Professional Documents
Culture Documents
MAŠINSKI FAKULTET
ENERGETSKO MAŠINSTVO
Termoenergetska postrojenja
PROJEKTNI ZADATAK
1.UVOD ........................................................................................................................................ 4
1.1. Kondenzacijska termoelektrana ..................................................................................... 5
1.2. Parne elektrane-toplane ................................................................................................. 6
1.3. Plinsko-turbinske elektrane ............................................................................................ 7
1.4. Parno-turbinska postrojenja ........................................................................................... 9
1.5. Kombinirana postrojenja ................................................................................................ 9
2. PARNE TURBINE .................................................................................................................. 11
2.1. Princip rada .................................................................................................................. 12
2.2. Podjela turbina prema strujanju radnog medija ........................................................... 13
2.3. Protutlačne turbine ...................................................................................................... 13
2.4. Turbine sa regulisanim oduzimanjem pare ................................................................... 14
2.5. Turbine sa neregulisanim oduzimanjem pare ............................................................... 15
3. PARNI KOTAO ..................................................................................................................... 16
3.1. Plamenocijevni kotlovi ................................................................................................. 17
3.2. Vodocijevni kotlovi ....................................................................................................... 17
3.3. Kotlovi prirodne cirkulacije ........................................................................................... 18
3.4. Kotlovi prinudne cirkulacije .......................................................................................... 18
3.5. Prenos topline u kotlu .................................................................................................. 19
3.6. Dijelovi parnog kotla .................................................................................................... 20
4. KONDENZATOR ................................................................................................................... 23
5. GENERATOR........................................................................................................................ 24
6. RASHLADNI TORANJ............................................................................................................ 25
7. PREDNOSTI I NEDOSTACI TEP-a U ODNOSU NA DRUGA POSTROJENJA............................... 26
8. UTICAJ TEP-a NA OKOLIŠ ..................................................................................................... 28
9. PROJEKTNI ZADATAK .............................................................................................................. 29
9.1 Određivanje parametara pare u turbinskom kolu ............................................................. 29
9.2 Bilans toplotnih potrošača ................................................................................................ 31
9.2.1 Bilans toplotnog potrošača I ....................................................................................... 31
9.2.2 Bilans toplotnog potrošača II ...................................................................................... 32
9.3 Bilans zagrijača vode ......................................................................................................... 33
9.4 Bilans međupregrijača ...................................................................................................... 34
9.5 Bilans kondenzatora ......................................................................................................... 35
9.6 Odabir turbina .............................................................................................................. 36
9.7 Odabir napojne pumpe ................................................................................................ 38
9.8 Odabir kondenzacione pumpe ...................................................................................... 39
LITERATURA ............................................................................................................................... 40
2
POPIS SLIKA
Slika 1.1. Renkinov kružni ciklus.
Slika 1.2. Kondenzacijska termoelektrana.0
Slika 1.3 . Kondenzacijska termoelektrana sa međupregrijanjem.
Slika 1.4. Parne elektrane-toplane
Slika 1.5. Šema parne elektrane-toplane
Slika 1.6.Šematski prikaz plinsko turbinskog postrojenja
Slika 1.7 .Šematski prikaz plinsko turbinskog postrojenja
Slika 2.1. Parna turbina
Slika 2.2. Strujanje u međulopatičnim kanalima parne turbine
Slika 2.3.Aksijalna i radijalna turbina
Slika 2.4 Regulacija protutlačne turbine
Slika 2.5. Turbine sa regulisanim oduzimanjem pare
Slika 2.6. Turbine sa neregulisanim oduzimanjem pare
Slika 3.1. Kotao u sklopu termoelektrane
Slika 3.2.Plamenocijevni kotlovi
Slika 3.3.Vodocijevni kotao s jednim domom i prirodnom cirkulacijom vode
Slika 3.4.Kotao sa prinudnom cirkulacijom
Slika 3.5.Dijelovi parnog kotla
Slika 4.1. Izmjenjivač topline (Kondenzator)
Slika 5.1. Generator
Slika 6.1. Rashladni toranj
Slika 9.1 Bilans toplotnog potrošača I
Slika 9.2 Bilans toplotnog potrošača II
Slika 9.3 Bilans zagrijača vode II
Slika 9.4 Bilans Zagrijača I
Slika 9.5 Bilans međupregrijača
Slika 9.6 Bilans kondenzatora
Slika 9.7 Siemens SST-400
Slika 9.8 Siemens SST-500
Slika 9.9 Izabrana napojna pumpa
Slika 9.10 Izabrana kondenz pumpa
POPIS TABELA
Tabela 9.1. Stepenovanje VTT
Tabela 9.2. Stepenovanje NTT
3
1.UVOD
Ciklus započinje sagorijevanjem prikladnog goriva unutar ložišta parnog kotla (tačka 2 na
slici). Parni kotao se u osnovi projektuje prema vrsti goriva koji koristimo, a gorivo može biti u
čvrstom, tečnom ili gasovitom stanju. Toplota, dobivena sagorijevanjem, se prenosi na radni
medij, tj. vodenu paru, koja se sistemom cijevi odvodi do ekspanzionog uređaja – turbine (3) gdje
se vrši obrtno kretanje. Na istom vratilu na kojem je turbina se nalazi i generator (5), te
obrtanjem turbine, obrće se i generator, što zauzvrat dovodi do pretvaranja mehaničke energije
u električnu energiju. S druge strane, voda nastavlja svoj ciklus tako što će se kondenzovati u
tečnu fazu putem kondenzatora (4), a dalje će se napojnom pumpom (1-2) ponovno ubaciti u
kotao, gdje se taj ciklus završava, a počinje novi. U zavisnosti od nivoa početnog pritiska svježe
pare razlikujemo termoelektrane s podkritičnim pritiskom, gdje se pritisak kreće u granicama od
oko 160 do 170 bara, te nadkritičnim pritiskom, koji doseže vrijednosti i preko 220 bara.
