ELEMENTARNE IGRE U FUNKCIJI TJELESNOG RAZVOJA DJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA

UVOD Igra je od davnina bila sastavni dio čovjekova života. Ona je oblik aktivnosti
koji je svojstven u prvom redu mladom čovjeku, pa se od davnina koristila za odgoj
i tjelesni razvoj mlađih generacija. Tokom vremena sadržaj igara se mijenjao, ali
bez igre se nije moglo, jer nije bilo moguće zatomiti potrebu za igrom. Mijenjali
su se uslovi igre, uvodila su se pravila koja su odražavala vrijeme, prostor i
strukturu igre, ali sve to skupa nije umanjivalo stalnu želju ljudi za igrom. Ovo
se posebno odnosilo na igre u kojima je bilo moguće provjeriti i brzinu,
izdržljivost, snagu, koordinaciju, smjelost itd. Iako znamo da je u čovjekovoj
prirodi da se igra, što on i čini čitavog života, ipak igra nigdje nema tako
intenzivno značenje, kao ni toliku moć, kao u djetinjstvu. Zato kažemo da je igra
jedna od temeljnih predpostavki za pravilan rast i razvoj dječijeg organizma. Za
dijete predškolskog uzrasta igra znači „sve“:potrebe, zadovoljstvo, život. Igra kao
„život“ proizilazi iz jedinstva fiziološke potrebe djeteta za tjelesnom aktivnošću
i postizanjem povoljnog emotivnog stanja kao pozitivne posljedice zadovoljavanja
djetetove biološke potrebe za kretanjem. Za djecu predškolske dobi igra znači
sintezu svega što su naučila,a prije svega savladanih prirodnih oblika kretanja.
Igra treba i mora biti primjerena razvojnim karakteristikama djece.Sadržajem mora
biti jednostavna,Djeci razumljiva,izvodljiva i treba imati takav oblik da u njoj
mogu učestvovati sva djeca. Sredstva za igru moraju biti sigurna i trebaju djeci
pomoći da se lakše užive u izabranu igru. Djeci mlađe uzrasne grupe više odgovaraju
jednostavnije igre – jednostavne sadržajem i pravilima. Za djecu mlađeg uzrasta
kažemo da je najvažnije da izabrana igra omogućuje dovoljno trčanja, skakanja,
puzanja, penjanja, bacanja i drugo. Djeci srednje uzrasne grupe više odgovaraju
jednostavne igre sa pravilima također, ali se ta pravila moraju poštovati i to važi
za sve učesnike u igri. Djeca ovog uzrasta imaju i veće iskustvo, pa ih sve više
interesuju igre hvatanja, skrivanja, traženja i slično.

2
Što se tiče djece starije dobne skupine mogu se koristiti igre, kod kojih su
sadržaj – složenija kretanja. Djeca ovog uzrasta znaju da igra ima smisao, a
karakteristični momenti za igre su: sakriti se, savladati prepreke, ne dati se
uloviti i druge igre. Zbog svega gore rečenog igra ima neprocjenljivu vrijednost.
Kažemo da je igra „magija“, jer ima magičnu moć u odgoju djece. Mnogi su do sada
željeli dati svoju definiciju igre. Tako npr. U starih Grka riječ igra je
označavala posebne radnje, koje odgovaraju djeci. Rimljani su rječju „igra“ ili
„ludo“ označavali radost i veselje. Staro-njemačka riječ „spilan“ označavala je
lako ravnomjerno kretanje (kao kretanje klatna), koje pri tome izaziva veliku
prijatnost. Na taj način u okvir ovog pojma ušlo je sve, počev od dječije igre do
pozorišne predstave, od preskakanja konopca do visoke umjetnosti. S vremenom
definicija igre je bivala drugačija. Jedni su mislili da je igra aktivnost bez
cilja, dok su drugi mislili da je igra aktivnost sa ciljem. Danas jedna od
najboljih definicija igre jeste ona što ju je dao prof.dr. Vladimir Findak, koji
kaže da1 „igra kao najstariji oblik tjelesne i zdravstvene kulture i najautonomnija
čovjekova aktivnost, spontana je i slobodno izabrana čovjekova aktivnost, koju
karakterizira raznovrsnost kretanja i prati snažan osjećaj ugode i zadovoljstva.“ U
životu djeteta, a posebno u njegovom pravilnom odrastanju, igra ima ogroman značaj,
gotovo presudan. Kroz igru uči, spoznaje svijet oko sebe. Ono, igrajući se dolazi u
različite situacije. Uči se da uvažava drugare u igri, ali stiče i svoj odnos prema
svom odgajatelju – učitelju. Preko igre odgajatelj najlakše uočava karakterne
osobine djeteta. Ukoliko su loše, pomaže djetetu da ih koriguje i opet kroz igru
usmjerava ka pozitivnom smjeru. Kroz igru se provjeravaju i usvojena znanja. Igra
doprinosi zdravlju djeteta. Na žalost, današnji uslovi života, a time i rasta i
razvoja djeteta određeni su, limitirani životnim prostorom za igru i kretanje.

Sve je manje prostora za igru djeteta. Gradske zelene površine se gube. Zbog toga
je potreba za pedagoški osmišljenim i oplemenjenim sadržajima u životu djeteta tim
veća.
1

Findak,V. „Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju“ Školska

knjiga Zagreb.

3
Zbog toga je odgovornost predškolskih ustanova i odgajatelja ogromna. Odgajatelj je
prva i najznačajnija karika u obrazovnom i odgojnom smislu svakog djeteta. Na ovaj
predškolski odgoj nastavlja se osnovno, zatim srednje, nakon toga i visoko
obrazovanje. Istraživanja su pokazala da je igra kao metod rada sa najmlađima i
najpovoljnija. Ona ima posebno značenje, pruža velike komparativne prednosti nad
drugim oblicima i metodama rada i učenja sa djecom. Igra je, slobodno možemo reći,
prirodno samoobrazovanje djeteta. Ona doprinosi razvoju psihosomatskih i
psihomotoričkih funkcija kod djece. Potiče ih da budu aktivna, ali i društvena. Da
se uče životu i radu u društvu – grupi, da uče dijeliti, da pored moje postoji i
naše. Moglo bi se nabrajati još mnogo toga. Možda još samo reći – igra je ta koja
priprema dijete za školu i život. Ona oblikuje njegove fizičke i psihičke
sposobnosti to jest ona igra oblikuje njegovu ličnost. Svako dijete je ličnost
osobena, specifična, baš kao i odrastao čovjek. Igra u suštini predstavlja
spontanu, slobodno izabranu i prijatnu aktivnost, koja ima za cilj obezbjediti i
potvrditi individualne i kolektivne sposobnosti. Igra predstavlja najstariji vid
vaspitanja uopšte, a posebno vid fizičkog vaspitanja te možemo reći da igra,
genetički gledano predstavlja ishodište sveukupnog fizičkog vježbanja. Ona nastaje
kao težnja čovjeka za kretanjem, odnosno nagon da se čovjek oslobodi stanja
mirovanja, odnosno statičkog stanja opterećenja u cilju relaksacije i oporavka
organizma. Igra je stara koliko i samo čovječanstvo, a njen razvoj i oblikovanje je
uslovljeno strukturom i organizacijom društva, odnosno potrebom prilagođavanja
uslovima života i rada. Djete započinje spontano da se igra, uključujući u igru
sredstva i predmete koji se u tom momentu nađu na dohvat ruku u njegovoj okolini.

