Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Književnosti naroda BiH

Predmet: IP Umijeće interpretacije romana 2

Tema: Metodički pristup romanu Konak, Ćamila Sijarića

Sarajevo, juli 2019.

1
Uvod

Za temu ovog seminarskog rada odlučila sam se za interpretaciju romana Konak, Ćamila
Sijarića. Zbog čega baš ovaj roman? Zbog toga što je zanimljiv, lahko čitljiv, nije obiman,
pruža bogate mogućnosti interpretacije i nosi univerzalne ideje s kojima se učenici mogu
poistovijetiti. Ovi kriteriji su mi se činili kao dobra osnova za odabir baš ovog romana.

Rad koji ćete čitati je moje viđenje časa (nakon jednočasovne prakse i siromašne metodičke
potkovanosti na časovima Metodike na FF), a kao pomoć pri radu u interpretaciji romana,
koristila sam Rosandićevu Metodiku književnog odgoja.

Pokušat ću prikazati jedan čas interpretacije ovog romana u 4. razredu srednje škole.

2
Korak broj jedan: motivacija

„Svijet leži na priči“.

Čas bih počela razgovorom o ovoj rečenici iz romana.

Da li smatrate da je ovo tačno? Zbog čega? Da li mi volimo slušati priče? Da li cijenite ljude
koji imaju vještinu pričanja? Koji književni lik je imao izuzetnu vještinu pričanja? (nakon
odgovora na ovo pitanje, tražiti od nekog učenika/učenice da ispriča važnost Šeherzadine
priče: igra sa smrću, tj. igra za život).

Očekivani odgovori: jeste, jer pričamo svaki dan i to ispunjava naš život; volimo slušati
priče jer nas zabavljaju/poučne su/tužne su; kroz priče učimo o svijetu i odnosima među
ljudima; nije – jer se pričanje sve manje cijeni, razlog je tehnologija koja nas udaljava...
Šeherzada!

Korak broj dva: upoznajemo se autorom i romanom o kojem ćemo govoriti

Nismo slučajno otvorili temu priče i umijeća pripovijedanja. Danas ćemo se upoznati s
romanom Konak, Ćamila Sijarića. Sijarić se ističe načinom svoga pripovijedanja i on je, s
izrazitim stilom, kao podlogu svoga romana, uzeo balkanski prostor, a ukrasio ga
istočnjačkim motivima i šarom. Njegov stil pisanja zovemo stilskom šarom, jer izbija misao o
nužnoj kićenosti u cjelokupnoj umjetnosti, koju je Istok začinio svojim bojama.

Korak broj tri: razgovor o djelu

Da li su učenici pročitali djelo? Nadamo se da jesu, ali, ipak moramo ukratko proći kroz
fabulu romana. Pri kazivanju fabule, uključit ćemo učenike koji su pročitali roman. Analiza će
započeti ovako:

Kako počinje djelo? Ko je narator?

očekivani odgovor: Djelo započinje slikom eunuha Alije koji piše pod svjetlom svijeće i
obraća se perzijskom pjesniku Šer-Anu, koji je umro prije 100 godina. Narator je eunuh
Alija.

Šta znači eunuh?

Na ovo pitanje ne očekujemo da učenici znaju odgovor pa im dajemo objašnjenje:

3
Eunuh je kastrirani muškarac. Kastriracija podrazumijeva odstranjanje testisa ili jajnika. Prije
su se ljudi na dvorovima kastrirali da bi mogli vršiti specifične dužnosti u društvu, kao što je u
ovom slučaju – čuvar ženskog harema.

Ako smo sigurni da su shvatili, nastavljamo dalje:

Gdje se nalazi eunuh Alija, šta on radi? Gdje bi on želio biti?

OO: On se nalazi u Srbiji, u Biogradu. Radi kod Lem-Ešina, tj. Lemeš-age kao čuvar ženskog
harema, ali on želi ići u Akovo, svoj zavičaj. Bio je na putu za svoje rodno mjesto Akovo, ali
zbog nesigurnosti putovanja kroz Srbiju, on je prisiljen da ostane i bude čuvar harema
beogradskog spahije Lemeš-age.

U kojem je historijskom momentu ova priča stavljena? (ovdje će im vjerovatno biti potrebna
pomoć oko godine dešavanja)

OO: Vrijeme Prvog i Drugog srpskog ustanka, tj. povlačenja Osmanskog carstva, a
uspostavljanja Srpske Kneževine (1804-1813).

