GRAĐANSKO MATERIJALNO PRAVO

OBVEZNO PRAVO

1. OPĆA NAČELA ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA, TRGOVAČKI OBIČAJI,

NASTANAK OBVEZA

Opća načela ZOO-a su sloboda uređivanja obveznih odnosa (ne mogu ih uređivati suprotno
Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva), ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu,
načelo savjesnosti i poštenja (bona fides), dužnost suradnje (radi potpunog ispunjenja obveza i
ostvarivanja prava), zabrana zlouporabe prava (suprotno svrsi zbog kojega je ustanovljeno, vlastita
prava se mogu koristiti sve dok ne štetimo drugima), načelo jednake vrijednosti činidaba
(narušavanje povlači pravne posljedice, ništetnost i pobojnost), zabrana prouzročenja štete (dužnost
suzdržavanja od takvih postupaka), dužnost ispunjenja obveze (svaki sudionik odgovara), ponašanje
u ispunjavanju i ostvarivanju prava (ovisi o vrsti obveznog odnosa, pažnja dobrog
gospodarstvenika ili domaćina, pažnja dobrog stručnjaka), dispozitivni karakter ZOO-a (uređivanje
odnosa različito od odredbe zakona, ako iz odredbe zakona ne proizlazi što drugo).
U obveznim odnosima među trgovcima se primjenjuju trgovački običaji čiju primjenu su ugovorili i
praksa koju su međusobno razvili. Također se primjenjuju i trgovački običaji koje trgovci redovito
primjenjuju u istim odnosima, ako sudionici nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu. U
ostalim odnosima se običaji primjenjuju samo kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom
propisana.
Trgovački ugovori su ugovori koje sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koji čine
predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su uvezi s obavljanjem tih djelatnosti.
Pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom, društvenim
ugovorom, odnosno pravilima (pravna radnja koja je poduzeta suprotno tome ostaje na snazi, osim ako
je to druga strana znala ili zakon drugačije propisuje.
Zaštita povrijeđenog prava omogućena je putem suda, a samovlasna zaštita prava (koja prelazi
granice nužne obrane i dopuštene samopomoći) je zabranjena.
Obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove,
poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade, izdavanjem vrijednosnih papira, a mogu
nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti.

2. PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST

Pravna sposobnost je sposobnost biti nositeljem prava i obveza. Fizička osoba je stječe rođenjem,
a gubi smrću, a pravna osoba danom svojeg nastanka, odnosno prestanka (upisom i brisanjem iz u
sudskog registra). Fikcija nascirutus (uzima se da je začeto dijete rođeno kad god se radi o njegovim
probicima, ne utvrdi li se suprotno, smatra se da je dijete rođeno živo) i fikcija commorientes (u dvojbi
koja je od više osoba prije umrla, smatra se da su umrle u isto vrijeme, ne utvrdi li se drugačije).
Poslovna sposobnost je sposobnost vlastitim očitovanjem volje stvarati pravne učinke. Fizička
osoba je stječe punoljetnošću, a pravna osoba danom nastanka (upisom u sudski registar).
Za fizičku osobu koja nema poslovnu sposobnosti volju očituje njezin zakonski zastupnik ili skrbnik.
Tri su vrste: potpuna poslovna sposobnost (navršenih 18 godina, iznimno maloljetnici sa 16),
djelomična poslovna sposobnost (obavljati samo poslove koji su im zakonom dopušteni, dok ih ne
odobri ZZ „šepavi“ pravni poslovi, maloljetnik kad radi s navršenih 15 godina), potpuna poslovna

1
nesposobnost (ne mogu obavljati pravne poslove, osoba ispod 18 godina i punoljetna osoba lišena
poslovne sposobnosti).
Za pravnu osobu volju očituju njezina tijela koja u tom svojstvu nastupaju u pravnom prometu (u
sumnji se uzima da je osoba postupala u svojstvu tijela pravne osobe, ako treći nije znao niti je imao
dovoljno razloga posumnjati drugačije).
Također, postoji i deliktna sposobnost, odnosno svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za
vlastita protupravna djela (potreban je samo određeni stupanj svijesti). Deliktnu sposobnost stječe
fizička osoba s navršenih 14 godina (duševno zdrava – predmnijeva se), a iznimno može biti deliktno
sposobna od 7 do 14 godine (ako se u vrijeme počinjenja delikta dokaže sposobnost za rasuđivanje).

3. PRAVA OSOBNOSTI

Pravo osobnosti se može definirati kao skup ovlaštenja koja pravnom subjektu priznaju norme
objektivnog prava na njegovim osobnim, neimovinskim dobrima. Svaka fizička i pravna osoba imaju
pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. U slučaju povrede
istih imaju pravo na naknadu neimovinske štete.
Pod pravima osobnosti fizičke osobe podrazumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje,
ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu itd.
Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih koja su vezana uz biološku bit fizičke
osobe, a osobito ima pravo na ugled, čast, dobar glas, ime (tvrtku), poslovnu tajnu, slobodu
privređivanja itd.
Bolovi i strah pretrpljeni u vezi s povredom prava osobnosti su jedno od mjerila težine povrede prava,
odnosno visine pretrpljene neimovinske štete, te mogući kriterij pri odabiru oblika popravljanja štete.

4. NAČELO MONETARNOG NOMINALIZMA I VALUTA OBVEZE, INDEKSNA KLAUZULA

I KLIZNA SKALA

Načelo monetarnog nominalizma važno je za novčane obveze. Novčane obveze su one obveze koje
za činidbu imaju iznos novca (u domaćoj ili stranoj valuti). Dakle, kad obveza glasi na određeni
iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kada
zakon propisuje drugačije (ako obveza glasi na 100 kn, dužnik je dužan vratiti 100 kn bez obzira na
kupovnu moć kune kao valute u trenutku vraćanja). U slučaju promjene u novčanom sustavu,
vjerovnik ne može osnovano zahtijevati ispunjenje novčane obveze koja se ne može izraziti ni kao
najmanja važeća novčana jedinca – 1 lipa (100.000,00 YU dinara = 1 lipa).
Stranke mogu ugovoriti i da se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene
zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti (zaštitna klauzula – valuta obveze).
Zaštitna klauzula ima svrhu zaštititi vjerovnike od pada vrijednosti novca. Ako stranke nisu
ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti RH prema prodajnom tečaju devizne burze
(HNB) koji vrijedi na dan dospjelosti, a po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja (isto vrijedi kad
novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti).
Stranke mogu ugovoriti i indeksnu klauzulu, odnosno iznos novčane obveze u domaćem novcu
vezati za promjene cijena dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene
osobe (npr. zavod za statistiku).
Također, u ugovorima u kojim se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete,
dopušteno je ugovoriti da će cijena ovisiti o cijeni materijala, rada i drugih čimbenika koji utječu na
visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu (npr. ugovor o građenju, ugovor
o djelu) – klizna skala.

2
5. UGOVORNE KAMATE

Ugovorna kamata je sporazumna naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih
pokretnih stvari (npr. ugovor o kreditu, ugovor o zajmu). Razlikuju se od zakonskih kamata po
tome što nastaju na temelju ugovora, te teku iako dužnik nije pao u zakašnjenje, a moguće ih je
ugovoriti i za činidbe u zamjenjivim pokretnim stvarima.
U ugovorima koje sklapanju stranke od kojih barem jedna nije trgovac stopa ugovorenih kamata
ne može biti viša od stope zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora , odnosno na dan
promjene ugovorene kamatne stope, a ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa uvećana za 1/2 te
stope. Ako su kamate ugovorene, a nije određena stopa, vrijedi kamatna stopa u visini 1/4 stope
zateznih kamata.
U ugovorima koje sklapaju trgovci ili trgovci i osobe javnog prava (dužne postupati prema Zakonu
o javnoj nabavi) vrijedi isto pravilo (viša je zakonska stopa), a u slučaju promjenjive kamatne stope
uvećana za 3/4 te stope, odnosno u slučaju propuštanja ugovaranja visine stope vrijedi kamatna stopa u
visini 1/2 stope zateznih kamata.
Ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa.
Stopa ugovornih kamata odnosi se na razdoblje od 1 godine!
Ništetna je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći
kamate ako ne budu isplaćene, osim na pologe kod banaka i drugih financijskih institucija. Međutim,
uz ograničenja najviših ugovorenih kamata, može se unaprijed ugovoriti povećana godišnja kamatna
stopa, ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme – kamate na kamate (anatocizam).
Ako se ugovore suviše visoke kamatne stope, o postojanju opravdanih razloga će se ocijeniti prema
okolnostima slučaja, trgovačkim običajima i naravi predmeta (posljedica je očigledna
neravnopravnost).

6. ZATEZNE KAMATE

Zatezne kamate se primjenjuju prema dužniku koji kasni s ispunjenjem svoje novčane obveze
(sankcija zbog zakašnjenja). Pored glavnice, tada duguje i zatezne kamate. Vjerovnik ima pravo
na zatezne kamate bez obzira je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja. Ako je šteta koju
je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata,
on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog
prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od 1 godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a u ostalim odnosima
za 3 postotna poena.
Prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje HNB i objavljuje u NN svakog 1. siječnja
(razdoblje od 1.5. – 31.10.) i 1. srpnja. (razdoblje od 1.1. do 30.4.).
Kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, strane mogu ugovoriti
drugačiju stopu zateznih kamata, ali najviše maksimalno dopuštenu. Ništetna je odredba kojom je
suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama
ugovornih strana.
Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od 1 godine, a određuje se polugodišnje!

3
Na dospjele, a neplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.
Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen
zahtjev za njihovu isplatu – kamate na kamate (anatocizam).
Ako je stopa ugovorenih kamata viša od stope zateznih kamata, one ne mogu teći poslije
dužnikova zakašnjenja.

7. ALTERNATIVNE OBVEZE, FAKULTATIVNE OBVEZE i TRAŽBINE

Alternativne obveze su obveze koje imaju dvije ili više činidbi, a dužnik se oslobađa obveze
ispunjenjem samo jedne od tih činidbi (dua res in obligatione, una res in solutione).
Pravo izbora može pripadati dužniku, vjerovniku ili trećoj osobi. Izbor je učinjen kad osoba kojoj
pripada pravo izbora obavijesti drugu stranu o izboru, te od tog trenutka se izbor više ne može
mijenjati.
Učinjeni izbor ima učinak da se smatra kako se od početka radilo o jednostavnoj obvezi i da je
njezin objekt od početka izabrana činidba.
Ako što drugo nije ugovoreno, pravo izbora pripada dužniku. Obveza prestaje kad on ispuni činidbu
koju je izabrao (ima pravo izbora sve dok u ovršnom postupku jedna od dugovanih stvari ne bude
potpuno ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru). Ako izbor pripada vjerovniku, a on se
o izboru ne očituje u roku za ispunjenje, dužnik ga može pozvati da učini izbor i za to odrediti
primjereni rok, nakon čijeg isteka pravo izbora prelazi na dužnika. Ako izbor treba učiniti neka treća
osoba, a ona to ne učini, svaka strana može zahtijevati da izbor obavi sud.
Ako je jedna od činidbi postala nemoguća zbog događaja za koji ne odgovara nijedna strana,
obveza se ograničuje na preostalu činidbu. Ako pak za događaj odgovara dužnik, obveza se
ograničava na preostalu činidbu ako pravo izbora pripada njemu, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on
može zahtijevati ili preostalu činidbu ili naknadu štete. Ako za događaj odgovara vjerovnik,
dužnikova obveza prestaje, ali ako dužnik ima pravo izbora on može zahtijevati naknadu štete i
ispuniti preostalu činidbu, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on također može naknaditi štetu, te
zahtijevati preostalu činidbu.
Fakultativne obveze su obveze koje imaju jednu činidbu, ali dužnik se može obveze osloboditi
ispunjenjem neke druge određene činidbe (una res in obligatione, due res in solutione).
Dužnik se može koristiti tom mogućnošću sve dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili
djelomično ispunjenje činidbe. Specifično je to što vjerovnik od dužnika može zahtijevati samo
dugovanu činidbu, ali ne i drugu kojom dužnik također može ispuniti svoju obvezu. Međutim,
vjerovnik može izjaviti da je umjesto dugovane činidbe voljan primiti drugu određenu činidbu
(ponuda). Iako se takva ponuda unosi u izreku presude, ona ne obvezuje tuženika, te taj dio presude
nije ovršna isprava (sud ne ulazi u osnovanost druge činidbe)!
Kad dugovana činidba postane nemoguća zbog događaja za koji dužnik odgovara, vjerovnik može
zahtijevati samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi obveze ispunjenjem onoga na što je
ovlašten umjesto dugovane činidbe.
Fakultativne tražbine su tražbine u kojima vjerovnik prema dužniku, uz pravo zahtijevati
ispunjenje dugovane činidbe, ima i pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje neke druge određene
činidbe, čijim ispunjenjem se dužnik oslobađa cjelokupne obveze (npr. kod kapare). Dakle,
dužnikova obveza ima samo jedan predmet, ali vjerovnik ima pravo zahtijevati bilo dugovani
predmet, bilo drugi određeni predmet, ali nije ovlašten postaviti alternativni zahtjev!
Odgovarajuća je primjena odredbi o alternativnim i fakultativnim obvezama, prema namjeri
ugovaratelja i prilikama posla.

4
8. DJELJIVE I NEDJELJIVE OBVEZE

Djeljive obveze su one obveze koje se mogu podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista
svojstva kao i cijela činidba, a da pritom cijela obveza ne gubi ništa od svoje vrijednosti (novčane
obveze).
Djeljive obveze se mogu ispunjavati i djelomično (sukcesivno), na način da obveza postupno prestaje.
Ukoliko imamo više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, te svaki od njih odgovara
za svoj dio duga (ako nije drukčije određeno). Iznimka bi bili trgovački ugovori, u kojima dužnici u
takvoj situaciji odgovaraju solidarno (osim ako to nije otklonjeno). S druge strane, ako imamo više
vjerovnika, tražbina se dijeli na jednake dijelove i svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio
tražbine.
Nedjeljive obveze su one obveze koje nisu djeljive, odnosno koje se ne mogu podijeliti ili se
dijelovi na koje je obveza podijeljena sadržajno razlikuju (činidbe gdje je sadržaj činjenja npr.
izrada slike).
Ako imamo više dužnika, primjenjuju se propisi o solidarnim obvezama, a ako imamo više vjerovnika
(a nisu solidarni), jedan vjerovnik može zahtijevati ispunjenje samo svim vjerovnicima zajedno, a
samo njemu isključivo ako je na to ovlašten od strane ostalih vjerovnika.

9. SOLIDARNOST DUŽNIKA (pasivna solidarnost)

Solidarni dužnici odgovaraju vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo
ispunjenje od kojeg god dužnika hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kada jedan dužnik
ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Solidarnost dužnika u pravilu nastaje
ugovorom, oporukom ili zakonom (više štetnika, jamstvo), a presumira se samo kod trgovačkih
poslova.
U slučaju prijeboja svaki solidarni dužnik se može pozvati na prijeboj koji je učinio njegov sudužnik,
međutim tražbinu koja pripada solidarnom dužnik ne mogu prebijati ostali sudužnici.
Sporazumni otpust/obnova duga s jedim solidarnim dužnikom oslobađa obveze i ostale (osim ako
cilj nije bio osloboditi samo tog dužnika – obveza se umanjuje za njegov dio).
Nagodba s jednim solidarnim dužnikom nema učinak prema ostalima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu
nagodbu, ako nije ograničena samo na tog dužnika.
Kada dođe do sjedinjenja jednog solidarnog dužnika i vjerovnika, obveza ostalih se smanjuje za taj
dio.
Zakašnjenje vjerovnika prema jednom solidarnom dužniku znači zakašnjenje prema svima, dok
zakašnjenje jednog solidarnog dužnika nema učinak prema ostalima (ista je stvar sa zastojem,
prekidom i odricanjem od zastare).
Dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od sudužnika naknadu dijela duga koji pada na
njega (čak i ako je obveza prema tom dužniku zastarjela) – regres. Nije od utjecaja okolnost što je
vjerovnik nekog od sudužnika oslobodio duga ili mu je isti smanjio.
U pravilu na svakog dužnika dolazi jednak dio duga (osim ako je obveza osnovana u isključivom
interesu jednog solidarnog dužnika – naknada cijelog iznosa).

10. SOLIDARNOST VJEROVNIKA (aktivna solidarnost)

Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ispunjenje cijele obveze, ali kad
jedan od njih bude namiren, obveza prestaje i prema ostalim vjerovnicima. Solidarnost

5
vjerovnika se ugovara ili je zakonom određena. Dužnik može ispuniti obvezu vjerovniku kojega
sam izabere, sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje!
Dužnik može svoj dug prebiti s tražbinom koji ima prema vjerovniku koji zahtijeva ispunjenje!
U slučaju otpusta/obnove duga smanjuje se solidarna obveza za taj dio duga.
Nagodba jednog solidarnog vjerovnika s dužnikom nema učinak prema ostalima, ali oni imaju pravo
prihvatiti tu nagodbu (osim ako se odnosi samo na tog vjerovnika).
Kad se jedan solidarni vjerovnik sjedini s osobom dužnika, ostali mogu tražiti ispunjenje samo
svog dijela tražbine!
Zakašnjenje dužnika prema jednom solidarnom vjerovniku nalazi se u zakašnjenju i prema ostalima,
ali i zakašnjenje jednog solidarnog vjerovnika prema dužniku djeluje i prema ostalima.
Priznanje duga jednom solidarnom vjerovniku koristi i ostalima, dok prekid, zastoj i odricanje od
zastare ne koristi (odricanje od zastare koristi!).
Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vjerovnika koji je primio ispunjenje da mu preda
dio koji mu pripada (jednak dio – ako iz odnosa vjerovnika ne proizlazi što drugo) – regres.

11. POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI (paulijanska tužba)

Svaki vjerovnik čije je tražbina dospjela za isplatu, bez obzira kad je nastala, može pobijati
pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Dakle, opće pretpostavke su
dospjela tražbina, pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika, insolventnost dužnika, postojanje
oštećenja vjerovnika, te činjenica da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje.
Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno
sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (npr. bezuspješna ovrha). Pravna radnja je i propuštanje
dužnika zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno prava ili mu je zbog toga nastala kakva
materijalna obveza (npr. nije prijavio tražbinu u stečajnu masu).
Naplatno raspolaganje se može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da
time nanosi štetu svojem vjerovniku i ako je trećoj osobi u čiju korist je raspolaganje to bilo poznato
ili moglo biti poznato (znanje se presumira ako je treća osoba bračni drug, krvni srodnik u ravnoj
liniji, pobočnoj do 4. stupnja, po tazbini do 4. stupnja dužnika). Rok za podnošenje tužbe je 1 godina
od poduzete radnje/propuštanja, odnosno 3 godine ako je treća osoba srodnik dužnika.
Kod besplatnog raspolaganja presumira se znanje dužnika i treće osobe (odricanje od nasljedstva
se ne smatra besplatnim raspolaganjem). Rok je 3 godine od poduzete radnje/propuštanja. Ne
mogu se pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, darovi iz zahvalnosti, darovi razmjerni
mogućnostima dužnika.
Pravna radnja dužnika može se pobijati tužbom ili prigovorom. Tužba se podnosi protiv dužnika i
treće osobe, odnosno njezinih sveopćih pravnih slijednika. Ako je treći naplatno prenio korist dalje,
može se utužiti stjecatelj samo ako je znao da se pribavljena korist mogla pobijati. Taj uvjet se ne traži
ako se radi o besplatnom prenošenju koristi stjecatelju. Tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni
dužnikovu obvezu. Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema
tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

12. PRAVO ZADRŽANJA

Vjerovnik dospjele tražbine u čijim rukama se nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati
tu stvar dok mu ne bude ispunjena tražbina – ius retentionis (npr. ugovor o djelu, ugovor o najmu,
ugovor o ugostiteljskoj ostavi). Iznimka postoji u slučaju ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje,
a vjerovnikova tražbina nije dospjela.

6
Vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine
vrijednosti na isti način kao i založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate
o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.
Vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova
posjeda protiv njegove volje, zatim na punomoći, ispravama, iskaznicama, dopisima i sličnim stvarima
dužnika, drugim stvarima koje se ne mogu izložiti prodaji, kao ni u slučaju da mu dužnik da
odgovarajuće osiguranje njegove tražbine.
Razlika između prava zadržanja i založnog prava je u tome što pravo zadržanja prestaje gubitkom
faktične vlasti na stvari, dok založno pravo u takvom slučaju ne prestaje. Nadalje, pravo zadržanja je
neprenosivo, dok se založno pravo može prenijeti na drugu osobu. Također, pravo zadržanja nastaje ex
lege, a založno pravo, u pravilu, ugovorom.

13. CESIJA

Cesija je dvostrani ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu. S
tražbinom na primatelja prelaze i sva sporedna prava (kamate, ugovorna kazna i dr.). Cedent je
stari vjerovnik ili ustupatelj, cesionar je novi vjerovnik ili primatelj, a cesus je dužnik.
Ne mogu se prenositi tražbine čiji prijenos je zabranjen zakonom, tražbinu koja je strogo osobne
naravi i tražbinu koja se po svojoj naravi protivi prenošenju.
Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali ustupatelj je dužan obavijestiti dužnika o
ustupanju (notifikacija)! Valjano je ispunjenje tražbine ustupatelju prije obavijesti o ustupanju,
ako dužnik nije znao za ustupanje (u protivnom obveza ostaje!).
Ukoliko su vjerovnik i dužnik ugovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga, ili to
neće moći učiniti bez dužnikova pristanka, cesija protivna tome nije dopuštena – iznimka!
Ako imamo višestruko ustupanje, tražbina pripada onom primatelju o kojem je dužnik prvo
obaviješten, odnosno onom koji se prvi javio dužniku.
Primatelj ima ista prava prema dužniku koja je ustupatelj imao u trenutku ustupanja. Dužnik može
isticati sve prigovore koje je mogao do ustupa isticati ustupatelju, kao i prigovore koje može istaknuti
primatelju.
Ustupatelj je dužan primatelju predati obveznicu ili drugu ispravu o dugu, te na zahtjev primatelja
izdati ovjerovljenu potvrdu o ustupanju.
Ustupatelj kod naplatnog ugovora odgovara primatelju za postojanje tražbine (veritet), a za
naplativost tražbine (bonitet) samo ako je ugovorena. Veća odgovornost se ne može ugovoriti!
Posebni slučajevi ustupanja tražbine su ustupanje umjesto ispunjenja (obveza se gasi sklapanjem
cesije do iznosa ustupljene tražbine) ili radi ispunjenja (obveza se gasi tek kad primatelj naplati
tražbinu), te ustupanje radi osiguranja (primatelj se dužan o naplati tražbine brinuti s pažnjom
dobrog gospodarstvenika, te nakon naplate višak vratiti ustupatelju).

14. PREUZIMANJE DUGA

Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik

(trostrani pravni posao). Smatra se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio
ispunjenje od preuzimatelja. U svakom slučaju, svaka ugovorna strana može pozvati vjerovnika da
se očituje o određenom roku, pa ako se u tom roku ne očituje, smatra se da nije dao svoj pristanak!
Iznimka postoji u slučaju da je kod otuđenja nekretnine opterećene hipotekom ugovoreno
preuzimanje duga prema hipotekarnom vjerovniku, u kojem slučaju se smatra da je hipotekarni
vjerovnik dao pristanak na preuzimanje, ako ga, na pisani poziv otuđitelja, nije odbio u roku od 3

7
mjeseca od primitka poziva (ta posljedica se obavezno mora istaknuti u pozivu, inače je poziv bez
učinka!).
Ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik da
svoj pristanak na ugovor, odnosno odbije ga dati.
Pravni učinci su da preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, koji se oslobađa obveze (osim
ako je znao za preuzimateljevu prezaduženost u trenutku sklapanja ugovora, a vjerovnik to nije znao
niti morao znati – tada je učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja). Također, uz glavnu obvezu,
ostaju i sporedne obveze (osim jamstva i zaloga trećih osoba ako ne pristanu na to). Preuzimatelj
neće odgovarati za dospjele neplaćene kamate. Preuzimatelj može vjerovniku isticati sve prigovore
koje je mogao prijašnji dužnik, kao i vlastite prigovore, osim onih koji potječu iz njegovog pravnog
odnosa s prijašnjim dužnikom (koji odnos je bio temelj preuzimanja).

15. PRISTUPANJE DUGU

Ugovor o pristupanju dugu ugovor je između vjerovnika i pristupatelja, kojim se pristupatelj

obvezuje ispuniti vjerovnikovu tražbinu prema dužniku, te time stupa u obvezu pored dužnika.
Tim ugovorom jača se položaj vjerovnika jer može tražiti ispunjenje od dužnika ili pristupatelja. Ne
traži se pristanak dužnika!
Za razliku od jamstva, nema supsidijarnosti, već su sudužnik i pristupatelj u položaju sudužnika, a za
razliku od pristupatelja, jamac platac ima pravo regresa od dužnika nakon ispunjenja obveze.
Poseban slučaj pristupanja dugu imamo u situaciji kad na temelju ugovora na neku osobu prijeđe
kakva imovinska cjelina (npr. poduzeće) ili dio te cjelina, ta osoba odgovara za dugove te cjeline (ili
dijela) pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti aktive te imovinske
cjeline. Tu odgovornost nije moguće isključiti!

16. PREUZIMANJE ISPUNJENJA

Ispunjenje duga se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja ispunjenja, kojim se

preuzimatelj obvezuje ispuniti obvezu dužnika dužnikovom vjerovniku. Dakle, radi se o ugovoru
između dužnika i preuzimatelja ispunjenja u kojemu vjerovnik ne sudjeluje. Preuzimatelj ispunjenja
odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku, a vjerovnik zatraži ispunjenje od
dužnika. Važno je naglasiti da preuzimatelj ispunjenja ne preuzima dug, ne pristupa dugu, te
vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu!

17. JAMSTVO

Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu

dužnika, ako to ne učini dužnik. Dakle, radi se o osobnom pojačanju obveze!
Dvije osnovne karakteristike jamstva su akcesornost (pretpostavlja postojanje valjane obveze
glavnog dužnika) i supsidijarnost (vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od jamca ako se nije
uspio namiriti od glavnog dužnika).
Jamstvo se može dati za svaku pravovaljanu obvezu (bez obzira na sadržaj), uvjetnu obvezu, buduću
obvezu (opoziv moguć prije nastanka obveze – ako nije predviđen rok nastanka), te obvezu nekog
drugog jamca (jamčev jamac).
Jamac odgovara cijelom svojom imovinom! Odgovara u istom obliku kao i glavni dužnik, kao i za
svako povećanje obveze zbog dužnikovog zakašnjenja i krivnje (ako nisu drugačije ugovorili).
Na jamca koji je namirio tražbinu vjerovnika prelazi ta tražbina sa svim sporednim pravima i
osiguranjima ispunjenja – zakonska subrogacija!

8
Vjerovnik od jamca može zahtijevati ispunjenje samo ako je glavni dužnik ne ispuni u roku
određenom u pisanom pozivu vjerovnika (prije toga samo ako je dužnik pao u stečaj ili je očito da se
ne može naplatiti). Vjerovnik je dužan obavijestiti jamca o činjenici da dužnik nije ispunio svoju
obvezu na vrijeme (u protivnom mu odgovara za štetu).
Postoji i oblik jamstva bez supsidijarnosti, kada se jamac obvezao kao jamac platac. U takvoj situaciji
položaj jamca je identičan položaju glavnog dužnika, te vjerovnik se može po izboru naplatiti bilo od
glavnog dužnika bilo od jamca, pa čak i od obojice u isto vrijeme. Takav oblik jamstva se presumira
samo kod trgovačkih ugovora (ako nije drukčije ugovoreno)!
Odgovornost jamca za cijeli iznos se ne smanjuje u slučaju stečaja glavnog dužnika (obveza
vjerovnika da prijavi tražbinu i obavijesti jamca), kao ni u slučaju smanjene odgovornosti
dužnikova nasljednika (odgovara do visine naslijeđene imovine).
Jamac ima pravo isticati sve prigovore glavnog dužnika (osim osobnih) i svoje prigovore (dužnikovo
odricanje od prigovora i priznanje nema utjecaja na jamca).
Jamac se svoje obveze prema vjerovniku primarno oslobađa prestankom obveze glavnog
dužnika, ali i zbog vjerovnikovog zakašnjenja (vjerovnik nakon dospijeća ne zahtijeva ispunjenje
na poziv jamca u roku od mjesec dana od poziva), kao i zbog gubitka osiguranja (vjerovnik izgubi
svojom krivnjom zalog ili drugo osiguranje tražbine).
Jamac koji je ispunio obvezu vjerovniku ima pravo od dužnika zahtijevati naknadu svega
isplaćenog, uključujući i kamate od dana isplate, kao i naknadu troškova i štete zbog spora s
vjerovnikom od dana obavijesti dužnika o tom sporu.
Ako je vjerovnik sudskim putem zatražio od jamca ispunjenje obveze uslijed neuspješnog namirenja
od dužnika, jamac ima pravo na prethodno osiguranje (prije namirenja vjerovnika) ako se
dužnikovo imovinsko stanje znatno pogoršalo nakon sklapanja ugovora o jamstvu.
Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca (ako je zastarni rok dulji od 2
godine, za jamca nastupa u roku od 2 godine od dospijeća obveze – ako se ne radi o solidarnom
jamstvu)!

18. OBNOVA – NOVACIJA

Obnova ili novacija promjena je sadržaja u obveznom odnosu! Obnova nastaje ako se vjerovnik i
dužnik suglase da postojeću obvezu zamjene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili
različitu pravnu osnovu. Moraju se ostvariti dvije pretpostavke: namjera i pravno valjana stara obveza.
U prvom redu, potrebno je da ugovorne strane izraze namjeru da ugase postojeću obvezu prilikom
stvaranja nove (animus novandi), jer u suprotnom prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje
pored nove.
Obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. Ako je bila samo
pobojna, obnova je valjana ako je to dužniku bilo poznato. Ako ugovor o obnovi bude poništen,
smatra se da obnove nije ni bilo, te da prijašnja obveza nije prestala postojati. Novirati se može i
zastarjela obveza, međutim, reguliranje sporednih odredbi (rok, mjesto ispunjenja, kamate) ne
smatraju se obnovom ugovora.

19. NAGODBA

Ugovorom o nagodbi dolazi do otklanjanje spora ili neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu, i to
uzajamnim popuštanjem ugovornih strana kojim se otklanja neizvjesnost i uređuju uzajamna
prava i obveze. Poanta je da obje strane popuste, inače se ne radi o nagodbi.

9
Uzajamna popuštanja se, između ostalog, sastoje u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog
zahtjeva druge strane, te odricanju nekog vlastitog zahtjeva (npr. produljenje roka, smanjenje kamate).
Popuštanje može biti i uvjetno.
Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati (čak i nagodba o imovinskim
posljedicama kaznenog djela), osim onih sporova koji se tiču statusnih odnosa.
Poništaj nagodbe se ne može zahtijevati zbog prekomjernog oštećenja!
Nagodba će biti valjana ako je strana koja je mogla tražiti poništaj u času sklapanja nagodbe znala za
tu mogućnost – pobojan pravni posao. Nagodba je ništetna ako se radi o ništetnom pravnom poslu.
Nagodba je ništetna ako je zasnovana na zabludi ugovaratelja da postoji pravni odnos (ako bez te
zablude među njima ne bi ni bilo spora i neizvjesnosti), kada je pogrešno vjerovanje ugovornih strana
glede činjenica, kao i u slučaju ništetnosti jedne odredbe nagodbe (s obzirom da nagodba predstavlja
jednu cjelinu – iznimka postoji ako se nagodba sastoji od više neovisnih dijelova).
Odricanje od ništetnosti nema pravni učinak!

20. PRESTANAK OBVEZA – ISPUNJENJEM OBVEZE

Obveze prema ZOO-u prestaju suglasnom voljom sudionika, ispunjenjem, novacijom, prijebojem,
otpustom duga, sjedinjenjem, nemogućnošću ispunjenja, protekom vremena i otkazom, te smrću.
Ispunjenje je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem obveze!
Obvezu može ispuniti dužnik i treća osoba.
Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad je
predviđeno osobno ispunjenje (ugovorom ili proizlazi iz naravi obveze). Vjerovnik je dužan primiti
ispunjenje od treće osobe čak i uz protivljenje dužnika ako treća osoba ima pravni interes da
obveza bude ispunjena (npr. jamac), pa čak i bez dužnikova znanja. Troškove ispunjenja snosi
dužnik, ako ih nije prouzročio vjerovnik.
Obveza se alternativno mora ispuniti vjerovniku, osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom
ili ugovorom, osobi koju odredi vjerovnik, nekoj trećoj osobi (uz naknadno odobrenje vjerovnika),
te poslovno nesposobnom vjerovniku (ako je bilo korisno za vjerovnika).
Ispunjenje se sastoji u izvršenju sadržaja obveze! Međutim, obveza prestaje ako vjerovnik
sporazumno primi nešto drugo. Ako je dužnik predao vjerovniku stvar ili dugo pravo da ih proda,
obveza prestaje kad se vjerovnik naplati iz iznosa prodaje. Vjerovnik je jedino dužan primiti
djelomično ispunjenje novčane obveze, a ako su stvari bile određene samo po rodu, dužnik je
dužan dati barem stvari srednje kakvoće.
Redoslijed namirenja obveze je troškovi, kamate, pa tek onda glavnica!
Rok za ispunjenje novčane obveze kod trgovačkih ugovora je 30 dana od dana dužnikovog
primitka računa, dana ispunjenja vjerovnikove obveze, dana proteka roka za pregled predmeta obveze
(kad nije ugovoren drugi rok – kod ostalih odnosa ili zakonski ili ugovoreni rok).
Pravo na ispunjenje prije roka ima dužnik ako je rok u njegovom interesu (obavezno obavijestiti
vjerovnika), te vjerovnik ako je rok u isključivo njegovom interesu ili dužnik nije dao obećano
osiguranje.
Mjesto ispunjenja obveze određuje se pravnim poslom ili zakonom, sukladno cilju posla, naravi
obveze, ako tako ne može onda prema dužnikovu prebivalištu/sjedištu (novčane obveze u mjestu
prebivališta/sjedišta vjerovnika.
Dužnik ima pravo zahtijevati priznanicu ispunjene obveze o trošku vjerovnika, a i povratak
obveznice ako ju je prethodno dao vjerovniku.
U zakašnjenju je dužnik kad ne ispuni obvezu u roku za ispunjenje (ako nema roka nakon poziva
vjerovnika za ispunjenje), a vjerovnik kada bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga

10
spriječi svojim ponašanjem (rizik slučajne propasti prelazi na njega, prestaju teći kamate, naknada
štete dužniku i drugi troškovi).
Dužnik ili osoba s pravnim interesom može položiti dugovanu stvar kod suda ili zakonom
ovlaštene osobe za vjerovnika kad je vjerovnik u zakašnjenju, nepoznat, neizvjesno je tko je, gdje se
nalazi, nema zastupnika (a poslovno je nesposoban), kad odbije izdati priznanicu. Polaganje se dužnik
može opozvati, osim ako se u pisanom obliku odrekao tog prava, ako je vjerovnik izjavio da prima
položenu stvar i kad pravomoćnom presudom bude utvrđeno da polaganje odgovara ispunjenu obveze.
Učinak polaganja je da se dužnik oslobađa obveze, prestaje mu zakašnjenje, rizik slučajne propasti
prelazi na vjerovnika, prestaju teći kamate. Troškove pravovaljanog i neopozivog polaganja snosi
vjerovnik (ako prelaze troškove ispunjenja koje snosi dužnik). Ako stvar nije prikladna za čuvanje
ili su troškovi čuvanja nerazmjerni vrijednosti stvari onda je dužnik može prodati na javnoj prodaji
(iznimno iz slobodne ruke), te se dobiveni iznos polaže sudu ili drugom ovlaštenom tijelu. Ista stvar
vrijedi i kada troškovi čuvanja ne budu podmireni u razumnom roku (prodaju određuje sud u
izvanparničnom postupku).

21. PRIJEBOJ

Dužnik može prebiti vlastitu tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje glase na novac ili
druge zamjenjive stvari istog roda i kakvoće, te ako su obe tražbine dospjele.
Prijeboj nastaje tek izjavom o prijeboju, uz učinak da je prijeboj nastao u trenutku kada su se
ispunile pretpostavke za to.
U suštini, do prebijanja dolazi kada su obje strane uzajamni dužnici i vjerovnici. Iznimka od
toga je da jamac može prebiti dužnikovu obvezu prema vjerovniku s dužnikovom tražbinom prema
vjerovniku, kao i to da dužnik ustupljene tražbine može primatelju prebiti tražbinu koju je do
obavijesti o ustupu imao prema ustupatelju (ali nakon pristanka na ustup ne može više prebijati vlastite
tražbine prema ustupatelju).
Moguće je prebijanje zastarjele obveze ako ona nije bila zastarjela u času kad su se ostvarile
pretpostavke prijeboja ili ako dužnik nije istaknuo prigovor zastare.
Prijebojem ne može prestati tražbina koja se ne može zaplijeniti, tražbina nastala namjernim
prouzročenjem štete, tražbina koja potječe iz obveze uzdržavanja, tražbina naknade štete oštećenja
zdravlja ili prouzročenjem smrti, te tražbina stvari koja je dužniku dana na čuvanje ili posudbi, ili ju je
dužnik uzeo bespravno).

22. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA, SJEDINJENJE

Obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemoguće zbog okolnosti zbog koji dužnik ne
odgovara. Dužnik mora dokazati okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
Ako su objekt obveze stvari određene po rodu, obveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od
takvih stvari propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara. Međutim, kad se te stvari imaju uzeti iz
određene mase takvih stvari, obveza prestaje kad propadne cijela ta masa.
U slučaju dužnikovog oslobođenja od obveze zbog nemogućnosti ispunjenja, dužnik je vjerovniku
dužan ustupiti pravo koje bi zbog nastale nemogućnosti imao prema trećoj osobi.
Kad je ispunjenje obveze jedne ugovorne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara
druga strana, obveza te osobe se gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s time što
se ona smanjuje za onoliko koliko je mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze.
U slučaju nemogućnosti za koju ne odgovara nijedna strana, druga strana može tražiti povrat
danoga.

11
Obveza prestaje sjedinjenjem kad jedna te ista osoba postane i vjerovnik i dužnik. Kad jamac
postane vjerovnik, obveza glavnog dužnika ne prestaje. Obveza upisana u javnoj knjizi prestaje tek
izvršenjem upisa brisanja.

23. ZASTARA

Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze! Ona nastupa kad protekne zakonom
određeno vrijeme u kojem je vjerovnik moga zahtijevati ispunjenje obveze.
Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao (sud ne pazi po službenoj
dužnosti). To je materijalnopravni prigovor. Zastara počinje teći prvog dana nakon dana kad je
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a ako se obveza sastoji od propuštanja ili trpljenja,
prvog dana nakon dana kad je dužnik postupio suprotno obvezi.
Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Karakteristike zastare su da se u vrijeme zastare računa i vrijeme proteklo u korist dužnikovih
prednika, zastara se određuje isključivo zakonom i na način propisan zakonom, nitko se unaprijed ne
može odreći prava na zastaru (prije proteka roka), pisano priznanje zastarjele obveze smatra se
odricanjem od zastare, ispunjenjem zastarjele obveze ne stvara se i pravo tražiti povrat ispunjenja
uslijed zastare, zastarom glavnog potraživanja zastarijevaju i sporedna, zastarjela tražbina osigurana
zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari (osim sporednih traženja).
Pravila o zastari se ne primjenjuju ako je zakonom propisan kakav prekluzivan rok.
Opći zastarni rok je 5 godina, povremena davanja (npr. anuiteti, uzdržavanja) 3 godine, pravo iz
kojeg nastaju povremena davanja 5 godina (nema zastare prava na uzdržavanje), tražbine
trgovačkih ugovora 3 godine, zakupnina i najamnina 3 godine, naknada štete 3 + 5 godina,
komunalna davanja (struja, voda itd.) 1 godina, zastare utvrđene pred sudom i drugim nadležnim
tijelom 10 godina itd.

24. ZASTOJ I PREKID ZASTARE

Zastara ne teče između bračnih drugova, izvanbračnih drugova dok traje izvanbračna zajednica,
roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, štićenika i skrbnika i centra dok nisu položeni računi,
prema osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije i ratne opasnosti, za osobe zaposlene u tuđem
kućanstvu prema poslodavcu i članovima njegove obitelji koji zajedno žive dok traje taj odnos, za
vrijeme dok vjerovnik nije bio u mogućnosti zahtijevati ispunjenje zbog nesavladivih prepreka, kada
nastupe razlozi za zastoj kaznenog postupka (za naknadu štete).
Nakon prestanka razloga za zastaru, vrijeme zastare nastavlja teći (uračunava se prije proteklo
vrijeme).
Zastara tražbine maloljetnika i poslovno nesposobne osobe bez zastupnika ne može nastupiti dok ne
proteknu 2 godine od stjecanja poslovne sposobnosti ili imenovanja zastupnika (ako je propisan kraći
zastarni rok taj rok počinje teći od dana stjecanja poslovne sposobnosti ili imenovanja zastupnika.
Zastara se prekida kad dužnik prizna dug, podnošenjem tužbe i drugom vjerovnikovom radnjom
pred nadležnim tijelom radi ostvarenja ili osiguranja tražbine (ako dođe do odustanka, odbacivanja ili
odbijanja zahtjeva smatra se da nije bilo prekida, odbačaj zbog nenadležnosti – smatra se da je zastara
prekinuta prvom radnjom vjerovnika ako u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti podnese zahtjev pred
nadležnim sudom), kada nastupe razlozi za prekid kaznenog postupka (za naknadu štete).
Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a prethodno proteklo vrijeme se ne uračunava u
zastarni rok.

12
25. SKLAPANJE UGOVORA

Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (načelo
konsenzualnosti). Međutim, postoje i ugovori koji se sklapaju kao realni ugovori (npr. ugovor o
posudbi).
Volja za sklapanje ugovora mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, a može se izjaviti riječima,
uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o
postojanju, sadržaju volje i identitetu davatelja izjave. Ponekad je za sklapanje ugovora potrebna i
privola treće osobe, ona se može dati prije sklapanja ugovora (suglasnost) ili nakon sklapanje
(odobrenje).
Sklapanju ugovora obično prethode pregovori koji ne obvezuju. Međutim, stranka koja je pregovarala
protivno načelu savjesnosti i poštenja odgovara za tako prouzročenu štetu drugoj strani (ista stvar
vrijedi i ako povrijedi obvezu čuvanja kao tajne svega saznatog u pregovorima).
Ugovor je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.
Smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao prebivalište/sjedište u trenutku
davanja ponude.
Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da se njezinim
prihvatom može sklopiti ugovor. Razlikujemo opću ponudu (upućena neodređenom broju osoba npr.
izlaganje robe s naznakom cijene) i slanje kataloga i oglasa (ne smatraju se ponudom već samo
pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima npr. katalozi, cjenici, oglasi – ako izdavatelj
oglasa bez osnovanog razloga ne prihvati ponudu odgovara za štetu ponuditelju).
Ponuditelj je vezan ponudom (osim ako je tu obvezu isključio ili to proizlazi iz okolnosti posla), a
može se povući samo ako je ponuđenik izjavu o povlačenju primio najkasnije istodobno s ponudom, a
ako je dana u određenom roku, obvezuje ponuditelja do isteka roka (ponuda odsutnoj osobi bez
roka – kad istekne razumno vrijeme).
Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, odnosno kad
ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu (ili druga radnja koja se može smatrati izjavom o prihvatu).
Prihvat se može povući kao i ponuda. Ponuda nazočnoj osobi se smatra odbijenom ako nije prihvaćena
bez odgađanja. Ako ponuđenik izjavi da prihvaća ponudu i istodobno predloži da se ona u nečemu
izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je stavio novu ponudu sa svoje strane.
Šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude, osim ako se ponuditelj i ponuđenik nalaze u stalnoj
poslovnoj vezi glede neke robe (prihvat ako nije odbio u ostavljenom roku), te ako osoba koja inače
izvršava naloge za obavljanje poslove za ponuditelja nije odmah odbila takav nalog.
Zakašnjeli prihvat smatra se novom ponudom . Ponuda ne gubi učinak ako je smrt ili
nesposobnost jedne strane nastupila prije prihvata (osim ako suprotno proizlazi iz namjere stranaka,
običaja ili naravi posla).
Predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi glavni ugovor. Mora imati sve
bitne sastojke glavnog ugovora, a i oblik glavnog ugovora ako je to pretpostavka njegove valjanosti.
Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati najkasnije u roku od 6 mjeseci od isteka roka
predviđenog za sklapanje glavnog ugovora.
Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju i
trpljenju. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena (ili barem odrediva). Ako je činidba
nemoguća, nedopuštena (protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva), neodređena i
neodrediva, ugovor je ništetan. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može
odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi.
Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na valjanost ugovora, osim ako je nedopuštena
pobuda bitno utjecala na odluku jedne strane da sklopi ugovor, a druga strana je to znala ili morala
znati, ugovor će biti bez učinka (besplatni ugovor je i bez tek okolnosti bez učinka).

13
26. MANE VOLJE

Mana volje je nesklad između volje i očitovanja. U pogledu pravnih učinaka mana volje,
dijelimo ih na one koje dovode do ništetnosti ugovora i na one koje dovode do pobojnosti
ugovora.
Mane volje koje dovode do ništetnosti ugovora (posao nije ni nastao, ex tunc, deklaratorna presuda)
su sila (fizička prisila), nesporazum (kada stranke vjeruju da su suglasne, ali među njima postoji
nesporazum o pravnoj naravi ili nitnom sastojku ugovora), te prividan ugovor (ako prividan ugovor
prikriva drugi ugovor, taj drugi ugovor je valjan ako udovoljava pretpostavkama valjanosti, prividnost
se ne može isticati prema trećoj osobi, apsolutna simulacija – prividan posao radi zaobilaženja propisa,
prijevare, relativna simulacija – svrha prividno posla je pribavljanje drugog posla).
Mane volje koje dovode do pobojnosti ugovora (posao proizvodi učinak do pobijanja, ex nunc,
konstitutivna presuda) su prijetnja – psihička prisila (nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani
strah, ugroza života, tijela itd.), bitna zabluda (ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva
objekta, osobu s kojom se sklapa ugovor, kod besplatnog ugovora i na okolnosti sklapanja i odlučnu
pobudu), te prijevara (namjerno izazivanje ili održavanje druge osobe u zabludi da se sklopi ugovor,
lukavstvo).

27. OBLIK UGOVORA

Ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. Zahtjev
zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora.
Pravovaljane će biti kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojim u ugovoru nije ništa
rečeno (ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik ugovora propisan), te kojima se umanjuju ili
olakšavaju obveze jedne ili druge strane (ako je oblik ugovora propisan u interesu ugovornih strana).
Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku (osim ako je zakonom
predviđeno što drugo ili cilj zbog kojega je oblik ugovora propisan zahtijeva i raskid u istom obliku).
Posljedica nepoštivanje obvezatnosti oblika je da ugovor nema pravni učinak!
Ako su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunile obveze ugovora moguće je
osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik (konvalidacija).
Svaka strana od druge strane može zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora sve dok
druga strana ne ispuni obvezu iz ugovora. Ugovor u usmenom obliku valjan je iako pisana potvrda nije
dana.
Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da poseban oblik ugovora bude pretpostavka nastanka i
valjanosti ugovora (može se raskinuti u bilo kojem obliku). Ako su ugovorne strane predvidjele
određeni oblik samo da osiguraju dokaz svoga ugovora, ugovor je sklopljen kad je postignuta
suglasnost o njegovu sadržaju (a tada je nastala obveza ugovarateljima da ugovoru dadu potreban
oblik). Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kada ga potpišu
ugovorne strane.

28. KAPARA

Kapara je stanovit iznos novca ili stanovita količina drugih zamjenjivih stvari koji se daje kao
znak da je ugovor sklopljen. Ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana. To je realni
uglavak ugovora koji ima funkciju potvrde da je ugovor sklopljen, te sigurnosti da će ugovorne strane
ispuniti svoje obveze.