Pošto je prirodno i društveno uslovljeno da se okolina mjenja, tako dolazi i do

promjene dostupnih sredstava za igru, a samim time i do promjene igre i njenog
unapređenja Sve ove promjene dovele su , kroz razvoj civilizacije i društva do
nastanka modernih igara sa jasnim ciljem i zadatkom, koje opet nemaju svoj konačan
oblik, već stalno doživljavaju promjene i transformacije u cilju zadovoljenja
potreba djece.

4
Dakle možemo reći, da je igra jedan stalan, kontinuirani proces koji prati
različite potrebe djeteta, počev od psihičkih, zdrastvenih, socijalnih i dr.
Aktivnosti tokom igre omogućavaju ostvarenje brojnih potreba uvjetovanih prirodom
čovjeka ,a to su u prvom redu potreba za mišićnom aktivnosti i aktivnosti
unutrašnjih organa. Neki smatraju, da je na razvoj igre bitan utjecaj imao sport
koji sve više privlači djecu. No, to ne mora biti tačno iako je u igri i sportu
isti cilj-odmjeravanje snaga u natjecanju. Oni se razvijaju usporedno, ali su i
tijesno vezani među sobom. Danas mnogi treneri atletskih klubova u svojim
programima , a posebno u radu s djecom , koriste igre da što bolje pripreme
sportiste. Iskusniji pedagozi u predškolskim ustanovama isključivo koriste igru kao
metod učenja. Zahvaljujući tome podiže se interes za aktivnost, cjelovitije se
iskorištava vrijeme, pa se zbog toga i uspješnije riješavaju pedagoški zadaci.
Pored toga, u aktivnostima koje sadrže elementarne igre, uspostavlja se među djecom
čvršća veza, na osnovi koje se uspješnije razvijaju i odnosi izvan igre, odnosno
unaprjeđuje socijalizacija ličnosti. Jedna te ista igra uključena u program nastave
tjelesnog odgoja u predškolskim ustanovama, može se izvesti u više varijanti , što
svjedoči raznorodnim mogućnostima njenog korištenja. Ovo privlači djecu, a
nastavniku omogućava širi izbor u usmjeravanju razvoja potrebnih osobina i navika.
Organizacija aktivnosti djece u igrama omogućava razvoj stvaralačke incijative pri
izboru načina dostizanja cilja. Igra privlači djecu još i time što kao put za
sticanje informacija ne prestavlja veći problem. Tok igre vezan je i uz ugodu. U
igri se uvijek pojavljuju elementi novoga i nepoznatoga. Čak se ni u jednoj te
istoj igri, koja se više puta izvodi, ne ponavljaju iste varijante, a ni njezini
sudionici nisu uvijek isti. Ona se uvijek izvodi kao nova, jer sadrži neočekivane
situacije izazvane spontanom reakcijom djece. Zbog toga, iskustva iz prethodnih
igara u djece izazivaju pozitivne emocije već i prije početka nove igre, zbog
neizvjesnog rezultata , jer se igra završava pobjedom ili porazom. Nužno je
poznavati, s jedne strane, stav djece prema igri i njenu veliku mogućnost
prilagodbe programu nastave tjelesnog i zdravstvenog odgoja. S druge strane,
zahtjev prema pedagoškom rukovođenju, planiranost i sistematičnost primjene igre u
nastavi osiguravaju stvaranje očekivanog pedagoškog učinka.

5
Cilj i oblik aktivnosti sudionika u igri određeni su osnovnom zamisli i njenim
sadržajem. Najčešće jednostavna, pravila igre određuju prava i obaveze sudionika,
način provedbe igre te analizu krajnjeg rezultata. Sadržaj igre uslovljava često i
oblik organizacije aktivnosti, ali omogućava i širi izbor načina za postizanje
postavljenog cilja. Sadržajem i načinom provođenja igre ostvaruju se pedagoški,
zdravstveno-higijenski, obrazovni i odgojni ciljevi. Pored toga, samostalnost u
aktivnostima, izvođenje kretanja uz puno korištenje energije (element takmičenja),
neprisiljenost i prirodnost izvođenja kretanja po dijelovima ili u cijelini,
snalaženje u promijenjenim uslovima igre, snalaženje u različitim rukovodećim
ulogama (sudija, vođa grupe, pomoćnik nastavnika i sl) te samostalan izbor načina
rješavanja zadataka, doprinose ostvarenju tih ciljeva. Većina igara sadrži u sebi i
elemente takmičenja(npr.borbu za sebe ili svoju ekipu). Igra može biti učinkovita
samo u slučaju ako su osigurani potrebni uslovi za izvođenje iste. Velika je
pogreška ako se prilikom organizacije igre koriste kruti šabloni, npr. često
ponavljanje jedne te iste igre ili mehaničko korištenje modela opisanih u
literaturi bez prethodne analize ciljeva koji se igrom žele ostvariti. Igra
sudionike privlači svojom emicionalnošću i dostupnošću. Pomoću igre mogu se
usvojiti jednostavna i složenija kretanja, u jednostavnijem obliku, elementi
tehnike i taktike mnogih sportova, a istodobno može služiti i za razvoj motoričkih
sposobnosti. Igra je sredstvo za upoznavanje samoga sebe, ali i sredstvo odmora i
tjelesnog odgoja. Osnovni zadatak tjelesnog i zdravstvenog odgoja u predškolskim
ustanovama, jeste svestrani razvoj djece, što znači učvršćivanje zdravlja, pomoć
njihovom pravilnom prirodnom tjelesnom razvitku, oblikovanje za život važnih navika
te razvoj motoričkih sposobnosti pozitivnih psihičkih osobina i motoričkih načela.
Igra je jedna od najdjelotvornijih metoda za svestrani fizički i psihički razvoj
djece, a srednja i starija predškolska dob je najpogodnije razdoblje za uključenje
igre u proces odgoja i obrazovanja. Igra je sredstvo i metoda rada u tjelesnoj i
zdravstvenoj kulturi. Dobar poznavatelj ove metode u odgoju i obrazovanju razlikuje
i koristi osobine igre: - natjecateljski elementi, - obrazovanost i odgojnost igre,
- sadržajnost igre, - različitost načina za dostizanje cilja, - relativna
samostalnost djelovanja itd.

