1

Mudrost esigurnosti
Poruke za doba tjeskobe
Alan Watts

SADRAJ

Uvod ............................................................... 3
I

Doba tjeskobe ..................................... 04

II

Patnja i vrijeme ................................... 09

III

Veliko strujanje ....................................12

IV

Mudrost tijela ......................................18

Biti svjestan.......................................... 25

VI

udesni trenutak ................................. 30

VII Preobrazba ivota .............................. ..36

VIII Stvaralaka moralnost ........................ ..41
IX

Ponovno preispitivanje vjere ............ ..46

UVOD
Oduvijek me oaravao zakon oprenih nastojanja. Ponekad ga nazivam i "obrnutim zakonom". Kad se nastoji
odrati na povrini vode - tone; no, kad pokuava potonuti - pluta. Kad zadrava dah, gubi ga - to iznenada
priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu poslovicu, "Svatko tko eli spasiti svoju duu, izgubit e je."
Ova knjiga istrauje taj zakon u odnosu na traganje ovjeka za psiholokom sigurnou te na njegova nastojanja da
svoju duhovnu i intelektualnu sigurnost pronae u vjeri i filozofiji. Napisana je u uvjerenju da ni jedno pitanje ne
bi moglo biti pogodnije u vremenima u kojima se ini da je ljudski ivot naroito nesiguran i nepouzdan. Njezin je
stav kako je ta nesigurnost rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i zdravlje
sadrani u najradikalnijem priznanju - da nemamo naina da spasimo sami sebe. Ovo poinje zvuati kao neto iz
Alice s onu stranu ogledala, tj. iz djela koje kao da predstavlja vrstu filozofskog ekvivalenta ovom radu. itatelj e
se esto zatei u zbrkanom svijetu, u kojem se uobiajeni poredak stvari ini potpuno izvrnutim, i u kojem je
zdravi razum izokrenut i oprean. Oni koji su proitali neku od mojih ve objavljenih knjiga, npr. Pogledaj duh
(Behold the Spirit) ili Vrhovno bie (The Supreme Identity), naii e ovdje na stvari koje e im se uiniti posve
oprenima mnogima od mojih prije izreenih misli. No, to je tono tek manjim dijelom. Naime, otkrio sam da su
bit i osnovni problem onoga to sam elio rei tim knjigama rijetko shvaeni; okvir i sadraj moje misli esto je
prikrivao njen smisao. Zato ovdje namjeravam razmotriti isto pitanje polazei od posve drugaijih pretpostavki i
pojmova, koji nee prouzroiti brkanje misli s mnotvom beznaajnih pomisli, to su ih nad njih nadvili vrijeme i
usmena predaja.
U tim sam knjigama nastojao obraniti odreena naela religije, filozofije i metafizike, tumaei ih iznova. Bilo je
to, mislim, kao da zmiji elite privrstiti noge - bespotrebno i zbunjujue, jer obrana je potrebna samo onim
nesigurnim, upitnim istinama. Meutim, ova je knjiga u duhu misli koje je izrekao kineski mudrac Lao Tsu, uitelj
zakona oprenih nastojanja. On je objavio da oni koji opravdavaju sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj tko eli
spoznati istinu trebao liiti svojih spoznaja i znanja, te da nema niega snanijeg i vie stvaralakog od praznine od koje ljudi bjee. Tako je ovdje moj cilj pokazati - na izokrenut nain - da se one bitne stvarnosti vjere i
metafizike mogu obraniti tako da uspijevamo i bez njih, te da se manifestiraju samim njihovim unitenjem.
Radosna mi je obveza priznati, da mi je pripremu ove knjige omoguila velikodunost zaklade koju je osnovao
pokojni Franklin J. Matchette iz New Yorka, ovjek koji je velik dio svog ivota posvetio problemima znanosti i
metafizike, kao jedan od rijetkih poslovnih ljudi kojeg nije u cijelosti obuzeo onaj zaarani krug stvaranja dobiti
koja stvara dobit kojom treba ostvariti novu dobit. Zato se zaklada Matchette posvetila traganju za metafizikim
istraivanjima, pa ne treba niti spominjati da je za mene njihova voljnost da se pozabave tako "suprotnim"
pristupom metafizikim spoznajama bila pokazatelj njihove pronicavosti i mate kojom raspolau.
Alan W. Watts
San Francisco, svibanj 1951.

I. DOBA TJESKOBE
Prema svim svojim vanjskim pojavnostima, na je ivot tek iskrica svjetla izmeu jedne i druge vjene tame. Ni
razdoblje izmeu tih dviju tmina nije dan bez oblaka, jer to smo vie sposobni osjetiti zadovoljstvo, to smo vie
izloeni boli i ta je bol - bila ona u pozadini ili u prvom planu - uvijek s nama. Naviknuli smo se uiniti svoje
postojanje vrijednim, a to nam je omoguilo vjerovanje da postoji i neto vie od ove vanjske pojavnosti - da
ivimo za budunost, koja dolazi nakon ovozemaljskog ivota. ini se da vanjska pojavnost ba i nema smisla.
Ako ivjeti znai skonati u boli, nepotpunosti i nitavilu, ini se da je to tek okrutno i isprazno iskustvo za bia
koja su roena za spoznavanje, nadu, stvaralatvo i ljubav. ovjek, kao bie razuma, eli da njegov ivot ima
smisao, pa mu je bilo teko povjerovati da je tako, osim ako ne postoji i vie od onoga to vidi - osim ako ne
postoji vjeni poredak i vjeni ivot nakon nesigurnog i trenutnog iskustva ivota i smrti.
Moda mi se nee oprostiti to ova ozbiljna pitanja uvodim s pomalo frivolnim prizvucima, ali problem traganja za
smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjea me na onu djetinjastu elju, da nekome potom poaljem
malo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava. Samo, ova igra ne bi nikad uspjela, jer
je izbezumljujue nemogue omotati i uvezati pola litre vode u papirnati paket. Postoje, dodue, i papiri koji se ne
bi raspali iako su ve vlani, ali nije mogue sabiti vodu u bilo kakav oblik kojim bi se moglo rukovati, niti je
mogue zavezati uzicu tako da se paket ne rasprsne. to se vie nastoje prouavati rjeenja raznih problema u
politici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se vie stjee dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji
su svoju dovitljivost posve istroili na pokuaju da vodu ivota omotaju u uredne i trajne paketie. Mnogo je
razloga zbog kojih bi to trebalo biti jasno, posebno nekome tko ivi danas. Toliko mnogo znamo o povijesti, o
svim onim paketiima koji su se ranije vezivali i posve se rasprsnuli. Znamo tolike pojedinosti o problemima
ivota, da se oni odupiru lakim pojednostavljenjima i ine se sloenijima i bezoblinijima no ikad prije. Nadalje,
znanost i industrija toliko su poveale i uurbanost i okrutnost ivljenja, da izgleda kako se nai paketii svakim
danom raspadaju sve bre i bre.
Tako se javlja i osjeaj da ivimo u doba neuobiajene nesigurnosti. U proteklih stotinu godina slomile su se tolike
davno uspostavljene tradicije - tradicija obiteljskog i drutvenog ivota, vladavine, gospodarskog poretka, vjerskih
uvjerenja. Kako godine prolaze, ini se da imamo sve manje i manje uporita za koje bismo se mogli uhvatiti, sve
manje stvari koje bismo mogli drati posve ispravnima i istinitima, pouzdanima za sva vremena.
Za neke je to dobrodolo olakanje od ogranienja koja nam nameu moralne, drutvene i duhovne dogme. Za
druge je to opasan i uasavajui prekid s razumom i pameu, jer nastoji ljudski ivot srozati u beznadni kaos.
Moda je veini trenutni osjeaj olakanja dao kratak predah da bi potom uslijedila najdublja tjeskoba. Naime, ako
je sve relativno, ako je ivot tek bujica bez oblika ili cilja, u ijim naplavinama ne moe potrajati apsolutno nita
to bi se spasilo, ini se da je on neto u emu "nema budunosti", a time ni nade. ini se da ljudska bia mogu biti
sretna samo dok pred sobom imaju budunost kojoj se mogu radovati - pa bila to "bolja vremena" koja e doi
moda ve sutra, ili vjeni ivot nakon smrti. Iz razliitih razloga sve vie i vie ljudi misli da je sve tee vjerovati
u ovo potonje. S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dou ta "bolja vremena" - teko u njima
potpuno uivati bez nekog obeanja da pristie i vie od toga. Ovisi li srea uvijek o neemu to se oekuje od
budunosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmie naem dosegu i nestaje u bezdanu smrti.
Zapravo, nae doba nije nimalo nesigumije od bilo kojeg drugog ranijeg vremena. Siromatvo, bolest, rat,
promjena i smrt nisu nita novo. Ni u najboljim vremenima, "sigurnost" nije bila nimalo manje privremena i
prividna. No, tada je bilo mogue poduprijeti nesigurnost ljudskog ivota vjerovanjem u nepromjenjivo, u ono
4

izvan domaaja nevolje - u Boga, u besmrtnu duu ovjeju te u vladavinu kojom vjeni zakoni pravednosti
upravljaju svemirom.
Danas su takva uvjerenja rijetka, ak i u vjerskim krugovima. Nema razine drutva, a malo je i pojedinaca koje je
dotaknulo suvremeno obrazovanje, kod kojih se ne bi mogao pronai trag barem neke sumnje. Jednostavno, samo
po sebi postalo je posve oito da je u proteklom stoljeu autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije u
shvaanju javnosti, te da je skepticizam - barem u duhovnim pitanjima - postao rasprostranjenijim od vjerovanja.
Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjiavosti te pomnog i neustraivog razmiljanja visoko inteligentnih
ljudi od znanosti i filozofije. Pokretani gorljivou i potivanjem injenica, oni su pokuavali vidjeti, spoznati i
suoiti se sa ivotom onakvim kakav jest, bez vlastitih prieljkivanja. Ipak, uza sve to su uinili da bi poboljali
ivotne uvjete, ini se da je njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konane nade. Cijena za
njihova udesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doi, pa se namee ono staro pitanje: "to e to
dobiti ovjek, ako osvoji itav svijet, a izgubi svoju duu?" Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce
postaje gladno. Naime, srce je nauilo osjeati da mi ivimo za budunost. Znanost nam moe, polako i nesigurno,
dati bolju budunost - na nekoliko godina. A tada e, za svakoga od nas, ta budunost zavriti. Sve e se okonati.
Ma koliko se dugo to odgaalo, sve to je stvoreno, mora se i raspasti.
Unato nekim suprotnim miljenjima, to je jo uvijek ope znanstveno stajalite. Sada se u knjievnim i vjerskim
krugovima esto misli da je sukob izmeu znanosti i vjere stvar prolosti. ak postoje i podosta optimistini
znanstvenici, koji misle da su glavni uzroci ovog sukoba uklonjeni u trenutku kad je suvremena fizika napustila
onaj tvrdi atomistiki materijalizam. No, to nije tako. U veini naih najveih uilita oni, koji prouavaju utjecaj
znanosti i njenih metoda, jednako su kao i prije udaljeni od onoga to dre religioznim gleditem.
Tono, nuklearna fizika i relativnost prekinuli su stari materijalizam, ali sad nam pruaju shvaanje svemira, po
kojem su ideje o bilo kakvoj apsolutnoj svrsi ili planu jo manje vjerojatne. Suvremeni znanstvenik nije toliko
naivan da opovrgava postojanje Boga zato, to ga ne moe pronai svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje
due jer je ne moe otkriti skalpelom. On je tek zabiljeio da je ideja Boga logiki bespotrebna. On ak sumnja u
to ima li ona ikakvo znaenje. Ona mu ne pomae objasniti sve to on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi,
jednostavniji nain. On tvrdi: Kad se za sve to se dogaa kae kako se to dogodilo Bojom providnou i voljom,
zapravo se nije reklo nita. Rei da je Bog sve stvorio i da svime upravlja isto je kao da se kae: "Sve je gore" - a
to nita ne znai. Takva nam zamisao ne pomae da doemo do bilo kakvih provjerljivih predvianja, pa je time sa
znanstvenog stajalite posve bezvrijedna. Znanstvenici u tome mogu imati pravo. Oni mogu biti i u krivu. No, nije
nam ovdje namjera raspravljati o tom pitanju. Trebamo samo uoiti da takav skepticizam ima golem utjecaj i da
prikazuje prevladavajue raspoloenje naeg vremena. Ono to je znanost u konanici rekla, bilo bi: "Mi ne
znamo, a prema svemu sudei i ne moemo znati, postoji li Bog. Nita od onoga to znamo ne upuuje na to da
postoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logikog smisla." I doista, ne postoji nita
ime bi se dokazalo da Boga nema, ali teret dokazivanja trebaju preuzeti oni koji promiu ideju o Bogu. Vjeruje li
u Boga, rekli bi znanstvenici, mora to initi iskljuivo na osjeajnim temeljima, bez ikakva uporita u logici ili
injenicama. Praktino govorei, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno agnosticizam.
Naime, bit znanstvenog potenja lei u tome da se ne pretvara kako zna ono to ne zna, a bit znanstvene metode
jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.
Neposredni rezultati ovog potenja bili su duboko uznemirujui i depresivni. Jer, izgleda da ovjek nije sposoban
ivjeti bez mitova, bez vjere da svakodnevica i tekoe, patnja i strah od ovog ivota ipak imaju neko znaenje i
cilj u budunosti. Odjednom su poeli nastajati novi politiki i gospodarski mitovi, s ekstravagantnim obeanjima
o najboljoj od svih budunosti u dananjem svijetu. Ti mitovi daju pojedincu osjeaj vanosti, inei ga dijelom
5

opsenih drutvenih nastojanja u kojima on djelomice gubi neto od vlastite praznine i osamljenosti. No, ve i
sama silina tih politikih religija upozorava na tjeskobu koja se krije iza njih. Naime, nije nimalo drugaija od
gomile ljudi koji si meusobno dovikuju kako bi se uzajamno ohrabrili u tami. Kad se jedanput pojavi dvojba o
tome da je religija zapravo mit, njena snaga iezava. Moda je ovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne moe
svjesno propisati, kao to bi si mogao propisati tabletu protiv glavobolje. Mit moe "uspjeti" samo ako se za njega
misli da je istinit, a ovjek ne moe dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.
Izgleda da tu injenicu ne uoavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnaniji dokazi za vrstu
povratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju drutvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga. Samo, to ne
dokazuje da je Bog stvarnost. Najvie to to dokazuje bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno. "Da Bog nije
postojao, bilo bi nuno izmisliti ga." Moda. No, pokae li se u javnosti i najmanja sumnja u postojanje Boga,
izmiljotina je uzaludna. Zbog tog razloga, veina trenutno postojeih povrataka na ortodoksiju u nekim
intelektualnim krugovima zvui poprilino isprazno. To je mnogo vie vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga.
Suprotnost izmeu nesigurnog, neurotinog, obrazovanog "suvremenog" vjernika I tihog dostojanstva vjernika
staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, ini ovog potonjeg ovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o
ozbiljnoj pogreki u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i
istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja ovjeka ini neurotikom mora biti pogrena.
"Veina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je veina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su
stajalita onih prvih lana, a potonjih istinita."
ak kad bi to zapaanje bilo tono, apsurdno je objanjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kae:
"Rekao si da je u podrumu buknuo poar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti Uznemiren, oito je da poara
nema." Agnostik ili skeptik jest neurotiar, no to istodobno ne znai da je njegova filozofija pogrena; to
podrazumijeva otkrivanje injenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokuava pobjei od
neuroze zanemarujui injenice, samo postupa prema naelu koje kae: "Gdje je neznanje blaenstvo, glupo je biti
mudar." . Kad vjera u vjeno postane nemoguom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje,
ljudi tragaju za svojom sreom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Meutim, koliko god se oni trudili da to
zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva
ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da e se neto propustiti pa razum nervozno i poudno leti iz jedne
razonode u drugu, ne nalazei spokoja i zadovoljstva ni u emu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se
neprestano progoni budue dobro u sutranjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti,
razvija u ljudi stajalite iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"
U skladu s tim, nae je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlaenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako
moramo zgrabiti sve to moemo dok jo moemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te
"droge" nazivamo visokim standardom ivota, a radi se o estokom i sloenom podraavanju osjetila, koje ih ini
sve manje osjetljivima i eljnima jo jaih podraaja. udimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova,
uzbuenja i izazova u koje se moramo ugurati to je mogue vie, i to u to je mogue kraem vremenu.
Da bismo odrali taj "standard", mnogi od nas pristaju ivjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zaraivati tako
novac kojim e potraiti olakanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja uurbanosti i skupih zadovoljstava.
Ta bi razdoblja trebala biti na stvarni ivot, stvarna svrha kojoj slui i ono nuno zlo - na posao. Ili pak
zamiljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi ve opisano, kako bi se
podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.

Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna ivota, toliko uobiajena da se uope ne moramo zadravati na
pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako ive, ne znajui to bi drugo
trebali raditi. A to trebamo raditi? ini se da postoje dvije mogunosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj nain
otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u ivot onaj stari. Ako znanost ne moe dokazati da Boga nema,
moemo nastojati ivjeti i djelovati na osnovi same mogunosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, ini se,
nema to izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad neemo niti saznati da smo izgubili. No, oito je da to nikada
nee biti dostatno za ivotnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kaemo: "Budui da je ionako sve isprazno,
pretvarat emo se da nije tako!" Druga je mogunost da se nemilosrdno pokuamo suoiti s injenicom kako je
"ivot bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega uiniti najbolje to moemo, doputajui znanosti i
tehnologiji da nam slue koliko god mogu na tom naem putovanju od niega do nitavila.
Ipak, nisu to jedina rjeenja. Moemo zapoeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritiki usmjerene znanosti.
Moemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji
apsolut. Moemo se posve suzdrati od nastojanja da vjerujemo, uzimajui ivot onakvim kakav on ve jest, i ne
smatrajui ga neim drugim. S ove toke odlaska ipak postoji jo jedan nain ivota, koji ne zahtijeva ni mit, a niti
beznae. No, on zahtijeva opu revoluciju u nainu razmiljanja i osjeanja na koji smo do sada naviknuli.
Neobino u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i
metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neoekivan nain usklaena s idejama o
Bogu i vjenom ivotu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorite i za neke od
glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao to se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema
posljedici. Zajednika pogreka uobiajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na
kaiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kaiprst radije stavi u usta i sie radi utjehe negoli da se krene tim
putem. Vjerske ideje su kao rijei - od male su koristi, a esto odvode i u zabludu, osim ako tono ne poznaje
odreene stvarnosti na koje se one odnose. Rije "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju meu onima koji
znaju to je voda. Jednako vrijedi i za rije i ideju koju nazivamo "Bogom".
U ovom trenutku ne bih elio zazvuati tajanstveno, ili pak ustvrditi da raspolaem nekim "tajnim znanjima".
Stvarnost koja odgovara "Bogu" i "vjenom ivotu" potena je, otvorena, jednostavna i izloena svima da je vide.
No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u naem umu, onako kao to i jasan vid ponekad zahtijeva
korekciju oiju.
Vjerovanje prije ometa negoli pripomae otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, ili
u ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku izmeu vjerovanja i vjere, jer je u praksi opeprihvaeno da
vjerovanje oznaava stanje uma koje gotovo daje suprotnost vjeri. Vjerovanje bi, u znaenju u kojemu ja ovdje
koristim tu rije, znailo neprestano isticati kako je istina ono to bi netko "rado htio" ili elio da postoji. Vjernik
e svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamiljene ideje i elje. Vjera je, s
druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamiljanih
oekivanja; ona je skok u nepoznato. Vjerovanje se priljubljuje uz neto, a vjera oslobaa. U tom smislu, vjera je
bitna vrlina znanosti, a jednako tako i svake religije koja nije samozavaravajua. Veina nas vjeruje kako bismo se
osjeali sigurnima, kako bi nam nai pojedinani ivoti izgledali dragocjeno i znaajno. Tako se vjerovanje
pretvorilo u pokuaj grevitog pridravanja za ivot, pohlepnog posezanja i uvanja ivota samo za sebe. No, ivot
i tajne ivota ne mogu se pojmiti sve dok se on pokuava dohvatiti na taj nain. Zapravo, on se i ne moe zgrabiti,
isto kao to se ne moe odetati s rijekom u vjedru. Pokuate li tekuicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je ne
razumijete i da ete uvijek ostajati razoarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekuicom. Da biste "imali" tekuicu,
morate je pustiti, i dopustiti joj da tee. Isto vrijedi i za ivot, i za Boga.

Postojei stupanj razvijenosti ljudske misli i povijesti iznimno je sazreo za ovo "putanje". Nai su se umovi
pripremili za to ve i samim slomom vjerovanja u kojima su traili sigurnost. Govorei sa stajalita koje je strogo,
premda zaudno, u skladu s odreenim religijskim tradicijama, ovaj nestanak starih uporinih stijena i apsoluta i
nije ba neka nevolja, nego prije - blagoslov. To nas gotovo prisiljava da se sa stvarnou suoimo otvorenih
umova, a Boga se moe spoznati samo otvorena uma, jednako kao to se i nebo moe vidjeti samo kroz oieni
prozor. Nebo neete vidjeti ako ste staklo prekrili nekim plaviastim crteom.
Ali, "religiozni" ljudi, koji se opiru uklanjanju tog crtea sa stakla, koji se prema znanstvenom miljenju odnose sa
strahom i nepovjerenjem te brkaju vjeru sa svojom privrenou odreenim idejama, zauujue su neupueni u
zakone duhovnog ivota koje bi mogli pronai u vlastitim tradicionalnim zapisima. Pomno komparativno
istraivanje religije i spiritualne filozofije otkriva da je naputanje vjere i pokuaja zadravanja vlastitog budueg
ivota, te odustajanje od pokuaja da se izbjegne okonanje i smrtnost, zapravo redovit i uobiajen stupanj na putu
duhovnosti. Zapravo, to je takvo "prvo naelo" duhovnog ivota da je trebalo postati oitim jo od samog poetka,
pa nakon svega iznenauje da kolovani teolozi uope i prihvaaju bilo to drugo, osim suradnje s kritiki
nastrojenom filozofijom znanosti. Sigurno je ve stara vijest kako spas dolazi jedino kroz smrt Boga u ljudskom
obliju. No, vjerojatno nije bilo ba lako uvidjeti da ljudski lik Boga nije jednostavno povijesni Krist, nego i
predodbe, ideje i vjerovanje u Apsolut, kojemu se ovjek utjee u svojim mislima. U tome je pun smisao
zapovijedi. "Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu; ne klanjaj im se niti im slui."
Da biste otkrili onu konanu Stvarnost ivota - Apsolutno, Vjeno, Boga, morate prestati s pokuajima da ga
zarobite u oblicima idola. Ti idoli nisu samo vrsta oblija, kakvo je zamiljeni lik Boga kao staroga gospodina
koji sjedi na zlatnom prijestolju. Oni predstavljaju i naa vjerovanja, nau oboavanu i unaprijed zamiljenu istinu,
koja ometa bespogovorno otvaranje naeg uma i srca stvarnosti. Ispravna uporaba predodaba bila bi izraziti
istinu, a ne posjedovati je. Ovo se uvijek priznavalo u velikim orijentalnim tradicijama kakve su budizam, vedanta
i taoizam. Ovo naelo nije bilo nepoznato ni kranima, jer se podrazumijevalo kroz priu o Isusu i njegovim
uenjima. Njegov je ivot od samog poetka bio ope prihvaanje i prigrljivanje nesigurnosti. "Lisice imaju jame i
ptice nebeske gnijezda, a Sin ovjeji nema gdje nasloniti glavu."
Ovo je naelo jo tonije ako se Krist smatra boanskim u onom najortodoksnijem smislu, to jest kao jedinstvena i
posebna inkarnacija Boga. Naime, osnovno pitanje prie o Kristu jest da ova "slika i prilika" Boga postaje
izvoritem ivota kroz sam in svog unitenja. Uenicima, koji su se nastojali priljubiti uz Njegovu boanstvenost
oblikovanu u Njegovoj ljudskoj osobnosti, objasnio je: "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje
samo. Ako li umre, rodi veliki rod." Na isti ih je nain upozorio: "Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem,
Branitelj (Duh Sveti) nee doi k vama."
Ove se rijei mogu primijeniti na krane danas vie no ikad prije, i tono govore o cjelokupnom stanju naega
vremena. Mi, zapravo nikada nismo uistinu shvatili onaj revolucionarni smisao prikriven u njima - nevjerojatnu
istinu kako je ono to religija naziva predodbom Boga utemeljeno na odustajanju od bilo kakvog vjerovanja u
ideju Boga. Istim onim obrnutim zakonom, mi otkrivamo "beskonano" i "apsolutno", i to ne tako da nastojimo
pobjei od konanog i relativnog svijeta, nego najpotpunijim prihvaanjem svih njegovih ogranienja. Ma kako to
paradoksalno izgledalo, mi na taj nain drimo svoj ivot smislenim samo kad uvidimo da je on bez svrhe, te
spoznajemo "misterij svemira" samo kad smo uvjereni da o njemu nita ne znamo. Obian agnostik, relativist ili
materijalist ne uspijeva doprijeti do ove toke, jer on ne slijedi svoj misaoni tok dosljedno do samog njegova kraja
- kraja koji bi za njega bio iznenaenje ivota. On prerano naputa vjeru, otvara se stvarnosti i doputa svom umu
da se ukalupi u doktrini. Otkriu misterija, onom udu nad udima nije potrebno nikakvo vjerovanje, jer vjerovati
moemo samo u ono to smo ve spoznali, unaprijed zamislili i oblikovali u svojoj mati. Samo, ovo je iznad
svake mate. Ne treba nam nita drugo do dovoljno iroko otvoriti oi svog uma, i "istina e izai na vidjelo".
8

II. PATNJA I VRIJEME

Gotovo svi mi ponekad zavidimo ivotinjama. One pate i ugibaju, no ini se da od toga ne stvaraju "problem".
ini se da je u njihovim ivotima malo toga zamrenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa
pomiljamo da njihovim neznatnim pripremama za budunost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko
moemo prosuditi, svaka je ivotinja toliko zaokupljena onim ime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na
pamet upitati se ima li njen ivot smisao ili budunost. Za ivotinju, srea znai uivati ivot u neposrednoj
sadanjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom itava budunost s obiljem zadovoljstava.
Nije tako samo zato to je ivotinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. esto su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo
bolji od naih, pa se teko moe posumnjati koliko ona neizmjerno uiva u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unato
toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od naeg, pa je ivoinja
stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmiljati i stvarati apstrakcije, a njene moi pamenja i predvianja izrazito
su ograniene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaenju ivota. Ipak, mi to skupo
plaamo, jer nas taj porast ope osjetljivosti ini i posebno ranjivima. Moe se postati manje ranjivim postajui
manje osjetljivim - vie kamenom, manje ovjekom - no time i manje sposobnim da doivi ugodu. Osjetljivost
zahtijeva visok stupanj mekoe i krhkosti - one jabuice, sluni bubnjii, osjetilni pupoljci i ivani zavreci
imaju svoj vrhunac u naroito finom modanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potroivo.
ini se da ne postoji djelotvoran nain da se smanji krhkost i potroivost ivoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio
i njegovu ivotnost i osjetljivost.
elimo li doivjeti snane uitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo,
no, ini se da prvo ne moemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki nain izmjenjivati,
jer je stalan osjeaj ugode podraaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uveati. A njegov e porast ovrsnuti osjetilne
pupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, unitit ete tek, ili ete se razboljeti.
I zato, do stupnja do kojega se ivot smatra neim dobrim, smrt se mora drati proporcionalno velikim zlom. to
smo vie sposobni voljeti drugu osobu i uivati u njenom drutvu, to vea mora biti naa tuga kad ona umre, ili nas
napusti. to se dublje snaga svijesti usuuje krenuti u iskustveno, to veu cijenu treba platiti za svoje spoznaje.
Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li ivot otiao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uope
vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom moguem smjeru - unatrag,
do razmjernog mira to ga posjeduju ivotinje, biljke i minerali.
Uestalo se pokuava provoditi poneto slino. ena, koja je propatila zbog duboko povrijeenih osjeaja u ljubavi
ili braku, zaklinje se kako nikada vie nee dopustiti nekom mukarcu da se poigrava njenim osjeajima i tako
postaje stroga i ogorena usidjelica. Gotovo se jo ee moe naii na osjetljiva mladia, kojega u koli ue kako
da ovrsne za ivot, i to obavijajui se ljuturom i stavom "razbijaa". Kao odrastao, on u samoobrani preuzima
ulogu malograanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu dri enskastom i "svilenkastom".
Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logian prekid te reakcije na ivot bilo bi - samoubojstvo. Za strogu i
ogorenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje ve ionako mrtav. I zato, elimo li biti
posve ljudski, posve ivi i svjesni, ini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takve
spremnosti nije mogu rast u jaini svjesnosti. Ipak, openito govorei, mi ba i nismo spremni na to, pa bi ve i
pretpostavka da to moemo, mogla biti udna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se ak i
samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad odreene toke moe uiniti nemoguim i besmislenim.

U tim okolnostima, ivot kojim ivimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budui da naa svijest mora ukljuivati
oboje - i uitak i patnju - eznuti za zadovoljstvom uz iskljuenje patnje znai, u konanici, teiti za gubitkom
svijesti. A kako bi takav gubitak u naelu bio isto to i smrt, to znai da to se vie borimo za ivot (shvaen kao
uitak), to vie zapravo ubijamo ono to volimo.
Zaista, to je uobiajeno stajalite ovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer vei dio ljudskih djelatnosti oblikuje
se tako da uini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbog
svog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produi iznad predvienog vremena, ritam je
uniten. I ivot na slian nain tee svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi na
njihovu iskljuenju znai raditi protiv ivota, meutim, jednostavan iskustveni doivljaj izmjenjivanja patnje i
zadovoljstva ni u kojem sluaju nije i sutina problema ljudi. Razlog zbog kojega elimo da na ivot neto znai,
zbog kojega tragamo za Bogom ili vjenim ivotom nije samo u tome to nastojimo izbjei iskustvo trenutne boli.
Nije niti u tome da preuzimamo stajalita i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarni
problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naih udesnih moi sjeanja i predvianja
- ukratko, proizlazi iz nae svijesti o vremenu.
Da bi bila sretna, ivotinji je dovoljno to uiva u ovom trenutku. No, teko da se ovjek moe time imalo
zadovoljiti. On se mnogo vie bavi time da ima ugodna sjeanja i oekivanja - naroito ovo potonje. Tek kad su
ona osigurana, ovjek se moe uhvatiti u kotac s vlastitom izrazito loom sadanjou. Bez ove sigurnosti, moe
se osjeati veoma jadnim ak usred trenutnog fizikog uitka.
Na primjer, uzmimo osobu koja zna da e za dva tjedna biti operirana. U meuvremenu ne osjea nikakvu fiziku
bol; ima dovoljno hrane; okruena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No,
zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne moe uivati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu
stvarnost koja je okruuje. Um joj je optereen neim to jo nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmilja
praktino, nastojei donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajui da zbrine
svoju obitelj i organizira poslove u sluaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je ve donijela. Ne, ona razmilja o
operaciji na posve beskoristan nain, koji joj razara sva trenutna uivanja u ivotu i nimalo ne pomae rijeiti bilo
koji problem. No, ona si ne moe pomoi.
Ovo je tipian ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budunosti. Moe ih
zabrinjavati sljedea mirovina, prijetnja rata ili drutvene nesree, strah hoe li moi dovoljno utedjeti za stare
dane, ili konano, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "ruitelj sadanjosti" ak i ne treba biti neka budua strahota.
To moe biti neto izniknulo iz prolosti, sjeanje na ranjavanje, na zloin ili nepromiljenost koja progoni i u
sadanjosti osjeajem gnuanja ili krivnje. Snaga sjeanja i oekivanja tolika je da su za veinu ljudi prolost i
budunost ne samo jednako stvarne, nego ak i stvarnije od sadanjosti. Sadanjost se ne moe ivjeti sretno ako
se nije "raistilo" s prolou, i ako budunost nije prepuna svijetlih obeanja.
Nema dvojbe da mo sjeanja i predvianja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka lei
u prekrasnom razvoju osjeajnosti. Na neki nain, upravo je to ono postignue ljudskog mozga koje ovjeku prua
najosobitiju snagu da preivi i prilagodi se ivotu. No, nain na koji obino rabimo tu snagu pogoduje unitavanju
svake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga to smo sposobni sjeati se i predviati, ako nas to ini
nesposobnima da ivimo puninom ivota u sadanjosti.
Ima li smisla planirati hou li biti u stanju jesti sljedeeg tjedna, osim ako neu stvarno i uivati u jelima kad se
jednom nau preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem to u pojesti idueg tjedna da nisam u stanju

10

potpuno uivati u onome to jedem sada, nai u se u jednakom kripcu i kada hrana od sljedeeg tjedna postane
"sadanjost".
Ako moja srea velikim dijelom ovisi o prebiranju po sretnim uspomenama i oekivanjima, tek sam maglovito
svjestan ove sadanjosti. Bit u maglovito svjestan sadanjosti i u svim onim dobrim situacijama koje sam
predvidio za sebe. Naime, ve sam stvorio naviku gledati unatrag i unaprijed, i time sam sebi oteao vlastitu
prisutnost sada i ovdje. I zato, kad me ve moja svijest o prolosti i budunosti ini manje svjesnim sadanjosti,
moram poeti razmiljati o tome ivim li ja uope u stvarnom svijetu. Napokon, budunost je poprilino
beznaajna i nevana ne pretvori li se prije ili poslije u sadanjost. Ali, planirati neto za budunost koja nikad
nee postati sadanjou i nije mnogo apsurdnije od planiranja budunosti koja e me, kad se dogodi, zatei
"odsutnog" i duboko zagledanog u neto preko njezinog ramena, umjesto izravno u njeno lice.
Ta vrsta ivota u mati ispunjenoj oekivanjima radije no u stvarnosti koju nam nudi sadanjost stvara posebnu
potekou poslovnim ljudima koji ive samo da bi umnoavali bogatstvo. Toliki se bogatai puno bolje razumiju u
to kako stvoriti i utedjeti novac, nego u to kako ga iskoristiti i uivati u njemu. Oni ne uspijevaju ivjeti, jer
neprestano sve pripremaju za to - da e ivjeti. Umjesto da zarauju za ivot, oni zarauju da bi zaradili, pa kada
doe vrijeme i za odmor, postaju nesposobni da se zaista i odmore. Mnogi se meu ovim "uspjenim" ljudima
dosauju i jadno osjeaju kad odu u mirovinu, pa se vraaju na posao samo da bi sprijeili nekoga mlaeg da
zauzme njihovo mjesto.
S drugog stajalita, nain na koji koristimo sjeanja i predvianja ini nas manje, a ne vie prilagodljivima ivotu.
Ukoliko, elimo li uivati u radosnoj sadanjosti, moramo biti sigurni i u svoju sretnu budunost, mi "traimo
kruha nad pogaom". Nemamo tu vrstu sigurnosti. I najbolja predvianja prije su stvar vjerojatnosti no
pouzdanosti, i po svemu onom to znamo, svatko od nas e patiti i umrijeti. Pa ako ne moemo sretno ivjeti bez
osigurane budunosti, znai da se nismo prilagodili ni ivotu u svijetu konanosti, u kojemu se unato najboljim
planovima dogaaju nesree, a na kraju i smrt.
Evo, dakle, ljudskog problema: postoji cijena koju treba platiti za svako uveavanje svjesnosti. Ne moemo biti
osjetljiviji na uitke, a da ne postanemo osjetljiviji i na patnju. Prisjeajui se prolosti, moemo planirati
budunost. No, planirati uitke protutea je "sposobnosti" da se uasavamo boli i strahujemo od nepoznatog.
Nadalje, porast akutnog smisla za prolost i budunost daje nam na odgovarajui nain i maglovit smisao za
sadanjost. Drugim rijeima, ini se da dopiremo do toke u kojoj su prednosti nae spoznaje nadmaili njeni
nedostaci, jer nas je krajnje velika osjeajnost uinila neprilagodljivima. U takvim okolnostima osjeamo da smo u
sukobu s vlastitim tijelima i svijetom koji ih okruuje, pa postaje utjeno to jo moemo misliti da smo u ovom
svijetu prepunom suprotnosti tek "stranci i putnici". Ako nae enje nisu usklaene sa svime to nam ovaj
ogranieni svijet moe ponuditi, tada naa srca nisu stvorena za konanost, nego za beskonanost. Tada i
nezadovoljstvo naih dua izgleda kao znak i zalog njihove boanstvenosti. No, da li enja za neim dokazuje da
to i postoji? Znamo da to nije nuno. Moe biti utjeno misliti da smo mi stanovnici nekog drugog, a ne ovog
svijeta, i da se nakon naeg odlaska sa zemlje moemo vratiti u na istinski dom, za kojim nam ezne srce. Ali mi
jesmo stanovnici ovoga svijeta, i ako ne postoji konano zadovoljenje nezadovoljstva due, nije li tada priroda
uinila ozbiljnu pogreku stvorivi ovjeka?
Kao da je ivot u ovjeku zapravo u beznadnom sukobu sa samim sobom. Da bismo bili sretni, moramo imati ono
to ne moemo imati. U ovjeku je priroda zaela enje koje nije mogue zadovoljiti. Vie ispijanja iz vrela
uitaka iznijelo je na vidjelo osobine koje su ovjeka uinile podlonijim patnji. To nam je dalo barem neznatnu
mo da nadziremo budunost - a cijena toga je frustrirajua spoznaja da na kraju ipak moramo biti poraeni.

11

Drimo li to apsurdnim, znai da je priroda u nama zaela inteligenciju kako bi se izgradila za apsurdnost. ini se
da je svjesnost spretan nain koji je priroda izumila da mui sama sebe.
Naravno, ne elimo pomiljati da je to istina. No, lako bi se moglo pokazati da veina naih razmiljanja nije nita
drugo do razmiljanje o naim eljama - metoda prirode kojom ona potiskuje samoubojstvo, da bi se sav taj
idiotizam mogao nastaviti. Tada razmiljanje nije dostatno. Moramo krenuti dublje. Moramo zaviriti u ovaj ivot,
u prirodu koja je osvijetena u nama, i moramo otkriti da li je ona uistinu u sukobu sa samom sobom te da li
stvarno prieljkuje sigurnost i stanje bez patnje, koje njeni pojedinani oblici nikada ne mogu uivati.

III. VELIKO STRUJANJE

ini se da smo mi pomalo nalik muicama uhvaenima u med. ivot nam je sladak, pa ne elimo odustati od
njega, a opet - to se vie zapliemo u nj, to smo vie uhvaeni u zamku, ogranieni i frustrirani. Volimo ga i
mrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas muila strepnja zbog njih. Sukob ne nastaje
samo izmeu nas i svega to nas okruuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas,
i unutar nas. Oajan "ivot" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo takoer je ivot naih tijela.
Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane nae svjesno "Ja", istovremeno smueno i zbunjeno, stvor
uhvaen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode - svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno
lijepim i frustrirajuim ogranienjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vjeno kritizira nae drugo
"ja" zbog njegove poronosti - zato to posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podlijee
bolnim i nesnosnim boletinama, ima organe koji se tako lako troe, elje kojima se nikada ne moe udovoljiti, i to
oblikovane tako da ete se razboljeti, nastojite li im konano i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokuaju".
Moda je najgora stvar vezana za ovo nae drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne moemo "odloiti".
Ono je poput prelijepe ene koje se nikad neemo doepati, i ija je privlanost upravo u njenoj neuhvatljivosti.
Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove ivotnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici esto svoje
najljepe stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog ivota". Ljepota te poezije lei u neemu
viem, a ne samo u nostalgiji koja nam stee grlo.

12

Doe kraj sad naim pijankama. Ovi nai druzi,

k 'o to ti ve rekoh, duhovi zapravo bjehu, i
rastopie se sad u zrak, tek u rijedak zrak:
I poput ploda te vizije to lebdi, rasplinut e se
kule okovane oblacima, blistave palae,
dostojanstveni hramovi, ak i sam veliki svijet,
da, i svi oni to trebaju ga naslijediti,
I, poput ove nestvarne sveanosti to blijedi
nee iza sebe ostavit' ni trag.
U ovoj ljepoti postoji neto vie od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinua nije jednostavno
posudila rasko i blistavilo od svega to e se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi,
oivljavaju kroz sam in svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statiku vrstou i ljepotu, koja bi inae
bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobraava u glazbu koja umire tek to je zabrujala. Kule, palae i
hramovi zapoinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog ivota unutar njih. Otii, to znai ivjeti; ostati i nastaviti,
to znai umrijeti. "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod."
Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su ivot, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo razliiti nazivi za jedno. Ako
igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega to volimo. U kiparstvu,
arhitekturi i slikarstvu dovreni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak
simetrije, kada lik, makar i zatoen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li onda
neobina nedosljednost i neprirodni paradoks to se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga
okruuje? Jer, promjena nije samo snaga unitavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako ivo
bie nalik je rijeci, koja - nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. ivot i smrt nisu dvije
suprotstavljene sile; one su jednostavno dva naina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako
graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo ivi jer je sloen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I
zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz ivot nalikuje zadravanju daha: ustrajete li u tome,
ubijate sami sebe.
U ovom razmiljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naa svijest ivi zato to se
kree. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i itav svijet prirode. Razmotrite li to
pozornije, uoit ete da je svijest - ono to mi nazivamo "Ja" - zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjeaja u
neprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadre i sjeanja, imamo dojam da je ovo "Ja" neto vrsto i
postojano, poput ploe na koju ivot upisuje svoje zabiljeke.
Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomie se i ova "ploa", kao rijeka koja tee zajedno sa svojim valiima, pa je
sjeanje kao zapis upisan na vodi - zapis, koji nije sainjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreu
drugi valovi, zvani osjetima i injenicama. Razlika izmeu "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjeanja.
U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio itavog naeg bia, kao to je i glava dio tijela. No, ako se
to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjeat e da su posvaani. "Ja", koje ne shvaa da je i samo dio promjena,
nastojat e dati smisao svijetu i iskustvu, pokuavajui ga utvrditi. Tada emo dobiti rat izmeu svijesti i prirode,
izmeu enje za stalnou i injenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajui - pravi zaarani
krug - jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve bre i
bre kreu prema nitavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je na ivot promjena, postrojavamo se protiv samih
sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vjeiti simbol svih
zaaranih krugova, svakog pokuaja da se razdvoji vlastito bie i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim.

13

Trudili se mi koliko hoemo, "utvrivanje" nikada nee dati smisao promjeni. Jedini nain da se osmisli promjena
bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridruiti se njenom plesu.
Religija, onakva kakvu veina nas poznaje, oito je nastojala dati smisao ivotu - utvrivanjem. Pokuala je dati
znaenje ovom prolaznom svijetu povezujui ga s neizmjenjivim Bogom i pronalazei njegov cilj i svrhu u
besmrtnom ivotu, u kojemu pojedinac postaje jedno s nepromjenjivom prirodom boanstva. "Pokoj vjeni daruj
im, Gospodine, i svjetlost vjena svijetlila im." Na isti nain ona pokuava pronai smisao i u vrtlonim kretanjima
povijesti, dovodei ih u vezu s utvrenim Bojim zakonima, "ija Rije traje zauvijek".
Tako smo si sami stvorili problem, brkajui shvatljivo s onim utvrenim. Mislimo da nije mogue doprijeti do
smisla ivota, osim ako se tijek dogaaja nekako ne ugura u stroge oblike. Da bi bio osmiljen, ivot treba biti i
razumljiv u smislu utvrenih ideja i zakona, a oni za uzvrat moraju odgovarati nepromjenjivim i vjenim
stvarnostima, koje se prikrivaju iza putujue pozornice.* No, ako je to ono to podrazumijevamo pod "smislom
ivota", tada smo si zadali nemogu zadatak - uvrstiti ono to tee.
Prije nego uspijemo otkriti ima li boljeg naina da razumijemo na svemir, moramo jasno sagledati kako se uope
dogodilo da se "smisao" brka s "utvrivanjem".
Korijen potekoe nalazi se u tome to smo svoju mo rasuivanja razvili toliko brzo i jednostrano da smo
zaboravili na pravi odnos izmeu misli i dogaaja, rijei i stvari. Svjesno miljenje krenulo je naprijed i stvorilo
vlastiti svijet, pa kad se on nae u sukobu sa stvarnim svijetom, imamo osjeaj dubokog nesklada izmeu "Ja",
svjesnog mislioca, i prirode. Ovaj jednostran razvitak ovjeka ne zauuje intelektualce i "misaone" ljude, koji su
samo iznimni primjerci nastojanja to je zarazilo itavu nau civilizaciju.
_______________________________
* Poslije emo u ovoj knjizi vidjeti da ove metafizike ideje o neizmjenjivom i vjenom mogu imati i drugi smisao. One ne
podrazumijevaju nuno statiki pogled na stvarnost, i iako se obino koriste za pokuaje da se uvrsti ono to tee, one nisu uvijek bile
takve.

