Adalbert pl.

Shek Vugrovački „Najbliži zadaci bosansko-hercegovačkog zakonodavstva na

polju građanskog pravosuđa“ (Vugrovec, Zagreb 18.05.1851 – Zagreb 13.03.1933).
Gimanziju je završio u Zagrebu. Kao stipendist zagrebačke Generalne vojne komande završio
je studij prava u Bečkom sveučilištu. Godine 1874. imenovan je prislušnikom Kraljevskog
sudbenog stola u Zemunu, a sljedeće godine sudskim pristavom. Godine 1878. imenovan je
sudskim tajnikom na Kraljevskom sudbenom stolu u Petrinji, a 1879. povjerenikom za
osnivanje gruntovnice za područje Kraljevskog sudbenog stola u Gospiću. Na toj dužnosti
ostaje sve do 1882. Kraće vrijeme je bio starješina Kotarskog suda u Otočcu. Godine 1883.
dodijeljen je Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu i to najprije kao sudski savjetnik na
Okružnom sudu u Banjoj Luci. Iste je godine premješten Okružni sud u Sarajevu. Početkom
1884. godine nastavlja s radom u Prvom odjeljenju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
u Sarajevu u Odsjeku za reguliranje šumskih posjeda i osnivanje gruntovnica. Godine 1887.
postavljen je za pomoćnog referenta na Vrhovnom sudu za Bosnu i Hercegovinu. U razdoblju
1889-1896. bio je nadsavjetnik na Vrhovnom sudu. Od 1896. do 1907. godine bio je
predsjednik Senata Vrhovnog suda. Godine 1907. imenovan je za šefa Odjeljenja za
pravosuđe Zemaljske vlade u Sarajevu. Osamnaest godina radi na Šerijatskoj sudačkoj školi,
kao honorarni nastavnik, predaje građansko i krivično, te procesno, državno i upravno pravo.
Nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1908) bio je jedan od glavnih autora Ustava za Bosnu i
Hercegovinu (1910). Godine 1913. je umirovljen, te mu je tom prilikom dodijeljen počasni
naslov prvog tajnog savjetnika. Nakon umirovaljena na poziv Bečkog sveučilišta kao
honorarni docent predaje bosansko pravo. Nastavničku dužnost obavljao je sve do 1919.
godine kada se zbog bolesti potpuno povukao iz javnog života.1

Arsen M. Čubinski je bio majstor beogradske lože „Maksim Kovaljevski”

Borislav T. Blagojević, “Osnov prava naslijeđa”

Rođen je u Valjevu. Završio je osnovnu školu i gimnaziju u Valjevu , a zatim Pravni

fakultet Sveučilišta u Beogradu 1933. godine. Na istom fakultetu je 4. lipnja 1934. obranio
doktorsku disertaciju "Ugovori po pristanku - Formalni ugovori". U razdoblju od listopada
1934. do svibnja 1937. bio je na specijalizaciji u Francuskoj i Austriji.

1
Matijević, Zlatko, „Državno-pravni položaj BiH u političkim koncepcijama Dr.Ive Pilara“, Prilozi, Institut za
istoriju, Sarajevo, 31/2002, str. 148, bilj.55.
 Sveučilišnu karijeru je počeo kao asistent na Pravnom fakultetu u Beogradu (1933),
zatim je bio docent (od 1938) i izvanredni profesor (od 1940) na Pravnom fakultetu u
Subotici. Po završetku Drugog svjetskog rata sveučilišnu karijeru je nastavio na Pravnom
fakultetu u Beogradu gdje je bio izvanredni, a zatim redovni profesor od 1951. godine. Dekan
Pravnog fakulteta bio je u razdoblju od 1950. do 1956. Rektor Sveučilišta u Beogradu bio je
od 1956. do 1963.