Dobro, zatim imamo njegov razgovor s Lemeš-agom. O čemu oni govore? Da li se nijihova
razmišljanja o svijetu sukobljavaju?

OO: Oni govore o propasti Carstva, o smrti i o knjigama. Alija mu govori o Šer-anu i
mudrosti koje nose knjige i govori da svijet leži na priči, a Lemeš-aga tvrdi da leži na priči.“

Da li je vas dojmila neka mudrost iz ovih knjiga? Koja?

OO: (čitaju) „Tužio sam se da nemam obuće. Ali, prolazei ispred džamije, ja vijdeh čovjeka
koji nema nogu.“ šta nam ta izreka kazuje? da budemo zahvalni na onome što imamo.

„Država je pijan seljak,: podigni ga na konja sa jedne strane, on se prevali na drugu.“

Dobro, vratit ćemo se na njihov odnos kasnije, sada nek mi neko kaže šta se u fabulativnom
toku dalje dešava.

OO: Hadun želi naći utjehu Lemeš-agi i dovodi mu svaku noć po jednu robinju.

A da li je Lemeš-aga imao vjenčanu ženu? Šta vi mislite o haremu? Da li vam je žao tih
djevojaka koje su morale zadovoljavati seksualne želje svoga vlasnika?

OO: Imao je ženu Eme-hanumu, ali ona je ubrzo umrla.

Harem je super (uz smijeh, muškarci u razredu). Ali, harem je bio kao zatvor za njih, bile
su robinje i potpuno potčinjene vlasniku, što nije dobro.

Šta mislite zašto te djevojke nisu bježale iz harema?

OO: Nisu mogle pobjeći, a htjele su; Nisu imale gdje pobjeći; Bilo im je lijepo tu.

4
Vidjet ćemo na kraju romana šta se desilo s tim djevojkama. Koji je ključni događaj u
romanu? Ko dolazi u konak?

OO: Lemeš-aga pola konaka prodaje Kulašu – predstavniku nove vlasti – Srpske Kneževine.

Šta sanja Hadun?

OO: Sanja kako Dženeta, Lemeš-agina mjezimica postaje Kulašova ljubavnica.

Tako je. San Hadumov će biti glavno motivacijsko sredstvo za uspostavljanje fabule koja vodi
ka tragediji: s jedne strane, ono što nije smio izgovoriti, a sa druge, ono što se očekivalo da
izgovori, izašlo je na vidjelo:

(čitam im odlomak)

Daću onom hadumu ljude da ga odvedu u Akovo – veli joj. – Tako smo se pogodili: ja njemu
ljude, on meni tebe; zato sam ja noćas ovdje s tobom[…]Trljao sam oči poslije sna; poslije,
Šer-Ane, strašna sna. Ni Nuh ni Hud nijesu mi pomogli. (Sijarić, 1981: 95)

Snovi, prema Freudu, odražavaju unutarnju zbilju i najbolji su pokazatelj potisnutih,

nesvjesnih tokova misli i svijesti. Tako nas ova epizoda uvodi u podvojenu stvarnost u kojoj
se miješaju san i zbilja:

Ali, Šer-Ane, Kulaš ne traži da mu ona da svoj život, on traži samo da mu da ono što sam
sanjao da mu je već dala. I eto, Šer-Ane, preda mnom grede koju ne mogu da preskočim: ne
mogu od jave san da načinim, pa ostajem buden i trijezan i sjedim ovdje na ovom kamenu na
koji se polaže mejt i mejt sam…( Sijarić, 1981: 101)

Kulaš traži Dženetu, a zauzvrat će joj on osloboditi brata, zarobljenog u Rumuniji. Da li ona
pristaje na to? Šta se s njom onda zbilo?

OO: Kada hadum Alija odbija Kulašovu ponudu, tada nastupa Urfa koja se daje Kulašu kako
bi spasila Dženetu i omogućila Aliji odlazak u svoje Akovo. Dženeta izvrši samoubistvo, a
saznajemo da ju je Lemeš-aga htio oženiti.

Tako je. Zatim slijedi njen pokop i detaljno opisani obredi, a tu dolazi i njen brat koji ne zna
da je to Dženetina sahrana/dženaza. Kojom scenom završava ovaj roman?

OO: Scenom propasti konaka i Lemeš-aginim raspuštanjem svih robinja i hadum Alije.

Kako se žene ponašaju na ulici? Osjećaju li se slobodnima?

