Ivo Andrić, kao i mnogi drugi veliki pisci, vremenom je postao

meta specifične vrste parafikcionalne naracije u kojoj se

izmišljotine i stvarni događaji miješaju s neprovjerenim
glasinama, prikrivenim i neprikrivenim uvredama
(fratarsko/begovsko kopile itd), nedokumentiranim i
dokumentiranim konstatacijama i brojnim propagandnim,
političkim, pa čak i ratnim zloporabama i manipulacijama. Ova
fascinantna fikcija uključuje, primjerice, i tvrdnje da je Andrić
zapravo pravi autor romana Meše Selimovića Derviš i smrt, ili
pak otkriva njegovu navodnu namjeru da na početku Drugog
svjetskog rata prebjegne u NDH-a.

Potraga za nekim „prećutanim“ fantomskim Andrićem, zapravo

nikada i nije okončana. Sam Andrić, zapamćen kao hladna i
nepristupačna osoba, brižljivo je čuvao svoju privatnost: o svom
životu ispričao je malo i tako otvorio prostor mnogobrojnim
nagađanjima. Znanosti o književnosti svakako bi koristilo da je
više ispričao o svojim književnim poznanstvima 1 ili političkim
stajalištima.2

Nije stoga neobično što književni kritičari, Andrićeve književne

likove, poput Maksa Levenfelda i Tome Galusa vide zastupnicima
njegovih političkih i ideoloških ideja. Prihvatimo li ovu
diskutabilnu književnu igru, Andrićev književni alter-ego lako
možemo potražiti u bilo kojem njegovom romanesknom ili
proznom liku koji nosi neki pečat renegatstva: zašto ne, recimo, i
u kavedžibaši Ahmetagi, jednom od važnijih likova u
nedovršenom romanu Omer paša Latas. Ahmetaga, sin nekog
makedonskog poturčenjaka, „tvrdica i darežljiv, i rečit i nem, čas
ljubazan i predusetljiv, čas oštar i grub i surovo bezdušan, čas
neuk i tup, čas oštrouman i dobro obavešten o svakoj stvari, pa i o
takvoj o kojoj dotada nije nikada čuo, samo ako je to služba
tražila“. On je bio „pospan, nabusit, ćutljiv čovek, utonuo u
sopstveno salo“. Pa ipak: „Razastrta i prostrana slika sveta i
njegovih predela, promena i godišnjih slika (…) bila je šira i
bogatija nego što se to moglo pretpostaviti po njegovom
zatvoreničkom načinu života i njegovom tupom izgledu i
divljačnom ponašanju“. Taj Ahmetaga imao je svoju osebujnu
životnu filozofiju: „Njegovo je osnovno pravilo bilo da glavu
treba slušati, a ni za što se drugo ne brinuti, jer ko pašu ume da
posluša i zadovolji, taj ionako ima sve što želi i postigne sve što
hoće. Ali, tu treba da zalegne ceo čovek, svom snagom, pažnjom i
veštinom, treba da za određenu u vrstu posla postane glavni jedini
i neophodni saradnik. (…) kad tako stekneš poverenje i postaneš
svima neophodan, onda u stvari i ne služiš više ti drugom, nego
paša i sve oko njega služi tebi. Ko tako radi taj je najbolje zbrinuo
svoju brigu na ovome svetu, jer paša vlada svetom, a on i pašom i
svetom.“ (Andrić 1981: 112) No, Ivo Andrić se u Omer paši
Latasu nasmijao Ahmetaginoj (a možda i svojoj) namjeri da
upravlja vladarom i „svetom“, i uopće mogućnosti da poslušnik
vlada vladarom.

