TEHNIČKI MATERIJALI – 2.

DIO – SADRŽAJ:
2.1. METALNI MATERIJALI – OPĆENITO
2.2. ČELICI – OPĆENITO
2.3. KONSTRUKCIJSKI ČELICI
2.4. ALATNI ČELICI
2.5. ŽELJEZNI LJEVOVI
2.6. LAKI I OBOJENI METALI

Literatura:

• N. Sonički: Tehnički materijali, Veleučilište u Karlovcu, Karlovac, 2013. godina,

• Interne podloge i skripte za predavanja i vježbe.

1
 2.1. METALNI MATERIJALI – OPĆENITO

• U podjeli materijala, metalni materijali se dijele na: čelike (konstrukcijske i

alatne), željezne ljevove, te lake i obojene metale.
• Na početku, osnovno o Fe-C legurama i dijagramu željezo-ugljik, za lakše
razumijevanje gradiva o čelicima.

PODJELA Fe – C LEGURA

 Prema % C u Fe–C legurama, Fe legure se dijele u dvije skupine:

 Čelici (čelične legure) ≤ 2 % C,
 Željezni ljevovi > 2 % C (bijeli, sivi, nodularni i temper lijev),
 Ovo je najvažnija podjela Fe legura.

OBLICI POJAVLJIVANJA UGLJIKA U Fe LEGURAMA - STABILNA I

METASTABILNA RAVNOTEŽA

 Ugljik (C) je najvažniji legirni element željeznih legura. Najjače utječe na

mehanička svojstva već samom svojom prisutnošću.
 Već 2 x 10-7 % C u čistom željezu povisuje tvrdoću od ≈ 60 HB na ≈ 100 HB.
 Ugljik omogućuje kaljenje, a to je najvažniji postupak toplinske obrade čelika.
Kaljenjem se bitno mijenjaju svojstva čelika.
 Već od oko 0,3% C u čeliku omogućuje povišenje tvrdoće kaljenjem s ≈ 22
HRC na ≈ 60 HRC.
 Ugljik je u BCC – željezu praktično netopiv, a ako je željezo u stanju FCC-
rešetke, ugljik će biti samo ograničeno topiv (najviša čvrsta topljivost je 2,03%
C pri 1147° C).

 U Fe-C legure ugljik se uključuje na tri načina, ovisno o uvjetima kristalizacije:

1. U kristalima mješancima (intersticijski) - δ, γ i α;
2. U obliku grafita, Cg;
3. U obliku cementita, Fe3C.
 Grafit kristalizira heksagonski. Koncentracija ugljika u grafitu iznosi 100% -
kcCg = 100%.
 Grafit se u Fe-C legurama pojavljuje uz uvjet da je ohlađivanje iz rastaljenog
stanja teklo beskonačno sporo. Takvim se hlađenjem postiže STABILNA
RAVNOTEŽA kristalizacije.

 U uvjetima realno sporog hlađenja (ne teoretski beskonačno sporog), u Fe-C

legurama stvara se željezni karbid (cementit). Postignuta ravnoteža naziva
se METASTABILNA RAVNOTEŽA.
 Koncentracija ugljika u cementitu (što je drugi naziv za željezni karbid, a to je
kemijski spoj željeza i ugljika) je 6,687 %C (kcFe3C = 6,687 %C). Cementit je
intermedijarni spoj fiksne koncentracije od 6,687 % C.
 Ima kompliciranu rompsku rešetku, bez kliznih ravnina, pa je zato tvrd i krhak.
 Cementit ima rompsku elementarnu rešetku u kojoj se nalaze četiri molekule
Fe3C odnosno 12 željeznih i 4 ugljikova atoma.

2
  Kod 20° C cementit je feromagnetičan, a taj magnetizam gubi kod 215° C. Pri
visokim temperaturama cementit se raspada (disocira) na željezo i ugljik, pa
mu se točan iznos tališta nezna. Uzima se da mu je talište oko 1300° C.
Temperatura disocijacije (raspada) cementita nije konstantna. Ona je tim viša,
što je ugrijavanje brže, tako da pri nekim postupcima toplinske obrade
cementitne čestice ostanu neraspadnute. Takvo ponašanje cementita
pokazuje da je on metastabilni (a ne stabilni) spoj.
 U slučaju sporog ugrijavanja i/ili dugog držanja na visokim temperaturama
cementit se raspada na željezo i ugljik. Jedanput raspadnuti cementit (Fe3C )
neće se ponovno spojiti u cementit pri ohlađivanju, ako je ugljik kristalizirao u
grafit (G).

Fe – C DIJAGRAM STANJA ZA METASTABILNU KRISTALIZACIJU

 Fe-C dijagram konstruirao je na temelju eksperimenata 1889. godine Sir

Roberts Austen. Razumijevanje tog dijagrama temeljni je preduvjet za
razumijevanje Fe-C legura i postupaka toplinske obrade tih legura.
 Ovaj dijagram je svojevrsna kombinacija eutektičkog i eutektoidnog dijagrama
stanja. Dodatak ugljika utječe na kristalizaciju željezne legure, slično kao što
sol utječe na ledište vode. Porastom %C do oko 4,3% C snižava se
temperatura početka kristalizacije Fe-C legure, a do 2% C snižava se i
temperatura završetka kristalizacije.
 Detaljnije promatranje vodi do zaključka o utjecaju dodatka ugljika na proces
skrućivanja:
- prijelaz iz taline u kruto stanje «primarna kristalizacija» i
- na procese pretvorbe (transformacije) strukture u krutom stanju–
«sekundarna kristalizacija».

ZNAČENJE HORIZONTALA I VERTIKALA U DIJAGRAMU Fe – Fe3C:

3
 Horizontalne linije su izoterme, odnosno linije konstantne temperature.
Vertikalne linije su pojedine Fe – legure, to jest svaka vertikala znači zadani %
C = konstanta i % Fe = konstanta. Komponente metastabilnog sustava Fe-C
(sustava Fe- Fe3C) su:
 čisto Fe (0 % C, 100 % Fe),
 željezni karbid Fe3C (6,687 % C, 93,33 % Fe).
 Obično se u Fe-C sustavu za metastabilnu kristalizaciju na apscisu nanosi %C
(a ne % Fe3C), tako da je desna ordinata na koncentraciji ugljika 6,687 % C po
masi, što je isto kao da piše 100 % Fe3C po masi.
 Isto se tako može ovu ordinatu označiti atomskom koncentracijom 25
atomskih % C, ali to se u praksi čini vrlo rijetko.

 U Fe-C sustavu za metastabilnu kristalizaciju mogu se pojaviti slijedeće prave

faze:
 Talina (T),
 Austenit (A),
 Ferit (F),
 Karbid (K ili Fe3C).
 Ako se želi posebno naglasiti vrste faze po njezinu postanku, uvodi se pojam
sastojaka faza ili konstituenata, koji se označavaju grčkim slovima:
 Primarni austenit (γ' ),
 Eutektički austenit (γe ),
 Delta ferit (δ),
 Primarni ferit (α' ),
 Eutektoidni ferit (αid ),
 Primarni karbid (Fe3C' ),
 Sekundarni karbid (Fe3C'' ),
 Eutektični karbid (Fe3Ce ),
 Eutektoidni karbid (Fe3Cid ),
 Tercijarni karbid (Fe3C''' ).

 Svi konstutituenti pravih faza jednakih su sastava i svojstava kao i prava faza.
Na primjer, svih pet karbidnih konstutienata (Fe3C' do Fe3C''' ) imaju po 6,687
% C i tvrdoću 900 do 1000 HV. Međusobno se razlikuju po postanku, te po
veličini i obliku čestica.
 U metastabilnom Fe-C sustavu pojavljuju se i dvije pseudofaze («lažne faze»).
To su:
 Ledeburit (L), L = ( γe + Fe3Ce),
 Perlit (P), P = (αid + Fe3Cid ).
 Pri 20° C αid ima 2 x 10-7 % C, a Fe3Cid 6,687 % C, αid ima oko 100 HV, a
Fe3Cid ima oko 900 do 1000 HV. Očito je da se u smislu definicije perlit ne
smije smatrati pravom fazom. Kako se on u svemu ostalom ponaša kao prava
faza (pokorava se polužnom zakonu kao i prava faza), to se tu tvorevinu ipak
svrstava među faze.
 U slučaju realno sporog hlađenja neke Fe – C legure, sav ugljik koji nije u
mješancima (δ, γ i α) kristalizirati će u obliku Fe3C, cementita. Takva
kristalizacija Fe – C legura naziva se metastabilna kristalizacija. Ona je
također ravnotežna kristalizacija, premda u nešto manjoj mjeri od stabilne
kristalizacije. Ravnotežni dijagram za takvu kristalizaciju prikazan je na
slijedećoj slici.

4
KVALITATIVNI Fe – C DIJAGRAM STANJA ZA METASTABILNU
KRISTALIZACIJU:

 Likvidus krivulja je A – B – C – D, a solidus krivulja je A – H – I – E – C– F.

Eutektička koncentracija, odnosno legura je 4,3 % C, a eutektička temperatura
je 1147º C. Podjela legura je slijedeća:
 Legura koja ima 4,3 % C je eutektička legura,
 Legure koje imaju više od 4,3 % C su nadeutektičke legure,
 Legure koje imaju manje od 4,3 % C su podeutektičke legure,
 Eutektoidna koncnetracija, odnosno legura je koja ima 0,8 % C, a
eutektoidna temperatura je 723º C,
 Legure koje imaju manje od 2,03 % C, a više od 0,8 % C su
nadeutektoidne legure,
 Legure koje imaju manje od 0,8 % C su podeutektoidne legure.
 Uobičajena je podjela:
 na čelike (legure s manje od 2,03 % C) i
 željezne ljevove (legure s više od 2,03 % C).

5
 Fe-C DIJAGRAM STANJA ZA STABILNU KRISTALIZACIJU (željezo –
grafit)

 U slučaju ekstremno sporog hlađenja, kod nekih Fe-C legura sav ugljik koji
nije u mješancima δ, γ i α kristalizirat će u obliku grafita. Takva kristalizacija
Fe-C legura naziva se STABILNA KRISTALIZACIJA.
 Ravnotežni dijagram stanja za takvu kristalizaciju prikazan je na slijedećoj
slici.

 Likvidus krivulja je A, B, C' i D', a solidus krivulja je A, H, I, E', C' i F'.

 Eutektička koncentracija, odnosno legura je 4,26 % C, a eutektička
temperatura je 1153° C. Legure koje imaju više od 4,26 % C su nadeutektičke
legure, legure koje imaju manje od 4,26 % C, a više od 2,01 % C su
podeutektičke legure.
 Eutektoidna koncentracija je kod 0,68 % C, a eutektoidna temperatura je 738°
C. Legure koje imaju manje od 2,01 % C, a više od 0,68 % C su
nadeutektoidne legure. Legure koje imaju manje od 0,68 % C su
podeutektoidne legure.

6
 Svi konstituenti i faze kod ovakve kristalizacije su:

KONSTITUENTI: FAZE:
T T - Talina
γ‘ A - Austenit
γe i Cge E - Eutektik (pseudofaza)
Cg, Cge,Cg'‘,Cgid G = Grafit
αid i Cgid Eid = Eutektoid (pseudofaza)
α‘ F = Ferit

 Konstituenti koji tvore pseudofaze γe i Cge i αid i Cgid su vezani konstituenti i

nemaju posebni naziv, dok su svi ostali slobodni konstituenti.
 Kod Fe – C dijagrama stanja za stabilnu kristalizaciju od praktične važnosti je
područje od oko 2 % C do oko 5 % C, što je područje željeznih ljevova, koji
barem jedan dio ugljika imaju izlučen u obliku grafita.
 Najvažnije Fe – C legure koje kristaliziraju stabilno, i to samo djelomično, su
sivi i žilavi (nodularni) ljevovi.
 Na osnovi dijagrama mogu se izvoditi sve vrste računa za sve slučajeve
primjenom polužnog zakona.
 Taj udjel ne vrijedi za više od dvije tvorevine. Mogu se izračunati obje prisutne
tvorevine, oba konstituenta ili obje faze ili jednog konstituenta i jedne faze ili
jednoga konstituenta i jedne pseudofaze.

