Lars Kepler

Paganinijev ugovor

sa švedskog prevela
Željka Černok

scan i obrada:

Izdavač:
Fraktura

2
U MIRNOJ, SVIJETLOJ NOĆI bez vjetra jedan je brod pronađen kako ga nosi voda kod Jungfrufjärdena
u južnom stockholmskom arhipelagu. More je snene, plavosive boje i lagano se ljulja u magli.
Starac vesla u svom čamcu i nekoliko puta zazove, ali mu sve više postaje jasno da mu nitko
neće odgovoriti. Sat je vremena s kopna promatrao brod, gledao kako ga struje polagano nose
unatrag prema otvorenom moru.
Starac pristane čamcem uz brod. Podigne vesla, usidri se uz platformu s koje se može
skakati u vodu, popne se uz metalne ljestve i prekorači ogradu. Na palubi je ružičasta ležaljka. Na
trenutak zastane osluškujući. Ništa se ne čuje i zato otvori staklena vrata i spusti se do salona. Kroz
velike prozore prodire siva svjetlost koja pada na namještaj od lakirane tikovine i tamnoplavu
tkaninu kojom su presvučene sofe. Nastavi dolje strmim stepenicama presvučenima blistavim
drvetom, pokraj čajne kuhinje u mraku i kupaonice, te uđe u veliku kabinu. Slabašna svjetlost sipi
kroz malene prozore uz strop i pada na bračni krevet u obliku strijele. Uz uzglavlje sjedi mlada
žena u traper jakni opušteno naslonjena na zid, sjedi raširenih nogu, a jednom se rukom oslonila na
ružičasti jastuk. Gleda starca ravno u oči upitnim, uplašenim izrazom lica.
Prođe nekoliko sekundi prije nego što shvati da je mrtva.
U dugačkoj, crnoj kosi ima kopču u obliku bijele golubice, golubice mira.
Kad joj priđe i dodirne obraz, glava joj padne prema naprijed i tanki potočić vode iscuri joj
iz usta i poteče niz bradu.
 Riječ muzika ustvari znači umjetnost muza i potječe od grčkog mita o devet muza. Svih devet bile su
kćeri moćnog boga Zeusa i titana Mnemozine, božice sjećanja. Muza glazbe, Euterpa, obično je prikazana s
flautom i njezino ime znači Razveseljavanje.
Ne postoji općeprihvaćena definicija za dar koji zovemo muzikalnost. Postoje ljudi koji nemaju
sposobnost čuti razne frekvencije tona, a postoje i ljudi koji se rode s golemim darom za glazbu i apsolutnim
sluhom, što znači da bez ikakve pomoći mogu reproducirati točan ton.
Glazbenih je genija oduvijek bilo, a neki od njih postali su i slavni kao na primjer Wolfgang Amadeus
Mozart koji je održavao koncerte po europskim dvorovima od šeste godine života i Ludwig van Beethoven koji
je komponirao mnoga svoja velika djela kad je već bio potpuno gluh.

Legendarni Nicolo Paganini rođen je 1782. u talijanskom gradu Genovi. Bio je samouk i violinist i
skladatelj. Do današnjih dana postoji samo nekolicina violinista koji mogu odsvirati Paganinijeve brze i
komplicirane kompozicije. Sve do smrti pratile su ga glasine da je u zamjenu za svoj jedinstveni talent
sklopio ugovor s vragom.
 1. Predosjećaj

PENELOPE FERNANDEZ leđima prijeđu trnci. Srce joj odjednom ubrzano kuca, baci pogled preko
ramena. Možda je to predosjećaj onoga što će se dogoditi kasnije tog dana. Iako je u studiju vruće,
Penelope osjeća da joj je lice hladno. Osjeća to još otkad su je našminkali. To je od one hladne
spužvice s tekućim puderom koja joj je prelazila preko kože, iz kose su joj izvadili kopču s
golubicom mira i stavili pjenu tako da joj slojevi kovrča sada uokviruju lice.
Penelope Fernandez ravnateljica je Švedske udruge za miri arbitražu Sada je tiho uvode u
studio Dnevnika i posjedaju pod svjetlo reflektora nasuprot Pontusa Salmana koji je direktor tvrtke
za proizvodnju ratnih materijala Silencia Defence d.d. .
Voditeljica Dnevnika Stefanie von Sydow promijeni temu, pogleda u kameru i počne pričati
o svim otpuštanjima radnika koja su uslijedili nakon što je Aktiebolaget Bofors kupio britanski
obrambeni koncern BAE Systems Limited, a onda se okrene prema Penelope:
„Penelope Fernandez, vi ste se u više rasprava vrlo kritično izjašnjavali o švedskom izvozu
oružja. Nedavno ste to usporedili s francuskim skandalom Angolagate. Visoko pozicionirani
političari i biznismeni osuđen su na duge zatvorske kazne zbog primanja mita i krijumčarenja
oružja... ali tako nešto ipak nismo vidjeli u Švedskoj?”
„To se može tumačiti na dva načina”, odgovori Penelope Fernandez. „Ili naši političari
drukčije funkcioniraju ili naš pravni sustav drukčije funkcionira.”
„Vi vrlo dobro znate”, kaže Pontus Salman, „da mi imamo dugu tradiciju...”
„Po švedskom zakonu”, prekine ga Penelope, „po švedskom zakonu zabranjena je sva
proizvodnja i izvoz ratnog materijala.”
„Naravno, tu niste u pravu”, kaže Salman. „Paragraf 3. i 6. u Zakonu o ratnom materijalu”,
precizira Penelope.
„Ali Silencia Defence je dobila pozitivnu preliminarnu procjenu”, nasmiješi se on.
„Jasno, jer inače bi se radilo o zločinu tolikog opsega da...”
„Kako god, mi imamo dozvolu”, prekine je on.
„Nemojte zaboraviti za što služi to oružje...”
„Čekajte malo, Penelope”, prekine je voditeljica Stefanie von Sydow i kimne Pontusu
Salmanu koji je upravo podigao ruku kako bi dao do znanja da nije završio.
„Svi poslovi se unaprijed procjenjuju”, objasni on. „Pregleda ih vlada ili Inspekcija za
strateške proizvode, ako ste čuli za njih.”
„Francuska ima svoju verziju Inspekcije”, ubaci se Penelope. „Ali je ratni materijal u
vrijednosti od osam milijuna kruna svejedno završio u Angoli, usprkos UN-ovom embargu,
usprkos potpunoj zabrani...”
„Sada govorimo o Švedskoj.”
 „Jasno mi je da ljudi ne žele izgubiti posao, ali bih svejedno voljela čuti kako opravdavate
izvoz goleme količine oružja u Keniju? A to je zemlja koja...”
„Nemate ništa konkretno”, prekinuo ju je. „Ništa, apsolutno ništa, zar ne?”
„Nažalost, ne mogu...”
„Imate li kakve konkretne podatke?” prekine je Stefanie von Sydow.
„Ne”, odgovori Penelope Fernandez i spusti pogled. „Ali...”
„U tom slučaju mislim da mi dugujete ispriku”, kaže Pontus Salman.
Penelope ga pogleda u oči, ljuta je i frustrirana, ali se prisili da šuti. Pontus Salman se u
ispriku nasmiješi, a onda počne priču o tvornici u Trollhättanu. Kad je Silencia Defence dobila
dozvolu za početak rada otvoreno je dvjesto radnih mjesta. Objasnio je što znači pozitivna
preliminarna procjena i kako napreduje proizvodnja. Priča polagano i u detalje tako da ne ostane
vremena za njegovu suparnicu u raspravi.
Penelope sluša i pokušava ne osjećati opasan ponos. Umjesto toga razmišlja kako će uskoro
biti s Björnom na palubi njegova broda. Namjestit će onaj krevet u obliku strijele u kabini, napuniti
hladnjak i mali zamrzivač. Već vidi svjetlucanje ohlađenih čaša dok jedu razne vrste sleđa, kuhani
krumpir, kuhana jaja i dvopek. Postavit će stol na pramcu, usidriti se uz neki otočić u arhipelagu i
nekoliko sati samo sjediti i jesti na kasno- poslijepodnevnom suncu.

*
Penelope Fernandez napusti zgradu Švedske televizije i krene u smjeru ulice Valhallavägen.
Čekala je gotovo dva sata kako bi sudjelovala u nastavku razgovora u jednom drugom jutarnjem
programu, ali onda je došao producent i rekao joj da su prisiljeni izbaciti razgovor s njom jer
moraju prikazati pet brzih savjeta kako dobiti ravan trbuh do ljeta.
U daljini na Gärdetu vidi šareni šator cirkusa Maximum. Jedan čovjek zalijeva dva slona
vodom iz cijevi. Jedan je slon podigao surlu u zrak tako da mu voda teče ravno u usta. Penelope
ima samo dvadeset i četiri godine, crna, kovrčava kosa pada joj na ramena. Oko vrata nosi kratku
srebrnu ogrlicu s malim križem koji je dobila za krizmu. Koža joj je glatka, zlaćane boje. Poput
djevičanskog ulja ili meda, napisao je jedan dječak kad su u osnovnoj školi dobili zadatak opisati
jedno drugo. Oči su joj velike i ozbiljne. Više su joj puta rekli da jako sliči na Sophiu Loren.
Penelope izvadi mobitel i nazove Björna kako bi mu rekla da stiže, na Karlaplanu će se
ukrcati na podzemnu željeznicu.
„Penny? Nešto se dogodilo?” pita on uplašenim glasom.
„Ne, zašto?”
„Sve je spremno, samo tebe nema, upravo sam ti ostavio poruku na telefonskoj sekretarici.”
„Pa nema žurbe, zar ne?”
Dok Penelope stoji na dugačkim, strmim pokretnim stepenicama koje vode do podzemne
željeznice, odjednom joj srce počne ubrzano kucati od neodređene nelagode i ona zatvori oči.
Stepenice se spuštaju sve dublje i dublje, a zrak postaje sve hladniji.
Penelope Fernandez je porijeklom iz La Libertada, jedne od najvećih regija u El Salvadoru.
Njezina majka Claudia Fernandez bila je u zatvoru za vrijeme Građanskog rata i Penelope je
rođena u zatvorskoj ćeliji u kojoj je petnaest zatvorenica činilo sve što su mogle da pomognu.
6
Claudia je bila liječnica i aktivistica u kampanjama informiranja građana. Završila je u državnom
zatvoru za koji nitko nije ni znao zato što je pokušala proširiti zahtjev za pravom na osnivanje
sindikata za Indijance.
Penelope otvori oči tek kad su stepenice došle do kraja. Osjećaj klaustrofobije je nestao.
Ponovno pomisli na Björna koji je čeka kod kluba na Långholmenu. Obožava se kupati gola kad je
na njegovom brodu, skočiti ravno u vodu i ne vidjeti ništa osim mora i neba.
Vlak uz tutnjavu stiže, sunčeva svjetlost probija se kroz prozore kad je izašao iz tunela i
popeo se gore na stanicu Gamla stan.
Penelope Fernandez mrzi rat, nasilje i oružje. Zbog te žestoke odbojnosti magistrirala je na
temu istraživanja mira i konflikata na političkim znanostima u Uppsali. S Jane Oduyjom je radila
za francusku organizaciju humanitarne pomoći Action Contre la Faim u Darfuru. Napisala je vrlo
cijenjen članak u dnevnim novinama Dagens Nyheter o ženama u izbjegličkim logorima i njihovim
pokušajima da uspostave normalan život nakon svakog napada. Prije dvije godine naslijedila je
Fridu Blom na čelnoj poziciji Švedske udruge za mir i arbitražu.
Na Hornstullu Penelope izađe iz vlaka na sunce, odjednom osjeti neobjašnjivu zabrinutost i
potrči niz Pålsundsbacken prema Söder Mälarstrandu, brzo prijeđe preko mosta do Långholmena i
krene lijevom stazom do pristaništa za male brodove. Nema vjetra i prašina stvara izmaglicu.
Björnov brod nalazi se u sjeni ispod mosta Västerbron, mreškanje vode baca mrežu svjetlosti
koja se zrcali u sivo obojenim čeličnim stupovima koji se protežu u visinu.
Vidi ga na pramcu s kaubojskim šeširom na glavi. Mirno stoji, obgrlio se rukama,
podignutih ramena.
Penelope stavi dva prsta u usta i zazviždi. Björn se trgne kao da se strašno uplašio. Pogleda
prema stazi i ugleda je. Oči su mu još uvijek uplašene dok joj se približava.
„Što je?” pita ona spuštajući se stepenicama prema marini.
„Ništa”, odgovori Björn, popravi šešir na glavi i pokuša se nasmiješiti.
Zagrle se i ona osjeti kako su mu ruke ledene, a košulja mokra na leđima.
„Skroz si znojan”, kaže.
Björn izbjegava njezin pogled.
„Ma živcirao sam se jer sam htio da što prije krenemo.”
„Jesi li uzeo moju torbu?”
On kimne i pokaže prema kabini. Brod im se malo zaljulja pod nogama, ona osjeti miris
ugrijane plastike i lakiranog drveta.
„Hej”, kaže mu veselo. „Kuda si nestao?”
Njegova kosa boje sijena strši na sve strane u malim zapetljanim dreadlocksima. Bistre plave
oči su djetinjaste, nasmiješene.
„Tu sam”, odgovori i spusti pogled.
„Na što misliš?”
„Na to da ćemo biti zajedno”, odgovori on i zagrli je oko struka. „Na seks u prirodi.”
Poljubi je u kosu.
„Tome se dakle nadaš?” prošapće ona.
„Da”, odgovori on.

7
 Nasmije se njegovoj iskrenosti.
„Većina ljudi... barem žena, sigurno misli daje to malo precijenjeno”, kaže ona. „Ležati na
zemlji medu mravima i kamenjem i...”
„To je kao kad se kupaš gola”, tvrdi on.
„Pa, možeš me pokušati nagovoriti”, kaže ona izazovno.
„I hoću.”
„Kako?” nasmije se ona i u tom trenutku joj zazvoni mobitel u platnenoj torbi.
Björn kao da se ukočio kad je čuo zvonjavu. Nestalo mu je boje iz obraza. Ona pogleda na
display i vidi da to zove njezina mlađa sestra.
„Viola”, brzo kaže Björnu, a onda se javi.
„Hola seko.” jedan auto zatrubi i sestra nešto vikne za njim.
„Prokleti luđak”, promrmlja.
„Što se događa?”
„Gotovo je”, kaže sestra. „Prekinula sam sa Sergejem.”
„Opet”, doda Penelope.
„Da”, odgovori tiho Viola.
„Oprosti”, kaže Penelope. „Znam da si tužna.”
„Ma nije strašno, nego... Mama mi je rekla da se idete provozati brodom., pa sam pomislila...
i ja bih išla s vama, ako smijem.”
Nastupi tišina.
„Može”, kaže Penelope i čuje kako joj u glasu nema entuzijazma.
Björn i ja smo htjeli biti malo sami, ali...”

8
 2. Progonitelj

PENELOPE STOJI ZA KORMILOM u prozračnom plavom sarongu omotanom oko bokova i bijelom
gornjem dijelu bikinija sa znakom mira preko desne dojke. Ljetno sunce je obasjava kroz staklo.
Oprezno je tim velikim brodom zaobišla svjetionik Kungshamn i manevrirala kroz uski tjesnac.
Njezina mlada sestra Viola ustane s ružičaste ležaljke na krmi broda. Zadnjih sat vremena sjedila je
tamo s Björnovim kaubojskim šeširom na glavi i golemim sunčanim naočalama. Pospanim je
pokretima pušila joint.
Viola pet puta lijeno pokuša nožnim prstima podići kutiju šibica s poda, a onda odustane.
Penelope ne može a da se ne nasmiješi. Viola uđe kroz staklena vrata kabine i pita treba li ona
preuzeti kormilo.
„Ako ti ne trebam, onda idem dolje napraviti margaritu”, kaže i produži dolje stepenicama.
Na pramcu leži Björn na ručniku s džepnim izdanjem Ovidijevih Metamorfoza pod glavom
umjesto jastuka.
Penelope vidi da je ograda uz njegova stopala zahrđala na dnu. Björn je od oca dobio brod
kao poklon za dvadeseti rođendan, ali nije imao novca za održavanje. Osim jednog putovanja, taj
veliki brod jedini je poklon koji je ikada dobio od oca. Kad je tata navršio pedesetu, pozvao je
Björna i Penelope u jedan od svojih najboljih hotela Kamaya Resort na istočnoj obali Kenije.
Penelope je izdržala samo dva dana u hotelu prije nego što je otputovala u izbjeglički logor u
Kubbumu u Darfuru, u južnom Sudanu gdje se nalazila francuska grupa humanitaraca Action
Contre la Faim.
Penelope uspori s osam na pet čvorova dok se približavaju mostu Skurusundsbron. Od
gustog prometa gore se ništa ne čuje. Taman su uklizali u sjenovitu vodu, kad je uz betonske
temelje mosta ugledala crni gumeni čamac. Čamac izgleda kao oni koje koristi vojna obalna straža.
Gumenjak sa čvrstim dnom i vrlo jakim motorima.
Već su gotovo prošli ispod mosta, kad Penelope primijeti da netko sjedi u čamcu. Muškarac
se sagnuo u tami, leđima okrenut njoj. Ne zna zašto joj se puls ubrzao kad ga je primijetila. Bilo je
nečeg zastrašujućeg u njegovom vratu i crnoj odjeći. Imala je osjećaj da je promatra, iako joj je bio
okrenut leđima.
Kad je ponovno isplovila na svjetlost, žmarci su joj prošli cijelim tijelom i koža joj je ostala
naježena još dugo nakon toga.
Ubrzala je na petnaest čvorova kad su prošli Duvnäs. Oba motora bruje, voda se pjeni iza
njih i brod brza preko glatke površine vode.
Penelopi zazvoni mobitel. Vidi da je zove mama. Možda je gledala raspravu na televiziji.
Penelope na sekundu pomisli kako je mama zove da joj kaže kako je lijepo izgledala i sve dobro
izložila, ali zna da su to samo puste želje.
„Bok mama”, javi se Penelope.
 „Joj!”, prošapće mama.
„Što je bilo?”
„Ma leđa... moram opet na naprapatiju.”, kaže Claudia dok se čuje zvuk vode kako teče iz
slavine. „Samo sam htjela čuti jesi li pričala s Violom.”
„Tu je s nama, na brodu.”, odgovori Penelope i čuje mamu kako pije.
„S vama je, baš lijepo... Mislila sam da bi joj to moglo koristiti.”
„Sigurno joj koristi.”, kaže Penelope prigušeno.
„Što ćete jesti?”
„Navečer će biti sleđa, krumpira, jaja...”
„Ona ne voli sleđ.”
„Mama, Viola me nazvala zato što...”
„Znam da nisi računala da će i ona ići s vama”, prekine je Claudia.
„Zato i pitam.”
„Napravila sam i mesne okruglice.”, strpljivo odgovori Penelope.
„Ima li dosta za sve?” pita mama.
„Za sve? Pa ovisi...”
Utihne i zagleda se preko vode.
„Mogu joj dati moju porciju.”, kaže Penelope sabrano.
„Samo ako ne bude dovoljno.”, kaže mama. „Na to sam mislila.”
„Razumijem.”, kaže ona tiho.
„Sad bih te trebala žaliti?” pita mama nastojeći obuzdati razdražljivost
”Ma samo... Viola je odrasla osoba i...”
”Stvarno ćeš me razočarati.”
”Oprosti.”
”Ti jedeš moje mesne okruglice za Božić i Ivanje i...”
”Ne moram”, odgovori Penelope brzo.
”Dobro”, kaže odmah mama. „Onda je to riješeno.”
”Samo sam htjela reći da... „
”Ne dolaziš ovamo za Ivanje“, prekine je mama povišenim glasom.
”Ma mama, zašto moraš...
Začuje se klik kad je mama spustila slušalicu. Penelope odmah utihne i osjeti kako od
uzrujavanja sva drhti, pogleda mobitel, a onda ga isključi.
Brod polagano plovi preko zelenih odraza drveća s obale. Stepenice zaškripe i nakon nekog
vremena Viola dotetura do nje sa čašom u ruci.
”Je l' to bila mama?”
”Da.“
”Boji se da neću ništa jesti?” pita Viola uz smiješak.
”Imamo hrane“ , odgovori Penelope.
”Mama ne vjeruje da se znam brinuti za sebe.”
10
 ”Ma, samo se brine”, odgovori Penelope.
”Za tebe se nikada ne brine”, kaže Viola.
„Ja se znam brinuti za sebe.”
Viola otpije gutljaj margarite, a onda pogleda kroz prozor.
„Gledala sam raspravu na televiziji”, kaže.
”Jutros? Kad sam pričala s Pontusom Salmanom?”
„Ne, to je bilo... prošli tjedan.”, kaže ona. „Pričala si s nekim arogantnim tipom... imao je
neko gospodsko ime...”
„Palmcrona.”, kaže Penelope.
„E da, Palmcrona... „
„Naljutila sam se, sva sam se zarumenila, suze su mi krenule na oči, došlo mi je da
izrecitiram Dylanovu Masters oƒ War ili da samo pobjegnem van i zalupim vratima.”
Viola gleda Penelope kako se propinje da otvori krovni prozor.
„Nisam znala da briješ pazuha“, kaže nonšalantno.
„Ma ne brijem, ali puno sam u medijima, pa...”
„Uhvatila te taština”, našali se Viola.
„Ne želim da me otpišu kao neku lajavu kuju samo zbog par dlaka ispod pazuha.”
„A kako stoji situacija s dlakama tamo dolje?”
„Tako-tako...”
Penelope podigne sarong i Viola prasne u smijeh.
„Björnu se sviđa”, nasmiješi se Penelope.
„Pa teško da on ima pravo nešto reći, s tim svojim dreadlocksima.”
„A ti briješ cijelo tijelo kako i treba”, prekine je Penelope oštrim glasom
„Za svoje oženjene tipove i idiote s velikim mišićima i...”
„Znam da loše biram muškarce”, prekine je Viola.
„Bogme točno.”
„Nikada ništa od mene.”
„Trebala bi samo poraditi na ocjenama i...”
Viola slegne ramenima:
„Polagala sam završni.”
Brod tiho reže prozirnu vodu, galebovi ga slijede na velikoj visini.
„I kako je prošlo?” pita konačno Penelope.
„Test mi je bio lagan”, kaže Viola i poliže sol s ruba čaše.
„Znači dobro je prošlo”, nasmiješi se Penelope.
Viola kimne i odloži čašu.
„Kako dobro?” pita Penelope i trkne je u rebra.
„Maksimalan broj bodova”, kaže Viola spuštenog pogleda.
Penelope vrisne od sreće i čvrsto zagrli svoju sestru.

11
 „Shvaćaš li što to znači?” viče Penelope sva uzbuđena. „Možeš odabrati što god hoćeš, otići
na koji god fakultet želiš, možeš birati, hoćeš ekonomiju, medicinu, novinarstvo.”
Sestri su obrazi rumeni, nasmije se i Penelope je opet tako jako zagrli da joj padne šešir.
Pogladi Violu po glavi, zagladi joj kosu kako je uvijek radila kad su bile male, izvadi kopču s
golubicom mira iz svoje kose i pričvrsti je u sestrinu, pogleda je i zadovoljno se nasmiješi.

12
 3. Napušteni brod na Jungfrufjärdenu

BROD REŽE GLATKU POVRŠINU VODE poput noža uz ljepljivi, klokotavi zvuk. Plovi vrlo brzo. Veliki
valovi udaraju o obalu. Pod oštrim se kutom sudaraju s drugim valovima, voda pršti oko broda.
Penelope izađe iz zaljeva uz glasno brujanje motora. Pramac reže bijelu, uspjenušanu vodu.
„Ti si luda!”, vikne joj Viola i izvuče kopču iz kose, kao što je to uvijek radila kao dijete,
taman kad je frizura napravljena.
Björn se probudi kad pristanu uz otočić Gåsö. Kupe sladoled i popiju kavu. Viola je
poželjela igrati mini-golf na malom golf terenu tako da je već bilo poslijepodne prije nego što su
krenuli dalje.
Cijeli se zaljev pred njima otvorio poput ponora, poput velikog kamenog poda.
Namjeravali su se usidriti kod Kastskära, dugačkog, nenaseljenog otoka suženog na sredini.
Na južnoj se strani nalazi zeleni zaljev gdje će se usidriti, kupati, roštiljati i prenoćiti.
„Idem malo odspavati”, kaže Viola zijevajući.
„OK.”, nasmiješi se Penelope.
Viola siđe niz stepenice, Penelope gleda ravno naprijed. Smanji brzinu promatrajući
električni signal koji upozorava na grebene dok klize prema Kastskäru. Dubina se naglo smanjila,
sa četrdeset na pet metara.
Björn uđe u kabinu i poljubi joj vrat.
„Da počnem kuhati?”, pita.
„Viola prvo mora malo odspavati.”
„Sad zvučiš k'o tvoja mama”, kaže nježno. „Je l' te već uspjela nazvati?”
”Je. ”
„Da provjeri ide li Viola s nama, zar ne?”
„Da.”
„Jeste li se svađale?”
Penelope odmahne glavom.
„Što je onda?” pita je on. „Jesi tužna?”
„Ma ne, nego mama...”
„Što?”
Penelope se nasmiješi i obriše suze s obraza.
„Ne smijem doći kod nje za Ivanje”, kaže ona.
Björn je zagrli.
„Trebala bi jednostavno prestati obraćati pozornost na nju.”
 „Pokušat ću”, odgovori ona.
Penelope polagano, polagano manevrira brod u zaljev. Motori tiho bruje. Brod je sada tako
blizu kopnu da može osjetiti miris toplih otočnih biljaka.
Usidre se, brod doklizi do stijena. Björn skoči na kopno, kraj užeta bacio je na strminu i sada
ga zaveže oko jednog stabla. Tlo je prekriveno mahovinom. Ostane tamo stajati i promatra
Penelope. Nekoliko ptica prhne iz krošnje, kad se začulo zveketanje lanaca sidra.
Penelope navuče donji dio trenirke i bijele tenisice, skoči na obalu i uhvati ga za ruku. On je
zagrli.
„Idemo istražiti otok?”
„Nisi li me htio na nešto nagovoriti?” pita ona polagano.
„To su ti prednosti zakona po kojem svi imamo pravo biti ovdje”, kaže on.
Ona se nasmiješi i kimne, a on joj makne kosu s lica i prstom prijeđe preko izbočenih
jagodica i gustih, crnih obrva.
„Kako možeš biti tako lijepa?”
Nježno je poljubi u usta, a onda krenu prema niskoj šumi.
Usred otoka nalazi se visoravan s visokom travom u gustim busenima. Leptiri i maleni
bumbari lete preko cvijeća. Vruće je, voda svjetluca između drveća na sjevernoj strani. Stanu,
oklijevaju, nasmiješeni se pogledaju, a onda se uozbilje.
„Što ako netko dođe?” kaže ona.
„Sami smo na otoku.”
„Jesi li siguran u to?”
„Koliko otoka ima u stockholmskom arhipelagu? Trideset tisuća? Sigurno i više.”, kaže on.
Penelope skine gornji dio Bikinija, izuje cipele i skine kupaće gaćice zajedno s trenirkom i
odjednom stoji sasvim gola usred trave. Prvotni osjećaj nelagode odmah je zamijenio osjećaj čiste
sreće. Pomisli kako stvarno ima nečeg uzbudljivog u morskom zraku i toplini koja još uvijek dopire
iz tla.
Björn je promatra, promrmlja da nije seksist, ali jednostavno mora još malo gledati. Visoka
je, ruke su joj mišićave, ali ipak nježno zaobljene. Zbog uskog struka i jakih butina izgleda poput
zaigrane, antičke božice.
Björn osjeti kako mu ruke drhte dok skida majicu i bermude za kupanje cvjetnog uzorka.
Mlađi je od nje, dječačkog tijela, gotovo da nema dlaka, već je izgorio po ramenima.
„Sad ja želim tebe gledati”, kaže ona.
Obrazi mu se zarumene i priđe joj nasmiješen.
„Ne smijem?”
On odmahne glavom, sakrije lice u njenom vratu i kosi.
Počnu se polako ljubiti, stoje priljubljeni jedno uz drugo i ljube se. Penelope osjeća njegov
topao jezik u ustima i tijelom joj prođe drhtaj sreće. Pokuša se prisiliti da se ne smiješi kako bi se
mogli i dalje ljubiti. Disanje im se ubrzava. Osjeti kako je Björn dobio erekciju, kako mu srce brže
kuca. Legnu u travu, nestrpljivi, pronađu mjesto između busenova. Njegove usnice traže njene
grudi, smeđe bradavice, ljubi je preko trbuha i raširi joj noge. Kad je gleda čini mu se kako njihova
tijela blistaju sama od sebe na večernjem suncu. Odjednom je sve tako intimno i puteno. Ona je već

14
vlažna kad je počne lizati, nježno i polagano, nakon kratkog vremena mora mu odmaknuti glavu.
Stisne butine, nasmiješi se i zarumeni. Prošapće mu da dođe, privuče ga sebi, usmjeri ga rukom i
pusti da uklizi u nju. On joj teško diše u uho, a ona gleda gore prema ružičastom nebu.
Poslije stoji gola na toploj travi i protegne se, a onda napravi nekoliko koraka i pogleda
prema drveću.
„Što je?”, pita Björn promuklim glasom.
Ona ga pogleda dok tako gol sjedi na tlu i nasmiješi mu se.
„Ramena su ti izgorjela.”
„Kao i svako ljeto.”
Oprezno ga popipa po crvenoj koži.
„Idemo natrag - gladna sam”, kaže ona.
„Samo da se malo okupam.”
Ona navuče gaćice i hlače, obuje tenisice i ostane stajati s gornjim dijelom bikinija u ruci.
Promatra njegova prsa bez dlaka, mišiće ruku, tetovažu na ramenu, izgorjela ramena i plav,
zaigran pogled.
„Drugi put ti ležiš dolje”, kaže mu uz smiješak.
„Drugi put.”, ponovi on veselo. „Već sam te nagovorio, znao sam.”
Ona se nasmije i odmahne rukom. On legne na leđa smiješeći se i pogleda prema nebu. Čuje
ga kako zviždi dok hoda kroz šumu prema maloj, strmoj obali uz koju su se usidrili.
Zastane i navuče gornji dio bikinija, a onda produži dalje prema brodu.
Kad se Penelope popne na brod zanima je spava li Viola još uvijek u kabini. Pomisli kako će
staviti krumpir da se kuha s malo kopra, a onda će se otići oprati i presvući. Začudo, pramac je sav
mokar, kao da je padala kiša. Viola mora da ga je iz nekog razloga oprala. Brod se čini nekako
drukčijim. Penelope ne može točno reći zašto, ali sva se naježila od nelagode. Ptice su prestale
pjevati i sada vlada potpuna tišina. Čuje se samo tiho klokotanje vode koja udara o strane broda i
prigušeno škripanje drveta. Penelope odjednom postane svjesna vlastitih pokreta. Siđe niz
stepenice i vidi da su vrata kabine za goste otvorena. Svjetlo je upaljeno, ali Viola nije tamo.
Penelope primijeti da joj ruka drhti dok kuca na vrata malog zahoda. Otvori vrata, zaviri unutra, a
onda se vrati gore na palubu. U daljini zaljeva vidi Björna kako ulazi u vodu. Mahne mu, ali on je
nije primijetio.
Penelope otvori staklena vrata kabine, prođe pokraj plavih sofa, stolića od tikovine i
kormila.
„Viola?” poviče tiho.
Siđe u kuhinjicu, uzme lonac, ali onda ga odloži kad osjeti kako joj je srce počelo divlje
lupati. Zaviri u veliku kupaonicu, a onda nastavi dalje do kabine gdje Björn i ona obično spavaju.
Otvori vrata, prijeđe pogledom po mračnoj kabini i isprva joj se učini da vidi svoj odraz u zrcalu.
Viola nepomično sjedi na rubu kreveta, ruke položene na ružičasti jastuk iz second hand
dućana.
„Što radiš ovdje?”
Penelope čuje samu sebe kako pita sestru što radi u spavaćoj sobi, iako je već shvatila da
nešto nije u redu. Viola je mutno bijela, lice joj je vlažno, a mokra joj kosa visi u rezancima.
Penelope joj priđe, uhvati sestrino lice u ruke, prvo tiho zajeca, a onda joj zavrišti u lice:
15
 „Viola što ti je? Viola!”
Ali već je shvatila što se dogodilo, što nije u redu, sestra ne diše, koža joj je hladna, ništa nije
ostalo od nje, svjetlost života je ugašena. Ta mala prostorija postane mračnija, sklopi se oko nje.
Ispuštajući nepoznate zvukove, Penelope tetura unatrag, ruši odjeću, jako udari ramenom o
vratnice, okrene se i otrči uz stepenice.
Kad je izašla na pramac jako udahne, kao da se skoro ugušila. Zakašlje se i prestravljeno
osvrne oko sebe. Sto metara dalje, na obali, vidi nepoznatog muškarca u crnoj odjeći. Penelope na
neki način shvati da je sve to povezano. Zna da je to isti onaj muškarac koji se nalazio u sjeni mosta
u onom vojnom gumenom čamcu, onaj koji joj je okrenuo leđa kad je prolazila pokraj njega. Shvati
da je taj u crnom ubio Violu i da namjerava ubiti i njih.
Muškarac stoji na obali i maše Björnu koji je plivao dvadesetak metara od obale, nešto mu je
viknuo i podigao ruku. Björn ga je čuo i zastao, pogledom pretražuje obalu da vidi tko to viče.
Vrijeme kao da stoji. Penelope pojuri prema kormilu, kopa po ladici, pronađe nož i otrči
natrag na palubu.
Vidi Björna kako polako pliva, krugove oko njegova tijela. On upitno promatra onog
muškarca. Muškarac mu maše da dođe do njega. Björn se nesigurno nasmiješi i počne plivati
natrag prema obali.
„Björn!” zavrišti Penelope iz petnih žila. „Plivaj prema brodu!”
Muškarac na obali se okrene prema njoj i potrči prema brodu. Penelope prereže uže,
posklizne se na drvenom podu i gotovo padne, uspravi se i otetura do kormila i upali motore.
Podigne sidro i krene unatrag.
Björn mora da ju je čuo jer se okrenuo od obale i zaplivao prema brodu. Penelope usmjeri
brod prema njemu i ugleda onog muškarca kako se okrenuo i sada trči uzbrdo prema drugoj strani
otoka. Bez razmišljanja shvati da se usidrio u sjevernom zaljevu.
Zna da nema šanse da mu pobjegnu.
Uz brujanje okrene veliki brod i krene prema Björnu. Viče mu, približi mu se, uspori i spusti
dolje motku da se popne. Voda je hladna. Björn izgleda uplašeno i premoreno. Glava mu cijelo
vrijeme nestaje pod vodom. Slučajno ga je udarila vrhom motke i sada mu čelo krvari.
„Uhvati se!”, viče mu.
Crni gumenjak je već počeo zaobilaziti otok. Jasno čuje brujanje motora. Björnu se lice iskrivi
od bola. Nakon nekoliko pokušaja napokon uspije uhvatiti motku. Ona ga brzo privuče. On se
uhvati za rub broda. Motka joj ispadne i potone u vodu.
„Viola je mrtva!”, poviče mu i čuje kako joj je glas pun panike i očaja.
Čim se Björn uhvatio za ljestve, ona otrči do kormila i dâ gas.
Björn prekorači ogradu i ona ga čuje kako viče da vozi ravno prema Ornöu.
Buka motora onog brzog gumenjaka im se približava.
Ona naglo zaokrene, motori jako zatutnje.
„Ubio je Violu!”, zacvili Penelope.
„Pazi na hridi”, upozori je Björn dok mu zubi cvokoću.
Gumenjak je zaobišao Stora Kastskär i ubrzao na otvorenom moru.
Björnu teče krv s lica.

16
 Brzo se približavaju velikom otoku. Björn se okrene i vidi da je gumenjak tristotinjak metara
iza njih.
„Skreni prema molu!”
Ona skrene, zagrebe po plitkom dnu i ugasi motore, pramac udari o mol uz glasnu škripu.
Brod se očeše o mokre drvene stepenice. Valovi uz prštanje udaraju o stijenje i povlače se. Brod se
nagne u stranu i razbije drvene stepenice na komadiće. Voda pljusne preko ograde. Brzo napuste
brod i izađu na mol. Iza sebe čuju kako brod na valovima udara o mol. Otrče prema unutrašnjosti
otoka dok im se gumenjak približava uz zaglušujuću buku motora. Penelope se posklizne, uhvati
se da ne padne i dahćući se nastavi penjati uz strminu prema rubu šume. Tamo dolje motori
gumenjaka utihnu i Penelope shvati da imaju samo minimalnu prednost. S Björnom otrči do
drveća, pojure što dublje u šumu, dok u panici zvjeraju okolo tražeći mjesto gdje bi se mogli sakriti.

17
 4. Muškarac koji lebdi

PARAGRAF 21. POLICIJSKOG ZAKONA opisuje kako policajac treba pripremiti ulazak u kuću, sobu ili
neko drugo mjesto u slučaju da postoje sumnje da je tamo netko mrtav, bez svijesti ili iz nekog
drugog razloga ne može pozvati pomoć.
Razlog zašto je policajac John Bengtsson te subote u lipnju dobio zadatak da pregleda stan
na najvišem katu ulice Grevgatan broj 2, bio je taj što se generalni direktor Inspekcije za strateške
proizvode Carl Palmcrona iz nepoznatih razloga nije pojavio na poslu, te propustio zakazani
sastanak s ministrom vanjskih poslova.
Nije to bio ni prvi, ni zadnji put da John Bengtsson ulazi u stanove u potrazi za mrtvima ili
ozlijeđenima. Većinom se radilo o ljudima za koje su rođaci sumnjali da su počinili samoubojstvo.
Tihi, prestrašeni roditelji koji su bili prisiljeni čekati na stubištu dok bi on ulazio unutra i
pretraživao prostorije. Ponekad je znao pronaći mladiće s gotovo nepostojećim pulsom nakon
predoziranja heroinom, a ponekad mjesta zločina, žene pretučene na smrt u svjetlosti televizora u
dnevnoj sobi.
John Bengtsson je ušao kroz ta velika ulazna vrata zgrade noseći sa sobom alatke za
provaljivanje vrata. Odvezao se liftom do petog kata i pozvonio na vrata. Malo je pričekao, a onda
spustio tešku torbu na pod i proučio bravu na vratima. Odjednom začuje kako se netko vuče po
stubištu, kat ispod. Zvuči kao da se netko pokušava odšuljati dolje što je tiše moguće. John
Bengtsson neko vrijeme osluškuje, a onda ispruži ruku i pritisne kvaku: vrata nisu zaključana i
polagano se otvore na svoje četiri šarke.
„Ima li koga kod kuće?” poviče policajac.
Pričeka nekoliko sekundi, povuče torbu preko praga, obriše cipele na otiraču i uđe u veliki
hodnik.
Iz susjedne sobe dopire tiha glazba. Krene tamo, pokuca i uđe unutra. Radi se o prostranoj
dnevnoj sobi, spartanski namještenoj s tri Carl Malmsten sofe, niskim staklenim stolićem i malom
slikom na zidu koja prikazuje brod u oluji. Iz plosnatog prozirnog stereo uređaja širi se ledeno
plavi sjaj. Iz zvučnika se čuje melankolična, gotovo upitna melodija violine.
John Bengtsson produži dalje do dvokrilnih vrata, otvori ih i ugleda salon s visokim
prozorima u Art Nouveau stilu. Ljetno sunce prodire kroz male okvire na gornjem dijelu prozora.
Muškarac lebdi usred te bijele sobe.
Izgleda nadnaravno.
John Bengtsson stoji i zuri u mrtvaca. Čini se kako je prošla cijela vječnost prije nego što je
primijetio uže za sušenje rublja pričvršćeno na kuku za luster.
Elegantno odjeveni muškarac visi sasvim mirno kao daje ostao lebdjeti usred skoka, ruku uz
tijelo, vrhova cipela uperenih prema podu.
Obješen je, ali ima tu još nečega, nešto je čudno, nešto nije u redu.
 John Bengtsson ne smije prijeći prag. Mjesto zločina mora ostati netaknuto. Srce mu brzo
udara, osjeća kako mu puls teško otkucava, proguta knedlu, ali ne može skinuti pogled s tog
muškarca koji lebdi u praznoj sobi.
Jedno ime mu prođe glavom poput šapata: Joona, moram razgovarati s Joonom Linnom.
U sobi nema namještaja, samo obješen čovjek koji je najvjerojatnije Carl Palmcrona,
generalni direktor ISP-a.
Uže je pričvršćeno za kuku lustera u središtu dekorativnog kruga.
Nije se imao na što popeti, pomisli John Bengtsson.
Strop je visok barem tri i pol metra.
John Bengtsson se pokuša smiriti i sabrati i sve dobro pogledati. Lice obješenoga blijedo je
poput vlažnog šećera i čini mu se da vidi samo nekoliko krvavih točkica u izbuljenim očima.
Muškarac je odjeven u tanki ogrtač preko svjetlosivog sakoa, na nogama ima cipele. Crna torba i
mobitel leže na parketu malo dalje od lokvice mokraće koja se stvorila ravno ispod tijela.
Obješeni odjednom zadrhti.
John Bengtsson naglo udahne.
Sa stropa odjekne glasno lupanje, udarci čekićem na tavanu, netko gore hoda, ponovno
nešto tresne i Palmcronino tijelo zadrhti. Zatim se odozgo začuje zvuk bušilice koji ubrzo utihne.
Muški glas nešto vikne. „Treba duži kabel, namotan”, viče.
John Bengtsson osjeća kako mu se puls smiruje dok se vraća natrag kroz salon. U hodniku
su otvorena ulazna vrata. Zastane, pomisli kako je siguran da ih je pošteno zatvorio, ali zna daje
moguće da se krivo sjeća. Izađe iz stana i prije nego što se javi svom odjelu, izvadi mobitel i nazove
Joonu Linnu iz Krim-policije.

19
 5. Odjel za umorstva

PRVI JE TJEDAN U LIPNJU. U Stockholmu se već nekoliko tjedana ljudi bude prerano. Sunce izlazi u
pola četiri i gotovo cijele noći su svijetle. Početak ljeta bio je neuobičajeno vruć. Sremza i jorgovani
procvali su istovremeno. Teški klasovi cvjetova šire svoje mirise od parka Kronoberg pa sve do
ulaza u zgradu policije.
Državna kriminalistička policija je jedina središnja operativna policija u Švedskoj čiji je
zadatak rješavanje teških zločina na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Glavni ravnatelj državne Krim-policije Carlos Eliasson, stoji uz niski prozor na osmom katu
s pogledom prema strmim padinama parka Kronoberg. Uzme telefon, nazove Joonu Linnu, čuje
kako biva prebačen na telefonsku sekretaricu, prekine vezu, spusti slušalicu na pisaći stol i pogleda
na sat.
Petter Näslund ude u Carlosov ured i oprezno se nakašlje, zastane i nagne se prema plakatu
na kojem piše „Mi ljude čuvamo, kažnjavamo i živciramo.”
Iz susjednog ureda dopire umoran telefonski razgovor u kojem se priča o europskim
pravilima o uhićenju i schengenskom informacijskom sustavu.
„Pollock i njegovi dečki uskoro stižu”, kaže Petter.
„Znam na sat”, odgovori Carlos blago.
„Sendviči su napravljeni”, kaže Petter.
Carlos se prisili da se ne nasmiješi i pita:
„Jesi li čuo da traže nove ljude?”
Petter se zarumeni i spusti pogled, a onda se sabere i ponovno pogleda Carlosa.
„Trebao bih... Znaš li nekoga tko bi bolje odgovarao u Odjelu za umorstva?” pita on.
Državni odjel za umorstva sastoji se od šest stručnjaka koji pomažu u istragama umorstva u
cijeloj Švedskoj. Odjel vrlo sustavno radi po metodi koju skraćeno zovu PITZ - Policijska istraga
teških zločina.
Stalni članovi odjela pod golemim su opterećenjem. Toliko su traženi da se gotovo nikada
nemaju vremena okupiti u zgradi policije.
Kad je Petter Näslund napustio ured, Carlos sjedne na stolac i zaglcda se u akvarij s
tropskim ribicama. U trenutku kad je ispružio ruku da uzme limenku s hranom, zazvoni telefon.
„Da”, javi se.
„Upravo stižu”, reče mu Magnus s recepcije.
„Hvala.”
Carlos još jednom pokuša nazvati Joonu Linnu, a onda ustane, pogleda se u zrcalu i napusti
ured. U trenutku kad je izašao u hodnik, začuje se zvono lifta i vrata se nečujno otvore. Pri pogledu
na tim Odjela za umorstva glavom mu nakratko prođe sjećanje na koncert Rolling Stonesa na
kojem je bio prije nekoliko godina s par kolega. Grupa koja je izašla na pozornicu podsjećala je na
opuštene biznismene. Upravo kao i članovi Odjela za umorstva, svi su nosili tamna odijela i
kravate.
Prvi je izašao Nathan Pollock, sijede kose skupljene u rep, zatim Erik Eriksson s naočalama
ukrašenim dijamantima, što je razlog zašto su ga drugi članovi grupe zvali Elton, iza njega
nonšalantno hoda Niklas Dent pokraj P.G. Bondessona, dok zadnji izlazi kriminalistički tehničar
Tommy Kofoed, pogrbljen i pogleda prikovanog za pod.
Carlos ih uvede u prostoriju za sastanke. Operativni šef Benny Rubin već sjedi za okruglim
stolom sa šalicom crne kave i čeka ih. Tommy Kofoed uzme jabuku iz košare s voćem i počne
glasno hrskati. Nathan Pollock ga pogleda uz smiješak i odmahne glavom nakon što se Tommy
zaustavio usred zalogaja i upitno ga pogledao.
„Dobrodošli”, započne Carlos. „Veseli me da ste svi imali vremena i mogućnosti doći s
obzirom da na dnevnom redu imamo nekoliko važnih točaka za prodiskutirati.”
„Ne bi li i Joona Linna trebao biti tu?” pita Tommy Kofoed.
„Bi”, odgovori Carlos usporeno.
„On radi što god hoće”, objasni Pollock prigušeno.
„Joona je razriješio ono ubojstvo u Tumbi prije koju godinu.”, kaže Tommy Kofoed. „Stalno
mislim na to, kako je bio siguran... kako je znao kojim su se redom ubojstva odvijala.”
„Protivno svakoj logici”, nasmiješi se Elton.
„Ja znam sve što treba znati o krim-tehnici”, nastavi Tommy Kofoed. „Ali Joona je samo
ušao unutra i pregledao tragove krvi, ne razumijem...”
„Vidio je cijelu sliku”, kaže Nathan Pollock. „Stupnjeve nasilja, naprezanje, stres i koliko su
koraci izgledali umorno u kući za razliku od onih u svlačionici.”
„Još uvijek ne mogu vjerovati”, promrmlja Tommy Kofoed.
Carlos se nakašlje i spusti pogled na neslužbeni dnevni red.
„Pomorska policija se javila jutros”, kaže im. „Jedan je ribar pronašao mrtvu ženu.”
„U svojoj mreži?”
„Ne, vidio je veliki sportski brod kako ga nose struje kod Dalaröa pa je otišao čamcem do
njega, popeo se gore i pronašao ženu kako sjedi na krevetu u kabini.”
„Pa teško da je to nešto za nas”, nasmiješi se Petter Näslund.
„Je li ubijena?” pita Nathan Pollock.
„Možda samoubojstvo.”, odgovori Petter brzo.
„Ovo nije hitno.”, kaže Carlos i uzme komad kolača
„Ali sam svejedno htio spomenuti.”
„Još nešto?” pita Tommy Kofoed mrzovoljno.
„Dobili smo upit od policije Västra Götalanda”, kaže Carlos. „Imate pismeni izvještaj na
stolu.”
„Ja to ne mogu preuzeti”, kaže Pollock.
„Svima je raspored pun - znam”, kaže Carlos polagano čisteći mrvice sa stola. „Možda
bismo trebali početi razmišljati o... o regrutiranju novih ljudi za odjel.”
21
 Benny Rubin se osvrne oko sebe oštrim pogledom, a onda objasni da uprava zna koliko su
opterećeni i da su zato, kao prvi korak, odvojili sredstva da se tim Odjela za umorstva poveća za
još jednu osobu zaposlenu na puno radno vrijeme.
„Ima li netko nešto za reći?” kaže Carlos.
„Ne bi li Joona trebao biti prisutan na ovoj raspravi?” pita Tommy Kofoed, nagne se preko
stola i uzme jedan od zamotanih sendviča.
„Nije sigurno da će uopće doći , kaže Carlos.
„Možemo prvo popiti kavu”, kaže Erik Eriksson i popravi svoje svjetlucave naočale.
Tommy Kofoed skine celofan sa sendviča s lososom, makne vlat kopra, iscijedi malo limuna,
a onda razmota salvetu u kojoj je stajao pribor za jelo.
Odjednom se otvore vrata te velike prostorije i uđe Joona Linna razbarušene kose.
„Sjö tilli, pojat”, kaže na finskom uz smiješak.
„E da”, nasmije se Nathan Pollock. „Pojedite kopar dječaci.”
Nathan i Joona se veselo pogledaju. Tommy Kofoed se zarumeni i odmahne glavom uz
osmijeh.
„Tilli”, ponovi Nathan Pollock i prasne u smijeh kad je Joona prišao Tommyju Kofoedu i
stavio kopar natrag na njegov sendvič.
„Kako bi bilo da nastavimo sa sastankom”, kaže Petter.
Joona se rukuje s Nathanom Pollackom, a onda ode do praznog stolca, objesi svoj tamni
sako na naslon i sjedne. „Ispričavam se”, kaže Joona tiho.
„Drago nam je da si došao”, kaže Carlos.
„Hvala.”
„Taman smo htjeli porazgovarati o novom članu tima”, objasni mu Carlos.
Uštipne se za donju usnicu, a Petter Näslund se promeškolji na stolcu.
„Mislim... mislim da ću prepustiti riječ Nathanu”, nastavi Carlos.
„OK, može, ovo ne govorim samo u svoje ime”, počne Nathan Pollock. „Nego... svi smo se
složili i nadamo se da bi se ti pridružio našem timu, Joona.”
U prostoriji nastupi tišina. Niklas Dent i Erik Eriksson kimnu. Petter Näslund je samo crni
obris na svjetlosti koja mu pada s leđa.
„Stvarno bismo to voljeli”, kaže Tommy Kofoed.
„Cijenim vašu ponudu”, odgovori Joona i prijeđe prstima kroz gustu kosu. „Vi ste jako
dobri, to ste i dokazali, i ja poštujem vaš rad...”
Svi se nasmiješe spuštenih glava.
„Ali ja... ja ne mogu raditi po PITZ metodi”, objasni on.
„Znamo, to nam je jasno”, odmah se ubaci Kofoed. „Dosta je rigidna, ali to može biti od
pomoći, pokazalo se da...”
Utihne.
„Svejedno smo te htjeli pitati”, kaže Nathan Pollock.

22
 „Mislim da to nije za mene”, odgovori Joona. Svi su spustili glave, neki kimnu, a onda Jooni
zazvoni mobitel i on se ispriča. Ustane od stola i napusti prostoriju. Nakon nekoliko minuta se
vrati i uzme svoj sako sa stolca.
„Žao mi je”, kaže. „Stvarno sam htio prisustvovati ovom sastanku, ali...”
„Zar se dogodilo nešto ozbiljno?” pita Carlos.
„Nazvao me John Bengtsson iz Redarstvene policije”, kaže Joona. „Upravo je pronašao
Carla Palmcronu.”
„Pronašao?” pita Carlos.
„Obješenog”, odgovori Joona.
Njegovo je simetrično lice postalo vrlo ozbiljno, oči mu svjetlucaju poput sivog stakla.
„Tko je Palmcrona?” pita Nathan Pollock. „Znam ime, ali ne znam otkud.”
„Generalni direktor ISP-a.”, odgovori Tommy Kofoed. „On odlučuje o švedskom izvozu
oružja.”
„Nisu li sva radna mjesta u ISP-u tajna?” pita Carlos.
„Jesu.”, odgovori Kofoed.
„Onda će to preuzeti netko iz Sigurnosne.”
„Ali obećao sam Johnu Bengtssonu da ću doći.”, odgovori Joona. „Nešto nije u redu.”
„Što?” pita Carlos.
„Ma... moram to sam vidjeti. „
„Zvuči uzbudljivo.”, kaže Tommy Kofoed. „Mogu s tobom?”
„Ako hoćeš”, odgovori Joona.
„Onda idem i ja”, kaže Pollock brzo.
Carlos pokuša nešto reći, da još uvijek traje sastanak, ali shvati da nema svrhe. Njih trojica
napuste prostoriju okupanu suncem i izađu u hlad hodnika.

23
 6. Kako je umro?

DVADESET MINUTA KASNIJE inspektor Joona Linna parkira svoj crni volvo na Strandvāgenu. Iza
njega stane srebrni lincoln towncar. Joona izađe iz auta i pričeka svoje kolege iz Odjela za
umorstva. Zajedno skrenu iza ugla i uđu u zgradu na adresi Grevgatan 2.
U škripavom starom liftu koji ih vozi do najvišeg kata, Tommy Kofoed pita Joonu svojim
uobičajenim mrzovoljnim glasom što je do sada saznao.
„ISP je prijavio nestanak Carla Palmcrone”, ispriča im Joona. „On nema obitelj i nitko od
kolega se nije družio s njim privatno. Ali kad se nije pojavio na poslu, Redarstvena policija je
pozvana da provjeri o čemu se radi. John Bengtsson je došao ovamo, pronašao Palmcronu
obješenog i nazvao me. Rekao je da sumnja na zločin i htio je da odmah dođem.”
Izborano lice Nathana Pollocka se stisnulo:
„Zašto je posumnjao na zločin?”
Lift stane i Joona odmakne željeznu pregradu. John Bengtsson stoji ispred vrata
Palmcronina stana. Strpa knjigu u džep i Joona se rukuje s njim.
„Ovo su Tommy Kofoed i Nathan Pollock iz Odjela za umorstva”, kaže Joona. U tišini se
rukuju.
„Dakle, kad sam došao, vrata su bila otključana”, ispriča im John. „Čuo sam glazbu i
pronašao Palmcronu obješenog u jednoj od velikih soba. Već godinama skidam ljude s užeta, ali
ovo, mislim... teško da se radi o samoubojstvu s obzirom na njegov položaj u društvu tako da...”
„Dobro da si me nazvao”, kaže mu Joona.
„Jesi li pregledao mrtvaca?” pita Tommy Kofoed mrko.
„Nisam ni ušao u sobu”, odgovori John.
„Vrlo dobro”, promrmlja Kofoed i zajedno s Johnom Bengtssonom počne razmještati
podloške po kojima se mogu kretati.
Uskoro i Joona i Nathan Pollock smiju ući u hodnik. John Bengtsson ih čeka pokraj plave
sofe. Pokaže im na dvokrilna vrata koja su odškrinuta prema svijetloj sobi. Joona nastavi dalje
preko podložaka i odgurne vrata da se širom otvore.
Topla sunčeva svjetlost prodire kroz visoke prozore. Carl Palmcrona visi usred te prostrane
sobe. Odjeven je u svijetlo odijelo, tanki ogrtač i ljetne cipele. Muhe puze po njegovu bijelom licu,
oko očiju i kutova usana, liježu mala žuta jajašca i zuje oko lokvice s mokraćom i elegantne aktovke
na podu. Tanko uže za sušenje rublja duboko se urezalo u Palmcronin vrat, uže je tamnocrveno,
krv mu je curila niz prsa.
„Likvidiran”, ustvrdi Tommy Kofoed i navuče par zaštitnih rukavica.
Odjednom više nema mrzovolje u njegovu glasu i izrazu lica. Nasmiješen klekne i počne
fotografirati obješenoga.
 „Sigurno ćemo pronaći ozljede vratnih kralježaka”, kaže Pollock i pokaže.
Joona pogleda prema stropu, a onda spusti pogled na pod.
„Dakle, radi se o pokazivanju”, nastavi Kofoed entuzijastično škljocajući fotoaparatom.
„Hoću reći, ubojica ne pokušava sakriti zločin, nego nam želi nešto reći, poručiti.”
„Da, to sam i ja pomislio”, odmah se ubaci john Bengtsson. „Soba je prazna, nema nikakvih
stolaca ili ljestava na koje se mogao popeti.”
„Dakle, što nam želi poručiti”, nastavi Tommy Kofoed, spusti fotoaparat i zaškilji prema
mrtvacu. „Vješanje je povezano s izdajom, Juda Iskariot koji...”
„Ma čekaj malo”, prekine ga Joona nježno.
Pogledaju ga kako maše prema podu.
„Što?” pita Pollock.
„Mislim da je to bilo samoubojstvo”, kaže Joona.
„Tipično samoubojstvo”, kaže Tommy Kofoed i nasmije se malo preglasno. „Poletio je gore
i...”
„Torba”, nastavi Joona. „Ako je postavio torbu bočno, mogao je dosegnuti do gore.”
„Ali ne do stropa”, usprotivi se Pollock.
„Možda je ranije pričvrstio uže.”
„Možda, ali ja mislim da si u krivu.”
Joona slegne ramenima i promrmlja:
„Pa još glazba i čvorovi...”
„A da malo bolje pogledamo torbu?” pita Pollock mrzovoljno.
„Samo malo, moram se prvo pobrinuti za tragove”, kaže Kofoed.
U tišini promatraju dok sitni Tommy Kofoed puzi po podu i razvlači crnu plastičnu foliju s
tankim slojem nečega što izgleda poput želatine. A onda oprezno istisne film uz pomoć gumenih
rola.
„Možeš li mi dodati par kartona i veliki zaštitni papir?” pita i pokaže prema torbi s
materijalom.
„Valoviti karton?” pita Pollock.
„Da, hvala”, odgovori Kofoed i uhvati karton koji mu je Pollock bacio.
Osigurao je biološke tragove po podu i mahnuo Nathanu Pollocku da može ući u sobu.
„Pronaći ćeš otiske cipela na rubu torbe”, kaže Joona. „Srušila se i tijelo se dijagonalno
ljuljalo.”
Nathan Pollock ništa ne govori, samo priđe kožnoj aktovci i klekne pokraj nje. Njegov
srebrnasti rep padne mu preko ramena kad ispruži ruke i postavi torbu da uspravno stoji. Na crnoj
se koži jasno vide svjetlosivi tragovi cipela.
„Što sam ti rekao”, kaže Joona.
„Jebote”, kaže Tommy Kofoed sav impresioniran i nasmiješi se Jooni umornim licem.
„Samoubojstvo”, promrmlja Pollock.
„Barem čisto tehnički gledano”, kaže Joona.
Stoje i promatraju obješenog.
25
 „O čemu se ovdje ustvari radi?” pita Kofoed još uvijek uz osmijeh. „Osoba koja je donosila
odluke o izvozu ratnog materijala oduzela si je život.”
„Ništa za nas”, uzdahne Pollock.
Tommy Kofoed skine rukavice i pokaže na obješenoga.
„Joona? Što si mislio s onim o čvorovima i glazbi?” pita.
„Ovaj dvostruki čvor”, kaže Joona i pokaže prema čvoru oko kuke za luster. „To sam
povezao s njegovom dugom karijerom u mornarici.”
„A glazba?”
Joona se zaustavi i zamišljeno ga pogleda.
„Što ti misliš o glazbi?” pita.
„Ne znam, neka sonata, za violinu”, kaže Kofoed. „Rano devetnaesto stoljeće ili...”
Utihne kad se začuje zvono na vratima. Sva četvorica se pogledaju.
Joona krene prema hodniku i ostali ga slijede, ali onda ostanu u salonu tako da nisu vidljivi
sa stubišta. Joona produži dalje hodnikom do ulaza u stan, zaustavi se i razmisli hoće li pogledati
kroz špijunku, ali odluči da neće. Kad ispruži ruku da uhvati kvaku, osjeti strujanje zraka iz
ključanice. Teška vrata se otvore. Na stubištu vlada mrak. Svjetlo se automatski ugasilo, sada se
vidi samo slabašni sjaj crveno-smeđih pravokutnika lampi. Joona odjednom začuje polagano
disanje neke skrivene osobe. Ruka mu krene prema pištolju i oprezno zaviri van skriven iza
poluotvorenih vrata. Na traci svjetlosti u procjepu stoji visoka žena s velikim rukama. Ima oko
šezdeset i pet godina. Nepomično stoji. Na obrazu ima veliki flaster boje kože. Sijeda kosa ošišana
je u kratku, djevojačku paž frizuru. Pogleda Joonu ravno u oči bez ikakve naznake smješka.
„Jeste li ga skinuli?” pita.

26
 7. Ljudi spremni pomoći

JOONA JE MISLIO KAKO ĆE STIĆI na sastanak s Odjelom za umorstva u jedan sat.

Prije toga je namjeravao ručati s Disom u vrtu Rosendal u Djurgårdenu. Stigao je prerano i
neko vrijeme samo stajao na suncu i promatrao zrak kako titra nad malim vinogradom. A onda je
ugledao Disu kako stiže s platnenom torbom prebačenom preko ramena. Njezino usko inteligentno
lice bilo je prekriveno prvim ljetnim pjegicama, a kosa, koju je uvijek skupljala u dvije nehajne
pletenice, ovaj puta je bila raspuštena i padala joj preko ramena. Sredila se i obukla haljinu na sitne
cvjetiće i par ljetnih sandala s punom petom. Oprezno su se zagrlili.
„Bok”, rekao je Joona. „Baš si lijepa.”
„I ti”, rekla je Disa.
Uzeli su hranu sa švedskog stola i sjeli za jedan stol vani. Joona je primijetio da ima
nalakirane nokte. Disa je, kao glavna arheologinja, često imala kratke, prljave nokte. Pogled mu je
prešao s njenih ruku na voćnjak.
Disa je počela jesti i rekla punim ustima:
„Kraljica Kristina je dobila leoparda na poklon od vojvode Kurlanda. Držala ga je ovdje u
Djurgårdenu.”
„To nisam znao”, rekao je Joona mirno.
„Pročitala sam u dvorskim knjigama da je iz riznice plaćeno 40 srebrnjaka za pogreb jedne
mlade služavke koju je leopard ubio.”
Nagnula se i uzela čašu.
„Prestani toliko pričati, Joona Linna”, rekla je ironično.
„Oprosti”, rekao je Joona. „Ja...”
Utihnuo je i odjednom osjetio kako mu sva energija nestaje iz tijela.
Što?“
„Molim te, pričaj mi još o leopardu.”
„Izgledaš tužan...”
„Sjetio sam se mame... jučer je prošlo točno godina dana otkako je umrla. Odnio sam bijeli
iris na grob.”
„Jako mi nedostaje Ritva”, reče Disa.
Spustila je pribor za jelo i neko vrijeme šutjela.
„Zadnji put kad sam razgovarala s njom, znaš što mi je rekla? Uhvatila me za ruku”, priča
Disa. „I rekla mi da bih te trebala zavesti i pobrinuti se da ostanem trudna.”
„Mogu zamisliti”, nasmijao se Joona.
Sunčeva svjetlost je zabljesnula u čašama i osvijetlila Disine neobične, tamne oči.
 „Odgovorila sam joj kako mislim da to neće ići, a onda mi je ona rekla da bih te trebala
napustiti bez osvrtanja i nikad se ne vratiti.”
Kimnuo je, nije znao što da kaže.
„Onda bi ostao sasvim sam”, nastavila je Disa. „Veliki, usamljeni Finac.”
Pogladio ju je po prstima. „To ne želim.”
„Što?”
„Biti veliki usamljeni Finac”, rekao je nježno. „Želim biti s tobom.”
„A ja te želim ugristi, i to poprilično jako. Možeš li to objasniti? Uvijek mi zubi počnu trnuti
kad te ugledam”, nasmiješila se Disa.
Joona je ispružio ruku da je dodirne. Znao je da već kasni na sastanak s Carlosom
Eliassonom i Odjelom za umorstva, ali je svejedno ostao sjediti preko puta Dise, razgovarati i
istovremeno razmišljati kako bi mogao otići dolje do Nordijskog muzeja pogledati onu krunu koju
nose laponske mladenke.

*
Dok su čekali Joonu Linnu, Carlos Eliasson je ispričao timu Odjela za umorstva o djevojci
koja je pronađena mrtva na brodu u stockholmskom arhipelagu. Benny Rubin je u zapisnik unio
kako istraga nije hitna i da trebaju pričekati rezultate istrage Pomorske policije.
Joona je malo zakasnio i sastanak je već počeo kad ga je nazvao John Bengtsson iz
Redarstvene policije. Poznavali su se već mnogo godina, igrali su floorball jedan protiv drugoga
već više od desetljeća. John Bengtsson bio je simpatičan muškarac, ali kad mu je bio dijagnosticiran
rak prostate gotovo svi njegovi prijatelji su isparili. Sada je ponovno zdrav, ali je, kao i mnogi ljudi
koji su osjetili zadah smrti, postao nekako krhak i usporen. Joona stoji na hodniku ispred prostorije
za sastanke i sluša sporo pričanje Johna Bengtssona. Glas mu je vrlo umoran kakav obično bude
nekoliko minuta nakon velikog stresa. Opisao mu je kako je upravo pronašao generalnog direktora
Inspekcije za strateške proizvode obješenog u njegovom stanu.
„Samoubojstvo?” pitao je Joona.
„Ne.”
„Ubojstvo?”
„Ne bi li mogao jednostavno doći ovamo?” pitao ga je John. „Jer ja ne razumijem ovo što
vidim. Tijelo lebdi, Joona.”

*
Joona je zajedno s Nathanom Pollockom i Tommyjem Kofoedom upravo konstatirao kako se
radi o samoubojstvu kad je netko pozvonio na vrata Palmcronina stana. U mraku stubišta stajala je
visoka žena koja je nosila vrećice s hranom u velikim rukama.
„Jeste li ga skinuli?” pitala je.
„Skinuli?” ponovio je Joona.
„Direktora Palmcronu”, odgovorila je bez ikakvih osjećaja.
28
 „Kako to mislite, skinuli?”
„Ispričavam se, ja sam samo domaćica, mislila sam...”
Situacija ju je zbunila i krenula je niz stepenice, ali je naglo stala kad je Joona odgovorio na
njeno prvo pitanje:
„Još uvijek visi.”
„A tako”, rekla je i okrenula se prema njemu potpuno neutralnog izraza lica.
„Jeste li ga vidjeli ranije danas kako visi?”
„Ne”, odgovorila je.
„Zašto ste onda pitali jesmo li ga skinuli? Nešto se dogodilo? Jeste li vidjeli nešto neobično?”
„Omču kako visi s kuke za luster u malom salonu”, odgovorila je.
„Vidjeli ste omču?”
„Naravno.”
„I niste se bojali da bi je mogao koristiti?” pitao je Joona.
„Umrijeti nije nikakva noćna mora”, odgovorila je ona uz prigušen osmijeh.
„Što ste rekli?”
Ali žena je samo odmahnula glavom.
„Kako mislite da je umro?” pitao je tada Joona.
„Mislim da je omča namaknuta preko glave”, odgovorila je ona tiho.
„A tko ju je namaknuo?”
„Ne znam... možda je trebao pomoć”, rekla je upitnim glasom.
„Kako to mislite, pomoć?”
Odjednom joj je ugledao bjeloočnice i pomislio da će se onesvijestiti, ali ona se uhvatila
rukom za zid i ponovno ga pogledala.
„Svagdje ima ljudi koji su spremni pomoći”, rekla je tiho.

29
 8. Igla

BAZEN U ZGRADI POLICIJE JE je pust i tih, iza staklenog zida vlada tama, a u kafeteriji nema gostiju.
Voda u velikom plavom bazenu je gotovo nepomična. Osvijetljena je odozdo i svjetlost se polagano
ljulja preko zidova i stropa. Joona Linna pliva umjerenim tempom nastojeći ravnomjerno disati.
Dok pliva razna mu sjećanja prolaze glavom. Disino lice kad je rekla da joj zubi trnu kad ga
vidi. Joona je stigao do ruba bazena, okrene se pod vodom i odgurne nogama. Nije ni svjestan da je
počeo brže plivati kad se odjednom sjetio stana Carla Palmcrone u Grevgatanu. Ponovno vidi to
tijelo koje visi, lokvicu mokraće, muhe na licu. Mrtvac je bio u kaputu i cipelama, ali si je uzeo
vremena da stavi glazbu da svira.
Te su činjenice davale Jooni osjećaj nečega što je istovremeno bilo i planirano i impulzivno,
što nije neuobičajeno kod samoubojstva.
Pliva sve brže, okrene se i još više ubrza i vidi sebe kako hoda kroz Palmcronin hodnik i
otvara vrata na koja je netko pozvonio. I onu visoku ženu s velikim rukama kako stoji sakrivena iza
vrata u mraku stubišta.
Joona zastane kod ruba bazena, ubrzano diše, uhvati se za plastične rešetke koje prekrivaju
odvod. Disanje mu se ubrzo smiri, ali težina od mliječne kiseline u mišićima ramena i dalje raste.
Grupa policajaca u trenirkama ude u dvoranu. Nose dvije lutke koje se koriste za vježbanje
spašavanja, jedna lutka je veličine djeteta, a druga pretile osobe.
Umrijeti nije nikakva noćna mora, rekla je ona visoka žena uz osmijeh. Joona izađe iz
bazena, osjeća neobičan stres. Ne zna zašto, ali slučaj Carla Palmcrone mu ne dâ mira. Iz nekog
razloga stalno mu je pred očima ta prazna, osvijetljena soba. Tiha glazba violine koja se stapa sa
zujanjem muha.
Joona zna da se radi o samoubojstvu i pokušava samog sebe uvjeriti kako to nije slučaj za
Krim-policiju. Ali svejedno bi najradije ponovno otrčao tamo i sve još jednom pregledao, prošao
kroz svaku sobu, provjerio da nije nešto propustio.
Dok je razgovarao s domaćicom mislio je da je zbunjena, da joj je šok zamaglio sposobnost
racionalnog razmišljanja, da je zato smušena i sumnjičava pa odgovara tako čudno i nepovezano.
Ali sada Joona pokuša misliti na drugi način. Možda uopće nije bila tako zbunjena ni šokirana,
nego je precizno odgovarala na njegova pitanja. U tom je slučaju domaćica Edith Schwartz tvrdila
daje Carlu Palmcroni netko pomogao s omčom, da je tu bio netko tko je bio spreman pomoći. U
tom slučaju, rekla je ustvari da njegova smrt nije nikakvo samoubojstvo, da on nije bio sam kad je
umro.
Tu nešto ne štima.
Zna da je u pravu, ali nikako da shvati o čemu se radi.
Joona uđe u mušku svlačionicu, otključa svoj ormarić, izvadi mobitel i nazove glavnog
obducenta, Nilsa Åhléna.
 „Nisam još gotov”, javi se Igla čim je prislonio mobitel na uho.
„Radi se o Palmcroni. Koji su ti prvi dojmovi, čak i ako nisi...”
„Nisam gotov”, prekine ga Igla.
„Čak i ako nisi gotov”, završi Joona rečenicu.
„Dođi u ponedjeljak.”
„Dolazim sada”, kaže Joona.
„U pet idem sa ženom pogledati jednu sofu koju bismo kupili.”
„Za dvadeset pet minuta sam kod tebe”, kaže Joona i prekine vezu prije nego što Igla
ponovno kaže da nije gotov.
Kad se Joona istuširao i obukao, začuje žamor i dječji smijeh i shvati da uskoro počinje škola
plivanja.
Razmisli o tome što konkretno znači to što je generalni direktor Inspekcije za strateške
proizvode pronađen obješen. Osoba koja donosi sve odlučujuće odluke o proizvodnji i izvozu
švedskog ratnog materijala je mrtva.
Što ako sam u krivu, što ako je ipak ubijen, kaže Joona sam sebi. Moram razgovarati s
Pollockom prije nego što odem do Igle, možda su on i Kofoed stigli pregledati rezultate vještačenja.
Joona dugačkim koracima prijeđe hodnik, otrči niz stepenice i nazove svoju pomoćnicu
Anju Larsson da sazna je li Nathan Pollock u zgradi.

31
 9. O borbi prsa o prsa

JOONINA GUSTA KOSA još uvijek je mokra kad je otvorio vrata dvorane broj 11. u kojoj Nathan
Pollock drži predavanje za probranu grupu muškaraca i žena koji se izučavaju za izvanredne
situacije koje uključuju taoce i njihovo oslobađanje.
Na zidu iza Pollocka nalazi se anatomska karta ljudskog tijela projicirana putem računala.
Na jednom je stolu poredano sedam različitih vrsta oružja, od malog srebrnastog Sig Sauera P238
do crne automatske puške marke Heckler & Koch s 40 milimetarskim bacačem granata.
Jedan od mladih policajaca stoji ispred Pollocka koji je uzeo nož, držao ga sakrivenog uz
tijelo, a onda nasrnuo na njega, pokazao gdje bi ga zarezao po vratu, a onda se okrenuo prema
grupi.
„Nedostatak ovog uboda je u tome što neprijatelj može vikati, pokrete tijela se ne može
kontrolirati i dugo traje prije nego što iskrvari zato što je otvorena samo jedna arterija”, objasni
Pollock.
Ponovno priđe mladom policajcu, zgrabi ga rukom preko lica tako da mu je prekrio usta
pregibom lakta.
„Ali ako umjesto toga napravim ovo, mogu prigušiti njegovo vikanje, kontrolirati glavu i
otvoriti obje arterije jednim potezom noža”, objasni.
Pollock pusti policajca i primijeti Joonu Linnu kako stoji uz vrata. Mora da je sada ušao, dok
je pokazivao zahvat. Mladi policajac prijeđe rukom preko usta i sjedne na svoje mjesto. Pollock se
široko nasmiješi i mahne Jooni da priđe, ali Joona odmahne glavom.
„Trebam samo nakratko porazgovarati s tobom, Nathan”, kaže tiho.
Nekoliko policajaca se okrenulo i pogledalo ga. Pollock mu priđe i rukuju se. Joonin je sako
potamnio od vode koja mu curi niz vrat.
„Tommy Kofoed je uzeo otiske cipela iz Palmcronina stana”, kaže Joona. „Zanima me je li
pronašao nešto neočekivano.”
„Nisam znao da je hitno”, odgovori mu Nathan prigušenim glasom.
„Prvo smo fotografirali sve otiske na folijama, ali nismo stigli analizirati rezultate. Još uvijek
ništa ne znam...”
„Ali vidio si nešto”, kaže Joona.
„Kad sam prebacio slike u kompjutor... moguće je da se nazire neki uzorak, ali prerano je za
reći...”
„Reci jer moram ići.”
„Našli smo otiske dva para cipela i dva kruga oko tijela”, kaže mu Nathan.
„Dođi sa mnom, idem do Igle”, kaže Joona.
„Sada?”
 „Tamo sam za dvadeset minuta.”
„Kvragu, ne mogu”, odgovori Nathan i mahne prema prostoriji. „Ali uključen mi je mobitel,
ako budeš imao pitanja.”
„Hvala”, kaže mu Joona i okrene se prema vratima da ode.
„Čuj... imaš li volje barem pozdraviti ovu grupu?” pita Nathan.
Svi su se već okrenuli i Joona im kratko mahne.
„Ovo je Joona Linna o kojem sam vam pričao”, kaže Nathan Pollock glasno. „Pokušavam ga
nagovoriti da vam održi jedno predavanje o borbi prsa o prsa.”
Nastupi tišina, svi gledaju Joonu.
„Većina vas sigurno zna više o borilačkim sportovima od mene”, kaže Joona uz mali
osmijeh. „Jedino što sam naučio je... da kad dođe do prave borbe, onda odjednom počnu vrijediti
neka sasvim druga pravila, onda je to samo borba, nikakav sport.”
„Slušajte ovo”, kaže Pollock napetim glasom.
„U stvarnosti čovjek dobro prođe samo ako ima sposobnost prilagoditi se novim uvjetima i
okrenuti ih u svoju korist”, nastavi Joona mirno. „Vježbajte kako iskoristiti situaciju... možete se
nalaziti u automobilu ili na balkonu. Soba može biti puna suzavca. Pod je možda prekriven
razbijenim staklom. Može biti oružja ili noževa. Ne znaš jesi li došao na početku ili na kraju razvoja
događaja. Morate štedjeti snagu kako biste mogli nastaviti dalje, izdržati cijelu noć... dakle, ne radi
se tu o nekoliko udaraca iz skoka ili cool okreta.”
Neki se nasmiju.
„U borbi bez oružja”, nastavi Joona. „Tu se često radi o tome da treba prihvatiti puno bola
kako bi se sve brzo okončalo, ali... o tome ne znam puno.”
Joona izađe iz predavaonice. Dva policajca zaplješću. Vrata se zatvore i nastupi tišina.
Nathan Pollock se nasmiješen vrati za katedru.
„Ovo sam ustvari htio sačuvati za kasnije”, kaže i počne klikati po kompjutoru. „Ova
snimka je već postala kultna... pljačka i uzimanje talaca u Nordea banci u ulici Hamngatan prije
devet godina. Dva pljačkaša. Joona Linna je već oslobodio taoce i onesposobio jednog pljačkaša koji
je bio naoružan uzijem. Došlo je do prilično gadne pucačine. Drugi pljačkaš se sakrio, ali naoružan
je samo nožem. Posprejali su sve nadgledne kamere, ali ova im je promakla. Pogledat ćemo
usporenu snimku jer radi se samo o nekoliko sekundi.”
Pollock stisne tipku i krene usporena snimka. Zrnata snimka snimana iskosa odozgo
prikazuje poslovnicu banke. Brojač polagano otkucava sekunde u kutu snimke. Namještaj je
prevrnut, po podu su rasuti papiri. Joona se polagano kreće na rubu slike, drži pištolj u ispruženoj
ruci. Kreće se sporo kao da je pod vodom. Pljačkaš je skriven iza otvorenih vrata riznice s nožem u
ruci. Odjednom krene na Joonu. joona uperi pištolj ravno u njegov prsni koš i puca.
„Pištolj se zakočio”, kaže Pollock. „Metak je ostao blokiran u cijevi.”
Zrnata slika zatitra. Joona krene unatrag dok muškarac s nožem juri prema njemu. Sve se
odvija u stravičnoj tišini. Joona pusti da spremnik padne na pod. Traži novi, ali onda shvati da
neće stići. Umjesto toga okrene taj neupotrebljivi pištolj u ruci tako da je cijev sada prislonjena na
snažnu kost podlaktice.
„Ne razumijem”, kaže jedna žena.
„Koristi pištolj kao tonfu”, objasni Pollock.

33
 „Što?”
„Neku vrstu pendreka... koje koriste američki policajci, duži su i proizvode jači udarac time
što je površina udara manja.”
Muškarac s nožem je sada stigao do Joone. S oklijevanjem mu priđe. Oštrica noža bljesne u
polukružnom luku na putu prema Jooninom trbuhu. Druga je ruka podignuta i slijedi okret tijela.
Joona uopće ne gleda nož nego krene prema naprijed, napravi dugačak korak i udari ga, sve u
jednom pokretu. Pogodi pljačkaša u vrat drškom pištolja, točno ispod Adamove jabučice.
Nož u usporenoj vrtnji odleti na pod, a čovjek padne na koljena, otvori usta, uhvati se za
vrat, a onda sruši na pod.

34
 10. Utopljenica

JOONA LINNA SJEDI U AUTU na ulici Fleminggatan, na putu prema institutu Karolinska u Solni i
razmišlja o obješenom Carlu Palmcroni, napetom užetu, torbi na podu.
U mislima pokušava postaviti ta dva kruga otisaka cipela na pod oko mrtvaca.
Slučaj još nije završen.
Joona skrene na Klarastrandsleden prema Solni. Vozi uz kanal gdje je drveće već dobilo
bujne krošnje koje se naginju prema vodi i spuštaju svoje grane prema površini glatkoj poput
zrcala.
Pred sobom ponovno vidi domaćicu Edith Schwartz u najsitnije detalje, žile na velikim
šakama koje drže vrećice s hranom i kako je odgovorila da svagdje ima ljudi koji su spremni
pomoći.
Odjel za sudsku medicinu okružen je drvećem i lijepo uređenim travnjacima na velikom
kampusu instituta Karolinska. Zgrada od crvene cigle na adresi Retzius väg 5, sa svih strana je
okružena velikim zgradama.
Joona skrene na prazno parkiralište za posjetitelje. Vidi da je obducent Nils Åhlén, zvan Igla,
prošao svojim bijelim jaguarom ravno preko rubnog kamena i parkirao ispred pokošenog
travnjaka pokraj glavnog ulaza.
Joona mahne ženi na recepciji koja odgovori time što mu pokaže palac gore, produži dalje
hodnikom, pokuca na Iglina vrata i uđe. Kao i obično u Iglinom uredu nema nikakvih nepotrebnih
stvari. Žaluzine su spuštene, ali sunčeva svjetlost ipak prodire unutra. Bliješti na svim bijelim
površinama, ali se gubi na sivim površinama od brušena čelika.
„Napisao sam kaznu jednom nepropisno parkiranom jaguaru vani”, kaže Joona.
„Dobro”, odgovori Igla.
Joona zastane nasred ureda i uozbilji se; oči mu postanu srebrnasto tamne.
„Kako je umro?” pita.
„Palmcrona?”
„Da! ”
Telefon zazvoni i Igla gurne izvještaj obdukcije prema Jooni.
„Nisi trebao doći ovamo kako bi dobio odgovor”, kaže prije nego što podigne slušalicu.
Joona sjedne preko puta njega na stolac sa sjedalom od bijele kože.
Obdukcija tijela Carla Palmcrone je obavljena. Joona lista po papirima i napreskokce čita:

74. Bubrezi teže 290 grama. Površina glatka. Tkivo sivo-crveno. Konzistencija čvrsta,
elastična. Vidljiv ovoj.
 75. Mokraćni putevi izgledaju normalno.
76. Mokraćni mjehur je prazan. Sluznica bijeda.
77. Prostata je normalne veličine. Tkivo blijedo.

Igla popravi naočale na svom uskom, orlovskom nosu, završi telefonski razgovor i podigne
pogled.
„Kao što vidiš”, kaže i zijevne. „Ništa neočekivano. Uzrok smrti asfiksija, dakle, gušenje...
iako se pri vješanju ustvari vrlo rijetko radi o gušenju u standardnom smislu riječi nego o
začepljenju opskrbe arterija.“
„Mozak se uguši jer je zaustavljena opskrba krvlju koja je puna kisika.”
Igla kimne: „Kompresija arterija, bilateralno zatvaranje karotida, to sve naravno ide jako
brzo, čovjek ostane bez svijesti u par sekundi...”
„Ali bio je živ prije nego što je obješen?” pita Joona.
„Da.” Iglino usko lice je glatko obrijano i sumorno.
„Možeš li procijeniti visinu pada?” pita Joona.
„Nema nikakvih fraktura na vratnoj kralježnici ili lubanji tako da pretpostavljam da se radio
samo nekoliko decimetara.”
„A tako...”
Joona razmišlja o torbi s otiscima Palmcroninih cipela. Ponovno otvori zapisnik i lista do
opisa pregleda kože na vratu, izmjerenih kutova.
„Što te muči?” pita Igla.
„Zanima me postoji li mogućnost da je udavljen tom istom omčom, a onda obješen.”
„Ne”, odgovori Igla.
„Zašto ne?” pita odmah Joona.
„Zašto ne? Postoji samo jedan utor i taj je savršen”, počne Igla objašnjavati. „Jer kad se osoba
objesi, uže joj se zareže u vrat i...”
„Ali to je možda i ubojica znao”, prekine ga Joona.
„Svejedno, to bi bilo gotovo nemoguće rekonstruirati... znaš, kod vješanja omča oko vrata
bude u obliku vrha strijele, s vrhom okrenutim prema gore, točno kod čvora...”
„Zato što težina tijela pritegne omču.”
„Točno... i iz istog se razloga najdublji dio utora nalazi točno nasuprot vrha.”
„Znači uzrok smrti je vješanje”, konstatira Joona.
„Bez ikakve sumnje.”
Mršavi, visoki obducent se ugrize za donju usnicu.
„Ali je li moguće da je bio prisiljen na samoubojstvo?” pita Joona.
„Ne silom, mislim, ne postoje znakovi koji bi na to ukazivali.”
Joona zatvori izvještaj, pažljivo zabubnja rukama i pomisli kako je ono što je domaćica rekla
da su drugi ljudi bili umiješani u Palmcroninu smrt možda bilo samo smušeno brbljanje. Ali
svejedno ne može zaboraviti ona dva različita otiska cipela koje je Tommy Kofoed pronašao.
„Znači, siguran si u uzrok smrti?” pita Joona i pogleda Iglu u oči.
36
 „A na što si ti računao?”
„Na ovo”, odgovori Joona polagano i stavi prst na mapu s izvještajem obdukcije. „Točno
sam na to računao, ali me istovremeno ipak nešto muči.”
Igla se nasmiješi:
„Uzmi izvještaj i pročitaj ga prije spavanja kao priču za laku noć.”
„U redu”, odgovori Joona.
„Ali mislim da možeš zaboraviti na Palmcronu... neće tu iskrsnuti ništa uzbudljivo, to je
samo samoubojstvo.”
Iglin osmijeh zamre, spusti pogled, ali Joonin je pogled još uvijek oštar, koncentriran.
„Sigurno si u pravu”, kaže.
„Da”, odgovori Igla. „Ako hoćeš mogu i ja malo špekulirati... Carl Palmcrona je
najvjerojatnije bio u depresiji jer nokti su mu bili iskrzani i prljavi, zube nije oprao nekoliko dana i
nije bio obrijan.”
„Shvaćam”, kimne Joona.
„Možeš ga pogledati ako želiš.”
„Ne, nije potrebno”, odgovori Joona i polagano ustane.“
Igla se nagne prema njemu i kao daje samo čekao ovu priliku, kaže mu napetim glasom:
„Jutros sam dobio nešto puno uzbudljivije. Imaš li nekoliko minuta vremena?”
Ustane sa stolca i mahne mu da dođe. Joona ga slijedi niz hodnik. Svjetloplavi leptir je
zalutao unutra i leprša ispred njih.
„Onaj dečko više ne radi?” pita Joona.
„Tko?”
„Onaj koji je bio tu, onaj s repom i...”
„Frippe. Ma ne, ne. Ne mogu ja bez njega. Dobio je slobodno. Megadeth sviraju u Globenu,
Entombed je predgrupa.”
Prođu ravno kroz jednu mračnu salu s obdukcijskim stolom od nehrđajućeg čelika. Osjeća se
jak miris sredstva za dezinfekciju. Produže u hladniju prostoriju gdje su pregledana tijela stavljena
u ohlađene boksove.
Igla otvori jedna vrata i uključi stropno svjetlo. Cijev zatreperi i osvijetli salu s bijelim
pločicama na zidovima i dugačkim obdukcijskim stolom s plastičnim pokrovom i dvostrukim
koritom i odvojcima za otjecanje krvi.
Na stolu leži mlada, vrlo lijepa žena.
Koža joj je preplanula, crna dugačka kosa pada joj preko čela i ramena u gustim, blistavim
kovrčama. Izgleda kao da promatra prostoriju mješavinom oklijevanja i šoka.
Ima nečeg vragolastog u izgledu njezinih kutova usana, kao kod osobe koja se često smiješi i
smije.
Ali sjaja više nema u tamnim, velikim očima. Već su se počele pojavljivati male smeđežute
mrljice.
Joona stane i promotri ženu na stolu. Pomisli kako ne može imati više od devetnaest,
dvadeset godina. Još nedavno je bila malo dijete koje je živjelo s roditeljima. A onda je malo narasla
i krenula u školu, a sada je mrtva.
37
 Iznad grudi, na koži iznad prsne kosti, vidi se blijeda zaobljena linija, poput osmijeha
nacrtanog sivom bojom, oko trideset centimetara dugačka.
„Kakva je to linija?” pokaže Joona.
„Nemam pojma, možda otisak ogrlice ili ruba majice, kasnije ću se time pozabaviti.”
Joona promatra to beživotno tijelo, duboko udahne i kao i uvijek, pred tako konkretnim
prizorom smrti, obuzme ga sumorno raspoloženje, poput neke bezbojne samoće.
Život je tako užasno krhak.
Nokti na rukama i nogama namazani su svijetlo-ružičastim lakom.
„I što je tako posebno u vezi s njom?” pita Joona nakon kraće stanke.
Igla ga ozbiljno pogleda, naočale mu bljesnu kad se ponovno okrene prema tijelu.
„Donijela ju je Pomorska policija”, kaže Igla. „Pronađena je na krevetu u kabini jednog
velikog broda kojeg su struje nosile po arhipelagu.”
„Mrtva?”
Igla ga pogleda i glas mu odjednom postane melodičan:
„Utopila se, Joona.”
„Utopila?”
Igla kimne i nasmiješi se.
„Utopila se na palubi broda koji je plovio”, kaže.
„Vjerojatno ju je netko pronašao u vodi i stavio u brod.”
„Da, ali u tom slučaju te ne bih zamarao”, kaže Igla.
„O čemu se onda radi?”
„Nema nikakvih tragova vode na ostatku tijela, poslao sam odjeću na analizu, ali ni Državni
centar za kriminalistička vještačenja neće ništa pronaći.”
Igla utihne, malo prolista po preliminarnom izvještaju o vanjskom pregledu, a onda baci
pogled na Joonu da vidi je li mu pobudio radoznalost. Joona nepomično stoji, lice mu odjednom
izgleda drukčije. Promatra tijelo budnim, koncentriranim izrazom lica. A onda brzo iz kutije uzme
par rukavica od lateksa i navuče ih. Igla izgleda vrlo zadovoljno kad se Joona nagne nad djevojku i
pažljivo joj podigne ruke i pregleda ih.
„Nećeš pronaći nikakve tragove nasilja”, kaže Igla gotovo nečujno. „Potpuno neshvatljivo!”

38
 11. U kabini

VELIKI SPORTSKI BROD usidren je kod mola Pomorske policije na otočiću Dalarö. Bijelo blista
između dva policijska broda.
Visoka metalna kapija koja vodi do luke je otvorena. Joona Linna vozi polagano preko
pošljunčenog puta, prođe pokraj malog kamiona i jedne zahrđale dizalice. Parkira se, izađe iz auta
i ode do broda.
Pronašli su ga napuštenog kako ga struje nose po arhipelagu, pomisli Joona. U kabini je
sjedila djevojka koja se utopila. Brod nije potonuo, ali djevojčina su pluća bila puna morske vode.
Joona zastane malo dalje od broda i promotri ga. Pramac je pošteno uništen, duž stranica se
protežu dugačke ogrebotine i uleknuća kao nakon jakog sudara, boja je na mjestima oguljena i vide
se komadi staklene vune.
Nazove Lennarta Johanssona iz Pomorske policije.
„Lance”, javi mu se veseo glas.
„Razgovaram li s Lennartom Johanssonom?” pita Joona.
„Da, to sam ja.”
„Moje ime je Joona Linna. Krim-policija.”
U slušalici nastupi tišina. Jooni se učini da čuje klokotanje valova.
„Onaj sportski brod koji ste preuzeli”, kaže Joona. „Zanima me, propušta li vodu.” „Vodu?”
„Pramac je uništen.”
Joona se za nekoliko koraka približi brodu dok sluša kako Lennart Johansson rezignirano
objašnjava:
„O Isuse Bože, kad bi mi netko dao samo jednu krunu svaki put kad neki pijanac razbije
brod, bio bih...”
„Htio bih pregledati brod”, prekine ga Joona.
„Ovako je to otprilike bilo”, kaže Lennart Johansson. „Imamo grupu mladih iz... ne znam,
recimo Södertäljea. Maznu brod, pokupe par cura, malo se vozaju okolo, slušaju glazbu, tulumare,
napiju se k'o svinje. Usred svega toga sudare se s nečim, sudar bude prilično jak i jedna cura padne
u vodu. Dečki zaustave brod, vrate se natrag, pronađu je i izvuku na palubu. Kad skuže da je
mrtva uspaničare se i jednostavno pobjegnu.”
Lennart utihne i čeka reakciju.
„Nije loša teorija”, kaže Joona polagano.
„Zar ne?” veselo će Lennart „Vjerujte mi i nećete morati otići do Dalaröa.”
„Prekasno”, odgovori Joona i krene prema brodu Pomorske policije.
 Radi se o brodu tipa 90H koji je usidren krmom i okrenut prema sportskom brodu.
Muškarac od kojih dvadeset i pet godina preplanulih, golih prsa stoji na palubi s mobitelom
prislonjenim na uho.
„Kako hoćete”, kaže. „Samo nazovite i ugovorite termin za razgledavanje.”
„Već sam tu - i mislim da vas vidim, ako stojite na palubi broda Pomorske policije...”
„Izgledam li kao surfer?”
Preplanuli muškarac podigne glavu, nasmiješi se i počeše po prsima.
„Više-manje”, odgovori Joona.
Prekinu vezu i krenu jedan drugome ususret. Lennart Johansson navuče košulju od
uniforme s kratkim rukavima i zakopča je dok hoda prema obali.
Joona podigne palac i mali prst u surferski pozdrav. Lennart se nasmije bijelim zubima na
preplanulom licu:
„Surfam čim bude i najmanjih valova - zato me zovu Lance”
„Onda mi je sve jasno”, našali se Joona.
„Onda dobro”, nasmije se Lennart.
Priđu brodu i zastanu na molu kod mosta.
„Storebro 36, Royal Cruiser”, kaže Lennart. „Dobar brod, ali dosta loše održavan.
Registriran na Björna Almskoga.”
„Jeste li ga kontaktirali?”
„Nismo stigli.”
Pažljivije pogledaju oštećenja na pramcu broda. Medu staklenom vunom nema algi,
izgledaju svježa.
„Pozvao sam tehničara, trebao bi uskoro stići” , kaže Joona.
„Dobro se poljubio s nečim”, kaže Lance.
„Tko je sve bio na brodu otkada je pronađen?”
„Nitko”, odgovori Lance brzo.
Joona se nasmiješi i strpljivo ga pogleda.
„Ja, naravno”, počne Lance polako. „I Sonny, moj kolega. I dečki iz hitne pomoći koji su
došli po tijelo. Naš kriminalistički tehničar, ali je koristio podloške i imao zaštitnu odjeću.”
„Jesu li to svi?”
„I naravno, stari koji je pronašao brod.”
Joona ne odgovori, zagleda se u svjetlucavu vodu i pomisli na djevojku koja je ležala na
Iglinom stolu u Odjelu za sudsku medicinu.
„Znate li je li tehničar osigurao sve površine?” pita ga zatim.
„Gotov je s podom i snimio je mjesto gdje su je pronašli.”
„Idem gore.”
Uski oštećeni prijelazni mostić povezuje mol s brodom. Joona se popne na palubu i neko
vrijeme ostane stajati na krmi. Polagano se ogleda oko sebe, prelazeći pogledom po stvarima. Ovo
je prvi i jedini put da će promotriti mjesto zločina kao svježe, nekontaminirano. Svaki bi detalj
mogao biti važan. Cipele, prevrnuta ležaljka, plahta, džepna knjiga izblijedjela od sunca, nož sa

40
crvenom plastičnom drškom, kanta s konopcem, limenke piva, vrećica s ugljenom za potpalu,
korito u kojem je ronilačko odijelo, bočice s uljem za sunčanje i losionom.
Zaviri kroz veliki prozor i vidi salon gdje se nalazi kormilo i namještaj od lakiranog drveta.
Pod određenim kutom na suncu se na staklenim vratima vide otisci prstiju, svih tih ruku koje su
odgurivale vrata, zatvarale ih, hvatale se za njih kad se brod ljuljao.
Joona uđe u mali salon. Poslijepodnevno sunce bliješti na lakiranim površinama i kromu. Na
sofama prekrivenima modrom tkaninom leže kaubojski šešir i sunčane naočale. Voda bućka
udarajući u brod.
Joona prijeđe pogledom preko izlizanog poda u salonu i dolje niz uske stepenice koje vode
prema pramcu. Dolje je crno kao u dubokom bunaru. Dok ne uključi svoju džepnu bateriju, ništa
ne vidi. Baterija osvijetli blistavi, strmi prolaz svojim ledenim, ograničenim sjajem. Crveno drvo
vlažno blista, kao unutrašnjost tijela. Joona produži dalje škripavim stepenicama misleći na
djevojku, zamisli kako je bila sama na brodu, skočila s pramca, udarila glavom o kamen i uvukla
vodu u pluća, ali se ipak uspjela popeti natrag na brod, skinuti mokri bikini i obući suhu odjeću. A
onda je možda osjetila umor i otišla dolje do svog kreveta ne shvaćajući koliko je ozljeda ozbiljna,
ne shvaćajući da krvarenje brzo pojačava pritisak na mozak.
Ali u tom bi slučaju Igla pronašao tragove vode na njezinom tijelu.
Nije tako bilo.
Joona nastavi dalje stepenicama, prođe pokraj čajne kuhinje i kupaonice i krene prema
velikoj kabini.
Iako je tijelo prebačeno na patologiju u Solnu, na brodu se još uvijek osjeća njezina smrt.
Osjećaj je uvijek isti. Stvari ga na neki način tiho gledaju, bremenite vrištanjem, borbom i tišinom.
Odjednom brod čudno zaškripi i nagne se na bok. Joona malo pričeka, oslušne, a onda
nastavi dalje do kabine.
Svjetlost prodire kroz uske prozore uz strop i pada na bračni krevet kojemu bočne strane
završavaju u špic. Tu su je pronašli kako sjedi. Jedna sportska torba stoji otvorena na podu, iz nje
viri točkasta spavaćica. Kod vrata leže traperice i tanka vesta. Torba visi na vješalici.
Brod se ponovno zaljulja i jedna se staklena boca zakotrlja preko palube iznad njegove
glave.
Joona fotografira torbu svojim mobitelom iz raznih kutova. Od blica cijela prostorija kao da
se stisne, kao da su se na trenutak zidovi, pod i strop primakli za korak.
Oprezno skine torbu s vješalice i odnese je gore. Stepenice škripe pod njim. Vani se čuje
metalno zveckanje. Kad je izašao gore u salon, neočekivana sjenka odjednom padne preko
staklenih vrata. Joona brzo reagira i povuče se korak unatrag, u mrak na stepenicama.

41
 12. Neuobičajena smrt

JOONA LINNA STOJI SASVIM MIRNO, samo dva koraka niže na mračnim stepenicama koje vode do
čajne kuhinje i prednje spavaće sobe na brodu. S tog spuštenog položaja vidi donji dio staklenih
vrata i dio palube na krmi. Sjena prijeđe preko prašnjavog stakla i odjednom se vidi ruka. Netko
polagano puzi. A onda prepozna Erixonovo lice. Kapljice znoja mu cure niz obraze dok prekriva
područje oko vrata želatinskom folijom.
Joona ode gore noseći torbu iz spavaće sobe. Oprezno istrese njezin sadržaj na mali drveni
stolić. A onda kemijskom olovkom otvori crveni novčanik. U izlizanom plastičnom omotu nalazi se
vozačka dozvola. Bolje pogleda i vidi lijepo, ozbiljno lice u svjetlosti blica kabine za fotografiranje.
Sjedi lagano nagnuta, kao da gleda gore prema promatraču. Kosa joj je tamna i kovrčava. Prepozna
djevojku s obdukcijskog stola, ravan nos, oči, latinoameričke crte lica.
„Penelope Fernandez”, pročita na vozačkoj i pomisli kako mu se čini da je već čuo to ime.
U mislima se vrati do Odjela za sudsku medicinu i golog tijela na ležaju u prostoriji
obloženoj pločicama, miris mrtvog tijela, opuštene crte lica osobe koju više nije moguće probuditi.
Vani na suncu, Erixonovo golemo tijelo puzi decimetar po decimetar dok osigurava otiske
prstiju na ogradi, četkicom nanosi prah, podiže traku. Oprezno osuši vlažnu površinu, nakapa
otopinu i fotografira otiske kako se pojavljuju.
Joona ga čuje kako cijelo vrijeme teško uzdiše, kao da mu je svaki pokret napor i muka, kao
daje na izmaku snaga.
Joona zaškilji prema palubi i ugleda kantu sa špagom zavezanom za ručku pokraj jedne
tenisice. Odozdo iz čajne kuhinje osjeća se vlažni miris krumpira.
Ponovno se usredotoči na vozačku dozvolu i malu fotografiju. Gleda usta te mlade žene,
usnice koje su malo razdvojene i odjednom pomisli da nešto nedostaje.
Ima osjećaj kao da je nešto vidio, kao da je taman htio nešto reći, ali mu je misao pobjegla.
Joona se trgne kad mu mobitel zazvrči u džepu. Izvadi ga, pogleda tko zove, vidi da je Igla i javi se.
„Joona.”
„Ovdje Nils Åhlén, glavni obducent na Zavodu za sudsku medicinu u Stockholmu.”
Joona se nasmiješi, poznaju se već dvadeset godina i prepoznao bi Iglin glas bez ikakvog
predstavljanja.
„Je li pretrpila udarac u glavu?” pita Joona.
„Ne”, odgovori Igla iznenađen.
„Mislio sam da je možda udarila u kamen, kad je skočila u vodu.”
„Ne, ništa takvo, utopila se, to je uzrok smrti.”
„Siguran si?” uporan je Joona.
 „Utvrdio sam gljivice u nosu, ozljede sluznice grla, vjerojatno zbog jakog nagona za
povraćanjem, bronhijalni sekret u dušniku i bronhijima. Pluća izgledaju onako kako uvijek
izgledaju pri utapanju, puna su vode, povećane težine i dakle, to je to.”
Nastupi tišina. Joona čuje grebanje, kao da netko vuče metalni stalak.
„Zbog nečega si me nazvao”, kaže Joona.
„Da.“
Hoćeš li mi reći? „
„Imala je visok udio tetrahidrokanabinila u mokraći.”
„Kanabis?”
„Da.”
„Ali to nije bio uzrok smrti”, kaže Joona.
„Teško”, odgovori Igla veselo. „Palo mi je na pamet da ti vjerojatno sada rekonstruiraš kako
se sve odvijalo na brodu... i da je to mali dio slagalice za koji nisi znao.”
„Zove se Penelope Fernandez”, kaže Joona.
„Drago mi je”, promrmlja Igla.
„Imaš još nešto?”
„Ne.”
Igla diše u slušalicu.
„Svejedno mi reci”, kaže Joona.
„Samo da ovo nije obična smrt.”
Utihne.
„Što si vidio?”
„Ništa, samo osjećaj...”
„Bravo”, kaže Joona. „Sad zvučiš kao ja.”
„Znam, ali... Naravno, moguće je da se radi o mors subita naturalis, nagla, ali sasvim
prirodna smrt... Ništa ne govori protiv te teorije, ali ako je to bila prirodna smrt, onda je to prilično
neuobičajena prirodna smrt.”
Razgovor je završen, ali Igline riječi su mu ostale u glavi, mors subita naturalis. Ima nečeg
zagonetnog u smrti Penelope Fernandez. Njezino tijelo nije samo pronađeno u vodi i stavljeno na
brod. Tada bi ležala na palubi. Naravno, možemo zamisliti da je taj koji ju je pronašao htio
pokazati brigu za mrtvu ženu, ali onda bi je odnio u salon i polegao na sofu.
Zadnja je opcija naravno ta da se za nju pobrinuo netko tko ju je volio, tko ju je htio lijepo
ostaviti, poleći je u njezinu sobu, u njen krevet, razmišlja Joona.
Ali ona je sjedila na krevetu. Uspravna.
Možda Igla nije u pravu, možda je još uvijek bila živa kad joj je netko pomogao da se popne
na brod i ode do svoje sobe. Pluća su joj možda već bila ozbiljno oštećena i više im nije bilo pomoći.
Možda se nije dobro osjećala, možda je samo htjela leći i daje svi puste na miru.
Ali zašto nema tragova vode na odjeći i ostatku tijela?

43
 Na brodu postoji tuš, pomisli Joona i kaže samom sebi kako mora pregledati ostatak broda,
pogledati kabinu na krmi, kupaonicu i čajnu kuhinju. Još mnogo toga treba utvrditi prije nego što
dobije potpunu sliku.
Kad Erixon ustane i odvuče svoje golemo tijelo par koraka dalje, cijeli se brod ponovno
zaljulja.
Joona ponovno baci pogled kroz staklena vrata i po drugi put mu pogled zapne za onu
kantu sa špagom koja stoji pored pocinčanog korita u koje je netko bacio ronilačko odijelo. Skije za
skijanje na vodi leže uz ogradu. Joona ponovno pogleda kantu. Gleda uže koje je zavezano oko
ručke. Zaobljeni rub korita blista na suncu poput mladog mjeseca.
I odjednom sve shvati: sasvim mu je jasno kako se sve odvijalo. Pričeka da mu se srce malo
smiri, promisli još jednom o svemu i sada je sasvim siguran da je u pravu.
Žena koja je identificirana kao Penelope Fernandez utopljena je u koritu.
Jooni je pred očima onaj zaobljeni ožiljak na koži iznad prsne kosti koji je primijetio kod
patologa i koji ga je podsjetio na nasmiješena usta.
Ubijena je i stavljena na krevet u svojoj kabini.
Sad mu misli lete, adrenalin struji krvnim žilama, utopljena je u morskoj vodi koja je bila u
koritu i stavljena na svoj krevet.
Ovo nije nikakvo obično ubojstvo i ubojica svakako nije običan.
Odjednom ga ispuni upitan glas koji brzo postaje sve jasniji i sve usrdniji. Ponavlja tri riječi,
sve brže i glasnije: Odmah napusti brod, odmah napusti brod.
Joona vidi Erixona kroz prozor kako stavlja jedan štapić za uši u malu papirnatu vrećicu,
zatvara je selotejpom i obilježava kemijskom olovkom.
„Ku-ku”, nasmiješi se Erixon.
„Idemo na obalu”, kaže mu Joona sabrano.
„Ne volim brodove, stalno se ljuljaju, a tek sam započeo 5...”
„Uzmi stanku”, prekine ga Joona oštro.
„Što ti je odjednom?”
„Samo dođi i ne diraj mobitel.”
Izađu na obalu i Joona odvede Erixona malo dalje od broda i tek onda stane. Osjeća kako su
mu se obrazi zažarili i kako mu se mir počinje širiti tijelom s težinom u bedrima i listovima.
„Na brodu bi mogla biti bomba”, kaže mirno.
Erixon sjedne na jedan betonski stupić. Znoj mu curi sa čela.
„O čemu pričaš?”
„Ovo nije nikakvo obično ubojstvo”, kaže Joona. „Postoji rizik za...”
„Ubojstvo? Ništa ne ukazuje na...”
„Čekaj”, prekine ga Joona. „Siguran sam da je Penelope Fernandez utopljena u koritu koje
stoji na palubi.”
„Utopljena? Ma o čemu ti pričaš?”
„Utopljena je u morskoj vodi koja se nalazila u koritu i stavljena na krevet”, nastavi Joona. „I
mislim da je namjera bila da brod potone.”
„Ali...”
44
 „Jer onda... onda bi bila pronađena pod vodom u svojoj kabini i s vodom u plućima.”
„Ali brod nije potonuo”, kaže Erixon.
„Zato sam i pomislio da ima eksploziva na brodu, eksploziv koji iz nekog razloga nije
eksplodirao.”
„Vjerojatno se nalazi u spremniku s tekućinom za potpalu ili cijevima s plinom u čajnoj
kuhinji”, kaže Erixon polako „Moramo evakuirati sve okolo i nazvati jedinicu za razminiravanje.”

45
 13. Rekonstrukcija

U SEDAM SATI TE VEČERI u sali broj 13. Odjela za sudsku medicinu instituta Karolinska sastala su se
petorica ozbiljnih muškaraca. Inspektor Joona Linna želi obaviti preliminarno vještačenje na ženi
koja je pronađena mrtva na brodu u stockholmskom arhipelagu. Iako je subota, pozvao je svog
nadređenog Pettera Näslunda i državnog tužitelja Jensa Svanehjälma na rekonstrukciju događaja
kako bi ih uvjerio da se stvarno radi o ubojstvu.
Jedna neonska cijev na stropu treperi i blaga svjetlost titra preko zidova obloženih blistavo
bijelim pločicama.
„Moram promijeniti cijev”, kaže Igla tiho.
„Da”, odgovori Frippe.
Petter Näslund promrmlja nešto nerazumljivo dok stoji naslonjen na zid. Njegovo široko,
jako lice izgleda kao da podrhtava u treperenju svjetla. Pokraj njega čeka tužitelj Jens Svanehjälm,
na njegovom se mladom licu može iščitati razdražljivost. Izgleda da razmišlja o tome hoće li
spustiti kožnu aktovku na pod i nasloniti se na zid u svom lijepom odijelu.
U prostoriji se osjeća jak miris sredstva za dezinfekciju. Jake, strateški usmjerene lampe
pričvršćene su na strop iznad ležaja od nehrđajućeg čelika s dvostrukim slavinama za vodu i
dubokim sudoperom. Pod je prekriven svjetlosivom plastičnom prostirkom. Jedno pocinčano
korito koje sliči onome na brodu, već je do pola napunjeno vodom. Joon Linna neprestano odlazi s
kantom do slavine po još vode, koju onda pretoči u korito.
„Otkad je zločin ako je netko pronađen utopljen na brodu”, kaže Svanehjälm nestrpljivo.
„Upravo tako”, odgovori Petter.
„Može se raditi o nesreći koja još nije prijavljena”, nastavi Svanehjälm.
„Voda u plućima je morska voda, ali nema tragova te vode na odjeći i ostatku tijela”,
odgovori Nils Åhlén.
„Čudno”, kaže Svanehjälm.
„Sigurno postoji neko racionalno objašnjenje”, nasmiješi se Petter.
Joona isprazni i posljednju kantu vode u korito, stavi kantu na pod, a onda podigne glavu i
zahvali svoj četvorici što su došli.
„Znam da je vikend i da svi želite otići kući”, kaže. „Ali mislim da sam nešto shvatio.”
„Naravno da ćemo doći ako ti kažeš da je važno”, odgovori Svanehjälm prijateljski i
napokon spusti aktovku na pod između nogu.
„Napadač se popeo na brod”, počne Joona ozbiljno. „Spustio se stepenicama do kabine i
vidio Penelope Fernandez kako spava, vratio se gore na palubu, spustio kantu s užetom u vodu i
počeo puniti korito koje je stajalo na krmi.”
„Pet, šest kanti”, kaže Petter.
 „I tek kad je korito bilo puno, otišao je do kabine i probudio Penelope. Odveo ju je gore na
palubu i utopio je u koritu.”
„Tko bi učinio tako nešto?” pita Svanehjälm.
„Ne znam još, možda se radilo o mučenju, prividnom utapanju...”
„Osveta? Ljubomora?”
Joona nakrivi glavu i kaže zamišljenim glasom:
„Ovo nije običan ubojica, možda je htio dobiti neku informaciju od nje, možda je htio da mu
nešto ispriča ili da nešto prizna prije nego što joj je na kraju držao glavu pod vodom sve dok se nije
utopila.”
„Što kaže glavni obducent?” pita Svanehjälm.
Igla odmahne glavom:
„Ako je utopljena”, objasni, „onda bih pronašao tragove nasilja na tijelu, modrice i...”
„Pričekajmo s time”, prekine ga Joona. „Jer taman sam vam htio pokazati kako ja zamišljam
razvoj događaja. A onda, kad završim, zajedno ćemo otići pogledati tijelo i vidjeti ima li dokaza za
moju teoriju.”
„Zašto nikada ne možeš ništa napraviti kao normalni ljudi?” pita Petter.
„Ja moram uskoro kući”, upozori ga tužitelj.
Joona ga pogleda ledenosivim blistavim očima. U pogledu su nazire vragolast sjaj, osmijeh
koji ipak ne narušava ozbiljnost.
„Penelope Fernandez”, započne. „Sjedila je na palubi i pušila travu, bio je vruć dan i osjetila
je umor te je otišla dolje leći i odmoriti se. Zaspala je još uvijek odjevena u traper jaknu.”
Mahne Iglinom mladom asistentu koji je čekao na vratima.
„Frippe je obećao da će mi pomoći pri rekonstrukciji.”
Frippe priđe za korak i široko se nasmiješi. Njegova u crno obojena kosa pada niz leđa u
pramenovima, a izlizane kožne hlače pune su zakovica. Pedantno zakopča traper jaknu preko crne
majice sa slikom benda Europe.
„Gledajte”, kaže Joona tiho i demonstrira kako je jednom rukom uhvatio oba rukava jakne i
tako prisilio Frippea da drži ruke na leđima, a drugom ga rukom čvrsto uhvatio za dugu kosu.
„Sada imam potpunu kontrolu nad Frippeom, a na tijelu mu neće ostati nijedna modrica.”
Joona podigne mladićeve ruke iza leđa. Frippe zacvili i nagne se prema naprijed.
„Ej, lakše malo”, nasmije se.
„Ti si naravno puno veći od žrtve, ali svejedno mislim da ću ti moći gurnuti glavu u korito.”
„Pazi što radiš s njim”, kaže Igla.
„Ma, samo ću mu pokvariti frizuru.”
„Nema frke”, nasmiješi se Frippe.
Demonstriraju tihu borbu. Igla izgleda zabrinuto, dok je Svanehjālmu bilo neugodno. Petter
opsuje. Joona bez većih problema gurne Frippeu glavu u vodu, nakratko ga drži pod vodom, a
onda ga pusti i odmakne se za korak. Frippe se teturajući uspravi i Igla mu brzo donese ručnik.
„Zar ne bi bilo dovoljno da si nam to samo opisao”, kaže živčano.