14
U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze. Ako što drugo
nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj
strani, niti to može druga ugovorna strana vraćanje dvostruke kapare.
Odustatnina je sporazum koji unaprijed ovlašćuje jednu ili svaku ugovornu stranu da odustanu od
ugovora davanjem odustatnine. To je dopušteno samo ako su stranke unaprijed to ugovorile.
Kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra
odustatninom i svaka strana može odustati od ugovora (ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi
je, a ako odustane strana koja je primila kaparu, vraća je u dvostrukom iznosu).
Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana, po svojem
izvoru, može zahtijevati ispunjenje ugovora ako je to još moguće, zatim tražiti naknadu štete, a kaparu
uračunati u naknadu ili je vratiti, te se zadovoljiti primljenom kaparom.
Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana, po svojem
izvoru, može zahtijevati ispunjenje ugovora ako je to još moguće, zatim tražiti naknadu štete i vraćanje
kapare, te tražiti vraćanje dvostruke kapare. U svakom slučaju, kad druga strana traži ispunjenje
ugovora, ona ima pravo i tražiti naknadu štete zbog zakašnjenja.
Sud na zahtjev zainteresirane strane može smanjiti pretjerano veliku kaparu.
U slučaju djelomičnog ispunjenja obveze vjerovnik ne može zadržati kaparu, nego može zahtijevati
ispunjenje ostatka obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja ili tražiti naknadu štete zbog nepotpunog
ispunjenja (u oba slučaja se kapara uračunava u naknadu).

29. TUMAČENJE UGOVORA

Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se
držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i
odredbu protumačiti sukladno načelima ZOO-a – primjena teleološke metode tumačenja (prema cilju,
svrsi).
U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi
način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge
strane.
Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegoban za dužnika, a
u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.
Ugovorne strane mogu predvidjeti da će u slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja
ugovornih odredbi netko treći tumačiti ugovor. U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije
predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dok prethodno ne
pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje odgovora.

30. NIŠTETNI UGOVORI

Ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Sudu se
ponosi deklaratorna tužba.
Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan, a strana koja je
povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na
temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Strana koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora
odgovara za štetu koja je time nastala drugoj strani, ako druga strana u vrijeme sklapanja ugovora nije
znala ili prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti.
Ništetnost nastupa ex tunc, od samog trenutka sklapanja posla.

15
Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne
odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
Kada ništeni ugovor udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, onda će
među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor (ako je to suglasnosti s ciljem suugovratelja i ako se
može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništetnost sklopljenog ugovora).
Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Ali ako je uzrok
ništetnosti bila zabrana manjeg značajan a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.
Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba
(može i državni odvjetnik), a pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva.
Razlozi ništetnosti su poslovna nesposobnost (maloljetnici i osobe lišene poslovne sposobnosti),
mane volje (sila, nesporazum, prividni ugovor), nemogućnost činidbe (objektivna nemogućnost u
vrijeme sklapanja ugovora, iznimka ugovor pod odgodnim uvjetom ili rokom), nedopuštena činidba
(protivna Ustavu, prisilnim propisima, moralu društva), neodređena i neodrediva činidba (ugovor ne
sadrži podatke pomoću kojih se činidba može odrediti, strane nisu ostavile trećoj osobi da odredi, ili to
treća osoba ne želi ili ne može učiniti – iznimka cijena kod ugovora o kupoprodaji), nedopuštena
pobuda (bitno utjecala na jednu stranu da sklopi ugovor, a druga strana to znala ili morala znati – kod
besplatnog ugovora se to ne traži), nedostatak potrebnog oblika (kada to zakon propisuje ili su
stranke tako ugovorile), nedostatak suglasnosti (kada je propisano da zastupnik može sklopiti ugovor
samo uz suglasnost ovlaštene osobe, a ona izostane makar i naknadno).
Zelenaški ugovor je ugovor kojim se netko koristi stanjem nužde, teškim materijalnim stanjem,
nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavišću druge osobe da za sebe ili trećega ugovori korist u
očitom nerazmjeru s danom protučinidbom. Oštećena strana u roku od 5 godina od sklapanja
ugovora može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos. Ako se obveza smanji,
ugovor s izmjenom ostaje na snazi, a u protivnom se primjenjuju odredbe ZOO-a o ništetnosti.

31. POBOJNI UGOVORI

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila ograničeno poslovno sposobna strana, kad je pri njegovom
sklapanju bilo mana volje koji dovode do pobojnosti (prijetnja, bitna zabluda, prijevara), te
kada je to zakonom određeno.
Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati poništaj ugovora
(querella nullitatis). Druga strana može tražiti da se u određenom roku (ne kraćem od 30 dana)
očituje ostaje li pri ugovoru ili ne (konvalidacija). Ako se pozvana strana ne očituje u tom roku ili
izjavi da ne ostaje pri ugovoru, uzet će se da je ugovor poništen.
Pobojni ugovori se ne mogu s uspjehom pobijati iznošenjem prigovora u parnici (mogu protutužbom),
te proizvode pravni učinak dok ih sud konstitutivnom presudom ne poništi povodom tužbe
zainteresirane stranke.
U slučaju poništaja ugovora sve ispunjeno se ima vratiti, a ako to nije moguće onda se daje
odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a osoba na čijoj
strani je utvrđena pobojnost odgovara za štetu tako nastalu drugoj strani (ako druga strana nije znala ni
morala znati za uzrok pobojnosti).
U slučaju poništaja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti vraća se samo dio ispunjenja koji
se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, odnosno
namjerno uništen ili otuđen. Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu
poništajem ugovora ako je lukavstvom uvjerila drugu stranu da je poslovno sposobna.
Pravo na poništaj prestaje u roku od 1 godine od saznanja (subjektivni rok) ili prestanka prisile,
odnosno 3 godine od sklapanja ugovora (objektivni rok).

16
Od razloga pobojnosti, uz već spomenute, treba istaknuti i povredu načela jednake vrijednosti
činidaba te pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika.

32. UGOVORNA KAZNA

Ugovornom kaznom osigurava se ispunjenje nenovčane tražbine. Ugovorna kazna ne može biti
ugovorena za novčane obveze jer se kod njih za slučaj zakašnjenja ili neispunjenja plaćaju zatezne
kamate. Vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani
iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu (vjerovnik može
alternativno tražiti ili ispunjenje obveze ili ugovornu kaznu, a dužnik nema pravo isplatiti ugovornu
kaznu i odustati od ugovora – ako drukčije nisu ugovorili) ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem,
odnosno neuredno je ispuni (vjerovnik može kumulativno tražiti i ispunjenje i ugovornu kaznu –
smatra se da je ugovorna kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja, pa vjerovnik mora prilikom
neurednog ispunjenja bez odgađanja priopćiti dužniku da zadržava i pravo na ugovornu kaznu).
Ako cjelokupna šteta nije pokrivena ugovornom kaznom, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu
štete do punog iznosa (dok ugovornu kaznu može zahtijevati i kad nije pretrpio štetu ili je pretrpljena
šteta manja od ugovorne kazne).
Ugovorne strane su slobodne pri ugovaranju visine i načina ugovorne kazne, no ona mora biti
ugovorena u obliku propisanom za ugovor čijem osiguranju služi (sporazum o ugovornoj kazni gubi
učinak ako je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara).
Na zahtjev dužnika, sud će smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je nerazmjerno visoka s
obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze.
Ako je za neispunjenje, neuredno ispunjenje ili zakašnjenje zakonom određena visina naknade,
vjerovnik nema pravo zahtijevati i ugovornu kaznu i zakonsku naknadu.

33. RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA OBVEZE

U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može
zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno pod određenim pretpostavkama i raskinuti ugovor
jednostranom izjavom (osim ako raskid nastupa ex lege), a u svakom slučaju ima pravo na
naknadu štete.
Vjerovnik koji na taj način raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja. Ugovor se ne
može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.
Kad je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora, a obveza u tom roku ne bude ispunjena, ugovor se
raskida ex lege (po sili zakona). Međutim, vjerovnik može održati ugovor na snazi ako bez odgađanja
obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora, pa ako ga ne dobije u razumnom roku, može
izjaviti da raskida ugovor.
Kad ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora dužnik zadržava pravo da ispuni obvezu, a
vjerovnik pravo da zahtijeva ispunjenje, ali ako želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku naknadni
primjereni rok za ispunjenje, nakon čijeg proteka ima pravo izjaviti da raskida ugovor.
Moguće je i raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka ako iz dužnikova držanja proizlazi
da ni u tom roku neće ispuniti obvezu.
Također, moguć je i raskid ugovora i prije roka kad je očito da jedna strana neće ispuniti svoju
obvezu iz ugovora (može se tražiti i naknada štete).
Kad u ugovoru s uzastopnim obvezama jedna strana ne ispuni jednu obvezu, druga strana može, u
razumnom roku, raskinuti ugovor glede svih budućih obveza, ako je iz danih okolnosti očito da ni one
neće biti ispunjene. Ako djelomično ispunjenje nema interesa za tu stranku, može raskinuti ugovor i u
pogledu ispunjenih obveza. Međutim, dužnik može održati ugovor ako da odgovarajuće osiguranje.

17
Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza (osim obveze na naknadu štete). Strana
koja je makar djelomično ispunila ugovor ima pravo na povrat danoga.

34. IZMJENA ILI RASKID UGOVORA ZBOG PROMJENE OKOLNOSTI

Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle
predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo
pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor
izmijeni ili čak i raskine (clausula rebus sic stantibus).
Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako
je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati,
odnosno strana koja se poziva na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka
određenog za ispunjenje njezine obveze.
Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili
pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično razmijene.
Sud se pri odlučivanju o zahtjevu za izmjenu/raskid ugovora rukovodi načelom savjesnosti i poštenja,
o vrsti ugovora, podjeli rizika, interesima ugovornih strana, trajanju i djelovanju izvanrednih
okolnosti.
Ako izrekne raskid ugovora, na zahtjev druge strane će obvezati stranu koja je tražila raskid na
naknadu pravičnog dijela štete.
Stranka je dužna odmah čim sazna obavijestiti drugu stranu o nastupu promijenjenih okolnosti, a ako
to ne učini odgovara za štetu drugoj strani koja joj na taj način nastane. Stranke su mogu ugovorom i
odreći pozivanja na određene promijenjene okolnosti, osim ako je to suprotno načelu savjesnosti i
poštenja.
35. PREKOMJERNO OŠTEĆENJE

Ako je između činidbi ugovornih strana u dvostranoobveznom ugovoru u vrijeme sklapanja postojao
očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora, ako za pravu vrijednost tada
nije znala niti je morala znati.
Pravo da zahtijeva poništaj prestaje istekom 1 godine od dana sklapanja ugovora (objektivan i
prekluzivan rok). Odricanje unaprijed od toga prava nema pravni učinak.
Ugovor će ostati na snazi ako druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti.
Zbog ovog nerazmjera ne može se zahtijevati poništaj trgovačkog ugovora, ugovora na sreću, javne
prodaje, ugovora o nagodbi, ugovora o mješovitom darovanju (ako je postojala namjera darovanja), te
onda kada je za stvar dana viša cijena iz osobite naklonosti.

36. UGOVOR O KUPOPRODAJI – POJAM, OBLIK I SASTOJCI

Ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se

prodavatelju obvezuje platiti cijenu (kad ostvarivanje sadržaja ugovora zahtijeva posjed stvari,
prodavatelj se obvezuje i predati stvar kupcu). Prodavatelj nekog prava obvezuje se pribaviti to pravo
kupcu. Bitni sastojci ugovora su predmet i cijena.
Ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku.
Obveze prodavatelja su predaja stvari, odgovornost za materijalne i pravne nedostatke stvari, jamstvo
za ispravnost predane stvari (garancija).
Obveze kupca su isplata cijene i preuzimanje stvari.

18
Stvar mora biti u prometu (ništetan je ugovor o kupoprodaji stvari koja je izvan prometa), mora
postojati u vrijeme sklapanja ugovora (može se odnositi i na buduću stvar), mora biti u vlasništvu
prodavatelja (može biti tuđa – načelo savjesnosti i poštenja, pravo na raskid ugovora i naknadu štete).
Ugovor o kupoprodaji nema pravni učinak ako je u trenutku sklapanja ugovora stvar bila
propala (ako je djelomično propala pravo na raskid ugovora ili razmjerno sniženje cijene).
Do predaje stvari kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi prodavatelj, a s predajom
stvari rizik prelazi na kupca (osim ako je on zbog nedostatka stvari raskinuo ugovor ili zahtijevao
zamjenu). Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčeva zakašnjenja, rizik prelazi na kupca u času
zakašnjenja.
Cijena mora biti određena ili barem odrediva (pravila kao kod činidbe), inače ugovor nema
pravni učinak!
Iznimka su trgovački ugovori, u takvoj situaciji kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj
redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad nje nema onda razumnu cijenu, odnosno
tekuću cijenu u vrijeme sklapanja ugovora (službeno evidentirana cijena za određenu vrstu stvari
na tržištu mjesta prodavatelja u vrijeme kad je trebalo doći do ispunjenja ugovora ili prema običajima
tržišta), a ako se ni ona ne može utvrditi onda cijenu koji utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.
Kad je ugovorena više cijena od one koju je za određenu vrstu stvari propisalo nadležno tijelo, kupac
duguje samo iznos propisane cijene, odnosno ima pravo na povrat razlike ako je već platio ugovorenu
cijenu.
Ako treća osoba kojoj je povjereno određivanje cijene neće ili je ne može odrediti, a ugovaratelji
se naknadno ne slože o određivanju cijene niti ugovor raskinu, smatrat će se da je ugovorena
razumna cijena. Odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom
ugovaratelju smatra se kao da nije ugovorena i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju da ona nije
određena.

37. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE I PRAVNE NEDOSTATKE

ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE

Materijalni nedostatak postoji ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za
promet, ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja (a koja je
bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata), ako stvar nema svojstva i odlike koje su
izrijekom ili prešutno ugovorene/propisane, kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka
uzorku ili modelu (osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti), ako stvar nema
svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati
prema naravi stvari, ako je stvar nepravilno montirana (pod uvjetom da je usluga montaže uključena
u ispunjenje ugovora), ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu.
Prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika
na kupca (bez obzira je li mu to bilo poznato), te za one koji se pojave nakon prijelaza rizika na
kupca (ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga).
Prodavatelj ne odgovara za nedostatke ako su u trenutku sklapanja ugovora bili poznati kupcu ili mu
nisu mogli ostati nepoznati (brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom istog zanimanja kao
kupac – uobičajeni pregled stvari, ne važi za potrošački ugovor). Međutim, prodavatelj će i u takvoj
situaciji odgovarati ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da ima određena svojstva ili
odlike.
Pregled stvari je obvezan (osim kod potrošačkih ugovora). Kupac treba pregledati stvar čim je to po
redovnom tijeku stvari moguće. O vidljivim nedostacima se prodavatelja mora obavijestiti
(prekluzivni rokovi!) u roku od 8 dana od pregleda (subjektivni rok), a najkasnije u roku od 2

19
godine (objektivni rok) – za trgovačke ugovore odmah bez odgode od pregleda + 6 mjeseci, za
potrošačke ugovore 2 mjeseca+2 godine. O skrivenim nedostacima (nisu se mogli otkriti
uobičajenim pregledom) subjektivni rok je 2 mjeseca od saznanja, a najkasnije u roku od 2
godine – kod trgovačkih i potrošačkih rokova isto kao gore. Objektivni rokovi se mogu produžiti
ugovorom. Kupac ne gubi ovo pravo protekom rokova, ako je nedostatak bio poznat
prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat!
Ugovaratelji mogu ograničiti ili sasvim isključiti prodavateljevu odgovornost za materijalne
nedostatke stvari, ali takva odredba će biti ništetna ako je nedostatak bio poznat prodavatelju (a
nije obavijestio kupca), kad se prodavatelj koristio monopolskim položajem i kad se radi o
potrošačkom ugovoru.
Kupac koji je pravodobno obavijestio prodavatelja o nedostatku po svom izboru može
zahtijevati uklanjanje nedostatka, predaju druge stvari bez nedostatka, sniženje cijene ili izjaviti
da raskida ugovor (ako je znatan nedostatak, kupac mora dati naknadni primjereni rok za ispunjenje,
ako nema ispunjenja u naknadnom roku raskid ex lege – tužba na utvrđenje). Kupac u svakom
slučaju ima pravo na naknadu štete! Prava mu zastarijevaju nakon proteka roka od 2 godine nakon
obavijesti.
JAMSTVO ZA ISPRAVNOST PRODANE STVARI (garancija)
Prodavatelj jamči kupcu za ispravnost stvari u određenom roku od predaje stvari kupcu, pa
kupac u slučaju neispravnosti stvari može tražiti ispravak stvari ili predaju ispravne stvari (a
također i pravo na naknadu štete zbog lišenja mogućnosti uporabe stvari u vremenu popravka ili
zamjene).
Ako prodavatelj u razumnom roku ne izvrši popravak ili zamjenu stvari, kupac ima pravo na raskid
ugovora ili sniženje cijene, a u svakom slučaju na naknadu štete. Rok je 1 godinu od zatraženog
popravka ili zamjene stvari.
Jamčiti može i proizvođač (kupac može po izboru tražiti i od prodavatelja i proizvođača). Jamstveni
rok se produljuje za vrijeme manjeg popravka stvari, a počinje teći iznova u slučaju većeg
popravka ili zamjene stvari. Jamstvo ne isključuje primjenu pravila o odgovornosti za
nedostatke stvari!
ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE
Prodavatelj odgovora ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili
ograničava kupčevo pravo, a da kupac nije bio o tome obaviješten, odnosno da nije pristao uzeti
stvar opterećenu tim pravom.
U tom slučaju, kupac je dužan obavijestiti prodavatelja o tome i pozvati ga da u razumnom roku
oslobodi stvar ili da mu isporuči drugu bez pravnog nedostatka. Ako prodavatelj ne postupi po
zahtjevu kupca ugovor se raskida ex lege u slučaju oduzimanja stvari od kupca, a u slučaju umanjenja
ili ograničenja kupčeva prava kupac ima pravo na raskid ili smanjenje cijene (u svakom slučaju pravo
ima pravo na naknadu štete).
Kupac se ima pravo pozivati na prodavateljevu odgovornosti i kada se kupac, ne obavijestivši
prodavatelja, upustio u spor s trećom osobom i spor izgubio, ili bez spora priznao očito
osnovano pravo trećega, kao i kad je kupac isplatio trećega da oslobodi stvar (prodavatelj se
može osloboditi odgovornosti ako naknadi plaćeno i štetu kupcu).
Odgovornost prodavatelja se ugovorom može ograničiti ili isključiti, osim kada su prodavatelju bili
poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati ti pravni nedostaci.
Prodavatelj odgovara i za posebna ograničenja javnopravne naravi kada je za njih znao ili morao
znati, a nije obavijestio kupca.

20
Pravo kupca zastarijeva protekom 1 godine od saznanja za postojanje prava treće osobe (ako je u
sporu kupac pozvao prodavatelja da se umiješa, kupčevo pravo zastarijeva protekom 6 mjeseci od
pravomoćnog okončanja spora).

38. UGOVOR O DAROVANJU

Ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku stvar ili imovinsko
pravo bez protučinidbe, a obdarenik to prihvati. Darovanjem se smatra i oprost duga i isplata duga
trećemu uz dužnikovu suglasnost. Bitni elementi ugovora su predmet, animus donandi i prihvat.
Darovanjem se ne smatraju odricanje od nasljedstva, odricanje od prava prije nego je stečeno ili
prava koje je sporno, ispunjenje moralne obveze i prenošenje na drugoga stvari ili prava s namjerom
da ga se obveže na protučinidbu.
Darovati se mogu sadašnje i buduće stvari, prenosiva imovinska prava, sadašnja i najviše polovica
buduće imovine (u dvojbi se smatra darovanom samo sadašnja imovina), te povremeno davanje
obdareniku (samo do smrti darovatelja).
Ugovor o darovanju nekretnine se mora sklopiti u pisanom obliku, a ugovor o darovanju bez
prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene
(solemnizirane) privatne isprave.
Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara, međutim dužan je obdareniku
naknaditi štetu ako je namjerno prešutio neki nedostatak.
Odustanak od darovanja je moguć dok dar nije predan ako se nakon sklapanja ugovora
darovateljevo imovinsko stanje toliko pogoršalo da je ugroženo njegovo uzdržavanje ili njegova
obveza davanja uzdržavanja.
Podvrste darovanja su darovanje s nametom (obvezuje se obdarenika na neku radnju, obdarenik
nije vezan ako je ispunjenje nameta naknadno postalo nemoguće, obdarenik može odbiti ispunjenje
nameta ako je vrijednost dara manja od nameta), nagradno darovanje (osim ako je po osnovi
ugovora ili zakona obdarenik imao pravo zahtijevati darovanje), uzajamno darovanje (načelno
naplatni posao, obdarenik uzvraća darom, dar postoji samo glede veće vrijednosti dara), mješovito
darovanje (načelno naplatni posao, darom se smatra samo razlika vrijednosti darova i to ako je
postojala namjera darovanja) i darovanje za slučaj smrti (ispunjenje nakon smrti, jb akt ili
solemnizacija).

39. OPOZIV DAROVANJA

Darovanje se može opozvati zbog osiromašenja darovatelja ili zbog nezahvalnosti obdarenika, te
u obliku nadopune zbog povrede dužnog uzdržavanja.
Darovanje se opoziva pisanom izjavom upućenom obdareniku. Potpis na izjavi mora biti ovjerovljen
od strane javnog bilježnika. Pravo na opoziv prestaje istekom godine dana od dana kad je
darovatelj saznao za razlog opoziva. Na vraćanje dara primjenjuju se odredbe stjecanja bez osnove.
Darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za
nužno uzdržavanje, a nema osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje. To
se može učiniti samo ako se dar ili njegova vrijednost još uvijek nalazi u imovini obdarenika, te ako se
obdarenik također ne nalazi u oskudici. Obdarenik nije dužan vratiti dar ako osigura sredstva za
uzdržavanje darovatelja. Ako se darovatelj namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu,
odnosno ako je protekao rok od 10 godina od darovanja nekretnina, a 5 pokretnine, darovatelj
ne može opozvati darovanje.
Darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika, što podrazumijeva
da je obdarenik počinio kazneno djelo prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji, da se teže

21
ogriješio i zakonom utvrđene obveze prema njima, da je namjerno usmrtio darovatelja ili
namjerno spriječio darovatelja da opozove darovanje. Međutim, ako je darovatelj grubu
nezahvalnost oprostio obdarenika, dar se ne može opozvati, a odricanje od prava na opoziv zbog ovih
okolnosti je bez pravnog učinka.
Ako je osoba koja je darovatelj darovanjem povrijedio pravo uzdržavanja neke osobe, ta osoba ima
pravo od obdarenika tražiti nadopunu uzdržavanja, a nadopuna se može zahtijevati i od
obdarenikovih nasljednika, ako se dar ili njegova vrijednost nalaze u ostavini.

40. UGOVOR O ZAJMU

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili
određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu nakon
stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari istog roda i kakvoće.
Zajmoprimac stječe pravo vlasništva na primljenim stvarima.
Zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate (zajam može biti kamatan i
beskamatan).
U trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate iako nisu ugovorene.
Zajmodavac je dužan predati stvari u ugovorenom roku (ako nije ugovoren rok onda kad zatraži
zajmoprimac – zastara za 3 mjeseca o dolaska u zakašnjenje, 1 godina od sklapanja ugovora).
Ako nisu ugovorili rok za vraćanje zajma (niti se iz okolnosti može odrediti) zajmoprimac je dužan
vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka (ne može biti kraći od 2 mjeseca od zajmodavčeva
zahtjeva).
Zajmoprimac može odustati od ugovora prije predaje zajma, ali odgovara za štetu zajmodavcu. Ako
nije drukčije ugovoreno, zajmoprimac može zajam vratiti i prije isteka roka, ali je dužan o tome
unaprijed obavijestiti zajmodavca (i naknaditi mu štetu).
Ako je ugovorom o zajmu određena svrha zajma, zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor
ako ga zajmoprimac koristi u neku drugu svrhu!

41. UGOVOR O POSUDBI

Ugovor o posudbi nastaje kad posuditelj preda posudovniku određenu stvar na besplatnu
uporabu, a posudovnik se obveže istu stvar vratiti nakon uporabe – realni ugovor (nastaje
trenutkom predaje).
Objekt posudbe su nepotrošne stvari (potrošna samo ako se vraća ista stvar npr. voće za izlaganje).
Posudovnik ima pravo rabiti stvar na ugovorom utvrđeni način (ako nije ugovoreno onda u skladu
s namjenom i svojstvima stvari), te snosi redovite troškove stvari (izvanredne troškove snosi
posuditelj).
Posudovnik bez odobrenja posuditelja ne smije posuditi stvar trećoj osobi!
Posudovnik odgovara samo za skrivljenu propast i oštećenje stvari (slučajem samo kad je dao
stvar trećoj osobi bez odobrenja posuditelja – rizik slučajne propasti ili oštećenja je na posuditelju).
Posudovnik je dužan vratiti stvar protekom ugovorenog roka, odnosno ostvarenjem svrhe posudbe
(kada zatraži posuditelj ako nije ugovoren ni rok ni svrha posudbe – izmoljena posudba).
Posuditelj odgovara posudovniku za štetu zbog materijalnih i pravnih nedostataka stvari koje je
prešutio (osim ako ih je posudovnik mogao lako uočiti). Posuditelj ima pravo na raskid ugovora ako je
posudovnik rabi protivno ugovoru. Zahtjevi stranaka zastarijevaju u roku od 6 mjeseci od povrata
stvari.

22
42. UGOVOR O ZAKUPU

Ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje,

a zakupnik se obvezuje mu za to plaćati određenu zakupninu.
Bitni sastojci ugovora su predmet zakupa, trajanje zakupa i zakupnina.
Zakupodavac je dužan predati zakupniku stvar u ispravnom stanju, odgovara za sve nedostatke
zakupljene stvari (bez obzira je li znao za njih ili nije), osim ako su bili poznati ili nisu mogli ostati
nepoznati zakupniku (osim ako je zakupodavac tvrdio da stvar nema nedostataka), dužan je zakupnika
upoznati o pravu trećega na zakupljenoj stvari (uređeno kao kod kupoprodaje), te je dužan snositi
izvanredne troškove stvari.
Zakupnik je dužan koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik/dobar domaćin (u skladu s namjenom, u
protivnom odgovara za štetu, a postoji i mogućnost raskida ugovora bez otkaznog roka), dužan je
plaćati zakupninu (u rokovima i na način određen ugovorom, ako je na više godina polugodišnje,
mogućnost raskida ugovora nakon isteka 15 dana od poziva na plaćanje), dužan je vratiti stvar
neoštećenu (ne odgovara za istrošenost), ima pravo odnijeti dodatke stvari koji se mogu odvojiti bez
uništenja ili oštećenja (ius tollendi, zakupodavac može zadržati ako naknadi vrijednost), ima pravo dati
stvar u podzakup.
U slučaju otuđenja stvari za vrijeme trajanja zakupa, stjecatelj stupa na mjesto zakupodavca
(mora poštovati sklopljeni ugovor o zakupu), a zakupodavac odgovara kao solidarni jamac
(zakupnik ima pravo otkazati ugovor uz otkazni rok).
Zakup prestaje protekom određenog vremena (prešutno obnavljanje na neodređeno vrijeme ako
nakon isteka ugovora nastave izvršavati obveze ugovora), otkazom (ako nije ugovoren otkazni rok ili
se drukčije ne može utvrditi on iznosi 8 dana, ne može biti dan u nevrijeme, nema otkaznog roka ako
je stvar opasna za zdravlje), propašću stvari zbog više sile i smrću (zakup se nastavlja sa
nasljednicima ugovornih stranaka ako nije drukčije ugovoreno.
Posebne vrste zakupa su zakup poslovnog prostora i poljoprivrednog zemljišta.

43. UGOVOR O NAJMU

Ugovorom o najmu obvezuje se najmodavac predati određenu stvar najmoprimcu na uporabu,

a najmoprimac se obvezuje za to plaćati određenu najamninu.
Ugovor o najmu nekretnine se sklapa u pisanom obliku, a smatra se da je sklopljen na
neodređeno vrijeme u odnosu na pokretnine.
Najmodavac je dužan najmoprimcu stvar predati i održavati u stanju podobnom za uporabu, te vršiti
sve potrebne popravke (troškovi sitnih popravaka i redovite uporabe terete najmoprimca), odgovara za
nedostatke stvari (osim onih koji su bili poznati ili nisu mogli ostati nepoznati najmoprimcu, osim ako
je najmodavac tvrdio da stvar nema nedostataka, primjena je odgovornosti za nedostatke kao za
kupoprodaju i zakup).
Najmoprimac je dužan rabiti stvar u skladu s ugovorom i namjenom stvari (dobar
gospodarstvenik/dobar domaćin, u protivnom odgovara za štetu), dužan je plaćati najamninu (ako je
ugovoreno na neodređeno vrijeme onda se plaća mjesečno, pravo na raskid ugovora bez otkaznog roka
u slučaju neplaćanja u dva uzastopna roka, ostalo kao kod zakupa), dužan je vratiti iznajmljenu stvar
(ne odgovara za istrošenost, ako je izvršio preinake dužan ju je vratiti u stanju u kakvom je bila, ius
tollendi kao kod zakupa). U podnajam može dati stvar samo uz suglasnost najmodavca.
U slučaju otuđenja stvari za vrijeme trajanja najma, primjenjuju se odredbe kao kod zakupa.
Najam prestaje protekom vremena (prešutna obnova za pokretnine kao kod zakupa, kod najma
nekretnine prešutna obnova na isto vrijeme trajanja ako 30 dana prije isteka vremena ne obavijeste
jedan drugoga o tome da ne namjeravaju produžiti ugovor, ako jedna strana predloži izmjenu ugovora

23
za buduće razdoblje, smatra se da druga ne želi sklopiti ugovor ako se prihvati ponudu u roku od 15
dana od obavijesti), otkazom (za pokretnine kao kod zakupa, za nekretnine otkazi rok 30 dana),
propašću stvari i smrću (kao kod zakupa).

44. UGOVOR O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU

Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se davatelj uzdržavanja da će primatelja

uzdržavanja uzdržavati do njegove smrti, a primatelj uzdržavanja izjavljuje da mu daje svu ili
dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja
uzdržavanja.
Davatelj uzdržavanja može biti i pravna osoba, dok je primatelj isključivo fizička osoba.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca
nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku
javnobilježničkog akta.
Davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu ugovora u javni upisnik.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju raskida se sporazumno, ako druga strana ne ispunjava svoje
obveze, ako se odnosi stranaka toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, te pod
određenim uvjetima i ako se izmjene okolnosti.
Sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu rentu ako to odgovara ugovornim
stranama.
Umre li davatelj uzdržavanja prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze prelaze na
njegova nasljednike (ako na to pristanu). Ne pristanu li ugovor se raskida, a oni nemaju pravo
zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje. Ukoliko nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, imaju
pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za do tad dano uzdržavanje (naknadu određuje
sud po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir imovinske prilike jedne i druge strane).

45. UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se davatelj uzdržavanja primatelja uzdržavanja

uzdržavati do njegove smrti, a primatelj uzdržavanja se obvezuje da će mu za života prenijeti
svu ili dio svoje imovine.
Ako se daje nekretnina, primatelj uzdržavanja može odrediti da se u njegovu korist na njoj
osnuje stvarni teret uzdržavanja.
Umre li davatelj uzdržavanja prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze prelaze na njegove
nasljednike (ako na to pristanu). Ne pristanu li ugovor se raskida, te su dužni primatelju uzdržavanja
vratiti što je stekao davatelj uzdržavanja (ako to nisu u stanju, dužni su naknaditi vrijednost stečenog).
Ako nisu u stanju preuzeti obveze uzdržavanja, imaju pravo zahtijevati naknadu do tad danog
uzdržavanja, uz dužnost da vrate primatelju uzdržavanja ono što je davatelj uzdržavanja stekao
(naknadu određuje sud kao kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, uzevši u obzir i prava koje
primatelj uzdržavanja ostvaruje temeljem stvarnog tereta).
Odgovarajuća je primjena odredbi ugovora o doživotnom uzdržavanju.

46. UGOVOR O DJELU, ODGOVORNOST ZA NEDOSTATKE

Ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao (izrada ili popravak neke stvari,
izvršenje kakva fizička ili umnog rada i sl.), a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.
Ugovor kojim se jedna strana obvezuje izraditi određenu pokretnu stvar od svog materijala smatra se u
sumnji kupoprodajom (bit će ugovor o djelu ako se naručitelj obvezao dati bitan dio materijala

24
potreban za izradu stvari). Svakako će se smatrati ugovorom o djelu ako su ugovaratelji imali na
umu osobitu vrijednosti izvođačeva rada.
Bitni sastojci ugovora su posao koji treba obaviti i naknada.
Naručitelj ima pravo nadzora nad obavljanjem posla i davati upute kad to odgovara naravi
posla, a izvođač mu je to dužan omogućiti.
Naručitelj je dužan pregledati izvršeno djelo i o nedostacima bez odgode obavijestiti izvođača
(ako to ne učini bez opravdanog razloga smatra se da je rad prihvaćen). Nakon toga izvođač više ne
odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti uobičajenim pregledom (osim ako je za njih znao,
a nije ih pokazao). Ako se kasnije pokaže nedostatak koji se nije mogao opaziti uobičajenim
pregledom, naručitelj se može pozvati na njega (mora bez odgode obavijestiti izvođača, najkasnije
u roku od 1 mjesec od otkrivanja). Istekom roka od 2 godine od primitka posla, naručitelj se više
ne može pozvati na nedostatke (također, nakon 2 godine od obavijesti o nedostatku gubi to pravo).
Kod nedostatka naručitelj ima sva prava kao i kod kupoprodaje.
Naručitelj je dužan primiti djelo obavljeno prema odredbama ugovora i pravilima struke.
Izvođač je dužan upozoriti naručitelja na nedostatke materijala koji mu je naručitelj predao (inače
naknađuje štetu, ima pravo na raskid ugovora ako naručitelj zahtijeva dovršenje s tim materijalnom
ako bi izvođačku nanijelo štetu i povrijedilo ugled). Izvođač je dužan izvršiti djelo kako je
ugovoreno i po pravilima struke (u roku ili razumnom vremenu, ne odgovara ako je zbog
zakašnjenja kriv naručitelj).
Ako je izvršenje u roku bitan sastojak ugovora, naručitelj ima pravo na raskid i naknadu štete, a ako
nije onda samo ako zbog zakašnjenja naručitelj ne bi imao interes za ispunjenje ugovora. Također,
izvođač odgovara za izbor treće osobe radnika (culpa in eligendo).
Naknada se primarno određuje tarifom ili drugim obvezatnim aktom, zatim ugovorom, ili je određuje
sud po vrijednosti djela i uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. Moguće je i ugovoriti naknadu na
temelju proračuna s izričitim jamstvom, kada se naknada ne može kasnije povećati, a radi
osiguranja naknade izvođač ima pravo zadržanja (ius retentionis) na napravljenim stvarima.
Rizik propasti ili oštećenja pada na izvođača (kada je on dao materijal) do predaje stvari ili
zakašnjenja naručitelja, a naručitelj ako je on dao materijal (izvođač ima pravo na naknadu ako je do
propasti došlo nakon naručiteljeva zakašnjenja).
Sve dok djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor, uz obvezu plaćanja ugovorene naknade
(umanjena za iznos troškova koje izvođač nije imao i zaradu koju je ostvario).
Poseban oblik sklapanja ugovora o djelu je nadmetanjem, i to u obliku poziva na nadmetanje o
cijeni radova i poziva na nadmetanje za umjetničko ili tehničko rješenje.

47. UGOVOR O GRAĐENJU

Ugovorom o građenju izvođač se obvezuje prema određenom projektu u ugovorenom roku

izgraditi određenu građevinu na određenom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti
kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.
Radi se podvrsti ugovora o djelu. Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku. Pod
pojmom građevine podrazumijevaju se zgrade, brane, mostovi, tuneli, kanalizacije, ceste itd. Bitni
sastojci ugovora su objekt (predmet građevinskih radova) i cijena (po jedinici mjere ili ukupno
ugovorena).
Izvođač je dužan omogućiti naručitelju stalan nadzor nad radovima, a za svako odstupanje od projekta
izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja (to se ne odnosi na nepredviđene radove zbog
hitnosti istih po naredbi mjerodavnog tijela, radi sprječavanje opasnosti ili štete).
Cijena radove se određuje ili po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena) ili u ukupnom
iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena).

25
U slučaju povećanja cijene elemenata u tijeku radova, izvođač ima pravo tražiti povećanje cijene
ako je ispunio obvezu u roku, a cijena radova bi se povećala za više od 2% ima pravo zahtijevati
razliku koja prelazi 2%, ako nije ispunio obvezu u roku, a cijena radova bi se povećala za više od 5%,
ima pravo tražiti razliku koja prelazi 5%, a ako je bila ugovorena nepromjenjivost cijene, a cijena
radova bi se povećala za više od 10%, može zahtijevati razliku iznad 10%.
S druge strane, u slučaju smanjenja cijene elemenata, naručitelj ima pravo zahtijevati sniženje
ako je izvođač ispunio obvezu u roku koji bi bilo iznad 2%, a ako je ugovorena nepromjenjivost cijene
radova, a cijena bi se smanjila za više od 10%, onda naručitelj može zahtijevati sniženje iznad 10% (u
slučaju zakašnjenja izvođača naručitelj ima pravo na razmjerno sniženje).
Ako ugovor sadrži odredbu „ključ u ruke“, izvođač se samostalno obvezuje izvesti sve radove
potrebne za izgradnju i uporabu građevine. Ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih
nepredviđenih radova i viškova radova (a može i poslove projektiranja), a isključuje utjecaj
manjkova radova na ugovorenu cijenu (pod uvjetom da nije došlo do izmjene opsega ugovorenih
radova na temelju sporazuma ili iz razloga iz kojih odgovara naručitelj).
Na odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odredbe ugovora o djelu.
Izvođač odgovara za nedostatke građevine koji se tiču ispunjavanja zakonom određenih bitnih
zahtjeva za građevinu, ako se ti nedostaci pokažu u roku od 10 godina od predaje i primitka radova
(ne može se ugovorom ograničiti ni isključiti). Ista stvar vrijedi i za nedostatke zemljišta
(odgovarajući elaborat ili isprava o podobnosti može osloboditi izvođača takve odgovornosti). Za štetu
u vezi sa svojim radom odgovaraju i projektant i osoba koja obavlja nadzor. Izvođač, projektant i
nadzornik odgovaraju razmjerno svojoj krivnji.

48. UGOVOR O ORTAŠTVU

Ugovorom o ortaštvu uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi
postizanja zajedničkog cilja. Ortaštvo je zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti.
Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka, imovina stečena poslovanjem ortaštva i naknade za uništene,
oštećene i oduzete stvari koje pripadaju imovini ortaštva.
Imovina ortaštva zajednička je imovina ortaka. Imovina ortaka koja nije kao ulog unešena u
zajedničku imovinu ostaje njegova posebna, odvojena imovina.
Ulog se može sastojati u stvarima, pravima, novcu i drugim dobrima. Može se uložiti i imovina (samo
sadašnja ako izrijekom nisu drugačije ugovorili). Također, ako drugačije nisu ugovorili ortaci su
obvezni na jednake uloge (ortak odgovara za materijalne i pravne nedostatke svog uloga). Ortak ne
može raspolagati svojim udjelom niti može zahtijevati diobu imovine (niti raspolagati pojedinim
stvarima i pravima iz nje – može raspolagati s pravom na naknadu izdataka, kamatom za predujmljeni
novac i isplatom onoga što će mu pripasti prestankom ortaštva).
Pravo na vođenje poslova pripada zajednički svim ortacima (primjena propisa o suvlasništvu).
Ovlaštenje na vođenje poslova preneseno na jednog ili više ortaka može se jednoglasnom odlukom
ostalih ortaka oduzeti zbog grube povrede dužnosti, nesposobnosti i drugih važnih razloga. Ortak
može otkazati povjereno mu poslovodstvo ako za to ima opravdan razlog. Za sklapanje poslova
kojima se obvezuje ortaštvo mora postojati izričit ili prešutan pristanak svih ortaka. Tražbine
ortaštva pripadaju svim ortacima zajedno, za obveze ortaštva odgovaraju svi ortaci solidarno.
Ortak odgovara za štetu koju nanese ortaštvu, osim ako dokaže da je nastala bez njegove
krivnje.
Ortaci imaju pravo udjela u dobiti i gubitku sukladno ugovoru (ako nisu utvrdili onda jednaki
udjeli).

26
Istup iz ortaštva moguć je za ortaštvo sklopljeno na neodređeno vrijeme u svako doba, osim u
nevrijeme, a na određeno vrijeme samo iz važnih razloga (povrede bitne obveze od strane drugog
ortaka, istup ortaka koji je vodio poslove društva, ortak koji ne pristaje na povećanje uloga).
Ortaka se može i isključiti ako za to postoje važni razlozi (povreda bitne obveze ugovora, pad pod
stečaj, gubitak poslovne sposobnosti, počinjeno kazneno djelo, nepristajanje na povećanje uloga) –
odluku donose ostali ortaci jednoglasno. Učinak istupa i isključenja nastupa danom izjave o
otkazu/priopćenjem odluke o isključenju.
Ortaštvo prestaje ostvarenjem cilja (ili kada se više ne može ostvariti), protekom vremena (na
određeno vrijeme), propašću imovine, sporazumom, smrću, istupom i isključenjem (dva ortaka),
odlukom suda.
Prava i obveze ortaka ne prelaze na njegove nasljednike!
Nakon prestanka ortaštva radi se dioba zajedničke imovine (vraćaju se stvari dane na uporabu ili
korištenje, podmiruju se dugovi, vraćaju se ulozi, ostatak imovine se dijeli po ulozima). Eventualni
manjak se doplaćuje razmjerno snašanju gubitka (prema udjelima).

49. UGOVOR O OSTAVI

Ugovorom o ostavi obvezuje se ostavoprimac primiti stvar od ostavodavca, čuvati je i vratiti kad
je ostavodavac zatraži. Objekt ostave mogu biti pokretne stvari i tuđe stvari (ne i ukradene). Bitni
sastojci ugovora su predmet ostave, trajanje ostave i naknada (ako je riječ o naplatnoj ostavi).
Ostavoprimac je dužan čuvati stvar kao svoju vlastitu (uz naknadu i kao dobar
gospodarstveni/dobar domaćin), nema pravo uporabe stvari povjerene mu na čuvanja, inače
odgovara za štetu! Dužan je vratiti stvar ostavodavcu čim on to zatraži, sa svim plodovima i drugim
koristima od nje. Ima pravo od ostavodavca tražiti naknadu troškova čuvanja i naknadu štete
koja mu je time nastala. Nema pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je naknada ugovorena,
ako se ostavoprimac bavi primanjem stvari na čuvanje ili se to može očekivati iz okolnosti posla. Ako
se radi o besplatnoj ostavi, ostavoprimac može i prije isteka roka vratiti stvar ostavodavcu ako bi
stvar propala ili se oštetila, odnosno bi ostavoprimcu nastala šteta.
Posebni slučajevi ostave su neprava ostava (zamjenjive stvari s pravom ostavoprimca da ih potroši
pa vrati istu količinu stvari istog roda i kakvoće – zajam, a ostava samo glede vremena i mjesta
vraćanja) i ostava u nuždi (npr. u slučaju požara, potresa, poplave – čuvanje s povećanom pažnjom).
Ugostitelji se smatraju ostavoprimcima glede stvari koje su gosti donijeli i odgovaraju za njihov
nestanak, uništenje i oštećenje (najviše do 10.000,00 kuna). Oslobođeni su odgovornosti ako se radi o
okolnostima koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti, ako je uzrok u stvari ili ponašanju gosta i osoba s
njim. Ugostitelj duguje potpunu naknadu ako mu je gost predao stvar na čuvanje, te ako je šteta
nastala njegovom krivnjom ili krivnjom osobe za koju on odgovara. Nikakav pravni učinak
nemaju ugovorni uglavci i objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje,
ograničuje ili uvjetuje odgovornost za stvari koje su gosti donijeli (a ako primaju goste na noćenje
imaju pravo zadržati stvari gostiju do potpune naplate tražbine za smještaj i ostale usluge).

50. UGOVOR O ORGANIZIRANJU PUTOVANJA

Ugovorom o organiziranju putovanja obvezuje se organizator putovanja pribaviti putniku

najmanje dvije usluge koje se sastoje od prijevoza, smještaja ili drugih turističkih usluga što čine
cjelinu i koje se pružaju u vremenu dužem od 24 sata ili uključuju barem jedno noćenje (paket-
aranžman), a putnik se obvezuje platiti mu za to jednu ukupnu (paušalnu) cijenu.
Promidžbeni materijali ne smiju sadržavati zavaravajuće obavijesti u pogledu cijene ili druge
odredbe ugovora o organiziranju putovanja (mora imati jasne, potpune i točne obavijesti). Prije

27
sklapana ugovora organizator putovanja dužan je obavijestiti putnika o formalnostima koje je
potrebno obaviti prije putovanja (putovnice, vize, zdravstvene formalnosti). Osim u slučaju zakašnjele
rezervacije ili ugovora u posljednjem trenutku ugovor se sklapa u pisanom obliku, odnosno drugom
obliku razumljivom putniku.
Obveze organizatora putovanja su zaštita prava i interesa putnika, obveza obavještavanja
putnika o važnim informacijama, obveza čuvanja tajne, odgovornost za štetu zbog neispunjenja
(neurednog i djelomičnog ispunjenja također), odgovornost za treću osobu (culpa in eligendo),
sniženje cijene (u slučaju nepotpunog ispunjenja), sklapanje ugovora o osiguranju od odgovornosti
za štetu, polaganje jamčevine kod banke ili osiguravajućeg društva (za slučaj stečaja ili
insolventnosti), isključenje i ograničenje odgovornosti za štetu organizatora (ništeno, može se
samo unaprijed odrediti najviši iznos naknade štete, ne vrijedi ako je šteta počinjena namjerno ili iz
krajnje nepažnje, posljedica je tjelesna ozljeda ili je veliki nerazmjer sa štetom).
Obveze putnika su plaćanje cijene, davanje podataka, ispunjavanje uvjeta predviđenih
propisima, obavještavanje o nedostacima ispunjenja (rok od 8 dana od završetka putovanja), te
odgovornost za štetu (neispunjenjem obveza). Ako je spriječen, putnik može odrediti drugu osobu
da ga zamijeni (ako zadovoljava potrebne uvjete) i o tome mora pravodobno obavijestiti organizatora.
Organizator može zahtijevati povećanje ugovorene cijene zbog promjene tečaja ugovorene valute,
povećanja troškova prijevoza (uključujući i gorivo) i povećanja pristojbi za određene usluge (npr. u
zračnim lukama itd.), ako za to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovorena
cijena ne može se povećati 20 dana prije početka putovanja (pravo putnika na raskid ako je povećanje
veće od 10%).
Putnik u svakom trenutku može raskinuti ugovor (pravodobni raskid – naknada administrativnih
troškova, nepravodobni raskid – naknada dijela cijene razmjerno vremenu do putovanja, a samo
troškovi ako je zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, raskid nakon početka
putovanja – naknada punog iznosa cijene, samo trošak kao prethodno).
Organizator putovanja može raskinuti ugovor bez obveze naknade štete putniku zbog izvanrednih i
nepredvidivih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ni otkloniti (prije ili za vrijeme putovanja), ako se
nije prijavio dovoljan broj putnika (pravodobna obavijest najmanje 5 dana prije putovanja), zbog
razloga na strani putnika.

