EVROPSKI UNIVERZITET

BRČKO DISTRIKT

BOSNA I HERCEGOVINA

PEDAGOŠKI FAKULTET

Doktorska disertacija

„Porodična psihodinamika i kohezija kao prediktor

uspjeha učenika u školi “

MENTOR: prof.dr.Refik Ćatić

KANDIDAT: mr.sc. Mirzeta Jahić

Brčko, septembar 2015.

1
SADRŽAJ

SAŽETAK 5
I TEORIJSKE OSNOVE 7

UVOD 7

1. POJMOVNA ANALIZA 11
1.1. Porodica 11
1.1.1. Porodični odgoj 15
1.2. Učenik 17
1.3. Škola 19
1.3.1. Saradnja porodice i škole 20

2. PORODIČNA PSIHODINAMIKA 21
2.1. Konflikti u porodici kao uzrok nestabilne porodične psihodinamike 23
2.1.1. Kontrola od strane roditelja 24
2.1.2. Dominacija roditelja 25
2.1.3. Sukob među roditeljima 27
2.1.4. Aspiracija roditelja 29
2.1.5. Slaba interakcija u porodici 30
2.1.6. Siromaštvo i obilje u porodici 30
2.1.7. Impulsivnost roditelja 31

2.2. Asocijalno ponašanje roditelja 32

2.2.1. Alkoholizam u porodici 32

2.2.2. Zanemarivanje djece u porodici 37
2.2.3. Zlostavljanje djece u porodice 41

2.3. Neprilagođeno ponašanje djece kao posljedica nestabilne

psihodinamike u porodici 48
2.3.1. Agresivno ponašanje djeteta 51
3. NESTABILNA PORODIČNA KOHEZIJA 53
3.1. Nepotpuna porodica 54
3.1.1. Razvod braka i odgoj djece 56
3.1.2. Gubitak roditelja uslijed smrti 58
3.1.3. Vanbračno dijete 59

2
4. TEMELJNE ODREDNICE PORODIČNOG ŽIVOTA I POR.ODGOJA 64
5. USPJEH/NEUSPJEH UČENIKA U ŠKOLI 67
5.1. Emocionalni uzroci neuspjeha učenika u školi 68
5.2. Uticaj intelektualnog funkcionisanja na uspjeh u školi 69

6. UTICAJ PORODIČNIH FAKTORA NA USPJEH UČENIKA U ŠKOLI 70

6.1. Socio-ekonomski status porodice 74
6.2. Socio-kulturni status porodice 78
6.3. Roditelji kao factor dječijeg ne/uspjeha u školi 79
7. PREGLED RANIJIH ISTRAŽIVANJA 86
II METODOLOŠKI DIO ISTRAŽIVANJA 97
1. Definicija i značaj problema 97
2. Cilj istraživanja 99
3. Zadaci istraživanja 100
4. Glavna hipoteza 101
5. Podhipoteze istraživanja 101
6. Uzorak 101
7. Istraživačke metode 102
7.1. Metoda teorijske analize 102
7.2. Deskriptivno-analitička metoda 102
7.3. Empirijsko-neeksperimentalna 102
8. Istraživačke tehnike 103
9. Instrument istraživanja 104
10. Organizacija i tok 104
III ANALIZA I INTERPRETACIJA REZULTATA 105
1. Stavovi učenika, roditelja i nastavnika o stanju u porodicama naših uč. 107
2. Porodični odgoj kao predictor školskog uspjeha 114
3. Uzroci nestabilne porodične psihodinamike 117
4. Odgojno-obrazovne posljedice nestabilne psihodinamike porodice 122

3
5. Nestabilna porodična kohezija kao predictor uspjeha uč.u školi 125
6. Saradnja porodice i škole 130
IV ZAKLJUČAK 133
V BIBLIOGRAFIJA 136
VI PRILOZI 140

