Professional Documents
Culture Documents
(Vesna Gračner)
http://www.trazimoistinu.com
PUT - SAMOSPOZNAJA
Transformacija maske
Rekli smo da maska stvara bol i nesre ću, jer se temelji na lažnom uvjerenju da je mogu će
izbjeći bol, nesavršenstvo i razo čaranje u životu. Transformacija maske uklju čuje proces
žalosti što maska nije naše pravo ja, nego beživotna verzija nas samih koja se treba smanjivati
da bismo mogli postati ono što stvarno jesmo. Da bismo otpustili masku trebamo opet osjetiti
bol iz djetinjstva zbog koje je ovakva maska i stvorena. No kako možemo ponovno osjetiti bol
iz djetinjstva?
Uzmimo sadašnji problem. Vidite da li krivite druge ili život što imate taj problem i da niste
svjesni da problema ne bi ni bilo da da vaši unutarnji konflikti nisu proizveli krivo mišljenje
ili ponašanje. Jer uvijek privla čimo u skladu s krivim uvjerenjem koje je obi čno u
nesvjesnom, ali ne mora biti. Slijede ći sloj možda će biti ljutnja, tjeskoba, ogor čenost,
frustracija. Ako ih proživite na ći ćete povredu što niste voljeni. ako osjetite i proživite i taj
osjećaj nevoljenosti u sadašnjoj dilemi, to će istovremeno biti proživljavanje bola iz
djetinjstva.
Sa sadašnjom boli pokušajte usporediti situaciju sa svojim roditeljima - ono što ste dobili od
njih i kako stvarno osje ćate prema njima. Postat ćete svjesni da vam nedostaje nešto čega do
sad niste bili svjesni - niste to željeli vidjeti. Izna ći ćete da vas je to boljelo dok ste bili dijete,
ali ste na svjesnom nivou zaboravili tu bol. Bol vašeg sadašnjeg problema je ona ista iz
djetinjstva. Kada spoznate da je ova bol ona ista iz djetinjstva, slijede ći korak bit će mnogo
lakši. Vidjet ćete da se neki doga đaji ponavljaju po uvijek istoj shemi, da privla čite slične
ljude koji vas povre đuju na isti način kako ste bili povre đivani u djetinjstvu. Kako ćete
opažati sličnosti i istovremeno osje ćati bol sada i onaj iz djetinjstva, polako ćete shvatiti kako
ponovno stvarate povrede iz djetinjstva da biste sada pobijedili i dobili ljubav koja vam je
nedostajala tada. Da vaš život u velikoj mjeri stvara ranjeno dijete u vama. Tada ćete polako
učiti da prihvatite i volite sebe ovakvi kakvi ste sada i da ne morate "zasluživati" ljubav. Tek
tad ćemo polako mo ći otpuštati strah da ne ćemo biti voljeni i prihva ćeni. Kada pogledamo
ispod maske moramo se suo čiti s negativnoš ću u nama - o tome idu ći put.
Negativni dio li čnosti
U prošlim emisijama govorili smo o maskama, a danas ćemo govoriti o jednom drugom dijelu
ličnosti koji se u psihologiji naziva raznim imenima - sjena, id, niže ja ili i li negativni dio
ličnosti. Tri djela li čnosti se popuno me đusobno razlikuju kao da imamo tri razli čite ličnosti u
sebi. Negativni dio je kao malo ranjeno dijete u nama koje je ljuto, ne vjeruje u zajedništvo,
ljubav; ogor čeno je i kriti čno, zlobno, zavidno, mrzi itd. Ponaša se i misli kao jednogodišnjak,
dvogodišnjak - kao da je tu cijeli niz ljute
lj ute djece - no to su fragmenti psihe koji su zbog traume
zaostali u razvoju i funkcioniraju na nivou kad je trauma nastala. Taj dio psihe nije se razvijao
s ostatkom koji je odrastao i koji sada educiramo kako da bude konstruktivan
konstruktivan roditelj
ranjenom djetetu u sebi da bi ono moglo odrasti. Neobi čno je važno sagledati taj dio u nama
jer je on odgovoran za svu nesre ću u našem životu - rekli smo da nesvjesno ponovno
stvaramo situacije iz djetinjstva da bismo se iscijelili - ponavljamo traumu dok ne nau čimo.
Potrebna je velika hrabrost ili velika kriza da bismo se usudili pogledati ispod maske i vidjeli
taj tamni dio u nama.
Kako nastaju negativni osje ćaji u djetinjstvu
Ni jedno dijete nije sposobno za bezuvjetnu ljubav. Ono zahtjeva svu ljubav i ne želi je dijeliti
ni sa braćom i sestrama, čak je ljubomorno na ljubav izme đu roditelja. No kada se roditelji ne
bi međusobno voljeli, dijete bi trpjelo još više. Tu nastaje prvi konflikt. Dijete ne razumije da
su roditelji sposobni voljeti više osoba, i osje ća se odba čeno. K tome još dolazi i to, da kada
dijete ne dobije sve što želi, još više se osje ća nevoljeno.
Potreba za ljubavlju, koja ne može biti ispunjena, uzrokuje mržnju i neprijateljstvo prema
osobama koje najviše voli. To je drugi konflikt. Budu ći da se dijete srami svojih negativnih
osjećaja, gura ih duboko u nesvjesno. Dijete se osje ća u cijelosti lošim i ima osjećaj krivnje,
jer mrzi one koje bi trebalo voljeti. Mnogi ljudi nisu svijesni da te osje ćaje nose u sebi.
Zbog ovih osje ćaja dijete vjeruje da zaslužuje kaznu, javlja se strah od kazne i vjerovanje da
ne zaslužuje sre ću. Iz ovih osje ćaja - željeti sre ću i izbjegavati je - nastaju individualne sheme
u nesvjesnom.
Iz toga slijedi zaklu čak da je gore biti kažnjen od drugih, zbog poniženja, nego da se sami
kaznimo. Tada, da bismo popravili svoju veliku krivnju ne čim dobrim, postavljamo si toliko
visoke norme koje se u realnosti ne mogu posti ći. Pokušavamo biti savršeni. Za čarani krug
nesreće je zatvoren.
Budući da ne možemo biti savšeni, javlja se osje ćaj manje vrijednosti. Da bi se on razriješio,
treba prepoznati i proživjeti sve osje ćaje koji su doprijeli njegovom nastajanju, cijelu lan čanu
reakciju koju smo opisali.
Svi želimo dobiti ljubav. No, obi čno želimo onu ljubav iz djetinjstva, što potrebu za ljubavlju
čini prisilnom radnjom. Samo ako smo spremni istom snagom voljeti druge, kako želimo da
nas vole, samo tada ćemo dobiti ljubav. Nikada ne dobivamo više nego što smo spremni dati.
Tako dugo dok nismo spremni riskirati, nismo spremni za zrelu ljubav.
Dakle, negativni dio li čnosti nastaje u djetinjstvu kao rezultat potiskivanja tzv. antisocijalnih
osjećaja ili negativnih osje ćaja. To može se vidjeti u nerazumnim zahtjevima djeteta koje želi
biti stalno u središtu pažnje, potrebama koje želi stalno zadovoljiti i potrebi da kontrolira
roditelje i okolinu svo vrijeme. To je vrijeme narcizma i sebi čnosti, i to je prirodna faza u
razvoju djeteta. Me đutim ako se roditelji ne suprostave tomu s ljubavlju i humorom, to će se
prolongirati u odraslo doba. Iako roditelji pravedno postupaju s djetetom, svako dijete će
negodovati i biti frustrirano zbog granica koje mu name ću roditelji. Budući da dijete poznaje
samo elementarne emocije - ljubav i radost, a kada nije zadovoljno, ono će nagonski
odgovarati s bijesom, mržnjom i željom za osvetom. Zdravi roditelji reagirat će odlučno ali
opušteno, ne uzimaju ći previše ozbiljno te potrebe dijeteta za važnoš ću i izuzetnoš ću. Tada će
vlastita važnost prerasti u zdravu samoobranu i prepoznavanje vlastitih prava. Dijete se treba
podržati u realnoj potrebi za autonomijom i snagom, ali ono jasno treba vidjeti granice svog
ponašanja bez da bude osu đivano. Tako dijete u či prihvaćanje i negativnih osje ćaja i
opraštanje, u či razlikovati realne potrebe od nerealnih.
Negativni dio li čnosti je odgovoran za negativna ponašanja, misli i osje ćaje prema nama
samima i prema drugima. To su osje ćaji i stavovi koji su u suprotnosti s istinom, a nastali su
zbog bolnih iskustava djeteta. Maska i negativnost stvoreni su kao obrana od bola. Dijete
prirodno reagira na bolnu situaciju tugom ili ljutnjom, no roditelji teško prihva ćaju te dječ je
osjećaje, pa ih dijete po činje potiskivati. Dijete nastoji prona ći ponašanje koje će biti
prihvatljivije roditeljima da bi ubudu će izbjeglo bol. Maska se po činje stvarati da bi se
odvojili od svojih prirodnih osje ćaja i sakrili negative. Osje ćaji se potiskuju i ostaju potisnuti i
u odraslom dobu kad više nismo dijete. Neosje ćanje vlastite boli i unutarnjih konflikata
okreće se prema neosjetljivosti prema drugima i njihovom bolu.
Postoji ogroman strah da se sagleda negativnost u nama , jer mi odmah mislimo da smo u
cijelosti loši. To je zbog toga tako što smo se odrastanjem tako poistovjetili s maskom da smo
zaboravili tko smo u stvarnosti, pa smo ili "crni" ili "bijeli", tj. ili smo negativni ili smo svoja
maska. To naravno stvara zbunjenost i pove ćava strah da je negativnost naša zadnja istina i da
će nas drugi napustiti ako to budu vidjeli - ali se i to može potisnuti, pa ostaje samo strah.
Istina je da negiranje tog dijela li čnosti ima puno višu cijenu nego što to možemo zamisliti.
Već sagledavanje negativnih crta i osje ćaja dovodi do pozitivnih promjena u li čnosti, jer tada
tek stičemo kontrolu nad našom negativnoš ću, budući da je vidimo, pa imamo izbor. Ako je
potiskujemo, a to čini maska, negativnost djeluje iz nesvjesnog
nesvjesnog tako da okrivljujemo druge ili
sebe. Sagledavanjem te negativnosti u nama po činje njena transformacija, jer samo ako je
vidimo tad je možemo i mijenjati. To smanjuje strah u li čnosti, a sigurnost se pove ćava.
Osoba postaje ja ča jer ne manipulira sama sobom, a niti drugi mogu njome manipulirati preko
njene negativnosti.
Problem je što ve ćina ljudi na negativnost u sebi reagira tako da je potiskuje govore ći sebi:
"Takvo nešto ne bi trebalo postojati u meni." Ako zanemarimo strah od takvog stava da ako je
nešto u nam loše da smo tada u cijelosti loši, problemi postaju još gori. Negiranje negativnih
crta čini nemogućim da se one i promijene, a osim toga, one ne nestaju nego ja čaju, jer djeluju
prikriveno. Na pr. negiranje ljutnje
lj utnje se pretvara u neprijateljstvo, okrutnost, prkos, mržnju
prema sebi, krivnju, zbunjenost izme đu okrivljavanja sebe ili drugih. Zdrava ljutnja, zna či ona
koja nije uperena protiv drugih i pošteno se proživljava, naprotiv, produljuje život. Jer život i
osjećanje su jedno te isto. Samo zlo u nam nije ni upola štetno kao naš stav prema njemu.
Tako dugo dok pokušavamo biti dobri tako da negiramo negativnost u nama, pokušavaju ći
biti ono što nikada ne možemo biti - svoja maska, samo pove ćavamo bol i strah u nama. Kad
"prihvatimo" ono što je loše u nama, tek tada po činje promjena. Prihvatiti zna či iskreno
pokazivati te tamne strane, bez da pronalazimo isprike ili okrivljavamo druge, ali niti da se ne
osjećamo beznadno i bespomo ćno zbog tih crta u nama. To je zbog toga tako što otvoreno
destruktivni stavovi nikada nisu stvarno zlo. Najve ća mržnja, najzlobnija osvetoljubivost,
okrutnost, zavist, neprijateljstvo, sebi čnost i druge crte ako su spoznate i iskreno priznate i
nisu neodgovorno iživljavane, dakle ne potiskuju i ne pori ču se, nikada ne će postati štetne. U
mjeri u kojoj spoznate i priznate takve osobine slabe u svojoj ja čini i pretvaraju se u svoju
suprotnost.
Taština, samovolja i strah su sve razli čiti oblici negiranja, pa su te osobine opasnije od onih
koje negiraju. To su tri glavna izvora destruktivnosti u životu.
Taština govori: "Ja sam bolji od drugih". To je vjerovanje da moramo biti bolji od drugih da
bismo preživjeli. Ili: "Ja ne želim imati takve ružne osobine u sebi". Taština se može
razriješiti prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo u odre đenom trenutku, ali nam je za to
potrebna hrabrost i skromnost.
Samovolja govori:"Uzimam što želim i kad želim". To je suprotnost od slobodne volje jer
kontrolira druge i stvara sve više napetosti u li čnosti. Prepoznajemo samovolju kada smo
nestrpljivi, zahtjevni, nekompromisni i napeti. Samovolja ne prihva ća stvarnost kakva jest i
sve mora biti onako kako ona zamišlja da treba biti. Samovolja može i ne mora biti svjesna.
Strah govori: "Ne želim vjerovati". Čovjek koji se boji ne vjeruje nikome i to t o ga sprje čava da
se otvori i istinski se poveže s drugim ljudima, pa se zbog toga osje ća usamljenim iza svojih
zidova.
Kako transformirati negativnost u nama
Osjećamo snagu negativnosti u nama kad god ne možemo promijeniti ono što svjesno želimo
mijenjati. Tu je na djelu nesvjesna negativna namjera koja se vidi u dijelovima našeg života u
kojima nismo ispunjeni. Možda svjesno želimo sve prave stvari - ljubav, sre ću, rad koji
ispunjava ili kreativno vlastito izražavanje. Tada treba potražiti skrivene namjere i jasno ih
formulirati riječima. Možemo čuti glas u sebi koji može re ći:
• Ne isplati se ništa dati od sebe jer to nitko ne cijeni.
cijeni. Ljudi su sebi
sebi čni i kaznit ću ih tako da
im ništa neću dati. Tako ću biti moćan.
• Želim varati život
život - tako da dobijem više nego
nego što dajem.
dajem. Moji roditelji mimi nisu dali ono
ono što
sam trebao i sada mi život mora to vratiti.
vratit i. Ne želim u čestvovati u davanju i primanju.
• Volim biti kriv i žrtva
žrtva kao što
što sam bio kao dijete - to je lakše nego odrastati i biti
odgovoran.
• Imam namjeru da ostanem
ostanem nesretan
nesretan i nezadovoljen
nezadovoljen u životu - to će sigurno povrijediti moje
roditelje i one koji me vole. Neću biti sretan bez prkošenja; koristim svoju mizeriju da kaznim
druge.
• Kada sam hladan i okrutan
okrutan osje ćam se snažnim. Što sam više nedohvatljiv, to će me više
drugi morati slijediti. Nije me briga da li sam zbog toga usamljen; ja samo ne ću osjećati.
• Ja sam beznadno loš i ne zaslužujem
zaslužujem ljubav ili dobrotu u životu.
životu. Vidjet ću život kao kaznu i
nikada ne ću imati radost.
Ove negativne namjere stvorene su u djetinjstvu kao obrana od bola, jer je svijet doživljavan
kao neprijateljski i bolan. Negativne namjere su ekspresija našeg najdubljeg straha da je
negativnost u nama naša zadnja realnost. Neke od naših negativnih namjera proizlaze iz
masovnog mišljenja da je život borba, i da je potrebno da bi bili sretni da budemo ja či od
drugih i da moramo i ći svojim putem. Da je egocenrtizam mudar, a život baziran na ljubavi i
suosjećanju dosadan i u činit će nas slabim. Moramo znati da nas egocentrizam nikada ne će
učiniti sretnim. Jedini na čin da budemo ispunjeni je da vjerujemo u život, spremnost da
surađujemo s drugima, da sudjelujemo u životu daju ći i primajući.
Napustiti negativne namjere, afitmirati pozitivne namjere
Kad smo postali potpuno svijesni negativnih namjera, specijalno njihovog temelja u
traumama djetinjstva i masovnim krivim vjerovanjima, bacili smo se u nepoznati svijet novih
izbora, nadilaze ći naše strahove i uništenje sko čivši ravno u njih. Ambis može nestati tako da
uđemo u njega. Samo tako možemo nau čiti da nećemo biti uništeni, nego da ćemo uživati u
ljepoti življena (suo čiti se sa strahom tako da ga proživimo). Ako iskreno osje ćamo, naše
molitve za pozitivnom namjerom da tražimo i slijedimo božju volju u našim životima, imat će
dubok utjecaj na naš život.
Najviše dobivamo s pozitivnim afirmacijama tek kada smo postali svjesni negativnih namjera.
Kada otpustimo negativne namjere, mi kreiramo prazan prostor. Pozitivno obe ćanje,
afirmacija, tada ispunjava taj prostor(ina če je potiskivanje):
• Imam namjeru
namjeru da dam cijelog
cijelog sebe
sebe životu. Ja ću vjerovati da će moje slobodno davanje
samog sebe biti cijenjeno i vra ćeno. Želim potpuno sudjelovati u davanju i primanju u životu.
• Biram da odrastem i da zuzmem mjesto kao odrasli me đu odraslima. Preuzimam
odgovornost za sebe samog i za kreiranje moje vlastite sre će u životu.
• Odričem se svoje hladno će i okrutnosti. Biram radije ljubavlj ubav nego snagu. Želim imati sve
svoje osje ćaje, tako sam spreman biti iskren i ranljiv.
• Dajem svoje
svoje najbolje
najbolje životu i zaslužujem
zaslužujem najbolje
najbolje od života.
• Božja volja - izbor da se povežemo s ljubavi i istinom - duboko duboko mijenja naš život.
Također treba u molitvi i meditaciji moliti Boga da nam pokaže onaj dio nas koji nije u istini
da bismo ga mogli mijenjati. Sami to ne možemo.
1. Prvi je korak u sagledavanju tamnog dijela li čnosti priznati sebi da nismo savršeni.
2. Treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosje ćajno, bez osude, u poziciji
objektivnog promatra ča koji zna da ma koliko bilo veliko zlo u nama, da ga postupno
možemo transformirati. U suprotnom javit će se bol, strah ili druge negativne emocije.
3. Zamoliti nekoga tko nas dobro poznaje, prijatelja, kojem ćemo se otvoriti i zamoliti ga da
nam kaže svoje mišljenje o nama. Biti sa samo jednim čovjekom ono što jesmo, bez maske,
djeluje iscjeljujuće.
4. Svaku ve čer zapisati kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osje ćaje. Po
malo ćete vidjeti da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano pojavljuje, a
u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda
(emocija+vjerovanje=imidž) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji utjecaj na ponašanje
(moram se brinuti za druge po svaku cijenu=žrtva; nesmijem pokazati svoje potrebe - kasnije
u životu osoba se osje ća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi
ni ne znaju da ih ima - tako život uvijek iznova potvr đuje njene krive nesvjesne zaklju čke
svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela li čnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imidži
uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svijesni. Svatko od nas ima
i ma te
nezrele crte sebi.
5. Kad ste shvatili shemu, tek tada po činje pravi posao. Prona ći shemu, razumijeti je
emocionalno i razriješiti je dugotrajan proces. Meditirajte, molite, razmišljajte i pokušajte
ponovno proživjeti situacije u kojima se javlja.
Što ćemo više sagledavati svoju negativnu stanu, to ćemo više biti svjesni svoje lijepe strane,
naše Istinske li čnosti koja je napravljena nalik na Boga. Objektivnim sagledavanjem nas
samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Skloni smo da da u potpunosti
odbacimo ljude kod kojih vidimo negativne crte i reagiramo prema njima upravo onako kako
reagiramo i prema sebi. Ako sudimo drugima, sudit ćemo i sebi. Ili reagiramo samo na
njihove lijepe crte, a negiramo one koje to nisu, pa smo ogor čeni kad ih uo čimo. Ta crno-
bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjujemo na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe.
Dakle, ako prihvatimo sebe u cijelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za
rast, a to onda pove ćava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo
postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to zna či i pozitivno utjecati
na druge.
SAMOVOLJA
Otpustiti znači ne provoditi samovolju. To zna či otpustiti strahove, nepovjerenje, krive
zaključke i sumnje. Kad bismo samovolju preveli u stav on bi ovako glasio: "Ja mogu jedino
biti sretan ako to nešto bude ovako kako ja ho ću, ili ako život bude ono što ja odredim." Tako
nam se često čini kao da se moramo odre ći nečeg vrlo vrijednog, ili ne čeg na što mi mislimo
da imamo pravo. Tako đer nam se to nešto može činiti kao da odri čemo sreće i ispunjenja.
S druge strane, prihvatiti sve što nam život nosi na ispravan na čin znači ne provoditi
samovolju. To zna či da u svemu što nam se doga đa vidimo smisao, tj. u čenje. No, da bismo
postigli taj stupanj razvoja koji sa sobom nosi mir i zadovoljstvo, trebamo takav stav
primijeniti u svom svakodnevnom
svakodnevnom životu, tj. i u malim stvarima. Strah, nepovjerenje,
samovolja i inzistiranje stvaraju napetost koja sprje čava da ispravno donosimo odluke.
Postajemo zatvoreni i ne možemo se razvijati. To tako đer stvara s jedne
j edne strane buntovništvo
prema stvarnim autoritetima, a s druge, pokornost lažnim autoritetima.
Takva ličnost se boji kreativnog procesa koji uklju čuje hrabrost da se idei de nepoznatim stazama
i da bi se stvorilo nešto novo. U odnosima s drugim ljudima je napeta jer suptilno zahtijeva da
joj daju ljubav, a što stvara otpor kod drugih. Osobi se čini nemogućim da se odrekne tog
zahtijeva jer se boji da će ostati sama. Jasno je da zahtjev "moraš me voljeti" donosi sve drugo
osim ljubavi od drugih. Ljubav može cvjetati samo u slobodi.
Unutarnja napetost se može vidjeti u zahtjevu: "Ja to o čajnički trebam." Stvarno povjerenje bi
značilo zapravo samo otpustiti to po svaku cijenu, odnosno otpustiti u privremeno, što je
potpuno druga čije od otpuštanja za uvijek. Strah da ćemo ostati sami tjera nas da pokušavamo
dobiti ljubav po svaku cijenu, pa se pri tome služimo uvjeravanjem, kontrolom drugih ili
različitim manipulacijama. Katkada idemo u pod činjavanje, a ispod toga je skriven stav:
"Učinit ću to što želiš tako da te vežem na sebe i da moraš ispunjavati moje želje. Toliko sam
poslušan i uslužan da ćeš se osje ćati krivim ako me odbiješ." Na taj na čin se branimo od
osjećaja bespomo ćnosti, beznadnosti i nepovjerenja u život. Bilo da dominiramo ili se
podčinjavamo, cilj je isti - prisiliti druge da nam daju ljubav.