Hlađenje može biti protočno i povratno.
Razlika je u tome što se kod protočnog hlađenja, voda za hlađenje kondenzatora uzima iz
prirodnog izvora, bilo rijeke ili jezera, propušta kroz kondenzator i vraća nazad u svoj prirodni
tok. S druge strane, ako ne postoji prirodni izvor vode za hlađenje, ista voda stalno se propušta
kroz kondenzator i stalno se hladi u posebnim instalacijama. Izbor sistema hlađenja vezan je za
osnovnu dilemu oko izbora lokacije termoelektrane – blizu rijeke ili blizu rudnika uglja.Prednost
parnih termoelektrana je u tome što imamo velike jedinične snage, uz visoke parametre svježe
pare (170 bar pri 565°C), te visokoj sigurnosti pogona, pa može biti u neprekidnom radu s
maksimalnom snagom i po nekoliko hiljada radnih sati.
Napojna voda, najnižih parametara biva ubrizgana u parni kotao putem napojne pumpe,
najčešće iz spremnika napojne vode. U kotlu se zagrijava preko tačke isparenja, te mijenja fazu,
da bi dalje došla do pregrijača pare.
U pregrijaču pare, vodenoj pari dodajemo još više toplote dobivene sagorijevanjem u
kotlu, zbog čega ona postaje pregrijana - suhozasićena, što nam daje najbolje osobine za vršenje
rada u turbini. Parametri pare tu mogu doseći vrijednosti pritiska i od 170 bar pri temperaturi do
560°C, te se kao takva pušta u turbinu. Turbina može se sastojati od samo jednog dijela,
međutim, ako se radi o visokim parametrima, radi postizanja što boljeg toplotnog pada, u
klasičnim termoelektranama imamo najčešće 2 cjeline, visokotlačni dio i niskotlačni dio, s tim da
se između ta dva dijela vodena para odvodi nazad u parni kotao, tačnije u međupregrijač, gdje se
ponovno zagrijava na vrijednosti svježe pare (slika 1.3.).
Radi daljnjeg poboljšanja i približenja idelanom ciklusu, postoje dodatni dijelovi svakog
postrojenja koji povećaju stepen iskorištenja ovakvog postrojenja. Oni predstavljaju zagrijače
napojne vode, gdje se toplina dobija oduzmanjem dijela pare s turbine. Zagrijača napojne vode
može biti dva, tri ili više, u zavisnosti od ekonomske isplativosti takvih ugradbi.
5
I pored svih načina poboljšanja, treba napomenuti da efektivni stepen iskorištenja
ovakvog postrojenja se kreće u rasponu od 25-35%. Pored toga, važno je napomenuti da su
potrebne jako velike količine rashladne vode za kondenzator, što povećava cijenu postrojenja,
pogotovo u slučaju da moramo pribjegavati rješenjima poput korištenja hiperboličkih rashladnih
tornjeva.
Ova izvedba parne elektrane sadrži sve dijelove kao i kondenzacijska parna elektrana, s
jednom važnom razlikom, a to je da postoji dodatno oduzimanje pare, čija bi se toplina potrošila
u kondenzatoru, koja se koristi za zagrijavanje stambenih i poslovnih prostora ili za neku
procesnu industriju – tipa sušenja materijala, isparavanja vlage, toplina za hemijske reakcije ili
destilaciju. Ovim potezom, stepen iskorištenja čitavog postrojenja može da dosegne vrijednosti
do 80%. To ujedno znači da je i manje goriva potrošeno za da se dobije ista količina korisne
energije.