47
 Kad se Frippe obrisao, svi u tišini odu do susjedne prostorije gdje se u hladnom zraku osjeća
težak smrad truleži. Duž jednog su zida hladnjaci s vratima od nehrđajućeg čelika u tri reda. Igla
otvori vrata broj 16 i izvuče tijelo van. Na uskom ležaju leži djevojka. Gola i bezbojna, sa smeđom
mrežom žilica na vratu. Joona pokaže na tanku, zaobljenu liniju na njenim prsima.
„Skini se”, kaže Frippeu.
Frippe otkopča jaknu i skine crnu majicu. Na prsnom košu vidi se blijed otisak ruba korita,
zaobljena linija koja izgleda kao osmijeh.
„O jebote”, kaže Petter.
Igla priđe ženi i pregleda joj korijen kose. Izvadi malu džepnu bateriju i usmjeri je na blijedu
kožu ispod kose.
„Ne treba mi mikroskop, netko ju je jako čvrsto držao za kosu.”
Isključi bateriju i stavi je u džep ogrtača.
„Drugim riječima...”, kaže Joona.
„Drugim riječima, naravno, u pravu si”, kaže Igla i zaplješće.
„Ubojstvo”, uzdahne Svanehjälm.
„Impresivno”, kaže Frippe i obriše tragove olovke za oči koja mu se razmazala po obrazima.
„Hvala”, odgovori Joona odsutno.
Igla ga upitno pogleda:
„Što je? Joona? Što si vidio?”
„To nije ona”, kaže on.
„Ha?”
Joona pogleda Iglu, a onda pokaže na tijelo pred njima.
„Ovo nije Penelope Fernandez, ovo je netko drugi”, kaže i pogleda u tužitelja. „Ova mrtva
žena nije Penelope. Vidio sam njezinu vozačku dozvolu i siguran sam da to nije ona.”
„Ali kako...”
„I Penelope Fernandez je možda mrtva”, kaže. „Ali u tom je slučaju još nismo pronašli.”

48
 14. Noćna zabava

PENELOPI SRCE STRAŠNO BRZO LUPA, pokušava tiho disati, ali zrak joj zapinje u grlu. Spusti se niz
hrapavu stijenu usput trgajući busene vlažne mahovine i završi dolje u guštiku borova. Sva drhti
od straha. Upuzi u najveću tamu pokraj jednog stabla. Čuje samu sebe kako je zajecala kad se
sjetila Viole. Björn sjedi tiho u mraku ispod grana, obgrlio se rukama i stalno nešto mrmlja.
Pobjegli su u panici, nisu se osvrtali, spoticali su se i padali, penjali se preko srušenog
drveća, izranjavali noge, koljena i ruke, ali se nisu zaustavljali nego samo jurili dalje.
Penelope više ne zna koliko je blizu njihov progonitelj, je li ih već ugledao ili je odustao i
odlučio pričekati.
Pobjegli su iako Penelope ustvari ne zna zašto. Ne razumije zašto ih progoni. Možda je sve
samo greška, pomisli. Užasna greška.
Puls joj se smiruje. Osjeti mučninu, povraćat će, ali ipak se suzdrži.
„Oh Bože, oh Bože”, neprestano šapće. „Ne možemo ovako, netko nam mora pomoći,
sigurno će uskoro pronaći brod i krenuti u potragu za nama...”
„Psst”, utiša je Björn prestrašeno je gledajući.
Ruke joj se tresu. Kroz glavu joj brzo prolaze slike. Trepće pokušavajući ih se riješiti,
pokušava se koncentrirati na svoje bijele tenisice, smeđe iglice na tlu, Björnova prljava, krvava
koljena, ali slike se vraćaju: Viola je mrtva, sjedi na rubu kreveta širom otvorenih očiju, ne vidi je,
lice joj je blijedo i vlažno, mokra kosa visi u rezancima.
Na neki je način Penelope shvatila da je muškarac koji je stajao na obali i vikao Björnu da
pliva prema njemu, taj koji je ubio njezinu sestru. Osjetila je to, u sekundi je sve povezala. Da nije,
sada bi oboje bili mrtvi.
Penelope je vikala Björnu da pliva prema brodu. Izgubili su puno vremena, sve je išlo
presporo, a i ozlijedila ga je motkom koju je spustila u vodu da se popne.
Gumenjak je već zaobišao Stora Kastskär i ubrzao na otvorenom moru.
Usmjerila je brod ravno prema starom drvenom molu, isključila motore kad je pramac
udario o stup. Brod se okrenuo u stranu uz škripu, a oni su iskočili van i pobjegli u panici, ništa
nisu uzeli sa sobom, čak ni mobitel. Penelope se poskliznula na strmini i uhvatila se da ne padne, a
kad se okrenula vidjela je kako muškarac u crnom brzo veže gumenjak za mol.
Penelope i Björn su pobjegli u borovu šumu, trčali jedno uz drugo, zaobilazeći tamno
kamenje, Björn je cvilio svaki put kad bi bosim stopalom nagazio na koju oštru granu.
Penelope ga je vukla za sobom, progonitelj nije daleko iza njih.
Nisu imali plan, nikakvih misli, samo su uspaničeno trčali kroz guste paprati i grmlje
borovnica.
 Dok je trčala Penelope je čula samu sebe kako plače, jecala je glasom koji joj nije zvučao kao
njezin.
Jedna ju je velika grana pljesnula preko butina i bila je prisiljena zastati. Pošteno se ogrebala,
zajecala, i drhtavim rukama odmaknula granu i vidjela kako joj se Björn približava trčećim
korakom. Bol joj je pulsirala u mišićima bedara. Nastavila je trčati, ponovno ubrzala, čula Björna
kako je slijedi i bez osvrtanja ulazila sve dublje u tu gustu šumu.
Nešto se dogodi s mislima kad se čovjek uspaničari. Jer panika nije konstantna - tu i tamo je
prekine racionalno razmišljanje. Kao kad isključiš buku i u tišini odjednom nešto shvatiš. A onda
ponovno nastupi strah, misli se usmjere samo na jednu stvar, vrte se u krug, želiš samo trčati,
pobjeći od progonitelja što je dalje moguće.
Penelope neprestano misli o tome kako moraju pronaći ljude, na ovom otoku večeras mora
biti na stotine ljudi. Moraju pronaći naseljene dijelove na južnoj strani otoka, moraju dobiti pomoć,
moraju doći do telefona i nazvati policiju.
Sakrili su se medu guste borove, ali nakon nekog vremena strah je postao nepodnošljiv pa
su ponovno potrčali.
Penelope je trčala i ponovno osjetila njegovu prisutnost, činilo joj se da čuje njegove
dugačke, brze korake. Znala je da on nije prestao trčati. Stići će ih ako uskoro ne nadu pomoć, ako
ne stignu do naseljenih kuća.
Tlo se ponovno podiže, kamenčići im se kotrljaju pod nogama i padaju niz strminu.
Moraju negdje pronaći ljude, u blizini mora biti kuća. Uhvatila ju je histerija, došlo joj je da
stane i samo vrišti, samo viče upomoć, ali nije nego se nastavila penjati.
Björn je kašljao iza nje, glasno dahtao, a onda ponovno počeo kašljati.
Što ako Viola nije mrtva, što ako joj je potrebna pomoć? Ta prestrašna misao prošla joj je
glavom. Penelope shvati da tako razmišlja zato što je istina puno gora. Znala je da je Viola mrtva,
ali to ne može shvatiti, sve joj je to samo jedan veliki mrak. Ne želi shvatiti, ne može, ne želi ni
pokušati.
Ponovno su se uspeli uz jednu strmu stijenu, izmetu borova s golemim granama, tlo je bilo
pokriveno velikim kamenjem i grmljem brusnica. Uz pomoć ruku uspjela se uspeti na vrh. Björn je
bio odmah iza nje, pokušao je nešto reći, ali nije uspijevao doći do daha, samo ju je povukao dolje.
S druge strane nije bilo šume i put ih je vodio do zapadne obale. Kroz tamno drveće vidjeli su
svijetlu površinu vode. Nije bila daleko. Krenuli su se spuštati. Penelope se spoticala i klizala niz
strminu, pala i jako tresnula o tlo, ustima je udarila o koljena, ponovno došla do daha i zakašljala.
Pokušala je ustati, razmišljala da nije nešto slomila, a onda je odjednom čula glazbu, glasove
i smijeh. Uz napor je ustala, obrisala usnice i pogledala krv na ruci.
Björn je sišao dolje i vukao je pokazavši na zabavu tamo dolje. Uhvatili su se za ruke i
potrčali. Kroz mračne grane mogli su vidjeti šarene lampice razvučene oko drvene terase koja je
gledala na vodu.
Oklijevajući krenu dalje.
Ljudi sjede oko stola ispred lijepe crvene vikendice. Penelope shvati da je usred noći, ali
nebo je još uvijek svijetlo. Davno su prestali jesti, ali čaše i šalice s kavom su još uvijek na stolu, kao
i tanjurići i prazne zdjelice od čipsa.
Jedni su pjevali, a drugi razgovarali i punili čaše crnim vinom iz kutija. Zrak je još uvijek
titrao od vrućine iznad roštilja. Djeca su vjerojatno spavala u kući prekrivena dekama. Björnu i
50
Penelope su se činili kao da su s nekog sasvim drugog svijeta. Bili su veseli i smireni. Zajedništvo
ih je štitilo poput staklena zvona.
Samo je jedna osoba stajala izvan kruga. Stajao je malo po strani, lica okrenutog prema šumi,
kao da nekoga čeka. Penelope je naglo stala i uhvatila Björna za ruku. Spustili su se na tlo i otpuzali
iza jednog niskog bora. Björn je izgledao uplašeno, nije shvaćao što se dogodilo. Ali ona je bila
sigurna što je vidjela. Progonitelj je predvidio njihov smjer bijega i stigao do kuće prije njih. Znao je
koliko će im neodoljivi biti svjetlost i buka zabave. Znao je da će poput noćnih leptira pronaći put
do tamo. I zato je čekao, gledao stižu li kroz tamno drveće, htio ih je dočekati malo dalje, na rubu
šume. Nije se bojao da će sudionici zabave čuti krikove, znao je da se neće usuditi otići do šume
prije nego što bude prekasno.
Kad se Penelope odvažila podići glavu i provjeriti situaciju, više ga nije bilo. Drhtala je od
adrenalina koji joj je strujao tijelom. Možda je progonitelj pomislio da je pogriješio, pomislila je
tražeći ga pogledom.
Možda je otrčao u drugom smjeru.
Taman kad je pomislila da je bijeg možda gotov, da ona i Björn mogu otići do ljudi i
obavijestiti policiju, ponovno ga je spazila.
Stajao je priljubljen uz jedno stablo, nedaleko od njih.
Suzdržanim pokretima izvadio je crni dalekozor s blijedozelenim staklima.
Penelope se stisnula uz Björna, pokušala se othrvati porivu da samo pobjegne kuda je noge
nose, da samo trči i trči. Vidjela je muškarca među drvećem, kako podiže neki optički instrument
do očiju, pomislila je kako se možda radi o detektoru topline tijela ili dalekozoru kojim može
vidjeti u mraku.
Penelope je uhvatila Björna za ruku i pogrbljena ga odvukla dalje od kuće i glazbe, povukli
su se natrag u šumu. Nakon nekog vremena usudila se uspraviti. Počeli su trčati uzbrdo, blago
zaobljeno kilometar debelim ledom koji se nekada povlačio preko sjeverne Europe. Nastavili su se
probijati kroz guštiku, zaobišli veliku stijenu i njezin nazubljen vrh. Björn se uhvatio za debelu
granu i oprezno se spustio niz rub. Penelope je srce jako udaralo, mišići bedara su joj drhtali,
pokušavala je tiho disati, ali nije mogla. Spustila se niz hrapavu stijenu trgajući vlažnu mahovinu
za sobom i sletjela na tlo među gusto grmlje. Björn je bio odjeven samo u kupaće do koljena, lice
mu je bilo blijedo, a usnice gotovo bijele.

51
 15. Identifikacija

ISPOD PROZORA GLAVNOG OBDUCENTA Nilsa Åhléna čuje se zvuk kao da netko neprestano baca
loptu o fasadu. On i inspektor Joona Linna u tišini čekaju Claudiju Fernandez. Pozvana je na
patologiju rano ujutro te nedjelje kako bi identificirala onu mrtvu ženu.
Kad ju je Joona nazvao da joj kaže kako se boji daje njezina kćer Viola poginula, Claudijin
glas bio je neobično miran.
„Nemoguće, Viola plovi po arhipelagu sa svojom sestrom”, rekla je.
„Na brodu Björna Almskoga?” pitao je Joona.
„Da, ja sam joj rekla da nazove Penelope i pita može li s njima, mislila sam da će joj dobro
doći da se malo makne od svega.”
„Je li još netko trebao biti s njima na brodu?”
„Björn, naravno.”
Joona je utihnuo, nekoliko je sekundi pokušavao obuzdati težinu u sebi, a onda se nakašljao
i rekao vrlo nježno:
„Claudia, htio bih da dođete u Odjel za sudsku medicinu u Solni.”
„Zašto?” pitala je.
I tako Joona sada sjedi na neudobnom stolcu u uredu glavnog obducenta. Igla je stavio malu
sliku Frippea u kut okvira u kojemu je slika njegova vjenčanja. Iz daljine se čuje lupanje lopte o
fasadu, gluho i samotno. Joona razmišlja o tome kako se Claudijino disanje promijenilo kad je na
kraju počela shvaćati da bi ta osoba koju su pronašli mrtvu stvarno mogla biti njezina kćer. Joona
joj je pažljivo objasnio situaciju, da je žena za koju sumnjaju da je njena mlađa kćer, pronađena
mrtva na napuštenom sportskom brodu u stockholmskom arhipelagu.
Poslali su taksi po nju do njezinog stana u Gustavsbergu. Trebala bi stići za nekoliko minuta.
Igla je pokušao neobavezno razgovarati, ali je ubrzo odustao kad je shvatio da Joona ne
namjerava odgovoriti.
Obojica su samo htjela da sve bude što prije gotovo. Pozitivna identfikacija je uvijek grozna.
Čovjek u istom trenutku osjeti strašno olakšanje što sada zna što se dogodilo i veliku bol jer je sada
nestalo svake nade.
Začuju korake u hodniku. Obojica odmah ustanu.
Vidjeti mrtvo tijelo člana obitelji neumoljiva je potvrda najgorih slutnji.
Ali istovremeno je to važan, neophodan dio procesa žalovanja. Joona je pročitao mnoga
svjedočenja po kojima je identifikacija i neka vrsta oslobođenja. Više nema mjesta za divlje fantazije
o tome da je voljena osoba još uvijek živa, fantazije koje za sobom ostavljaju samo prazninu i
frustraciju.
Ali sve su to prazne priče, pomisli Joona. Smrt je užasna i nakon nje ti ništa ne ostaje.
 Claudia Fernandez stoji na vratima, ima oko šezdeset godina. Izgleda uplašeno. Na licu joj
se vide tragovi plakanja i brige, a tijelo joj je stisnuto i ukočeno.
Joona je pozdravi.
„Moje ime je Joona Linna, policijski inspektor, ja sam vas maloprije nazvao.”
Igla samo nečujno izgovori svoje ime dok se kratko rukuje s njom, a onda joj odmah okrene
leđa i pravi se da nešto traži po fasciklima. Izgleda vrlo mrko i odbojno, ali Joona zna da mu je sve
ovo ustvari samo jako mučno.
„Pokušala sam nazvati moje cure, ali nisam ih mogla dobiti”, prošapće Claudia. „Trebale
bi...”
„Da uđemo?” prekine je Igla kao da nije čuo njezine riječi.
U tišini prođu kroz taj poznati hodnik. Jooni Linni se čini da svakim korakom ima sve manje
zraka. Claudiji Fernandez se ne žuri vidjeti što joj imaju pokazati. Hoda polagano, nekoliko metara
iza Igle čija izdužena, oštra pojava žuri ispred njih. Joona Linna se okrene i pokuša joj se
nasmiješiti. Ali bolje je da ne vidi njezin pogled. Paniku, molbu, molitve, pokušaj pregovaranja s
Bogom.
Imaju osjećaj kao da je vuku do prostorije gdje drže tijela u hladnjacima.
Igla nešto ljutito promrmlja, a onda se nagne, otključa ladicu od nehrđajućeg čelika i izvuče
ladicu.
Tu je mlada žena, tijelo joj je prekriveno bijelom tkaninom. Oči su joj tupe, poluotvorene,
obrazi upali. Kosa stvara crni vijenac oko njezina lijepog lica. Uz bok se vidi mala bijela ruka.
Claudia Fernandez ubrzano diše. Ispruži ruku, dodirne kćerinu ruku, zajeca. Dubok je to
jecaj kao da joj se u tom trenutku nešto slomilo u duši.
Claudia se počne tresti cijelim tijelom, padne na koljena, ljubi kćerinu beživotnu ruku.
„Ne, ne”, plače. „Bože, oh Bože, ne Viola. Ne Viola...”
Joona stoji nekoliko koraka iza Claudije, vidi kako joj se leđa grče od plača, čuje glas,
očajničke jecaje koji odjeknu pa zamru.
Ona obriše suze s lica i ustane još uvijek jecajući.
„Možete li potvrditi da je to ona?” pita Igla kratko. „Je li ovo Viola Fernandez?”
Glas mu nestane i brzo se ljutito nakašlje.
Claudia odmahne glavom i oprezno dodirne vršcima prstiju kćerino lice.
„Viola, Violita...”
Povuče drhtavu ruku kad Joona polagano kaže:
„Moja iskrena sućut.”
Claudia samo što se ne sruši, ali se uhvati za zid, okrene lice u stranu i prošapće sebi u
bradu:
„U subotu smo trebale ići u cirkus, htjela sam iznenaditi Violu...”
Gledaju mrtvu ženu, njezine blijede usnice, žile na vratu.
„Zaboravila sam kako se zovete”, kaže Claudia tužno i pogleda Joonu.
„]oona Linna”, kaže on.
„Joona Linna”, ponovi žena hrapavim glasom. „Da vam kažem kakva je Viola bila. Ona je
bila moja mala djevojčica, moja mlađa kćer, moja vesela mala...”
53
 Claudia pogleda Violino bijelo lice i posrne. Igla privuče stolac, ali ona samo kratko
odmahne glavom.
„Oprostite”, kaže. „To je zbog... moja prva kćer, Penelope, ona je doživjela svakakve grozne
stvari u El Salvadoru. Kad se sjetim što su mi radili u zatvoru, kako se Penelope bojala, kako je
plakala i dozivala me... satima, ali ja joj nisam mogla odgovoriti, nisam je mogla zaštititi...”
Claudia pogleda Joonu u oči, napravi korak naprijed i on je oprezno zagrli. Ona se teško
osloni na njega, pokušava udahnuti, onda se odmakne, pokušava ne gledati svoju mrtvu kćer,
rukom potraži naslon stolca i sjedne.
„Moj ponos... bio je to što se Viola rodila ovdje u Švedskoj. Imala je lijepu sobu s ružičastom
lampom, igračke i lutke, išla je u školu, gledala Pipi Dugu Čarapu... Ne znam možete li to shvatiti,
ali bila sam tako ponosna što se ona nikada neće morati smrzavati ili biti uplašena. Ne kao mi... ne
kao Penelope i ja koje se budimo po noći jer očekujemo da će nas netko doći mučiti.”
Utihne, pa prošapće:
„Viola je bila vesela i...”
Claudia se nasloni i prekrije lice dlanovima i polagano plače
Joona joj nježno stavi ruku na leđa.
„Idem sada”, kaže ona usred plača.
„Ne morate se žuriti.”
Ona se smiri, ali onda joj se lice ponovno izobliči od plača.
„Jeste li vi razgovarali s Penelope?” pita.
„Nismo je uspjeli dobiti”, odgovori Joona tiho.
„Recite joj da hoću da me nazove...”
Prekine se usred rečenice, lice joj ponovno problijedi i podigne pogled.
„Mislila sam da mi se ne želi javiti kad sam je nazvala jer sam... jer sam... rekla sam nešto
grozno, ali nisam tako mislila, nisam tako mislila...”
„Počeli smo potragu helikopterom za Penelope i Björnom Almskogom, ali...”
„Molim vas, recite mi da je živa”, prošapće ona Jooni. „Recite mi to, Joona Linna.”
Joona je stisnuo vilice dok gladi Claudiju po leđima i kaže:
„Učinit ću sve što mogu kako bismo...”
„Živa je, recite”, prekine ga Claudia. „Mora biti živa.”
„Pronaći ću je”, kaže Joona. „Znam da ću je pronaći.”
„Recite da je Penelope živa.”
Joona oklijeva, a onda pogleda Claudijine tamne oči, kroz srce mu prozuji nekoliko misli
koje se brzo povezuju u privremene kombinacije, i odjednom čuje samog sebe kako kaže:
„Živa je.”
„Da”, prošapće Claudia.
Joona spusti pogled, više ne može uhvatiti one misli koje su mu malo prije proletjele glavom
i koje su ga navele da promijeni mišljenje i kaže Claudiji kako je njezina starija kćer živa.

54
 16. Greška

JOONA ISPRATI CLAUDIJU FERNANDEZ do taksija koji ju je čekao, pomogne joj da ude i ostane tamo
stajati dok auto nije nestao s vidika, a onda počne kopati po džepovima tražeći mobitel. Kad je
shvatio da mora da ga je negdje zaboravio, brzo se vrati na Odjel za sudsku medicinu, ude u Iglin
ured, uzme telefon s punjača, sjedne za pisaći stol, nazove Erixona i čeka da se javi.
„Pusti ljude da spavaju”, javi se Erixon. „Danas je nedjelja, znaš.”
„Priznaj da si na brodu.”
„Na brodu sam”, prizna Erixon.
„Znači nema eksploziva”, kaže Joona.
„Ne, ali bio si u pravu. Moglo je eksplodirati svaki čas.”
„Kako to misliš?”
„Na jednom je mjestu jako uništena izolacija na kablovima, izgleda kao oštećenje koje je
nastalo nakon pričepljenja... metal nije u kontaktu jer inače bi otišlo osiguranje, ali se vidi... i kad
upališ motor ubrzo bi došlo do prejake indukcije struje... i električnog luka.”
„A što bi se onda dogodilo?”
„Ti električni lukovi imaju temperaturu višu od 3000 stupnjeva i to bi lijepo zapalilo stari
jastuk koji je tu netko ugurao”, nastavi Erixon. „A onda bi vatra otišla sve do cijevi od crpke za
gorivo i...”
„To bi brzo išlo?”
„Pa... električnom luku treba recimo deset minuta, možda više... a onda bi sve išlo prilično
brzo - vatra, pa još vatre, eksplozija - brod gotovo odmah ispuni voda i potone na dno.”
„Znači, da je brod imao upaljen motor, vrlo bi brzo došlo do požara i eksplozije?”
„Da, ali to ne mora značiti da je podmetnuto”, kaže Erixon.
„Znači, kablovi mogu biti slučajno oštećeni? I jastuk se tamo slučajno našao?”
„Bez sumnje”, odgovori on.
„Ali ti ne vjeruješ u to?” pita Joona.
„Ne vjerujem.”
Joona razmišlja o brodu kojega su pronašli kako ga struje nose po Jungfrujärdenu, nakašlje
se, a onda zamišljeno kaže:
„Ako je to ubojica učinio...”
„Onda to nije običan ubojica”, nadopuni ga Erixon.
Joona ponovi tu rečenicu u sebi, nemaju posla s običnim ubojicom. Obični ubojice djeluju u
afektu, čak i ako se radi o planiranom ubojstvu. Uvijek su u igri veliki osjećaji i ubojstvo uvijek ima
neke znakove histerije. Plan se obično počne smišljati nakon toga, pokušaj da se sakriju tragovi i
konstruira alibi. Ali u ovom je slučaju počinitelj izgleda od samog početka slijedio razrađenu
strategiju.
Ali nešto je ipak pošlo krivo.
Joona neko vrijeme zuri u prazno, a onda napiše Viola Fernandez na prvi list Iglinog bloka
za bilješke. Zaokruži njezino ime, a onda ispod napiše Penelope Fernandez i Björn Almskog. One
su sestre. Penelope i Björn su u vezi. Björn je vlasnik broda. Viola je pitala može li poći s njima i u
zadnji se čas ukrcala na brod.
Do pronalaska motiva za ubojstvo dugačak je put. Joona zna daje malo prije pomislio kako
je Penelope Fernandez živa. Nije to bila nada ili pokušaj da utješi njezinu majku. Bila je to slutnja,
ali ništa više od toga. Misao mu je proletjela glavom ion ju je uhvatio, ali mu je odmah ponovno
pobjegla.
Ako bi pratio metodu koju koristi državna Krim-policija, onda bi sumnja odmah pala na
Violina dečka, a možda čak i na Penelope i Björna zato što su se nalazili na brodu. Bilo bi tu i
alkohola i droge. Možda je došlo do svađe, nekog gadnog ljubomornog ispada. Leif G.W. Persson 1
bi ubrzo na televiziji objašnjavao kako je počinitelj netko blizak Violi, vjerojatno sadašnji ili bivši
dečko.
Joona razmišlja o namjeri da spremnik s gorivom eksplodira i pokušava shvatiti logiku tog
plana. Viola je utopljena u koritu na palubi, ubojica ju je odnio dolje i ostavio na krevetu.
Joona zna da istovremeno misli o previše stvari. Mora se pokušati obuzdati i strukturirati
ono što zna i odvojiti pitanja na koja tek treba odgovoriti.
Ponovno zaokruži Violino ime i počne ispočetka.
Ono što zna je da je Viola Fernandez utopljena u koritu i stavljena na krevet u kabini i da
Penelope Fernandez i Björn Almskog još nisu pronađeni.
Ali to nije sve, kaže sam sebi i okrene list.
Detalji.
Napiše „mirno more” na papiru.
Nije bilo vjetra kad je brod pronađen pokraj Storskära.
Brod je imao oštećenja na pramcu koja su posljedica prilično jakog sudara. Tehničari su
vjerojatno pregledali tragove i napravili odljev da vide čemu oštećenja odgovaraju.
Joona svom snagom baci Iglin blok u zid i zatvori oči.
„Perkele”, šapatom opsuje na finskom.
Nešto mu je upravo ponovno izmaklo, skoro da je nešto shvatio, skoro da je nešto važno
primijetio. Sumnjao je na nešto, skoro da mu je postalo jasno, ali onda mu je ponovno pobjeglo.
Viola, pomisli Joona. Umrla si na palubi broda. Zašto su te premjestili? Tko te premjestio?
Ubojica ili netko drugi?
Ako ju je netko pronašao beživotnu na palubi, onda bi je možda pokušao oživjeti, nazvao
hitnu, tako nešto. A ako je shvatio da je mrtva, da je prekasno, da više neće oživjeti, možda je nije
htio pustiti da tamo leži, htio ju je odnijeti unutra, prekriti je dekom. Ali mrtav čovjek je težak i

1Poznati švedski pisac krimića omiljen zbog svog ciničnog humora i zbog toga što je jedini pisac “koji zna o čemu
priča” - Persson je profesor kriminologije na stockholmskom sveučilištu. Ima svoju emisiju na državnoj televiziji u
kojoj analizira neriješene zločine.

56
nezgrapan za prenošenje čak i ako ga dvoje ljudi nosi. Ipak, nije bio preveliki problem prebaciti je u
salon. Radi se samo o pet metara, kroz široka staklena vrata i stepenicama dolje.
To se dâ obaviti i bez nekog posebnog napora.
Ali onda je ne odvučeš niz strme stepenice, kroz uski prolaz i posjedneš na krevet u velikom
salonu.
To učiniš samo ako ti je namjera da ona bude pronađena utopljena u svojoj sobi u
potopljenom brodu.
„Tako je”, promrmlja sebi u bradu i ustane.
Pogleda kroz prozor, ugleda gotovo sasvim plavog tvrdokrilca kako puzi po bijelom limu,
podigne pogled i spazi ženu na biciklu kako nestaje među drvećem i odjednom mu sine što mu je
falilo.
Joona ponovno sjedne i zabubnja prstima po stolu.
Ali nije Penelope pronađena mrtva na brodu, nego njezina sestra Viola. A Viola nije
pronađena u svom krevetu, u svojoj sobi na brodu, nego u prednjoj kabini, na Penelopinom
krevetu.
Ubojica je napravio istu grešku kao i ja, pomisli Joona i žmarci mu prođu leđima.
Mislio je da je ubio Penelope Fernandez.
Zato ju je stavio na krevet u velikoj kabini.
To je jedino objašnjenje.
A to znači da Penelope Fernandez i Björn Almskog nisu krivi za Violinu smrt jer je oni ne bi
stavili na krivi krevet.
Joona se trgne kad se zalupe vrata ureda. Igla ih je gurnuo leđima. Ulazi unutra unatrag
noseći veliku, izduženu kartonsku kutiju u rukama. Na prednjoj strani kutije je crtež plamena i
tekst „Guitar Hero”
„Frippe i ja ćemo...”
„Tiho”, prekine ga Joona.
„Što se dogodilo?” pita Igla
„Ništa, samo razmišljam”, kaže brzo.
Joona ustane i napusti ured bez riječi. Prođe kroz foaje ni ne čuvši što mu je rekla žena
blistavih očiju na recepciji. Nastavi dalje van na jako sunce i zastane na travnjaku uz parkiralište.
Četvrta osoba, netko tko ne pozna te dvije žene, ubio je Violu, razmišlja Joona. Ubio je Violu,
ali je mislio da je ubio Penelope. Što znači da je Penelope u trenutku Violine smrti još bila živa, jer
se ubojica inače ne bi zabunio.
Možda je još uvijek živa, pomisli Joona. Moguće je da leži mrtva negdje u arhipelagu, na
nekom otočiću ili na dnu mora. Ali možemo se nadati da je još uvijek živa, vrlo je moguće da je
živa, a ako je živa, onda ćemo je uskoro pronaći.
Joona krene prema autu dugačkim koracima ni ne znajući kuda ide.
Na krovu auta leži njegov mobitel. Shvati da mora da ga je tamo stavio dok je zaključavao
auto. Uzme mobitel koji je sada jako vruć i nazove Anju Larsson. Ne javlja se. Otvori vrata, sjedne,
stavi sigurnosni pojas, ali onda ostane tako sjediti pokušavajući pronaći greške u svom
promišljanju.

57
 Zrak je zagušljiv, ali konačno mu intenzivni miris jorgovana uz parkiralište iz nosa ispere
kiselkasti smrad leševa na patologiji. Mobitel mu zazvoni u ruci, pogleda na display i javi se.
„Upravo sam razgovarala s tvojim liječnikom”, kaže Anja.
„Zašto si razgovarala s njim?” iznenadi se Joona.
„Janush mi je rekao da nikako ne dolaziš”, nastavi ona s optužbama. „Pa nisam imao
vremena.”
„Ali uzimaš lijekove?”
„Lijekovi su bljak”, našali se Joona.
„Ozbiljno... nazvao je jer se brine za tebe”, kaže ona.
„Razgovarat ću s njim.”
„Kad riješiš ovaj slučaj, je l'?”
„Imaš li papir i olovku?” pita Joona.
„Ne brini ti za mene.”
„Žena koja je pronađena na brodu ne zove se Penelope Fernandez”
„Nego Viola, znam”, kaže ona.
„Petter me obavijestio.”
„Dobro.”
„Bio si u krivu, Joona.”
„Da, znam...”
„Reci”, nasmije se ona.
„Uvijek sam u krivu”, kaže on tiho.
Nakratko nastupi tišina.
„Zar se ne možemo ni šaliti o tome?” pita ona oprezno.
„Jesi li saznala nešto o brodu i Violi Fernandez?”
„Viola i Penelope su sestre”, ispriča ona.
„Penelope i Björn Almskog su u vezi, ili kako se to već kaže, već četiri godine.”
„Da, tako nešto sam i ja mislio.”
„Aha. Da onda nastavim ili nije potrebno?”
Joona ne odgovori, samo nagne glavu na naslon i vidi da je staklo prekriveno prahom s
nekog drveta.
„Viola nije ni trebala poći s njima na brod”, nastavi Anja. „Ujutro se posvađala sa svojim
dečkom Sergejom Jarušenkom i nazvala mamu u suzama. Mama je bila ta koja je predložila da pita
Penelope može li otići s njima na izlet brodom.”
„Što znaš o Penelope?“
„Pa, prioritet mi je bila žrtva Viola Fernandez zato što...”
„Ali ubojica je mislio da je ubio Penelope”
„Čekaj Joona, što si rekao?”
„Pogriješio je, mislio je zataškati ubojstvo tako da izgleda kao utapanje, ali stavio je Violu na
sestrin krevet.”

58
 „Zato što je mislio da je Viola Penelope”
„Moram znati sve o Penelope Fernandez i njezinom...”
„Ona je jedna od mojih najvećih idola”, prekine ga Anja.
„Aktivistica koja se bori za slobodu, stanuje u ulici Sankt Paulsgatan 3.”
„Raspisat ćemo tjeralicu za njom i Björnom Almskogom preko intraneta”, kaže Joona.
„Služba za spašavanje na moru pretražuje područje oko Dalaröa s dva helikoptera, ali trebali bismo
organizirati i potragu na otocima zajedno s Pomorskom policijom.”
„Mogu provjeriti što se događa”, kaže ona.
„Netko mora razgovarati i s Violinim dečkom i Billom Perssonom, ribarom koji ju je
pronašao na brodu. Moramo pregledati brod i zatražiti Državni centar za kriminalistička
vještačenja u Linköpingu da požure s obradom.”
„Da nazovem Linköping?”
„Razgovarat ću s Erixonom, on ih pozna, ionako ću se naći s njim da pregledamo Penelopin
stan.”
„To sve zvuči kao da ti si ti voditelj preliminarne istrage. Jesi li?”

59
 17. Vrlo opasan čovjek

LJETNO JE NEBO BISTRO, ali zrak postaje sve više sparan kao da će biti oluje.
Joona Linna i Erixon parkiraju ispred stare trgovine opremom za ribolov u čijem su izlogu
uvijek izložene slike onih koji su uhvatili najveće losose u stockholmskim vodama.
Mobitel zazvoni i Joona vidi da ga zove Claudia Fernandez, ode do zida, stane u usku sjenu
uz fasadu i javi se.
„Rekli ste da vas mogu nazvati”, kaže ona slabašnim glasom.
„Naravno.”
„Znam da tako vjerojatno svima kažete, ali mislila sam... moja kćer, Penelope. Mislim...
moram znati jeste li nešto pronašli, čak i ako je...”
Claudijina glasa nestane.
„Halo? Claudia?”
„Da, oprostite”, prošapće ona.
„Ja sam inspektor... pokušavam saznati je li došlo do zločina. Služba spašavanja je ta koja
traži Penelope”, objasni joj Joona.
„Kad će je pronaći?”
„Obično helikopterima počnu potragu po određenom području, a onda organiziraju i
potragu na kopnu, ali to obično malo duže potraje... zato počnu helikopterima.”
Joona čuje kako Claudia pokušava sakriti da plače.
„Ne znam što da radim... moram... moram znati mogu li ja nešto učiniti, da nastavim zvati
njezine prijatelje...”
„Najbolje je da ostanete kod kuće”, kaže joj Joona. „Jer Penelope će možda pokušati stupiti u
kontakt s vama i onda...”
„Neće me ona nazvati”, prekine ga Claudia.
„Mislim da...”
”Ja sam uvijek bila previše stroga prema Penny, ljutila sam se na nju, ne znam zašto... nisam
je htjela izgubiti, ne mogu izgubiti Penelope, ne...”
Claudia plače u slušalicu, pokuša se sabrati, brzo se ispriča i prekine vezu.
Preko puta trgovine opremom za ribolov nalazi se kuća na adresi Sankt Paulsgatan 3, u kojoj
stanuje Penelope Fernandez. Joona krene prema Erixonu koji ga čeka ispred izloga prepunog
japanskih slova i mange. Na policama je nagurano na stotine Hello Kitty mačaka s velikim,
nevinim licima. Cijela trgovina je u zapanjujućem kontrastu s prljavosmeđom bojom fasade.
„Malo tijelo i velika glava”, kaže Erixon i pokaže na jednu Hello Kitty kad Joona dođe do
njega.
 „Slatko”, promrmlja joona.
„Vidiš, a ja sam to zamijenio, ja se furam na veliko tijelo i malu glavu”, našali se Erixon.
Joona mu se nasmiješi i otvori široka ulazna vrata zgrade. Krenu gore stepenicama gledajući
pločice na vratima, prekidače za svjetlo koji sjaje i zatvorene odvode za bacanje smeća. Na stubištu
miriši po suncu, prašini i sredstvu za pranje. Erixon se uhvati za sjajni rukohvat tako da je
zaškripio u vijcima kojima je pričvršćen dok se sav zadihan penje za Joonom. Kad su stigli na treći
kat pogledaju jedan drugoga. Erixonovo lice podrhtava od napora, kimne i obriše znoj sa čela i uz
ispriku prošapće:
„Žao mi je.”
„Sparno je danas”, kaže Joona.
Uz zvono je nekoliko naljepnica, jedna sa simbolom protiv atomske energije, fair-trade logo i
znak mira. Joona baci pogled na Erixona, a onda mu se oči suze kada prisloni uho na vrata i
osluškuje.
„Što je?” prošapće Erixon.
Joona pozvoni na vrata još uvijek osluškujući. Pričeka neko vrijeme, a onda izvadi malu
futrolu iz unutarnjeg džepa sakoa.
„Možda nije ništa”, kaže i oprezno provali jednostavnu bravu.
Joona otvori vrata i kao da se predomislio, brzo ih ponovno zatvori. Mahne Erixonu da
ostane tamo gdje je, iako ustvari ne zna zašto. Vani se čuje melodija kamiona koji prodaje sladoled.
Erixon izgleda zabrinuto i prijeđe rukom preko brade.
Jooni prođu žmarci po rukama, ali onda mirno otvori vrata i uđe unutra. Dnevne novine,
reklame i pismo ljevičarske stranke leži na otiraču. Zrak se ne miče, zagušljivo je. Zastori od
baršuna prekrivaju ormar. U cijevima šuška, a onda nešto brzo zakuca u zidovima. Joona ne zna
zašto mu ruka automatski krene prema pištolju. Dodirne ga vršcima prstiju pod sakoom, ali ga
ipak ne vadi. Pogledom prijeđe od tamnocrvenih zastora do kuhinjskih vrata. Prigušeno diše i
pokuša nešto vidjeti kroz mutno staklo na vratima prema dnevnoj sobi.
Joona napravi korak prema naprijed, iako bi ustvari najradije napustio stan, nešto mu govori
da bi trebao tražiti pojačanje. Iza mutnog stakla prođe tamna sjena. Mobil se ljulja na vjetru, ali bez
ikakva zvuka. Joona vidi kako čestice prašine u zraku mijenjaju smjer, kako slijede novi zapuh
zraka.
Nije sam u Penelopinu stanu.
Jooni srce brže zakuca. Netko hoda kroz sobe. Osjeća to, okrene glavu prema kuhinjskim
vratima, a nakon toga se sve jako brzo odvije. Drveni pod zaškripi. Začuje se ritmični zvuk, poput
tihih kratkih klikova. Vrata kuhinje su poluotvorena. Kroz pukotine kod šarki Joona vidi da se
netko unutra kreće... Priljubi se uza zid kao u tunelu. Netko se brzo kreće kroz tamu dugačkog
hodnika. Vidi samo leđa, rame, ruku. Pojava mu se brzo približava i zavrti. Joona stigne samo
ugledati nož poput bijelog jezika. Poletio je poput projektila, dijagonalno odozdo. Kut je toliko
neočekivan da ne stigne preduhitriti oštricu. Oštri mu nož prođe kroz odjeću i udari o pištolj. Joona
zamahne prema toj osobi, ali ništa ne pogodi. Čuje kako nož ponovno prolijeće zrakom i baci se
unatrag. Ovoga puta oštrica je stigla ravno odozgo. Joona udari glavom o vrata kupaonice. Vidi
odrezan dugački komad drveta na vratnicama gdje se zabio nož. Joona posrne unatrag, okrene se i
udari nogom u niskom pokretu i nešto pogodi, možda napadačev zglob. Otkotrlja se dalje, vadeći
pištolj. Ulazna su vrata otvorena i niz stepenice odjekuju brzi koraci. Joona se osovi na noge, krene

61
za njim, ali zastane kad začuje brundanje iza sebe. Odmah shvati o čemu se radi i utrči u kuhinju.
Mikrovalna pećnica je uključena. Krcka i unutra se vide crne iskre. Plin je otvoren do kraja na sva
četiri mjesta na štednjaku i ispunjava kuhinju. S osjećajem da vrijeme neobično sporo prolazi, Joona
se baci na mikrovalnu. Sat brzo otkucava. Iskrenje je sve glasnije. U pećnici na staklenom stalku
okreće se boca spreja protiv insekata. Joona istrgne kabel iz struje i nastupi tišina. Jedino što se čuje
je monotono šištanje otvorenog plina na štednjaku. Joona ugasi plin. Od kemijskog smrada mu se
preokrene želudac. Otvori kuhinjski prozor, a onda promotri sprej u mikrovalnoj. Jako se
napuhnuo i još uvijek bi mogao eksplodirati i na najmanji dodir.
Joona izađe iz kuhinje i brzo prođe kroz stan. Sobe su prazne, nedirnute. Zrak je još uvijek
pun plina. Na stubištu ispred vrata leži Erixon s cigaretom u ustima.
„Ne pali”, poviče Joona.
Erixon se nasmiješi i umorno mu odmahne da ne brine.
„Čokoladne cigarete”, prošapće. Erixon slabašno zakašlje i Joona odjednom primijeti lokvu
krvi ispod njega.
„Krvariš.”
„Nije ništa strašno”, kaže Erixon.
„Ne znam kako je to učinio, ali razrezao mi je Ahilovu tetivu.”
Joona nazove hitnu pomoć, a onda sjedne uz njega. Erixon je blijed, obrazi su mu oznojeni.
Izgleda kao da mu je mučno.
„Napao me u pokretu, k'o.... k'o da me pauk napao, jebote.”
Nastupi tišina dok Joona razmišlja o onim munjevitim pokretima iza vrata, kako je oštrica
noža brzo i precizno letjela i kako tako nešto nikada prije nije doživio.
„Je li ona unutra?” zadihano pita Erixon.
„Nije.”
Erixon se nasmiješi s olakšanjem, a onda se uozbilji.
„Ali on je svejedno namjeravao dići stan u zrak?” pita.
„Vjerojatno je htio ukloniti tragove ili nešto što ga povezuje sa stanom”, kaže Joona.
Erixon pokuša skinuti papir sa cigarete, ali mu ispadne, i na trenutak zažmiri. Obrazi su mu
postali sivobijeli.
„Dakle, ni ti mu nisi vidio lice”, kaže Joona.
„Ne”, odgovori Erixon tiho.
„Ali nešto smo morali vidjeli, čovjek uvijek nešto vidi...”

62
 18. Požar

OSOBLJE HITNE POMOĆI ponovno kaže Erixonu da ga sigurno neće ispustiti.

„Mogu ja hodati”, kaže Erixon i zatvori oči.
Brada mu zadrhti na svaki njihov korak.
Joona se vrati u stan Penelope Fernandez. Otvori sve prozore da plin izađe van i sjedne u
udobnu sofu boje marelice.
Da je stan eksplodirao to bi najvjerojatnije bilo otpisano kao nesreća zbog istjecanja plina.
Joona razmišlja o tome kako niti jedan fragment memorije ne nestane, kako ništa što čovjek
vidi ne bude izgubljeno, samo treba pustiti sjećanje da zagrebe duboko, kao da vadi olupinu iz
morskih dubina.
Ali što sam to vidio?
Ništa nije vidio, samo brze pokrete i bijelu oštricu noža.
Upravo sam to vidio, shvati Joona. Ništa.
Upravo činjenica da nije ništa vidio potvrđuje njegov osjećaj kako nije riječ o običnom
ubojici.
Imaju posla s profesionalcem, unajmljenim tipom koji rješava probleme, „grobom”. I ranije
je to pomislio, ali sad kad ga je sreo, sad je siguran.
Siguran je da je osoba na koju je naletio u predsoblju ista ona osoba koja je ubila Violu.
Namjera mu je bila ubiti Penelope i potopiti brod tako da sve izgleda kao nesreća. I ovdje bi učinio
istu stvar da ga nisu iznenadili. Želi ostati nevidljiv, obaviti što treba, ali sakriti što je učinio pred
policijom.
Joona se polako osvrne oko sebe i pokuša sabrati misli i dojmove.
Iz stana iznad čuju se zvukovi kao da se neka djeca klikeraju po podu. Da nije bilo Joone da
izvuče kabel iz struje, sada bi svi gorjeli.
Pomisli kako nikada prije nije bio izložen takvom ciljanom i opasnom napadu. Uvjeren je da
osoba koja se nalazila u stanu aktivistice Penelope Fernandez nije nikakav ekstremist iz krugova
desnice. Te grupe jesu krive za mnoge promišljene zločinačke akcije, ali ova je osoba profesionalac,
plaćeni ubojica na puno višoj razini od švedskih ekstremnih desničara.
Što si radio ovdje, pita se Joona. Kakve veze ima takva osoba s Penelope Fernandez, u što je
umiješana, što se tu ustvari događa?
Razmišlja o muškarčevim nepredvidivim pokretima, tehnici baratanja nožem kojom bi se
lako othrvao bilo kakvim obranama, uključujući istreniranim udarcima i blokadama policajaca i
vojnika.
Osjeti drhtavicu kad pomisli kako mu je već taj prvi zamah nožem mogao probušiti jetru da
nije imao pištolj u futroli pod desnom rukom, a kako bi ga drugi zamah pogodio u čelo da se nije
bacio unatrag.
 Joona ustane iz sofe i ode do spavaće sobe. Promotri uredno pospremljen krevet, križ iznad
uzglavlja.
Ubojica je mislio da je ubio Penelope, a namjera mu je bila da sve izgleda kao nesreća...
Ali brod nije potonuo.
Dakle, ubojicu je netko prekinuo u poslu ili je napustio mjesto zločina s namjerom da se
vrati kasnije i obavi posao do kraja. Ali namjera mu sigurno nije bila da Pomorska policija pronađe
brod koji nose struje s utopljenom mrtvom djevojkom u kabini. Nešto je pošlo krivo ili je morao
naglo promijeniti planove, možda je dobio nove zapovijedi, ali jedan i pol dan nakon ubojstva
Viole nalazio se u Penelopinu stanu.
Mora da si imao dobre razloge da posjetiš njezin stan. Što je bio motiv za izlaganje tolikom riziku?
Postoji li nešto u Penelopinu stanu što povezuje tebe ili tvog poslodavca s Penelope?
Nešto si učinio, uklonio otiske prstiju, obrisao hard disk, obrisao poruku na telefonskoj sekretarici ili
uzeo nešto, razmišlja Joona.
To ti je barem bila namjera, ali možda sam te ja omeo.
Možda si htio ukloniti tragove podmetanjem požara?
To je jedna mogućnost.
Joona pomisli kako bi sada trebao Erixona. On ne može obaviti istragu mjesta zločina nego
to mora učiniti kriminalistički tehničar, on nema pravu opremu, mogao bi uništiti tragove ako sam
krene u potragu po stanu, mogao bi kontaminirati DNK i obrisati nevidljive znakove.
Joona ode do prozora i pogleda van na ulicu i prazne stolove ispred kafića.
Shvati da mora otići u policiju i razgovarati sa svojim šefom Carlosom Eliassonom, mora ga
zatražiti da ga postavi za voditelja preliminarne istrage, to je jedini način da dobije novog
kriminalističkog tehničara i jedini način da dobije pomoć dok je Erixon na bolovanju.
Jooni zazvoni mobitel upravo kad je odlučio da to pošteno obavi, da razgovara s Carlosom i
Jensom Svanehjälmom i sastavi mali istražiteljski tim.
„Bok Anja”, javi se.
„Htjela bih s tobom u saunu.”
„U saunu?”
„Da, ne bi li nas dvoje mogli otići u saunu? Mogao bi mi pokazati kako se to radi u pravoj
finskoj sauni.”
„Anja”, kaže on oprezno. „Ja praktički cijeli život živim ovdje u Stockholmu.”
Joona ode do predsoblja i produži dalje prema ulaznim vratima.
„Pa ti si švedski Finac, znam”, nastavi Anja. „Ima li ičega dosadnijeg? Zašto nisi iz El
Salvadora? Jesi li pročitao raspravne članke Penelope Fernandez? Trebao si je vidjeti, neki dan se
na televiziji obrušila na cijeli švedski izvoz oružja.”
Joona sluša Anju kako diše u slušalicu dok napušta stan Penelope Fernandez. Vidi krvave
tragove koje je osoblje hitne pomoći ostavilo za sobom na odmorištu na stubištu i naježi se po
tjemenu, kad se sjeti kako mu je kolega sjedio tu s razrezanom nogom i kako mu je lice postajalo
sve bljeđe i bljeđe.
Joona razmišlja o tome kako je ubojica mislio da je ubio Penelope Fernandez. Taj dio njegova
zadatka je obavljen. Drugi je dio bio da, iz nekog razloga, provali u Penelopin stan. Ako je još
uvijek živa, onda je što hitnije moraju pronaći jer ubojica će vrlo brzo uvidjeti svoju grešku i
krenuti u lov.

64
 „Björn i Penelope ne stanuju zajedno”, kaže Anja.
„Shvatio sam to”, odgovori on.
„Ljudi se svejedno mogu voljeti - kao ti i ja.”
„Da.”
Joona izađe van na jako sunce, sada je sparina još gora.
„Možeš li mi dati Björnovu adresu?”
Čuje se kuckanje dok Anjini prsti brzo prelaze preko tipkovnice kompjutora.
„Almskog, Pontonjärgatan 47, drugi kat...”
„Idem tamo prije nego...”
„Čekaj”, kaže Anja naglo. „Ne možeš... slušaj ovo, sad sam ponovno provjerila adresu... U
petak je u kući izbio požar.”
„A Björnov stan?”
„Cijeli kat je uništen”, odgovori ona.

65
 19. Valoviti krajolik pepela

INSPEKTOR JOONA LINNA se penje stepenicama, a onda zastane i ostane nepomično stajati, potom
zaviri u crnu prostoriju. Pod, zidovi i strop su pougljenili. Osjeća se oštar smrad. Od unutarnjih
nenosivih zidova nije ostalo gotovo ništa. Crni stalaktiti vise sa stropa. Pougljeni ostaci vijaka strše
iz valovitog krajolika pepela. Na nekim se mjestima vidi ravno kroz pod u prostorije ispod. Više
nije moguće razaznati koji je dio kata bio stan Björna Almskoga.
Siva cerada razapeta je preko otvora gdje su nekad bili prozori koji su gledali na ljetni dan i
zelenu fasadu s druge strane ulice.
U požaru u ulici Pontonjärgatan 47. nitko nije ozlijeđen samo zato što je većina ljudi bila na
poslu kad je požar izbio.
U jedanaest sati i pet minuta stigla je prva obavijest vatrogascima i iako se vatrogasna
postaja na Kungsholmenu nalazi vrlo blizu kuće, vatra se tako brzo širila da su četiri stana već bila
potpuno uništena.
Joona razmišlja o razgovoru koji je vodio s voditeljem istrage požara Hassanom Sükürom.
Po njihovom stupnju vrednovanja požar je dobio dvojku, a voditelj je rekao kako rezultati ukazuju
na to daje požar izbio u stanu Björnove osamdesetogodišnje susjede Lisbet Wirén. Ona je bila otišla
do obližnje trgovine kako bi zamijenila mali dobitak na lutriji za dvije nove srećke i nije se mogla
sjetiti je li isključila glačalo. Požar se jako brzo proširio i sve je ukazivalo na to da je započeo u
njezinoj dnevnoj sobi kod ostataka glačala i stalka za glačanje.
Joona prelazi pogledom preko tih pocrnjelih stanova. Od namještaja su preostali samo
pojedini, iskrivljeni metalni dijelovi, ostaci hladnjaka, okvir kreveta, čađava kada.
Joona se spusti dolje. Zidovi i strop stubišta također su oštećeni od vatre. Zastane kod
policijske trake, okrene se i ponovno pogleda gore prema crnini.
Kad se sagne da se provuče ispod trake, vidi daje istražiteljima ispalo nekoliko vrećica koje
se koriste za čuvanje tekućina. Joona ode dalje do ulaznih vrata od zelenog mramora, izađe na
ulicu, krene prema zgradi policije, izvadi mobitel i ponovno nazove Hassana Süküra. Hassan se
brzo javi, a onda stiša radio.
„Jeste li pronašli tragove nekih zapaljivih tekućina?” pita Joona.
„Ispalo vam je nekoliko vrećica na stubištu, pa mi je palo na pamet...”
„Ma, ovako, ako netko nešto zalije zapaljivom tekućinom onda ta stvar naravno prva
izgori...”
„Znam, ali...”
„Ali ja... obično ipak nađem tragove”, nastavi on. „Jer često tekućina zna iscuriti u pukotine
u podu, završiti u temeljima, u staklenoj vuni ili ispod temelja ako su ostali cijeli.”
„Ali ovdje nije bilo tako?” pita Joona dok hoda niz strminu ulice Hantverkargatan.
 „Ništa”, odgovori Hassan.
„Ali ako čovjek zna gdje se tragovi tekućine mogu skupiti, onda je to moguće izbjeći.”
„Jasno... ja nikada ne bih napravio takvu grešku da sam piroman”, odgovori Hassan veselo.
„Ali uvjereni ste da je u ovom slučaju glačalo prouzročilo požar?
„Da, nesretni slučaj.”
„Znači, istraga je zaključena?” pita Joona.

20. Kuća

PENELOPE OSJEĆA kako je ponovno obuzima strah. Kao da je samo duboko udahnuo da bi mogao
nastaviti vrištati u njoj. Obriše suze s obraza i pokuša ustati. Hladni joj znoj teče niz tijelo, između
dojki i ispod pazuha. Cijelo tijelo je boli i drhti od napora. Dlanovi su joj prljavi i krvavi.
„Ne možemo ostati ovdje”, prošapće i povuče Björna za sobom.
U šumi je mračno, ali noć se već pretvara u jutro. Ponovno brzo krenu prema obali, ali dalje
od kuće i zabave.
Što dalje od progonitelja.
Ipak, znaju da moraju pronaći pomoć, moraju doći do telefona.
Šuma se polagano otvara prema vodi i oni ponovno potrče. Među drvećem vide neku kuću,
udaljenu oko pola kilometra, možda manje. Negdje u daljini tutnji helikopter i polagano nestaje.
Björn izgleda smušeno i ona se uplaši da neće imati snage trčati kad ga vidi kako se hvata za
tlo ili drveće za oslonac.
Jedna grana zakrcka negdje iza njih, kao da se slomila pod nečijom težinom.
Penelope potrči što brže može.
Drveće se prorijedi i ona ponovno ugleda kuću, samo stotinjak metara dalje. Svjetlost iz
prozora obasjava crveni ford koji je parkiran ispred.
Jedan zec se naglo dâ u trk, preko mahovine i paprati.
Zadihani, tiho nastave dalje do pošljunčanog puteljka.
Osjećaju probadanje u bedrima od napora, zastanu i osvrnu se oko sebe. Popnu se uz
stepenice, otvore ulazna vrata i uđu unutra.
„Halo? Trebamo pomoć”, kaže Penelope.
U kući je toplo nakon sunčana dana. Björn šepa, njegovi bosi tabani ostavljaju krvave
tragove po podu u predsoblju.
Penelope brzo prođe kroz prostorije, ali nikoga nema kod kuće. Vlasnici su sigurno ostali
prespavati kod susjeda nakon zabave, pomisli i stane ispred prozora zaklonjena zavjesama i
pogleda van. Malo pričeka, ali ne vidi nikakvo kretanje u šumi ili na travnjaku i na prilazu kući.

67
Možda ih je progonitelj konačno izgubio, možda ih još uvijek čeka kod druge kuće. Vrati se u
predsoblje, ugleda Björna kako sjedi na podu i pregledava rane na tabanima.
„Moraš pronaći par cipela”, kaže ona. Podigne glavu i odsutno je pogleda, kao da nije
razumio što mu je rekla.
„Ovo nije gotovo”, kaže ona. „Moraš pronaći nešto za obuti.”
Björn počne kopati po ormaru u predsoblju, baca van japanke, gumene čizme i stare torbe.
Penelope izbjegava prozore, ali se brzo kreće kroz kuću tražeći telefon, pregleda stolić u
predsoblju, aktovku na sofi, zdjelicu na stoliću i kopa medu ključevima i pismima od udruge za
održavanje lokalnih cesta na klupi u kuhinji.
Nešto se začuje vani, ona zastane i osluškuje.
Možda joj se učinilo.
Prve ranojutarnje zrake sunca prodiru kroz prozor.
Pogrbljena brzo ode do velike spavaće sobe, izvlači ladice jedne komode i ugleda uokvirenu
sliku obitelji kako leži medu donjim rubljem. Portret snimljen u fotostudiju, muškarac i žena i dvije
kćeri tinejdžerice. Druge ladice su prazne. Penelope otvori ormar, skine onih nekoliko komada
odjeće koji su visili na vješalicama, uzme crnu jaknu s kapuljačom koja bi mogla odgovarati
nekome od petnaest godina i pletenu vestu.
Čuje kako voda teče u kuhinji i požuri tamo. Björn se nagnuo nad slavinu i pije vodu. Na
nogama ima izlizane tenisice, nekoliko brojeva prevelike.
Moramo pronaći nekoga tko nam može pomoći, pomisli ona. Ovo nije normalno, pa svagdje
bi trebalo biti ljudi.
Penelope priđe Björnu i dâ mu onu pletenu vestu kad začuju kucanje na vratima. Björn se
iznenađen nasmiješi, navuče vestu i kaže da napokon imaju sreće. Penelope krene prema
predsoblju popravljajući kosu. Gotovo da je stigla do vrata, kad je primijetila siluetu kroz mutno
staklo.
Naglo zastane i pogleda sjenu kroz mutni prozorčić. Odjednom više ne može ispružiti ruku i
otvoriti vrata. Prepoznaje njegovo držanje, oblik glave i ramena.
Nestane joj zraka.
Polako se unatrag vrati do kuhinje, osjeća trzaje u tijelu, najradije bi potrčala, cijelo tijelo želi
potrčati. Zuri u prozorčić, u to nejasno lice, usku bradu. Osjeti kako joj se vrti u glavi, povlači se
unatrag, gazi preko torbi i čizama, ispruži ruku da se uhvati za zid, prstima prelazi preko tapeta,
nakrivi zrcalo na zidu.
Björn stane pokraj nje, u ruci ima nož, kuhinjski nož široke oštrice. Obrazi su mu blijedi, usta
poluotvorena, zuri u prozorčić.
Penelope se zabije u stol dok gleda kako se kvaka polako spušta. Brzo uđe u kupaonicu,
otvori vodu i glasno poviče.
„Uđite! Vrata su otvorena!”
Björn se trgne, puls mu tutnji u glavi, drži nož ispred sebe spreman na obranu i napad, kad
vidi kako progonitelj polako pušta kvaku. Obris nestane s prozorčića i nekoliko sekundi kasnije
mogu čuti korake na šljunku uz kuću. Björn pogleda udesno. Penelope izađe iz kupaonice. Pokaže
na prozor u dnevnoj sobi, tiho odu do kuhinje kad ga čuju kako hoda preko drvene terase. Koraci
prođu pokraj prozora i stanu kod vrata verande. Penelope pokuša shvatiti što progonitelj može

68
vidjeti, ima li pod tim kutom dovoljno svjetla da može vidjeti razbacane cipele u predsoblju,
Björnove krvave tragove po podu. Drveno postolje verande ponovno zaškripi dok se koraci
spuštaju stepenicama prema stražnjoj strani kuće. Björn i Penelope puze po podu, otkotrljaju se
ispod prozora i priljube uza zid. Pokušaju mirno ležati i tiho disati. Čuju ga kako stiže do prozora,
kako mu ruke prelaze preko prozorske daske i shvate da viri u kuhinju.
Penelope vidi odraz prozora u staklu pećnice i može pratiti kako ih progonitelj traži
pogledom po sobi. Pomisli da kad bi on sada pogledao prema pećnici, mogao bi je vidjeti. Ubrzo će
shvatiti da se skrivaju unutra.
Lica na prozoru nestane, ponovno se začuju koraci preko verande koji onda produže dalje
preko šljunčanog puteljka do prednje strane kuće. Kad se ulazna vrata otvore, Björn brzo stane uz
kuhinjska vrata, tiho odloži nož, okrene ključ u bravi, odgurne vrata i izjuri van.
Penelope ga slijedi i izjuri van u vrt u hladno jutro. Trče preko travnjaka, pokraj komposta i
uđu u šumu. Još uvijek je mrak, ali svjetlost zore počela se probijati kroz drveće. Penelope goni
strah, tjera je naprijed, ponovno uskovitla paniku u njoj. Izmiče se velikim granama, preskače nisko
grmlje i stijene. Dijagonalno iza sebe čuje Björna, njegovo glasno dahtanje. A iza njega joj se čini da
ih onaj muškarac prati poput sjenke. Prati ih u stopu i zna da ih namjerava ubiti kad ih uhvati. Sjeti
se nečega što je jednom negdje pročitala. Jedna je žena u Ruandi preživjela masakr nad Tutsijima
time što se sakrila u močvarno područje i svaki dan trčala, bježala je mjesecima dok su trajali
pokolji. Nekadašnji susjedi i prijatelji slijedili su je s mačetama. „Imitirali smo antilope”, objasnila je
žena u toj knjizi. „Mi koji smo preživjeli imitirali smo bijeg antilopa pred grabežljivicama. Trčali
smo, birali neočekivane puteve, podijelili se u grupe i mijenjali smjerove kako bi zbunili
protivnika.”
Penelope zna da je način na koji ona i Björn bježe potpuno kriv. Bježe bez plana, bez
razmišljanja, a to nije prednost za njih nego za njihova progonitelja. Ona i Björn bježe bez strategije.
Žele kući, žele pronaći pomoć, žele nazvati policiju. Progonitelj sve to zna, zna da će tražiti ljude
koji bi im mogli pomoći, da će krenuti prema kućama, da će ići prema kopnu kako bi stigli kući.
Jedna otpala grana razdere joj trenirku. Ona zatetura, ali nastavi dalje, samo registrira bol
poput užarene omče oko noge.
Ne smiju stati, osjeća okus krvi u ustima, Björn tetura kroz guštik, promijene smjer kod
jednog drveta iščupanog iz korijena, rupa u kojoj je stajalo puna je vode.
Dok trči uz Björna odjednom se nečega sjeti, sjeti se događaja kada se isto ovoliko bojala.
Počne razmišljati kako je to bilo kad je bila u Darfuru, sjeti se očiju ljudi, razliku u pogledu onih
koji su traumatizirani, koji više nisu imali snage i onih koji su se još uvijek borili i odbijali se
predati. Nikada neće zaboraviti djecu koja su došla u Kubbum jedne noći s pištoljem. Nikada neće
zaboraviti strah koji je tada osjećala.

69
 21. Sigurnosno-obavještajna agencija

GLAVNI URED SIGURNOSNO-OBAVJEŠTAJNE agencije nalazi se na trećem katu velike policijske zgrade
s ulazom na ulicu Polhemsgatan. Zviždaljka se čuje s odmorišta pritvora koji se nalazi na krovu
iste zgrade. Ravnatelj Odjela za poslove sigurnosti zove se Verner Zandén, visok muškarac šiljata
nosa, sitnih, crnih očiju i vrlo dubokog glasa. Sjedi raširenih nogu na uredskom stolcu za svojim
pisaćim stolom i podigne ruku da je smiri. Blijeda svjetlost pada kroz mali prozor koji gleda prema
dvorištu. Osjeća se miris prašine i užarenih žarulja. U toj neuobičajeno sumornoj prostoriji stoji
mlada žena po imenu Saga Bauer. Ona je inspektorica koja je specijalizaciju obavila u grupi za
protuterorizam. Saga Bauer ima samo dvadeset i pet godina i zelene, žute i crvene komadiće
tkanine upletene u svoju dugu, plavu kosu. Izgleda poput šumske vile, kao da je uvijek obasjava
zraka sunca na proplanku. N osi veliki pištolj u futroli oko ramena ispod raskopčanog gornjeg
dijela trenirke s kapuljačom na kojoj piše Boksački klub Narva.
„Ja sam vodila cijelu operaciju duže od godine dana”, moli ga ona. „Pratila sam sve,
vikendima i noćima...”
„Ali ovo je nešto drugo”, prekine je šef uz osmijeh.
„Molim te, molim te... ne možeš me opet odbaciti.”
„Odbaciti? Jedan tehničar iz Krim-policije je ozbiljno ozlijeđen, jedan inspektor je napadnut,
stan je mogao eksplodirati i ...”
„Znam, moram odmah otići tamo...”
„Već sam poslao Görana Stonea.”
„Görana Stonea? Ja radim ovdje već tri godine i nikada nijedan slučaj nisam dovela do kraja,
a ovo je moje područje, ja sam stručnjak za to. Göran ništa ne zna o tome...”
„Dobro se snašao u pothodnicima.”
Saga proguta knedlu, a onda kaže:
„I to je bio moj slučaj, ja sam pronašla vezu između...”
Verner je prekine, ozbiljan:
„Ali onda je postalo opasno i ja još uvijek smatram da sam dobro postupio.”
Obrazi su joj se zarumenili, spustila je pogled, sabrala se i pokušala smireno govoriti.
„Mogu ja ovo, pa za to sam se specijalizirala...”
„Da, ali sada sam drukčije odlučio.”
On protrlja nos, uzdahne i stavi noge na kantu za smeće ispod pisaćeg stola.
„Ti znaš da ja nisam rezultat nekog plana za ravnopravnu zastupljenost spolova”, kaže Saga
polako. „Nisam upala ovamo zbog potrebne kvote, bila sam najbolja u svojoj grupi na svim
testovima, bila sam najbolja od svih u streljaštvu, istražila sam dvjesto različitih...”
„Samo se brinem za tebe”, kaže on tiho i pogleda u njezine bistre plave oči.
 „Ali ja nisam nikakva lutkica, nisam ja princeza ili vila.”
„Ali kad si tako... tako...”
Verner jako pocrveni, a onda podigne ruke u predaju:
„OK, ajde, može, ti vodiš preliminarnu istragu, ali Göran Stone je s tobom, on će te paziti.”
„Hvala”, kaže ona i nasmiješi se s olakšanjem.
„Ali ovo nije nikakva igra, zapamti to”, kaže on svojim dubokim glasom. „Sestra Penelope
Fernandez je mrtva, ubijena, a Penelope je nestala...”
„A ja sam vidjela povećanu aktivnost među ljevičarskim ekstremističkim grupama”, kaže
Saga. „Istražujemo stoji li Revolucionarna fronta iza krađe eksploziva u Vaxholmu.”
„Naravno, najvažnije je vidjeti postoji li kakva izravna prijetnja”, objasni Verner.
„Sada vlada veliko uzbuđenje medu radikalnim grupacijama”, nastavi ona malo prepoletno.
„Upravo sam se čula s Danteom Larssonom iz Vojne tajne službe i on kaže kako računaju na
sabotažu ovo ljeto.”
„Ali koncentrirajmo se sada na Penelope Fernandez”, nasmiješi se Verner.
„Jasno”, složi se Saga brzo. „Jasno.”
„U tehničkoj istrazi surađujemo s Krim-policijom, ali u ostalo se ne bi trebali miješati.”
Saga Bauer kimne i malo pričeka, a onda postavi pitanje:
„Hoću li ja dovesti ovu istragu do kraja? To mi je važno, jer...”
„Dokle god se budeš držala na sedlu”, prekine je on, „Ali nemamo pojma gdje će ovo
završiti, ne znamo čak ni gdje je počelo.”

71
 22. Neshvatljivo

U ULICI REKYLGATAN u Västeråsu nalazi se vrlo dugačak i blistavo bijeli neboder. Ljudima koji tu
stanuju je blizu do škole Lillhagsskolan, nogometnog terena i teniskog igrališta.
Iz ulaza broj 11 izađe mladić s motorističkom kacigom u ruci. Njegovo je ime Stefan
Bergkvist i ima skoro sedamnaest godina, ide u srednju strojarsku školu i stanuje s mamom i
njezinim partnerom.
Ima dugačku, plavu kosu i srebrnu alkicu u donjoj usnici, odjeven je u crnu majicu kratkih
rukava, tenisice i široke traperice po kojima gazi dok hoda.
Bez žurbe je odšetao do parkirališta, objesio kacigu na upravljač svog kros motora i polako
se odvezao po stazi oko kuće, produžio dalje uz dvostruke željezničke tračnice, ispod vijadukta
Norrleden u veliku industrijsku zonu, gdje je stao kod jedne kolibe za građevinarce zašarane
plavim i srebrnim grafitima.
Stefan i njegovi prijatelji se tu obično sastaju i natječu na stazi za motokros koju su napravili
duž jarka uz prugu, voze preko raznih sporednih pruga, a onda natrag po cesti Terminalvägen.
Počeli su ovamo dolaziti prije četiri godine, kad su pronašli ključeve kućice kako vise
skriveni na jednom čavlu sa stražnje strane medu čičcima. U kućici nitko nije bio skoro deset
godina. Iz nekog je razloga zaboravljena nakon nekog velikog građevinskog projekta.
Stefan ostavi motor, otključa lokot, spusti metalnu pregradu i otvori drvena vrata. Uđe u
kolibu, zatvori vrata za sobom, pogleda koliko je sati na mobitelu i vidi da ga je zvala mama.
Ne primjećuje da ga promatra muškarac od šezdesetak godina u sivoj jakni od antilopa i
svjetlosmeđim hlačama. Muškarac stoji iza kontejnera za smeće, uz nisku industrijsku zgradu s
druge strane pruge.
Stefan priđe sudoperu i štednjaku, uzme vrećicu čipsa koja leži na sudoperu, istrese i zadnje
mrvice u dlan i pojede ih. Svjetlost prodire u kolibu kroz dva prozora zatvorena rešetkama i
prljavim staklima. Stefan čeka svoje prijatelje i lista po hrpi starih časopisa koji su stajali na radnom
stolu. Na naslovnici erotskog magazina Lektyr pod naslovom „Zamisli da ti plate da te ližu!” je
mlada žena golih grudi.
Muškarac u antilop jakni mirno napusti svoje skrovište, prođe pokraj visokih stupova s
kojih vise električni kablovi i prijeđe preko smeđeg jarka i dvije pruge. Nastavi dalje do Stefanova
motora, podigne nogare i odveze ga do vrata kolibe.
Zatim se osvrne oko sebe, spusti motor na zemlju i odgurne ga nogom tako da blokira vrata.
Otvori tank i pusti benzin da isteče na tlo.
Stefan i dalje lista po starom časopisu, promatra izblijedjele fotografije žena u zatvoru. Jedna
plavuša sjedi u zatvorskoj ćeliji širom raširenih nogu i pokazuje spolovilo čuvaru. Stefan zuri u
sliku, a onda se trgne kad čuje zveckanje izvana. Oslušne, učini mu se da čuje korake i brzo zatvori
časopis.
 Muškarac u antilop jakni je dovukao crveni kanistar s benzinom koji su dečki sakrili među
drvećem pokraj kolibe i počne ga prazniti oko kolibe. Tek kad je stigao do stražnje strane kolibe
čuju se prvi povici iznutra. Dječak lupa po vratima pokušavajući ih otvoriti, njegovi koraci
odjekuju po podu, a onda se na jednom prljavom prozoru ukaže njegovo očajno lice.
„Otvori vrata, nije smiješno”, poviče.
Muškarac nastavi hodati oko kolibe i izlijevati benzin sve dok mu ga nije ponestalo, a onda
stavi kanistar natrag na mjesto.
„Što to radiš?” viče dječak.
Baci se na vrata pokušavajući ih provaliti, ali ona ne popuštaju. Nazove mamu, ali mobitel
joj je isključen. Srce mu jako lupa od straha dok pokušava nešto vidjeti kroz prljave prozore,
izviruje sad iz jednog, sad iz drugog prozora.
„Jesi lud?”
Kad odjednom osjeti opori miris benzina, strah ga obuzme i stisne mu se želudac.
Hej?” poviče uplašenim glasom. „Znam da si tu!”
Muškarac izvadi kutiju šibica iz džepa.
„Što hoćeš? Molim te, samo reci što hoćeš i...”
„Nisi ti kriv, to je samo noćna mora koju netko treba doživjeti”, kaže muškarac ne podižući
glas i zapali šibicu.
„Pusti me van!” vrisne dječak.
Muškarac baci šibicu u mokru travu. Vatra bukne kao kad veliko jedro odjednom zapuhne
vjetar. Svjetloplavi plamenovi su toliko jaki da je muškarac prisiljen ustuknuti za korak. Dječak
zove upomoć. Vatra okruži kolibu. Muškarac se još odmakne, osjeća vrućinu na licu i čuje
prestravljene krikove.
U samo nekoliko sekundi koliba je u plamenu i stakla popucaju od vrućine.
Dječak zaurla kad mu vrućina zapali kosu.
Muškarac krene preko pruge, zastane kod industrijske zgrade i promatra kolibu koja gori
poput buktinje.
Nekoliko minuta kasnije sa sjevera se počne približavati teretni vlak. Polako dolazi
tračnicama uz škripu i tutnjavu, nizovi smeđih vagona prođu pokraj visokih plamenova dok
muškarac u sivoj jakni nestaje niz ulicu Stenbygatan.

73
 23. Kriminalistički tehničari

IAKO JE VIKEND, ravnatelj Državne kriminalističke policije Carlos Eliasson, nalazi se u svom uredu.
S godinama je postao sve više povučen i zato sve češće odbija spontane posjete. Vrata su zatvorena,
a lampa koja označava je li slobodno ući svijetli crveno. Joona pokuca i odmah otvori vrata.
„Moram znati je li Pomorska policija što pronašla”, kaže.
Carlos odmakne knjigu na stolu i mirno odgovori: „Ti i Erixon ste bili napadnuti, to je
grozno, morate se čuvati.”
„Hoćemo”, kaže Joona.
„Potraga helikopterom je gotova.”
Joona se ukoči.
„Gotova? Koliko su veliko područje...?
„Ne znam”, prekine ga Carlos.
„Tko je vodio potragu?”
„Krim-policija nema nikakve veze s tim”, objasni mu Carlos. „To spada u nadležnost
Pomorske policije i...”
„Ali bilo bi prilično korisno kada bismo znali istražujemo li jedno ili tri ubojstva”, kaže
Joona oštro.
„Joona, ti ništa ne istražuješ. Stvar je sada kod Jensa Svanehjälma. Složit ćemo grupu sa
Sigurnosnom. Iz Krim-policije dolazi Petter Näslund, Tommy Kofoed će se pridružiti iz Odjela za
umorstva i...”
„Koji je moj zadatak?”
„Ti uzmi tjedan slobodno.”
„Neću.”
„Onda odi na Policijsku akademiju i održi im predavanje.”
„Neću.”
„Ne budi tvrdoglav”, kaže Carlos. „Ta upornost nije tako šarmantna kao što...”
„Ma fućka mi se što ti kažeš”, kaže Joona. „Penelope je...”
„Fućka ti se što ja kažem”, prekine ga Carlos šokiran. „Ja sam tvoj šef i...”
„Penelope Fernandez i Björn Almskog su možda još uvijek živi”, nastavi Joona oštrim
glasom. „Njegov stan je zapaljen, a i njezin bi bio da nisam došao. Mislim da ubojica nešto traži,
mislim da je pokušao prisiliti Violu da mu nešto kaže prije nego što ju je utopio...”
„Puno ti hvala”, prekine ga Carlos povišenim glasom. „Hvala na tim zanimljivim idejama,
ali imamo mi... Ne, čekaj malo. Znam da ti je to teško prihvatiti, ali imamo mi još policajaca, Joona.
I većina njih su prilično dobri, znaš.”
 „Slažem se”, kaže Joona polako s oštrinom u glasu. „I trebao bi ih čuvati, Carlose.”
Joona pogleda smećkaste mrlje od Erixonove krvi na svojim rukavima.
„Kako to misliš?”
„Ja sam sreo počinitelja i mislim da moramo računati kako će tijekom ove istrage neki
policajci izgubiti život.”
„Iznenadio vas je, znam da je bilo grozno...”
„OK”, kaže Joona oštro.
„Tommy Kofoed će preuzeti obradu mjesta zločina, a ja ću nazvati Brittis iz Policijske
akademije da joj kažem da ćeš svratiti i biti gost predavač sljedeći tjedan”, kaže Carlos.

*
Kad je Joona izašao iz zgrade policije zapljusnula ga je vrućina. Skine sako i primijeti da mu
se netko približava odostraga, dolazi ukoso iz sjenki parka i izlazi na ulicu među parkiranim
automobilima. Okrene se i vidi da je to Penelopina mama, Claudia Fernandez.
„Joona Linna”, kaže ona napetim glasom.
„Claudia, kako ste?” pita on ozbiljno.
Ona samo odmahne glavom. Oči su joj crvene, a lice izmučeno.
„Pronađite je, morate pronaći moju curicu”, kaže ona i pruži mu debelu kuvertu. Joona
otvori kuvertu i vidi da je puna novčanica. Pokuša joj je vratiti, ali ona je ne želi uzeti.
„Molim vas, uzmite novac. To je sve što imam”, kaže. „Mogu nabaviti još, mogu prodati
kuću, samo je pronađite.”
„Claudia, ne mogu uzeti vaš novac”, kaže on.
Njezino izmučeno lice se stisne:
„Molim vas...”
„Već radimo sve što je u našoj moći.”
Joona joj vrati kuvertu koju ona rastreseno uzme, promrmlja da će otići kući i čekati uz
telefon. A onda ga zaustavi i ponovno pokuša objasniti:
„Rekla sam joj da nije dobrodošla kod mene... neće me ona nazvati.”
„Posvađale ste se, to nije kraj svijeta, Claudia.”
„Ali kako sam joj to mogla reći? Razumijete?” pita ga i udari se šakom u čelo. „Tko kaže
tako nešto vlastitom djetetu?”
„Lako je samo...”
Jooni glas zamre, odjednom ga oblije znoj po leđima i prisili samog sebe da ne razmišlja i da
se počne kretati.
„Ne mogu to podnijeti”, kaže Claudia tiho.
Joona je uhvati za ruke i kaže kako čini sve što je u njegovoj moći.
„Kćer vam se mora vratiti”, prošapće on.
Ona kimne, a onda krenu svatko svoj im putem. Joona požuri niz Bergsgatan i zaškilji
prema nebu dok hoda prema svom autu. Sunčano je i vlada nekakva sumaglica, još uvijek je jako
75
sparno. Prošlo je ljeto sjedio u bolnici i držao svoju majku za ruku. Kao i obično, razgovarali su na
finskom. Rekao joj je da bi trebali otputovati zajedno u Kameliju čim joj bude bolje. Tamo je
rođena, u malom selu koje, za razliku od mnogih drugih, Rusi nisu zapalili za vrijeme Drugog
svjetskog rata. Majka mu je odgovorila kako bi bilo bolje da on ode u Kareliju s jednom od onih
koje ga čekaju.
Joona kupi bocu mineralne vode u kafiću i popije je prije nego što sjedne u pregrijani auto.
Volan je vruć, a sjedalo mu žari leđa. Umjesto da krene prema Policijskoj akademiji, vrati se natrag
do Sankt Paulsgatan 3, do stana nestale Penelope Fernandez. Razmišlja o čovjeku na kojega je
naletio gore u stanu. Kako su mu pokreti bili neobično brzi i precizni, kao da je nož bio živ.
Preko vrata je postavljena plavobijela traka s natpisom „policija” i „zabranjen pristup”.
Joona pokaže svoju iskaznicu policajcu u uniformi, a onda se rukuje s njim. Već su se
nekoliko puta sreli, ali nikada nisu radili zajedno.
„Vruć dan”, kaže Joona.
„Zezaš”, odgovori policajac.
„Koliko tehničara imamo ovdje?” pita i pokaže glavom prema stubištu.
„Jednog našeg i trojicu iz Sigurnosne”, odgovori policajac veselo. „Želimo što prije pronaći
DNK.”
„Neće ništa pronaći”, kaže Joona gotovo sebi u bradu i krene gore uz stepenice.
Ispred stana na trećem katu stoji Melker Janos, stariji policajac. Joona ga se sjeća iz vremena
kad je on pohađao akademiju kao živčanog, nepristojnog i napuhanog. Tada je Melkerova karijera
bila u usponu, ali nakon gadnog razvoda i povremenih pijanstava, degradiran je, malo po malo,
natrag do običnog policajca. Kad ugleda Joonu pozdravi ga kratko i živčano, a onda mu otvori
vrata ironičnim sluganskim pokretom.
„Hvala”, kaže Joona i uđe ne čekajući odgovor.
Unutra uz vrata nalazi se Tommy Kofoed, krim-tehnički koordinator iz Odjela za umorstva.
Kofoed je pogrbljen i mrzovoljan. Doseže Jooni do prsa. Kad ga je ugledao, usta mu se razvuku u
gotovo djetinji osmijeh.
„Joona, baš lijepo da si tu. Mislio sam da ćeš otići na akademiju.”
„Krivo sam skrenuo.”
„Baš dobro.”
„Jeste li što pronašli?” pita Joona.
„Osigurali smo sve otiske u predsoblju”, kaže on.
„Ti vjerojatno odgovaraju mojim cipelama”, kaže Joona i rukuje se s njim.
„I cipelama napadača”, kaže Kofoed uz još širi osmijeh. „Pronašli smo nekoliko lijepih
otisaka. Baš se čudno kretao, zar ne?”
„Da”, odgovori Joona kratko. U predsoblju su po podu postavljeni podlošci za hodanje tako
da se ne unište otisci. Na jednoj stativi stoji fotoaparat s objektivom uperenim prema podu. Jaki
reflektor s aluminijskim zaklonom leži u kutu omotan kablom. Tehničari su tražili nevidljive otiske
cipela uz svjetlo koje je gotovo paralelno s podom. Nakon toga su elektrostatički podigli otiske i
označili korake od kuhinje i kroz predsoblje.
Joona pomisli kako takva preciznost nije potrebna s obzirom da su počiniteljeve cipele,
rukavice i odjeća sasvim sigurno već uništeni ili zapaljeni.
76
 „Kako je ustvari trčao?” pita Kofoed i pokaže na oznake. „Tamo, tamo... ukoso prema tamo,
a onda ništa sve do ovdje i ovdje.”
„Promakao ti je jedan otisak”, nasmiješi se Joona.
„Nema teorije.
„Tamo”, pokaže Joona.
„Gdje?”
„Na zidu.”
„O jebemu.”
Sedamdesetak centimetara od poda vidi se slabašni otisak cipele na svjetlosivim tapetama.
Tommy Kofoed pozove jednog tehničara i kaže mu da napravi želatinski otisak.
Smije li se sada hodati po podu?” pita Joona.
„Samo nemoj po zidovima”, otpuhne Kofoed.

77
 24. Predmet

U KUHINJI STOJI MUŠKARAC u trapericama i svijetlo-smeđem sakou s kožnim zakrpama na

laktovima. Prelazi prstima preko svojih plavih brkova, priča naglas i pokazuje na mikrovalnu.
Joona uđe unutra i vidi kako jedan tehničar sa štitnikom preko usta i rukavicama stavlja napuhanu
limenku spreja u papirnatu vrećicu, dva puta presavije rub, zalijepi ga i označi vrećicu.
„Ti si Joona Linna, je l'?” kaže muškarac s plavim brkovima. „Ako si tako dobar kao što svi
kažu, trebao bi prijeći nama.”
Rukuju se.
„Göran Stone, Sigurnosna”, predstavi se muškarac zadovoljno.
„Ti vodiš preliminarnu istragu?”
„Da, ja... ili službeno, Saga Bauer, zbog statistike”, naceri se on.
„Upoznao sam Sagu Bauer”, kaže Joona. „Činila mi se sposobna...”
„A je l'?” Göran Stone prasne u smijeh, a onda prekrije usta rukom.
Joona pogleda kroz prozor, pomisli na onaj pronađeni brod pokušavajući shvatiti koga je
ubojica dobio u zadatak likvidirati. Svjestan je da je istraga u vrlo ranoj fazi za donošenje
zaključaka, ali istovremeno, uvijek je dobro imati neku hipotezu od koje možeš krenuti. Jedina koju
je počinitelj vjerojatno tražio bila je Penelope, razmišlja Joona. Jedina koju vjerojatno nije imao
nikakve namjere ubiti bila je Viola, s obzirom da nije mogao predvidjeti da će i ona biti na brodu,
njezina je prisutnost bila samo nesretna slučajnost, kaže Joona samom sebi, izađe iz kuhinje i ode
do spavaće sobe.
Krevet je pospremljen, žućkasto-bijeli prekrivač glatko ga prekriva. Saga Bauer iz SOA-e
stoji ispred laptopa koji je stavila na prozorsku dasku i razgovara na mobitel. Joona je se sjeća s
jednog seminara o protuterorizmu.
Joona sjedne na krevet i pokuša se koncentrirati. Zamisli Violu i Penelope, a uz njih stavi
Penelopinog dečka Björna. Nisu svi mogli biti na brodu kad je Viola ubijena, kaže sam sebi. Jer
onda ubojica ne bi pogriješio. Da se popeo na brod na otvorenom moru, ubio bi ih svo troje, stavio
ih na prave krevete i potopio brod. Zbog te greške zna da Penelope nije bila na brodu. Dakle, mora
da su se negdje usidrili.
Joona ustane, izađe iz spavaće i ude u dnevnu sobu. Pogledom prelazi preko televizora
pričvršćenog na zid, sofe s crvenom dekom, modernog stola s hrpama magazina Ordfront i Exit.
Priđe polici za knjige koja prekriva cijeli zid, zastane i misli na brod i oštećene kablove u strojarnici
koji su za nekoliko minuta mogli stvoriti električni luk. Punjenje jastuka je stavljeno tamo kako bi
se lako zapalilo i privučena cijev koja je vodila do crpke s gorivom. Ali brod nije potonuo. Motor
vjerojatno nije dovoljno dugo radio.
Tu se više ne može raditi o slučajnosti.
 Björnov stan je progutao požar, Viola je ubijena istog dana, a da brod nije bio napušten,
sigurno bi eksplodirao.
A onda je ubojica pokušao srediti da i Penelopin stan eksplodira.
Björnov stan, brod, Penelopin stan.
On traži nešto što Björn i Penelope imaju. Počeo je time što je pretražio Björnov stan i kada nije
pronašao to što je tražio, zapalio je stan i krenuo u potragu za brodom, a kad je pretražio brod nije ništa
pronašao, pokušao je prisiliti Violu da mu dâ tu informaciju, a kad nije dobio odgovora, otišao je do
Penelopina stana.
Joona uzme par zaštitnih rukavica iz jedne kutije, ponovno stane uz policu s knjigama i
promotri tanak sloj prašine ispred knjiga. Primijeti da na nekim knjigama nema prašine i pomisli
kako to znači da je netko izvadio te knjige s police posljednjih tjedana.
„Neću da si ovdje”, kaže Saga Bauer iza njegovih leđa. „Ovo je moja istraga.”
„Uskoro idem, moram samo prvo nešto pronaći”, odgovori joj Joona prigušeno.
„Imaš pet minuta”, kaže ona.
On se okrene:
„Možete li fotografirati knjige?”
„Već jesmo”, odgovori ona kratko.
„Iskosa odozgo tako da se vidi prašina”, nastavi on.
Ona shvati na što cilja, nepromijenjenog izraza lica uzme fotoaparat od jednog tehničara,
priđe polici i fotografira svaki red do kojeg može doseći, a onda kaže da može pregledati knjige na
donjih pet redova.
Joona izvuče Kapital Karla Marxa, pogleda knjigu, prolista po njoj, vidi da je sva
ispodvlačena i puna bilježaka na marginama. Zaviri u procjep u nizu knjiga, ali ništa ne vidi. Vrati
knjigu na mjesto. Pogled mu prelazi preko biografije Ulrike Meinhof, raskupusane antologije s
naslovom Ključni tekstovi ženske politike i sabranih djela Bertolta Brechta.
U predzadnjem redu odjednom otkrije tri knjige koje su očito bile nedavno izvađene s
police.
Ispred njih nema prašine.
Lukavost antilopa, svjedočenje o genocidu u Ruandi, zbirka pjesama Pabla Nerude Cien
sonetos de amor i Idejno-povijesni korijeni švedske rasne biologije.
Joona vadi jednu po jednu knjigu i prolista po njima, a kad otvori Idejno-povijesne korijene, iz
knjige ispadne fotografija. Podigne je s poda. Radi se o crno-bijeloj fotografiji ozbiljne djevojčice sa
čvrstim pletenicama. Odmah prepozna Claudiju Fernandez. Nije tu mogla imati više od petnaest
godina i jako sliči na svoje kćeri.
Ali tko bi stavio sliku svoje mame u knjigu o rasnoj biologiji, pomisli i okrene sliku.
Na pozadini je netko olovkom napisao: No estés lejos de mí un solo día.
Joona ponovno izvadi zbirku Nerudinih pjesama, lista i pronađe cijelu strofu: No estés lejos
de mí un solo día, porque cómo, porque, no sé decirlo, es largo el día, y te estaré esperando como en las
estaciones cuando en alguna parte se durmieron los trenes.
Tu je fotografija trebala biti, u Nerudinoj knjizi.
To je pravo mjesto, pomisli.

79
 Ali ako je ubojica tražio nešto po knjigama, onda je možda slika ispala van.
Stajao je ovdje, pomisli Joona, gledao prašinu na polici, baš kao i ja, brzo listao po ovim
knjigama koje su nedavno vađene s police. Odjednom ubojica otkrije fotografiju koja je ispala van,
leži na podu i on je stavi natrag, ali u krivu knjigu.
Joona zažmiri.
Mora da je tako bilo, pomisli.
Ubojica je tražio među knjigama.
Ako zna što traži, to znači da taj predmet može stati među listove knjige.
Što je to onda?
Pismo ili testament, fotografija, priznanje. Možda CD ili DVD, memorijska kartica ili sim
kartica.

80
 25. Dijete na stubištu

JOONA IZAĐE IZ DNEVNE SOBE i zaviri u kupaonicu koju upravo detaljno fotografiraju. Produži dalje
do predsoblja, a onda izađe iz stana na stubište i zastane ispred ograde lifta.
Na vratima pokraj lifta piše Nilsson. Joona pokuca i pričeka. Nakon nekog vremena iznutra
se začuju koraci. Okrugla žena od šezdesetak godina odškrine vrata i izviri van.
„Da?”
„Dobar dan, moje ime je Joona Linna, ja sam policijski inspektor i...”
„Pa već sam rekla da mu nisam vidjela lice”, prekine ga ona.
„Policija je već bila kod vas? Nisam znao.”
Ona otvori vrata i dvije mačke koje su ležale na stoliću za telefon skoče na pod i nestanu u
dubini stana.
„Imao je masku Dracule na licu”, kaže žena nestrpljivo kao da je to već bezbroj puta
ispričala.
„Tko?”
„Tko”, promrmlja ona i uđe u stan.
Nakon nekog vremena vrati se s požutjelim člankom izrezanim iz novina.
Joona baci pogled na dvadeset godina star članak o egzibicionistu koji se oblačio u Draculu i
maltretirao žene na Södermalmu.
„Nije imao ni krpice tamo dolje...”
„Ja sam mislio na...”
„Nije da sam gledala”, nastavi ona. „Ali to sam vam već sve ispričala.”
Joona je pogleda i nasmiješi se.
„Htio sam vas pitati nešto sasvim drugo.”
Žena razrogači oči:
„Pa zašto to niste odmah rekli? „
„Zanima me poznajete li Penelope Fernandez, vašu susjedu koja...”
„Ona mi je poput unuke”, prekine ga žena.
„Tako divna, tako dobra, dražesna i...”
Naglo utihne, a onda tiho pita:
„Je li mrtva?”
„Zašto to pitate?”
„Zato što mi tu policija postavlja neugodna pitanja”, kaže ona.
„Zanimalo me jeste li vidjeli da joj je netko ovih dana neočekivano došao u posjet.”
 „Samo zato što sam stara ne znači da špijuniram i bilježim sve što se događa.”
„Nisam ni mislio, nego me samo zanimalo jeste li možda slučajno nešto vidjeli.”
„Nisam.”
„Je li se nešto dogodilo, nešto neuobičajeno?”
„Nije. To je pristojna i dobra cura.”
Joona joj zahvali na razgovoru, kaže da će se možda vratiti s još pitanja, a onda se odmakne
tako da žena može zatvoriti vrata.
Na trećem katu nema drugih stanova. Počne se penjati stepenicama. Na pola puta vidi da na
stepenicama sjedi neko dijete. Izgleda da se radi o dječaku od oko osam godina, ima kratko ošišanu
kosu i odjeven je u traperice i izlizanu Helly Hansen majicu. U krilu drži plastičnu vrećicu s bocom
mineralne vode sa skoro sasvim oguljenom etiketom i pola francuskog kruha.
Joona stane ispred djeteta koje ga sramežljivo pogleda.
„Bok”, kaže Joona.
„Kako se zoveš?”
„Mia.”
„Ja sam Joona.”
Primijeti da je djevojčica malo prljava po bradi i tankom vratiću.
„Je l' imaš pištolj?” pita ga.
„Zašto pitaš?”
„Rekao si Elli da si policajac.”
„Točno, ja sam inspektor”
„Imaš pištolj?”
„Da, imam”, odgovori Joona neutralno. „Hoćeš probati pucati?”
Dijete ga šokirano pogleda.
„Zezaš me.”
„Da”, nasmiješi se Joona.
Dijete se nasmije.
„Zašto sjediš tu na stepenicama?” pita on.
„Volim tu sjediti, mogu svašta čuti.”
Joona sjedne pokraj djeteta.
„Što si čula?” pita je mirno.
„Sad sam čula da si ti policajac i da ti je Ella lagala.”
„Što mi je lagala?”
„Da voli Penelope”, kaže Mia.
„A ne voli je?”
„Nekad stavi mačji drek u njezin poštanski sandučić.”
„Zašto to radi?”
Dijete slegne ramenima pipkajući svoju vrećicu.
„Ne znam.”
82
 „Što ti misliš o Penelope?”
„Nekad me pozdravi.”
„Ali ne poznaš je?”
„Ne.”
Joona se osvrne oko sebe.
„Stanuješ ovdje?”
Djevojčica se pokuša ne nasmiješiti:
„Ne, stanujem u stanu na prvom katu s mamom.”
„Ali si često ovdje na stubištu?”
Mia slegne ramenima.
„Najčešće.”
„Spavaš li ovdje?”
Djevojčica otrgne još jedan komadić etikete s boce i kratko kaže:
„Ponekad.”
„U petak”, kaže Joona polako, „rano ujutro Penelope je otišla od kuće Otišla je taksijem.”
„Da, totalno nije imala sreće”, kaže dijete brzo. „Sekundu kasnije je došao Björn, taman kad
je ona otišla. Rekla sam mu da je otišla.”
„A što je on rekao?”
„Da nije važno, da je samo došao po nešto.”
„Došao po nešto?”
Mia kimne.
„On mi nekad posudi svoj mobitel da igram igrice, ali sada mu se žurilo, samo je ušao u stan
i odmah izašao van, zaključao vrata i otrčao niz stepenice.”
„Jesi li vidjela što je uzeo?”
„Ne.”
„Što je bilo poslije toga?”
„Ništa, otišla sam u školu u petnaest do devet.”
„A poslije škole, navečer. Je li se nešto dogodilo?”
Mia slegne ramenima:
„Mame nije bilo pa sam bila kod kuće, jela sam makarone i gledala televiziju.”
„Jučer? „
„Ni onda je nije bilo, pa sam bila doma.”
„Nisi vidjela tko je dolazio i odlazio iz stana.”
„Ne.”
Joona izvadi svoju posjetnicu i napiše na nju telefonski broj.
„Gledaj, Mia”, kaže. „Tu imaš dva jako dobra telefonska broja. Jedan je moj.”
Pokaže na broj otisnut na posjetnici sa znakom policije.

83
 „Nazovi me ako budeš trebala pomoć, ako netko bude zločest prema tebi. A ovaj drugi broj
koji sam napisao, 0200-230 230, to je broj Dječjeg telefona. Njih možeš nazvati ako želiš pričati o
bilo čemu.”
„OK”, prošapće Mia i uzme posjetnicu.
„Nemoj je baciti čim odem”, kaže Joona. „Čak i ako ne želiš sada nazvati, možda ćeš htjeti
neki drugi put.”
„Björn je ovako držao ruku kad je otišao”, kaže Mia i stavi ruku na trbuh.
„Kao da ga boli trbuh?”
„Da.”

84
 26. Dlan

JOONA POSJETI I OSTALE SUSJEDE, ali ne sazna ništa osim toga da je Penelope bila prilično tiha i
gotovo povučena susjeda koja je sudjelovala u godišnjem čišćenju i na sastancima kućnog savjeta,
ali ništa više od toga. Nakon toga polako se spustio stepenicama do trećeg kata.
Vrata Penelopina stana su otvorena. Jedan tehničar iz SOA-e je upravo demontirao bravu i
stavio kvaku u papirnatu vrećicu.
Joona uđe unutra, stane u pozadinu i prati forenzičku obradu. Uvijek voli biti prisutan kad
tehničari rade, promatrati kako sve sistematično fotografiraju, traže tragove i vode detaljan
zapisnik o svakom stupnju istrage. Kako napreduje istraga mjesta zločina sve više tragova bude
uništeno, kontaminirano i izbrisano. Važno je to učiniti točnim redoslijedom tako da nikakvi
dokazi ili stvari ključne za rekonstrukciju ne budu izgubljeni.
Joona prelazi pogledom preko urednog stana Penelope Fernandez. Što je Björn Almskog
radio ovdje? Došao je čim je Penelope otišla. Što zvuči kao da se skrivao negdje kraj njezine zgrade
i samo čekao da ona ode.
Možda je to bila samo slučajnost, ali isto tako može biti da je nije htio sresti.
Björn je požurio unutra, sreo dijete koje je sjedilo na stubištu, nije imao vremena
porazgovarati s njom, objasnio da je samo došao po nešto i zadržao se u stanu samo nekoliko
minuta.
Vjerojatno je nešto uzeo, kao što je rekao djevojčici. Možda je zaboravio ključeve broda ili
tako nešto što se može staviti u džep.
Ili je možda nešto ostavio tamo. Možda je samo trebao nešto pogledati, prekontrolirati neki
podatak, provjeriti neki telefonski broj.
Joona uđe u kuhinju i ogleda se oko sebe.
„Jeste li provjerili hladnjak?”
Mladić s kozjom bradicom ga pogleda:
„Jesi gladan?” pita ga na razvučenom naglasku iz pokrajine Dalarna.
„To je dobro mjesto za skrivanje stvari”, odgovori Joona ozbiljno.
„Nismo još stigli do tamo”, kaže mladić.
Joona se vrati u dnevnu sobu i vidi da Saga još uvijek govori u diktafon u kutu sobe.
Tommy Kofoed postavlja traku s pronađenim vlaknima na prozirnu foliju, a onda podigne
pogled.
„Jeste li pronašli nešto neočekivano?” pita Joona.
„Neočekivano? Da, otisak cipele na zidu...”
„Ali ništa drugo?”
 „Ono najvažnije obično saznamo u laboratoriju u Linköpingu.”
„Hoćemo li dobiti rezultate za tjedan dana?” pita Joona.
„Ako im sjedimo za vratom”, odgovori Kofoed i slegne ramenima. „Sad namjeravam
pregledati utor gdje se nož zabio u vrata, napravit ću otisak oštrice.”
„Ma ne moraš se truditi”, promrmlja Joona.
Kofoed to shvati kao šalu i nasmije se, ali onda se uozbilji:
„Jesi li uspio vidjeti nož - je li bio od čelika?”
„Ne, oštrica je bila svjetlija, možda sinterirani volframov karbid, to neki više vole. Ali to nas
neće nikuda dovesti.”
„Koje?”
„Istraga mjesta zločina”, odgovori Joona. „Nećemo pronaći ni DNK, ni otiske prstiju koji bi
nas mogli dovesti do počinitelja.”
„Pa što da onda radimo?”
„Mislim da je počinitelj došao ovamo po nešto i mislim da je bio prekinut u potrazi.”
„Hoćeš reći da je ono što je tražio još uvijek ovdje?” pita Kofoed.
„To je vrlo moguće”, odgovori Joona.
„Ali nemaš pojma što bi to moglo biti?”
„Nešto što stane u knjigu.”
Joonine granitno sive oči se na trenutak susretnu s Kofoedovim smeđim očima. Göran Stone
iz Sigurnosne fotografira vrata kupaonice, sa strane, vratnice i šarke. A onda sjedne na pod kako bi
fotografirao bijeli strop kupaonice. Joona je upravo htio otvoriti vrata dnevne sobe da ga zamoli da
fotografira novine na stoliću, kad ga zabljesne blic fotoaparata. Svjetlost ga je iznenadila. Bio je
prisiljen stati. Pred očima mu se zacrnilo. Onda su se pojavile četiri bijele točke, a onda svjetlucavi,
svjetloplavi dlan. Joona se osvrne oko sebe, ne shvaća otkud sad taj dlan.
„Görane”, poviče Joona jakim glasom kroz staklena vrata koja vode u predsoblje. „Slikaj još
jednom!”
Svi u stanu zastanu. Dečko iz Dalarna izviri iz kuhinje, muškarac koji stoji kod ulaznih vrata
zainteresirano pogleda Joonu. Tommy Kofoed skine štitnik s lica i počeše se po vratu. Göran Stone
sjedi na podu s upitnim izrazom lica.
„Točno onako kako si malo prije slikao”, pokaže mu Joona. „Slikaj ponovno strop u
kupaonici.”
Göran Stone slegne ramenima, podigne fotoaparat i napravi novi snimak stropa. Sijevne blic
i Joona osjeti kako mu se zjenice sužavaju i kako mu naviru suze. Zatvori oči i ponovno vidi crni
kvadrat. Shvati da je to staklo na vratima. Da se pretvorilo u negativ.
Usred kvadrata vide se četiri bijele mrljice, a pokraj njih proleti svjetloplavi otisak dlana.
Znao je da ga je vidio.
Joona zatrepće, vid mu se vrati i priđe ravno staklenim vratima. Ostatak četiri komadića
selotejpa tvore pravokutnik, a pokraj njih nalazi se otisak dlana na staklu.
Tommy Kofoed mu priđe i stane pokraj njega.
„Otisak dlana”, kaže.
„Možeš li ga uzeti?” pita Joona.
86
 „Görane”, kaže Kofoed. „Trebamo sliku stakla.”
Göran Stone ustane s poda i pjevušeći sebi u bradu dođe s fotoaparatom i pogleda otisak
dlana.
„Da, netko je tu stajao i sve zamrljao”, kaže zadovoljno i snimi četiri fotografije.
A onda se pomakne i čeka dok Tommy Kofoed tretira otisak cijanoakrilatom koji veže soli i
vlagu, a onda preparatom Basic Yellow 40.
Göran je pričekao nekoliko sekundi, a onda snimi još dvije fotografije.
„Sad te imamo”, prošapće Kofoed otisku i oprezno podigne karticu.
„Možeš li ga odmah provjeriti?” pita Joona.
Tommy Kofoed odnese otisak u kuhinju. Joona ostane stajati i promatrati ona četiri ostatka
selotejpa na staklu. Iza jednog od njih je otrgnuti ugao papira. Osoba koja je ostavila otisak nije
imala vremena oprezno skinuti selotejp nego je strgnula papir s vrata tako da je otrgnula jedan
ugao.
Joona pobliže pogleda taj ugao. Odmah shvati da se ne radi o običnom papiru nego
fotopapiru, za fotografije u boji.
Fotografija je visila na vratima kako bi je se moglo vidjeti. Ali onda je netko bio u žurbi i nije imao
vremena pažljivo skinuti fotografiju nego je samo odjurio do vrata, oslonio se na staklo jednom rukom i
strgnuo fotografiju.
„Björn”, kaže Joona tiho.
Mora da je došao po tu fotografiju. Nije držao ruku na trbuhu jer ga boli, nego je sakrio fotografiju
ispod jakne.
Joona pomakne glavu u stranu tako da može vidjeti svjetlosne odsjaje i blag otisak tanke
linije dlana na staklu.
Ljudski dermis se ne mijenja i ne stari. Za razliku od DNK, čak ni jednojajčani blizanci
nemaju iste otiske prstiju.
Joona čuje kako mu se približavaju brzi koraci i okrene se.
„E, sada je dosta”, poviče Saga Bauer. „Ovo je moja istraga. Ti ne bi ni trebao biti ovdje!”
„Samo sam htio...”
„Daj začepi!” prekine ga ona. „Upravo sam razgovarala s Petterom Näslundom. Ti nemaš
što raditi ovdje, ne smiješ ni biti ovdje, nemaš dopuštenje za to.”
„Znam, brzo ću otići”, kaže on i ponovno pogleda staklo.
„Prokleti Joona Linna”, kaže ona tiho. „Ne možeš doći ovamo i čačkati po komadićima
selotejpa...”
„Tu na staklu bila je zalijepljena fotografija”, odgovori on mirno. „Netko ju je skinuo,
nagnuo se preko stolca, oslonio se rukom i strgnuo fotografiju.”
Ona ga protiv svoje volje pogleda i on primijeti kako ima bijeli ožiljak koji joj siječe lijevu
obrvu.
„Savršeno sam sposobna voditi ovu istragu”, kaže ona tvrdoglavo.
„Otisak vjerojatno pripada Björnu Almskogu”, kaže on i krene prema kuhinji.
„Krivi smjer, Joona.”
On je ne sluša, uđe u kuhinju.
87
 „Ovo je moja istraga”, poviče ona.
Tehničari su napravili mali radni centar nasred prostorije. Dva stolca i jedan stol s
kompjutorom, skenerom i printerom. Tommy Kofoed stoji iza Görana Stonea koji je priključio svoj
fotoaparat na kompjutor. Sad imaju sliku otiska i rade prve usporedbe s datotekom.
Saga je došla za Joonom.
„Što vidite?” pita Joona ne obraćajući pozornost na Sagu.
„Ne pričajte s njim”, kaže Saga brzo.
Tommy Kofoed podigne pogled.
„Ne budi smiješna, Saga”, kaže i okrene se prema Jooni. „Ovaj put nismo imali sreće, otisak
pripada Björnu Almskogu, Penelopinom dečku.”
„On je u našem registru”, kaže Göran Stone.
„Za što ga se sumnjičilo?” pita Joona.
„Narušavanje javnog reda i mira, napad na službenu osobu”, odgovori Göran.
„Najgora vrsta”, našali se Kofoed. „Vjerojatno je sudjelovao na nekim demonstracijama.”
„Jako smiješno”, uvrijeđeno kaže Göran Stone. „Nisu svi u policiji ludi za tim ljevičarskim
demonstracijama i sabotažama i...”
„Ne, samo ti nisi lud za tim”, prekine ga Kofoed.
„Akcija spašavanja dovoljno govori”, naceri se Göran.
„Što?” pita Joona. „Na što misliš? Nisam pratio kako ide spašavanje - što se dogodilo?”

