Mehanika tla i stijena str.

1
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

OSNOVNA SVOJSTVA TLA I FAZNI ODNOSI

2.1 Uvod
Tlo je trofazni materijal. Sastoji se od zrna i čestica koja tvore skelet tla i od
pora koje mogu biti ispunjene vodom i/ili zrakom (za pore će se koristiti indeks v – od
engleskog „voids“, šupljine). Tri faze koje promatramo su zrna i čestice, koje ćemo
ubuduće zvati čvrstim česticama (indeks s – od engleskog „solids“, čvrste tvari), voda
(indeks w – od engleskog „water“) i zrak (indeks a – od engleskog „air“). Iako se tlo
sastoji od mješavine ovih triju faza te bi bilo logično za očekivati da primjenjujemo
principe mehanike mješavina za definiranje njegovih svojstava, to nije slučaj u mehanici
tla. Također nije slučaj da primjenjujemo principe mehanike partikularnih tvari, uzevši u
obzir pojedinačne čvrste čestice tla i sile koje na njih djeluju. Nasuprot tome, u
mehanici tla primjenjujemo principe mehanike kontinuuma (neprekidnih sredina), gdje
se pretpostavlja da dano tijelo u neprekidnom obliku ispunjava prostor koji zauzima. To
izgleda paradoksalnim kada se radi o tlu. Kako, naime, možemo zamisliti gustoću tla u
točki zamišljenog kontinuuma u kojoj se baš nalazi pora? Ili, još bolje, kako u toj točki
možemo zamisliti naprezanje od vlastite težine tla?
Rješenje ove enigme nalazi se u „razmazanim“ svojstvima tla preko cijele
njegove mase ili preko masa njegovih faza. Primjerice, za određivanje gustoće tla,
njegovu cijelu masu (sa čvrstim česticama, vodom i zrakom) podijelimo s volumenom
koji zauzima. Za pojedine faze tla također definiramo njihove gustoće, pa razmatramo
gustoću čvrstih čestica i gustoću vode. Gustoću zraka u mehanici tla ne uzimamo u
obzir.
Za definiranje odnosa među fazama tla, predočimo element tla kao da je
podijeljen na tri dijela: na volumen ispunjen samo čvrstim česticama, volumen ispunjen
samo vodom i volumen ispunjen samo zrakom. Tako jednostavno možemo definirati
svojstva tla, koja su neophodna za analizu njegova ponašanja. Pod ponašanjem tla
najčešće razumijevamo odnos između naprezanja i deformacija u tlu. Naprezanje je sila
podijeljena s površinom na koju djeluje. Prema principima mehanike kontinuuma, opet
zamislimo „razmazani“ presjek kroz tlo, kao da je jednoličan (neprekidan), i silu
podijelimo s površinom tog presjeka za dobivanje naprezanja.
U mehanici tla pretpostavljamo da su čvrste čestice i voda nestišljivi. To znači
da, uslijed vanjskog opterećenja, neće doći do promjene volumena čvrstih čestica tla ni
vode u zatvorenoj posudi. Deformacije se u potpunosti realiziraju u porama tla, tako da
se (za pozitivnu deformaciju) smanjuje njihov volumen. Pri tome dolazi do novog
složaja čvrstih čestica i tlo, u cjelini, smanjuje volumen i/ili mijenja oblik (distorzija).
Ako su pore u tlu potpuno ispunjene vodom, nužno je da voda isteče iz tla prije nego li
se može smanjiti volumen pora. Brzina istjecanja vode iz tla ovisi o svojstvu tla koje se
zove koeficijent propusnosti, o kojem će biti riječi u četvrtom poglavlju.