Bio je dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedištem u

Zagrebu. Bio je član Znanstvenog društva Srbije. Osnovao je Institut za uporedno pravo koje
je počelo s radom 1. siječnja 1956. i kome je bio prvi i dugogodišnji direktor, do 1978.
godine. Bio je osnivač i prvi direktor bibliografskog instituta Jugoslavije, u razdoblju od
1950. do 1961. bio je glavni urednik "Bibliografije Jugoslavije". Bio je narodni poslanik su
skupštini SR Srbije. Od 1971. do 1973. je bio sudac Ustavnog suda Jugoslavije.

Bio je redovni član Međunarodne akademije za uporedno pravo u Haagu. Bio je

počasni doktor Sveučilišta u Poznanu (Poljska) i Sveučilišta u Clermont Feranu (Francuska).

Objavio je preko dvjesto znanstvenih radova, među kojima i udžbenike i monografije

među kojima su: "Sustav ovršnog postupka", "Rimsko pravo (posebni dio)",
"Građanskopravna obvezni ugovori", "Međunarodno privatno pravo", "Nasledno pravo", "
načela privatnog procesnog prava "," Pravni položaj i pravni poslovi državnih gospodarskih
poduzeća "," Znanost o državljanstvu "," Ugovori po pristanku "," Ugovori o
znanstvenoistraživačkom radu ". Odlikovan je Ordenom rada s crvenom zastavom i Ordenom
zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Umro je 1985. godine i pokopan na Novom groblju u
Beogradu.2

Nasljeđivanje je višeznačna pojava iz razloga što može imati biološke, socijalne i pravne
sadržaje. Kao biološka pojava nasljeđivanje podrazumijeva prelazak genetičkih
svojstava roditelja na njihove potomke. Kao socijalna pojava nasljeđivanje podrazumijeva
prelazak socijalnih dobara jedne društvene zajednice sa generacije koja odlazi na generaciju
koja dolazi i tako redom.

2
Srpski biografski rječnik, tom 1, odrednica "Blagojević, Borislav T.", str. 565, Matica srpska, Novi Sad
2004. ( COBISS.SR )
 Živojin Perić ( Stubline 03.01.1868- Oberurner, Švicarska 12.09.1953) je bio srpski
pravnik i političar, dopisni član SANU. Bio je član Napredne stranke. Iz politike se
povukao 1919.

Završio je gimnaziju u Valjevu Beogradu, a fakultet pravnih znanosti 1891. g u Parizu. U

državnoj službi je bio zaposlen od 1893/1/13. g, prvo u Ministarstvu Financija, pa u
Ministarstvu vanjskih poslova. Sudsku karijeru započinje u beogradskom prvostupanjskom
varoški sudu najprije kao pisar a potom kao sudac. Zajedno s tadašnjim predsjednikom
varoškog suda i prijateljem Vasilijem Simićem pridonio je reformi ove institucije. Sa mjesta
tajnika u Ministarstvu pravde Kraljevine Srbije biće izabran najprije za izvanrednog profesora
građanskog sudskog postupka i međunarodnog privatnog prava u Velikoj školi a
1901/4/1. g redoviti profesor na istoj katedri. Od 1905/4/3, redovan je profesor građanskog
prava na Sveučilištu u Beogradu.

Uz Andru Đorđevića, Živojin Perić je bio vodeći i mnogostruk pravni pisac iz oblasti
građanskog prava, građanskog sudskog postupka, međunarodnog privatnog prava, javnog
prava i konačno filozofije prava.

Od 1908. g do 1919.g. aktivno je sudjelovao u političkom životu Kraljevine Srbije.

