MEHANIKA TLA I TEMELJENJE

1. Granulometrijski sastav
Sadržaj zrna različitih veličina u određenoj količini tla iskazan u postotku od
ukupne mase naziva se granulometrijskim sastavom.
Granulometrijski dijagram – služi za ocjenu pojedinih karakteristika tla, a i kao
jedan od pokazatelja kod klasifikacije tla.

Apscisa – promjer zrna u logaritamskoj razmjeri

Ordinata – postotak pojedinih zrna koja su prošla kroz određenu veličinu sita
Šljunak (60mm-2mm)
Pijesak (2mm-0,06mm)
Prašina (0,06mm-0,002mm)
Kameni blok >60mm
Glina <0,002mm
Granulometrijski sastav se određuje:
- Metodom prosijavanja (suho i mokro stanje) zrno >0,06mm
- Metodom sedimentiranja (aerometriranja) zrno <0,02mm
- Kombinirana metoda (materijal od pijeska, prašine, gline – sijanje
krupnih i sedimentiranje sitnih frakcija

2. Metoda prosijavanja
Za geomehanička ispitivanja preporučuju se sita sa:
- Okruglim otvorima od preforiranog lima, prečnika ∅=100, 50, 30, 15, 2 i
1mm
- Mrežastim kvadratnim otvorima S□= 0,5, 0,2, 0,1, 0,06 mm
Suhi postupak: Uzorak od 200 g (prašinast i sitan pijesak)
500 g (krupnozrni pijesak i sitan šljunak)
Osuši se u sušnici na 105°K, osušeni materijal se točno izvaga – prosijava, sito s
najvećim otvorom je gore, s najmanjim dole, ispod njega posljedna posuda za
hvatanje materijala. Sita se stave na tresaljku i tresu dok sav materijal ne prođe
kroz njih. Važu se ostaci na svakom situ i izražavaju u postotku ukupne težine
uzorka.
𝑊𝑖
pi= *100(%)
𝑊𝑚

Mokri postupak: slučaj slijepljenih sitnih frakcija, materijal na svakom situ se

ispire vodom dok ne prođe sav materijal kroz sita određenog promjera,
materijal s vodom se hvata u posudu, suvišna voda nakon sedimetnacije se
odlije. Ostaci na sitima, skupa s materijalom se suši, važe i računa postotak
prolaza.
3. Metoda sedimentacije (aerometriranje)
Zasniva se na Stockesovom zakonu (čestice zrna <0,06 mm), veća zrna se talože
brže, stinija sporije.
Predviđaju se lopstasta zrna i homogena smjesa kroz koju tijelo tone, uzimaju se
odstupanja manja i zanemarljiva.
Ispitivnanje se vrši aerometrom:
Sastoji se od tijela aerometra (hidrometra) u kojem se nalaži živa na dnu i vrata
aerometra

Za glinovite materijale uzorak 50 g, za pjeskovite 100 g, uzorak se dobro natopi

i dispergira u vodi. Masa se sipa u menzuru od 1 L i dosipa se destilirana voda,
suspenzija se naizmjeničnim prevrtanjem i trešnjom u ruci dobro izmješa dok
ne postane jednoobrazna masa, zatim se počinje mjeriti vrijeme i gustoća
smjese. Gustoća se mjeri aerometrom u intervalima 15 i 30 s 1, 2, 5, 30 minuta
1h i 24h. Na osnovu vremena t od početka ispitivanja do mjerenja gustoće
dobijemo promjer zrna Dt, a sa gustoćom postotak mase, na osnovu čega se
sačini dijagram prosijavanja.
Korigiranje se vrši pomoću nomograma- grafička metoda koju je Casagrande
razradio koristeći Stockesov zakon.
Kombinirana metoda
Kod materijala s česticama različite krupnoće, krupni se odvajaju sijanjem kroz
sita, sitnija aerometriranjem. Prvo se morkim postupkom izdvoje čestice preko
0,06 mm sijanjem,a aerometriranjem čestice koje su prošle kroz ovo sito, i to
ako je materijala više od 10%
4. Stupanj ravnomjernosti tla
Allen Hazen je iz granulometrijske krivulje definirao stupanj ravnomjernosti tla:
𝐷60
Cn=
𝐷10

D60=dijametar zrna koji odgovara prolazu kroz sito od 60%

D10=dijametar zrna koji odgovara prolazu kroz sito od 10%
Cn < 5 tlo se smatra ravnomjernim
Cn= 5 – 15 tlo umjeren neravnomjernog sastava
Cn > 15 tlo neravnomjerno granulirano
Cn = 1 najmanja vrijednost koeficijenta, materijal kod kojeg su sva zrna istog
promjera.
5. Poroznost
Tlo je porozan materijal, sastoji se od određene količine zrna različite veličine i
od šupljina između njih – porama.
Apsolutna poroznost ili poroznost tla n – odnos između ukupne zapremine pora
prema ukupnoj zapremini uzorka tla
𝑉𝑝 𝑉𝑝
n= =
𝑉 𝑉𝑝+𝑉𝑚

Vp = zapremina pora
Vm = zapremina čvrstih čestica
V = ukupna zapremina uzorka tla
Koeficijent relativne poroznosti ili koeficijent poroznosti tla e – odnos između
zapremine pora i zapremine čvrstih čestica u uzorku
𝑉𝑝
e=
𝑉𝑚
Zbijanjem uzorka tla mijenja se ukupna zapremina i zapremina pora Vp,a
zapremina čvrstih čestica ostaje ista.
Koeficijent relativne poroznosti pokazuje veličinu gustoće tla, što je koeficijent
veći gustoća tla je manja i obratno.
6. Vlažnost tla
Vlažnost uzorka 𝜔 je odnos mase vode u uzorku i mase suhog uzorka
𝑀𝜔 𝑀−𝑀𝑚
𝜔= = ∗ 100(%)
𝑀𝑚 𝑀𝑚

M𝜔 = M-Mm masa sadržane vode u uzroku koja se dobije sušenjem uzorka na

temperaturi od 105℃ u 24h, pri čemu ispari sva slobodna i adheziona voda, te
važeći uzorak prije (M) i poslije (Mm) sušenja dobije se masa isparene vode u
uzorku M𝜔
Vlažnost tla se može mjeriti stupnjem zasićenja Sr – odnos zapremine vode u
porama prema ukupnoj zapremini pora
𝑉𝜔
Sr =
𝑉𝑝

V 𝜔 – zapremina pora ispunjenih vodom

Vp – zapremina pora ispunjenih zrakom i vodom
Sr = 0 – 0,5 mala vlažnost tla
Sr = 0,5 – 0,8 vrlo vlažna tla
Sr = 0,8 – 1,0 vodom zasićena tla
Sr = 0 – potpuno suho tlo
Sr = 1 – potpuno zasićeno tlo
7. Jedinična težina tla

𝑀
𝛾= (kg/m3)
𝑉
𝑀
𝛾 = *g (N/cm3 ili kN/m3)
𝑉

M = masa uzorka u prirodnom stanju

V = zapremina uzorka s porama i šupljinama
Razlikujemo zapreminsku težinu:
- suhog
- potpuno zasićenog
- vlažnog
- potopljenog uzorka
Metode za dobivanje zapreminske težine
- metoda sa cilindrom poznate zapremine
- metoda pomoću kalibriranog pijeska
- metoda pomoću vode ili ulja u plastičnom omotu
- metoda potapanjem uzorka u vodu
- metoda potapanjem uzorka u živu
- metoda pomoću izotopa
8. Terzaghijev kriterij za relativnu gustoću pjeskovitog tla (stanje):
- rahlo ID = 0 -0,33
- srednje gusto ID = 0,33 – 0,66
- gusto ID = 0,66 – 1,0
9. Plastičnost i konzistencija tla
Plastičnost – karakteristika glina, osobina koja omogućuje materijalu da izdrži
neelastične deformacije bez pucanja ili mrvljenja.
Atterberg – definirao stanje plastičnosti glinovitih materijala i granice između
njih, kao i sadržaj vode u graničnim stanjima
Granice definirane na osnovu empirijskih opažanja i iskustava, određuju se
laboratorijskim ispitivanjem.
 Čvrsto stanje – daljnjim sušenjem uzorak se ne skuplja, masa se smanjuje
isparavanjem vode. Tlo je u ovom stanju stalne zapremine, sušenjem se
povećava njegova čvrstoća
 Polučvrsto stanje – smanjenje zapremine, uz daljnji gubitak vlage uzorak
čvršći. Povećanjem vlage uzorak je manje čvrst, prelazi u plastično stanje
 Plastično stanje – nastaje daljnim povećanjem vlage, ne dolazi do
narušavanja kontinuiteta mase i pojave pukotine – granica plastičnosti
 Tečno stanje – visok sadržaj vode, mala čvrstoća na smicanje na granici
tečenja, daljnjim povećanjem vode postaje gusta, ne posjeduje čvrstoću
na smicanje
10. Granice kozistencije
Granice konzistencije ili Atterbergove granice
Pri prijelazu iz jednog stanja u drugo određene su granice pri čemu svakoj od
njih odgovara određeni sadržaj vode
U mehanici tla najvažnije su:
- Granica tečenja WL
- Granica plastičnosti Wp
- Granica skupljanja ili stezanja Ws
11. Granica tečenja
Granica tečenja tla razdvaja plastično od tečnog stanja, određena sadržajem
vlage u uzorku koja pri protresanju omogućuje početak tečenja.
 Ispitivanje se provodi jednostavnim aparatom – Casagrandova treskalica.

Aparat se sastoji od mesingane posudice koja je vezana za aparat s elastičnim

postoljem preko ekscentra u gornjem dijelu. Okretanjem ručice preko
ekscentra podiže se posuda na visinu od 1 cm i pusti da slobodno padne i udari
o postolje. Ponavljani broj udaraca sa različitim postotkom vlažnosti omogućuje
određivanje granice tečenja.
Uzima se uzorak tla oko 200 g, prirodne vlažnosti, bez zrna većih od 0,5 mm,
smjesa se izmješa s destiliranom vodom i homogenizirana stavlja u mesinganu
zdjelicu u količini nešto više od prednje polovine zdjelice. Profilisanim nožem
prosiječe se brazda na sredini uzorka u dužini 40 mm, okreće se ručka brzinom
od 2 obrtaja u sekundi, sve dok se žijeb na dnu posude ne sastavi u dužini 1 cm.
Zapiše se broj udaraca i uzme dio materijala uz žijeb za mjerenje vlažnosti. Opit
se ponavlja 3-4 puta, ali svaki put s različitim postotkom vlažnosti. Točnost
opita je najveća između 10 i 40 udaraca.
Rezultati ispitivanja se unose u dijagram, na apscisu broj udaraca u
logaritamskoj razmjeri, na ordinati vlažnost u postotku suhe mase uzorka.
Dobivene točke A, B, C, D se spoje pravcem na kojem se traži točka P za 25
udaraca. Vlažnost koja odgovara ovoj točki usvaja se kao granica tečenja WL.
12. Granica stezanja
Granica stezanja definirana je sadržajem vlage pri kojoj se volumen uzorka ne
smanjuje daljnjim sušenjem. Granica se dobije postepenim sušenjem potpuno
zasićenog uzorka poznatog volumena V1 i mase W1. Uzorak se mjeri prije
postepenog sušenja na zraku i u sušnici (W1) i odredi volumen (V1) uranjanjem
u živu, dalje se suši, povremeno uzima uzorak, hladi i mjere težine. Sušenje se
nastavlja dok se uzorak potpuno ne osuši tj. do stalne mase i mjeri se samo
težina. Ovim načinom dobiju se mase W1, W2, W3, W4 i zapremine V1, V2, V3, V4
iz čega ćemo utvrditi da pri jednom sadržaju vlage zapremina ostaje ista, a
masa opada sušenjem.
Granica skupljanja se može odrediti grafički i analitički
Grafički – na dijagram se nanesu zapremine svih uzoraka sa odgovarajucim
postotokom vlažnosti. U prijelomnoj točki P dobije se vlažnost koja odgovara
granici skupljanja.
13. Granica plastičnosti
Radi točnosti ispitujemo 3 neovisna uzorka
Granica se određuje valjanjem gline dlanom na podlozi običnog ili upijajućeg
papira u valjčiće debljine 3 mm. Valjanje se obavlja do pojave kidanja (dok se na
valjku ne pojave pukotine). Ako se ovo ne ostvari u prvom pokušaju, uzorak se
ponovno skupi u loptu i valja na isti način do kidanja. Izlomljeni komadi se
skupe i odredi sadržaj vlage u uzorku. Količina vlage izražena u postotcima suhe
mase uzorka odgovara granici plastičnosti.
14. Dijagram plastičnosti
Casagrande predložio prikazivanje karakteristika plastičnosti raznih materijala
dijagramom plastičnosti.

Apscisa - granica tečena ωL

Ordinata – indeks plastičnosti Ip
Kosa linija (A – linija) jednadžba Ip = 0,73 (𝜔L – 20%) razdvaja dijagram u dvije
zone: iznad linije tla s glinenim česticama (veća kohezija), ispod linije tla s
prašinastim česticama i organskim materijama ( manja kohezija ).

Ordinata na granici tečenja od 𝜔L = 50 % dijeli dijagram na područje srednje i

male plastičnosti na lijevoj strani (CI, CL, ML, OL), te područje visoke plastičnosti
na desnoj strani dijagrama ( CH, OH, MH ).
Ovaj dijagram je prihvaćen kao osnov za klasifikaciju koherentnih materijala
prema AC klasifikaciji.
15. Indeksni pokazatelji
Indeks plastičnosti Ip je razlika između granice tečenja i granice plastičnosti
Ip = WL - Wp
Indeks plasičnosti pokazuje količinu vode potrebnu da koherentno tlo prijeđe iz
plastičnog u tečno stanje.