2.2 Vlažnost tla

Vlažnost tla je jedno od osnovnih svojstava tla koje se utvrđuje u laboratoriju za
svaki uzorak tla, budući da voda ima značajan utjecaj na mehaničko ponašanje tla.
Označava se simbolom w i definira kao odnos mase vode Mw i mase čvrstih čestica Ms u
uzorku tla:
M
w  w  100 (%) (2.1)
Ms
Mehanika tla i stijena str. 2
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

Budući da su brojnik i nazivnik u izrazu (2.1) međusobno nezavisne veličine,

vrijednost vlažnosti može bitno premašiti 100 %. Pogodnost ovog svojstva očituje se u
jednostavnosti njegovog određivanja. Uzorak vlažnog tla naprosto se izvaže (odredi mu
se masa M), zatim se osuši u peći na 1050 C u trajanju od oko 24 sata, pa se ponovo
izvaže da bi se dobila masa suhog uzorka Md (indeks d je od engleskog „dry“), koja je
jednaka masi čvrstih čestica Ms u uzorku. Kako je razlika mase vlažnog i mase suhog
uzorka tla jednaka masi vode u uzorku, Mw = M - Ms, izračun vlažnosti slijedi iz izraza
(2.1). Vlažnost se izražava u postocima.
Za dobivanje prirodne vlažnosti tla, one koju je tlo imalo in-situ (na terenu),
prije vađenja uzorka, izvađeni je uzorak potrebno posebno zaštititi kako ne bi izgubio
vodu isparavanjem, a u laboratoriju ga prije ispitivanja treba čuvati u vlažnoj komori.
Kao što će naknadno biti prikazano, vrijednosti vlažnosti tla određene pod posebno
definiranim uvjetima vrlo su značajne karakteristike toga tla. Zato je određivanje
vlažnosti jedan od osnovnih pokusa u geotehničkim laboratorijima.

2.3 Fazni odnosi

Međusobni odnos triju faza u tlu ima utjecaj na mehaničko ponašanje tla. Taj se
odnos prikazuje u faznom dijagramu, koji je prikazan na slici 2-1. U faznom dijagramu
elementa tla, Va označava volumen zraka u porama, Vw volumen vode u porama a Vs
volumen čvrstih čestica u tlu, dok Ma, Mw i Ms označavaju odgovarajuće mase tih faza.
Za masu zraka se pretpostavlja da je Ma  0. Zrak i/ili voda ispunjavaju pore tla, pa još
imamo oznaku za volumen pora Vv = Va + Vw. Volumen pora i volumen čvrstih čestica
čine ukupan volumen elementa tla, pa je V = Vv + Vs. Isti odnosi vrijede i za mase faza.

zrak Va, Ma zrak

Vv e
voda
V, M Vw, Mw voda v=1+e

čvrste
čestice čestice
Vs, Ms 1

tlo fazni dijagram

Slika 2-1. Fazni dijagram tla i oznake volumena i masa

Iz odnosa volumena faza definiramo tri svojstva tla: to su koeficijent pora e,

stupanj zasićenosti ili saturiranosti tla Sr i relativni porozitet n. Koeficijent pora
definiran je izrazom:
V
e v (2.2)
Vs
Koeficijent pora bezdimenzionalna je veličina. U izrazu (2.2), Vs se ne mijenja,
bez obzira na procese kroz koje tlo prolazi. Mijenja se samo volumen pora Vv, pa ova
promjena volumena pora ujedno čini i promjenu ukupnog volumena tla V. Ako volumen
čvrstih čestica svedemo na jedinični, dakle Vs = 1 m3, onda je volumen pora jednak
koeficijentu pora, odnosno e = Vv, kao što je prikazano na desnoj strani slike 2-1.
Stupanj zasićenosti tla definiran je izrazom:
V
Sr  w  100 (%) (2.3)
Vv
Mehanika tla i stijena str. 3
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