Autor je obimnog broja djela iz pravne tematike i to: "Zadružno pravo", I i II (1920), "O
ugovoru o prodaji i kupnji" I, II, III, (1920-1921), "O sukobu zakona u međunarodnom
privatnom pravu "(1926)," Granice sudske vlasti "(1899)," O popisu za izvršenje odluka
sudskih ", (1902)," O prvenstvenom pravu naplate između države i hipotekarnih vjerovnika
"(1901.)," Jedan pogled na evolucionističkom pravnu školu "(1907)," O školama u pravu
"(1921)," Privatno pravo "(1912)," Načela stečenih prava "(1920)," Političke studije "(1908), i
sa Dragoljubom Aranđelovićem bio je koautor knjige" Granđanski sudski postupak "i, (1912),
Perić je bio i autor brojnih pravnih rasprava i članaka u brojnim srpski, jugoslavenskim i
inozemnim stručnim časopisima.3

3
"U čast Živojina M. Perića", grupa autora in Arhiv za pravne i društvene znanosti, Beograd, 1938, str. 1-36.
 Adolf Rušinov ( 1847-1914), Stjepan Posilović, „Tumač općem austrijskom građanskom
zborniku“

Posilović Stjepan, hrvatski pravnik (Ivanić-Grad, 10. VIII. 1850 – Zagreb, 11. II. 1929).
Doktorirao u Beču (1874). Radio u sudstvu u Zagrebu (1874–80), Ogulinu (1880–82),
Zemunu (1884–87) te u BiH (1887–92); predsjednik Sudbenoga stola u Srijemskoj Mitrovici
(1893–97) te izvjestitelj (1897–99), vijećnik (1899–1912) i predsjednik Stola sedmorice
(1912–19). Bio je potpredsjednik Pravničkoga društva u Zagrebu (1905–21). Napisao
je Nekretninsko pravo u Bosni i Hercegovini (Das Immobiliar-Recht in Bosnien und
Hercegovina, 1894) i prvi udžbenik na hrvatskom jeziku Financijalna znanost (1898).

Zakon o postupku u slučajevih smetanja posjeda od 8. svibnja 1890, (Zbornik br. 44) i
provedbena naredba Zemalj. vlade od 13. kolovoza 1890 br. 10039, sa svim naknadnim
naredbama i okružnicama, tumačenjima, obrazcima i rješidbama Vrhovnog suda u Beču i
hrvatsko-slavonakih sudova uz uvod, sadržavajući popularno tumačenje nauke o smetanju
posjeda i o upotrebi postupka u slučajevih ometanja posjeda.4

Rastovčan Pavao, hrvatski pravnik (Ruma, Vojvodina, 2. I. 1894 – Zagreb, 25. III. 1958).
Pravni studij s doktoratom završio u Zagrebu 1920. Studijski je boravio u Beču, Berlinu i
Parizu. Od 1929. predavao međunarodno i pandektno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu,
a od 1933. trgovačko, mjenično, pomorsko, privredno (trgovačko) te zadružno pravo. Više je
puta bio dekan fakulteta (1935–36., 1945–46., 1955–56). Objavio je velik broj znanstvenih i
stručnih radova, osobito s područja trgovačkoga prava, te je analizirao aspekte gospodarskog
razvoja Jugoslavije.

Glavna djela: Temeljna načela privatnog prava na osnovu rimskog prava (1930), Naša
državna privredna poduzeća (1947), Zadružno pravo (1949), Vrijednosni papiri, mjenica i
ček (1950), Komparativno trgovačko pravo: odabrana poglavlja (1954), Osnovi trgovačkog
(privrednog) prava (opći dio, 1957), Trgovačka društva, glavni nosioci privrede u
kapitalizmu (1958).5

4
http://www.lzmk.hr/hr/
5
http://www.lzmk.hr/hr/
 BARON, I.: Institucije rimskog prava, Zagreb, 1925; Institucije rimskoga prava / napisao
I. Baron; uz sudjelovanje I. Mallina; preveo Milivoj Šrepel. - Zagreb: Naklada Kr. hrv- slav-
dalm. zemaljske vlade, 1893. - 5 snopića (525 str.); 24 cm. - (Znanstvena knjižnica. Razdio 1:
Pravne i državoslovne nauke; sv. 3).