6
Sadržaj igara čine oblici kretanja usmjereni na usvajanje zadatka s različitim
nivoima opterećenja te na savladavanje prepreka postavljenih na putu prema cilju
(npr. brzo dotrčati do cilja, uhvatiti protivnika ili pobjeći od njega i sl.). Igra
ima izvjesne sličnosti s radnom aktivnosti ljudi,ali se od nje i razlikuje.
Primjerice slično kao i u radu, to je usmjerena i svjesna aktivnost za postizanje
željenog cilja, izaziva osjećaj radosti nakon pobjede ili dobro obavljenog zadatka,
stvara uzajamni odnos, tj. saradnju sudionika u igri i radu. Istina je da se dijete
može igrati samo. Ali to nije ona prava igra. Igra u kolektivu grupi – s drugom
djecom je ono pravo. Jer..Igra je ta koja uvodi dijete u krug vršnjaka. U tom
druženju, igranju dijete pokušava izboriti svoju ulogu i mjesto u družini. Na njega
sredina utiče, ali dijete se trudi i da ono utiče na sredinu. To je taj sociološki
aspekt tjelesne i zdravstvene kulture – uticaj pojedinca na kolektiv, uticaj
kolektiva na pojedinca, uticaj sadržaja igre na pojedinca i na kolektiv međusobni
uticaj na relaciji odgajatelj – dijete. Kroz sve ovo odvija se proces
socijalizacije djeteta. Ne smije se pri tome igra previše pedagogizirati, jer se u
tom gubi stvarni uticaj igre na ostvarenje željenog cilja. Ponekad se igra svodi na
infantilizam što doprinosi oduzimanju njene vrijednosti u uvođenju djeteta u
kolektiv. Zbog ove mogućnosti uloga odgajatelja je velika. Igra uvodi dijete u
kolektiv, -uči ga uvažavanju kolektiva pomaganju drugom, -uči ga da pored njegovog
cilja i interesa postoji i kolektiv i njegovi ciljevi i interesi i uči da i njih,
također treba znati uvažiti -igrom dijete oponaša svijet oko sebe, uči da
stvara,gradi – to su tzv. stvaralačke, konstruktivne igre (lego-sistemi) i sl.
-igrom se potiče stvaralaštvo -kroz igru dijete uči muzičko-plesne igre i pokret
-uči se da bude humanista, rodoljub i kozmopolit. Uloga vaspitača u igri
predškolskog djeteta ne treba da bude poučavanje, već njegovanje dječije
spontanosti i podsticanje igre izabranim materijalom i sredstvima za igru.
Odgajatelj pruža djetetu određene predmete, koja će ga podsticati na igru, posmatra
i reaguje na ono što je dijete uradilo tj. prati dijete u igri, prati njegov rast i
razvoj.

7
4.5. Elementarne igre Elementarnim igrama posvećeno je najviše prostora, što je i
razumljivo s obzirom na mogućnosti njihove široke primjene u tzv. redovnoj nastavi,
kao i u izvannastavnim i zvanškolskim organizacijskim oblicima rada. Izbor igara
omogućuje ne samo njihovu efikasnu primjenu u svim dobnim skupinama, na svim
dijelovima sata, u različitim materijalnim uvjetima rada, nego i solidnu osnovu za
eventualno „pronalaženje“ i „sastavljanje“ novih igara. Smatramo da je izbor
momčadskih i štafetnih igara također dobar „ temelj“ nastavnicima za „svakodnevnu
aksploataciju“ igara, kao i za njihovu modifikaciju, a time i za širu i efikasniju
primjenu u svim razredima. Terenskim igrama posvećen je poseban „prostor“. Metod
igre smatra se za jedan od najstarijih i najpodesnijih metoda u radu sa mlađim
školskim uzrastom, na nastavi tjelesnog i zdrastvenog odgoja. U samom startu moramo
početi sa odabirom jednostavnih elementarnih igara, koje većina djece zna ili ih je
lako savladati u ”hodu”. Nastavnik TZO mora tu igru da po potrebi modifikuje i
prilagodi svoj djeci, te da je nakon izvjesnog vremena lagano usložnjava. Vrlo
bitno je djecu uključiti da što više učestvuju u pripremanju igre, jer je to u
bukvalnom smislu nenadoknadiva vrjednost i nagrada za djecu, bez obzira koliko oni
to spretno uradili. U ostvarenju nastave tjelesnog odgoja, igre imaju vodeće
mjesto, jer je takav način organizacije aktivnosti najjednostavniji i
najprikladniji za djecu te dobi. Aktivnosti, kao što su hodanja, trčanja te skokovi
i bacanja, kao i većinu ostalih, djeca lakše usvajaju pomoću igre. Opseg motoričkih
sposobnosti i navika djece ove dobi još je ograničen. Zbog toga se za ovu dobnu
grupu preporučuju jednostavnije igre sa malo ili sa što jednostavnijim pravilima.
Od jednostavnijih igara lakše će se zatim prijeći na složenije, uz postavljanje
postupno sve težih zahtjeva, a prema nivou razvoja sposobnosti, prema kretanju,
brzini trčanja, snazi odraza i sl. U radu sa mlađim predškolskim uzrastom, a
pogotovo ne po samom dolasku u predškolsku ustanovu, ne preporučuju se ekipne,
odnosno grupne igre sve dok dijete nestekne određeno samopouzdanje i povjerenje u
drugu djecu i odgajatelja- nastavnika. Podizanjem sposobnosti ali i interesa djece
za grupne aktivnosti, mogu se u njih postepeno uključiti elementi takmičenja, npr.
hodanje u parovima, trčanje u parovima, 8
preskoci preko vijače, kotrljanje lopte i sl. Kasnije djecu možemo podijeliti na
nekoliko manjih grupa i s njima provoditi takmičenje, kao što su npr. štafete s
zadacima itd. Za uspješno provođenje većine igara potrebno je osigurati i
odgovarajuća pomagala . U djece vidni su osjeti još slabo razvijeni, a pažnja
raspršena, pa je zbog toga dobro da su nastavna pomagala obojena življim
bojama.Vrlo je važno i to da nastavna pomagala odgovaraju nivou tjelesnog razvoja
djece. Ona trebaju biti odgovarajuće težine i veličine. Tako, npr. teže medicinke
mogu služiti za koturanje,a ne i za bacanje. Za djecu je najbolje da u igrama
koriste lopte za odbojku, gumene lopte ili balone. Aktivnosti treba opisati kratko,
jer djeca nastoje što brže provesti u djelo sve što im nastavnik kaže, pa često
niti ne poslušaju opis do kraja, izražavajući želju da dobiju neku ulogu.
Opisivanje aktivnosti u obliku priče djeca će primiti s većim interesom. Taj se
način posebno preporučuje kada su djeca nepažljiva ili kada im je potreban odmor
nakon prethodnih tjelesnih aktivnosti. Imajući u vidu njihovu veliku potrebu i
želju za aktivnosti, djecu nije dobro udaljiti iz aktivnosti zbog učinjene
pogreške, naprotiv i tada je djete potrebno pohvaliti u smislu „dobro je ali
pokušaj još bolje“. Čak je bolje dati i negativne bodove (bilo pojedincu ili
njegovoj ekipi), što će dodatno izazvati motivaciju i razvoj takmičarskog duha po
principu „ko će bolje i spretnije“. Fizička opterećenja treba pažljivo kontrolisati
i usmjeravati ih, a koji puta i ograničavati. Aktivnost, odnosno elementarne igre
ne smije trajati predugo. U aktivnostimaigrama s trčanjem prelaze se kraće dionice,
a prepreke trebaju biti relativno niske. Prilikom trčanja u grupi ne smiju smetati
jedan drugome, moraju sarađivati sa ostalom djecom, na dogovoreni znak brzo se
uključivati u aktivnost. Važno je djecu naviknuti da se pridržavaju pravila te da
se znaju pravilno ponašati u različitim situacijama. Zadaci se rješavaju tokom
višekratnoga ponavljanja. U nastavu tjelesnog odgoja treba uključiti u prvom redu
one igre koje su vezane uz osnovni zadatak u glavnom dijelu časa (za razvijanje
brzine i koordinacije koriste se u prvom redu aktivnosti s brzim trčanjima, ali
tako da se djeca nakon toga mogu odmoriti). Igre s ritmičkim hodanjem traže od
djece određenu dozu i stepen organiziranost, pažnju i usuglašenost kretanja, ali
tako da doprinose svestranoj tjelesnoj pripremljenosti. jednostavnijim

