www.sajt.com.

hr

NASTAVNE METODE I SPOZNAJNI PROCESI

DEFINICIJA NASTAVNE METODE

Metoda – grč. methodos – postupak, put, način postupanja u nekom radu, praktičnoj
djelatnosti, prema unaprijed utvrđenom redu, a za postizanje određenog cilja.

- gotove, unaprijed određene metodskim sustavom i verificirane sheme, modeli, procedura,

način rada, po kojima se odvija nastavna djelatnost, pomoću kojih pod rukovodstvom
nastavnika učenici stječu znanja, vještine i navike, razvijaju svoje umne sposobnosti i
izgrađuju svoju osobu.

U svojoj biti su različiti elementi, manifestacije objektivne stvarnosti koje se iskorištavaju na

specifičan način da bi se postigao predviđeni cilj. Nastavna metoda može biti svaka djelatnost
koja se susreće u svakodnevnom životu, ako se primjenjuje u nastavne svrhe i ispunjava
određene pedagoške uvjete.

KLASIFIKACIJA NASTAVNIH METODA

U različitim metodikama nastavne se metode klasificiraju prema različitim kriterijima. U našoj

nastavnoj praksi najčešće se sureće klasifikacija prema izvorima spoznaje.

Pedagogija

1. metoda usmenog izlaganja

2. metoda razgovora

3. metoda rada s tekstom

4. metoda demonstracije

5. metoda grafičkih radova

6. metoda laboratorijskih radova

Didaktika

A metode za stjecanje znanja, vještina i navika

1. metode žive riječi 2. metoda čitanja 3. metoda pokazivanja

B metoda utvrđivanja gradiva

1. ponavljanje gradiva 2. vježbanja radi primjenjivanja gradiva

Problem određenja pojmova nastavnih metoda i njihove klasifikacije - podjela prema

osnovnim fazama saznanja (živo promatranje, apstraktno mišljenje, praksa)
 www.sajt.com.hr

1. verbalno-tekstualne metode

2. ilustrativno-demonstrativne metode

3. laboratorijsko-eksperimentalne metode

Najprirodnije je da se metode klasificiraju po različitim elementima i manifestacijama

stvarnosti kojima se koristimo u nastavi.

razgovor – metoda razgovora

pitanja i odgovori – metoda pitanja i odgovora

prepisivanje – metoda prepisivanja

diktat – metoda diktata

pokazivanje predmeta – metoda pokazivanja predmeta

ilustracija crtežom – metoda ilustracije crtežom...

OPĆE I POSEBNE METODE

Opće nastavne metode (opće didaktičke metode) upotrebljavaju se u nizu nastavnih

predmeta.

Opće metode u nastavi stranih jezika (tehnike rada)

A. govorne metode (usmenog i pismenog izražavanja):

metoda izlaganja, pripovijedanja, razgovora, problemskog izlaganja, opisivanja,

objašnjavanja, dokazivanja, predavanja, uvjeravanja, izvještavanja, referiranja, rasprave,
citiranja, recitiranja, čitanja, prepričavanja, diktiranja, prepisivanja, pismenih sastava,
pjevanja...

B. metode demonstracije predmeta i radnji

metoda pokazivanja predmeta, demonstracije radnji, crtanja, pokazivanja crteža – modela -

skica, prikazivanja dijafilma, gledanja filma, rada sa stripom...

C. metode radnih i drugih aktivnosti

metode rada s knjigom, rada s tehničkim sredstvima, rada s instrumentima, laboratorijskih

radova, ekperimenta, praktičnih svakodnevnih djelatnosti, sportskih aktivnosti...

D. metode igre
 www.sajt.com.hr

metode stolnih igara, društvenih igara, igara u sobi, igara u prirodi, slagaljke, dopunjaljke,
križaljke, tombole

+ metode samostalnog učenja i učenja nastavnog gradiva pri izradi domaćih zadaća, referata i
drugih učeničkih radova

Za sve metode važna je verbalna komponenta da bi se što efikasnije i potpunije naučio

verbalni element stranog jezika.

Verbalni element – osnovno sredstvo realizacije metode i cilj nastave: jezikom i govorom se
služimo u nastavnom procesu – kroz nastavni proces stječemo nove spoznaje, nova jezična
znanja i govorne vještine.

Posebne ili specijalne nastavne metode (metodički postupci ili metodički obrati, koraci,
tehnike, faze...) nastaju ako se opće nastavne metode konkretiziraju u odnosu prema
verbalnim i ostalim elementima nastavne metode u odnosu prema sudionicima, nastavnim
sredstvima i pojedinim fazama nastavnog procesa. Označuju konkretne radnje u nastavi da bi
se postigao određen cilj.

Teoretski prikaz pojedinog metodskog sustava treba sadržavati popis svih općih i posebnih
nastavnih metoda, opis nastavnog procesa i vježbi u kojima se pojedine metode
upotrebljavaju.

NEKE SPECIFIČNOSTI METODE NASTAVNIKOVA USMENOG IZLAGANJA I METODE RAZGOVORA

Metoda nastavnikova usmenog izlaganja – jedna od najstarijih i najefikasnijih nastavnih

metoda.

Nastavnikova riječ može bolje i potpunije od bilo koje druge metode upoznati učenike s
novim sadržajima jer se odvija u živom i neposrednom kontaktu nastavnika s učenicima.
Nastavnik svoje izlaganje uvijek prilagođuje konkretnoj situaciji, mijenja ga, dopunjuje,
kombinira s drugim metodama da bi učenici što bolje i dublje shvatili novu informaciju.

U izlaganju razlikujemo:

A. pripovijedanje - jasno, živo, izražajno, slikovito i emocionalno izlaganje raznih događaja

koji se izlažu redom kako su se dogodili, označuju se mjesto i osobe, sudionici u događaju,
navode se uzroci i posljedice

B. opisivanje – predstavljanje nekog predmeta, pejzaža, pojava, situacija, vanjština čovjeka,

ponašanja ili radnje jezičnim sredstvima. Učenici stječu nove životne spoznaje sredstvima
stranog jezika i bitno je da novostečene spoznaje umiju i iskazati stranim jezikom, pa je svaka
demonstracija nekog predmeta vezana za učenje jezičnog izraza, uz sposobnosti da se
predmet opiše sredstvima stranog jezika.