Dr. Matija Belić (1885-1969), advokat i honorarni univerzitetski profesor. Bio je poznat
kao vjernik, katolik, tako da njegova djela pored toga što idu u pravne svrhe, u skladu su sa
religijskim uvjerenjima. Predavao je kanonsko pravo ko honorarni nastavnik na pravnom
fakultetu zagrebačkog univerziteta. Bio je odvjetnik u Đakovu. Objavljivao je u naučnim
časopisima. 6

Mihajlo Valtrović, Steva Todorović, Nikola Marković i Dragutin Milutinović podnijeli

su "plan o slanju znanstvene ekspedicije radi snimanja živopisnih i arhitekturnih spomenika u
našoj otadžbini" (Plan: Gl. SUD 29 (1871) XIX-XXI).

Đorđe Krstić7, (Stara Kanjiža, 18. IV 1851 - Beograd, 17/30. X 1907) slikar. SUD: redoviti
član (Odbora umjetničkog) od 13. I 1884. SKA: počasni član od 15. XI 1892. Bgr: ZNM / B
4 (1964) 427-428 (D. Marinković). Bgr, lit: NE 2 (V. Petrović). - EJ 5 (M. Kolarić). - BLZ
12,288, 633. – ELU 3 (V. Đurić). Nek: Delo 45 (1907) 98-101 (B. S. Nikolajević). - BK 13
(1907) 1432 (Anonim). - LMS 247 (1908) 106-109 (D. J. Ilijcu). Lit: M. Valtrović: Slike
Đ. Krstića za nišku crkvu. Novi Sad 1886. – M. Valtrović: pravoslavnosti u današnjem
crkvenom živopisu u Srbiji. Bgd 1886. - St.. Todorović: Odgovor g M. Valtrović na njegovu
knjižicu "pravoslavnosti ..." Bgd 1887. - M. Valtrović: Sv. Sava blagosilja Srpčad: slika od
Đ. Krstića. Nastavnik 3 (1892) 664-666. - M. Valtrović: Krstićeva slika "Pad Stalaća". BK 7
(1901) 349. - Z. Simić: Nekoliko napomena o slikaru Đ. Krstiću povodom 25-godišnjice
njegove smrti. GIDNS 5: 1 (1932) 448-454. - Izložba slika Đ. Krstića [katalog izložbe]. Bgd
1933 (3-7: katalog). - M. Kašanin: Retrospektivna izložba Đ. Krstića. SKG ns 40 (1933) 377-

6
Herman F, Zbirka kanonskih propisa o braku, Zagreb, 1937, str. 229/230.
7
Građa za biografski rečnik članova društva slovesnosti, Srpski učenog Društva Srpska Kraljevska Akademija
1841-1947; Beograd, 2007, str.155.
379. - P. Lagarić: Đ. Krstić. LMS 344 (1935) 265-268. - U. Predić: Srpski
kraljevskoj akademiji. Izvještaj o životopisu slikara Đ. Krstića ... SKA Godine. 48 (1939)
369-379. - B. Kovačević (= BK): Sitni prilozi [pisma Đ. Krstića početnicima
slikarstva]. SKG ns 6 (1940) 73-76. - Z. Simić- Milovanović: Borba Đ. Krstića za realizam u
ikonografskom slikarstvu. ZMS / DN 4 (1952) 76-94. - VJ Đurić: Đ. Krstić. CV 5 [4!]: 73
(12. XII 1952) 5-6. - Z. Simić-Milovanović: Povodom etnografskog motiva u slikarstvu
Đ. Krstića. Zbornik etnografskog muzeja. Bgd 1953. Str. 379-387. - V. Đurić: Đ. Krstić. Bgd
1957. - Đorđe Krstić: skice i studije: [katalog izložbe u Narodnom muzeju]. Bgd 1957 (9-
14: Popis slika i crteža). - M. Kolarić: Đ. Krstić. SANU 1977 (27-28: bgr .; 97-101: bbl .;
105-106: izložbe; 107-108: lit.). - N. Kusovac: Đ. Krstić (1851-1907) [katalog izložbe u
Narodnom muzeju u Kragujevcu i Beogradu]. Kragujevac 1978 (43-54: katalog). - M.
Jovanović: Đ. Krstić. U: 100 najznamenitijih Srba ,322-325. - H. Kusovac: Slikar Đorđe
Krstić: 1851-1907. Bgd 2001.