51. UGOVOR O OSIGURANJU

Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili

korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se
obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Osigurani slučaj je događaj prouzročen
osiguranim rizikom koji mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje
ugovaratelja osiguranja ili osiguranika!
Ugovor o osiguranju je ništetan ako je u trenutku njegova sklapanja već nastao osigurani slučaj, ili je
bio u nastajanju, bilo je izvjesno da će nastupiti, ili je već prestala mogućnost da on nastane.
Neka osiguranja su isključena od ovih pravila, primjerice pomorska osiguranja, osiguranja u
zračnom prometu, odnosi iz reosiguranja itd.
Ugovorom se može odstupiti od odredbi zakona samo ako je to izričito dopušteno i ako se radi o
odredbama koje daju mogućnost ugovarateljima da postupe kako hoće (od ostalih odredbi samo
ako je to u nedvojbenom interesu osiguranika).
Ugovor o osiguranju sklopljen je kad je ponuda o osiguranju prihvaćena (iznimka je predviđena
kod osiguranja osoba – ugovor je sklopljen kad strane potpišu policu osiguranja, a moguće je čak i
uplatom premije ako je to izričito istaknuto u uvjetima ugovora). Osiguratelj je bez odgađanja

28
dužan ugovaratelju osiguranja predati uredno sastavljenu i potpisanu policu osiguranja (ili
drugu ispravu).
Osoba koja sklopi ugovor o osiguranju i ime druge osobe bez njegova ovlaštenja odgovara
osiguratelju za sve obveze dok ta druga osoba ne odobri ugovor. U slučaju osiguranja za tuđi račun
ili za račun koga se tiče, obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je ispuniti
ugovaratelj osiguranja, ali on ne može ostvariti prava iz osiguranja bez pristanka osobe čiji je interes
osiguran i kojoj ona pripadaju.
Kad osiguratelj ovlasti nekog da ga zastupa, smatra se da ima sve ovlasti za sklapanje, izmjenu,
produljenje ugovora o osiguranju i svih ostalih radnji prema ugovaratelju osiguranja (ograničenja ne
djeluju prema ugovaratelju osiguranja ako mu ona nisu bila poznata).
Obveze osiguranika, odnosno ugovaratelja osiguranja su dužnost prijavljivanja svih okolnosti
značajnih za ocjenu rizika, koje su mu poznate ili nisu mogle ostati nepoznate (namjerna
netočnost ili nepotpunost prijave – pravo na poništaj ugovora u roku 3 mjeseca od saznanja,
nenamjerna netočnost ili nepotpunost – pravo na raskid ugovora ili predložiti povećanje premije u
roku od 1 mjesec od saznanja), dužnost plaćanja i primanja premije (raskid ex lege ako ne bude
plaćena u roku od 30 dana od obavijesti o dospjelosti premije, ili ako ne bude plaćena u roku od 1
godine od dospjelosti – ne primjenjuje se na osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja),
obavještavanje osiguratelja o svakoj promjeni okolnosti koja može biti značajna za ocjenu rizika
(povećanje rizika – u roku od 1 mjesec od saznanja osiguratelj može raskinuti ugovor (preveliki
rizik), predložiti povećanje premije, smanjenje rizika – ugovaratelj ima pravo u istom roku
zahtijevati smanjenje premije, ako ne pristane onda pravo na raskid ugovora), obavještavanje
osiguratelja o nastupanju osiguranog slučaja (rok 3 dana od saznanja, posljedica povrede obveze je
naknada štete). Ništetna je odredba koja bi predvidjela gubitak prava na osigurninu ako
ugovaratelj osiguranja ili osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku
ugovornu obvezu!
Obveze osiguratelja su isplatiti osigurninu u ugovorenom roku (rok ne može biti dulji od 14 ili
30 dana ako je za vrijeme utvrđenja postojanja obveze ili iznosa iste potrebno stanovito vrijeme),
isključenje odgovornosti osiguratelja u slučaju namjere i prijevare (ako je ugovaratelj osiguranja,
osiguranik ili korisnik osiguranja izazvao osigurani slučaj namjerno ili prijevarom – ne može se
isključiti ovo pravilo), te ima pravo na isticanje prigovora protiv odštetnog zahtjeva.
Ugovor o osiguranju proizvodi pravne učinke istekom dana početka trajanja osiguranja pa do isteka
zadnjeg dana ugovorenog osiguranja (ako nije ugovoren rok trajanja, svaka strana može raskinuti
ugovor danom dospjelosti premije, pisanim nalogom najkasnije 3 mjeseca prije dospjelosti premije.
U slučaju stečaja ugovaratelja osiguranja, osiguranje se nastavlja, ali svaka strana ima pravo na
raskid ugovora u roku od 3 mjeseca od otvaranja stečaja, dok u slučaju stečaja osiguratelja ugovor
prestaje ex lege istekom 30 dana od otvaranja stečaja.

52. OSIGURANJE IMOVINE

Ugovor o osiguranju imovine može sklopiti svaka osoba ili se može sklopiti u korist svake osobe
koja ima opravdani interes na predmetu osiguranja. Osiguranik može biti samo osoba koja ima ili
očekuje da će imati opravdani interes da ne nastane osigurani slučaj jer bi inače pretrpjela materijalni
gubitak.
Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika
zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik
pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.
Ako se u tijeku istog razdoblja osiguranja ostvari više osiguranih slučajeva jedan za drugim
(uzastopne štete) osigurnina se određuje za svaki od njih i isplaćuje u potpunosti. Ako je ugovorom

29
vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost) osigurnina se određuje prema
toj vrijednosti. Izmakli dobitak se uzima u obzir samo ako je izričito ugovoren.
Osiguranik je dužan poduzeti sve razborite mjere potrebne da se spriječi nastanak osiguranog
slučaja, a ako nastupi, sve razborite mjere da se ograniče njegove štetne posljedice (osiguratelj je
dužan naknaditi troškove, gubitke i druge štete prouzročene takvim postupanjem osiguranika).
Osiguratelj je dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivnjom ugovaratelja osiguranja,
osiguranika ili korisnika osiguranja, osim ako je ta obveza izrijekom isključena u ugovoru.
Osiguratelj ne odgovara za štetu koju su navedene osobe uzrokovali namjerno (ništena je suprotna
odredba ugovora), ako šteta potječe od nedostataka stvari i ako je šteta nastala ratnim operacijama ili
pobunama.
Ako se pri sklapanju ugovora jedna strana posluži prijevarom i tako ugovori iznos osiguranja veći od
stvarne vrijednosti osigurane stvari, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora (nadosiguranje).
Ako se osigurana vrijednost smanji za trajanja osiguranja, svaka ugovorna strana ima pravo na
odgovarajuće sniženje osiguranog iznosa i premije, počevši od dana kad je zahtjev za sniženje
priopćen drugoj strani.
Ako je neka stvar osigurana kod dva ili više osiguratelja od istog rizika na način da zbroj osiguranih
iznosa ne prelazi vrijednost stvari (višestruko osiguranje), svaki osiguratelj odgovara za ispunjenje u
potpunosti. Ako je neka stvar osigurana kod dva ili više osiguratelja na način da zbroj osiguranih
iznosa prelazi vrijednost te stvari (a ugovaratelj osiguranja nije postupio nesavjesno) sva osiguranja su
pravovaljana i osiguranik ima pravo zahtijevati ispunjenje od svakoga od osiguratelja, ali ukupno ne
više od iznosa štete (dvostruko osiguranje). Kad je ugovor o osiguranju sklopljen s više osiguratelja
koji su se sporazumjeli o zajedničkom snošenju i raspodjeli rizika, svaki osiguratelj u polici osiguranja
odgovara osiguraniku za potpunu naknadu (suosiguranje). Kad se utvrdi da je vrijednost osigurane
stvari u trenutku ostvarenja osiguranog slučaja veća od svote osiguranja, osigurnina se smanjuje
razmjerno vrijednosti osigurane stvari u trenutku osiguranog slučaja (podosiguranje).
U slučaju otuđenja osigurane stvari, prava i obveze ugovaratelja osiguranja prelaze po samom
zakonu na pribavitelja (osiguratelj i pribavitelj mogu odustati od ugovora uz otkazni rok od 15 dana,
otkaz moraju podnijeti u roku od 30 dana od saznanja).
Nakon nastupanja osiguranog slučaja založna prava i ostala prava koja su ranije postojala na
osiguranoj stvari prelaze na dugovanu naknadu, te osiguratelj ne može isplatiti naknadu osiguraniku
bez suglasnosti nositelja tih prava (ovlaštenici prava mogu neposredno od osiguratelja tražiti da im se
prema zakonskom redu isplate tražbine u granicama iznosa osiguranja).
Isplatom naknade, prava iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine
isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna
za štetu (subrogacija).
U slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem
samo ako treća osoba zahtijeva njezinu naknadu (npr. automobilska odgovornost).

53. OSIGURANJE OSOBA

Ugovori o osiguranju osoba su ugovori o osiguranju života i ugovori o osiguranju od nesretnog

slučaja. Nastaju potpisom police osiguranja (osim u slučaju da je izričito ugovoreno da nastaju
uplatom premije).
Bitni sastojak ugovora je također i starosna dob osigurane osobe. Visina osiguranog iznosa koji
je osiguratelj dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj utvrđuje se u polici osiguranja prema
sporazumu ugovornih strana.
Polica osiguranja života može glasiti na određenu osobu ili po naredbi, ali ne može glasiti na
donositelja.

30
Za netočne prijave godina života u ugovorima o osiguranju života vrijede pravila:
- ako stvarne godine prelaze granicu predviđenu u uvjetima i tarifama osiguratelja, ugovor je
ništetan i osiguratelj je dužan vratiti sve primljene premije;
- ako su stvarne godine veće od prijavljenih, ali ne prelaze granicu predviđenu za osiguranje
života, ugovor je pravovaljan, a osigurani iznos se smanjuje;
- ako su stvarne godine manje od prijavljenih, ugovor je pravovaljan, a premija se smanjuje na
odgovarajući iznos, te je osiguratelj dužan vratiti razliku između primljenih premija i premija na
koje ima pravo.
Ako ugovaratelj ne plati neku premiju po dospijeću, osiguratelj nema pravo njezinu naplatu
zahtijevati sudskim putem (jedino može smanjiti osigurani iznos ako su plaćene barem tri godišnje
premije, ili raskinuti ugovor).
Osiguranje se može odnositi i na treću osobu, u kojem slučaju se traži i pisana suglasnost te treće
osobe, s naznakom osiguranog iznosa. Ništetan je ugovor o osiguranju za slučaj smrti treće osobe
mlađe od 14 godina, kao i osobe potpuno lišene poslovne sposobnosti (osoba starija od 14 godina
daje vlastitu suglasnost i putem zakonskog zastupnika).
U osiguranju osoba osiguratelj koji je isplatio osigurani iznos ne može ni po kojoj osnovi imati
pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja. Pravo na
naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku,
odnosno korisniku nezavisno o njegovom pravo na osigurani iznos (nema subrogacije!).

54. ISKLJUČENI RIZICI OSIGURANJA OSOBA

Ugovorom o osiguranju za slučaj smrti nije obuhvaćen rizik samoubojstva, ako se dogodio u
prvoj godini osiguranja. U slučaju da se samoubojstvo dogodilo u roku od 3 godine od dana sklapanja
ugovora, osiguratelj je dužan isplatiti korisniku osiguranja samo matematičku pričuvu ugovora (iznos
do sada uplaćenih premija).
Osiguratelj se oslobađa od obveze isplate osigurnine ako je korisnik osiguranja namjerno
izazvao smrt osiguranika (ako su bile uplaćene barem tri godišnje premije vratiti iznos matematičke
pričuve).
Ako je smrt osiguranika prouzročena ratnim operacijama, osiguratelj je dužan samo isplatiti
matematičku pričuvu. Isto vrijedi i u slučaju ugovora o osiguranju od nesretnog slučaja.
Osiguratelj se oslobađa obveze iz ugovora o osiguranju od nesretnog slučaja ako je osiguranik
namjerno prouzročio nesretni slučaj.
Također, ugovorom se mogu isključiti i drugi rizici (npr. alkoholiziranost itd.).
Ugovaratelj osiguranja prije nastupa osiguranog slučaja ima pravo na isplatu otkupne
vrijednosti police (ako se radi o ugovoru za cijeli život osiguranika i ako su uplaćene barem tri
godišnje premije), ima pravo na isplatu dijela osiguranog iznosa unaprijed (do visine otkupne
police i uz uvjete kao prije), a može i dati policu osiguranja u zalog (prema osiguraniku to ima
učinak samo ako je pisano o tome obaviješten).
Ugovaratelj osiguranja života može ugovorom, kasnijim pravnim poslom i oporukom odrediti
osobu kojoj će pripasti prava iz ugovora (ako se osiguranje odnosi na život druge osobe, treba i
njezina pisana suglasnost). Osigurani iznos se na nasljednike dijeli sukladno njihovim nasljedničkim
udjelima, a ako nisu nasljednici onda na jednake dijelove, ako drugačije nije ugovoreno.
Osigurani iznos koji treba biti isplaćen korisniku osiguranja ne ulazi u ostavinu ugovaratelja
osiguranja.
Vjerovnici ugovaratelja osiguranja i osiguranika nemaju nikakvo pravo na osigurani iznos ugovoren za
korisnika osiguranja (moguće jedino pobijanje pravnih radnji dužnika ako su premije bile previsoke).

31
Korisnik osiguranja može pravo na osigurani iznos prenijeti na drugoga i prije osiguranog slučaja,
uz pisani pristanak ugovaratelja osiguranja i druge osobe na čiji život se osiguranje odnosi (mora biti
navedeno ime osobe na koju se pravo prenosi).
Ako korisnik osiguranja umre prije dospjelosti osigurane glavnice ili rente, korist iz osiguranja ne
pripada njezinim nasljednicima, nego narednom korisniku osiguranja, a ako on nije određen,
ugovaratelju osiguranja.

55. ODGOVORNOST ZA ŠTETU PO OSNOVI KRIVNJE

Krivnja je subjektivni odnos štetnika prema prouzrokovanju štete, a kojega pravni poredak
nepovoljno ocjenjuje. Krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.
Namjera (dolus) znači da je štetnik postupao znajući i hotimice, dakle postoji volja (želi radnju/uzrok)
i znanje (želi posljedicu/štetu). Nepažnja se dijeli na krajnju nepažnju (culpa lata) u kojoj situaciji
štetnik nije upotrijebio ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, i običnu nepažnju
(culpa levis) u kojoj situaciji štetnik nije upotrijebio pažnju osobito pažljivog čovjeka (dobrog
domaćina/gospodarstvenika) – taj oblik nepažnje se predmnijeva.
Osobe koje ne odgovaraju za štetu po osnovi krivnje su osobe koje zbog duševne bolesti ili
zaostalog umnog razvoja nisu sposobne za rasuđivanje (iznimka postoji ako se osoba sama dovela
u stanje prolazne nesposobnosti), maloljetnici do 7 godine života (od 7 do 14 godine samo ako je bio
sposoban za rasuđivanje), osobe koje su postupale u nužnoj obrani (iznimka prekoračenje), u
dopuštenoj samopomoći (pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti
opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede odgovara prilikama u kojima
nastaje opasnost), te u slučaju pristanka oštećenika (ništetna je izjava oštećenika kojom je pristao da
mu se učini šteta radnjom koja je zakonom zabranjena!).

56. ODGOVORNOST ZA DRUGOGA

O odgovornosti za drugoga govorimo kad netko odgovara za štetu koju je druga osoba
prouzročila.
U slučaju da je štetu počinila osoba koja zbog duševne boli ili zaostalog umnog razvoja nije
sposobna za rasuđivanje, odgovara osoba koja je ne temelju zakona, odluke nadležnog tijela ili
ugovora dužna voditi nadzor na takvom osobom (oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je uredno
obavljao nadzor).
U slučaju da štetu počine maloljetnici u prvom redu odgovaraju roditelji (do navršene 7 godine
života bez obzira na svoju krivnju, od 7 do 14, kao i od 14 do 18 godine osim ako dokažu da je šteta
nastala bez njihove krivnje – presumirana krivnja, a ako djeca odgovaraju zajedno s roditeljima,
odgovornost je solidarna), zatim druge osobe (ako je šteta nastala dok je dijete bilo povjereno drugoj
osoba i da je ta osoba odgovorna za štetu – nadzor skrbnika, škole i sl., ako odgovara i dijete,
odgovornost je solidarna), a postoji i posebna odgovornost roditelja (ako je šteta nastala zbog lošeg
odgoja, loših primjera ili poročnih navika djeteta koje je dobilo od roditelja).
Kad je štetu prouzročila osoba koja za štetu nije bila odgovorna, a naknada se ne može dobiti od
osobe koja za nju odgovara, sud može s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika svejedno
naložiti naknadu štete – načelo pravičnosti (ista je stvar kad roditelji nisu odgovorni).
Za štetu koji počini radnik u vezi sa svojim radom trećoj osobi odgovara poslodavac, osim ako
dokaže da su postojali razlozi za isključenje odgovornosti radnika (od radnika se šteta može
neposredno zahtijevati samo ako ju je prouzrokovao namjerno, a poslodavac može tražiti naknadu od
radnika samo ako je radnik štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje – rok 6 mjeseci od
popravka štete).

32
Pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju svojih
funkcija (pravo na naknadu kao kod radnika i poslodavca).

57. ODGOVORNOST PO OSNOVI UZROČNOSTI

Šteta nastala u vezi s opasnom stvari, opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari,
djelatnosti, osima ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Za štetu od stvari ili djelatnosti od
kojih potječe povećana opasnosti štete za okolino odgovara se bez obzira na krivnju.
Za štetu od opasne stvari odgovara vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koje se njome
bavi!
Ako je vlasniku oduzeta opasna stvar na protupravan način, odgovara osoba koja mu je stvar oduzela,
a tako odgovara i osoba kojoj je stvar bila povjerena na služenje ili nadgledanje (vlasnik odgovara
pored te osobe ako je šteta proizašla iz skrivene mane ili svojstva stvari, a uvijek odgovara ako je stvar
povjerio osobi koja nije osposobljena ili ovlaštena njome rukovati).
Vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od više sile (uzrok izvan stvari koji
se nije mogao predvidjeti ni izbjeći), da je nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe
(koju nije mogao predvidjeti ni izbjeći), da je oštećenik pridonio nastanku štete (makar djelomično
– djelomično oslobođenje od odgovornosti), te da je nastanku štete pridonijela treća osoba
(odgovara solidarno s vlasnikom, makar djelomično – djelomično oslobođenje od odgovornosti).

58. ODGOVORNOST ZA ŠTETE IZAZVANE MOTORNIM VOZILOM U POGONU

Motorno vozilo je vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini
zemlje, na tračnicama ili bez njih (sastavnim dijelom motornog vozila smatra se i privezana
prikolica).
Motorno vozilo je u pogonu kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pri
tome motor koji služi za njegovo kretanje.
Za štetu odgovaraju vlasnik (suvlasnici solidarno) prema pravilima o objektivnoj odgovornosti
(oštećenik nije vlasnik motornog vozila ni osoba zadužena za njegov pogon), te neovlašteni korisnik
motornog vozila (umjesto vlasnika i kao vlasnik, a vlasnik solidarno s njim ako je svojom krivnjom
ili krivnjom osoba za koje on odgovara omogućio neovlašteno korištenje vozila, npr. ostavio ključ).
Treća osoba koja se prevozi motornim vozilom ima pravo na naknadu štete glede stvari koje
nosi na sebi ili sa sobom (ništetno je ugovorno isključenje ili ograničenje ovakve odgovornosti).
Kad je šteta prouzročena pogonom dva ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je
isključivo kriv za štetni događaj, ako postoji obostrana krivnja svaki vlasnik odgovara drugome
razmjerno stupnju svoje krivnje, a ako nema krivnje nijednoga, vlasnici odgovaraju na jednake
dijelova ako pravičnost ne zahtijeva što drugo.

59. ODGOVORNOST ZA NEISPRAVAN PROIZVOD

Proizvođač koji stavi u promet neki proizvod, odgovara za štetu prouzročenu neispravnošću
toga proizvoda bez obzira na krivnju (objektivna odgovornost).
Odgovornost se odnosi samo na imovinsku štetu prouzročenu smrću, tjelesnom ozljedom i
uništenjem ili oštećenjem oštećenikove stvari različite od neispravnog proizvoda namijenjenoj osobnoj
uporabi.
Oštećenik je dužan dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti
proizvoda i štete. Oštećenik ima pravo na naknadu štete prouzročene uništenjem ili oštećenjem
stvari samo za dio štete koji prelazi kunsku protuvrijednost iznosa od 500 eura (ove odredbe se

33
ne primjenjuju na štete prouzročene nuklearnom energijom, neimovinska šteta prema općim
pravilima).
Proizvod je bilo koja pokretna stvar (i ugrađena u drugu stvar), te svi oblici energije.
Proizvod nije ispravan kada ne pruža sigurnost koja se opravdano očekuje od takvog proizvoda (ne i
zbog toga što je bolji proizvod naknadno stavljen u promet).
Proizvođač je osoba koje je izradila gotov proizvod, proizvela sirovinu ili dio proizvoda, koja se
predstavlja kao proizvođač, koja je uvezla proizvod radi stavljanja u promet (solidarno odgovara s
prethodno navedenim osobama) i osoba koja stavlja proizvod u promet (ako više osoba odgovara za
štetu, odgovornost je solidarna).
Proizvođač se oslobađa odgovornosti ako dokaže da nije stavio proizvod u promet, da neispravnost
nije postojala u vrijeme stavljanja u promet, da proizvod nije proizveden za prodaju, da je neispravnost
posljedica prisilnih propisa, da stanje znanosti nije omogućavalo otkrivanje nepravilnosti, te da je šteta
prouzročena radnjom oštećenika ili treće osobe.
Proizvođač sirovine ili dijela proizvoda se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je neispravnost u
glavnom proizvodu ili u uputama dobivenih od proizvođača glavnog proizvoda.
Proizvođač se djelomično oslobađa odgovornosti u slučaju djelomičnog doprinosa oštećenika ili
treće osobe (tada proizvođač odgovora solidarno s njim).
Odgovornost se ne može isključiti ili ograničiti. Rokovi ostvarivanja prava su 3 godine od
saznanja za štetu, neispravnost i proizvođača, odnosno 10 godina od stavljanja u promet.

60. POJAM ŠTETE

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta, npr. netko drugome rabije prozor),
sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist, npr. netko spriječi drugoga da načini oporuku u
nečiju korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta, npr. povreda časti i ugleda).
Onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez
njegove krivnje. Predmnijeva se obična nepažnja.

61. POPRAVLJANJE NEIMOVINSKE ŠTETE

Sama povreda prava osobnosti predstavlja neimovinsku štetu (objektivna koncepcija). Ona
postoji bez obzira jesu li nastupili fizički i psihički bolovi ili strah, te bez obzira na narav duševnih
boli (predmetna neograničenost), a moguća je i na strani pravne osobe ako joj je povrijeđeno neko
pravo osobnosti (personalna neograničenost).
U slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati objavljivanje presude, ispravka,
povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, na teret štetnika (moralna satisfakcija).
Ako se nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, sud će dosuditi i pravičnu
novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, pa i kad nje nema. Sud posebno vodi
računa o jačini i trajanju izazvanih boli i straha, cilju kojem služi naknada, ali i o tome da se ne
pogoduje težnjama koje nisu spojive s naravi i društvenom svrhom naknade (zabrana
lukrativnosti). Osim oštećeniku, takva naknada se može dosuditi i članovima uže obitelji umrle
osobe ili osobe s osobito teškim invaliditetom, roditeljima u slučaju gubitka začetog, a nerođenog
djeteta, te osobi prema kojoj je prijevarom, prisilom ili zloupotrebom nekog odnosa
podređenosti ili zavisnosti počinjeno kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa.
Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim
ako je šteta nastala nakon toga! Ako je izvjesno da će šteta trajati i u budućnosti, sud može dosuditi i
buduću neimovinsku štetu. Tražbina prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani
zahtjev ili tužbu (uz iste pretpostavke tražbina može biti predmet ustupa, prijeboja i ovrhe).

34
62. POPRAVLJANJE IMOVINSKE ŠTETE

Osoba odgovorna za štetu dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala. Ako
uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete
dati naknadu u novcu (ako uspostava prijašnjeg stanja uopće nije moguća, daje se novčana naknada
štete).
Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete (naknada obične štete i
izmakle koristi).
U slučaju smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja naknada se daje u obliku novčane rente
(doživotno ili za određeno vrijeme, plaća se mjesečno unaprijed) ili u obliku jednog ukupnog
jednokratnog iznosa.
Visina imovinske štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kod ocjene
visine izmakle koristi u obzir se uzima dobitak koji se mogao osnovano očekivati, ako je stvar
uništena ili oštećena namjernim kaznenim djelom može se odrediti i afekcijska cijena, uzimaju se u
obzir i materijalna situacija štetnika i oštećenika, postoji li kakav doprinos šteti oštećenika.
Osoba koja prouzroči nečiju smrt dužna je naknaditi troškove pogreba, liječenja u vezi sa štetnim
događajem, izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad, novčanu rentu osobama koje je oštećenik
uzdržavao. Osoba koja oštećeniku nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlja dužna je
naknaditi troškove liječenja u vezi sa štetnim događajem, izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti,
novčane rente zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad, trajno povećanih potreba i
sprječavanje daljnjeg razvoja i napredovanja.
Sud na zahtjeve stranaka može kasnije i povećavati, snižavati, pa čak i ukinuti rentu ako se
promijene okolnosti.
Pravo na naknadu štete u obliku novčane rente zbog smrti ili ozljede bliske osobe ne može se
prenijeti na drugu osobu.

63. ODGOVORNOST VIŠE OSOBA ZA ISTU ŠTETU

Više osoba koje su zajedno prouzročile štetu, poticatelji i pomagatelji, osobe čiji udjeli se u šteti ne
mogu utvrditi (šteta uzrokovana radnjama više osoba nezavisno jedna o drugoj), međusobno povezane
osobe za koje se ne može utvrditi koja od njih je štetu počinila, te naručitelji i izvođači radova za štetu
odgovaraju solidarno. Udio u šteti određuje se s obzirom na stupanj krivnje i težinu posljedica, pa
između više štetnika nastaje regresni odnos nakon naknade štete (jednaki udjeli ako se ne može
utvrditi).

64. STJECANJE BEZ OSNOVE I PRAVILA VRAĆANJA

Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je
dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza
vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.
Pretpostavke su da se povećanje imovine na jednoj, a smanjenje na drugoj strani, uzročna veza
između toga, te nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, nadležne vlasti ili zakonu.
Ako se radi o štetnoj radnji, radi se o odgovornosti za štetu, a ne o stjecanju bez osnove.
Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je
zadržao pravo na povrat, platio da bi izbjegao prisilu ili isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta (ne može
se zahtijevati povrat bezuvjetnog duga ako je isplata izvršena prije dospjelosti).

35
Tko je isti dug platio dva puta (makar i temeljem ovršne isprave), ima pravo zahtijevati povrat po
pravilima stjecanja bez osnove.
Ne može se zahtijevati povrat danoga na ime ispunjenja naravne ili moralne obveze.
Prilikom vraćanja vraćaju se plodovi i plaćaju se zatezne kamate (ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, inače od podnošenja zahtjeva). Stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih
troškova (ako je nepošten samo nužni).
Ne može se zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede ili
smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju.
Ako je netko svoju ili tuđu stvar uporabio na korist trećega, treći je stvar dužan vratiti ili naknaditi
njezinu vrijednost (ako nije moguća primjena pravila o poslovodstvu bez naloga). Tko učini izdatak
za drugoga što je po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od te osobe. Kad je
netko uporabio tuđu stvar u svoju korist, vlasnik može zahtijevati naknadu koristi od te stvari
(neovisno o pravu na naknadu štete).

65. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

Obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne trpi
odgađanje, ako predstoji šteta ili propuštanje očite koristi (poslovodstvo bez naloga).
Poslovođa je dužan što je prije moguće obavijestiti gospodara posla, nakon posla mu je dužan
položiti račun i ustupiti sve pribavljeno tim poslom. Poslovođa ima obveze nalogoprimca, te je dužan
postupati pažnjom dobrog domaćina/gospodarstvenika.
Poslovođa bez naloga koji je ispoštovao gornje odredbe ima pravo od gospodara posla
zahtijevati da ga oslobodi preuzetih obveza, da preuzme te obveze na sebe, da mu naknadi nužne i
korisne izdatke, štetu i primjerenu naknadu za trud (ako je uspio postići korist ili otkloniti štetu).
Tko obavlja tuži posao u namjeri da drugome pomogne, a nisu ostvarene pretpostavke za
poslovodstvo bez naloga, ima pravo na naknadu učinjenih troškova. Poslovođa bez naloga ima pravo
odnijeti stvari kojima je povećao tuđu imovinu (ius tollendi, to pravo nema ako mu gospodar posla
naknadi njihovu vrijednost). Nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga osoba koja je tuđi
posao obavljala usprkos zabrani gospodara posla (iznimka postoji ako je zabrana bila protivna
zakonu ili moralu).

66. NEPRAVO POSLOVODSTVO

Tko obavlja tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđi,
dužan je na zahtjev gospodara posla položiti račun i predati sve koristi (može tražiti i vraćanje stvari u
prijašnje stanja i naknadu štete. Ako naknadno odobri izvršeno, poslovođa se smatra nalogoprimcem.
STVARNO PRAVO

67. PREDMET VLASNIŠTVA I DRUGIH STVARNIH PRAVA (sposobnost stvari)

Predmet prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretna ili nepokretna stvar,
osim onih koje za to nisu sposobne.
Stvari su tjelesni dijelovi prirode različiti od ljudi, koji služe ljudima za uporabu i sve drugo što
je zakonom s njima izjednačeno. Prirodne sile su stvari samo ako su podložne ljudskoj vlasti.
Zakonom neke vrste prava mogu biti izjednačene sa stvarima, ubrajaju se u pokretne stvari, a u
nekretnine samo ako su spojena s vlasništvo nekretnine, teret su joj ili je zakonom tako određeno.

36
Stvari dijelimo na tjelesne i netjelesne stvari, zatim na djeljive i nedjeljive stvari. Tjelesne stvari su
pokretnine i nekretnine, a netjelesne su imovinska prava, stvarna prava na tuđoj stvari i obvezna
prava.
Nekretnine su čestice zemljine površine zajedno sa svim što je razmjerno trajno spojeno s njima, bilo
na površini ili ispod nje. Pokretnine su stvari koje se mogu premjestiti s jednom mjesta na drugo, a da
im se pritom ne povrijedi bit (supstanca). U sumnji je li što pokretna ili nepokretna stvar, smatra
se da je pokretna!
Sve stvari mogu biti objektom prava vlasništva, osim onih kojim njihove naravne osobine ili
zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu, te oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne
mogu biti u vlasti nijedna osobe pojedinačno, već su na uporabi svih (npr. atmosferski tlak, voda u
rijekama, jezerima i moru, morska obala). One se nazivaju općim dobrima, a o njima vodi brigu,
upravlja i za to odgovara RH (res extra commercium).
Stvari koje su zakonom (a temeljem Ustava) određene da su dobra od interesa za RH nisu opća
dobra, te su sposobne biti predmetom prava vlasništva i drugih stvarnih prava (npr. rudna blaga,
zemljišta, šume itd.), ali se nositelji tih prava smiju služiti tim stvarima na način i uz uvjete propisane
zakonom, a za ograničenja imaju pravo na odgovarajuću naknadu.
Razlikujemo javna dobra u općoj uporabi (namijenjena za uporabu svih) i javna dobra u javnoj
uporabi (namijenjena uporabi osoba javnog prava).

68. STVAR I NJEZINE PRIPADNOSTI, DIJELOVI STVARI, PRIPADAK I KORISTI STVARI

Objekt prava vlasništva je pojedinačno određena stvar, zajedno sa svim njezinim

pripadnostima. Pripadnost stvari je svaki njezin dio, sve što se s njom razmjerno trajno spoji
(prirast), svaki njezin plod (dok se od nje ne odvoji) i pripadak (pertinencija).
Dio stvari koji se ne može fizički odvojiti, a da time ne bude uništen on ili sama stvar (bitni dio) ne
može biti samostalnim objektom stvarnih prava. Na odvojivim dijelovima stvari postoje ista prava kao
i na cijeloj stvari, osim ako postoji kakvo pravo druge osobe na posebnom pravnom temelju (što treba
dokazati). Bila stvar fizički djeljiva ili ne, ona se može pravno razdijeliti na sadržajno jednake dijelove
kojim je veličina računski određena njihovim razmjerom prema cijeloj stvari (idealni dijelovi). Svaki
idealni dio je odvojeni dio stvari.
Pripadak stvari (pertinencija ili pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio
da kao sporedna trajno služi svrsi glavne stvari, a stoji u takvom prostornom odnosu prema
glavnoj stvari koji odgovara toj namjeni (npr. ključ i brava). Prolazna uporaba neke stvari za svrhu
druge ne daje joj svojstvo pripatka, kao što ni privremeni prestanak služenja glavnoj stvari ne oduzima
pripatku to svojstvo. Smatra se da su namijenjeni da trajno služe svrsi poslovne zgrade strojevi i
uređaji namijenjeni djelatnosti te zgrade. Također, ista stvar vrijedi i za poljoprivredne nekretnine za
strojeve, stoku itd.
Koristi su plodovi neke stvar ili prava, a i druge prednosti koje donosi uporaba te stvari ili
prava.
Plodovi stvari su proizvodi koje stvar daje prirodno ili posredovanjem nečijeg rada, plodovi prava su
prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju namjenu, a civilni plodovi su prinosi koje stvar ili pravo
daje posredovanjem nekog pravnog odnosa (npr. najamnina, zakupnina, kamate).

69. POSJED

Posjed je faktična vlast nad stvari, a posjednik je svaka osoba koja ima faktičnu vlast glede neke
stvari, te tu svoju vlast može vršiti kao neposredni ili posredni posjednik. Posjednikom se smatra i
osoba koja ima faktičnu vlast u pogledu dijela neke stvari koji ne može biti samostalnim objektom

37
stvarnih prava (npr. soba u kući). S posjedom stvari izjednačeno je faktično izvršavanje sadržaja prava
stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava stvarne služnosti). Više posjednika na istoj
stvari su suposjednici.
Neposredni posjednik je osoba koja svoju faktičku vlast izvršava osobno ili posredovanjem
pomoćnika u posjedovanju (osoba koja se pokorava tuđem nalogu glede stvari te izvršava tuđu
faktičnu vlast, nije posjednik).
Posredni posjednik je osoba koja izvršava svoju faktičnu vlast preko druge osobe (plodouživatelja,
založnog vjerovnika, zakupoprimca itd.).
Samostalni posjednik je osoba koja stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da
je nositelj toga prava. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno (predmnijeva).
Nesamostalni posjednik je osoba koja stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednog
posjednika.
Razlikujemo izvorno stjecanje (jednostrani čin uspostavljanja faktične vlasti nad stvari, bez obzira
na prednika) i izvedeno (derivativno) stjecanje (prijenosom faktične vlasti na stvari, s voljom
dotadašnjeg posjednika).
Posjed se prenosi predajom stvari, a predaja je izvršena čim se stjecatelj našao u položaju izvršavati
faktičnu vlast. Ako je stjecatelj već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari, stjecatelj stječe
posjed samim očitovanjem volje prenositelja da se posjed predaje.
Stjecanje posjeda prava stvarne služnosti je moguće jednostranim zahvatom u nekretninu druge
osobe bez njegove suglasnosti, a posjednik te nekretnine to otrpi iako to ne bi trebao trpjeti (izvorno),
a i temeljem sporazuma s posjednikom te druge nekretnine (derivativno). Ista stvar vrijedi i kad
posjednik jedne nekretnine jednostrano zabrani posjedniku druge na svojoj nekretnini nešto činiti, što
bi inače smio činiti (izvorno), a temeljem sporazuma (derivativno).
Ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegove nasljednike u trenutku ostaviteljeve smrti,
onakvi kakvi su bili u tom času.

70. KAKVOĆA POSJEDA

Tri su elementa kakvoće posjeda: zakonitost, istinitost i poštenje posjeda.

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelje toga posjedovanje (pravo na posjed).
Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom (vi, clam, precario), odnosno
zlouporabom povjerenja. Međutim, i takav posjed postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen
prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet.
Posjed je pošten ako posjednik u trenutku stjecanje nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao
dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik
sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (u slučaju pravomoćne odluke suda poštenje prestaje
časom primitka tužbe). Posjed se smatra poštenim, dok se ne dokaže suprotno!

71. ZAŠTITA POSJEDA

Posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast na stvari, ne prestaje niti se prekida ako je smetnja ili
propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo samo privremeno (načelo trajnosti). Tko tvrdi da je
posjed prestao, dužan je to dokazati!
Tko posjedniku oduzme posjed bez njegove volje ili ga uznemirava u posjedovanju, samovlasno je
smetao njegov posjed. Samovlast je zabranjena (čak ni osoba kojoj je silom, potajno, prijevarom ili
zlouporabom povjerenja oduzet posjed ga ne smije samovlasno oduzeti nakon što su joj je prestalo
pravo na zaštitu posjeda).

38
Pravo na zaštitu posjeda ima osoba kojoj je posjed oduzet, koga se u posjedu uznemirava, pa čak i
osoba koja je posjed stekla samovlasno (osim protiv osobe kojoj ga je oduzela, a i protiv nje nakon što
posjed postane miran). Pravo na zaštitu prestaje protekom roka od 30 dana od saznanja za čin
smetanja i počinitelja, a najkasnije u roku od 1 godine od učinjenog smetanja.
Pravo na zaštitu ostvaruje se u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili
putem dopuštene samopomoći.
Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je zaštitu svojeg posjeda ostvariti putem
suda, zahtijevajući da sud utvrdi čin smetanja njegovog posjeda, naredi uspostavu posjedovnog
stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Radi se o
posebnom, hitnom postupku u kojem se utvrđuje i štiti posljednji mirni posjed, bez ulaženja u pravo na
posjed, pravni temelj, poštenje posjednika itd. Zaštitu može tražiti i neposredni i posredni
posjednik (posredni posjednik ne može u odnosu na neposrednog posjednika ako bi bilo nužno
raspravljati o njihovom pravnom odnosu). Također, svaki suposjednik je ovlašten zahtijevati zaštitu
svojeg suposjeda (između suposjednika međusobno vrijedi pravilo kao za posrednog i neposrednog
posjednika).
Tko ima pravo na zaštitu posjeda (može i posjednikov pomoćnik u posjedovanju), smije svoj posjed
zaštititi za vrijeme trajanja rokova i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme ili ga u
posjedovanju uznemirava, ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, opasnost je
neposredna, pod uvjetom da se ne primjeni sila veće jakosti nego je primjerena okolnostima
(dopuštena samopomoć). Samopomoć mora biti defanzivna, a ne ofanzivna, a ako se prekorači
odgovara se za tako nastalu štetu.

72. PRESTANAK POSJEDA STVARI I PRAVA

Posjed stvari je prestao kad je stvar propala, kad se izgubila i nema izgleda da će se opet naći, kad je
posjednik svojom voljom napustio stvar, pravnim poslom, kad nije ostvarena zaštita posjeda u
predviđenim rokovima.
Posjed prava prestao je kad je propala poslužna nekretnina, kad se posjednik odrekao svojeg posjeda
prava stvarne služnosti, kad nije ostvarena zaštita posjeda u predviđenim rokovima, te prestankom
posjeda povlasne nekretnine. Posjed prava ne prestaje samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne
služnosti, sve dok ga posjednik može izvršavati ako to želi.

73. PRAVO VLASNIŠTVA – STJECANJE

Pravo vlasništva se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda i druge nadležne vlasti,
nasljeđivanjem i na temelju zakona.
STJECANJE NA TEMELJU PRAVNOG POSLA
Na temelju pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi pravo vlasništva s dotadašnjeg
vlasnika na stjecatelja, na način određen zakonom. Ako se radi o nekretnini, posao mora biti u
pisanom obliku (titulus stjecanja). Nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima
(iznimka načelo savjesnosti i poštenja i načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga).
Vlasništvo pokretnine stječe se predajom stvari u samostalan posjed stjecatelju, a na temelju
valjanog očitovanja volje otuđitelja (modus stjecanja).
Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva
(uknjižbom) u zemljišnoj knjizi na temelju valjanog očitovanja volje otuđitelja (modus
stjecanja). Na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige vlasništvo se stječe polaganjem u

39
sud ovjerovljene isprave sposobne za uknjižbu u zemljišnim knjigama. Time ne prestaju ostala
stvarna prava koja postoje na stvari.
STJECANJE NA TEMELJU ODLUKE SUDA I DRUGE NADLEŽNE VLASTI
Pravo vlasništva na temelju odluke suda i druge nadležne vlasti stječe se u trenutku
pravomoćnosti (konačnosti) odluke. Time ne prestaju ostala stvarna prava koja postoje na stvari.
Osoba koje je stekla pravo vlasništva nekretnine na ovaj način ovlaštena je ishoditi upis stečenog
prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (deklaratorni upis).
STJECANJE NASLJEĐIVANJEM
Nasljednik stječe pravo vlasništva naslijeđenih stvari u trenutku otvaranja nasljedstva (u času
smrti ostavitelja). Time ne prestaju druga stvarna prava koja su postojala na stvari, nasljednik je
ovlašten tražiti upis prava vlasništva na nekretnini u zemljišnoj knjizi (deklaratoran upis). Odredbe o
sjecanju prava vlasništva nasljeđivanje na odgovarajući način se primjenjuju i na sveopće pravno
sljedništvo (univerzalnu sukcesiju).
STJECANJE NA TEMELJU ZAKONA
Pravo vlasništva se stječe ispunjenjem određenih pretpostavki koje predviđa zakon. Ako što
drugo nije propisano, prestaju sva stvarna prava na stvari koja su dotad postojala (osim onih za koje je
stjecatelj znao ili morao znati). Stjecatelj je ovlašten tražiti upis prava vlasništva nekretnine u
zemljišnim knjigama (deklaratoran upis).
Vrste stjecanja na temelju zakona su stjecanje prisvojenjem i nalazom, priraštajem, dosjelošću,
pretvorbom društvenog vlasništva u privatno (temeljem posebnih propisa) i načelom povjerenja
u zemljišne knjige.
Stjecanje prava vlasništva prisvojenjem i nalazom moguće je samo za pokretnine koje nitko
nema u svojem vlasništvu! Pravo vlasništva se stječe uzimanjem stvari u samostalan posjed s
namjerom da se stvar prisvoji. Ne može se steći pravo vlasništva na stvarima koje mogu biti samo u
vlasništvu RH ili jedinica samouprave, a ako je potrebna dozvola za stjecanje određenih stvari, onda ni
bez dozvole.
Osim izvorno ničijih stvari, ničije su i one koje je vlasnik napustio ako se time odrekao svojeg
prava vlasništva (napuštene stvari, napuštanjem posjeda). Ničija nekretnina prelazi u vlasništvo
RH temeljem očitovanja o odreknuću danog u obliku prikladnom za zemljišnoknjižni upis. U slučaju
nalaza izgubljene, zametnute ili ukradene stvari ona se predaje najbližem nalaznom uredu.
Nalaznik je osoba koja je stvar prva opazila i za nju se mašila. Ako u roku od 1 godine od objave
oglasa nalaznog ured nitko ne dokaže vlasništvo stvari, stvar se predaje u posjed nalazniku. Nalaznik
svakako ima pravo na nagradu (nalazninu) od vlasnika u visini od 10% prometne vrijednosti
stvari.
Ako se nađe blago (novac, dragocjenosti itd.) predaje se nalaznom uredu i ono postaje vlasništvo
RH, a nalaznik i vlasnik nekretnine na kojoj je blago nađeno imaju pravo na primjerenu nagradu od
RH.
Plodovi i sve što se odvoji od neke stvari pripada i nakon odvajanja njezinom vlasniku (osim ako je
stvar u poštenom posjedu druge osobe, onda stječe pravo vlasništva na plodovima). Također, moguće
je da nositelj ograničenog stvarnog prava ili osoba na temelju obveznog prava stekne pravo
vlasništva nad plodovima (odvajanjem ili ubiranjem, ovisno o ograničenom stvarnom pravu, odnosno
pravnom odnosu). U slučaju prerade, sjedinjenja ili miješanja više stvari u vlasništvu različitih
osoba, osoba koja je učinila te radnje dužna je stvari vratiti u prijašnje stanje ako je to moguće,
odnosno ukoliko je to napravila bez suglasnosti ostalih vlasnika. Ako to nije moguće, a nastala je
nova stvar onda pripada svim dotadašnjim vlasnicima u suvlasništvo prema razmjeru vrijednosti

40
njihovih stvari u odnosu na novonastalu (osoba čija je stvar najviše vrijedila ima pravo otkupa cijele
stvari). Ukoliko pak nije nastala nova stvar nego je postojećoj kao glavnoj prirasla druga stvar kao
pripadnost, vlasništvo glavne stvari ostaje, a obveza naknade štete se prosuđuje prema
obveznopravnim pravilima.
Dosjelošću se stječe pravo vlasništva samostalnim posjedom te stvari, ako posjed ima zakonom
određenu kakvoću, neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti
vlasnikom te stvari. U slučaju da posjednik ima kvalificirani posjed (zakonit, istinit, pošten) u
trajanju od 3 godine za pokretnine i 10 godina za nekretnine (redovna dosjelost), a u slučaju da
samostalni posjed posjednik ima barem pošteni posjed u trajanju od 10 godina za pokretnine i 20
godina za nekretnine (izvanredna dosjelost). Za stjecanje dosjelošću stvari u vlasništvu RH,
samoupravnih jedinica i ostalih pravnih osoba koje služe u dobrotvorne svrhe potrebno je dvostruko
vrijeme trajanja gornjih rokova. Na prekid i zastoj tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući se način
primjenjuju odredbe o prekidu i zastoju tijeka zastare tražbina.

74. PRAVO VLASNIŠTVA – OPĆA I POSEBNA OGRANIČENJA

Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom
stvari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga od toga isključi, ako to nije protivno
tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Pravo vlasništva znači pravo posjedovanja,
uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.
U prvom redu razlikujemo opća i posebna ograničenja. Opća ograničenja očituju se u tome što
vlasništvo obvezuje i vlasnik je dužan pridonositi općem dobru, pa je općenito prilikom izvršavanja
svoga prava dužan postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njegovu pravu,
a osobito se vlasnik ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti (zabrana
zlouporabe prava vlasništva), nije ovlašten zabraniti tuđi zahvat u svoju stvar kad je nužan radi
otklanjanja štete koja nekome neposredno prijeti, a veća je nego šteta koji time proizlazi vlasniku
(trpljenje zahvata radi otklanjanja neposredno prijeteće štete), nije ovlašten braniti tuđe zahvate
poduzete na tolikoj visini ili dubini gdje on nema opravdanog interesa (trpljenje zahvata koji ne
ugrožavaju interes vlasnika).
Posebna ograničenja se očituju u tome da vlasnik stvari ne smije svoje pravo vlasništva izvršavati
preko granica koje se svim vlasnicima postavljaju temeljem zakona, radi zaštite interesa i sigurnosti
države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. U slučaju da je pravo vlasništva nekome ograničeno
zbog navedenog razloga, takva osoba ima pravo na odgovarajuću naknadu. Ako pak odbija ograničiti
svoje pravo vlasništva, može se u pogledu te stvari osnovati privremeno upravljanje (sekvestracija).
Pravo vlasništva se u interesu RH može zakonom oduzeti (potpuno izvlaštenje) ili ograničiti
osnivanjem nekog prava u korist druge osobe na vlasnikovoj stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem
slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju.
Pravo vlasništva se može ograničiti i putem pravnog posla uvijek kada to nije zabranjeno (npr.
založno pravo), koje ograničenje će djelovati prema trećima ako je upisano u odgovarajući javni
upisnik.
O stvarima u vlasništvu RH brigu vodi Vlada ili od nje ovlašteno tijelo.

75. SUVLASNIŠTVO

Ako više osoba ima stvar u vlasništvu tako da svakoj pripada dio prava vlasništva računski
određen razmjerom prema cijeloj stvari, sve te osobe su suvlasnici te stvari, a dijelovi koji im
pripadaju su njihovi suvlasnički dijelovi. U sumnji se smatra da su suvlasnički dijelovi jednaki.

