25 Kruhek PDF

M. Kruhek: Turske utvrde i kule u Lici i Krbavi… Senj. zb. 40, 471-508 (2013.
MILAN KRUHEK
TURSKE UTVRDE I KULE U LICI I KRBAVI

1527. – 1689. GODINE
Milan Kruhek UDK: 94(497.56 Lika)"15/16"

Miroslava Krleže 2c 72.033.3(497.56 Lika)"15/16"
HR 47000 Karlovac Izvorni znanstveni članak
Ur.: 2013-12-06
Ovaj pokušaj ulaska u povijest turskog vremena u Lici i Krbavi zaista je tek
početak istraživanja mnogih pitanja: političkog i društvenoga stanja, gospodarskih i
vjerskih prilika, u vremenskom razdoblju dužem od jednog i pol stoljeća. Pokušali smo
ući u ta pitanja istražujući građevna svjedočanstva toga vremena zahvaljujući najviše
spoznajama iz naših dosadašnjih istraživanja povijesnoga svjetovnoga i crkvenog
graditeljstva na prostorima srednjovjekovnih župa Krbave i Like. Ovaj rad je zaista tek
pokušaj, a rezultati govore tek toliko da povijesno doba turske vlasti u Lici i Krbavi ne
smije biti zanemareno. Samo bolje poznavanje tog povijesnog vremena može bolje
objasniti mnoga kasnija događanja pa i sadašnje stanje i stanje spomeničke baštine i
sadašnjega dnevnoga življenja. Brojne su teškoće do željenih istraživačkih rezultata.
Najprije nepoznavanje i teža dostupnost turskih arhivskih povijesnih izvora, a onda i
neznatni ostatci materijalnih ostataka ličke i krbavske povijesne baštine. Na tu
zanemarenu baštinu upozoravaju i brojne ličke gradine i crkvine, brojna topografska
imena koja govore o svojem povijesnom podrijetlu i postanku. Već i istraživanje same
toponomastike tih krajeva uputilo bi nas na mnoge do sada nepoznate povijesne činjenice.
Lika i Krbava očekuju dakle istraživače svoje povijesti i svojih povijesnih, spomeničkih
vrijednosti, povjesničare i arheologe, demografe i sociologe. Mnoga pitanja iz tih
područja nisu usto dovoljno jasno niti postavljena a još su dalje potrebni na njih odgovori.
Ključne riječi: turske utvrde i kule, Lika, Krbava
Više od 160 godina povijesne pokrajine južne Hrvatske, srednjovjekovne

hrvatske župe Lika i Krbava, bile su pod okupacijom turske vlasti. U tom
dugom vremenskom razdoblju Lika i Krbava prošle su kroz nekoliko velikih
promjena, političkih, upravnih i gospodarskih, a osobito velikih demografskih
471
M. Kruhek: Turske utvrde i kule u Lici i Krbavi… Senj. zb. 40, 471-508 (2013.)
promjena u kojima je nekoliko puta bilo izmijenjeno autohtono

srednjovjekovno pučanstvo tih krajeva. No, u dugom vremenu turske vlasti i
Lika i Krbava živjele su u stalnom nemiru, između neprestanog tihog rata i
nestalne sigurnosti, Turska osvajanja prekinula su mogućnost daljnjega
prirodnoga povijesnog razvoja. Silom osvojeni prostor silom je održavao i
nametnutu vlast. Čak je i dnevni način življenja određivala vojna sila koja je
čuvala taj prostor i omogućavala takav život turskog gospodarskog i upravnog
uređenja. Nastavak razvoja određivao je ponekad i sam lokalni položaj naselja,
etnički i vjerski sastav. Naselja bliža nekakvoj graničnoj crti razdvajanja bila su
u mnogo nesigurnijem položaju od onih koja su dublje u prostoru čuvale vojne
posade turskih utvrda. U tim naseljima živjelo je pretežito muslimansko
stanovništvo, dok je granični prostor bio prepušten vlaškim i kršćanskim
naseljima. Položaj u prostoru, koji je određivao veću ili manju sigurnost,
utjecao je dakle i na demografski sastav i gospodarski status žiteljstva.
Već i sam tijek osvajanja i uspostave osmanlijske vlasti u Lici i Krbavi
imao je posebna obilježja i dosta jasne vremenske razdjelnice. Područje ovih
hrvatskih srednjovjekovnih župa bilo je podređeno turskoj upravi i vlasti
osvojenjem ili uništenjem pojedinih srednjovjekovnih utvrda ili hrvatskih
naselja. U sređivanju vlasti i stvaranju turskih institucija upravne, sudske,
gospodarske i vjerske uprave, prethodila su desetljeća pljačke zemlje i naroda.
Lika i Krbava nisu osvojene odjednom, nakon kakve velike dobivene bitke.
Turske su vojske upadale u te hrvatske krajeve od prvoga većega vojnog
sukoba, i hrvatske pobjede kod Vrpila nedaleko od Korenice (1491.) pa od
velikog hrvatskog poraza na Krbavskom polju (1493.), tijekom idućih
desetljeća u sporadičnom, puzajućem osvajačkom ratu. U tom su razdoblju
mnoge manje turske vojske svake godine upadale u Liku i Krbavu i uništavale
pljačkom i zarobljavanjem naroda svaku mogućnost življenja. Taj turski način
osvajačkog rata: pljačka i ropstvo, osvajao je prostor bez velikih ratnih podviga.
Pojedina kraća primirja, kao primjerice sedmogodišnje primirje od 1503. do
1510. nisu zaustavila tursko napredovanje. Slijede ih godine manjih i većih
turskih napada u kojima pod njihovu vlast dolaze stare hrvatske utvrde od
Knina do Ostrovice i Karina u Lici. Širenje i utvrđivanje turske vlasti u Lici
bilo je ovisno i o njihovim ratnim uspjesima na glavnim ratištima. Lika i
Krbava su osjetile posljedice teškog hrvatsko-ugarskog poraza na Mohačkom
polju (1526.). Do tih je godina bilo uglavnom osvojeno područje cijele Krbave i
najvećeg dijela Like, pa je turska vlast mogla učiniti korak dalje te Liku i
Krbavu, uz vojni nadzor i zaštitu, uključiti u sustav upravne i političke vlasti
Osmanske carevine. Dogodilo se to nakon što su turska osvajanja dosegnula
krajnju graničnu crtu u južnim krajevima Hrvatske. To je osvojeno područje
472
omeđivala prema hrvatskom graničnom području, ne neka čvrsta crta

razdvajanja, nego granične utvrde i u njima vojne posade, i na turskoj i na
hrvatskoj strani. Osmanska je vlast taj krbavski i lički dio južne Hrvatske 1527.
godine uredila kao novu upravnu jedinicu koja je najprije bila priključena
Bosanskom sandžaku, do 1537. godine, a od 1537. do 1580. Kliškom sandžaku.
Osamdesetih godina 16. st. osnovan je bio Krčko-lički sandžak, koji se kasnije
najčešće zvao samo Lički sandžak.1
Treba posebno naglasiti, da je turska vojna osvajačka sila prije stvaranja
nove turske administrativne uprave posve uništila organizacijsku društvenu
strukturu srednjovjekovne Krbave i Like. Zaustavila je svaki nastavak razvoja,
koji su ove hrvatske pokrajine dosegnule na vrlo visokoj razini razvijenosti
hrvatskog društva u okvirima srednjovjekovnog feudalnog uređenja hrvatske
države i već posve uređene organizacije crkvene vlasti od biskupske vlasti
Krbavske biskupije do župnih zajednica većih i manjih srednjovjekovnih
naselja. Dokaz toga je i mnoštvo spomenika graditeljskog umijeća, gradine i
gradišta naselja, crkvine i crkvišta sakralnih objekata te pisani spomenici visoke
latinske i hrvatske – glagoljaške pismenosti svjetovnih i crkvenih vlasti. Krbava
i Lika, usprkos svim promjenama, nasilnim uništavanjem i razarajućim
djelovanjem vremena, sačuvale su dovoljno svjedočanstava visoke duhovne i
materijalne razvijenosti koju su turska osvajanja, najprije, velikim dijelom
uništila, a onda je dio toga, što nije bilo od interesa njihovoj upravi,
jednostavno bilo prepušteno propadanju tijekom vremena.2
Organizacija i razvoj osmanlijske vlasti od osnivanja Ličkog sandžaka

do kraja 16. stoljeća
Od razvoja nove vlasti, vojnih, građanskih i vjerskih institucija u
okvirima prostranoga Osmanlijskoga carstva, u kojem su Krbava i Lika bile
daleke, periferne pokrajine, bio je ovisan i svakodnevni život i stvaranje nove
povijesne slike tih krajeva, Dakako, posebno bi poglavlje u istraživanju ličke i
krbavske povijesti moglo biti istraživanje propasti i nestanka visokorazvijenoga
ličkog i krbavskog srednjovjekovlja, dakle nestanak starih feudalnih i crkvenih
struktura vlasti i podjele prostora. Jednako bi posebno bilo zanimljivo poglavlje
velikih i višekratnih demografskih i vjerskih promjena. Uništavanje pljačkom i
paležom materijalnih dobara, a još više porobljavanjem i ubijanjem naroda,
nestankom brojnih srednjovjekovnih naselja, feudalnih utvrda kao gospodarskih
——————
1
N. MOAČANIN, 1999, 55-57; 1996, 39-47.
2
S. PAVIČIĆ, 1962; M. KRUHEK, 1997, 99-129.
473
i upravnih središta življenja, Lika i Krbava bile su zaustavljene u svojem

prirodnom razvoju. Dugo je trajalo nesređeno stanje i uspostavljanje turske
nove vlasti s osloncem na njihova veća redovito vojnim posadama branjena
naselja, a na širem prostoru, stvaranjem novih oblika vlasti turskih aga i
begova, koji su kao novi veleposjednici zemlje, spahije, upravljali podređenim
narodom: turskim seljacima, kršćanskom rajom ili vlaškim martolozima.3
Nova je turska vlast morala najprije naseliti demografski opustošene
krajeve Like i Krbave, posebno njezine pogranične prostore, nikada mirne ni
sigurne, a izložene čestim napadima s hrvatske strane obrambene granice. Te su
zemlje dobivali, ionako vrlo pokretljivi žitelji Vlaškog naroda, navikli na život
od stočarenja i ratne pljačke. Turskim su vlastima dobro došli za obranu granica
i zaštitu središnjih naselja i utvrda koje je pretežito nastanjivalo njihovo
stanovništvo muslimanske vjere. Kolonizacija Like i Krbave tekla je dakle od
središnjega prostora prema periferiji i bila je obilježena i vjerskim i društvenim
promjenama. (Masovnije je pokrenuta tek od sredine pa prema kraju 16.
stoljeća). To je bilo i razdoblje nastojanja da se već stara zapuštena polja, bar
dijelom, opet osposobe za poljoprivrednu proizvodnju.
Naseliti praznu i opustošenu zemlju nije bilo lako. Odakle dovesti u
Krbavu i Liku veliki broj novoga naroda, osobito u pogranični prostor trajno
nesiguran i uznemiravan krajiškim vojnim napadima?! Staroga kršćanskoga,
hrvatskog stanovništva, ostalo je vjerojatno vrlo malo. U prvom popisu iz
1528., kada je već najveći dio Like bio osvojen, pa je taj prostor trebalo nekako
upravno organizirati, kao novu upravno-sudsku jedinicu, za Liku se kaže da je
potpuno pusta.4
U tom procesu na poseban je način bila zanimljiva sudbina ličkih Vlaha i
njihovo naseljavanje, najprije na turskoj strani pograničnog područja, a u drugoj
fazi, od početka 17. st. njihovo preseljavanje na hrvatsku stranu granice.
Vlaški narod koji je pretežito živio od svojega stočarenja po bosanskim i
velebitskim planinama, pa je zato uvijek bio pokretljiviji od ljudi koji su živjeli
od zemljoradnje, u nemirnim vremenima stalnih ratovanja bio je zanimljiv i kao
moguća povremena vojna ispomoć u obrani graničnih krajeva. Već 1530. pa
1531. godine, zapovjednici obrane hrvatskog pograničja zanimaju se za seobu
Vlaha iz Bosne, iz Glamoča, Srba i Unca koje bi bilo dobro preseliti na
kršćansku stranu i uzeti ih u vojnu službu protuturske obrane. Čak je i
zagrebački biskup zagovarao preseljavanje Vlaha. Oko toga se tih godina trudio
——————
3
J. MATUZ, 1992.
4
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 81.
474
i ban Ivan Karlović, hvaleći ih kao dobre vojnike.5 Posebno je zanimljivo pismo
koje piše bosanski paša Murat koji predbacuje kršćanskim zapovjednicima:
"...zar ne znate gospodo da je već punu godinu sklopljen mir između našeg i
vašeg cara... a vaši su oko Novoga i Bilaja upali i robili i neprestano napadaju
naše ljude, a granične Morlake vabe k sebi pismima i po glasnicima...", Dakle,
oko Novoga i Bilaja, u tom sjevernom graničnom kraju Like, već su tu naseljeni
Vlasi, Morlaci, koje bi i krajiška obrana s druge strane granice rado pridobila da
se presele iz turske na hrvatsku stranu obrambene granice.6 Jednako je
zanimljiva i vijest koju 1538., u pismu od 14. VII. piše Erazmo Thurn, kapetan
bihaćki, da je nekoliko stotina Turaka (turskih Vlaha) spremno prebjeći u
pograničnu stranu kršćanske obrane te kao dokaz svoje spremnosti oteti
Turcima Obrovac i Udbinu.7
Tri desetljeća poslije u jednom izvješću nadvojvoda Ernest ukazuje
kralju Rudolfu na činjenicu da su Vlasi sa svih strana naselili ličke prazne
zemlje i da su zaposjeli dvadesetak napuštenih utvrda i naselja te da sada ti
Vlasi, krivnjom graničnih zapovjednika, ranije Vida Hallega a poslije Hansa v.
Auersperga, koji o tome nisu dovoljno vodili računa, predstavljaju vrlo ozbiljnu
prijetnju Primorskoj granici.8 Takva je pak dobro osmišljena naseljavanja Vlaha
u Liku stalno planirao i pomagao bosanski paša. Zato je krajnje vrijeme da se
vojnom silom istjera Vlahe iz zaposjednutih naselja i mjesta. Samo je tako
moguće opet osigurati obranu toga graničnoga područja. Kralj je prihvatio
prijedlog da se Vlasi istjeraju iz Like, odredio je da se u tu svrhu obave sve
vojne pripreme, posebno da u tomu pomognu kranjski staleži.9
Tih nekoliko izabranih primjera, između mnogih drugih, dovoljno govori
koliko je bilo vojno značenje naseljavanja Vlaha u opustjele krajeve Krbave, a
——————
5
E. LASZOWSKI, 1914, 411, 418-419. 415: ".... hy clientes Wlassy vocati, qui nunc
saltum fecerunt, de Thurcys huc ad regum regie maiestatis, non tantum isti, sed eciam multi alii
unacum familiis eorum huc venerunt ad fidem christianam....", 418: "....quia si ad predictos
Wolahos vestra magnificenvia graciose providerit, plures et plures venient et exient et ad
necessaria huius regni, quia sunt homines de valore."
6
E. LASZOWSKI, 1916, 54. "Nunc autem sub Novi et Bellay in Lyka vestri domini subditi
cursum fecerunt et incessanter nostri imperatoris territorium dissipant et desolant, Murlacos suos
ad se literis et nunciis convocando..."
7
E. LASZOWSKI, 1916, 388.
8
R. LOPAŠIĆ, 1884, 28-30. "...an der Crabatischen graniz ein zeitlang und nach
jungstbeschlossenen frieden mit den Turrgen und Walachen gebraucht, volgendes, das sy die
albereits das landl oder gegend Lykha starkh angeseczt und die oden geschlosser eingenomen,
merers erpaut und besezt haben sollen...... die Wallachen und beszezten dorfer und fleckhen sovil
menschlich moglich wieder vertreiben und verhoren lassen ...".
9
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 30-32.
475
posebno Like koja je bila više izložena pograničnim napadima iz kršćanskih