9
4.5.1 Hodanje Hodanje je osnovno gibanje, koje samo po sebi pozitivno utiče na
čitav organizam, a posebno na lokomotorni sistem. Jedan od ključnih problema
prilikom učenja hodanja, jeste dovesti u pravilan sklad rad mišića antagonista,
iskjučiti nepotrebne pokrete, te uskladiti ravnomjerno smjenjivanje faze napora i
opuštanj. Učenje hodanja se provodi uz pomoć oponašajućih pokreta, po principu
„ djeco ponovite zamnom“. U tu svrhu najbolje je koristiti osnovne prirodne porete
kroz elementarne igre. Djecu treba upozoriti da dok hodaju glavu ne spuštaju i ne
vuku noge. Hodanje jednogodišnjeg djeteta sadrži mnogo nepotrebnih pokreta, kasnije
pokreti postaju sve više koordinisani, nestaje geganja. Uz provođenje vježbi
hodanja treba početi sa jednostavnim zadacima (obično hodanje uz muziku) zatim
preći na hodanje sa ubrzanjima i usporenjem, hodanje po smanjenoj površini,
hodanjem sa okretnjem i zaustavljanjem. 4.5.1.1. Vrste i način hodanja: - prirodno
hodanje – pravolinijsko - s promjenom pravca ,smjera,tempa i ritma - na različitoj
vrsti , dimenzijama i obliku podloge - uz različite položaje ruku, koljena i
stopala - kombinacija hodanja , trčanja , skakanja , preskakanja itd. - u
različitim kretnim zadacima - oponašanje pokreta i kretanje drugih stvorenja .

10
4.5.1.2 Elementarne igre za učenje hodanja Da bi smo djecu naučili hodanju najčešće
se koristimo elementarnim igrama, koje nam omogućuju konkretan, za djete
jednostavan put u savlađivanju različitih radnji, a sve to kroz igru i zabavu što
dodatno stvara motiv i pozitivan emotivni naboj kod djece. Težak prolaz Na terenu
se označi više uzastopnih, usporednih crta, međusobno udaljenih 0,5 m. Učenici
zavezanih očiju prelaze preko crta nastojeći ne nagaziti na njih, što predstavlja
pogrešku za koju se dobiva negativan bod. Igra se provodi kao pojedinačno ili
ekipno takmičenje. Cilj igre jest razvoj osjećaja dužine koraka. Ponovno u krug
Djeca stanu na rub kružnice, okrenuti licem prema sredini kruga. Na nastavnikov
znak rukama prekriju oči, okrenu se za 180° i krenu naprijed, npr.5 koraka. Na
sljedeći znak okrenu se ponovno za 180° i krenu prema kružnici nastojeći vratiti se
što tačnije na polazno mjesto. Ko će se tačnije vratiti na polazno mjesto? Igra
služi razvoju osjećaja za prostor i dužinu koraka.

11
Igra: Ponovo u krug

Učenje razlikovanja desne od lijeve noge Tom cilju može poslužiti podizanje crvene
ili plave zastavice. Kada se podigne plava zastavica, djeca moraju podići bedro
desne noge, a na crvenu lijevo itd. To je posebno važno u djece koji više griješe u
hodanju ili teže ovladavaju pravilnim kretnjama. Zbog toga im se daju igre hodanja
u mjestu tako da se kretanje odvija na razdjele. Npr. nastavnik polako broji „je-
dan“. Na „ je“ djeca podignu koljeno lijeve noge, a na „dan“ga spuste. Desna noga
zatim radi to isto na znak „dva-a“. Kad djeca počnu izvoditi ove kretnje
pravilnije, može se prijeći na hodanje u mjestu bez razdjela u zadanom ritmu, npr.
uz pomoć zvučnih signala, pljeskanjem dlanom od dlan, pomoću udaraljki itd.

U početku često djeca ne mogu uskladiti ritam svojih koraka s ritmom koraka ostale
djece u grupi. U tom slučaju dobro je zadati im da hodaju uz muzičku pratnju, tj.
uz zadani ritam.