41
Kad postoji suvlasništvo neke stvari, uzima se da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake
dijelove (idealne dijelove) kojima je veličina određena veličinom suvlasničkih dijelova. Idealni dio
neodvojiv je od suvlasničkog dijela koji ga određuje. Svaki suvlasnik je vlasnik svojeg idealnog dijela,
te glede njega ima sva vlasnička prava, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnog dijela, a
smije i pravno raspolagati svojim idealnim dijelom (ostali suvlasnici u pravilu nemaju pravo
prvokupa).
Glede cijele stvari svaki suvlasnik smije izvršavati sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava
vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika (ako time ne vrijeđa prava ostalih), plodovi, koristi,
troškovi i tereti se dijele među suvlasnicima razmjerno veličini suvlasničkih dijelova, svaki suvlasnik
u svako doba ima pravo zahtijevati da se polože računi i podijele sve koristi, suvlasnik kojim ima
odgovarajući suvlasnički dio može u svako doba zahtijevati osnivanje vlasništva određenog posebnog
dijela u korist njegovog suvlasničkog dijela nekretnine, a svaki suvlasnik ima pravo sudjelovanja u
odlučivanju glede cijele stvari (upravljanje stvari), a ako je jedan poduzeo kakvu radnju bez
suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga.

76. POSLOVI REDOVITE UPRAVE I IZVANREDNI POSLOVI

Poslovi redovite uprave su poslovi koji se tiču redovitog upravljanja stvari. O njima odlučuju
suvlasnici većinom glasova koje se računaju po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika. Ne
može li se postići većina, a poduzimanje posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na
zahtjev bilo koga od suvlasnika odluku će donijeti sud. Svaki suvlasnik protiv čije volje je odluka
donesena ima pravo zahtijevati osiguranje za buduću štetu, o čemu odlučuje sud u izvanparničnom
postupku, ako nema spora o vlasnicima i njihovim udjelima.
Izvanredni poslovi su oni koji premašuju okvir redovitog poslovanja. Za njih je potrebna
suglasnost svih suvlasnika. To su poslovi poput promjene namjene stvari, većih popravaka, otuđenja
stvari, davanja stvari u zakup ili najam na dulje od 1 godinu, osnivanje založnog prava na stvari,
postavljanje upravitelja itd. U sumnji se smatra da posao premašuje okvir redovitog upravljanja!
Ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, suvlasnik koji je predložio posao predvidivo koristan za sva,
može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva, makar to inače u tom času ne bi mogao.

77. RAZVRGNUĆE SUVLASNIŠTVA

Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, te mu to pravo ne

zastarijeva. Suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu
ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike
uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu ostalih suvlasnika (o prigovoru odlučuje
nadležni sud za postupak razvrgnuća). Suvlasnik se ne može valjano unaprijed odreći prava na
razvrgnuće, ali može valjano ugovoriti ograničenja toga prava (ne vezuje nasljednike ako nije upisan u
odgovarajućim javnim upisnicima). Pravo na razvrgnuće može se zahtijevati potpuno (prema svih
suvlasnicima) ili djelomično (prema jednom ili nekoliko suvlasnika).
Pravo na razvrgnuće ostvarivat će suvlasnik u sporazumu sa svim suvlasnicima s kojima
razvrgava suvlasništvo (dobrovoljno razvrgnuće) ili putem suda (sudsko razvrgnuće u
izvanparničnom postupku).
Kad razvrgnuće provodi sud, prvenstveno se vodi strogim zakonskim odredbama, a podredno
valjanim sporazumom stranaka. Sud će u pravilu djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a
nekretnine geometrijski. Prilikom geometrijske diobe nekretnine sud može osnovati služnost i
stvarni teret na ostalim njezinim dijelovima. Ako takva dioba nije moguća bez znatnog umanjenja

42
vrijednosti, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a
dobiveni iznos će se podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).
Pravo na razvrgnuće isplatom ima suvlasnik ako je određeno zakonom ili pravnim poslom,
odnosno ako učini vjerojatnim da za to postoji osobito ozbiljan razlog (suvlasnici 9/10 ne moraju imati
razlog).
Kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari istodobno, sud može na opravdan
zahtjev svakoga od njih odlučiti da, umjesto da se dijeli svaka pojedina, svakom od njih pripadne
određena stvar ili skupina stvari, razmjerno suvlasničkim dijelovima. Suvlasnik je dužan nadoplatiti
razliku ako na taj način dobije više nego što mu pripada po suvlasničkom dijelu.
Suvlasnici umjesto diobe nekretnine mogu svoja suvlasnička prava ograničiti tako da će s idealnim
dijelom povezati vlasništvo posebnog dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo).
Troškove razvrgnuća u pravilu snose suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima.
Pravni učinci razvrgnuća su stjecanje prava vlasništva, a u slučaju sudskog razvrgnuća i pravo na
izvršenje odluke o razvrgnuću (svaki suvlasnik). Suvlasnici solidarno odgovaraju za materijalne i
pravne nedostatke stvari (razvrgnuće ne može biti na štetu trećih osoba ili suvlasnika koji nisu
sudjelovali u razvrgnuću).

78. ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda posjed stvari i
to njegovo pravo ne zastarijeva. To pravo ne pripada osobi koja je stvar otuđila u svoje ime dok
stvar još nije bila njezina, a poslije ju je stekla u vlasništvo.
Tužbe za zaštitu prava vlasništva su prava vlasnička tužba (actio reivindicatio), vlasnička tužbe
predmnijevanog vlasnika (actio publiciana), zaštita od uznemiravanja (actio negatoria, tužba
radi „nepačanja“), a postoji i zaštita od povrede upisom u zemljišnoj knjizi (žalba i brisovna
tužba).
Da bi vlasnik u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od
posjednika zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju
zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (reivindikacija). Vlasnik stvar
mora opisati prema njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. Tuženik koji taji pred
sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da je posjeduje, samo zbog toga mora predati stvar
tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar natrag zahtijeva vlasničkom tužbom, dok osoba
koja tvrdi da neku stvar posjeduje, a utvrdi se da je ne posjeduje, odgovara za svu štetu koja
time nastane tužitelju. Tuženik koje stvar napustio pošto mu je dostavljena tužba, treba je o svom
trošku predati tužitelju, odnosno naknaditi mu njezinu punu vrijednosti. Posjednik ima pravo odbiti
predaju vlasniku ako ima pravo na posjed, ako to pravo izvodi iz prava posrednog posjednika koji ima
pravo na posjed, može se braniti imenovanjem posrednog samostalnog posjednika, a može i isticati
prigovore prava na posjed koje bi imao prema ustupatelju. Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema
pravo posjedovati mora predati vlasniku, te ima pravo na nužne i korisne troškove (u roku 3
godine od predaje stvari), čak i pravo zadržanja stvari dok mu ne budu naknađeni (vrijednost
plodova i drugih koristi će mu se odbiti od troškova koje traži). Nepošteni posjednik tuđe stvari uz
predaju stvari dužan je naknaditi sve štete na stvari i koristi koje je od nje imao (vlasnik ima
pravo to tražiti u roku od 3 godine od predaje), a ima pravo na naknadu nužnih troškova, bez
mogućnosti zadržanja stvari (rok 3 godine od predaje).
Onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit
način svoga stjecanja stvari, smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) preda
posjedniku bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Ukoliko oba posjednika imaju
jednake pravne temelje, nema predaje posjeda. Predmnijevani vlasnik mora dokazati činjenice na

43
temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova
zahtjeva prema posjedniku stvari (predmnijeva vlasništva ne djeluje u korist osoba koja nije bila
pošteni posjednik stvari).
Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika i predmnijevanog vlasnika na drugi način, a ne
oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.
Vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju
njegovih ovlasti u pogledu te stvari, a ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava
vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže. Ako je uznemiravanje počinjena šteta, vlasnik ima pravo na
naknadu štete. Pravo na zaštitu ima i predmnijevani vlasnik, ali samo ako je bio pošteni
posjednik stvari.
Ako netko povrijedi vlasnikovo pravo vlasništva nevaljanim upisom u zemljišne knjige, vlasnik
se ima pravo štititi od toga sredstvima koja za zaštitu knjižnih prava daju pravila
zemljišnoknjižnoga prava.

79. ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

Stvar je u zajedničkom vlasništvu kad na podijeljenoj stvari postoji vlasništvo dvije ili više osoba
(zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina njihovih udjela nije određena, bez
obzira na to što je odrediva. Stvar može biti u zajedničkom vlasništvu samo na temelju zakona
(npr. pričuva, nasljednička zajednica, zajednička imovina ortaka). U sumnji sudjeluju li osobe i
suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu neke stvari, smatra se da je to suvlasništvo!
Zajedničar udio može prenijeti u cijelosti ili djelomično samo na drugog zajedničara (ne može
pravnim poslom inter vivos valjano raspolagati svojim udjelom,). Udio prelazi na nasljednike.
Zajedničar je ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti jedino zajedno s ostalim zajedničarima
(plodove i koristi dijele jednako, a solidarno odgovaraju za troškove i terete). Odluke donose
zajednički i sporazumno, raspolagati stvari mogu samo zajednički (iznimno treća osoba može
steći cijelu stvar od jednog zajedničara sukladno načelima savjesnosti i poštenja i povjerenja u
zemljišne knjige), a svaki od njih može tražiti upis zajedničkog vlasništva u zemljišne knjige i
postavljati sve zahtjeve koje proizlaze iz njihova zajedničkog vlasništva jedni prema drugima, a i
prema trećim osobama.
Svaki zajedničar ima pravo na diobu stvari i to pravo mu ne zastarijeva. U svako doba može
tražiti da se stvar podijeli na odgovarajuće suvlasničke dijelove (ili da se barem odredi njegov
suvlasnički udio). U sumnji se uzima da zajedničari imaju pravo na jednake dijelove. Pravo na
podjelu zajedničkog vlasništva također imaju i vjerovnici glede udjela njihovog dužnika,
nasljednici gleda ostaviteljevog udjela, te bilo koja druga osoba koja ima pravni interes za to.

80. VLASNIŠTVO POSEBNIH DIJELOVA NEKRETNINE

Vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje

neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na
kojem je uspostavljeno.
Vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno na odgovarajućem suvlasničkom dijelu
nekretnine koji se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom. Vlasništvo
posebnog dijela može biti uspostavljeno glede suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu
uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan (skup
prostorija namijenjenih za stanovanja, sa prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu
zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz), druga samostalna prostorija (npr. poslovne
prostorije, garaže) i sporedni dijelovi (npr. otvoreni balkoni, terase).

44
Vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe
zajednički (npr. stubišta, dizala) ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist
određeno posebnog dijela nekretnine. U sumnji se uzima da dio služi zajednički i da mu se
namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenog posebnog dijela. Više suvlasnika ili
zajednički vlasnici posebnog dijela vlasnička prava i dužnosti ostvaruju samo solidarno.
Zahtijevati uspostavu vlasništva posebnog dijela može suvlasnik nekretnine, više suvlasnika
nekretnine, zajednički vlasnici nekretnine koji imaju odgovarajući suvlasnički dio, te vlasnik zemljišta
ili nositelj prava građenja koji nekretninu dijeli na odgovarajuće suvlasničke dijelova za uspostavu
vlasništva posebnih dijelova. Vlasništvo se uspostavlja upisom u zemljišnu knjigu.
OSNOVE USPOSTAVE ETAŽNOG VLASNIŠTVA (PRAVNI TEMELJ)
Zahtjev za uspostavu etažnog vlasništva može podnijeti suvlasnik koji ima odgovarajući suvlasnički
dio. Odgovarajući suvlasnički dio je onaj koji je barem toliko velik da odgovara odnosu korisne
vrijednosti tog samostalnog dijela prema korisnoj vrijednosti svih stanova i prostorija cijele nekretnine
(utvrđuje sud u izvanparničnom postupku). Pored toga, potrebna je i pisana suglasnost svih
suvlasnika nekretnine (ne može se uskratiti ako suvlasnik ima odgovarajući dio, osim ako se time
umanjuju prava suvlasnika na osnovi prije uspostavljenog etažnog vlasništva). Također, potrebno je i
da taj dio predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu (potvrda nadležnog tijela ili uporabna dozvola).
Ako su svi suvlasnici dali svoj pristanak na osnivanje etažnog vlasništva za određenog
suvlasnika u pisanoj ispravi, smatra se da je dio suvlasnika odgovarajući i ne treba se kao takav
utvrđivati u izvanparničnom postupku pred sudom.
Vlasnik zemljišta sa zgradom ili nositelj prava građenja može vlastitim očitovanjem volje
zemljišnoknjižnom sudu podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelova i sa svakim od
njih uspostaviti pravo vlasništva na određenom stanu ili drugom posebnom dijelu u zgradi
(može podijeliti i zgradu koju tek treba sagraditi, sve ima učinak upisom u zemljišne knjige).
Glede posebnog dijela suvlasnik ima pravo izvršavati sve vlasničke ovlasti i dužnosti kao vlasnik, a
dužan je održavati posebni dio na način da ne nanosi štetu ostalim suvlasnicima, te je dužan dopustiti
pristup ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine. U odnosu na zajedničke
dijelove nekretnine suvlasnici sudjeluju zajednički u upravljanju nekretninom, dužni su odrediti
zajedničkog upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu. Odluke donose u pisanom obliku (redovite i
izvanredne poslove), a odnose mogu urediti pisanim sporazumom (međuvlasničkim ugovorom).
Zajednička pričuva je namjenski vezana zajednička imovina suvlasnika nekretnine, namijenjena za
pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih
troškova. Sastoji se od novčanih doprinosa suvlasnika (temeljem odluke većine svih suvlasnika).
Upravitelj uprava nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika i umjesto njih.
Ovlašten je voditi postupke pred sudom i drugim tijelima, ima ovlast opunomoćiti stručne zastupnike,
posebno je dužan svakom suvlasniku podnijeti uredan račun poslovanja prethodne kalendarske
godine (do 30. lipnja aktualne godine), izraditi pregled predviđenih poslova za održavanje i
poboljšice u sljedećoj kalendarskoj godini (do kraja aktualne godine) i prikupiti više ponuda za
poslove održavanja.
Pravo vlasništva na posebnom dijelu prestaje ako posebni dio trajno prestane biti prikladan za
samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, uknjižbom brisanja, isključenjem iz suvlasničke
zajednice (sud odlučuje temeljem tužbe suvlasnika, ako ne udovoljava dužnostima i nanosi štetu
ostalima).

45
81. SUSJEDSKA PRAVA

Susjedska prava su ovlasti koje radi uzajamno obzirnog izvršavanja prava vlasništva daju
odredbe zakona vlasniku nekretnine, dajući mu ovlast da od vlasnika druge nekretnine traži da
ona u njegovom interesu nešto trpi, propušta ili čini glede svoje nekretnine (mora biti određeno
zakonom, može se zahtijevati i od posjednika kada posjednik posjed izvodi na temelju prava
izvedenog iz prava vlasnika).
Ograde između susjednih nekretnina (zidovi, plotovi, ograde i sl.) i međni znakovi, zajedničke su
ograde u suvlasništvu susjeda s obje strane međe (osim ako se dokaže znacima, grbovima,
natpisima i sl. da su vlasništvo jednog susjeda) i mogu ih upotrebljavati sa svoje strane do polovice
širine (ne na način koji dovelo u opasnost susjedov dio).
Ograda koja se nalazi isključivo na nekretnini jednoga vlasnika je u vlasništvu vlasnika
zemljišta. Svaki vlasnik je dužan s desne strane gledano s puta ograditi svoj prostor, te ga razdvojiti
od susjedovog prostora.
Ako su međašni znakovi toliko oštećeni da se međe neće moći raspoznati, odnosno ako se više ne
raspoznaju ili su sporne, svaki susjed ima pravo zahtijevati da su obnovi ili ispravi među
(postupak uređenja međa). Odluka se donosi odmah na terenu prema sporazumu susjeda,
posljednjem mirnom posjedu ili prema pravičnoj ocjeni. Nezadovoljni susjed može pokrenuti
vlasničku parnicu u roku od 6 mjeseci od pravomoćnosti odluke suda.
Stablo pripada onome iz čijeg zemljište je izašlo deblo (neovisno o granama). Vlasnik iz svojeg
zemljišta smije istrgnuti žile i korijenje tuđeg drveća i raslinja, kao i odsjeći grane i dio debla koji
prelaze na njegovu nekretninu, te ih zadržati za sebe.
Vlasnik životinje ili stvari (koja se nije prestala samostalno postojati) koja dospije na tuđu
nekretninu ima pravo u primjerenom roku pristupiti na tuđe zemljište da bi ih uzeo natrag
(dužan je naknaditi štetu koja je nastala vlasniku zemljišta i on ima pravo zadržanja stvari do isplate
naknade).
Vlasnik nekretnine na kojoj je nužno izvršiti kakve radove može privremeno uporabiti tuđe
zemljište radi izvođenja radova, ako se to na drugi način ne može izvesti.
Postavljanje vodova i drugih uređaja na tuđoj nekretnini bez pristanka vlasnika te nekretnine
moguće je u interesu RH na temelju zakonskih odredaba o nepotpunom izvlaštenju, a u privatnom
interesu prema odredbama o osnivanju služnosti vodova i drugih uređaja odlukom suda.
Vlasnik nije ovlašten činiti ništa na svojoj nekretnini što bi razumno moglo dovesti u opasnost
stabilnost tuđe nekretnine.
Nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu
slučajno ili prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, potresi, buka i sl. ako su
prekomjerni s obzirom na namjenu nekretnine, mjesto i vrijeme, izazivaju znatniju štetu ili su
nedopušteni prema posebnom zakonu (prekomjerne posredne imisije) – kad za te djelatnosti postoji
dopuštenje nadležne vlasti vlasnici pogođene nekretnine imaju samo pravo na naknadu štete. Vlasnik
nekretnine nije dužan trpjeti da itko bez posebnog pravnog temelja uznemirava time što
posebnim uređajima ili na drugi način na njegovu nekretninu odašilje dim, neugodne mirise, čađu,
potrese, buku i sl. (neposredne imisije), a ima i pravo na naknadu štete.
Kad postoji ozbiljna opasnost da bi se nečija zgrada ili drugi dio nekretnine mogli potpuno ili
djelomično srušiti, od čega prijeti opasnost susjednoj nekretnini, susjed čije je nekretnina u opasnosti
može zahtijevati poduzimanje svih potrebnih mjera za sprečavanje nastanka štete i zahtijevati dovoljno
osiguranja naknade buduće štete.
Vlasnik zemljišta ne smije na štetu drugog zemljišta mijenjati smjer ili jačinu naravnog toka
vode preko svoga zemljišta ili kroz njega (podzemne vode).

46
Vlasnik nekretnine dužan je poduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva s njegove zgrade
ne pada na tuđu nekretninu.

82. VIŠESTRUKO UGOVARANJE OTUĐENJA PRAVA VLASNIŠTVA

Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem prave poslove radi stjecanja vlasništva iste pokretnine,
vlasništvo će steći ona od njih kojoj je stvar prije predana, ako su ispunjene sve druge pretpostavke
za stjecanje prava vlasništva (višestruko ugovaranje otuđenja pokretnine).
Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine,
vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su
ispunjene i ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva (višestruko ugovaranje otuđenja nekretnine).
Brisanje upisa vlasništva osobe koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu može
zahtijevati osoba kojoj je otuđitelj otuđio nekretninu i predao joj je u samostalni posjed, ako dokaže da
stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku sklapanja pravnog posla znala da je nekretnina
drugome valjano otuđena i predana u samostalan posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u
roku od 3 godine od upisa čije brisanje se zahtjeva (nije brisovna tužba – nju može podnijeti samo
prethodno upisana osoba zbog nevaljanog upisa).

83. STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA GRAĐENJEM

Pravila o stjecanju prava vlasništva građenjem razmatramo u odnosu na vlasnika i graditelja.

Zgrada koju netko bez znanja i volje vlasnika zemljišta izgradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku
toga zemljišta (pošteni vlasnik i nepošteni graditelj). Vlasnik umjesto prava na posjed zgrade, može
zahtijevati i uspostavu prijašnjeg stanja o trošku graditelja. Pravila obveznih odnosa određuju ima li
graditelj pravo na kakvu naknadu.
Zgrada je svaki građevinski objekt koji se razmjerno trajno povezao sa česticom zemlje na njezinoj
površini ili ispod nje (zgrada je izgrađena kad je dovedena u stanje da ju je moguće rabiti u svrhu za
koju takva zgrada redovito služi).
Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a bez odgode nije zabranio daljnju gradnju poštenom
graditelju, zemljište i zgrada pripada graditelju, a vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu tržišne
vrijednosti zemljišta (nepošteni vlasnik i pošteni graditelj).
Ako je graditelj bio nepošten, zgrada pripada vlasniku zemljišta, ali nema pravo na uspostavu
prijašnjeg stanja (nepošteni vlasnik i nepošteni graditelj). Graditelj je ovlašten o svome trošku
uspostaviti prijašnje stanje i uzeti materijal (najkasnije do proteka paricijskog roka za predaju zgrade
vlasniku zemljišta temeljem pravomoćne odluke suda).
Ako je građenjem prekoračena međa i zahvaćen je dio susjednog zemljišta, vlasnik zemljišta ima
pravo na uspostavu prijašnjeg stanja, a do uspostave prijašnjeg stanja uzima se da vlasnik grade ima
pravo služnosti na susjednom zemljištu. Vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu u obliku novčane
rente u visini zakupnine do uspostave prijašnjeg stanja (time se ne dira u pravo na naknadu štete).
Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da graditelj otkupi cijelo zemljište po tržišnoj cijeni (kao i
pošteni graditelj), ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća bez znatnije štete.
Vlasništvo se ne može steći dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem i ulaganjem.
Biljke koje puste korijenje u nekom zemljištu vlasništvo su vlasnika zemljišta, bez obzira na vlasnika
sjemena ili sadnica.

47
84. STJECANJE OD NEVLASNIKA

Tko je u dobroj vjeri stekao samostalni posjed pokretne stvari temeljem naplatnog posla s
posjednikom kojemu ta stvar ne pripada ili nije ovlašten raspolagati s njom, stekao je vlasništvo
te stvari u trenutku stjecanja samostalnog posjeda. U dobroj vjeri je bio ako u trenutku
sklapanja posla nije znao niti imao dovoljno razloga posumnjati da stvar ne pripada
otuđivatelju. To se ne odnosi ako je stvar ukradena vlasniku, odnosno ako je on izgubio ili zametnuo
(osim glede gotova novca, vrijednosnih papira na donositelja i javne dražbe). Na taj način prestaju
prava trećih na stvari.
Stjecatelj stječe nekretninu upisom u zemljišnim knjigama ako je postupajući s povjerenjem u
zemljišne knjige u dobroj vjeri istu stekao od osobe upisane kao vlasnik te nekretnine, premda
nije vlasnik i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Smatra se da zemljišna knjiga
potpuno i istinito održava činjenično i pravno stanje nekretnina, pa zakon štiti stjecatelja u dobroj
vjeri (od 1. siječnja 2017. ovo načelo se primjenjuje i nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu
do 1. siječnja 1997. godine). Nedostatak dobre vjere ne može se podbaciti nikome tko nije istraživao
izvanknjižno stanje. Povjerenje u istinitost očituje se na pitanje vlasništva nekretnine (predmnijeva se
onako kako je upisano u zemljišnim knjigama), a povjerenje u potpunost se očituje u odnosu na
upisane terete i ograničenja nekretnine (stječe nekretninu slobodnu od svih tereta i ograničenja koja
nisu bila upisana u zemljišnoj knjizi, osim onih koji postoje na temelju zakona i ne upisuju se u
zemljišnu knjigu).

85. PRESTANAK VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva prestaje propašću stvari koja je bila predmetom tog prava (ostanu li ostaci ostaje
pravo vlasništva na njima), kao i kada stvar priraste drugoj stvari tako da postane njezin dio (izgubi
samostalnost). Također, ako je stvar stavljena izvan prometa prestaje pravo dotadašnjeg vlasnika na
njoj (učinak potpunog izvlaštenja). Pravo vlasništva prestaje i kada druga osoba izvorno stekne
vlasništvo stvari, a derivativno samo za otuđivatelja, zatim odreknućem (napuštanjem posjeda)
pokretne stvari, a nekretnina kad temeljem pisanog odreknuća bude izvršen upis brisanja u
zemljišnoj knjizi. Vlasništvo može prestati i na temelju zakona (štiti se stjecatelje u dobroj vjeri).

86. SLUŽNOSTI – POJAM I STJECANJE

Služnosti su ograničena stvarna prava na nečijoj stvari koja ovlašćuju svojeg nositelja da se na
određeni način služi tom stvari kao poslužnoj, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je
dužan to trpjeti ili nešto propuštati.
Služnosti se dijele na stvarne (svrha bolje gospodarenje nekretninom) i osobne služnosti (vezane uz
osobu ovlaštenika).
Ovlaštenik prava služnosti je dužan svoje ovlasti izvršavati obzirno (sa što manje opterećenja
poslužne stvari). U pravilu se izvršavaju na cijeloj poslužnoj stvari, ali mogu i samo na dijelu (vlasnik
poslužne stvari može tražiti prelaganje na svrsishodnijem dijelu poslužne stvari). Jedna nekretnina
može biti opterećena i s više prava služnosti (pravo prvenstvenog reda osnivanja služnosti, ne može
postojati služnost na služnosti). Troškove održavanja i popravka poslužne stvari snosi ovlaštenik
(ako se njome služi i vlasnik poslužne stvari onda snose razmjerno). Služnost se ne može samovlasno
odvojiti od poslužne stvari (prenosiva je samo s njom). Služnost je nedjeljiva (u slučaju diobe
poslužne stvari može se odrediti na kojem od novonastalih dijelova služnost postoji, a može postojati i
na svima, ista stvar vrijedi kod diobe povlasne nekretnine ako se radi o stvarnoj služnosti). Prividne
služnosti su služnosti do opoziva.

48
Stvarne služnosti se stječu temeljem pravnog posla između vlasnika poslužne i povlasne
nekretnine (pravni posao), nasljeđivanjem, odlukom suda ili druge vlasti i temeljem zakona.
Osobne i nepravilne služnosti u pravilu samo pravnim poslom, a samo iznimno nasljeđivanjem.
Za stjecanje služnosti pravnim poslom vrijede ista pravila kao za stjecanje prava vlasništva.
Odlukom suda služnost se može osnovati u postupku osnivanja nužnog prolaza, nužnog osnivanja
služnosti vodova i drugih uređaja, u postupku diobe i ostavinskom postupku. Upravno tijelo
služnost može osnovati u postupku izvlaštenja, komasacije i drugim slučajevima predviđenima (i
pod uvjetima) zakonom.
Na temelju zakona stvarna služnost se može osnovati dosjelošću. Stvarna služnost predviđa rok od
20 godina, a posjed mora biti pošten i istinit (ako se služnost izvršava periodičnu, mora se barem tri
puta izvršiti sadržaj služnosti u razdoblju od 20 godina). Stvarna služnost je pripadak povlasne
nekretnine, a teret poslužne nekretnine, te se prenosi zajedno s njima.

87. STVARNE SLUŽNOSTI

Stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika povlasne nekretnine da se za

potrebe te nekretnine na određeni način služi poslužnom nekretninom, čiji svagdašnji vlasnik to
mora trpjeti ili nešto propuštati. Stvarna služnost pripadak je povlasne, a teret poslužne nekretnine i
ne može se odvojiti od njih. Svrha stvarnih služnosti je bolje gospodarsko iskorištavanje povlasne
nekretnine.
Mogu se osnivati stvarne služnosti bilo kojeg sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen.
Razlikujemo poljske i kućne stvarne služnosti.
Poljske služnosti postoje kada je povlasna nekretnina namijenjena poljodjelskom iskorištavanju,
a to su služnosti puta (pravo staze, pravo progona stoke, pravo kolnika, pravo nužnog prolaza),
služnosti vode (pravo crpljenja vode iz tuđeg bunara, pravo pojenja vode, pravo odvraćanja ili
navođenja vodovoda), služnosti paše (paša stoke na tuđem zemljištu) i šumske služnosti (pravo sjeći
drva i kupiti granje).
Kućne služnosti postoje kada je povlasna nekretnina zgrada ili zemljište oko nje, a to su pravo
nasloniti teret svoje zgrade na tuđu, imati prozor u tuđem zidu, imati dijelove zgrade u susjedovu
zračnom prostoru, provoditi dim i plinove kroz susjedov dimnjak, ne povisivati ili snižavati svoju kuću
itd. (njihov broj nije određen).
Poseban oblik služnosti su nepravilne služnosti, odnosno služnosti koje su po svojoj naravi
stvarne služnosti, ali se osnivaju i u korist određene osobe (npr. vlasnik jedne nekretnine kaže
susjedu da on može prelaziti preko njegove nekretnine dok god je on vlasnik susjedne nekretnine), te
se na njih primjenjuju pravila o osobnim služnostima.

88. OSOBNE SLUŽNOSTI

Osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni
način služi poslužnom stvari, čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. Osobne služnosti su pravo
plodouživanja (ususfructus), pravo uporabe (usus) i pravo stanovanja (habitatio). Svrha osobnih
služnosti je ovlašteniku osigurati materijalna sredstva potrebna za život kroz pravo uporabe ili
korištenja tuđe stvari.
Osobne služnosti mogu se osnovati i na idealnom dijelu suvlasnika, traju ograničeno vrijeme (prestaju
najkasnije smrću ovlaštenika), ne mogu se prenositi, nenasljedive su (osim ako su izričito osnovane i
za nasljednike ovlaštenika, ali samo za idućeg nasljednika).
Pravo plodouživanja je osobna služnost koja plodouživatelja ovlašćuje da se u svakom pogledu
koristi poslužnom stvari, u skladu s njezinom namjenom i čuvajući njezino sućanstvo. Može

49
postojati na nepotrošnoj pokretnoj ili nepokretnoj poslužnoj stvari, a i na više pokretnih odjednom (na
potrošnim stvarima može postojati samo nepravo plodouživanje), te na pravu koje daje plodove i
koristi.
Plodouživatelj je ovlašten služiti se bez ograničenja poslužnom stvari sukladno njezinoj namjeni i
čuvajući joj sućanstvo, drži stvar kao nesamostalni posjednik, može trećoj osobi prepustiti izvršavanja
svojih ovlaštenja (ne i pravo plodouživanja), sav prihod od stvari je njegov, ali snosi troškove i terete
na stvari (dužan postupati kao dobar domaćin). Vlasnik poslužne stvari je dužan trpjeti
plodouživateljeva ovlaštenja, a dužan je napraviti izvanredne popravke na stvari na poziv
plodouživatelja. Vlasnik i plodouživatelj će sastaviti ovjerovljeni popis svih poslužnih stvari s
naznakom vrijednosti radi lakšeg dokazivanja uzajamnih tražbina (ako ga nema, predmnijeva se
da je plodouživatelj primio stvar srednje kakvoće u ispravnom stanju). Po završetku plodouživanja
dotadašnji plodouživatelj je dužan predati posjed poslužne stvari njezinu vlasniku u urednom
stanju (ne odgovara za istrošenost). Ako je plodouživanje bilo osnovano na potrošnoj stvari ili pravu
radi se o nepravom plodouživanja (poslužna stvar je novčana vrijednost stvar koja se po završetku
plodouživanja vraća vlasniku).
Pravo uporabe je osobna služnost koja uporabovnika ovlašćuje da se svoje potrebe služi
poslužnom stvari prema njezinoj namjeni i čuvajući njezino sućanstvo. Uporabovnik nema pravo
crpiti plodove (tada bi se radilo o plodouživanju). Pravo uporabe ne može postojati na potrošnim
stvarima (ostalo isto kao kod plodouživanja). Uporabovnikovo pravo ograničeno je na njegove osobne
potrebe i potrebe njegove obitelji, ne može se pravnim poslom prenositi izvršenje prava uporabe, niti
ga u pravilu može imati više osoba na istoj stvari (osim ako im pripada zajednički). Uporabovnik
plodove stvari može steći kada ih ubere za vlastite potrebe. Vlasnik poslužne stvari snosi sve redovne i
izvanredne troškove i terete poslužne stvari (ostalo je sve isto kao kod plodouživanja).
Pravo stanovanja je osobna služnost koja stanovatelja ovlašćuje da se služi nečijom stambenom
zgradom ili dijelom namijenjenom stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom i
čuvajući njezino sućanstvo. Radi li se o ovlasti da se stanovatelj služi svim dijelovima zgrade tako da
ih u cijelosti uživa, radi se plodouživanju. Isti je pravni režim kao za pravo uporabe.

89. ZAŠTITA PRAVA SLUŽNOSTI

Ovlaštenik prava služnosti ima pravo zahtijevati od vlasnika poslužne stvari da prizna i trpi
njegovo pravo služnosti kao teret na poslužnoj stvari, te da trpi izvršavanje ovlaštenikovih prava na
njoj, odnosno da propušta činiti ono što je sadržaj prava služnosti. To pravo ovlaštenik može tražiti i
protiv bilo koje druge osobe koja negira njegovo pravo služnosti ili ga samovlasno onemogućava ili
uznemirava u izvršavanju toga prava.
Pravo na zaštitu prestaje protekom roka od 20 godina od oduzimanja posjeda prava služnosti.
Ovlaštenik pred sudom mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin onemogućavanja ili
uznemiravanja izvršavanja toga prava (može i predmnijevani ovlaštenik služnosti ako dokaže
pravni temelj i istinit način stjecanja posjeda prava služnosti, a ima i prava koje mu daju odredbe
Zakona o zemljišnim knjigama uslijed nevaljanog upisa u zemljišne knjige).

90. PRESTANAK PRAVA SLUŽNOSTI

Pravo služnosti prestaje propašću povlasne ili poslužne stvari (ako se vrati u prijašnje stanje
oživljava i služnost), odnosno stavljanjem izvan prometa (ako je nastalo pravo koje nadomješta
propast stvari, pravo plodouživanja postoji na tom nadomjestku npr. pravo na naknadu, na osigurninu),
zatim sjedinjenjem (poslužne i povlasne stvari), valjanim jednostranim odreknućem ovlaštenika,
istekom vremena na koje je služnost osnovana (ili ispunjenjem raskidnog uvjeta), zastarom zbog

50
neizvršavanja kroz 20 godina (za periodične služnosti ovlaštenik nije ni tri puta u 20 godina izvršio
sadržaj služnosti) ili 3 godine neprekidno od dana protivljenja vlasnika poslužne stvari, zatim
ukinućem prava služnosti zbog prestanka razumne svrhe na zahtjev vlasnika poslužnog dobra
(odluku donosi sud), na osnovi zaštite povjerenja u zemljišne knjige, smrću ovlaštenika ili
prestankom pravne osobe (osobne služnosti, iznimka ako je izričito osnovana u korist jednog
nasljednika ili jedne obitelji – u sumnji se smatra da je osnovana samo za jednog nasljednik), te u
slučaju rasterećenja zakonom ili odlukom upravne vlasti (izvlaštenjem). Prava služnosti koja su
bila upisana u zemljišnim knjigama prestaje tek upisom brisanja tih prava u zemljišnim
knjigama!

91. STVARNI TERETI

Stvarni tereti ograničeno su stvarno pravo na nekretnini koje svojemu korisniku daju ovlaštenje
da mu se na teret vrijednosti opterećene nekretnine ponavljano daju ili čine radnje koje su
sadržaja toga stvarnog tereta (npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju). Stvarnim teretom može biti
opterećena nekretnina koja je sposobna biti predmetom založnog prava, a zajedno i više takvih
nekretnina (opterećene su i sve pripadnosti te nekretnine).
Nekretnina može biti opterećena stvarnim teretom bilo u korist svagdašnjeg vlasnike ili nositelja
prava građenja povlasne nekretnine, bilo u korist određene osobe.
Razlika u odnosu na pravo služnosti je u sadržaju činidbe, s obzirom da je sadržaj stvarnih tereta
davanja ili činjenja, a sadržaj prava služnosti jer trpljenje ili propuštanje. Upravo je ta određena
činidba sadržaj stvarnih tereta (primjenjuju se odredbe obveznog prava o valjanosti činidbe).
Činidba se može sastojati u ponavljanom davanju stvari (npr. žita), novca (npr. renta) ili činjenja
koja imaju novčanu vrijednost (npr. uzdržavanje), a ne mora biti u vezi s gospodarskim
iskorištavanjem korisnikove nekretnine. U pravilu se radi o periodičnoj činidbi (jednokratna samo uz
neku glavnu periodičnu npr. pogreb uz činidbu uzdržavanja).
Stvarni teret obvezuje svagdašnjeg vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava
sadržaj tog tereta, za što odgovara vrijednošću nekretnine. Svaka pojedina činidba zastarijeva u roku
od 3 godine. S obzirom na to, razlikujemo dvije vrste odgovornosti, odgovornost vlastitom imovinom
vlasnika opterećene nekretnina u trenutku nastanka pojedinačne obveze (osobna odgovornost) i
odgovornost svagdašnjeg vlasnika vrijednošću opterećene nekretnine (stvarnopravna odgovornost),
koji odgovara solidarno s osobom koja osobno odgovara za istu obvezu.
Stvarni teret neodvojiv je od nekretnine koju opterećuje, odnosno od nekretnine u čiju korist je
osnovan, a ako je teret osnovan u korist određene osobe ne može se prenositi na drugu osobu (jedino
dospjela pojedinačna činidba).
Stvarni tereti mogu se osnovati na temelju pravnog posla (isto vrijedi kao za služnosti), odlukom
suda u postupku diobe ili ostavinskom postupku, na temelju zakona i stjecanjem vlasništva
povlasne nekretnine.
Zaštita prava stvarnog tereta moguća je na dvije razine: zaštita temeljnih ovlaštenikovih prava i
namirivanje pojedinačnih dospjelih tražbina iz prava stvarnog tereta.
Zahtjev za zaštitu ovlaštenikova prava podnosi se protiv svagdašnjeg vlasnika opterećene
nekretnine da prizna i trpi stvarni teret na opterećenoj nekretnini, kao i protiv njega ili treće osobe koja
ga ometa u izvršavanju prava da prestane s ometanjem (mora dokazati stvarni teret u svoju korist i
tuženikov čin uskraćivanja dužnih činidbi, odnosno čin onemogućavanja ili ometanja izvršavanja tih
činidbi).
Korisnik tereta ima pravo zahtijevati ispunjenje dospjelih, a neispunjenih pojedinačnih obveza ili
njihovu novčanu protuvrijednost od osobe koja osobno odgovara (uz stvarni teret mora dokazati i
dospijeće pojedinačnih činidbi i tadašnje vlasništvo tuženika na opterećenoj nekretnini).

51
Korisnik tereta ima pravo zahtijevati i od vlasnika opterećene nekretnine namirenje dospjelih, a
neisplaćenih obveza (uz ostalo, dokazuje i pravo vlasništva ili drugu ovlast tuženika na opterećenoj
nekretnini). Također, korisnik tereta ima pravo na zaštitu koju mu daju odredbe zemljišnoknjižnog
prava u pogledu nevaljanog upisa u zemljišnu knjigu.
Pravo stvarnog tereta prestaje propašću opterećene (a i povlasne) nekretnine, odreknućem,
protekom vremena i ispunjenjem raskidnog uvjeta, ukinućem, zaštitom povjerenja u zemljišne
knjige, smrću i prestankom osobe korisnika tereta (ako je osnovan u korist određene osobe),
rasterećenjem zakonom ili odlukom upravne vlasti. Odgovarajuće se primjenjuju odredbe o
prestanku prava služnosti.

92. PRAVO GRAĐENJA I ZAŠTITA PRAVA GRAĐENJA

Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje ovlašćuje svoga nositelja
da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta
dužan je to trpjeti. Pravo građenja u pravnom pogledu je izjednačeno s nekretninom. Tko je
nositelj prava građenja taj je i vlasnik zgrade koja je pripadnost toga prava, a glede zemljišta
koje je opterećeno pravom građenja ima ovlasti i dužnosti plodouživatelja, a svaka tome
suprotna odredba je ništetna!
Može se osnovati i na nekretnini na kojoj je već sagrađena zgrada, tada se ta zgrada odvaja od
zemljišta i postaje dio prava građenja. Nositelj prava građenja dužan je vlasniku zemljišta plaćati
mjesečnu naknadu (u visini prosječne zakupnine za to zemljište). Pravo građenja neodvojivo je od
zemljišta kojeg opterećuje. Moguće je i da vlasnik zemljišta bude ujedno i nositelj prava
građenja na njemu, tako da pravo građenja ne prestaje sjedinjenjem! Pravo građenja izjednačeno
je s nekretninom, pa uživa isti pravni status kao i nekretnina, odnosno pravo vlasništva na nekretnini.
Pravo građenja osniva se na temelju pravnog posla (obavezno u pisanom obliku, dvostruki upis u
zemljišnoj knjizi – teret zemljišta koje opterećuju i kao posebno ZK tijelo u novom ZK ulošku), te
odlukom suda u postupku diobe i ostavinskom postupku (uz primjenu pravila o osnivanju prava
služnosti).
Pravo građenja dok nije izgrađena zgrada, a i nakon toga, uživa zaštitu po pravilima o zaštiti
prava služnosti. Pravo vlasništva zgrade izgrađene na pravu građenja uživa zaštitu po pravilima o
zaštiti prava vlasništva.

93. PRESTANAK PRAVA GRAĐENJA

Pravo građenja prestaje propašću stvari, odreknućem ovlaštenika, istekom roka i ispunjenjem
raskidnog uvjeta, zaštitom povjerenja u zemljišne knjige, rasterećenje i ukinućem. Na sve
navedeno se primjenjuju odredbe o prestanku stvarnih tereta, osim na ukinuće.
Ne bude li na pravu građenja izgrađena zgrada u roku od 20 godina od osnutka prava građenja,
vlasnik opterećene nekretnine može tražiti da se ono ukine (odluku donosi sud). Također, pravo
građenja na kojemu je bila izgrađena zgrada, ali je srušena do te mjere da se ne može rabiti za svrhu
kojoj je bila namijenjena, prestat će ukinućem kao da nije ni bila sagrađena, ako u roku od 6 godina
ne bude ponovno izgrađena barem u mjeri koliko je najnužnije potrebno da služi prijašnjoj
glavnoj namjeni (rok počinje teći prvim danom godine koja slijedi onoj kada je zgrada srušena, ne
teče dok ne teče dosjelost). Pravo građenja prestaje tek brisanjem u zemljišnoj knjizi.
Prestankom prava građenja prestaje pripadnost zemljišta pravu građenja (na strane se
primjenjuju pravila kada prestane plodouživanje). Vlasnik je dužan nositelju prava građenja naknaditi
vrijednost za koju je sada njegova nekretnina uvećana. Tuđa stvarna prava koja su postojala na

52
pravu građenja, terete naknadu koju je dobio nositelj prava građenja, a ona koja su postojala u korist i
na teret zemljišta u pravilu ostaju i dalje na isti način kao i dosad.

94. ZALOŽNO PRAVO (OPĆENITO)

Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje založnog
vjerovnika da određenu tražbinu namiri iz vrijednosti te stvari, ne bude li mu o dospijeću
namirena, a založni dužnik je dužan to trpjeti. Zalog može biti pojedinačna pokretna ili nepokretna
stvar (čak i idealni dio), pojedinačno imovinsko pravo, te plodovi koje stvar daje posredstvom kakvog
pravnog odnosa (npr. najamnine, zakupnine). Stvar mora biti sposobna za unovčenje, založno
pravo je neodvojivo od zaloga, akcesorne je prirode, daje prednosti pri namirenju i otuđivo je.
Založnim pravom može biti opterećeno i nekoliko nekretnina kao da su jedna stvar (zajednička,
simultana hipoteka). U tom slučaju založni vjerovnik slobodno bira odakle će namirivati tražbinu,
ako što drugo nije određeno. Sa zalogom su opterećene i sve njegove pripadnosti! Založno pravo
neodvojivo je od zaloga! Zalog se opterećuje u korist svagdašnjeg vjerovnika određene tražbine, te se
njime osigurava namirenje te tražbine i sporednih potraživanja iz vrijednosti zaloga. U slučaju propasti
zaloga, založno pravo nastavlja postojati, tereteći pravo koje je nastalo propašću zaloga (npr. naknada
štete). Dužnik nije dužan ispuniti vjerovnikovu tražbinu ako mu se ne vrati zalog. Prestankom
založnog prava koje osigurava neku tražbinu ne prestaje i sama tražbina! Tražbina osigurana
založnim pravom ima prednost pri namirenju iz vrijednosti zaloga pred svim ostalim tražbinama koje
nisu osigurane na taj način (ako ima više založnih prava na istoj tražbini primjenjuju se pravila o
prvenstvenom redu prema trenutku nastanka založnog prava).
Založno pravo može se otuđiti i naslijediti samo zajedno s tražbinom koju osigurava, a može se
opteretiti podzalogom.
Hipoteka je dobrovoljno založno pravo koje se na zalogu osniva bez predaje zaloga vjerovniku u
posjed, niti ovlašćuje vjerovnika da ga drži u posjedu (na nekretninama je moguće osnovati samo
hipoteku!).
Fiducija je bezuvjetan prijenos prava vlasništva u svrhu osiguranja.

95. STJECANJE ZALOŽNOG PRAVA

Založno pravo stječe se na zalogu na temelju pravnog posla (dobrovoljno založno pravo), sudske
odluke (sudsko založno pravo), zakona (zakonsko založno pravo) i nasljeđivanja.
Dobrovoljno založno pravo se osniva temeljem pravnog posla radi osiguranja namirenja određene
tražbine iz vrijednosti zaloga. Ugovorom o davanju u zalog (ugovor o hipoteci) obvezuje se založni
dužnik ili treća osoba (zalogodavac) predati založnom vjerovniku u zalog određenu pokretnu stvar,
prenijeti neko pravo radi osiguranja, odnosno dopustiti mu da svoje založno pravo upiše u javnu
knjigu kao teret određene stvari, radi osiguranja određene tražbine. Založni vjerovnik se obvezuje
čuvati pokretni zalog i vratiti ga zalogodavcu, prenijeti natrag pravo, odnosno učiniti što je potrebno
da bi se izbrisalo založno pravo iz javne knjige, nakon što tražbina prestane. Ugovor o davanju
nekretnine u zalog (hipoteka) obavezno mora biti u pisanom obliku. Ništetne su odredbe
ugovora suprotne naravi zaloga, da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bude plaćen,
da dužnik zalog ne može iskupiti, da se ne smije osnovati drugo založno pravo na istom zalogu, da
vjerovnik ne može zahtijevati prodaju zaloga nakon dospijeća tražbine, da vjerovnik može otuđiti
zalog ili ga zadržati za sebe. Založno pravo na pokretnini stječe se predajom posjeda stvari založnom
vjerovniku (ako je stvar već kod drugog založnog vjerovnika onda obaviještanjem tog založnog
vjerovnika da je dužan zalog predati dalje nakon što njegova tražbina prestane). Založno pravo na
nekretnini stječe se odgovarajućim upisom u zemljišnim knjigama.

53
Sudsko založno pravo može se osnovati kao prisilno (temeljem odluke suda u postupku prisilnog
osiguranja tražbine), i dobrovoljno (sklapanjem založnog ugovora u postupku osiguranja novčane
tražbine – sudski zapisnik o sporazumu stranaka).
Zakonsko založno pravo osniva se ispunjenjem pretpostavki koje za to određuje poseban zakon (npr.
zapljenom pokretnina u ovrsi, najmodavac na stvarima najmoprimca radi osiguranja najamnine i
naknade štete).

