, potvrdjuje ih ili modificira
- REDUNDANCIJA - dobar se citalac koristi redundancijom svojstvenom jeziku –
omogucuje rekonstrukciju citavog teksta na osnovu dijela grafickog materijala koji se
pogledom izdvaja
- ona se usporedjuje s prethodnim porukama iz istog teksta ili sa citalacevim znanjem o
toj temi – ako se poklapaju, pocinje novi ciklus :
- izdvajanja
- predvidjanja
- provjeravanja
- potvrdjivanja…
- PREDVIDJANJA ce biti pogresna I zato Goodman citanje naziva
“psiholingvistickom igrom pogadjanja”
- zbog pogresnog predvidjanja pri citanju na stranom jeziku, razumijevanje poruke
moze biti pogresno – krajnji rezultat je pogresno razumijevanje cijelog teksta
- nedovoljno znanje jezika navodi citaoca da se vise oslanja na prethodno znanje o
podrucju o kojem cita a ne na sam tekst – vise pogadja a teze provjerava svoje
pretpostavke

CITANJE JE INTERAKCIJA MISLI I JEZIKA – citalac posjeduje veliku kolicinu

informacija, ideja, vjerovanja I sklonosti – sve to u sklopu s sposobnoscu jezicnog
predvidjanja odredjuje ocekivanja koja citalac u toku citanja razvija
- citanje je djelotvorna interakcija jezicnog znanja I znanja o svijetu koji nas okruzuje

Citalac se pri citanju oslanja na:

1) GRAFOFONSKE PODATKE – odnos grafickog I fonoloskog sistema jezika.
Citalac se ne zadrzava na odnosu pojedinacnih glasova I fonema vec se taj process odvija
na morfofonemskoj razini.
2) SINTAKTICKE INDIKATORE – funkcionalne rijeci, sufiksi, prefiski I sl. Na
osnovu njih citalac predvidja sintakticke strukture.
3) SEMANTICKI PODACI – citalac povezuje leksicko I kulturno znacenje da bi uz
pomoc prethodnog znanja I iskustva dosao do semanticke komponente poruke.

Svi ti podaci su u medjusobnoj ovisnosi I citalac ih prima istovremeno

USPJESNOST CITANJA na stranom jeziku

- neposredno ovisi o stupnju poznavanja tog jezika
- istodobno, pisani tekst moze posluziti kao vrlo dobro sredstvo ucenja jezika I
svladavanje jezicnog sistema

GLASNO CITANJE TEKSTA – na pocetnim stupnjevima ucenja stranog jezika

- moze biti ZBORNO ILI GRUPNO ILI INDIVIDUALNO
- pomaze ucenicima da uoce vezu izmedju pisanog teksta I govora
- pospjesuje usvajanje pravilnog ritma I intonacije
- glasno se cita samo poznati tekst
- preporucuje se da ucenici glasno citaju uz govorni model zbog usvajanje ritma I
intonacije
ZBORNO CITANJE – pogotovo treba biti uz govorni model jer inace brzo gubi
prirodnost – nastavnik odredjuje recenicni ritam

NEDOSTACI GLASNOG CITANJA

- cesto se ne posvecuje paznja smislu teksta koji se cita
- paznja je koncentrirana na zvucni efekt, izgovor, intonaciju

VILGA RIVERS RAZLIKUJE 6 STUPNJEVA U NASTAVI CITANJA:

1)Prvi stupanj ili uvodni stupanj
- moze biti dulji ili kraci – tekstovi su obicno u obliku DIJALOGA
- osnovni zadatak citanja je uocavanje odnosa glasova I pisanih simbola

2) Drugi stupanj
- tekstovi su pisani jednostavnim neformalnim stilom
- ucenici vjezbaju uociti smislene cjeline unutar teksta
- strukture I vokabular su im uglavnom poznati pa mogu obratiti paznju na znacenje
teksta

3) Treci stupanj
- ucenici se upoznaju sa stilom jezika I slozenijim strukturama
- vokabular je ili poznati ili takav da se moze zakljuciti uz pomoc ilustracije I
konteksta
- ucenici trebaju vjezbati razumijevanje teksta bez obzira na njihovo leksicko znacenje (tj
bez obzira da li poznaju sav vokabular ili ne)

4) Cetvrti stupanj
- vjestina citanja se vjezba pretezno na autenticnim tekstovima
- dvije vrste citanja na tom stupnju: intenzivno (ucenje gramatike I vokabulara) I
ekstenzivno (samostalno citanje ucenika za razonodu ili za osobne potrebe)

5) Peti stupanj
- ucenici vec samostalno mogu citati razlicite tekstove u originalnom obliku
- intenzivno citanje je usmjereno razvijanju maste ucenika, njihovoj moci rasudjivanja I
kritickog misljenja
- paznja se posvecuje stilu I izrazajnim mogucnostima

6) Sesti stupanj
- ucenici su osposobljeni za potpuno samostalno citanje, prema svojim zeljama I
potrebama
- obracaju se nastavniku da bi prodiskutirali nesto
- citanje ima kao cilj upoznavanje s nekim podrucjima iz knjizevnosti, kulture I
znanosti
PAULSTON I BRUDER (1976):
Intenzivno citanje – paznja ucenika je usmjerena na jezicne osobine koje im omogucuju
da dekodiraju poruku
Ekstenzivno citanje – slicno je citanju u materinskom jeziku – ucenik cita da bi izravno
iz pisanog teksta nesto saznao

GRELLET (1981) razlikuje cetri vrste citanja:

1) skimming – brzo dijagonalno citanje da bi se doznao opci sadrzaj
2) scanning – brzo letimicno citanje da bi se u tekstu pronasla jedna odredjena
informacija
3) ekstenzivno citanje duzih tekstova za osobne potrebe radi globalnog razumijevanja
4) intenzivno citanje kracih tekstova radi detaljnje analize jezika I sadrzaja

Velikom broju ucenika nakon zavrsetka skolovanja vjestina razumijevanja citanjem bit
ce mozda jedina vjestina kojom ce se sluziti na tom stranom jeziku – stoga ucenike treba
osposobljavati za samostalno citanje.
Taj se cilj moze postici postupnim savladavanjem I razvijanjem niza manjih vjestina I
sposobnosti.

Citanje I razumijevanje pisanog teksta pretpostavlja prije svega vladanje ovim

vjestinama:

- prepoznavanje grafickih simbola na osnovi poznavanja grafickog sistema jezika

- prepoznavanje funkcije pravopisnih znakova
- prepoznavanje sintaktickih odnosa I medjusobne ovisnosti recenicnih elemenata
(gramatickih morfema, funkcije reda rijeci itd)
- prepoznavanje I razumijevanje znacenja vokabulara na osnovi konteksta
- uocavanje funkcija veznika I veznickih priloga
- razumijevanje odnosa medju leksicki povezanim povezanim djelovima teksta
(ponavljanje leksickih elemenata, upotreba sinonima, antonima, hiponima)
- uocavanje anaforicnih I kataforcnih odnosa unutar teksta
- prepoznavanje strukture odlomka (uvod, eksplikacija)
- razumijevanje poruke koja je eksplicitno navedena u tekstu
- razumijevanje poruke koja nije eksplicitno navedena u tekstu ali se moze zakljuciti na
osnovu teksta
- uocavanje glavnih misli u dijelovima diskursa
- razlikovanje vaznih obavijesti od dodatnih detalja
- odredjivanje osnovne teme I ideje teksta brzim dijagonalnim citanjem
- nalazenje odredjenih podataka u tekstu brzim letimicnim citanjem
- selektivno izdvajanje relevantnih podataka u obliku sazetka

RAZLIKE IZMEDJU RAZUMIJEVANJA CITANJEM I PISANOG TEKSTA:

Navedene vjestine razumijevanja citanjem djelomicno se podudaraju s vjestinama
razumijevanja slusanjem: osnovne razlike su…
- GOVORNI JEZIK dekodiramo istim redom kao sto tece, dok se PRI CITANJU
mozemo zaustavljati I vracati na prethodni dio teksta
- PRI SLUSANJU mozemo se oslanjati na situacijski kontekst, na pokrete, geste I
mimiku govornika (osim kad se radi o slusanju snimljenog teksta ili razgovora preko
telefona).
- PISANI TEKST je uvijek izdvojen iz situacijskog konteksta.

NASTAVA CITANJA u stranom jeziku razlikuje:

- POCETNO CITANJE ( cilj mu je savladavanje grafickog sistema) tj citanje teksta
poznatog sadrzaja
- TIHO CITANJE na naprednijim stupnjevima ucenja – treba osposobiti ucenike za
samostalno citanje

CITANJE U RANIM STUPNJEVIMA NASTAVE:

AUDIOLINGVALNI pristup – IZBJEGAVANJE PISANJA
– preporucivao je na pocetnom stupnju ucenja odredjeno razdoblje nastave bez pisanog
teksta da bi se izbjegla interferenija ortografije u savladavanju izgovora
- ta faza se kretala od nekoliko sati do cijele godine nastave (kod mladjih ucenika)
- Praksa je pokazala da dulje razdoblje izbjegavanja pisanog teksta ne pridonosi boljem
usvajanju izgovora
- Stoga je pozeljno da se citanje I u nizim razredima osnovne skole uvodi cim ranije
- poteskoce kod uvodjenja novog grafickog sistema kod mladjih ucenika moze se
umanjiti primjenom vizualnih sredstava, slike, kartice s rijecima, frazama ili cijelim
recenicama
- povezujuci slike predmeta s grafickim prikazom njihovih naziva, ucenici postepeno
savladavaju ortografiju
- Mlade ucenike treba od prvog susreta s pisanim tekstom privikavati da globalno
povezuju govor I pisani tekst, uocavaju I prepoznaju vec usvojene cjeline po znacenju.

CITANJE NA VISIM STUPNJEVIMA:

Na visim stupnjevima se preporuca da se nepoznate rijeci ne objasnjavaju prije prvoga,
globalnog citanja vec da se ucenicima pruzi prilika pogadjanja znacenja iz konteksta.
- nakon citanja nastavnik moze provjeriti razumijevanje rijeci I kako su ucenici do njega
dosli
- broj takvih nepoznatih rijeci ne smije biti prevelik
- nastavnik ce procjeniti koje je rijeci ipak potrebno objasniti prije citanja

SADRZAJ PISANOG TEKSTA – mora biti zanimljiv I djelomicno poznat da bi

pobudio znatizelju I proces predvidjanja

PRIJE CITANJA
- treba s ucenicima porazgovarati o temi
- ucenici mogu dobiti zadatak da pogode koja je osnovna misao teksta
- ispravnost predvidjanja potvrditi ce pazljivim citanjem teksta
- prije citanja mogu se dati zadaci koji ce usmjeriti njihovo tiho citanje I navikavati ih
na lucenje bitnih obavijesti od zanemarivih detalja
- zadaci mogu zahtijevati da u tekstu nadju odgovore na neka pitanja ili obavijesti
NAKON TIHOG CITANJA mogu se provesti vjezbe:
- odredjivanja kljucnih rijeci
- odvajanja glavnih misli po odlomcima
- sazimanje sadrzaja teksta u nekoliko recenica
- graficko prikazivanje sadrzaja teksta ako je to moguce
- odredjivanje strukture teksta (uvod, zakljucak)
- zauzimanje kritickog stava prema osnovoj ideji teksta

Moguce su I VJEZBE VOKABULARA ILI KARAKTERISTICNIH STRUKTURA

u tekstu:
- cest oblik vjezbi s pisanim tekstom je citanje uz dopunjavanje izostavljenih rijeci –
cloze test
- Cloze test – izraz se prvi put pojavljuje 1953 (W. Taylor) kao neologizam: ‘closure’
koji se u gestalt psihologiji (psihologiji oblika) upotrebljava za percipiranje nepotpunih
oblika ili situacija kao da su potpune, bilo da se zanemaruju dijelovi koji nedostaju, bilo
da se oni dodaju na osnovi prethodnog iskustva.