Ono na to smo zaboravili jest da su misli i rijei dogovori, te da je kobno dogovore shvaati previe ozbiljno.
Dogovor je ono to se drutvu ini prikladnim, primjerice - novac. Novac nas oslobaa neugodnosti vezanih za
razmjenu. No, besmisleno je novac shvaati previe ozbiljno, pobrkati ga sa stvarnim bogatstvom, jer nam ne bi
mogao koristiti kao hrana, niti bi nas uspio zagrijati kao odijelo. Novac je vie ili manje statian, jer se zlato,
srebro, vrst papir ili bankovni raun moe "sauvati" za dugo vremena. Ali, ono pravo blago, kakvo je hrana, lako
je pokvarljivo. I tako, neka zajednica moe posjedovati sve zlato svijeta, no ne ubere li ljetinu, ona e izgladnjeti.
Gotovo su na isti nain i misli, ideje i rijei moneta za stvarne stvari. One nisu te stvari i - iako ih predstavljaju, na
mnogo naina nisu nimalo u skladu s njima. Kao s novcem i bogatstvom, tako je i s mislima i stvarima: ideje i
rijei su vie ili manje utvrene, dok se stvarne stvari mijenjaju. Lake je rei "Ja", no prstom uprijeti u vlastito
tijelo, ili pak rei "elim" nego pokuati objasniti onaj neodreen osjeaj koji imamo u ustima i trbuhu.
Jednostavnije je rei "voda", no odvesti prijatelja do izvora i pokazati mu je odgovarajuim pokretima. Takoer je
prikladno dogovoriti se o tome da e se iste rijei koristiti za iste stvari te potom odravati te rijei
neizmijenjenima, ak ako su stvari o kojima govorimo u neprestanom pokretu.
U poetku se vjerojatno snaga rijei inila maginom; i zaista, udesa koja je verbalno razmiljanje moglo
izazvati, opravdavala su taj dojam. Kakvo je to udo samo moralo biti, rijeiti se neprilika znakovnog jezika i
dozvati prijatelja jednostavnim izgovaranjem nekog kratkog zvuka - njegovog imena! Nije ni udo to su se imena
14

drala tajnovitim manifestacijama nadnaravnih moi, te da su ljudi svoja imena izjednaavali sa svojim duama, ili
ih koristili za prizivanje duhovnih sila. Zaista, snaga rijei utuvila se ovjeku u glavu na vie razliitih naina.
Definirati neto gotovo da je dobilo isto znaenje kao i razumjeti to neto. I jo vanije, rijei su ovjeku
omoguile da definira i samoga sebe - da na odreeni dio svojih iskustava nalijepi naziv "Ja".
Moda je u tome znaenje onog prastarog vjerovanja da je ime zapravo dua. Jer, definirati znai izolirati, odvojiti
jedan sustav oblika iz strujanja ivota i rei: "Ovo je Ja." Kada ovjek sebe moe imenovati i definirati, on osjea
da ima identitet. Odatle, on poinje osjeati - kao i kod rijei, odvojeno i statiki - da se suprotstavlja onom
stvarnom, fluidnom svijetu prirode.
S osjeajem odvojenosti zapoinje i osjeaj sukoba izmeu ovjeka s jedne, i prirode s druge strane. Jezik i misao
hvataju se u kotac s tim sukobom, a magija, kojom se ovjeka moe dozvati zazivajui mu ime, primjenjuje se i
na svemir. I njegove su moi dobile ime, one su poosobljene - personalizirane, pa se izraavaju kroz mitologiju i
religiju. Tako postaju shvatljive i prirodne pojave, jer se sve redovite pojave, kakve su rotacija zvijezda i izmjena
godinjih doba, mogu oblikovati u rijei te pripisati bogovima ili Bogu, vjenoj Rijei. U kasnijim e vremenima i
znanost koristiti iste ove pojave, prouavajui svaku vrstu redovitosti koja se pojavljuje u svemiru, nadijevajui im
nazive, razvrstavajui ih i koristei na jo udesnije naine.
Ali, kako su uporaba i priroda rijei i misli ono to treba odrediti, definirati, izolirati, postaje neizmjerno tekim
opisati najvaniju osobinu ivota- njegovo kretanje i itkost. Kao to novac ne predstavlja laku pokvarljivost i
jestivost hrane, tako ni rijei i misli ne predstavljaju vitalnost ivota. Odnos izmeu misli i kretanja neto je poput
razlike izmeu stvarnog ovjeka koji tri, i igranog filma, koji tranje prikazuje nizom "slika".
Mi se utjeemo dogovoru o takvim slikama kad god elimo opisati ili razmiljati o bilo kojem tijelu u pokretu,
kakvo je primjerice vlak, izjavljujui da se on u tim-i-tim vremenima nalazi na tim-i-tim mjestima. Samo, to nije
posve tono. Moete rei da se vlak "sada!" nalazi na odreenomu mjestu. Ali, bilo vam je potrebno neto
vremena da biste izrekli to "sada!", dok se vlak i dalje kretao i u tom vremenu, ma koliko ono bilo neznatno.
Moete jedino rei da se vlak u kretanju trenutno nalazi (tj. zaustavio se) na odreenome mjestu u odreenom
trenutku, ako je oboje beskonano malo. No, beskonano male toke i odreeni trenuci uvijek su zamiljene toke,
dijelovi svijeta matematikih teorija, a ne stvarnoga svijeta.
Pri izradi znanstvenih prorauna, uvijek je vrlo prikladno o kretanju razmiljati kao o nizu vrlo malih impulsa, ili
slika. Zabuna se stvara kada se svijet, opisan i izmjeren ovakvim dogovorenim sredstvima, izjednai sa svijetom
iskustava. Niz sliica ne moe otkriti bitnu vitalnost i ljepotu pokreta, osim ako ih ne pokreu brzo pred naim
oima. Tako definicija i opisivanje izostavljaju upravo ono, to je od svega najvanije.
Ma koliko su takvi dogovori korisni za prorauavanje, jezik i logiku, besmislenosti narastaju kad pomislimo kako
vrsta jezika koju koristimo ili vrsta logike kojom razmiljamo uistinu mogu definirati ili objasniti "fiziki" svijet.
Dio naih frustracija nalazi se u tome to oekujemo da nam jezik i misao ponude objanjenja, koja oni zapravo ne
mogu dati. eljeti da ivot bude "razumljiv" u takvom smislu, znai eljeti da on bude neto drugo, a ne ivot. To
znai dati prednost filmu, a ne stvarnom ovjeku koji tri. Osjeati da je ivot besmislen ako "Ja" ne moe biti
trajno, to je kao oajniki se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.
Rijei i mjerila ne daju ivot; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objanjenja" svemira, izraena jezikom cirkularna, i ostavljaju neobjanjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam na rjenik je cirkularan. On jednu
rije definira pomou drugih rijei. Rjenik se neto vie pribliava ivotu ako uz neku rije prikae i njenu sliku.
No, treba uoiti da se sve slike u rjenicima obino odnose na imenice, a ne na glagole. Crte uz glagol trati
trebao bi prikazivati niz slika, kao u stripu, jer ni rijei, a ni statine slike ne mogu definirati ili objasniti pokret.
15

ak se i do imenica dolo dogovorom. Ono stvarno, ivue "neto" ne definira se asociranjem zvuka koji nastaje
kad izgovorimo rije ovjek. Kad kaemo: "Ovo (upirui prstom) je ovjek", stvar u koju upiremo prstom nije
ovjek. Da bi bilo jasnije, trebali bismo rei: "Ovo je simbolizirano zvukom rijei ovjek". Pa to je onda ovo? Ne
znamo. To jest, mi ga ne moemo definirati na bilo koji utvren nain, iako u drugaijem smislu to znamo kao
nae trenutno iskustvo - kao pojavu to tee bez poetka ili kraja, koja bi se mogla definirati. Samo je dogovor
onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno koom u prostoru, te ogranieno u vremenu
svojim roenjem i smru.
Gdje ja to poinjem i zavravam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni
dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, zapoelo je prije
neizmjerno mnogo godina, ak i prije onog dogaaja (izoliranog na uobiajen nain) koji zovemo roenjem, i
nastavit e se jo dugo nakon dogaaja to ga nazivamo smrt. Samo nas rijei i dogovori mogu izolirati od onog
Neega, to se uope ne moe definirati, a to je Sve.
Da, sve su to korisne rijei dok ih drimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamiljene crte za
zemljopisne irine i duine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronai na povrini zemlje. U
praksi, svi smo mi opinjeni rijeima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokuavamo ivjeti
kao da je to svijet stvoren od rijei. Posljedica je da smo zastraeni i duboko iznenaeni kad se one ne uklapaju.
to ' vie pokuavamo ivjeti u svijetu rijei, to se vie osjeamo izoliranima i usamljenima, to vie svu radost i
ivopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanou i sigurnou. S druge strane, to smo vie prisiljeni priznati da
zapravo ivimo u stvarnom svijetu, to vie osjeamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega to nas
okruuje.
Ali, ne moe se ozdraviti ne prepoznaju li se razliitosti izmeu obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve su
pogreno shvaene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem ivi ovjek. Znanost govori o simbolu
stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan nain tedi vrijeme i
omoguava sklapanje vrlo praktinih dogovora. No, kad se pomijeaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada
taj simbol postaje teretom. Slino tome, svemir opisan slubenom, dogmatskom religijom nije nita drugo do
simbol stvarnoga svijeta, i na slian je nain stvoren od verbalnih i uobiajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" od
ostatka svemira znai provesti uobiajeno izdvajanje. eljeti da "ova osoba" bude vjena znai poeljeti da rijei
postanu stvarnost, i znai ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnou neega, to
nikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomijeaju sa stvarnou,
razliiti naini simbolizirani sa stvarnosti uinit e se kontradiktornima.
Znanstveni nain simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog naina, no
to ne znai da u njemu ima imalo vie "istine". Je li ispravnije razvrstavati zeeve prema njihovu mesu, ili prema
krznu? Ovisit e o tome to s njima elite uiniti. Sukob izmeu znanosti i religije nije pokazao da je religija u
krivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni
jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budui da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog
razumijevanja i posjedovanja misterija ivota, bilo je prijeko potrebno poduzeti odreenu mjeru "raskrinkavanja".
No, ini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj nain, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu
radost i smisao samoga ivota. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i vie su se
bavile budunou nego sadanjou. Religija eli osigurati budunost i nakon smrti, dok je znanost eli osigurati
do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutranjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva znaenje,
nismo li u opem dodiru sa stvarnou nae sadanjosti. Naime, ona se dogaa danas, a mi stvarno ivimo - jedino

16

u sadanjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadanje Stvarnosti, tako da bi - ak i kad bi netko ivio beskonano
dugo - ivjeti za budunost znailo da je trajno promaio bit.
Upravo je ova stvarnost sadanjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono to izigrava sve definicije I opise. Ovdje je
taj tajanstveni stvarni svijet, koji rijei i ideje nikada ne mogu uhvatiti. ivei prijek za budunost, mi smo izvan
dodira ovog izvorita i sredita ivota; kao rezultat, itava ona magija nadijevanja naziva i miljenja dovela nas je
do svojevrsnog privremenog sloma ivaca.
udesa tehnologije navela su nas da ivimo u uurbanom svijetu koji se ravna po satu i ini nasilje nad biologijom
ovjeka, i sve nam to omoguava da ne radimo nita drugo nego da sve bre i bre progonimo svoju budunost.
Promiljena misao vie nije sposobna nadzirati tu zvijer u ovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja
divljine, a proganjanje vlastitih iluzija ini nas izluenima i razdraenima. Specijaliziranost u rjeitosti,
razvrstavanju i mehaniziranom razmiljanju udaljila je ovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje
vladaju njegovim tijelom. Nadalje, uinila je da se osjea krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja". I tako, kad
se sva filozofija razrijeila relativizmom i vie nije bila u stanju stvoriti ustaljen doivljaj svemira, ono izolirano
"Ja" poelo se osjeati bijednim, nesigurnim i uspanienim, nalazei da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s
cjelokupnim njegovim biem.
Naravno, nema nita novo u ovoj tvrdnji o otkriu kako ideje i rijei ne mogu dokuiti krajnji misterij ivota, te da
Stvarnost ili, elite li - Bog, ne moe biti shvaena ogranienim umom. Jedina novost jest to se ova tvrdnja sada
vie odnosi na drutvo nego na pojedinca; ona se osjea posvuda i nije ograniena samo na nekolicinu. Gotovo
svaka duhovna tradicija prihvaa da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: ovjek mora predati svoj osjeaj
odvojenosti "Ja", i mora se suoiti s injenicom da ne moe znati, to jest definirati ono krajnje.
Ove tradicije takoer prihvaaju da iza ovih toaka lei "vizija Boga" koja se ne moe oblikovati rijeima, i koja je
zasigurno neto posve razliito od onog zamiljenog vremenoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesniki reeno,
od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam takoer govore da je ova vizija obnavljanje neega to smo jednom ve
imali, ali i "izgubili", jer to nismo potovali, ili nismo mogli potovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o
tome "neemu" to se ne moe definirati, to nazivamo ivotom, sadanjom stvarnou, velikim strujanjem,
vjeitim sada - svijest bez osjeaja da smo od toga odvojeni.
U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to vie nije Bog; to je ovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko,
tvrdo, dugako, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se sloili sa svakim teologom koji saalijeva panteizam i
kae da ovi djelii iz svijeta rijei i meusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamiljene kao utvrene i
udaljene jedinke - nisu Bog. Zatraite li od mene da vam pokaem Boga, pokazat u vam sunce, ili stablo, ili
crvia. Ali, kaete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvi, i sve druge svari?", bit u
prisiljen rei vam da ste posve i u cijelosti promaili.

17

IV. MUDROST TIJELA

to je iskustvo? to je ivot? to je pokret? to je stvarnost? Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv.
Augustin dao na pitanje: "to je vrijeme?" Rekao je: "Ja to znam, ali kada me pitate - ne znam." Iskustvo, ivot,
pokret i stvarnost - sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjeaja i
elja. A upitate li me: "to su to osjeti, itd.?", mogu vam jedino odgovoriti: "Ne budite smijeni. Znate vrlo dobro
to je to. Ne moemo nastaviti s definiranjem stvari do beskonanosti, a da se ne ponemo kretati u krugu.
Definirati znai utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni ivot nije utvren."
Na kraju prethodnog poglavlja napomenuo sam da ono krajnje neto, to se ne moe definirati ili utvrditi, moe
biti predstavljeno i rijeju Bog. Ako je to istina, mi Boga poznajemo sve vrijeme - samo, kad zaponemo
razmiljati o tome, vie to ne znamo. Jer, kad zaponemo razmiljati o iskustvu, pokuavamo ga utvrditi i smjestiti
u krute oblike i ideje. To je stari problem - pokuavamo uvezati vodu u paketie, ih zatvoriti vjetar u kutiju.
Ipak, religija je oduvijek poduavala da je "Bog" netko, od koga se moe oekivati mudrost i vodstvo. Prigrlili
smo ideju da se mudrost - to jest znanje, savjet i podaci - mogu izraziti i verbalno, posve odreenim smjernicama.
Ako je to istina, teko je uvidjeti kako se moe dobiti imalo mudrosti od nekoga, koga nije mogue ak ni
definirati.
No, zapravo, vrsta mudrosti koja se moe ugurati u oblike odreenih smjernica vrlo je malena, a velik dio mudrosti
koju koristimo u svakidanjem ivotu nikada ne stie do nas kao verbalna informacija. Mi nismo nauili kako
disati, gutati, vidjeti, ni kako da nam krv cirkulira, kako da probavljamo hranu ili se odupiremo bolestima pomou
bilo kakvih dobivenih izjava. Unato tome, ove se pojave dogaaju kroz najsloenije i udesne procese, koji se ne
mogu ponoviti nikakvim prouavanjem knjiga ili nekim tehnikim vjetinama. Ovo je stvarna mudrost - ali, na
mozak nema s njom ba mnogo veze. To je vrsta mudrosti koja nam je potrebna da rijeimo stvarne, praktine
probleme ljudskoga ivota. Ve i do sada je za nas uinila prava uda, pa nema razloga da ne uini i jo mnogo
vie.
Bez ikakvih tehnikih pomagala ili prorauna, golubi-pismonoe se iz velikih udaljenosti mogu vraati na mjesta
svog odlaska, ptice selice iz godine u godinu posjeuju ista mjesta, a biljke "oporuno ostavljaju" nevjerojatne
sustave za rasprivanje svojih sjemenki pomou vjetra. Naravno, oni ne rade sve ovo "s namjerom", to samo
znai da to ne planiraju i ne osmiljavaju. Kad bi mogli govoriti, ne bi znali objasniti kako to obavljaju nita bolje
no to bi nam prosjean ovjek mogao objasniti kako otkucava njegovo srce.
"Sredstva" kojima se sve to postie zapravo su organi, i procesi koji se odvijaju u tijelu - to znai, tajanstven
uzorak kretanja, koji mi ne razumijemo i zapravo ga ne znamo definirati. Meutim, openito govorei, ljudi su
prestali razvijati instrumente svog tijela. Sve vie i vie nastojimo utjecati na prilagoavanje ivotu sluei se
vanjskim napravicama, te pokuavamo rijeiti svoje probleme svjesnim razmiljanjem, umjesto svojim nesvjesnim
znanjima. A to nam teti mnogo vie, nego to bismo uope i eljeli pretpostaviti. Tako, postoje "primitivne" ene
koje mogu roditi dijete tijekom rada u polju, te nakon to obave nekoliko radnji da bi provjerile nalazi li se beba na
sigurnom, je li joj toplo i udobno, nastavljaju s prekinutim poljskim radovima. S druge strane, civilizirana ena
mora biti prevezena u sloen bolniki sustav, i tamo - okruena lijenicima, sestrama i bezbrojnim ureajima prisiljava jadno stvorenje da ugleda svjetlost svijeta uz pomo produenih trudova i iscrpljujuih bolova. Istina je,
antiseptiki uvjeti spaavaju od smrti mnoge majke i novoroenad. No, zbog ega ne moemo imati i antiseptike
uvjete, i prirodan, lagan nain raanja djeteta?

18

Odgovor na ovo i mnoga slina pitanja bio bi da smo nauili zapostavljati, prezirati svoja tijela i initi nad njima
pravo nasilje, te svu svoju vjeru pokloniti svojim mozgovima. Stvarno, posebna bolest civiliziranog ovjeka mogla
bi se opisati kao blokada ili rascjep nastao izmeu njegova mozga (naroito korteksa) i ostatka njegova tijela. Ovo
odgovara rascjepu izmeu "Ja" i "ja", izmeu ovjeka i prirode, te podsjea na uroborosa, zabludjelu zmiju koja ne
zna da rep i glava pripadaju jedno drugome. Na sreu, posljednjih su se godina pojavila najmanje dva znanstvenika
koji su pozornost ostalih skrenuli na ovaj rascjep; bili su to Lancelot Law Whyte i Trigant Burrow.* Ovu je bolest
Whyte nazvao "europskom disocijacijom", ne zato to bi bila svojstvena jedino europsko-amerikoj civilizaciji,
nego zato to je za nju posebno karakteristina.
_______________________________
* Od knjiga L.L. Whytea, ona pod nazivom Sljedei razvitak u ovjeku (Henry Holt, New York, 1943.) posve je itljiva i uistinu
zanimljiva, dok je Jedinstveno naelo u fizici i biologiji (Henry Holt, New York, 1949.) iskljuivo namijenjena znanstveno nastrojenom
itatelju. Djela Burrowa Drutvena osnova svijesti (London, 1927.) i Struktura ludila (London, 1932.) naalost su rasprodana, ali je zato
veina ove grae sadrana u djelu Neuroza ovjeka (Routledge, London 1948.) Vjerojatno i drugi znanstvenici rade na istom tragu, samo
ja nisam uo za njih.

Whyte i Burrow dali su kliniki opis ili dijagnozu ovog rascjepa, o ijim pojedinostima ovdje neemo govoriti.
"Medicinskim" rjenikom pojednostavljeno reeno, mi smo dopustili da se razmiljanje mozgom razvije i zavlada
naim ivotima izvan svake mjere u odnosu na "instinktivnu mudrost", kojoj doputamo da se sroza do atrofije.
Posljedica jest da ratujemo sami sa sobom - da mozak eli stvari koje tijelo ne eli, a tijelo opet one koje mu
mozak ne doputa; mozak daje smjernice koje tijelo ne eli slijediti, a tijelo alje podraaje koje mozak vie ne
razumije.
Na jedan ili drugi nain, civilizirani ovjek slae se sa sv. Franjom, razmiljajui o tijelu kao o Bratu Magarcu. No,
ak su i teolozi priznali da izvor zla i gluposti nije u fizikom organizmu kao cjelini, nego u odrezanom,
odvojenom mozgu, koji nazivaju "voljom".
Kad usporeujemo ljudsku elju sa ivotinjskom, moemo naii na mnoge nevjerojatne razlike. ivotinja tei
tome da jede svojim elucem, a ovjek svojim mozgom. Kad ivotinja napuni eludac, ona prestaje jesti, ali ovjek
nikada nije siguran kada treba stati.
I kada pojede onoliko koliko mu eludac moe podnijeti, jo uvijek se osjea praznim, jo uvijek osjea nagon za
daljnjim zadovoljenjem. Velikim je dijelom tako zbog tjeskobe, zbog spoznaje da je stalan priljev hrane nesiguran.
I zato, jedi koliko moe, dok to jo moe. Tako je i zbog spoznaje da je u ovom nesigurnom svijetu nesiguran i
uitak. To je razlog da se trenutna ugoda uzrokovana jelom mora iskoristiti najvie to je mogue, iako se time
provodi pravo nasilje nad probavnim traktom.
Ljudska elja tei nezasitnosti. Toliko smo zabrinuti za svoje uitke, da nam ih nikad nije dosta. Svoje osjetilne
organe stimuliramo toliko da na kraju postaju neosjetljivi; elimo li da se ugoda nastavi, svaki put im se mora
osigurati sve snaniji i snaniji podraaj. U samoobrani se tijelo razbolijeva od napora, no mozak eli jo, i jo.
Mozak se nalazi u neprestanoj potjeri za sreom, a budui da se on mnogo vie brine o budunosti nego o
sadanjosti, sreu doivljava kao jamstvo za beskrajno dugaku budunost, prepunu ugode. Samo, mozak takoer
zna da nema beskrajno duge budunosti i zato, da bi bio sretan, mora nagomilati sve uitke raja i vjenosti u
rasponu od samo nekoliko godina.
To je razlog da je suvremena civilizacija u gotovo svakom pogledu pravi zaarani krug. Nezasitna je, jer je njen
nain ivota osuuje na stalnu frustraciju. Kao to smo vidjeli, korijen te frustracije jest to mi ivimo za
19

budunost, a budunost je apstrakcija, zakljuivanje razumom iz iskustva koje postoji samo za mozak. "Primarna
svijest", onaj osnovni um koji poznaje stvarnost, a ne ideje o njoj, ne poznaje budunost. On potpuno ivi u
sadanjosti i ne zapaa nita, osim onoga to jest u ovom trenutku. Meutim, dosjetljiv mozak pogledava na dio
dosadanjih iskustava nazvan pamenjem, te postaje - prouavajui ga - sposoban za predvianja. Ova su
predvianja, relativno gledano, toliko tona i pouzdana (npr. "svi e umrijeti"), da budunost sadri visok stupanj
stvarnosti - toliko visok da sadanjost gubi na vanosti.
No, budunost jo nije ovdje, pa ne moe postati dijelom iskustvene stvarnosti sve dok ne postane sadanjost. Jer,
sve to znamo o budunosti sainjeno je od posve apstraktnih i logikih elemenata - zakljuivanja, nagaanja,
izvoenja - to se ne moe pojesti, osjetiti, omirisati, vidjeti, uti, ili uivati na bilo koji drugi nain. Teiti za tim
znai juriti za duhom koji se neprestano povlai, i to ga bre progonimo, to bre nam on bjei. Zbog toga svi
poslovi vezani za civilizaciju i jesu uurbani, jer teko da itko uiva u onome to ima, pa vjeno trai sve vie i
vie. Zato se srea nee pronai u vrstoj i opipljivoj stvarnosti, nego u takvim apstraktnim i povrnim stvarima
kakve su obeanja, nade i uvjeravanja.
Odatle je "pametna" ekonomija, oblikovana tako da proizvodi ovu sreu, zapravo nevjerojatan zaarani krug; ona
mora ili proizvoditi sve vie i vie uitaka, ili se slomiti - osiguravajui stalnu ugodu za ui, oi i ivane zavretke
neprestanim strujanjima buke i vizualnih osjeta, koji se gotovo i ne mogu izbjei. Za ciljeve ove ekonomije
savren je "predmet" osoba koja svoje ui bez prestanka nadrauje radio-aparatom, koristei pritom po mogunosti
neki od onih prenosivih, koji je potom u stopu prati u svako vrijeme, i na svim mjestima. Njene oi bez imalo
odmora skreu s televizijskog zaslona na novine, glasila, drei je u vrsti neprestanog orgazma bez krajnjeg
oduska, to omoguavaju nizovi vidnih podraaja sastavljeni od sjajnih automobila, prelijepih enskih tijela i
drugih senzualno doivljavanih povrina, isprekidanih utoitima za lijeenje pomou osjetilnih okova kakvi su
"interesi ovjeanstva" - ranjavanje kriminalaca, raskomadana trupla, srueni zrakoplovi, borilaki sportovi kojima
se bave zbog visokih nagrada, ili zgrade koje liu plameni jezici. Literatura ili rasprave o tim temama, razvijaju se
na slian nain - bez postizanja zadovoljstva, da bi svako djelomino zadovoljenje zamijenile novom eljom.
Jer, ovo strujanje podraaja zamiljeno je samo za stvaranje jo vie i vie istih enji, sve glasnijih i brih, a te
enje tjeraju nas na rad, i to na poslovima koji nas ne zanimaju; zanima nas samo novac koji nam donose, kako
bismo pokupovali jo vie radioaparata, automobila, jo bljetavija glasila i bolje televizore, koji nas svi na neki
nain uvjeravaju da srea lei, eto - tamo iza ugla, kupimo li samo jo jedan od njih.
Usprkos strahovitoj zbrci i napetosti, uvjereni smo da je spavanje gubitak dragocjenog vremena, pa nastavljamo
juriti za ovim matarijama do duboko u no. ivotinje mnogo vremena utroe na dremuckanje i ugodno
besposliarenje, no - kako je ivot toliko kratak - ljudi moraju tijekom godina skupiti to veu moguu koliinu
svjesnosti, spremnosti i kronine nesanice, valjda da bi bili sigurni kako nisu propustili posljednji odsjeak nekog
zapanjujueg uitka.
Ne radi se o tome da su ljudi koji se podvrgavaju toj vrsti poticaja - nemoralni. Ne radi se ni o tome a su ljudi koji
ih omoguuju zapravo zli izrabljivai; veina njih razmilja na isti nain kao i oni koje izrabljuju, kreui se
moda u istom tunom krugu, jedino sjedei pritom na neto dragocjenijem konju. Stvarna je nevolja u tome da su
svi oni posve frustrirani, jer pokuavaju udovoljiti svom mozgu, a to je isto kao da pokuavaju piti kroz svoje ui.
Zato su sve manje sposobni za stvarna zadovoljstva i postaju neosjetljivi za veinu trenutnih i rijetkih ivotnih
uitaka, iako su oni zapravo iznimno jednostavni i obini.
Neodreena, maglovita i nezasitna priroda elja stvorenih mozgom jako oteava sputanje na zemlju - otrijenjenje
i doivljaj stvarnosti. Openito govorei, civilizirani ovjek ne zna to hoe. On radi zbog uspjeha, slave, sretnog

20

braka, zabave, moda da bi pomogao drugim ljudima, ili da bi postao "stvarnom osobom". No, to nije ono to
uistinu i eli, jer to nisu stvari u punom smislu rijei. To su tek nusproizvodi, tek mirisi i matarije pravih stvari tek sjene, koje ne postoje odvojeno od neke supstancije. Novac je savren simbol svih takvih elja, iako je tek
simbol pravih bogatstava, a kada ga netko sebi postavi za cilj, to postaje oit primjer brkanja mjerila sa stvarnou.
Zato je daleko od tonoga kad se kae da je suvremena civilizacija materijalistika, ako je materijalist osoba koja
voli stvari, materije. Na suvremenik koji eli mozgom, ne voli materijalno, nego voli mjerila, ne neto stvarno,
nego samo povrinsko. On pije zbog postotka alkohola, a ne zbog svog "tijela" i okusa same tekuine. On gradi
zato da bi podigao zapanjujuu "kulisu", a ne zato jer si eli stvoriti prostor u kojem e ivjeti. I tako nastoji
stvoriti strukture koje izvana izgledaju sjajno, kao velianstvene palae, dok su iznutra obina spremita. Pojedini
ivotni prostori u tim spremitima manje su oblikovani za ivot u njima, a vie za stvaranje dojma. Glavni prostor
posveen je "dnevnoj sobi", razmjera prikladnih velikoj kui, dok su prostori bitni za ivot (a ne samo za
"zabavu"), primjerice kuhinja, svedeni na toliko malene dimenzije, da se u njima jedna osoba ne moe ni kretati, a
kamoli kuhati. U skladu s time, ove kukavne brodske kuhinjice osiguravaju jelovnike koji su uglavnom magloviti to su kokteli i "predjela", a ne poteni obroci. Budui da svi mi elimo biti "dame i gospoda" i izgledati kao da
imamo zaposlenu poslugu, ne elimo prljati ruke uzgojem, ili pak spravljanjem prave hrane. Umjesto toga,
kupujemo namirnice oblikovane da bi ostavile "dojam", ukusna izgleda, ne vodei rauna o njihovu sadraju goleme vone plodove bez pravog okusa, kruh koji je tek neto vie od pjene, vino zasieno kemikalijama i povre
posuto jalovim preparatima iz epruveta, koji mu daju tako nevjerojatnu punou.
Moglo bi se pretpostaviti da se najistaknutiji primjer zvjerske i ivotinjske prirode civiliziranog ovjeka moe nai
u njegovoj strasti za seksom. No, tu zapravo nema gotovo niega zvjerskog ni ivotinjskog. ivotinje spolno ope
kad osjeaju potrebu za tim, to se obino javlja u odreenim, ritmiki rasporeenim razdobljima. U
meuvremenu, to ih ne zanima. No, od svih uitaka upravo je seks onaj kojemu civilizirani ovjek tei uz najveu
tjeskobu. Da ta udnja prije nastaje u mozgu, a ne u tijelu, moe se pokazati opom impotencijom mukarca kad
dolazi do spolnog ina i kad mozak tei onome to nije trenutna elja negovih gena. To ga beznadno zbunjuje, jer
jednostavno ne moe shvatiti kako ne eli postii veliki uitak koji mu prua seks, kad mu je ve dostupan. udio
je za njim satima, na kraju i danima, ali kad se prilika ukazala, njegovo je tijelo odbilo suraivati.
Kao to su pri jelu "njegove oi vee od eluca", tako on i u ljubavi prosuuje enu prema standardima koji su
veim dijelom vizualni i cerebralni, nego to bi bili seksualni i visceralni. Privuen je partnerici povrinskim
sjajem, njenom konom presvlakom, a ne stvarnim tijelom. eli neto s kotanom strukturom kakva je ona u
djeaka, koji bi trebao na sebi imati i vanjske obline, i glatke obrise enstvenosti - ne enu, nego napuhanu
gumenu sanjariju. Meutim, funkcija seksa i nadalje se toliko zadrava u podruju "instinktivne mudrosti", da se
tek malo moe uiniti kako bi se povealo ionako intenzivno zadovoljstvo, da bi ono postalo bre, ljepe i
uestalije. Zato su jedino sredstvo kojim se seks moe iskoristiti cerebralne fantazije, okruivanje zavoenjem i
naznake neodreenih zadovoljstava koja trebaju doi - kao da bi se do strastvenijeg zagrljaja uvijek moglo doi
poduzimanjem povrinskih promjena.
Naroito znaajan primjer sukoba mozga i tijela, ili mjerila i materije, bio bi robovanje gradskog ovjeka - satu.
Ura je zgodan ureaj za dogovaranje sastanka s prijateljem, ona pomae ljudima i da zajedno neto poduzimaju,
iako su se takve situacije dogaale i davno prije nego su satovi uope bili izumljeni. Ure ne bi trebalo unititi; one
bi jednostavno trebale stajati na svojim mjestima. A zapravo nisu nimalo na svojim mjestima kad mi svoje
bioloke ritmove uzimanja hrane, spavanja, izlazaka, obavljanja poslova i odmaranja nastojimo prilagoditi
njihovoj jednolinoj krunoj vrtnji. Nae je robovanje tim mehanikim muiteljima otilo tako daleko i toliko je
proelo nau kulturu, da nam je promjena postala bespomonom nadom. Bez satova, civilizacija bi se slomila.
Kultura kojom bi manje upravljao mozak nauila bi uskladiti ritmove tijela, a ne svoje satove. Sposobnost mozga
21

da predvidi budunost vrsto je povezana sa strahom od smrti. Znamo mnoge ljude, koji bi zajedno sa
Stevensonom rekli:
Ispod iroka i zvjezdanog neba
Iskopaj mi raku i daj da legnem u nju;
Rado sam ivio, rado i umirem,
I s voljom u nju lijeem.
Jer, kad se tijelo istroi a mozak umori, itav organizam doekuje smrt dobrodolicom. Teko je razumjeti da smrt
moe biti dobrodola ako si jo mlad i snaan, pa ti se ona ini jezivim i stravinim dogaajem. Na svoj
nematerijalni nain mozak gleda u budunost i dri da je dobro ii dalje, jo dalje i vjeno dalje - ne shvaajui da
e na kraju njegova materija otkriti koliko je taj proces nepodnoljivo iscrpljujui. Ne uzimajui to u obzir, mozak
izbjegava uvidjeti kako je i sama materija podlona promjenama, kako e se i njegove tenje izmijeniti te da e
doi vrijeme kada e smrt postati neim dobrim. U svijetlom odsjaju jutra i nakon temeljitog nonog odmora, vie
ne elite krenuti na spavanje. Ali, nakon tekog radnog dana, iznimno je ugodan onaj osjeaj potonua u
nesvjesno.
Naalost, ne umiremo ba svi posve mirno. Umiremo u nesreama, ili od bolesti koje nam donose patnju, i uistinu
je tragino kad se osoba, iji je "um" jo mlad i budan, uzalud bori s umiruim tijelom. No, siguran sam da tijelo
umire jer ono samo tako eli. Ono dri da svladavanje bolesti ili zacjeljenje ozljede nadilazi njegove mogunosti,
te se - izmoreno dotadanjom borbom - okree smrti. Kada bi svijest bila osjetljivija na osjeaje i podraaje koje
prima od itavog organizma, ona bi s tijelom podijelila ovu tenju. Zaista, ponekad to i ini. Tome se pribliavamo
kad usred ozbiljne bolesti doemo do trenutka u kojemu smo mogli i umrijeti, a uspijevamo ga preivjeti - bilo
zbog medicinskog lijeenja kojim nam se ojaalo tijelo, bilo zato to u organizmu jo uvijek postoje nesvjesne sile,
koje su sposobne izlijeiti nas.
Budui da smo o ovjeku ve naueni razmiljati kao o dvojnosti uma i tijela, te onaj prvi dio drati "osjeajnim",
a potonji tek "glupom" ivotinjom, naa je kultura uvreda mudrosti prirode, ona predstavlja razarajue
iskoritavanje ljudskog organizma kao cjeline. Mi smo neprekidno nezadovoljni, jer nam verbalno i apstraktno
razmiljanje mozga daje krivi dojam kako smo sposobni osloboditi se svih konanih ogranienja. Mozak
zaboravlja da bilo koja beskonanost nije i stvarnost; to je tek apstraktna koncepcija koja nas nagoni poeljeti da
ova fantazija postane stvarnim ciljem naega ivljenja.
Vanjski simbol takvog naina razmiljanja jest gotovo posve racionalni i anorganski predmet, stroj, koji nam daje
osjeaj da smo u stanju primaknuti se beskonanosti. Naime, stroj je prilagoen za napore mnogo vee nego ih je
sposobno izdrati tijelo, kao i jednolinim ritmovima, koje ovjek nikada ne bi izdrao. Ma koliko bi nam kao alat
i posluitelj bio koristan, mi ipak oboavamo njegovu racionalnost, njegovu djelotvornost i njegovu mo da ukida
granice postavljene vremenom i prostorom, te mu time doputamo da upravlja naim ivotima. Tako su radno
sposobni stanovnici suvremenih gradova ljudi koji ive unutar stroja to ih uokolo bacaka svojim kotaima. Oni
dane provode u djelatnostima koje se velikim dijelom mogu svesti na raunanje i mjerenje, ivei u svijetu
racionaliziranih apstrakcija koje su tek u slabanoj vezi ili skladu s velikim biolokim ritmovima i procesima.
Zapravo, takve mentalne djelatnosti sad ve mnogo uinkovitije od ljudi mogu obavljati strojevi - toliko bolje, da
bi ve u nedalekoj budunosti ljudski mozak mogao postati mehanizam zastario za logike proraune. Ljudsko
raunalo posvuda su ve potisnula mehanika i elektronika raunala, mnogo vee brzine i uinkovitosti. Pa ako
su mozak i njegova sposobnost raunanja glavna imovina i vrijednost ovjeka, u razdoblju u kojem e strojevi
djelotvornije obavljati mehanike operacije razmiljanja, on e se pretvoriti u robu koja se vie ne moe prodati.*

22

_______________________________
* injenice vezane za taj predmet uzimao sam iz vrijedne knjige Kibernetika pisca Norberta Wienera (New York & Pariz, 1948.). Dr.
Wiener je jedan od glavnih matematiara zaslunih za razvitak razvijenijih elektronikih raunala. Zahvaljujui i opsenom znanju s
podruja neurologije, on je u stanju prosuditi stupanj do kojega ovi izumi reproduciraju rad ljudskih organizama. Tako njegova knjiga
sadri i sljedee zapaanje: Zanimljivo je napomenuti da se moda susreemo s jednim od onih ogranienja prirode, u kojemu
visokospecijalizirani organi dospijevaju do razine smanjivanja njihove uinkovitosti, i na kraju dovode do izumiranja itave vrste.
Mogue je da se ljudski mozak ve dugo nalazi na putu do ove destruktivne specijalizacije, kao to su i veliki nosorozi posljednji od
titanotera. (str. 180).

ovjek ve koristi bezbrojna pomagala da bi njima zamijenio posao, koji inae u ivotinja obavljaju tjelesni
organi. To bi zasigurno bilo u skladu s njegovim nastojanjima da funkcije mozga vezane za rasuivanje pretvori u
vanjske, te da tako upravljanje ivotom prepusti tim elektromagnetskim udovitima. Drugim rijeima, interesi i
ciljevi racionalnosti nisu jednaki onima koje ima ovjek kao cjelovit organizam. Nastavi li ivjeti za budunost, te
pretvarati predvianja i proraune u glavni posao uma, ovjek na kraju mora postati parazitski privjesak
sveukupnosti onog posla kojeg obavlja mainerija.
Zaista, postoji stajalite s kojeg ova "racionalizacija" ivota, nije razumna. Mozak je dovoljno pametan da sagleda
ovaj zaarani krug koji je stvorio samom sebi. No, tu nita ne moe uiniti. Uvidjeti da nije razumno biti zabrinut,
nee zaustaviti zabrinutost; prije e se ovjek zabrinuti jo i vie, jer je shvatio koliko je nerazuman. Nerazumno je
uputati se u rat u kojem e svi izgubiti. Ni jedna strana ne eli rat, pa ipak, budui da ivimo u tom zaaranom
krugu, zapoinjemo rat kako bismo sprijeili drugu stranu da ne zapone prva. Naoruavamo se, znajui da e - ne
uinimo li to mi - to uiniti druga strana, to je poprilino tono, jer ako se mi ne naoruamo, druga e strana to
uiniti da bi zadobila poetnu prednost i bez stvarno zapoete bitke.
Ovo racionalno stajalite nametnulo nam je dvojbu sv. Pavla: "Htjeti dobro jest u mojoj moi, ali nije i uiniti ga,
budui da ne inim dobro koje hou." Samo, to nije ba tako kako je sv. Pavao pretpostavljao, jer je volja, ili
"duh", razuman, a putenost je izopaena. To je zato jer "kua podijeljena unutar sebe ne moe opstati". itav je
organizam izopaen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.
Malo je razloga za nadu da e se u nekoj skorijoj budunosti zdravstveno stanje drutva popraviti. ini se da onaj
zaarani krug mora postati jo nesnoljivijim, jo oitije i oajnije cirkularnim, prije nego to se znaajniji broj
ljudi ne probudi i ne sagleda ovu traginu alu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviaju da se radi
o krugu i zbog ega je to upravo krug, nema druge mogunosti, osim da prestanu kruiti. Jer, im sagledate itav
ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.
A tada, kad iskustvo prestane oscilirati i iskrivljavati se, iznova moe postati osjetljivo na mudrost tijela, na
prikrivene dubine vlastite supstancije. Budui da govorim o mudrosti tijela i o potrebi da priznamo kako smo mi
materijal, to ne treba shvatiti kao filozofiju "materijalizma" u ope prihvaenom smislu. Ne tvrdim da je krajnja
stvarnost - materija. Materija je rije, zvuk to podrazumijeva oblike i uzorke koje je preuzeo proces. Mi ne znamo
to je taj proces, jer on nije "to" - to jest, neto to se moe definirati ve utvrenom koncepcijom ili mjerilom.
elimo li zadrati stari nain izraavanja koristei i dalje pojmove kakvi su "duhovno" i "materijalno", tada
duhovno mora znaiti "ono to se ne moe definirati", i koje - budui da je ivue - zauvijek mora izmicati
okvirima svakoga ustaljenog oblika. Materija je naziv za duh.
Nakon svega reenog, i mozak je zasluio da se izree pokoja rije u njegovu korist! Naime, mozak je, ukljuujui
i njegova sredita za razmatranje i proraunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao to su srce i
23

eludac, a - ispravno koriten - ovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravno
koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za ovjeka, a ne ovjek za svoj mozak.
Drugim rijeima, funkcija mozga je da slui sadanjosti i onome to je stvarno, a ne da ovjeka nagoni u
bjesomunu potjeru za nekim fantomom zvanim budunost.
Nadalje, u naem uobiajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se ini da njegove
apstrakcije sadre toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja;
to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naa zaokupljenost razmiljanjem i
planiranjem, zajedno s osjeajem mentalne zamorenosti, potie odreene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a u
nekim sluajevima to i ini, proraunavati i umovati nesvjesnom lakoom, onakvom kakvom rade i drugi organi u
tijelu. Pa konano, mozak nije mii, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.
Ali, kad ljudi pokuavaju razmiljati ili usredotoiti se na neto, ponaaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti
na to. Iskrivljuju lica, mrte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju tekih opeka. A
ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, uju i
primaju drugi ivani podraaji. Ono "svjetlosno brzo ivo raunalo", koje dugaku kolonu brojki moe zbrojiti
ve na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu proitanu stranicu moe shvatiti za nekoliko sekundi, ili
glazbeno udo kao Mozart, kojega je ve od ranog djetinjstva mogao proeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to
primjeri ispravnog koritenja tog najudesnijeg instrumenta od svih kojima ovjek raspolae.
I oni meu nama koji nisu geniji znaju poneto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagram
POCATELDIMC. Satima moete raditi na ovim slovima pokuavajui sustav za sustavom u njihovu
rasporeivanju, da biste otkrili prikrivenu rije. Ali, pokuajte umjesto toga samo pogledati anagram oputena,
rastereena uma, i vrlo brzo va e mozak pronai rjeenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjeamo
nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna
rjeenja logikih problema, do kojih se dolazi bez napora ono to nam mozak i treba odailjati. Ako radi kako
treba, mozak je najvii oblik "instinktivne mudrosti". To znai da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoe
pri povratku kui, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako"
se to dogaa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom
osjeaju rascjepa izmeu moga "Ja" i mog iskustva. Mozak moe preuzeti ispravno ponaanje samo ako svijest
radi ono emu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokuaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude
posve svjesna, i to bez ikakva napora.
_______________________________
* Ne uspijete li doi do rjeenja u roku od jedne minute, nastavite itati! Inae ete se poeti ljutiti na sebe, ili na mene, i zbog toga
postati napeti.

24

V. BITI SVJESTAN
"to uiniti u vezi s time?" upitat e samo oni koji ne razumiju problem. Ako se problem uope moe rijeiti, tada
je razumjeti ga i znati to s njim uiniti - posve isto. S druge strane, uiniti neto u vezi s problemom koji ne
razumijete nalikuje pokuaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane. Kad se unese svjetlost,
tmine nestaje.
Ovo se moe naroito primijeniti na problem koji se upravo nalazi pred nama. Kako da izlijeimo rascjep izmeu
"Ja" i "ja", izmeu mozga i tijela, ovjeka i prirode, te prekinemo sve zaarane krugove koji zbog njega nastaju?
Kako da iskusimo ivot kao neto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u muice to se bore za
preivljavanje? Kako pronai sigurnost i smirenost uma u svijetu, u ijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost i
neprestana promjena? Sva ta pitanja zahtijevaju metodu i djelovanje. Istodobno ona pokazuju da problem nije bio
shvaen. Nama ne treba djelovanje - barem ne jo. Potrebno nam je vie svjetlosti.
Ovdje pod svjetlou mislim na svijest - da postanemo svjesni ivota, iskustva takvoga kakvo jest upravo u ovom
trenutku, bez ikakvih prosudbi ili ideja o njemu. Drugim rijeima, treba vidjeti i osjetiti ono kroz to prolazi
onakvim kakvo to jest, a ne prema nazivu kojim je nazvano. Ovo vrlo jednostavno "otvaranje oiju" dovodi do
najudnovatije preobrazbe razumijevanja i ivota, te pokazuje da su mnogi od naih najteih problema zapravo ista iluzija. Ovo moe zvuati kao preveliko pojednostavljenje, jer mnogi ljudi smatraju da su ve posve dovoljno
svjesni sadanjosti. No, tek emo uvidjeti koliko je to vrlo daleko od istine.*
_______________________________
* Rije "svjesnost" koristi se u smislu koji joj je dao J. Krishnamurti, ija djela raspravljaju o tom pitanju s iznimnom percepcijom.

Budui da svjesnost predstavlja pogled na stvarnost, koji je osloboen ideja i prosudbi, jasno da nije mogue
definirati i zabiljeiti ono to nam on otkriva. Sve to se moe opisati jest ideja, i ja ne mogu izrei bilo kakvu
pozitivnu tvrdnju o neemu - o stvarnom svijetu - to nije ideja. Zato se moram zadovoljiti prianjem o pogrenim
dojmovima koje svjesnost uklanja, a ne o istini koju ona otkriva. Ovu potonju mogue je simbolizirati jedino
rijeima to znae malo ili nita onima koji jo nisu dospjeli do izravnog razumijevanja istine o kojoj se radi.
Ono to je istinito i pozitivno suvie je stvarno i suvie ivo da bi se opisalo, i pokuavati to opisati nalik je
nanoenju crvene boje na ionako crvenu ruu. Zato e veina onoga to slijedi morati imati podosta negativnu
kvalitetu. Istina se otkriva uklanjanjem svega to joj zaklanja svjetlo, i to je umjetnost koja nije daleko od kipa to
ga stvara umjetnik, ali ne izgraujui ga, nego ga oblikujui otkidanjem vika materijala s njega.
Vidjeli smo da su pitanja o pronalaenju sigurnosti i smirenosti uma u ovom nestalnom svijetu pokazala kako
problem nije bio shvaen. Prije nego nastavimo, mora biti jasno da je vrsta sigurnosti o kojoj govorimo
prvenstveno duhovna i psihika. Da bi opstali, ljudi moraju imati barem minimum sredstava za ivot, pri emu
mislimo na hranu, pie i odjeu - no, oni shvaaju da sve to ne moe potrajati vjeno. Ali, kada bi sigurnost u
postojanje tog minimuma sredstava za ivot u sljedeih ezdeset godina ikada uspjela zadovoljiti srce ovjeka,
tada bi problemi ovjeanstva postali gotovo zanemarivi. U stvari, pravi je razlog to nemamo tu sigurnost taj da
elimo toliko mnogo vie od onoga to su nam minimalne potrebe. Od samog poetka mora biti oito da postoji
kontradikcija u elji da se bude savreno siguran u svemiru iju samu prirodu ine trenutanost i fluidnost. Samo,
ta suprotnost lei neto dublje no u samom sukobu izmeu elje za sigurnou i injenice da se sve mijenja. elim
25

li biti siguran, to jest zatien od toka ivota, zapravo elim postati odvojenim od ivota. Pa ipak, upravo taj
osjeaj odvojenosti ini da se osjeam nesigurnim. Biti siguran znai izolirati i osnaiti svoje "Ja", no ono to ini
da se osjeam usamljenim i ustraenim upravo je osjeaj da sam postao takvo izolirano "Ja". Drugim rijeima, to
vie sigurnosti uspijem stei, to u je vie eljeti.
Ili, jo jednostavnije: elja za sigurnou i osjeaj nesigurnosti zapravo su isto. Zadrati dah znai - izgubiti dah.
Drutvo koje se temelji na traganju za sigurnou nije nita drugo do natjecanje u zadravanju daha, u kojemu
svatko na kraju ostaje napet poput bubnja i grimizno crven poput cikle. Tragamo za tom sigurnou ojaavajui
same sebe na bezbroj naina. elimo zatitu nastojei biti "ekskluzivni" i "posebni", nastojei pripadati
najsigurnijoj crkvi, najboljoj naciji, najvioj klasi, pravoj skupini i onima koje smatraju "dragim" ljudima. Takvi su
obrambeni nagoni potaknuli velike razlike meu nama, jer je vea nesigurnost zahtijevala i sve snaniju obranu.
Naravno, sve se to radilo u iskrenom uvjerenju da pokuavamo uiniti prave stvari i ivjeti na najbolji mogui
nain; ali i to je kontradikcija.
Ako sam rascijepljen na dva dijela, jedino o emu mogu ozbiljno razmiljati jest pokuaj da ivim u skladu sa
svojim idealom, da se poboljavam i napredujem. Mora postojati ono dobro "Ja", koje e popraviti ono loe "ja".
"Ja", koje ima najbolje namjere, dohvatit e se posla na neposlunom "ja", a sukob meu njima znatno e istaknuti
i razliku koja izmeu njih postoji. U skladu s tim, "Ja" e se osjetiti odvojenijim nego ikada prije, pa e se time jo
samo uveati osjeaji usamljenosti i odvojenosti, koji nae "ja" nagone da se ponaa tako runo.
Teko moemo razmatrati taj problem, ako nije postalo posve jasno da je udnja za sigurnou sama po sebi patnja
i kontradikcija, i to je vie progonimo, ona postaje sve bolnijom. To je tono, bez obzira na to u kojem je obliku
pojam sigurnosti pri tome bio shvaen.
Ti eli biti sretan, zaboraviti sebe, no to vie nastoji zaboraviti sebe, to se vie sjea onoga sebe kojega eli
zaboraviti. eli pobjei od boli, no to se vie bori da joj pobjegne, to vie potie agoniju. Boji se i eli biti
hrabar, ali je nastojanje da bude hrabar zapravo strah koji pokuava pobjei od samoga sebe. eli smirenost uma,
no pokuaj da ga posve umiri nalik je nastojanju da valove izravna glaanjem.
Svima nam je poznat taj zaarani krug u obliku zabrinutosti. Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se
nastavljamo brinuti, jer to to smo je nazvali uzaludnom - ne moe je zaustaviti. Brinemo jer se osjeamo
nesigurnima, a elimo biti sigurni. No, posve je beskorisno rei da ne bismo trebali eljeti tu sigurnost. Nazivati
udnju runim nazivima ipak nam ne pomae da je se rijeimo. Ono to trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema,
da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronali, ona ne svia. Drugim rijeima,
elimo li uistinu razumjeti za ime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i to to inimo samima sebi kad
tragamo za njom - uvidjet emo da je zapravo i ne elimo. Nitko nam ne treba rei da ne bismo trebali zadravati
svoj dah punih deset minuta. Znamo da to ne moemo uiniti, i znamo da bi i sam takav pokuaj bio iznimno
neugodan.
Osnovno je da shvatimo kako sigurnost ne postoji. Jedan je od najgorih zaaranih krugova - problem alkoholiara.
U mnogim sluajevima on posve jasno zna da unitava samoga sebe, da je alkohol otrov za njega, da on zapravo
mrzi svoje stanje pijanstva te da mu se ak i ne svia okus pia. A ipak, on pije. Jer, bez obzira na to koliko on to
mrzio, iskustvo stanja kada prestane piti jo je stranije. Tek se tada javljaju pravi "uasi", tek se tada iznenada
licem u lice nalazi s onom posve razotkrivenom, osnovnom nesigurnou svijeta.
U tome je bit stvari. Nai se licem u lice s nesigurnou jo uvijek ne znai i razumjeti je. Da bismo je razumjeli,
ne moramo se suoiti s njom, nego moramo - biti ona. To podsjea na perzijsku priu o mudracu, koji je doao
pred vrata raja i pokucao. Glas Boga upita iznutra: "Tko je tamo?", pa mu mudrac odgovori: "Ja sam". "U ovoj
26

kui", odgovori mu glas, "nema mjesta za tebe i mene". I tako mudrac ode, te provede mnoge godine razmatrajui
u dubokoj meditaciji ovaj odgovor. Kad se vratio drugi put, glas mu postavi isto pitanje, a mudrac opet odgovori:
"Ja sam". No, vrata ostadoe zatvorena. Nakon nekoliko godina vrati se on i trei put, i na njegovo kucanje glas
opet upita: "Tko je tamo?" A mudrac povika: "Ti sam!" I vrata mu se otvorie.
Spoznati da sigurnosti nema mnogo je vie nego samo se sloiti s teorijom kako je sve podlono promjenama, ak
vie od promatranja prolaznosti ivota. Predodba o sigurnosti utemeljena je na osjeaju da unutar nas samih ima
neto postojano, to odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi ivot. Nastojimo osigurati trajnost,
stalnost i sigurnost ove izdrljive jezgre, ovog sredita i due naega bia, koje nazivamo "Ja". Za nju mislimo da
je stvaran ovjek - onaj koji oblikuje nae misli, koji osjea nae osjeaje, i koji zna nae znanje. Mi zapravo ne
shvaamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uope ne postoji.
To uspijevamo razumijevati kroz svjesnost. Moemo li se onda posve jednostavno pribliiti svom iskustvu svojim osjetima, osjeajima i mislima, i to na nain kao da ih nikada prije nismo upoznali, te bez predrasuda
promotriti to se dogaa? Mogli biste upitati: "Koja emo iskustva, koje osjete i osjeaje promatrati?" A ja u vam
odgooriti: "Koja od njih uope i moete pogledati?" Odgovor je da treba promotriti samo iskustva koja imate
upravo sada.
Sigurno, to je prilino oito. No, posve oite pojave esto je mogue i previdjeti. Ako neki osjeaj nije prisutan, ne
moemo ga biti svjesni. Nema iskustva osim sadanjeg iskustva. Ono to zna, ono ega si stvarno svjestan samo
je ono to se dogaa upravo u ovom trenutku, i nita vie.
Ali, to je sa sjeanjima? Valjda ja kroz sjeanje mogu takoer znati i to je prolost? Pa dobro, prisjetite se
neega. Prisjetite se dogaaja, kad ste opazili nekog prijatelja dok je etao ulicom. ega ste pri tome svjesni? Vi
zapravo ne gledate stvarni dogaaj, to jest svog prijatelja kako se udaljava ulicom. Vi ne moete potrati za njim i
stisnuti mu ruku, ili od njega dobiti odgovor na pitanje koje ste mu zaboravili postaviti kad ste ga proli put zaista
sreli. Drugim rijeima, vi uope ne gledate pred sobom stvarnu prolost. Vi gledate samo sadanji trag te prolosti.
To je kao kad ugledate tragove ptice na pijesku. Vidim sadanje tragove. Ne vidim istodobno i pticu koja je
ostavila te tragove, jer se to dogodilo moda sat ranije. Ptica je odleprala i ja je nisam svjestan. No, iz tragova
zakljuujem da je bila ovdje. Na temelju sjeanja i vi zakljuujete da su postojali protekli dogaaji. Ali, niste
svjesni bilo kakvih prolih dogaaja. Prolost znate samo u sadanjosti, i to kao dio te sadanjosti.
Sad vidimo da je nae iskustvo u potpunosti stvar trenutka. Postoji shvaanje da je svaki trenutak toliko
neuhvatljiv i tako kratak da ak ne stiemo o njemu niti razmisliti, i ve je nestao. Prema drugom shvaanju, taj je
trenutak uvijek ovdje, budui da ne poznajemo nikakav drugi trenutak, osim sadanjeg. On stalno umire, postajui
prolost bre nego to naa mata moe shvatiti. A ipak, on se istodobno neprestano iznova raa, uvijek je nov,
jednakom se brzinom pojavljuje iz one potpune nepoznanice koju zovemo budunost. I samo razmiljanje o tome
gotovo da nas ostavlja bez daha.
Rei da je iskustvo stvar trenutka zapravo znai rei da su iskustvo i sadanji trenutak isto. Rei da ovaj trenutak
umire bez prestanka ili postaje prolost, te da se uvijek iznova raa ili pojavljuje iz nepoznatog znai rei to isto i o
iskustvu. Iskustvo koje ste upravo stekli nepovratno je nestalo, i sve to vas jo podsjea na njega vrsta je brazde
ili trag u sadanjosti, koji nazivamo sjeanjem. I iako moete nagaati o tome kakvo e biti vae sljedee iskustvo,
vi to u stvarnosti ne znate. tota bi se moglo dogoditi. Ali, iskustvo koje se dogaa sada je novoroene, koje
nestaje prije negoli je uope zapoelo odrastati.