graničnih utvrda. To razdoblje prvog intenzivnog demografskog popunjavanja
Like i Krbave, posebno naseljavanja vlaškog stanovništva, završava nekako
krajem 16. stoljeća. Do tada su turske osvajačke vojske dovršile osvajanje i
drugih susjednih krajeva. Osnovana je tvrđava Karlovac i učvršćena je obrana
obrambene crte Karlovačke, tj. Hrvatske i Primorske krajine. Turci su osvojili i
područje između Une i Kupe, pa je granična obrana iz Pounja prenesena u
Pokuplje, od Siska do Karlovca. Pod tursku su vlast pale i sve utvrde od Bihaća
i njegova pada 1592. godine, pa do Slunja, Plitvica, Dabra i Otočca. Lika,
posebno Krbava, bile su, sve do pokretanja konačnog rata za oslobođenje
zaštićene sa svih strana, tek je sjeverozapadni dio turske Like bio više izložen
krajiškim napadima od Senja i Otočca te Dabra i Brinja. Zbog toga su u tom
dijelu turske Like veće obrambeno značenje dobile turske utvrde u Ribniku i
Bilaju, Novome i Perušiću, pa utvrde u Širokoj kuli do Staroga Perušića koji je
postao najvažnijom turskom utvrdom s istočne strane prema krajiškoj straži na
Plitvicama. Ta su mjesta bila među najbolje utvrđenima i bolje naseljenim
turskim mjestima. U njihovu su obranu, obnovu i vojnu zaštitu pokrajinske
turske vlasti uložile najviše brige i novaca.
Krajem, dakle toga prvog razdoblja turske vlasti u Ličkom sandžaku, kao
i u prvim desetljećima 17. stoljeća, koje vrijeme počinje i za Liku i Krbavu,
opet političkim dogovorom na najvišoj razini, između Otomanskog Carstva i
Habsburške Monarhije, mirovnim ugovorom sklopljenim na Žitvi u Ugarskoj,
1606. godine. Nakon toga bilo je i u ovim krajevima Hrvatske više mira i
sigurnosti, više gospodarskog razvoja, a u Krbavi, posebno Lici, više
građevinske aktivnosti. Prije toga, turske su vlasti pridavale problemu
graditeljske obnove i dogradnje samo na onim najvažnijim utvrdama i njihovim
utvrđenim naseljima, kao u Udbini ili Perušiću. O tomu ćemo dati nešto više
povijesnih podataka u traženja odgovora na pitanje, što su i koliko i gdje turske
vlasti, u Lici i Krbavi, uopće sagradile, što su tek održavale u uporabivom
stanju, a što je pak bilo posve zapušteno, jer je bilo izvan njihovih strateških
interesa i njihove opće politike prema ovim, za Istambul, jako dalekim i manje
zanimljivim zemljama.10
Potpisivanjem međunarodnog mirovnog ugovora bili su zabranjeni
daljnji međusobni napadi. To je pak značilo, da su Vlasi nastanjeni u
pograničnim turskim utvrdama i naseljima ostali bez stalnog prihoda od pljačke
koju su stjecali napadima na hrvatske krajeve preko obrambene granice. Zbog
tih razloga, ali i činjenica da turska vojna snaga postaje sve slabijom, počinje
——————
10
M. KRUHEK, 1991, 39-79.
476
proces vlaškog preseljavanja s turskog teritorija na drugu stranu granice, na

hrvatske zemlje. Tu problematiku najbolje dokumentira dugogodišnja sudbina
ličkih koreničkih Vlaha. Bila je to velika zajednica Vlaškog naroda nastanjena
oko koreničke kule, koja se već od 1601. godine počinje rasipavati. Jedan je
njihov broj prebjegao u Podgorje iza Senja, a drugi, skupina od pedesetak
obitelji, traži ili povoljnije uvjete preseljenja ili prijeti da će se staviti u tursku
vojnu službu.11
Godine 1611. kralj Matija traži od nadvojvode Ferdinanda, da ne pomaže
Vlahe u Lici, ali ako se presele na hrvatsku stranu, da ih primi i negdje
smjesti.12 Iste godine mjeseca ožujka senjski kapetan Sigismund Gusić piše da
se četiri vlaška sela žele preseliti na kršćanski teritorij, da je iz Podlapače već
12 njihovih obitelji došlo u Otočac. On pita da li bi ih mogao naseliti u Brlog.
Taj prijedlog nadvojvoda Ferdinand prihvaća, ali traži da doseljeni Vlasi
sposobni za vojsku budu uključeni u redovnu graničnu vojnu službu.13 Nešto
kasnije, pismom od 23. lipnja 1612. javlja kapetan ogulinski Ivan Gal, da još
nije riješeno pitanje konačnog smještaja ličkih Vlaha doseljenih u okolicu
Modruša. Oni tu žive nemirnim životom između Modruša, Kleka i Drežnice i
prave tamo domaćim ljudima velike štete.14 Nekako, tek poslije 1640. bilo je
konačno riješeno pitanje većeg broja doseljenih koreničkih Vlaha, ali i drugih
preseljenih iz Like na hrvatske zemlje od Senja preko Otočca i Brloga do
Plaškog i Modruša. Koreničani konačno nisu dobili mjesto u Senjskoj Dragi,
već po prijedlogu Vuka Frankopana Tržačkog naseljavaju područje u Plaškom.
Konačno su ipak našli svoje mjesto oko novopodignute obrambene kule u
Novom Plaškom, koja im je pružala nekakvu obrambenu zaštitu, slično kao i
ona kula u Korenici.15
Bilo je problema s doseljavanjem ličkih turskih Vlaha i idućih godina,
sve do druge polovice 17. stoljeća. Nije bilo lako riješiti to, ne samo
demografsko pitanje već i vrlo naglašeno vojno i gospodarsko pitanje. Vlasi
svoje preseljavanje uvjetuju i ucjenjuju krajiške i carske vlasti i zapovjednike.
——————
11
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I 1884, 295; M. KRUHEK – Z. HORVAT, 2009, 239-294.
12
R. LOPAŠIĆ, SHKr, II, 1885, 5.
13
R. LOPAŠIĆ, SHKr, II, 1885, 5-6. Zanimljivo je da S. Gusić kaže za te Vlahe, kojih je
bilo 12 vlaških kuća, da su živjeli u četiri zaselka koja su se zvala Podlapače, a koje je zauzeo
neprijatelj, pa su oni morali izbjeći odatle sa svima svojima i svime što su imali, prije svega
brojnom stokom. Dakako, ti su zaselci bili negdje okolo i pod utvrdom Lapac. Kasnije, kad su ti
vlaški zaselci nestali, ostalo je ime Pod Lapcem, koje je u lokalnom govoru prešlo nekako i na
utvrdu koja je i dalje tu ostala i imala neko obrambeno značenje.
14
R. LOPAŠIĆ, SHKr, II, 1885, 28-29.
15
R. LOPAŠIĆ, SHKr, II, 1885, 233-235. To opširno pismo Vuka Frankopana sadrži cijelu
kratku povijest koreničkih Vlaha.
477
Trebalo im je pomagati da prežive u novonaseljenom kraju, dati im zemlju za

smještaj koje im nikada nije bilo dovoljno za njihov stočarski način života. Do
smirivanja je došlo nakon što u bili bolje uključeni u graničnu vojnu službu, pa
su za to dobivali i nekakvu graničarsku plaću a mogli su tada, opet, a po staroj
navadi, i protiv reda upadati preko granice i pljačkati, sada po turskim
naseljima, sve do većih turskih graničnih utvrda i oko njih. Ovi navodi o ličkim
Vlasima redovito nam donose i vijesti o njihovu smještaju na turskoj strani
granice, a i neke podatke o stanju u mjestima nakon njihova preseljenja. Za
Vlahe u Korenici, kojima je gospodario stari Murat beg, kaže se da su tamo oni
sami sagradili obrambenu kulu na tri kata zbog svoje sigurnosti, što je
vjerojatno jedini takav slučaj, jer Vlasi uopće nisu mnogo gradili, posebno ne
ovakve čvrste objekte.16
Za problematiku istraživanja turskih kula i utvrda, mogla bi nam biti od
koristi i pitanja ustroja i funkcioniranja turskih vojnih posada, jer su one bile
vezane uvijek uz utvrđena mjesta ili ličke stare i novije obrambene utvrde.
Nažalost, za to nemamo mnogo izvorne povijesne građe, koja se krije,
neistražena u osmanskim arhivima u Istambulu. Na sreću nešto je ipak od toga
pročitano i objavljeno.
Turske kule i utvrde u izvješću o turskim vojnim posadama iz 1643.

godine
U procesu uređenja osvojenog područja Like i Krbave, uz upravno-
sudsku podjelu i organizaciju, još je važnije bilo vojno-strateško uređenje i
stvaranje turskog krajišta, serhata, kao uvjeta održavanja stalne obrambene
pripravnosti nasuprot isto tako uređenom krajiško- graničnom području
Hrvatske (Karlovačke) i Primorske krajine. Iz raznih podataka o razvoju i
ustroju toga osmanskog krajišta moguće je doznati mnogo podataka i o turskim
utvrdama i kulama turske Like i Krbave; očito zato što su obrambene utvrde
bile najvažniji oslonac vojne obrane. U traženju podataka o turskim graničnim
utvrdama ne ćemo se podrobnije zadržavati na vojno – organizacijskoj podjeli,
problemima zapovijedanja, strukturi vojnog sustava i funkcioniranja i drugim
problemima graničnih vojnih posada, premda su sva ta pitanja zanimljiva i kao
društvena i kao gospodarska pitanja. Nažalost, za takva nam je istraživanja
dostupno malo ili skoro ništa od izvorne turske građe, pa će nam za ovu priliku
poslužiti neka već objavljena građa ili neki, nažalost i opet vrlo malobrojni, u
nas objavljeni radovi.17
——————
16
M. KRUHEK, 2007, 19-38.
17
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 79-93.
478
Na početku navodimo jedan opći i slikoviti zaključak, koji želi naglasiti

da između graničnog područja i unutrašnjosti Like i Krbave i nije bilo bitnih
razlika, osim što je na graničnom području bilo .... nešto više vojske, nešto više
stočarenja i nešto više svakodnevnog nasilja.18 Dakle, za cijelu tursku Krbavu i
Liku, opće je obilježje bilo trajna nesigurnost življenja, slabo gospodarstvo
oslonjeno u prvom razdoblju najviše na stočarsku privredu te potreba stalne
obrambene spremnosti oslonjene na vojne posade ličkih i krbavskih utvrda i
utvrđenih naselja. Te karakteristike, prisutne u svim razvojnim razdobljima
vlasti, utjecale su na dnevni život, demografsko i gospodarsko stanje, osobito
na graditeljstvo koje je trebalo obnoviti, održavati stare utvrde i graditi nova
turska naselja i njihova zaštitna utvrđenja. Takve su okolnosti postale razlogom,
da u stoljeću i pol turske vlasti u Lici i Krbavi, na tom prilično velikom
području, nije bilo zasnovano nijedno veće tursko naselje sa značajkama grada
ili jednog središnjega upravnoga i gospodarskog mjesta. Bilo je obnovljeno,
naseljeno i izgrađeno tek više većih i značajnijih utvrđenih naselja, uz puno
veći broj seoskih zaselaka kojima je redovna i neposredna upravna vlast bila
vezana uz novopodignute kule ili manje utvrde s kulama u posjedu (najčešće i
njihovih graditelja) turskih aga i begova koji su upravljali najvećim dijelom
ličkog poljoprivrednog zemljišta. Oni su vodili brigu i o ubiranju poreza u ime i
za vladare Osmanskoga carstva. Veća utvrđena naselja sa svojim utvrdama i u
njima turskim vojnim posadama bila su ona bliže graničnom području, od
Perušića i Novoga u Lici do Bunića i Udbine na Krbavi.
U traženju više informacija o stanju turskih kula i utvrda u Krbavi i Lici
moramo se, za sada osloniti na rezultate rijetkih istraživanja izvorne osmanske
arhivske građe, od kojih nam je već spomenuti rad K. Jurin-Starčević od
izuzetne vrijednosti. Čuvari turskih kula i utvrda bili su vojnici, mustahfizi i
azapi, stalna posada pješačke vojske, kojima su zapovijedali dizdari i age. Te su
tvrđavske vojne posade i njihovi zapovjednici dobivali za svoju službu plaću u
novcu ili u zemljišnim posjedima, bilo pojedinačno ili kao zajedničko zemljišno
dobro, timare. Uz dnevnice i zemlju izvor prihoda im je mogao biti i kakav
zanat, obrt, trgovina ili još kakav drugi posao, a svima je često dobro došao
plijen iz četovanja po hrvatskoj strani graničnog područja. Oni su zajedno s
ostalim žiteljima činili stanovništvo svih većih turskih naselja i gotovo su
isključivo pripadali muslimanskoj vjeri.
Posebnu kategoriju žitelja, osobito u prvom razdoblju stvaranja i
učvršćivanja turske vlasti u Krbavi i Lici, do kraja 16. stoljeća, činili su žitelji
vlaškog naroda, tzv. Martolozi ili Morlaci. Oni su bili brojnije prisutni uz
——————
18
N. MOAČANIN, 1999, 83.
479
granična područja i obrambene granične utvrde. Bili su društveno dobro

povezani i vojno organizirani u posebne, pomoćne, pokretljive obrambene čete
više usmjerene na prekogranične napade i pljačku a manje vezane uz pasivnu
obranu graničnoga područja. Imali su svoja lokalna vodstva, ali su bili
podređeni zapovjednicima glavnih turskih graničnih utvrda. U upravnom i
sudskom pogledu bili su upućeni na raspršene turske kule kojima su
zapovijedali mjesni age, ali je njihov položaj bio slobodniji s povlasticama koje
nije imala kršćanska raja koja je bila više vezana uz zemlju i rad na zemlji.
Podatci o turskim utvrdama godine 1643. dolaze nam iz popisa plaća
njihovih vojnih posada. Iz zapisa o visini plaće posadnih vojnika možemo doći
do predodžbe o njihovoj veličini i vojnom značenju. Ovdje iz opširnijeg popisa
izdvajamo podatke samo za vojne posade u ličkim i krbavskim utvrdama.
UTVRDA ili PALANKA broj vojnika plaća zapovjednika
BILAJ BUNIĆ 148 20 akči
Palanka 54 20 akči
Stari Bilaj Bunić 45
Novi Bilaj Bunić 15 15 akči
UDBINA 215 20 akči
Stara kula 12
Palanka 91
Nova kula 9
PODLAPAC 63 10 akči
OSTROVICA 7
NOVI 92 22 akči
Novi palanka 51 20 akči
BARLETE BILAJ 78 20 akči
ŠIROKA KULA 19 10 akči
PERUŠIĆ 98 20 akči
Perušić palanka 44
Perušić, stara utvrda 10
RIBNIK 40 20 akči
BUDAK 10 20 akči
Iz podataka o broju vojnika i visini plaća zapovjednika pojedinih utvrda
može se zaključiti da je posada utvrde s većim brojem vojnika, dosljedno i
većom plaćom zapovjednika, bila i veće naselje i veća utvrda te da je imala i
480
veće obrambeno značenje. Takve su veće utvrde s utvrđenim turskim naseljima

