Lejla Mušanović

Metodologija-Midterm

Faze procesa istraživanja

Osim što je znanstveno istraživanje ujedinilo empirijsku i teorijsku aktivnost ono je također i
artikulirano u više specifičnih aktivnosti. Sve aktivnosti nisu nužne nego samo moguće u
istraživanju. Prema tome moguće su sljedeće aktivnosti:

1. Izbor i definiranje problema istraživanja

2. Određivanje područja znanstvene analize
3. Definiranje pojmova i pojmovna analiza (ova faza neće biti na ispitu)
4. Određivanje cilja istraživanja
5. Postavljanje hipoteze
6. Identifikacija i klasifikacija varijabli
7. Operacionalizacija varijabli
8. Utvrđivanje nacrta istraživanja
9. Izbor i razrada metoda za prikupljanje podataka
10. Planiranje i provođenje terenskog dijela istraživanja
11. Sređivanje i obrada podataka
12. Interpretacija podataka
13. Pisanje znanstvenog izvještaja

1. Izbor i definiranje problema istraživanja

Istraživanje počinje problemom koji izaziva teškoće u praktičnoj i teorijskoj situaciji.
Istraživanje prema tome počinje problemom istraživanja. Čovjek se susreće sa mnogo
problema i rješava ih ali samo neki od njih problemi su istraživanja. Mogu se sprovoditi
istraživanja, a da nisu potaknuta problemom istraživanja. Recimo izrada diplomskog,
magistarskog ili doktorskog više su vezana za rješavanje statusa studenta nego što su
istraživački problem.

Problem istraživanja je problem koji ne možemo riješiti ni učenjem ni studiranjem, već je

potrebno provesti istraživanje da bi se došlo do novih spoznaja. Te spoznaje nisu nove samo
za istraživaća nego trebaju biti nov prilog znanosti. Problemi koji su mogu javiti kod
definiranja problema istraživanja su:

1. Preusko područje kao problem istraživanja (tada spoznaje ne mogu imati teorijsku ili
praktičnu vrijednost)
2. Preširok problem
3. Stvarni problem
Dakle, nastojati ćemo uvijek birati one probleme za kojem imamo najviše izgleda da ćemo ih
riješiti. Znači treba da brinemo o prikladnosti problema istraživanja. Bez problema nema ni
istraživanja. Zbog toga bitne su i faze kod biranja problema, a to su:

1. Uočavanje problema
2. Formuliranje problema
3. Otkriće koje često karakteriše „Sljepilo za probleme“ (Što manje znamo teže uviđamo
praznine u svom znanju, a otkrićem objašnjavamo nepoznanice, ali otkrivamo i nove.

IZVORI problema mogu biti različiti, stoga je bitno pri izboru problema da obratimo pažnju
na sljedeće stvari:

1. NOVINA

Pri izboru problema treba izbjegavati nepotrebna ponavljanja istraživanja. Stoga, treba
provjeriti literaturu da li postoje takva istraživanja. Prije svega, na osnovu literature trebamo
specificirati od čega se sastoji novina u istraživanju problema koji namjeravamo istražiti.
Moguće je i da se odlučimo za istraživanje koje je već provedeno. Novina bi mogla biti to da
se vidi da li vrijede još uvijek zaključci do kojih se došlo prije. Međutim, treba razlikovati
potrebna i namjerna ponavljanja od nepotrebnih i nenamjernih. Istraživač ne mora prihvatiti
zaključke prethodnika, ali sa njima treba biti upoznat.

2. VAŽNOST I PRIMJENJIVOST REZULTATA U PRAKSI

Svi problemi nisu jednako važni. Neki su manje, a neki više važni u određenom vremenu i
prostoru. Birajući važnije probleme istraživanja, dajemo veći prilog i tako povećavamo i
vjerovatnoću da će nam društvo pomoći u izvođenju istraživanja koje smo izabrali.

3. RADOZNALOST I INTERESI

-su važni kriteriji pri izboru problema, jer znatiželja potiče ljudski duh na istraživanje. U
svakom istraživanju se jave probleme stoga treba vidjeti da li je naša znatiželja dovoljno
velika da prebrodimo te probleme i teškoće prilikom istraživanja. Motivi za istraživanje mogu
također biti različiti kao npr: instrumentalna vrijednost spoznaje ili materijalni i statusni
razlozi.

4. STRUČNOST ISTRAŽIVAČA

Problemi istraživanja u društvenim znanostima često zahtijevaju interdisciplinaran pristup ali

to ne znači da takvo istraživanje treba provoditi interdisciplinarno osposobljeni istraživač, ali
zato u istraživačkom timu treba osigurati saradnju stručnjaka svake discipline sa stajališta
koje će se problem analizirati. Treba odustati od analize sa stajališta onih disciplina gdje
nemamo odgovarajućeg stručnjaka.

5. OPREMA I UVJETI RADA

Pri istraživanju treba provjeriti da li imamo minimalnu opremu i uvjete za sprovođenje

istraživanja. Možemo i imati probleme sa opremom i uvjetima ali treba imati na umu da
najvažniji instrument u istraživanju je čovjekov um i time je osiguran osnovni preduvjet
istraživanja.

6. POKROVITELJSTVO I SURADNJA CENTARA ODLUČIVANJA

Ovo je važan kriterij pri izboru problema. Ako nije dobivena saglasnost onih koji mogu
omesti određeno istraživanje, tada treba odustati od takvog problema dok se ne osigura
saradnja. Terensko istraživanje ovisi najviše o sredini u kojoj će se sprovoditi i ako takva
sredina to ne prihvati onda nemamo istraživanje.

7. TROŠKOVI ISTRAŽIVANJA

-su jako bitni i trebaju se predviditi jer može se desiti da nemamo dovoljno financijskih
sredstava i da zbog toga moramo odustati od istraživanja. Tada je bolje odustati nego
ograničavati istraživanje.