Koja god od ove dvije reakcije je dominantna za neku li čnost, uvijek postoji njena suprotnost
u ličnosti, ali je prikrivena. Ona li čnost koja je vidljivo dominantna, teško će se nositi s
unutrašnjom beznadnosti, pa će je potiskivati i na taj na čin izbjegavati tako da bude
dominantna. Li čnost koja je izvana ovisna, slaba i pod činjavajuća teško će se nositi sa svojim
prikrivenim dominantnim i manipulativnim crtama. Ako je li čnost na početku razvoja ne će
biti svjesna niti vanjskog, vidljivog drugima ponašanja. Ali, malo po malo, kako se razvija
iskrenost prema sebi i osoba je spremnija objektivnije vidjeti sebe i sa svojim negativnim
crtama, prvo će postati svjesna vanjskog reagiranja, a onda i unutarnjeg, prikrivenog. To se
obično događa kad ličnost upadne u krizu i postane svjesna unutarnje praznine zbog
iznuđivanja ljubavi.
Iako se trenutno može činiti da ličnost dobiva ono što je iznudila, ona ipak ostaje neispunjena.
Pretpostavimo da osoba želi ljubav i bliskost s drugom osobom, ali je nesigurna da li će joj to
druga osoba slobodno dati. Pretpostavimo da osoba je koja želi ljubav dominantna, posesivna,
ljubomorna i zahtjevna. Te crte mogu biti vidljive ili prikrivene, pa da osoba izigrava "jadnu
malu" da bi stvaraju ći krivnju u drugoj osobi iznudila ljubav. Druga osoba, iako doista i voli
prvu osobu, pristaje na igru prve osobe zbog vlastite djelomi čne neurotične potrebe da bude s
prvom osobom. Iako je druga osoba pristala na tu igru, ona će kriviti i mrziti prvu osobu zbog
njene dominacije i ne će biti svjesna da i ona svojim pristajanjem na tu igru poti če i podržava
crte zbog kojih je ogor čena na prvu osobu. Tako dvoje ljudi u potrebi za ljubavlju kreiraju
odnos koji je pun nezadovoljstva i koje se poja čava. No što bi se dogodilo da imamo hrabrosti
i poštenja da otpustimo drugu osobu i suo čimo se sa strahom da ćemo je izgubiti? Ako ona
ode, što smo izgubili? Ali, ako ona dragovoljno ostane dobili smo neizmjernu sre ću jer nas
drugi voli, jer to slobodno želi bez manipulacije. Ako i izgubimo drugu osobu, to ne zna či da
ćemo ostati sami dovijeka. Postoji druga osoba koja će željeti dijeliti svoj život s nama s
radošću. Mi ćemo, trenutno, samo trebati osjetiti bol što nas odre đena osoba ne želi, jer jedino
tako ćemo moći otpustiti osobu.
Treba sagledati oba ekstrema, dominiraju ći i podčinjavajući i u kojim podru č jima našeg
života oni postoje. Za nekoga će biti teže otpustiti u poslu, drugima materijalno, a netko ne će
imati problema u ta dva podru č ja ali će imati u ljubavnom itd. U takvim podru č jima našeg
života ne vjerujemo u duh obilja, tj. da za svakoga ima sve što mu treba samo ako smo to u
stanju vjerovati i otpustiti da bude po našem po svaku cijenu. Kad god se osje ćate beznadno
potražite taj skriveni stav u sebi koji govori da će se dogoditi katastrofa ako ne bude po
vašem. Taj stav treba osvijestiti. Klju č razrješenja je u otpuštanju krivog stava.
Dakle, istinska ljubav i "ti me moraš voljeti" su u kontradikciji. Ispravan stav bi bio: "Voljela
bih da me voliš. Ti mi se činiš osobom s kojom bih htjela dijeliti moj život, kojoj bih htjela
dati sve što jesam. Ako i ti taj, znam da trebaš do ći meni slobodno i svojom voljom. Čak ako
bi se dogodilo da vršim pritisak na tebe, ja to doista ne bih željela da to bude na taj na čin.
Vjerujem da ću imati sve što mi treba.
tr eba. Ako to i ti ne želiš, ja te mogu pustiti da odeš i imam
povjerenja da ću sresti osobu koja će cijeniti ono što joj ja mogu dati." To naravno vrijedi i za
sve druge odnose: željeti odre đen posao, željeti prijatelje, željeti imati kupce za ono što
prodajemo, one koji će željeti ono što mi pružamo, i one koji će nam dati ono što mi želimo.
Prisiljavanje drugih da nam nešto daju stvara još ja če prisiljavanje, ve ću posesivnost,
zahtijevnost, ljubomoru, zavist, dominaciju ili podre đenost, ve će siromaštvo. Suprotno, dobro
poznavanje sebe zna či razviti snagu, iskrenost i poštenje tako da ne moramo uzimati silom,
ma kako suptilno to činili. Ironija je da ono što možete dobiti slobodno postaje nemogu će
dobiti kad se iznu đuje. Ne otpuštati bi se moglo ozna čiti metaforom "prosjaka koji krade", a
otpuštanje "bogatašem koji dijeli". Najjednostavnije re čeno, zgr čen stav grabljenja čini nas
praznima, a otpuštanje je poštivanje "Budi volja Tvoja", čini nas sve ispunjenijima. Dakle
stav: "Mora biti po mome" stvara siromaštvo i ako i dobijemo ono što smo iznudili, opet ćemo
biti nezadovoljni, jer to nije ljubav. Otpuštati zna či teški rad i pošteno sagledavanje naših
iluzija, naših zahtijevanja, naših nepoštenja. Samo ljubav sama sebe oplo đuje i čini nas
istinski ispunjenima.
Da bi se osje ćali ispunjenima treba poduzeti tri koraka u tom procesu:
1. Treba prepoznati konflikt o kojem smo govorili - borbu izme i zme đu beznađa i prisiljavanje
drugih da se ne bi osje ćali beznadno.
2. Treba vidjeti da taj konflikt postoji u nama zbog osje ćaja neispunjena - i da se zato ne
možemo odre ći pritiska i zahtijevanja od drugih.
3. Treba iskreno željeti vidjeti prave razloge našeg neispunjenja - treba vidjeti negativni dio
nas koji zbog neistinitog sistema vjerovanja kreira životne okolnosti koje nas ne ispunjavaju.
To treba biti u činjeno iskreno, ustrajno sa strpljenjem i poniznoš ću.
Svi ljudi imaju podru č ja gdje se osje ćaju ispunjenima i podru č ja gdje nisu ispunjeni.
Primjerice, netko želi istinsku razmjenu u ljubavnom odnosu, a nikako da do toga do đe; druga
osoba će se osje ćati vrlo sigurno u tom podru č ju, ali će imati probleme u financijskom
područ ju. Tada treba prona ći unutarnji, nesvjesni, i neistiniti stav stvoren u djetinjstvu koji
stvara neispunjenost. A vrlo često i na svjesnom nivou postoje neistiniti stavovi koje treba
provjeriti, kao i negativne skrivene namjere i ponašanja. Tamo gdje se osje ćamo ispunjeno, tu
imamo stavove i ponašanja u kojima dajemo i pošteni smo. Što se osje ćamo neispunjenije i
siromašnije, više se ponašamo tako da zahtijevamo. Prevedimo takav stav u precizne rije či:
"Prisiljavam te da mi daš ono što mi ne želiš dati. Ako to ne mogu posti ći samo snagom, tad
ću se poslužiti trikom i varati. U činit ću da se osje ćaš krivim što mi ne daješ ono što tražim
tr ažim od
tebe. Optužit ću te i okriviti da sam tvoja žrtva. Izokrenut ću činjenice, i optužiti te da mi činiš
ono što ja tebi skriveno radim. Primjerice, optužit ću te da dominiraš jer mi ne daš da te
pokorim." Jasno je da taj stav nema veze s ljubavlju. Takav stav je nepošten, to je varanje,
ograničava slobodu druge osobe - ili ima namjeru da tako čini.
Stav koji proizlazi iz ljubavi bi glasio: "Bio bih sretan da me voliš, ali ti dajem slobodu da
dođeš k meni ako i kada ti tot o želiš. Ako me ne želiš voljeti, ja te nemam pravo okrivljavati
tako da se pravim da će me to uništiti." To je pravo poštenje, pristojnost i integritet koji stvara
ispunjenost. Imamo pravo na ljubav i ispunjenost, no to mora biti postignuto na pošten i pravi
način. Način ili put određuje cilj.
Kad krademo to proizvodi krivnju i stvara sumnju da imamo pravo na ispunjenje. Sumnja
stvara samovolju, a to opet ja ča negativnost u nama. Za čarani krug je zatvoren. Pritisak stvara
kontra pritisak. Ovakav stav privla či k nama osobu koja nije sposobna za ljubav. Trebamo
otpustiti pritisak na drugu osobu, pa makar privremeno iskusili usamljenost, vlastitu
negativnost, da bi se ono pozitivno moglo pojaviti. Kad jednom budemo iskusili razliku r azliku
između iznuđenog i slobodno dobivenog, ne ćemo više vršiti pritisak na druge.
Biti ispunjen se može biti samo kad smo spremni u potpunosti dati ono što tražimot ražimo od drugih.
Ali, mi tako često dajemo kupoprodajno, iz maske, a to je varanje. Zbog toga se treba
zagledati u sebe, vidjeti svoju negativnost kad god imamo poteško će. Treba se prisjetiti da je
to samo jedan dio nas koji je u neistini, a da postoji jedan ve ći koji je u istini.
To pošteno sagledavanje sebe stvara hrabrost i poniznost. I nikada ne proizvodi beznadnost
koju proizvodi stav: "Ne vjerujem da mogu imati ono što mi treba bez da vršim pritisak,
varam i manipuliram." Hrabrost omogu ćuje da otpustimo još više i stvara stav: "Ako drugi
žele ono što im ja mogu ponuditi, bit će mi drago da im to dam. Ako to ne žele, ja se ne ću
ljutiti. Ako je to bolno za mene, prihvatit ću taj bol i istražiti njegovo porijeklo u meni.
Vjerujem da ću dobiti sve što mi treba,tr eba, iako u ovom trenutku to nemam." Takav stav nam
omogućuje da prihvatimo sve što nam život nosi, a da se ne osje ćamo beznadno. To zna či ne
biti u samovolji. To zna či da ne moramo odmah imati sve što želimo. Prvo moramo stvarati
unutarnji stav da se dobro osje ćamo iako nam nešto nedostaje. Sposobnost za takvo odricanje
povećava vlastiti sistem vrijednosti i integritet, a to onda ispunjava iznutra, od nas samih.
Ispunjenje postaje rezultat unutarnjeg stanja koje onda dovodi i do vanjskog ispunjenja. Naš
osobni rast tada postaje sve više vidljiv, osje ćamo sigurnost i radost, mir postaje sve dublji i
duže traje sve manje ometan zgr čenošću zbog straha. Postajemo sve sposobniji za ispunjenje
jer smo pošteno nau čili sagledavati sebe u cijelosti.
Biti u istini - privatnost ili tajnovitost
Postoji puno konfuzije izme đu potrebe da se bude sam sa sobom i tajnovitosti. Kako je
konfuzija negativna, ona ne doprinosi razvoju li čnosti. Biti sam sa sobom, ili privatnost je
suštinska potreba svakog čovjeka. Svakome je potrebno da bude sam sa sobom da bi se
povezao dublje sam sa sobom bez da ga drugi ometaju samim svojim prisustvom. Čak i ono
što želimo podijeliti s onima koje volimo ponekad treba "dozrijeti" da bi se podijelilo. Kad
god se radi o novoj spoznaji, ili umjetni čkoj kreaciji, možda će trebati vremena da se upotpuni
prije nego što će biti pokazano drugima.
Takvi periodi povla čenja od drugih ne zna če izolaciju ili odvojenost, separaciju. To vrijeme
zapravo zna či biti sa sobom, to je j e vrijeme samo će da bismo spoznali više o sebi. No, ako se
privatnost upotrebljava da bi se izbjegli drugi, onda to nije pozitivno, jer se to radi zbog straha
od drugih.
Negiranje potrebe da se bude sam sa sobom može biti o čito. Takvi pojedinci se boje susreta
samih sa sobom, pa proizvode vanjsku i unutarnju buku. Zbog straha od samo će oni
proizvode vanjske okolnosti kao opravdanje. Ali ima ljudi koji žive vrlo dinami čno, pa ipak
uspijevaju biti sami sa sobom.
Ali je isto tako istina da oni koji su uglavnom sami da su stvorili svoju usamljenost zbog
straha od intimnosti. Ali ako postoji strah od kontakta s drugima, tada prvenstveno postoji
strah od toga da osoba bude sama sa sobom, a tek posljedi čno s drugima. Isto tako ta
usamljenost ne će ispuniti potrebu za samo ćom. Ljudi koji su sami jer se boje kontakta s
drugima neće upotrijebiti svoju samo ću da budu sebi bliže, kao ni kad budu s drugima ne će
upotrijebiti tu priliku da se zbliže s drugima.
Kad govorimo o tajnovitosti možemo re ći da ona nikad nije pozitivna. Ne govorimo o
tajnovitosti kad voljenoj osobi spremamo iznena đenje. To nije stvarna tajna jer će se u
konačnici se pokazati kao radosni doga đaj. Tajne uvijek sakrivaju nešto negativno, ina če se ne
bi skrivalo. Tajna može biti nešto što želimo sakriti od ostalih, jer to oni ne bi odobrili. IliIl i je
to nešto što želimo sakriti od ostalih, ili je to druga osoba koja nas želi umiješati da nešto
negativno zatajimo. A samo otkrivanje takvih skrivenih stvari bi omogu ćilo da se one isprave
ili promjene. No, kad se sakrivaju kao primjerice negativne misli ili nepoštene radnje, tada
jačamo negativne tendencije i ponašanja.
Osoba koja je zapela u sakrivanju ne čeg tajnog - bilo za sebe ili u suradnji s drugima -
savršeno je svjesna da skriva nešto negativno, jer ina če ne bi bilo potrebe da se sakriva, što
god to moglo biti. Dakle opravdavati skrivanje tajni je apsurdno. No, ono što se obi čno
događa je to da se privatnost koristi da bi se prikrilo namjeru da se imaju tajne. Drugim
riječima, tajnovita osoba će koristiti svoje pravo i potrebu za privatnoš ću da bi varala da nešto
sakriva.
Istinska privatnost nikada ne podrazumijeva skrivanje tajni. U stvarnost, ona je upravo
suprotnost. Ono što se stvori u samo ći je ono što se pokazuje i dijeli s drugima. To nije
zamišljeno da bi se sakrivalo. Skriva se samo nepoštenje, negativne namjere, destruktivnosti
imaju potrebu da se skrivaju. Ništa što je istinsko se ne sakriva.
Katkad se koristi kao izgovor racionalizacija za sakrivanje: "Ako se otkrijem kakav jesam, oni
to neće razumjeti." ili "Bit ću neopravdano kritiziran". A to naravno nije istina. Jer ako smo u
istini, razumijevanje drugih više ne će biti važno po svaku cijenu da bismo zbog toga trebali
dignuti zid izme đu nas i ostalih. Ako smo u iistini
stini dat ćemo si truda da nas dugi razumiju i
nosit ćemo se s njihovim kriticizmom kao sredstvom da bi istražili istinitost situacije
sit uacije koju
pokušavamo sakriti.
Nešto tajiti je onda najdublje gledano varanje koje pokušava nešto posti ći što ne bi bilo
moguće kad bi se tajna otkrila. To tako đer znači da izbjegavamo napor i odgovornost da
pronađemo pošteno i istinsko rješenje
rj ešenje da bismo dobili poštovanje i ljubav.
l jubav.
Tajenje je uvijek u suprotnosti s intimnosti ili istinskom ispunjenju u odnosu. Osoba koja taji
nikada nije emocionalno ispunjena jer varanje stvara zid izme đu nje i drugih ljudi, pa se ona
osjeća usamljenom osobom koju nitko ne razumije. nije nij e svjesna što radi. Često krivi druge
zbog svoje usamljenosti i tako opravdava svoju tajnovitost umjesto da u čini sebe
transparentnom i tako se odrekne svojih tajni. Da bi se to postiglo treba strpljenja, napora i
dobre volje. Drugim rije čima, to je Put.
Često je važan razlog za tajnovitost strah da ako sebe prikažemo u svojoj istini da nas drugi
neće voljeti. To je pretpostavka da moramo dobiti ljubav i poštovanje od drugih po svaku
cijenu. Tada zanemarujemo činjenicu da hrabrost i poštenje našeg istinskog predstavljanja,
bez obzira na to koliko na neke naše crte mogu biti sramotne, dovodi do porasta našeg
osjećaja vlastite vrijednosti. A tada, eventualno, će doći i ljubav od drugih.
Biti na Putu zna či postepeno otpuštati sve tajne. Prvo treba nau čiti da nemamo više tajni sami
pred sobom, tj. trebamo prestati varati sami sebe. Vidjet ćete da tu ima puno posla. Tada treba
polako primjenjivati to poštenje i otvorenost prema drugima. Ako budete išli ustrajno tim
Putem vidjet ćete da je to jedini pravi na čin da bi nas naši odnosi ispunjavali, jedini na čin da
bi se živjelo bez straha i tjeskobe, bez srama i sakrivanja, bez pretvaranja i maske.
Ako imamo negativne misli o drugima ili ih optužujemo, umjesto da ih pothranjujemo za sebe
ili ih podijelimo s tre ćom osobom, trebamo to otvoreno priznati. Ako to tako u činimo
prevladat će naša potreba da budemo u svojoj istini, umjesto da zadržavamo negativna
mišljenja, optuživanja i sumnje. Na taj na čin možemo provjeriti da li istinito sagledavamo
situaciju, što će nam donijeti mir u duši. Suprotno tome, ako tajimo svoje negativne misli, to
je znak da duboko u sebi znamo da nismo u istini ali to ne želimo priznati.
Spremnost da kažemo otvoreno svoja negativna razmišljanja još uvijek ne zna či da smo i
otvoreni i da je to suprotnost tajenju. To može biti znak da je potreba za agresivnoš ću i
neprijateljstvom jača od potrebe za sakrivanjem zbog straha.
Svako skrivanje je u stvarnosti teški teret koji prije ći da budemo u istini, da budemo opušteni.,
da budemo u ljubavi. Cijena sakrivanja postaje previsoka. Biti potpuno u svojoj istini treba
biti cilj razvoja.
Osim toga skrivanje sprje čava da pokažemo najbolji dio sebe, jer se sramimo sami sebe;
svojih najdubljih misli, snova i želja. A ti aspekti nas su daleko od toga da bismo ih se trebali
sramiti. Oni postaju negativnima jer se taje. Kako imamo hrabrosti da se prikazujemo
onakvima kakvi jesmo dobit ćemo više ljubavi, više poštovanja, više prijateljstva, pomo ći,
spoznaje pravih vrijednosti, a da ne govorimo o osje ćaju olakšanja jer se više ne pretvaramo.
Ako naše otvaranje privu če više kritike nego ljubavi onda je to dje č ji način otvaranja koji
proizlazi iz naše negativnosti: "Ako pokažem moje tajne, tražim da mi se odobrava bez obzira
koliko su one negativne i destruktivne. Ako se to ne dogodi, ja ću te optužiti i to će mi biti
dokaz da se ne treba otvarati i biti iskren." Klju č leži u tome da sebe uvijek pitamo da li se
otvaramo radi istine.
Također moramo biti svjesni gdje je narušena naša privatnost zbog negativnih motiva drugih,
primjerice zbog njihove bolesne znatiželje, zato jer ih zanima nešto što će upotrijebiti protiv
vas, ili će to iskoristiti da bi se prikazali boljim od vas. Takvima se ne trebate otvarati sa
svojim tajnama.
Za brak kao najintimniji ljudski odnos, spremnost da se bude bez tajni odre đuje kvalitetu
braka. Treba postojati hrabrost da se otvaramo korak po korak u tom odnosu sve dok se
potpuno ne otvorimo. Krivo vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi mora biti
stalno provjeravano. Tek tada će biti stvoreni uvjeti za istinsku komunikaciju izme đu bračnih
partnera. U prijateljstvu se tako đer trebamo otvarati jer ina če nema istinske komunikacije.
Postoje tri bazi čna razloga koja stvaraju otpor otvaranju:
1. Strah da smo u cijelosti loši i nespremnost zbog tog straha da riskiramo da bismo to
provjerili te da nas drugi ne će odbaciti.
2. Neznanje o tome da postoji na čin da nau čimo kako se mijenjati i rasti korak po korak.
3. Strah da ćemo biti previše ranjivi ako se budemo pokazivali u svojoj istini, jer u po četku se
bol koji je bio potisnut po činje osjećati. Osoba postaje svjesnija i senzibilnija na bol drugih.
No, ta bol je toliko druga čija od neuroti čne boli, samokažnjavanja. To je bol kao sastavni dio
života koji kad se proživi dolazi radost i osje ćaj životnosti.
Proces razvoja po činje micanjem zidova tajni i prikazivanjem sebe onakvima kakvi stvarno
jesmo. Nastavlja se s osloba đanjem onog najboljeg u nama. Treba pogledati gdje još uvijek
nešto skrivamo i na ći ćemo područ ja života u kojima još uvijek nismo ispunjeni. To je proces
u kojem ima preklapanja faza otvaranja i novih kvaliteta koje se pojavljuju kako je odstranjen
sloj skrivanja. Možemo zamisliti svijet u kojem nitko više ne skriva od nikog, u kojem nema
nepotrebnog i bolnog stanja izoliranosti i varanja. Zar to ne bi bio raj na zemlji? A to je smjer
u kojem evolucija ide.
NADVLADAVANJE NEGATIVNOSTI
Dragi naši slušatelji, možda je ovo najteža lekcija koju smo do sada imali, ali ona će pokazati
kako možemo riješiti i prestati stvarati probleme i sve više kreirati sre ću i ispunjenost u našem
životu. Vidjet ćete kako bježe ći od bola stvaramo daleko ve ću patnju, a koja se jedva može
preživjeti. Zvu či paradoksalno, ali oni koji nas redovito slušaju znaju da su prividne
suprotnosti na nižem stupnju shva ćanja na višem nivou dio ve će istine. Ve ć smo govorili da
bismo izbjegli taj bijeg treba u svakodnevnim
svakodnevnim malim stvarima pogledati u sebe i potražiti onaj
dio nas koji nazivamo ranjenim, destruktivnim djetetom u nama. Taj dio nas treba biti
prepoznat i preodgojen. Ako potisnemo taj dio on prikriveno djeluje i pravi veliku štetu u
našim životima, kao što ćemo to danas vidjeti. Prihvatiti zna či dozvoliti tom djetetu da proživi
konstruktivno negativne emocije i u dijalogu s njim objašnjavati kako svijet funkcionira, jer
jednogodišnjak to ne zna. Samo treba čuti glas tog prestrašenog dijela nas i voditi dijalog s
njim i pri tome moliti Boga da nam pomogne u tome.