TIPICAN CLOZE–TEST u svom originalnom obliku predvidja izostavljanje svake pete

rijeci iz teksta I njihovo zamjenjivanje crticom standardne duzine 15-17 mjesta.
- Strogo pridrzavanje pravila zahtijevalo je izbacivanje cak I osobnih imena
- trebalo je da test ima 50 izostavljenih rijeci
- u prvo vrijeme ovaj je tekst sluzio provjeravanju razumijevanja pisanog teksta u
materinskom jeziku a kasnije I stranom
- danas postoje oprecna misljenja u vezi s cloze-testom kao mjerilom sposobnosti
razumijevanja pisanog teksta
- tesko je odabrati tekstove koji bi objektivno prikazali razumijevanje teksta jer osim o
jezicnom znanju, razumijevanje ovisi I o poznavanju podrucja o kojemu tekst govori

Uz odredjene MODIFIKACIJE cloze-test moze posluziti kao korisna vjezba u nastavi

citanja
- umjesto svake n-te rijeci, odredjene se rijeci mogu izostavljati bez obzira koje su po
redu
- moze se dati ucenicima u vezi s tekstom koji su prije culi ili procitali u potpunosti
- efektne su vjezbe izostavljanja onih rijeci sto se mogu lako odrediti na osnovi jezicnog
znanja, zahvaljujuci gramatickim oznaciteljima koji su ostali prisutni u tekstu (pomocni
glagoli, prijedlozi, clanovi, prilozi, leksicke rijeci koje su ucenici vec savladali)
- Izostavljanje rijeci moze se kombinirati s visestrukim izborom za rijeci koje nedostaju
- Moguce varijacije su I davanje pocetnog slova izostavljene rijeci ili oznacavanje broja
slova za svaku izostavljenu rijec
OSPOSOBLJAVANJE UCENIKA ZA GOVORNU KOMUNIKACIJU

Posljednjih desetak godina u teoriji nastave stranih jezika se cesto spominju izrazi:
KOMUNIKATIVNA KOMPETENCIJA I KOMUNIKATIVNI PRISTUP
- 70-ih se javlja novi pristup nastavi koji istice potrebu analiziranja I proucavanja
procesa komunikacije I komunikativne kompetencije.

KOMUNIKATIVNA KOMPETENCIJA
- Pretpostavlja se da je taj izraz prvi upotrijebio americki sociolingvist Dell Hymes, 1970.
- razumijeva osim gramaticke ispravnosti jezicnih iskaza I primjerenost njihove
upotrebe.
- Ona je sposobnost pravilnog izbora onoga sto treba reci u odredjenoj situaciji
odredjenom sugovorniku.
- ako se zelimo sluziti jezikom u govoru, moramo poznavati norme govornog ponasanja
koje vrijede za odredjenu zajednicu
- moramo znati koja su pitanja, primjedbe, intonacija, geste I mimika prema kulturnim
standardima te jezicne zajednice prihvatljivi ili ne

TEORIJA KOMUNIKATIVNOG PRISTUPA (po Widdowsonu I Wilkinsu)

1. Vise paznje treba posvetiti upotrebi jezika nego gramatickim strukturama
2. Prednost u nastavi treba dati znacenju jezicnih iskaza u autenticnim
komunikacijskim situacijama
3. Pri stvaranju nastavnih programa treba brinuti o komunikacijskim potrebama
ucenika kojima su ti programi namijenjeni

Komunikativni pristup
- donekle je reakcija na strukturalni pristup koji je isticao vaznost govornih aktivnosti u
nastavi ali je ponajprije bio usmjeren prema sistematskom vjezbanju gramatickih
struktura.
- Komunikativni pristup je znatno utjecao na koncepciju izrade nastavnih materijala,
kao I na metode I postupke u nastavi posljednjih desetljeca.

OSNOVNI CILJ NASTAVE STRANIH JEZIKA – danas se njime smatra

osposobljavanje ucenika za GOVORNU KOMUNIKACIJU na stranom jeziku

USPJESNA GOVORNA KOMUNIKACIJA:

Kod govornika: - treba postojati zelja govornika da nesto kaze
- razlog zasto to zeli reci (obavijest, zadovoljstvo, nezadavoljstvo,
slaganje…)
- jezicno znanje koje omogucuje pravilan izbor jezicnih podataka s
kojima ce postici zeljeni komunikacijski cilj
Kod slusaoca: - zelja da cuje govornika
- zanimanje za ono sto govornik zeli reci
- jezicno znanje koje omogucuje slusaocu preradu jezicnih podataka koje
slusa
GOVORNE AKTIVNOSTI U NASTAVI
– najvise se paznje posvecuje jezicnom znanju ucenika kao govornika I slusaoca
- govorne aktivnosti koje se provode u razredu ne vode racuna o zeljama govornika I
slusaoca
- donekle su nametnuti zbog potrebe vjezbanja
- razlikuju se od prirodne komunikacije jer ih nastavnik strogo kontrolira I usmjeruje
- vece se znacenje pridaje jezicnoj formi nego sadrzaju iskaza
- komunikacija se bazira na zelji ucenika da nesto nauci kako bi kasnije to mogao
primijeniti u prirodnoj komunikaciji

GOVORNE AKTIVNOSTI - POCETNI STUPNJEVI

- osmisljene I vodjene govorne aktivnosti – pracene neposrednom intervencijom
nastavnika – NEKOMUNIKATIVNE GOVORNE AKTIVNOSTI

GOVORNE AKTIVNOSTI - NAPREDNIJI STUPNJEVI

– potrebno je takve vjezbe dopunjavati govornim aktivnostima koje su slicnije I blize
prirodnoj komunikaciji
- treba izazvati zelju ucenika da nesto kazu zanimljivim temama, pitanjima, zadacima
- nastavnik pomaze uceniku u ostvarivanju komunikacijskog cilja- cesto uz privremeno
zanemarivanje grasaka ucenika u jezicnim oblicima
- ucenicima se pruza prilika da kazu sto znaju sa svojim znanjem jezika
- nastavnik biljezi greske I kasnije upozorava na njih

DVA OSNOVNA TIPA GOVORNIH AKTIVNOSTI U RAZREDU:

1) Govorne aktivnosti kojima nije osnovna svrha komunikacija vec sluze vjezbanju
pojedinacnih jezicnih pojava prema unaprijed odredjenom planu I uz neposrednu
intervenciju nastavnika

2) Govorne aktivnosti koje poticu zelju ucenika za komunikacijom na stranom jeziku –

vece znacenje se pridaje komunikacijskom cilju nego tocnosti iskaza – izostaje
neposredno ispravljanje gresaka

Oba tipa su potrebna za svladavanje jezika I prisutna su gotovo na svakom satu – ucitelj
ce odrediti koji je tip korisniji u kojem trenutku

SLOBODNA KOMUNIKACIJA
U novije se vrijeme istice potreba za sto slobodnijom komunikacijom ucenika na stranom
jeziku – bez obzira na njihove slabe jezicne mogucnosti – nastava je usmjerena na
komunikaciju
- Ako ne ispravljamo ucenike - to moze dovesti do toga da ucenici misle kako vec
dobro znaju jezik I nisu motivirani za daljnje ucenje
- isto tako, ostali ucenici su izlozeni neprihvatljivim jezicnim oblicima I to negativno
utjece na njihovo opce napredovanje
- Suvise slobodne govorne aktivnosti u razredu navode ucenike da se sluze
STRATEGIJOM IZBJEGAVANJA (avoidance strategy) – koriste se samo onim
strukturama I vokabularom koji vec dobro poznaju a svjesno ili podsvjesno izbjegavaju
one koje nisu dobro usvojili – to dovodi do simplifikacije jezika.

IZBJEGAVANJE ILI ZAPOSTAVLJANJE KOMUNIKATIVNIH GOVORNIH

AKTIVNOSTI
- moze takodjer negativno djelovati na opce napredovanje u jeziku
– unatoc dobro svladanim oblicima I gramatickim strukturama ucenici nece steci tecnost
u govornoj komunikaciji

Zato treba voditi racuna da se obje vrste govornih aktivnosti primjenjuju u razredu

Osposobljenost za govornu komunikaciju na stranom jeziku razumijeva aktivno vladanje

FONOLOSKOM komponentom jezika (izgovorom, ritmom I intonacijom)

VJEZBE IZGOVORA
– najuspjesnije se provode uz stalni GOVORNI MODEL
- Oponasanje govornog modela – najjednostavniji je oblik govornih vjezbi I cesto se
primjenjuje na pocetnim stupnjevima
- iako su mehanicke I nekreativne, zahtijevaju koncentraciju I intenzivno slusanje
govornog izvora
- govorni model mora biti jasan, bez shumova I smetnji u akusticnom kanalu
- ne smije biti zanemarena prirodnost govora, brzina I ritam

STALNA KOREKCIJA I KONTROLA izgovora

- vazan je uvjet za brze I bolje savladavanje fonoloske komponente jezika
- veoma ogranicena izlozenost izvornom jeziku ne daje dovoljno prilike za
autokorekciju

USPJELOST OPONASANJA GOVORNOG MODELA

- ovisi djelomicno o auditornoj percepciji slusalaca
- djelomicno o sposobnosti njihove memorije da pohrane percipirani tekst u
originalnom obliku.
- zbog toga je vazno da ucenici tekst razumiju

OBJASNJENJA ARTIKULACIJE POJEDINIH GLASOVA – mogu pomoci u

savladavanju izgovora – tebaju biti kratka, prakticna I na materinskom jeziku

VJEZBE OPONASANJA - mogu se uciniti ZANIMLJIVIMA

- ako se od ucenika trazi da u tekst koji slusaju unose manje ili vece izmjene – bilo u
obliku supstitucije ili dodavanja novih elemenata
- ZA USVAJANJE PRAVILNE RECENICNE MELODIJE korisno je ponavljanje
recenica u dijelovima (ritmickim cjelinama) I to tako da ucenici obicno uvjezbaju zadnji
dio recenice koji sadrzi intonacijsko jezgro (nucleus) a zatim dodaju dio po dio recenice
dok ne savladaju cijelu recenicu

AUDIOLINGVALNI PRISTUP nastavi:

- se obilno koristio govornim vjezbama tipa oponasanja govornog modela
– pogodno za rad u jezicnim laboratorijima gdje ucenik moze usporedjivati svoj
izgovor s izgovorom izvornih govornika I samostalno vrsiti korekcije
- slusanje I oponasanje govornog modela moze biti popraceno ilustracijama govornih
situacija – olaksava se pamcenje slusanog teksta
- tekstovi namijenjenji slusanju I ponavljanju su najcesce u obliku dijaloga – sto blizi
stvarnim govornim situacijama

OSTALE GOVORNE VJEZBE:

DIJALOG
– najprirodniji oblik govorne komunikacije primjenjuje se I u ostalim govornim vjezbama
– kad vise nije potreban govorni model
- po uzoru na dijalog koji su culi, ucenici mogu stvarati nove dijaloge pomocu natuknica

SVRHA DIJALOGA JE:

a) savladavanje gramatickih struktura ili oblika
b) vjezbanje komunikacijskih funkcija (upoznavanje, trazenje uputa, prihvacanje,
odbijanje prijedloga I sl.)