bile Bunić i Udbina u Krbavi, a u Lici Novi, Bilaj, Perušić, Ribnik i Budak.
Ostale spomenute utvrde: Podlapac na Krbavi te Ostrovica Lička i Široka kula
bile su od nešto manjeg značenja, ali još uvijek su spadale u red većih utvrđenih
turskih naselja s utvrdama koje je čuvala stalna vojna posada.
Zanimljivo je i vrlo je informativno da su sve te nabrojene turske utvrde i
njihova utvrđena naselja zapravo nekadašnje stare hrvatske utvrde pod kojima i
uz koje su nekada bila srednjovjekovna hrvatska naselja. Primjerice, u popisu je
navedena Udbina s posadom od najviše, čak 215 vojnika, a onda su uz Udbinu
kao, vjerojatno i najveće tursko utvrđeno naselje, posebno navedene: Stara kula,
Nova kula i palanka. Pokušamo li točno locirati tu složenu tursku Udbinu
sigurno je da je ona u to tursko doba imala bar dvije lokacije. Jedna utvrda,
vjerojatno utvrđeni položaj srednjovjekovne hrvatske Krbave, sjeverno od
krbavske katedrale, onaj je položaj kojemu su Turci dali naziv Karaula. To bi
značilo straža, a i bila je na toj kamenitoj hridi predstraža turskoj Udbini.
Sigurno je i to da su Turci taj položaj na svoj način utvrdili. Možda taj utvrđeni
položaj ovaj vojni popis imenuje kao Stara kula. Tada bi Nova kula mogla biti
ona mlađa, vrlo čvrsto građena i na strateški boljem položaju, nova udbinska
kula koja je dominirala obranom novog, mlađeg hrvatskog, a tada turskog
udbinskog naselja. Nju su podigli knezovi Krbavski zbog novih, novovjekih
obrambenih potreba. Ta je kula imala istu obrambenu zadaću i u vrijeme turske
vlasti. Možda je u vojnom opisu ta kula označena kao Nova kula. Pod njom je
bila udbinska palanka koja je od turskog osvajanja, od 1527. do l689. godine,
do konačnog oslobođenja, bila više puta napadana, uništavana pa obnavljana i
građena, zajedno sa svojom posebnom obranom, najbolje utvrđenog naselja u
cijeloj Lici i Krbavi.19
Vrlo je slična bila povijest izgradnje i građevinskih promjena u Perušiću,
Taj popis i u Perušiću, uz utvrđenu palanku, posebno spominje postojanje stare
utvrde. Stara utvrda je očito već zatečeni, postojeći perušićki obrambeni kaštel s
visokom i jakom kružnom kulom. Perušićka palanka je bilo novo tursko naselje
izgrađeno na jugoistočnoj padini pod tim kaštelom, također dobro i posebno
utvrđena; možda u cijelom opsegu čvrstim obrambenim zidovima. Takvu sliku
turskog Perušića moguće je prepoznati čak i danas, makar ponegdje tek u
tragovima.
Treba pripomenuti nekoliko manjih nejasnoća, uspoređujući popis utvrda
iz 1643. s rezultatima naših istraživanja na terenu. Spomenuta vojna posada u
Bilaj Buniću, ne može biti topografski ista utvrda, jer je Bilaj u Lici, a Bunić na
——————
19
M. KRUHEK – Z. HORVAT, 1988, 187-235.
481
sjevernoj strani Krbavskog polja. Palanka uz Bilaj Bunić, označena samo

slovima BB, jednako ne može biti jedna lokacija istog turskog naselja. Takvu je
palanku imala pod sobom i utvrda u Bilaju, i ona u Buniću. Jednako nije
topografski jasno koja je to utvrda Novi Bilaj Bunić, s posadom i plaćom
zapovjednika (dizdara) 15 akči. Možda je to palanka koja nastaje u Buniću,
gdje najvjerojatnije tek Turci grade novu utvrdu, kulu s vanjskom obrambenom
zaštitom koja čuva sigurnost buničke palanke.
Taj popis spominje opet Bilaj – Barlete. To su opet dvije utvrde na dva
različita položaja i danas s vidljivim građevnim ostatcima jedne i druge utvrde
– i Bilaja i Barleta. Najprije je zanimljivo da već i sama utvrda Barlete ima ime
u množini. Naša su istraživanja na terenu potvrdila da je taj naziv posve
opravdan, jer na dva susjedna brijega, ne visoka, a zapravo povezana, stoje
ostatci dviju utvrda. Narod ih zove Velika i Mala utvrda, ili Velika i Mala
županova gradina. Zato nije jasno zašto su ovdje Barlete spomenute zajedno s
Bilajem. Barlete su doduše u Lici i dosta su blizu Bilaju, ali lokacijski su to dva
različita mjesta. Popis ih ovdje spominje zajedno, možda zbog strateške i vojne
povezanosti.20
Široku kulu ovaj popis donosi samo s turskim nazivom: Yakali kula i ne
spominje uz nju nikakvu palanku, premda je u Širokoj kuli i oko nje sigurno
bilo ne samo posadnih vojnika već i naseljenih Turaka. Nema spomena niti
ribničke palanke, a sigurno je i taj zaštićeni prostor branjen i ulaznim utvrđenim
kaštelom s kružnom kulom (slično kao u Perušiću) bio vrlo pogodan za naselje,
i zacijelo je naseljen i bio. Na kraju, popis spominje utvrdu Budak s plaćom
zapovjednika posadne vojske od 20 akči. Vrlo vjerojatno se tu radi o turskoj
kuli koja dobiva i drugi naziv, a i danas se tako zove, Bešina kula.
Posve je sigurno da je bilo mnogo više turskih straža po pojedinim
turskim kulama, koje su imale više lokalno značenje i čuvale su prostor posjeda
pojedinih aga i begova. Oni su, vrlo često bili i graditelji i zapovjednici takvih
kula, pa su mnoge i do danas sačuvale u svojem nazivu njihova imena. One su
doduše bile u privatnom posjedu, ali u javnoj službi reda i turske vlasti. Budući
da takve straže nisu dobivale plaću iz državnih novaca a bile su nižeg
zapovjedničkog reda i značenja, ovaj ih popis i ne spominje. Stražari takvih
kula živjeli su od darovane zemlje koje su spadale pod nadzor takvih lokalnih
zapovjednika, jedino što su ovi imali povlašteni položaj u odnosu na kršćansku
raju, koja je bila u teškom feudalnom odnosu prema zapovjednicima i
upraviteljima turskih posjeda. Kršćanska raja nije posjedovala zemlju već ju je
mogla, za svoje potrebe, samo obrađivati, a uz to je plaćala i carski porez,
——————
20
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 44.
482
državni harač, koji su takvi lokalni zapovjednici ubirali u ime Osmanske

Carevine.
Cijelu je tu sliku turske Krbave i Like, negdje pri kraju prvog razdoblja
turske vlasti, dobro opisala autorica spomenutoga rada: Zauzevši nekadašnje
habsburške i mletačke srednjovjekovne utvrde, Osmanlije su ih uključili u svoj
krajiški sustav obrane; važnije utvrde postale su one koje su uglavnom bile to i
ranije. Tvrđave u unutrašnjosti preuzele su funkciju nadzora nad okolnim
teritorijem te nad važnijim prometnim pravcima dok su utvrde jadranskog
zaleđa uz granicu s Mletačkom Republikom te utvrde u Lici uz granicu s
Habsburškom Monarhijom pretvorene u obrambeni lanac. S konsolidacijom
osmanske vlasti i ustaljivanjem granica znatno opada broj utvrda i
srednjovjekovnih burgova, poglavito u unutrašnjosti jer se smanjuje potreba za
njima. Da su na tvrđavama koje su preuzeli i koje su stavili u funkciju,
Osmanlije vršili i stanovite prepravke i popravke, podizali drvene zaštitne
ograde ili palisade, zemljane naboje itd., potvrdu nalazimo u popisu iz 1643.
godine gdje se strogo diferencira radi li se o novoj (ar. kal,a-i ged) d = nova
tvrđava) ili staroj (ar. kal,a-ti atik = stara tvrđava) tvrđavi, o novoj kuli u
tvrđavi ili o novoj odnosno staroj palanci. Izraz kal, a- i gedid može se prevesti
dvojako: nova tvrđava i nova kula Najčešće se izraz odnosi na
novoprepravljenu, novo utvrđenu ili novoizgrađenu kulu unutar ranije
postojeće utvrde ili u njenoj neposrednoj blizini. Sa sigurnošću se može reći da
su Osmanlije u ovom dijelu Hrvatske u 17. stoljeću podigli iz temelja kule
unutar ili u blizini sljedećih utvrđenja: Stari Bilaj Bunić, Udbina, Skradin i
Popina, budući da se ne spominju u popisu posada iz 1616. godine...
Ovi su zaključci točni i potvrđeni zapisanim podatcima u analiziranom
popisu iz 1643. Mi ih možemo, na temelju podataka iz još nekih nam poznatih
izvora, zasada samo krajiške vojne provenijencije, ali i na temelju naših terenskih
istraživanja, dopuniti i proširiti. Na temelju toga ćemo tu povijesnu sliku turskih
kula i utvrda pokušati ocrtati u topografskom pregledu, svaku pojedinačno, idući
od sjevernih granica Like do najjužnijeg prostora Krbavskog polja.
Povijesni pregled turskih kula i utvrda u Lici i Krbavi

Već je uvodno rečeno da je istraživanje turske graditeljske aktivnosti u
Lici i Krbavi tek na početku. To se na poseban način odnosi na istraživanje
mogućih povijesnih izvora u arhivima osmanske provenijencije. Nije do kraja
napravljeno niti istraživanje materijalnih ostataka niti toponomastičnog nazivlja
koje bi označavalo tragove ili bar povijesno postojanje spomenika turskog
483
graditeljskog umijeća kroz tako veliko vremensko razdoblje. Problem manjih

utvrda, kakve su bile osamljene turske kule po dubini prostora Krbave i Like je
i u tome što njihov popis ne donose ni do sada nam poznati turski vojni izvori.
Tako npr. u popisu turskih utvrda iz godine 1577., kada je već bila uređena
vojna obrana donekle već i obnovljene turske Like i Krbave, nabrojene su samo
veće utvrde: Udbina, Bunić, Boričevac, Ostrovica i Bilaj, koje čuvaju turske
vojne posade. Taj popis navodi i broj turskih posada, pa tako za Udbinu kaže da
ima 300 konjanika i 500 pješaka, za Bunić 100 konjanika i 100 pješaka,
Boričevac 70 konjanika i 100 pješaka, Ostrovica 100 konjanika i 150 pješaka a
za Bilaj ne spominje točan broj već kaže tek da Bilaj ima jedan veliki broj
neplaćenih Turaka. Vrlo je zanimljiv taj popis turskih posada. Općenito je u tim
turskim utvrdama bio relativno veliki broj vojnika, što potvrđuje i potrebu
pojačane obrane u tom još vrlo nesigurnom vremenu. Zatim je zanimljiv odnos
konjanika i pješaka, što ima svoja opravdanja već u samoj prirodi navedenih
utvrda, Tako npr. Ostrovica, kao velika utvrda, i površinom i fortifikacijski,
mogla je i trebala je za obranu veći broj pješaka, dok bi veliki broj konjanika u
nju bilo teško smjestiti. Pitanje Boričevca je pomalo nejasno, jer ne znamo koja
bi to zapravo utvrda bila. Na tom krajnjem jugoistoku, već bliže Uni negoli
Krbavi bilo je više utvrda koje bi mogle primiti toliki broj vojnika. Bilaj je pak
sigurno bio i morao je biti dobro branjena utvrda, makar možda tada još nije
pod utvrdom bilo većeg turskog naselja. S druge strane, i vojna je posada Bilaja
bila sigurno nekako plaćena, makar to pisac toga izvješća nije spomenuo,
možda jednostavno zato jer taj podatak nije znao.
Slično govori i pismo krajiškog zapovjednika Ivana Ferenberga koji je
uoči izgradnje Karlovca obišao pogranične prostore i predložio da bi dobro
bilo, pa i zbog sigurnosti budućeg Karlovca i Karlovačke krajine, u Lici i
Krbavi osvojiti turske utvrde i utvrđena mjesta u Udbini, Buniću i Bilaju. Za
Udbinu pripominje da ima jaku obrambenu kulu i utvrđeno naselje, a jednako
da i u Bilaju postoji već uređeno tursko naselje.21
Preostaju nam dakle rezultati naših istraživanja na terenu i podatci
dostupnijih i istraženih pisanih izvora, pretežito krajiškog podrijetla u arhivima
Graza i Beča. Podatke najnovijih istraživanja, iz opisa Like i Krbave, od M.
Sabljara do V. Heneberga, donosi u svojem tekstu suradnik ovoga rada Z.
Horvat.
——————
21
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 74; Udwing, wo nicht den thurn der zimlich starkh doch
den fleckhen , auch Woinitsch (Bunić) und Belley (Bilaj) und dieselben durch den feindt
inhabende heuser eines nach dem andern verhoren, verprennen und in poden verderben.
484
Samostalne turske kule