etrdeset godina nakon Andrićeve smrti njegov golemi

Č
opus i dalje se neprekidno čita. Nova istraživanja i interpretacije
Andrićevog opusa i dalje se vrte oko historijskih i političkih
tema3, balkanskih i bosanskih ratova, ratnih zločina i identitetskih
trauma. Ponekad se čini kako je Andrićev opus umrežen ili upisan
u sve važnije kulturne, društvene i političke procese u Bosni
Hercegovini, a donekle i Srbiji i Hrvatskoj i da je postao neka
vrsta poligona za političku, intelektualnu i književnu
identifikaciju. U Jugoslaviji je predodžba o Ivi Andriću bila barem
naizgled uniformna4, no rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
svakako je doveo barem do djelomičnog raspada jedinstvenog
recepcijskog sustava. I dok u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina
Ivo Andrić proživljava neku vrstu reaktualizacije5, u svojoj
duhovnoj domovini Bosni i Hercegovini, danas lebdi u nekom
čudnovatom međuzemlju: on je istovremeno i turkofil i turkofob,
islamofob i islamofil, bosnofil i bosnofob.
Te oprečne predodžbe o Ivi Andriću i njegovom opusu danas
distribuiraju dvije suprotstavljene kritičke grupacije: prva tzv.
autorska, proandrićevska, koja zastupa uglavnom piščeve
književne predodžbe i druga, na čelu s profesorom Rusmirom
Mahmutćehajićem, koja djelomično ili potpuno odbacuje
Andrićeve autorske intencije. Najznačajniji, iako ne i jedini6
predstavnik prve skupine je pisac Ivan Lovrenović, čiji je esej o
Ivi Andriću Paradoks o šutnji ovjenčan nagradom P.E.N. Centra
BiH Midhat Begić za 2009. Posljednja rečenica u tom često
citiranom i komentiranom eseju glasi: „Rezultat: najbosanskiji
pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni
je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni“
(Lovrenović, 2015: 287). Ove dvije skupine ulaze u svojevrsne
interpretacijske sukobe i to ne samo o Ivi Andriću već i o
krupnijim historiografskim neslaganjima7. Uočljivo je da
proandrićevska autorska grupacija teži određenoj muzealizaciji
opusa Ive Andrića (najbosanskiji pisac, pisac apsolutne, nulte
estetske kategorije) te da svako antiandrićevsko čitanje proglašava
„vannaučnim“ i/ ili nacionalističkim. Istina je da Lovrenović u
spomenutom eseju, komentirajući priču Pismo iz 1920., nije
osporio pravo da se ta priča, a pretpostavljamo i Andrićeva
poetika, može čitati na drukčiji način – „kulturološki, povijesno ili
politički“ (Lovrenović 2015: 268). Rusmir Mahmutćehajić,
međutim, u svojoj knjizi opsežno polemizira s nekim tezama iz
ovog Lovrenovićevog eseja.

U knjizi Andrićevstvo – protiv etike sjećanja ovaj autor nudi

ponešto drukčija viđenja. On smatra da ni Bošnjaci ni Srbi ni
Hrvati bez Andrića neće moći ni „naslućivati ni otkrivati vezanost
za svoju zemlju„ i da ih se on „i kao umjetnost i kao njeno
doživljavanje tiče možda više od bilo čega na svijetu“
(Mahmutćehajić 2015: 34). Pripovjedačko djelo Ive Andrića je
najbosanskije i najantibosanskije i ono se tiče onih koji su za
Bosnu i protiv nje i izvan nje (Mahmutćehajić 2015: 84).

Andrićevstvo – protiv etike sjećanja dugi je i pomalo raspršeni

filozofski monolog, zapravo svojevrsni nastavak studije Šukrije
Kurtovića Na Drini ćuprija i Travnička hronika u svjetlu bratstva
i jedinstva (štampana u emigrantskim Bosanskim pogledima po
prvi puta još 1961) te filološki iscrpne i pedantne knjige Muhsina
Rizvića Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu (1995).
Kurtović i pogotovo Rizvić u svojim su radovima preispitivali
kompleksan Andrićev odnos prema islamu, osmanskoj okupaciji,
međukonfesionalnim i međunacionalnim odnosima u Bosni i na
određen način pokrenuli proces detabuizacije tamnih i
kontroverznih mjesta u Andrićevom djelu koje Mahmutćehajić
konotira u terminu andrićevstvo.

U Mamutćehajićevoj knjizi postoji određena konstrukcija koju

nije sasvim lako prepričati. Već Andrićevo imenovanje Bosanskih
Muslimana/Bošnjaka kao bosanskih Turaka Mahmutćehajić vidi
kao neprijateljski akt 8. To imenovanje pretvara ih u „zamišljene
neprijatelje pretpostavljenog nacijskog mistva“ (Mahmutćehajić
2015: 34). Slično Šukriji Kurtoviću9 i Mahmutćehajić tvrdi da
Andrić o Muslimanima/Bošnjacima piše otvoreno šovinistički i
rasistički te dolazi do sličnih zaključaka: „Svi slavenski
muslimani u vremenima i prostorima razmatranih pripovjednih
fantazija samo su Turci, došljaci i neprijatelji, ratnici i muški
požudnici“10.