Prema vrsti pokretača (stroj koji u slijedu energetske transformacije prvi pretvara bilo koji
oblik energije u mehaničku energiju) dijelimo ih na:
7
turbinsko postrojenje sastoji se od kompresora, komore za izgaranje i plinske turbine.upravljanje
turbinom. Sam proces koji se događa u plinskoj turbini nije toliko različit od parne.
parne termoelektrane imaju veći stupanj djelovanja (korisnost): ~40% parne, 25-30%
plinske,
izgradnja parnih termoelektrana je skuplja (~2:1) i traje duže,
troškovi goriva po jedinici proizvedene el. energije redovito su manji za parne
termoelektrane, pogotovo ako se radi o termoelektranama na ugljen (~1:2)
plinske termoelektrane imaju manje troškove pokretanja i zaustavljanja ,
plinske termoelektrane brže ulaze u pogon i fleksibilnije su u radu: moguća je brža
promjena snage
plinske termoelektrane su ekološki prihvatljivije: ispuštaju manje količine štetnih plinova ,
kod plinskih termoelektrana može se javiti problem opskrbe gorivom: - u slučaju da se
plin dovodi plinovodom, potrebni su dugoročni ugovori s isporučiteljom (vrlo često samo
jednim) - u varijanti kad se koristi ukapljeni plin, ovog problema nema, ali su troškovi
(cijena plina) znatno veći.
8
Nedostatci plinskih elektrana :
Proizvedena para uz pomoć topline, dobivena izgaranjem goriva, odvodi se u turbinu gdje
na razne načine ekspandira stvarajući moment koji pak služi za proizvodnu električne energije u
generatoru. Koristi dinamički pritisak generatora trošenjem vodene pare za okretanje lopatica
turbine. Najveći broj velikih termoelektrana je s parnim pogonom, kod kojih se uglavnom koriste
parne turbine neposredno spojene sa generatorom. U ovim elektranama toplina dobivena
sagorijevanjem goriva predaje se vodenoj pari koja u parnim turbinama proizvodi mehaničku
energiju, a koja se u generatoru pretvara u električnu energiju. Prema drugom zakonu
termodinamike sva toplinska energija ne može biti pretvorena u mehaničku energiju, zato je
toplina uvijek izgubljena u okolini. Ako je ovaj gubitak primijenjen kao korisna toplina, za
industrijske procese ili grijanje okoline, parno postrojenje se odnosi na kogeneraciju parnog
postrojenja.
Kombinirano postrojenje ima oboje: plinske turbine ložene prirodnim plinom, parni kotao
te parnu turbinu koja koristi iscrpljeni plin iz plinske turbine kako bi se proizveo elektricitet, tj. to
je ciklus koji se sastoji od plinsko-turbinskog i parno-turbinskog dijela. Glavne sastavnice su
naravno plinska i parna turbina. Osnovna namjena ovakvih postrojenja je da se iskoristi toplina
nastala na izlazu iz plinske turbine. Pošto ispušni plinovi koji izlaze iz plinske turbine imaju
izuzetno visoke temperature, oko 600°C mogu se iskoristiti kao sredstvo koje će grijati vodu i
proizvoditi vodenu paru za parnu turbinu. Time povećavamo iskoristivost samog procesa pošto je
toplina koju bi inače izgubili iskorištena za daljnju proizvodnju pare. Iskoristivost takvog
postrojenja doseže i do 60%.
Pregrijana para odlazi iz generatora pare u parnu turbinu gdje ekspandira i predaje
mehanički rad generatoru električne struje. Nakon toga para, sada već niskih parametara, odlazi
u kondenzator gdje kondenzira. Nakon kondenzacije, voda se napojnom pumpom vraća u
utilizator na ponovno zagrijavanje. Već je napomenuto da ovim principom povećavamo
9
iskoristivost čitavog procesa. Razlog pronalazimo u osnovama termodinamike. Temelje možemo
vidjeti u temeljnom Carnotovom procesu (izentropsko-izotermnom). Princip je sljedeći: ukoliko
su temperaturne razlike manje, manji je i prijenos topline.
10
2. PARNE TURBINE
Parne turbine predstavljaju uređaje koje koriste toplotnu energiju iz pare pod pritiskom i
koriste je za mehanički rad na vratilu. Prvi uređaj koji možemo klasificirati kao reakcijska turbina
je bila igračka – Aeolipile, opisana u prvom stoljeću od strane grčkog matematičara Herona.
Izumitelj moderne manifestacije je Charles Parsons, a svoje djelo je predočio 1884. godine.
Njegova turbina, u spregu s dinamom je generirala 7,5 kW električne energije. Pored njegove
izvedbe, poznata je i izvedba Gustafa de Lavala, čija se turbina odlikuje time što paru znatno
ubrzava sapnicama prije nego ih obruši na lopatice turbine.
Turbine se izrađuju u raznim veličinama, počevši od snage manje od 0,75kW koje pokreću
pumpe i kompresore do izvedbi 1,5 GW za generiranje električne energije.Kondenzacijske
turbine su najčešće korištene u termoelektranama. Na izlazu iz ove turbine dobijamo paru u
djelomično kondenzovanom obliku, obično do 90% pri pritisku puno manjem od
atmosferskog.Nekondenzacijske turbine se koriste u procesnoj industriji. Izlazni pritisak se
reguliše ventilom čija vrijednost odgovara datim potrebama. Ove izvedbe najčešće pronalazimo u
rafinerijama, toplanama, u drvnoj i papirnoj industriji i drugim postrojenjima gdje imamo
potrebu za velikim količinama vodene pare na nižim pritiscima.