12
To će ujedno uvesti i živost u nastavu. Dobre rezultate daje i hodanje s naglaskom
na lijevu, odnosnu desnu nogu i brojanjem u 4/4 taktu. Djeci treba reći da na 1i 3
udare malo jače lijevom, a na 2 i 4 slabije desnom nogom. Nakon toga se pokreti
izvode tako da udaraju malo jače desnom nogom na 2 i 4. Brojanje naglas potrebno je
da bi rad nogu bio što ravnomjerniji. Uzak put Na podlozi se nacrta puteljak dužine
10-15 m, širine 0,5 m . djeca trebaju preći puteljkom zavezanih očiju i nastojati
da ne dotaknu ili ne prestupe preko bočne crte. Pobjednik je učenik koji nijednom
nije ili je najmanji broj puta prestupio preko bočne crte. Igra se može izvesti kao
ekipno takmičenje.Tada igrači svake ekipe prolaze kroz puteljak po redu (a može se
načiniti i nekoliko puteljaka, zavisno o broju grupa). Pobjednik je ekipa koja ima
najmanje negativnih bodova . Cilj igre jest učenje pravocrtnoga hodanja. Zatvorenim
očima Odredivši približno udaljenost do suprotnog zida, djeca zatvore ili prekriju
oči te krenu sa zajedničke crte prema zidu. Pobijedio je onaj koji se zaustavio
najbliže zidu, a nije ga taknuo. Zadatak može biti otežan ako se djeca kreću
natraške. Igra se može izvesti i tako da se, umjesto zidom, poslužimo crtom na
podu. Djeca mogu prije toga preći zadanu udaljenost nekoliko puta otvorenih očiju.
Igra služi za razvoj osjećaja za dužinu koraka i za razvijanje osjećaja za kretanje
u prostoru. Učenje pravilnog rada ruku Djeca stanu u vrstu i mašu rukama ,
opuštenima niz tijelo, naprijed natrag iz ramena. Zatim se ruke u kretanju naprijed
saviju u laktovima tako da dlanovi dođu do visine prsa, ali da ne prelaze sredinu
tijela. Isto se vježba s hodanjem u mjestu, a zatim u kretanju naprijed normalnim
korakom. Kod ovih pokreta treba nastojati da ramena ostanu opuštena. Razvijanje
osjećaja za dužinu i brzinu koraka Zadatak određenja dužine koraka rješava se
ovako: djeca se kreću u koloni po jedan i postavljaju stopala na oznake nacrtane na
podlozi (crte,kružiće i sl.). Razmak između oznaka 13
je u prvo vrijeme jednak, a zatim se može postupno ili naglo povećati ili skratiti.
Na taj način djeca pređu npr. 30 m, kratkim koracima, a zatim isto toliko dugačkim.
Zatim prelaze iste dionice bržim ili sporijim korakom. Nakon toga im se mogu zadati
i druge kombinacije, npr. prvih 30 m preći kratkim i brzim koracima,a zatim
dugačkim i sporijim itd. Normalna dužina koraka djeteta iznosi odprilike 3-4 dužine
njegovog stopala stopala . Brzina (frekvencija) koraka reguliše se akustičnim
signalima, muzikom u određenom ritmu itd. Nakon toga se djeca kreću bez oznaka na
podu te mjenjaju dužinu i brzinu koraka na zapovijed, npr. „duži korak“ ili „kraći
korak“. Na isti se način mijenja i brzina koraka na znak „Brži korak“ ili „sporiji
korak“, a zadatak može biti da se istodobno produže i ubrzaju koraci, odnosno
skrate i uspore, što dovodi do naglog povećanja ili smanjenja brzine kretanja .
Učenje podizanja koljena Ovo je kretanje preduslov za dobro i uspješno hodanje,a u
prvom redu za postizanje željene dužine koraka. Djeca hodaju uz tek nategnuto uže
ili gumenu vrpcu te podižu koljena do njezine visine (npr.do horizontale ili više).
Isti se zadatak rješava i tako da koljenom dotiču dlanove ili palicu u opruženim
ili savijenim rukama ispred tijela u visini pojasa ili niže. Sličan učinak postiže
se i koračanjem preko lopti, medicinki, po visokoj travi, snijegu i sl.

Učenje pravilnog postavljanja stopala Ako djeca nepravilno postavljaju stopala na

podlogu, treba im dati zadatke kojim će te pogreške ispraviti.primjerice, ako pri
normalnom kretanju hodaju tako da su im stopala okrenuta prema unutra, moraju ih
pokušati okretati van. Zbog istog razloga mogu hodati tako da stopala postavljaju
na njihov vanjski ili unutrašnji rub, na petu, prste, cijelo stopalo, s pete na
prste i obratno. Učenje pravolinijskog kretanja Djeca hodaju po ravnim crtama
sportskoga terena stavljajući stopala na podlogu tako da unutrašnji rub stopala
dodiruje crtu. Isto je tako dobra vježba hodanje po „uskoj stazici“ , širokoj oko
20 cm. 14
Ta vježba pomaže razvijanju osjećaja ravnoteže i koordiniranoga kretanja. Staza se
može napraviti i tako da se na podlozi nategnu dvije usporedne gume koje se
pričvrste na stalke ili neke sprave (npr.na noge kozlića) ili stupiće zabodene u
podlogu , ako se radi vani . Staza može biti duga 20-25 m. Djeca po stazici hodaju
u koloni na različite načine – običnim korakom, na prstima, s visokim podizanjem
bedara, s rukama o pojasu itd. Igra se može zatim provesti i u obliku takmičenja
između ekipa. Pobjednik je ekipa koja napravi manje pogrešaka. Jedna od čestih
pogrešaka je izlazak sa „stazice“. Za takmičenje je dobro pripremiti dvije ili više
stazica, pa se neće gubiti na vremenu. Na isti način može se hodati po stazi
označenoj dvijema usporednim crtama .

Učenje prijelaza iz hodanja u trčanje i obratno Učenici u kolonama ili manjim

vrstama hodaju naprijed običnim koracima,a zatim na znak prelaze u trčanje .nakon
pretrčanih 20-30 m,slijedi znak za brzo ,a zatim za obično hodanje itd. Staza za
ovu igru može biti duža(i do 150 m), a broj ponavljanja treba postupno povećavati.
Učenici neće odmah sve spomenute igre sasvim usvojiti,pa ih zbog toga valja
rasporediti na duže vremensko razdoblje.Zbog toga ne treba svaki put uzimati nove
vježbe.Bolje je na sljedećem času ponoviti pređeno na prethodnome,a ako treba i na
sljedećem.Vrlo je važan lični primjer nastavnika .Teško će biti djecu naučiti
lijepom hodanju ako to ne čini i sam nastavnik. Ukoliko neko djete još loše
hoda,npr. pogrbljeno,pogrešno postavlja stopala i sl., treba ga izdvojiti od
ostalih i s njime posebno raditi sve dok ne stekne naviku pravilnog i lijepog
hodanja.

Hodanje u zadanom vremenu Djeca dobijaju zadatak da u manjim grupama (5-6 učenika)
pređu zadanu udaljenost. Nakon obavljena zadatka priopći im se vrijeme za koje su
prešli tu udaljenost, npr.dva kruga oko košarkaškog terena prošli su za dvije
minute. Sljedeći put moraju tu istu dužinu preći za 5 ili 10 sekundi sporije ili
brže. Svako odstupanje od zadanog vremena donosi negativne bodove. Koja će grupa
tačnije ispuniti dobiveni zadatak ? Igra se može ponoviti više puta, a bodovi se
tada sabiraju.

15
Cilj ove igre jest razvoj osjećaja za brzinu kretanja te za brzinu i dužinu koraka.

Odredi svoje vrijeme

Grupa djece kreće se zadanim putem kao i u prethodnoj igri. Prvi put svaka grupa
pređe zadanu rutu, a nastavnik im kaže za koje su je vrijeme prešli. Zatim grupa
pređe isti put, ali sada treba pogoditi vrijeme za koje su prošli put. Nastavnik
štopericom provjerava vrijeme svakoj grupi. Pobjednik je grupa koja je nakon
nekoliko ponavljanja „osvojila“najmanje bodova. Cilj igre jest razvoj osjećaja za
brzinu kretanja te za dužinu i brzinu koraka.

Jedna minuta Djeca se kreću korakom u koloni po jedan. Od znaka nastavnika

samostalno određuju vrijeme, npr. od jedne minute. Kada prema vlastitu mišljenju
prođe vrijeme od jedne minute, učenik iskoči iz kolone i zaustavi se. Kada se svi
zaustave, nastavnik proglasi pobjednika, učenika koji je najtačnije pogodio zadano
vrijeme. Cilj igre jest razvijanje osjećaja za vrijeme.

