Povrsinska Odlagalista Otpada 2007.1-50

POVRŠINSKA ODLAGALIŠTA OTPADA
Interna skripta
dr. sc. Želimir Veinović

Prof. dr. Predrag Kvasnička
Zagreb, 2007.
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
I
UVODNO O OTPADU
1. GEOTEHNOLOGIJA KAO DIO INŽENJERSTVA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA

(ENVIRONMENTAL ENGINEERING)
2. OPĆENITO O GOSPODARENJU OTPADOM I ZBRINJAVANJU OTPADNOG

MATERIJALA
II
ODLAGALIŠTA
3. GEOTEHNIČKE OSOBITOSTI ODLAGALIŠTA OTPADA - SANITARNO

ODLAGALIŠTE KAO GEOTEHNIČKI OBJEKT
3.1. PROBLEMATIKA ISTRAŽNIH RADOVA
3.2. PROBLEMATIKA OPĆEG NASIPA
3.2.1. Ugradnja materijala
3.2.2. Stabilnost pokosa
3.2.3. Slijeganje
3.2.4. Brtveni slojevi
3.2.5. Drenažni slojevi
4. VRSTE I SVOJSTVA OTPADNIH MATERIJALA

4.1. KVALITATIVNE KARAKTERISTIKE OTPADNIH MATERIJALA
4.1.1. Fizička svojstva
4.1.1.1. Gustoća i jedinična težina otpada
4.1.1.2. Vlažnost
4.1.1.3. Granulometrijski sastav
4.1.1.4. Adsorbcijski kapacitet
Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 1

4.1.1.5. Propusnost kompaktiranog otpada

4.1.2. Mehanička svojstva
4.1.2.1. Deformabilnost otpada
4.1.2.2. Komentari glede slijeganja
4.1.2.3. Čvrstoća otpada
4.1.3. Kemijska svojstva
4.1.4. Biološka svojstva
4.2. KVANTITATIVNE KARAKTERISTIKE OTPADNIH MATERIJALA
4.3. STARENJE I PROMJENE KARAKTERISTIKA OTPADNIH MATERIJALA
TIJEKOM VREMENA
4.4. PROBLEMATIKA ODLAGALIŠNIH FLUIDA
4.4.1. Nastanak,vrste i karakteristike odlagališnih fluida
4.4.1.1. Filtrat
4.4.1.2. Odlagališni plinovi
4.4.2. Izdvajanje i tretman odlagališnih fluida
4.4.2.1. Izdvajanje i tretman filtrata
4.4.2.2. Izdvajanje i tretman odlagališnog plina
5. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA I EKSPLOATACIJA

5.1. ODABIR LOKACIJE ODLAGALIŠTA
5.1.1. Inženjersko-geološka i hidrogeološka situacija
5.1.2. Geomehanički istražni radovi
5.2. VRSTE ODLAGALIŠTA S OBZIROM NA TEHNOLOGIJU ODLAGANJA
OTPADNIH MATERIJALA
5.3. ELEMENTI ODLAGALIŠTA OTPADA I NJIHOVO PROJEKTIRANJE
5.3.1. Temeljni zaštitni sustav
5.3.2. Pokrovni zaštitni sustav
5.3.3. Specifičnosti pojedinih slojeva unutar sustava
5.3.3.1. Temeljno tlo
5.3.3.2. Brtveni slojevi
5.3.3.3. Drenažni slojevi
5.3.3.4. Zaštitni i prijelazni slojevi
5.3.3.5. Rekultivirajući sloj
5.3.4. Odlagališta s prirodnim prigušenjem
5.3.5. Tijelo odlagališta - otpad i slojevi za privremeno (dnevno) prekrivanje otpada
5.3.6. Vertikalni/bočni zaštitni sustav slojeva
5.4. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA U UŽEM SMISLU RIJEČI

5.4.1. Priprema polja, odlaganje, rasprostiranje i zbijanje otpada
5.4.2. Stabilnost kosina i erozija
5.4.3. Obrada voda površinskog dotoka
5.5. PRATEĆI OBJEKTI ODLAGALIŠTA I INFRASTRUKTURA
5.6. AKTIVNOSTI ZA VRIJEME RADA ODLAGALIŠTA
5.7. OCJENA SIGURNOSTI ODLAGALIŠTA
5.8. ZATVARANJE ODLAGALIŠTA I ODRŽAVANJE/UPORABA NAKON
ZATVARANJA
5.8.1. Ozelenjavanje
5.8.2. Izgradnja objekata iznad tijela odlagališta
5.9. NAKNADNA MJERENJA NA ODLAGALIŠTIMA
5.9.1. Podzemna voda
5.9.2. Slijeganje
5.9.3. Produkcija odlagališnih fluida
5.9.4. Emisija zračenja
5.10. ANALIZA EKONOMIČNOSTI
6. SANACIJA POSTOJEĆIH NESANITARNIH ODLAGALIŠTA

6.1. POSTUPCI SANACIJE IN SITU
6.2. POSTUPCI SANACIJE EX SITU
7. ODLAGANJE POSEBNOG OTPADA
III
ZAGAĐENO TLO
8. GEOTEHNOLOGIJA PRI SANACIJI ZAGAĐENOG TLA

8.1. ISTRAŽNI RADOVI
8.2. POSTUPCI I TEHNOLOGIJE SANACIJE ZAGAĐENOG TLA
8.3. MOGUĆNOSTI NAKNADNE UPORABE SANIRANIH LOKACIJA

IV
ZAKONSKA REGULATIVA
9. ZAKONSKA REGULATIVA U SVIJETU

10. ZAKONSKA REGULATIVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

I
UVODNO O OTPADU
1. GEOTEHNOLOGIJA KAO DIO INŽENJERSTVA ZA ZAŠTITU

OKOLIŠA (ENVIRONMENTAL ENGINEERING)
U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do porasta opće svijesti o okolišu i o potrebi

zaštite okoliša. Pojave kao što su: kisele kiše, ozonska rupa, efekt staklenika, degradacija
poljoprivrednog zemljišta, neuređena smetlišta, zagađenje podzemnih voda, skladištenje
radioaktivnog otpada iz nuklearnih elektrana i sl. - nailaze na veliku pozornost cjelokupne svjetske
javnosti. Ove i slične teme predmet su rasprava i aktivnosti u mnogim sferama društva, ali usporedo
s time sve se više osjeća nedostatak "čiste" vode, "čistog" zraka i "čiste" hrane.
U ovom kontekstu zbrinjavanje otpada predstavlja jedan od najvećih problema današnje
civilizacije. Nagli tehnološki razvoj u zajednici s procesom urbanizacije rezultirao je, između
ostalog, pojavom velikih količina otpada koje ugrožavaju sve elemente eko-sustava. Rješavanje tog
problema prvenstveno je tehničko-tehnološki zadatak, ali on isto tako zadire i u područje prava,
ekonomije, sociologije i politike.
Odlaganje otpada predstavlja najstariju tehnologiju postupanja s otpadom. U današnjim

uvjetima, sanitarno odlagalište možemo definirati kao "objekt koji je izgrađen i opremljen za trajno,
kontrolirano, organizirano i sigurno odlaganje otpada".
Moglo bi se zaključiti da rješavanje problema odlaganja otpada ne spada, u cijelosti gledano,
niti u jednu tradicionalnu granu inženjerstva. U traženju takovih postupaka odlaganja, kojima će se
spriječiti štetno djelovanje na okoliš kroz dulje vremensko razdoblje, susreću se problemi koji imaju
interdisciplinarni karakter. Stoga metode za njihovo rješavanje treba tražiti u više inženjerskih
područja. Takova će situacija potrajati sve dok se opseg poslova ne proširi do te mjere da će biti
nužno odgajati nove stručnjake, specijaliste za rješavanje tih problema. Ovakova tendencija već je
prisutna u nekim zapadnim zemljama.
Pojam - inženjerstvo za zaštitu okoliša ili - inženjerstvo zaštite okoliša (engl.

environmental engineering) kao takav označava tehničku granu koja kod nas za sada ne postoji, no
u razvijenom svijetu se ovoj grani inženjerstva pridaje sve više važnosti. Inženjerstvo zaštite okoliša
je struka koja u sebi objedinjuje sve one interdisciplinarne karakteristike potrebne za cjelovitu i
kvalitetnu zaštitu okoliša u tehničko/tehnološkom, ali i društveno/edukativnom smislu.
Tehničko/tehnološki problemi koji spadaju pod zaduženja inženjerstva zaštite okoliša su:
1. projektiranje i izvođenje poslova u svezi s gospodarenjem i zbrinjavanjem svih vrsta otpada;

2. projektiranje i izvođenje poslova u svezi zaštite tla, površinskih i podzemnih voda, te zraka;
3. projektiranje i izvođenje poslova u svezi čišćenja i sanacije okoliša u slučaju zagađenja;
4. projektiranje i izvođenje poslova u svezi čišćenja, sanacije, zatvaranja i rekultiviranja
neaktivnih industrijskih, rudarskih, energetskih i sl. postrojenja, lokacija i objekata nakon
prestanka njihovog rada;
5. izrada studija utjecaja na okoliš;
6. nadgledanje i kontrola rada mogućih zagađivača, i sl.
U društveno/edukativnom smislu također postoji širok djelokrug poslova za koje bi inženjeri

zaštite okoliša bili najadekvatnije obrazovani i najpozvaniji da ih obavljaju. Miješanje nedovoljno
tehnički potkovanih i u ekološkom pogledu nedovoljno obrazovanih, ili možda samo -
jednoobrazno stručnih lica (u vidu političara, ekologa, tehnologa, strojarskih, rudarskih i sl.
inženjera) u sustav društvene edukacije i prosvjećivanja glede zaštite okoliša kontraproduktivno je!
Naime, time se jedino postiže ograničavanje pogleda ljudi, u svezi sa zaštitom okoliša, na one
probleme za koje su dotična lica stručna i kojima se bave. Time se gubi sagledavanje cjelokupne
slike problema kao takovih i ide u jednu ili drugu krajnost - "potpunu zaštitu" ili "potpunu
ravnodušnost". Propisno obrazovani inženjeri zaštite okoliša bi ovdje uveli stanje ravnoteže pošto bi
bili najpozvaniji da objasne, riješe problem i donesu odluku glede svih ili velike većine pitanja i
problema u svezi sa zaštitom okoliša.
Kada se pogleda gore navedena lista zaduženja i poslova koje bi inženjeri zaštite okoliša
mogli i trebali obavljati, jasno je da najviše dodirnih točaka s ovom strukom ima rudarstvo, odnosno
rudarska geotehnika. Naime, dobar dio navedenih poslova spada u djelokrug rudara koji takove
probleme rješavaju u svojoj praksi već dugo godina. Premda je rudarska struka zacijelo ona koja je
zaslužna za, ako ne po intenzitetu onda po opsegu, najveće devastacije okoliša, rudarstvo kao
takovo je posljednjih godina također jedna od tehničkih struka koje su se najviše prilagodile
obavljanju svojih poslova na način koji je "u skladu s okolišem" (engl. environmental sound).
Rudari se u svojoj struci već tisućljećima bave podzemnom eksploatacijom i izradom
podzemnih prostorija i tunela. Štoviše, u posljednje vrijeme u rudarskoj praksi postoji tendencija ka
spuštanju svih ili većine rudarskih radova u podzemlje. Time se ne bi narušavao izgled okoliša,
iskorištavala bi se mineralna sirovina, a ovim dobivene podzemne prostorije naknadno mogu biti
prenamijenjene za smještaj raznih industrijskih i sl. pogona odnosno za skladištenje raznih vrsta
materijala, uključujući tu i otpad. Širenje gradova je tako uznapredovalo da u nekim dijelovima
svijeta predstavlja opasnost po prestanak normalnih funkcija naselja (potpuno zagušenje prometa
npr.). Djelomično, ovaj problem možemo riješiti spuštanjem nekih dijelova grada u podzemlje, što
nije samo ograničeno na željeznicu i sl. već i na poslovno/trgovačke, komunalne i sl. objekte. Ovdje
se lako može uočiti velika pomoć koju bi ponudilo iskustvo rudara u svezi s takovim radovima.
Obrazovanje rudarskog inženjera je doista široko i uključuje poznavanje kemije, fizike,
geofizike, matematike i matematičkog modeliranja, mehanike stijena i mehanike tla, transporta i
transportnih sredstava, projektiranja prometnica i geotehničkih objekata, inženjerske i
hidrogeologije, vjetrenja i odvodnjavanja, oplemenjivanja mineralnih sirovina, površinske i
podzemne eksploatacije, i td., a ne smijemo zaboraviti ni zaštitu okoliša kao takovu.
U struci se , rudarski inženjer, odnosno inženjer rudarske geotehnike, redovito susreće s
onim poslovima koji su neophodni za projektiranje i izgradnju odlagališta svih vrsta otpada.
Istražni radovi su izravno dio struke inženjera rudarstva, jer se niti jedan rudarski objekt ne može
niti zamisliti bez njih. U djelokrug rudarstva spada površinska eksploatacija, kao npr. iskop gline i
sličnih materijala, te ugradnja materijala jalovine u nasipe jalovišta. Ovdje se rudari susreću s
problemom stabilnosti kosina, slijeganja, procjeđivanja, odvodnje površinskih voda i sl.
vezanim uz pitanja općeg nasipa. Nakon završetka eksploatacije, površinski kopovi se
rekultiviraju, da ne bi narušavali izgled okoliša. U podzemnoj eksploataciji, kao što je već rečeno,
rudari se bave izradom podzemnih prostorija u svrhu eksploatacije mineralne sirovine. Tijekom tih
radova susreću se s problemima slijeganja, prodiranja plinova i voda, koji su često puta opasni i
korodivni, pa zahtijevaju specifičan nači otplinjavanja i odvodnje. Iskopanu rudu treba podvrgnuti
postupku oplemenjivanja, a u novije vrijeme se vrši recikliranje, odn. ponovna prerada starih
jalovišta u kojima postoji određena količina rude koju nekada nije, a danas, zahvaljujući napretku
tehnike i tehnologije, jest moguće iskoristiti. Iste metode se mogu pa čak već i primjenjuju za
preradu materijala iz starih odlagališta otpada, a postupci i tehnologija uporabljeni za
oplemenjivanje rude uporabljuju se u istom ili samo djelomično izmjenjenom obliku za potrebe
reciklaže komunalnog otpada i u nekim metodama sanacije (čišćenja) zagađenog tla.
Otprašivanje, odn. pročišćavanje ispusnih plinova na pogonima (za oplemenjivanje, ali i u sl.
industriji i termoelektranama/spalionicama), također je dio rudarskih poslova. Na kraju treba
spomenuti nadzor, koji je posebno strogo reguliran za rudarsku struku.
U sadašnjoj situaciji neosporna je činjenica da tehnologija razvijena u geotehničkoj znanosti

i u geotehničkom inženjerstvu ima važnu ulogu u rješavanju problema glede odlagališta otpada,

sanacije zagađenog tla i sl. te mora biti uvažavana pri njihovu rješavanju. Također, sanitarno
odlagalište komunalnog otpada možemo promatrati kao tipičnu geotehničku građevinu.
S obzirom na gore iznešeno, jasno je da su inženjeri rudarstva, odnosno geotehnike, ako već
ne najpozvaniji gklede rješavanja pitanja i problema u svezi zaštite okoliša, a onda po svojoj
stručnosti barem najbliskiji budućim inženjerima zaštite okoliša.
2. OPĆENITO O GOSPODARENJU OTPADOM I ZBRINJAVANJU