11
2.1. Princip rada
Para pod visokim pritiskom nailazi prvo na nepokretne lopatice pretkola. One skreću
struju pare i usmjeravaju je pod određenim uglom. Pri tome se kanali između lopatica sužavaju i
time se vrši ubrzavanje struje. Tako je para skrenuta i primjetno ubrzana. Ukupna energija pare
ostaje ista, ali se njena kinetička energija povećala na račun energije uslijed pritiska i
temperature. Tako je para sada raširena, na nižem pritisku i temperaturi nego prije početka
procesa. Ovako ubrzana para sada struji preko pokretnih lopatica radnog kola koje je samo
skreću. Ova promjena smijera strujanja pare dovodi do stvaranja sile koja gura lopatice suprotno
od pravca promjene brzine pare, a pošto se one mogu slobodno okretati s vratilom, to uzrokuje
obrtanje rotora. Para sada izlazi s istim pritiskom i temperaturom kao i prije radnog kola, ali sa
smanjenom brzinom, što znači da je jedan dio energije predat rotoru kao mehanički rad. Zatim
para odlazi u naredni stepen gdje se proces odvija iz početka, i tako sve do posljednjeg stepena i
ulaska u kondenzator.
Prethodno opisan proces se odnosi na akcioni stepen. Reakcioni stepen je onaj kod kog se
para u radnom kolu ne samo skreće, nego i dodatno ubrzava. Svaki od ove dvije vrste stepena
ima svoje mane i prednosti.
Akcioni stepeni mogu preraditi veću količinu energije pri dobrom stepenu korisnosti, ali
se mora pribjegavati specijalnim konstrukcijskim rješenjima da bi se smanjio neželjeni prolazak
pare kroz zazore između pokretnih i nepokretnih djelova, što ga čini i skupljim. Reakcioni stepen
je jednostavniji za izradu ali daje manju količinu rada, pa reakciona turbina mora imati veći broj
12
stepena. Svrha postojanja više stepena je u sljedećem: stepen se može izraditi da ubrzava paru
do enormnih brzina i da jedan stepen prerađuje ogromnu količinu energije; međutim, gubici
uslijed trenja pri ovako velikim brzinama bi bili jako veliki toliki da bi stepen radio sa izuzetno
niskim stepenom korisnosti.
Po načinu strujanja turbine se dijele na aksijalne i radijalne, prema smjeru strujanja pare
u odnosu na osu obrtanja rotora. Kod radijalnih turbina para struji upravno na osu obrtanja. Sve
što je već rečeno se odnosi i na ovaj tip turbine osim što ovdje centrifugalna sila igra ulogu i u
pojednostavljenom procesu. Samo manje mašine se izvode kao radijalne, dok su velike,
energetske, isključivo aksijalnog tipa. Prema broju stepena, turbomašine se dijele na
jednostepene i višestepene.
Kod aksijalnih turbina ponešto veću djelotvornost možemo postići ako se nizvodna
turbina rotira u obrnutom smjeru od uzvodne. Ali komplikacije bi u tom slučaju mogle biti
kontraproduktivne. Kontra-rotirajuću parnu turbinu još poznatu kao Ljungström turbinu, osmislio
je švedski inženjer Fredrik Ljungstrom (1875. - 1964.), u Stockholmu, a patentirao ju je zajedno sa
svojim bratom Birgerom Ljungstrom 1894. Po dizajnu je to zapravo višestupanjska radijalna
turbina (sa parom ugnježdenih turbinskih rotora) koja se koristi najčešće u pomorstvu zbog svoje
kompaktnosti i male težine. Uzeći u obzir sve njezine karakteristike, može se zaključiti da je
ukupna efikasnost ove turbine ipak manja od one Parsonove ili Lavalove turbine
14
Budući da pritisak pare na izlazu iz VT dijela ovisi o količini pare koja struji kroz taj dio
turbine, promijeni li se količina pare kroz NT dio,mijenjat će se i količina kroz VT dio, a time i
pritisak pare za potrošače.Tako se može održati konstantni pritisak pare oduzimanja.
15
3. PARNI KOTAO
Parni kotao je pronašao francuski fizičar Deni Papen, 1680. godine. Prvi parni kotao sposoban
za praktičnu proizvodnju vodene pare za rad parne mašine napravio je 1710. godine engleski
mehaničar Newcommen. Radom ove parne mašine praktično je dokaza mogućnost pretvaranja
toplotne energije u mehanički rad.
Parni kotao se može definisati kao hermetički zatvoren sud u kome voda isparavanjem
prelazi u vodenu paru pritiska većeg od atmosferskog. Za isparavanje se koristi toplota nastala
sagorijevanjem goriva u kotlovskom ložištu ili dovedena toplota sa strane. Može se reći da je
parni kotao energetski transformator, koji hemijsku energiju sadržanu u gorivu, sagorijevanjem
oslobađa i predaje vodi, prevodeći je u parno stanje određenog pritiska i temperature. Ovakva
para sposobna je da izvrši mehanički rad. Pod kotlovskim postrojenjem se podrazumijeva parni
kotao i svi njegovi pomoćni uređaji koji su potrebni da se bi se iz napojne vode, korištenjem
toplote goriva ili otpadne toplote, proizvela vodena para odgovarajućeg kvaliteta.