OO: Ne osjećaju se slobodnima, uplašene su, nesnađene, ne znaju hodati po ulici. (tražim
potvrdu iz romana.) Čitaju:

„Ne hodeći po širem prostoruu od jedne sobe i jedne avlije, one nijesu umjele da se kreću po
slobodnom prostoru i bile su gotovo kao djeca koja se uče da hodaju – posrtale su, jedna se na
drugu oslanjale, i padale, Šer-Ane, naprijed, na ruke.“

5
Korak broj tri: motivacije glavnih likova

Zaključili smo da je hadun Alija glavni lik ovog romana. Da li je on i narator?

OO: Jeste. On govori o svim događajima u romanu.

Jeste, možemo reći da se pisac se mudro zaklonio, u svom pričanju, iza lica haduna Alije
kome je dao riječ da govori od korica do korica, vrlo slobodno, ne stideći se što je niko i ništa,
jedan evnuh koji ide za svojim gospodarima čuvajući im žene po haremima. Evnuhova je to
priča, koju opet on, hadum, izgovara stalno se obraćajući nekakvom učenjaku sa Istoka Šer-
Anu, te njegovo govorenje mi kao da čitamo iz njegova kalema ili iz njegovih papira, na-
gomilanih tokom dugovremenog pisanja.

Kakav je vama lik Hadun Alije? Da li on emocionalno pati zbog dešavanja u konaku?

OO: zanimljiv, pametan, mudar; lukav, suosjećajan. Pati, on voli te djevojke.

Jeste, on duboko osjeća stvarnost, pati i tuguje.

Hadumov unutarnji monolog je najvažniji pokretač pripovjedačkog obrasca romana, jer se

fragmenti slika, činjenica i dubokih monologa montiraju u jednu sliku.

Zašto on piše?

OO: Piše da ne bi mislio na stvarnost. Piše da bi opisao šta se dešava u konaku.

Na dobrom ste tragu. On, umjesto da piše historiju prošlosti, on piše historiju sadašnjosti,
njega ne zanimaju historijske činjenice već taj svijet oličen zatvorenicima harem-konaka.
Njega zanimaju lične sudbine, drama pojedinca kroz patinu historije svjetova.

Moramo znati da Sijarić progovara kroz lik Hadun Alije i proteže osnovne ideje romana kroz
njegov glas. Zato imamo kulturne, socijalne i filozofske dijelove unutar arhaičnog jezika.

Hadun, kao evnuh je čovjek bez želje/strasti. On je primjer nemogućnosti realizacije želje.

On je, dakle, lišen seksusa, ali šta njega zapravo ispunjava?

OO: pisanje i priče?

Odlično! On nadomještava seksus putem pisanja. Imamo li potvrdu toga u romanu? (ako ne
mogu oni naći citat, ja im ponudim da pročitaju):

„Pisanje je, velim moj rad, a njegov je to što čini sa svojim ženama; niko ne može da ništa ne
čini. Ne znam samo koliku slast dožive ljudi u tome što čine, ja u pisanju doživim veliku…
Meni je bog dao moj kalem, za kojim ostaje moje pismo, a njemu je dao njegov kalem, samo
što pismo za njim ne ostaje – ostaje, Šer-Ane, prazna ženska koža. A muke i slasti su nam iste
kad smo pri kalemima i pri pisanju; obojica od toga pogurili smo se – a rekao bih od muke
više, Šer-Ane, nego od slasti. Velim tako, a bolje je da kažem: svak zna svoje[…]“

6
„Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu – da ga ispita šta zna iz
vjere. Neka joj, velim, bog pomogne, i neka pomogne i samom hodži; neka ova odaja večeras
bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu….“