Dr. Pop-Hristić

(Beograd, 15/27. III 1819 - Manton (Francuska), 29. I / 11. II 1905.) pravnik i državnik; dr
prava, osobni tajnik kneza Miloša, ministar vanjskih djela i prosvjete i član Državnog
savjeta. DSS: redovni član od 13. I 1846. [29. XII 1845, Peruničić]. SUD: redoviti član
(Odsjeka za znanosti povijesne i državne) imenovan 29. VII 1864. SKA: počasni član od 15.
XI 1892. Autobgr: V. Stojančević: Dvije autobiografije F. Hristića. Miscellanea 17-18
(1988) 161-177. Bgr: NE 4 (S. Jovanović). - Suvremenici i poslédnic P 425/14
(V. Aleksijević). - Ministri prosvete Srbije 1811-1918. Bgd 1.994,74-75. - Nastajanje nove
srpske države. Velika Plana 2000. Str. 27: F. Hristić (M. Radević). Nek: SKA Godine. 18
(1905) 159 (SM Lozanić). Lit: M. Đ. Milićević: Škole u Srbiji. Gl. SUD 24 (1868) 1-135. -
M. Hristić: Srbija i Engleska prije pola stoljeća. Misija Filipa Hristića u Londonu 1863. Bgd
1910. - J. Ristić: Vanjski otnošaji Srbije novijeg vremena, knj. 1-2. Bgd 1887-1898. - B.
Miljković: DSS. - S. Jovanović: Druga vlada Miloša i Mihaila. Bgd 1923. - S. Jovanović:
Vlada Milana Obrenovića, knj. 2. Bgd 1926. - S. Jovanović: Ustavobranitelji i
njihova vlada. Bgd 1925. - Memoari Stefana Stevče Mihailovića. SKA 1928. - Lovčević I i
II. - D. Stranjaković: Mihailo i Julija. Bgd 1940. - J. Prodanović: Povijest političkih stranaka
i struja u Srbiji, knj. 1. Bgd 1947. Str. 267 i dalje. - G. Jakšić, V. Vučković: Vanjska politika
Srbije za vrijeme kneza Mihaila. Bgd 1963. - G. Kovijanić: Građa Arhiva Srbije
o Narodnom pozorištu u Beogradu. Bgd 1971. - R. Ljušić: Lyceum. - S. Terzić: Srbija i
Grčka. Bgd 1992. - A. Rastović: Velika Britanija i Srbija 1878- 1889. Bgd 2000. - DM
Kovačević: Srbija i Rusija 1878-1889. Bgd 2003. Konverzacija: Pisma Jovana Ristića Filipu
Hristića. SKA 1931. - Pisma Filipa Hristića Jovanu Ristiću. SAN 1954. Arhiv: ASANU
8
prepiska i Autobgr. (IZ 7380/52).

Dr.Relja Z. Popović

Rođen je u Beogradu 16. aprila (4. aprila po julijanskom kalendaru) 1868. Profesor Popović je
predavao na Filozofskom fakultetu u Beogradu više od trideset godina (1904 — 1938). U
srpskoj naučnoj i kulturnoj sredini bio je jedan od najuticajnijih profesora beogradskog
filološkog kruga. Bio je urednik Srpskog književnog glasnika (1905 — 1906), osnivač
Društva za srpski jezik i književnost (1910), osnivač časopisa Prilozi za književnost, jezik,
istoriju i folklor (1921), predsjednik Srpske književne zadruge (1928 — 1937), rektor
Beogradskog univerziteta (1924 — 1928). Za vrijeme Prvog svjetskog rata Popović se
angažovao i politički. U Londonu je uređivao bilten Press Ecstracts (1916 — 1917) i bio je
član Jugoslovenskog odbora. U Engleskoj je napisao i knjigu Jugoslovenska književnost čije
se prvo izdanje pojavilo u Kembridžu 1918. Kao jedan od tvoraca nove države, tom knjigom
je očigledno želeo da pokaže, između ostalog, da njen troimeni narod (Srbi, Hrvati, Slovenci)
ima i jednu zajedničku književnost. Stav koji je on, pritom, izražavao nije bio njegov lični. To
je bio stav snaga koje su stvarale novu državu, a pre svega stav Jugoslovenskog odbora.9