88
 27. Ekstremisti

KAD JE JOONA LINNA naglo otvorio vrata, ravnatelj Kriminalističke policije Carlos Eliasson se
trgnuo i prosuo gomilu hrane za ribe u akvarij.
„Zašto ne pročešljavaju otoke?” pita oštrim glasom. „Radi se o dva života, a mi ne možemo
dobiti nekoliko brodova.”
„Pomorska policija se vodi svojom procjenom, to dobro znaš”, odgovori mu Carlos.
„Pretražili su cijelo područje helikopterom i svi se slažu da su Penelope Fernandez i Björn Almskog
mrtvi ili ne žele da ih se pronađe... a nijedna od tih pretpostavki ne znači da bi se hitno trebalo
pročešljati teren.”
„Oni imaju nešto što ubojica traži, i stvarno mislim...”
„Nema smisla nagađati... Ne znamo što se dogodilo, Joona. Sigurnosna izgleda misli da su
se povukli u podzemlje, da bi do sada već mogli biti u vlaku za Amsterdam...”
„Prestani s time”, poviče Joona. „Ne možeš slušati Sigurnosnu kad se radi o...”
„Ovo je njihov slučaj.”
„Zašto? Zašto je to njihov slučaj? Björn Almskog je bio osumnjičen za narušavanje javnog
reda i mira. To ne znači ništa, apsolutno ništa.”
„Razgovarao sam s Vernerom Zandénom i on mi je još onda rekao kako Penelope
Fernandez ima veze s ekstremnom ljevicom.”
„Možda, ali ja sam siguran da ovo ubojstvo ima veze s drugim stvarima”, uporno će Joona.
„Naravno! Naravno da si ti siguran”, poviče Carlos.
„Ne znam sa čime, ali osoba na koju sam naletio u Penelopinu stanu je plaćeni ubojica, a ne
netko tko...”
„Sigurnosna misli da su Penelope i Björn planirali atentat.
„Sad je Penelope Fernandez još i terorist?” pita Joona u šoku. „Jesi li uopće pročitao njezine
članke, ona je pacifist i ograđuje se od...”
„Jučer”, prekine ga Carlos, „jučer je Sigurnosna uhitila jednu osobu iz Brigada, taman kad je
htio ući u njezin stan.”
„Ne znam tko su te Brigade.”
„Militantna ljevičarska skupina... Donekle povezana s Antifašističkom akcijom i
Revolucionarnom frontom, ali su zasebna grupa... ideološki kažu da su blizu Frakciji Crvene armije
i žele raditi kao Mossad.”
„Ali to nije istina”, kaže Joona.
 „Ti ne želiš da je to istina, a to je druga stvar”, kaže Carlos. „U dogledno vrijeme će krenuti
u pročešljavanje terena i napravit ćemo kartu morskih struja tako da vidimo kako je brod došao do
tamo. Možemo pretražiti dno, možda uzeti ronioce.”
„Dobro”, prošapće Joona.
„Ono što još treba saznati je zašto su ubijeni... ili zašto se skrivaju i gdje.”
Joona otvori vrata da ode, ali zastane i ponovno se okrene prema Carlosu:
„Što se dogodilo s dečkom iz Brigada koji je pokušao ući u Penelopin stan?”
„Pušten je”, odgovori Carlos,
„Jesu li saznali što je radio tamo?” pita Joona.
„Došao u posjet.”
„U posjet”, uzdahne Joona. „I to je sve što je Sigurnosna saznala?”
„Ne smiješ istraživati Brigadu”, kaže Carlos odjednom zabrinutim glasom. „To ti je valjda
jasno?”
Joona izađe iz ureda i odmah u hodniku izvadi mobitel. Čuje Carlosa kako viče da je to
zapovijed, da nema dopuštenje zadirati u jurisdikciju SOA-e.
Joona se odmakne, potraži broj Nathana Pollocka, stisne gumb za poziv i čeka.
„Pollock”, javi se Nathan.
„Što znaš o Brigadi?” pita ga Joona dok se otvaraju vrata lifta.
„Sigurnosna se već nekoliko godina pokušava infiltrirati i popisati sve militantne ljevičarske
grupe u Stockholmu, Göteborgu i Malmöu. Ne znam je li Brigada tako opasna, ali Sigurnosna
izgleda misli da posjeduju oružje i eksploziv. Kako god bilo, više je članova bilo u popravnim
domovima.”
Lift zuji dok se spušta.
„Koliko sam shvatio Sigurnosna je ispred stana Penelope Fernandez uhitila jednu osobu
koja je direktno povezana s Brigadom.”
„Zove se Daniel Marklund, on je dio vodstva” odgovori Nathan.
„Što znaš o njemu?”
„Ne puno”, odgovori Nathan. „Osuđen je na uvjetnu kaznu zbog vandaliziranja i
nezakonitog upada u kompjutore.”
„Što je radio kod Penelope?” pita Joona.
Lift stane i vrata se otvore.
„Bio je nenaoružan”, kaže Nathan. „Kad su ga počeli ispitivati, zahtijevao je prisutnost
odvjetnika, nije odgovarao na pitanja pa su ga istog dana pustili na slobodu.”
„Znači, ništa ne znamo?“
„Ne.”
„Gdje ga mogu naći?” pita Joona.
„Nema kućnu adresu”, objasni mu Nathan. „Sigurnosna kaže da stanuje s glavnim ljudima
Brigade u lokalima kod Zinkensdamma.”

90
 28. Brigada

DOK JOONA LINNA dugačkim koracima hoda prema garaži ispod parka Rådhus, sjeti se Dise i
odjednom mu jako nedostaje. Želi dodirnuti njezine tanke ruke, osjetiti miris njene meke kose.
Smiruje ga slušati je kako priča o svojim arheološkim pronalascima, 0 komadima kostiju koji nisu
povezani uz nikakav zločin, tragovima ljudi koji su živjeli prije mnogo godina.
Joona brzo odluči da mora razgovarati s Disom. Već dugo vremena stalno ima previše posla.
Produži dolje u garažu i dok hoda između parkiranih automobila vidi da netko stoji iza betonskog
stupa. Netko čeka pokraj njegova volva. Vidi obris osobe koju je gotovo zaklonio jedan kamion.
Čuje se samo tutnjanje velikih ventilatora.
„To je bilo brzo”, poviče Joona.
„Teleportirao sam se”, odgovori Pollock.
Joona zastane, zatvori oči i stavi prst na sljepoočnicu.
„Boli te glava?” pita Pollock.
„Nisam dosta spavao.”
Sjednu u auto i zatvore vrata, Joona okrene ključ i iz zvučnika se začuje tango Astora
Piazzolle. Pollock malo poglasni: zvuči kao da dvije violine kruže jedna oko druge.
„Znaš da nisi od mene dobio informacije”, kaže Nathan.
„Znam”, odgovori Joona.
„Upravo sam saznao kako Sigurnosna namjerava iskoristiti pokušaj Daniela Marklunda da
uđe u Penelopin stan za napad na njihovo sjedište.”
„Moram razgovarati s njim prije toga.”
„Onda ti se žuri”, kaže Nathan.
Joona krene unatrag, okrene auto i krene uzbrdo van iz garaže.
„Koliko mi se žuri?” pita Joona i skrene desno u ulicu Kungsholmsgatan.
„Mislim da su već krenuli.”
„Pokaži mi gdje je ulaz u Brigadu i možeš se vratiti u policiju i praviti se da ništa ne znaš”,
kaže Joona.
„Koji ti je plan?”
„Plan?” pita Joona uz osmijeh.
Nathan se nasmije.
„Plan je samo saznati što je Daniel Marklund radio u Penelopinu stanu”, objasni mu Joona.
„Možda on zna što se događa.”
„Ali...”
 „Nije nikakva slučajnost da je Brigada upravo sada htjela ući u njezin stan, ne vjerujem u to.
Sigurnosna je izgleda uvjerena kako ekstremna ljevica priprema atentat, ali...”
„Oni uvijek tako misle, to im je posao”, nasmiješi se Pollock.
„Kako god, moram razgovarati s Danielom Marklundom prije nego što se prestanem baviti
ovim slučajem.”
„Ali čak i ako stigneš prije ekipe iz Sigurnosne, nije sigurno da Brigada želi razgovarati s
tobom.”

92
 29. Borbena grupa

SAGA BAUER UBACI trinaest metaka u spremnik, a onda ga gurne u svoj veliki, crni pištolj Glock 21
kalibra 45 milimetara.
SOA će upasti u središnjicu Brigade na Södermalmu.
Sjedi zajedno s trojicom kolega u minibusu u ulici Hornsgatan ispred zgrade Opere. Svi su u
civilu i za petnaest minuta će otići do Nagham Fast Fooda i tamo pričekati borbenu grupu.
Sigurnosna je zadnjih mjeseci izvještavala o pojačanoj aktivnosti među ekstremnim
ljevičarima u Stockholmu. Može se raditi o slučajnosti, ali njihovi najbolji stratezi smatrali su da se
nekoliko militantnih grupa udružilo kako bi proveli veću sabotažu. Upozorili su kako je moguć
čak i teroristički čin s obzirom da je ukraden eksploziv iz jednog vojnog skladišta u Vaxholmu.
Stratezi su povezali i ubojstvo Viole Fernandez i pokušaj dizanja u zrak stana Penelope
Fernandez s tim planiranim atentatom.
Brigada se smatra najopasnijom i najmilitantnijom grupacijom na samom rubu ljevičarskog
pokreta. Daniel Marklund je jedan od glavnih ljudi Brigade. Uhićen je kad je pokušao ući u stan
Penelope Fernandez i stratezi su smatrali kako bi on mogao biti ta osoba koja je napala inspektora
Joonu Linnu i njegova tehničara.
Göran Stone se nasmiješi dok navlači tešku pancirku:
„Sad ćemo uhvatiti te jebene kukavice.”
Anders Westlund se nasmije, ali ne uspijeva sakriti koliko je nervozan:
„Ej, totalno se nadam da će se opirati pa da jednom zauvijek steriliziram barem jednog
komunistu.”
Saga Bauer razmišlja o uhićenju Daniela Marklunda ispred stana Penelope Fernandez.
Njezin šef Verner Zandén odlučio je da će Göran Stone voditi saslušanje. Stone je počeo agresivno
kako bi isprovocirao neku reakciju, što je samo dovelo do toga da je Marklund zatražio prisutnost
odvjetnika i šutio za vrijeme cijelog saslušanja.
Vrata se otvore, Roland Eriksson se vratio s limenkom Coca-Cole i vrećicom čokoladnih
banana i sjeo do njih.
„E, ja namjeravam pucati ako vidim kakvo oružje”, kaže Roland živčano. „To ide jako brzo,
samo treba pucati...”
„Postupit ćemo kao što je dogovoreno”, kaže Göran Stone. „Ali ako dođe do pucnjave, ne
morate pucati u noge...”
„Nego u usta”, poviče Roland.
„A sad se smiri”, kaže Göran Stone.
„Bratovo lice je...”
„Znamo, Roland, dosta više toga”, prekine ga Anders živčano.
 „Bomba mu eksplodirala u lice, jebote”, nastavi Roland. „Nakon jedanaest operacija sad
može...”
„Jesi li ti uopće spreman za ovo?” prekine ga Göran Stone oštrim glasom.
„Ma jesam, koji kurac”, odgovori Roland brzo.
„Jesi?”
„Jesam, jesam.”
Roland pogleda kroz prozor i brzo noktom palca otvori poklopac kutijice s duhanom.
Saga Bauer otvori vrata da pusti malo zraka u bus. Slaže se da je ovo prava prilika za upad.
Nemaju što čekati. Ali istovremeno bi voljela znati kakve veze oni imaju s Penelope Fernandez.
Nije joj jasno koja je Penelopina uloga medu ekstremistima i zašto joj je ubijena sestra. Mnogo je tu
upitnika. Trebala bi ispitati Daniela Marklunda prije upada u središnjicu, pogledati ga u oči i
postaviti mu izravna pitanja. Pokušala je to objasniti svom šefu i rekla da poslije upada možda više
neće imati koga saslušati.
Ovo je još uvijek moja istraga, pomisli Saga i izađe iz minibusa na zagušljivu vrućinu
pločnika.
„Grupa upada ovdje, ovdje i ovdje”, ponovi Göran Stone i pokazuje na planu zgrade. „Mi
smo ovdje i možda ćemo biti prisiljeni proći kroz kazalište...”
„Gdje je nestala Saga Bauer?” pita Roland.
„Valjda se ustrtarila i dobila mengu”, naceri se Anders.

94
 30. Bol

JOONA LINNA I NATHAN POLLOCK parkiraju u ulici Hornsgatan i brzo bace pogled na loš
kompjutorski ispis sa slikom Daniela Marklunda. Izađu iz auta, brzo prijeđu prometnu ulicu i uđu
u malo kazalište.
Teatar Tribunalen je slobodna kazališna trupa koja se financira od prodaje karata, a
postavila je na scenu sve - od Orestije do Komunističkog manifesta.
Joona i Nathan se žurno spuste niz široke stepenice do prostorije u kojoj se nalazi bar i
blagajna za prodaju ulaznica. Žena kose obojene u crno i sa srebrnom alkicom u nosu im se
nasmiješi. Obojica joj prijateljski kimnu, ali produže dalje bez riječi.
„Tražite nekoga?” poviče ona za njima, kad su krenuli gore metalnim stepenicama.
„Da”, odgovori Pollock gotovo nečujno.
Uđu u pretrpan ured s kopirkom, pisaćim stolom, pločom s obavijestima na koju su
zalijepljene recenzije iz novina. Ispred kompjutora sjedi mršav čovjek razbarušene kose s
neupaljenom cigaretom u ustima.
„Bok Richard”, pozdravi ga Pollock.
„Tko si ti?” pita ga muškarac rastreseno, a onda se ponovno okrene prema kompjutoru.
Nastave dalje do garderoba za glumce u kojima je uredno obješena odjeća, stolovi za kojima
se šminkaju, a tu je i kupaonica.
Na jednom stolu u vazi stoji buket ruža.
Pollock se osvrće oko sebe, a onda pokaže u jednom smjeru. Prođu ravno kroz metalna vrata
na kojima piše „Struja”.
„To bi trebalo biti ovdje unutra”, kaže Pollock.
„U prostoriji u kojoj se nalaze svi osigurači i sklopke?”
Pollock ne odgovori, nego brzo provali bravu. Zavire u tijesnu prostorijicu s brojačem za
struju, ormarom s rekvizitima i gomilom kartonskih kutija. Stropna lampa ne radi, ali Joona se
popne preko kutija, gazi po papirnatim vrećicama sa starom odjećom i pronađe još jedna vrata iza
obješenih ljestava. Otvori ih i uđe u hodnik golih betonskih zidova. Nathan Pollock ga slijedi.
Unutra nema puno zraka. Iz daljine dopire glazba, teško uhvatljiva melodija. Na podu leži letak s
marksističkim gerilskim vodom Che Guevarom, glava mu je zapaljeni fitilj.
„Brigada se ovdje skrivala par godina”, kaže Pollock tiho.
„Trebao sam ponijeti kruh.”
„Obećaj mi da ćeš biti oprezan.”
„Ma samo se bojim da Daniel Marklund neće biti ovdje.”
„Mislim da je on praktički stalno ovdje.”
 „Hvala ti na pomoći, Nathan.”
„A da ipak pođem s tobom?” kaže Pollock. „Imaš samo par minuta vremena prije nego što
Sigurnosna upadne unutra, a onda bi moglo biti opasno.”
Jooni se oči stisnu, ali glas mu je mekan kad kaže:
„Samo sam došao u posjet.”
Nathan se vrati u kazalište, zakašlje se, a onda zatvori vrata za sobom. Joona na trenutak
ostane mirno stajati sam u tom praznom prolazu, a onda izvadi pištolj, provjeri ima li metaka i
vrati ga u futrolu. Produži dalje do metalnih vrata na kraju hodnika. Vrata su zaključana i on
izgubi nekoliko dragocjenih sekundi na provaljivanje brave.
Na vratima je netko plavom bojom napisao Brigada vrlo malim slovima. Cijela riječ nije
duža od dva centimetra.
Joona stisne kvaku, oprezno otvori vrata i dočeka ga gromoglasna glazba.
Zvuči kao elektronički obrađena verzija Jimi Hendrixove Machine Gun. Glazba je zaglušila
sve druge zvukove, gitara zavija u snovitom ritmu valova.
Joona zatvori vrata za sobom i produži polutrčećim korakom kroz prostoriju pretrpanu
stvarima. Hrpe knjiga i naslaganih novina dosežu sve do stropa.
Vlada skoro potpuni mrak, ali Joona shvati da te hrpe stvaraju sustav prolaza u prostoriji,
labirint koji vodi do još vrata.
Brzo prođe kroz prolaz, izađe na blijedu svjetlost, hoda dalje, hodnik se dijeli i on skrene
desno, ali se onda brzo okrene.
Učinilo mu se da je nešto vidio, nešto se brzo kretalo.
Sjenka koju je na sekundu spazio krajičkom oka.
Nije siguran.
Joona krene dalje, ali zastane na uglu i pokuša nešto vidjeti. Sa stropa se ljulja žarulja na
dugačkom kablu. Kroz glazbu Joona odjednom začuje urlik, kroz zidove prodre vrisak. Zastane,
vrati se malo unatrag i zaviri u tijesni prolaz u kojem se hrpa časopisa srušila i sada leže svuda po
podu.
Joonu zaboli glava, pomisli kako bi trebao nešto pojesti, trebao je ponijeti nešto sa sobom,
nekoliko kockica tamne čokolade bile bi dovoljne.
Prekorači preko hrpe novina koja se prevalila i dođe do spiralnih stepenica koje vode na kat
ispod. Osjeća se slatkasti miris dima. Joona se čvrsto uhvati za ogradu, pokuša sići što brže može,
ali metalne su stepenice ipak zaškripale. Kad je stigao do najdonje stepenice, stane pred crnim
baršunastim zastorima i stavi ruku na futrolu pištolja.
Glazba se ovdje slabije čuje.
Kroz prorez u zastorima prodire crvena svjetlost, osjeća se težak miris kanabisa i znoja.
Joona pokuša nešto vidjeti, ali vidno polje mu je ograničeno. Jedan plastični klaun sa crvenom
žaruljom umjesto nosa stoji u kutu. Joona oklijeva par sekundi, ali onda odmakne zastor i uđe u
sobu. Pogleda oko sebe i puls mu se ubrza, a glavobolja pojača. Na betonskom podu leži
dvocijevka i otvorena kutija s mecima - teškim i masivnim patronama koje mogu prouzročiti velike
rane. Na jednom uredskom stolcu sjedi gol muškarac. Puši zatvorenih očiju. To nije Daniel
Marklund, konstatira Joona. Jedna plavuša golih grudi sjedi na madracu naslonjena na zid bokova

96
prekrivenih vojnom dekom. Pogleda Joonu, dobaci mu poljubac i ravnodušno nastavi piti pivo iz
limenke.
Kroz otvorena vrata ponovno se začuje krik.
Joona ih i dalje gleda dok podiže pušku, usmjeri cijev prema podu i stane na nju tako da se
rasklopi.
Žena spusti limenku piva na pod i odsutno se počeše ispod pazuha.
Joona oprezno spusti pušku i krene dalje, prođe pokraj žene na madracu i uđe u prolaz s
niskim stropom prekrivenim mrežom preko žutih rola staklene vune. U zraku lebdi tanak sloj
dima. U lice mu svijetli jaka lampa, pokuša ju zakloniti rukom. Na kraju hodnika vise široke
žaluzine od industrijske plastike. Joona je zaslijepljen i ne može točno vidjeti što se događa. Samo
vidi da netko hoda i čuje glas kako očajnički i uplašeno odjekuje. Odjednom netko glasno zavrišti,
sasvim blizu. Vrisak iz dubine grla kojeg slijedi brzo dahtanje. Joona se brzo i tiho kreće prema
naprijed, prođe ispod one lampe koja ga je zaslijepila i odjednom vidi u prostoriju iza te debele
plastike.
Prostorija je sva zadimljena.
Jedna niska, mišićava žena u majici s kapuljačom, crnim trapericama i smeđom majicom
kratkih rukava stoji ispred muškarca koji je odjeven samo u gaće i čarape. Ima obrijanu glavu i
riječi „White power” tetovirane na čelu. Ugrizao se za jezik. Krv mu curi niz bradu, vrat i debeli
trbuh.
„Molim te”, šapće i maše glavom.
Joona vidi cigaretu koja se puši u ženinoj spuštenoj ruci. Odjednom mu priđe, utisne
cigaretu na tetovažu na njegovu čelu i on zavrišti. Debeli trbuh i viseće grudi podrhtavaju. Upišao
se, tamna mrlja mu se proširi po plavim gaćama i mokraća mu poteče niz noge.
Joona je izvukao pištolj, približava se otvoru u toj širokoj zaštitnoj pregradi istovremeno
pokušavajući vidjeti ima li još ljudi u prostoriji. Ne vidi nikog drugog i otvori usta da vikne, ali
odjednom vidi kako mu pištolj ispada na pod.
Zazveči kad tresne o beton i ostane ležati uz plastičnu pregradu. Joona upitno pogleda
vlastitu ruku, vidi da drhti i u sljedećoj sekundi osjeti strašnu bol. Više ništa ne vidi, samo osjeća
teški rasap u čelu. Ne može se suzdržati i zastenje, prisiljen je uhvatiti se za zid drugom rukom,
osjeća da će izgubiti svijest, ali istovremeno čuje glasove iza pregrade.
„Ma zajebi to”, urla žena sa cigaretom. „Samo mi reci što si učinio?”
„Ne sjećam se”, plače nacist. „Što si učinio?”
„Mučio sam jednog dečka.”
„Reci mi točno kako!”
„Opekao sam ga po oku.”
„Cigaretom”, kaže ona. „Desetogodišnjaka...”
„Da, ali...”
„Zašto? Što je napravio?”
„Pratili smo ga od sinagoge do...”
Joona ni ne primjećuje da je srušio teški aparat za gašenje požara sa zida. Izgubi pojam o
vremenu. Više ništa ne vidi. Sve što je preostalo je bol u glavi i visoki ton koji mu zvoni u ušima.

97
 31. Poruka

JOONA SE NASLONI NA ZID, zatrepće kako bi ponovno progledao i primijeti da netko stoji uz njega,
netko je došao za njim iz one sobe gdje su bili goli mladi. Osjeća ruku na leđima i nazire lice kroz
crne velove boli.
„Što se dogodilo?” pita Saga Bauer tiho. „Jesi li ozlijeđen?“
On pokuša odmahnuti glavom, previše ga boli da bi govorio. Ima osjećaj kao da mu je kuka
zabijena ravno kroz glavu, lubanju, moždanu koru i sporoprotočnu moždanu tekućinu.
Na koljenima je.
„Moraš van”, kaže mu ona.
Osjeća kako mu je Saga podigla glavu, ali ništa ne vidi. Cijelo mu je tijelo obliveno znojem,
osjeća znoj kako teče ispod pazuha, niz vrat i leđa, osjeća znoj na licu, u kosi i na čelu.
Saga mu pipa po odjeći, pretpostavlja da se radi o napadu epilepsije pa traži lijekove po
njegovim džepovima. Osjeti kako mu je izvadila novčanik i traži znak koji nose svi epileptičari.
Nakon nekog vremena bol popusti, Joona obliže usnice i pogleda gore. Vilice mu se napnu i
cijelo tijelo ga boli od napada migrene.
„Ne možete još ući”, prošapće. „Moram...”
„Ma, što se dogodilo?”
„Ništa”, odgovori Joona i uzme pištolj s poda.
Ustane i krene što brže može pokraj onih plastičnih pregrada i uđe u prostoriju. Nema
nikoga. Na drugom zidu svijetli natpis za izlaz u slučaju nužde. Saga ga slijedi i upitno ga pogleda.
Joona otvori vrata i vidi strme stepenice koje vode gore do metalnih vrata koja izlaze na ulicu.
„Perkele”, promrmlja on.
„Reci mi”, kaže Saga ljutito.
Joona ne želi razmišljati o direktnim razlozima za svoju bolest, odbija misliti o onome što se
dogodilo prije mnogo godina i zbog čega njegov mozak ponekad počne pulsirati od boli koja ga u
nekoliko minuta može potpuno onesposobiti. Njegov liječnik smatra da se radi o ekstremnom
obliku fizički izazvane migrene.
Jedino što se pokazalo da pomaže je Topiramat, lijek koji se koristi za prevenciju epileptičnih
napada. Joona bi ustvari morao kontinuirano uzimati taj lijek, ali kada treba raditi i jasno
razmišljati odbija uzeti lijek jer ga čini umornim i zatupljuje mu misli. Zna da je to rizik, zna da
tjednima može živjeti bez lijeka da ne dobije napad migrene, ali se isto tako napad može ponoviti
nakon samo nekoliko dana.
„Mučili su jednog dečka, mislim da je neonacist, ali...”
„Mučili?”
 „Da, opekli cigarom”, odgovori i krene natrag kroz hodnike.
„Što se dogodilo?”
„Nisam mogao...”
„Čekaj malo”, prekine ga ona sabrano. „Možda ne bi trebao, hoću reći... raditi na terenu, ako
si bolestan.”
Prijeđe rukom preko lica.
„Koje sranje”, prošapće.
Joona hoda dalje prema sobi s klaun lampom i čuje Sagu kako ga slijedi.
„Kog vraga uopće radiš ovdje?” pita ona iza njegovih leđa. „Sigurnosna će svaki čas upasti
ovamo. Ako vide da si naoružan pucat će, znaš to, bit će mrak, bit će suzavca i...”
„Moram razgovarati s Danielom Marklundom”, prekine je Joona.
„Ti ne bi trebao ni znati za njega”, kaže ona i slijedi ga gore spiralnim stepenicama. „Tko ti je
rekao za ovo?”
Joona krene jednim od hodnika, ali se zaustavi kad vidi da Saga pokazuje u drugom smjeru.
Slijedi ju, vidi da je počela trčati, izvadi pištolj, ona zamakne iza ugla i čuje je kako nešto viče.
Saga je stala na vratima sobe u kojoj se nalazi pet kompjutora. U jednom kutu stoji bradati
mladić prljave kose. To je Daniel Marklund. Usnice su mu vlažne i nervozne. U ruci drži ruski nož.
„Mi smo iz policije, molim te spusti nož”, kaže Saga mimo i pokaže svoju legitimaciju.
Mladić odmahne glavom i zamahne nožem ispred sebe, okreće oštricu pod različitim
kutovima.
„Moramo popričati s tobom”, kaže Joona i stavi pištolj natrag u futrolu.
„Pričajte”, kaže Daniel nervoznim glasom.
Joona mu priđe i pogleda ga u oči koje zvjeraju na sve strane. Pravi se da nije ni primijetio
nož koji je Daniel ispružio ispred sebe, oštricu koja fijuče zrakom tražeći ga, naoštreni vrh.
„Daniel, ne ide ti baratanje nožem”, kaže Joona uz osmijeh.
Jasno osjeća miris ulja sa sjajne oštrice. Daniel Marklund sad brže maše nožem i pogled mu
je koncentriran kad kaže: „Ne ide samo Fincima baratanje...”
Joona ga iznenada napadne, uhvati ga za ručni zglob, nježnim mu pokretom oduzme nož i
uz tresak ga spusti na pisaći stol.
Nastupi tišina dok gledaju jedan drugoga, a onda Daniel Marklund slegne ramenima.
„Ja sam uglavnom zadužen za informatiku”, kaže uz ispriku.
„Uskoro će nas prekinuti”, kaže Joona brzo. „Samo mi reci što si radio kod Penelope
Fernandez.”
„Bio u posjetu.”
„Daniel”, kaže Joona smrknuto. „Zbog ovoga s nožem možeš u zatvor, ali ja imam važnije
stvari za obaviti nego uhititi tebe i zato ti dajem mogućnost da mi uštediš malo vremena.”
„Pripada li Penelope Brigadi?” pita Saga brzo.
„Penelope Fernandez?” nasmiješi se Daniel Marklund. „Ona je zadrta protivnica.”
„Koje onda veze imate s njom?” pita Joona.
„Kako to misliš protivnica?” pita Saga. „Radi li se o borbi za moć između...”

99
 „Zar Sigurnosna ništa ne zna?” pita Daniel uz umoran osmijeh. „Penelope Fernandez je
totalna pacifistica, uvjerena pobornica demokracije. Dakle, ne sviđaju joj se naše metode... ali nama
se ona sviđa.”
Daniel sjedne na stolicu ispred dva kompjutora.
„Sviđa?”
„Poštujemo je”, kaže on.
„Zašto?” pita Saga iznenađeno. „Zašto bi...”
„Vi ni ne znate koliko nju svi mrze... ono, googlajte si njezino ime za početak, ljudi pišu
prilično brutalne stvari... a sad su neki prešli granicu.”
„Kako to misliš prešli granicu?”
Daniel ih izazovno pogleda.
„Pa valjda znate da je nestala?”
„Da”, odgovori Saga.
„Dobro”, kaže on. „To je dobro, iako, iz nekog razloga, ne vjerujem baš da će se policija jako
truditi da je pronađe. Zato sam otišao do njezinog stana, htio sam provjeriti njen kompjutor tako da
saznam tko se krije iza svega toga. Švedski pokret otpora je u travnju neslužbeno poslao poziv
svojim članovima... poziv da otmu komunističku kurvu Penelope Fernandez i da od nje učine seks
robinju za cijeli pokret. Ali pogledajte ovo...”
Daniel Marklund tipka po jednom kompjutoru, a onda okrene ekran prema Jooni.
„Ovo je povezano s Arijevskim bratstvom”, kaže.
Joona preleti pogledom preko užasno vulgarnog chata o arijevskim kurcima i kako će ubiti
Penelope.
„Ali ova grupa nema nikakve veze s njezinim nestankom”, kaže Joona.
„Nema? A tko onda ima? Nordijski savez?” pita Daniel sav uzbuđen. „Reci! Još nije
prekasno!”
„Kako to misliš još nije prekasno?” pita Joona.
„Pa ono, obično dok čovjek reagira već bude prekasno... ali ja sam uhvatio poruku na
telefonskoj sekretarici njezine mame. Ono, mislim da je jebeno hitno, ali još nije prekasno, bio sam
prisiljen provjeriti njen kompjutor...”
„Uhvatio?” prekine ga Joona.
„Pokušala je nazvati mamu jučer ujutro”, odgovori mladić i živčano se počeše po prljavoj
kosi.
„Penelope?”
„Da.”
„Što je rekla?” pita Saga brzo.
„Ne zna samo Sigurnosna kako se prisluškuju telefoni”, kaže on uz nakrivljen osmijeh.
„Što je rekla Penelope?” ponovi Joona glasnije.
„Da je love”, odgovori Daniel Marklund utučeno.
„Što je točno rekla?” pita Joona.
Daniel baci pogled na Sagu, a onda pita:

100
 „Koliko imamo vremena prije nego što nam upadnete u prostorije?”
Saga pogleda na sat:
„Između tri i četiri minute”, odgovori.
„Onda stignete ovo čuti”, kaže Daniel Maklund, brzo utipka naredbu u drugi kompjutor i
pusti im snimku.
U zvučnicima šušti, a onda se uključi telefonska sekretarica i čuje se snimljena poruka
Claudije Fernandez. Čuju se tri kratka tona, a onda jako zakrči, veza je isprekidana i vrlo loša.
Negdje iza zujanja i krčanja čuje se slabašan glas. Neka žena govori, ali je nemoguće razumjeti što.
Nakon nekog vremena čuje se muški glas kako kaže „Nađi si posao”, a onda se veza prekine i
nastupi tišina.
„Oprostite”, promrmlja Daniel. „Moram staviti filtere.”
„Vrijeme teče”, promrmlja Saga.
On tipka po kompjutoru, gleda ispresijecane vijuge, doda nekoliko brojki i onda im
ponovno pusti snimku:
Dobili ste Claudiu - ne mogu se sada javiti, ali ako mi ostavite poruku nazvat ću vas što prije mogu.
Ona tri tona zvuče drukčije, a krčanje je sada samo tiho metalno zveckanje.
Odjednom se jasno začuje Penelopin glas:
„Mama, trebam pomoć, lovi me...”
„Nađi si posao”, kaže muški glas, a onda nastupi tišina.

101
 32. Pravi policijski posao

SAGA BAUER BACI POGLED na sat i kaže da moraju krenuti. Daniel Marklund promrmlja u šali kako
će on ostati na barikadama, ali oči su mu uplašene.
„Napast ćemo vas svim snagama. Ne diraj nož, ne pružaj otpor, odmah se predaj, nikakvih
naglih pokreta”, kaže mu Saga brzo prije nego što ona i Joona napuste taj mali ured.
Daniel Marklund ostane sjediti i gledati za njima, a onda uzme nož i baci ga u kantu za
smeće.
Joona i Saga napuste labirint sjedišta Brigada i izađu na ulicu Hornsgatan. Saga se pridruži
policajcima u civilu, grupi Görana Stonea koji sada sjede u Nagham Fast Foodu i bez riječi jedu
pomfrit. Oči su im sjajne i prazne dok čekaju naredbu vodstva operative.
Dvije minute kasnije iz četiri crna kombija istrči petnaest teško naoružanih pripadnika
policije. Borbena grupa provali sva vrata i suzavac se proširi prostorijama. Pet mladih ljudi, među
njima i Daniel Marklund, pronađeni su kako sjede na podu s podignutim rukama. Izvedeni su na
ulicu kašljući, s rukama iza leđa u plastičnim lisicama.
Oružje koje je Sigurnosna zaplijenila samo je pokazalo koliko je niska razina militantnosti u
Brigadi: stari vojni pištolj marke Colt, jedna puška, jedna iskrivljena dvocijevka, jedna kutija
metaka, četiri noža i dvije metalne zvijezde.

*
Dok se voze duž Södra Mälarstranda, Joona izvadi mobitel, nazove ravnatelja Državne
kriminalističke policije i nakon dva signala Carlos mu se javi tako što je olovkom stisnuo gumb na
zvučniku:
„Kako ti se sviđa na Policijskoj akademiji, Joona?” pita.
„Nisam tamo.”
„Znam, zato što...”
„Penelope Fernandez je živa”, prekine ga Joona. „U bijegu je jer je netko želi ubiti.”
„Tko je to rekao?” „Ostavila je poruku na maminoj telefonskoj sekretarici.”
U slušalici zavlada tišina, a onda Carlos udahne:
„OK, živa je, dobro... Što još znamo? Živa je, ali...”
„Znamo da je bila živa prije trideset sati kad je nazvala”, kaže Joona.
„I da je netko lovi.”
„Tko je lovi?”
 „Nije stigla reći, ali... ako je to onaj isti tip na kojeg sam ja naletio, onda stvarno nemamo
puno vremena”, kaže Joona.
„Misliš da se radi o plaćenom ubojici?”
„Siguran sam da je osoba koja je napala mene i Erixona plaćeni ubojica, grob.”
„Grob?”
„Srpski izraz. Takvi su ubojice skupi, uglavnom rade sami, ali na kraju uvijek obave ono za
što su plaćeni.”
„To zvuči prilično nemoguće.”
„U pravu sam”, odgovori Joona tvrdoglavo.
„To uvijek kažeš, ali ako se stvarno radi o plaćenom ubojici, onda Penelope ne bi ovako
dugo ostala živa... prošlo je skoro dva dana”, kaže Carlos.
„To što je živa znači da plaćenik ima druge prioritete.”
„Još uvijek misliš da nešto traži?”
„Da”, odgovori Joona.
„Što?”
„Nisam siguran, ali možda fotografiju...”
„Zašto to misliš?”
„To je najbolja teorija koju trenutačno imam...”
Joona mu brzo ispriča o knjigama skinutima s police, slici sa stihovima napisanim na
poleđini, Björnovoj kratkoj posjeti, kako je držao ruku na trbuhu, otisak na staklenim vratima,
komadići selotejpa i ugao fotografije.
„Misliš da je ubojica tražio fotografiju koju je Björn već uzeo?”
„Mislim da je počeo time što je pretražio Björnov stan, a kad tamo nije našao ono što traži,
zalio je sve benzinom i uključio susjedino glačalo. Vatrogasci su dobili poziv u 11.05 i dok im je
uspjelo obuzdati požar, već je cijeli kat izgorio.”
„Iste te večeri ubio je Violu.”
„Vjerojatno je pretpostavio kako je Björn ponio fotografiju sa sobom na brod i zato ih je
pronašao, popeo se na brod, utopio Violu, pretražio brod i planirao ga potopiti, ali se onda iz
nekog razloga predomislio, otišao odande i vratio se u Stockholm kako bi pretražio Penelopin
stan...”
„Ali ti misliš da nije pronašao fotografiju?” pita Carlos.
„Ili je Björn nosi sa sobom ili ju je sakrio kod nekog prijatelja... u neki sef ili tako negdje.”
U slušalici nastupi tišina. Joona čuje kako Carlos teško diše.
„Ali ako mi prvi pronađemo fotografiju”, kaže Carlos zamišljeno. „Onda je sve sigurno
gotovo.”
„Da”, odgovori Joona.
„Jer... ako smo mi vidjeli fotografiju, ako je policija vidjela fotografiju, onda to više nije
nikakva tajna, nema razloga zašto nekoga ubiti zbog toga.”
„Nadam se da je tako jednostavno.”
„Joona, ja... ja ne mogu oduzeti istragu Petteru, ali pretpostavljam...”

103
 „Da ću otići na akademiju održati predavanje”, prekine ga Joona.
„To je sve što trebam znati”, nasmije se Carlos.
Na putu natrag do Kungsholmena Joona presluša svoju telefonsku sekretaricu i otkrije da
mu je Erixon ostavio brdo poruka. Prvo mu je mirno objasnio kako može raditi i iz bolnice, trinaest
minuta kasnije je zahtijevao da i on sudjeluje u akciji, a dvadeset i sedam minuta kasnije je urlao
kako će poluditi jer nema ništa za raditi. Joona ga nazove, nakon samo dva signala čuje Erixonov
umoran glas:
„Kvak...”
„Je li prekasno?” pita Joona. „Jesi već poludio?”
Erixon samo štucne umjesto odgovora.
„Ne znam koliko si shvatio”, kaže Joona. „Ali žuri nam se s ovom istragom. Jučer ujutro
Penelope Fernandez je ostavila poruku na maminoj telefonskoj sekretarici.”
„Jučer?” ponovi Erixon budno.
„Rekla je da je love.”
„Ideš sada tamo?” pita Erixon.
Joona čuje Erixona kako diše kroz nos dok mu priča kako Penelope i Björn nisu zajedno
proveli noć na petak. Po nju je došao taksi u 6.40 ujutro i odvezao je do zgrade televizije gdje je
trebala sudjelovati u jednoj raspravi. Samo nekoliko minuta nakon što je taksi izašao iz njezine
ulice, Björn je ušao u njen stan. Joona ispriča Erixonu o otisku dlana na staklenim vratima,
komadićima selotejpa i otkinutom uglu slike i objasni mu kako je sasvim uvjeren da je Björn samo
čekao da Penelope napusti stan kako bi bez njezinog znanja mogao što je brže moguće uzeti
fotografiju.
„I mislim da je osoba koja nas je napala plaćeni ubojica i da je on tražio tu fotografiju kad
smo ga mi iznenadili”, nastavi Joona.
„Možda”, prošapće Erixon.
„Samo je htio izaći iz stana, nije nas namjeravao ubiti”, kaže Joona.
„Jer inače bi već bili mrtvi”, odgovori Erixon.
U slušalici zaškripi i Erixon kaže nekome da ga ostavi na miru. Joona čuje ženski glas kako
ponavlja daje vrijeme za fizikalnu terapiju i Erixona kako se obrecne na nju da se radi o privatnom
razgovoru.
„Dakle, možemo zaključiti kako ubojica nije pronašao fotografiju”, nastavi Joona. „jer da ju
je pronašao na brodu, onda je ne bi tražio u Penelopinu stanu.”
„A nije bila u njezinom stanu zato što ju je Björn uzeo.”
„Mislim da pokušaj podmetanja požara u stanu ukazuje na to da ubojica nije htio uzeti
fotografiju, nego ju je samo htio uništiti.”
„Ali zašto je bila zalijepljena na vratima dnevne sobe Penelope Fernandez ako je tako
prokleto važna?” pita Erixon.
„Pada mi na pamet nekoliko razloga”, kaže Joona. „Najvjerojatnije je da su Björn i Penelope
snimili fotografiju koja nešto dokazuje, ali ni sami nisu bili svjesni koliko je važna.”
„Pa da, pa da”, brzo će Erixon.

104
 „Za njih ta fotografija nije bila nešto što je trebalo sakriti, ništa zbog čega bi netko nekoga
ubio.”
„Ali onda se Björn odjednom predomislio.”
„Možda je nešto saznao, možda je shvatio daje opasna i zato je uzeo”, kaže Joona. „Puno
toga ne znamo, a jedini način da dobijemo odgovore je da se pošteno primimo posla.”
„Točno”, gotovo poviče Erixon.
„Možeš li ti nabaviti popis svih telefonskih razgovora proteklog tjedna, sms-ove, ispise
bankovnih računa i tako dalje? Račune, karte za autobus, sastanke, aktivnosti, radno vrijeme...”
„Ma, kako ne.”
„Ne, ustvari, zaboravi.”
„Zaboravi? Kako to misliš zaboravi?”
„Pa fizikalna terapija”, kaže Joona uz osmijeh. „Sad imaš fizikalnu terapiju.”
„Zezaš me?” pita Erixon pokušavajući prikriti koliko je uznemiren. „Fizikalnu terapiju? Koji
je to vrag? Drugi izraz za nezaposlenost?”
„Ali moraš se odmoriti”, izaziva ga Joona. „Ima drugih tehničara...”
„Ej, ja totalno ludim od ovog sjedenja ovdje.”
„Na bolovanju si tek šest sati.”
„I već sam skroz poblesavio”, požali mu se Erixon.

105
 33. Pretraga terena

JOONA VOZI PREMA ISTOKU i Gustavsbergu. jedan bijeli pas mirno sjedi uz rub ceste i ravnodušno
promatra auto. Joona pomisli kako bi trebao nazvati Disu, ali umjesto toga nazove Anju.
„Trebam adresu Claudije Fernandez.”
„Mariagatan 5.”, odgovori ona odmah. „Nedaleko one stare tvornice porculana.”
„Hvala”, kaže Joona.
Anja ne spušta slušalicu.
„Čekam”, kaže nesigurnim glasom.
„Što čekaš?” pita on nježno.
„Da mi kažeš da ćemo se ukrcati na Silja Galaxy i otići za Åbo i unajmiti malu kućicu uz
more sa saunom.”
„Lijepo zvuči”, kaže Joona polako.
Vlada siva ljetna izmaglica i jako je sparno dok parkira auto ispred kuće Claudie Fernandez.
Izađe iz auta, osjeti opori miris šimšira i ribiza i na trenutak ostane nepomično stajati izgubljen u
sjećanjima. Lice koje mu se pojavilo pred očima polako se raspline kad je pozvonio na vrata na
kojima visi drvena pločica s imenom kakve djeca rade u školi na tehničkom odgoju i na kojoj je
dječjim rukopisom urezano prezime Fernandez.
Melodija zvona odjekne u kući. On čeka. Nakon nekog vremena čuju se spori koraci.
Claudia otvori vrata zabrinutog lica. Kad ugleda Joonu, ustukne i počne se povlačiti natrag
u predsoblje. Usput sruši jedan kaput s vješalice.
„Ne”, šapće. „Ne Penny...”
„Claudia, sve je u redu”, kaže on brzo.
Ona izgubi tlo pod nogama i spusti se na pod među cipele i odjeću koja visi, diše poput
uplašene životinje.
„Što se dogodilo?” pita prestrašenim glasom.
„Ne znamo puno, ali jučer ujutro vas je Penelope pokušala nazvati.”
„Živa je”, kaže Claudia.
„Da”, odgovori Joona.
„Hvala ti dragi Bože”, prošapće ona. „Hvala ti dragi Bože...”
„Uhvatili smo poruku na vašoj telefonskoj sekretarici.”
„Na mojoj... Ne”, kaže ona i ustane.
„Bilo je puno šumova tako da nam je trebala posebna oprema kako bismo joj čuli glas”,
objasni Joona.
 „Samo... neki čovjek me nazvao i rekao mi da nađem posao.”
„Da, to je to”, kaže Joona.
„Penelope je pričala prije toga, ali nije se čulo...”
„Što je rekla?”
„Rekla je da treba pomoć. Pomorska policija upravo organizira pretragu terena.”
„Ali zar ne možete otkriti odakle je zvala, to bi...”
„Claudia”, kaže Joona mirno. „Moram vam postaviti nekoliko pitanja.”
„Kakvih pitanja?”
„Da sjednemo?”
Odu iz predsoblja u kuhinju.
„Joona Linna, mogu vas nešto pitati?”
„Pitajte, ali ne znam hoću li moći odgovoriti.”
Claudia Fernandez stavi na stol dvije šalice kave. Ruke joj malo podrhtavaju. Sjedne preko
puta njega i dugo ga promatra.
„Vi imate obitelj, zar ne?” pita ona.
U svijetloj, žutoj kuhinji nastupi tišina.
„Sjećate li se kad ste zadnji put: bili kod Penelope doma?” pita Joona nakon nekog vremena.
„Prošli tjedan, u utorak. Pomogla mi je sašiti hlače za Violu.”
Joona kimne i vidi kako Claudijina usta podrhtavaju od zatomljenog plača.
„Sad dobro razmislite, Claudia”, kaže on i nagne se prema njoj. „je li se tada na staklenim
vratima nalazila neka fotografija?”
„Da.”
„Što je prikazivala?” pita Joona pokušavajući smiriti glas.
„Ne znam, nisam gledala.”
„Ali sjećate se da je fotografija bila tamo, u to ste sigurni?”
„Da”, kimne Claudia.
„Jesu li na fotografiji možda bili neki ljudi?”
„Ne znam, vjerojatno sam mislila da to ima neke veze s njezinim poslom.”
„Je li bila fotografirana unutra ili vani?”
„Nemam pojma.”
„Pokušajte je zamisliti.”
Claudia zatvori oči, ali onda odmahne glavom:
„Ne ide.”
„Pokušajte, važno je.”
Ona spusti pogled, razmišlja, ali onda ponovno odmahne glavom.
„Samo se sjećam da sam mislila da je čudno što je objesila fotografiju na vrata jer to nije
lijepo izgledalo.”
„Zašto ste mislili da fotografija ima neke veze s njezinim poslom?”
„Ne znam”, prošapće Claudia.
107
 Joona se ispriča kad mu zazvoni mobitel, izvadi ga iz džepa sakoa, vidi da ga zove Carlos i
javi se:
„Da.”
„Upravo sam razgovarao s Lanceom iz Pomorske policije kod otoka Dalarö i on kaže da će
sutra pročešljati teren. Imaju tristo ljudi i skoro pedeset brodova.”
„Dobro”, kaže Joona gledajući Claudiju koja je izašla u predsoblje.
„A nazvao sam i Erixona da čujem kako je”, kaže Carlos.
„Mislim da se dobro oporavio”, kaže Joona neutralno.
„Joona, ne želim znati što radite... ali Erixon me upozorio da ću biti prisiljen priznati da si
bio u pravu.”
Kad je završio razgovor, Joona ode do predsoblja i vidi da je Claudia navukla jaknu i
gumene čizme.
„Čula sam što je rekao”, kaže. „I ja mogu pomoći tražiti, mogu tražiti cijele noći...”
Ona otvori vrata.
„Claudia, morate pustiti policiju da obavi svoj posao.”
„Moja kćer me nazvala da treba pomoć. „
„Znam da je užasno samo čekati...”
„Ali molim vas, zar ne bih mogla poći s vama? Neću smetati, mogu kuhati i javljati se na
telefon tako da ne morate misliti na to.”
„Imate li nekoga tko bi mogao biti s vama, rođake ili prijatelje...”
„Neću nikoga ovdje, samo hoću Penny”, prekine ga ona.

108
 34. Dreambow

ERIXON U KRILU DRŽI FASCIKL i veliku kuvertu koja je dostavljena u njegovu bolničku sobu. Mali
ručni ventilator usmjerio je da mu puše u lice dok ga Joona vozi u invalidskim kolicima kroz
bolnički hodnik.
Peta mu je sašivena i umjesto gipsa stopalo mu je učvršćeno u nekakvu posebnu čizmu u
kojoj su mu nožni prsti okrenuti prema dolje. Promrmljao je da će mu trebati baletna cipelica za
drugu nogu ako žele vidjeti Labuđe jezero.
Joona prijateljski kimne dvjema staricama koje sjede na jednoj sofi i drže se za ruke. One
zahihoću, počnu se došaptavati, a onda mu mahnu kao dvije školarke.
„Tog jutra kad su otišli brodom”, priča Erixon. „Björn je kupio kuvertu i dvije marke na
glavnom kolodvoru. Imao je račun iz kioska u novčaniku koji se nalazio na brodu, a ja sam prisilio
Službu osiguranja da mi maila video s nadzorne kamere. Bez sumnje, radi se o fotografiji kao što si
cijelo vrijeme govorio.”
„Znači nekome je poslao sliku?” pita Joona.
„Ne vidi se što je napisao na kuverti.”
„Možda ju je poslao samom sebi.”
„Ali njegov stan je izgorio, nisu čak ni vrata ostala”, kaže Erixon.
„Nazovi poštu i provjeri.”
Čim su ušli u lift, Erixon počne raditi neke čudne pokrete rukama, kao da pliva. Joona ga
promatra mirnim pogledom i ništa ne pita.
„Jasmin kaže daje to dobro za mene”, objasni Erixon.
„Jasmin?”
„S njom radim fizikalnu terapiju... izgleda k'o mrvica kolača, ali je prekrasno stroga: Šuti,
sjedi uspravno, prestani cendrati. Čak mi je rekla da sam debeljuco”, nasmiješi se Erixon sramežljivo.
„Znaš koliko se oni dugo moraju školovati za to?”
Izađu iz lifta i skrenu u privatnu prostoriju za molitve s glatkim drvenim križem na metar
visokoj stativi i jednostavnim oltarom. Na zidu je platnena slika koja prikazuje Krista i nekoliko
svijetlih trokutastih oblika.
Joona izađe u hodnik, otvori ostavu i uzme stalak s velikim blokom i flomastere. Kad se
vratio unutra, vidi daje Erixon bez problema skinuo sliku i križ i stavio ih u kut.
„Ono što znamo je da je ta slika nekome vrijedna ljudskog života”, kaže Joona.
„Da, ali zašto?”
Erixon pričvrsti na zidove ispise računa Björna Almskoga, popis telefonskih poziva, kopije
autobusnih karti, račune iz njihovih novčanika i ispise poruka koje su ostavili na telefonskim
sekretaricama.
 „Fotografija mora da otkriva nešto što netko želi da ostane tajna, mora da sadrži neku važnu
informaciju, možda tajne neke kompanije, povjerljive materijale”, kaže Joona i počne bilježiti razna
vremena na papir.
„Da”, odgovori Erixon.
„Zato idemo sada pronaći tu fotografiju, pa da sve ovo bude gotovo”, kaže Joona.
Uzme flomaster i napiše na velikom papiru:

06.40 Taksi dolazi po Penelope.

06.45 Björn ulazi u Penelopin stan.
06.48 Björn napušta stan s fotografijom.
07.07 Björn šalje fotografiju iz kioska na Glavnom kolodvoru.

Erixon se približi u kolicima i gleda Joonu što piše dok skida foliju sa čokoladice.
„Penelope Fernandez napušta zgradu televizije i nazove Björna pet minuta kasnije”, kaže i
pokaže na listu telefonskih poziva. „Karta za podzemnu je poništena u 10. 30. Njezina mlada sestra
Viola je nazove u 10.45. Tada je Penelope vjerojatno već s Björnom u luci u Långholmenufi”
„Ali što radi Björn?”
„To ćemo saznati”, kaže Erixon zadovoljno i obriše prste u bijelu maramicu.
Krene uza zid i pokaže na karte za javni prijevoz:
„Björn je napustio Penelopin stan s fotografijom. Otišao je podzemnom i već u 07.07 kupuje
kuvertu i dvije marke na kolodvoru.”
„I pošalje pismo”, kaže Joona.
Erixon se nakašlje i nastavi:
„Sljedeće što imamo je transakcija na njegovoj Visa kartici, dvadeset kruna u internet kafeu
Dreambow u ulici Vattugatan u 07. 35.”
„Pola osam i pet”, zapisuje Joona u kronologiju.
„Gdje je ta Vattugatan, jebote?”
„To je jako mala ulica”, odgovori Joona.
„Dolje u Klarakvarterenu.”
Erixon kimne i nastavi:
„Pretpostavljam da se Björn Almskog onda odvezao dalje na istoj karti do Fridhemsplana.
Jer nakon toga imamo telefonski razgovor s njegova kućnog telefona u stanu u Pontonjärgatan 47.
Nazvao je tatu, Gregera Almskoga, ali nitko se nije javljao.”
„Moramo razgovarati s tatom o tome.”
„Sljedeća točka je novo poništavanje karte u 09.00. Vjerojatno je otišao busom broj četiri od
Fridhemsplana do Högalidsgatan na Södermalmu, a onda pješice do broda na Långholmenu.”
Joona upiše i te zadnje podatke na papir, a onda se odmakne i promotri raspored događanja
toga jutra.

110
 „Björnu se žuri uzeti fotografiju”, kaže. „Ali nije htio pričati s Penelope i zato čeka dok ona
ne ode taksijem i onda utrči unutra, skine fotografiju sa staklenih vrata, napusti stan i ode do
kioska na kolodvoru.”
„Pregledat ću snimke nadzornih kamera.”
„Nakon toga Björn ode u internet kafe u blizini”, nastavi Erixon. „Tamo ostane oko pola
sata, a onda...”
„To je to”, prekine ga Joona i krene prema vratima.
„Što?“
„Pa i Penelope i Björn imaju internet kod kuće.”
„Zašto onda internet kafe?” pita Erixon.
„Idem tamo”, kaže Joona i ode.

111
 35. Obrisani materijal

INSPEKTOR JOONA LINNA SKRENE u Vattugatzan s trga Brunkeberg iza gradskog kazališta, parkira i
izađe iz auta, prođe kroz neupadljivu željeznu kapiju i dugačkim koracima nastavi dolje niz strmu
asfaltiranu stazu.
U internet kafeu Dreambow je vrlo mirno. Pod je upravo opran, prostorijom se širi miris
limuna i plastike. Uz uske stolove s kompjutorima stoje blistave stolice od pleksiglasa. Jedino što se
kreće je polagano pomicanje slova na ekranima.
Debeljuškast muškarac špicaste, crne brade naslonjen je na visoki šank i pijucka kavu iz
velike šalice na kojoj piše „Lennart znači lav”. Traperice mu vise, kao i jedna razvezana vezica na
Reebok tenisicama.
„Treba mi kompjutor”, kaže Joona čim mu se približio.
„Stani u red”, našali se muškarac i pokaže mu preko prostorije sa svim slobodnim
kompjutorima.
„Jedan poseban kompjutor”, nastavi Joona i oči mu zasvjetlucaju. „Moj prijatelj je bio tu u
petak i hoću koristiti isti kompjutor koji je on koristio.”
„Ne znam mogu li dati takve...”
Utihne kad se Joona spusti na jedno koljeno i zaveže mu vezicu.
„Važno je.”
„Pregledat ću popis od petka”, kaže muškarac kojemu su sada na obrazima počele izbijati
crvene mrlje.
„Kako se zove?”
„Björn Almskog”, odgovori Joona i ustane.
„Broj pet, onaj dolje u kutu”, kaže.
„Trebao bih pogledati tvoju iskaznicu.”
Joona mu dâ svoju policijsku legitimaciju i muškarac sav zbunjen zapiše njegovo ime i broj.
„Možeš početi surfati.”
„Hvala”, kaže Joona prijateljski i ode do kompjutora.
Izvadi mobitel i nazove Johana Jönsona, mladog informatičkog stručnjaka iz Krim-policije.
„Čekaj malo”, procijedi promukli glas.
„Progutao sam komadić papirnate maramice, ispuhao sam nos, a onda uvukao zrak kroz
nos da kihnem... i, ma, ne mogu sad objašnjavati. S kim uopće pričam?”
„Joona Linna, inspektor Krim-policije.”
„Ma daj, bok Joona, baš cool!”
„Već bolje zvučiš”, kaže Joona.
 „Da, progutao sam, gotovo je.”
„Trebam vidjeti što je jedan dečko radio na kompjutoru u petak.”
„Nemaš frke!”
„Žuri mi se, sjedim u internet kafeu.”
„I imaš pristup tom kompjutoru?”
„Ispred mene je.”
„Onda je jednostavno. Pokušaj otići na history, to je sigurno obrisano jer obično očiste
kompjutor nakon svakog korisnika, ali sve obično ostane na hard disku, treba samo... ili ustvari,
najbolji i najbrži način je naravno da mi ga doneseš i ja pregledam hard disk putem programa koji
sam sâm dizajnirao za...“
„Nađemo se za petnaest minuta u prostoriji za molitve u bolnici Sankt Göran”, kaže Joona i
isključi kompjutor, uzme ga pod ruku i krene prema ulaznim vratima.
Muškarac koji još uvijek drži šalicu s kavom u ruci ga zapanjeno pogleda i pokuša mu
prepriječiti put.
„Kompjutori se ne smiju iznositi...
„Ovaj je uhićen”, kaže Joona prijateljski.
„Aha, a za što je osumnjičen?”
Muškarac ostane stajati blijedih obraza i gledati ga. Joona mu mahne slobodnom rukom i
izađe van na sunce.

113
 36. Veza

NA PARKIRALIŠTU ISPRED BOLNICE Sankt Göran je vruće i užasno sparno.

Po prostoriji za molitve Erixon manevrira u svojim invalidskim kolicima. Napravio je cijelu
telefonsku centralu i tri telefona sada neprekidno zvone.
Joona uđe s kompjutorom u naručju i spusti ga na jedan stolac. Johan Jönson već sjedi na
maloj sofi. Ima dvadeset i pet godina, odjeven je u crnu trenirku koja mu loše stoji. Glava mu je
obrijana, obrve guste i spojene. Ustane, priđe Jooni, sramežljivo ga pogleda, rukuje se s njim i skine
crvenu torbu za laptop s leđa.
„Ei saa peittää”, kaže na finskom i izvadi tanki laptop.
Erixon toči Fantu iz termosice u male papirnate čaše.
„Obično stavim hard disk na hlađenje nekoliko sati ako je zdrman”, kaže Johan. „I samo
priključim SATA sabirnicu za spajanje hard diskova. Mislim, svako radi po svome, imam frenda u
Ibasu koji koristi RDRAM, on uopće ni ne zna svoje klijente, sve obavlja preko kriptirane telefonske
linije. Tako uspije sejvati većinu toga, ali ja neću većinu, ja hoću sve, takav sam, i najmanju mrvicu,
a za to trebaš program koji se zove Hangar 18...”
Zabaci glavu unatrag i odglumi smijeh ludog znanstvenika.
„Moahahaha... Sâm sam ga napravio”, nastavi. „Funkcionira kao digitalni usisavač, sve
pokupi i restrukturira po vremenu, sve do mikrosekunde.”
Sjedne na ogradicu oko oltara i spoji kompjutore. Njegov kompjutor tiho klika. A onda
furioznim tempom upiše komande, gleda ekran, skrola, čita i upiše nove komande.
„Koliko ti dugo treba?” pita Joona nakon nekog vremena. „Ne znam”, promrmlja Johan
Jönson. „Ne duže od mjesec dana.”
Tiho opsuje, upiše nove komande i promatra brojke kako se izmjenjuju.
„Šalim se”, kaže onda.
„Shvatio sam”, odgovori Joona strpljivo.
„U roku od petnaest minuta znat ćemo koliko se toga dâ spasiti”, kaže Johan Jönson i
pogleda na komadić papira na kojemu je Joona zapisao datum i vrijeme kad je Björn Almskog bio u
internet kafeu.
„Nekoliko su puta obrisali history što je malo zeznuto...”
Fragment grafike prođe preko ekrana obasjanog suncem. Johan Jönson odsutno stavi duhan
pod gornju usnicu, obriše ruku o hlače i čeka promatrajući ekran.
„Ovdje su sve lijepo počistili”, kaže polagano. „Ali ništa se ne može obrisati, ne postoje
nikakve tajne... jer Hangar 18 pronađe sobe koje ni ne postoje.”
Odjednom njegov kompjutor zapišti i on nešto upiše i pregleda dugačku tabelu s brojkama.
Ponovno nešto upiše i pištanje naglo prestane.
 „Što se događa?” pita Joona.
„Ništa naročito”, kaže Johan Jönson. „Samo malo sporo ide sa svim tim modernim
firewallovima i svakakvim lažnim zaštitama od virusa... Čudo živo da kompjutor uopće
funkcionira sa svim tim zaštitnim programima na sebi.”
Odmahne glavom i obliže gornju usnicu na kojoj mu je ostalo zrnce duhana.
„Ja nikad nisam koristio nijedan antivirusni program i... Daj nemoj me jebat”, prekine
odjednom vlastitu priču.
Joona mu se približi i pogleda preko ramena.
„Što nam je ovo”, zapjevuši Johan tiho. „Što nam je ovo?”
Nagne se i protrlja vrat, a onda nešto upiše jednom rukom, stisne enter i nasmiješi se.
„Evo ga”, kaže. Joona i Erixon se zabulje u ekran.
„Samo malo... Nije to tako jednostavno, dolazi u malim komadićima i fragmentima...”
Zakloni ekran rukom i čeka. Polako se počnu pojavljivati slova i komadi grafika s interneta.
„Gledajte kako se vrata polako otvaraju... sad ćemo vidjeti što je Björn Almskog radio na
ovom kompjutoru.”
Erixon je parkirao invalidska kolica i nagnuo se jako naprijed kako bi mogao vidjeti ekran.
„Daj jebote, to su samo neke crtice”, kaže.
„Pogledaj u kutu.”
U desnom donjem kutu ekrana vidi se mala šarena zastavica.
„Koristio je Windowse”, kaže Erixon.
„Vrlo originalno...”
„Hotmail”, kaže Joona.
„Ulogirao se”, odgovori Johan Jönson.
„Sad postaje zanimljivije”, kaže Erixon.
„Vidiš li ime?” pita Joona.
„Ne ide to tako... samo treba pratiti vremenski slijed”, odgovori Johan Jönson i skrola dolje.
„Što je ovo?” pokaže Joona.
„Sad smo u folderu za slanje poruka”, odgovori on.
„Je li poslao nešto?” pita Joona napetim glasom.
Preko ekrana se vide fragmenti reklame za jeftine letove za Milano, New Yk, Lodn, Pris. A
dolje u kutu vidi se male svjetlosive brojke, koliko je sati: 07.44.42 PM.
„Ovdje je nešto”, kaže Johan Jönson.
Na njegovom se kompjutoru sada vide novi fragmenti:

d sa kontakt

„Javio se na oglas”, naceri se Erixon. „To nikad ne pali, probao sam...”

Naglo ušuti. Johan Jönson pozorno skrola pokraj neshvatljivih komadića grafika i onda
naglo stane. Odmakne se od kompjutora uz široki osmijeh.

115
 Joona sjedne na njegovo mjesto, zaškilji zbog sunca i pročita ono što piše nasred ekrana:

Carl Palmcr
os graf . da sam ada kontakt

Joona osjeti kako se naježio po vratu. Žmarci mu se prošire na ruke i niz leđa. Palmcrona,
stalno mu prolazi kroz glavu dok zapisuje fragmente teksta koji se nalaze na ekranu, a onda
prijeđe rukom kroz kosu i ode do prozora. Pokuša se koncentrirati i mirno disati. Osjeti kako ga je
nešto probolo kroz glavu, ali brzo prođe. Erixon još uvijek zuri u ekran i psuje.
„Jesi li siguran da je Björn Almskog ovo napisao?” pita Joona.
„Bez sumnje”, odgovori Johan Jönson.
„Sasvim siguran?”
„Ako je on taj koji je u to vrijeme sjedio za kompjutorom, onda je ovo njegov mail.”
„Onda je ovo njegov mail”, potvrdi Joona dok su mu misli već negdje drugdje.
„Isus mater”, prošapće Erixon.
Johan Jönson promatra te raštrkane fragmente i adresu „crona@isp. se” i popije Fantu
direktno iz termosice. Erixon se nasloni u svojim invalidskim kolicima i na sekundu zatvori oči.
„Palmcrona”, kaže Joona zamišljenim i koncentriranim glasom.
„Ovo nije normalno”, kaže Erixon. „Koje veze ima Carl Palmcrona sa svim ovim?”
Joona zamišljen krene prema vratima. Ne kaže ništa nego izađe van, spusti se stepenicama
dolje, izađe iz bolnice i napusti svoje kolege. Produži dalje preko parkirališta, grabi dugačkim
koracima na jakom suncu prema svom crnom automobilu.

116
 37. Jedinice koje surađuju

JOOONA LINNA BRZO HODA hodnikom prema uredu ravnatelja Krim-policije kako bi ga obavijestio
o mailu koji je Björn Almskog poslao Carlu Palmcroni. Na njegovo iznenađenje vrata ureda su
širom otvorena. Carlos Eliasson gleda kroz prozor, a onda ponovno sjedne za stol.
„Još uvijek tamo stoji”, kaže.
„Tko?”
„Mama onih djevojaka.”
„Claudia?” pita Joona i priđe prozoru.
„Već sat vremena tamo stoji.”
Joona pogleda van, ali je ne vidi. Jedan tata u tamnoplavom odijelu i s kraljevskom krunom
na glavi hoda zajedno s djevojčicom odjevenom u ružičastu haljinu za princeze.
Ali onda, gotovo nasuprot velikom ulazu u zgradu uprave Državne kriminalističke policije,
vidi pogrbljenu ženu kako stoji pokraj prljavog mazda kombija. To je Claudia Fernandez. Stoji
sasvim nepomično pogleda uprtog u ulaz u zgradu.
„Otišao sam je pitati čeka li koga, mislio sam da si ti možda zaboravio da ste se trebali
sastati...”
„Nismo”, kaže Joona tiho.
„Rekla mi je da čeka svoju kćer Penelope.”
„Carlos, moramo razgovarati...”
Prije nego što mu J stigne reći za mail Björna Almskoga, začuje se tiho kucanje na vratima i u
ured ude Verner Zandén, šef Odjela za sigurnost u SOA-i.
„Drago mi je”, kaže taj visoki muškarac i rukuje se s Carlosom.
„Dobro došao.”
Verner pozdravi Joonu, a onda se osvrne oko sebe.
„Kud je sad Saga nestala?” pita dubokim glasom.
Ona polako uđe unutra. Njezina mala, svijetla pojava gotovo zrcali srebrnasto svjetlucanje
akvarija.
„Nisam primijetio da si zaostala”, nasmiješi se on.
Carlos se okrene prema Sagi, ali izgleda kao da se zbunio i ne zna točno što učiniti, je li
nepristojno rukovati se sa šumskom vilom ili ne. Odluči ustuknuti za korak i mahnuti joj rukom da
uđe.
„Izvol'te unutra”, kaže čudno veselim glasom.
„Hvala”, odgovori ona.
„Joonu Linnu poznaš.”
 Saga stoji tamo sa svojom blistavom kosom koja joj dopire do struka, ali pogled joj je oštar, a
vilice odlučno stisnute. Onaj oštri ožiljak koji joj presijeca obrvu bijelo joj sjaji na licu.
„Osjećajte se kao kod kuće”, poviče Carlos i uspije zvučati gotovo srdačno.
Saga ukočeno sjedne na stolac pokraj Joone. Carlos na stol stavi bijelu hrpu papira na kojoj
piše „Strategije za suradnju jedinica”. Verner se našali i digne ruku kao školarac, a onda pita
dubokim glasom:
„Formalno cijelu istragu vodi Sigurnosno-obavještajna agencija”, kaže. „Ali bez Krim-
policije i Joone Linne ne bismo puno napredovali.”
Verner pokaže na hrpu papira, a Saga Bauer se jako zarumeni u licu.
„Pa i nismo baš nešto napredovali”, promrmlja ona.
„Ha?” pita Verner glasno.
„Joona je samo pronašao otisak dlana i ostatke jedne fotografije.”
„A ti si... zajedno s njim saznala da je Penelope Fernandez još uvijek živa i da je love. Ne
kažem da je sve samo njegove zasluga, ali...”
„Pa ovo nije normalno”, zaurla Saga i sruši hrpu papira na pod. „Kako možete samo njega
hvaliti, on nije ni smio biti tamo, nije smio ni znati gdje je Daniel Marklund, mislim stvarno...”
„Ali je bio tamo”, prekine je Verner.
„Ali ovo je tajni materijal”, nastavi ona s urlanjem.
„Saga”, kaže Verner strogo. „Ni ti nisi smjela biti tamo!”
„Ne, ali da nisam, sve bi...”
Naglo zašuti.
„Možemo li sada nastaviti razgovor?” pita Verner.
Ona neko vrijeme gleda svog šefa, a onda se okrene Carlosu i kaže:
„Ispričavam se, oprosti što sam se razljutila.”
Sagne se i počne skupljati papire s poda. Na čelu su joj izbile crvene točkice od bijesa, Carlos
joj kaže da pusti papire, ali Saga sve pokupi, složi i stavi ih ponovno na stol.
„Stvarno se ispričavam”, ponovi.
Carlos se nakašlje i oprezno okrene prema njoj:
„Mi se svejedno nadamo, zbog doprinosa Joone Linne ili kako da to već nazovem, da ćete ga
pustiti da sudjeluje u istrazi”, kaže.
„Budimo ozbiljni”, kaže Saga svom šefu.
„Ne želim biti negativna, ali ne razumijem zašto bi morali pustiti Joonu u našu istragu, ne
trebamo ga. Pričate o velikom napretku u istrazi, ali ja ne mislim...”
„Slažem se sa Sagom”, kaže J polako. „Siguran sam da biste i vi sami pronašli otisak dlana i
komadić fotografije i bez moje pomoći.”
„Možda bi”, kaže Verner.
„Je li to sve?” pita Saga svog šefa sabranim glasom i ustane da krene.
„Ali ono što ne znate”, nastavi Joona, „je to da je Björn Almskog u tajnosti kontaktirao Carla
Palmcronu onoga dana kad je Viola ubijena.”
U uredu zavlada potpuna tišina. Saga se polako spusti natrag na stolac. Verner se nagne
prema naprijed, sabere se, a onda nakašlje:

118
 „Jesu li smrti Carla Palmcrone i Viole Fernandez nekako povezane?” pita dubokim,
vibrirajućim glasom.
„Joona?” pita Carlos.
„Da, ta dva smrtna slučaja su povezana”, potvrdi on.
„Ovo je veće nego što smo mislili”, prošapće Verner. „Ovo je velika...”
„Dobro si to obavio”, kaže Carlos s nelagodnim smiješkom.
Saga Bauer je prekrižila ruke, gleda u pod i crvene mrljice su joj ponovno izbile na čelu.
„Joona”, kaže Carlos i oprezno se nakašlje. „Ne mogu sada izbaciti Pettera, on i dalje vodi
našu preliminarnu istragu, ali mogao bih te po- suditi SOA-i.”
„Što kažeš Saga?” pita Joona.
„To bi bilo savršeno”, odgovori Verner brzo.
„Ja vodim preliminarnu istragu”, kaže Saga, ustane i izađe iz ureda.
Verner se ispriča i krene za njom.
Joonine sive oči ledeno sjaje. Carlos je ostao sjediti, nakašlje se, a onda kaže: nju
„Ona je mlada, možeš pokušati... mislim, budi ljubazan, pobrini se za nju.
„Mislim da se ona zna brinuti za sebe”, odgovori Joona kratko.

119
 38. Saga Bauer

SAGA BAUER RAZMIŠLJA o Carlu Palmcroni i stigne samo malo okrenuti lice. Prekasno je primijetila
šaku u letu. Udarac ju je pogodio sa strane. Niski zamah koji joj je preletio preko lijevog ramena,
pogodio je u uho i obraz. Posrne. Štitnik za glavu joj se ponovno nakrivio, jedva da što vidi, ali zna
da stiže novi udarac i zato spusti bradu i zaštiti lice objema rukama. Osjeti jak udarac preko
gornjeg dijela rebara. Zatetura unatrag, padne na užad. Sudac joj pritrči, ali već se uspjela izvući iz
zamke. Kreće se u stranu, prema sredini ringa i stigne procijeniti svoju protivnicu: Svetlana Krantz
iz Falköpinga, široka žena u četrdesetima, spuštenih ramena i s logom Guns'n' Rosesa tetoviranim
na ramenu. Svetlana diše otvorenih usta, slijedi je u skokovima, misli da bi mogla pobijediti
nokautom. Saga se povlači - vijuga poput jesenjeg lista preko ringa. Boksati je tako jednostavno,
pomisli i odjednom osjeti kako joj se grudi ispunjavaju srećom. Saga Bauer naglo zastane i tako se
široko nasmiješi da joj je skoro ispao Štitnik za zube. Zna da je bolja, ali ustvari nije imala namjeru
pobijediti Svetlanu. Odlučila je pobijediti na bodove. Ali predomislila se kad je čula Svetlaninog
dečka kako joj viče da razbije tu malu plavu pičku.
Svetlana se brzo kreće u ringu, desnica joj je brza, malo prebrza. Toliko želi pobijediti Sagu
da više ne slijedi tijek meča nego je već odlučila da ga okonča s jednim ili nekoliko udaraca
desnicom. Misli da je Saga već dovoljno ošamućena da će bez problema i obrane uspjeti zadati te
udarce. Ali Saga Bauer nije slaba nego samo slabo koncentrirana. Malo skakuće na mjestu, čeka
protivnicu da krene prema njoj, zakloni lice rukavicama kao da se samo želi obraniti. Ali u točno
odmjerenom trenutku, iznenada se izmakne ramenom i napravi korak ukoso prema naprijed i tako
izmakne napadačici. Saga je sada sa strane, ali je zamahnula u pokretu tako da je udarac pogodio
Svetlanu ravno u solarni pleksus.
Osjetila je rub Svetlaninog prsnog koša kroz rukavicu kad se tijelo okrenulo prema naprijed.
Sljedeći je udarac malo promašio, Saga je pogodi u tjeme, ali treći je bio čist da čišći ne može biti,
ravno u usta i to jako.
Svetlanina glava odleti unatrag. Znoj i bale prsnu u smjeru udarca. Tamnoplavi štitnik za
zube izleti joj iz usta. Svetlani popuste koljena i složi se na pod, otkotrlja se i ostane neko vrijeme
nepomično ležati.
Nakon meča Saga Bauer stoji u svlačionici i osjeća kako joj se tijelo polako počinje smirivati.
Ima neobičan okus u ustima, mješavina krvi i ljepila. Bila je prisiljena zubima otkinuti platnenu
traku koja je držala na mjestu vezice na rukavicama. Limeni ormarić gdje joj je odjeća je otvoren,
lokot leži na klupi. Ugleda se u zrcalu i brzo obriše suze. U nosu je peče i pulsira nakon jednog
teškog udarca koji joj je zadala protivnica. Na početku meča je mislila na druge stvari, razgovor sa
šefom i ravnateljem Krim-policije i odlukom da će ona i Joona Linna surađivati.
Na ormariću je naljepnica s tekstom „Södertälje Rockers” i slikom rakete koja ustvari više
sliči nekom ljutitom morskom psu.
 Ruke joj drhte dok skida šorc, štitnik i gaćice, te crnu majicu na bretele i grudnjak sa
štitnicima. Cvokoćući ode do popločene kupaonice i stane pod tuš. Voda joj curi po vratu i leđima.
Prisili se da ne misli na Joonu i ispljune krvavu slinu u slivnik.
Kad se vratila u svlačionicu, tamo je zatekla dvadesetak žena. Vratile su se sa sata karate
aerobika. Saga ne primjećuje kako su se druge žene zaustavile i kako im se pogled zacaklio kad su
je ugledale. Saga Bauer je vrlo lijepa. Toliko lijepa da se onaj koji je gleda sasvim raznježi. Možda
zato što je u rodu sa crtačem bajkovitih motiva Johnom Bauerom, ljudi odmah pomisle na vilu. Lice
joj je lijepo i skladno, ne šminka se, oči su joj velike i plave poput ljetnog neba. Saga Bauer je visoka
metar i sedamdeset centimetara i tankih udova usprkos svim mišićima i modricama. Većina bi
ljudi vjerojatno pretpostavila da je balerina da je sada vide, a ne elitna boksačica i inspektorica u
Sigurnosno-obavještajnoj agenciji.
Legendarni crtač i umjetnik John Bauer imao je dva brata, Hjalmara i Ernsta. Mlađi brat
Ernst je Sagin čukundjed. Još uvijek se sjeća kako joj je djed pričao o svom ocu i o tome koliko je bio
tužan kad se njegov poznati stariji brat John utopio sa svojom ženom Esther i malim sinom u jezeru
Vättern jedne noći u studenom, samo nekoliko stotina metara od luke u Hästholmenu.
Tri generacije kasnije slike Johna Bauera su izgleda oživjele u stvarnosti. Saga sve koji je vide
podsjeća na svjetlucavu princezu Tuvstarr koja stoji pred velikim, crnim trolom bez ikakva straha.
Saga zna da je dobra policajka, iako nikada nije uspjela sama provesti istragu do kraja.
Navikla je da joj oduzimaju istrage, navikla je daje skinu sa slučaja nakon višetjednog rada, navikla
je da je pretjerano štite i da uvijek kad treba krenuti u napad, biraju nekog drugog.
Navikla je, ali to ne znači da joj se to sviđa.
Saga Bauer je prvo završila Policijsku akademiju s odličnim ocjenama, a onda i
specijalizaciju u antiterorističkoj jedinici u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, došla je do titule
inspektorice i radi na istragama, ali i operativnim zadacima. Nastavila se obrazovati i istovremeno
ići na vrlo teške fizičke treninge. Svakodnevno trči, boksa najmanje dva puta tjedno i vježba
pucanje iz svog Glocka 21 i psg 90 svakog tjedna.
Saga živi sa Stefanom Johanssonom koji svira klavir u jazz bandu po imenu Red Bop Label
koji su izdali sedam albuma za ACT Music. Grupa je osvojila Grammyja za tužan improvizacijski
album A Year Without Esbjărn. Kad se Saga vrati kući s posla ili treninga, obično leži na sofi, jede
slatkiše i gleda filmove s isključenim tonom dok Stefan satima svira klavir.
Saga izađe iz sportske dvorane i vidi da je njezina protivnica čeka uz betonske stupove.
„Samo sam ti htjela zahvaliti i čestitati na pobjedi”, kaže Svetlana. Saga zastane.
„Hvala i tebi.”
Svetlana malo pocrveni:
„Stvarno si dobra.”
„I ti.”
Svetlana spusti pogled i nasmiješi se.
Između kockasto ošišanog grmlja oko parkirališta ispred ulaza puno je smeća.
„Ideš vlakom?” pita Saga.
„Da, OK, idem onda.”
Svetlana uzme svoju torbu, ali onda zastane, želi nešto reći, ali nikako da kaže.
„Saga... htjela bih se ispričati za mog dečka”, kaže konačno. „Ne znam jesi li čula, ali svašta
je vikao. Kako god bilo, ovo je zadnji put da ga vodim sa sobom.”

121
Svetlana se nakašlje, a onda krene.
„Čekaj”, kaže Saga. „Ako hoćeš mogu te odvesti do stanice.”

122
 39. Puno dalje

PENELOPE TRČ1 UZA STRMINU, posklizne se na kamenje koje se kotrlja, otklizi dolje, dočeka se na
ruke, osjeti bol u ramenu i leđima, sva je izgrebana i zadihana. Bol joj sijevne od ručnog zgloba.
Nestane joj zraka i počne kašljati, pogleda iza sebe, dolje medu drveće, u tamu između stabala, u
strahu da će ponovno ugledati svog progonitelja.
Björn joj priđe, znoj mu curi niz obraze, oči su mu zakrvavljene i uplašene, nešto promrmlja
i pomogne joj ustati.
„Ne možemo ostati tu”, prošapće.
Više ne znaju gdje je progonitelj, je li blizu ili su mu pobjegli. Prije samo nekoliko sati ležali
su na podu kuhinje dok je on virio kroz prozor.
Sada trče uzbrdo, probijaju se kroz guštike, osjećaju topli miris borova i nastavljaju trčati
držeći se za ruke.
U jednom grmu nešto zašuška i Björn zacvili od straha, naglo skrene u stranu i jedna ga
grana udari po licu.
„Ne znam koliko još dugo mogu ovako”, zadihano kaže.
„Ne misli na to”, uzvrati Penelope.
Trče dalje. Bole ih stopala i koljena. Trče kroz gustu šumu i šuškavo lišće, padnu u jarak,
probiju se kroz drač i izađu na pošljunčani puteljak. Björn gleda oko sebe, šapne joj da dođe, a
onda potrči u smjeru juga, prema najgušće naseljenom dijelu Skinnardalu. Ne može biti daleko do
tamo. Ona zaostaje nekoliko koraka, ali ga slijedi. Između dvije staze koje su stvorili kotači
automobila, nalazi se krupno kamenje iz kojeg tu i tamo izviruje po koja vlat trave. Put zaobiđe
jedan šumarak breza. Trče jedno uz drugo i kad su zaobišli ta bijela stabla, odjednom ugledaju
dvoje ljudi. Dvadesetogodišnjakinju u kratkoj haljinici i muškarca s crvenim motorom. Penelope
povuče gore patentni zatvarač na svojoj tijesnoj jakni i pokuša prigušiti dahtanje.
„Bok”, kaže.
Pogledaju je i ona shvati njihove poglede. I ona i Björn su krvavi i prljavi.
„Imali smo nesreću”, kaže ona brzo između udisaja. „Možemo li posuditi vaš mobitel?”
Leptiri lepršaju preko loboda i preslica u jarku.
„OK,”, kaže mladić, izvadi svoj mobitel i pruži ga Penelope.
„Hvala”, kaže Björn i pogleda duž puta i dalje prema šumi.
„Što vam se dogodilo?” pita mladić.
Penelope ne zna što da odgovori, proguta knedlu i suze joj poteku niz prljave obraze.
„Nesreća”, odgovori Björn.
„Ej, nju znam”, kaže djevojka u kratkoj haljini svom dečku. „Pa to je ona koju smo vidjeli na
televiziji.”
 „Koja?”
„Ona koja je pričala svakakva sranja o švedskom izvozu.”
Penelope joj se pokuša nasmiješiti dok zove mamu. Ruke joj toliko drhte da stišće krive
tipke, prekine i počne iznova. Djevojka nešto šapne mladiću na uho.
Iz šume nešto zakrcka i Penelopi se odjednom učini da vidi nekoga između stabala. Prije
nego što je shvatila da joj se učinilo, glavom joj prozuji da će ih progonitelj pronaći, da ih je slijedio
od kuće. Ruka joj toliko drhti da se boji da će joj mobitel ispasti kad ga prisloni na uho.
„Objasni mi nešto”, kaže djevojka Penelopi napetim glasom. „Smatraš li da oni koji puno
rade, koji rade možda šezdeset sati tjedno, da bi oni trebali platiti za one kojima se ne dâ raditi, koji
samo sjede ispred televizora?”
Penelope ne shvaća što joj ta djevojka pokušava reći, zašto je ljuta, ne može se koncentrirati
na njezino pitanje, ne razumije koje to veze sada ima. Misli joj cijelo vrijeme zuje glavom, ponovno
traži pogledom među drvećem dok sluša kako telefon zvoni s druge strane veze, udaljeni, krckavi
signali.
„Želiš da se ne isplati raditi?” pita djevojka uznemireno.
Penelope pogleda Björna u nadi da će joj pomoći, reći nešto toj djevojci što će ona prihvatiti.
Uzdahne kad čuje mamin glas na telefonskoj sekretarici:
Dobili ste Claudüu - ne mogu se sada javiti, ali ako mi ostavite poruku nazvat ću vas što prije mogu.
Suze joj teku niz obraze, koljena samo što joj nisu popustila, tako je užasno umorna. Podigne
ruku da dâ znak djevojci da ne može sada razgovarati s njom.
„Kupili smo mobitele novcem koji smo zaradili”, kaže djevojka. „Ti si zaradi svoje novce i
kupi si mobitel...”
Veza krči, prijem je loš, ona se pomakne, ali onda je još gore, prekida se, onda nastupi tišina
i Penelope ni ne zna je li veza prekinuta kad počne govoriti:
„Mama, trebam pomoć, lovi me...”
Odjednom djevojka opsuje, istrgne joj mobitel iz ruke i dâ ga mladiću.
„Nađi si posao”, kaže on.
Penelope zatetura, zbunjeno pogleda mladi par, vidi kako djevojka sjeda na motor iza
mladića i hvata ga oko struka.
„Molim vas”, preklinje Penelope. „Stvarno moramo...”
Glas je izda kad se motor upali, kotači se počnu okretati i motor naglo krene zapljusnuvši ih
šljunkom.
Björn vikne „Čekajte!” Potrče za njima, ali motor nestane u smjeru Skinnardala.
„Björn”, kaže Penelope i stane.
„Trči”, viče on.
Nestalo joj je daha, gleda cestu i misli kako krivo postupaju. On zastane i dahće, pogleda je,
osloni se rukama na bedra i ostane tako nagnut neko vrijeme, a onda krene.
„Čekaj, on zna kako razmišljamo”, kaže ona ozbiljno. „Moramo sve drukčije.”
Björn uspori, okrene se i pogleda je, ali nastavi hodati natraške. „Moramo pronaći pomoć”,
kaže.
„Ne sada.”
On se vrati do nje i uhvati je za ramena.

124
 „Penny, do kuća je možda samo deset minuta hoda. Znam da sam u pravu.”
Ona izvuče traku iz kose i baci je malo dalje na cestu, a onda skrene s puta, uđe ravno u
šumu, dalje od naselja.
Björn gleda prema cesti, a onda slijedi Penelope, preskoči jarak i produži dalje u šumu. Čuje
ga kako hoda za njom. Stigne je i uhvati je za ruku.
Trče jedno uz drugo, ne naročito brzo, ali svakom minutom sve se više udaljavaju od ceste i
ljudi i pomoći.
Put im prepriječi uski potok. Dahćući uđu u vodu koja im doseže do bedara i prehodaju tih
četrdesetak metara. Stignu do druge obale i nastave trčati kroz šumu u promočenim cipelama.
Nakon deset minuta Penelope ponovno uspori. Zastane, duboko udahne, podigne pogled i
osvrne se oko sebe. Po prvi put više ne osjeća ledenu prisutnost njihova progonitelja. Björn obriše
usta i priđe joj.
„Kad smo bili u kući”, kaže. „Zašto si mu viknula da uđe?”
„Zato što bi inače samo otvorio vrata i ušao - to je jedino na što nije računao.”
„Ali...”
„Cijelo je vrijeme korak ispred nas”, nastavi ona. „Uplašeni smo, a on zna kako se uplašeni
ljudi ponašaju.”
„Ne viču mu da uđe”, kaže Björn i na licu mu se ukaže umoran osmijeh.
„Zato nismo mogli nastaviti dalje prema Skinnardalu. Moramo cijelo vrijeme mijenjati smjer
bijega, trčati sve dublje u šumu, prema ničemu.”
„Da.”
Ona promatra njegovo premoreno lice, bijele, suhe usnice.
„Mislim da to moramo učiniti ako hoćemo preživjeti. Misliti drukčije. Mislim da... umjesto
da se pokušamo s otoka prebaciti na kopno, trebali bismo otići još dublje u arhipelag, što dalje od
kopna.”
„To nitko ne bi učinio.”
„Imaš li snage?” pita ona tiho.
On kimne i oni potrče dublje u šumu, sve dalje i dalje od svih puteva, kuća i ljudi.

125
 40. Nasljednik

AXEL RIESSEN polako skine dugmad s krutih manžeta košulje. Stavi ih u brončanu posudicu na
komodi. Naslijedio ih je od djeda, admirala Riessena. Ali motiv je civilni, znak koji se sastoji od dva
ukrštena palmina lista.
Axel Riessen se promatra u zrcalu pokraj vrata garderobe. Otpusti kravatu, a onda ode u
drugu sobu i sjedne na rub kreveta. U radijatoru šumi i čini mu se da čuje fragmente zvukova kroz
zidove.
Glazba dopire iz susjednog stana u kojem živi njegov mlađi brat. Usamljena violina, pomisli,
i odmah spoji fragmente u svojoj mašti. U sebi čuje Bachovu prvu violinsku sonatu u g-molu,
uvodni dio, adagio, ali puno sporiji od uobičajenog načina sviranja. Axel ne čuje samo tonove koje
treba čuti nego uživa i u svakom zavijajućem dijelu tona i nenamjernom udarcu o tijelo violine.
Prsti mu zadrhte kad glazba promijeni tempo, ruke čeznu za tim da uzmu violinu. Dugo je
prošlo otkada je zadnji put dopustio prstima da pjevaju zajedno s glazbom, prebiru po žicama uz
vrat violine.
Glazba u Axelovoj glavi utihne kad zazvoni telefon. Ustane s kreveta i protrlja oči. Iako je
umoran, jedva da je spavao protekloga tjedna.
Na displayju piše broj iz ureda vlade. Axel pročisti grlo, a onda se javi mirnim glasom:
„Axel Riessen.”
„Moje ime je Jörgen Grünlicht, ja sam predsjednik Vladine komisije za vanjske poslove, to
možda već znate.”
„Dobra večer.”
„Ispričavam se što zovem ovako kasno.”
„Budan sam.”
„Rekli su mi da ćete biti”, kaže Jörgen Grünlicht i napravi malu stanku prije nego što
nastavi. „Održali smo izvanredni sastanak Uprave kad smo donijeli odluku da vas pokušamo
nagovoriti da preuzmete poziciju generalnog direktora ISP-a.”
„Razumijem.” „ Ponovno u slušalici nakratko zavlada tišina. A onda Jörgen Grünlicht brzo
kaže:
„Pretpostavljam da znate što se dogodilo Carlu Palmcroni.”
„Znam ono što sam pročitao u novinama.”
Jörgen Grünlicht se tiho nakašlje i kaže nešto što Axel nije uspio čuti, a onda glasnije nastavi:
„Vi ste upoznati s našim poslovima i mogli biste, teoretski gledanom – ako prihvatite naš
prijedlog – vrlo brzo početi raditi.”
„Moram završiti svoje poslove u UN-u”, odgovori Axel.
„Je li to problem?” pita Jörgen Grünlicht zabrinuto.
 „Ne.”
„Možete pogledati uvjete, ali... tu nema ničega o čemu još ne bismo mogli pregovarati”, kaže
Jörgen Grünlicht. „Kao što znate, mi bismo vrlo rado da radite za nas, nemamo tu što tajiti.”
„Dajte mi vremena da razmislim.”
„Imate li vremena za sastanak sutra ujutro?”
„Je li nešto hitno?”
„Mi si uvijek uzmemo onoliko vremena koliko nam je potrebno”, odgovori Jörgen
Grünlicht. „Jasno, s obzirom na to što se dogodilo... Ministar gospodarstva nas proganja oko
jednog posla koji se otegao.”
„O čemu se radi?”
„Nije ništa čudno... radi se o dozvoli za izvoz. Dobili smo pozitivnu preliminarnu procjenu,
Kontrolno vijeće za izvoz je obavilo svoj dio posla, dokumentacija je gotova, ali Palmcrona nije
stigao potpisati.”
„A to je morao učiniti?” pita Axel.
„Generalni direktor je jedini koji može odobriti izvoz materijala za obranu ili proizvoda koji
se mogu koristiti u razne svrhe”, objasni mu Jörgen Grünlicht.
„Nije li to posao vlade?”
„Tek nakon što generalni direktor ISP–a donese odluku da preda zadatak vladi.”
„Shvaćam.”
Jedanaest je godina Axel Riessen radio u Ministarstvu vanjskih poslova kao inspektor ratnih
materijala u starom sustavu, prije nego što mu je posao ponudila UN-ova sekcija UNODA - United
Nations Office for Disarmament Affairs. Sada je neka vrsta višeg savjetnika za Division of Analysis
and Assessment. Riessen ima samo pedeset i jednu godinu, prosijeda kosa mu je još uvijek gusta.
Lice mu je skladno i prijateljsko. Preplanuo je nakon odmora u Capetownu gdje je unajmio jedrilicu
i sâm plovio duž visoke, strme obale.
Axel uđe u knjižnicu, sjedne na fotelju za čitanje, zatvori oči i razmišlja o smrti Carla
Palmcrone, jutros je pročitao vijest o njegovoj smrti u dnevnim novinama. Teško je shvatiti što se
dogodilo, ali nešto u tekstu sugeriralo je da je to bilo neočekivano. Nije bio bolestan, inače se takve
stvari daju iščitati između redova. Axel misli o tome kako su se zadnjih godina mnogo puta sreli.
Obojica su bila pozvana kao stručnjaci kad su se radile pripreme prijedloga koje su dovele do
odluke parlamenta da se Inspekcija za ratne materijale i Strateška kontrola izvoznih proizvoda
ureda vlade ujedine u jednu službu – Inspekciju za strateške proizvode.
A sada je Palmcrona mrtav. Axel vidi pred sobom tog visokog, blijedog muškarca s vojnički
kratkom kosom i nekakvim osjećajem samoće koji ga je okruživao.
A onda se zabrine. U sobi je pretiho. Axel ustane i pogleda prema vratima, osluškuje.
„Beverly?” poviče tiho.
„Beverly?
Ona ne odgovara. Strah raste u njemu. Brzo hoda kroz sobe i dolje do hodnika i uzme svoj
sako u namjeri daje ode tražiti, kad je odjednom čuje kako tiho pjevuši. Hoda bosonoga preko
prostirki u kuhinji. Kad ugleda njegovo zabrinuto lice, oči joj se rašire.
„Axel”, kaže svojim zvonkim glasom. „Što se dogodilo?”
„Samo sam se uplašio da si otišla van”, promrmlja on.
„U opasni svijet, je l'?” nasmiješi se ona.
127
 „Samo kažem da ne možeš svima vjerovati.”
„Pa ne vjerujem ja svima, pogledam ih da vidim je l'” sjaje, objasni mu ona. „Ako se oko njih
širi svjetlo, onda znam da su dobri.”
Axel ne zna što da odgovori, pa joj samo kaže da joj je kupio čips i veliku bocu Fante.
Izgleda da ga nije čula. On pokuša iščitati iz njezina lica kako se osjeća. Želi vidjeti postaje li
nemirna, deprimirana ili zatvorena.
„Što misliš, hoćemo li se oženiti?” pita ona.
„Hoćemo”, laže on.
„Problem je samo što kad vidim cvijeće odmah pomislim na mamin sprovod i tatino lice
kad...”
„Ne moramo imati cvijeće”, kaže on.
„Ali đurđice volim.”
„I ja”, kaže on tiho.
Ona zadovoljno porumeni i odglumi da zijeva zbog njega.
„Tako sam pospana”, kaže i izađe iz kuhinje.
„Hoćeš spavati?”
„Ne”, kaže Axel Riessen tiho, ali onda ustane i slijedi je.
Hoda kroz stan s osjećajem da ga dijelovi vlastita tijela pokušavaju zaustaviti. Osjeća se
nezgrapno i neobično usporeno dok je slijedi kroz hodnike, preko mramornog poda i uza
stepenice, kroz dva salona i u spavaću sobu.
Djevojka je vitka i niska, ne doseže mu ni do prsa. Kosa joj je počela rasti nakon što je
prošlog tjedna obrijala glavu. Na brzinu ga zagrli i on osjeti miris karamela iz njezinih usta.

128
 41. Bez sna

PROŠLO JE DESET MJESECI otkako je Axel Riessen upoznao Beverly Andersson. Razlog je bila njegova
kronična nesanica. Nakon jednog događaja od prije trideset godina imao je problema sa
spavanjem. Dokle god je uzimao tablete za spavanje mogao je funkcionirati, spavao je kemijski san
bez snova, možda i bez pravog odmora.
Ali, barem je spavao.
Bio je prisiljen stalno povećavati dozu kako bi djelovala. Tablete su stvarale sneno zujanje
koje mu je nadglasavalo misli. Obožavao ih je i pio uz skupi, stari viski. Ali nakon više od dvadeset
godina konzumiranja velikih količina tableta brat ga je jednog dana pronašao u hodniku bez
svijesti, krvareći iz obje nosnice.
U bolnici Karolinska utvrdili su mu ozbiljan stadij ciroze jetre.
Njegov mlađi brat mogao bi mu donirati dio svoje jetre, ali on je imao tako ozbiljnu aritmiju
da njegovo srce ne bi izdržalo tako veliku operaciju.
Nada da će pronaći donatora jetre bila je minimalna, ali ako se Axel odrekne alkohola i
tableta za spavanje, neće umrijeti. I uz ravnomjerne doze Konakiona, Inderala i Spironolaktona,
jetra je donekle funkcionirala i mogao je živjeti gotovo normalan život.
Problem je bio samo u tome što nije mogao spavati, spavao je maksimalno par sati dnevno.
Primljen je u kliniku za poremećaje spavanja u Göteborgu, prošao polisomnografiju i dobio
dijagnozu. Ali s obzirom da nije smio uzimati tablete, jedino što su mu mogli pružiti bio je savjet o
raznim tehnikama samouspavljivanja, meditacije, predložili su mu da isproba hipnozu i
autosugestiju, ali ništa nije pomoglo.
Četiri mjeseca nakon što mu je jetra kolabirala imao je jedan period kad je bio budan devet
dana za redom i doživio psihički slom.
Na svoju inicijativu primljen je u privatnu psihijatrijsku kliniku Sankta Maria Hjärta. Tamo
je upoznao Beverly, tada je imala samo četrnaest godina.
Kao i obično Axel je ležao budan u svojoj sobi, bilo je oko tri sata u noći i vladao je potpuni
mrak kad je otvorila njegova vrata. Bila je nemirnog duha i hodala noćima po hodnicima klinike.
Možda je samo tražila nekoga kod koga bi mogla biti.
Ležao je tako, budan i očajan, kad je djevojčica ušla u sobu. Stala je mirno pred njega,
spavaćica joj se vukla po podu.
„Vidjela sam svjetlo”, prošaptala je. „To ti sjajiš.”
A onda je samo prišla i uvukla mu se u krevet. Još uvijek je bio bolestan od nedostatka sna,
nije znao što radi, ali uhvatio ju je čvrsto, prečvrsto, i stisnuo je uza sebe.
Ništa nije rekla, samo je ležala uz njega.
Očajnički se uhvatio za njezino maleno tijelo, prislonio lice na njen vrat i odjednom zaspao.
Pao je u vodu sna.
 Prvi se put radilo o samo nekoliko minuta, ali nakon toga mu je počela dolaziti svake noći.
Zagrlio bi je, držao je čvrsto uza sebe i sav znojan zaspao.
Njegova psihička labilnost nestala je poput pare s prozora, a Beverly je prestala lutati
hodnicima.
Axel Riessen i Beverly Andersson odlučili su zajedno napustiti kliniku, a ono što se poslije
dogodilo bio je dio njihova prešutnog dogovora.
Shvaćali su da istina mora ostati tajna, ali verzija za javnost bila je da je Beverly dobila
dopuštenje svog oca da stanuje u zasebnom dijelu stana kod Axela Riessena dok ne dobije vlastiti
učenički stan.
Beverly Andersson sada ima petnaest godina i ima dijagnozu graničnog poremećaja
osobnosti. Ne zna mjere kod ophođenja s ljudima i ne zna povući granice. Nema uobičajenog
poriva za samoobranom.
Djevojke poput Beverly su prije zatvarali u duševne bolnice, prisilno sterilizirali ili
lobotomizirali u strahu od neumjerene seksualnosti i razvratnosti.
Djevojke poput Beverly još završe s krivim muškarcima ili poklanjaju svoje povjerenje
osobama koje im ne žele dobro.
Ali srećom, Beverly je pronašla Axela Riessena. Tako si on obično objašnjava stvari, on nije
pedofil i ne želi joj nauditi ili zaraditi na njoj. Treba je samo za spavanje kako ne bi poludio.
Ona često priča o tome kako će se udati za njega kad odraste.
Axel Riessen joj dopušta da mašta o vjenčanju jer je to čini zadovoljnom i smirenom.
Uvjerava se da je na taj način štiti od svijeta, ali istina je da je istovremeno i iskorištava. Srami se, ali
ne može pronaći drugog izlaza, boji se da ga ponovno ne proguta nesanica.
Beverly dođe do njega sa četkicom za zube u ustima. Mahne glavom prema one tri violine
koje vise na zidu.
„Zašto ne sviraš na njima?” pita.
„Ne mogu”, odgovori on uz osmijeh.
„Zar će samo tako visiti? Daj ih nekome da ih svira.”
„Volim te violine jer sam ih dobio od Roberta.”
„Ali skoro nikada ne pričaš o svom bratu.”
„Komplicirano je to...”
„On izrađuje violine u svojoj radionici”, kaže ona.
„Da, Robert izrađuje violine... i svira u jednom komornom orkestru.”
„Je l' bi mogao svirati na našem vjenčanju?” pita ona i obriše pastu za zube iz kutova usana.
Axel je gleda u nadi da neće primijetiti ukočenost na njegovu licu kad kaže:
„Kako dobra ideja.”
Osjeća kako ga preplavljuje umor, obuzima mu tijelo, mozak. Prođe pokraj nje, uđe u
spavaću sobu i sjedne na rub kreveta.
„Prilično sam pospan...”
„Jadan ti”, kaže ona ozbiljno.
Axel odmahne glavom.
„Samo moram spavati”, kaže i odmah mu suze krenu na oči.
Ustane i izvadi ružičastu, pamučnu spavaćicu.
130
 „Obuci ovo, molim te, Beverly.”
„Kako hoćeš.”
Ona zastane i promatra veliko platno Ernsta Billgrena koje predstavlja odjevenu lisicu kako
sjedi u fotelji u bogataškoj kući.
„Strašna slika”, kaže.
„Da?”
Ona kimne i počne se svlačiti.
„Možeš li se presvući u kupaonici?”
Ona slegne ramenima i kad je skinula svoju ružičastu majicu, on ustane tako da je ne vidi
golu. Priđe slici s lisicom, promotri je, a onda je skine i stavi na pod okrenutu prema zidu.

*
Axel spava teškim snom, namrštena lica i stisnutih vilica. Čvrsto drži djevojku uza sebe.
Naglo se probudi, pusti je i udahne kao da se zamalo utopio. Znojan je i srce mu jako udara od
straha. Uključi lampu na noćnom ormariću. Beverly spava opušteno poput malog djeteta,
otvorenih usta i znojna čela.
Axel ponovno pomisli na Carla Palmcronu. Zadnji put su se sreli na važnom sastanku u
palači Riddarhuset. Palmcrona je bio pijan, ponašao se pomalo agresivno, žalio se na sva embarga
oružja koje je uveo UN i završio šokirajućom izjavom: Ako sve ode kvragu, morat ću postupiti kao
Algernon kako ne bi doživio svoju noćnu moru.
Axel ugasi lampu, legne, ali nastavi razmišljati o Palmcroninoj izjavi o Algernonu. Na što je
mislio? O kakvoj je noćnoj mori govorio? Je li stvarno to rekao?
Doživjeti svoju noćnu moru.
Sudbina Carla-Fredrika Algernona predstavlja misterij u Švedskoj. Do svoje smrti Algernon
je bio inspektor ratnih materijala u Ministarstvu vanjskih poslova. Jednog siječanjskog dana imao je
sastanak sa šefom koncerna Nobel Industrier Andersom Carlbergom na kojem mu je ispričao da
istraga ukazuje na to da je koncern krijumčario oružje zemljama oko Perzijskog zaljeva. Kasnije
toga dana Carl-Fredrik Algernon pao je pred vlak podzemne željeznice na Glavnom kolodvoru u
Stockholmu.
Axelu misli otplove, kruže sve mutnije oko optužbi za krijumčarenje oružja i uzimanje mita
za koje je optužena tvrtka Bofors. Zamišlja muškarca u baloneru kako pada unatrag pred jureći
vlak.
Muškarac polagano pada, baloner mu leprša.
Beverlyno meko disanje prijeđe na Axela i smiri ga. Okrene se prema njoj i zagrli njezino
maleno tijelo. Ona uzdahne kad je privuče sebi.
Axel je čvrsto drži i san se skuplja poput oblaka, misli se rasplinjavaju i nestaju.
Ostatak noći je proveo u površnom snu i probudio se oko pet sati, još uvijek je grčevito
držeći oko tankih nadlaktica. Osjeća škakljanje njezine kratke kose na usnicama i intenzivno poželi
da smije popiti tablete.

131
 42. Inspekcija za strateške proizvode

SEDAM JE SATI UJUTRO kad Axel izađe na terasu koju dijeli s bratom. Već u osam trebao bi se sastati
s Jörgenom Grünlichtom u uredu Carla Palmcrone u Inspekciji za strateške proizvode.
Vani je zrak već topao, ali još nije sparno. Njegov mlađi brat Robert je već otvorio vrata
stana i sjedi na ležaljci. Još se nije obrijao, samo sjedi dok mu ruke opušteno vise i zuri u krošnju
kestena. Odjeven je u svoj izlizani svileni kućni ogrtač. Isti onaj koji je njihov otac znao nositi
subotom ujutro.
„Dobro jutro”, kaže Robert.
Axel kimne ni ne pogledavši ga.
„Popravio sam jednu Fiorini violinu za Charlesa Greendirka”, kaže mu Robert pokušavajući
započeti razgovor.
„Sigurno će biti sretan”, odgovori Axel prigušeno.
Robert ga pogleda.
„Jesi li pod stresom?”
„Da iskreno kažem, da”, odgovori Axel. „Izgleda da ću promijeniti posao.”
„Pa, zašto ne”, kaže Robert rastreseno.
Axel pogleda bratovo prijateljsko lice, duboke bore, ćelu. Pomisli kako je njihov odnos
mogao biti sasvim drukčiji.
„Kako ti je sa srcem?” pita. „Još nije stalo?”
Robert se popipa po grudima, a onda odgovori: „Još nije...”
„Dobro.”
„A tvoja jadna jetra?”
Axel slegne ramenima i krene unutra.
„Večeras sviramo Schuberta”, kaže Robert.
„Baš lijepo.”
„Mislio sam da bi i ti možda htio...”
Robert utihne, pogleda brata, a onda promijeni temu.
„Ona cura koja stanuje gore u sobi...”
„Da... Beverly”, kaže Axel.
„Koliko će još dugo stanovati ovdje?” pita Robert i zaškilji prema Axelu.
„Ne znam”, odgovori on. „Obećao sam joj da može tu biti dok ne pronađe stan.”
„Da, ti si se oduvijek brinuo za ozlijeđene bumbare i žabe...”
„Ona je ljudsko biće”, prekine ga Axel.

132
 Otvori visoka balkonska vrata i ugleda odraz svog lica na staklu dok ulazi unutra. A zatim
se sakrije iza zavjesa i promatra svog brata Roberta kako ustaje iz ležaljke, češe se po trbuhu i
spušta se stepenicama koje vode od terase sa stražnje strane do malog vrta i ateljea. Čim je Robert
nestao s vidika, Axel se vrati u svoju sobu i brižljivo probudi Beverly koja spava otvorenih usta.

*
Inspekcija za strateške proizvode je državna institucija osnovana 1996. godine. Tada je ISP
preuzela odgovornost za sve poslove koji se tiču izvoza oružja i proizvoda dvostruke namjene.
ISP ima urede na petom katu svijetloružičaste zgrade na adresi Klarabergsviadukten 90.
Kad Axel izađe iz lifta, vidi da ga iza velikih staklenih vrata već čeka Jörgen Grünlicht iz
Ministarstva vanjskih poslova. Nestrpljivo mu kimne, iako je dvije minute do osam, provuče kartu
kroz čitač, ukuca šifru i otvori Axelu vrata. Grünlicht je visok muškarac s problemom pigmentacije
na licu, bijelim mrljama koje sjaje posvuda po njegovoj crvenkastoj koži.
Odu do ureda Carla Palmcrone koji se nalazi na uglu zgrade i ima dva golema prozora koja
gledaju na splet cesta od glavnog kolodvora prema jugu i dalje prema jezeru Klara i tamnom
kvadratu gradske vijećnice.
Usprkos ekskluzivnoj adresi, uredi ISP-a izgledaju prilično asketski. Podovi su prekriveni
plastičnim prostirkama, namještaj je jednostavan i neutralan, bijeli ili svijetle boje drveta. Kao da se
žele podsjetiti daje sav izvoz oružja moralno sumnjiv, pomisli Axel i prođu ga trnci.
Stravično mu je biti u Palmcroninu uredu tako brzo nakon njegove smrti.
Axel čuje visoko zujanje iz neonki na stropu, poput neuštimanog tona na klaviru. Odjednom
se sjeti kako je isti takav ton čuo na koncertu prve sonate kompozitora Johna Cagea.
Grünlicht zatvori vrata i ponudi Axelu Riessenu da sjedne, izgleda napeto, iako se
prijateljski smiješi.
„Odlično da ste mogli tako brzo doći”, kaže i pruži mu fascikl s ugovorom.
„Naravno”, nasmiješi se Axel.
„Sjednite i pročitajte”, kaže Grünlicht i mahne prema pisaćem stolu.
Axel sjedne na strogi stolac, stavi fascikl na stol i podigne pogled.
„Pregledat ću ga i javim vam se sljedeći tjedan.”
„Radi se o vrlo povoljnom ugovoru, ali ponuda neće vrijediti zauvijek”, kaže Grünlicht.
„Znam da vam se žuri.
„Uprava želi baš vas na ovom položaju, s vašom karijerom, vašim ugledom, nema boljega
od vas, ali istovremeno ne možemo dopustiti da poslovi stoje.”
Axel otvori fascikl i pokuša zatomiti osjećaj nelagode, kao da je namamljen u klopku.
Grünlicht izgleda nekako isforsirano, inzistira, ali kao da nešto skriva.
Ako potpiše ugovor, onda je on generalni direktor ISP-a. On je taj koji donosi odluke o
švedskom izvozu oružja. Axel je radio u UN -u na razoružanju ratnih područja, smanjenju utjecaja
konvencionalnog oružja i rado bi i na ovom poslu nastavio u tom smjeru.
Pažljivo pročita ugovor i sve se čini vrlo dobro, gotovo predobro. Dok je čitao nekoliko se
puta zarumenio.
„Dobro došli”, nasmiješi mu se Grünlicht i pruži mu kemijsku olovku.

133
 Axel zahvali, potpiše se na ugovor i ustane, okrene leđa Grünlichtu i pogleda kroz prozor.
Vidi tri krune kako sjaje na gradskoj vijećnici, gotovo da se stapaju s izmaglicom.
„Nije loš pogled”; promrmlja Grünlicht. „Bolji nego iz mog ureda u ministarstvu.”
Axel se okrene prema njemu.
„Trenutačno imate tri posla koje treba riješiti od kojih je Kenija najhitnija. Radi se o velikom i
važnom poslu. Savjetovao bih vam da to što prije pogledate, najbolje bi bilo odmah. Carl je već sve
pripremio...”
Utihne, gurne dokumente prema Axelu, a onda ga pogleda neobičnim sjajem u očima. Axel
ima osjećaj da bi mu Grünlicht najradije gurnuo kemijsku olovku u ruku i sam je vodio preko
papira.
„Siguran sam da ćete biti vrlo dobar Carlov nasljednik.”
Ne pričekavši odgovor, potapša Axela po ramenu i brzim koracima krene dalje. Na vratima
se okrene i kratko kaže:
„Sastanak s referentnom grupom je danas u petnaest sati.”
Axel ostane sam u uredu. Gluha tišina raste oko njega. Ponovno sjedne za pisaći stol i
prelista dokument koji Carl Palmcrona nije potpisao. Pripreme su vrlo detaljne. Radi se o izvozu
1,25 milijuna jedinica 5.56 x 4.45 mm municije u Keniju. Vijeće za kontrolu izvoza je dalo zeleno
svjetlo, Palmcronin preliminarni izvještaj bio je pozitivan, a Silencia Defence je etablirana i ozbiljna
kompanija.
Ali tek kada generalni direktor ISP-a donese odluku o izvozu, tek nakon tog zadnjeg koraka
izvoz smije biti proveden.
Axel se nagne unatrag i sjeti se Palmcroninih zagonetnih riječi da će učiniti što i Algernon,
umrijeti kako ne bi doživio svoju noćnu moru.