2.2. ČELICI - OPĆENITO

 Čelik je metastabilno kristalizirana legura željeza i ugljika (≤ 2,03%C), uz
prisutne pratioce i nečistoće i uz eventualni dodatak jednog ili više legirnih
elemenata.
 Čelik je najvažniji konstrukcijski i alatni materijal u strojarstvu, a to njegovo
istaknuto mjesto se temelji na njegovim svojstvima. Naime, radi se o dobroj
kombinaciji slijedećih svojstava – čvrstoće, žilavosti, rezljivosti, spojivosti,
oblikovljivosti deformiranjem, mogućnosti promjene sastava legiranjem,
toplinskom obradom, obradom deformiranjem, a tu je i relativno niska cijena.
 Čelik se nakon lijevanja taljevine u kalupe oblikuje postupcima deformiranja u
željeni oblik poluproizvoda, kao što su limovi, trake, cijevi, profili i sl.

Prema kemijskom sastavu čelici mogu biti:

 zajamčenog ili nezajamčenog sastava;
 ugljični (nelegirani) i legirani;
 prema vrsti legirnih elemenata: Cr, Ni, Mn, Si, W, Mo, V, Cr-Ni čelici...;
Prema kvaliteti: masovni, kvalitetni i plemeniti.
Prema tipu mikrostrukture, čelici mogu biti: feritni, feritno - perlitni, perlitni,
martenzitni, austenitni...
Čelici se proizvode: konverterski (Bessemer i Thomas postupcima),
elektropretaljivanjem, kisikovim konvertorima, sekundarnom metalurškom obradom,
pretaljivanjem pod troskom.

7
DOBIVANJE ČELIKA

Kod proizvodnje sirovog željeza, željezna rudača (željezni oksid) se zagrijava u

visokoj peći uz prisutnost ugljena (ugljika) i kisika. Ugljik reducira željeznu rudaču u
tekuće sirovo željezo, s ugljičnim monoksidom i ugljičnim dioksidom kao
nusproizvodima. Vapnenac, koji se dodaje kako bi pomogao čišćenje nečistoća, topi
se i nastaje tekuća šljaka. Sirovo željezo je zbog većeg sadržaja nečistoća i ugljika
jako krhko i nije pogodno za obradu ili primjenu. Proizvod visoke peći je bijelo ili sivo
sirovo željezo. Bijelo sirovo željezo je osnovna sirovina za proizvodnju čelika,
čeličnog lijeva i bijelog tvrdog lijeva, a sivo za dobivanje sivih ljevova. Budući da
tekuće sirovo željezo sadrži velike količine ugljika, da bi se eliminirao višak ugljika i
proizveo tekući čelik, u peć se upuhuje kisik.

 Čelik se također proizvodi reciklažom starog željeza. Staro željezo se topi u

električnim pećima, u kojima toplina električnog luka tali staro željezo. Mnoge
legure se proizvode u elektropećima.
 Tekući čelik se direktno lijeva u kalupe da bi se proizveli konačni čelični
ljevovi, a lijeva se i u oblike iz kojih se kasnije plastičnom obradom, kao što je
valjanje i kovanje, proizvode limovi i otkivci i dr. Čelik se također lijeva u velike
ingote, ili se kontinuirano lijeva u pravilne oblike.
 Sirovo željezo, u osnovi legura željeza i ugljika, sadrži oko 3,5 % C, te
stanovitu količinu silicija, mangana, fosfora, sumpora i u tragovima druge
elemente. Vrlo je krhko, ne može se deformirati u hladnom niti vrućem stanju i
neprikladno je za upotrebu. Zbog toga se sirovo željezo mora pročistiti
(rafinirati) što se izvodi u različitim metalurškim pećima. Za proizvodnju čelika
bitno je smanjiti postotak ugljika na ispod 2 %, odstraniti Si i Mn i svesti na
najmanju mjeru sadržaj P i S.
 Također je potrebna dezoksidacija, a to je proces otklanjanja kisika tijekom
proizvodnje.

Prema načinu pretaljivanja i stupnju dezoksidacije razlikuju se:

 nesmireni čelici;
 polusmireni i smireni čelici;
 posebno smireni čelici.

Nesmireni čelici skrućuju „nemirno”, jer jako razvijanje plinova dovodi do

„kuhanja” rastaljenog metala. Tako se tijekom skrućivanja u kokili pojavljuju plinski
mjehurići. Kako plinski mjehurići kompenziraju smanjenje volumena ingota tijekom
hlađenja, tako nema pojava šupljina – lunkera. Plinski se mjehurići zatvaraju
tijekom daljnje obrade, ako nisu oksidirali, a ako su oksidirali, onda ostaju sitne
napukline koje izazivaju koncentraciju naprezanja. Potrebno je dodati Mn, koji
veže sumpor i kisik u MnS, odnosno MnO, spojeve koji nisu opasni s obzirom na
pojavu tzv. crvenog loma.

Smireni čelici dobivaju se tako da se u procesu dezoksidacije dodaje manja

količina Si i Mn i drugih elemenata koji vežu kisik i stvaraju okside, koji se
izdvajaju u trosku. U smirenim ingotima nema plinskih mjehurića i nije izražena
segregacija, ali se u glavi ingota pojavljuje šupljina, pa ovaj dio ingota valja
odrezati prije daljnjeg valjanja. Smireni čelici imaju homogenu mikrostrukturu,
bolja mehanička svojstva i bolju zavarljivost, te su prikladniji za toplinsku obradu.

8
 Kod posebno smirenih čelika se osim Mn i Si, dodaje još i silikokalcij (CaSi),
kao i Al, koji veže preostali kisik u Al2O3 i dušik u AlN. Rezultat toga je čelik sa
vrlo niskim masenim udjelima nečistoća, visoke žilavosti i male osjetljivosti na
krhki lom.

DJELOVANJE PRIMJESA I NEMETALNIH UKLJUČAKA U ČELIKU

 Primjese u čeliku mogu biti elementi pratioci, skriveni i slučajni elementi.

Prateće primjese su prisutne u svakom čeliku i njihove udjele treba svesti na
najmanju moguću mjeru.
 Pratioci i nečistoće su: Si, Mn, N, P, S, te nemetalni uključci sulfidnog,
oksidnog ili silikatnog tipa. Male količine Cu, Cr, Ni, As, Sn dolaze u čelik iz
otpada i iz rude.
 Mangan (Mn) je prateći element, čiji je maseni udio oko 0,2 do 0,8 % i
uglavnom potječe iz rude ili iz feromangana. Dobar je dezoksidans, a na sebe
veže sumpor, tvoreći kemijski spoj MnS.
 Silicij (Si) je prateći element, čiji je maseni udio oko 0,2 do 0,5 % i potječe iz
rude ili iz ferosilicija.
 Aluminij (Al) je element koji se dodaje zbog dezoksidacije čelika, a treba
spomenuti da aluminij povećava krhkost i smanjuje prokaljivost čelika.
 Fosfor (P) je nepoželjna primjesa u čeliku, čiji maseni udio treba biti manji od
0,06 %. Ovo je element koji čini sa željezom supstitucijski kristal mješanac.
Povećanje masenog udjela fosfora uzrokuje pojavu krhkosti u hladnom stanju.
 Sumpor (S) je također nepoželjna primjesa, a dolazi uglavnom iz rude, ili iz
produkata izgaranja (SO2). Dopušteni maseni udio sumpora je maksimalno
0,05 %. Sumpor sa željezom tvori FeS, koji je nepoželjan i u mikrostrukturi
čelika se pojavljuje po granicama zrna. Međutim, ponekad viši maseni udio
sumpora može imati i pozitivan utjecaj i to ako se radi o čelicima koji trebaju
imati povišenu rezljivost.
 Dušik (N) je uglavnom nepoželjna primjesa, a njegov je maseni udio oko 0,01
do 0,03 %. Dušik je element koji povisuje granicu razvlačenja i čvrstoću, no
jako smanjuje deformabilnost, kao i udarni rad loma. Prisutnost dušika izaziva
pojavu starenja i to posebno kod hladno deformiranih čelika; rezultat je
povišena čvrstoća i smanjena žilavost. Dodavanjem elemenata koji imaju veći
afinitet prema dušiku od željeza (to su: Al, Ti, Nb i dr.), povlači se dušik iz
čvrste otopine u nitride, pa čelik postaje otporan na starenje.
 Vodik (H) je element koji sa željezom čini intersticijske mješance. Vodik
uzrokuje pad žilavosti, mada čvrstoća ne raste, jer iz atomarnog stanja prelazi
u molekularni u obliku sitnih mjehurića, a ta se pojava naziva „vodikova
krhkost”.
 Kisik (O) je element čija prisutnost povisuje krhkost čelika. Dezoksidacijom
čelika uklanja se veći dio kisika.

 Količina, vrsta i raspored nemetalnih uključaka određuju svojstva

oblikovljivosti i otpornosti na lom kod čelika. Uključci mogu biti oksidni, sulfidni
ili silikatni. Utvrđivanje prisutnosti uključaka je relativno teško, a uglavnom se
mogu podijeliti na okrugle, poligonalne i izdužene. U njihovoj blizini dolazi do
koncentracije naprezanja pri djelovanju vanjskog opterećenja.
 Prisutnost uključaka smanjuje žilavost i dovodi do izrazite anizotropnosti
svojstava čvrstoće i duktilnosti čelika.

9
DJELOVANJE LEGIRNIH ELEMENATA

• Legirani čelik sadrži osim željeza i ugljika, jedan ili više legirnih elemenata, a
legiranjem se mijenjaju svojstva čelika. Dakle, čelik se legira sa određenom
količinom nekog elementa, kako bi se dobilo traženo svojstvo, ili pak
kombinacija svojstava, ali se neminovno legiranjem neka svojstva i
pogoršavaju.

Gruba podjela čelika prema masenim udjelima legirnih elemenata je na:

 - niskolegirane (s ukupnim udjelom legirnih elemenata do 5 %) i
 - visokolegirane (s masenim udjelom barem jednog legirnog elementa više od
5 %).
Legirni elementi se u čelicima mogu pojaviti: rastvoreni u BCC rešetki (α – Fe)
ili u FCC rešetki (γ – Fe); kao spojevi sa željezom ili međusobno (karbidi i
intermetalni spojevi) i kao nemetalni uključci (oksidi, nitridi, sulfidi i fosfidi).

 Ugljik (C) zapravo „pripada” čeliku, pa se obično i ne smatra legirnim

elementom, a za pretežni broj čelika je ugljik najvažniji element, koji utječe na
svojstva čelika. Maseni udio ugljika u čeliku je do 2,03 %. Ugljik u nekaljenim
čelicima povisuje čvrstoću i granicu razvlačenja, a snižava duktilnost. U
slučaju kaljenja čelika, ugljik u svim čelicima osigurava zakaljivost (visinu
tvrdoće gašenja).
 Mangan (Mn) djeluje dezoksidirajuće, a također na sebe veže sumpor. Kod
konstrukcijskih čelika povisuje granicu razvlačenja i povoljno djeluje na
žilavost. Mangan znatno poboljšava prokaljivost čelika. Mangan proširuje
austenitno područje (pa je to tzv. gamageni element), a čelici sa više od 12 %
mangana su austenitne mikrostrukture i pri normalnoj temperaturi.
 Silicij (Si) je jak dezoksidator, povisuje čvrstoću i otpornost na trošenje, te
granicu razvlačenja, pa je zbog toga koristan legirni element za čelike koji se
koriste za izradu opruga. Silicij povisuje vatrootpornost i njime se zato legiraju
vatrootporni čelici. Kod toplinske obrade, čelici legirani sa silicijem pokazuju
sklonost razugljičenju površine, dok pri cementiranju silicij otežava difuziju
ugljika u čelik.
 Krom (Cr) je jak karbidotvorac, a karbidi povisuju otpornost na pritisak i
otpornost na abrazijsko trošenje. Krom povisuje prokaljivost čelika i snižava
temperaturu početka stvaranja martenzita (Ms = martensite start). Krom
proširuje područje ferita (pa je tzv. alfageni element). Legiranje kromom utječe
na sklonost krhkosti popuštanja, koja se izbjegava legiranjem sa molibdenom.
Također, krom u čeliku djeluje na smanjenje toplinske vodljivosti i toplinske
rastezljivosti.
 Nikal (Ni) je gamageni element, pa su austenitni nehrđajući čelici uobičajeno
legirani sa niklom. Nikal se tako najviše koristi kao legirni element kod čelika
posebnih svojstava – nehrđajući i korozijski postojani, zatim čelici za rad pri
povišenim i niskim temperaturama, vatrootporni čelici. Nikal povisuje žilavost
konstrukcijskih čelika.
 Volfram (W) je jak karbidotvorac, tvori vrlo tvrde i toplinski postojane karbide.
Legiranje volframom omogućava povišenje granice razvlačenja i vlačne
čvrstoće. Upravo zbog visoke otpornosti na trošenje svojih karbida, posebno je
potreban legirajući element za brzorezne čelike.