Položaje i razmještenost takvih osamljenih, samostalnih turskih kula
određivale su u prvom redu lokalne potrebe uprave i nadzora nad zemljom i
podređenim narodom. Njihovi zapovjednici, turski age i begovi, često su bili i
njihovi graditelji, pa su onda i te kule nosile imena svojih graditelja i
gospodara. Nažalost, do danas su se izgubila i imena mnogih takvih
zaboravljenih kula pa njihovi ostatci nose nazive nekih kasnijih ili današnjih
gospodara ili vlasnika posjeda na kojima se danas nalaze. Jednako je i opet vrlo
malo spomena i popisa takvih utvrđenja u izvješćima kršćanskih izvora, koji
većinom dolaze iz vremena nakon što su Lika i Krbava bile oslobođene turske
vlasti i stavljene pod nadzor vojno-krajiškog sustava Austrijske Monarhije, od
1689. godine i dalje.
Jedan od takvih kasnih izvora je i opis međa podjele Like i Krbave
između vojne i građanske vlasti koji su učinili carski povjerenici u Rijeci,
ispravom od 6. studenoga 1701, godine. S njima je bio i carski inženjer
Holstein koji je takve odluke odmah ucrtavao u povijesne karte. Tu su
spomenute ove utvrde: Stari Perušić, Prozorac, Mrsinj, utvrda Farkašić zatim
Bunić, Udbina i Gračac, pa onda Delalića kula, kula Trnavac, Filipovića kula i
Smerdelova kula. Budući da ta isprava navodi tok crte razdvajanja, ona govori
da ta granica ide "iza trnavačke kule između zaravni Homoljca i ravnice
Krbavice na brijeg Galovac, pa dalje preko kaštela Prozorca ide do puta koji
vodi preko brijega gdje je Delalina kula i vodi dalje prema Buniću i dalje teče
preko brijega Debelo Brdo do Filipovićeve kule u Krbavi i ide dalje preko
Krbave u ravnoj crti prema Smerdelovoj kuli koja je na nekoj uzvisini brijega
Sridnje Gore, na kojoj se nalazi i utvrda Pisač..." Dalje ta crta ide na jug prema
Gračacu. Iz ovoga je opisa očito da se radi o utvrdama između sjevernog dijela
Like i Krbave na kojem su prostoru, uz druge utvrde, spomenute imenom četiri
osamljene turske kule: Delalića kula, Trnavac, Filipovića i Smerdelova kula. Tu
i danas ima nešto ostataka od tih kula, ali su se nekima izgubila i povijesna
imena i njihovi nezamjetni materijalni ostatci.22
Zanimljivo je ovdje spomenuti podatke koje donosi Fras u svojoj
poznatoj topografiji. I on govori o Debelom brdu, kao i ovo izvješće. On tu
spominje i Delalinu kulu, ali i Cvijanovića kulu, očito suvremenije ime za neku
stariju, tursku kulu. Za Delalinu kaže da se zove prema nekom Turčinu Delali,
ali za obje kaže da su sagrađene u vrijeme kad je ovo područje bilo pod
turskom vlašću, a sagradili su ih Turci koji su ovdje stanovali. Navedena
——————
22
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 209.
485
isprava govori i o nekakvoj utvrdi u Farkašiću. Fras i ovdje spominje "dvije

stare utvrde tzv. kule koje se zovu Sokolovača i Čudića kula. (O Frasovim
podatcima i drugim novijim informacijama, vidi uvijek više u tekstu ovoga rada
Z. Horvata.23)
Od drugih turskih kula, najviše se puta spominje Široka kula. Široka kula
zapravo nije izvorno turska utvrda a nije bila ni osamljena samostojeća utvrda.
Glavno joj je ime Široka, jer je zaista bila jedna od najvećih turskih utvrda u
kojoj je dominirala veličina, visina i prostranost te kružne građevine. Široka
kula se spominje već u 13. stoljeću srednjovjekovne ličke povijesti kao "Široki
turanj", u poznatoj ispravi kralja Ludovika iz 1263. godine. Dapače, možda je
baš Široka Kula bilo mjesto najstarijeg župskog sjedišta Like koje je spomenute
godine kralj zamijenio za posjed Mogoroviča Počitelj, bi tu na pogodnijem
mjestu, za ona vremena, sagradio novi župski grad – Počitelj grad.24
Srednjovjekovni turanj došao je pod tursku vlast osvajanjem Like 1527. godine.
I Turci su toj utvrdi dali ime Široka kula - Yakali kula. Kasnije se Široka Kula
spominje tek 1575. kada su je Turci, zajedno s dvadesetak drugih utvrda,
zaposjeli, a onda i oko kule naselili novim stanovništvom. Zato se u izvješćima
o oslobođenju Like o Širokoj Kuli govori kao o jednom od većih utvrđenih
turskih naselja. Dapače, s opravdanjem, S. Pavičić zaključuje, da nijedno od
turskih utvrđenih naselja ...nijedno nije bilo tako razvijeno kao ono u Širokom
Tornju. Ono mora da je u doturskoj Lici bilo najstarije i najjače i najznatnije.25
Široka kula je svojom veličinom i širinom začudila i pisca tzv.
Glavinićeva izvješća iz 1695-6. koji uz napomenu, da tu ima već nekih
novonaseljenih Vlaha, uz 12 pokrštenih turskih obitelji, kaže, da je Široka kula
"vrlo široka i visoka kurija te je okrugla i na tri je kata podijeljena", dakle želi
reći opisno, da je toliko bila visoka.26
Dakle, iz Široke kule je također većina turskog stanovništva izbjegla, a
samo je manji broj krštenjem prihvatio ostati u novoj kršćanskoj vlasti. Vojni su
zapovjednici i dalje nastojali Široku kulu zadržati kao jedno od glavnih
utvrđenja koje će ubuduće čuvati krajiška vojna posada. Tako godine 1697.
barun, general Wassenhoffen izvještava Ratno vijeće da je karlovački general J.
Herberstein naredio da se i Široka kula, kao i utvrde u Bilaju, Novom Ribniku,
——————
23
F. J. FRAS, 1988, 175-176.
24
S. PAVIČIĆ, 1962, 245-246, vidi i izvornu ispravu kralja Bele III, u T. Smičiklas,
Diplomatički zbornik V, Zagreb, 1907, 245-246.
25
S. PAVIČIĆ, 1962, 25-26.
26
486
Vrebcu, Budaku i Perušiću, a na Krbavi u Udbini i u Buniću, imaju zadržati i

utvrditi carskom vojskom.27
U širokokulskom kraju već je ranije bilo naseljeno nešto vlaškog naroda
o čemu piše 1690. godine Juraj Križanić, povjerenik karlovačkog generala
Herbersteina, naime da je dopušteno njihovu knezu Mileusniću naseliti tu 40
vlaških kuća. To je očito isti onaj narod, novi stanovnici Široke Kule i okolice,
koje spominju i senjski biskup Martin Brajković u popisu župa iz 1700., kada
kaže da u Širokoj kuli ima 50 kuća šizmatika, (tj. žitelja pravoslavne vjere), koji
tu uzdržavaju i svojega svećenika.28
Zanimljiva je još jedna opća napomena istoga carskog povjerenstva koje
predlaže kako tu oslobođenu, ali posve uništenu Liku, urediti da bi bila od
nekakve koristi. U izvješću povjerenstva je napisano da u Liki ima kula i
gradova 50. Te bi utvrde trebalo ili prodati ili nekome dati pa nove vlasnike
obvezati da kroz 4 godine nasele njihove zemlje i da ih urede poput plemićkih
posjeda. Kad se tako opet napuči sada sasvim pusta zemlja, mogli bi se tada
opet uvesti i porezi.29
Koliko je točna ta brojka od 50 ličkih gradova, tj. 50 nekakvih utvrda i
utvrđenih mjesta? Koliko bi u tom, vjerujemo tek okvirnom broju, moglo biti
samostojećih turskih kula? A bilo ih je sigurno i više negoli to možemo
zaključiti danas, pa i više negoli su to zabilježili raniji putopisci i pisci stare
ličke povijesti. Već smo naglasili da te kule spominju rijetki poznati nam
povijesni izvori, i oni turski i oni kršćanski. Preostaje nam pri kraju traganja za
turskim kulama spomenuti bar najkraće nekoliko takvih podataka koje donosi J.
Fras. Uz udbinsku kulu on spominje i stražarsku kulu, bolje reći utvrđeni
položaj za tursku predstražu na kamenoj litici stare krbavske utvrde koja i nosi
naziv po svojoj funkciji, Karaula. Uz to Fras spominje još četiri turske kule,
imenom, ali im ne određuje pobliže mjesto i položaj. To su: ruševine turske
kuće (kule) koja je pripadala Osmanu Kraljevcu. Nadalje, u okolici nalaze se
još sljedeće ruševine: Kula Ahmeda Lipovca.... Kula Turčina Ismailovića, samo
je hrpa ruševina;.. pa kula Osman-age Glumca i druge, kojima se više ni imena
nezna. Je li Fras vidio sam te ruševine, ili je informacije o postojanju tih kula
dobio od nekih ljudi s toga udbinskoga kraja, nekog žitelja tadašnje Udbine?
Govoreći dalje o Kurjaku, za kojeg kaže tek toliko da je taj srednjovjekovni
hrvatski utvrđeni grad bio utvrda turskog posjednika Kurtage, piše da je Na
cesti prema Gospiću, na području Tušice (male riječice) stajala je kula Turčina
——————
27
28
29
487
Alage; danas je ondje izvor koji svi zovu Alaginac. Još južnije, kod Ploča, Fras
opet spominje imena više turskih kula, kao ruševine: Štulića kule, Batinića kule
i Čablića kule. Za Čablića kulu sam kaže da se nalazi na mjestu gdje je sada
kuća Mihajla Čablića, pa je očito po tomu dobila svoje ime. Jednako bi se
moglo reći i za položaj Štulića kule, koja je najbolje sačuvana od svih turskih
kula, jer se nalazi na povišenom brijegu iznad kuća zaseoka porodica Štulića.
Možemo se priupitati jesu li te kuče imale ranije neka druga imena, imena
svojih turskih graditelja i gospodara? Vjerojatno! No za sada nam preostaje tek
prihvatiti ove Frasove informacije s napomenom da ih je i on zabilježio kao još
postojeću tradiciju i vjerojatno uz mnogo veću sačuvanost građevinskih
ostataka ovih brojnih turskih lokalnih utvrđenja, simbola i oslonaca turske vlasti
nad podložnom rajom Like i Krbave.30
Zaključak: na temelju nedostatnih povijesnih informacija i nedovoljnih
materijalnih ostataka turskih kula u Lici i Krbavi, kao samostalnim obrambenim
i stambenim građevina, može biti vrlo kratak. Ta svjedočanstva govore nam tek
toliko da je broj takvih turskih utvrda bio mnogo veći od onih glavnih utvrda
koje su bile zaposjednute vojnim posadama turskih vojnika. Takve veće utvrde,
koje redovito štite i veća turska naselja, više spominju i turski i krajiški izvori, a
od njih je preostalo i više materijalnih ostataka.
Veće i složene turske utvrde i naselja

Veće i složene turske utvrde koje služe turskim obrambenim potrebama,
a ujedno su i najveća turska naselja u lici i Krbavi, sve su, bilo u turskim ili
krajiškim popisima i izvješćima, stara srednjovjekovna hrvatska utvrđenja i
naselja. Nijednu od tih utvrda i nijedno od tih većih turskih naselja nije podigla
turska vlast na nekoj novoj, turskoj lokaciji, ispočetka, iz temelja. Zbog
posebnog njihovog značenja, te vremenske i tipološke međusobne povezanosti,
na svaku od tih utvrda, osvrnut ćemo se posebno, koliko nam to omogućavaju
turski i krajiški popisi i izvješća, idući od sjevernog graničnog područja Like do
južnih strana Krbave, dakle od Perušića do Udbine. Pri tom se ovdje ne ćemo
zadržavati na njihovom srednjovjekovnom stanju i značenju.
Perušić Novi i Stari

Perušić je i danas, kao i u predtursko i tursko vrijeme, najveće mjesto
između Ličkog Osika i Otočca. Kao i cijeli prostor Like južnije od njega bio je
——————
30
F. J. FRAS, 1988, 141,151.
488
uključen u novu tursku upravu i obrambenu strategiju. Bio je prva veća turska
utvrda, s većom turskom vojnom posadom prema krajiškoj obrani u Otočcu.31
Vrlo je zanimljivo da Perušić nije spomenut u popisu važnih turskih
utvrda godine 1577. a da je prva vijest koja govori o njegovoj turskoj obnovi
zapisana tek u jednom krajiškom izvješću 1641. i 1642. godine. Naime, godine
1641. javlja karlovački generalni zapovjednik Vuk Frankopan Ratnom vijeću
da se u Perušiću jaka turska vojska sprema na prodor prema Karlovcu, pa zato
naređuje krajiškom zapovjedniku Portneru da pojača obrambene straže u
Otočcu. Ujedno napominje da ima vijesti, da se Turci spremaju opet obnoviti i
utvrditi perušićku utvrdu, koji su krajiške vojne snage bile 1636. godine
opustošile i oštetile.32
Iduće 1642. godine, pismom od 21. lipnja, kapetan senjski, pišući
Ratnom vijeću o problemima s koreničkim Vlasima, usput govori da je sa
svojim ljudima upao u tursku zemlju do Perušića i tu pokupio i odveo sa sobom
neke tamo ljude.33 Ta, kao i mnogo sličnih vijesti, govori da susjedni krajiški
zapovjednici nikada nisu pustili na miru granična turska naselja i utvrde.
Malo je turskih vijesti o Perušiću u 17. stoljeću. Čini se da Perušić dugo
vremena Turci nisu zaposjeli vojnom posadom i nisu ga branili kao svoju
graničnu utvrdu. Možda za takvo stanje govori i jedna naredba kralja
Ferdinanda kojom 1637. zapovijeda Ratnom Vijeću da Perušić treba braniti od
Turaka koji ga žele obnoviti i utvrditi kao svoju graničnu utvrdu.34 Očito je da
su turske vlasti uspjele obnoviti utvrdu, ali izgraditi i čvrste utvrde oko tamo
naseljenog, očito, većinom turskog ljudstva, tako da je već sredinom 17. st.
Perušić bio jedno od najvećih i najbolje utvrđenih turskih graničnih utvrda i
naselja.
Kako je izgledao i što je Perušić bio u tursko doba, i to opet donekle
znamo, za sada, tek iz krajiških izvješća koja prate događaje iz godina
oslobođenja Like i Krbave. Zanimljivo je da je karlovački general J.
Herberstein već u prvom napadu na Liku, koji je izveo od 14. do 18. rujna
1685., napao je Perušić kao posljednju utvrdu prije povratka u Karlovac. Prije
toga prijetio je Grebenaru, Budaku, Novom, Ribniku, Vrebcu i Bilaju. Stigavši
——————
31
M. KRUHEK, 1974; Z. HORVAT, 2003, 109-148; R. HORVAT, 1941; E.
LASZOWSKI, 1941.
32
33
R. LOPAŠIĆ, SHKr, II, 1885, 253, 255.
34
R. LOPAŠIĆ, SHKr, II, 1885, 194-195. ..., dass der Turg sih dess posto Peruschitsch
abermal zu bemechtigen und denselben zu reparieren anmasse, gehorsam berichtet,... Vidi i opis
napada na Perušić g. 1685. "SHKr. III, s. 448. Vidi o razorenju Perušića god. 1642, te o
pokrštavanju Perušićana i drugih Turaka u susjednim mjestima u radu: Pavao Knezović, Knjižica
od Turak u Perušiću, u Zborniku Hereditas rerum Croaticarum, Zagreb, 2003, 104-112.
489
u predvečerje (17.-18. rujna) do Perušića, Herberstein se tu ulogorio. Turci su