OTPADNOG MATERIJALA
Prije nekoliko desetljeća ekonomisti su definirali otpad kao "materijal koji je jeftinije
baciti nego koristiti". Danas je došlo do radikalne promjene takovog gledišta. Naime, s
vremenom cijena odlaganja otpadnog materijala raste jer je sve manje ekološki prihvatljivih
lokacija na kojima je omogućeno sanitarno odlaganje otpada1. Osim toga, u otpadu postoji dosta
materijala koji se mogu reciklirati i uporabiti kao sekundarne sirovine uz određeni profit.
Jedan od najranijih oblika gospodarenja otpadom nalazimo u Grčkoj, u 5. st. pr. n. e.,
gdje je svaka osoba bila odgovorna da prikupi svoje vlastito smeće i da ga donese na gradsko
smetlište. Prva prava služba za sakupljanje otpada bila je organizirana u rimskom carstvu.
Pedesetih godina ovoga stoljeća dolazi do radikalne promjene u sustavu odlaganja.
Dotadašnje stihijsko i nesanitarno "odlaganje" otpada na smetlišta, zamjenjuje se planiranim i
dobro organiziranim pristupu problemu. Poradi bolje iskoristivosti prostora i zaštite okoliša,
započinje se sa zbijanjem otpada, prekrivanjem jama u koje se odlaže isl.
Danas se radi po “3R” principu – REDUCE, REUSE, RECYCLE (smanjiti, nanovo
uporabiti, reciklirati) pa se i napori istraživanja glede zbrinjavanja, odnosno gospodarenja
otpadom, usmjeravaju na smanjenje količine otpada koji mora biti odložen, ali i na tehnologiju
odlaganja otpada. Naime, na kraju krajeva bez obzira kako i koliko mi obradili otpad uvijek
ostaje neki produkt obrade. Na kraju se nešto mora odložiti u zemlju. ODLAGANJE OTPADA
NE ZNAČI NJEGOV NESTANAK VEĆ SAMO PRELAZAK IZ NEPOVOLJNOG U
POVOLJNIJE STANJE, ZA KRATAK PERIOD.
Gospodarenje otpadom (waste management) bavi se:
1) proizvodnjom;
2) pohranom na licu mjesta;
3) sakupljanjem;
4) prijenosom;
5) transportom;
6) obradom i preradom;
7) odlaganjem otpada.
1
SANITARNO ODLAGANJE OTPADA - način odlaganja otpadnog materijala u skladu s okolišem (ne ugrožava
ga niti onečišćuje) u, za tu svrhu posebno projektirana i izgrađena, sanitarna odlagališta otpada.
Postoji pet osnovnih strategija za ekološki i ekonomski opravdano gospodarenje

otpadom:
1. SMANJENJE IZVORA;
2. PONOVNA UPORABA;
3. RECIKLIRANJE;
4. ENERGETSKO SPALJIVANJE OTPADA;
5. ODLAGANJE.
SMANJENJE IZVORA – odnosi se koliko na smanjenje broja izvora iz kojih dobivamo otpadni
materijal, toliko i na smanjenje količina otpadnog materijala na izvoru (mjestu nastanka). Ovo -
smanjenje početne količine otpada, u praksi se provodi:
- kupovinom proizvoda s malo ambalaže;

- smanjenjem količine i/ili toksičnosti otpada koji nastaje;
- smanjenjem količine i troškova vezanih uz njegovu obradu i utjecaj na okoliš;
- smanjenjem količine otpada dizajniranjem, proizvodnjom i pakovanjem proizvoda s
minimumom toksičnih komponenti, minimalnom količinom (volumenom materijala) i/ili
dužim vijekom trajanja;
- razvojem i uporabom proizvoda s većom trajnošću i mogućnošću popraljanja;
- zamjenom proizvoda za jednokratnu uporabu proizvodima koji se mugu koristiti nanovo;
- uporabom manje materijala (npr. obostrano fotokopiranje);
- povećanjem sadržaja recikliranih materijala u proizvodima;
- razvojem struktura koje će navoditi proizvođače na manju produkciju otpada;
- kompostiranjem.
Kompostiranje je moguće provesti na 18% kućnog otpada. Ono vraća u zemlju (na način
neškodljiv po okoliš) ono što je uzeto iz zemlje, no kompostiranjem se iz struje otpada znaju
izdvojiti i škodljivi materijali pa treba pripaziti koje organske otpatke kompostiramo. Kompost
unapređuje tlo, ne gnoji ga!
PONOVNA UPORABA – označava iznalaženje drugog ili istog načina za ponovnu uporabu
nekog proizvoda, radije nego da ga se riješimo (može uključivati popravke i prepravke).
RECIKLIRANJE – označava promjenu otpadnog materijala u drugi, iskoristiv oblik, a uključuje :
- sakupljanje;
- odvajanje;
- ponovnu uporabu/kompostiranje otpada.
Neka istraživanja govore da bi se u Sjedinjenim državama npr. moglo reciklirati više od

75 % otpada. Prema iskustvima zemalja u kojima je recikliranje već duže vremena u primjeni,
najbolje mjesto za odvajanje materijala za reciklažu i ponovnu uporabu je na samom izvorištu,
prije nego se otpad pomješa.
ENERGETSKO SPALJIVANJE OTPADA – obično ne ide ruku-pod-ruku s recikliranjem, jer se

na taj način gubi na ogrijevnoj vrijednosti otpada. Ipak, moguće je provesti neki oblik izdvajanja
pojedinih frakcija i još uvijek energetsko spaljivanje zadržati ekonomski opravdanim.
Spaljivanjem se, osim mogućeg iskorištavanja toplinske energije, dobiva i na smanjenju
volumena otpadnog materijala. Što više otpada spalimo - manje će dragocjenog odlagališnog
prostora biti zauzeto, a moguća je i uporaba šljake (otpadnog pepela).

ODLAGANJE – otpada nužno dolazi na kraju. Sav otpad koji se ne može prodati kao sekundarna
sirovina, šljaka i pepeo dobiveni spaljivanjem (neki oblici), i tome slični produkti ostalih
tehnologija za zbrinjavanje otpadnog materijala, na kraju bivaju odloženi u odlagališta.
Gospodarenje otpadom uključuje uporabu nekoliko, ili svih, navedenih strategija.
Na Slici 2.-1. dijagramom je shematski prikazan osnovni princip modernog gospodarenja

otpadnim materijalom.
uporaba
proizvoda za
kućanstvo
novi nastanak
proizvod kućnog
(npr. karton) otpada
recikliranje proizvodnja izravna ponovna

u drugi toplinske uporaba proizvoda
proizvod energije (npr. plastične
vrećice)
ostaci
šljaka i eventualno
pepeo odlaganje
odlaganje
na
odlagalište
Slika 2.-1. Shematski prikaz principa modernog gospodarenja otpadnim materijalom.

Ranije spomenut stalni porast cijene odlaganja, glede manjeg broja lokacija za odlagališta
otpada, posredno je uvjetovan pooštravanjem zakonskih propisa, širenjem urbanih sredina i
razvojem svijesti stanovništva, vezano uz gospodarenje otpadom i zaštitu okoliša. Na žalost, ovaj
posljednji razlog stvara posebne probleme inženjerima koji se bave projektiranjem i izgradnjom
odlagališta. Pojam "razvoj svijesti" je u toliko pogrešan što se svijest o zaštiti okoliša i
odlagalištima ne razvija u smislu općeg razumijevanja i ispravne slike problema, već kao
najcrnja moguća slika svih negativnosti, opasnosti i loših strana zbrinjavanja otpada. Odatle
svoje korjene vuku parole:
- N.I.M.B.Y. – "not in my back yard!" (ne u mom dvorištu);

- B.A.N.A.N.A. – "build absolutely nothing anywhere near anyone!" (ne gradite apsolutno
ništa, nigdje, ni u čijoj blizini);
- N.O.P.E. – "not on planet Earth!" (ne na planeti Zemlji).
N.I.M.B.Y. – je sigurno najčešći stav stanovništva pri traženju povoljnih lokacija za

odlagališta bilo kakovog otpada.

II
ODLAGALIŠTA
3. GEOTEHNIČKE OSOBITOSTI ODLAGALIŠTA OTPADA -

SANITARNO ODLAGALIŠTE KAO GEOTEHNIČKI OBJEKT
Odlagalište komunalnog otpada je objekt čija izgradnja obuhvaća rješavanje niza

problema: sanitarno-epidemioloških, ekoloških, hidroloških, hidrogeoloških, urbanističkih,
građevinskih, ekonomskih, komunalnih i geotehničkih. Iako realizaciju projekta sanitarnog
odlagališta prati suradnja različitih struka, poradi svojih specifičnosti taj objekt je u prvom redu
geotehnički.
Slijedećih nekoliko poglavlja obrazložit će ovu tvrdnju.
3.1. PROBLEMATIKA ISTRAŽNIH RADOVA
Istražni radovi u tlu su jedan od osnovnih geotehničkih zadataka koji se provode prije
izgradnje svih gradevinskih, rudarskih ili geotehničkih objekata. Ispitivanje tla provodi se u
svrhu dobivanja preciznih podataka o vrsti, prostiranju i karakteristikama materijala na kojem će
se graditi.
Opsežnost i točnost istražnih radova ovisit će o važnosti buduće građevine. Detaljna
istraživanja terena su izuzetno skupa pa je bitno pronaći pravi odnos njihovog opsega i
ekonomske rentabilnosti.
Dubina do koje treba provesti ispitivanja regulirana je propisima i određuje se s obzirom
na vrstu i raspodjelu slojeva, odnosno prema veličini, obliku i načinu izgradnje objekta (pitanje
opterećenja tla) te njegovoj osjetljivosti (pitanje slijeganja).
Ispitivanje tla dijeli se u tri skupine (Nonveiller, 1981):
1) prethodna ispitivanja - pregled terena, prikupljanje postojećih podataka o geološkim

prilikama, ispitivanje tla na susjednim lokacijama itd;
2) bušenje i vađenje uzoraka;
3) laboratorijska ispitivanja uzoraka;
4) mjerenje osobina tla in-situ.
Osobitu pozornost treba usmjeriti na mjerenje razine podzemne vode što se provodi
izradom bušotina, odnosno piezometara, koji su opremljeni za promatranje razine ili tlaka
podzemne vode kroz duže razdoblje. Ovo je važno iz razloga osiguranja protiv zagađivanja
podzemnih tokova, a isto tako i osiguranja izgrađenog objekta od poplavljivanja.

Zbog specifičnosti problematike vezane uz odlagališta komunalnog otpada, istražni

radovi se provode u dvije razine:
1) u svrhu odabira lokacije u regionalnom smislu;

2) u svrhu odabira mikrolokacije odlagališta.
Pri odabiru lokacije u regionalnom smislu provode se opća (prethodna) istraživanja

terena, gdje dominira prikupljanje podataka o području, geološka prospekcija i geofizički istražni
radovi. Za odabir mikrolokacije provode se ispitivanja konkretnih osobina tla:
a) sastav i kemijsko-fizičke osobine slojeva;

b) raspred i prostiranje slojeva;
c) propusnost;
d) parametri čvrstoće tla;
e) karakteristike zbijanja;
f) razina podzemne vode i smjer toka;
g) postojanje akvifera i položaj.
Osim nabrojanih postoji još niz istražnih radova, a njihova važnost opravdava visoke
trožkove izvođenja. Najvažnije je istražno bušenje, koje se provodi s uzimanjem poremećenih i
neporemećenih uzoraka (jezgrovanje). Ti uzorci se kasnije podvrgavaju laboratorijskim
ispitivanjima.
Dobiveni rezultati moraju zadovoljiti određene propise i standarde, a na temelju njih se
odabire i način izvedbe odlagališta, odnosno tehnika odlaganja.
Pri izgradnji sanitarnog odlagališta istražni radovi u tlu trebali bi se provesti do dubine od
najmanje 30 metara (prema stranim iskustvima).
3.2. PROBLEMATIKA OPĆEG NASIPA
Pod "općim nasipom" podrazumjeva se objekt od materijala tla (glina, prah, pijesak,
šljunak, kameni agregati) trapeznog oblika, s pokosima čiji je nagib određen: kutem unutrašnjeg
trenja i kohezijom, karakteristikama podloge, načinom ugradnje, vanjskim utjecajem i dr.
Nasipi se izrađuju pri gradnji prometnica, u svrhu regulacije vodenih tokova i obrane od
poplava te za stvaranje akumulacija vode (nasute brane). Geotehnički problemi vezani uz opći
nasip odnose se na stabilnost njegovih kosina, slijeganje i izgradnju brtvenih slojeva.
Na Slici 3.2.-1. prikazani su mogući problemi stabilnosti i deformacija tipičnog
odlagališta.

(a)
(b
LEGENDA:
1 Otpornost na klizanje pokrovnog sloja.

(a) Lokalni slom u tijelu odlagališta po
pretpostavljenoj kliznoj plohi.
2 (b) Globalni slom kroz tijelo odlagališta i
kroz temeljno tlo po pretpostavljenoj
kliznoj plohi.
nosivost temeljnog tla, uz pretpostavljen
3
mehanizam sloma tla.
Otpornost na klizanje između baznog sustava
4
brtvljenja i temeljnog tla.
5 Stabilnost podnožne berme.
6 Stabilnost pomoćne konstrukcije.
7 Slijeganje temeljnog tla.
Vertikalni i horizontalni pomaci tijela
8
odlagališta.
Slika 3.2.-1. Shematski prikaz geotehničkih problema sanitarnog odlagališta.

(preuzeto iz: Kovačić, Čorko, 1994)
Bilo da je odlagalište komunalnog otpada izvedeno na ravnom terenu, u zasjeku ili

popunjavanjem neke prirodne, odnosno umjetne depresije - njegov konačni izgled uvijek
uključuje pokose. Zahtjevi glede slijeganja, stabilnosti i vodopropusnosti (tijekom izgradnje i
nakon sanacije objekta) gotovo su identični, ako ne i strožiji, od onih pri izgradnji nasute brane
ili nasipa za obranu od poplave.