C. objašnjavanje – izlaganje u kojem se nekoga upoznaje s novim, nepoznatim pojmovima,

predmetima, objašnjava se svrha i funkcioniranje razmih predmeta, značenje nepoznatih
riječi, leksičkih jedinica, gramatičkih kategorija, stilističkih izražajnih sredstava...
 www.sajt.com.hr

A., B. i C. su najčešći na početnom i srednjem stupnju učenja jezika. U nastavi ostalih

predmeta frontalno izlaganje ima nedostatke – pasivnost učenika, nemogućnost da se učenici
aktivno uključe u nastavni proces, slaba kontrola njihove pažnje i slaba povratna informacija.
U nastavi stranog jezika nastavi stranog jezika nastavnik obično izlaže nove spoznaje u
kratkim odlomcima. Izlaganje traje minutu-dvije, sastoji se od kraće zaokružene cjeline koju
učenici mogu zadržati u pamćenju. Poslije izlaganja postavlja pitanja da provjeri
razumijevanje i da razvije kroz odgovore vještine i navike izgovora (artikulacije). Najbitnije je
da se još jednom ponavlja, nove leksičke jedinice se zapisuju na ploču, a zatim se izlaganje
nastavlja.

U nižim razredima osnovne škole izlagane cjeline se ograničuju na 2-3 rečenice. Dopunjuje se
demonstracijom predmeta i radnji, slikama predmeta i situacija. Neophodna je grafička
zornost: ono što su čuli, učenici trebaju vidjeti i napisano, i sami to umjeti napisati u svoje
bilježnice.

D. izvještavanje - i dokazivanje – običniji su na srednjem i naprednom stupnju. Činjenice,

događaji, zaključci se iznose znanstvenom objektivnošću, dopunjuju se različitim slikama,
tablicama, grafikonima, dijapozitivima, koji trebaju potkrijepiti iznesene činjenice i dokaze.

Cilj izlaganja nije samo davanje nove informacije, stjecanje novih spoznaja, već i da učenici
istovremeno nauče na stranom jeziku te spoznaje jasno i tečno izlagati.

Metoda razgovora rjeđe se primjenjuje pri upoznavanju s novim sadržajima, ali je česta u
svim ostalim etapama nastavnog procesa. Razlikuje se prema tome tko postavlja pitanja i tko
odgovara. Najobičniji je oblik razgovora frontalni razgovor nastavnika i učenika: nastavnik
postavlja pitanja, a učenici odgovaraju. Vodi se radi ponavljanja obrađenoga gradiva.
Nastavnik izlaže novo gradivo u malim dijelovima, a zatim pomoću pitanja i odgovora razvija
primarne govorne vještine i navike. – kombinacija metode razgovora i metode izlaganja.
Obraća se jednaka pažnja svim učenicima, potiče aktivnost čitavog razreda, a istovremeno se
vodi briga o jezičnom izrazu svakog pojedinog učenika.

1. Pitanja nastavnik postavlja cijelom razredu: moraju ih razumjeti svi učenici, a zatim se
prozivlje onaj koji će odgovarati.

2. Učenici se nikad ne pitaju po abecednom redu.

3. Odgovor mora biti glasan i razumljiv čitavom razredu.

Slabiji učenici trebaju odgovarati češće, na kraća i lakša pitanja, ali ponavljati i teža nakon što
su na njih već odgovorili bolji učenici.

5. Pitanja ne smiju biti nejasna ni predugačka.

6. Učenici ne smiju odgovarati na pitanja samo sa „da“ i „ne“.

7. Ako učenik ne zna odgovor, nastavnik će preformulirati pitanje ili postaviti sugestivno
pitanje (učenik odgovara sa „da“ i „ne“ i ponavljaju pitanje).
 www.sajt.com.hr

8. Nepravilan odgovor nastavnik nikad ne prihvaća, pogotovo ne jezično pogrešan odgovor,

on ga ispravlja i traži od učenika da ponovi pravilan odgovor.

9. Dobro je navoditi primjere koji ilustriraju pravila, navode i tvrdnje.

10. Za dobar odgovor učenika valja uvijek pohvaliti.

Postoji frontalni razgovor između učenika: jedan učenik postavlja pitanja cijelom razredu,a
odgovara onaj tko zna ili onaj kome je pitanje upućeno.

Razlikujemo razgovor u grupama koji se vodi pri ponavljanju ili pri izvršavanju nekog zadatka,
i razgovor u parovima koji se vodi nakon frontalnog razgovora, a cilj mu je učvršćivanje istom
stečenih govornih vještina i navika.

SPOZNAJNI POSTUPCI

Psihičke aktovnosti se zahtijevaju od učenika u svakoj konkretnoj primjeni nastavne metode.

Prilagođene su dobi i interesima učenika. Prodanović ističe da sprilikom primjene svake
metode postoji mogućnost da se primjenjuje spoznavanje putem indikcije-dedukcije, analize-
sinteze, sinteze-analize, konkretnog-apstraktnoog, apstraktnog-konkretnog, općeg-
pojedinačnog. Služimo se induktivno-deduktivnim, analitičko-sintetičkim, logičkim nastavnim
postupcima.

Postupci:

1. Imitacija ili radnja po obrascu – na početnom stupnju učenja jedan je od osnovnih načina
učenja jezičnog izraza. Usmjerena je usmjerena psihička aktivnost i primjenjuje se zato da bi
učenici što bolje spoznali pojedine jezične elemente i različite vrste govorne aktivnosti.

2. Asocijacija (udruživanje, spajanje) – povezanost među pojedinim opažanjima,

predodžbama, pojmovima, mislima, riječima, uslijed koje jedan opažaj, predodžba, pojam,
misao ili riječ izaziva drugi. Leksička jedinica može izazvati niz različitih asocijacija s obzirom
na situaciju, s obzirom na osobu koja ju je izgovorila, s obzirom na niz popratnih okolnosti –
opasnosti, velike hladnoće. uz glazbu...

3. Analogija (sličnost, podudaranje) – sličnost u nečemu među predmetima, pojavama,

mislima, riječima, koji se u cjelini razlikuju. Suđenje po analogiji je misaoni postupak u kojem
se na temelju sličnosti jedne ili više oznaka među različitim predmetima zaključuje da među
njima postoji sličnost i u drugim oznakama. Tendencija izjednačavanja – jezična silka koja
različite oblike riječi, riječi različitog postanka izjednačuje s drugim, sličnim, frekventnim
riječima i oblicima. (val-žal)

4. Kontrast (suprostnost, opozicija, očita razlika) – dva su predmeta, pojave, misli, u kontrastu
ako se oštro razlikuju, odudaraju jedna od druge.
 www.sajt.com.hr

5. Analiza – rastavljanje cjeline na sastavne dijelove, izučavanje pojedinih dijelova kao dijela
cjeline, otkrivanje zavisnosti među dijelovima, tako da se rečenice rastavljaju na funkcionalne
jedinice, na leksičke jedinice, na riječi i morfeme od kojih su sastavljene.