Mogli bismo reći da učiti ljubav znači transformirati taj negativni dio li čnosti u pozitivni. Jer
negativnost u nama stvara takva životna iskustva koja su bolna. Svaki puta kad ne biramo iz
ljubavi, posljedice su negativne i mi ponavljamo lekciju dok ne nau čimo. To je onda obi čno
kroz krizu. Što se više opiremo u čenju, ili promjeni, to je kriza veća. Ogromna je razlika u
osjećaju ispunjenosti izme đu ljudi koji su svjesni da sami stvaraju svoju sudbinu, i onih koji
još uvijek za to krive druge ili okolnosti. Oni koji su toga svjesni u svemu vide priliku za rast i
ne osjećaju se više bespomo ćno. Mogli bismo re ći da je dobro i loše
l oše u životu u čenje ili test, i
da najveću bol stvara otpor u čenju, a ne samo u čenje.
Svjedoci smo stanja u društvu kod nas. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj ljudi vjeruju
jedni drugima izme đu 12 - 18 %, dok je to primjerice u Švedskoj 66 %. Da bismo živjeli u
sretnijem društvu jedini je na čin da počnemo mijenjati sami sebe. To je na čelo proaktivnosti -
mijenjajući sebe utje čem na druge. Dakle, vlastiti primjer je najja či poticaj za promjenu kod
drugih. Da bismo se mogli mijenjati moramo sagledati onaj tamni dio u nama, jer ono što je
dobro, naša Istinska li čnost, to ne treba mijenjati. To tako đer znači upoznavati sebe. U mjeri u
kojoj poznamo sami sebe, u toj mjeri ćemo razumjeti i druge, pa im ne ćemo suditi. Suđenje
drugima ima prikrivenu svrhu - to je prebacivanje odgovornosti na druge. Ako nam je društvo
u krizi, tada svaki pojedinac u mjeri u kojoj još uvijek ne spoznaje svoju negativnost
negativnost
doprinosi stanju u društvu. Rekli smo da sagledati tamni dio li čnost još uvijek ne zna či činiti
samo iz ljubavi. Ali sagledavanje tog dijela li čnosti daje nam mogu ćnost da biramo ne činiti iz
tog tamnog dijela. Tako pove ćavamo naš osje ćaj samopoštovanja i koji nam daje snagu da
pozitivno djelujemo na druge. Svaki puta kad djelujemo iz Istinskog dijela nas samih, mi
doprinosimo dobru i obrnuto. Ili druga čije rečeno, dobro se dobrim vra ća, zlo zlim, tu nema
prebijanja. To je na čelo. Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti. To zna či prestati
doprinositi lošem i postajati sudionikom dobrog.
Pogledajmo zbog čega se tako teško odri čemo negativnosti i radije živimo u iluziji da su drugi
ili okolnosti odgovorne za ono loše što nam se doga đa. Prođimo kroz pet stupnjeva
razrješavanja naših iluzija i negativnih stvaranja u životu:
1. Kao prvi korak u tom procesu je prona ći, utvrditi, spoznati, prihvatiti, i promatrati naša
negativna djelovanja, negativne misli, osje ćaje, suptilne laži, kao i otpor dobrim osje ćajima
(spoznati ranjeno dijete). Sve navedeno su primjeri koji stvaraju negativne životne okolnosti.
Ove činjenice treba postajati sve svjesniji, postajati nepristrani promatra č tamnog dijela u
sebi. To zna či ne suditi sebi. To obuhva ća prvi korak.
2. Drugi korak je da duboko u sebi po čnemo istraživati pojedina čni osjećaj i ponašanje kao i
namjeru koja stoji iza takvog ponašanja.Tada
ponašanja.Tada ćemo na svoje čuđenje prona ći neku vrstu
uživanja zbog kojeg se ne želimo odre ći takvog ponašanja. Suštinski je važno da se to osjeti i
prizna samom sebi (uživanje u ogovaranju, osveti, bijesu itd.). Bez ove spoznaje ne ćemo moći
prestati patiti, niti spoznavati dublje sebe. Do ove spoznaje je najteže do ći.
3. Treći korak je mukotrpno spoznavanje posljedica takvog ponašanja, odnosno stvaranja
negativnih životnih okolnosti. Spoznaja i precizno razumijevanje o povre đujućem djelovanju
na vas i na druge mora postati veoma jasna. Vaš osje ćaj krivnje ne će ublažiti tvrdnja da to
činite samo sebi. Trebate uvidjeti da ne možete povre đivati sebe, a da pri tome ne povre đujute
druge. Jer smo mi svi djeca Božja. Primjerice, mržnja okrenuta prema sebi je nesposobnost za
ljubav, ili čak prisila da se mrze drugi. To se spoznaje kako rad na sebi napreduje. Tre ći korak
obuhvaća i shvaćanje da uživanje koje proizlazi iz negativnog stvaranja nikad nije vrijedno
cijene, tj. žrtvovanja radosti, mira, samopoštovanja i rasta te življenja bez straha. U ovom
koraku spoznajete da se ne morate odre ći radosti ako se odreknete negativnog stvaranja. U
stvarnosti radost će početi proizlaziti iz pozitivnog stvaranja - bratstva sa svim ljudima. Tako
postajete karika u lancu života, vaša sre ća služi ne samo vama, nego i drugim ljudima. Tek
spoznajom izme đu uzroka i posljedice, rezultata i povezanosti, postaje mogu će da se
odreknemo negativnih stvaranja.
Da objasnimo pojam uživanja, jer to će biti najteže za shvatiti. Zbog toga se uglavnom
uživanje povezuje s hedonizmom, dakle negativno je aspektirano jer služi da bi se izbjegli
osjećaji usamljenosti, bespomo ćnosti i bola. Po čnimo s o čitim, a to je
j e primjerice pušenje.
Svatko zna da je pušenje štetno, pa ipak toliki ljudi puše. Da nema uživanja koje je ovdje u
funkciji kompenzacije za pravi užitak, dakle to je negativni užitak, nitko ne bi pušio.
Hedonizam je takva kompenzacija, odnosno droga. Problem s nadomjescima je u tome,
budući da nisu pravi užitak, da ih s vremenom treba sve više jer ne ispunjavaju, da uništavaju
one koji kompenziraju život. Isti princip je na djelu s psihološkim kompenzacijama.
kompenzacijama. Ali je
ovdje skriven da bi se izbjegao osje ćaj krivnje, ali on se samo potiskuje. Uzmimo npr. užitak
u ogovaranju, bijesu, uživanje kad netko "loš" bude kažnjen što je podloga lin ča itd. Da ovdje
nema skrivenog užitka svi bi se odrekli takvih reakcija.
I ovdje možemo prona ći odgovor na to u djetinjstvu. Malo dijete još nije sposobno razlikovati
između pozitivnih i negativnih životnih okolnosti. Ono voli svoje roditelje i treba njihovo
prisustvo da bi se osje ćalo sigurnim. Tako dijete osje ća užitak kad god je s roditeljima, bez
obzira kako oni postupaju s njim. Ako se s djetetom postupa okrutno ili se ga ponižava, ili
odbacuje, dijete povezuje ljubav i užitak koji osje ća za roditelje s njihovom negativnoš ću.
Osjećajući užitak dijete negira osje ćaj bespomo ćnosti i patnje. U odraslom dobu će ono
ponovno stvoriti iste situacije zato što sada osje ća užitak ponovno proživljavaju ći negativne
sklopove iz djetinjstva. Dijete koje je bilo povre đivano postaje samodestruktivno, ili može
osjećati užitak u osje ćaju nadmo ći nad drugima. To ovisi o mnogim čimbenicima, ali svaka
negativna crta u li čnosti će biti povezana s užitkom vezanim za rano povre đivanje, tj.
izbjegavanje osje ćaja neispunjenosti i patnje. Ako smo najdublje pošteni sami sa sobom, svi
mi u sebi možemo prona ći mjesta u kojima osje ćamo zadovoljstvo kad povre đujemo sebe ili
druge. No, te crte mogu biti duboko pokopane i negirane, ali one proizvode osje ćaj krivnje
kad god je rije č o užitku. Taj osje ćaj krivnje je odgovoran za potiskivanje svih osje ćaja. Iz
toga slijedi da ako je užitak povezan s destruktivnoš ću, tada se ne možemo odre ći
destruktivnosti. To se osje ća kao da smo se odrekli života. Ovaj aspekt našeg života je najteže
spoznati kada se po činjemo mijenjati. No, bez njegovog spoznavanja ne možemo
transformirati negativnost u nama.
Da bismo vidjeli što nas motivira da budemo negativni pitajmo sebe: " Koja je to vanjska
situacija u ovom trenutku koja stvara neprestani bol i mojem životu?" Provjerite sva podru č ja
u vašem životu - brak, obitelj, posao, prijatelje i dr.
Na drugom koraku, gdje još istražujemo kako se ne želimo odre ći nekih negativnih ponašanja,
još uvijek ne sagledavamo kako nam ta ponašanja štete. Sve dok ne budemo svjesni štete koju
sami sebi činimo, mi se ne ćemo moći odreći takvih ponašanja. Da ponovimo da je na putu
spoznavanja sebe ovo najteži korak - spoznati kako sami kreiramo negativne situacije u
životu. Kad bi ljudi bili svjesni posljedica svih njihovih odabira, nitko više ne bi griješio. No,
tek s ovom spoznajom polako uzimamo sudbinu u svoje ruke, jer ako smo mogli kreirati
negativne životne okolnosti, zašto ne bismo mogli kreirati pozitivne? U mjeri u kojoj
prestanemo okrivljavati druge i svijet, po čet ćemo stvarati prekrasna životna iskustva i cijeli
svijet će nam se po četi otvarati.
Da bismo otkrili pozitivno stvaranje moramo se pozabaviti sa svojom maskom i posljedi čno s
ulogama koje igramo. Sve maske su lažne i one pokušavaju pokazati suprotnost onome što u
sebi odbacujemo ili ne volimo. Maske nas povre đuju daleko više no što smo ikad bili
povređivani u djetinjstvu. Tek kad pogledamo ispod maske i vidimo negativnost u nama,
počinjemo se suo čavati s istinom koja nam daje mogu ćnost poštenog izbora u budu ćnosti. Jer
maska prikriva suprotnost od onog što pokazujemo sebi i drugima, ne samo stvarnu
negativnost, nego i onu za koju neistinito vjerujemo da je beznadna i neprihvatljiva. Što ćemo
više uviđati kako u takvom pretvaranju gubimo, to će nas to više motivirati da se po čnemo
mijenjati. Jačat ćemo svoju slobodnu volju. A to će nas voditi u četvrti korak koji vodi u
stvarnu promjenu.
4. Moleći i meditirajući treba moliti za pomo ć da bismo sagledali sebe. Tako đer treba
formulirati pozitivne misli koje će pomoći u promjeni. Primjerice: "Bože, moja volja i Tvoja
volja su jedno." Prvo će se pojaviti osje ćaj povrede, ali on nije realan kao ni maska. Svaka
spoznavanje varanja koje je opravdavalo neprijateljske osje ćaje prema drugima i iskustvu u
životu dati će nam snagu da budemo dublje u istini, da odbacimo varanje i suo čimo se pošteno
sa životom. Uz neprestanu molitvu, to će nam pomoći u četvrtom koraku. Neprestano se
pitajte: "Kako mogu živjeti bez da varam? Kako da se ponašam?" Odgovori će doći. To je
proces kreiranja pozitivnih životnih okolnosti. Ljubav koja je ve ć u našem Istinskom ja do ći
će do izražaja.
5. Nakon toga bavit ćete se više negativnoš ću koja se pojavljuje kao reakcija na tu đu
negativnost. Ma kako drugi bili negativni, oni u vama više ne će buditi negativne osje ćaje,
defenzivna ili agresivna ponašanja. Polako ćete i na tu đu negativnost odgovarati
konstruktivno tako da se tada i drugi, pou čeni vašim primjerom, možda po čnu mijenjati.
SMISAO BRAKA
Najdublji smisao braka je u čenje ljubavi. Zbog toga nam je Bog dao zaljubljenost da bi nas to
dovelo u najbližu blizinu ljubavi. Čak i najnerazvijenija osoba, kad je zaljubljena, sposobna je
nadmašiti samu sebe. I krajnje sebi čna osoba će za vrijeme trajanja tog osje ćaja imati
nesebične impulse. Zaljubljenost stvara čežnju za ujedinjenjem barem s jednom osobom. Jer
sve dok smo odvojeni od drugih ljudi to mora stvarati usamljenost i nesre ću. Tako je
zaljubljenost pokreta čka sila, ali ako se ne upotrijebi za gra đenje ljubavi ona će nestati, ali će
trag ipak ostati.
Zaljubljenost dolazi nenadano i neo čekivano u odre đenim točkama života, čak i onima koji se
boje prividnog rizika bliskosti zbog teških iskustava iz djetinjstva. Ljudi koji se boje svojih
emocija i života kao takvog, često će učiniti sve da što je u njihovoj mo ći da izbjegnu iskustvo
zaljubljenosti. Me đutim, za takvu osobu punu stahova koji ne moraju biti svjesni, to je dobar
lijek, bez obzira što mogu slijediti tuga ili gubitak, kao posljedica drugih psiholoških
psiholoških faktora.
Postoji i drugi ekstrem, a to su ljudi koji se ne boje iskustva zaljubljenosti, ali oni ga koriste
samo dok traje kao kompenzaciju. Tada traže drugog partnera i tako dalje. Me đutim, kao i
svaka kompenzacija, oni ostaju neispunjeni i nesretni.
Kada dublje proanaliziramo zaljubljenost vidjet ćemo da je to čežnja za drugom osobom.
Zaljubljenost pove ćava znatiželju da se upozna drugo ljudsko bi će. Tako dugo dok postoji
nešto novo za otkriti u drugoj osobi, i tako dugo dok sami sebe otkrivamo drugoj osobi,
zaljubljenost će ostati u odnosu. Onog trenutka kada po čnemo vjerovati da smo pronašli sve
ono što se dalo prona ći u drugoj osobi, i da smo razotkrili sve što smo imali kod sebe,
zaljubljenost će nestati.
Zaljubljenost nas donosi do to čke kad se prestanemo truditi upoznavati partnera i sebe. Ali
nakon ove to čke, naša želja za potragom neograni čenih dubina druge osobe i dobrovoljnim
razotkrivanjem nas samih i naše unutarnje potrage, odre đuje da li smo upotrijebili
zaljubljenost kao most prema ljubavi. A to je odre đeno našom željim da da nau čimo kako
voljeti. Granice ne postoje, jer je život vje čna mijena, ne prestajemo se razvijati dok živimo.
To znači da spoznajemo sebe dok smo živi. Kada bismo shvatili tu mudrost onda bismo od
braka na činili čudesno putovanje kakvo bi on i trebao biti. Duhovna ideja braka je
spoznavanje sebe samog i spoznavanje partnera. Što se to češće događa, to će brak biti sretniji
i mi ćemo se osje ćati ispunjenije.
Jedino u istinskom zajedništvu zaljubljenosti i ljubavi možemo u svom partneru otkriti nove
razine postojanja, koje do sad nismo opazili. A i sami ćemo se razvijati zato što smo se
oslobodili taštine i pokazali se onakvima kakvi doista jesmo. Tako će odnos uvijek biti nov,
bez obzira koliko smo bili uvjereni da onog drugog poznajemo. Sve maske moraju pasti, ne
samo one površinske, nego i one dubinske za one za koje nismo bili ni svjesni da postoje.
Tako će naša ljubav ostati živa. Nikada ne će biti statična. Nikada je ne ćete morati potražiti
negdje drugdje. Postoji toliko toga za vidjeti i otkriti unutar vašeg partnera, kojeg nastavljate
poštivati i voljeti. To je brak u svom istinskom smislu, sakrament.
Jedino kad upoznamo ljubav, život i drugo bi će s istom spremnoš ću, moći ćemo voljenom
biću podariti najve ći poklon: svoje Istinsko ja. Tada ćemo također dobiti taj istinski poklon od
našeg voljenog bi ća. Ali da bismo to mogli napraviti, u nama mora postojati odre đena
emocionalna i duhovna zrelost. Ako je ta zrelost prisutna u nama, tada ćemo intuitivno
odabrati pravog partnera, koji je u suštini jednako zreo i spreman se ukrcati na ovo putovanje
potpunog otvaranja jednog bi ća drugome.
Izgraditi ljubav u braku je najve ća pobjeda koja se može posti ći zato jer je odnos u braku
najteži odnos. Ali je to zbog toga i najve će ispunjenje, jer se toliko toga može nau čiti kroz
osobnu ljubav. Zato treba sa čuvati zaljubljenost, ili je vratiti u odnos, jer je ona most prema
ljubavi.
SKRETANJA S PUTA
Mogli bismo reći da i ljudi koji su na putu, koji su otvoreni u mnogim podru č jima i istinski se
trude tražiti istinu, još uvijek imaju otpor da se suo če s nekim svojim unutarnjim i vanjskim
dilemama. Već smo govorili o tome da su vanjske poteško će preslika unutarnjih, to jest
odražavaju onaj dio nas koji još nije u istini. Često varamo sami sebe da ako se budemo trudili
činiti dobra djela da će vanjski problemi nestati. Ne vidimo da se takvo pogrešno shva ćanje
mora promijeniti da bi se vanjske okolnosti promijenile. Tako se na odre đenom dijelu puta
nađemo u za čaranom krugu - želimo promjenu vanjskih okolnosti, a zapravo bismo trebali u
sebi potražiti krive ideje čijom promjenom bi se tek mogle promijeniti vanjske poteško će.
Dakle, svaki vanjski problem možemo riješiti samo tako da na đemo onaj dio nas koji dovodi
do njega.
Pokušajte jasno formulirati problem u jasnim rije čima. Tada povežite problem s vašim
pogreškama koje ste napisali na papir kako smo prošli puta govorili. Na prvi pogled to može
izgledati nemogu će i potpuno nepovezano. Ali nije. Obi čno za odre đeni problem nije
odgovorna samo jedna greška ili slabost. Jer greške su obi čno međusobno povezane, odnosno
u interakciji. Ako možete povezati vaše razli čite slabosti s problemom pola bitke je ve ć
dobijeno. Ako još ne možete vidjeti povezanost, ili ako nešto osje ćate, ali još ne možete
povezati, molite iskreno da vam Bog pokaže povezanost.
povezanost. Odgovor je veoma blizu. Ako ste
dovoljno otvoreni i želite na ći odgovor, bez obzira na mogu ći otpor u vama, dobit ćete
odgovore. Pokušajte tako i vidjet ćete da to funkcionira. Svatko tko nije s ne čim zadovoljan u
životu, primjerice ima neku neispunjenu želju, ili neki problem, veliki ili mali. Promatrajte
svoje pogreške, slabosti i pitajte se koje su odgovorne za vaš problem. Svaka greška je u
suprotnosti s nekim na čelom ili božjim zakonom. A onda idite korak dalje.
Pokušajte promatrati sebe kao tre ću osobu kada budete to radili. Tada ćete s čuđenjem
ustanoviti da se jedan dio vas doista trudi i želi napredovati, da taj dio ne želi sebe varati, ali
da postoji i drugi dio vas koji se stalno bori protiv dijela vas koji se trudi rasti. I ako možete
postići da potpuno neutralno sagledate ta dva dijela sebe koji su u konfliktu, pokušavaju ći da
ne reagirate emocionalno, barem na trenutak, tada ćete znati što se u vama doga đa i kako je
onaj dio koji se opire istini i rastu odgovoran za vaše probleme. I to je jako važno da postanete
svjesno tog konflikata u vama. Trebate shvatiti da vama postoji strana koja ne želi ono što želi
druga strana. Taj dio vas toliko utje če na vas tako da pozitivan dio vas koji želi dobro ne može
pobijediti. A to onda racionaliziramo na razne na čine, pa onda i najinteligentniji postaju
slijepi i neinteligentni zbog takvoih izgovora.
Na putu se radimo s tri dijela naše li čnosti: svjesnim, nesvjesnim i podsvjesnim umom.
Nesvjesni i podsvjesni um se me đusobno razlikuju po tome što bi nesvjeni um mogao biti
svjestan samo ako bismo gledali u pravom pravcu. On je nesvjestan jer ga ne želimo vidjeti i
kada bismo to željeli on bi postao svjestan. Kako kre ćemo na put spoznavanja sebe pažnju
usmjeravamo na svjesni um. Rekli smo kako treba precizno formulirati naše misli. No prije
nego što se po čnemo baviti podsvjesnim umom moramo prvo razriješiti nesvjestan um.
Osvjestiti konflikt u nama zna či osvjestiti nesvjesni um. Tek kad smo riješili neke od tih
konflikata tek tada možemo prije ći na podsvjesni um. U podsvjesnom umu nalaze se iskustva
iz ranog djetinjstva, traume, koje utje ču na naš život sada. Nakon što smo radili na sebi kako
smo govorili u prošloj emisiji - napisali svoje greške i pokušali ih povezati s našim
problemima, pogledajmo sada u nesvjesni um.
Često smo govorili u ovim emisijama o tri najve će pogreške ili negativne crte u karakteru od
kojih potječu različite greške, a to su: samovolja, taština i strah. Možda mislite da strah nije
negativna crta ili greška. No, osoba bez grešaka ne bi imala straha. Tako đer znate da je strah
suprotnost ljubavi.
Sve te tri temeljne pogreške su me đusobno povezane. Teško bi se moglo dogoditi da imamo
samo dvije, a tre ću nemamo. Ali ono što se može dogoditi da su jedna ili dvije nesvjesne,
dakle nismo ih svjesni, dok je tre ća i nama samima jako vidljiva. Zbog toga treba s najve ćom
iskrenošću prema sebi ispitati svoje reakcije, sve što ste osje ćali u naizgled nevažnim malim
sukobima. Ako pokušate to čno formulirati vašu unutarnju neugodu reakciju, vidjet ćete da je
tu uvijek umiješan strah. Strah, možda, da se drugi ljudi ne ponašaju onako kako biste to vi
željeli, a to je onda i samovolja, jer drugi ljudi nisu ono što vi mislite da bi trebali biti, ono što
mislite da vama treba. Ovdje je tako đer i strah da će biti povrijeđena vaša taština. Ti gotovo
neprimjetni stahovi, kojih ima jako puno ali se ne prepoznaju, povrije đuju vas daleko više
nego veliki vidljivi strahi. U vašim dnevnim promatranjima svojih osje ćaja promatrajte te
suptilne strahove i u kojoj su mjeri povezani sa samovoljim
samovoljim i taštinom. I kako smo ve ć
govorili da se osje ćaji ne mogu mijenjati snagom volje, nemojte se trenutno pokušavati
promijeniti jer to nije mogu će. Osjećaji će se polako po ćeti mijenjati sami od sebe kako ih
budete postajali svjesni i promatrali s malo odmaka. Postajat će manje jaki i rije đe će se
pojavljivati s vremenom.