3.2.1. Ugradnja materijala
Ugradnja i zbijanje materijala nasipa mora biti u slojevima jednake debljine i određene
vlažnosti, a osobitu pozornost treba posvetiti jednoličnosti zbijanja. U svrhu kvalitetnije ugradnje
matrerijala tla u nasipe izrađuju se probna polja, na kojima se utvrđuje potreban broj prijelaza
strojeva i optimalna debljina slojeva. Tijekom izvođenja pojedinih slojeva uzimaju se uzorci i
laboratorijski ispituje kvaliteta ugradnje.
Kod odlagališta je isti slučaj kao i kod drugih geotehničkih građevina, s tom razlikom što
je ispitivanje svojstava, odnosno kvalitete ugradnje otpadnog materijala težak, a često puta i
neizvediv posao (prvenstveno uslijed promjene svojstava otpada tijekom vremena, o čemu će biti
više riječi u narednim poglavljima).
3.2.2. Stabilnost pokosa
Kod svih nasutih geotehničkih objekata postavlja se zahtjev za stabilnošću kosina, dakle -
nedopustivo je stvaranje kliznih ploha. To znači da ne smije doći do prekoračenja posmične
čvrstoće tla.
Preventivne mjere za stabilizaciju kosina su: odabir odgovarajućeg nagiba (uz traženi
faktor sigurnosti), dobra ugradnja materijala, dobra odvodnja, i sl.
Kod odlagališta komunalnog otpada situacija je gotovo ista, osim što se uz stabilnost
materijala tla javlja i pitanje stabilnosti otpada. Tu veliki utjecaj imaju: oborinska voda, sastav
otpadnog materijala te način njegove ugradnje i zbijanja.
3.2.3. Slijeganje
Slijeganje nasutih geotehničkih objekata mora biti svedeno na minimum. To se posebno

odnosi na pojavu diferencijalnih slijeganja.
Do slijeganja može doći u toku i nakon izgradnje nasipa, a ono je posljedica smanjenja
volumena pora materijala podloge i objekta.
Najveći utjecaj na slijeganje imaju:
1. vrsta, sastav i karakteristike materijala podloge, odnosno nasipa;

2. način ugradnje materijala;
3. veličina objekta i intenzitet kontaktnog pritiska;
4. dubina spuštanja ispod kote terena, i dr.
Ako bi deformacije ispod objekta bile prevelike, onda ih na neki način moramo spriječiti.
To se izvodi ukanjanjem lošeg sloja iz podloge ili usporenom gradnjom nasipa, pri čemu se tlo
polako konsolidira (Nonveiller, 1981).
Kod odlagališta, bolje zbijanje otpada znači manje slijeganje u budućnosti, ali i manje
zauzetog prostora. Zavisno od visine odloženog materijala, ukopavanja etaža ispod kote terena i
karakteristika podinskih slojeva, postoji stanovita opasnost od slijeganja podloge, što može
dovesti do pucanja donjeg i gornjeg brtvenog sloja. Ipak, u većini slučajeva, daleko veći problem
predstavlja diferencijalno slijeganje odlagališta. Naime, osim slijeganja do kojeg s vremenom
dolazi zbog kompaktiranja materijala pod djelovanjem gravitacije, postoji i mnogo važniji
problem slijeganja otpadnog materijala uslijed truljenja, koje neće biti ravnomjerno i koje može
izazvati pucanje pokrovnih slojeva. Rješavanje tog problema jedan je od najvažnijih zadataka
vezanih uz odlagališta komunalnog otpada.
Na kraju, pošto čovjeku u poslijednje vrijeme ponestaje prostora za izgradnju raznih
objekata (rekreativni centri, hale, skladišta, ceste, stambene zgrade i sl.) nameće se pitanje
uporabe starih (zatvorenih) sanitarnih odlagališta u tu svrhu, gdje se kao najveći problem
pojavljuje upravo pitanje stabilnosti i prognoziranje slijeganja takovih podloga.
3.2.4. Brtveni slojevi
Od nasutih brana i nasipa za obranu od poplave u prvom redu se traži da budu nepropusni
po cijeloj svojoj duljini. To svojstvo se postiže ugradnjom koherentnih materijala s vlo malim
koeficijentom propusnosti (gline).
Osnovni djelovi nasute brane su:
1. NEPROPUSNA JEZGRA - izrađena od glinovitog ili prašinastog materijala s malim

koeficijentom propusnosti i malom otpornosti smicanju;
2. POTPORNE ZONE - izrađene od kamena i šljunkovito-pjeskovitog materijala veće
propusnoti od jezgre i veće otpornosti smicanju.
Nepropusna jezgra je barijera koja sprječava istjecanje vode (iz akumulacije, npr.) no
njen materijal je dosta podložan eroziji. Iz tog razloga se oko jezgre izraduju potporne zone od
propusnijeg, ali i daleko stabilnijeg materijala.
Poradi velikog hidrostatskog i hidrodinamičkog tlaka, nasutim branama i nasipima
tolerira se određena propusnost, ali ne i prekomjerno otjecanje vode, jer bi u tom slučaju izgubili
svoju funkciju.
Dok je kod brana i nasipa za obranu od poplave dopušteno procjeđivanje vode u

prihvatljivim granicama, kod odlagališta to je nedopustivo. Gornji brtvenj sloj mora u potpunosti
spriječiti procjeđivanje oborinskih voda u tijelo odlagališta, a donji brtveni sloj - istjecanje
filtrata iz tijela odlagališta.
3.2.5. Drenažni slojevi
Kod izgradnje potpornog zida - "građevine koja podupire vertikalne ili strme zasjeke
terena ili nasut materijal" (Nonveiller, 1981) od velike je važnosti dobro dreniranje zasipa u
zaleđu. Nepropusni i malopropusni zidovi zahtijevaju posebe sustave za tretman oborinskih voda
koje, procijedene u tlo, nailaze na zid kao zapreku svome tečenju i ostvaruju veliki pritisak na nj.
Da ne bi došlo do preopterećivanja zida, njegovog pucanja ili rušenja, voda se drenira, čime se
smanjuje hidrostatski tlak i otklanja opasnost.
Materijal drenažnih konstrukcija mora zadovoljiti uvjete filtarskih slojeva (Nonveiller,
1981):
1. Mora imati dovoljno veliku propusnost da voda u njemu teče uz znatno smanjen gradijent
i s malim strujnim tlakom (barem deset puta veća propusnost od okolnog materijala).
2. Mora biti dovoljno sitnozrnat i njegova granulometrijska krivulja takova da voda ne
može iznositi sitne čestice zaštićenog materijala kroz pore filtra.
Iz ovih razloga, drenažni sustavi se izrađuju u više slojeva od nekoherentnog materijala

različite krupnoće. Pošto se u drenove obično ugraduju cijevi, radi povećanja odvodnog
kapaciteta, granulacija materijala se mijenja od najkrupnijeg - neposredno uz cijev, postupno
prema najsitnijem - uz drenirani materijal. Pri tome se mora obratiti pozornost na vjerojatnost
začepljenja cijevi i njenu kontrolu.
Isto tako, mora se u obzir uzeti oborinska voda koja se ne procjeduje kroz tijelo objekta,
već teče po njemu i izaziva eroziju pokosa. Iz tog razloga se izraduju rigoli i kanali za odvodnju
oborinskih voda.
Kod odlagališta nailazimo na iste probleme.

Odlagališni fluidi, koji se javljaju u tijelu odlagališta uslijed truljenja otpada,
procjeđivanja oborina i sl., moraju biti evakuirani i podvrgnuti određenom tretmanu (npr.
recirkulaciji). Također se ne smije dopustiti dotok oborinske vode, osim u vrlo ograničenim
količinama tijekom odlaganja otpada, tako da odlagalište zahtjeva mrežu rigola, odnosno
odvodnih kanala.
Osim izrade horizontalnih drenova za filtrat i rigola na površini odlagališta, neophodan je
i sustav za odvođenje odlagališnih plinova nastalih raspadanjem organske tvari u otpadu.
4. VRSTE I SVOJSTVA OTPADNIH MATERIJALA
Karakterizacija - određivanje sastava otpada, i kvantifikacija njegove proizvodnje morale

bi prethoditi projektiranju odlagališta. Karakteristike zaštitnog sustava slojeva (debljine,
raspored, materijali...) zavise o karakteristikama otpadnog materijala, volumen odlagališta zavisi
o trenutnoj i predviđenoj produkciji otpada, broj i vrsta strojeva odn. prateći objekti odlagališta
zavise o produkciji i karakteristikama otpada, itd.
Da bi se uštedilo na sredstvima koja treba uložiti u izradu studije sastava i količina
otpada, za neko naselje ili regiju, moguće je primjeniti iskustva dobivena istraživanjima u nekom
drugom gradu ili regiji. Naravno, to nije uvijek tako jednostavno, jer se i karakteristike i količine
otpada mogu uvelike razlikovati. One jako variraju zavisno o sredini u kojoj otpad nastaje -
prisutna industrija (vrsta), stupanj industrijalizacije, sastav stanovništva itd.
Postoji više tipova podjela otpada i one se dosta razlikuju od autora do autora, zavisno o
načinu karakterizacije i o regiji u kojoj je provedena (Tablica 4.-1.).

TIP PODJELE VRSTE OTPADA

- prema nastanku I: - kućni otpad
- otpad s javnih površina
- industrijski otpad
- ostali otpad (krupni, građevinski idr.)
- prema nastanku II: - komunalni otpad

- mineralni otpad
- otpad usljed jaružanja
- opasni otpad
- prema nastanku III: - komunalni otpad

- bolnički otpad
- poljoprivredni otpad
- prema geomehaničkim
karakteristikama: - otpad koji je sličan tlu
- ostali otpad
- prema karakteristikama
utjecaja na okoliš: - inertni otpad
- komunalni (kućni) i neopasni industrijski
otpad
- opasni industrijski otpad
- prema agregatnom
stanju: - kruti otpad
- tekući otpad:
- mulj
- tekućina
- plinoviti otpad
- mješavine (gore navedenog)
Tablica 4.-1. Primjeri različitih podjela otpada prema vrsti i tipu.

Američki “Akt o očuvanju i ponovnom korištenju sirovina” (Resource Conservation and
Recovery Act) dijeli neopasni otpad na vrste navedene u Tablici 4.-2. i predlaže načine za
njegovo odlaganje.
NAČIN
VRSTA OTPADA ODLAGANJA
1 2 3 4 5 6 7 8
Komunalni X X X X
Opasni kućni otpad X X X
Mulj iz kanalizacije (suh/mokar) X X X X X
Mulj dobiven pročišćavanjem vode X
Pepeo X X X
Industrijski neopasni otpad X X X
Male količine slaboopasnog otpada X
Građevinski otpad X
Rudarski otpad (isključujući otpad rudnika ugljena) X
Poljoprivredni X
Nafta i plin (dobivanje, obrada isl.) X
1) ODLAGANJE U TLO
2) ODLAGANJE U OCEAN
3) SPALJIVANJE

4) OBNAVLJANJE SIROVINA
5) KANALIZACIJSKI SUSTAV
6) SEPTIČKE JAME
7) LAGUNE
8) PRIMJENA NA POVRŠINI TLA
Tablica 4.-2. RCRA-ova podjela otpada i mogući načini njegovog odlaganja.
Treba primjetiti da otpad u procesu starenja može postati inertan ili opasan po okoliš, što
zavisi o njegovom sastavu i uvjetima odlaganja.
Podjela otpada na vrste, odnosno - definiranje tipa nekog otpada, određuje se s obzirom
na odgovore na slijedeća pitanja:
1. Gdje i kako otpad nastaje?

2. Koji je sastav otpada?
3. Da li je otpad opasan?
4. Može li se otpad odložiti u tlo (spremiti u odlagalište)?
5. Koji su vjerojatni sastojci filtrata odlagališta (neophodno za određivanje vrste sustava za
temeljno brtvljenje, projektiranje postrojenja za prethodnu obradu, i projektiranje
programa za monitoring podzemne vode)?
6. Kolika je brzina nastanka otpada (s obzirom na zapreminu)?
7. Koje su fizičke karakteristike otpada čije je poznavanje neophodno za projektiranje
odlagališta?
8. Koje su fizičke karakteristike otpada čije je poznavanje neophodno za rad na odlagalištu?
9. Koje je mjere zaštite (opreza) potrebno provoditi (pratiti – od strane radnog osoblja
odlagališta i inspektora)?
10. Koje su alternative za smanjivanje količine otpada?
Dalje u tekstu bit će navedene neke karakteristike važnijih tipova otpada.
KOMUNALNI OTPAD - uključuje ono što je nekada bilo u komercijalnoj, odnosno u uporabi u
domaćinstvu, a oko 50% težinskog udjela otpada na papir i otpatke iz vrtova. Često puta se ovaj
otpad definira i pojmom kućni, ali kućni otpad je (uz komercijalni, laki industrijski i otpad sa
javnih površina) samo podkomponenta komunalnog otpada. Sastav mu zavisi/varira s obzirom
na trgovinu i industriju u regiji, a tipični materijali koje nalazimo u komunalnom otpadu su:
otpaci hrane, otpaci iz vrtova, papirnata konfekcija, plastika i guma, tekstil, drvo, pepeo i sl. U
komunalnom otpadu nalazimo i "vangabaritne predmete" kao npr. veće komade drveta
(namještaj), frižidere, školjke automobila. Dnevna produkcija je (u prosjeku) oko kilogram i pol
dnevno po glavi stanovnika.
Poznavanje komponenti bilo kojeg tipa/vrste otpada od velike je važnosti za određivanje
načina gospodarenja otpadom odn. njegovog zbrinjavanja. Ako je u nekom otpadu mnogo
plastike ili aluminija, logično je zaključiti da postoji realna mogućnost za njihovo recikliranje.
Ako je u otpadu mnogo organske komponente, dalo bi se razmisliti ili o odvojenom sakupljanju
otpada i kompostiranju organske komponente ili barem puštanju otpada da "ostari", čime se
smanjuje volumen otpada i sprečava naknadno slijeganje odlagališta. U Tablici 4.-3. dani su
podaci o težinskim udjelima pojedinih komponenti komunalnog otpada.

KOMPONENTA OTPADA TEŽINSKI UDIO TEŽINSKI UDIO

(za 1984)[%] (za 2000) [%]
hrana 8,1 6,8
papir, karton 37,1 41,0
otpad iz vrtova 17,9 15,3
drvo 3,8 3,8
plastika 7,2 9,8
ferolegure 9,6 9,0
staklo 9,7 7,6
tekstil, guma 4,6 4,6
keramika idr. 2,0 2,1
UKUPNO 100,0 100,0
Tablica 4.-3. težinski udjeli pojedinih komponenti komunalnog otpada.
MINERALNI OTPAD - nastaje dobivanjem metala, goriva, gnojiva, kemikalija i glina, odnosno
pri građevinskim radovima. Tako ga, ugrubo, možemo podijeliti na otpad dobiven rudarskim
radovima i građevinski otpad. Prema karakteristikama on može biti i jako škodljiv po okoliš i
"inertan". Jalovina se npr. općenito ne smatra opasnom po okoliš, ali pitanje potencijalnog
zagađenja zraka, zemlje i vode ostaje kod kopanja cinkove rude (kadmij), jalovine dobivene
kopanjem cinabarita (živa), pri bušenju za pridobivanje nafte, i sl. Odlaganje ovog otpada
provodi se nasipanjem jalovišta, izlijevanjem u lagune, injektiranjem u duboke bušotine2,
zapunjavanjem starih radova (nadzemno-podzemno), pa i uporabom u građevini (nasipi, donji
slojevi prometnica, punila...).
Postavlja se vrlo zanimljivo pitanje ponovne uporabe (prerade) starih jalovina koje sadrže
postotak rude nekada ne preradiv, a s današnjim metodama i industrijskim kapacitetima
zanimljiv za iskorištavanje. Neki autori smatraju da bi se i stara odlagališta komunalnog otpada
mogla provesti kroz "pogon za oplemenjivanje" gdje bi se iz otpadnog materijala izdvojile
reciklabilne komponente. U Belgiji se taj proces provodi pri sanaciji nesanitarnih odlagališta,
tako što se prije odlaganja na novu, uređenu lokaciju, otpadni materijal usitni i iz njega izdvoje
metali, plastike, kamen, i sl. Na taj način se, osim pridobivanja sekundarnih sirovina, dobiva i na
uštedi dragocjenog odlagališnog prostora.
Dvije posebno zanimljive podvrste mineralnog otpada su otpad od ugljena/pepeo i
fosfatni otpad.
Otpad dobiven gorenjem ugljena ili sl. goriva, uključuje razne vrste pepela koji sadrže
razne spojeve (vidi Tablicu 4.-4.). Neki od tih spojeva su opasni po okoliš, neki inertni, a neki
pepelima daju cementirajuća svojstva (sub-bituminozni ugljeni i lignit) uslijed čega oni mogu
biti uporabljeni kao veziva sredstva npr. za vododržive dijafragme.
Fosfatni otpad nastaje pri proizvodnji umjetnih gnojiva. Zanimljivo je da on sadrži
podjednake količine pijeska i gline, što je karakteristika koja bi se dala iskoristiti kao razlog za
njegovu uporabu.
Sav mineralni otpad ima tu karakteristiku da dolazi u velikim količinama. To znači da
njegovo odlaganje zahtijeva velike volumene, odnosno - on zauzima mnogo dragocjenog mjesta.
Ponovnom uporabom ili barem smanjenjem njegovih količina dobilo bi se na prostoru koji može
biti uporabljen u druge svrhe.
2
Injektiranje u bušotine dobivene istraživanjem i iskorištavanjem naftnih polja, nametnulo se prije nekoliko godina
kao mogući način zbrinjavanja radioaktivnog i drugih vrsta opasnog otpada. Praktična primjena još nije u provedbi
jer ovaj način odlaganja u sebi sadrži neke, na ovom stupnju razvoja tehnike, nerješive probleme.
Mineralni otpad i njegovo odlaganje redovito uključuju pojavljivanje nekih čisto

geomehaničkih problema: stabilnost kosina, slijeganje, procjeđivanje (otpadnih) voda i sl.
Više o karakteristikama i načinu odlaganja ove vrste otpada bit će riječi u drugim
kolegijima.
SASTOJAK LETEĆI PEPEO LOŽIŠNI PEPEO

[%] [%]
SiO2 34÷58 21÷60
Al2O3 20÷40 10÷38
Fe2O3 4÷24 5÷37
CaO 2÷27 0÷22
MgO 1÷6 0÷4
SO3 0,5÷4
alkalni spojevi topivi 2÷6 0÷7
u vodi
Tablica 4.-4. Sastav pepela dobivenih gorenjem ugljena.