27

Dok promatrate ovo sadanje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra? Moete li, osim samog iskustva,
pronai i onoga tko ga doivljava? Moete li istodobno proitati ovu reenicu i misliti o sebi kako je itate? Otkrit
ete da - elite li razmisliti o sebi kako je itate - morate za djeli sekunde prestati itati. Prvo iskustvo je itanje.
Drugo iskustvo je misao: "Ja itam". Moete li igdje pronai osobu koja misli sljedeu misao: "Ja upravo itam."
Drugim rijeima - ako je sadanje iskustvo misao: "Ja upravo itam", moete li misliti o samome sebi kako
razmiljate o toj misli?
Jo jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo itam". Prelazite u tree iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja
mislim o tome da itam". Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjeaj da ste ih
sve pomiljali u istom trenutku.
Nego, to se ovdje dogodilo? Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadanje
misli, ili od svog sadanjeg iskustva. Prvo sadanje iskustvo bilo je itanje. Kad ste pokuali misliti o sebi kako
itate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedee sadanje iskustvo bila misao: "Ja upravo itam". Niste se mogli
odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeete na drugo iskustvo. Vrtjeli ste se u krugu. Dok ste mislili: "Ja itam ovu
reenicu", vi je niste itali. Drugim rijeima, u svakom od sadanjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog
iskustva. Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni. Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od
znanja. Sve to ste uope pronali bila je nova misao, novo iskustvo.
Biti svjestan, dakle, znai biti svjestan misli, osjeaja, osjeta, elja i svih drugih oblika iskustva. Nikada, ni u
jednom trenutku, vi niste svjesni neega to ne bi bilo iskustvo, misao ili osjeaj, ve bi bilo osoba koja doivljava
iskustvo, koja misli ili osjea. Pa ako je tako, to nas uope tjera da pomislimo kako neto takvo postoji?
Mogli bismo rei da je "Ja", koje je mislilac, zapravo nae fiziko tijelo i mozak. Ali, ovo tijelo nije ni na koji
nain odvojeno od svojih misli i osjeta. Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vaega tijela. Sve dok osjet
traje, ne moete udaljiti svoje tijelo od njega, kao to ne moete odetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu.
Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vae tijelo, i on je - vi sami. Tijelo moe izvui iz nekog neudobnog stolca i
udaljiti se, no ne moe ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban. Zamisao o odvojenom
misliocu, o "Ja" koje se udaljilo od iskustva, dolazi iz sjeanja i brzine kojom se misao mijenja. To je kao vitlanje
goruim tapom da bi se stvorila iluzija stvorenog neprekinutog vatrenog kruga. Zamislite li da je sjeanje izravno
poznavanje proteklih, a ne sadanjih iskustava, dobivate iluziju kako istodobno poznajete i prolost i sadanjost. A
to nagovijeta da se u vama nalazi neto to je udaljeno i od prolih i od sadanjih iskustava. Mudrujete ovako: "Ja
poznajem ovo sadanje iskustvo, i ono je razliito od iskustva iz prolosti. Ako ih mogu usporeivati i opaati da
se iskustvo izmijenilo, ja moram biti neto to je postojano i odvojeno".
Zapravo, vi ne moete usporediti ovo sadanje iskustvo s iskustvom iz prolosti. Moete ga samo usporediti sa
sjeanjem na proteklo iskustvo, koje je dio sadanjeg iskustva. Kad jasno uvidite da je sjeanje oblik sadanjeg
iskustva, postat e oito da je nastojanje - odvojiti se od tog iskustva - jednako nemogue, kao to nije mogue ni
nastojanje kojim biste svoje zube pokuali natjerati da ugrizu sami sebe. To je jednostavno iskustvo. Ne postoji
neto ili netko tko doivljava iskustvo! Vi ne osjeate osjeaje, ne mislite misli ili ne doivljavate osjete imalo vie
nego to ujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njuite svoj osjet mirisa. "Ja se dobro osjeam" znai da postoji osjeaj
ugode. To ne znai da postoji neto to se zove "Ja", i neto drugo to zovemo "osjeajem", pa kad se nau
zajedno, tada ovo "Ja" osjea nekakav osjeaj ugode. Nema osjeaja, osim sadanjih, i bez obzira na to kakav
osjeaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronaao "Ja" odvojeno od nekog postojeeg, sadanjeg
osjeaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znai da je to dvoje ista pojava.

28

Kao posve filozofski argument, ovo je pravi guitak vremena. Mi ovdje ne pokuavamo voditi "intelektualnu
raspravu". Svjesni smo injenice da je iluzija svako odvojeno "Ja" koje oblikuje misli, i doivljava iskustvo.
Razumjeti ovo znai shvatiti da je ivot u cijelosti sastavljen od trenutaka, da ne postoji ni trajnost, a ni sigurnost
te da ne postoji "Ja", koje se moe zatititi.
Jedna kineska pria govori o posjetitelju koji je doao velikom mudracu i zamolio ga: "Um mi nije smiren. Molim
te, smiri moj um". Mudrac odgovori: "Izvadi svoj um (svoje Ja), stavi ga preda me i smirit u ga". Posjetitelj ree:
"Sve sam ove godine tragao za svojim umom, ali ga nisam pronaao". "Eto", ree mudrac, "ve je umiren!" Pravi
razlog zbog kojega ljudski ivot moe biti tako strahovito iscrpljujui i frustrirajui nije u tome to postoje
injenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te injenice postanu prisutne, i kad se zaponemo
okretati, vrpoljiti, bjeati i zujati, nastojei izvui svoje "Ja" iz tog iskustva. Pravimo se da smo amebe, i nastojimo
se zatititi od ivota rascjepljujui se na dvoje. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost lee u spoznaji da mi nismo
razdijeljeni, da su ovjek i njegovo sadanje iskustvo jedno, te da se ne moe otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um.
Sve dok u predodbi ostaje da sam ja odvojen od svog iskustva, vlada zbrka. Zbog toga nema ni svijesti o
iskustvu, ni njegova razumijevanja, a time ni stvarne mogunosti da nam se ono priblii. Da bi se taj trenutak
shvatio, ja ne moram pokuavati odvojiti se od njega; moram ga biti svjestan itavim svojim biem. Ovo nije neto
to bih ja trebao uiniti, kao to je odustajanje od toga da zadravam dah na desetak minuta. U stvarnosti, to je
jedino to mogu uiniti. Sve ostalo je ludost pokuavanja nemogueg.
Da biste shvatili glazbu, morate je sluati. Ali, tako dugo dok pri tome mislite: "Ja sluam ovu glazbu", vi je ne
sluate. Da biste shvatili radost ili strah, morate ih biti u cijelosti i nepodijeljeno svjesni. Tako dugo dok mu
dobacujete razne pogrde, i govorite sebi: "Ja sam sretan", ili "Mene je strah", vi ga niste svjesni. Strah, bol, tuga i
dosada moraju i nadalje ostati problemi ako ih ne shvatimo, no njihovo razumijevanje zahtijeva jedinstven i
nepodijeljen um. To je zasigurno i znaenje one neobine izreke, koja kae: "Ima li samo jedno oko, itavo e ti
tijelo biti preplavljeno svjetlom".

29

VI. UDESNI TRENUTAK

Sluate neku pjesmu. Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?" Kako ete odmah i spontano
odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajk-vanja da biste pronali odgovarajue rijei? Ako vas ovo pitanje ne uspije
prekinuti u sluanju, odgovorit ete mi pjevuei pjesmu. A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ete: "U ovom
trenutku - tko si ti?". No, zastanete li i razmislite, pokuat ete mi rei neto, ali ne o ovom trenutku, nego o
prolosti. Dobit u podatke o vaem imenu i adresi, o tome ime se bavite i o vaoj osobnoj povijesti. Samo, ja
sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili. Jer, biti svjestan stvarnosti, ivue sadanjosti, znai otkriti da je sve
iskustvo u svakom trenutku. Ne postoji nita osim njega - nema iskustva o "vama", koji doivljavate iskustvo. ak
i u trenucima u kojima smo najoitije svjesni sebe, ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo odreeni
osjeaj ili osjet - bilo napetosti miia, topline ili hladnoe, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi. To
nikad nije osjet onoga neega to osjea osjet, kao to nema smisla ili mogunosti ni predodba o njuenju vlastita
nosa ili ljubljenju vlastitih usana.
U vremenima sree i zadovoljstva obino smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu
dopustimo da postane sve. U tim se trenucima mi "zaboravljamo", a um nam ne pokuava odvajanje od samoga
sebe, odvajanje od iskustva. Ali, kad naie patnja, ili fizika ili emocionalna, stvarna ili samo predviana,
zapoinje rascjepljivanje i kretanje u krug.
im postane jasno da "Ja" uope ne moe pobjei od stvarnosti sadanjosti, budui da "Ja" i nije nita drugo do
ono to znam sada, ovo unutranje uzbunjivanje mora stati. Ne preostaje neka druga mogunost, no - postati
svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednako onako potpun nain na koji smo svjesni i zadovoljstva. Ljudski
organizam raspolae najudesnijim moima prilagodbe na obje vrste boli - i na fiziku i na psihiku. No, one
mogu doi do potpunog izraaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da
se "Ja" odvoji od osjeaja. Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja. A kad se ta napetost smanji,
um i tijelo poinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje.
Postoji jo jedna pria o kineskom mudracu, kojega upitae: "Kako da pobjegnemo od pakla?" Pritom su, naravno,
mislili na pakao patnji. On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u sredite njegova plamena". "Ali, kako emo tada
izbjei taj plamen?" "Tada vam vie nee smetati nikakve druge patnje!" Ne moramo otii ak u Kinu. Ista se ideja
javlja I u "Boanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom
njegovom sreditu.
U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovo je prava
radost". Obino se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijee svoj
vrhunac, ili dok u nama preostaje jo malo strepnje da e ona nestati. U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da
i ne pokuavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima. Zato ga i ne imenujemo, znajui da su imena, koja
nisu samo obini uzvici, utemeljena na usporedbama. Tako se "radost" razlikuje od "alosti" po svom kontrastu,
po usporeivanju jednog stanja uma s drugim. Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemogue prepoznati
alost kao alost.
Ali i radost i alost se u stvarnosti ne mogu usporeivati. Usporedba je mogua samo ako se vrlo brzo izmjenjuju
ta dva stanja uma, i ne moemo se neprekidno vraati s jednog na drugi onako kako pogledom moemo vrludati
izmeu make i psa. alost se moe usporediti jedino sa sjeanjem na radost, a to ni po emu nije isto to i sama
radost.

30

Kao ni rijei, ni sjeanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost. Sjeanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju
znanje vezano za neto, a ne znanje o neemu. Sjeanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadanji intenzitet,
konkretnu stvarnost iskustva. Takvo kakvo jest, ono je truplo iskustva iz kojega je ve nestao sav ivot. Sve to
znamo o sjeanju, znamo tek iz druge ruke. Sjeanja su mrtva, jer su utvrena. Sjeanje na vau mrtvu baku moe
jedino ponoviti ono to je vaa baka bila. Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla rei ili uiniti neto novo, i vi
nikad niste bili posve sigurni koji e biti njezin sljedei potez.
Dakle, postoje dva naina razumijevanja iskustva. Prvo je usporediti ga sa sjeanjem na druga iskustva, a time ga i
imenovati i definirati. To znai tumaiti ga u skladu s mrtvim i proteklim. Drugo je - postati ga svjestan takvoga
kakvo jest, jednako onako kao to u intenzivnoj radosti zaboravljamo prolost i budunost, doputamo da
sadanjost bude sve, i ak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!" Oba naina razumijevanja
imaju svojih prednosti. No, oni odgovaraju razlici izmeu poznavanja neke stvari prema rijeima, i njenog
trenutanog prepoznavanja. Jelovnik je vrlo korisna stvar, ali nije i zamjena za jelo. Turistiki vodi je pomagalo
vrijedno divljenja, ali se teko moe usporediti s dravom koju opisuje.
Dakle, ako pokuavamo shvatiti sadanjost usporeujui je sa sjeanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao
kada smo je svjesni, bez ikakvih usporeivanja. Meutim, to je obino nain na koji pristupamo naim neugodnim
iskustvima. Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokuavamo pozabaviti njima pomou
prolosti. Prestravljena ili usamljena osoba odmah poinje misliti: "Bojim se." Ili: "Tako sam usamljen."
Naravno, to je samo pokuaj da se izbjegne iskustvo. Mi ne elimo biti svjesni ovakve sadanjosti. No, budui da
se iz sadanjosti ne moemo izvui, na je jedini bijeg onaj u uspomene, sjeanja. Ovdje osjeamo da smo na
vrstom tlu, jer prolost je utvrena i poznata - no, naravno, i mrtva. Ipak, pokuavajui se osloboditi, npr. straha,
mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "uvrstiti" ga tumaei ga pomou prolosti, pomou onoga to je ve
utvreno i poznato. Drugim rijeima, mi se pokuavamo prilagoditi tajanstvenoj sadanjosti, usporeujui je sa
(zapamenom) prolou, imenujui je i "identificirajui".
Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokuavali pobjei od neega od ega moete pobjei. Dobro je poznavati ovaj
postupak elite li saznati kada se treba skloniti od kie. Ali, taj vam postupak ne govori kako ivjeti sa stvarima od
kojih ne moete pobjei, koje su ve postale dio vas. Vae tijelo ne unitava otrove samo zato jer im poznaje
nazive. Pokuati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znai pribjei
praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja.
Vrlo je lako uvidjeti zato to ne uspijeva. Oito, mi pokuavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga
"objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja". No, zato se pokuavamo odvojiti od straha? Jer se bojimo. Drugim
rijeima, strah pokuava odvojiti sebe - od straha, kao kad bi se poar nastojao ugasiti - poarom.
No, to nije sve. to se vie navikavamo na razumijevanje sadanjosti pomou sjeanja, nepoznatog pomou
poznatog, ivotnog pomou mrtvog, to vie na ivot postaje isprazan i mumificiran, to je vie frustriran i bez
radosti. Tako zatien od ivota, ovjek postaje vrsta mekuca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad
stvarnost konano prodre do njega, kao to to mora biti, pokree se divljanje zatomljene plime strepnji. S druge
strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaate da bijeg nije mogu, jer ste taj osjeaj postali vi sami. Uviate da
nazvati ga "strahom" malo ili nita govori o njemu, jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prolom
iskustvu, nego na sjeanju. Tada nemate drugog izbora. Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim
biem kao jednog posve novog iskustva. I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku
naega ivota nalazimo usred neega novog i nepoznatog. Tada primate iskustvo ne opirui mu se i ne imenujui
ga, pa posve nestaje osjeaj sukoba izmeu "Ja" i postojee stvarnosti.

31

Veinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su nai ivoti zapravo dugako nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadanjosti u kojoj ivimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, ivei na taj nain, mi nikada uistinu ne uspijevamo nauiti ivjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlaimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas ivot, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujue kao kad pokuavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijee ivljenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrino plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prolost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak drei ga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemanje prihvaanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. ovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu ivotu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teko je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao to je teko objasniti kucanje neijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
ini onako kao to veina nas die: bez sposobnosti da to uope objasni. Jasno je, da je naelo stvari neto nalik
nazivu borilake vjetine judo, njenog (ju) naina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
preputate.
Svijet oko nas prua nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izraava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom njenou i
podatljivou. Pokazala nam je kako e savitljiva vrba nadivjeti vrsti bor u snjenoj meavi. Naime, ukoene i
stree grane bora na sebi taloe snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastino se savijaju pod teinom,
zbacujui snijeg sa sebe i vraajui se u svoj raniji poloaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snana struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
pribliavati njenom rubu. Ako netko tresne s visine ukoenih udova, slomit e ih. No, opusti li se poput make,
pad e biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastino" po svojoj strukturi lako e se sruiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublaavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moi, jer on ublaava okove i moe ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj nain preputanja suprotstavljenoj sili ni po emu nije jednak bjeanju od nje. Tijelo vode ne bjei kad ga
odgurujete; ono se jednostavno preputa trenutku vaeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni na ublaiva
okova ne pada kao unj pogoen kuglom; on se preputa, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
neega krutog od napada neke nadmonije sile. Stoga dobar ublaiva okova nema samo "elastinost", nego
takoer svoju stabilnost, ili "teinu".
Ta je teina takoer funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogreno protumaenoj pojavi tromosti. Znaajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, ak i kada ljenare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne oputanja. No, um i tijelo jest sustav koji uva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokreui se, ali vjeto - uvijek linijom najmanjeg otpora. Stoga,
do otkria nije dolo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uoiti usporeni, "teki" pokreti
vjetog teaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vjetog planinara koji silu gravitacije koristi ak kad se
svojim polaganim, tekim koracima kree u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.
Pa kako onda, u svjetlu ovih naela, um apsorbira patnju? Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak naega
"Ja" - zapravo pogreni potezi. Bol se ne moe izbjei, a odabrati otpor kao obranu samo e je jo pogorati; itav
je sustav potresen okom. Uviajui nemogunost takvog tijeka dogaaja, on mora djelovati u skladu sa svojom
prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.

32

Ostati stabilan znai suzdrati se od pokuaja da se odvojite od boli, jer znate da to ne moete. Bjeanje od straha
je - strah, borba protiv patnje je patnja, nastojanje da budete hrabri je uplaenost. Ako um pati, i um je patnja.
Mislilac nema drugog oblika, osim svoje misli. Nema bjeanja. No, sve dok niste svjesni neodvojivosti mislioca i
misli, nastojat ete pobjei.
Iz reenog posve prirodno slijedi apsorbiranje. To nije nikakav napor; um to ini sam od sebe. Uvidjevi da se ne
moe pobjei od patnje, um joj se preputa, apsorbira je i postaje je svjestan, bez ikakvog "Ja" koje je osjea, ili joj
se opire. On doivljava iskustvo patnje na isti onaj potpuni nain nesvjestan sebe, kojim doivljava i iskustvo
zadovoljstva. Patnja je narav ovog sadanjeg trenutka, a "Ja" moe ivjeti jedino u ovom trenutku.
Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno naputa ili se smanjuje na razinu koja se lake podnosi. Drugi
put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do naina osjeanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je
teko i opisati. Bol vie nije problematina. Ja je osjeam, no ne osjeam i poriv da je se rijeim, jer sam otkrio da
su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto. eljeti izai iz patnje jest patnja; "reakcija" naeg "Ja" nije
udaljena od patnje. Kad to shvatimo, elja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje.
Zaboravljajui na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne moete odvojiti od glavobolje onako kao to svoju ruku
moete odmaknuti od plamena. "Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol". Kada stvarno uvidite da vi jeste
bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo uklo-niti. Sve se u pravom smislu rijei zavrava
bez posljedica. Boli - i toka.
Meutim, ovo nije pokus koji bi trebalo drati u priuvi za trenutke krize, kao neki trik. To je nain ivota. On
znai biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadanje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi
oni bili, poevi od ovog trenutka. Za uzvrat, to ovisi o uvianju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete
svjesni. Naime, ne moete se odvojiti od sadanjosti, i ne moete je definirati. Zapravo, moete i odbiti da to
priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - troei itav svoj ivot na opiranje neizbjenom.
Kad se to jednom shvati, zaista je besmisleno rei da postoji izbor ili alternativa izmeu ta dva naina ivota,
izmeu opiranja struji u jalovoj panici i dranja oiju otvorenih za uda preobraenog i uvijek novog svijeta. Klju
je u razumijevanju. Zapitati kako to treba uiniti, kojom tehnikom ili metodom, kojim postupcima ili po kakvim
pravilima znailo bi - posve promaiti. Metode slue za stvaranje neega to jo ne postoji. Mi se bavimo
razumijevanjem neega to jest - sadanjim trenutkom. To nije psiholoka ili duhovna disciplina za razvoj samoga
sebe. To jednostavno znai biti svjestan sadanjeg iskustva, i shvatiti da sebe ne moete niti definirati, niti
razdvojiti od njega. Nema pravila, osim: "Gledaj!" Nije tek oblik poetskog izraavanja kad se kae da uma
otvorenog na ovaj nain mi gledamo jedan nov svijet, onako nov kako je bio nov i u onim prvim danima Postanka,
"kad su jutarnje zvijezde pjevale uglas, a sva djeca Gospodnja kliktala od radosti." Pokuavajui sve proteklo
shvatiti pomou sjeanja i rijei, mi kao da smo veinu naih ivota proveli zagnjurivi noseve u knjige, nikada ne
podigavi pogled na ono ispred nas. Whiteheadeova kritika tradicionalnog obrazovanja mogla bi se primijeniti na
itav na nain ivota:
"U naoj skolastikoj svakodnevici mi smo suvie zaokupljeni knjigama. ... U Edenskom vrtu, Adam je pogledao
ivotinje prije no to e im nadjenuti nazive; u tradicionalnom sustavu, djeca daju imena ivotinjama i prije no to
su ih ugledala. "*
_______________________________
* A. N. Whitehead, Znanost i suvremeni svijet (Cambridge, 1933.), str. 249

33

U najirem smislu rijei, imenovati neto znai tumaiti iskustvo pomou prolosti, prevoditi ga pomou sjeanja,
vezati nepoznato u sustav onoga to nam je poznato. Civiliziran ovjek teko da poznaje bilo koji drugi nain
razumijevanja svijeta. Svaki ovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti
negdje upisana i razvrstana. Ono to nije razvrstano - neispravno je, nepredvidivo i opasno. Niije se postojanje ne
priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu. Ne slaete li se s kapitalistima, oni e vas
nazvati komunistom, i obratno. Osoba koja ne prihvaa niti jedno od ovih stajalita, ubrzo svima postaje
neshvatljivom. Suvremenom je umu najudaljenija od sviju mogunosti ona da postoji i nain gledanja na ivot koji
je udaljen od svih koncepcija, uvjerenja, miljenja i teorija. Ako takvo gledite postoji, ono se moe nai jedino u
posve praznom mozgu nekog slaboumnika. Zavaravamo se da se itav utvreni poredak svemira odrava u
kategorijama ljudskih misli, bojei se da e sve nestati u kaosu ne pridravamo li ih se najveom tvrdoglavou.
Moramo ponoviti: sjeanje, misao, jezik i logika od bitnog su znaenja za ljudski ivot. Oni su polovica zdravlja.
No, osoba ili drutvo koje je samo napola zdravo, nezdravo je. Gledati na ivot bez uporabe rijei ne znai izgubiti
sposobnost da se oblikuju rijei, ne znai prestati misliti, sjeati se, planirati. Biti utljiv ne znai izgubiti jezik.
Naprotiv, samo kroz utnju netko moe otkriti neto novo, o emu e porazgovarati. Tko neumorno pria, ne
zaustavljajui se da bi pogledao oko sebe i sasluao druge, na kraju bi se mogao ponavljati ad nauseam (do
gnuanja, op.p.).
Isto se dogaa i s razmiljanjem, koje je zapravo tihi razgovor. Ono samo po sebi nije otvoreno za otkrivanje iega
novog, jer su ovdje jedina novina jednostavna prerasporeivanja starih ideja i rijei. Postojalo je vrijeme kad se
jezik neprekidno obogaivao novim rijeima - bila su to vremena u kojima su ljudi, kao Adam, pogledali stvari
prije no to bi im nadijevali nazive. Danas su gotovo sve nove rijei nastale prerasporeivanjem starih, jer mi vie
ne mislimo stvaralaki. Pri tome ne mislim da bismo trebali prtati novim izumima i revolucionarnim otkriima.
To je - uvijek rijetka - snaga onih koji mogu oboje - i uoiti nepoznato, i protumaiti ga. Za veinu nas, druga
polovica zdravlja nalazi se jednostavno u opaanju nepoznatog i uivanju u njemu, kao to moemo uivati u
glazbi i ne znajui pri tome ni kako je skladana, ni kako je nae tijelo moe uti.
Svakako, revolucionarni mislilac mora krenuti s one strane misli. On zna da su gotovo sve njegove najbolje ideje
naile kad je razmiljanje prestalo. Moda se borio i natezao s problemom da bi ga razumio pomou ustaljenih
naina razmiljanja, no samo kako bi otkrio da to nije mogue. No, kad je iscrpljen prestao misliti, um se otvorio
da bi sagledao problem takvim kakav jest - ne kakvim su ga oblikovale rijei - i odmah se mogao shvatiti.
Ali, krenuti s one strane misli nije predodreeno samo za genije. Otvoreno je i svima nama kad shvatimo da
"misterij ivota nije problem koji treba rjeavati, nego stvarnost koju treba iskusiti". Mnogima je dano da budu
vidovnjaci, no samo rijetkima da budu i proroci. Mnogi glazbu mogu sluati, ali je tek nekolicina moe izvoditi i
skladati. A ne moete je ak niti sluati, ako je ujete samo uz pomo prolosti. to bismo pomislili o nekoj od
Mozartovih simfonija da su nam ui naviknute jedino na zvukove tam-tama? Moda bismo jo i uhvatili njene
ritmove, no gotovo nita od njenog sklada i melodije. Drugim rijeima, ne bismo otkrili bitni element glazbe. Da
bismo bili sposobni uti ili ak i napisati ovakvu simfoniju, ljudi su morali otkriti nove vrste zvukova - vibriranje
struna, zvuanje zraka u cijevi, brujanje pri trzaju ice. Morali su otkriti itav svijet tonova, koji su neto posve
razliito od bubnjanja.
Ako mogu pojmiti samo udaraljke, tada ne mogu cijeniti ton. Ako o slikarstvu mogu razmiljati samo kao o nainu
izrade slika u boji bez fotoaparata kao pomagala, tada u nekom kineskom pejzau neu vidjeti nita do obine
besmislice. Ne uimo nita to bi bilo od velike vanosti, ako se to moe objasniti jedino uz pomo prolog
iskustva. Kad bi bilo mogue sve stvari shvatiti kroz pojmove koje ve poznajemo, smisao za boje mogli bismo
prenijeti i slijepu ovjeku, niim drugim do zvukom, okusom, opipom i mirisom.
34

Ako to vrijedi i tono je za razne umjetnosti i znanosti, onda je to jo tisuu puta tonije kad dopremo do poimanja
ivota u irem smislu i kad elimo neto saznati o onoj krajnjoj stvarnosti, ili o Bogu. Sigurno, besmisleno je
tragati za Bogom pomou ve prije oblikovane zamisli o tome to je Bog. Naime, tragati za neim znai samo
otkriti ono to ve znamo o tome, i upravo se zbog toga tako lako zavaravamo i doputamo da nas zavedu sve vrste
"nadnaravnih" iskustava i vizija. Vjerovati u Boga i tragati za Bogom u kojega vjerujete jednostavno se svodi na
traganje za potvrdom vlastita miljenja. Traiti objavljenje Boje volje, a potom je "testirati" povezujui je sa
svojim ve utvrenim moralnim standardima znai izrugivati se tom zahtjevu. Jer, odgovor ste unaprijed znali. Na
taj nain, traganje za "Bogom" nije nita vie od traenja da vam apsolutni autoritet udari svoj peat, i postizanja
sigurnosti o onome u to ionako vjerujete. To znai dobiti jamstvo da e nepoznato i budunost biti nastavak
onoga to elite zadrati iz svoje prolosti - tek vea i bolja utvrda za nae "Ja". Ein fete Burg! (vrsta tvrava!
op.prev.)
Ako smo otvoreni samo otkriima koja e se uklopiti u ono to ve znamo, moemo jednako tako ostati i
zatvoreni. Zbog toga sva ona udesna postignua znanosti i tehnologije imaju za nas toliko malo stvarne koristi.
Uzaludno je to moemo predviati i nadzirati tijek dogaaja u budunosti ako ne znamo kako ivjeti u sadanjosti. Uzalud nam lijenici produuju ivot, ako svoje vrijeme troimo strepei hoemo li jo due ivjeti.
Zaludu inenjeri razvijaju sve bra i jednostavnija prijevozna sredstva ako su novi vidici pred nama poredani i
shvaeni jedino pomou naih starih predrasuda. emu smo doprli do snage atoma ako samo nastavljamo kroiti
koloteinom dizanja ljudi u zrak!
Ovakva sredstva, kao i pomagala kakva su jezik i misao, ljudima stvarno koriste samo ako su budni - ako nisu
izgubljeni u zemlji snova, nalazila se ona u prolosti ili budunosti, i ako su u najbliskijem dodiru s tokom
iskustva u kojoj se moe otkriti jedino stvarnost, a to je - ovaj trenutak.
Ovdje je ivot iv, vibrirajui, ivahan i prisutan, ovdje sadri dubine koje teko da smo uope i zapoeli
istraivati. No, da bi sve to zapazio i shvatio, um ne smije biti rascijepljen na "Ja" i na "ovo iskustvo". Trenutak
mora biti ono to uvijek i jest - sve ono to ti jesi, i sve ono to zna. U ovoj kui nema mjesta za tebe i mene!

35

VII PREOBRAZBA IVOTA

Bijelac sebe zamilja kao praktinu osobu, koja eli "postii rezultate". On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o
bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjaka civilizacija
mogla openito opisati kao "mnogo vike ni za to". Pravo znaenje teorije nije beskorisno nagaanje, nego vizija, i
tono je reeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".
Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budunosti. To znai razumjeti ivot takav kakav
jest, same sebe i ono to jesmo, te ono to inimo. Bez takvog razumijevanja jednostavno je smijeno razgovarati o
praktinosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno etate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne
znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu elite.
Umovima koji misle na taj nain, sve o emu smo do sada raspravljali ini se suvie teoretskim. Sve su te ideje
posve u redu, no - da li i djeluju? Sad ja moram upitati: "Kako to mislite - djeluju?" Uobiajeni "radni test"
filozofije sastoji se u provjeri ini li ona ljude boljima i sretnijima, postie li se njome smirenost, suradnja i
napredak. No, to je besmislen kriterij bez mnogo "teoretskog" razumijevanja. to podrazumijevate pod sreom?
Zato "bolji" ljudi postaju boljima? Na emu ete suraivati? to ete uiniti s mirom i napretkom? Odgovori na ta
pitanja ovise iskljuivo o tome to mi jesmo, i to elimo upravo sada. Ako istodobno elimo i smirenost i
izolaciju, pobratimstvo i sigurnost za nae "Ja", sreu i trajnost, tada su nae elje kontradiktorne. Njihovi e se
rezultati, ma kako praktini mi bili u njihovom postizanju, pretvoriti u daljnje kontradikcije. To je ona stara pria o
elji da imamo kola, ali i da ga pojedemo. Tu se namee jedini mogui zakljuak, da ga treba strpati u eludac i
tamo ga uvati, sve do probavnih problema.
Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu dravu, ne moemo istodobno oekivati da vlada svjetski mir. elimo
li se svega doepati po najnioj moguoj cijeni, ne moemo oekivati da emo dobiti i najbolju kakvou, dok
ravnotea izmeu to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, neemo
istodobno moi izbjei da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne moemo na isti nain imati i
vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otputanje.
I ako smo donijeli odluku o onome to zaista elimo, jo uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktinih i tehnikih
problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogunosti da se
odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" neto drugo. Ako je
um snaga koja usmjerava i stoji iza naeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu
viziju ivota, jer ono ne bi potaknulo nita osim sukoba.
Zato se poneto mora rei i o iscijeljenoj viziji ivota, koja nailazi zajedno s punim osvijetenjem. Ona, naime, u
sebi ukljuuje duboku preobrazbu naeg shvaanja svijeta. Ako se rijeima uope i moe opisati, ta se preobrazba
sastoji od spoznaje i osjeaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo.
Obino mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjeamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se veinom
osjeaju odvojenima od svega to ih okruuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam
ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam sredite svega, a ipak sam nekako
odsjeen i sam. Mogu osjetiti to se dogaa unutar mog tijela, ali mogu samo nagaati to se zbiva u ostalima. Moj
svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bia, a ipak se osjea kao da je ivio
posve sam, smjeten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

36

Bez obzira na to, fizika stvarnost je takva da moje tijelo postoji samo u odnosu prema ovom svemiru, i ja sam
zapravo povezan s njim i ovisan o njemu, kao i list o svom drvetu. Osjeam se odsjeenim samo zato jer sam
rascijepljen unutar sebe sama, jer se pokuavam razdvojiti od vlastitih osjeaja i osjetila. Zato mi sve ono to
osjeam i nasluujem izgleda stranim. A kad postanem svjestan nestvarnosti ove razdvojenosti, svemir se vie ne
ini nimalo stranim.
Jer, ja jesam ono to znam; ono to znam jest ja. Doivljaj kue na suprotnoj strani ulice ili zvijezde u svemiru nije
nita manje ja od svrbea na tabanu mog stopala, ili ideje iznikle u mom mozgu. U obratnom smislu, ja sam
takoer ono to ne znam. Ja nisam svjestan vlastitog mozga kao mozga. Na posve isti nain, ja nisam svjestan kue
na suprotnoj strani ulice kao neega to je odvojeno od naina na koji je doivljavam. Poznajem svoj mozak kao
misli i osjeaje, i poznajem tu kuu kao svoj doivljaj. Na isti nain na koji osjeam da ne poznajem svoj vlastiti
mozak ili tu kuu samu po sebi, jednako tako ne poznajem ni tajne misli nastale u tvom mozgu.
Ali, moj mozak, koji je takoer ja, va mozak i misli skrivene u njemu, kao i kua na suprotnoj strani ulice, sve su
to oblici nerazmrsivo isprepletenog procesa, koji nazivamo stvarnim svijetom. Neovisno o tome jesam li ja njega
svjestan ili ne, on je itav zapravo - ja, u smislu da su sunce, zrak i ljudsko drutvo za mene jednako onoliko
ivotno vani koliko i moj mozak, ili moja plua. Pa ako je, onda, ovaj mozak upravo moj mozak - iako ga ja i
nisam svjestan, tada je ovo sunce - moje sunce, taj je zrak - moj zrak, a ovo je drutvo - moje drutvo.
Naravno, ja ne mogu zapovjediti suncu da se izdui u oblik jajeta, ili natjerati svoj mozak da misli drugaije. Ne
mogu vidjeti nutrinu sunca, niti s vama podijeliti vae intimne osjeaje. Ne mogu promijeniti oblik ili strukturu
vlastita mozga, niti ga doivjeti kao predmet slian cvjetai. No, ako je moj mozak unato tome ja, a i sunce - ja,
zrak - ja, i drutvo, iji ste i vi lan - takoer ja, tada su sve te stvari jednako onoliko bitne za moje postojanje,
koliko i moj mozak.
To, da sunce postoji bez obzira na nain na koji ga ja doivljavam, jest zakljuak. injenica da imam mozak, iako
ga ne mogu vidjeti, takoer je zakljuak. O svemu ovome znamo samo teoretski, a ne iz neposrednog iskustva. No,
oito, ovaj je "vanjski" svijet teoretskih predmeta jednako onoliko jedinstvo koliko je to i "unutarnji" svijet
iskustava. Ja iz iskustva zakljuujem da on postoji. A kako je iskustvo jedinstveno - ja jesam moja osjetila moram na slian nain zakljuiti da je i ovaj teoretski svijet jedinstven, da moje tijelo i svijet oblikuje jedan jedini
proces.
Postojale su mnoge teorije o jedinstvenosti svemira. No, one nisu izbavile ljudska bia iz izolacije egoizma, od
sukoba i straha od ivota, jer postoji svijet razliitosti izmeu zakljuka i osjeaja. Moete rasuivati da je svemir
jedinstven, ali ne i osjeati da je tako. Moete postaviti teoriju da je vae tijelo gibanje u neprekinutom procesu,
koji ukljuuje i gibanje svih sunaca i zvijezda, a ipak se i nadalje osjeati odvojenima i usamljenima. Jer, osjeaj
se nee uskladiti s teorijom sve dok ne otkrijete i jedinstvo unutarnjeg iskustva. Svim teorijama usprkos, osjeat
ete da ste izolirani od ivota onoliko dugo koliko ete ostati razdijeljeni unutar sebe.
Ali, prestat ete se osjeati izoliranima kad spoznate, primjerice, da vi nemate doivljaj neba; jer, vi jeste taj
doivljaj. Za potrebe osjeaja, va doivljaj neba jest nebo, i nema "vas" odvojenih od onoga to doivljavate,
osjeate i znate. Upravo zato mistici i mnogi pjesnici toliko esto izraavaju osjeaj da su "jedno sa Svima", ili da
su "sjedinjeni s Bogom", ili, kako je to oblikovao Sir Edwin Arnold:
"Odriem se sebe, svemir posta Ja."
Zaista, ponekad je ovaj osjeaj posve sentimentalan, a pjesnik postaje "jedno s Prirodom" samo dok mu je ona
sklona.
37

*e ivim u samom sebi, ve postah

dijelom svega uokolo; za me su visoke planine osjeaj, na amor
gradova ljudskih tek muka: ne vidjeh
nieg to omrznut u prirodi treba, osim
biti dijelom to opire se lancima putenim,
svrstan med stvorenja mada dua letjet moe,
i s nebom, vrhuncem, nebeskom ravnicom
oceana ili zvijezda druiti se, a ne tako uzalud.
Ovaj se Byronov ruralni ushit nimalo ne uklapa u na predmet. On se samo uskladio s prirodom do tog stupnja da
je pomogao vlastitoj ljudskoj prirodi. Muica voli slatkou meda, no nije njegova ljepljivost ona koja ga ini
... dijelom to opire se lancima putenim,
svrstan med stvorenja...
Sentimentalist ne zagleda u dubine prirode da bi vidio
Troma postojanja dodiruju ' se tek u prolazu,
lebdei il'
usporeno puze' tik uz samo dno...
Morska psina olovnih oiju, mor, kornjaa,
rutav morski leopard i raa,
strasti tamo, ratovi, progoni, plemena
- prizor u tim
dubinama oceana - udisanje tog gustog,
udiueg zraka.
ovjek mora otkriti da sve to opaa u prirodi - vlaan i neobian svijet u dubinama oceana, ledene iglice,
movarni reptili, pauci i korpioni, pustinje beivotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije
jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjeaji uasa koje ona u njemu
izaziva, takoer nisu njegovo "Ja".
Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolaze iznutra - i
iako iznutra, to takoer znai da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Nai osjeaji o gmizavom svijetu
osinjaka ili zmijskim leglima osjeaji su prema skrivenim aspektima naih tijela i mozgova, te prema svim
njihovim sposobnostima za ono nepoznato ega se grozimo i to nas tjera da se najeimo, za rune bolesti i
nezamislive patnje.
Ne znam je li to istina, no pria se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim
moima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obine smrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to
sigurno zato jer su bili u stanju ivjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali
nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraali kao "Dugonosom" i
"Sluzavku".
Meutim, osjeaj ujedinjenosti sa "Svime" nije tek mutno stanje uma, vrsta transa u kojem se ukida svaki oblik i
razlikovanje, kao da su se ovjek i svemir stopili u svjetlucavu blijedoljubiastu sumaglicu. Kao to su proces i
oblik, energija i tvar, ja i iskustvo nazivi za isto i naini gledanja na isto, tako i jedan i mnogi, jedinstvenost i
mnogostrukost, jednako i razliito nisu suprotnosti koje se uzajamno iskljuuju: one su istovjetne, kao to je to
38

tijelo i njegovi razni organi. Otkriti da su mnogi zapravo jedno, i da je jedan jednak mnogima, znai shvatiti da su
oboje rijei i zvuci koji predstavljaju ono to je osjetilima i osjeajima oito ve na prvi pogled, ali i zagonetka za
logiku i opisivanje.
Mlad ovjek u potrazi za duhovnom mudrou prepustio se uenju i vodstvu slavnog svetog ovjeka. Mudrac ga je
zavolio i imenovao osobnim pomonikom. No, nakon nekoliko mjeseci mladi se poalio da nije jo nita posebno
nauio. "Kako to misli?", upitao ga je sveti ovjek. "Kad si mi donio moju riu, nisam li je pojeo? Kad si mi
donio moj aj, nisam li ga popio? Kad bi me pozdravio, nisam li ti uvijek odzdravio? Jesam li ikada zanemario
poduavati te?" "Bojim se da ne shvaam", mladi je bio posve zbunjen. "eli li stei uvid u neto", odgovorio je
mudrac, "pogledaj izravno u to. Zapoeti razmiljati o tome posve je promaeno."
Beru' krizanteme du istone ograde;
Motre'u tiini june breuljke;
ptice u parovima dolijeu kui
kroz vlaan planinski zrak sumraka u svemu tome ima duboka znaenja,
no, poelimo li ga izraziti,
odjednom zaboravljamo rijei.
Znaenje nije kontemplativno; radi se o sumraku i, moda, o pomalo idilinom ugoaju kakav oboavaju kineski
pjesnici. To je ve izraeno, i pjesnik ga ne uljepava ljiljanom. On se nee, kao mnogi zapadnjaki pjesnici,
preobraziti u filozofa i rei da je on "jedno sa" cvijeem, ogradom, breuljcima i pticama. I to je uljepavanje
ljiljanom, ili kako bi se njegovim orijentalnim jezikom reklo, "polaganje stopala na zmiju". Jer, kad uistinu shvati
da si ti ono to vidi i zna, ne poinje trati uokolo mislei "Ja jesam sve to". Jednostavno, postoji samo "sve to".
Osjeaj da se nalazimo licem u lice sa svijetom, odsjeeni i odvojeni, najvei utjecaj ima na misao i djelovanje.
Filozofi, primjerice, esto ne uspijevaju prepoznati da se njihove misli o svemiru odnose i na njih same, i na
njihove misli. Ako je svemir beznaajan, jednako je takva i izjava da je to tako. Ako je ovaj svijet tek opaka
zamka, onda je takav i onaj tko optuuje, a lonac naziva svoj poklopac crnim.
U najstroem smislu, mi uope ne moemo stvarno misliti o ivotu i stvarnosti, jer bi to moralo ukljuivati
miljenje o miljenju, razmiljanje o razmiljanju, i tako ad infinitum. Moe se samo pokuati s racionalnom,
opisnom filozofijom svemira, pod pretpostavkom da je ovjek posve odvojen od njega. No, ako ste vi i vaa misao
dio tog svemira, ne moete stati izvan njih, da bi ih opisali. Zato se svi filozofski i teoloki sustavi na kraju moraju
raspasti. Da bi "poznavali" stvarnost, ne moete se nalaziti izvan nje i definirati je; morate ui u nju, postati ona i
osjetiti je.
Spekulativna filozofija, kakvu poznajemo na Zapadu, gotovo je u cijelosti simptom podijeljenog uma, ovjeka koji
se pokuava smjestiti izvan samoga sebe i svog iskustva da bi ga oblikovao rijeima i definirao. To je zaarani
krug, kao i sve ostalo to poduzima podijeljeni um.
S druge strane, shvaanje da je um zapravo nepodijeljen, mora imati odgovarajui i jednako tako dalekosean
utjecaj na misao i djelovanje. Kao to se filozof pokuava smjestiti izvan sebe i svoje misli, jednako tako, kao to
smo vidjeli, i obian ovjek pokuava stati izvan sebe, svojih emocija i osjetila, svojih osjeaja i elja. Rezultati su
nevjerojatna konfuzija i pogrena usmjerenost, a mora ih prekinuti otkrie o jedinstvenosti uma.
Tako dugo dok je um rascijepljen, ivot nam je neprestan sukob, napetost, frustracija i sruena iluzija. Patnja se
taloi na patnju, strah na strah, a dosada na dosadu. to se vie muica bori da bi se iskoprcala iz meda, to e bre
39

utonuti u nj. Pod pritiskom tolike napetosti i uzaludnosti, nije ni udo da svi ljudi trae olakanje u nasilju i
senzacionalizmu, u lakomislenom iskoritavanju vlastitih tijela, teka, materijalnog svijeta i svojih supatnika. Ne
moe se izraunati koliko sve to mora pridodati onim nunim i neizbjenim patnjama naeg postojanja.
No, nepodijeljeni um osloboen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nae
negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak ivi u potpunosti, pa se tako javlja osjeaj ispunjenosti i
upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kua svako jelo, uri dalje nita ne probavivi, samo da bi
utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi nita dobro, jer nita uistinu i nije kuao.
Kad s jedne strane shvatite da ivite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim
ovoga to je sada, nema ni prolosti, ni budunosti, tada se morate opustiti i kuati taj trenutak u cijelosti, pa bio on
uitak ili bol. Odjednom postaje oitim zato postoji ovaj svemir, zato su stvorena svjesna bia, zato osjetilni
organi, zato prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje itav onaj problem procjenjivanja prirode, pokuaja da
ivot znai neto u smislu njegove budunosti. Oito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad pleete, ne
namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da neto slijedite ili da bjeite od ralja pakla.
Koliko dugo ve planeti krue oko Sunca? Idu li nekuda, i kreu li se sve bre i bre da bi tamo stigli? Koliko se
ve puta proljee vratilo na zemlju? Dolazi li svake godine sve bre i ljepe, da bi bilo sigurno kako e biti bolje
nego prolog proljea, i uri li na svom putu do proljea koje e nadmaiti sva dosadanja?
Smisao i svrha plesanja je - ples. Kao i glazba, i ples je ispunjen svakog svog trenutka. Neete odsvirati sonatu da
biste doli do zavrnog akorda, i ako su znaenja stvari jednostavno u njihovim zavrecima, skladatelji ne bi niti
pisali ita drugo, osim finala. Meutim, moglo bi se usput uoiti kako je za glazbu nae kulture karakteristino da
je u nekim aspektima napredna, te da se ponekad ini kao da je odluno krenula putem do svog budueg klimaksa.
No, kad tamo dospije, ne zna vie to bi uinila sama sa sobom. Beethoven, Brahms i Wagner naroito su krivi za
skladanje velianstvenih vrhunaca i zavretaka, rasprujui ih potom gotovo u istom akordu sve vie i vie, i
unitavajui taj trenutak svojim oklijevanjem da ga napuste.
Kada se svaki trenutak pretvori u oekivanje, odriemo se ispunjenog ivota, a smrti se uasavamo, jer ini se da
svim oekivanjima ovdje mora doi kraj. Dok ima ivota, ima i nade - i ako netko ivi jedino u nadi, tada smrt
doista i jest kraj. Ali, nepodijeljenom umu smrt je samo jo jedan trenutak, potpun kao i svaki trenutak, i ne moe
odati svoju tajnu ako nije proivljena u potpunosti I s voljom u nju lijeem. (raku, op.p.)
Smrt je saetak istine, da smo mi u svakom trenutku gurnuti u nepoznato. Ovdje je svako prianjanje uz sigurnost
prisiljeno na povlaenje; posvuda gdje se prolost odbaci i sigurnost napusti, obnavlja se ivot. Smrt je
nepoznanica u kojoj smo svi mi ivjeli prije roenja.
Nita nije stvaralakije od smrti, jer ona predstavlja itavu tajnu ivota. To znai da se prolost mora napustiti, da
se nepoznato ne moe izbjei, da "Ja" ne moe trajati i da se nita ne moe uvrstiti jednom za svagda. Kad ovjek
to spozna, on ivi prvi put u svom ivotu. Zadravajui dah, on e ostati bez njega. Oslobaajui neto, on to
nalazi.
Und so lang du das nicht hast,
Dieses: stirb und werde,
Bist du nur ein trueber Gast
Auf den dunklen Erde

40

I tako dugo dok to ne spozna,

ovo: umri i budi,
tek oaloen si gost
na ovoj mranoj zemlji.
Goethe, Zapadno-istoni razgovor

VIII. STVARALAKA MORALNOST

Moda je paradoksalno govoriti o stvaralakoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od rijei koje znae obiaje i
uzuse, te ureenje ivota uz pomo pravila. Ali, moralnost takoer oznaava i djela iz ljubavi u meuljudskim
odnosima, pa u tom smislu moemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
ini to god eli." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono to ti se ne svia.
Ako je moralnost umijee ivota u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju nai i pravila, bolje reeno tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehniki problemi - raspodjela bogatstava i stanovnitvo,
dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog ivota, briga za bolesne i nemone te usklaivanje
razlika koje postoje meu pojedincima.
Tako je moralist gotovo tehniar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao to se s arhitektima savjetuje o
izgradnji kue ili s inenjerima kad se gradi most. I, kako to zahtijevaju medicina, obuarstvo, kuharstvo, krojaki
posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i ivot u zajednici zahtijeva odreeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i
koritenje odreenih vjetina.
Samo, u praksi je moralist postao mnogo vie od savjetodavnog tehniara. Postao je svaalica. Sa svoje
propovjedaonice ili u svojim djelima on dri prodike ovjeanstvu, dijelei uokolo pohvale i pokude - veinom
pokude - kao to zmaj isputa plamen iz svog drijela. Jer, ljudi ne prihvaaju njegove savjete. Oni pitaju kako je
najbolje djelovati u odreenim okolnostima. On im kae, i ini se da su se oni s time sloili, da on ima pravo. No,
potom odu i naprave neto drugo, jer nalaze da je njegov savjet preteak, ili pak snano ele uiniti upravo
suprotno. Ovo se dogaa toliko redovito da se moralist poinje estiti i nazivati ih raznim imenima. A kad to nema
nikakva uinka, on pribjegava i fizikom nasilju, provodei svoj savjet uz pomo policajaca, kanjavanja i zatvora.