96. VJEROVNIKOVA OVLAŠTENJA DO NAMIRENJA KOD ZALOŽNOG PRAVA

Glede založenih pokretnina vjerovnik ima pravo na posjed (u pravilu neposredan, osim kad se već
nalazi kod drugog založnog vjerovnika – posredan posjed, nema pravo na posjed ako je tražbina
osigurana sudskim, zakonskim ili registarskim založnim pravom), dužan je čuvati zalog (pažnjom
dobrog domaćina) i vratiti ga kad prestane tražbina, nema pravo na plodove zaloga (osim ako su
tako ugovorili ili je stvar u njegovom neposrednom posjedu – tražbina se umanjuje), ako ne čuva
zalog kako treba sud mu može oduzeti zalog (na zahtjev vjerovnika, daje se na čuvanje trećoj
osobi), ovlašten je dati zalog u podzalog (odgovara za slučaju propast i oštećenje), može tražiti
drugi primjereni zalog ako postojeći ima skrivene nedostatke, ako se zalog kvari ili gubi na
vrijednosti, založni dužnik može zahtijevati da se proda po burzovnoj ili tržišnoj cijeni i
dobiveni iznos položi na sud kao osiguranje, vjerovnik ima pravo zaštite zaloga (predaja od osobe
koja ga bespravno posjeduje, prestanak bespravnog uznemiravanja, davanje drugog primjerenog
zaloga, nužna prodaja zaloga).
Glede založene nekretnine vjerovnik ima založno pravo bez posjeda (nema pravo na uporabu,
posjed itd.), pravo zahtijevati prestanak radnji dužnika koji mogli dovesti u opasnost i smanjiti
vrijednost nekretnine, ima pravo ubiranja plodova ako se radi o zalogu civilnih plodova
nekretnine, pravo štititi založno pravo (zbog povrede knjižnih prava, prestanak radnji koji dovode u
opasnost nekretninu, predaja civilnih plodova ako su oni založeni).
Glede zaloga prava vjerovnik ima ista prava koja ima u pogledu zaloga stvari, kao pokretnih
stvari kada je pravo izjednačeno s njima, a kao nekretnina kada je pravo izjednačeno s njima.
Ako je založena nečija tražbina kao zalog vjerovnik je dužan poduzeti potrebne mjere za
očuvanje tražbine, te da dužnik primi ispunjenje (u tu svrhu ima pravo zahtijevati ispunjenje
dužnikove tražbine i primitak ispunjenja dužnika, kao i naplatiti kamate i druga povremena davanja).

97. OSTVARENJE PRAVA NA NAMIRENJE KOD ZALOŽNOG PRAVA

Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten

ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga putem suda. Ima pravo
izabrati hoće li zahtijevati namirenje ponajprije iz vrijednosti zaloga ili imovine svog dužnika, a
može i istodobno iz jednog i drugog. Višak/manja od namirenja iz prodaje zaloga se razmjerno
uračunavaju i vraćaju. Založni vjerovnik ima pravo i otkupiti tražbinu drugog založnog vjerovnika
zbog koje se vodi postupak prisilnog namirenja prodajom zaloga (najkasnije do početka javne
prodaje). Vjerovnik može zahtijevati i uspostavu privremene uprave zalogom, te da postavljeni
upravitelj ubire plodove stvari i polaže ih u sud kao osiguranje namirenja vjerovnika (ako stvar daje
plodove).
Ostvarenje prava na namirenje iz vrijednosti zaloga je moguće izvansudskim putem samo ako se radi
o pokretnoj stvari ili pravu koje se ne smatra nekretninom i ako ga je to dužnik izričito dopustio (javna
dražba). U protivnom, vjerovnik odgovara dužniku za štetu.

54
Ako je u zalog dan novac, založni vjerovnik je ovlašten svoju dospjelu tražbinu namiriti zadržavši za
sebe odgovarajući iznos, a kada je ovlašten za sebe ubirati plodove od pokretne stvari onda se tako
ostvarena korist prebija sa iznosom tražbine.
Ukoliko je vjerovniku potrebno da prethodno putem parnice ishodi pravomoćnu presudu kojom će
biti naređeno dužniku da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga ili mu osobno biti naređeno da
podmiri vjerovnikovu tražbinu, vjerovnik je ovlašten zahtijevati zabilježbu tužbe protiv vlasnika
nekretnine u zemljišnim knjigama, odnosno zabilježbu otkaza o kojemu ovisi dospijeće tražbine. Na
temelju ovršne presude će se u tom slučaju moći provesti ovrha namirenjem iz nekretnine bez obzira
tko je u međuvremenu postao njezinim vlasnikom.

98. ZAŠTITA ZALOŽNOG PRAVA

Založni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vlasnika zaloga (i svake druge osobe) da prizna i trpi
njegovo pravo kao teret na zalogu, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na njemu (namirenje
tražbine), kao i da propušta činiti na zalogu ono što bi inače bio ovlašten. Pravo na zahtjev za
poštovanje založnog prava ne zastarijeva (mora dokazati založno pravo i tuženikov čin ometanja ili
onemogućavanja, može i pravni temelj i istinitost stjecanja posjeda pokretnog zaloga/prije je postojao
upis založnog prava na nekretnini u zemljišnim knjigama). Također, ima pravo na zaštitu od
nevaljanog upisa u zemljišne knjige koje mu daju odredbe zemljišnoknjižnog prava.

99. PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA

Propadne li zalog, a da na njegovo mjesto ne stupi druga stvar ili pravo, založno pravo prestaje, ali
tražbina ostaje dalje. Založni pravo prestaje i valjanim odreknućem založnog vjerovnika
(bezuvjetnim vraćanjem posjeda zaloga dužniku), zatim istekom roka ili raskidnim uvjetom. Kad
prestane osigurana tražbina zajedno sa svim sporednim potraživanjima prestaje i založno pravo.
Hipoteka prestaje tek brisanjem iz zemljišne knjige. Dok hipoteka ne bude izbrisana, vlasnik
opterećene nekretnine na temelju priznanice i druge slične isprave može prenijeti tu hipoteku na novu
tražbinu koja nije veća od one upisane koja je prestala, a može tražiti i zabilježbu pridržaja
prvenstvenog reda (rok je 3 godina od odobrenja te zabilježbe). Založno pravo prestaje i u slučaju
zaštite povjerenja u zemljišne knjige, prestankom pravne osobe koja nema sljednika (smrću
fizičke osobe ne prestaje!), ukinućem na temelju odluke zemljišnoknjižnog suda koji dopusti
amortizaciju hipoteke, rasterećenjem zakonom ili odlukom upravne vlasti. Prisilno založno
pravo prestaje pravomoćnošću rješenja koja ukidaju provedene radnje i mjere provođenja
prisilne naplate, a ako je provedeno namirenje pravomoćnošću rješenja o namirenju. Zakonsko
založno pravo prestaje kao i dobrovoljno, a prestankom okolnosti temeljem kojih je osnovano.
Ukoliko je založno pravo bilo upisano u zemljišnu knjigu, prestaje tek brisanje istog iz nje!

100. NAČELO PRAVNOG JEDINSTVA NA NEKRETNINAMA

Prema načelu pravnog jedinstva na nekretninama, nekretninu čini čestica zemljine površine sa
svim što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica
upisano u zemljišnoj knjizi i isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno
zemljišnoknjižno tijelo, koje je kao takvo jedna nekretnina (superficies solo cedit)!
Sve što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno, odnosno u nekretninu ugrađenom
dograđeno, nadograđeno ili na drugi način spojeno i namijenjeno da tamo trajno ostane, dio je te
nekretnine sve dok se od nje ne odvoji (iznimka zgrada ne pravu građenja ili koncesiji).
Pravni poslovi protivni načelu jedinstva nekretnine ne proizvode pravne učinke.

55
Uspostava pravnog jedinstva odnosi se na zemljišta i zgrade (vlasnik zgrade na zemljištu u
društvenom vlasništvu – dvostruki upis vlasnik je cijele nekretnine – jedan upis), te nekretnine i
njezine funkcionalne dijelove (etažno vlasništvo stečeno temeljem prijašnjih propisa vlasništvo je
posebnog dijela nekretnine sukladno ZV-u, to se odnosi i na prenamijenjene/nadograđene zajedničke
prostorije zgrade temeljem odobrenja nadležnog tijela, ako ti dijelovi mogu biti pripadak glavnoj
stvari).

101. PRAVO STRANIH OSOBA NA STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA NEKRETNINA

Fizička osoba je strana kad nema državljanstvo RH (strancima se ne smatraju iseljenici s područja
RH ili njihovi potomci koji ispunjavanju pretpostavke za stjecanje državljanstva RH. Pravna osoba je
strana kad ima registrirano sjedište izvan područja RH.
Strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo
nekretnina na području RH na temelju nasljeđivanja. Na drugi način samo ako za to suglasnost
da ministar pravosuđa u upravnom aktu (u protivnom se radi o ništetnom pravnom poslu). Zahtjev
za suglasnost podnosi osoba koja namjerava steći nekretninu ili osoba koju ju namjerava otuđiti. Ako
je suglasnost uskraćena, zahtjev se može ponoviti nakon 5 godina od podnošenja odbijenog zahtjeva.
Strana osoba ne može biti vlasnikom nekretnine koja leži na području koje je radi zaštite
interesa i sigurnosti RH zakonom proglašeno područjem na kojem strane osobe ne mogu imati
pravo vlasništva. Stranoj osobi koja je prije donošenja takve odredbe stekla pravo vlasništva na
takvom području prestaje pravo vlasništva nekretnine, te ona ima pravo na naknadu prema propisima o
izvlaštenju (to važi i za stjecanje nasljeđivanjem).
Prethodna pravila se ne odnose na državljane i pravne osobe iz država članica EU. Te osobe
stječu pravo vlasništva nekretnina pod pretpostavkama koje važe za stjecanje prava vlasništva
za državljane RH i pravne osobe sa sjedištem u RH, osim stjecanja nekretnina na izuzetim
područjima (poljoprivredna zemljišta i zaštićeni dijelovi prirode.

102. RASPOLAGANJE NEKRETNINAMA U VLASNIŠTVU JEDINICA LOKALNE I

PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE

Nekretninu u vlasništvu samoupravnih jedinica tijela nadležna za njihovo raspolaganje mogu

otuđiti ili na drugi način njome raspolagati samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu
utvrđenu po tržišnoj cijeni. Zemljište u vlasništvu samoupravne jedinice mogu se prodati po
utvrđenoj tržišnoj cijeni bez provedbe javnog natječaja osobi kojoj je dio tog zemljišta potreban za
formiranje neizgrađene građevne čestice u skladu s lokacijskom dozvolom ili planom uređenja (ako taj
dio ne prelazi 20% ukupne planirane površine čestice) i osobi koja je na svojem zemljištu bez
građevinske dozvole izgradila građevinu u skladu s lokacijskom dozvolom ili planom uređenja, a
nedostaje joj 20% planirane građevne čestice (pod uvjetom da u roku od 1 godine od sklapanja
kupoprodajnog ugovora ishodi građevinsku dozvolu).

ZEMLJIŠNOKNJIŽNO PRAVO

103. SASTAV ZEMLJIŠNE KNJIGE (GLAVNA KNJIGA)

Zemljišna knjiga se sastoji od glavne knjige i zbirke isprava, a za svaku glavnu knjigu se vode
potrebni pomoćni popisi. Zemljišne knjige vodi općinski sud kao zemljišnoknjižni sud prvog
stupnja (o žalbama u postupcima brisovne tužbe, tužbe za ispravak, ispravak pogrešnog upisa, tužbe
za opravdanje predbilježbe odlučuje Visoki zemljišnoknjižni sud RH).

56
Zemljišne knjige vode se u elektroničkom obliku. Upisi se provode samo u glavnoj knjizi.
Zemljišna knjiga je javna i svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu. Iz zemljišne knjige
izdaju se izvaci iz glavne knjige i preslike iz zbirke isprava.
Za sva zemljišta jedne katastarske općine vodi se jedna glavna knjiga (jedan zemljišnoknjižni sud
u pravilu pokriva više katastarskih općina). Glavna knjiga se sastoji od ZK uložaka u koje se upisuju
ZK tijela i promjene na njima, stvarna i druga knjižna prava glede ZK tijela i promjene na njima, te
druge činjenice određene zakonom. U ZK uložak se upisuje samo jedno ZK tijelo koje se sastoji od
jedne ili više katastarskih čestica iz iste katastarske općine. Katastarska čestica je dio zemljine
površine koji je u katastru označen tzv. katastarskim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj se
nalazi. Više katastarskih čestica koje u istoj katastarskoj općini pripadaju istom vlasniku spojit će se u
jedno ZK tijelo kad to vlasnik zatraži, ako čestice nisu različito opterećene i glede ograničenja
vlasništva nema nikakve razlike.
Zemljišnoknjižno tijelo pravna je cjelina čiji sastav se može promijeniti samo zemljišnoknjižnim
otpisom ili pripisom katastarskih čestica (ako se otpišu sve čestice iz jednog uloška, uložak se
proglašava praznim i pod tim brojem se ne može otvoriti novi uložak u istoj zemljišnoj knjizi).
ZK uložak se sastoji od a) posjedovnice (popisni listi, list A) u koju se upisuju sastavni dijelovi ZK
tijela, stvarna prava u korist ZK tijela, katastarske promjene ZK tijela, pravo građenja kao posebno ZK
tijelo, postojanje i broj poduložaka, b) vlastovnice (vlasnički list, list B) u koju se upisuju podaci o
vlasništvu ZK tijela, osobna ograničenja vlasništva, etažno vlasništvo u podulošku, c) teretovnice
(teretni list, list C) u koju se upisuju stvarna prava kojima je opterećeno ZK tijelo, 4 obvezna prava
(prvokup, nazadkup, zakup, najam), koncesija, ograničenja vlasništva za svagdašnjeg vlasnika.
Zbirka isprava sadrži isprave temeljem koji je izvršen ZK upis (zadržava se barem ovjerovljeni
prijepis isprave, jedna zbirka isprava za sve glavne knjige jednog suda). Zbirke katastarskih planova
i pomoćni popisi služe korisnicima za lakše snalaženje glede položaja i oblika zemljišta (pomoćni
popisi – popis katastarskih čestica, popis vlasnika itd.)

104. KNJIŽNI UPISI

Knjižni upisi su uknjižba, predbilježba i zabilježba.

Uknjižba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnog
naknadnog opravdavanja.
Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju samo pod
uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojemu naknadno budu opravdana.
Zabilježba je upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se
može zabilježiti u zemljišnim knjigama (kad je to predviđeno zakonom mogu se osnovati i određeni
pravni učinci).
Upis učiniti vidljivim znači staviti plombu u ZK uložak da je zaprimljen prijavni list (nije ZK
upis, već služi radi boljeg pregleda).
Predmet uknjižbe i predbilježbe su vlasništvo (suvlasništvo u razlomcima, etažno vlasništvo u
poduložak suvlasnika, zajedničko vlasništvo se naznačava kao takvo, uvjetovano se upisuje kao
predbilježba) i druga stvarna prava (služnosti i tereti što određenije sadržaj i opseg, pravo građenja
dvostruki upis), 4 obvezna prava, koncesija i druga za koja posebni zakon to predviđa.

105. UKNJIŽBA (UKNJIŽBA HIPOTEKE)

Uknjižba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnog
naknadnog opravdavanja. ZK sud će uknjižbu dopustiti samo na temelju javnih isprava ili ovjerenih

57
privatnih isprava (ovjeren potpis osobe čije pravo se ukida, prenosi, opterećuje ili ograničava),
odnosno isprava čije vjerodostojnost nije dovedena u sumnju.
Uknjižba će se dopustiti na temelju privatne isprave potpisane po punomoćniku ako je potpis ovjeren i
ako je priložena posebna ili generička punomoć (ne starija od 1 godinu).
Privatne isprave, osim navedenog, moraju sadržavati i točnu oznaku zemljišta/prava, tabularnu izjavu
(izričita izjava osobe čije pravo se ukida, prenosi, opterećuje ili ograničava, ako je uvjetna ili oročena
može se dopustiti samo predbilježba), oznaku stranaka (obavezno OIB).
Javne isprave temeljem kojih se dopušta uknjižba su isprave nadležnog tijela ili javnog bilježnika
koje su u propisanom obliku i sadrže sve što sadržavaju i privatne isprave podobne za uknjižbu,
odluke i nagodbe suda ili drugog nadležnog tijela koje su ovršne isprave prikladne za upis u zemljišnu
knjigu (sadrže oznaku zemljišta/prava).
Založno pravo (hipoteka) može se upisati kao teret cijelog ZK tijela ili kao teret idealnog dijela
suvlasnika (ako je osnovana na plodovima se mora izrijekom navesti). Upisuje se glede točno
određene svote u novcu (ako nastaje kasnije onda se naznačava najviši mogući iznos) u naznaku
sporednih potraživanja ili načina otplate (kamatna stopa, zakonska kamata, anuiteti). Moguć je i upis
zajedničke (simultane) hipoteke kada se osiguranje iste tražbine upisuje na teret više ZK tijela (ako
se prodaju sve nekretnine, tražbine se namiruju prema prvenstvenom redu, mora se naznačiti koja je
glavna hipoteka, a koje su sporedne).

106. PREDBILJEŽBA

Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju samo pod
uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojemu naknadno budu opravdana. Ako isprave temeljem
koje se upis zahtijeva ne odgovara svim posebnim pretpostavkama za uknjižbu (npr. nema tabularne
izjave, potpis nije ovjeren), ali ispunjava opće pretpostavke za ZK upis (propisan oblik, svi podaci)
dopustit će se predbilježba, ako ju je moguće provesti. Ista stvar vrijedi ako je pristanak za uknjižbu
dan uvjetno ili oročeno.
Predbilježba založnog prava se dopušta samo kad su dovoljno određeni i dokazani tražbina i pravna
osnova založnog prava, a predbilježba prvokupa, nazadkupa, zakupa i najma samo kad je
dokazano postojanje prava i volja stranaka za upis.
Predbilježba se može dopustiti na temelju neizvršene pravomoćne domaće sudske odluke, domaće
odluke kojom se predbilježba određuje kao mjera osiguranja i ostalim propisanim javnim ispravama.
Predbilježba djeluje dok ne bude opravdana ili izbrisana. Opravdanjem se predbilježba
pretvara u uknjižbu, s učinkom od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.
Predbilježba se opravdava na temelju isprave prikladne za uknjižbu, potvrde o ovršnosti odluke suda
i drugog tijela, pravomoćne presude kojom je predbilježba opravdana, javnom ili ovjerenom
privatnom ispravom kojom je ostvaren uvjet ili protekao potreban rok. Izostane li opravdanje
predbilježbe, osoba protiv koje je predbilježba bila dopuštena može zahtijevati njezino brisanje.

107. PRVENSTVENI RED

Prvenstveni red upisa u zemljišnu knjigu određuje se prema času u kojem je ZK sudu stigao
prijedlog za upis, odluka suda ili tijela kojom se određuje upis (naznačava se sat, dan, mjesec i
godina primitka). U istom prvenstvenom redu će biti prijedlozi koji su sudu stigli istodobno.
Uknjižbom ili predbilježbom ustupa prvenstva mogu se zamijeniti mjesta u prvenstvenom redu
upisa na istoj nekretnini. Pristanak moraju dati oba ovlaštenika prava (i onog koje stupa naprijed i
onog koje stupa natrag). Pravo koje stupa naprijed stječe bez ograničenja mjesto u prvenstvenom
redu onoga prava koje stupa natrag, ako onu u zemljišnoj knjizi neposredno dolazi iza njega ili

58
ako na to pristanu svi oni čija su prava upisana između njih. Ako je izostao pristanak ovlaštenika
prava koje se nalazi između dva ustupljena prava, stječe se pravo samo u granicama i kakvoće
potonjeg prava.

108. ZABILJEŽBA

Zabilježba je upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se
može zabilježiti u zemljišnim knjigama (kad je to predviđeno zakonom mogu se osnovati i određeni
pravni učinci).
Zemljišnoknjižne zabilježbe mogu se učiniti u svrhu da se vidljivim učine osobni odnosi,
ograničenja upravljanja imovinom (npr. maloljetnost, skrbništvo, stečaj), drugi odnosi i činjenice, s
učinkom da se nitko ne može pozvati na to da za njih nije znao niti morao znati, odnosno da se osnuju
pravni učinci zabilježbe (npr. zabilježba prvenstvenog reda, zajedničke hipoteke, spora itd.)
Pojedine zabilježbe su zabilježba osobnih odnosa (zabilježava se postojanje osobnog odnosa među
strankama), zabilježba prvenstvenog reda (zabilježava se namjera otuđenja ili opterećenja zemljišta
vlasnika, te se osniva prvenstveni red za to konkretno otuđenje ili opterećenje od trenutka podnošenja
prijedloga, traje 1 godinu od dostave rješenja o upisu), zabilježba otkaza i hipotekarne tužbe (na
prijedlog vjerovnika, otkaz i tužba djeluju protiv svakog kasnijeg vlasnika založene nekretnine),
zabilježba spora (čini se vidljivim postojane spora u pogledu zemljišta, po službenoj dužnosti se briše
istekom 10 godina od časa kad je bila dopuštena, osim ako spor još nije pravomoćno gotov –
produženje na još 10 godina), zabilježba pokretanja postupka (radi se o postupku za koji se ne može
upisati zabilježba spora, u osnovi vrlo slično kao zabilježba spora), zabilježba tužbe radi pobijanja
dužnikovih pravnih radnji (vrlo slično kao zabilježba spora), zabilježba imenovanja ili opoziva
upravitelja (na zahtjev bilo kojeg suvlasnika ili zajedničkog vlasnika), zabilježba odbijanja ovrhe
(po službenoj dužnosti, svrha zaštita podnositelja ovršnog prijedloga za slučaj uspjeha u žalbenom
postupku), zabilježba dosude (po službenoj dužnosti, zabilježuje se rješenje o dosudi nekretnine u
ovršnom postupku).

109. PRIJEDLOG ZA UPIS

Svaka osoba ima pravo staviti prijedlog za uknjižbu ili predbilježbu ako bi time stekla,
promijenila ili izgubila knjižno pravo, odnosno svaka osoba ima pravo staviti prijedlog za
zabilježbu ako za to ima pravni interes. Tko stavlja prijedlog u ime drugoga mora na to biti
ovlašten, što mora i dokazati ispravom.
Prijedlog za upis podnosi se u pisanom obliku neposredno sudu ili putem pošte (može i elektroničkim
putem uz napredni elektronički potpis). ZK sud je dužan zaprimiti svaki prijedlog bez obzira je li
prikladan za provođenje upisa. Prijedlog za upis treba sadržavati oznaku ZK suda, podatke osobe u
čiju korist se upis provodi i podatke osobe na čiji teret se provodi (ime i prezime, adresa, OIB), broj
ZK uloška i oznaku čestice. Ako se izvornik isprave temeljem koje se upis zahtjeva već nalazi kod
suda, može se u prijedlogu samo pozvati na njega (po mogućnosti uz prilaganje obične preslike). Iz
prijedloga treba biti vidljivo koje pravo se upisuje, odnosno kakav odnos ili činjenica u slučaju
zabilježbe, te naznaka upisa koji se traži (ako nije naznačeno smatra se da je prešutno zatražen upis
koji je najpovoljniji za predlagatelja, a moguć je i dopušten). Jednim prijedlogom se može zahtijevati i
više upisa koji se temelje na istoj ispravi, upis istog prava u više uložaka ili upis više prava u istom
ulošku. Prijedlozi za upis su i sudski dopisi kojima se nalaže provođenje kakvog upisa u ZK. Odmah
po zaprimanju se u ZK uložak upisuje plomba (naznačava se mjesto i vrijeme zaprimanja prijedloga),
uz naznaku broja dnevnika (Z) pod kojim je prijedlog zaprimljen (plomba se briše po službenoj
dužnosti kad o prijedlogu bude odlučeno).

59
110. ODLUČIVANJE O PRIJEDLOGU ZA UPIS

Upisi se provode na temelju rješenja ZK suda kojim se upis određuje i nalaže njegova provedba
u zemljišnoj knjizi (rješenje o upisu). Donosi ga ovlašteni ZK referent, sudski savjetnik i ZK
sudac. Za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno je stanje u času kad je taj prijedlog
stigao ZK sudu prema ispravama koje su nastale do tada.
ZK sud će dopustiti upis ako ne utvrdi postojanje zapreke tom upisu, nema osnove za sumnju
neovlaštenosti stranaka, utemeljenost prijedloga proizlazi iz isprava koje imaju potreban oblik (kada
upis provodi temeljem naloga suda, ZK sud provjerava je li upis određen od strane ovlaštenog tijela, te
je li provediv u ZK).
Neuredan i nedostatan prijedlog za upis sud će odbaciti (ako je nedostatak takve prirode da se
može dopuniti, sud će pozvati predlagatelja na dopunu prijedloga). Odbacivanje i odbijanje se
zabilježava u ZK radi prvenstvenog reda u slučaju uspjeha po žalbi. Može se i kasnije opet podnijeti
uredan prijedlog za upis, ali prvenstveni red se računa tek od primitka novog prijedloga za upis.
U rješenju o upisu označava se dan, mjesec, godina i broj pod kojim je prijedlog za upis zaprimljen,
ZK uložak i čestica, osoba u čiju korist se upis provodi i njezina adresa, vrste upisa koji se provodi,
naznaku predmeta upisa i isprava temeljem kojih se upis provodi, naznaku prava koje se upisuje, nalog
da se u zemljišnoj knjizi provede upis točno određenog sadržaja.
Upis se provodi samo po nalogu ZK suda i prema sadržaju tog naloga (ako se tako ne može provesti
upis, ZK sud ispravlja rješenje o upisu po službenoj dužnosti).
Ako je ZK sudu istodobno stiglo više prijedloga koji se odnose na isto ZK tijelo, ti prijedlozi imaju
isti prvenstveni red i to se zabilježava (različiti Z broj). Ako se međusobno isključuju, a svi
ispunjavanju pretpostavke za upis, ZK sud će ih sve dopustiti i provesti te upozoriti podnositelje da u
parnici riješe kome pripada pravo.
Pogreška u upisu nakon provedenog upisa se može ispraviti po službenoj dužnosti, bez vođenja
postupka za ispravak, samo ako ispravak ne dovodi u pitanje već stečena prava niti se protivi načelu
povjerenja u zemljišne knjige. Ako sud odbije ispravak, uputit će stranke na parnicu koju moraju
pokrenuti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja o odbijanju ispravka (podnosi se tužba za
ispravak). Po službenoj dužnosti se stavlja zabilježba postupka za ispravak (briše se ako u roku od 8
dana nakon isteka roka za pokretanje parnice sudu ne bude dostavljen dokaz da je parnica pokrenuta,
isti je učinak kao zabilježbe spora).

111. PRAVNI LIJEKOVI

Protiv rješenja u ZK postupku strankama su dostupni prigovor i žalba (ne odgađaju provedbu
upisa).
U prigovoru i žalbi ne mogu se iznositi nove činjenice ni prilagati nove isprave (osim tabularne
isprave, čl. 109. st. 7 ZZK), a sud odlučuje na temelju činjeničnog i pravnog stanja u času
primitka prijedloga za upis. Rokovi za prigovor i žalbu su 15 dana od dostave odluke (dostavljaju
se drugoj strani na znanje i odgovor). Kad provodi upis naložen odlukom povodom prigovora ili žalbe,
sud neposredno provodi odluku (ne donosi opet rješenje, jedino ako briše upis koji je proveden nakon
zabilježbe prigovora/žalbe).
Protiv rješenja ovlaštenog ZK referenta i sudskog savjetnika nezadovoljna stranka može podnijeti
prigovor (odlučuje ZK sudac), a protiv rješenja o prigovoru može podnijeti žalbu (odlučuje žalbeni
sud).
Žalba protiv rješenja o upisu zabilježit će se po službenoj dužnosti (briše se po službenoj dužnosti kad
rješenje o upisu postane pravomoćno).

60
Povodom žalbe, žalbeni sud, ako ocijeni da je žalba osnovana svojim rješenjem može preinačiti
rješenje ZK i naložiti potrebne upise i brisanja, ukinuti rješenje o prigovoru, oba rješenja itd.
Ako pak utvrdi da žalba nije osnovana, odbit će žalbu i potvrditi rješenje ZK suca, odnosno naložiti
brisanje zabilježbi. Na povredu o prvenstvenom redu odlučivanja žalbeni sud pazi po službenoj
dužnosti. Protiv rješenja žalbenog suda dopuštena je izvanredna revizija.

112. BRISOVNA TUŽBA

Pravo na podnošenje brisovne tužbe ima svatko kome je povrijeđeno neko knjižno pravo uknjižbom
u korist neke osobe, te je ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja
ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja sve dok ne nastupe činjenice na temelju
kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.
Brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost
zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog, ali neistinitog
(nevaljanog) prava prednika, osim ako je osoba ovlaštena na podizanje ove tužbe, kojoj je bilo
dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe, u roku za žalbu na taj upis zatražila
zabilježbu da je sporan, te podnijela brisovnu tužbu u roku od 60 dana od isteka roka za tu
žalbu, odnosno ako je podnijela brisovnu tužbu u roku od 3 godine od kad je uknjižba bila
zatražena, ako toj osobi nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe.
Nema roka za nepoštenog stjecatelja!
Na zabilježbu brisovne tužbe primjenjuju se pravila o zabilježbi spora, ali osoba koji ishodi zabilježbu
brisovne tužbe, a bez opravdanog razloga je propusti podnijeti, odgovara za štetu koju je pretrpjela
upisana osoba.

NASLJEDNO PRAVO – MATERIJALNE ODREDBE

113. PRAVNI TEMELJI NASLJEĐIVANJA

Zakonom o nasljeđivanju se uređuje pravo nasljeđivanja i pravila pod kojima nadležna tijela
postupaju u nasljednim stvarima. Sve fizičke osobe ravnopravne su u nasljeđivanju pod istim
pretpostavkama, a stranci pod pretpostavkom uzajamnosti (predmnijeva se).
Nasljedno pravo stječe se u trenutku ostaviteljeve smrti, te je nasljednik sveopći pravni sljednik
ostavitelja. Stjecatelj nasljednog prava može ga se odreći, pa će se uzeti kao da ga nikad nije niti
stekao.
Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku smrti, osim onoga što se zbog pravne
naravi ili po zakonu ne može naslijediti. Ukoliko ostavitelj nije imao nasljednika, ostavina prelazi na
općinu/grad (ne mogu se odreći nasljedstva, nekretnine prema mjestu gdje se nalaze, a pokretnine
prema mjestu prebivališta/boravišta/knjiga državljana RH ostavitelja) – ošasna imovina.
Svatko je ovlašten sebi odrediti nasljednika za slučaj svoje smrti oporukom, kao i pravo svog
nasljednika ograničiti ili uvjetovati u granicama zakona (privatna oporuka, javna oporuka i
oporuka u izvanrednim okolnostima).
Na temelju zakona ostavitelja nasljeđuju njegovi potomci, posvojčad (njihovi potomci), bračni (i
izvanbračni) drug, roditelji, njegovi posvojitelji, braća i sestra (njihovi potomci), djedovi i bake
(njihovi potomci) i ostali preci, sukladno zakonom određenim nasljednim redovima (4 temeljna
reda + ostali).
Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva nasljednike daljnjeg nasljednog
reda.

61
Prvi nasljedni red čine djeca i bračni drug ostavitelja (nasljeđuju na jednake dijelove). Drugi
nasljedni red čine roditelji ostavitelja (1/2) i bračni drug (1/2) (ako su se potomci ostavitelja
odrekli nasljedstva, bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu!). Ako su oba roditelja umrla, sve
nasljeđuje bračni drug (i obratno). Ako nema bračnog druga, a jedan roditelj (ili oba) je umro,
nasljeđuju njegova djeca (ostaviteljeva braća i sestre). Treći nasljedni red čine djedovi i bake
ostavitelja, četvrti pradjedovi i prabake.

114. ZAKONSKI NASLJEDNICI – 1. ZAKONSKI RED

Prvi nasljedni red čine djeca i bračni drug ostavitelja, a nasljeđuju svi na jednake dijelove.
Ako je dijete umrlo prije ostavitelja, ostavitelja nasljeđuju njegovi unuci (djeca umrlog djeteta) i
tako dalje (pravo predstavljanja). Izvanbračna djeca su izjednačena s bračnom.
Pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje rastavom i poništajem braka. Bračni drug
nema pravo na nasljedstvo ako je ostavitelj podnio tužbu za rastavu ili poništaj braka,
sporazumni zahtjev za rastavu braka, a nakon ostaviteljeve smrti se utvrdi da su bili osnovani, a
također i ako njegov brak s ostaviteljem bude proglašen nepostojećim ili bude poništen iz uzroka
za koje je bračni drug znao ili morao znati u vrijeme sklapanja braka ili je njegova zajednica
života s ostaviteljem trajno prestala njegovom krivnjom ili sporazumno. Izvanbračni drug nema
pravo nasljeđivanja ako je izvanbračna zajednica prestala prije ostaviteljeve smrti. Bračni drug ulazi
u drugi nasljedni red ako nema potomaka, a ako su se potomci odrekli, bračni drug ostaje u
prvom nasljednom redu.

115. PRETPOSTAVKE VALJANOSTI I SADRŽAJ OPORUKE

Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života
(u protivnom je ništetna, sposobnost ta oporučivanje se predmnijeva). Oporučitelj nije bio sposoban
za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove
posljedice, odnosno vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem.
Oporuka se može poništiti u slučaju prijetnje, prisile, prijevare, zablude, zablude o pobudi
(mane volje, one odredbe oporuke koje nisu napravljene pod navedenim okolnostima i dalje opstaju
ako je to moguće) i zbog nedostatka u obliku. Poništenje oporuke može tražiti osoba s pravnim
interesom u roku od 1 godinu od saznanja za uzrok nevaljanosti, a najkasnije u roku od 10
godina od proglašenja oporuke, dok prema osobi koja je uzrokovala mane volje oporučitelja ili
za njih znala/morala znati rok iznosi 20 godina od proglašenja oporuke (ne zbog nedostatka u
obliku).
Sadržaj oporuke čini ostaviteljevo raspolaganje imovinom (slobodan raspolagati svima kao i za
života, ograničenje je pravilo o nužnom nasljeđivanju), nasljednici i zapisovnici (slobodno određuje
sve, ograničenje je da ne može odrediti nasljednika svojem nasljedniku ili zapisovniku), može
oporukom raspolagati u dopuštene svrhe i osnivati zaklade, može odrediti određene naloge i
uvjete (uzima se da nedopušteni i nemoralni nalozi, kao i nemogući, nedopušteni i nemoralni uvjeti ne
postoje).
Odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri (u dvojbi se treba držati
onoga što je povoljnije za oporučnog nasljednika u odnosu na zakonskog nasljednika, te onoga što je
povoljnije za osobu koja je oporukom nečim opterećena).

116. PRIVATNE OPORUKE

Postoje dva oblika privatnih oporuka: vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima.

62
Vlastoručna oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao (za
valjanost nije nužno, ali je korisno da u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena).
Pisana oporuka pred svjedocima je oporuka oporučitelja koji zna i može čitati i pisati, na način da
bez obzira tko je sastavio oporuku, oporučitelj pred dva istodobno nazočna svjedoka izjavljuje da je to
njegova oporuka i pred njima je potpisuje (svjedoci se potpisuju na oporuci, a korisno je da se naznači
njihovo svojstvo svjedoka i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom pronalaženju).
Svjedoci mogu biti punoljetne osobe kojima nije oduzeta poslovna sposobnost i koji znaju i mogu
čitati i pisati. Svjedoci ne mogu biti ostaviteljev bračni drug, njegovi potomci, posvojčad i njihovi
potomci, preci i posvojitelji, srodnici u pobočnoj lozi do 4. stupnja, te bračni drugovi svih navedenih
osoba.

117. JAVNA OPORUKA

Svatko može oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne
može potpisati, u redovitim okolnostima može oporučiti samo u obliku javne oporuke.
Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju sudac ili sudski savjetnik općinskog suda, javni
bilježnik, te konzularni ili diplomatsko-konzularni predstavnik RH u inozemstvu (ovlaštena osoba).
Ovlaštena osoba oporuku sastavlja prema kazivanju oporučitelja, te će mu je pročitati, objasniti pravne
posljedice i dati mu je na potpis (o poduzetim radnjama sastavlja se zapisnik).
U slučaju da oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku, ovlaštena osoba će mu je pročitati i nazočnosti
dva svjedoka koji razumiju jezik, te će oporučitelj nakon što izjavi da je to njegova oporuka pred
svima potpisati oporuku ili staviti rukoznak na nju, a potpisat će se i svjedoci (važe iste odredbe za
njih kao kod privatne oporuke pred svjedocima). Oporučitelj oporuku može čuvati sam ili je povjeriti
drugoj osobi (bilo fizičkoj osobi, sudu itd.). Ništetne su odredbe oporuke kojima se nešto ostavlja
sastavljaču oporuke, svjedocima i osobama koje po zakonu nasljeđuju te osobe.

118. OPORUKA U IZVANREDNIM OKOLNOSTIMA

Oporučitelj može svoju posljednju volju očitovati usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo
u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku.
Svjedoci mogu biti osobe kao kod javne oporuke, ali ne moraju znati ni moći čitati ni pisati. Svjedoci
su bez odgode dužni napisati sadržaj oporuke, te ga predati sudu ili javnom bilježniku na čuvanje,
odnosno usmeno je ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada, gdje i kojim prilikama
oporučitelj očitovao svoju posljednju volju (neispunjenje te dužnosti ne šteti valjanosti oporuke).
Usmena oporuka prestaje vrijediti protekom 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u
kojima je napravljena (ništetnost kao kod javne oporuke).
U postupku dokazivanja uništene, izgubljene, skrivene ili zametnute oporuke slučajem ili
radnjom druge osobe (prije ili nakon smrti oporučitelja, ali bez njegova znanja) zainteresirana osoba
mora dokazati postojanje oporuke, da je ista uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila
sastavljena u propisanom obliku, te mora dokazati sadržaj oporuke na koji se poziva.

119. OPOZIV OPORUKE

Oporučitelj uvijek u cijelosti ili djelomično može opozvati oporuku očitovanjem u obliku u kojem
se može napraviti oporuka ili uništenjem isprave.
Ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke koje nisu u
suprotnosti s kasnijom oporukom i dalje ostaju na snazi, a ako je oporučitelj opozvao kasniju oporuku,
ranije oporuka ponovno dobija snagu, osima ako se dokaže da oporučitelj to nije htio.

63
Oporučna raspolaganja u korist ostaviteljeva bračna druga smatrat će se opozvanima ako je brak
prestao temeljem pravomoćne presude nakon sastavljanja oporuke, osima ako je ostavitelj u oporuci
drugačije odredio.

120. ZAPISI

Oporučitelj oporukom može ostaviti jedan ili više zapisa (legata), ovlašćujući njima zapisovnika
da od nasljednika ili druge osobe u koju je oporučno raspolagao zahtijeva neko davanje, činjenje,
trpljenje ili propuštanje njemu ili nekoj drugoj osobi. Nitko nije dužan ispuniti zapis preko vrijednosti
onoga što je stekao ostaviteljevom smrću.
Ako je na ispunjenje obvezano više osoba, svaka odgovara razmjerno naslijeđenom dijelu (ako ako
je oporukom drukčije određeno), a ista stvar vrijedi ako je ostavitelj propustio odrediti tko je dužan
ispuniti zapis, odnosno ako je ta osoba umrla prije oporučitelja ili se odrekla nasljedstva.
Tražbine oporučiteljevih vjerovnika imaju prednost pred pravima zapisovnika.
Zapis ne proizvodi pravne učinke ako zapisovnik umre prije oporučitelja, odrekne se zapisa ili je
nedostojan (predmet zapisa ostaje osobi koja ga je bila dužna ispuniti), odnosno kad je oporučitelj
otuđio/potrošio predmet zapisa ili je on prestao postojati/slučajno propao nakon njegove smrti.
Ako oporučitelj nije drukčije odredio, zapisovnik ne odgovara za oporučiteljeve dugove.
Pravo zahtijevati ispunjenje zapisa zastarijeva za 3 godine od dana saznanja za pravo i ovlaštenosti
zahtijevanja ispunjenja, a najkasnije u roku od 5 godina od kada je bilo moguće zahtijevati ispunjenje.

121. NUŽNI NASLJEDNICI

Nužni nasljednici su ostaviteljevi potomci, posvojčad (i njihovi potomci), te bračni drug, a

nasljeđuju 1/2 onoga što bi im pripala po zakonskom redu nasljeđivanja. Ostaviteljevi roditelji,
posvojitelji i ostali preci nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad, nemaju
nužnih sredstava za život i ako su pozvani na nasljedstvo (imaju pravo na 1/3 onoga što bi im
pripalo po zakonskom redu nasljeđivanja, ako su pozvani na nasljedstvo!).
Da bi se izračunao nasljedni dio najprije je potrebno popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj
imao u času smrti i sve ono čime je raspolagao oporukom, sve njegove tražbine (osim nenaplativih) –
aktiva, te od tako utvrđene vrijednosti odbiti iznos ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa,
procjene imovine i pokopa – pasiva, a tako dobivenom ostatku (čista ostavina) pribraja se
vrijednost svih darova koje je ostavitelj na bilo koji način učinio nekom zakonskom nasljedniku bez
obzira nasljeđuje li ga (ili se odrekao, odnosno računa li mu se u nasljedni dio) i drugim osobama u
zadnjoj godini života (osobama koje nisu zakonski nasljednici, ne računaju se manji uobičajeni
darovi).
Darom se smatra odricanje od prava, oprost duga, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade (npr.
osiguranje u korist obdarenika). Za procjenu vrijednosti dara mjerodavna je vrijednost darovane stvari
u času smrti ostavitelja, a prema stanju u vrijeme darovanja.
Nužni nasljedni ima pravo dobiti vrijednost nužnog dijela.
Imovina koja se izdvaja iz ostavine (ne uračunava se u nužni dio) je dio ostavine koji odgovara
vrijednosti povećanja imovine ostavitelja za vrijeme za koje je potomak koji je s ostaviteljem
živio u zajednici, te doprinosio svojim radom ili davanjima da se njegova imovina poveća (taj dio
se ne uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio), a iz ostavine se odvajaju i kućanski predmeti
koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba (npr. pokućstvo, kućanski aparati, posteljina
itd.), a koji pripadaju nadživjelom bračnom drugu i njegovim potomcima koji su živjeli s
ostaviteljem u istom kućanstvu u trenutku smrti.

64
Oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio ako se on
povredom neke zakonske ili moralne obveze teže ogriješio prema ostavitelju, namjerno počinio
teže kazneno djelo prema njemu, njegovom bračnom drugu, djetetu, roditelju ili je počinio
kazneno djelo protiv RH/vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, odnosno ako se odao
neradu ili nepoštenom životu.
Isključenje se mora izričito navesti u oporuci uz navođenje razloga isključenja koji mora postojati
u vrijeme oporučivanja (učinak je kao da je isključeni umro prije ostavitelja, teret dokaza opravdanosti
isključenja je na onome tko se na isto poziva).
Oporučitelj može na izričit način u cijelosti ili djelomično lišiti nasljednika njegovog nužnog
dijela u korist njegovih potomaka samo ako su potomci nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava
za život (te pretpostavke moraju postojati u trenutku smrti ostavitelja).

122. PRAVNE POSLJEDICE POVREDE NUŽNOG DIJELA

Posljedice povrede vrijednosti nužnog dijela su umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje

darova. Nužni dio je povrijeđen kada oporučnim raspolaganjem nužni nasljednik nije dobio vrijednost
koja mu pripada po nužnom dijelu. U tom slučaju raspolaganja oporukom se umanjuju, a darovi
vraćaju koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio (najprije se umanjuje raspolaganje oporukom u
istom omjeru, a onda se po potrebi vraćaju darovi). Oporučni nasljednik čiji nasljedni dio bi se
umanjio da bi se dopunio nužni dio može zahtijevati razmjerno umanjenje zapisa koje on treba
ispuniti. Darovi se vraćaju od posljednje učinjenog pa prema prvom (istodobni se vraćaju razmjerno).
Umanjenje raspolaganja oporukom može se zahtijevati u roku od 3 godine od proglašenja
oporuke, a povrat dara u roku od 3 godine od ostaviteljeve smrti.

123. USTUP I RASPODJELA IMOVINE ZA ŽIVOTA

Predak može poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i ostalim
potomcima.
Pretpostavke valjanosti ugovora su da postoji suglasnost svih potomaka (može se suglasnost dati i
naknadno), pisani oblik ugovora, te ovjera od suda/javnobilježnički akt/potvrda (solemnizacija)
javnog bilježnika. Ugovor će biti valjan i ako je potomak koji nije dao suglasnost umro prije
ostavitelja (nema svojih potomaka), odrekao se nasljedstva/isključen/nedostojan. Ugovorom se
obuhvaća samo imovina (cijela ili dio) koja postoji u vrijeme sastavljanja ugovora, te ona
kasnije ne ulazi u ostavinu!
Ono što je ustupljeno smatrat će se darom ako se ustupatelju naknadno rodi dijete ili se pojavi
nasljednik koji je proglašen nestalim/umrlim ili nedostaje suglasnost nekog od ustupateljevih
potomaka. Ugovorom se može osnovati i pravo služnosti ili stvarnog tereta, ugovoriti doživotna renta,
uzdržavanje ostavitelja, bračnog druga itd.
Ugovorom se može obuhvatiti i bračni drug (onda je potrebna i njegova suglasnost), a ako ne bude
obuhvaćen ima pravo na nužni dio (u odnosu na njega se ustupljena imovina potomcima smatra
darom).
Potomci temeljem ovog ugovora ne odgovaraju za dugove ostavitelja (mogućnost pobijanja
dužnikovih pravnih radnji)!
Ugovor se može opozvati pod pretpostavkama pod kojim se može opozvati i darovanje (osiromašenje
ili nezahvalnost), te ako potomak ne ispunjava obveze koje je preuzeo tim ugovorom.

65
124. NASLJEDNIČKE IZJAVE

Nasljednik stječe nasljedno pravo u času smrti ostavitelja, te po sili zakona na njega prelazi ostavina i
postaje njegovo nasljedstvo, čime stječe sva prava i obveze nasljednika za trajno, ako se valjano ne
odrekne svog nasljednog prava (odricanje od nasljedstva).
Ako je dana izjava o prihvatu nasljedstva nema odricanja (isto vrijedi i obratno, ali nasljednik može
pobijati izjavu o odricanju po općim pravilima zbog mane volje).
Kada se daje izjava o odricanju od nasljedstva odricanje vrijedi i za potomke odricatelja (ako nije
izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime), odricanje ne može biti djelomično ili uvjetno i ne
odnosi se na naknadno pronađenu imovinu (smatra se da ta osoba nikad nije bila nasljednik).
Izjava se daje pred općinskim sudom ili javnim bilježnikom ili predajom ovjerene isprave, a
potpisuje je nasljednik.
Nasljedstva se može odreći od otvaranja nasljedstva do donošenja prvostupanjske odluke.
Nasljedstva se ne može odreći nasljednik koji je već raspolagao dijelom nasljedstva (u to ne ulaze
mjere očuvanja nasljedstva, mjere tekuće uprave itd.). Odricanje u korist nekog nasljednik se ne
smatra odricanjem, već izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela.
Odricanje od nasljedstva koje još nije otvoreno nema pravnog učinka (iznimno se to može učiniti
ugovorom s pretkom za nasljedstvo koje bi mu pripalo nakon smrti pretka, a istu stvar može napraviti i
bračni drug, traži se oblik kao za ugovor o ustupu i raspodjeli imovine).
Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik prema poštenom posjedniku koji tvrdi da je
nasljednik zastarijeva za 1 godinu od saznanja za nasljedno pravo i posjednika ostavine, a
najkasnije za 10 godina od ostaviteljeve smrti (zakonski nasljednik) ili proglašenja oporuke
(oporučni nasljednik), dok je prema nepoštenom posjedniku rok 20 godina.

125. ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVITELJA

Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na

visinu vrijednosti te imovine sud pazi samo na prigovor nasljednika.
Kad ima više nasljednika, oni solidarno i razmjerno odgovaraju za ostaviteljeve dugove, svaki
do visine naslijeđenog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Nasljednik koji se
odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.
Ostaviteljevi vjerovnici u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljedstva mogu zahtijevati da se
ostavina odvoji od imovina nasljednika, ako učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da
bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoju tražbinu. Pravni učinak je da nasljednik ne može
raspolagati ostavinom, niti se njegovi vjerovnici mogu naplatiti iz njega, dok se ne naplate vjerovnici
koju zahtijevati odvajanje. O zahtjevu vjerovnika sud odlučuje rješenje u ostavinskom postupku
(odvojenoj ostavini se može postaviti skrbnik). Vjerovnik koji je zahtijevao ostavinu dužan je
pokrenuti postupak radi ostvarenja tražbine u roku koji mu sud naloži (ako to već prethodno nije
napravio), u protivnom će sud svoje rješenje staviti izvan snage.
Nasljednička zajednica nastaje trenutkom otvaranja nasljedstva i traje dok se ne odrede nasljedni
dijelovi svakog od nasljednika (zajedničko vlasništvo, razvrgnuće može zahtijevati svaki
sunasljednik).