Kreće se u slijedećim granicma:

Ip > 25 glina
Ip = 10 -25 ilovača
Ip = 2 – 10 prašinasti materijali
Ip = 0 pjeskovita tla
Indeks tečenja IL – odnos viška vode u tlu iznad granice plastičnosti
𝑊𝑜−𝑊𝑝 𝑊𝑜−𝑊𝑝
IL = =
𝑊𝐿−𝑊𝑝 𝐼𝑝

Wo – prirodna vlažnost uzorka tla

IL < 0 tvrda glinovita tla
0 < IL < 1 plastična
IL > 1 tečna
Indeks žilavosti IT predstavlja omjer između indeksa plastičnosti Ip i indeksa
tečenja IL
𝐼𝑝
IT =
𝐼𝐿
Indeks žilavosti je mjera čvrstoće i veći je što je veća čvrstoća
Indeks kozistencije IC je odnos između prirodne vlažnosti i one u granicama
kozistencije.
𝑊𝐿−𝑊𝑜 𝑊𝐿−𝑊𝑜
IC = =
𝑊𝐿−𝑊𝑝 𝐼𝑝

Prema Terzaghiu IC se kreće:

tvrdo plastični materijali 0,75 < IC < 1,0
mekano plastični materijali 0,50 < IC < 0,75
vrlo mekani plastični 0,25 < IC < 0,50
tečno plastični materijali 0 < IC < 0,25
žitko plastični materijali IC ≤ 0
16. Geološki uvjeti postanka tla
Od postanka Zemlje na površinsko tlo djeluju razni čimbenici, procesi i utjecaji
koji izazivaju:
- raspadanje prvobitnih stijena
- transport raspadnutih proizvoda
- taloženje (sedimetaciju) transportiranog materijala
- poremećaje i deformacije geoloških tvorevina u Zemljinoj kori
presjek zemljine kore: gornje slojeve nazivamo rastresiti pokrivač, slojeve
čvrstog stjenovitog materijala geološki supstrat.
Raspadanje materijala:
- mehaničko
- kemijsko
Mehanički faktori:
- tektonske sile
- temperaturne promjene
- led
- abrazija
- atmosferske padaline
- vegetacija
Kemijski faktori:
- oksidacija
- karbonizacija
- hidratacija
- desilikacija
- otapanje soli natrija i magnezija
- vulkanska djelovanja
Transport raspadnutog materijala:
- gravitacijske sile
- voda
- vjetar
- led
Taloženje ( sedimentacija ) raspadnutog materijala
- aluvijalna tla
- eolska tla
- glečerska tla
Poremećaji i deformacije
Tektonske sile izazivaju promjene na Zemljinoj kori i deformiraju čvrste stijene
u obliku rasjeda, boranja i navlačenja.
17. Struktura sedimentnog tla
Struktura tla – raspored čvrste faze u sedimentiranom tlu
Tlo se sastoji od čvrstih čestica i međuprostora ispunjenih vodom ili zrakom ili
vodom i zrakom.
 Dvojni ili dvofazni sustav – međuprostor popunjen samo vodom ili samo
zrakom
 Trojni ili trofazni sustav – međuprostor ispunjen i vodom i zrakom
Po vrsti i načinu taloženja čestica razlikujemo taložena tla od:
- nevezanih krupnih čestica šljunka i pijeska na koje pri taloženju
dominiraju sile gravitacije
- vezanih sitnih prašinastih i koloidnih čestica koje se talože uz
gravitacijske i pomoću molekularnih sila
Istaložena nevezana krupna zrna formiraju zrnastu strukturu (rahla, gusta, vrlo
gusta)
Kod taloženja stinih prašinastih, lističavih, ljuskastih i igličastih zrna
prevladavaju molekularne sile i dodirujući jedna drugu formiraju saćaste
strukture.
18. Vrste tla i način raspoznavanja
Sve se vrste tla svrstavaju u 3 osnovne grupe:
- krupnozrnata ili nekoherentna ili nevezana tla
- sitnozrnata ili koherentna ili vezana tla
- organska tla
Jedinstvena klasifikacija
19. Klasifikacija tla
Klasifikacija ili razvrstavanje tla je proces kojim neko tlo klasiramo, svrstavanje
materijala tla u grupe sličnih svojstava.
AC – klasifikacija, sve vrste tla po ovoj klasifikaciji podijeljene su na:
- krupnozrnata ili nekoherentna tla
- sitnozrnata ili koherentna tla

S obzirom na izražene plastične osobine tla koherentno tlo se dalje dijeli u 3

podgrupe:

- nisko – plastična tla IP ≤ 15% WL ≤ 35%

- srednje – plastična tla IP =10 – 25% WL =35 – 50%
- visoko – plastična tla IP > 25% WL > 50%
20. Indentifikacija tla
Proces ustanovljenja karakterističnih osobina nekog tla po kojima ga možemo
prepoznati i razvrstati u odgovarajuću grupu kasifikacijskog sustava.
Za indentifikaciju tla koristimo sljedeća terenska ispitivanja
Krupnozrnata tla:
- gradacija granulometrijskog sastava
- veličina i oblik zrna
- tvrdoća zrna
- opit kiselinom
Sitnozrnata tla:
- čvrstoća
- granica plastičnosti
- tvrdoća
- ispitivanje reakcije pri potresanju
- sjaj
- miris i boja
- opit solnom kiselinom
- osjetljivost na poremećaje
- konzistentno stanje
- opit penetrometrom
21. Voda u tlu, osnovna podjela
Voda u tlu pojavljuje se u obliku:
- slobodne (temeljne)
- vezane (adhezione)
- kapilarne (zatvorene i otvorene) vode
Ispod nivoa 1-1 – područje temeljne vode – sve pore ispunjene vodom
Zbog kapilarnog dizanja do nivoa 3-3 sve pore ispunjene kapilarnom vodom
Do nivoa 2-2 pore potpuno ispunjene vodom (zatvorena kapilarna voda)
Iznad nivoa 2-2 do nivoa 3-3 pore djelomično ispunjene vodom (otvorena
kapilarna voda)
Od nivoa 3-3 do nivoa 4-4 nalazi se još uvijek nešto vode u porama koja obavija
čvrste čestice (vezana, adheziona voda).
22. Propusnost tla
Voda se u tlu kreće kroz propustljiv materijal, pri čemu gubi jedan dio pritiska
na savladavanje otpora pri protjecanju.
Voda s nivoa N1 protiče kroz homogen porozan materijal (pijesak), nivoi vode u
spojnim posudama(N1 i N2) su različiti (h1 i h2) i opadaju s dužinom prijeđenog
puta(∆𝑙1, ∆𝑙2) tako da se na kraju formira nivo vode N2. Razlika početnog i
krajnjeg nivoa:
∆ℎ = h1-h2
predstavlja izgubljeni hidraulički pritisak utrošen na savladavanje otpora
tečenjem kroz homogeni materijal. Ovu pojavu je ustanovio Darcy i postavio
hipotezu da je fiktivna brzina v tečenja kroz propusno tlo proporcionalna
hidrauličkom gradijentu pritiska:
∆ℎ
v= k* = k*i
𝐿
Koeficijent propusnosti ovisi o veličini i obliku pora između čvrstih čestica kroz
koje teče voda kao i o viskoznosti tečnosti koja protiče.
Koeficijent propusnosti može se odrediti laboratorijskim, terenskim i računskim
putem.
Koeficijent vodopropusnosti (filtracije)

23. Mjerenje koeficijenta propusnosti u laboratoriju

Ispitivanje se vrši na bazi mjerenja protoka vode kroz uzorak određenih veličina
po stanovitim pritiskom, pomoću permeametara.
Za jače propusne materijale – permeametri s konstantnim pritiskom vode
Za slabije propusne materijale – permeametri s promjenljivim pritiskom vode
Isptivanje se vrši na neporemećenim uzorcima.
Ispitivanje propusnosti sa konstantnim padom
Pomoću metalnog cilindra izvadi se neporemećen uzorak tla promjera D i
dužine L. Uzorak se stavlja u aparat između gornjeg i donjeg filtra. Donji filtar se
sastoji od gustog sita i filtarskog kamena, da bi se spriječilo ispiranje finih
čestica, gornji filtar sašinjava samo filtarski kamen. Voda u uzorak se dovodi s
donje strane i pomoću preljeva se održava stalan nivo. Kad voda prođe kroz
uzorak pod stalnim pritiskom h prelijeva se na izlazu u graduiranu menzuru,
gdje se protok mjeri u određenim vremenskim razmacima.

Prema Darcyevom zakonu protoka je:

Q = A*k*i*t
𝐷2 𝜋 ℎ 𝑄
A= v = k*i i = v=
4 𝐿 𝐴∗𝑡
Nakon uvrtavanja izmjerenoh veličina dobijemo:
𝑄𝐿
k= (cm/s)
𝐴∗ℎ∗𝑡

Količina vode koja prođe kroz uzorak dužine L (cm) očitava se u pojedinim
vremenskim intervalima t(s), tako da se dobije količina vode Q (l/s).
Ispitivanje propusnosti sa promjenljivim (opadajućim) pritiskom vode
Permeametar se sastoji od metalnog cilindra i vertikalne cijevi s
centimetarskom podjelom. Neporemećeni uzorak promjera D stavi se sa
cilindrom u donji dio aparata gdje se potopi u posudu s vodom. Prije početka
ispitivanja voda se dosipa u staklenu cijev, dok se ne zasiti uzorak i prođe kroz
njega, nakon čega se u različitim vremenskim intervalima očitava nivo u cijevi.

Koeficijent filtracije:
𝐿∗𝑎 ℎ1
k= *2,3logℎ2 (cm/s)
𝐴∗∆𝑡
Na koeficijent propusnosti utječe:
- promjer zrna krupnozrnatog tla
- viskoznost tekućine koja protječe kroz uzorak
- temperatura pri kojoj se vrši ispitivanje (izvode se na temperaturi od
20°𝐾)
24. Mjerenje propusnosti tla na terenu
Vrši se na temelju crpljenja ili nalijevanja vode u bušotine, bunare, raskope.Kod
nagnutog nivoa podzemne vode u homogenoj sredini, koeficijent propusnosti
se može odrediti pomoću Darcyjeve jednadžbe. Na izvjesnoj udaljenosti izbuše
se dvije bušotine u vodonosni sloj, u uzvodnoj se ubaci boja ili sol koja se prati
na nizvodnoj bušotini uzimanjem i kontrolom uzorka. Iz proteklog vremena od
momenta ubacivanja boje do njene pojave u drugoj bušotini izračuna se brzina
v, a iz razlika nivoa podzemne vode pad i gradijent pritiska.
Metodom Lefranc vrši se mjerenje propusnosti u nekoherentnim materijalima u
više točaka po etažama određene veličine.

Crpljenjem vode iz izbušenog bunara formira se depresijska linija na osnovu

čega se utvrđuje koeficijent propusnosti prema jednadžbi Dipija
0,366𝑞 𝑙2
k= log
𝐻(𝑧1−𝑧2) 𝑙1

Radi dobivanja potrebnih podataka za proračun na određenom rastojanju se

izbuše dva piezometra za ustanovljenje pada podzemne vode pri crpljenju.
Razlikujemo 2 vrste bunara:
- savršene bunare sa dužinom filtra jednakoj debljini vodonosnog sloja
- nesavršene bunare gdje je dužina filtra manja od močnosti vodonosnog
sloja
25. Kapilarnost u tlu
Tlo je šačinjeno od pora koje su međusobno nepravilno povezane na raznim
mjestima i različitim promjerima tako da one čine kapilarne cjevčice koje
dovode do pojave kapilarnosti u tlu.
Penjanje vode ovisi i o rasporedu uskih i širokih pora u tlu, kao i smjeru kretanja
vode. Kada vodostaj raste i kapilarna voda stigne na prošireno mjesto (do veće
pore) voda dostiže visinu aktivne kapilarne visine.
Prilikom spuštanja nivoa vode, voda će se zaustaviti na užem mjestu – pojava
pasivne kapilarne visine.
Kapilarna sila T u tlu djeluje na čvrste čestice tako da između njih stvara
prividnu koheziju, međutim ovo postoji samo za vrijeme kapilarnog penjanja
vode. Njegovim potapanjem u vodu pore se zasićuju i nestaje prividne kohezije.
26. Kapilarno dizanje vode

Ako usku staklenu cijev uronimo u posudu sa mirnom vodom primjetit ćemo
uzdizanje vode na visinu hC iznad nivoa vode, pri čemu će voda zauzeti ovalan
oblik (menisk). Ova pojava se naziva kapilarno penjanje vode zbog sila meniska
nastaloj intermolekularnim privlačnim silama imeđu molekula vode i stakla i
površinskim naponima između zidova uske cijevi i vode. Visina penjanja ovisi o
promjeru, materijalu kapilara, temperaturi vode. Ako je cijev uža penjanje veće
i obratno.
Visina kapilarnog dizanja vode određuje se u laboratoriju:
- direktnim mjerenjem
- metodom mjerenja brzine horizontalnog kretanja vode
- pomoću kapilarimetara
Mjerenje kapilarne vode pomoću kapilarimetra ( Beskowa)