134
 43. Klonirani kompjutor

GÖRAN STONE SE NASMIJEŠI Jooni Linni, a onda izvadi jednu omotnicu iz svoje torbe, otvori je i na
dlan istrese ključeve. Saga Bauer stoji ispred vrata lifta spuštene glave. Nalaze se ispred stana Carla
Palmcrone u Grevgatanu 2.
„Naši tehničari stižu sutra”, kaže Göran.
„Znaš li u koliko sati?” pita Joona.
„U koliko sati, Saga?” pita Göran.
„Mislim da...”
„Misliš?” prekine je. „Pa moraš znati u koliko sati.”
„Deset”, odgovori ona tiho.
„I valjda si im rekla da ja hoću da počnu s IT-om i telefonijom?”
„Da, rekla sam...”
Göran je utihne pokretom ruke kad mu zazvoni mobitel, javi se i spusti nekoliko stepenica
niže, stane u nišu sa crvenosmeđim prozorima i priča. Joona se okrene prema Sagi i pita je
prigušenim glasom:
„Zar nisi ti voditeljica istrage?”
Saga odmahne glavom.
„Što se dogodilo?” pita Joona.
„Ne znam”, odgovori ona umorno. „Uvijek tako bude, ovo čak nije ni Göranovo područje,
on nikada nije bio dio antiterorističke jedinice.”
„Što ćeš poduzeti u vezi toga?”
„Ne mogu ništa...”
Utihne kad se Göran Stone vrati do njih nakon obavljena razgovora. Saga ispruži ruku da joj
dâ ključ Palmcronina stana.
„Ključ”, kaže ona.
„Ha?”
„Ja vodim istragu.”
„Što kažeš na to?” nasmije se Göran i pita Joonu.
„Nemam ništa protiv tebe, Görane”, kaže Joona. „Ali nedavno sam bio na sastanku s našim
šefovima i pristao sam raditi sa Sagom Bauer...”
„Ona smije ići s nama”, kaže on brzo. „Kao voditeljica istrage”, kaže Saga.
„Je l' se vi to mene pokušavate riješiti, u čemu je stvar?” pita Göran Stone uz zapanjen i
uvrijeđen osmijeh.
„Smiješ s nama ako hoćeš”, odgovori Joona mirno.
Saga uzme ključ iz Göranove ruke.
 „Nazvat ću Vernera”, kaže on i krene niz stepenice.
Čuju njegove korake na stubištu dok razgovara sa šefom na telefon, kako mu glas postaje
sve više uznemiren i kako je na kraju povikao „u pičku materinu”, tako daje odjeknulo na stubištu.
Saga suzdrži smiješak, sabere se i stavi ključ u bravu, okrene ga dvaput i otvori ta teška
vrata.
Policijska traka je uklonjena kad su otpisane sumnje da se radi o ubojstvu. Preliminarna je
istraga prekinuta čim su dobili izvještaj obdukcije Nilsa Åhléna: obdukcija je po svim točkama
potvrdila Jooninu teoriju kako je samoubojstvo izvedeno. Carl Palmcrona si je oduzeo život time
što se objesio na uže za sušenje rublja zavezano za kuku lustera u svom domu. Istraga mjesta
zločina je prekinuta, uzorci koji su skupljeni u stanu i poslani u Državni centar za kriminalistička
vještačenja u Linköpingu nisu analizirani.
Ali sada se saznalo da mu je dan prije nego što je pronađen obješen, Björn Almskog poslao
mail.
Kasnije te večeri na Almskogovom je brodu ubijena Viola Fernandez.
Björn je poveznica izmeću ta dva smrtna slučaja. Dva smrtna slučaja koja bi bila otpisana
kao samoubojstvo i nesreća, i da je brod potonuo, nikada ne bi bila povezana.
Saga i Joona udu u predsoblje i utvrde da nije bilo nikakve nove pošte. Osjeća se miris
sredstva za pranje podova. Nastave hodati kroz velike prostorije. Sunčeva svjetlost prodire kroz
prozore. Bliješti na crvenom limenom krovu kuće preko puta. S erkera se vidi svjetlucanje vode u
zaljevu Nybroviken.
Podlošci za hodanje su uklonjeni, a pod ispod kuke u tom praznom salonu je opran.
Polako hodaju po parketu koji škripi. Začudo, u stanu se više ne osjeća daje tu netko počinio
samoubojstvo. Čak se ni ne osjeća daje stan napušten. Joona i Saga imaju isti osjećaj. Te velike,
gotovo prazne sobe, ispunjene su nekakvim ugodnim mirom.
„Ona još uvijek dolazi”, kaže Saga odjednom.
„Točno”, kaže brzo Joona i nasmiješi se. Domaćica je bila ovdje i počistila, prozračila,
donijela poštu, stavila čistu posteljinu.
Oboje pomisle kako to ni nije tako neobično u slučajevima iznenadne smrti. Čovjek odbija
prihvatiti da mu se život promijenio. Umjesto da prihvati novo stanje stvari, nastavlja se ponašati
kao i prije.
Netko pozvoni na vratima. Saga se malo uznemiri, ali ipak prati Joonu do vrata.
Ulazna vrata otvori muškarac obrijane glave u velikoj, crnoj trenirci.
„Joona mi je rekao da bacim hamburgeri odmah dođem”, kaže Johan.
„Ovo je Johan Jönson iz IT-a”, objasni joj Joona.
„Joona rek'o hop”, kaže Johan koristeći pretjerani finski naglasak. „Ja odma' skočio.”
„Saga Bauer je inspektorica u Sigurnosnoj”, kaže Joona.
„Prestani s tim glupiranjem”, kaže Saga.
„Moramo pregledati Palmcronin kompjutor”, kaže Joona. „Koliko ti vremena treba?”
Krenu prema radnoj sobi.
„Hoćete li ga koristiti kao dokaz?” pita Johan Jönson.
„Da”, odgovori Joona.
„Znači hoćete da kloniram komp?” pita Johan Jönson.
„Koliko ti vremena treba za to?” pita Joona.
136
 „Stigneš ispričati Sigurnosnoj nekoliko viceva”, odgovori on, ali se ne miče s mjesta.
„Što je tebi?” pita Saga naživcirano.
„Smijem li pitati je l' imaš dečka?” pita Johan Jönson i nasmiješi se kao da mu je neugodno.
Ona ga pogleda u oči i ozbiljno kimne. On spusti pogled, nešto promrmlja, a onda ude u
radnu sobu Carla Palmcrone.
Joona od Sage posudi zaštitne rukavice, navuče ih i pregleda poštu, ali ne pronađe ništa
posebno. Nema puno pošte, nekoliko pisama od banke i knjigovođa, informacije iz ureda vlade,
nalazi specijalista za leda i zapisnik s proljetnog sastanka udruge stanara.
Vrate se u sobu u kojoj je svirala glazba kad je Palmcrona pronađen mrtav. Joona sjedne na
jednu od sofa Carla Malmstena i polako mahne rukom ispred ledenoplave zrake iz stereo uređaja.
Iz zvučnika odjednom zasvira melodija jedne violine. Virtuoz izvodi krhku melodiju u najvišim
registrima s temperamentom nervozne ptice.
Joona pogleda na sat, ostavi Sagu uz uređaj i ode do radne sobe. Johan Jönson nije tamo
nego sjedi u kuhinji sa svojim tankim laptopom na stolu ispred sebe.
„Jesi li uspio?” pita Joona.
„Što?”
„Jesi li kopirao Palmcronin kompjutor?”
„Jasno - radi se o preciznom kloniranju”, odgovori kao da nije baš shvatio pitanje.
Joona zaobiđe stol i pogleda ekran.
„Hoćeš li moći vidjeti njegov mail?”
Johan Jönson otvori program.
„Ta daaa”, kaže.
„Pregledat ćemo njegove mailove u zadnjih tjedan dana”, nastavi Joona.
„Da počnemo s primljenim porukama?”
„Može.”
„Misliš da se sviđam Sagi?” pita Johan Jönson odjednom.
„Ne”, odgovori Joona.
„Tko se tuče taj se voli.”
„Onda je probaj povući za pletenicu”, kaže Joona i pokaže na kompjutor.
Johan Jönson otvori mail i široko se nasmiješi. „Jackpot”, kaže Johan. Joona vidi tri maila od
skunk@hotmail.com.
„Otvori ih”, prošapće Joona.
Johan Jönson klikne na prvi i poruka Björna Almskoga pojavi se na ekranu.
„Jesus Christ Superstar”, prošapće Johan i odmakne se.

137
 44. Mailovi

JOONA PROČITA MAIL, ostane neko vrijeme stajati bez riječi, a onda otvori i druga dva maila, pročita
ih dva puta i ode do Sage Bauer koja se još uvijek nalazi u sobi u kojoj svira glazba.
„Jeste li što pronašli?” pita ona.
„Da... drugi lipnja”, počne Joona. „Na kompjutor Carla Palmcrone je s anonimne adrese
stiglo ucjenjivačko pismo Björna Almskoga.”
„Dakle, radi se o ucjeni”, uzdahne ona.
„Nisam baš siguran u to”, odgovori Joona.
Nastavi joj pričati o posljednjim danima Carla Palmcrone. S Geraldom Jamesom iz Vijeća za
tehnička i znanstvena pitanja Palmcrona je posjetio tvornicu oružja Silencie Defences u
Trollhättanu. Najvjerojatnije je pročitao prvi mail Björna Almskoga tek kad je navečer došao kući
jer je poslao odgovor tek u 18.25. U tom mailu Palmcrona upozorava ucjenjivača kako bi to moglo
dovesti do ozbiljnih posljedica. U vrijeme ručka sljedećeg dana Palmcrona šalje drugi mail
ucjenjivaču u kojem zvuči kao da se potpuno predao. Nakon toga je vjerojatno pričvrstio omču za
kuku na stropu i rekao domaćici da može otići kući. Kad je otišla, uključio je glazbu, ušao u mali
salon, stavio svoju aktovku na pod, popeo se na nju, stavio omču oko vrata i prevrnuo aktovku.
Ubrzo nakon njegove smrti na njegov server stiže drugi mail Björna Almskoga, a dan poslije toga i
treći.
Joona kronološki posloži tih pet mailova na stol i Saga stane pokraj njega i pročita cijelu
korespondenciju.

Prvi mail Björna Almskoga, poslan u srijedu, drugog lipnja u 11.37:

Poštovani Carl Palmcrona

Pišem vam da vas obavijestim kako sam došao u posjed jedne nezgodne fotografije. Slika vas prikazuje
kako sjedite u privatnoj loži i pijete šampanjac s Raphaelom Guidijem. S obzirom da znam da vas ta
fotografija tereti, spreman sam vam je prodati za milijun kruna. Čim uplatite taj iznos na broj računa 837-9
222701730 fotografija će vam biti poslana, a dokazi ove korespondencije izbrisani.

Uz prijateljske pozdrave
skunk

Odgovor Carla Palmcrone, srijeda, drugog lipnja, 18.25:

Ne znam tko ste, ali znam da ne razumijete u što se upuštate, nemate pojma.
 I zato vas upozoravam, ovo je vrlo ozbiljno, preklinjem vas i molim: dajte mi fotografiju prije nego što
bude prekasno.

Sljedeći mail Carla Palmcrone, četvrtak, trećeg lipnja, 14.02:

Sad je prekasno, obojica ćemo umrijeti.

Drugi mail Björna Almskoga, četvrtak, trećeg lipnja, 16.02:

Odustajem, učinit ću što tražite.

Treći mail Björna Almskoga, petak, četvrtog lipnja, 07.45:

Poštovani Carl Palmcrona

Poslao sam vam fotografiju. Zaboravite da sam vas ikada kontaktirao.

Uz prijateljske pozdrave,
skunk

Nakon što je dva puta pročitala sve mailove, Saga ozbiljno pogleda Joonu, a onda kaže da to
dopisivanje pokazuje jezgru cijele tragedije:
„Björn Almskog je htio prodati Palmcroni kompromitirajuću fotografiju. Očito je da
Palmcrona vjeruje kako fotografija postoji i isto je tako očito da je ta fotografija puno ozbiljnija nego
što je to Björn pretpostavio. Palmcrona upozori Björna, ne namjerava mu ponuditi novac nego
izgleda smatra da je sâmo postojanje te fotografije opasno za obojicu.”
„Što misliš da se dogodilo?” pita Joona.
„Palmcrona čeka odgovor, putem maila ili pošte”, kaže Saga. „Kad ne dobije odgovor,
pošalje drugi mail u kojem mu kaže da će obojica umrijeti.”
„A onda se objesi”, kaže Joona.
„Kad je Björn došao u internet kafe i pročitao Palmcronin drugi mail: Sada je prekasno,
obojica ćemo umrijeti, uplašio se i odgovorio da će učiniti što Palmcrona kaže.
„Ne znajući da je Palmcrona već mrtav.”
„Točno”, kaže ona. „Već je prekasno i sve što je nakon toga učinio je zapravo bilo uzalud...”
„Izgleda da ga je nakon drugog Palmcronina maila uhvatila panika”, kaže Joona. „Prekida
sve planove o ucjeni, samo se želi izvući.”
„Ali problem je što fotografija visi na vratima u Penelopinu stanu.”
„Tek kad je otišla na televiziju kako bi odradila intervju, dobio je priliku uzeti fotografiju”,
nastavi Joona. „Čeka vani, vidi Penelope kako odlazi taksijem, utrči unutra, sretne onu djevojčicu
na stubištu, uđe u stan, strgne fotografiju s vrata, odveze se podzemnom, pošalje fotografiju
Palmcroni, maila mu, odveze se do svog stana u Pontonjärgatan 47, uzme torbu, ode autobusom
do Södermalma, a onda pješice do broda na Långholmenu.”
„A zašto misliš da se tu radi o nečemu većem od obične ucjene?”

139
 „Björnov je stan uništen u požaru samo tri sata nakon što je otišao”, kaže Joona. „Tehničari
su uvjereni da je uzrok bio zaboravljeno glačalo u susjednom stanu, ali...”
„Prestala sam vjerovati u slučajnosti”, kaže Saga.
„I ja”, nasmiješi se Joona.
Ponovno pogledaju mailove i Joona pokaže na Palmcronine poruke.
„Palmcrona mora da je bio u kontaktu s nekim između svog prvog i drugog maila”, kaže.
„Prvi je upozorenje”, kaže Saga. „Drugi kaže da je prekasno, da će obojica umrijeti.”
„Mislim da je Palmcrona nekoga nazvao kad je dobio ucjenjivački mail, jako se uplašio, ali se
još uvijek nadao da mu netko može pomoći”, kaže Joona. „Tek kad je shvatio da mu nema spasa,
napisao je drugi mail u kojem jednostavno konstatira da će umrijeti.”
„Dat ćemo nekome u zadatak da provjeri njegove telefonske pozive”, kaže Saga.
„Erixon to već radi.”
„Još nešto?”
„Moramo provjeriti onu osobu koju je Björn spomenuo u prvom mailu”, kaže Joona.
„Raphael Guidi?” pita Saga.
„Čula si za njega?”
„Svi ga zovu anđeo Raphael”, kaže Saga. „Talijanski biznismen koji ugovara trgovinu
oružjem na Bliskom istoku i Africi.”
„Trgovanje oružjem”, kaže Joona.
„Raphael je aktivan već trideset godina i izgradio je cijeli imperij, ali ne vjerujem da je on
umiješan. Interpol nikada nije pronašao ništa za što bi ga mogao teretiti, bilo je sumnji, ali to je bilo
sve.”
„Je li čudno što se Carl Palmcrona susreo s njim?” pita Joona.
„Ustvari nije”, odgovori ona. „To je dio njegova posla, iako se čini stvarno neumjereno
nazdravljati šampanjcem.”
„Ali to nije ništa zbog čega bi se čovjek ubio ili nekoga ubio”, kaže Joona.
„Nije”, nasmiješi se ona.
„U tom slučaju, mora da je još nešto na fotografiji, nešto opasno.”
„Ako je Björn poslao Palmcroni fotografiju, onda bi ona trebala biti tu u stanu”, kaže Saga.
„Pregledao sam pristiglu poštu...”
Naglo utihne, Saga ga upitno pogleda.
„Što je? Čega si se sjetio?” pita.
„Tamo su bila samo osobna pisma, nije bilo reklama, ni računa”, kaže on. „Pošta je već
razvrstana.”

140
 45. Poslije autoceste

DOMAČICA EDITH SCHWARTZ nema telefon. Stanuje sedamdesetak kilometara sjeverno od

Stockholma, u blizini Knivste. Joona sjedi u tišini pokraj Sage. Ona vozi umjerenom brzinom duž
cijelog Sveavägena. Izađu iz centra preko Norrtulla i nastave dalje autocestom pokraj odvojka za
bolnicu Karolinska.
„Sigurnosna je završila pregled Penelopina stana”, priča mu. „Pregledala sam kompletni
materijal i sudeći po svemu ona nema nikakve veze s ljevičarskim ekstremistima. Upravo
suprotno, ograđuje se od njih, ona je proklamirana pacifistica i uvijek u raspravama ističe kako je
protiv njihovih metoda. Pregledala sam i ono malo materijala koji imamo o Björnu Almskogu. Radi
u Debaseru na trgu Medborgarplatsen, nije politički aktivan, ali je priveden na jednoj uličnoj
zabavi koju je organizirao Reclaim the City.”
Projure pokraj crne ograde koja vodi do groblja Norra i zelenila parka Haga.
„Pregledala sam naše arhive”, kaže Saga polako. „Sve što imamo o ekstremnim ljevičarima i
desničarima u Stockholmu... trebalo mi je skoro cijelu noć. Materijal je tajan, ali, da znaš, SOA je
pogriješila: Penelope i Björn nisu umiješani u nikakvu sabotažu ili tako nešto. Ustvari su smiješno
nevini.”
„Znači napustila si taj trag?”
„Uvjerena sam, baš kao i ti, da ovdje istražujemo nešto što je na sasvim drugoj razini, daleko
iznad ekstremista, desnih ili lijevih.... vjerojatno i puno iznad SOA-e i Državne krim-policije”, kaže
ona. „Mislim, Palmcronina smrt, požar u Björnovu stanu, Violina smrt itd. Tu se radio sasvim
drugim stvarima.”
Nastupi tišina i Joona se sjeti domaćice, kako ga je pogledala u oči i pitala jesu li već skinuli
Palmcronu.
„Kako to mislite skinuli?”
„Ispričavam se, ja sam samo domaćica, mislila sam...”
Pitao ju je li vidjela nešto neobično.
„Omču kako visi s kuke za luster u malom salonu”, odgovorila je.
„Vidjeli ste omču?”
„Naravno.”
Naravno, misli Joona dok gleda autocestu koja je s desne strane ograđena crvenom ogradom
koja od buke štiti privatne kuće i nogometno igralište. Kako je domaćica oštro rekla to „naravno”
zadržalo mu se u glavi, neprestano se na to vraćao dok je razmišljao o njezinom licu kad joj je
objasnio da će morati doći u policijsku postaju na razgovor. Nije ju to zabrinulo kao što je očekivao,
samo je kimnula.
Prođu pokraj Rotebroa gdje su iz vrta Lydie Evers iskopali deset godina stare posmrtne
ostatke Johana Samuelssona dok su tražili Benjamina, sina Erika Marie Barka. Tada je bila zima,
sada je sve zeleno oko hrđavosmeđe brklje kod željezničke pruge, parkinga i oko kuća u nizu i
privatnih kuća u daljini.
Joona nazove Nathana Pollocka iz Odjela za umorstva i nakon samo dva signala začuje
njegov pomalo nazalni glas:
„Nathan.”
„Ti i Tommy Kofoed ste pregledali tragove ispod Palmeronina tijela?“
„Istraga je prekinuta”, odgovori Pollock i Joona ga čuje kako istovremeno tipka po
kompjutoru.
„Da, ali sada...”
„Znam”, prekine ga on.
„Razgovarao sam s Carlosom, ispričao mi je kako se sve razvija.”
„Možeš li ponovno baciti pogled?”
„Upravo to radim”, odgovori mu Pollock.
„Dobro”, kaže Joona. „Kad misliš da ćeš biti gotov?”
„Sada”, odgovori on. „Tragovi su Palmcronini i njegove domaćice Edith Schwartz?”
„I nikoga drugoga?”
„Nikoga drugoga.”
Saga drži brzinu od 140 km/h dok vozi dalje prema sjeveru autocestom Europaväg 4.
Joona i Saga su zajedno na policiji preslušali snimku saslušanja Edith Schwartz i
istovremeno pratili rukom pisane komentare Johna Bengtssona.
Sada Joona vrti cijelo saslušanje u glavi: nakon uvodnih formalnosti, John Bengtsson je
objasnio da se ne radi o nikakvoj sumnji daje počinila zločin, ali da se nada kako bi im mogla
pomoći da shvate razloge Palmcronina samoubojstva. Nastupila je tišina, čuo se tihi šum
ventilatora, stolac bi povremeno zaškripao, kemijska zagrebala po papiru. U zapisniku je John
Bengtsson zapisao kako je zbog očite ravnodušnosti Edith Schwartz odlučio pričekati da ona
progovori.
Prošlo je više od dvije minute prije nego što je nešto rekla. To je dugo vremena za sjediti za
pisaćim stolom preko puta policajca, na snimci se čuje samo tišina.
„Je li direktor Palmcrona skinuo kaput?” pitala je zatim.
„Zašto to pitate?” odgovorio je John Bengtsson prijateljski.
Ona ponovno ušuti, tišina potraje oko pola minute prije nego što je John prekine:
„Je li bio u kaputu kad ste ga posljednji put vidjeli?” pita.
„Da!“
„Inspektoru Linni ste ranije rekli da ste vidjeli omču kako visi sa stropa.”
„Da.”
„Za što ste mislili da će je koristiti?”
Ona ne odgovori.
„Koliko je dugo tamo visila?” pita John.
„Od srijede”, odgovori ona mimo.
„Znači vidjeli ste omču navečer drugog lipnja, otišli kući, vratili se sljedećeg jutra, trećeg
lipnja, ponovno vidjeli omču, razgovarali s Palmcronom, napustili stan i vratili se u 14.30 petog
lipnja... i tada ste sreli inspektora Linnu.”
142
 U zapisniku piše da je Edith na to slegnula ramenima.
„Možete li mi svojim riječima opisati te dane?” pita John Bengtsson.
„U srijedu sam došla u stan direktora Palmcrone u šest sati ujutro. Samo ujutro smijem
koristiti ključ jer Palmcrona spava do pola sedam. Jako se drži svog rasporeda, nikada ne spava
duže, čak ni nedjeljom. Sameljem kavu u ručnom mlincu, razrežem dvije žemlje, namažem ih
slanim maslacem Bergott, stavim gore dvije šnite jetrene paštete s tartufima, kiseli krastavac i sa
strane jednu šnitu cheddar sira. Postavim stol s uštirkanim stolnjakom, tanjurićima i šalicama koje
se koriste po ljeti. U jutarnjim novinama ne smije biti nikakvih reklamnih brošura, ni sportskog
dijela, i moraju biti presavijene i stavljene s desne strane stola.”
Vrlo je detaljno opisala pripremu junećih odrezaka s umakom za večeru u srijedu i pripreme
za ručak u četvrtak.
Kad je došla do subote, kad se vratila sa živežnim namirnicama za vikend i pozvonila na
vrata, utihne.
„Znam da vam je ovo zasigurno teško”, kaže John Bengtsson nakon nekog vremena. „Ali
slušao sam vaš opis svega što ste radili u srijedu i četvrtak, svaki detalj, ali nijednom riječju niste
spomenuli ništa što se tiče iznenadne smrti Carla Palmcrone.”
Ona šuti, ne daje nikakvo objašnjenje.
„Moram vas zamoliti da se prisjetite”, nastavi John Bengtsson strpljivo. „Jeste li znali da je
Carl Palmcrona mrtav kad ste pozvonili na vrata?”
„Ne”, odgovori ona.
„Niste li pitali inspektora Linnu jesmo li ga već skinuli?” pita John, određena doza
nestrpljivosti mu se sada čuje u glasu.
„Jesam”, odgovori ona.
„Jeste li ga već vidjeli mrtvog?”
„Ne.”
„Pa kako onda”, obrecne se John naživciran.
„Dajte mi jednostavno ispričajte što znate. Zašto ste pitali jesmo li ga skinuli? Jer pitali ste to!
Zašto ste to učinili ako niste znali da je mrtav?”
U izvještaju je John Bengtsson napisao daje nažalost počinio grešku i bio isprovociran
njezinim izvrdavanjem. Ona se nakon tog njegovog ispada zatvorila kao stupica.
„Jesam li optužena za nešto?” pitala je hladno.
„Ne.”
„Onda smo gotovi.”
„Stvarno bi nam pomoglo kada biste...”
„Ne sjećam se više ničega”, prekinula ga je i ustala.
Joona pogleda Sagu, ona gleda pred sebe na autocestu i kamion ispred njih.
„Razmišljam o saslušanju domaćice”, kaže Joona.
„I ja”, odgovori ona.
„Naživcirala je Johna, smatrao je da ona sama sebi proturječi. Tvrdio je kako je znala da je
Palmcrona mrtav kad je pozvonila na vrata”, kaže Joona.
„Da”, kaže Saga ne gledajući ga.

143
 „Ali rekla je istinu, nije znala daje mrtav. Mislila je da bi mogao biti, ali nije znala”, nastavi
on. „Zato je tako odgovorila na njegovu tvrdnju.”
„Edith Schwartz je izgleda posebna osoba.”
„Mislim da bez laganja pokušava nešto sakriti od nas”, kaže Joona.

144
 46. Fotografija

I JOONA I SAGA SUMNJAJU kako će nagovoriti domaćicu Edith Schwartz da im kaže nešto od veće
važnosti, ali možda ih može odvesti do fotografije, a to bi zaključilo cijeli slučaj.
Saga uključi desni žmigavac, side s autoceste i uspori, a onda skrene lijevo na cestu broj 77,
prođe kroz vijadukt ispod autoceste u smjeru Knivste, a onda skrene na makadam paralelan s
autocestom.
Polja su ispresijecana šumarcima s niskim drvećem. Zazidani rub jedne pregrade u kojoj se
nalazi gnojivo je popustio i limeni krov nakrivljeno visi.
„Već bismo trebali biti tamo”, kaže Saga gledajući GPS.
Polako dođu do zahrđale brklje i stanu. Kad Joona izađe iz auta, čuje promet na autocesti
poput beživotne ritmične tutnjave.
Dvadeset metara dalje stoji jednokatnica od prljavožute cigle, zatvorenih prozora i s
azbestnim krovom prekrivenim mahovinom.
Dok se približavaju kući čuje se neobično zveckanje.
Saga pogleda Joonu. Polako hodaju prema ulaznim vratima, odjednom su na oprezu. Iza
kuće opet zazveči, a onda se čuje metalno roštanje.
Zvuk se brzo približava i odjednom se na njih baci veliki pas. Ostane stajati na stražnjim
nogama otvorene gubice samo metar od Sage. A onda se povuče, spusti na sve četiri i počne lajati.
Radi se o velikom njemačkom ovčaru zapuštena krzna. Agresivno laje, zabacuje glavom i trči
koliko mu to lanac dopušta. Tek sada vide da je zavezan za dugačak lanac. Dok trči lanac klizi po
razvučenoj žici uz roštanje i zveckanje.
Pas se ponovno okrene i pojuri u Jooninu smjeru, ali ga lanac povuče natrag. Nekontrolirano
laje, ali naglo utihne kad se kroz zidove začuje glas.
„Nils”, poviče ženski glas.
Pas zacvili i hoda u krug s repom među nogama. Čuje se kako škripi pod, a onda se vrata
otvore. Pas otrči iza kuće uz zveckanje lanca. Edith izađe na stepenice odjevena u ružičasti, izlizani
bademantil i pogleda ih.
„Trebali bismo razgovarati s vama”, kaže Joona.
„Već sam rekla sve što znam”, odgovori ona.
„Smijemo li ući?”
„Ne.”
Joona joj zaviri iza ramena u mračnu kuću. Hodnik je pun posuda i tanjura, vidi se siva cijev
usisavača, odjeća, cipele i zahrđali kavezi.
„Možemo i ovdje razgovarati”, kaže Saga prijateljski.
 Joona pogleda svoje bilješke i započne pitanjima da provjeri detalje iz saslušanja. Radi se o
rutinskoj metodi kako bi se pronašle moguće laži ili ispravci jer je obično teško sjetiti se detalja koji
nisu istiniti i koje je osoba izmislila tijekom saslušanja.
„Što je Palmcrona jeo u srijedu?“
„Teleće šnicle u umaku”, odgovori ona.
„S rižom?” pita Joona.
„Krumpirom. Uvijek s kuhanim krumpirom.“
„U koliko ste sati u četvrtak došli u Palmcronin stan?“
„U šest.“
„Što ste trebali obaviti kad ste napustili njegov stan u četvrtak?”
„Dao mi je slobodno.”
Joona je pogleda u oči i pomisli da je najpametnije da ne okoliša s važnim pitanjima.
„Je li Palmcrona objesio omču na strop već u srijedu?“
„Nije”, odgovori Edith.
„Tako ste rekli našem kolegi Johnu Bengtssonu”, kaže Saga.
„Nisam.”
„Imamo snimljeno cijelo saslušanje”, kaže Saga pokušavajući suzdržati razdražljivost, ali
onda naglo utihne.
„Jeste li rekli Palmcroni nešto o omči?” pita Joona.
„Nismo nikada razgovarali o privatnim stvarima.”
„Ali, nije li čudno ostaviti nekoga samog u stanu s omčom na stropu?” pita Saga.
„Pa, nisam mogla ostati i gledati”, odgovori Edith uz mali osmijeh.
„Ne”, kaže Saga mirno.
Čini se da je Edith tek sada pošteno pogledala Sagu. Bez imalo zadrške pogled joj prelazi
preko Sagine ispletene kose sa šarenim vrpcama, nenašminkana lica, izblijedjelih traperica i
tenisica.
„Onda ne shvaćam”, kaže Saga umorno.
„Našem ste kolegi rekli da ste vidjeli omču u srijedu, a sada, kad sam vas ja pitala, tvrdite
suprotno.”
Joona pogleda u svoje bilješke i pogleda što je zabilježio kad je Saga postavila pitanje je li
Palmcrona objesio omču još u srijedu.
„Edith”, kaže Joona. „Mislim da razumijem što ste rekli.”
„Dobro”, odgovori ona tiho.
„Na pitanje je li Palmcrona objesio omču još u srijedu odgovorili ste ne, zato što on nije bio
taj koji je objesio omču.”
Ona ga oštro pogleda, a onda strogo kaže:
„Pokušao je, ali nije uspio, leđa su mu još uvijek bila ukočena nakon operacije prošle zime...
Pa me zamolio da ja to učinim.”
Ponovno nastupi tišina. Drveće nepomično stoji na statičkoj sunčevoj svjetlosti.
„Dakle, vi ste zavezali uže u omču i pričvrstili je za kuku od lustera?” pita Joona.
„On je zavezao čvor i držao mi ljestve.“

146
 „A onda ste odnijeli ljestve, vratili se svojim uobičajenim poslovima i u srijedu navečer, kad
ste oprali suđe nakon večere, vratili ste se kući”, kaže Joona.
„Da.”
„Vratili ste se tamo sljedećeg jutra”, nastavi on.
„Ušli u stan kao i obično i pripremili doručak.“
„Jeste li onda znali da on ne visi obješen?” pita Saga.
„Provjerila sam mali salon”, odgovori Edith.
Preko ravnodušnog lica joj na sekundu prijeđe posprdni osmijeh.
„Već ste nam rekli da je Palmcrona doručkovao kao i obično, ali ni tog jutra nije otišao na
posao.”
„Sjedio je u glazbenoj sobi barem sat vremena.“
„I slušao glazbu?“
„Da”, odgovori ona.
„Prije ručka je nakratko s nekim razgovarao telefonom”, kaže Saga.
„To ne znam, bila sam u svojoj sobi sa zatvorenim vratima, ali prije nego što je sjeo za stol i
pojeo kuhanog lososa, zamolio me da naručim taksi za dva sata.“
„Trebao je otići u zračnu luku Arlanda”, kaže Joona.
„Da.”
„U deset do dva ga je netko nazvao?“
„Da, već je bio u kaputu i u hodniku kad se javio.”
„Jeste li čuli što je rekao?” pita Saga.
Edith mirno stoji češući se po flasteru, a onda stavi ruku na kvaku.
„Umrijeti nije nikakva noćna mora”, kaže tiho.
„Pitala sam vas jeste li čuli što je rekao”, kaže Saga.
„Ispričavam se, ali moram ići”, kaže Edith kratko i počne zatvarati vrata.
„Čekajte”, kaže Joona.
Vrata se zatvore do pola i ona ga pogleda, ali ne otvara ponovno vrata.
„Jeste li stigli razvrstati njegovu današnju poštu?” pita Joona.
„Naravno.”
„Donesite mi sve što nisu reklame”, kaže Joona.
Ona kimne, uđe u kuću, zatvori za sobom i ubrzo se vrati s plavom plastičnom kantom
punom pošte.
„Hvala”, kaže Joona i uzme kantu.
Ona zatvori i zaključa vrata. Nakon nekoliko sekundi ponovno se čuje zveckanje psećeg
lanca. Dok se vraćaju prema automobilu čuju agresivno lajanje.
Saga pokrene auto, ubaci u brzinu i okrene se. Joona navuče rukavice, lista po pismima u
kanti, izvadi bijelu kuvertu s rukom napisanom adresom, otvori je i oprezno izvadi fotografiju
zbog koje je umrlo najmanje dvoje ljudi.

147
 47. Četvrta osoba

SAGA BAUER ZAUSTAVI AUTO uz rub ceste. Visoka trava u jarku dodiruje prozor. Joona Linna sjedi
sasvim mirno i promatra fotografiju.
Osim neke sjene u gornjem kutu, fotografija je vrlo oštra. Fotoaparat je vjerojatno bio
skriven, a fotografija potajice snimljena.
Slika prikazuje četvero ljudi u prostranoj loži koncertne dvorane. Tri muškarca i jedna žena.
Lica im se dobro vide. Samo je jedan od njih okrenut od fotoaparata, ali je još uvijek dobro vidljiv.
U kanti s ledom stoji boca šampanjca, a stol je postavljen kao da će jesti i razgovarati dok
slušaju glazbu.
Joona odmah prepozna Carla Palmcronu s uskom čašom šampanjca u ruci, a Saga
identificira još dvoje.
„Ovo je Raphael Guidi, trgovac oružjem koji je spomenut u ucjenjivačkom mailu”, kaže i
pokaže na proćelavog čovjeka. „A ovaj koji je napola okrenut je Pontus Salman, direktor Silencia
Defence.“
„Oružje”, kaže Joona tiho.
„Silencia Defence je ozbiljna tvrtka.”
Pod svjetlima reflektora na sceni iza muškaraca u privatnoj loži, vidi se gudački kvartet,
dvije violine, jedna viola i čelo. Svi glazbenici su muškarci. Sjede u polukrugu, okrenuti jedan
prema drugome, mirnih, sjajnih lica. Ne može se razabrati jesu li im kapci samo spušteni ili
zatvoreni, gledaju li u note ili slušaju tonove zatvorenih očiju.
„Tko je ova žena koja je s njima?” pita Joona.
„Sjetit ću se”, odgovori Saga zamišljeno. „Poznata mi je, ali... kvragu...”
Saga utihne i gleda ženu na fotografiji.
„Moramo saznati tko je ona?” kaže Joona.
„Da.”
Saga pokrene automobil i u trenutku kad izađe ponovno na autocestu, sjeti se:
„Agathe al-Haji”, kaže brzo. „Vojna savjetnica predsjednika Omara al-Bashira.”
„Sudan”, kaže Joona.
„Da.”
„Koliko mu je dugo ona savjetnica?” pita Joona.
„Petnaest godina, možda i duže, ne sjećam se.”
„U čemu je onda stvar s fotografijom?”
„Ne znam, ništa, mislim... nije nikakvo čudo da su se njih četvero sastali i raspravljali o
mogućim poslovima”, objasni Saga. „Takvi su sa stanci normalan dio posla. Možda je ovo bio
uvodni sastanak. Ljudi se sastanu, objasne svoje namjere i možda zatraže preliminarnu procjenu
od Carla Palmcrone.“
„A pozitivna preliminarna procjena znači da će ISP najvjerojatnije dati konačnu dozvolu za
izvoz?“
„Točno, upućuje na to.”
„Izvozi li Švedska inače oružje za Sudan?” pita Joona.
„Ne, mislim da ne”, odgovori ona. „Moramo razgovarati s nekim tko se razumije u to
područje. Mislim da su Kina i Rusija najveći izvoznici, ali možda više nije tako, jer u Sudanu su
2005. godine proglasili mir, pa pretpostavljam da se onda tržište u potpunosti otvorilo.”
„Što onda ustvari znači ova fotografija? Zašto se zbog nje Carl Palmcrona ubio? Mislim,
jedino što se tu vidi je da se sastao s tim osobama u nekoj loži.”
U tišini voze prašnjavom autocestom prema jugu dok Joona promatra fotografiju, okreće je,
proučava otrgnuti ugao i razmišlja.
„Znači ta fotografija sama po sebi nije ni najmanje opasna?” pita.
„Ne, ja mislim da nije.“
„Je li se Palmcrona ubio zato što je shvatio da će onaj tko je to slikao otkriti neku tajnu?
Fotografija je možda samo uvodno upozorenje. Možda su Penelope i Björn važniji od fotografije?“
„E, stvarno ništa ne znamo.“
„Ma znamo”, kaže Joona. „Problem je samo što nam ne uspijeva spojiti komadiće koje
znamo. Još uvijek samo nagađamo koji je bio zadatak ubojice, ali izgleda da je tražio ovu
fotografiju kako bi je uništio i da je ubio Violu Fernandez jer je mislio da je ona Penelope.”
„Možda je Penelope snimila fotografiju”, kaže Saga. „Vjerojatno je tako, ali njemu nije bilo
dovoljno da je samo ubije.“
„Da, točno o tome sam i ja razmišljao. Ne znamo što je bilo prvo... Vodi li fotografija do
fotografa kojega smatraju pravom prijetnjom? Ili fotograf vodi do fotografije koja je prava
prijetnja?”
„Ubojičin prvi cilj bio je Björnov stan.”
Sljedećih se pola sata voze u tišini, a kad su skoro stigli do zgrade policije na
Kungsholmenu, Joona ponovno pogleda fotografiju. Četiri osobe u loži, hrana, četiri glazbenika na
sceni iza njih, instrumenti, teški zastori, boca šampanjca, podignute čaše.
„Gledam fotografiju”, kaže Joona. „Vidim četiri lica... i mislim da je jedan od njih iz te lože
odgovoran za ubojstvo Viole Fernandez.“
„Da”, odgovori Saga. „Palmcrona je mrtav, tako da njega možemo praktički isključiti. Dakle,
ostaje ih troje... a dvoje od njih nećemo moći ispitati, oni su daleko izvan naše jurisdikcije.”
„Trebamo dobiti Pontusa Salmana da progovori”, kaže Joona kratko.
„Da ga privedemo na saslušanje?”

149
 48. Mladenkina kruna

TEŠKO JE DOĆI do nekoga iz Silencie Defencea. Svi dostupni brojevi telefona završavaju u istom
labirintu unaprijed snimljenih melodija i informacija, ali nitko se ne javlja. Ali na kraju Saga dođe
do čovjeka s druge strane veze time što je utipkala broj devet i zvjezdicu kako bi došla do trgovca.
Spojili su je s trgovčevom tajnicom, no ona ignorira pitanja i samo objasni zašto je nazvala. Tajnica
isprva utihne, a onda kaže Sagi daje dobila krivi broj i da je radno vrijeme telefonskih konzultacija
završilo.
„Slobodno se javite sutra između devet i jedanaest...“
„Samo pripremite Pontusa Salmana na posjet Sigurnosno-obavještajne agencije danas u dva
sata”, prekine je Saga povišenim glasom.
Začuje se oprezno kuckanje po tipkovnici kompjutora.
„Nažalost”, kaže tajnica nakon nekog vremena. „Cijeli dan je na sastancima.“
„Ali ne u dva sata”, kaže Saga nježno.
„Je, tu piše...“
„Jer tada razgovara sa mnom”, prekine je ona.
„Prenijet ću mu vaše želje.“
„Puno hvala”, kaže Saga, prekine veze i pogleda Joonu preko stola.
„U dva?” pita on.
„Da!“
Tommy Kofoed želi pogledati fotografiju”, kaže Joona. „Vidimo se u njegovom uredu
poslije ručka, a onda krećemo zajedno.”
Dok Joona ruča s Disom, tehničari Krim-policije uvećaju fotografiju. Lica četiri osobe u loži
rasplinu se do neprepoznatljivosti. Disa se smiješi dok vadi posudu iz kuhala za rižu. Pruži je Jooni
i promatra ga dok namače ruke kako bi probao je li se riža dovoljno ohladila kako bi je mogao
početi oblikovati u male jastučiće.
„Jesi li znao daje Stockholm imao svoju Golgotu?” pita ona.
„Golgotu? Zar to nije...“
„Golgota”, kimne Disa, otvori ormarić u Jooninoj kuhinji, pronađe dvije čaše i natoči vino u
jednu i vodu u drugu.
Disino je lice opušteno. Prve ljetne pjegice su potamnile, a kuštrava kosa joj je skupljena u
neurednu pletenicu. Joona opere ruke i izvadi čistu kuhinjsku krpu. Disa stane ispred njega i stavi
mu ruke oko vrata. I on nju zagrli. Nasloni lice na njezinu glavu, udahne njen miris dok osjeća
kako ga njene ruke miluju po leđima i vratu.
„Zar ne bismo mogli pokušati?” prošapće ona.
„Što kažeš?”
 „Mogli bismo”, odgovori on tiho.
Čvrsto ga zagrli, čvrsto, čvrsto, a onda se oslobodi njegova zagrljaja.
„Ponekad budem tako ljuta na tebe”, promrmlja i okrene mu leđa.
„Disa, ja sam takav kakav sam, ali...“
„Dobro je da ne živimo zajedno”, prekine ga ona i izađe iz kuhinje.
Čuje kako se zaključala u kupaonicu, razmisli da li da krene za njom, pokuca na vrata, ali
zna da ona želi da je malo pusti na miru. I zato nastavi pripremati hranu. Uzme komadić ribe, stavi
ga oprezno na dlan, a onda ga prekrije wasabijem.
Nekoliko minuta kasnije otvore se vrata kupaonice i Disa se vrati u kuhinju, stane na
vratima i promatra ga dok on priprema suši.
„Sjećaš li se”, kaže Disa veselim glasom, „kako je tvoja mama uvijek vadila ribu iz sušija i
pržila ju prije nego što bi je ponovno stavila natrag na rižu.“
„Da!“
„Da postavim stol?“
„Ako želiš.”
Disa odnese tanjure i štapiće u veliku sobu, zastane kraj prozora i pogleda dolje na ulicu
Wallingatan. Nekoliko krošnji blista zelenilom. Pogledom prelazi preko lijepog kvarta oko trga
Norra Bantorget u kojemu Joona Linna stanuje već godinu dana.
Postavi sve potrebno za jelo na njegov mutno-bijeli stol, a onda se vrati do kuhinje i otpije
gutljaj vina. Više nema onu žestinu koja ustvari ovisi samo o tome koliko je hladno. Suzbije jak
poriv da sjedne na lakirani drveni pod i pita ga ne bi li mogli jesti na podu, ispod stola, poput
djece.
„Pozvana sam van”, kaže umjesto toga.
„Van?”
Ona kimne, odjednom osjeti želju da bude malo zločesta, ali onda je prođe.
„Reci mi”, kaže Joona mirno i odnese poslužavnik sa sušijem do stola.
Disa uzme čašu i kaže veselim tonom:
„Jedna osoba iz muzeja me pitala prije nekih pola godine dali bi htjela nekad s njim otići na
večeru?“
„To se još uvijek radi? Zove dame na večeru?”
Disa se nasmiješi uglom usana:
„Jesi li ljubomoran?“
„Ne znam, malo”, kaže Joona i priđe joj. „Lijepo je biti pozvan na večeru.“
„Da.”
Disa mu grubo prođe prstima kroz kosu.
„Je li zgodan?” pita Joona.
„Ustvari je.“
„Fino.”
„Ali ja ne želim ići van s njim”, nasmiješi se Disa. On ne odgovori, samo mirno stoji, lica
okrenuta od nje.
„Ti znaš što ja želim”, kaže Disa nježno.

151
 Lice mu je odjednom neobično blijedo, ona vidi kako su mu grašci znoja počeli izbijati na
čelu. On polagano podigne glavu i pogleda je, ali ima nečega u njegovim očima, crne su i oštre i
duboke.
„Joona? Zaboravi”, kaže ona brzo.
„Oprosti...”
Joona otvori usta da nešto kaže, zakorači prema njoj, ali mu onda odjednom noge popuste.
„Joona!”, usklikne Disa i slučajno sruši svoju čašu sa stola.
Spusti se na pod pokraj njega, zagrli ga i kaže mu da će sve brzo proći.
Nakon nekog vremena, lice mu se promijeni, izraz bola malo po malo nestaje.
Disa pomete krhotine čaše, a onda u tišini sjednu za stol.
„Ne uzimaš lijekove”, kaže ona nakon nekog vremena.
„Od njih mi se spava. Moram moći jasno razmišljati, sada mi je važno da mogu jasno
razmišljati.”
„Obećao si mi da ćeš piti lijekove.“
„I hoću”, kaže on.
„To je opasno, znaš”, prošapće ona.
„Počinjem ih uzimati čim riješim ovaj slučaj.“
„A ako ga ne riješiš?”

*
Iz daljine Nordijski muzej izgleda kao ukrasna figurica izdjeljana od slonovače, dok je sama
zgrada sagrađena od pješčenjaka i vapnenca. Graciozni renesansni san s gomilom reljefa i tornjića.
Muzej je trebao slaviti suverenitet nordijskog naroda, ali kad je otvoren, jednog kišnog dana u ljeto
1907., unija s Norveškom se već raspala, a kralj bio na samrti.
Joona brzo prođe kroz ulaz muzeja i tek kad se popeo stepenicama, stane i sabere se, dugo
gleda dolje prema ulazu, a onda polako nastavi dalje duž osvijetljenih vitrina. Ništa mu ne privlači
pogled. Samo hoda dalje, izgubljen u sjećanjima i čežnji.
Čuvar je već postavio stolac ispred vitrine.
Joona Linna sjedne i promatra krunu kakvu nose laponske mladenke s osam vršaka i dvije
spojene ruke. Kruna blago blista u svjetlosti iza tankog stakla. Joona čuje glas u sebi, vidi lice koje
mu se smiješi dok sjedi za volanom i vozi tog dana kad je kišilo i sunce sjalo u lokvicama vode na
cesti kao da gori iz podzemlja. Okrene se prema stražnjem sjedalu da provjeri je li Lumi dobro
zavezana.
Kruna izgleda kao daje napravljena od svijetlih grana, kože ili spletene kose. Promatra to
obećanje ljubavi i sreće i misli na ozbiljne usnice svoje žene, svijetlu kosu koja joj je pala na lice.
„Kako si?”
Joona začuđen pogleda čuvara. Već mnogo godina radi ovdje. Sredovječni muškarac s
kratkom bradom i zakrvavljenim očima. Iz daljine Nordijski muzej izgleda kao ukrasna figurica
izdjeljana od slonovače, dok je sama zgrada sagrađena od pješčenjaka i vapnenca. Graciozni
renesansni san s gomilom reljefa i tornjića. Muzej je trebao slaviti suverenitet nordijskog naroda, ali
kad je otvoren, jednog kišnog dana u ljeto 1907., unija s Norveškom se već raspala, a kralj bio na

152
samrti. Joona brzo prođe kroz ulaz muzeja i tek kad se popeo stepenicama, stane i sabere se, dugo
gleda dolje prema ulazu, a onda polako nastavi dalje duž osvijetljenih vitrina. Ništa mu ne privlači
pogled. Samo hoda dalje, izgubljen u sjećanjima i čežnji. Čuvar je već postavio stolac ispred vitrine.
Joona Linna sjedne i promatra krunu kakvu nose laponske mladenke s osam vršaka i dvije spojene
ruke. Kruna blago blista u svjetlosti iza tankog stakla. Joona čuje glas u sebi, vidi lice koje mu se
smiješi dok sjedi za volanom i vozi tog dana kad je kišilo i sunce sjalo u lokvicama vode na cesti
kao da gori iz podzemlja. Okrene se prema stražnjem sjedalu da provjeri je li Lumi dobro
zavezana. Kruna izgleda kao daje napravljena od svijetlih grana, kože ili spletene kose. Promatra to
obećanje ljubavi i sreće i misli na ozbiljne usnice svoje žene, svijetlu kosu koja joj je pala na lice.
„Kako si?” Joona začuđen pogleda čuvara. Već mnogo godina radi ovdje. Sredovječni
muškarac s kratkom bradom i zakrvavljenim očima.
„Ne znam točno”, promrmlja Joona i ustane.
Dok izlazi iz muzeja u glavi mu je još uvijek sjećanje na Luminu malu ruku i osjećaj koliko
mu nedostaje. Samo se okrenuo kako bi provjerio je li dobro zavezana i odjednom osjetio kako mu
je dodirnula prste.

153
 49. Nejasno lice

JOONA LINNA I SAGA BAUER sjede u autu na putu do glavnog ureda Silencia Defence kako bi
porazgovarali s Pontusom Salmanom. Ponijeli su fotografiju koju su krim-tehničari uvećali. U tišini
se voze prema jugu po cesti broj 73 koja poput prljavog puta vodi prema luci Nynäshamn.
Prije dva sata Joona je promatrao oštru fotografiju koja prikazuje četiri osobe u loži:
Raphaelovo mirno lice, njegovu rijetku kosu; Palmcronin opušteni osmijeh, naočale metalnih
okvira; Pontus Salman koji izgleda prijateljski i dječački i Agathe al-Haji naboranih obraza i
inteligentnog, teškog pogleda.
„Imam ideju”, kaže Joona polako i pogleda Sagu. „Kad bismo pogoršali kvalitetu slike i tako
je obradili da se Pontusa Salmana više ne da prepoznati...”
Utihnuo je i nastavio razrađivati ideju u glavi.
„Što time postižemo?” pitala je Saga.
„On ne zna da mi imamo oštar original, zar ne?
„To ne može znati, vjerojatno će misliti da smo učinili sve kako bismo poboljšali oštrinu
slike, a ne obrnuto.“
„Točno, učinili smo sve što smo mogli kako bismo identificirali te četiri osobe na slici, ali
uspjelo nam je samo s troje jer četvrta je osoba malo okrenuta i lice je bilo previše nejasno.“
„Misliš, da mu damo mogućnost da laže”, rekla je Saga brzo. „Da laže i kaže da nije bio
tamo, da se nije sastao s Palmcronom, Agathe al-Haji i Raphaelom.“
„Jer ako porekne da je bio tamo, onda to znači da je sâm sastanak osjetljiva stvar.“
„A kad počne lagati, onda ga imamo u klopci.”
Odmah poslije Handena skrenu na jednu sporednu cestu i uđu u industrijsku zonu
okruženu mirnom šumom.
Glavni ured Silencie Defence je tamnosiva hladna zgrada od betona koja izgleda sterilno,
gotovo kreposno.
Joona promatra tu golemu zgradu, pogled mu polagano klizi preko crnih prozora sa
zatamnjenim staklima i ponovno pomisli na onu fotografiju četvero ljudi u loži, fotografiju koja je
prouzročila lanac nasilja koji je za sobom ostavio ubijenu djevojku i očajnu majku. Možda su i
Penelope Fernandez i Björn Almskog mrtvi zbog te slike. Izađe iz auta i vilice mu se stisnu kad
pomisli da se Pontus Salman, jedan od ljudi s te zagonetne fotografije, sada nalazi u toj zgradi.
Fotografija je kopirana, a original poslan u laboratorij Centra za kriminalistička vještačenja u
Linköpingu. Tommy Kofoed je obradio kopiju tako da izgleda staro i izlizano. Jedan ugao fali, a na
drugima se vide ostaci selotejpa. Kofoed je učinio da su Salmanovo lice i jedna ruka mutni, da
izgledaju kao da su snimljeni usred pokreta.
Salman će pomisliti da je samo on imao sreće da je mutan i neprepoznatljiv na slici,
razmišlja Joona. N išta ga ne može povezati sa sastankom s Rapahelom Guidijem, Carlom
Palmcronom i Agathe al-Haji. Jedino što treba učiniti da ga se ne poveže s tim sastankom je reći da
to nije on. To nije čak ni zločin, ne prepoznati samog sebe na mutnoj slici i ne sjećati se da si se
sastao s nekim ljudima.
Joona krene prema ulazu.
A ako to bude tako onda znamo da laže, znamo da ne želi da se nešto sazna.
Užasno je vruće i sparno.
Saga ozbiljno kimne Jooni dok ulaze kroz blistava, teška vrata.
A počne li Salman lagati, razmišlja Joona, onda ćemo se pobrinuti da nastavi lagati, da se
skroz zaplete u laži dok se više ne može izvući.
Ušli su u veliku, hladnu prostoriju gdje se nalazi recepcija.
Kad Pontus Salman pogleda fotografiju i kaže da ne može identificirati osobu, mi ćemo reći
da je šteta što nam nije mogao pomoći, razmišlja Joona. Spremit ćemo se da odemo, ali onda ćemo
se zaustaviti i zamoliti ga da još jednom pogleda fotografiju s povećalom. Tehničar je ostavio
vidljiv prsten na jednoj ruci. Pitat ćemo Pontusa Salmana prepoznaje li možda odjeću, cipele ili
prsten na malom prstu. Tada će vjerojatno biti prisiljen i to poreći, i te će očite laži biti dovoljan
razlog da ga privedemo na policiju na saslušanje i da ga pritegnemo.
Iza recepcije sjaji crveni znak s imenom kompanije i zmijolikim logom ispunjenim runama.
„Borio se dokle god je imao oružja”, kaže Joona.
„Znaš čitati rune?” pita Saga skeptično.
Joona pokaže na tablicu s prijevodom, a onda se okrene prema recepciji. Iza pulta stoji
blijedi muškarac tankih, suhih usnica.
„Pontus Salman”, kaže Joona kratko.
„Imate li dogovoren sastanak s njim?“
„U dva sata”, kaže Saga. Recepcionar pogleda u svoje papire, lista i čita.
„Da”, kaže tiho i podigne pogled.
„Pontus Salman vam je ostavio poruku.”
„Nismo je dobili”, kaže Saga.
„Trebamo njegovu pomoć...“
„Stvarno mi je žao.“
„Nazovite ga i recite mu da se radi o nesporazumu”, kaže Saga.
„Tražim ga, ali mislim da nije.... da je na sastanku.”
„Na četvrtom katu”, ubaci se Joona.
„Petom”, odgovori recepcionar automatski.
Saga sjedne u jednu od fotelja. Sunce prodire kroz velike prozore i širi joj se po kosi poput
vatre. Joona ostane stajati dok recepcionar stavlja slušalicu na uho i označi jedan broj u
kompjutoru. Dugo zvoni i recepcionar odmahne glavom kao da mu je žao.
„Spustite slušalicu”, kaže odjednom Joona. „Idemo ga iznenaditi.
„Iznenaditi?” ponovi recepcionar uz nesiguran pogled.
Joona samo ode do staklenih vrata koja vode u hodnik i otvori ih.
„Ne morate mu reći da dolazimo”, kaže uz smiješak.
Crvene mrljice prekriju obraze mladog recepcionara. Saga ustane iz fotelje i krene za
Joonom.
155
 „Čekajte”, kaže muškarac. „Pokušat ću...”
Hodaju dalje hodnikom, uđu u lift i stisnu dugme za peti kat. Vrata se zatvore i lift nečujno
krene gore.
Pontus Salman stoji i čeka ih ispred vrata lifta. U četrdesetim je godinama i ima nečeg
umornog u njegovom izrazu lica.
„Dobrodošli”, kaže tiho.
„Hvala”, odgovori Joona.
Pontus Salman prijeđe pogledom preko njih.
„Inspektor i princeza iz bajki”, konstatira.
Dok ga slijede kroz dugački hodnik, Joona još jednom u mislima prođe sve točke svoje
stupice, o tome kako su odlučili predstaviti mutnu fotografiju.
Jooni žmarci prijeđu leđima - kao da je Viola Fernandez upravo otvorila svoj pretinac u
hladnjači na patologiji i pogledala ga s iščekivanjem.
Prozori u hodniku su zatamnjeni i stvaraju osjećaj bezvremenosti. Ured je vrlo velik, sa
stolom od brijesta i svjetlosivom garniturom oko crnog staklenog stolića.
Sjednu svaki u svoju fotelju. Pontus Salman se tužno nasmiješi, sklopi ruke da mu se vršci
prstiju dodiruju i pita:
„O čemu se radi?“
„Znate li da je Carl Palmcrona iz ISP-a mrtav?” pita Saga.
Salman kimne nekoliko puta.
„Samoubojstvo, koliko sam shvatio.
„Istraga nije završena”, kaže Saga prijateljski. „Sada istražujemo jednu fotografiju koju smo
pronašli, jako bismo rado identificirali osobe oko Palmcrone.“
„Troje njih se jasno vidi, ali četvrta je osoba jako mutna”, kaže Joona.
„Htjeli bismo da vaše osoblje pogleda sliku, možda ga netko prepoznaje. Jedna ruka mu se
jasno vidi.” .
„Razumijem”, kaže Salman i napući usnice.
„Možda bi netko izvana mogao znati o kome se radi”, nastavi Saga. „Mislimo da vrijedi
okušati.
„Bili smo u Patriji i u Saab Bofors Dynamicsu”, kaže Joona.
„Ali tamo nitko nije znao o kome bi se moglo raditi.”
Umorno lice Pontusa Salmana ne pokazuje nikakve osjećaje. Joona pomisli da možda uzima
neke tablete kad je tako smiren i samouvjeren. Nešto je čudno beživotno u njegovu pogledu,
nedostatak povezanosti između izraza lica i osjećaja, nešto nedokučivo zbog čega izgleda potpuno
nedostupan.
„Mora da to smatrate važnim”, kaže Salman i prekriži noge.
„Da”, odgovori Saga.
„Mogu li vidjeti tu neobičnu fotografiju?” pita Pontus Salman svojim lakonskim, hladnim
tonom.
„Osim Palmcrone identificirali smo trgovca oružjem Raphaela Guidija”, objasni mu Joona.
„I Agathe al-Haji koja je vojna savjetnica predsjednika al-Bashira... ali četvrtu osobu nitko nije
prepoznao.”

156
 Joona izvadi fascikl, pruži mu plastičnu omotnicu s fotografijom. Saga pokaže na mutnu
osobu u kutu lože. Joona vidi njezin koncentrirani pogled, kako je spremna uhvatiti svaki pokret
živca, svaki drhtaj Pontusa Salmana kad počne lagati.
Salman ponovno obliže usnice, obrazi mu problijede, a onda se nasmiješi, kucne po
fotografiji i kaže:
„Pa to sam ja!”
„Vi?”
„Da”, Salman se nasmije tako da mu se vide dječji prednji zubi.
„Ali...
„Sastali smo se u Frankfurtu”, nastavi sa zadovoljnim osmijehom. „Slušali smo predivnu...
Ne sjećam se više što su svirali, mislim Beethovena...”
Joona pokuša shvatiti to iznenadno priznanje i kratko se nakašlje.
„Sasvim ste sigurni?“
„Da”, odgovori Salman.
„Onda je ta zagonetka riješena”, kaže Saga toplim tonom koji ni na koji način ne otkriva da
su se preračunali.
„Možda bih trebao tražiti posao u SOA-i”, našali se Salman.
„Zbog čega ste se sastali?” pita Joona. „Ako nam smijete reći?“
„Naravno”, nasmije se Salman dok gleda Joonu, „ta je fotografija snimljena u proljeće 2008.,
raspravljali smo o slanju municije za Sudan. Agathe al-Haji je pregovarala u ime njihove vlade. To
je područje trebalo stabilizirati nakon proglašenja mira 2005. godine. Pregovori su već bili u
zaključnoj fazi, ali onda je sav posao propao nakon ljeta 2009. Bili smo potreseni, mislim, jasno vam
je... I nakon toga naravno nismo imali nikakve veze sa Sudanom.”
Joona pogleda Sagu jer nema pojma što se dogodilo u ljeto 2009. godine. Njezino je lice
potpuno neutralno, pa on odluči da neće pitati.
„Koliko ste se puta sastali?” pita Joona.
„Samo jednom”, odgovori on. „Tako da je malo čudno da direktor ISP-a pije šampanjac.”
„A tako?” kaže Saga.
„Pa nismo imali što slaviti... ali, možda je samo bio žedan”, nasmiješi se Salman.

157
 50. Skrovište

PENELOPE I BJÖRN VIŠE NE ZNAJU koliko su se dugo u tišini skrivali u jednom dubokom utoru u
stijenama. Sve do druge noći sjedili su stisnuti ispod stabla jednog srušenog bora.
Više nisu imali snage bježati, bili su potpuno iscrpljeni i na izmaku snaga, ali spavali su u
smjenama kako bi netko uvijek bio na straži.
Ranije je njihov progonitelj uvijek točno znao kuda će krenuti, ali sada imaju osjećaj da im
više nije na tragu, već ga dugo nisu čuli što im je neobično. Onaj stravični osjećaj, ona ledena
slutnja da netko trči za njima, nestala je čim su napustili stazu koja je vodila prema gušće
naseljenom području, pa su i odlučili učiniti nešto što on nije mogao pretpostaviti, a to je krenuti
ravno u šumu, dalje od ljudi i obale.
Penelope nije sigurna je li uspjela ostaviti poruku na maminoj telefonskoj sekretarici.
Ali uskoro bi netko trebao pronaći Björnov brod, razmišlja ona. A onda će policija krenuti u
potragu. Jedino što trebaju učiniti je sakriti se tako da ih progonitelj ne pronađe.
Zaobljena stijena prekrivena je zelenom mahovinom, ali utori su goli i na nekoliko mjesta
kapa čista voda.
Polizali su vodu i ponovno se sakrili u sjenkama. Dan je bio vrlo vruć, sjedili su sasvim
mirno i dahtali, ali prema večeri, kad je drveće zaklonilo vruće sunce, ponovno su zaspali.
Penelope se snovi i sjećanja miješaju u glavi. Čuje Violu kako svira Blistaj, blistaj zvijezdo mala
na svojoj maloj frulici s naljepnicama koje označavaju gdje treba staviti prste i vidi je kako maže
kapke ružičastim sjenilom i uvlači obraze pred zrcalom.
Penelope naglo udahne i probudi se.
Björn je obgrlio koljena rukama i drhti.
Kako prolazi i treća noć više ne mogu izdržati, toliko su gladni i slabi da moraju napustiti
skrovište i krenuti dalje.
Već je gotovo jutro kad Björn i Penelope stignu do obale. Crvene zrake sunca već obasjavaju
rubove dugačkih oblaka koji sada užareno blistaju. Voda je mirna i svijetla u zoru. Dva grbava
labuda klize po površini jedan uz drugoga. Polako se kreću prema otvorenom moru usporenim
pokretima nogu.
Björn ispruži ruku da pomogne Penelope doći do vode. Koljena mu odjednom popuste od
umora, on posrne, posklizne se, ali se uhvati za jednu stijenu i ponovno uspravi. Penelope zuri
ispred sebe dok izuva cipele i zaveže vezice i prebaci cipele oko vrata.
„Dođi”, prošapće Björn. „Idemo plivati, nećemo misliti o tome, samo ćemo plivati.”
Penelope mu želi reći da čeka, nije sigurna da će imati snage za to, ali on je već krenuo prema vodi.
Ona zadrhti i pogleda prema drugoj strani otoka, u daljini stockholmskog arhipelaga.
Krene za njim, osjeti kako joj hladna voda obgrli zglobove i bedra. Dno je puno klizavog
kamenja, strmo se spušta u dubinu. Ne stigne oklijevati nego samo klizne u vodu za Björnom.
 Uz bolne ruke i tešku odjeću počne plivati prema suprotnoj obali. Björn je već daleko
odmakao.
Naporno je, svaki zamah ruku je gotovo neizdrživ, mišići traže odmor.
Pješčani sprud otočića Kymmendö nalazi se ispred njih. Ona maše umornim nogama, ide
dalje, održava se na površini. Odjednom je zaslijepe prve zrake sunca koje su izvirile iznad drveća i
prestane plivati. Nije je uhvatio grč nego ruke više nemaju snage, jednostavno su odustale. Radi se
o samo nekoliko sekundi, ali mokra odjeća je već počne povlačiti prema dnu prije nego što je ruke
ponovno počnu slušati. Kad izroni van i udahne jako je uplašena, adrenalin joj pumpa tijelom, diše
brzo i izgubila je orijentaciju, ogleda se oko sebe. Očajnički maše nogama i okreće se, pokuša se
obuzdati da ne zavrišti, a onda konačno ugleda Björnovu glavu kako poskakuje jedva se
održavajući na površini pedesetak metara dalje od nje. Penelope nastavi plivati, ali ne zna hoće li
imati snage doplivati do drugog otoka.
Cipele koje je objesila oko vrata joj otežavaju zamahe rukama, pokuša ih se riješiti, ali vezice
su se zaplele za križić koji nosi oko vrata. Tanki lančić odjednom pukne i križ nestane u dubini
vode, zajedno s cipelama.
Nastavi plivati, tijelo joj pulsira od lupanja srca, u daljini vidi Björna kako je ispuzao na
obalu.
Voda joj prsne u oči, a onda ugleda Björna kako se uspravio na obali. Gleda prema vodi da
vidi gdje je ona umjesto da se sakrije. Njihov progonitelj bi se upravo sada mogao nalaziti na
sjevernoj obali otoka Ornö ili bi mogao stajati negdje iza njih i promatrati područje dalekozorom.
Penelopini pokreti postaju sve sporiji i slabiji, osjeća kako su joj noge teške i usporene dok se
mliječna kiselina širi bedrenim mišićima. jedva pliva, ti zadnji metri joj se čine nedokučivima.
Björnov pogled je uplašen, kad se približila obali on ude u vodu po nju. Ponovno je skoro odustala,
ali zamahne rukama još nekoliko puta, pa još nekoliko i odjednom osjeti dno pod nogama. Björn
stoji u vodi, uhvati je za ruku i vuče, izvuče ju van na kamenu obalu.
„Moramo se sakriti”, dahće ona.
On joj pomogne da se dokopaju borova, ona ne osjeća noge i stopala, toliko joj je hladno da
sva drhti. Krenu dalje u šumu i stanu tek kad više ne mogu vidjeti more. Umorni se spuste na
mahovinu i grmlje borovnica i zagrle se sve dok im se disanje ne smiri.
„Ne možemo više ovako”, zacvili ona.
„Pomoći ćemo jedno drugome.“
„Smrzavam se, moramo pronaći suhu odjeću”, uspije Penelope izgovoriti dok cvokoće
priljubljena uz njegova naježena prsa.
On joj pomogne ustati i ukočenih nogu krenu dalje kroz šumu. Björnove mokre tenisice
šljapkaju sa svakim korakom. Penelopina blijeda stopala sjaje na tlu. Trenirka joj visi s tijela, mokra
i hladna. U tišini hodaju prema istoku, dalje od otoka Ornö. Nakon dvadeset minuta stigli su do
druge obale. Sunce je sada već visoko na nebu i zasljepljujuće svjetluca na glatkoj površini mora.
Toplije je. Penelope stane ispred teniske loptice koju je pronašla u visokoj travi. Žutozelena i čini joj
se vrlo neobična. Tek kad ponovno podigne pogled, ugleda kuću. Gotovo sakrivena iza gustih
nasada jorgovana nalazi se mala crvena kuća s lijepom verandom koja gleda na vodu. Zavjese su
navučene na svim prozorima, a u vrtu je mreža za spavanje bez jastuka. Travnjak je zarastao, a
jedna slomljena grana starog stabla jabuke leži ravno preko puteljka od svjetlosivih kamenih ploča.
„Nema nikog kod kuće”, prošapće Penelope.

159
 Došuljaju se do kuće još uvijek očekujući lavež psa ili ljutite povike. Zavire kroz procjepe u
zavjesama, hodaju okolo i oprezno pokušaju otvoriti ulazna vrata. Zaključana su, Penelope se
osvrne oko sebe.
„Moramo ući, moramo se odmoriti”, kaže Björn. „Morat ćemo razbiti prozor.”
Uza zid stoji jedna tegla u kojoj je posađen mali grm tankih, blijedozelenih listova. Penelope
osjeti slatkasti miris lavande kad se nagne prema naprijed i izvadi jedan kamenčić iz tegle. Kamen
je ustvari plastičan, a s donje strane se nalaze mala vratašca. Otvori ih, izvadi ključ i stavi plastični
kamen natrag u teglu.
Otključaju vrata i uđu u hodnik s podom od borovine. Penelope osjeća kako joj noge drhte,
samo što se ne sruši. Traži oslonac rukom. Zidovi su prekriveni baršunastim tapetama s uzorkom
medaljona. Penelope je toliko umorna i gladna da joj se kuća čini nestvarnom, kao kuća od
paprenjaka. Posvuda vise uokvirene fotografije s napisanim posvetama. Potpisi i pozdravi napisani
zlatnim flomasterom ili crnim tušem. Prepoznaju lica s televizije: Siewert Öholm, Bengt Bedrup,
Kjell Lönnå, Arne Hegerfors, Magnus Härenstam, Malena Ivarsson, Jakob Dahlin.
Krenu dalje, prođu kroz dnevnu sobu i uđu u kuhinju, pohlepno traže pogledom.
„Ne možemo ostati ovdje”, prošapće Penelope.
Björn priđe hladnjaku i otvori ga. Police su pune svježih namirnica. Kuća nije napuštena kao
što su mislili. Björn pogleda što ima, a onda izvadi sir, pola salame i tetrapak mlijeka. Penelope u
ostavi pronađe jedan francuski kruh i kutiju cornflakesa. Grozničavo rastrgaju kruh rukama,
dodaju si sir i gutaju ga velikim zalogajima zajedno s kruhom. Björn otpije nekoliko velikih gutljaja
mlijeka iz tetrapaka, euri mu iz kutova usana i niz vrat. Penelope jede salamu zajedno s
pahuljicama, uzme mlijeko od njega, popije malo, zagrcne se i nakašlje, a onda otpije još malo.
Nervozno se nasmiješe jedno drugome, odmaknu se od prozora i nastave jesti, a onda se smire.
„Moramo pronaći i suhu odjeću prije nego što nastavimo dalje”, kaže Penelope.
Dok traže po kući osjete kako im se tijelom širi neobičan, topao osjećaj od hrane koju su
pojeli. Tijelo se budi, srce snažno udara, želudac boli, krv teče žilama.
U najvećoj spavaćoj sobi sa staklenim vratima koja gledaju na vrt s jorgovanima, jedan zid
prekrivaju ugradbeni ormari sa zrcalima na vratima. Penelope požuri do njih i odmakne jedna
klizna vrata.
„Što je ovo?”
Veliki je ormar pun neobične odjeće. Zlatnih sakoa, crnih, šljokičastih steznika, tu je jedan
žuti smoking i jedna kratka, mekana bundica. Penelope je iznenađena i kopa po gomili
minijaturnih bikinija, prozirnih, s tigrastim i kamuflažnim uzorkom i kukičanih tangi.
Otvori druga vrata ormara i pronađe jednostavniju odjeću, majice, jakne i hlače. Brzo traži i
izvadi nekoliko komada. Teturajući skine mokru trenirku i bikini i izvuče se iz tijesne majice s
kapuljačom i prljavog gornjeg dijela bikinija.
Odjednom se ugleda u zrcalu. Cijelo joj je tijelo prekriveno modricama, kosa joj visi u crnim
rezancima, ima ranice po licu, posjekotine i modrice po nogama, jedna rana na bedru još uvijek
krvari, a kuk joj je izgreban nakon pada niz strminu.
Navuče zgužvane hlače od odijela, majicu kratkih rukava na kojoj piše „Jedite više kaše” i
pletenu vestu. Vesta je velika, doseže joj do koljena. Sad joj je tijelo još toplije i želi se opustiti.
Penelope odjednom zaplače, ali se brzo smiri, obriše suze s obraza i ode do hodnika potražiti
nekakve cipele. Pronađe plave buce i vrati se do spavaće sobe. Vidi kako je Björn sav blatan i
mokar, ali je samo navukao par ljubičastih baršunastih hlača preko sve te prljavštine. Stopala mu
160
užasno izgledaju, blatna i prepuna rana, dok hoda za njim ostaju krvavi otisci. Navuče plavu
majicu i uski plavi kožni sako širokih revera.
Penelopi ponovno krenu suze, sve jednostavno navre iz nje, preumorna je, nema snage
obuzdati plač. Sav strah od njihova bezglavog bijega sada je navro van.
„Što se to događa?” zajeca ona.
„Ne znam”, prošapće Björn.
„Nismo mu vidjeli lice. Što hoće od nas? Što uopće hoće? Ništa ne razumijem. Zašto nas
lovi? Zašto nam želi nauditi?”
Obriše suze rukavom.
„Mislim”, nastavi, „mislim... možda je Viola nešto napravila, nešto glupo. Jer znaš da je
njezin dečko, Sergej, onaj s kojim je prekinula, možda neki kriminalac, znam da je radio kao
izbacivač.“
„Penny...“
„Mislim, Viola, ona je tako... možda je učinila nešto što se ne smije.”
„Nije”, prošapće Björn.
„Kako to misliš nije, ništa ne znamo, ne moraš me tješiti.“
„Moram...“
„Taj tip koji nas slijedi... možda samo želi razgovarati s nama. Znam da to nije istina, ali
mislim... ne znam što da mislim.“
„Penny”, kaže Björn ozbiljno. „Sve što se dogodilo je moja krivica.”
Pogleda je. Oči su mu zakrvavljene, obrazi rumeni nasuprot blijede kože.
„Što? Što to govoriš?” pita ona tiho.
On polako proguta knedlu, a onda krene objašnjavati:
„Napravio sam nešto užasno glupo, Penny.”
„Što si napravio?”
„Ona fotografija”, odgovori on.
„Sve je to zbog one fotografije.”
„Koje fotografije? One s Palmcronom i Raphaelom Guidijem?”
„Da, kontaktirao sam Palmcronu”, prizna joj Björn.
„Rekao sam mu da imam fotografiju i da hoću novac, ali...”
„Ne”, prošapće ona odmah.
Penelope zuri u njega i počne uzmicati, slučajno sruši noćni ormarić na kojem je stajala čaša
vode i radio-budilica.
„Penny...“
„Ne, šuti”, poviče ona.
„Ne razumijem. Što to govoriš? Ma što to govoriš? Nisi... nisi... pa ti nisi normalan,
ucjenjivao si Palmcronu? Iskoristio si...“
„Slušaj me! Požalio sam, to nije bilo u redu, znam to, dobio je sliku, poslao sam mu sliku.”
Nastupi tišina. Penelope pokušava shvatiti što je upravo čula. U glavi joj vlada kaos. Nastoji
shvatiti što joj je to Björn upravo priznao.
„To je moja fotografija”, kaže polagano dok se pokušava sabrati.

161
 „Mogla bi biti važna. Možda to i je važna fotografija. Dobila sam je u povjerenju, netko
možda zna nešto o...“
„Samo sam htio izbjeći da moram prodati brod”, prošapće on i izgleda kao da će zaplakati.
„Ali ne razumijem... i poslao si fotografiju Palmcroni?“
„Zato što sam bio prisiljen, Penny, shvatio sam da sam krivo postupio... morao sam mu dati
fotografiju.“
„Ali... meni treba ta fotografija”, kaže ona. „Kako ti to nije jasno? Što ako me nazove ta osoba
čija je fotografija i hoće je natrag? Tu se radi o ozbiljnim stvarima, švedskom izvozu oružja. Ne radi
se o tvom novcu, to nema nikakve veze s nama, to su ozbiljne stvari, Björn.”
Penelope ga gleda sva očajna, glas joj postaje sve kreštaviji:
„Radi se o ljudima, o njihovim životima. Razočarana sam”, kaže teškim glasom. „Tako sam
jebeno ljuta na tebe, mogla bih te izmlatiti, ali sad nemam snage.”
„Ali, Penny, nisam znao”, kaže on. „Kako sam to mogao znati? Ništa mi nisi rekla, rekla si
da je fotografija neugodna za Palmcronu, nisi rekla da...“
„Koje to veze ime”, prekine ga ona.
„Mislio sam samo...“
„Začepi!” zaurla ona. „Ne želim čuti tvoje izvlačenje, ti si ucjenjivač, najobičniji pohlepni
ucjenjivač, ne poznajem te, ni ti ne poznaš mene.”
Ona utihne i ostanu tako stajati gledajući jedno u drugo. Preko vode se začuje krik jednog
galeba kojemu se onda pridruži još nekoliko, poput prigovarajućeg eha.
„Moramo dalje”, kaže Björn slabašno.
Penelope kimne i u sljedećoj sekundi začuje kako se otvaraju ulazna vrata. Nisu se ni
pogledali, nego se samo automatski počeli povlačiti prema natrag, u spavaću sobu. Čuju kako je
netko ušao unutra, njegove korake. Björn pokuša otvoriti vrata koja vode u vrt, ali zaključana su.
Penelope drhtavim rukama otkvači kukice da otvori prozor, ali prekasno je za bijeg.

162
 51. Onaj koji pobijedi

PENELOPE NAGLO UDAHNE. Muškarac stoji na vratima spavaće sobe. Björn traži nešto što bi mogao
koristiti kao oružje.
„Kog vraga tu radite?” pita ih muškarac promuklim glasom.
Penelope shvati da to nije njihov progonitelj, nego vjerojatno vlasnik kuće. Radi se o niskom,
podebljem, korpulentnom muškarcu. Njegovo lice joj je nekako poznato, kao da ga je nekada
davno poznavala.
„Narkići?” pita on zainteresirano.
Odjednom joj sine tko je to. Provalili su u kuću Ossiana Wallenberga. Prije deset godina bio
je vrlo popularan televizijski voditelj zabavnih emisija koje su se prikazivale vikendom – Zlatni
petak, Uz zidove, Lavüa večer. Ossian Wallenberg je obično vodio natjecanja s gostima i nagradama
iza svjetlucavih paravana. Svaki Zlatni petak završavao je na isti način – Ossian bi pokušao podići
svog gosta. Nasmiješen i crvenog lica. Penelope se sjeća kako ga je kad je bila dijete vidjela kako
diže majku Terezu. Ta krhka starica izgledala je sasvim preplašeno. Ossian Wallenberg je bio
poznat po svojoj zlatnoj kosi, ekstravagantnoj odjeći, ali i po svojoj proračunatoj zlobi.
„Imali smo nesreću”, kaže Björn. „Trebali bismo nazvati policiju.”
„A tako”, kaže Ossian ravnodušno.
„Nažalost imam samo mobitel.“
„Možete li nam ga posuditi, hitno je.”
Ossian izvadi svoj mobitel, pogleda ga, a onda ga isključi.
„Što to radite?” pita Penelope.
„Radim što hoću”, odgovori on.
„Ali stvarno bismo trebali vaš telefon”, kaže ona.
„Onda vam treba moj pin”, nasmiješi se Ossian.
„Što to radite?”
Naslonio se na vratnice i promatra ih.
„Zamisli da su neki narkići našli put ovamo, do maloga mene.“
„Nismo mi...“
„Koga briga”, prekine je Ossian.
„Ma daj, idemo”, kaže Penelope Björnu.
Želi krenuti, ali Björn izgleda vrlo umorno, obrazi i usnice su mu blijedi, pridržava se rukom
za zid.
„Ispričavamo se što smo vam ušli u kuću”, kaže Björn. „Platit ćemo vam za ovo što smo
uzeli, ali sada nam stvarno treba vaš mobitel, situacija je kritična i...“
„A kako se ti zoveš?” prekine ga Ossian uz osmijeh.
163
 „Björn.”
„Lijepo izgledaš u tom sakou, Björn, ali zar nisi vidio kravatu? Uz taj sako ide i kravata.”
Ossian priđe ormaru i izvadi plavu kožnu kravatu iste nijanse kao i sako i polako je zaveže
Björnu oko vrata.
„Vi možete nazvati policiju”, kaže Penelope. „Recite da ste uhvatili dvoje provalnika.“
„To nije cool”, odgovori Ossian potišteno.
„Što ustvari hoćete?” pita ona.
On se odmakne nekoliko koraka od njih i promotri ih.
„Ne sviđa mi se ona”, kaže Ossian Björnu. „Ali ti si lijep i fino izgledaš u mom sakou. Ona
može zadržati tu ružnu vestu. Zar ne izgleda kao sova? I ne izgleda kao Šveđanka nego...“
„Prestani”, kaže Björn.
Ossian mu priđe ljutitog izraza lica i zamahne pesnicom Björnu ispred lica.
„Znam tko si ti”, kaže Penelope.
„Dobro”, nasmiješi se Ossian.
Björn upitno pogleda nju, a onda muškarca. Penelope osjeti mučninu i sjedne na krevet i
pokuša mirno disati.
„Čekaj malo”, kaže Ossian.
„I ja tebe znam... vidio sam te na televiziji.“
„Sudjelovala sam u nekoliko televizijskih rasprava...“
„A sad si mrtva”, kaže on uz osmijeh.
Cijelo tijelo joj postane napeto i oprezno kad je čula te neobične riječi. Pokuša shvatiti na što
on to cilja dok pogledom traži kako bi pobjegla.
Björn stoji uza zid i odjednom se skljoka na pod. Lice mu je sasvim bijelo, ništa ne uspijeva
reći.
„Ako nam ne želite pomoći”, kaže Penelope. „Onda ćemo pitati nekoga drugoga tko...“
„Želim, naravno da želim”, prekine je on.
Ossian izađe u hodnik, a onda se vrati s plastičnom vrećicom, izvadi šteku cigareta i
večernje novine. Baci novine na krevet i odnese cigarete i vrećicu u kuhinju. Na naslovnici novina
Penelope vidi svoju sliku, veću sliku Viole i sliku Björna. Preko Violine slike piše „mrtva”, a preko
njihovih „nestali”.
Drama na brodu – tri moguće žrtve, glasi naslov.
Penelope pomisli na svoju mamu, zamisli je izvan sebe od straha, uplakanu. Sasvim
nepomičnu, kako se obgrlila rukama, kao onda u zatvoru.
Pod zaškripi i Ossian Wallenberg ponovno uđe u sobu.
„Natjecat ćemo se”, kaže uzbuđeno.
„Kako to misliš...“
„E, baš sam raspoložen za natjecanje!“
„Natjecanje?” procijedi Björn s nesigurnim izrazom lica.
„Zar ne znaš što je natjecanje?“
„Znam, ali...”
Penelope gleda Ossiana i shvati koliko su ranjivi sve dok nitko ne zna jesu li još uvijek živi,
dok se još uvijek ne zna što se dogodilo. Mogao bi ih ubiti jer ionako svi misle da su mrtvi.
164
„Želi dokazati kako ima moć nad nama”, kaže Penelope.
„Ako pristanemo, hoćeš li nam dati mobitel i pin?” pita Björn.
„Ako pobijedite”, odgovori Ossian dok ih promatra blistavim očima.
„A ako izgubimo?” pita Penelope.

165
 52. Poruka

AXEL RIESSEN PRIĐE PROZORU blagovaonice, zastane i pogleda preko grmlja ruža prema željeznoj
ogradi uz ulicu i stepenice koje vode do crkve.
U trenutku kad potpiše ugovor o zaposlenju preuzet će sve zadatke i obaveze pokojnog
Carla Palmcrone.
Nasmiješi se kad pomisli kako se život zna promijeniti, a onda se odjednom sjeti da je
zaboravio na Beverly. Odmah mu se želudac stisne. Jednom je rekla da ide do trgovine, ali kad se
nakon četiri sata još nije vratila, krenuo ju je tražiti. Dva sata kasnije pronašao ju je u jednoj šupi
ispred muzeja zvjezdarnice. Bila je vrlo zbunjena, smrdjela po alkoholu i bila bez gaćica. Netko joj
je zalijepio žvakaću gumu u kosu.
Rekla je da je u parku upoznala neke dečke.
„Bacali su kamenje na ozlijeđenu grlicu”, objasnila je Beverly. „Pa sam mislila da će prestati
ako im dam novac. Ali imala sam samo dvanaest kruna. To nije bilo dosta. Htjeli su da onda nešto
učinim. Rekli su da će zgaziti grlicu ako to ne učinim.”
Utihnula je. Oči su joj zasuzile.
„Nisam htjela”, prošaptala je. „Ali bilo mi je tako žao ptice.”
Axel izvadi mobitel i nazove njezin broj. Dok zvoni on pogledom prelazi preko ulice, preko
zgrade u kojoj je prije bilo kinesko veleposlanstvo i sve do one tamne kuće u kojoj se nalazi
švedska središnjica katoličke mreže Opus Dei.
Braća Axel i Robert Riessen dijele veliku kuću u ulici Bragevägen.
Kuća se nalazi usred Lärkstadena, ekskluzivnog dijela grada između Östermalma i
Vasastana gdje kuće sve sliče jedna na drugu, poput braće. Kuća obitelji Riessen sastoji se od dva
velika odvojena stana, svaki na tri etaže.
Njihov otac Erloff Riessen, koji je umro prije dvadeset godina, bio je veleposlanik u Parizu, a
onda i Londonu, dok je njihov stric Torleif Riessen bio vrhunski pijanist koji je nastupao u
Symphony Hallu u Bostonu i Grosser Musikvereinsaal u Beču. Plemenitaška obitelj Riessen
velikim se dijelom sastojala od diplomata i filharmoničara. Zanimanja koja u osnovi imaju mnogo
toga zajedničkog — oba zahtijevaju veliku poslušnost i predanost.
Bračni par Alice i Erloff Riessen imao je Čudan, ali logičan dogovor. Rano su odlučili da će
se njihov stariji sin Axel posvetiti glazbi, dok će mladi sin Robert krenuti očevim stopama u
diplomaciju. Ali taj se dogovor naglo preokrenuo kad je Axel počinio tu sudbonosnu grešku. Bilo
mu je sedamnaest godina kad je bio prisiljen prestati se baviti glazbom. Poslan je u vojnu
akademiju, a Robert je preuzeo glazbenu karijeru. Axel je prihvatio svoju kaznu, smatrao ju je
poštenom i odonda nije svirao violinu.
Nakon toga što se dogodilo, tog tužnog dana prije trideset i četiri godine, majka je prekinula
svaki kontakt sa sinom. Čak i kad je ležala na samrtnoj postelji nije ga htjela vidjeti.
 Kašljući, Beverly se konačno javi nakon što joj je mobitel zazvonio devet puta.
„Halo?“
„Gdje si?”
„Tu..”
Okrenula je lice od slušalice tako da nije čuo nastavak.
„Ne čujem te”, kaže on i od stresa mu glas zvuči grubo i napeto.
„Zašto si ljut?“
„Reci mi gdje si”, moli je on.
„Ma što ti je”, kaže ona i nasmije se. „Pa tu sam, u svom stanu. Što nije u redu?“
„Samo sam se zabrinuo.”
„Otkud ti te gluposti, upravo se spremam gledati emisiju o princezi Victoriji.”
Ona prekine vezu, a on ostane s mobitelom na uhu još uvijek zabrinut zbog njezinog
sumnjivog tona.
Pogleda mobitel i pomisli da bi je možda trebao ponovno nazvati. Odjednom mobitel
zazvoni, on se trgne i javi:
„Riessen.“
„Dobar dan, Jörgen Grünlicht na telefonu.”
„Dobar dan”, kaže Axel pomalo upitnim tonom.
„Kako je prošao sastanak s referentnom grupom?”
„Činio mi se vrlo korisnim”, odgovori Axel.
„Nadam se da ste dali prioritet Keniji.“
„I konačnoj potvrdi od strane Nizozemske”, kaže Axel. „Puno je toga bilo na dnevnom redu
i ne želim donijeti odluku prije nego što sve pozornije proučim...“
„Ali Kenija”, prekine ga Jörgen Grünlicht. „Zar još niste potpisali dozvolu za izvoz? Pontus
Salman mi sjedi za vratom i gnjavi me zašto se to razvlači. To je prokleto veliki posao koji već
kasni. ISP im je dao pozitivnu preliminarnu ocjenu tako da su mogli krenuti s kompletnom
proizvodnjom. Sad je to gotovo, idu iz Trollhättana za luku u Göteborgu, brodovlasnik dolazi sutra
kontejnerskim brodom iz Paname, tijekom dana sve utovare, a sljedeći su dan spremni utovariti
municiju.”
„Jörgene, sve mi je to jasno, pregledao sam papire i... naravno da ću potpisati, ali tek sam
stupio na položaj i važno mi je da budem temeljit.”
„Ali i ja sam pregledao cijeli taj posao”, kaže Jörgen Grünlicht oštrim tonom. „I nisam
pronašao nikakvih nejasnoća.”
„Ne, ali...” .
„Gdje ste sada?“
„Kod kuće”, kaže Axel upitnim glasom.
„Poslat ću vam dokumente po kuriru”, kaže Jörgen Grünlicht kratko.
„Kurir će pričekati da ih potpišete tako da ne gubimo više vremena.“
„Ne, pregledat ću ih sutra.”
Dvadeset minuta kasnije Axel ode u hodnik da otvori vrata kuriru Jörgena Grünlichta. Muči
ga što ovaj toliko inzistira, ali ne vidi nikakvog razloga da još odugovlači.

167
 53. Potpis

AXEL OTVORI VRATA i pozdravi kurira na biciklu. U kuću navre topli zrak i tutnjanje glazbe koja
dopire sa zabave arhitektonskog fakulteta za kraj godine.
Uzme fascikl i odjednom mu bude neugodno potpisati ugovor pred kurirom, kao da je
netko tko će bilo što učiniti kad ga se dovoljno pritisne.
„Samo malo”, kaže Axel i ostavi kurira da stoji u hodniku.
Vrati se hodnikom, a onda skrene lijevo, pokraj donje knjižnice i do kuhinje. Prođe pokraj
blistavih radnih ploha od tamnog kamena, crnih ormarića koji se presijavaju i priđe hladnjaku s
dvoja vrata i aparatom za led. Izvadi malu bocu mineralne vode i malo popije, otpusti kravatu i
sjedne za visoki šank i otvori fascikl.
Čini se da je sve u redu, svi dodaci su tu, izjava Vijeća za kontrolu izvoza, klasifikacija,
pozitivna preliminarna ocjena, kopije iz Ministarstva vanjskih poslova i izvještaj o ponudi.
Proučava dokument koji se tiče dozvole za izvoz, odlučujući dokument, lista sve dok ne
dođe do linije na koju se mora potpisati generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode.
Tijelom mu prođe drhtavica.
Velik je to posao, važan za državnu trgovinu, rutinski posao koji kasni zbog samoubojstva
Carla Palmcrone. jasno mu je da je Pontus Salman u vrlo nezgodnoj situaciji, posao bi mu mogao
iskliznuti iz ruku ako se i dalje bude odugovlačilo s potpisivanjem ugovora.
Ali istovremeno shvati da ga prisiljavaju da dopusti izvoz municije za Keniju, iako osobno
ne može jamčiti da je to ispravna odluka.
Axel je odlučio i odmah se bolje osjeća.
Posvetit će nekoliko sljedećih dana ovom poslu, a onda će potpisati dozvolu.
Potpisat će, zna to, ali ne još. Nije ga briga što će biti ljuti i uznemireni. Ipak je on taj koji
odlučuje, on je generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode.
Uzme kemijsku olovku i na liniju koja je predviđena za njegov potpis nacrta veselog
čovječuljka koji nešto govori.
Axel se vrati do hodnika s ozbiljnim izrazom lica, preda fascikl kuriru, a onda se popne
stepenicama do salona. Zanima ga je li Beverly stvarno tamo ili mu se nije usudila reći da se
išuljala van.
Što ako se išulja van i nestane.
Axel uzme daljinski upravljač sa stolića i stavi kompilaciju ranih pjesama Davida Bowieja.
Stereo izgleda poput staklenog poklopca koji blijedo sjaji. Bežični je, a zvučnici su instalirani
u zidovima i potpuno nevidljivi.
Axel ode do vitrine, otvori zaobljena staklena vrata i pogleda blistave boce.
Nakratko oklijeva, a onda izvadi numeriranu bocu viskija Hazelburn iz Springbank
Distillery. Destilerija se nalazi u okolini Campbeltowna u Škotskoj. Axel je bio tamo i sjeća se
stotinu godina stare bačve koja se još uvijek koristi. Trošna je i obojena crvenom bojom, nema čak
ni poklopca.
Axel Riessen odčepi bocu i pomiriše viski: duboko zemljan i taman poput neba kojega
paraju munje. Ponovno začepi bocu, stavi je natrag na policu i čuje kako je stereo izabrao pjesmu s
ploče Hunky Dory.
But her friend is nowhere to be seen. Now she walks through her sunken dream, to the seat with the
clearest view, and she's hooked to the silver screen, pjeva David Bowie.
Vrata bratova stana se zalupe. Axel pogleda kroz velike prozore koji gledaju na uski vrt.
Pomisli da će Robert možda doći do njega i u tom trenutku začuje kucanje na vratima.
„Uđi”, vikne bratu.
Robert otvori vrata i uđe u salon zabrinutog izraza lica.
„Znam da slušaš to smeće samo da mi se narugaš...”
Axel se nasmiješi i zapjeva:
Take a look at the Lawman, heating up the wrong guy. Oh man! Wonder if he'll ever know: he's in
the best selling show...
Brat malo zapleše, a onda priđe otvorenoj vitrini i pogleda boce s viskijem.
„Izvoli, posluži se”, kaže Axel mrzovoljno.
„Hoćeš li pogledati mog Strossera - mogu li ovo na trenutak ugasiti?”
Axel slegne ramenima, Robert stisne dugme za pauzu i glazba se stiša, a onda nježno sasvim
nestane.
„Već si gotov sa Strosserom?
„Radio sam cijelu noć”, odgovori Robert uz široki osmijeh. „Jutros sam stavio žice.”
Nastupi tišina. Njihova je majka dugo bila sigurna da će Axel biti slavni violinist. Alice
Riessen je također bila profesionalna glazbenica, deset je godina svirala drugu violinu u orkestru
stockholmske opere i otvoreno favorizirala svog prvog sina.
Svemu je došao kraj kad je Axel studirao na Muzičkoj akademiji i postao jedan od troje
finalista na natjecanju Johan Berwald za mlade soliste koji se smatra ulaznim vratima za svjetsku
elitu.
Nakon natjecanja Axel se u potpunosti prestao baviti glazbom i krenuo u vojnu akademiju u
Karlsborgu. Njegov mladi brat Robert morao je preuzeti mjesto glazbenika u obitelji. Kao i većina
mladih koji su prošli izobrazbu na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, Robert nikada nije postao
vrhunski violinist. Ali svirao je u jednom komornom orkestru i postao cijenjeni graditelj violina
koji je dobivao narudžbe iz cijelog svijeta.
„Pokaži mi je”, kaže Axel nakon kratke šutnje.
Robert kimne i ode po instrument, usku violinu lakiranu vatreno crveno s dnom od
prugastog javora.
Stane pred brata i počne svirati vibrirajuću melodiju Béle Bartóka koju je skladatelj napisao
na putovanju po Mađarskoj. Axel je oduvijek volio Bartóka. Bio je otvoreni protivnik nacizma i bio
prisiljen napustiti svoju zemlju. Kao skladatelj, on je mislilac kojemu ponekad uspije dočarati
trenutke sreće. To je melankolična narodna glazba medu rasistima nakon katastrofe, razmišlja Axel
kad je Robert odsvirao komad.
„Zvuči prilično dobro”, kaže Axel. „Ali moraš pomaknuti dušicu naprijed jer inače zvuči
pomalo gluho...”
169
 Bratovo lice odmah postane hladno.
„Daniel Strosser je rekao da... hoće da tako zvuči”, objasni kratko. „Hoće da mu violina
zvuči kao mlada Birgit Nilsson.“
„Onda svakako moraš pomaknuti dušicu naprijed”, nasmiješi se Axel.
„Ne znaš ti to, samo sam htio...“
„Jer sve drugo je apsolutno divno”, Axel brzo doda.
„Pa čuješ zvuk - suh i oštar i...”
„Nisam ništa negativno rekao o zvuku”, nastavi Axel.
„Samo sam rekao da u samom središtu zvuka ima nešto što nije živo i što...
„Živo? Naručitelj instrumenta je veliki poznavatelj Bartóka”, nastavi Robert. „Pričamo o
Bartóku, nije to Bowie.“
„Možda sam krivo čuo”, kaže Axel tiho.
Robert otvori usta da mu odgovori, ali se zaustavi kad čuje svoju ženu Anette kako kuca na
vrata.
Ona otvori vrata i nasmiješi se kad ga vidi kako sjedi s violinom.
„Jesi li isprobao svog Strossera?” pita puna očekivanja.
„Da”, odgovori Robert suho. „Ali Axelu se ne sviđa.”
„To nije istina”, kaže Axel. „Sasvim sam siguran da će klijent biti vrlo zadovoljan. Ono o
čemu sam govorio je možda samo u mojoj glavi...“
„Ne slušaj ga, ne zna on ništa”, kaže Anette naživcirano. Robert želi krenuti i odvesti ženu
sa sobom, ne želi predstavu, ali ona krene prema Axelu.
„Priznaj da si izmislio tu grešku”, zakriješti ona.
„Nije to nikakva greška, samo dušica...”
„A kad si ti zadnji put svirao? Prije trideset, četrdeset godina? Tad si bio samo dijete. Mislim
da bi se trebao ispričati.“
„Ma pusti”, kaže Robert.
„Ispričaj se”, zahtijeva ona.
„OK, ispričavam se”, kaže Axel i osjeti kako se zarumenio.
„Zato što si lagao”, nastavi ona. „Zato što si lagao jer ne želiš pohvaliti Robertovu novu
violinu.“
„Ispričavam se za to.”
Axel ponovno uključi svoju glazbu i to prilično glasno. Isprva zvuči kao obično nabadanje
dvije neuštimane gitare i pjevača koji slabašnim glasom pokušava pogoditi pravi ton: Goodbye love,
goodbye love...
Anette promrmlja nešto o tome kako Axel uopće nije nadaren, ali onda joj Robert kaže da
prestane i odvuče je iz sobe. Axel još pojača ton i bubnjevi i bas preokrenu pjesmu i sad zvuči kako
treba: Didn't know what time it was, the lights were low oh oh. I leaned back on my radio ah oh.
Axel zatvori oči i osjeti žarenje pod kapcima. Već je jako umoran. Ponekad odspava samo
pola sata, a ponekad uopće ne zaspe iako Beverly leži uz njega. Tada se obično zamota u deku i
sjedne na ostakljenu verandu s pogledom na lijepo drveće u dvorištu u vlažnom svjetlu zore.
Naravno, Axel Riessen sluti o čemu bi mogao ovisiti njegov problem. Zažmiri i vrati se u mislima u
te dane koji su mu promijenili život.

170
 54. Natjecanje

PENELOPE I BJÖRN POGLEDAJU jedno drugo umornim, ozbiljnim očima. Kroz zatvorena vrata čuju
kako Ossian Wallenberg pjeva Želite li vidjeti zvijezdu Zare Leander dok razmješta namještaj.
„Možemo ga savladati”, prošapće Penelope.
„Možda.”
„Moramo pokušati.”
„A onda, što ćemo onda? Zar ćemo ga mučiti da nam dâ pin?“
„Mislim da bi nam rekao pin čim se odnosi snaga promijene”, kaže Penelope.
„A ako nam ne kaže?”
Ona priđe prozoru teturajući od umora i počne ga otvarati. Prsti su joj izranjavani i slabi.
Zastane i promotri vlastite ruke na svjetlosti, vidi prljavštinu ispod slomljenih noktiju, prste sive od
zemlje i blata, prekrivene skorenom krvi iz mnogobrojnih rana.
„Ovdje nećemo dobiti pomoć, moramo dalje”, kaže ona.
„Ako odemo dalje obalom...” Utihne kad pogleda Björna koji pogrbljen sjedi na rubu
kreveta u plavom kožnom sakou.
„Dobro”, kaže on. „Idi.“
„Neću te ostaviti.”
„Ali ja ne mogu Penny”, kaže ne podižući glavu. „Moje noge, neću moći trčati, mogao bih
možda pola sata hodati, ali rane mi još uvijek krvare.“
„Pomoći ću ti.“
„Možda na otoku nema više telefona, to ne znamo, nemamo pojma.”
„Ne namjeravam sudjelovati u njegovoj odvratnoj...”
„Penny, mi... moramo nazvati policiju, moramo dobiti njegov mobitel.”
Ossian otvori vrata uz široki osmijeh. Odjeven je u sako leopard uzorka, a oko struka mu je
zavezana krpa istog uzorka. Teatralnim pokretima pokaže im da odu do velike sofe. Zastori su
navučeni i odgurao je namještaj uza zidove tako da se može slobodno kretati po sobi. Ode do dvije
podne lampe, stane obasjan njihovom svjetlošću i okrene se.
„Dragi slavljenici, vrijeme leti kad se zabavljamo”, kaže on i namigne. „Već je došlo vrijeme
za natjecanje i ovo su naši večerašnji slavni gosti. Prljava komunistica i njezin malodobni ljubavnik.
Neskladan par, ako mene pitate. Vještica i mladić isklesanog torza.”
Ossian se nasmije i napne mišiće pred imaginarnom kamerom.
„Idemo!” poviče Ossian i trči na mjestu. „Krećemo! Jeste li spremni, prsti na tipkama? Na
redu je... Boca istine! Ossian Wallenberg izaziva - Vješticu i Komada!”
Ossian stavi praznu bocu vina na pod i zavrti je. Okrene se nekoliko puta, a onda se
zaustavi, grlić pokazuje prema Björnu.
 „Komad!” poviče Ossian uz osmijeh. „Komad nastupa prvi! Evo pitanja: Jesi li spreman reći
istinu i ništa drugo do istine?”
„Apsolutno”, uzdahne Björn.
Ossianu kap znoja padne s vrha nosa dok otvara kuvertu i glasno čita:
„Na koga misliš dok se seksaš s Vješticom?”
„Jako smiješno”, promrmlja Penelope.
„Daš mi mobitel ako odgovorim?” pita Björn sabrano.
Ossian djetinjasto napući usnice i odmahne glavom.
„Ne, ali ako publika vjeruje da govoriš istinu, dobit ćeš prvi broj pina.“
„A ako neću odgovoriti?“
„Onda se natječeš protiv mene i publika bira”, kaže Ossian. „Vrijeme nam teče, tik, tak, tik,
tak. Pet, četiri, tri, dva...”
Penelope gleda u Björna pod tim jakim svjetlom, njegovo prljavo lice, bradu i kosu koja visi
u rezancima. Nosnice su mu crne od skorene krvi, a oči umorne i zakrvavljene.
„Mislim na Penelope dok se seksamo”, odgovori Björn tiho.
Ossian poviče buuuu, složi zgađen izraz lica i otrči pod svjetlost lampi.
„Trebao si reći istinu”, zaurla. „Ovo nije ni blizu istini. Nitko u publici ne vjeruje da misliš
na Vješticu kad se seksate. To će biti jedan, dva, tri minus boda za Komada.”
Ponovno zavrti bocu koja odmah stane i ovoga je puta grlić okrenut prema Penelope.
„O joj joj”, poviče Ossian. „Posebno pitanje! A što to znači? Točno! Odmah zadatak. Nema
odugovlačenja. Odmah u akciju! Otvorit ću prozorčić da čujem što će mi nilski konj šapnuti.”
Ossian uzme sa stola malog nilskog konja izrađenog od tamnog, lakiranog drveta i drži ga
uz uho, sluša i kima glavom.
„Misliš na Vješticu?” pita i ponovno sluša. „Razumijem, gospodine nilski konju. Da. Puno
vam hvala.”
Ossian oprezno spusti nilskog konja i smiješeći se okrene se prema Penelope.
„Vještica će se natjecati s Ossianom! A tema je striptiz! Ako zapališ publiku bolje od Ossiana,
dobit ćeš cijeli pin - ako ne, onda te Komad mora šutnuti u guzicu što jače može.”
Ossian odskakuće do glazbene linije, stisne jedno dugme i nakon nekog vremena začuje se
Teach me Tzyer.
„Ovakvo sam natjecanje jednom izgubio od Loe Falkmana”, prošapće Ossian teatralno dok
njiše bokovima u ritmu muzike.
Penelope ustane sa sofe, približi mu se za korak, a onda ostane stajati tako u bucama,
hlačama od odijela na tanke pruge i u velikoj, pletenoj vesti.
„Hoćeš da se skinem?” pita ona. „O tome se radi? Hoćeš me vidjeti golu?”
Ossian prestane pjevati, zastane, razočarano razvuče usnice i ledeno je pogleda prije nego
što odgovori.
„Da me zanima pička neke kurvice izbjeglice, onda bih si naručio jednu preko interneta.”
„A što te onda zanima?”
Ossian joj opali jak šamar. Ona zatetura, skoro padne, ali se ipak održi na nogama.
„Bit ćeš pristojna”, kaže on ozbiljno.
„OK”, promrmlja ona.
172
 Uglovi usana mu se na sekundu razvuku u osmijeh, a onda joj objasni:
„Ja sam osoba koja se natječe s poznatima s televizije... a tebe sam vidio samo na trenutak
prije nego što sam stigao prebaciti na drugi program.
Ona pogleda njegovo zacrvenjeno, uspaljeno lice.
„Ti nam ne misliš dati mobitel, zar ne?”
„Obećavam, pravila su pravila, dobit ćete ga, ali moram ja prvo dobiti ono što hoću”,
odgovori on brzo.
„Ti znaš da se nalazimo u kritičnoj situaciji i iskorištavaš to zato...“
„Da, iskorištavam”, zavrišti on.
„OK, nema veze, ajde, malo ćemo se skidati, a onda mi daš mobitel.”
Ona okrene leđa Ossianu, skine vestu i majicu. Jako svjetlo obasjava ogrebotine po
lopaticama i bokovima, modrice i prljavštinu. Okrene se i prekrije grudi rukama.
Björn zaplješće i zazviždi, pogled mu je tužan. Ossian je sav znojan u licu, pogleda Penelope,
a onda stane osvijetljen ispred Björna. Vrti bokovima, a onda odjednom strgne krpu s bokova,
okrene je i provuče između nogu, a onda baci na Björna. Ossian mu dobaci poljubac i pokaže
rukom da će ga nazvati.
Björn ponovno zaplješće, glasnije zazviždi i nastavi pljeskati dok gleda kako Penelope
uzima šipku od lijevanog željeza sa stalka pokraj kamina.
Lopatica za skupljanje pepela se zanjiše i zazveči kad udari o velika kliješta.
Ossian pleše poskakujući u zlatnim, šljokičastim gaćama.
Penelope uhvati šipku objema rukama dok se približava Ossianu iza leda. Ossian njiše
bokovima ispred Björna.
„Na koljena”, kaže Björnu šapatom. „Na koljena, Komad!”
Penelope podigne tu tešku šipku i udari ga preko bedara što jače može. Udarac odjekne i
Ossian se sruši i zaurla. Drži se za bedro, kotrlja se po podu od bola i tuli. Penelope nastavi ravno
dalje do sterea, razbija ga uz četiri jaka udarca dok konačno ne nastupi tišina.
Ossian sada nepomično leži, ubrzano diše i cvili. Ona mu priđe i on je uplašeno pogleda.
Ona ostane tako stajati neko vrijeme. Teška se šipka od lijevanog željeza polagano njiše u njezinoj
desnoj ruci.
„Gospodin nilski konj mi je šapnuo da mi moraš dati mobitel i pin”, kaže mirno.

173
 55. Policija

U KUĆICI OSSIANA WALLENBERGA je jako vruće i zagušljivo. Björn stalno ustaje sa stolca, odlazi do
prozora i gleda prema vodi i molu. Penelope sjedi na sofi s mobitelom u ruci i čeka da je policija
nazove. Zaprimili su njezin poziv u pomoć i obećali da će je nazvati na taj broj kad im se približi
brod Pomorske policije. Ossian sjedi u fotelji držeći Veliku čašu viskija i promatra ih. Popio je
tablete protiv bolova i prigušenim glasom rekao da će preživjeti.
Penelope gleda u mobitel, vidi da je signal sve slabiji, ali je još uvijek tu. Policija će uskoro
nazvati. Nasloni se. Užasno je zagušljivo. Majica joj je mokra od znoja. Zatvori oči i sjeti se Darfura,
vrućine u autobusu dok je putovala za Kubbum kako bi se pridružila Jane Oduya i Action Contre
la Faim.
Hodala je prema barakama u kojima su bili uredi organizacije, a onda naglo zastala. Spazila
je nekoliko djece koja su igrala neku čudnu igru. Izgledalo je kao da stavljaju figurice od blata na
cestu u nadi da će ih zgaziti auti koji prolaze. Oprezno im se približila kako bi točno vidjela što
rade. Smijali su se svaki put kad bi koja od figurica bila pregažena:
„Ubio sam još jednog! Jednog starog! Ja sam ubio jednog Fura!”
Jedno od djece je brzo ponovno istrčalo na put i postavilo još dvije figurice. Veliku i malu.
Kad su jedna kola prevrnula malu figuricu, a kotač je zgazio, djeca su zaklicala:
„Dijete je mrtvo! Kurvino dijete je mrtvo!”
Penelope je prišla djeci i pitala ih što to rade, ali joj nisu odgovorili nego su samo pobjegli. A
ona je ostala stajati i zuriti u ostatke figurica od blata na crvenom putu.
Okolina Darfura dobila je svoje ime po narodu Fura. To prastaro afričko pleme koje je
gotovo istrijebljeno zbog terora Janjawida.
S obzirom da su afrički narodi tradicionalno zemljoradnici, oduvijek je bilo trzavica između
njih i nomadskog dijela stanovništva. Ali pravi uzrok Građanskog rata je nafta. Nafta je pronađena
na teritoriju gdje živi staro afričko stanovništvo i sada jednostavno žele da ta sela nestanu.
Iako je Građanski rat na papiru završio, Janjawidi i dalje provode nasilje, siluju žene, ubijaju
muškarce i dječake, a onda im spaljuju kuće.
Penelope je gledala arapsku djecu dok su bježala, a onda je prišla i podigla posljednju
figuricu s ceste koja je ostala cijela kad je netko povikao:
„Penny! Penny!“
Trgnula se od straha, okrenula i ugledala Jane Oduyju kako joj maše. Jane je bila
korpulentna, niska žena u ispranim trapericama i žutoj jakni. Penelope ju je jedva prepoznala. Lice
joj je jako ostarilo i naboralo se u samo nekoliko godina.
„Jane!”
Čvrsto su se zagrlile.
 „Nemoj razgovarati s tom djecom”, promrmljala je Jane. „Oni su kao i svi drugi, mrze nas
zato što smo crni, ne mogu to shvatiti. Mrze crnu kožu.”
Jane i Penelope krenu prema izbjegličkom logoru. Svuda stoje grupice ljudi koji jedu ili piju.
Miris zagorjelog mlijeka miješa se sa smradom iz zahoda. Plave plastične cerade UN -a su
posvuda, koriste se za razne stvari, kao zavjese, za zaštitu od vjetra, kao plahte. Stotine šatora
Crvenog križa trzalo se na vjetru koji je prelazio dolinom. Penelope je slijedila Jane u veliki bolnički
šator. Sunčeva je svjetlost prodirala kroz bijelu tkaninu i postajala siva. Jane je zavirila kroz otvor
prekriven najlonom u odjel kirurgije.
„Moje medicinske sestre su postale dobri kirurzi”, rekla je tiho. „Provode amputacije i lakše
operacije skroz samostalno.”
Dva tanašna dječaka od oko trinaest godina unijela su u šator veliku kartonsku kutiju sa
zavojima i pažljivo je spustila uz još nekoliko takvih kutija. Prišli su Jane koja im je zahvalila i rekla
da pomognu ženama koje su upravo stigle, trebale su vodu da očiste rane.
Dječaci su otišli i ubrzo se vratili s vodom u velikim plastičnim bocama.
„Oni su pripadali arapskoj vojsci”, objasnila je Jane mahnuvši glavom prema dječacima. „Ali
sada je sve mirno. Nastala je nekakva ravnoteža kad im je nestalo municije i dijelova oružja, ljudi
ne znaju točno što da rade, pa su mnogi počeli ovdje pomagati. Imamo školu za dječake koju
pohađa nekoliko mladića iz vojske.”
Na jednom je ležaju djevojka zajaukala i Jane je požurila do nje i pogladila je po čelu i
obrazima. Nije mogla biti starija od petnaest godina, no bila je u poodmakloj trudnoći, a jedna joj je
noga bila amputirana.
Cijeloga je dana Penelope radila uz Jane, radila je sve što joj je rečeno, nije postavljala
nikakva pitanja, nije ništa pričala, samo je činila sve kako bi Janeino liječničko znanje moglo biti
maksimalno iskorišteno, kako bi što više ljudi moglo dobiti pomoć.
Jedan Afrikanac tridesetih godina s lijepim licem i mišićavim ramenima prišao je Jane s
malom bijelom kutijicom.
„Trideset novih doza antibiotika”, rekao je sav blistajući.
„Stvarno?” Kimnuo je uz smiješak.
„Dobro si to obavio.“
„Još ću malo gnjaviti Rossa, rekao je da bismo ovaj tjedan mogli dobiti tlakomjer.“
„Ovo je Grey”, rekla je Jane. „On je ustvari učitelj, ali ja bez njega ne bih mogla izdržati.”
Penelope mu je pružila ruku, muškarac ju je vragolasto pogledao.
„Penelope Fernandez”, rekla je.
„Tarzan”, predstavio se i blago joj stisnuo ruku.
„Kad je došao ovamo inzistirao je da ga zovu Tarzan”, nasmijala se Jane.
„Tarzan i Jane”, nasmiješio se on. „Ja sam njezin Tarzan.“
„Na kraju sam pristala da se može zvati Greystoke”, pričala joj je Jane. „Ali svima je to
prekomplicirano za reći, tako da se na kraju morao zadovoljiti samo s Grey.”
Odjednom se ispred šatora začulo trubljenje kamiona i svo troje su istrčali van. Crvenkasta
prašina uskovitlala se oko zahrđalog vozila. Na otvorenom dijelu ležala su sedmorica ranjenih
muškaraca. Stigli su sa zapada, iz jednog sela u kojem je izbila pucnjava oko izvora.