GOVORNA KOMUNIKACIJA
- je process prenosenja obavijesti govorom od posiljaoca prema primaocu
- govornik kao posiljalac obavijesti pretpostavlja da je slusaocu neka obavijest
nepoznata
– zato se u razredu stvaraju situacije u kojima jedan ili vise ucenika zna nesto sto drugi
ucenici ne znaju
– ucenici ce tada biti primorani da primjenjuju svoje jezicno znanje s odredjenim
komunikacijskim ciljem – da nesto doznaju ili da nesto saopce

ULOGE
U svakom govornom cinu oba (ili vise) sudionika preuzimaju ulogu I govornika I
slusaoca – oblikuju ono sto zele reci u skladu s onim sto cuju od govornika – zato se u
komunikacijskim vjezbama treba omoguciti samostalan izbor onoga sto ce ucenik reci I
kako ce reci

KOMUNIKACIJSKE VJEZBE SE MOGU PROVODITI U PARU ILI GRUPAMA

- pojedini ucenici ili grupe dobiju u pisanom obliku obavijest u vezi s jednom
komunikacijskom situacijom (zadatak ucenika je da izmjenjuju obavijesti)
- u metodickoj literaturi ovaj se oblik govornih vjezbi spominje kao role-play
ROLE-PLAY:
- ucenicima se dodjeljuju zamisljene uloge u skladu s kojima oni improviziraju –
dodijeljene su I komunikacijske situacije tako da pri oblikovanju svojega govornog
ponasanja vode racuna o ulogama ostalih ucenika
- predvidjene uloge moraju biti dobro opisane I uskladjene kako bi stimulirale govorne
interakcije poput onih u stvarnim zivotnim situacijama
- ucenicima treba dati izbor vokabulara I struktura koje ce moci primjeniti
- uloge moraju biti prilagodjene opcem znanju I iskustvu ucenika
- nastavnikova intervencija je potrebna kad uceniku nedostaje jezicno znanje da bi
mogao sudjelovati u komunikaciji
- Kod role-playa potrebno je izbjegavati neposredno ispravljanje gresaka koje ne
ometaju komunikaciju

ROLE-PLAY JE POGODAN u situacijama kad ucenici nemaju isti materinski jezik

- bolje uspijeva s ucenicima koji su mastovitiji I kreativniji
- najcesce se provodi s naprednijim ucenicima

IGRE POGADJANJA
- u njima ucenici pocetnog I srednjeg stupnja mogu primjenjivati steceno znanje u
komunikaciji
- znatizelja sluzi kao poticaj za ucenje pa je pogadjanje motivacijski factor
- npr pogadjanje skrivenih predmeta, pogadjanje vrste radnje prema zvuku, uz zatvorene
oci
- spontane govorne reakcije ucenika mogu se izazvati nedovrsenim crtezima, nejasnim
maglovitim slikama
- vjezbanje postaje zanimljivije I prirodnije ako se stvori potreba za prenosenjem
obavijesti (Sto prikazuje slika? Gdje je olovka?)
- svako povezivanje govornih iskaza sa situacijskim kontekstom u razredu pospjesuje
usvajanje struktura I vokabulara kao sredstva za prenosenje obavijesti – za razliku
od mehanickih vjezbi koje pospjesuju jedino savladavanje jezicne forme
RAZVIJANJE VJESTINE PISANJA

Prvo treba uociti RAZLIKE GOVORNE I PISANE KOMUNIKACIJE

– za vrijeme strukturalizma one su bile zanemarene
– audiolingvalne I audiovizualne metode nisu posvecivale dovoljno paznje pisanju

PISANI TEKST
- rezultat osmisljenog odabiranja I sredjivanja ideja, podataka ili razmisljanja
- zahtijeva preciznost I jasnocu u izrazavanju, stilsku ujednacenost I logican slijed
misli
- prenosenje poruke je otezano zbog vremenske I prostorne udaljenosti osobe koja cita
- zahtijeva veci napor pri oblikovanju poruke kako bi ju citaoc pravilno shvatio jer
NEMA IZVANJEZICNOG KONTEKSTA

KRAJNJI CILJ PISMENIH VJEZBI u stranom jeziku je razvijanje sposobnosti

tecnoga, jasnog I preciznog pismenog izrazavanja

GOVOR
- spontana jezicna manifestacija
- sudionici mogu mijenjati stil I nacin izrazavanja kao I sam sadrzaj razgovora u skladu
s reakcijama I jezicnim ponasanjem sugovornika
- dopusta odredjenu jezicnu nedotjeranost – nedovrsene recenice, ponavljanja,
digresije, naknadna objasnjenja
- sudionicima pomaze izvanjezicni kontekst, geste I mimika govornika kao I
sugovornikova kontinuirana povratna informacija, verbalna ili neverbalna.

UVJETI ZA USPJESNO PISMENO IZRAZAVANJE

- poznavanje grafickog sistema (ako se djelomicno ili u potpunosti razlikuje od
materinskog)
- poznavanje ortografskih zakonitosti tj odnosa glasova I slova
- upotreba pravopisnih znakova kao zamjene za prozodijska obiljezja govora
- ispravna upotreba jezika na razini recenice – pravilan izbor vokabulara I
gramatickih oblika
- prilagodjavanje stila pisanja odredjenoj komunikacijskoj situaciji
- poznavanje organizacije sadrzaja pisanog teksta kako bi citaocu postao jasan I
razumljiv

PISANE VJEZBE
- cesto vezane uz razvijanje ostalih jezicnih vjestina – slusanje, govor, citanje
- na pocetnom ili srednjem stupnju pisanje najprije sluzi brzem I boljem pamcenju
nastavnih sadrzaja
- mentalni napor potreban za prevodjenje govora u pisani oblik ucvrscuje steceno znanje
u pomacenju ucenika
- ono sto se cuje, vidi I zapise, bolje se pamti od onoga sto se samo cuje I vidi
- pismene vjezbe na tim stupnjevima su strogo oblikovane s unaprijed odredjenim
rezultatom pisanja
PREPISIVANJE
- najjednostavniji oblik pismenih vjezbi je
- na pocetnim stupnjevima ucenici prepisuju rijeci s ploce ili iz udzbenika
- ako se graficki sistemi materinskog I stranog jezika razlikuju – to je korisno za
usvajanje novih grafickih simbola
- nakon nekog vremena mehanicko prepisivanje ucenicima je dosadno – ucenici u njima
ne vide smisao
- vjezbe prepisivanja treba pribliziti zivotnim situacijama dajuci im odredjeni smisao

VJEZBE PREPISIVANJA
- mogu se organizirati tako da ucenici unose odredjene izmjene u tekst koji prepisuju:
- tekst prepisuju dopunjujuci ga izostavljenim rijecima ili rijeci s izostavljenim
slovima – tekst se moze napisati na plocu, pa posto ga ucenici procitaju, izbrise se
nekoliko rijeci koje ce ucenici pri prepisivanju dodati po sjecanju
- recenice su ispremjesane a ucenici ih prepisu slijedom koji im se cini logican
- u duljem tekstu ucenici pronalaze odredjene podatke I prepisuju ih odredjenim
redom
- prepisujuci tekst ispravljaju pogresne podatke koji su u tekst namjerno uneseni
- prepisuju tekst dodajuci namjerno izostavljenu interpunkciju
- iz veceg broja podataka odaberu I prepisu srodne pojmove ili misli

Navedene vjezbe tjeraju ucenike da razmisljaju o tekstu koji prepisuju pa to prestaje biti
mehanicka vjezba.

DIKTAT
– jedan od najstarijih I najcesce primjenjivanjih oblika pismenih vjezbi
- ucenici pretvaraju slusani tekst u pisani oblik
- moze se provoditi kao pismena vjezba radi:
- utvrdjivanja jezicnog znanja
- kao postupak za provjeravanje stupnja jezicne kompetencije
- uspjeh ovisi o RAZUMIJEVANJU SLUSANOG TEKSTA I zato on mora biti
prilagodjen mogucnostima I znanju ucenika

PREDNOSTI DIKTATA u usporedbi s ostalim pismenim vjezbama:

a) pisanjem diktata svi su ucenici istovremeno jednako aktivni, bez obzira na njihov broj
u razredu
b) diktatom se, osim pisanja, vjezba I pazljivo slusanje I razumijevanje govora,
segmentiranje govornog niza na prepoznatljive jedinice
c) moze se ispraviti neposredno nakon pisanja dok kod ucenika jos postoji zanimanje
za tekst koji su pisali I dok su svjesni teskoca na koje su pri pisanju naisli
d) ucenici lako mogu sami ispraviti prema danom uzorku
Diktat
- treba biti pazljivo pripremljen I usmjeren prema odredjenom cilju vjezbanja

TIPOVI DIKTATA:
DIKTAT NA RAZINI RIJECI ILI KRACIH NEVEZANIH RECENICA
- primjenjuje se za usvajanje ortografije (posebno za usvajanje fonoloskih I grafoloskih
razlika medju rijecima koje se slicno izgovaraju ili pisu)
– takvi diktati su posebno cesti na pocetnom stupnju
– jedan ucenik moze pisati na plocu a ostali u biljeznice I mogu ispravljati onoga na ploci

DIKTAT NA RAZINI VEZANOG TEKSTA

- primjenjuje se za vjezbanje vokabulara I gramatickih struktura
- tekst je tematski ili sadrzajno vezan uz obradjene lekcije
- duzina teksta ovisi o stupnju ucenja jezika I dobi ucenika
- zbog intenzivne paznje koju zahtijevaju preporucuju se kraci I cesci diktati

PRIJE DIKTIRANJA:
- ucenici trebaju cuti diktat u cjelini I nista ne biljeze za to vrijeme

ZA VRIJEME DIKTIRANJA:
- nastavnik cita tekst s pauzama – dati dovoljno vremena za biljezenje
- mjesta za pauze se mogu obiljeziti kod pripreme – nakon svake ritmicke ili smislene
cjeline

NAKON DIKTIRANJA
- nastavnik jos jednom cita tekst da bi ucenici zapisali ono sto su izostavili

NAKON VJEZBE DIKTATA

- potrebno je ucenicima pokazati originalni tekst kako bi samostalno mogli ispraviti
greske koje su napravili
- ucenici mogu zamjeniti biljeznice I medjusobno ispravljati
- nastavnik upozorava na rijeci s najcescim greskama zbog mogucih propusta

INTERPUNKCIJA
- jedni misle da znakove treba diktirati a drugi misle da ucenici na naprednijim
slucajevima trebaju sami odrediti interpunkciju

VARIJACIJE DIKTATA
- diktat u obliku dopunjavanja teksta
- DICTO-COMP je kombinacija diktata I pismenog sastava. Nastavnik cita odabrani
tekst dva do tri puta u cjelini, bez pauza. Nakon toga ucenici pisu tekst po sjecanju
sluzeci se frazama, vokabularom koje su culi odnosno vlastitim frazama ako se ne
mogu sjetiti originala
DIKTAT KAO GRAMATICKA VJEZBA
– za vrijeme slusanja teksta ucenici trebaju zapisati samo odredjene vrste rijeci, sve
imenice ili glagole s prijedlozima ili kolokacije pridjeva I imenica I sl.