Dakle, stupanj zasićenosti pokazuje koliki je postotak pora ispunjen vodom. Ako
je Sr = 0, tlo je suho. Ako je Sr = 100 %, pore u tlu su u potpunosti ispunjeno vodom, pa
kažemo da je tlo potpuno zasićeno ili potpuno saturirano. Ako je 0 < Sr < 100 %, pore
su ispunjene vodom i zrakom i kažemo da je tlo djelomično zasićeno ili parcijalno
saturirano.
Relativni porozitet, ili samo porozitet, definiran je izrazom:
V
n  v  100 (%) (2.4)
V
Budući da je u izrazu (2.4), brojnik sastavni dio nazivnika, relativni porozitet je
manji od 100 %. Jednostavnim proračunom dođe se do veze između koeficijenta pora i
relativnog poroziteta:
e
n  100 (%) (2.5)
1 e
odnosno
n
e (2.6)
1 n
gdje se n izražava kao decimalni broj a ne kao postotak.
Nijedno od definiranih svojstava tla iz faznih odnosa volumena, koeficijent pora,
stupanj zasićenosti tla ni relativni porozitet, ne određuju se izravno laboratorijskim
pokusima, već neizravno pomoću drugih svojstava, kao što će biti objašnjeno u
sljedećem potpoglavlju.

2.4 Gustoće i obujamske težine

Gustoća je jedna od osnovnih veličina koje opisuju mehaničke karakteristike
svakog materijala. Definira se kao masa jediničnog volumena materijala. Tako jedan
kubni metar vode ima masu od oko 1 Mg, a 1 cm3 vode ima masu od 1 g pa je gustoća
vode w = 1 Mg/m3 = 1 g/cm3. Između prve i druge jedinice za gustoću vode, treba
preferirati prvu jedinicu, u skladu s međunarodnom konvencijom o jedinicama.
Gustoću u mehanici tla definiramo za pojedine faze, osim zraka, koji ima
zanemarivu masu, i za cijeli element tla. Tako definiramo gustoću vode w i gustoću
čvrstih čestica s iz:
M
w  w (Mg/m3) (2.7)
Vw
M
s  s (Mg/m3) (2.8)
Vs
Mjerenje gustoće provodi se konzistentno s njenom definicijom, mjerenjem
mase poznatog volumena. Masa se mjeri preciznom vagom. Dok je za vodu relativno
jednostavno odrediti volumen koji zauzima dana masa vode, volumen koji zauzima
neka masa čvrstih čestica nije jednostavno izmjeriti, jer se među čvrstim česticama
nalaze pore. Za određivanje gustoće čvrstih čestica, u geotehničkom laboratoriju služi
piknometar, vatrostalna staklena posuda poznatog volumena, kao što je prikazano na
slici 2-2.
Mehanika tla i stijena str. 4
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

(a) (b) (c))

Slika 2-2. Postupak mjerenja gustoće čvrstih čestica piknometrom: (a) piknometar ispunjen vodom;
(b) masa čvrstih čestica tla; (c) piknometar s vodom i čvrstim česticama – prema Arhimedovu
zakonu, iz piknometra će se preliti odgovarajući volumen vode