41

Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaa suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kae: "Kad
postanem teka, molim te - udari me!"
Na prvi se pogled problem moe svesti na ovo: moralna naela slue da se izbjegne nepotena razdioba uitaka i
patnje. To znai da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a vie patnje. U pravilu e oni prihvatiti taj
gubitak samo pod prijetnjom jo vee patnje, ako nee suraivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko ovjek
za sebe, te da e paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni oito znae i njegove interese.
Iz toga su moralisti razvili teoriju da je ovjek u osnovi sebian, ili da ima uroenu sklonost prema zlu. "Naravni"
ovjek ivi za jedan poriv: zatititi svoje tijelo od boli i povezati ga s uitkom. Budui osjeati moe samo svojim
tijelom, malo ga zanimaju osjeaji ostalih tijela. Stoga e ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut
sustavom nagrada i kazni, to jest, iskoritavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.
Sreom, problem ipak nije ba tako jednostavan. Naime, izmeu svega ostalog to ovjeku prua uitak, jesu i
odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedniko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu,
koji "mnogo ruku ini lakim". I zaista, jedno od najveih zadovoljstava postie se kad je ovjek vie ili manje
nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmiljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu
je od najveih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjea neprihvaenim i odsjeenim od zajednice i svijeta
koji ga okruuje.
No, taj problem nema rjeenja, jer o njemu razmiljamo kao o pobuivanju sustavom uitka i patnje, ili uz pomo
ma kakvog poticaja uope. ovjek ima moralni problem kakav druge ivotinje koje ive u zajednici nemaju, samo
zato to su mu toliko vani motivi, poticaji. Ako je tono da ovjeka nuno motivira naelo uitka i patnje, nema
nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponaanju. Motivirano ponaanje je utvreno ponaanje; bit e ono to e
biti, bez obzira na sve to bi netko mogao rei o tome. Ne moe postojati stvaralaka moralnost, ako ovjek nema
mogunost da bude slobodan.
Upravo ovdje su moralisti pogrijeili. ele li da ovjek promijeni nain ivota, moraju pretpostaviti da je on
slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu nee nita promijeniti. S druge strane, ovjek koji djeluje
zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlanosti njihovih obeanja - ne djeluje slobodno! Ako ovjek nije
slobodan, prijetnje i obeanja mogu promijeniti njegovo ponaanje, ali ni u emu bitnom. Ako je pak slobodan,
prijetnje i obeanja nee ga natjerati da iskoristi svoju slobodu.
Podijeljeni um nikada ne moe shvatiti znaenje slobode. Ako se osjeam razdvojenim od svog iskustva i od
svijeta, sloboda e mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti izmeu "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on ini sve to se dogaa. On podie moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, moete to rei i ovako: "Ja podiem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne odreuje unaprijed, i nikome nije unaprijed odreeno.
Naravno, to je neobino shvaanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uope ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono to obino podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom nae odluke motivirane
uitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do uitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su uici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iekivanje da do nje doe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne moete planirati da budete sretni. Moete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Lijenici su me ak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
moe biti iznimno ugodno iskustvo.
42

Osjeaj neslobode posljedica je nastojanja da se uini ono to je nemogue, pa ak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu krunicu, ivio bez glave, ili zaustavio odreene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati krunicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu krunicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odetati kroz ova vrata, ostavljajui svoju glavu kod kue.
Isto tako, nisam slobodan ivjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjeaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokuavam uiniti neto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajui
svoj poloaj, ili da opeem svoj prst ne osjeajui bol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan uiniti sve to nije kontradikcija. Tada se postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemogue djelovati ili odluivati bez ugode kao konanog cilja? Teorija da mi
neizbjeno moramo initi ono to nam prua veu ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
rijei. Rei da ja odluujem uiniti neto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odluujem jer sam
tako odluio. Ako se "ugoda" definira kao poetak onoga "to je meni drae", tada e ono to mi je drae uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draa patnja, kao mazohistima, tada e mi ugodu predstavljati bol. Ukratko, teorija
vapi za pitanjem na poetku govorei da je ugoda ono za ime eznemo, stoga, sve za ime eznemo jest - ugoda.
No, naem se u kontradikciji uvijek kad pokuavam djelovati i odluivati tako da bih bio sretan, kad svojim
buduim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, to je vie moje nastojanje usmjereno prema buduim uicima,
to sam vie nesposoban uivati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadanjost, i nita mi osim potpune svijesti o sadanjosti - ne moe niti malo jamiti buduu sreu. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedei tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema naina da budem siguran hoe li me to uiniti
sretnim. Naprotiv, openito je iskustvo da nita toliko ne unitava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Moete ivjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne moete
istodobno razmiljati o sluanju uma valova te da li uivate dok ih sluate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.
Postoji jo jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdi da su sve nae radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni nae najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugaiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika izmeu "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni?
Koga pokreu ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stie iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni ovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato to on to jest, njega
ona ne pokree. Drugim rijeima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapae, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao to oi vide, ali ne
vide same sebe.
Preostaje pretpostavka da je itava akcija, sve radnje koje su "ovjek i svemir", determinirani niz dogaaja u
kojem je svaki dogaaj neizbjeni rezultat proteklih povoda.
Ne moemo iscrpno niti na odgovarajui nain obraditi ovaj problem. No, moda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najveih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je jo daleko od rjeenja. Ideja o tome da prolost
odreuje budunost moe biti tek jezina iluzija. Budui da sadanjost moramo opisivati pojmovima iz prolosti,
moe izgledati da se prolou "objanjava" sadanjost. Da bismo rekli "kako" se neto dogodilo, mi opisujemo
lanac dogaaja, iji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
doputeno izmeu ovih izjava umetnuti veznik "jer"? Mi to u pravilu i inimo, jer se moemo posve sigurno
okladiti da e, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona

43

morala pasti. Dogaaji izgledaju neizbjenima kad gledamo unatrag jer, kad su se ve dogodili, vie ih nita ne
moe izmijeniti. Pa ipak, injenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da dogaaji nisu
odreeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim rijeima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali tei tome da pojedine dogaaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.
Bez obzira na to kako se ovo pitanje razrijeilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjeaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi nain ivota koji ima sva obiljeja slobodnog i stvaralakog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se veini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, moe pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najvie tih radnji proizlazi iz pretjeranih udnji, od enje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, doputajui tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutaive udnje stvaraju se
jer ovjek iskoritava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pruio osjeaj sigurnosti.
Ja sam potiten, pa elim svoje "Ja" izvui iz te potitenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budui da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Meutim, mogu se napiti. To me ini divno radosnim, pa kad
naie sljedea depresija, ve sam pronaao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i tee,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se jo vie napiti da bih ga nadvladao.
Vrlo brzo poinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, to me ini samo jo vie depresivnim - i tako to kree. Ili
imam veliku obitelj, a ivim u kui pod hipotekom, na koju sam utroio svu svoju uteevinu. Mukotrpno radim
na poslu koji me ba i ne zanima, kako bih platio raune koji pristiu. Nije mi teko toliko raditi, ali se neprestano
pitam to e se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa elim svoje "Ja" izvui iz briga. Naime, siguran sam da u se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teko prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve vie i vie. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u oaju poinjem "kladiti na konje", pokuavajui udaljiti brigu svakodnevnom nadom da
e moj konj pobijediti. I tako ovo kree.
Konvencionalni moralist ne moe nita uiniti da ublai ove probleme. On moe upozoriti na razorne uinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znai dodavati ulje na vatru. On moe obeavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu moe pripisati
drutvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridrue revoluciji.
Ukratko, on neije "Ja" moe prestraviti ili ga ohrabriti, pri emu u prvom sluaju potie osobu da bjei od same
sebe, a u drugom da tri za samom sobom. On moe nacrtati bljetave slike vrlina i uputiti ostale da pronau snagu
u primjerima velikih ljudi. Moe uspjeti i do te mjere da se najvei napori uloe u oponaanje svetaca, svladavanje
strasti, u odricanje i djelatno milosre.
Pa ipak, nita od svega toga nikome ne donosi slobodu, jer iza svih oponaanja i discipline uvijek se krije motiv.
Ako se neega bojim, moja su nastojanja da djelujem i ponaam se hrabro motivirano - strahom, a ja se bojim
straha, to jednostavno znai da nastojanje da pobjegnem od onoga to jesam jednostavno krui u zaaranom
krugu. Uz uzore svetaca i junaka, osjeam se posramljenim jer nita ne vrijedim, pa postajem ponizan zbog svog
povrijeenog ponosa, i milosrdan zbog ljubavi prema samom sebi. Poriv je uvijek postii da moje "Ja" neto
vrijedi. Moram biti ispravan, dobar, prava osoba, junaka, puna ljubavi, samozatajna. Povlaim se u pozadinu
kako bih se uvrstio, i dajem se samo da bih se sauvao. Sve je to kontradikcija.
Um kranina oduvijek je salijetao osjeaj da su grijesi svetaca gori od grijeha obinih grenika, jer je na neki
tajanstveni nain onaj tko se bori za spasenje blii paklu i srcu zla od besramne bludnice ili lopova. On je
prepoznao sotonu kao anela, kojega kao istog duha zapravo ne zanimaju grijesi putenosti. Grijesi bliski srcu
44

sotone vie su zapleti duhovne prirode, labirinti samoobmane i suptilno izrugivanje hipokrizije gdje krinka
prikriva krinku skrivenu iza sljedee krinke, i gdje se stvarnost posve izgubila.
Nazovisvetac se kree ravno prema zamkama ovog spleta, jer on je posveenik. Njegovo "Ja" pronalazi najdublju
sigurnost u zadovoljtini, koja je to snanija to je bolje i pametnije prikrivena - zadovoljtini jer je nazovisvetac
tako skruen zbog svojih grijeha, i kajanja zbog ponosa, kojim ga ispunjava njegovo pokajnitvo. U ovako
sloenom zaaranom krugu, niz maski iza kojih se nalaze druge maske postaje beskonaan. Ili, drugim rijeima,
tko eli izai izvan samoga sebe da bi se kaznio udarcem, mora udariti to "sebe", koje stoji vani. I tako do
vjenosti.
Sve dok postoji motiv da se postane netko, tako dugo dok um vjeruje u mogunost bijega od onoga to je u ovom
trenutku, ne moe biti slobode. Krepost e se slijediti iz istog razloga kao i porok, a dobro i zlo e se izmjenjivati
kao suprotni polovi istog kruga. "Svetac", za kojega se ini da je nadvladao ljubav prema samome sebi duhovnim
nasiljem, samo ju je prikrio. Njegov prividni uspjeh uvjerava ostale da je on pronaao "pravi put", pa slijede
njegov primjer dovoljno dugo radi prijelaza na suprotni pol, kad razuzdanost postaje neizbjena reakcija na
istunstvo i puritanizam. Naravno, zvui kao najkukavniji fatalizam kad treba priznati da ja jesam ono to jesam, i
da nije mogu nikakav bijeg ili rascjepljivanje. ini se da se, ako se ja bojim, ja "ne mogu rijeiti" straha. Naime,
okovima sam vezan za strah samo onoliko dugo dok pokuavam pobjei od njega.
Takoer, kad ne pokuavam pobjei od straha, otkrivam da u stvarnosti tog trenutka nema niega to bi bilo
"okovano", ili utvreno. Kad sam svjestan tog osjeaja i bez da ga nazovem njegovim imenom, bez nadijevanja
naziva "strah", "loe", "negativno" itd., on se odmah mijenja u neto drugo i ivot slobodno kree naprijed. Osjeaj
se prestaje trajno obnavljati stvaranjem iza sebe onoga tko osjea.
Moda sad moemo razumjeti zato nepodijeljeni um na takva bjeanja iz sadanjosti ne potie ono to se obino
naziva "zlom". Sljedea istina, da je nepodijeljeni um svjestan iskustva kao jedinstva, svijeta kao sebe, te da itava
narav uma i svijesti treba biti jedno s onim to zna, navodi na stanje koje se obino naziva ljubavlju. Jer, ljubav
koja sebe izraava stvaralakom radnjom neto je mnogo vie od emocije. To nije neto to ti moe "osjetiti" i
"znati", zapamtiti i definirati. Ljubav je ustrojstveno i ujedinjujue naelo koje svijet ini svemirom i
univerzalnim, a razjedinjenu masu zajednicom. Ona je sama bit i karakter uma, a postaje vidljivom u djelima, ako
je um cjelina. Um se mora neim zanimati ili baviti, upravo kao to i ogledalo uvijek mora neto odraavati. Ako
se ne nastoji zanimati samim sobom - kao kad bi ogledalo odraavalo samo sebe - tada se mora zanimati ili baviti
drugim ljudima i stvarima. Nije problem u tome kako voljeti. Mi volimo. Mi jesmo ljubav, i jedini je problem
usmjeravanje te ljubavi - hoe li krenuti ravno kao zraka sunca, ili e se pokuati okrenuti prema sebi, kao "svijea
pod poklopcem".
Osloboen iz kruga nastojanja da voli samoga sebe, um ovjeka uvlai itav svemir u vlastito jedinstvo, kao kad se
ini da kaplja rose sadri itavo nebo. Ova emocija vie nego sve druge njoj sline emocije predstavlja mo i
naelo slobodnog djelovanja i stvaralake moralnosti. S druge strane, moralnost pravila i propisa utemeljenih na
nagradama i kanjavanjima, ak i ako su jednako neopipljive kao i patnja zbog krivnje ili zadovoljstvo zbog
samopotovanja, nisu povezane sa slobodnim djelovanjem. To je nain upravljanja robovima tako da se
"dobronamjerno iskoritavaju" njihove iluzije, i ma koliko ono daleko otilo, ipak ih nikada ne moe odvesti do
slobode.
Tamo gdje treba postojati stvaralako djelovanje, bespredmetno je raspravljati o tome to bismo, ili to ne bismo
trebali uiniti da budemo ispravni ili dobri. Ujedinjen i iskren um ne zanima da bude dobar, ili da odnose s ljudima
uspostavlja kao da ivi u skladu s pravilima. Takoer, ne zanima ga da bude slobodan, da djeluje gotovo nastrano

45

ispravno, samo da bi dokazao svoju neovisnost. On se ne zanima za samoga sebe, nego za ljude i probleme kojih je
svjestan; oni su "on sam". Ne djeluje u skladu s pravilima, nego prema okolnostima trenutka, a "dobro" koje eli
drugima nije sigurnost, nego - sloboda.
Zapravo, nita nije neljudskije od ljudskih odnosa utemeljenih na moralu. Kad ovjek daje kruh da bi bio
milosrdan, kad ivi sa enom da bi bio vjeran, jede s crncem da bi bio osloboen predrasuda i odbija nekoga ubiti
zato da bi bio miroljubiv, on je hladan kao led. On ne vidi drugu osobu. Tek je neto manje ledena
dobronamjernost koja proizlazi iz saaljenja, a namjera joj je svladati patnju, jer dri da pogled na nju izaziva
gnuanje.
Ali, nema formule koja bi stvorila izvornu toplinu ljubavi. Ona se ne moe kopirati. Vi ne moete samoga sebe
nagovoriti na nju, niti je moete probuditi napreui svoje osjeaje, niti se moete posvetiti iskljuivo sluenju
ovjeanstvu. Svatko ima ljubav, ali ona moe ugledati svjetlo dana jedino kad se uvjerimo u nemogunost i frustraciju nastojanja da volimo sami sebe. Do tog se uvjerenja nee doi proklinjanjima, mrnjom prema sebi, ili
nazivanjem ljubavi prema sebi svim zamislivim pogrdama svijeta. To se uvjerenje postie jedino kad postanemo
svjesni da nema toga "sebe", koje bismo trebali voljeti.

IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE

Ovu smo knjigu poeli pretpostavkom da znanost i znanstvena filozofija ne daju osnove za religiozno uvjerenje.
Nju nismo opovrgavali, nego smo je uzeli kao polazinu toku. Prihvatili smo prevladavajue miljenje da
postojanje Boga, bilo kakvog apsoluta, te vjenog poretka koji stoji iza ovoga svijeta nema logiku potporu ili
smisao. Prihvatili smo i tvrdnju da takve ideje nemaju vrijednosti za znanstvena predvianja, i da se svi poznati
dogaaji mogu jednostavnije objasniti bez njih. Istodobno, rekli smo da religija nema potrebe suprotstavljati se
tom gleditu, jer gotovo sve duhovne tradicije priznaju da u razvoju ovjeka postoji stupanj kad se uvjerenje i
njegove sigurnosti - za razliku od vjere - moraju napustiti. Mislim da do sada nismo ustvrdili nita to se ne bi
moglo provjeriti pokusom, niti smo umetnuli neto to bi se ozbiljno sukobljavalo sa znanstvenim pogledom na
svijet. Pa ipak, sad smo stigli do poloaja s kojega bi glavne ideje religije i tradicionalne metafizike mogle iznova
postati razumljive i smislene - ne kao uvjerenja, nego kao valjani simboli iskustva.
Znanost i religija govore o istom svemiru, no koriste razliite vrste jezika. Openito, to su tvrdnje znanosti o
prolosti i budunosti. Znanstvenik opisuje dogaaje. On nam govori "kako" se pojedine stvari dogaaju i daje
temeljit pregled onoga to se dogodilo. Smatra da se dogaaji pojavljuju raznolikim uestalostima i u raznom
poretku, te na toj osnovi donosi procjene ili predvianja, a prema njima mi onda moemo pronai praktine
46

dogovore i prilagoditi se tijeku dogaaja. Da bi znanstvenik doao do tih procjena, on ne mora znati za Boga ili za
vjeni ivot. On mora poznavati prolost - ono to se dogodilo.
S druge strane, tvrdnje religije vezane su uz sadanjost. No, obje skupine - i religiozne osobe i znanstvenici - imaju
dojam da se religija vie bavi prolou i budunou. Ovo je posve prirodni nesporazum, jer se ini da religija
objanjava kako je nastao ovaj svijet, i kako e zavriti. Dugo se religija povezivala i s proroanstvima, to je
zasigurno isto to i predvianje. Ona tvrdi da je Bog stvorio ovaj svijet te da je to uinio sa svrhom koja e se
ispuniti u dalekoj budunosti, u "ivotu svijeta koji treba doi". Nadalje, ona ustraje na tome da ovjek ima
besmrtnu duu, te pretkazuje da e ona preivjeti njegovu fiziku smrt, i ivjeti vjeno.
Zato izgleda da znanstvenik ima pravo kad kae da se ovakva proroanstva ne mogu provjeriti i da su izreena s
vrlo malo znanja o proteklim dogaajima, za koje je stvarno poznato da su se dogodili. Kad on pokuava otkriti
osnove na kojima su ova pretkazanja nastala, nalazi da su one prije emocionalne, negoli racionalne. Religiozne
osobe nadaju se ili vjeruju da e se sve to pokazati istinitim.
Ukratko, u povijesti svake znaajne religije bilo je osoba koje su religiozne ideje i tvrdnje shvaale na vrlo razliite
naine. U cjelini bi to moglo biti tonije za Istok nego za Zapad, iako i u povijesti kranstva postoji podui popis
mukaraca i ena, koji bi mogli imati mnogo toga zajednikog s ortodoksnim hindusima i budistima.
S ovog drugog, a mi mislimo - i dubljeg stajalita, religija nije tek sustav pretkazanja. Njena se uenja ne bave
budunou i vjenou, nego sadanjou i vjenim. Ona nisu tek skup uvjerenja i nada, nego naprotiv, skup
grafikih simbola o sadanjem iskustvu.
Obino postoje dvije vrste ovih simbola. Jedna opisuje religiozni nain razumijevanja sadanjosti u obliku
konkretnih prizora i pria. Druga vrsta simbola opisuje ga apstraktnim i negativnim jezikom, koji esto nalikuje
jeziku akademske filozofije. Da bismo ih lake razlikovali, ove dvije vrste simbola moemo nazvati religioznima i
metafizikima. No, moramo upamtiti da "metafiziki" u ovom smislu nije spekulativna filozofija. Ovo nije pokuaj
da se pretekne znanost i logiki opie svemir i njegovo podrijetlo. To je nain predstavljanja znanja koje postoji u
sadanjosti. Religiozni simboli osobitost su kranstva, islama i judaizma, dok su u orijentalnu uenju oni vie
metafiziki.
Rekli smo da obje - i znanost i religija - govore o istom svijetu, a u ovoj smo se knjizi bavili iskljuivo
svakidanjim ivotom i pojavama koje se mogu vidjeti, osjetiti i iskusiti. Zato e nam religiozni kritiari rei da
smo religiju sveli na "naturalizam", da Boga izjednaavamo s prirodom te da se izrugujemo religiji karikirajui je i
oduzimajui joj "njezin bitan, nadnaravni sadraj".
No, kad upitate teologe to je za njih "nadnaravno", oni naglo poinju upotrebljavati znanstveni jezik. Govore o
Bogu koji je "konkretna stvarnost udaljena od ovog svemira" i priaju o njemu uz pomo povijesti i pretkazanja,
prolosti i budunosti. Ustraju u tome da nadnaravni svijet nema isti "poredak" kakav ima svemir koji prouava
znanost. Istiu da nadnaravni svijet postoji na drugoj razini, nevidljivoj naim prirodnim osjetilima. Sve to
zapoinje zvuati kao neto psihiko, neto od vrste koja nalikuje telepatiji, vidovnjatvu i sposobnosti
oslukivanja poruka izvan dosega obinog sluha.
Ipak, taj je naturalizam ist i jednostavan; on ak predstavlja pseudoznanost. Jer, znanost i naturalizam ne bave se
nuno samo pojavama koje su vidljive naim osjetilima. Nitko nije vidio elektrone ili fotone, niti je uspio
konstruirati opipljiv prikaz zakrivljena prostora. Ako psihike pojave postoje, nema razloga pretpostaviti da se one
ne bi mogle znanstveno prouavati, i da one nisu jednostavno tek drugi aspekt "prirode". Zapravo, znanost se bavi
bezbrojnim stvarima koje se ne mogu iskusiti osjetilima i nisu dostupne naem neposrednom iskustvu - to je,
47

primjerice, itava prolost, sila tea, priroda vremena, teina planeta i zvijezda... O tim se nevidljivim pojavama
zakljuivalo logikom, na temelju neposrednog iskustva. Te hipoteze, ini se, razumno objanjavaju zamijeene
pojave. Teoloki je Bog - upravo to isto: hipoteza koja objanjava sva iskustva.
Kad teolog izvodi takvu hipotezu, on se koristi znanstvenom metodom i stupa na polje znanosti. On zato mora
oekivati da e ga ispitivati, provjeravati i kritizirati njegovi kolege - naturalisti.
No, razlika izmeu naravnog i nadnaravnog moe se shvatiti na jednostavniji i mnogo korisniji nain. Ako je
"priroda" podruje znanosti, tada moemo rei da je priroda ovaj svijet, onakav kako je nazvan, izmjeren i
razvrstan. Priroda je svijet koji je misao analizirala i razvrstala u skupine, a njih nazivamo "stvarima". Kako smo
ve vidjeli, dala je stvarima i identitet, nadjenuvi im nazive. Ona razlikuje gibanje i mirovanje, usporeujui neto
to se kree ubrzano s neim to se kree sporo, iako je oboje u kretanju.
No, itav svijet prirode je relativan, a stvorile su ga misao i usporedba. Je li glava doista udaljena od vrata? Zato
ne bismo stvar koju nazivamo "glavom" ukljuili u stvar koju zovemo "vratom", na isti nain na koji je u nju
ukljuen nos? To, da su glava i vrat dvije stvari, a ne jedna, misaoni je sporazum. U tom smislu, pradavni
metafiziari su posve u pravu kad kau da je itav svemir proizvod uma. Oni misle na svemir "stvari".
S druge strane, nadnaravni i apsolutni svijet sastoji se od tajanstvene stvarnosti koju smo tako nazvali, razvrstali i
podijelili. On nije proizvod uma. No, nema naina kojim bi se moglo definirati ili opisati to je on. Mi smo ga u
svakom trenutku svjesni, pa on predstavlja nau svijest. Mi ga nasluujemo i osjeamo, pa je on jednak naim
slutnjama i osjeajima. Ipak, pokuati ga spoznati i definirati nalikuje pokuaju da no natjeramo da zaree sam
sebe. to je to? To je rua. No, "rua" je samo zvuk. to je zvuk? Zvuk je utjecaj zranih valova na sluni bubnji.
Tada je i rua utjecaj zranih valova na sluni bubnji? Ne, rua je rua... je rua, je rua, je rua...
Definicija jednostavno uspostavlja sklad jedan-na-jedan izmeu skupina podataka o osjetima i zvukovima, no
budui da zvukovi jesu podaci o osjetima, pokuaj na kraju zavrava kretanjem u krug. Stvarni svijet, koji nam
osigurava oboje - i ove podatke, a i organe kojima ih doivljavamo, i nadalje ostaje neuhvatljivo tajanstven.
S ovog stajalita ne bismo trebali imati potekoa u shvaanju nekih od pradavnih zapisa. Dham-mapada, zbirka
Buddhinih izreka, poinje ovako: "Sve to jesmo rezultat je onoga to smo mislili. Utemeljeno je na naim
mislima; stvoreno je od naih misli." Zapravo, to je ista tvrdnja kojom poinje i Evanelje po Ivanu: "U poetku
bijae Rije, i rije bijae kod Boga - Rije bijae Bog. ... Sve je po njoj postalo i nita to je postalo nije bez nje
postalo." Mislima ili mentalnim rijeima mi razlikujemo ili "radimo" stvari. Bez misli, nema ni "stvari"; postoji tek
nedefinirana stvarnost.
Ako ste pjesniki raspoloeni, ovu nedefiniranu stvarnost moete usporediti s Ocem, jer je ona izvorite ili osnova
"stvari". Tada misao moete nazvati Sinom "koji je od iste supstancije kao i Otac" - Sin "po kojem je sve postalo",
Sin koji mora biti razapet elimo li ugledati Oca, jednako kao to u stvarnost moramo gledati bez rijei, da bismo
je vidjeli onakvom kakva jest. Potom Sin uskrsava od mrtvih i vraa se na nebo kao to i mi, nalik tome, kad
jednom sagledamo stvarnost onakvom kakva jest, postajemo slobodni koristiti se mislima, ne doputajui im da
nas zavaraju. Misao se "vraa u nebo" u smislu da je sad prepoznajemo kao dio stvarnosti, a ne kao neto to se
nalazi izvan nje.
Inae, moemo se koristiti i negativnim, metafizikim jezikom kad se govori o ovoj nedefiniranoj stvarnosti. Ona
je beskonana, a ne konana. Ona je vjena, uvijek prisutna, a ne prolost i budunost, ne tek dogovor o misli i
vremenu. Ona je neizmjenjiva jer je ideja promjene samo druga rije, druga definicija, koju je stvarnost nazvala
nadilaenjem promjene. Oito, ako je svako gibanje relativno, tada nema apsolutnoga gibanja. Bilo bi besmisleno
48

rei da se sva tijela u svemiru gibaju jednom brzinom od deset tisua milja u minuti. Naime, to "sve" iskljuuje
svako drugo tijelo, s obzirom na koje bi se za ostala moglo rei da se gibaju.
Metafiziki jezik negativan je zato jer nastoji rei da rijei i ideje ne objanjavaju stvarnost. On nas ne pokuava
uvjeriti da stvarnost nalikuje nepovezanoj masi providnog elea. On ne govori o neshvatljivoj apstrakciji, nego
upravo o ovom svijetu, u kojem ivimo. Iskustvo koje mi nazivamo stvarima, bojama, zvukovima, mirisima,
okusima, oblicima i teinama, nije samo po sebi stvar, ni oblik, ni broj, ni bilo to - no, mi ga opaamo u ovom
trenutku. Tada mi opaamo Boga, kojega tradicionalna uenja i opisuju kao slobodnu, neuoblienu, beskonanu,
vjenu, nepodijeljenu, nepokolebljivu, neizmjenjivu Stvarnost - Apsoluta iza relativnog, Smisao iza misli i rijei.*
Naravno, Smisao je bez smisla budui da, za razliku od rijei, on nema smisao, jer on jest smisao. Samo po sebi,
stablo je besmisleno, ali predstavlja smisao rijei "stablo".
_________________________
* Ovo je slino onome to se u Vedanti podrazumijeva pod Ja, atman, koje transcendira sve stvari koje smo iskusili.

Lako je uvidjeti da ova vrsta jezika, bila ona u svom religioznom ili metafizikom obliku, moe prouzroiti sve
vrste nesporazuma. Jer, kad je um podijeljen i kad "Ja" eli pobjei od iskustva u kojemu se trenutno nalazi,
cjelokupna tvrdnja o nadnaravnom svijetu predstavlja za nj na sreu pronaeno skrovite. "Ja" se odupire nesretnoj
promjeni, pa se priljubljuje uz "neizmjenjiv" Apsolut, zaboravljajui da je i taj Apsolut neto, to takoer nije
"utvreno".
Kada nam ivot pripravi neko gorko iskustvo, "Ja" ga moe podnijeti jedino zahvaljujui jamstvu da je to dio
plana Boga-Oca, koji nas ljubi. No, samo to jamstvo sprijeava da se shvati "ljubav Boga", koja - kako je dobro
poznato - zahtijeva odustajanje od "Ja".
Nerazumijevanje vjerskih ideja ivopisno se moe vidjeti u onome to su ljudi uinili od uenja o besmrtnosti, o
raju i paklu. No, sad bi ve trebalo biti jasno kako vjeni ivot zapravo predstavlja shvaanje da je sadanjost
jedina stvarnost, te da se prolost i budunost mogu od nje razlikovati jedino u konvencionalnom smislu. Trenutak
oznaava ona "vrata raja", onaj "ravan i uzan put koji vodi u ivot", jer u njemu nema mjesta za neko odvojeno
"Ja". U ovom iskustvu nema nikoga tko bi doivio iskustvo. "Bogata" ne moe proi kroz ta vrata, jer sa sobom
tegli suvie prtljage; on se priljubio uz prolost i budunost.
Mogle bi se citirati itave stranice iz duhovne literature svih vremena i sa svih mjesta, kako bi se pokazalo da je
vjeni ivot bio shvaen na taj nain. No, dostajat e i sljedee Eckhardovo razmiljanje:
"Sadanji trenutak" u kojem je Bog stvorio prvog ovjeka, "sadanji trenutak" u kojem e posljednji
ovjek nestati, i "sadanji trenutak" u kojemu ja upravo govorim - svi su oni jedno u Bogu, u
kojemu je samo jedno sada. Pogledaj! Osoba koja ivi obasjana Bojom svjetlou nije svjesna ni
proteklog vremena, ni vremena koje dolazi, nego samo jedne vjenosti. ... Zato ona ne dobiva nita
novo ni iz buduih dogaaja, ni iz mogunosti koje se nude, jer ona ivi u "sadanjem trenutku", to
jest bezgreno, "iznova odjenuta u krepost".
Kad umirete i pribliavate se ivotu svakim trenutkom, od male su vam koristi znanstvena nagaanja o tome to e
se dogoditi nakon smrti. itava se velianstvenost i nalazi u tome da mi to ne znamo. Ideje o preivljavanju i
unitenju takoer su utemeljene na prolosti, na sjeanju o buenju i spavanju, pa su, na svoje razliite naine,
besmislene tvrdnje o postojanosti koja vjeno traje i o vjenom nitavilu.

49

Potrebno je samo malo mate da bi se shvatilo kako je "vrijeme vjenosti" tek udovina nona mora, pa izmeu
raja i pakla, onakvih kakvima se oni obino shvaaju, nema ba mnogo izbora. elja da se zauvijek nastavi moe
izgledati privlanom samo kad netko radije razmilja o beskonanom, a ne konanom vremenu. Jedno je imati
vremena koliko eli, no posve je drugo imati vrijeme kojemu nema kraja.
Jer, nema radosti u neprekidnosti, u beskonanosti. Mi udimo za njom samo zato jer nam je sadanjost prazna.
Osoba koja pokuava jesti novac, uvijek je gladna. Kad osoba kae: "Sad treba stati!" ona je u panici, jer nije jo
nita pojela, a eli sve vie i vie vremena da bi nastavila jesti novac, neprestano se nadajui zadovoljstvu tu,
odmah iza ugla. Mi zapravo ne elimo neprekidnost, nego prije sadanje iskustvo potpune sree. Misao o elji da
se takvo iskustvo nastavlja i nastavlja rezultat je samouvjerenosti u iskustvu, kojega smo ipak samo nepotpuno
svjesni. Tako dugo dok postoji osjeaj daje "Ja" ono koje proivljava to iskustvo, trenutak nije sve. Vjeni se ivot
spoznaje kada nestane i posljednjeg traka razlike izmeu "Ja" i "sada" - kad preostane samo ovo "sada", i nita
vie.
Nasuprot tome, pakao ili "vjeno prokletstvo" nije vjenost vremena koje traje bez prestanka, nego onog
neprekinutog kruga, trajanja i frustracija zbog kretanja u krug i uokolo, kada se stalno progoni neto to se nikada
ne moe dostii. Pakao je naa glupost, vjena nesposobnost, ljubav prema sebi, samosvijest i opsjednutost sobom.
To je nastojanje da se pogleda u vlastite oi, da se uju vlastite ui ili poljube vlastite usne.
Meutim, shvatiti da je ivot potpun u svakom svom trenutku - itav, nepodijeljen i uvijek nov - to znai razumjeti
smisao uenja, da je u vjenom ivotu Bog ono to se ne moe definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji poetak
ili kraj, zbog kojega sve postoji. Kako je budunost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovjeena
mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje boanske svrhe ne nalazi se u budunosti. Ono je u sadanjosti, i to
ne inom preputanja ovoj nepokolebljivoj injenici, nego uvianjem da joj se nema tko prepustiti.
Jer, ovo je znaenje tog univerzalnog vjerskog naela koje se uvijek iznova ponavlja: da bi spoznao Boga, ovjek
mora odustati od samoga sebe. To je poznato kao i bilo koja druga otrcana primjedba, a ipak nita nije tee uiniti
od toga, i nita nije tako temeljito pogreno shvaeno. Kako ja, koje je sebino, moe prepustiti, predati sebe? Ne
zahvaljujui vlastitoj snazi, kau teolozi, nego pomou dara boanske milosti, snage koja ovjeku omoguuje da
postigne i ono to nadilazi njegovu snagu. No, je li ova milost dana svima, ili tek odabranima, koji - kada je prime,
nemaju drugog izlaza, no predati joj se? Neki kau da dopire do sviju, ali da postoje oni koji prihvaaju njenu
pomo, i oni koji je odbijaju. Drugi govore da je milost namijenjena samo ponekom izabraniku, ali najvei dio
ustraje na tome, kako svaki pojedinac ima mo da je uzme, ili ostavi.
Samo, to ne rjeava problem. To problem zadravanja ili preputanja sebe samo zamjenjuje problemom
prihvaanja ili odbijanja boanske milosti, a to su dva istovrsna problema. Kranstvo sadri vlastiti skriven
odgovor na taj problem u ideji da se ovjek moe predati jedino "u Kristu". Naime, ovdje Krist predstavlja
stvarnost, i ne postoji neko odvojeno "ja" koje bi se trebalo predati. Stoga je predavanje samoga sebe pogreno
postavljen problem. "Krist" je spoznaja da ne postoji odvojeno "Ja". "Ja nita ne inim sam.... Ja i Otac smo
jedno.... I prije Abrahama, ja jesam."
Ako problem uope postoji, tada je vezan za shvaanje da u ovom trenutku ti nema nikakvog "Ja" koje bi se
trebalo predati. Ti si potpuno slobodan uiniti to u svakom trenutku, i ba nita te u tome ne moe sprijeiti. To je
naa sloboda. Meutim, mi nismo slobodni da bismo napredovali, da bismo se predali, da bismo se otvoreni
izloili milosti, jer sva ova rascijcpljenost uma zapravo je poricanje i odgaanje nae slobode. To je nastojanje da umjesto u kruh - zagrizemo u vlastita usta.

50

Je li nuno istaknuti golemu razliku izmeu spoznaje da smo "Ja i Otac jedno", i stanja svijesti osobe koja, kako
kaemo, "za sebe misli da je Bog"? Ako, jo uvijek mislei da postoji izolirano "Ja", izjednaite to "Ja" s Bogom,
sami ete postati nepodnoljiv ego-manijak koji za sebe misli da je uspjean u postizanju nemogueg - u
ovladavanju iskustvom, i rjeavanju svih zaaranih krugova na zadovoljavajui nain.
Ja sam gospodar svoje sudbine;
Ja sam kapetan svoje due!
Kad zmija proguta svoj rep, glava joj se izoblii, natekne. Posve je neto drugo uvidjeti da ti jesi tvoja "sudbina",
da nema nikoga tko njome upravlja, niti ima koga kojim bi ona trebala upravljati, vladati ili ga predavati.
Moramo li, dakle, ustrajati na tome da ovo nestajanje "Ja" u Bogu nije neko mistiko skrnavljenje, u kojem se
ponitavaju "vrijednosti osobnosti"? "Ja" nije bilo, nije i nikada nee postati dijelom osobnosti ovjeka. U njemu
nema niega to bi bilo jedinstveno, ili "razliito", ili zanimljivo. Naprotiv, to ga ljudi vie progone, to vie
postaju obini, nezanimljivi i neosobni. to se stvari bre kreu u krugovima, to e se prije pretvoriti u
neprepoznatljive mrlje. Oito je da su jedini zanimljivi ljudi oni koji se zanimaju, a da bi se moglo do kraja
zanimati znai da treba zaboraviti na "Ja".
Dakle, moemo zapaziti da se osnovna naela filozofije, religije i metafizike mogu shvatiti na dva posve razliita
naina. Mogu se vidjeti kao simboli nepodijeljenog uma, izraavanja istine da su ivot i iskustvo u svakom
trenutku potpuna cjelina. "Bog" nije definicija tog stanja, nego je poklik o njemu. Meutim, njih obino koriste pri
pokuajima da se postave izvan sebe samih i svemira, kako bi oboje zgrabili i njima upravljali. Taj proces je
cirkularan, koliko god sloen i krivudav bio.
Budui da su ljudi tako kruili tijekom mnogih stoljea, utjecaj tehnologije malo je ubrzao taj proces do toke
neizdrive napetosti. Civilizacija samo to se ne rasprsne od puke centrifugalne sile. Uz takvo predvianje, ona
samouvjerena vrsta religije na koju smo se ve odavno navikli vie nije lijek, nego dio bolesti. Ako je znanstvena
misao oslabjela njenu mo, ne trebamo za njom aliti. Naime, "Bog" do kojega nas je mogla odvesti nije bila
nepoznata Stvarnost, kako mu ime daje naslutiti, nego samo projekcija nas samih - sveobuhvatno, bestjelesno "Ja",
to gospodari svemirom.
Istinska velianstvenost znanosti nije toliko u tome to nadijeva nazive i razvrstava, biljei i predvia. Ona je u
tome to znanost promatra i eli spoznati injenice, kakve god one mogle biti. Ma koliko znanost mogla pobrkati
injenice zahvaljujui dogovorima, ili pak stvarnost svojim arbitrarno provedenim podjelama, ona u svojoj
otvorenosti i iskrenosti uma ima nekih slinosti s religijom, shvaenom u onom drugom i dubljem smislu. to je
znanstvenik vei, to je vie zapanjen svojim nepoznavanjem stvarnosti i to vie shvaa da su njegovi zakoni i
nazivi, opisi i definicije zapravo proizvod njegovih misli. One mu pomau da svijet koristi za potrebe vlastitih
izuma, umjesto da ga shvati i objanjava.
to vie on analizira svemir do najmanjih pojedinosti, nailazi na sve vie stvari koje treba razvrstati, te sve vie
opaa relativnost svih tih razvrstavanja. ini mu se kako ono to ne zna raste geometrijskom progresijom u odnosu
na ono to zna. On se postojano pribliava toki, u kojoj ono to je nepoznato nije samo prazan prostor u tkivu
stvorenom od rijei, nego prozor u umu, prozor kojemu ime nije neznanje, nego - udo.
Bojaljiv um treskom zatvara taj prozor te postaje utljiv i bezidejan u vezi s onim to ne zna, da bi to vie brbljao
o onome to misli da zna. Nepoznate prostore on ispunjava istim ponavljanjem onoga to se ve istrailo. No,
otvoreni um zna da i najpodrobnije istraena podruja jo nisu poznata u cijelosti, nego su samo oznaena i
izmjerena, ak i po tisuu puta iznova. A nevjerojatna tajanstvenost pitanja: to je to to mi oznaavamo i mjerimo,
51

mora nam na kraju "proeljati misli" toliko da um zaboravlja kruiti i progoniti vlastite procese, i postaje svjestan
da "biti u ovom trenutku" jest - pravo udo.
Nainima koji se tek malo meusobno razlikuju, ovo je posljednja rije mudrosti i Zapada i Istoka. Hinduske
Upaniade kau:
Svatko tko misli da Bog nije shvatljiv,
shvatio je Boga;
no, onaj tko misli da je Bog shvatljiv,
ne poznaje ga.
Bog je nepoznat onima koji ga poznaju,
i poznat je onima koji ga uope ne poznaju.
Goethe to kae rijeima koje bi suvremenom umu mogle biti jasnije:
*ajvie do ega ovjek moe doprijeti je udo; i ako je zadivljen fenomenom poetka, pustite ga, neka bude
zadovoljan; to mu ne moe pruiti ita vie, i ni za im dalje nee tragati iznad toga; tu je granica.
Ili, imamo rijei sv. Ivana od Kria, jednog od najveih proroka kranske tradicije:
Jedna od najveih milosti darovanih dui u ovom prolaznom ivotu jest ona, koja joj omoguuje da vidi toliko
daleko i osjea toliko duboko, da uope ne moe shvatiti Boga. Stoga su ove due pomalo nalik svecima na
nebu, gdje oni koji ga najbolje poznaju, najjasnije osjeaju koliko je on beskrajno neshvatljiv; a oni koji imaju
manje jasan pogled ne opaaju tako jasno kao oni drugi, koliko uzvieno on nadilazi njihovo vienje.
U takvom divljenju nema gladi, nego ispunjenja. Upoznao ga je gotovo svatko, no samo u onim rijetkim trenucima
kad mu zapanjujua ljepota ili neobinost nekog prizora svrne um od jurnjave za samim sobom te ga na tren ini
nesposobnim da pronae rijei kojima bi opisao taj osjeaj. Dakle, mi smo sretnici koji ive u vremenu kad je
ljudsko znanje otilo dovoljno daleko da ljudima poinje nedostajati rijei, i to ne samo onih za neobino I
prelijepo, ve i onih koritenih za najuobiajenije stvari. Praina na policama postala je jednako tajanstvenom kao i
najudaljenija zvijezda; o obje znamo dovoljno kako bismo znali da ne znamo nita. Fiziar Eddington najvie se
pribliio misticima, i to ne svojim uzletima mate, nego rekavi posve jednostavno: "Neto nepoznato radi neto
to ne znamo."
U ovakvom je priznanju misao uinila puni krug, i mi smo iznova kao djeca. Onima koji jo uvijek grozniavo
nastoje objanjavati sve stvari, te osigurati vodu ivota, vrsto je utvrdivi na papiru i traci, to priznanje ne govori
nita i ne znai nita drugo, no poraz. Drugima injenica da je misao dovrila krug predstavlja otkrie o onome to
ovjek radi, i to ne samo u filozofiji, religiji i spekulativnoj znanosti, nego i u psihologiji i moralu, u svom
svakidanjem osjeanju i ivljenju. Njegov se um nalazio u kovitlacu, da bi bio i udaljen od sebe, i u potjeri za
samim sobom.
Vi patite od samih sebe, nitko vas ne sili, nitko vas ne tjera da ivite i umirete, i okreete se kotaem, i grlite i
ljubite njegove bice od agonije njegove gume od suza, njegovu osovinu od nitavih.
Otkrivi to, um postaje itav; prestaje rascjep izmeu "Ja" i "ja", ovjeka i svijeta, idealnog i stvarnog. Paranoja,
um koji se nalazi pokraj samoga sebe, postaje metanojom - umom koji je sa sobom, i koji je tako osloboen sebe.
Osloboene krenja samih sebe, ruke postaju slobodne da bi neto uinile; osloboene pokuaja da pogledaju same
sebe, oi mogu gledati; osloboena nastojanja da razumije sebe, misao moe misliti. U takvom osjeanju, gledanju

52

i razmiljanju, ivotu nije potrebna nikakva budunost da bi se upotpunio, ni objanjenje kojim bi se opravdavao.
U ovom trenutku, on je dovren.