prvi napali njegov položaj vatrenim oružjem iz utvrde, iz visoke perušićke kule.
Herbersteinova je vojska uzvratila na isti način a imala je i sreće, jer su
krajišnici zapalili dio utvrde što su Turci jedva pogasili, jer nisu za to imali
dovoljno vode. Kratko izvješće o tom napadu završava skoro poetski, da je sada
žeravica ognja zapaljena i da Turci više u Perušiću i okolici ne će imati mira.
Taj napad na Perušić nije bila nekakva prava opsada, ni utvrde ni naselja.
Došao je na kraju jednog ratnog proboja u dubinu turskog teritorija Like. Nakon
kratkog okršaja Herbersteinova se vojska vratila u Karlovac gdje je o tom
ratnom pohodu Herberstein već 22. rujna napisao svoje izvješće. To izvješće
ništa ne govori o izgledu i stanju utvrđenog Perušića. O tome će biti napisano
nešto više u izvješću o drugom oslobodilačkom pohodu na Liku i Krbavu i
konačnom oslobođenju 1689. godine.35
Izvješće o drugom oslobodilačkom napadu karlovačke vojske na Perušić
napisao je Herbersteinov ratni suputnik, general Ideghem Wassenhoffen. Svoje
izvješće o napadu na Perušić počinje kratkim opisom zatečenog stanja utvrde.
Taj Novi Perušić sastoji se od zidina boljih od bilo kojih drugih, od vanjskih
obrambenih zidina koje stoje oko naselja a na njima su i visoki čardaci. Utvrda
je odijeljena od naselja također jakim i visokim zidovima a tu je još i visoka,
čvrsto građena kula, zaštićena sa još 12 stopa visokim nasipom, pa ta kula služi
utvrdi i kao posljednje mjesto obrane... Opisuje dalje opsadu Perušića, vojne
akcije između Perušića, Budaka (starog) i Bilaja, te o upornosti turskih
branitelja koji se nisu nikako htjeli predati oslobodilačkoj vojsci. Tek kada su
turske posade napustile i Budak i Bilaj perušićki Turci su bili spremni napustiti
i predati Perušić. Perušićku utvrdu i utvrđeno naselje napustilo je oko 150 ljudi,
a dobrovoljno je ostalo u njemu 20 turskih (kuća) obitelji, od kojih je 45 ljudi
bilo sposobno nositi oružje. Te su se turske obitelji dale dobrovoljno pokrstiti i
ostale su u Perušiću.
Turci iz Perušića, kao i oni iz Budaka i Bilaja, sabrali su se u Širokoj kuli
odakle su 30. lipnja zajedno krenuli prema Udbini koja je postala posljednja
obrana turske vlasti u Lici i Krbavi.36
Dobro je pripomenuti da svi krajiški izvještaji (ali i turski) razlikuju točno
lokacije dviju utvrda, Novoga i Staroga Perušića, Novoga kod Ličkog Osika i
——————
35
36
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 453-454. Diss neu Peruschiz bestehet an gemauer besser
alls khein andere, uber der ringmaur des stattl stehen hohe schartakhen. Dass schloss ist von der
statt mitls einer starkhen maurer separirt, und mehrmal von selben ein hoher fester starkher
thurn, so auf 12 schuch, hoch angeschitet also dass disser thurn zum leste retirade dienet und viel
zu schaffen geben khan...
490
Staroga, također turske utvrde kod Donjeg Babinog Potoka, na cesti od Vrhovina
prema Plitvicama. Ta utvrda Starog Perušića bila je utvrđena turska straža na
istočnom ulazu u tursku Liku, nasuprot krajiškoj straži na Plitvicama iznad
Gradinskog jezera. Vjerojatno su turske straže napustile Stari Perušić u godini
oslobađanja Like, 1689. a možda i prije, prema jednom zapisu u ispravi iz 1696.
gdje je rečeno ... iza kako je turskom silom otet Stari Perušić koji su bili prije
toga Turci utvrdili a tomu da ima više 60 godina.37
Utvrda Starog Perušića bila je na važnom putnom položaju, jer je u jednoj
instrukciji danoj carskom povjerenstvu koje je trebalo izraditi cjeloviti prijedlog
nove obrane Like i Krbave, spomenut i Stari Perušić kao jedno od takvih važnih
mjesta za sigurnost Like.38
Nakon oslobođenja Perušića, kao i drugih ličkih utvrda, počinje novo
povijesno vrijeme. U oslobađanju Like i Krbave turske utvrde i naselja nisu
mnogo stradala, jer su ih Turci napustili bez većih borbi. Iz tih zadnjih godina 17.
i u prvim godinama 18. stoljeća vrlo su zanimljive vijesti kako se i crkva trudila u
oslobođenim mjestima urediti svoje prisustvo među zatečenim narodom i novim
doseljenicima. Mnogo je vijesti o pokrštavanju onih turskih obitelji koje su
odlučile ostati u Perušiću, Budaku i drugim susjednim mjestima Like. U Perušiću
su popisane sve obitelji pokrštenih Turaka, 55 kuća i u njima 252 muških glav
prez ženskoga spola što ujedno govori da je Novi Perušić zaista bio jedno od
najvećih turskih utvrđenih naselja. Tu je dušobrižničku službu u ime Senjske
biskupije vršio poznati lički pop Marko Mesić i drugi duhovnici te biskupije.39
Stari i Novi Budak

U opisu napada i oslobođenja Perušića spominje se i turska utvrda u
Budaku. Izvori i ovdje govore o staroj i nekoj novoj utvrdi istoga imena. Stari
Budak bila je jedna od vrlo čvrsto građenih i jakih turskih obrambenih kula.
Nalazi se na brijegu u Mušaluku i poznatija je više pod kasnijim imenom kao
Bešina kula.
I tu bismo mogli postaviti najprije pitanje povijesne starosti Budaka kao
naselja i kao utvrde. S. Pavičić, na temelju poznatih mu izvora, pišući povijest
ličkih naselja, bez dvojbe govori da je u Budaku, kao i nedalekoj Ostrovici i u
Grebenaru, bila izgrađena utvrda prije dolaska Turaka. On kaže da je tu utvrdu
izgradilo cijelo pleme Lagodušića kao svoju plemensku utvrdu, a ta je utvrda
mogla biti jedino kula poznata za turskog vremena pod imenom Budak. On
——————
37
38
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 180-186.
39
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 28-29, 190, 46-247.
491
spominje i Novi Budak. Naši spomenici zovu tu tvrđavu Novi Budak, svakako
za razliku od Staroga. Taj Novi Budak nalazio se južnije od staroga, u ravnici i
na rijeci Lik, a stari Budak je "onaj toranj na brdu.40
U popisu turskih utvrđa iz 1643. godine spomenut je i Budak, očito kao
jedna od manjih, ali važnih utvrda, jer u njemu ima samo 10 pješaka, stražara,
ali zapovjednik obrane, budački dizdar ima dobrih 20 akči dnevnice. 41
U opisu prvog Herbersteinova napada na turske utvrde u Lici g. 1685.
nema opisa kako je ta utvrda izgledala, već je dosta opširno opisan, možda i
najveći ratni sukob Herbersteinove vojske u tom pohodu. Karlovački su
krajišnici pod vodstvom kapetana Galla pod Budakom izvojevali 15. rujna
potpunu pobjedu, a onda su sljedeći dan krenuli prema Novom.42
U izvješću iz 1689. godine opisana je zapravo druga manja utvrda, a ne
stara budačka kula u Mušaluku. Za taj se Budak kaže da je pola sata udaljen od
Bilaja, da je to maleno mjesto tek pred 5 godina utvrđeno, da ima samo jedan
mali ulaz i da leži na kamenitoj stijeni, baš nad samom rijekom Likom. S te je
strane zaštićeno dovoljno tokom rijeke, a s druge strane je okruženo palisadnom
ogradom i prsobranom i dobrim čardakom. Bilo je to dakle, također manje
tursko utvrđeno naselje, jer izvješće dalje govori, da su njegovi žitelji, doznavši
da se predala obrana u Bilaju, isto prihvatili predaju bez većeg opiranja, i to pod
istim uvjetima, kao i druga turska mjesta, dapače, ovdje je taj dogovor o predaji
imao još jedan dodatak, naime, dizdaru je bilo obećano da će dobiti i dva
konja.43
Tako je i ovdje, dosadašnje osvajanje Like i Krbave 1689. g. prošlo bez
ikakva ratnoga sukoba. Oslobodilačka vojska Herbersteinova došla je tako 15.
lipnja do ličkoga Novoga.
Novi u Lici
Novi na rječici Novčici, jugoistočno, nedaleko od Gospića, bio je također
jedna od većih turskih utvrda i utvrđeno naselje, s mošejom kao vjerskim
——————
40
S. PAVIČIĆ, 1962, 23,25.
41
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 86,89.
42
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 447. Ipak u opisu ratnih zbivanja oko Budaka u jednoj je
rečenici rečeno da utvrda ima jake zidine; wegen die starkhen stattmauern und machtigen
gegenwehr des feindts nichts sonderlich hierbey tentiert werden konnen.
43
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 453. Taj Novi Budak na rijeci Lici: Budakh ist nur andert
halb stund von Bellay. Ist ein stattel, so sich vor 5 jahr dermassen gewehret, das man sich klein
Offen genenet, lieht an einen felsigen orth, so fest auf der Lica fluss, dass selben gegen den
wasser genuegsamb sicher ist. Gegen den landt hat es ein zaun und prustwohr, einwendih ein
maur und palisaten und uber selbe hochen tschartakhen sambt ein gueten absint ....
492
sjedištem. O nastajanju turskoga naselja i njegovu utvrđivanju ili izgradnji

utvrde Novoga tijekom 16. i 17. stoljeća imamo jednako malo vijesti kao i o
drugim turskim mjestima Like i Krbave. Turski su nam izvori o Novom u Lici,
za sada nepoznati, a krajiški govore i opet tek o nesigurnosti njegova razvoja, o
napadu na njega i njegovom konačnom oslobođenju.
U popisu turskih utvrđenih mjesta iz 1577. godine Novoga nema, ali već
na početku 17. stoljeća jedna zapisana vijest o početcima vlaških okretanja
protiv dotadašnjih im turskih gospodara i prelaženja na kršćansku stranu
granice govori da je Novi bio značajnije tursko utvrđeno mjesto. Ta vijest
dolazi iz pisma senjskog kapetana upućenoga nadvojvodi Ferdinandu 31.
kolovoza 1611. godine. Tu on između ostaloga piše, da je upravo dobio
povjerljivo pismo od jedne duhovne osobe u kojoj stoji vijest da se tamošnji
Vlasi nude, da su spremni opljačkati tursku utvrdu Novi a onda uskočiti u Gusić
polje i tamo se nastaniti. Dakako traže za takav svoj pothvat dozvolu, što
senjski kapetan nije sam mogao prihvatiti.44
Očito da su ti Vlasi bili negdje u tom pograničnom prostoru Like te da
dobro poznaju Novi i susjedne turske utvrde. Zato su mogli procijeniti da mogu
Novi napasti, opljačkati pa onda s plijenom i sa svima svojima pobjeći pod
zaštitu kršćanske krajiške vlasti.
U turskom popisu ličkih i krbavskih utvrda i utvrđenih naselja iz 1643,
godine naveden je i Novi s posadom od 94 vojnika, među kojima je bilo i 8
topnika. To bi moglo značiti da je utvrda Novoga bila branjena i topovima,
odnosno bar teškim bedemskim puškama, što opet upućuje na postojanje glavne
obrambene kule mjesta. I dizdar Novoga, tj. zapovjednik obrane, imao je
visokih 22 akče dnevne plaće.45
Izvješće o pohodu karlovačkih krajišnika na Liku 1685. ne govori mnogo
o Novome. Herbersteinova vojska nije opsjedala Novi. Tu je bilo uhvaćeno tek
nekoliko Turaka, a usput je u toj okolici popaljeno do 400 turskih kuća.46
U izvješću o oslobađanju Like iz 1689. zapisano je nešto više i o
Novome. Najprije je rečeno da se Novi predao bez borbe, kao i susjedne turske
utvrde te da je "po podne iz njega izašlo 80 ljudi, koji su krenuli prema Udbini,
ali kad su došli do Bilaja, da su tu ostali preko noći..." Zatim izvješće kratko
kaže nešto o samom Novome. Grad Novi leži na brijegu, zidovi su mu debeli i
visoki, okružen je obrambenim zidom, ali je dio toga ziđa zarušen i prilično
propao (Turci, naime, to nisu popravili) no da smo ih morali osvajati bilo bi tu
——————
44
45
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 89.
46
493
dosta krvi, jer je ta utvrda ipak bila prilično čvrsta i jer su Turci na zidove
postavili 5 čardaka, pa ih ne bi bilo lako predobiti.47
Dakle, Novi površinom nije bio veliko mjesto, ali je bio dobro branjen i
utvrđen. Loše stanje dijela obrambenih zidova vjerojatno potječe još iz vremena
onog prvog napada na Liku, iz godine 1685. Utvrđeno je naselje imalo manje
žitelja negoli Perušić, ali više negoli Budak i Široka kula. U oslobodilačkom
ratu 1689. godine Novi je, uz Ribnik i Bilaj, bio od najvećeg interesa u
pregovorima za mirnu predaju krajiškoj vojsci. Novi i Ribnik su se zaista i
predali bez borbe, a za Bilaj su krajišnici ipak morali, bar za početak, pokazati
koliko su u oslobodilačkom ratu zaista spremni i ratovati.
Novi je nakon osvajanja već u prvim nastojanjima novog obrambenog
uređivanja Like spomenut kao utvrda koju treba svakako zadržati u krajiškoj
obrani i staviti u njegovu utvrdu potrebnu vojnu posadu. Određeno je to bilo i
1697. i 1700. godine.48 U sređivanju pak novog crkvenog ustroja spomenuto je
da je u Novom uspostavljena župa u kojoj stoji za sada od drveta podignuta
crkva sv. Antuna i ima svojeg župnika kojeg desetinom uzdržavaju i
novokršteni župljani, što bi značilo da je i ovdje bilo pokrštenih nekadašnjih
turskih žitelja.
Ostaje dakako pitanje, što su i koliko su toga u Novome sagradili Turci u
vrijeme svoje vlasti u Lici? Sigurno je da je Lički Novi starija utvrda od turskog
osvajanja Like. Novi u Lici spominje se godine 1449. u poznatoj diobenoj
ispravi Frankopanskog roda, kao Novum castrum u vlasništvu Dujma
Frankopana koji je tada u Lici dobio u posjed i Ostrovicu.49 Utvrda u Novom u
Lici poslije je više puta potvrđena Frankopanima kao njihov posjed, dok
početkom 16 stoljeća nije postao vlasništvom gospodara Krbave, Ivana
Karlovića. i bio je njegovim gradom. sve dok ga nisu osvojili Turci.50
Iz kratkih ratnih bilježaka se može zaključiti da se za turske vlasti u Lici,
u Novome dosta toga gradilo, možda i više negoli u nekim susjednim turskim
utvrdama. Sigurno je da je prije osvajanja Like u Novome bila nekakva utvrda,
možda najprije kula - slično kao u Perušiću. Vjerojatno su Turci dogradili i
popravljali tu kulu a još je sigurnije da su oko izgrađenoga naselja podigli
obrambene utvrde, koje su u napadu krajišnika bile oštećene pa ih je opet
——————
47
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 450. Dass schloss Novi lieht auff ein berg, die mauern
sein dikh und hoch, so von ein zwinger mauer umgeben ist aber thail ohrther (an die Thurkhen
repariren nichts) baufollig und ziemlich aufgefallen.
48
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 97-98, 188.
49
Codex diplomaticum comitum de Frangepanibus, Monumenta Hungariae historica, 35,
(1133-1453.), Budapest, 1910, 371.
50
S. PAVIČIĆ, 1962, 28-29.
494
trebalo popravljati i podizati. Danas su njihovi ostatci toliko slabo očuvani da je