4.5.2.Trčanje Jedno od također osnovnih gibanja kod djece jeste i trčanje. Ovo kao
i sva ostala osnovna gibanja često se identificiraju sa prirodnim oblicima
kretanja. Djeca trebaju kroz igru savladati razna gibanja, jer nikakav drugi
pristup nije moguć na ovom uzrastu, te stoga ćmo se u ovo poglavlju i pozabaviti
trčanjem odosno elementarnim igrama za učenje trčanja. Trčanje je aktivnost koja
spada u osnovna gibanja, pokreti ruku i nogu su usklađeniji tokom trčanja nego
tokom hodanja. Djeca trče cijelim stopalom i njihovo trčanje nije elastično,
naglašen je odraz tzv. faza leta pojavljuju se tek u 6-godini. Trčanje se treba
odvijati uz igru, dužinu, tempo, brzinu a sve ove segmente brzine treba prilagoditi
dječijim mogućnostima. 16
Upravo zbog svega već navedenog, u daljnjem tekstu će mo se pozabaviti elementarnim
igrama za učenje trčanja.

4.5.2.1 Vrste i način trčanja - trčanje – pravolinijsko - s promjenom pravca ,

smjera , tempa i ritma - na različitoj vrsti , dimenzijama i obliku podloge -
kombinirano - kombinacija trčanja , hodanja , skakanja i dr. - brzo trčanje
(sprint) dionice do 30 metara - istrajno trčanje u trajanju do 6 minuta - primjena
trčanja u različitim kretnim manifestacijama

4.5.2.2 Elementarne igre za učenje trčanja

Konjići sportaši Na 1 metar od duže stranice igrališta ili zida dvorane označe se
„staje“za „konjiće“, kojih treba biti 2-3 manje nego li je „konjića“-djece (to mogu
biti npr. krugovi ili obruči na podu). Na početku igre sva djeca stoje u središnjem
krugu dvorane okrenuti lijevim bokom prema njegovoj sredini. Na nastavnikov znak,
npr. „korak konjića!“ , djeca hodaju ili lagano trče visoko podižući koljena,
dotičući koljenima dlanove prema dolje opruženih ruku. Zatim slijedi zapovijed
„Okret!“, na koji se djeca okreću u suprotni smjer, ali sada trče visokim
podizanjem peta. Na sljedeći znak, npr. „grabeći korak!“, trče tako da spuštaju
noge grabećim korakom na podlogu itd. Na nastavnikov poziv „U staju!“, „konjići“
brzo trče, nastojeći zauzeti mjesto u staji. „Konjići“ koji ostanu bez svoje staje,
dobijaju negativne bodove. Igra se ponavlja 4 -5 puta. Pobjeđuju konjići koji nisu
ili su najmanji broj puta ostali bez staje.

17
Cilj igre je učenje tehnike vježbi „škole trčanja“te vježbanje starta iz kretanja.
Slobodno mjesto Sva djeca , osim jednoga, postave se do ruba kružnice, udaljeni
pola koraka jedan od drugog, podignu ruke i stave dlanove iza glave. Igrač koji se
nalazi izvana, lagano trči oko kruga. Igrač izvan kruga u jednom trenutku takne
nekoga od igrača po ruci, a zatim se okrene u suprotnom smjeru. Dotaknuti igrač
brzo trči, ali u suprotnom smjeru od igrača koji ga je dotaknuo i nastoji što prije
doći ponovo na svoje mjesto u krugu. Ako mu to uspije prije igrača koji ga je
taknuo,ostaje na svome mjestu u krugu.Ako mu ne uspije, tada je on igrač koji trči
oko kruga itd. Igrač koji trči oko kruga mora dotaknuti nekoga od igrača u krugu.
Zabranjeno je ometati djete koje trči oko kruga. Igrač koji ostane bez mjesta
postaje trkač oko kruga. Cilj igre je učenje trčanja u zavoju te razvoj brzine
trčanja.

Elementarna igra:

Slobodno mjesto

Startovi po zastavici Djeca se podijele na dvije ekipe i postave na suprotne crte

terena, udaljene 20-30 m jedna od druge. Svaka ekipa izabere vođu. Po sredini
terena nacrtaju se dvije usporedne crte koje ograničavaju prostor širine 1-2 metra.
U taj se prostor postave zastavice, čunjići ili lopte u cik-cak poretku. Na
nastavnikov znak igrači obiju ekipa brzo startaju i trče prema zastavicama u
nastojanju da ih što više osvoje. Zatim se vraćaju na svoja mjesta iza startnih
crta. Vođe ekipa pokupe i 18
saberu zastavice koje je osvojila njegova ekipa te ih vrate nazad. Za svaku
osvojenu zastavicu ekipa dobija jedan bod. Pobijedila je ekipa koja nakon određenog
broja ponavljanja osvoji više bodova. Cilj igre je razvoj brzine starta i startnog
ubrzanja. Prebaci loptu Na srednju crtu dvorane postavi se više lopti. Djeca
podjeljena u dvije, prema broju učenika, jednake ekipe, stanu na suprotne krajeve
dvorane, i zacrta jednako udaljenih od sredine igrališta.Na startni znak djeca brzo
trče prema loptama. Došavši do njih nastoje ih prebaciti što više na suprotnu
stranu terena. Kada su sve lopte bačene, igra je završena. Pobijedila je ekipa koja
je bacila više lopti na suprotnu stranu terena. Igra se zatim ponavlja još 5-6
puta, a djeca svaki put kreću iz nekog drugog startnog položaja. Cilj igre je
poboljšati brzinu startne reakcije te brzinu trčanja za vrijeme startnog ubrzanja.

Elem.igra: Prebaci loptu

Dan i noć S obiju strana sredine igrališta označe se dvije usporedne crte međusobno
udaljene 11,5 m ,a na obje strane udaljene 10-20 m od ovih i paralelno s njima,
crte prostora „spasa“. Igrači se podijele na dvije, prema broju igrača, jednake
ekipe. Djeca se rasporede u parove do svoje srednje crte okrenuti licem prema
svojoj crti spasa (stoje okrenuti leđima jedni prema drugim). U nastavku igre djeca
mogu biti u razlčitim položajima, npr.u počućnju, sjedeći , ležeći na prsima,
leđima i sl. Jedna ekipa dobiva naziv „dan“,a druga „noć“. Nastavnik stoji sa
strane igrališta i ne očekivano prozove, npr.“Dan!“. Nakon poziva igrači ekipe
„noć“brzo trče prema svom prostoru „spasa“, a igrači ekipe „dan“ ih hvataju.
Uhvaćeni igrači, nakon što se zapiše njihov broj, puštaju se nazad u svoju ekipu.
Ekipe zatim 19
ponovo stanu na svoja mjesta u dogovoreni položaj. Nastavnik glasno uzvikne novi
signal, nastojeći da on bude neočekivan za učenike (redoslijed treba biti takođe
neočekivan). Prije znaka, a kako bi skreno pažnju učenika, nastavnik im može zadati
da načine različite vježbe (npr. podignu ruke gore ili naprijed, stanu na prste i
sl.), a zatim neočekivano uzvikne „Dan!“ili „Noć!“ i igra se nastavlja. Igra se
može provoditi i uz muziku. Igra se ponavlja više puta, ali treba voditi računa da
svaka ekipa bude prozvana jednak broj puta. Pobijedila je ekipa koja je uhvatila
više djece iz suprotne ekipe. Cilj igre je razvoj pažnje učenika na startni znak te
učenje brzih startova i startnih ubrzanja.

