SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA FILOZOFIJU
KATEDRA ZA POVIJEST FILOZOFIJE

Seminarski rad iz Filozofije religije:

ČULNA GENIJALNOST ODREĐENA KAO ZAVOĐENJE

Nastavnik: dr. sc. Goran Sunajko, izv. prof.

Studentica: Buga Kranželić

Akad. god. 2018./2019.

Ljetni semestar
UVOD
Søren Aabye Kierkegaard danski je filozof, teoretičar i književnik 19. stoljeća. Utemeljitelj je
filozofije egzistencijalizma. Bio je kritičar službene kršćanske Danske crkve i njezinih ispraznih
formalnosti. Najveći utisak na njega ostavili su događaji iz njegovog privatnog života; osobito
raskid zaruka s njegovom zaručnicom, Reginom Olsen. U svojoj knjizi ''ili/ili'' obrađuje lik Don
Juana u obliku stadija erotike, to jest glazbene erotike. U ovom tekstu on želi pokazati razliku
između estetičke (Don Juan) i etičke (Faust) kategorije zavodnika, gdje prvi zavađa tisuću, a
potonji samo jednu ženu. Kroz tekst Kierkegaard želi prikazati što točno čini Don Juana takvim,
način na koji zavađa i razloge zašto on nije samo običan zavodnik.

GLAVNI DIO:
O Kierkegaardovoj percepciji čulnosti možemo saznati iz njegovoga 'trećeg stadija'. Gdje se prvi
stadij tiče situacija gdje želja u nemogućnosti dolaska do svog predmeta postaje zatočenica same
sebe, a u drugom o raznolikosti potrage želje za predmetom, treći je pomalo hegelijanski trenutak
sjedinjavanja oba. „Želja ima u pojedinačnom svoj apsolutan predmet, ona želi pojedinačno
apsolutno.“ 1 zagonetno je pisao Kierkegaard. Da bi nam pomogao pri shvaćanju, ovaj je stadij
Kierkegaard odlučio opisati kroz prizmu opere Don Juan. Opera je izabrana jer je Don Juan
perfektna slika čulne genijalnosti, a i sam po sebi ni više ni manje doli glazba. Jezik naprosto nije
dostojno sredstvo izražavanja u ovom gustišu filozofije. Štoviše cilj je Kierkegaarda natjerati
čitatelja da počne slušati glazbu i kad je ne čuje, da oslobodi um i spozna sintagmu estetike
života. U umjetnosti, konkretno u primjeru Don Juana, Kierkegaard vidi više od pukih stihova i
nota. On tu vidi ključ interpretacije dijelova života, a i sam poseže za stilskom figurom
invokacije prije početka svog govora. No i više od Don Juana je sila, on je reprezentacije
aspekta, a ne čovjek kojeg možemo fino poslagati u ladice. Ukratko on je glazba i kako ćemo
vidjeti upravo ga zato ne možemo fino svrstati u ladice, on naprosto jest i poput glazbe prisutan
je u čovječnosti.

Pojavom kršćanstva ponovo se nazire ideja odvojenosti duha od tijela.2 Duh, određen kao
princip, oslobađa se od „ovoga“ (materijalnog) svijeta, a istome ostavlja čulnost – silu s kojom je

1
.S. Kierkegaard, ILI-ILI, Biblioteka Logos; Iro Veselin Masleša, Sarajevo, 1979., str. 77.
2
Ovakva podjela poznata je još u Grka i Egipćana.
duh u sukobu i od koje je odvojen. U srednjem vijeku, cjelina se reprezentirala u individui, ali na
takav način da ta individua predstavlja samo određenu stranu onoga što cjelina predstavlja.
Dijalektika života prikazivala se individuama koje su međusobno suprotstavljene kao parovi. Još
je jedan izum srednjega vijeka i sam Don Juan, iako je tako što teško reći sa sigurnošću gdje i
kad točno se ovako snažna ideja rodila. Priča je Don Juana poprimila mnoge forme, ali
najosnovnije konture ostaju iste. Don Juan je bogati razvratnik koji je život posvetio zavođenju
žena misleći uvijek da je smrt daleko od njega, to jest da će imati više nego dovoljno vremena za
iskupljenje u starosti. U većini verzija njegov život pun nasilja i smrti Don Juan ipak umire i
ovisno o verziji ne završava u raju ili uspijeva dobiti Božansko pomilovanje. U suprotstavljenom
paru kao što su tijelo i duh, Don Juan kao impulzivni razvratnik predstavlja tijelo jer on se
povodi čulnosti koja je neprijatelj duhu. I više od toga, Kierkegaard povezuje Don Juana s
uranjenim erotskim, s ispoljavanjem erotskog u duhu viteštva.