REPRODUKTIVNE JEZICNE VJEZBE

- sluze savladavanju pravilne upotrebe jezika – GRAMATIKE I VOKABULARA –
mogu se u razlicitoj mjeri kontrolirati, kako u odnosu prema jeziku tako I prema
sadrzaju teksta koji treba pisati

VJEZBE S POTPUNOM KONTROLOM: diktat I prepisivanje

VJEZBE S DJELOMICNOM KONTROLOM

- bilo vokabulara, gramatike ili sadrzaja teksta koji se pise.
- strucnjaci preporucaju da takve vjezbe budu kad god je to moguce na razini teksta a ne
na razini recenica koje su medjusobno nepovezane po smislu
- potrebno je da bi se ucenici navikli razmisljati na razini teksta kao organizirane
sintakticke I semanticke cjeline

GRAMATICKE I LEKSICKE PISMENE VJEZBE S DJELOMICNOM

KONTROLOM
- najcesce se zasnivaju na:
- supstituciji
- dopunjavanju teksta
- transformaciji
- sintezi

VJEZBE SUPSTITUCIJE:
- javljaju se u vise varijanata
- u zadanom tekstu pojedine jezicne jedinice treba zamijeniti drugim jezicnim
jedinicama koje takodjer odgovaraju danom kontekstu
- rijeci koje treba zamijeniti mogu biti u tekstu podcrtane ili oznacene brojevima
- popis rijeci koje je potrebno uvrstiti moze se dati odvojeno od teksta I to u
gramatickom obliku koji zahtijeva kontekst ILI u osnovnom obliku rijeci (infinitiv
glagola, nominativ imenica)
- Na pojedinacnim mjestima ucenicima se pruza izbor od tri do cetri rijeci

VJEZBE DOPUNJAVANJA TEKSTA

- s izostavljenim rijecima mogu takodjer biti razlicite, ovisno o stupnju ucenja jezika I
obrazovnom cilju koji se tom vjezbom zeli postici
- izostavljene rijeci mogu biti leksicke ili gramaticke
- mogu biti strogo odredjene kontekstom ili moze postojati mogucnost izbora
- popis izostavljenih rijeci moze se navesti ispod ili iznad teksta
- istim redom kojim ih je potrebno uvrstiti u tekst, ali u osnovnom gramatickom obliku
- drukcijim redom nego sto ih treba uvrstiti u tekst, ali ih mora biti onoliko koliko je
potebno da bi se tekst dopunio
- drukcijim redom I vise rijeci nego sto je potrebno da bi se tekst dopunio, tako da
ucenici izabiru
- ako su izostavljene leksicke jedinice, umjesto rijeci moze se dati opis ili definicija
- umjesto rijeci na stranom jeziku mogu se dati ekvivalenti na materinskom jeziku
- duzina rijeci moze se oznaciti brojem tockica ili crtica
- mogu se ispisati prva slova izostavljenih rijeci
- uz svako izostavljeno mjesto moze se dati izbor od tri ili cetri rijeci od kojih samo
jedna odgovara kontekstu

VJEZBE TRANSFORMACIJE ILI KONVERZIJE:

- pretvaranje jedne strukture recenica u druge strukture I pretezno su gramatickog
tipa
- mijenjanje teksta iz aktiva u pasiv, potvrdne u pitanja…
- prebacivanje radnje iz sadasnjosti u proslost ili buducnost uz izmjene glagolskih
vremena, zamjenjivanje fraza recenicama iste gramaticke funkcije I obratno

VJEZBE SINTEZE
- zasnivaju se na spajanju odvojenih recenicnih elemenata ili jednostavnih recenica u
kompleksnije strukture

SVE NAVEDENE VJEZBE

- mogu pomoci da uoce I savladaju sintakticke odnose unutar teksta I semanticke
odnose leksickih jedinica
- te vjezbe su usmjerene prema savladavanju jezicnih mehanizama I kao takve zahtijevaju
neposredno ispravljanje jezicnih pogresaka
- to su kognitivne vjezbe koje aktiviraju ucenikovo znanje o jeziku, poticu ga na
razmisljanje o pravilima upotrebe I na njihovo svjesno primjenjivanje

VJEZBE RAZVIJANJA SPOSOBNOSTI PISMENOG IZRAZAVANJA:

- ne zaustavljaju se samo na pravilnom izboru vokabulara I gramatickih struktura, na

stvaranju gramaticki ispravnih recenica
- prvenstveno su usmjerene prema KOMUNIKACIJSKIM CILJEVIMA –
osposobljavaju ucenike za pismeno prenosenje poruke

PRIMAOC PORUKE
- Pri oblikovanju pismene poruke treba imati na umu primaoca koji je fizicki odsutan
- zahtijeva svjesnu organizaciju jezicnih elemenata da bi se postigli zeljeni stilski efekti a
ne samo gramaticka ispravnost

ANALIZE PISANOG TEKSTA

- najvise pridonose razvijanju vjestine pisanja koji sluzi kao model
- ucenici mogu nauciti kako izraziti razlicite semanticke odnose, uzrocno-posljedicne
odnose, usporedjivanje I suprotstavljanje pojava I cinjenica, pogodba, namjera I slicno.
PISMA
- su najcesci oblik pisane komunikacije u svakodnevnom zivotu
- uvijek su upucena odredjenoj osobi ili osobama, sto utjece na njihov sadrzaj, stil I izbor
konvencionalnih uvodnih I zavrsnih fraza
- mogu biti upucena prijateljima ili biti sluzbena, upucena sluzbenim osobama ili
ustanovama
- pisanje pisama je vjezba koja se moze upotrebljavati na svim stupnjevima ucenja
- na modelu pisma ucenici uocavaju nacine oslovljavanja, oznacavanja datuma,
pisanja adrese I ostale konvencije koje mogu biti razlicite od onih u materinskom
jeziku
- ucenici mogu sastavljati pismo prema zadanom modelu u grupi, za domacu zadacu ili
kao cijeli razred nekoj zamisljenoj skoli u stranoj zemlji
- pisanje pisma moze se lako povezati s govornim vjezbama, kao zadatak nakon
razgovora ili diskusije
- ako nastavnik odredi svrhu pisanja I osobu kojoj je pismo namijenjeno, to postaje
vjezbom vodjenog pismenog zadatka

PISMENI SASTAVI:
- vodjeni ili slobodni, cesto se primjenjuju u nastavi stranih jezika
- cesto se javljaju oprecna misljenja u vezi ocjenjivanja slobodnih sastava
- mogu biti manje ili vise vodjeni – ovisno o kolicini I vrsti uputa koje nastavnik daje

MLADJI UCENICI:
- Ako se ucenici jos tesko sluze jezikom, primjenjuju se ovi postupci, ako se radi o
poznatim sadrzajima:
- ucenici pisu sastav odgovarajuci na niz pitanja – odgovori cine logicnu cjelinu
- ucenici pisu sastav prema okosnici teksta u kojemu su dijelovi recenice izostavljeni a
sintakticki I logicki osnosi medju recenicama naznaceni su veznicima ili veznickim
prilozima
- za ucenike mladje dobi, umjesto izostavljenih dijelova teksta, cesto se umecu slicice na
principu rebusa
- ucenicima se daju osnovne misli I kljucne rijeci u obliku natuknica onim redom
kojim ih treba pisati u sastavu

STARIJI UCENICI:
- sastavci su u obliku sazetka procitanog teksta (précis)
- nekada je ova vrsta pisanih vjezbi bila jedina koja se koristila
- pisali su se obicno u vezi s nekim knjizevnim djelima
- broj rijeci je ogranicen
- ucenika navikavaju na razlikovanje bitnih od nebitnih informacija
- pipremaju ucenike za pracenje strucne literature
PISMENI SASTAVI U KOJIMA UCENICI SAMI BIRAJU JEZICNI
MATERIJAL ZA PISMENO IZRAZAVANJE:
- mogu se organizirati tako da ucenici dobe nekoliko uvodnih recenica koje im daju
osnovnu ideju I usmjeravaju ih
- ucenici dobe kraj nekog teksta a sami moraju izmisliti pocetak
- u nekoliko recenica je prikazana osnovna situacija o kojoj ucenici pisu sastav po
vlastitom nahodjenju

KOMUNIKATIVNE PISMENE VJEZBE

- mogu se provoditi medju grupama ucenika
- to mogu biti krace pismene poruke poput manjih zagonetaka
PISMENE VJEZBE KAO SKUPNI RAD mogu se organizirati ovako:
- jedna grupa ucenika moze napisati detaljne upute kako doci do nekog mjesta u gradu a
ucenici druge grupe pogadjaju prema uputama o kojem je mjestu rijec
- jedna grupa ucenika pismeno opise neku poznatu osobu ne navodeci njezino ime -
ucenici druge grupe pogadjaju
- grupa ucenika sastavlja zajednicku pricu tako da svaki ucenik dodaje po jednu recenicu
koja se logicno nastavlja na prethodni tekst

PISANJE SLOBODNIH SASTAVA

- na danu temu ili temu po izboru provodi se na najnaprednijim stupnjevima ucenja
jezika
- ako ucenici jos ne barataju dovoljno jezikom onda tekst vrvi greskama negativnog
transfera

S obzirom na ogranicenost vremena za vrijeme nastave, ucenici bi trebali izvoditi vjezbe

pisanja kao domace zadace.

DOMACA ZADACA
– rad koji ucenik radi bez neposredne pomoci I kontrole nastavnika
- sluze ponavljanju I utvrdjivanju jezicnoga gradiva prethodno objasnjenog I vjezbanog u
razredu
Bitni uvjeti za efikasnost domacih zadaca su:
- moraju biti uskladjeni s jezicnim znanjem I mogucnostima ucenika
- moraju biti tako koncipirani da bi se mogli lako ispraviti
- nastavnik treba povremeno pokupiti biljeznice I pregledati ih
- zadaci ne smiju uvijek biti istog tipa
- nuzno je da nastavnik vodi evidenciju o pisanju domacih zadaca – time se odrzava
motivacija onih ucenika koji to cine
MJESTO VOKABULARA U NASTAVI STRANIH JEZIKA

RIJEC
– kao lingvisticki pojam nije u suvremenoj lingvistici jednistveno definirana
- nema vise onu vrijednost osnovene jezicne jedinice koju joj je pridavala tradicionalna
gramatika
- nekoliko posljednjih desetljeca se malo paznje posvecuje vokabularu
- na pocetnom I srednjem stupnju se vodi vise racuna o gramatickoj progresiji a
prosirivanje vokabulara se zanemaruje

GRAMATICKI SISTEM jezika

- mnogo stabilniji od leksickog sistema
- gramaticki morfemi se tesko mijenjaju dok je leksicki sistem podlozan promjenama –
neke se rijeci gube iz upotrebe ili mijenjaju opseg svog znacenja, posudjuju se iz drugih
jezika…
- izvorni govornici suvereno vladaju gramatickim sustavom svog jezika dok ne krenu
u skolu ali to se ne moze reci za leksicki sustav
- dostupniji je za lingvisticke analize I proucavanja

LEKSICKI SISTEM
- obogacuje se do kraja zivota
- zbog svoje fleksibilnosti I velikog broja denotativnih I konotativnih znacenja puno
je teze dostupan za proucavanje
- leksicka kompetencija pojedinca moze se samo parcijalno odrediti u odnosu na
pojedine teme ili podrucja

Sve ovo nije razlog da se leksik zanemaruje, bez rijeci se nista ne moze reci. (Wilkins)

UCENJE RIJECI
- u vecini suvremenih pristupa nastavi, ucenje rijeci se predvidja u sklopu nastave
citanja, slusanja ili govornih vjezbi
- rijeci se obavezno uce u jezicnom ili izvanjezicnom KONTEKSTU koji im odredjuje
znacenje
- kontekst je nuzan jer vecina rijeci ima razna znacenja
- kad naidjemo na nepoznatu rijec, pokusavamo dokuciti njeno znacenje na osnovi
poznavanja konteksta u kojem je rijec, ali I na osnovi INTRALINGVALNIH
PODATAKA (slicnosti s drugim rijecima u istom jeziku) I INTERLIGVALNIH
PODATAKA (slicnosti s nekom rijeci u materinskom jeziku) prisutnih u samoj rijeci.