10
  Molibden (Mo) se najčešće legira zajedno sa drugim legirnim elementima.
Ovaj element utječe na povišenje granice razvlačenja i vlačne čvrstoće, te
granice puzanja. Molibden povećava prokaljivost čelika, a sprečava pojavu
krhkosti kod popuštanja. Uz prisutnost kroma, povećava otpornost na koroziju
i to osobito na pitting koroziju.
 Vanadij (V) je jak karbidotvorac i na taj način povisuje tvrdoću i otpornost na
trošenje. Vanadij usitnjava primarno austenitno zrno. Potreban je u brzoreznim
čelicima, alatnim čelicima za rad pri povišenim temperaturama, te u
konstrukcijskim čelicima za trajni rad pri povišenim temperaturama.
 Kobalt (Co) proširuje austenitno područje. Usporava rast zrna pri povišenim
temperaturama, omogućava postojanost mikrostrukture, te povisuje čvrstoću
pri povišenim temperaturama, pa se naročito koristi kod brzoreznih čelika.
 Titan (Ti) ima jaki afinitet prema kisiku, ugljiku, dušiku i sumporu. Titan je
najjači karbidotvorac.
 Aluminij (Al) se najviše koristi kao element za dezoksidaciju u metalurškoj
preradi čelika, a također je učinkovito sredstvo za denitriranje. Nadalje,
aluminij povećava otpornost na koroziju pri povišenim i visokim
temperaturama.
 Ostali legirni elementi su: bakar (Cu), bor (B), niob (Nb), tantal (Ta), olovo
(Pb).

OPĆA SVOJSTVA ČELIKA

 Na svojstva čelika bitno utječe maseni udio ugljika, koji je osnovni i

najutjecajniji element u čelicima. Porastom masenog udjela ugljika smanjuje
se sposobnost čelika za plastičnu deformaciju i zavarljivost, a raste zakaljivost.
Zato većina konstrukcijskih čelika sadrži do 0,6 % ugljika.
 Na svojstva čelika također utječe maseni udio pratioca i nečistoća, te vrsta i
udio legirnih elemenata, koji omogućavaju postizanje posebnih traženih
svojstava.
 Temeljna svojstva čelika određena su također mikrostrukturom i stanjem, kao i
oblikom i dimenzijama proizvoda.

2.3. KONSTRUKCIJSKI ČELICI

Konstrukcijski čelici primjenjuju se za tipične konstrukcijske dijelove strojeva i
uređaja, koji obavljaju neku funkciju.

Od konstrukcijskih čelika se traže slijedeća svojstva:

 MEHANIČKA SVOJSTVA – visoka granica razvlačenja povezana sa
dovoljnom plastičnom deformabilnošću, dovoljno visoka granica puzanja i
čvrstoća pri povišenim temperaturama, dovoljna žilavost i čvrstoća pri
normalnim, sniženim i niskim temperaturama i dovoljna dinamička izdržljivost;
 OTPORNOST NA TROŠENJE – znači što manji gubitak mase, odnosno što
manju promjenu stanja površine zbog međusobnog djelovanja dijelova u
dodiru;
 OTPORNOST NA KOROZIJU – dobra korozijska postojanost u atmosferi ili u
agresivnim tekućinama, kao i otpornost na oksidaciju pri visokim
temperaturama uz prisutnost plinova;
 TEHNOLOŠKA SVOJSTVA – rezljivost, zavarljivost, hladna oblikovljivost.

11
 Dobro poznavanje svojstava karakterističnih za pojedinu skupinu čelika je
svakako preduvjet za njhovu pravilnu primjenu.

Ovdje će biti obrađeni slijedeći konstrukcijski čelici:

1. Opći konstrukcijski čelici (za nosive konstrukcije i za strojogradnju);
2. Čelici povišene čvrstoće (normalizirani sitnozrnati i poboljšani sitnozrnati);
3. Ugljični čelici za tanke limove;
4. Niskougljični čelici za trake;
5. Čelici za žicu;
6. Čelici za vijke, matice i zakovice;
7. Čelici za cementiranje;
8. Čelici za poboljšavanje (čelici za površinsko kaljenje i čelici za velike otkovke);
9. Čelici za opruge;
10. Čelici poboljšane rezljivosti;
11. Korozijski postojani čelici – nehrđajući čelici (feritni, superferitni, martenzitno-
feritni, martenzitni, mekomartenzitni, austenitni i austenitno-feritni s ≤ 10 % δ-
ferita, austenitni ELC, austenitni legirani dušikom, austenitno feritni – duplex
čelici);
12. Čelici za rad pri povišenim i visokim temperaturama (vatrootporni čelici i čelici
za ventile motora);
13. Čelici za rad pri niskim temperaturama;
14. Visokočvrsti čelici (niskolegirani niskopopušteni, visokolegirani Cr-Mo-V
visokopopušteni, termomehanički obrađeni, korozijski postojani precipitacijski
očvrsnuti, „maraging” čelici, hladnom deformacijom očvrsnuti nelegirani i
niskolegirani čelici).

OPĆI KONSTRUKCIJSKI ČELICI

 Od svih čelika, opći konstrukcijski čelici su svakako najzastupljeniji u

proizvodnji i u primjeni. Koriste se za nosive konstrukcije u visokogradnji,
mostogradnji, brodogradnji, gradnji vozila, gradnji spremnika i slično.

Mehanička svojstva koja se traže od ovih čelika su:

 - visoka granica razvlačenja (Rp0,2) – zbog proračuna dopuštenog naprezanja
nosive konstrukcije;
 - visoka čvrstoća (vlačna, tlačna, savojna) - to znači da je poželjno da je
površina ispod dijagrama „σ / ε” što veća;
 - visoka žilavost – udarni rad loma pri 20°C i što niža „prijelazna temperatura”.

OPĆI KONSTRUKCIJSKI ČELICI ZA NOSIVE KONSTRUKCIJE

 Od ove podskupine čelika se traži dovoljno visoka nosivost i sigurnost, a

također je poželjno da ovi čelici budu dovoljno čvrsti kod rada pri povišenim
temperaturama, zatim dovoljno otporni na trošenje i dovoljno dinamički
izdržljivi.
 Od tehnoloških svojstava bitna je zavarljivost.
 Zavarljivost je bolja, što je niži postotak ugljika i što je niži stupanj legiranosti.

12
 Kemijski sastav ovih čelika nije propisan, ali su zajamčena mehanička
svojstva. Ovi čelici nisu predviđeni za toplinsku obradu, upravo zbog
nezajamčenog kemijskog sastava, kao i višeg masenog udjela nečistoća nego
kod ostalih čelika.
 Isporučuju se uglavnom u toplovaljanom stanju, ili u normaliziranom stanju.
 Temperature uporabe su normalne i snižene (od -40°C do +50°C), a kod
sniženih temperatura, povećava se opasnost od krhkog loma.

Norme propisuju slijedeće karakteristike:

 - orijentacijski kemijski sastav;
 - mehanička svojstva (Re, Rm, A5, KV);
 - tehnološka svojstva.

Primjena:
 - konstrukcije u građevinarstvu;
 - spremnici tekućina i plinova;
 - dijelovi vozila;
 - kostur i oplata brodova.

ČELICI ZA STROJOGRADNJU

 Čelici za strojogradnju se primjenjuju za one strojne dijelove koji se gibaju u

odnosu na druge dijelove, ili pak prenose sile i momente.
 Ovi su čelici nešto slabije zavarljivi, zato što imaju viši maseni udio ugljika, a
također su više čvrstoće i niže istezljivosti od općih konstrukcijskih čelika.
 Primjeri općih konstrukcijskih čelika: S185 (Č000), S235JRG2 (Č0370),
S235JRG1 (Č0371), S235J0 (Č0362), S275JR (Č0445V), S275J0 (Č0482),
S355JRG2 (Č0561), E295 (Č0545), E335 (Č0645), E360 (Č0745).
 Oznake su navedene prema EN (Europskoj normi), dok je u zagradi oznaka
prema staroj HRN (Hrvatskoj normi).

ČELICI POVIŠENE ČVRSTOĆE

 Cilj razvoja ove skupine konstrukcijskih čelika je postizanje što više granice
razvlačenja i vlačne čvrstoće, a time i višeg dopuštenog naprezanja u radu.
 Primjenom ovih čelika se smanjuju nosivi presjeci kod jednakih opterećenja,
odnosno smanjuju se masa i volumen konstrukcije, a to ujedno dovodi do
smanjenja ukupnih troškova materijala.
 Kod razvoja ove vrste čelika zadržava se tzv. plastična rezerva, pa u slučaju
preopterećenja prije dolazi do plastične deformacije, a ne do iznenadnog
loma.

Kod uporabe čelika povišene ili visoke čvrstoće, treba uzeti u obzir
slijedeće:
 - obratiti pažnju na problem krutosti, odnosno stabilnosti konstrukcije, jer kod
nekih tlačno opterećenih konstrukcija tankih presjeka može se pojaviti
povećano izvijanje, a kod savijanja veliki progib;
 - kod dimenzioniranja presjeka voditi računa o činjenici da korozija dodatno
smanjuje debljinu stijenke, tako da se nosivost presjeka smanjuje;

13
 - porastom granice razvlačenja pada deformabilnost, a raste osjetljivost prema
pojavi krhkog loma;
 - čelici iz ove skupine su osjetljivi na urezno djelovanje, pa treba biti oprezan u
uvjetima promjenjivog dinamičkog opterećenja.
 Povišenje čvrstoće kod čelika ovisi o mogućnostima modificiranja
mikrostrukture čelika, ali svi mehanizmi očvrsnuća se temelje na otežavanju
gibanja dislokacija nastajanjem zapreka.
 Naime, pokretljivost dislokacija snižava čvrstoću, ali također omogućava trajnu
deformaciju metala; zato ako se želi povisiti granica razvlačenja i vlačna
čvrstoća, treba otežati gibanje dislokacija, ali ih ne i potpuno blokirati.
 Otežavanje gibanja dislokacija ostvaruje se zaprekama, koje ipak ne smiju u
potpunosti onemogućiti njihovo gibanje, jer bi to dovelo do krhkog loma.
Čelici povišene i visoke čvrstoće se dijele u slijedeće skupine:
 - sitnozrnati normalizirani čelici sa feritno-perlitnom mikrostrukturom;
 - poboljšani čelici sa mikrostrukturom popuštenog martenzita;
 - termomehanički obrađeni čelici.

UGLJIČNI ČELICI ZA TANKE LIMOVE

Ugljični čelici od kojih se izrađuju tanki limovi, čija je debljina manja od 3

mm, dijele se u dvije grupe:
 niskougljični čelici – limovi namijenjeni oblikovanju deformiranjem;
 ugljični čelici za limove sa zajamčenim mehaničkim svojstvima.

Niskougljični čelici za tanke limove sadrže oko 0,1 % C. Najvažnije svojstvo

koje se traži od ovih čelika je deformabilnost – duktilnost i zbog toga su prikladni
za vučenje, savijanje i utiskivanje. Površina ovih limova omogućava nanošenje
metalnih i nemetalnih prevlaka. Zavarljivost ovih čelika je dobra, zbog niskog
sadržaja ugljika.

Ugljični čelici sa zajamčenim mehaničkim svojstvima pripadaju u skupinu općih

konstrukcijskih čelika.

NISKOUGLJIČNI ČELICI ZA TRAKE

Maseni udio ugljika kod ovih čelika je manji od 0,1 %; koriste se za izradu
hladnovaljanih traka, a također se od njih izrađuju tanki limovi i žica.
Vrste: DC01 i DC04 (Č0146, Č0147, Č0148).
Kod ove skupine čelika, u praksi se navode i opisi stupnja tvrdoće, koji
ovise o deformiranom ili žarenom stanju:
 mekožareno stanje;
 očvrsnuto;
 1/8 tvrdo;
 1/4 tvrdo;
 1/2 tvrdo;
 3/4 tvrdo;
 tvrdo;
 svjetlotvrdo.