moguće jedva ocrtati njihov opseg i kvalitetu.
Ribnik u Lici
Ličkom Novom u Lici bilo je blizu još jedno vrlo značajno tursko
utvrđeno mjesto – Ribnik na rijeci Lici. Prema Ribniku je Herbersteinova
oslobodilačka vojska krenula još dok je dijelom stajala pod Novim, kako bi
počeli pregovori s ribničkim Turcima o predaji.
Već u prethodnoj ratnoj ekspediciji karlovačkih krajišnika, 1685. godine
zapisao je o Ribniku sam general Herberstein, da mu se čini, da Ribnik ima
prednost pred drugim mjestima toga kraja, jer je smješten između voda i jer je
dobro zaštićen čvrstom utvrdom. Kada je (17. rujna) taj "predgradić", tj. ta
utvrdica pred naseljem (Wassenhoffen će ju u opisu za drugog napada na
Ribnik, 1689. g. nazvati jednostavno Schloss) bila oštećena, postradalo je nešto
i samo naselje na tom lokalitetu. Prave opsade ipak nije bilo, već je bilo
naređeno da se napad prekine i krene dalje, od Ribnika do Bilaja.51
Dakle, Ribnik je kao i druga mjesta u Lici, osjetio tek strah i nesigurnost,
a čini se da je to i bio glavni cilj te cijele ratne ekspedicije karlovačkih
krajišnika. Taj je prvi ratni pohod bio zapravo navještaj konačnoga kraja turske
vlasti u Lici i dobra priprema za drugi, oslobodilački rat u kojem je Lika i
Krbava bila oslobođena bez pravoga rata.
Duži je i bolji je opis Ribnika u izvješću Wassenhoffena načinjen nakon
drugog ratnog pohoda Herbersteinove karlovačke vojske iz 1689. godine. U
tom izvješću gen. Wassenhoffen kaže: Ribnik leži u ravnici, sa tri strane
okružen rijekom Likom koja tu čini jedan poluotok, a tu je duboka i široka. Kod
ulaza na taj poluotok nalazi se utvrdica kojoj na uglu stoji jedna visoka okrugla
kula. Pred utvrdom je jedna suha graba, a u sredini otoka jedna velika mošeja i
druge kuće.
Herbersteinovo nastojanje da predobije Ribničane za predaju trajala je
istovremeno dok je dio njegove vojske stajao pod Novim. Wassenhoffen je
nudio posadi i žiteljima u Ribniku iste uvjete kao i Novljanima, dakle da mogu
slobodno sa svime što mogu nositi otići prema Udbini. Uvjeravao ih je da nema
razloga ratovati, kad se ionako okolne turske utvrde odreda predaju krajiškoj
vojsci. No u Ribniku se dogodio zanimljiv susret, kao i u nekim drugim
——————
51
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 447, …schloss Ribnik, in disser proviz ligendt, fortgesezt,
alwo sich herr general mit denen seinigen praesentiert; disses schloss scheinte den vorzug aller
andern zuhaben, massen zwischen zweien wasser gelegen auch mit groben geschiz genuegsamb
versehen…
495
južnijim utvrdama Like i Krbave. Naime, s juga, od Obrovca je počela svoj

oslobodilački rat vojska pod vrhovnim mletačkim zapovjedništvom. Zato su se
kod Ribnika sreli Herbersteinovi ljudi s nekim Kataranima koje je u ime
Venecije vodio neki franjevac iz Vinjerca koji je također nagovarao ribničke
Turke na predaju. Ne ulazeći u ratne i političke planove Venecije u Dalmaciji,
ovdje u Lici, Ribnik se ipak predao Herbersteinu 22. lipnja.52
Zatečeni izgled Ribnika, to smo već naveli, krato i jasno je ocrtao gen.
Wassenhoffen. Njegov izgled slično opisuje još jedno izvješće, tzv.Glavinićevo
izvješće, koje bilježi i neke druge zanimljivosti. Najprije Senjski kaptol, u
pismu od 21. veljače 1696. piše, da su do sada u Lici krstili 882 čovjeka,
Turaka i ostalih po nama i po drugim svećenicima. Zatim svjedoči da su četiri
turske crkve zvane mečiti (mošeje) u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku
preobračene u naše crkve....53 U najranijem vremenu obnavljanja kršćanstva u
Lici čitamo zapis, da je Ribnik bio župa sa crkvom podignutom od drvene
građe, posvećena sv. Petru i Pavlu, a prije negoli je Ribnik postao samostalnom
župom bio je ovisan o službi župnika u Bilaju; ali traži i osnivanje zasebne
župe.54 I uspostava župne službe jedno je od svjedočanstava da su ta četiri
mjesta u ovom dijelu Like bila značajnija i veća turska naselja. Te vijesti
pripadaju istom izvoru kao i tzv. Glavinićevo izvješće o Ribniku i susjednim
turskim mjestima. A tzv. Glavinićevo izvješće donosi o Ribniku zaista još nekih
zanimljivih vijesti.
Najprije, i to izvješće govori da je Ribnik mjesto u ravnici sa svih strana
okruženo riječnim tokom što obiluje vodom i ribom... Dalje kaže da je u tom
mjestu utvrda i kula porušena - arx et turris destructa!, da je ulaz u mjesto od
vratiju prema staroj crkvi koja je oštećena i da je s istočne strane sve ravno, te
da je taj prostor dovoljno prostran za smještaj 150 žitelja; zatim da voda okreće
neke mlinove, tu kod ulazne utvrde, pa još i to, da je tu nekoć bio, kako govore
neki koji poznaju ta mjesta, samostan, nadalje da su crkvu željeli urediti bar
toliko da je protiv kiša zaštite daskama, dakle tu crkvu koja je prije služila
Turcima kao mošeja. Pisac izvješća se onda opet vraća na utvrde Ribnika pa
veli da tu još stoji, blizu mošeje, visoka i čitava kula, pa nije jasno kakva je to
kula, kad je za kulu ulazne utvrde rekao da je utvrda i kula razrušena. Je li to uz
mošeju, tada već pretvorenu u crkvu, bila još neka druga utvrda? Zbog čega bi
uopće bilo koja kula i utvrda bila razrušena, kad u osvajanju Ribnika nije bilo
takvih borbi. Ili bi možda ta razrušena kula" mogla biti porušeni minaret
——————
52
53
54
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 190, Ribnik: S.Petri et Pauli templum ex ligno officiat
ibidem parochus ex Belay et illi dantur decimae. Peterit separatim fieri parochialis.
496
prijašnje turske mošeje? Taj dio teksta nije dakle baš jasan! Dalje se pisac tzv.
Glavinićevog izvješća opet vraća događajima iz vremena oslobađanja Ribnika,
godini 1689. pa kaže da je u vrijeme, dok su Turci boravili u Ribniku bilo u
njemu 120 glava stanovnika (vjerojatno je to brojka bez vojne posade) te da je u
turskom Ribniku prebivao neki beg koji je tu s drugim službenicima obdržavao
uobičajeno tursko sudište. Na kraju se opet vraća svojem vremenu, dakle već
oslobođenom Ribniku, pa nabraja njegove nove žitelje; kaže naime, da je u
njemu ostalo 5 turskih kuća, obitelji, koje su se dale pokrstiti, a od starih
krštenika, tj. Hrvata sada se tu nalazi 8 obitelji; ima tu i 40 šizmatika Rašana, pa
on zaključuje da u svemu u oslobođenom Ribniku ima 75 ljudi koji ga mogu
braniti.55
Dakle, dok se gen. Wassenhoffen, nakon kratkog uvodnog opisa položaja
i izgleda Ribnika, posvetio pripovijedanju o pregovorima za predaju Ribnika,
pisac tzv. Glavinićeva izvješća ispisao je nekoliko dodatnih informacija o
ljudima i crkvenim prilikama nakon što su ga Turci napustili i prepustili
krajiškoj vojnoj upravi. Sve u svemu, nedostaje nam mnogo pojedinosti za
potpunu rekonstrukciju povijesnog, onovremenog izgleda Ribnika To je
naselje, okruženo tokom rijeke Like bilo sigurno dodatno zaštićeno palisadnom,
tj. jakom drvenom ogradom, vjerojatno okolo cijelog toka rijeke koja je s tri
strane okruživala ribničko selo, a možda i s četvrte, zapadne strane, gdje je uz
ulaznu utvrdu bila neka suha graba. Koliko je na tom poluotoku, uz čvrsto
građenu crkvu pretvorenu u tursku mošeju, pa opet u crkvu, bilo kuća ribničkih
Turaka; svakako građenih od drvene građe? Kako su izgledali mlinovi na
protoku Like sa zapadne strane, blizu ulazne utvrde?
Posve je sigurno tek da bi arheološka istraživanja toga srednjovjekovnog,
a onda više od stoljeća i pol naseljenog turskog Ribnika, mogla bitno dopuniti
povijesnu sliku razvoja i trajanja ovoga mjesta.
Lička Ostrovica, Bilaj i Barlete, Vrebac i Grebenar

Ove srednjovjekovne hrvatske utvrde imale su i u vremenu turske vlasti u
Lici veće značenje od ostalih. Pod njihovom zaštitom bila su razvijena i
srednjovjekovna hrvatska naselja. Bilaj je tako već sredinom 15. st. bio
razvijeno trgovište sa svojom zaštitom utvrdom na strmom brijegu, ne visokom,
ali dominantnom nad cijelom svojom okolicom. Bilaj kao i druga susjedna
mjesta spadaju u rane, predturske utvrde koje su za svoju sigurnost podigle
pojedine obitelji iz velikog roda ličkih Mogorovića. Na kraju je i Bilaj dospio u
——————
55
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 48; M. BOGOVIĆ, 1991, 124.
497
posjed knezova Karlovića Krbavskih, sve dok ga nisu posvojili Turci i zaposjeli
njegovu utvrdu, a onda je pod utvrdom, negdje do kraja 16. stoljeća, bilo
podignuto veće tursko naselje sa džamijom kao vjerskim sjedištem.56 Da je
Bilaj bio jedna od važnijih turskih utvrda već u prvom vremenu učvršćivanja
turske vlasti govori i popis iz 1577. godine, u kojem su u Lici navedene samo
Ostrovica i Bilaj.57 Bilaj je naveden i u turskom popisu utvrda i vojnih posada
iz 1643. godine, i to uvijek povezan s nekom drugom utvrdom ili utvrđenim
mjestom. Najprije je spomenut kao Bilaj-Barlete (ili Barlete-Bilaj) s vojnom
posadom od 78 vojnika i jednim zapovjednikom, dizdarom koji ima visoku
dnevnicu od 20 akči. U kasnijem vojnom uređenju spomenut je kao kapetanija
Bilaj-Bunić čiji kapetan ima dnevnicu od 30 akči.58
U oslobodilačkom ratu 1689. g. Bilaj je činio trokut utvrda: Novi –
Ribnik – Bilaj, koje je krajiška vojska nastojala pridobiti bez borbi i rata. No
Turci u Bilaju nisu se htjeli predati bez pokušaja obrane. Pregovore je i ovdje
vodio gen. Wassenhoffen, a počeo je te pregovore 18. lipnja, stigavši do Bilaja
s 300 konjanika, najprije u nekakvu izvidnicu. Pregovori o predaji su se vodili u
podnožju brijega. Wassenhoffen je procijenio da je samu utvrdu branila posada
od pedesetak ljudi. Dok su trajali pregovori on je s konjaništvom i grofom
Ferdinandom obilazio oko bilajskog brijega da bi bolje upoznao položaj utvrde
i najbližu okolicu. Turci su odbili predaju, pa je 23. lipnja započela opsada
utvrde. Idući dan su krajišnici (stotinjak vojnika) zauzeli mošeju pod brijegom.
Tu su se utvrdili pa odatle dalje pucali na obranu utvrde i malo pomalo se uz
brijeg primicali zidinama utvrde. Bilajska se posada hrabro branila, ali uslijed
nestanka hrane, se predaju 28. lipnja. Prema dogovoru napustili Bilaj i kako
kaže izvješće, njih oko 300 je krenulo u pravcu Široke Kule, a onda i dalje
prema Udbini.
Wassenhoffen je ukratko opisao svoj uvid u položaj i vrijednost bilajske
utvrde. Bilaj leži na vrlo strmom, visokom i kamenitom brijegu, čiji je vrh
opasan visokim zidinama. Uokolo ima još jedan obrambeni zid (Zwinger), ali
taj je prilično slab i oštećen, pa je tu i popravljen drvenom i kamenom građom.
Treba spomenuti i dvije moguće retirade, ako bi to baš zatrebalo obrani. Ima i
jedan dobar duboki bunar.... O samoj je utvrdi zapisano tek toliko. S obzirom
na položaj i veličinu utvrde obrana nije imala mogućnosti duže vremena
odbijati opsadne napade, posebno ako nije bila proviđena zalihama hrane.
——————
56
S. PAVIČIĆ, 1962, 27-28.
57
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 44. Za Bilaj u tom popisu turskih vojnih posada rečeno je
samo ovo Belay sei n auch ain grosse anzall unbesoldeter Turggen.
58
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 86, 87-89.
498
Budući da je i Wassenhoffen priželjkivao što bržu predaju, čim se to dogodilo,