ALA W. WATTS diplomirao je teologiju i doktorirao na bogosloviji. On je najpoznatiji kao tuma zenbudizma, te openito indijske i kineske filozofije. Meutim, odvojivi se od lanstva u sektama, stekao je ugled
jednog od izvornih i "najotvorenijih" filozofa stoljea. Napisao je dvadesetak knjiga o filozofiji i psihologiji
religije, ukljuujui i djela Put zena, Radosna znanost o svemiru, Priroda, ovjek i ena, Pogledaj duh, Knjiga, Je
li vano, To je to, Vrhovno bie, Iza teologije i Oblak skriven, lokacija nepoznata. Gostovao je kao predava na
veini glavnih sveuilita u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Umro je 1973. godine.

53

to je Zen?
Alan Watts

SADRAJ
Uvod (Mark Watts) ...........................................................3
Predgovor (Alan Watts) .....................................................4
1. dio: Jednostavan put, teak put.................................... 6
2. dio: Zen ponovo promiljen ........................................ 9
3. dio: Prostor .................................................................. 16
4. dio: Zen um ................................................................. 23
O autoru........................................................................... 33

Svatko od vas
savren je onakav kakav jest.
I svima bi vam dobro dolo malo oplemenjivanja.
Suzuki Roshi, osniva zen centra u San Francisku

UVOD
Mark Watts
Zen je metoda ponovnog otkrivanja iskustva ivota. Potjee iz Indije i Kine, a na Zapad je doao posredstvom
Japana, i iako je jedan od oblika mahavana budizma, on nije religija u uobiajenom smislu rijei. Cilj je zena
proizvesti transformaciju svijesti, probuditi nas iz svijeta snova i beskrajnih misli da bismo iskusili ivot
onakvim kakav jest u ovom trenutku.
Zen ne moe biti uistinu poduavan, ali se moe prenositi seansama kontemplacije ili meditacije, koje se
nazivaju zazen, i kroz dijaloge izmeu uenika i uitelja, sanzen. U dijalogu koji vode uenik i zen majstor,
uenik nailazi na prepreke razumijevanju, a uitelj upuuje, ali ne tako da odgovor bude oigledan.
Zen je sve popularniji u zapadnoj knjievnosti. D. T. Suzukijeva knjiga Outlines of Mahayana Buddhism (Glavne
crte mahayana budizma) prvi je put objavljena na engleskom jeziku 1907. godine, a autori R. H. Blythe,
Christmas Humphries i Alan Watts dali su prve doprinose zen knjievnosti na Zapadu. Alan Watts napisao je
svoj prvi rad o zenu 1933., a 1936. godine, u dvadeset prvoj godini, svoju prvu knjigu, The Spirit of Zen (Duh
zena). Iz Londona se preselio u New York 1938. godine, a nakon desetak godina provedenih u anglikanskoj crkvi
1950. uputio se na zapad, u Kalifoniju. Na Amerikoj akademiji za azijske studije u San Francisku poeo je
drati predavanja o istonjakoj misli.
Tamo je upoznao japanskog umjetnika Sabroa Hasegawu i beat pjesnike Garyja Snydera i Allena Ginsburga.
Njegova su se predavanja iz uionica preselila u lokalne kavane, a 1953. poeo je svakog tjedna govoriti uivo na
radiju, na stanici Pacifika KPFA u Berkeleyu, Kalifornija. Njegovi prvi nastupi na radiju ukljuuju The Great
Books of Asia (Velike knjige Azije) i Way Beyond the West (Put s one strane Zapada), koje su poslije ponovno
emitirane na KPFK u Los Angelesu. Godine 1955. zapoeo je rad na knjizi The Way of Zen (Put zena). U tome
mu je pomogla Bollingen stipendija koju mu je pribavio Joseph Campbell, a nakon objavljivanja 1957. odlazi u
New York na prvu od svojih brojnih turneja koje su se nastavile tijekom iduih petnaest godina i na kojima je
govorio diljem zemlje.
Graa za knjigu to je zen? odabrana je iz njegovih kasnijih govora koje je odrao nakon dugogodinjeg
prouavanja i prakticiranja zena. Veina je preuzeta sa snimki koje su snimljene tijekom vikend seminara, na
kojima je Watts promiljao zen sa skupinom znanaca u njegovoj kui na vodi, u Sausalitu, u Kaliforniji.
Umjesto da se usredotoi na povijesnu pozadinu zena, on je predmet predstavio izravno, na nain za koji je
osjeao da e biti najpristupaniji njegovoj uglavnom zapadnjakoj publici. Rezultat je jedinstven i uinkovit
primjer sanzen dijaloga u praksi, a iako su rijei upuene grupi, psiholokim preprekama pojedinca obraa se s
iznimnom osjetljivou za "zamke uma" koje znaajno zbunjuju uenike zena.
Prekrasnom igrom rijei Wattsovo iskusno izlaganje prua nam zdravu, bogatu, prijeko potrebnu mudrost koju
otkrivamo iskustvom zena, i pokazuje nam put.

PREDGOVOR
Alan Watts
Iako je donedavno rije zen bila nepoznata veini Europljana i Amerikanaca, zen je stoljeima veoma snano
utjecao na oblikovanje kulture Japana i Kine. Ne razmatrati zen u povijesti Japana bilo bi jednako pogreno kao i
izostaviti kranstvo u povijesti Engleske.
Meutim, zen je ostao relativno nepoznat svijetu jer su donedavno njegovi predstavnici oklijevali proiriti
doktrinu izvan granica iz straha da se ne izgubi njegova bit. To je zato to se zen u potpunosti temelji na vrsti
osobnog iskustva, i nikakva potpuna ideja njegove istine ne moe se iskazati rijeima. Konano su poetkom
dvadesetog stoljea razni pisci Dalekog istoka - meu njima i glasoviti dr. D. T. Suzuki - objavili pojedinosti o
ovom iznimnom nainu ivota. Tada je Zapadnjacima postalo jasno da je zen odgovoran za mnoge pojave koje
nas oduevljavaju na Dalekom Istoku, ukljuujui borilake vjetine dudo i aikido te izniman osjeaj za lijepo
koji karakterizira kinesku i japansku umjetnost.
Mnogi smatraju da je zen jednak korijenu svih religija, jer je to nain oslobaanja koji se usmjerava na pojave
koje su u osnovi svakog misticizma: postati svjestan jedinstvenosti i sklada ivota, i unutarnjeg - nasuprot
vanjskom - postojanja Boga. U ovom kontekstu rije Bog moe biti varljiva jer, kao to emo vidjeti, ideja
boanstva u zapadnom religioznom znaenju strana je zenu.
Cilj je ove knjige da bude vodi i da suvremenom itatelju objasni osnovna naela zena. Moja je namjera
pokazati put, upuujui na temeljne staze, onima ija je potraga za istinom zaprijeena dogmama, vjerovanjima i
pogreno shvaenim ritualima, to suava put moderne religije.
Na Zapadu smo navikli razmiljati o duhovnom kao o neemu to se razlikuje od svakodnevnog ivota. Za
duhovno drimo da se tie drugog svijeta, pa umjetniki oblici koji prikazuju duhovne predmete koriste simbole
boanskog, koji transcendiraju svakodnevnu materijalnost. No, u umjetnosti kineskog zen budizma nalazimo
krajnju koncentraciju na najuobiajenije oblike svakodnevnog ivota. ak i kad su prikazani, veliki mudraci
budizma predstavljeni su svjetovnim stilom, poput obinih ljudi, a esto i kao lutajui idioti i skitnice. Vanost
ovog izrazito ljudskog prikazivanja jest to nam pokazuje da je njihovo stajalite o odnosu due i tijela, odnosno
uma i materije potpuno razliito od naeg - oni duhovni ivot zapravo uope ne razmatraju u tim kategorijama.
Mi osjeamo da je naa dua odvojena od tijela, da je duh odvojen od tvari, a na isti nain da je i Bog odvojen od
svijeta. Suprotstavljajui se materijalnom svijetu i pokuavajui se pomiriti s njim poeli smo se poistovjeivati s
vrstom odvojene due, pa smo tako poeli uoavati probleme u materijalnoj egzistenciji. Vjerujemo da je ivot
neto to moramo pobijediti ili neto iz ega se nekako moramo izvui. No, i u jednom i u drugom sluaju
osjeamo se razliitim od njega, a sebe ne smatramo dijelom prirodnog materijalnog svijeta nego odvojenim od
njega, osjeamo da dominiramo njime i pokuavamo ga pokoriti.
Umjetniki oblici kineskog budizma, meutim, izraavaju posve razliito stajalite, ono stajalite po kojem
materijalni, svakodnevni, obini svijet ne predstavlja problem koji treba rijeiti niti neto to treba osvojiti.
Bilo bi nam malo lake kad bismo svijet vidjeli kao dodatak nama samima, a sebe kao dodatak svijetu. Da bismo
shvatili kako je u zenu nastala ova ideja moramo razmotriti okruje u kojem se prvi put pojavio, a to je autohtoni
kineski svijet taoizma. Kada je budizam prvi put doao u Kinu, bilo je najprirodnije da Kinezi o njemu govore
rijeima taoistike filozofije, jer i budizam i taoizam poimaju ivot kao rastui proces u kojem su um i svijest

ovjekova neraskidivo povezani. Ne radi se o tome da postoji nepomian zaslon svijesti preko kojeg prolazi nae
iskustvo i ostavlja zapis. Rije je o tome da je polje same svjesnosti dio rastueg procesa, pa ljudski um nije
zaseban entitet koji promatra proces izvana nego je njegov neraskidiv dio.
Kao posljedica toga, osnovni sukob izmeu uma ovjeka i tijeka ivota zen vidi kao iluziju, kao neto nestvarno
to smo izmislili. Ta iluzija nastaje jer je ljudsko pamenje dio promjenjivog modela koji ima sposobnost
predstaviti prijanja stanja modela, a to daje dojam odreene stalnosti u ponaanju modela. Kako bilo, moramo
biti svjesni da je na dojam stalnosti vrsta misaonog procesa koji se ini odvojenim od modela po kojem je zapis
napisan, ali je zapravo i dio modela.
Praksa je zena iskusiti cjelokupni model izravno, a svoje ja prepoznati kao bit modela.

1. dio

Jednostavan put, teak put

JEDNOSTAVAN PUT, TEAK PUT

Zen je uistinu nevjerojatno jednostavan sve dok ne pokuavamo mudrovati ili se kolebati! Zen je samo osjeaj i
isto shvaanje da, recimo to rijeima zena, postoji "deset tisua fomacija; jedna takvoa". Ili bismo mogli rei:
"Deset tisua stvari koje su sve jedne takvoe." Drugim rijeima, iza mnotva dogaaja i bia u ovom svemiru
jedna je energija - a ona se javlja kao ti, i sve je ona. Praksa je zena shvatiti tu jednu energiju kao da "imamo
predosjeaj".
Ipak, zen nita ne govori o tome to je ta energija, a to, naravno, u umovima Zapadnjaka ostavlja dojam da je to
vrsta "slijepe energije". Pretpostavljamo to jer jedina alternativa, koju uz pomo naih tradicija moemo
zamisliti, jest ta da se vjerojatno radi o neemu nalik na Boga. To je vrsta kozmikog ega, gotovo osobno
inteligentno stvorenje. Ali, po budistikom shvaanju to bi bilo jednako daleko od biti koliko i smatrati je
slijepom energijom. Rije "takvoa" se koristi kako bi cijelo pitanje ostalo otvoreno i potpuno nedefinirano. To je
"tako". To je ono to jest.
Priroda je ove energije da je neformulirana, iako nije bezoblina u smislu neke ljepljive bezline mase. To
jednostavno znai da je u osnovi svega neto to nikada ne moe biti pretvoreno u objekt, niti se moe razaznati,
shvatiti, ili objasniti. Na isti nain, nae oi za nas nemaju nikakvu oitu boju dok promatramo stvari, niti imaju
zaseban oblik. Da imaju svoj oblik, on bi iskrivio sve oblike koje vidimo a na neki nain sama njihova
struktura i iskrivljuje ono to vidimo. Da oi imaju boju same po sebi to bi utjecalo na sve to vidimo, a ipak toga
nikad ne bismo bili svjesni. Kako stvari stoje, meutim, mi nismo svjesni boje oiju, niti boje lea, jer ako imaju
boju, ona je u osnovi cijelog vida. Tako na potpuno jednak nain moete nikad ne postati svjesni strukture i
prirode temeljne energije svijeta jer vi jeste ta energija, a zapravo je sve ona.
No, moete rei: "Pa, onda to zapravo nije ni bitno." I to je istina, nije ali je bitno u ivotu i osjeajima osobe
koja shvaa da je to tako! Iako to ne mora biti osobito bitno za bilo to to se dogaa, izravno ukazuje na bit
stvari. Da nema oiju, ne bi bilo vida, a to nam neto bitno govori o naoj ulozi u svijetu. Vidimo odreene
prizore, a struktura oka ne pravi razliku meu njima, no o njoj ovisi mogunost gledanja. Tako o toj energiji ovisi
sama mogunost postojanja svemira, a to je prilino vano.
Meutim, to je toliko vano da to obino i ne opaamo. To ne ulazi u naa praktina razmatranja i
prognosticiranja, a zato moderni logiari svaki na svojim odsjecima filozofije uvjeravaju da su sve tvrdnje o toj
energiji, ukljuujui i tvrdnju da ona i postoji, beznaajne. A to je na neki nain istina, jer je svijet sam - sa
stajalita stroge logike - prilino beznaajan u smislu da ne predstavlja ni znak ni simbol koji upuuje na neto
drugo. No, dok se sve to uzima zdravo za gotovo, ipak je bitno za nain na koji osjeamo ovaj svijet, i stoga za
nain na koji djelujemo. Ako znate da postoji samo ovo; i da ste to vi; i da je to izvan vremena, izvan prostora,
izvan definicija; i ako jasno uvidite da tako stvari stoje, to vam daje odreeni "odskok". Moete ui u ivot
neusiljeno, bez onih osnovnih strahova koje obino imate.
Moete se, naravno, prilino zakaiti za oblik ivota koji sada ivite. Ja mogu sebe smatrati "Alanom Wattsom"
kao izrazito vanom pojavom - onom koju bih htio sauvati i produiti to je due mogue! Ali istina je da ja to
neu moi, i da se na kraju sve raspada. No, shvatite li ovu osnovnu energiju, onda znate da imate priliku opet se
pojaviti u nebrojenim oblicima, a svi e se oni s vremenom initi jednako bitnima kao i ovaj koji sada imate, i
moda jednako problematinim.
Meutim, ovo nije neto u to bi trebalo vjerovati, jer ako vjerujete da je tako na temelju naklapanja, onda niste
shvatili bit. Uistinu ne trebate vjerovati u ovo, i ne morate to formulirati, ili drati se toga na bilo koji nain, jer u
6

jednu ruku ne moete pobjei od toga, a u drugu vi - to jest, vi u ogranienom smislu - neete biti tu da to
iskusite. Zato nema potrebe vjerovati u to, a ako i vjerujete, to jednostavno pokazuje da imate odreene sumnje u
tom pogledu!
Zbog toga je zen nazvan "religijom nijedne religije". Vi se tako rei ne morate uhvatiti za sebe. Vjera u sebe
samog ne znai "drati se" za sebe, nego pustiti se. Zato zen majstor, kada od svog uenika uje: "Deset tisua
formacija, jedna takvoa", odgovara: "Rijei se toga."
To je takoer razlog to, u prakticiranju odreenih oblika zen meditacije, ponekad dolazi do munog nastojanja
pojedinca da nadvlada sve formulacije bilo kakvog tipa i odbaci sve preokupacije. Pa osoba ustraje u dugim
satima sjedenja s bolnim koljenima u neprestanoj frustraciji pokuavajui shvatiti o emu se tu radi. S
nevjerojatnom iskrenou kau: "Moram otkriti to je tajna ivota da bih vidio tko sam i to je ova energija."
I tako idete i idete do zen majstora, ali on pobija sve formulacije koje mu donosite, jer one vam ne trebaju. Kada
obina osoba, meutim, uje da vam formulacija ne treba, ona e sve to zaboraviti i poet e razmiljati o neem
drugom, pa tako oni nikad ne prijeu prepreku i nikada ne shvate jednostavnost i radost svega toga.
No, kada stvarno shvate, oito je da postoji samo jedna energija, i da su svjesnost i nesvjesnost, bitak i nebitak,
ivot i smrt njezine suprotnosti. Ona je uvijek lelujava na sljedei nain: sad je vidi, sad je ne vidi - sad je
ovdje, sad nije. Naime, upravo to "ima" i "nema" jest ta energija, i mi ne bismo znali to je ta energija da se ona
ne mijenja. Jedini nain da oscilira jest da je as ima as nema, pa tako imamo ivot i smrt, i tako stvari stoje iz
nae perspektive.
Eto, o tome se radi u zenu. A radi se samo o tome. Naravno, iz toga proizlazi i neto drugo, ali u vjebanju zena,
prvo to moramo uiniti jest osjetiti njegovu potpunu oitost.
Ono to slijedi iz toga je pitanje: "Kako osoba koja tako osjea ivi u ovome svijetu? Sto initi s ostalima koji ne
vide da je to tako? Sto initi u pogledu naeg postupanja u ovom svijetu?"
Ovo je tei dio zen vjebanja. Na poetku je prodor - koji ukljuuje odreene potekoe - no nakon toga slijedi
cijeli proces uenja samilosti, tankoutnosti i vjetine. Kao to je Isus rekao, treba "biti lukav poput zmija i
njean poput golubica" - a upravo to oduzima najvie vremena. Tada moete podijeliti vjebanje zena u dvije
faze koje odgovaraju dvjema velikim kolama budizma: hinayana faza i mahayana faza. Hinayana faza
usmjerena je dostizanju nirvane - dostizanju "ivota u Velikoj Praznini". Ali, mahayana faza tei "vraanju", jer
se Bodhisattva vraa iz nirvane zbog suosjeanja sa svim biima koja osjeaju, da bi ak i travi pomogao da
postane prosvijetljena. Upravo taj mahayana oblik zena zaokuplja najvie vremena posveenog uenju da bi
postali upueni u zen.
Izlaem ovo kao uvod da bih od poetka sve razjasnio, i da bih poeo bez zavaravanja ili zbunjivanja zagonetnim
zen priama! Iako su te prie zapravo prilino jasne, Zapadnjaci obino ne shvate lako njihovu bit. Oaravajue
naelo koje je u temelju zen pria, sa svim njihovim naizgled bespotrebnim primjedbama, prilino je
jednostavno. Sve je to objanjeno u sutri estog Patrijarha, kada Hui-neng kae:
Ako te netko upita o svetim stvarima, uvijek odgovaraj pomou svjetovnih stvari.
Ako te pitaju o krajnjoj stvarnosti, odgovaraj rijeima svakodnevnog ivota. Ako
te pitaju o svakodnevnom ivotu, odgovaraj pomou krajnje stvarnosti.

Evo primjera. Netko kae: "Uitelju, molim te dodaj mi no." I on ga doda, pruajui prvo otricu. "Molim te daj
mi drugi kraj", kae. A uitelj odgovori: "to bi napravio s drugim krajem?" To je odgovaranje na svakodnevne
situacije pomou metafizikog.
Kada pitanje glasi: "Uitelju, to je temeljno naelo budizma?", odgovor je: "U ovoj lepezi ima dovoljno
povjetarca da me hladi." To je odgovaranje na metafiziko rijeima svakodnevnog, a to je manje-vie naelo na
kojem poiva zen. Svjetovno i sveto su jedno i isto

2. dio

Zen ponovno promiljen

ZEN PONOVNO PROMILJEN

Zato prouavati zen? Prvi razlog koji mi pada na pamet jest to to je iznimno zanimljiv. Od djetinjstva me
oarava zagonetka postojanja, a injenica da je svemir u kojem ivimo uope tu, uvijek mi se inila jednostavno
udesnom, samo me je puko uenje zainteresiralo za sve mogue ogovore koje su ljudi dali na pitanje zato je
sve ovo tu.
U tom smislu moj pristup religiji nije toliko moralistiki koliko je znanstven. Fiziar moe imati dobro razvijen i
zrazito konkretan eksperimentalan pristup prirodi, no dobar fiziar nije nuno bolji ovjek u smislu moralne
superiornosti. Fiziari znaju odreene stvari, i njihovo je znanje mo, ali to ih ne ini automatski boljim ljudima.
A mo koju posjeduju moe se iskoristiti u dobre ili loe svrhe.
No, oni uistinu imaju mo, a tu su mo stekli znanjem. Uvijek sam mislio i jo mislim da je zen u mnogome nalik
na zapadnu znanost; zen se koristi za lijeenje bolesti, ali samuraji su ga koristili i za odrubljivanje ljudskih
glava!
Zen me zanima zbog onog to otkriva o svemiru, o prirodi, i o onome to ovaj svijet ini. Moje je zanimanje
bitan dio jednog veeg propitkivanja, koje se svodi na sljedee: ako itate knjievnost velikih religija, stalno
nailazite na opise onoga to se obino naziva "duhovno iskustvo". Vidjet ete da u svim tradicijama ovaj
modalitet duhovnog iskustva izgleda isto, bilo da se javlja na kranskom Zapadu, islamskom Srednjem istoku,
hinduskom svijetu Azije ili u budistikom svijetu. Ono je posve sigurno u svakoj kulturi isto iskustvo, a
obiljeeno je transcendencijom individualnosti i osjeajem izjednaenosti s ukupnom energijom svemira.
Ovo me iskustvo uvijek oaravalo, a zanima me njegova psiholoka dinamika: zato se dogaa, to se dogaa i
kako to da se u razliitim jezicima opisuje razliitim simbolima. Htio sam vidjeti mogu li proizvesti ovo iskustvo,
jer sam esto osjeao da su tradicionalni naini njegova razvijanja moda analogni srednjovjekovnoj medicini. U
to bi se doba pripremio napitak koji se sastojao od peenih aba krastaa, konopca za vjeanje, bunike,
mandragore, jednog kuhanog crvenog psa i od niza slinih sastojaka, i veliki je napitak gotov! Pretpostavljam da
je netko iz stare puke tradicije, iz koje su potekli ovi recepti, dokuio mo napitka i da je on stvarno inio neko
dobro. No, moderni bi biokemiar pogledao smjesu i rekao: "Dobro, moda je inila dobro, ali koji je njezin
glavni sastojak?"
Na isti nain postavljam ovo pitanje kada ljudi sjede u zen meditaciji, vjebaju jogu ili prakticiraju bhakti nain
religioznog bogosluja. to je glavni sastojak? Zapravo, to pitanje postavljam za sve to ljudi ine, ak i kada
uzimaju kemikalije s psihodelinim djelovanjem. Bez obzira na to koje metode ljudi odabiru, zanimljivo je
pogledati koji je element zajedniki tim metodama. Ako zanemarimo glupost i nostalgiju koje idu uz ljudsku
sklonost odreenom kulturnom pristupu, to ostaje?
Na mene kao uenika uvijek je snaan dojam ostavljalo to to se zen veoma pribliio samoj biti. Barem je takav
bio moj prvi dojam, djelomice zbog naina na koji je D. T. Suzuki predstavio zen. inilo mi se to "izravnim
putem", iznenadnim nainom da prozremo neiju prirodu - upravo sada, u ovom trenutku. Mnogo se govori o toj
realizaciji u zen krugovima, a na neki nain vie je rije o govoru nego o praksi. Sjeam se jedne veere s
Hasegawom kada ga je netko upitao: "Koliko nam je potrebno da shvatimo zen?" Rekao je: "Mogu vam trebati
tri minute; moe vam trebati trideset godina. I," dodao je, "zaista to mislim." Upravo te tri minute mue ljude! Mi
na Zapadu elimo brze rezultate, a jedna od potekoa s tim brzim rezultatima je ta to su oni ponekad slabe
kvalitete. esto opisujem instant-kavu kao kaznu ljudima koji su u prevelikoj urbi da bi skuhali pravu kavu! O
urbi se ima to rei.
9

Dvije su strane ovog problema, a ja ga vidim ovako: uope se ne radi o vremenu. Ljudi koji smatraju da je za to
potrebno izdvojiti dosta vremena iz jedne su kole razmiljanja, a ljudi koji to ele na brzinu su iz druge, a i jedni
i drugi su u krivu. Transformacija svijesti nije pitanje koliine vremena koje smo uloili, kao da se sve zbraja u
vrsti kvantitativnog sustava, a vi bivate nagraeni na temelju koliine truda koji ste uloili. Niti postoji nain da
izbjegnete napor samo zato to ste, eto, lijeni, ili zato to kaete: "elim odmah!" Smisao je blie ovome: ako ga
pokuate shvatiti brzom metodom jer ste lijeni ili dugoronom metodom jer ste rigorozni, otkrit ete da ga ne
moete shvatiti ni u jednom sluaju. Jedino emu vas va napor - ili nedostatak napora - moe nauiti jest da vaa
nastojanja ne djeluju. Odgovor je na sredini - a budizam se naziva srednji put - ali to nije vrsta kompromisa.
Umjesto toga, "srednji" ovdje stoji za "povrh svih krajnosti".
Ovako stoji u Bibliji: "Onome tko ima bit e dano." Drugim rijeima, moete neto dobiti jedino onda kada
otkrijete da vam to ne treba. Moete to dobiti jedino onda kada to ne elite. Zato umjesto toga pitate: "Kako da
nauim da ga ne elim, da ne idem u potragu za njim, bilo dugoronom metodom bilo brzom metodom?" No,
oito, ako to pitate jo uvijek tragate, pa znai i ne dobivate!
Zen majstor kae: "Ako ima tap, dat u ti jedan. Ako ga nema, oduzet u ti ga." Naravno, ova je ideja jednaka
onoj "onome tko ima bit e dano; a od onoga tko nema bit e oduzeto ak i ono to ima". Nalazimo se tako u
situaciji gdje se ini da sve nae uobiajeno razmiljanje - svi naini na koje smo naviknuli razmiljati o
rjeavanju problema - ne djeluje. Sveukupno miljenje utemeljeno na stjecanju postaje zastarjelo. Moramo, tako
rei, doi u potpuno novu dimenziju da bismo pristupili ovom pitanju.
Poznajem jednog mladog zen uenika koji mi je nedavno rekao: "Da me netko pita to je stvarno bitno u zenu,
odgovorio bih da je to sanzen!' Sanzen je dijalog izmeu majstora i uenika, kontakt izmeu dvije osobe. Rekao
je da je sanzen, prije nego zazen, ili meditacija u sjedeem poloaju, taj koji ini njegovu bit. U posebnim
okolnostima toga dijaloga moemo prodrijeti u duevno stanje uma o kojem govorim.
Naime, ovaj dijalog je zrcalo neijem umu, jer uitelj uvijek ueniku odbija pitanje koje je postavio! On u biti
uope ne odgovara na pitanja, samo vam ih opet dobacuje, da se sami ponete pitati zato to pitate i zato
stvarate problem koji pitanje izraava.
I ubrzo postaje jasno da ovisi o vama. "Tko, ja?" moete pitati. Da, ti! "Pa," moete rei, "ja ne mogu rijeiti ovaj
problem. Ne znam kako to uiniti."
Ali, to mislite pod ti?. Tko si zapravo ti? Pokai mi to ti koje ne moe odgovoriti na pitanje. U ovakvoj vrsti
naprijed-natrag dijaloga poinjete shvaati. Kroz odnos s drugom osobom otkrivate da ste zapravo vi zbunjeni i
da postavljate pogrena pitanja! U stvari, vi pokuavate rijeiti sasvim pogrean problem.
Postoji neto zanimljivo kod gurua - ukljuujui i zen majstore: primjeujete kako ljudi osjeaju da gurui imaju
udesne oi, i da gledaju ravno kroz vas. I ljudi misle: "Teko meni, mogu mi prodrijeti do dna due. Mogu
proitati moju povijest, moje tajne misli, moja grozna zlodjela, sve. Jednim me pogledom posve upoznaju!"
Takve stvari, meutim, vrlo malo zanimaju prave gurue. Kada vas udno pogledaju, vide tko ste vi stvarno, i
kroz vae oi vide sve do boanskog sredita. A tu jedan vidi Buddhu, Brahmu, ili kako god ga vi zvali pravei
se da ne razumijete! Nije udo da guru ima udan pogled - on motri nepodudarnost izmeu boanskog stvorenja
koje kroz vae oi gleda van i izraza zbunjenosti na vaem licu! Tako e vas onda guru kroz dijalog "varkom"
izvui iz ove neodgovornosti - tog pretvaranja da ste netko drugi. A to je, vidite, bitno.

10

Nemojte me, meutim, pogreno shvatiti: ne kaem da morate imati gurua da biste doli tamo, niti da ga morate
poi traiti. I to takoer podrazumijeva vraanje u normalnu dimenziju, u stanje unutarnje neodgovornosti.
Vano je shvatiti da ste vi ti koji guruima dajete dozvolu da rade ono to rade. Vi ste ti koji kaete: "Budi moj
uitelj", a u zenu vam openito jako oteavaju uzimanje uitelja. Hindusi postupaju jednako tako, a imaju razne
naine objanjavanja da gurui moraju uzeti na sebe karmu svojih uenika, to je opasno jer postaju odgovorni za
svoje uenike. Ali, to je u stvari samo postupak kojim ele natjerati uenike da preuzmu veu odgovornost za
svoju odluku u odabiranju gurua. U zenu ovaj se proces znatno oteava u teoriji tako da, ukoliko ete napraviti
od sebe budalu projicirajui autoritet na gurua, moete isto tako napraviti veliku budalu od sebe. Tu nema
nikakvih kompromisa!
Bit je dakle u sljedeem: sve dok odobravate duhovni autoritet nekome, morate biti svjesni da to radite na vlastitu
odgovornost. Vi ste bili ti koji ste tu osobu postavili za svog uitelja. Sada moete rei: "Dobro, mnogo je drugih
ljudi napravilo to isto, a ne mogu svi oni imati krivo!" A ti ljudi tvore vrstu zajednice, a to stvara dojam
autoriteta.
Moete poeljeti uiti s najboljim zen majstorom, ali tko je najbolji, i kako da to saznate? Ako idete uokolo i
pitate ljude, stalno pitate klieje zena. Moete pitati: "Koga smatrate najboljim majstorom?" Vidjet ete da ljudi
obino preporuuju vlastitog uitelja, a kada uitelj ima dovoljno ljudi, oni onda stjeu veliki kolektivni autoritet.
Moete to prihvatiti i rei: "Uit u zen ovdje." No, vidite li to se tada dogaa? Odluili ste iskoristiti ovu
skupinu kao izgovor da stvorite vlastiti autoritet, a niste shvatili da ste vi to napravili!
Vi ste cijelu stvar pokrenuli, a onda je zadatak uitelja da vam ukae na ono to ste napravili. Ali sve to dolazi od
vas. Kao to budisti kau: "Sav je ovaj svijet u vaoj glavi."
U Tibetanskoj knjizi mrtvih, u objanjenju toga to se dogaa kada netko naputa svoje tijelo nakon smrti, pie
neto poput: "Kada jasno svjetlo praznine doe, slijedi ga vizija sretnih Bodhisattvi; zatim dolazi vizija gnjevnih
Bodhisattvi", i tako dalje. A zatim pie: "Shvati, o ti plemenita roda, da je sve ovo samo navala tvog vlastitog
uma."
Bilo kako bilo, ovo ne prihvaamo ba lako, jer su nas s najveom moguom panjom uili da smo nita do
"male stvari" u ovom svijetu. Morate biti skromni, jer na koncu, niste vi stvorili ovaj svijet, netko drugi ga je
stvorio. Stoga pozorno sluajte i nemojte, poneseni duhovnim ponosom, ni na trenutak misliti da ste vi uzrok
svemu tome!
I moete isto tako pitati: "Kako sam mogao sve ovo napraviti? Ja zasigurno ne znam kako je sve ovo nastalo!"
No, zen pjesma kae:

Ako elite pitati odakle cvijee dolazi, ak ni bog proljea ne zna.

Ne postoji nain da se definira stvaralaka energija svemira. Zamislite da vam je Bog priao i razgovarao s vama,
a da ste vi rekli: "Boe, ovo je prilino sloen svemir - zapravo je udesan! Kako si to uspio?" A Bog bi
odgovorio: "Ne znam, samo sam ga napravio."
Naravno da Bog ne zna - da je Bog morao promisliti o svakom pojedinom detalju svijet nikada ne bi nastao. Na
jednak nain vi diete i ivite: vi ne znate kako to inite, ali ipak to radite!
11

Ipak, drutvene nas konvencije ue da koncepciju "sebe" ograniimo na "ono to radimo voljno i svjesno". Ovo
je vrlo ogranieno shvaanje vlastitog "ja". Moete rei: "Ja sam svojim vlastitim ja i svojom inteligencijom
stvorio sve ovo." Naravno, zvuat ete tato i znat ete da ste laljivac. Ali, ti je mnogo dublje od toga; ti
ukljuuje mnogo vie od vaeg svjesnog uma. Ukupno ti je ono koje nije zapravo odgovorno samo za beskrajno
sloenu strukturu vaeg fizikog organizma, nego i za okolinu u kojoj se nalazite. Ti see tako duboko.
Tako je ti u tom smislu, ukupno ti, korijen i temelj svega. Ipak, mi stvaramo predodbu onoga to jesmo prema
naelu ljudske drutvenosti koja se mjeri naom sposobnou da se meusobno slaemo u skladu s naim
sustavom drutvene konvencije. Kao rezultat toga na kraju tako esto svakog poniavamo, ukljuujui i sami
sebe, jer nitko nije savren, i zato to, kao to mi je majka esto govorila: "Nisi jedini!"
Zato onda ne iskuamo drugu tehniku i svakome izreemo pohvalu, a ne pokudu? Vjerojatno bi svatko na taj
nain prolazio mnogo bolje nego ako svakoga poniava! Naravno, to god radili, morate jednako postupati prema
svima. Ne moete rei: "Dobro, Ivica je gospodin Bog, ali Petar nije!" Posljedica je naih drutvenih konvencija
da se svi osjeamo strancima u svijetu. Odsjeeni smo od njega u potpunosti, i to je neto to nam se "dogaa",
to podnosimo pasivno, i to primamo pasivno. I nikad ne stignemo do toke na kojoj shvaamo da mi zapravo
sve stvaramo! O vama ovisi. Vi stvarate svoje patnje, i vi sebe dovodite u zamku. Zbunjujete se, i zaboravljate da
ste to uinili, a onda pitate kako da se izvuete! Jedan stih iz Mumonkana, poznate knjige koana, kae: "Pitati
gdje je Buddha, nalik je situaciji kada skrivate opljakano u dep i govorite da ste nevini!"
Potrebna je odreena vrsta smionosti da biste konano priznali i shvatili da ste to vi. Pod "smionou" ne
podrazumijevam drskost i bezobraznost. Mislim na onu vrstu osjeaja kao kad po prvi put uzletite avionom, ili
kada povuete stolnjak sa stola, a posue ostane na stolu! Ta vrsta smionosti nema nita s ponosom u
uobiajenom smislu. Radi se o spremnosti da uskoite, nekako. Ugledate, i uskoite.
No, veini nas nedostaje taj osjeaj. Umjesto toga imamo ono to bih nazvao ambivalentnim smislom
odgovornosti. Kaemo: "Samo sam ja ovdje - samo mali ja. Imam odreene odgovornosti, i one su takve i takve,
ali to takoer znai da postoji mnogo toga za to sigurno nisam odgovoran." A u naim drutvenim konvencijama
igramo se gdje da povuemo crtu koja odreuje za to jesmo - a za to nismo - odgovorni.
Kada je pojedinac u nekoj drutvenoj ili psiholokoj neprilici, a netko je na neki nain bio neodgovoran, pitamo
se to je izazvalo problem: "Zato su takvi?" Umjesto da za problem okrive osobu, nai su psiholozi skloni
pripisati ga drugim stvarima i drugim ljudima: to je zbog njihove okoline, ili zbog obiteljskog uvjetovanja, ili
zbog njihovih roditelja. No, tome nema kraja, jer krivicu moete pripisati samom Adamu i Evi! I odgovornost je
izbjegnuta, jer je na samom poetku ograniena.
Smatramo da je svijet ogranien i objanjen svojom prolou. Skloni smo misliti da ono to se dogodilo u
prolosti odreuje to e se sljedee dogoditi i ne vidimo da je zapravo obrnuto! Ono to je uvijek izvor svijeta
jest sadanjost, prolost nita ne objanjava. Prolost se povlai za sadanjou poput brazde nekog broda, i na
kraju nestaje. Sad biste rekli da je oito da je - kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe - brod uzrok
brazde. Meutim, ako uete u stanje uma koje, poput naeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda!
A to zacijelo tjera rep da mae psom!
Poanta je sljedea: u prolosti nikada neete nai tajnu stvaranja svijeta. Nikad i nije bio stvoren u prolosti. Jer
uistinu ne postoji nita - a nikad i nije postojalo nita - do sadanjosti! Nikad nee biti nieg drugog, osim
sadanjosti.

12

ivot se uvijek dogaa sada, a prolost je vrsta jeke, iznalaenja unutar sadanjosti onoga to je sadanjost prije
uinila. Moemo rei: "O, dobro, moemo pogoditi to e sljedee sadanjost uiniti na osnovi onog to je uinila
u prolosti." I to je istina: zbog onog to obino radi, moete naslutiti da e tako i nastaviti. No, ipak prolost nije
ta koja kontrolira sadanjost vie no to brazda kontrolira brod. Sada iz zapisa prolosti moete prouavati
prirodu sadanjosti i predvidjeti to bi ona mogla uiniti. Ali ponekad se iznenadite kad se dogodi neto novo,
kao to to svako malo i biva. Stvari uvijek poinju u neposrednom ovdje i sada. Tako je jedna od osnova zen
vjebanja, da citiramo papigu iz Huxleyjeva Otoka: "Ovdje i sada, deki!" Budite ovdje. A da biste bili ovdje, ne
moete traiti rezultat! Ljudi me stalno pitaju: "Zato radite ovo? Sto elite postii?" No, ta pitanja
podrazumijevaju da je moja motivacija razliita od mojeg djelovanja. To znai govoriti u terminima newtonovskog bilijara - u svome objanjenju mehanike i ponaanja Newton je upotrijebio analogiju s bilijarom. Kugle osnovni atomi - odbijaju jedni druge; kugla e biti nepomina dok je neto ne udari, a taj e udarac biti njezina
motivacija, on e je pokrenuti. Dakle, kada kaemo: "Ljudi se ponaaju tako i tako zbog nesvjesnih mentalnih
mehanizama", rije je zapravo o newtonovskoj psihologiji, a ona je zastarjela. Danas nam je potrebna psihologija
koja je u toku barem s kvantnom teorijom, a ne ona koja je vezana za mehaniku uzronost.
Meutim, teko nam je to shvatiti, osim ako stvari ne obrnemo, kao u analogiji broda i brazde. Ako potpuno
shvatite da je sadanjost ta od koje sve kree, onda je jedino mjesto na kojem moete biti, jedino mjesto u kojem
moete ivjeti, ovdje, upravo sada.
No, ljudi odmah kau: "ekaj malo. Sve je to u redu, ali ja elim biti siguran da u u takvim i takvim
okolnostima i u takvim i takvim zadanostima biti sposoban izai na kraj s time. Lijepo je ivjeti u sadanjosti dok
udobno sjedim u toploj sobi i itam ovo, ili meditiram, ali to uiniti ako se cijeli pakao otrgne s lanca? to ako
bude potres, ili ako se razbolim, ako se moji najbolji prijatelji razbole, ili ako se dogodi neka katastrofa? Kako u
izai na kraj s tim? Ne moram li se pripremiti da bih se suoio s tim pojavama? Ne bih li se trebao na neki nain
psiholoki pripremiti da me nesrea ne svlada kada doe?"
Inae biste pomislili da je to nain na koji trebate postupati - ali on ne funkcionira ba dobro. Mnogo je bolje
rei: "Ne brini se danas za sutranje brige." I imati povjerenja u sebe, vjerovati da ete reagirati primjereno kada
se katastrofa dogodi. Bez obzira na to to e se dogoditi, vjerojatno ete morati improvizirati, a pomanjkanje
mirnoe zapravo je pomanjkanje vjere u sebe. Imate sjajnu pomo mozga, miia, osjetljivosti, inteligencije imajte vjeru da e oni reagirati na okolnosti kada se pojave.
Zen se bavi time. Prouavanje zena promijenit e nain na koji reagirate na prilike dok se one javljaju. ekajte i
vidjet ete kako se odnosite prema okolnostima koje vam se isprijee na putu, jer ono vi koje e se suoiti s njima
nee biti samo vaa svjesna inteligencija ili svjesna pozornost. U tom e trenutku to biti cijelo vi, a to je izvan
nadzora elje, jer elja je samo dio koji ima odreene ograniene funkcije.
No, ukoliko uistinu znate kako ivjeti iz vaeg sredita, vi ivite sada, i svjesni ste da je sada podrijetlo svega.
Ovako je mnogo vjerojatnije da ete se suoiti s nepredvienim nego ako se stalno brinete o tome i stalno mislite
na prole primjere i budue mogunosti.
Znam da nekima od vas ovo zvui nepraktino, ili moda revolucionarno, ili ak nemogue, no rije je samo o
ivljenju u sadanjosti. To zahtijeva trijeznost: ako sastavite tone planove kako pristupiti budunosti, a vaa se
oekivanja iznevjere, lako biste se mogli sasvim razoarati i dezorijentirati. Ali, ako su vai planovi fleksibilni i
prilagodljivi, i ako ste ovdje kada se stvari dogode, uvijek ostajete uravnoteeni.

13

Kao u pokretu ili u borilakim vjetinama, neka vam sredite ravnotee bude izmeu stopala, i nemojte ih
prekriiti jer onog trena kada to uinite, vie nemate ravnoteu. Ostanite uvijek u sredinjem poloaju, i ostanite
uvijek ovdje. Tada nije bitno iz kojeg smjera dolazi napad; nije bitno to god da se dogaa.
Ako oekujete da e se neto dogoditi na odreen nain, postavljate se tako da biste bili pripravni za to. Ako se
oekivano dogodi na neki drugi nain, dok vi preusmjerite svoju energiju, ve je kasno. Stoga ostanite u sreditu,
i bit ete spremni za pokret u bilo kojem smjeru. To je pravo znaenje vjebanja zazena, ili zena u sjedeem
poloaju: sjediti u sreditu. Prvo to morate uiniti kada zaponete meditaciju u sjedeem poloaju jest pronai
svoje sredite u kojem e vam biti udobno, tako da se ne naginjete ni naprijed ni natrag. Kada je neije tijelo
uravnoteeno na ovaj nain sile gornjih i donjih slojeva, srce i dah, te um i osjeaji, sjedinjuju se u sreditu.
Meutim, sjediti u zazenu da bismo usavrili tehniku za postizanje prosvjetljenja u osnovi je pogrean pristup.
Sjedite samo da biste sjedili. I zato ne sjediti? Morate nekad sjesti, pa tako moete i stvarno sjediti, a biti sasvim
ovdje. Inae um odluta od onoga o emu se sada radi, i udalji se od sadanjosti. ak i razmiljanje kroz
implikacije sadanjosti znai potpuno izbjegavati sadanji trenutak.
Kada meditirate, posve je u redu biti svjestan svega to se nalazi oko vas: stvari na podu, mirisa u zraku, zvukova
oko vas. Budite tamo! Ali, kada ujete psa kako laje, a to pokrene cijeli tok misli o psima openito, o vaem psu,
ili o neijem drugom psu, tada ste odlutali od toke na kojoj ste bili ovdje. Na kraju ete, naravno, doi do toke
na kojoj ete shvatiti da nema naina da odlutate odavde, jer nemate gdje drugdje biti. ak ako mislite o neemu
drugome, prolom ili sadanjem, sve se to dogaa sada.
Kroz ovo ete takoer shvatiti kako biti uenjak ili povjesniar, ako to elite, a ipak ivjeti u sadanjosti. Tako je
D. T. Suzuki mogao biti uenjak i intelektualac, a da se ipak istodobno uope nije udaljio od duha zena, koji je s
one strane intelekta. Moete intelektualizirati na nain zena, jednako kao to moete mesti pod na nain zena, ali
bit je, naravno, u usmjerivanju prema sreditu - stvarno biti ovdje. Jer ovo je mjesto podrijeda svijeta, a to je
istodobno i odredite svijeta.
Ovo je pravo znaenje dhyane, koja je u sanskrtu vrsta koncentracije ili meditacije, koja konstituira zen. Zen je
jednostavno japanski nain izgovaranja dhyane, a to je stanje usredotoenosti koje je ovdje i sada.
Kada vjebate zazen samo sjedite i uivajte u tiini. To nije dunost; to je pravi uitak! Ustanite rano ujutro kada
se suneve zrake tek poinju pojavljivati. Nije bitno gdje ste, samo sjedite.
Nemojte imati nikakvih misli, ali nemojte ni kompulzivno pokuati osloboditi ih se. To jednostavno nije vano.
Ono pravo je ono to jest - to je ovdje, sada. Napokon, izvolite, i mogli biste to i vidjeti!
Konano, preplavit e vas neobian osjeaj, osjeaj koji je teko opisati rijeima. Upravo sam rekao da je
podrijetlo svijeta sada - a tu je i onaj udan osjeaj da sada obuhvaa sve: najdalju prolost, najudaljeniju
budunost, golemo prostranstvo svemira, sva stanja iskustva, svu sreu, svu tugu, sve visine, sve dubine. Sve je
sada. Nema gdje drugdje biti - nikad nije bilo i nikad nee niti biti!
To je razlog zbog kojeg nikad niste bili roeni i zato ne moete umrijeti. Nikad niste doli, pa neete niti otii. To
je vrlo udan osjeaj, tako razliit od onog to obino mislimo. Ulazei u to sada, nalazimo vjeno sada.
Nalazimo beskraj u djeliu sekunde.
Kao to kau u jogi, osloboenje lei u razmaku izmeu dviju misli. Izmeu prole misli i budue misli lei sada
- ne postoji sadanja misao.

14

Kao to pie u jednom od tekstova zena: "Jedna misao slijedi drugu bez prekida. No, dopustite li tim mislima da
se poveu u lanac, vezujete se."
Zapravo, sadanji trenutak nikada se ne dogodi i nikada ne prestaje, to samo nai umovi stvaraju kontinuitet misli
koji mi nazivamo vrijeme. U sadanjem je trenutku nirvana.
Kao to veliki zen majstor Dogen objanjava, u izmjeni godinjih doba proljee ne "postaje" ljeto. A kada drvo
izgori, ono ne "postaje" pepeo. Postoji stanje drva, a onda postoji stanje pepela. Postoji stanje proljea i postoji
stanje ljeta. Proljee ne postaje ljeto; drvo ne postaje pepeo; ivo tijelo ne postaje le. To se dogaa samo u nama,
u naim glavama kad povezujemo nae misli. "Jao, ne! Postat u le!" Ali, neete. Nee vas biti kada bude
postojao le!
Ako emo Zapadnjake uvesti u osnove zena, moramo preispitati nae shvaanje procesa i opravdanja meditacije.
To se ne bi smjelo pretvoriti u natjecateljsku igru nadigravanja ili u maraton da bismo vidjeli tko moe pobijediti
i tko moe izdrati. To cijeli problem vraa upravo u domenu vremena.
Vano je istaknuti prisutnost, biti potpuno ovdje i ne osjeati se krivim ako uivate. To moete najlake uiniti u
svakoj aktivnosti koja ne zahtijeva mnogo diskurzivne misli. Sve to moete napraviti bez puno razmiljanja,
postaje savren oblik meditacije, bilo da je rije o ienju graka, prekopavanju komada zemlje, podizanju
ograde ili o pranju sua.
Budizam govori o "etiri dostojanstva ovjeka". Kada malo razmislite, to je iznimna fraza, posebice kada uvidite
da su "etiri dostojanstva" jednostavno hodanje, stajanje, sjedenje i leanje. Zazen je jednostavno "sjedei zen".
Postoji i "leei zen", a to je spavajui zen - kada spavate, spavate. Postoji "stojei zen", i "hodajui zen".
Hodanje je odlina metoda meditacije. Jednostavno tumarajte, ali ponaajte se kako treba! Budite ovdje.
Ljudi imaju potekoa s ovim jednostavnim oblicima meditacije. Raaju se svakakve misli i osjeaji: "Zar je to
samo ovo? Je li ovo sve to postoji? ini se da se nita ne dogaa. Sto se dogaa? Osjeam se pomalo frustrirano,
i ne osjeam se osobito prosvijetljeno. U ovome jednostavno nema nieg posebnog. Moram li ovo initi due
vrijeme da bi se neto dogodilo?"
Ali, nita se posebno i ne treba dogoditi. To je samo ovo. To je ovo, upravo ovdje.
Moda e vam to biti teko prihvatiti jer jo osjeate nedostatak odlunosti da biste uvidjeli da ste vi sve to. Vi
niste promatra koji slui kao dokaz da je sadanji trenutak neto to se dogaa vama. Sadanjost koju
doivljavate sva je od vas. Nije rije o "vama" ovdje dok gledate u "pod" tamo. Pod jednakim dijelom ini vas
kao i organizam koji ga promatra. Kad perete pod, to je kao kad perete svoja stopala. Sve je to jedan svijet - a vi
ste odgovorni za njega. Stoga uivajte! Dobro se provedite!