14
ČELICI ZA ŽICU

Ovi čelici dijele se prema svojstvima i primjeni u 3 skupine:

 obične žice (od čelika DC01 i DC04);
 specijalne žice (od čelika DC01 i DC04);
 vučene žice.

ČELICI ZA VIJKE, MATICE I ZAKOVICE

Ovo je skupina niskougljičnih čelika koji se primijenjuju za izradu vijaka, matica i

zakovica hladnim ili toplim postupcima deformiranja.

Podijeljeni su u 3 grupe:
 čelici za hladni i topli postupak izrade vijaka, matica i zakovica;
 čelici namijenjeni za izradu matica na toplo;
 čelici namijenjeni za izradu matica na hladno.

ČELICI ZA CEMENTIRANJE

 U ovu skupinu spadaju niskougljični (< 0,25 % C), nelegirani i niskolegirani

čelici, zajamčenog sastava. Prema masenom udjelu nečistoća spadaju u
kvalitetne i plemenite čelike.
 To su konstrukcijski čelici kojima se nakon obrade odvajanjem čestica
pougljičava rubni sloj, pa se nakon toga kale, kako bi se postigla visoka
otpornost na trošenje površinskih slojeva, a istovremeno i povišena žilavost
niskougljične jezgre.
 S obzirom na činjenicu da niskougljični čelici sa 0,1 do 0,2 % C nisu
konvencionalno zakaljivi, treba im u cilju zakaljivanja i postizanja povišene
otpornosti na trošenje povisiti sadržaj ugljika u rubnim slojevima na oko 0,8 do
0,9 %.
 U toplinskoj obradi čelika, postupci pougljičenja i kaljenja pougljičenog ruba,
nazivaju se cementiranje.

 Nakon cementiranja nepougljičena jezgra ostaje feritno perlitna, ako proizvod

nije prokaljen, odnosno postaje niskougljično-martenzitna u slučaju
prokaljivanja.
 Zaključak: nakon postupka cementiranja, površinski slojevi su tvrdi
(visokougljični martenzit) i otporni na trošenje, a jezgra je otporna na
dinamička udarna opterećenja, tj. žilava (feritno-perlitna mikrostruktura).
 Čelici iz ove skupine zato se primjenjuju za one dijelove koji moraju
istovremeno biti otporni na trošenje i podnositi dinamička opterećenja.
 S obzirom da jezgra sadrži mali postotak ugljika, tako će i tvrdoća biti niska, a
prema površini se tvrdoća povisuje do maksimalno postizivih vrijednosti.

15
ČELICI ZA POBOLJŠAVANJE

• Ova skupina čelika sadrži od 0,2 do 0,6 % C. Prema svom kemijskom sastavu
pripadaju kvalitetnim i plemenitim čelicima. To su nelegirani ili niskolegirani
konstrukcijski čelici, koji postupkom poboljšavanja (kaljenje +
visokotemperaturno popuštanje), postižu željenu granicu razvlačenja i
čvrstoću, uz dobra svojstva žilavosti.
 Postupak poboljšavanja se sastoji od kaljenja i visokotemperaturnog
popuštanja.
 Ova skupina čelika primjenjuje se za mehanički, a naročito dinamički visoko
opterećene dijelove strojeva i uređaja.
Na dubinu prokaljivanja utječu 3 skupine faktora:
 prokaljivost primijenjene vrste čelika;
 dimenzije dijela;
 uvjeti gašenja pri kaljenju.

Na prokaljivost čelika primarno utječe maseni udio ugljika i legirnih elemenata

- što je viši postotak ugljika i stupanj legiranosti, to je viša prokaljivost.
Temperatura popuštanja određuje se prema traženim vrijednostima
mehaničkih svojstava nakon poboljšavanja i to iz dijagrama koji postoje za svaki
čelik.

ČELICI ZA OPRUGE

 Opružno djelovanje čelika je posljedica modula elastičnosti, a on je za sve

čelike u svim strukturnim stanjima konstantan pri 20°C. Iz ovoga zaključujemo
da će svaki čelik imati jednako opružno djelovanje tako dugo dok mu je
naprezanje niže od granice razvlačenja, dakle dok se nalazi u području
elastičnih deformacija. Kod opružnih čelika se traži visoka granica razvlačenja,
kako bi se oprugu moglo što jače opteretiti.
 Visoka granica razvlačenja se kod čelika za opruge ostvaruje povišenim
masenim udjelom ugljika, te legiranjem silicijem, manganom, kromom i
vanadijem.

Čelici za opruge moraju postići slijedeća svojstva:

 visoku granicu razvlačenja, odnosno granicu elastičnosti, kao i visoku vlačnu
čvrstoću;
 sigurnost protiv krhkog loma;
 visoku dinamičku izdržljivost;
 otpornost na udarno opterećenje – žilavost.

ČELICI POBOLJŠANE REZLJIVOSTI – ČELICI ZA AUTOMATE

 Namijenjeni su za izradu različitih sitnijih dijelova na visokoproduktivnim

automatima, pa se zato nazivaju i „čelici za automate“. Ovi čelici moraju imati
dobru rezljivost, dakle bolju obradljivost odvajanjem čestica u odnosu na druge
čelike.
 Čelici poboljšane rezljivosti primjenjuju se za velikoserijsku proizvodnju, ili u
slučaju izrade manjih količina, ako bi primjenom drugih čelika troškovi obrade
bili previsoki.

16
 Kod ove skupine čelika, maseni udio sumpora je povišen na 0,15 – 0,45%, a
isto tako je povišen maseni udio fosfora i mangana.
 Čelici poboljšane rezljivosti isporučuju se u hladno valjanom, hladno vučenom,
ljuštenom i brušenom stanju.
 Primjena je za slabije mehanički opterećene dijelove, zbog toga što ovi čelici
imaju manju žilavost i dinamičku izdržljivost od ostalih konstrukcijskih čelika.

KOROZIJSKI POSTOJANI ČELICI – NEHRĐAJUĆI ČELICI

KOROZIJA ČELIKA
 Korozija je (prema HRN EN ISO 8044) fizikalno kemijsko međudjelovanje
metala i njegova okoliša, koje uzrokuje promjenu uporabnih svojstava metala,
te može dovesti do oštećenja funkcije metala, okoliša ili tehničkog sustava koji
oni čine.
 Riječ korozija dolazi od latinske riječi corrodere, što znači nagristi.
 Korozija će nastati samo ako između reaktanata (materijala i okoline) postoji
afinitet, koji je kvantitativno izražena težnja nekih tvari da međusobno
spontano reagiraju.
 Korozija kemijski troši metalne i nemetalne konstrukcijske materijale, pri čemu
njezina brzina ovisi o termodinamičkim i kinetičkim uvjetima, odnosno o
unutarnjim i vanjskim čimbenicima. Oni utječu na pokretačku silu korozije i na
otpore koji se suprostavljaju toj sili. Korozija je gotovo uvijek spontani proces,
čija je pokretačka sila kemijski afinitet između materijala i medija.
 Korozija se može klasificirati prema mehanizmu procesa, prema razdiobi na
površini materijala, prema vremenskom tijeku, prema materijalu koji korodira i
prema korozivnom mediju.
Najvažnija je svakako podjela prema MEHANIZMU PROCESA.
 Korozija konstrukcijskih materijala prema mehanizmu procesa razlikuje
slijedeće vrste korozije:
 kemijsku (neelektrokemijsku) koroziju metala, koja se zbiva u
električki nevodljivim fluidima (neelektrolitima),
 elektrokemijsku koroziju metala, koja teče u električki vodljivim
kapljevinama (elektrolitima),
 koroziju ili degradaciju nemetala u fluidima.
 Unutarnji i vanjski čimbenici korozije variraju lokalno i vremenski, što uzrokuje
različite brzine korozije na pojedinim mjestima površine materijala, kao i
promjene te brzine s vremenom.
 Na tim se pojavama osniva geometrijska klasifikacija prema obliku korozije, te
klasifikacija prema tijeku procesa.

Pojavni oblici korozije jesu:

 opća, ravnomjerna ili neravnomjerna korozija, koja zahvaća čitavu izloženu
površinu materijala, pri čemu je intenzitet oštećenja svuda podjednak ili pak,
lokalno različit,
 lokalna (mjestimična) korozija, koja zahvaća dio izložene površine materijala,
a može biti: jamičasta (pitting) korozija, kontaktna korozija, interkristalna
korozija, napetosna korozija, korozija u rasporu, erozija, kavitacija i
tribokorozija.

17
 Proces korodiranja materijala je povezan sa sposobnošću pasiviranja
površine, odnosno stvaranja zaštitne prevlake. Na intenzitet pasivacije čelika,
najviše utječe maseni udio kroma, ali i drugih legirnih elemenata, kao što su
Ni, Mo, W, Ti i Al. Na korozijsku postojanost utječe i maseni udio ugljika i što je
taj udio viši, postoji veća opasnost od stvaranja karbida (posebno krom
karbida). Postupcima pročišćavanja, može se smanjiti maseni udio ugljika do
0,02 %.
 Prvi nužan uvjet potpune korozijske postojanosti čelika je da taj čelik sadrži
barem 12 % Cr i to u čvrstoj otopini. Danas korozijski postojani čelici sadrže i
do 30 % Cr.
 Drugi uvjet korozijske postojanosti čelika je homogena monofazna
mikrostruktura.
 Naime, korozijski postojani čelici bi teorijski morali imati potpuno feritnu,
austenitnu ili martenzitnu mikrostrukturu, bez karbida, oksida, ili drugih
intermetalnih faza.
 Dakle, korozijski postojani čelici moraju sadržavati što viši postotak kroma i
što niži postotak ugljika.

S obzirom na sastav i mikrostrukturu, današnji korozijski postojani čelici su

svrstani u slijedeće skupine:
 1. Cr – čelici, koji prema mikrostrukturi mogu biti: feritni, martenzitni i
martenzitno-karbidni i feritno-martenzitni.
 2. Cr-Ni, Cr-Ni-Mo i Cr-Mn čelici, koji prema mikrostrukturi mogu biti:
austenitni, feritni, martenzitni, austenitno-feritni (s ≤ 10% δ-ferita), martenzitno-
feritni i austenitno-martenzitno-feritni.

Novije podskupine: superferitni s vrlo niskim %C i niskim masenim udjelima

nečistoća (ELA), austenitni s vrlo niskim %C (ELC), austenitni legirani dušikom,
duplex čelici i niskougljični martenzitni (mekomartenzitni).

ČELICI ZA RAD PRI POVIŠENIM I VISOKIM TEMPERATURAMA

 Čelici su materijali koji imaju relativno visoko talište, u odnosu na npr. aluminij,
ili pak u odnosu na polimerne materijale. Isto tako, čelici imaju bolju
mehaničku otpornost pri povišenim temperaturama, pa zato imaju i prednost u
primjeni, u odnosu na druge materijale.

Radne temperature proizvoda od metala dijele se na:

 niske temperature, pri čemu je Tr < 0,25 Tt;
 povišene temperature, pri čemu je 0,25 Tt < Tr < 0,4 Tt;
 visoke temperature, pri čemu je Tr > 0,4 Tt.
Pri tome je Tr = radna temperatura, dok je Tt = temperatura tališta metala.

 Kod čelika i željeznih materijala, temperature do 180 °C smatraju se niskima,

jer ne dolazi do bitnijih promjena mehaničkih svojstava.
 Radne temperature od 180 °C do 450 °C kod čelika i željeznih materijala su
povišene, a temperature iznad 450 °C su visoke, jer pri tim temperaturama
počinje puzanje čelika.