Svaki ucenik stranog jezika razumije mnogo vise rijeci nego sto ih moze primijeniti u
govoru ili pismu.
- cesto se neke rijeci ne mozemo sjetiti
Ne postoje pouzdani podaci o tome kako se rijeci pohranjuju u dugorocnoj memoriji
- pretpostavlja se da u meterinskom jeziku a na naprednijim stupnjevima I u stranom
jeziku djeluju univerzalni jezicni principi prema kojima se grupiraju rijeci u pamcenju

RIJECI SE GRUPIRAJU NA OSNOVI:

- hiponimije ili inkluzije (jaglac, ruza, karanfil – hiponimi rijeci cvijet);
- antonimije (malen-velik)
- komplementarnosti (musko-zensko)
- reciprociteta (kupovati-prodavati)
Sistem organizacije leksickih jedinica cine leksicki skupovi srodnih rijeci

Nastava vokabulara u stranom jeziku trebala bi poticati stvaranje takvih skupova u

pamcenju
- rijeci se takodjer zadrzavaju u pamcenju neposredno vezane uz rijeci koje im najcesce
prethode ili ih slijede u jezicnom kontekstu – KOLOKACIJE (pridjevi uz imenice,
imenice kao objekti uz glagole)

OBJASNJENJE ZNACENJA
- novih rijeci prvi je korak u nastavi vokabulara, mogu se objasniti na tri nacina:

1) POVEZIVANJE NJIHOVA ZNACENJA IZRAVNO S PREDMETOM ILI

POJMOM NA KOJI SE ODNOSE
– primjenjuje se na pocetnom stupnju s ucenicima mladje dobi
- predmet uceniku vec treba biti poznat u materinskom jeziku
- osnovni je problem da li je ucenik ispravno povezao rijec I pojam (cesto ucenici povezu
samo jedno obiljezje predmeta npr. boju ili velicinu)
- objasnjenje demonstracijom ili ilustracijom je koristan postupak no nastavniku ne
pruza garanciju da ce ucenik savladati leksicki system stranog jezika odvojeno od
materinskog jezika
- prenosenje znacenja pojedinih rijeci iz materinskog jezika na najblizi ekvivalent u
stranom jeziku je podsvjestan process
- ucenici uvijek pokusavaju prevesti rijec na materinski – ucenik pretpostavlja da svaka
rijec mora imati ekvivalent u materinskom – to se ne moze promijeniti izbjegavanjem
prevodjenja
- poznata je pogresna upotreba vokabulara u stranom jeziku na osnovi formalnih
slicnosti s vokabularom materinskog jezika:
– LAZNI PAROVI (eventually-eventualno, protection-protekcija)
- POGRESNE KOLOKACIJE

- ucitelj ne moze pratiti proces identifikacije rijeci u svijesti ucenika

- ako zelimo izbjeci negativni transfer mozda je bolje upozoriti na razlike u leksickim
sistemima dvaju jezika
- kod objasnjenja demonstracijom I ilustracijom, trebao bi se koristiti PRIJEVOD radi
provjere razumijevanja
- prijevod bi trebao biti reakcija ucenika na nastavnikovo objasnjavanje rijeci a
ucenicima potvrda da su njihove pretpostavke o znacenju ispravne
- prijevod ima dijagnosticku funkciju
- prijevod ne bi smio biti jedini nacin objasnjenja rijeci vec obavezna dopuna
ilustrativnom ili verbalnom objasnjenju

2) POVEZIVANJE RIJECI S NEKOM DRUGOM RIJECI ILI RIJECIMA U

STRANOM JEZIKU UCENICIMA VEC POZNATIMA
- primjenjuje se na naprednim stupnjevima
- rijec se moze zasnivati na:
- sinonimiji (upucivanjem na vec poznate rijeci slicnog znacenja)
- hiponimiji (ukazivanjem na hiperonime ili nadredjene pojmove: nar-juzno voce)

Cesta I korisna objasnjenja su:

OPISIVANJE PREDMETA ili DAVANJE SITUACIJSKOG KONTEKSTA –
aktivira se process pogadjanja I zakljucivanja te se rijeci svrstavaju u srodne skupove po
pamcenju

3) POVEZIVANJEM RIJECI S ODGOVARAJUCIM IZRAZOM U

MATERINSKOM JEZIKU
***
KONTEKST
- jezicni proizvod u govornom ili u pisanom obliku kojemu je svrha komunikacija
- kad koristimo rijeci, trebamo dobro poznavati njihov opseg I mogucnost utjecaja
znacenja pojedinih rijeci na mijenjanje znacenja konteksta
- jezicne jedinice I strukture moraju biti pravilno odabrane da bi odgovarale odredjenoj
jezicnoj situaciji I izvanjezicnom kontekstu
- rijeci je potrebno uciti ali ne samo uz prijevod na materinski jezik
- za aktivnu upotrebu rijeci potrebno je mnogo vise od prijevoda

Svaka rijec ili leksicka jedinica je istovremeno:

- fonoloska jedinica odredjenog govora I naglaska
- graficka jedinica odredjene ortografije
- morfosintakticka jedinica odredjene morfoloske gradje I sintaktickih svojstava
- semanticka jedinica odredjenog znacenja

AKTIVNO ZNANJE VOKABULARA UKLJUCUJE:

- prepoznavanje rijeci u govornom nizu u sklopu vecih jezicnih cjelina
- poznavanje fonoloskog oblika rijeci (izgovora)
- poznavanje grafickog oblika rijeci
- poznavanje morfoloske gradje rijeci, uocavanje morfema od kojih se ona sastoji
- poznavanje sintaktickih funkcija koje ta rijec moze imati u odnosu na druge(nominalne,
adverbijalne, verbalne…)
- poznavanje mogucih sintagmatskih odnosa te rijeci s drugim rijecima unitar vecih
cjelina
- poznavanje znacenja rijeci u odnosu prema jezicnoj situaciji
- poznavanje sintaktickih I semantickih restrikcija u upotrebi rijeci, posebno u usporedbi
- U PRIRODNOJ SREDINI medju izvornim govornicima, onda se ta znanja o rijecima
stjecu podsvjesno – zahvaljujuci neogranicenoj izlozenosti
- iste rijeci se cesto susrecu u istim ili slicnim kontekstima pa se lakse zadrzavaju u
pamcenju
- U NASTAVI je izlozenost vrlo ogranicena

KAKO UCENICIMA POMOCI DA DULJE ZADRZE RIJECI U PAMCENJU?

– prije svega, moramo im pruziti sto vise mogucnosti za povezivanje novih rijeci uz vec
poznate rijeci
- na pocetnom stupnju nuzna je restrikcija vokabulara na najfrekventnije I semanticki
najjednostavnije rijeci (bliske ucenicima)
- na pocetnom stupnju rijeci predstavljaju konkretne pojmove koji se lako mogu
uvjezbati pomocu slika, crteza, predmeta, uz pokrete I mimiku
- vazno je ne ponavljati rijeci uvijek u istom kontekstu u kojem su je prvi puta sreli
- na srednjem I naprednom stupnju ucenja jezika potrebne su posebne vjezbe
posvecene vokabularu, odvojeno od teksta odvojeno od vokabulara u kojem su ucenici te
rijeci upoznali
- za takve vjezbe vokabular treba svrstavati prema slicnosti po obliku ili znacenju jer se
rijeci lakse pamte u skupovima po srodnosti
- ucenici bi cim prije trebali upoznati znacenja pojedinih sufiksa I prefiksa za tvorbu
rijeci – korisne su vjezbe pretvaranja jedne vrste rijeci u drugu pomocu sufiksa I prefiksa

VJEZBE ASOCIJACIJA rijeci po srodnosti

- odabiranje srodnih rijeci po snacenju ili upotrebi iz vece grupe nepovezanih rijeci te
njihova upotreba u vlastitom kontekstu
- odabiranje rijeci iz visestrukog izbora u skladu s danim kontekstom
- odredjivanje rijeci na osnovi njihova opisa ili definicije
- povezivanje naziva predmeta s radnjama I osobama koje se tim predmetima mozda
koriste (pismo: pisati, ptimiti, poslati, postar…)
- povezivanje predmeta s mjestom gdje se on moze naci (knjiga: polica, knjiznica,
knjizara)
- odredjivanje mogucih kolokacija kao sto su objekti uz glagole ili pridjevi uz imenice
(brati cvijece, crn kruh…)

VJEZBE ANALIZE DISTINKTIVNIH OBILJEZJA RIJECI:

- ucenici trebaju odrediti koja su obiljezja unutar grupe srodnih rijeci zajednicka a
kojima se razlikuju (sto je zajednicko a sto specificno za rijeci tj predmete koje
oznacuju: stolica, klupa, naslonjac…)

VJEZBE PREVODJENJA
- potrebne su da bi ucenici primjetili neidenticnost leksickih kolokacija I djelomicnu
podudarnost u upotrebi leksickih ekvivalenata u dva jezika – s njima dolaze I greske –
zato postoje vjezbe prevodjenja – da bi namjerno izazvali greske kojima ce se ucenici
upozoriti na razlike izmedju materinskog I stranog jezika
- njima se kod adolescenata I odrazlih ucenika ubrzava process ucenja jer je kognitivan
NAPREDNI STUPNJEVI UCENJA – takodjer je potrebno sistematsko vjezbanje I
prosirivanje vokabulara jer se javlja avoidance strategy
- strategija izbjegavanja uzrokuje semanticku ekstenziju tj upotrebu hiperonima
(nadredjenih pojmova) I u situacijama kad oni nisu dovoljno precizni: svaki specificni
izraz se zamjenjuje nadredjenim pojmom, npr – umjesto ‘ruza’ – ‘cvijece’

RJECNIK – ucenike treba navikavati na koristenje njime

- na pocetnim stupnjevima, prirucni rjecnik je na kraju udzbenika
- u zavrsnim razredima osnovne skole, ucenici bi se vec trebali znati koristiti “pravim”
rjecnicima
- trebaju znati kako pronaci znacenje I koje od mnogih odgovara situaciji

ISPISIVANJE RIJECI u zasebne biljeznice s prijevodom – moze pomoci da se rijeci

brze I bolje upamte
- no te biljeznice ne bi smjele biti jedini izvor znanja o time rijecima
- korisno bi bilo kada bi uz svaku rijec ucenici biljezili I primjer upotrebe
- na naprednom stupnju u pojedinim lekcijama se javlja veliki broj nepoznatih rijeci –
nastavnik treba procjeniti koje ce im trebati kao buduci aktivni dio vokabulara – njima
treba posvetiti vise paznje

NASTAVA GRAMATIKE

GRAMATIKA
– usko je vezana uz nastavu
- za jedne je ona nauka o sistemu nekog jezika a za druge je to popis pravila kojih se
treba pridrzavati da bi se ispravno pisalo I govorilo
- cesto se usporedjuje s morfologijom

Mc Arthur: postoji razlika izmedju…

- PRIMARNE ILI PRIRODNE GRAMATIKE koja je pretezno podsvjesna I odgovara
pojmu kompetencije Noama Chomskog
- SEKUNDARNE ILI ANALITICKE GRAMATIKE koja je svjesno ispitivanje I
proucavanje jezika I njegove upotrebe; ona je:
a) preskriptivna (pedagoska)
b) deskriptivna (lingvisticka)

Za nastavu stranih jezika potrebno je razlikovati:

1. Gramatiku kao nauku o jeziku (sluzeci se metajezikom ona opisuje system nekod
odredjenog jezika)
2. Gramatika je sastavni dio jezika – jezicni mehanizam bez kojeg taj jezik ne bi
mogao postojati

Leech et al (1982) smatraju gramatiku sastavnim djelom jezika koji povezuje njegovu
semanticku razinu s fonoloskom I grafickom razinom.
- takva gramatika ukljucuje I moguce dijalekatske I stilske razlike
- vrijednost gramatickih pravila uvjetovana je potrebama komunikacije tj gramaticka
pravila gube svoju vrijednost ako ne pridonose jasnoci I uspjesnosti prenosenja poruke

STRANI JEZIK, za razliku od prvog ili drugog jezika ne moze se nauciti bez
sistematskog ucenja gramatike

Pitanja:
- Kakva gramatika I u kojem opsegu?
- Kada I kako objasnjavati I vjezbati gramatiku?