8. RIZIK, OPASNOST, TEŠKOĆE

-mogu omesti istraživanje određenog problema, pa i to valja imati na umu.

9. VRIJEME

Kao što je nemoguće prisiliti nekoga da nešto otkrije, tako nije moguće zahtijevati to od njega
da čini brže. Za znanstveni rad je potrebno mnogo vremena da bi se dobila objektivna slika,
ali prinuda da se nešto brže radi svakako nije dobra.

10. AKTUALNOST REZULTATA ISTRAŽIVANJA

Nekad istraživanje nekog problema traje toliko dugo da dobiveni razultati nisu više aktualni.

11. RJEŠENJE PROBLEMA POMOĆU ISTRAŽIVANJA

Mogućnosti rješenja nekog problema pomoću istraživanja također treba biti kriterij izbora.
Neki se problemi ne mogu riješiti znanstvenim istraživanjem, jer društveni problem nije isto
što i znanstveni problem. Na osnovu rezultata istraživanja mogu se rješavati društveni
problemi, ali samo istraživanje te probleme ne rješava. Npr: ako smo otkrili uzroke
maloljetničke delikvencije, time nismo riješili taj problem. Problem bi riješio tek društvena
akcija koja bi otklonila uzroke.

Dakle pri izboru problema treba imati na umu ove kriterije ali naravno da uvijek ne mogu biti
zadovoljeni svi kriteriji u potpunosti.
FORMULACIJA PROBLEMA ISTRAŽIVANJA

-je poseban zadatak u razradi projekta istraživanja. Naslov istraživanja je jedno,a problem
istraživanja je drugo. Naslov je obično kraći i općenitiji, a problem istraživanja mora biti
formuliran što je moguće preciznije. Pod jednim naslovom može se istraživati više različitih
problema, pa svakom istraživanju treba dati posebno jasnu formulaciju istraživanja.
Istraživanje je traženje pravog odgovora na pitanje i njegovo provjeravanje, a ne potvrđivanje
odgovora koji nam se sviđa. Istraživanje MORA biti provjeravanje, a ne dokazivanje
hipoteze. Zbog toga formulacijom problema treba poticati na kritičnost u istraživanju. Zato
problem istraživanja treba postaviti u obliku pitanja, a istraživanje treba biti traženje odgovora
na to pitanje. Formulaciju problema i njegovo definiranje treba shvatiti ozbiljno jer se u njima
vidi širina i dubina istraživačkog problema.

Treba obratiti pažnju i na:

PROSTORNI OBUHVAT ISTRAŽIVANJA

Da li istraživanje sprovodimo u BIH ili kantonu ili entitetu.

VREMENSKI OBIHVAT ISTRAŽIVANJA

Koji period vezan za problem istraživanja?

POPULACIJSKI OBUHVAT ISTRAŽIVANJA

Ograničenje istraživanja na određenu populaciju (mladi, žene, radnici, ovi, oni...)

Kako bismo imali uspjeha u istraživanju trebamo imati problem, znati što je problem te imati
što više podataka vezanih za problem.

2. IZBOR PODRUČJA ZNANSTVENE ANALIZE

Istraživanja sa jednog znanstvenog područja nazivamo DISIPLINARNIM ISTRAŽIVANJEM

Istraživanje sa više znanstvenih područja nazivamo INTERDISCIPLINARNIM

ISTRAŽIVANJEM.

Formulacijom problema pomoću upitne rečenice usmjeravamo se prema određenim

znanstvenim područjima. Pa tako npr: možemo imati područja problema : ekonomske,
političke, kriminološke, sociološke, lingvističke prirode i sl. Nikada ne možemo provesti
istraživanje sa svih područja, zato se u istraživanju moramo ograničiti na neka od njih.
Naravno, samom odlukom možemo uticati i na vrijednost istraživanja, stoga treba dobro
razmisliti i donijeti odluku u skladu sa radoznalošću, ciljevima i realnim mogučnostima.

Izbor znanstvenog područja specificira naš problem istraživanja. Na osnovu toga se oređuje
struktura istraživačkog tima u kojem će svaki suradnik dalje obrađivati problem sa svog
znanstvenog područja, prikupiti literaturu i razraditi svaku fazu projekta.
 2.1 RAD NA LITERATURI
Rad na literaturi je poseban problem u znanstvenom istraživanju i to je težak posao. Nakon
prikupljanja literature ona se mora kritički proučavati i obratiri pažnju na sljedeće stvari:

1. Treba provjeriti je li i koliko je istražen problem koji nas zanima.

2. Ako problem nije dovoljno istražen ona ćemo svoje istraživanje usmjeriti na one
dijelove koji su slabije obrađeni pa tu usmjerenost treba istaknuti već u samoj
formulaciji problema.
3. Definiranje ključnih pojmova. Sve takve definicije treba prikupiti kako bi napravili
pojmovnu analizu
4. Studiranjem literature upoznat ćemo se sa različitim teorijskim pristupima koji nam
mogu pomoći pri razradi naše hipoteze.
5. Umjeravanje i bilježenje iskustva u vezi sa izborom i primjenom metoda za
prikupljanje podataka i ostalih faza istraživanja koje su korištene u literaturi koju
studiramo

2.2 PROBLEM INTERDISCIPLINARNIH ISTRAŽIVANJA

Znanstveno istraživanje spada među najzamršenije čovjekove aktivnosti,a znanstvenici su
većinom samouci u istraživačkoj aktivnosti. Oni studiraju teoriju određene znanosti, ali se u
tijeku studija ne upoznaju sa istraživačkom aktivnošću. Prema tome, teško je ostvariva
suradnja u poslovima u koje smo slabo upućeni. Kompleksnost društvenih pojava govori o
potrebi interdisciplinarnih istraživanja.