18
 Iako iskustvo pokazuje da se kod većine materijala zadovoljavajuća
mehanička svojstva postižu do temperatura od 2/3 temperature tališta, u
praksi je maksimalna radna temperatura uglavnom niža.
 Povišene ili visoke temperature vladaju u termoenergetskim postrojenjima, u
kemijskim i procesnim postrojenjima, u metalurškim pogonima, motorima s
unutarnjim izgaranjem, raketama i svemirskim brodovima i sl.
S obzirom da su pri izboru materijala za dijelove takvih uređaja najvažnija
mehanička svojstva, u nastavku se navode pojave vezane uz mehanička svojstva
pri povišenim i visokim temperaturama:
1.) Sniženje vlačne čvrstoće, granice razvlačenja i modula elastičnosti, te
istovremeno povećanje istezljivosti, suženja poprečnog presjeka i žilavosti;
2.) Pojava puzanja;
3.) Smanjenje dinamičke izdržljivosti.
 Za izbor materijala i proračun mehanički opterećenih dijelova konstrukcija koje
su izvrgnute povišenim temperaturama, bitna su slijedeća mehanička svojstva:
vrijednost konvencionalne granice razvlačenja pri radnoj temperaturi,
vrijednost vlačne čvrstoće pri radnoj temperaturi, vrijednost modula
elastičnosti pri radnoj temperaturi, vrijednost istezljivosti pri radnoj temperaturi,
vrijednost granice puzanja pri nekoj temperaturi za definirano vrijeme
ispitivanja, granica puzanja po DVM pri definiranoj temperaturi i vrijednost
statičke izdržljivosti pri definiranoj temperaturi za određeno vrijeme djelovanja
opterećenja.
 Za poboljšavanje mehaničke otpornosti pri povišenim temperaturama potrebno
je da čelici po mogućnosti sadrže u kristalu mješancu legirne elemente koji
koče pokretljivost atoma (na primjer Mo i Co).
 Poželjno je da toplinski čvrsti čelici imaju grublje zrno, jer je tada ukupna
površina granica zrna manja, što znači i ukupno kraća mjesta niže čvrstoće.

ČELICI ZA RAD PRI NISKIM TEMPERATURAMA

 Snižavanjem temperature padaju vrijednosti slijedećih svojstava: duktilnosti –

istezljivosti, kontrakcije presjeka, žilavosti (udarna radnja loma), toplinske
rastezljivosti i toplinske vodljivosti, te specifičnog toplinskog kapaciteta.
 Istovremeno, snižavanjem temperature rastu: tvrdoća, vlačna čvrstoća i
granica razvlačenja, kao i osjetljivost na urezno djelovanje.
 Kod čelika prikladnih za rad pri niskim temperaturama, najvažnije zahtijevano
svojstvo je žilavost, što znači da se od ovih čelika traži neosjetljivost na krhki
lom.
 Vrijednost udarnog rada loma pri radnoj temperaturi i iznos prijelazne
temperature su gotovo jedini kriteriji za izbor čelika.
 Kao „hladno žilav“ se može definirati onaj čelika koji pri temperaturi od - 40
°C postiže vrijednost udarnog rada loma od 27 J, ili ima prijelaznu temperaturu
nižu od – 40 °C.
 Za postizanje dovoljno visoke žilavosti pri niskim temperaturama, čelici moraju
imati posebno podešen kemijski sastav i mikrostrukturu u odnosu na obične
konstrukcijske čelike.

19
VISOKOČVRSTI ČELICI

 Kombinacijom mehanizama očvrsnuća: usitnjenjem zrna, martenzitnom

transformacijom, precipitacijom povezano s deformacijom austenita, postižu
se najviše vrijednosti granice razvlačenja (Rp0,2 > 1000 N/mm2) i čvrstoće od
svih polikristaličnih materijala.
 Kod razvoja visokočvrstih (ultračvrstih) čelika, također se nastoje postići i
druga svojstva u primjeni, kao što su: dovoljna duktilnost i otpornost na krhki
lom, niska prijelazna temperatura i lomna žilavost, dovoljna otpornost na umor
i niska urezna osjetljivost, zadovoljavajuća korozijska postojanost, čvrstoća pri
povišenim i visokim radnim temperaturama, laka obradljivost odvajanjem
čestica, kao i odgovarajuća zavarljivost.
 S obzirom na skupu proizvodnju čelika ove vrste, njihova primjena je
opravdana samo za one dijelove visokoopterećenih, pouzdanih konstrukcija,
kao što su dijelovi vozila, zrakoplova, raketa i svemirskih letjelica, zatim
dijelovi oružja i dr.
Visokočvrsti čelici se dijele u slijedeće grupe:
 niskolegirani niskopopušteni čelici;
 visokolegirani Cr-Mo-V visokopopušteni čelici;
 termomehanički obrađeni čelici;
 korozijski postojani precipitacijski očvrsnuti čelici;
 čelici „maraging“;
 hladnom deformacijom očvrsnuti nelegirani i niskolegirani čelici.

2.4. ALATNI ČELICI

 Već u davna vremena čovjek je počeo koristiti alate i to prvo od kamena
(kamena sjekira, nož, toljaga i sl.), a zatim od željeza. Kontaktom željeza s
pougljičujućim sredstvom u vatri, čovjek je zapravo slučajno otkrio čelik.
 Zatim slijedi daljnji razvoj alata sve do današnjih dana, kada alatni čelici služe
za izradu alata kojima se obrađuju i oblikuju kako metalni, tako i nemetalni
materijali.
Primjeri alata su:
 alati za obradu odvajanjem čestica;
 alati za rezanje i hladno oblikovanje metala;
 alati za toplo oblikovanje metala;
 alati za oblikovanje nemetala;
 mjerni alati.

 Od alatnih čelika se zahtijevaju posebna svojstva, kao što su: visoka tvrdoća i
otpornost na trošenje, postojanost tvrdoće pri povišenim temperaturama,
toplinska obradljivost i drugo.
 Alatni čelici se primjenjuju u toplinski obrađenom stanju, primarno zakaljeni i
popušteni.
 Ovi čelici imaju viši maseni udio ugljika od konstrukcijskih čelika (0,8 – 2,03 %
C), a isporučuju se u toplo valjanom, hladno vučenom, kovanom ili lijevanom
stanju, u obliku šipki, traka i ploča.
 Alatni čelici mogu biti nelegirani, niskolegirani i visokolegirani.

20
Osnovna podjela alatnih čelika je prema radnoj temperaturi i uvjetima
primjene, pa tako razlikujemo slijedeće 3 podskupine:
 alatni čelici za hladni rad (radne temperature do 200 °C);
 alatni čelici za topli rad (radne temperature preko 200 °C);
 brzorezni čelici.

Zahtjeve na svojstva alatnih čelika može se podijeliti u dvije grupe: primarni

(temeljni) zahtjevi, te proizvodni i ekonomski (sekundarni) zahtjevi.

Primarni zahtjevi su:

 otpornost na trošenje;
 udarna izdržljivost – žilavost;
 otpornost na popuštanje – specifično za čelike koji su namijenjeni za rad pri
povišenim temperaturama.
Sekundarni zahtjevi su:
 obradljivost odvajanjem čestica (rezljivost);
 što viša zakaljivost;
 što viša prokaljivost;
 što manja sklonost pogrubljenju zrna kod austenitiziranja;
 što manja promjena mjera u radu;
 što manje deformacije kod kaljenja;
 sigurnost od pojave napuklina i lomova kod provođenja postupaka toplinske
obrade i što manja sklonost razugljičenju;
 prikladnost za poliranje;
 otpornost na koroziju;
 nabavljivost;
 prihvatljivost cijene.

OTPORNOST NA TROŠENJE – većina alata dotrajava upravo zbog trošenja, a

uglavnom se radi o abrazijskom trošenju „mikrorezanjem“ i upravo je zbog toga
otpornost na trošenje primarni zahtjev pri izboru alatnih čelika.
 Pri abrazijskom trošenju, tvrde čestice koje abradiraju alat mogu biti: karbidi u
obrađivanom predmetu, nečistoće u obrađivanom predmetu, tvrdi intermetalni
spojevi, tvrdi organski spojevi, ili tvrda punila u polimerima.
 S obzirom da je otpornost na abrazijsko trošenje funkcija mikrostrukturnog
stanja čelika, traži se: martenzitna mikrostruktura sa što višom tvrdoćom i što
viši udio kvalitetnih karbida.
 Kod alata dolazi i do adhezijskog trošenja, tj. navarivanje čestica obrađivanog
metala na oštricu ili na radnu plohu alata.
 Mjere za sprečavanje ovog oblika trošenja su: dovoljno visoka granica
razvlačenja i onemogućavanje čistog metalnog kontakta (dobrim
podmazivanjem ili putem termokemijske obrade).

ŽILAVOST – Alati, osim zbog trošenja, često stradavaju i zbog napuklina ili loma.
S obzirom da se od alata traži što viša tlačna opteretivost u radu, bolje je da čelik
ima visoku granicu razvlačenja, nego visoku duktilnost. Visoka žilavost se traži od
udarno opterećenih alata (čekići, dlijeta), uz zadržavanje dovoljne otpornosti na
trošenje i popuštanje. Uglavnom, optimalna duktilnost – žilavost čelika se postiže
pravilnim popuštanjem.

21
OTPORNOST NA POPUŠTANJE – Ovaj je zahtjev bitan za alate koji rade pri
visokim temperaturama, kao što su kokile ili ukovnji, ili za alate koji u radu
razvijaju visoke temperature (rezni alati).
 Otpornost na popuštanje se iskazuje preko razlike vrijednosti tvrdoće nakon
kaljenja i tvrdoće nakon popuštanja kod određene temperature, što se naziva
dekrement tvrdoće. Te se tvrdoće očitavaju iz dijagrama popuštanja za
pojedinu vrstu čelika.
 Najveću otpornost na popuštanje pokazuju alatni čelici za topli rad i brzorezni
čelici.
 Kod kalupa za topli rad, vrlo je važna otpornost na toplinski umor, kao
posljedica promjena toplinskih naprezanja uslijed cikličkih ugrijavanja i
ohlađivanja alata.

ALATNI ČELICI ZA HLADNI RAD

 To su nelegirani i niskolegirani čelici, koji se primjenjuju do radnih temperatura

od 200 °C.

NELEGIRANI ALATNI ČELICI ZA HLADNI RAD

 Ovi čelici sadrže od 0,5 do 1,3 % C; što je viši postotak ugljika u čeliku, to je
viša tvrdoća, a niža žilavost i obratno.
 S obzirom da ovi čelici nisu legirani, imaju nisku prokaljivost i bolju žilavost u
odnosu na druge alatne čelike.
 Najjeftiniji su od svih alatnih čelika i proizvode se različitih dimenzija.
 Od njih se izrađuju alati jednostavnijeg oblika i manjih presjeka, kao što su:
dlijeta, čekići, svrdla, kliješta i drugo.

NISKOLEGIRANI ALATNI ČELICI ZA HLADNI RAD

 Osnovni razlozi zbog kojih se legiraju ovi čelici su: povišenje prokaljivosti, te
dobivanje kvalitetnijih i toplinski postojanijih karbida (od Fe3C), koji daju višu
tvrdoću i otpornost na trošenje.
 U usporedbi sa drugim alatnim čelicima, ovi čelici imaju srednju otpornost na
trošenje i žilavost, kao i nisku otpornost na popuštanje. Zato se legiranjem
postižu bolja svojstva i to: povišenje žilavosti, konstantna visoka tvrdoća pri
povišenim radnim temperaturama i dobra dimenzijska postojanost.

VISOKOLEGIRANI ALATNI ČELICI ZA HLADNI RAD

 Kod ove skupine alatnih čelika, krom je glavni legirni element, a ima ga više od
5 %. Krom je element kojim se postiže visoka otpornost na koroziju. Ostali
legirni elementi su vanadij, molibden i volfram.

22
ALATNI ČELICI ZA TOPLI RAD

 Najznačajnije svojstvo koje se zahtijeva od alatnih čelika za topli rad je

otpornost na popuštanje, zbog toga što su radne temperature kojima su
izloženi ovi materijali veće od 200 °C.
 Upravo zbog dužeg rada pri visokim temperaturama, dolazi do pada tvrdoće,
promjena mikrostrukture i toplinskog umora.
 Neki alati za topli rad moraju ispuniti i dodatne zahtjeve, kao što su: otpornost
na trošenje, otpornost na intenzivnu oksidaciju, otpornost na pojavu plastičnih
deformacija i dovoljna žilavost (otpornost na udarno opterećenje).
 Dobra žilavost i otpornost na toplinski umor postižu se niskim masenim
udjelom ugljika, dok se otpornost na popuštanje postiže legiranjem (legirni
elementi kod alatnih čelika za topli rad su: W, Mo, Cr, V, Ni).