NASTAVA
– ucenici su izlozeni vrlo malom jezicnom inputu – zato odabir gramatike teba biti vrlo
pazljivo odabran I organiziran
- ucenici su na pocetnim stupnjevima izlozeni odabranom inventaru struktura I
vokabulara – vodi se racuna o JEZICNOJ PROGRESIJI (kojim ce redosljedom ucenici
savladavati dijelove jezicnog sistema da bi ga sto brze I bolje naucili)

GRAMATICKA PROGRESIJA
- glavna okosnica nastavnih sadrzaja udzbenika I nastavnih materijala vecine
programa
- gramaticki pojmovi I strukture se svladavaju postepeno od stupnja do stupnja, uz
sistematsko sirenje vec svladanog gramatickog gradiva

GRAMATICKA PROGRESIJA odredjuje se prema:

a) jednostavnosti – preporucuje se da se prvo uce jednostavnije strukture a zatim
kompleksnije (po intuitivnom mjerilu jer ne postoji ono lingvisticko)
b) pravilnost – prvo treba uciti one oblike koji su u vecini, koji se u tom jeziku smatraju
pravilnima (pospjesuje proces predvidjanja zakonitosti unutar jezicnog sistema)
c) frekventnost upotrebe – oblici koji se rijetko koriste odgadjaju se za kasnije
stupnjeve
d) kontrastivnost – trebalo bi poceti s onimoblicima I strukturama koji se najmanje
razlikuju od njihovih ekvivalenata u materinskom jeziku

SINTAKTICKI PRISTUP zasnovan na gramatickoj progresiji u posljednje se vrijeme

mnogo kritizira:
- ucenici su izlozeni, osobito na pocetnim stupnjevima, NEUTRALNOM JEZIKU koji
nije prirodan – nitko od izvornih govornika se njime ne sluzi ali ga svi razumiju
- U nastavi, zbog vremenske ogranicenosti, neutralni jezik neodredjenog registra mora
biti osnova na kojoj ce se temeljiti kasnije ucenje jezika

NASTAVNI PROGRAMI, UDZBENICI I NASTAVNI MATERIJALI

- rjesavaju pitanja pristupa jeziku I jezicnoj progresiji – nastavnik treba da odluci kako ce
ponudjene nastavne sadrzaje na najbolji nacin objasniti I uvjezbati s ucenicima.
Suvremena nastava stranih jezika predvidja svjesno ucenje, za razliku od audiolingvalnih
metoda koje su stimulirale mehanicko pamcenje.
KOGNITIVNI PRISTUP:
- ucenike navodi na razmisljanje o jeziku, na svjesno usvajanje njegovih zakonitosti I
izrazajnih mogucnosti

NASTAVA GRAMATIKE
– integralni je dio nastave jezika I ne smije postati sam sebi svrha
- ucenje gramatike trebalo bi pomoci ucenicima da se bolje koriste jezikom u govoru I
pisanju

NA POCETNOM I SREDNJEM STUPNJU se preporuca primjena INDUKTIVNOG

PRISTUPA GRAMATICI:
1. Ucenici vjezbaju upotrebu odredjenog gramatickog oblika ili strukture u prirodnom
kontekstu –uz eventualna kratka objasnjenja na materinskom jeziku
2. Struktura se u sklopu recenice izdvaja iz teksta I pise na plocu
3. Potcrtavanjem ili zaokruzivanjem isticu se formalna obiljezja strukture
4. Ucenici uz pomoc nastavnika oblikuju pravila tvorbe I upotrebe strukture u danoj
situaciji

NA NAPREDNIM STUPNJEVIMA I na nizim s odraslim ucenicima:

- nastavnici cesto pribjegavaju DEDUKTIVNOM pristupu: ucenici se prvo upoznaju s
novom strukturom a zatim vjezbaju njezinu upotrebu u odgovarajucem jezicnom
kontekstu

GRAMATICKA OBJASNJENJA
- na materinskom jeziku
- kratka I jasna
- s mnogo ilustrativnih primjera
- graficko prikazivanje odnosa gramatickih struktura moze pridonijeti razumijevanju
- potrebno je imati na umu interferenciju s materinskim: cesto se gramaticke kategorije
u opisima dvaju jezika ne podudaraju a gramaticki termini koji se upotrebljavaju u oba
jezika mogu imati razlicite vrijednosti (perfekt – perfect tense) – potrebno je upozoriti na
razlike da bi ih ucenici bili svjesni

NASTAVA GRAMATIKE – odvija se u koncentricnim krugovima – tako da se na

kasnijim stupnjevima prosiruju znanja o pojedinim jezicnim pojavama stecena na ranijim
stupnjevima

METAJEZICNA TERMINOLOGIJA
- moze biti vrlo sarolika sto predstavlja problem u nastavi
- tokom obrazovanja studenti su izlozeni mnogim teorijama I razlicitim opisima
jezika: priklanjanje bilo kojoj kao superiornoj ne bi bilo u skladu sa znanstvenim
principima

S druge strane, nastava stranih jezika u osnovnoj I srednjoj skoli zahtijeva dosljednost u
pridrzavanju programa, jedinstven pristup jezicnoj analizi I jedinstvenu terminologiju –
programi I udzbenici se opredijeljuju za odredjene gramaticke termine kojih se
nastvnici moraju pridrzavati.
Na naprednim stupnjevima bi ucenike trebalo upoznati s alternativnim terminima za
pojedine jezicne kategorije (past tense- preterit)

Kod prevodjenja gramatickih kategorija na materinski moze doci do problema: da li je te

izraze bolje prevoditi ili ih koristiti sa stranim originalnim nazivima u kontekstu
materinskog jezika?
- prevodjenje je cesto otezano jer ne postoje ekvivalenti
- primjena stranih naziva moze zvucati smjesno I neprirodno u materinskom jeziku ali
barem ucenici tako savladavaju originalnu metajezicnu terminologiju

GRAMATICKE VJEZBE
- vazna komponenta nastave gramatike
- sve se vrste vjezbi moraju sluziti potrebama jednosmjerne ili dvosmjerne komunikacije

VJEZBE UOCAVANJA ILI PREPOZNAVANJA grafickih morfema, sintaktickih

funkcija I medusobnih odnosa recenicnih djelova vezane su uz rad s pisanim tekstom I
provode se u sklopu intenzivnog citanja I analize teksta:
Zadaci mogu biti:
- na osnovu morfosintaktickih pokazatelja u tekstu treba pronaci, potcrtati ili ispisati
istovrsne rijeci (imenice, glagole, pridjeve)
- pronaci glagolska vremena u tekstu
- odrediti recenicne funkcije I medjusobne odnose dijelova recenica
- pronaci imenicke sintagme odrediti odnos I ovisnost elemenata u njima
- odrediti funkciju veznika

NA POCETNIM STUPNJEVIMA
- najveci broj gramatickih vjezbi izvodi se usmeno.
- Rivers and Temperley (1978) razlikuju sest tipova govornih vjezbi za ucenje
gramatickih struktura:
1. Ponavljanje recenica za modelom (pri uvodjenju nove strukture, kao bi se uvjezbali
pravilan izgovor I ritam)
2. Zamjenjivanje elemenata unutar danog modela (supstitucija) – korisne za usvajanje
morfoloskih oblika I slicnih jezicnih mehanizama koji trebaju razumijevanje
3. Pretvaranje jedne strukture u drugu – (transformacija) – pomaze uocavanju I
usvajanju formalnih razlika medju slicnim strukturama

AUDIOLINGVALNE metode sluzile su se maksimalno mehanickim drilovima, poput

oponasanja modela, supstitucije, I transformacije.

Umjesto mehanickog ponavljanja recenica nepovezanih po smislu korisnije I zanimljivije

su vjezbe koje navode ucenike na razmisljanje I svjesno odabiranje odgovarajucih
struktura I oblika.
Primjena vizualnih pomagala I situacijskog konteksta kao poticaja za govor moze
pridonijeti priblizavanju gramatickih vjezbi prirodnoj govornoj interakciji.

4. Mijenjanje recenica dopunjavanjem I prosirivanjem

5. Odgovaranje na pitanja – pitanja I odgovori su najcesci oblik vjezbi, a to je I najcesci
oblik govorne komunikacije.
- ako su predvidjeni za vjezbanje gramatike, ne prenose se nikakve obavijesti
- svrha pitanja je poticaj za upotrebu odredjene gramaticke strukture u odgovoru
- nastavniku je manje bitan sadrzaj odgovora – bitna mu je jezicna ispravnost
6. Prevodjenje kao gramaticka vjezba moze pomoci ucenicima u razumijevanju
struktura I njihovih funkcija jer ukazuje na razlike izmedju jezika kojim vec vladaju I
onog koji tek uce

GRESKE UCENIKA I MOGUCNOST NJIHOVOG ISPRAVLJANJA

GRESKE UCENIKA su…

- popratna pojava svakog ucenja stranog jezika
- uocljive su u govornoj I pisanoj jezicnoj produkciji ucenika – podlozne analizi

MIJENJAJU SE STAVOVI I ODNOS PREMA GRESKAMA

- po TRADICIONALNIM shvacanjima s pocetka proslog stoljeca…
- greske ucenika bile su znak da ucenici nisu savladali pravila o jeziku – preporucalo se
ponavljanje objasnjenja I ucenje pravila dok se greske ne izgube

- STRUKTURALISTICKI PRISTUP
- zasnovan na biheviorizmu tezio je potpunom izbjegavanju svake mogucnosti koja bi
ucenike navela da grijese u upotrebi jezika koji uce
- vecina gresaka se pripisivala interferenciji materinskog jezika
- vjerovalo se da se pomocu kontrastiranja materinskog I stranog jezika mogu
predvidjeti greske I pripremiti nastavni materijali koji ih unaprijed uklanjaju
- imitiranje I drilanje pravilnih jezicnih struktura kod ucenika treba stvoriti automatske
navike pravilne upotrebe

70ih GODINA
…su vrsena istrazivanja koja upozoravaju na postojanje razvojnih gresaka
(developmental errors).
- Dijete dok usvaja materinski jezik stvara PRETPOSTAVKE ILI HIPOTEZE o tom
jeziku na osnovu inputa koji mu je dostupan
- kako su te pretpostavke cesto pogresne, pojava gresaka je neizbjezna
- uceci strani jezik, ucenik takodjer stvara pretpostavke o funkcioniranju jezicnog sistema
koji uci – zbog ogranicenog inputa, nema prilike za ispravak pogresnih pretpostavki
- analiza pogresaka pokazala je da je interferencija odgovorna samo za jedan dio tih
pogresaka
- ucenici stvaraju pretpostavke I na osnovu materinskog jezika I na osnovu ono malo
znanja sto imaju o novom jeziku
SELINKER
- razlikuje tri osnovne vrste pogresaka
- one nastaju jer se ucenici ne zadovoljavaju samo podacima koje dobiju u toku nastave
vec svjesno ili nesvjesno na temelju tih podataka stvaraju pravila i neku vrstu
pojednostavljenog sistema stranog jezika – INTERLANGUAGE – mijenja se
priblizavajuci se sistemu izvornih govornika

a) INTERLINGVALNE – uzrokovane interferencijom materinskog jezika tj.

negativnom transferom
b) INTRALINGVALNE – nastaju zbog nedovoljnog poznavanja zakonitosti unutar
jezika
- ucenik na osnovi podataka koji su mu dostupni stvara pogresne analogije I
generalizacije
C) GRESKE UZROKOVANE NASTAVNIM POSTUPCIMA ILI NASTAVNIM
MATERIJALIMA – ogranicenost vremena prisiljava nastaavnike I pisce udzbenika na
odredjene simplifikacije

PIT CORDER:
2 su tipa gresaka:
1) ERRORS – nastaju zbog nedovoljne kompetencije u jeziku
2) LAPSES – posljedica su neuropsiholoskih smetnji (strah, odusevljenje, uzbudjenje) u
procesu enkodiranja I artikulacije govora – javljaju se I kod izvornog govornika I god
ucenika stranog jezika
- emocionalna napetost onemogucuje kontrolu govora
- kod ljudi koji govore cistim standardnim jezikom mogu izbiti dijalekatski oblici nauceni
u djetinjstvu

Ove dvije vrste gresaka su na nivou KOMPETENCIJE I PERFORMANCE

- Govornik se moze sam ispraviti
- Zato je vijek potrebno dati uceniku mogucnost da se sam ispravi.
- Tek ako on to ne moze uciniti, nastavnik treba ispraviti gresku.

VAZNOST GRESAKA
- potrebno ga je utvrditi
- bilo radi odredjivanja stupnja znanja ucenika bilo radi poduzimanja mjera za
ispravljanje
- Vaznost greske ovisi o tome koliko ona smeta u prenosenju poruke I koliko odstupa od
norme.
- Vrednovanje gresaka ovisi I o nastavnom programu – od ucenika se ocekuje da ne
grijese u podrucjima koja su uvjezbana I obradjena.

KADA I KAKO ISPRAVLJATI GRESKE?