Robert Mayer (25. novembra 1814 - 20. mart 1878) je bio njemački liječnik. On je
najpoznatiji po izgovarajući 1841. jedan od prvih izjava o očuvanju energije ili ono što je sada
poznat kao jedan od prvih verzija prvog zakona termodinamike, odnosno da se "energija može
ni stvoren niti uništen". [1 ] [2] U 1842. Mayer opisao vitalni hemijski proces sada naziva
oksidacija kao primarni izvor energije za bilo koje živo biće. Njegova dostignuća su
zanemariti i prioritet za otkriće mehaničkih ekvivalent topline je pripisan James Joule u
narednoj godini. On je također predložio da biljke pretvaraju svjetlost u hemijsku energiju.

8
Građa za biografski rečnik članova društva slovesnosti, Srpski učenog Društva Srpska Kraljevska Akademija
1841-1947; Beograd, 2007, Str.346.
9
https://sh.wikipedia.org/wiki/Relja_Popovi%C4%87
Paul Wilutzky10

Ovo je pre-1923 istorijski reprodukcija koja je kustos za kvalitetu. Osiguranje kvaliteta je

provedeno na svakoj od tih knjiga u pokušaju da uklone knjige sa nepravilnostima koje je
uvela proces digitalizacije. Iako smo napravili najbolje napore - knjiga može imati povremene
greške koje ne ometaju iskustvo čitanja. Vjerujemo da ovaj rad je kulturno važno i da su
izabrani da bi knjigu natrag u ispis kao dio naše kontinuirane posvećenosti očuvanju
štampanih radova u svijetu.

Ljudevit Farkaš Vukotinić

Političar, pjesnik, botaničar, geolog, arheolog, jedna od ista knutijih osoba u stvaranju ilirskog
pokreta i narodnog preporoda u Hrvatskoj, Ljudevit Farkaš Vukotinović i kasnije se isticao
svojim znanstvenim radom. Značajan dio njegova života i rada vezan je uz Križevce, gdje
osim državničkih poslova, koje revno obavlja, sudjeluje u kulturnom životu. Za njegova
boravka u Križevcima nastali su njegovi najplodniji književni radovi. Rođen je 13. siječnja
1813. u plemićkoj obitelji Farkaš. Otac Mirko bio je vlasnik imanja Lovrečina kod Vrbovca.
U Požunu i Beču Farkaš se upoznao s Gajem, Demetrom, Rakovcem, Kurelcem i drugima.
Isticao se kao jedini plemić među njima. Preko Farkaša vjerojatno se s Gajevim krugom
povezao i Drašković. Farkaš je pomogao u sastavljanju proglasa kojim je Gaj 1834. izvijestio
javnost da početkom iduće godine počinju izlaziti Novine horvatzske s prilogom Danicza
Horvatzka, Slavonzska y Dalmatinszka. Kao suradnik uključio se u rad novina. Od 1834.
Farkaš je zaposlen na raznim upravnim i sudskim dužnostima u Banskoj Hrvatskoj, vježbenik
je pri Banskom stolu i kod odvjetnika Tadije Ferića u Zagrebu. Odvjetnički ispit položio je
1836. godine nakon čega ga veliki župan križevački Ljudevit Bedeković imenuje za
podbilježnika te se seli u Križevce. Kao politički pisac napisao je 1845. raspravu Regni
Slavoniae erga Hungarian legalis correlatio i historijskim argumentima se suprotstavio
nastojanju Mađara da prisvoje donjoslavonske županije. Radio je i na nacrtu programa
Narodne stranke. Kao križevački ablegat 1847. u Hrvatskom saboru održao je govor o potrebi
uvođenja hrvatskog jezika kao službenog. Umirovljen je 1854. jer je uredovao na hrvatskom
jeziku te se protivio uvodenju njemačkog jezika kao službenog. Optuživali su ga da je opasan
panslavist i da mrzi Nijemce. Nakon toga posvećuje se znanstvenom radu. akon pada
Bachovog apsolutizma postaje članom Banske konferencije 1860., a slijedeće godine
10
https://books.google.ba/books?id=HPOwZwRcqrEC&dq=paul+wilutzky&hl=sr&source=gbs_navlinks_s
imenovan je velikim županom Križevačke županije. Na toj dužnosti ostaje sve do 1867., kada
je odbio proglasiti neustavnu naredbu o općoj vojnoj dužnosti bez saslušanja Sabora. O tome
je pismom izvijestio kancelara Kuševića i kaže da će radije odstupiti nego proglasiti
neustavnu odredbu. Otpust iz službe dobio je četiri dana kasnije. Po drugi put je bio otpušten
zbog rodoljubne i pravne svijesti. Više nije radio u državnim službama. Za života bio je
članom mnogih društava i akademija u Hrvatskoj i u Europi te redoviti član JAZU. Iako u
poodmakloj dobi, sa 78 godina obavlja dužnost predsjednika odbora na jubilarnoj
gospodarskoj izložbi u Zagrebu. Postao je počasni građanin Križevaca i Koprivnice. Umro je
u Zagrebu 1893.11