Te tri temeljne zna čajke negativnosti u nama: samovolja, taština i strah, mo ći ćemo prepoznati
samo tako da vidimo stvarne reakcije
r eakcije u nama umjesto da uvjeravamo sebe da se ponašamo
drugačije i dajemo tome lažna objašnjenja. Moramo jasno vidjeti te greške u sebi. Dakle,
trebamo vidjeti ono čega sada još nismo svijesni. Provjeravajte kako se stvarno osje ćate, jer
jedino tako ne ćete varati sami sebe i polako će se ti osje ćaji početi mijenjati. Već kad ste u
istini sa sobom, pa makar ta istina i privremeno bila bolna, ta istina će već donijeti povremeni
mir i prije nego što promijenite ono što nije dobro. Svako razrješavanje negativnosti
negativnosti u sebi
počinje tako da je prvo sagledamo, pa onda korak po korak je po činjemo rješavati s hrabroš ću
i uvjerenjem, i samo tako ćete naći sreću i istinsku sigurnost.
No, ne možemo nadi ći ono što je negativno u nama bez pomo ći Boga. Istina je da prilazimo
toj negativnosti s više strana. S jedne strane treba spoznavati negativnost u sebi , a s druge
treba je pošteno analizirati da bismo vidjeli što se stvarno doga đa u nama. Jer dok ne
spoznamo tu negativnost, mi je ne možemo ni pokoriti. U meditaciji treba zamoliti Boga da
nam pokaže tu negativnost, a onda treba moliti da nam da snage da je imamo hrabrosti vidjeti
i kako je riješiti.
Uzmite primjerice neki problem, neku odluku, neku vašu vezanost, i pokažite je Bogu.
Potpuno se otvorite i pitajte sebe: "Što stvarno želim?". Često imamo problem jer nismo
stvarno svjesni što želimo. Nakon toga pitajte sebe: "Možda to nije božja volja?" Činjenica je
da ako nešto moramo imati ili ostvariti po svaku cijenu da to ne možemo posti ći, jer je to
samovolja. Čak ako i stvarimo tu želju, ona ne će biti ono što smo mi o čekivali. Međutim ako
smo se spremni odre ći toga, ako je to božja volja, tek tada
t ada to možemo posti ći. Pitanje je da li
smo spremi odre ći se samovolje. To se odnosi na sve što želite u životu. Ako mora biti, onda
je to samovolja. Ali ako nešto želim, ali spremna sam se toga odre ći, jer mi nije po glavu, tada
ću to dobiti ako je za moje dobro. Jeste li svjesni koliko mira u svojoj duši možete dobiti na
taj način? Samo takvo otpuštanje samovolje zna či istinsko kucanje, a život će nam potvr đivati
da smo na dobrom putu. To ne zna či odreći se želje, nego samo inzistiranja da bude po našem.
Koliko puta smo nešto žarko željeli, a kasnije zahvaljivali Bogu da se nije ostvarilo? Tako
dugo dok je samovolja ja ča od toga da se stavimo Bogu u ruke, mi ne možemo posti ći mir u
duši.
Primjerice, ovih dana sam čula želju jedne osobe koja cijeli život ima želju da živi negdje gdje
nema buke. No, cijeli život živi na mjestima gdje je buka i to je izbezumljuje. Čak je obitelj
preselila u malo mirno mjesto, o čekujući toliko željen mir, no onda se pokazalo da je u blizini
ustanova u kojoj se cijeli dan provode bu čne aktivnosti. Kad bi osoba kona čno prihvatila
sadašnje neželjeno stanje,
stanje, tek onda bi se to stanje moglo promijeniti. Jer kad smo napravili
sve što smo mogli, prihvatimo i ono što nam se ne dopada, i tek tada se može situacija
promijeniti. Budi volja Tvoja. On bolje zna od nas. Nema osobe koja ovo ne bi mogla
prakticirati u tisu ću malih svakodnevnih
svakodnevnih stvari.
Pokušavajući živjeti nataj način polako ćemo shvaćati kako je božji plan savršen, da nema
slučajnosti i da zbog toga nema razloga za strah. Ne treba re ći da će i naša vjera tako ja čati.
Jer dio nas koji nije u istini ne može niti imati vjeru. U našem podsvjesnom
podsvjesnom su svi autoriteti,
pa onda i najve ći autoritet, stvoreni na osnovu naših autoriteta u djetinjstvu, jer za dijete j e
roditelj kao Bog. Kod neke osobe je slika Boga, što naravno nije svjesna misao nego nejasan
osjećaj, da je Bog neki vrlo strogi, pedantni školski u čitelj koji joj prijeti prstom i nema
razumijevanja za njezive ljudske probleme. Analizom bi se ustanovilo da nevjerojatno li či na
njenog oca. Drugi ljudi možda misle da su njihovi ljudski problemi nezna čajni za Boga i da
on ne mari za njih. To je naravno neto čno, jer svaka naša odluka, nije važno koliko bila mala,
svako dijelo ili ponašanje, procjenjuje se da li je u skladu s božjim zakonima.
Nema problema kojeg ne bismo mogli prezentirati Bogu, bez obzira o čemu se radilo, jer on
će to sigurno bolje razumijeti nego ijedan terapeut, doktor ili znanstvenik. Trebamo znati da
za što god se obratili Bogu, ne samo na svjesnom nivou, ako to u činimo na iskreni na čin, On
će to razumijeti i pomo ći, pod uvjetom da tražite pomo ć i vjerujete Njemu više nego sebi.
Što je to što želite promijeniti kod sebe da biste se uskladili s Božjom voljom? Uzmite si
vremena, ne činite to na brzinu, ili polovično, varaju ći sami sebe i onda tuže ći se da niste
dobili odgovor. A niste ga dobili jer niste činili iskreno. Ne pokušavajte sebe uvjeriti da je
nešto božja volja samo zato jer vi to tako mislite. Otvorite se Bogu u svojoj istini i budite se
spremni odre ći svega. Ako potraje tjednima ili mjesecima, nije važno. To bi vam sada trebao
biti cilj. Ako ne možete u činiti tako jer se nešto u vama još uvijek ne može odre ći neke jake
želje, bilo bi jako važno da to sebi priznate. Biti će mnogo bolnije ako zaobi đete činjenicu da
još niste spremni. Bolje je re ći:"Sada još nisam spreman.", i to je u redu.
r edu. I ći ćete polaganije,
pa ćete možda za godimu dana biti spremni. Važno je da budete iskreni sa sobom. Ali ne
odustajte od puta jer još niste potpuno spremni odre ći se svoje samovolje. Bolje je to priznati
sebi i ići polaganije.
Preporučili smo vam da dnevno napišete, vrlo kratko, doga đaje tog dana gdje se niste dobro
osjećali. Samo klju čne točke. Kako budete to stalno radili, svaki dan, polako će ono što je bilo
nesvjesno postajati svjesnim i tako ćete upoznavati unutrašnja raspoloženja, a odre đena
ponašanja koja vam nisu bila jasna i koja niste mogli promijeniti snagom volje će se polako
početi mijenjati. Možda ne možete za sada razumijeti zašto tako osje ćate, ali s vremenom će
se početi pokazivati povezanost i lakše ćete razumijeti smisao. Za to vam treba samo deset,
petnaest minuta dnevno, a bit će vam od velike pomo ći u povezivanju odre đenih grešaka. To
može učiniti svatko. Takav dnevni pregled upisat ćete sve što je izazvalo nelagodu bilo koje
vrste. Greške će se ponavljati i postat će vam jasno da je nešto krivo u vama, ma koliko drugi
mogli biti u krivu. Vaše ponašanje može varirai na nekoliko na čina prema njima, ali mora
postojati temeljni problem u vašem reagiranju.
r eagiranju. To ćete pronaći kako budete nastavljali raditi
na sebi. Nakon nekog vremena ponovno pro čitajte što ste zapisali i ramišljajte o razli čitim
greškama, o onima koje ste otkrili. Zamolite Boga za pomo ć u razumijevanju. I to će vas
držati na putu. To je na čin upoznavanja samog sebe. Postat ćete svjesniji svojih osje ćaja,
svojih stvarnih želja, i da li su u skladu s božjim zakonima.To je mali napor, a donijet će vam
tako mnogo - da budete mogli biti sve više u istini.
SLOBODNA VOLJA
Ima puno zbrke oko toga što je to slobodna volja. Neki kažu kako uop će nema slobodne volje
i da je sve sudbina. Drugi tvrde upravo suprotno, da je sve slobodna volja. Tre ći tvrde da neke
stvari određuje sudbina, a ne čovjekova slobodna volja, dok druge stvari odre đuje slobodna
volja. Međutim, pojedinac koji je spoznao da životom upravljaju na čela, ili božji zakoni, zna
da svaki pojedinac ima potpuno slobodnu volju. Jasnije re čeno, sreća u našem životu je
posljedica življenja u skladu s na čelima.
Posljednjih nekoliko emisija smo govorili kako funkcionira
f unkcionira naša psiha, o svjesnom,
nesvjesnom i podsvjesnom umu. Sva ta tri djela kreiraju naš život, s time da ono čega nismo
svjesni to čini jače. Slobodna volja nam daje pravo na izbor, tako da nema ni jednog čina,
djela, misli, pa čak ni osje ćaja, za kojim ne slijedi njegova posljedica. U svjesnom dijelu naše
ličnosti postoji samo dobra volja, dok u nesvjesnom, to čnije rečeno u negativnom dijelu,
postoji upravo suprotna namjera. Jedan dio nas želi jednu stvar, a drugi upravo suprotnu. To
stvara nesuglasje u nama i da bismo ga riješili, moramo tu suprotnu želju iznjeti na vidjelo i
osvjestiti je. Najve ća je greška pokušati ne vidjeti taj negativni dio u nama, a to činimo
misleći da smo ga se tako riješili, i što onda dovodi do neizmjerno više muka, nevolja,
problema i unutarnjih i vanjskih sukoba, od bilo čega što svjesno poznajemo. Tu kršimo
važno načelo suočavanja sa životom kakav jest u ovom trenutku. Suo čavanje sa životnom
stvarnošću znači da smo se sposobni suo čiti sa samim sobom kakvi jesmo, sa svim svojim
nesavršenostima.
nesavršenostima. Bez toga se ne možemo razviti. Što god danas u činili ili pomislili, kako god
sada u sebi reagirali, to mora imati svoju posledicu sutra, sljede ćeg mjeseca, slijede će godine
ili kasnije. Gdje god ne možemo vidjeti taj dio nas koji kreira naš život, mi to tadat ada smatramo
sudbinom.
Ima mnogo ljudi koji smatraju da slobodna volja zna či da mogu pomisliti ili u činiti što im se
sviđa, a da time ne će potaknuti nikakave posljedice. Kako na čela upravljaju našim životom, a
najveće načelo je zakon slobodne volje, mi imamo pravo pridržavati se na čela ili ih se ne
pridržavati. No, pridržavanje božjih zakona povla či za sobom sre ću, ljubav, sklad, jer Bog
koji je savršen, ne može stvoriti ništa osim savršenosti. Kad bi Bog prisilio svoju djecu da se
drže Njegovih zakona, tj. da nema slobodne volje, onda ljepota, mudrost i ljubavlj ubav ne bi mogli
postojati ako bi ih pojedinac morao iskusiti silom, protiv svoje volje, ako sam ne bi spoznao
mudrost i savršenost zakona. Tako da svatko ima mogu ćnost živjeti ili ne živjeti prema tim
zakonima.
Ako se ne pridržavamo božjih zakona, tada moramo upasti u krizu koja zna či bol. Upravo u
tom bolu leži lijek koji nas vra ća na put. Mnogi pojedinci će svjedo čiti da su ih upravo osobne
poteškoće i tragedije vratile na put, odnosno da su im pokazale smisao njihovog života. Jer
ima ljudi koji žive u nekom srednjem stanju zadovoljstva, nemaju nekih osobitih problema i
sukoba, ali nemaju ni prave radosti, i koji se nikada ne trgnu i krenu u potragu za dubljim
mudrošću, istinom i radoš ću. Pa ipak, ako dožive krizu ili nesre ću, to za njih predstavlja
početnu točku od koje kre ću da bi dosegli viši stupanj svjesnosti, a time i radost.
r adost.
Sve dok ovisimo o drugim ljudima i vanjskim doga đajima nad kojima nemamo nikakvog
nadzora, nikada ne ćemo biti istinski sretni. Možemo doživjeti privremeno zadovoljstvo, ali
neprestano ćemo se plašiti gubitka, jer ne možemo upravljati drugim ljudima. Jedina radost
koja je trajna i koju nam nikada nitko ne može oduzeti, jedino sigurno uporište koje uop će
možemo imati, je razvoj samoga sebe, razrješavanjem naše negativnosti
negativnosti tako da otkrijemo
suprotne motive i činimo po pozitivnim. Kako ćemo otkriti unutarnje uzroke koji nisu u
skladu s na čelima i koji su odgovorni za sve naše nevolje, tada ćemo pronaći isto tako i
radost.
Na nesre ću, mi to činimo tek onda kad se pojave teško će i njih nam ne šalje Bog, nego su
posljedica nas samih, bilo da smo toga svjesni ili nismo. Ve ćina negativnih želja nalazi se u
nesvjesnom jer poti ču iz razmišljanja malog djeteta. No, budu ći da su te želje u nama mi ih
možemo otkriti ako to budemo iskreno željeli. To zna či krenuti ovim duga čkim zavojitim
putem.
Kako koristiti snagu volje, ili kada se boriti i kada otpustiti, govorili smo u prošlim emisijama.
No, da ukratko ponovimo. Trebamo osjetiti što osje ćamo u određenoj situaciji. Te osje ćaje
treba prevesti u precizne rije či, a onda potražiti želju ili motiv ispod tih osje ćaja. Ne trebamo
se prisiljavati da osje ćamo ono što ne možemo osje ćati, ma koliko bi to bilo poželjno. Ti
osjećaji će se sami mijenjati prirodno kako budemo u čili biti iskreni
i skreni prema samima sebi, dakle
budemo u istini. Rekli smo da se naši pozitivni i negativni motivi neprestano miješaju i zato ih
treba razlikovati da bismo postupali iz dobrih motiva, a osje ćaji će s vremenom slijediti djela.
Kad snagu volje koristimo tako da djelujemo iz negativnog dijela li čnosti, tada je to
samovolja. To onda činimo pod pritiskom i postajemo napeti, gubimo mir. Ako slobodnu
volju koristimo iz pozitivnih motiva, ona onda te če slobodno, snažno i životno. Provodi se
svjesno i jako, a ipak sa strpljenjem. Tako korištena slobodna volja nas ostavlja slobodnim,
mirnim i nikada ne dovodi do prepuštanja pasivnosti i pomirenosti sa sudbinom. Dakle kad
slobodnu volju koristimo željom iz Istinskog dijela li čnosti, ona je tada u skladu s na čelima i
dovodi do osje ćaja ispunjenosti i sre će.
Međutim, moguće je da je želja ispravna, ali je postižemo na krivi na čin, a to je onda kada se
motivi miješaju. Na primjer, pretpostavimo da želite biti na svom poslu najbolji. To je
svakako prihvatljiva želja. Nemati želja bilo bi pogrešno, jer bi vam nedostajala životna iskra.
Postoji opasnost od stanja bez želja jer se polako prepuštamo pomirenosti sa sudbinom ili
postajemo bezživotni. Druga je krajnost kad se naše želje moraju ostvariti pod svaku cijenu,
jer to je samovolja. Kao i uvijek, teško je na ći ravnotežu ili srednji put. Njega možemo
pronaći samo tako da neprestano provjeravamo
provjeravamo iz kojeg dijela naše li čnosti dolaze naše želje.
Želite li biti najbolji zbog svoje taštine? Je li vaša želja oslobo đena sebi čnih razloga, ili želite
biti najbolji zbog straha da jedino tako možete biti sretni? Kad jednom odgovorimo sebi na ta
pitanja, možemo činiti iz pozitivnih razloga i naša slobodna volja je ispravno upotrebljena.
upotrebljena.
Zato je jako važno osvjestiti ono što je u nama sada nesvjesno. Samo tako možete odlu čiti
gdje trebate otpustiti, a gdje se trebate boriti.
Budite svjesni da taj proces suo čavanja sa samim sobom, može jedino biti postupni proces.
Nitko se nikada ne može suo čiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog perioda vremena. Ako
ste već došli do to čke gdje ispravno možete prihvatiti negativnost u sebi i spoznali jedan dio
ličnosti, ni ta spoznaja ne može dovesti do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena
nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet promjene. Kona čno možete spoznati kako
nerazborito i nerealno reagiraju vaše emocije - i to je veliki korak naprijed. Bit će vam
potrebno dosta vremena i stalno prepoznavanje tih reakcija prije
prij e nego što ćete moći stvoriti
nove navike. Iako ve ć samim spoznavanjem djetinjastih, nezrelih reakcija dolazi do olakšanja
i stanovitih promjena, pa se onda mogu dogoditi i vanjske promjene. Ali istinske promjene
događaju se iznutra, a vanjske su tek posljedica unutarnjih. Unutarnja je promjena mijenjanje
stava prema teško ćama, a onda strah nestaje. Sa sve ve ćom lakoćom prepoznajete pogrešne
pretpostavke i kako biste trebali reagirati, ili kako ćete jednom reagirati. Teško će vas više ne
mogu oboriti, pretjerano uznemiriti ili zabrinuti. I svaki puta, kad nau čite lekciju o sebi, vi
ćete postajati snažnija i sretnija osoba.
PROŽIVLJAVANJE OSJEĆAJA
Već smo mnogo puta govorili kako je važno i bitno suo čiti se i prihvatiti one osobine,
osjećaje, uvjerenja i stavove u sebi, kojih, ili uop će nismo svijesni, ili nismo dovoljno.
Drugim riječima rečeno, da uop će ne možemo spoznati našu Istinsku li čnost bez da prvo ne
osvjestimo negativni dio li čnosti. Jer sposobnost prihva ćanja negativnih osje ćaja,
nesavršenosti, ranljivosti, iracionalnosti, slabosti i nesre će, mora pove ćati našu sposobnost da
budemo snažni, uistinu ispravni (ne kruta samoispravnost), uistinu neovisni i ispunjeni.
Prihvaćanjem svoje mržnje, ona konstruktivnim proživljavanjem postaje svoja suprotnost -
ljubav, a to vrijedi za sve osje ćaje da oni proživljavanjem prelaze u svoju suprotnost. Ta
prividna suprotnost postaje istina kako stje čemo iskustvo u proživljavanju naših osje ćaja.
Treba reći da je po četak mijenjanja sebe najteži, a to vrijedi za svaki posao i u svakom
područ ju. Tako je u čiti da živimo u istini, odnosno da se odreknemo obmanjivanja samih sebe
u početku jako teško, zato jer ranjeno dijete u nama misli da je neprihvatljivo, a mi to onda
generaliziramo na cjelokupnu našu li čnost. Opet ponavljamo da je to proces i put koji se ne
može postići u jednom naletu.
Nužno je da na dubljij razini shvatite od kuda dolaze negativnosti i destruktivnosti; što je
stvarno ishodište zla u nama? Ve ć smo govorili o tome da negiranje naše ranljivosti, sram od
bespomoćnosti i osjećaj da smo nevoljeni, stvaraju zlo i destruktivne stavove i osje ćaje.
Drugim riječima, zlo u nama je obrana od patnje. Jasno je da ta obrana od patnje stvara još
veću patnju, isto tako kao i zbunjenost, zato jer ne vidimo povezanost patnje sa stvarnim
osjećajima u nama. To negiranje patnje iz djetinjstva prisiljava nas da neprestano stvaramo
ista emocionalna iskustva u odraslom dobu, a to stvara novu i još goru bol. Problem je u tome
što je taj proces izbjegavanja bola nesvjestan.
U nedavnoj emisiji smo objasnili kako nastaju negativni osje ćaji u djetinjstvu. Stjecanje tog
znanja je nužna priprema za proživljavanje tih osje ćaja iz djetinjstva. Često bez takvog znanja
ne možemo konstruktivno proživjeti te osje ćaje. Rekli smo da kad znamo da svatko ima te
osjećaje iz djetinjstva, da nas oni ne mogu preplaviti da se izgubimo u njima. Da ih treba
proživljavati tako da jedan dio nas proživljava te osje ćaje, a drugi dio nas je nepristrani
svjedok ili promatra č. Dakle jedan dio nas osje ća bol ili bijes, a drugi dio nas zna da svaki
osjećaj ima svoje vrijeme trajanja i da će proći. Takvim proživljavanjem nastaje olakšanje u
ličnosti i druga čije sagledavanje problema. To zna či da je odrasli dio nas sada roditelj koji
svom ranjenom djetetu dozvoljava sve osje ćaje da ih konstruktivno proživi.
Međutim, znanje može biti prepreka ako se zadovoljimo samo s teoretskim znanjem bez da ga
provedemo u praksu. Znanje može biti snažna obrana protiv osje ćaja, kao što je i neznanje o
tome što osje ćaji znače. Dakle, znanje vam pomaže da sve dublje iskusite duboka iskustva iz
djetinjstva tako da ih osjetite, upoznate, izrazite i proživite - proživite onoliko koliko je to
moguće u određenoj fazi razvoja.
Možemo reći da sve ono što je negativno i destruktivno u ljudskoj prirodi je rezultat obrane
protiv doživljavanja bolnih i nepoželjnih osje ćaja. Kada se osje ćaji blokiraju onda se na to
troši enormna snaga - rekli smo da je to aktivnost koja je pogrešno uoptrebljena. To ra đa
lijenost koja ako se pokušava riješiti snagom volje tada se to doživljava izuzetno bolno. Javlja
se čežnja za neaktivnim životom - ništa ne raditi. Za takve ljude su životne poteško će nešto
previše, jer su nezreli. Kada se negativni osje ćaji konstruktivno proživljavaju, oni se
pretvaraju u svoju suprotnost - tama se transformira u svjetlost, a svjetlost je snaga. Dakle,
kada god se nalazite u stanju stagnacije, lijenosti, pasivnosti, tromosti i kada ne želite ništa
raditi, što se često brka s duhovnim stanjem postojanja, tada imate
i mate dobro mjerilo da u vama
postoje osje ćaji koji su stvorili psihi čki otrov zato što nisu osvješteni i proživljeni.