Sa slike 2-2, masu piknometra ispunjenog vodom (a) označimo s M1, masu
čvrstih čestica (b) označimo s Ms, masu piknometra s vodom i čvrstim česticama (c) s
M2, a masu vode koja se prelila iz piknometra s Mw. Masu vode koja se prelila iz
piknometra odredimo iz: Mw = M1 + Ms  M2. Osim toga, Mw = w Vw, a prema
Arhimedovu zakonu, Vw = Vs. Sada imamo određene Ms i Vs pa time i gustoću čvrstih
čestica s. Gustoća čvrstih čestica u tlu kreće se u relativno uskim granicama, obično
između 2,65 i 2,75 Mg/m3.
Gustoću tla definiramo izrazom:
M
 (Mg/m3) (2.9)
V
U izrazu (2.9), masa tla i njegov volumen uključuju čvrste čestice, vodu i zrak,
znači sve što se u tlu nalazi. Određivanje gustoće tla provodi se mjerenjem mase i
volumena uzorka tla, obično tako da se uzorak tla oblikuje u pravilni oblik, kvadar ili
valjak, kojem se lako izmjeri volumen mjereći njegove dimenzije, a masu vaganjem.
Alternativno se volumen uzorka tla može mjeriti pomoću volumena istisnute tekućine
prilikom njegova potapanja, uz uvjet da je površina uzorka prethodno zaštićena od
prodora tekućine u uzorak, primjerice, potapanjem uzorka u rastopljeni vosak. Gustoća
tla kreće se u granicama od 1,0 do 1,1 Mg/m3 za treset, 1,4 do 2,0 Mg/m3 za glinu i prah
te 1,9 do 2,3 Mg/m3 za pijesak i šljunak.
Sve definirane gustoće za tlo mogu se, kako je navedeno, odrediti jednostavnim
laboratorijskim pokusima. U mehanici tla definiramo još jednu gustoću, gustoću suhog
tla, koja je omjer mase čvrstih čestica i ukupnog volumena elementa tla:
M
d  s (Mg/m3) (2.10)
V
a određujemo je iz izraza:

d  (2.11)
1 w
Također vrijedi izraz:
s
d  (2.12)
1 e
što nam, za poznatu gustoću čvrstih čestica omogućava da odredimo koeficijent pora.
Stupanj zasićenosti tla sada možemo odrediti iz izraza:
s
Sr e  w (2.13)
w
Obujamsku težinu definiramo kao težinu jediničnog volumena materijala.
Budući da je odnos između težine i mase takav da težinu dobijemo kada masu
pomnožimo s gravitacijom sile teže g = 9,81 m/s2, obujamsku težinu tla dobijemo iz
izraza:
Mehanika tla i stijena str. 5
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

 g (kN/m3) (2.14)

Analogno definiramo obujamsku težinu vode, čvrstih čestica i suhog tla:
 w  g w (kN/m3) (2.15)
 s  g s (kN/m3) (2.16)
 d  g d (kN/m3) (2.17)
Mehanika tla i stijena str. 6
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

GRANULOMETRIJSKI SASTAV TLA

Za dani uzorak tla potrebno je odrediti raspodjelu veličina zrna u njemu. Ova se
raspodjela prikazuje granulometrijskim dijagramom. Sva zrna tla u rasponu između
dviju različitih veličina promjera nazivaju se frakcijom. Tako, primjerice, frakcija
pijeska označava sva zrna uzorka tla čiji se promjer kreće između 0,06 mm i 2 mm.
Pojedine frakcije krupnozrnog tla izoliraju se na sitima različitih veličina otvora (slika
2-3).

Slika 2-3. Primjeri sita različitih veličina otvora i različitih frakcija tla

Ova se sita postave jedno ispod drugog, svako sljedeće s manjom veličinom
otvora od prethodnog. Na prvo sito, s najvećom veličinom otvora, usipa se uzorak
poznate mase M. Sva se sita zajedno vibriraju i tako se uzorak tla prosijava, s tim da na
svakom situ ostane masa uzorka Mi, koja se izvaže. Zatim se izračuna postotak mase
uzorka, čija su zrna veća od sita i. Primjerice, (M1/M)×100 je postotak ukupne mase
uzorka čija su zrna veća od otvora prvog sita, ((M1+M2)/M)×100 je postotak ukupne
mase uzorka čija su zrna veća od otvora drugog sita i tako dalje. Kada dobivene
postotke za svako sito odbijemo od 100 %, dobijemo postotak ukupne mase uzorka čija
su zrna manja od otvora tog sita. Primjerice, neka za dani uzorak, na prvom situ ostaje
10 % njegove mase, a na drugom situ 15 % njegove mase. Tada 90 % mase uzorka ima
promjer manji od otvora prvog sita, a 75 % mase uzorka ima promjer manji od otvora
drugog sita. Ove postotke nanosimo na ordinatu granulometrijskog dijagrama, dok na
apscisu nanosimo veličinu otvora danog sita D u milimetrima, što ujedno predstavlja i
promjer zrna. Tako dobijemo granulometrijsku krivulju. Primjeri granulometrijskih
krivulja prikazani su na slici 2-4. Najmanji otvor sita je oko 0,06 mm, granice veličine
zrna između krupnozrnatog i sitnozrnatog tla.
Mehanika tla i stijena str. 7
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