Sastoji se od dvije posude međusobno spojene u donjim dijelovima gumenim

crijevom. Uzorak materijala se stavlja u tečnom stanju u lijevu posudu na
filtarsko dno ispod kojeg se nalazi destilirana voda i živa. Zrak se ispusti na
ventilu da u vodi ne ostani mjehurići zraka. Desna strana se spušta naniže čime
se stvara potpritisak u vodi koji kada postane veći od kapilarnih sila u uzorku,
zrak počine prodirati kroz uzorak u vidu mjehurića. Visinska razlika hg između
nivoa žive u obe posude u trenutku izjednačenja potpritisaka i kapilarnih sila,
proračunata na visinu vodenog stupa i uvećana za visinu vodenog stupa hw
ispod uzorka daje visinu kapilarnog penjanja hc.
hc= 13,6hg + hw
27. Djelovanje mraza na tlo
Zbog smrzavanja vode u tlu dolazi do izdizanja tla
Smrzavanjem se povećava volumen vode za 10% a tome pridonose:
- potpuno zasićeno tlo
- zona smrzavanja se nalazi u području visine kapilarnog dizanja iz
slobodne vode
- sitnozrno tlo
- maleni temperaturni gradijent
Casagrandov kriterij za podložnost tla djelovanju mraza:
- jednolično granulirano tlo (U) podložno je smrzavanju, ako sadrži više od
mraz10% čestica manjih od 0,02 mm
- dobro granulirano tlo (W) podložno je smrzavanju ako sadrži više od 3%
čestica manjih od 0,02 mm
Prema JUS-u osjetljivost prema mtrazu cijeni se po proizvodu koeficijenta
kapilarne vodopropusnosti k i najvećeg kapilarnog penjanja vode u tlu hC i to
ako je:
- k*hC > 1cm2/sat, tlo vrlo osjetljivo na mraz
- k*hC > 0,1cm2/sat, tlo uopće nije osjetljivo na
Određivanje k i hC se vrši laboratorijskim putem. Uzorak u količini (6kg za zrna <
5 mm) (12kg čestice do 20mm) osuši se u sušnici. Materijal se navlaži da se
dobije optimalan sadržaj vode po Proctoru i stavlja u cilindar promjera 10 ili 15
cm ovisno o veličini najvećih čestica. Poslije nabijana materijala u cilindar,
uzorak sa filtarskom pločom se izvaga i suši na temperaturi od 105 K, te
ponovno vaga. Uzorak se potapa u posudu s vodom i u određenim vremenskim
intervalima mjeri njegova težina. Ovo se ponavlja dok voda ne prodre na gornju
površinu uzorka. Na kraju se odrei vlažnost i zapreminska masa uzorka.
Razlike između vrijednosti dobivene vaganjem u vremenskim intervalima i
vrijednosti prije natapanja predstavlja zapreminu kapilarne vode V

V = A∙ √2 ∙ 𝑛 ∙ 𝑘 ∙ ℎ𝑐 ∙ 𝑡
𝑉 1
k∙ ℎ𝑐 = ( )2
𝐴 2∙𝑛∙𝑡
V – zapremina upijene vode cm3
A – povrina poprečnog presjeka uzorka cm2
n – koeficijent apsolutne poroznosti
k – koeficijent vodopropusnosti cm/h
hc – maksimalna visina penjanja vode u uzorku cm
t- vrijeme, sati
28. Ispitivanja na terenu
Cilj ispitivanja tla je ustanoviti građu, sastav i svojstva tla u prostoru
geotehničkog zahvata. Tlo se obično ispituje po etapama i ovisno o začaju,
potrebi o obujmu provode se sve ili samo neke od etapa.
Sve vrste istražnih radova i ispitivanja mogu se podijeliti na:
- rekognosticiranje terena i prethodna ispitivanja
- posredna ispitivanja
- istražni radovi u tlu sa uzimanjem uzoraka
- ispitivanj osobina tla „in situ“
- promatranje tla i nivoa vode
Za sve ove radove potrebno je prethodno sačiniti program i obujam ispitivanja,
a nakon provedenih ispitivanja prikazati rezultate istražnih radova.
Rekognisticiranje terena i prethodna ispitivanja
- površinski pregled područja – proučavanje postojećih podataka o
geološkim prilikama, riječnim tokovima, podzemnim vodama, ispitivanja
provedenim na susjednim područjima, te prikupljanje svih drugih
informacija
- geološka i hidrološka ispitivanja – geološka ispitivanja daju uvid u vrstu
stijena, prostiranje nevezanih sedimenata, tektonske prilike, genezu,
strukturu. Hidrološka ispitivanja daju uvid o vrsti, nastanku i pravcima
kretanja podzemnih voda, izvorišnih zona i dr.
- geodetske podloge – neophodne za obradu površinskog pregleda i drugih
daljnih ispitivanja. Prakticiraju se aerofotogrametrijski snimci koji daju
dobar uvid u razne detalje na samom terenu.
29. Posredna ispitivanja
Posrednim istraživanjem tla sa površine može se dobiti položaj, debljina i sastav
pojedinih slojeva. Zajednički naziv im je geofizičke metode.
Geofizičke metode:
- geoelektrična metoda
- seizmička ispitivanja
- radioaktivno ispitivanje tla
30. Geoelektrična metoda
Ova metoda ima najširu primjenu, a zasnovana je na mjerenju električnog
otpora u tlu.
U tlo se probiju dvije elektrode E1 i E2 na koje se pusti istosmjerna struja iz
baterije B jakosti I(A) koja se mjeri pomoću ampermetra. Na različitim
razmacima probiju se sonde S1 i S2 koje su međusobno povezane na voltmetar
V kojim se mjeri razlika napona – potencijal E(V) između sondi.
Električni otpor tla:
𝐸
R = 2𝜋𝑎 (𝛺)
𝐼
Razmak između elektrode i sondi se povećava sa 2 do oko 50 m.
Što je rastojanje veće, veća dubina djelovanja električne struje, na taj način se
mogu izračunati promjene materijala s dubinom. S promjenom slojeva mijenja
se električni otpor, naročito pri pojavi podzemne vode i stijene. Ova metoda se
primjenjuje kod određivanja nivoa vode i dubine do stijene.
31. Seizmička ispitivanja
Postoji više metoda seizmičkog ispitivanja, najviše se koristi na površini
refrakcijska seizmika i mikroseizmika.
Na jednom mjestu udarom ili malom eksplozijom se izazovu udarni valovi, a na
raznim udaljenostima od izvora mjeri se vrijeme reflektiranja signala na
geofonu. Registriraju se direktni, reflektirani i refrakcijski valovi. Iz vremena
putovanja vala do geofona mogu se proračunati debljine slojeva različite
gustoće, odnosno različitog sastava materijala u tlu.

32. Radioaktivno ispitivanje tla

Radioaktivna metoda se primjenjuje za mjerenje vlažnosti i gustoće
neporemećenog tla, prikladna je za ispitivanje nevezanog tla (šljunka i pijeska)
iz kojeg se ne može izvaditi neporemećen uzorak tla. Ispitivanje brzo, ali skupo
jer je potrebno stručno osoblje i zaštita od zračenja.
Metoda se bazira na vodikovim atomima koji u vodi usporavaju neutrone
visoke energije, pretvarajući ih u spore neutrone, njihov broj ovisi o količini
vodikovih atoma u području ispitivanja. Mjereći impulse sporih neutrona može
se pomoću baždarene krive odrediti količina vlage u tlu.Vanjske elektronske
ljuske atoma minerala apsorbiraju 𝛾 zrake koje do njih dospiju. Količina rasutog
𝛾 zračenja registrira se impulsima na Geigerovu brojaču, a to je mjera gustoće
tla koja se uz komparaciju baždarene krive može izraziti gustoćom tj.
zapreminskom masom tla.
33. Ispitivanje tla vađenjem uzorka, jame, bunari, potkopi
Ovaj način sondiranja ima više prednosti jer direktno dobijemo uvid u sastav
tlai položaj slojeva.Iz njih se mogu uzimati poremećeni i neporemećeni uzorci
tla, međutim kopanje sondi je obično dugotrajan i ponekad neekonomičan
posao.
Sondažne jame
Koriste se za ispitivanje tla na manjim dubinama (4-5m) i iznad nivoa podzemne
vode. Jame su širine u dnu 0,70 – 1m sa tri vertikalne (ili u nagibu) stranice i
četvrtom stepenastom s koje se vade neporemećeni uzorci. Pogodne su za
otkrivanje i ispitivanje pozajmišta materijala za zemljane radove.

Sondažni bunari
Sondažni bunari mogu imati kvadratni ili okrugli oblik (1,50 – 2,0)m, rade se u
nekoherentnom ili koherentnom materijalu za dubine veće od 4,0 m. Bočne
stijene su razuprte pomoću ramova na razmaku od 1 m i oplatom. Podzemna
voda se crpi posudama (ako je priliv vode mal) ili pumpama (ako je priliv
veći).Bunari se kopaju do većih dubina (15 m), rad skup i dugotrajan, tu bušenje
ima prednost.
Potkopi
Obično su dimenzija 2,0 x 2,0m razuprti i obloženi daskom, kopaju se za
otkrivanje sastava tla u horizontalnom smjeru. Omogućuju vađenje malih i
velikih neporemećenih i poremećenih uzoraka.

Zasjeci
Kopaju se na padinama gdje predstavljaju najracionalniji oblik za utvrđivanje
profila tla i za uzimanje uzoraka.
34. Bušenje sondažnih bušotina
Ovaj način istraživanja ima široku primjenu, bušenjem se dospijeva na veće
dubine, pojava podzemne vode ne utječe na rad, izvodi se brzo i primjenjljivo u
gotovo svim tlima.
Ručno bušenje
Obavlja se pomoću tronošca s vitlom, četverokutnih šipki za okretanje svrdla
debljine 24 - 40 mm i dužine obično 3m sa ručicom za okretanje, te raznih
veličina i oblika svrdla i obložne cijevi. Svrdla mogu biti različitog oblika i
veličine. Svrdla postepeno razrahljuju materijal, zahvaćaju ga i izvlače iz
bušotine te na taj način produbljuju bušotinu. Kada alat prodre toliko duboko
ispod dna bušotine da je ispunjen materijalom, pribor se izvlači na površinu i
isprazni. Tako se dobiju poremećeni uzorci tla koji služe za klasifikaciju tla i
izradu geotehničkog profila.
Udarno bušenje ima negativan efekat, jer udaranjem poremećuje tlo pa se
mogu izvesti pogrešni zaključci o stvarnim svojstvima tla, kašika u bušotini
djeluje kao klip, u fazi dizanja nastaje vakuum i hidraulički gradijent zbog čega
podzemna voda teče prema otvoru i može izazvati hidraulički slom.
Urušavanje bušotina u nekoherentnom tlu spriječava se zaštitnim čeličnim
cijevima. Promjer bušotine može biti između 60 i 150 mm. Cijevi dužine 1 – 3 m
nabijaju se posebnim maljem, a spajaju nastavcima.
Rotcijsko bušenje(motorna bušilica)
Izvodi se pomoću posebnih bušilica sa tornjem, posebnim motorom i vitlom za
bušenje s rotacijskom glavom koja kreće i utiskuje bušačke šipke i krune za
bušenje. U mekšim materijalima bušenje se izvodi svrdlima u obliku ribljeg
repa, u tvrđim se koriste krune obložene tvrdim metalom ili dijamantne krune.
Urušavanje se spriječava zacjevljenjem bušotine cijevima dužine 3 m.
35. Uzimanje uzoraka tla
Uzimanje uzoraka tla vrši se ručno ili mehanički, uzorci se vade poremećeni i
neporemećeni.
Poremećeni uzorci pakiraju se u sanduke sa pregradama uz oznaku svakog
uzorka, broja bušotine i dubine vađenja uzorka.
Vađenje neporemećenih uzoraka vrši se iz sondažnih jama, bunara, potkopa ili
zasjeka i iz sondažnih bušotina pomoću metalnih cilindara različitih
konstrukcija. Neporemećen uzorak mora zadržati vlažnost, poroznost,
zbijenost, teksturu materijala, kako bi se dobili što pouzdaniji podaci tla iz kojeg
je uzet uzorak.
Ručno uzimanje uzoraka
Pripremljen uzorak stavi se u sanduk, odsiječe se posljednja strana uzorka,
premaže se parafinom ili obloži drugim izolacijskim folijama, zapakira se i sa
oznakama i zapisnikom dostavlja u laboratorij na ispitivanje.

Mehaničko uzimanje uzoraka

Mehaničke naprave i strojevi koji se koriste za vađenje uzoraka vrše se pomoću
cilindra sa cijevi u sredini, noža na donjem dijelu i glave na gornjem dijelu.
Cilindar se ručno ili strojno preko noža utiskuje u tlo, uzorak ulazeći u cilindar
potiskuje zrak i vodu koji se ispuštaju na poseban ventil u glavi cilindra. Prilikom
prodiranja cilindra u tlo i ulaska uzorka u cijev ventil se otvara da ne bi došlo do
tlaka zbog vode i zraka te da ne dolazi do poremećaja uzorka pod pritiskom.
Kad se cijev ispuni ventil se automatski zatvara jer se tlakovi izjednačuju.
Cilindar može biti iz jednog dijela ili je uzdužno sastavljen od dva dijela radi
lakšeg vađenja mekog uzorka.