15

3. dio

Prostor

PROSTOR
Zen predstavlja pojednostavnjen nain ivota. Stil i nain na koji je hram zena opremljen potpuno je proien.
Sobe hrama veinom su prazne. One su samo prostori - ali divni prostori.
Prostor je najvrednija stvar u Japanu i prema njemu se odnose s dubokim potovanjem. Ovdje u Sjedinjenim
Dravama, gdje imamo toliko prostora, mi ga ne cijenimo. Smatramo da je prostor isto to i "nita", neto to
jednostavno ne postoji. Prostor vidimo kao "prazninu", ali u pretrpanijoj situaciji, ljudi stvarno primjeuju
prostor.
Zanimljivo je da je i Kina zemlja u kojoj ima mnogo prostora, a ipak mislim da su Kinezi bili ti koji su prije svih,
preko umjetnosti, uili ljude da potuju prostor. Danas ivimo u "dobu prostora" i, zaudo, iako je naa kultura
pionir svemirske navigacije i istraivanja svemira, mi zapravo ne uviamo vrijednost prostora. Jedan od velikih
doprinosa zena zapadnom svijetu jest shvaanje prostora.
U Japanu su breuljci najpoeljnija mjesta za boravak. Oni su puni parkova i potoka, a zanimljivo je da se na
najboljoj zemlji i na najdivnijim mjestima nalaze zen hramovi. Ti su hramovi oduzeti odmetnicima, koji su
nekako dopustili zen redovnicima da uu. Ti su redovnici zapravo prevarili razbojnike i okupirali prostor.
U Kamakura razdoblju, zen je znatno utjecao na kastu samuraja ratnika. Bilo je to doba kada su Japan razdirali
unutarnji sukobi, a neprekidan je rat voen medu raznim feudalcima, koji su se borili za zadobivanje carske
moi. Odluili su kao vojnici prouavati zen da bi se nauili neustraivosti - i tu su zen redovnici nadmudrili
samuraje. Samuraji su se hvalili svojim muevnim i ratnikim odlikama, no nisu mogli prestraiti zen redovnike,
jer njih smrt jednostavno nije zabrinjavala - uope ih nije zaustavljala!
Klasian primjer zen prie o njihovoj neustraivosti jest pria mladia koji se prijavio kao uenik kod jednog
majstora maevanja. Majstor ga je pogledao i upitao: "S kim si prije uio?"
On je odgovorio: "Nikad prije nisam uio maevati."
Majstor ga je sumnjiavo pogledao i rekao: "No, hajde, nemoj sad, uio si s nekim."
"Ne, gospodine, nikada nisam uio", odgovorio je.
"Dakle", ree majstor "ja sam iskusan uitelj i jedan mi pogled govori da li je netko uio maevanje ili nije. I
znam da ti jesi!
No, mladi je odmahnuo glavom i ostao uporan: "Gospodine, uvjeravam Vas, nikad nisam ni sa kime uio
maevanje.

16

"Pa", rekao je majstor, "sigurno ima neto posebno u tebi - to misli to bi to moglo biti?"
"Pa", odgovorio je mladi, "kad sam bio djeak, strano me zabrinjavalo umiranje. Mnogo sam razmiljao o
smrti. I tada sam shvatio da u smrti nema niega ega bismo se trebali bojati."
"O, to objanjava sve", zakljuio je majstor.
Jedan od rezultata poetnog vjebanja zena - poetak zena - jest prevladati strah od smrti. Ranije sam vam opisao
hinayana fazu uenja zena, gdje duboko uranjate u meditaciju i tako rei povlaite svoju svijest sve do njenog
izvora.
Ovo je poetna faza, a kako se uputate u nju, sve vie prodirete u dimenziju svojeg bia dublju od
individualnosti. I shvaate da tu pripadate, jer to je mjesto na kojem zaista postojite. Ono to osjeate kao svoju
individualnost zapravo je neto vremensko, prolazno, poput lia bjelogorice. Kada doe jesen, ono se posui i
otpadne.
Japanci u svojoj poeziji i estetici uvijek usporeuju smrt s jeseni i zimom. Smatraju da je ljudski ivot u skladu s
godinjim dobima. Ova se tema protee kroz japansku poeziju, a na starije se ljude gleda kao na one koji su u
"zimi" ili u "jeseni" ivota. Jednako kao to u Japanu javor u jesen postaje predivan, tako se i starost, kao ivotno
doba cijeni i potuje. U Japanu stariji ljudi izgledaju mnogo bolje od Zapadnjaka jer se oni ne bore, nego
surauju s godinama. Biti star asna je stvar.
I za ene i za mukarce godine znae potovanje i autoritet. Taj osjeaj usklaenosti ljudskog ivota i prirodnih
ciklusa ini starenje i smrt manje problematinima za ljude koji prihvaaju takvu psihologiju. Oni starost vide
kao pravilan ritam vremena, a ne kao izopaenje ljudskog bia, isto kao to ni jesen ni zimu ne vide kao
izopaenje vremena.
Pretpostavljam kako emo moda teko shvatiti ovu analogiju, jer mi o godinjim dobima jednostavno ne
razmiljamo na isti nain. Mnogi od nas ive u svijetu bez godinjih doba.
Ve sam spomenuo ideju koju je Dogen, veliki majstor zena, iznio u svojoj knjizi Shobogenzo - tu mu je ideju
zapravo dao jedan kineski uenik Kumarajive, koji je ivio oko 400. godine. Dogen je opazio da su, suprotno
onome to nam se ini, dogaaji u vremenu vjeni i da svaki dogaaj "ostaje" na svome mjestu. Drvo koje gori
ne postaje pepeo.
Prvo postoji drvo, a zatim postoji pepeo. Proljee ne postaje ljeto. Postoji proljee, a zatim postoji ljeto; a zatim
jesen, a zatim zima.
I, bez obzira na to koliko nam je to udno, sunce se pri svojoj rotaciji ne pokree, a rijeke ne teku. Nama to zvui
paradoksalno. To je poput Heraklitove izreke: "Nikad ne stupamo dva puta u istu rijeku."
Velika je slinost izmeu Heraklitova razmiljanja i taoistike filozofije; i u jednom i u drugom postoji pojam
yina i yanga. Heraklit je najizvorniji mislilac u zapadnjakoj misli. (Phillip Wheelwright objavio je sjajan
prijevod preostalih fragmenata Heraklitove filozofije na engleski jezik.) Bili bismo u mnogo povoljnijem
poloaju da je Zapad utemeljen na Heraklitu, a ne na Aristotelu, jer je Heraklit bio najdomiljatiji i njegova je
misao mnogo blia istonjakoj misli.

17

Japanci smatraju da je smrt posve prirodan dogaaj; ona je, takorei, samo padanje lia, a ipak je korijen uvijek
tu. Mnogima je to teko prihvatiti; ini se da korijen uope ne prodire u nae svakodnevne ivote. "Osjeam da
sam samo 'na vrhu - kako da se 'spustim'?" No, naravno, vrh je vrh i ne moe se spustiti i biti dno!
Isto to pitanje ljudi postavljaju kada kau: "Kako da se rijeim svoje egocentrinosti?" Pa, oito se ne moete
rijeiti egocentrinosti egocentrinou - kao to kae majstor Bankei: "Ne moete krv isprati krvlju!" A pokuati
shvatiti svoju prirodu Buddhe pomou egocentrinog nastojanja, jednako je pokuaju da isperete svoj ego svojim
egom, a krv krvlju.
U svom je uenju Bankei istaknuo nain na koji taj korijen imate u sebi. Objasnio je: "Kada ujete zvonjavu
zvona, ne morate razmiljati o tome - odmah znate da je to zvono. Kada ujete graktanje vrane, ne napreete se
niti koristite domiljatost svoje svjesne volje da biste znali da je to vrana - va um ini to za vas."
Jednom ga je zgodom neprestanim upadicama ometao neki nichirenski sveenik - ti nichirejci mogu biti strani
fanatici. Taj je sveenik stajao uz svjetinu i sluao to Bankei govori, a zatim je poviknuo: "Ne razumijem ni
jednu tvoju rije!
A Bankei je odvratio: "Pridi blie i objasnit u ti."
Sveenik je tada uetao meu gomilu, a Bankei je rekao: "Hajde, prii blie."
I on je priao. "Pridi jo blie!" I on je priao. "Molim te, jo blie", sve dok nije bio posve blizu majstora. A
Bankei ree: "Koliko me dobro razumije!"
Bankei je istaknuo da u sebi imamo ono to on naziva "neroenim umom". To je razina uma koja ne nastaje, koja
nije potekla od individualnosti. Svi mi imamo taj izvorni talent. Kada netko kae "dobro jutro", mi kaemo
"dobro jutro", i ne "razmiljamo" da bismo to uinili - to je neroeni um. To je neroeni um zbog kojega su vae
oi plave ili smee; to je neroeni um uz pomo kojeg vidite i diete.
Disanje je vano u meditaciji jer je to naa sposobnost koja je istodobno i hotimina i nehotina. Moete osjeati
kako diete, a isto tako moete osjeati da ono (disanje) die vas. Tako je to, na neki nain, most izmeu
hotiminog i nehotinog svijeta - mjesto gdje su ta dva svijeta jedno.
Ako se usredotoimo na vlastito disanje i shvatimo ovu koncepciju moemo stei dojam da na nesvjestan ivot
uope nije nesvjestan, u smislu da mu nedostaje svjesnosti; upravo suprotno, on je korijen svijesti, izvor iz koje
svijest dolazi. Kao to se lie svake godine javlja na stablu, tako i svijest neprekidno dolazi i odlazi iz nesvjesne
osnove ili onoga to bismo mogli nazvati nad-svjesnom osnovom.
Da biste to prihvatili, ne morate doslovno vjerovati u reinkarnaciju - u ideju da posjedujete individualno, trajno
sredite ili duu koja se neprestano i neprestano raa. Osobe koje prakticiraju zen nemaju jedinstveno miljenje o
reinkarnaciji. Upoznao sam majstore koji vjeruju u reinkarnaciju, ali i one koji uope ne vjeruju u nju.
Kada govore o neprestanom izlasku individualnosti i svjesnosti iz osnove, oni zapravo misle na ono to svi mi
moemo vidjeti: vidimo ljude u svim fazama ivota koje dolaze i odlaze. Ne vidimo nikakav kontinuitet meu
njima.
No, to je samo zato to ne vidimo prostor. Razmak medu ljudima - prostor izmeu ivota - taj je koji tvori vezu
meu njima. Ovo je iznimno vano - filozofija prostora - i tome emo se kasnije malo vie posvetiti, no ovdje se

18

radi o tome da su zen redovnici kroz shvaanje toga stekli tako jake ivce. Mogli su gledati samuraja u oi i rei:
"U redu, odrubi mi glavu! to to dokazuje?"
Samuraje je to zapanjivalo, a te su redovnike smatrali vrstom arobnjaka. Traili su da ih redovnici podue, jer su
mislili da ih neprijatelj nikada nee moi poraziti ako steknu takvu neustraivost.
Zen je poput potoka koji izlazi iz planine. Ne izvire da bi utaio e putnika, no ako se putnici ele posluiti
njime, to je u redu. Vi sami morate odluiti to ete s vodom; posao potoka je samo da tee. Zen majstori
pouavat e svakoga tko je uporan u tom nastojanju, tko god on bio. Samuraji su postali zahvalni uenici
redovnika zena i dali su im najbolju zemlju u gradu!
Na toj su zemlji izgradili silne zgrade, s tekim krovovima u stilu kineske dinastije Tang, a koje su ispod toga
skrivale elegantnu otrcanost. One su poput lampiona - pod krovom su prazni podovi pokriveni slamnatim
prostirkama; tu su I pomini zasloni, i tu i tamo koji jastuk za sjedenje, i nita vie. Unutra imate osjeaj
"ivotnog" prostora.
Razmotrimo to na trenutak. Ve sam rekao da na Zapadu zanemarujemo prostor. Znamo da je prostor na naem
planetu prepun zraka, i znamo da je on "neto". Zrak zauzima prostor i vrlo nam je vaan, zapravo, neophodan za
ivot, no mi mislimo da zrak jednostavno ispunjava "prazninu". Kada astronomi zapodjenu razgovor o
zakrivljenom prostoru ili o osobinama prostora, prosjena osoba smatra to uvredom svojem zdravom razumu.
"Kako prostor moe biti zakrivljen? Kako moe imati bilo kakva svojstva? On ne postoji. On je nita!"
No, ispraznost takvog razmiljanja postaje oita onog trenutka kada shvatite da su vrstoa, materijalnost ili
gustoa nezamislive bez prostora. Prostor je razmak izmeu krutih tijela, a time je, na neki nain, i odnos izmeu
njih. Da bismo to shvatili, razmotrimo na trenutak jednu potpuno drugaiju vrstu prostora: "glazbeni" prostor razmak izmeu nota u melodiji. Kada svirate niz nota u melodiji, nema stanke, nema tiine izmeu dviju nota;
one neposredno slijede jedna drugu. No, upravo zbog tog razmaka - neeg to nije reeno, to nije zabiljeeno
zvukom - ujete melodiju. Ako ne ujete razmak, ne ujete ni melodiju. Prostor izmeu nota, stopa, razmak,
bitan je dio u melodiji. Na potpuno jednak nain prostor je taj - bilo da se radi o unutarnjem prostoru ili o
meuzvjezdanom prostoru - koji ide ruku pod ruku s postojanjem bilo kojih krutih tijela ili zvijezda. Prostor nije
puko "nita", on je drugi pol neega.
Pogledajmo to s drugog stajalita. Prostor smo razmotrili astronomski i glazbeno; razmotrimo ga na trenutak
estetiki. Kada u motelskoj sobi, na primjer, ugledate tipino "zapadnjaku" sliku cvijeta - hoteli i moteli iz ne
znam kojeg razloga vole slike cvijea ili ptica iznad kreveta - vidite hrpu cvijea postavljenu tono na sredinu
papira. To nam govori da osoba koja je napravila sliku nema nikakvu predodbu o prostoru, jer prostor na toj
slici slui kao puka pozadina, i ne predstavlja nita vie. Nema ba nikakvu ulogu; prostor nije dio slike.
Meutim, kada kineski slikari koriste prostor, uoavate da oni pri slikanju jedne vlati trave ili granice bambusa
ili stabla bora, nikada ne postavljaju te predmete na sredinu papira. Istaknuti su na jednoj strani tako da je
prikazani predmet, da tako kaemo, "uravnoteen" prostorom, a prostor je bitan dio slike. Postavljajui granicu
bambusa na jednu stranu, odmah uoavate dio slike koji nije bio predstavljen kao neto - kao magla ili ak voda.
Slikar ne mora nita raditi s tim prostorom - na neki nain sve je u slici. Bambus nije samo postavljen nasuprot
pozadini - sve do samog ruba papira ukljueno je u sliku na ovaj nain. Umjetnik vidi polarnost prostora i krutih
tijela i koristi tu polarnost u slikanju dovodei ih u ravnoteu.

19

No, vi ne osjeate tu ravnoteu ako je zbijeno podruje - oslikani predmet, to god on bio - postavljeno tono u
sredinu prostora. Vi umjesto toga ukidate vanost prostora; nema mu "mjesta" na slici. Kada mislimo o nekom
krutom predmetu koji jednostavno stoji nasred platna, zanemarujemo prostor.
Sjajno sam se provodio kada sam posjeivao studentske zajednice i provodio pokuse iz gestalt psihologije, koji
ilustriraju lik i pozadinu. Prema gestalt teoriji percepcije, skloni smo primjeivati lik, a zanemariti pozadinu.
Skloni smo opaziti predmete u pokretu dok zanemarujemo ono to je razmjerno nepomino. Prije emo uoiti
podruja koja su vrsto ograena nego ona koja su rasprena.
Nacrtam krug na ploi i upitam grupu, "to sam nacrtao?" Oni uvijek kau: "Krug, loptu, prsten", ili neto slino.
A ja onda kaem: "Zato nitko nije rekao da sam nacrtao zid s rupom?" To pokazuje da smo skloni zanemariti
pozadinu i pozornost usmjeriti na lik.
Zapadnjaki umjetnici gotovo neizbjeno oslikavaju cijelu pozadinu jer ne shvaaju da je "prazan" prostor vaan.
Arhitekti, meutim, govore o "svojstvima" nekog prostora jer znaju da je ono to oni rade zapravo stvaranje
ivotnih prostora za ljude. Oni ograuju prostor, pa je na taj nain prostor za arhitekte odreena realnost. No, za
obinog ovjeka prostor jednostavno ne postoji! Mi ga nismo svjesni.
Vrlo je zanimljivo da u pokusima meditacije moete iskusiti razne vrste prostora: optiki prostor, zvuni prostor i
osjetilni prostor. Zatvarajui oi, na tren moete shvatiti kakvu bi predodbu prostora imao slijepac. Svaki osjet
ima specifino shvaanje prostora.
Postojalo je razdoblje u naoj povijesti u kojem vidimo, itajui izmeu redova drevne knjievnosti - sve do
Dantea - da su oni "prostor" i "um" smatrali istima. A ako malo razmislite o tome, vidjet ete da je to prilino
oito. Uzmite za primjer "svijest" - ono to budisti nazivaju vijnana - koja znai vidjeti. Osnova vida jest vrsta
ekrana, i kao to imate platno na koje projicirate dijapozitiv ili neki film, tako postoji i vrsta pozadine ili podruje
na kojem se mora nalaziti sve to vidimo. Rije je o onome to nazivamo "vidnim poljem", koje je ovalnog
oblika i nejasnih rubova. Vi "vidite" ovalno podruje, to vidno polje. Mora postojati to otvoreno polje da bi
uope postojao bilo kakav vid, pa, iako ga zanemarujemo, to je polje pozadina.
Neko davno sjedili su Englez i Indijac zajedno u vrtu i hindus je pokuao Englezu objasniti osnove indijske
filozofije. Tako je rekao: "Gledaj, na kraju vrta je ivica - nasuprot emu vidi ivicu?"
Englez odgovori: "Nasuprot brda."
"A nasuprot emu vidi brda?"
On odgovori: "Nasuprot neba."
"A nasuprot emu vidi nebo?" A Englez nije znao to bi rekao.
Hindus je zakljuio: "Vidi ga nasuprot svijesti."
Na isti nain prostor, zbog toga to on sam "jest" - zbog materijalne vibracije - jest onaj prostor za koji smatramo
da postoji izmeu tijela. To je pozadina - polje - koju veliine moraju imati da bi djelovale. Na jednak je nain taj
prostor nevidljiv, svijest nije poznata jer nije predmet naeg znanja. Ta dimenzija vaeg bia je poput prostora.
Ta se osnova u budistikom uenju naziva amala vijnana, a znai "bez mrlje". Ne moete ostaviti trag na
prostoru!

20

Buddha je rekao: "Put prosvijetljenoga ne ostavlja trag - on je poput puta ptica na nebu."
Budisti opisuju krajnju realnost svijeta kao shunyata, to se esto prevodi kao "praznina" ili "nitavilo", ili ak
kao "plenum nitavilo", u znaenju nitavila, ali onog koje je puno mogunosti. Osnovno uenje budistike
mahayana filozofije izneseno je u Sutri srca:
Oblik je praznina; praznina je oblik.
Da bi izrazili ovu ideju na kineskom, oni koriste znak za shunyata ili prazninu koji takoer znai "nebo" i
"prostor". Prostor se dovodi u suprotnost s rijeju za oblik, formu (koja takoer znai "fiziki oblik" i "boja"), a
znak izmeu njih neto je poput "upravo jest" - prostor upravo jest, ili je potpuno jednak obliku. A kada se
znakovi obrnu onda dobivamo da je oblik upravo praznina.
Kineska rije za "jest", meutim, nije ba ista kao englesko ili europsko "jest" (est na latinskom), prije bi bila
neto kao "neodvojivo je od", ili "uvijek ide uz". Ta su dva znaenja meuovisna. Ne moete imati prostor bez
oblika, ne moete imati oblik bez prostora. Oni su u meusobnom odnosu, a na taj nain oni jesu onaj drugi, jer
je u osnovi svakog neodvojivog odnosa zajedniki temelj.
Shvatiti da oblik otkriva nitavilo i vidjeti da nitavilo otkriva oblik, tajna je za svladavanje smrti. Ovo ide toliko
daleko da, kada pojedinac nije svjestan prostora, on nije svjestan vlastite vjenosti - to je isto!
Ljudi katkad pretpostavljaju da oblici moraju nestati da bismo bili svjesni dimenzije vjenog. To je raireno
meu Indijcima, koji vjeruju da u nirvikalpa samadhi, koja predstavlja najvie stanje svijesti (samadhi znai
stanje meditacije, koncentracije, zadubljenost u krajnju realnost izvan rijei; nirvikalpa znai bez koncepcije, bez
pojma) nema "sadraja". Oni tvrde da je u stanju nirvikalpe um potpuno lien bilo kojeg oblika ili pokreta.
To zvui kao potpuna "bjelina". A u zenu se za osobu iji je um u takvom stanju kae da je "kameni" Buddha,
ba poput Buddhe nainjenog od kamena, koji sjedi uz oltar: ne postoji svijest. To nema smisla, pa tako u zenu
sve to tumae na jedan zaista bitno drugaiji nain. Posjedovati nirvikalpa samadhi, krajnje stanje svijesti, ne
znai posjedovati svijest u kojoj nema oblika, rije je jednostavno o ponovnom uvianju realnosti prostora. Radi
se o tome da vidimo kako se oblici u prostoru javljaju i nestaju, kao to se i lie javlja i nestaje sa stabala, kao
to se zvijezde javljaju i nestaju s neba.
Nebo je na neki nain majka zvijezda, a nijedna ena, naravno nije majka dok ne rodi dijete. Prema tome, prostor
ne nastaje kao matrica svijeta sve dok nema neeg to treba njegovati. Iz tog razloga Kinezi koriste naziv
"zajedno nastati" da bi upozorili na odnos meu svim suprotnostima: oni dolaze na svijet, zajedno nastaju.
Prostor i oblik nastaju zajedno - jednako kao i bitak i nebitak. Tada moete vidjeti to to znai u praksi: kada
niste svjesni prostora, niste svjesni ni punoe svoje prirode.
S porastom broja stanovnika i sve veom pretrpanou prostor e dobiti na cijeni, i mi emo ga zbog toga postati
svjesniji. Moda je to razlog da se vrste umnoavaju: kako se poveava mnogost, tako se poveava i svijest o
jednosti.
U zenu, na pitanje "to je krajnja realnost?", uitelj odgovara: "Kilogram i pol lana."
On bira neto vrlo osobito, izrazito konkretno i "svakodnevno" - neto prilino svjetovno - da bi odgovorio na to
metafiziko pitanje. Zato? Zato to prostor ne brie ono pojedinano, nego upravo taj osobit, uobiajen
svakodnevni dogaaj proklamira i reklamira temeljno jedinstvo svijeta.

21

Mnotvo reklamira pojedinano - ono kruto implicira i uistinu iskazuje i naglaava injenicu da prostor postoji.
Da nema materijalnih stvari, ne bi bilo ni prostora. Pokuate li zamisliti prostor bez tih opipljivih predmeta,
morate se rijeiti sebe koji to promatrate jer ste vi takva kruta tvar usred prostora! Prostor, prostor, prostor
zauvijek - ni sa im u njemu - potpuno je besmislen, nezamisliv pojam. Morate imati prostor i krutu tvar - oni
uvijek idu zajedno.
To objanjava neke od mnogih naina na koje se u zen ivotu shvaa prostor. Razmotrimo neto drugo, prilino
razliito: njihov pojam siromatva. Siromatvo sveenika, na primjer, nije ono siromatvo kakvo mi zamiljamo
u zapadnjakoj tradiciji. Nije rije o siromatvu kao o vrsti ugnjetavanja, gdje su siromani zakinuti i osjeaju da
ih je siromatvo ogolilo. U zenu je siromatvo dobrovoljno i ne smatra se toliko stvarnim siromatvom koliko
jednostavnou, slobodom, proienjem.
Oni na to gledaju kao na istou. "isti" um - "neokaljani" um - ne znai da ste namjeteno kreposni, u bilo
kojem smislu, jer oni uope o istoi ne razmiljaju na taj nain. Ne znai da nemate nikakav tek - da ne osjeate
glad, da se nikad ne osjeate seksualno, ili bilo to takvo! U zenu istoa podrazumijeva "jasnou". "isto" oko
je jasno oko - bez praine u njemu, ba kao to je isto zrcalo, zrcalo bez praine. No, stvarni prototip istoe u
budistikoj knjievnosti nije toliko zrcalo koliko sam prostor. To je istoa, jasnoa, transparentnost; to je
takoer sloboda. istoa i siromatvo jednostavno znae odsutnost boli.
Ono to posebno upada u oi kad je rije o zen ljudima jest proien um. Kada ste u dodiru sa zen majstorima,
imate udan osjeaj da su oni, dok god ste s njima i dok god im se obraate, potpuno s vama. Nemaju nita drugo
za initi, do priati s vama. Oni su samo "upravo tamo".
Voljni su malo "avrljati". Nisu poput onih strano ozbiljnih duhovnjaka koji nemaju vremena za razgovor i koji
ne mogu dopustiti da im dan proe tek tako! No, oni ne trate vrijeme. Ne gube ivce i nisu rastreseni. Kad je
neto zavreno, onda je zavreno; i odmah se bacaju na nov problem.
To se moe vidjeti u nainu na koji hodaju. Imaju karakteristian hod, koji se prilino razlikuje od hoda ostalih
Japanaca. Jednim dijelom to moe biti zbog odjee, jer zen sveenici nose iroke suknje preko svoje odjee;
hodaju dugim koracima, u karakteristinom ritmu. Sveenik zena koji hoda niz ulicu jako nalikuje maki koja
prelazi cestu. Kada vidite maku dok prelazi cestu, imate osjeaj da ona uvijek tono zna kamo ide. I make i
sveenici zena kreu se na nain koji izraava osjeaj slobode.
Jednom sam prigodom odsjeo u gostionici na rubu Nanzengija u sjevernom dijelu Kyota. Kao i obino, rano sam
ustao i sjeo na balkon. U daljini sam zauo: "Hoa! Hoa! Hoa!" Zvuk se pribliavao; zatim sam ugledao te
sveenike - na glavi su nosili velike eire u obliku gljive, a ispred sebe su ispruili svoje prosjake zdjele. Hoa
znai "dharma".
Spustili su se niz ulicu njiui se u ritmu: bum-bum-bum-bum-bum! Pomislio sam da bih trebao staviti neto u te
njihove zdjele i odjurio sam dolje. Dok sam stigao tamo, njih vie nije bilo.
Te smo noi veerali u samostanu, a ja sam sveeniku koji nas je zabavljao ispriao o toj zgodi: "Znate, ne
mislim da vai sveenici ozbiljno prose! Rano ujutro dolaze mala kola s namirnicama i ostaju tamo dovoljno
dugo da domaice iziu i kupe povre. Nou dolazi ovjek koji na malim kolima prodaje juhu s rezancima, i on
ostaje dovoljno dugo da ljudi stignu izai. Ali, vai sveenici ne ostaju dovoljno dugo da im itko stigne ita dati!
Mislim da oni uope ne prose; oni su jednostavno debeli i bogati, a njihovo je prosjaenje gesta!"

22

Idueg sam jutra rano siao i stao pred kuu. Naili su sveenici, ali uope nisu prosili. Nosili su svoje velike
eire u obliku gljive u ruci, ispred sebe, okrenute vrhom prema van - onako kako ih dre kada samo hodaju i
kada ne prose. Bila su, mislim, trojica i hodali su u jednoredu, indijanskim stilom, a voa me pogledao i naklonio
se nekako zloesto se cerei! Vjerojatno im je sveenik prenio moje rijei, a njihov je odgovor bio bez rijei - i
komian.
Tako je zanimljiv taj njihov "slobodan" hod. Imate osjeaj da, kao to je D. T Suzuki rekao, "zen sveenik
predstavlja koncentraciju energije koja je odmah upotrebljiva za bilo to". Jedan zen majstor to usporeuje s
vodom u zdjeli. Ako probuite rupu u zdjeli, voda odmah iscuri. Ne zastane da bi razmislila o tom.
Kada pljesnete rukama, zvuk je pljeskanje ruku. On odmah nastaje. Ne zastane da razmisli. Kada maem udarite
o kamen, iskre odmah lete!
Takoer, kao to jasno vidite u hodu onih koji prakticiraju zen, uvijek postoji raspoloivost, spremnost za
djelovanje. Oni zato ive ivot koji je prazan i prostran - u smislu da "nije blokiran". Rijeiti se zapreka znai
napraviti prostora u svojem ivotu, istog prostora o kojem smo svo vrijeme govorili.
Budistiko uenje srca i konani osjeaj o svemiru na kraju puta, kada se stvarno prihvatite toga, na japanskom
se zove ji-ji-rnuge. Ili cher cher mu-gai na kineskom. Izmeu svih stvari i zbivanja u svemiru - muge - ne postoji
zapreka. Drugim rijeima, svaka stvar, svaki dogaaj u svemiru koji se neprestano zbiva preutno podrazumijeva
sve druge. A veza meu njima jest:
prostor.
Koji nije zapreka.
Ako vidite da je prostor djelotvorna realnost, onda moete razumjeti vezu izmeu ivota i smrti, jer vam nisu
potrebni nikakvi drugi podaci osim onih koje ve imate. Kada promatramo vrapce, ovogodinji nam se ine isti
kao i oni od prole godine, a to je zato to ne pridajemo dovoljno pozornosti jedinstvenoj individualnosti svakog
pojedinog vrapca.
Ovo je pomalo nalik na priu o ribaru koji je koristio crve kao mamac. Netko mu je priao dok je lovio, i rekao:
"To je strano okrutno. Kako moete stavljati te jadne male crve na udicu?" A on je odgovorio: "Ah, navikli su
oni na to."
Na vlastite ivote gledamo iz perspektive u kojoj smo silno zaokupljeni jedinstvenou svakog ivota. Netko bi
drugi na jednoj drugoj razini uzdizanja mogao drati ljudske ivote za jedan golemi kontinuitet dolazaka i
odlazaka, i s tog bi stajalita imao jednako pravo kao i mi - jer ipak, sva ljudska bia samo su drugaiji nain
ponavljanja istog dogaaja. Bez obzira na to zovete li nekog Jana ili Janica, Ivan ili Petar, uvijek je rije o istoj
osobi, koja se ponavlja s malim varijacijama - malih varijacija uvijek mora biti jer ne postoje dvije stvari koje su
potpuno jednake. Kao to je reeno na jeziku budistikih tekstova, paliju: "Nijedna inkarnacija nije ista, a opet
nije ni drugaija."
Razmislite to se dogaa kada umrete. Kako e to izgledati kada poete na poinak i vie se ne probudite? Ne
moete zamisliti kako bi to izgledalo jer nemate to s ime usporediti. Nije to isto kao kad vas zauvijek zatvore u
tami ili ive zakopaju. To je kao sve ega se sjeate prije nego ste se rodili - napokon, to se jednom dogodilo,
uvijek se moe ponovno dogoditi.

23

Jako dobro znate da nakon vae smrti, nakon smrti svih onih koje ste ikada poznavali, svi mogui potomci ljudski, ivotinjski, biljni - bit e roeni. I svaki e od njih misliti da je "ja" kao to i vi to mislite, i svatko e za
sebe drati da je sredite svemira, ba poput vas. A u tom je smislu svatko od njih vi, jer ta se situacija moe
iskusiti samo jednom.
Vi ete umrijeti, a onda e netko drugi biti roen, no osjeat e se ba kao i vi sada. Drugim rijeima, bit e "ja" a postoji samo jedno "ja", iako je beskrajno raznoliko. Stoga se ne morate brinuti: neete sjediti i ekati vjenost
u mranoj sobi.
Da bih to malo drugaije objasnio, dopustite mi da iznesem dvije tvrdnje. Kad umrem, ponovno u se roditi kao
neko drugo dijete, ali neu se sjeati svog prolog ivota. To je tvrdnja broj jedan. Druga tvrdnja jednostavno
glasi da e se nakon moje smrti roditi neko drugo dijete. Tvrdim da ove dvije propozicije uistinu predstavljaju
isto, jer ako ne postoji sjeanje na proli ivot, onda to dijete stvarno jest netko drugi. No, s vremenom skupite
toliko iskustava i uspomena da oni postanu poredani poput zagonetnih pria na polici koje ste ve proitali i
dolo je vrijeme da ih se rijeite.
elite iznenaenje, neku novu situaciju. Ne elite znati ishod. Jedno od pravila igre aha jest da ako zaista znate
ishod partije, prekidate je i zapoinjete novu, iji se zavretak ne zna. To je takoer dio prirode, pa tako moramo
biti sposobni i zaboravljati i pamtiti, isto kao to moramo biti u mogunosti zadravati hranu - uz pomo eluca i
sl. - ali je moramo i izbacivati. Moramo imati otvor na obje strane, a isto je s pamenjem.
Sposobnost da potpuno izgubite sebe - sve za to ste se drali, sve to ste izgradili, sva vaa postignua i va
ponos - omoguuje svijetu da pone iznova, i da se opet vidi, vaim oima.

4. dio

Zen um

24

ZEN UM
Ako kaemo da je zen vrsta razumijevanja svijeta ili vrsta svjesnosti o svijetu, moramo se zapitati kakva je to
vrsta svjesnosti? esto se kae da je zen s one strane intelekta i s one strane logike, i da to razumijevanje nije
dostupno zakljuivanju ili bilo kojem drugom intelektualnom procesu.
Sto to zapravo znai? Iz nekih perspektiva takvo izraavanje moe biti zavodljivo, jer kada mi kaemo
"intelektualiziranje" i Japanci kau "intelektualiziranje", ne moramo nuno misliti na isto. Kada u Indiji kau:
"Znanje vedante ne moe se dobiti iz knjiga", ta izjava ima odreeno znaenje. Ona znai da su knjige samo
predavake zabiljeke i uitelj ih mora objasniti.
U Patanjalijevoj Joga sutri, prvi stih glasi: "Sada se objanjava joga." Toka. Slijedi drugi stih. Uitelji koji
koriste te knjige, znaju da su im one samo podsjetnik to da kau, isto kao to glazbena notacija za Indijce ne
predstavlja neto to biste itali dok svirate, nego je tu samo da vas podsjeti na osnovni oblik melodije.
Rije "sada" pokazuje da je neto moralo prethoditi ovome; prije nego ste stigli do ovog stupnja u vaem uenju
joge morali ste proi pripremu. Rije "sada" uiteljima daje oslonac za izlaganje.
Na isti su nain Upaniade svojim zgusnutim stilom samo zabiljeke koje prate uenje. To posebno vrijedi za
Brahma sutre; ako naletite na Radhakrishnin prijevod Brahma sutri, u njemu ete nai smijene kratke lakonske
stihove iz sutre, a zatim stranice i stranice Radhakrishninih komentara. To je razlog zbog kojeg se kae da se
znanje ne moe dobiti iz knjiga.
Drugi je razlog taj to su knjige po svojoj prirodi intelektualne, a shvaanje zena je intuitivno.
Kakva je razlika izmeu intelektualnog razumijevanja i intuitivnog razumijevanja? Kada govorimo o ovim
vanim stvarima, ljudi esto kau: "Shvaam to to govorite intelektualno, no ja to u biti ne osjeam." A ja esto
napominjem: "Pa, ne mislim da to shvaate intelektualno, jer intelekt i osjeaji nisu zapravo dva razliita odjeljka
uma."
U shemi C. Junga um ima etiri funkcije - razum, osjeaj, intuiciju i osjet - no, to moemo usporediti s bojama u
spektru. Spektar svjetlosti je neprekidan, i crvena boja se ne nalazi u odvojenom odjeljku od plave. Svjetlo je
jedan odjeljak s mnogo boja.
Jednako tako, imamo jedan um, a on funkcionira na razliite naine.
Jedan mi se psiholog prije nekog vremena rugao, govorei da sam samo spretan s rijeima. "Odri dobar govor,
ali ga ne shvaa", rekao je.
"Nemoj tako podcjenjivati rijei!" uzvratio sam. "Rijei su umovi u zraku; one su obrasci misli, obrasci uma,
poput paprati. Podcjenjuje li i paprat zato to ima sloen model?"
"Ne", odgovorio je psiholog, "Ali, paprat je stvarna - ona je iva, prirodna pojava."
A ja sam rekao: "I rijei su! Rijeima u nainiti obrasce u zraku, nainit u svakojake pojmove i sve ih povezati,
i bit e sjajni! Stoga ne podcjenjuj - oblik je to ivota kao i bilo koji drugi."
Zen uistinu ima intelektualno oblije. Taj je aspekt zena u Japanu poznat pod nazivom kegon, a u Kini hua-yen.
Hua znai cvijet, pa je to kola cvjetnog vijenca. Na sanskrtu je to ganda-vyuha, najprofinjeniji oblik mahayana

25

filozofije. Ve smo govorili o ji-ji-muge, obostranom proimanju svih stvari i zbivanja, a ta se filozofija razvila u
ovoj koli.
I uenje joge ima intelektualni aspekt. Postoje razne vrste joge: bhakti joga, koja je pobona, emocionalna,
povezana s osjeajima; karma joga, koja je praktina i aktivna; hatha joga, koja je tjelesna; i jnana joga, koja je
intelektualna.
Meutim, mnogi ljudi imaju golemih potekoa da pronau sponu izmeu intelektualnog i intuitivnog shvaanja.
Znaju rijei, ali ne mogu dokuiti stvarni "smisao" znaenja tih rijei na nain da ono ikako izmijeni njihovo
osjetilno iskustvo. Kada kaemo "intuitivno shvaanje", rije "intuicija" je suptilna, ak neodreena, ali "zen
shvaanje" je ulno. To ne osjeate toliko emocionalno koliko izravno, ba kao kada osjetite da je neto teko.
Kae se: "To je kao kad kuate vodu i znate da je hladna." Rije je o osjetu, stvarnom, fizikom dojmu.
No, u kakvom je odnosu um prema fizikom osjetu? Ili uope nisu u vezi? Da li je za vae osjeaje bitno mislite
li da se u osvit zore sunce raa ili znate li da se Zemlja vrti oko svoje osi i krui oko Sunca? Jesu li osjeaji osobe
koja ne zna da se Zemlja vrti oko svoje osi i krui oko Sunca jednaki osjeajima osobe koja to zna?
Promotrimo drugi primjer. Postoje uroenika plemena iji se numeriki sustav sastoji od jedan, dva, tri i mnogo.
Oni ne prave razliku nakon "tri". Tim ljudima nikad ne moe biti injenica to da stol ima "etiri" ugla - on ima
"mnogo" uglova. Tako oni ne bi pravili razliku izmeu stola s pet ili est uglova jer nemaju "pojmovni sustav"
koji bi im dao pretpostavku za to.
Uzmimo za primjer ovakvu ilustraciju - vrlo je jednostavna, ali sve ovisi o pojmu:

Ako nemate odreenu koncepciju za vas je ovaj crte jednostavno model ravne povrine. Meutim, ako vam je
reeno da se radi o kocki, onda moete zamisliti i stvarno osjetiti trodimenzionalnost u njemu. E sad, poimo
korak naprijed i upitajmo koja je ploha kocke sprijeda? Je li to ona iji je kut oznaen slovom A? Ili ona iji je
kut oznaen slovom B?
Moete je promatrati na oba naina, pa tako obje plohe mogu biti "sprijeda". Jedanput kad ste to shvatili, sve
vam poinje predstavljati osjet - moete to zaista "osjetiti".
To pokazuje vezu izmeu intelektualnog i fizikog osjeta: pojmovi dovode do osjeta - i stoga, lani pojmovi
dovode do iluzija.
Ve smo vidjeli to naelo prikazano raznim tipovima optikih iluzija, u kojima na pojam utjee na osjete.
Sredinja toka zena jest naa koncepcija vlastitog postojanja i svijeta koja je prividna, a zen e nam pomoi da se
rijeimo te koncepcije kako bismo mogli dobiti novi osjet. Ljudi se zabrinu kada to uju i kau: "Pa, dobro, zar
emo jednu halucinaciju samo zamijeniti nekom drugom?"
Odgovorit u pitanjima: Kako znate kad znate da znate? Koji je test "istinitosti" onoga to "osjeate"?
Moete rei: "Dobro, mogu misliti da sam Napoleon, ili da me vlada progoni." No, to je tlapnja - iako netko
doista moe biti snano uvjeren u to.

26

U naoj je kulturi "test" istinitosti znanost. Kaemo: "Ako neto moe biti znanstveno dokazano, skloni smo
vjerovati da nije rije o tlapnji." U redu, recimo da je tako. Smatram da je ovo prilino relativno, ali uvijek u u
bilo kojoj raspravi prihvatiti premise osobe koja sa mnom eli raspravljati i poi u od njih. Pretpostavimo da su
znanosti, npr. biologija i fizika, naini otkrivanja "istine". Kada to prihvatimo, vidjet emo da se tlapnja o tome
da smo zasebno "ja" nee moi oduprijeti biolokim testovima!
Sa stajalita biologije, pojedini organizam je u istom "bihevioristikom sustavu" kao i okoli, pa zapravo
organizam i okoli tvore jedinstven sustav ponaanja koji nije ni zadan ni svojevoljan. Oni su jedna aktivnost, a
ona se naziva "poljem organizma-okolia". Ekologija je znanost o tim vrstama polja.
U akademskim krugovima esto se smatra da mistini predmeti nisu dostojni potovanja niti pozornosti pa ne
razgovaram s njima o mistinom iskustvu. Umjesto toga priam o "ekolokoj osvijetenosti". Radi se samo o
pridravanju ope prihvaenih etiketa i nomenklature, jer to su dva naina da se opie ista realnost. S biolokog
stajalita savreno je jasno da je svaki pojedini sluaj ivota funkcija istog svemira. To postaje jo jasnije u
kvantnoj teoriji. Moete onda upitati: "Zato se vi znanstvenici - biolozi i fiziari - koji znate da je to tono i
dalje ponaate kao da ste zasebni 'ja'?" A oni e odgovoriti da se usprkos dokazima koji tvrde suprotno i dalje
osjeaju tako. Njihova je teorija jo uvijek samo teorija, zato to im nije uvjerljiva dok god su oni u pitanju. Jo
su uvijek pod drutvenom hipnozom kojoj smo svi bili podvrgnuti u djetinjstvu, a koja nas je nagnala da se
osjeamo kao razdijeljeni "ja".
Zen je tako proces "de-hipnotiziranja", ako vam je po volji. Zen uklanja pojmove koji su nalik na optike
"varke", pojmove koji stvaraju privid razdvojenosti.
Onda, kad shvatimo kakva je stvarnost kad uklonimo pojmove, moemo rei biologu: "Nije li to upravo onako
kao si ti rekao da jest?" I on se mora sloiti. Doli smo tako do stanja osjeta ili osjeaja koji je mnogo vie u
skladu sa znanstvenim otkriima nego to je to na uobiajeni osjeaj da smo odvojeni pojedinci.
Zen je dijelom ne-intelektualan ne toliko zato to dri da su procesi intelekta uvijek pogreni i varljivi; umjesto
toga zen poinje uklanjanjem naih pojmova i pokazuje nam kako je to kada promatramo svijet bez pojmova.
Jednom kad smo otkrili taj novi pogled na svijet, moemo ponovno proizvesti nove pojmove i pokuati sada
objasniti kako to da vidimo.
Iz tog su razloga mnogi zen majstori takoer sjajni umni ljudi. U povijesti zena bilo je uenjaka svih vrsta, i
fiziara u modernom vremenu. Zen ne odbacuje ivot intelekta. On samo kae: "Ne dopustite da vas pojmovi
zavaraju."
Je li zen nelogian? Nelogian nije prava rije, jer ono to se u zenu esto doima kao paradoks jesu izjave koje su
savreno ispravne u nekom drugom sustavu logike, koji je razliit od onog na koji smo navikli. Na Zapadu smo
se navikli na logiko razmiljanje koje se temelji na iskljuivosti - "ili ili". Kineska logika, s druge strane,
temelji se na "i-i".
U naem svijetu postoji ili "crno" ili "bijelo", ili "jest" ili "nije", ili je "tako" ili "nije tako". Ta je logika u
temeljima naeg rasuivanja, pa mi istiemo meusobno iskljuiv karakter logikih kategorija: "Jesi li ili nisi?"
Je li u kutiji ili izvan kutije?
Mnogi nai testovi funkcioniraju prema naelu "istinito" ili "lano", "da" ili "ne", a dane su nam samo te
mogunosti izbora. Zanimljivo je da kada bacamo novi da odluimo hoemo li neto uiniti ili ne, imamo samo
dvostranu kovanicu. Kinezi mogu bacati ezdesetetverostrani novi koristei Knjigu promjena u istim
27

situacijama u kojima bismo i mi bacali novi. Zgodna je to ideja, kad malo o njoj razmislite, a iako je Knjiga
promjena utemeljena na yinu i yangu, crnom i bijelom, iz njih moete sve izvui ako se pobrinete za sve mogue
permutacije - ba kao to u binarnom sustavu iz nule i jedinice moete dobiti sve brojeve. Dok mi smatramo da je
neto ili/ili - ili crno ili bijelo - i indijska i kineska logika vide crno i bijelo kao dva neodvojiva entiteta, oni
zapravo trebaju jedno drugo, pa tako nije rije o izboru izmeu njih.
"Biti ili ne biti" nije pitanje - jer jedno ne moe postojati bez drugog! Nebitak implicira bitak; isto kao to bitak
implicira nebitak.
Egzistencijalist na Zapadu - koji jo uvijek drhti pri izboru izmeu bitka i nebitka i stoga tvrdi da je tjeskoba
ontoloka - jo uvijek to nije shvatio. Kada egzistencijalist koji drhti od tjeskobe pred ovim izborom iznenada
jednog dana shvati da nebitak implicira bitak, drhtavica tjeskobe pretvara se u drhtavicu smijeha.
Nita se nije promijenilo do percepcije. Isto tako, moete imati isti pogled na ivot - ono na to sada gledate i
vidite sve to sad vidite - no, taj pogled moe ostavljati posve drugaiji dojam, imati posve drugaije znaenje.
To je zato to su u neijem uobiajenom osjetilnom poimanju svijeta diferencijacije - ono opipljivo - naglaene, a
prostor je zanemaren.
Meutim, kada prakticirate zen meditaciju, imate neto to se zove "pojmovna preinaka", pa odjednom fiziki
svijet - sve to sada vidite - promatrate drugim oima. Shvaate da se sve slae; sve je u potpunom skladu.
Shvaate da svaka unutranjost implicira svoju vanjtinu, a svaka vanjtina implicira svoju unutranjost.
Moete sad pomisliti, mi smo obino uvjetovani da razmiljamo, da "ja - ja sam - postojim jedino unutar svoje
koe". Meutim, kada iskusite ovaj perceptivni preokret, otkrit ete da vas vaa vanjtina ini u jednakoj mjeri
kao i vaa unutranjost. Ne moete imati vanjtinu bez unutranjosti, pa, ako je unutranjost vaa, onda je i
vanjtina vaa!
Konano, morate priznati da je svijet izvan vae koe jednako va kao i svijet unutar vae koe. Iako nam se
svaija vanjtina ini drugaijom, u biti je svaka vanjtina ista! Shvaate li?
7a ovaj smo nain svi jedno.
Vaa se dua ne nalazi u vaem tijelu; vae je tijelo u vaoj dui!
Zato su stari djelomice imali pravo sa svojom astrologijom. Kad bi crtali "kartu" ljudske due, nacrtali bi grubu
kartu svemira i prikazali ga onakvim kakav je bio u trenutku neijeg roenja, iz perspektive tog mjesta i
vremena. Ta se karta, taj horoskop, smatrao "slikom" due te osobe - va um, naime, nije u vaoj glavi, vaa je
glava u vaem umu. A va je um ukupan sustav svemirskih meuodnosa u njihovoj usredotoenosti na toku,
koji nazivate "sada i ovdje".
Pitanje glasi: Moe li nam ovo postati jasno? Moe li nam biti jasno kao to nam je jasan osjeaj, kao kad
kuamo vodu i sami znamo da je hladna? Za to je potrebno malo meditacije, a ovisi i o intelektualnom procesu.
Intelektualni nas proces uvali u nevolje, a pomou intelektualnog procesa iz istih tih nevolja emo se i izvui. S
intelektualnoga gledita, proces kojim se uvalimo u nevolje mogao bi se nazvati "dodajuim", dok bi se proces
kojim se izvlaimo iz potekoa mogao nazvati "oduzimajuim". Kao to je rekao Lao-Tzu: "Uenjak dobiva
svakim danom; taoist gubi svakim danom."