175
 Ostatak je dana bio posvećen hitnim operacijama. Jedan muškarac je preminuo. Grey je u
jednom trenutku zaustavio Penelope. Pružio joj je bocu s vodom. Penelope je samo odmahnula
glavom sva u stresu, ali on joj se mirno nasmiješio i rekao:
„Stigneš piti.”
Zahvalila je, otpila vode, a onda mu pomogla da podigne jednog ozlijeđenog muškarca na
ležaj.
Navečer su Penelope i Jane iscrpljene sjedile na verandi uz jednu od baraka i jele kasni
obrok. Još uvijek je bilo vrlo toplo. Razgovarale su i gledale na cestu između kuća i šatora, na ljude
koji su obavljali zadnje stvari prije nego što padne mrak.
Kad je pao mrak, naseljem se proširila zlokobna tišina. Penelope je isprva još čula ljude kako
se povlače u svoje šatore, šištanje iz zahoda i tu i tamo nekoga kako se šulja u mraku. Ali ubrzo je
zavladala potpuna tišina, nije se čuo čak ni dječji plač.
„Svi se još uvijek boje da će doći trupe Janjawida”, rekla je Jane i skupila tanjure.
Ušle su unutra, zaključale i zabarikadirale ulazna vrata, a onda oprale sude. Zaželjele su
jedna drugoj laku noć i Penelope je otišla do gostinjske sobe na kraju hodnika.
Dva sata kasnije Penelope se naglo probudila. Zaspala je odjevena i sada je ležala i slušala
moćnu darfursku noć. Nije znala što ju je probudilo. Srce joj se taman počelo smirivati kad je
začula krik izvana. Ustala je i prišla malom prozoru s rešetkama i pogledala van. Mjesečina je
obasjavala cestu. Odnekud je dopirao živčani razgovor. Trojica tinejdžera hodali su pored ceste.
Bez ikakve sumnje, pripadali su vojnim trupama Janjawida. Jedan od njih je nosio revolver.
Penelope ga je čula kako viče nešto da treba ubiti robove. Stari Afrikanac koji je obično pekao slatki
krumpir nad vatrom i prodavao ga za dva piastra, već je sjedio na svojoj deki ispred UN-ova
skladišta. Dječaci su mu prišli i pljunuli na njega. Onaj mršavi dječak podigao je revolver i pucao
starcu ravno u lice. Pucanj je čudno odjeknuo među kućama. Dječaci su vikali, uzeli nekoliko
krumpira, malo jeli, a ostatak nogama zatrpali u pijesak pokraj mrtvog starca.
Zatim su izašli na cestu, osvrnuli se oko sebe, pokazali i krenuli ravno prema baraci u kojoj
su stanovale Penelope i Jane. Penelope se sjeća kako je zadržala dah dok ih je slušala kako se bučno
penju preko verande, uzbuđeno razgovaraju i lupaju na vrata.
Penelope odjednom naglo udahne i otvori oči. Mora da je zaspala na Ossianovoj sofi.
Čuje se gluha grmljavina u daljini. Nebo je postalo tamno.
Björn stoji na prozoru, a Ossian pijucka viski.
Penelope pogleda mobitel, nitko nije nazvao.
Pomorska policija bi uskoro trebala stići.
Grmljavina se brzo približava. Stropna lampa se ugasi, ventilator u kuhinji utihne, nestalo je
struje. Prve kapi kiše počnu lupkati po krovu i prozorskim daskama, a onda se odjednom spusti
pravi pljusak.
Nestane signala mobitela.
Munja osvijetli sobu, a onda uslijedi jaka grmljavina.
Penelope se nasloni i sluša kišu, osjeća kako kroz prozor dopire hladniji zrak, ponovno
zaspe, ali se probudi kad Björn nešto kaže.
„Ha?” pita.
„Brod”, ponovi on. „Policijski brod.”

176
 Ona brzo ustane i pogleda van. More izgleda kao da kuha na tom jakom pljusku. Veliki brod
je već blizu, kreće prema molu. Penelope pogleda mobitel. Još uvijek nema signala.
„Požuri!”, kaže Björn.
Pokuša staviti ključ u bravu vrata koja vode na verandu. Ruke mu drhte. Policijski brod
dokliže do mola, potrubi im.
„Ne paše”, vikne Björn.
„Krivi ključ.”
„O joj”, nasmiješi se Ossian i izvadi svoj bunt ključeva. „Onda mora da je ovaj.”
Björn uzme ključ, stavi ga u bravu, okrene i čuje metalni klik kad se mehanizam otvori.
Teško je vidjeti brod kroz kišu, kad je Björn otvorio vrata, brod se već počeo udaljavati od
mola.
„Björn”, poviče Penelope.
Motor tutnji i stvara bijelu pjenu iza broda, Björn maše i trči kroz kišu što brže može preko
pošljunčanog puteljka koji vodi nizbrdo do mola.
„Ovdje smo”, viče. „Ovdje gore.”
Björnu je odjeća sasvim promočena na ramenima i bedrima. Siđe do mola i vidi kako motori
usporavaju uz pulsirajuću podvodnu buku. Torba s opremom za prvu pomoć stoji na pramcu.
Kroz prozor vidi policajca. Nova munja obasja nebo. Grom zaglušujuće zatutnji. Policajac izgleda
priča na radio. Kiša se odbija o krov kabine. Valovi udaraju o obalu.
Björn viče i histerično maše. Brod se polagano vrati i bokom udari o mol. Björn zgrabi mokre
ljestve i popne se na palubu i spusti prolazom koji vodi do metalnih vrata. Brod se ljulja. Björn
zatetura, otvori teška metalna vrata i uđe unutra.
Kabinu ispunjava slatkasti metalni miris, kao nafta i znoj. Prvo što Björn ugleda je
preplanuli policajac koji leži na podu razbijena čela. Oči su mu širom otvorene. Ispod njega se širi
gotovo crna lokva krvi. Björn ubrzano diše, osvrće se oko sebe u mraku među svom tom
policijskom opremom, kabanicama i magazinima za surfere. Čuje neki glas kroz buku motora. To
mu Ossian Wallenberg nešto viče s puteljka. Šepajući se približava molu, drži žuti kišobran iznad
glave. Björn osjeća kako mu puls udara u sljepoočnicama i shvati da je pogriješio, upao je u klopku.
Vidi krv po unutarnjoj strani stakla i pipa tražeći kvaku. Stepenice zaškripe i on se okrene i ugleda
svog progonitelja kako mu se približava iz mraka. Odjeven je kao policajac, lice mu je
koncentrirano, gotovo radoznalo. Björn shvati da je prekasno da pobjegne. Brzo zgrabi jedan
odvijač s police iznad instrument ploče kako bi se obranio. Progonitelj se drži za rukohvat
stepenica, uđe u kabinu, zatrepće od jake svjetlosti i pogleda prema prozoru koji gleda na obalu.
Kiša udara po staklu. Björn odmah nasrne na njega. Nacilja odvijačem na srce, baci se prema
naprijed, ali onda se dogodi nešto čudno. Samo mu rame zadrhti. Izgubi osjećaj u ruci od udarca
koji je došao sa strane. Ruke kao da više ni nema. Odvijač padne na pod i otkotrlja se iza
aluminijske kutije s alatom. Progonitelj ga i dalje drži, za sada, beživotnu ruku, vuče ga naprijed,
izokrene mu tijelo i šutne ga u noge koje popuste pod njim i gurne ga tako da Björn svom težinom
tresne licem o tlo i o oslonac za noge kod upravljača. Od sudara mu se slomi vrat uz prigušen,
krckav zvuk. Ne osjeća ništa, ali vidi nekakve čudne iskrice, oblačiće dima koji se pojavljuju u
mraku, sve polaganije i ugodnije. Lice mu se na trenutak zatrza i samo sekundu kasnije, Björn je
mrtav.

177
 56. Helikopter

PENELOPE STOJI NA PROZORU. Nebo blica od munja, a gromovi tutnje preko mora. Kiša pljušti. Björn
se popeo na policijski brod i ušao u kabinu. Voda je sva zapjenjena od jake kiše. Vidi Ossiana kako
tetura prema moru sa žutim kišobranom u ruci. Otvore se metalna vrata kabine i policajac u
uniformi izađe na palubu, skoči na mol i priveže brod.
Tek kad policajac krene prema kući, Penelope vidi o kome se radi.
Progonitelj ni ne odgovori na Ossianov pozdrav, samo ispruži lijevu ruku i zgrabi ga za
bradu.
Penelope ni ne primijeti da joj je mobitel ispao iz ruke.
Odlučno i brzo uniformirani muškarac okrene Ossianovo lice u stranu. Žuti kišobran padne
na tlo i otkotrlja se nizbrdo. Sve se odvilo u samo nekoliko sekundi. Progonitelj gotovo da se nije ni
zaustavio kad je slobodnom rukom izvadio kratki bodež. Još malo okrene Ossianovo lice, a onda
mu munjevitom brzinom zabije bodež u vrat, iznad prvog vratnog kralješka, ravno u moždano
stablo. Poput ugriza zmije. Ossian je mrtav i prije nego što je pao na tlo.
Progonitelj u policijskoj uniformi produži dalje prema kući dugačkim koracima. Blijeda
svjetlost munje mu odjednom obasja lice i Penelope i on se pogledaju u oči kroz kišu. Prije nego što
ponovno nastupi tama vidjela je zabrinute crte lica. Umorne, tužne oči i usta s dubokim ožiljkom.
Začuje se grmljavina. Muškarac hoda prema kući. Penelope samo stoji na prozoru. Ubrzano diše,
ali ne može pobjeći, ukočila se od straha.
Kiša tabanâ po prozorskoj dasci i staklu. Vanjski svijet joj se čini neobično dalekim, ali
odjednom se iza muškarca ukaže drukčije, jako žuto svjetlo. Mol, voda i nebo zasljepljujuće sjaje.
Plamen se podiže s policijskog broda, poput velikog hrasta vatre. Metalni dijelovi lete u zrak.
Vatreni oblak raste i pulsira sve intenzivnijim bojama. Toplina od eksplozije zapali šaš i mol kad
udarni val dopre do kuće. Penelope se trgne tek kada prozorsko staklo ispred nje popuca od
jednog do drugog ruba. Kiša pljušti na crni dim koji suklja iz ostataka broda iza progonitelja koji i
dalje brzim koracima hoda prema kući. Penelope se okrene, protrči kroz kuću, popne se preko
pomaknute fotelje, izađe u hodnik gdje vise svi oni potpisani portreti, otvori ulazna vrata i potrči
ukrivo preko mokrog, zaraslog travnjaka. Posklizne se, nastavi trčati u kiši, što dalje od kuće po
izgaženoj stazi, iza jednog šumarka breza i dalje na livadu. Tamo naleti na obitelj s djecom koji
nose štapove za pecanje i flourescentno žute prsluke i kabanice. Jednostavno protrči kroz tu
grupicu i krene dolje prema obali. Nestaje joj daha, nekontrolirano dahće, čini joj se da će se
onesvijestiti. Mora stati, ne zna kuda da krene, uvuče se iza jedne male šupe, povrati u koprive i
šapćući počne moliti Oče naš. Iz daljine se začuje grmljavina. Drhti cijelim tijelom, ali ipak ustane i
rukavom obriše kišu s očiju. Oprezno se nagne prema naprijed i zaviri iza ugla i preko livade.
Progonitelj je upravo stigao iza šumarka, zastao kod one obitelji koji odmah pokažu u njezinom
smjeru. Ona otpuže natrag, spusti se niz stijenu i potrči prema obali sve dok ne stigne do pješčane
plaže. Otisci njenih stopala bijelo sjaje na mokrom pijesku. Nastavi trčati preko vrlo niskog
pontonskog mosta, dalje, što dalje. Odjednom začuje tešku tutnjavu helikoptera. Nastavi dalje
mostom, vidi svog progonitelja kako trči među drvećem dolje prema plaži. Iz spasilačkog
helikoptera spusti se čovjek u fluorescentnoj odjeći, sleti na sam kraj mosta, voda oko njega pršti u
krugovima. Penelope otrči do njega po klizavom mostu, on joj vikne kako mora stajati, a onda
pričvrsti uže oko nje i dâ znak pilotu helikoptera. Zajedno se podignu s mosta, lete nisko iznad
površine vode, a onda ukoso odlete gore. Zadnje što Penelope vidi od obale prije nego što je
zakloni borova šuma je progonitelj kako pada na koljena. Ispred njega leži crni ruksak. Sigurnim
pokretima sklapa oružje. A onda ga više ne vidi. Samo gustu, zelenu šumu. Površina vode brzo
prolazi ispod nje. Odjednom začuje kratak pucanj i krckanje odozgo. Uže se jako zaljulja, želudac
joj se stisne. Muškarac koji je drži viče nešto pilotu. Uže se sada trgne iz drugog smjera, helikopter
se jako nakrivi i Penelope shvati što se dogodilo. Progonitelj mora da je ustrijelio pilota. Bez
razmišljanja, Penelope otkvači sigurnosnu kopču, otvori je, ispetlja se iz remenja i padne. Pada dok
helikopter gubi na visini i naginje se i počne se rušiti. Uže na kojem visi njezin spasilac zapetlja se u
veliku elisu. Začuje zaglušujuću buku, a onda užasno pucanje kad se golemi krak otkine s rotora.
Penelope padne u vodu s dvadesetak metara visine. Potone duboko. Dugo tone u tu hladnu vodu,
a onda krene prema površini.
Maše nogama, izroni van i uvuče zrak u pluća, osvrne se oko sebe i počne plivati što dalje
od otoka, ravno prema otvorenom moru.

179
 57. Nevrijeme

NAKON KRATKOG SASTANKA s direktorom Pontusom Salmanom, Joona Linna i Saga Bauer napuste
Silencia Defence.
Postavili su mu klopku. Ali Pontus Salman ih je iznenadio kad se odmah identificirao i
objasnio im okolnosti. Fotografija je snimljena u proljeće 2008. godine u koncertnoj dvorani u
Frankfurtu.
Pontus Salman je rekao da su, kad je slika snimljena, raspravljali o slanju municije u Sudan.
Poslovi su već bili u završnoj fazi kad se nešto dogodilo u ljeto 2009. što je onemogućilo provedbu.
Salman je očito smatrao da Joona i Saga znaju na što se referira.
Rekao im je da je to bio jedini sastanak sa Sudanom i da su poslije sve mogućnosti za
nastavak pregovora bile isključene.
„Znaš li ti o čemu je Pontus pričao?” pita Joona. „Što se dogodilo 2009.?”
I prije nego što su skrenuli na cestu Nynäsvägen, Saga Bauer je izvadila mobitel i nazvala
Simona Lawrenca iz Sigurnosne.
„Pretpostavljam da me ne zoveš da se dogovorimo za sudar”, kaže Simon polagano.
„Ti se baviš sjevernom Afrikom pa pretpostavljam da znaš što se dogodio u Sudanu 2009.
godine?“
„Na što misliš?“
„Nakon toga Švedska iz nekog razloga više nije mogla izvoziti oružje u Sudan.“
„Zar ne čitaš novine?“
„Čitam”, odgovori ona tiho.
„U srpnju 2009. Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu izdao je zahtjev za uhićenje
sudanskog predsjednika Omara al-Bashirafi“
„Predsjednika?“
„Da.“
„To nije mala stvar.”
„Odluka je donesena zbog predsjednikove izravne umiješanosti u provođenje pljački,
silovanja, protjerivanja, mučenja, ubojstava i etničkog čišćenja tri naroda u Darfuru.“
„Razumijem”, kaže Saga.
Prije nego što su završili razgovor Simon Lawrence joj je ukratko ispričao o situaciji u
Sudanu.
„O čemu se dakle radi?” pita Joona.
„Međunarodni sud u Haagu izdao je nalog za uhićenje predsjednika al-Bashira”, kaže ona i
napeto pogleda Joonu.
„To nisam znao”, kaže Joona.
 „UN je uveo embargo na oružje za Janjawide i druge naoružane paravojne grupacije u
Darfuru 2004. godine.”
Voze se po Nynäsvägenu prema sjeveru. Ljetno nebo postaje sve mračnije.
„Nastavi”, kaže Joona.
„Predsjednik al-Bashir je cijelo vrijeme poricao da ima ikakve veze s paravojnim
grupacijama”, priča mu ona. „A nakon UN-ova embarga izvoz je bio dopušten samo direktno
sudanskoj vladi.”
„Zato što nisu imali veze s militantnim grupama u Darfuru.“
„Upravo tako”, kaže Saga. „A 2005. je sklopljen sveobuhvatni mirovni ugovor,
Comprehensive Peace Agreement koji je značio kraj najdužeg Građanskog rata u Africi. Nakon
toga više nije bilo nikakvih prepreka za izvoz švedskog oružja za sudansku vojsku. Uloga Carla
Palmcrone bila je da procijeni koliko je to sigurno i politički važno.”
„Ali Međunarodni je sud drukčije procijenio”, kaže Joona oštro.
„Da, skroz drukčije... oni su vidjeli direktnu vezu između predsjednika i naoružane
paravojne grupe i zahtijevali njegovo uhićenje zbog silovanja, mučenja i etničkog čišćenja.”
„Što je bilo poslije toga?“
„Sad u travnju su imali izbore i al-Bashir je i dalje predsjednik. Sudan očito nema namjere
učiniti što Međunarodni sud zahtijeva, ali sada je naravno potpuno isključeno izvoziti oružje za
Sudan i poslovati s Omarom al-Bashirom i Agathe al-Haji.“
„Baš kao što je Pontus Salman rekao”, kaže Joona.
„Zato su prekinuli poslove.“
„Moramo pronaći Penelope Fernandez”, kaže Joona u trenutku kad prve kišne kapi padnu
na staklo automobila.
Voze po jakom pljusku, vidljivost je vrlo loša. Lijeva kao iz kabla i lupa po krovu
automobila. Joona je prisiljen usporiti na pedeset km/h na autocesti. Sasvim je mračno, nebo samo
ponekad obasjaju munje iz daljine. Brisači brzo rade.
Odjednom Jooni zazvoni mobitel. To je Petter Näslund, njegov neposredni nadređeni koji
mu nervoznim glasom prenese da je Penelope Fernandez prije dvadeset minuta nazvala policiju.
„Zašto mi niste prije javili?“
„Bilo je važnije da pošaljemo Pomorsku policiju, već su na putu. Poslao sam i jedan
helikopter spasilačke službe da ih što prije preveze kući.“
„Dobro, Petter”, kaže Joona i vidi da ga Saga upitno gleda.
„Znam da želiš što prije saznati kako su Penelope Fernandez i Björn Almskog.“
„Da”, odgovori Joona.
„Nazvat ću te čim saznam u kakvom su stanju.“
„Hvala.“
„Kolege iz Pomorske policije bi trebali stići do Kymendöa svaki čas... Čekaj, nešto se
dogodilo, čekaj samo malo.”
Petter spusti telefon i Joona ga čuje kako razgovara s nekim. Čuje kako je Petter sve više
uznemiren i na kraju viče „Pa probaj ponovno”, a onda uzme slušalicu.
„Moram prekinuti”, kaže Petter kratko.
„Što se događa?” pita Joona. Grmljavina zatutnji i polako utihne.

181
 „Nemamo kontakt s kolegama na brodu, ne javljaju se. To je onaj prokleti Lance, vjerojatno
je ugledao val na kojem je morao probati surfati.“
„Petter”, kaže Joona glasno i ozbiljno. „Slušaj me, moraš brzo reagirati. Mislim da je brod
potopljen i da...“
„Nemoj sada...“
„Začepi i slušaj”, prekine ga Joona. „Naši kolege iz Pomorske policije su vjerojatno već
mrtvi. Imaš samo nekoliko minuta da okupiš jedinicu i preuzmeš odgovornost za hitnu operaciju.
Nazovi centralu s jednog telefona i Bengta Olofssona s drugog, pokušaj dobiti dvije patrole
antiterorističke jedinice i traži pojačanje jednog helikoptera 14. iz flote koja je najbliže tamo.”

182
 58. Nasljednik

NEVRIJEME STIŽE U STOCKHOLM, grmi, munje paraju nebo i pljušti kiša. Udara o prozore velikog
stana Carla Palmcrone. Tommy Kofoed i Nathan Pollock su nastavili s prekinutom
kriminalističkom obradom.
Toliko je mračno da su prisiljeni uključiti stropne lampe. U jednom od ormara koji dopiru
do stropa u Palmcroninoj garderobi, ispod nizova sivih, plavih i crnih odijela, Pollock pronađe
sjajnu kožnu mapu.
„Tommy”, poviče.
Kofoed ude, pogrbljen i mrzovoljan.
„Što je?” Nathan Pollock kucne na mapu prstima u rukavici.
„Mislim da sam nešto pronašao”, kaže.
Odu do visoke, duboke prozorske niše i Pollock pažljivo otkvači trake i otvori mapu.
„Nastavi”, prošapće Kofoed. Pollock pažljivo odmakne prvi list na kojem piše: Carl
Palmcrona -testament.
Čitaju u tišini. Dokument je datiran prvog ožujka prije tri godine. Palmcrona je testamentom
ostavio sve što ima jednoj osobi: Stefanu Bergkvistu.
„Tko je sad taj Stefan Bergkvist?” pita Kofoed kad su pročitali do kraja. Palmcrona nije imao
rođake, koliko sam shvatio nije imao ni prijatelje, nije imao nikoga.”
„Stefan Bergkvist živi u Västeråsu... u vrijeme kad je ovaj dokument napisan”, kaže Pollock.
„U ulici Rekylgatan 11. u Västeråsu i...”
Pollock zastane usred rečenice i podigne glavu:
„To je dijete. Sudeći po matičnom broju, ima samo šesnaest godina.”
Testament je sastavio Palmcronin odvjetnik iz ureda Wieselgreen i sinovi. Pollock lista po
dodacima testamentu koji preciziraju što sve Palmcrona posjeduje. Radi se o četiri mirovinska
fonda, iznajmljenoj šumi od samo dva hektara površine, jednog podijeljenog imanja u Sörmlandu
koje je zadnjih deset godina iznajmljeno i vrlo vrijednom stanu u Grevgatan 2. Velika novčana
sredstva se izgleda nalaze na računu u Standard Charter banci na Jerseyju, čiju je vrijednost
Palmcrona procijenio na devet milijuna eura.
„Izgleda da će Stefan biti bogat”, kaže Pollock.
„Da“
„Ali zašto?”
Tommy slegne ramenima:
„Neki ostave sve što imaju svom psu ili treneru iz teretane.“
„Nazvat ću ga.“
„Tog dječaka?“
 „A što da drugo radimo?“
Nathan Pollock izvadi mobitel, nazove jedan broj i zatraži broj Stefan Bergkvista iz
Rekylgatan 11. u Västeråsu, sazna daje na toj adresi upisana Siv Bergkvisti pomisli daje to
vjerojatno dječakova mama. Nathan gleda van u kišu koja pljušti po krošnjama.
„Siv Bergkvist”, javi se promukli ženski glas.
„Moje ime je Nathan Pollock, ja sam policijski istražitelj... jeste li vi majka Stefana
Bergkvista?“
„Da”, prošapće ona.
„Mogu li razgovarati s njim?“
„Molim?“
„Ne morate se brinuti, samo bih ga htio pitati...“
„Gonite se kvragu”, poviče ona i prekine vezu.
Pollock ponovno nazove isti broj, ali nitko se ne javlja. Pogleda kroz prozor na blistavu ulicu
i ponovno nazove.
„Micke”, javi se suzdržani glas.
„Moje ime je Nathan Pollock i...”
„Što hoćete?”
Nathan čuje ženu kako plače u pozadini, nešto kaže muškarcu, a on joj odgovori da će on
ovo srediti.
„Ne”, kaže ona.
„Ja ću...”
On joj preda slušalicu i čuju se koraci kako se udaljuju.
„Halo”, kaže žena tiho.
„Stvarno bih trebao...”
„Stefan je mrtav”, prekine ga ona kreštavim glasom. „Kako možete ovako nazvati i reći mi
da hoćete razgovarati s njim, nemam snage...”
Ona plače, nešto tresne na pod.
„Oprostite”, kaže Pollock. „Nisam znao...“
„Ne mogu”, kaže ona plačući. „Ne mogu više.”
Čuju se koraci, a onda se muškarac ponovno javi.
„Sad je dosta”, kaže on.
„Čekajte”, kaže Pollock brzo. „Možete li mi reći što se dogodilo? Važno je...”
Tommy Kofoed promatra Nathana dok sluša, a onda vidi kako je problijedio i prešao rukom
po prosijedom repu kose.

184
 59. Kad život dobije smisao

VIŠE SE POLICAJACA OKUPILO u hodnicima policijske zgrade. Nervoza se osjeća u zraku. Svi
nestrpljivo čekaju nove izvještaje. Prvo je centrala izgubila kontakt s brodom Pomorske policije, a
onda je nestala i radioveza s helikopterom spasilačke službe.
Gore u Odjelu krim-policije, Joona stoji u svom uredu i čita razglednicu koju mu je Disa
poslala s konferencije na Gotlandu. „Prosljeđujem ti ljubavno pismo od tajne obožavateljice. Grli te
Disa”. Pretpostavlja da je morala dugo tražiti da pronađe razglednicu od koje će se sav naježiti.
Stisne zube i okrene razglednicu. Na slici piše „Sex on the beach” i prikazuje bijelu pudlicu sa
sunčanim naočalama i crvenim pićem u visokoj čaši.
Začuje se kucanje na vratima i Joonina osmijeha nestane kad ugleda ozbiljno lice Nathana
Pollocka.
„Carl Palmcrona je oporučno ostavio cijelu imovinu svom sinu”, počne Nathan.
„Mislio sam da on nema obitelj.“
„Sin je mrtav, imao je samo šesnaest godina, izgleda da se jučer dogodila nesreća.“
„Jučer?” ponovi Joona.
„Stefan Bergkvist je živio samo tri dana duže od Carla Palmcrone”, kaže Nathan polako.
„Što se dogodilo?”
„Nisam baš točno shvatio, nešto s njegovim motorom”, kaže Pollock.
„Zatražio sam preliminarni izvještaj...” .
„Što znaš?”
Žilavi muškarac sa sijedim repom sjedne na uredski stolac.
„Nekoliko sam puta razgovarao s njegovom mamom, Siv Bergkvist i njezinim partnerom
Mickeom Johanssonom... i saznao sam da je Siv radila na zamjeni kao Palmcronina tajnica dok je
on radio za Četvrtu borbenu flotilu. Kratko su bili u vezi. Ostala je trudna. Kad mu je rekla, on joj je
rekao da abortira. Siv se vratila u Västerås, rodila dijete i odonda uvijek govorila daje otac
nepoznat.”
„Je li Stefan znao da je Carl Palmcrona njegov otac?”
Nathan odmahne glavom i sjeti se majčinih riječi: „Rekla sam malome da mu je tata mrtav,
da je umro prije nego što se on rodio.”
Začuje se kucanje na vratima i Anja Larsson uđe u ured i stavi na stol izvještaj još topao od
printera.
„Nesretni slučaj”, kaže Anja i bez daljnjeg objašnjenja napusti ured.
Joona uzme plastičnu mapu i počne čitati izvještaj preliminarne kriminalističke obrade.
Zbog velike vrućine, uzrok smrti nije bilo trovanje ugljičnim monoksidom nego opekotine. Prije
nego što je dječak umro, koža mu se raspucala od dubokih rana i svi mišići izgorjeli. Vrućina je
prouzročila puknuće lubanje i dugačkih kostiju. Obducent je ustvrdio hematome od opeklina,
sakupljanje krvi između lubanje i tvrde kore mozga do čega je došlo zato što je krv prokuhala.
„Stravično”, promrmlja Joona.
Istraga je bila otežana zbog toga što u načelu ništa nije ostalo od šupe u kojoj su pronađeni
ostaci Stefana Bergkvista. Samo gomila pepela koja se pušila, crni dijelovi metala i bodljikavi ostaci
pougljenjenog tijela u zgrčenom položaju na mjestu gdje su bila vrata. Prvotna teorija policije
bazirala se na jednom svjedoku, vozaču lokomotive koji je nazvao vatrogasce. On je vidio zapaljeni
motor kako blokira ulaz u šupu. Rezultati su upućivali na to da se šesnaestogodišnji Stefan
Bergkvist nalazio unutra kad mu se motor slučajno srušio i blokirao vrata. Čep na rezervoaru nije
bio dobro zatvoren pa je benzin počeo curiti van. U vrijeme pisanja izvještaja još nisu znali što je
dovelo do toga da se benzin zapali, ali vjerojatno se radilo o odbačenoj cigareti.
„Palmcrona umre”, kaže Pollock polagano. „Ostavi cijelu svoju imovinu svom sinu, i tri
dana kasnije, i sin je mrtav.”
„Onda ostavština ide majci?” pita Joona.
„Da.”
Utihnu i začuju spore korake kako se vuku po hodniku, a onda Tommy Kofoed ude u
Joonin ured.
„Otvorio sam Palmcronin sef”, kaže Kofoed zlovoljno. „Ništa nisam pronašao, osim ovog.”
Podigne bilježnicu s lijepim kožnim uvezom.
„Što je to?” pita Pollock.
„Biografija”, kaže Kofoed. „Što je prilično uobičajeno za osobe njegove društvene klase.”
„Hoćeš reći, dnevnik?” Kofoed slegne ramenima.
„Prije su to nekakvi nepretenciozni memoari, nisu namijenjeni objavljivanju. Ustvari bi samo
trebali malo bolje objasniti povijest obitelji. Pisano je rukom... Počinje obiteljskim stablom,
karijerom njegova oca, a onda samo dosadno nabrajanje gdje je išao u školu, fakultet, vojsku i
poslovne karijere... Nekoliko je puta krivo investirao novac pa mu se imovina jako smanjila,
prodao je zemlju koju je imao i privatne stvari. Sve je vrlo suhoparno opisano...“
„A sin?“
„Odnos sa Siv Bergkvist je kratko opisan kao nesreća”, odgovori Tommy Kofoed i duboko
udahne.
„Ali ubrzo je počeo spominjati Stefana u biografiji, a zadnjih osam godina sve se bilješke tiču
sina. Izdaleka je pratio sinov život, znao je u koju školu ide, koji su mu hobiji, s kime se druži.
Nekoliko puta spominje da će imati što ostaviti sinu. Čini se daje sav novac štedio za sina. Na kraju
piše samo o tome kako mu se namjerava javiti čim on navrši osamnaest godina. Piše kako se nada
da će mu sin oprostiti i da će se moći pobliže upoznati nakon svih tih godina. To je jedino o čemu
misli... A onda su odjednom obojica mrtva.“
„Koja noćna mora”, promrmlja Pollock.
„Što si rekao?” pita Joona podigavši glavu.
„Ma samo mislim kako je to prava noćna mora”, odgovori Pollock. „Radio je sve za
sinovljevu budućnost, a onda se pokaže da će ga sin nadživjeti za samo tri dana i nikada neće ni
saznati tko mu je bio otac.“

186
 60. Malo više vremena

BEVERLY VEĆ LEŽI u njegovu krevetu kad Axel ude u spavaću sobu. Prošle je noći spavao samo dva
sata i osjeća vrtoglavicu od umora.
„Koliko treba Evertu autom do ovamo?” pita ona zvonkim glasom.
„Tvom tati? Oko šest sati.”
Ona ustane iz kreveta i krene prema vratima.
„Što radiš?” pita Axel.
Ona se okrene.
„Mislila sam da možda sjedi u autu i čeka me.“
„Znaš da on neće doći u Stockholm”, kaže Axel.
„Samo bih htjela pogledati kroz prozor, da provjerim.“
„Možemo ga nazvati, hoćeš da ga nazovemo?“
„Već sam probala.”
On ispruži ruku i oprezno je pogladi po obrazu, ona ponovno sjedne na krevet.
„Jesi li umoran?” pita ona.
„Osjećam se skoro bolesno.“
„Hoćeš da spavamo zajedno?“
„Da, molim te.“
„Mislim da će tata sutra htjeti razgovarati sa mnom”, kaže ona tiho.
Axel kimne: “Sutra sigurno.”
Oči su joj velike i blistave i zato izgleda mlađa nego što je.
„Lezi”, kaže ona. „Lezi i spavaj, Axel.”
On umorno zatrepće i gleda je dok polako liježe na svoju stranu kreveta. Spavaćica joj miriše
po čistom pamuku. Kad legne iza nje, dođe mu da zaplače. Htio bi joj reći da će pronaći psihologa
za nju, da će joj pomoći da prebrodi tu fazu, da će sve biti bolje, da sve uvijek bude bolje.
Zagrli je oko nadlaktice, a drugu ruku stavi na njezin trbuh i čuje je kako je zacvilila kad ju je
privukao sebi. Priljubi lice na njen vrat, duboko diše i čvrsto je drži. Nakon nekog vremena osjeti
kako je njeno brzo disanje postalo lakše. Nepomično leže, postaju topli i znojni, ali on je ne pušta.

*
Ujutro Axel rano ustane, spavao je četiri sata i osjeća bolove u mišićima. Stoji uz prozor i
promatra tamne klasove jorgovana.
 Kad dođe na svoje novo radno mjesto još uvijek se osjeća nekako promrzlo i umorno. Jučer
samo što nije potpisao onaj ugovor mrtvog prethodnika. Trebao je staviti svoju čast u ruke čovjeka
koji se objesio, vjerovati njegovoj procjeni i zanemariti svoju.
Laknulo mu je kad je odlučio pričekati, ali sad mu se čini da je ipak bilo glupo nacrtati onog
čovječuljka na ugovor.
Zna da će sljedećih dana morati odobriti izvoz municije za Keniju. Otvori fascikl s
dokumentima i počne čitati o švedskoj trgovini u toj regiji.
Sat vremena kasnije vrata njegova ureda se otvore i uđe Jörgen Grünlicht, privuče stolac
pisaćem stolu i sjedne. Otvori fascikl, izvadi ugovor, pronađe stranicu na koju se treba potpisati i
pogleda Axela.
„Bok”, kaže Axel.
Jörgen Grünlicht ne može a da se ne nasmiješi s obzirom da nacrtani čovječuljak raskuštrane
kose sliči na Axela Riessena i što u oblačiću koji mu izlazi iz usta piše Bok.
„Bok”, kaže Jörgen.
„Bilo mi je prerano”, objasni Axel.
„Shvatio sam, nije mi bila namjera maltretirati vas, iako nam je stvarno hitno”, kaže Jörgen
Grünlicht. „Ministar trgovine me opet gnjavio, Silencia Defence me zove par puta dnevno. Ali
razumijem vas, znate. Novi ste i... želite biti temeljiti.”
„Da.
„I to je naravno dobro”, nastavi on. „Ali znate da možete predati taj posao vladi ako niste
sigurni što bi trebali učiniti.“
„Nije u tome stvar”, odgovori Axel. „Nego samo nisam gotov.”
„Ne, problem je u tome... što se njima čini da sve neobjašnjivo dugo traje.“
„Odgodio sam sve druge poslove i mogu reći da sve što sam do sada pročitao dobro zvuči”,
odgovori on. „Ne namjeravam zabraniti Silenciji Defence da natovare brod, ali nisam gotov.”
„Prenijet ću svima vaš pozitivan odgovor.“
„Možete, jer mislim, ako ne pronađem nikakvih primjedbi onda...“
„Nećete ih pronaći, osobno sam pregledao sve dokumente.“
„Onda u redu”, kaže Axel tiho.
„Neću vam više smetati”, kaže Jörgen i ustane. „Kad mislite da biste mogli biti gotovi?”
Axel ponovno spusti pogled na dokumente.
„Računajte na par dana jer ću možda biti prisiljen sam istražiti neke stvari o Keniji.“
„Naravno”, nasmiješi se Jörgen Grünlicht i napusti ured.

188
 61. Ono o čemu uvijek razmišlja

AXEL NAPUSTI ISP već u deset sati i ode raditi od kuće. Ponese sa sobom sve dokumente koji se tiču
dozvole za izvoz. Od umora mu je hladno i gladan je, odveze se do Grand Hotela i kupi brunch za
dvije osobe. Uđe u stan i odnese hranu ravno u kuhinju. Beverly sjedi nasred kuhinjskog stola i
lista po časopisu Mladenka i vjenčanja.
„Jesi li gladna?” pita je on.
„Ne znam želim li biti u bijelom na svom vjenčanju”, kaže Beverly. „Možda bih radije
svijetloružičasto...”
„Ja volim bijelo”, promrmlja on.
Axel stavi hranu na poslužavnik, a onda oboje odu do male crvene rokoko garniture uz
velike prozore u salonu. Između njih je osmerokutni stolić iz osamnaestog stoljeća. Na površini je
intarzija, kao što je to bilo popularno u to doba. Motiv predstavlja vrt s paunovima i ženom koja
svira kinesku citru.
Axel postavi tanjure i šalice s obiteljskim znakom srebrnastog oružja, sive lanene ubruse i
teške čaše za vino. Natoči Coca-Colu u Beverlynu čašu i mineralnu vodu s kriškom limete u svoju.
Beverly ima tanak vrat, a brada joj je malena i lijepa. S obzirom da joj je kosa tako kratka,
vide se blaga zaobljenja glave. Sve je popila i lijeno se protegnula. Lijepom, djetinjastom gestom.
On pomisli kako će to isto raditi i kao odrasla žena, možda čak i kad bude stara.
„Pričaj mi ponovno o glazbi”, kaže ona.
„Gdje smo stali?” pita Axel i uperi daljinski upravljač prema stereu.
Superiorna, osjećajna izvedba Alexandera Maltera Aline Arva Pärta začuje se iz zvučnika.
Axel spusti čašu s mineralnom vodom u kojoj pršte mjehurići i poželi da ponovno može piti,
poželi šampanjac uz šparoge, a onda Propavan i Stesolid prije noći.
Axel joj natoči još Coca-Cole. Ona ga pogleda i tiho zahvali. On gleda ravno u njezine velike,
tamne oči i ne primijeti da je previše natočio sve dok pjena ne počne curiti preko stola. Cijeli
kineski motiv se zatamni, kao da je sunce zašlo za oblak, zbog mokrog vela park s paunovima
zablista.
Ustane i vidi kako se Beverly zrcali u prozorskom staklu, vidi liniju njezine brade i
odjednom shvati da sliči na Gretu. Čudno kako je to tek sada primijetio.
Axel bi se najradije samo okrenuo i pobjegao van iz kuće, ali se prisili da ode po krpu i čeka
da mu se lupanje srca smiri.
Nisu jednake, ali Beverly podsjeća na Gretu po mnogim stvarima.
Zastane i drhtavom rukom prijeđe preko usta.
Svaki dan misli na Gretu, pokušava ne misliti na nju svaki dan.
Progoni ga tjedan prije finala violinskog natjecanja.
 Bilo je to prije trideset i četiri godine, ali mu je bacilo sjenu preko cijelog života, bio je tako
mlad, samo sedamnaest godina, ali je mnogo toga već bilo završeno.

190
 62. Slatki san

NATJECANJE JOHAN FREDRIK BERWALD je bez sumnje najprestižnije natjecanje za mlade violiniste u
sjevernoj Europi. Iznjedrilo je nekoliko svjetski poznatih virtuoza i postavilo ih ravno pod
zasljepljujuću svjetlost velikih reflektora. U finalu su preostala samo tri solista. U šest je krugova
pred žirijem nastupalo sve manje violinista, ali sada će se finale održati u koncertnoj dvorani pred
velikom publikom i zajedno s koncertom kojim će dirigirati Herbert Blomstedt, a prenosit će
televizija.
U glazbenim je krugovima senzacija bila da su dvoje finalista, Axel Riessen i Greta
Stiernlood, bili polaznici Kraljevske muzičke akademije u Stockholmu. Treći finalist bio je Shiro
Sasaki iz Japana.
Za Alice Riessen koja je isto bila profesionalna glazbenica koja nikada nije postala slavna,
uspjesi sina Axela bili su golem trijumf. Pogotovo nakon što je dobila niz upozorenja od ravnatelja
škole zbog Axelovih izostanaka, ponekad ga nije bilo cijeli dan, a kad je i bio tamo, bio je
dekoncentriran i nemaran.
Nakon što su prošli u treći krug, Axel i Greta su dobili dopuštenje da ne moraju dolaziti na
nastavu kako bi se mogli u potpunosti posvetiti vježbanju za sljedeći krug natjecanja. Upoznali su
se za vrijeme natjecanja, veselili se uspjehu onoga dugoga i prije finala počeli se sastajati kod Axela
kako bi pružili podršku jedno drugome.
Zadnji dio natjecanja bila je izvedba kompozicije koju je violinist sam odabrao uz pomoć
svog mentora.
Axel i njegov mladi brat Robert imali su na raspolaganju sedam soba na gornjem katu te
velike kuće u Lärkstadenu. Axel praktički nikada nije vježbao, ali je obožavao svirati, pokušavati
svirati nove kompozicije, isprobavati tonove koje nikada prije nije čuo i znalo se dogoditi da svira
do kasno u noć istražujući sve melodije koje violina može proizvesti sve dok ga prsti ne bi počeli
peći.
Preostao je još samo jedan dan do finala. Sutra će Axel i Greta nastupiti u finalu u
Koncertnoj dvorani. Axel je sjedio i razgledavao omote ploča koje su bile rasute po podu ispred
njegova gramofona. Bila su to tri LP-ja Davida Bowieja - Space Oddity, Alladin Sane i Hunky Dory.
Njegova je mama pokucala na vrata i ušla unutra S bocom Coca-Cole i dvije čaše s
kockicama leda i kriškama limuna. Axel je zahvalio pomalo iznenađen, uzeo poslužavnik i stavio
ga na stolić.
„Mislila sam da vježbate”, rekla je Alice gledajući po sobi.
„Greta je otišla kući jesti.“
„Pa možeš vježbati i sâm.”
„Pričekat ću je.”
 „Znaš da je sutra finale”, rekla je Alice i sjela na pod pokraj sina. „Ja vježbam najmanje osam
sati na dan, ponekad i deset.”
„Ja nisam ni budan deset sati na dan”, našalio se Axel.
„Axel, ti si nadaren.“
„Kako znaš?“
„Znam. Ali to nije dovoljno, to za nikoga nije dovoljno”, rekla je.
„Mama, pa vježbam k'o luđak”, lagao joj je.
„Odsviraj mi nešto”, zamoli ga ona.
„Neću”, odmah je odbije.
„Jasno mi je da nećeš da te mama uči, ali mogao bi mi dopustiti da ti pomognem”, nastavila
je Alice strpljivo. „Zadnji put kad sam te slušala, to je bilo prije dvije godine na božićnom koncertu,
nitko nije shvatio što si to svirao...”
„Bowiejevu Cracked Actor.“
„To je bilo nezrelo... iako prilično impresivno za petnaestogodišnjaka” priznala je i ispružila
ruku da ga potapša. „Ali sutra...”
Axel se izmaknuo majčinoj ruci:
“Nemoj gnjaviti.”
„Zar ne smijem znati ni koju si kompoziciju odabrao?“
„Klasičnu”, odgovori on uz široki osmijeh.
„O hvala bogu.”
On slegne ramenima ni ne pogledavši je. Kad se začulo zvono na vratima, napusti sobu i
odjuri niz stepenice.
Počeo je padati mrk, ali zbog snijega još uvijek izgleda svijetlo, kao da se mrak vani još nije
sasvim probio. Greta stoji pred vratima u kaputiću i s francuskom kapom na glavi. Prugasti šal
omotan joj je oko vrata. Obrazi su joj crveni od hladnoće, a kosa koja pada preko ramena puna je
snježnih pahuljica. Odložila je kutiju s violinom na komodu u hodniku, uredno objesila kaput,
odvezala vezice na crnim bakandžama i iz torbe izvadila papuče.
Alice Riessen je sišla dolje i pozdravila je, bila je vrlo uzbuđena i obrazi su joj bili rumeni od
veselja:
“Dobro je što pomažete jedno drugome vježbati”, rekla je.
„Moraš biti stroga prema Axelu, on se brzo ulijeni.“
„Primijetila sam to”, nasmijala se Greta.
Greta Stiernlood bila je kćer industrijalca koji je imao velikog udjela u dionicama Saab
Scanie i Enskilda Banken. Greta je odrasla bez majke - roditelji su joj se rastali kad je bila mala i
poslije više nikada nije vidjela mamu. Vrlo rano - možda i prije nego što se rodila - njezin je tata
odlučio da će biti violinistica.
Kad su se vratili gore u Axelovu glazbenu sobu, Greta je prišla klaviru. Blistava, kovrčava
kosa padala joj je preko ramena. Bila je odjevena u bijelu bluzu i kariranu suknju, tamnoplavi
pulover bez rukava i prugaste najlonke.
Izvadila je violinu, pričvrstila podbradak, obrisala žice pamučnom krpicom, zategnula ih i
stavila note na stalak. Brzo je provjerila da se žice nisu slučajno krivo zategle zbog hladnoće i
vlage.

192
 A onda je počela vježbati. Svirala je kao i uvijek, poluzatvorenih očiju i zamišljena. Dugačke
trepavice bacale su uzdrhtale sjenke preko njena rumena lica. Axel je dobro poznavao taj komad:
prva violina u Beethovenovom 15. gudačkom kvartetu. Ozbiljna, profinjena tema.
Slušao je nasmiješen i razmišljao o tome kako Greta ima smisla za glazbu i iskrenost u svojoj
interpretaciji zbog koje je osjećao poštovanje.
„Lijepo”, rekao je kad je završila.
Promijenila je papir s notama i puhnula u bolne prste.
„Ali ne mogu se odlučiti... znaš, tata se raspitao što bih trebala svirati, kaže da bi trebala
svirati Tartinija, violinsku sonatu u g-molu.”
Utihnula je, zagledala se u note, pratila ih pogledom, izbrojala šesnaestinke i memorirala
komplicirani legato.
„Ali nisam sigurna...“
„Mogu čuti?” pitao je Axel.
„Zvuči grozno”, rekla je i zarumenila se.
Zadnji je dio odsvirala napetog izraza lica, zvučalo je lijepo i tužno, ali je na kraju izgubila
tempo u trenutku kad su se tonovi violine trebali podići visoko poput divlje vatre.
„Kvragu”, prošaptala je i stavila violinu pod ruku. „Prespora sam, vježbala sam kao luda, ali
moram bolje kod šesnaestinki i triola...“
„Meni se sviđalo ljuljanje, zvučalo je kao da si savila veliko zrcalo prema...“
„Krivo sam odsvirala”, prekinula ga je i još više pocrvenila. „Oprosti, ti si samo htio biti
pristojan, znam, ali ne može to tako, moram točno odsvirati. Ovo nije normalno, sjedim tu večer
prije natjecanja i ne mogu odlučiti da li da uzmem lagani komad ili se odvažim svirati teški.”
„Znaš oba pa...“
„Ne, ne znam, to bi bilo na sreću”, rekla je. „Ali daj mi nekoliko sati, tri sata, i sutra ću se
možda usuditi svirati Tartinija.”
„Nemoj to učiniti samo zato što tvoj tata misli...“
„Ali u pravu je.“
„Nije”, rekao je Axel i polagano smotao joint.
„Ovaj lagani znam”, nastavila je. „Ali to možda nije dovoljno, to ovisi o tome što ćete
odabrati ti i onaj Japanac.“
„Ne možeš tako misliti.“
„A kako da mislim? Tebe nisam ni vidjela da vježbaš. Što ćeš svirati - jesi li uopće odlučio?“
„Ravela”, odgovori on.
„Ravela? Bez vježbanja?”
Nasmijala se.
„Daj, stvarno”, pitala je.
„Ravelovu Tzigane i ništa drugo.”
„Axel, oprosti, ali i sam znaš da je to totalno lud izbor, to je prekomplicirano, prebrzo, ludo
smiono i...“
„Svirat ću kao Perlman, ali bez žurbe... jer ustvari ni ne ide brzo.“
„Axel, ide užasno brzo”, nasmiješila se ona.
„Da, za zeca kojeg love... ali za vuka ide polagano.”
193
 Umorno ga je pogledala.
„Gdje si to pročitao?“
„To je navodno Paganini rekao.“
„Aha, onda se samo moram brinuti za mog japanskog protivnika”, rekla je i stavila violinu
na rame. „Ti ne vježbaš, Axel, ne znaš svirati Ravelovog Tzigane.“
„Nije tako teško kao što svi kažu”, odgovorio je on i pripalio joint.
„Da?”, nasmiješila se i ponovno počela svirati.
Ubrzo je prekinula sviranje i ozbiljno ga pogledala.
„Svirat ćeš Ravela?“
„Da.”
Uozbiljila se.
„Jesi li mi lagao, vježbao taj komad četiri godine ili o čemu se radi?“
„Sad sam odlučio, kad si pitala.“
„Kako možeš biti tako glup?” nasmijala se.
„Nije mi stalo, mogu biti zadnji”, rekao je i legao na kauč.
„Meni je stalo”, rekla je ona jednostavno.
„Znam, ali bit će još prilika.“
„Ne za mene.”
Ponovno je počela svirati onaj teški Tartinijev komad, sad je išlo bolje, ali je ipak prekinula i
još jednom odsvirala onaj teški dio.
Axel je zapljeskao, stavio na gramofon ploču Davida Bowieja The Rise and Fall of Ziggy
Stardust and the Spiders from Mars i odabrao pjesmu. A onda je legao, zažmirio i počeo pjevati.
Ziggy really sang, screwed up eyes and screwed down hairdo. Like some cat from Japan, he could
lick'em by smiling. He could leave'em to hang.
Greta je oklijevala, ali onda je spustila violinu, prišla mu i uzela mu joint iz ruke. Povukla je
nekoliko dimova, zakašljala se i vratila mu.
„Kako je moguće biti tako glup kao ti?” pitala je i odjednom ga pogladila preko usnica.
Nagnula se i pokušala ga poljubiti u usta, ali je završila na krivom mjestu i poljubila ga u
obraz, prošaptala oprosti i ponovno ga poljubila. Ljubili su se, oprezno, upitno. Skinuo joj je
pulover, kosa joj je zapucketala od statičkog elektriciteta. Streslo ga je kad joj je dodirnuo obraz,
brzo je povukao ruku. Nervozno su se nasmiješili jednog dugome i ponovno poljubili. Otkopčao je
dugmad na njezinoj bijeloj, izglačanoj bluzi i popipao malene grudi kroz jednostavni grudnjak.
Pomogla mu je da skine majicu. Njezina dugačka, kovrčava kosa mirisala je na snijeg i zimu, ali
tijelo joj je bilo toplo poput tek ispečena kruha.
Otišli su do spavaće sobe i spustili se na njegov krevet. Drhtavim rukama je odmotala
suknju, a onda čvrsto držala gaćice da joj se ne skinu dok je on vukao njezine debele, prugaste
štrample.
„Što je?” prošaptao je. „Da stanemo?“
„Ne znam - ti hoćeš da stanemo?“
„Ne”, nasmiješio se.
„Samo sam malo nervozna”, rekla je iskreno.
„Iako si starija od mene.“

194
 „Tako je, ti imaš samo sedamnaest godina - ovo skoro da je pomalo nepristojno”, nasmiješila
se.
Axelu je srce ludo udaralo dok joj je skidao gaćice. Ležala je sasvim nepomično dok joj je
ljubio trbuh, malene grudi, vrat, bradu, usnice. Oprezno je raširila noge, a on je legao na nju, osjetio
kako je polagano priljubila bedra uz njegove bokove. Obrazi su joj se jako zarumenjeli kad je
uklizao u nju. Privukla ga je sebi, gladila ga po vratu i leđima i tiho uzdisala svaki put kad bi
potonuo u nju.
A kad su se zadihani umirili, njihova gola tijela prekrivao je tanki sloj toplog znoja. Ležali su
zagrljeni u njegovu krevetu zatvorenih očiju i ubrzo zaspali.

195
 63. Natjecanje Johan Fredrik Berwald

VANI JE BILO SVJETLO kad se Axel probudio na dan kad je sve izgubio. On i Greta nisu navukli
zavjese nego su samo zaspali i prespavali cijelu noć zagrljeni, umorni i sretni.
Axel je ustao iz kreveta, pogledao Gretu koja je spavala sasvim smirenog lica zamotana u
debelu deku. Krenuo je prema vratima, a onda zastao ispred zrcala i nakratko promotrio svoje
golo, sedamnaestogodišnje tijelo, a onda produžio dalje prema glazbenoj sobi. Pažljivo je zatvorio
vrata, prišao klaviru i izvadio svoju violinu iz kutije. Stavio ju je na rame, stao uz prozor i pogledao
van na zimsko jutro, na snijeg koji je puhao s krovova u dugačkim velovima, a onda po sjećanju
počeo svirati Ravelova Tzigane.
Komad počinje tužnom romskom melodijom, polaganom i bremenitom, a onda se tempo
ubrzava. Melodija stvara svoj sve brži eho poput munjevitih, svjetlucavih sjećanja iz ljetne noći.
Neopisivo je brza.
Svirao je zato što je bio sretan, bez razmišljanja, samo je pustio prste da prebiru, plešu s tim
prštavim, klokotavim potočićem.
Axel se nasmiješio kad se sjetio slike koju je njegov djed držao u salonu. Tvrdio je da je to
najblistavija verzija slike Näcken Ernsta Josephsona. Kao dijete Axelu su se sviđale bajke o tom biću
koje je lijepim sviranjem violine mamilo ljude da se utope.
Axel je pomislio da on sad sliči na Näckena, golog mladića koji svira u vodi. Velika razlika
između Axela i Näckena na Josephsonovoj slici bila je ta što je Axel bio sretan.
Gudalo je plesalo preko žica, mijenjalo brzine. Fućkalo mu se što je jedna struna visjela s
gudala.
Ovako treba svirati Ravela, pomislio je. Treba ga svirati sretno, a ne egzotično. Ravel je
sretan skladatelj, mlad skladatelj.
Zadnji je ton odzvanjao sobom, kovitlao poput snijega kojeg je vjetar vani nosio s krovova.
Spustio je gudalo i taman se htio nakloniti zimi kad je primijetio da netko stoji iza njega.
Okrenuo se i ugledao Gretu kako stoji na vratima. Bila je zamotana u deku i gledala ga
neobičnim, mračnim pogledom. Zabrinuo se kad je vidio kako joj je lice ozbiljno.
„Što je bilo?”
Nije mu odgovorila, samo je progutala knedlu. Niz obraze joj je poteklo nekoliko velikih
suza.
„Greta, što je?” ponovio je.
„Rekao si da nisi vježbao”, rekla je jednoličnim glasom.
„Ne, ja... ja”, mucao je. „Pa rekao sam ti da lako učim nove kompozicije.“
„Čestitam.“
„Nije ono što misliš.”
Odmahnula je glavom.
 „Ne razumijem kako sam mogla biti tako glupa”, rekla je.
Spustio je violinu i gudalo, ali ona se vratila u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom.
Navukao je traperice koje su bile prebačene preko naslona jednog stolca, otišao do vrata i pokucao.
„Greta? Smijem li ući?”
Nije odgovorila. Osjećao je sve veći, crni i teški nemir. Nakon nekoliko minuta izašla je van
odjevena. Nije ga ni pogledala, samo je prišla klaviru, uzela svoju violinu i ostavila ga samog.

*
Koncertna dvorana bila je dupkom puna. Greta je nastupala prva. Nije ga ni vidjela, niti ga
je došla pozdraviti. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu od baršuna, a oko vrata je nosila
jednostavnu ogrlicu sa srcem.
Axel je sjedio u loži i čekao poluotvorenih očiju. Vladala je potpuna tišina. Čulo se samo tiho
šuštanje prašnjavog plastičnog ventilatora. Prišao mu je njegov mladi brat Robert.
„Zar nećeš sjediti s mamom?” pitao je Axel.
„Previše sam nervozan... ne mogu te gledati dok sviraš, radije ću ovdje sjediti i čekati.“
„Je li Greta počela svirati?“
„Da, dobro zvuči.“
„Koji je komad odabrala, onu Tartinijevu violinsku sonatu...”
„Ne, nešto Beethovenovo.“
„Dobro”, promrmljao je Axel.
Sjedili su u tišini, više ništa nisu rekli. Nakon nekog vremena čulo se kucanje na vratima.
Axel je ustao i otvorio vrata ženi koja mu je rekla da je uskoro on na redu.
„Sretno”, rekao je Robert.
„Hvala”, odgovorio je Axel, uzeo violinu i gudalo i krenuo za ženom u hodnik.
Sa scene se čuo glasan pljesak i Axel je na sekundu vidio Gretu i njezinog oca dok su brzo
ulazili u svoju ložu.
Axel je prošao hodnikom, a onda morao pričekati iza paravana iza scene dok ga je
najavljivač predstavljao. Kad je čuo svoje ime izašao je van u zasljepljujuću svjetlost reflektora i
nasmiješio se publici. Dvoranom je prošao žamor kad je rekao da će svirati Tzigane Mauricea
Ravela.
Stavio je violinu na rame i podigao gudalo. Počeo je svirati melankolični uvod, a onda
podigao tempo do nemogućeg. Publika je zadržala dah. Čuo je kako zvuči apsolutno briljantno, ali
ovoga puta melodija nije poskakivala poput vode u planinskom potoku. Nije svirao sretno nego
kao pravi Näcken. Svirao je s histeričnom, grozničavom tugom. Nakon otprilike tri minute, dok su
tonovi padali poput noćne kiše, počeo je namjerno preskakati pokoju notu, usporio je tempo, nešto
krivo odsvirao, a onda stao.
U dvorani je vladala tišina.
„Ispričavam se”, prošaptao je i sišao sa scene.
Publika je pristojno zapljeskala. Njegova majka je ustala sa svog mjesta i krenula za njim i
zaustavila ga u prolazu.
„Dođi, sine moj”, rekla je i zagrlila ga.

197
 Pogladila ga je po obrazu, a glas joj je bio topao i promukao koliko je bila dirnuta:
„To je bilo nevjerojatno, najbolja interpretacija koju sam ikada čula.“
„Oprosti, mama.“
„Ne”, odgovorila je ona i okrenula mu leda i napustila tu veliku koncertnu dvoranu.
Axel je krenuo do lože po svoju odjeću, ali ga je zaustavio poznati dirigent Herbert
Blomstedt.
„Zvučalo je jako dobro sve dok nisi namjerno počeo krivo svirati”, rekao mu je prigušenim
glasom.

*
Kad se Axel vratio kući, tamo je vladala potpuna tišina. Već je bilo kasno. Popeo se gore do
potkrovlja, prošao kroz glazbenu sobu i ušao u spavaću i zatvorio vrata. U glavi je još uvijek čuo
glazbu. Čuo je samog sebe kako preskače nekoliko tonova, kako neočekivano usporava i prestaje
svirati.
Glavom mu je stalno iznova odjekivao taj trenutak kad je prestao svirati.
Legao je na krevet i zaspao pokraj svoje kutije s violinom.
Ujutro ga je probudila zvonjava telefona.
Netko je hodao kroz blagovaonicu, parket je tiho škripao.
A onda su se začuli koraci po stepenicama i hodniku. Bez kucanja, mama mu je ušla u sobu.
„Ustani”, rekla je Alice ozbiljno.
Uplašio se kad ju je ugledao. Plakala je, obrazi su joj još uvijek bili mokri.
„Mama, ne shvaćam...” ,
„Šuti”, rekla je tiho. „Nazvao me ravnatelj škole i...“
„Mrzi me zato što sam...”
„Šuti”, viknula je Alice.
Ušutio je, drhtavom je rukom prekrila usta dok su joj suze tekle niz obraze.
„Radi se o Greti”, uspjela je konačno reći. „Ubila se.”
Axel ju je gledao pokušavajući shvatiti što je rekla.
„Ne, ja sam...“
„Sramila se”, prekinula ga je Alice. „Trebala je vježbati, obećao si, ali znala sam, ustvari sam
odmah znala... Nije trebala biti ovdje... ne kažem da je tvoja krivica Axel, nije. Iznevjerila je samu
sebe u važnom trenutku i nije mogla izdržati...“
„Mama, ja...“
„Šuti”, ponovno ga je prekinula. „Gotovo je.”
Alice je izašla iz sobe, a Axel je kao u izmaglici, dok mu je zujalo u ušima, ustao iz kreveta,
zateturao, otvorio kutiju s violinom, uzeo taj lijepi instrument i svom ga snagom razbio o pod. Vrat
je pukao, a s komadića tijela su visjele otrgnute žice, nagazio je na violinu tako da su se komadići
drveta razletjeli na sve strane.
„Axel! Što radiš?”

198
 Njegov brat Robert uletio je u sobu i pokušao ga spriječiti, ali Axel ga je samo odgurnuo.
Robert je leđima udario u veliki ormar, ali je onda ponovno krenuo prema Axelu.
„Axel, krivo si svirao, koje to veze ima?” pokušao je Robert. „Pričao sam s Gretom, i ona je
nešto krivo odsvirala, svi mogu...“
„Začepi”, zaurlao je Axel. „Više mi je nikada nemoj spomenuti.”
Robert ga je pogledao, a onda se samo okrenuo i izašao iz sobe. Axel je nastavio gaziti
komadiće sve dok se više nije moglo razabrati da se radi o violini.
Shiro Sasaki iz Japana pobijedio je na natjecanju. Greta je odabrala laki Beethovenov komad,
ali je svejedno krivo odsvirala. Kad se vratila kući popila je puno tableta za spavanje i zaključala se
u sobu. Pronađena je u krevetu tek ujutro kad nije sišla na doručak.
Axelova sjećanja potonu poput podvodnog grada, u mulj i morsku travu, što dalje od misli.
Pogleda Beverly koja ga gleda velikim Gretinim očima. Pogleda krpu za suđe koju drži u ruci i
vodu na stolu, blistavu sliku žene koja svira citru.
Svjetlost izvana pada preko Beverlyna zaobljena potiljka kad se okrene da promotri violine
koje vise na zidu.
„Htjela bih znati svirati violinu”, kaže ona.
„Možemo zajedno na tečaj”, nasmiješi se on.
„Voljela bih to”, odgovori mu ona ozbiljno.
On stavi krpu na stol i osjeti kako ga preplavljuje beskrajni umor. Sviranje klavira odjekuje
kroz sobu, sviranje bez prigušivača i tonovi se sanjivo prelijevaju jedan u drugi.
„Jadni Axel, tebi se spava , kaže ona.
„Moram raditi”, promrmlja on tiho.
„Navečer”, kaže ona i ustane.

199
 64. Liftom dolje

KRIMINALISTIČKI INSPEKTOR Joona Linna nalazi se u svom uredu u Državnoj krim-policiji. Sjedi za
pisaćim stolom i čita autobiografiju Carla Palmcrone. U jednoj, pet godina staroj bilješci Palmcrona
opisuje kako je otišao u Västerås kako bi prisustvovao sinovljevu završetku škole. Stajao je malo
dalje od svih koji su se okupili u školskom dvorištu pod kišobranima i otpjevali psalam Stiže
vrijeme cvjetanja. Palmcrona je opisao sinove bijele traperice i bijelu traper jaknu, dugačku plavu
kosu i kako su ga dječakove „crte lica oko nosa i očiju gotovo nagnale na plač”. Zatim se vratio
autom u Stockholm razmišljajući kako je sin vrijedan svega što je do sada učinio i što će još trebati
učiniti.
Zazvoni telefon i Joona se odmah javi. Zove ga Petter Näslund koji sjedi u autobusu i vodi
jedinicu za Dalarö.
„Upravo sam razgovarao s jedinicom u helikopteru”, kaže mu uzbuđenim glasom. „Upravo
lete preko zaljeva Erstaviken, Penelope Fernandez je s njima.“
„Živa je?” pita Joona i osjeti kako mu je laknulo.
„Plivala je ravno prema otvorenom moru kad su je pronašli”, pojasni mu Petter.
„Kako je? Je li dobro?”
„Izgleda da je na putu su za bolnicu Söder.“
„To je preopasno”, odmah ga prekine Joona. „Neka je prebace ovamo u policiju, a mi ćemo
dovesti tim liječnika iz Karolinske.”
Čuje kako Petter nekome govori da uspostave vezu s helikopterom.
„Znaš li išta o ostalima?” pita Joona.
„To je bio totalni kaos. Izgubili smo ljude, Joona. Ovo nije normalno.“
„Björn Almskog?” pita Joona.
„Nije pronađen, ali... ne možemo dobiti nikakve informacije, ništa ne znamo.”
„Je li napadač nestao?”
„Uskoro ćemo ga uhvatiti, otok je mali. Imamo naše dečke na terenu i u zraku, imamo i
brodove iz spasilačke službe, a i Pomorska policija je na putu.“
„Dobro”, kaže Joona.
„Misliš da ga nećemo uhvatiti?”
„Ako ga niste odmah uhvatili, onda je već nestao.“
„Je li to moja krivica?“
„Petter”, kaže Joona mirno i blago, „da nisi tako brzo reagirao Penelope Fernandez bi bila
mrtva... a bez nje ne bismo ništa imali, nikakva objašnjenja oko fotografije, nikakvog svjedoka.”
 Sat vremena kasnije dva liječnika iz bolnice Karolinska pregledavaju Penelope Fernandez u
zaštićenoj podzemnoj prostoriji ispod zgrade policije. Previju joj rane i daju joj nešto za smirenje i
hranu i tekućinu na infuziju.
Petter Näslund obavijesti ravnatelja Krim-policije Carlosa Eliassona da su identificirana
tijela obojice kolega - Lennarta Johanssona i Görana Sjödina. Još je jedno tijelo pronađeno medu
ostacima policijskog broda, vjerojatno se radi o Björnu Almskogu. Ossian Wallenberg je pronađen
mrtav ispred svoje kuće, a ronioci su na putu prema mjestu gdje se srušio helikopter spasilačke
službe. Petter kaže da pretpostavlja da je svo troje članova posade poginulo.
Policija nije uhvatila progonitelja, ali Penelope Fernandez je živa. Spustili su zastave na pola
koplja ispred zgrade policije i ravnateljica Okružne policije Margareta Widding i ravnatelj Krim-
policije Carlos Eliasson održali su sumornu konferenciju za tisak u prostoriji za tu namjenu,
okruženoj staklenim zidovima u prizemlju zgrade.
Inspektor Joona Linna nije bio na sastanku s novinarima, umjesto toga su on i Saga Bauer
otišli dolje liftom do podzemnog kata kako bi porazgovarali s Penelope Fernandez u nadi da će
dobiti odgovore na sva neodgovorena pitanja i saznati zašto se sve ovo dogodilo.

201
 65. Ono što su oči vidjele

PET KATOVA ISPOD najmodernijeg dijela policijske zgrade nalazi se prostor s dva stana, osam
gostinjskih soba i dvije sale za spavanje. Taj prostor služi za sigurno stanovanje za policijski vrh u
kriznim i iznimnim situacijama i katastrofama. Gostinjske sobe se zadnjih deset godina koriste i za
zaštitu svjedoka koji su izloženi velikoj prijetnji. Penelope Fernandez leži u bolničkom krevetu i
osjeća hladnoću u ruci kako se ubrzava rad infuzije.
„Dajemo ti tekućinu i hranu”, objasni joj liječnica Daniella Richards.
A onda joj blagim glasom objašnjava što radi dok joj pričvršćuje kateter za ruku.
Penelopi su očistili i previli rane, ozlijeđena lijeva noga je sada zamotana i zašita,
posjekotina na leđima očišćena i prekrivena, a duboku ranu na kuku su morali zašiti s osam
šavova.
„Dat ću ti malo morfija za bol.“
„Mama”, prošapće Penelope i obliže usnice. „Želim razgovarati s mamom.“
„Razumijem”, odgovori Daniella.
„Prenijet ću im to.”
Tople suze teku niz Penelopine obraze, završavaju u kosi i ušima. Čuje liječnicu kako kaže
jednoj medicinskoj sestri da pripremi injekciju s 0,5 mililitara morfij-skopolamina.
Soba izgleda kao obična bolnička soba, samo što je možda malo više ukrašena. jednostavan
buket cvijeća stoji na noćnom ormariću, svijetle slike vise na žutim zidovima. Polica od svijetlog
brezovog drveta prepuna je raskupusanih knjiga. Ovdje su ljudi imali vremena za čitanje, to je
očito. Soba nema prozora, ali je lampa uključena iza jedne draperije koja izgleda poput zavjesa
kako bi se odagnao dojam da se čovjek nalazi duboko u bunkeru.
Daniella Richards joj prijateljski objasni da će je sada ostaviti samu, ali da pritiskom na sjajno
dugme uvijek može pozvati nekoga ako joj nešto treba.
„Netko će cijelo vrijeme biti tu ako želiš nešto pitati ili ako trebaš društvo”, kaže ona.
Penelope Fernandez ostane sama u toj svijetloj sobi. Zatvori oči dok joj se tijelom širi topli
mir morfija i povuče je u ugodan san.
Čuje se tiho škripanje kad žena u crnom niqabu zgazi dvije male figurice od sasušena blata.
Djevojčica i njezin mali brat postanu samo mrvice i prašina pod njenom sandalom. Žena nosi tešku
vreću žita na leđima i nije ni primijetila što je učinila. Dva dječaka zazvižde i smiju se, viču da su
djeca robovi mrtva, da je ostalo još samo nekoliko beba, da će svi Furi umrijeti.
Penelope potisne slike iz Kubbuma iz glave i prije nego što zaspe, na trenutak osjeti kako se
tona kamenja, zemlje, blata i betona sručila na nju. Kao da pada ravno u središte zemlje, pada i
pada i pada.
 *
Penelope Fernandez se probudila, ali nema snage otvoriti oči, tijelo joj je još uvijek teško od
morfija. Sjeti se da leži u bolesničkom krevetu u zaštićenoj sobi ispod zgrade policije. Više ne mora
bježati. Olakšanje slijedi veliki val boli i čežnje. Ne zna koliko je dugo spavala, pomisli da će
ponovno pasti u san, ali onda ipak otvori oči.
Otvori oči, ali u podzemnoj sobi vlada mrak.
Zatrepće, ali ništa ne vidi. Ne svijetli čak ni ono dugme pokraj kreveta. Mora da je nestalo
struje. Taman je htjela viknuti, ali onda su se vrata odjednom otvorila i ona se prisili da šuti. Zuri u
mrak, čuje otkucaje vlastitog srca kako odjekuju. Cijelo tijelo joj zatitra, mišići se napnu. Netko joj
dodirne kosu. Gotovo neprimjetno. Leži sasvim nepomično i osjeća kako netko stoji uz njen krevet
i oprezno je gladi po kosi. Prsti polagano prolaze kroz kovrče. Taman je htjela početi moliti, kad je
ta osoba čvrsto zgrabi za kosu i izvuče iz kreveta. Ona zavrišti kad je netko svom snagom baci o
zid tako da se uokvirena slika na zidu razbije, a stalak s infuzijom padne na pod. Sruši se na pod
okružena komadićima stakla. On je još neko vrijeme drži za kosu, odvuče je natrag, okrene je,
udari joj licem o kotač kreveta, a onda izvuče nož crne oštrice.
Penelope se probudi kad je pala na pod, vrata se otvore i medicinska sestra brzo uđe unutra.
Sve lampe su upaljene i Penelope shvati da je to bila noćna mora. Sestra joj pomogne da ponovno
legne u krevet, pokušava je smiriti, a onda podigne okvire sa strane kreveta tako da ne može više
pasti.
Nakon nekog vremena znoj po tijelu postane hladan. Ne usuđuje se pomaknuti, ruke joj se
paraliziraju. Samo leži na leđima s gumbom za hitne pozive u ruci i zuri u strop, kad začuje
kucanje na vratima. Mlada žena sa šarenim vrpcama upletenim u dugačku kosu uđe unutra i
pogleda je blagim, ali ozbiljnim očima. Iza nje stoji visoki muškarac plave, raskuštrane kose i
skladnog, prijateljskog lica.
„Moje ime je Saga Bauer”, kaže žena. „Ja sam iz Sigurnosno-obavještajne agencije. Ovo je
moj kolega Joona Linna, on je iz Državne krim-policije.”
Penelope ih promatra bezizražajna lica, a onda spusti pogled na svoje ruke u zavojima, sve
ogrebotine i modrice i kateter u pregibu ruke.
„Žao nam je zbog svega što ti se dogodilo zadnjih dana”, kaže žena. „I shvaćamo da samo
želiš da te svi puste na miru, ali morat ćemo puno razgovarati s tobom i već sada moramo početi s
prvim pitanjima.”
Saga Bauer privuče stolac od malog pisaćeg stola i sjedne uz krevet.
„On me još uvijek traži - zar ne?” pita Penelope nakon nekog vremena.
„Ovdje si sigurna”, odgovori Saga.
„Reci mi da je mrtav.”
„Penelope, moramo...”
„Niste ga mogli zaustaviti”, kaže ona slabašno.
„Uhvatit ćemo ga, obećavam ti to”, kaže Saga Bauer. „Ali moraš nam pomoći.”
Penelope duboko uzdahne i zatvori oči.
„Ovo će ti biti naporno, ali trebamo odgovore na par pitanja”, nastavi Saga. „Znaš li zašto se
sve ovo dogodilo?”
„Pitaj Björna”, promrmlja ona. „On možda zna.”

203
 „Što si rekla?” pita Saga.
„Rekla sam da bi to trebala pitati Björna”, prošapće Penelope i polagano otvori oči. „Pitaj
Björna, on možda zna.”
Pauci i male bube mora da su došle s njom iz šume, puze posvuda po njoj, Penelope se
počne češati po čelu, ali Saga joj mirno zaustavi ruke.
„Progonio te”, kaže Saga. „Ne mogu zamisliti kako grozno to mora da je bilo, ali moramo
znati jesi li prepoznala progonitelja. Jesi li ga prije vidjela?”
Penelope neprimjetno odmahne glavom.
„To smo i mislili”, kaže Saga. „Možeš li nam reći kako je izgledao, je li imao tetovažu ili
nešto po čemu bismo ga mogli prepoznati?“
„Ne”, prošapće Penelope.
„Ali možda bi nam mogla pomoći da napravimo fotorobota, za to ne treba puno, tako da ga
možemo početi tražiti preko Interpola.”
Približi joj se muškarac iz Krim-policije, oči su mu neobično svjetlosive, poput kamenčića
koje je oblikovala voda planinskog potoka.
„Izgledalo je kao da si malo prije odmahnula glavom”, kaže mirnim glasom. „Kad te Saga
pitala jesi li i prije vidjela progonitelja, je li to točno?”
Penelope kimne.
„Znači mora da si ga vidjela”, nastavi Joona prijateljski. „Jer inače ne bi mogla znati da ga
nikada prije nisi vidjela.”
Penelope zuri ispred sebe i sjeti se kako se ubojica kretao kao da mu se uopće ne žuri, a
svejedno se sve odvijalo užasno brzo. Vidi ga kako je sjeo i naciljao dok je visjela s užeta iz
helikoptera. Vidi ga kako podiže oružje i puca. Bez žurbe, bez nervoze. Ponovno vidi njegovo lice
kad ga je obasjala munja i kad su pogledali jedno drugo.
„Znamo da se bojiš”, nastavi Joona. „Ali mi...”
Penelope zacvili i okrene se od njih, sakrije lice u jastuk. Sestra joj za utjehu stavi ruku na
rame.
„Neću”, plače Penelope. „Neću...”
U sobu brzo uđe još jedna medicinska sestra i objasni da će joj dati još sredstva za smirenje
kroz kateter.
„Moram vas zamoliti da odete”, kaže sestra brzo Sagi i Jooni.
„Vratit ćemo se kasnije”, kaže Joona. „Mislim da znam gdje je tvoja majka. Sve ću srediti.”
Penelope je prestala plakati, ali još uvijek ubrzano diše. Čuje kako sestra priprema infuziju i
pomisli kako je soba podsjeća na zatvorsku ćeliju. Njezina mama neće htjeti doći ovamo. Penelope
stisne zube i pokuša zadržati suze.
Ponekad joj se čini da se sjeća prvih godina svog života. Smrad uparenih, prljavih tijela
odmah je vraća natrag u ćeliju u kojoj se rodila, kao i svjetlost baterije koja prelazi preko lica
zatvorenica i kako je mama daje nekome drugome koji odmah nastavi pjevušiti u njezino uho dok
mamu odvode stražari.

204
 66. Bez Penelope

CLAUDIA FERNANDEZ SIĐE s autobusa kod hotela Dalarö Strand. Dok hoda uz luku čuje zvukove
helikoptera i sirene kako nestaju u daljini. Potraga još uvijek nije gotova. Moraju nastaviti tražiti.
Vidi nekoliko policijskih brodova u daljini na moru. Osvrne se oko sebe. U luci nema nijednog
trajekta, a ni automobila.
„Penelope”, zavrišti u prazno. „Penelope!”
Jasno joj je kako to mora izgledati, kako se čudno ponaša, ali bez Penelope ništa joj nije
preostalo.
Hoda uz vodu. Trava je suha i smeđa, posvuda smeće. U daljini se čuje krik galebova. Potrči,
ali nema puno snage pa ubrzo ponovno samo hoda. Prazne drvene vile nagurane su na strmini.
Zastane kod jedne table na kojoj bijelom bojom piše „Privatni posjed”. Nastavi dalje i ode do kraja
betonskog mola i zagleda se prema velikim stijenama. Nema ljudi, pomisli i ponovno se okrene
prema luci. Jedan muškarac hoda po pošljunčanoj stazi i mahne joj. Tamni obris, jakna mu leprša.
Nešto joj viče. Claudia ga zbunjena gleda. On ubrza korak i ona sada vidi da ima prijateljsko lice.
„Claudia Fernandez”, viče on.
„Da, to sam ja”, kaže ona i pričeka ga.
„Moje ime je John Bengtsson”, kaže on kad joj je prišao. „Joona Linna me poslao. Rekao je da
ste vjerojatno ovdje.“
„Zašto?” pita ona slabim glasom.
„Kćer vam je živa.”
Claudia gleda muškarca koji ponovi:
„Penelope je živa”, i nasmiješi joj se.
 67. Kuda ide novac

ATMOSFERA U POLICIJI je jako napeta, gotovo da se osjeća mržnja. Uspoređivali su ove događaje s
ubojstvima policajaca u Malexanderu 1999. godine i bestijalnošću Josefa Eka pretprošle godine.
Novine su pisale o drami koja se odvijala u arhipelagu, počinitelja su zvali koljačem policajaca,
novinari su svašta nagađali i gnjavili svoje izvore unutar policije da im daju informacije.
Joona Linna i Saga Bauer će izvijestiti o stanju stvari pred ravnateljem Krim-policije
Carlosom Eliassonom, ravnateljem SOA-e Vernerom Zandénom, višim istražiteljem Petterom
Näslundom, šefom operative Bennyjem Rubinom, te Nathanom Pollockom i Tommyjem
Kofoedom iz Državnog odjela za umorstva.
Hodaju kroz hodnik i razgovaraju o Penelopi Fernandez i o tome kako bi im mogla pomoći
da napreduju u istrazi.
„Mislim da će uskoro progovoriti”, kaže Joona.
„To nije sigurno, isto tako bi se mogla sasvim zatvoriti”, odgovori Saga.
Anja Larsson stoji korak ispred svog ureda i nesretna promatra Joonu i Sagu. Kad je Joona
primijeti, široko se nasmiješi i mahne joj, ali ne vidi kad je napravila srce od kažiprsta i palčeva
prema njemu prije nego što je ušao u konferencijsku dvoranu.
Zatvore vrata, sjednu i tiho pozdrave ljude koji već sjede oko stola.
„Želim početi time što ću reći da su otpisane sve sumnje kako se radi o atentatu radikalnih
ljevičara”, kaže Saga u uvod.
Verner nešto šapne Nathanu Pollocku.
„Zar ne?” kaže Saga povišenim glasom.
Verner podigne pogled i kimne.
„Da, tako je”, kaže i nakašlje se.
„Počni od početka”, kaže Carlos Sagi.
„Dobro... Penelope Fernandez aktivistica i ravnateljica Švedske udruge za miri arbitražu”,
nastavi Saga svoje izlaganje. „U dugogodišnjoj je vezi s Björnom Almskogom koji je konobar u
klubu Debaser na Medborgarplatsenu. Ona stanuje u Sankt Paulsgatan 3, a on u Pontonjärgatan 47.
Penelope Fernandez na staklenim vratima između dnevne sobe i predsoblja ima zalijepljenu jednu
fotografiju.”
Preko laptopa Saga Bauer projicira kopiju slike na filmsko platno koje prekriva jedan zid
prostorije.
„Fotografija je snimljena u proljeće 2008. u Frankfurtu”, kaže ona. „Palmcronu
prepoznajemo”, kaže Carlos.
„Da”, kaže Saga i nastavi pokazivati na osobe u loži. „Ovo je Pontus Salman, direktor
tvornice oružja Silencia Defence. A ovo nije nitko drugi nego Raphael Guidi, poznati trgovac
oružjem... u branši ga zovu Arkanđelom i on sređuje poslove prvenstveno u Africi i na Bliskom
istoku.“
„A dama im je za zabavu?” pita Benny Rubin.
„Njezino je ime Agathe al-Haji”, kaže Saga ne nasmiješivši se.
„Ona je vojna savjetnica sudanske vlade i bliska suradnica predsjednika Omara al-Bashira.”
Benny lupi jako dlanom po stolu, a kad ga Pollock naživcirano pogleda, iskezi mu zube.
„Je li to uobičajeno?” pita Carlos.
„Da se tako sastaju?“
„Da, pretpostavljam da je”, odgovori Saga. „Na ovom su sastanku dogovarali veliku
odobrenu pošiljku municije sudanskoj vojsci. Posao je dobio odobrenje i bio bi bez sumnje
proveden da Međunarodni sud u Haagu nije izdao zahtjev za uhićenjem predsjednika al-Bashira.“
„To je bilo 2009. zar ne?” pita Pollock.
„To nisam znao”, kaže Carlos.
„Nije se baš puno pisalo o tome”, kaže Saga. „Ali zahtjev za uhićenjem izdan je zbog
direktne umiješanosti u mučenja, silovanja i etnička čišćenja u Darfuru.“
„Znači ništa od posla”, konstatira Carlos.
„Točno”, odgovori ona. .
„A fotografija? Kakve ona veze ima? Nikakve?” pita Verner.
„Penelope Fernandez je očito nije smatrala opasnom s obzirom da ju je zalijepila na vrata”,
kaže Saga.
„A istovremeno nije nevažna s obzirom da je drži na tako istaknutom mjestu”, naglasi
Carlos.
„Ne znamo, možda joj je služila samo kao podsjetnik kako svijet funkcionira”, nagađa Saga.
„Da se na samom dnu šačica ljudi bori za slobodu, dok na vrhu moćnici nazdravljaju
šampanjcem.“
„Nadamo se da ćemo uskoro moći ispitati Penelope Fernandez, ali prilično smo sigurni da je
Björn Almskog to učinio bez njezinog znanja”, nastavi Joona. „Možda zna više o fotografiji od
Penelope, možda je to bio samo pokušaj, ali drugog lipnja Björn je s anonimne adrese iz jednog
internet kafea poslao ucjenjivačko pismo Carlu Palmcroni. Taj je mail uvod u kratku
korespondenciju: Björn mu je napisao da zna da je fotografija nezgodna za Palmcronu i da ju je
spreman prodati za milijun kruna.”
„Klasična ucjena”, promrmlja Pollock.
„Björn koristi riječ nezgodna”, nastavi Saha, „zbog čega ne vjerujemo da razumije koliko će
to sve Palmcrona ozbiljno shvatiti.”
„Björn misli da kontrolira situaciju”, kaže Joona. „I zato ga je jako iznenadilo kad je pročitao
Palmcronin odgovor u kojem ovaj upozorava svog ucjenjivača. Palmcrona mu je ozbiljno objasnio
da nije svjestan u što se upušta i na kraju ga molio da mu pošalje fotografiju prije nego što bude
prekasno.”
Joona otpije malo vode.
„Kakav je ton tog maila”, pita brzo Nathan Pollock. „Kažeš da je ozbiljan, ali je li i
agresivan?”
Joona odmahne glavom i podijeli oko stola kopije korespondencije.
„Ne, mailovi mi se nisu činili agresivnima, samo vrlo ozbiljnima.”
207
 Tommy Kofoed pročita mailove, kimne, protrlja svoje rošave obraze i nešto zapiše.
„Što je onda bilo?”
Prije nego što je u srijedu otišla kući, domaćica je pomogla Palmcroni da pričvrsti omču za
kuku na stropu.”
Petter se nasmije:
„Zašto?”
„Zato što to nije mogao sam učiniti nakon svoje operacije leda”, odgovori Saga.
„A tako”, kaže Carlos uz kratki osmijeh.
„Sljedeći dan, oko podneva... nakon što je došla pošta, pretpostavljamo”, nastavi Joona.
„Palmcrona je nazvao jedan broj u Bordeauxu i...“
„Nije moguće pronaći točan broj, to je sve što znamo”, ubaci se Saga.
„Broj bi mogao ići preko neke centrale i biti dalje prebačen u neku sasvim drugu zemlju,
drugi dio svijeta ili natrag u Švedsku”, kaže Joona. „Kako god bilo, radilo se o vrlo kratkom
razgovoru, četrdeset i tri sekunde. Možda je samo ostavio poruku na automatskoj sekretarici.
Vjerojatno je ispričao o fotografiji i što mu je ucjenjivač napisao i zatražio pomoć.“
„Jer nakon toga... nekoliko minuta kasnije, Palmcronina je domaćica nazvala taksi službu i
naručila taksi za dva sata na ime Palmcrona za zračnu luku Arlanda. Točno jedan sat i petnaest
minuta nakon tog kratkog telefonskog razgovora zazvonio je telefon. Palmcrona je već obukao
kaput i cipele, ali se svejedno vratio natrag i javio. Poziv iz Bordeauxa. Isti onaj broj koji je on
nazvao. Ovaj je razgovor trajao dvije minute. Palmcrona je zatim poslao posljednji mail svom
ucjenjivaču sljedećeg sadržaja: Sada je prekasno, obojica ćemo umrijeti. Domaćica je dobila
slobodno, platila je taksistu što je došao i otišla kući. Ne skidajući kaput Carl Palmcrona ušao u
mali salon, stavio svoju torbu uspravno na pod, popeo se na nju i objesio se.”
Oko stola je nastupila tišina.
„Ali to nije kraj priče”, kaže Joona polagano, „jer Palmcronin je telefonski razgovor nešto
pokrenuo... Unajmljen je plaćeni ubojica. Poslan je da počisti sve tragove i nade fotografiju.“
„Kako često... mislim u Švedskoj, imamo posla s plaćenim ubojicama”, kaže Carlos
skeptično. „Mora da je u igri bilo puno novca kad su krenuli u ovako veliku akciju.”
Joona ga bezizražajno pogleda:
„Da.”
„Palmcrona je vjerojatno na telefon pročitao ucjenjivačev mail u kojem je Björn naveo broj
žiro računa u banci”, kaže Saga.
„Pa nije naročito teško pronaći osobu preko bankovnog računa”, promrmlja Verner.
„Otprilike u isto vrijeme kad je Palmcrona odgurnuo nogom aktovku i objesio se, Björn
Almskog se nalazio u internet kafeu Dreambow”, nastavi Joona. „Otišao je na mail i vidio da je
dobio dva odgovora od Carla Palmcrone.“
„Vjerojatno se nadao da je Palmcrona napisao da mu je spreman platiti milijun kruna za
fotografiju”, kaže Saga.
„Umjesto toga vidi Palmcronino upozorenje, a onda onu kratku poruku u kojoj piše daje već
prekasno i da će obojica umrijeti.”
„I sada su mrtvi”, kaže Pollock.
„Možemo samo pretpostaviti koliko se Björn uplašio”, kaže Saga. „On nije bio vičan
ucjenjivanju, nego je samo iskoristio priliku kad mu se pružila.“
208
 „Što je učinio?”
Petter ih gleda otvorenih usta. Carlos mu natoči malo vode.
„Björn se predomislio, odlučio je poslati Palmcroni fotografiju, htio je samo da sve bude
gotovo.”
„Ali Palmcrona je već mrtav kad mu je Björn u mailu objasnio da odustaje, da će mu poslati
fotografiju”, kaže Joona.
„Problem je samo što fotografija visi na vratima kod Penelope”, kaže Saga. „A ona ne zna
ništa o ucjeni.”
„Mora se domoći fotografije, a da joj ne otkrije što je pokušao učiniti”, kimne Tommy
Kofoed.
„Ne znamo kako je mislio objasniti Penelope kuda je slika nestala”, kaže Saga uz osmijeh.
„Vjerojatno je bio u panici, samo je htio da je svemu kraj, nadao se da će se sve zaboraviti
dok se on bude skrivao na brodu negdje u arhipelagu.”
Joona ustane i priđe prozoru i pogleda van. Jedna žena hoda pločnikom noseći dijete u
naručju i gurajući kolica puna vrećica s hranom ispred sebe.
„Sljedećeg jutra Penelope odlazi taksijem do televizije gdje je nastupala u jednoj raspravi”,
nastavi Saga. „Čim je otišla, Björn joj ude u stan, strgne fotografiju s vrata, otrči do stanice
podzemne željeznice na Slussenu, uputi vlakom do Glavnog kolodvora, kupi kuvertu i marku na
kiosku, pošalje pismo Palmcroni, otrči do internet kafea i napiše zadnju poruku Palmcroni da je
poslao fotografiju. Onda se vrati do svog stana, uzme svoju i Penelopinu torbu i ode do broda koji
je usidren u luci za male brodove na Långholmenu. Kad je Penelope bila gotova, otišla je
podzemnom od Karlaplana sve do Hornstulla, odakle je pješice otišla do Lăngholmena.”
„U to je vrijeme plaćeni ubojica već pretražio Björnov stan i podmetnuo požar koji je u
potpunosti uništio cijeli kat zgrade.“
„Ali ja sam pregledao izvještaj... Vatrogasci su utvrdili da je uzrok požara bilo zaboravljeno
uključeno glačalo u susjednom stanu”, usprotivi se Petter.
„Što je sigurno točno”, kaže Joona.
„Baš kao što je eksplozija plina bila uzrok požara u Penelopinu stanu”, kaže Saga.
„Ubojičin je plan očito bio ukloniti sve tragove”, nastavi Joona. „Kad nije pronašao
fotografiju u Björnovu stanu, podmetnuo je požar i otišao za njim na brod.“
„Kako bi potražio fotografiju”, dopuni ga Saga. „I kako bi ubio Björna i Penelope i sredio da
sve izgleda kao nesreća.“
„Ono što ubojica nije znao je da se plan promijenio u posljednjoj sekundi i daje Penelopina
sestra s njima na brodu.” Joona utihne i nakratko pred sobom vidi ženu u mrtvačnici. Njezino
mlado, ranjivo lice. Crveni ožiljak preko prsnog koša.
„Mislim da su se mladi usidrili uz neki otok u Jungfrufiärdenu ispred Dalaröa”, nastavi
Joona. „I prije nego što je ubojica došao, Penelope je, iz kojeg god razloga, otišla na otok. Kad je
ubojica došao na brod, sreo je Violu. Misleći da je ona Penelope, utopio ju je u kanti i stavio na
krevet u kabini. Čekajući Björna vjerojatno je tražio fotografiju, a kad je nije pronašao, pripremio je
sve tako da brod odleti u zrak. Imate Erixonov izvještaj pred sobom. Tu sad ne znamo točno što se
dogodilo, ali na neki su način Penelope i Björn uspjeli pobjeći ubojici.“
„A brod s mrtvom Violom Fernandez je napušten.”

209
 „Ne znamo kuda su bježali, ali u ponedjeljak su se nalazili na Kymmendöu.” Bennyju se
usnice rastegnu u osmijeh.
„Kod Ossiana Wallenberga? On je totalno dobar, ali naravno, ne paše baš za ovu zemlju.”
Carlos se tiho nakašlje i natoči još kave.
„Kad je ubojica shvatio da ih je izgubio, otišao je do Penelopina stana kako bi potražio
fotografiju”, nastavi Joona kao da ništa nije čuo. „Erixon i ja smo došli tamo i prekinuli ga u poslu.
Tek u tom trenutku, kad sam bio suočen s njim, shvatio sam da imamo posla s grobom, plaćenim
ubojicom svjetske klase.”
„On vjerojatno ima pristup u naše sustave, može slušati komunikaciju preko RAKEL-a i
tako dalje”, kaže Saga.
„Tako je i pronašao Björna i Penelope na Kymmendöu?” pita Petter.
„To ne znamo”, odgovori Joona.
„Kako god bilo, jako je brzo reagirao”, kaže Saga. „Pretpostavljamo da se vratio na Dalarö
da potraži Penelope odmah nakon susreta s Joonom i Erixonom u stanu.”
„Dakle, kad sam ja razgovarao s Pomorskom policijom, on je već bio tamo”, kaže Petter
nagne se preko stola i pomakne papir s dnevnim redom.
„Što se dogodilo?” pita Carlos.
„Rekonstrukcija je tek započela”, kaže Petter. „Ali na neki je način potopio brod Pomorske
policije, ubio Lennarta Johanssona i Görana Sjödina, otišao do Kymmendöa, ubio Björn Almskoga i
Ossiana Wallenberga, digao policijski brod u zrak, slijedio Penelope i srušio helikopter spasilačke
službe.“
„I nestao”, uzdahne Carlos.
„Ali zbog Petterovog vještog vođenja operacije, Penelope Fernandez je spašena”, kaže Joona
i vidi kako se Pollock zainteresirano okrenuo prema Petteru.
„Točan razvoj događaja će naravno biti istražen u detalje”, kaže Petter oštrim glasom koji
ipak nekako ne uspijeva sakriti koliko mu je drago zbog pohvale.
„To će jebeno dugo potrajati”, nasmiješi se Kofoed tužno.
„A fotografija? Ona ipak mora nešto značiti”, kaže Carlosa.
„Ma to je samo fotografija”, uzdahne Petter.
„Sedmero ljudi je umrlo zbog nje”, kaže Joona ozbiljno. „I još će ih umrijeti ako ne...” Joona
utihne i zagleda se kroz prozor.
„Fotografija je možda brava za koju trebamo ključ”, kaže.
„Kakav ključ?” pita Petter.
„Fotografa”, kaže Saga.
„Penelope Fernandez, je li ona fotograf?” pita Pollock.
„To bi objasnilo cijelu tu potjeru za njom”, usklikne Carlos malo preglasno.
„Naravno”, kaže Saga polako.
„Ali?”, pita Carlos.
„Što se protivi toj teoriji?” pita Benny.
„To što Joona ne vjeruje da je Penelope to fotografirala”, kaže Saga.
„Ma daj ”, Petter gotovo vikne.
Carlos stisne usnice, gleda u stol i mudro šuti.
210
 „Penelope je naravno sada u šoku tako da još uvijek ne znamo koja je njezina uloga”, objasni
Saga.
Nathan Pollock se nakašlje i pošalje oko stola kopije oporuke Carla Palmcrone.
„Palmcrona je imao račun u banci na Jerseyju”, kaže.
„Raj za porezne obveznike”, kimne Petter Näslund i izvadi duhan ispod usnice. Obriše
palac o stol ne primijetivši Carlosov umoran pogled.
„Znamo li koliko je imao na tom računu?” pita Verner.
„Nije moguće dobiti pristup njegovim transakcijama”, kaže Joona.
„Ali kako piše u njegovoj oporuci, radi se o devet milijuna eura.“
„Njegove su financije bile dosta loše tako da ne znamo kako je legalno mogao zaraditi takvu
sumu”, kaže Pollock.
„U kontaktu smo s Transparency Internationalom, globalnom organizacijom koja se bori
protiv korupcije, ali oni nemaju ništa o Carlu Palmcroni ili nekome drugome iz ISP-a, apsolutno
ništa.”
„Oporukom je sve ostavio šesnaestogodišnjaku po imenu Stefan Bergkvist za kojeg se
pokazalo da je Palmcronin sin, sin kojeg nikada nije upoznao... ali sin je poginuo u požaru u
Västeråsu samo tri dana nakon Palmcronina samoubojstva.”
„Dječak nikada nije saznao tko mu je pravi otac”, doda Saga.
„Po preliminarnom izvještaju policije radi se o nesreći”, kaže Carlos.
„Da, ali vjeruje li itko daje vatra koja je ubila sina Carla Palmcrone tri dana nakon njegova
samoubojstva samo slučajnost?” pita Joona.
„Kako bi mogla biti”, kaže Carlos.
„Ovo stvarno nije normalno”, kaže Petter crvenih obraza. „Zašto bi netko ubio njegova sina
kojega nikada nije ni upoznao?“
„O čemu se tu ustvari radi?” pita Verner.
„Palmcrona je poveznica”, kaže Joona i kucne prstom na nasmiješenog muškarca na slici.
„On je na fotografiji, njega su ucjenjivali, on je pronađen obješen, njegov sin je poginuo i on ima
devet milijuna cura na računu.”
„Novac je ono zanimljivo”, kaže Saga.
„Istražili smo njegov život”, kaže Pollock. „Nema obitelji, nema hobija, nije investirao novac,
nema dionica ni...“
„Ako je istina da se ovoliki novac nalazi na njegovom računu, onda to mora na neki način
biti povezano s njegovim položajem glavnog direktora ISP-a”, kaže Joona.
„Možda se bavio nekim insajderskim poslovima preko nekog trećeg”, kaže Verner.
„Ili je ipak primao mito”, kaže Saga.
„Trebamo slijediti novac”, prošapće Pollock.
„Moramo razgovarati s Palmcroninim nasljednikom u ISP-u, Axelom Riessenom”, kaže
Joona i ustane. „Ako je u Palmcroninim odlukama bilo nekih sumnjivih stvari, on ih je morao
pronaći do sada.”

211
 68. Nešto za proslaviti

IZ DALJINE, IZ SMJERA Tehničkog fakulteta, Joona čuje trubljenje, zviždanje i gluho i brzo bubnjanje
velikih bubnjeva. Niz ulicu Odengatan spušta se velika povorka prosvjednika. Radi se o grupi od
sedamdesetak mladih ljudi koji nose antifašističke simbole. Imaju velike plakate kojima
protestiraju protiv postupanja SOA-e prema članovima Brigade. Joona vidi jednu šarenu zastavu
duginih boja sa srpom i čekićem kako leprša u zraku i čuje kako skandiraju zvonkim, mladim
glasovima:
SOA smrdi na fašizam, država prakticira terorizam!
Uznemireni glasovi s Odengatana se više ne čuju kad Joona Linna i Saga Bauer skrenu u
idiličnu Bragevägen, strmu ulicu koja vodi gore do crkve Engelbrektskyrkan. Kontaktirali su ISP i
saznali da generalni direktor ovog prijepodneva radi od kuće.
S lijeve strane nalazi se ta lijepa privatna vila u kojoj žive braća Riessen u dva odvojena
stana. Fasada impozantno izgleda s tamnom, rukom obrađenom ciglom, prozorima s olovnim
okvirima, ukusno izvedenim drvenim ukrasima i zelenom patinom na bakrenim okvirima
izbočenih prozora i dimnjaka.
Priđu jednim blistavo crnim vratima na kojima se nalazila pločica od mesinga na kojoj piše
Axel Riessen. Saga kažiprstom stisne zvono. Nakon nekog vremena ta masivna vrata otvori visoki
preplanuli muškarac prijateljskog izraza lica.
Saga se predstavi kao inspektorica u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji i ukratko mu objasni
zašto su došli. Axel Riessen pažljivo pregleda njezinu legitimaciju, a onda podigne pogled:
„Sumnjam da ću vam moći puno pomoći, ali...“
„Svejedno, uvijek je užitak doći u posjet“, kaže Joona Linna.
Axel ga iznenađeno pogleda, a onda se nasmije na šalu i pozove ih da udu u svijetli hodnik
visokih stropova. Odjeven je u tamnoplave hlače od odijela, svjetloplavu košulju otkopčanu oko
vrata i papuče. Izvadi još dva para papuča iz niskog, blistavog ormarića i dâ ih Sagi i Jooni.
„Predlažem da sjednemo u zimski vrt, tamo je malo hladnije.”
Slijede Axela kroz veliki stan, pokraj širokih stepenica od mahagonija i panela od tamnog
drveta i prođu kroz dva salona za redom.
Zimski vrt je ostakljena vanjska prostorija koja gleda prema vrtu u kojem visoko grmlje
stvara zelene sjenke i zid uzbibanog lišća. Orhideje i začinsko bilje stoje uredno poredani na
bakrenim stolićima i površinama prekrivenim pločicama.
„Izvolite, sjednite”, kaže Axel i pokaže im na stolce. „Taman sam htio skuhati čaj i pojesti
crumpets, bilo bi lijepo kad bi mi se pridružili.“
„Crumpets, to nisam jela još otkad sam bila u Edinburghu na tečaju engleskog”, nasmiješi se
Saga.
„U tom slučaju, idem po njih”, kaže Axel zadovoljno i napusti prostoriju.
 Vrati se nakon par minuta s metalnim poslužavnikom. Stavi čajnik, tanjurić s kriškama
limuna i posudicu za šećer nasred stola. Topla peciva leže na lanenoj krpi pokraj posude za maslac.
Axel im svima ponudi, raspodijeli šalice i tanjuriće, stavi laneni ubrus uz svaki tanjurić, a onda im
natoči čaj.
Kroz vrata i zidove dopire tiha glazba violine.
„Recite, kako vam mogu pomoći?” pita Axel. Saga pažljivo spusti šalicu na stol, nakašlje se i
onda kaže jasnim glasom:
„Trebali bismo vam postaviti nekoliko pitanja o ISP-u i nadamo se da ćete nam pomoći.“
„Naravno, ali u tom slučaju moram prvo obaviti jedan telefonski poziv da provjerim je li sve
u redu”, objasni im on prijateljski i izvadi mobitel.
„Naravno”, kaže Saga.
„Ispričavam se, zaboravio sam kako se zovete.“
„Saga Bauer.”
„Mogu li ponovno dobiti vašu legitimaciju, Saga Bauer?”
Ona mu je pruži, on ustane i uđe u kuću. Čuju ga kako kratko priča, a onda se vrati u zimski
vrt i preda joj legitimaciju.
„Prošle godine ISP je dao dozvolu za izvoz u Južnoafričku Republiku, Namibiju, Tanzaniju,
Alžir, Tunis”, nastavi Saga kao da se ništa nije dogodilo. „Radilo se o municiji za teško naoružanje,
nosive bacače granata, takve stvari...”
„I naravno borbeni zrakoplov JAS Gripen”, odgovori Axel. „Švedska već dugo surađuje s
tim zemljama.”
„Ali ne i sa Sudanom?”
On je ponovno pogleda u oči i licem mu prijeđe sjena osmijeha:
„To mi je teško zamisliti.“
„Mislim na vrijeme prije zahtjeva za uhićenje predsjednika al-Bashira”, objasni ona.
„Shvatio sam”, odgovori on uz osmijeh. „Inače bi to bilo sasvim nezamislivo, to je ono što
zovemo nepremostiva prepreka, tu se nema što diskutirati.”
„Vjerojatno ste stigli pregledati dosta odluka koje je potpisao Palmcrona”, kaže Saga.
„Jasno”, odgovori Axel.
„Jeste li naišli na nešto čudno?”
„Kako čudno?“
„Odluke koje se čine neobičnima”, kaže Saga srčući čaj.
„Imam li razloga sumnjati na tako nešto?” pita on.
„To mi vas pitamo”, nasmiješi se ona.
„U tom slučaju kažem ne.“
„Koliko ste daleko u prošlost stigli?”
Joona sluša Sagina uvodna pitanja o klasifikaciji, preliminarnim procjenama i dozvoli za
izvoz dok promatra mirno, koncentrirano lice Axela Riessena. Odjednom se ponovno čuje glazba
violine. Dopire izvana, iz otvorena prozora koji gleda prema dvorištu. Mazurka, visokih, tužnih
tonova. A onda glazba naglo utihne, počne ispočetka, pa opet naglo utihne, a onda nastavi.
Joona sluša glazbu i razmišlja o fotografiji onih četvero ljudi u privatnoj loži. Odsutno se
nagne prema svojoj torbi u kojoj ima kopiju slike.

213
 Misli na Palmcronu kako je visio sa stropa s užem za sušenje rublja oko vrata, o oporuci i
smrti njegova sina.
Joona vidi da Saga kima glavom na nešto što je Axel rekao. Zelena pruga titravo prijeđe
preko Axelova lica, odsjaj nečega s poslužavnika na stolu.
Palmcrona je odmah shvatio koliko je situacija ozbiljna, razmišlja Joona. Jedino što je Björn
Almskog trebao spomenuti u svojoj ucjeni je daje Palmcrona fotografiran u loži zajedno s trgovcem
oružja Raphaelom Guidijem. Carl Palmcrona ni na trenutak nije posumnjao u autentičnost
fotografije.
Možda je već znao da ona postoji.
Ili je možda to što je ucjenjivač znao za sastanak u loži bio dokaz da fotografija postoji. Inače
ne bi znao za nju.
Tu nešto nije u redu, pomisli Joona.
Pontus Salman je znao točno kad je bio taj sastanak. Nije se činilo da on misli da je
fotografija problematična.
Zašto je onda za Palmcronu bila tako ozbiljna?
Čuje Axela i Sagu kako raspravljaju o tome kako se zakoni za siguran izvoz mijenjaju ovisno
o tome je li nekoj zemlji uklonjen ili stavljen embargo.
Joona promrmlja, „aha”, tako da misle da prati razgovor, dok ustvari i dalje razmišlja o
fotografiji.
Stol u toj privatnoj loži bio je postavljen za četiri osobe, i na slici se vide četiri osobe. To znači
da peta osoba, ona koja je slikala, nije pripadala gostima, nije pozvana za stol i ponuđena
šampanjcem.
Ta peta osoba bi mogla imati odgovore na sva pitanja.
Moramo nagovoriti Penelope Fernandez da nam što prije kaže sve što zna, pomisli Joona. Jer
čak i ako ona nije snimila tu fotografiju, mogla bi biti ključ zagonetke.
Ponovno pomisli na osobe na fotografiji: Carl Palmcrona, Raphael Guidi, Agathe al-Haji i
Pontus Salman.
Sjeti se sastanka s Pontusom Salmanom kad je pokazao sebe na fotografiji. Po njemu je
jedina neobična stvar u vezi slike bila ta što Carl Palmcrona nije odbio šampanjac zato što nisu
imali što za slaviti s obzirom da se radilo o prvom sastanku.
Ali što ako su imali nešto za slaviti.
Jooni se ubrza puls.
Što ako su svi četvero u sljedećem trenutku podigli čaše i nazdravili.
Pontus Salman je prepoznao sebe na fotografiji i ispričao im o čemu se radilo na sastanku,
gdje se odvijao i kada.
Kada, pomisli Joona, kada je fotografija snimljena, možda ne tada kad je on rekao.
Znamo samo ono što je Pontus Salman rekao i da je do sastanka došlo u proljeće 2008. u
Frankfurtu.
Moramo dobiti pomoć Penelope Fernandez.
Joona gleda svoje ruke na torbi. Pomisli kako bi trebalo biti moguće identificirati glazbenike
u pozadini fotografije, lica su im vidljiva. Netko će ih prepoznati.
Jer ako identificiraju glazbenike, onda možda mogu utvrditi točno vrijeme susreta. Sviraju
četiri osobe, dakle, kvartet.
214
 Možda su te četiri osobe samo jednom svirale zajedno. Tada bi bez ikakve sumnje mogli
utvrditi vrijeme sastanka.
Naravno, kaže sam sebi. To su već trebali učiniti. Pomisli kako bi trebao ostaviti Sagu kod
Axela Riessena i otići do policije, razgovarati s Petterom Näslundom, pitati jesu li pomislili da bi
im ta grupa glazbenika mogla pomoći da utvrde točno vrijeme sastanka.
Pogleda Sagu, vidi kako se smiješi Axelu Riessenu, a onda ga pita o konsolidaciji američke
obrambene industrije. Spomene dva velika koncerna: Raytheon i Lockheed Martin.
Kroz otvoreni se prozor ponovno začuje violina. Ovoga puta jedna brža kompozicija. Naglo
se prekine, a onda zvuči kao da se dvije žice natječu.
„Tko to svira?” pita Joona i ustane.
„Moj brat Robert”, odgovori Axel malo iznenađenim glasom.
„A tako, je li on violinist?”
„Ponos obitelji... ali prvenstveno je graditelj violina, ima atelje tu u kući, sa stražnje strane.”
„Mislite li da bi bilo moguće da ga nešto pitam?”