6. Sinteza – spajanje dijelova u cjelinu (jednostavnih pojmova u složene), tako se

funkcionalne jedinice prema različitim funkcijama slažu u funkcionalna polja,leksičke jedinice
u semantička...

7. Apstrakcija – odbacivanje od niza predmeta njihovih specifičnih elemenata i izdvajanje

onoga što im je svima zajedničko (najbitinije za pojedine gramatičke funkcije – oblikovanje
nove pojmovne cjeline).

8. Klasifikacija – raspoređeivanje predmeta po njihovim osobinama u pojedine skupine i

grupe.

9. Specijalizacija – podjela neke aktivnosti u pojedine operacije da se ilustrira postupak

tvorbe, način funkcioniranja, mogućnost spajanja i uključivanje jedinica niže jezične razine u
višu.

10. Generalizacija (uopćavanje) – stvaranje općih zaključaka, dizanje na viši stupanj

gramatičkih apstrakcija...

Logički postupci:

1. Prepoznavanje; negacija (-A) negiranje i tvrdnja (A) potvrđivanje elementarnog suda.

2. Binegacija: ni A ni B

3. Konjukcija: spajanje (veznikom ili bez veznika) A i B

4. Implikacija: složeni implikativni <8hipotetički) sud izražava odnos: ako A onda B

5. Disjunkcija: razdvajanje, rastavljanje dvaju ili više izraza neke cjeline.

6. Ekvivalencija: jednaka vrijednost: A je jednako B

7. Alternacija: zamjena jednih elemenata drugima: ili A ili B

Postupci se upotrebljavaju za razvijanje jezičnog izraza.

EMOCIONALNI DOŽIVLJAJI

Svaka čovjekova životna manifestacija prožeta je različitim osjećajima. Rijetki su trenuci

apatije kada čovjek isključi sve emocije i ništa ne osjeća, jer i osjećaji indiferentnosti,
nezainteresiranosti, ravnodušnosti su oblici iskazivanja emocija.

Emocionalna spoznaja vezana je uz interese, svjesna i nesvjesna htijenja učenika, za one vrste
psihičkih aktivnosti koje su najprirodnije u određenoj dobi, za sklonost učenika određenom
 www.sajt.com.hr

načinu razmišljanja i zaključivanja, ljubavi prema sadržajima, predodžbama, asocijacijama i

često se razlikuju od razreda do razreda, u gradu i na selu, kod dječaka i djevojčica, zavise o
klimatskim uvjetima, klase, standarda.

Emocionalnim doživljajima se regulira odnos učenika prema nastavi i njihov stupanj

aktivnosti. Nastavnik će pobuđivati emocije učenika, motivirati ih i pridobivati za rad, razvijati
njihovu sklonost za izvršavanje zadataka, usmjeravati njihovu aktivnost, radost, gnjev... pri
obradi raznovrsnih tema, jezičnih i izvanjezičnih sadržaja.

NEPOSREDAN I POSREDAN SPOZNAJNI PUT – INDUKCIJA I DEDUKCIJA

Indukcija – neposredni put spoznavanja u nastavi organiziran tako da učenici neposredno

promatraju predmete, procese, pojave koje se proučavaju, da se oslanjaju na svoje stečeno
iskustvo i predznanje i na osnovi toga formiraju pravilne predodžbe, pojmove i zakone. Služi
dobivanju općih zakona iz pojedinačnih. Koristi se kad su konkretne predodžbe nužni
preduvjet za formiranje pravilnih pojmova, pravila i zakona, dulji je put, ali za učenike najlakši
i najjednostavniji.

DedUkcija – posredni put kad se kao osnovni elementi spoznaje daju učenicima „apstraktna,
gotova znanja“ koja se zatim ilustriraju različitim elementima objektivne stvarnosti. Sastoji se
u zaključivanju iz općeg na pojedinačno. Veže se za učenje gramtike (jezična pravila pa
primjeri).

Između njih postoji uzajamna povezanost. Pri oba pristupa potrebno se koristiti
odgovarajućim spoznajnim postupcima: analizom i sintezom, apstrakcijom i klasifikacijom,
konjukcijom i alternacijom...

EKSPLIKATIVNI, PROBLEMSKI I ISTRAŽIVAČKI PRISTUP

(ili metode – problemska nastava)

U znanstvenom procesu se otkrivaju nove, nepoznate činjenice, dok u nastavnom procesu

učenicima prezentiramo već istražene činjenice, poznate istine, što uvjetuje i različit pristup
znanstvenom i nastavnom procesu.

Eksplikativni pristup – nastavnik na sažet i jednostavan način tumači učenicima novo gradivo,
postepeno i jasno objašnjava pojedine činjenice da bi ih učenici što bolje shvatili i lakše
upamtili. Učenike treba naučiti da umiju sažeto, gramatički pravilno reproducirati nove
spoznaje, da opisuju različite pojave iz svakodnevnog života, prate sportske, kulturne i druge
društvene manifestacije.

Problemski pristup – u središtu je proces stjecanja znanja, dolaženja do novih spoznaja.

Nastavnik obavještava učenike da u nekom području postoje određene spoznaje koje oni
sami mogu otkriti. Pridobiva učenike za rad, postavlja problem i pristupa njegovu rješavanju.

Meotdika rada:

- stvaranje problemske situacije (postavljanje problema i pobuđivanje interesa da se on riješi)

 www.sajt.com.hr

- formuliranje zadataka

- isticanje pretpostavki

- obrazlaganje hipoteza

- provjeravanje pretpostavki

sistematizacija dobivenih spoznaja.

Najčešći je u starijim razredima srednje škole, u jezičnim školama i fakultetima. U učenika se

razvija sposobnost samostalnog stjecanja novih spoznaja, logičkog izlaganja stečenog znanja,
logičkog dokazivanja spoznaja.

Istraživački pristup – ima sličnosti s problemskim pristupom samo što u njemu dolazi više do
izražaja samostalna istraživačka aktivnost učenika. Rad se ne ograničuje na 1-2 školska sata i
ne realizira se isključivo u razredu. Primjenjuju se različite znanstvene metode (promatranje,
čitanje i analiziranje literature, modeliranje, statistički pistup...). Može se i primjenjivati i
parcijalno-istraživački pristup.

METODIKA SATA

Sat je osnovni oblik organizacije nastavnog procesa. Na njemu nastavnik upoznaje učenike s
različitim elementima stvarnosti. Stvarnost se spoznaje sredstvima stranog jezika pa je
konkretni zadatak:

- spoznaja određenih elemenata u stvarnosti

- razvijanje sposobnosti učenika da se ti elementi izražavaju sredstvima stranog jezika

- proširivanje i usavršavanje izražajnih sredstava stranog jezika.