Kierkegaard u svojem djelu teoretizira o Faustu, ideji koja sadrži ono duhovno u jednoj individui
i zato njega možemo uzeti za predstavnika suštinske individue. Crkva i tjelesnost se sad razdvaja
te tjelesnost polako počinje dominirati, nagoviještajući kraj projekta srednjega vijeka. U ovom
svijetu država dominira i naposljetku strast te čulnost postaju glavni modus operandi. Don Juan
jest ta ideja države. Nasuprot Faustu, Don Juan je lik u stalnom variranju između sile i individue,
a takav status možemo opisati kao muzičko podrhtavanje. On mora ostati prikazan kao ideja jer u
trenutku kada ga počnemo prikazivati kao pojedinca počinjemo postavljati pitanja vezana za
njegovo zavodništvo i razloge njegovih postupaka. No, ako Don Juana gledamo kao ideju i
shvaćamo ga glazbeno, tada se on pretvara u demonsku silu koja se ne može zasititi zavođenja. U
nekakvom verbalnom idejnom obliku on bi bio komična pojava, no suočen s apstrakcijom glazbe
Don Juan postaje poučna priča puna tuge i nemira. Kierkegaard štoviše odlazi u podrobnu
umjetničku analizu Don Juana da bi čitatelju objasnio prirodu njegove pojave. On nema vlastitu
egzistenciju, već hita poput glazbe koja postoji samo do onog trenutka dok ne utihne kad se
država počinje shvaćati kao carstvo grijeha te ponovno nastaje kada se iznova začuje. Erotika tu
postaje glazbom nahođeno zavođenje i ježi kožu slušatelja. To ne znači da ne možemo imati
nekakvu predstavu o tome kakav je ili što je don Juan, jer slušajući možemo osjetiti, predočiti
što on predstavlja. Njegov lik uspoređujemo s glazbom jer upravo ona podiže apstrakciju do
najviših mogućih razina za razliku od književnosti koja je ograničena pojmovima koji su
konkretni. Tonovi su najapstraktniji alat za stvaranje jer nemaju značenje, a što je djelo
apstraktnije to je manja mogućnost da će se ono ponoviti. 3

Grčki eros bio je duševan, a ne čulan. Don Juan predstavlja tu novu vrstu erosa, žudnja koja
obilježava modernitet. U ljubavi grčke, idealan primjer ljubavnika kao što je Orfej je vjeran,
odan te se ne predaje nagonima i kratkotrajnim strastima. U Euripidovom djelu Alkestida Admet,
tesalski kralj, ne zaboravlja svoju ženu nakon njezine smrti: on je zahvalan za njezinu
požrtvovnost, ljubi je i nakon njezinog odlaska u Had te ne pomišlja na brak s drugom ženom.
Duševna ljubav unutar sebe sadrži suprotnosti te je kao takva dijalektička, nosi u sebi nemir i
sumnju, ali ujedno i sreću (te na kraju njezine želje su ispunjene). Njezino pravo bogatstvo leži u
tome što je ona različita u odnosu na svaku pojedinu individuu koja je predmet takve ljubavi, a
takvo što čulna ljubav nema. Don Juan kao predstavnik čulne ljubavi je nevjeran; on ne ljubi
jednu već više žena i zavodi svaku. Za njega ni jedna djevojka nije posebna, a ako i jest onda se
samo čini takvom u određenom trenutku. Don Juan se može shvatiti kao zavodnik čija je erotika
zavođenje, a jedina želja čulnost. On ne može biti shvaćen kao zavodnik u punom smislu te riječi
jer mu nedostaje svijest i refleksija njegovih djela jer njegova riječ nije svojstvena, a za govor je
potrebna samosvijest i refleksija, ali da ih posjeduje bio bi individua; on ne zavodi, on želi i ta
želja djeluje zavodnički. Uživa u zadovoljenju želje i stalno nastavlja željeti. Don Juan je sam po
sebi sila, nedovršena čulnost koja samo grabi. U neku ruku žrtva je samome sebi jer ne zna
drugačije – njegovi činovi su izvan sfere etike, jer njegov razlog nije koristoljublje, on je takav
jer jednostavno ne može drugačije. Ne može se zvati zavodnikom kako bi to nazvali neku drugu
osobu jer on samo čini – bez predumišljaja ili nakane, jednostavno jest takav. Nije niti zavodnik
u smislu zavođenja kao neke varke, predstavlja se onakvim kakav uistinu je, dok bi se u vještinu
zavođenja uzimala često i obmana. Čulnost je u Don Juanu shvaćena kao princip, a erotika se
određuje kao zavođenje. Sve je prepušteno trenutku, a vrijeme nema nikakvo značenje. Čulna
ljubav „ne poštuje vrijeme“: sve se oslanja na trenutak. Kao takva Don Juanova čulnost je,
koliko raznolika i brojna, u biti jedna te ista. Perpetuacija i repeticija utaženja onog žudećeg,
zatočeništvo u beskonačnosti istoga trenutka. Duševna je ljubav s druge strane postojanje u