INDUSTRIJSKI OTPAD - nastaje u: proizvodnji i obradi kemikalija, proizvodnji hrane, rafinaciji
nafte, proizvodnji plastike, papira i celuloze, obradi drveta, i farmaceutici.
Ovdje spada i agrikulturni otpad te otpad od celuloze i iz papirne industrije.
Agrikulturni otpad uključuje otpatke od životinja, otpad nastao prilikom irigacije, otpad
nastao uzgojem žitarica i onaj nastao uporabom umjetnih gnojiva. Neki od navedenih materijala
mogu sadržavati različite razine organskih i anorganskih kemikalija te teških metala. Iz
navedenih razloga oko 15 % industrijskog otpada smatra se opasnim.
Otpad od celuloze i iz papirne industrije uključuje komadiće drveta, vlakna, talk, silt i
glinu. Za nj je karakterističan velik sadržaj vode (pulpa).
OTPAD DOBIVEN ČIŠĆENJEM VODENIH PUTEVA (jaružanjem) - po nekim autorima može

biti podgrupa mineralnog, ali poradi nekih specifičnosti tretira se kao zaseban tip otpada. On u
sebi sadrži kamenje, šljunak, pijesak, prah i glinu, ali i sav onaj otpad koji je upao u plovni put
(čvrsti, nafta i derivati).
OPASNI OTPAD - je onaj tip otpada koji predstavlja opasnost po zdravlje ljudi i okoliš. Poradi
njegovih osobitih karakteristika bit će podrobnije obrađen u Poglavlju 7.

4.1. KVALITATIVNE KARAKTERISTIKE OTPADNIH MATERIJALA
Među kvalitativne karakteristike otpadnih materijala spadaju:
1. fizička svojstva;
2. mehanička svojstva (geotehnička svojstva – geomehanička);
3. kemijska svojstva;
4. biološka svojstva.
Kvalitativne karakteristike otpada definirane su njegovim sastavom, starošću, načinom

nastanka, načinom odlaganja, i uvjetima odlaganja (atmosferiliji i sl.). Važno ih je odrediti prije
odlaganja materijala i, koliko je to moguće, odrediti njihovu promjenu pri starenju otpada.
Kvalitativne karakteristike uvelike određuju način odlaganja (gospodarenja otpadom). Osim
toga, prema njima se određuje i naziv, vrsta, odn. tip otpada.
Fizička i mehanička svojstva otpada važno je odrediti jer pri modeliranju raznih procesa
koji se javljaju u zaštiti okoliša, osim uobičajenih geotehničkih materijala kao što su tlo i stijena,
moramo se baviti i svojstvima otpadnog materijala. Istraživanja u tom području su još uvijek na
početku, u pogledu veličine i postojanosti pojedinih svojstava.
Svako određivanje svojstava otpada povezano je s problemima jer:
1. Otpad nije homogen materijal.

2. Još uvijek nema opće prihvaćenih metoda vađenja uzoraka iz otpada.
3. Teško je izvaditi neporemećeni uzorak dovoljne veličine da se na njemu mogu odrediti in
situ svojstva otpada.
4. Svojstva otpada bitno ovise o njegovoj starosti.
Zbog određene sličnosti koju otpad, kao materijal, ima s materijalima tla, često se
postupa tako da se pri analiziranju njegovih svojstava koriste laboratorijski i in situ pokusi kakvi
su uobičajeni pri geotehničkim istražnim radovima. Drugi je uobičajeni pristup da se parametri
otpada određuju tzv. povratnom analizom, tj. izračunavanjem parametara na temelju ponašanja
gotove građevine (odlagališta) ili njezinih dijelova.
Svojstva otpada kao materijala bitno se razlikuju s obzirom na tip, sastav, konzistenciju i
stanje biokemijskog raspadanja. Tipični primjeri takvih materijala su: iskopano tlo, građevinski
otpad, kućno smeće, razni opasni otpadi i sl.
U Geotechnical of Landfill - Design and Remedial Works - Technical Recommendations

(1991), skraćeno - GLR, u preporukama R 3-6 mehanička svojstva otpada se opisuju na temelju
geotehničkih metoda i definicija. Razlikuju se dvije osnovne skupine:
- otpad sličan geomaterijalu, zemljoliki otpad, definiran kao granulirani materijal, na kojeg
se mogu primijeniti za geotehniku uobičajene metode, i
- ostali otpad (bez posebnog svrstavanja u grupe).
Za sitnozrnati zemljoliki otpad, mehanička svojstva, kao što su npr. kompresibilnost,

skupljanje i bujanje te posmična čvrstoća, određuju se mjerenjima u edometru, uređaju za izravni
posmik te u troosnom aparatu. Podaci dobiveni na temelju takvih mjerenja služe za određivanje
slijeganja i stabilnosti tijela odlagališta. Za nešto krupniji ili krupnozrnati zemljoliki otpad
preporučuju se laboratorijska ispitivanja na uređajima koji su slični ranije navedenima ili
posebne izrade, ali većih dimenzija. Također je dobro obaviti i poneka in situ mjerenja.

4.1.1. Fizička svojstva
Otpad sastoji, po obliku i sastavu, od vrlo različitih "čestica", često je vrlo porozan, a
pore uglavnom nisu potpuno zasićene. S obzirom da se u otpadu pojavljuje nekoliko vrsta pora
treba razlikovati: unutarčestične i međučestične pore. Česte su situacije da su interčestične
(unutarčestične) pore potpuno zasićene, a međučestične "suhe" i obrnuto. Zbog toga
ustanovljavanje indeksnih svojstava postaje posebno važno. Budući da su ti materijali često vrlo
kompresibilni, svojstva kao što su gustoća i propusnost trebaju biti određena u ovisnosti o
porozitetu koji je funkcija načina ugradnje materijala, odnosno zbijanja otpada.
U fizikalna svojstva spadaju:
1. gustoća i jedinična težina otpada;

2. vlažnost;
3. granulometrijski sastav;
4. adsorbcijski kapacitet;
5. propusnost (kompaktiranog, zbijenog otpada).
4.1.1.1. Gustoća i jedinična težina otpada
Gustoća se definirana kao omjer mase i volumena uzorka materijala i izražava se u

3
[g/cm ]. Računamo je formulom:
m
ρ= (4.1.1.1.-1.)
V
gdje su:
ρ – gustoća [g/cm3];
m – masa uzorka [g];
V – volumen uzorka [cm3].
Tipične vrijednosti gustoće za otpad različite vrste i u različitom stanju dane su Tablicom
4.1.1.1.-1.
Vrijednosti gustoće variraju zavisno od zemljopisnog smještaja, doba godine, starosti i sl.
Za konkretne potrebe projektiranja odlagališta mnogo je zahvalnije odrediti vrijednosti
eksperimentom (probno polje) nego se služiti tablicama. Za potrebe projektiranja neki put je
važno odrediti i: gustoću čvrstog materijala otpada, gustoću suhog, odnosno vlažnog zbijenog ili
nezbijenog materijala. Podaci o otpadu obzirom na volumen otpada prije i nakon normalnog,
odnosno dobrog zbijanja dani su Tablicom 4.1.1.1.-2.
Gustoću treba odrediti na dovoljno velikom uzorku. Ako se određuje, primjerice, gustoća
starog otpada često se iskopa rupa kojoj se odredi volumen, a iskopani sadržaj izvaže. "Uzorci"
mogu biti i veličine zapremine kamionskog sanduka.

Iz gustoće izvedene jedinične težine otpada također variraju u širokim granicama. negdje
između 7 i 14 t/m3. Jedinična težina, u pravilu raste s dubinom (zbog povećanih naprezanja) i s
energijom kompaktiranja.
GUSTOĆA [kg/m3] VLAŽNOST [% mase]

TIP OTPADA raspon tipično raspon tipično
Kućni (nekompaktiran)
Otpaci hrane (miješani) 130-480 290 50-80 70
Papir 40-130 90 4-10 6
Karton 40-80 50 4-8 5
Plastika 40-130 65 1-4 2
Tekstil 40-100 65 6-15 10
Guma 100-200 130 1-4 2
Koža 100-260 160 8-12 10
Vrtni otpad 60-225 100 30-40 60
Drvo 130-320 240 15-40 20
Staklo 160-480 195 1-4 2
Konzerve (čelični lim) 50-160 90 2-4 3
Aluminij 65-240 160 2-4 2
Drugi metali 130-1150 320 2-4 3
Zemlja, pepeo, itd. 320-1000 480 6-12 8
Pepeo 650-830 745 6-12 6
Sitno smeće 90-180 130 5-20 15
Otpad iz vrtova
Lišće (rastresito i suho) 30-150 60 20-40 30
Zelena trava (rastresita i vlažna) 210-295 240 40-80 60
Zelena trava (mokra i zbijena) 590-830 590 50-90 80
Vrtni otpad (mljeven) 265-355 295 20-70 50
Vrtni otpad (kompostiran) 265-385 325 40-60 50
Komunalni
U kamionu kompaktoru 180-450 295 15-40 20
U odlagalištu
- Normalno zbijen 360-500 450 15-40 25
- Dobro zbijen 590-740 600 15-40 25
Komercijalni
Otpaci hrane (mokri) 475-950 540 50-80 70
(Električni) uređaji 150-200 180 0-2 1
Drvene kutije 110-160 110 10-30 20
Otpiljci drveta 100-180 145 20-80 5
Sitno smeće (gorivo) 50-180 120 10-30 15
Sitno smeće (negorivo) 180-360 300 5-15 10
Sitno smeće (miješano) 140-180 160 10-25 15
Građevinski i otpad dobiven rušenjem
Miješani od rušenja (negoriv) 1000-1600 1420 2-10 4
Miješani od rušenja (goriv) 300-400 360 4-15 8
Miješani od gradnje (goriv) 180-360 260 4-15 8
Lomljeni beton 1200-1800 1540 0-5 -
Industrijski
Kemijske šljake (mokre) 800-1100 1000 75-99 80
Leteći pepeo 700-900 800 2-10 4
Otpaci kože 100-250 160 6-15 10
Otpaci metala (teški) 1500-2000 1780 0-5 -
Otpaci metala (lagani) 500-900 740 0-5 -
Otpaci metala (miješani) 700-1500 900 0-5 -
Ulja, katrani, asfalti 800-1000 950 0-5 2
Piljevina 100-350 290 10-40 20
Otpadi tekstila 100-220 180 6-15 10
Drvo (miješano) 400-675 500 30-60 25
Poljoprivredni
Poljoprivredni (miješani) 400-750 560 40-80 50
Mrtve životinje 200-500 360 - -
Otpaci voća (miješani) 250-750 360 60-90 75
Stajski gnoj (mokar) 900-1050 1000 75-96 94
Otpaci povrća (miješani) 200-700 360 60-90 75
Tablica 4.1.1.1.-1. Gustoće i vlažnosti nekih tipova otpada.
KOMPONENTA OTPADA ODNOS GUSTOĆE ZBIJENOG

PREMA NEZBIJENOM OTPADU3
NORMALNO DOBRO ZBIJAN
ZBIJAN
hrana 2,9 3,0
papir i karton 4,5 6,2
plastika 6,7 10
tekstil 5,6 6,7
guma i koža 3,3 3,3
otpad iz vrtova 4,0 5,0
drvo 3,3 3,3
staklo 1,7 2,5
metali 4,3 5,3
pepeo, cigla, prašina 1,2 1,3
Tablica 4.1.1.1.-2. Promjena gustoće (volumena) otpada pri zbijanju.
4.1.1.2. Vlažnost
Vlažnost bitno ovisi o nekoliko međusobno ovisnih čimbenika kao što su: lokalne
klimatske prilike, tehnologija ugradnje otpada, prisustvo drenažnog sustava, prekrivanje, količina
vlage koja nastaje u biološkim procesima i količina vlage koja odlazi s odlagališnim plinovima.
Dobiva se iz formule:
mw
w= (4.1.1.2.-1.)
ms
gdje su:
w – vlažnost [%];
mw – masa filtrata [g] u porama uzorka;
ms – masa čvrstog materijala [g].
Masa filtrata u porama dobije se kao razlika početne mase uzorka i mase uzorka nakon
sušenja na 600C. Ova je granica niža kod otpada nego kod "zemljanih" materijala (1100C) da se
spriječi moguća eksplozija hlapivih materijala. Vlažnost varira između 15 i 40%, u ovisnosti o
sastavu otpada i godišnjem dobu. Tipične vrijednosti dane su u Tablici 4.1.1.1.-1.
4.1.1.3. Granulometrijski sastav
3
Ova veličina je, dakle: ρ2/ρ1. Recipročna vrijednost te veličine govori koliko puta se smanjio volumen, odnosno:
ρ2/ρ1=V2/V1, pa je za hranu, npr. gustoća dobro zbijenog otpada 3 puta veća od one kod nezbijenog, a volumen
iznosi 1/3 volumena nezbijenog otpada.
Granulometrijski sastav je jako važan kod materijala otpada, pogotovo ako na odlagalištu
postoje postrojenja za iskorištavanje sekundarnih sirovina razvrstavanjem otpada.
Kao što je već rečeno, otpadi se mogu svrsti u dvije grupe:
1. zemljolike;
2. ostale.
U prvom slučaju se za određivanje granulometrijskog sastava koriste metode koje su

uobičajene u geotehnici. U slučaju komadnog otpada nije uputno rabiti takve metode. Tada se
veličina “čestice” odnosno komponente otpada može se izraziti na jedan od slijedećih načina:
Sc = l (4.1.1.3.-1.)
l+d
Sc = (4.1.1.3.-2.)
2
l+d +h
Sc = (4.1.1.3.-3.)
3
Sc = (l ∗ d )
1/ 2
(4.1.1.3.-4.)
Sc = (l ∗ d ∗ h )
1/ 3
(4.1.1.3.-5.)
gdje su:
Sc – veličina komponente [cm];
l – duljina [cm];
d – širina [cm];
h – visina [cm].
Pri tomu čestice (komponente) mogu imati najrazličitije moguće veličine i oblike, dok
raspored čestica zavisi o njihovoj veličini i zbijanju (ugradnji). Granulometrijski sastav
materijala otpada dan je Slikom 4.1.1.3.-1.