16
plamenocijevni kotlovi,
vatrocijevni kotlovi.
Kod ovih kotlova, produkti sagorijevanja struje kroz jednu ili više plamenih cijevi, tzv.
plamenica, i dalje kroz dimovodne cijevi oko kojih struji prijemnik toplote, obično voda i vodena
para. Ugradnjom plamene cijevi uronjene u vodeni prostor ekscentrično intenzivira se cirkulacija
i predaja toplote u kotlu.
17
3.3. Kotlovi prirodne cirkulacije
Ako se cirkulacija prijemnika toplote u isparivaču kotla obavlja samo pod djelovanjem sila
uzgona, onda se u tom slučaju radi o kotlovima prirodne cirkulacije.
dimovod
Takav parni kotao predstavlja sistem spusnih (hladnih) i podiznih (toplih) cijevi, spojenih sa
kotlovskim bubnjem u kojima se odvija proces isparavanja. U kotlovskom bubnju se vrši
odvajanje pare od mješavine vode i pare. Cirkulacija se ostvaruje na račun razlike gustoće između
stuba vode u spusnim cijevima i gustoće stuba mješavine vode i pare u podiznim cijevima.
Cirkulaciju karakteriše cirkulacioni broj koji predstavlja odnos količine vode koja se dovodi u kolo
(Dc) i količine pare koja se iz kotla odvodi (D), a istovremeno predstavlja i recipročnu vrijednost
količine pare u mješavini na izlazu iz isparivača.
Proračun cirkulacije u prostom cirkulacionom kolu izvodi se tako što se izjednače sile
uzgona prirodne cirkulacije i ukupan pad pritiska u kotlu. Ako voda ulazi u kotao sa
temperaturom nižom od temperature ključanja, onda se ona mora da prvo zagrije dok u tački C
ne počne da ključa. Ho predstavlja dio cijevi u kome se vrši zagrijavanje kao u zagrijaču, dok se
sam proces isparavanja vrši između tačaka C i D.
Prinudna cirkulacija vode i pare kod parnih kotlova se ostvaruje pomoću pumpi. Kod
kotlova specijalnih konstrukcija, koji rade sa vrlo visokim pritiscima, visokom temperaturom i
velikom proizvodnjom pare, prirodna cirkulacija vode nije dovoljna za sigurni rad kotla. Porastom
kotlovskog pritiska, razlika u specifičnim težinama vode i pare se smanjuje.
18
konstrukcija kotla pogodnija za iskorištavanje toplote zračenjem, prečnici kotlovskih cijevi mogu
biti manji i sa većim brojem krivina prilagođeni ozidu kotla.
Sagorijevanjem goriva u ložištu kotla oslobađa se potrebna količina toplote. Ova toplota
zagrijava vodu u vodogrejnom kotlu ili pretvara vodu u vodenu paru određenog pritiska u
parnom kotlu, zatim u pregrijaču prevodi zasićenu paru u pregrijanu. Dio ove toplote služi i za
zagrijavanje vode u ekonomajzeru, kao i za zagrijavanje vazduha potrebnog za sagorijevanje.
Ukoliko se veći dio toplote oslobođene u ložištu prenese na vodu u kotlu, na vodu u zagrijaču
vode i na vazduh u zagrijaču vazduha, utoliko će stepen iskorištenja kotla biti veći. Ovo
postižemo održavanjem u što čistijem stanju grejnih i naknadno grejnih površina kotla.
Prenošenje toplote u kotlovima vrži se istovremeno zračenjem, kondukcijom i konvekcijom.
Proces prenošenja toplote odvija se na idući način:
Količina prenijete toplote na kotao zavisi od veličine ogrjevne površine kotla, razlike u
temperaturi ložišnog prostora i vode u kotlu, koeficijenta prelaza toplote i vremena rada kotla.
Prelaz toplote se povećava većom razlikom temperature produkata sagorijevanja i vode u kotlu,
većom brzinom strujanja dimnih gasova i bržom cirkulacijom vode u kotlu.Najveći dio toplote se
prenosi zračenjem, naročito kod visokih temperatura ložišta, i to u samom ložišnom prostoru.
19
Kod savremenih kotlova to iznosi od oko 80% ukupne oslobođene toplote. To je i razlog
što se kod savremenih kotlova povećava ozračena površina.
𝑄 = 𝛼1 ∙ 𝐴 ∙ (𝑡𝑔 − 𝑡𝑧 ) ∙ ℎ (3.2.)
𝑄 = 𝛼2 ∙ 𝐴 ∙ (𝑡𝑧 − 𝑡𝑣 ) ∙ ℎ (3.3.)