Interdisciplinarna disciplina je otežana različitim vrijednostima od kojih se polazi, različitim

pogledima na proces istraživanja, različitim shvatanjima uloge znanosti. Znanstvena praksa je
dio i društvene prakse pa se društveni rivalitet često osjeća i u području znanosti.

3. DEFINIRANJE POJMOVA I POJMOVNA ANALIZA

(nece biti na ispitu ali možete pronaci u knjizi: Vujević, stranica: 66-77)

4. ODREĐIVANJE CILJEVA ISTRAŽIVANJA

Cilj svih znanosti je spoznaja. Cilj jedne određene znanosti je spoznaja dijela objektivne
stvarnosti koji je odabrala za predmet istraživanja. Cilj jednog istraživanja mora biti mnogo
konkretniji. Cilj je otkriti ono što smo definirali, ono nepoznato, odnosno problem.

U znanstvenom istraživanju imamo dvije vrste ciljeva:

4.1 PRAGMATIČNI ILI DRUŠTVENI CILJEVI

Pragmatični ili društveni ciljevi govore o koristima koje mogu proizići na osnovu rezultata
istraživanja, o korisnicima koji se mogu služiti dobivenim rezultatima te, ako se može
odrediti, o načinu korištenja dobivenih rezultata. Pragmatični ciljevi mogu odrediti i smjer
istraživačkog procesa ali istraživać mora voditi računa da prilikom određivanja pragmatičnih
ciljeva uzme u obzir:

1. Najvažnije korisnike
2. Koristi
3. Način korištenja rezultata istraživanja

4.2 SPOZNAJNI ILI ZNANSTVENI CILJEVI

Spoznajnim ili znanstvenim ciljevima određujemo razinu spoznaje koju trebamo ostvariti da
bi riješili problem. Četiri su razine spoznaje, pa su moguće četiri vrste znanstvenih ciljeva:

1. ZNANSTVENO OPISIVANJE ILI DESKRIPCIJA

2. ZNANSTVENA KLASIFIKACIJA
3. ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE
4. ZNANSTVENO PREDVIĐANJE ILI PROGNOZA

ZNANSTVENO OPISIVANJE ILI DESKRIPCIJA

Opisivanje je prvi korak u procesu spoznavanja i na njemu se zasnivaju sve razine spoznaje.
Iako je ovo najniža razina spoznaje, ona je izuzetno važna jer sve se spoznaje na njemu
zasnivaju. Znanstveno opisivanje je prevođenje osjetilnih doživaljaja (činjenica) konkretnog
predmeta istraživanja (varijable) u simbolički jezik znanosti. Uz pomoć njega se može dobiti
opći uvid u ono što se opisuje. Opisivanje mora biti:

1. Valjano- znači da se podaci koje prikupljamo odnose na pojave i procese koje želimo
opisati.
2. Objektivno- znači da opis ne ovisi o onome tko ga opisuje, već o onome što se opisuje.
3. Potpuno - znači da pojave i procese treba obuhvatitt u cjelini i tu se često griješi. Ako
pojave i procese ne možemo zahvatiti u cjelini onda to trebamo uraditi na
reprezentativnom uzroku.
4. Sistematičan - znači da se pridržavamo plana koji smo unaprijed napravili.
5. Pouzdan -znači kada pri ponovljenom opisu iste pojave ista osoba dobiva iste
rezultate.
ZNANSTVENA KLASIFIKACIJA

Klasifikacijskim ciljevima nastojimo doći do pobližih spoznaja o pojavama i procesima,

određujući njihovu vrstu ili dovodeći ih u vezu sa drugim pojavama i procesima. Prema tome,
moguće su dvije vrste znanstvenih klasifikacija:

1. Klasifikacija s obzirom na zavisnu varijablu (npr: ako ispitujemo stavove građana u

odnosu na nešto možemo klasificirati i s obzirom na neke dimenzije stava,
utemeljenost stava, snage stava i sl.)
2. Klasifikacija s obzirom na nezavisnu varijablu (npr: obilježja koja dovodimo u vezu sa
osnovnim obilježjima)

U svakom je istraživanju potrebno odrediti i klasifikacijske ciljeve istraživanja, ali i nakon

provedenog istraživanja može se napraviti klasifikacija. Klasifikacija može biti posebna i
samostalna aktivnost u znanstvenom radu. Njom dolazimo do novih obilježja pojava i
procesa, kao i do novih odnosa među njima. Klasifikacija mora biti DOSLJEDNA, a to znači
da cilj istraživanja treba odrediti što je preciznije moguće.

5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE
Hipoteze istraživanja su misaoni odgovor na pitanje u problemu. Svaka hipoteza je samo
jedan od mogućih odgovora na postavljeno pitanje o problemu. Nama istinit odgovor nije
poznat, stoga je svaka hipoteza misaoni korak u nepoznato. Prema tome, u svakom
istraživanju najveći rizik za uspjeh je u postavljanju hipoteza. Nema dobrog istraživanja kada
su hipoteze loše, ali istraživanje može biti loše iako su hipteze dobre. Prema Šešiću hipoteze
su: „misaono-teorijske dopune izvjesnih praznina u poznavanju određene pojave ili čitave
oblasti pojava čije izvjesne momente dijelove ili aspekte već poznajemo.“ Uz dobro znanje
potrebno je i imati inteligenciju, maštu i intuiciju.

Postoje različite hipoteze:

1. Radna hipoteza je hipoteza kada istraživač nije u mogućnosti dati precizan sud o
problemu, pa postavlja hipotezu kao orijentaciju u istraživanju kako bi je u toku
istraživanja precizirao ili zamijenio novom hipotezom.
2. Afirmativne ili negativne hipoteze
3. Nulta hipoteza

Dobra hipoteza mora biti:

1. Valjana- to znači da se odnosi na problem koji se istražuje. Problem je pitanje pa

hipoteza mora biti odgovor na to.
2. Pojmovno jasna- znači da se treba držati značenja do kojih se došlo pojmovnom
analizom ili ako se pojave novi pojmovi treba ih sadržajno i precizno definirati
3. Iskustveno provjerljiva- mora se odnositi na neka obilježja u objektivnoj stvarnosti
koja se izravno ili neizravno mogu iskustveno doživjeti.
4. Tehnika- hipoteze treba postavljati da nas usmjeravaju na najbolju tehniku njihovog
provjeravanja
 5. Specifična- opće hipoteze treba pažljivo razraditi u veći broj specifičnih
6. Teorija- Hipoteza mora biti u vezi sa teorijom

VRSTE HIPOTEZA

Postoje različite vrste hipoteza.