Mahmutćehajić ne dvoji kakve emocije izaziva Andrićevo

pripovijedanje u čitateljima. „U jednima ta umjetnost podstiče
neprijateljske strasti prema susjedima, i snaži mržnje prema
njihovim uvjerenjima. U drugima podstiče nelagodu, sramotu
pred onim, što bi, prema toj slobodi umjetnika koji pripovijeda,
nekako moglo biti povezana s njihovom ontotopologijom“
(Mahmutćehajić 2015: 46). Mahmutćehajić nadalje misli kako je
Andrićeva Bosna historijski falsifikat koja „nije nastala u
trezvenom historijskom istraživanju historijske zbilje niti uvažava
etiku sjećanje“ (Mahmutćehajić 2015: 39), već je vrsta laži koja je
izmakla granicama fantazija i čitateljima se pričinila zbiljnijom od
zbilje (Mahmutćehajić 2015: 83) i kao takva potisnula objektivnu,
historiografski provjerljivu predodžbu o Bosni i Hercegovini.
Mahmutćehajić dakle misli kako je (Andrićevo) pripovjedačko
djelo u umjetničkom dostignuću za čitatelje postalo uvjerljivije od
„svakog istinitog prikaza progonjenja i ubijanja muslimana“
(Mahmutćehajić 2015: 201). I stoga je napisao Na Drini ćupriju
kako bi opravdao zločine nad bosanskim muslimanima, odnosno
roman je anticipirao genocid nad Muslimanima u Drugom
svjetskom ratu11. Zbiljski zločin nad Muslimanima „zastrt je
konstruiranom osvetom za domaštane stare zločine“
(Mahmutćehajić 2015: 79). Muslimani su historijski krivci jer su
se poturčili i prihvatili islam, i genocid je zapravo pravedna
historijska kazna.

U svom dugom i često repetitivnom tekstu, Mahmutćehajić je

iznio mnoštvo pretpostavki i zaključaka, koji su, točni ili netočni,
književno-znanstveno teško provjerljivi. Početnu antitezu, Andrić
kao bosanski/antibosanski autor, Mahmutćehajić ne razvija dalje u
knjizi, već poput svojih prethodnika Muhsina Rizića i Šukrije
Kurtovića, u Andrićevom djelu prebrojava i interpretira
turkofobne, islamofobne i antibošnjačke sadržaje.

Andrićev je tekst literatura, a ne politički pamflet ili

historiografski tekst, i pitanje je kako taj sklop interpretirati
vodeći računa o svim drugim proznim i romanesknim elementima.
Romanopisac primjerice, uopće ne mora zastupati predrasude koje
distribuira u romanu, već ih može iznositi kao prisutan relevantan
sadržaj. Andrićevi su tekstovi povijesni romani i ne treba posebno
napominjati da historijski roman kao književni žanr slijedi
stanovite žanrovske konvencije i da pisac ima legitimno pravo
prekrajati historiografsku građu, fantazirati, izmišljati i dopisivati.
Veze i odnosi između građe, historije i povijesnog romana u
Andrićevom su romanu toliko kompleksni da svakako zaslužuju
interpretacijski oprez.

No mnogi drugi važni problemi koje je autor načeo u ovoj knjizi

nisu temeljito istraženi, posebice u smislu recepcijskih tumačenja.
Kakvu je ulogu imala Andrićeva literatura u konstruiranju
nacionalnih identiteta, napose bošnjačkog i je li uputno literaturu
funkcionalizirati u tom kontekstu? Mogu li Andrićevi čitatelji
pobrkati stvarnost, historiju i fikciju? Je li Andrić pridonio
kompliciranju međunacionalnih odnosa i na koje načine ? Kakvi
su sve čitateljsko-recepcijski odgovori na Andrićevu literaturu?

Odgovori na ta pitanja zahtijevaju temeljitu historijsko-

recepcijsku analizu. Nije istraženo – a možda ni istraživo – je li i
kako Andrićeva proza utjecala na historijska zbivanja.
Kurtovićevo i Rizvićevo i Mahmutćehajićevo čitanje Andrića
obilježene su traumom identiteta. Bosanski Muslimani su
višekratno bili žrtve genocida u (istočnoj) Bosni i shvatljivo je da,
primjerice, roman Na Drini ćuprija može izazvati recepcijsku
nelagodu, no književno-znanstvena čitanja imaju svoju logiku i
zakonitosti.

Andrićev odnos prema historiografskoj građi, kao i prema

osmanskoj „okupaciji“, tzv. islamizaciji, bio je izrazito konfliktan,
podvojen i kompleksan, no svakako nije svodiv na jednu jedinu
dimenziju. Andrić je bio poliperspektivan pisac – između ostalog,
on je i veliki pjesnik nasilja fasciniran patološkim, skarednim,
morbidnim, devijantnim.