𝑇𝑔 4 𝑇𝑧 4
𝑄 = 𝐴 ∙ 𝐶1 ∙ [(100) − (100) ] ∙ ℎ (3.4.)
gdje su:
Kotlovski bubanj je zatvoren valjkasti čelični sud prečnika od 1÷2,5 metara ili više sudova
međusobno spojenih cijevima u kojima se voda pretvara u vodenu paru. Kotlovski doboš ima
vodeni i parni prostor. Nivo vode u dobošu varira u određenim granicama. Najniži dopušteni nivo
vode u dobošu se zove vodena ivica. Ako nivo vode opadne ispod ove ivice, smatra se da je kotao
ostao bez vode, dijelovi kotlovskog lima i cijevi se pregrijavaju, pa može doći do deformacija ili
eksplozije.
Vatrena ivica je visina do koje je dopušteno dopiranje vrelih dimnih gasova. Vatrena ivica
mora biti 10÷15cm ispod vodene ivice. Šamotnim ozidom sprečava se prodiranje vrelih dimnih
gasova iznad vatrene ivice. Najviši nivo vode u bubnju može biti 10÷12cm iznad vodene ivice.
Ovo zavisi od sistema i veličine kotla. Nivo vode u kotlu se obično održava na sredini, između
vodene ivice i najvišeg dopuštenog nivoa u kotlu. Ako nivo vode u bubnju poraste iznad
dopuštenog nivoa, smanjuje se parni prostor kotla što povećava vlažnost zasićene pare.
Paroskupljač ili parni dom je sud koji služi za odvajanje zasićene vodene pare od vode. U njemu
se vodene čestice iz pare donekle odvajaju i vraćaju u bubanj, a para postaje manje vlažna.
Vodeni prostor parnog kotla je prostor ispunjen vodom. Ukoliko je vodeni prostor veći,
utoliko je rad kotla elastičniji, tj. nagle promjene opterećenja odnosno proizvodnje pare blaže se
održavaju na kolebanje pritiska u kotlu. Velika količina vode sa akumulisanom toplotom
20
nadoknađuje neravnomjernu potrošnju vodene pare i ublažava pad pritiska u kotlu. Kotlovi s
malim vodenim prostorom brzo se pripremaju za pogon, ali daju zasićenu paru sa većim
stepenom vlažnosti i kod neravnomjernog opterećenja naglo mijenjaju pritisak. Isparavajuća
površina kotla je površina nivoa vode u kotlu, vodeno ogledalo.
Napojni prostor je prostor između vodene ivice i najvišeg dopuštenog nivoa u kotlu.
Naizmjenično se prazni i puni vodom u zavisnosti od proizvodnje pare, odnosno napajanja.
Ložište je prostor u kome sagorijeva gorivo, na rešetki ako je komadastog oblika ili u
ložišnom prostoru ako je u prašinastom, tečnom ili gasovitom stanju. Ispod rešetke je pepeljara,
a na kraju rešetke koš za šljaku. Sa strane rešetke kroz vazdušne kanala i ispod rešetke kroz
procijepe dovodi se vazduh potreban za sagorijevanje. Ložište nema rešetku, ako se kotao loži
ugljenom prašinom, tečnim ili gasovitim gorivom. U tom slučaju ima ugrađene gorionike. Neka
ložišta za sagorijevanje ugljene prašine imaju malu rešetku za dogorijevanje krupnijih čestica koje
ne sagore u letu, već padaju na dno ložišta.
Dimni kanali služe za odvođenje dimnih gasova iz kotlovskog ložišta u dimnjak. Dimni
kanali se grade tako što veća količina toplote bude predata grejnim površinama kotla. Kod
projektovanja se, pored navedenog, vodi računa da gasovi sa određenim temperaturama moraju
napustiti kotao. Strujanje vode i pare u kotlu i dimnih plinova može biti u istom smijeru,
suprotnom ili čak poprečno.
Dimnjak služi da obezbijedi prirodnu promaju u kotlu i da izbaci dimne plinove u više
slojeve atmosfere. Dimnjak mora da ima odgovarajuću visinu, poprečni presjek i da bude obložen
termičkom izolacijom. Visinu dimnjaka određuju potrebna jačina promaje u kotlu i higijenski
zahtjevi čistoće zraka. Koji će od ova dva biti uticajniji, to zavisi od mjesta izgradnje kotlarnice,
naseljena ili nenaseljena mjesta.
U grubu armaturu spadaju: vrata, zasuni, ventilatori, mlinovi za uglja, gorionici za ugljenu
prašinu i tečna goriva. U aparaturu kotla spadaju svi instrumenti preko kojih se prati rad kotla i
vrši ručna ili automatska regulacija njegovog rada.