Konstantin Smirnov

Konstantin Nikolaevich Smirnov (Rusija: Константин Николаевич Смирнов), (19 Maj 1854
- Novembar 9, 1930) bio je general u Imperial Army. Smirnov je rođen u Odesi u porodici
manjih plemstva porijeklom iz Minsk Governorate ruskog carstva. Diplomirao je na
Artiljerijskoj školi Mihajlovski i Generalštaba akademije, a služio je kao komandant ako
Odessa pješadijske Kadet škole 1986-1898. On je bio načelnik štaba u Varšavi tvrđave u
1899. Godine 1900. prebačen je na Dalekom istoku da komanduje Imperial Army Drugog
pješadijske brigade. Nakon završetka rata, Smirnov je objavio osudu događaja, punjenje
Stessel, Fok i drugih kukavičluka i zanemarivanje dužnosti. On je svjedočio na borilačkom
sudu koji je osuđenike osudio na smrt 7. februara 1908. godine Ova rečenica je kasnije
preinačena u deset godina zatvora. Za optužbe za kukavičluk, on je izazvao na dvoboj do Fok,
a u stomak je ranjen. Nakon Oktobarske revolucije, Smirnov emigrirao u Jugoslaviju, gdje je
na kraju umro od upale pluća u Pančevu, u ono što je sada Srbija.

Dr.M.Gruber

Ocjenjujući nasljedno pravo ženskih potomaka, brojni su suvremenici smatrali kako nije
opravdano kćerima koje su se udale i otišle od roditeljske kuće omogućiti udio u raspodjeli
obiteljskih nekretnina. Smatrali su kako ih treba lišiti jednakog nasljednog prava na (očevu)
ostavinu te pri tome ne treba imati nikakvih skrupula. Jednostrano odricanje od nasljedstva, tj.
11
Enciklopedija Jugoslavije 8, Leksikografski zavod, Zagreb, 1971.
odricanje koje nije bilo prihvaćeno od strane ostavitelja, nije proizvodilo nikakve pravne
posljedice. Tako su kćeri prilikom udaje obično sklapale (pismeni ili usmeni) bračni ugovor
ili se sastavljala nagodba o mirazu u kojem je bio popisan njihov miraz i u kojem su se one
odricale svojeg nasljednog prava na imovinu oca, pa čak i obaju roditelja.12

12
Krešić M, Naljednopravna načela građanskog zakonika u praksi hrvatsko-slavonskih ostavinskih sudova,
Znanstveni rad, 2012.