BRZOREZNI ČELICI

 Brzorezni čelici su legirani sa elementima – jakim karbidotvorcima: Cr, W, V,

Mo; koji sa povišenim udjelom ugljika (0,7-1,3 %) stvaraju karbide postojane
pri visokim temperaturama.
 Zbog svog sastava i mikrostrukture, glavne odlike brzoreznih čelika su visoka
otpornost na trošenje i otpornost na popuštanje pri visokim radnim
temperaturama (500 – 600 °C), ali zbog toga niska žilavost.
 Koriste se za rezne alate koji rade s velikim brzinama rezanja, a zbog visokog
stupnja legiranosti, brzorezni čelici su najskuplji od svih alatnih čelika.
 Posebno je važna toplinska obrada brzoreznih čelika. Provodi se
predgrijavanje u tri stupnja, zbog niske toplinske vodljivosti ove skupine alatnih
čelika i zbog njihove osjetljivosti na nagle temperaturne promjene. Slijedi
držanje na temperaturi austenitiziranja i hlađenje sa te temperature i to u
solnoj kupki, u ulju ili na zraku.
 Za provođenje postupaka toplinske obrade brzoreznih čelika, treba imati
posebnu opremu (niz solnih kupki ili vakuumsku peć).

2.5. ŽELJEZNI LJEVOVI

 Lijev je metalna legura koja nakon ulijevanja u kalup i skrućivanja
(kristalizacije) nije bila podvrgnuta toplom ili hladnom oblikovanju
deformiranjem.
 Ljevovi se koriste onda kada tehnički nije izvedivo oblikovanje na neki drugi
način, pa se to uglavnom odnosi na dijelove složenih oblika i velikih dimenzija
(postolja i kućišta strojeva i sl.). Također treba reći da su ljevovi jeftiniji od
običnih čelika, jer je cijena sirovog željeza za proizvodnju ljevova niža od
cijene sirovine za dobivanje čelika.
 U širem smislu, željezni ljevovi se dijele na: čelične ljevove (ako je postotak C
< 2 %) i bijele, odnosno sive ljevove (ako je postotak C > 2%).
 Općenito, ljevove možemo svrstati u skupine, kako je prikazano u nastavku.

23
Skupine željeznih ljevova:
 čelični lijev (ČL);
 bijeli tvrdi lijev (BTL);
 sivi lijev (SL);
 nodularni – žilavi lijev (NL);
 temper – kovkasti lijev (crni feritni CTEL, crni perlitni PTEL i bijeli BTEL).

 Ljevovi se mogu sistematizirati prema: mehaničkim svojstvima, tehnološkom

postupku dobivanja, prema kemijskom sastavu i prema mikrostrukturi.
 Čelični lijev pripada skupini ljevova sa malim masenim udjelom ugljika (do 0,5
%), dok temper lijev, bijeli tvrdi lijev, sivi lijev i nodularni lijev pripadaju u
skupinu ljevova sa visokim masenim udjelom ugljika (2,2 – 4,5 %).

Mikrostruktura se odnosi na vrstu kristalizacije, gdje se razlikuju tri stanja:

 metastabilna kristalizacija (ugljik je vezan u cementitu);
 stabilna kristalizacija (ugljik je samo u obliku grafita);
 mješovita (stabilna/metastabilna) kristalizacija (ugljik je i u obliku grafita i u
obliku cementita).

Grafit se pojavljuje u tri osnovna oblika, a to su: listićav ili lamelaran (kod
sivog lijeva), kuglast (kod žilavog lijeva) i čvorast (kod temper lijeva) - skice.
Osim ova tri osnovna oblika, postoji još i poseban oblik listićavog grafita, koji
se naziva vermikularni (prema lat. vermicula, što znači crv).

ČELIČNI LIJEV

 Čelični lijev je Fe-C legura, s manje od 2 % C, koja kristalizira metastabilno, a

nakon lijevanja u kalup nije toplo oblikovana (valjana, kovana).
 U današnje vrijeme, čelični lijev se najčešće tali u elektrolučnim ili u
indukcijskim pećima. Šarža se sastoji od bijelog sirovog željeza, čelične
lomljevine i ferolegura, kojima se regulira sastav čeličnog lijeva. Također se
kao dodatak u elektrolučnu peć dodaje vapno.
 Odljevci od čeličnog lijeva se vrlo rijetko koriste odmah nakon lijevanja, jer
gruba ljevačka Widmannstättenova mikrostruktura (feritno – perlitna), daje
nisku istezljivost i žilavost.

 Čelični lijev se primjenjuje ako nije dovoljna čvrstoća sivog i temper lijeva,
zatim za vrlo velike dimenzije i mase i ako je nužno primijeniti visokougljične,
visokolegirane vrste otporne na trošenje, koje se zbog slabe oblikovljivosti
deformiranjem moraju lijevati.
 Dijelovi koji se izrađuju iz čeličnog lijeva imaju višu cijenu od onih izrađenih od
sivog ili temper lijeva, zato što se postavljaju visoki zahtjevi na čistoću i sastav
taljevine, kao i zbog visokog tališta i potrebne naknadne toplinske obrade.

24
BIJELI TVRDI LIJEV

 Bijeli tvrdi lijev se dobiva metastabilnom kristalizacijom Fe – C legura s više

od 2 % C. Kako bi se spriječila grafitizacija, treba ograničiti postotak silicija, a
povisiti postotak cementatora mangana (u odnosu na sivi lijev), kako bi taj
element osigurao intenzivnije stvaranja Fe3C.
 Kemijski sastav taljevine je slijedeći: 2,5 – 3,5 % C; < 0,6 % Si; 3 – 4 %
Mn; < 0,9 % P; < 0,25 % S.
 S obzirom na mikrostrukturu po presjeku se razlikuju: potpuno metastabilno
kristalizirana mikrostruktura po cijelom presjeku i mješovito kristalizirana
mikrostruktura kod koje su samo površinski slojevi do određene dubine
kristalizirali metastabilno, dok je sredina presjeka kristalizirala stabilno ili
mješovito.
 Legiranjem se mogu dobiti i posebne vrste bijelog tvrdog lijeva i to: vrste koje
su legirane sa Ni i vrste koje su legirane sa Cr i Mo.

Svojstva bijelog tvrdog lijeva:

 tvrdoća viša od 400 HV;
 visoka otpornost na abrazijsko trošenje;
 slaba duktilnost;
 neobradljivost odvajanjem čestica.

 Bijeli tvrdi lijev se primjenjuje za odljevke jednostavnijeg oblika, koji trebaju biti
tvrdi i otporni na abrazijsko trošenje.
 Bijeli tvrdi ljevovi se mogu taliti u kupolci, ali isto tako i u plamenim ili
električnim pećima.
 Livljivost tvrdog lijeva je slabija od livljivosti sivog lijeva.
 Do danas, bijeli tvrdi ljevovi nisu u potpunosti normirani, a od mehaničkih im
se svojstava ispituje tvrdoća (HV).

SIVI LIJEV

Sivi lijev je željezna legura s više od 2 % C, koja kristalizira mješovito: u

primarnoj i prvom dijelu sekundarne kristalizacije pretežno stabilno, a u drugom
dijelu sekundarne kristalizacije gotovo samo metastabilno.
 Dobiva se pretaljivanjem sivog sirovog željeza i stare lomljevine čelika i lijeva
u kupolci.
 Sivi lijev nije najkvalitetniji materijal, ali je vrlo često najekonomičniji, zbog toga
što nudi optimalan kompromis cijene i svojstava, pa u strojogradnji nalazi
široku primjenu.
 Kemijski sastav je slijedeći: 2,5 – 4,5 % C; 0,3 – 1,2 % Mn; 1 – 4 % Si; 0,4 –
1,5 % P; < 0,1 % S.
 Dakle, element koji forsira grafitizaciju, kod sivog lijeva je silicij.
 Silicij je, naime, jaki grafitiizator, koji omogućava stvaranje grafita, iako
ohlađivanje nije izuzetno sporo.
 Mangan je jaki cementator, koji je koristan zbog stvaranja neškodljivog spoja
MnS.
 Fosfor je grafitizator koji uglavnom poboljšava livljivost, odnosno bolje
popunjavanje kalupa, a općenito je štetan, jer smanjuje žilavost.
 Sumpor je cementator i kao štetna primjesa dolazi nužno iz koksa i sirovine.

25
 Mikrostruktura sivog lijeva je dvojna i sastoji se od: nakupina listića grafita i
željezne osnove koja je feritna, perlitna iili feritno-perlitna, a može se pojaviti i
slobodni cementit.

SVOJSTVA SIVOG LIJEVA

 Tehnološka svojstva: mogu se lijevati odljevci svih masivnosti, jednostavna i
jeftina proizvodnja, dobra livljivost i rezljivost i slaba zavarljivost (zbog visokog
postotka ugljika).
 Mehanička svojstva: niska vlačna čvrstoća, visoka tlačna čvrstoća, niska
istezljivost i slaba žilavost.

NODULARNI (ŽILAVI) LIJEV

 Nodularni lijev je ljevačka pseudobinarna legura željeza i ugljika, koji se

pretežnim dijelom izlučio u obliku kuglastog grafita.
 Zasip od specijalnog sivog sirovog željeza se tali u elektropeći, a taljevina se
obrađuje elementima globulatorima (0,5 % Mn kod podeutektičkih vrsta i 0,5 %
Ce kod nadeutektičkih vrsta), koji pomažu izlučivanje grafita u obliku kuglica
(nodula). Nakon toga se taljevina ulijeva u pješčane kalupe. Ovaj postupak
dobivanja je složeniji i skuplji, nego kod dobivanja ostalih vrsta ljevova.
 Kemijski sastav je slijedeći: 3,2 – 3,8 % C; 2,4 – 2,8 % Si; < 0,5 % Mn; < 0
045 % P; < 0,01 % S.

SVOJSTVA NODULARNOG LIJEVA

 Mehanička svojstva nodularnog lijeva su bolja od svojstava sivog lijeva, ali
slabija od svojstava čeličnog lijeva.
 Dobro se obrađuje odvajanjem čestica i može se zavarivati. Otpornost na
trošenje, koroziju i oksidaciju je bolja nego kod sivog lijeva s listićavim
grafitom. Ima dobra ležišna svojstva, a legiranjem se mogu postići i neka
specijalna svojstva, kao što je na primjer otpornost na djelovanje agresivnih
medija.

Primjena nodularnog lijeva je za koljenaste i bregaste osovine motora,

košuljice cilindara motora i kompresora, zupčanike i slično.

TEMPER (KOVKASTI) LIJEV

Temper lijev se dobiva tako da se bijelo kristalizirani lijev (bijeli sirovi lijev) žari
tzv. „temper postupkom“, pa time ugljik iz željeznog karbida: ili kristalizira u obliku
tzv. temper ugljika, ili se većim dijelom ukloni iz lijeva procesom razugljičenja.

Ovisno o atmosferi u kojoj se provodi žarenje, dobiva se:

 crni temper lijev (sivi prijelom od grafita, žarenjem u neutralnoj atmosferi);
 bijeli temper lijev (svjetliji prijelom do ferita i perlita, žarenjem u oksidacijskoj
atmosferi).
Sastav odljevaka bijelog lijeva za bijeli temper lijev se razlikuje od sastava
odljevaka bijelog lijeva za crni temper lijev.
Sirovina za bijeli temper lijev je jeftinija od one za crni temper lijev.

26
2.6. LAKI I OBOJENI METALI

• BAKAR I NJEGOVE LEGURE

• NIKAL I NJEGOVE LEGURE
• KOBALT I NJEGOVE LEGURE
• ALUMINIJ I NJEGOVE LEGURE
• TITAN I NJEGOVE LEGURE
• MAGNEZIJ I NJEGOVE LEGURE

BAKAR I NJEGOVE LEGURE

 Bakar (Cu) i njegove legure se koriste još od davnih vremena, a danas bakar
svoju primjenu ponajviše nalazi u elektrotehnici. Kao konstrukcijski materijali,
koriste se uglavnom legure bakra (strojogradnja i brodogradnja).
 Svojstva bakra su: električna svojstva čistog bakra su bolja od svih metala
(osim srebra na volumnoj osnovi i aluminija na masenoj osnovi), bakar ima
visoku toplinsku vodljivost, većina bakrenih legura ima odličnu duktilnost u
žarenom stanju, bakar je dobro korozijski postojan u atmosferi i u morskoj
vodi, jer se na njegovoj površini stvara tzv. «patina».
 Nedostaci bakra su: skup je, ima visoko talište, ne smije se koristiti u dodiru s
hranom ili u preradi namirnica (jer se prekrije otrovnom zelenom prevlakom –
bakrenim acetatom).