Radi dobijanja uzorka sa što manjim poremećajem dimenzije cilinda i noža

moraju odgovarati određenim zahtjevima i tolerancijama.
Odnos površina CA:
𝐷𝑣 2 − 𝐷𝑛2
CA = 100
𝐷𝑛2
treba da bude unutar granice 10% < Ca < 15%
Odnos unutarnjeg promjera cijevi i noža:
𝐷𝑣−𝐷𝑐
Cu = 100
𝐷𝑐
treba da bude 0 < Cu < 5% za cilindar male dužine 5% < Cu < 15% za cilindar
većih dužina
Odnos vanjskog promjera noža i cijevi:
𝐷𝑣−𝐷𝑐
C0 = 100
𝐷𝑐
Mekano tlo C0 = 0, čvrsto C0 < 3%
Iz nekoherentnog tla teško se uzimaju neporemećeni uzorci pa se koriste
posebni uređaji.
Tankostijeni cilindar utiskuje se sa dna bušotine u posebnom zvonu u koje se
on uvuče kada se uzorak vadi, a buši se pomoću benitonitske isplake kako bi se
smanjila turbolencija i ispiranje pijeska.

Neporemećeni uzorci tla se skupa s cilindrom dopremaju u laboratorij na

ispitivanje:
- uzorci mekše kozistencije s cilindrima tako da se na njihove krajeve
pričvrste ili navuku posebni nepropusni čepovi i zaliju parafinom.
- uzorci čvršće kozistencije se izvade iz cilindra, omotaju gazom i urone u
parafin, pakiraju se u limene sanduke ili male kontejnere.
36. Ispitivanje osobina tla „in situ“
Ispitivanjem osobina tla na terenu određenim metodama dobivamo dovoljno
točne rezultate koji su odraz realne sredine. Rezultati terenskih ispitivanja
upotpunjuju laboratorijske analize čime se dobiva veći fond podataka za
određivanje geomehaničkih karakteristika tla.
Ovim razmatranjem biti će obuhvaćena sljedeća terenska ispitivanja:
- sondiranje penetracijom
- mjerenje čvrstoće na smicanje sondama
- probno opterećenje
- promatranje nivoa podzemne vode
Sondiranje penetracijom
Pored sondažnog bušenja vrši se sondiranje penetracijom tla u cilju dobivanja
njegovog relativnog otpora. Ova ispitivanja su povoljna kod nekoherentnog tla i
provode se u kombinaciji sa sondažnim bušenjem, ne samostalno.
Princip sondiranja penetracijom sastoji se u tome da se metalni šiljak
standardnih dimenzija i oblika utiskuje u tlo i na osnovu jačine udaraca i dubine
utiskivanja određuje otpor tla.
Penetrometar se može utiskivati u tlo dinamičkim udarom (dinamički
penetrometar) ili statičkom silom (statički penetrometar)
Postoji veći broj različitih penetracionih opita, kod nas su uobičajeni:
- standradni dinamički penetracijski opit (SPT)
- opit lakim dinamičkim penetrometrom
- statički penetracijski opit
37. Standardni dinamički penetracijski opit (SPT)
Primjenjuje se više u Americi, manje u Europi. Obavlja se u prethodno izbušenoj
i očišćenoj bušotini. Na dno bušotine spusti se penetracijski cilindar normalne
dimenzrzaghiu i ije (dužine 30,5 cm)sa nožem ili šiljkom na vrhu, utisne se u tlo
15 cm udarem malja teine 63,5 kg sa visine od 76,3 cm bez brojanja udaraca
radi isključenja zaostalog ili rahlog materijala. Poslije toga penetracijski cilindar
se pobija u dubinu od 30,4 cm udarcima istog malja iste težine i registrira se
broj udaraca N. Iz broja udaraca odredi se stanje kozistencije tla i relativna
zbijenost.
Ako se ispituje šiljkom, reducira se broj udaraca po izrazu:
Nnoža = (0,70-0,75) Nšiljka
Ako je sondiranje u vrlo sitnom pijesku ispod razine podzemne vode i ako je
broj udaraca malja N> 15 reducira se broj udaraca po Terzaghiu i Pecku:
N = 15+0,5(N`-15)

Opit lakim dinamičkim penetrometrom

Koristi se za samostano određivanje otpora tla dubine 10-12 m
Pribor se sastoji od: metalnog šiljka različitog promjera i oblika sa produženom
metalnom šipkom manjeg promjera, prsten na koji pada malj, malja, vodilice i
graničnika.
Kod ovog načina sondiranja šiljak se nabija maljem određene težine sa
određene visine u tlo i bilježi broj udara n potreban da se sonda zabije u dubinu
l
Dinamički otpor prodiranja:
𝑛∗𝑊∗ℎ
Wr = (kN/m2)
𝐴∗𝑙
W – težina malja (N)
h – visina pada (cm)
A – površina šiljka (cm2)
n – broj udaraca
l – dubina prodiranja (cm)
Kriterij za ocjenu stupnja zbijenosti tla proračunat iz dinamičkog otpora
prodiranja je sljedeći:
Wr < 5000 kN/m2 vrlo rastresito do rastresito tlo
5000 < Wr < 10000 kN/m2 srednje zbijeno tlo
Wr >10000 kn/m2 zbijeno do vrlo zbijeno tlo
38. Statički penetracijski pokus
Statičkim penetracijskim pokusom mjeri se otpor tla pri prodiranju šiljka
standardnih dimenzija i šipke koji se utiskuj u tlo statičom silom na posebnom
uređaju.
Glavni dijelovi aparature:
- postolje sa opremom za aktiviranje sile (utiskivanje i izvlačenje sonde)
- uređaj za mjerenje sile
- šuplja debela obložna cijev promjera 35 mm
- pune metalne šipke promjera 15 mm sa metalnim konusnim šiljkom
Klip dizalice upire u gornji poprečni nosač rama i proizvedenu silu prenosi preko
metalnih šipki na šiljak u tlu u koje se on utiskuje, brzina utiskivanja šiljka treba
biti kontinuirana (0,2 do 0,4 m/min). Proizvedena sila mjeri se pomoću
hidrauličke komore s manometrom.

Ispitivanja se provode po fazama:

- utiskivanje šiljka u tlo za 10 cm prijenosom sile preko punih metalnih
šipki
- utiskivanje obložne cijevi za 10 cm, tj. dok ne dodirne šiljak
- utiskivanje cijevi i šiljka zajedno za daljnih 10 cm
Prilikom utiskivanja šiljka savladava se otpor njegovom prodiranju TŠ, zatim
utiskivanje šipke otpor tla o omotač cijevi TC, a sa šiljkom i šipkom zajednički
otpor prve i druge faze utiskivanja T. otpori T i TŠ dobiju se čitanjem na
manometru, te je otpor trenja na omotaču cijevi:
T = TŠ + TC TC = T-TŠ
Statički otpor šiljka označava se sa Ckd:
𝑇š
Ckd = (kN/m2)
𝐴
A – površina presjeka šiljka, radi lakšeg računanja uzima se D= 3,56 cm za koji je
A=10cm2
Paralelnim ispitivanjem statičkog i standardnog penetracijskog opita
uspostavljena je u Belgiji sljedeća korelacija za pjeskovite materijale:
Ckd = 400 N (kN/m2) u nekoherentnom tlu
Ckd = 200 N (kn/m2) u koherentnom tlu
Ckd = (800 – 1000) N (kN/m2) u šljunkovitom tlu
39. Mjerenje čvrstoće tla na smicanje krilnom sondom
Iz koherentnih materijala teško se mogu dobiti stvarno neporemećeni uzorci
tla, zbog čega su laboratorijski rezultati nepouzdani. Penetracijskim pokusima
dobije se samo približan uvid u osobine tla.
Zbog toga se koristi metoda ispitivanja čvrstoće na smicanje materijala pomoću
krilne sonde u dnu bušotine ili sondažne jame, primjenjuje se za glinovita tla.
Uređaj se sastoji od dvije unakrsno i međusobno pod kutom od 90° postavljene
čelične ploče visine h i širine d koje su zavarene za metalnu šipku. Pokus se vrši
da se na sondažni aparat umjesto svrdla montira krilna sonda sa metalnom
šipkom i spusti kroz obložnu cijev do dna očišćene bušotine te se utisne u tlo da
krila cijelom visinom, pa i više budu u neporemećenom tlu.Na gornjem kraju se
polako okreće aparat sve dok se ne postigne lom tla.Posebnim uređajem se
mjeri moment M koji je potreban da savlada čvrstoću na smicanje tla.
Iz jednakosti momenata okretanja M i otpora tla smicanju po omotaču To i
bazama cilindra koje obrazuju krila Tb dobije se čvrstoća na smicanje:
2𝑀
𝜏𝑓= 𝑑
𝑑2 𝜋(ℎ+ )
3

Po završetku pokusa i postizanju loma tla okrene se sonda za 360° ili se brzo
okrene još 10 puta. Tako se dobije pored maksimalne čvrstoće 𝜏𝑚𝑎𝑥 pri maloj i
minimalna čvrstoća na smicanje pri velikoj deformaciji tla 𝜏𝑚𝑖𝑛.
40. Probno opterećenje
Probnim opterećenjem odeđuju se deformacijske karakteristike tla i kritično
opterećenje. Probno opterećenje se vrši u relativno kratkom vremenskom
intervalu (10-20 dana) dok vrijeme stvarne konsolidacije može biti i duže,
posebno u glivnovitim materijalima. Probno opterećenje se obično
upotrebljava za nekoherentna tla, kada se ne mogu uzeti neporemećeni uzorci,
a mogu se očekivati pouzdani rezultati. U koherentnim materijalima može dati
povoljne rezultate ako se vrši konsolidacija u svakoj fazi opterećenja.
Postoje dva načina provođenja probnog opterećenja:
- direktno prenošenje tereta na ploču kvadratnog ili kružnog oblika
- opterećenje ploče hidrauličkom presom koja se odupire od balast
U oba slučaja opterećenje se nanosi po fazama od 25 do 100 kN/m2, po
mogućnosti do sloma tla.
Probno opterećenje se provodi tako da se na dno iskopane jame presjeka oko
10m2 izravno postavlja na tlo kruta ploča površine A = 1000 – 10000 cm2
(poželjno je na istom mjestu koristiti više ploča raznih veličina). Na ploču se
stavlja betonski ili čelični stubić, na koji se postavlja postolje sanduka za teret
(balast). Kod opterećenja presom ona se stavlja između stubića i balasta.
Postupak rada slijedeći:
- izračuna se početno opterećenje opreme za ispitivanje i dodaje teret koji
osigurava prvu fazu opterećenja
- u sljedećim vremenskim intervalima nanose se slijedeće faze opterećenja
po mogućnosti do sloma ili najmanje do 5% predviđenog najvećeg
opterećenja
- u svakoj fazi mjeri se u tri točke slijeganje pomoću komparatora ili
nivelmana
Prije nanošenja slijedećeg stupnja opterećenja pričeka se konsolidacija tla u
propusni materijalima. U slabo propusnim materijalima po mogućnosti se čeka
dok se ne obavi primarna konsolidacija.

41. Mjerenje razine podzemne vode

Razine podzemnih voda i njihove oscilacije značajni su pri interpretaciji tla i
njegovih osobina, posebno minimalne i maksimalne razine voda. Razine voda
mijenjaju se tijekom vremena (ovise o padalinama), potrebno je promatrati
razine vode u svim godišnjim dobima. Bušotine opremljene za mjerenje razine
podzemnih voda zovu se piezometri. Postoji više vrsta, najednostavniji se
sastoje od ugrađene obložne cijevi koja je na dnu u dužini od 3-5 m perforirana
sa svih strana. Ovaj tip upotrebljava se u jako propusnom tlu (pijesak, šljunak),
jer u manje propusnom materijalu ne bi odgovarao jer promjena vodostaja
zahtijeva dotok ili otjecanje velike količine vode, kojoj u maloj propusnosti tla
treba mnogo vremena pa piezometar reagira retardirajuće.Za te svrhe se koristi
izolirana propusna dionica dužine 1-3 m koja je s gornje strane izolirana čepom
gline. Volumen propusne dionice mora biti velik da bi pri malim promjenama
vodostaja, uz male filtracije, primila dovoljnu količinu vode i brzo uspostavila
ravnotežu. Kroz čep propusne dionice prolazi tanka cijev na kojoj se uspostavlja
razina vode koja odgovara piezometarskom pritisku u propusnoj dionici. U
jednu bušotinu se mogu smjestiti i dvije propusne dionice.