Slika 4.1.1.3.-1. Granulometrijski sastav otpada (Van Impe).
4.1.1.4. Adsorpcijski kapacitet (AK)
AK je ukupna količina vlage koja se može dobiti iz uzorka podvrgnutog cijeđenju pod
djelovanjem gravitacije. AK je od kritične važnosti za nastanak filtrata jer ako vlažnost otpada
prekorači vrijednost adsorpcijskog kapaciteta (otpada), višak vode bit će solobođen u obliku
filtrata. AK varira zavisno od stupnja nanešenog opterećenja i stupnja raspadanja (organskih
komponenti) otpada. Srednja vrijednost je oko 30% (volumenski), a za nezbijeni netretirani
otpad iz domaćinstava isl. oko 50÷60%.
4.1.1.5. Koeficijent propusnosti
Koeficijent propusnost je važan poradi kretanja tekućina i plinova kroz tijelo odlagališta.
Propusnost komunalnog otpada obično se ne mjeri laboratorijski već in situ, a izračunava se iz
izraza (prema D' Arcyjevom zakonu):
Q*L
k= (4.1.1.5.-1.)
h * A*t

gdje su:
k – koeficijent propusnosti [m/s], [cm/s];
Q – protoka [m3/s];
L – duljina uzorka [m];
h – razlika između gornje i donje razine vode (promjena tlaka) [m];
A – poprečni presjek uzorka [m2];
t – vrijeme [s];
Kao prva aproksimacija može se pretpostaviti da je propusnost otpada oko 1x10-3 cm/s za
rahli, odnosno 7x10-4 cm/s za zbijeni materijal.
4.1.2. Mehanička svojstva
Prema preporukama R 2-6 Evropskog tehničkog komiteta br. 8 (ETC 8) tijelo odlagališta
i sustav zaštitnih slojeva moraju biti projektirani i izvedni tako da mogu izdržati bilo koja
naprezanja i deformacije, a da njihova funkcija ne bude ugrožena. Zbog toga je potrebno
sustavno procijeniti moguće kombinacije opterećenja kako bi se moglo izračunati naprezanja i
deformacije tijela odlagališta, kako za vrijeme njegovog korištenja (ugrađivanja otpada) tako i
nakon postavljanja završnog pokrova i zatvaranja odlagališta. U analizama stabilnosti i
deformabilnosti traži se detaljno poznavanje mehaničkog ponašanja otpada što se može ocijeniti
na temelju ispitivanja u laboratoriju i in situ. Pri tomu je nedostatak što tipovi pokusa za
ispitivanje parametara otpada još nisu općenito prihvaćeni, a kamo li standardizirani. Mehanički
parametri otpada se za projektiranje najčešće odabiru prema podacima iz literature koji su
prilično oskudni. Osim što svojstva otpada, pogotovo onog koji nije zemljoliki otpad, variraju u
širokim granicama, njihova veličina se mijenja u vremenu tj. u ovisnosti o stupnju raspadanja
organske tvari.
Mehanička svojstva su ona koja se odnose prvenstveno na naprezanja, čvrstoću i

deformaciju. Da se ta svojstva ustanove treba provesti slijedeća ispitivanja:
1. laboratorijska:
- (uz već nabrojana fizička);
- određivanje poroznosti;
- određivanje indeksnih pokazatelja (Atterbergove granice);
- troosni pokus;
- izravni posmik;
- edometarski pokus;
- jednoosna kompresija;
2. in situ ispitivanja:
- dinamički penetracijski pokusi;
- statički penetracijski pokusi;
- mjerenje posmične čvrstoće krilnom sondom;
- pokus klizanja po kliznoj plohi;
- pokus nanošenja probnog opterećenja;
- pokus presiometrom;
3. ispitivanja na modelima;
4. povratna analiza, iz:

- deformiranja tijela odlagališta;

- sloma tijela odlagališta.
4.1.2.1. Deformabilnost otpada
Osnovni čimbenici deformabilnosti otpada su:
- kompresibilnost, savijanje, lomljenje i reorjentacija "čestica" otpada;

- migracija sitnijih čestica u pore između veićih čestica;
- viskozno ponašanje (vremenski tok slijeganja) uslijed konsolidacije, u što je uključen,
kako skelet od čestica, tako i pojedine čestice;
- slijeganje uslijed biodegradacije organskih komponenti;
- fizičko-kemijska degradacija (korozija) anorganskih komponenti.
Čimbenici koji određuju veličinu slijeganja (uslijed vlastite težine i drugih opterećenja) su:
- početni porozitet, odnosno gustoća;

- udio razgradivih materijala;
- visina otpada;
- povijest naprezanja (tretiranje otpada za vrijeme i nakon ugradnje);
- razina i fluktuacija filtrata.
Početno slijeganje. Za analizu početnog slijeganja od opterećenja koriste se metode poznate iz

mehanike tla, pri čemu se rabe linerarni odnosi naprezanja i deformacija ili e-logσ odnosi.
Uslijed vlastite težine otpad se uglavnom sliježe između 5% i 30% početne visine (debljine
slojeva), najvećim dijelom unutar jedne do dvije godine. Pri tomu veliki utjecaj ima i početno
kompaktiranje, tj. zbijenost otpada.
Konsolidacija otpada tretira se prema Terzaghijevoj teoriji jednodimenzionalne konsolidacije i

dijeli na primarnu i sekundarnu. Vrijeme primarne konsolidacije (istjecanje vode iz pora) odvija
se, u pravilu, prva dva do tri mjeseca nakon ugradnje otpada. Nakon toga slijedi dugotrajna
sekundarna konsolidacija. Brzina slijeganja opada s vremenom i s dubinom. Za razliku od tla,
sekundarna konsolidacija (puzanje) u otpadu događa se i zbog kemijske i biološke razgradnje
njegovih sastojaka. U odlagalištima u kojima se porni tlakovi mogu slobodno disipirati, kao što
je to u većini odlagališta, primarna konsolidacija se može odigrati jednakom brzinom kojom
napreduju radovi na ugradnji otpada. To znači da će primarna konsolidacija praktički završiti sa
završetkom gradnje. Prema Sowersu (1973) slijeganje Sα u sekundarnoj konsolidaciji može se
izraziti prema:
t1
S α = Cα * H * log (4.1.2.1.-1.)
t2
gdje je :
Cα – indeks sekundarne konsolidacije;

H – visina tijela odlagališta [m];
t1 i t2 – vremena [god] koja ograničavaju interval za koji se slijeganje određuje.
Analogno početnom slijeganju tla i naknadnim konsolidacijskim slijeganjem, a na

temelju mjerenja na odlagalištima, Bjarngard i Edgers (1990) su razradili ovaj izraz i predložili:
∆H p + ∆p t t
= Cc log 0 + Cα 1 log 2 + Cα 2 log 3 (4.1.2.1.-2.)
H p0 t1 t4
gdje je:
∆H i H – slijeganje i visina tijela odlagališta [m];

p0 i ∆p0 – početno i konačno opterećenje [kN/m2];
Cc – indeks slijeganja;
Cα1 Cα2 – indeksi sekundarne konsolidacije;
t1, ÷ t4 – vremena [god] koja ograničavaju intervale za koji se slijeganje
određuje.
Značenje svih parametara i oznaka vidljivo je sa Slike 4.1.2.1.-1.(slika 8, Van Impe).
Odnos mehanički i biološki uzrokovanog slijeganja u vremenu, zorno je prikazan na
Slikama 4.1.2.1.-2. i 3.
Slika 4.1.2.1.-1. Model slijeganja prema Bjarngard i Edgers (1990).

Slika 4.1.2.1.-2. Odnos slijeganja uzrokovanog nadpritiskiom i slijeganja uzrokovanog

raspadanjem organske tvari u vremenu.
Slika 4.1.2.1.-3. Odnos slijeganja površine odlagališta i temeljnog tla.
Prema Landva & Clark (1990), indeks kompresije je između 0.2 i 0.5 Cc , a Cα1 Cα2,
negdje oko 0.2% do 0.3% za log vremena (log. jedinica je, primjerice između 1 i 10, ili 10 i 100
itd.).
U mehanici tla slijeganja se uvijek proračunavaju s efektivnim naprezanjima. U
odlagalištama, međutim, stanje pornih tlakova može biti prilično nejasno. Naime, do neke je
visine razina filtrata, a iznad toga se filtrat diže kapilarno, pa mogu nastupiti i negativni porni
tlakovi u nesaturiranoj sredini. Zbog toga se preporučuje (odnosno na strani je sigurnosti) da se
slijeganja računaju pomoću efektivnih naprezanja.

Laboratorijska ispitivanja parametara slijeganja mogu dati tek približnu sliku stišljivosti
otpada, pa se često koriste i terenski pokusi, primjerice, probnom pločom. To se obično provodi
nakon postavljanja prekrivnog sloja da se ocjeni stišljivost površine, odnosno njezinu podobnost
za izgradnju nekih sadržaja (nastambi, rekreacijskih centara isl.).
4.1.2.2. Komentari glede slijeganja
Ovakav proračun slijeganja daje samo približnu ocjenu veličine slijeganja. Zbog
heterogenog sastava otpada, mogu se dogoditi različita slijeganja na relativno kratkim
udaljenostima. Prognozu slijeganja dodatno može zakomplicirati i stišljivo tlo ispod tijela
a) b)
odlagališta.
Slika 4.1.2.2. 1. Odlagalište (a) prije i (b) nakon slijeganja.
Velika diferencijalna slijeganja (Slika 4.1.2.2.-1.) stvaraju probleme pokrovnim i

brtvenim slojevima u odlagalištu, jer se oni sastoje od materijala izrazito različitih mehaničkih
svojstava. Drugi je problem površinska odvodnja kod koje slijeganje može izazvati promjene
nagiba kanala i cijevi, a čak i pucanje takvih instalacija.
Praktična je preporuka da se relativno slijeganje između dviju točaka procjeni na temelju

debljine otpada na tim mjestima.
4.1.2.3. Čvrstoća otpada
Na otpad primjenjujemo model kruto plastičnog materijala, pa posmičnu čvrstoću

definiramo prema Mohr-Coulomb-ovom kriteriju loma, koji izražavamo formulom:

τ f = c + σ n * tgφ (4.1.2.3.-1.)
gdje su:
τf – posmična čvrstoća [kN/m2];
σn – normalno naprezanje na ravnini sloma [kN/m2];
c – kohezija [kN/m2];
φ – kut unutrašnjeg trenja [0].
Parametri čvrstoće otpadnog materijala razlikuju se od onih u tla, pa se tako razlikuje i

mehaničko ponašanje, i to iz razloga što:
1. Otpadni materijal je znatno rahliji u odnosu na tlo (VELIKA STIŠLJIVOST).

2. Raznolikost čestica otpadnog materijala je velika, a neke su i deformabilne (čestice tla su
praktički nedeformabilne).
3. U otpadnom materijalu je prisutan i proces raspadanja (dodatno slijeganje i smanjenje
parametara čvrstoće s vremenom).
Za određivanje parametara čvrstoće otpadnog materijala koji je nalik tlu uporabljujemo

standardne metode i uređaje, a za ostale vrste otpada modificiran instrumentarij. Tako npr.
troosni uređaj za ispitivanje otpada ima dimenzije: promjer – 30 cm i visina – 60 cm, a uređaj za
izravni posmik: 48 x 48 cm.
Prosječna vrijednost kuta unutrašnjeg trenja za kompaktirani komunalni otpad iznosi oko
φ =15 ÷250 a kohezija je prilično konstantna i iznosi oko 65 kPa. Obično nije moguće odrediti
0
pravo naprezanje pri slomu pa se opterećenje pri kojem se realizira oko 15÷20% deformacije
definira kao tlačna čvrstoća. Ako se ne pojavljuje pravi slom već samo velike deformacije,
parametri c i φ ne mogu se egzaktno odrediti.
Vrijednosti zapreminske težine, odnosno parametara čvrstoće otpada podijeljenog na
tipove, dane su Tablicom 4.1.2.3.-1. i Tablicom 4.1.2.3.-2. (prema različitim izvorima i
autorima).
VRSTA OTPADA γ [kN/m3] φ [0] c [kPa]

komunalni otpad 7÷11 (15)25÷35 1÷20(65)
mljeveni komunalni otpad - 24 23
svježi komunalni otpad 4÷10 38÷40 30÷50
stari komunalni otpad 8÷12 17÷23 0÷12
otpad s ulice 17 34 0
otpad nakon procesa raspadanja - 19÷24 16÷32
(raspadnut)
zagađeno tlo >15 25÷32 0÷20
mulj iz kanalizacije (raspadnut) 11 15÷25 0
mulj iz kanalizacije – nedreniran 9,8 21 8
mulj iz kanalizacije – dreniran 9,8 35 0
stari otpad - 38 16
stari otpad (40 god.) 9,2÷13,5 33 30
komunalni + industrijski otpad 13,6÷15,8 32 20
šljaka od spaljenog komunal. otp. 13,5 38 0
pepeo od spaljenog otpada, nedreniran 7,8 17 80
pepeo od spaljenog otpada, dreniran 7,8 40 0
komadići drveta (suhi) 2,3 - -

komadići drveta (64% vlage) 3,8 - -
kompost od lišća 2,6 - -
Tablica 4.1.2.3.-1. Zapreminske težine i parametri čvrstoće otpada prema vrstama.
ϕ [o] c [kN/m2] γ [kN/m3] OPASKA
24 23 - izravni posmik za prosijani otpad

(papir, plastika)
38 16 - izravni posmik za stari otpad
19-24 16-32 - na temelju literature za stari
otpad
25-35 0 (1-20) 7-11 prema literaturi i iskustvu
38-40 30-50 4-10 svježi otpad
17-23 0-10 8-12 stari otpad
25-32 0-20 preko 15 zagađeno tlo
Tablica 4.1.2.3.-2. Posmična čvrstoća i zapreminska težina tla (preneseno iz Jesberger &
Kockel, 1991).
Pojam čvrstoće treba povezati sa σ/ε dijagramom. Na Slici 4.1.2.3.-1. prikazan je jedan
takav dijagram, dobiven mjerenjima provedenim na troosnom uređaju (konsolidirani-drenirani
pokusi).

Slika 4.1.2.3.-1. Dijagram naprezanje/deformacija.
Primijećuje se da otpad ne pokazuje klasično smanjenje otpornosti s povećanjem

deformacije, što treba pripisati utjecaju vlaknaste strukture, odnosno “armiranju” otpada. Ovaj
efekt ima za posljedicu povećanje parametara čvrstoće.
Računske vrijednosti parametara čvrstoće gradskog otpada dane su Slikom 4.1.2.3.-2.
Slika 4.1.2.3.-2. Računske vrijednosti parametara čvrstoće gradskog otpada.