Svaki sat s jedne strane čini zaokruženu nastavnu cjelinu, dok s druge strane je samo karika u
lancu nastavnog procesa. Rad u razredu i rad kod kuće smatramo dijelovima nastavnog
procesa kao i radom kojim se postižu zajednički ciljevi i izvršavaju isti zadaci.

TEMA I CILJ SATA

Tema

Nastavni proces se tumači kao dugoročni, zajednički, sustavni rad nastavnika i učenika na
ostvarivanju odgojnih i obrazovnih zadataka. Odgoj, izobrazba i formiranje kompletne
 www.sajt.com.hr

učenikove osobe, sposobne da se uključi u suvremeno društvo i svakodnevni život, krajnji je

cilj nastave.

Odsječke u nastavi nazivamo tematskim jedinicama, tj. većim ili manjim dijelovima nastavnog
gradiva koji čine povezanu cjelinu s obzirom na izvanjezični materijal (sport, grad, kazalište) i s
obzirom na jezično gradivo (leksičko i gramatičko). Podudaraju se često sa štivima (lekcijama)
u udžbeniku.

U metodici tematsku jedinicu zovemo nastavnom temu, a dio gradiva nastavne teme koji se
obrađuje u tijeku jednog sata – metodička ili nastavna jedinica.

Ako se nastavna tema obrađuje npr. 5 sati i dijeli se u 5 nastavnih jedinica, za svaku se
nastavnu jedinicu određuju tema i cilj. U temi nastavne jedinice označuju se leksički i
gramatički elementi koje sadrže pojedine vježbe u lekciji. Obično se kaže učenicima jer to
potiče aktivnost učenika.

primjer u knjizi

Obrazovni cilj – obuhvaća izvanjezični i jezični materijal koji se obrađuje na satu, ističu se
pojedine vrste govorne aktivnosti – usmeno izražavanje, pismo, čitanje, jezični aspekti
– leksički, gramatički, ortoepski te etape procesa učenja – upoznavanje s različitim
sadržajima, razvijanje primarnih vještina i govornih navika, razvijanje govornog
umijeća...Odnosi se na središnje vježbe sata.

Formulacija obrazovnog cilja treba biti kratka i jednostavna:

- učenje novog leksika, razvijanje vještine upotrebe novog leksika u usmenom izražavanju

- upotreba novog leksika u svakodnevnim situacijama i u životu učenika

- upotreba novog leksika u rečenicama tipa...i sljedećim jezičnim strukturama...

- pismena vježba – kompaktiranje jezičnog materijala u situacijama...

- razvijanje govornih vještina i učenje novog leksika pri opisu slike...

Odgojni cilj

Formulacija (uvijek vezana za temu – jezični materijal i govorne vježbe i navike)

- razvijanje pozitivnih crta karaktera

- razvijanje dara opažanja u učenika (sposobnosti promatranja, pažnje, pamćenja, emocija...)

- odgoj ljubavi prema domovini

- razvijanje osjećaja ponosa za djela naših ljudi (znanstvenika, učitelja...)

 www.sajt.com.hr

- razvijanje interesa za raznovrsne manifestacije društvenog života

- razvijanje ljubavi prema učenju

- razvijanje ljubavi prema materinskom jeziku (stranom...)

razvijanje ljubavi prema prirodi

- razvijanje poštovanja prema odraslima

- razvijanje prijateljstva i drugarstva između dječaka i djevojčica

- odgajanje učenika da budu pošteni

- razvijanje discipline

- odnos prema društvenoj imovini

- čuvanje društvene imovine od oštećivanja

KLASIFIKACIJA SATI U SKLOPU NASTAVNE TEME

Nastavne teme čine zaokružene cjeline u razvijanju govornih sposobnosti i učenju jezičnog
gradiva. Da bi se jedna tema obradila, potrebno je u nekoliko sati provesti s učenicima više
raznih vježbi u kojima su predviđene sve aktivnosti potrebne da se izvanjezično i jezično
gradivo solidno nauči.

Nastavni proces – obrada nastavne teme. Tematska obrada nastavnog materijala je prvi i
osnovni princip nastave stranih jezika.

Tematsko učenje materijala ostvaruje se tako da se pojedine etape nastavnog procesa u

okvirima teme mnogostruko isprepliću, kombiniraju i dopunjuju. Na svakom satu i u svakoj
vježbi učenici steču nove spoznaje, razvijaju govorne vještine i navike, ponavljaju i
memoriraju nastavne sadržaje.

U osnovnoj i srednjoj školi ne postoje sati stranog jezika koji bi se poistovjetili s pojedinim
etapama nastavnog procesa. Na svakom se satu u različitim vježbama kombiniraju pojedine
etape nastavnog procesa: npr. u jednoj vježbi je cilj upoznavanje s novim leksikom, a u drugoj
razvijanje govornih vještina i navike stranog jezika... U svim vježbamam se istovremeno
(nastava se odvija na stranom jeziku) razvijaju govorne vještine i navike stranog jezika,
njeguje se i produbljuje jezični izraz.

Sati se razlikuju po početnim, središnjim i završnim vježbama.

Središnja vježba određuje karakter sata:

1. tip sata – sat učenja novih izvanjezičnih i jezičnih sadržaja

 www.sajt.com.hr

2. tip sata – sat učenja govornih navika i uvježbavanja jezičnoga gradiva

3. tip sata – sat razvijanja govornih sposobnosti

4. tip sata – sat ponavljanja

5. tip sata – kombinirani sat (različite vrste vježbanja – početni stupanj učenja)

6. tip sata – slobodni sat (priprema za ekskurziju, izlete, posjete...)

Središnjom vježbom, njenim sadržajem i zadacima određuje se i mjesto pojedinog sata u

okvirima nastavne teme. Ako se nastavna tema sastoji od 3 nastavne jedinice, u njoj se
obično provodi jedan sat 1. tipa, jedan 2. i jedan 3., a ako se sastoji od pet, moguće su razne
kombinacije.

Klasifikacija sati u okvirima nastavne teme omogućuje da se što preciznije i pravilnije

rasporedi sadržaj izvanjezičnog i jezičnog materijala u okvirima nastavne teme. Što potpunije
izvršavanje obrazovnog cilja (spoznajnog, komunikacijskog i akumulacijskog) i cjelovitije
razvijanje govornih sposobnosti, usmenog i pismenog izražavanja, čitanja,
prevođenja...zahtijeva precizno planiranje rasporeda vježbi u okvirima jednog sata i
planiranja izovđenja svake pojedine vježbe.