krajiška je vojska odmah od Bilaja krenula dalje.59
Uz Bilaj za tursku obranu Like vrlo je bio zanimljiv položaj i zatečeno
stanje utvrda Ličke Ostrovice. Ostrovica je srednjovjekovna hrvatska utvrda,
prema položaju i zapisanim podatcima, građena vjerojatno već od vremena
plemenske podjele Like na više obitelji velikog ličkog roda Mogovorvića, do
feudalne vlasti, od početka 15. st. knezova Frankopana.60
Izrazito, romanički, obrambeni položaj Ostrovice, na toj uskoj strmini
brijega, nije bio pogodan za razvoj većega naselja, ni u srednovjekovno
hrvatsko doba, ni u vremenu turske okupacije Like. Ipak je Ostrovica i u
vremenu utvrđivanja i čuvanja turske vlasti u Lici bila značajna turska utvrda.
Godine 1577. imala je posadu od 6o turskih konjanika i 150 pješaka.61 Kasnije
joj obrambeno značenje opada pa je sredinom 17. st. (godine 1643.) imala tek
značenje stalne turske straže s posadom od 7 pješaka i dnevnicom zapovjednika
od 8 akči.62
U godinama oslobađanja Like i Krbave Ostrovica se posebno uopće ne
spominje. Dok se susjedne i nedaleke utvrde Bilaj, Vrebac i Grebenar spominju
i 1685. i 1689., Ostrovice u tom ratu nema, a nema je ni u spomenu novih,
krajiških planova kasnijih godina. Po tome se čini da je obrana toga
srednjovjekovnog položaja bila napuštena već pri kraju turske vlasti u Lici, a ni
nova organizacija obrambene sigurnosti nije više računala s obranom njezina
srednjovjekovnoga utvrđenog položaja.
Za razliku od Ostrovice, nedaleka utvrda Grebenar, koja isto tako potječe
iz predturskog vremena, bila je i u vremenu oslobodilačkog rata, bar u prvom
ratnom pohodu, 1685. značajnije prisutna. Znamo da je od 14. do 18. rujna
karlovačka vojska opsjedala tu utvrdu, da ju je na kraju zapalila te je cijela
utvrda u tom požaru teško stradala. Taj kratak vojnički zapis ništa ne govori niti
o položaju niti o izgledu Grebenara kao utvrde. U oslobodilačkom pohodu
krajišnika iz 1689. g. Grebenar se tek usputno spominje, kao i susjedni Vrebac,
mimo kojih je karlovačka, Herbersteinova vojska tek prošla, pa o njima nije
zabilježena čak niti nekakva predaja. To bi značilo da u njima tih godina nije
——————
59
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 453. Belay lieht auf ein spizigen hohen felsigen berg,
uber welchen hohe, dikhe maurn, so das schloss formiren aufgefuhrt. Hat ein zwinger herumb so
schwach zimlich ruinirt, aber wider mit holz und steiner verpauet worden. Einwending seint 2
retiraden , also das selben, wan man sich wohren will, ein feint khan zu schaffen geben . Hat
auch ein gar tieffen prun…
60
S. PAVIČIĆ, 1962, 24, 27. T. LAJOS – B. SAMU, 49.
61
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 44.
62
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 86, 89.
499
bilo više nekakve spomena vrijedne turske obrane, niti pak kakvog značajnijeg
turskog naselja. I dok je bar u nekim krajiškim dokumentima, npr. god.
1697.Vrebac još i spomenut, kao utvrda koju bi krajiška obrana trebala zadržati,
o Grebenaru nema ni takvih vijesti.63
U tom je dijelu Like ipak postojala još jedna nešto značajnija utvrda, ili
možda utvrde, čije je predtursko i tursko vrijeme zabilježeno pod nazivom
Barlete. Zanimljivo je to ime koje kao da govori o više naselja pa i više utvrda
istoga imena. U razvijenom srednjem vijeku sigurno postoji više plemenskih
sela koje je štitila jedna, a vrlo vjerojatno i dvije susjedne utvrde. Kasnije,
tijekom 14. i u 15. st. i taj je dio Like dospio pod feudalnu upravu obitelji
knezova Krbavskih. Da su u Barletama, u predtursko doba bile dvije
srednjovjekovne utvrde, a da nije jedna od njih bila Ostrovica, kako spominje S.
Pavičić, govore i Barlete iz turskog vremena, a i ostatci tih utvrda sačuvani do
danas.64
Popis turskih utvrda iz 1577. g. ne spominje Barlete kao značajniju vojnu
utvrdu, a popis turskih utvrda i naselja iz 1643. g. navodi dvojno ime: Barlet-
Bilaj, što nas zbunjuje. Naime, takav naziv kao da govori o jednoj turskoj
utvrdi. Međutim, Bilaj je posve sigurno zasebna utvrda s posebno istaknutim
položajem i većim turskim naseljem, a Barlete su druga utvrda, na drugom
položaju, dapače dva utvrđenja na susjednim položajima istoga brijega. Pod
turskim zapisom Barlet-Bilaj navedena je posada od 78 vojnika, a u istom je
popisu posebno naveden i Stari i Novi Bilaj s vojnim posadama od 45, odnosno
15 vojnika. Osim toga, u tom je popisu iz 1643. Bilaj spomenut s utvrdom u
Buniću, kao Bilaj Bunić. Ta je veza malo daleka, jer Bilaj i Bunić nisu baš
blizu. No zapovjedništvo Bilaj-Bunić imalo je 148 posadnih vojnika, pa se tu
radi vjerojatno o zapovjedničkoj vezi, a ne prostornoj povezanosti. Bilaj je bila
najvažnija zapovjednička utvrda, a zapovjednik obrane Bilaj - Bunić imao je
visokih 20 akči dnevnice. Također se u posljednjem razdoblju turskog vojnog
uređenja Like i Krbave zapovjedništvo Bilaj-Bunić pojavljuje kao turska
kapetanija, čiji zapovjednik, kapetan, ima 30 akči dnevnice.65
——————
63
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 97-98. Das dazumall zur conservation diser denen
granitzen so hoch importirlichen zwo graffschaften die considerabilisten posten, als Beley, Novi,
Ribenek, Wrebaz, Budak, Siroka kula und Peruschiz in der Lica, in der Carabavia aber also der
feyndt Bouniz (so ein haubtmanschafft) selbs verprennet, Udvin (oberhauptmanschafft in selbiger
graffschaft mit besoldte und unbesoldte granzer der oberhauptmanschaff Zeng und
hauptmanschafft Otochas sind besezt..
64
S. PAVIČIĆ, 1962, 27.
65
K. JURIN-STARČEVIĆ, 2003, 86-87, 89.
500
Uz Bilaj, Ostrovicu, Barlete, Grebenar i Vrebac, idući nešto dalje prema

jugoistočnom dijelu Like, u srednjem je vijeku bilo još nekoliko hrvatskih
naselja koja su jednako kao i prethodna imala neke svoje manje utvrde vrlo
slične onima iz istog vremena i onima na Krbavi, primjerice, u predturskoj
Krbavi, Pišaću, Lapcu ili Kurjaku. Takve utvrde, manje u svojoj strukturi i vrlo
slične položajem srednjovjekovnih hrvatskih plemenskih utvrda (za razliku od
položaja i izgleda turskih kula!) bile su u Pavlovcu, Mogoriću, Zebi. Kako
spominje S. Pavičić, imale su značajniju ulogu u ličkom/hrvatskom
srednjovjekovlju negoli u vremenu turske vlasti u Lici. Poznati nam turski
izvori uopće ih ne spominju, a jednako ni kasniji krajiški izvori, no tragovi
njihovih materijalnih ostataka i danas još svjedoče za njihovo postojanje.
Na sličan način bismo mogli spomenuti nekoliko takvih utvrda i naselja
krajnjeg juga Like, od Metka i Raduča do Lovinca. I te su utvrde, zajedno s
njihovim naseljima bile značajnije u predturskom vremenu, a kasnije opet tek
poslije novoga naseljavanja, kada su ih naselili novi žitelji, pretežito vlaške
proveniencije, poslije oslobođenja Like i Krbave. Posebno je dominantan
položaj i prostor gradine Medak, također jedne od većih utvrda ličkih
Mogorovića iz najranijeg vremena srednjovjekovne ličke povijesti. No, i tu se
pojavljuju dva položaja, dvije utvrde istoga imena: Velika utvrda na vrhu
širokoga plećatog brijega i neka manja utvrda koja je, navodno, stajala u
ravnici, pod tim brijegom, na obali rijeke Like. Od te utvrde uz rijeku, danas
nemamo nikakvih tragova, dok se na medačkom brijegu nalaze još dosta
zamjetni ostatci nekadašnje velike medačke utvrde.66
Raduč je kao naselje i kao utvrda također stariji od turske vlasti u Lici, a
pod tursku je upravu došao sigurno do 1527./28., a ne tek 1577. godine, kako to
govori S. Pavičić. Međutim, ni Medak, ni Raduč nisu u turskom vremenu
predstavljali neku značajniju utvrdu. Vjerojatno se jednako može reći i za
njihova turska naselja. Te utvrde su bile u dubini turske Like i Krbave, nisu bile
na važnijem strateškom i obrambenom prostoru, pa ih ne spominju posebno niti
turski (bar do sada nam poznati) izvori. Sve to jednako vrijedi i za Lovinac, još
nešto dalje, južnije, prema Sv. Roku, na mjestu gdje je danas tzv. Stari Lovinac.
Mogli bismo iznijeti još jednom opći zaključak za cijeli prostor turske
Like: od Perušića na sjeveru do Lovinca na jugu, ili od Novoga i Ribnika do
Ostrovice i Mogorića, sva su značajnija turska naselja i utvrđenja postojala tu i
prije turskih osvajanja i uređenja toga područja kao turskog sandžaka. Turska
vlast nije podigla nijednu veću utvrdu na novom i nepoznatom položaju. Ona je
održavala, obnavljala i dograđivala obrambene položaje već postojećih
——————
66
S. PAVIČIĆ, 1962, 32.
501
srednjovjekovnih hrvatskih utvrda, a pod njihovom je zaštitom gradila i

ograđivala svoja veća naselja. Dapače, promatrajući to pitanje kao pitanje
graditeljstva u turskom vremenu, Lika ni u čemu nije napredovala. Štoviše,
mnogi srednjovjekovni hrvatski utvrđeni plemićki gradovi posve su propali;
primjerice, Komić grad, Mrsinj grad ili Počitelj koji su, posve sigurno,
predstavljali najizvrsnija graditeljska ostvarenja hrvatskog feudalnog razdoblja
u Lici i Krbavi. Sigurno je bilo i turskih graditeljskih aktivnosti. Neke su
spomenute već u najranijem vremenu učvršćivanja turske vlasti, kao primjerice,
vijest iz pisma kninskog biskupa Andrije Tuškanića, upućena kapetanu Ivanu
Katzianeru mjeseca lipnja 1530. g., da se hlivanjski paša sprema napasti
Hrvatsku, Ibrahim beg da predlaže u Udbini sagraditi kuriju a grad Mrsinj
utvrditi i preurediti te u njega postaviti vojnu posadu. Na kraju još kaže da treba
i druge ovdašnje utvrde utvrditi a onda iz njih napadati susjedne krajeve
Hrvatskoga Kraljevstva!67 To su vijesti iz vremena još nesređene granice,
vrijeme još nezaustavljenoga osvajanja. Do kraja 16. stoljeća granična će
područja biti određena obrambenim utvrdama i vojnim posadama s obje strane
granice, no nažalost iz toga vremena, bar za sada, imamo vrlo malo povijesnih
vijesti o građevinskoj aktivnosti u turskim graničnim utvrdama.
Znamo na primjer da su u Perušiću turske vlasti sigurno gradile dio
utvrđenja oko već postojeće hrvatske perušićke kule. Posve je sigurno da su s
mnogo truda nastojali učvrstiti obranu velikog perušićkog naselja i čvrstom i
drvenom građom. Nažalost, nemamo neposrednih pisanih zapisa koji bi to
dokumentirali. Jednako je sigurno da su u Novom ličkom također Turci mnogo
toga sagradili, ne samo da su podigli vanjske obrambene zidove i više puta ih
obnavljali, već su možda gradili, ili bar dograđivali, i glavnu kružnu kulu
obrane. Neki izvori posredno napominju da je bilo gradnji i u Bilaju. Ne znamo
što bi točno moglo značiti da u Bilaju postoji Stari i Novi Bilaj. Taj Novi Bilaj
su možda zaista podigli bilajski Turci. Da li se to odnosi na bilajsko podgrađe
ili na neki dio bilajske utvrde na brijegu? Kao što nemamo o tome jasne pisane
dokumentacije, teško je iz sačuvanih materijalnih ostataka bilajskih ruševina
zaključiti, što je, kada i koliko toga bilo sagrađeno ili dograđeno u turskom
vremenu. O tome više govori studijska obrada tih ostataka, dio ovoga rada
kolege Z. Horvata.
Jedina utvrda čije je građevno stanje nešto bolje dokumentirano i u
vrijeme turske vlasti je turska Udbina na Krbavi. Možda je to tako tek zato što
——————
67
E. LASZOWSKI, 1914, 340-341. Ibrayn vero wayuoda in Wduinam curiam sibi
edificare et ibi manere proponit, castrum Merzyn munire et reformare, hominesque in eum
ponere decreverunt, ceteraque castra ibidem munire et exinde has partes et hec regna destruere
pretendunt...
502
je Udbina bila više puta napadana, razarana pa onda opet obnovljena i

dograđena, posebno udbinske utvrde oko udbinskog naselja, kao najvećeg
turskog mjesta, koje bismo možda jedino mogli smatrati turskim gradskim
naseljem – i u fortifikacijskom i demografsko-upravnom značenju.
Turske utvrde na Krbavi: Udbina, Bunić i druge

Na području srednjovjekovne hrvatske župe Krbave bilo je manje
utvrđenih gradova i naselja negoli na području prostranije ličke župe. Tako je
bilo i u vrijeme turske okupacije. Kao što je u predturskom vremenu najvažnije
mjesto i utvrda bila Udbina, tako je to bilo i u 160 godina turske vlasti, dapače,
na neki je način Udbina bila sjedište turske uprave i obrane cijele turske Like i
Krbave. O starosti Udbine i odnosu Udbine i još starijega povijesnog središta
Krbave, već je dosta napisano na temelju do sada obavljenih povijesnih i
arheoloških istraživanja.68
Udbina je u vrijeme turske vlasti u Krbavi i Lici bila najbolje utvrđeno
gradsko naselje, ali i mjesto koje je bilo najviše izloženo napadima krajišnika.
Već mjeseca rujna 1528. godine javlja ban Ivan Karlović banu Franji Baćaniju i
kašelanu Nikoli Thurnu o sukobu s Turcima u Udbini. znajući da je dio turskih
bešlija (konjanika) izašao iz utvrde i krenuo u pljačku prema posjedima
Bernardina Frankopana, Karlović je napao Udbinu. Napao je utvrdu, neke je
stražare ranio na vratima, neke uhvatio, a ti su mu ispripovijedali da se paša
Mostarski sprema napasti Hrvatsku.. Žali što nije imao više vojnika kojima bi
mogao uništiti naselje i predobiti utvrdu.69
Godine 1530. zabilježena je jedna od mnogih zaboravljenih vijesti kako
se nova turska vlast trudi utvrditi zaposjednute stare krbavske i ličke utvrde. Za
tu je godinu bar usputno zabilježeno da se Turci trude bolje utvrdi Udbinu i
Mrsinj i druge tamošnje utvrde.70
Godine 1544. na dan 8. kolovoza piše iz Senja Ivan Lenković kapetanu
Jakovu Ravnikaru da je Velibeg s 3000 Turaka u Udbini i da tu s mnogo ljudi
obnavlja popaljene udbinske utvrde. K njemu će doći Ulama i Murat beg pa se
od Udbine spremaju napasti Hrvatsku. On je sa svoje strane digao u obrambenu
pripremu Otočane i Brinjane, a na obrambenu crtu postavio straže martologa.71
Iste te godine, ali mjesec dana ranije, javlja Vuk Auersperg da je sa svojim
karlovačkim krajišnicima opsjedao Udbinu, popalio utvrđeno naselje i nanio
——————
68
E. LASZOWSKI, 1941; M. KRUHEK, 1993, 99-129; Z. HORVAT, 2003, 151-162.
69
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 114-115.
70
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 340-341; I. KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, 1863, 221-223.
71
503
udbinskim Turcima veliku štetu.72 Velibeg je dakle već idućega mjeseca