Na Slici 4.1.2.3.-3. prikazano je smanjenje kuta unutrašnjeg trenja s vremenom. Opaža se

da vrijednost kuta unutrašnjeg trenja, s početnih 40o pada na manje od 20o. Zbog toga neki autori
razlikuju parametre svježeg i starog otpada. Također je opaženo da posmična čvrstoća otpada u
velikoj mjeri ovisi o njegovoj zbijenosti, odnosno postignutoj zapreminskoj težini.
Slika 4.1.2.3.-3. Smanjenje kuta unutrašnjeg trenja s vremenom (prema Jesberger & Kockel,
1991).
Prema GLR-preporukama R 5-4, in situ mjerenja svojstva zemljolikog otpada treba
određivati na lokaciji izvan područja u kojem bi mogla biti ugroženo tijelo odlagališta. Osim
svojstva koje se izravno ispituje, primjerice, parametara čvrstoće, otpad koji se ispituje treba i
geotehnički identificirati i klasificirati. Na temelju posmičnih ispitivanja definirat će se
konstrukcija tijela odlagališta, a klasifikacijska ispitivanja pokazat će koliko je ugrađeni otpad
sličan prethodno ispitanom. Pomoću klasifikacijskih obilježja mogu se razvrstavati i svojstva
otpada iz raznih odlagališta.
Za ostali otpad je, uz parametre čvrstoće, potrebno nastojati dati opis na temelju kojega je
moguće definirati njegovo mehaničko ponašanje. Primjerice, "granulometrijski sastav otpada
približno odgovara dobro graduiranom šljunku". Sa starenjem se udio sitnih čestica povećava.
Parametri čvrstoće se mogu odrediti in situ, uz pomoć standardnih metoda analize

stabilnosti pokosa, a na temelju povratnih analiza namjerno izazvanih klizanja u otpadu.
Jesberger i Kockel (1991) su za jedno odlagalište otpada na taj način odredili da su parametri
čvrstoće od ϕ = 32o i c = 10 kN/m2, dok je zapreminska težina otpada bila 13.6 kN/m3. Povratna
analiza ima, međutim, jedan bitan nedostatak. Budući da kod povratnih analiza nema ispitivanja
pri različitim stanjima naprezanja, teško je odrediti koji dio posmične čvrstoće se odnosi na kut
trenja, a koji na koheziju. Zbog toga je, uz sve nedostatke laboratorijskih ispitivanja, posebno što
se tiče izbora vrste i veličine uzorka, potrebno povratne analize dopuniti i rezultatima izravnih
mjerenja posmične čvrstoće.
Jesberger i Kockel (1991) su ispitivali uzorke otpada i u troosnom uređaju. Ustanovili su

da uzorci ne pokazuju slom niti kod velikih deformacija, pa je posmično naprezanje kod 20%
deformacije definirano kao čvrstoća otpada, pa su tako dobiveni "fiktivni parametri čvrstoće" od
ϕ = 46o i c = 22 kN/m2. Međutim, "mehanizam" promjene parametara čvrstoće s deformacijom
nije još razjašnjen pa su za to potrebna dodatna istraživanja.

Ovu pojavu "deformacijskog očrvšćavanja" otpada treba s rezervom uzeti i pri

projektiranju. Naime, ako se želi projektirati stabilni pokos na O.O.4 Jakuševec, važno je znati da
je za stabilnost kritičan kontakt geomembrane i geotekstila. Na tom se kontaktu (prema
ispitivanjima IGH i iz literature) vršne vrijednosti posmične čvrstoće pojavljuju pri znatno
manjim pomacima nego sto je to slučaj s parametrima otpada, što znači da taj kontakt može
proklizati puno prije nego što se uspostave vršni parametri u otpadu.
Gabr i Valero (1995) su u svom radu prikazali rezultate laboratorijskih ispitivanja 15 do

30 godina starih uzoraka otpada u izravnom posmiku i troosnom uređaju. Ispitivali su u
dreniranim i nedreniranim uvjetima. Također su isptivali utjecaj vlažnosti na nedreniranu
čvrstoću otpada. Osim toga, prikupili su jos 29 slučajeva određivanja posmične čvrstoće, što
izravnih mjerenja, što na temelju povratne su analize. Ustanovili su da rezultati laboratorijskih
ispitivanja daju veće kutove trenja i do 10o, dok je nasuprot tomu kohezija manja nego kod
kohezije izračunate na temelju povratne analize. Rezultate svojih ispitivanja posmične čvrstoće
radi usporedbe prikazali su na poznatom dijagramu Singha i Murphyija (1990), Slika 4.1.2.3.-4.
Parametri dobiveni povratnom analizom uglavnom su u rangu dobivenih kod Singha i
Murphyija, dok su rezultati laboratorijskih ispitivanja dali nešto bolje parametre čvrstoće.
dijagram Singha i Murphyija (1990)
Slika 4.1.2.3.-4. Rezultati ispitivanja posmične čvrstoće prema Gabr i Valero (1995), radi
usporedbe prikazani na dijagramu Singha i Murphyija (1990)
Oni konstatiraju da je tzv. efektivna kohezija u otpadu rezultat vlaknastih materijala,

većinom organskog porijekla, što znači da s procesom raspadanja otpada, treba očekivati njezino
osjetno smanjenje ili potpuno nestajanje.
4
O.O. - odlagalište otpada.
4.1.3. Kemijska svojstva
Kemijska svojstva otpada diktiraju odabir metode gospodarenja otpadom, npr. hoće li se
spaljivati, kakovi će biti brtveni slojevi bude li se otpad odlagao itd.
Kemijska svojstva otpada određena su otapanjem i ispiranjem tvari sadržanih u otpadu
(što za posljedicu ima nastanak filtrata). Da bismo ih odredili potrebno je provesti kemijsku
analizu otpadnog materijala, odnosno njegovog filtrata. Analiza se provodi određivanjem
slijedećih parametara:
1. gubitak sušenjem (gubitak težine – vlage, pri sušenju na 1050C, za 1 h);

2. sadržaj hlapive gorive tvari (dodatni gubitak težine pri spaljivanju na 9500C);
3. vezani ugljik (goriva tvar koja je preostala nakon što su volatili (hlapive tvari)
uklonjene);
4. ostatak – pepeo;
5. točka fuzije (spajanja) pepela (nastanak čvrstog oblika, “klinkera”, spajanjem i
aglomeracijom čestica, 1100÷12000C);
6. glavna analiza:
- postotci: ugljika, vodika, kisika, dušika, sumpora, i pepela;
- udio organske tvari;
7. sadržaj energije – u kalorimetru (od velike važnosti ako planiramo spaljivati otpad!).
Uz navedeno, trebalo bi provesti analizu prirodno nastalog ili filtrata dobivenog u

laboratoriju protiskivanjem laboratorijskog fluida (npr. destilirane vode) kroz uzorak otpada.
Time bi se odredila početna/trenutna pH vrijednost, sadržaj teških metala i tome slični parametri.
4.1.4. Biološka svojstva
Biološka svojstva su, kao u ostalom i sva druga kvalitativna svojstva otpada, podložna
promjenama uslijed starenja otpadnog materijala. Zapravo, starenjem dolazi do biološke
degradacije organske frakcije otpada, koja za posljedicu ima promjenu kemijskih, mehaničkih
i drugih svojstava.
Isključimo li plastiku, gumu i kožu, organska frakcija komunalnog otpada može se
klasificirati kao:
1. u vodi topljive tvari (šećeri, škrob, aminokiseline, i razne organske kiseline;

2. hemiceluloza - produkt kondenzacije šećera s pet i šest ugljikovih atoma;
3. celuloza - produkt kondenzacije glukoze;
4. masti, ulja i voskovi - esteri alkohola i teških masnih kiselina;
5. lignin - polimerski materijal koji sadrži aromatske prstenove s metoksil grupu (-OCH3),
čija kemijska priroda još nije poznata (prisutan je u nekim papirnim proizvodima kao npr.
novinama i kartonu);
6. lignoceluloza - kombinacija lignina i celuluze;
7. bjelančevine - koje se sastoje od lanaca aminokiselina.
Najvažnija biološka karakteristika komunalnog otpada jest da tijekom procesa starenja

gotovo sve organske komponente mogu biološki prijeći u plinove i relativno inertne organske i
anorganske krutine. Pri tome redovito dolazi do nastanka neugodnih mirisa, razmnažanja
bakterija i muha.
Bakterije su, zapravo, "nosioci" procesa vezanih uz starenje i navedene promjene.
Neugodni mirisi nastaju kao rezultat anaerobnog raspadanja organske tvari (npr. redukcija
sulfata na sulfide → spajanje s vodikom → nastanak sumporovodika – miris trulih jaja; Formule
4.1.4.-1. i 2.).
4H2 + SO42- → S2- + 4H2O (4.1.4.-1.)

S2- + 2H+ → H2S (4.1.4.-2.)
Crna boja ostarjelog otpada je posljedica nastanka metalnih sulfida anaerobnim

raspadanjem.
Tijekom toplog vremena dolazi do razmnožavanja muha (lijeganje – svaka 2 tjedna, život
– 9÷11 dana), što u određenim uvjetima može predstavljati značajan problem za normalno
odvijanje rada na odlagalištu.
4.2. KVANTITATIVNE KARAKTERISTIKE OTPADNIH MATERIJALA
Produkcija otpada raste s razvojem društva i porastom životnog standarda. Tako se u

SAD-u približavaju proizvodnji količine od jedne tone otpadnog materijala po glavi stanovnika
godišnje, što možemo usporediti s podatkom da je u svjetskim mjerilima prosjek kilogram i pol
dnevno (oko 550 kg po stanovniku godišnje).
Kvantitativnu dimenziju otpada ispravno je promatrati kroz otpadni materijal podijeljen

na tipove.
Kućni, odnosno komunalni otpad, je ona količina otpada koja nastaje djelovanjem
pojedinaca ili obitelji. Poradi relativno stabilnih veličina (brojeva) vezanih uz količine i brzinu
nastanka ove vrste otpada, za njihovo izražavanje najčešće uporabljujemo mjernu jedinicu
[kg/stanovnik/dan] ili [kg/stanovnik/godina].
Brzina nastanka komercijalnog otpada se u prošlosti izražavala u [kg/stanovnik/dan] ili
[kg/stanovnik/godina], no u novije vrijeme se boljim smatra pristup po principu nastalih količina
u odnosu prema broju kupaca.
Količine otpada nastalog u industriji u idealnom slučaju trebalo bi izraziti na osnovu neke
ponovljive mjere proizvodnje, npr. [kg_otpada/automobil] ili [kg_otpada/sanduk], pri čemu bi se
stvorila osnova za usporedbu i obradu većeg broja podataka iz više različitih izvora.
Za izražavanje nastalih količina poljoprivrednog otpada danas se načešće koriste mjerne
jedinice tipa [kg_stajskog gnoja/635 kg_krave] i [kg_otpada/t_proizvoda] (u smislu pšenice npr.)
isl.
Metode za određivanje količina otpada su najčešće:
1. analiza broja kamiona;

2. analiza odnosa masa/volumen;
3. analiza razmjernih odnosa materijala.

Analiza broja kamiona zasniva se na praćenju broja pojedinačnih navoza otpada i njima
odgovarajućih karakteristika otpada (tip otpada, procjena volumena) kroz neki vremenski period.
Ako je moguće, bilježe se i podaci o masi otpada.
Analiza odnosa masa/volumen radi se po principu vaganja punih i praznih kamiona
poznatog volumena sanduka.
Analiza razmjernih odnosa materijala jedini je način da se pouzdano odredi nastanak i
kretanje čvrstog otpada i to provođenjem detaljne analize ravnoteže, odnosno razmjernih odnosa
komponenti za svaki pojedini izvor otpada.
Brzina akumulacije materijala unutar granica sustava (npr. županije) računa se kao
razlika brzine ulaza (dovoz otpada nastalog van granica sustava) i izlaza materijala (izvoz otpada
van granica sustava) uvećane za brzinu nastanka materijala unutar granica sustava (Izraz 4.2.-1.).
dM
= ∑ M ul − M izl + ru (4.2.-1.)
dt
Podaci dobiveni mjerenjima i promatranjem obrađuju se statističkim metodama i služe za

organizaciju rada na odlagalištu, procjenu trajnosti odlagališta (duljine trajanja eksploatacije) i sl.
Faktori koji utječu na brzine nastanka otpada su:
1. redukcija izvora i aktivnosti vezane uz reciklažu;

2. stavovi javnosti i legislativa;
3. zemljopisni i fizički faktori.
Prosječna produkcija otpada s obzirom na veličinu naselja dana je u Tablici 4.2.-1.
stanovništvo dnevna produkcija po glavi stanovnika (kg)

<2500 0,91
2500-10.000 1,22
10.000-30.000 1,45
>30.000 1,63
Tablica 4.2.-1. Odnos produkcije otpada i veličine naselja.
Prosječna produkcija otpada s obzirom na tip stanovanja dana je u Tablici 4.2.-2.
TIP STANOVANJA KUĆNI OTPAD OTPAD IZ VRTA UKUPNI OTPAD

(kilograma/godinu/obitelj)
zasebna kuća 1025 249 1274
kuće u nizu 840 125 965
stanovi (u zgradama) 342 0 342
Tablica 4.2.-2. Produkcija otpada s obzirom na tip stanovanja.

4.3. STARENJE I PROMJENE KARAKTERISTIKA OTPADNIH

MATERIJALA TIJEKOM VREMENA
Tijekom vremena dolazi do promjena karakteristika otpadnih materijala. Te promjene su

fizičkog, kemijskog i biološkog karaktera, a za posljedicu imaju nastanak krutih, tekućih i
plinovitih produkata. Promjene karakteristika također mogu biti namjerne ili spontane, odn. neke
od njih možemo potaknuti ili upravljati njima te na taj način odrediti kakova će biti svojstva
odloženog materijala ili novonastalih produkata starenja.
Priroda fluida stvorenih starenjem otpada može biti takova da oni potaknu daljnje
promjene fizičkih, kemijskih, bioloških i geomehaničkih svojstava otpada i elemenata zaštite
odlagališta. Naime, agresivni filtrat odlagališta otpada može razgrađivati i odloženi otpad, ali i
komponente drenažnog i/ili brtvenog sustava odlagališta.
Fizičke promjene mogu biti namjerne ili spontane, no namjerne su značajnije i

uključuju:
1. separaciju (odvajanje) komponenti - može biti manualna i/ili mehanička, a njome se

heterogeni otpad prevodi u nekoliko, relativno uzevši – homogenih komponenti;
2. mehaničko smanjenje volumena - odn. “zgušnjavanje” primjenom energije zbijanja;
smanjenje početnog volumena koji je otpad zauzimao znači povećanu iskoristivost
odlagališnog prostora;
3. mehaničko smanjenje veličine (čestica) - obavlja se primjenom energije u obliku kidanja,
trganja ili mljevenja otpadnog materijala, što prvobitnim komponentama otpada i mijenja
oblik i smanjuje veličinu, ali to može dovesti do povećanja volumena.
Spontane fizičke promjene nastaju uslijed nagomilavanja otpada – dolazi do slijeganja

uslijed smanjenja volumena pora i deformacije komada (“čestica”) otpada.
Kao poslijedica gore navedenih procesa očituje se izdvajanje vlage, odnosno vezanih
tekućina, što rezultira nastankom filtrata.
Namjerne kemijske promjene provodimo u svrhu smanjenja volumena i/ili iskorištenja

energetske vrijednosti otpadnog materijala. One uključuju:
1. spaljivanje - odn. termalnu oksidaciju, tijekom koje nastaju ugljik-dioksid, sumpor-

dioksid i drugi oksidacijski produkti te pepeo;
2. pirolizu - koja je poznata i kao "destruktivna destilacija"; njome iz otpadnog materijala
dobivamo plin (koji sadrži veći broj različitih plinskih komponenti), katran i/ili ulje i čađ;
3. uplinjavanje, rasplinjavanje - znači sagorijevanje bez prisustva, ili sa smanjenim
prisustvom, zraka; tim djelomičnim spaljivanjem ugljičnih goriva nastaje iskoristiv gorivi
plin (ugljik-monoksid, vodik i neki zasićeni ugljikovodici, npr. metan).
Spontane kemijske promjene vezane su uz procese hidrolize, otapanja/izdvajanja (iz

otopine), sorpcije/desorpcije i ionske razmjene komponenti otpada, sve vezano uz odlagališne
fluide i njihovu cirkulaciju tijelom odlagališta.
Biološke promjene otpadnog materijala poslijedica su života i rada mikroorganizama.