Cijeli sat se sastoji od niza različitih vježbi, pa vježbu smatramo osnovnim organizacijskim
elementom sata.

STRUKTURA SATA

Najčešće se prema rasporedu i učenju jezičnog materijala razlikuju tri dijela sata: početni
(uvodni) u kojem se razvijaju govorne vještine i navike na osnovi već naučenoga jezičnoga
gradiva na prethodnim satima, središnji dio u kojem se učenici upoznaju s novim jezičnim
gradivom i završni dio u kojem se izvodi rekapitulacija, kratko ponavljanje bitnih elemenata
novonaučenoga gradiva i ističe se odgojni cilj. Svaki dio sata sastoji se od jedne ili više vježbi
pa razlikujemo početne, središnje i završne vježbe.

POČETNI DIO SATA

Da bi se pravilno vodio sat, nastavnik treba planirati tijek sata, jasno odrediti zadatke svake
pojedine vježbe, nastavne metode i u tančine poznavati obrazovni cilj.

Sastoji se od 3-4 kratke govorne vježbe koje se temelje na već naučenom jezičnom materijalu
koji se u njima ponavlja, učvršćuje, razvijaju govorne sposobnosti učenika.

1. Registracija sata – sve ono što nastavnik radi na satu treba imati karakter govorne ili
pismene vježbe. Pogodna je za razvijanje elementarne jezične baze. U njoj se ograničeni
jezični materijal iz sata u sat ponavlja da učenici solidno upamte određene jezične strukture
kojima nastavnik popunjuje i širi elementarnu bazu. Sve se može ukomponirati u kratki
razgovor koji ne mora trajati više od jedne minute i koji može svaki sat varirati. Nastavnik
treba promišljeno postavljati pitanja i tražiti da odgovori budu pravilno formulirani.
 www.sajt.com.hr

2. Animacijska vježba – prva govorna vježba sa svim karakteristikama vježbe: tekst-zadatak-

metoda-cilj. U njoj se ponavlja bazični leksik i jezične strukture naučene na prethodnim
satima, ali se nedovoljno ponavljaju i zaboravljaju. Moraju biti lake i privlačne jer nastavnik
već poznati jezični materijal daje na lagan i zanimljiv način te ih tako spretno ukjlučuje u novi
artikulacijski sustav.

Pohvala treba biti ocjena. Kad se redovito provodi vježba, u njoj će sudjelovati i slabiji učenici
jer je gradivo i leksik već obrađeno i poznato. Nastavnik za njih stalno sakuplja novi materijal,
odabire tipične situacije, leksičke i jezične lemente i ispisuje ih u posebnu bilježnicu (npr.
stan, ulica...).

Uvijek je povezana sa središnjim dijelom sata. Ako se na satu obrađuje novo štivo, u vježbi se
može ponavljati srodna tematika, novi jezični materijal, one jezične strukture koje učenici
već poznaju, a koji će poslužiti kao primjeri za ilustraciju.

Izuzeci, posebni oblici, nepravilni glagoli...se lako uključuju i najčešći su leksik i tematika
vezani za svakodnevni život.

Npr. Tko zna brojiti na prste? Jedan prst, dva prsta, tri prsta, četiri prsta, pet prstiju, mnogo
prstiju.

U nižim se razredima mogu izgraditi i kartice sa slikama i imenima učenika koji se susreću u
štivima, te premještajući ih ispod različitih brojeva ili predmeta sastavljati rečenice.

Stereotipne situacije iz svakodnevnog života i leksik vezan uz njih moraju učenici odlično
poznavati jer se na bazičnom leksiku temelje sve govorne vještine i navike.

U animacijskim vježbama najlakše se uklanja interferencija materinskog jezika, čestim

ponavljanjem uče se i teže leksičke jedinice i gramatičke strukture. Imaju oblik drila:
nastavnik traži da učenici za njim 2-3 puta u koru ponove riječi s novim glasom, s novim
padežom...pa se takve vježbe prema cilju zovu: fonetska gimnastika, leksička gimnastika,
gramatička...

Prvi kontakt s učenicima na početku sata odlučujući je za rad u toku čitavog sata. Dobro je
šalom i dosjetkom započeti sat. Animacijska vježba treba biti aktivizator pažnje, memorije
svih učenika, mora se izvoditi s čitavim razredom, organizirati tako da u njoj sudjeluje što veći
broj učenika.

3. Provjeravanje domaće zadaće – započeti sat s provjeravanjem domaće zadaće nije

nepravilno, ali najbolje je ako slijedi animacijsku vježbu, Konkretan zadatak „kontrola domaće
zadaće“ daje vježbi nužnu težinu i ozbiljnost. Svaki učenik se individualno osjeća odgovoran
ako domaći rad nije izradio.

Provjeravanje treba organizirati uvijek kao govornu vježbu – usmenu ili pismenu. Dok jedan
učenik čita zadatak, ostali paze da nije što pogriješio. Kontrolom treba obuhvatiti što veći broj
učenika. Na tipičnim pogreškama najbolje se odmah zaustaviti i pokušati ih objasniti, a neke
riječi koje učenici krivo izgovaraju i ponoviti u koru.
 www.sajt.com.hr

To je kratkotrajna vježba u kojoj se ne smije požurivati učenike. Nastavnik često traži od

učenika da kod kuće nauče čitati štivo, da nauče pjesmicu napamet ili kratki dijalog, da
sastave plan štiva, prevedu tekst, nađu nove vrste riječi...Ako su rješenja individualna,
nastavnik će sakupiti bilježnice učenika. Najbolji radovi se čitaju na idućem satu.

4. Ponavljanje gradiva – u raznim se oblicima obavlja neprekidno u svim govornim vježbama i

na svakom dijelu sata. Razvijaju se govorne sposobnosti učenika na stranom jeziku. Nastavnik
organizira govornu vježbu u kojoj se sažeto ponavlja ono što se radilo na prethodnom satu.
Provjerava što su upamtili, kako su to upamtili, je li većina učenika razumjela i naučila novo
gradivo, stekla određene govorne vještine, ima li propusta u znanju i treba li što naknadno
objasniti.

Mora biti sažeto, sadržajno i planski vođeno. Nije ograničeno samo na materijal s prethodnog
sata, ali je sadržajno povezano sa središnjim dijelom sata. Ostvaruje se frontalnim
razgovorom koji mora obuhvatiti što veći broj učenika. Realiziraju se spoznajni, komunikacijski
i akumulacijski ciljevi nastave.