BAKAR
 Nelegirani bakar - ima vrlo bitno tehničko svojstvo, a to je električna
vodljivost. Električna vodljivost čistog bakra je ovisna o njegovoj čistoći, pri
čemu nepovoljno utječu primjese topljive u bakru.
 Od elemenata, nepovoljan utjecaj imaju kadmij i fosfor. Kadmij se dodaje
telefonskim žicama radi povećanja čvrstoće. Elementi koji se ne tope u bakru,
ne utječu na njegovu električnu vodljivost (kisik, olovo, telur).
 Dobra toplinska i električna vodljivost bakra, temelje se na pokretljivosti
slobodnih elektrona metalnih stanja, a to je svojstvo važno kod izmjenjivača
topline.

 Čvrstoća nelegiranog bakra je ovisna o otopljenim primjesama, tako da

najčišći bakar ima malu čvrstoću. Povećanje temperature znatno smanjuje
čvrstoću i to vrlo naglo.
 Zavarivanje bakra je otežano zbog njegovog svojstva dobre toplinske
vodljivosti. Kod bakra koji sadrži kisik pod djelovanjem vodika iz plina koji se
koristi za zavarivanje, ili iz zaštitnog plina, postoji opasnost od pojave tzv.
«vodikove bolesti». Kada jednom nastane, vodikova se bolest više ne može
ukloniti, pa se dijelovi koje je zahvatila moraju baciti.
 Bakar je kemijski postojan u neutralnim i lužnatim vodenim otopinama, a
nagrizaju ga kiseline.

 Niskolegirani bakar – uz dodatak manjih količina pravilno odabranih legirnih

elemenata, može se povisiti čvrstoća bakra, a da se pritom zadrži
odgovarajuća električna vodljivost.

27
 S obzirom na činjenicu da otopljeni elementi u kristalu mješancu znatno
smanjuju električnu vodljivost bakra, precipitacijskim očvrsnućem se mogu
postići optimalne kombinacije vrijednosti čvrstoće i električne vodljivosti.
 Od takvih je legura u strojarstvu najvažniji bakar legiran berilijem, koji ima
dobra mehanička i tribološka svojstva, koja se postižu toplinskim
očvršćivanjem.
 Osim električne vodljivosti i čvrstoće, niskolegirani bakar ima i dobru otpornost
na popuštanje.

BAKRENE LEGURE
 Bakrene legure se obično klasificiraju s obzirom na glavne legirne elemente,
tako da su glavne vrste legura bakra označene svojim tradicionalnim imenima:
mjedi i bronce.
 Mjedi su legure bakra s cinkom, kojima mogu biti dodani i drugi elementi, a
postoje dvije vrste mjedi: α-mjedi, koje su oblikovljive deformiranjem u
hladnom stanju i (α+β)-mjedi, koje su oblikovljive deformiranjem u toplom
stanju.
 Bronce su legure bakra s kositrom. Ostale vrste bronce mogu sadržavati
pored bakra još: cink, olovo, aluminij, željezo, mangan, berilij, silicij, itd.

U nastavku su navedene glavne skupine bakrenih legura:

Legure bakra s cinkom
 legure bakra s cinkom (>50 % Cu i < 44 % Zn) – mjedi
 legure bakra s niklom i cinkom (10-30 % Ni) – novo srebro
Legura bakra bez cinka
 legure bakra s kositrom (< 15 % Sn) – kositrene bronce
 legure bakra s aluminijem (< 14 % Al) – aluminijske bronce
 legure bakra s kositrom i/ili olovom (< 10 % Sn i/ili < 25 % Pb) –
olovnokositrene i olovne bronce
 legure bakra s berilijem (< 2 % Be) – berilijske bronce
 legure bakra s manganom, te silicijem i manganom – manganske i silicijske
bronce
 legure bakra s niklom (< 45 % Ni).

1. Legure bakra s cinkom

 a) Legure bakra s cinkom – mjedi – najrasprostranjenije su legure bakra,
koje imaju raznoliku primjenu, zbog slijedećih svojstava: dobra električna i
toplinska vodljivost, dobra mehanička svojstva, mogućnost prerade u hladnom
i u toplom stanju i antikorozivnost.
 Hladno gnječene α-mjedi su po mikrostrukturi jednofazne homogene legure, a
primjenjuju se zbog dobre duktilnosti. Osjetljive su na napetosnu koroziju
(engl. season cracking).
 Toplo gnječene (α+β)-mjedi su legure s više od 37 % cinka i do 60 % bakra, te
su gotovo potpuno oblikovljive toplom preradom. Topla prerada se izvodi u β-
mikrostrukturnom području, α-faza je potpuno apsorbirana u β –fazi, tako da je
najbolje temperaturno područje za toplu preradu između 650 i 750 °C.
Smanjena žilavost i heterogenost povoljne su za poboljšavanje obradljivosti
odvajanjem čestica, a za daljnje poboljšanje ovih postupaka obrade, legurama
se dodaje olovo (1 – 3 % Pb).

28
 Posebne mjedi imaju u svom sastavu 54 – 62 % Cu i oko 7 % drugih
elemenata, a ostatak je Zn. Legirni elementi se dodaju radi poboljšanja
korozijske postojanosti i drugih svojstava. Elementi koji se dodaju su: aluminij,
nikal, željezo, mangan, silicij i kositar.

b) Legure bakra s niklom i cinkom – novo srebro – to su legure koje u sastavu

imaju 55 – 63 % Cu, zatim 10 – 30 % Ni, dok je ostatak Zn. Ove legure imaju
srebrnastu boju, a nazivaju se još i alpaka, ili argentan.
 Cink je element koji poboljšava livljivost i pojeftinjuje leguru. Ove su legure
duktilne i mogu se hladno oblikovati, a osjetljive su na napetosnu koroziju, kao
i mjedi.

2. Legure bakra bez cinka – bronce

a) Kositrena bronca – svojstva kositrene bronce su posljedica njezine
mikrostrukture.
 Zbog velikog razmaka između likvidus i solidus linije, velika je i razlika u
kemijskom sastavu između taljevine i skrućenog dijela legure, na bilo kojoj
temperaturi.

 Lijevane kositrene bronce se koriste za izradu kliznih ležaja. Većina kositrenih

bronci sadrži male količine fosfora (do 0,05 %), preostalog od kemijske
redukcije koja je provedena prije lijevanja zbog uklanjanja kisika, te ih se često
pogrešno naziva fosforne bronce. Naime, prave fosforne bronce su one
bronce kojima je fosfor namjerno dodan u masenom udjelu od 0,1 do 1 %.
 Gnječenjem oblikovljive fosforne bronce sadrže do 8 % kositra i do 0,3 %
fosfora; osim što povećava čvrstoću, fosfor poboljšava i otpornost na koroziju,
te smanjuje faktor trenja.
 Lijevane fosforne bronce sadrže do 13 % kositra i do 1 % fosfora i koriste se
za ležaje i slične komponente, kod kojih se zahtijeva mali faktor trenja, uz
visoku čvrstoću i žilavost.
 Crveni lijev pripada grupi bronci u kojima je skupi kositar jednim dijelom
zamijenjen jeftinijim cinkom. Pri tome cink djeluje reducirajuće kao i fosfor.
Osim cinka, dodaje se i 4 – 6 % olova. Olovo povećava homogenost legure
popunjavanjem mikropora između dendrita. Crveni lijev najviše zamjenjuje
lijevanu broncu. Odljevci od crvenog lijeva se koriste za izradu dijelova
strojeva i aparata kod kojih se zahtijeva dobra otpornost na koroziju.

b) Aluminijska bronca – ove se bronce mogu podijeliti u dvije grupe: oblikovljive

legure (hladno i toplo) i livljive legure.
 Po svojstvima su vrlo slične Cu-Sn broncama, ali su jeftinije, jer se skupi
kositar zamjenjuje aluminijem.
 Imaju dobru otpornost na trošenje, dobru korozijsku postojanost, otpornost na
oksidaciju, te sposobnost zadržavanja čvrstoće pri višim temperaturama.
 Kod aluminijskih bronci se javljaju poteškoće kod lijevanja. Naime, zbog lake
oksidacije aluminija na visokim temperaturama lijevanja (>1100 °C) stvara se
oksidna kožica i troska na tekućem metalu, koje dospijevaju u kalup tijekom
lijevanja.
 Hladno gnječene α-legure sadrže 4 – 8 % Al i do 4 % Ni, koji pojačava
korozijsku otpornost.

29
 Toplo gnječene i lijevane legure sadrže 8 – 12 % Al. Dodaju se i drugi
elementi: nikal, mangan i željezo. Toplo oblikovljive su legure sa 8 – 10 %
aluminija, a oblikuju se kovanjem ili valjanjem, što ovisi o njihovoj primjeni.
 Legure za lijevanje u pijesak ili kokilu sadrže od 9,5 – 12 % Al, sa različitim
udjelom nikla i željeza (do 5 % svakog elementa) i mangana do 1,5%.

c) Olovna i olovnokositrena bronca – ovim se legurama dodaje do

3 % olova za poboljšanje rezljivosti. To su lijevane legure koje uglavnom služe
za klizne ležajeve. Imaju povećanu toplinsku vodljivost, te veliku otpornost na
trošenje, kao i otpornost na zaribavanje, jer olovo djeluje privremeno i kao
sredstvo za podmazivanje, ako izostane normalno podmazivanje.
 Primjeri legura bakra s olovom i kositrom: G-CuPb5Sn, G-CuPb10Sn, G-
CuPb15Sn, G-CuPb20Sn.

d) Berilijska bronca – to je legura bakra s berilijem, kojoj je glavno svojstvo

dobra električna vodljivost. Berilijska bronca sadrži oko 1,5 – 2 % Be, a također
može sadržavati i manji dodatak kobalta ili nikla. Primjenjuje se u hladno
gnječenom i toplinski očvrsnutom stanju. Svojstva berilijske bronce su: otpornost
na trošenje, električna vodljivost, kemijska postojanost i nemagnetičnost, pa se
koriste za izradu opruga kod preciznih aparata i sl.

e) Manganska bronca – ova vrsta bronce je otporna na koroziju u morskoj vodi i

ima veliku sposobnost prigušenja vibracija. Namijenjena je za lijevanje, ali se
dade i hladno i toplo oblikovati. Nedostaci su ove bronce visoka cijena i loša
rezljivost.
Silicijska bronca – to je rijetko dvokomponentna legura, koja uz silicij sadrži
mangan, nikal, željezo ili cink, pogodna je za hladnu i toplu obradu i dobre je
korozijske postojanosti, te ima visoku žilavost.

f) Legure bakra s niklom - Cu i Ni su vrlo blizu u periodnom sustavu, oba imaju

FCC rešetku sličnih parametara gustoće, pa zbog toga imaju potpunu
rastvorljivost u rastaljenom i čvrstom stanju. Imaju dobru obradljivost i veliku
korozijsku postojanost. Legura Cu-Ni je posebnih električnih svojstava - legura
CuNi44 („konstantan“), a koristi se za termoelemente i grijače. Svojstva ove
legure su: visok električni otpor i mala toplinska rastezljivost.

NIKAL I NJEGOVE LEGURE

NIKAL
 Nikal (Ni) je materijal koji je tehničkih zanimljiv zbog svojih mehaničkih,
fizikalnih i tehnoloških svojstava, kao i zbog otpornosti na koroziju.
 Svojstva nikla su: hladna oblikovljivost, žilavost pri niskim temperaturama i
otpornost pri visokim temperaturama.
 No, korozijska otpornost je svakako najvažnije svojstvo čistog nikla. Nikal je
zbog stvaranja zaštitnog sloja otporan na atmosferske utjecaje, postojan je u
morskoj vodi, neokisidirajućim hladnim kiselinama, lužnatim otopinama i
rastaljenim jakim lužinama.
 Nikal je feromagnetičan metal, a s time povezana magnetostrikcija omogućava
primjenu nikla u podvodnim ultrazvučnim dubinomjerima. Naime

30
 magnetostrikcija je mala promjena volumena, koja se javlja magnetnom
uzbudom.