66
PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA

126. TRGOVAC, TRGOVAČKO DRUŠTVO I TRGOVAC POJEDINAC

Trgovac je, ako što drugo nije određeno zakonom, svaka fizička i pravna osoba koja trajno i
samostalno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarenja dobiti proizvodnjom, prometom roba ili
pružanjem usluga na tržištu. Dakle, trgovca definiraju tri karakteristike, on obavlja gospodarsku
djelatnost, on to čini trajno i samostalno i on to čini radi ostvarenja dobiti. Trgovac nije osoba
koja se bavi slobodnim zanimanjem, osim ukoliko to nije izrijekom određeno posebnim zakonom.
Individualni poljoprivrednici nisu trgovci u smislu ZTD-a. Pojam trgovca dalje obuhvaća dva pojma,
trgovačka društva i trgovca pojedinca.
Trgovačko društvo je pravna osoba čije je osnivanje i ustroj određen odredbama Zakona o
trgovačkim društvima. Trgovačko društvo je uvijek trgovac, bez obzira da li on obavlja gospodarsku
ili neku drugu djelatnost, dakle, kod određena trgovačkog društva kao trgovca zakonodavac korist
subjektivni kriterij, tko je on, a ne koju djelatnost obavlja. Trgovačka društva se dijele u dvije
osnovne skupine: društva osoba (javno trgovačko društvo, komanditno društvo i gospodarsko
interesno udruženje) i društva kapitala (dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću).
Trgovac pojedinac je fizička osoba koja trajno i samostalno obavlja gospodarsku djelatnost sukladno
propisima o obrtu, a koja je upisana u sudski registar kao trgovac pojedinac.
Zakon propisuje dva cenzusa, jedan onaj veći od 2 milijuna kuna godišnjeg prihoda koji daje
mogućnost obrtniku da se upiše u sudski registar i tako stekne svojstvo trgovca i drugi, onaj veći od
15 milijuna koji ga obvezuje da se upiše u sudski registar. Ukoliko sukladno godišnjem
financijskom izvješću koji FINA dostavi registarskom sudu godišnji prihod iznosi manje od 2
milijuna, sud će brisati trgovca iz sudskog registra, a ako mu iznosi imanje od 15, onda dostavom tog
izvješća trgovac pojedinac sam može tražiti brisanje iz sudskog registra.

127. PREDDRUŠTVA TRGOVAČKI DRUŠTAVA

Preddruštvo nastaje sklapanjem društvenog ugovora (kojim se osnivaju društva osoba) ili usvajanjem
statuta i izdavanjem svih dionica (kojim se osniva dioničko društvo) i ono postoji sve dok se društvo
koje je osnovano tim osnivačkim aktima ne upiše u sudski registar. Onim trenom kad se izvrši upis
društva, preddruštvo prestaje postojati.
Odnosi među članovima i osnivačima društva uređeni su do trena upisa sadržajem osnivačkog
ugovora. Kako preddruštvo već i prije upisa može za račun trgovačkog društva stjecati prava i
preuzimati obveze, a ono nema pravnu osobnost, a društvo još nije nastalo, netko drugi mora biti
odgovoran za preuzete obveze i nositelj tih prava. Tako je ZTD odredio da su stečena prava
nepodijeljena zajednička imovina osnivača ili članova društva, dok za preuzete obveze osobno,
solidarno i neograničeno cijelom imovinom odgovaraju osobe koje su preuzele obveze i osnivači
društva. Onim trenom kad se društvo upiše u sudski registar, njihova odgovornost prestaje, jer sve
obveze i prava prelaze na trgovačko društvo i za to nije potreban pristanak vjerovnika tih obveza
ukoliko se one prenose na društvo u roku od 3 mjeseca od upisa i ukoliko o tome vjerovnici budu
obaviješteni. Ukoliko preddruštvo posluje, logično je da poslovanje zahtjeva smanjenje imovine, a
kako u svezi temeljnog kapitala vrijedi načelo održanja temeljnog kapitala, on mora u trenu upisa
društva u sudski registar biti jednak imovini društva, tako umanjeni iznos članovi ili osnivač moraju
uplatiti do trena upisa društva u sudski registar.

67
128. ODGOVORNOST ČLANOVA DRUŠTVA ZA OBVEZE DRUŠTVA

Trgovačko društvo odgovara za svoje obveze cijelom imovinom, međutim, ZTD regulira i pitanje
odgovornosti članova društva za obveze društva. Tako je propisano da članovi javnog trgovačkog
društva i komplementari u komanditnom društvu za obveze društva odgovaraju osobno,
solidarno i neograničeno cijelom imovinom. Članovi gospodarskog interesnog udruženja
odgovaraju osobno, neograničeno cijelom imovinom, ali supsidijarno. Članovi dioničkog društva
i društva s ograničenom odgovornošću, kao i sukladno temeljnom pravilu komanditori u
komanditnom društvu, ne odgovaraju osobno za obveze društva. Oni riziku izlažu samo svoj udio
tj. ulog unesen u društvo. Međutim, ukoliko oni zlouporabe činjenicu da ne odgovaraju za obveze
društva, ne mogu se pozivati na odredbe zakona o neodgovornosti članova za obveze društva. U tom
slučaju dolazi do primjene tzv. ultra vires doktrine ili doktrine podizanja pravnog vela osobnosti
pravne osobe (proboj pravne osobnosti) te će članovi odgovarati naročito ako pokušavaju ostvariti
cilj koji je inače zabranjen, ako štete vjerovnicima društva, ako upravljaju imovinom društva kao da je
njihova protivno odredbama zakona te ukoliko preuzimaju obveze za društvo za svoju ili tuđu korist, a
znaju ili moraju znati da društvo obveze neće moći ispuniti.

129. TVRTKA TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Tvrtka je ime pod kojim trgovac posluje na tržištu i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu.
Tvrtka se određuje u osnivačkom aktu društva, mora se upisati u sudski registar i u sudski registar se
mora upisati svaka promjena podataka u tvrtki.
U pogledu tvrtke vrijedi načelo istinitosti, što znači da podaci označeni u tvrtki moraju odgovarati
stvarnim podacima.
U tvrtki mora biti navedeno ime kojim se pobliže označava trgovca, mora biti naveden njegov
predmet poslovanja, te mora biti stavljena oznaka njegovog oblika pa tako j.t.d., k.d. G.I.U. ili pak
d.d. ili d.o.o. ili j.d.o.o. Ako je društvo u stečaju ili likvidaciji, te riječi moraju biti navedene u tvrtki.
Ukoliko je trgovac pojedinac, ona u njegovoj tvrtki stoji oznaka t.p.
U sadržaju tvrtke ne smiju se koristiti riječ Hrvatska, njezine izvedenice, zastava niti grb RH, osim
ukoliko osoba ima dozvolu od Vlade RH odnosno tijela kojeg Vlada ovlasti za donošenje tih odluka.
U imenu tvrtke može biti upotrijebljeno ime određene osobe ili povijesne ličnosti, ali u slučaju kad je
upotrijebljeno ime osobe koja je preminula, potreban je pristanak njezinih nasljednika ili kad je u
tvrtki ime osobe koja istupa iz društva, ZTD određuje da društvo ne mora zbog tog mijenjati tvrtku,
osim ako zbog opravdanih razloga sama osoba čije se ime tamo nalazi ili njezini nasljednici to želi.
Pismo je latinsko, koriste se arapski brojevi, a strane riječi mogu biti upotrijebljene samo ako su tuđice
priznate u hrvatskom jeziku, ako nema odgovarajuće zamjene u hrvatskom jeziku, ukoliko se radi o
imenima i prezimenima i ukoliko se radi o mrtvom jeziku. Ukoliko osoba želi da se istakne i tvrtka na
stranom jeziku, to mora upisati u sudski registar, ali nikad nije moguće stavljati oznaku tvrtke bez da
ispred stranog jezika bude označena tvrtka na hrvatskom jeziku.
Oznaka tvrtke mora biti označena na sjedištu trgovca, na njegovom poslovnom papiru i
internetskim stranicama.
Uz tvrtku, trgovac može koristiti i skraćenu tvrtku, u njoj je izostavljen navod predmeta
poslovanja i da bi ju koristio mora upisati skraćenu tvrtku u sudski registar.
Kod upisa tvrtke vrijede tri pravila, načelo zakonitosti, načelo isključivosti i načelo prvenstva.
Načelo isključivosti znači da u sudski registar ne može biti upisana ona tvrtka koja je ista ili toliko
slična da ne omogućuje razlikovanje od već ranije upisane tvrtke. Na ovo se nadovezuje načelo
prvenstva koje kaže da ukoliko osobe podnesu prijavu za upis tvrtke u sudski registar, a tvrtke su iste
ili toliko slične da ne omogućuju razlikovanje, prednost ima ona koja je prijavu podnijela ranije. Ipak,

68
sud će izvršiti upis tvrtke kasnijeg podnositelja prijave za upis ukoliko on dokaže da već u trenu kad je
podnesena prijava za upis prvog podnositelja je on pod tim imenom i tvrtkom poslovao na tržištu,
identificirao se, označavao tim žigom ili oznakama svoje proizvode i stekao određeni status i ugled
prepoznavanja. Konačno, ukoliko je zbog previda, u sudski registar istog ili drugog suda, izvršen upis
tvrtke koji dovodi do povrede prava trgovca koji ima tu raniju tvrtku ili ugrožava njegov položaj na
tržištu, odnosno stvara opasnost od povrede njegovih prava ili ugrožavanja njegov položaja na tržištu,
te neovlašteno prisvaja njegov ugled, taj trgovac može tužbom zahtijevati da se ime tvrtke briše iz
sudskog registra, da joj se zabrani korištenje tog naziva i da mu se naknadi sva time prouzročena šteta.
Rok za tužbu je tri godine, podnosi se onom sudu koji je izvršio kasniji upis te druge tvrtke. Time se
ne utječe na prava trgovca na zaštitu propisanu pravilima o zaštiti tržišnog natjecanja i intelektualnog i
industrijskog vlasništva.

130. PREDMET POSLOVANJA I SJEDIŠTE TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Predmet poslovanja je skup djelatnosti koje trgovačko društvo obavlja, a koje je upisano u sudski
registar. Osim onih djelatnosti koje su upisane kao predmet djelatnosti u sudskom registru, trgovac
može obavljati i tzv. pomoćne djelatnosti, a to su one koje se svakodnevno koriste da bi se uredno
mogla obavljati ona djelatnost koja je njegov predmet poslovanja. Međutim, ukoliko trgovac sklopi
pravni posao s trećom osobom izvan svoje upisane poslovne djelatnosti, takav će pravni posao biti
valjan, jer bi se inače stvorila velika nesigurnost u pravnom prometu. U pogledu odabira predmeta
poslovanja vrijedi načelo poduzetničke slobode što znači da svaka osoba ima pravo samostalno
odlučiti koju će poslovnu djelatnost ona obavljati u svom društvu. Ipak, i ovo načelo trpi
ograničenja.
Trgovačko društvo može imati samo jedno sjedište. Naš je zakonodavac usvojio teoriju osnivanja
(registracije), pa se sjedištem smatra ono mjesto koje je upisano u sudski registar prilikom upisa
društva u sudski registar ili naknadnim izmjenama podataka. Sjedište društva je ono mjesto u kojem
se nalazi uprava društva, dakle odakle se vode poslove društva odnosno mjesto u kojem društvo
obavlja svoju djelatnost. U praksi je moguća situacija da ova dva mjesna nisu jednaka. Tada se
sukladno teoriji osnivanja, sjedištem društva smatra samo ono koje je upisano u sudski registar.
Međutim, treće osobe se glede pravni posljedica ovisnih o sjedištu društva mogu pozivati na mjesto u
kojem je uprava društva i odakle se upravlja poslovima društva ili na mjesto u kojemu društvo obavlja
svoju (teorija registracije + zaštita dobre vjere). Za rješavanje sporova nadležan je sud gdje je
upisano sjedište društva.

131. ZASTUPANJE TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Zakon o trgovačkim društvima razlikuje tri oblika zastupanja trgovačkog društva: zastupanje po
zakonu, zastupanje po punomoći i zastupanje po zaposlenju.
Zastupnici po zakonu su osobe koje su zakonom ovlaštene poduzimati poslove društva i zastupati
društvo. Kod j.t.d. to su svi članovi društva, kod k.d. to su komplementari društva, kod g.i.u. to su
članovi uprave društva, dok su kod d.o.o. i d.d. to članovi uprave društva odnosno izvršni direktori. Za
svih vrijedi ograničenje iz čl. 49. ZTD i ako su im postavljena neka ograničenja u zastupanju, ona
djeluju prema trećima jedino ukoliko su upisana u sudski registar. Zastupnici trgovačkog društva po
zakonu mogu izdati punomoć za zastupanje u okviru svojih ovlasti trećim osobama. Recimo,
punomoć izdaje društvo odvjetniku radi zastupanja tog društva u sporu pred sudom. I za zastupnike po
punomoći vrijede ograničenja iz čl. 49. ZTD. Konačno, imamo one osobe koje mogu sklapati pravne
poslove za trgovačko društvo, to su njegovi radnici, a koji nisu na to ovlašteni niti zakonom niti
imaju punomoć. Njihovo ovlaštenje za sklapanje pravnih poslova za poslodavca proizlazi iz sadržaja

69
poslova njihovog radnog mjesta. To su recimo osobni bankari u bankama. Za njih također vrijedi
ograničenje iz čl. 49. ZTD.

132. PROKURA

Prokura je jedna od tri vrste trgovačke punomoći uz trgovačku punomoć i punomoć

trgovačkom putniku. Ona je ujedno i najšira trgovačka punomoć. Prokuru može dati svaka fizička
i pravna osoba koja je trgovac, ali ju može dati isključivo trgovac. Tako recimo ne može trgovac
pojedinac prenijeti na treću osobu pravo davanja prokure. Prokura se daje sukladno izjavi o
osnivanju društva, osnivačkom ugovoru ili statutu i uvijek se daje u pisanom obliku. Izdavanje
prokure i podaci prokuriste upisuju se u sudski registar. Prokura se može dati samo fizičkoj osobi,
pravna osoba ne može biti prokurist, i ona se može dati samo punoljetnoj i potpuno poslovno
sposobnoj osobi. Prokura se može dati jednoj ili više osoba. Ako se daje više osoba, prokura može
biti skupna i individualna. Ako nije izrijekom naglašeno da je skupna, ona je individualna, i svaki
prokurist je ovlašten poduzimati pravne poslove i zastupati trgovca samostalno, ako je skupna,
prokuristi to čine samo zajednički, ili uz suglasnost ili naknadno odobrenje ostalih. Pravna radnja koju
treća osoba učini jednom prokuristu, ima pravni učinak kao da je učinjena svim skupnim prokuristima.
Prokurist je ovlašten sklapati ugovore i poduzimati pravne poslove za račun trgovca i ovlašten
ga je zastupati i predstavljati u svim sudskim sporovima, upravim postupcima i pred
arbitražom. Ograničenja koja prokurist ima su ona određena zakonom, a to su da ne smije otuđiti ili
opteretiti nekretnine trgovca, da ne smije dati punomoć trećoj osobi i da ne smije pokrenuti ili
voditi postupke koji bi doveli do stečaja odnosno prestanka društva. Ukoliko bi prokuristu bila
postavljena i neka druga ograničenja i da treće osobe znaju za njih, na njih nemaju nikakav učinak.
Prokura nije prenosiva i prokura se može opozvati u bilo koje doba. Sve suprotne odredbe od ta dva
pravila su ništetne.

133. SUDSKI REGISTAR

Sudski registar je javna knjiga u koju se upisuju zakonom određeni subjekti, trgovačka društva i
trgovci pojedinci, svi njihovi podaci i sve promjene tih podataka. Sudski registar vodi trgovački sud
za sve trgovce koji imaju sjedište na području njegove nadležnosti. Sudski se registar sastoji od
glavne knjige, u koji se vrši upis i promjena upisa, i zbirke isprava u koji se pohranjuju sve isprave
temeljem kojih je izvršen neki od upisa. Glavna knjiga se sastoji od registarskih uložaka i svaki
odgovara jednom subjektu upisa, u njega se vrše i sve kasnije izmjene podataka u svezi tog
subjekta.
Za sudski registar vrijedi načelo istinitosti, odnosno presumpcije da su svi podaci upisani u sudski
registar istiniti. On je javna knjiga pa vrijedi i načelo javnosti što znači da svatko zainteresiran bez
obveze dokazivanja pravnog interesa ima pravo uz prisutnosti ovlaštenog službenika izvršiti uvid u
sudski registar i zbirke isprava te tražiti prijepise, izvatke ili kopije podataka i dokumenata u sudskom
registru, osim onih za koje vrijedi tajnost podataka.
Kad ovlašteni službenik zaprimi prijavu za upis u sudski registar, on provjerava nadležnost tog suda,
pa ukoliko nije nadležan odbija prijavu za upis, provjerava je li prijavu podnijela ovlaštena osoba pa
ako nije odbija prijavu, pregledava je li prijava zatražena temeljem potrebne isprave pa ako nije odbija
upis, te konačno provjerava jesu li u prijavi sadržani svi potrebni podaci. Upis u sudski registar
dozvoljava registarski sudac. Upis se vrši tek po potpisu suca, postoje elektronski potpisi koje sudac
daje, a naravno i potpis odluke o upisu u pisanom obliku. Svaki se upis u sudski registar mora objaviti
u Narodnim novinama i smatra se objavljenim istekom dana objave. Nitko se ne može pozivati da
mu nije poznat podatak upisan u sudski registar jer je isti javna knjiga, ali se ne može osobi koja

70
nije znala niti mogla znati prije isteka 16 dana od dana objave upisa isticati podatak koji je
upisan u sudski registar. Svatko se može pozvati na podatke upisane u sudskom registru
sukladno načelu povjerenja u podatke upisane u istom.

134. JAVNO TRGOVAČKO DRUŠTVO – POJAM I PRAVNI ODNOSI MEĐU ČLANOVIMA

Javno trgovačko društvo je trgovačko društvo u koje se udružuju najmanje dvoje osobe radi
obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom, pri čemu svaki član tog društva za sve obveze
društva odgovara osobno, solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom. Na trgovačko se
društvo podredno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima o ortaštvu kao zajednici osoba i
dobara. Javno trgovačko društvo tako osnivaju najmanje dvije bilo fizičke bilo pravne osobe
sklapanjem društvenog ugovora u kojem uređuju pitanje djelatnosti društva, pitanje tvrtke i sjedišta
društva kao i svoje međusobne odnose i odnose društva prema trećim osobama. Prijavu za upis
društva u sudski registar podnose svi članovi javnog trgovačkog društva. U svom društvenom
ugovoru kojim osnivaju ovo društvo međusobne odnose članovi slobodno uređuju jer su odredbe ZTD
u pogledu tih pitanja pretežno dispozitivne prirode, dok se u pogledu odnosa društva prema trećim
osobama u zakonu nalaze prisilne pravne norme pa društvenim ugovorom nije moguće izmijeniti iste,
posebno obzirom je u njima regulirano i pitanje odgovornosti članova za obveze društva.
a. Ulozi u društvo – svi članovi osnivači javnog trgovačkog društva dužni su u društvo prilikom
osnivanja unijeti onaj ulog koji je određen osnivačkim ugovorom, ukoliko ništa nije određeno
tada vrijedi pravilo da svi unose jednak ulog. Ulog se unosi u novcu ili nenovčanom obliku pa
to mogu biti stvari, prava, rad, tražbine, a u kojem se slučaju mora navesti u osnivačkom
ugovoru njihova novčana protuvrijednost. Za svoj uneseni ulog, svaki član dobiva udio u
društvu.
b. Prijenos udjela – obzirom se radi o društvu osoba, u kojem je subjekt bitan, logična je
odredba zakona da član društva ne smije prenositi svoj udio na treću osobu bez suglasnosti
ostalih članova.
c. Sudjelovanje u dobiti i gubitku – svi članovi društva sudjeluju u razdiobi dobiti i gubitka
društva to jer im njihovi udjeli osim upravljačkih prava donose i imovinska prava. U javnom
trgovačkom društvu se dobit dijeli prema dva načela, prvo je kapitalno načelo sukladno kojem
se 1/3 dobiti dijeli sukladno udjelu člana u društvu, dok je drugo načelo personaliteta
sukladno kojem se 2/3 dijele na jednake dijelove. Iste odredbe vrijede i za gubitak društva.
d. Vođenje poslova društva – svi su članovi, osim ako što drugačije nije određeno osnivačkim
ugovorom ovlašteni voditi poslove društva. Svaki član može redovne poslove poduzimati
samostalno, ali je za izvanredne potrebna suglasnost svih članova društva. Ugovorom
međutim može biti određeno da su na zastupanje ovlašteni samo pojedini članovi, ali ukoliko
jedan želi poduzeti posao kojeg ostali članovi ovlašteni na poduzimanje poslova ne
odobravaju, on te radnje ne može poduzeti. Ugovorom mogu biti ovlašteni svi članovi
poduzimati poslove društva samo skupno, u kojem slučaju je potrebna suglasnost ili naknadno
odobrenje za poduzimanje poslova.
e. Zastupanje društva – kao što je vođenje poslova obveza i dužnost svih članova, tako je i
zastupanje društvo ovlast svih članova javnog trgovačkog društva. Osnivačkim ugovorom
može biti određeno da je za zastupanje društva ovlašten samo jedan član ili više njih, a
osnivačkim ugovorom može biti određeno da su pojedini ili svi članovi društva ovlašteni
zastupati društvo samostalno ili skupno ili pak svaki član uz prokurista ili samo određeni
članovi uz prokurista, dakle, kombinacije o odredbe o zastupanju ovise o volji samih članova
društva i odredbama osnivačkog ugovora

71
 f. Zabrana konkurencije – niti jedan član društva ne može bez suglasnosti svih ostalih članova
voditi poslove iz predmeta poslovanja tog društva niti biti član u drugom društvu u kojem
osobno odgovara. Ukoliko bi to činio, društvo ima pravo tužbom zahtijevati da se ti poslovi
smatraju sklopljenim u ime društva, da im član prenese svu korist koju je imao od sklapanja
posla ili tražbinu na isplati koristi ili mogu potraživati naknadu štete koja im je nanesena tim
radnjama člana.

135. JAVNO TRGOVAČKO DRUŠTVO I OSOBNA ODGOVORNOST ČLANOVA

Javno trgovačko društvo je trgovačko društvo u koje se udružuju najmanje dvoje osobe radi
obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom, pri čemu svaki član tog društva za sve obveze
društva odgovara osobno, solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom. Već je u samoj
definiciji pojma javnog trgovačkog društva definirana i odgovornost članova društva koja vidimo ima
tri osnovne karakteristike. Odgovornost članova javnog trgovačkog društva je osobna, što znači da
oni za obveze društva odgovaraju osobno ili cijelom svojom imovinom, dakle ne izlažu riziku
poslovanja samo onaj ulog koji su unijeli prilikom osnivanja u društvo već za sve preuzete obveze i
štetu koju društvo prouzroči oni odgovaraju osobno svojom imovinom. Njihova je odgovornost pri
tome neograničena, što znači da odgovaraju baš cijelom osobnom imovinom. Konačno, njihova
je odgovornost solidarna što znači da vjerovnik može birati hoće li potraživati isplatu tražbine
od društva ili nekog njegovog člana ili svih članova zajedno. Solidarna odgovornost znači to da se
vjerovnik ne treba prvo pokušati namiriti od društva pa tek ako ne uspije onda tražiti namirenje od
članova društva, on odmah može ići na namirenje od članova društva. Pri tome treba napomenuti da je
odgovornost članova javnog trgovačkog društva akcesorna, dakle oni ne odgovaraju za svoju
obvezu, već obvezu društva, ali kako odgovaraju osobno oni mogu vjerovniku postaviti ne samo
prigovore koje društvo ima prema njemu nego i svoje osobne prigovore, osim toga, oni mogu
prebiti svoju tražbinu prema tom vjerovniku s protutražbinom tog vjerovnika prema društvu.

136. KOMANDITNO DRUŠTVO

Komanditno društvo je trgovačko društvo u koje se udružuju najmanje dvije osobe radi
obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom, pri čemu najmanje jedan član društva za
obveze društva mora odgovarati osobno, solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom.
Taj član koji odgovara za obveze društva osobno, neograničeno cijelom imovinom i solidarno
naziva se komplementar. Drugi članovi za koje vrijedi opća odredba da ne odgovaraju za obveze
društva osobno nazivaju se komanditori.
Komanditori tako izlažu riziku poslovanja društva samo onaj udio koji su unijeli u društvo.
Međutim, ukoliko oni nisu uplatili svoj iznos u cijelosti, tada za obveze društva odgovaraju
osobno, ali ograničeno do onog dijela iznosa uloga koji nisu unijeli u društvo. Ukoliko ipak niti
jedan komplementar društva nije fizička osoba ili drugo društvo u kojem su članovi fizičke osobe koje
za obveze odgovaraju osobno, solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom, zakon stvara
fikciju da niti jedan komanditor nije uplatio svoj ulog u cijelosti pa tako svaki odgovara za obveze
društva osobno, ali ipak ograničeno do visine svog uloga u društvo. Komanditno društvo se kao i
javno trgovačko društvo osniva društvenim ugovorom u kojem se definira pitanje djelatnosti društva,
pitanje tvrtke i sjedišta društva kao i međusobni odnosi članova i odnosi društva prema trećim
osobama. Na komanditno društvo se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o javnom
trgovačkom društvu, samo su posebnosti propisane u odnosu na komanditore. Prijavu za upis u
sudski registra komanditnog društva podnose svi komplementari društva.

72
 g. Ulozi u društvo – svi članovi komanditnog društva dužni su u društvo prilikom osnivanja
unijeti onaj ulog koji je određen osnivačkim ugovorom, ukoliko ništa nije određeno tada
vrijedi pravilo da svi unose jednak ulog. Ulog se unosi u novcu ili nenovčanom obliku pa to
mogu biti stvari, prava, rad, tražbine, a u kojem se slučaju mora navesti u osnivačkom ugovoru
njihova novčana protuvrijednost. Za svoj uneseni ulog, svaki član dobiva udio u društvu.
h. Prijenos udjela – obzirom se radi o društvu osoba, u kojem je subjekt bitan, logična je
odredba zakona da član društva ne smije prenositi svoj udio na treću osobu bez suglasnosti
ostalih članova.
i. Sudjelovanje u dobiti i gubitku – svi članovi društva sudjeluju u razdiobi dobiti i gubitka
društva to jer im njihovi udjeli osim upravljačkih prava donose i imovinska prava. U
komanditnom društvu se dobit dijeli prema dva načela, prvo je kapitalno načelo sukladno
kojem se 1/3 dobiti dijeli sukladno udjelu člana u društvu i u kojem sudjeluje komanditor do
visine svog uloga, dok je drugo načelo primjerenosti sukladno kojem se 2/3 dijele među
članovima sukladno njihovom doprinos u vođenju poslova društva i zastupanju društva. Iste
odredbe vrijede i za gubitak društva.
j. Vođenje poslova društva – svi su komplementari, osim ako što drugačije nije određeno
osnivačkim ugovorom ovlašteni voditi poslove društva. Svaki član može redovne poslove
poduzimati samostalno, ali je za izvanredne potrebna suglasnost svih članova društva.
Ugovorom međutim može biti određeno da su na zastupanje ovlašteni samo pojedini članovi,
ali ukoliko jedan želi poduzeti posao kojeg ostali članovi ovlašteni na poduzimanje poslova ne
odobravaju, on te radnje ne može poduzeti. Ugovorom mogu biti ovlašteni svi članovi
poduzimati poslove društva samo skupno, u kojem slučaju je potrebna suglasnost ili naknadno
odobrenje za poduzimanje poslova. Komanditori nisu ovlašteni voditi poslove društva, ali
potreban je njihov pristana za poduzimanje izvanrednih poslova. Komanditora se može
ovlastiti na vođenje poslova društva tako da mu komplementar ovlašten voditi poslove izda
prokuru ili trgovačku punomoć.
k. Zastupanje društva – kao što je vođenje poslova obveza i dužnost svih članova, tako je i
zastupanje društvo ovlast komplementara. Osnivačkim ugovorom može biti određeno da je za
zastupanje društva ovlašten samo jedan član ili više njih, a osnivačkim ugovorom može biti
određeno da su pojedini ili svi članovi društva ovlašteni zastupati društvo samostalno ili
skupno ili pak svaki član uz prokurista ili samo određeni članovi uz prokurista, dakle,
kombinacije o odredbe o zastupanju ovise o volji samih članova društva i odredbama
osnivačkog ugovora
l. Zabrana konkurencije – niti jedan komplementar ne može bez suglasnosti svih ostalih
članova voditi poslove iz predmeta poslovanja tog društva niti biti član u drugom društvu u
kojem osobno odgovara. Ukoliko bi to činio, društvo ima pravo tužbom zahtijevati da se ti
poslovi smatraju sklopljenim u ime društva, da im član prenese svu korist koju je imao od
sklapanja posla ili tražbinu na isplati koristi ili mogu potraživati naknadu štete koja im je
nanesena tim radnjama člana. Odredbe o zabrani konkurencije ne odnose se na komanditore.

137. DIONIČKO DRUŠTVO – POJAM, OSNIVAČI I TEMELJNI KAPITAL

Dioničko društvo je trgovačko društvo u kojem članovi (dioničari) sudjeluju ulozima u temeljnom
kapitalu društva koji je podijeljen na dionice. Dioničko društvo je tako društvo kapitala. Za
osnivanje društva dovoljna je jedna osoba. Dioničko društvo može imati jednog dioničara.
Osnivači društva su sukladno ZTD svi članovi koji daju izjavu o prihvaćanju statuta dakle svi
koji usvoje i potpišu statut dioničkog društva, ali kod sukcesivnog osnivanja to su i one osobe
koje uplatu dionica vrše tj. svoj ulog unose u nenovčanom obliku dakle u stvarima ili pravima.

73
Za osnivanje dioničkog društva potreban je minimalni temeljni kapital u iznosu od 200.000,00
kuna. Za posebna trgovačka društva koja djelatnost obavljaju kao dioničko društvo posebnim
propisom može biti propisan i drugi minimalni iznos temeljnog kapitala, recimo Zakon o bankama
propisuje iznos od 40 milijuna, Zakon o osiguranju iznose od 15 i 22,5 milijuna kuna. Pojam
temeljnog kapitala tako postaje jedan od temeljnih pojmova kod trgovačkog društva.
Temeljni kapital je zapravo iznos koji svojim ulozima članovi društva (dioničari) unose u dioničko
društvo prilikom njegova osnivanja ili povećanja temeljnog kapitala. Temeljni kapital je
računovodstvena kategorija, on se izražava u poslovnim knjigama društva, upisuje se u sudski registar,
ali uvijek treba imati na umu da je temeljni kapital pasiva društva, njime društvo ne odgovara za svoje
obveze i on se razlikuje od aktive društva koja predstavlja imovinu društva. Svrha kapitala je dvojaka,
s jedne strane on je protuteža činjenici što članovi društva osobno ne odgovaraju za obveze dioničkog
društva pa vjerovnici imaju neki pokazatelj kolika je imovina kojom društvo odgovara za svoje obveze
i drugo, kako je spomenuto on je pokazatelj kolika je imovina jednog društva. Iako, ovdje treba biti
oprezan, ali to već ionako zna svaki vjerovnik društva, s tim da imovina društva samo u jednom trenu
sigurno odgovara temeljnom kapitalu, a to je u trenu osnivanja društva sukladno načelu održanja
kapitala i unosa kapitala.

138. DIONICE KAO VRIJEDNOSNI PAPIR

Dionicu definiramo kao vrijednosni papir na ime, kao razmjerni dio temeljnog kapitala dioničkog
društva i kao skup članskih prava imatelja dionice. Dionica kao vrijednosni papir uvijek glasi na ime,
ona ne može biti vrijednosni papir na donositelja ili po naredbi. Stoga je lako zaključiti i to da se
dionica prenosi ili cesijom ili indosamentom, ovisi u kojem je obliku izdana. Kako u pogledu
vrijednosnih papira vrijedi pravilo formalnosti što znači da su isti nevaljani ukoliko ne sadrže
zakonom propisani sadržaj potrebno je navesti da se dionica sastoji od tri dijela: plašta, kuponskog
arka i talona.
Plašt je osnovni dio dionice u kojem se navode podaci društva koje izdaje dionicu, kao i podaci
nositelja dionice dakle dioničara, navodi se vrsta dionice dakle radi li se o onoj s nominalnim iznosom
te na koji iznos glasi ili se radi o dionici bez nominalnog iznosa u kojem slučaju se označava broj
dionice, navodi se rod dionica, da li se radi o redovnoj ili povlaštenoj, navodi se datum izdavanja kao i
faksimil i pečat osobe ovlaštene za izdavanje dionice.
Kuponski arak je dio koji služi za potraživanje isplate dividende temeljem te dionice, dok je talon
dio kojim se nadomješta potrošeni kuponski arak dionice. Dionice su se jednom izdavale samo u
materijalnom obliku i registar dionica je vodila uprava društva koje izdaje dionice. Dionice izdane u
materijalnom obliku prenose se i cesijom i indosamentom. Dionice se danas sve češće izdaju u
nematerijaliziranom obliku što znači da dioničar nema pisanu ispravu dionice već se one
evidentiraju pri SDA ili Središnjoj depozitarnoj agenciji kao ovlaštenom tijelu za vođenje registra
dionica koji se izdaje u nematerijalnom obliku i u tom se slučaju iste prenose samo cesijom.

139. DIONICE

Dionica je vrijednosni papir na ime, ona je razmjerni dio temeljnog kapitala dioničkog društva, te
skup članskih prava i obveza. Dioničko društvo je trgovačko društvo u kojem članovi tj. dioničari
unose uloge u temeljni kapital društva koji je podijeljen na dionice. Već iz samog određenja što je to
dioničko društvo vidljivo je da se temeljni kapital dijeli na dionice. Svaki član koji unosi svoj ulogu u
društvo, dobiva dionicu i time postaje dioničar. Društvo može izdavati dvije vrste dionica pri čemu
mora se odlučiti samo za jednu vrstu jer ne može izdavati i jednu i drugu. Tako postoje dionice s
nominalnim iznosom i dionice bez nominalnog iznosa. Ove potonje se dijele na prave i neprave, a

74
neprave se dijele na dionice označene brojem i kvota dionice. Potrebno je razlikovati pojmove
nominalnog iznosa ili dijela kapitala koji otpada na dionicu bez nominalnog iznosa od iznosa za koji
se dionica izdaje i od cijene dionice. Kao skup članskih prava i obveza, dionica daje upravljačka
prava i imovinska prava. Upravljačka su pravo na sudjelovanje na glavnoj skupštini, pravo glasa na
glavnoj skupštini, pravo na obavještavanje, pravo na pobijanje odluka glavne skupštine. Imovinska
prava se razlikuju u redovnim dionicama u kojima daju pravo na dividendu i pravo na sudjelovanje u
podjeli ostatka likvidacijske ili stečajne mase i ona iz povlaštenih dionica (mogu se izdati i bez prava
glasa) koje mogu biti kumulativne povlaštene dionice (pravo naplate kumuliranih neisplaćenih
dividendi prije isplate dividendi redovnim dioničarima) ili participativne povlaštene dionice (pored
određene dividende, može naplatiti i dividendu redovnih dioničara).

140. SIMULTANO I SUKCESIVNO OSNIVANJE DIONIČKOG DRUŠTVA

Dioničko društvo se osniva usvajanjem i potpisivanjem statuta kao temeljenog akta jednog dioničkog
društva. Zakonom su predviđena dva moguća načina osnivanja, simultano i sukcesivno osnivanje.
Zajednička karakteristika im je da se i u jednom i u drugom slučaju društvo osniva davanjem i
potpisivanjem izjave o prihvaćanju statuta društva pred javnim bilježnikom, ono što ih međutim
razlikuje je redoslijed radnji koje poduzimaju osnivači i to da kod simultanog osnivanja svi osnivači
preuzimaju sve dionice društva prilikom osnivanja, dok kod sukcesivnog osnivači preuzimaju samo
dio dionica dok se u pogledu preuzimanja i izdavanja novih dionica raspisuje tzv. prospekt i daje se
javni poziv na upis dionica tog društva, pa se osnivačima osim onih koji daju izjavu o prihvaćanju
statuta i koji potpisuju statut smatraju i oni koji svoje uloge unose u stvarima i pravima, a ne novcu.

141. STATUT DIONIČKOG DRUŠTVA, SADRŽAJ, USVAJANJE I IZMJENE

Statut dioničkog društva je osnivački akt dioničkog društva. Dok se društva osoba osnivaju
osnivačkim ugovorom, gospodarsko interesno udruženje javnobilježničkim aktom, dioničko se društvo
osniva statutom. Statut je temeljni akt jednog dioničkog društva akt u kojem se definira pitanje
iznosa temeljnog kapitala društva, vrste dionica koju društvo izdaje, prava koje nose povlaštene
i redovne dionice, pitanje članstva odnosno da li se isti osniva sukcesivno ili simultano,
ograničenje prava glasa iz dionica, određuje se predmet poslovanja društva, sjedište te se
određuje ustroj društva, da li je monistički ili dualistički. Što se tiče pitanja ovlasti i nadležnosti
organa društva, odredbe ZTD su prisilne naravi pa osnivači ne mogu puno mijenjati u pogledu istog.
Da bi dioničko društvo moglo biti osnovano potrebno je usvojiti statut. Statut usvajaju osnivači
društva davanjem i potpisivanjem izjave o prihvaćanju statuta društva pred javnim bilježnikom
te propisivanjem statuta. To nisu dužni učiniti istovremeno, ali, statut će biti usvojen tek trenom kad
izjavu da i statut potpiše i posljednji osnivač. Pri prijavi za upis društva prilaže se statut društva s
ovjerenim potpisima svih članova društva. Statut društva se mijenja samo odlukom glavne skupštine
dioničkog društva. Za izmjenu statuta potrebno je onoliko glasova članova koji predstavljaju 3/4
zastupljenog kapitala na toj glavnoj skupštini. Statut dioničkog društva sadrži:
1) Tvrtku društva
2) Predmet poslovanja
3) Oznaku da se radi o dioničkom društvu
4) Sjedište društva
5) Iznos temeljnog kapitala

75
 6) Dionice koje društvo izdaje, dakle nominalni iznos ili broj dionica, iznos za koji se izdaju, rod
dionica, vrstu dionica
7) Organi društva, da li je monistički ili dualistički ustroj
8) Oznaku dioničara koji uloge unose u stvarima i pravima i ocjenu njihove vrijednosti
9) Način prestanka društva
10) Vrijeme na koje se osniva ukoliko se osniva na određeno vrijeme.

142. UNOŠENJE TEMELJNIH ULOGA U DIONIČKO DRUŠTVO

Temeljni ulozi u društvo odnosno uplata dionica može se izvršiti uplatom u novcu ili unosom
stvari i prava u temeljni kapital društva. Ukoliko se dionica odnosno ulog uplaćuje u novcu onda se
on uplaćuje na račun kod kreditne institucije u kojoj društvo ima svoj račun. U pogledu novčanih
uloga vrijedi pravilo da do trena upisa u sudski registra dioničkog društva mora biti uplaćeno najmanje
1/4 nominalnog iznosa dionice odnosno iznosa koji otpada na dionicu bez nominalnog iznosa plus
agio ili dio razlike između tog iznosa i iznosa za koji se dionica izdaje ako se izdaje super pari.
Ukoliko se ulog unosi dijelom u novcu, a dijelom u stvarima ili pravima, onda i novčani dio kao i
stvari i prava moraju biti uneseni u cijelosti do trena upisa društva u sudski registar. Ukoliko se ulog
unosi stvarima i pravima, isti moraju biti uneseni do trena upisa društva u sudski registar i u tom je
slučaju potrebno detaljno u statutu odrediti tko tako unosi svoj ulog i odrediti njegovu točnu novčanu
protuvrijednost. Dioničar može svoj ulog unijeti i tako da prenese na društvo tražbinu na njegovu
obvezu da u roku od 5 godina unese u društvo određene stvari.

143. STJECANJE I PRESTANAK ČLANSTVA U DIONIČKOM DRUŠTVU

Stjecanje članstva može biti izvorno/originarno (sudjelovanjem u osnivanju društva ili

sudjelovanjem u povećanju temeljnog kapitala dd-a) i izvedeno/derivativno (putem pravnog
posla, nasljeđivanjem i dr.) – stjecanjem dionica od prijašnjeg dioničara ili društva (kad ono
prenosi vlastite dionice koje je samo stekla pravnim poslom, odlukom suda, pravnim sljedništvom
(zbog smrti dioničara fizičke osobe, odnosno zbog statusne promjene dioničara pravne osobe)).
Dok ne dobije suglasnost za prijenos dionice, njen stjecatelj ne može u društvu ostvarivati članska
prava, a ako je dionica stečena nasljeđivanjem, sveopćim sljedništvom pravne osobe ili prodajom u
ovršnom ili stečajnom postupku, stjecatelj ne može ostvarivati upravljačka prava u društvu.
Ako društvo u roku od mjesec dana od primitka zahtjeva ne odluči o davanju suglasnosti ili je odbije
dati iz razloga koji nisu predviđeni zakonom, smatra se da je suglasnost dana.
Ako na dionici ima više ovlaštenika, oni mogu prava iz dionice ostvarivati samo preko zajedničkog
zastupnika.
Ako se isprava o dionici ili privremenici izgubi ili uništi, može se po propisima o amortizaciji
vrijednosnih papira proglasiti nevažećom.
Prestanak članstva:
1) smrću dioničara (fizička osoba)
2) prestankom dioničara (pravna osoba)
3) otuđenjem dionica
4) isključenjem dioničara (kaduciranje)
5) povlačenjem dionica smanjenjem temeljnog kapitala društva
6) prestankom društva

76
144. REGISTAR DIONICA I NAČELO JEDNAKOG POLOŽAJA DIONIČARA

Registar dionica je upisnik svih dionica koje izdaje jedno dioničko društvo i njihovih nositelja dakle
dioničara jednog društva. Registar dionica služi dioničkom društvu kako bi ono u svakom trenu znalo
tko je držatelj dionica tog društva, kako bi znalo koje su točno dionice u rukama dioničara i koja prava
ima daju te da znaju ispunjenje kojih prava dioničar može zahtijevati od društva. Ukoliko se dionice
izdaje u materijalnom obliku, registar vodi uprava društva, a ako se vode u nematerijaliziranom
obliku onda SDA, ranije SKDD.
Podaci koji su upisani u registru dionica smatraju se istinitim, ali to je oboriva presumpcija
određena zakonom jer ukoliko društvo smatra da neka osoba upisana u registar nije nositelj dionice,
ona može odlučiti istog brisati iz registra, o čemu more prethodno obavijestiti tu osobu i dati joj rok za
prigovor protiv takve odluke. Ukoliko ona ne dokaže da je dioničar, biti će brisana iz registra.
U pogledu dioničkog društva samo osobe koje su upisane u registar se smatraju dioničarima i samo
one mogu ostvarivati prava iz dionica. Ukoliko osoba ne bi bila upisana u registar, ona ne može
ostvarivati prava iz dionice.
Obzirom su dionice na prodaji na tržištu vrijednosnih papira i nositelji se često mijenjaju, da ne bi bilo
manipulacije s trajanjem postupka upisa, stvara se fikcija da je osoba u pogledu prava iz dionice
upisana u registar od onog trena kad je podnijela prijavu za upis u registra dioničkom društvu.
Načelo jednakog položaja dioničara izraženo je u čl. 211. ZTD svega jednom rečenicom koja kaže
da pod jednakim uvjetima dioničari imaju jednaka prava. Načelo se širi pravilom da svi dioničari
koji unose jednake uloge u dioničko društvo ne mogu stjecati različita prava. Dakle, dioničari kojima
se dionica izdaje za nominalni iznos na koji glasi, svaki ima recimo jednu redovnu dionicu konja glasi
na 1.000,00 kuna ne modu iz te dionice imati različita prava.
Jednakost položaja dioničara određena je i time da svaka dionica nosi pravo glasa. Jednak broj
glasova za jednak broj dionica ili jednak nominalni iznos dionica. Ipak, treba voditi računa da
dioničko društvo od ovog pravila odstupa na dva načina, time da izdaje povlaštene dionice bez prava
glasa i time da ograničava maksimalni broj glasova koji može imati jedan dioničar neovisno o udjelu
koji drži u društvu. Ovdje opet treba voditi računa da se to ograničenje ne odnosi na slučaj kad se
pojedina odluka izglasava određenom većinom koja se računa od ukupnog zastupljenog kapitala ili
ukupnog temeljnog kapitala.

145. ORGANI DIONIČKOG DRUŠTVA I NJIHOV MEĐUSOBNI ODNOS

Do izmjena Zakona o trgovačkim društvima iz 2007. godine u našem je zakonodavstvu postojao samo
jedan oblik ustroja dioničkog društva, dualistički ustroj.
U dualističkom sustavu imamo glavnu skupštinu, kao organ svih dioničara društva na kojem
dioničari odlučuju o pitanjima koja su ZTD stavljena u nadležnost glavne skupštine te uz taj imamo
još dva obvezna organa društva, to su uprava društva i nadzorni odbor društva. U navedena su dva
organa odvojene dvije funkcije, vođenje poslova društva za koje odgovara uprava društva, dakle ona je
operativni organ koji vodi poslovanje društva, i nadzor nad vođenjem poslova društva ovlast za što i
samo ime kaže je u nadzornom odboru. Razlika između članova nadzornog odbora društva i
uprave društva je taj što je posao člana uprave društva, zbog potrebe svakodnevnog obavljana
poslova društva uglavnom jedini posao kojeg članovi uprave društva obavljaju, dok je posao člana
nadzornog odbora, to jer se nadzorni odbor u pravilu sastaje samo dva puta godišnje, posao koji nije
jedino i glavno zanimanje osobe koja je član dobra. U ovakvom obliku ustroja društva postoji jasno
odvojena ovlast za vođenje poslova i nadzor, pa se tako nadzorni odbor nema ovlast miješati u
vođenje poslova društva od strane uprave. Štoviše, odredbe ZTD o ovlastima i nadležnostima

77
organa u dioničkom društvu su prisilne naravi i mogu se mijenjati isključivo poduzetničkim
ugovorima kojima se zadire u samu organizaciju i time autonomiju dioničkog društva.
Međutim, od 2007. godine prilikom osnivanja dioničkog društva vrlo je bitno u samom statutu da
osnivači odrede koji su organi društva, to jer od te godine dioničko društvo može imati i monistički
ustroj. Već je iz samog naziva moguće zaključiti da kod ovog ustroja ne postoje dva organa u kojima
su odijeljene funkcije nadzora i vođenja poslova društva već samo jedan. Tako monistički ustrojeno
društvo uz glavnu skupštinu koju uvijek čine dioničari kao članovi ovog društva kapitala ima
samo još jedan organ, a to je upravni odbor. Upravni odbor se međutim dijeli na tzv. izvršne i
neizvršne direktore pri čemu veći broj uvijek mora biti neizvršnih direktora. Neizvršni direktori
kod ovog ustroja imaju ulogu nadzornog organa, dok su izvršni direktori osobe imenovane kao
direktori koji obavljaju i vode poslove svakodnevnog poslovanja. U monističkom ustroju tako nema
stroge odvojenosti nadzora i vođenja poslova. Dok kod dualističkog članovi nadzornog odbora
imenuju članove uprave, oni ih mogu opozvati samo zbog opravdanih razloga čime je omogućena i
zajamčena samostalnost i autonomija članovima uprave u donošenju odluka u svakodnevnom
poslovanju, no kod monističkog ustroja neizvršni direktori kao članovi upravnog odbora imenuju
izvršne direktore, ali ih mogu opozvati bez opravdanog razloga u bilo koje vrijeme čime se zapravo
stvara odnos podređenosti istih naputcima i odlukama neizvršnih direktora. Time je zapravo i nadzor i
vođenje poslova društva stavljeno u ruke upravnog odbora pa izvršni direktori nisu osobe koje donose
ključne odluke o poslovanju, to čini upravni dobro, oni su više svakodnevni operativci za obavljanje i
vođenje svakodnevnog poslovanja u društvu.