S obzirom na ciljeve istraživanja razlikujemo: hipoteze sa deskriptivnim, klasifikacijskim,

eksplanacijskim i prognostičkim sadržajem. Prema tome, hipoteze trebaju odgovarati
ciljevima istraživanja.

S obzirom na razinu spoznaje: generalne hipoteze, kolateralne ili popratne(razrađujuće)

hipoteze.

LOGIČKA OBRADA HIPOTEZA

Hipoteza je naš sud o onome o čemu se pitamo u problemu.

Sud je spoj pojmova kojim se nešto tvrdi ili negira.

Hipoteza je znači sud koji je izveden iz znanja ili iskustva uz pomoć inteligencije, mašte,
intuicije.

Tako izveden sud je zaključak. Zaključak je sud izveden iz jednog ili više sudova.

Sudovi iz kojih se izvode zaključci su PREMISE. Zaključak koji proističe iz premisa je

ispravan, a koji ne proističe je neispravan.

PREMISE I ZAKLJUČAK čine SILOGIZAM

PARALOGIZMI su nenamjerne logičke pogreške koje činimo unatoč nastojanju da mislimo

ispravno.

SOFIZMI su namjerne logičke pogreške u kojima prividnom ispravnošću želimo nekoga

obmanuti.

P I S su po formi isti pa ih nemoguće razlikovati. Logička obrada hipoteza ne može nas

dovesti do otkrića, već do ispravnih hipoteza. Ispravne hipoteze imaju veću vjerovatnoću da
postanu istinite. Istinitost hipoteza se postiže iskustvenom provjerom, stoga logičkim
izvođenjem i formulacijom dolazi se do zaključivanja teorijskog dijela istraživanja, a
istraživanje se nastavlja empirijskim dijelom.

6. IDENTIFIKACIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI

Sve što smo teorijski započeli moramo i empirijski provjeriti.
Varijable su promjenljiva obilježja o kojima u hipotezi nešto tvrdimo, pa da bismo provjerili
istinitost onog što tvrdimo u istraživanju ćemo ih mjeriti ili opisivati. NPR: Postoji li razlika
između uključenosti u politički život muškaraca i žena? Ovdje imamo dvije varijable:
 1. uključenost u politički život
2. spol

Varijable su promjenljiva obilježja procesa i pojava koji se kvantitativno i kvalitativno

mijenjaju. Varijable su obilježja pojava, a ne pojave.

6.1. ZAVISNE I NEZAVISNE VARIJABLE

ZAVISNE VARIJABLE su obilježja pojava koje nas najviše zanimaju u istraživanju pa tu
varijablu dovodimo u vezu sa drugim koje nju opisuju. Zavisne varijable označavamo sa Y.
Ona je uvijek u problemu istraživanja.

NEZAVISNE VARIJABLE se pojavljuju u ciljevima i hipotezama istraživanja. Nezavisna se

može pojaviti i u problemu istraživanja. Označavaju se sa X

Obje mogu varirati od istraživanja do istraživanja

6.2. EKSPLANATORNE, INTERVENIRAJUĆE, SPECIFIKATORNE

EKSPLANATORNE VARIJABLE su varijable koje djeluju i na jednu i na drugu varijablu,
odnosno one pokazuju neki treći smisao. Npr: pronađena je povezanost između broja roda i
broja rođene djece u nekom kraju ali nju ne uzrokuje stvarna povezanost već treća varijabla
koja govori o razvijenosti kraja. U nerazvijenim krajevima veći je natalitet i veći broj roda.

INTERVENIRAJUCE VARIJABLE su varijable koje se pojavljuju poslije nezavisne

varijable, a prije zavisne i uzrokuju povezanost između tih varijabli.

SPECIFIKATORNE VARIJABLE su varijable koje uzrokuju intenzitet povezanosti između

nezavisne i zavisne varijable.

6.3. METRIJSKO DEFINIRANJE VARIJABLI

S obzirom na mjerne karakteristike, varijable se dijele na KVALITATIVNE I
KVANTITATIVNE. Da bi ih mjerili, moramo ih metrijski definirati. To znači da za
kvalitativne valja odrediti modalitete u kojima one variraju, a za kvantitativne valja odrediti
smjer i teorijske mogućnosti variranja. S obzirom na smjer variranja, kvantitativne mogu biti
unipolarne i bipolarne. Unipolarne variraju u jednom smjeru, od nule do svog maksimuma, a
bipolarne u dva smjera prema maksimumu. Da bi mjerenje bilo dobro potrebno je da
definiramo šta mjerimo, kakve su mogućnosti variranja onog što mjerimo, koje su mogućnosti
zahvaćanja tih varijacija i koje imaju praktičnu i teorijsku važnost.
 7. OPERACIONALIZACIJA VARIJABLI
Ako želimo doznati naprimjer kakva je uključenost građana u politički život, moramo
operacionalizirati varijablu: uključenost u politički život. To znači da se sa pojmovne razine
moramo spustiti na iskustvenu razinu. Pojam je generalizacija koja se odnosi na veliki broj
iskustvenih pojava u objektivnost stvarnosti.

Dijelovi objektivne stvarnosti koji se odnose na pojam varijable koju želimo operacionalizirati
zovu se INDIKATORI ili POKAZATELJI. Pri operacionalizaciji treba se odlučiti na što veći
broj indikatora (reprezentativan broj) varijeble koju želimo operacionalizirati.