LEGURE NIKLA
 Legure na osnovi nikla imaju FCC kristalnu strukturu, što u tehničkoj primjeni
znači da kod njih ne dolazi do prijelaza iz žilavog u krhki prijelom sa
snižavanjem temperature, pa se mogu nazvati žilavim materijalima.
 Legure nikla su razvijene zbog svojih svojstava otpornosti na koroziju i
otpornosti pri visokim temperaturama. Tako se razvila grupa materijala, koji se
nazivaju «superlegure». Ovi materijali su vrlo skupi, zbog cijene legirnih
elemenata i zbog složene tehnologije proizvodnje, kojom se treba dobiti
materijal koji zadržava čvrstoću u određenim granicama pri zadanim radnim
temperaturama.
 Legure nikla koje su otporne na koroziju i postojane pri visokim
temperaturama, svrstavaju se u grupe prema legirnim elementima koje
sadrže.
 «Superlegure» su zapravo višekomponentni sustavi na osnovi nikla i kobalta s
visokim udjelom kroma i manjim udjelima visokotaljivih elemenata – molibdena
i volframa, te titana i aluminija.
 Legure su predviđene za kratkotrajni rad do 1400 °C i koriste se za izradu
zrakoplovnih plinskih turbina, brodskih turbina, te uređaja u energanama i sl.
 Obradljivost odvajanjem čestica i oblikovanjem se otežava sa porastom
stupnja legiranosti, pa se legure s visokim udjelom kobalta (najviša legiranost),
pretežno lijevaju.

KOBALT I NJEGOVE LEGURE

 Kobalt (Co) se javlja u dvije modifikacije: ispod 1495 °C je FCC

β-modifikacija, a ispod 417 °C je stabilna heksagonska α-modifikacija.
Prekristalizacija protječe tzv. preklopnim mehanizmom, što se može opisati
kao martenzitna pretvorba.
 Kobalt je ograničeno hladno oblikovljiv i dobro toplo oblikovljiv, te je otporan pri
višim temperaturama, a kao legirni element kod superlegura, služi za
povišenje čvrstoće.
 Svoju primjenu kobalt nalazi za nerotirajuće dijelove plinskih i mlaznih motora,
zatim za implantate u ljudskom tijelu, te za legure za navarivanje i za zubarske
legure.
 Legure kobalta – najvažniji su toplinski otporan lijev, te kovane i sinterirane
legure koje se ubrajaju u grupu superlegura.
 Sastav kobaltovih superlegura se kreće u granicama: 30 - 65 % Co, 15 - 30 %
Cr, < 20% Fe, < 32% Ni i < 1,1 % C + W, Mo, V, Ti, Nb, Ta, Zr i B.
 Superlegure na bazi kobalta (kao i na bazi nikla) ne preporučuje se koristiti na
temperaturama većim od 1000 °C.

31
ALUMINIJ I NJEGOVE LEGURE

 Aluminij (Al) se u prirodi nalazi u obliku oksida i smjese oksida, iz kojih se

metal izdvaja skupim elektrolitskim postupkom, najčešće zagrijavanjem sa
oksidacijskim sredstvom, pri čemu metal ekstrahira iz oksidne rude, a dobiveni
sirovi metal se rafinira, čime se omogućuje oksidacija većine prisutnih
nečistoća.
 Aluminij pripada metalima niskog tališta, a u zemljinoj kori ga ima oko 7,5 %;
ali ne u elementarnom obliku, nego u obliku spojeva – oksida ili mješavine
oksida Al2O3.

 Glavna svojstva koja određuju primjenu aluminija kao inženjerskog

materijala su:
 povoljan omjer čvrstoće i gustoće (legiranjem i precipitacijskim
očvrsnućem se mogu proizvesti legure koje imaju specifičnu čvrstoću
kao i mnogi čelici);
 omjer električne vodljivosti i čvrstoće je najpovoljniji među svim
metalima i zbog toga se aluminij sve više koristi za prijenos električne
energije;
 aluminij ima veliki afinitet prema kisiku, a korozijska postojanost mu je
ipak relativno velika i na njoj se osniva široka primjena aluminija u
graditeljstvu.

TEHNIČKI ALUMINIJ
 Nelegirani aluminij se koristi zbog male gustoće i korozijske postojanosti, kao
i zbog lijepog izgleda.
 Antikorozivnost aluminija se temelji na postojanju gustog oksidnog i
nepropusnog filma, koji se stvara na površini metala na zraku i u vodenim
otopinama.
 Aluminij nije otporan na tvari koje razaraju zaštitni oksidni sloj, a to su prije
svega lužine koje ga otapaju u koncentriranom stanju.
 Kvaliteta oksidnog sloja može se poboljšati postupcima fosfatiranja i
kromatiranja. Poznat je postupak elektrokemijske oksidacije (anodizacije).
Radi se o postupku umjetnog podebljanja prirodnog oksidnog filma, koji je
poznat i pod imenom eloksiranje.
 Svojstva aluminija mogu se poboljšati postupcima toplinske obrade.
 Osim otpornosti na koroziju, aluminij također ima visoku električnu, kao i
toplinsku vodljivost.
 Aluminij sa kubičnom plošno centriranom rešetkom je vrlo dobro toplo i hladno
oblikovljiv materijal. Aluminij se (zbog visokog sjaja koji se može postići) koristi
za visokovrijedne površine kao što su zrcala reflektora (i drugi dijelovi kod
kojih je najvažniji sjaj u dekorativne svrhe) i tada se mora koristiti najčišći
aluminij.
 Primarni se aluminij koristi samo u gnječenom stanju, a svoju primjenu nalazi
za posude i rezervoare, aparate, te u kemijskoj i prehrambenoj industriji i u
graditeljstvu.
 S obzirom na činjenicu da je aluminij mekan i s niskom vlačnom čvrstoćom,
uglavnom se koriste aluminijske legure.

32
ALUMINIJSKE LEGURE
 Legiranje aluminija se provodi zbog poboljšanja mehaničkih svojstava i to
naročito vlačne čvrstoće i tvrdoće.
 Legure aluminija se koriste u lijevanom i u gnječenom stanju, a glavni legirni
elementi su: bakar, magnezij, silicij, cink i mangan. Svi legirni elementi su kod
dovoljno visokih temperatura potpuno topljivi u rastaljenom aluminiju. Utjecaj
legirnih elemenata na mikrostrukturu prikazuje se dijagramima stanja.

SEKUNDARNI ALUMINIJ
 Aluminij i njegove legure koje su već bile u upotrebi, zatim otpaci od primarne
proizvodnje aluminija i strugotina od obrade, koriste se iz ekoloških razloga u
što je moguće većoj mjeri, a i zbog toga što je vrlo veliki utrošak energije kod
proizvodnje aluminija.
 Tako se pretaljivanjem otpadnog materijala dobiva tzv. sekundarni aluminij,
koji se uglavnom koristi za izradu odljevaka i koji je nepovoljniji od primarnog
aluminija u slučaju kada se od materijala prvenstveno očekuje dobra električna
vodljivost i antikorozivnost.
 Zbog onečišćenja sekundarnog aluminija ne mogu se postići isti zahtjevi, jer
se oni temelje na minimalnom masenom udjelu nečistoća.

TITAN I NJEGOVE LEGURE

Titan (Ti) se ubraja među raširene elemente i u zemljinoj ga kori ima oko
0,7 %.
 U prirodi se nalazi kao rutil (TiO2) i ilmenit (FeTiO3). Glavna nalazišta su u
Rusiji, Kanadi, Norveškoj, Australiji, Indiji i Africi.
 Titan i njegove legure imaju povoljan omjer čvrstoće i gustoće u
temperaturnom području od -200 pa do +550 °C i zato su u prednosti pred
nekim drugim inženjerskim materijalima. Imaju također dobru otpornost na
umor i puzanje, malu toplinsku rastezljivost i visoku postojanost u agresivnim
sredinama.
 Nedostatak je što su troškovi proizvodnje i prerade ovog materijala vrlo visoki,
pa je upotreba titana i njegovih legura znatno ograničena.

TEHNIČKI TITAN
 Titan je polimorfan materijal (od 20 pa do 885 °C HCP α – titan, a od
885 °C do tališta 1670 °C BCC β – titan).
Svojstva su mu slijedeća:
 relativno niska gustoća (4500 kg/m3);
 povoljna specifična čvrstoća (od -200 do + 550 °C);
 relativno visok modul elastičnosti (110 000 N/mm2);
 značajna otpornost na umor i na puzanje;
 mala toplinska rastezljivost;
 visoka postojanost u različitim agresivnim medijima (morska voda, kiseline) –
stvara se oksidni sloj;
 veliki afinitet prema O2, C, N2, i H2, naročito iznad 950 °C;
 teško je obradljiv odvajanjem čestica jer je žilav, pa postoji opasnost od
zapaljenja strugotine;
 ima ograničenu sposobnost hladnog oblikovanja (HCP-rešetka), bolje je toplo
oblikovljiv;

33
 teže je zavarljiv (u zaštitnoj atmosferi);
 ima relativno visoku cijenu.

Titan se može koristiti za konstrukcijske i za nekonstrukcijske namjene; vrste

tehničkog titana niže čvrstoće koriste se uglavnom kada se traži otpornost na
koroziju i oblikovljivost.

TITANOVE LEGURE
 Titanove legure se prema mikrostrukturi mogu podijeliti na: α, β i
(α + β) legure.
 Glavni stabilizatori α faze su: C, O, N, Al, Sn.
 Stabilizatori β faze su: Cr, Ni, Mo, Fe, Ta.

MAGNEZIJ I NJEGOVE LEGURE

Magnezij (Mg) i njegove legure imaju najmanju gustoću od svih tehnički

zanimljivih legura, a istovremeno imaju osrednju vlačnu čvrstoću.
 Kao konstrukcijski materijal se uglavnom koriste legure magnezija, iako one
još nisu u potpunosti usvojene u primjeni, s obzirom na mogućnosti koje
pružaju, a razlog tome je visoka kemijska reaktivnost magnezija.
 Legure magnezija zahtijevaju posebne zaštitne mjere protiv samozapaljenja
tijekom postupka lijevanja, a isto tako i kod obrade odvajanjem čestica, pa o
tome treba voditi računa.
 Razvoj legura magnezija je danas usmjeren na primjenu u automobilskoj i
zrakoplovnoj industriji.

MAGNEZIJ
 Magnezija u zemljinoj kori ima oko 1,95 %, a dobiva se iz karnalita (magnezij-
kalij klorida), a dijelom i iz mora, koje ga sadrži oko 0,15 %.
 Uglavnom se dobiva elektrolizom, a manjim dijelom tehničkom redukcijom i
destilacijom.
 Lako je zapaljiv i gori bijelim intenzivnim plamenom. Glavni mu je nedostatak
afinitet prema kisiku. Magnezij ima HCP strukturu.
 Nelegirani magnezij se koristi kao konstrukcijski materijal, a služi za
dezoksidaciju metala, toplinsku redukciju metala i legura, ali i za legiranje.
MAGNEZIJSKE LEGURE
 Glavni legirni elementi kod komercijalnih legura su: aluminij, cink, mangan,
torij, cirkonij i cer, a ponekad bakar i silicij.
 Magnezijske legure mogu se oblikovati deformiranjem pri povišenim
temperaturama, ali je istezljivost niža u usporedbi sa napr. aluminijem.
Prednosti magnezijskih legura:
 mala masa;
 velika sposobnost prigušenja vibracija;
 izvanredna rezljivost.
Nedostaci magnezijskih legura:
 slaba otpornost na koroziju;
 ograničena mogućnost hladne obrade deformiranjem;
 nizak modul elastičnosti;
 gornja temperaturna granica je 300-350 °C.

34
Većina komercijalnih Mg legura (lijevanih ili gnječenih) dijele se u dvije
grupe:
 Mg-Al-Mg-Zn, ili Mg-Al-Zn;
 Mg-Zr s cinkom, torijem ili cerom.
 Nezaštićeni dijelovi magnezijskih legura na zraku se prekrivaju sivom
oksidnom prevlakom, koja nije postojana u agresivnim sredinama. Zato
zahtijevaju djelotvornu zaštitu, kao što je uranjanje u smjesu nitratne kiseline i
kalijevog bikromata.
 Mehanička svojstva legura magnezija ovise o sastavu, postupku dobivanja i
toplinskoj obradi.

35