SREDIŠNJI DIO SATA

Sastoji se od 1-2 vježbi – središnje vježbe. Stječu se nove izvanjezične i jezične spoznaje,
produbljuju i šire govorne vještine i navike. Zauzimaju oko dvije trećine nastavnog vremena
na satu.

Prelazeći na središnju vježbu nastavnik najavljuje učenicima temu i obrazovni cilj sata i
zapisuje temu na ploču (naslov štiva, vježbe ili gramatička jedinica). Tema može imati oblik
kratkog plana. Ponekad se priopćuje u tijeku vježbe. Isticanje teme i cilja sata pomaže
učenicima da koncentriraju pažnju na bitno, da svjesno prate tijek sata, kritički se odnose
prema metodama i aktivnostima u razredu, da lakše procijene što su novo naučili te to lakše
povežu sa starim znanjem i iskustvom. Prema osnovnom cilju središnje vježbe precizira se i
tema.

Sve središnje vježbe imaju neke zajedničke karakteristike uvjetovane osnovnim principima
metodskog sustava. U njima se stječu nove spoznaje skupa s razvijanjem govornih vještina i
navika., kroz govor i pismo i kao rezultat govorne aktivnosti, da je situativnost jedan od
osnovnih principa razvijanja govornih sposobnosti, da sve što učenici nauče treba postati
njihovo vlasništvo, da nastava mora biti zorna, sustavna...

Stjecanje novih spoznaja povezano je s razvijanjem primarnih vještina i navika – novo gradivo
se uči u manjim dijelovima, odmah se provjerava stupanj spoznaje u odgovorima učenika i
tako se razvijaju govorne vještine i navike. Količina gradiva se određuje prema učenikovim
sposobnostima, a nakon prvog ponavljanja i dalje količina novog gradiva se povećava.
Aktivnost učenika jedan je od osnovnih principa svake vježbe. Prava govorna vježba je ona u
kojoj je aktivnost učenika potpuna.

Aktivnost učenika najviše potiče izmjenjivanje različitih oblika rada. Uz frontalni rad postoji i
rad u grupama i u parovima, rad s knjigom i samostalan rad učenika.
 www.sajt.com.hr

Svaki oblik samostalnog rada nastavnik solidno priprema. Učenici moraju znati što rade, zbog
čega i kakav rezultat treba biti. Najbolje je primjenjivati iste ili slične metode s kojima su
upoznati u frontalnom radu. Tijekom samostalnog rada nastavnici učenicima pomažu,
upućuju ih i kontroliraju. Navikavaju učenike da ako naiđu na teškoću da im se obrate
pogledom. Učenici uvijek moraju znati rezultate svog rada – metode upoznavanja s
rezultatom unaprijed se upoznaju. Katkad uvode i natjecateljske elemente.

Jedan od osnovnih zahtjeva je pravilan izobr zadataka. Žurba je česta pogreška u

samostalnom radu.

Učenici savjesnije pristupaju ako znaju da će nastavnik njihov rad kontrolirati zato on
pregleda i bilježnice koje su ogledalo rad učenika, a i nastavnika. U njih se obično zapisuje:

1. datum i tema sata

2. sve što se u toku sata zapisuje na ploču

3. sve što nastavnik diktira ili izričito traži da se zapiše

4. sve što učenici smatraju da im je potrebno pribilježiti

U nižim razredima učenici ne samo čuju i zapisuju novi leksik već ga i glasno u rečenicama
izgovaraju. Svaki učenik na svakom satu mora nešto izgovoriti. U razredima s velikim brojem
učenika odgovaraju u koru.

Vježbe u središnjem dijelu sata: pripremni razgovor, odgovori na pitanja, prepričavanje štiva
po planu, razgovor o štivu po ključnicama, sažeto prepričavanje, jezična analiza, proširivanje
teme...

ZAVRŠNI DIO SATA

Sastoji se od vježbi u kojima se u sažetom obliku ponavlja ono što se radilo u prethodnim
vježbama.

1. Zadavanje domaćeg rada – govorna vježba povezana s ostalim u kojoj se razvijaju govorne
vještine i navike učenika, te se nastavlja i kod kuće u samostalnom radu. Učenici su za
određeni stupanja pažljiviji nego na ostalim vježbama.

Ako se radi o vježbi u kojoj se u određenoj mjeri samo ponavlja ono što se radilo u
prethodnim vježbama s posebnom namjerom da se samostalni rad učenika produlji i poslije
završetka sata, ona spada u završni dio sata.

Pravila:

- Svaki domaći rad treba organizirati kao govornu vježbu.

- Nastavnik planira vrijeme.

 www.sajt.com.hr

- Mora biti organski vezan uz gradivo.

- Ne smije biti pretežak.

- Nastavnik mora objaniti učenicima što trebaju raditi, zbog čega, na koji način i kakav treba
biti rezultat. Najbolje je da se rješavaju slični zadaci kao u prethodnim vježbama.

- Naslov se upisuje u bilježnice za domaći rad (datum i zadatak).

- Učenici osnovne škole rad kod kuće izrađuju 20-30 min.

Domaći rad je najčešće vezan za udžbenik i radnu bilježnicu. Moraju obuhvaćati i svakodnevni
život učenika. Provjeravanje domaćeg sata se može spojiti s animacijskom vježbom. Izrada
domaćeg rada mora biti samostalni rad učenika. Može i u parovima, ali se u razredu moraju
dogovriti s kim će ga izgrađivati. Valja ga napisati isti dan kad je i zadan.

2. Sažetak i isticanje odgojnog cilja – dobar nastavnik osvješćuje kod učenika čitav njihov rad i
svaki pojedini jezični govorni element. Nastoji da učenici potpuno shvate nastavnog gradivo,
optimalno usvoje, točno reproduciraju i vješto primjenjuju u iskazivanju svojih misli na
stranom jeziku. U kratkim, pravilnim rečenicama, u sažetom obliku ponovi ono što se radilo
na satu.

Cilj je sažetka da ne ostane ni jedan učenik koji u kratkim crtama ne bi umio ponoviti što je na
satu naučio. Nastavnik provjerava efikasnost svog rada, pravilnost planiranja i primijenjenih
metoda.

U sažetku kratko i jednostavno najavljuje temu sljedećeg sata pobuđujući interes.

Odgojni cilj – kako su se u štivu ljudi ponašali, što su radili, jesu li se trebali tako ponašati...
Osvještavanje odgojnih elemenata u vezi sa štivom često se provodi na drugom ili trećem
satu obrade štiva, kada su učenici već naučili novi leksik i nove strukture. Ne smije biti
upadljiv, nametnut, već mora prirodno slijediti iz situacije, biti formuliran tako da učenici
osjete potrebu da iskažu svoje mišljenje. Ako postoje različita mišljenja treba ih iskoristiti za
konstruktivnu govornu vježbu.