- ucenje jezika je kognitivan process – ucenici moraju biti svjesni gresaka koje cine I
trebaju ih cim vise ispravljati
- ispravljanje gresaka je neizbjezan dio procesa ucenja stranog jezika, greske se moraju
javljati ali se mogu I ukloniti njihovom dobrom voljom
1. GRESKE U GOVORU
- ispravljanje moze biti neposredno (ako se ispravljaju odmah) ili naknadno (s
vremenskim razmakom).

NEPOSREDNO ISPRAVLJANJE – kada nastavnik zeli uvjezbati odredjenu jezicnu

strukturu ili vokabular

Nacin na koji se mogu neposredno ispraviti greske:

a) cim ucenik pogrijesi, nastavnik ga zaustavlja I upozorava, ucenik se ispravlja sam ili
ga ispravljaju drugi ucenici
b) nastavnik navodi ucenika dfa ponovi recenicu koju je rekao, pretvarajuci se da nije
dobro cuo. Ako se greska ponovi, nastavnik upozorava.
c) Nastavnik izravno ne upozorava na gresku vec prihvaca ucenikov izraz I ponavlja ga u
pravilnom obliku. Ucenik sam uocava gresku. Pogodno je za ucenike koji nemaju puno
samopouzdanja
d) nastavnik ponavlja ucenikov iskaz do mjesta gdje ocekuje da se on ispravi

NEPOSREDNO ispravljanje treba biti vrlo takticno da bi bilo efikasno

NAKNADNO ISPRAVLJANJE
– kad se ocekuje od ucenika da se sluzi jezikom u nesto duzem monologu ili dijalogu:
prepricavanje, sudjelovanje u diskusiji, role-play…
- u takvim slucajevima paznja je usmjerena na komunikativni cilj
- nastavnik biljezi greske pa ih kasnije komentira s ucenicima

Ispravljanje gresaka je nuzno u razrednoj situaciji ne samo zbog ucenika koji govori vec I
zbog ostalih jer oni lako prihvacaju greske kao normu

2. GRESKE U PISANOM TEKSTU

- ispravljanje gresaka treba cim je vise moguce prepustiti ucenicima
- ispravan model je potrebno pokazati ucenicima neposredno nakon dovrsetka
zadatka
- tako se ucenicima pomaze da potvrde ili isprave svoje pretpostavke ili nauce nesto
novo
- neposredno nakon zadatka, zelja za provjerom ispravnosti je veoma snazna pa taj
psiholoski moment treba iskoristiti
- kod pismenih sastavaka, ucenici mogu procitati svoje radove a nastavnik moze
obratiti paznju na oblike I strukture kod kojih se najvise grijesi
- greske koje ucenici sami pronadju ce djelovati bolje na njihovo daljnje napredovanje
– a nastavnik ce imati manje gresaka za ispraviti
- Ispravljanje gresaka zahtijeva sistematicnost: simboli za upozoravanje na razlicite
tipove gresaka – (potcrtavanje jednom ili dvije crte, ravnom ili vijugavom), oznacavanje
pogresnog reda rijeci brojevima, zaokruzivanje pogresne interpunkcije…
- greske se oznacuju crvenom bojom
- ispravljenje zadatke trebalo bi pokazati ucenicima vec na slijedecem satu – prije
podjele ispravaka treba prokomentirati gdje se najcesce javljaju greske
- otkrivanje uzroka gresaka moze usmjeriti nastavnika u odabiranju I pripremanju
vjezbi I postupaka za utvrdjivanje jezicnog gradiva koje ucenici jos nisu dovoljno
savladali
- greske za nastavnika imaju dijagnosticku funkciju – pokazuju kako ucenici napreduju

OSNOVNI PRINCIPI PRIMJENE NASTAVNIH SREDSTAVA

Nastavna sredstva I pomagala u nastavi

– mogu imati vaznu ulogu ako se planski I osmisljeno primjenjuju
- vrijednost im ovisi o tome koliko pridonose ucenju
- mogu biti auditivna I vizualna
- sredstva trebaju biti pravilno odabrana u odnosu prema zadacima nastave te pravilno
koristenje u rukovanju
- pogresan izbor moze usporiti ili krivo usmjeriti process ucenja – sredstvo recimo moze
biti neuskladjeno s jezicnom pojavom

VIZUALNA SREDSTVA
- vrijednost im je isticao jos Komensky u 17 st
- predmeti koji se nalaze u ucionici (na nizim stupnjevima), crtezi, slike, fotografije,
dijafilmovi
- vizualna sredstva mogu imati jak utjecaj na motivaciju – mladnjim ucenicima ucenje
pretvaraju u igru ili razonodu

- IMAJU NAJVECE MOTIVACIJSKE VRIJEDNOSTI ako:

- ucenici te materijale dozivljavaju I opipom (ako ih aktivno upotrebljavaju u govornim
situacijama)
- ako su raznolika po boji, velicini, obliku I ako se primjena varira (skrivanje,
pogadjanje, dodavanje, stavljanje u razne polozaje I mjesta u ucionici)
- ako je ucenicima omoguceno slobodno kretanje po ucionici, mijenjanje mjesta I
polozaja

DVIJE OSNOVNE PRIMJENE VIZUALNIH SREDSTAVA:

1) ZA OBJASNJENJE NEPOZNATOG VOKABULARA
– moraju biti sami po sebi jednoznacni: ovaj uvjet je uglavnom zadovoljen kad se
upotrebljavaju ilustracije za objasnjenje konkretnog vokabulara tj. predmeta
- ako se zeli objasniti obiljezje nekog predmeta, mogucnost pogresnog razumijevanja
je veca: nastavnik moze objasnjavati naziv jednog obiljezja, ucenici mogu opazati neko
drugo obiljezje
- do nesporazuma moze doci I ako slike prikazuju radnje ili situacije- ucenici mogu
zapazati nebitne detalje
- greske u razumijevanju treba otkriti I ispraviti sto je tesko jer nisu uvijek dostupne
nastavniku
- situacijske kontekste koji su prikazani na slikama isto mogu uroditi nesporazumima –
uz njih se moze pojaviti niz govornih izricaja – tekst koji ucenici slusaju razumiju samo
globalno I na svoj nacin ga povezuju sa situacijom na slici – prije slusanja teksta treba
uskladiti predodzbe ucenika o tome sto se slikama zeli prikazati

2) KAO POTICAJ ZA RAZGOVOR I KOMUNIKACIJU RADI UTVRDJIVANJA

VOKABULARA
- mogucnosti vizualnih sredstava su gotovo neogranicene
- npr. crtez koji nastavnik stvara na ploci pred ocima ucenika – pobudjuje paznju
- crtanje na ploci ima prednost jer ucenici mogu pogadjati o cemu se radi, iznositi svoja
misljenja I pretpostavke
- mogu se crtati figure u obliku skica (stick-figure drawing)
- crtezi mogu biti I unaprijed pripremljeni – mogu se projicirati iz knjiga ili casopisa
- vise gotovih crteza mogu se spojiti u pricu ili dijalog
- slike mogu prikazivati pojedinacne predmete, radnje ili situaciju
- slike se mogu prikazati na grafoskopu, na ploci, podjeliti ucenicima za grupni rad

Ucenici mogu:
- pogadjati sto slika prikazuje prije nego im je nastavnik pokaze
- opisivati situaciju na slici, sto joj je prethodilo ili sto joj slijedi
- slika moze posluziti kao inspiracija za pismeni sastav
- mogu sastaviti dijalog koji bi osobe na slici mogle voditi
- diskutirati situaciju na posteru, reklami, slici
- pogadjati detalje po kojima se slike razlikuju
- diskutirati o razlikama u obicajima I kulturi ako im prikazemo autenticnu situaciju iz
zemlje ciji se jezik uci
- sastavljati pricu
***
GRAFOSKOP I FOLIJE
- folije su prakticne jer se mogu unaprijed pripremiti
- mogu se cuvati za visekratnu upotrebu
- pogodne su za ispisivanje recenica za graficku analizu, zadataka za pismeno ili usmeno
rjesavanje
- za prikazivanje rezultata cloze-testa – jedna folija se moze staviti na drugu
- mogu se prikazati rezultati diktata
- mogu se koristiti za crteze, tabele, dijagrame koji ce se koristiti za diskusiju

KARTICE S RIJECIMA
- osobito su korisne s ucenicima na pocetnim stupnjevima nastave
- pogodne za uvjezbavanje I usvajanje vokabulara kao I uocavanje grafoloskih osobitosti
- pomazu da se bolje uoci vizualna slika rijeci
- mogu se na razne nacine vise puta upotrijebiti u toku jednog sata (dok se napisane nap
loci moraju brisati)
- na poledjinu im mozemo napisati nepravilne fleksivne oblike koji se tako lakse pamte –
isto se moze koristiti za vjezbanje kolokacija
- kartice s rijecima, frazama I recenicama mogu se koristiti za uvjezbavanje brzog citanja
(flesh kartice)
- flesh kartice sa simboliziranim crtezima pojmova – vjezbanje vokabulara I gramatickih
struktura, poticaj za upotrebu odgovarajucih rijeci u danom kontekstu
- pogodne su za igre pogadjanja

AUDITIVNE METODE:

MAGNETOFON I KAZETOFON
- radio emisije se tesko mogu uklopiti u nastavu jer se ne poklapaju vremenski I tematski
ali ako ih snimimo mozemo ih prilagoditi nastavi
- zvucni jezicni model na pocetnim stupnjevima je potreban za uvjezbavanje fonoloske
razine jezika
- na kasnijim stupnjevima snimci autenticnog govora nuzni su za razvijanje vjestine
razumijevanja slusanjem
- nastavnik kao jedini govorni model nije prihvatljiv
- izlozenost samo jednom idiolektu ne moze osposobiti ucenike za razumijevanje
govornog jezika

PRIMJENA MAGNETOFONA I KASETOFONA:

1) za vjezbanje I korekciju izgovora
- ucenici slusaju snimljeni tekst I ponavljaju
- ucenici slusaju snimljeni tekst I prate ga istovremeno u udzbenicima
- ucenici slusaju nepotpun tekst I u pauzama ga nadopunjuju odgovarajucim
izostavljenim dijelovima
- nastavnik snima govor pojedinih ucenika kako bi oni sami uocili greske u izgovoru
2) za razvijanje vjestine razumijevanja slusanjem
3) za usvajanje melodije pjesama I songova
4) za pobudjivanje estetskih osjecaja za stranu knjizevnost

- JEZICNI LABORATORIJI
– omogucuju istodobno slusanje vise izvora uz ucenicku samostalnu kontrolu I
podesavanje jacine I kolicine slusanog teksta
- nekad se smatralo da svaka skola treba imati jezicni laboratorij
- 60ih godina su bili jako popularni
- mnogo se novaca potrosilo, postali su stvar prestiza ali rezultati nisu bili ocekivani
- nije bilo dovoljno nastavnih materijala prilagodjenih za rad u jezicnim laboratorijima a
ni nastavnici nisu bili dovoljno osposobljeni za rad u njima
- trebaju imati tehnicki ispravnu opremu, strucno snimljene nastavne materijale za
slusanje I snimanje govora
- treba dobro poznavati prednosti I nedostatke takvog rada
- nastava se nikako ne moze iskljucivo provoditi u jezicnom labu
- polozaj kabina mora biti takav da omogucuje direktan frontalni ili grupni rad
- moze se koristiti I pomocu citaonice u knjiznici – ucenici sami odabiru vrijeme rada,
tekst odabiru prema vlastitoj zelji ili preporuci nastavnika
- rad u njima odgovara starijem uzrastu, na naprednijim stupnjevima
- jezicni lab je izgubio privlacnost zbog rasirenosti kasetofona, CD playera I programa za
ucenje jezika koji se mogu na njima slusati
TELEVIZIJA
- moze biti korisna u nastavi
- mogu se gledati direktno tv emisije
- mogu se koristiti video kasete
- rad u razredu se moze nastaviti na prethodno odgledane emisije kod kuce
- pruzaju mogucnost povezivanja jezika s autenticnim zivotnim situacijama
- ucenici ne samo da cuju govor vec I vise situacijski kontekst, geste, mimiku