42. Prikaz rezultata sondažnih radova

Na osnovu rezultata sondažnih i drugih istražnih radova na terenu radi se za
svaku bušotinu sondažni profil u pogodnij razmjeri.
Profil sadrži:
- broj bušotine
- datum i vremenske prilike pri bušenju
- vrste tla
- promjene slojeva sa detaljnim opisom svake vrste i stanju pojedinih
slojeva
Elaborat o ispitivanjima na terenu i u laboratoriji treba da sadrži sve određene
priloge kao:
- situacijski plan
- sondažne profile
- zapisnike o izvođenju sondiranja
- podatke o identifikaciji i klasifikaciji tla
- sve ostale podatke o ispitivanju tla
43. Program i opseg ispitivanja tla
Na osnovu rekognosticiranja terena i drugih elemenata potrebno je sačiniti
program ispitivanja tla kojim se predviđa opseg i vrste ispitivanja, lokacije,
raspored, dubine i metode sondiranja te druga posredna ili neposredna
ispitivanja. Ona su potrebna da se riješi određeni zadatak.
Našim pravilnikom definirani su izvjesi elementi za dubinu sondiranja kao:
 dubina ispitivanja terena određuje se po obrascu
D = p*B0
D- dubina ispitivanja (m)
p – prosječno specifično opterećenje tla (kg/cm2 za kN/m2 uzima se 0,01
p)
B0 – širina objekta mjerena pri dnu temelja (m)
 dubina sondiranja prema prethodnom obrascu ne vrijedi ako je razmak
temelja š između dva susjedna temelja širine B1 i B2
š>2(B1+B2)
kao i kod usamljenih zidova i stubova.
 u posljednjem slučaju dubina ispitivanja određuje se izrazom:
- D=2B ako je specifično opterećenje tla temelja p≤100 kN/m2
- D=0,02pB ako je specifično opterećenje tla temelja p>100 kN/m2
 ako je odnos dužine temelja (L) prema njegovoj širini (B) manji od 2:1,
dubina ispitivanja terena smanjuje se za 20%
 ako se prema prethodnim izrazima dobije dubina ispitivanja manja od 6
m, ispitivanje tog terena mora se izvršiti do dubine od 6 m, izuzev ako se
dođe do nosivog sloja na dubini manjoj od 6 m
 dubina ispitivanja terena računa se uvijek od dna temelja.
 ako su površina temelja, specifično opterećenje i slijeganje veći, kao i
kada nosivost tla opada sa dubinom, tlo se sondira na većim dubinama.
44. Odnosi između naprezanja i deformacija
Poseban zadatak mehanike tla je pronalaženje naprezanja i deformacija koji se
javljaju na kontaktu temelja i tla u i samo tlu, pod djelovanjem vanjskog
opterećenja ili unutarnjih sila. Razlikujemo dva odvojena stanja ponašanja tla
pod opterećenjem:
- stanje malih deformacija koje ne izazivaju slom tla i analiziraju se
metodom elastičnosti
- stanje velikih deformacija koje izazivaju slom tla, pri čemu malo
povećanje naprezanja u tlu uzrokuje razvoj velikih deformacija
konstantnom brzinom, a analizira se metodama plastičnosti ( metoda
granične ravnoteže)
45. Naprezanja u ravnini
Naprezanje proizvoljnog smjera koji djeluje na proizvoljnu ravan A-A
rastavljamo na dvije osnovne komponente:
- normalna naprezanja 𝜎
- tangecijalna naprezanja 𝜏
Normalna naprezanja u pravcu osa (x,y,z) označavamo 𝜎𝑥, 𝜎𝑦, 𝜎𝑧, a
tangencijalna sa dva znaka, prvi označava os okomitu na ravan na koju djeluje
naprezanje, drugi os u kojem pravcu on djeluje. Normalna naprezanja pozitivna
ako djeluju kao pritisak, negativna kao vlak. Tangencijalna naprezanja pozitivna
ako okreću rezultantu u smjeru kazaljke na satu i obratno.

Ravnoteža naprezanja i ravni će se izvesti iz elementa sa dimenzijama dx i dz i

jediničnom debljinom okomito na ravan slike.
Postoje uvijek dvije međusobno okomite ravni, koje sa promatranom ravni
zatvarju kut 𝛼, gdje nema tangencijalnih naprezana (𝜏 = 0). Te ravni nazivamo
ravni glavnih naprezanja, 𝜎1 veće naprezanje, 𝜎3 manje naprezanje. Smjer
glavnih naprezanja prema osi x dobijemo za 𝜏𝑛=0:
 2𝜏𝑥𝑧
tg2v=
𝜎𝑧−𝜎𝑥
𝜎𝑥 − 𝜎𝑧 𝜎𝑥 − 𝜎𝑧 2
𝜎1, 𝜎2 = ± √( ) + 𝜏𝑥𝑧 2
2 2
1 1
𝜎𝑛 = (𝜎1 + 𝜎3) + (𝜎1 − 𝜎3)cos2𝛼
2 2
1
𝜏𝑛 = (𝜎1 − 𝜎3)𝑠𝑖𝑛2𝛼
2

46. Grafičko prikazivanje naprezanja

Stanje naprezanja u bilo kojoj točki može se prikazati grafički Mohrovom
kružnicom.
Mohrovu kružnicu naprezanja možemo upotrijebiti za određivanje
komponenata naprezanja na proizvoljnoj ravni, uz poznate smjerove i veličine
glavnih naprezanja 𝜎1 i 𝜎3.
47. Ukupna, efektivna i neutralna naprezanja u tlu
Razlikujemo:
- ukupna (totalna) naprezanja
- efektivna (stvarna) naprezanja
- neutralna naprezanja
Naprezanja koje prenosi tlo nazivamo totalnim ili ukupnim naprezanjima i
označavamo sa 𝜎.
Dio ukupnik naprezanja koja se prenose preko vode u porama zovemo pornim
tlakom i označavamo ga sa u.
Efektivno naprezanje predstavlja razliku između ukupnog naprezanja i pornog
tlaka, odnosno predstavlja dio naprezanja koji prenose čvrste čestice
𝜎′ = 𝜎 – u
𝜏′ = 𝜏
Tangencijalna naprezanja u tlu prenose se samo preko čvrstih čestica, odnosni
posmična čvrstoća ovisi samo o posmičnoj čvrstoći čvrstih čestica jer je
posmična čvrstoća vode jednaka nuli.
Mjeriti se mogu samo ukupna naprezanja i porni tlakovi, efektivna naprezanja
su izvedena veličina.
48. Stišljivost i deformacija tla
Svako tijelo se pod utjecajem opterećenja deformira, a veličin i oblik
deformacije ovise o vrsti tla.
Kao posljedica deformacije kod naprezanja se javlja slijeganje površine izložene
opterećenju. Za vrijeme slijeganja potiskuje se voda iz tla i brzina slijeganja ovisi
o brzini oslobađanja vode iz tla. Promijenjeno naponsko stanje prvo mijenja
porne pritiske u tlu koji su u različitim točkama različiti zbog čega dolazi do
filtracije vode u tlu. Migracija vode je popraćena promjenama u volumenu tla,
koje se reflektiraju slijeganjem njegove površine. Ovaj tok slijeganja sa
vremenom i promjene koje se pri tome događaju nazivamo konsolidacijom, ili
postupno smanjenje pornih pritisaka i porast slijeganja tla s vremenom do
konačnog iznosa naziva se tok konsolidacije.
Osobina tla da se pod utjecajem opterećenja deformira i sliježe naziva se
stišljivost tla, i ona je funkcija osobina tla.
Stišljivost uzorka se određuje opitom pritiska sa spriječenim bočnim
deformacijama, koji se još zove i edometarski opit
Opis edometra
Edometar se sastoji od metalnog prstena u kome se nalazi uzorak, smješten
između gornje i donje porozne ploče. Uzorak s prstenom i poroznim pločama
stavlja se u aparat gdje se izaziva opterećenje P i sustavom poluga (preko
čelične kugle i uređaja za prijenos sile) prenosi na uzorak preko metalne ploče.
Voda koja protiče kroz donji filtarski kamen odvodi se odvodom u prozirnu
staklenu kapilarnu cijev koja može da služi i za mjerenje propusnosti tla.
Ispitivanje se provodi sa uzorkom pod vodom, koja je u nivou gornje površine
uzorka u aparatu radi održavanja vlažnosti da se uzorak ne bi osušio (opit dugo
traje) pa se ne bi dobila stvarna stišljivost tla.

Javljaju se tangencijalna naprezanja uz dodirne površine uzorka i cilindra, zbog

čega naprezanja u svim točkama nisu jednaki i to ima utjecaj na rezultate opita.
Radi toga se bira odnos promjera i visine uzorka da neravnomjernosti u
naprezanjima budu minimum.
Odnosom D/h>4 utjecaj tangencijalnih naprezanja se zanemaruje.
Promjer edometra obično iznosi 7 do 10 cm.
Provođenje ispitivanja
Uzorci se opterećuju postupno, svako slijedeće se udvostruči
(50,100,200,400)kN/m2 do najvećeg opterećenja tla koje se očekuje ispod
objekta.Kada se opterećenje poveća, sačekamo da se deformacija smiri ili se
njena brzina smanji. U izvjesnim vremenskim intervalima mjere se deformacije
na mikrometru i zapisnisnički registriraju. Opterećenje treba prilagoditi vrsti
materijala i problemu koji treba riješiti. Postupno udvostručeno opterećenje
može dati veće slijeganje čime smo na strani sigurnosti. Ispitivanje se provodi
postupnim rasterećenjem kako bi se dobile veličine elastičnih deformacija
tla.Rezultati se prikazuju na dijagramu slijeganja, dijagramu promjene
koeficijenta poroznosti i dijagramu vremenskog slijeganja.
49. Parametri stišljivosti i deformacije
Parametre stišljivosti dobit ćemo na osnovu promjene visine uzorka u intervalu
slijeganja ∆ℎ𝑖 = [ℎ𝑖 − (ℎ𝑖 + 1)] za porast naprezanja za ∆𝜎𝑖|𝜎𝑖 − (𝜎𝑖 + 1)|,
što je vidljivo na edometarskom dijagramu
𝑉𝑝 𝑉∗𝜌𝑚
e= = -1, jer je Vp= V-Vm, Vm=Mm/𝜌m
𝑉𝑚 𝑀𝑚
koeficijent poroznosti u zasićenom uzorku:

ei = ihp:hc ei+1 = i+1hp:hc

razlika koeficijenata poroznosti
𝑖+1ℎ𝑝−𝑖ℎ𝑝 ∆ℎ𝑖
∆ei = =
ℎ𝑐 ℎ𝑐
𝑀𝑚
Iz čega je za Vm = = A*hc visina čvrstih čestica:
𝜌𝑚

𝑀𝑚
hc =
𝐴∗𝜌𝑚

A – površina uzorka u edometru

Vm – volumen čestica tla
Mm – masa suhog uzorka
𝜌m – specifična masa čestica tla
Iz dobivenih izraza možemo izračunati:
∆𝑒𝑖
- koeficijent stišljivosti iav = (m2/kN)
∆𝜎𝑖
∆𝜎𝑖
- modul stišljivosti iMv = (kN/m2)
𝜀𝑖

Recipročna vrijednost modula stišljivosti daje koeficijent zapreminske stišljivosti

1
imiv = sa negativnim znakom (povećanjem naprezanja smanjuje se
𝑖𝑀𝑣
poroznost)
∆𝑒𝑖
imv =-
(1+𝑒𝑖)∗∆𝜎𝑖

rasterećenjem uzorka jedan dio deformacija se vraća, uzorak ponovno upija

vodu i visina se povećava.
50. Dijagram vremenskog toka konsolidacije tla
Rezultati edometarskog ispitivanja neporemećenih uzoraka unose se u
dijagram vremenske konsolidacije, na apscisu vrijeme slijeganja u logaritamskoj
razmjeri (log t), na ordinatu slijeganje (h). Iz vremenskog toka slijeganja, a za
jednodimenzionalnu konsolidaciju mogu se izdvojiti tri faze konsolidacije:
- trenutna
- primarna
- sekundarna
U praksi su uobičajene dvije metode razgraničenja pojedinih faza konsolidacije
iz dijagrama razvoja deformacija s vremenom za pripadajući interval povećanja
naprezanja dobiven pomoću opita u edometru i to:
- iz odnosa h:log(t) - metoda logaritma vremena (Casagrande)
- iz odnosa h:√𝑡 – metoda drugog korijena iz vremena (Taylor)
Po metodi Casagrandea usvaja se paraboličan tok početni dio dijagrama, jer ako
se na tom paraboličnom dijelu dijagrama u točkama t nanesu razlike „a“
ordinata točaka ti i 4ti iznad krive dobit će se točka na jednoj horizontali koja
predstavlja početk primarne konsolidacije, a nalazi se na udaljenosti h0-h1 od
početka edometarskog opita. Kraj primarne faze dobije se kao presječna točka
(B) tangente sekundarne konsolidacije i tangente u točki infleksije (A) primarne
konsolidacije.
Trenutna konsolidacija predstavlja slijeganje uzorka prilikom istiskivanja zraka iz
pora, utiskivanjem uzorka u pore filtarskog kamena i poremećenosti uzorka
prilikom njegove obrade.Ovo slijeganje je vrlo malo, odvija se odmah nakon
nanošenja opterećenja, nije vezano za povećanje efektivnog naprezanja, te ga
treba u proračunima odbiti.
Primara konsolidacija nastupa istiskivanju vode iz pora tla i smanjenjem
volumena praćeno postupnim padom pornog pritiska.
Sekundarna konsolidacija predstavlja veoma sporu promjenu volumena u toku
dužeg vremenskog perioda bez povećanja efektivnih naprezanja u tlu zbog
plastičnog tečenja materijala i viskoznosti njihovih međusobnih veza.
51. Čvrstoća tla na smicanje
Maksimalno naprezanje se uzima kao čvrstoća tla, ako se ovo napezanje
prekorači, deformacije rastu nesrazmjerno brže od prirasta naprezanja i počinje
plastično tečenje. Slom tla se određuje na osnovu ovisnosti čvrstoće na
smicanje i normalnog naprezanja.
Mohrova kružnica karakterizira kombinaciju normalnog i tangencijalnog
naprezanja koja je prouzrokovala slom materijala, slom materijala nasupa kada
Mohrova kružnica naprezanja tangira graničnu liniju otpornosti.