Često smo ovdje govorili kako iskustva iz djetinjstva tvore tzv. "le ću" kroz koju vidimo svijet
i sebe same. Osoba može osje ćati jednu stvar, vjerovati u drugu, a djelovati bez da je svijesna
tog procjepa u sebi. Zato kada se ujedini znanje s praksom - proživljavanjem osje ćaja, to onda
dovodi do rasta li čnosti, buđenja i osje ćaja cjelovitosti.
Kada ne doživljavamo osje ćaje u njihovoj punoj ja čini i stvarnosti, naša snaga mora stagnirati.
Naše djelovanje postaje neu činkovito, a život izgleda kao da sprije čava sve naše ciljeve i
želje. Kao da su vrata zatvorena za ostvarenje naših talenata, naših potreba i nas samih.
Lijenost može biti jedan na čin na koji se to pokazuje. Nedostatak kreativnosti je drugi na čin.
Osjećaj općeg očaja, bez da smo svjesni od kuda dolazi, može biti tre ći način, a koji se može
racionalizirati vanjskim poteško ćama. Osjećaj uzaludnosti i zbunjenosti u životu je rezultat
opiranja proživljavanju osje ćaja, jer se mislimo da će nas njihovo izbjegavanje manje boljeti
nego da ih proživimo. Tako đer strah od sre će i zadovoljstva je još jedan u činak potiskivanja
osjećaja. A istina je da ne postoji drugi na čin da postanemo istinski živi. Poricanje bola
spriječava puni život, a uzrok je u strahu i otporu proživljavanju bola kada se on pojavi u
našem životu. Sama patnja nije ni upola tako zastrašuju ća kao strah od nje i stav prema njoj.
Lijenost je i obrana od osje ćaja i učinak. Kad to shvatimo mi možemo upotrijebiti svoju snagu
da smognemo hrabrost da osjetimo osje ćaje koje život donese. Istinski mir u duši nije
pasivnost i lijenost, nego radosno kretanje i djelovanje, a istovremeno je to mirno i opušteno
stanje. Ako snagom volje pokušamo prevladati lijenost i pasivnost, to može prije ći u
pretjeranu aktivnost ili radoholi čarstvo, a to je onda bolno iskustvo. Ispod svega toga leži
osjećaj straha od osje ćanja vlastitih osje ćaja koji nije osvješten. Zato treba u svim vidovima
stagnacije prvo osjetiti taj stah od osje ćanja bolnih osje ćaja.
Taj strah postoji u svakome i treba ga dovesti u svijest. Kada doživite taj strah, spoznat ćete
dvije stvari. Prva je, da su ti osje ćaji bili toliko zastrašuju ći dok ste bili dijete da ih niste mogli
iskusiti, pa ste ih potisnuli. A druga, koja je čak važnija i zna čajnija, je strah od straha. Strah
od doživljavanja straha je ono gdje leži stvarna opasnost.
Taj strah nalazi se u svima - čak i u onima koji nemaju problema s lijenosti, ili il i drugim
simptomima koje stvara negirani strah. Svaki osje ćaj koji se negira raste. Tako, primjerice,
negirani strah stvara strah od straha, a onda strah od osje ćanja straha od straha - i tako dalje, i
tako dalje. To isto se odnosi na druge osje ćaje. Negirana ljutnja stvara ljutnju zbog toga jer ste
ljuti. Onda i to negiramo, pa postajemo još lju ći zbog toga jer nismo sposobni prihvatiti
ljutnju, i tako dalje. Sama frustracija je podnošljiva ako se u potpunosti osjeti. Ali dok smo
frustrirani zato što "ne bismo" trebali biti frustrirani, to poja čava frustraciju, a zbog toga što je
sebi ne dozvoljavamo, bol se još više produbljuje. Važno je naglasiti taj proces da bismo
postali svjesni koliko je važno izravno osje ćati, bez obzira koliko nepoželjni ti osje ćaji bili.
Ako negiramo svoj bol, sekundarni bol mora postati ja či, gorak i nepodnošljiv. Ako
prihvatimo i osjetimo bol, on se automatski se po čne razrješavati. Isto se odnosi na ljutnju,
strah, frustrirajuće potrebe - kakav god taj osje ćaj može biti.
Tako, kada osje ćate strah od vašeg straha i kada si dozvolite da padnete u sam strah, taj strah
će vam vrlo brzo pokazati druge osje ćaje koji su negirani i zbog kojih se strah pojavio.
Negirani osje ćaji - koji god mogli biti - postat će vam lakši za podnijeti od njihovog negiranja,
tj straha. I sam strah je podnošljiviji od straha od straha. Borba protiv naših osje ćaja i obrana
od njih, stvara cijeli dodatni sloj iskustva koja su bolnija od originala protiv kojeg se borimo.
Treba donijeti svjesnu odluku da ćemo osjetiti i iskusiti strah od dubokih bolnih, povre đujućih
i zastašujućih osjećaja u nama koje dižu u nama drugi ljudi ili okolnosti.
Jedini izlaz van je "u i kroz". Važno je da idete u sebe, a ne oko sebe. Nažalost, jako puno
ljudi nastoji izbjeći bolna iskustva na razne na čine. Važno je da znate da vas proživljavanje
osjećaja neće uništiti, jer to je vjerovanje malog djeteta za kojeg je to bio realni strah. Svaki
negativni osje ćaj koji se proživi prelazi u svoju suprotnost, a s vremenom će polako dolaziti i
nesvjesni zaklju čci iz djetinjstva koji nisu to čni. To zna či transformirati tamu u nama u
svjetlost. Toliko nas mnogo stoji držanje negativnih osje ćaja daleko od svijesti da to slabi
cijelu ličnost. Suo čavanjem s negiranim strahom, često možete na ći da je stvarni razlog iza
straha strah i njegov pratilac: taština. Dakle, negirana taština i sram često stvaraju strah. Ideja
da je ponižavaju će imati određene osjećaje, ili biti ranljiv
r anljiv i stoga otvoren, ideja vam se ne bi
trebalo događati ono što vam se doga đa, osjećaj da ste patili u djetinjstvu jer takvi kakvi ste
bili niste bili vrijedni
vrij edni ljubavi, stvara danas sklonost da negirate svoje osje ćaje. Pritisak
negiranih osje ćaja tada stvara strah, a strah onda zahtijeva teorije koje opravdavaju strah. Ako
se osoba uvjeri da je opasno osje ćati svoje osje ćaje, to uvjerenje onda dovodi do sloma i kriza.
Strah koji je stvoren, ako je dovoljno snažan, vodi do strave, a strava vodi osobu u jaku krizu.
Ali temelj straha je u uvjerenju da bol iz djetinjstva da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni
ljubavi i sadašnji strah od otkrivanja toga.
Strah nije stvaran. On je rezultat potiskivanih osje ćaja. To vrijedi za sve negativne osje ćaje
koje treba osjetiti tako da, primjerice, kroz osje ćaj slabosti do đete do svoje snage, kroz
osjećanje straha do ći ćete do sigurnosti, kroz osje ćaj usamljenosti do ispunjenja, ljubavi i
partnerstva, kroz osje ćaj mržnje do sposobnosti da volimo, kroz osje ćaj beznadnosti do
istinske nade, kroz prihva ćanje nedostataka vašeg djetinjstva leži vaše sadašnje ispunjenje.
ŽIVJETI "SADA"
Zašto je tako važno živjeti "sada" ili u ovom trenutku? Zato jer ina če uopće ne živimo.
Anselmo Grin, kojeg smo prošli puta citirali, napisao je knjigu Kada bi živio još samo jedan
dan, pa promislite na trenutak što biste u činili, kako biste se ponašali. A činjenica je da
uglavnom živimo kao da nikada ne ćemo umrijeti, ali to zna či da ne živimo u trenutku, dakle
da ne živimo u potpunosti.
Primjer za tu trvdnju možemo prona ći u načinu kako se bavimo s našom prošloš ću, ili s
budućnošću. Ispravan na čin bavljenja s prošloš ću bi bio učenje na greškama. Pogrešan na čin
je kada žalimo da nismo mi ili drugi druga čije postupili, da se nije odvijala onako kako mi
mislimo da je trebalo, a to sve zna či mijenjanje prošlosti, ali mi nismo toga svjesni kada tako
činimo. Jer svatko zna da se prošlost ne može mijenjati, ali se u svojim emocijama druga čije
ponaša.
Ispravan način bavljenja s budu ćnošću je planiranje, bilo o čemu da se radi. Me đutim,
strahovanje da se naši planovi ne će ispuniti je pogrešan na čin bavljenja s budu ćnošću.
Pretjerano planiranje, predvi đanje onoga što se ne može predvidjeti je tako đer pogrešan na čin.
To je kontrola života zbog straha, umjesto da u činimo ono što smo danas mogli, a za sutra ili
buduće vrijeme činimo kada do đe.Tako da smo ili na krivi na čin u prošlosti, ili budu ćnosti.
Koliko smo onda vremena u "sada"?
Razlog tome je zbog izbjegavanja bolnih osje ćaja, dakle zbog straha od bola. Kada bismo
uvijek preispitali zbog čega se nalazimo u negativnom raspoloženju, mi bismo nau čili lekciju.
To znači prvo, u potpunosti osjetiti sve bolne osje ćaje, i drugo, trebamo zamoliti Boga da nam
pokaže onaj dio u nama koji stvara takvo raspoloženje, da bismo spoznali neistiniti stav u
nama koji je doveo do toga da se loše osje ćamo. Kada jednostavno čekamo da to pro đe, pa još
uzmemo kakvu tabletu ili krivimo vanjske okolnosti, periodi depresije, tjeskobe, nesigurnosti
i nesklada postat će češći i bit će nam sve teže prona ći pravi unutarnji razlog. U takvom
slučaju mi ne koristimo vrijeme za rast, ne živimo u "sada". Dakle, sve bolne emocije su
rezultat neiskorištenog vremena za rast, jer ne pokušavamo otkriti uzrok u nama takvih
negativnih emocija. Svi osje ćaji koji su konstruktivni i pozitivni su u skladu s vremenom, zato
što tada mi koristimo vrijeme kako je predvi đeno da se koristi.
Drugi razlog zbog kojeg pogrešno koristimo vrijeme je težnja za sutra. Uvijek bježimo iz
"sada" jer mislimo da će sutra biti bolje. To je
j e nada koja proizlazi iz "ranjenog djeteta", a ne
nada naše Istinske li čnosti bez koje se ne bi se moglo živjeti, i ona nije razlog da ne živimo u
"sada". Ne volimo svoju sadašnjost i nadamo se ne čem boljem u budu ćnosti, pa želimo da
danas postane prošlost. Nejasne, nezrele nade u budu ćnost i sadašnje neugodno i neispunjeno
stanje, su naj češći razlozi za bježanje od sadašnjeg stanja u budu ćnost, i razlog za ne življenje
u "sada". Osim toga, takva težnja opet stvara sukob u nama, jer se s jedne strane bojimo
budućnosti, a s druge strane, mi težimo prema njoj.
Kada bismo u potpunosti istražili u sebi razloge naše neispunjenosti i poteško ća, tj. postali
svjesni tih osje ćaja, bili bismo potpuno sposobni živjeti u sadašnjosti, pa tako živjeti i trenutke
radosti koji do đu kada riješimo problem. Kao i uvijek, svjesnost je prvi korak. Tako moramo
postati svjesni te unutarnje težnje da bježimo od sadašnjosti. Tad ćemo pronaći razloge zašto
bježimo od sadašnjosti. S druge strane, bojimo se budu ćnosti kojoj težimo, a istovremeno se
bojimo starosti i pokušavamo zadržati sadašnjost.
sadašnjost. Sve su to emocionalni procesi koji vuku u
suprotnim pravcima i to stvara neizdrživu napetost i bol. Jedan dio nas želi naprijed, a drugi
natrag.
Da bismo vrijeme koristili na pravi na čin trebamo koristiti svaki trenutak i doga đaj za rast,
spoznavanje samih sebe. Ako ne budemo bježali od budu ćnosti, nećemo se je više trebati
bojati. Jedini na čin da to postignemo je da rješavamo ono što je u trenutku
tr enutku pred nama na
najbolji način što znamo. I pustimo da se sutrašnji dan pobrine sam za sebe na taj na čin da
sutra rješavamo ono što taj dan donese. Bojimo se ne čega u budu ćnosti jer razmišljamo na
današnji na čin, nesvjesni da ako se to nešto čega se bojimo i dogodi da ćemo drugačije
razmišljati. A može biti da se uop će ne dogodi, pa smo se uzalud bojali. Drugim rije čima,
napravimo danas najbolje što znamo, i recimo sebi "Budi volja Tvoja", ili biti će ono što smo
odabrali.
Tako ćemo koristiti konstruktivno sadašnjost, pa više ne ćemo trebati bježati od nje. To zna či
postojati. Dnevni pregled o kojem smo govorili je najbolji na čin da potpuno proživimo svaki
dan i sat u njemu. Tada ćemo moći prepoznati proturje čnu motivaciju, ili suprotne namjere u
našim emocijama. To prepoznavaje negativnih stavova u nama djeluje osloba đajuće i mi se
osjećamo živima. Naravno da sama spoznaja može donijeti nešto vrlo vrl o neugodno i
razočaravajuće o nama samima, povremeno čak i bolno, ali će nam ta spoznaja donijeti mir i
opuštenost, sre ću. Ako nismo došli do takvog iskustva, onda još nismo sve spoznali što smo
trebali iz određenog doga đaja.
Ako budemo koristili život kao terapiju, dakle, prošli na adekvatan na čin kroz sve što život
donosi, živjet ćemo u sadašnjosti bez bijegova u prošlost ili budu ćnost. Budući da nam ništa
ne dolazi što nema smisla, život je najpreciznija terapija. Svakome dolazi u skladu s njegovim
mogućnostima. Ako netko ima ve ći potencijal za rast, ali ga ne koristi, bit će nemirniji i
zabrinutiji od onoga koji čini manje, ali je njegov potencijal za rast uskla đen s njegovim
rastom. Oni koji su više dobili, od njih će se i više tražiti. Zato rješavajte upravo ono što je
sada ovdje, jer bijegom u prošlost, ili u budu ćnost, gubite snagu da riješite ono što sad možete
riješiti. I tako postupno, malo po malo, kroz otkri ća o vašim sakrivenim stavovima i
osjećajima, živjet ćete u skladu s vremenom, žive ći do kraja u svakom "sada".
Ili kao što kaže A.P.Gouthey: "Svaki trenutak koji ti Bog daruje neizmjerno je bogatstvo.
Nemoj ga omalovažavati. Ne juri u potrazi za ne znam kakvim sutra. "Živi najbolje što možeš,
misli najbolje što umiješ i u čini najbolje što znaš danas. Jer danas će ubrzo postati sutra, a
sutra vječnost.."
PRONALAŽENJE SLIKA
Pronaći slike ne može biti jednostavan proces, zato jer ono što se nalazi u podsvjesti je
skriveno od nas. Zbog toga ne možemo kontrolirati svoje emocije, shvatiti njihovo skriveno
značenje i shvatiti kako su te emocije utjecale na naš život. Tako mi u svojim emocijama
nesvjesno kršimo zakone, pa budu ći da toga nismo svjesni, pitamo se i sumnjamo u Božju
pravednost jer moramo podnijeti toliko mnogo patnje, dok dajemo najbolje od sebe da
budemo dobri i pravedni. A razlog tome je što li čnost stvara u svom podsvjesnom krive
zaključke ili slike. Jedini na čin da bismo promijenili naš život je da shvatimo što je to u nama
što donosi svu patnju. Za to će nam biti potrebna istinska poniznost da prihvatimo privremeno
stanje patnje, jer shva ćamo da smo je sami stvorili, ali i voljnost da radimo, da je prevladamo
i da se borimo da bismo shvatili kako smo je stvorili. To je primjer skladnog medusobnog
djelovanja pasivnosti i aktivnosti. Tako da ne možemo čekati da se naš život sam promijeni,
nego moramo mijenjati sami sebe. Koja god da se nezgoda dogodi u našem životu, mi imamo
moć da je promijenimo. Imamo mo ć da promijenimo naš život, ali to ne možemo u činiti tako
da samo mijenjamo vanjsko djelovanje, nego i unutrašnje reakcije, pa će se mijenjati i vanjske
okolnosti.
Moramo naučiti prihvatiti da smo na svim razinama
r azinama naših emocija u ovom trenutku
nesavršeni. Iako mi u našem umu to znamo, naše emocije to ne znaju. Emocionalno želimo
biti savršeni i kada otkrijemo da to nismo, sve se u nama buni priotiv te spoznaje. Jedan od
mnogih simptoma tog bunta je osje ćaj krivnje. Kada pronalazimo naše slike, koje su uzroci
naše patnje, moramo biti svjesni da ćemo spoznati pogrešna uvjerenja zbog kojih ćemo se
prvo loše osje ćati. Ako zbog toga budemo osje ćali krivnju, mi se ne ćemo moći promijeniti, jer
osjećaj krivnje nije ništa drugo nego neprihva ćanje sebe kakvi zaista jesmo u ovom trenutku.
Kada se loše osje ćamo prvo treba pitati sebe "što osje ćam", jer često nismo ni svjesni osje ćaja
krivnje što nismo savršeni. Čak ako smo ga i svjesni, mi ne znamo što taj osje ćaj stvarno
znači, pa ga često brkamo s poniznoš ću i kajanjem. Kajanje je bol koji se jasno proživljava jer
smo povredili sebe i drugu osobu. Zato je potrebno jasno formulirati svoje osje ćaje i biti
svjestan da se neugodna reakcija često događa prije nego što postanemo svjesni što smo to
spoznali o sebi.
Formuliranje naših osje ćaja u jasnu misao glavi je dio rada na sebi. Kada to u činimo otkrit
ćemo da se osje ćamo krivima zato što smo pogriješili. A onda se ponovno trebamo pitati:
"Zašto se osje ćam krivim kad griješim?" Odgovor će biti: " Zato što želim biti više od onoga
što jesam u ovom trenutku. Nešto u meni ne prihva ća vlastito neznanje ili sebi čnost, ili moju
želju da to lakše prevladam." Ako na taj na čin budemo analizirali naše emocije jako ćemo si
olakšati taj proces traženja slika.
Kada po čnemo tražiti naše slike jako je važno da ne smijemo podru č ju nesvjesnog pristupiti s
moralizatorskim stavom, jer je korijen slike u djetinjstvu. To zna či da su to uvjerenja malog
djeteta koje nije imalo znanje odraslog čovjeka. Sjetimo se primjera iz prošle emisije u kojem
je dijete na osnovu bolnog iskustva zaklju čilo da je kupanje opasno. Pa ipak taj djetinjasti
zaključak kasnije kontrolira iz nesvjesnog život odrasle osobe. Slika se sastoji i od mana koje
možemo svjesno jako dobro poznavati. Me đutim, mi ne moramo znati da te iste i ste mane postoje
na raznim slojevima li čnosti, na svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom sloju. Ako mani
pristupimo s moralizatorskim stavom - to ne bi trebalot rebalo biti u meni - mi je ne ćemo moći
promijeniti.
Zato je najbolje potragu zapo četi tako da po čnemo razmišljati o svojim povredama, sukobima
i problemima. Kao i o svojim unutarnjim stavovima, jer oni proistje ču iz neznanja. Zapravo,
to je ono što mane zapravo i jesu. Razmislite kako emocionalno reagirate na odre đene
situacije i kada i kako se te reakcije
r eakcije ponavljaju po nekom obrascu
obrascu kroz vaš život. Po čnite
promatrati vaša razo čaranja koja, po svemu sude ći nemaju ništa s vašim djelovanjem i
reakcijama. Nakon toga, kada prepoznate odre đeni pravilni obrazac, bit ćete sposobni vidjeti
vezu s vašim unutarnjim stavom kojeg do sada niste bili svjesni.
Kada shvatimo da naše unutarnje reakcije proizlaze iz pogrešnog vjerovanja ili stava, tada
imamo dvije mogućnosti. Jedna mogu ćnost je da prona đemo iste mane za koje smo mislili da
smo ih ve ć riješili, ali to je ista pogreška samo na dubljem sloju, pa je ponovno treba riješiti.
Druga je mogu ćnost da na đemo u sebi mane, dok na van imamo to čno suprotne reakcije, i to
one istinske, a ne samo masku. Uzmimo na primjer jednu hrabru osobu. Me đutim, razotkrivši
svoje skrivene emocionalne reakcije, ona se suo čava s djelom li čnosti gdje je kukavica. To
otkriće je takav šok, i osoba misli da to nema smisla, jer smo mi nau čeni misliti u okvirima
"ili/ili", a ne "i/i". Treba shvatiti da u našoj li čnosti ima proturječnih usmjerenja, ili
motivacije, koja su sva na djelu stvaraju ći konflikte.
Ovakav rad na sebi spada u dubinsku psihologiju. Da bismo dobili tu bitku, moramo nau čiti
duboku molitvu, duboku meditaciju i duboko razmišljanje. Prvo duboko intelektualno
razmišljamo u meditaciji i kada do đemo do otkrića o svojim potisnutim reakcijama - bilo da
otkrijemo da se one ponavljaju ili da na đemo nešto što je suprotnost vanjskom ponašanju -
trebamo razmisliti o važnosti tih reakcija, zna čenju i učinku na nas same i na druge. Trebamo
ih usporediti s duhovnim zakonom. Tada ih ponovno treba proživljavati i razmisliti o svojim
osjećajima onoliko koliko to možemo na objektivan na čin. Nakon toga se trebamo moliti
Bogu za daljnje prosvjetljenje i snagu da promijenimo pogrešne reakcije, jer samo teoretsko
znanje neće biti dovoljno da se promijenimo. Rad zapo činje tek nakon takve spoznaje, a to je
meditacija i molitva. Jer mi smo toliko naviknuti odgurnuti neugodno znanje natrag u
podsvjest, pa treba ra čunati s time da tu naviku ne možemo brzo promijeniti. Treba raditi s
razumijevanjem da ne možemo odmah promijeniti privremenu nesposobnost da druga čije
reagiramo, jer znamo da je spori rast jedini mogu ći način. Trebamo uzeti nove spoznaje o sebi
koje nisu laskave za nas, promotriti ih iz raznih kutova, moliti se i meditirati o njima.
Nabrojimo sad korake u pronalaženju slika:
1. Preuzeti odgovornost za teško će u vlastitom životu, priznati sebi da nismo savršeni.
• pronaći sve probleme i otkriti negativnu motivaciju u odre đenom područ ju života tako da
počnemo prevoditi skrivene emocije u jasne misli, pa ih tada usporediti s duhovnim zakonom.
• treba promatrati
promatrati negativne
negativne crte u nama
nama objektivno
objektivno i suosje ćajno, bez osude
moralizatorskim stavom, jer znamo koliko god bilo veliko zlo u nama da ga možemo
promijeniti.
• zapisati sve probleme, neugodne situacije i vidjet ćemo da se ponavlja isti obrazac ( moram
se brinuti za druge po svaku cijenu, ne smijem pokazati svoje potrebe, autoriteti su
nepravedni).