Pregrijači pare, zagrijači vode i zagrijači vazuha svi zajedno spadaju u naknadne ogrjevne
površine kotla i služe za povećanje stepena iskorištenja istog, odnosno omogućavaju uštedu
goriva. Pregrijači pare prevode zasićenu paru u pregrijanu, tj. u paru više temperature, ne
mijenjajući joj pri tom pritisak. Temperatura pregrijavanja pare zavisi od namjene kotla. Zagrijači
vode i vazduha su smješteni u izlazni kanal dimnih gasova. Zagrijavaju vodu za napajanje kotla i
zrak za sagorijevanje, koristeći temperaturu izlaznih dimnih plinova.
- postizanje visokih tlakova pare u najširem rasponu od 0,5 do 30 bar (uz manja ulaganja i
pogonske troškove u odnosu na klasične instalacije),
- mogućnost postizavanja različitih tlakova s istim generatorom,
- velika mogućnost regulacije proizvodnje pare (1:5 odnosno 20 - 100 %) uz normalan
(kontinuiran) rad vrelouljnog kotla (zagrijača),
- manja osjetljivost generatora na kvalitetu napojne vode i vrlo lako čišćenje eventualnih
naslaga (mehaničko),
- nema opasnosti od eksplozije ili oštećenja uređaja kod pomanjkanja vode (osim toga
primarni krug je bez tlaka) i dozvoljen je smještaj u tehnološkom prostoru, bez posebne
kotlovnice,
- potpuno automatiziran pogon, vrlo jednostavan za održavanje,
- prostor koji kompletna instalacija zauzima mnogo je manji od potrebnog prostora za
klasične instalacije s parnim kotlom.
Opisani sustav proizvodnje pare (vrele vode) ima neograničenu primjenu u svim
tehnološkim procesima i grijanjima, a posebno kod potreba za relativno malim količinama pare
visokog tlaka i u slučajevima nepostojanog režima potrošnje.Poseban je problem u kotlovima,
bez obzira na njihovu vrstu, kotlovac ili kamenac, mineralni talog (uglavnom kalcijev karbonat)
koji se grijanjem izlučuje iz vode, nakuplja se kao kora na unutarnjim stijenkama kotlova i cijevi,
što može izazvati pucanje stijenki i eksploziju.
22
4. KONDENZATOR
Kondenzator je klasični izmjenjivač topline koji „vraća“ paru natrag u tekuće stanje, nakon
što ekspandira u turbini. Kondenzat se pumpama vraća natrag u proces. Pritisak u klasičnom
kondenzatoru je izuzetno mali (podpritisak – oko 0,045 bara). Pošto je kondenzator izmjenjivač
topline potrebno je osigurati i medij kojem će se ta topline predati kako bi se para ohladila do
temperature kondenzata. Upravo zbog toga su termoelektrane smještene na rijekama, moru...,
kako bi se osigurao medij koji će preuzimati svu tu toplini.
Kondenzator vodene pare se ugrađuje na izlazu parne turbine, parnog stapnog stroja ili
na povratu s grijača. Oni pretvaraju vodenu paru iz parnog stanja u tekućinu, tj. vodu. Mogu
raditi na atmosferskom tlaku, a uobičajeno rade na malom podtlaku ili vakuumu. Uglavnom se
hlade vodom, bilo slatkom ili morskom, a rijeđe se hlade zrakom, zbog veće cijene uređaja i
nemogućnosti postizanja dovoljno niskih tlakova na izlazu parne turbine.
24
6. RASHLADNI TORANJ
25
7. PREDNOSTI I NEDOSTACI TEP-a U ODNOSU NA DRUGA
POSTROJENJA
- relativno jeftina električna energija (niska i stabilna cijena uglja na svjetskom tržištu);
- zalihe uglja dovoljne su za sljedećih 300 −900 godina (ovisno o proizvodnji električne
energije, odnosno o potrebama za električnom energijom) poznata i pouzdana
tehnologija dobivanja i
- prerade i upotreba uglja.
- cijena električne energije u plinskoj termoelektrani znatno varira i može postati vrlo
skupa (cijena goriva jako ovisi o geopolitičkim uslovima),
- onečišćenje okoliša zbog isticanja metana te ugljen i azot dioksida na bušotini,
- prirodni je plin skup, posebice su visoki troškovi prijenosa,
- zalihe su plina male, a i očekuju se znatan manjak prirodnog plina nakon 2020. godine,
26
- plin je vrlo neravnomjerno raspoređen u svijetu u većim ga količinama ima samo u Sibiru
i Skandinaviji te na Bliskom istoku.
Ne treba zaboraviti i naš najveći izvor energije,a to je upravo Sunce,te elektrane koje se
snadbjevaju energijom Sunca,pa prednosti tih elektrana su:
27
8. UTICAJ TEP-a NA OKOLIŠ
U ovom poglavlju rađena je analiza samo ovog prvog, odnosno onečišćenjem uslijed
sagorijevanja fosilnog goriva. Sagorjevanje je proces u kojem se hemijska energija sadržana u
gorivu transformiše u unutrašnju energiju koja se opet dalje iskorištava u raznim procesima. Kod
sagorijevanja u atmosferu se ispuštaju plinovi kao što su CO, voda, NOx, različiti ugljikovodici itd.