ARIKULACIJA SATA (unutrašnja organizacija sata)

Sastoji se od pravilnog rasporeda vježbi kao strukturnih elemenata sata. Svaki nastavni sat je
kombinacija različitih vježbi, uvjetovana nizom raznih faktora koje nastavnik uzima u obzir pri
planiranju sata, npr.

- tip sata

- cilj i zadatak sata

- broj vježbi

- sadržaj vježbi
 www.sajt.com.hr

- znanje učenika i njihove govorne sposobnosti

- suodnos raznih vrsta govorne aktivnosti u vježbama

- kombinacija nastavnih metoda i spoznajnih postupaka

- organizacija učeničkog rada na satu...

Nema nastavnika koji je u svom radnom vijeku ponovio isti sat zbog raznih nepredviđenih
situacija u razredu

Nastavnik treba predvidjeti ne samo sadržaj i metode već i približno trajanje svake vježbe da
ih pravilno rasporedi u 45 min. Vježbe ne smiju biti pretrpane jezičnim materijalom. Ako
nastavnik planirane vježbe izvede točno do kraja sata, govorimo o pravilnoj artikulaciji.

Pri nepravilnoj artikulaciji nastavnik može završiti sat pet ili deset minuta prije zvona pa se u
pripremi za sat uvijek planiraju i dodatne vježbe (razgovor učenika i zapisivanje pojedinih
odgovora na ploču što rade srednji ili slabiji učenici – utječe na razvijanje govornih navika i
pismenu kulturu učenika).

U artikulaciju sata spada i pravilno doziranje vremena između početnog, središnjeg i završnog
dijela sata. Središnji dio traje tridesetak minuta, ali potrebno je tolerirati i veće otklone. Mora
biti jasno artikuliran, govorne vježbe jasno izražene, moraju biti predviđeni tekst, zadaci i
metode obrade svake vježbe. Obično nastavnik na kraju središnjeg dijela pogleda na sat da
vidi koliko je ostalo do zvona.

Susreću se i blok-sati. Nisu tipični za nastavu stranih jezika i u stručnim školama više se
organiziraju radi usklađivanja rasporeda sati. Mogu biti štetni. Da nauče strani jezik, učenici bi
ga trebali češće slušati, a blok-sati umanjuju tu mogućnost.

PLANIRANJE NASTAVNOG GRADIVA I PRIPREMANJE ZA SAT

GODIŠNJI PLAN

Sastoji se od niza uzajamno povezanih etapa koje sve skupa tvore cjelovit sustav planiranja.
Samo precizno planiranje kompletnog nastavnog materijala jamči pravilnu organizaciju
nastavnog rada. Sastavljaju se dva plana koji izlaze jedan iz drugoga i služe tome da se što
točnije i pravilnije planira provedba pojedine nastavne teme i jedinice. Nastavnik izgrađuje 1.
godišnji plan, 2. tematski plan.

Nakon upoznavanja s nastavnim programom, pažljivo proučava udžbenik, radni priručnik za

učenike, priručnik za nastavnike, dopunsku literaturu, TV-emisije, dijafilmove i sav ostali
materijal kojim će se koristiti tijekom godine i nakon što je provjerio da li odgovaraju
zahtjevima programa i broju tjednih sati, nastavnik sastavlja koncept godišnjeg plana –
orijentacijsku shemu – raspoređuje lekcije u udžbeniku i ostali materijal po mjesecima.

Kada je orijentacijski rasporedio nastavni materijal po mjesecima tijekom čitave godine,

nastavnik sastavlja godišnji plan (globalni plan, makroplan). Godišnji se plan obično sastavlja
 www.sajt.com.hr

na početku školske godine za čitavu godinu. Daje se kratka formulacija svih nastavnih tema,
označuju se naslovi svih programskih sadržaja koji ulaze u temu, navodi sav jezični materijal
koji se uz temu obrađuje, kao i broj sati predviđenih za obradu pojedine teme. Uz naziv teme,
označuje se i jezični (fonemski, leksički, gramatički, pravopisni, stilistički) materijal koji se
obrađuje u pojedinim nastavnim temama. Jezični materijal čini sastavni dio lekcije i u
udžbenicima je posebno naznačen. Navodi se i broj sati potrebnih za obradu pojedine teme i
označuje u kojem se vremenskom roku, mjesecu i tjednu predviđa obrada teme.

TEMATSKI PLAN

Na temelju izrađenog godišnje gplana nastavnik započinje detaljnije planiranje,

mikroplaniranje. Sastavlja temtski plan (mikroplan, detaljni plan, precizni plan, operativni
plan, kratkoročni plan). Sastavlja se za kraće razdoblje unaprijed, za tjedan ili mjesec dana,
od. dva mjeseca. Navodi se nasatvno gradivo koje ulazi u temu te odgojni i obrazovni ciljevi
koji se obradom žele postići. Nastavno se gradivo raspoređuje po nastavnim jedinicama i
vježbama. Planira se obrada novog jezičnog materijala, razvijanje vještina i navika usmenog i
pismenog izražavanja, ponavljanje i provjeravanje već naučenog izvanjezičnog i jezičnog
gradiva koje se obrađivalo u prethodnim temama, kao i sva nastavna sredstva i pomagala
kojima će se nastavnik koristiti.

1. Tema – navodi se opća tema kako je prikazano u godišnjem planu, a u zagradama se mogu
navesti i naslovi štiva i dopunskog materijala.

2. Cilj – obrazovni (izvanjezični i jezični) i odgojni cilj sata. Izvanjezični obrazovni cilj obično je
upoznavanje s novim sadržajima vezanim uz temu i odnos učenika prema tim sadržajima. Dio
odgojnog cilja je razvijanje različitih oblika ponašanja učenika prema tim sadržajima. U
obrazovnom cilju treba uvijek naznačiti koje se govorne vještine i navike razvijaju u radu s
konkretnim jezičnim materijalom. Planirajući obradu teme, nastavnik ima pred očima
konkretan razred, učenike, i prema razini njihova znanja podešava obrazovni cilj, ističući svake
godine razvijanje onih govornih vještina koje će najoptimalnije pridonijeti učenju konkretnih
jezičnih sadržaja u tom razredu.

3. Nastavna jedinica – navodi se redni broj nastavne jedinice i tip sata (T-1 – prvi ili drugi sat
obrade štiva, T-2 – sat stjecanja jezičnih spoznaja, T-3 – sat razvijanja vještina i navika, T-4 –
sat ponavljanja).

