2 – TRADICIONALNE TEORIJE OPAŽANJA

Osim idealističkih teorija, većina filozofskih teorija opažanja je kao samorazumljiv uzimala neki
pojam nalik pojmu čulnog podatka i nastavljala raspravljajući kako je na njemu izgrađeno naše
znanje o svijetu trajnih i nezavisnih predmeta. Dvije glavne teorije bile su kauzalna i
fenomenalizam. Kauzalnateorija drži da su materijalni predmeti doslovno materijalni i da kod nas
prouzrokuju utiske ili da prouzrokuju da osjećamo čulne podatke; fenomenalizam, pak, polazi sa
drugog kraja, tvrdeći kako su takozvani materijalni predmeti u stvari konstrukti iz čulnih podataka.
Fenomenalizam je, u neku ruku, reakcija na kauzalnu teoriju, koja ima sljedeću slabost: ukoliko
opažamo samo efekte fizičkih predmeta na nama, tada nismo u položaju da imamo bilo kakvo
direktno znanje o tim fizičkim predmetima. Prema tome, nijesmo u položaju ni da provjerimo bilo
koji stav o uzrokovanju naših opažaja, a sljedstveno tome, fizički predmeti kao takvi jesu ono što je
Kant nazivao „stvarima po sebi“, zauvijek nespoznatljivi i izvan našeg iskustva. Kako nemamo
nikakvih razloga da vjerujemo u njihovo postojanje, to smo bliži fenomenalizmu, usko povezanim
sa verifikacionističkom teorijom značenja.

Stavovi o fizičkim predmetima moraju biti, s obzirom na značenje, svodivi na stavove o čulnim
podacima. Ukratko, fizički predmeti jesu zbirke čulnih podataka.

Obje teorije imaju zajedničku premisu: da su nam čulni podaci dati. Grajs se posvećuje kauzalnoj
teoriji, pokušavajući da utvrdi kako to što predmeti uzrokuju da imamo određena iskustva, moglo
biti dovoljan uslov našeg opažanja tih predmeta, kao i nužan uslov. Primjer: moja ruka može – ali
ne mora! - biti uzročno odgovorna za to što mi izgleda da je ispred mene ruka, jer tu ne zavisi sve
od samog fizičkog predmeta o kome je riječ (može biti kvalitet vida, koncentracije, maštanje…)

O FENOMENALIZMU POSEBNO