215
 69. Gudački kvartet

JOONA HODA POKRAJ AXELA po mramornim pločama u dvorištu sa stražnje strane kuće. Osjeća se
jak miris jorgovana. Odu do ateljea i pokucaju. Sviranje violine prestane i vrata otvori sredovječni
muškarac rijetke kose i prilično lijepog, inteligentnog lica, te tijela koje je nekada bilo mršavo, ali su
godine učinile svoje.
„Policija želi s tobom razgovarati”, kaže Axel ozbiljno. „Osumnjičen si za uznemirujuće
ponašanje.“
„Sve priznajem”, kaže Robert.
„Drago mi je”, kaže Joona.
„Je li to sve?“
„Imamo dosta slučajeva koji već dugo nisu riješeni”, kaže Joona.
„Sigurno sam kriv za sve.”
„Zahvaljujem”, kaže Joona i rukuje se s Robertom. „Joona Linna, Krim-policija.“
„O čemu se radi?” pita Robert uz osmijeh.
„Upravo istražujemo jedan neočekivani smrtni slučaj, onaj bivšeg generalnog direktora ISP-
a, zato sam došao porazgovarati s vašim bratom.“
„O Palmcroni znam samo ono što je pisalo u novinama.“
„Mogu li ući?“
„Naravno.”
„Ja se vraćam vašoj kolegici”, kaže Axel i zatvori vrata za sobom.
Strop ateljea je nizak i ukošen, kao u potkrovlju. Izgleda da je cijela prostorija sagrađena na
mjestu nekadašnjeg podruma jer lijepe lakirane drvene stepenice vode dolje do radionice. Dočeka
ga jak miris tek ispiljenog drveta, smole i terpentina. Posvuda vise dijelovi violina, odabrani
komadi drveta, izrezbarene glave violina, specijalne alatke, blanje veličine čepa za vino i zaobljeni
noževi.
„Kroz prozor sam vas čuo kako svirate”, kaže Joona.
Robert kimne i pokaže na jednu lijepu violinu.
„Treba je još malo uštimati.“
„Vi ste je napravili?“
„Da.“
„Neopisivo je lijepa.”
„Hvala.”
Robert uzme violinu i pruži je Jooni. Taj blistavi instrument gotovo da ništa ne teži. Joona je
okrene i pomiriše.
 „Lak je moja tajna”, prokomentira Robert i stavi instrument u kutiju obloženu
tamnocrvenom podstavom.
Joona otvori svoju torbu, izvadi plastičnu omotnicu i pruži mu fotografiju koju je Björn
Almskog poslao Carlu Palmcroni.
„Palmcrona”, kaže Robert.
„Da, ali prepoznajete li osobe u pozadini, glazbenike?”
Robert ponovno pogleda sliku i kimne glavom.
„Ovo je Martin Beaver”, pokaže. „Kikuei Ikeda... Isomura i Clive Greensmith na čelu.“
„Poznati glazbenici?”
Robert se nesvjesno nasmiješi na to pitanje:
„Oni su praktički legende... Tokyo String Quartet.“
„Tokyo String Quartet - i isti glazbenici uvijek sviraju u njemu?”
„Da.”
„Uvijek?“
„Već jako dugo - dobro im ide.“
„Vidite li nešto posebno na slici?”
Robert pažljivo promatra sliku.
„Ne”, kaže nakon nekog vremena.
„I oni ne sviraju samo u Tokiju?” pita Joona.
„Sviraju po cijelom svijetu, ali vlasnik instrumenata je jedna japanska zaklada.“
„Je li to uobičajeno?“
„Da, kad se radi o vrlo posebnim instrumentima”, odgovori Robert ozbiljno.
„A ovi koje možete vidjeti na slici bez sumnje spadaju u najbolje na svijetu.“
„Razumijem.“
„Paganinijev kvartet”, kaže Robert.
„Paganinijev kvartet”, ponovi Joona i ponovno pogleda glazbenike na slici. Svjetlo se
reflektira na drvu, a crna odjeća glazbenika se odražava na laku instrumenata.
„Stradivarius ih je izradio”, kaže mu Robert. „Najstariji instrument je Desaint, violina iz
1680. godine... Kikuei Ikeda je svira. Martin Beaver ima violinu koju je grof Cozio de Salabue
prepustio Paganiniju.”
Robert utihne i upitno pogleda Joonu, ali Joona mu kimne kao da hoće da nastavi pričati:
„Sva četiri instrumenta bila su vlasništvo Nicola Paganinija, ne znam koliko znate o
Paganiniju, bio je virtuoz, violinist i kompozitor... napisao je djela koja su bila smatrana smiješnima
zato što ih nitko nije mogao odsvirati sve dok se on ne bi primio violine. Nakon njegove smrti proći
će sto godina prije nego što će netko moći odsvirati njegove kompozicije... neke od njegovih
tehnika se još uvijek smatraju nemogućima... da, postoji mnogo šaljivih priča o Paganiniju i
njegovim violinskim duelima.”
Nastupi tišina. Joona ponovno pogleda fotografiju, tu četvoricu koji sjede na pozornici u
pozadini. Gleda njihove instrumente.
„Znači Tokyo String Quartet često sviraju na tim instrumentima?“
„Da, održavaju nekih osam, devet koncerata mjesečno.”
„Kada mislite da je ova fotografija slikana?“
217
 „Ne može biti starija od deset godina, mislim, sudeći po Martinu Beaveru, njega sam
nekoliko puta sreo.“
„Možda biste mogli znati kad je to bilo kad bi vam rekao gdje se koncert održao?“
„Ovo je Alte Oper u Frankfurtu.“
„Sigurni ste?“
„Znam da tamo sviraju svake godine”, kaže Robert. „Ponekad nekoliko puta godišnje.”
„Perkele”, opsuje Joona tiho na finskom.
Mora postojati neki način da utvrdi točno vrijeme kad je fotografija snimljena, da konačno
odbaci ili potvrdi priču Pontusa Salmana.
Joona otvori plastičnu omotnicu da stavi sliku, pomisli kako je Penelope vjerojatno jedina
koja bi mogla razjasniti situaciju.
Ponovno pogleda fotografiju, jednog violinista, pokret gudala, podignuti lakat, a onda
podigne glavu i pogleda Roberta svojim svjetlosivim očima.
„Sviraju li iste kompozicije kad su na turneji?” pita Joona.
„Iste? Ne... odsvirali su sve Beethovenove kvartete, a to su poprilično velike varijacije. Ali
naravno, sviraju i svašta drugo, ponekad Schuberta i Bartoka. I da, Brahmsa. Popis je dug,
Debussyja, Dvořáka, Haydna, puno Mozartovih djela i Ravela i tako dalje, i tako dalje.”
Joona bulji ispred sebe, a onda ustane, napravi nekoliko koraka po ateljeu, a onda stane i
okrene se prema Robertu.
„Nešto mi je palo na pamet”, kaže Joona odjednom sav uzbuđen. „Bi li se moglo, samo po
slici, gledajući ruke glazbenika... bi li se po tome moglo utvrditi što sviraju?”
Robert otvori i zatvori usta, odmahne glavom, ali onda ipak sa smiješkom pogleda
fotografiju: Pod svjetlošću reflektora, na pozornici Alte Oper svira Tokyo String Quartet. Usko lice
Clivea Greensmitha izgleda upadljivo krhko, visoko čelo mu sjaji. A Kikuei Ikeda svira neki visoki
ton, mali prst lijeve ruke na vratu violine.
„Nažalost to nije moguće, moglo bi se raditi... o bilo kojim tonovima, taman sam htio reći,
ali...“
„Ali s povećalom... Jer vide se prsti, žice, vratovi instrumenata...“
„Naravno, teoretski, ali...”
Uzdahne i odmahne glavom.
„Poznajete li nekoga tko bi mi mogao pomoći”, nastavi Joona uporno. „Nekog glazbenika ili
profesora na Muzičkoj akademiji koji bi možda mogao analizirati fotografiju za nas?”
„Volio bih kad bih...”
„To nije moguće, zar ne?” pita Joona.
„Ne vjerujem”, odgovori Robert i slegne ramenima. „Ako to Axel ne može reći, onda mislim
da nije ni moguće.”
„Axel? Vaš brat?“
„Zar on nije pogledao fotografiju?” pita Robert.
„Ne”, odgovori Joona.
„Ali razgovarali ste s njim.
„Ne o glazbi - pa vi ste glazbenik”, nasmiješi se Joona.
„Svakako porazgovarajte s njim”, kaže Robert.

218
 „Zašto bi...”
Joona utihne kad se začuje kucanje na vratima. U sljedećem trenutku Saga Bauer uđe
unutra. Sunce joj sjaji kroz kosu.
„Je li Axel ovdje?” pita.
„Ne”, odgovori Joona.
„Još policajaca?” pita Robert uz osmijeh.
„SOA”, kaže Saga kratko. Nastupi malo duža tišina, Robert izgleda ne može prestati gledati
u nju. Ne može je se zasititi, njezinih velikih, nestvarno plavih očiju i punih, svijetloružičastih
usnica.
„Nisam znao da Sigurnosna ima odjel za vile”, kaže on i ne može se suzdržati da se široko
ne nasmiješi, a onda se uozbilji: „Oprostite, nisam tako mislio, ali stvarno izgledate kao vila ili
princeza s Bauerovih slika.”
„Izgled vara”, odgovori ona suho.
„Robert Riessen”, predstavi se on i pruži joj ruku.
„Saga”, kaže ona.

219
 70. Osjećaj

JOONA LINNA I SAGA BAUER izađu iz kuće obitelji Riessen i sjednu u auto. Sagin mobitel zavibrira,
ona pročita poruku i nasmiješi se.
„Ručat ću kod kuće”, kaže Saga i odmah pocrveni.
„Koliko je sati?“
„Pola dvananest”, odgovori ona. „Ti nastavljaš raditi?”
„Ne, idem s prijateljicom na podnevni koncert u kazalište Söder.”
„U tom slučaju je l' bi me mogao prebaciti do Södera, stanujem u Bastugatanu.”
„Mogu te odvesti kući ako hoćeš”, kaže on.
Joona je otišao do ateljea Roberta Riessena, ali Saga je ostala kod Axela. Taman joj je počeo
pričati o svojoj karijeri u UN-u kad mu je zazvonio mobitel. Pogledao je na display, ispričao se i
izašao iz prostorije. Saga ga je čekala, ali kad je prošlo petnaest minuta krenula ga je tražiti. Kad ga
nije pronašla, otišla je do ateljea Roberta Riessena. A onda su svi zajedno krenuli u potragu za
Axelom i utvrdili da nije kod kuće.
„Što si ustvari trebao Axelova brata?“
„Imao sam nekakav osjećaj”, počne Joona.
„Hura”, promrmlja Saga. „Osjećaj.“
„Znaš... Pokazali smo fotografiju Pontusu Salmanu”, nastavi Joona. „Odmah je rekao da je
to on, otvoreno pričao o sastanku u Frankfurtu, poslovnim dogovorima sa sudanskom vladom i da
su sve poslovne veze prekinute kad je Međunarodni sud u Haagu izdao zahtjev za uhićenjem...”
Prekine kad mu zazvoni mobitel, traži ga po džepovima ne skidajući pogleda s ceste, a onda
ga izvadi i javi se:
„To je bilo brzo.”
„Datum je točan”, kaže Anja Larsson. „Tokyo String Quartet je svirao u Alte Oper i Pontus
Salman je bio u Frankfurtu.“
„Shvaćam”, kaže Joona.
Saga ga pogleda, vidi kako sluša što mu netko priča, kima glavom i zahvali, a onda prekine
vezu.
„Znači Pontus Salman je govorio istinu?” pita Saga.
„To ne znam.“
„Ali datum je potvrđen?“
„Samo to da je Pontus Salman otputovao u Frankfurt i da su Tokyo String Quartet svirali u
Alte Oper... ali Pontus je puno puta bio u Frankfurtu, a Tokyo String Quartet sviraju u Alte Oper
barem jednom godišnje.”
„Želiš li mi reći kako misliš da je lagao iako si dobio potvrdu za ono što je rekao?”
 „Ne, ali... ne znam, kao što sam rekao, imam neki osjećaj”, kaže Joona. „Imao bi jake razloge
da laže ako su on i Carl Palmcrona pregovarali s Agathe al-Haji nakon odluke Međunarodnog
suda.“
„To bi bilo protuzakonito, pa to bi izgledalo kao da su izvozili oružje direktno za paravojne
trupe u Darfuru, bilo bi to kršenje međunarodnog zakona i...“
„Vjerujemo Pontusu Salmanu zato što je rekao da je on na slici”, kaže Joona. „Ali to što je tu
rekao istinu ne znači da uvijek govori istinu.“
„Je l' to taj tvoj osjećaj?“
„Ne, nego nešto u Salmanovu glasu... kad je rekao daj e jedino čudno na slici to što Carl
Palmcrona nije odbio šampanjac“
„Zato što nisu imali što slaviti”, kaže Saga.
„Da, tako je to on formulirao, ali meni osjećaj kaže da su naprotiv imali nešto za slaviti, da
su nazdravljali šampanjcem jer su upravo nešto dogovorili.“
„Sve činjenice govore suprotno tvojoj tvrdnji.“
„Ali sjeti se slike”, uporan je Joona. „U loži vlada nekakvo raspoloženje i njihova lica zrače,
kao da su ugovori potpisani.”
„Ali čak i ako je to istina, ne možemo utvrditi kad je to točno bilo bez Penelope Fernandez.”
„Što kaže njezina liječnica?” pita Joona.
„Da ćemo vrlo uskoro moći popričati s njom, ali da je još uvijek mentalno iscrpljena.“
„Ustvari nemamo pojma što ona zna”, kaže Joona.
„Ne, ali što nam je drugo preostalo?“
„Fotografija”, odgovori Joona brzo. „Jer u pozadini se vide četiri glazbenika i možda se iz
položaja njihovih ruku može vidjeti što sviraju i na taj način utvrditi točan datum.”
„Joona”, uzdahne ona.
„Da”, nasmiješi se on.
„To je totalno ludo, to ti je valjda jasno.”
„Robert je rekao da bi to teoretski trebalo biti moguće.“
„Pričekajmo da se Penelope malo oporavi.“
„Nazvat ću ih”, kaže Joona i izvadi mobitel, nazove policiju i zatraži da ga spoje sa sobom
U12.
Saga promatra njegovo mimo lice.
„Moje ime je Joona Linna, ja sam...”
Utihne i licem mu se proširi široki osmijeh.
„Naravno da te se sjećam, tebe i tvog crvenog kaputa”, kaže, a onda sluša. „Da, ali... Mislio
sam da ćeš predložiti hipnozu?”
Saga čuje kako se liječnica smije s druge strane veze.
„Ne”, kaže on. „Ozbiljno - stvarno bismo trebali popričati s njom.”
Lice mu se uozbilji.
„Razumijem, ali... najbolje bi bilo kad bi je nagovorila da... OK, sredit ćemo nekako... Bok.”
Prekine vezu i skrene u ulicu Bellmansgatan.
„Razgovarao sam s Daniellom Richards”, kaže Sagi.
„Što kaže?“
221
 „Misli da za par dana možemo ispitati Penelope, ali da joj prvo moraju pronaći novi smještaj
- ona odbija ostati u toj podzemnoj sobi i kaže...“
„Nema sigurnijeg mjesta od tog.“
„Ali ako odbija”, kaže Joona.
„Onda joj moramo objasniti da je opasno.“
„To zna bolje od nas”, kaže on.

222
 71. Sedam milijuna opcija

DISA I JOONA SJEDE jedno preko puta drugoga za stolom u blagovaonici Mosebacke Etablissementa.
Sunce prodire kroz goleme prozore koji gledaju na Gamla stan, Skeppsholmen i more koje
svjetluca. Jeli su pečenog sleđa s pire-krumpirom i brusnicama i upravo natočili ostatak
bezalkoholnog piva u čaše. Na maloj sceni ispred crnog klavira sjedi Ronald Brautigam, a desni
lakat Isabelle van Keulen je podignut nakon što je zadnji put povukla gudalom preko žica.
Glazba utihne, zadnji tonovi violine još titraju u zraku sve dok klavir ne okonča svoju
dionicu visokim, vibrirajućim tonom.
Joona i Disa nakon koncerta napuste restoran, popnu se gore do trga Mosebacke i zastanu,
pogledaju jedno drugo.
„Što je to s Paganinijem?” pita ona i popravi mu kragnu. „I ti si ga nedavno spominjao.“
„ On je nježno uhvati za ruku.
„Htio sam te vidjeti...“
„Tako da mogu vikati na tebe što ne uzimaš lijekove?”
„Ne”, odgovori on ozbiljno.
„Uzimaš li lijekove?”
„Uskoro ću početi”, odgovori on s trunkom netrpeljivosti u glasu.
Ona ništa ne kaže na to, samo ga neko vrijeme gleda svojim svjetlozelenim očima. A onda
udahne i kaže da je bolje da krenu.
„Kako god, koncert je bio baš lijep”, kaže Disa. „Glazba je nekako odgovarala uz svjetlo
vani, sasvim blaga. Uvijek sam mislila da je Paganini... znaš, uravnotežen i brz... jednom sam čak
slušala Yngwiea Malmsteena kako svira Caprice br. 5. u zabavnom parku.“
„Kad si hodala s Benjaminom Gantenbeinom.
„Nakon svih tih godina sad smo opet prijatelji preko Facebooka.”
Hodaju Slussenom držeći se za ruke i sidu dolje prema Skeppsbronu.
„Može li se vidjeti koje tonove glazbenik svira na violini samo po položaju njegovih
prstiju?” pita Joona.
„Misliš, bez da čuješ glazbu?“
„Na fotografiji.“
„Pretpostavljam da dá, otprilike... to vjerojatno ovisi o tome koliko dobro čovjek poznaje
instrument”, kaže ona.
„Ali koliko se to točno može znati?“
„Mogu pitati Kaja ako ti je važno”, kaže ona.
„Kaja.“
„Kaj Samuelsson, predaje znanost o glazbi. Učio me voziti, poznam ga preko tate.“
 „Možeš li ga odmah nazvati?“
„OK”, kaže Disa i malo podigne obrve.
„Hoćeš da ga sad nazovem?“
„Da”, odgovori Joona.
Pusti njegovu ruku, izvadi mobitel, potraži broj u imeniku i nazove profesora.
„Ovdje Disa”, kaže uz osmijeh. „Prekidam li vas u ručku?”
Joona čuje veseli muški glas. Nakon što su neko vrijeme razgovarali, Disa ga pita:
„Čujte, moj prijatelj bi vam htio postaviti jedno pitanje.”
Nasmije se na nešto što joj je rekao, a onda ga izravno pita:
„Je li moguće vidjeti koje tonove glazbenik svira... ne, ne.... mislim, po prstima.”
Joona promatra Disu koja sluša namrštena čela. Negdje iz uličica Gamla stana dopire glazba
marša.
„OK”, kaže Disa nakon nekog vremena.
„Znate što, Kaj, mislim daje najbolje da popričate s njim.”
Bez riječi pruži mobitel Jooni.
„Joona Linna.”
„O kojem mi je Disa toliko pričala”, nadopuni ga Kaj Samuelsson veselim glasom.
„Violina ima samo četiri žice”, počne Joona. „Tako da ustvari nije moguće odsvirati toliko
puno različitih tonova...”
„Kako to mislite odsvirati?” pita profesor.
„Najniži ton mora biti g-žica”, kaže Joona mirnim glasom. „A negdje mora postojati i najviši
ton...”
„Dobra ideja”, prekine ga profesor. „Francuski znanstvenik Mersenne izdao je 1636. godine
Harmonie Universelle. I u tom je djelu spomenuo kako najbolji violinisti mogu odsvirati čak oktavu
više od svake žice. Što znači da je raspon od malog g do e3... što nam daje, sve skupa, trideset i
četiri tona u kromatskoj ljestvici.” „Trideset i četiri tona”, ponovi Joona.
„Ali ako dođemo do glazbenika u modernom dobu”, nastavi Samuelsson, po glasu mu se
čuje da se dobro zabavlja, „onda se opseg povećava u skladu s novim položajem prstiju... kad su
počeli računati da su mogli doseći i a3 i time dobili kromatsku ljestvicu s trideset i devet tonova.“
„Nastavite”, kaže Joona dok gleda Disu kako stoji ispred izloga galerije s neobičnim,
razmrljanim slikama.
„Ali čim je Richard Strauss revidirao Berliozove postavke o instrumentima iz 1904., g 4 je
naveden kao najviši mogući ton za violinista, što znači četrdeset i devet tonova.”
Kaj Samuelsson se nasmije jer Joona samo šuti.
„Gornja granica nije ni blizu još dosegnuta”, objasni mu profesor. „Osim toga tu se može
dodati cijeli registar harmonija i četvrtinki.”
Prođu pokraj novosagrađenog vikinškog broda kod mola Slottskajen i približavaju se parku
Kungsträdgården.
„A na čelu?” prekine ga Joona nestrpljivo.
„Pedeset i osam”, odgovori profesor.
Disa ga nestrpljivo pogleda i pokaže na terasu jednog kafića.

224
 „Ono što mene ustvari zanima je biste li mogli pogledati jednu fotografiju četiri glazbenika,
dvije violine, viola i čelo”, kaže Joona. „Biste li iz oštre fotografije, samo gledajući njihove prste na
žicama i vratovima instrumenata, mogli pogoditi koji komad sviraju.”
Joona čuje kako si Kaj Samuelsson nešto mrmlja u bradu.
„Bilo bi tu gomila opcija, na tisuće...”
Disa slegne ramenima i ode dalje ne gledajući ga.
„Sedam milijuna kombinacija”, kaže Kaj Samuelsson nakon nekog vremena.
„Sedam milijuna”, ponovi Joona. U slušalici nastupi tišina.
„Ali na mojoj fotografiji”, nastavi Joona tvrdoglavim glasom, „jasno se vide prsti i žice tako
da se lako može isključiti jako puno opcija.”
„Rado ću pogledati sliku”, odgovori mu profesor. „Ali neću moći pogoditi tonove, to nije
moguće...”
„Ali...“
„A i zamislite, Joona Linna”, nastavi on veselo. „Zamislite da ste uspjeli prepoznati otprilike
o kojim se tonovima radi... kako biste ih onda pronašli među tisućama gudačkih kvarteta,
Beethovenom, Schubertom, Mozartom...”
„Shvaćam, nemoguće je”, prekine ga Joona.
„Da budem iskren, da”, kaže Kaj.
Joona mu zahvali i ode sjesti pokraj Dise koja ga čeka na zidiću fontane. Ona mu nasloni
obraz na rame. On je zagrli i u tom mu trenutku padnu na pamet riječi Roberta Riessena: Ako to
Axel ne može reći, onda mislim da nije ni moguće.

225
 72. Zagonetka

DOK JOONA LINNA brzim koracima grabi po pločniku ulice Bragevägen, začuje dječji smijeh i
povike iz smjera Njemačke škole.
Pozvoni na Axelova vrata i čuje kako je lijepo zazvonilo unutra. Nakon što je neko vrijeme
čekao, odluči otići do stražnje strane kuće. Odjednom začuje prodoran, užasan zvuk. Zvuk potječe
od gudačkog instrumenta. Netko stoji u sjeni ispod drveta. Joona zastane na dobroj udaljenosti. Na
mramornim pločama ispred kuće stoji djevojka s violinom. Može joj biti oko petnaest godina. Kosa
joj je jako kratka, a ruke išarane. Pokraj nje stoji Axel Riessen koji kima i zainteresirano sluša dok
ona povlači gudalom po žicama. Izgleda da prvi put drži violinu u ruci. Možda je to Axelova kći ili
unuka, jer je on netremice gleda toplim, zainteresiranim pogledom.
Gudalo prelazi ukrivo preko žica uz razvučeni cvilež.
„Vjerojatno uopće nije ugođena”, predloži ona objašnjenje za te grozne zvukove. Nasmiješi
se i pažljivo mu doda instrument.
„Za sviranje violine treba imati sluha”, kaže Axel prijateljski. „Slušaš, čuješ glazbu u sebi i
samo je prebaciš u stvarnost.”
On stavi violinu na rame i odsvira uvodnu melodiju La seguidille iz Bizetove opere Carmen, a
onda ustane i demonstrativno joj pokaže violinu.
„Sad ću malo zategnuti žice, malo ovu ovako, a ovu onako”, kaže i okreće vijke u raznim
smjerovima.
„Zašto...“
„Sad je violina totalno raštimana”, nastavi on. „I da sam samo mehanički naučio svirati taj
komad, s točnim položajem prstiju, baš kao što sam malo prije odsvirao, onda bi to ovako
zvučalo.”
Ponovno odsvira La seguidille i sada to zvuči grozno, gotovo neprepoznatljivo.
„Lijepo”, našali se ona.
„Ali ako umjesto toga slušaš žice”, kaže on i nategne e-žicu. „Čuješ? Preniski ton, ali to
nema nikakve veze, to možeš kompenzirati time da odsviraš ton više na vratu.”
Joona gleda Axela Riessena kako ponovno stavlja violinu na rame i ponovno svira isti
komad na sasvim raštimanoj violini, neopisivo čudnim položajem prstiju, ali točnim tonovima. La
seguidille odjednom opet zvuči savršeno .
„Ti si čarobnjak”, nasmije se djevojka i zaplješće.
„Bok”, kaže Joona, priđe im i rukuje se s Axelom i djevojkom.
Pogleda Axela koji drži tu raštimanu violinu.
„Impresivno.”
Axel slijedi njegov pogled na violinu i odmahne glavom:
„Nisam svirao trideset i četiri godine”, kaže neobičnim tonom.
 „Vjeruješ li u to?” pita Joona djevojku.
Ona kimne, a onda zagonetno odgovori:
„Zar ne vidite sjaj?“
„Beverly”, kaže Axel tiho.
Ona ga pogleda s osmijehom, a onda ode do drveća.
Joona kimne Axelu:
„Trebao bih porazgovarati s vama.“
„Ispričavam se što sam onako samo nestao”, kaže Axel i počne ugađati violinu. „Ali radilo
se o hitnom poslu.”
„Nema problema, ja sam se vratio.”
Joona vidi kako Axel promatra djevojku koja bere drač sa sjenovitog travnjaka.
„Imamo li kakvu vazu?” pita ona.
„U kuhinji”, odgovori on.
Ona odnese unutra buketić bijelih paperjastih kugli maslačaka.
„Njezino omiljeno cvijeće”, objasni Axel dok sluša g-žicu, okrene vijak, a onda spusti violinu
na stol s mozaičnom površinom.
„Htio bih da pogledate ovo”, kaže Joona i izvadi fotografiju iz plastične omotnice.
Sjednu za stol. Axel izvadi naočale iz džepa na prsima i pozorno promotri fotografiju.
„Kad je to snimljeno?” odmah pita.
„Ne znamo, ali navodno u proljeće 2008.”, odgovori Joona.
„Da”, kaže Axel i izgleda kao da mu je laknulo.
„Prepoznajete li te osobe?” pita Joona mirno.
„Naravno”, kaže Axel. „Palmcrona, Pontus Salman, Raphael Guidi i... Agathe al-Haji.“
„Ali ja sam ustvari došao zbog toga što bih htio da pogledate glazbenike u pozadini.”
Axel ga upitno pogleda, a onda ponovno spusti pogled na fotografiju.
„Tokyo String Quartet... oni su dobri”, kaže neutralno.
„Da, ali mene bi zanimalo... razmišljao sam o tome bi li stručna osoba mogla procijeniti...
samo po slici, što sviraju.“
„Zanimljivo pitanje.“
„Je li to uopće moguće? Kaj Samuelsson misli da nije, a kad je vaš brat Robert pogledao sliku
rekao je da to nikako nije moguće.”
Joona se nagne prema naprijed, pogled mu postane blag i topao u sjenci krošnje.
„Vaš je brat rekao da to nitko ne može procijeniti - ako vi ne možete.”
Na Axelovom se licu proširi osmijeh.
„Znači to je rekao?”
„Da”, odgovori Joona. „Ali ja nisam shvatio na što je mislio...”
„Ni ja”, kaže Axel.
„Svejedno bih volio kad biste pogledali sliku s povećalom.”
„Mislite da ćete tako moći utvrditi točno vrijeme održavanja tog sastanka”, kaže Axel
ponovno ozbiljan.
Joona kimne, izvadi povećalo iz torbe i pruži ga Axelu.

227
 „Sad biste trebali vidjeti njihove prste”, kaže Joona.
Mirno sjedi i promatra Axela koji gleda fotografiju i ponovno pomisli ako je slika snimljena
prije naredbe za uhićenjem sudanskog predsjednika Omara al-Bashira u srpnju 2008., onda ga je
njegov osjećaj sasvim prevario. Ali ako je to bilo poslije, onda je u pravu i radi se o ilegalnoj
djelatnosti.
„Vidim prste”, kaže Axel polako.
„Možete li pogoditi koje tonove sviraju?” pita Joona prigušeno.
Axel uzdahne, vrati mu fotografiju i povećalo. Odjednom otpjeva četiri tona. Prilično tiha,
ali sasvim čista četiri tona. Neko vrijeme razmišlja, a onda uzme violinu sa stola i odsvira dva
visoka, vibrirajuća tona.
Joona Linna ustane.
„Šalite se?”
Axel Riessen ga pogleda:
„Martin Beaver svira c3, Kikuei svira c2. Kazuhide Isomura ima stanku, a Clive svira
četverotonski pizzicato. To sam otpjevao: veliki e, veliki a, mali a i cis1.”
Joona sve bilježi, a onda ga pita:
„Koliko točno mislite da ste pogodili?“
„Nisam pogađao”, odgovori Axel.
„Što mislite, postoji li upravo takva kombinacija tonova u mnogo djela? Mislim... da li
bismo, uz pomoć tih tonova, mogli ustvrditi što je Tokyo String Quartet tada svirao?“
„Tako raspoređeni tonovi postoje samo u jednom djelu”, odgovori Axel.
„Kako znate?”
Axel pogleda prema prozoru. Velika, uzdrhtala krošnja zrcali se u staklu.
„Molim vas, nastavite”, kaže Joona.
„Sigurno nisam čuo sve što su oni ikada svirali...”
Axel slegne ramenima u ispriku.
„Ali mislite da baš ove tonove možete pronaći u jednom djelu?” pita Joona ponovno.
„Točno ovakva kombinacija postoji samo na jednom mjestu za koje znam”, objasni mu Axel.
„Takt 156. prvog dijela drugog gudačkog kvarteta Béle Bartóka.”
Ponovno uzme violinu i prisloni je na rame.
„Tranquillo... glazba postane tako predivno mirna, poput uspavanke. Slušajte prvu violinu”,
kaže i počne svirati.
Prsti mu se nježno kreću, tonovi vibriraju, blago se ljuljaju, visoki i glatki. Nakon samo četiri
takta prestane svirati.
„Obje violine slijede jedna drugu, isti tonovi, samo druge oktave”, objasni on. „Skoro da je
prelijepo, ali u kombinaciji s a-dur akordom čela, violine proizvode disonancu... iako to možda
mnogi ni ne primijete jer se radi o nekakvih prijelaznim tonovima koji...”
Prekine se, utihne i odloži violinu. Joona ga gleda.
„I sasvim ste sigurni da glazbenici na ovoj fotografiji sviraju Bartókov drugi gudački
kvartet?” pita tiho.
„Da.“

228
 Joona napravi nekoliko koraka, a onda zastane kod jorgovana i kaže sam sebi da je to što je
upravo čuo vjerojatno sve što mu treba kako bi utvrdio kad se održao taj sastanak.
Nasmiješi se i sakrije osmijeh dlanom, okrene se, uzme crvenu jabuku iz zdjele na stolu i
pogleda Akela koji ga upitno gleda.
„Sigurni ste?” pita ponovno. „Stvarno ste sigurni?”
Axel kimne i Joona mu dâ jabuku, ispriča se, izvadi mobitel iz džepa sakoa i nazove Anju.
„Anja, hitno mi je...“
„Ovaj smo vikend trebali ići u saunu”, prekine ga Anja.
„Trebam pomoć.”
„Znam”, zahihoće ona.
Joona pokuša zatomiti stres u glasu:
„Možeš li provjeriti repertoar Tokyo String Quarteta zadnjih deset godina?”
„Već sam ga provjerila.“
„Jesi li pronašla da su svirali u Alte Oper u Frankfurtu?“
„Da, svake godine, ponekad i više puta.“
„Jesu li koji put svirali Bélu Bartóka - drugi gudački kvartet?”
Nastupi tišina, a onda ona odgovori:
„Da, samo jednom. Opus sedamnaest”
„Opus sedamnaest”, ponovi Joona i pogleda Axela koji mu kimne.
„Što?” pita Anja.
„Kada?” pita Joona ozbiljnim glasom.
„Kad su svirali Bartoka?“
„Trinaestog studenog 2009.“
„Jesi li sigurna?” pita Joona.
Osobe na fotografiji sastale su se četiri mjeseca nakon što je izdana odredba za uhićenjem
sudanskog predsjednika, razmišlja on.
Pontus Salman nam je lagao. Sastali su se u studenom 2009. Zato se sve ovo dogodilo. Toliki
mrtvi, a možda će ih biti i još.
Joona ispruži ruku i dodirne ljubičaste klasove jorgovana, osjeti miris roštilja iz nekog od
susjednih vrtova i pomisli kako mora pronaći Sagu i reći joj što je saznao.
„Je li to sve?” pita ga Anja na mobitelu.
„Da.”
„I kako se kaže?“
„Da, oprosti... Dobiješ pusu u zahvalu”, kaže Joona i prekine vezu.
Pontus Salman nam je lagao, pomisli ponovno. Kad se sreo s Palmcronom, Raphaelom i
Agathe al-Haji vladao je potpuni embargo na oružje. Svi poslovi takve vrste bili su zabranjeni, nije
bilo nikakvih iznimki ili rupa u zakonu.
Ali Agathe al-Haji je htjela kupiti oružje, a drugi su htjeli zaraditi. Fućkalo im se za ljudska
prava i međunarodne zakone.
Pontus Salman im je u oči lagao o vremenu sastanka. Mislio je da će nekoliko neočekivanih
istinitih činjenica sakriti laž. Time što je bez oklijevanja priznao da je to on na slici, vjerovao je da
ćemo bez pogovora prihvatiti laž o vremenu održavanja sastanka.
229
 Joona vidi pred sobom Salmana kako priča nepomična lica, sivoblijedog i s dubokim
borama. Odglumljena iskrenost kad je pokazao sebe na slici i rekao kad se sastanak održavao.
Krijumčarenje oružja, prolazi mu glavom. Tu se radio krijumčarenju oružja, sve je to zbog
toga, fotografija, ucjena i mrtvi ljudi.
Vidi Sagu Bauer kako ustaje nakon razgovora sa Salmanom i kako su otisci njezinih pet
prstiju ostali na pisaćem stolu poput nijemih suvenira.
U srpnju 2009. godine Međunarodni je sud u Haagu izdao zahtjev za uhićenjem sudanskog
predsjednika Omara al-Bashira zbog njegove direktne umiješanosti u etničko čišćenje tri naroda u
Darfuru. Nakon toga je prestala dostava oružja iz svijeta. Sudanska je vojska imala svoje oružje,
bacače granata i mitraljeze, ali će im uskoro nestati municije. Prvi koji će osjetiti taj nedostatak su
naravno paravojne trupe u Darfuru. Ali Carl Palmcrona, Pontus Salman, Raphael Guidi i Agathe
al-Haji stavili su se iznad međunarodnog zakona. Susreli su se u studenom usprkos tome što je
predsjednikova umiješanost u etničko čišćenje obznanjena četiri mjeseca ranije.
„Što ste saznali?” pita Axel i ustane.
„Molim?” pita Joona.
„Jeste li utvrdili vrijeme održavanja sastanka?”
„Da”, odgovori Joona kratko.
Axel ga gleda u oči.
„Što nije u redu?” pita.
„Moram ići”, promrmlja Joona.
„Jesu li se sastali poslije zahtjeva suda da uhite al-Bashira? To je nemoguće. Ako je tako bilo,
onda moram znati!”
Joona podigne glavu i pogleda ga u oči, mirnim, blistavim pogledom.

230
 73. Posljednje pitanje

SAGA BAUER LEŽI NA TRBUHU na čupavom svijetlom tepihu. Zatvorila je oči dok je Stefan polagano
ljubi po leđima. Kosa joj pada poput svjetlucavog vela preko poda. Stefanovo toplo lice joj prelazi
preko kože.
Još, misli ona.
Laki dodir usana zaškaklja je između lopatica. Prisili se da ostane ležati i naježi se od ugode.
Iz sterea dopire Carl Unander-Scharinov erotski duet za violončelo i mezzosopran. Glasovi
se neprestano iznova ritmički isprepliću poput dugačke svjetlucave zrake u tamnom planinskom
potoku.
Saga leži mirno i osjeća sve veće uzbuđenje. Diše kroz poluotvorena usta i obliže usnice.
Njegove joj ruke klize preko struka, bokova i lagano joj podignu stražnjicu. Nijedan muškarac s
kojim sam bila nije me tako nježno dodirivao, pomisli Saga i nasmiješi se. Promatra je i ona raširi
noge. Osjeća užareno ritmičko pulsiranje. Čuje samu sebe kako stenje kad je osjetila njegov jezik.
Pažljivo je okrene. Tepih joj je ostavio pruge preko trbuha.
„Još”, prošapće ona.
„Ili pucaš”, kaže on.
Ona kimne i nasmiješi se, iskrenim, sretnim licem. Stefanu crna kosa zaklanja lice, tanki rep
koji je zavezao pada mu preko prsa.
„Dođi, dođi”, kaže Saga. Uhvati ga za glavu i poljubi, osjeti njegov topao, vlažan jezik.
On brzo skine gaće i legne gol na nju. Ona podigne noge i osjeća ga kako ulazi. Zastenje, a
onda na trenutak uspore, zadihani. Osjećaju se toliko blizu jedno drugom. Stefan se nježno gura u
nju. Njegovi uski bokovi se polagano pomiču. Saga povlači prste preko njegovih lopatica, leđa,
stražnjice.
I tada zazvoni mobitel. Naravno, pomisli ona. Tonovi Blue Jeans Blues ZZ Topa dopiru iz
hrpe odjeće na sofi, negdje ispod bijele majice na bretele, gaćica i izokrenutih traperica.
„Neka zvoni”, prošapće ona.
„To je tvoj poslovni mobitel”, kaže on.
„Fućka mi se, ništa nije važno”, promrmlja ona pokušavajući ga zadržati.
Ali on se izvuče iz njezinog zagrljaja, klekne i kopa po džepovima njezinih traperica tražeći
mobitel. Ne može ga pronaći, glazba i dalje svira. Na kraju izokrene hlače naglavce i istrese mobitel
na pod. Utihnuo je. Tihi ton im kaže da je ostavljena poruka.

231
 *
Dvadeset minuta kasnije Saga trči kroz hodnike policijske zgrade. Vrhovi kose su joj mokri
nakon kratkog tuširanja. Tijelo joj još uvijek titra od nezadovoljene požude. Gaćice i traperice je
neugodno žuljaju.
Saga vidi upitno okruglo lice Anje Larsson iznad ekrana kompjutora dok utrčava u Joonin
ured. On stoji usred prostorije s fotografijom u ruci i čeka je. Kad vidi njegov oštri, ledenosivi
pogled, trnci nelagode predu joj leđima.
„Zatvori vrata”, kaže on.
Ona odmah zatvori, ode do njega i čeka. Diše brzo i tiho.
„Axel Riessen se sjeća sve glazbe koju je ikada čuo, svakog tona, svakog instrumenta u
simfonijskom orkestru...“
„Ne razumijem.“
„Znao je što glazbenici na slici sviraju, drugi gudački kvartet Béle Bartóka.“
„OK, bio si u pravu”, kaže ona brzo. „Znači može se vidjeti što sviraju po slici, ali...”
„Fotografija je snimljena 13. studenog 2009.”, prekine je Joona oštrim glasom.
„Znači ti prokletnici su prodavali oružje Sudanu i nakon naloga za uhićenje al-Bashira”,
kaže ona tiho.
„Da.“
„Znali su da će municija završiti u Darfuru”, prošapće ona.
Joona kimne stisnutih vilica.
„Carl Palmcrona nije smio biti u toj loži”, kaže on. „Pontus Salman nije smio biti tamo, nitko
nije smio biti tamo i...“
„Ali sad ih imamo na fotografiji”, kaže ona suzdržano. „Raphael Guidi sklapa velike
poslove sa Sudanom.“
„Da”, odgovori Joona i pogleda Sagu u oči.
„Velika riba je naravno zla”, konstatira Saga. „Mnogi su to i prije govorili, mnogi sumnjali
na to... ali ovi najveći se uvijek izvuku.”
Stoje bez riječi i promatraju fotografiju, četiri osobe u loži Alte Oper, šampanjac, njihova lica,
glazba i Paganinijevi stari instrumenti.
„Sad smo riješili prvu zagonetku”, kaže Saga i duboko udahne. „Znamo kako fotografija
svjedoči o tome da je Sudan pokušao kupiti oružje usprkos zabrani.“
„Palmcrona je bio tamo, onaj novac koji je imao na računu je sigurno od mita”, kaže Joona
polako. „Ali istovremeno... Palmcrona nije potpisao dopuštenje za izvoz oružja za Sudan nakon
onoga s predsjednikom, to bi bilo sasvim nemoguće, to nikada ne bi usp....”
Prekine se kad mu mobitel odjednom zavibrira u džepu sakoa. Javi se, sluša bez riječi, a
onda prekine vezu. Pogleda Sagu.
„To je bio Axel Riessen”, kaže Joona. „Tvrdi da zna u čemu je stvar s fotografijom“

232
 74. Savršen plan

USAMLJENI DJEČAK OD ŽELJEZA, samo petnaestak centimetara visok, sjedi obgrlivši rukama koljena
u dvorištu finske crkve u staroj gradskoj jezgri Gamla stan. Tri metra od dječaka stoji Axel Riessen
naslonjen na zid oker boje i jede kinesku tjesteninu iz kutije. Usta su mu puna hrane kad Joona i
Saga uđu u dvorište pa im samo mahne štapićima.
„Što ste to shvatili?” pita Joona.
Axel kimne, odloži kutiju s hranom na prozorsku nišu, obriše usta papirnatom salvetom, a
onda se rukuje sa Sagom i Joonom.
„Rekli ste da ste shvatili o čemu je stvar s fotografijom”, ponovi Joona.
Axel spusti pogled, duboko uzdahne, a onda ponovno podigne glavu.
„Kenija”, kaže. „Te četiri osobe u loži nazdravljaju šampanjcem zato što su dogovorili veliku
isporuku municije za Keniju.”
Na trenutak utihne.
„Nastavite”, kaže Joona.
„Kenija je kupila 1,25 milijuna jedinica municije 5.56 X 45 mm.“
„Za automatske puške”, kaže Saga.
„Izvoz ide za Keniju”, nastavi Axel teškom mukom. „Ali municija nije za Keniju. Nego ide
dalje za Sudan, za vojsku u Darfuru. Odjednom mi se sve složilo. Jer sasvim je očito da će municija
ići za Sudan s obzirom da je zastupnica kupaca Agathe al-Haji.“
„Ali koja je tu uloga Kenije?” pita Joona.
„Njih četvero se sastalo nakon što je izdan nalog za uhićenjem predsjednika al-Bashira. Zar
ne? Bartókov drugi gudački kvartet je sviran samo jednom. Zabranjeno je izvoziti u Sudan, ali ne i
u Keniju, još uvijek nije problem izvoziti u susjednu zemlju na jugu.“
„Kako možete biti toliko sigurni u to?” pita Saga.
„Carl Palmcrona je počinio samoubojstvo i poslovi su ostali meni. Ovo je bio njegov zadnji
zadatak i nije ga izvršio. Obećao sam da ću danas potpisati dozvolu za izvoz”, odgovori Axel
potišteno.
„To je ista municija, isti posao. Nakon zahtjeva za uhićenjem predsjednika samo su prekrižili
Sudan na papirima i umjesto toga napisali Kenija”, kaže Saga.
„I sve je po zakonu”, kaže Axel.
„Sve dok netko nije fotografirao sastanak”, kaže mu Joona.
„Kad se Palmcrona ubio, svi papiri su već bili pripremljeni, svi su vjerojatno mislili da je on
već potpisao dozvolu za izvoz”, kaže Axel.
„Vjerojatno su pod velikim stresom kad su shvatili da nije”, nasmiješi se Joona.
233
 „Cijeli posao je ostao visiti u zraku”, kaže Saga.
„Mene su jako brzo postavili na položaj”, priča Axel.
„Praktički su mi stavili kemijsku olovku u ruku i rekli mi da potpišem ugovor.”
„Ali?“
„Htio sam napraviti vlastitu procjenu.”
„I napravili ste je.”
„Da.“
„I sve je izgledalo u redu?” pita Saga.
„Da... i obećao sam da ću potpisati što bih bez sumnje i učinio da nisam vidio tu fotografiju i
sve povezao s Kenijom.”
Stoje bez riječi i promatraju tog malog dječaka od željeza, najmanji kip na otvorenom
prostoru u Stockholmu.
Joona se nagne i potapše ga po glavi. Metal je topao nakon cijelog dana na suncu.
„Upravo vrše utovar u luci u Göteborgu”, kaže Axel tihim glasom.
„To znam”, kaže Saga. „Ali bez dozvole za izvoz...“
„Ta municija neće izaći iz Švedske”, kaže Axel odlučno.
„Rekli ste da očekuju kako ćete danas potpisati dozvolu”, kaže Joona. „Možete li
odugovlačiti? Jer za našu je istragu vrlo važno da im ne date nikakvu potvrdu.“
„Oni neće samo sjediti i čekati.“
„Recite im da još niste gotovi”, kaže Joona.
„Mogu, ali bit će teško. Jer posao već kasni zbog mene, ali mogu pokušati”, kaže Axel.
„Ne radi se tu samo o našoj preliminarnoj istrazi nego i o vašoj sigurnosti”, objasni.
Axel se nasmiješi i pita skeptičnim glasom:
„Mislite da će mi prijetiti?”
Joona mu uzvrati osmijeh.
„Dokle god očekuju da ćete potpisati nema nikakve opasnosti”, odgovori on. „Ali ako
odbijete, onda će ljudi izgubiti neopisive količine novca koji su investirali. Ne mogu ni zamisliti o
kojim se tu ciframa radilo kako bi se dobilo ljude na položajima u Keniji da zažmire na to što se
događa.“
„Ali neću moći unedogled odugovlačiti, Pontus Salman cijeli dan pokušava doći do mene.
Ti ljudi znaju branšu, nije ih moguće prevariti”, kaže Axel i upravo u tom trenutku zazvoni mu
mobitel.
Pogleda na display i ukoči se.
„Mislim da je to ponovno Pontus Salman...“
„Javite se”, kaže Joona.
„OK”, kaže Axel i javi se.
„Već sam vas nekoliko puta zvao”, kaže Salman svojim otegnutim glasom. Znate...
kontejneri su utovareni na brod, zadržavanje u luci košta, brodovlasnik pokušava doći do vas,
izgleda da nije dobio dozvolu za izvoz.“
„Žao mi je”, kaže Axel i pogleda Joonu i Sagu. „Nažalost nisam imao vremena pregledati i
zadnje...“
„Razgovarao sam s uredom vlade, kažu da ste danas trebali potpisati.”
234
 Axel oklijeva, razne mu se misli roje glavom, najradije bi samo prekinuo vezu, ali umjesto
toga se tiho nakašlje, ispriča se, a onda mu laže:
„Bio sam zauzet drugim poslom.”
Axel čuje kako mu se po glasu čuje da laže, napravio je malo predugu stanku prije nego što
je odgovorio. Došlo mu je da kaže istinu, da neće biti nikakve dozvole jer oni planiraju prošvercati
municiju za Darfur.
„Ja sam mislio da je sve trebalo biti gotovo najkasnije danas”, kaže Salman ne skrivajući
razdražljivost.
„Riskirali ste”, kaže Axel.
„Kako to mislite?“
„Bez dozvole za izvoz neće biti izvoza...”
„Ali mi smo... Oprostite.“
„Vi ste dobili dozvolu za izradu municije, dobili ste pozitivnu preliminarnu procjenu i ja
sam vam dao pozitivne signale, ali to je sve.“
„Puno je toga u igri”, kaže Salman pomirljivo. „Imate li što za poručiti brodovlasniku?
Možete li možda procijeniti koliko ćete još vremena trebati? On mora znati koliko će još dugo
morati provesti u luci, radi se o cijeloj logistici.“
„Ja sam još uvijek za izvoz, ali još jednom moram provjeriti i zadnje podatke, a onda ćete
dobiti potvrdu”, kaže Axel.

235
 75. Mamac

SAGA BAUER JE PRESKAKALA UŽE pedeset minuta u policijskoj teretani kad joj je prišao jedan
zabrinuti kolega i pitao je kako se osjeća. Lice joj je oznojeno i stisnuto, ali stopala joj i dalje plešu
kao da nemaju nikakve veze s brzim pokretima užeta.
„Previše se forsiraš”, kaže on.
„Ne”, odgovori ona i nastavi preskakati čvrsto stisnutih vilica.
Dvadeset i pet minuta kasnije Joona Linna uđe u teretanu i priđe joj. Sjedne na jednu
zaobljenu klupicu uz utege.
„Koje sranje”, kaže ona, a da nije prestala skakati. „Sva municija će završiti u Darfuru i mi tu
ne možemo kurca učiniti.“
„Sada barem znamo o čemu se radi”, odgovori Joona mirno. „Znamo da žele sve obaviti
preko Kenije i...“
„Ali što da napravimo?”, pita ona skačući. „Da privedemo tog jebenog Pontusa Salmana?
Da kontaktiramo Europol zbog Raphaela Guidija?“
„Još uvijek ne možemo ništa dokazati.”
„Ovo je velika stvar, puno veća nego što bi to itko htio. Čak ni mi ne želimo da je tako
velika”, govori ona dok joj uže prolijeće iznad glave i udara o pod. „Carl Palmcrona je umiješan,
Pontus Salman iz Švedske... Raphael Guidi, on je gigant... ali i netko u kenijskoj vladi, inače to sve
ne bi funkcioniralo... možda i netko u švedskoj vladi...“
„Nećemo uspjeti doći do svih”, konstatira Joona.
„Najpametnije bi vjerojatno bilo odustati od istrage”, kaže ona.
„Onda, odustanimo.”
Ona se nasmije na šalu i nastavi skakati stisnutih usta.
„Palmcrona je vjerojatno godinama primao mito”, kaže Joona zamišljeno. „Ali kad je dobio
ucjenjivačko pismo Björna Almskoga uplašio se da je zabavi došao kraj... i onda je nekoga nazvao,
vjerojatno Raphaela... Ali za vrijeme razgovora shvatio je da nije nezamjenjiv... i da je sada zbog
fotografije postao problem. Postao je problem za ljude koji su investirali u te poslove. Oni nisu bili
spremni izgubiti svoj novac i riskirati svoje živote za njega.”
„I zato se ubio”, kaže Saga i počne još brže skakati.
„Njega nema... sad je preostala samo fotografija i ucjenjivač.“
„I onda unajme profesionalnog ubojicu”, kaže ona sva zadihana.
Joona kimne i ona počne skakati podignutih koljena.
„Da Viola nije u zadnji čas završila na brodu, ubio bi Björna i Penelope i potopio brod”, kaže
on.
Saga još malo ubrza, a onda prestane skakati.
236
 „A mi... mi bi sve otpisali kao nesreću”, dahće ona. „A on bi uzeo fotografiju, očistio sve
kompjutore i napustio zemlju bez tragova, potpuno nevidljiv.”
„Iako se meni čini da se on ustvari ne boji da ga otkriju, samo je praktičan”, kaže Joona.
„Lakše je riješiti probleme ako policija nije umiješana, problemi su to na što se koncentrira... Inače
ne bi podmetnuo požar u oba stana. Jer to privlači puno pozornosti, ali htio je biti temeljit i to mu je
bio prioritet.”
Saga se oslonila rukama na butine, znoj joj kapa s lica.
„Naravno da bismo prije ili kasnije povezali požare s potonućem broda”, kaže i uspravi se.
„Ali tada bi već bilo prekasno”, odgovori on. „Njegov je zadatak bio uništiti sve tragove i
sve svjedoke.”
„Ali sada mi imamo fotografiju i Penelope”, kaže ona uz osmijeh. „Nije uspio riješiti sve
probleme.”
„Još nije...”
Ona blago udari po vreći za boks koja visi sa stropa, a onda upitno pogleda Joonu.
„Na akademiji sam gledala film na kojem si ti sredio pljačkaša banke uz pomoć neispravnog
pištolja.”
„Imao sam sreće”, odgovori on.
„Da.”
Nasmije se i ona mu se približi, malo skače oko njega, a onda stane. Ispruži ruke otvorenih
dlanova i pogleda ga u oči. Mahne mu da joj priđe mekim pokretima prstiju. Hoće da je proba
udariti. On se nasmiješi, kad shvati da ona glumi Bruce Leeja kad tako maše. Odmahne glavom, ali
je i dalje gleda.
„Vidio sam kako se krećeš”, kaže on.
„Onda znaš”, odgovori ona kratko.
„Brza si i sigurno bi me uspjela prva udariti, ali poslije toga...”
„Poslije toga me nema”, nadopuni ga ona.
„Dobra ideja, ali...”
Ponovno mu mahne da dođe, ovoga puta nestrpljivije.
„I vjerojatno ćeš”, kaže on ne prikrivajući osmijeh, „prejako napasti.“
„Neću”, odgovori ona.
„Probaj pa ćeš vidjeti”, kaže Joona mirno.
Ona mu mahne da dođe, ali on se samo okrene i krcane prema vratima.
Ona brzo krene prema njemu, slijedi ga i zamahne desnom rukom. On samo savije vrat tako
da mu udarac prođe iznad glave. I kao nastavak tog malog pokreta okrene se, izvuče pištolj i sruši
je na pod i nagazi joj na koljeno.
„Moram nešto reći”, kaže Saga brzo.
„Da sam ja bio u pravu, to si mislila reći.“
„Nemoj si umišljati”, odgovori ona i uz mrzovoljan pogled ustane s poda.
„Kad čovjek prejako napadne...“
„Nisam prejako napala”, prekine ga ona. „Zaustavila sam se jer sam se sjetila nečeg
važnog...“
„U tom slučaju, razumijem”, nasmije se on.
237
 „Ma fućka mi se što ti misliš”, kaže ona. „Palo mi je na pamet da bismo mogli iskoristiti
Penelope kao mamac.”
„O čemu govoriš?“
„Razmišljala sam o tome kako će se ona preseliti u drugi stan i taman kad sam te htjela
udariti, nešto mi je palo na pamet. Zato sam se zaustavila, jer ne mogu te srušiti kad moramo
razgovarati.”
„Onda reci”, kaže on prijateljski.
„Shvatila sam da će Penelope biti mamac za ubojicu htjeli mi to ili ne, ona će ga privući
sebi.”
Joona se prestane smiješiti i zamišljeno kimne.
„Nastavi.“
„Ne znamo prisluškuje li ubojica našu komunikaciju preko radija ili je li čuo sve što je rečeno
preko RAKEL-a... ali to je vrlo moguće s obzirom da je pronašao Penelope na Kymmendöu”, kaže
Saga.
„Da.”
„Ja mislim da će je on već nekako pronaći. I bit će mu svejedno što ona ima policijsku
zaštitu. Učinit ćemo sve što možemo da njezino mjesto boravka bude tajna, ali, mislim, kako da je
zaštitimo bez komunikacije preko radija.“
„Pronaći će je”, potvrdi Joona.
„Pa sam ovako mislila... Penelope će biti mamac, pitanje je samo hoćemo li biti spremni kad
on dođe ili nećemo. Ona će naravno dobiti potpunu zaštitu kao što je i planirano, ali ćemo
istovremeno staviti policiju da nadgleda okolinu i tako možda možemo uhvatiti ubojicu.“
„Potpuno si u pravu... ispravno misliš”, kaže Joona.

238
 76. Sigurna kuća

CARLOS, SAGA I JOONA BRZO HODAJU kroz dugačke hodnike koji vode do ureda SOA-e. Verner
Zandén već sjedi na udobnom kauču i čeka ih. Ne gube vrijeme na pozdravljanje nego odmah
zatvore vrata za sobom i počnu pričati:
„Klara Olofsdotter iz Međunarodne odvjetničke komore se pridružila timu... Ovo je velika
stvar za Krim-policiju i SOA-u, ali koga to, kvragu, pokušavamo uhvatiti?”
„Ne znamo puno”, odgovori Saga. „Ne znamo čak ni radi li sam, može se raditi o
profesionalcima iz Belgije, Brazila ili stručnjaka iz KGB-a, ili iz bilo kojeg dijela istočnog bloka.”
„A i nije neki veliki problem prisluškivati našu radio-komunikaciju”, kaže Carlos.
„Ubojica naravno zna da nagledamo Penelope Fernadez, da će biti teško doći do nje”, kaže
Joona; „Ali vrata ponekad treba otvoriti, mora joj se donijeti hrana, posjetit će je majka, psiholog,
Niklas Dent koji radi na fotorobotu i....”
Utihne kad mu zazvoni mobitel, baci kratak pogled na display i isključi ga.
„Prioritet nam je naravno zaštititi Penelope”, kaže Saga. „Ali time što ćemo to učiniti
dobivamo i mogućnost da uhvatimo čovjeka koji je ubio nekoliko naših kolega.”
„Pretpostavljam da vas ni ne moram podsjećati da je opasan”, kaže Joona. „Nitko od nas
neće nikada susreti opasniju osobu.”
Sigurna kuća nalazi se na adresi Storgatan 1. s prozorom prema ulici Sibyllegatan i
pogledom preko trga Östermalmstorg. Nema nikakvih stanova preko puta, najbliža kuća udaljena
je više od stotinu metara.
Saga Bauer pridržava čelična ulazna vrata u zgradu dok liječnica Daniella Richards oprezno
izvodi Penelope Fernandez iz sivog policijskog autobusa. Okružuju ih teško naoružani specijalci.
„Ovo je najsigurniji stan koji se ne nalazi pod zemljom u cijeloj Švedskoj”, objasni joj Saga.
Penelope ne reagira na njezine riječi. Samo slijedi Daniellu Richards do lifta. Posvuda na
ulazu i stubištu nalaze se nadzorne kamere.
„Instalirali smo detektore pokreta, vrlo napredan alarmni sustav i imamo dvije kriptirane
direktne linije za centralu”, priča joj Saga dok se voze gore.
Na trećem katu Penelope provedu kroz jaka protuprovalna vrata do pregrade kod koje sjedi
stražarica u uniformi. Ona otvori još jedna sigurnosna vrata i pusti ih u stan.
„Stan je u potpunosti osiguran od požara, ima svoj izvor struje i vlastitu ventilaciju”, kaže
Saga.
„Ovdje si sigurna”, kaže Daniella Richards.
Penelope podigne glavu i pogleda liječnicu praznim očima.
„Hvala”, prošapće gotovo nečujno nakon nekog vremena.
„Mogu ostati ovdje ako želiš.”
239
 Penelope odmahne glavom i Daniella izađe iz stana zajedno sa Sagom.
Penelope zaključa vrata, a onda stane uz jedan od prozora s neprobojnim staklima koji
gledaju na trg. Na prozor je pričvršćena neka vrsta folije zbog koje nitko izvana ne može vidjeti
unutra. Pogleda van i pomisli kako su neki od ljudi koji se kreću dolje po trgu vjerojatno policajci u
civilu.
Oprezno dodirne prozor. Izvana se ništa ne čuje.
Odjednom se začuje zvonjava na vratima.
Penelope se trgne i srce joj počne ludo udarati.
Priđe monitoru i stisne dugme za portafon. Policajka koja sjedi ispred pogleda gore u
kameru i kaže joj da joj je mama došla u posjet.
„Penny? Penny?” začuje majčin glas iza policajke.
Penelope otključa, čuje kako je mehanizam kliknuo i otvori ta teška, čelična vrata.
„Mama”, kaže s osjećajem da njezin glas ne može nadglasati veliku tišinu koja vlada u
stanu.
Pusti mamu unutra, zatvori vrata i ponovno ih zaključa, ali onda ostane stajati pred vratima
stisnutih usta i osjeća kako drhti, ali pokušava zadržati neutralan izraz lica.
Baci kratak pogled na mamu, ne usuđuje se pogledati je u oči. Zna da će je mama optužiti
što nije zaštitila sestru.
Claudia napravi nekoliko opreznih koraka u hodniku i polako se osvrne oko sebe.
„Brinu li se za tebe, Penny?” pita.
„Sad mi je dobro.”
„Ali moraju te štititi.“
„Štite me, ovdje sam sigurna.“
„To je jedino važno”, kaže Claudia gotovo nečujno.
Penelope proguta knedlu pokušavajući zaustaviti suze. U grlu je boli i peče.
„Toliko toga moram obaviti”, nastavi njezina mama i okrene glavu. „Ne... ne mogu shvatiti,
jednostavno ne mogu shvatiti da moram organizirati Violin pogreb.”
Penelope polagano kimne. Odjednom mama ispruži ruku i dodirne joj obraz. Penelope se
instinktivno trgne i mama brzo povuče ruku.
„Kažu da će sve uskoro biti gotovo”, kaže Penelope. „Policija namjerava uhvatiti tog
muškarca... koji je... ubio Violu i Björna.”
Claudia kimne i ponovno se okrene prema kćeri. Lice joj je otvoreno i ranjivo, na svoje
iznenađenje, Penelope vidi da se mama smiješi.
„Ali ti si živa”, kaže Claudia. „Imam tebe i ništa drugo nije važno, ništa...“
„Mama.“
„Curice moja mala.”
Claudia ponovno ispruži ruku i ovoga puta Penelope ne ustukne.

240
 77. Operacija

U NIŠI PROZORA jednog stana na trećem katu ulice Nybrogatan 4A sjedi voditeljica operacije Jenny
Göransson i čeka. Sati prolaze, ali nitko ništa ne izvještava. Sve je mirno. Pogleda dolje prema trgu,
gore prema krovu iznad Penelopina stana, pa prema krovu Sybillegatan 27 s kojega uzlijeće
nekoliko golubica.
Tamo je na položaju Sonny Jansson. Vjerojatno se pomaknuo i preplašio ptice. Jenny mu se
javi i dobije potvrdu da se pomaknuo kako bi mogao vidjeti u jedan stan.
„Učinilo mi se da sam vidio tuču, ali nije nego Wii, stoje i mlate se pred televizorom.“
„Vrati se na položaj”, kaže Jenny kratko.
Izvadi dalekozor i ponovno pregleda onaj mračni prostor između kioska i brijesta koji je
procijenila kao nesigurno mjesto.
Javi joj se Blomberg koji je odjeven u smeđu trenirku i džogira niz ulicu.
„Vidim nešto na groblju”, kaže napetim glasom.
„Što vidiš?”
„Netko hoda pod drvećem, desetak metara od ograde prema ulici Storgatan.“
„Prekontroliraj o čemu se radi, Blomberg, ali budi oprezan”, kaže ona.
On protrči pokraj stepenica s bočne strane Vojnog muzeja, a onda polagano uđe na groblje.
Ljetna noć je topla, posvuda zelene krošnje. Nečujno hoda po travnjaku uz pošljunčanu stazu,
pomisli kako uskoro mora stati i odglumiti da se rasteže, ali ipak samo nastavi dalje. Među
drvećem se čuje tiho šuškanje. Grane zaklanjaju svijetlo nebo, medu nadgrobnim spomenicima
vlada tama. Odjednom ugleda lice sasvim uz tlo. Žena od dvadesetak godina. Ima kratku kosu
obojenu u crveno, maslinasto zeleni ruksak je stavila pokraj glave. Sretno se smiješi dok joj druga
žena uz smijeh povlači majicu prema gore i počne joj ljubiti grudi.
Blomberg se oprezno povuče natrag, a onda obavijesti Jenny Göransson:
„Lažna uzbuna, ljubavni par.“
Prošla su tri sata, Blomberg zadrhti, postaje hladno, rosa se stvara na tlu i temperatura pada.
Napravi još jedan krug i završi ispred sredovječne žene umornog lica. Izgleda jako pijana, stoji i
ljulja se držeći dvije pudlice na uzici. Psi veselo njuškaju okolo, htjeli bi krenuti dalje, ali ona ih
mrzovoljno povuče natrag.
Uz rub groblja prođe žena odjevena kao stjuardesa, kotačići njezinog malog, tamnoplavog
kovčega lupkaju po pločniku. Ravnodušno pogleda Blomberga, a on se pravi da je nije ni primijetio
iako su kolege već više od sedam godina.
Maria Ristonen nastavi dalje sa svojim kovčegom prema ulazu u postaju podzemne
željeznice kako bi prekontrolirala osobu koja stoji skrivena u ulazu susjedne zgrade. Čuje kako
lupkanje njezinih potpetica odjekuje među zidovima. Kovčeg joj zapne o rubni kamen i nakrivi se,
prisiljena je stati i istovremeno promotri tu osobu. Radi se o prilično elegantno odjevenom
241
muškarcu čudnog izraza lica. Izgleda kao da nešto traži, živčano je pogleda. Mariji Ristonen srce
počne ubrzano kucati, okrene se, a onda začuje u slušalici u uhu glas voditeljice operacije jenny
Göransson:
„I Blomberg ga je spazio, dolazi”, kaže Jenny. „Čekaj Blomberga, Maria. Čekaj Blomberga.”
Maria uspravi kovčeg, ali ne može se više tu zadržati, prisiljena je krenuti dalje. Pokuša
hodati sporije, približava se muškarcu živčanog pogleda. Bit će prisiljena proći pokraj njega i
nastaviti dalje okrenuta mu leđima. Kad se približi, muškarac se povuče dublje u ulaz. Drži jednu
ruku skrivenu u odjeći. Maria Ristonen osjeća kako joj adrenalin pumpa žilama kad muškarac
odjednom zakorači prema njoj i izvadi taj predmet koji je držao skriven ispod kaputa. Iza njegova
ramena Maria vidi kako je Blomberg podigao oružje spreman pucati, ali ga odmah i spusti kad mu
je Jenny u uho povikala da se radi o lažnoj uzbuni, muškarac nije naoružan, ima samo limenku
piva u ruci.
„Pičko”, kaže muškarac i zalije je pivom.
„Bože”, uzdahne Jenny u slušalicu. „Nastavi samo dalje prema podzemnoj, Maria”
Noć prolazi a da se ništa nije dogodilo, zadnji klubovi se zatvaraju, a onda su na nogama još
samo rijetki vlasnici pasa i sakupljači limenki, raznosač novina i još vlasnika pasa i džogera. Jenny
Göransson počne čeznuti za krajem svoje smjene u osam sati. Pogleda prema crkvi Hedviga
Eleonora, a onda prema nepropusnim prozorima Penelope Fernandez, zatim niz ulicu i prema kući
u kojoj žive svećenici i u kojoj je odrastao redatelj Ingmar Bergman. Izvadi nikotinsku žvakaću
gumu i proučava trg, klupe u parku, drveće, kip s ženom i muškarcem raširenih nogu s komadom
mesa na ramenu.
Odjednom Jenny Göransson vidi kako se netko kreće na ulazu s visokom čeličnom kapijom
koja vodi u prostor östermalmske tržnice. Mrak je, ali slabašno blistanje stakla isprekidalo je nečije
brzo kretanje. Jenny Göransson pozove Carla Schwirta. On sjedi s dvije vreće za smeće pune
limenki na jednoj klupi u parku medu drvećem gdje se nekada nalazio ulaz u Narodno kazalište.
„Ne, ništa ne vidim”, odgovori on.
„Ostani sjediti.”
Pomisli da bi možda mogla poslati Blomberga s njegovog položaja kod crkve da otrči dolje
do Humlegårdena i prekontrolira o čemu se radi. Jenny ponovno pogleda prema ulazu, izgleda
kao da netko tamo kod kapije kleči u mraku. Jedan ilegalni taksi je krivo skrenuo i sad se okreće na
ulici Nybrogatan. Jenny brzo izvadi dalekozor i pričeka dok svjetlost farova prelazi preko crvenog
ciglenog zida tržnice. Svjetlost prijeđe preko vrata, ali sada tamo ništa ne vidi. Auto stane i prebaci
u rikverc.
„Nespretnjaković”, promrmlja ona kad vidi kako auto vozi jednim kotačem preko pločnika.
Ali farovi odjednom obasjaju jedan izlog malo dalje i bace odsjaj natrag na vrata tržnice.
Netko je unutra, unutar visoke željezne ograde.
Jenny treba samo sekunda da shvati što je vidjela. Muškarac pričvršćuje dalekozor na pušku.
Brzo spusti dalekozor i pozove centralu preko radija.
„Opasna situacija, vidim oružje”, gotovo poviče. „Vojno oružje s dalekozorom, snajperist na
vratima tržnice... Ponavljam: snajperist na razini tla na uglu kvarta raskrižja Nybrogatan i
Humlegårdsgatan.”
Muškarac se nalazi iza rešetkaste ograde. Neko je vrijeme promatrao prazan trg, čekao da
ode onaj sakupljač limenki koji sjedi na klupi u parku, ali onda ga ignorirao kad je shvatio da
namjerava tamo prenoćiti. Pod zaštitom mraka stavio je usadnik i razvukao cijev puške Modular
242
Sniper, poluautomatskog oružja boje pijeska za ciljeve do dva kilometra i s preciznom municijom.
Bez žurbe je namontirao prigušivač od titana na cijev, a onda pričvrstio spremnik i spustio prednje
nogare.
Ušao je u tržnicu minutu prije nego što su zatvarali, sakrio se u jednom skladištu, čekao da
prođu čistači i zaštitari. Čim je ugašeno svjetlo i nastupila tišina, izašao je u prostor tržnice.
Iznutra je isključio alarm velikih ulaznih vrata na uglu, a onda otišao do vanjskog ulaznog
prostora koji je od ulice štitila jaka ograda s rešetkama. Iza te ograde stajala su duboko usađena
vrata poput male prostorije, zaklon iz kojeg može pucati. Zaštićen je sa svih strana, a ima otvoren
prazan prostor ispred sebe. Kad mirno stoji uopće se ne vidi. Ako netko priđe ogradi, on se samo
povuče unutra u mrak.
Uperi snajper prema kući u kojoj se nalazi Penelope Fernandez i pretraži prostorije
elektrooptičkim dalekozorom. Radi to polagano i sistematično. Dugo je čekao, skoro će jutro i
uskoro će biti prisiljen napustiti svoje mjesto i ostaviti cijelu akciju za sljedeću noć. Jer zna da će
ona nekada prići prozoru kako bi pogledala van na trg, vjerujući da je neprobojno staklo štiti.
Popravi dalekozor, obasja ga svjetlost farova jednog automobila, povuče se nakratko unutra,
a onda se ponovno vrati pregledavanju stana na adresi Storgatan 1. Gotovo odmah otkrije izvor
topline iza jednog mračnog prozora. Prijem je slab i zrnat zbog velike udaljenosti i neprobojnog
stakla. Gori nego što je računao. Pokuša dobiti bolje vanjske rubove slike i pronaći centar.
Svijetloružičasta sjenka kreće se na ljubičastoj pozadini išaranoj mrljama, stanjuje se i ponovno
postaje gušća.
Odjednom kretanje na trgu ispred njega: dva policajca u civilu trče prema njemu s pištoljima
skrivenima uz tijelo.

243
 78. Tržnica

PENELOPE SE RANO PROBUDILA i više nije mogla zaspati, dugo je ležala, ali onda je ustala i uključila
televizor. Razmišlja o policiji, kako će samo nekoliko dana moći održavati operaciju koja uključuje
toliko mnogo ljudi. A onda to više neće biti ekonomski isplativo. Da njezin progonitelj nije ubio
policajca, ne bi ni bili ovdje, u tom slučaju ne bi bilo resursa.
Sa štednjaka skine posudu s vodom koja kuha, natoči je u čajnik i stavi unutra dvije vrećice
čaja od limuna. Odnese čajnik i šalicu u mračnu dnevnu sobu, stavi ih u nišu prozora, uključi
svjetiljku sa zelenim staklenim sjenilom koja visi s prozora i pogleda dolje na pusti trg.
Odjednom ugleda dvije osobe kako trče preko ceste, a onda padnu i ostanu ležati. To
neobično izgleda. Brzo ugasi svjetlo. Lampa se zaljulja i zagrebe po staklu. Ponovno pogleda van i
pomakne se u stranu. Grupa policajaca trči niz Nybrogatan i odjednom primijeti kako je nešto
zasvjetlucalo s jednog ulaza blizu tržnice i u istoj sekundi začuje zvuk kao da je netko bacio mokru
krpu o prozor. Jedan metak probije neprobojno staklo i zabije se u zid iza nje. Penelope se baci na
pod i stisne. Komadići stakla od lampe na prozoru leže na podu, ali ona nije ni primijetila da se
porezala po dlanovima.
Stewe Billgren je upravo premješten s mirnog posla u operativnu jedinicu Sekcije za
specijalne operacije kriminalističke policije. Sad sjedi na suvozačkom sjedalu uz svoju šeficu Miru
Carlsson u alfi, civilnom autu koji polagano vozi ulicom Humlegårdsgatan. Stewe Billgren nikada
nije bio u opasnoj situaciji, ali je mnogo puta razmišljao kako bi u tom slučaju postupio. To ga je
počelo zabrinjavati, pogotovo otkada je njegova partnerica izašla iz kupaonice prošlog tjedna
nasmiješena i pokazala mu pozitivan test za trudnoću.
Stewe Billgren je umoran nakon nogometne utakmice prethodnog dana. Već sada osjeća
težinu u mišićima bedara i listova, bol će uskoro nastupiti.
Vani se čuje nekoliko prigušenih pucnjeva i Mira je jedva stigla pogledati kroz prozor i
prozboriti:
„Koji vrag...”
A onda je utihnula kad je glas preko policijskog radija zavrištao da su dvojica kolega ubijena
na Östermalmstorgu i da zovu grupu 5. iz Humlegårdsgatana.
„Imamo ga”, kaže operativni koordinator SOA-e povišenim glasom. „Postoje samo četiri
ulaza u tu prokletu tržnicu...”
„Jeste li sigurni u to?” prekine ga Jenny Göransson.
„Ulaz s Nybrogatan, jedan na uglu i dva s ulice Humlegårdsgatan“
„Šaljite pojačanje, treba nam još ljudi”, viče Brolin nekome.
„Radimo na tome da dobijemo kartu tržnice.“
 „Pomaknite grupe 1. i 2. do prednjih vrata”, viče netko drugi. „Grupa 2. ulazi, grupa 1. čuva
vrata.“
„Brzo, brzo, brzo!“
„Grupa 3. na pokrajnje ulaze kao podrška grupi 4.”, kaže Jenny koncentriranim glasom.
„Grupa 5. je već dobila naredbu da uđe u tržnicu, morat ćemo koristiti civilnu alfa, oni su tamo u
blizini.”
Koordinator operacije Ragnar Brolin u centrali pozove alfu, Stewe Billgren zabrinuto
pogleda Miru Carlsson i javi se. Brolin im živčanim glasom kaže da odu do ulice Majorsgatan i
tamo čekaju daljnje naredbe. Brzo im objasni da su proširili područje operacije i da će vjerojatno
morati dati oružanu podršku grupi 5.
Koordinator nekoliko puta ponovi kako se radi o opasnoj situaciji, osumnjičena osoba se
nalazi u prostorima tržnice.
„Sranje”, prošapće Stewe. „Ne bih ni trebao biti ovdje, kako sam glup...“
„Smiri se”, kaže Mira.
„Cura mi je trudna, prošli tjedan sam saznao da ću postati tata.
„Čestitam.”
On ubrzano diše, grize nokat na palcu i zuri pred sebe. Tri teško naoružana policajca protrče
ravno ispred njihova auta iz smjera trga dolje niz ulicu.
Zastanu ispred prvog bočnog ulaza u tržnicu i provale unutra. Dvojica stave snajperske
puške na rame i uđu unutra. Treći otrči do drugog bočnog ulaza i provali vrata.
Stewe Billgren prestane gristi nokat i sav problijedi kad se preko radija začuje Brolinov glas:
„Alfa, prijem!“
„Javi se”, kaže Mira Steweu.
„Alfa, alfa”, nestrpljivo viče glavni koordinator.
„Daj, što čekaš!”
„Alfa ovdje”, javi se Stewe nevoljko.
„Ne stignemo poslati ljude”, Brolin praktički viče. „Odmah upadamo unutra, morate dati
podršku grupi 5. Ponavljam, idemo unutra, vi ste podrška grupi 5. Jasno?“
„Da”, odgovori Stewe i osjeti kako mu je srce počelo jako lupati.
„Provjeri oružje”, kaže Mira napeto.
Kao u usporenom filmu, on izvadi svoj pištolj, izvadi spremnik i prekontrolira metke.
„Zašto...“
„Kreni!” kaže Mira nervozno.
Stewe odmahne glavom i promrmlja:
„Taj ubija policajce k'o muhe...“
„Kreni!” kaže ona strogo.
„Ja ću postati otac i možda bih trebao...”
„Ja idem”, prekine ga Mira. „Stani iza auta, nadgledaj vrata, budi u neprestanom kontaktu,
budi spreman kad on istrči van.”
Mira Carlsson otkoči svoj Glock i izađe iz auta ne gledajući svog kolegu. Otrči do najbližeg
ulaza s provaljenom ogradom, brzo zaviri unutra, a ona povuče glavu. Njezin kolega iz grupe 5.
stoji na najgornjoj stepenici i čeka je. Mira udahne, osjeti kako joj strah prolazi tijelom, a onda uđe.
245
Unutra je mračno i osjeća se blagi smrad smeća iz skladišta ispod tržnice. Kolega je pogleda,
mahne joj da ga slijedi i kontrolira desnu stranu. Pričeka nekoliko sekundi, a onda počne
odbrojavati prstima: tri, dva, jedan. Lice mu je odlučno i koncentrirano kad se okrene prema tržnici
i utrči unutra. Baci se u zaštitu štanda koji se nalazi ravno ispred vrata. Mira uđe i pogleda desni
prolaz da vidi kreće li se itko tamo. Kolega se priljubio uz štand sa sirevima velikima poput kotača.
Brzo diše i javlja stanje operativnom vodstvu. Sjajna crvena točka s njegovog snajpera podrhtava
na podu ispred njegovih nogu. Mira otrči do štanda desno i pokuša nešto vidjeti. Sivkasta svjetlost
dopire s krovnih prozora dvadeset metara iznad njih. Podigne pištolj i preko nišana vidi blistave
površine od nehrđajućeg čelika. Golemi goveđi odrezak leži u staklenoj vitrini. Nešto se
isprekidano kreće u odsjaju stakla. Čini joj se da vidi usku pojavu krhkih krila. Anđeo smrti,
pomisli u trenutku kad tamni zidovi tržnice bljesnu u odsjaju pucnjave iz automatske puške s
prigušivačem.
Stewe Billgren stoji pogrbljen iza civilnog policijskog auta pojačanih vrata i prozora. Izvukao
je svoj Sig Sauer kojega je stavio na haubu dok pogledom prelazi između oba bočna ulaza u
tržnicu. Iz nekoliko se smjerova približavaju zvukovi sirena. Ispred glavnog ulaza na trgu
okupljaju se teško naoružani policajci. Odjednom između zidova odjeknu dva kratka pucnja iz
pištolja. Stewe se trgne i počne se moliti da mu se ništa ne dogodi. Pomisli kako bi bilo najbolje
pobjeći odavde, prestati raditi kao policajac.

246
 79. Kad se dogodi

JOONA LINNA SE PROBUDI u svom stanu u ulici Wallingatan. Otvori oči i pogleda prema prozoru i
svijetloj ljetnoj zori. Nikada ne navlači zavjese, više voli prirodno svjetlo.
Rano je jutro.
Upravo kad se okrenuo u krevetu kako bi još malo odspavao, zazvoni mu mobitel.
Zna o čemu se radi i prije nego što je sjeo i javio se. Uzme mobitel, posluša histerični izvještaj
o dosadašnjoj operaciji dok otvara sef i vadi svoj pištolj, srebrnasti Smith 81 Wesson. Osumnjičeni
se nalazi u östermalmskoj tržnici i policija je upravo upala u zgradu bez ikakve razrađene
strategije.
Prošlo je samo šest minuta otkako je policija obaviještena, a počinitelj nestao unutra u
tržnici. Operativno vodstvo sada pokušava organizirati operaciju, ograditi šire područje i
razmjestiti grupe tako da se ne smanji nadgledanje stana Penelope Fernandez.
Nova jedinica uđe na ulaz s ulice Nybrogatan. Odmah skrenu lijevo pokraj štanda sa
čokoladama i ribljeg restorana sa stolcima podignutima na stolove, hladnjacima s jastozima i
ivercima na ledu. Brzi koraci policajaca odjekuju preko poda dok pogrbljeni jure naprijed, rasprše
se i stanu u zaklon stupova. Dok čekaju nove zapovijedi, čuju kako netko stenje dalje u mraku,
jedan je kolega ozbiljno ozlijeđen i leži u lokvi krvi iza štanda sa suhomesnatim proizvodima.
Ljetno se nebo počelo pojavljivati na čađavim krovnim prozorima tržnice. Miri srce jako
brzo lupa. Upravo su ispaljena dva teška hica koja su slijedila četiri brza pucnja iz pištolja, a onda
ponovno dva teška hica. Jednog se policajca ne čuje, drugi je ozlijeđen, viče da je pogođen u trbuh,
da treba pomoć.
„Zar me nitko ne čuje?” zapomaže.
Mira promatra odraz u staklu, osobu koja se kreće iza štanda s obješenim fazanima i
dimljenim inesom jelena. Dâ znak kolegi da se netko nalazi dijagonalno ispred njih. On pozove
centralu i tiho pita znaju li nalazi li se koji policajac u srednjem prolazu. Mira obriše znojne ruke,
ponovno uzme pištolj i prati to neobično kretanje. Sagnula se i oprezno se približava priljubljena
uz štand s povrćem. Osjeti miris peršina i krumpira. Glock joj podrhtava u ruci, spusti ga, duboko
udahne i približi se rubu štanda. Kolega joj dâ znak. Koordinira akciju s troje drugih kolega koji su
ušli na ulaz iz Nybrogatan. Vuče se prema zločincu duž pulta s mesom divljači. Odjednom se
začuje brzi rafal ispaljen prema restoranu. Mira začuje mokri, ljepljivi zvuk kad je metak prošao
kroz pancirku starijeg kolege, kroz ploče od borovog karbida i u mekano tijelo. Prazna čahura
zazvoni kad padne na kameni pod u neposrednoj blizini.
Ubojica vidi kako je njegov prvi hitac pogodio policajca u prsa i izašao van između lopatica.
Mrtav je i prije nego što je pao na pod. Ubojica ga ni ne gleda dok se ruši u stranu i povlači jedan
stol za sobom. Male posudice za sol i papar padnu na pod i otkotrljaju se ispod stolice.
Ubojica se ne zaustavlja, brzo se povlači prema unutra dok profesionalno nadgleda prostor.
Zna da se još jedan policajac skriva iza zida od cigle uz štand s ribom. Treći se približava prolazom
sa zečevima i jelenjim mesom, vidi se točkica njegova snajpera. Ubojica se okrene i ispali dva brza
hica, a onda nastavi dalje prema kuhinji ribljeg restorana.
Mira čuje još dva hica i vidi kako je tijelo mladog kolege zadrhtalo i krv prsnula iz izlaznih
rana na leđima. Automatska puška padne na pod. On posrne unatrag i padne svom težinom tako
da mu je kaciga odletjela s glave i otkotrljala se. Svjetlost njegove puške sjaji ravno u Miru. Ona se
odmakne i stisne na podu uz štand s voćem. Odjednom u tržnicu upadnu dvadeseti četiri policajca,
po šestoro na svaki ulaz. Ona pokuša javiti svoj položaj, ali nitko joj se ne javlja. U sljedećem
trenutku vidi ubojicu samo desetak metara dalje. Kreće se neobično brzo, elastično i precizno. Ulazi
u kuhinju ribljeg restorana kad Mira podigne svoj Glock, nacilja i ispali tri metka u njega.
Ubojicu metak pogodi u lijevu nadlakticu upravo kad je ulazio u mrak kuhinje. Nastavi
dalje uz čisti stol za rezanje mesa, sruši nekoliko noževa i prođe ravno kroz uska čelična vrata.
Osjeća kako mu topla krv curi niz ruku. Ozlijeđen je. Bio je to dum-dum metak i on zna da ima
ozbiljnu ozljedu na stražnjoj strani ruke, ali arterija je ostala cijela. Bez zastajkivanja ili
pregledavanja ozljede otvori vrata lifta za namirnice, prođe ravno kroz njega, otvori vrata drugog
lifta, izađe u uski prolaz i nogom sruši siva limena vrata. Izađe van na jutarnju svjetlost na
asfaltirano dvorište u kojem je parkirano osam automobila. Veliki, visoki zid tržnice je žut i gladak.
Poput stražnje strane kulisa. Sklopi cijev puške, otrči do starijeg, crvenog volva koji nema alarm,
razbije stražnji pokrajnji prozor, ispruži ruku i otvori vozačeva vrata. Iz tržnice se začuju pucnji iz
automatske puške. Sjedne u auto, otrgne zaštitni poklopac i sigurnosnu bravu, strgne stražnji dio
brave i upali auto oštricom noža.

248
 80. Udarni val

STEWE BILLGREN JE UPRAVO VIDIO kako dvanaest teško naoružanih policajaca utrčava u prostor
tržnice. Stajao je s pištoljem uperenim u najbliža vrata još otkako je Mira ušla unutra zajedno s
kolegom iz grupe 5. prije manje od deset minuta. Sad je dobio podršku. S olakšanjem se uspravi i
sjedne na vozačko mjesto svog automobila. Plavo svjetlo blica preko zidova zgrada dolje prema
ulici Sturegatan. Stewe pogleda policijski radio, tu blijedu svjetlost RAKEL sustava koji se nalazi
iznad običnog S70M radija. Odjednom u retrovizoru spazi neko neočekivano kretanje. Na ulazu u
dvorište kuće pokraj tržnice pojavi se crveni volvo. Vozi sporo preko pločnika, a onda skrene
desno u Humlegårdsgatan. Auto mu se približava straga, a onda prođe pokraj njega i skrene u
Majorsgatan točno ispred njega. Nebo je svijetlo i bliješti tako da nije moguće vidjeti vozača.
Ponovno pogleda gore prema trgu i vidi voditeljicu operacije kako govori na radio. Stewe pomisli
kako bi mogao otići gore do nje i pitati za Miru, kad mu se odjednom sve što je vidio neočekivano
složi u glavi. Muškarac u crvenom volvu je skroz pustio volan kako bi promijenio brzinu. Nije
koristio lijevu ruku. Crna jakna je sjajila. Mokra, pomisli Stewe dok mu srce počne sve brže lupati.
Lijeva ruka mu je bila mokra, a nebo se nije odražavalo u stražnjem prozoru. To svijetlo nebo zbog
čijeg zrcaljenja nije mogao vidjeti vozačevo lice nije se zrcalilo i u tom prozoru, zato što prozora
nije bilo. Na stražnjem su se sjedalu vidjeli komadići razbijena stakla. Prozor je razbijen, a vozačeva
je ruka krvava. Stewe Billgren reagira brzo i ispravno. Pozove voditeljicu operacije preko radija u
trenutku kad crveni volvo skreće gore u Majorsgatan. Kad ne dobije odgovora, odluči slijediti to
sumnjivo vozilo. Ne radi se o nekoj konkretnoj odluci, prije je to instinktivna reakcija, nije mislio na
vlastitu sigurnost. Upali auto i ubaci u brzinu. U trenutku kad uđe u Majorsgatan, crveni volvo
ispred njega ubrza. Vozač je shvatio da je otkriven. Gume zacvile. Oba auta sad jure uzbrdo te uske
ulice, pokraj neogotičke crkve sv. Trojstva i prema raskrižju. Stewe ubaci u četvrtu, približava se
volvu, pomisli kako mora doći paralelno uz njega i natjerati vozača da stane. Svijetla fasada ravno
ispred njega približava mu se munjevitom brzinom. Volvo skrene desno u Linnegatan, ali skrenuo
je tako naglo daje auto završio na pločniku i ispod crvene tende. Golemom snagom auto skrši
nekoliko stolova na terasi kafića. Komadići drveta i metala lete zrakom. Lijevi branik mu visi i
grebe po asfaltu uz prštanje iskrica. Stewe ga slijedi, još više ubrza u toj uskoj ulici, dođe do
križanja, prikoči, skrene i dobije nekoliko sekundi u zavoju. Ponovno promijeni brzinu i počne se
približavati crvenom volvu. Oba automobila jure velikom brzinom niz ulicu Linnegatan. Branik
volva otpadne i tresne o Steweov prozor. On malo uspori, ali onda ponovno ubrza. Jedan taksi koji
stiže iz pokrajnje ulice dugo trubi za njima. Obojica voze u suprotnoj traci i prođu pokraj dva
sporija automobila. Stewe krajičkom oka primijeti kako su krivo stavili ograde oko trga. Već su se
počeli skupljati znatiželjnici. Ulica se širi kod Povijesnog muzeja i Stewe ponovno pokuša dobiti
centralu preko radija.
„Civilno alfa”, viče.
„Čujem te”, javi se glas.
 „Slijedim ga u autu po Linnegatan i prema Djurgårdenu”, viče Stewe na radio. „Vozi crveni
volvo...”
Steweu ispadne radio i završi negdje na podu ispred suvozačkog sjedala u trenutku kad mu
auto udari u drvenu pregradu ispred hrpe pijeska. Prednja desna guma se podigne s tla, on okrene
volan ulijevo, zaobiđe rupu na asfaltu, auto zaokrene i sklizne na suprotnu traku, ali onda
ponovno zadobije kontrolu nad vozilom i nagazi na gas.
Lovi volvo dolje prema cesti s dvostrukim trakama Narvavägen čija se zelena aleja križa s
Linnegatan. Jedan jutarnji autobus bio je prisiljen naglo prikočiti da se ne zabije u volvo. Isklizne
na raskršću i stražnjim dijelom udari u stup ulične rasvjete. jedan auto pokuša izbjeći autobus i
Zaleti se ravno u autobusnu postaju. Kiša komadića stakla pada preko travnjaka i pločnika. Jedna
se žena izmakne da to izbjegne i padne. Vozač autobusa pokušava kočiti, kotači tutnje, krov
autobusa otkine veliku granu jednog drveta.
Stewe slijedi volvo u smjeru Berwaldhallena, dostigne ga, vozi paralelno s njim i vidi da je
vozač uperio pištolj u njega. Prikoči u trenutku kad metak prođe kroz prozor i decimetar od
njegova lica. Cijelu unutrašnjost auta zaspu komadići stakla. Volvo pregazi jedan bicikl koji je bio
zavezan za reklamnu tablu za Lindin kafić. Začuje se tresak i bicikl bučno preleti preko haube i
krova automobila i odleti dalje. Padne na tlo ispred Steweova auta. Zakrcka ispod guma i felge
poskoče.
Voze vratolomnom brzinom na oštrom zavoju desno prema Strandvägenu, ravno preko
otočića za pješake između drveća. Stewe doda gas na kraju zavoja. Kotači lete preko asfalta. Jure
dalje kroz prvi jutarnji promet, čuje se cviljenje kočnica i tupi udarac, a onda skrenu lijevo pokraj
Berwaldhallena, preko travnate staze koja dijeli ulicu i na cestu Dag Hammarskjölds văg.
Stewe podigne pištolj i stavi ga među krhotine stakla na suvozačkom sjedalu. Pomisli kako
bi mogao stići volvo na Djurgårdsbrunnsvägenu i prići mu s lijeve strane i pokušati onesposobiti
vozača ukoso odostraga. Protutnje pokraj američkog veleposlanstva sa svojom visokom, sivom
ogradom brzinom od 130 km/h. Odjednom volvo side s ceste i skrene lijevo uz škripu guma, točno
iza norveškog veleposlanstva, popne se gore na pločnik i uđe na stazu između drveća. Stewe
reagira malo prekasno i prisiljen je nespretno skrenuti, jedva izbjegne autobus i prijeđe preko
pločnika, gore na travnjak i kroz nisko grmlje. Gume udare o rubni kamen kad je zaobišao
Talijanski kulturni institut. Prijeđe preko pločnika i skrene lijevo u Gärdesgatan i odmah ugleda
volvo.
Stoji nepomično na cesti stotinjak metara dalje, usred križanja sa Skarpögatan.
Stewe vidi vozačevu siluetu kroz stražnji prozor. Uzme pištolj sa sjedala, otkoči ga i oprezno
priđe bliže autom. Plava svjetlost rotirki nekoliko policijskih automobila vidi se na cesti
Valhallavägen iza zgrade televizije. Muškarac u crnom izađe iz crvenog volva i potrči niz cestu
prema njemačkom i japanskom veleposlanstvu. Stewe pritisne gas upravo u trenutku kada volvo
odleti u zrak. Osjeti udarni val na licu i eksplozija ga zagluši. Svijet je neobično tih kad se autom
popne na pločnik, kroz crni dim koji kulja i preko zapaljenih dijelova automobila. Nigdje ne vidi
ubojicu. Nije imao kuda pobjeći. Ubrza i vozi između visokih ograda, stane kad je stigao do kraja
ulice, izađe iz auta i potrči natrag s pištoljem u ruci.
Vozač je nestao. Sve je tiho, čuje samo neko čudno zujanje, kao od zapuha jakog vjetra.
Stewe gleda niz ulicu s veleposlanstvima iza svjetlosivih, čeličnih ograda. Nije mogao daleko
dospjeti u tako kratko vrijeme. Mora da je ušao na područje nekog od veleposlanstava, imao šifru
za otvaranje kapije ili je preskočio visoku ogradu.

250
 Ljudi izlaze iz kuća da vide što je to eksplodiralo. Stewe se osvrće oko sebe, napravi
nekoliko koraka i ponovno se osvrne. Odjednom vidi ubojicu u dvorištu njemačkog
veleposlanstva, u blizini glavne zgrade. Nonšalantno hoda kao da se ništa nije dogodilo, mirno
otvori glavni ulaz i uđe unutra.
Stewe Billgren spusti pištolj, pokuša se smiriti, usporiti disanje. U ušima mu počne zvoniti
visoki ton. Zna da strana veleposlanstva imaju zakone koji zabranjuju ulaz na njihov teritorij što ga
sprječava da odmah krene za ubojicom. Mora stati, ne može ništa učiniti, ovlasti švedske policije
prestaju kod ograde veleposlanstva.

251
 81. Njemačko veleposlanstvo

JEDAN POLICAJAC U UNIFORMI stoji deset metara ispred ograde na ulici Sturegatan kod
Humlegårdena, kad mu se velikom brzinom približi auto Joone Linne. Policajac mu pokušava
mahnuti da skrene i ode drugim putem, ali Joona samo nastavi ravno, stane uz rub ceste i izađe iz
auta. Brzo se legitimira, sagne se i prođe ispod policijskih traka koje označavaju ograđeni prostor i
potrči uzbrdo ulicom prema tržnici.
Prošlo je samo osamnaest minuta otkako je dobio poziv, ali pucnjava je već završila i počela
su pristizati kola hitne pomoći.
Voditeljica operacije Jenny Göransson upravo sluša izvještaj okončane potjere u
diplomatskom dijelu grada. Ubojica je možda ušao u njemačko veleposlanstvo. Saga Bauer stoji
ispred tržnice i razgovara s kolegicom koja je zaogrnuta dekom. Pogleda Joonu i mahne mu da
dođe. Joona im priđe i kimne Sagi.
„Mislio sam da sam prvi”, kaže.
„Prespor si, Joona.”
„Da”, odgovori on uz osmijeh.
Žena s dekom ga pogleda i pozdravi.
„Ovo je Mira Earlsson iz Specijalaca”, kaže mu Saga. „Ona je jedna od prvih koja je ušla u
tržnicu i misli da ga je pogodila.“
„Ali mu nisi vidjela lice”, kaže Joona.
„Ne”, odgovori Mira.
Joona pogleda ulaz u tržnicu, a onda se okrene prema Sagi.
„Rekli su da će sve okolne zgrade biti osigurane”, promrmlja.
„Stratezi su vjerojatno smatrali da je udaljenost prevelika...”
„Krivo su mislili”, prekine je Joona.
„Da”, odgovori Saga i pokaže na tržnicu. „Nalazio se iza ograde ovog ulaza i ispalio jedan
hitac prema njenom prozoru.“
„Čuo sam, imala je sreće”, kaže on tiho.
Područje oko velikog ulaza u östermalmsku tržnicu je ograđeno, mali papiri s brojkama
označavaju prve stvari koje su pronađene kod pregleda mjesta zločina: otisak cipele i jedna prazna
čahura metka američke municije za snajpere. Malo dalje kroz otvorena vrata Joona može vidjeti
nekoliko rajčica koje su se otkotrljale na pod i savijeni spremnik švedske jurišne puške AK5.
„Stewe Billgren”, priča mu Saga. „Kolega iz Specijalaca... onaj koji je slijedio osumnjičenog
do veleposlanstava tvrdi da ga je vidio kako je ušao na glavni ulaz njemačkog veleposlanstva.”
„Je li moguće da je krivo vidio?“
 „Moguće je... U kontaktu smo s veleposlanstvom i oni tvrde da nije...”, Saga pogleda u svoje
bilješke, „...tvrde da nije bilo nikakvih neuobičajenih aktivnosti u okruženju.”
„Jesi razgovarala s Billgrenom?“
„Da.”
Saga ga ozbiljno pogleda:
„Auto je odletio u zrak i on skoro ništa ne čuje, ali potpuno je siguran u ono što je vidio,
jasno je vidio ubojicu kako ulazi u veleposlanstvo.“
„Možda se iskrao van kroz stražnji izlaz.“
„Kako god bilo, imamo ljude oko cijele zgrade, imamo i helikopter u zraku. Čekamo
potvrdu da možemo ući.”
Joona živčano baci pogled prema tržnici:
„To bi moglo potrajati.”
Izvadi mobitel i kaže tiho, kao za sebe:
„Razgovarat ću i s Klarom Olofsdotter.”
Klara Olofsdotter je glavna tužiteljica Međunarodne odvjetničke komore. Javi se na drugi
signal.
„Znam da si to ti, Joona Linna”, kaže bez pozdrava. „I znam o čemu se radi.“
„Onda sigurno znaš i da moramo ući unutra”, kaže Joona.
Grubi ton njegove užasne tvrdoglavosti čuje mu se u glasu.
„To nije tako jednostavno. Oprosti, ali ovo je jako osjetljiva stvar. Razgovarala sam
telefonom s tajnicom veleposlanstva”, objasni Klara Olofsdotter. „I ona tvrdi da je u veleposlanstvu
sve u redu.“
„Mi mislimo da je on unutra”, uporan je Joona.
„Ali kako bi mogao ući u veleposlanstvo?“
„Možda je njemački građanin koji je tražio pomoć konzula, tek su otvorili, možda je
Šveđanin koji tamo povremeno radi, pa ima iskaznicu ili tako nešto... možda ima nekakav
diplomatski status, možda imunitet, možda ga netko štiti, još ne znamo, možda je bliski rođak
vojnog atašea ili Joachima Rückera.“
„Ali vi ni ne znate kako on izgleda”, kaže ona. „Nema svjedoka, kako da uđemo u
veleposlanstvo ako ne znamo...“
„Dovest ću vam svjedoka”, prekine je Joona.
Na vezi nastupi tišina. Joona čuje disanje Klare Olofsdotter.
„Onda ću se pobrinuti da uđete unutra”, kaže ona.

253
 82. Lice

JOONA LINNA I SAGA BAUER stoje u sigurnom stanu uz trg Östermalmstorg. Sve lampe su ugašene.
S prozora dopire svijetlost jutarnjeg neba. Penelope Fernandez sjedi na podu, s leđima prema
unutarnjem zidu stana i pokaže prema prozoru.
„Da, tamo je ušao metak”, potvrdi Saga prigušeno.
„Lampa me spasila”, kaže Penelope tiho i spusti ruku.
Pogledaju ostatke lampe koja je bila na prozoru, žicu koja visi i razbijeno plastično grlo za
žarulju.
„Ugasila sam svjetlo da bolje vidim što se događa na trgu”, kaže Penelope. „Lampa se
zaljuljala i on je pomislio da sam to ja, zar ne? Mislio je da se ja mičem, da je to toplina mog tijela.”
Joona se okrene prema Sagi.
„Zar je imao elektrooptički nišan?”
Saga kimne i kaže:
„Tako bar kaže Jenny Göransson.”
„Što?” pita Penelope.
„U pravu si - lampa ti je vjerojatno spasila život”, odgovori joj Joona.
„Dragi Bože”, zacvili ona.
Joona je mirno gleda, njegove sive oči svjetlucaju.
„ Penelope”, kaže ozbiljno. „Ti si vidjela njegovo lice, zar ne? Ne sada nego prije. Rekla si da
nisi. Razumijem da se bojiš, ali... želim znati možeš li ga opisati.”
Ona brzo obriše obraze, a onda pogleda gore u tog visokog inspektora i odmahne glavom.
„Možeš li nam dati bilo što?” pita Saga oprezno.
Penelope razmišlja o inspektorovu glasu, nježnom finskom naglasku i pita se kako on može
znati da je vidjela napadačevo lice. Vidjela ga je, ali ne zna može li ga opisati. Sve se tako brzo
odvijalo. Vidjela ga je samo na trenutak, lica mokrog od kiše, sekundu nakon što je ubio Björna i
Ossiana.
Voljela bi kad bi to mogla zaboraviti.
Ali njegovo umorno, gotovo zabrinuto lice stalno joj se pojavljuje u mislima obasjano
munjom.
Saga Bauer ode do Joone koji stoji ispred prozora s rupom i čita dugačku poruku na svom
mobitelu.
„Klara Olafsdotter je razgovarala s glavnim odvjetnikom koji je razgovarao s
veleposlanikom”, kaže Joona. „Za sat vremena tri osobe će imati pristup u veleposlanstvo na
četrdeset i pet minuta.“
„Trebali bismo odmah otići tamo”, kaže Saga.
 „Nema žurbe”, kaže Joona dok gleda prema trgu.
Novinari se guraju ispred policijskih prepreka oko tržnice.
„Jesi li rekao tužiteljici da moramo dobiti oružanu pratnju?” pita Saga.
„Razgovarat ćemo o tome s njemačkim stražarima.“
„Tko ide unutra? Kako da to odaberemo?”
Joona se okrene prema njoj.
„Zanima me... kolega koji ga je slijedio...“
„Stewe Billgren”, kaže ona.
„Da, Stewe Billgren”, kaže Joona. „Da li bi ga on mogao identificirati?”
„Nije mu vidio lice, nitko mu nije vidio lice”, odgovori Saga, a onda priđe Penelope i sjedne
pokraj nje na pod.
Sjedi neko vrijeme uz nju naslonjena na zid baš kao i ona, polagano diše, a onda postavi
prvo pitanje.
„Što je htio od tebe? Taj koji te lovi - znaš li zašto se sve ovo događa?“
„Ne”, odgovori Penelope oprezno.
„Želi dobiti fotografiju koju si ti zalijepila na vrata u svom stanu”, kaže Joona još uvijek
okrenut leđima.
Ona spusti pogled i jedva primjetno kimne glavom.
„Znaš li zašto želi tu fotografiju?” pita Saga.
„Ne”, odgovori ona i počne plakati.
Saga malo pričeka, a onda kaže:
„Björn je pokušao ucijeniti Carla Palmcronu i...“
„Ja nisam ništa znala”, prekine je Penelope mirnim glasom. „Ja nisam bila dio toga.“
„To smo shvatili”, kaže Joona.
Saga nježno stavi ruku na Penelopinu.
„Jesi li ti snimila tu fotografiju?” pita je.
„Ja? Ne... Fotografija je samo došla u udrugu... ja sam ravnateljica i...”
Utihne.
„Je li fotografija stigla poštom?” pita Joona.
„Da.”
„Od koga?“
„Ne znam”, odgovori ona brzo.
„Nije bilo nikakvog pisma uz fotografiju?” pita on.
„Ne, mislim da nije, mislim, nisam vidjela nikakvo pismo.“
„Samo fotografija u kuverti?”
Ona kimne.
„Imaš li još uvijek tu kuvertu?“
„Ne.“
„Što je pisalo na njoj?“
„Samo moje ime i Švedska udruga... nije bila adresa našeg poštanskog sandučića - 2088 -
nego samo ime.”
255
 „Penelope Fernandez”, kaže Saga, „Švedska udruga za mir i arbitražu.”
„Otvorila si kuvertu i izvadila fotografiju”, kaže Joona. „Što si tada vidjela? Što ti je ta
fotografija značila?“
„Značila?”
„Što si vidjela kad si je pogledala? Jesi li prepoznala osobe na njoj?“
„Da.... troje njih, ali...”
Utihne.
„Reci nam što si pomislila kad si vidjela sliku?“
„Da me netko vidio na televiziji”, kaže ona i na trenutak utihne dok se ne sabere, a onda
nastavi. „Pomislila sam - kako tipično... Palmcrona koji bi trebao biti neutralan, što je najvažnije... a
on nazdravlja šampanjcem u operi sa šefom Silencia Defencea i trgovcem oružjem koji radi u Africi
i Bliskom istoku... pa to je pravi skandal.“
„Što si namjeravala učiniti s fotografijom?”
„Ništa”, odgovori ona. „Nisam znala što bih učinila, tako stvari stoje, ali istovremeno...
Sjećam se da sam pomislila... sada barem znam kakav je Palmcrona”
„Da.”
„To me podsjetilo na one idiote iz Centra za useljenike, kad je to ono bilo, one koji su slavili
ruskim šampanjcem kad su odbili jednoj obitelji ulazak u zemlju. Slavili su kad su odbili obitelj
koja je tražila pomoć i azil u Švedskoj, obitelji s bolesnim djetetom...”
Penelope ponovno utihne.
„Znaš li tko je četvrta osoba na slici? Ona žena?”
Penelope odmahne glavom.
„Agathe al-Haji”, kaže Saga.
„To je Agathe al-Haji?“
„Da.“
„Zašto...”
Penelope utihne i zuri u nju velikim tamnim očima.
„Znaš li kad je slika snimljena?” pita Saga.
„Ne, ali zahtjev za uhićenjem al-Bashira izdan je u srpnju 2009. i...”
Penelope ponovno naglo utihne, a onda joj lice jako pocrveni.
„Što je?” pita Saga gotovo šapatom.
„Snimljena je poslije toga”, kaže Penelope, glas joj podrhtava. „Zar ne? Snimljena je nakon
što je izdan zahtjev za uhićenjem predsjednika.“
„Zašto tako misliš?” pita Saga.
„Zar ne da je tako?” ponovi Penelope.
„Tako je”, odgovori Joona.
Boja joj nestane iz obraza.
„Poslovi s Kenijom”, kaže Penelope dok joj usta drhte. „Na slici se nazdravlja poslovima s
Kenijom, u tome je stvar, to slika prikazuje, potpisan je ugovor s Kenijom, to Palmcrona slavi,
prodaju municiju Keniji. Znala sam da nešto nije kako treba, znala sam.“
„Nastavi”, kaže Joona.

256
 „Jer Kenija ima čvrste ugovore s Velikom Britanijom. Sudan je taj koji želi kupiti municiju.
Pošiljke će samo ići preko Kenije za Sudan i Darfur.”
„Da”, kaže Saga. „I mi mislimo da je tako.“
„Ali to je zabranjeno, to je gore.... to je prava izdaja, i krši međunarodne zakone, tu se radi o
zločinu protiv čovječnosti...”
Ponovno utihne.
„Znači zato se sve ovo dogodilo”, kaže zatim sasvim mirno. „A ne zato što ga je Björn
pokušao ucijeniti.”
„Zbog njegove su ucjene ove osobe saznale da postoji fotografija koja bi ih mogla razotkriti.”
„Mislila sam da je fotografija neugodna za gledati”, kaže Penelope. „Sramotna, ali ne više od
toga.“
„S njihove strane sve je počelo time što je Palmcrona nazvao i ispričao im za ucjenu”, objasni
joj Saga. „Prije toga nisu ni znali da fotografija postoji. Palmcrona ih je uznemirio. Nisu mogli znati
koliko fotografija uopće otkriva. Naravno, bilo im je jasno da to nije dobro. Ne znamo kako su
rezonirali. Možda su mislili da ste ih ti ili Björn fotografirali u toj loži.“
„Ali...“
„Nisu mogli znati koliko vi uopće znate. Ali nisu htjeli riskirati.“
„Razumijem”, kaže Penelope. „A to je ista stvar, zar ne?”
„Da.”
Penelope kimne.
„U njihovim očima ja bih mogla biti jedini svjedok tog posla”, kaže ona.
„Uložili su velik novac u ugovor s Kenijom.“
„Ne smiju”, prošapće ona.
„Što kažeš?”
Penelope podigne glavu, pogleda Sagu u oči i kaže:
„Ne smiju poslati municiju u Darfur, ne smiju, dva puta sam bila tamo...”
„Njima nije stalo, za njih se tu radi samo o novcu”, kaže Saga.
„Ne, radi se o... radi se o puno više od toga”, kaže Penelope i okrene lice prema zidu. „Radi
se o...”
Utihne i sjeti se zvuka kad je figurica od blata bila razmrvljena pod kozjim papcima. Jedna
mala žena od sasušena blata postala je samo hrpa mrvica. jedno se dijete nasmijalo i viknulo da je
to Nufijeva gadna mama. „Svi Furi će umrijeti, sve treba istrijebiti”, vikala su druga djeca veselih
lica.
„Što želiš reći?” pita Saga.
Penelope je pogleda, zadrži pogled na njoj nekoliko sekundi, ali ne odgovara. Ponovno
potone u sjećanja na taj mjesec u Keniji i jugozapadnom Sudanu.
Nakon duge i vruće vožnje autom stigla je do logora u Kubbumu, jugozapadno od Nyale u
Janub Darfuru u južnom Sudanu. Od prvog se dana borila, zajedno s Jane i muškarcem kojeg su
zvali Grey, da pomognu žrtvama racija Janjawida.
Probudila se po noći jer su trojica tinejdžera koji su pripadali vojsci vikala kako će ubiti
robove. Hodali su posred ceste, jedan od njih imao je revolver u ruci. Penelope je stajala na prozoru
i gledala ih kad su naglo prišli jednom starcu koji je pekao krumpire i ubili ga.