4. Raspored programskog materijala – upisuju se vježbe koje čine strukturu sata. POČ
– početne vježbe, SRED – središnje i ZAV – završne. Navode se samo naslovi, a potrebne
napomene iznose se u pripremi nastavnika za sat.

5. Nastavna sredstva – izdvajaju se nastavna pomagala i sredstva.

 www.sajt.com.hr

TEMATSKI PLAN

Nastavnik pažljivo odabire i planira onaj jezični materijal koji će najbolje poslužiti za obradu
teme i realizaciju postavljenih ciljeva. Ne opterećuje učenike nastavnim materijalom već daje
izbor koji će u najvećoj mjeri osigurati optimalno izvršenje postavljenih zadataka. Planiranje
zadataka pruža nastavniku mogućnost da razradi strukturu čitavog niza sati, nastojeći da oni
budu što raznolikiji, da vodi brigu o rezultatima rada poslije svake obrade teme, da što
pažljivije organizira rad učenika, ponavljanjem u dubljim i kraćim razdobljima...

PRIPREMA ZA SAT

Slijede iz „planiranja nastavnog gradiva“. Na osnovi razrađenog tematskog plana nastavnik

izrađuje planove nastavnih jedinica, tj. izvodi pripremu za rad. Mora biti kratak i sadržajan.
Upućuje na osnovnu strukturu sata, na njegov sadržaj i metodiku izvedbe. Najprije se navodi
tema, odgojni i obrazovni cilj sata i nastavna sredstva. Središnje mjesto zauzima prikaz tijeka
sata, pojedini dijelovi sata: početni, središnji i završni, ali ne kao u temtskom planu samo
naslovi vježbi i jezičnog gradiva, već se u svakoj vježbi sažeto daju najbitniji konkretni
elementi vježbe, jezični materijal i način njegove obrade.

U rubrici „tema“ navodi se samo onaj dio jezičnog gradiva koji se odnosi na konkretan sat.

U rubrici „cilj“ označuje se a) razlog upoznavanja učenika s određenim izvanjezičnim

materijalom, b) praktični cilj obrade jezičnog gradiva: razvijanje vještina i navika čitanja i
pisanja, razvijanje govornog umijeća, pismene kulture. Potrebno je istaknuti i odgojni cilj.

Plan nastavne jedinice nastavnik nosi sa sobom u razred i drži pred sobom. Poslije sata unosi
u rubriku „zapažanja“ kratke napomene o tome kako je sat proveo, jesu li učenici svladali
materijal, što je potrebno učiniti da se iduće godine uklone nedostaci.

KONSPEKT UZORNOG SATA ILI DETALJNA PRIPREMA ZA SAT

U izvanrednim situacijama kad priprema za sat nije dovoljna da se u tijeku održavanja sata
prikaže rad nastavnika u svim pojedinostima, nastavnik piše detaljnu pripremu za sat ili
konspekt uzornog sata. Uzorni sati su posebno pripremljeni sati na kojima se demostriraju
suvremena nastavna dostignuća, suvremene metode, metodski sustav, upotreba tehničkih i
drugih pomagala. Održavaju ih stariji nastavnici kako bi prenijeli svoje iskustvo mlađim
nastavnicima i nastavnicima početnicima. Održavaju se na pedagoškim seminarima, stručnim
tečajevima, nastavničkim aktivima...na kojima se sastaju nastavnici iz raznih škola i prenose
iskustva jedni drugima.
 www.sajt.com.hr

Detaljna priprema za rad sastavlja se za svako uzorno predavanje. Sadrži: glavu, tijek sata,
plan ploče i primjedbe.

Glava: opći podaci o satu. Potrebno je navesti ime nastavnika koji drži sat, razred i datum
održavanja sata. Navodi se tip sata, nastavna jedinica u okviru nastavne teme, odgojni i
obrazovni cilj, nastavne metode, nastavna pomagala, udžbenik, priručnik za nastavnike,
dopunski nastavni materijal i korištena literatura.

Tijek sata: izlaže se detaljno, označavaju se sve vježbe i metode rada, način nastavnikova
izlaganja, vrste razgovora, oblici ponavljanja, što i kada se zapisju na ploču, koji se oblici rada
primjenjuju...

Ako se radi o metodi razgovora nastavnik s lijeve strane zapisuje pitanja, a s desne odgovore
učenika što ne dopušta da ih nepredviđeni odgovori skrenu s teme.

Svi nastavnici koji prisustvuju uzornom satu dobivaju po jedan primjerak konspekta, pa tijek
sata prate i po predavanju i po konspektu. Sve ono što se tijekom sata zapisuje na ploču, u
konspektu se potcrtava.

Plan ploče: zorno se prikazuje raspored napisanoga naploči točno po dimenzijama ploče u
razredu u kojemu će se sat održati. Ako se nešto za vrijeme sata briše, nastavnik će to u
konspektu označiti, a ako se briše čitava ploča da bi se mogao napisati novi tekst, pokazat će
to u konspektu tako da to označi sa „Plan ploče I“, a ono što se piše poslije brisanja „Plan
ploče II“. Na ploču se može zapisati samo ono što su učenici prije toga naučili u usmenom
obliku. Grafičkoj slici riječi treba prethoditi glasovna slika riječi. Za vrijeme zapisivanja na
ploču nastavnik nastoji svesti na minimum i šutnju u razredu. Još jednom ponavlja i glasno
izgovara sve ono što zapisuje. Nastavnik planira i gdje će i što učenici pisati na ploči. Od njih
traži da ono što pišu glasno izgovaraju jer tada kontroliraju pogreške.

Napomene: navode se dodatne vježbe koje je nastavnik planirao u slučaju da završi rad koju
minutu prije zvona.

U konspekt se ne unose imena učenika koje nastavnik namjerava za vrijeme sata pitati, ali
nastavnik prije sata mora pogledati koga želi ispitati.

PRIKAZ ILI ANALIZA SATA

Provodi se nakon uzornog sata. Obraća pažnju na nove metode , nove postupke i tehniku
rada koju je primijenio na satu. Zatim se osvrće na artikulaciju sata, istiće što mu je na satu
uspjelo po planu, a što nije te navodi razloge za to. Ističe pozitivne i negativne strane.

U analizi sata na prvom se mjestu razmatra da li je predavač uspio uspostaviti kontakt s

učenicima, da li ih je uspio zainteresirati, na koji način, je li razred bio aktivan, kako su bile
raspoređene vježbe, kakvi su bili prijelazi, je li je bilo zastoja. kakva je bila disciplina, je li sat
na vrijeme završio...