3
„…potražiću svuda muziku u ideji; u situaciji itd., oslušnuti to, i ako onda čitaoca učinim u određenoj mjeri
prijemčivim za muziku da mu bude kao da sluša muziku prema je ne čuje, onda sam obavio svoj zadatak i onda ću
umuknuti i reći čitaocu kao samome sebi: slušaj.“ S. Kierkegaard, ILI-ILI, Biblioteka Logos; Iro Veselin Masleša,
Sarajevo, 1979., str. 78.
vremenu, a čulna je tako iščezavanje u njemu. Elvira je tako neprijateljica Don Juana ne jer je
opasna, već jer prikazuje tu duhovnu sferu koju Don Juan manjka. Ona je naime zavedena, ona
uživa duhovnu ljubav. Ovo posljedično prikazuje težinu shvaćanja rascjepa između čulnosti i
duhovnosti.

Na isti način na koji Don Juana ne možemo svrstati u duhovnu sferu, ne možemo ga svrstati ni u
etičku. On naprosto ne posjeduje alate potrebne za ovakvu vrst razmišljanja, on je simbol
razvratnosti uzrokovane pritiskom duhovnosti srednjega vijeka, čista čulnost. Za moral su
potrebne riječi, a ako bismo njemu dali riječi on bi prestao biti glazben. Don Juan ne zavodi
riječima, on slično prokletstvu svoje egzistencije zavodi inercijom, silinom. Kao takav on niti
bira niti nužno naudi ženama. U jednu ruku žene biraju njega, one razmišljaju o tome hoće li
uskočiti u tok ove sile. U procesu zavođenja on ustvari istovremeno godi svome ''plijenu'' koliko
ga i pobjeđuje a pobjeđuje uvijek, s bez nesigurnosti, jer on jest zavođenje, niti ne treba biti
napadan, ponekad sve što je dovoljno je da mirno čeka i one djevojke kojima je potreban priđu
zbog samih sebe. U ovom procesu svakako možemo vidjeti koristi za pobijeđenu stranu. Don
Juan prisjeća žene da one to ustvari jesu: pomlađuje starije žene dok afirmira ženstvenost mlađih.
Tako da Don Juan ženama pruža i sreću i bol, no one svjesno pristaju na to i u neku ruku same
žele to. Upravo ovim zaključkom Don Juanov čulni princip tj. njegovo iščezavanje možemo
ponovo usporediti s glazbom. Don Juan nije individua, on je poput glazbe, bujica postupaka
vođena neutaženom žeđi, neuhvativ, a osjetan, stalno se javlja i gubi, moglo bi se reći
manifestacija čulne želje za zavođenjem koja konstantno žudi i želi. Zatočenik neprestanog
crescenda koji nikad neće doseći vrhunac, jer on ne postoji – no također i neiscrpan izvor zabave,
za sebe i sve prisutne. Hitajući bez egzistencije, poput glazbe, možemo primijetiti samo njegove
posljedice. Zato se treba slušati, ono najjače i najuznemiravajuće u životu se treba čuti. Saznati u
plesu harmonije na intuitivnoj razini, Don Juan jest čulnost, a opisivanje iste riječima bi bilo više
nego suvišno.

ZAKLJUČAK:
Suprotstavljeni par kao što su tijelo i duh, Don Juan kao vješti zavodnik predstavlja tijelo jer on
se povodi čulnosti koja je suparnik duhu, čiji je predstavnik Faust. Don Juana možemo usporediti
sa glazbenim stvaranjem jer je alat te umjetnosti ton koji djelo može dovesti do najveće
apstrakcije i učiniti ga neponovljivim kakva je i persona Don Juana. Kao takav, mora ostati u
obliku ideje jer definiranjem njega kao individue on postaje konkretan te čak možemo reći da bi
tim činom karakter njegova lika biva „završen“ i neapstaktan.

LITERATURA:
1. S.Kierkegaard, ILI-ILI, Biblioteka Logos; Iro Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.