Granična linija otpornosti ili anvelopa graničnih Mohrovih kružnica je kod

nevezanog tla pravac, a kod vezanog zakrivljena linija.U praksi se obično uzima
pravac prema Coulombu:
𝜏𝑓 =c + 𝜎 ∗tg𝜑
a izražava cvrstoću tla na smicanje ovisno o parametrima c (kohezija) i 𝜑 (kut
čvrstoće na smicanje)
Slom materijala možemo objasniti na cilindru vezanog tla opterećenog
vertikalnom silom P. Uslijed opterećenja pojavljuje se normalno naprezanje
pritiska 𝜎 i tangencijalno posmično naprezanje 𝜏𝑓. Povećavanjem opterećenja
doći će u jednom trenutku do sloma po kosoj pukotini a-a. U trenutku sloma
valjak je smaknut uslijed sile P po kosoj smičućoj ravni najmanjeg otpora. Otpor
tla koji je pružio valjak u trenutku sloma nazivamo otpor smicanja tla, kut
čvrstoće na smicanje možemo približno odrediti poznavajući kut 𝛼:
𝜑
𝛼 = 45° + ⁄2
52. Parametri čvrstoće na smicanje (trenje, kohezija)
Trenje
Ako tijelo opterećeno silom W želimo pomjeriti po horizontalnoj površini A
moramo upotrijebiti silu H paralelnu sa površinom, potrebnu da savladamo
otpor između tijela i površine. Sila koja pruža otpor kretanju tijela nazivamo
silom trenja F. uslijed djelovanja sila H i W formira se rezultnantna sila R koja
odstupa od vertikale za kut 𝜑 (kut trenja).

Odnos sile opterećenja i sile trenja:

F=f*W
f – koeficijent trenja ovisno o materijalu i stupnju glatkoće površine
Kada se površina pritisne silom W povećat će se dodirna površina zbog
elastične deformacije dodirnih mjesta, uz povećano naprezanje će se na nekim
ili svim mjestima doći do granice plastičnog popuštanja.
Na ovu pojavu utječe:
- naprezanje plastičnog popuštanja
- mobilizirana tangencijalna komponenta molekularnih privlačnih sila
- otpor klizanja na dodirnim površinama
Minerali koji upijaju ili privlače vodu (hidrofilni minerali) imaju veći koeficijent
trenja u mokrom nego u vlažnom stanju, minerali koji ne primaju vodu
(hidrofobni materijali) imaju manji koeficijent trenja u mokro negu u suhom
stanju.U prvom slučaju voda ima svojstvo čvrste čestice, a u drugom djeluje kao
mazivo.
Kohezija
Kohezija je osobina sitnozrnatih materijala nastala uslijed toga što međusobni
položaj čestica materijala fiksiraju sile koje djeluju na njihovim dodirnim
površinama, a nisu uslovljene vanjskim opterećenjem. Kohezija je dio čvrstoće
na smicanje koja je nezavisna o naprezanjim na pritisak na plohi smicanja.
Glavni čimbenici koji definiraju koheziju su:
- povijest i trajanje opterećenja koje je izazvalo prethodnu konsolidaciju
od koje ovisi poroznost i prirodna vlažnost
- veličina čestica, njihov međusobni razmak i povezanost, minerološki
sastav, granulometrijski odnosi, plastične osobine
- elektrokemijski sastav porne vode, o čemu ovisi veličina molekularnih sila
na dodirnim površinama čestica tla.
53. Opit smicanja u laboratoriji
Postoji više načina određivanja čvrstoće na smicanje tla, ali se u osnovi
raziluku aparati za:
- direktno smicanje, u kojem je uzorak između dva okvira, sa dirigiranom
ravninom sloma.
- triaksijalno smicanje cilindričnih uzoraka koji se izlažu svestranom
hidrostatskom pritisku.
Najstariji i najjednostavniji opit određivanja čvrstoće na smicanje vrši se u
kutijastom aparatu na prizmatičnom uzorku.Pored ovog aparata koristi se i
aparat prestenastog presjeka tipa Hvorsleva. U oba slučaja ispitivanja se
vrše na neporemećenim ili poremećenim uzorcima.
Prema načinu smicanja uzorka postoje dvije vrste aparata za direktno
smicanje pravokutnog presjeka:
- aparati sa kontroliranim prirastom sile
- aparati s kontroliranim deformacijama
54. Aparat za direktno smicanje sa kontroliranim prirastom sile
Aparat se sastoji od gornjeg pokretnog i donjeg stabilnog metalnog rama. Donji
dio je stabilan dok se gornji može pomjerati po donjem djelovanjem
horizontalne sile H koja djeluje u ravni dodira ova dva rama. Uzorak tla se
stavlja u prostor između nazubljenih ploča da bi se spriječilo klizanje između
filtarskih ploča i uzorka. Filtarske propusne ploče omogućavaju cirkulaciju vode
pri vertikalnom opterećenju uzorka silom P preko posebne ploče. Ramovi se
mogu odvojiti pomoću posebnog zavrtanja radi izbjegavanja trenja na dodirnim
poršinama rama te se one još premazuju vazelinom.

Za vrijeme ispitivanja prvo se nanese vertikalno opterećenje P na uzorak preko

krutog dijela, preko gornjeg pokretnog dijela rama izaziva se postepeno
povećanje horizontalne sile smicanja H sve dok ne dođe do sloma uzorka.
Registriranje vertikalnih deformacija i horizontalnih pomjeranja vrši se pomoću
dva ugrađena mikrometra. Ovaj tip aparata se koristi u geomehaničkim
laboratorijima za veličinu uzorka 6,06x6,06x2 cm.
55. Aparat za direktno smicanje sa kontroliranim prirastom deformacija
Isptivanje se provodi analogno kao i u aparatu s prirastom sile i nema bitne
razlike u konstukcijama. Okvir sa uzorkom, filtarskim kamenom i uređajem za
prijenos vertikalnog opterećenja postvljeni su u otvorenu kutiju sa vodom koja
je na kugličnim ležajevima te se može kretati u smjeru djelovanja horizontalne
sile. Vanjska kutija potiskuje se konstantnom brzinom pomoću posebnog
mehanizma sa elektromotorom dok se gornji ram upire o nepokretnu potporu
preko mjernog prstena dinamometra kojim se mjeri sila otpora smicanja
uzorka. Prednosti ispitivanja ovog aparata u odnosu na aparat s prirastom sile
jer je omogućeno izvođenje smicanja različitim brzinama deformacija i olakšano
ispitivanje radi određivanja rezidualne čvrstoće smicanja.

Opit smicanja u kutijastim aparatima ima izvjesnih nedostataka:

- slom nastaje po unaprijed određenoj ravni smicanja
- stalno se smanjuje površina smicanja usljed pomjeranja gornjeg rama
- deformacije uzoraka mogu se pratiti samo na maloj dužini
- površina smicanja obično je valovita
Ovo se može izbjeći u prstenastom aparatu za direktno smicanje. Uzorak ima
prstenast oblik koji se smiče između gornjeg i donjeg prstena okretanjem
jednog u odnosu na drugi, tozijskim momentom. Ovakvi prstenasti aparati su
pogodni za ispitivanje utjecaja velikih deformacija na tok čvrstoće jer se ne
smanjuje ni oblik ni veličina površine klizanja, ali svi ostali nedostaci ostaju i
dalje kod ovog tipa aparata.
Dijagram rezultata
Za određivanje čvrstoće na smicanje koristi se najmanje jedna serija od 3
uzorka istog materijala koja se ispituju sa tri različita normalna naprezanja. Za
svaki pojedinačan uzorak prvo se izrazi ovisnost srednjeg naprezanja smicanja 𝜏
od horizontalnog smičućeg pomjeranja. Za seriju od 3 uzorka crta se ovisnost
između vršne (𝜏𝑓), odnosno rezidualne smičuće čvrstoće (𝜏𝑟) i odgovarajućeg
srednjeg napona (𝜎′) na presjeku smicanja. Na ovaj način se dobije Coulombov
pravac sloma materijala 𝜏=c'+𝜎'tg𝜑 koji na ordinati odsjeca veličinu kohezije c',
a nagib pravca predstavlja kut smicanja 𝜑′. Pošto dobivene 3 točke nikada ne
leže idealno na jednom pravcu, njihovo se spajanje obavlja tako da suma
kvadrata odstupanja od pravca bude minimalna.

56. Opit troosnog smicanja uzorka

Uzorak se postavi na postolje s poroznom pločom u troosnoj ćeliji. Na njega se
postavlja kapa uzorka i navlači gumena membrana s dva gumena prstena na
kraju koja odvaja uzorak od okoline. Montira se ćelija i napuni vodom koja će
pod djelovanjem tlaka prenositi taj tlak na uzorak i tim ga bočno i osno
opteretiti. Uzorak se osno opterećuje klipom koji s vrha ulazi u ćeliju i povezan
je motorom s različitim stupnjevima prijenosa, pa se uzorku nameće promjena
vertikalne deformacije umjesto sile. Na ventil 1 se može priključiti uređaj za
mjerenje pornog tlaka ili uređaj za mjerenje promjene volumena uzorka preko
istisnute porne vode na ventil 2 prikazan kao menzura.
Troosni opit ima prednosti u odnosu na direktno smicanje jer su:
- uslovi dreniranja određeni i pod kontrolom
- moguća mjerenja pornog pritiska vode u uzorku
- moguća prilagođavanja i promjene vertikalnog i bočnog naprezanja kao i
pornog pritiska
Rezultati se izražavaju kao funkcionalna ovisnost devijatorskog napona 𝜎1 – 𝜎3
od aksijalne relativne deformacije uzorka 𝜀1 =∆ℎ⁄ℎ
Za svaki opit u dijagramu ovisnosti smičućih i normalnih napona moguće je
nacrtati Mohrov krug naprezanja određen vrijednostima 𝜎3 i (𝜎1-𝜎3)
57. Konsolidirani drenirani opit (CD)
Uzorak se konsolidira pod vertikalnim opterećenjem, a zatim se vrši smicanje
malom brzinom (naš standard 5 mikrona/min). Porni pritisci uslijed smičućih
deformacija nestaju brže od prirasta naprezanja, pa se mogu uzeti da su jednaki
nuli u=0. Ukupno naprezanje je ujedno i efektivno, Coulumbova jednadžba glasi
𝜏=cd + 𝜎tg𝜑d
𝜏 i 𝜎 = 𝜎' naprezanja koja se dobiju mjerenjem prilikom provođenja ispitivanja
58.Konsolidirani nedrenirani opit (CU)
Uzorak se konsolidira pod vertikalnim opterećenjem, zatim se vrši smicanje
relativno velikom brzinom (1mm/min) te u zoni smicanja nastaje porni pritisak.
Dobiveni parametri čvrstoće na smicanje ccu i 𝜑cu su manji od cd i 𝜑d jer je
efektivno naprezanje umanjeno za veličinu pornog pritiska. Kako ovim
ispitivanjem nije moguće dobiti porne pritiske to se parametri čvrstoće mogu
iskazati jedino u odnosu na ukupno naprezanje.
59. Nedrenirani nekonsolidirani opit (U)
Opit se provodi bez konsolidacije, nanošenjem vertikalnog opterećenja odmah
se vrši smicanje relativno velikom brzinom. Radi toga dolazi do formiranja
pornog pritiska i uslijed vertikalnog opterećenja i uslijed smicanja. Parametri
dobiveni na ovaj način cu i 𝜑u održavaju čvrstoću u odnosu na ukupna
naprezanja, pri čemu je 𝜑u manji od 𝜑d , u zasićenim materijalima najčešće
𝜑u=0

60. Proračun slijeganja temelja ( naprezanje od vlastite težine i dodatnog

opterećenja)
Da bi se odredilo slijeganje neke točke ispod ili izvan opterećenih temelja
potrebno je poznavati:
- sastav tla
- stišljivost tla
- raspodjelu naprezanja u tlu
Sastav tla se dobije sondiranjem i izradom geotehničkih profila područja
predviđenog za izgradnju objekta
Stišljivost tla se određuje bilo ispitivanjem u laboratoriju pomoću
edometarskog opita ispita stišljivosti, bilo ispitivanjem na terenu gdje nije
moguće uzeti neporemećen uzorak tla.
Naprezanje od vlastite težine
Promatrajmo tlo ispod temelja objekta za koji je bušenjem ustanovljeno da se
sastoji od više različitih slojeva po dubini. Za proračun slijeganja potrebno je
proračunati i nacrtati dijagram naprezanja usljed djelovanja vlastite težine, koji
se dobije iz debljine svakog pojedinačnog sloja hn i njegove jedinične težine 𝛾n
Ukupo naprezanje na dnu svakog sloja će iznositi
0𝜎 z = ∑𝑛1 ℎ𝑛 ∙ 𝛾𝑛
Za jediničnu težinu 𝛾n treba voditi ražuna da se uzima vlažna, zasićena ili
uronjena jedinična težina, ovisno o nivou podzemne vode.