• shvatiti obrazac
obrazac i usporediti
usporediti ga s duhovnim zakonom ili stvarnoš ću.
• Tu tek počinje pravi posao - prona ći shemu, razumijeti je i promijeniti emocije je
dugotrajan posao. Meditirajte, molite, razmišljajte i ponovno proživljavajte situacije u kojim
se javlja obrazac - tako naše emocije sazrijevaju.
2. Otkriti svoj strah od povrede, odnosno bola.
Glavna prekretnica na putu je otkri će kako mi sami kreiramo svoj život. Jer samo dok se
osjećamo krivima kad uo čimo našu pgrešku, odgovornost za vlastiti život izgleda preteška.
Ali kada jednom prevladamo to stanje tako da prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno
jesmo, bez bunta, ljutnje i bez pogrešne vrste srama ili krivnje, tako da imamo hrabrosti biti
ono što jesmo u svakom podru č ju našeg života, odgovornost za naš život u činit će nas
slobodnima. Shva ćanje onoga što je u nama uzrokovalo naše probleme, brige, nezadovoljstvo
i nesreću, učinit će nas snažnima i sigurnima, a što nam lažna sigurnost nije mogla dati. Bilo
da smo sigurnost nalazili u odnosima s drugim ljudima, potvr đivanju na poslu, ili idejama. Taj
osjećaj slobode i snage do ći će prije nego što ćemo moći promijeniti naše osje ćaje, slike i
unutarnje reakcije koje su tako jako vezane navikama. Teško da postoji neka osoba koja ne
želi izbjeći odgovornost za vlastiti život na ovaj ili onaj na čin u nekom podru č ju svog života,
dok se istovremeno jedan dio nas buni zbog tog vlastitog odricanja od slobode. Prvi korak
prema toj spoznaji je da shvatimo kako, gdje i zašto smo si nametnuli neku ovisnost. Ako tada
shvatimo unutarnju, negativnu motivaciju, i kako nam je ona donijela mnogo više patnje od
one koju smo takvim postupanjem htjeli izbje ći, mi ćemo postati slobodni.
Treba također otkriti strah da budemo povrije đeni, strah od bola. Ta pogrešna strategija malog
djeteta u nama uzkokuje sav bol u našem životu. To je kao situacija neke osobe koja se toliko
boji smrti da po čini samoubojstvo. A to je upravo ono što nam slike rade. Toliko se bojimo
bola da stvaramo slike, koje bi nas trebale spasiti od bola, a u stvarnosti stvaramo neizmjerno
više bola, nego što bi ga trebali proživjeti bez tih obrana. Trebamo prihvatiti činjenicu da smo
nesavršeni i da patimo u mjeri u kojoj nismo savršeni. Što ćemo se više mijenjati, to će naša
patnja postajati manja. Što opuštenije možemo pogledati u sebe i svoju patnju, pronalaze ći
uzroke i rješavaju ći ih, to ćemo ih brže prevladati. I tada ćemo imati pravilan stav prema bolu.
Jedino prihva ćanje bola na taj na čin - to je jedini zdravi na čin, niti s mazohizmom, niti s
buntom, niti padaju ći pred njim i činiti se napetim iznutra - bol će konačno prestati biti bol.
Kad bol potpuno prihvatimo tako da ga proživimo, tada ćemo ga i prevladati.
Slijedeća točka na koju moramo obratiti pažnju kad radimo sa slikama je jaki sram koji se
javlja kad god otkrijemo neku svoju manu. To čak ne mora biti nešto što je objektivno
sramno. Ali nakon što smo imali hrabrosti priznati našu grešku i drugima, taj osje ćaj
posramljenosti i neugodnosti potpuno nestaje. Jer ono što je ružno slabije je od naše iskrenosti
koja je lijepa. Mi možemo imati puno goru manu koju smo spoznali, i čak o njoj slobodno
možemo govoriti s drugim ljudima, ali puno manja mana dok nije u potpunosti spoznana i
prihvaćena izaziva sram. Recimo da otkrijemo jaku ovisnost o jednom roditelju. To je nešto
što smo spoznali, ali smo zanemarivali koliko mnogo i na koji na čin je to utjecalo na nas, i
koliko smo još uvijek ovisni sli čnim emocijama. I kada se po prvi puta susretnemo s tim
dubljim shva ćanjem, ono uzrokuje osje ćaj jake posramljenosti. To je tipi čna reakcija na sliku
kada je po činjemo duboko shva ćati. Ako to unaprijed shvatimo, puno ćemo olakšati rad na
sebi. Nećemo biti pod utjecajem dojma da se to doga đa samo nama. To je stoga što mi tako
emocionalno vjerujemo i zato se osje ćamo tako posramljeno. To je stav odijeljenosti od
drugih ljudi koji smo izgradili zbog pogrešne obrane iz djetinjstva. Ali ako shvatimo da kroz
takve osjećaje prolaze i drugi ljudi, mo ći ćemo se konstruktivno baviti takvim osje ćajima,
umjesto da dozvolimo da oni nama upravljaju. Jedino tako po čet ćemo rušiti zidove koji nas
zatvaraju u usamljenost, strah, krivnju i lažan sram.
Na taj se na čin možemo razviti u slobodnu osobu, umjesto da nama vladaju i da nas
pokoravaju pogrešna vjerovanja
vjerovanja malog djeteta i lažni sram. Za to nam je potrebna hrabrost da
vidimo ranjeno dijete u sebi, da ga prihvatimo i proživimo njegove osje ćaje, tj. da prihvatimo
sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku.
tr enutku. Tada ćemo otkriti da smo živjeli u fantomskom
svijetu straha i srama, koji uop će nije stvaran, i da je svijet kojim vladaju Božji zakoni siguran
i lijep.
AUTORITETI U NESVJESNOM
Roditelji ili zamjena za roditelje, svi stariji, a kasnije i u čitelji, predstavljaju autoritet za dijete.
Prvi sukob u životu dijete ima s autoritetima, jer oni sprje čavaju ispunjenje mnogih njegovih
želja. Zbog toga djetetu taj autoritet izgleda neprijateljski. Bez obzira koliko mnogo ljubavi,
topline i pažnje dijete dobiva, bez obzira koliko su te zabrane opravdane, to za dijete
predstavlja prvu prepreku u životu. S druge strane, autoritet tako đer može biti pretjerano
strog, ili pretjerano popustljiv, da navedemo samo ta dva ekstrema.
Dijete razdire sukob, jer s jedne strane, čezne za roditeljskom ljubavi, dok se s druge strane
opire i buni protiv zabrana autoriteta. Dijete osje ća da je taj autoritet nešto neprijateljsko i
zbog toga se osje ća frustrirano. Osim toga često postoji više od jedne čežnje: nestrpljivost da
bude odraslo, da ga nitko ne ograni čava, kao što to pogrešno vjeruje. Ali kako dijete odrasta,
autoritet se mijenja; umjesto roditelja i u čitelja, autoritet sada predstavlja društvo, vlada,
poslodavac, mo ćni ljudi o kojima može ovisiti, pa i bra čni partner, itd.
Osoba nesvjesno prenosi iste osje ćaje iz djetinjstva u odraslo doba. Autoriteti je sada
ograničavaju kao odraslu osobu. Isti problemi i sada postoje na druga čiji način: kao dijete je
bila rastrgana izme đu želje da bude voljena i prihva ćena, a što je bunt prema autoritetima
onemogućavao - ili je dijete tako vjerovalo. Osoba još uvijek nosi taj osnovni sukob u sebi: s
jedne strane otvoreni bunt protiv ograni čenja, a s druge strane, strah da bude odba čena.
Rješenje tog sukoba koje je stvorilo malo dijete mora biti pogrešno.
Razlikujemo dva osnovna rješenja, dva tipa, ili mogu ćnosti reagiranja prema autoritetima, s
mnogim varijacijama - a često se te dvije reakcije me đusobno miješaju i prisutne su u jednoj
osobi. U jednom periodu, jedna reakcija može prevladati, a u drugom periodu to može
suprotna krajnost. Ili ista osoba može reagirati razli čito u raznim podru č jima svojeg života.
Rijetko ćemo naći jedan ekstrem u jednoj osobi, jer obi čno postoji mješavina.
Prvi tip ličnosti mogli bismo nazvati buntovnikom ili prekršiteljem pravila. Prekršitelj pravila
je psihološki opis i ne treba ga doslovno shvatiti. Taj tip je uvijek protiv, ma o čemu se radilo.
Osoba se otvoreno buni i pruža otpor autoritetima. Ona osje ća autoritete kao neprijatelje, jer
joj oni zabranjuju želje. Dok ju autoriteti u tome sprje čavaju, ona to doživljava kao nepravdu i
kao nešto što je op ćenito štetno. Ako je to osoba koja izražava svoje osje ćaje i inače je
odvažna, to je na čin kako ona rješava svoje strahove, ona će se otvoreno boriti i pobuniti. Ta
pobuna se može dogoditi u najblažem obliku u osobnim stavovima, ili u ja čem obliku kao
pobuna protiv društva kroz članstvo u ekstremnim manjinskim strankama, ili u kriminalu.
Najsnažniji oblik ovog stava možemo na ći u osobi koja čini antidruštvena djela. Najblaži
oblik je onaj koji ne mora biti vidljiv drugim ljudima. Ali u osobi postoje isti osje ćaji u
podsvjesnom, pa će takva osoba imati vanjske sukobe jednako kao i otvoreni buntovnik.
Drugi tip ličnosti mogli bismo uvjetno govore ći je zagovaratelj pravila. To je osoba koja je
odustala od pobune jer je kao dijete osje ćala da će biti sigurnija ako se ne buni, pa se pomirila
s autoritetom, bez obzira koliko ga ne voljela. Ta lažna
l ažna sigurnost dovodi osobu da postane u
ekstremnom slučaju snažan zagovaratelj pravila, ali to može činiti na mnogo manje vidljiv
način. Zagovaratelj pravila, da bi osigurao svoju poziciju i sigurnost, te da bi sakrio vlastitu
pobunu - a što je u najdubljem smislu isto što čini prekršitelj pravila protiv kojeg se bori,
mora postati krajnje suprotan prekršitelju pravila. Što se on više boji svojih buntovnih
osjećaja, to će biti oštriji prema prekršitelju, jer u njemu vidi ono što ne želi vidjeti u sebi.
Upravo strah da ne vidi u sebi ono protiv čega se tako žestoko bori čini ga dvostruko
"dobrim". To ne zna či da zagovaratelj pravila ne može biti uistinu dobra osoba, isto kao i
buntovnik. Me đutim, i jedan i drugi reagiraju nesvjesno i nezrelo. Ali su unutarnji motivi
zagovaratelja pravila ukorijenjeni tako đer na strahu i ne mogu donijeti pozitivne rezultate.
Govorili smo o tome kako naše nesvjesno snažno utje če na nesvjesno druge osobe, mnogo
više nego svjesno prepoznati stav ili djelo. Drugim rije čima, ako imamo odre đene stavove, a
nismo svjesni da ih imamo zbog straha, jer smo ga potisnuli, ti stavovi će imati daleko ve ći
učinak na druge ljude, nego kad smo svjesni da se bojimo. Naš nesvjesni strah budi tako đer
nesvjesni strah u drugoj osobi, pa će ona automatski poja čati svoj obrambeni, ili napada čki
stav. To ovisi o osobi, da li se povla či ili napada kad se osje ća ugroženom. Tako će
zagovaratelj pravila, nesvjestan svog straha, osobito loše djelovati na prekršitelja pravila.
Prekršitelj pravila osje ćat će se manje buntovno ako je zagovaratelj pravila vo đen zdravim,
svjesnim i zrelim motivima. Tada zagovaratelj pravila ne će ići protiv čovjeka, nego za
istinom.
Postoje mnoge nijanse i varijacije u oba ta dva ekstremna tipa. No, oba su ekstrema jednako
pogrešna, jer će buntovnik uvijek buniti, bez obzira da li je to potrebno ili nije, a zagovaratelj
zakona će slijepo slijediti pravila, čak kad su ona pogrešna.
U većini slučajeva je jedno usmjerenje malo više prevladavaju će. U nekim slu čajevima, ali
rjeđe, je jedno usmjerenje prevladavaju će. Ali u ve ćini je to mješavina. Da bismo otkrili kako
reagiramo na autoritete trebamo sebe pitati u kojim prilikama, ili s kojim tipovima ljudi,
prevladava jedno usmjerenje, a kada ono drugo.
Te dvije krajnosti stvaraju za čarani krug: što je ve ći bunt kod prekršitelja pravila, zagovaratelj
postaje žeš ći i nepopustljiviji, da bi se zaštitio od vlastitih strahova i pobune. Kao rezultat toga
i bunt i otpor kod prekršitelja pravila moraju postati još snažniji. On nije svjestan da njegov
otpor nije više okrenut protiv pravila kao takvih, ili protiv autoriteta, ve ć zapravo protiv
lažnog stava u podjednakom nesvjesnom
nesvjesnom zagovaratelju pravila.
Ovo je vrlo teška tema jer je stav prema autoritetima nesvjestan i o čituje se u profinjenim
emocionalnim reakcijama. Me đutim ako pogledamo u sebe možemo lako otkriti koji se stav
pretežno odnosi na nas i u kojim podru č jima je jedan na čin reagiranja ja či od onog drugog.
Tada možemo razmišljati o u činku koji taj unutarnji stav ima na naš život, sukobe, kao i na
našu okolinu i nama bliske ljude.
Ako spadate više u kategoriju buntovnika trebali biste postati svjesni razlike izme đu istinskih
autoriteta i onih manje savršenih, jer i autoriteti su samo ljudi, pa ne mogu biti savršeni, a što
nesvjesno o čekujemo od njih. Problem je što naše ranjeno dijete prenosi nesvjesni stav i na
najviši autoritet, na Boga. Tada smo neprestano u sukobu iznutra, jer na svjesnom nivou
znamo da je Bog ljubav, ali u našem nesvjesnom je on tada neprijatelj. To često možemo čuti
kada ljudi govore da je Bog nepravedan i tome sli čno. Kada spoznamo taj stav u sebi, naš
otpor prema autoritetu kao neprijatelju će automatski slabiti. Znanje o tome će nam pomoći da
izgradimo pravilan stav u sebi, pa ćemo moći prepoznati pogrešnu vrstu autoriteta, bez da to u
nama digne bunt, jer ćemo moći shvatiti njegove motive i biti sposobni suosje ćati. Moći ćemo
shvatiti jer smo sli čne motive našli i u sebi. To je
j e proces osvještavanja.
osvještavanja. Tada ćemo moći
prepoznati nužnost zakona i reda, pa stoga i autoriteta, čiji je zadatak da podupire zakon i red.
Više nećemo očekivati da autoriteti budu savršeni, a naš bunt će slabiti u mjeri u kojoj ćemo
to shvaćati, u mjeri u kojoj smo uvidjeli zašto smo tako negativno reagirali na neke pogreške
autoriteta. Naučit ćemo da ne reagiramo automatski protiv ikoga i i čega, samo jer se radi o
autoritetu. I tada ćemo moći prepoznati lažne autoritete, jer ne ćemo više slijepo reagirati.
Ako ste otkrili da ste skloni tome
t ome da budete više na strani zagovaratelja previla trebali biste se
sjetiti perioda u djetinjstvu kada ste se bunili i opirali autoritetu. Kada budete to istraživali,
prije ili kasnije ćete otkriti period kada ste odlu čili promijeniti i pokoriti onome što nam je
izgledalo kao ja ča sila, odnosno autoritet. Sigurno je da to niste u činili samo zbog straha, tu je
bilo i pozitivnih motiva koje sad tako đer trebate prona ći. Kada do đete do te to čke, napravili
ste veliki korak.
Kako budete dalje istraživali pomalo ćete shvaćati reakcije koje drugi ljudi imaju prema
vama. Samoispravna strogost koja vas ponekad obuzima - potpuno nesvjesno - prema vašoj
braći i sestrama buntovnicima, će se smanjiti. Vaša reakcija će se promijeniti u mjeri u kojoj
prepoznate vlastite motive bazirane na strahu od vlastite pogreške. Tako ćete napraviti čin
snage iz čina slabosti, ili kako to znamo re ći, iz pogreške ćete napraviti u čenje ili napredak.
Shvatit ćete da upravo zato što se nalazite na strani autoriteta, dvostruko odgovorni da ne
odbacite buntovnike, ve ć da svojim razumijevanjem izvu čete osobu iz njezine pogreške. A to
jedino možemo u činiti ako prvo razumijemo sebe, pa ne ćemo izvlačiti korist iz bunta.
Sjetimo se da se Isus družio s carinicima i ostalim grješnicima. Svi ti ljudi su osje ćali tu
kvalitetu u Njemu. Oni se s njim nisu bunili ne samo zato što su osje ćali Njegovu istinsku
dobrotu, već i Njegovo razumijevanje razloga zašto su bili takvi. Oni su osje ćali da ih On ne
prosuđuje, on se družio s njima, usprkos činjenici da se On, naravno, suprotstavljao njihovim
djelima i pogrešnim stavovima. On se čak mogao smijati s njima pogrešnoj vrsti autoriteta.
Isus je vrsta autoriteta za kojom bismo morali težiti. To zna či da se ne sudimo, čak niti
nesvjesno.
Naravno da prekršitelji pravila kada postanu opasni za dobrobit drugih ljudi, da moraju
naučiti lekciju. Kriminalce treba sprje čavati da nastave činiti svoja djela kroz zakonske
ustanove. Kada se to dogodi, to je zato što je predugo na njega utjecala pogrešna vrsta
autoriteta koja ga je još dublje gurnula u tamu, umjesto da ga je od tamo izvukla. Sav jad,
stvarni problemi kao što je to kriminal, nepravde bilo koje vrste, proizlaze iz tih za čaranih
krugova i da bi se oni prekinuli treba na ći njihove korijene. Ali to je uvijek bolan postupak,
posebno ako ih se ne traži iznutra u motivima, nego ih se pokuša riješiti vanjskim sredstvima.
sredstvima.
Zato treba na ći nesvjesne emocionalne reakcije u nama da se lavina ne bi pokrenula. Na taj
način, svatko od nas može sudjelovati na sprje čavanju i prekidanju za čaranih krugova prije
nego što se oni bolno o čituju.
EMOCIONALANA ZRELOST
Emocionalna zrelost je, prije svega, sposobnost i mogu ćnost da volimo. Naravno da je
emocionalna zrelost relativna, ona je pitanje stupnja. Ali kad postoji strah da budemo
povrijeđeni, razočarani, kao i strah od života, emocionalna zrelost postoji u mjeri u kojoj u
ličnosti ne postoji strah ili ranjeno dijete. Emocionalna zrelost suprotnost je sebi čnosti. Netko
može biti krajnje nesebi čan u malim vanjskim stvarima, ali to može biti maska za
emocionalnu sebi čnost. Takva osoba se može odre ći imovine i biti nesebična u tom podru č ju,
ali se istovremeno može bojati ljubavi i rizika da bude povrije đena, pa tako ona ne daje ljubav
drugima. Emocionalna zrelost zna či da se ne bojimo platiti cijenu postojanja. I ta "cijena
života" uključuje i povremene povrede i razo čaranja. Zrelija osoba to zna, prihva ća, nije
prestravljena i shva ća da raste kroz poteško će, jer kada se povla čimo od života u usamljenost i
okrećemo od drugih ljudi, mi ne samo da povre đujemo druge, nego i sami sebe. Emocionalna
zrelost znači da se ne bojimo svojih vlastitih osje ćaja, zato jer ako imamo negativne osje ćaje,
naš strah od njih ne će učiniti da oni nestanu. Upravo suprotno, jedino kada se suo čimo s tim
negativnim osje ćajima, tada možemo shvatiti od kuda oni dolaze, i samo ih tada možemo
kontrolirati, a ne da ih potiskujemo, pa tako oni rastu. Tada se tako đer nećemo bojati svojih
pozitivnih osje ćaja, jer ne ćemo mariti zbog povremene povrede i radije ćemo hrabro riskirati,
umjesto da ne pokazujemo svoje pozitivne osje ćaje. Jer ako možemo pokazivati svoje
pozitivne osje ćaje drugima, daju ći im toplinu, ugodu i nježnost, to će biti važnije od onoga što
bi nam se moglo dogoditi kasnije.
Emocionalno zrela osoba je sposobna upustiti se u proces odlu čivanja, tj. vidjeti da svaka
odluka ima pored pozitivnog i mogu ći negativni ishod. Nakon takvog traženja istine, ona je
spremna platiti cijenu za odluku koju je donijela. Emocionalna zrelost zna či da znamo što
želimo, da želimo ono što možemo imati i da smo za to voljni platiti cijenu. Odre ći se
egoizma na svim razinama našeg bi ća i zbog toga biti spreman istražiti naše nesvjesne
reakcije, za koje smo rekli da mogu biti suprotne svjesnim željama, zna či emocionalnu
zrelost. Tako naše vanjske reakcije postaju jedno s našim najdubljim reakcijama.
Da bismo sazrijevali trebamo prona ći onaj dio nas u kojem još vladaju nezreli osje ćaji malog
djeteta, pa smo stoga sebi čni. To će nam često u po četku biti kao šok, jer su te rekcije toliko
različite od naših iskrenih svjesnih vanjskih reakcija. Bilo da su te vanjske reakcije do sad
uistinu bile iskrene, jer je to bilo najbolje što smo mogli, ili su one svjesno varanje, ta vanjska
maska mora biti razriješena da bismo mogli pogledati ispod nje u našu negativnost. Tu ćemo
naći mnoge osjećaje i namjere koji su dijametralno suprotni našem svjesnom uvjerenju o
nama samima. Do sada nam maska nije donijela ono što smo željeli, ili ono što smo mislili da
ćemo dobiti. I to nas je ljutilo.
l jutilo. Maska pokušava sakriti ono što je iza nje. Tako smo se osje ćali
prevarenima i iskorištenima, me đutim nismo shvaćali da to nije istinska ili bezuvjetna
dobrota, nego je bila dobrota iz prisile, straha, pa stoga pogrešna. Me đutim, tada se može
dogoditi da odemo u drugu krajnost i po čnemo iživljavati negativne osje ćaje ispod maske,
vjerujući da smo tako u istini sami sa sobom. Mi naravno moramo prihvatiti i taj sloj u nama,
ali on nije naša najdublja istina. Trebamo istražiti što se nalazi iza bunta, ljutnje i drugih
negativnih osje ćaja tako da ih konstruktivno proživimo. To su simptomi koje treba proživjeti,
a ne potiskivati, a rezultat su neznanja o životu. Tad ćemo sve više biti svjesni svoje Istinske
ličnosti, odnosno istine o nama.