7.1. KRITERIJI PRI IZBORU INDIKATORA

1. VALJANOST- znači da se mora odnositi na varijablu koju želimo mjeriti.

Imamo četiri načina kako da utvrdimo valjanost indikatora:

a.) APRIORISTIČKA VALIDACIJA je postupak kojim unaprijed proglašavamo da je

naš indikator valjan, bez ikakve provjere.
b.) LOGIČKA VALIDACIJA je postupak kojim pronalazimo indikatore na osnovi
definicije varijable koju želimo operacionalizirati. (definicija,
konceptualizacija,usvajanje znanja...)
c.) VALIDACIJA POMOĆU MIŠLJENJA ŽIRIJA Indikatore koje imamo damo na
ocjenu stručnjacima
d.) VALIDACIJA POMOĆU POZNATIH GRUPA Pronađemo dvije kontrasne grupe za
koje znamo da se međusobno razlikuju po obilježju, odnosno varijabli. Valjani su oni
indikatori koji pokazuju veće razlike među kontrasnim grupama.

2. OBJEKTIVNOST – znači da je indikator objektivan kada rezultati do koji se dolazi

njegovom upotrebom ovise o onome što se mjeri, a ne o onome tko mjeri.
Objektivnost određuje se tako da što više pojedinaca mjere istu varijablu i ako dođu do
istih rezultata onda možemo zaključiti da je indikator objektivan.
3. POUZDANOST- govori o tome koliko se u mjerenju jedne varijable možemo osloniti
na neki indikator.
4. JEDNOZNAČNOST- znači da indikator treba da bude jasno i precizno definisan da
različiti subjekti znaju na šta se točno odnosi.
5. PRECIZAN- indikator koji je precizan omogućuje da pomoću njega registriramo i
manje razlike u veličini varijable. Preciznost nije sama sebi svrhom, mora imati
teorijsko i praktično opravdanje.
6. REPREZENTATIVNOST Indikatori koji se odnose na što veći broj korisnika, ljudi ili
grupa koje su nam u istraživanju

8. ODREĐIVANJE NACRTA ISTRAŽIVANJA

U nacrtu istraživanja treba prvo odlučiti kojim ćemo se metodama za prikupljanje podataka
koristiti. Onda moramo odlučiti ko nam može dati najbolje podatke koji nas zanimaju, gdje,
kada i u kojim uvjetima.

8.1. UZORAK
Kako bismo dobili opći uvid u obilježje koje nas zanima najbolje bi bilo istraživanjem
obuhvatiti sve pripadnike populacije o kojoj nešto tvrdimo. Pri određivanju uzorka treba se
koristiti postupkom kojim svaka jedinka u populaciji ima jednaku vjerovatnost da uđe u
uzorak.

Uzorak može biti:

SLUČAJNI UZORAK –znači da nesumice odaberemo jedinice populacije

USTANOVLJENI UZORAK- znači da biranje činimo po nekom pravilu

REPREZENTATIVNI UZORAK- znači da nije nije cjelina, nego cjelina u malom

KVOTNI UZORAK

Imamo dvije vrste nacrta istraživanja:

8.2. DEKRIPTIVNI NACRT ISTRAŽIVANJA

Deskriptivni način istraživanja prije svega treba da osigura reprezentativan uzorak. Prije
svega u ovakvom nacrtu treba odlučiti :

KO nam može dati najbolje podatke o onom što nas zanima,

NA KOJI NAČIN ćemo prikupljati podatke (promatranjem, analizom, anketom, upitnikom...)

GDJE ćemo prikupljati podatke (na radnom mjestu, kod kuće, u školi...)

KADA ćemo prikupljati podatke (u tijeku radnog vremena, nakon radnog vremena...)

Svaka odluka može bitno djelovati na vrijednost podataka do kojih ćemo doći jer svatko nije u
stanju dati sve podatke, a ni sve metode nisu jednako prikladne za sve vrste podataka, niti je
svako mjesto i vrijeme jednako pogodno za sprovođenje istraživanja. Svako istraživanje se
provodi u ograničenim uvjetima pa i to treba imati na umu kod interpretacije podataka.

8.3. KAUZALNI NAČIN ISTRAŽIVANJA

Ako se u problemu istraživanja pitamo o uzročnoposljedičnom odnosu, cilj istraživanja biti će
eksplanacijski, hipoteza kauzalnog sadržaja i cilj će biti kauzalni. Kauzalni nacrt istraživanja
uvijek uključuje i deskriptivni, jer nije moguće ustanoviti uzročno-posljedičnu vezu ako
prethodno ne raspolažemo opisom pojava kojih kauzalnu vezu želimo ispitati. Zbog toga sve
ono što se traži za deskriptivni nacrt vrijedi i za kauzalni. Kauzalni nacrt mora uz
eksperimentalnu grupu imati i kontrolnu grupu. J.S Mill je još napravio 4 logička pravila za
izradu kauzalnog nacrta istraživanja:

1. PRAVILO SLAGANJA (ako nalazimo y uvijek kada i x možemo reci da su oni

kauzalno povezani.)

Shema: Eksperimentalna grupa ABX javlja se Y

Kontrolna grupa X D E javlja se Y

Dakle, X je uzrok Y

2. PRAVILO RAZLIKE

Shema: Eksperimentalna grupa ABX javlja se Y

Kontrolna grupa A B ne X ne javlja se Y

Dakle, X uzrokuje Y

3. PRAVILO OSTATKA

Ako se uzročnom kompleksu oduzmu neki dijelovi, a do posljedice i dalje dolazi, onda je
uzrok u ostatku uzročnog kompleksa.