28

Znanstvenik stjee pojmove, a intelektualna se djelatnost u zenu svodi na to da se rijeimo pojmova - na to da

uvidimo kako su sve ideje projekcije koje se temelje na svemirskoj Rorschachovoj mrlji.
Svijet je jedna Rorschachova mrlja, puna pokreta i migoljenja. Tek kad vidimo ravne crte i pravilne uzorke
znamo da su ljudi negdje u blizini. Ljudi uvijek pokuavaju ispraviti stvari, pa tako i stvaramo ravne crte!
Pogledajte kako su zvijezde rasprene nebeskim svodom. Da bismo "dali smisao" zvijezdama, moemo nabaviti
zvjezdane karte i vidjeti ravne crte koje ih spajaju i tvore razne uzorke te stvaraju konstelacije. No, sve su te
linije, naravno, projekcije kojima zvijezde pokuavamo "dovesti u red i dati im smisao".
Jednako tako projiciramo i na povrinu prirode radi raspravljanja s drugima - a onda je neizbjeno da neka osoba
jake volje i snane i iznimne osobnosti opisuje svijet na odreen nain, a svi se ostali s tom osobom sloe. To je
jednostavno tako. A onda se to prenosi s koljena na koljeno.
Vratimo se miljenju da je svijet jedna prvobitna Rorschahova mrlja. Krivulje svijeta, ujedinite se, nemate to
izgubiti, do vlastitih imena!
Kada prihvatite pokrete i krivulje onakvima kakve jesu, kada shvatite da smo mi stvorili svijet naim vlastitim
projekcijama, vidjet ete da je razlika izmeu unutra (va ego, vae ja) i van (subjekt-promatra i objektpromatra) umjetna.
Ovu vam spoznaju moe potvrditi neurologija. Naime, neurolozi tvrde da takozvani "vanjski svijet" koji vidite,
doivljavate jedino kao stanje vlastitog ivanog sustava.
Ono to vidite pred sobom samo je osjet u ivanim vorovima na stranjem dijelu glave, a vanjskog svijeta ne
moete biti svjesni ni na koji drugi nain do uz pomo vlastitog tijela.
Mogli biste zakljuiti da je vae tijelo neto "u" vanjskom svijetu, no to znate jedino u spoju s njim. Vi se
nalazite u vanjskom svijetu, a i znanstvenik i mistik e vam rei da ste vi neodvojiv dio tog vanjskog svijeta.
Ipak, "dio" ovdje nije dobra rije, jer svijet se ne sastoji od "dijelova" kao automobilski motor - on nije navijen
niti privren. Svijet je poput tijela: kada se vae tijelo rodi, ono ne raste tako to mu se dodaju "komadii",
nego raste organskim procesom u kojem najednom dolazi do konstelacije cjelokupnog bia. Ono postaje sve vee
i vee, raste iznutra prema van.
To se zbilo u polju zvanom maternica. A maternica je to mogla obaviti samo u polju zvanom ensko tijelo. A
ensko je tijelo to moglo uiniti jedino u polju ljudskog drutva, u polju zvanom biosfera planeta Zemlje. Ako
tijelo izvadite iz njegova polja, ono ne moe rasti.
Krv u epruveti nije sposobna obavljati iste funkcije kao krv u venama, jer svi tjelesni uvjeti moraju biti
ponovljeni, a to u epruveti nije mogue, jer se radi o drugaijoj okolini.
Kao to rijei mijenjaju znaenje ovisno o reeninom kontekstu, tako i organizmi mijenjaju svoju prirodu
ovisno o okolini. ak i s tog strogo znanstvenog stajalita, na tjelesni um - suprotno onome to obino mislimo nije odvojen od ostalih umova i od vanjskog svijeta. Sve je to jedan proces. Ako to ne osjeamo, to je zbog toga
to smo indoktrinirani pojmovima koji proturjee injenicama. Pojam onog to bismo mogli nazvati "kranskim
egom" jednostavno nije u skladu s injenicama ivota; on je postao zastarjela drutvena institucija.

29

Pri spomenu pojma "drutvena institucija" ljudi obino misle na bolnice, sabor, policijske snage, vatrogasce i
tako dalje. Meutim, brak je drutvena institucija, obitelj je drutvena institucija, sat i kalendar su drutvene
institucije, zemljopisna irina i duina su drutvene institucije. I vlastito ja je drutvena institucija, ono je, drugim
rijeima, "konvencija" (od latinske rijei convenire, pribliiti se); konsenzus, sporazum. Uz pomo njega
pristajemo na niz pravila kako bismo igrali igru.
Meutim, dogaa se da esto pobrkamo pravila nae drutvene igre sa zakonima prirode - s nainom na koji
stvari jesu. ak su i "prirodni zakoni" drutvene konvencije. Priroda se ne pokorava zakonodavcu koji odreuje,
prvenstveno, nain kako stvari funkcioniraju, a onda bi svi kukci, svi leptiri, sve stijene, i tako dalje trebali
slijediti njegove upute. Prirodni zakoni na su nain da se opie ono za to drimo da je "pravilno ponaanje" u
prirodi.
No, to je pravilno, regularno? Zanimljivo je da latinska rije regulus znai pravilo. A to je pravilo? Ono je
ravnalo - oznaeno je centimetrima, ravno je i njime mjerite stvari. No, ravnala ne nalazite na stablima! Priroda
je dosljedna, i sve je u njoj u skladu sa svime, sve je u vjenom plesu. Ali mi je sjeckamo na komade da bismo
mogli raspravljati o njoj i ak da bismo pokuali vladati njome.
Tako su prirodni zakoni orue, poput sjekire, ekia i pile; njima se koristimo da bismo nadzirali pojave. Da biste
ostali u toku s onim to se sada zbiva, uvijek imajte na pameti ovu razliku izmeu pravila igre za ljudske igre i
ponaanja samog svijeta. Istina je da samo ponaanje svijeta u sebi sadri ljudske igre, a sve je to dio prirode.
Ali, ne pokuavajte repom mahati psa.
Sva je mudrost zena u tome da ukine pravila koja smo postavili nad stvari i da vidi svijet onakvim kakav jest kao sve od jednog dijela. To se mora provesti u posebnom okruenju, jer ne moete samo tako ietati veselo na
ulicu i ukinuti sva pravila. A ako to i uinite, izazvat ete prometni kaos nevienih razmjera!
No, moemo uspostaviti posebnu okolinu u kojoj smo se sporazumjeli o ukidanju pravila - a to znai meditirati,
prestati razmiljati na neko vrijeme, prestati stvarati formulacije.
Ovo u biti znai prestati razgovarati sa samim sobom. To je znaenje rijei na japanskom - munen - a obino se
prevodi kao "bez misli". Meditirati znai prestati razgovarati sa samim sobom!
Kaemo da je razgovaranje sa samim sobom prvi znak ludila, ali ne drimo se toga. Veinu vremena
razgovaramo sa sobom - a ako sve vrijeme priate, nemate o emu drugom govoriti do o vlastitom govoru! Nikad
ne sluate to drugi ele rei, a da to ne popratite svojim primjedbama. A ako je sve to sluate samo razgovor bilo va ili neiji drugi - nemate o emu priati, do o prianju.
Morate prestati govoriti da biste imali o emu govoriti!
Jednako tako, morate prestati razmiljati da biste imali o emu misliti. Inae sve o emu razmiljate jesu misli - a
to je uenost kakvu prakticiramo na dananjim sveuilitima gdje uimo pisati i priati o knjigama i samo o
knjigama!
Da biste bili u stanju simbolizirati, uinkovito razmiljati, morate povremeno prestati razmiljati i dovesti se u
stanje koje bih nazvao "istim osjetom". Pijte vodu i sami otkrijte da je hladna. Sjedite, samo da biste sjedili.
Sjediti mirno i nita ne raditi.
Proljee dolazi i trava raste sama od sebe.

30

Moete to protumaiti doslovno ili simbolino. Ali, to je znaenje munena.

Ponekad se koristi i rije mushin - bez uma. Mushin podrazumijeva spremnost da se svijest iskusi osjetima, a da
se pritom ne iskrive pojmovi, dok je namjera otkriti izvornu prirodu prije nego se rodi bilo koja misao.
Taj je nain preivljavanja jednak onome u trenutku vaeg roenja, prije nego ste poeli imalo mozgati o tome!
To se naziva "prvotnim umom" ili "temeljnim umom".
Jedan od koana koji se prouava u Rinzai koli zena glasi: "Tko ste vi prije nego to su vas otac i majka zaeli?"
Moemo to rei i ovako: "Tko ste vi bili prije nego su vas otac i majka nasamarili!" Rije "zaeli" upotrijebljena
je u znaenju "zamislili" vas, planirali.
to je va prvotni um? Gdje ste doista bili prije nego je sve ovo poelo?
Da biste se vratili na to, trebate sagledati svijet na novi nain. Morate mu prii bez predrasuda, besprijekorno
ista uma, poput zrcala, neuprljanog raznim predodbama o ivotu i njegovu znaenju.
Ja vam, naravno, ak i sad nudim koncepcije o jedinstvu svijeta i o procesima meditiranja. A oni koji shvaaju te
rijei i dalje imaju potekoa ako su samo dobili predodbu. Moda e i doi do male promjene njihovih
osjeaja, i osjeta, ali ni priblino onoliko snano kao kad bi na svijet gledali bez ikakvih predodbi.
Mogli biste rei: "Pa, dobro, kako prestati? Stalno razmiljamo - uvijek razgovaramo sa sobom. To je navika!"
Postoji odreena tehnika pomo za taj problem:
Usredotoite se na disanje, ne mislite ni o emu do o disanju - unutra-van, unutravan Jedan, dva, tri, etiri, pet.... Jedan, dva, tri, etiri, pet.
Ili promatrajte toku svjetla i mislite samo na nju - samo se usredotoite, usredotoite,
na to svjetlo.
Obje vam ove metode pomau da se rijeite svih zamisli, osim onih na koje se usredotoujete. Sljedei je korak
osloboditi se i te toke na koju se koncentrirate.
Veina ljudi misli da se tu radi o "praznom umu", ali to nije istina. Usredotoujete se na neto da biste izazvali
prestanak misaonog procesa, prestanak verbaliziranja. Kada odstranite i tu toku na koju ste se usredotoili, vi
zapravo jednostavno promatrate svijet onakvim kakav jest, bez verbaliziranja.
Taj trik s koncentracijom zaustavlja nae verbaliziranje. Koncentracija je samo uvod. Ona nas vodi dublje, s one
strane koncentracije, dok ne dostignemo stanje zvano samadhi. Na sanskrtu je to dhyana - to je poslije u Kini
postalo poznato pod nazivom c'han, odnosno zen u Japanu. Nije rije o koncentraciji u uobiajenom smislu, kao
to je zurenje u neku toku ili razmiljanje o samo jednoj stvari. To se zbiva nakon prestanka koncentracije,
nakon to je toka na koju ste se usredotoili nestala, nakon to su vae tijelo i um nestali, i kada ste se otvorili za
svijet samo svojim osjetilima.
Vidite to.
To je temeljno iskustvo.
Nakon to to shvatite, na temelju tog shvaanja, moete se, naravno, vratiti pojmovima i izgraditi ma koju
predodbu svijeta.
31

Iz tog razloga zen zapravo ne zahtijeva nikakva vjerovanja u bilo koju teoriju ili uenje. U tom smislu, on nije
religija - ako pod religijom podrazumijevate neto to ukljuuje sustav vjerovanja. On je u svom pristupu
eksperimentalan i empirian, i omoguuje da se rijeimo vjerovanja - da odbacimo svu nau ovisnost o rijeima i
idejama. Razlog tomu nije taj to su rijei i ideje "zle", niti to su one nuno zbunjujue; jednostavno je to zato
to nas one u ovoj fazi evolucije katkad doista zbunjuju.
Ovo je uistinu bitna narav cijelog procesa meditacije: prekid razgovora sa samim sobom, bilo rijeima bilo nekim
drugim pojmovnim predodbama.
Znaajno je da su rijei oblik notacije - one su notacija ivota. Kao to je glazbena notacija nain biljeenja
glazbe da bismo je zapamtili, tako su i rijei bitan instrument pamenja: ponavljamo ih, zapisujemo i tako
pamtimo. To nam daje nevjerojatan osjeaj nadzora, ali plaamo i cijenu toga jer smo prikovani za te notacije.
Glazbena notacija ograniava mogunost varijacija i ostalih glazbenih oblika. Hindus, meutim, nije prikovan za
note, i zato cijeni vrstu glazbe u kojoj neko glazbalo - bilo da se radi o bubnjevima, flauti ili gitari - odmah
reagira i na najistananiji pokret ljudskog tijela. Oni sviraju takve dionice - neobinih etvrtinki i udnih ritmova
- koje u naoj notaciji nije mogue izvesti.
Hindus uiva u krajnjoj finoi flaute, koja tako izvrsno reagira na dah; to je organska pojava. Naa im se glazba
doima vrlo strukturiranom i strogom, poput vojne koranice, a razlog su pravilan ritam i skladni intervali.
Jednako tako, kada odbacite odreene krute koncepcije o svijetu, otkrit ete da je mnogo suptilniji i mnogo
udesniji nego to ste mislili. Vidjet ete da su odnosi medu ljudima i razne situacije veoma profinjeni. A onda ih
s lakoom ponete razumijevati, ne pomou apstraktnog miljenja nego pitajui vlastiti mozak kako bi se on
ponio u tim situacijama.
Va je mozak organ poput srca i moe rjeavati probleme, a da ne mora o njima razmiljati! Mozak nije samo
organ za razmiljanje - to je samo jedna njegova funkcija. Mozak ini jo tota, on omoguuje vaem tijelu i
umu da shvaaju i djeluju na nove, neponovljive, sjajne naine.
U vaoj se lubanji nalazi sjajno raunalo - a ono to zovemo "miljenje" samo je petnaest posto, ili ak manje,
aktivnosti mozga. Mozak ima znaajnu ulogu u kontroliranju svih naih organskih procesa - nadzire rad lijezda,
probavu, cirkulaciju i sve ostalo. Mozak nadzire itav autonomni ivani sustav. Uz pomo zena moete nauiti
vladati svojim ivanim sustavom na mnogo udesniji nain nego to ste ikad mislili da biste mogli!
Kroz praksu zena otkrivate da moete dopustiti svom ivanom sustavu da odgovara na pitanja i svladava
probleme ne upliui svjestan misaoni proces. Nai svjesni misaoni procesi ne mogu sloiti puzzle zen koana ili
situacija na koje nailazimo u ivotu - ali mozak to moe! A praksa zena pokazuje nam kako je to mogue.

32

O AUTORU
Alan Watts rodio se u Engleskoj 1915. godine. Ve u esnaestoj godini pisao je eseje za asopis Budistike loe
u Londonu, a u iduih je etrdesetak godina stekao ugled najistaknutijeg tumaa istonjake filozofije na Zapadu.
Stvorio je milijunsku publiku koja je primala pravo bogatstvo kroz njegove knjige, snimke, nastupe u radijskim i
televizijskim emisijama, i kroz javna predavanja. Postao je nadaleko poznat po tekstovima o zenu i po knjizi The
Book: On the Taboo Against Knowing Who You Are (Knjiga: O tabuu koji nam prijei da saznamo tko smo).
Ukratko, Watts je napisao vie od dvadeset pet knjiga, odrao na stotine predavanja i seminara, stvarajui tako
osobnu filozofiju, koju je iskreno i s radou dijelio sa svojim itateljima i s onima koji su ga sluali diljem
svijeta. Njegovo djelo predstavlja model individualnosti i izraavanja vlastite osobnosti, s kakvim se malo koji
filozof moe mjeriti. Godine 1938. Watts je doao u Sjedinjene Drave, gdje je magistrirao teologiju na SeaburyWestern teolokom sjemenitu. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je biskupski kapelan na Sveuilitu
Northwestern, a bio je korisnik stipendija Sveuilita Harvard i Zaklade Bollingen. Postao je profesor i dekan
Amerike akademije za azijske studije u San Franciscu i stalno je predavao i putovao. Alan Watts je u kasnoj
ivotnoj dobi predstavio niz seminara pod nazivom Zen ponovno promiljen, u svojoj kui na brodu u Sausalitu,
u Kaliforniji.
Njegovi govori odraavaju itav ivot intenzivnog uenja i blistave uenosti, a zatim mnoge godine zazena,
prakse zen meditacije. Uivao je u svim oblicima zen prakse, od zazena preko kaligrafije do ceremonije aja. U
praksi je provodio ono to je propovijedao - a kroz ivot se iz marljivog uenjaka razvio u veseo i spontan
slobodan duh koji je volio smijeh, ivot i zen meditaciju.
Kada se oslobodite odreenih zamisli o svijetu, otkrit ete daje mnogo
profinjeniji i mnogo udesniji nego ste mislili.
- Alan Watts
Zato prakticirati zen? Alan Watts tvrdi da je on to inio iz istog uitka - a zatim nam je pokazao kako se
uenjem i zen meditacijom mogu postii mnogo vei uici u svakom trenutku naeg ivota.
Umro je 1973. godine u svom domu u sjevernoj Kaliforniji, ostavivi iza sebe drugu suprugu i sedmero djece.
Potpuni popis njegovih knjiga i snimaka moe se nai na www. alanwatts.com.

33

34

to je Tao?
Alan Watts

Uvod (Mark Watts) ........................................................... 36

1. dio: Put taa .................................................................... 39
Nae mjesto u prirodi ....................................................... 40
Taoizam i konfucijanizam ................................................. 41
Svijet i njegove suprotnosti............................................... 42
Lao-Tzu .............................................................................. 43
Tao..................................................................................... 44
Tzu-Jan, Sam po sebi kakav jest ....................................... 46
Wu Wei, Neforsiranje ....................................................... 46
Te, Vrlina: vjetina ivljenja............................................... 47
2. dio: Njean put ............................................................ 49
Snaga slabosti ................................................................. 49
Dudo, Njean put........................................................... 50
Li, Obrasci prirode ........................................................... 51
I Ching, Knjiga promjene ................................................ 53
Svijet proroka .................................................................. 55
Zapadnjako gledite...................................................... 56
Istonjako gledite ........................................................ 56
Vjerojatnosti i odluke ..................................................... 57
Prednosti i nedostaci ...................................................... 57
Usporedba Istoka i Zapada ............................................ 58
Zakljuak..........................................................................59

35

Tao koji se moe izgovoriti

nije vjeni Tao
Ime kojim se moe imenovati
nije vjeno Ime.
Bezimeno je vjeno stvarno.
Imenovanje je izvor
svih stvari.
Slobodni od udnje, ostvarujete tajnu.
Zarobljeni udnjom,
vidite samo manifestacije.

UVOD
Mark Watts
Drevna filozofija taa jedan je od najintrigantnijih i najsvjeijih naina oslobaanja koji su u moderna vremena
doli na Zapad s Dalekog istoka. Kroz vie od pedeset prijevoda Tao Te Chinga na zapadnjake jezike, klasina
djela taoistike literature nude svojim itateljima duboku ivotnu mudrost, kao i savjete o svjetovnim pitanjima.
Ona su ujedno i fascinantan prozor u tajanstveni svijet preddinastijske Kine.
Zapadnjaki itatelji nespremni na prihvaanje naizgled udnog i nepoznatog naina spoznavanja, esto
previaju vrlo praktinu narav taoistike misli, no u filozofiji taa mogue je pronai iznenaujue suvremenu
perspektivu. Rije "tao", koja se pravilno izgovara "dau", posudila je svoje ime nainu razumijevanja i ivota s
dubokim implikacijama za moderna drutva. Iznad svega, taoizam snano naglaava ravnoteu izmeu nae
ljudske svjesnosti i naeg prirodnog bitka kao integralnog dijela mree ivota. On utjelovljuje nae najdublje
razumijevanje ekoloke svjesnosti.
S druge strane, mistina strana taoistike misli vrlo je zagonetna jer u njoj moemo pronai uvid u amanistiki
svijet koji je cvjetao u Kini tijekom najmanje pet tisua godina, sve do razdoblja pisanja taoistikih tekstova.
Kao to objanjava Alan Watts, rije "tao" u naem jeziku ima dva iroka znaenja: otprilike se moe prevesti
kao "put", u smislu "put kojim treba poi", a odnosi se i na prirodu u smislu ovjekove istinske prirode. Kae se
da sve ima svoj vlastiti tao, ali ga nije mogue definirati ni precizno pokazati.
Dok sam radio na ovom tekstu, doao mi je moj osmogodinji sin i upitao me: "Tata, na emu to radi?" Rekao
sam mu da je to knjiga o tau i poeo mu pomalo objanjavati to je to. Meutim, ne oklijevajui ni trenutak,
rekao je: "Aha, misli ono to stoji iza svega" - i otiao. Intuitivno i iskustveno znamo to je to, ali veina ljudi,
kad ga pokuava objasniti, nailazi na probleme.
Ta zagonetka podsjetila me na priu koju mi je priao otac. Prije vie godina u Domu lordova u Engleskoj vodila
se debata o stvarima povezanim s Crkvom. Jedan od zastupnika navodno je iznio argument da nije prikladno da
vladajue tijelo s toliko ateista donosi odluku o religijskim pitanjima. Meutim, drugi zastupnik mu se

36

suprotstavio odgovorivi: "Gluposti, gospodine! Posve sam siguran da svi ovdje na ovaj ili onaj nain vjeruju u
neto." Uglavnom i jest tako, iako se moda i ne radi o neem vre definiranom od osjeaja taa.
U klasinoj kineskoj literaturi tao se opisuje kao kretanje kroz najmanji otpor, zauzimanje nevidljivog ili
najnieg poloaja i prihvaanje dobrote prirode bez ikakvog pokuaja da se to uini. Tao je pasivan, ali ne i slab.
U svojoj knjizi, legendarni mudrac Lao-Tzu opisuje paradoksalnu kvalitetu taa traei od ovjeka da razmisli o
sljedeem:
Kako uvale i oceani postaju kraljevi stotina rijeka?
Zato to se uspjeno dre na niskom poloaju Tako postaju kraljevi stotina rijeka.
7ita na svijetu nije slabije od vode,
Ali ona najbolje svladava vrstou.

IZVORITE TAO TE CHINGA

Tao Te Ching se tradicionalno pripisuje Lao-Tzuu, legendarnom mudracu i osnivau taoistike kole. Meutim, i
Tao Te Ching se izvorno zvao Lao-Tzu, to nam oteava potpuno razumijevanje najranijih tekstova koji opisuju
njegovo izvorite, jer je u kineskom jeziku esto nemogue razaznati odnosi li se "Lao-Tzu" na osobu ili na tekst.
Ipak, nastanak originalnog djela oprezno je smjeten u esto stoljee prije nove ere, u vrijeme u kojem je
navodno ivio Lao-Tzu, iako je vjerojatno da je zbirka tekstova postala dostupnija tek u etvrtom stoljeu prije
nove ere. Bilo je to zlatno doba kineske filozofije koje je dovelo do zapanjujue raznolikosti poznate kao "stotinu
filozofskih kola", i dalo nam drugi veliki klasik kineske literature, I Ching.
Meutim, tek u prvom stoljeu prije nove ere susreemo se s povijesnim biljekama, Shih chi (ili Zabiljeke
povjesniara) koje sadre jednu od najstarijih zabiljeenih pria o Lao-Tzuu. Ta pria govori o posjetu Konfucija
Lao-Tzuu na dvoru Chou gdje je, prema ovoj prii, Lao-Tzu sluio kao dvorski knjiniar. Kau da je tom
prilikom Lao-Tzu ukorio Konfucija zbog njegova pompoznog i sebinog ponaanja. Konfucije je navodno nakon
toga rekao svojim uenicima:
"Znam da ptice mogu letjeti, ribe plivati, a ivotinje trati. One koji tre mogue je uloviti mreom, one koji
plivaju udicom, a one koji lete strijelom. No, zmaj koji se penje u nebesa hoda po vjetru i pliva kroz oblake, i ne
znam kako ga zarobiti. Danas sam upoznao Lao-Tzua koji je i ovjek i zmaj."
Spominjanje zmaja koji se penje u nebesa daje nam uvid u rane izvore taoistikih rituala zato to otkriva vezu s
drevnom amanistikom tradicijom te regije. Zmaj, poput Pernate Zmije iz junoamerike i srednjoamerike
mitologije, spaja ljuske zmije s perjem ili krilima ptice. Perje ili krila zmaja ili ptice simboliziraju amanov let, a
ljuske simboliziraju ponovno roenje, jer zmija odbacuje svoju kou kako bi otkrila da ispod stare koe ima
novu.
Kombinacija tih atributa precizno opisuje amanske rituale sna/smrti i ponovnog roenja koji datiraju daleko u
prolost, u razdoblje neolitika. Grnarija izraena oko 5000. g. pr. n. e., otkrivena u selu Banpo pokraj Xi'ana
tijekom 1950-ih, sadri ritualnu zdjelu koja prikazuje etiri slike amana u stanju sna ili transa i petu sliku
37

preobraenog amana. Ovaj primjer s grnarije tipian je prikaz arobnjaka za koje se prialo da naputaju svoja
tijela u vizijama leta. Nakon takvog leta, aman ili inicirani bio bi ponovno roen i posve preobraen pri izlasku
sunca.
Iako su temelji taoizma oito drevni, teko je pronai stvarne podatke o ivotu legendarnog mudraca Lao-Tzua.
Da stvari budu jo zamrenije, nama dostupne povijesne biljeke koje spominju Lao-Tzua napisane su tek
stotinama godina nakon dogaaja koje opisuju i mogue je da su neke injenice usklaene s legendama o
nastanku njegovih djela.
Jedna popularna legenda kazuje da je Lao-Tzu napisao Tao Te Ching u straarnici na ulazu u grad kad se
spremao napustiti svoju slubu u gradu i postati pustinjak. Prema toj prii, uvar gradskih vrata inzistirao je da
Lao-Tzu zabiljei svoju mudrost prije no to ode. Druga, vjerojatnija teorija kae da je filozofiju zapisalo
nekoliko anonimnih pisaca kroz dulje vremensko razdoblje kako bi vladarima gradova prenijeli mudrost itelja
sela, u nadi da e time olakati ivot obinim ljudima, a pria o straarnici samo simbolizira injenicu da se
izvorite te mudrosti nalazi izvan gradskih zidina. Ova teorija odgovara burnoj atmosferi razdoblja Zaraenih
drava, a podrava je i injenica da kasnija poglavlja imaju izrazito politike konotacije i otvoreno savjetuju one
na poloajima moi.
U prvom stoljeu nae ere, Lao-Tzu je podijeljen na dva djela pa smo tako dobili Tao Ching i Te Ching. Ta
podjela odraava razliite fokuse pojedinih dijelova knjige. Prvi dio usredotoen je na tao, a drugi na te, to
otprilike znai "vrlina", iako Alan Watts prevodi taj izraz kao "vjetina ivljenja". Spajanjem tih dijelova nastala
je knjiga koju danas poznajemo.
Neki uenjaci vrsto su uvjereni da je Tao Te Ching zapravo kompilacija rukopisa raznih autora koji su
jednostavno pripisali svoja djela legendarnom Lao-Tzuu. Meutim, dosljednost stila i ritma argumenata
iznesenih u oba dijela knjige govore nam suprotno. Vjerojatnije je da je ova knjiga mudrih savjeta djelo jednog
autora koji se oslanja na prevladavajuu narodnu mudrost svoga vremena i da su dva dijela knjige moda
napisana u razliitim razdobljima autorova ivota ili kao odgovor na razliita pitanja.

FILOZOFIJA PRIRODE
Taoizam su esto opisivali kao filozofiju prirode. Taj aspekt njegove mudrosti najjai je pokazatelj da potjee iz
amanistikog svijeta preddinastijske Kine. Kroz ivot u prirodi ovjek uvia mudrost u neometanju tijeka ivota
i u doputanju da stvari idu svojim tijekom. Ta nam mudrost takoer govori da ne sapleemo sami sebe, da
veslamo niz struju, da drvo cijepamo po duljini i da nastojimo shvatiti unutarnje funkcioniranje nae prirode
umjesto da je pokuavamo promijeniti.
Prema zakonima prirode, svako stvorenje pronalazi svoj vlastiti put, pa tako i svatko od nas ima svoj vlastiti put
ili nain. U klasinim kineskim tekstovima spominje se tao Zemlje sa svim njezinim stvorenjima, tao ovjeka,
koji se odnosi na na osvijeteni put, i tao Neba, kroz koji se sile Neba i Zemlje sastaju u polju polarnih energija.
Te sile zajedno tvore svijet u kojem se odvija sav ivot i unose u nas instinktivnu spoznaju o prvobitnim silama
koje djeluju u ljudskoj psihi.

38

U ovoj knjizi Alan Watts iznosi rezultate dugogodinjeg istraivanja taa kroz ivopisna objanjena kljunih ideja
i termina taoistike misli. itatelju prua priliku da iskusi tao kao osobnu praksu oslobaanja lienu ogranienja
uvrijeenih vjerovanja nae kulture. Knjiga je zasnovana na predavanjima koja je drao tijekom posljednjih deset
godina ivota i prua nam nain uvida u istinsku vlastitu vrijednost kao osobe slobodne volje uklopljene u vjeno
promjenjive obrasce svijeta prirode.
Istraujemo mudrost naina na koje stvari jesu to to jesu (tzu-jan ili "ono to je takvo samo po sebi") i mudrost
doputanja ivotu da se odvija bez ometanja i forsiranja stvari kada vrijeme nije pogodno za to (wu wei ili
"neforsiranje"). U filozofiji taa ubrzo otkrivamo da tenja za uspjehom - po teoriji da "ne moe dobiti neto ni
za to" - mora biti uravnoteena spoznajom da "ne moe dobiti neto bez niega", zato to "neto" uvijek
zahtijeva svoju suprotnost, mjesto na kojem moe obitavati, bilo da je rije o primljivoj posudi, bistrom umu ili
otvorenom srcu.

1. dio

Put Taa

Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe,

druge stvari postaju rune.
Kada ljudi vide neke stvari kao dobre,
druge stvari postaju loe.
Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo.
Teko i jako podravaju jedno drugo.
Dugo i kratko definiraju jedno drugo.
Visoko i nisko ovise jedno o drugome.
Prije i poslije slijede jedno drugo.
Zato Mudrac
djeluje ne inei nita
i poduava ne govorei nita.

39

NAE MJESTO U PRIRODI

Prije mnogo godina, kad mi je bilo tek etrnaest, prvi sam put vidio slike pejzaa s Dalekog istoka. Zahvaljujui
tim slikama zainteresirao sam se za istonjaku filozofiju. Kod azijske slike svijeta najvie me zainteresirala i
uzbudila njihova zapanjujua suut i osjeaj za svijet prirode.
Jedna slika koja mi se osobito usjekla u pamenje zvala se Planina nakon kie. Prikazivala je izmaglicu i oblake
nakon kine noi, nekako me uvukla u sebe i uinila da se osjetim dijelom tog planinskog prizora. Fascinantno je
kad pomislimo da te slike nisu samo neto to bismo mogli opisati kao slike pejzaa, nego i ikone, svojevrsne
religijske ili filozofske slike.
Na Zapadu, kad govorimo o ikonografskim ili religijskim slikama, obino mislimo na slike boanskih ljudskih
likova, anela i svetaca. Meutim, kad um Dalekog istoka izraava svoje religijske osjeaje, odgovarajue slike
pronalazi u prirodnim objektima. U tom vrlo vanom pogledu, njihov osjeaj za prirodu drukiji je od naega.
Suprotnost u ova dva oblika izraavanja nastaje kao rezultat osjeaja da ljudsko bie ne stoji izvan prirode i ne
promatra je izvana, nego je njen sastavni dio. Umjesto da dominiraju prirodom, ljudska bia uklapaju se u nju i
osjeaju se kao kod kue.
Stav zapadnjaka drukiji je. Mi se stalno sluimo frazama koje Kinezima zvue zaista udno: govorimo o
"osvajanju prirode", "osvajanju svemira" i "osvajanju" velikih planina poput Everesta. Mogli bi nas pitati: "Koji
je vama vrag? Zato se cijelo vrijeme osjeate kao da ste u sukobu sa svojom okolinom? Niste li zahvalni planini
to vas je uzdigla dok ste se penjali na nju? Niste li zahvalni svemiru to vam se otvara kako biste mogli putovati
kroz njega? Kako vam je uope palo na pamet da se borite protiv njega?"
Zapravo, to je dominantan stav koji lei u osnovi naina na koji se sluimo tehnologijom. Snagom elektriciteta i
vrstinom elika sluimo se u bici protiv vanjskog svijeta. Umjesto da pokuamo ivjeti na neravnoj zemlji, mi je
poravnavamo buldoerima i cijelo vrijeme pokuavamo natjerati okolinu da nam se podini.
Problem je u tome to smo odgojeni u religijskoj i filozofskoj tradiciji koja nas je do velike mjere nauila da ne
vjerujemo prirodi koja nas okruuje kao ni sebi samima. Naslijedili smo doktrinu izvornog grijeha koja nam
govori da ne budemo pretjerano prijateljski nastrojeni i da s velikim oprezom prilazimo svojoj ljudskoj prirodi.
Ta nas je doktrina nauila da bismo, kao bia razuma i volje, trebali biti sumnjiavi prema svojoj animalnoj i
instinktivnoj prirodi.
Na neki nain sve je to divno i krasno, jer smo zaista ostvarili golem tehnoloki napredak obuzdavi prirodne
sile. Meutim, ako pretjeramo s time, nae manipulacije poinju ometati prirodne tokove, to nam moe stvoriti
ozbiljne probleme.
Kao rezultat naeg uplitanja, danas proivljavamo neto to bismo mogli nazvati "zakonom smanjenog povrata".
Primjerice, elimo sve bre i bre stizati do naeg odredita. Zato pokuavamo izbrisati udaljenost izmeu sebe i
tog odredita. Meutim, dvije stvari poinju se dogaati uslijed tog pokuaja da smanjimo razdaljinu izmeu
dvije toke.
Prvo, sva mjesta koja zahvaljujui mlaznim avionima postaju sve blia i blia polako postaju jedno te isto mjesto.
to bre stiete od Los Angelesa do Havaja, to vie Havaji slie Los Angelesu. Zato turisti stalno postavljaju
pitanje: "Je li to mjesto ve iskvareno?" Oni zapravo pitaju: "Je li tamo isto kao kod kue?"

40

Drugo, ako o svojim ivotnim ciljevima ponemo razmiljati kao o odreditima, tokama do kojih moramo stii,
ovakvo razmiljanje negira sve ono to te toke ini vrijednim truda putovanja. To je isto kao da vam, umjesto
cijele banane, dam samo dva sitna kraja banane - a taj vas obrok ni na koji nain ne bi mogao zadovoljiti. No,
dok se borimo protiv svojeg okolia u elji da se rijeimo ogranienja vremena i prostora, i dok pokuavamo
uiniti svijet boljim mjestom za ivot, dogaa se upravo to.
Da bismo mnogo bolje shvatili svoje mjesto u prirodi, moemo pogledati velike religije i filozofije koje su
procvale i duboko se ukorijenile u svijesti velikog dijela stanovnitva Azije i Dalekog istoka.

TAOIZAM I KONFUCIJANIZAM
U tradicionalnoj kineskoj filozofiji postoje dvije glavne velike struje: taoistika i konfucijanistika. Obje se slau
oko jednog temeljnog naela: potrebno je vjerovati prirodnom svijetu u kojem ivimo i samoj ljudskoj naravi. Za
ovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi oni bi rekli: "Ako ne moe vjerovati svojoj vlastitoj prirodi,
kako moe vjerovati svojem nepovjerenju u nju? Kako zna da i tvoje nepovjerenje nije pogreno?" Ako ne
vjeruje vlastitoj prirodi, ovjek se posve izgubi.
Njihova ideja o prirodi je da se ona dogaa iz sebe i da je to proces koji u osnovi nije pod naom kontrolom. Po
definiciji, to je ono to se dogaa samo po sebi, kao to se nae disanje dogaa samo po sebi i kao to nae srce
kuca samo po sebi - a osnovna mudrost u temelju taoistike filozofije jest da trebamo vjerovati tom procesu "sam
od sebe".
Taoistika misao openito se pripisuje Lao-Tzuu, za kojeg se misli da je ivio negdje oko 400. pr. n. e., i
Chuang-Tseu, koji je ivio od 369. do 286. pr. n. e. Taoizam nam je poznat kao jedinstven kineski nain
razmiljanja, ivota i oslobaanja, iako njegovi korijeni zasigurno seu u amanske tradicije zajednike velikom
dijelu sjeveroistone Azije, a vjerojatno i Sjeverne Amerike. Meutim, u svojem krajnjem obliku taoizam je
toliko slian budizmu da su taoistiki termini esto koriteni u prijevodu tekstova sa sanskrta na kineski. Kad se
budizam pojavio u Kini, taoizam je toliko proeo mahayana budizam openito i zen budizam specifino da se
filozofije tih kola esto i ne mogu razlikovati.
Kao to je sluaj s Vedantom i jogom u Indiji, starija gospoda u Kini tradicionalno usvajaju taoizam nakon to su
dali svoj doprinos drutvu pa se povlae u primitivne nastambe ili peine kako bi ivjeli u divljini i meditirali
kroz duga vremenska razdoblja. Poput budistike predaje, u kojoj je povratak mudraca u svijet poznat kao put
Bodhisattve, taoistike prie pune su opisa povrataka osloboenih mudraca u svjetovne sfere. Zapravo, primarni
tekst, Tao Te Ching, izvorno je napisan kao prirunik savjeta za vladajuu klasu. Meutim, uenja Lao-Tzua i
Chuang-Tsea ne smiju se pomijeati s taoistikim kultom alkemije i magije usmjerenim na produavanje ivota,
koji je taoistiki samo u nazivu, ali ne i praksi.
Iako taoizam nikada nije postao organizirana religija, privlaio je znatielju uenjaka i filozofa Dalekog istoka
vie od dvije tisue godina.

41

Taoizam promatra cijeli prirodni svijet kao izraz i djelovanje taa, procesa koji izmie intelektualnom
razumijevanju.
Iskustvo taa ne moe se stei nekom propisanom metodom, iako oni koji ga trae esto kultiviraju unutranji mir
tihom kontemplacijom prirode. Taoisti razumiju praksu wu wei, neforsiranja, i smatraju da je ljudska priroda kao i sva druga priroda - tzu-jan ili "takva kakva jest sama po sebi".
Kada pogledamo konfucijanske ideje koje su upravljale kineskim moralom i drutvenim ivotom, pronalazimo
drugu rije koja predstavlja osnovu ljudske prirode. Ta rije ima udan izgovor, i iako je u engleskom
romanizirana kao jen, izgovara se "vren", s kotrljajuim "r". Ta rije simbolizira kardinalnu vrlinu ovjeanstva u
sustavu konfucijanskog morala i obino se prevodi kao "ljudskost" ili "humanost". Kad su od Konfucija zatraili
da je precizno definira, odbio je. Rekao je: "Znaenje ove vrline morate osjetiti. Nikad je ne smijete pretvarati u
rijei."
Mudrost ovog stava prema definiranju jena lei u injenici da e ljudsko bie uvijek biti vee od bilo ega to
moe rei ili pomisliti o sebi. Ako formuliramo ideje o svojoj vlastitoj naravi, o tome kako funkcioniraju nai
umovi i emocije, te ideje e uvijek biti kvalitativno inferiorne - to jest, daleko jednostavnije i manje ive - od
samog autora ideja, to jest nas. Dakle, postoji neto u vezi s nama to nikad ne moemo izrei ni definirati - kao
to ne moete zagristi vlastite zube, uti vlastite ui, ni uhvatiti vlastitu ruku tom istom rukom. Stoga se moramo
opustiti i vjerovati u nau vlastitu humanost. Konfucije je prvi rekao da bi radije vjerovao ljudskim strastima i
instinktima nego ljudskim idejama o onome to je ispravno. Kao i taoisti, i on je shvatio da svim ivim biima
moramo dopustiti da se pobrinu sama za sebe.

SVIJET I NJEGOVE SUPROTNOSTI

Kada kaemo to stvari jesu, uvijek ih suprotstavljamo neemu drugome, a kad pokuavamo govoriti o cijelom
univerzumu - o svemu to postoji - otkrivamo da zapravo nemamo rijei za to. To je "jedno to?
Sve to "jedno to?" predstavljeno je simbolom velikog kruga. No, da bismo razmiljali o ivotu, moramo
usporeivati stvari. Stoga ih dijelimo na dva dijela i iz kruga deriviramo simbole janga i jina, pozitivnog i
negativnog.
Taj simbol iznova i iznova nalazimo na kineskoj grnariji, a danas i na svemu ostalom, od nakita do odjee.
Tradicionalno, taj amblem jedan je od temeljnih simbola filozofije taoizma. To je simbol janga ili mukog, i jina
42

ili enskog - pozitivnog i negativnog, da i ne, svjetlosti i tame. Svijet uvijek moramo dijeliti na suprotnosti ili
kategorije da bismo mogli razmiljati o njemu. Rijeima Lao-Tzua:

Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe,

druge stvari postaju rune.
Kada ljudi vide neke stvari kao dobre,
druge stvari postaju loe.
Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo.
Teko i lako podravaju jedno drugo.
Dugo i kratko definiraju jedno drugo.
Visoko i nisko ovise jedno o drugome.

LAO-TZU
U knjievnoj tradiciji taoizma, legendarni kineski filozof Lao-Tzu esto se spominje kao Konfucijev suvremenik.
Prema nekim verzijama, Lao-Tzu trebao je biti dvorski knjiniar koji se umorio od neiskrenosti i intriga
dvorskog ivota i odluio napustiti grad kako bi ivio u planinama. No, kau da ga je uvar vratnica zaustavio
prije nego to je otiao i rekao:
"Gospodine, ne mogu vas pustiti da odete prije no to zapiete dio svoje mudrosti."
Pria se da je sjeo u straarnicu i napisao knjigu poznatu kao Tao Te Ching, knjigu o Tau i Teu ili Putu i njegovoj
snazi.
Bit pisane filozofije Lao-Tzua bavi se umjetnou prestanka sapletanja samog sebe, uenjem djelovanja bez
forsiranja zakljuaka i ivotom u vjetom skladu s procesima prirode umjesto pokuavanja da se njima upravlja.
Lao-Tzu zapravo i nije rekao mnogo o znaenju taa. Umjesto toga, jednostavno je ponudio svoj savjet.
Danas se vjeruje da je, iako je tu knjigu vjerojatno zapisao jedan autor u Konfucijevo vrijeme, ili nedugo zatim,
taj autor ukljuio mudrost mnogo starije narodne tradicije. Jedna kola vjeruje da je taoistika knjievnost
nadahnuta usmenim podukama amanistikih pustinjaka iz drevnih vremena. Druga kola smatra da je Tao Te
Ching bio pokuaj pribliavanja praktine, konvencionalne mudrosti kineskog naroda vladajuoj klasi kako bi joj
se pomoglo da vlada mudrije i suosjeajnije. Obje su kole vjerojatno djelomino u pravu. U oba sluaja,
taoistika misao i dalje spada meu najpristupanije velike svjetske religijske filozofije, a moda je jedina koja je
zadrala smisao za humor.
Moja omiljena slika Lao-Tzua je ona koju je naslikao majstor Sengai, a prikazuje ga u neurednom, neformalnom
stilu koji je tako karakteristian za taoistiki humor, a koji je poslije asimilirao zen budizam. Ta je zaigranost
jedno od najprivlanijih obiljeja cijele taoistike filozofije. Zahvaljujui njoj, ne znam za filozofska djela koja

43

bi bila itljivija od djela Lao-Tzua i njegova nasljednika Chuang-Tsea. Od svih velikih svjetskih mudraca, samo
oni odaju dojam da uivaju u ivotu takvom kakav jest.
Lao-Tzu doslovno znai "stari momak", budui da Lao znai "star", a tzu "momak", ili katkad "djeak". Zato je
Lao-Tzu stari djeak, a ponekad ga prikazuju kao sjedobradog mladia, to naravno simbolizira njegovu veliku
mudrost u ranoj dobi.*
*Zapise Lao-Tzua i njegova suvremenika Chuang-Tsea pronai ete u knjizi zvanoj Mudrost Lao-Tzua, koju je preveo Lin Yutang. On
je uredio Lao-Tzu-ovu knjigu koju je navodno ovaj napisao za uvara vratnica, a zatim je dodao vie obimnih izvadaka iz knjige
Chuang-Tsea kao komentare Lao-Tzuovih pasusa.

Mnogo prije no to je budizam donesen u Kinu, oko 60. g. n. e., filozofija Lao-Tzua otkrila je Kinezima da se
stvarnost, ili sam ivot, ne mogu karakterizirati kao bitak ili ne-bitak, kao oblik ili praznina, ni bilo kojim parom
suprotnosti kojeg se moete sjetiti. Rekao je: "Kada cijeli svijet spozna da je dobrota dobra, ve postoji zlo."
Ne znamo to su sve te stvari osim ako ih ne usporedimo s njima suprotnim pojmom. Primjerice, teko je vidjeti
lik ako ne stoji ispred pozadine kontrastne boje. Da nema pozadine, lik bi nestao, to je naelo kamuflae. Zbog
nerazdvojnosti suprotnih pojmova, shvaate da oni uvijek dolaze zajedno, a to upuuje na svojevrsno jedinstvo
koje lei u njihovu temelju.

TAO
U filozofiji Lao-Tzua to se jedinstvo zove tao. Iako se pie t-a-o, na kineskom se izgovara kao d-a-u. Sadri
osjeaj ritmikog kretanja, kretanja i zaustavljanja, i osjeaj inteligencije, pa tako dobivate ideju svojevrsne
ritmike inteligencije koja se die i sputa poput plime.
Rije ima dva osnovna znaenja. Jedno se najbolje moe prevesti kao "put", "nain na koji stvari jesu", "nain
funkcioniranja prirode". Drugo znaenje rijei jest "govoriti" pa se u uvodu Lao-Tzuove knjige krije igra
rijeima:
Tao koji se moe izgovoriti nije vjeni Tao,
Doslovno pie "Tao koji moe biti Tao nije Tao" ili ako se proita kao telegram: "Tao moe Tao ne Tao." Prvo
znaenje rijei tao je "put", a drugo znaenje "govoriti" ili drugim rijeima:
Put koji se moe izraziti nije vjeni Put.

44

Ja radije uope ne prevodim rije tao zato to je tao za nas svojevrstan besmisleni slog koji indicira misterij koji
nikada ne moemo shvatiti - jedinstvo koje lei u osnovi suprotnosti. Nae najdublje intuitivno znanje govori
nam da postoji nekakvo jedinstvo u tim raznim suprotnostima zato to otkrivamo da jednu ne moemo odvojiti
od druge. Znamo da postoji cijeli univerzum, ali ne moemo stvarno znati to je to. Tao je stoga stvarnost koju
razumijemo na dubokoj razini, a da je pritom ne moemo definirati.
Kineski pjesnik izrazio je to ovako:
Branje krizantema du istone ograde,
Tiho promatranje junih brda,
Ptice lete kui u parovima,
Kroz blagi planinski sumrak.
U svim tim stvarima postoji duboki smisao,
Ali kad ga pokuamo izraziti,
Iznenada zaboravljamo rijei.
Lao-Tzu je rekao: "Oni koji govore, ne znaju; oni koji znaju, ne govore." Drugi kineski pjesnik rekao je,
satirizirajui ga: "Oni koji govore, ne znaju, oni koji znaju, ne govore. To nam kae Lao-Tzu, ali kako to da je on
sam napisao knjigu od pet stotina znakova?" Bit je u tome da cijela njegova knjiga ni na koji nain ne definira to
znai tao. On ne govori toliko o njemu koliko pomou njega, koristei se njime kao sredstvom vlastitog
izraavanja.
Zbog ega je tao tako nemogue izraziti, a ipak predstavlja temelj filozofije? Razlog je taj to ne moemo imati
nikakav sustav razmiljanja - bilo da je rije o filozofskom, loginom, matematikom ili fizikom - koji definira
svoju vlastitu osnovu. Izuzetno je vano shvatiti ovo naelo. Drugim rijeima, svojom desnom rukom mogu
dohvatiti kist, ali ne mogu dohvatiti desnu ruku. Moja desna ruka podie samu sebe. Ako pokuam dohvatiti
svoju ruku, ime bih to mogao uiniti? Uvijek mora postojati neto to nije dohvaeno, nego dohvaa samo sebe,
radi samo na sebi umjesto da netko radi na tome.
Na isti nain, otkrit ete da je definicija glagola "biti" u rjeniku definirana kao "postojati". Zatim, kada
pogledate rije "postojati", otkrit ete da je definirana kao "biti". Jeste li imalo pametniji? Rjenik ne moe sam
sebe posve definirati. Na kraju krajeva, moe samo sastavljati rijei koje korespondiraju s drugim rijeima.
U tom smislu, pokuaj da se kae bilo to o tau je poput pokuaja da se pojedu vlastita usta, a naravno, ne moete
izai izvan njih da biste ih pojeli. Da to kaemo na drugi nain, sve to moete savakati nisu vaa usta. Sve to
je mogue izrei o tau nije sam tao.