prah pijesak šljunak valu-

glina tice
sitan srednji krupan sitan srednji krupan sitan srednji krupan
100

M (%): udio mase zrna sitnijih od D

90

80

70

60 60
50 50
40

30 30
20
12
10 10
5
0
0.002 0.06 2 60
0.001 0.01 0.1 1 10 100
promjer zrna, D (mm)

sitno zrno, sitnež krupno zrno

areometriranje sijanje

Slika 2-4. Granulometrijski dijagram

Postupak sijanja provodi se na suhom uzorku, kojem se, nakon određivanja

ukupne mase M, ispiranjem odvoje frakcije zrna manje od 0,06 mm. Ovaj se postupak
sijanja naziva suhim postupkom. Alternativno, sijanje se može provoditi mokrim
postupkom, u kojem se prethodno ne odvajaju čestice promjera manjeg od 0,06 mm,
već se one prosijavaju kroz sita uz protjecanje vode koja ih odnosi do zadnjeg sita.
Procijeđena se voda sa sitnim česticama skupi u posudu, kako bi se na njih primijenio
postupak areometriranja za dio granulometrijske krivulje koja odgovara frakciji praha.
Areometar je poseban plovak sa skalom, pomoću kojeg se mjeri gustoća otopine, u
kojoj se talože čvrste čestice. Mjerenje se temelji na svojstvu otopine da plovak to
manje u nju uranja što joj je gustoća veća. Za određivanje gustoće otopine koristi se
Stokesov zakon za brzinu taloženja pravilnih kugli u tekućini, prema kojem je brzina
taloženja pravilne kugle danog promjera proporcionalna kvadratu tog promjera. Ovaj
zakon ne vrijedi za čestice promjera manjeg od 0,002 mm, dakle za čestice gline, čije je
taloženje pod utjecajem Brownova gibanja.
U praksi se uvriježilo isticanje nekoliko karakterističnih promjera zrna danih
uzoraka tla, pomoću kojih se kvantificiraju neke osnovne osobine granulometrijskog
sastava. Tako se ističe promjer zrna D10, koji se naziva efektivnim promjerom zrna. To je
promjer zrna tla od kojeg 10 % mase uzorka ima zrna manjeg promjera. Odredi se iz
granulometrijske krivulje tako da se za vrijednost od 10 % na ordinati, odredi apscisa
točke na granulometrijskoj krivulji. Ova apscisa odgovara vrijednosti D10. Analogno se
definiraju veličine D50, D30 i D60, a promjer Dmax označava promjer najvećeg zrna u
uzorku. Ove se veličine koriste za korelacije s koeficijentom propusnosti tla, za
određivanje kapilarnih svojstava tla te za klasifikaciju tla, kao što će za potonje biti
prikazano u trećem poglavlju.
Mehanika tla i stijena str. 8
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

GRANICE KONZISTENCIJE SITNOZRNOG TLA

Vlažna sitnozrnata tla, prahovi i gline, pokazuju svojstvo plastičnosti. Za razliku

od elastičnosti, plastičnost je svojstvo materijala da zadržava deformirani oblik nakon
uklanjanja opterećenja koje ga je deformiralo. Usporedbu pojma elastičnosti i
plastičnosti, na pojednostavljenom primjeru elastične i plastične proste grede, prikazuje
slika 2-5. Elastična se greda vraća u početni oblik nakon uklanjanja sile, dok plastična
greda ostaje u deformiranom obliku bez obzira što na nju više ne djeluje sila.