Shema: Eksperimentalna grupa A B Y javlja se Y

Kontrolna grupa X javlja se Y

Dakle, X je uzrok Y

4. PRAVILO POPRATNIH (KONKOMITETNIH) PROMJENA

Kad promjene jedne varijable prate promjene druge varijable, možemo tvrditi da su one u
uzročno-posljedičnom odnosu

Shema: X+ javlja se Y+

X++javlja se Y++

X-javlja se Y-

X--javlja se Y—

Dakle, X je uzrok ili posljedica Y ili Y je uzrok ili posljedica X

8.4. OSTALI NAČINI ISTRAŽIVANJA

8.5. EX POST FACTO ISTRAŽIVANJE

Ex post facto istraživanjima se u zadnje vrijeme pridaje pažnje jer mogu dovesti do dobrih
rezultata istraživanja. U tim se istraživanjima na poseban način upotrebljavaju rezultati
najrazličitijih mjerenja koja se vrše za najrazličitije potrebe. Istraživač sam prikuplja podatke
jednom od metoda za prikupljanje: promatranjem, anketom ili analizom sadržaja.

Prema tome, u znanstvenom istraživanju se možemo koristiti dvjema vrstama podataka:

PRIMARNI su oni koje istraživač sam prikuplja uz pomoć metoda za prikupljanje podataka
za potrebe provjeravanja određenih hipoteza.

SEKUNDARNI su podaci oni koji su prikupljeni za neke druge potrebe, a kojima se

istraživač koristi u svom istraživanju.

Ex post facto koristi se sekundarnim podacima.

8.6. EKSPERIMENT
Eksperimentom se nazivaju različite stvari. U znanstvenom istraživanju, eksperiment je bitan i
ima veliko značenje. Kako bismo odredili mjesto i važnost eksperimenta u procesu
znanstvenog istraživanja trebamo prije svega odrediti značenje tog pojma. Pojam eksperiment
je povijesna kategorija. On se najprije pojavljuje u prirodnim znanostima u kojima označava
namjerni pothvat čovjeka kojim se na umjetan način u strogo kontroliranim uvjetima izaziva
određena pojava da bi se opisala i objasnila.

U društvenim znanostima eksperiment je svako istraživanje u koje se proučava određena

pojava u kontroliranim uvjetima, bez obzira na to kako je nastala, prirodno ili umjetno. Za
eksperiment je važna kontrola uvjeta ali postoje poteškoće pri tome. Ako je kontroliranje
uvjeta istraživanja najvažnija karakteristika eksperimentu, onda je o eksperimentu opravdano
govoriti u sklopu nacrta istraživanja. Kauzalni nacrt se zove još i eksperimentalnim.
Eksperiment nije ni metoda za prikupljanje podataka. On upotrebljava jednu od metoda.

9. METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

Prikupljanjem podataka znanstveno istraživanje dospijeva u samu stvarnost da u njoj provjeri
istinitost izvedene zamisli o toj stvarnosti. Na temelju te zamisli odredili smo koje nas
činjenice zanimaju i uvjete u kojima ćemo ih prikupljati. Metodama prikupljanja podataka
uspostavljamo najbolju iskustvenu vezu između naših misli i pojava te procesa o kojima
mislimo. Metodama osluškujemo dijelove stvarnosti o kojima mislimo, kako bismo njima
dobili osjetilne informacije. Imamo podatke mjerenja i podatke brojanja.

POJAM I VRSTE MJERENJA

Mjerenje je brojčano prikazivanje svojstva. Postoje različite vrste mjerenja koje se
upotrebljavaju za prikupljanje različitih podataka:

1. NOMINALNE LJESTVICE- koristimo pri registriranju varijacija kvalitativnih

varijabli. Svaka kvalitativna varijacija dobiva određeni broj kao posebnu oznaku.
Uz pomoć nominalne ljestvice određujemo frekvenciju. Statističkim metodama
moguće je te frekvencije dovesti u vezu sa drugim podacima i doći do novih
informacija.
2. ORDINALNE LJESTVICE su zapravo kvantitativna klasifikacija. Podaci se
raspoređuju na jednom kontinumu, tako da se zna je li jedan podatak veći ili manji
od nekog drugog podatka na tom kontinumu. Ovom se ljestvicom određuje
redoslijed među podacima.
3. INTERVALNE LJESTVICE određuju razmak između različitih podataka. One
upotpunjuju ordinalne ljestvice tako da znamo veličinu razlike među podacima.
4. KARDINALNE LJESTVICE uklanjaju i taj nedostatak.

INDIREKTNO MJERENJE izražava rezultat u drugim jedinicama i istraživanje društvenih

pojava obično su zasnovana na ovom mjerenju.

DIREKTNO MJERENJE je ono kad je jedinica mjere iste vrste kao i veličina koja se mjeri. U
mjerenju je najvažnije da se jedinica nalazi u jednoznačnom odnosu sa svojstvom varijable
koja se mjeri.

MJERENJE MORA BITI:

1. Valjano
2. Valjanost se dijeli na: Prognostičku i dijagonističku

9.1. PROMATRANJE
U metodi promatranja nema posrednika između objektivne stvarnosti i iskustvenih sadržaja o
njoj, tako da je put do podataka najkraći. Promatranje ima veliku heurističku vrijednost. Ova
metoda može poslužiti kao metoda otkrića i kao metoda verifikacije. Za potrebe otkrića
koristimo se NESISTEMSKIM promatranjem, a za potrebe verifikacije SISTEMSKIM
promatranjem.

NESISTEMSKO služi kao preispitivanje koje daje podatke za razradu sistemskog opažanja.

SISTEMSKO primjenjujemo u istraživanju kojem je cilj provjeravanje određenih hipoteza.

Naša pozornost treba biti usmjerena na to da naše opažanje što više odgovara zahtjevima
mjerenja. Trebamo nastojati da podatak odgovara svojstvu indikatora. Valjanost indikatora
zove se TEORIJSKA VALJANOST, a valjanost podataka zove se ISKUSTVENA
VALJANOST: Kako bi smo osigurali iskustvenu valjanost trebamo se ograničiti na manji
broj sadržaja koje ćemo opažati. Goethe je upozorio „zapravo na znanju se temelji potpunost
u promatranju“ Opažanje se malo primjenjivalo i onda kad može dati vrijedne rezultate. Često
se slabosti istraživača pripisuju metodama.