Elemen. igra:

Dan i Noć

Zov brojeva Djeca stanu u kolone po jedan i razbroje se prema redoslijedu (1,2,3,4
itd.). Ispred kolona je startna crta. Na udaljenosti 10-15 m ispred kolone nalaze
se stalci-okretišta. Nastavnik glasno uzvikne jedan broj, a djeca koja imaju taj
broj brzo trče oko stalaka i vraćaju se prema svojoj ekipi. Djete koje je na
povratku prvo pretrči startnu crtu, osvojilo je za svoju 20
ekipu jedan bod. Ako ima više ekipa, npr.tri, tada prvo djete osvaja dva boda,
drugo jedan,a treće ništa. Nastavnik proziva brojeve neočekivano i preko reda,
pazeći ipak da u igri sudjeluju sva djeca podjednak broj puta. Igra se može
provesti i tako da se djeca nalaze u vrstama u različitim startnim položajima ili
da, npr.sjede na klupama. U tom slučaju pored startne crte treba označiti i ciljnu
crtu koja se nalazi 1-2 ili više m ispred startne crte. Cilj igre je razvoj
pažnje,brzine reakcije na startni znak,te razvoj brzine startnog ubrzanja.

Varijanta 1.

Igra : Zov brojeva u vrstama

Varijanta 2.

Igra: Zov brojeva u kolonama 21

U obruče Djeca se podijele na 2-3 ekipe-kolone, koje stoje iza zajedničke startne
crte. Okomito na startnu crtu označi se još nekoliko usporednih crta koje omeđuju
pruge trčanja širine 1 m, a dužine 10-15 m. U svakoj pruzi postavi se na podlogu 6-
8 obruča promjera 30-40 cm, međusobno udaljenih 50-60 cm. Pet metara iza
posljednjeg obruča nalazi se stalak-okretište. Na nastavnikov poziv, tj. prvi do
startne crte, zauzmu startni položaj (npr.visoki ili niski start ili drugi položaj
prema dogovoru). Na startni znak (pljesak, zvižduk i sl.) djeca trče po svojoj
pruzi tako da stanu u svaki obruč, a zatim se na isti način vraćaju nazad nakon
obilaska stalkaokretišta. Djete koje bez pogreške prvo pređe startnu crtu, osvaja
bod za svoju ekipu. Zatim djeca trče iz drugih položaja itd. Umjesto obruča, na
podlogu se mogu postaviti vijače, medicinke, lopte, niske preponice i sl. Cilj igre
je, u prvom redu, oblikovanje dužine koraka pri trčanju, njihova
učestalostfrekvencija, a zatim i brzina trčanja. Uske staze Na sportskom terenu ili
atletskoj stazi nacrta se 4-5 uskih staza, dužine 20-30 m, a širokih 20-30 cm,
međusobno udaljenih oko 1 m. Učenici, raspoređeni u kolone-ekipe, stoje ispred
startne crte na početku staze.Na suprotnom kraju svake staze stoji po jedan sudac
koji mjeri vrijeme ekipa i bilježi pogreške. Na nastavnikov znak, učenici po jedan
iz svake kolone trče prema suprotnom kraju staze, pazeći pri tome da ne stanu na
njezin rub. U trenutku kada je prvi učenik prešao stazu, na znak suca kreće
sljedeći. Na suprotnom kraju staza učenici se ponovo svrstavaju u kolone. Suci
bilježe pogreške svakoj ekipi, a na kraju se ocjenjuje koja je ekipa bolje izvršila
zadatak. Za svaku pogrešku, ekipi se daje po pola sekunde za postignuti rezultat.
Cilj igre je učenje tehnike pravolinijskog trčanja i postavljanje stopala u istom
smjeru.

22
Zec bez doma Djeca stoje u parovima na rubu kruga okrenuti licem jedan prema
drugom, držeći se za ruke. Dvoje djece, koji se nalaze izvan kruga, imaju uloge
„zeca“,odnosno „vuka“. Nakon nastavnikovog znaka „vuk“ hvata „zeca“ koji se može
spasiti jedino tako da stane između jednoga od parova učenika. Djete u paru kojemu
je „zec“ okrenut leđima, ostaje bez „doma“ i postaje „vuk“,dotadašnji „vuk“ postaje
„zec“. Ako „vuk“uhvati „zeca“ prije nego što se uspije spasiti, tada im se uloge
mjenjaju. Ako je mnogo djece, tada „spas za zeca“ može biti i 4-5 djece koji se
drže za ruke. Mjesta „spasa“ se tada postave slobodno na igralištu, ali barem 6-8
koraka jedno od drugoga. U tom slučaju nastavnik treba odrediti novog vuka. Cilj
igre je razvijanje navike brzoga starta, trčanja i agilnosti. Pogodi srednjeg Igra
se izvodi s većim loptama, npr.odbojkaškim. Jedno se djete nalazi u krugu promjera
oko 1 m, a dvoje drugih stoje na suprotnim stranama, iza crta udaljenih 6-7 m od
kruga te nastoje loptom pogoditi djecu u krugu koja moraju brzo reagovati izmičući
lopti. Djete koje je pogodio igrač u krugu, mijenja s njim mjesto. Cilj igre je
razvoj brzine kretene reakcije.

Izazov Na oba kraja igrališta,udaljeni 18-20 m jedan od drugog označe se prostori

„doma“.Djeca se e podjele na dvije, prema broju igrača, jednake ekipe, a svaka
izabere vođu. Igrači obiju ekipa stanu u vrste iza svojih crta, tj. u „domu“. Igru
započinje vođa jedne ekipe tako da pošalje jednog svog igrača u „dom“ suparničke
ekipe. Djeca u „domu“ ispruže desnu ruku s dlanom okrenutim prema gore. Igrač iz
suprotne ekipe takne dlanom dlanove triju igrača u „domu“ i glasno broji-jedan,
dva, tri. Igrač kojega je taknuo kao trećeg, nastoji ga što prije uhvatiti, a
izazivač nastoji što prije otrčati u svoj dom.

23
Ako prozvani igrač uspije uhvatiti izazivača prije crte njegova „doma“, tada taj
igrač postaje njegov „plijen“ i stane iza leđa igraču koji ga je uhvatio. Među
tim,ako prozvani igrač ne uspije uhvatiti izazivača,tada on postaje izazivačev
plijen. Zatim vođa druge ekipe šalje svog igrača u suprotni dom i tako se igra
nastavlja. Ako je prozvani igrač postao plijenom, a iza njegovih leđa se nalazio
jedan ili više učenika, tada se oni vraćaju u svoju ekipu.Pobijedila je ekipa u
kojoj se,nakon dogovorenog vremena (8-15 min),nalazi više „plijena“ ili ekipa koja
je uhvatila sve igrače protivničke ekipe zaplijen. Cilj igre je razviti sposobnosti
za brzo reagiranje te za brzi start i startno ubrzanje

Hvatalica Igra se odvija na ograničenom terenu, npr.na odbojkaškom ili košarkaškom.