Odgovore ćemo pronaći samo ako budemo imali hrabrosti pogledati ispod maske, suo čiti se i
prihvatiti naše negativne osje ćaje i namjere, bez da ostanemo u našoj negativnosti. Kao što
smo shvatili da je maska pogrešan zaklju čak malog djeteta, tako je to i negativnost Tada ćemo
biti sposobni da budemo u istini sami sa sobom bez da preuveli čavamo našu negativnost.
Također ćemo shvatiti da naša prošla nesebi čnost nije bila u činkovita, jer je bila lažna. Takav
način rada na sebi vodit će nas u emocionalnu zrelost, ili u sposobnost da volimo i dajemo.
Najbrži put da se oslobodimo sebi čnosti je ako se prikazujemo onakvima kakvi zaista jesmo,
čak ako to zna či i neko malo poniženje. To je davanje ljubavi u najdubljem smislu. To je
stoga što se drugi ljudi osje ćaju podjednako nesigurno kao i mi. Ako nas vide toliko
savršenima kako im to pokazuje naša maska, njihov će kompleks manje vrijednosti još
narasti, pa će prezirati sebe još više. Tada će oni oko sebe staviti još čvršći oklop, koji će ih
još više razdvojiti od drugih ljudi, podjednako kao što i mi pokušavamo biti neovisni, jaki i
toliko savršeni. S druge strane, ako se pokažemo onakvima kakvi uistinu jesmo, sa svojim
slabostima, to će im dati poticaj da oni to isto u čine. Tako ćemo dobiti ono čega smo se
odrekli. To je duhovni zakon: prvo se moramo odre ći onoga što želimo dobiti. Mi smo se
odrekli toga da želimo ljubav drugih jer smo toliko savršeni, odrekli smo se svoje taštine i
samovolje. A drugima smo dali poklon tako da smo umanjili njihovu usamljenost. To je tako
jednostavno, ali u po četku nije lagano. I gdje postoji problem koji ne možete riješiti, probajte
to učiniti na ovaj na čin. Nemojte u tome pretjerivati, jer niti jedna krajnost nije zdravlje.
Treba samo skinuti masku, biti prirodan i nenametljiv. Tako ćemo otkriti tko uistinu jesmo u
ovom trenutku i budimo ta osoba. Tako dajemo najve ći dar drugom ljudskom bi ću.
STRAH OD SRE ĆE
Želja za sre ćom postoji u svakom čovjeku. To je primarni osje ćaj i postoji u nama od trenutka
tr enutka
rođenja. Dijete želi ispunjenje svojih želja odmah i na na čin kako ono to želi. Rekli smo da je
dijete egocentri čno i nije sposobno za zrelu ljubav. Ranjeno dijete u nama osje ća još uvijek
onako kako smo osje ćali dok smo bili dijete, dakle, dio nas želi trenutno ispunjenje svojih
želja i to na na čin kako mi to želimo. Sre ća, kao i svaka istina, može biti iskrivljena u svoju
suprotnost. Tako i svako ispravno shva ćanje može biti iskrivljeno u pogrešno shva ćanje.
Sreća, pogrešno shva ćena, se izražava: "Jedino ako mogu imati ono što želim, na na čin na koji
ja želim i kada to želim, mogu biti sretan. Bit ću nesretan ako se to ne dogodi kako ja ho ću."
Osim toga, pri tome o čekujemo apsolutno odobravanje, divljenje i ljubav od svih. A kada se
to ne dogodi, mi to doživljavamo kao tragediju, kraj svijeta. Ne možemo biti sretni. Svakako,
to nikada nije intelektualno uvjerenje, ali tako to osje ćamo - sve izgleda beznadno i
raspoloženje nam varira u raznim stupnjevima o čaja.
Ranjeno dijete u nama razmišlja u okvirima crno-bijelo. Ne postoji ništa izme đu, ili postoji
sreća ili nesreća. Ako se stvari doga đaju u skladu s našim o čekivanjima, onda je to sre ća. Ali i
ako najmanja stvar krene protiv naše volje, svijet je crn.
Takva reakcija potje če iz djetinjstva. Kada je dijete gladno više od nekoliko minuta, za njega
su te minute kao vje čnost. Ne samo zbog toga što dijete nema pojam o vremenu, nego i zato
što dijete ne zna da će period gladi brzo završiti. Tako se dijete nalazi u apsolutnom o čaju,
kao što to možemo vidjeti kod djeteta koje pla če kao da je kraj svijeta. Dijete izražava svoju
ljutnju, bijes i nesre ću. Međutim, u odraslom dobu se ti osje ćaji prekrivaju razumnim i
racionalnim ponašanjem.
Dijete vrlo rano osje ća da sreću koju želi ne može ostvariti, pa ono osje ća ovisnost o
okrutnom svijetu koji mu ne daje ono što želi. Taj iskrivljen i primitivan pristup sre ći je u
stvari potreba za mo ći nad drugima, pokoravanjem drugih i odobravanjem. Drugi su ovdje da
ispunjavaju naše želje, kao naši roditelji u djetinjstvu, a budu ći da ta želje ne mogu nikada biti
ispunjene, mi se osje ćamo stalno frustrirano.
Jasno da se mi ne možemo sjetiti tih svojih osje ćaja iz djetinjstva, ali ih možemo otkriti u
nama danas. Prvo moramo otkriti gdje to ranjeno dijete u nama još uvijek postoji, s istim i stim
željama, osjećajima i reakcijama. Tek tada dospijevamo na to čku u našem razvoju od koje
počinjemo mijenjati neostvariv pristup sre ći i počinjemo graditi zreo pristup. Sve dok ne
doživimo to dijete u nama, mi ne možemo shvatiti odre đene sukobe u nama koji su posljedica
tog netočnog poimanja sre će.
Kako dijete sve više raste ono shva ća da ne može vladati drugima i dobivati odobravanje, pa
počinje sakrivati takve svoje želje od drugih, a na kraju i od samog sebe sve dok ih više nije
svjesno. Ali to potiskivanje ima svoju cijenu - osoba pokušava postati svršena odmah i sada
bez napornog rada na sebi. To je sebi čan cilj jer osoba ne teži savršenstvu da bi bolje voljela i
davala, nego da dobije divljenje i odobravanje, da bi tako mogla upravljati drugim ljudima.
l judima.
Osim toga, osoba postaje nesposobna da vidi svoje nedostatke - da prihvati sebe takvu kakva
jest u odre đenom trenutku, pa ona ne može biti istinski ponizna tj. da prihvati sebe kao još
nesavršenu kao ništa bolju, niti mnogo lošiju od ostatka čovječanstva.
Tako frustracija postaje dvostruka - ne možemo vladati drugima i ne možemo biti odmah
savršeni - i to ra đa osjećaj nesposobnosti, podre đenosti, samosažaljenja i krivnje. Dijete još ne
zna da nitko ne može posti ći takvo savršenstvo, a u odraslom dobu taj nesvjesni zaklju čak
mogao bi se ovako izraziti: "Kad bih mogao biti savršen, imao bih što želim. Budu ći da nisam
savršen, ništa ne vrijedim." Tako nastavljamo sebe kažnjavati što nismo savršeni, a svaki novi
neuspjeh uzrokuje dodatni o čaj i krivnju, pove ćavajući loše mišljenje o nama samima.
Istovremeno, s duge strane u osobi postoji i druga reakcija - osoba ne može podnijeti
cjelokupnu krivnju pa okrivljava druge i svijet. I tako nastaje za čarani krug: mogao bih biti
sretan na na čin na koji ja želim, tako da me u potpunosti vole i odobravaju mi, da rade ono što
ja želim, tada bih mogao biti savršen. Budu ći da mi to ne daju, oni su krivi što ja nisam
savršen. Tako osoba okrivljava svijet s jedne strane, a sebe s druge strane.
Takav pogrešan pristup sre ći - jedino mogu biti sretan ako je sve po mome - neizbježno
uzrokuje pogrešan pristup ljubavi. Zreli pristup sre ći bi glasio - ja ne ovisim o vanjskim
događajima, bez obzira kakvi oni bili. U čim i iz bolnih i sretnih okolnosti. To zna či da smo
shvatili da život sadržava i sre ću i nesreću. Zrela osoba ne doživljava to kao kraj svijeta kada
se susretne s bolom, a što se doga đa emocionalno nezrelim osobama. Ona zna da izbjegavanje
bola ima visoku cijenu - bol izbjegavanja je još gori od bola koji se pokušava izbje ći, ali ona
niti ne pokušava proizvesti bol da ne bi osjetila svoju bespomo ćnost - a nezrele osobe to često
rade i to nazivamo želja za nesre ćom.
Pogrešan pristup ljubavi je slijede ći osjećaj, odnosno o čekivanje: "Onaj tko me voli, taj mi
odobrava sve što činim, divi mi se, i jaj a ga posjedujem onako kako vladar posjeduje svojesvoje
podanike." Partner postaje objekt, a ne ravnopravan subjekt. Želimo posjedovati drugu osobu.
Ispravan pristup ljubavi bio bi: "Ja volim, bez obzira da li me ti voliš ili ne." Naravno, to je
ideal na najvišoj razini i mi ne možemo sebe prisiliti da tako osje ćamo. Ako to ipak
pokušamo, to će samo pove ćati osjećaj neuspjeha i krivnje. To je kada snagu volje krivo
upotrijebimo da bismo bili dobri, a bez rada na sebi. Ako nismo voljeni i nemogu će nam je
voljeti za uzvrat, to jednostavno treba sebi priznati bez krivnje. Ako smo sagledali svoju
djetinjastu želju za vladanjem, mi ćemo biti sposobni da smireno, bez zamjeranja i ogor čenja
prihvatiti da nas neka osoba ne voli. Tad ćemo biti sposobni da damo, a da ne o čekujemo da
nas zbog toga vole.
Pogrešan pristup sre ći također dovodi do razo čaranja, jer je nemoguće prevariti život, i tada
dijete odlučuje: "Budući da ne mogu izbje ći nesreću, onda ću u njoj uživati. Tako ću se
osjećati manje poniženo. Ja izazivam nesre ću, kažnjavam sam sebe, pa dakle, nisam potpuno
bespomoćan." Nije potrebno re ći da nikada niti jedna od ovih misli nije nij e svjesna. Mi jedino
možemo ući u trag ovakvim osje ćajima dubokim radom na sebi - tako da prevodimo naše
osjećaje u jasne misli. Tada ćemo pronaći obrasce prema kojima na profinjeni i skriveni na čin
izazivamo ljude i dovodimo do odre đenih situacija u kojima smo onda povrije đeni tako da
možemo nakupljati nesretne slu čajeve, nepravde, povrede i bol. Problem je u tome da se
užitak koji proizlazi iz nesre će koju izazivamo nikada ne može osjetiti kao istinski užitak. Da
se to može, to onda ne bi bilo lažno rješenje. Zbog toga patimo, dok istovremeno uživamo uživamo u
određenim značajkama nesre će, primjerice u samom izazivanju na takav profinjeni na čin da
nam nitko ništa ne može dokazati, ili u samosažaljenju koje proizlazi iz nesre će, itd. Kada
bismo analizirali naše osje ćaje kod svakog nesretnog ishoda, našli bismo taj unutarnji glas
koji kaže "ne", bez obzira koliko svjesno željeli sretni ishod. Unutarnja nespremnost za sre ću
prekrivena je vanjskom spremnoš ću.
Ta samodestrukcija i samokažnjavanje - a što je zapravo želja za nesre ćom - rezultat je
duboko ukorijenjenih osje ćaja krivnje. Kada god ne živimo istinu naša Istinska li čnost, ili
naša savjest, to zna i zato osje ćamo krivnju. Najve ći osjećaj krivnje proizlazi iz nakupljanja
nesreće i to je temeljni osje ćaj krivnje iz kojeg proizlaze svi ostali osje ćaji krivnje. To je
stvarna krivnja.
Trebamo nau čiti analizirati našu masku ili Idealiziranu li čnost - što želimo biti, koji su nam
ciljevi i zašto imamo te ciljeve. Analiziraju ći naša maštanja, prošle i sadašnje želje, uvijek
ćemo naći isti zajedni čki nazivnik: želju za savršenstvom da bismo mogli biti sretni i da
bismo vladali u takvom svojem svijetu. Sigurno je da mi svjesno nemamo želju vladati
drugima, ali su naši osje ćaji takvi. Želimo biti savršeni da nam drugi ljudi rade
r ade ono što mi
želimo. Želimo da nas vole i odobravaju svi bez iznimke. Želimo biti savršeni da bismo bili
bolji i vredniji divljenja nego drugi ljudi. Ako pogledamo u naše osje ćaje shvatit ćemo da se
tako ponašamo, iako nikad svjesno nismo izrazili želju da vladamo drugim ljudima. To ćemo
pronaći u sebi kada nas primjerice netko neljubazno odbije, ili nas odbaci na neki drugi na čin.
Tada možemo shvatiti da nas ne mora svatko voljeti, odobravati nam, a ako to ne znamo, tada
ćemo se jako loše osje ćati. Ako nas to pretjerano pogodi, tada je želja za vladanjem nad
drugima na djelu. U mjeri u kojoj otkrijemo želju za vladanjem u nama i nau čimo se je svaki
puta dobrovoljno odre ći, u toj ćemo se mjeri odre ći i izazivanja nesre će, nevolja i jada. Nije
lako doći do točke da uistinu možemo doživjeti sve ove osje ćaje tako da oni prestanu biti
samo teoretsko znanje. Tako dugo dok tu sklonost za vladanjem vidimo samo u drugima, ali i
ne u samima sebi, ni to nam ne će pomoći. Nužno je da uložimo sav svoj trud da prevladamo
otpore i bolne spoznaje da bismo pronašli te osje ćaje u sebi. Kada ih prona đemo, proživimo i
usporedimo sa istinom, mi smo našli klju č promjene.
Ta djetinjasta potreba da kontroliramo život, ili potreba za vladanjem postoji u svakome.
Međutim, može se o čitovati različito kad razli čitih ljudi. Postoje mnoge varijacije, od osobe
koja u velikom stupnju nakuplja nevolje, dok neka druga može otvorenije izražavati svoje
zahtjeve za vladanjem. Vanjsko ponašanje i intelektualno uvjerenje nisu pokazatelj ove
karakteristike ranjenog djeteta u nama. Ta karakteristika je temelj svih slika u nama.
Kada bismo mogli prihvatiti sebe sa svojim najdubljim osje ćajima, i to ne samo intelektualno,
tada bismo shvatiti da smo jednako nesavršeni kao i drugi ljudi, da nas neki vole, drugi ne
vole, neki nam odobravaju, a drugi ne, mi bismo uistinu postigli razinu zrelosti kojom bismo
prestali nakupljati nove nevolje. Me đutim, većina ljudi još uvijek jako pati kada ne dobije
odobravanje od svakoga. Ne može sebi i drugima priznati ni najmanju pogrešku da ne bi u
pitanje doveli svoju masku. Napuštanje maske izgleda previše zastrašuju će i doživljava se kao
gubitak sreće. Ranjeno dijete reagira u nama, a mozak to pokušava opravdati racionalnim
argumentima, no to nam ne donosi mir. Mir možemo ste ći jedino ako odlu čimo vidjeti, suo čiti
se i odreći tog djetinjastog pristupa sre ći, vladanju i savršenstvu. Moramo postati svjesni
ranjenog djeteta u sebi, jer ako ono ostane sakriveno od nas, ono će nastaviti uništavati naš
život, bez obzira koliko se mi trudili na vanjskim razinama. Trebamo u svakoj patnji tražiti
smisao, umjesto da je produžujemo zbog osje ćaja da je patnja besmislena. Tako će svaki bol
ukazivati na važne spoznaje o nama samima, i tama u nama će se smanjivati. Jer tama je
uvijek neznanje. U trenutku kad do đemo do spoznaje, bol prestaje, i spoznaja postaje izvor
radosti.
MORALIZIRANJE I PRETJERIVANJE
Neprestano govorimo o tome kako je važno da budemo svjesni onog što osje ćamo da bi se
naši osjećaji mogli razvijati. Recimo danas nešto o tome što možemo o čekivati jednom kada
osvijestimo naše osje ćaje. Nakon što prestanemo potiskivati naše osje ćaje, ne samo da ćemo
pronaći negativne osje ćaje kao što su to neprijateljstvo, ogor čenje, ljubomoru, zavist,
agresivnost itd., ve ć ćemo pronaći određene emocionalne stavove koji prevladavaju u psihi.
Važno je prepoznati te emocionalne stavove, što oni zna če s aspekta zrelosti, te kako oni
proizvode negativne osje ćaje zbog kojih se svjesno ili nesvjesno osje ćamo toliko krivima.
Prvi emocionalni stav je sklonost moraliziranju - sa samima sobom, pa stoga i s drugima.
Često se takvo moraliziranje ne pokazuje drugima, ali iznutra postoji do nekog stupnja u
svakom ljudskom bi ću. Već smo govorili o maskama zbog kojih imamo pretjerane zahtjeve i
očekivanja prema samima sebi, pa stoga i prema drugima, kao i o krutim standardima prema
kojima bismo trebali živjeti. A ako o čekujemo od sebe da budemo savršeni, posljedica toga će
biti moraliziranje. Moraliziranje je negiranje istine prema kojoj težimo, ono nas čini
nesnošljivima i arogantnima, moraliziranje nas sprje čava da budemo ponizni i da prihvatimo
sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, pa zbog toga i da volimo sami
sebe. A bez toga nije mogu će da poštujemo sami sebe.
Važno je da u radu na sebi prona đemo sve te osje ćaje i da ih doživimo. Moraliziranje može
postojati u vrlo suptilnim oblicima, čak i kod onih ljudi koji se otvoreno bune protiv
moraliziranja. Što je loše u moraliziranju? Naravno, da su nam pravila i zakoni potrebni jer
čovječanstvo još uvijek nije toliko razvijeno da bi moglo živjeti bez takvih vanjskih zakona.
Zato su zakoni na ovom stupnju razvoja zaštita i nužnost. Ali, druga suprotnost je da
očekujemo da budemo potpuno bez negativnih impulsa i osje ćaja i da odbacujemo sebe zato
što oni u nama postoje, zato jer nismo savršeni. To neprihva ćanje nas samih onakvima kakvi
smo u ovom trenutku razvoja, poti če nas da skrivamo ono što ne odobravamo od nas samih
kao i od drugih. Kad god kriza iznese na vidjelo negativnost u nama, mi moraliziramo i tako
odbacujemo dio sebe, ili ranjeno dijete. Potrebno je da budemo svjesni negativnog dijela sebe,
ali je štetno i nepotrebno da tada sebi zabranimo da osje ćamo ono što trenutno osje ćamo jer
vidimo negativnost, a onda ne volimo sebe u cijelosti - kao što je čest slučaj -čak i ako mi
toga ne moramo biti svjesni.
Tako dugo dok se ispravno ponašamo zato jer se bojimo posljedica neispravnog ponašanja,
naša dobrota i ispravnost proizlaze iz moraliziranja i stoga nisu istinske. Mi varamo, i stoga ne
možemo uvjeriti ni druge, a ni sebe. Mi prisiljavamo sebe da budemo dobri, jer se bojimo da
nismo savršeni, pa se bojimo loših posljedica. Dobrota i ispravnost trebale bi proizlaziti iz
unutarnjeg rasta i uvjerenja, a ne krutom primjenom pravila, što je moraliziranje.
Kada smo dobri zbog straha, mi postajemo nesigurni. Radije se držimo pravila, nego da istinu
potražimo u sebi. A to nas onda čini još nesigurnijima. To stvara za čarani krug. Drugim
riječima, ako ne vjerujemo vlastitim procjenama, tada se bojimo svoje vlastite negativnosti
koju pokušavamo obuzdati krutim pravilima. Rješenje nije u iživljavanju negativnosti, kao ni
u drugom ekstremu, u obuzdavanju negativnosti krutim pravilima, nego uo čavanju
negativnosti. Trebamo samo promatrati svoju negativnost - pogrešne, djetinjaste, neistinite i
iskrivljene reakcije i pristupe. Što ih više promatramo, bit ćemo sposobniji nau čiti zašto oni
nisu u skladu sa stvarnoš ću i istinom. Treba shvatiti na koji na čin su oni pogrešni,
neprimjereni, destruktivni, nekorisni i nestvarni. Tada usporedimo pogrešne reakcije s onima
ispravnim, bez da se pokušavamo prisiliti da tako osje ćamo. Samo ih treba usporediti i
shvatiti zašto su pogrešne neproduktivne, a ispravne produktivne. U potpunosti trebamo
prihvatiti da još nismo sposobni osje ćati i reagirati na željeni na čin, i bez krivnje i ikakve
prisile, u potpunosti trebamo prihvatiti sami sebe kakvi jesmo, ali sa znanjem o našoj
nezrelosti. Ako to napravimo, bez da budemo ljuti i nestrpljivi sa sobom, polako će se naši
osjećaji započeti mijenjati.
Dakle. postupak se sastoji u tome da jednostavno dozvolimo osje ćajima da se pokažu, bez da
ih pokušamo promijeniti. Znamo da snagom volje ne možemo mijenjati naše osje ćaje. Ne
možemo sebi zabraniti da osje ćamo kako osje ćamo. Jednostavno trebamo prepoznati te
osjećaje. Dok to činimo, učimo prihvatiti sebe s negativnim osje ćajima. To će više napraviti
za poštovanje nas samih, nego sve prisilne težnje za savršenstvom, koje ne možemo odmah
postići. Samim promatranjem djetinjastih reakcija, snaga tih reakcija će se smanjiti. Postat
ćemo sposobni da promatramo takve osje ćaje bez da odbacimo sami sebe, pa stoga i bez
moraliziranja. Sumnje u nas same će se smanjivati i kona čno nestati, jer po činjemo prihvaćati
sebe.
Vidimo negativnost u sebi, bez da pretjerujemo u ocrnjivanju samih sebe. Tako ne će jedna
nesavršenost imati mo ć da sebe emocionalno potpuno odbacimo. To nije i intelektualno
znanje, nego emocionalno osje ćanje katastrofe zbog neke naše greške. Upravo zbog te
emocionalne reakcije, mi se pretjerano bojimo svojih negativnih osje ćaja. A što ih se više
bojimo, to ćemo više moralizirati. Što su zahtjevnije norme savršenstva naše Idealizirane slike
ili maske, to ćemo više moralizirati, a to nije naša Istinska li čnost. Posljedica je sve ve će
otuđenje od nas samih zbog krutosti, straha, nesnošljivosti i nesigurnosti. A onda to često
projiciramo na druge.
Gdje god smo nezreli i emocionalno uznemireni, tu ćemo pronaći taj dio nas koji se kruto drži
pravila i zbog toga moralizira. Tu zna čajku naše li čnosti nam često nije lako uo čiti. Ona se
može pokazati samo u odre đenim područ jima našeg života, i može se o čitovati na vrlo
neizravne na čine. To jedino možemo prona ći tako da prevodimo svoje emocije u jasne misli.