257
 Dječaci su izašli na ulicu, osvrnuli se oko sebe, pokazali i nastavili ravno prema baraci u
kojoj su stanovale Penelope i Jane. Penelope je zadržala dah kad ih je čula kako bučno hodaju po
verandi i uzbuđeno razgovaraju.
A onda su iznenada provalili vrata barake i ušli u hodnik. Penelope je nepomično ležala
skrivena pod krevetom i tiho molila Oče naš. Rušili su namještaj, nešto je lupilo o pod, nešto se
razbilo. A onda je ponovno čula dječake vani na cesti. jedan od njih se smijao i vikao da će robovi
umrijeti. Penelope je dopuzala do prozora i provirila van. Oteli su Jane i vukli je za sobom za kosu i
bacili je nasred ceste. Vrata druge barake su se otvorila i Grey je izašao van s mačetom u ruci.
Mršavi mu je dječak krenuo ususret. Grey je bio barem trideset centimetara više od dječaka i jakih
ramena.
„Što hoćete?” pitao je Grey.
Lice mu je bilo ozbiljno i sjajilo od znoja.
Mršavi dječak nije odgovorio na njegovo pitanje, samo je podigao revolver i pucao mu u
trbuh. Hitac je odjeknuo među kućama. Grey je pao na leđa, pokušao se uspraviti, ali onda ostao
nepomično ležati s rukom na trbuhu.
„Mrtav Fur”, povikao je dječak koji je držao Jane za kosu.
Drugi dječak joj je nasilu raširio noge. Borila se i neprestano im se obraćala čvrstim, mirnim
glasom. Grey je nešto viknuo dječacima. Mršavi se vratio do njega, nešto viknuo, prislonio mu cijev
revolvera na čelo i pritisnuo okidač. Kliknuo je jednom, pa još jednom, ali više nije bilo metaka,
ispalili su već šest. Na cesti je nastupio trenutak oklijevanja, a onda su se otvorila vrata drugih
baraka i izašle su afričke žene. Tinejdžeri su pustili Jane i počeli bježati. Penelope je vidjela pet žena
kako ih love. Strgnula je deku s kreveta, otključala vrata, odjurila niz hodnik i van na cestu. Otrčala
je do Jane i zamotala je u deku, pomogla joj ustati.
„Uđi unutra”, rekla je Jane. „Mogu se vratiti s još municije, ne smiješ biti ovdje vani...”
Cijelu je noć i jutro Jane stajala za operacijskim stolom. Tek je u deset sati ujutro otišla do
svoje barake i legla u krevet. Tada je bila sigurna da je spasila Greyu život. Navečer je već radila
kao i obično, a dan poslije se u bolnici vratilo u normalu. Mali dječaci su joj pomagali, ali su bili
više na oprezu i ponekad su se pravili da ne čuju što im kaže, kad bi im se činila previše zahtjevna.
„Ne”, prošapće Penelope.
Što želiš reći. ponovi Saga.
Penelope razmišlja o come kako ne smiju izvoziti municiju u Sudan.
„Ne smiju”, kaže i utihne.
„Bila si sigurnija u onoj podzemnoj sobi”, kaže Saga.
„Sigurnija? Nitko me ne može zaštititi”, odgovori Penelope.
„Znamo gdje je on, nalazi se u njemačkom veleposlanstvu. Okružili smo zgradu...”
„Ali niste ga uhvatili ”, prekine je Penelope glasno.
„Izgleda da je ozlijeđen, ustrijeljen, ući ćemo unutra i...“
„Hoću s vama”, kaže Penelope.
„Zašto bi...“
„Zato što sam mu ja vidjela lice”, odgovori ona.
I Joona i Saga se trgnu. Penelope pogleda Joonu.
„Bio si u pravu”, kaže ona. „Vidjela sam ga.”
„Nemamo puno vremena, ali stignemo napraviti fotorobota”, kaže Saga nervoznim glasom.
258
 „To nema nikakve veze”, kaže Joona. „Ne možemo uhititi osobu na teritoriju pod
jurisdikcijom druge države na osnovi sličnosti s fotorobotom.“
„Ali ako ga svjedok pokaže”, kaže Penelope i ustane i mirno ga pogleda u oči.

259
 83 . Počinitelj

PENELOPE STOJI između Sage Bauer i Joone Linne iza blindiranog policijskog kombija na ulici
Skarpögatan ispred japanskog veleposlanstva. Samo su pedesetak metara udaljeni od ulaza u
njemačko veleposlanstvo. Osjeća težinu pancirke na ramenima i pritisak preko prsa.
Za pet minuta tri će osobe dobiti pristup području veleposlanstva na četrdeset i pet minuta
kako bi pokušali identificirati i uhititi osumnjičenog.
Penelope bez riječi pristane na to da Joona stavi još jedan pištolj u futrolu na njezinim
leđima. Joona nekoliko puta prilagodi kut kako bi ga što lakše mogao uzeti.
„Ona to ne želi”, kaže Saga.
„U redu je”, kaže Penelope.
„Ne znamo što nas čeka unutra”, kaže Joona. „Nadam se da će sve proći mirno, ali ako ne
bude tako, ovo bi oružje mogli biti vrlo važno.”
Cijelo područje je prepuno švedskih policajaca, ljudi iz Sigurnosne, specijalnih jedinica i
osoblja hitne pomoći.
Joona promatra ostatke izgorenog volva. Ostala je samo šasija. Dijelovi su rasuti po cijelom
raskrižju. Erixon je već pronašao upaljač i ostatke nitroamina.
„Vjerojatno heksogen”, kaže i popravi naočale koje su mu skliznule s nosa.
„Plastični eksploziv”, kaže Joona i pogleda na sat.
Jedan njemački ovčar kruži oko nogu jednog policajca, a onda legne na asfalt i dahće
isplažena jezika.
Specijalne jedinice isprate Sagu, Joonu i Penelope do ograde gdje ih čekaju četiri pripadnika
njemačke vojne policije bezizražajnih lica.
„Ne brini”, kaže Saga nježno Penelopi. „Samo moraš identificirati ubojicu, a kad to učiniš
ispratit ćemo te van. Osoblje iz osiguranja veleposlanstva će pričekati i neće ga izvesti van dok ti ne
budeš na sigurnom.”
Njemački policajac jake građe i pjegava lica otvori im ogradu, pusti ih u dvorište, prijateljski
ih pozdravi i predstavi se kao Karl Mann, odgovoran za osiguranje.
Slijede ga do glavnog ulaza. Jutarnji je zrak još uvijek prohladan.
„Ovdje se radi o ekstremno opasnoj osobi”, kaže Joona.
„Razumijemo, obavijestili su nas o tome”, odgovori Karl Mann. „Ali ja sam bio ovdje cijelo
jutro i tu su samo diplomati i njemački državljani.“
„Možete li nam dati popis?” pita Saga.
„I da vam kažem da pregledavamo snimke nadglednih kamera”, kaže Karl Mann. „Jer ja
mislim da je vaš kolega krivo vidio. Mislim da je počinitelj prošao kroz ogradu, ali nije ušao u kuću
nego je zaobišao veleposlanstvo i nastavio dalje preko travnjaka, gore prema zgradi Švedskog
radija.“
 „Moguće”, kaže Joona mirno.
„Koliko se ljudi nalazi u veleposlanstvu?” pita Saga.
„Sada primamo stranke, radi se na četiri slučaja.“
„Pet osoba?“
„Da.“
„Koliko je zaposlenih u veleposlanstvu?” pita Saga.
„Petnaest.“
„A koliko ljudi iz osiguranja?
„Nas je trenutačno pet”, odgovori on.
„I to je sve?”
„Da.“
„Nema nekih majstora koji nešto popravljaju ili farbaju...“
„Ne“
„Znači sve skupa dvadeset i pet osoba”, kaže Saga.
„Želite li prvo sami pregledati zgradu?” pita Karl Mann mirno.
„Voljeli bismo kad biste išli s nama”, kaže Saga.
„Koliko ljudi?” pita Karl.
„Što je više moguće i što bolje naoružanih”, odgovori Joona.
„Vi očito stvarno mislite da je opasan”, nasmiješi se on. „Mogu vam dati još dvoje ljudi.”
„Ne znamo što nas čeka ako...“
„Mislite da je ustrijeljen u rame”, kaže Karl Mann. „Ne mogu reći da me strah.”
„Možda nikada nije ni ušao unutra, možda je već napustio veleposlanstvo”, kaže mu Joona
prigušeno. „Ali ako je još uvijek ovdje, onda moramo računati na gubitke.”
Joona, Saga i Penelope u tišini hodaju kroz hodnike u prizemlju u pratnji tri policajca s
automatskim puškama i šok-granatama. Zgrada veleposlanstva je nekoliko godina bila renovirana
i tada se radilo iz ureda u ulici Artillerigatan. Ali usprkos tome što renoviranje još nije sasvim
gotovo, u proljeće su se preselili natrag. Unutra miriše po boji i tek ispiljenom drvetu, a neki su
podovi još uvijek prekrivenih zaštitnim papirom.
„Prvo bismo htjeli vidjeti stranke, ljude koji nisu dio tima”, kaže joona.
„Jasno”, kaže Karl Mann.
Neobično mirna Penelope hoda između Sage Bauer i Joone Linne. Iz nekog razloga ne može
vjerovati da će sresti svog progonitelja ovdje u veleposlanstvu. Ovdje je nekako previše obično i
mirno.
Ali primjećuje kako je Joona postao oprezan, kako su mu kretnje drukčije i kako pozorno
promatra sva vrata i otvore za ventilaciju.
Odjednom se začuje pištanje alarma i svi stanu. Karl Mann podigne radio i kratko popriča s
kolegom na njemačkom.
„To je alarm jednih vrata koja zapinju”, objasni im onda na švedskom. „Vrata su zaključana,
ali alarm reagira kao da su bila otvorena trideset sekundi.”
Nastave dalje hodnikom i Penelope Fernandez postane svjesna pištolja koji je, sa svakim
korakom, lupka po leđima.

261
 „Tamo je ured Martina Schenkela, on je ataše za trgovinu”, objasni Karl Mann. „Roland
Lindkvist mu je došao u posjet.“
„Rado bismo ih upoznali”, kaže joona.
„Zamolio je da ga ne smetamo prije ručka.”
Joona ne odgovori.
Saga uhvati Penelope za nadlakticu i one stanu dok ostali nastave dalje do zatvorenih vrata.
„Pričekajte trenutak”, kaže policajac Jooni i pokuca na vrata.
Začuje odgovor, neko vrijeme pričeka, a onda dobije dopuštenje da ude. Otvori vrata, uđe
unutra i zatvori ih za sobom.
Joona pogleda u drugom smjeru prema sobi bez vrata. Ulaz prekriva sivi najlon kroz koji se
mogu vidjeti hrpe gipsanih ploča naslaganih unutra. Najlon se napuhnuo prema van poput jedra i
tiho šuška. Zakorači prema tamo, ali onda se nešto začuje iza zatvorenih vrata atašeova ureda,
glasovi i glasan tresak. Penelope ustukne, želi pobjeći.
„Pričekat ćemo ovdje”, kaže Saga tiho i izvuče pištolj.
Penelope razmišlja o tome kako je ovo veleposlanstvo u proljeće 1975. okupirala frakcija
Kommando Holger Meins. Držali su dvanaest osoba kao taoce. Čitala je da su zahtijevali da
Andreas Baader, Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin i još dvadeset i troje zatvorenika iz frakcije
Crvene armije budu pušteni iz zatvora u Zapadnoj Njemačkoj. Po ovim su hodnicima trčali i
dovikivali se, ovdje su vukli veleposlanika Dietricha Stoeckera za kosu i gurnuli krvavo tijelo
Heinza Hillegaarta niz stepenice. Ne sjeća se što je rečeno, kako su izgledali pregovori, ali nakon
što je njemački premijer Helmut Schmidt obavijestio švedskog premijera Olofa Palmea da neće
udovoljiti zahtjevima, dvoje ljudi je ubijeno. Karl-Heinz Dellwo urlao je da će svaki sat ubiti po
jednu osobu sve dok ne bude udovoljeno njihovim zahtjevima.
Sada Penelope gleda kako se Joona Linna okreće i prilazi vratima atašeova ureda. Ona dva
policajca nepomično stoje. Joona izvadi veliki, srebrnasti pištolj, otkoči ga i pokuca na vrata.
Neki se čudan miris širi hodnikom, kao da je netko zaboravio hranu na štednjaku.
Joona ponovno pokuca, sluša i čuje monoton glas koji zvuči kao da neprestano ponavlja istu
frazu. Pričeka nekoliko sekundi, a onda sakrije pištolj iza leđa i stisne kvaku.
Zapovjednik policajaca Karl Mann stoji točno ispod stropne lampe dok mu automatska
puška visi uz bok. Pogleda Joonu, a onda se okrene prema toj drugoj osobi koja sjedi u fotelji u
dubini prostorije.
„Gospodine Schenkel, ovo je švedski inspektor”, kaže on.
Knjige i fascikli su razbacani po podu, kao da ih je netko u napadu bijesa srušio sa stola.
Ataše Martin Schenkel sjedi u fotelji pogleda uprtog u televizor i direktni prijenos nogometne
utakmice iz Pekinga između njemačke i kineske reprezentacije.
„Nije li vam Roland Lindkvist bio u posjetu?” pita Joona odmjereno.
„Otišao je”, odgovori Martin Schenkel ne skidajući pogleda s televizora.
Nastave dalje hodnikom. Karl Mann je loše volje, izdaje naredbe svojim policajcima
mrzovoljnim glasom. Jedna žena u svjetlosivoj pletenoj haljini brzo hoda preko smeđeg zaštitnog
papira koji je postavljen po tek ispoliranom podu u sljedećem hodniku.
„Tko je to?” pita Joona.
„Veleposlanikova tajnica”, odgovori Karl Mann.
„Želimo porazgovarati s njom i...”
262
 Odjednom u cijeloj zgradi počne odjekivati pištanje alarma, snimljeni glas na njemačkom
ponavlja kako se ne radi o vatrogasnoj vježbi i da svi moraju odmah napustiti zgradu i ne koristiti
liftove.

263
 84. Vatra

KARL MANN S NEKIM BRZO POPRIČA preko radija, a onda krene prema stubištu.
„Gori na katu”, kaže kratko.
„Veliki požar?” pita Joona dok hoda uz njega.
„Još ne znaju, ali evakuirat ćemo veleposlanstvo, gore je jedanaestero ljudi.”
Karl Mann izvadi jedan aparat za gašenje požara iz ormarića s crvenim vratima i izvuče
osigurač.
„Ja idem van s Penelope”, vikne mu Saga.
„On je podmetnuo požar”, kaže Penelope. „I pobjeći će dok oni pokušavaju ugasiti vatru.”
Joona slijedi tri policajca do stubišta. Koraci im odjekuju među hladnim betonskim
zidovima. Bez riječi se trčeći popnu stepenicama na hodnik drugog kata. Dočeka ih jak miris i sivi
velovi dima ispod stropa.
Karl Mann otvori jedna vrata i zaviri u prazan ured. Joona otvori sljedeća vrata, ali ni tamo
nema nikoga. Nastave dalje.
„Izgleda da gori u dvorani Schiller, ispred nje je kuhinja”, kaže Karl Mann i pokaže.
Na kraju hodnika ispod dvokrilnih vrata ravnomjerno nadire crni dim. Dim teče poput
prljave vode uz vrata i zidove i širi se preko stropa.
Negdje vrisne neka žena. Vrisak tupo odjekne u zgradi, poput grmljavine u samim
temeljima kuće. Odjednom nešto tresne iza dvokrilnih vrata kao da je veliki prozor prsnuo od
vrućine.
„Moramo izvesti ljude van”, kaže Joona. „Ovo je...”
Karl Mann ga utiša pokretom ruke jer ga netko zove preko radija. Spusti aparat za gašenje
požara na pod i javi se, kaže nekoliko riječi na njemačkom, a onda se okrene prema grupi.
„Slušajte”, kaže mirnim glasom. „Osiguranje je na svojim monitorima otkrilo muškarca
odjevenog u crno, nalazi se u muškom WC-u, u umivaoniku je pištolj.“
„To je on”, kaže Joona.
Karl Mann tišim glasom pozove sobu iz koje nadgledaju veleposlanstvo kamerama da čuje
gdje se ta osoba točno nalazi.
„Dva metra desno od vrata”, kaže Karl Mann. „Jako krvari iz ramena, sjedi na podu... ali
prozor je otvoren, moguće je da će pokušati pobjeći tim putem.”
Potrče preko smeđeg zaštitnog papira, pokraj ljestava za soboslikare i stanu iza Karla
Manna. Ovdje je osjetno toplije i dim se širi po stropu poput blatne vode. Sve škripi i tutnji, imaju
osjećaj da im pod podrhtava pod nogama.
„Kakvo oružje ima?” pita Joona prigušenim glasom.
 „Vidjeli su samo pištolj u umivaoniku, ali ne...“
„Pitaj ima li ruksak sa sobom”, pita Joona. „Jer nosi...“
„Ja vodim operaciju”, obrecne se Karl Mann.
Karl Mann dâ znak svojim ljudima, oni na brzinu provjere svoje automatske puške, a onda
ga slijede u garderobu. Joona ih gleda kako nestaju unutra i najradije bi ih ponovno upozorio. Zna
da njihove standardne procedure neće funkcionirati u susretu s plaćenim ubojicom. Sada su samo
muhe koje se približavaju pauku. Jedan po jedan završit će u mreži.
Joona osjeti kako ga oči peku od dima.
Pauk plete svoju mrežu s dvije vrste niti, pomisli. Ljepljive niti za hvatanje i niti po kojima
on hoda. Pauk se sjeća kako ju je spleo i zato može trčati preko svoje mreže da se ne zalijepi.
Joona otkoči svoj Smith 81 Wesson, a onda oprezno slijedi policajce. Oni već stoje u formaciji
ispred vrata muškog WC-a. Jedan od njih, dugačke plave kose ispod kacige, istrgne osiguranje na
šok-granati. Otvori vrata, ubaci unutra granatu tako da se otkotrljala preko poda prekrivena
pločicama, a onda brzo zatvori vrata. Začuje se prigušeni tresak i drugi policajac otvori vrata i
uperi pušku u mrak. Karl Mann mu mahne rukom da krene unutra. Bez oklijevanja policajac plave
kose utrči unutra s podignutom puškom i kundakom prislonjenim na rame. Jooni se srce stisne od
straha. A onda čuje kako policajac nešto kaže uplašenim glasom. Zvuči gotovo kao dijete. U
sljedećem trenutku odjekne jaka eksplozija. Policajac izleti iz prostorije u oblaku dima i komadića
zida. Vrata se otrgnu s vratnica. Drugom policajcu ispadne puška, posrne i završi s jednim
koljenom na tlu. Joonu udarni val odnese jedan korak unatrag. Plavokosi policajac leži na leđima u
hodniku. Usta su mu otvorena i krv nadire između zuba. Leži bez svijesti, veliki šrapnel mu je
zabijen u bedro. Sjajna crvena krv lipti i pljuska na pod. Joona odjuri do njega i odvuče ga malo
dalje, osjeća toplinu preko ruke od krvi kad je na brzinu napravio povoj od muškarčeva remena i
smotanog rukava košulje.
Jedan od policajaca se sruši. Plače uplašeno, drhtavim glasom.
Dvojica policajaca pomažu sjedokosom muškarcu u hodniku, lice mu je čađavo i jedva hoda.
jedna je žena zavezala vestu preko usta i trči hodnikom, oči su joj velike i razrogačene.
S pištoljem u ruci Karl Mann uđe u WC, krhotine od zrcala i pločica krckaju mu pod
nogama. Pronađe ubojicu kako leži na podu. Još uvijek je živ. Noge i ruke mu se trzaju. Bradu i
veći dio lica raznijela je eksplozija. Karl Mann se osvrne oko sebe, ugleda žicu i utvrdi da je
muškarac vjerojatno htio napraviti klopku, povezati je s ručnom granatom, ali ga je iznenadila šok-
granata pa mu je ispala njegova granata.
„Evakuirajmo ostatak ljudi”, šapne Karl Mann i izađe iz WC-a.
Joona obriše krv s ruku, pozove centralu i zatraži da pošalju hitnu pomoć. Ugleda kako
Penelope dolazi sa stubišta. Saga je slijedi kroz hodnik. Penelopine oči izgledaju crne kao da je
satima plakala. Saga je pokušava smiriti, zadržati, ali ona se istrgne.
„Je li to bio on?” pita Penelope očajnim glasom. „Hoću ga vidjeti.“
„Moramo van”, poviče Joona. „Hodnik bi se uskoro mogao zapaliti.”
Penelope samo produži pokraj njega, dođe do WC-a i zaviri u tu prostoriju uništenu
eksplozijom, ugleda muškarca na podu, tijelo koje drhti, krvavo lice. Zacvili, povuče se unatrag,
izađe u hodnik, rukom traži zid da se pridrži, sruši uokvirenu sliku premijera Willyja Brandta.
Slika padne na pod i staklo se razbije, a slika ostane stajati naslonjena na zid.
Penelope jako brzo diše, osjeti mučninu, proguta knedlu i osjeti kako je Saga pokušava
zagrliti, odvesti do stubišta.
265
 „To nije on”, zacvili Penelope.
„Moramo van”, tješi je Saga i odvede je sa sobom.
Osoblje hitne pomoći sa zaštitnim maskama odnese ozlijeđenog, plavokosog policajca.
Začuje se još jedna eksplozija zbog topline, poput dubokog izdisaja. Kroz hodnike lete komadići
stakla i drveta. Jedan muškarac se spotakne, padne i ponovno se uspravi. Dim nadire kroz jedna
otvorena vrata. Jedan jaki muškarac nepomično stoji u hodniku dok mu krv curi iz nosa preko
košulje i kravate. Vojni policajci viču svima da krenu prema izlazu za nuždu. Vatreni jezici izlaze
kroz vrata jednog ureda. Zaštitni papir na podu se zapalio i srolao od topline. Dvije pogrbljene
osobe trče držeći se za ruke. Jedna žena vrišti, haljina joj gori i jedan je policajac brzo poprska
bijelom pjenom.
Joona kašlje od dima, ali ipak uđe u muški zahod i promotri kaos koji je prouzročila granata.
Ubojica sada nepomično leži, lice mu je provizorno previjeno kompresama i zavojima.
Tamnocrvena krv nadire iz ramena crne jakne. Ormarić s opremom za prvu pomoć leži na podu,
flasteri i komprese su ispali van i leže rasuti među prašinom i bijelim krhotinama pločica. Zidovi
su čađavi i mnogo je pločica otpalo. Zahodske pregrade su demolirane, zrcala razbijena, voda curi
po podu iz puknute cijevi.
U jednom umivaoniku nalazi se sedam spremnika i pištolj marke Heckler & Koch. Iza
jednog kotlića kod zahodske školjke leži muškarčev prazni ruksak od grube, crne najlonske
tkanine.
Čuju se povici, uplašeni glasovi i brze naredbe. Karl Mann stigne do zahoda s osobljem
hitne pomoći.
„Hoću da ga netko nadgleda”, kaže Joona pokazavši prema ubojici dok osoblje podiže tijelo
na nosila i veže ga.
„Umrijet će prije nego što stignu do bolnice”, odgovori Karl Mann i zakašlje u dlan.
„Svejedno hoću da ga nadgledate dokle god se nalazi u okrugu veleposlanstva.”
Karl Mann pogleda Joonu u oči, a onda brzo naredi jednom od svojih ljudi da ga nadgleda i
preda švedskoj policiji.
Gust, crni dim suklja iz hodnika, čuje se glasna tutnjava i škripanje. Ljudi vrište i kašlju. Svi
žurno izlaze van pogrbljeni i uplašenih lica. Karla Manna pozovu na radio, javi se, čučne da dim ne
dopire do njega i obavi kratak razgovor.
„Jedna osoba još uvijek nedostaje, trebao bi biti ovdje gore”, kaže i zakašlje se.
Joona prekorači preko vrata koja leže na podu i priđe zatvorenim vratima i stavi ruku na
kvaku. Svjetlo zablica, a onda nestane. Po hodniku punom dima sada se vidi samo odsjaj vatre i
iskre koje u kovitlacu izlaze kroz jedna vrata.
Jako tutnji i grmi, škripi i lupa, kao da se metal izokreće i trga.
Joona pogleda Karla Manna i mahne mu da se makne unatrag. Izvadi pištolj i otvori vrata
nekoliko centimetara, makne se, malo pričeka, a onda ponovno zaviri u mrak.
Ništa ne vidi, samo crne obrise uredskog namještaja i spuštene žaluzine, blag nalet zraka uz
pod i Joona se skloni u stranu.
„Ispraznite prostorije”, viče netko iza njega.
Joona se okrene i ugleda četiri vatrogasca kako trče hodnikom, rašire se i počnu sustavno
pretraživati prostorije.

266
 Prije nego što ih je stigao upozoriti, jedan od vatrogasaca uperi jaku bateriju u ured, dva oka
bljesnu i jedan labrador umorno zalaje.
„Mi preuzimamo”, kaže jedan od muškaraca. „Možete li sami izaći van?”
„Jedna osoba nedostaje”, kaže Karl.
„Budite oprezni”, kaže Joona i pogleda mladog vatrogasca u oči.
„Dođi”, vikne mu Karl.
„Samo da nešto provjerim.”
Joona kašljući ponovno uđe u muški WC, vidi krv na podu i zidovima, otrči do zahodske
školjke i zgrabi ubojičin crni ruksak.

267
 85. Lov progonjenog

PENELOPE NOGE KLECAJU, stoji i rukom se drži za ogradu, pogleda spuštenog na tlo. Pokušava
suzdržati nagon za povraćanjem. Slika iz muškog WC-a titra joj pred očima. Ostaci lica, zubi i krv.
Pancirka joj je toliko teška da bi najradije sjela na zemlju. Zvukovi iz okoline dopiru do nje u
valovima. Začuje se tuljenje sirena drugih kola hitne pomoći. Policajci se dovikuju, komuniciraju
preko radija. Vidi osoblje hitne pomoći kako trči s nosilima. To je muškarac iz WC-a. Leži na
leđima. Lice mu je prekriveno, ali krv je već probila kroz komprese.
Saga se približava Penelopi s jednom medicinskom sestrom. Kaže da misli kako je Penelope
u šoku.
„To nije bio on”, plače Penelope dok je zamotavaju u deku.
„Jedan liječnik će te uskoro doći pregledati”, kaže sestra. „Ali ja ti mogu odmah dati nešto
za smirenje. Imaš li kakvih problema s jetrom?”
Kad Penelope odmahne glavom, sestra joj dâ plavu kapsulu.
„Progutaj je cijelu... To je pola miligrama Xanora”, objasni.
„Xanor”, ponovi Penelope i pogleda kapsulu u ruci.
„Smirit će te i nije opasan”, objasni joj sestra i ode dalje.
„Donijet ću ti vode”, kaže Saga i krene u smjeru policijskog vozila.
Penelope osjeća kako su joj prsti hladni. Pogleda svoju ruku i tu malu plavu kapsulu.
Joona Linna je još uvijek u zgradi. Novi čađavi ljudi kašljući izlaze iz zgrade. Šokirani
diplomati okupili su se uz ogradu japanskog veleposlanstva i čekaju transport za bolnicu
Karolinska. Jedna žena u tamnoplavoj suknji i vesti sjedne na pod i nekontrolirano plače. Jedan
policajac sjedne uz nju, zagrli je i pokušava smiriti. Jedan od diplomata obliže usnice i neprestano
briše ruke o ručnik, kao da nikako da se očisti. Jedan stariji muškarac u zgužvanom odijelu
razgovara telefonom ukočena lica. Vojni ataše, sredovječna žena kose obojene u crveno, obrisala je
suze i pokušava, kao u bunilu, pomoći drugima. Odsutnog pogleda stoji i drži vrećicu s krvlju dok
osoblje hitne pomoći prebacuje jednog pacijenta. Jedan muškarac sa zamotanim opeklinama na
rukama neko je vrijeme sjedio s dekom prebačenom preko ramena i rukama preko lica. Sada je
ustao, deka je pala na tlo, i polagano, zamišljeno krenuo pločnikom uz ogradu.
Jedan vojni policajac stoji držeći se jednom rukom za stup za zastavu i plače. Muškarac s
opečenim rukama produži dalje na jakom jutarnjem suncu i iza ugla skrene desno u ulicu
Gärdesgatan.
Penelope odjednom naglo udahne. Cijelo joj se tijelo zaledi kao da je dobila injekciju ledene
vode. Nije mu vidjela lice, ali je vidjela leda. Muškarca s ozlijeđenim rukama. Zna da je to on,
njezin progonitelj, koji sada hoda prema Gärdetu, udaljavajući se od policajaca i hitne pomoći. Ne
treba mu vidjeti lice, jer leda i vrat mu je i ranije vidjela, iz broda ispod mosta Skurusundsbron,
dok su Viola i Björn bili još živi.
 Penelope otvori šaku i pusti plavu kapsulu da padne na tlo.
Dok joj srce ludo udara krene za njim, skrene u Gärdesgatan, deka joj sklizne s ramena, baš
kao i njemu, i ubrza korak. Potrči kad ga vidi kako umornim pokretima žuri da uđe u šumarak
ispred sebe. Izgleda slab, vjerojatno je izgubio puno krvi kad je ustrijeljen u rame, i ona već sada
zna da joj neće moći pobjeći. Nekoliko čavki prhne iz krošnji i odleti dalje. Penelope uđe u
šumarak, osjeća se puna snage, hoda velikim koracima kroz travu i ugleda ga pedeset metara dalje.
Zateturao je i uhvatio se za jedno drvo kao oslonac. Komprese su se odmotale i vise mu s prstiju.
Ona potrči i vidi ga kako je izašao iz šumarka. Tetura na suncu na velikoj livadi. Bez zastajkivanja
izvuče pištolj koji joj je Joona Linna stavio na leđa, pogleda ga, otkoči, nastavi dalje među drvećem,
uspori i nacilja ispruženom rukom u njegove noge.
„Stani”, prošapće i pritisne okidač.
Odjekne pucanj, osjeti udarac u ruci i ramenu, barut ju je malo opekao po dlanu.
Metak nestane u daljini i Penelope vidi kako progonitelj pokušava brže trčati.
Nisi mi trebao dirati sestru, pomisli.
Muškarac prijeđe preko jedne staze, zastane, uhvati se za rame i krene dalje preko trave.
Penelope potrči, izađe na sunce, prijeđe preko te iste staze i ponovno podigne oružje.
„Stani”, poviče.
Odjekne hitac i ona vidi kako je metak istrgnuo busen trave desetak metara ispred njega.
Penelope osjeća kako joj adrenalin pumpa tijelom, osjeća kako može jasno i koncentrirano misliti.
Nacilja mu u noge i zapuca. Čuje pucanj, osjeti udarac u ruci i vidi kako mu je metak prošao kroz
koljeno i izašao van na drugu stranu. On zaurla od bola i padne u travu, pokuša puzati dalje, ali
ona mu se približava, hoda velikim koracima dok ga gleda kako se pokušava uspraviti oslanjajući
se o jednu brezu.
Stani, pomisli Penelope i ponovno podigne pištolj.
Ti si ubio Violu, ti si je utopio u kanti, ti si ubio Björna. „Ti si ubio moju mlađu sestru”,
ponovi ona glasno i puca.
Metak mu ovaj put pogodi lijevo stopalo i krv prsne preko trave.
Kad mu priđe, on sjedi naslonjen na stablo, glava mu visi, brada mu je naslonjena na prsa.
jako krvari, dahće poput životinje, ali se ne miče.
Ona stane ispred njega, stoji raširenih nogu u travi u sjeni ispod drveta i nacilja u njega
pištoljem.
„Zašto?” pita tiho. „Zašto je moja sestra mrtva, zašto je...”
Utihne, proguta knedlu, nagne se i klekne tako da mu može vidjeti lice.
„Hoću da me gledaš dok pucam.”
Muškarac obliže usnice i pokuša podići glavu. Preteško je, ne može. Izgleda da će uskoro
izgubiti svijest, izgubio je previše krvi. Ona uperi pištolj u njega, zaustavi se, ispruži drugu ruku,
podigne mu bradu i promotri ga. Stisne zube kad je ponovno ugledala te umorne crte lica koje je
vidjela na svjetlosti munje kroz kišu na Kymmendöu. Sada se sjeća smirenosti pogleda i dubokog
ožiljka preko usta. I sada je jednako miran. Penelope pomisli kako je čudno da je se uopće ne boji,
kad je on odjednom napadne. Pokreti su mu neočekivano brzi, uhvati je za kosu i povuče prema
sebi. Ruka mu je vrlo jaka i ona padne prema naprijed i udari čelom u njegova prsa. Ne stigne se
izmaći i on je zgrabi za ručni zglob, istrgne joj pištolj iz ruke. Ona svom snagom raširi ruke i

269
oslobodi se, padne na leđa u travu i kad pogleda gore, on već cilja u nju pištoljem i ispali dva brza
hica.

270
 86. Bijela kora breze

TEK KAD JE INSPEKTOR Joona Linna izašao iz stubišta veleposlanstva i potrčao kroz hodnike u
prizemlju, osjetio je napor u plućima i kako ga oči peku. Mora izaći na zrak, mora disati. Kašlje,
drži se rukom za zid, ali hoda dalje. S kata odjekne još jedna eksplozija i jedna stropna lampa se
otkvači i tresne na pod ispred njega. Izvana se čuju sirene. Brzo prijeđe i zadnji dio do glavnog
ulaza u veleposlanstvo. Na asfaltiranom platou točno ispred vrata stoji šest njemačkih vojnih
policajaca. Nadgledaju provizornu sigurnosnu kontrolu. Joona uvuče čisti zrak u pluća, zakašlje se
i pogleda oko sebe. Dva vatrogasna vozila prislonila su svoje ljestve uz zgradu. Ispred ograde je
sve puno policajaca i liječnika. Karl Mann leži na travi dok se jedan liječnik nagnuo nad njega i
sluša mu pluća. Penelope Fernandez hoda uz ogradu do japanskog veleposlanstva s dekom
prebačenom preko ramena.
Joona se u zadnji čas vratio do muškog WC-a i uzeo ruksak koji je bio uguran iza jednog
kotlića. Instinktivno je reagirao. Nije mu bilo jasno zašto bi ubojica htio sakriti prazni ruksak ako je
pištolj i šaržere ostavio na vidljivom mjestu u umivaoniku.
Ponovno zakašlje, otvori ruksak od grubog najlona i pogleda unutra. Ruksak nije sasvim
prazan. U njemu se nalaze tri različite putovnice i kratki nož sa svježom krvi na oštrici.
„Koga si porezao?” pita se Joona.
Ponovno pogleda nož, bijelu oštricu od obrađenog metala na kojoj je krv već počela
koagulirati, a onda ponovno pogleda oko sebe, na kola hitne pomoći i ljude s druge strane ograde
veleposlanstva. Jedna žena s nagorenom haljinom leži na nosilima, druga je žena drži za ruku.
Stariji muškarac čađava čela razgovara na mobitel odsutna pogleda.
Joona shvati svoju grešku, pusti da mu ruksak i krvavi nož padnu na tlo i otrči do ograde,
zaurla na stražara da ga pusti van.
Izjuri iz dvorišta veleposlanstva, pokraj nekoliko kolega, prekorači plastične trake koje
ograđuju područje, progura se kroz grupu novinara i izadre ravno na cestu. Stane ravno ispred
žutog vozila hitne pomoći koje upravo kreće.
„Jeste li pregledali nekoga s ranom na ruci?” podigao je svoju legitimaciju i viče.
„Što kažete?” pita vozač.
„Jednog pacijenta ozlijeđenog u eksploziji, imao je ozljedu ramena i...“
„To teško da je sada prioritet s obzirom na...“
„Moram pogledati ozljedu”, prekine ga Joona.
Vozač je taman htio ponovno protestirati, ali zbog nečega u Jooninu glasu se predomislio i
samo učinio što mu je rečeno.
Joona zaobiđe kola i otvori stražnja vrata. Muškarac na nosilima ima cijelo lice prekriveno
kompresama, kisik u nosnicama i pumpicu u ustima. Jedan od bolničara brzo razreže njegovu crnu
jaknu i košulju i razotkrije mu ranu na ramenu.
 Nije prostrijelna rana nego je bez sumnje učinjena nožem, radi se o dubokom ubodu.
Joona otrči dalje, brzo pretražuje područje, odjednom usred svih ljudi i automobila ugleda
Sagu. Ona drži plastičnu čašu s vodom u ruci, ali čim ga je ugledala, baci čašu i krene prema
njemu.
„Ponovno će nam pobjeći”, kaže on sam sebi. „Ne smije nam pobjeći.”
Joona gleda oko sebe, pomisli kako je malo prije, kad je istrčao iz veleposlanstva, vidio
Penelope Fernandez uz ogradu japanskog veleposlanstva, imala je deku prebačenu preko ramena i
skretala u Gärdesgatan.
„Uzmi oružje”, poviče Joona i potrči.
Prati ogradu, skrene desno, osvrne se oko sebe, ali nigdje ne vidi ni Penelope, ni ubojicu.
Jedna je žena pustila svoje lijepe dalmatinere da slobodno trče po travnjaku iza Talijanskog
kulturnog instituta.
Joona trči uz blistavo bijelu fasadu vadeći pištolj i pomisli kako su ubojicu spasili iz
zadimljenog veleposlanstva sa svima ostalima.
Saga nešto viče iza njega, ali on je ne čuje, srce mu prebrzo lupa, u glavi mu šumi.
Još više ubrza, trči u smjeru malog šumarka i odjednom začuje pucanj iz pištolja. Posklizne
se u jedan jarak, nastavi dalje uzbrdo i utrči među drveće.
Još jedan pucanj, hici su kratki i oštri.
Joona se probija kroz guste grane i izađe na livadu obasjanu suncem. Tristo metara dalje vidi
Penelope ispod jedne breze i uspori. Jedan muškarac sjedi ispod drveta spuštene glave. Nešto je
povuče prema naprijed, a onda sruši na leđa. Muškarac je uperio pištolj u nju. Joona potrči i
podigne pištolj i uperi ga u njega, ali udaljenost je prevelika. Zastane, drži pištolj s obje ruke dok
ubojica ispaljuje dva hica Penelopi u prsa. Ona se sruši i ostane ležati na leđima. Joona potrči.
Ubojica je umoran, ali ponovno nacilja pištolj u nju. Joona ispali jedan metak, ali promaši. Dotrči
bliže i vidi kako Penelope udara nogama kako bi se oslobodila. Ubojica pogleda Joonu, ali onda
ponovno spusti pogled na Penelope. Gleda je u oči i uperi joj pištolj u lice. Odjekne pucanj. Joona
čuje snažan hitac sebe. Prozujao mu je pored desnog uha i u istoj sekundi kaskada krvi prsne iza
ubojice preko bijele kore breze. Metak s pancirnim zrnom mu je prošao ravno kroz prsni koš i srce.
Joona nastavi dalje, cijelo vrijeme držeći uperen pištolj u ubojicu. Odjekne još jedan pucanj i Joona
vidi mrtvog čovjeka kako se trznuo kad mu je metak pogodio prsa, samo nekoliko centimetara
iznad prvog metka. Joona spusti pištolj, okrene se i vidi Sagu Bauer kako stoji na rubu šumarka s
puškom na ramenu. Njezina dugačka, plava kosa svjetluca pod zrakama sunca koje se probijaju
kroz krošnje, lice joj je još uvijek koncentrirano dok spušta pušku.
Penelope ustane i kašljući se odmakne od njega i izađe na sunce. Zuri u mrtvog čovjeka.
Joona mu priđe, šutne pištolj dalje od njega i popipa ga po vratu kako bi se uvjerio da je stvarno
mrtav.
Penelope otkopča pancirku i pusti je da padne na tlo. Joona joj priđe. Ona zakorači prema
njemu, izgleda kao da će se onesvijestiti. On je zagrli i osjeti njezin umor kad je naslonila obraz na
njegova prsa.

272
 87. Pogrešan trag

MUŠKARAC SMRSKANOG LICA kojega su pronašli u muškom WC-u u njemačkom veleposlanstvu,

umro je samo sat vremena nakon dolaska u bolnicu. Identificiran je kao Dieter Gramma, tajnik
atašea za kulturu. Pri vanjskom pregledu glavni obducent Nils Åhlén pronašao je tragove ljepljive
trake po njegovoj odjeći, ožiljke i rane po ručnim zglobovima i vratu što je ukazivalo na to da je u
trenutku eksplozije bio vezan. Kad je uvodno vještačenje mjesta zločina bilo obavljeno i snimke s
nadzornih kamera analizirane, bilo je moguće prilično točno rekonstruirati razvoj događaja: Nakon
što je ušao u svoj ured na drugom katu veleposlanstva, Dieter Gramma je uključio svoj kompjutor i
pregledao poštu. Nije odgovorio ni na jednu poruku, ali je od njih označio tri. Zatim je otišao do
blagovaonice, uključio aparat za espresso i produžio do muškog WC-a. Upravo je htio otvoriti
vrata jedne od pregrada kad je primijetio da jedan muškarac lica skrivena maskom stoji ispred
zrcala kod umivaonika.
Taj muškarac u crnom bio je ozlijeđeni plaćeni ubojica koji je uz pomoć svoje njemačke
putovnice ušao u veleposlanstvo kako bi pobjegao od policije i dobio na vremenu.
Ubojica je brzo u zrcalu procijenio građu Dietera Gramme, a onda je sasvim mirno prekrio
kameru ljepljivom trakom. Dieter Gramma očito nije uspio ništa reći kad mu je ubojica uperio
pištolj u prsa, prisilio ga da se spusti na koljena i stavio mu ljepljivu traku preko usta. Ubojica je
tada obukao Dieterov sako, a njemu navukao svoju crnu jaknu, zavezao ga za vodovodnu cijev u
čučećem položaju, leđima okrenut kameri. Izvukao je nož i zario vrh kroz rupu od metka u jakni
duboko u lijevo rame Dietera Gramme.
Dieter Gramma vjerojatno od boli, straha i naleta endorfina u krvi nije znao što se poslije
točno dogodilo. Ubojica je odrezao komad žice kliještima i zamotao je oko njegova vrata. Kroz
omču je provukao dužu žicu, izvadio ručnu bombu tipa 2000, pričvrstio jedan kraj te tanke žice na
bombu, a onda izvukao osigurač, ali ga zadržao dolje rukom. Da ga je pustio, odmah bi iskočio van
i tri sekunde kasnije bomba bi eksplodirala.
Ali ubojica je ljepljivom trakom pričvrstio bombu tako stisnutu na prsa Dietera Gramme, a
onda razvukao žicu koja je išla od omče oko njegova vrata, oko cijevi umivaonika i ispred vrata
tako da će se onaj tko ude o nju spotaknuti.
Namjera je bila da će netko ući unutra i detonirati bombu i da će onda policija, u cijelom tom
kaosu, misliti da je muškarac s rupom od metka u jakni i smrskana lica, onaj kojega love.
Ubojica vjerojatno nije bio naročito brz zbog toga što je izgubio već puno krvi, ali cijelo
postavljanje klopke nije trajalo duže od četiri minute od trenutka kad je Dieter Gramma ušao u WC
do onda kad je ubojica stavio pištolj i nekoliko spremnika u umivaonik, bacio ljepljivu traku, sakrio
torbu s krvavim nožem iza kotlića jednog zahoda, skinuo traku s nadzorne kamere, prekoračio
žicu ispred vrata i izašao iz zahoda.
Oteturao je niz hodnik do prostorije za sastanke, otvorio dvokrilna vrata, ušao unutra i
podmetnuo požar, izašao van i pokucao na vrata ureda službenika Davida Meyera, bio pušten
unutra i taman mu ispričao neku laž zašto treba diplomatsku pomoć kad se oglasio protupožarni
alarm.
Gotovo dvadeset i pet minuta Dieter Gramma je klečao, čvrsto zavezan s bombom na
prsima prije nego što je otkriven preko nadzornih kamera. Očito se pokušavao glasati, a da ne
riskira da se bomba odlijepi. Obdukcija je pokazala da su mu krvne žile u grlu prsnule i da si je
progrizao usta.
Vrata muškog WC-a su se otvorila i šok-granata je odskočila od popločena poda, granata
koja ne izbacuje komadiće i metalne kuglice poput obične granate, nego samo proizvede jako
povećanje tlaka u zatvorenoj prostoriji. Šok-granata je eksplodirala i Dieter Gramma je udario
glavom o cijev i pločice na zidu i onesvijestio se. Mladi vojni policajac po imenu Uli Schneider
utrčao je kroz vrata s podignutim oružjem. WC je bio pun dima od prve granate tako da mu je
trebalo nekoliko sekundi previše da shvati što je značila ta žica preko koje se spotaknuo.
Bomba je izvučena s ljepljive trake na Dieterovim prsima i sigurnosni osigurač je iskočio
van. Bomba se pomaknula u omču ravno ispod njegove brade, spustila se malo kad se onesvijestio,
a onda razorno eksplodirala.

274
 88. Posjetitelj Joonu

LINNU, SAGU BAUER 1 PENELOPE FERNANDEZ voze u blindiranom vozilu kroz Stockholm, što dalje
od kvarta s veleposlanstvima, Strandvägena i svjetlucavog mora.
„Vidjela sam ga”, kaže Penelope jednoličnim glasom. „Znala sam da nikada neće odustati,
da će me loviti i loviti...”
Utihne i zuri pred sebe.
„I na kraju me ubiti”, kaže.
„Da”, uzvrati Saga.
Penelope zatvori oči, mirno sjedi i osjeća blago kretanje vozila.
Prođu pokraj onog neobičnog spomenika u sjećanje na Raoula Wallenberga. Izgleda poput
zapjenjenih valova ili hebrejskih slova koje je donio vjetar.
„Tko je on?” pita Penelope. „Taj koji me lovio?“
„Plaćeni ubojica”, odgovori Joona. „Takve zovu grob ili onaj koji rješava probleme.“
„Ni Europol, ni Interpol ne znaju ništa o njemu”, kaže Saga.
„Plaćeni ubojica”, ponovi Penelope polako. „Znači, netko ga je poslao?“
„Da”, odgovori Saga. „Bez sumnje, ali nećemo uspjeti pronaći tko ga je unajmio.“
„Raphael Guidi?” pita Penelope tiho.
„Je li on? Ili Agathe al-Haji?“
„Mi mislimo da je Raphael Guidi”, kaže Saga. „Jer za Agathe al-Haji ustvari ništa ne znači
ako ćeš ti svjedočiti da je ona pokušala kupiti municiju...“
„Jer nije nikakva tajna čime se ona bavi”, nadopuni je Joona.
„Znači Raphael Guidi je poslao ubojicu, ali... što je htio? Znate li vi? Zar je sve ovo bilo zbog
fotografije? Stvarno?“
„Raphael Guidi vjerojatno misli da si ti fotograf, misli da si ti svjedok, da si vidjela i čula
stvari koje bi ga mogle razotkriti.”
„Još uvijek tako misli?“
„Vjerojatno.”
„Znači poslat će novog ubojicu?“
„Bojimo se da bi moglo biti tako”, odgovori Saga.
„Koliko ću dugo imati policijsku zaštitu, hoću li dobiti novi identitet?“
„Moramo razgovarati o tome, ali...”
„Progonit će me dok Više ne budem imala snage bježati”, kaže Penelope.
Prolaze pokraj robne kuće NK ispred čijeg elegantnog ulaza sjedi troje mladih i protestira.
„On neće odustati”, potvrdi joj Joona ozbiljno. „Zato moramo razotkriti cijelu aferu, jer ako
to učinimo... onda više nema nikakvog razloga da te progoni.“
 „Nećemo uspjeti doći do Raphaela Guidija, toga smo svjesni”, kaže Saga. „Ali možemo
puno toga učiniti u Švedskoj tako da i on osjeća posljedice...“
„Kao što?”
„Možemo početi time da onemogućimo onaj posao”, kaže Saga. „Jer brod neće izaći iz luke
u Göteborgu bez dozvole za izvoz od Axela Riessena.“
„A zašto mislite da on neće potpisati dozvolu?“
„To sigurno neće učiniti”, odgovori joj Joona. „Jer on zna sve što i mi znamo.“
„Dobro”, prošapće Penelope.
„Onemogućit ćemo taj posao i privesti Pontusa Salmana i sve druge koji su uključeni”, kaže
Saga.
U automobilu nastupi tišina.
„Moram nazvati mamu”, kaže Penelope nakon nekog vremena.
„Uzmi moj mobitel”, kaže Saga.
Penelope ga uzme, malo oklijeva, ali onda ukuca broj i čeka.
„Bok mama, ja sam, Penny. Onaj muškarac koji...”
„Penny, netko mi zvoni na vratima, moram...“
„Mama, čekaj!” prekine je Penelope nervoznim glasom. „Tko zvoni?”
„Ne znam.“
„Očekuješ li posjet?“
„Ne, ali...“
„Ne smiješ otvoriti”, prekine je Penelope.
Mama nešto kaže i odloži slušalicu.
Penelope čuje njezine korake po podu i ponovno zvonjavu na vratima. Vrata se otvore i čuju
se glasovi. Penelope ne zna što da radi. Pogleda Sagu i Joonu koji je napeto promatraju. Veza krči i
čudno tutnji, a onda ponovno začuje mamin glas.
„Jesi li tu, Penny?”
„Da.”
„Tu je jedna osoba koja te traži”, kaže mama.
Penelope obliže usnice.
„OK mama. Daj joj slušalicu.”
Na vezi zakrči, a onda Penelope čuje ženski glas kako kaže:
„Penelope?”
„Da”, odgovori ona.
„Moramo se sastati.“
„S kim razgovaram?” pita Penelope.
„Ja sam ti poslala onu fotografiju.”
„Nisam dobila nikakvu fotografiju”, odgovori Penelope.
„Dobar odgovor”, kaže žena. „Ne poznamo se, ali ja sam ti poslala fotografiju.”
Penelope šuti.

276
 „Moram se još danas sastati s tobom, što je prije moguće”, nastavi žena nervoznim glasom.
„Poslala sam ti fotografiju na kojoj su četiri osobe u jednoj loži, ja sam ih potajice snimila
trinaestoga studenog 2009.. Jedna od te četiri osobe je moj muž, Pontus Salman.”

277
 89. Sastanak

KUĆA PONTUSA SALMANA nalazi se u ulici Roskullsvägen u elitnom predgrađu Lidingö. Radi se o
vili izgrađenoj šezdesetih godina koja, iako izgleda pomalo nagrižena zubom vremena, ipak zrači
kvalitetom gradnje. Parkiraju na popločenom prilazu garaži i izađu iz auta. Netko je kredama
nacrtao penis na vratima garaže.
Dogovore se da će Joona pričekati s Penelope u autu, a Saga pozvoniti na vrata. Vrata su
otvorena, ali Saga svejedno pozvoni na veliko zvono u obliku lavlje glave. Začuju se tri ugodna
tona, ali ništa se ne događa. Saga izvadi svoj Glock, provjeri metke, otkoči ga, ponovno pozvoni i
uđe u kuću.
Prostorije se nalaze u suterenu i hodnik vodi do velike kuhinje s blagovaonicom. Kroz
visoke prozore puca prekrasan pogled na prilaz otočića Lidingö.
Saga prođe kroz kuhinju, zaviri u prazne spavaće sobe, a onda se vrati do hodnika i spusti
dolje stepenicama, kad odjednom začuje glazbu iza jednih vrata na kojima na pločici od mesinga
piše R & R. Otvori vrata i glazba se sada glasnije čuje, radi se o Verdijevoj operi La Traviata s Joan
Sutherland.
Na kraju popločenog hodnika vidi se plavičasto bljeskanje osvijetljenog bazena.
Saga se prišulja bliže, pokušava čuti ima li nekoga tamo. Čini joj se da čuje korake, bose
noge kako hodaju po pločicama.
Drži pištolj uz tijelo, približi se još malo, vidi namještaj od ratana i listove palme. Zrak je
topao i vlažan. Jak miris klora i jasmina. Saga priđe velikom bazenu obloženom svjetloplavim
pločicama i s velikim staklenim zidom koji gleda van prema vrtu i vodi. Vitka žena od pedesetak
godina stoji za šankom u zlatnom kupaćem kostimu i s čašom vina u ruci. Kad ugleda Sagu spusti
čašu i priđe joj.
„Dobar dan, moje ime je Saga Bauer.“
„Koja agencija?”
„Sigurnosna.”
Žena se nasmije, izljubi Sagu u obraze i predstavi se kao Marie-Louise Salman.
„Jesi li ponijela kupaći kostim?” pita je u povratku do šanka.
Njezina stopala ostavljaju dugačke, uske tragove po pločicama boje terakote. Tijelo joj je
vitko, izgleda u vrlo dobroj formi. Ima nečeg promišljenog u njezinom hodu, kao da želi dati
mogućnost Sagi da je dobro pogleda. Marie-Louise Salman uzme čašu, okrene se i baci radoznao
pogled na Sagu kao da želi provjeriti gleda li je ona stvarno.
„Čašu Sancerra?” pita hladnim, odmjerenim tonom.
„Ne, hvala”, odgovori Saga.
 „Plivam da održim formu, iako sam se prestala baviti manekenstvom. U toj je branši lako
postati narcis. Ma, znaš i sama. Žena se skroz šugavo osjeća kad joj više nitko ne želi pripaliti
cigaretu.”
Marie-Louise se nagne prema naprijed i teatralno prošapće:
„Imam aferu s najmlađim dečkom iz Chippendalesa. Znaš tko je to? Ma nema veze, ionako
su svi oni pederi.“
„Ovdje sam da porazgovaramo o fotografiji koju ste poslali...“
„Znala sam da neće moći šutjeti o tome”, poviče s odglumljenom uznemirenošću.
„Tko?“
„Jean-Paul Gaultier.“
„Dizajner?” pita Saga.
„Da, dizajner, onaj u prugastoj majici, dizajner sa zlaćanom bradicom i stisnutim, malim
ustima. Još uvijek me mrzi. Znala sam.”
Saga se strpljivo nasmiješi i pruži joj bademantil kad vidi da joj se koža naježila.
„Volim se smrzavati... jer to me čini neodoljivom. Barem mi je tako Depardieu rekao prošlog
proljeća ili... ne sjećam se, možda je to bio onaj slatkiš Renaud. Ma nije važno.”
Odjednom se začuju koraci u hodniku ispred bazena. Marie-Louise odjednom izgleda
nervozno i osvrće se oko sebe kojim bi putem pobjegla.
„Hej?” viče ženski glas.
„Saga”, viče Joona.
Saga krene prema hodniku i ugleda Joonu i Penelope kako ulaze u prostor bazena s jednom
ženom od pedesetak godina, kratke kose ošišane u lijepu dječačku frizuru.
„Marie-Louise”, kaže žena uz zabrinut osmijeh. „Što radiš ovdje?”
„Samo sam htjela malo plivati”, odgovori ona. „Trebalo mi je da se rashladim između
nogu.“
„Znaš da hoću da me nazoveš prije nego što dođeš.”
„Ah da, oprosti, zaboravila sam.”
„Marie-Louise je Pontusova sestra, moja šogorica”, objasni žena, a onda se okrene prema
Sagi i predstavi se:
„Veronique Salman.“
„Saga Bauer, Sigurnosna policija.“
„Idemo sjesti u knjižnicu”, kaže Veronique i krene natrag prema hodniku.
„Mogu se okupati kad sam već ovdje?” vikne Marie-Louise.
„Ne gola”, odgovori Veronique bez okretanja.

279
 90. Fotografkinja

SAGA, JOONA I PENELOPE je slijede kroz razne prostorije u prizemlju dok ne dođu do knjižnice. To je
prilično mala soba s malim žutim, smeđim i ružičastim prozorima u olovnim okvirima, knjigama u
vitrinama, smeđim kožnim namještajem, otvorenim kaminom i samovarom od mesinga.
„Ispričavam se što vas nisam ničime ponudila, ali jako mi se žuri, za sat vremena putujem...”
Veronique Salman se nervozno osvrne oko sebe i poravna suknju prije nego što nastavi.
„Moram... samo moram reći neke stvari”, kaže prigušeno. „Neću svjedočiti, a ako me
prisilite poreći ću sve, koje god da su posljedice.”
Popravi sjenilo lampe, ali ruke joj se toliko tresu da ga je samo još više nakrivila.
„Putujem bez Pontusa, on ne ide sa mnom”, kaže gledajući u pod.
Usnice joj podrhtavaju i treba joj nekoliko sekundi da se sabere, a onda nastavi.
„Penelope”, kaže i pogleda je u oči. „Razumijem da misliš da je Pontus gad, ali on to stvarno
nije, stvarno nije.“
„Nisam rekla...“
„Samo malo, molim te”, prekine je. „Samo želim reći da volim svog muža, ali da... da više ne
znam što da mislim o njegovim poslovima. Prije sam si govorila da su ljudi oduvijek trgovali
oružjem. Trgovanje oružjem postoji otkako je ljudi. Ovo nije isprika. Dugo sam godina radila na
poslovima sigurnosti u Ministarstvu vanjskih poslova. A kad čovjek tamo radi, mora prihvatiti da
smo jako daleko od utopije o svijetu bez oružanih konflikata. U stvarnosti sve zemlje moraju imati
svoje obrambene snage, ali... postoje nijanse, tako barem ja mislim...”
Priđe vratima, otvori ih, pogleda van i ponovno ih zatvori.
„Izvoziti oružje u zemlje u kojima je rat, u centre nemira, potpiriti konflikte dodavanjem još
oružja, to se ne smije raditi.”
„Ne”, prošapće Penelope.
„Razumijem biznismena Pontusa”, nastavi Veronique Salman. „Jer Silencia je stvarno
trebala taj ugovor. Sudan je velika zemlja s lošom opskrbom municijom za svoje automatske puške,
oni koriste gotovo isključivo Fabrique Nationale, a po svemu sudeći Belgija im ne izvozi nikakvu
municiju. Njih se pozorno nadgleda, ali Švedska nikada nije bila kolonijalna sila, imamo dobar
status u regiji i tako dalje. Pontus je ugrabio priliku i brzo djelovao kad je Građanski rat u Sudanu
završio. Raphael Guidi je dogovorio cijeli posao. Trebali su potpisati ugovor. Sve je bilo gotovo kad
je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu odjednom izdao zahtjev za uhićenjem predsjednika
al-Bashira zbog umiješanosti u etnička čišćenja u Darfuru.“
„Izvoz bi se protivio međunarodnom zakonu”, kaže Saga.
„To su svi znali, ali Raphael nije odgodio posao, samo je rekao da je pronašao nove
interesente. Prošlo je nekoliko mjeseci, a onda je objasnio da taj posao želi preuzeti kenijska vojska.
Radilo se o istoj količini municije, istoj cijeni i tako dalje. Pokušala sam razgovarati s Pontusom,
rekla sam mu da je očito da će municija otići za Sudan, ali Pontus je samo odgovorio da je Kenija
iskoristila priliku, da je to dobar posao i da oni trebaju municiju. Ne znam je li on sam vjerovao u
to, mislim da nije, ali prebacio je cijelu odgovornost na Carla Palmcronu i ISP. Ako Palmcrona dâ
dozvolu za izvoz onda je sve u redu, smatrao je i...”
„Tako je lijepo oprao ruke od svega i riješio se odgovornosti”, kaže Penelope.
„Zato sam i snimila tu fotografiju, htjela sam znati tko sjedi u toj loži, samo sam ušla unutra
i snimila sliku mobitelom, rekla sam da pokušavam nekoga nazvati, a onda sam rekla Pontusu da
se loše osjećam pa ću se vratiti taksijem do hotela.“
„To je bilo hrabro”, kaže Penelope.
„Ma tada nisam ni znala koliko je to bilo opasno, inače to ne bih ni učinila”, kaže Veronique.
„Bila sam ljuta na Pontusa, htjela sam ga nagovoriti da se predomisli. Otišla sam iz Alte Oper
usred koncerta i pogledala sliku u taksiju, to mi je bilo stvarno užasno, kupce je predstavljala
Agathe al-Haji. A ona je vojna savjetnica sudanskog predsjednika, mislim, municija je išla ravno za
Građanski rat o kojem nitko nije htio da se priča.“
„Etničko čišćenje”, prošapće Penelope.
„Kad smo došli kući rekla sam Pontusu da se mora povući iz tog posla... Nikada neću
zaboraviti njegov pogled kad mi je rekao da to nije moguće. Obvezao sam se Paganinijevim
ugovorom rekao je, i kad sam vidjela njegov pogled, uplašila sam se. Bio je prestravljen. Bojala sam
se imati tu sliku u mobitelu i zato sam je isprintala, obrisala s memorijske kartice i hard diska
kompjutora i poslala tebi.”
Veronique Salman stoji ispred Penelope spuštenih ruku i umorna lica.
„Nisam znala što će se dogoditi”, rekla je tiho. „Kako samo to mogla znati? Strašno mi je
žao, ne mogu ti ni reći koliko...”
U sobi na trenutak nastupi tišina, iz daljine se čuje zujanje iz smjera bazena.
„Što je Paganinijev ugovor?” pita Joona.
„Raphael posjeduje nekoliko violina neprocjenjive vrijednosti”, kaže Veronique. „On skuplja
instrumente na kojima je Paganini svirao prije više od stotinu godina. Neke od violina drži kod
kuće, a druge posuđuje dobrim glazbenicima i...”
Nervozno prijeđe rukom kroz kosu i nastavi pričati.
„Ovo s Paganinijem... to nisam baš sasvim razumjela, ali Pontus kaže da Raphael povezuje
Paganinija s ugovorima, kaže da su njegovi ugovori vječni, da je u tome stvar. Nisu potpisani
nikakvi papiri, nego... Pontus mi je ispričao da je Raphael sve pripremio. Imao je sve cifre u glavi,
znao je logistiku, i točno kako i kada će posao biti proveden. Svakome je pojedinačno rekao što se
od njih traži i koliko će zaraditi. Nakon što si mu poljubio ruku, više nema izlaza. Ne možeš
pobjeći, ne možeš dohiti zaštitu, ne možeš ni umrijeti...“
„Zašto ne?” pita Joona.
„Raphael je tako... ne znam... ovo je užasno”, kaže ona dok joj usnice podrhtavaju. „Uspije
mu izvući... izvuče od svih uključenih kako... kako zamišljaju svoju najgoru noćnu moru.“
„Molim?” pita Saga.
„Pontus je tako rekao, rekao je da Raphael ima tu sposobnost“, odgovori ona ozbiljno.
„Ali što misli pod noćna mora?“ pita Joona.
„Pitala sam Pontusa je li on nešto ispričao, naravno da sam ga pitala”, rekla je mučeničkim
izrazom lica. „Ali nije mi htio odgovoriti, ne znam što da mislim.”

281
 U maloj je knjižnici nastupila tišina. Pod pazusima bijele bluze Veronique Salman vide se
velike znojne mrlje .
„Vi ne možete zaustaviti Raphaela”, kaže ona nakon nekog vremena i pogleda Joonu u oči.
„Ali morate se pobrinuti da municija ne stigne u Darfur.”
„Hoćemo”, kaže Saga.
„Jasno vam je... da poslije izbora nemiri u Sudanu ne prijeđu u potpunu katastrofu ovisi o
nedostatku municije... hoću reći, ako se situacija tamo ponovno razbukta, tada će organizacije
humanitarne pomoći napustiti Darfur.”
Veronique Salman pogleda na sat, kaže Jooni da uskoro mora do zračne luke, a onda priđe
prozoru i zastane zamišljeno gledajući kroz obojeno staklo.
„Moj dečko je mrtav”, kaže Penelope i obriše suze s obraza. „Moja sestra je mrtva, i ne znam
koliko još osoba.”
Veronique Salman se okrene prema njoj.
„Penelope, nisam znala kome da se obratim, imala sam tu fotografiju, mislila sam da su
najbolje šanse da ćeš ti znati tko su ti ljudi u loži”, objasni ona. „Mislila sam da ćeš shvatiti što znači
kad Agathe al-Haji kupuje oružje, ti si bila u Darfuru, imaš kontakte tamo i zalažeš se za mir i...“
„Ali bila si u krivu”, prekine je Penelope. „Poslala si fotografiju krivoj osobi, čula sam za
Agathe al-Haji, ali nisam imala pojma kako izgleda.“
„Nisam mogla poslati fotografiju policiji ili uredništvima novina, oni ne bi shvatili što ona
znači, koliko je važna, ne bez objašnjenja, a ja ne bih mogla objasniti okolnosti, kako bih to mogla
učiniti, to je nemoguće, jer jedno mi je bilo jasno, da se mene ne smije povezati s fotografijom i zato
sam je poslala tebi. Htjela sam je se riješiti, a znala sam da nikada ne smijem razotkriti da imam
nekakve veze s tom fotografijom.“
„Ali sada ste to učinili”, kaže Joona.
„Da, zato što... zato...“
„Zašto?” pita on. „Zašto ste se predomislili?“
„Zato što napuštam zemlju i moram...”
Ona utihne i spusti pogled na svoje ruke.
„Što se dogodilo?”
„Ništa”, kaže ona i zaplače.
„Možete nam reći”, kaže Joona.
„Ne, to je...“
„Slobodno recite”, prošapće Saga.
Veronique obriše suze s obraza i podigne pogled:
„Pontus me nazvao iz vikendice i samo plakao, govorio je oprosti i ne znam što je mislio sa
svim tim, ali rekao je da će učiniti sve samo da ne doživi svoju noćnu moru.”

282
 91. Zadnja mogućnost

ČAMAC OD LAKIRANOG MAHAGONIJA ljulja se na mirnim vodama jezera Malmsjön iza jednog
velikog poluotoka. Puše blag povjetarac s istoka i donosi sa sobom miris gnojiva s imanja s druge
strane jezera. Pontus Salman je podigao vesla, ali čamac nije prešao više od deset metara u sat
vremena. Pomisli da je znao da će mu trebati toliko puno vremena da se ubije, ponio bi nešto za
piti.
Dvocijevka mu leži na koljenima.
Jedino što se čuje je tiho klokotanje vode oko čamca i blagi šum vjetra kroz krošnje drveća.
Zatvori oči, nekoliko puta duboko udahne, a onda otvori oči, spusti pušku na dno čamca,
uglavi je uz drvenu daščicu. Uhvati cijev toplu od sunca i pokuša je usmjeriti u čelo. Ruke mu se
toliko tresu da mora malo pričekati. Sabere se i ovoga puta usmjeri cijev u srce. Lastavice su počele
nisko letjeti, love insekte uz samu površinu vode. Vjerojatno će noćas padati kiša, pomisli on.
Zrakoplov iscrtava bijeli trag preko neba i Pontus ponovno pomisli na svoju noćnu moru.
Odjednom ima osjećaj da se cijelo jezero smračilo, kao da je voda odozdo pocrnila.
Ponovno se okrene prema pušci, stavi cijev u usta, osjeti kako mu je zagrebala o zube, osjeti
okus metala. Ispruži ruku do okidača, kad začuje zvuk automobila. Srce mu jako zakuca. U
sekundi mu stotinu misli prođe glavom, ali onda shvati da to mora da je njegova žena jer ona je
jedina koja zna gdje se nalazi.
Ponovno spusti pušku, osjeti kako mu puls odjekuje tijelom, osjeća da se trese dok pokušava
nešto vidjeti kroz drveće prema vikendici.
Neki muškarac hoda po stazi koja vodi do mola.
Nakon nekog vremena Pontus shvati da je to onaj inspektor koji je došao u njegov ured i
pokazao mu fotografiju koju je Veronique snimila.
Ali kad ga je prepoznao novi mu očaj ispuni tijelo. Reci da nije prekasno, neprestano
ponavlja u sebi dok vesla prema obali. Reci da nije prekasno, reci da ne moram doživjeti svoju
noćnu moru, reci da nije prekasno.

*
Pontus Salman nije doveslao skroz do mola. Bijel je u licu i samo je odmahnuo glavom kad
mu je Joona Linna rekao da priđe. Držao se podalje obale i okrenuo čamac u smjeru jezera.
Joona je sjeo na raspucanu drvenu klupu izblijedjelu od sunca na samom kraju mola.
Zelenilo se pari od vrućine iz zemlje, a voda nježno klokoće.
„Što hoćete?” pita Pontus uplašenim glasom.
„Upravo sam razgovarao s vašom ženom”, kaže Joona mirno.
 „Razgovarali ste?“
„Da, i...”
„Razgovarali ste s Veronique?” pita Pontus zabrinuto.
„Trebam odgovor na neka pitanja.“
„Nema vremena za to.”
„Ne morate žuriti s ovim”, kaže Joona bacivši pogled na pušku u čamcu.
„Što vi znate”, promrmlja Pontus.
Vesla se polagano pomiču u vodi.
„Znam da je municija za Keniju namijenjena Sudanu”, kaže Joona.
Pontus Salman ne odgovori.
„Znam da je vaša žena snimila onu fotografiju u loži.”
Pontus sjedi spuštena pogleda, podigne vesla s kojih kapa voda i osjeti kako mu voda teče
sve do ruku.
„Ja ne mogu spriječiti taj posao”, kaže tiho. „Previše mi se žurilo, trebale su mi odredbe...”
„Pa ste potpisali ugovor.“
„Bio je savršen. Čak i ako se sve otkrije, svi bi mogli tvrditi da su imali najbolje namjere, da
nisu znali, nitko ne bi bio kriv.“
„Ali svejedno je sve pošlo krivo”, kaže Joona.
„Da.”
„Razmišljao sam da pričekam s vašim uhićenjem...“
„S obzirom da ne možete ništa dokazati”, kaže Pontus.
„Nisam razgovarao s tužiteljem”, nastavi Joona. „Ali siguran sam da vam možemo ponuditi
blažu kaznu ako budete svjedočili protiv Raphaela Guidija.“
„Svjedočiti, neću ja svjedočiti”, vikne Pontus. „Ne razumijete vi o čemu se tu radi. Ja sam
potpisao poseban ugovor i da nisam ovakva prokleta kukavica već bih postupio isto kao i Carl
Palmcrona”
„Pružit ćemo vam zaštitu, ako budete svjedočili”, kaže Joona.
„Palmcrona se izvukao”, prošapće Pontus. „Objesio se i sada sljedeći direktor mora potpisati
ugovor. Palmcrona Raphaelu više nije bio zanimljiv i nije morao doživjeti svoju moru...”
Pontusovo beživotno lice odjednom obasja osmijeh.
Joona ga pogleda i pomisli kako nije istina da se Palmcrona izvukao jer njegova je noćna
mora zasigurno bila da mu sin umre.
„Stiže psihologinja”, objasni mu Joona. „I ona će vas pokušati uvjeriti da samoubojstvo nije
nikakav izlaz...”
Pontus Salman ponovno počne veslati prema sredini jezera.
„Pontuse, trebam odgovore na još neka pitanja”, kaže Joona glasnije. „Kažete da će sljedeći
direktor ISP-a biti prisiljen potpisati dozvolu za izvoz, a što ako odbije? Zar ne može samo odbiti
ući u taj Paganinijev ugovor? Zar ne može jednostavno odbiti?”
Pontus Salman prestane veslati, čamac nastavi kliziti u tom smjeru, vesla se vuku kroz
vodu.
„Da, može”, odgovori on mirno. „Ali ne želi...”

284
 92. Otkriven

AXELA PROBUDI TELEFON koji zvoni na noćnom ormariću. Zaspao je tek pred jutro uz Beverlyno
znojno tijelo.
Sada promatra njezino mlado lice i ponovno vidi Gretine crte lica, njene usnice i kapke.
Beverly prošapće nešto u snu i okrene se na trbuh. Axela preplavi osjećaj nježnosti pri
pogledu na njezino čvrsto, malo tijelo, njeno tako mlado tijelo.
Sjedne u krevetu i uzme tanku knjižicu Friedricha Dürrenmatta Die Panne kad se odjednom
začuje kucanje na vratima spavaće sobe.
„Čekaj”, kaže Axel u istom trenutku kad Robert uđe u sobu.
„I mislio sam da si budan”, kaže njegov brat. „Trebam tvoje mišljenje o novom instrumentu
koji sam...”
Robert ugleda Beverly i naglo se zaustavi.
„Axel”, zamuca. „Što to radiš, Axel?”
Beverly probudi njegov glas. Kad ugleda Roberta sakrije se pod pokrivač.
Axel ustane i navuče kućni ogrtač, dok Robert unatrag hoda prema vratima.
„Fuj, kako možeš”, kaže tiho. „Kako možeš...“
„Nije ono što...”
„Iskorištavaš je?”
Robert praktički vikne. „Bolesnu djevojčicu?“
„Mogu objasniti”, pokuša Axel reći.
„Gade jedan”, prošapće Robert i odgurne ga u stranu.
Axel izgubi ravnotežu, zamahne rukom i sruši lampu na pod.
Robert izađe iz sobe.
„Čekaj”, kaže Axel i krene za njim. „Znam kako to izgleda, ali krivo misliš. Možeš pitati...“
„Vodim je na policiju”, kaže Robert izvan sebe. „Nisam mislio da bi ti mogao...”
Nestane mu glasa koliko je uznemiren, oči mu se ispune suzama:
„Ja nisam pedofil”, pokušava mu Axel objasniti prigušenim glasom. „Vjeruj mi. Samo
trebam...“
„Samo trebaš iskoristiti dijete”, prekine ga Robert, izgleda potpuno očajno. „Iskorištavaš
osobu koju si obećao štititi i brinuti se o njoj.”
Axel stane ispred njega u knjižnici. Robert se spusti na kauč, gleda svog brata i pokušava
smiriti glas:
„Axel, pa mora ti biti jasno da je moram odvesti u policiju”, kaže on.
„Da”, odgovori Axel. „Jasno mi je.”
Robert ne može ni gledati brata, prijeđe rukom preko usta i uzdahne.
 „Najbolje je da to odmah i učinim”, kaže.
„Idem po nju”, kaže Axel i uđe u spavaću sobu.
Beverly sjedi na krevetu nasmiješena i vrti nožnim prstima.
„Obuci se”, kaže on ozbiljno. „Ideš s Robertom.”
Kad se vrati u knjižnicu, Robert odmah ustane s kauča.
Stoje bez riječi gledajući u pod i čekaju.
„Ti ćeš ostati ovdje”, kaže Robert tiho.
„Da”, prošapće Axel.
Nakon nekog vremena dođe Beverly. Odjevena je u traperice i majicu kratkih rukava. Nije
našminkana i izgleda još mlađa nego što je.

286
 93. Gretina smrt

ROBERT VOZI U TIŠINI, stane na semaforu i čeka zeleno svjetlo.

„Užasno mi je žao zbog tebe”, kaže prigušeno. „Brat mi je rekao da ti pomaže da imaš gdje
stanovati dok ne dobiješ učenički stan, ne razumijem, ne mogu vjerovati da je...“
„Axel nije pedofil”, kaže ona tiho.
„Neću da ga braniš, ne zaslužuje to.”
„Nije me ni pipnuo, tako da znaš, nikada me nije ni pipnuo.”
„Što onda radi?”
„Drži me”, odgovori Beverly.
„Drži”, ponovi Robert. „Rekla si da te nije...”
„Drži me kako bi mogao spavati”, kaže ona svojim zvonkim, iskrenim glasom.
„Kako to misliš?”
„Ne radi ništa ružno - ja nisam ništa takvo primijetila.
Robert uzdahne i kaže da je najbolje da sve ispriča policiji.
Ponovno mu se grudi stisnu od očaja.
„Radi se o njegovom snu“, objasni mu Beverly polagano. „Ne može spavati bez tableta, ali ja
ga smirujem...”
„Ti si maloljetna”, prekine je Robert.
Beverly gleda ravno naprijed. Svjetlozeleno lišće u krošnjama treperi od ljetnog povjetarca.
Nekoliko trudnih žena s velikim trbusima šetaju i razgovaraju. Jedna starija gospoda nepomično
stoji lica okrenutog prema suncu.
„Zašto?” pita Robert odjednom. „Zašto ne može spavati?”
„Kaže da mu je već sto godina tako.“
„Da, uništio si je jetru svim tim tabletama.“
„Ispričao mi je sve o tome dok smo bili u bolnici”, kaže Beverly.
„Nešto mu se dogodilo, ali...”
Robert stane ispred pješačkog prijelaza. Jedno je dijete ispustilo dudu na ulici, ali mama to
nije primijetila i samo hoda dalje. Dijete joj se istrgne i potrči natrag. Mama očajnički zavrišti, ali
onda vidi da je Robert vidio dijete i shvatio što će se dogoditi. Mama nosi dijete koje se otima preko
ceste.
„Jedna djevojka je umrla”, kaže Beverly polako.
„Tko?“
„On nikada ne želi pričati o tome, samo je tada, u bolnici...”
Ona utihne, ispreplete prste i počne si bubnjati po nogama.
„Reci mi što ti je rekao”, kaže Robert napetim glasom.
 „Proveli su jednu noć zajedno, a nakon toga se ona ubila”, kaže Beverly i baci pogled na
Roberta. „Ja sličim na nju, zar ne?”
„Da”, odgovori Robert.
„U bolnici mi je rekao da ju je on ubio”, prošapće Beverly.
Robert kimne, a onda se ponovno okrene prema njoj.
„Kako to misliš?” pita.
„Rekao mi je da je umrla zbog njegovih postupaka.”
Robert je gleda otvorenih usta.
„To je rekao... rekao je da je on kriv?”
Beverly kimne.
„To je bila njegova krivica”, nastavi Beverly. „Jer trebali su vježbati sviranje na violini, ali
umjesto toga su spavali i ona je mislila da ju je on prevario kako bi mogao pobijediti na natjecanju.“
„To nije bila njegova krivica.“
„Je”, odgovori ona.
Robert utone u sjedalo. Protrlja lice.
„Bože dragi”, prošapće. „Moram...”
Auto zavijuga, netko živčano potrubi iza njega i Beverly ga zabrinuto pogleda.
„Što je?” pita ga.
„Moram... moram mu nešto ispričati”, kaže Robert i počne okretati auto. „Jer ja sam ostao
tamo iza pozornice kad su svirali i znam što se dogodilo, Greta je svirala prije njega, ona je bila
prva i...“
„Ti si bio tamo?“
„Čekaj”, prekine je Robert. „Sve sam čuo... Gretina smrt nema nikakve veze s Axelom...”
Toliko je uznemiren da mora ponovno zaustaviti auto, lice mu je bijelo poput pepela kad se
okrene prema Beverly i prošapće:
„Oprosti, ali moram...“
„Jesi li siguran?“
„Molim?” pita i pogleda je.
„Jesi li siguran da nije Axelova krivica?”
„Jesam”, odgovori on.
„Pa što se onda dogodilo?”
Robert obriše suze i oprezno otvori vrata auta.
„Samo sekundu, moram... moram razgovarati s njim”, kaže tiho i izađe iz auta i stane na
pločnik.
Velike lipe uz ulicu Sveavăgen praše automobile i ljude svojim sjemenom koje pleše na
suncu. Robert se odjednom široko nasmiješi, izvadi mobitel i nazove Axela. Nakon tri signala
smiješka nestane, vrati se do auta s mobitelom na uhu. Tek kad je prekinuo vezu kako bi ga
pokušao dobiti na mobitel, otkrije daje auto prazan, Beverly je nestala. Osvrne se oko sebe, ali je
nigdje ne vidi. Gradski promet bruji, studentski auti buče tamo kod trga Sergels torg. Zalupi vrata,
pokrene auto i polagano krene dalje u potrazi za Beverly.

288
 94. Bijeli šuškavi najlon

AXEL RIESSEN NE ZNA KOLIKO je dugo stajao na prozoru i gledao za Robertom i Beverly nakon što
su se odvezli. Misli su mu se stalno vraćale u prošlost. Kako bi pobjegao od njih prišao je stereu i
stavio A stranu Bowiejeve ploče The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars i
pojačao ton.
Pushing through the market square...
Axel produži do bara i iz svoje zbirke viskija izvadi jednu od najskupljih boca. Radi se o
Macallanu iz 1939., prve rane godine. Natoči pola čaše i sjedne na sofu. Spuštene glave sluša
glazbu, mladi glas i nehajni klavir i osjeća miris teških hrastovih bačava i mračnih podruma, sijena
i citrusa. Pije i jak mu alkohol opeče usnice i ispuni usta. Piće je čekalo generacijama, svjedočilo
promjenama vlade, ratovima i primirjima, dok mu je okus postajao sve profinjeniji.
Axel pomisli da je možda dobro što se to dogodilo, možda će Beverly sada dobiti pomoć
koju zaslužuje. Poželi nazvati brata i reći mu da ga voli, ali onda mu se usnice stisnu od takve
patetične misli. Neće se ubiti, samo će se suočiti s onim što ga čeka u ovom trenutku i pokušati
ostati na nogama.
Odnese viski u spavaću sobu i pogleda razbacan krevet. Odjednom začuje kako mu mobitel
vibrira u džepu sakoa koji visi preko jednog naslona stolca, ali i škripanje poda pod nečijim
koracima u salonu i zato se okrene.
„Beverly”, kaže iznenađen.
Prašnjava je u licu i drži paperjasti maslačak u ruci.
„Nisam htjela pričati s policijom...”
„Gdje je Robert?”
Stopirala sam natrag”, kaže ona. „Nije bilo opasno, sve je dobro prošlo...”
„Zašto to radiš? Trebala bi...“
„Nemoj se ljutiti, nisam ništa krivo učinila, moram ti nešto jako važno ispričati...”
Mobitel mu ponovno zazvoni u džepu.
„Čekaj Beverly, moram se javiti...”
Traži po džepovima, pronađe ga i brzo se javi:
„Axel Riessen.”
Začuje se glas iz daljine:
„Halo?“
„Halo”, kaže Axel.
„Ovdje Raphael Guidi”, kaže glas na engleskom s jakim stranim naglaskom. Ispričavam se
zbog loše linije, ali na moru sam.”
„U redu je”, odgovori Axel pristojno i vidi kako je Beverly sjela na krevet.
 „Prijeći ću odmah na stvar”, kaže Raphael Guidi. „Zovem da vas pitam jeste li potpisali
dozvolu za izvoz u Keniju. Računao sam da je brod već trebao isploviti.”
Axel drži mobitel na uhu, ode do salona, ali ne čuje ništa osim vlastitog disanja. Pomisli na
fotografiju s Raphaelom Guidijem, Carlom Palmcronom, Agathe al-Haji i Pontusom Salmanom.
Kako je Palmcrona podigao čašu sa šampanjcem i smijao se tako da mu se vidjelo zubno meso.
„Jeste li tu?” pita Raphael Guidi dok linija krči.
„Neću potpisati dozvolu”, odgovori Axel kratko i trci mu prijeđu leđima.
„Možda vas mogu nagovoriti da se predomislite”, kaže Raphael. „Razmislite ima li nešto što
bih vam mogao ponuditi što bi moglo...“
„Nemate vi ništa što ja želim.”
„Tu mislim da niste u pravu, kad ja potpišem ugovor s nekim onda je to...”
Axel prekine vezu i nastupi tišina. Stavi mobitel natrag u džep sakoa i odjednom osjeti
strašnu nelagodu, kao nekakav predosjećaj i krene prema vratima hodnika koji vode do stepenica.
Kad pogleda kroz prozor vidi da se nešto kreće u parku, poput prozirne sjenke među grmljem koja
hoda prema kući. Axel se okrene prema drugom prozoru, ali sada više ništa ne vidi. Iz prizemlja
nešto zazveči, kao da je mali prozorčić napukao. Axel pomisli: ovo je apsurdno, ali ipak shvaća što
se dogada. Srce mu jako brzo kuca, tijelo se puni adrenalinom i postane vrlo svjestan svega, hoda
što brže može, a da ne trči. uđe ravno u Beverlynu spavaću sobu. Lijepa sunčeva svjetlost prodire
kroz procjep na zavjesama. Poput zida od hrapava stakla koji prolazi ravno kroz sobu sve do
njezinih stopala. Skinula se i legla na nepospremljen krevet s Dürrenmattovim kratkim romanom
na trbuhu.
„Axel”, kaže ona. „Došla sam ti ispričati jednu dobru stvar...“
„Nemoj se uplašiti”, prekine je on smireno. „Ali moraš se sakriti pod krevet. Odmah. I
ostani tamo barem sat vremena.”
Ona odmah reagira, ništa ne pita, samo upuže pod krevet. On začuje brze korake po
stepenicama. Radi se o barem dvije osobe, pomisli. Na fotelji su Beverlyne traperice i majica. On ih
brzo uzme i baci pod krevet. Srce mu jako lupa, gleda oko sebe, ne zna što učiniti. Stotinu mu se
misli roji glavom. Izvadi mobitel iz sakoa, brzo izađe iz sobe i ode do salona. Iza sebe čuje korake
kroz hodnik u smjeru knjižnice. Drhtavim rukama otključa telefon i začuje kako pod škripi dok
netko trči mekim koracima. Nema vremena nazvati. Pokuša doći do prozora prema ulici kako bi
zazvao u pomoć, ali netko ga zgrabi za desni ručni zglob i prisloni mu nešto hladno na vrat. Ne
zna da se radi o elektrošokeru. 69.000 volti prođe mu tijelom. Čuje se električno pucketanje, ali
Axel osjeća samo seriju jakih udaraca, kao da ga netko željeznom cijevi udara po vratu. Ne zna da
je vrisnuo jer mu se mozak isključio i vanjskog je svijeta nestalo. Muškarac mu je već zavezao krpu
oko usta kad mu se pomalo počne vraćati svijest. Leži na podu dok mu se tijelo trza od grčeva,
noge i ruke mu drhte. Užarena rana na vratu probudi se i luđački ga zaboli. Ne može se braniti,
mišići kao da su oduzeti. Brzo i odlučno muškarci mu zavežu ruke, bedra i zglobove i umotaju ga
u bijeli najlon. Najlon tiho šuška i on pomisli kako će se ugušiti, ali zraka ne nestane. Omotaju ga
ljepljivom trakom i podignu. Pokuša micati tijelom, ali ne može, nema kontrolu nad vlastitim
mišićima. Muškarci ga sasvim mirno odnesu niz stepenice van kroz ulazna vrata i ubace u kombi
koji čeka.

290
 95. Nestao

JOONA POKUŠA DOZVATI Pontusa Salmana da se vrati. Čamac klizi sve dalje. Joona otrči s mola u
susret psihologinji i dvojici kolega iz Södertäljea. Vrati se s njima do mola i kaže im da budu
oprezni, ali da on ne vjeruje da će Pontus Salman nauditi sebi, a ni ikome drugome.
„Samo ga čuvajte, ja ću se javiti što prije mogu”, kaže i požuri natrag do svog auta.
Dok vozi po mostu preko zaljeva Fittjaviken, misli na Pontusa Salmana, kako je sjedio u
čamcu i rekao da je uvjeren kako će Axel Riessen pristati na Paganinijev ugovor.
Joona je pitao nije li moguće odbiti, ali Pontus je odgovorio da on neće htjeti odbiti.
Dok zove Axela Riessena pred sobom vidi Veronique Salman, Pontusovu ženu. Razočarane
linije oko usana i strah u očima dok je pričala kako kad jednom poljubiš ruku Raphaelu Guidiju,
više nema povratka.
Cijelo se vrijeme ponavljaju riječi noćna mora, pomisli Joona. Palmcronina domaćica je to
rekla, Veronique Salman isto, a Pontus Salman je tvrdio kako je Palmcrona uspio izbjeći svoju
moru time što se ubio.
„Nije morao doživjeti svoju noćnu moru”, tako je rekao.
Joona razmišlja o tome kako Stefan Bergkvist nikada nije saznao da mu je Carl Palmcrona
otac. Pomisli na to kako mu je meso izgorjelo s kostiju, krv prokuhala, kako je dječakova lubanja
pukla.
Paganinijev ugovor ne možeš okončati vlastitom smrću.
Joona ponovno pokuša dobiti Axela Riessena na mobitel, a onda proba na njegov broj u ISP-
u.
„Tajnica generalnog direktora Axela Riessena”, javi se ženski glas.
„Trebam Axela Riessena”, kaže Joona brzo.
„Trenutačno nije dostupan”, odgovori ona.
„Ja sam policijski inspektor i moram hitno razgovarati s njim.“
„Razumijem, ali...”
„Ako je na sastanku, prekinite ga.”
„Nije ovdje”, kaže ona povišenim glasom. „Nije jutros došao na posao, a ne mogu ga dobiti
na telefon.“
„Onda znam”, kaže Joona kratko i prekine vezu.
Joona parkira svoj volvo u ulici Brahegatan ispred kuće Axela Riessena. Taman je uspio
vidjeti kako netko zatvara vrata bratova ulaza.
Joona potrči do vrata, stisne zvono, brava zaškljoca i vrata se ponovno otvore.
„Aha”, kaže Robert Riessen kad ugleda Joonu. „Bok.“
„Je li Axel kod kuće?“
 „Trebao bi biti, ali ja sam se upravo vratio”, odgovori on. „Nešto se dogodilo?”
„Pokušao sam ga dobiti na mobitel.“
„I ja”, kaže Robert i pusti Joonu unutra.
Popnu se stepenicama na polukat i uđu u veliki foaje s ružičastim staklenim stropnim
lampama. Robert pokuca na jedna vrata, a onda uđe u Axelov stan. Bez riječi požure gore do
privatnog stana.
„Axel!” poviče Robert.
Ogledaju se oko sebe, hodaju po sobama. Sve je kao i obično, stereo je tih iako svijetli, jedna
knjiga engleske enciklopedije Britannica leži na kolicima u knjižnici.
„Mislite li da je možda nekuda otputovao?” pita Joona.
„Ne znam”, kaže Robert neobično umornim glasom. „Ali on radi puno čudnih stvari.“
„Kao što?”
„Čovjek misli da ga pozna, a ustvari... Ne, ne znam.”
Joona uđe u spavaću sobu, brzo se osvrne oko sebe, vidi veliku uljanu sliku naslonjenu na
zid s pozadinom okrenutom prema sobi, vidi paperjasti maslačak u čaši za viski, vidi
nepospremljen krevet i knjigu.
Robert je već krenuo niz stepenice i Joona ga slijedi dolje do velike kuhinje.

292
 96. Raphael Guidi

JOONA PARKIRA UZ PARK KRONOBERG, brzo prijeđe preko travnatih površina i uđe u policijsku
zgradu, dok istovremeno zove policiju u Södertäljeu. Nešto ga je počelo mučiti, brine ga što nije
imao vremena ostati tamo kad su se trebali pobrinuti za Pontusa Salmana.
Zlokobni predosjećaj se još više pojača kad mu kolega iz Södertäljea kaže da ne zna tko je
Pontus Salman.
„Nazvat ću te ponovno”, kaže muškarac s gotlandskim naglaskom. „Daj mi par minuta.“
„Ali pobrinuli ste se za njega?” pita Joona.
„Valjda jesmo”, kaže muškarac s oklijevanjem.
„Dao sam jasne naredbe da ga treba zadržati na policiji.“
„Ne živciraj se”, kaže muškarac. „Siguran sam da su kolege dobro obavili svoj posao.”
Ukuca nešto u kompjutor, promrmlja sebi u bradu, a onda opet nešto ukuca i odgovori Jooni
„Da, ovdje je i oduzeli smo mu oružje, Winchesterku 400.“
„Dobro, zadržite ga tamo, ja ću poslati auto po njega”, kaže Joona i učini mu se da osjeća
blag miris bazena kad je prošao kroz velika staklena vrata.
Odveze se liftom gore, brzo prođe hodnicima i već je gotovo stigao do ureda Carlosa
Eliassona, kad mu zazvoni mobitel. Disa. Ustvari se nema vremena javiti, ali se ipak javi.
„Bok”, kaže Disa. „Dolaziš sutra?“
„Rekla si da ne želiš slaviti rođendane.”
„Znam, ali mislila sam... samo ti i ja.”
„Dobro zvuči , kaže Joona.
„Imam ti nešto važno za reći“, objasni ona.
„OK”, kaže Joona, sad je pred vratima.
„Ja...“
„Oprosti Disa”, prekine je on. „Ali nemam sad vremena razgovarati. Imam važan sastanak.“
„Imam iznenađenje”, kaže ona.
„Disa, sad moram prekinuti”, kaže on i otvori vrata.
„Ali...”, kaže Disa.
„Stvarno mi je žao, ali nemam vremena.”
Uđe u Carlosov ured, zatvori vrata za sobom i sjedne na kauč na kojem već sjedi Saga Bauer.
„Nismo pronašli Axela Riessena i bojimo se da bi to moglo imati veze s dozvolom za izvoz”,
kaže Joona. „Mislimo da Raphael Guidi stoji iza svega toga i zato moramo što prije dobiti zahtjev
za uhićenjem...“
 „Zahtjev za uhićenjem?” prekine ga Carlos zapanjen. „Axel Riessen se dva sata ne javlja na
telefon, jutros nije došao na posao i vi mislite da ga je oteo Raphael Guidi, bogati biznismen koji
nikada nije bio optužen ni za kakav zločin.”
Carlos podigne ruku i počne brojati na prste, kao da se obraća nekome tko ne shvaća.
„Švedska policija nema ništa o njemu, Europol nema ništa o njemu, Interpol nema ništa,
razgovarao sam s policijom u Francuskoj, Italiji i Monaku.”
„Ali ja sam razgovarao s Anjom”, kaže Joona uz osmijeh.
„Ti si razgovarao s...”
Carlos utihne kad se otvore vrata i Anja Larsson uđe u ured:
„U deset godina ime Raphaela Guidija pojavilo se u šest preliminarnih istraga koje su se
ticale oružanih zločina, gospodarskog kriminala i smrtnih slučajeva”, kaže ona.
„Ali to su preliminarne istrage”, usprotivi se Carlos. „To ne znači...“
„Mogu li ispričati što sam saznala?” prekine ga ona.
„Da, naravno.”
„Sumnje na Raphaela Guidija bile su otpisane u ranim stadijima gotovo svih istraga tako da
nikada nije dospio do suda.“
„Ništa”, kaže Carlos.
„Njegov je koncern zaradio 123 milijuna dolara na operaciji Pustinjska oluja time što je
opskrbio borbene zrakoplove Nighthawk samonavođenim raketama zemlja-zrak AGM-65
Maverick”, nastavi Anja nakon što je bacila pogled na svoje papire da provjeri podatke. „A jedna
od njegovih tvrtki kćeri opskrbila je srpske snage raketnom artiljerijom kojom su rušili zrakoplove
za vrijeme rata na Kosovu.”
Anja im pokaže fotografiju Raphaela s naočalama sa žutim staklima. Obučen je casual -
intenzivno plave hlače i lijepo izglačana košulja iste boje koju nije stavio u hlače. Nasmiješen stoji
između dvojice tjelohranitelja odjevenih u crno ispred Lamborghini Diabla boje dima.
„Raphaelova supruga... ona je bila poznata violinistica Fiorenza Colini”, kaže Anja. „Samo
godinu dana nakon što je rodila njihova sina Petera dobila je rak dojke, prošla sve moguće
tretmane, ali je umrla kad je dječaku bilo sedam godina.”
U jednom članku iz novina La Repubblica je slika Fiorenze Colini s lijepom crvenom violinom
na ramenu, cijeli orkestar La Scale vidljiv je u pozadini, dirigent Riccardo Muti stoji pokraj nje dok
mu valovita kosa sjaji pod svjetlošću reflektora. Fiorenza Colini odjevena je u usku haljinu koja
blista poput platine sa srebrnastim vezom i staklenim prizmama, smiješi se teških kapaka. Desni
lakat je spušten, gudalo je u silaznoj putanji, lijeva se ruka ispružila preko violine, svira visoki ton.
Na naslovnici Newsweeka Raphael Guidi stoji pokraj Alicea Coopera i pokazuje svog
novorođenog sina pod naslovom „Billion dollar baby”.
Na jednom drugom isječku iz novina stoji u svijetlom odijelu i priča sa Silvijom
Berlusconijem dok se iza njih vide tri plavuše u minimalnim bikinijima kako stoje oko bazena od
ružičastog mramora u obliku srca.
„Raphael Guidi živi u Monaku, ali ako ga želite sresti trebate ga potražiti na moru, koliko
sam shvatila”, priča Anja. „U zadnje vrijeme provodi svo svoje vrijeme na svojoj megajahti Theresi,
što je razumljivo. Jahtu je sagradio Lürssen iz Bremena prije petnaest godina i tada je bila
najskuplja na svijetu.”

294
 Na maloj slici iz francuskog Voguea vidi se bijela jahta u obliku strelice na otvorenom moru,
poput vrha koplja od porculana, a veliki prilog pod naslovom „Lion en Cannes”, Lav u Cannesu,
prikazuje zabavu s filmskog festivala u Cannesu koja se odvijala na toj luksuznoj jahti. Svi
muškarci su u smokinzima. Glumac Kevin Costner razgovara sa Salmom Hayek, a Raphael Guidi
stoji između svoje žene i poznatog Playboy modela, Šveđanke Victorie Silvstedt. Iza njega stoje dva
tjelohranitelja bezizražajnih lica. Kroz mnogobrojne prozore u blagovaonici vidi se luka u daljini.
Krletke s tukanima vise sa stropova, a usred blagovaonice nalazi se kavez s velikim lavom.
Vrate isječke iz novina Anji koja mirno kaže:
„Da poslušamo ovo svi zajedno... Belgijska tajna služba snimila je ovaj razgovor između
talijanskog tužitelja Salvatorea Garibaldija, koji je bio general u Esercito Italiano - talijanskoj
vojsci.”
Podijeli im prijevod koji je nabrzinu napravljen, a onda stavi USB u Carlosov kompjutor,
nagne se i klikne na mapu. Program se odmah otvori i jedan glas počne brzo govoriti. Monotonim
glasom je na francuskom izverglao činjenice o razgovoru: mjesto, datum i vrijeme. A onda se začuo
metalni klik i tihi ton spajanja veze.
Nakon kratkog krčanja začuo se jasan glas:
„Slušam i spreman sam započeti preliminarnu istragu”, kaže tužitelj.
„Ali ja nikada neću svjedočiti protiv Raphaela, ni da me muče, ni...”
Glas Salvatorea Garibaldija nestane, veza zakrči, nastupi potpuna tišina, a onda se ponovno
čuje, ali slab, kao da govori kroz zatvorena vrata.
„... s kočnicama koje sprječavaju trzaj i bestrzajnim raketnim sustavima... i jebeno puno
mina, nagazne mine, protutenkovske mine... Raphael ne bi nikada... kao u Ruandi, bilo mu je
svejedno. Tu su u igri bila koplja i mačete - ništa na čemu možeš puno zaraditi. Ali kad su se stvari
preokrenule i sukob se prelio u Kongo, onda je htio biti dio svega, rekao je da je tek onda postalo
dinamično. Prvo je naoružao ruandski režim RPF da pošteno pritegnu Mobuta, a onda je ponovno
počeo prodavati teško oružje Hutuima kako bi se imali čime obraniti od RPF-a.”
Kroz šum se čuje čudno pištanje, veza se prekida, ali onda se ponovno začuje glas.
„Ovo s noćnom morom, nisam vjerovao da je to istina. Stajao sam pokraj nje i držao je za
znojnu ruku... Moju kćer, imala je četrnaest godina... Tako lijepa, tako mila... Raphael... on je to
učinio, htio ju je porezati nožem, vikao je da je on vlasnik moje noćne more. Neshvatljivo.”
Čudno zakrči i čuje se vikanje u daljini, razbijanje stakla, snimak preskače.
„Zašto bi htio učiniti tako nešto... Uzeo je nož od jednog od tjelohranitelja... kćerino lice,
njezine lijepe, lijepe...”
Salvatore Garibaldi glasno plače, jeca, a onda zavrišti da samo želi umrijeti, ništa drugo.
Traka zakrči i tu je kraj snimke. U uredu Carlosa Eliassona vlada potpuna tišina. Zaigrana
svjetlost prodire kroz uske prozore koji gledaju na zelene brežuljke parka Kronoberg.
„Ova snimka”, kaže Carlos nakon nekog vremena. „Ona ništa ne dokazuje... na početku je
rekao da neće svjedočiti pa pretpostavljam da je tužitelj prekinuo preliminarnu istragu.“
„Tri tjedna nakon ovog telefonskog razgovora, jedan je čovjek, dok je šetao psa, pronašao
glavu Salvatorea Garibaldija”, kaže Anja. „Ležala je u jarku uz Viale Goethe, iza hipodroma u
Rimu.“
„Što je bilo sa kćeri?” pita Joona tiho. „Što se dogodilo?”
„Četrnaestogodišnja Maria Garibaldi se još uvijek vodi kao nestala”, kaže Anja kratko.

295
 Carlos uzdahne, promrmlja nešto sebi u bradu, priđe akvariju i neko vrijeme promatra svoje
tropske ribice, a onda se okrene prema ostalima.
„Što da učinim? Ne možete dokazati da je ta municija namijenjena Sudanu, i ni na koji način
ne možete povezati nestanak Axela Riessena s Raphaelom Guidijem”, kaže. „Dajte mi barem nešto
i porazgovarat ću s tužiteljem, ali trebam nešto konkretno, a ne samo...“
„Znam da je to on”, prekine ga Joona.
„A ne samo da Joona kaže da zna”, završi Carlos. „Trebamo ovlast i resurse da uhitimo
Raphaela Guidija za zločine protiv švedskog i međunarodnog zakona”, nastavi Joona uporno.
„Ne bez dokaza”, kaže Carlos.
„Pronaći ćemo dokaze”, kaže Joona.
„Morate nagovoriti Pontusa Salmana da svjedoči.“
„Danas idemo po njega, ali mislim da će ga biti teško nagovoriti, još uvijek je previše
uplašen... toliko je uplašen da se htio ubiti”, kaže Joona. „Ali ako uhitimo Raphaela, onda će se
možda usuditi pričati. Mislim, ako se sve smiri”, kaže Saga.
„Ne možemo samo tako uhititi osobu poput Raphaela Guidija bez ikakvih dokaza ili
svjedoka”, naglasi Carlos.
„Kog da onda vraga radimo?” pita Saga.
„Moramo pritisnuti Pontusa Salmana, to je sve što možemo...”
„Ali ja mislim da je Axel Riessen u opasnosti ”, kaže Joona. „Previše nam se žuri da...”
Svi utihnu i pogledaju prema vratima, kad glavni tužitelj Jens Svanehjälm uđe u prostoriju.

296
 97. Bijeg

KLIMA JE RASHLADILA AUTO. Pontus Salman osjeća kako mu ruke drhte na volanu. Već je na pola
mosta Lidingöbron. Jedan trajekt je krenuo za Finsku, a iza Millesgårdena netko pali lišće.
Prije samo par sati sjedio je u svom malom čamcu i pokušavao staviti cijev puške u usta. Još
uvijek osjeća okus metala poput zastrašujućeg sjećanja, ono grebanje po zubima.
Jedna žena raščupane kose došla je na mol zajedno s policijskim inspektorom, viknula mu je
da im priđe. Činilo se kao da mu ima nešto važno za reći. Imala je četrdesetak godina, plavičastu
punk frizuru i crveni ruž.
Kad je sjedio preko puta nje u maloj, sivoj sobi, saznao je da se zove Gunilla i da je
psihologinja. Razgovarala je s njim strogo i ozbiljno o pušci, o tome što je htio učiniti tamo na
jezeru.
„Zašto si htio umrijeti, Pontus?” pitala je Gunilla.
„Nisam htio”, odgovorio je iskreno.
U sobici je nastupila tišina. A onda su nastavili razgovor i dok je odgovarao na njezina
pitanja postajao je sve više uvjeren da ne želi umrijeti, da bi puno radije pobjegao. Počeo je
razmišljati o tome da nekuda otputuje, samo nestane i započne novi život kao netko drugi.
Auto je sada prešao most. Pontus Salman pogleda na svoj ručni sat i osjeti toplo olakšanje u
grudima. Veroniquin zrakoplov mora da je već napustio švedski zračni prostor.
Razgovarao je s Veronique o Francuskoj Polineziji i može je zamisliti kako izlazi iz zračne
luke sa svjetloplavom platnenom torbom u ruci, pridržavajući široki šešir da ga ne otpuše vjetar.
Zašto ne bi i on mogao pobjeći?
Jedino što mora učiniti je požuriti natrag do kuće i uzeti putovnicu iz ladice pisaćeg stola.
Ne želim umrijeti, pomisli Pontus Salman dok promet juri oko njega.
Odveslao je na jezero kako bi pobjegao od noćne more, ali jednostavno nije mogao pucati u
sebe.
Pobjeći ću bilo kojim zrakoplovom, razmišlja. Mogu otići na Island, u Japan ili u Brazil. Da
me Raphael Guidi stvarno namjeravao ubiti, onda teško da bih sada bio živ.
Pontus Salman parkira auto na prilazu garaži. Udahne miris toplog asfalta, ispušnih plinova
i zelenila.
Ulica je prazna, svi rade, a djeci u kvartu još nekoliko dana traje škola.
Pontus Salman otključa vrata i uđe unutra. U kući vlada mrak, žaluzine su spuštene.
Putovnica mu je u radnoj sobi i zato krene niz stepenice.
Na donjem katu se zaustavi usred koraka, osluškuje i čuje čudan zvuk, kao da netko vuče
mokri ručnik preko popločenog poda.
„Veronique?” pita jedva čujnim glasom.
 Pontus Salman vidi kako se mirna svjetlost iz bazena ljulja preko bijelih kamenih zidova.
Polako krene dalje dok mu srce jako lupa.

298
 98. Tužitelj

GLAVNI TUŽITELJ JEENS SVANEHJÄLM tiho pozdravi Sagu Bauer, Joonu Linnu i Carlosa Eliassona i
sjedne. Materijal koji je Anja Larsson iskopala leži na niskom stoliću ispred njega. Svanehjälm
otpije svoju soja-kavu, pogleda gornju sliku, a onda se okrene prema Carlosu.
„Mislim da će vam biti teško nagovoriti me”, kaže.
„Ali će nam uspjeti”, nasmiješi se Joona.
„Ajde, da vidimo”, kaže tužitelj.
Svanehjälmov tanki vrat bez vidljive Adamove jabučice i uska, spuštena ramena ispod
dobro krojenog odijela samo dodatno pojačavaju dojam da se radi o dječaku koji se odjenuo kao
odrasla osoba.
„Stvar je prilično komplicirana”, počne Saga. „Mi mislimo da je Axel Riessen iz ISP-a otet i
da je to sve dio ovoga što se događa zadnjih dana.”
Utihnula je kad je Carlosu zazvonio telefon.
„Oprosti, mislio sam da sam rekao da ne želim da nam smetaju”, kaže, podigne slušalicu i
javi se. „Da, Carlos Eliasson...”
Sluša, obrazi mu se zacrvene, promrmlja da razumije, a onda zahvali i polako spusti
slušalicu.
„Ispričavam se”, kaže Carlos.
„U redu je”, odgovori Jens Svanehjälm.
„Ne, ispričavam se što sam ti oduzeo vrijeme ovim sastankom”, objasni Carlos. „To je bila
tajnica Axela Riessena iz ISP-a, tijekom dana sam bio u kontaktu s njom... Upravo je razgovarala s
Axelom Riessenom.“
„Što je rekla, je li otet?” pita Svanehjälm uz osmijeh.
„Nalazi se na jahti Raphaela Guidija kako bi raspravili o zadnjim detaljima oko dozvole za
izvoz.”
Joona i Saga se kratko pogledaju.
„Jeste li zadovoljni s tim odgovorom?” pita tužitelj.
„Axel Riessen je očito zahtijevao da se sastane s Raphaelom Guidijem”, kaže Carlos.
„Trebao je razgovarati s nama”, kaže Saga.
„Tajnica mi je rekla da obojica cijeli dan sastanče na brodu kako bi razjasnili i zadnje
nejasnoće oko posla koji se otegao i da Axel Riessen računa na to da će još večeras moći faksirati
potpisani ugovor ISP-u.”
„Dozvolu za izvoz?” kaže Saga i ustane.
„Da”, nasmiješi se Carlos.
„A što će raditi poslije sastanka?” pita Joona.
 „Onda će...”
Carlos utihne i iznenađeno pogleda Joonu.
„Kako znaš da će nešto raditi poslije sastanka?” pita. „Tajnica je rekla da je Axel Riessen
uzeo godišnji i da namjerava jedriti duž obale do Kaliningrada. Posudit će jedrenjak Forgus od
Raphaela Guidija.“
„Zvuči divno”, kaže Svanehjälm i ustane.
„Idioti”, sikne Saga i šutne kantu za smeće. „Kako vam nije jasno da su ga natjerali da
nazove.“
„Kako bi bilo da se ponašamo kao odrasle osobe”, promrmlja Carlos.
Podigne kantu i pokupi smeće koje se rasulo po podu.
„Gotovi smo, je l'?” kaže Svanehjälm ozbiljno.
„Axel Riessen je zatočen na jahti Raphaela Guidija”, kaže Joona. „Daj nam resurse da
možemo otići po njega.”
„Možda sam idiot, ali ne mogu pronaći niti jedan razlog za poduzimanje bilo kakvih mjera”,
kaže Jens Svanehjälm i izađe iz ureda.
Gledaju ga dok polako zatvara vrata za sobom.
„Oprosti što sam pošizila”, kaže Saga Carlosu. „Ali ovdje nešto smrdi, sigurna sam da Axel
Riessen ne bi potpisao dozvolu za izvoz.“
„Saga, stavio sam dva pravnika da rade na tome”, objasni joj Carlos mirno. „Sve što su rekli
je da je priprema za izvoz koju je obavila Silencia Defence savršena, da je sve vrlo detaljno
pregledano i...“
„Ali mi imamo fotografiju na kojoj su se Palmcrona i Salman sastali s Raphaelom Guidijem i
Agathe al-Haji kako bi...“
„Znam to”, prekine je Carlos. „To je odgovor na zagonetku i sad to znamo, ali bez dokaza ne
možemo dalje, moramo dokazati što znamo, a tu fotografija nije dovoljna.”
„Znači samo ćemo stajati i gledati dok brod napušta Švedsku iako znamo da je municija
namijenjena za etničko čišćenje u Sudanu?” pita Saga uznemireno.
„Samo dovedite ovamo Pontusa Salmana”, odgovori joj Carlos. „Nagovorite ga da svjedoči
protiv Raphaela, obećajte mu što god hoće, samo da svjedoči...“
„A ako neće, ako odbije?” pita Saga.
„Onda ne možemo ništa učiniti.“
„Imamo još jednog svjedoka”, kaže Joona.
„Tog bih svjedoka rado upoznao”, kaže Carlos skeptično.
„Moramo ga samo dovesti prije nego što ga pronađu kako pluta u moru kod Kaliningrada.“
„Ovoga puta neće biti po tvome, Joona.”
„Hoće.“
„Neće.”
„Hoće”, kaže Joona grubo.
Carlos tužno pogleda Joonu.
„Nema teorije da uspijemo nagovoriti tužitelja na ovo”, kaže nakon kratke stanke. „A s
obzirom da ja ne mogu do kraja života sjediti ovdje i govoriti neće, dok ti govoriš hoće...”
Utihne, uzdahne, neko vrijeme razmišlja, a onda kaže:
300
 „Dajem ti dopuštenje da sam potražiš Axela Riessena kako bi se uvjerio da je dobro.”
„Joona treba podršku”, kaže Saga uznemireno.
„Ovo nije policijska operacija, ovo je samo način da dobijem Joonu da prestane gnjaviti”,
odgovori Carlos i mahne rukom.
„Ali Joona će...“
„Hoću”, prekine je Carlos. „Hoću da mi dovedete Pontusa Salmana iz Södertäljea, baš kao
što sam rekao... Jer ako dobijemo pravog svjedoka, onda ću se ja pobrinuti da svom snagom
napadnemo Raphaela Guidija i uhitimo ga jednom zauvijek.”
„Nemamo vremena za to”, kaže Joona i ode do vrata.
„Ma mogu sama ispitati Pontusa Salmana”, kaže Saga.
„A Joona? Što će...“
„Ja idem u posjet Raphaelu”, kaže on i izađe iz ureda.