Jedno djete unutar granica igrališta hvata ostale tako da ih nastoji lagano udariti
po ramenu mekanim mlatićem. Sva se djeca nalaze unutar granica igrališta. Igrač
koji je izabran da prvi hvata, podigne uvis ruku s mlatićem i zavikne „Ja hvatam!“,
a zatim nastoji taknuti mlatićem nekoga od igrača. „Uhvaćeni“ igrač se zaustavi,
preuzme mlatić, podigne ga uvis te zavikne kao i prethodni „Ja hvatam !“ i igra se
nastavlja. Igra traje 5-10 minuta, zavisno od uzrasta djece. 24
Ko će brže Djeca se podjele u dvije ekipe-vrste, koje stoje na zajedničkoj startnoj
crti. Nastavnik je između njih. Svaka ekipa se zatim razbroji po redu. Nastavnik
zakotura loptu ravno ispred sebe, a zatimglasom prozove jedan od brojeva djece.
Djeca u obje ekipe, koja su razbrojana tim brojem, brzo startaju i nastoje osvojiti
loptu. Djete kojem to uspije osvaja jedan bod za svoju ekipu. Vježba traje sve dok
jedna od ekipa ne osvoji 10-15 bodova, a zatim se može ponoviti još 2-3 puta.
Startne položaje djece treba mijenjati u svakoj novoj igri. Cilj igre je razvoj
sposobnosti brzine startne reakcije i startnog ubrzanja.

Igra : Ko će brže

Hvatalica nakon hodanja Učenici podijeljeni u dvije ekipe-vrste,postave se iza

označeni crta,na suprotnim stranama igrališta.Ujedno izaberu imena,npr. „rakete“i
„sateliti“ili sl. Nastavnik predloži učenicima ekipe,npr. „sateliti“,da se uhvate
za ruke i na njegov znak krenu prema ekipi „rakete“. Kada ekipa „sateliti“dođe na
udaljenost od 3-4 koraka do ekipe „rakete“, nastavnik daje znak na koji se učenici
ekipe „sateliti“ okrenu i nastoje pobjeći preko svoje crte „spasa“, a igrači ekipe
„raketa“ nastoje ih za to vrijeme uhvatiti. Uhvaćena djeca se prebroje, a zatim i
dalje sudjeluju u igri. Igru zatim započinje ekipa „raketa“,a ekipa „satelita“ ih
hvata. Igra se ponavlja 3-4 puta. Na kraju igre saberu se bodovi, tj.koliko je
uhvaćenih igrača bilo na svakoj strani .

25
Igrači obiju ekipa mogu imati različite položaje-npr.oni koji nastupaju mogu
staviti ruke jedan drugom na ramena, držati se „ispod ruke“,križno i sl., a oni
koji hvataju mogu biti okrenuti leđima, bokom, sjediti, biti u položaju visokog
starta i sl. Igra služi razvoju brzine startne reakcije i brzine startnog ubrzanja.
Složenija varijanta hvatalica 1.Na igralištu se označe 2-3 mjesta (npr.krugovi
promjera 1m) što predstavljaju „spas“ u kojemu se igrača ne smije hvatati. 2. Igrač
smije u prostoru „spasa“boraviti samo 5 sekundi. 3. Igrač, koji je uhvaćen 3 puta,
označi se trakom u boji. 4. Spas može biti i skok na spravu (npr.ljestve) 5. Igrača
se ne smije hvatati duže od 5 sekundi Cilj igre je razvoj brzine trčanja,a posebnu
vrijednost ova igra ima za razvoj izdržljivosti, ukoliko duže traje.

26
Jedna od varijanti složenih hvatalica sa spravama- rekvizitima. Pokupi loptice
Nastavnik,koji se nalazi na sredini terena,ima u vreći više loptica. Nakon znaka
upozorenja,nastavnik izbacuje iz vreće loptice na sve strane,a učenici trče za
njima i nastoje ih pokupiti što više. Pobijedio je učenik koji je na kraju pokupio
najviše loptica.igra se zatim može ponoviti još nekoliko puta. Cilj igre je razvoj
brzine trčanja te snalaženje u prostoru.

Slobodno trčanje s različitim zadacima a) Svi učenici trče slobodno u prostoru, pri
čemu svaki određuje svoj smjer kretanja. Nastavnik prekida trčanje povikom:
„Čučni!“ . Poslije kratke stanke trčanje se nastavlja, a nastavnik izvikuje novu
zapovijed: „Sjedni!“ . Nakon ponovnog trčanja na zapovijed „Lezi!“, djeca legnu
itd. b) Djeca slobodno trče u parovima u prostoru za vježbanje držeći se za ruke.
Nakon trčanja slijedi hodanje, ponovno trčanje itd. Trčanje u parovima može se
provesti i tako da djeca stoje jedno iza drugog. Pri tom prvo djete zaruči, a
stražnji ga uhvati za ruke. Nakon određenog vremena djeca mijenjaju mjesta –
prednji postaje stražnji. c) Djeca slobodno u parovima trče po prostoru za
vježbaqnje tako da jedno djete vodi, a drugi ga stalno slijedi. Prvo djete
krivudavim trčanjem nastoji pobjeći drugome, a drugi se trudi da cijelo vrijeme
bude što bliže prvome. Nakon kratkotrajnog trčanja slijedi hodanje. U ponovnom
trčanju djeca mijenjaju uloge. c) Djeca formiraju nekoliko kraćih kolona (4-6
učenika u koloni). Svaki vođa kolone trčeći vodi svoju kolonu krivudavo po prostoru
za vježbanje. U pauzi, tj. za vrijeme hodanja, prednje djete odlazi na začelje, a u
sljedećem trčanju kolonu vodi naredno

27
djete. Pošto su četiri do šest puta trčali i hodali, sva su djeca bila u ulozi vođe
grupe koji je trčanjem određivao smjer kretanja kolone.

Trčanje kombinirano sa hodanjem i zaustavljanjem a) Svi se učenici slobodno rastrče

u omeđenom prostoru. Nakon određenog vremena nastavnik daje znak i oni počnu
hodati. Na ponovni znak počnu opet trčati, zatim hodati itd. b) Djeca slobodno trče
po omeđemon prostoru, pri čemu svaki određuje smjer svog kretanja. Na dogovoreni
znak sva se djeca zaustave, okrenu se prema nastavniku i zauzmu stav „mirno“.
Tijelo mora biti elastično i uspravno, pete sastavljene, prsti stopala prirodno
razmaknuti, ruke opuštene niz tijelo, laktovi ispruženi. Učenici gledaju ravno
naprijed. Na idući znak svi ponovno trče, zatim ponovno zauzimaju stav „mirno“ itd.

28