(a) elastična greda (b) plastična greda

Slika 2-5. (a) Elastičnost i (b) plastičnost

Vlažna sitnozrnata tla pokazuju izrazito svojstvo plastičnosti, ovisno o njihovoj

vlažnosti w. Ako je vlažnosti vrlo mala, tlo je u čvrstom konzistentnom stanju, pri čemu
se ponaša krto i može se lomiti u komade. Pri postupnom povećanju vlažnosti, tlo
prelazi u polučvrsto konzistentno stanje, zatim u plastično konzistentno stanje, dok je
pri velikoj vlažnosti u tekućem ili žitkom konzistentnom stanju, pri čemu više nema
čvrstoću na smicanje. Tijekom povećanja vlažnosti tla, povećava se volumen tla. Na
granicama između navedenih konzistentnih stanja, odgovarajuće vrijednosti vlažnosti
nazivaju se granicom stezanja wS, granicom plastičnosti wP i granicom tečenja ili
žitkosti wL, kao što prikazuje slika 2-6. Ove se granice konzistencije još nazivaju i
Atterbergovim granicama. Sitnozrnato tlo ima svojstvo plastičnosti za sve vrijednosti
vlažnosti između granice plastičnosti i granice tečenja.
polučvrsto k. s.

plastično k. s.
volumen uzorka, V

čvrsto k. s.

žitko k. s.

IP

wS wP wL

vlažnost, w

Slika 2-6. Konzistentna stanja i granice konzistencije (Atterbergove granice)

Za određivanje granice tečenja Casagrande je razvio poseban uređaj (slika 2-7) u

kojem se dovoljno vlažan uzorak tla razmazuje u posebnu ovalnu zdjelicu, u uzorku se
posebnim nožem zarezuje utor širine 13 mm, a zdjelica, okretanjem ručice, ritmički
pada s određene visine na podlogu. Pri tom se mjeri broj okretaja ručice (udaraca
Mehanika tla i stijena str. 9
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

zdjelice u podlogu) potrebnih da se utor zatvori na duljini od oko 1 cm. Ovaj se

postupak ponavlja pri različitim vlažnostima uzorka. Vlažnost uzorka se nanosi na
ordinatu odgovarajućeg dijagrama, a na apscisu u logaritamskom mjerilu nanosi se broj
udaraca potrebnih za zatvaranje utora. Na dobivenoj se krivulji označi točka koja
odgovara broju udaraca od 25. Vlažnost uzorka, koja odgovara toj točki je granica
tečenja wL.

Slika 2-7. Casagrandeov uređaj za određivanje granice tečenja

Alternativno se za određivanje granice tečenja koristi postupak pomoću

padajućeg stošca (slika 2-8.a), u kojem se stožac mase 80 g s kutom šiljka od 300, ili
stožac mase 60 g i kutom šiljka od 600, prisloni na zdjelicu s vlažnim tlom i pušta da
prodre pod vlastitom težinom u uzorak tla. Granica tečenja je postignuta kad stožac
prodre u tlo 20 mm za stožac s kutom od 300, odnosno 10 mm za stožac s kutom od 600.
Ovaj postupak preporučuje Međunarodno društvo za mehaniku tla i geotehničko
inženjerstvo (ISSMGE), jer se pokazuje da postupak s Casagrandeovim uređajem ovisi
o osobnoj procjeni laboranta.
točnost pomaka
0.1 mm
oko 550 mm

šiljak
300 ili 600
posuda s
uzorkom tla
D>55 mm
h>30 mm

3.2 mm

(a) (b)
Slika 2-8. (a) Uređaj padajućeg stošca za određivanje granice tečenja;
(b) postupak valjanja valjčića za određivanje granice plastičnosti