Dijagram naprezanja uslijed dodatnog opterećenja

Ako sa P označimo opterećenje na temeljnoj plohi, a sa A njegovu površinu na
kojoj naliježe, onda od specifičnog opterećenja p0 = 𝑃⁄𝐴 treba odbiti vlastitu
težinu tla do dubine ukopavanja te je dodatno opterećenje:
p = p0 - 𝛾 ∙D = p0 - pr
gdje je 𝛾 jedinična težina tla na dubini ukopavanja, a D dubina ukopavanja
temelja.
Za dodatno opterećenje p proračunamo raspodjelu naprezanja u dubini.
U dubini z1 ispod temeljne stope postoji naprezanje pritiska 0𝜎z1 od vlastite
težine tla i naprezanje pritiska p𝜎z1 usljed opterećenja temelja objekta, tako da
je ukupno naprezanje pritiska
𝜎z1 = 0𝜎z1 + p𝜎z1
61. Utjecaj slijeganja na objekt i dozvoljene vrijednosti slijeganja
U stišljivom tlu slijeganja su neizbježna, mogu biti mala i velika, ravnomjerna ili
neravnomjerna, bezopasna i štetna.
Nepoželjna su neravnomjerna slijeganja ispod objekta koja u konstrukciji
izazivaju dodatne statičke veličine.
Bezopasna slijeganja ne izazivaju štetna deformacije na konstrukciji, uglavnom
mala ravnomjerna slijeganja nastala smanjenjem poroznosti tla.
Štetna slijeganja su neravnomjerna i velika slijeganja koja dovode do štetnih
deformacija na objektu, većih pukotina, naginjanja pa i rušenja objekta. Uzroci
ovih pojava su različiti:
- različite stišljivosti na pojedinim dijelovima objekta
- nejednaka dubina temeljenja pojedinih dijelova objekta
- nedilatiranje objekta
Kod fleksibilnih temeljnih traka ili temelja samaca statički određenih
konstrukcija mogu se dozvoliti veličine diferencijalnih slijeganja oko 50%
apsolutnih računskih u nekoherentnom tlu i oko 25% apsolutnih računskih
slijeganja u koherentnom tlu. Tlo treba da bude približno homogeno, a
međusobna udaljenost temelja veća od 7,0 m
62.Aktivni pritisak tla
Nekoherentno tlo

pa = 𝛾 ∙H∙kA
1
Pa = ∙ 𝛾 ∙ 𝐻2 ∙ kA
2
𝜑
KA = 𝑡𝑔2 (45° - )
2
Koherentno tlo

pa = 𝛾 ∙H∙kA – 2∙c∙ √𝑘𝑎

2𝑐
ho =
𝛾 ∙ √𝑘𝑎
1
Pa = (H – ho) (𝛾 ∙H∙KA – 2∙c∙ √𝑘𝑎)
2
63.Pasivni zemljani otpor ili pritisak

Koherentno tlo
pp = 𝛾 ∙ 𝐻 ∙ 𝑘p
1
Pp = ∙ 𝛾 ∙ 𝐻2 ∙ 𝑘p + 2∙ 𝑐 ∙ 𝐻 ∙ √𝑘𝑝
2
Nekoherentno tlo
1
Pp = ∙ 𝛾 ∙ 𝐻2 ∙ 𝑘p
2
𝜑
Kp = 𝑡𝑔2 (45° + )
2

64.Pritisak mirovanja
U homogenom prostoru od sipkog materijala djeluju glavna naprezanja 𝜎v na
horizontalne, a 𝜎h na vertikalne ravni. Odnos između ovih glavnih naprezanja
definiran je izrazom :
𝜎ℎ 𝜎ℎ
= = k0 odnosno 𝜎h = k0∙ 𝛾 ∙ 𝑧
𝜎𝑣 𝛾∙𝑧

gdje k0 predstavlja koeficijent pritiska mirovanja.

Vrijednost k0 ovisi o osobinama tla, načinu taloženja pod djelovanjem vlastite
težine i od prolaznih opterećenja koja su djelovala na površini tla. Eksperintalno
se može odrediti konsolidiranim nedreniranim opitom, te u praksi nema
posebnog značenja, podaci su potrebni u laboratoriji za određivanje naprezanja
koji su djelovali u prirodi.
65.Potporni zidovi ( dimenzioniranje, ispitivanje stabilnosti potpornih zidova)
Potpornim zidovima se osiguravaju od urušenja vertikalni ili strmi zasjeci terena
ili nasuti materijal.
Potporne zidove klasificiramo prema vrsti materijala i načinu prenošenja
opterećenja na tlo.
Prema vrsti materijala zidovi mogu biti od:
- nasutog materijala (gabioni)
- lomljenog ili obrađenog kamena
- betona
- armiranog betona
Prema načinu prenošenja opterećenja:
- gravitacijski zidovi
- zidovi sa konzolom
- sidreni
- armirano – betonski
- montažni
Dimenzioniranje i ispitivanje stabilnosti potpornih zidova
Ispitivanje stabilnosti potpornih zidova provodi se na svim silama koje djeluju
na zid, a to su:
- vlastita težina W
- aktivni zemljani pritisak PA
- pasivni zemljani pritisak Pp
- hidrostatski pritisak Pw
- hidrodinamičke sile Pu
- opterećenje tla iza zida p, q, P
- seizmički utjecaji S
Provjera dimenzija i stabilnosti potpornih zidova provodi se:
- za rubna naprezanja u zidu i na temeljnoj spojnici
- u pogledu sigurnosti od klizanja
- za sigurnost protiv prevrtanja
Stabilnost zida protiv klizanja
Sila trenja T
T = N∙ 𝑡𝑔𝜑 + Pp
Faktor sigurnosti (odnos otpora klizanja T i horizontalne koponente H)
𝑁∙𝑡𝑔𝜑+𝑃𝑝 𝑡𝑔𝜑
nk = , nk =
𝐻 𝑡𝑔𝛼

stabilnost na klizanje osigurana ako je nk ≥1.5

Povećana stabilnost na klizanje može se obezbjediti izrado stepenastog oblika
temeljne stope, pored trenja se savladava i pasivni otpor tla na spojnicama
AB,CD i EF koji se približno računa po Rankienu:
1 𝜑
Pp = ∙ 𝛾 ∙ 𝐷2 ∙ 𝑡𝑔2 ∙ (45 + )
2 2

Ovako dobivena vrijednost sile Pp je manja od stvarne pa je na strani sigurnosti

Stabilnost zida na prevrtanje
Prevrtanje zida izaziva aktivni pritisak PA oko ivice zida A svojim momentom
rotacije
Mr = Pa∙ 𝑏
čemu se suprotstavlja težina zida ∑ 𝑤 sa momentom na kraku a,
Mw = ∑ 𝑤 n∙a
Odnos između momenta izazvanih težinom zida i aktivnog pritiska naziva se
faktorom sigurnosti np na prevrtanje:
∑ 𝑊𝑛∙𝑎
np =
𝑃𝑎∙𝑏
koji treba da iznosi np≥1.5
66.Metode temeljenja (definicija temelja, vrste temelja i njihova primjena)
Temelj je dio konstrukcije koji omogućuje da se opterećenje sa „ležajeva“
konstrukcije raspodijeli na toliku površinu tla, kolika je potrebna kako bi se
postigla potrebna sigurnost od sloma tla, a da pri tom deformacije (slijeganje
tla) omogućuju funkcionalnost građevine.
Temelji se dijele na:
- Plitki temelji
- Duboki temelji
67.Opterećenje tla pod temeljima
Na slici je prikazan jednostavan temelj. Na bazi stupa prenose se na blok
temelja maksimalne rekacije V,H i M koje dobivamo iz statičkog računa
konstrukcije za opterećenje prema odgovarajućim odredbama tehničkih
propisa. Na bazu temelja djeluje još težina betona u temeljnom bloku WZ + Wst i
zemlje na proširenju osnove temelja Ws, pa su ukuone komponente reakcije na
razini temelja:
- Vertikalna V+ WZ+Wst+Ws =Qb
- Horizontalna H
- Moment M + H*D = MT
Na razini temelja prvotno je djelovao napon 𝛾*D kojemu je uzrok težina
materijala, pa je dodatno opterećenje na razini temelja:
Qn=Qb – 𝛾*D*A
Ako je najniži nivo podzemne vode viši od razine temelja, valja odbiti i uzgon.
68.Utjecaj slijeganja tla na građevine
Osnovni problem kod dimenzioniranja temelja je definiranje raspodjele pritiska
na dodiru između temelja i tla. Razlikujemo raspodjelu ovisno o tome da li
temelj promatramo kao KRUTI ili SAVITLJIVI (elastičan).
Raspodjela dodirnih pritisaka za idealno SAVITLJIVI temelj:
Ako je građevina savitljiva bez otpora na svakom će mjestu naprezanje na tlo
ispod temelja biti jednak opterećenju. Jednolično raspodjeljeno opterećenje
izazvat će veća slijeganja u sredini nego na rubu temelja

Raspodjela dodirnih pritisaka za idealno KRUTI temelj:

Sasvim kruta građevina ne deformira se, pa će sve točke površine tla ispod
temelja nakon slijeganja ostati u jednoj ravnini. Naprezanja na temeljnoj plohi
bit će koncentrirana prema njezinim rubovima na koherentnom, a u sredini na
nekoherentnom tlu, kako bi slijeganje u svim točkama površine tla ispod
temelja bilo jednako.
69.Izbor dubine temelja
Osnovni izbor između plitkog i dubokog temeljenja ovisi o osobinama tla na
kojem gradimo. Kriterij za izbor najmanje dubine temelja je dopušteno
opterećenje tla i slijeganje temelja. Zbog promjene volumena i razmekšavanja
tla pod djelovanjem mraza u toku zime potrebno je ukopati temelj ispod zone
smrzavanja (80cm u nizinskim) i (140 cm u planinskim krajevima). Ukopavajući
temelje na veću dubinu postiže se veći napon sloma i dopušteno opterećenje.
Plitki temelji
Prenose opterećenja od objekta na tlo samo preko donje dodirne površine
temelja i tla.
- Temelji samci
- Temeljne trake
- Temeljni nosači
- Temeljni roštilj
- Temeljne ploče
Temelji samci
Prenose i raspodjeljuju na tlo teret jedng stupa građevine. Koriste se kod
manjih težina objekta i boljih karakteristika tla. Stupovi okruglog, kvadratnog,
pravokutnog ili višekutnog presjeka. Rijetko se izvode od kamena, opeke,
betonskih blokova, najčešće od nabijenog i armiranog betona.
Temeljni nosači
Obavljaju tu funkciju za dva ili više stupova.

Temeljne trake
Prenose opterećenje sa zidova ili sustava stupova na tlo

Temeljni roštilj
Prenosi opterećenje na tlo preko unakrsno postavljenih temeljnih traka –
nosača

Temeljna ploča
Koriste se na tlima male nosivosti, na ploči leži cijela građevina pa ona njezinu
težinu prenosi na tlo.
70.Dimenzioniranje plitkih temelja (Terz. Bri-H. Pravilnik)
Dimenzionirati temelj znači odrediti njegove dimenzije (dužinu, širinu, visinu i
dubinu temeljenja), a da su pri tom zadovoljeni uvjeti:
- graničnog stanja nosivosti ( naprezanje na dodiru temelja i tla, trebaju
biti manja od granične nosivosti tla ispod temelja)
- graničnog stanja uporabljivosti ( slijeganje tla ispod temelja ne smije
ugroziti stabilnost i uporabljivost objekta).
Za provjeru oba ovjeta treba odrediti: graničnu nosivost tla ispod temelja ( a
koja ovisi osim o svojstvima tla i o dužini, širini temelja, te o dubini
temeljenja), te izračunati veličinu slijeganja i diferencijalnog slijeganja
temelja).
TERZAGHIJEVO RIJEŠENJE
-Za kontinuirani temelj neizmjerne dužine

qf = c∙Nc + q∙Nq + 0.5 ∙ 𝛾 ∙ 𝐵 ∙ 𝑁𝛾

-Za pravokutni temelj
𝐵
qf = (1+0.3 )c∙Nc + q∙Nq + 0.5∙ 𝛾 ∙B∙N𝛾
𝐿
-Za kvadratni temelj

qf = 1.3∙c∙Nc + q∙Nq + 0.4∙ 𝛾 ∙B∙N𝛾

-Za kružni temelj

qf = 1.3∙c∙Nc + q∙Nq + 0.6∙ 𝛾 ∙r∙N𝛾

L – dužina, r polumjer temelja
c – kohezija, 𝛾 zapreminska masa
-opterećenje pored temelja na dubini D

q=𝛾 ∙ 𝐷
Nc,Nq,N𝛾 – faktor nosivosti, ovisi o kutu unutarnjeg trenja 𝜑
-faktor opterećenja

Nc = (Nq – 1) ∙ctg𝜑
-faktor vlastite težine

N𝛾 ≅1.8∙(Nq – 1) ∙tg𝜑

BRINCH HANSENOVA METODA

qf = c∙Nc∙sc∙dc∙ic + D∙ 𝛾 ∙Nq∙sq∙dq∙iq + 0.5∙ 𝛾 ∙B∙N𝛾 ∙s𝛾 ∙d𝛾 ∙i𝛾

-faktori dubine
0.35
dc = 1+𝐵′ 0.6
+
𝐷 (1+7∙𝑡𝑔4 𝜑

d𝛾 = 1.0
𝑑𝑐−1
dq = dc - 𝑁𝑞

ako je 𝜑>25°, onda je dq = dc , a za 𝜑 = 0 dc=1.0

-faktor nosivosti

Nq = 𝑡𝑔2 (45+𝜑⁄2)∙ 𝑒 𝜋∙𝑡𝑔𝜑 =Kp∙ 𝑒 𝜋∙𝑡𝑔𝜑

Nc = (Nq - 1)∙ctg𝜑
N𝛾=1.8∙(Nq – 1)∙tg𝜑
-faktori oblika
(0.2+ 𝑡𝑔6 𝜑)
sc =1+ B'
𝐿′
1
s𝛾 = 2 ∙(3 – sc)
𝑠𝑐−1
sq = sc - 𝑁𝑞
-faktori nagiba rezultante
1−𝑖𝑞
ic = iq - 𝑁𝑞−1

iq = 𝑖 2 q
𝐻
iq = 1-𝑉+𝑐∙𝐵′∙𝐿′∙𝑐𝑡𝑔𝜑
𝐻
iq = 1-𝐴′ ∙𝑐+𝑉∙𝑡𝑔𝜑

H i V – horizontalna i vertikalna komponenta rezultante R

A'=L'∙B' – površina temeljne stope reducirana na središnju opterećenu površinu
u oba pravca gdje je:
L'=L-2ey B'=B –2ex
-ex i ey ekscentriciteti u pravcu kraće, odnosno duže stranice pravokutnog
temelja
 PRAVILNIK O TEHNIČKIM NORMATIVIMA
𝑄 1
qf = 𝐴′ = 2 𝛾′ ∙B'∙N𝛾 ∙s𝛾 ∙i𝛾 +(cm + q∙tg𝜑𝑚) ∙Nc∙sc∙dc∙ic + q
Q – ukupno opterećenje temelja
A'=B'∙L'- korisna površina temelja
𝛾' – efektivna zapreminska masa tla ispod nivoa temelja
-efektivno opterećenje pored temelja

q=𝛾 ∙ 𝐷
-mobilizirana kohezija Fc = 2.0 - 3.0 (usvojeno Fc = 2.5)
𝑐
cm = 𝐹𝑐
-mobilizirani kut trenja F𝜑 = 1.2 – 1.6 (usvojeno F𝜑 =1.5)
𝑡𝑔𝜑
tg𝜑m = 𝐹𝜑

71.Odnos temelja i podova

72.Hidroizolacije
Hidroizolacije u temeljima mogu štititi građevinu od:
- vlage, koja je u tlu uvijek prisutna kao procjedna ili kapilarna voda
- podzemne vode, koja oscilira tijekom godine te temelji mogu povremeno
ili stalno biti ispod njenog nivoa
- od tekućine u konstukciji, ako konstrukcija služi kao spremnik za
tekućine, bazen i sl.