Od svih navedenih ugljik dioksid i voda nisu direktno otrovni za ljude. No oni izravno utiču
svojom koncentracijom na zagrijavanje atmosfere (apsorpcija toplotnog zračenja u atmosferi).
Vrsta i sastav plinova nastalih uslijed sagorijevanja ovisi o sastavu goriva koje sagorijeva u
procesu.
Elementi koji čine većinu fosilnih goriva su ugljik, vodik i sumpor. Ugljik može sagorijevati
potpuno i djelomično. U potpunom sagorijevanju imamo CO2 kao produkt dok kod djelomičnog
sagorijevanja kao produkt imamo CO. Upravo zbog toga veći udio CO imamo u
termoelektranama na ugalj jer je teže osigurati kvalitetno miješanje goriva i zraka.
Sagorijevanjem vodika dobivamo vodu, a sagorijevanjem sumpora SO2. Kod sagorijevanja težimo
što potpunijem sagorijevanju. Da bismo to ostvarili cilj je imati što bolje miješanje zraka i goriva.
Naravno da je to najjednostavnije ostvariti kod plinskih goriva, a najteže kod krutog. Za
sagorijevanje potrebno je osigurati minimalnu količinu zraka. O količini sumpora u produktima
sagorijevanja najviše ovisi udio sumpora u samom gorivu. Dakle težimo uglju i nafti sa što manje
sumpora. Kod azota i njegovih oksida gorivo ne utiče toliko na produkciju NOx-a. Isto tako treba
spomenuti i izuzetno veliku količinu pepela kojeg jedna prosječna termoelektrana izbaci u okoliš.
U svrhu zaštite okoliša u posljednjih desetak godina donijelo se mnoštvo zakona i odredbi
koje bi trebale pridonijeti smanjenju zagađenja okoliša iz termoelektrana. Jedan od glavnih
parametara je kontrola i smanjenje sumpornih oksida. Postupak odsumporavanja može se vršiti
tako da se odvaja već iz goriva ili iz produkata sagorijevanja. Veći efekt se postiže ukoliko
sumporove okside uklanjamo iz produkata sagorijevanja. Ovakvi postupci zahtijevaju dodatna
ulaganja koja poskupljuju i krajnju cijenu električne energije. Azotove spojeve je najjednostavnije
reducirati postepenim sagorijevanjem. Na taj način možemo smanjiti emisiju dušičnih oksida za
oko 50%.
28
9. PROJEKTNI ZADATAK
29
Tabela 9.2. Stepenovanje NTT:
Pritisak
Pritisak na Temperatura Temperatura Entalpija na
Redni broj na ulazu u
izlazu iz na ulazu u na izlazu iz izlazu iz radnog
radnog kola radno
radnog kola radno kolo radnog kola kola
kolo
- [bar] [bar] [°C] [°C] [kJ/kg]
I (akcioni) 2 1,6 475 420 3315
II (akcioni) 1,6 1,2 420 360 3195
III (akcioni) 1,2 0,8 360 300 3075
IV (akcioni) 0,8 0,5 300 240 2955
V(reakcioni) 0,5 0,4 240 180 2835
VI (reakcioni) 0,4 0,32 180 150 2785
VII (reakcioni) 0,32 0,25 150 130 2735
VIII (reakcioni) 0,25 0,18 130 100 2685
IX (reakcioni) 0,18 0,1 100 75 2635
X (reakcioni) 0,1 0,07 75 50 2585
XI (reakcioni) 0,07 0,05 50 35 2535
XII (reakcioni) 0,05 0,03 35 24 2485
30
9.2 Bilans toplotnih potrošača
tw1=50[ºC],
tw2=80 [ºC],
Cw=4,186 [kJ/kgK]
Q TP1 = mw ∙ cw ∙ ∆t (9.1.)
Q TP1
mw = (9.2.)
cw ∙ ∆t
mw = 23,9[kg/s]
31
9.2.2 Bilans toplotnog potrošača II
tw1=50[ºC],
tw2=80 [ºC],
Cw=4,186 [kJ/kgK]
Q TP1 = mw ∙ cw ∙ ∆t (9.3.)
Q TP1
mw = (9.4.)
cw ∙ ∆t
mw = 31,85[kg/s]
32
9.3 Bilans zagrijača vode
Qdov = ṁ · ( h3 – h2 )
Qdov = 33,52 [MW]
34
9.5 Bilans kondenzatora
ṁ = 160 [t/h]
h6 = 2293 [kJ/kg]
h7 = 121,42 [kJ/kg]
Δtwl = 15 [K]
Cpwk = 4,18 [kJ/kgK]
35
9.6 Odabir turbina
36
Snaga turbine pri politropskoj ekspanzij
NNTT = NNTTa ∙ 𝜂𝑡 = 35,54 MW
37
9.7 Odabir napojne pumpe
Izabrana je sljedeća napojna pumpa naziva Boiler Feed Pump PE 160-140 karakteristika:
38
9.8 Odabir kondenzacione pumpe
39
LITERATURA
40