146. UPRAVA DIONIČKOG DRUŠTVA

Uprava dioničkog društva je jedan od tri obvezna organa društva kod dualističkog ustroja dioničkog
društva, uz nadzorni odbor i glavnu skupštinu. Upravu čini najmanje jedna fizička potpuno
poslovna sposobna osoba ili više. Zakonom nije određena gornja granica broja članova uprave već je
isto prepušteno na odabir osnivačima društva koji broj članova uprave određuju u samom statutu.
Član uprave ne može biti osoba kojoj je pravomoćnom sudskom odlukom izrečena sigurnosna
mjera kako kaže ZTD zabrane obavljanja zanimanja koje je dio ili cijela poslovna djelatnost
društva, ali sukladno novom KZ to bi bila zabrana obavljanja djelatnosti i dužnosti, kao niti ona
osoba koja je pravomoćnom sudskom presudom osuđena za kazneno djelo zlouporabe stečaja,
zlouporabe u postupku stečaja, nezakonitog vođenja poslovnih ili trgovačkih knjiga ili
pogodovanja vjerovniku, u roku od 5 godina od dana pravomoćnosti s tim da se vrijeme
izdržavanja izrečene kazne ne uračunava u to vrijeme.
Član uprave ne može biti član nadzornog odbora. Članovi uprave imenuju se na vrijeme od
najviše pet godina, s mogućnošću reizbora. Članove uprave imenuje nadzorni odbor trgovačkog
društva koji ih i opoziva, ali kako bi se osigurala samostalnost članovima uprave koji vode poslove
društva na vlastitu odgovornost, nadzorni ih odbor može opozvati samo zbog posebno važnog razloga
recimo ako član uprave krši svoje zakonske dužnosti ili zloupotrebljava svoj položaj ili vrati ulog koji
je dioničar uplatio u društvo.
Član uprave u bilo koje vrijeme može podnijeti ostavku. Ostavku podnosi u pisanom obliku
nadzornom odboru. Ona je kad je dana opoziva samo uz suglasnost nadzornog odbora. Ostavka djeluje
od dana kad je dostavljena ako za to postoji osobito važan razlog, inače, protekom roka od 14 dana od
dana dostavljanja.
Osnovni poslovi uprave sastoje se u zastupanju društva, što su ovlašteni činiti skupno osim ukoliko
što drugo nije određeno statutom, vode poslovanje društva, što čine zajedno osim ako što drugo nije
određeno statutom pri čemu nikad ne može biti određeno da odluku donosi manjina u upravi,
sastavljaju godišnje financijsko izvješće kao i konsolidirano godišnje financijsko izvješće, sastavljaju

78
ugovore koji idu na odobrenje glavnoj skupštini, pripremaju odluke za glavnu skupštinu i provode
odluke glavne skupštine.
Članovi uprave dužni su svoje dužnosti i ovlasti obavljati s pažnjom dobrog gospodarstvenika i
dužni su čuvati poslovnu tajnu. Ukoliko bi povrijedili ova pravila odgovaraju za štetu koju time
nanesu društvu pri čemu su za nanošenje štete u vođenju poslova društva svi članovi uprave odgovorni
solidarno, a njihova je odgovornost osobna, dakle odgovaraju svojom imovinom. Na članu uprave je
teret dokazivanja da je postupao sa dužnom pažnjom i da je šteta nastala usprkos tome. Ne postoji
odgovornost člana ukoliko je samo provodio odluku glavne skupštine, ali ne oslobađa ga odgovornosti
provođenje odluke uprave koju je odobrio nadzorni odbor. Društvo je ovlašteno potraživati naknadu
štete od člana uprave, a može sklopiti ugovor kojim se odriče prava na potraživanje naknade nastale
štete ili sklopiti nagodbu o tome tek po proteku roka od tri godine od dana nastanka štete i uz
odobrenje glavne skupštine i onog broja dioničara koji nose najmanje 10 posto temeljnog kapitala.

147. NADZORNI ODBOR DIONIČKOG DRUŠTVA

Nadzorni odbor dioničkog društva je jedan od tri obvezna organa društva kod dualističkog ustroja
dioničkog društva, uz uprave društva i glavnu skupštinu. Nadzorni odbor čine najmanje tri člana, to
mogu biti samo fizičke potpuno poslovno sposobne punoljetne osobe.
Za razliku od uprave kod koje ZTD nije propisao najveći broj članova ovog tijela, tu je zakon odredio
da je to 9 za društva sa temeljnim kapitalom do 12 milijuna, 15 za ona s temeljnim kapitalom do
80 milijuna, a za ona preko 21 član.
Vidimo da je broj uvijek neparan, a to je kako bi u svakom trenu nadzorni odbor mogao donijeti
odluku koju u pravilu donosi većinom glasova. Točan broj može se odrediti u statutu, a ako to pitanje
nije regulirano primjenjuju se navedene odredbe ZTD.
Član nadzornog odbora ne može biti osoba kojoj je pravomoćnom sudskom odlukom izrečena
sigurnosna mjera kako kaže ZTD zabrane obavljanja zanimanja koje je dio ili cijela poslovna
djelatnost društva, ali sukladno novom KZ to bi bila zabrana obavljanja djelatnosti i dužnosti
kao niti ona osoba koja je pravomoćnom sudskom presudom osuđena za kazneno djelo
zlouporabe stečaja, zlouporabe u postupku stečaja, nezakonitog vođenja poslovnih ili trgovačkih
knjiga ili pogodovanja vjerovniku, u roku od 5 godina od dana pravomoćnosti s tim da se
vrijeme izdržavanja izrečene kazne ne uračunava u to vrijeme.
Nadalje, član nadzornog odbora ne može biti član uprave, prokurist ili punomoćnik društva, član ne
može biti član uprave ili izvršni direktor u o tom društvu ovisnom društvu kao ni član uprave u
najmanje 10 dioničkih društava ili član uprave ili izvršni direktor u društvu u kojem je član uprave tog
društva član nadzornog odbora.
Članovi uprave imenuju se na vrijeme od 4 godine i imenuje ih glavna skupština. Statutom je
moguće odrediti da određeni broj članova imenuju točno određeni dioničari, dok je još ZOR propisano
da radnici imaju pravo izabrati svog predstavnika u nadzornom organu poslodavca pa je jedan član
nadzornog odbora potencijalno i predstavnik radnika. Ovisno o tome tko imenuje člana nadzornog
odbora, on ga i opoziva. Glavna skupština ga opoziva sa najmanje 3/4 danih glasova, osim ukoliko
statutom nisu propisane i posebne pretpostavke. U slučaju kad broj članova padne ispod potrebnog
minimuma od broja tri, sud će na zahtjev uprave imenovati člana nadzornog odbora dok svoju ovlasti
imenovanja ne iskoristi glavna skupština.
Član nadzornog odbora može u bilo kojem trenu dati ostavku, ostavku podnosi u pisanom obliku
upravi društva, ona je opoziva samo uz suglasnost skupštine društva, i djeluje od onog trena kad je
priopćena ukoliko za to postoji bitan razlog, a inače protekom roka od 14 dana od dana kad je
dostavljena.

79
Nadzorni odbor nadzire rad uprave u vođenju poslova društva, pregledava godišnja financijska
izvješća i konsolidirana izvješća, za potrebe nadzora nad radom uprave ima pravo uvida u sve
poslovne i trgovačke knjige, u svu poslovnu dokumentaciju, podnosi izvješće glavnoj skupštini o radu
uprave temeljem kojeg uostalom glavna skupština daje razrješnicu članovima uprave, imenuje i
razrješava članove uprave i obavlja druge poslove određene zakonom kao recimo zastupa društvo
prema članovima uprave.
Nadzorni odbor odluke donosi na sjednicama koje saziva predsjednik nadzornog odbora. Nadzorni
odbor se sastaje minimalno svaka 3 mjeseca, a najmanje 2 puta godišnje te odluke donosi većinom
glasova pri čemu se uvijek traži kvorum od najmanje ½ članova odnosno najmanje tri člana.
Član nadzornog odbora dužan je u obavljanju svojih ovlasti i dužnosti uvijek postupati u najboljem
interesu društva. Dužan je kao poslovnu tajnu čuvati sve što sazna u obavljanju posla u nadzornom
odboru. Na njegovu se odgovornost na odgovarajući način primjenjuju odredbe o odgovornosti
članova uprave.

148. UPRAVNI ODBOR I IZVRŠNI DIREKTORI DIONIČKOG DRUŠTVA

Kod upravnog odbora vrijede sve odredbe kao i kod nadzornog, samo su dvije bitne razlike.
Prva je ta što se članovi nadzornog odbora imenuju na vrijeme od 4 godine, a članovi upravnog
odbora na vrijeme od 6 godina, a druga je u poslovima jer članovi upravnog odbora ne obavljaju
samo posao nadzora nad vođenjem poslova od strane izvršnih direktora, ta te potrebe vrše uvid u
poslovne knjige i dokumentaciju, zastupaju društvo prema izvršnim direktorima, imenuju i opozivaju
izvršne direktore, već oni i donose odluke o poslovanju društva i sastavljaju kontroliraju godišnje
financijsko izvješće i konsolidirano, dakle, kod njih postoji kombinacija poslova nadzornog odbora i
uprave.

149. ODGOVORNOST ZA ŠTETU ČLANOVA ORGANA DIONIČKOG DRUŠTVA

Članovi uprave dužni su svoje dužnosti i ovlasti obavljati s pažnjom dobrog gospodarstvenika i
dužni su čuvati poslovnu tajnu. Ukoliko bi povrijedili ova pravila odgovaraju za štetu koju time
nanesu društvu pri čemu su za nanošenje štete u vođenju poslova društva svi članovi uprave odgovorni
solidarno, a njihova je odgovornost osobna, dakle odgovaraju svojom imovinom.
Na članu uprave je teret dokazivanja da je postupao sa dužnom pažnjom i da je šteta nastala
usprkos tome. Ne postoji odgovornost člana ukoliko je samo provodio odluku glavne skupštine, ali ne
oslobađa ga odgovornosti provođenje odluke uprave koju je odobrio nadzorni odbor.
Društvo je ovlašteno potraživati naknadu štete od člana uprave, a može sklopiti ugovor kojim se
odriče prava na potraživanje naknade nastale štete ili sklopiti nagodbu o tome tek po proteku roka od
tri godine od dana nastanka štete i uz odobrenje glavne skupštine i onog broja dioničara koji nose
najmanje 10 posto temeljnog kapitala.
Kad ZTD govori o odgovornosti članova nadzornog odbora, članova upravnog odbora i izvršnih
direktora, onda propisuje da su oni uvijek dužni postupati i sve radnje iz svoje nadležnosti provoditi u
interesu društva. Dužni su čuvati kao poslovnu tajnu sve podatke koje saznaju u obavljanju svoje
dužnosti. ZTD propisuje da se na odgovornost članova nadzornog odbora, kao i odgovornost članova
upravnog odbora i izvršnih direktora na odgovarajući način primjenjuju odredbe o odgovornosti
članova uprave, a koje su prethodno navedene.
Odgovornost članova navedenih tijela društva postoji prema samom društvu, prema dioničarima
društva te konačno i prema vjerovnicima društva, to naravno samo u slučaju da dolazi do primjene
ultra vires doktrine odnosno doktrine podizanja pravnog vela pravne osobe.

80
Potrebno je ovdje spomenuti još jednu bitnu odredbi ZTD kad govorimo o odgovornosti članova
tijela dioničkog društva. To je odredba koja propisuje da osoba koja koristeći svoj utjecaj navede
člana uprave, izvršnog direktora, člana nadzornog ili upravnog odbora, prokuristu ili
punomoćnika da poduzme neku radnju na štetu društva ili vjerovnika društva, odgovara
solidarno s tim članom za štetu koja je time počinjena društvu i vjerovnicima društva. Član neće
odgovarati ukoliko dokaže da je poduzimao radnje s pažnjom dobrog gospodarstvenika i postupajući u
interesu društva.

150. GLAVNA SKUPŠTINA DIONIČKOG DRUŠTVA

Glavna skupština je obvezni organ svakog dioničkog društva bez obzira da li ono ima monistički
ili dualistički ustroj. Glavnu skupštinu čine svi članovi dakle dioničari društva.
Glavna skupština je nadležna za:
1) Odluku o upotrebi dobiti i pokrivanju gubitaka
2) Davanje suglasnosti za odluku upravi koju je uskratio NO (3/4 danih glasova)
3) Imenovanje članovi NO odnosno UO i razrješenje (3/4 danih glasova)
4) Davanje razrješnice članovima drugih organa
5) Usvajanje financijskih izvješća
6) Odlučivanje o isključenju prava prvenstva kod izdavanja novih dionica (3/4 zastupljenog TK
na toj GS)
7) Izmjene statuta (3/4 zastupljenog TK na toj GS)
8) Povećanje temeljnog kapitala (3/4 zastupljenog TK na toj GS)
9) Smanjenje temeljnog kapitala (3/4 zastupljenog TK na toj GS)
10) Prestanak društva (3/4 zastupljenog TK na toj GS).
Glavna skupština odluke donosi u pravilu većinom glasova, osim ako nije propisano što drugačije i
na glavnoj skupštini se ne traži kvorum, već samo zakon postavlja jedan bitan preduvjet, a to je da je
skupština sazvana na zakoniti način, u protivnom su njezine odluke ništetne.
Glavnu skupštinu saziva uprava, upravni odbor, nadzorni odbor ili izvršni direktori ili pak
uprava na zahtjev dioničara sa najmanje 1/20 TK, a saziva se kad je to određeno zakonom,
statutom ili kad je to u interesu društva.
Jedno od osnovnih pravila koje vrijedi kod d.d. je da svaka dionica daje pravo glasa, što znači da
na GS svi dioničari imaju pravo glasa.
Međutim, zakon radi tri iznimke i određuje slučajeve kad dioničar nema pravo glasa – prvi je onaj
kad se radi o povlaštenoj dionici bez prava glasa, ali to samo ukoliko društvu uredno isplaćuje
dobit, a ukoliko ju ne isplati dvije godine za redom i povlaštena dionica dobiva pravo glasa, zatim ako
se odlučuje o zahtjevu člana, o davanju razrješnice ili o naknadi štete članu na toj je GS
isključeno pravo glasa tog člana, te moguće je da u svom statutu d.d. odredi da bez obzira na broj
dionica koji osoba ima, njezino pravo glasa ne prelazi određeni broj tzv. ograničenje prava glasa
koje ne vrijedi kad se odluke donose 3/4 većine zastupljenog TK na glavnoj skupštini.
U pravilu jedna dionica koja je u cijelosti uplaćena, nosi jedan glas koji se dakle stječe tek
uplatom iznosa dionice. Međutim, ako u d.d. svi unose novčane uloge, a ne postoji obveza uplate
cijelog uloga u trenu upisa u sudski registar, stvorila bi se situacija da nitko nema pravo glasa, stoga
zakon propisuje, da ako i nije statutom predviđeno u toj situaciji 1/4 uplaćenog uloga daje 1 glas, 2/4
daje dva glasa i to sve do punog uloga iznosa za koji je dionica izdana koji daje 4 glasa.
Glavna skupština se saziva na način da se objavljuje u službenom glasilu društva javni poziv svim
dioničarima za dolazak da glavnu skupštinu. U pozivu mora biti jasno i detaljno određen dnevni red
kako bi dioničaru bilo dano pravo vidjeti o čemu se odlučuje i raspravlja i na tome bazirati svoju
odluku da li će doći ili ne.

81
Na glavnoj se skupštini ne može odlučivati o ničemu što nije navedeno u dnevnom redu. U roku
od 10 dana od dana objave poziva, dioničari mogu predlagati izmjenu ili dopunu dnevnog reda. U roku
od 30 dana od dana objave poziva, dioničari prijavljuju svoj dolazak i glavna skupština ne može biti
održana prije proteka roka od 7 dana od dana kad je istekao rok za prijave. Kroz cijelo to vrijeme mora
biti izložena u sjedištu društva sva dokumentacija potrebna za raspravljanje o temama s dnevnog reda.

151. POVEĆANJE TEMELJNOG KAPITALA

Povećanje temeljnog kapitala je jedna od odluka u nadležnosti glavne skupštine dioničkog

društva za koju je propisano temeljno pravilo da se donosi sa 3/4 glasova temeljnog kapitala prisutnih
na glavnoj skupštini na kojoj se odlučuje.
Zakon ipak kod pojedinih oblika povećanja temeljnog kapitala ostavlja mogućnost propisivanja
druge potrebne većine. Razlikujemo dvije osnovne vrste povećanja temeljnog kapitala,
nominalno povećanje i efektivno povećanje.
Nominalno povećanje je ono kod kojeg u društvo ne ulazi novi tzv. svježi kapital već jedan dio
imovine društva dakle njezine aktive mijenja status i postaje pasiva dakle pretvara se u temeljni
kapital. Odluku o nominalnom povećanju temeljnog kapitala može se donijeti tek nakon završnog
financijskog računa u kojem je jasno vidljivo da je dobit društva bitno veća od gubitaka društva.
Nominalno povećanje je zapravo pokazatelj dobrog poslovanja jednog društva koje je ostvarilo toliki
dobitak da je odlučilo prebaciti dio imovine u režim strože kontrole dakle u status temeljnog kapitala.
Ovlaštenici preuzimanja novih dionica koje društvo izdaje su postojeći dioničari društva i za
donošenje ove odluke je moguće propisati i manju kao i veći potrebnu većinu. Odluka djeluje od trena
upisa u sudski registar dakle kapital je povećan tek trenom upisa u sudski registar.
Za razliku od nominalnog povećanja temeljnog kapitala, postoji efektivno povećanje, a to je ono
kod kojeg društvo traži novi tzv. svježi kapital, dakle kapital se prikuplja izvan društva.
Razlikuju se tri vrste ovog efektivnog povećanja temeljnog kapitala: povećanje temeljnog
kapitala ulozima, uvjetno povećanje temeljnog kapitala i odobreno povećanje temeljnog
kapitala.
Odluka o povećanju ulozima se može donijeti i manjom većinom ukoliko to odredi statut, a najmanje
2/3 glasova zastupljenog kapitala na glavnoj skupštini i ovo povećanje nema ograničenja, dakle kapital
može biti povećan za 50, 100 ili 200 posto. Povećanje je uvjetovano time da su do sad izdane dionice
u cijelosti uplaćene. Povećanje se radi isključivo izdavanjem novih dionica, nije moguće povećanje
nominalnog iznosa postojećih dionica. Kod povećanja ulozima postojeći dioničari imaju pravo
prvenstva kod upisa novih dionica, osim ukoliko glavna skupština nije isključila to pravo. Novo izdane
dionice se uplaćuju na jednak način kao i prilikom osnivanja društva. Učinak je od trena upisa u sudski
registar.
Odobreno povećanje temeljnog kapitala je jednako povećanju temeljnog kapitala ulozima, a naziva
se odobreno jer glavna skupština samo ovlašćuje uprave da ona donese odluku o trenu povećanja
temeljnog kapitala. Rok u koje to može učiniti ukoliko što drugo u odluci nije određeno je rok od 5
godina i maksimalno povećanje je do 1/2 postojećeg temeljnog kapitala.
Konačno, postoji i uvjetno povećanje temeljnog kapitala za koje je moguće statutom odrediti samo
veću potrebna većina od one propisane zakonom i ovdje je temeljni kapital povećan onim trenom kad
se izdaju dionice, a ne trenom upisa odluke, to jer se kod ovog povećanja temeljnog kapitala ne zna
koliko će dionica biti upisao i time za koliko se temeljni kapital povećava. To se zna za pojedinu
godinu na kraju te poslovne godine. Ograničeni su razlozi ovog povećanja, i to za potrebe povezivanja
društva, za potrebe statusnih promjena društava, za potrebe izdavanja dionicama članovima uprave,
izvršnim direktorima ili zaposlenicima kao zamjenu za njihova potraživanja prema društvu te radi
zamjene zamjenjivih obveznica vjerovnika društva ili onih koji imaju pravo prvenstva prilikom

82
izdavanja dionica. Za radnike je moguće povećanje samo do 1/10 temeljnog kapitala, inače, do 1/2
temeljnog kapitala.

152. SMANJENJE TEMELJNOG KAPITALA

Smanjenje temeljnog kapitala je jedna od odluka u nadležnosti glavne skupštine dioničkog

društva za koju je propisano temeljno pravilo da se donosi sa 3/4 glasova temeljnog kapitala
prisutnih na glavnoj skupštini na kojoj se odlučuje.
Zakon ipak kod svih oblika smanjenja temeljnog kapitala ostavlja mogućnost propisivanja veće
potrebne većine ili pak posebnih uvjeta.
Tri su osnovne svrhe smanjenja temeljnog kapitala: povrat uloga članovima društva ili
oslobođenje članova od obveze uplate neuplaćenog dijela uloga, isključenje pojedinog člana iz
društva ili za potrebe sanacije društva.
Tako postoje tri vrste smanjenja temeljnog kapitala društva: redovno, pojednostavljeno i
smanjenje povlačenjem dionica društva. Sve karakterizira potrebna odluka od 3/4 glasova od
zastupljenog temeljnog kapitala na glavnoj skupštini osim ako statutom nije propisana veća, ali ne
može manja. U svakom je slučaju kapital smanjen od trena upisa odluke u sudski registar.
Nikad ne može ispod minimalnog iznosa, osim u slučaju ako redovno smanjenje ne prati i povećanje
temeljnog kapitala.
Odluka o smanjenju mora točno sadržavati odredbe o tome radi koje se namjene temeljni kapital
društva smanjuje kao što mora sadržavati i odredbe o točnom načinu smanjenja, dakle da li
smanjenjem nominalnog iznosa dionica, da li spajanjem dionica ili pak povlačenjem određenih
dionica.

153. NIŠTETNOST I POBOJNOST ODLUKA GLAVNE SKUPŠTINE DIONIČKOG DRUŠTVA

Zakon o trgovačkim društvima određuje da su ništetne one odluke glavne skupštine koje su:
- donesene protivno odredbama o uvjetnom povećanju temeljnog kapitala
- na glavnoj skupštini koja nije sazvana na propisan način, osim ukoliko joj ne prisustvuju svi
dioničari
- protivno javnom moralu društva
- protivno biti društva i posebnim propisima donesenim radi zaštite vjerovnika
- ako nije uredno unesena u zapisnik javnog bilježnika na GR
- ako je podnesena sudu tužba za poništaj, pa je sud utvrdio da odluka nije pobojna već ništetna.
Rok za tužbu nije ograničen i može ga podnijeti svaka zainteresirana osoba. Ograničenje postoji
samo kod ništetnosti zbog pogrešnog unosa u zapisnik, što se može isticati do trena upisa odluke u
sudski registar kao i u slučaju kad se radi o odluci donesenoj na glavnoj skupštini koja nije sazvana na
propisan način, odluci protivnoj javnom moralu društva te protivnoj biti društva i posebnim propisima
donesenim radi zaštite vjerovnika, u kojem slučaju je rok ograničen na rok od 3 godine od dana upisa
u sudski registar.
Odluka glavne skupštine je pobojna ako:
- je donesena protivno zakonu i statutu društva
- ako je na njoj član glasovao za odluku samo radi svoje ili tuđe koristi, svjesno postupajući na
štetu društva
- ako nije dana mogućnost sudjelovanja članu koji je imao pravo sudjelovati
- ako je odluka donesena temeljem netočnih, nepotpunih ili uskraćenih informacija.

83
Rok za pobijanje je rok od 30 dana od zaključenja glavne skupštine, tužba je tužba za poništaj
odluke glavne skupštine, a može ju pobijati uprava ili izvršni direktori, uprava, izvršni direktori,
nadzorni ili upravni odbor ukoliko bi izvršenjem odluke počinili kazneno djelo ili nezakonitu radnju,
član koji je glasovao na štetu društva kao i onaj koji je protiv odluke izjavio prigovor u zapisnik
javnog bilježnika i onaj koji je imao pravo sudjelovanja, ali mu je nezakonito uskraćeno.

154. PRESTANAK DIONIČKOG DRUŠTVA

Dioničko društvo prestaje: istekom vremena na koje je osnovano dioničko društvo, otvaranjem
stečaja, odlukom o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka, statusnim promjenama, odlukom
glavne skupštine potrebnom većinom glasova, brisanjem po odluci registarskog suda, ništetnost
društva i ukidanje društva.
Dioničko društvo koje nema imovine će se po službenoj dužnosti ili na zahtjev nadležnog organa
brisati iz sudskog registra. Registarski sud briše društvo iz sudskog registra ukoliko ono u roku od tri
godine ne dostavlja godišnja financijska izvješća s propisanom dokumentacijom, te ako društvo po
obavijesti suda da će ga brisati zbog tog što nema imovine u roku od 6 mjeseci ne učini vjerojatnim
postojanje imovine. Ne provodi se likvidacija nego se društvo briše, a ukoliko se naknadno utvrdi da
ima imovine, provodi se likvidacija društva

155. DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

Društvo s ograničenom odgovornošću je trgovačko društvo u kojem jedna ili više fizičkih ili
pravnih osoba unosi uloge u unaprijed dogovoren temeljni kapital.
a. Društvo s ograničenom odgovornošću je društvo kapitala što znači da je za osnivanje istog
potreban temeljni kapital. ZTD propisuje da je najniži iznos temeljnog kapitala jednog d.o.o.,
osim ako posebnim propisima nije propisano drugačije, iznos od 20.000,00 kuna
b. Temeljni kapital kod društva kapitala služi kao protuteža zakonskoj odredbi da članovi ovog
društva ne odgovaraju za obveze društva osobno. Naravno, uvijek postoji doktrina ultra vires
koja određuje da se ne mogu pozivati na odredbu o neodgovornosti u slučaju zlouporabe
svojih ovlasti
c. Može ga osnovati i samo jedna osoba, što je karakteristika društva kapitala u kojem slučaju se
osniva izjavom o osnivanju, a ukoliko ga osnivaju najmanje dvije osobe onda se osniva
društvenim ugovorom
d. Nije moguće sukcesivno osnivanje, nego samo simultano osnivanje i društvo nema statut
e. Društvo s ograničenom odgovornošću uvijek ima dva obvezna organa, to su glavna
skupština kao organ kojeg čine svi članovi društva i koji odlučuju u upravljanju društvom i
poslovanju društva, te uprava koja je operativni organ koji vodi i organizira svakodnevno
poslovanje, ali je podložna uputama i odlukama glavne skupštine dakle između njih postoji
hijerarhijski odnos. Jasno je to već iz odredbe da glavna skupština ne treba opravdani razlog
za opoziv člana uprave
f. Nadzorni odbor je u pravilu fakultativni organ društva što znači da on postoji ukoliko to
određuje izjava o osnivanju ili društveni ugovor d.o.o., osim u šest slučajeva kad je zakonom
izrijekom određeno da d.o.o. mora imati nadzorni organ
g. Iako društvo kapitala, d.o.o. se po pitanju slobode raspolaganja udjelima približava
društvu osoba jer je kao društvo koje redovno ima malo broj članova koji se povezuju upravo
zbog nekih svojih osobnih svojstava, ograničeno raspolaganje udjelom u d.o.o. tj. ono može

84
 ovisiti o suglasnosti preostalih članova društva, a udio je nasljediv također samo uz pristanak
članova društva
h. Posljednjim izmjenama ZTD je propisao i poseban oblik d.o.o., jednostavno društvo s
ograničenom odgovornošću.

156. DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU – DRUŠTVENI UGOVOR I IZJAVA

O OSNIVANJU

Društvo s ograničenom odgovornošću je trgovačko društvo u kojem jedna ili više fizičkih ili
pravnih osoba unosi uloge u unaprijed dogovoren temeljni kapital.
Iz te je definicije jasno vidljivo da d.o.o. može osnovati samo jedna osoba pa ono ima samo jednog
člana koji preuzima sve udjele društva ili ga može osnovati dvije ili više osoba od kojih svaka onda
preuzima udjele društva uplatom uloga u temeljni kapital društva.
Obzirom na navedeno, ZTD propisuje dva načina osnivanja d.o.o.
Ukoliko ga osniva samo jedna osoba onda se društvo osniva izjavom o osnivanju društva s
ograničenom odgovornošću. Navedenu izjavu osnivač daje pred javnim bilježnikom i ona je
osnivački akt društva. Ukoliko ga osnivaju najmanje dvoje osobe onda one sklapaju društveni
ugovor koji je osnivački akt društva, a sklapaju ga u obliku javnobilježničkog akta ili privatnu
ispravu koju javno ovjerovljavaju.
Posljednjim izmjenama ZTD uvedena je mogućnost osnivanja jednostavnog društva s
ograničenom odgovornošću koje je trgovačko društvo u kojem najviše tri člana unose svoje uloge u
unaprijed određeni temeljni kapital društva koji iznos najmanje 10,00 kuna, a koji se osniva
popunjavanjem propisanog obrasca u kojem su navedeni svi članovi društva, popis osoba ovlaštenih
predstavljati društvo, član uprave koji daje svoj potpis i time prihvaća imenovanje i daje potpis za
polaganje u sudski registar kao osobe ovlaštene voditi poslove i zastupati j.d.o.o.
U osnivačkom aktu, bio to društveni ugovor ili izjava o osnivanju d.o.o. u njemu određena tvrtka
društva, temeljni kapital društva, udjeli u temeljnom kapitali, određeni su organi društva tj. da li isti uz
upravu ima i nadzorni odbor, pitanje prestanka društva, vrijeme na koje je osnovan, predmet
djelatnosti, sjedište, označeni su članovi društva te ulozi koje unose i udjeli koje za to dobivaju,
uređeno je pitanje njihova prava glasa te prava i obveze člana u svezi s uplatom uloga, broj i mandat
članova uprave i tko ih točno imenuje. Osnivački akt mijenja se isključivo odlukom glavne skupštine
dakle članova društva.

157. DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU – TEMELJNI ULOZI I POSLOVNI

UDJELI

Temeljni kapital društva s ograničenom odgovornošću je podijeljen na temeljne uloge. Zbroj

temeljnih uloga mora odgovarati iznosu temeljnog kapitala društva. Minimalni iznos temeljnog uloga
je 200,00 kuna. Temeljni ulozi ne moraju biti jednaki. Prilikom osnivanja društva svaki osnivač može
preuzeti samo jedan temeljni ulog. To znači da prilikom osnivanja društva može biti samo onoliko
poslovnih udjela koliko ima osnivača. No kasnije jedan član može imati i više poslovnih udjela.
Uplatom temeljnog uloga osnivač stječe poslovni udio u društvu. Poslovni udio je zapravo skup
prava i obveze koje njegov imatelj ima u odnosu prema društvu.
U pravilu se poslovni udio određuje prema veličini preuzetog temeljnog udjela, s tim da se ugovorom
može predvidjeti i drukčije rješenje.
Uplata temeljnog uloga je glavna obveza člana društva koju on preuzima društvenim ugovorom.
Društvo pojedinim članovima ne može odgoditi ili olakšati obvezu uplate temeljnog uloga. Jednako
tako, članove društva ne može osloboditi obveze uplate temeljnog uloga.

85
158. ORGANI DRUŠTVA S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU I NJIHOV MEĐUSOBNI
ODNOS

Društvo s ograničenom odgovornošću ima dva obvezna organa, to su uprava društva, zadužena
za provođenje i organiziranje svakodnevnog poslovanja društva i zastupanje društva, te glavna
skupština koju čine svi članovi društva, nadležnu za davanje uputa o vođenju poslova i donošenje
poslovnih odluka u društvu, imenovanje i razrješenje članova uprave, izmjenu društvenog ugovora,
povećanje temeljnog kapitala, smanjenje temeljnog kapitala te odluku o prestanku društva. Nadzorni
odbor je fakultativni organ društva, dakle on postoji ukoliko je izjavom ili društvenim ugovorom
određeno da d.o.o. ima nadzorni organ, osim u onim slučajevima kad je to obligatorno kod pojedinih
d.o.o. Treba pri tome napomenuti, da su njegove ovlasti i karakteristike jednake nadzornom odboru
d.d. osim što kod njega nema propisanom maksimalnog broja članova pa ih on može imati koliko je to
određeno društvenim ugovorom ili izjavom. Nadzorni odbor je obligatoran kod:
1) d.o.o. koji ima u prosjeku godišnje 200 zaposlenih
2) d.o.o. koji ima stalno više od 200 zaposlenih
3) d.o.o. koji obavlja djelatnost za koju je posebnim zakonom određeno da je nadzorni odbor
obvezan
4) d.o.o. koji ima više od 50% udjela u drugom d.d. ili d.o.o. koji ima nadzorni odbor i u
prosjeku 200 zaposlenih
5) d.o.o. koji vodi d.d. ili d.o.o. koji ima nadzorni odbor i više od 200 zaposlenih
6) ako je član k.d. koji ima više od 200 zaposlenih.
Za upravu d.o.o. vrijede ista pravila kao i za upravu d.d. u pogledu tko može biti član uprave,
poslove koje obavlja, ali vrijede posebna pravila o tome tko ih imenuje i opoziva. Članove uprave
imenuju članovi društva ili pojedini članovi društva ili nadzorni odbor ili odbori koji su određeni
društvenim ugovorom, dakle to je pitanje društvenog ugovora, kao i broj članova uprave kao i trajanje
imenovanja koje ukoliko nije određeno traje do opoziva. Opoziva ih glavna skupština i za to joj ne
treba nikakav opravdani razlog, iz čega vidimo da je uprava podređena odlukama i naputcima glavne
skupštine, nije samostalna kao kod d.d.
Glavnu skupštinu čine svi članovi društva. Svaki član ima pravo glasa, ali može se društvenim
ugovorom ugovoriti da neki članovi imaju više, a neki manje, bez obzira što u društvo unose isti ulog i
drže u njemu isti udio. Glavna skupština odlučuje u pravilu običnom većinom glasova, ali traži se
kvorum od najmanje 1/10 TK prisutnog na glavnoj skupštini. Ukoliko nije ostvaren kvorum, potrebno
je skupštinu ponovno sazvati pa ukoliko i na drugoj je bude ostvaren kvorum, više nije bitan za
donošenje odluka. Skupštinu saziva nadzorni odbor, uprava ili najmanje onoliko članova koji drže
1/10 TK kad je to u interesu društva i kad mu imovina padne ispod polovine TK. Međutim, iako se
odluke donose na skupštini, moguće je odluku izglasati i zvan skupštine, ukoliko to jednoglasno učine
svi članovi ili se isti jednoglasno dogovore da će se odlučivati izvan glavne skupštine.
Kod d.o.o. potrebno je spomenuti i posljednje izmjene ZTD koje su uvele u zakon poseban oblik d.o.o.
pod nazivom jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću ili j.d.o.o.
- Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću je trgovačko društvo u kojem najviše tri
člana unose svoje uloge u unaprijed određeni temeljni kapital društva koji iznos najmanje
10,00 kuna
- Nominalni iznos na koji može glasiti udio je najmanje 1,00 kunu
- Svi ulozi moraju biti uneseni u novčanom obliku i uplaćeni u cijelosti do trena upisa društva u
sudski registar
- Društvo ima jednog člana uprave

86
 - Osniva se putem posebnog obrasca koji je popis članova društva, u njemu član uprave svojim
potpisom odmah i prihvaća imenovanje za člana uprave te se njegov potpis pohranjuje u
sudski registar u tom obrascu te je obrazac ujedno i popis osoba ovlaštenih voditi poslove
društva
- Ukoliko društvo poveća svoj TK pa on iznosi najmanje 20.000,00 kuna, j.d.o.o. postaje d.o.o.

159. POVEZANA DRUŠTVA – POJAM I VRSTE

Povezivanjem društva dolazi do koncentracije kapitala, dolazi do osnivanja jedne gospodarske

jedinstvene cjeline u kojima se društva međusobno nadopunjuju ovisno o svojim potrebama bilo
u tehničkom, proizvodnom, bilo u pitanju ljudskog potencijala. Dakle, povezivanjem društava
stvara se gospodarska jedinstvena cjelina koja je sigurno konkurentnija na tržištu, koja učinkovitije i
efikasnije obavlja djelatnost i time brže i bolje ostvaruje cilj društava koja se povezuju.
Ovakve je učinke moguće postići i tzv. statusnim promjenama društava, spajanjem ili
razdvajanjem, međutim, povezivanje društava ima tu specifičnost što povezana društva u toj
jedinstvenoj gospodarskoj cjelini ne gube svoju pravnu osobnost, ona ostaju zaseban pravni subjekt,
ona ne prestaju, a što je nužno obilježje statusnih promjena, prestanak najmanje jednog društva koje
sudjeluje u istima.
Pet je vrsta povezanih društava:
a. Jedno društvo ima većinski udio ili većinsko pravo glasa u drugom – jedno društvo ima
većinski udio u drugom onda kad ima većinu dionica ili udjela u tom društvu, pri čemu se za
izračun da li se radi o većinskom udjelu prvo od iznosa temeljnog kapitala oduzima onaj dio
dionica ili udjela kojeg drži samo društvo ili neko drugi za njegov račun, a zatim se obzirom
na ukupni iznos nominalnih dionica koje ima to društvo ili obzirom na broj dionica ukoliko se
radi o onim bez nominalnog iznosa u odnosu na ukupan broj izdanih dionica, određuje da li se
radi o iznosa 50+još najmanje 1 i tako odredi da li ima većinski udio. Obzirom većina udjela
ujedno ne jamči i većinsko pravo glasa, to jer je moguće za bilo koji iznos dionica ili broj
dionica, statutom društva ograničiti broj glasova kojeg neka dionica nosi, tako je potrebno na
jednak način odrediti i da li osoba ima većinsko pravo glasa.
b. Društva koja stoje u odnosu vladajućeg i ovisnog društva – odnos vladajućeg i ovisnog
društva postoji onda kad jedno društvo ima posredno ili neposredno prevladavajući utjecaj u
drugom društvu. Vladajući utjecaj se ostvaruje kad jedno društvo ima ili većinski udio u
drugom ili kad svoj utjecaj ostvaruje temeljem ugovora o vođenju poslova društva dakle
temeljem poduzetničkog ugovora. Neposredan utjecaj postoji onda kad jedno društvo ima
većinski udio u drugom, a posredni onda kad jedno društvo A stoji u odnosu vladajućeg
društva prema društvu B, a koje je vladajuće društvu prema društvu C, time je društva A
vladajuće, samo posredno preko društva B, prema društvu C.
c. Društva koncerna – društva koncerna postoje onda kad su dva ili više društva objedinjena
zajedničkim vođenjem poslova društva, bilo na osnovi većinskog udjela, bilo na osnovi
neposrednog utjecaja time što ima +95% dionica u tom društvu, bilo temeljem poduzetničkih
ugovora. Društva se nazivaju društva koncerna i čine zajedno koncern. Postoji oboriva
presumpcija da su sva društva u odnosu vladajućeg i ovisnog društva, društva koncerna,
međutim to ne mora biti slučaj jer se u koncern mogu povezivati i neovisna društva sklapajući
recimo ugovor o zajedničkom vođenju polova društva.
d. Društva s uzajamnim udjelima – društva s uzajamnim udjelima postoje onda kad jedno
društvo A ima u drugom društvu B najmanje ¼ dionica ili udjela, a to društvo B ima u društvu
A najmanje ¼ udjela ili dionica. Ukoliko pri tome, jedno od tih društva ima većinski udio u

87
 drugom, onda osim što se radi o uzajamnim društvima, ona još i stoje u odnosu vladajućeg i
ovisnog društva.
e. Društva povezana poduzetničkim ugovorima – su društva koja su povezana nekim od
sedam poduzetničkih ugovora propisanih Zakonom o trgovačkim društvima.

160. PODUZETNIČKI UGOVORI – POJAM I VRSTE

Poduzetnički ugovori nisu obični obveznopravni ugovori, poduzetnički ugovori su ugovori kojima se
toliko zadire u autonomiju društva da se njima mijenjaju ovlasti i nadležnosti tijela jednog trgovačkog
društva zbog čega su isti izuzeti iz ZOO i regulirani upravo u Zakonu o trgovačkim društvima u kojem
se i nalaze odredbe o ustrojstvu trgovačkih društava.
Sedam je ZTD-om propisanih poduzetničkih ugovora:
1) Ugovor o vođenju poslova društva
2) Ugovor o prijenosu dobiti društva
3) Ugovor o vođenju poslova za račun nekog drugog društva
4) Ugovor o djelomičnom prijenosu dobiti
5) Ugovor o zajednici dobiti
6) Ugovor o zakupu pogona
7) Ugovor o prepuštanju pogona.
Prva dva od navedenih sedam poduzetničkih ugovora nazivamo i organizacijskim ugovorima,
razlog tome je što se njima znatno utječe na organizaciju jednog društva. Kao primjer uzmimo
dva dionička društva. ZTD sadrži odredbe o ovlastima i nadležnostima organa jednog dioničkog
društva i među ostalim, uprava je jedino tijelo koje na vlastitu odgovornost upravlja i vodi poslove
dioničkog društva. Takve odredbe o ovlastima uprave i zadiranju drugih organa, recimo nadzornog
odbora, u vođenje poslova društva kako su propisane ZTD nije moguće mijenjati osnivačkim
ugovorima. Međutim, sklopljeni poduzetnički ugovor o vođenju poslova društva ovlašćuje upravu
jednog društva da nalaže upravo drugog društva njezine radnje u vođenju poslova tog društva, dakle,
jedno društvo vodi poslove drugog, čime vidimo se ipak mijenjaju ove prisilne odredbe ZTD koje nije
moguće mijenjati niti u statutu društva. Stoga što se poduzetničkim ugovorima toliko značajno može
izmijeniti organizacija jednog društva, isti se svrstavaju u posebnu skupinu ugovora.

161. PRIPAJANJE, SPAJANJE I PODJELA DIONIČKIH DRUŠTAVA – POJMOVNO

RAZLIKOVANJE (moguće samo kod društava kapitala)

Cilj statusnih promjena je koncentracija kapitala, međusobno nadopunjavanje društava ovisno

o njihovim potrebama bilo u tehničkom, proizvodnom bilo u pitanju ljudskog potencijala.
Statusnim se promjenama stvaraju društva koja su konkurentnija na tržištu, koja učinkovitije i
efikasnije obavljaju svoje djelatnosti i time brže i bolje ostvaruje cilj društva, a sve to bez potrebe
provođenja dugotrajnog postupka likvidacije društva i osnivanja novog društva.
Ovakve je učinke moguće postići i tzv. povezivanjem društava. Razlika je u tome što povezana
društva u toj jedinstvenoj gospodarskoj cjelini u koju se povezuju ne gube svoju pravnu osobnost, ona
ostaju zaseban pravni subjekt, ona ne prestaju, dok je nužno obilježje statusnih promjena, prestanak
najmanje jednog društva koje sudjeluje u istima pa se ista tako provode upravo s ciljem prestanka
društva bez provođenja postupka likvidacije i nastanka novog društva bez potrebe provođenja
postupka osnivanja novog društva, dakle brže i kraće.
Razlikuju se četiri osnovne statusne promjene:

88
 a. Spajanje društava – je statusna promjena kod koje se dva ili više društava spajaju tako da
svu svoju imovinu prenose na novo društvo, koje izdaje dionice ili udjele njihovim
dosadašnjim dioničarima ili nositeljima udjela, pri čemu ta društva koja se spajaju u jedno
novo prestaju postojati. Ova je statusna promjena obavljan onim trenom kad se upiše u uložak
u sudskom registru novog društva. Ono je univerzalni pravni slijednik dva spojena društva.
b. Pripajanje društava – je statusna promjena kod koje imovina jednog društva tzv. pripojeno
društvo prelazi univerzalnim pravnim sljedništvom na drugo društvo tzv. društvo
preuzimatelja, u zamjenu za dionice ili udjele u tom društvu. Dakle, ako jedan d.d. pripaja
drugi d.d. onda prvo d.d. izdaje dionice, shodno čemu je preduvjet pripajanja društva odluka o
povećanju temeljenog kapitala i izdavanje dionica, koje pripadaju dosadašnjim dioničarima
pripojenog društva. Ovom statusnom promjenom sva imovina prelazi na društvo
preuzimatelja, njegovi dioničari postaju dioničari društva preuzimatelja i pripojeno društvo
prestaje postojati. Statusna promjena je izvršena onog trena kad se upiše u sudski registar u
uložak društva preuzimatelja, dakle, upis je konstitutivne naravi. U roku od 6 mjeseci
vjerovnici bivšeg preuzetog društva kao i po dokazanom interesu vjerovnici društva
preuzimatelja mogu tražiti davanje osiguranja od tog društva za njihove tražbine.
c. Podjela društava – podjela društva je statusna promjena kod koje jedno društvo prenosi ili
svu svoju imovinu na jedno ili više novoosnovanih društava ili postojećih društava ili u kojem
postojeće društvo samo dio imovine prenosi ili svu svoju imovinu na jedno ili više
novoosnovanih društava ili postojećih društava. U prvom slučaju govorimo o podjeli s
razdvajanjem i postojeće društvo koje se dijeli prestaje postojati, dok u drugom slučaju
govorimo o podjeli s odvajanjem u kojem društvo postoji i dalje samo smanjenje imovine.
Ova je statusna promjena rezervirana samo za društva kapitala.
d. Preoblikovanje – je statusna promjena u kojoj ne sudjeluju dva društva, već samo jedno
mijenja svoj oblik pa tako d.d. u d.o.o., j.t.d. ili k.d., zatim d.o.o. u d.d. ili j.t.d. ili k.d. ili pak
društva osoba u društvo kapitala.

162. GOSPODARSKO INTERESNO UDRUŽENJE

Gospodarsko interesno udruženje je trgovačko društvo u koje se udružuju najmanje dvije

fizičke ili prave osobe radi promicanja i olakšanja gospodarske djelatnosti koja je predmet
njihova poslovanja i radi poboljšanja i povećanja učinka poslovanja, a da pri tome ovo
udruženje ne ostvaruje dobit.
Gospodarsko interesno udruženje ima stanovita obilježja društava kapitala, pa tako recimo ima upravu
koja vodi poslove društva, međutim, zbog prevladavajućih karakteristika kako slijede ono je društvo
osoba:
- nije potreban temeljni kapital za osnivanje ovog društva
- ono ne može osnovati samo jedna osoba, već su potrebne minimalno dvije osobe
- članovi ovog društva su osobno odgovorni za obveze društva i odgovaraju cijelom svojom
imovinom neograničeno, ipak, razlika je u tome što njihova odgovornost nije solidarna
supsidijarna
- vrijede stroga pravila o članstvu tj. kao i kod j.t.d. ili k.d. udio u društvu se ne može prenijeti
na treću osobu bez suglasnosti ostalih članova društva
- podredno se primjenjuju pravila propisana za j.t.d. ako što nije izrijekom regulirano u ZTD za
ovaj oblik društva osoba.
Kao posebnosti ovog društva u odnosu na društva osoba ipak je potrebno spomenuti tri osnovne
stvari. Kao prvo, ovo se društvo osniva javnobilježničkim aktom, a ne osnivačkim ugovorom

89
članova. Kao drugo, društvo poslovanjem ne stječe dobit za sebe, već se ona dijeli među njegovim
članovima, već sama definicija društva kaže da se ono ne osniva radi stjecanja dobiti. Kao treće,
poslove društva obavlja uprava čiji se članovi mogu imenovati u javnobilježničkom aktu kojim se
osniva društvo ili se jednostavno u njemu odredi kako članovi društva određuju članove uprave.