Zaštita hidroizolacije:
- opeka „na nož“
- stiropor
- pjenobeton
- ili neki drugi materijal koji ima ulogu zaštite od mehaničkog oštećenja
Kod temeljnih traka na kosini treba za hidroizolaciju načiniti podlogu od
mršavog betona sa kosinama, tako da se izbjegnu oštri kutovi lomljenja
izolacijskih slojeva
73.Duboki masivni temelji
Primjenjuju se kada na tlo treba prenijeti velike horizontalne sile, ili ako se
nosivi slojevi male deformabilnosti nalaze na velikoj dubini. Prenose
opterećenje i sa svojim bočnim stranicama.
Podjela dubokih temelja:
Masivni:
- betonske dijafragme kao temelji (koristi se u urbanim područjima, gdje je
prostor za rad ograničen. Kontinuirana dijafragma od AB kombinira
funkcije zagata kojim se osigurava duboki iskop za temelje i
konstukcijskog elementa građevine. Može dosegnuti dubine veće od
zbijenih zagata, više od 30m, nepropusne su i sprječavaju prodiranje
vode u građevnu jamu)
- temelji na bunarima (bunari su otvoreni gore i dolje, spuštaju se kopajući
materijal mehanički ili ručno, prema prilikama, uz crpljenje vode kad se
radi ispod razine podzemne vode, ili mehaničkim kopanjem ne crpući
vodu.)
- temelji na kesonima ( kesoni su otvoreni na dnu, sastoje se od radne
komore, u koju se ulazi kroz posebno okno i radi se pod tlakom
komprimiranog zraka koji istiskuje vodu do dna kesona, oa se kopa i
betonira na suhome.)

- sanduci ( sanduci sa zatvorenim dnom, najviše se upotrebljavaju kad se

temelji grade u vodi. Betoniraju se na kopnu, spuštaju u vodu, zatim se
postepeno pune balastom i spušaju na unaprijed pripremljenu izravnanu
podlogu)

Raščlanjeni:
- piloti
74.Oblik plastificiranih zona oko dodirne plohe temelj tlo kod dubokih temelja

75.Nosivost na vrhu
Duboki temelji ne mogu izazvati lom tla zbog prekoračenja čvrstoće na
smicanje, koji bi se očitovao na površini terena.
𝐵
qf = c∙ 𝑁c + 𝜎0∙Nq + 𝜌 ∙ 𝑔 ∙ 𝑁𝛾
2

u kojoj je za duboke temelje kada je Df/B≥4 𝜎0 = K0∙ 𝜌 ∙ 𝑔 ∙ 𝐷f

Nosivost trenjem po plaštu
qt = ca + 𝜎n∙tg𝛿
gdje su:
qt – posmična čvrstoća plašt – tlo
ca – adhezija plašt -tlo
𝜎n – pritisak tla okomito na plašt
𝛿 – kut trenja između plašta i tla
𝜎n = Ks∙ 𝜎vo = Ks∙ 𝛾 ∙ 𝑧
gdje su:
Ks – koeficijent pritiska tla na plašt temelja
𝛾 – jedinična težina tla
𝑧 – dubina na kojoj promatramo naprezanja
 qt = ca + Ks∙ 𝛾 ∙ 𝑧 ∙ tg𝛿
koju vrijednost izabrati za Ks ( može biti u rasponu od KA = K0 = KP što ovisi o
načinu izvođenja dubokog temelja i o zbijenosti tla

Jedinično trenje fS:

fs = 1.5∙cu∙ 𝑡𝑔𝜑 – za zabijene pilote
fs = cu∙ 𝑡𝑔𝜑 – za bušene pilote
gdje su:
cu -kohezija u nedreniranim uvjetima
𝜑 – kut unutarnjeg trenja koherentnog tla u dreniranom stanju
te je ukupna sila:
QP = O∑𝑛 ∆𝐷n∙fsn
76.Pojava negativnog trenja
Kod dubokih temelja oko kojih se nalazi nekonsolidirana masa stišljivog tla,
javlja se dodatna vučna sila prema dolje zbog relativnog pomaka mase tla u
odnosu na temelj prilikom procesa konsolidacije.
Q = QV – QNP – W
77. Temeljenje na pilotima (općenito o funkciji pilota)
Kada tlo na dostupnoj dubini nema dovoljnu nosivost ili je stišljivost prevelika
pa bi slijeganje bilo neprihvatljivo veliko, oslanjamo građevinu na dublje slojeve
veće nosivosti ili manje stišljivosti.
Piloti mogu biti alternativa često skupljem dubokom masivnom temelju.
Piloti prenose silu:
- kao stupovi kad im baza stoji na čvrstoj podlozi (zbijeno tlo, stijena)
- otporom prema okolnom tlu uz plašt kad su postavljeni u jednolično tlo
- kombinirano trenjem na plašt i na bazu kad prolaze kroz uslojeno tlo koje
je u gornjim slojevima manje otporno.
79. Vrste i načini izvođenja pilota
Prema načinu izrade pilote svrstavamo u:
- zbijeni
- utisnuti
- bušeni

Kod zbijenih i utisnutih se u toku izrade tlo bočno zbija, a kod bušenih se
mijenja volumen i zbijenost okolnog tla.
Zbijeni se izrađuju na samom gradilištu i zatim se gotovi zabijaju u tlo
Utisnuti se rade na način da se u tlo zabiju šuplji kalupi pa se izvade, a nastala
šupljina se ispuni betonom.
Bušeni se rade na način da se u tlu napravi bušotina određenog promjera koja
se zaštićuje od urušavanja zacjevljenjem pa se potom ispuni betonom bez
armature ili sa njom.
Prema vrsti materijala se dijele na:
- drvene
- betonske
- armirano-betonske
- prednapete
- čelične
80. Upotreba i vrsta zagatnih stijena
Zagatna stijena je vitka vertikalna građevinska konstrukcija zbijena u tlo ili u
njemu izrađena. Ona preuzima pritisak tla i osigurava stabilnost vertikalne
stijene, a nekad služi za zaštitu podzemne vode.
Ona može biti konzola zabijena u tlo, bez zatege ili s njom, većim brojem
zatega, ili su dvije susjedne stijene međusobno razuprte.
Materijali za izradu zagatnih stijena:
- drvo
- čelik
- armirani beton
- talpe od prednapetog betona
81. Zatege za usidrenje
Koriste se za usidrenje u većoj dubini, bez njih se ne bi mogle izvoditi široke
građevine kad se stijene ne mogu međusobno razupirati.
Način izvođenja:
- na mjestu zatege izbušimo rupu odgovarajućeg promjera i dubine , koju
zacjevimo obložnom kolonom
- u bušotinu uradimo zategu koja se može sastojati od jedne šipke ako je
riječ o maloj sili , ili od snopa čeličnih žica ako treba preuzeti velike sile
- prikladnom konstrukcijom brtvimo kraj bušotine na dijelu potrebnom za
usidrenje zatege u tlo, koji se ubrizgavanjem pod pritiskom ispuni
malterom istodobno izvlačeći obložnu cijev. Cementni malter potpuno
ispunjava prostor između zatege i stijenki bušotine, a pošto se utiskuje
pod tlakom, okolno se tlo zbija i povećava otpor usidrenja.
82. Dimenzioniranje zagatnih stijena
Na zagatnu stijenu djeluju ove sile:
- aktivni tlak materijala iza stijene
- hidrostatski tlak vode ispred stijene
- hidrostatski tlak i uzgon vode u tlu iza stijene
- tlak zbog opterećenja na površini iza stijene
- pasivni otpor materijala ispred stijene
- opterećenje drugih vanjskih sila izravno na stijenu
83. Građevna jama
Građevnom jamom nazivamo prostor, pristupačan i siguran za rad, koji je
potreban za izvedbu temelja.
Metode izrade građevne jame ovise o:
- osobinama materijala u kojima se grade
- položaju temeljne plohe prema najvišoj razini podzemne vode
- dubini temelja ispod površine terena
Jame za plitke temelje bez razupiranja
U koherentnom se materijalu rade plitke građevne jame vertikalnih stijena i bez
razupora(drenažni usjeci, kanali). Prema jednadžbi vertikalna stijena u potpuno
homogenoj glini može trajno stajati do kritične visine:

Dublje široke građevne jame rade se s uspravnim stijenama ili s kosinama u

nagibu 1:n. Izvedba s kosinama bit ce povoljnija ako je područje oko građevine
slobodno i trošak je za višak iskopa manji od onog za razupiranje.
Nagib kosine 1:n se dimenzionira da faktor sigurnosti bude barem F=1,2
Građevna jama s razuprtim stijenama
Kad je prostor u kojem gradimo ograničen pa se za iskop ne smije zauzeti
područje izvan kontura građevine, a dubina iskopa je veća od Dc, moramo
vertikalne bočne stijene iskopa poduprijeti tako da budu stabilne.

84. Crpljenje vode iz građevne jame

Kad se kopa i betonira na suhome, potrebno je crpsti vodu iz građevne jame.
Način kako se odvodnjava iskop koji je ispod razine podzemne vode ovisi o dva
činbenika:
- o opasnosti od regresivne erozije i od proloma dna
- o veličini crpljenja da bi se građevna jama održavala suha
Ovisno o osobinama materijala i o izvedbi iskopa zastupljeni su ovi načini
crpljenja:
- otvoreno crpljenje iz građevne jame
- sniženje razine podzemne vode crpeći oko građevne jame iz cijevnih
bunara
- sniženje razine podzemne vode i dodatna konsolidacija mekoga manje
propusnog tla, crpeći iz cijevnih bunara pomoću vakuuma
- konsolidiranje manje propusnog tla oko građevne jame uz pomoć
elektroosmoze
Otvoreno crpljenje vode
Na prikladnom mjestu se u građevnoj jami iskopa jedno ili više crpilišta iz kojih
se centrifugalnom sisaljkom crpi voda. Ako vode nema dovoljno usisava se zrak,
što izaziva smetnje u radu sisaljke. Crpilište smjestimo u jednom kutu građevne
jame, a centrifugalna se sisaljka montira do najviše 7m iznad najdublje točke
crpljenja kako bi se izbjegle smetnje što nastaju pri većem vakuumu u usisnim
cijevima. Tlačnom cijevi voda se iz crpke odvodi izvan dometa toka vode u
građevnu jamu. Da bi radna površina iskopa u cijeloj jami bila suha, izradi se
više drenažnih jaraka koji najkraćim putem prikupljaju i odvode vodu do
crpilišta.
Crpljenje iz bunara oko građevne jame
Kad pri otvorenom crpljenju vode iz građevne jame u pijesku ima opasnosti od
hidrauličkog sloma, valja sniziti razinu podzemne vode oko jame dubinskim
crpkama koje postavljamo u bunare oko jame.

Kapacitet crpljenja kad se voda u bunaru snizi na visinu y0 iznad nepropusnog

sloja:
Drenažni bunari sastoje se od cijevi promjera 5-6 cm kojima je donji kraj
perforiran na duljini od 1 m. Perforacije su pokrivene metalno mrežom koje
otvore valja prilagoditi granulometrijskom sastavu okolnog tla. Najprije se kroz
cijev ubrizgava voda pod tlakom te ona izlazi na mlaznici, razrahljuje tlo i
olakšava da se cijev utisne do željene dubine. Tada se poveća tlak vode sve dok
se ispere materijal iz područja promjera 20 – 30 cm oko cijevi.Krupnije se
čestice talože oko perforirane dionice na kraju cijevnog bunara. Na kraju se
smanji tlak vode za ispiranje, a ostali prostor se ispuni pjeskovito šljunkovitim
materijalom sve do površine tla.