301
 99. Nagrada

NAKON ŠTO JE NEPOMIČNO ležao u prtljažniku automobila, Axel Riessen je napokon smio izaći van.
Nalazi se u privatnoj zračnoj luci. Pista je betonska i okružena visokom ogradom. Ispred kuće koja
izgleda poput barake s visokim jarbolom čeka helikopter.
Kričanje galebova odjekuje dok Axel hoda između ona dva muškarca koja su ga otela. Još
uvijek je odjeven samo u košulju i hlače. Nemaju o čemu razgovarati, on ih samo slijedi i uđe u
helikopter, sjedne i zaveže sigurnosni pojas oko trbuha i preko ramena. Druga dvojica sjednu u
cockpit helikoptera, pilot uključi instrumente, a onda okrene mali, sjajni ključ na instrument ploči,
uključi još nekoliko instrumenata i stisne pedalu.
Muškarac pokraj pilota uzme kartu i raširi je na koljenima.
Na prednjem staklu je komad selotejpa koji se počeo odljepljivati.
Motor zabruji i nakon nekog vremena pokrene se rotor. Uske elise se sporo zavrte, sunce
bliješti na staklu. Rotor se okreće sve brže i brže.
Jedna plastična čaša se otkotrlja od helikoptera.
Motor se zagrijava. Proizvodi zaglušujuću buku. Pilot drži upravljač desnom rukom,
upravlja kratkim trzajima i odjednom se odlijepe od tla.
Helikopter se isprva diže ravno gore, gotovo nježno. A onda se nagne prema naprijed i
ubrza.
Axelu se stisne želudac kad prolete pokraj ograde, gore iznad drveća, a onda tako naglo
skrenu ulijevo da mu se čini da će se helikopter prevrnuti u stranu.
Brzo prolijeću iznad zelenog tla, nekoliko cesta i jedne kuće s blistavim limenim krovom.
Motori tutnje, a krakovi svjetlucaju ispred stakla.
Kopna nestane i pod njima je zapjenjeno, plavo-sivo more.
Axel ponovno pokušava shvatiti što mu se to dogodilo: Počelo je telefonskim razgovorom s
Raphaelom Guidijem koji se nalazio na svom brodu u Finskom zaljevu, na putu za Botanički
zaljev, dolje prema Latviji. Nije prošlo više od minute otkada je Axel objasnio Raphaelu da ne
namjerava potpisati dozvolu za izvoz do onda kad su ova dvojica provalila u njegovu kuću i
prislonili mu elektrošoker na vrat.
Cijelo vrijeme su bili vrlo pažljivi i pazili da se ne ozlijedi.
Nakon pola sata vožnje su stali i odnijeli ga u drugi auto.
Otprilike sat vremena kasnije, hodao je po asfaltiranoj pisti s flekama od ulja i ušao u
helikopter.
Monotono more poput autoceste brzo prolazi ispod njih. Nebo iznad izgleda nepomično,
oblačno i vlažno bijelo. Lete na visini od pedeset metara velikom brzinom. Pilot je na radio vezi s
nekim, ali nemoguće je čuti što kaže.
 Axel je zaspao tako da nije mogao procijeniti koliko je dugo let trajao, kad je ugledao
veličanstvenu luksuznu jahtu na uzburkanom moru. Radi se o golemom bijelom brodu sa
svjetloplavim bazenom i nekoliko paluba.
Helikopter se nakrivi i počne spuštati.
Axel se sjeti da je Raphael Guidi strašno bogat, pa se nagne da bolje vidi jahtu. Nikada nije
vidio tako nevjerojatan brod. Prekrasan i zašiljen poput plamena, bijel poput šećerne glazura.
Dugačak je barem stotinu metara, a dva kata iznad pramca nalazi se pompozni zapovjedni most.
Spuštaju se uz tutnjavu prema krugovima kojima je označeno mjesto za helikopter. Valovi
koje stvara brod se poremete od naleta vjetra od elise i budu rastjerani.
Slijetanje je gotovo neprimjetno, helikopter lebdi, polagano se spušta, a onda blago se
ljuljajući, sjedne na platformu. Čekaju dok rotor usporava. Pilot ostane u cockpitu dok drugi
muškarac odvede Axela Riessena preko platoa s nacrtanim krugovima. Hodaju pogrbljeni pred
naletima vjetra sve dok ne prođu kroz staklena vrata. Unutra se buka helikoptera jedva čuje.
Prostorija u kojoj se nalaze izgleda poput elegantne čekaonice s kaučima, stolcima, stolićima i
ugašenim televizorom. Jedan muškarac odjeven u bijelo poželi im dobrodošlicu i mahne Axelu da
sjedne.
„Želite li nešto popiti?” pita taj u bijelom.
„Vodu, hvala”, odgovori Axel.
„Mineralnu ili običnu?”
Prije nego što Axel stigne odgovoriti kroz vrata uđe još jedan muškarac.
Izgleda kao onaj koji je sjedio uz pilota. Obojica su visoki i široki, neobično sličnih,
usklađenih tijela. Ovaj novi ima vrlo svijetlu kosu i gotovo bijele obrve, nos mu je bio slomljen. Prvi
je sjedokos i nosi naočale s debelim okvirima.
Kreću se bez riječi, učinkovitim, minimalnim pokretima dok vode Axela u kabine ispod
palube.
Luksuzna jahta je neobično pusta. Axel stigne vidjeti da je bazen prazan, mora da već
nekoliko godina nije bio napunjen vodom. Na dnu leži nekoliko potrganih komada namještaja,
jedna sofa bez jastuka i nekoliko odbačenih uredskih stolaca.
Axel Riessen primijeti kako je onaj lijepi namještaj od ratana na maloj sceni sasvim uništen.
Isprepletene šibe su se raspukle i strše na sve strane iz stolica i stola.
Što dublje ulaze u brod, to postaje jasnije da je on samo prazna, napuštena ljuštura. Axelovi
koraci odjekuju na izgrebanom mramornom podu hodnika. Prođu kroz dvokrilna vrata na kojima
je u tamnom drvetu elegantno urezano „Sala da pranzo”.
Blagovaonica je golema. Kroz panoramske prozore ne vidi se ništa osim otvorenog mora.
Široke stepenice prekrivene crvenim tepihom vode gore na kat. Sa stropa vise raskošni kristalni
lusteri. Prostorija je napravljena za velike zabave, ali na stolu sada stoje kopirka, faks, dva
kompjutora i veliki broj fascikala prepunih papira.
U dubini blagovaonice za jednim manjim stolom sjedi nizak muškarac. Kosa mu je
prosijeda, a nasred tjemena sjaji ćela. Axel odmah prepozna trgovca oružjem Raphaela Guidija.
Odjeven je u svijetloplavu, široku trenirku, na jakni pišu brojevi na prsima i leđima. Na nogama
ima bijele tenisice bez čarapa.
„Dobro došao”, kaže na engleskom lošeg naglaska.

303
 U džepu mu zazvoni mobitel, izvadi ga, pogleda broj, ali se ne javi. Sekundu kasnije
ponovno zazvoni i ovaj put se javi, kaže nekoliko kratkih riječi na talijanskom, a onda pogleda
Axela Riessena. Mahne prema prozorima i prema tamnom, valovitom moru.
„Nisam došao svojom voljom”, počne Axel.
„Žao mi je, ali nije bilo vremena za...“
„Što hoćeš?“
„Hoću pridobiti tvoju lojalnost”, odgovori Raphael kratko.
Nastupi tišina, ona dva tjelohranitelja se nasmiješe spuštenih glava, a onda se ponovno
uozbilje. Raphael otpije gutljaj žutog vitaminskog napitka, a onda tiho podrigne.
„Lojalnost je jedina važna”, kaže tiho i pogleda Axela ravno u oči. „Ranije si rekao da ja
nemam ništa što bi ti htio, ali...”
„To je istina.“
„Ali ja mislim da imam dobru ponudu”, nastavi Raphael s tužnom grimasom koja bi trebala
predstavljati osmijeh. „Kako bih zadobio tvoju lojalnost znam da ti moram ponuditi nešto što
stvarno želiš, ustvari, ono što možda želiš najviše na svijetu.”
Axel odmahne glavom:
„Ni ja ne znam što želim najviše na svijetu.“
„O, mislim da znaš”, kaže Raphael. „Želiš da možeš ponovno spavati, prespavati cijelu noć
bez...”
„Kako znaš...?”
Axel naglo utihne i Raphael ga pogleda s hladnom netrpeljivošću.
„Onda sigurno znaš da sam već isprobao sve mogućnosti”, kaže Axel polako.
Raphael napravi ravnodušnu gestu:
„Dobit ćeš novu jetru.“
„Već sam na listi čekanja za novu jetru”, kaže Axel ne mogavši suzdržati osmijeh. „Zovem
liječnike svaki put kad imaju sastanak vijeća, ali s obzirom da sam ja sâm prouzročio ozljede svoje
jetre, a moje tkivo je rijetke vrste, u načelu nema baš donatora...“
„Ja imam jetru za tebe, Axel Riessen”, kaže Raphael hrapavim glasom.
Nastupi tišina i Axel osjeti kako mu je lice postalo toplo, a uši mu se zažarile.
„A u zamjenu?” pita Axel i proguta knedlu. „Hoćeš da potpišem dozvolu za izvoz u
Keniju.“
„Da, hoću da nas obvezuje Paganinijev ugovor”, odgovori Raphael.
„Što je...“
„Bez žurbe, možeš razmisliti, radi se o velikoj stvari, moraš pažljivo provjeriti podatke o
donatoru jetre i tako dalje.”
Axelu misli munjevito prolijeću glavom. Kaže samom sebi da bi mogao potpisati dozvolu za
izvoz, a kad dobije jetru, svjedočiti protiv Raphaela Guidija. Dobit će zaštitu, to zna, možda će biti
prisiljen dobiti novi identitet, ali će barem moći ponovno spavati.
„Da nešto pojedemo? Ja sam gladan, jesi li ti gladan?” pita Raphael.
„Možda...“
„Ali prije jela, hoću da nazoveš svoju tajnicu u ISP-u i kažeš joj da si ovdje.”

304
 100. Pontus Salman

SAGA DRŽI MOBITEL NA UHU i zastane u hodniku uz jednu veliku plastičnu kantu za recikliranje
papira. Odsutno gleda u ostatke jednog leptira koji izgledaju poput lista kako leži i trza se na podu
od propuha iz ventilacije.
„Je l' vi u Stockholmu nemate nikakvog drugog posla?” pita je muškarac s jakim
gotlandskim naglaskom kad su je spojili s policijom u Södertäljeu.
„Radi se o Pontusu Salmanu”, kaže ona jako živčanim glasom.
„Da, već je otišao”, kaže policajac zadovoljno.
„Kako to misliš?” pita ona povišenim glasom.
„Mislim, ja sam samo razgovarao s Gunillom Sommer, psihologinjom koja je otišla s njim do
hitne.“
„Da.“
„Smatrala je da se nije ozbiljno namjeravao ubiti pa ga je pustila kući, nemaju oni hrpe
slobodnih kreveta tamo...”
„Raspiši tjeralicu za njim”, kaže Saga brzo.
„Zašto? Zato što se nakratko malo poželio ubiti?”
„Samo se pobrini da ga nađete”, kaže Saga i prekine vezu.
Krene prema liftovima kad joj Göran Stone prepriječi put raširenih ruku.
„Ti si htjela ispitati Pontusa Salmana, zar ne?” pita je šaljivim tonom.
„Da”, odgovori ona kratko i ponovno krene, ali on je ne pušta.
„Trebaš samo malo zavrtiti guzicom”, kaže on. „I možda malo mahnuti kosom i odmah će te
unaprijediti ili...”
„Makni se”, kaže Saga mračno i crvene pjege od bijesa izbiju joj po čelu.
„OK, oprosti što ti želim pomoći”, kaže Göran Stone uvrijeđenim glasom. „Ali upravo smo
poslali četiri vozila do Salmanove kuće u Lidingöu zbog...“
„Što se dogodilo?” pita Saga brzo.
„Susjedi su nazvali policiju”, nasmiješi se on. „Očito su čuli neku pucnjavu i vikanje.”
Saga ga odgurne i potrči.
„Puno ti hvala, Görane!”, vikne on za njom. „Baš si srce, Görane!”
Dok vozi prema Lidingöu Saga pokušava ne razmišljati o tome što se možda dogodilo, ali
misli joj se stalno vraćaju na snimke muškarca koji im je plačući pričao o svojoj kćeri.
Saga kaže samoj sebi da će večeras puno vježbati, a onda rano otići u krevet.
Nije uspjela stići do Roskullsvägena, na ulici je toliko ljudi da je prisiljena parkirati nekoliko
stotina metara dalje od Salmanove kuće. Radoznalci i novinari guraju se ispred plavo-bijele
policijske trake i pokušavaju zaviriti u kuću. Saga se progura kroz njih ispričavajući se nervoznim
glasom. Plavo svjetlo policijskih rotirki pulsira preko zelenog drveća. Kolegica Magdalena
Ronander nagnula se prema tamnosmeđem zidu i povraća. Automobil Pontusa Salmana parkiran
je na prilazu garaži. Radi se o bijelom BMW-u bez krovnog prozora. Mali, krvavi komadići stakla
rasuti su po karoseriji i oko automobila. Kroz krvavi prozor vidi se muško tijelo.
To je Pontus Salman.
Magdalena je pogleda umornim očima, obriše usta maramicom i zaustavi je kad je krenula
kroz vrata.
„Nemoj, nemoj”, kaže hrapavim glasom. „Ne želiš to vidjeti.”
Saga stane, pogleda tu veliku kuću, a onda se okrene prema Magdaleni da je nešto pita, ali
onda pomisli kako bi trebala nazvati Joonu i ispričati mu da više nemaju svjedoka.

306
 101. Djevojčica s maslačcima

JOONA TRČ1 KROZ TERMINAL za dolaske helsinške zračne luke Vanda kad mu zazvoni mobitel.
„Saga, što se događa?“
„Pontus Salman je mrtav, sjedi u svom autu ispred kuće, izgleda da se ustrijelio.”
Joona izađe van, ode do prvog taksija u redu, kaže vozaču da ide do luke, a onda sjedne na
stražnje sjedalo.
„Što si rekao?” pita Saga.
„Ništa.”
„Nemamo svjedoka”, kaže Saga živčano. „I što da sad radimo?“
„Ne znam”, kaže Joona i zatvori oči.
Osjeća kretanje automobila, blago poskakivanje. Taksi izađe iz područja zračne luke, ubrza i
izađe na autocestu.
„Ne možeš otići na Raphaelov brod bez podrške...“
„Djevojka”, kaže Joona odjednom.
„Ha?”
„Axel Riessen je svirao violinu s jednom djevojkom”, kaže Joona i otvori oči.
„Možda je ona nešto vidjela.“
„Zašto to misliš?“
„Jer je maslačak bio tamo, u čaši...”
„Što bulazniš?” pita Saga.
„Pokušaj je pronaći.”
Joona se ponovno nasloni i sjeti kako je Axel stajao s violinom u ruci, kad je djevojka došla s
buketićem paperjastih maslačaka. A onda se sjeti maslačka kojemu se stabljika savila preko ruba
čaše u Axelovoj spavaćoj sobi. Bila je tamo i možda je nešto vidjela.

*
Joona se popne na sivi nadzorni brod Kirku koji je Finska mornarica preuzela od obalne
straže prije šest godina. Dok se rukuje sa zapovjednikom broda Pasijem Rannikkom, padne mu na
pamet Lennart Johansson iz Pomorske policije na Dalaröu. Onaj koji je volio surfati i zvao se Lance.
Pasi Rannikko izgleda isto kao Lance, mlad, preplanuo muškarac intenzivno plavih očiju.
Ali za razliku od Lancea, on svoj posao shvaća vrlo ozbiljno. Očito je da ga muči taj neočekivani
zadatak ispred teritorija Finske.
„Ništa u vezi ove ture me ne veseli”, kaže Pasi Rannikko.
 „Ali moj zapovjednik je frend tvog šefa... i to je očito bilo dovoljno.”
„Računam na to da ćemo dobiti tužiteljevu odluku dok budemo na putu tamo”, kaže Joona i
osjeti vibracije kad se brod odlijepio od mola i glatko kliznuo preko vode.
„Čim dobiješ tu odluku kontaktirat ću Hanko. To je raketna topovnjača s dvadeset mornara i
sedmoricom koji služe vojnu obvezu.”
Pokaže topovnjaču na radaru.
„Ona može postići do 35 čvorova, neće joj trebati ni dvadeset minuta da dođe do nas.”
„Dobro.”
„Jahta Raphaela Guidija je prošla otok Dagö i nalazi se u blizini Estonije... Nadam se da si
svjestan da možemo ući na brod dok je u estonskim vodama samo u hitnom slučaju ili ako se radi o
očitim kriminalnim aktivnostima.“
„Da”, odgovori Joona.
Uz brujanje mašina brod napusti luku.
„Evo cijele posade”, kaže Pasi Rannikko ironično.
Golemi muškarac plave brade popne se na palubu. On je prvi i jedini oficir i predstavi se
kao „Niko Kapanen, k'o onaj hokejaš”. Pogleda Joonu, počeše se po bradi, a onda oprezno pita:
„Zašto je ustvari osumnjičen taj Guidi?”
„Otmicu, ubojstvo, ubojstvo policajca, krijumčarenje oružja”, kaže Joona.
„I Švedska pošalje jednog policajca?“
„Da”, nasmiješi se Joona.
„A naš je doprinos nenaoružana stara kanta od broda.”
„Čim dobijemo tužiteljevu odluku, imat ćemo cijeli vod”, kaže Pasi Rannikko jednoličnim
glasom. „Razgovarao sam s Urhom Saarinenom na Hanku, oni mogu biti ovdje za dvadeset
minuta.“
„A inspekcije”, kaže Niko. „Pa jebemu, možemo valjda pregledati...“
„Ne u estonskim vodama”, prekine ga Pasi Rannikko.
„A u kurac”, promrmlja Niko.
„Sve će biti u redu”, kaže Joona.

308
 102. Kad okrene sliku

AXEL RIESSEN LEŽI ODJEVEN na krevetu u spavaćoj sobi koja je dio apartmana od pet soba koji mu je
dodijeljen na megajahti Raphaela Guidija. Pokraj njega leži fascikl s detaljnim podacima o
donatoru jetre, muškarcu koji je u komi nakon neuspješne operacije. Sve je savršeno - tip tkiva
savršeno odgovara Axelovom. Axel zuri u strop i osjeća kako mu srce jako lupa. Trgne se kad
začuje kucanje na vratima. To je onaj muškarac u bijelom koji ga je primio nakon što je izašao iz
helikoptera.
„Večera”, kaže kratko.
Zajedno prođu kroz prostor za wellness. Axel krajičkom oka primijeti da je zelena, spuštena
kada prepuna praznih boca i limenki piva. Ručnici zamotani najlonom još uvijek leže na
elegantnim policama od bijelog mramora koje prekrivaju zidove. Iza zida od mutnog stakla vidi se
teretana. Jedna dvokrilna vrata od mat metala se nečujno razdvoje kad prođu dio za relaksaciju s
bež tapisonom, ležaljkama i niskim, ali masivnim stolom od ispoliranog vapnenca. Prostorija je
ispunjena neobičnim, tamnim svjetlom koje stvara varljive sjenke i mrljice po zidovima i podu.
Axel podigne pogled i vidi da se nalaze ispod onog velikog bazena. Dno bazena je od stakla, a kroz
smeće i odbačen namještaj vidi se blijedo nebo.
Raphael Guidi sjedi na sofi odjeven u isti donji dio trenirke kao i prije i bijelu majicu kratkih
rukava koja mu se rastegnula preko trbuha. Potapše mjesto pored sebe i Axel dođe do njega i
sjedne. Ona dva tjelohranitelja stoje iza Raphaela kao sjenke. Nitko ništa ne govori. Raphaelu
zazvoni mobitel, on se javi i započne dug razgovor.
Nakon nekog vremena vrati se onaj muškarac u bijelom s kolicima za serviranje hrane. U
tišini na niski stolić stavi tanjure i čaše, veliki poslužavnik s hamburgerima, kruhom i pomfritom,
bocu kečapa i veliku plastičnu bocu Pepsi Cole. Raphael ne diže pogled nego samo nastavi
razgovarati na mobitel. Neutralnim glasom u detalje raspravlja o brzini proizvodnje i logistici.
Nitko ništa ne govori, svi strpljivo čekaju. Nakon petnaest minuta Raphael Guidi završi razgovor i
mirno pogleda Axela Riessena. A onda mu se obrati, blago i smireno.
„Možda hoćeš čašu vina”, kaže. „Za par dana možeš dobiti novu jetru.“
„Nekoliko sam puta pročitao podatke o donatoru”, kaže Axel. „Savršeno, impresioniran
sam, sve odgovara...“
„Zanimljivo je to sa željama”, odgovori Raphael. „Što čovjek želi najviše na svijetu. Ja želim
da je moja žena živa, da možemo biti zajedno.“
„Razumijem.“
„Ali za mene su želje povezane s onim što je suprotno od njih”, kaže Raphael.
Uzme hamburger i košaricu s pomfritom, a onda gurne poslužavnik prema Axelu.
„Hvala.”
„Želje na jednoj strani vage, noćne more na drugoj”, nastavi Raphael.
 „Noćne more?“
„Mislim... živimo živote ispunjene prizemnim stvarima, imamo želje koje nikada ne budu
ispunjene i mnoge koje se nikada ne ostvare.“
„Možda”, odgovori Axel i odgrize komad hamburgera.
„Tvoja želja da možeš ponovno spavati može se ostvariti, ali kako... Zanima me kako
zamišljaš drugu stranu vage, kako izgleda tvoja najgora noćna mora?“
„Stvarno ne znam”, nasmiješi se Axel.
„Čega se bojiš?” pita Raphael i posoli svoj pomfrit.
„Bolesti, smrti... i velike boli.“
„Naravno, boli, slažem se”, kaže Raphael. „Ali kod mene, to sam počeo shvaćati, radi se o
mom sinu. On je već skoro velik i počeo sam se bojati da će se okrenuti od mene, da će me
napustiti.“
„Samoće?“
„Da, mislim da dá”, kaže Raphael. „Potpuna samoća, to je vjerojatno moja noćna mora.“
„Ja sam već sâm”, nasmiješi se Axel. „Najgore se već dogodilo.”
„Nemoj tako govoriti”, šali se Raphael.
„Ali da se ponovi...”
„Kako to misliš?”
„Ma ništa, zaboravi, ne želim pričati o tome.“
„Da ponovno budeš uzrok samoubojstva jedne djevojka”, kaže Raphael polako i spusti
nešto na stol.
„Da.”
„Tko bi počinio samoubojstvo?”
„Beverly”, prošapće Axel i vidi da je stvar koju je Raphael spustio na stol ispred njega jedna
fotografija.
Slika je okrenuta prema dolje.
Axel ispruži ruku iako to ustvari ne želi. Prsti mu drhte dok okreće sliku. A onda povuče
ruku i naglo udahne. Na fotografiji je Beverlyno iznenađeno lice u sjaju blica. On zuri u sliku
pokušavajući shvatiti. Jasno mu je da bi mu to trebalo biti upozorenje, da je fotografija snimljena
prije nekoliko dana, u njegovoj kući, u kuhinji, kad je Beverly pokušavala svirati violinu, a onda
ušla unutra da pronađe vazu za maslačke.

310
 103. Bliže

NAKON DVA SATA NA BRODU Finske mornarice Joona po prvi put ugleda luksuznu jahtu Raphaela
Guidija kako klizi na horizontu. Na sunčevoj svjetlosti izgleda poput iskričavog kristalnog broda.
Zapovjednik Pasi Rannikko se vrati, stane pokraj njega i pokaže glavom prema toj velikoj
jahti.
„Koliko da se približimo?” pita sabrano.
Joona ga pogleda svjetlucavim sivim pogledom.
„Toliko blizu da možemo vidjeti što se događa na palubi”, kaže mirno. „Trebam...”
Utihne kad odjednom osjeti ubode u sljepoočnicama. Uhvati se za ogradu i pokuša mirno
disati.
„Što je?” pita Pasi Rannikko veselo. „Imaš morsku bolest?“
„Nije ništa”, kaže Joona.
Ponovno ga probode, čvrsto se uhvati za ogradu i uspije ostati na nogama dok mu se glava
raspada od bola. Zna da nikako ne smije sada popiti lijekove, to bi ga učinilo rastresenim i
umornim.
Joona osjeti kako mu hladni povjetarac hladi kapljice znoja na čelu. Sjeti se Disina pogleda,
njezinog ozbiljnog, prozirnog lica. Sunce svjetluca na glatkoj površini mora kad mu se pred očima
odjednom pojavi ona kruna za laponske nevjeste. Blista u svojoj vitrini u Nordijskom muzeju,
blago se presijavajući po isprepletenim vrhovima. Pomisli na miris poljskog cvijeća i crkvu
spremnu za ljetno vjenčanje, srce mu tako jako udara da isprva nije ni čuo da mu se kapetan
obratio.
„Kako to misliš?”
Joona zbunjeno pogleda Pasija Rannikka koji stoji pored njega, a onda u daljinu prema
velikoj, bijeloj jahti.
 104. Noćna mora

AXEL VIŠE NE MOŽE JESTI, osjeća mučninu. Pogled mu se neprestano spušta na Beverlynu
fotografiju.
Raphael umače pomfrit u malu lokvicu kečapa na rubu tanjura.
Axel odjednom primijeti kako jedan mladić stoji na vratima i promatra ih. Izgleda umorno i
uplašeno. Drži mobitel u ruci.
„Peter”, poviče Raphael. „Dođi ovamo!“
„Neću”, kaže mladić slabašnim glasom.
„To nije bilo pitanje”, nasmiješi se Raphael naživciran. Dječak im priđe i sramežljivo
pozdravi Axela Riessena.
„Ovo je moj sin”, objasni Raphael kao da se radi o običnom pozivu na večeru.
„Bok”, kaže Axel prijateljski.
Muškarac koji je sjedio pokraj pilota u helikopteru sada stoji uz šank i baca kikiriki veselom,
čupavom psu. Njegova sijeda kosa izgleda metalno, a naočale mu bijelo sjaje.
„Nije mu dobro kad jede kikiriki”, kaže Peter.
„Nakon jela bi mogao donijeti violinu, ha?” pita Raphael odjednom umornim glasom. „Naš
gost voli glazbu.”
Peter kimne, blijed je i oznojen, kolobari oko očiju su gotovo ljubičasti.
Axel se pokuša nasmiješiti.
„Kakvu violinu imaš?”
Peter slegne ramenima.
„Prefina je za mene, Amati violina. Moja mama je bila glazbenica, to je njezin Amati.”
„Amati?”
„Koji instrument je ustvari najbolji?” pita Raphael. „Amati ili Stradivarius?”
„To ovisi o tome tko ga svira”, odgovori Axel.
„Ti si iz Švedske”, kaže Raphael. „U Švedskoj postoje četiri violine koje je izradio
Stradivarius, ali ni na jednoj nije svirao Paganini... i mislim si...“
„Vjerojatno si u pravu”, odgovori Axel.
„Ja skupljam gudačke instrumente koji se još uvijek sjećaju kako... Ne”, prekine se usred
rečenice. „Da to preformuliram... Kad se ove instrumente ispravno koristi, onda možeš čuti žudnju
za izgubljenom dušom.”
„Možda”, odgovori Axel.
„Neću te zaboraviti podsjetiti na to kad bude došlo vrijeme za potpisivanje ugovora”,
nastavi Raphael i tužno se nasmiješi. „Skupit ću sve ljude, slušat ćemo glazbu, taj jedinstveni, tužni

312
zvuk, a onda ćemo potpisati ugovor u zraku, s našim željama i noćnim morama kao ulog... to je
Paganinijev ugovor.”
„Shvaćam.“
„Stvarno?” pita Raphael. „Jer njega se ne može prekršiti, on ne prestaje vrijediti čak ni nakon
potpisnikove smrti. Jer onaj tko pokuša prekršiti dogovore ili oduzeti si život, mora znati da će u
tom slučaju doživjeti svoju najgoru noćnu moru.“
„Što hoćeš da kažem?” pita Axel.
„Samo kažem... To nije ugovor koji se može prekršiti, a ja... kako da se izrazim?” pita se on
polako. „Ne znam koliko bi koristilo mojoj djelatnosti da me ti krivo smatraš dobrom osobom.”
Raphael priđe velikom televizoru koji visi na zidu. Izvadi zasljepljujući disk iz džepa i stavi
ga u DVD player. Peter sjedne na rub jedne sofe. Bojažljivo promatra muškarce u sobi. Svjetlokos je
i uopće ne liči na oca. Tijelo mu nije široko i nabijeno, ima tanašne ruke i noge i osjećajno lice.
Slika zatitra, pojave se sive pruge.
Axel osjeti pravi, fizički strah kad je ugledao tri osobe koje su izašle iz vrata jedne vile.
Odmah prepozna dvije od tih osoba: kriminalistički inspektor Joona Linna i Saga Bauer. Treća je
osoba mlada žena južnoameričkih crta lica. Axel gleda snimku i vidi kako Joona Linna vadi
mobitel i nekoga zove. Izgleda da se nitko ne javlja. Sumornih, nervoznih lica uđu u auto i odvezu
se.
Kamera se podrhtavajući kreće prema vratima, vrata se otvore, svjetlosti nestane i kamera
prilagodi osvjetljenje u tom mraku koji je iznenada nastupio. U hodniku stoje dvije velike putne
torbe. Kamera nastavi dalje prema kuhinji, zatim skrene lijevo i produži dolje niz stepenice, kroz
popločeni hodnik u veliku prostoriju s bazenom. Jedna žena u kupaćem kostimu sjedi u
naslonjaču, a druga žena kratke, dječačke frizure stoji i razgovara na telefon.
Kamera se uplašeno povuče natrag, čeka da razgovor završi, skriva se dok žena kratke kose
ne prekine vezu, a onda krene dalje. Čuju se koraci i žena s mobitelom okrene svoje umorno i
tužno lice prema kameri i ukoči se. Lice joj je prestravljeno.
„Mislim da više ne želim gledati, tata”, kaže sin slabašnim glasom.
„Tek sada počinje”, odgovori Raphael.
Televizor se odjednom zamrači, kamera je isključena, ali slika se vrati već u sljedećoj
sekundi, zatitra i smiri se. Kamera je sada stavljena na stativu i obje žene sjede jedna do druge na
podu uz popločeni zid. Na stolcu ispred njih sjedi Pontus Salman. Izgleda da ubrzano diše, tijelo
mu se nelagodno meškolji na stolcu.
Sat na snimci pokazuje da je snimljena prije sat vremena.
Jedan muškarac u crnom, lica skrivenog maskom, priđe Veronique, zgrabi je za kosu i
dovuče do kamere.
„Oprosti, oprosti, oprosti”, zapišti Raphael.
Axel ga upitno pogleda, a onda čuje glas Veronique Salman.
„Oprosti, oprosti, oprosti.”
Glas joj preskače od straha.
„Nisam znala”, zapišti Raphael i pokaže na televizor.
„Nisam znala”, preklinje Veronique. „Slikala sam to, ali nisam mislila ništa loše, nisam znala
koliko je to glupo, samo sam mislila...“

313
 „Moraš odabrati”, kaže muškarac s maskom Pontusu Salmanu. „Kome da pucam u koljeno?
Tvojoj ženi... ili tvojoj sestri?“
„Molim te”, šapće Pontus. „Nemoj.”
„U koga pucam?” pita muškarac.
„Moju ženu”, prošapće Pontus gotovo nečujno.
„Pontus”, preklinje ga žena. „Molim te, ne daj mu...”
Pontus počne grčevito plakati.
„Boljet će je”, upozori ga muškarac.
„Ne daj mu da to učini!” panično vrišti Veronique.
„Jesi li se predomislio? Da pucam u tvoju sestru?”
„Ne”, odgovori Pontus.
„Moli me.“
„Što si rekao?” pita Pontus iskrivljena lica.
„Lijepo me zamoli da to učinim.”
Nastupi tišina, a onda Axel čuje kako Pontus Salman kaže:
„Molim te... pucaj mojoj ženi u koljeno.“
„Mogu joj propucati oba kad me tako lijepo moliš”, kaže muškarac i prisloni pištolj na nogu
Veronique Salman.
„Ne daj mu”, vrišti ona. „Molim te, Pontus...”
Muškarac puca, začuje se kratki hitac i noga joj zadrhti. Krv prsne preko pločica. Oko
pištolja se stvori oblačić barutnog plina. Veronique vrišti dok joj glas ne pukne. On ponovno puca.
Cijev pištolja poskoči gore nakon ispaljena hica. Druga noga je pogođena i iskrivi se pod
nemogućim kutom. Veronique ponovno zavrišti, grčevito i divljački, cijelo joj se tijelo trza od boli,
krv teče po pločicama ispod nje.
Pontus Salman povrati, a muškarac ga pogleda upitnim, zamišljenim pogledom.
Veronique se prevali u stranu, ubrzano diše i pokušava dodirnuti svoje ozlijeđene noge.
Druga žena je izgleda u šoku, lice joj je zelenkasto, a oči samo velike, crne rupe.
„Tvoja sestra je psihički poremećena, zar ne?” pita muškarac radoznalo. „Misliš da razumije
što se dogada?”
Potapše Pontusa Salmana utješno po glavi, a onda kaže:
„Da silujem tvoju sestru ili da ti ubijem ženu?”
Pontus ne odgovara, čini se da gubi svijest. Oči mu se izokreću, muškarac ga ošamari.
„Odgovori mi, da ti ubijem ženu ili silujem sestru?“
Pontusova sestra odmahuje glavom.
„Siluj je”, prošapće Veronique kroz teške udisaje. „Molim te, molim te Pontus, reci mu da je
siluje.”
„Siluj je”, prošapće Pontus.
„Što?“
„Siluj moju sestru.”
„OK, uskoro”, odgovori muškarac.

314
 Axel gleda u pod među svoja stopala. Pokušava slušati nešto drugo, a ne cviljenje s filma,
preklinjanje, neljudsko, strašno vrištanje. Pokušava ispuniti glavu sjećanjima na glazbu, pokušava
shvatiti sobe koje se stvaraju kod Bacha, sobe ispunjene svjetlošću, jakim zrakama.
Na kraju nastupi tišina. Axel podigne pogled prema filmu. Žene leže mrtve uza zid. Vidi
muškarca kako dahćući stoji i drži nož u jednoj ruci i pištolj u drugoj.
„Doživio si svoju noćnu moru, sad se možeš ubiti”, kaže muškarac na filmu, a onda baci
Pontusu pištolj i nestane iza kamere.

315
 105. Svjedok

SAGA BAUER OSTAVI Magdalenu Ronander kod zida, vrati se natrag i prekorači preko policijske
trake. Okupilo se još više radoznalih, došla je i državna televizija s velikim kombijem, jedan
policajac u uniformi pokušava razmaknuti ljude kako bi moglo proći osoblje hitne pomoći.
Saga sve to ostavi za sobom, hoda po popločenoj stazi u nečijem vrtu i pokraj drveta
jasmina. Hoda sve brže i zadnji dio puta otrči, ravno preko nečijeg travnjaka.
„Djevojka”, rekao je Joona odjednom. „Moraš pronaći tu djevojku. Ona stanuje kod Axela
Riessena. Zvao ju je Beverly. Razgovaraj s Robertom, njegovim bratom. Ona ima oko petnaest
godina, sigurno je možemo naći.“
„Koliko vremena imam da o svemu ovome obavijestim tužitelja?“
„Nemaš puno”, odgovorio je Joona. „Ali stigneš.”
Dok Saga vozi prema Stockholmu, nazove Roberta Riessena, ali nitko se ne javlja. Zatim
nazove centralu policije i zamoli da je povežu s Jooninom pomoćnicom, onom punašnom ženom
koja je jednom osvojila olimpijsku medalju u plivanju i koja uporno pretjeruje s namazanim
noktima i sjajilom za usne.
„Anja Larsson”, začuje se nakon pola signala.
„Bok, ovdje Saga Bauer iz Sigurnosne, nedavno smo se srele kod...”
„Da, znam”, kaže Anja hladno.
„htjela sam te pitati ako možeš pronaći curu koja se možda zove Beverly i...”
„Da za to pošaljem račun Sigurnosnoj?”
„Ma kako god hoćeš, samo nađi taj jebeni telefonski broj prije nego...“
„Pazi kako se izražavaš, mlada damo.“
„Ma, zaboravi.”
Saga opsuje i dugo trubi jednom autu koji nije krenuo iako je na semaforu zeleno, i taman je
htjela prekinuti vezu, kad Anja kaže:
„Koliko je stara?”
„Oko petnaest godina.“
„Nema mobitela na ime Beverly Andersson. Moguće je da ima mobitel bez preplate, nije
upisana u nikakve telefonske imenike... jedino što imam je telefon njenog oca.“
„OK, nazvat ću onda njega. Možeš mi poslati broj SMS-om?“
„Već jesam.“
„Hvala, hvala ti Anja... Oprosti što sam nestrpljiva, samo se brinem za Joonu, da će napraviti
nešto glupo ako ne dobije podršku.“
„Jesi li razgovarala s njim?“

316
 „On mi je rekao da potražim tu djevojku. Ja je nikada nisam upoznala, ne znam... On računa
da ću ja to srediti, ali ja...“
„Nazovi Beverlynog tatu, a ja ću nastaviti tražiti”, kaže Anja i spusti slušalicu.
Saga skrene uz rub ceste u Hjorthagenu, pogleda broj koji joj je Anja poslala. Pozivni 0418 to
je negdje u Skåneu. Možda Svalöv, pomisli dok sluša kako zvoni.

317
 106. Tata

U JEDNOJ DRVENOJ KUHINJI usred pokrajine Skåne, jedan se muškarac trgne kad zazvoni telefon.
Upravo je ušao u kuću nakon što se sat vremena bavio jednom junicom koja je prešla preko
električne žice i zaplela se u susjedovu bodljikavu žicu. Evert Andersson obriše krvave prste o
plavi kombinezon. Prljave ruke nisu jedina stvar koja ga sprječava da se javi, nego osjećaj da u
ovom trenutku ne želi ni sa kim razgovarati. Nagne se, pogleda broj koji zove i vidi da se radi o
skrivenom broju, vjerojatno neki prodavač isforsiranog glasa. Čeka da prestane zvoniti, ali čim je
prestao, ponovno zazvoni. Evert Andersson ponovno pogleda na display, a onda se javi.
„Andersson.”
„Dobar dan, moje ime je Saga Bauer”, čuje nervozni ženski glas. „Ja sam policajka,
inspektorica u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Trebala bih vašu kćer, Beverly Andersson”
„Što se dogodilo?”
„Nije ništa učinila, ali mislim da ima važne informacije koje bi nam mogle pomoći.“
„Nestala je?” pita on tiho.
„Mislila sam da možda imate njezin broj mobitela”, kaže Saga.
Evert pomisli kako je nekada davno mislio da će ona biti njegova nasljednica, ona koja će
nastaviti tradiciju, brinuti se za njegovu kuću, njegove štale, gospodarske zgrade i njegova polja.
Hodat će po imanju kao što je to činila njezina majka, s kožnom pregačom i pletenicom
prebačenom preko ramena.
Ali Beverly je već kao malo dijete bila drukčija i plašila ga.
Kako je rasla postajala je sve više drukčija. Drukčija od njega, drukčija od svoje majke.
Jednom je ušao u štalu kad je bila još dijete, imala je samo osam, devet godina. Sjedila je u praznoj
pregradi na prevrnutoj kanti i pjevala zatvorenih očiju. Izgubljena u zvuku vlastita glasa. Htio je
zaurlati na nju da ušuti, da se prestane glupirati, ali zaveo ga je smiren izraz na djetetovu licu. Od
tog je trenutka znao da ima nečega u njoj što on nikada neće shvatiti. I prestao je pričati s njom.
Čim bi joj pokušao nešto reći, ponestalo bi mu riječi.
Kad joj je majka umrla, na imanju je nastupila potpuna tišina. Beverly je počela lutati uokolo,
nije je bilo satima, jednom cijeli dan. Policija ju je dovodila s mjesta na koje nije znala kako je
dospjela. Otišla bi s bilo kime, bilo je dovoljno da joj se samo pristojno obrate.
„Nemam joj ja što reći. Što će mi onda broj mobitela?” kaže on na svom grubom,
mrzovoljnom skånskom dijalektu.
„Jeste li sigurni...“
„Ne može to neki Stockholmac razumjeti”, prekine je i spusti slušalicu.
Gleda svoje prste koje drže telefon, krv oko zglobova, prljavštinu pod noktima, uz rub
noktiju, u svakoj bori i pori. Polako ode do zelene fotelje, uzme prilog iz tabloida i počne čitati.
Večeras će vjerojatno prikazati program u sjećanje na televizijskog voditelja Ossiana Wallenberga.
318
Evertu novine ispadnu na pod kad ga iznenade vlastite suze. Odjednom se sjetio kako je Beverly
znala sjediti pokraj njega na sofi i smijati se glupostima iz Zlatnog petka.

319
 107. Prazna soba

SAGA BAUER GLASNO OPSUJE, a onda ostane sjediti u autu. Zažmiri i nekoliko puta udari rukama po
volanu. Polako si ponavlja da se mora koncentrirati i nastaviti tražiti prije nego što bude prekasno.
Toliko se zamislila da se trgnula kad joj je zazvonio mobitel.
„Opet ja”, kaže Anja Larsson.
„Spojit ću te s Herbertom Saxéusom iz bolnice Sankta Maria Hjärta”, kaže kratko.
„OK, o čemu se...“
„Saxéus je bio zadužen za Beverly Andersson tijekom dvije godine koje je provela u klinici.“
„Hvala, to mi...”
Ali Anja je već prebacila Sagu na drugu liniju.
Saga čeka, čuje kako telefon zvoni. Sankta Maria Hjärta, razmišlja i sjeti se da se ta bolnica
nalazi u Torsbyju, istočno od Stockholma.
„Da, Herbert na telefonu”, kaže joj topao glas na uho.
„Dobar dan, moje ime je Saga Bauer, ja sam inspektorica u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji.
Trebala bih pronaći djevojku koja je bila vaša pacijentica, Beverly Andersson.”
U slušalici tišina.
„Je li ona dobro?” pita doktor nakon nekog vremena.
„Ne znam, moram razgovarati s njom”, kaže Saga brzo. „Jako je hitno.“
„Ona stanuje kod Axela Riessena koji... on je kao neslužbeno odgovoran za nju.“
„Znači ona tamo stanuje?” pita Saga brzo, okrene ključ i pokrene auto.
„Axel Riessen joj je dao sobu dok ne pronađe svoj stan”, odgovori on. „Ona ima samo
petnaest godina, ali ne bi bilo u redu pokušati je prisiliti da se vrati kući.”
Promet nije gust tako da Saga može brzo voziti.
„Smijem li znati zašto ste liječili Beverly?” pita.
Liječnik udahne, a onda kaže dubokim, prijateljskim glasom:
„Ne znam koliko je to zanimljivo... Kao liječnik odgovorio bih da je imala ozbiljan poremećaj
osobnosti kad je došla ovamo, Skupina B.“
„Što to znači?“
„Ništa”, odgovori Herbert Saxéus i nakašlje se. „Ali ako me pitate kao čovjeka, onda ću
odgovoriti da je Beverly zdrava, zdravija od većine ljudi... Znam da ovo zvuči kao fraza, ali nije
ona ta koja je bolesna.“
„Nego svijet.“
„Da”, uzdahne on.
Saga mu zahvali, prekine vezu i skrene u Valhallavägen. Naslon sjedala se lijepi za njezina
znojna leda. Mobitel joj zazvoni upravo kad je projurila kroz crveno kod Olympia stadiona.
 „Mislila sam da bih i ja mogla pokušati porazgovarati s Beverlynim tatom”, kaže Anja. „On
je ustvari drag čovjek, samo je imao naporan dan, morao se pobrinuti za ozlijeđenu junicu. Utješiti
je, kako je rekao. Njegova obitelj oduvijek živi na tom imanju. Sada je ostao sam. Razgovarali smo o
knjizi Čudnovato putovanje Nilsa Holgerssona i na kraju je donio nekoliko pisama koje mu je Beverly
poslala. Još su bila neotvorena, zamisli tvrdoglavog čovjeka. Beverly mu je napisala svoj broj
mobitela u svakom pismu.”
Saga Bauer nekoliko puta zahvali Anji, a onda nazove taj broj. Stoji ispred kuće Axela i
Roberta Riessena dok sluša kako zvoni mobitel Beverly Andersson.
Zvoni i zvoni, ali nitko se ne javlja. Sunce sjaji kroz prašinu ispred crkve. Saga osjeća kako joj
tijelo drhti od napora, vrijeme neumitno prolazi, Joona će se na kraju morati sasvim sam suočiti s
Raphaelom Guidijem.
S mobitelom na uhu priđe ulaznim vratima Roberta Riessena i pozvoni. Odjednom u
mobitelu klikne i čuje se tiho šuškanje.
„Beverly?” pita Saga. „Jesi to ti?”
Čuje kako netko diše.
„Javi se, Beverly”, kaže Saga najnježnije što može. „Gdje si?“
„Ja...”
Ponovno tišina.
„Što si rekla? Što si rekla Beverly, nisam te dobro čula.“
„Ne smijem još izaći van”, prošapće ona i prekine vezu.

*
Robert Riessen je tih i blijeda lica dok pušta Sagu u sobu Beverly Andersson i zamoli je da
zatvori vrata za sobom kad bude gotova. Soba izgleda gotovo prazno. Tamo je samo nekoliko
komada složene odjeće u ormaru, par gumenih čizama, jedna zimska jakna i punjač za mobitel.
Saga zatvori vrata za sobom i siđe dolje do stana Axela Riessena kako bi pokušala shvatiti
na što je Joona mislio, zašto bi djevojčica mogla biti svjedok. Prođe kroz dnevnu sobu, salone i tihu
knjižnicu. Vrata spavaće sobe Axela Riessena su odškrinuta. Saga hoda preko debelog, kineskog
tepiha uz krevet i uđe u kupaonicu. Zbog nečega je napeta. Nekakva neugodna atmosfera vlada u
sobi i Saga stavi ruku na svoj pištolj u futroli. Na stolu se nalazi čaša i u njoj uveli ostaci maslačka.
Prašina polagano pleše na suncu, namještaj i stvari su teški i tihi. Kad jedna grana odjednom
zagrebe po prozoru, srce joj brže zakuca.
Priđe nepospremljenom krevetu, promatra nabore na plahtama, jastucima. Učini joj se da
čuje oprezne korake iz knjižnice i taman se htjela išuljati tamo kad je netko zgrabi za nožni zglob.
Netko leži pod krevetom. Istrgne se, odmakne, i dok izvlači pištolj sruši stol sa čašom. Saga se
spusti na koljena i nacilja, ali odmah spusti oružje. Iz tame ispod kreveta gleda je djevojka velikim,
uplašenim očima. Saga stavi pištolj u futrolu i duboko uzdahne.
„Ti sjajiš”, prošapće djevojka.
„Beverly?” pita Saga.
„Smijem li sada izaći?“
„Jamčim ti da je sigurno, smiješ izaći”, kaže Saga mirno.
„Je l' prošlo sat vremena? Axel mi je rekao da smijem izaći tek kad prođe sat vremena.“
321
 „Prošlo je puno više od sat vremena, Beverly?
Saga joj pomogne da se izvuče van.
Djevojčica je samo u donjem rublju i sva je ukočena od dugog nepomičnog ležanja. Kosa joj
je kratka, a ruke pune crteža i slova išaranih tintom.
„Što radiš pod Axelovim krevetom?” pita Saga nastojeći da joj glas mirno zvuči.
„On je moj najbolji prijatelj”, odgovori Beverly tiho i navuče traperice.
„Mislim da je on u velikoj opasnosti, moraš mi ispričati što znaš.”
Beverly stoji s majicom u ruci. Lice joj se odjednom zacrveni, a suze pojave u očima.
„Nisam...”
Beverly utihne, usnice joj podrhtavaju.
„Smiri se”, kaže Saga pokušavajući zatomiti stres u glasu. „Počni od početka.“
„Ležala sam u krevetu kad je Axel ušao u sobu”, kaže Beverly tihim glasom. „Odmah sam
shvatila da se nešto dogodilo, bio je sav blijed u licu. Mislila sam da je tužan jer sam stopirala, a to
ne smijem raditi.”
Utihne i okrene lice od Sage.
„Molim te Beverly, nastavi, malo nam se žuri.”
Beverly prošapće „oprosti”, brzo obriše obraze majicom i pogleda Sagu, oči su joj vlažne, a
vrh nosa crven.
„Axel je ušao u sobu”, ispriča Beverly, sad se sabrala. „Rekao mi je da se sakrijem pod
krevet i da ne izlazim barem sat vremena i... onda je izjurio u dnevnu sobu i ne znam... samo sam
im vidjela noge, ali dva su stričeka došla iza njega. Nešto su mu užasno napravili. Vrisnuo je, a oni
su ga bacili na pod i zamotali ga u bijeli najlon i odnijeli ga van. Sve je išlo jako brzo. Nisam im
vidjela lica... ne znam ni jesu li to bili ljudi...“
„Čekaj malo”, kaže Saga i izvadi mobitel. „Moraš poći sa mnom i sve to ispričati jednom
čovjeku koji se zove Jens Svanehjälm.”
Saga nazove Carlosa Eliassona, ruke joj drhte od stresa.
„Imamo svjedokinju koja je vidjela kako je Axel Riessen odveden protiv svoje volje. Imamo
svjedokinju”, ponovi ona. „Vidjela je kako su Riessena napali i odnijeli, to mora biti dovoljno.”
Saga pogleda Beverly dok sluša reakciju s druge strane veze.
„Dobro, odmah stižemo”, kaže ona.
„Dovedite Svanehjälma, a on neka stupi u vezu s Europolom.”

322
 108. Lojalnost

RAPHAEL GUIDI HODA kroz blagovaonicu s crnom kožnom mapom u ruci, a onda je stavi na stol i
gurne prema Axelu Riessenu.
„Salmanova noćna mora je bila, kao što si možda shvatio, da će biti prisiljen birati između
žene i sestre”, objasni. „Ne znam, prije mi se nije činilo potrebnim biti tako eksplicitan, ali... Kako
da to kažem? Doživio sam da su si neki umislili da mogu izbjeći svoju noćnu moru time što će
umrijeti. Nemoj me krivo shvatiti, većinom je sve vrlo ugodno i civilizirano, ja sam vrlo
velikodušan prema onima koji su mi lojalni.“
„Prijetiš mi da ćeš povrijediti Beverly.“
„Možeš birati između nje i brata, ako bi radije tako?” kaže Raphael, otpije gutljaj
vitaminskog napitka, obriše ugao usana, a onda kaže Peteru da donese violinu. „Jesam li ti rekao
da posjedujem samo instrumente na kojima je svirao Paganini?” pita. „Samo mi je do toga stalo.
Kažu da je Paganini mrzio svoje lice... i ja osobno mislim da je prodao dušu za to da bude
obožavan. Zvao je samog sebe majmunom... ali kad je svirao žene bi plazile po njemu. To je bilo
vrijedno cijene. Svirao je i svirao dok ne bi počeo mirisati na vatru.”
Axel gleda kroz velike prozore na golemu vodenu masu koja nepomično stoji. Kroz manji
prozor prema pramcu vidi krajičak bijelog helikoptera koji ga je dovezao na jahtu. Misli mu se
vraćaju na onaj grozan film, a onda na to kako bi mogao pobjeći.
Osjeća se strašno umoran, samo nepomično sjedi i sluša Raphaela koji priča o violinama,
Stradivariusovoj usmjerenosti na svijetle tonove, čvrstoći drveta, lipama i borovima koji sporo
rastu.
Raphael prestane pričati, beživotno se nasmiješi i kaže:
„Dokle god mi budeš lojalan možeš uživati u onome što se nalazi na jednom kraju vage,
dobit ćeš zdravu jetru, dobro spavati i živjeti svoj život, a jedino što trebaš učiniti je ne zaboraviti
na naš ugovor.”
„I hoćeš da potpišem dozvolu za izvoz.”
„To ću svejedno dobiti ali ne želim te prisiljavati, ne želim te ubiti to bi bio nepotreban
gubitak života, hoću tvoju...”
„Lojalnost”, nadopuni ga Axel.
„Misliš da je to glupo?” pita Raphael. „Razmisli malo, a onda mi nabroji osobe u tvom
životu koje su ti u potpunosti lojalne.”
Nastupi tišina. Axel zuri pred sebe.
„Eto vidiš”, kaže Raphael nakon nekog vremena uz tužan pogled.

323
 109. Ugovor

AXEL OTVORI KOŽNU MAPU koja stoji na stolu i vidi da su u njoj svi dokumenti potrebni da
kontejnerski brod Icelus dobije dozvolu napustiti göteboršku luku sa svojom velikom pošiljkom
municije.
Jedino što nedostaje je njegov potpis.
Sin Raphaela Guidija, Peter, uđe u prostoriju, stisnuta, blijeda lica. Nosi vrlo lijepu violinu,
crvenosmeđi instrument zakrivljena tijela. Axel odmah vidi da se radi o Amatiju, vrlo dobro
uščuvanom Amatiju.
„Kao što mislim da sam već rekao, smatram da određena glazba odgovara uz ovo što ćemo
sada učiniti”, kaže Raphael blago. „Ova je violina pripadala njegovoj majci... a puno prije toga
svirao ju je Nicolo Paganini.”
„Napravljena je 1657.”, kaže Peter, izvadi ključeve i mobitel iz džepova i stavi sve na stol, a
onda stavi violinu na rame. Dječak prisloni gudalo na žice i počne svirati. Axel odmah čuje da je to
uvod u Paganinijevo najpoznatije djelo 24 Capricci. To se smatra najtežom kompozicijom za violinu
na svijetu. Dječak svira kao da je pod vodom. Jako presporo.
„Ovo je povoljan ugovor”, kaže Raphael tiho.
Vani je još uvijek dan, kroz velike prozore u salon prodire siva svjetlost.
Axel pomisli na Beverly, kako se popela u njegov krevet u onoj psihijatrijskoj klinici i
prošaptala: „Vidjela sam svjetla, to ti sjajiš.“
„Jesi li odlučio?” pita Raphael.
Axel ne može gledati u Raphaelove zlokobne oči, izbjegava njegov pogled i uzme kemijsku
olovku koja leži pred njim. Čuje kako mu srce lupa i pokuša sakriti ubrzano disanje.
Ovoga puta neće nacrtati čovječuljka koji kaže Bok, napisat će svoje ime i moliti se da to
Raphaelu Guidiju bude dovoljno da ga pusti da se vrati u Švedsku. Axel osjeća kako mu kemijska
drhti u ruci. Pridrži ruku drugom rukom kako bi je smirio, udahne i oprezno primakne vrh
kemijske olovke praznom mjestu na papiru.
„Čekaj”, kaže Raphael. „Prije nego što išta potpišeš želim znati hoćeš li mi biti lojalan.”
Axel podigne glavu i pogleda ga u oči.
„Ako si stvarno spreman doživjeti svoju noćnu moru ako narušiš ugovor, potvrdi to time što
ćeš mi poljubiti ruku.“
„Molim?” prošapće Axel.
„Sklapamo li ugovor?“
„Da”, odgovori Axel.
„Poljubi mi ruku”, kaže Raphael iskrivljenim glasom, kao da glumi budalu u nekoj staroj
predstavi.

324
 Sin mu svira sve sporije, pokušava dobiti prste da ga slušaju, promijeni brzinu, ali krivo
svira na teškim prijelazima, zapne i odjednom samo odustane.
„Nastavi”, kaže Raphael ni ne pogledavši ga.
„Preteško je, ne zvuči dobro.”
„Peter, razmaženo je odustati prije nego što si uopće...“
„Onda ti to odsviraj”, prekine ga sin.
Raphaelovo lice postane ukočeno i strogo poput prašnjave stijene.
„Učinit ćeš što sam rekao”, kaže isforsirano mirno.
Dječak stoji nepomično, spuštena pogleda.
Raphaelova desna ruka podigne se do patentnog zatvarača jakne od trenirke.
„Peter, meni je zvučalo baš lijepo”, kaže sabrano.
„Kobilica ti je nakrivljena”, kaže Axel gotovo šapatom.
Peter pogleda violinu rumenih obraza.
„Može li se popraviti?” pita.
„To je lako prilagoditi, ja to mogu učiniti, ako želiš”, kaže Axel.
„Je l' to dugo traje?” pita Raphael.
„Ne”, odgovori Axel.
Spusti kemijsku olovku, uzme violinu, okrene je, osjeti kako je lagana. Nikada prije nije
držao pravog Amatija na kojemu je svirao Paganini.
Raphaelu Guidiju zazvoni mobitel. Uzme ga i pogleda display, ustane i izađe van, sluša
nekoga.
„To ne može biti”, kaže čudnim izrazom lica.
Šokirani osmijeh mu prijeđe preko usana, a onda nešto kaže tjelohraniteljima napetim
glasom. Oni izađu iz blagovaonice i požure uza stepenice zajedno s Raphaelom
Peter promatra Axela dok opušta žice. Instrument škripi. Suhi zvuk njegovih prstiju
pojačava rezonantna kutija. Axel oprezno podigne kobilicu, a onda nategne žice preko nje.
„Je l' sve u redu?” pita Peter šapatom.
„Da”, odgovori Axel dok uštimava violinu. „Probaj sad da čuješ.”
„Hvala”, kaže Peter kad je uzeo violinu.
Axel vidi da Peterov mobitel leži na stolu i kaže:
„Nastavi svirati, stigao si taman do početka pizzicata.
„Sad mi je neugodno”, kaže Peter i okrene se od njega.
Axel se nagne prema stolu, oprezno ispruži ruku iza leđa, vršcima prstiju dodirne mobitel i
malo ga gurne tako da se zavrtio na stolu.
Peter mu je okrenut leđima, stavi violinu na rame i uzme gudalo.
Axel uzme mobitel, sakrije ga u ruci i pomakne se malo u stranu.
Peter spusti gudalo na žice, ali onda se zaustavi, okrene se i pokuša vidjeti nešto iza Axela.
„Moj mobitel”, kaže. „Je li iza tebe?”
Axel pusti mobitel da mu isklizne iz ruke na stol, a onda se okrene i uzme ga.
„Možeš li provjeriti jesam li dobio poruku?” pita Peter.

325
 Axel pogleda mobitel i vidi da je signal dobar, iako su nasred mora. Shvati da brod mora
imati satelitsku vezu.
„Nema poruke”, kaže i stavi mobitel natrag na stol.
„Hvala.”
Axel ostane stajati uz stol, a Peter nastavi svirati Capricci br. 24, polagano i sve više ispada iz
ritma.
Nije da Peter nema talenta, puno je vježbao, ali ne može odsvirati to djelo. No, zvuk violine
je tako predivan da bi Axel uživao u njemu da i malo dijete samo nateže žice. Nasloni se na stol i
sluša, ponovno se pokuša dokopati mobitela.
Peter se bori da svira ispravno, ali gubi tempo, prestane svirati, pa počne ispočetka dok Axel
pokušava dosegnuti mobitel. Polagano se pomiče u stranu, ali ga ne stigne uzeti. Peter krivo
odsvira, spusti gudalo i okrene se prema Axelu.
„Ovo je teško”, kaže i ponovno pokuša.
Ali ponovno pogriješi.
„Ne mogu”, kaže i spusti violinu.
„Ako držiš prstenjak na a-žici, onda je lakše stići...“
„Možeš li mi pokazati?”
Axel pogleda mobitel koji leži na stolu. Izvana nešto bljesne i Axel se okrene prema
prozorima. More je neobično mirno i prazno. Iz strojarnice se čuje tutnjava koju do sada nije
primijetio.
Peter mu pruži violinu i Axel je prisloni na rame, još malo zategne žice, a onda počne svirati
djelo otpočetka. Tužan uvod brzim tempom poteče prostorijom. Zvuk violine nije snažan, već
prekrasno blag i čist. Paganinijeva glazba počne loviti samu sebe u sve bržim i glasnijim
krugovima.
„Bože”, prošapće Peter.
Takt je odjednom vrtoglav, prestissimo. Zaigrano lijep, a istovremeno ispresijecan naglim
promjenama žica i oštrim skokovima među oktavama.
Axel ima svu tu glazbu u glavi, samo je treba pustiti van. Svi tonovi nisu savršeni, ali prsti
još uvijek znaju pronaći put preko vrata violine, prelaze preko drveta i žica.
Raphael nešto poviče sa zapovjednog mosta i nešto tresne o pod tako jako da kristalni lusteri
zazveckaju. Axel nastavi svirati - zvonki, veseli prijelazi svjetlucaju poput sunca preko morske
površine.
Odjednom se začuju koraci na stepenicama i Axel ugleda Raphaela znojna lica s krvavim
vojnim nožem u ruci. Naglo prestane svirati. Sjedokosi tjelohranitelj hoda uz Raphaela s
podignutom zelenom automatskom puškom belgijske marke Fabrique Nationale SCAR.

326
 110. Na brodu

JOONA LINNA STOJI s Pasijem Rannikkom i onim oficirom plave brade i dalekozorom, promatraju
tu golemu luksuznu jahtu koja mirno stoji na moru. Vjetra je tijekom dana nestalo. Talijanska
zastava nepomično visi. Čini se kako se na brodu ništa ne događa. Kao da posada i putnici spavaju
snom Trnoružice. Baltičko more je mirno, voda zrcali visoko svjetloplavo nebo. Sve rjeđe polagani
val malo podigne glatku površinu vode.
Odjednom Jooni zazvoni mobitel. On pruži dalekozor Niki, izvadi mobitel i javi se.
„Imamo svjedoka”, viče Saga Bauer. „Cura je naš svjedok, sve je vidjela. Axel Riessen je bio
otet, tužitelj je već reagirao, smijete ga otići potražiti na brod!“
„Dobro si to obavila”, kaže Joona mimo.
Pasi Rannikko ga pogleda kad je završio razgovor.
„Imamo tužiteljev zahtjev za uhićenjem Raphaela Guidija”, kaže Joona. „Osumnjičen je za
otmicu.”
„Idem uspostaviti vezu s Ankom”, kaže Pasi Rannikko i odjuri do komunikacijske centrale.
„Ovdje su za dvadeset minuta”, kaže Niko uzbuđeno.
„Ovo je zahtjev za podršku”, viče Pasi Rannikko na mikrofon. „Imamo tužiteljev zahtjev da
odmah uđemo na brod Raphaela Guidija i uhitimo ga... Da, točno... Da... Požurite! Ali ono, stvarno
požurite!”
Joona ponovno pogleda kroz dalekozor, slijedi stepenice obojene u bijelo od platforme na
krmi, pa na donju palubu i gore na palubu na krmi sa svim onim sklopljenim suncobranima.
Pokušava nešto vidjeti u mračnim prozorima blagovaonice, ali sve je crno. Slijedi pogledom
ogradu, a onda mu se pogled popne gore uz još jedne stepenice do velike terase.
Zrak titrajući izlazi iz cijevi za ventilaciju na krovu zapovjednog mosta. Joona uperi
dalekozor u crne prozore i zastane. Učinilo mu se da je vidio kako se nešto kreće. Nešto bijelo miče
se s unutarnje strane stakla. Prvo pomisli da se radio golemom krilu, savijenim perima
pritisnutima o staklo.
U sljedećoj sekundi mu to više sliči na komad presavijene tkanine ili bijelog najlona.
Joona zatrepće da bolje vidi i odjednom ugleda lice koje zuri u njega i podiže dalekozor do
očiju.
Metalna vrata zapovjednog mosta se otvore i svjetlokosi muškarac u tamnoj odjeći izađe
van, brzo se spusti niz stepenice i izađe na palubu.
To je prvi put da Joona vidi nekoga na Raphaelovu brodu.
Muškarac u tamnoj odjeći ode gore do helikoptera, otkvači remenje i otvori vrata cockpita.
„Slušaju našu radiokomunikaciju”, kaže Joona.
„Mijenjamo kanal”, poviče Pasi Rannikko.
 „To sada nije važno”, objasni mu Joona. „Neće ostati na brodu, izgleda da namjeravaju
pobjeći helikopterom.”
Pruži dalekozor Niki.
„Za petnaest minuta stiže pojačanje”, kaže Pasi Rannikko.
„Stižu prekasno”, brzo će Joona.
„Netko je u helikopteru”, potvrdi Niko.
„Raphael je saznao da imamo tužiteljevu dozvolu da odemo na brod”, kaže Joona. „Mora da
je dobio informaciju istovremeno kad i mi.“
„Da nas dvojica odemo na brod?” pita Niko.
„Morat ćemo”, kaže Joona i baci pogled prema njemu.
Niko ubaci spremnik u svoju automatsku pušku crnu poput nafte, radi se o modelu Heckler
& Koch s kratkom cijevi.
Pasi Rannikko izvadi pištolj iz futrole i pruži ga Jooni.
„Hvala”, kaže Joona, provjeri municiju, a onda brzo pregleda pištolj kako bi ga znao
koristiti.
Radi se o poluautomatskom pištolju M9A1. Izgleda kao M9 koji je korišten u Zaljevskom
ratu, samo je spremnik malo drukčiji i ima mjesto na kojem se mogu pričvrstiti lampa i laserski
nišan.
Bez riječi Pasi Rannikko usmjeri brod prema krmi luksuzne jahte. Kad joj se približe shvate
koliko je jahta divovska, izgleda poput zgrade. Motor uspori, prikoči uz pjenjenje mora. Niko
objesi bokobrane preko ograde, trupovi broda se sudare, čuje se škripanje.
Joona se popne na brod, brodovi se sada odvajaju, voda pljuska među njima. Niko skoči i
Joona ga uhvati za ruku. Automatska puška zvekne o ogradu. Brzo se pogledaju, a onda krenu
prema stepenicama, proguraju se pored nekoliko potrganih stolaca od ratana i starih kutija od vina
i krenu prema gore.
Niko se okrene i mahne Pasiju Rannikku koji je sada okrenuo brod i odmiče se od jahte.

328
 111. Izdajica

RAPHAEL GUIDI STOJI na zapovjednom mostu zajedno s tjelohraniteljem kratke, sijede kose i s
naočalama debelih okvira. Čovjek koji upravlja brodom uplašeno ih gleda i gladi se po trbuhu.
„Što se događa?” pita odmah Raphael.
„Dao sam naredbu da pripreme helikopter”, kaže on. „Mislio sam...”
„Gdje je taj brod?“
„Tamo”, kaže i pokaže prema krmi.
Sasvim blizu, iza palube na kojoj se nalazi bazen i čamci za spašavanje, vidi se nenaoružano
plovilo obalne straže. Valovi udaraju o raspucani, sivi trup broda, a voda se pjeni oko propelera.
„Što su rekli, što su točno rekli?” pita Raphael.
„Rekli su da je hitno, tražili su pojačanje, rekli su da imaju zahtjev za uhićenjem.”
„Ništa od toga nije točno”, kaže Raphael i gleda oko sebe.
Kroz prozor vide da pilot već sjedi u helikopteru i da se elisa upravo počela okretati.
Odjednom se iz blagovaonice ispod njih začuje Paganinijev Capricci broj 24.
„Ovdje se nalazi njihovo pojačanje”, kaže čovjek koji upravlja brodom i pokaže na radar.
„Vidim, koliko vremena imamo?” pita Raphael.
„Drže brzinu od oko 33 čvorova, ovdje su za deset minuta.“
„Nema problema”, kaže tjelohranitelj gledajući helikopter. „Stignemo otpraviti tebe i Petera
na vrijeme, najmanje tri minute prije nego...”
Drugi, plavokosi tjelohranitelj utrči kroz staklena vrata. Njegovo blijedo lice odaje veliki
stres.
„Netko je ovdje. Netko je na brodu”, poviče.
„Koliko ih ima?” pita sjedokosi tjelohranitelj.
„Vidio sam samo jednog, ali ne znam... nosio je automatsku pušku, ali nikakvu posebnu
opremu.“
„Riješi to”, kaže sjedokosi kratko svom kolegi.
„Daj mi nož”, kaže Raphael brzo.
Tjelohranitelj izvadi nož male, sive oštrice. Raphael ga uzme i približi se čovjeku koji
upravlja brodom napeto ga gledajući.
„Zar nisu trebali čekati pojačanje?” zaurla na njega. „Rekao si da će pričekati pojačanje!“
„Kako sam ja shvatio...“
„Koji onda kurac rade ovdje? Nemaju me za što optužiti”, kaže Raphael. „Nemaju ništa!”
Muškarac odmahne glavom i počne se povlačiti unatrag. Raphael mu se približava.
„Koji onda kurac rade ovdje ako nemaju ništa?” urla. „Nema ničega...“

329
 „Ne znam, ne znam”, odgovara muškarac sa suzama u očima. „Samo sam ti ispričao što sam
čuo...”
„Što si točno rekao?”
„Rekao? Ne shvaćam...“
„Nemam vremena”, zaurla Raphael. „Reci mi što si im točno rekao!”
„Ništa nisam rekao.”
„Čudno je to, prokleto čudno, zar ne? Zar ne?”
„Prisluškivao sam njihove kanale, baš kao što mi je rečeno, nisam...“
„Pa je l' ti tako teško priznati”, zaurla Raphael i brzo zakorači prema njemu i zabije mu nož
u trbuh.
Gotovo bez ikakvog otpora, nož probije košulju, tkivo i crijeva. Krv prsne iznad oštrice i
preko Raphaelove ruke i rukava trenirke. Čovjek zapanjena izraza lica pokuša napraviti korak
unatrag da se odmakne od noža, ali Raphael ga slijedi, a onda neko vrijeme stoji i gleda ga u oči.
Sviranje violine dopire iz blagovaonice: veseli, svjetlucavi tonovi.
„Možda je Axel Riessen”, kaže sjedokosi tjelohranitelj odjednom. „Možda nosi mikrofon ili
je u vezi s policijom preko...”
Raphael izvuče nož i otrči niz široke stepenice.
Muškarac ostane stajati s rukom na trbuhu dok mu krv kapa na crne cipele, pokuša
zakoračiti, ali se posklizne i padne, ostane ležati pogleda uprtog u strop.
Sjedokosi tjelohranitelj slijedi Raphaela s podignutom puškom i gleda kroz velike prozore
blagovaonice. Axel prestane svirati kad Raphael uđe unutra i pokaže na njega krvavim nožem.
„Izdajico”, zaurla. „Kako možeš biti tako jebeno...”
Sjedokosi tjelohranitelj odjednom ispali salvu metaka iz svoje automatske puške uz
zaglušujuću buku. Meci prođu ravno kroz prozore i komadići stakla uz zveckanje popadaju niz
stepenice.

330
 112. Vatra iz automatskog oružja

DUGAČKIM, OPREZNIM KORACIMA Joona i Niko hodaju stepenicama koje se šire prema van preko
donje palube i gore na golemu palubu na krmi. Tiho se more širi u svim smjerovima poput
beskrajne staklene ploče. Odjednom Joona začuje glazbu violine. Pokuša nešto vidjeti kroz velika
staklena vrata. Iza staklenih ploha koje zrcale nebo naziru se tamni obrisi. Vidi djelić blagovaonice.
Ne vidi ljude. Glazba grozničavo svira. U daljini, kao u snu, prigušena prozorima.
Joona i Niko pričekaju nekoliko sekundi, a onda brzo pretrče preko otvorene površine s
bazenom bez vode, zamaknu ispod terase i dođu do metalnih stepenica.
S terase iznad njih se začuju koraci i Niko pokaže na stepenice. Priljube se nečujno uza zid
kod stupa koji nosi stepenice.
Brzi, zaigrani zvuci violine sada se bolje čuju. Svira dobar violinist. Joona oprezno zaviri u
golemu blagovaonicu s uredskom opremom na stolovima, ali ne vidi nikoga. Taj koji svira mora da
se nalazi s druge strane širokih crvenih stepenica.
Joona dâ znak Niki da ga slijedi i čuva mu leđa i pokaže na zapovjedni most iznad njih.
Odjednom glazba naglo utihne usred lijepog prijelaza na najviši registar.
Jako naglo.
Joona se baci iza stepenica u trenutku kad odjekne prigušena pucnjava iz automatskog
oružja. Brzi, teški hici. Meci s pancirnim zrnom izrešetaju stepenice na kojima je maloprije stajao,
odbiju se i razlete u svim smjerovima.
Joona otpuže dublje u zaklon stepenica, osjeća kako mu adrenalin struji tijelom. Niko se
sklonio iza dizalice za čamce za spašavanje i uzvratio vatru. Joona se pogrbljen pomakne dalje i
ugleda niz rupa od metaka na tamnim prozorima, poput zamrznutih krugova oko crnih zjenica.
 113. Oštrica noža

SJEDOKOSI TJELOHRANITELJ KRENE niz stepenice s oružjem još uvijek uperenim u prozore s nizom
rupa od metaka. Iz puške se puši, a prazne čahure se uz zveckanje kotrljaju niz stepenice.
Peter se stisnuo i stavio ruke na uši.
Tjelohranitelj nečujno izađe iz blagovaonice kroz jedna pokrajnja vrata.
Axel se pomakne među stolovima s violinom i gudalom u ruci. Raphael pokaže na njega
nožem.
„Kako si mogao biti tako jebeno glup?” viče dok hoda za njim. „Razrezat ću ti lice i...”
„Tata, što se događa?” vikne Peter.
„Odi po moj pištolj i ukrcaj se u helikopter, napuštamo brod!”
Dječak kimne, lice mu je blijedo, a brada drhti. Raphael krene među stolovima prema Axelu.
Axel uzmiče, prevrne jedan stolac između njih.
„Napuni ga Parabellumom”, kaže Raphael.
„Jedan spremnik?” pita dječak sabrano.
„Da, to je dovoljno i daj požuri!” odgovori Raphael i šutne stolac.
Axel pokušava otvoriti vrata na drugoj strani prostorije, okreće bravu, ali vrata se ne miču.
„Mi još nismo gotovi”, zaurla Raphael.
Axel vuče vrata slobodnom rukom i vidi zasun visoko gore. Raphael je samo nekoliko
metara udaljen. Približava se s nožem u ruci i Axel instinktivno reagira. Okrene se i baci violinu na
Raphaela. Okreće se u zraku crvena i blistava. Raphael brzo zakorači u stranu i spotakne se o stolac
koji leži na podu kako bi uspio spasiti instrument. Gotovo je uhvati, no ipak mu isklizne iz ruke, ali
pad nije tako strašan.
Violina padne na pod uz neobičan zvuk.
Axel otvori vrata i izjuri u zakrčen hodnik. Tu je toliko stvari da se teško kretati. Popne se
preko brda jastuka za naslonjače i probija se posrćući među ronilačkim odijelima.
„Stižem”, kaže Raphael i slijedi ga s violinom u jednoj i nožem u drugoj ruci.
Axel padne preko smotane teniske mreže, noga mu zapne u potrganim rupicama, puzi što
dalje od Raphaela koji se približava dugačkim koracima kroz hodnik, maše nogom kako bi se
oslobodio.
Vani se začuje vatra iz automatskog oružja, serija kratkih, glasnih hitaca.
Raphael ubrzano diše i pokaže nožem, ali ne stigne ništa reći, Axel se uspio izvući iz mreže.
Brzo se osovi na noge, potrči unatrag i sruši stolni nogomet ispred Raphaela. Odjuri do sljedećih
vrata, petlja po bravi i zasunu, nešto blokira vrata, uspije ih malo odgurnuti.
„Ništa od toga”, poviče Raphael.

332
 Axel se pokušava provući kroz odškrinuta vrata, ali pretijesno je. Vrata blokira velika polica
na kojoj su naslagane prazne tegle. Ponovno se baci na vrata i polica se pomakne nekoliko
centimetara. Axel osjeća Raphaela za leđima, zna da se približava. Trnci mu prođu leđima, gurne
vrata i provuče se unutra. Ogrebe se na zasun, ali ne obraća pozornost na to, mora pobjeći.
Raphael ga pokuša dohvatiti nožem, zamahne i vrh oštrice zagrebe po Axelovom ramenu.
Zapeče.
Axel utetura u svijetlu prostoriju sa staklenim stropom. Izgleda poput zapuštenog
staklenika. uđe unutra, popipa si rame i vidi krv na prstima, sudari se s jednim uvelim drvetom
limuna u tegli.
Žuri dalje, pogrbljen hoda kroz prolaze između sasušenih biljaka smeđih listova.
Raphael svom snagom udara vrata nogom, sa svakim udarcem zastenje, teglice zazveče i
polica se polako odmiče.
Axel zna da se mora sakriti i brzo upuže ispod jedne klupe i uvuče se ispod prljave cerade
još dublje među raznolike kante. Nada se da će Raphael uskoro odustati i samo napustiti brod sa
svojim sinom.
Na vratima zabubnja i nekoliko tegli tresne o pod i razbije se.
Raphael uđe unutra glasno dahćući i uhvati se za jednu ogradicu sa sasušenom vinovom
lozom.
„Dođi mi poljubiti ruku”, viče Raphael.
Axel pokuša disati što tiše, puzi unatrag, ali onda se zaustavi. Put mu je prepriječio veliki
metalni ormar.
„Obećavam da ću održati svoja obećanja”, nasmiješi se Raphael i pogledom traži među
klupama i sasušenim mrtvim grmljem. „Jetra tvog brata te čeka, samo mi trebaš poljubiti ruku i
dobit ćeš je.”
Axelu pozli, drhti od očaja dok sjedi naslonjen na metalni ormar. Srce mu brzo lupa.
Pokušava biti tih. U glavi mu tutnji. Gleda oko sebe kuda bi pobjegao i otkrije da se samo
pet metara od njega nalaze klizna vrata koja vode do pramca jahte.
Čuje tutnjavu helikoptera. Motori su se ugrijali.
Axel pomisli da bi mogao otpuzati ispod stola na kojem su teglice ispunjene zemljom, a
onda otrčati do vrata. Počne se vrlo oprezno pomicati u stranu. Vrata su izgleda samo zatvorena
zasunom.
Malo podigne glavu da bolje vidi i pomisli kako bi za nekoliko sekundi mogao biti vani na
palubi, kad odjednom osjeti kao da mu je srce stalo. Hladna oštrica noža prislonjena mu je na vrat.
Peče ga gdje mu dodiruje kožu. Raphael ga je pronašao i došuljao mu se iza leđa. Nalet adrenalina
prođe mu tijelom. Kao da je rashlađen iznutra. Tek sada čuje Raphaelovo disanje i osjeti miris
njegova znoja. Oštrica mu žari vrat.

333
 114. Završna borba

SJEDOKOSI TJELOHRANITELJ tiho izađe iz blagovaonice, prođe kroz vrata, a onda brzo otrči duž
staklenog zida palube s puškom na ramenu. Naočale mu bliješte. Joona vidi da je krenuo prema
Niki i da će mu za nekoliko sekundi stići iza leđa.
Niko je potpuno nezaštićen s te strane.
Tjelohranitelj podigne svoju automatsku pušku i stavi prst na okidač.
Joona se brzo uspravi, priđe mu za korak da bolje vidi i ispali mu dva hica u prsa. Sjedokosi
zatetura unatrag, zamaše rukom i uhvati se za ogradu da ne padne. Osvrne se oko sebe, ugleda
Joonu i podigne pušku.
Joona tek sada vidi da ispod crne jakne ima pancirku.
Ali već je stigao do njega, jednom mu rukom izbije pušku iz ruke i istovremeno ga opali
pištoljem ravno u lice. Jak udarac preko korijena nosa i naočala. Tjelohranitelju noge popuste,
udari glavom o ogradu uz tupi zvuk, znoj i bale prsnu van i sruši se na pod.
Joona i Niko krenu dalje prema pramcu jahte, svaki s jedne strane blagovaonice. Elisa
helikoptera okreće se sve brže i brže.
„Ajde! Ulazi unutra!” viče netko.
Joona trči uza zid. A onda uspori i oprezno prijeđe zadnji dio i pogleda prema otvorenoj
palubi. Sin Raphaela Guidija već sjedi u helikopteru. Sjenke krakova prelaze preko trupa i ograde
broda.
Joona čuje glasove sa zapovjednog mosta iznad i krene još malo naprijed kad shvati da ga je
spazio Raphaelov drugi tjelohranitelj. Plavokosi muškarac stoji dvadeset i pet metara dalje s
pištoljem uperenim u Joonu. Nema vremena reagirati prije nego što odjekne kratak pucanj. Jooni se
čini kao da ga je netko udario bičem preko lica, a onda sve postane bijelo. Sruši se preko ležaljki,
ravno na metalni pod. Udari vratom o ogradu terase, ruka s pištoljem mu lupi o šipke. Ručni
zglob mu se skoro slomi i pištolj mu izleti iz ruke i uz zvonki zvuk otkliže kroz ogradu i padne
dolje.
Joona zatrepće, vid mu se vraća i otpuže iza zida. Ruke mu drhte, ne shvaća što se dogodilo.
Topla mu krv curi niz lice, pokuša ustati, Niko mu mora pomoći, moraju vidjeti gdje je taj
tjelohranitelj.
Brzo prijeđe rukom preko obraza. Jako ga zapeče dok opipava ranu prstima i shvati da mu
je metak samo prozujao pokraj sljepoočnice.
Ima površinsku ranu, to je sve.
U lijevom uhu mu čudno zvoni.
Srce jako lupa u grudima.
Kad je ustao u zaklonu metalnog zida, osjeti jaku glavobolju.
Zvonjenje migrene se pojača.
 Joona pritisne palac na čelo između obrva i zažmiri, pokuša potisnuti tu strašnu bol.
Pogleda prema helikopteru, pokušava vidjeti gdje je Niko, pogled mu prelazi preko pramca
i ograde.
Naoružani brod mornarice približava im se straga poput tamne sjenke na blistavom moru.
Joona istrgne dugačku metalnu šipku iz potrgane ležaljke kako bi imao nekakvo oružje kad
tjelohranitelj dođe.
Priljubi se uza zid i odjednom vidi Raphaela i Axela na pramcu. Stoje jedan uz drugoga,
hodaju unatrag prema helikopteru. Raphael je desnom rukom obgrlio Axela. U ruci drži nož čija je
oštrica prislonjena na Axelov vrat. U drugoj ruci drži violinu. Odjeća i kosa im lete od vjetra koji
proizvodi helikopter.
Tjelohranitelj koji je pucao u Joonu tiho se pomiče kako bi ga vidio iza zida. Nije siguran da
ga je pogodio u glavu, sve je išlo tako brzo.
Joona zna da ga tjelohranitelj traži i pokuša se povući unatrag, ali glavobolja ga usporava.
Mora stati. Ne sada, pomisli i osjeti kako mu znoj curi niz leđa.
Tjelohranitelj dođe iza ugla, podigne oružje, ugleda Joonino rame, nacilja mu u vrat i glavu.
Odjednom Niko Kapanen izjuri s druge strane s podignutom automatskom puškom.
Tjelohranitelj je brz, okrene se i puca. Serija od četiri hica. Niko nije ni primijetio prvi metak koji ga
je pogodio u rame, ali je zastao kad mu je drugi prostrijelio trbuh i prošao kroz tanko crijevo. Treći
ga promaši, ali ga četvrti pogodi u prsa. Noge mu popuste i Niko padne na bok iza pregrade platoa
za slijetanje helikoptera. Ozbiljno je ozlijeđen i vjerojatno nije ni svjestan da je stisnuo okidač dok
pada. Meci fijuču bez pravog cilja. Ispraznio je cijeli spremnik u dvije sekunde preko mora dok
puška ne utihne.
Niko pokuša udahnuti, zakoluta očima, sklizne na leđa i ostavi krvavi trag preko pregrade,
puška mu ispadne iz ruke. Osjeća jaku bol u prsima. Nakratko zatvori oči, a onda pogleda gore i
vidi velike vijke s donje strane platoa. Primijeti kako je hrđa prodrla kroz bijelu boju dok mu se
desno plućno krilo puni krvlju.
Slabašno zakašlje, uskoro će izgubiti svijest, ali odjednom ugleda Joonu kako stoji skriven
iza zida blagovaonice s metalnom šipkom u rukama. Pogledi im se sretnu, Niko skupi posljednje
snage i šutne pušku prema Jooni.
Axel se boji, srce mu jako udara, hici mu odzvanjaju u ušima, tijelo drhti. Raphael ga vodi
kao štit. Zateturaju i oštrica mu se malo zabode u vrat. Axel osjeća kako mu krv teče niz prsa. Vidi
kako se zadnji tjelohranitelj približava skrovištu Joone Linne, ali ne može ništa učiniti.
Joona se brzo baci prema naprijed, zgrabi toplu automatsku pušku i privuče je sebi.
Tjelohranitelj ispred platoa ispali dva metka prema njemu. Odbiju se od zidova i ograde. Joona
izvadi prazni spremnik, Vidi kako Niko traži po džepovima još municije. Niko teško diše, jako je
slab, rukom stisne krvavi trbuh. Tjelohranitelj poviče Raphaelu da uđe unutra. Helikopter je
spreman za polijetanje. Niko kopa po džepu na bedru i izvuče ruku. Jedan papirić od bombona
odleti na vjetru, ali u ruci mu je ostao jedan metak. Niko tiho zakašlje, pogleda metak, a onda ga
zakotrlja preko poda prema Jooni.
Metak se uz zveckanje otkotrlja po metalnom podu, mesingani prsten čahure i bakreni vrh
zasvjetlucaju na suncu.
Joona ga uhvati i brzo stavi u spremnik.
Niki su oči sada zatvorene, jedan mjehurić krvi pojavio mu se na usnicama, prsa se još
uvijek podižu pri ubrzanim udisajima.
335
 Začuju se tjelohraniteljevi teški koraci.
Joona stavi spremnik u pušku, podigne je i pričeka nekoliko sekundi, a onda izađe van.
Raphael hoda unatrag držeći Axela pred sobom. Sin mu nešto viče iz helikoptera, a pilot mu
maše da dođe.
„Trebao si mi poljubiti ruku dok si još imao priliku”, šapne Raphael Axelu u uho.
Žice violine zazvone od udarca.
Tjelohranitelj se približava Niki velikim koracima, nagne se preko ruba i uperi mu pištolj u
lice.
„Jonottakaa”, poviče Joona na finskom.
Vidi kako je tjelohranitelj sada uperio oružje u njega i brzo se izmakne pokušavajući pronaći
pravi kut, mora pogoditi tim jedinim metkom.
Radi se o sekundama.
Ravno iza tjelohranitelja stoji Raphael i drži nož Axelu na vratu. Odjeća im leti na vjetru koji
proizvodi helikopter. Kapljice krvi prolijeću zrakom. Joona se malo spusti, podigne cijev i puca.
Jonottakaa, pomisli. Stanite u red.
Hitac odjekne i on osjeti udarac kundaka u rame. Metak izleti iz puške brzinom od 800
metara u sekundi. Bez ikakva zvuka prođe tjelohranitelju kroz vrat, izađe sa stražnje strane i ne
gubeći puno na brzini prođe ravno kroz Raphaelovo rame i dalje prema moru.
Ruka mu zadrhti i nož, uz zveket, padne na tlo.
Axel Riessen se spusti na koljena.
Tjelohranitelj iznenađeno pogleda Joonu, krv mu curi niz prsa, lelujavo podigne pištolj, ali
nema snage. Čudno zahriplje, zakašlje se i krv mu prsne preko usta i brade.
Sjedne, pipa rukom po vratu, dva puta trepne, a onda mu oči ostanu otvorene.
Raphaelu su usnice blijede, stoji pod tim jakim udarima vjetra prislonivši violinu na krvavo
rame i zuri u Joonu.
„Tata”, poviče sin iz helikoptera i dobaci mu pištolj.
Pištolj tresne o pod, odbije se i zaustavi ispred Raphaelovih nogu.
Axel sjedi zamućena pogleda uz ogradu i pokušava zaustaviti krvarenje iz vrata.
„Raphael! Raphael Guidi!”, poviče Joona jakim glasom. „Došao sam te uhititi.”
Raphael stoji pet metara od svog helikoptera s pištoljem ispred nogu. Trenirka mu leprša na
vjetru. Uz napor se sagne i podigne pištolj.
„Osumnjičen si za krijumčarenje oružja, otmicu i ubojstvo”, kaže Joona.
Raphael je znojan u licu, pištolj mu se trese u ruci.
„Spusti oružje”, viče Joona.
Raphael drži taj teški pištolj, ali srce mu počne ubrzano kucati kad vidi Joonin miran pogled.
Axel bulji u Joonu i pokušava mu viknuti da bježi. Joona mirno stoji. Sve se dogodi istovremeno.
Raphael nacilja pištoljem u Joonu i stisne okidač, ali pištolj samo klikne. Pokuša ponovno i naglo
uzdahne kad shvati da sin nije stavio novi spremnik kao što je rekao da će učiniti. Raphaela
obuzme strašan osjećaj samoće, poput zime. Shvati da je prekasno da spusti oružje i preda se, u
tom trenutku tijelo mu uzdahne. Tri blaga udarca, jedan za drugim. A onda pucnji odjeknu preko
mora. Raphael osjeća kao da ga je netko jako udario u prsa, a onda ga probode takva bol da posrne
unatrag i izgubi kontrolu nad nogama.

336
 Helikopter više ne čeka, krene bez Raphaela Guidija i uz tutnjavu se podigne u zrak.
Veliki raketni brod Finske mornarice FNS Hanko stoji uz jahtu. Još jednom tri snajperista
istovremeno zapucaju. Svi meci završe u Raphaelovu trbuhu. Čuje se samo jedan hitac. Raphael
napravi korak unatrag i padne, pokuša sjesti, ali ne može.
Leđa su mu topla, ali noge su već sasvim ledene.
Raphael zuri u helikopter koji se brzo podiže prema zamagljenom nebu.
Peter sjedi unutra i gleda dolje na jahtu koja postaje sve manja. Njegov tata leži na okruglom
platou unutar krugova kao na meti.
Raphael Guidi još uvijek drži Paganinijevu violinu u ruci. Lokva crne krvi brzo se širi pod
njim, ali pogled mu je već mrtav.
Joona je jedini koji još uvijek stoji na pramcu broda.
Mirno stoji dok bijeli helikopter ne nestane.
Nebo blista kristalnim, praznim sjajem. Na glatkom moru stoje tri broda: kao da su
napušteni i samo plutaju jedan uz drugoga.
Uskoro će stići helikopteri Finske spasilačke službe, ali sada još uvijek vlada tišina i
neobičan mir, kao trenutak na koncertu kad odjeknu zadnji tonovi, a publika je još uvijek očarana
glazbom, zaslijepljena tišinom koja je uslijedila.

337
 115. Kraj

JOONA LINNA, AXEL RIESSEN, NIKO KAPANEN i sjedokosi tjelohranitelj prebačeni su helikopterima
spasilačke službe na kirurgiju u Helsinkiju. još u bolnici Axel je jednostavno morao pitati Joonu
zašto je ostao stajati kad je Raphael podigao pištolj s poda.
„Zar nisi čuo da sam vikao?” pitao je Axel.
Joona ga je samo pogledao u oči i objasnio da je već primijetio snajperiste na brodu i
vjerovao kako će oni pucati prije Raphaela.
„Ali nisu”, rekao je Axel.
„Ne možeš uvijek biti u pravu”, odgovorio je Joona uz osmijeh.
Niko je bio pri svijesti kad su Joona i Axel ušli u njegovu sobu da se oproste. Našalio se kako
se osjećao kao Vanhala u romanu Nepoznati vojnik.
„Bravo za Švedsku”, rekao im je. „Ali... mala, slabašna Finska je na odličnom drugom
mjestu!”
Nikove su ozljede bile vrlo ozbiljne, ali mu život više nije bio u opasnosti. Sljedećih ga je
dana čekalo nekoliko operacija, ali već za dva tjedna će se moći vratiti svojim roditeljima u
invalidskim kolicima. No proći će skoro godina dana prije nego što će ponovno moći igrati hokej sa
sestrom.
Tjelohranitelj Raphaela Guidija je uhićen i odveden u zatvor Vanda u očekivanju suđenja, a
Joona Linna i Axel Riessen su se vratili u Stockholm.

*
Veliki kontejnerski brod Icelus nikada nije napustio göteboršku luku.
Velika pošiljka municije je istovarena s njega i odvezena u skladište carine.
Jens Svanehjälm je vodio dugo suđenje, ali osim neimenovanog tjelohranitelja Raphaela
Guidija, svi su drugi sudionici bili mrtvi.
Nije bilo moguće dokazati da je itko osim Pontusa Salmana u kompaniji Silencia Defence bio
umiješan u ilegalnu djelatnost. Jedini koji je počinio zločin u Inspekciji za strateške proizvode bio je
bivši generalni direktor Carl Palmcrona.
Jörgen Grünlicht je bio osumnjičen za davanje mita i organiziranje priprema za ilegalnu
djelatnost, ali na kraju nije osuđen ni po jednoj točki optužnice. Zaključak je bio da je Kontrolno
vijeće za izvoz i svi švedski političari koji su imali neke veze s tim izvozom bili prevareni i da su
vjerovali da ispravno postupaju.
Preliminarne istrage zbog uzimanja mita dvojice kenijskih političara predana su Rolandu
Lidondeu, voditelju borbe protiv korupcije i državnom tajniku Governance and Ethics, ali
338
vjerojatno će na kraju ispasti da ni kenijski političari nisu znali što rade i da su mislili da ispravno
postupaju.
Brodovlasnik Intersafe Shippinga nije bio svjestan da će municija biti prebačena iz luke u
Mombasi u južni Sudan, a kenijski transporter Trans Continent nije znao da gnojivo koje je trebao
prevesti kamionom za Sudan, nije gnojivo nego municija. Svi su mislili da ispravno postupaju.

339
 Axel Riessen

AXEL RIESSEN OSJEĆA kako ga šavovi na vratu zatežu dok izlazi iz taksija i prehoda taj zadnji dio
puta do kuće uzbrdo ulicom Bragevägen. Sunce je tako jako da asfalt izgleda blijed, gotovo bijel. U
trenutku kad je stavio ruku na kvaku kapije, otvore se ulazna vrata. Robert izađe van, stajao je na
prozoru i čekao ga.
„U što si se upetljao?” pita Robert i odmahne glavom. „Razgovarao sam s Joonom Linnom i
ispričao mi je, zvuči skroz ludo...“
„Pa valjda znaš da nije lako slomiti tvog starijeg brata”, nasmiješi se Axel.
Čvrsto se zagrle i krenu prema kući.
„Postavili smo stol u vrtu”, kaže Robert.
„Kako ti je sa srcem? Još nije stalo?” pita Axel dok slijedi svog brata unutra.
„Dobio sam termin za operaciju sljedeći tjedan”, odgovori mu Robert.
„Nisam znao”, kaže Axel i osjeti kako se naježio po vratu.
„Kako bi mi ugradili pacemaker, mislim da ti to nisam rekao...“
„Operacija?“
„Na kraju je odgođena.”
Axel pogleda brata i osjeti kako mu se duša stisla. Shvati da je Raphael dogovorio
Robertovu operaciju, da je unaprijed odlučeno da će nešto poći jako krivo, da je ideja bila da Robert
umre na operacijskom stolu a on dobije njegovu jetru.
Axel mora zastati u hodniku i smiriti se prije nego što može krenuti dalje. Lice mu gori, a
grlo mu je stisnuto, na rubu je plača.
„Ideš?” kaže Robert sretno.
Axel ostane tako stajati i duboko disati, a onda krene za bratom kroz kuću i do vrta sa
stražnje strane. Na mramornim pločama u sjenci velikog drveta postavljen je stol.
„Dobro smo se zabavljali kad smo bili djeca”, kaže Robert ozbiljnim izrazom lica. „Zašto
smo prestali razgovarati? Kako se to dogodilo?”
Axel iznenađeno pogleda brata, bore u uglovima očiju, raskuštranu kosu oko golog tjemena.
„Nešto se dogodi u životu...“
„Čekaj... ovo ti nisam htio reći telefonom”, prekine ga Robert.
„Što?“
„Beverly je rekla da ti misliš da je tvoja krivica što si je Greta oduzela život, ali ja...“
„Ne želim pričati o tome”, prekine ga Axel odmah.
„Moraš”, kaže Robert. „Ja sam bio tamo na natjecanju, sve sam čuo, čuo sam razgovor
između Grete i njezinog tate, cijelo je vrijeme plakala, krivo je odsvirala i tata je bio užasno ljut...”

340
 Axel se oslobodi bratove ruke.
„Već znam sve što...”
„Pusti me da kažem što moram”, prekine ga Robert.
„Dobro onda, reci.“
„Axel... da si barem nešto rekao, da sam barem znao da ti misliš da je tvoja krivica što je
Greta umrla. Ja sam čuo njezinog tatu. Bila je to njegova krivica, samo njegova... užasno su se
posvađali, čuo sam ga kako joj je izrekao strašne stvari, da ga je osramotila, da više nije njegova
kćer. Rekao joj je da mora napustiti njegovu kuću, da će je ispisati iz škole i da će se morati preseliti
kod svoje mame narkomanke u Moru.“
„To je rekao?”
„Nikada neću zaboraviti Gretin glas”, nastavi Robert tiho. „Kako je uplašeno zvučala dok
mu je pokušavala objasniti da se to događa, čovjek krivo odsvira, da je svirala najbolje što je mogla,
da to nije ništa strašno, da će biti još natjecanja...“
„Ali ja sam uvijek...”
Axel gleda oko sebe, ne zna što učiniti, sva snaga mu je napustila tijelo, samo se polagano
spusti na mramorni pod i prekrije lice rukama.
„Plakala je i rekla tati da će se ubiti ako joj ne dopusti da ostane u kući i nastavi svirati.“
„Ne znam što da kažem”, prošapće Axel.
„Zahvali Beverly”, odgovori Robert.

341
 Beverly Andersson

SPUSTIO SE PLJUSAK dok Beverly stoji na peronu željezničkog kolodvora u Stockholmu. Vlak prema
jugu vozi kroz ljetni krajolik u sivoj kišnoj izmaglici. Tek se kod Hässleholma ponovno ukaže
sunce. Nakon što je presjela u drugi vlak u Lundu, a onda sjela na autobus u Landskroni, stigla je u
Svalöv.
Već dugo nije bila kod kuće.
Pomisli kako joj je doktor Saxéus obećao da će sve biti u redu.
„Razgovarao sam s tvojim tatom”, rekao je doktor. „Ovoga puta misli ozbiljno.”
Beverly prijeđe preko prašnjavog trga i vidi samu sebe prije dvije godine kako tu leži i
povraća. Nekoliko dječaka ju je nagovorilo da popije domaću rakiju. Slikali su je, a onda je ostavili
na trgu. Nakon tog događaja tata više nije htio da ona živi s njim.
Krene dalje. Stisne joj se želudac kad ugleda seoski put koji vodi prema tri kilometra
udaljenom imanju. Na toj bi je cesti obično pokupili auti. Sad više ne zna zašto je htjela poći s
njima. Činilo joj se da vidi nešto u njihovim očima. Kao neku svjetlost, tako je razmišljala.
Beverly prebaci tešku torbu u drugu ruku.
U daljini bruji auto.
Ne čini li joj se nekako poznat?
Beverly se nasmiješi i mahne.
Evo tate, evo tate.

342
 Penelope Fernandez

CRKVA ROSLAGS-KULLA je mala drvena crkva crvene boje s velikim, lijepim zvonikom. Nalazi se na
livadi kod Vira bruka, udaljena od vrlo prometnih cesti u općini Österåker. Nebo je plavo, a zrak
čist, vjetar donosi miris poljskog cvijeća preko tihog groblja.
Björn Almskog je jučer sahranjen na groblju Norra u Stockholmu, a sada četiri muškarca u
crnim odijelima nose Violu Mariu Liselott Fernandez na njen posljednji počinak. Iza njih hodaju
dva ujaka i dvije rođakinje iz El Salvadora, a onda Penelope Fernandez i njezina majka Claudia sa
svećenikom.
Zastanu kod otvorenog groba. Jedna rođakinja, djevojčica od devet godina, upitno pogleda
svog oca. Kad joj on kimne, izvadi flautu i počne svirati psalam broj 97 dok polako spuštaju lijes u
raku.
Penelope Fernandez drži mamu za ruku dok svećenik čita iz Otkrivenja.
Bog će obrisati sve suze. I smrti više neće biti.
Claudia gleda Penelope, popravi joj kragnu i potapše je po obrazu kao da je malo dijete.
Dok se vraćaju prema automobilima, Penelopi zavibrira mobitel u maloj crnoj torbici. Zove
je Joona Linna. Penelope se pažljivo izvuče iz mamine ruke i ode do sjene ispod jednog velikog
drveta i javi se.
„Bok Penelope”, kaže Joona svojim karakterističnim naglaskom, pjevnim, ali ozbiljnim.
„Bok Joona”, odgovori Penelope.
„Mislio sam da možda želiš znati daje Raphael Guidi mrtav.”
„A municija za Darfur?”
„Zaustavili smo brod.”
„Dobro.”
Penelope prelazi pogledom preko rođaka, prijatelja, mame koja stoji tamo gdje ju je ostavila,
mame koja ne skida pogleda s nje.
„Hvala”, kaže.
Vrati se majci koja je čeka uplašena lica, ponovno je uhvati pod ruku i zajedno se vrate do
ljudi koji ih čekaju kod automobila.
Penelope.
Zastane i okrene se. Učinilo joj se da je čula sestrin glas iz blizine. Naježi se po vratu dok
sjena polako prelazi preko tanke, zelene trave. Mala djevojčica koja je svirala flautu stoji između
nadgrobnih spomenika i gleda je. Izgubila je vrpcu i kosa joj sada leti na sve strane na ljetnom
povjetarcu.

343
 Saga Bauer i Anja Larsson

TI LJETNI DANI NEMAJU KRAJA; noć sjaji poput sedefa sve do zore.
Policija je organizirala zabavu za zaposlenike u baroknom vrtu ispred dvorca
Drottningholm.
Joona Linna sjedi sa svojim kolegama za dugačkim stolom ispod velikog drveta.
Na pozornici ispred podija za ples od crvenog drveta stoji grupa u bijelim odijelima koja
svira švedsku narodnu glazbu za ples.
Petter Näslund pleše s Fatimom Zanjani iz Iraka. Kaže joj nešto uz osmijeh i ona izgleda
sretno.
Pjesma ustvari govori o tome kako je vrag tako lijepo svirao violinu da mladi nisu htjeli
prestati plesati. Plesali su cijele noći, a kad su zgriješili i nisu pokazali poštovanje prema zvonu
crkve u nedjelju, više nisu mogli prestati plesati. Bili su toliko umorni da su plakali. Cipele su im se
izlizale, stopala izlizala, na kraju su ostale samo glave koje su skakutale uokolo uz glazbu violine.
Na jednom sklopivom stolcu sjedi Anja u plavoj haljini na cvjetiće. Zuri u parove koji plešu.
Njezino okruglo lice je potišteno, razočarano. Ali kad ugleda Joonu kako ustaje sa svog mjesta,
obrazi joj se zarumene.
„Ugodno ljeto ti želim, Anja”, kaže on.
Među drvećem poskakuje Saga Bauer. Lovi mjehuriće od sapunice s blizancima Magdalene
Ronander. Njezina gusta plava kosa sa šarenim vrpcama blista na suncu. Dvije sredovječne žene
zastanu i promatraju je u čudu.
„Moje dame i gospodo”, kaže pjevač nakon pljeska.
„Dobili smo posebnu narudžbu...”
Carlos Eliasson se nasmiješi i pogleda nekoga iza pozornice.
„Ja sam porijeklom iz Oulua u Finskoj”, kaže pjevač uz osmijeh. „I vrlo rado ću vam
otpjevati jedan tango koji se zove Satumaa.”
Magdalena Ronander ima vjenčić od cvijeća na glavi dok se približava Jooni i pokušava mu
privući pozornost. Anja spusti pogled na svoje nove cipele.
Grupa počne svirati čeznutljiv tango. Joona se okrene prema Anji, malo se nakloni i tiho
pita: „Mogu li moliti?”
Anji se čelo, obrazi i vrat jako zacrvene. Pogleda ga u oči i ozbiljno kimne.
„Možeš”, kaže.
Uhvati ga pod ruku, baci ponosan pogled na Magdalenu i popne se na podij s Joonom
visoko uzdignute glave.

344
 Anja koncentrirano pleše, ozbiljna je i mala joj se bora pojavila na čelu. Ali ubrzo njezino
okruglo lice postane smireno i sretno. Jako nasprejana kosa složena joj je u elegantnu punđu na
vratu. Tijelo joj se opusti i pusti daje Joona vodi.
Kad je sentimentalna pjesma skoro završila, Joona odjednom osjeti kako ga je Anja ugrizla
za rame, ne naročito jako. Ponovno ga ugrize, ovoga puta jače i on je prisiljen pitati:
„Što to radiš?”
Oči su joj sjajne, staklaste.
„Ne znam”, odgovori iskreno. „Samo sam htjela probati što će se dogoditi, čovjek nikada ne
zna dok ne proba...”
U tom trenutku glazba utihne. On spusti ruke i zahvali joj na plesu. Prije nego što ju je stigao
otpratiti natrag na njezino mjesto, presretne ih Carlos i pozove je na ples.
Joona neko vrijeme stoji po strani i promatra svoje kolege kako plešu, jedu i piju, a onda
krene prema automobilu.
Ljudi u bijelom sjede na dekama ili šetaju među drvećem.
Joona ode do parkinga i otvori vrata svog volva. Na stražnjem sjedalu je golemi buket
cvijeća. Sjedne u auto i nazove Disu. Njezina se sekretarica uključi nakon četvrtog signala.

345
 Disa Helenius

DISA SJEDI ISPRED KOMPJUTORA u svom stanu na Karlaplanu. Ima naočale za čitanje, a preko
ramena je prebacila deku. Na pisaćem stolu leži njezin mobitel pokraj šalice ohlađene kave i peciva
sa cimetom.
Na ekranu kompjutora nalazi se slika ruševne hrpice kamenja usred divljeg zelenila ostaci
groblja kolere na Skanstullu u Stockholmu.
Zapiše svoje bilješke u jedan dokument u kompjutoru, protegne se i podigne šalicu s kavom,
ali onda se predomisli. Ustane skuhati novu kavu kad joj mobitel zavibrira na stolu.
Ni ne pogledavši tko je zove isključi mobitel, a onda ostane stajati uz prozor. Prašnjave
pruge sjaje na suncu. Disi srce brzo i jako lupa kad ponovno Sjedne za kompjutor. Više nikada neće
razgovarati s Joonom Linnom.

346
 Joona Linna

U STOCKHOLMU VLADA VIKEND atmosfera i promet je rijedak dok Joona sporo vozi niz ulicu
Tegnérgatan. Odustao je od pokušaja da dobije Disu. Isključila je mobitel, pa pretpostavlja da hoće
da je pusti na miru. Joona zaobiđe Plavi toranj, zgradu u kojoj je stanovao Strindberg, i produži
dalje dijelom ulice Drottninggatan koji je pun antikvarijata i dućana. Ispred New Age knjižare
Vodenjak stoji starica i pravi se da gleda izlog. Kad Joona prođe pokraj nje, ona napravi znak prema
staklu, a onda ga počne slijediti.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je primijetio da ga slijedi. Okrenuo se tek kad je već
stigao ispred ograde crkve Adolf Fredrik. Samo deset metara iza njega stoji osamdesetogodišnja
starica. Ozbiljno ga gleda i podigne nekoliko slika.
„Ovo si ti, zar ne?” kaže i pokaže jednu sliku.
„A ovo je kruna za mladenku.”
Joona Linna joj priđe i uzme slike. Radi se o igraćim kartama iz prastare švedske igre, jedne
od najstarijih kartaških igara u Europi.
„Što hoćete?” pita on mirno.
„Ništa ja neću”, kaže žena. „Ali imam poruku za tebe od Rose Bergman.“
„To mora da je neka greška, ne poznam nikoga tko se tako zove...”
„Pita zašto se praviš da ti je kćer mrtva.”

347
 Epilog

RANA JE JESEN U KOPENHAGENU , zrak je čist i prohladan kad jedno diskretno društvo stigne u
Gliptoteku u četiri zasebne limuzine. Muškarci se popnu stepenicama, uđu unutra, produže dalje
kroz bujni zimski vrt ispod visokog staklenog stropa i uđu u raskošnu salu.
Publika već čeka i Tokyo String Quartet sjedi na niskoj pozornici sa svojim legendarnim
Stradivariusovim instrumentima, instrumentima na kojima je nekada davno svirao Nicolo
Paganini.
Četiri posljednja gosta zauzmu mjesta oko stola u prolazu od stupova, postrani od ostale
publike. Najmlađi od njih je tanašan, svjetlokos muškarac po imenu Peter Guidi. On je još gotovo
dječak, ali izrazi na licima ostalih gostiju govore drukčije, jer uskoro će mu svi oni poljubiti ruku.
Glazbenici kimnu jedni drugima i počnu svirati Schubertov gudački kvartet broj 14. Uvod je
veliki patos, potisnut osjećaj, suzdržana snaga. Jedna violina odgovori bolno i lijepo. Glazba
udahne posljednji put, a onda samo navre van. Melodija je sretna, ali ti crveni instrumenti
istovremeno zvuče tužno zbog one četiri izgubljene duše.

*
Svaki se dan proizvede trideset i devet milijuna metaka za različita oružja. Minimalni vojni
izdaci u svijetu iznose 1.226 milijarde dolara godišnje. Usprkos tome što se neprestano proizvode
enormne količine ratnog materijala, potražnju je nemoguće zadovoljiti. Devet najvećih izvoznika
konvencionalnog oružja su: SAD, Rusija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska,
Italija, Švedska i Kina.

348
Lars Kepler pseudonim je književnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga Alexandera
Ahndorila. Pod tim pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistički roman Hipnotizer, a 2010.
jednako uspješan nastavak Paganinijev ugovor, treći dio serijala o inspektoru Joonu Linni Svjedok
vatre u Švedskoj je objavljen koncem 2011. Serijal Larsa Keplera objavljuje se u 35 zemalja a prodan
je u više od deset milijuna primjeraka. Film snimljen po romanu Hipnotizer, svjetsku premijeru
imao je na festivalu u San Sebastianu 2012.
Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u švedsko-portugalskoj obitelji. Odrasla je u
Helsingborgu. Književna je kritičarka i trenutačno piše doktorsku disertaciju o Fernandu Pessoi.
Njezin prvi roman Zvjezdani dvorac, objavljen 2003., nagrađen je nagradom Catapult. U Švedskoj je
prodan u više od 10.000 primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina objavljena je 2006., a treći
roman Master 2009. U svojim djelima bavi se istraživanjem čovjekova sukoba sa znanosti, religijom
i politikom. Živi sa suprugom i tri kćeri u Stockholmu.
Alexander Ahndoril švedski je dramaturg i romanopisac. Rođen je 1967. u Stockholmu.
Autor je osam romana i petnaest kazališnih komada. Njegov je najpoznatiji roman Redatelj (2006.),
priča o redatelju Ingmaru Bergmanu.