Za granicu plastičnosti koristi se relativno primitivni postupak ručnim valjanjem

valjčića vlažnog tla na odgovarajućoj podlozi (slika 2-8.b). Ako se valjčići lome pri
debljini od oko 3 mm, oni su na granici plastičnosti. Obično se s valjanjem počinje pri
većoj vlažnosti od granice plastičnosti, kada će se valjčići lomiti pri debljini manjoj od
propisane. Valjanje se zatim nastavlja uz povremeno gnječenje uzorka, pri čemu on gubi
vodu, odnosno vlažnost mu se smanjuje, sve dok se ne postigne traženi kriterij.
Mehanika tla i stijena str. 10
Vlasta Szavits-Nossan 2. predavanje

Za određivanje granice stezanja razvijen je postupak sa živom, ali se on,

obzirom na manji značaj te granice u praksi i zahtjevnost postupka, neće ovdje opisivati.
Granica stezanja povezana je s kapilarnošću. Ako, primjerice, vlažnu glinu razmažete po
vanjskom dijelu kože šake, uskoro ćete osjetiti stezanje kože. To je zato što voda
isparava iz gline, u porama se gline stvaraju meniskusi vode, zaobljene površine vode u
kontaktu sa zrakom za koje kažemo da su pod djelovanjem površinske napetosti,
odnosno vlačnih sila na kontaktu između meniskusa i tla, koje djeluju tako da se
smanjuje volumen pora jer ove sile zbližavaju čestice tla. Time se smanjuje volumen tla,
uz njegovu još uvijek potpunu zasićenost vodom i koža se steže. Radijus meniskusa
tijekom isparavanja vode sve više se smanjuje dok ne dođe u određeno ravnotežno
stanje, pri kojem tlo ima minimalni volumen i potpunu zasićenost vodom. Vlažnost tla
tada je jednaka granici stezanja ws. Daljnim isparavanjem vode, volumen tla se više ne
smanjuje, već zrak počinje ispunjavati pore i tlo više nije potpuno zasićeno vodom.
Budući da su u mehanici tla najvažnije granica plastičnosti i granica tečenja,
koje definiraju raspon vlažnosti tla pri kojima se tlo ponaša plastično, definira se indeks
plastičnosti:
I P  wL  wP (%) (2.18)
Važno je znati koliko se prirodna vlažnost tla nalazi blizu granici tečenja, pa se
definira indeks konzistencije:
w  w wL  w
IC  L  (2.19)
wL  wP IP
Ako indeks konzistencije ima vrijednost blizu 0, znači da će uz vrlo mali dotok
vode u tlo, to tlo preći u tekuće stanje i izgubiti čvrstoću na smicanje. Ako mu je
vrijednost negativna, tlo je već u tekućem stanju. Zato je puno povoljnije ako tlo ima
veće vrijednosti indeksa konzistencije. Još se definira i indeks tečenja:
w  wP
IL   1  IC (2.20)
wL  wP
za koji je to povoljnije što mu je vrijednost bliža 0 ili negativna.
Vrsta i količina minerala gline utječe na granice konzistencije, ali i na druga
mehanička svojstva glinovitih tala. Iz tog su razloga granice konzistencije korisne u
praksi jer na relativno jednostavan način omogućuju grubu procjenu mehaničkih
svojstava tla. U pokušaju da se utjecaj vrste minerala gline razdvoji od utjecaja količine
frakcije gline u tlu, za sitnozrna je tla uveden pojam indeksa aktivnosti, koji je definiran
izrazom:
I
Ia  P (2.21)
CF
gdje CF predstavlja udio frakcije gline u uzorku tla, odnosno udio čestica
promjera manjeg od 0,002 mm, izražen u %. Za mnoga glinovita tla, za koja inače
indeks plastičnosti i frakcija gline variraju u širokim granicama, indeks aktivnosti je
približno konstantan. Zbog toga je indeks aktivnosti koristan pokazatelj pri definiranju
profila tla.