4
SAŽETAK

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme kada se porodica, odgojni principi i međuljudski porodični
odnosi brzo mijenjaju, te gube na kvalitetu i značajnosti. Ovo je vrijeme u kojem se zaboravlja da
je porodica sredina u kojoj dijete stiče prve socijalne kontakte, ostvaruje prve međuljudske
odnose, doživljava njihovu psihološku vrijednost, stiče predstave o svijetu i međuljudskim
odnosima, saznaje logiku društvenih odnosa i sagledava svoj položaj u društvu. Upravo se tu
stiču prva znanja, uče vještine, navike i razvijaju sposobnosti. U tom kolektivu dijete bi trebalo
da nailazi na razumijevanje, zaštitu, pomoć, sigurnost i ljubav što učvršćuje vezu između njega,
roditelja i drugih članova porodice. U porodici se razvija i stabilizuje emocionalni život ličnosti,
stiču temeljne strukture ličnosti, formiraju osnove pogleda na svijet, razvija osnovna radna,
estetska i moralna kultura djece. Sve se to postiže uz pomoć vaspitanja u kojem roditelji imaju
najvažniju ulogu i zadatak, a to je da kroz porodične situacije kreiraju i formiraju zrelu,
sposobnu, marljivu i čestitu ličnost. U današnje vrijeme, koje karakteriše brzi ritam življenja i
prezaposlenost, uloga porodice postaje složenija i delikatnija za normalnu socijalizaciju i
emocionalnu stabilnost djece. Porodica ima veliku ulogu u odgojno – obrazovnom procesu i
značajno utiče na uspjeh djece u školi.

Istraživački rad je nastao na osnovu vlastitog iskustva, na osnovu rada sa učenicima, roditeljima i
nastavnicima osnovne i srednje škole, te na osnovu zaključaka nakon mnogobrojnih
savjetodavnih razgovora sa svim akterima odgojno-obrazovnog rada u školi, učenicima,
roditeljima i nastavnicima. Radeći sa učenicima, obavljajući savjetodavne razgovore, najčešća
riječ koju djeca spominju jeste moja majka, moj otac, moja porodica.

Suze koje poteknu niz dječije obraze su najčešće zbog neskladnih odnosa u njihovim porodicama,
neruzmijevanja dječijih problema od strane roditelja, nebriga roditelja o djeci zbog
prezaposlenosti ili zbog lošeg socio-ekonomskog statusa same porodice. Svađe među roditeljima
i razvod braka su problemi koji sve češće zamaraju male dječije glavice i utiču na njihov
cjelokupan razvoj, pa samim tim i na postizanje odgojno-obrazovnih rezultata u školi.

5
U ovom radu akcenat je stavljen na uticaju porodične psihodinamike i porodične kohezije, kao
najvažnijih prediktore koji imaju uticaj na školski uspjeh djece. Među brojnim faktorima
najznačajniji su:

- Uticaj porodičnog odgoja,

- Roditelji kao faktor dječijeg uspjeha,
- Porodična psihodinamika,
- Porodična kohezija,
- Saradnja porodice i škole.
Ćatić. R. (2004.) u Zborniku radova ističe da djeca u školu donose svoje porodične probleme koji
se mogu zakomplikovati neadekvatnim odgojnim postupcima. S druge strane umješno odgojno
djelovanje u školi neće doprinijeti dobrim rezultatima ako se dijete poslije nastave ponovo vraća
u porodicu u kojoj vladaju loši odnosi.

Porodica ima veliku ulogu u odgojno – obrazovnom procesu i značajno utiče na uspjeh djece u
školi. Ovo je vrijeme kada je u porodicama sve važnije od porodice, bračnog druga, djeteta,
roditelja, roditeljskih sastanaka, dječijih domaćih zadaća, porodičnih okupljanja i uživanja u
blagodatima porodice koju nam je Bog podario. Porodica nije samo najvažnija i najprirodnija
primarna sredina neophodna za pravilan razvoj i formiranje djeteta nego ona, prema brojnim
pokazateljima i rezultatima istraživanja, trajno određuje uspjeh djeteta u izvanporodičnom užem i
širem okruženju.

Upravo to i jeste predmet ovog istraživanja, utvrditi i analizirati koliko porodica i porodični
faktori utiču na uspjeh učenika u školi.