STEČAJNI POSTUPAK

163. CILJEVI STEČAJNOG POSTUPKA, STEČAJNI DUŽNIK I RAZLOZI

Stečajni postupak provodi se zbog skupnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika, unovčenja
njegove imovine, te podjele prikupljenih sredstava vjerovnicima.
Tijekom stečajnog postupka može se provesti stečajni plan temeljem kojeg dužnik ili treća osoba
nastavlja s vođenjem poduzeća, odnosno obrta, s ciljem stvaranja temelja za planirano ostvarivanje
prava sudionika stečajnog postupka. Nakon namirenja vjerovnika u skladu sa stečajnim planom,
dužnik se u pravilu oslobađa preostalih obveza.
Za razliku od stečajnog postupka, predstečajni postupak provodi se radi utvrđivanja položaja
dužnika i njegova odnosa prema vjerovnicima te održavanja njegove djelatnosti.
Stečajni (i predstečajni) dužnik mogu biti pravna osoba i imovina dužnika pojedinca (dužnik
pojedinac je fizička osoba obveznik poreza na dobit I fizička osoba obveznik poreza na dohodak od
samostalne djelatnosti).
Stečajni (i predstečajni postupak) ne mogu se provesti nad RH i fondovima koji se financiraju iz
proračuna, HZZO, HZMO, JLPS, pravnom osobom čija je glavna djelatnost proizvodnja oružja i
vojne opreme za RH.
Stečajni razlozi su:
1. NESPOSOBNOST ZA PLAĆANJE – postoji kada dužnik ne može trajnije ispunjavati svoje
dospjele novčane obaveze:
a) u očevidniku redoslijeda za osnova za plaćanje kod FINA-e ima jednu ili vise evidentiranih
neizvršenih osnova za plaćanje u razdoblju duljem od 60 dana
b) nije isplatio tri uzastopne plaće radniku.
Neće se smatrati da je dužnik nesposoban za plaćanje ako tijekom prethodnog postupka namiri sve
tražbine na temelju valjanih osnova za plaćanje ili ako dođe do pristupanja dugu.
2. PREZADUŽENOST - postoji ako je imovina dužnika pravne osobe manja od postojećih
obaveza.
Neće se smatrati prezaduženim ako se može pretpostaviti da će dužnik nastavkom poslovanja
ispunjavati svoje obveze ili da kao solidarni dužnik odgovara i član društva fizička osoba.
Predstečajni razlog je prijeteća nesposobnost za plaćanje (vise evidentiranih osnova za plaćanje,
30 dana kasni s isplatom plaće, u roku od 30 dana od kada je bio dužan ne isplati radniku doprinose i
poreze na plaću).

164. TIJELA STEČAJNOG POSTUPKA

Tijela stečajnog postupka su sud, stečajni upravitelj, odbor vjerovnika i skupština vjerovnika.
Sud u stečajnom postupku: provodi prethodni postupka, odlučuje o otvaranju stečajnog postupka,
imenuje i razrješava stečajnog upravitelja te nadzire njegov rad i daje mu obvezne upute, nadzire rad
odbora vjerovnika, određuje nagradu stečajnom upravitelju, odobrava isplatu vjerovnika, donosi
odluke o zaključenju i obustavi stečajnog postupka.

90
Stečajnog upravitelja imenuje sud metodom slučajnog odabira s liste stečajnih upravitelja za
područje nadležnog suda koje imenuje ministar pravosuđa (fizička osoba, poslovno sposobna, završen
diplomski sveučilišni studij i položen stručni ispit, ima stručnu obuku od jedne godine (lista A, ako
nema potrebnu obuku onda je na listi B), dostojan za obavljanje poslova stečajnog upravitelja).
Skupština vjerovnika može na ročištu umjesto stečajnog upravitelja kojeg je imenovao sud izabrati
drugog, većinom glasova stečajnih vjerovnika koji su glasali. Sud ga potvrđuje i ne može to odbiti.
Za stečajnog upravitelja ne može biti imenovana osoba – bliski srodnik suca, osoba zaposlena kod
stečajnog dužnika, osoba u suparništvu sa stečajnim dužnikom I osoba koja ne bi mogla biti
imenovana za člana uprave dužnika.
Stečajni upravitelj vodi poslove u odnosu na stečajnu masu dužnika te zastupa stečajnog dužnika.
Dužan je postupati savjesno i uredno u vođenju poslova (npr. sastaviti predračun troškova stečajnog
postupka, brinuti se o ostvarivanju tražbina dužnika, pripremati isplatu vjerovnika, podnositi pisana
izvješća o stanju stečajnog postupka i stečajne mase itd.)
Nadzor nad radom stečajnog upravitelja provode sud, odbor vjerovnika i skupština vjerovnika koji su
u svako doba ovlašteni zatražiti obavijesti ili izvješća o tijeku stečajnog postupka i stanju stečajne
mase. Razrješuje ga sud na zahtjev odbora vjerovnika ili skupštine vjerovnika. Tada sud donosi I
odluku o imenovanju novog stečajnog upravitelja.
Odbor vjerovnika osniva se radi zaštite interesa vjerovnika. Osniva ga sud u neparnom broju (max 9
članova), osim ako je na ispitnim ročištu utvrđeno vise od 50.000.000,00 kn priznatih tražbina, a
stečajni dužnik zapošljava vise od 20 radnika kada je sud dužan omogućiti vjerovnicima donošenje
odluke o osnivanju odbora vjerovnika. Članovi odbora moraju biti vjerovnici s najvišim tražbinama,
vjerovnici s malim tražbinama te predstavnik prijašnjih dužnikovim radnika.
Odbor vjerovnika o pitanjima iz svog djelokruga odlučuje na sjednicama, ako je nazočna većina
ukupnog broja njegovih članova – odlučuje većinom glasova nazočnih članova, a ako su glasovi
podijeljeni odlučuje sud.
Odbor vjerovnika nadzire rad stečajnog upravitelja, prati tijek poslovanja ako dužnik nastavlja s
poslovanjem, pregledava poslovne knjige i dokumentaciju , obavještava vjerovnike o tijeku postupka i
stanju stečajne mase.
U stečajnom postupku male vrijednosti (imovina stečajnog dužnika do 2.000.000,00 kn) ne
primjenjuju se odredbe o odboru vjerovnika.
Skupština vjerovnika – pravo sudjelovanja imaju svi stečajni vjerovnici, svi stečajni vjerovnici s
pravom odvojenog namirenja, stečajni upravitelji I dužnik pojedinac. Saziva je sud na obrazloženi
prijedlog stečajnog upravitelja, odbora vjerovnika, najmanje 5 vjerovnika koji drže 1/5 ukupnih
tražbina, odnosno jednog ili vise vjerovnika koji drže 2/5 tražbina.
Odluka je donesena ako zbroj iznosa tražbina stečajnih vjerovnika koji su glasovali za neku odluku
iznosi vise od zbroja iznosa tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv. Pravo glasa imaju svi
vjerovnici čije su tražbine utvrđene.
Skupština vjerovnika osniva odbor vjerovnika, imenuje stečajnog upravitelja, može tražiti obavijesti
od stečajnog upravitelja te mu naložiti izradu stečajnog plana.
Sud može, na zahtjev razlučnog vjerovnika, stečajnog vjerovnika višeg isplatnog reda, stečajnog
upravitelja ili iznimno po službenoj dužnosti ukinuti odluku skupštine vjerovnika ako je protivna
zajedničkom interesu stečajnih vjerovnika.

91
165. POKRETANJE STEČAJNOG POSTUPKA

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ovlašten je podnijeti vjerovnik ili dužnik (mora
sadržavati podatke za identifikaciju dužnika i podnositelja prijedloga, a ako je podnositelj dužnik onda
i popis imovine i obaveza). Prijedlog se ne može povući.
Vjerovnik je ovlašten podnijeti prijedlog ako učini vjerojatnim:
1. postojanje svoje tražbine (smatra se da je vjerojatna tražbina koju temelji na ovršnoj ispravi ili
nepravomoćnoj sudskoj ili upravnoj odluci),
2. razlučni vjerovnik – ako neće svoju tražbinu moći u potpunosti namiriti iz predmeta na koji se
donosi njegovo razlučno pravo,
3. učini vjerojatnim postojanje kojeg od stečajnih razloga.
Dužnost podnošenja prijedloga imaju:
1. FINA – ako pravna osoba ima neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od
120 dana, u roku od 8 dana od isteka tog razloga
2. ZZ dužnika, član upravnog odbora d.d.-a, likvidator, član N.O. dužnika, bez odgode, a
najkasnije 21 dan od dana nastanka stečajnog razloga – inače odgovaraju vjerovnicima za štetu
Podnositelj prijedloga za otvaranje stečajnog postupka dužan je platiti iznos predujma od 1.000,00 kn
u fond za namirenje troškova stečajnog postupka, a naknadno po nalogu suda uplaćuje dodatni iznos
koji ne može biti veći od 20.000,00 kn. Svaki vjerovnik snosi svoje troškove postupka.

166. PRETHODNI POSTUPAK

Prethodni postupak služi utvrđivanju pretpostavki za otvaranje stečajnog postupka, a može

trajati najviše 60 dana od podnošenja prijedloga za otvaranje. Pokreće ga sud na temelju
prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, rješenjem o pokretanju prethodnog postupka protiv kojeg
nije dopuštena posebna žalba.
Osobe po zakonu ovlaštene za zastupanje dužnika dužne su stečajnim tijelima, bez odgode, na njihov
zahtjev, pružiti sve potrebne podatke i obavijesti, a na zahtjev i pisano izvješće o financijsko-
gospodarskom stanju dužnika (u protivnom odgovaraju za naknadu štete, kao i za davanje lažnog
iskaza).
U rješenju o pokretanju prethodnog postupka sud može imenovati privremenog stečajnog
upravitelja, (ovlašten je za raspolaganje imovinom dužnika) zabraniti ili uvjetovati raspolaganje
imovinom dužnika, zabraniti provedbu ovrhe ili osiguranja, te zabraniti isplate s računa dužnika.
Na ročištu radi očitovanja o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka treća osoba može dati
ovjerovljenu izjavu o pristupanju dugu stečajnoga dužnika kojom se obvezuje najkasnije u roku od
2 mjeseca od donošenja rješenja o pristupanju dugu ispuniti sve dospjele obveze stečajnog dužnika, te
ostale obveze koje su u vrijeme pristupanju dugu već nastale, kako budu dospijevale. Rješenjem kojim
se odobrava pristupanje dugu sud će obustaviti stečajni postupak, a pravo na žalbu imaju podnositelj
prijedloga i dužnik.
Sud donosi rješenje o pokretanju stečajnog postupka bez provođenja prethodnog postupka ako
sam dužnik podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, kada se na temelju prijedloga za
otvaranje predstečajnog postupka utvrdi postojanje stečajnog razloga, kada vjerovnik podnese
prijedlog za otvaranje stečaja, a dužnik prizna postojanje stečajnog razloga, ako FINA podnose
prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i ako je ranije otvoreni predstečajni postupak završio bez
uspjeha.

92
167. OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA

Ročište radi rasprave o pretpostavkama za otvaranje stečajnog postupka sud će odrediti u roku
od 60 dana (ako je pokrenut prethodni postupak) ili u roku od 30 dana (ako nije pokrenut prethodni
postupak). Može ga spojiti s ročištem radi rasprave o pretpostavkama za otvaranje stečajnog postupka
(ako se nesposobnost za plaćanje može nedvojbeno utvrditi).
Na ročište se pozivaju podnositelj prijedloga, dužnik, privremeni stečajni upravitelj te prema potrebi,
vještaci. Sud će na ročištu ili u roku od 3 dana od njegova zaključenja, donijeti rješenje o otvaranju
stečajnog postupka ili o odbijanju prijedloga.
Rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavljuje se na e-Oglasnoj ploči i mora sadržavati:
podatke za identifikaciju dužnika, dan, sat i minutu otvaranja stečajnog postupka, poziv vjerovnicima
da prijave tražbine u roku od 60 dana od dana objave, poziv dužnicima da svoje obveze ispunjavaju
upravitelju, poziv na ispitno i izvještajno ročište (mogu se održati zajedno ili odvojeno).
Ako imovina dužnika koja je ušla u stečajnu masu nije dovoljna za namirenje troškova toga postupka
ili je neznatne vrijednosti, a osobe koje imaju interes za provedbom stečajnog postupka u roku od 15
dana od dostave rješenja ne uplate predujam za namirenje troškova prethodnog stečajnog postupka,
sud donosi rješenje o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka.
Kako bi se stvorili preduvjeti za učinkovitiju provedbu stečaja i ubrzanje postupka, a radi postizanja
višeg cilja poboljšanja vladavine prava, zaštite vjerovnika kao i poštivanja ugovora, skraćenim
stečajnim postupkom omogućava se pokretanje stečajnog postupka za tvrtke koje nemaju zaposlenih,
a čiji su računi blokirani.

168. STEČAJNA MASA, STEČAJNI VJEROVNICI I VJEROVNICI STEČAJNE MASE

Redoslijed namirenja u stečajnom postupku: potraživanje stečajne mase, tražbine stečajnih

vjerovnika, potraživanja stečajnih vjerovnika s obzirom na isplatni red.
Stečajna masa obuhvaća: cjelokupnu imovinu dužnika u vrijeme otvaranja tečajnog postupka, te
imovinu koju on stekne tijekom stečajnog postupka. Služi namirenju troškova stečajnog postupka, te
tražbina vjerovnika, odnosno tražbina čije je namirenje osigurano određenim pravima na imovini
dužnika (razlučni vjerovnici).
U stečajnu masu ne ulazi imovina dužnika pojedinca na kojoj se ovrha protiv njega ne bi mogla
provesti prema općim pravilima ovršnog postupka te imovina bračnih drugova.
Stečajni vjerovnici: osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju
imovinskopravnu tražbinu prema njemu. Ostvaruju svoje tražbine u stečajnom postupku.
Isplatni redovi: vjerovnici kasnije isplatnog reda mogu se namiriti tek nakon što budu u cijelosti
namireni vjerovnici prvotnog isplatnog reda. Namiruju se razmjerno veličinama svojih tražbina.
1. prvi viši isplatni red – bruto tražbine radnika i prijašnjih radnika iz radnog odnosa,
otpremnine i tražbine po osnovi naknade štete zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.
2. drugi viši isplatni red – sve ostale tražbine prema dužniku
3. tražbine nižih isplatnih redova – npr. kamate na tražbine, troškovi sudjelovanja vjerovnika u
postupku, troškovi kaznenog i prekršajnog postupka, kamate I troškovi vjerovnika nižeg
isplatnog reda
Nenovčane tražbine i one čiji je novčani iznos neodređene ističu se u novčanoj vrijednosti u
vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnog
postupka. Tražbine s raskidnim uvjetom koji nastupa nakon otvaranja stečaja, do nastupanja uvjeta,
uzimaju se obzir kao bezuvjetne.

93
Vjerovnici stečajne mase: osobe čije tražbine nastanu nakon otvaranja stečajnog postupka, a koje je
preuzeo privremeni stečajni upravitelj ili stečajni upravitelj. Namiruju se iz stečajne mase, redom kako
su dospjele, prije tražbina stečajnih vjerovnika, a nakon troškova postupka. Oni ne prijavljuju svoje
tražbine stečajnom upravitelju, već samo mogu zahtijevati od stečajnog upravitelja da im plati ono što
im duguje stečajna masa.
Obveze stečajne mase namiruje se redom:
1. troškovi stečajnog postupka (sudski troškovi, bruto place radnika preko 3 neisplaćene place,
nagrada za stečajnog upravitelja),
2. ostale obveze stečajne mase (obveze zasnovane radnjama stečajnog upravitelja upravljanjem,
unovčenjem i podjelom stečajne mase, tražbine odvjetnika za pružene usluge u vezi sa
zaštitom i ostvarenjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu, tražbine radnika stečajnog
dužnika nastale nakon otvaranja stečajnog postupka).
Tijekom cijelog postupka stečajni upravitelj vodi računa o tome da se iz stečajne mase osiguraju
sredstva za namirenje obveza stečajne mase i izdvoje sredstva za namirenje predvidivih budućih
obveza stečajne mase.

169. RAZLUČNI I IZLUČNI VJEROVNICI

Izlučni vjerovnik je osoba koja na temelju kojeg svoga stvarnog ili osobnog prava može dokazati da
neki predmet na ulazi u stečajnu masu. Nije stečajni vjerovnik. Izlučni vjerovnici ne podnose prijavu
potraživanja, nego zahtjev stečajnom upravitelju da im se preda predmet koji nije dio stečajne mase.
Imaju prvenstveno pravo na povrat dane stvari ili prava. Kada izlučnom vjerovniku nije moguće vratiti
njegovu stvar ili pravo izlučni vjerovnici imaju pravo na naknadu za izlučno pravo.
Razlučni vjerovnik je osoba koja ostvaruje pravo odvojenog namirenja iz stvari i prava upisanih u
javne knjige. Imaju pravo odvojenog namirenja iz stvari i prava opterećenim založnim pravom
ili pravom na namirenje koji su upisani u javnoj knjizi unovčenjem stvari. Iz iznosa dobivenog
prodajom stvari namiruju se troškovi unovčenja, tražbine razlučnog vjerovnika, a ostatak se predaje
stečajnom upravitelju. Vjerovnik čija prava proizlaze iz sudskog ili javnobilježničkog osiguranja
tražbine prijenosom vlasništva stvari ili prijenosom prava ima u stečajnom postupku pravni
položaj razlučnog vjerovnika.
Razlučni vjerovnik kao stečajni vjerovnik – ako mu je stečajni dužnik i osobno odgovoran. Ima
pravo na namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili ako se ne uspiju
odvojeno namiriti.
Ostali razlučni vjerovnici imaju pravo na odvojeno namirenje svoje tražbine, kamata i troškova iz
stečajne mase, iako založno pravo nije upisano u javnu knjigu (vjerovnici kojima je dužnik radi
osiguranja tražbine predao pokretninu ili prenio pravo; vjerovnici koji imaju pravo zadržanja nekog
predmeta; RH, JLPS, te druge pravne osobe ako predmet služio osiguranju plaćanja carine, tražbine
najmodavca i zakupodavca za posljednju godinu prije otvaranja stečaja; tražbine zakupodavca
poljoprivrednog zemljišta).

170. PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA

Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nastupaju u trenutku kad je rješenje o otvaranju
stečajnog postupka objavljeno na e-Oglasnoj ploči suda. Ako rješenje o otvaranju SP u povodu žalbe
bude ukinuto, a u ponovnom postupku stečaj bude opet otvoren, pravne posljedice nastupaju od
trenutka kada je objavljeno prvo rješenje.

94
Prijelaz prava dužnikovih tijela - otvaranjem stečajnog postupka – prava tijela dužnika pravne osobe
prestaju i prelaze na stečajnog upravitelja/ prava dužnika pojedinca na upravljanje i raspolaganje
imovinom koja ulazi u stečajnu masu prelaze na stečajnog upravitelja.
Zabrane otuđenja ili opterećenja koje su protiv dužnika određene prema općim pravilima samo radi
zaštite određenih osoba bez učinka su u stečajnom postupku (ne odnosi se na zabrane nastale u vezi s
postupkom ovrhe ili osiguranja).
Parnice o imovini koja ulazi u stečajnu masu koje su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka bile u
tijeku, preuzeti će u ime i za račun stečajnog dužnika stečajni upravitelj. Parnice koje se prijavljuju u
stečajni postupak ne mogu se nastaviti prije nego li su ispitane na ispitnom ročištu. Ako se parnice tiču
izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase, odvojenog namirenja ili obveza stečajne mase, preuzet će
ih u ime stečajnog dužnika stečajni upravitelj.
Nakon otvaranja stečajnog postupka pojedini stečajni vjerovnici ne mogu protiv dužnika tražiti
ovrhu ili osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu niti na drugoj imovini
dužnika.
Vjerovnici koji nisu stečajni vjerovnici nisu ovlašteni tražiti ovrhu ili osiguranje na budućim
tražbinama dužnika pojedinca po osnovi njegova radnog odnosa ili druge službe, ili na njegovim
tražbinama po toj osnovi tijekom stečajnog postupka (osim ovrhe ili osiguranja radi naplate tražbina
uzdržavanja).
Postupci i ovrhe koji su u tijeku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka prekidaju se. Nakon što
budu nastavljeni, ovršni sud će ih obustaviti.
Izlučni vjerovnici nakon otvaranja stečajnog postupka mogu radi ostvarenja svojih prava pokrenuti
protiv dužnika postupke ovrhe i osiguranja prema općim pravilima ovršnog postupka. Prekinute
postupke ovrhe i osiguranja pokrenute prije otvaranja stečajnog postupka, nastavit će i provesti ovršni
sud prema pravilima ovršnog postupka.
Razlučni vjerovnici nakon otvaranja stečajnog postupka nisu ovlašteni pokrenuti postupak ovrhe ili
osiguranja. Postupci ovrhe i osiguranja pokrenuti prije otvaranja stečajnog postupka prekidaju se i
nastavit će ih sud koji vodi stečajni postupak, primjenom pravila o unovčenju predmeta na kojima
postoji razlučno pravo.
Ako u vrijeme otvaranja stečajnog postupka stečajni vjerovnik, na temelju zakona ili ugovora, ima
pravo na prijeboj, otvaranje stečajnog postupka ne utječe na to njegovo pravo.
Ako su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka jedna ili vise tražbina koje se imaju prebiti (pod
odgodnim uvjetom), nisu dospjele, nisu upravljene na istovrsne činidbe, prijeboj će nastupiti kada za
to budu ispunjene pretpostavke.
Prijeboj nije dopušten ako je obveza stečajnog vjerovnika prema stečajnoj masi nastala nakon
otvaranja stečajnog postupka; ako je vjerovnik tražbinu stekao od drugog vjerovnika nakon otvaranja
stečajnog postupka; ako je stečajni vjerovnik stekao tražbinu ustupom tijekom 6 mjeseci prije dana
otvaranja stečajnog postupka, a znao je ili je morao znati da je dužnik postao nesposoban za plaćanje
ili da je protiv njega podnesen prijedlog za otvaranje predstečajnog, odnosno stečajnog postupka; ako
je stečajni vjerovnik mogućnost prijeboja stekao pobojnom pravnom radnjom.

171. NAMIRENJE STEČAJNIH VJEROVNIKA

Prijave tražbina stečajnih vjerovnika podnosi se stečajnom upravitelju na propisanom obrascu

u 2 primjerka i sadržava: podatke za identifikaciju vjerovnika, podatke za identifikaciju dužnika,
pravnu osnovu tražbine, iznos tražbine u kunama, naznaku o dokazu za postojanje tražbine, naznaku o
postojanju ovršne isprave, naznaku o postojanju postupka pred sudom, isprave iz kojih tražbina
proizlazi.

95
Stečajni upravitelj sastavit će popis svih tražbina radnika i prijašnjih dužnikovih radnika dospjelih do
otvaranja stečajnog postupka u bruto iznosu i neto iznosu i predočiti na potpis prijavu njihovih
tražbina u 2 primjerka.
Tražbine vjerovnika nižih isplatnih redova prijavljuju se samo na poseban poziv suda. U prijavi
će se naznačiti da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda I redno mjesto na koje vjerovnik ima pravo.
Prijavu tražbine podnesene izvan roka sud će odbaciti rješenjem.
Izlučni vjerovnici dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu, pravnoj osnovi
izlučnog prava i naznačiti predmet na koji se njihovo izlučno pravo odnosi.
Razlučni vjerovnici dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom razlučnom pravu, pravnoj
osnovi razlučnog prava, dijelu imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihovo razlučno pravo
(ako prijavljuju tražbinu i kao stečajni vjerovnici, iznos do kojega njihova tražbina neće biti namirena
tim razlučnim pravom). Razlučni vjerovnici koji nisu obavijestili stečajnog upravitelja o razlučnom
pravu ne gube pravo odvojenog namirenja (iznimno gube pravo ako je predmet razlučnog prava
bez njih unovčen u stečajnom postupku, a razlučno pravo nije bilo upisano u javnoj knjizi, a za njega
stečajni upravitelj nije znao ni morao znati).
Stečajni upravitelj dužan je na propisanom obrascu sastaviti tablicu prijavljenih tražbina,
tablicu razlučnih prava i tablicu izlučnih prava. Tablice će se objaviti na e-Oglasnoj ploči, a prijave
tražbina i isprave izložit će se u pisarnici suda na uvid sudionicima nakon isteka roka za prijavu
tražbina, a najkasnije 8 dana prije održavanja ispitnog ročišta.
Na ispitnom ročištu prijavljene tražbine se ispituju prema svojim iznosima i redu. Stečajni
upravitelj dužan se očitovati priznaje li ili osporava tražbinu. Izlučna i razlučna prava nisu
predmet ispitivanja.
Tražbina se smatra utvrđenom ako je prizna stečajni upravitelj i ne ospori stečajni vjerovnik.
Ako dužnik ospori tražbinu, to ne sprečava utvrđivanje tražbine.
Sud sastavlja tablicu ispitanih tražbina u koju unosi u kojoj je mjeri svaka pojedinačna tražbina
utvrđena prema svom iznosu i svom redu, odnosno tko je tražbinu osporio. Na temelju navedene
tablice sud donosi rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama (u rješenju odlučuje o iznosu i
isplatnom redu pojedine tražbine, odnosno osporene pojedine tražbine te o upućivanju u parnicu radi
utvrđivanja, odnosno osporavanja tražbine). Rješenje se objavljuje na e-Oglasnoj ploči.
Namirenje vjerovnika (dioba) provodi se nakon općeg ispitnog ročišta prema priljevu gotova
novca prema diobnom popisu. Kada unovčena stečajna masa nije dostatna za potpuno namirenje,
provodi se djelomična dioba u kojoj se vjerovnici namiruju razmjerno veličini svojih tražbina. Stečajni
vjerovnici nižih isplatnih redova ne uzimaju se obzir kod djelomičnih dioba. Diobu provodi stečajni
upravitelj uz suglasnost odbora vjerovnika, odnosno suda ako odbor nije osnovan.

172. NAMIRENJE STEČAJNIH VJEROVNIKA – OSPORENE TRAŽBINE

Ako je stečajni vjerovnik osporio tražbinu, sud će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnog
dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine. Ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu
koju je priznao stečajni upravitelj, sud će stečajnog vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja
osporene tražbine. Osporavatelj u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika.
Ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, sud će u parnicu uputiti osporavatelja da dokaže
osnovanost svog osporavanja.
Ako osoba koja je upućena u parnicu ne pokrene parnicu, odnosno ne predloži nastavak parnice, u
roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, smatrat će se da je odustala od
prava na vođenje parnice.
U parnici se utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu
kako je ono naznačeno u prijavi tražbine ili na ispitnom ročištu.

96
Ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu stečajnog vjerovnika ili ako je koji od stečajnih
vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni vjerovnik, vjerovnik osporene tražbine,
odnosno stečajni upravitelj uz suglasnost odbora vjerovnika, mogu predložiti rješavanje spora u
postupku mirenja koji može trajati najduže 60 dana od zaključenja ispitnog ročišta.
Osoba koja uspije u parnici može tražiti od suda ispravak tablice ispitanih tražbina.
Ako je dužnik fizička osoba na ispitnom ročištu osporio neku tražbinu, vjerovnik ima pravo
protiv dužnika podnijeti tužbu radi utvrđivanja svoje tražbine.
Stečajni dužnik koji je upućen na parnicu, mora u roku od 15 dana od objave diobenog popisa
podnijeti dokaz stečajnom upravitelju da je podnio tužbu radio utvrđivanja te tražbine, odnosno da je
preuzeo prije pokrenutu parnicu.

173. STEČAJNI PLAN

Nakon otvaranja stečajnog postupka dopušteno je izraditi stečajni plan u kojem se može
odstupiti od zakonskih odredbi o unovčenju i raspodjeli stečajne mase.
Cilj provođenja stečajnog plana je održavanje djelatnosti stečajnog dužnika radi trajnog
nastavka poslovanja stečajnog dužnika s dobiti. Načelno vjerovnici odgađaju svoje namirenje da bi
se nakon toga namirili u većem postotku nego prilikom klasičnog stečaja tako da potraživanja
pretvaraju u udjele, kredit i slično. O prihvaćanju preustroja odlučuju vjerovnici glasovanjem, a
stečajni sudac rješenjem potvrđuje ili uskraćuje potvrdu stečajnog plana.
Može se provesti restrukturiranjem, pripojenjem dužnika drugoj pravnoj osobi ili na drugi
zakonom predviđen način.
Stečajni plan sudu podnosi stečajni upravitelj, ali neće se uzeti u obzir stečajni plan koji se podnese
sudu nakon završnog ročišta. Sa stečajnim upraviteljem u izradi stečajnog plana savjetodavno surađuju
odbor vjerovnika, ako je osnovan, i dužnik pojedinac.
Stečajni plan sastoji se od pripremne osnove (mjere koje su poduzete prije otvaranja stečajnog
postupka ili se trebaju poduzeti) i provedbene osnove (odredbe o tome kako će se stečajnim planom
izmijeniti pravni položaj dužnika i drugih sudionika u postupku).
Dužnik se namirenjem stečajnih vjerovnika u skladu s provedbenom osnovom oslobađa svojih
preostalih obaveza prema tim vjerovnicima.
Sud će po službenoj dužnosti odbaciti stečajni plan ako nisu poštovani propisi o pravu na
podnošenje i sadržaju stečajnog plana te ako podnositelj stečajnog plana taj nedostatak ne može
otkloniti ili ga ne otkloni unutar primjerenog roka.
Ako stečajni plan ne bude odbačen, sud će zatražiti da se o njemu, u roku od 15 dana očituju odbor
vjerovnika i dužnik pojedinac.
Nakon što stečajni plan prihvate vjerovnici i nakon što na njega pristane dužnik, sud će odlučiti o tome
hoće li stečajni plan potvrditi. Prije odluke saslušat će stečajnog upravitelja, odbor vjerovnika, ako je
osnovan, i dužnika.

POMORSKO PRAVO

174. ŠTO UREĐUJE POMORSKI ZAKONIK?

Pomorski zakonik utvrđuje što su morski i podmorski prostori RH i uređuje pravne odnose u njima,
sigurnost plovidbe, zaštitu i očuvanje prirodnih morskih bogatstava i morskog okoliša, osnovne
materijalnopravne odnose u pogledu plovnih objekata, obvezne odnose u pogledu brodova, upise
plovnih objekata, ograničenja brodarove odgovornosti, ovrhu i osiguranja na brodovima.

97
Odredbe se primjenjuju i na plovne objekte koji se nalaze ili plove unutarnjim morskim vodama i
teritorijalnim morem RH. Što vrijedi za brodova, vrijedi i za jahte (na ratne brodove i druge pomorske
objekte samo ako je to izrijekom predviđeno). Ako nešto nije uređeno zakonima, primjena je običaja.

175. BRODAR – POJAM I ODGOVORNOST BRODARA ZA OBVEZE NASTALE U VEZI S

PLOVIDBOM I ISKORIŠTAVANJEM BRODA

Brodar je fizička ili pravna osoba koja je kao posjednik broda nositelj plovidbenog pothvata
(predmnijeva se da je brodar osoba koja je u upisniku brodova upisana kao vlasnik broda).
Tražbine, bez obzira na temelj odgovornosti, koje su podvrgnute ograničenju odgovornosti
brodara su tražbine zbog smrti i tjelesne ozljede, te gubitka ili oštećenja imovine do kojih je došlo na
brodu, u neposrednoj vezi s korištenjem broda, spašavanju itd., tražbine zbog štete kao posljedica
zakašnjenja, tražbine nastale povredom izvanugovorne obveze itd.
Ograničenje odgovornosti se ne primjenjuje na tražbine iz zajedničke havarije, onečišćenja mora
uljem koje se prevozi, nuklearne štete, štete uklanjanja podrtina i potonulih stvari, tražbine službenika
brodara ili spašavatelja itd.
Brodar gubi pravo na ograničenje odgovornosti ako se dokaže da je šteta nastala radnjom ili
propustom brodara, bilo namjerno ili bezobzirno (krajnja nepažnja). Brodar ne može ograničiti
svoju odgovornost za štetu nastalu smrću ili tjelesnom ozljedom osobe koju brodar zapošljava.
Brodar koji želi ograničiti svoju odgovornost dužan je osnovati fond ograničene odgovornosti
(polaganjem svote ili pružanjem jamstva).
Izvanparnični postupak ograničenja odgovornosti brodara provodi sudac pojedinac stvarno
nadležnog suda na prijedlog ovlaštene osobe (brodara). Rješenje o ograničenju odgovornosti i rješenje
o osnivanju fonda ograničene odgovornosti objavljuje se u NN i na oglasnoj ploči suda.

176. STVARNA PRAVA NA BRODU – PRAVO VLASNIŠTVA, HIPOTEKA, PRIVILEGIJ

Brod, jahta, te brod/jahta u gradnji su pokretne stvari (na njima postoje prava vlasništva, hipoteka
i pomorski privilegij). Mogu biti u suvlasništvu (smatra se na jednake dijelove, podredna primjena
ZV). Brodovi i jahte hrvatske državne pripadnosti mogu biti u vlasništvu stranih osoba uz uvjete koje
predviđa Pomorski zakonik. Pravo vlasništva nad brodom/jahtom u gradnji obuhvaća stvari koje su
ugrađene, a i stvari koje su namijenjene za ugradnju u taj brod/jahtu, a nalaze se u brodogradilištu
(pripadak). Pravni posao kojim se prenosi pravo vlasništva obavezno mora biti u pisanom obliku
(pretpostavka valjanosti), a prava se stječu upisom u upisnik brodova/jahti (osim taksativno
navedenih prava u PZ-u).
Hipoteka na brodu je pravo prema kojem je vjerovnik ovlašten namiriti svoju tražbinu iz
prodajne cijene broda ostvarene sudskom/izvansudskom prodajom ili uzimanjem u posjed i
iskorištavanjem broda. Hipoteka na brodu ne prestaje promjenom vlasnika broda. Može nastati
ugovorom i sudskom odlukom. Ugovor je ovršna isprava ako sadrži ovršnu klauzulu i potpis
dužnika je ovjeren. U slučaju izvansudske prodaje vjerovnik je dužan postupati s pažnjom dobrog
gospodarstvenika/domaćina i postići razumnu cijenu. U slučaju preuzimanja u posjed i
iskorištavanja broda radi zaštite svojih interesa vjerovnik može primati prihode broda i rabiti
zaradu za namirenje svoje tražbine. Hipoteka se prostire na pripadak broda, naknadu iz osiguranja
broda koja pripada vlasniku, na tražbine po osnovi naknade štete, zajedničke havarije itd. Hipoteka se
ne prostire na vozarinu, prevozninu, tegljarinu, zakupninu i nagrade za spašavanje na moru. Hipoteka
prestaje brisanjem, prodajom broda (ovršni ili stečajni postupak), izvansudskom prodajom broda,
proglašenjem broda pomorskim ili ratnim plijenom na moru. Može postojati i zajednička hipoteka, te
može biti upisana u domaćoj ili stranoj valuti.

98
Pomorski privilegij je ograničeno osiguranje tražbina nastalih na brodu i to za tražbine plaća i
drugih iznosa posade, tražbine za smrt ili tjelesne ozljede u vezi s iskorištavanjem broda, tražbine
nagrada za spašavanje broda, tražbine lučkih naknada, troškove plovidbe kanalima, troškove
peljarenja, izvanugovorne tražbine za materijalne gubitke i oštećenja broda. Privilegij postoji i za
kamate, a prostire se i na pripadak broda. Privilegiji se ne odnose na štete nastale prijevozom ulja,
štetnih i radioaktivnih tvari, kao ni na tražbina koje se duguju s osnove ugovora o osiguranju.
Privilegij ne prestaje brisanjem broda iz upisnika brodova ni promjenom vlasnika, upisa i zastave
broda.

177. UGOVORI O ISKORIŠTAVANJU POMORSKIH BRODOVA

Ugovori o iskorištavanju pomorskih brodova su ugovori o pomorskom plovidbenom poslu i

ugovor o zakupu broda.
Ugovori o pomorskom plovidbenom poslu su ugovor o prijevozu stvari morem (prijevoz stvari za
vozarinu), ugovor o prijevozu putnika morem (prijevoz putnika za prevozninu), ugovor o tegljenju
(potiskivanju) morem (tegljenje za tegljarinu) i ugovori koji se odnose na druge pomorske
plovidbene poslove (usluga za naknadu).

MJENIČNO I ČEKOVNO PRAVO

178. MJENICA KAO VRIJEDNOSNI PAPIR – POJAM I BITNI SASTOJCI

Vrijednosni papir je isprava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj
ispravi njezinom zakonitom imatelju.
Mjenica je vrijednosni papir na određeni iznos novca koji svojem imatelju daje pravo da taj
iznos naplati od osobe koja je u njoj naznačena kao dužnik. Radi se o jednostranom pravnom poslu
u kojem izdavatelj mjenice (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice
(remitentu) isplati određeni iznos novca ili se obvezuje da će sam ispuniti tu isplatu.
Osnovne karakteristike mjenice su da je papir po naredbi, novčani obligacijski papir, prezentacijski
papir, papir javne vjere (načelo formalne istine), predviđa solidarnost (svi potpisnici odgovaraju),
mjenične obveze su samostalne (nevaljanost jednog mjeničnog dužnika ne utječe na valjanost
mjenične obveze ostalih dužnika), jednostran, formalan i apstraktan pravni posao.
Trasirana mjenica je mjenica kojom trasant daje nalog trasatu da o dospjelosti mjenice isplati
remitentu (ili nekoj osobi po njegovoj naredbi) novčani iznos naznačen u mjenici.
Bjanko mjenica je mjenica kod koje je trasant ovlastio imatelja mjenice da naknadno unese u njezin
sadržaj bitne sastojke koji nisu uneseni prilikom izdavanja (mora imati potpis trasanta ili akceptanta).

179. INDOSAMENT

Indosament je izjava dana na mjenici kojom imatelj mjenice prenosi svoja prava iz mjenice na
drugu osobu. Indosant mora na poleđini mjenice ili na njezinom alonžu (list koji je za nju vezan)
ispisati nalog da se umjesto njemu mjenični iznos plati nekoj drugoj osobi (indosataru).
Svaka mjenica i onda kad nije izričito trasirana po naredbi, može se prenijeti indosamentom.
Mjenica u kojoj je stavljena riječ „ne po naredbi“ može se prenijeti samo ustupom (cesijom).
Indosament mora biti bezuvjetan, a kada je neispunjen (bjanko), onda imatelj mjenice može
ispuniti bjanko indosament bilo svojim imenom ili imenom druge osobe, dalje indosirati mjenicu
bjanko ili na ime druge osobe, odnosno jednostavno predati mjenicu trećoj osobi.

99
Indosant odgovara za akcept i isplatu mjenice, a može i zabraniti daljnje indosiranje mjenice.
Osoba koja drži mjenicu smatra se njezinim zakonitim imateljem, ako svoje pravo dokaže
neprekinutim nizom indosamenta (prvi indosant je remitent – korisnik mjenice).
Kada indosament sadrži napomenu „vrijednost za naplatu“, „za inkaso“, „kao punomoć“,
odnosno nalog, mjenica se može indosirati samo kao prijenos punomoći, a isto vrijedi i kada
indosament sadrži napomenu „vrijednost za osiguranje“, „vrijednost za zalog“, odnosno zalaganje.

180. AKCEPTIRANJE MJENICE

Akcept (prihvat) je izjava trasata kojom se obvezuje o dospjelosti isplatiti u mjenici naznačeni
iznos novca. Izjava o akceptu se piše na mjenici riječima „priznajem“, „primljena“ ili „prihvaćena“ i
trasat potpisuje akcept.
Mjenica trasirana na određeno vrijeme po viđenju može se podnijeti na akceptiranje u roku od
1 godine od dana izdanja (trasant može rok skratiti ili produljiti, a skratiti ga može i indosant).
Akcept mora biti bezuvjetan, ali ga trasat može ograničiti na jedan dio mjenične svote (svako drugo
odstupanje od sastojaka mjenice je jednako odbijanju akcepta). Ne mora biti datiran (osim ako se radi
o mjenici plativoj na određeno vrijeme po viđenju ili je određen rok za podnošenje na akcept), ali ako
se ne datira, imatelj mjenice mora pravodobno podignuti protest (da bi održao regresna prava protiv
indosanta). Akceptom se trasat obvezuje platiti mjenicu o dospjelosti (pravo na neposrednu tužbu
protiv akceptanta). Ne postoji dužnost da se mjenica podnese na akcept (ako nije podnesena ne može
se tužbom tražiti ispunjenje od trasata veća samo od trasanta, odnosno indosanta).

181. AVALIRANJE MJENICE

Aval ili mjenično jamstvo je izjava neke osobe, dana i potpisana na mjenici, kojom se jamči da
će određeni mjenični dužnik ispuniti svoju mjeničnu obvezu („per aval“, „kao poruk“ ili „kao
jamac“). Avalom se može osigurati isplata mjeničnog iznosa u cijelosti ili djelomično. Iz avala mora
biti vidljivo za koga je dana (presumpcija za trasanta). Avalista odgovara kao i osoba za koju jamči
(obveza vrijedi i ako je obveza za koju jamči ništetna – osim zbog formalnog nedostatka), i ima pravo
na regres.

182. DOSPJELOST MJENIČNE OBVEZE

Mjenica se može izdati po viđenju (plativa čim se podnese, mora se podnijeti na isplatu u roku od 1
godine od izdavanja), na određeno vrijeme po viđenju (dospjelost se računa prema danu akcepta ili
danu protesta, mora se podnijeti na isplatu u roku od dva radna dana iza dana plaćanja), na određeno
vrijeme od dana izdavanja (dospijeće odgovarajućeg dana u mjesecu kada se ima obaviti isplata,
podnošenje na isplatu kao kod prethodne mjenice), te na određeni dan (računa se prema kalendaru u
mjestu plaćanja, podnošenje na isplatu kao kod prethodne mjenice).ž

183. REGRES ZBOG NEAKCEPTIRANJA I NEISPLATE PO MJENICI

Imatelj mjenice može ostvariti regres protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika o dospjelosti ako
mjenica nije plaćena u cijelosti ili djelomično.
Djelomično ili potpuno odbijanje akceptiranja, kao i djelomično ili potpuno odbijanje isplate
mora se utvrditi javnom ispravom (protest zbog neakceptiranja ili zbog neisplate). Protest zbog
neakceptiranja može se podići u rokovima za podnošenje na akceptiranje (kad je podignut ovaj protest

100
nije potrebno podnijeti mjenicu na isplatu niti podići protest zbog neisplate). Protest zbog neisplate
mora se podići najkasnije u roku od 2 radna dana nakon plaćanja mjenice.
O odbijanju akceptiranja ili isplate imatelj mjenice mora obavijestiti (notificirati) svoga
indosanta i trasanta u roku od 4 radna dana nakon dana protesta, ili nakon dana podnošenja
mjenice ako u njoj postoji odredba „bez troškova“.
Trasant, indosant ili avalist može odredbom „bez troškova“ ili „bez protesta“ osloboditi imatelja
mjenice od obveze podizanja protesta zbog neakceptiranja ili neisplate.
Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju
mjenice.
Sa protekom rokova za podnošenje mjenice po viđenju ili određeno vrijeme po viđenju, protesta
zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, na isplatu mjenice s odredbom „bez troškova“ imatelj mjenice
gubi svoja prava protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta.
Ako se mjenica ne podnese na akceptiranje u roku koji je trasant odredio, imatelj mjenice gubi
pravo na regres i zbog neisplate i zbog neakceptiranja (rokovi se produžuju ako je do propuštanja
došlo zbog nesavladive prepreke).
Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti, dok
mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za 1 godinu od
pravodobnog protesta (ako je odredbe „bez troškova“ onda od dospjelosti). Mjeničnopravni zahtjevi
indosanata međusobno ili protiv trasanta zastarijevaju za 6 mjeseci od iskupljenja mjenice ili
sudskog postupanja.

184. PROTEST

Protest je javna isprava u kojoj javni bilježnik (protestno tijelo) na pravodoban zahtjev imatelja
mjenice potvrđuje da je nastupila jedna od činjenica zbog koje zakon daje imatelju mjenice
pravo na regres (ona je preduvjet regresa, a regresom se traži isplata mjenice). Protest izdaje javni
bilježnik i tom se ispravom svjedoči da je imatelj mjenice poduzeo prema trasatu propisom naložene
radnje. Svrha protesta je u tome da imatelj mjenice stekne pravo regresa od regresnih obveznika.
Iznimno, protest nije potreban kad je otvoren stečaj nad imovinom trasata ili trasanta koji je
zabranio podnošenje mjenice na akcept (zamjenjuje ga rješenje o otvaranju stečaja), kao i kad
trasant, indosant, avalist u mjenicu unesu odredbu kojom oslobađaju imatelja mjenice od
podizanja protesta zbog neakceptiranja ili neisplate.
Protest zbog neakceptiranja podiže se u rokovima za podnošenje na akceptiranje (tada nije potrebno
podnijeti mjenicu na isplatu, ni podići protest zbog neisplate), a protest zbog neisplate najkasnije u
roku od 2 dana nakon dana plaćanja mjenice. Protekom rokova imatelj mjenice gubi svoja prava
protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta.

185. VLASTITA MJENICA

Vlastita mjenica je ona u kojoj se izdavatelj obvezuje da će sam o dospijeću isplatiti mjeničnu
svotu. Kod vlastite mjenice nema trasata, pa tako ni akceptanta, a stoga nema ni protesta zbog
neakceptiranja. Izdavatelj vlastite mjenice odgovora onako kako odgovara akceptant trasirane
mjenice.

186. ČEK – RAZLIKA U ODNOSU NA MJENICU

Ček je vrijednosni papir kojim njegov izdavatelj (trasant) bezuvjetno nalaže trasatu da iz
trasantovog pokrića isplati zakonitom imatelju čeka (remitentu) određenu svotu novca.

101
Razlikuje se od mjenice time što je mjenica kreditno sredstvo, a ček instrument plaćanja, kod čeka
trasant mora imati pokriće u trenutku izdavanja, dok kod mjenice to nije uvjet, kod čeka nije potrebno
akceptiranja, a kod mjenice je to potrebno zbog ostvarivanja regresnog prava, ček se može opozvati, a
izdana mjenica ne može, ček je vrijednosni papir po viđenju, dok se u mjenici mora označiti rok
dospijeća, ček ne može imati odredbu o kamatama, a mjenica može, ne možemo imati vlastiti ček, a
možemo imati vlastitu mjenicu itd.

187. ČEK – IZDAVANJE I OBLIK ČEKA

Ček koji je plativ u zemlji može se trasirati samo na banku, a koji je plativ izvan zemlje se može
trasirati i na druge osobe prema zakonu mjesta plaćanja. U čeku ne možemo imati odredbu o
kamatama.
Ček se smije trasirati samo na onu osobu kod koje trasant ima pokriće i kojim može raspolagati putem
čeka na temelju izričitog ili prešutnog sporazuma s tom osobom. Trasant koji izda nepokriven ček
dužan je dati imatelju čeka potpunu odštetu.
Ček može glasiti na ime, po naredbi i na donositelja (ne vrijedi ček na donositelja u kojem su
trasant i trasat jedan te ista osoba).
Trasant odgovara za isplatu (svaka suprotna odredba je ništetna). Ček na donositelja prenosi se
jednostavnom predajom, a svaki drugi ček (makar nije izričito trasiran po naredbi) prenosi se
indosamentom, osim ako su umetnute riječi „ne po naredbi“ (prenošenje ustupom – cesijom).

188. ISPLATA I REGRES ZBOG NEISPLATE ČEKA

Ček se plaća po viđenju! Rok za podnošenje na isplatu od dana izdavanja je 8 dana ako je mjesto
izdavanja i plaćanja isto mjesto u RH, 15 dana ako su različita mjesta u RH, 20 dana ako je ček izdan
u drugoj europskoj zemlji, a 60 dana ako je izdan u zemlji izvan Europe. Iznimno, cirkularni ček se
može podnijeti na isplatu u roku od 6 mjeseci od dana izdavanja.
Ako propusti rokove, imatelj čeka gubi regresna prava prema trasantu (prava može ostvarivati
samo tužbom iz osnovnog odnosa).
Imatelj čeka može ostvariti regres protiv indosanta, trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka
koji je podnesen na vrijeme (podnošenje mora biti utvrđeno javnom ispravom – protest zbog
neisplate/potpisanom izjavom trasata na čeku kojom odbija isplatu/datiranom potvrdom obračunskog
zavoda). Protest zbog neisplate mora se podići prije nego što proteče rok za podnošenje.
Regresni zahtjevi imatelja čeka protiv indosanata i trasanta zastarijevaju za 6 mjeseci od proteka
roka za podnošenja na isplatu, a isti je rok za regresne zahtjeve indosanata međusobno i protiv
trasanta, od dana iskupljenja čeka ili sudskog postupanja.

102