„Stao sam da je svlačim, a to je ono što umijem – što je moje; drugo će ostati za mog
gospodara. Iza mene uvijek drugima ostaje, jer moja ruka nije ono što uzima, nego ono što
daje; i kad bi me na drugom svijetu bog nagradio za moja davanja, ja bih, Šer-Ane, u dženetu
po cvijeću hodao i dženetske ptice hvatao da se igram njima…. Odvezujem na njima učkur –
a sa mnom ga odvezuje i moj gospodar, ali ne rukama nego očima – jer oči su njegove, i duša
je njegova, u zavesku koji odvezujem. Ne žurim se, kao što se ni aščija ne žuri kad gostu
prinosi slatka jela – slađe će biti kada se popričeka; jer slast je, Šer –Ane, u čekanju… Što se
brzo rukom dohvati, brzo će iz ruke i ispustiti; žurba je, Šer-Ane, đavolja rabota. Zato ja
učkur odvezujem, kao i da hoću i da neću; a hoću – jer znam da sam ovdje da učkure ženske
odvezujem, i da ih poslije zavezujem; jer u tome, Šer-Ane, moj je hljeb. Sam bog mi je tako
dosudio: tebi, hadume, hljeb je u ženskim učkurima: odvezaćeš ih, i zavezivati, i posao ti neće
biti težak, ako umjedneš da ga obavljaš. Umjeću, rekao sam, uz tvoju pomoć; i evo – svlačim i
oblačim. A stanem tako da gospodar gleda što činim. On treba da vidi cio posao. I od toga
kako ja radim, u njemu se srce diže ili spušta. Ja to vidim po njegovim očima…..I ja ga sada
gledam kao putnika, koji će, eto, da pođe na put – čim mu saputnica, ona koju svlačim, bude
svučena do posljednje krpice; putovaće goli – kao što su na svijet goli i došli, i kao što će goli
i otići – tamo, Šer-Ane, kuda svi goli idemo…“ (Sijarić, 1981: 47-48)

Kakav je lik Lemeš-age?

OO: On je bivši spahija, razočaran je propašću Carstva, izgubljen, nesretan.

Da. Njegov konak je njegova posljednja utjeha – i traži je u čulnim zadovoljstvima. Prema
svoj ženi je bezosjećajan. Lemeš-aga, jedan od glavnih protagonista romana, postaje princip
na kojem Sijarić preobražava notu opšteg u pojedinačno, postaje ona pozadina na kojoj se
nova vlast razračunava sa starom:

„Kivan je na cara i na sebe; na cara zato što ga je izdao i prodao, a na sebe što se dao izdati i
prodati i sada je pri čistu računu: niti je spahija niti kadija; da niti je carev niti knežev; da niti
je turski ni kaurski – do jedan ostatak ostatka.“ (Sijarić, 1981: 108)

Lemeš-aga je dramatski junak djela, kojeg slama njegova vlastita igra: on je možda i
zamišljao neku svoju ličnu životnu podlogu i nezavisnost u društvu sa Dženetom, ropkinjom
koju je zavolio, ali koja se ubija, i njemu ostaje samo da raspusti svoj harem i otpremi haduma
na put u njegov zavičaj, sto on i čini. Pisac na tome zaustavlja njegovu istoriju, slijedeći
kizlar-aginu.

A šta predstvlja Kulaš?

OO: novu vlast, neprijatelja, moćnog čovjeka.

Nasuprot njemu je pozicioniran lik Kulaša koji u romanu nije ništa drugo do simbol nove
vlasti – mlad, jak i bijesan – sva slika i prilika svoje mlade države. (Sijarić, 1981: 111)

7
Između njih dvojice, u Konaku, koji dijele, zapliće i raspliće se drama pojedinca kroz patinu
historije svjetova: U našem konaku sad je sve drugačije, on i nije više naš konak – on je
svačiji, on je kućerina u koju dolaze bezbrojni krivci kojima je sudio sud ili će im suditi – a
dolaze i oni što nijesu krivi, a ne znam zašto… (Sijarić, 1981: 82)

Čini se da više nijesam ono što sam bio, sem to da sam i sada evnuh – a drugo da je u meni
sve drugačije. Ima u meni, o Šer-Ane, nešto što ima ona ropkinja i nešto što ima onaj Kulaš, i
više ne znam ko sam i šta sam, sem toliko da sam star i da slabim sve brže. (Sijarić, 1981:
110)

Kulaš : …Kad me ugrabi, kad poludim, ja ne gledam ni pravog ni krivog, svi su oni meni
tada krivi; liječim se njima – kao suvim travama sa tavana. Ja – znaš, imam vlast, i ona me
opije kao piće – i što više te ljude bijem, u meni je tako kao da sve više pijem, a piće vuče
piće…Ne znaš ti to kako je, ti ne piješ. Ti takav kakav si ne bi mogao ni da piješ, ni da biješ.
(Sijarić, 1981: 123)

Šta predstavlja konak?

OO: mjesto radnje, zatočenost, mir..

Konak je u romanu svijet izdvojen od ostatka svijeta, tih i natopljen patnjom svojih
stanovnika na način kao da priča intimnu povijest cjelokupnog čovječanstva.