Promatranje ima neke slabosti:

1. Opažati se može samo ono što postoji ili se zbiva tijekom opažanja.
2. Opažanjem se mogu zahvaliti samo vanjske manifestacije pojava i procesa.
3. Opažanjem se podaci prikupljaju dosta sporo.
4. U društvu se može opažati samo ono što se javno događa, a najčešći uzrok društvenih
problema jeste u prikrivenim aktivnostima.
5. Prisutnost opažača može djelovati na pojave koje se opažaju.
6. Društvene su pojave kompleksne pa se opažanjem može zahvatiti samo dio.
7. Za opažanje društvenih pojava se teže pripremiti.

9.2. ANKETA
Anketa je posebna metoda za prikupljanje podataka pomoću koje možemo doći do podataka o
stavovima i mišljenjima ispitanika. Anketa nije samo postavljanje pitanja i traženje odgovora
na ta pitanja. „Anketa je tehnički postupak za prikupljanje činjeničnog materijala
kombinacijom statističke metode uzorka sa metodom intervjua i upitnika.“ Anketa je svako
prikupljanje podataka uz pomoć postavljanja pitanja. Međutim, pitanja se mogu postavljati na
različite načine i o različitim stvarima pa u vezi stim razlikujemo:

1. ANKETU U UŽEM SMISLU

je pismeno prikupljanje podataka o stavovima i mišljenjima na reprezentativnom uzorku

ispitanika uz pomoć upitnika

2. INTERVJU

je vrsta ankete u kojoj se usmeno postavljaju pitanja i daju odgovori.

3. TESTOVI

su specifična vrsta ankete u kojoj se uz pomoć konstruiranih pitanja prikupljaju podaci o

znanju, sposobnostima i interesima ispitanika.

U anketi često su tu naručitelj, istraživač, anketar i ispitanik.

Anketa je najčešće upotrebljavana metoda i može služiti kao:

-metoda otkrića

-metoda verifikacije

Pogreška u anketi najčešće je uzrokovana pogreškom uzorka. Da bi napravili dobro anketno

istraživanje treba dobro poznavati problematiku koja se istražuje, relevantna obilježja
ispitanika, kao i samu anketu.
Anketa ima više prednosti:

1. Anketom možemo saznati podatke o doživljaju.

2. Anketom možemo dobiti podatke o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
3. Anketa je ekonomična jer se dođe do velikog broja podataka za male troškove.

Anketa ima i teškoće:

1. Epistemološke tj različita stručnost ispitanika

2. Psihološke nastaju jer je anketu teško prilagoditi svim ispitanicima.
3. Društvene nastaju na tendenciji ispitanika da u anketi daje odgovore u skladu sa
društvenim vrijednostima.

9.3. IZRADA UPITNIKA

Pitanja se u upitnik ne uvrštavaju slučajno. Svako od njih se odnosi na indikator. Indikator
se odnosi na varijablu, varijabla na hipotezu, a hipoteza na problem. U anketnom upitniku
svako pitanje treba biti vezano za neku hipotezu. Najčešći propust anketnih istraživanja
jeste to što upitnik nije teorijski zasnovan.

VRSTE PITANJA

Pitanja možemo podijeliti na

OTVORENA i na njih ispitanik odgovara svojim riječima ali imaju i određene nedostatke
i prednosti

ZATVORENA pitanja su pitanja u kojima su i ponuđeni odgovori. Ispitanik bira jedan ili
više odgovora koji su mu ponuđeni i ovo također ima nedostatke i prednosti.

POGREŠKE U POSTAVLJANJU PITANJA

1. POGREŠKA EKSPERTA

Često kada se javljaju ovakve pogreške istraživač bude taj koji se u sastavljanju anketnih
pitanja koristi svojim svakodnevnim rječnikom koji je velikom dijelu populacije nerazumljiv.
Zato treba dobro paziti na razumljivost ankete.

2. NEDOVOLJNO SAŽETI PONUĐENI ODGOVORI

Mogu poremetiti preglednosti tako da se ispitanik odluči za odgovor koji je u obuhvatu

njegove pozornosti.

3. NEUKLJUČIVANJE SVIH MOGUĆNOSTI

Usmjerava ispitanika samo na one odgovore koji su mu ponuđeni.

4. UPOTREBA EMOCIONALNIH I STEREOTIPNIH RIJEČI

5. SUGESTIVNA PITANJA

REDOSLIJED PITANJA U UPITNIKU:

1. PSIHOLOŠKI REDOSLIJED

Vodi računa o tome kako ispitanik doživljava sadržaj o kojem treba dati odgovore, kako bi se
ispitanici oslobodili i pridobili na suradnju. Dakle, treba paziti na prijelaz s jedne skupine
pitanja na drugu. Potrebno je ispitanika uvesti u novu skupinu pitanja kako se ne bi sustezali u
davanju odgovora.

2. LOGIČKI REDOSLIJED

Više je usmjeren na samu logiku sadržaja. Ako ispitanike postupno uvodimo u sadržaj koji
nas zanima, takav se redoslijed naziva redoslijed u obliku lijevka. On ide od općeg ka
specifičnom. Kad smatramo da ispitanici nemaju određen stav onda je bolje primjeniti metodu
okrenutog lijevka, ako ispitanik nema mišljenje o nekim općim pitanjima bolje ga je pitati o
konkretnijim situacijama koje će ga voditi ka općem mišljenju.

3. SUPERKOV POLIDETERMINISTIČKI REDOSLIJED

Ogleda se u pet modaliteta: smjer, intenzitet, reverzibilnost kriterija, temporalna

dimenzija, reverzibilnost situacija.