Osnovni organizmi koji su uključeni u biološku transformaciju organskih otpada su: bakterije,
gljivice, plijesni i aktinomicete (morfološki prijelaz između bakterija i gljiva).
Biološke promjene možemo podijeliti na namjerne i spontane, ali i s obzirom na
prisutnost kisika.

Namjerne biološke promjene provode se u posebnim pogonima, kao dirigirani proces, i to

u svrhu: smanjenja volumena i težine otpadnog materijala, dobivanja komposta, proizvodnje
metana, itd. Namjerne procese, s obzirom na prisustvo kisika, dijelimo na:
1. aerobno kompostiranje - proces biološke razgradnje organske tvari koji se odvija uz

prisustvom kisika iz zraka; trajanje (kompost nastaje za 4÷6 tjedana) mu zavisi o prirodi
otpada, sadržaju vlage, raspoloživim hranjivim tvarima i drugim faktorima, vezanim uz
okoliš;
2. anaerobna razgradnja - je proces biološkog pretvaranja organske frakcije komunalnog
otpada u plin (ugljik dioksid, metan, amonijak i sumporovodik) i organski ostatak, bez
prisustva kisika, a uz produkciju topline; organski ostatak treba dalje kompostirati i
dekantirati (odvojiti vodu) prije eventualne uporabe ili odlaganja;
3. drugi procesi biološke transformacije.
Spontane promjene odvijaju se unutar tijela odlagališta otpada, kroz duže vremensko
razdoblje i obično nisu stimulirane od strane ljudi. Spontano starenje odloženog otpada odvija se
u tri, odnosno četiri faze, kako je prikazano na Slici 4.3.-1.
SASTAV ODLAGALIŠNOG PLINA U
VOLUMSKIM POSTOTCIMA
VRIJEME
Slika 4.3.-1. Produkcija odlagališnih plinova po fazama starenja otpada.
1. AEROBNA RAZGRADNJA
Ona zahtijeva prisustvo kisika pa do nje dolazi tijekom ugradnje materijala otpada u tijelo
odlagališta dok je kisik još na raspolaganju. Aerobni mikroorganizmi troše kisik i razgrađuju
organsku tvar na ugljični dioksid, vodu, djelomično raspadnutu organsku tvar (DROT) i
značajnu količinu topline:
razgradivi otpad + O2 →CO2 + H2O + biomasa + toplina + DROT (4.3.-1.)

Koncentracija nastalog CO2 u plinu je oko 90%, a temperatura raste na oko 700C.
Povišena razina ugljičnog dioksida uzrokuje nastanak ugljične kiseline i smanjuje pH filtrata:
CO2 + H2O → H2CO3 (4.3.-2.)
Filtrat obično ne nastaje (u velikoj količini) u ovoj fazi, a ono malo što ga nastane sastoji
se od procjeđene vode, otopljenih soli i male količine topive organske tvari.
2. KISELA FAZA ANAEROBNE RAZGRADNJE (NEMETANOGENA)

U ovoj fazi slijedi nastavak razgradnje organske materije uz nastanak visokih
koncentracija organskih kiselina, amonijaka, vodika i ugljičnog dioksida - prevladava kisela
fermentacija.
razgradivi otpad →CO2 + H2O + rast organizama + DROT (4.3.-3.)
Nastanak ugljičnog dioksida i velike količine organskih kiselina smanjuju pH vrijednost

filtrata na oko 5,5 do 6,5 što uzrokuje razgradnju drugih organskih i anorganskih tvari. Kao
rezultat dobivamo kemijski agresivan filtrat s visokom specifičnom vodljivošću.
3. ANAEROBNA RAZGRADNJA (METANOGENA)

S napredovanjem biodegradacije otpadnog materijala, kisik postaje nedostupan, redoks
potencijal se smanjuje i počinje rad metanogenih bakterija. Ovi mikroorganizmi stvaraju ugljični
dioksid, metan i vodu, a kao nusprodukt i nešto topline:
4H2 + CO2 → CH4 + 2H2O (4.3.-4.)

CH3COOH → CH4 + CO2 (4.3.-5.)
Ako je otpad vlažan ova faza obično traje 3 mjeseca i u tom vremenu dolazi do postizanja
proizvodnje metana u iznosu od oko 50 % volumskog udjela ukupnog proizvedenog
odlagališnog plina. Međutim, metanogena faza može započeti za šest mjeseci ili čak više godina
od odlaganja materijala pa čak i izostati, ako u otpadu nema vode ili je brzina cirkulacije na nuli.
4. USTALJENA ANAEROBNA RAZGRADNJA (METANOGENA)

Za ovu fazu karakterističan je polagan, ali efektivan rad metanogenih mikroorganizama
koji kroz više godina razgrade gotovo svu organsku materiju. Razgradnja organskih kiselina
uzrokuje rast pH vrijednosti na 7 do 8, pa filtrat postaje manje kemijski agresivan i sadrži manju
ukupnu količinu organske tvari. Jako visoka koncentracija kiseline u filtratu može biti toksična
za metanogene mikrooorganizme, pa ova faza može biti znatno usporena, čak i izostati. Ovdje je
moguća i proizvodnja dušika i sumporovodika.
Na rad mikroorganizama ne utječe samo pH, već i temperatura, pa tako na temperaturama
ispod 10÷150C gotovo nema produkcije metana. Ovi podaci su značajni za mogućnost
iskorištavanja metana u energetske svrhe. U zimsko doba, po logici stvari, trebat će osigurati
temperature prihvatljive za razmnožavanje mikroorganizama, što znači da je nužna deblja

izolacija pokrovnim slojem isl. Tu treba razmisliti isplati li se povećavati troškove ovim
zahvatom s obzirom na količinu i energetsku iskoristivost metana koji će nastati.
4.4. PROBLEMATIKA ODLAGALIŠNIH FLUIDA
U odlagališne fluide spadaju filtrat i odlagališni plinovi.
Filtrat (eluat) je visokozagađena procjedna tekućina odlagališta otpada koja je prošla

kroz slojeve odloženog otpada primajući pri tome u sebe velike količine otopljenih i
suspendiranih tvari, uključujući i produkte biokemijskih reakcija. Svi otpaci stvaraju filtrat,
ovisno o svom sastavu (organski, anorganski, pitanje količine prirodno vezane vode) i o količini
tekućine koja izvana prodire u tijelo odlagališta (oborinska voda, možda podzemna voda, i sl.).
Kemizam i sastav otopljenih tvari u filtratu ovise o kemijskom sastavu otpadaka,
topivosti i razgradivosti materijala te o pH vrijednosti vezane vode. Filtrat zna sadržavati i
koliformne, odnosno patogene bakterije (tifus, paratifus, crni prišt, tetanus, tuberkuloza,
dizenterija...), a česta je i pojava onečišćenja filtrata cijanidima i solima teških metala.
Starenjem otpada mijenja se sastav i kemizam filtrata i to poradi raznih, ranije
spomenutih, biokemijskih procesa.
Odlagališni plin predstavlja smjesu plinova nastalih biokemijskim procesima u tijelu

odlagališta. Otpaci koji produciraju plin obično spadaju u grupu organskih, ali zavisno od
agresivnosti i sastava filtrata, plin može nastajati i djelovanjem filtrata na neorganski otpad.
Sastav i kemizam odlagališnog plina najviše zavise o sastavu i vrsti otpadnog materijala o
starosti odlagališta, odnosno o fazi raspadanja organske tvari u otpadu. Odlagališni plin, zavisno
o svom sastavu, može biti agresivnog karaktera. On, također, može biti i otrovan, ali je redovito
zapaljiv pa i eksplozivan.
Starenjem otpada sastav plina se, naravno, mijenja.
Problematika glede filtrata i odlagališnog plina (odlagališnih fluida) vezana je uz njihov

nastanak, cirkulaciju kroz tijelo odlagališta, utjecaj na odloženi otpadni materijal i materijal
slojeva zaštitnih sustava te njihovo izdvajanje i tretman.
Odlagališni fluidi mogu utjecati na:
- stabilnost odlagališta (slijeganje pri razaranju materijala od strane agresivnog fluida,

klizanje kosina isl.);
- sigurnost zaštitnih sustava (razaranje istih);
- okoliš (zagađivanje tla, podzemne i nadzemne vode, te zraka);
- ljude zaposlene na odlagalištu (bolesti, požari, eksplozije, oštećivanje tkiva nagrizanjem,
trovanje isl.).
Odlagališni fluidi moraju se kontrolirano izdvajati i proći odgovarajući tretman, pa

u tu svrhu postoje sustavi za njihovu drenažu i postrojenja za tretman (obradu).

4.4.1. Nastanak,vrste i karakteristike odlagališnih fluida
Upoznavanje s karakteristikama odlagališnih fluida od velike je važnosti za projektiranje

odlagališta. Nužno je poznavati i njihove kvalitativne i kvantitativne karakteristike.
4.4.1.1. Filtrat
Protjecanjem vode kroz tijelo odlagališta otpada dolazi do brojnih kemijskih i bioloških
(biokemijskih) reakcija, što kao rezultat ima izdvajanje organskih i anorganskih supstanci iz
otpada → nastanak filtrata.
Postoje dva izvora vode u odlagalištu od kojih nastaje filtrat: voda prisutna u otpadu dok
se ugrađuje u tijelo odlagališta i voda koja kao takva ulazi (biva dodana) u odlagalište; voda
nastala biokemijskim reakcijama je količinski zanemariva.
Voda dodana odlagalištu može se javiti u obliku vode procjeđene s površine odlagališta i
vode koja u tijelo odlagališta prodre kroz bokove, odnosno s donje strane. S površine dolazi
oborinska voda, odnosno površinske vode pri većim vodostajima i sl., a kroz bokove i dno
moguć je prodor podzemne vode. Kod dobro projektiranog i izgrađenog odlagališta prodor
podzemne i ulijevanje površinske vode u tijelo odlagališta apriori je onemogućeno njegovim
smještajem u prostoru. Tako jedina voda koja zapravo biva dodana odlagalištu jest oborinska
voda.
Karakteristike filtrata mijenjaju se s vremenom pa, prema već navedenim fazama,

imamo:
1. FILTRAT AEROBNOG RASPADANJA - Do njegovog zakišeljavanja dolazi poradi velike

produkcije ugljik dioksida i njegovog otapanja u vodi.
2. FILTRAT KISELE FAZE - Ovdje dolazi do daljnjeg zakišeljavanja na pH=5÷6 i filtrat
poprima jak i neugodan miris (visoka koncentracija amonijaka - 500÷1000 mg/l). Za ovu
fazu karakteristične su visoke vrijednosti BOD-a5 (BOD>10000mg/l) i visok omjer
BOD/COD6 (BOD/COD>0,7) što znači da je velik dio topivih organskih spojeva
biorazgradiv! Sadržaj željeza, mangana, cinka, kalcija i magnezija u filtratu je visok.
3. FILTRAT METANOGENE FAZE - Ovaj filtrat se često naziva “stabiliziran”, premda je
odlagalište u biološkom smislu najaktivnije. Vrijednosti BOD-a su niske, a nizak je i omjer
BOD/COD. Amonijak prisutan u visokim koncentracijama, a zdvajanje željeza, natrija,
kalija, sulfata i klorida se nastavlja.
U četvrtoj fazi (stabilnom dijelu metanogene faze) nema nekih značajnijih promjena.
Filtrat koji dolazi iz istog odlagališta može jako varirati tijekom vremena po sastavu i
karakteristikama, a daleko veće razlike nalazimo između filtrata sa različitih lokacija i to ne
samo na različitim odlagalištima već i na različitim dijelovima istog! Slojevi za dnevno
prekrivanje otpada i neki slojevi samog otpadnog materijala, mogu biti u tolikoj mjeri
nepropusni da filtrat ne cirkulira i da nema kontakta filtrata sa različitih nivoa (spriječena
5
BOD - biochemical oxygen demand, (biokemijska potražnja/potrošnja kisika).
6
COD - chemical oxygen demand, (kemijska potražnja/potrošnja kisika).
vertikalna komunikacija). S obzirom na način izgradnje drenažnog sustava, moguće je da se

filtrat odvodi iz istog tijela odlagališta na nekoliko različitih strana i načina, pa možda neće biti
kontakata filtrata sa različitih krajeva odlagališta (spriječena horizontalna komunikacija). Pri
omogućenoj komunikaciji, filtrat sa dna odlagališta redovito će, u određenoj mjeri, biti rezultat
procesa koji su se odvijali u slojevima otpada iznad njega.
Faktori koji utječu na sastav filtrata su:
1. sastav otpadnog materijala:

- jednostavni organski spojevi (šećeri, škrob, masti i bjelančevine) bivaju brzo
razgrađeni;
- preostali organski spojevi složenije strukture (npr. celuloza) se sporije razgrađuju;
- moguće prisustvo pesticida i herbicida, makar samo u tragovima, ako ne u
značajnijim količinama;
2. starosti otpada;
3. dubina na kojoj se otpad nalazi - što je veća dubina (sloj) otpada to će filtrat prije dostići
svoju granicu zasićenosti pa će otapanje tvari u nižim slojevima otpada biti manje
intenzivno;
4. radovi izvođeni na odlagalištu;
5. klima;
6. hidrogeološke prilike u blizini lokacije odlagališta;
7. uvjeti unutar odlagališta - sadržaj vlage, pH, stupanj stabilizacije, kemijska i biološka
aktivnost i temperatura:
- temperatura utječe na rast bakterija i na razgradnju organske tvari, pa prema tome i na
sastav filtrata;
- povišene temperature također pogoduju topivosti većine soli i brzini odvijanja
kemijskih reakcija.
Kako smo u prethodnim poglavljima govorili za sam otpad, tako i kod filtrata vremenske
promjene karakteristika uključuju: biološke, fizikalne i kemijske promjene.
Biološke promjene se odnose na vrstu i broj mikroorganizama prisutnih u filtratu.
Fizikalne promjene filtrata su ispiranje i strukturne promjene, do kojih dolazi usljed
fizičkog kontakta vode s otpadom.
Kemijske promjene filtrata nastaju oksidacijom, redukcijom i promjenom pH faktora, a
uključuju otapanje, izdvajanje komponenti (precipitacija), spajanje u komplekse idr. Promjena
koncentracija nekih komponenti filtrata s vremenom prikazana je u Tablici 4.4.1.1.-1.
KOMPONENTA KONCENTRACIJA [mg/l]

1 GODINA 5 GODINA 15 GODINA
BOD 20000 2000 50
ukupni dušik 2000 400 70
amonijak (amonijačni dušik) 1500 350 60
ukupne otopljene čvrste tvari 20000 5000 2000
kloridi 2000 1500 500
sulfati 1000 400 50
fosfati 150 50 -
kalcij 2500 900 300
kalij, natrij 2000 700 100
željezo, magnezij 700 600 100
aluminij, cink 150 50 -