KOMPJUTORI
- danas su svakodnevna pojava
- mogu imati neposrednu primjenu u nastavnom procesu
- mogu se primjenjivati za proucavanje I unapredjivanje nastave
- imaju veliku motivacijsku vrijednost – ucenici se vole igrati tehnologijom
- stvarne mogucnosti u neposrednoj nastavi su ogranicene
- zahtijeva individualno ucenje
- uspjesna primjena pretpostavlja postojanje dobrih programa, prilagodjenih znanju I
mogucnostima odredjenih grupa ucenika
- pripremanje programa je dugotrajan I odgovoran posao – rade ga malobrojni strucnjaci
- programi bi trebali biti savrseniji od skolskog udzbenika
- kompjutorski programi kao I svi ostali moraju brinuti o tome koje podatke ucenici
moraju svladati, kako ce ih svladati I mogucim pogreskama
- precjenjivanje u neposrednoj nastavi bi moglo razocarati
- korisni su u znanstvenim istrazivanjima za unapredjivanje nastave
- omogucuju laku I brzu kontrolu vokabulara I struktura u skladu sa zahtjevima jezicne
progresije za pojedini stupanj
- nastavnicima pomazu u pisanju vjezbi I testova
- studentima pomazu u savladavanju pismenog izrazavanja jer omogucuju laku I brzu
korekciju

MATERINSKI JEZIK U NASTAVI STRANOG JEZIKA

- Kroz povijest se upotreba materinskog shvacala na razne nacine:

GRAMATICKO- PRIJEVODNE METODE:

- obilato su se sluzile materinskim (prevodjenje, objasnjenja)
– to je odgovaralo potrebama: ucenje se svodilo na prevodjenje knjizevnih djela

DIREKTNE ili PRIRODNE METODE:

- pocetak 20.st
- materinski jezik mora se u potpunosti izbaciti kako bi ucenici na direktan nacin mogli
svladavati strani jezik

AUDIOLINGVALNE METODE
- izbjegavaju upotrebu materinskog
- preporucaju da se ucenice na satu oslovljavaju stranom verzijom svog imena
DANAS
- tumacenja I stavovi su razliciti – ovise I o uvjetima nastave
- TECAJEVI STRANIH JEZIKA u zemlji izvornih govornika
– potpuno iskljucuju materiski jezik ali za vrijeme boravka u toj zemlji ucenici imaju
prednosti – stalna izlozenost: dovoljno mogucnosti za samostalno provjeravanje,
potvrdjivanje ili mijenjanje pretpostavki o jeziku koji se uci

SKOLE U ZEMLJAMA GDJE UCENICI IMAJU ZAJEDNICKI STRANI JEZIK:

- upotreba materinskog jezika, ako je dobro osmisljena, moze pomoci brzem I boljem
svladavanju stranog jezika
- ucenici su vec svladali materinski jezik I ne moze se sprijeciti da to znanje donekle
utjece na savladavanje stranog jezika
- nastava bi se trebala pretezno odvijati na stranom jeziku

UTJECAJI MATERINSKOG: TRANSFER

- RAZLICITOSTI u gramatickim I leksickim sistemima dvaju jezika
– materinski jezik moze negativno utjecati na napredovanje na stranom jeziku –
interferencija ili negativni jezicni transfer
- uocava se na greskama ili u pisanoj produkciji

SLICNOSTI – cesto su brojnije

- utjecaj slicnosti je manje uocljiv I na njega najcesce ne obracamo paznju
- znanje materinskog jezika bi se moglo pravilno iskoristiti u nastavi kada bi nastavni
postupci poticali pozitivni transfer a istovremeno ukazivali na negativni transfer

PROBLEMIMA TRANSFERA su se bavili:

Weinreich I Haugen – njihovo proucavanje dvojezicnosti je znatno utjecalo na procvat
KONTRASTIVNIH JEZICNIH ISTRAZIVANJA u cijelom svijetu.
Fries I Lado – prvi su naglasili potrebu kontrastivne analize materinskog jezika I
stranog jezika u pedagoske svrhe – radi pripremanja nastavnih materijala koji bi uzimali
u obzir ter razlike

KONTRASTIVNA PROUCAVANJA – u pocetku su imala za cilj da se na osnovi

uocenih razlika izmedju dva sistema predvide moguce interferencije materinskog
jezika na strani jezik
- na osnovi predvidjanja pripremili bi se materijali koji bi paznju posvecivali upravo
tim jezicnim pojavama kod kojih je moguca interferencija
- materinski jezik ne bi se koristio izravno u nastavi ali bi se o njemu vodilo racuna
- ciljevi su se dokazali nedostiznim zbog nedostatka cvrste I opceprihvatljive teorije
prema kojoj bi se konstrastirali jezici
- kontrastivna proucavanja su se usmjerila na lingvisticko proucavanje razlika medju
jezicima a istrazivanja transfera su presla u domenu psiholingvistike

DANAS– ne postoji cvrsto znanstveno tumacenje o prirodi jezicnog transfera

– jos su otvorena pitanja kako I zasto dolazi do transfera
JEZICNA PRODUKCIJA – samo na osnovu nje mozemo zakljuciti sto se dogadja u
glavama ucenika prilikom ucenja

PREVODJENJE – cim ucenici shvate neku rijec ili izraz, oni imaju potrebu prevesti
ga na materinski
– povezivanje stranog izraza s ekvivalentom u materinskom
- taj je prevod povratna informacija ucitelju
- ucenicima sluzi kao provjera
- ne treba ga zanemarivati ni sprecavati vec ih I izazvati kad god je to moguce– mozemo
dodati jos vise primjera kako bi potvrdili pretpostavku ucenika
- ako ucenici ne pronalaze ekvivalent – mozemo dodati nove primjere

UPOTREBA MATERINSKOG J.

a) UCENICI UPOTREBLJAVAJU MATERINSKI

– mogu ga upotrebljavati spontano ili na zahtjev nastavnika
- to moze biti dijagnosticki: kao kontrola razumijevanja
- SPONTANE REAKCIJE:
- pri skupnom radu – prilikom dogovaranja

- NA ZAHTJEV UCITELJA MATERINSKI

- prilikom slusanja nepoznatog teksta – ucenici odgovaraju na pitanja ili
prepricavaju ukratko o cemu se radi (na pocetnom stupnju)
- provjeravanje razumijevanja pisanog teksta – od ucenika se moze traziti
da prevedu dijelove koji bi mogli biti problematicni (nekada je bila praksa
da se cijeli tekst prevodi)
- za uvjezbavanje vokabulara u kombinaciji s ostalim leksickim
vjezbama (ucenici odabiru rijeci iz danog popisa na materinskom jeziku,
te rijeci prevode I uvrstavaju po smislu u strani tekst na prazna mjesta)
- povremene vjezbe prijevoda kracih recenica kako bi ucenici uocili
razlike u strukturama, redu rijeci ili kolokacijama (na naprednijim
stupnjevima)

PREVODJENJE
- mora se paziti na pravilno prenosenje poruke koja se prijevodom ne smije
ostetiti
- slozeni process koji se ne smije zaustaviti samo na povrsinskoj strukturi izraza

B) NASTAVNIK UPOTREBLJAVA MATERINSKI

- Na nizim stupnjevima nastavnik moze ucenicima u nekoliko recenica objasniti sto ce na
tom satu uciti
- Kratak motivacijski razgovor
- Gramaticka objasnjenja na nizim stupnjevima (za gramaticke termine obicno se
zadrzavaju originalni nazivi)
- Prilikom objasnjenja apstraktnih izraza ili idiomatskih struktura kao I tezih gramatickih
konstrukcija
- Kolokacije – tj. Lazni parovi- treba upozoriti na njih
- Ako ucenici ne mogu razumjeti upute za izvrsenje nekih zadataka
- Ako vecina ucenika uporno ponavlja istu gresku, korisno im je reci odgovarajucu
pogresnu recenicu na materinskom jeziku – uvidjeti ce potrebu ispravljanja

Nastavnici ce cesto sami odluciti kada je bolje koristiti materinski jezik – pogotovo kod
svakodnevne komunikacije ili kod nekih objasnjenja kad je upotreba mj puno efikasnija

UPOZNAVANJE SA STRANOM KULTUROM I CIVILIZACIJOM

Jezik je dio kulture

– zato je njegovo ucenje neodvojivo od kulture naroda
- znanje jezika nije samo pravilno oblikovanje fraza I recenica – vazna je I njihova
ispravna primjena u skladu s kulturnim normama izvornih govornika
- moraju postivati obicaje I konvencije
- nacin upotrebe jezika treba ciniti sastavi dio nastave
- treba ukazati na mogucnosti interferencije vlastite kulture

KULTURA – u uzem smislu predstavlja kolektivni identitet jednog naroda koji se

odrazava u oblicima ponasanja, obicajima, stilu I nacinu zivota toga naroda
Razlike: npr. U pozdravljanju I medjusobnom oslovljavanju, konvencionalnim frazama –
njihova primjerenost ili neprimjerenost moze uvelike odrediti tok razgovora

Takve razlike ucenicima treba objasniti materinskim jezikom ili stranim – ne mogu se
shvatiti samo na osnovu prevoda

OBICAJI I NACIN ZIVOTA – s njima se ucenici upoznaju preko autenticnih ili

simulirano autenticnih tekstova – ucenici sami ili uz pomoc nastavnika mogu uocavati
razlike izmedju vlastite kulture I kulture naroda ciji jezik uce
- ucitelj treba prema razlikama stvoriti objektivan odnos: razlike nisu ni bolje ni gore
- razlike su uvjetovane raznim uvjetima: povijesni razvoj, klimatski uvjeti, ekonomska
I politicka situacija
- na temelju razlika ne mozemo donositi prosudbe o vrijednosti kulture
- treba razvijati osjecaj trepeljivosti prema razlikama, bez precjenjivanja ili
potcjenjivanja vlastitih obicaja I nacina zivota
- treba izbjeci povrsno prosudjivanje strane kulture, uvelicavanjem nekih osobina I
stvaranjem ukalupljenih tipova – dovodi do pogresnih predrasuda (skrtost Skotlandjana,
pedantnost Njemaca…)

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA – takodjer moze odrazavati razlike u kulturama –

pokreti tijela, geste, mimika, izrazi lica – isti pokreti mogu imati potpuno razlicito
znacenje

KULTURA u sirem znacenju – ukupnost materijalnih I duhovnih vrijednosti I

dostignuca koja je taj narod u toku svoga razvoja stvorio I postigao, dajuci time svoj
doprinos opcem razvoju I napretku covjecanstva.
PRIJE 40-AK GODINA, vecina udzbenika za srednje skole sadrzavala je odlomke iz
knjizevnih djela – tako se upoznavalo s kulturom – preko knjizevnosti
- danas toga nema zbog jezika kojim su pisani – trebalo bi interpretirati stil a za to nema
vremena

DANAS se uz udzbenik predvidjaju prirucnici namijenjeni ucenicima za njihov

samostalan rad van skole – moze pridonijeti priblizavanju strane kulture
- mnogi pojmovi u vezi sa stranom kulturom zahtijevaju objasnjenje na materinskom

Koje I koliko podataka o stranoj kulturi treba dati ucenicima za vrijeme nastave?
- neke podatke ucenici stjecu preko masovnih medija: radija, tv-a, filma
- kvalitetni filmovi I emisije mogu imati veliku ulogu
- mnogi filmovi ipak stvaraju krivu sliku

Postoji problem relativno slabe osposobljenosti nastavnika stranih jezika za tumacenje I

objasnjavanje strane kulture – najbolje upoznavanje se ipak provodi medju izvornim
govornicima
- povremeni susreti sa stranim predavacima mogu doprinjeti tome

Mozemo upoznati: povijesne cinjenice, geografske podatke, ekonomsku I drustvenu

situaciju, znamenite licnosti, obicaje I onlike ponasanja jednog naroda.

Vazno je I to sto je jedan te isti strani jezik materinski u vise kulturnih varijanata
: Englezi, Amerikanci, Australci, Kanadjani…- pitanje je I koliko prostora dati tim
varijantama