45

TZU-JAN
Sam po sebi kakav jest
Uvijek postoji neto to ne znamo. Dobar primjer za to je neuhvatljiva kvaliteta energije u fizici: ne moemo
definirati energiju, ali moemo raditi s njom, a slino vrijedi i za tao. Tao djeluje sam po sebi. Njegova narav je
da bude, kao to se kae na kineskom, tzu-jan, ono to je "samo po sebi", "samo od sebe", ili "takvo kakvo jest".
Tzu-jan je skoro ono na to mislimo kada kaemo da je neto automatsko ili da se dogaa automatski. Katkad taj
izraz prevodimo kao "priroda", kao kada govorimo o prirodi planina, ptica, pela i cvijea. Ta vrsta prirode na
kineskom se zove tzu-jan.
Temeljni smisao toga je da tao djeluje sam po sebi. Sve to je prirodno djeluje samo po sebi jer nita ne stoji
iznad toga i ne pokree ga. Na isti nain, ovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odluiti kako
e i kada vae srce kucati - to se jednostavno dogaa. Ne odluujete kako ete tono disati - vaa se plua pune i
prazne bez napora. Ne odreujete strukturu vaeg ivanog sustava ili kostiju - one rastu same od sebe.
Tako i tao postoji sam po sebi. Budui da uvijek postoji temeljni element ivota koji se ne moe definirati - kao
to se ni tao ne moe definirati - nemogue ga je kontrolirati.
Drugim rijeima, ne moete izai iz sebe kako biste se definirali ili kontrolirali. Lao-Tzu rekao bi da se ovjek,
budui da je sastavni dio prirodnog svemira, ne moe nadati da e kontrolirati svemir kao da je objekt odvojen od
njega samoga. Ne moete izai izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaa srca kucaju
"sama po sebi" i, ako mu pruite priliku, i va um moe funkcionirati "sam po sebi", iako se veina nas toga
pribojava.

WU WEI
7eforsiranje
Kad god imamo osjeaj da moemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode,
zapravo ne uspijevamo izai iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari
tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je rije o kontroliranim objektima. inei to, neizbjeno
stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija izmeu nae ideje o svijetu i toga kakav svijet
jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.

46

Zbog toga bi se moglo rei da je neforsiranje drugo naelo taa - pri emu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost
sama po sebi (tzu-jan). Na kineskom, drugo naelo zove se wu wei, a znai doslovno "nedjelovanje", ali bolje ga
je prevesti u duhu rijei "neforsiranje" ili "neometanje". U kontekstu taa, to znai da aktivnost prirode nije samo
ometajua. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi uinila neto samoj sebi.
Wu wei se takoer moe primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. ovjek
ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wu weija put neometanja ili neuplitanja. To je najvanije praktino
taoistiko naelo ivota.
Evo na to mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u koli trebala obraati pozornost na uitelja, misli im
ponu lutati posvuda. Uitelj se ubrzo naljuti i kae: "Obratite pozornost." Djeca e obaviti noge oko nogu svojih
stolica, gledati u uitelja i nastojati izgledati zastraujue inteligentno. No, ono to se dogaa sjajno je izraeno u
stripu koji sam vidio neki dan: djeak stoji, gleda svojeg uitelja i govori: "Oprostite, nisam uo to ste rekli zato
to sam se tako trudio sluati." Drugim rijeima, kada pokuavamo voljeti, biti estiti ili iskreni, zapravo
razmiljamo o pokuaju da to inimo, kao to je dijete pokuavalo sluati steui miie i pokuavajui izgledati
inteligentno kao da obraa pozornost. No, dijete nije razmiljalo o onome to uitelj govori pa ga zapravo nije ni
slualo. To je savren primjer to znai blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.
Evo jo jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako sijeete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ete ga
teko presjei. No, ako sijeete u smjeru rasta drveta, rascijepit ete ga s lakoom. Isto tako, kada pile drvo, neki
se ljudi jako ure pa ga pokuavaju prerezati brzo i snano. No, to se dogaa? Kada okrenete dasku na drugu
stranu, vidjet ete da je njezin stranji dio pun iverja, a shvatit ete i da ste prilino umorni. Svaki vjeti stolar
rei e vam: "Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami reu." Otkrit ete da se takvim blagim
pristupom, kada dopustite sjeivu pile da se lagano kree, drvo pili s lakoom.
I naa poslovica kae : "Blagost djeluje." Wu wei znai blag, lagan pristup. Traite smjer rasta stvari, prirodu
stvari. Kreite se u skladu s time i va e posao biti jednostavan.

TE
Vrlina: vjetina ivljenja
U jednoj knjizi filozof Chuang-Tse pria divnu priu o mesaru koji se sluio istom satarom dvadeset godina zato
to je uvijek pazio da sjeivom pogodi tetive izmeu kostiju. Na taj nain nikada je nije istroio.
I opet, vidimo da se za osobu koja ui djelovati na nain koji je, recimo, u skladu s taom, kae da ima vrlinu. Taj
specifian kineski osjeaj za vrlinu zove se te, ali nije rije o vrlini u naem uobiajenom smislu "biti dobar". Te

47

je poput nae rijei "svojstvo" u smislu "ljekovita svojstva biljke". Kada se rijeju "vrlina" koristimo na taj nain,
ona zapravo znai neobinu vjetinu ivljenja. U svojoj knjizi Lao-Tzu kae da vrhunska vrlina nije svjesna sebe
kao vrline i stoga stvarno jest vrlina. No, inferiorna vrsta vrline toliko silno eli biti vrlina da gubi svoje svojstvo
vrline.
esto nailazimo na estitu osobu koja je svjesna svojih vrlina, koja ima, moglo bi se rei, previe vrlina. To su
ljudi koji su stalan izazov svim svojim prijateljima. Kad se nalazite u njihovoj nazonosti, osjeate da su toliko
dobri da ne znate to im rei. Zato uvijek sjedite na rubu stolca i osjeate se pomalo nelagodno u njihovoj
nazonosti. U taoistikoj terminologiji takva osoba zaudara po vrlini i zapravo nema nikakvu vrlinu.
Osoba koja je istinski puna vrlina nije ometajua. Ona nije naglaeno skromna; ona je prirodno ono to jest. LaoTzu kae da se ini da najvea inteligencija izgleda kao glupost, najsnanija elokventnost zvui kao mucanje, a
najvea bistrina djeluje kao tupost. Naravno, to je paradoksalan nain izricanja ideje da istinska vrlina, te, znai
ivjeti ljudski ivot tako da ovjek ne ometa sam sebe.
To je ono emu se toliko divimo kod djece i na emu im toliko zavidimo. Kaemo da su naivna, neiskvarena,
nevjeta, nesvjesna samih sebe. Kada vidite malo dijete koje jo nije nauilo plesati kako plee pred publikom,
vidite dijete koje plee samo po sebi. U njegovim pokretima postoji svojevrsna potpunost i istinski integritet.
Kada dijete vidi da ga gledaju roditelji ili uitelji, i kada sazna da mu oni to mogu odobravati ili ne, ono poinje
promatrati samo sebe u plesu. Odjednom, ples postaje ukoen, neprirodan ili, to je jo gore, usiljen, i gubi se
duh djejeg plesa. No, ako dijete nastavi uiti ples, tek nakon mnogo godina, kao gotov umjetnik, plesa
ponovno ostvaruje naivnost i prirodnost izvornog plesa. No, kad se ta prirodnost vrati, to vie nije jednostavna,
mogli bismo rei embrijska prirodnost djeteta, posve nekultivirana i neizuena. Umjesto toga, sada se javlja nova
prirodnost koja obuhvaa i u sebi nosi godine i godine tehnike, vjebanja i iskustva.
Vidjet ete da u svemu tome postoje tri stadija. Prvi stadij, koji bismo mogli nazvati prirodni ili djetinji stadij, u
kojem se jo nije javila samosvijest. Zatim dolazi srednji stadij, koji bismo mogli nazvati nespretnim stadijem, u
kojem ovjek postaje svjestan sam sebe. Napokon, ta se dva stadija integriraju u ponovno otkrivenoj nevinosti
osloboene osobe.
Naravno, u tome postoje goleme prednosti jer se moramo zapitati - ako uivate u ivotu ne znajui da uivate, je
li to zaista uivanje? A ovdje, naravno, svjesnost nudi veliku prednost. No, postoji i nedostatak, ak i opasnost u
razvoju takve svjesnosti, jer kako ona raste, i dok mi uimo kako gledati sebe i onkraj sebe, moda emo
poinjati iznova i iznova i sami sebi stvarati velike smetnje. Tako sami sebi zaklanjamo svjetlo.
Znate kako to izgleda kad sami sebi zaklanjate svjetlo i kad ometate sami sebe - primjerice, kad vam je strano
vano da uhvatite vlak ili avion, umjesto da su vam miii oputeni i spremni za trk, va strah da ete zakasniti
ini vas ukoenima i ponete se sapletati o sve. Isto vrijedi za one dane kad sve krene po zlu. Prije svega, dok se
vozite do ureda, na svim semaforima je crveno svjetlo. Naravno, to vas razdrai i zbog svoje razdraljivosti
postajete napeti i ukoeni, to vas navodi na pogreke. To moe dovesti do toga da se razbjesnite i vozite tako
brzo da vas policija zaustavi i tako dalje i tako dalje. Takva borba protiv ivota vezuje ivot u vorove.
I tako, tajna taoizma jest u tome da ne sapleemo sami sebe i da nauimo da nas to forsiranje sebe ne ini
uinkovitijima nego nas ometa u svemu to inimo.

48

1. dio

Njean Put
Tao je poput bunara:
Koristi se, ali nikada ne presui.
On je poput vjene praznine,
ispunjene beskrajnim mogunostima
Tao se zove Velika majka,
Prazan, ali neiscrpan,
Rada beskrajne svjetove.
Uvijek je prisutan u vama.
Moete ga upotrijebiti kako elite.

SNAGA SLABOSTI
Lao-Tzu pie o filozofiji snage slabosti. Mislim da je udno to ljudi na Zapadu ne shvaaju koliko je blagost
snana. Jedna od omiljenih Lao-Tzuovih analogija bila je voda. O vodi je govorio kao o najslabijoj tvari na
svijetu, meutim, isticao je da se nita ne moe usporediti s vodom u prevladavanju vrstih i snanih stvari.
Moete je rezati noem, i ona e ga propustiti kroz sebe, no sama voda urezala je Veliki kanjon u vrstoj stijeni.
Lao-Tzu rekao je i to da mukarac u sebi mora zadrati jedan kljuni enstveni element i da e onaj koji to uini
postati kanal za cijeli svijet.
Ideal stopostotnog vrstog momka, rigidnog, robusnog ovjeka s miiima poput elika zapravo je model
slabosti. Vjerojatno pretpostavljamo da e takva vrsta vanjtina djelovati poput tvrde ljuske koja e nas zatititi,
meutim, veina vanjskih stvari kojih se bojimo pogaa nas zato to se bojimo vlastite unutarnje slabosti.
Sto se dogaa ako inenjer sagradi posve vrst most? Da se, primjerice, most Golden Gate ili most George
Washington ne ljuljaju na vjetru, da nimalo ne poputaju i ne pomiu se, sruili bi se. Zato moete uvijek biti
sigurni da mukarac koji se na povrini pravi da je 100% muko duboko u sebi sumnja u svoju mukost. Ako si
dopusti da bude slab, moe iskusiti neto to je zapravo njegova najvea snaga. To ne vrijedi samo za ljudska
bia nego i za sva ostala iva bia.

49

DUDO
7jean put

Filozofija snage slabosti koja je dospjela u Japan iz Kine kroz migraciju zen budizma nadahnula je zapanjujue
oblike samoobrane poznate kao dudo i aikido. Rije dudo fascinantna je zato to znai ju, njean, i do, put. Do
je japanski nain izgovaranja kineske rijei tao pa je to njean tao, filozofija taa primijenjena na samoobranu.
Ta filozofija sadri razne komponente, a jedan od temeljnih elemenata prakticiranja duda jest razumijevanje
ravnotee - a ravnotea je, naravno, temeljna ideja taoistike filozofije. Filozofija taa u svojim osnovama ima
potovanje prema prirodnoj ravnotei. Ako ste osjetljivi, neete naruiti tu ravnoteu. Umjesto toga, pokuat ete
otkriti to ona ini i slijediti je.
Drugim rijeima, izbjegavat ete pogreke poput temeljitog istrebljivanja insekata - nametnika ili unoenja
zeeva u zemlju poput Australije bez razmiljanja o tome imaju li oni prirodne neprijatelje, zato to vas takvo
ometanje prirodne ravnotee neminovno vodi u nevolju. Filozofija ravnotee prva je stvar koju moraju svladati
svi praktikanti duda i aikida, a ona je temeljno naelo taa.
Kad je rije o naelima duda, pitanje ravnotee mogue je demonstrirati ako pogledamo to se dogaa kada
pokuamo podii teku rolu materijala. Bili bismo glupi kad bismo je pokuali uhvatiti na vrhu jer to bi pokazalo
da uope ne razumijemo zakone ravnotee. Ako elite neto podii, uhvatite to ispod sredita gravitacije.
Poloite rame na taj predmet, potkopajte ga i podignite. To naelo prisutno je u dudu. Dio razumijevanja
ravnotee u dudu jest vjebanje hodanja na takav nain da nikad ne izgubite centar: noge vam formiraju osnovu
trokuta, tijelo je na vrhu i, kad se okreete, uvijek nastojite zadrati noge otprilike ispod ramena. Na taj nain
nikad ne gubite ravnoteu. To je dobro vjebati u svakodnevnom ivotu, kao i u dudu.
Drugo naelo, onkraj razumijevanja i odravanja ravnotee, kae da se snazi ne treba suprotstavljati snagom.
Kad vas napadne neprijatelj, ne suprotstavljate mu se. Umjesto toga, poputajte mu, kao to matador poputa
pred bikom. Zatim ga svladajte njegovom vlastitom snagom i naelom ravnotee.
Zamislimo, primjerice, da me netko eli udariti iz nekog smjera. Umjesto da se branim i blokiram udarac, dudo
me ui da preusmjerim snagu udarca. No, kada protivnik prolazi pokraj mene, moje koljeno se die i zakai ga
ispod toke ravnotee. Protivnik pada punom teinom, a taj pad izazvan je njegovom vlastitom inicijativom i
vaom primljivou. Doputajui mu da izvede udarac do kraja, umjesto da ga blokirate, doveli ste ga u svoju
klopku.
Isti stav oputene njenosti lijepo je vidljiv kad promatrate maku kako se penje na drvee. Kada pada s drvea,
ona se jednostavno pusti. Maka se posve oputa i lagano slijee na tlo. No, kad bi padala s drveta i iznenada
odluila da ne eli pasti, postala bi ukoena i napeta i nakon pada od nje bi ostala samo vrea slomljenih kostiju.
Na isti nain, filozofija taa kae da svi mi padamo s drveta u svakom trenutku naih ivota. Zapravo, u trenutku
roenja poletjeli smo niz liticu, padamo i nita nas ne moe zaustaviti. Zato, umjesto da ivimo u stanju stalne
napetosti i grabimo svakojake stvari koje zapravo padaju s nama zato to je cijeli svijet nestalan, budimo poput
make. Nemojmo se opirati.

50

Li
Obrasci prirode

Do sada, kao tipini filozof, pokuavao sam objasniti to je taoizam. Koliko god to udno zvualo, ba to ne treba
initi.
I jo udnije, ako sam vam uspio prenijeti neto to ste stvarno razumjeli, ako sam uspio rijeima razjasniti cijeli
problem, zavarao sam vas. Jedan od razloga zbog kojih nam se ivot ini problematinim, i jedan od razloga
zbog kojih se sluimo filozofijom u pokuaju rjeavanja tih problema, je taj to nastojimo prilagoditi poredak
univerzuma poretku rijei, a to jednostavno ne funkcionira.
No, ja i dalje priam i piem o istonim filozofijama. esto sam govorio da prava osnova budizma nije niz ideja
nego iskustvo. To, naravno, vrijedi i za taoizam, koji poput budizma priznaje da je iskustvo razliito od rijei.
Ako ste neto okusili, ak i vodu, znate kakva je okusa. No, nekome tko ga nikada nije okusio ne moete ga
objasniti rijeima zato to on nadilazi rijei.
Poredak svijeta jako se razlikuje od poretka koji stvaramo pravilima nae sintakse i gramatike. Poredak svijeta
nevjerojatno je sloen dok je poredak rijei relativno jednostavan. Nastojanje da objasnimo ivot poretkom rijei
je jednako nespretno kao pokuaj pijenja vode vilicom. Nae brkanje poretka logike i rijei s poretkom prirode
razlog je zbog kojeg nam se sve ini tako problematinim.
Kada kaemo da pokuavamo nai smisao u ivotu, to znai da se prema stvarnom svijetu pokuavamo ponaati
kao da je niz rijei. Rijei su simboli i znae neto drugo osim znakova stvorenih slovima, ali stvarni ljudi,
planine, rijeke i zvijezde nisu ni simboli ni znakovi. Stoga potekoa s kojom se susreemo u pokuaju nalaenja
ivotnog smisla lei u injenici da pokuavamo ugurati vrlo sloen poredak ivota u vrlo jednostavan sustav koji
nije dorastao tom zadatku; to nas dovodi do niza nepredvienih potekoa.
U kineskom jeziku postoje dva termina koja oznaavaju ta dva razliita poretka. Prvi je rije tsu, koja znai
"poredak izmjerenih stvari" ili "poredak zapisanih stvari". U nekom smislu ta rije nosi znaenje rijei "zakon", i
iako katkad govorimo o zakonima prirode, oni nikada ne mogu biti tsu ako ih ne pokuamo opisati ili zapisati da
bismo o njima razmiljali rijeima.
Budui da se tsu odnosi samo na poredak stvari kada o njima razmiljamo u brojevima i rijeima, Kinezi se slue
drugom rijeju, li, kojom opisuju stvarni prirodni poredak. To je neobian i zanimljiv termin. Njegovo izvorno
znaenje je oznaka u adu, god u drvetu ili vlakno u miiu, a veliki poznavalac kineske misli, Joseph Needham,
preveo ga je kao "organski obrazac". On se odnosi na sloeni obrazac koji vidimo kada, primjerice, gledamo
plinovitu maglicu koja ima izrazito neodreen oblik ili kad gledamo slojeve koji oblikuju obrasce u stijeni i
vidimo velianstvene nabore koje je nevjerojatno teko opisati, ali lako shvatiti vidom i osjeajima. No, takav
poredak nikada ne moemo pretvoriti u rijei. Zbog toga, pokuaj pronalaenja smisla i reda u ivotu uvijek e
biti neuspjean.
Poredak li, ili beskrajna sloenost organskog obrasca, ujedno je i poredak naih tijela, mozgova i ivanih
sustava. Mi zapravo ivimo po tom poretku, jer kako sam esto govorio, ne otkrivamo rijeima ni ureenim
mislima nain na koji razvijamo vlastita tijela, strukturiramo kosti i reguliramo metabolizam. Zapravo, nemamo
pojma kako nam to polazi za rukom, nemamo pojma kako razvijamo svijet, kako razmiljamo i kako donosimo
51

odluke. Mi te stvari inimo, ali procesi i poredak fizikog tijela u njihovoj osnovi potpuno su nam nepoznati.
Iako inimo te stvari, ne moemo ih u potpunosti opisati.
Cijelo vrijeme oslanjamo se na taj udan i neraspoznatljiv oblik prirodnog poretka. To je osnova svega to
inimo, a ak i kad pokuamo neto shvatiti i opisati to rijeima, a zatim donesemo odluku na temelju tog
procesa, jo se uvijek nesvjesno oslanjamo na poredak koji ne moemo shvatiti. Taj poredak tvori nau temeljnu
narav, ali previe smo joj blizu da bismo je mogli vidjeti - zato je praenje taa umjetnost pronalaenja puta u
vlastitu prirodu osjeajem.
Meutim, u procesu naeg odgoja, a osobito u procesu obrazovanja, nai roditelji i uitelji briljivo nas ue da se
ne oslanjamo na svoje spontane sposobnosti. Poduavaju nas da otkrivamo stvari razmiljanjem, a prvi zadatak
nam je da nauimo nazive svih stvari. Na taj nain uimo sve objekte u svijetu promatrati kao odvojene objekte.
Drvo je drvo. Ono poinje s korijenom, zavrava s liem na granama, i to je to. Isto tako, ue nas da se
ponaamo dosljedno, gotovo kao da smo likovi u knjizi, a znate kako kritiari mrze autora iji likovi nisu
dosljedni. Kad bismo stvarno uvijek bili dosljedni u ivotu, bilo bi to vrlo dosadno, ali mislim da katkad, u tom
pogledu, upute za ivot dobivamo iz knjievnosti i pokuavamo nametnuti dosljednost povrh nae prirodne,
stalno promjenjive spontanosti.
Budui da nas odgajaju tako da od sebe uinimo neto smisleno i da postanemo odgovorni za sebe, od nas se
uvijek oekuje da budemo u stanju racionalizirati svoja djela u rijei. Kada to pokuamo postii, unutar sebe
stvaramo svojevrsno drugo "ja", to se u zenu zove "ja koje promatra". To "ja koje promatra" moe biti vrlo
dobra stvar, ali nam moe i uzrokovati probleme te cijelo vrijeme davati komentare o tome tko smo i to inimo.
Ono pita: "Sto e rei drugi ljudi? Ponaam li se prikladno? Ima li to to inim ikakvog smisla?"
Sociolog George Herbert Meade nazvao je to "internalizirani drugi". To znai da imamo svojevrsnu unutarnju
sliku, nejasan osjeaj o tome tko smo i to nam o nama govore reakcije drugih ljudi na nas. Tu reakciju gotovo
neizbjeno saznajemo kroz rijei i misli drugih ljudi, ali ubrzo uimo i sami davati komentar. Svaka misao ili
opservacija tada se usporeuje s idejom koju smo formirali. Stoga ta slika postaje internalizirana - drugo ja koje
cijelo vrijeme komentira ono to ini prvo ja - i u bilo kojoj situaciji moramo racionalizirati razlog zbog kojeg je
neko ponaanje usklaeno s tom slikom, ili se prisiliti na promjenu tog ponaanja, ili ga ne promijeniti i osjeati
grinju savjesti zbog toga. Potekoa u tome je injenica da smo, iako je za civiliziranu komunikaciju i osobne
odnose izrazito vano unijeti smisao u ono to inimo mi i drugi ljudi te opisati sve to rijeima, ipak time
ogranieni.
Svi smo se divili djejoj spontanosti i svjeini. alosno je da djeca, odrastajui, postaju sve samosvjesnija. Na taj
nain ljudi esto gube svoju svjeinu. ini se da se sve vie ljudi pretvara u proraunata stvorenja koja ele da
sve bude po njihovom.
Ljudi ometaju sami sebe zato to se stalno promatraju i propituju. Oni uvijek pokuavaju uklopiti poredak svijeta
u poredak smisla, misli i rijei. Zato djeca gube svoju prirodnost i spontanost. Zbog toga se divimo ljudima bilo
da je rije o mudracima ili umjetnicima koji u zreloj dobi povrate djetinji duh i svjeinu. Njih vie ne mui to to
ljudi misle ili govore. To je arm koji obavija taoistike mudrace drevne Kine.

52

I CHING
Knjiga promjena

Da bismo stekli predodbu o inteligenciji obrasca li i o nainu na koji je moemo upotrijebiti u donoenju
odluka, pogledajmo drevnu kinesku metodu divinacije koja je proeta i neraskidivo povezana s taoizmom.
Moda znate da je divinacija svojevrsno proricanje budunosti, no ovaj oblik divinacije utemeljen je na tekstu
koji neki ljudi smatraju najstarijim kineskim tekstom, I Chingu ili Knjizi promjena. Nadam se da ljudima nee
pasti na pamet da tako drevnu i tovanu knjigu mudrosti kao to je I Ching propituju o tome u koje dionice uloiti
novac - toj knjizi postavljaju se pitanja o duhovnom ili psiholokom stanju ovjeka ili se s njom savjetuje u vezi s
najvanijim ivotnim odlukama.
Stari i ortodoksni nain konzultacija s Knjigom promjena je upotreba prutia stolisnika koji su dugi, ravni i uski.
Vei broj tih prutia rasporedi se nasumce, a zatim se proraunava. No, to je dug i elaboriran nain proricanja.
Ne tako drevan, ali jednako cijenjen nain je upotreba novia. Ja za tu svrhu imam tri kineske kovanice, ali bilo
koji drugi novi jednako je uinkovit.
Tip pitanja koje se Knjizi promjena moe postaviti u gotovo bilo kojoj situaciji jest neto u stilu: "to je najbolje
za mene u okolnostima u kojima se nalazim?" Postavimo jasno pitanje, zatim uzmemo novie, protresemo ih i
ispustimo. Prema nainu na koji padnu nakon svakog bacanja - glava ili pismo - crtamo heksagram od est linija
koji se sastoji od para trigrama od po tri linije.
Stvar funkcionira ovako: sva tri novia tresemo i bacamo u isti trenutak. Svako bacanje novia daje nam jednu
liniju. Strana kineskog novia s tekstom - ili "pismo" na amerikim kovanicama - rauna se kao jin i vrijedi 2.
Druga strana - "glava" amerike kovanice - rauna se kao jang i vrijedi 3. Postoje etiri kombinacije ta tri
novia:
Ako su svi novii jin, ukupna vrijednost sva tri novia je 6 i crta se prekinuta ili negativna linija, koja ini dno
heksagrama. Ovo je takozvana linija "stari jin":

53

Ako su dva novia jin, a jedan jang, ukupna vrijednost je 7, i crta se neprekinuta ili pozitivna linija zvana "mladi
jang":

Ako je jedan novi jin, a dva jang, ukupna vrijednost je 8, i crta se prekinuta ili negativna linija, takozvani
"mladi jin".
Ako su sva tri novia jang, ukupna vrijednost je 9, i crta se neprekinuta ili pozitivna linija zvana "stari jang".
Pogledajmo specifian sluaj i pretpostavimo da smo u prvom bacanju dobili zbroj 6, negativno oitavanje.
Simbol kojim se biljei negativno oitavanje je prekinuta linija, linija jin.
Ponovimo bacanje novia i ovoga puta dobivamo zbroj 8 - oitavanje je opet negativno i opet ga zabiljeimo i
nacrtamo jo jednu prekinutu liniju povrh one prve. Heksagram nastaje od dna prema vrhu.
Opet protresemo i bacimo kovanice. Ovoga puta zbroj je 7 - pozitivno oitavanje. To biljeimo neprekinutom
linijom ili jang linijom koja predstavlja pozitivno naelo, i prvi je trigram dovren.

Opet bacamo kovanice. Zbroj je opet 6, a linija negativna. U sljedeem bacanju zbroj je 8 i linija je opet
negativna. Zatim bacamo posljednji, esti put, i zbroj je 9. Na vrhu heksagrama crtamo neprekinutu, jang liniju.
I tako smo dobili lik:

Da bismo saznali to znai, moramo pogledati vrlo drevni dijagram, koji vam je moda poznat. Moda ste ga
vidjeli na kineskim zdjelama ili nakitu ili urezanog u adu. To je osam trigrama - simbola sastavljenih od po tri
vertikalno nanizane linije - postavljeno u krug, a u sredini slike nalazi se lik koji smo vidjeli prije, simbol naela
jina i janga.
U Kini je simbol u sredini poznat i kao Tai Chi, simbol dva temeljna naela, pozitivnog i negativnog, janga i jina
za koje se smatra da lee u korijenu svih svjetskih fenomena. Kineski znak za rije "jang" izgleda kao riba. On

54

predstavlja svijetlu stranu i oznaava junu ili sunanu stranu planine. Znak za jin je crna riba. On predstavlja
sjenovitu ili tamnu stranu planine. Kao to smo vidjeli, oni predstavljaju muko i ensko naelo.
Uoite simbolizam svijetle i tamne strane planine - neete pronai planinu sa samo jednom stranom. Dvije strane
uvijek moraju biti zajedno. Na isti nain, Kinezi smatraju da pozitivno i negativno, svjetlost i tama, muko i
ensko, povoljno i nepovoljno, uvijek dolaze zajedno u ljudskom ivotu, jer jedno ne moemo razaznati bez onog
drugoga.
Izvan rotirajueg lika pozitivnih i negativnih naela pronai ete osam trigrama koji predstavljaju sve mogue
kombinacije prekinutih i neprekinutih linija. Ti trigrami predstavljaju osam temeljnih naela ili elemenata od
kojih se, prema Knjizi promjena, sastoji svaka ivotna situacija.
Primjerice, trigram na vrhu znai nebo" ili "nebesa", to je simbol kreativnog naela. Onaj izravno ispod njega
znai "zemlja" i simbolizira receptivno naelo. U kineskom sustavu svaki trigram povezuje se i s lanom obitelji.
Kreativni simbol je otac, a receptivni simbol majka.
S jedne strane nalazi se trigram s dvije jang ili pune linije oko receptivne linije. On je povezan s elementom vatre
i znai "dranje za neto" ili moda "zadravanje". Nasuprot njemu nalazi se trigram s dvije receptivne linije oko
jedne pune linije. On se povezuje s vodom, liticom i opasnim bezdanom. Izmeu etiri kardinalna trigrama
javljaju se etiri meukardinalna trigrama: grom, vjetar, jezero i planina. U knjizi proroanstava, svaka ivotna
situacija moe se predstaviti s ova dva naela. U navedenom primjeru, jedan trigram ponavlja se dvaput. Dobili
smo planinu na planini.

SAVJET PROROKA
Postoje ukupno ezdeset i etiri mogue kombinacije ovih osam trigrama, to oteava pamenje svake pojedine
kombinacije. Zato emo sada u samoj Knjizi promjena potraiti znaenje tog specifinog heksagrama, kao i
savjet koji nam prorok eli dati kao odgovor na nae pitanje o trenutanoj situaciji.
Planina na planini je heksagram broj 52, koji se i sam zove "Planina". Lik planine simbol je povezan s idejom
tiine i mirovanja. Kada imamo "mirovanje" povrh "mirovanja", pred sobom vidimo simbol ije je znaenje
duboki mir.
Knjiga kae:
PROSUDBA
Mirovanje. Dri leda mirno
Tako da vie ne osjea svoje tijelo.
Sputa se u svoje dvorite i ne vidi svoje ljude.
7ema krivnje.
Prava tiina znai mirovati kada doe vrijeme za to i krenuti naprijed kada doe vrijeme da se krene naprijed. Na
taj nain, odmor i kretanje u skladu su sa zahtjevima vremena. Tako nastaje svjetlost u ivotu...

55

PRIZOR
Planine stoje blizu:
Slika mirovanja.
Tako uzvien ovjek
7e doputa svojim mislima
Da krenu onkraj njegove situacije.
Srce stalno razmilja. To se ne moe promijeniti. No, kretanje srca, to jest ovjekove misli, trebale bi se
ograniiti na neposrednu situaciju. Sve misli upuene dalje od toga samo e nam izazvati bol u srcu.
Vidite da je rije o prilino openitom savjetu koji odgovara na pitanje - budui da je pitanje bilo neodreeno i
savjet je neodreen. No, simboliko znaenje ovog odgovora jednostavno kae da je sjedenje s mirnim leima,
tako da ih ovjek i ne primjeuje, samozaborav. Fokusiranje misli na neposrednu situaciju sugerira praksu
meditacije, mirovanja ili utnje. To je savjet koji smo dobili i dobar je.

ZAPADNJAKO GLEDITE
Mogli biste rei da je ovo totalno lud nain donoenja odluka, osobito kad bih postavio neko specifinije pitanje
ili kad bih zatraio savjet o nekoj vanoj odluci koju moram donijeti. S naeg modernog, znanstvenog stajalita,
rekli bismo da je donoenje velikih ivotnih odluka na temelju bacanja novia najgluplja stvar koju ovjek moe
uiniti. Uostalom, na taj nain zanemarujemo racionalan pristup svojoj situaciji, ne uzimamo u obzir raspoloive
podatke, ne donosimo inteligentnu procjenu vjerojatnosti. Prije nego to donesemo neku vanu odluku, volimo
promisliti o svim ukljuenim imbenicima.
Mi se unosimo u situaciju i temeljito promiljamo o njoj. Odvagujemo argumente za i protiv, prednosti i
nedostatke. Zato vjerujemo da nita ne moe biti praznovjernije od toga da se oslonimo na knjigu proroanstava
koja se posve oslanja na sluajno padanje novia. Znamo da novii nemaju nikakve veze s problemom pa je
na suvremeni stav o tome - i svim drugim oblicima proricanja budunosti - takav da, ako i funkcionira, to nije
nita nego ista sluajnost.

ISTONJAKO GLEDITE
Meutim, osobi koja vjeruje u taj sustav, moda nekom tradicionalno orijentiranom Kinezu ili Japancu, on se ne
ini toliko nategnutim. Oni bi nam mogli rei: "Prije svega, kad razmatrate injenice povezane s nekom
specifinom odlukom i proraunavate sve podatke, kako ete odabrati one najrelevantnije?
Primjerice, ako sklapate poslovni ugovor, injenice koje smatrate povezanima s tim ugovorom moda su
povezane sa stanjem vae tvrtke, stanjem druge tvrtke i situacijom na tritu, ali vjerojatno neete uzeti u obzir
56

mnoga osobna pitanja koja bi mogla utjecati na plan. Ipak, neto to uope niste uzeli u obzir moglo bi se uplesti
u situaciju i posve je promijeniti. Osoba s kojom ulazite u posao moe se poskliznuti na koru od banane i teko se
ozlijediti te postati neuinkovita, pa ak i tetna za posao. Kako bi netko mogao predvidjeti takvu mogunost
racionalno procjenjujui situaciju?"
Moda bi nam mogli rei: "Kako znate da ste prikupili dovoljno podataka? Uostalom, podataka i potencijalnih
problema povezanih sa svakom situacijom doslovno je bezbroj. Zbog ega odluujete prestati prikupljati podatke
o tome kako rijeiti problem? Mislim da jednostavno skupljate informacije dok se ne umorite od toga ili dok ne
doe vrijeme za akciju i ne ponestane vam vremena za prikupljanje jo podataka." Mogue je iznijeti vrlo
uvjerljiv argument da je, budui da ste na proizvoljan nain donijeli odluku o prestanku istraivanja, ta metoda
jednako proizvoljna kao i bacanje novia.

VJEROJATNOSTI I ODLUKE
"Dobro", mogli bismo rei, "a to je s vjerojatnostima? Uostalom, pri donoenju odluka u velikoj se mjeri
oslanjamo na statistiku." No, statistika ima svoja ogranienja - ona funkcionira vrlo dobro kada se trai prosjek
onoga to e uiniti velik broj ljudi, ali beskorisna je u pojedinim sluajevima. Primjerice, tabele kojima se slue
osiguravajua drutva vrlo e vam tono prikazati prosjean ivotni vijek odraslog mukarca ili ene, puaa ili
nepuaa, ali u bilo kojem pojedinom sluaju te nam tabele nee rei kada e netko umrijeti. Vjerojatno isto
vrijedi za svaku odluku koju moemo donijeti: vjerojatno je da emo odvagnuti sve informacije i u posljednjem
trenutku donijeti nau odluku na temelju "purijusa", to je zapravo instinktivan osjeaj o situaciji koji nema
puno veze s racionalnom milju.
Ja sam pomalo skeptine naravi i jako sumnjam u to da ovaj nain donoenja odluka funkcionira. No, to kaem s
odreenim odmakom, zato to nikada ne moemo dokazati funkcionira li bilo koja metoda donoenja odluka. Ja
mogu donijeti nadasve glupu odluku i zbog nje poginuti, ali nemam nain da saznam nije li me to to sam
poginuo u tom trenutku spasilo od gore sudbine, a moda i od pogreke koja bi utjecala na ivote mnogih drugih
ljudi. Ako donesem pravu poslovnu odluku i zaradim milijune dolara, ne mogu znati nee li to biti tako loe za
moju osobnost da se ispostavi da je to najgora stvar koja mi se mogla dogoditi. Zato ne moemo znati hoe li
ishod neke odluke na duge staze biti uspjeh ili neuspjeh, zato to e samo nepoznato - ono to slijedi - pokazati je
li to bilo dobro ili loe. A to nepoznato protee se ispred nas u nedogled.

PREDNOSTI I NEDOSTACI
I u modernom znanstvenom pristupu i u sustavu ove stare kineske knjige proricanja postoje prednosti i nedostaci.
Postoji loa strana Knjige promjena i znakovit nedostatak kineske kulture, a to je injenica da se Kinezi toliko
oslanjaju na Knjigu promjena i njezin sustav simbola za klasificiranje svih prirodnih fenomena da je ona s
vremenom postala vrlo rigidna struktura, koja je na kraju iskljuila percepciju svega novoga.

57

Upozorenje za nas, i nain da profitiramo od njihove pogreke, je shvaanje injenice da mi isto to radimo sa
znanstvenom metodom. Postoje odreeni tipovi linosti koji postaju vrlo rigidni u svojim znanstvenim idejama
pa automatski iskljuuju odreene mogunosti zato to se ne slau s prihvaenim znanstvenim dogmama.
Primjerice, fenomen koji nazivamo nadosjetilno opaanje, iako ga ja radije nazivam iznimnim osjetilnim
opaanjem. Postoje vrlo jaki dokazi da takav oblik percepcije postoji, pa ipak, mnogi znanstvenici ignorirat e te
dokaze zato to kau da je to jednostavno nemogue. Ograniiti svoju spoznaju na taj nain znai upasti u istu
zamku u koju su Kinezi upali kad su se poeli previe oslanjati na klasifikaciju svijeta i dogaaja sadranu u
Knjizi promjena.
S druge strane, oba sustava imaju i svoje prednosti. Kao to postoji pozitivna strana koritenja znanosti, postoji i
pozitivna strana Knjige promjena. Slika iz ove knjige koja prikazuje meuodnos tih formi utemeljena je na
pogledu na ivot koji nam sugerira nov nain promiljanja o naim informacijama, a u skladu je s odreenim
gleditima koja se sada razvijaju i u naoj znanosti. To je ivotni svjetonazor koji se ne fokusira toliko na
kauzalnu vezu izmeu dogaaja koliko na obrazac dogaaja kao cjelinu.

USPOREDBA ISTOKA I ZAPADA

Pokuat u vam pokazati razliku izmeu ovih naina istraivanja. Kada razmiljamo o uzronosti, uglavnom
razmiljamo o nainu na koji prolost odreuje dogaaje. Iz toga proizlazi da je ljudsko ponaanje odreeno
prolou. To je kao da su dogaaji razliite pikule koje se bacaju zajedno i udaraju jedna o drugu. Stoga emo,
pratei kretanje pojedine pikule, pokuati otkriti koje su je druge pikule udarale. Tako odlazimo sve dalje i dalje
u prolost njezina individualnog kretanja. Sve do nedavno, gledite zapadnjake znanosti bilo je utemeljeno
gotovo iskljuivo na ideji uzronosti. Znanost se pretvorila u istraivanje naina na koji proli dogaaji utjeu na
sadanje dogaaje.
Gledite u osnovi Knjige promjena drukije je. Umjesto da pokua shvatiti dogaaje u odnosu na prole uzroke,
ona dogaaje shvaa u odnosu na njihove sadanje obrasce. Drugim rijeima, pristupa im tako da u obzir uzima
cjelovit pogled na organizam i njegovu okolinu umjesto pogleda koji bismo mogli nazvati linearnim. Iako Kinezi
nisu primijenili taj pristup na svoju tehnologiju, tradicionalno ga primjenjuju u umjetnosti i filozofiji prirodnih
zakona. Njihovo temeljno gledite jako se razlikuje od naega.
Odgovarajuu analogiju za zapadnjaki nain gledanja na stvari moemo pronai u nainu na koji dogaaje
pokuavamo shvatiti u skladu s poretkom rijei. Mogao bih rei: "Ova drva dobro gore", ili "Ovdje stoje visoke
gore". Znaenje rijei "gore" u te dvije reenice odreuje ono to dolazi prije njih. Ako elim znati to znai
"gore", moram vidjeti to se dogodilo u prolosti.
Meutim, ako pogledate ono to bih ja nazvao poretkom slike, a ne poretkom rijei, dolazite do posve drukije
predodbe zato to su vam svi elementi slike predoeni zajedno. Oni dolaze, kako bismo rekli "u komadu" i u
istom trenutku moete vidjeti njihovu povezanost s kontekstom i znaenjem, kao to moete vidjeti kako se
pojavljuje slika kada razvijate fotografsku plou. Znaenje svakog dijela slike ovisi o ostatku slike kakvu vidite u
ovom trenutku.

58

Na isti nain, temeljna filozofija Knjige promjena i kineske ideje o odnosima meu dogaajima je razumjeti
svaki dogaaj u njegovu postojeem kontekstu. Neku stvar neemo shvatiti toliko po onome to se dogodilo prije
koliko po onome to dolazi s njom. Ideja Knjige promjena je da se kroz njene simbole sagleda sveukupni obrazac
trenutka u kojem je pitanje postavljeno. Pretpostavka je da obrazac tog trenutka upravlja ak i bacanjem novia.
Do zanimljive usporedbe koja proizlazi iz toga dolazi zato to mi na Zapadu teimo razumijevanju dogaaja u
skladu s linearnim ili sekvencijalnim poretkom, primjerice poretkom rijei.
U skladu s pravilima uzronosti, razvili smo ili stvorili koncept prirode utemeljen na strukturi pisanog zakona.
No, u kineskom jeziku opet nailazimo na li, rije koja oznaava prirodni zakon, a izvorno je znaila oznake u
adu, godove drveta ili vlakno u miiu, to jest, temeljni obrazac stvari. Prizori poput oznaka u adu ili godova
drveta koriste se zato to imaju ekstremno suptilan, sloen obrazac koji pokazuje velik broj istovremenih
dogaaja. Ti obrasci moraju se sagledati i shvatiti na prvi pogled, kao to i sliku sagledavamo jednim pogledom.
Temeljna kineska ideja o prirodnom poretku nije kompatibilna s formulacijom poretka rijei zato to je prirodni
poredak organski, a ne linearni obrazac.
Drugim rijeima, kada pomislimo na ljepotu, tono znamo to je to, ali apsolutno je nemogue zapisati niz
zakona i pravila koji nam mogu pokazati kako stvoriti lijepe predmete. Matematiari, primjerice, esto osjeaju
da su odreene jednadbe lijepe na neki neobian nain. Budui da je rije o temeljitim ljudima, oni pokuavaju
shvatiti zato su te jednadbe lijepe i pitaju se moemo li nainiti pravilo ili formulu kojom emo opisati kada e
se ljepota pojaviti, a kada ne. Iako su predloili kriterij elegancije kao novu vrstu dokaza koju valja razmotriti,
doli su do opeg zakljuka: kad bismo mogli stvoriti takvo pravilo i primijeniti ga u matematici i kad bi
upotreba tog pravila uvijek rezultirala istim, lijepim rezultatom, taj rezultat na kraju bi nam prestao biti lijep.
Postao bi suh i sterilan.
Isto tako, prirodni poredak, poredak pravde i poredak ljepote stvari su koje moemo spoznati u sebi, ali ih ne
moemo zapisati crno na bijelom. Stoga je mudrija osoba ona koja ima dovoljnu senzibilnost da vidi te stvari u
sebi i spozna da ljepota lei u raznolikosti iskustva.

ZAKLJUAK
Na kraju, naravno, apsolutno je nemogue shvatiti i cijeniti na prirodni svijet ako ne shvatite kada treba prestati
s istraivanjem.
Na nas unutarnji nemir uvijek tjera da se popnemo na svako brdo i prijeemo svaki obzor kako bismo otkrili to
se krije onkraj njega. No, kako postajete stariji i mudriji, smanjena razina energije i mudrost ue vas da planine
gledate iz podnoja ili se moda popnete samo mali dio puta do vrha jer, kad ste na vrhu, vie ne moete vidjeti
planinu. S druge strane planine krije se moda dolina nalik onoj iz koje ste doli.
Stari indijski aforizam glasi: "Ono to je tamo je i ovdje."
To ne smijete pomijeati s osjeajem dosade ili zamorenou pustolovinama. Stvar je zapravo u zapanjujuem
otkriu da smo, na mjestu na kojem se sada nalazimo, ve stigli na cilj.

59

To je to.
Ono to traimo ve je ovdje, ako nismo posve slijepi.
Jer, ako krenete tim planinskim putem sve do njegova kraja, otkrit ete da vas on na kraju opet vodi do
predgraa. No, samo e nadasve glupa osoba pomisliti da put zapravo vodi tamo. Prava je istina da put vodi do
svih mjesta kojima prolazi, pa tako i do mjesta na kojem vi stojite i promatrate ga. Promatrajui ga kako nestaje u
brdima, ve se nalazite u istini do koje on na kraju vodi.
esto sam uivao oslukujui neki skriveni vodopad u planinskom kanjonu. Taj mi je zvuk bio jo udesniji zato
to sam potisnuo nagon da ga potraim i razjasnim misterij. Vie ne moram otkrivati odakle potok dolazi i kamo
tee.
Svaki potok, svaka cesta, ako se uporno i temeljito slijede do kraja, ne vode nikamo.
Zato prisilno istraivaki um uvijek zavrava u onome to mu se ini grubom, gorkom stvarnou injenica.
Uostalom, sviranje violine zapravo je samo potezanje konjske dlake po majim iznutricama. Zvijezde na nebu
samo su radioaktivne stijene i plin. No, samo je iluzija da se istina moe otkriti rastavljanjem svega na dijelove,
poput razmaenog djeteta koje rastavlja igraku.
Zato Platoni Dalekog istoka tako rijetko govore sve i zato ne daju sve detalje. Zato na svojim slikama ostavljaju
velike, prazne i nejasne povrine, a opet, njihove slike nisu nedovrene. Ne radi se samo o neispunjenoj pozadini
- to je integralni dio cijele kompozicije, sugestivne, znaenjem bremenite praznine i procjepi koji neto
preputaju i naoj mati. I neemo pogrijeiti pokuavi ih dopuniti u svojem umu. Doputamo im da ostanu
sugestivni.
Zato, neemo neumorno i agresivno forsirati prelazak tih brda kako bismo otkrili nepoznato i natjerali prirodu da
nam otkrije svoje tajne. Ono to je tamo ve je ovdje.
Svako mjesto na kojem se nalazimo moemo smatrati sreditem svemira. Svako mjesto na kojem stojimo
moemo smatrati odreditem svojeg putovanja.
Meutim, da bismo to shvatili, moramo biti primljivi i otvoreni. Drugim rijeima, moramo uiniti ono to nam je
savjetovao Lao-Tzu kad je rekao da mukarci moraju sauvati odreenu enstvenost i da e tako postati kanali za
cijeli svemir. Taj savjet ne vrijedi samo za mukarce.
To je jedan od nesporazuma u koji je, po mojem miljenju, uronjena naa zapadna kultura. enske vrijednosti
preziru se. Medu mukarcima obino vidimo udan otpor prema tome da budu bilo to osim pravih, stopostotnih
mukaraca.
No, od goleme je vanosti da, pored agresivnog, mukog elementa simboliziranog maem, nauimo cijeniti i
osjetljiv, enski element iji je simbol, moda, otvoren cvijet. Uostalom, nai ljudski osjeti nisu noevi ni udice
nego mekani veo oka, delikatni bubnji uha, njena koa na vrhovima prstiju i tijelu. Kroz te delikatne, osjetljive
stvari dobivamo nae znanje o svijetu.
Zato do znanja moemo doi samo kroz svojevrsnu slabost i mekou.

60

Recimo to na drugi nain: s prirodom smo se pomirili snubivi je, a ne borei se protiv nje. Umjesto da drimo
prirodu na distanci kroz nau objektivnost, kao da nam je neprijateljica, bilo bi dobro da shvatimo kako emo je
bolje spoznati prigrlivi je.
Na kraju, moramo odluiti to zaista elimo uiniti.
Vjerujemo li prirodi ili bismo radije upravljali svime?
elimo li biti nekakvi svemoni bogovi, koji kontroliraju sve, ili elimo uivati u prirodi? Uostalom, ne moemo
uivati u onome to grevito pokuavamo kontrolirati. Jedno od najljepih obiljeja naih tijela je to to o njima
ne moramo cijelo vrijeme razmiljati. Kad biste, probudivi se ujutro, morali razmiljati o svakom detalju svoje
cirkulacije, nikada ne biste doekali kraj dana.
Netko je dobro primijetio: "Misterij ivota nije problem koji treba rijeiti, nego stvarnost koju treba iskusiti."
Pjesma ptica i zvukovi kukaca nain su prenoenja istine do uma. U cvjetovima i travi vidimo poruke taa.
Uenjak istog i bistrog uma, spokojnog i otvorenog srca, u svemu bi trebao pronai ono to ga hrani.
No, ako elite znati odakle dolazi cvijee, znajte da to ne zna ak ni bog proljea.

61