popravljao i obnavljao ono što je bilo porušeno i popaljeno u Udbini u tom
Auerspergovu napadu. Auersperg izričito govori da je utvrđeno udbinsko
naselje sa svih strana opkolio, da su zapalili najprije sve što je bilo podignuto
od drvene građe izvan zidina, a onda je vatra zahvatila i vrata i dalje sve kuće
iza vanjskih obrambenih zidova. U tom prostoru između gornje i vanjske utvrde
je sve izgorjelo – i kuće i tu utjerana stoka i mnogi ljudi i mnogo dobara koje su
napadnuti Udbinjani htjeli spasiti. I vanjski obrambeni zidovi bili su na više
mjesta probijeni i porušeni. Zarobili su i dva manja topa, valjda ona koji su bili
smješteni na zidove za obranu naselja. Načinjeno je jako mnogo štete, ali
gornju utvrdu nisu mogli osvojiti. U nju su se smjestili branitelji i svi koji su
mogli, tako da su krajišnici napustili daljnju opsadu i s dobrim se plijenom
povukli od Udbine.73
Dakle, Udbina je već sredinom 16. stoljeća bila dobro učvršćeno naselje i
vrlo jaka vojna utvrda, s visokom kružnom kulom na vrhu. Nijedan od pokušaja
da se otme utaborenim i tu već naseljenim Turcima nije posve uspio. Udbina se
dalje utvrđuje i razvija do najznačajnijega naselja turske Krbave i Like. Pri
kraju 16. st. još se jednom vrlo ozbiljno planiralo istjerati Turke iz Udbine.
Naime, uoči osnutka karlovačke tvrđave, kada je krajiški zapovjednik Ivan
Ferenberg osvojio mnoge turske utvrde od Slunja sve do Une, tražio je da se uz
još neke turske utvrde na Uni, svakako oslobode Udbina, Bunić i Bilaj u Lici.
Za Udbinu i Bilaj posebno je spomenuo: ako ne bi bilo moguće osvojiti
obrambene kule, onda da se svakako unište pod njima dobro utvrđene turske
palanke.74
Takva je Udbina dočekala oslobodilački rat u kojem su se sve utvrde
Like i Krbave predale krajiškoj vojsci gotovo bez ikakve borbe, ali Udbinu su
odlučili turski branitelji obraniti pod svaku cijenu. U Udbini su se sabrali
bjegunci iz svih drugih utvrda, iz Perušića, Novoga, Ribnika, Bilaja i Široke
——————
72
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 176-177. …danach von stundan hab ich verordent den
fleckhen von allen ortten anzulaufen, und selbst vor den ross gestanden. Erstlich haben sy selbst
die stadt und stal vor den fleckhen anczundt demnach ist der anlauf beschehen den pasteien und
thurnthor, der anczundt worden, und alsdan sein die heuser darzu angangen in demselben feuer
das thor aufgehakht und die maur an etlichen orten an der erster rinkhmauer durchgraben auch
als die andern rinkhmaurer durchgraben und die heuser darin anzundt, darin vil volkh, viechs
und guets verprunen, pey dreyssig khurzer gegossen messten camerstuckhen, aus denen zweien
rinkhmauern durch die schiesslecher ausczogen, nochmals hat niemant for feuer pleiben mugen...
73
74
R. LOPAŠIĆ, SHKr, I, 1884, 74. ... gleichfals Udwing , wo nicht den thurn der zimlich
starkh, doch den fleckhen, auch Woinitsch (Bunić, Balley (Bilaj) und dieselben durch den feindt
inhabende heuser eines nach dem andern verhoren, verprennen und in poden verderben..
504
kule. Udbina je postala i posljednja obrana turske vlasti u Lici i Krbavi. Prije
opsade Udbine i Bunić je bio napušten; bunički su Turci spalili i naselje i
njegove utvrde i povukli se u Udbinu.75 Krajiška vojska je krenula 1685. u
napad na Udbinu s južne strane, od Ploča. A 2. srpnja iste godine tu se vojska
utaborila, prenoćila te idućeg dana krenula prema Udbini. Izvješće
Wassenhoffena kaže da su 3. srpnja 1685. rano ujutro stavili topove na kotače i
krenuli prema zidinama Ubine gdje su bili već popodne. Idućega dana jedan
uhvaćeni Turčin, koji je u Udbinu došao iz Perušića, rekao je da udbinske
zidine brani oko 500 ljudi, ali da nemaju dovoljno vode i da će uskoro doći do
njezine nestašice. Tako je već idućih dana počela borba, ne za udbinske zidine,
već za izvore vode oko utvrde. Tako 17. srpnja 1685. godine u utvrdi i
utvrđenom mjestu nije bilo više vode ni za umijesiti kruh i pogače. U toj nevolji
udbinski Turci 19. srpnja počinju pregovore o uvjetima predaje. To je bilo
dogovoreno te je već idućeg dana iz Udbine mirno izašlo preko 1000 duša i
krenulo na put prema dogovorenom redu.
Tako je i najveća turska utvrda u Krbavi, u čijim se zidinama našao
velikih broj Turaka izbjeglih iz drugih ličkih i krbavskih utvrda, bila
oslobođena. U opsadi je stradalo nešto ljudi, ali udbinske Turke natjerala je na
predaju ljetna žeđ i nedostatak vode. Dnevni događaji opsade su opisani u
mnogim detaljima, koji nam nisu od posebne koristi u traženju povijesnoga
izgleda tadašnjih udbinskih utvrda. Najprije je jasno da je opsada bila okružila
cijelo udbinsko naselje i da su udbinski Turci branili te vanjske obrambene
zidove. Samo je u taj prostor moglo stati tih tisuću duša koje su po predaji
mirno otišle iz Udbine. Turci izašli iz Udbine nosili su sa sobom sve svoje, što
su samo mogli nositi, što opet znamo iz opisa događaja nakon što su već dosta
odmakli od Udbine, jer je među njima došlo do neke svađe, pa do oružanog
obračuna, pa su onda u tom metežu konjanici pobjegli a ljude pješake su
ostavili, a njih su onda napali i opljačkali neki Kotorani koji su ih pratili. Tako
bi se ukratko mogla ispripovjedati ta priča o dugotrajnoj opsadi Udbine, o malo
rata i puno stradanja udbinskih Turaka i njihovog konačnog odlaska prema
Bosni i trajnog napuštanja turske Like i Krbave.
Izvješće o sljedećim događajima toga oslobodilačkog rata napisani su u
jednoj završnoj rečenici. Krajiška je vojska postavila u oslobođenu Udbinu
vojnu posadu od 100 vojnika i opskrbila je hranom i bojnim sredstvima. Dana
1. srpnja 1685. godine u Udbini je održala De Deum a onda je odmah preko
——————
75
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 454. ... so abandoniertte der feint Boniz, verprennete
selben und reterierete sich nach Vduinau, also dass sie sich dorten muchluchs zu wogren
resolvieret.
505
Krbavice i Plaškoga putovala prema Karlovcu. U Karlovcu je bila već 13.

srpnja. Tako je završilo to izvješće generala Ideghem-a S.V. Wassenhoffena.76
Dakle, u ovim ratnim izvješćima ni za Udbinu nema mnogo podataka o
njezinom građevinskom izgledu. Iz opisa ratne situacije i događanja oko utvrda
u opsadi, očito je da je Udbina bila veliko i dobro utvrđeno mjesto. Po broju
žitelja i po organizaciji životnog prostora, Udbinu bismo mogli smatrati jedinim
turskim gradom u Krbavi. Vidjeli smo da su prvi njezini novi stanovnici bili
onih 100 vojnika nove krajiške posade. Postupno će u podgrađe udbinske kule
pridolaziti neki novi ljudi. Iz izvješća o opsadi nema vijesti da su udbinske
zidine mnogo stradale. Iz nekih kasnijih izvješća, npr. iz g. 1696. krajiško
zapovjedništvo traži da se na Krbavi od starih turskih utvrda zadrže za obranu
protiv turske Bosne Udbina, Bunić i Pišać, a Udbina kao glavna utvrda. U
novom obrambenom planu za Liku i Krbavu, već poznati nam gen.
Wassenhoffen nabraja sve utvrde koje ubuduće treba držati pod krajiškom
vojnom posadom. To su u Lici: Bilaj, Novi, Ribnik, Vrebac, Budak, Široka
Kula i Perušić, a u Krbavi samo Bunić i Udbina. Taj projekt novog obrambenog
uređenja Like i Krbave svjedoči da su i tada, najveća i glavna utvrđena mjesta i
glavna naselja bila ona ista koja su to bila u vrijeme turske vlasti u Lici i
Krbavi. 77
Za Udbinu možemo pridodati još samo jedan podatak. U popisu župa iz
1700. g. je rečeno da u Udbini, u podgrađu ima već novodoseljenih žitelja, 20
kuća katoličkih Bunjevaca.78 Tu već počinje neka druga, nova povijest nove
hrvatske Udbine prema suvremenijem razvoju i stanju.
Izvori i literatura
MILE BOGOVIĆ, Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine, Croatica
christiana Periodica, 27, Zagreb, 1991.
Franjo Julije FRAS, Topografija Karlovačke vojne krajine, prijevod Zlate Derossi,
Ličke župe, Gospić, 1988.
Rudolf HORVAT, Lika i Krbava, Zagreb, 1941.
Zorislav HORVAT, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-Modruške biskupije,
Zagreb, 2003.
Zorislav HORVAT, O nekim osobinama sakralne arhitekture u Lici i Krbavi nakon
protjerivanja Turaka, Senjski zbornik, 30, Senj, 2003, 109-148.
——————
76
77
78
R. LOPAŠIĆ, SHKr, III, 1889, 191. ... nunc numerat catholicorum Bunyevaczorum ad 20
domus.
506
Kornelija JURIN-STARČEVIĆ, Vojne snage Kliškog i Krčko-Ličkog sandžaka pred

kandijski rat - osmanska vojska plaćenika, Zbornik M. Kolar Dimitrijević,
Zagreb, 2003.
Pavao KNEZOVIĆ, Knjižica od Turak u Perušiću, rad u zborniku Heredita rerum
croaticaru, nav. dj.
Milan KRUHEK Povijesni opis Krbavskog polja i okolice prije i poslije Krbavske bitke
(Toponomastička kronologija stare Krbavske župe) Predavanje 37. Zagreb,
1974.
Milan KRUHEK, Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim
ugovorima (od mira na Žitbi do mira u Svištovu 1791..), Povijesni prilozi, 10,
Zagreb, 1991.
Milan KRUHEK, Topografija krbavske spomeničke baštine, Krbavska bitka i njezine
posljedice, Zagreb, 1997.
Milan KRUHEK, Plaški-stara hrvatska župa, naselje i utvrda Hrvatskog Kraljevstva,
Plaški (radovi u prigodi 200. obljetnice župe (1807-2007.), Plaški, 2007.
Milan KRUHEK - Zorislav HORVAT, Sakralna arhitektura Like i Krbave na području
Krbavsko-Modruške biskupije, Zbornik: Krbavska biskupija u srednjem vijeku,
Rijeka-Zagreb, 1988, 187-235.
Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Hrvatske Listine, Acta croatica, Zagreb, 1863.
Thalloczy LAJOS - Barabas SAMU, Monumenta Hungariae historica, Codex
diplomaticus comitum de Frangepanibus, 35. (1133-1453) Budapest, 1910, 38.
(1454-1527), Budapest, 1913.
Emilij LASZOWSKI, Monumenta Habsburgica Regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae -
Habzburški spomenici Kraljevine Hrvatsske, Dalmacije i Slavonije, (HS.), I.,
Zagreb, 1914., II. Zagreb, 1916, III. Zagreb, 1917.
Emilij LASZOWSKI, Stari lički gradovi, Zagreb, 1941.
Radoslav LOPAŠIĆ, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium -
Spomenici Hrvatske krajine, I. Zagreb, 1884; II, Zagreb, 1885; III, Zagreb,
1889.
Josef MATUZ, Osmansko Carstvo, Zagreb, 1992.
Nenad MOAČANIN, Upravna podjela hrvatskih zemalja u sklopu Osmanskog Carstva,
Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996.
Nenad MOAČANIN, Turska Hrvatska, (Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva do
1791), Zagreb, 1999.
Nenad MOAČANIN, Turska Vojna krajina u hrvatskim zemljama: prolegomena za 16.
i 17. stoljeće, Zbornik: Hereditas rerum croaticarum, Zagreb, 2003.
Stjepan PAVIČIĆ, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje, Zagreb,
1962.
507
TURKISH FORTRESSES AND TOWERS IN LIKA AND KRBAVA 1527 – 1689

Summary
This attempt to enter into the history of the Turkish time in Lika and Krbava, is really just
the start of an investigation of many questions; political and social conditions, economic and
religious circumstances, in a time span longer than one and a half centuries. We have tried to
enter into these questions exploring the building testimonies of the time, thanks mostly to the
knowledge from our historical studies so far, the secular and ecclesiastical architecture in the
areas of the mediaeval parish of Krbava and Lika. This work really is just an attempt, and the
results say just enough, that the historical period of Turkish rule in Lika and Krbava must not be
neglected. Only a better understanding of this historical period could better explain many later
events as well as the current condition, and the state of the architectural heritage and the current
way of life. There are many difficulties to reach the desired investigatory results. Firstly the
ignorance and difficult access of the Turkish archival historical sources, and then the insignificant
remains of material remnants of Lika’s and Krbava’s historical heritage. Also drawing attention
to this neglected heritage are also the numerous forts and churches of Lika, and the many
topographic names which speak of their historical source and origin. The research into the very
toponomastics of these regions has already pointed us to many unknown historical facts. Lika and
Krbava still await the further investigations of their histories and historical, monumental values,
by historians and archaeologists, demographers and sociologists. Many questions from these
areas are still not yet satisfactory clear and it is still necessary for them to be answered.
Keywords: Turkish fortresses and towers, Lika, Krbava
508

25 Kruhek PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

25 Kruhek PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

M. Kruhek: Turske utvrde i kule u Lici i Krbavi… Senj. zb. 40, 471-508 (2013.

TURSKE UTVRDE I KULE U LICI I KRBAVI

Milan Kruhek UDK: 94(497.56 Lika)"15/16"

Više od 160 godina povijesne pokrajine južne Hrvatske, srednjovjekovne

promjena u kojima je nekoliko puta bilo izmijenjeno autohtono

omeđivala prema hrvatskom graničnom području, ne neka čvrsta crta

Organizacija i razvoj osmanlijske vlasti od osnivanja Ličkog sandžaka

i upravnih središta življenja, Lika i Krbava bile su zaustavljene u svojem

posebno Like koja je bila više izložena pograničnim napadima iz kršćanskih

proces vlaškog preseljavanja s turskog teritorija na drugu stranu granice, na

Trebalo im je pomagati da prežive u novonaseljenom kraju, dati im zemlju za

Turske kule i utvrde u izvješću o turskim vojnim posadama iz 1643.

Na početku navodimo jedan opći i slikoviti zaključak, koji želi naglasiti

granična područja i obrambene granične utvrde. Bili su društveno dobro

veće obrambeno značenje. Takve su veće utvrde s utvrđenim turskim naseljima

sjevernoj strani Krbavskog polja. Palanka uz Bilaj Bunić, označena samo

državni harač, koji su takvi lokalni zapovjednici ubirali u ime Osmanske

Povijesni pregled turskih kula i utvrda u Lici i Krbavi

graditeljskog umijeća kroz tako veliko vremensko razdoblje. Problem manjih

Samostalne turske kule

isprava govori i o nekakvoj utvrdi u Farkašiću. Fras i ovdje spominje "dvije

Vrebcu, Budaku i Perušiću, a na Krbavi u Udbini i u Buniću, imaju zadržati i

Veće i složene turske utvrde i naselja

Perušić Novi i Stari

u predvečerje (17.-18. rujna) do Perušića, Herberstein se tu ulogorio. Turci su

Stari i Novi Budak

sjedištem. O nastajanju turskoga naselja i njegovu utvrđivanju ili izgradnji

trebalo popravljati i podizati. Danas su njihovi ostatci toliko slabo očuvani da je

južnijim utvrdama Like i Krbave. Naime, s juga, od Obrovca je počela svoj

Lička Ostrovica, Bilaj i Barlete, Vrebac i Grebenar

Budući da je i Wassenhoffen priželjkivao što bržu predaju, čim se to dogodilo,

Uz Bilaj, Ostrovicu, Barlete, Grebenar i Vrebac, idući nešto dalje prema

srednjovjekovnih hrvatskih utvrda, a pod njihovom je zaštitom gradila i

je Udbina bila više puta napadana, razarana pa onda opet obnovljena i

Turske utvrde na Krbavi: Udbina, Bunić i druge

udbinskim Turcima veliku štetu.72 Velibeg je dakle već idućega mjeseca

Krbavice i Plaškoga putovala prema Karlovcu. U Karlovcu je bila već 13.

Kornelija JURIN-STARČEVIĆ, Vojne snage Kliškog i Krčko-Ličkog sandžaka pred

TURKISH FORTRESSES AND TOWERS IN LIKA AND KRBAVA 1527 – 1689

You might also like