Tablica 4.4.1.1.-1. Promjena koncentracija nekih komponenti filtrata s vremenom.
Laboratorijska ispitivanja filtrata mogu zahtijevati npr. mikrobiološku ili kemijsku

analizu. Ova potonja uključuje određivanje:
- pH vrijednosti;
- električne vodljivosti;
- sadržaja kationa i aniona;
- kapaciteta kiselosti do ph 4,3; kapaciteta lužnatosti do pH 8,2;
- tvrdoću (s obzirom na otopljene karbonate);
- COD – kemijske potražnje kisika;
- BOD – biokemijska potražnja kisika;
- isparnog ostatka;
- gubitka spaljivanjem;
- ukupnog organskog ugljika;
- karakterizacije organskih komponenti filtrata.
Dospije li filtrat u npr. pitku podzemnu vodu, sa sobom će donijeti neke tvari koje će tu
vodu onečistiti ili, moguće, zagaditi. U Tablici 4.4.1.1.-2. dana je zanimljiva usporedba
koncentracija nekih zagađivala u "mladom" filtratu s onom koja je dopuštena u pitkoj vodi.
KONCENTRACIJA [mg/l]
KOMPONENTA
1-2 GODINE 4-5 GODINA TIPIČNI
(ZAGAĐIVALO) STANDARD ZA
PITKU VODU
ALKALIJSKI METALI
kalcij 1000-3000 100-1000 500
natrij 1000-3000 100-1000 20
magnezij 500-1000 100-1000 -
kalij 500-1000 100-1000 -
TEŠKI METALI
željezo 500-1000 100-300 0,03
aluminij 100-200 10-50 0,1
cink 100-200 10-50 5
bakar <10 - 1
olovo <10 - 0,05
kadmij <1 - 0,005
živa <1 - 0,001
ANIONI
klorid 1000-3000 500-2000 250
bikarbonat 1000-3000 1000-2000 -
sulfat 500-1000 50-500 500
fosfat 50-150 10-50 -
Tablica 4.4.1.1.-2. Usporedba koncentracija nekih zagađivala u "mladom" filtratu s dopuštenim

koncentracijama istih tvari u pitkoj vodi.
4.4.1.2. Odlagališni plinovi
Kao što je već ranije spomenuto, količina i sastav odlagališnog plina mijenjaju se s
vremenom. U grubo, kvalitativne i kvantitativne karakteristike odlagališnog plina (OP) zavise o:
vrsti i gustoći otpada, protoku filtrata (stupnju vlažnosti), starosti otpada, klimi, temperaturi,
kemijskoj aktivnosti, itd. Navedeni uvjeti, unutar odlagališta, diktiraju biološku aktivnost čija je
izravna posljedica produkcija odlagališnog plina (za rast bakterija je, osim pogodne temperature i
kemijskog okružja, neophodna i određena količina hranjivih tvari i prisutnost vlage7).
Kontinuirana razgradnja organske materije i produkcija plina može trajati 30 do 100
godina, ali iskoristiva produkcija je mnogo kraćeg vijeka i ovisi o konkretnim prilikama na nekoj
lokaciji.
Približne vrijednosti, glede sastava odlagališnog plina, dane su u Tablici 4.4.1.2.-1.
KOMPONENTE VOLUMNI UDIO

metan CH4 ≈54%
ugljični dioksid CO2 ≈40%
dušik N2 ≈4%
kisik O2 ≈1%
vodena para H2O ≈1%
ostalo (mahom štetne tvari) u tragovima8
Tablica 4.4.1.2.-1. Sastav odlagališnog plina.
Ukupna količina plina koji će nastati u najvećoj mjeri zavisi o sadržaju organskih tvari u
otpadu. Tako će najviše metana nastati na odlagalištima gdje se organska tvar većim dijelom
sastoji od masti (Tablica 4.4.1.2.-2.).
IZVOR CO2 + CH4 UDIO CH4

[l/kgrazgrađenog] [ %]
celuloza 829 50,0
bjelančevine 988 51,5
masti 1430 71,4
Tablica 4.4.1.2.-2. Nastanak odlagališnog plina s obzirom na vrstu organske tvari.

Odlagališni plin predstavlja jako ozbiljan problem. Osim što su neke njegove
komponente zapaljive pa mogu izazvati požare i eksploziju, izloženost radnika odlagališnom
plinu može uzrokovati trovanje. Pošto odlagališni plinovi istiskuju kisik u blizini zone korjenja, a
mogu imati i izravan kemijski, odnosno biokemijski učinak, s vremenom oni uništavaju
vegetaciju na rekultivirajućem sloju pokrovnog sustava. Postoji li na odlagalištu kakova oprema
7
Vlaga je bitna i poradi transporta mikroorganizama jer oni obično bivaju nošeni filtratom. Tako je razlika u
proizvodnji metana između odlagališta koja imaju cirkulaciju vlage u odnosu na ona kod kojih cirkulacija izostaje,
25 do 50 %
8
Zavisi o sastavu otpada i mogu imati znatan udio kod nekih vrsta opasnog/industrijskog otpada.
s metalnim dijelovima, plin će, povišenjem kiselosti, izazvati koroziju. Na kraju, ali ne najmanje
važno, plinovi su ti koji odlagalištu daju neugodan miris.
Plinovi mogu migrirati u svim smjerovima pa na taj način može doći do zagađivanja sveg
okolnog tla. Negativne posljedice migriranja plina posebno su izražene pri nailasku plina na
nepropusne brtvene slojeve, a u slučaju kada drenaže nema ili nije dobro izvedena. Tada plin
sebi probija put kroz brtveni sloj, čineći ga propusnim za, npr. oborinsku vodu.
Da bi se plinom kvalitetno gospodarilo nužno je poznavati njegove:
1. pravce migracije;
2. brzinu migracije;
3. koncentraciju na određenom mjestu i u određeno vrijeme;
4. masu plina koji prolazi određenom točkom i može li ili ne uzrokovati potencijalne
probleme;
5. efikasnost predloženog programa za kontrolu plina.
Neke zanimljive karakteristike plinova koje nalazimo u odlagalištu dane su u usporedbi s

karakteristikama zraka u Tablici 4.4.1.2.-3.
KARAKTERISTIKE CH4 CO2 ODLAGALIŠNI ZRAK

PLIN9
viskozitet [*10-5 Pa s] 1,03 1,39 1,21 1,27
gustoća [kg/m3] 0,72 1,97 1,35 1,29
molekularna masa [M] 16,00 44,00 30,00 28,90
Tablica 4.4.1.2.-3. Usporedba karakteristika plinova.
Metan je plin lakši od zraka (manje gustoće) pa ima tendenciju da se nakuplja u gornjim
slojevima otpada. Goriv je, zapaljiv na oko 6500C i eksplozivan u koncentracijama između 5 i
15%.
Ugljik-dioksid je teži od zraka, pa ima tendenciju nakupljanja u nižim slojevima
odlagališta (na dnu). Ne gori pa ne predstavlja poseban problem na odlagalištima.
Vodik je gorivi plin lakši od zraka, s temperaturom paljenja 5600C. Eksplozivan je pri
koncentracijama od 4-75,6%.
Sumporovodik je također goriv (temperatura paljenja 2700C) i eksplozivan pri
koncentracijama 4,3-45,5%. Teži je od zraka i lako ga je identificirati pošto ima izrazito
neugodan miris (trula jaja). Ovo je dobra karakteristika s obzirom da je otrovan.
Ugljični monoksid nije čest u odlagalištima, ali zna biti prisutan. Lakši je od zraka, goriv
(temperatura paljenja 6050C) i eksplozivan pri koncentraciji 12,5-75%.
Dušik je lakši od zraka i nije zapaljiv. Početne koncentracije dušika u odlagalištu znaju
biti do 80 %, a do naglog pada njegove koncentracije dolazi u kiseloj fazi razgradnje organske
komponente otpada (vidi Sliku 4.3.1.).
9
Odlagališni plin definiran je kao 50% CH4 i 50% CO2. Sve karakteristike predstavljene su za 1 atm i 00C.
4.4.2. Izdvajanje i tretman odlagališnih fluida
Odlagališni fluidi su većim dijelom problem, a tek manjim dijelom mogu donijeti neku
korist (spaljivanje plina u energetske svrhe) no bez obzira na njihov karakter treba ih ukloniti i
riješiti ih se na strogo kontroliran način.
4.4.2.1. Izdvajanje i tretman filtrata
Filtrat ne smijemo jednostavno ostaviti da stoji na dnu odlagališta, jer postoji opravdan
strah od njegovog procjeđivanja i, uslijed toga, zagađenja tla i vode.
Postoji pet osnovnih razloga za uklanjanje filtrata:
1. Sprečavanje porasta razine filtrata do visine kada se može preliti (preko rubova
odlagališta) i izazvati zagađenje u neposrednoj okolini;
2. Smanjenje mogućnosti eventualnog procjeđivanja kroz bočne ili temeljne brtvene slojeve
u slučaju pojave diskontinuiteta, ili jednostavno - poradi normalnog prcjeđivanja uslijed
nametnutog potencijala (hidraulički gradijent!!);
3. Smanjenje kemijske interakcije između brtvenih slojeva i filtrata na minimum;
4. Utjecanje na proces koji vodi stvaranju odlagališnog plina (vlažnost otpada) i time
ostvarenje utjecaja na brzinu procesa koji vode ka kemijskoj i biološkoj stabilizaciji
odlagališta (završena bio-kemijska aktivnost znači kraj jednog dijela slijeganja
odlagališta i veću mehaničku stabilnost);
5. U slučaju kada se odlagalište nalazi iznad kote tla - u vidu nasipa, uklanjanjem filtrata
utječe se na geomehaničku stabilnost tijela odlagališta (stabilnost kosina!!).
Filtrat se izdvaja i tijekom eksploatacije odlagališta i nakon njegovog zatvaranja. Oba ova
procesa imaju specifične zahtjeve glede dreniranja i odvodnje filtrata.
Izdvajanje filtrata u početku može biti jednostavnim "jarcima" koji se, ako je to moguće,
izvedu u dnu radnog čela odlagališta, ispred nasipa od materijala otpada. "Jarci" se privremeno
izrađuju u drenažnom sloju i, kako napreduje popunjavanje odlagališta otpadnim materijalom,
tako se stari jarci zatrpavaju, a novi izrađuju. Navedena metoda se uporabljuje ako je odlagalište
takove veličine ili na takovom položaju da se temeljni zaštitni sustav slojeva nije izradio
odjednom, već se gradi postupno, kako napreduje popunjavanje otpadom. Inače, sustav za
izdvajanje filtrata može odmah preuzeti svoju ulogu.
Sustav za izdvajanje filtrata može sadržavati različite komponente, ali u globalu sastoji se
od:
1. zaštitnog sloja;
2. filtarskog sloja;
3. drenažnog sloja;
4. drenažnih cijevi;
5. okana ("dimnjaka") za prikupljanje i monitoring.
Prije projektiranja sustava za izdvajanje, treba utvrditi o kojim se količinama filtrata radi,
jer sustav za izdvajanje filtrata treba biti u stanju izdrenirati filtrat unutar odlagališta u tolikoj
mjeri da vodno lice filtrata bude ispod predviđenog. Time se smanjuje razlika potencijala, odn.

Povrsinska Odlagalista Otpada 2007.1-50

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Povrsinska Odlagalista Otpada 2007.1-50

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

POVRŠINSKA ODLAGALIŠTA OTPADA

dr. sc. Želimir Veinović

1. GEOTEHNOLOGIJA KAO DIO INŽENJERSTVA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA

2. OPĆENITO O GOSPODARENJU OTPADOM I ZBRINJAVANJU OTPADNOG

3. GEOTEHNIČKE OSOBITOSTI ODLAGALIŠTA OTPADA - SANITARNO

4. VRSTE I SVOJSTVA OTPADNIH MATERIJALA

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 1

4.1.1.5. Propusnost kompaktiranog otpada

5. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA I EKSPLOATACIJA

5.4. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA U UŽEM SMISLU RIJEČI

6. SANACIJA POSTOJEĆIH NESANITARNIH ODLAGALIŠTA

7. ODLAGANJE POSEBNOG OTPADA

8. GEOTEHNOLOGIJA PRI SANACIJI ZAGAĐENOG TLA

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 3

9. ZAKONSKA REGULATIVA U SVIJETU

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 4

1. GEOTEHNOLOGIJA KAO DIO INŽENJERSTVA ZA ZAŠTITU

U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do porasta opće svijesti o okolišu i o potrebi

Odlaganje otpada predstavlja najstariju tehnologiju postupanja s otpadom. U današnjim

Pojam - inženjerstvo za zaštitu okoliša ili - inženjerstvo zaštite okoliša (engl.

1. projektiranje i izvođenje poslova u svezi s gospodarenjem i zbrinjavanjem svih vrsta otpada;

U društveno/edukativnom smislu također postoji širok djelokrug poslova za koje bi inženjeri

U sadašnjoj situaciji neosporna je činjenica da tehnologija razvijena u geotehničkoj znanosti

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 6

2. OPĆENITO O GOSPODARENJU OTPADOM I ZBRINJAVANJU

Gospodarenje otpadom (waste management) bavi se:

Postoji pet osnovnih strategija za ekološki i ekonomski opravdano gospodarenje

- kupovinom proizvoda s malo ambalaže;

RECIKLIRANJE – označava promjenu otpadnog materijala u drugi, iskoristiv oblik, a uključuje :

Neka istraživanja govore da bi se u Sjedinjenim državama npr. moglo reciklirati više od

ENERGETSKO SPALJIVANJE OTPADA – obično ne ide ruku-pod-ruku s recikliranjem, jer se

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 8

Gospodarenje otpadom uključuje uporabu nekoliko, ili svih, navedenih strategija.

Na Slici 2.-1. dijagramom je shematski prikazan osnovni princip modernog gospodarenja

recikliranje proizvodnja izravna ponovna

Slika 2.-1. Shematski prikaz principa modernog gospodarenja otpadnim materijalom.

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 9

- N.I.M.B.Y. – "not in my back yard!" (ne u mom dvorištu);

N.I.M.B.Y. – je sigurno najčešći stav stanovništva pri traženju povoljnih lokacija za

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 10

3. GEOTEHNIČKE OSOBITOSTI ODLAGALIŠTA OTPADA -

Odlagalište komunalnog otpada je objekt čija izgradnja obuhvaća rješavanje niza

3.1. PROBLEMATIKA ISTRAŽNIH RADOVA

Ispitivanje tla dijeli se u tri skupine (Nonveiller, 1981):

1) prethodna ispitivanja - pregled terena, prikupljanje postojećih podataka o geološkim

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 11

Zbog specifičnosti problematike vezane uz odlagališta komunalnog otpada, istražni

1) u svrhu odabira lokacije u regionalnom smislu;

Pri odabiru lokacije u regionalnom smislu provode se opća (prethodna) istraživanja

a) sastav i kemijsko-fizičke osobine slojeva;

3.2. PROBLEMATIKA OPĆEG NASIPA

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 12

1 Otpornost na klizanje pokrovnog sloja.

Slika 3.2.-1. Shematski prikaz geotehničkih problema sanitarnog odlagališta.

Bilo da je odlagalište komunalnog otpada izvedeno na ravnom terenu, u zasjeku ili

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 13

3.2.1. Ugradnja materijala

3.2.2. Stabilnost pokosa

Slijeganje nasutih geotehničkih objekata mora biti svedeno na minimum. To se posebno

Najveći utjecaj na slijeganje imaju:

1. vrsta, sastav i karakteristike materijala podloge, odnosno nasipa;

polako konsolidira (Nonveiller, 1981).

3.2.4. Brtveni slojevi

1. NEPROPUSNA JEZGRA - izrađena od glinovitog ili prašinastog materijala s malim