Tada ćemo uočiti kako odbacujemo sebe što nismo savršeni, kako ne prihva ćamo sebe samo
zato što postoje i negativne emocije u nama. Umjesto da pokušavamo brzo odgurnuti takve
osjećaje, trebamo nau čiti da prihvatimo sami sebe usprkos tih negativnih osje ćaja. Trebamo
naučiti vidjeti svoje istinske vrijednosti, kao i naše mane. To je jedini na čin. Ako pokušamo
negirati te negativne osje ćaje, to dovodi do potiskivanja, pa lažna slika o nama samima samo
raste. To ne dovodi samo do toga da varamo sami sebe, nego i do toga da se otu đujemo od
svoje Istinske li čnosti ili stvarnog Ja. A to sve proizvodi moraliziranje, kao i svu krutost koja
je povezana s moraliziranjem.
Tako da mi više vjerujemo u pravila, nego sami sebi. A ta nesigurnost onda dovodi do toga da
i pravila pogrešno primijenimo. To onda samo pove ćava našu zbunjenost i nesigurnost.
Budući da ne možemo prihvatiti da smo pogrešiva ljudska bi ća, koja često ne znaju odmah
sve odgovore, mi se sramimo da ne znamo sve odgovore i osje ćamo se nevrijedno. Stoga,
prvo što moramo nau čiti na putu upoznavanja samih samih sebe je da shvatimo da je nemogu će
živjeti bez grešaka i da često ne znamo odgovore. Ako to nau čimo, a pored toga možemo
voljeti sami sebe, tada će se postupno po četi mijenjati naši osje ćaji, naše reakcije će se
promijeniti, a slijedit će i zdravo povjerenje u naše spontane reakcije. Postat ćemo puno blaži
sa sobom i više ne ćemo trebati savršenstvo da bismo mogli sebe poštovati.
Ova tema zahtijeva intenzivan rad na sebi. Ve ćina ljudi osjeća se nesretno kada ne može
riješiti problem, kada ne možemo primijeniti svoja poznata pravila i zakone na situaciju koja
nas muči. Prvo moramo otkriti što nas muči. To sama po sebi, nije toliko neugodna situacija,
već je to uloga koju mi u tome igramo - kad ne ispunimo naša idealizirana o čekivanja o nama
samima, a ona pretpostavljaju da mi uvijek savršeno reagiramo i da trenutno
tr enutno znamo sve
odgovore. Kad se to pokaže nemogu ćim, ispod naše gor čine i samosažaljenja, mi sebi ne
opraštamo nesavršenost. Mi moraliziramo sami sa sobom. Mi osje ćamo da smo u cijelosti
loši, iako to ne moramo to svjesno misliti. Trebamo uo čiti kada moraliziramo sami sa sobom
jer ne opraštamo sebi da nismo savršeni. Možda će prvi korak biti u tome da postanemo
svjesni unutarnje krutosti i nesnošljivosti sa sobom i drugima. Mnoge depresije i o čaj temelje
se na neispunjenim o čekivanjima koje ne možemo posti ći.
Uz moraliziranje uvijek ide i pretjerivanje, što se može, ali i ne mora, o čitovati kao
dramatiziranje. Kako ćemo postajati svjesni svojih osje ćaja, ne samo da ćemo pronaći
negativne osje ćaje, nego i moralizatorski stav u nama, a otkrit ćemo i kako pretjerano
reagiramo u odnosu na stvarnost. To se odnosi kako na negativne, tako i na pozitivne
situacije. To je posljedica emocionalne nezrelosti, ili djetinjeg stava ili/ili. Ili je crno, ili je
bijelo. Ta neistinita procjena stvara emocionalnu uznemirenost, nezrelost i loše zdravlje,
moralizatorski stav, kao i nesrazmjerne emocionalne reakcije.
Primjerice, mali kompliment, koji je sam po sebi nevažan, može nam uljepšati dan. Prolazno
odobravanje može utjecati na naše raspoloženje. Po istom principu, svaka mala kritika ili
neodobravanje može u potpunosti pokvariti naše raspoloženje. Ono prvo nesrazmjerno podiže
naše raspoloženje, a ovo zadnje ga nesrazmjerno smanjuje. U oba slu čaja, mi se dižemo ili
padamo samo zbog jedne zna čajke - bilo točne ili netočne - ovisno kako neka druga osoba
razmišlja o nama. Ili ćemo se vezati na to ho će li nacionalna mom čad dobiti utakmicu ili će
izgubiti. U prvom slu čaju, emocionalno mislimo kako smo divni i krasni, voljeni i bez greške,
a u drugom slu čaju se osje ćamo da smo zbog male kritike potpuno loši. To je teško uo čiti, jer
mi intelektualno znamo da je to besmisleno, pa kad god se pojavi takva emocionalna reakcija,
mi je potisnemo. Tada pripisujemo te osje ćaje nekim drugim faktorima koji nisu niti upola
toliko odgovorni, ili jednostavno
j ednostavno zanemarujemo
zanemarujemo razlog zašto smo tako emocionalno reagirali.
Mi potiskujemo naše osje ćaje i ono što ih je izazvalo, i tako se udaljavamo od stvarnosti. Više
ne vidimo sebe u odnosu na svijet u istini. Jedna mana iskrivljuje našu percepciju, pa smo mi
ili svijet, ili bijeli ili crni. Tako se ne možemo nositi s kritikom na konstruktivni na čin.
Umjesto da potražimo u sebi da li je kritika, pa makar i 1%, osnovana, mi idemo u obranu kao
da nam je život u pitanju, samo zato jer j er moramo biti savršeni.
Jedan znak zrelosti je da se nosimo s kritikom i frustracijom
fr ustracijom na konstruktivni na čin. Zrela
osoba je to u stanju napraviti jer ona živi u stvarnosti. Ona ne o čekuje od sebe da bude
svršena, ona prihva ća sebe u cijelosti. Stoga, ona zna da je kritika ne čini skroz lošom ili skroz
pogrešnom. Drugim rije čima, kada nai đemo na kritiku ili smo frustrirani, jer nešto ne
možemo odmah posti ći, zbog naših vlastitih neuspjeha, ili neuspjeha drugih ljudi, mi ćemo to
moći prihvatiti. Znat ćemo da s tom jedno zna čajkom nije u pitanju naše cjelokupno
postojanje, da je to samo jedna naša zna čajka. Tada ćemo počet vjerovati u sebe i u to t o da smo
sposobni da to prihvatimo, te da smo sposobni u čiti iz takvih iskustava. Tako nas kritika ili
nepovoljan doga đaj neće zgaziti, ve ć će nam dati nove spoznaje i shva ćanja o nama samima i
drugim ljudima. Dakle, ne ćemo se više bojati kritike, frustracije, ili neuspjeha, kao katastrofe
od koje se neprestano moramo braniti. Takve su obrane, kada nema potrebe za njih, štetne i za
nas, kao i za druge ljude. Stvaraju povrede, umjesto da u čimo iz njih. Bez tih obrana, naše će
srce biti otvoreno i opušteno, i uvijek ćemo biti otvoreni na nova iskustva stvarnosti. S tako
postavljenim temeljima, kao rezultat se mora pojaviti poštovanje i pouzdanje. Pravilnim
odnosom prema našoj ljudskosti, sa svim njenim neuspjesima i uspjesima, mi gradimo na
kamenu.
OBRAMBENI MEHANIZMI
Reakcija da branimo sebe je toliko postala naša druga priroda da ve ćinu vremena nismo
svjesni da se branimo. A kada se branimo, mi smo preplašeni, osje ćamo se ugroženo i u
opasnosti. Sigurno postoje opasne situacije kada je strah opravdan i mi imamo sposobnost da
se nosimo s njima. Ako budemo doista napadnuti, sve naše sposobnosti će se usmjeriti na
opasnost. Da bismo se mogli nositi s trenutnim hitnim problemom, mi ćemo usmjeriti sve
naše sposobnosti na taj problem. Te sposobnosti u psihologiji nazivamo sposobnost za rekciju
bijeg ili napad.
Kada mozak signalizira alarm zbog opasnosti cijelo tijelo priprema se za obranu, bilo da je to
bijeg iz opasne situacije, ili napad, da spomenemo samo te dvije krajnosti. Priprema tijela je
ubrzavanje rada srca i metabolizma, disanja; miši ći se zatežu i spremaju za akciju,
koncentracija se pove ćava. Taj sindrom stresa je rezultat djelovanja hormona. Hipofiza
aktivira svojim hormonima nadbubrežnu žlijezdu, a njeni hormoni dovode do pove ćanja
šećera u krvi i ubrzanja metabolizma. Ako ne reagiramo zbog bilo kojeg razloga -
potiskivanja ili straha, primjerice - stupa u akciju inhibitorni sistem i osloba đaju se brojne
supstance ( noradrenalin, glikosteroidi) koji djeluju na kardiovaskularni sistem, vazomotorni
sistem i metabolizam. Ako stres i dalje traje sve se više osloba đaju hormoni nadbubrežne
žlijezde (glikosteroidi) i imaju
i maju vrlo štetne posljedice za zdravlje: razaranje proteina važnih za
život, izazivaju zadržavanje vodi i soli, krvna masa se jako pove ćava, a noradrenalin sužava
krvne žile (visok tlak), štetno djelovanje na timus - žlijezda koja osloba đa "T"-limfocite bitne
komponente imunog sistema.
Dakle, jednostavno govore ći, ako postoji opasnost, primjerice da se pojavi čovjek koji bi nam
mogao nauditi, naš mozak signalizira opasnost i cijeli organizam mobilizira svoje snage za
obranu. Međutim, ako se taj čovjek ne pojavljuje tada i opasnost ne jenjava. Nastaje
produženi stres koji truje organizam. Kad bi se taj čovjek pojavio, mi bismo riješili situaciju,
bilo da se obranimo ili pobjegnemo, ali to bismo riješili i tada bismo se opustili. Takvu
reakciju nazivamo konstruktivnim stresom, jer ina če s našim normalnim sposobnostima i
opažanjima ne bismo mogli posti ći ono što je potrebno da bismo se zaštitili, dok je produženi
stres štetan za zdravlje.
U prosječnom životu, takve stvarne opasnosti se jako rijetko doga đaju. Tvari koje izlu čuje naš
hormonalni sustav ne će nam naštetiti, ako naši obrambeni mehanizmi djeluju samo u tim
rijetkim slučajevima kada se pojavi stvarna opasnost. Nakon što ta t a opasnost pro đe i nakon što
se naš sustav vrati na normalno djelovanje, taj se otrov upija i rastvara. Taj je otrov neophodni
stimulans u tom trenutku, ali ako bi situacija trajno ispunjavala
i spunjavala naš sustav,
sustav, šteta bi se morala
dogoditi.
Kada se zbog psiholoških i zbog iracionalnih i nestvarnih razloga branimo, naš hormonalni
sustav to ne uzima u obzir. Otrovna tvar se po činje izlučivati u trenutku kada se po činjemo
plašiti. Kad se branimo, mi smo preplašeni. Zato je važno prepoznati nestvarne strahove, jer
će inače, prije ili kasnije do ći do oštećenja različitih organa. To je fizi čki aspekt stresa.
Što se tiče mentalne strane, kad se nalazimo u stvarnoj opasnosti, naše će se cjelokupne
mentalne sposobnosti automatski usredoto čiti - uz pomoć otrovnog stimulansa - na problem.
Da bismo to mogli napraviti, mi se ne ćemo moći usredotočiti ni na što drugo osim goru ćeg
problema. Sve mudrosti i misli, koje su ina če važne za skladni i smisleni život, bit će
isključene. Ako se to doga đa u trenucima stvarne opasnosti, to onda pove ćava snagu naših
misli da riješimo problem. Kada stvarna opasnost pro đe, naši se procesi razmišljanja mogu
ponovno usredoto čiti na mnoge strane života.
Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, tamo gdje zapravo nema opasnosti, razvoj i
djelotvornost naših mentalnih procesa se smanjuje, mi reagiramo nezrelo i ograni čeno, čak i
ako imamo visok kvocijent inteligencije. Mi više ne možemo vidjeti da nezrelo reagiramo, ne
vidimo istinu o sebi i drugima, i o životu. To nas sprje čava da vidimo svoje potencijale u
donošenju zrelih odluka. To se doga đa jer je naš cjelokupni mentalni sustav orijentiran na
nestvarnu opasnost da nas obrani od nje, pa se ne može baviti s rješavanjem svakodnevnih
životnih situacija. U stvarnoj opasnosti mi odabiremo svrsishodnu reakciju - bijeg ili napad.
Slična procedura odvija se u lažnom alarmu. Mi tada odabiremo lažno rješenje agresivnosti,
ili/i se povlačimo od života, ili/i
ili /i odabiremo popustljivost koja naš košta našeg poštenja. Ako
realno ne vidimo situaciju zbog straha od opasnosti, mi tada odabiremo pogrešnu reakciju. I to
je pogrešna odluka ili greška. Mi se tada stalno nalazimo u situaciji rata, s glavnim dijelom
naših sposobnosti usredoto čenih na obranu, i ne možemo se više nositi s životom na
primjereni na čin.
U našim emocijama, kada se suo čimo sa stvarnom opasnosti mi teško da imamo vremena i
prostora za osje ćaje drugačije nego što su strah i ljutnja.
l jutnja. U rijetkim slu čajevima stvarne
opasnosti, dobro je da tako osje ćamo jer nam ta dva osje ćaja daju snagu da bismo se obranili.
Svi drugi osje ćaji se povla če u tom trenutku i orijentiraju se na taj problem. Da u takvim
trenucima imamo druge osje ćaje, naša obrana ne bi bila efikasna. Kad stvarna opasnost mine,
naši osjećaji se vra ćaju u naš emocionalni sustav.
Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, prevladavaju ći osjećaji su strah i ljutnja. Kad god
smo povrijeđeni, mi pogrešno vjerujemo da je to napad na nas. To opet pogrešno predstavlja
napad na nas. Jer u ve ćini slučajeva kada nas drugi ljudi povre đuju, oni se brane, oni nas ne
žele povrijediti. Onda mi to doživimo kao opasnost i za čarani krug međusobnog povre đivanja
se nastavlja prelazi u osobni rat - a tu je onda stalna nestvarna opasnost.
Kada pogrešno prepoznamo nešto kao opasnost, dakle, nešto smo prepoznali kao napad na nas
jer smo povrije đeni, primjerice, kada dugi ljudi nisu ono što mi mislimo da bi trebali biti, mi u
trenutku potiskujemo tu povredu - a to je primarni
pri marni osje ćaj - mi tada
t ada doživljavamo ljutnju i
neprijateljstvo da ne bismo osjetili bol. Dakle, ljutnja postaje obrana od bola. Mi se po činjemo
braniti, bez obzira koje lažno rješenje odabrali. Ne nalazimo se više u istini. Ne samo što
povreda koju smo doživjeli nije opasna po život i ne zahtijeva obranu koju smo pokrenuli,
nego što je obrana neizmjerno štetnija od same povrede. Ali i zato što nismo svjesni povrede
nego samo svoje ljutnje. A to varanje nas samih stvara osje ćaje krivnje zbog kojih ne
poštujemo sami sebe.
Problem takve štetne obrane je u tome što je to postala naša druga priroda - mi takvih
pogrešnih obrana više nismo svjesni. Mi se branimo kao da nam je život u opasnosti. Tako đer
osjećamo katastrofu kad god nešto nije takvo kakvim mi mislimo da mora biti, kada nije u
skladu s našim željama. Izgleda, kada se prevede u jasne misli, da ako nešto nije u skladu s
onim što mi želimo, mi ne možemo biti sretni. Ne želimo sre ću, ako nije po našem. Jasan
primjer samovolje. A sve što je za nas nepoželjno ne mora biti opasno. Ali je ipak obrambeni
mehanizam, upravo po svojoj prirodi, proces odbijanja opasnosti. Ako te procese koristimo za
stvarnu opasnost, to onda ima smisla. Ako to ne u činimo, naš cjelokupni sustav ispada iz
ravnoteže. To zna či da pretjerano reagiramo na opasnost kada je u stvarnosti nema. Psiha je
izbačena iz ravnoteže zbog stalnog osje ćaja tjeskobe.
Kada se naši osje ćaji pretežno ograni čavaju na strah i ljutnju, to više ne ostavlja mjesta za
osjećaje ljubavi, topline, pažnje, razumijevanja i suosje ćanja. Drugim rije čima, u trenucima
opasnosti mi se povla čimo u sebe i spremamo se za napad ili povla čenje. Mi više ne
pokušavamo premostiti jaz izme đu nas i drugih ljudi, mi ne komuniciramo, jer se zatvaramo.
Kad se manje ili više stalno branimo, zbog pogrešnog uvjerenja da je svaka povreda,
frustracija, kritika ili odbijanje, opasnost od koje se moramo braniti, mi ograni čavamo svoje
osjećaje, kreativnost, komunikaciju, našu sposobnost
sposobnost da volimo i da razumijemo, da osje ćamo
i da se izražavamo. Ukratko, naš duhovni život je duboko ošte ćen i oslabljen. Sami sebe
ograničavamo i privla čimo u naš život upravo ono što smo takvim obranama htjeli izbje ći -
drugi će nas povre đivati još više jer ih nesvjesno odbijamo.
odbijamo. Zato se moramo još više braniti i
tako nastaje za čarani krug u nama i izme đu nas i drugih, koji stalno pove ćava obrambene
mehanizme i tako stvara da obje strane uzajamno odbijaju jedna drugu. Ukratko, život
potvr đuje naša pogrešna uvjerenja.
Ponovimo da su stvarne opasnosti za koje su potrebni ovakvi mehanizmi obrane za smrtnu
opasnost izuzetno rijetke u normalnom životu. Ovaj obrambeni mehanizam je uro đen i čak će
i dijete znati kada ga upotrijebiti. Me đutim, što više neprimjereno koristimo te obrambene
mehanizme, to ćemo manje biti sposobni da se obranimo u stvarnoj opasnosti. Mi smo tada
paralizirani i bespomo ćni, zapravo lako postajemo plijen - samo zato što pogrešno vjerujemo
da smo bespomo ćni, kada to zapravo nismo. To nikada ne možemo riješiti poja čanom
obranom, ali to možemo riješiti ako se prestanemo braniti kada za to nema potrebe.
Takve pogrešne obrane javljaju se naro čito kada smo izloženi kritici, odbacivanju, frustraciji
zbog ne čeg što ne možemo posti ći ili dobiti. Kada smo optuženi zbog ne čeg istinitog,
poluistinitog ili neistinitog, mi osje ćamo smrtnu opasnost. Jasno da bismo to spoznali trebamo
t rebamo
prevesti naše osje ćaje u jasne misli. No, čak nas i neopravdana kritika ne može dovesti u
opasnost pod uvjetom da je naš stav prema njoj zreo i realisti čan. Ne doga đa li se često da
kritika protiv koje se branimo, da ona prijeti da će razotkriti nešto s čime se ne želimo suo čiti?
Nešto što ne želimo mijenjati, ili se bojimo da će nas drugi zbog toga odbaciti. Koji god da su
razlozi za takvu obranu, mi bježimo od istine. Branimo se od istine, iako može do ći od drugih
ljudi koji su jednako nesavršeni kao i mi. Mi se branimo tako da drugoj osobi onda ukazujemo
na njene greške, koje ona tako đer ne želi vidjeti. Tako dvije strane ukazuju stinu onoj drugoj -
i svaka može do neke mjere biti istinita - dok istovremeno ne želi vidjeti istinu o sebi.
Mi pogrešno vjerujemo da ako se razotkriju neke naše mane da će drugi imati pravo da nas
odbace i da nas ne vole. A to ne možemo podnijeti, pa se branimo kao da nam je život u
opasnosti, da bismo sa čuvali njihovu ljubav kao bi ća vrijedna ljubavi. A drugi ljudi nas
nikada ne odbacuju samo zbog neke naše stvarne mane, nego zato što varamo da bismo
prikrili neku manu. Otvoreno i odgovorno pokazivanje
pokazivanje naših mana dovodi do prihva pri hva ćanja, jer
nas se ljudi ne boje zbog naše navodne savršenosti, dok će obrana zbog straha od
razotkrivanja dovesti do prijezira, odbacivanja, straha i do toga da se i druga osoba po čne
braniti. Naša tama izazvala je tamu u drugoj osobi.
Kad god se ovako pogrešno branimo, naš cilj ne može biti istina. U stvarnoj opasnosti, ta
stvarna opasnost je istina tog trenutka. A u nestvarnoj opasnosti, istina je negdje drugdje. Mi
se u takvim trenucima ne pitamo: "Gdje je istina?
isti na? Da li je to ispravno? Ima li u tome zrnce
istine?" Mi ne tražimo istinu. Mi tvrdimo da smo mi u pravu, ili je j e katastrofa. To su dva
bazična stava ili stanja svijesti: samovolja ili traženje istine.
To je ograni čeno vjerovanje "ja protiv druge osobe", koje nas sprje čava da vidimo istinu.
Postoji velika razlika da li se branimo da bismo dokazali da smo mi u pravu - branimo naše
nepoželjne osobine, ili to činimo u ime istine i pravde. Ako se krivo branimo, mi bježimo od
istine, dakle i od samih sebe i života. To proizvodi izlike, otu đenje od nas samih i drugih, i do
izolacije. Kada se branimo na taj na čin, mi ne samo da ošte ćujemo naše fizi čko tijelo, ve ć
ograničavamo i svoje misli, opseg naših osje ćaja, pristupe, kreativnost, duhovni život, našu
sposobnost da se neovisno vežemo s drugim ljudima, našu unutarnju slobodu, našu
zaokupljenost istinom, pa stoga i našu sposobnost da volimo i poštujemo sami sebe i druge.
Tako štetu koju nanosimo sami sebi, i onima oko nas, kao i nesklad i odijeljenost koja se
stvara zbog pogrešne obrane, nije mogu će niti opisati u njenom potpunom u činku. Tako ne
možemo ispuniti svoje niti tu đe potrebe. Oslobo đenje koje doživljavamo kada se prestanemo
pogrešno braniti, nije mogu će opisati. To se jednostavno mora proživjeti da bi se osjetila ta
radost. Trebamo naprosto te ći s životom - otpustiti i primiti što god nam do đe. Budi volja
Tvoja. Sve što do đe, u tome trebamo tražiti istinu. U tom bazi čnom stavu prema životu naše
reakcije će se promijeniti. Ako samo nau čimo promatrati, opažati i shva ćati - pa stoga i
konačno se prestati krivo braniti -oslobodit ćemo se iluzija. Ne postoji ve ća poteško ća i ve ći
zatvor od privida, iluzija ili laži. Ne postoji ništa destruktivnije od ljudi koji se bespotrebno
brane. Ne postoji ništa što stvara više nesklada, neistine, neprijateljstva i razdora u osobnom,
isto kao i u javnom životu, od lažne obrane. Kad se nje oslobodimo, cijeli naš život će se
promijeniti i postati ispunjen, kao što to Bog i želi za nas.