Konakom Sijarić prebacuje fokus na intimni dio svijeta, ono pojedinačno. On se u romanu ne
bavi historijom, ona je samo okvir u kojem se govori o sudbini ljudi, susret čovjeka i svijeta
stavlja u prvi plan. Zato ovo nije historijski roman, već je spoj tradicije starih pripovijesti s
modernim načinom pripovijedanja.

Šta bi onda bila tema ovog romana?

OO: sudbina ljudi u jednom vremenu

Tačnije, to je priča o malom, običnom čovjeku, njegovim traumama, patnjama, nadanjima.

Priča o ljudskoj sreći koja se čini nedostižnom kao zvijezda.

Ovo je roman o odnosima među ljudima, vladajućih i potčinjenih, gdje su oni povezani u oba
pravca i to spoljašnjim uslovima svog postojanja – roba vode, ali je i gospodar vezan jer mora
da drži konopac.

Ovo je roman o reresiji patrijarhata – nametanju poretka u kojem muškarci imaju unaprijed
određeno mjesto, a i žene svoje.

Ali, ko je heroj u priči?

OO: Alija, Dženeta..

Upravo tako – Dženeta. Motiv starogrčkog duha prožet kultom heroja, paradoksalno, u svijetu
ratnika, sablji i moći, ne dovodi niti jedan muški lik nego upravo žena: Otišla je u smrt da

8
time kaže – da se na ovome svijetu ima zbog koga živjeti, ali da se ima zbog koga i umrijeti.
(Sijarić, str. 161)

Sijarićev roman, baš kao i život, ne završava kao tragedija nakon smrti, nego je u pitanju
pamćenje koje čuva ono što je prošlo. Dakle, kada netragički karakter postaje junak tragičke
situacije:

Pišem ovo, pa brišem. I ne znam šta će ostati od svega. Znam da će ostati ono, Šer-Ane, što su
napisale one žene[…] I zbog toga moj Šer-Ane, na kraju je od svega ostao ne miris zemlje,
nego miris žene. (Sijarić, 1981: 165-169)

Roman pokazuje smrtnost zla koje pobjeđuje, a tragično pokazuje besmrtnost junaka koji
gine.

Koje su ideje romana?

OO: pisanjem do besmrtnosti, priča i pričanje kao smisao života, pitanje egzistencije i slobode

Na dobrom ste tragu, to su sve ideje ovog romana. Također, nešto što je nametnula moderna
epoha jest misao i smisao egzistencije, datih kao književno-umjetničko, estetsko uobličenje.

Ovdje je to izraženo u vidu idejnog slaganja i razilaženja izmedju Lemeš-age i haduma.

Lemeš-aga je stari ratnik koga je slomilo tovarenje u sultanovu carstvu, koje se u njegovim
ocima svelo na jedan ”konak”. Svjestan fatalnosti raspada, on se povlači u svoju ćutljivost i
samocu. Hadun, koji za razliku od iskorijenjenog Lemeš-age, ima svoj toprak negdje u zemlji
i misli na povratak u svoje rodno mjesto, predstavlja mislioca djela, pripovjedača nadahnutog
orijentalnom filozofijom, i cijeli roman je njegova misaona i emocionalna projekcija. Za
razliku od svog gospodara, on je posmatrač i hroničar zbivanja, svjestan prividnosti i
prolaznosti svjetskog sjaja i gospodstva, bez iluzija o turskom vremenu i vlastitom značaju.

Tako se na jednostavan način tri središnje ličnosti oslobađaju okvirnog dekora i svode na
svoju egzistentnu, razgoljenu ljudskost. Elementi groteske sa haremom i oslobodjenim
ropkinjama koje ne znaju šta bi sa svojom slobodom samo potvrđuju tu književno zacrtanu
egzistencijalnost. U toj realnoj istinitosti vizije svijeta leži idejna vrijednost djela.

Još mi recite kakav je stil ovog djela? Da li vam se dopao roman?

OO: Dopao nam se/nije nam se dopao; Stil podsjeća na orijentalne priče, kao kod Šeherzade u
1001 noći; puno je osjećanja i monologa samog lika..

Odlično ste to primijetili. Sijarić je spojio prozne i lirske detalje. Lirika podrazumijeva
osjećajnost te je zbog toga djelo ispunjeno lirizmima. Pisac je sa mitske, folklorne osnove
kročio u moderan izraz. Na ovo djelo je utjecala mudrost usmenoknjiževnih tvorevina te
umijeće pripovijedanja.

ZVONI!

9
Indeks skraćenica:

OO – očekivani odgovori

Plava boja slova – ono što nastavnica govori

10