Mahmutćehajićeva knjiga, kao ranije Rizvićeva knjiga i

Kurtovićeva studija, svakako proširuje krug znanja i razmišljanja
o Ivi Andriću i potiču čitatelja da stvori drukčiju, manje kanonsku
sliku ovoga pisca. Andriću kao piscu neće naškoditi slika o
brutalnom i bes-kompromisnom piscu, politički sasvim
pristranom, opsjednutom rigidnim kulturnim i političkim
strastima, no što ako su ga baš ti elementi učinili tako estetski
superiornim?

Bilješke
1 Iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem (1982) doznali smo da je Andrić
poznavao Pabla Nerudu, Andréa Gidea, Rogera Martina du Garda ili Henryja de
Montherla. Miroslav Karaulac pak u knjizi Andrić u diplomatiji (2008) piše da je
Ivo Andrić Carlu Schmittu (!) pričao anegdote o Kraljeviću Marku koje su se
Schmittu toliko dopale da ih je on prenio Ernst Jüngeru (Karaulac 1982: 66).
2 Kao srednjoškolac bio je aktivist Mlade Bosne. Ivo Andrić je valjda bio jedini
član i JRZ i SKJ. O fašizmu je pisao još 1920-tih, prisustvovao je potpisivanju
Trećeg pakta, ali nije odobravao tu odluku. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije
dozvolio da mu se knjige objavljuju u Srbiji, nije potpisao Antikomunistički
manifest; bio je dosljedni antinedićevac, i na vrijeme je „ pošteno revidirao izvesne
zablude i iluzije o Draži Mihailoviću“. (Peković i Kljakić 2012: 30).
3 Izgleda da ćemo pričekati otvaranje novih originalnijih istraživačkih pravaca
(primjerice, erotskih ili humorističkih tema u Andrićevom opusu).
4 Kriteriji što se smije objavljivati o Andriću, a što ne smije nisu bili potpuno
transparentni. Vasilije Kalezić je mogao objavljivati knjige poput Prećutani Andrić,
no Šukrija Kurtović i Muhsin Rizvić svoje tekstove i knjige ipak u Jugoslaviji nisu
mogli objaviti.
5 Nakon što je desetljećima bio neka vrstom uljeza u hrvatskoj književnosti, Ivo
Andrić je nedavno doživio tihi književni revival. Zaslugom ponajprije akademika
Krešimira Nemeca, Andrić je rehabilitiran; u zagrebačkoj Školskoj knjizi Nemec je
najprije znalački priredio Sabrana djela da bi prošle godine objavio kompetentan i
pouzdan vodič Gospodar priče – poetika Ive Andrića. Još prije desetak godina Ivo
Andrić je uvršten u Ediciju 100 knjiga hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini
(urednik, Ivan Lovrenović, nakladnici Matica hrvatska Sarajevo i FMC Svjetlo
riječi, 2007) unatoč zabrani Zadužbine Ivo Andrić (!).
6 Spomenimo autore poput Envera Kazaza, Nedžada Ibrahimovića i odnedavno i
Krešimira Nemeca.
7 Dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka nekritički idealizira
osmansku prošlost, tvrdi Lovrenović (2015: 276).
8 Sam Andrić navodi na početku Rečnika turcizama, provincijalizama i nekih
manje poznatih izraza: „Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i
za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao
pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.“
9 Šukrija Kurtović konstatira kako Andrić Muslimane prikazuje u najgorem svjetlu
i da je „njegovo shvatanje vulgarno šovinističko“ (Kurtović 2000: 147). I dalje;
„Svi su oni (Bošnjaci op.a) idioti, degenerici, ili nevaljalci, krajnje netolerantni,
podmukli, ubice, ukratko, pravi divljaci, koji uživaju u otkidanju đaurskih noseva i
u vršenju najgorih zločina“ (Kurtović 136).
 10 Nekoliko tipičnih Andrićevih opisa Bošnjaka: „grub i primitivan svet“; „divlja
nevaspitana rulja“; „grlati, nasilni, nezadovoljni, potuljeni“; „podmukli, zli i
nerazumljivi“; „neuki, surovi, nevjerovatno ograničeni ljudi, koji tako svečano i s
toliko važnosti govore svoje gluposti“ itd.
11 „Ovaj roman (Na Drini ćuprija, op.a.) je bio zapravo pripovjedačko– sugestivna
anticipacija genocida iz Drugog svjetskog rata, produžena tendencija autora,
podrazumijevanje rezultata historije, ali sa autorovim znanjem suvremenih
zbivanja, djelovao je usto kao neko opravdanje zaslužene kazne pradjedova na
unucima“ (Rizvić 1995: 223).
Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

 Posted in: KNJIŽEVNOST