LJESTVICE U ANKETI

1. BOGARDUSOVA LJESTVICA SOCIJALNOG RASTOJANJA

Socijalno je rastojanje varijabla koja varira od bliskih i toplih odnosa preko ravnodušnih do
neprijateljskih. Koristi se za mjerenje socijalnog rastojanja prema:

1. Društvenim grupama
2. Vrijednostima
3. Pojedincima

2. LJESTVICA THURSTONOVA TIPA

Služi za mjerenje stavova i mišljenja. Može imati različit broj stupnjeva. Obično ima 11.

3. LJESTVICA LIKERTOVA TIPA

Također se upotrebljava za mjerenje stavova i mišljenja. Uvijek ima pet intenziteta, a sastoji
se od većeg broja tvrdnji koje su pokazatelj određenog stava. Ima sličnosti sa Thurstenovom
ljestvicom.
 4. METODA SEMANTIČKOG DIFERENCIJALA

Nastala je na osnovi grafičkih ljestvica koje pomoću crte predočuju promjene varijable.
Krajevi crta predočuju maksimalne promjene varijable, a svaki položaj između označava
međuintenzitet. Ispitanik oznakom na crti određuje intenzitet i smjer svog stava.

5. SOCIOMETRIJSKA METODA

Uz pomoć određenih pitanja omogućuje da dođemo do mikrostrukture manjih grupa. Ta

pitanja mogu biti : S kim bi najviše želio raditi? I sl. Odgovore prikazujemo pomoću
sociograma. U njemu pojedince prikazujemo kružićem, a u kružić se upisuje broj biranja.
Punom strelicom može označiti uzajamno biranje, isprekidanom kad je izbor jednosmjeran.
Tako se vidi popularnost svakog pojedinca. Osoba sa najviše biranja zove se zvijezda,a sa
najmanje biranja usamljenik. Uzajamna biranja otkrivaju klike unutar grupe.

9.4. INTERVJU
Intervju je usmena anketa. U intervju se postavljaju pitanja usmeno i odgovori dobivaju
usmeno. Upitnik intervjua je unaprijed pripremljen ima sva obilježja anketnog upitnika.
Razlika između anketnog upitnika i intervjua jeste u sprovođenju ispitivanja. Intervjuom
možemo ukloniti nedostatke pismene ankete. Dodatnim objašnjenjima prilagođujemo pitanja i
prednost je što u intervju možemo uključiti i nepismene ispitanike.

Intervju se razlike od obično razgovora po tome što:

1. Intervju se vodi određenim ciljem i po određenom planu

2. Osobe koje razgovaraju nisu psihološki ravnopravne. Uvijek se zna ko je anketar, a ko
ispitanik.
3. Intervju obilježava često i nervoza, napetost, rezerviranost, sumnja, bojaznost.

Imamo SLOBODNI I STANDARDIZIRANI intervju.

9.5. TESTOVI
Testom se uz pomoć pitanja (zadataka) dolazi do znanja, sposobnosti i crta ličnosti. Osim te
sadržajne razlike, testovi načinom izrade sliče ljestvicama za mjerenje stavova. Posebno su
izrađeni instrumenti za mjerenje znanja, sposobnosti i crta ličnosti. Test se obično definira kao
standardizirani postupak pomoću kojeg se izaziva neka određena aktivnost, a onda se učinak
te aktivnosti mjeri i vrednuje tako da se individualni rezultat usporedi sa rezultatima koji su
dobiveni kod drugih individua u jednakoj situaciji. Test nije instrument ankete nego vrsta
ankete.

9.6. KATEGORIJE ANALIZE SADRŽAJA

Kategorije analize sadržaja mogu biti:

SADRŽAJNE

1. Koje govore o vrsti sadržaja

2. Koje govore o načinu kako se sadržaj tretira
3. Kategorije koje otkrivaju vrijednost i cjeline
4. Koje govore o načinu ostvarivanja ciljeva
5. Koje se osobine koriste pri opisu ljudi
6. Što se uzima za podizanje autoriteta
7. Odakle i od koga je informacija potekla
8. Koje me namijenjena
9. Gdje se akcija događa
10. Vrsta konflikta
11. Završetak
12. Vrijeme na koje se informacija odnosi

FORMALNE

1. Forma ili tip komunikacije-vrste medija

2. Forma rečenica-gramatički i sintaktički oblici
3. Retorički i propagandni oblici

9.7. JEDINICE ANALIZE SADŽAJA

Analiza sadržaja je zapravo mjerenje, a mjerenje je brojčana usporedba veličine koja se mjeri
(mjerna veličina) sa poznatom veličinom iste mjere (mjerna jedinica).

Postotak se računa po formuli

R=nx100/n

gdje je P=postotak, n=broj jedinica određene kategorije, N=ukupan broj jedinica za sve
kategorije

Koeficijent neravnoteže se računa po formuli:

R=Fa-Ne/n

gdje je Kn=koeficijent neravnoteže

Fa=favorizirane jedinice

Ne=nefavorizirane jedinice

N=ukupan broj jedinica jedne kategorije (favorizirane+nefavorizirane+neutralne)

 10.TERENSKI RAD
Provođenje terenskog dijela istraživanja može bitno utjecati na rezultate istraživanja. Može se
dogoditi dana terenu uopće ne možemo doći do podataka koje želimo prikupiti, jer nam
poduzeća koja smo uključili u istraživanje to ne dopuštaju. Terenski rad je skup i težak zato
pri izboru problema istraživanja to treba imati na umu jer prekasno je odustati kada se
počnemo kretati sa poteškoćama istraživanja na terenu. U terenskom radu može se desiti da se
naša očekivanja i pripremanja ne podudaraju sa realnošću. Za terenski rad je bitna terenska
kontrola kojoj je zadatak da provjeri da li su anketari dolazili do ispitanika i jesu li ih
anketirali.