U životu djeteta prvi učitelji su roditelji. Oni su model koji djeca oponašaju u odnosima prema
drugima, u rješavanju problema, od njih uče govor, usvajaju navike i sl. Prva i osnovna karika u
odgajanju jeste porodični dom. Odgoj u porodici neobično je važan za čitav daljni odgoj. Između
porodice i škole neophodna je nesebična saradnja, tj. porodica treba da pomaže školi, a sama
škola ima zadatak da podržava i pomaže roditelje i njihov odgojni rad. Kako dijete u roditeljskom
domu ispunjava svoje slobodno vrijeme, svoj odmor, kako izvršava svoje manje i veće dužnosti i
poslove, kako drži red u svojim stvarima, kako se prilagođava kolektivu porodice, te kako se
odnosi prema majci, ocu, braći, sestrama, drugovima i odraslim uopće – sve to ima najveće
odgojno značenje.

6
I TEORIJSKE OSNOVE
UVOD
« Kvaliteta roditeljske njege
koju dijete primi u najranijem uzrastu
od vitalnog značaja je
za njegovo buduće mentalno zdravlje.”
Bowlby, 1954.
Svaka porodica je jedinstvena i različita od ostalih, ali porodice su po mnogo čemu i slične.
Svakim danom se sve porodice bore sa istim problemima i istim izazovima. Porodica je kamen
temeljac društva i u njoj uz najteže možemo naći i najsretnije trenutke, ali samo ako provodimo
dovoljno vremena sa svojom porodicom i uspijemo prepoznati i uživati u svim trenutcima koje
taj blagoslov pruža.

Većina autora ističe da u porodici u kojoj se ne komunicira, gdje se ne osjeća istina, gdje se sa
djecom ne razmjenjuju iskustva, tamo će doći do nepovjerenja, nepoštenja, nevjerovanja isl.
Takođe u porodici u kojoj nema mjesta za dobrotu, u kojoj se ne zadovoljavaju dječije potrebe
putem dobrote, razvit će se zlo, zbog čega se najčešće širom otvaraju vrata sebičnosti i mržnje.
Rastu li djeca uz poštovanje, pohvalu, podršku i ljubav, naučit će poštovati, cijeniti i voljeti sebe
i druge. Ne postoji samo jedan put dobrog i uspješnog porodičnog odgoja. Različiti oblici odgoja
su neophodni i vrijedni poštovanja. Dobar roditelj se može biti na mnogo načina. Porodično
vaspitanje predstavlja kontinuirani proces koji prolazi kroz različite etape, od kojih svaka ima
određene potrebe kojima na različite načine treba ići u susret.

Ako na porodice gledamo kao na sretne i nesretne, onda svaka porodica bi trebala težiti da dobije
epitet ove prve, u prvom redu zbog djece kao glavnih aktera zajedničkog života. Djeca su mlade
ličnosti na koje se svaka negativnost u porodici odražava mnogo više nego na odrasle osobe, te
ostavlja velike posljedice na njihov razvoj i odrastanje.

7
Istraživanje je pokazalo da nesretne porodice i u načinu funkcioniranja odstupaju od sretnih na
dva različita načina. Nezdravi porodični odnosa dovode do specifičnih teškoća njihove djece
tokom ranog školovanja.

Zdravi porodični odnosi su potpora i izvor stabilnosti u razdoblju kada djeca započinju sa svojim
školovanjem. Nezdravi odnosi unutar obitelji izvor su dječjeg stresa i loše prilagođenog
ponašanja u školi”, kaže Melissa Sturge-Apple, vodeća istraživačica navedenog problema i
izvanredna profesorica psihologije na University of Rochester.

Odnosi između djece i roditelja su bitna karika koju valja preći da bi djecu izveli na pravi put.
Odnosi koji se odvijaju u porodici predstavljaju za dijete prve društvene odnose. Roditelji svojim
odnosom prema djeci uče svoje dijete kako da se sutra ponaša prema ocu i majci. Odnos roditelja
prema djetetu otvara ili zatvara vrata kasnijem razvoju dječije sposobnosti.

Roditelji najdirektnije utiču na izgrađivanje vrijednosnog sistema unutar porodičnog života te

svojim odnosom prema životu i odabirom odgojnih strategija prenose takve vrijednosti na svoju
djecu. U tom prostoru se definira matrica dešavanja iz koje proističe krajnja životna sreća ili
nesreća svih aktera arene porodičnih odnosa.

Kako Kamenov 1997. savremena porodica se susreće sa brojnim problemima koji umanjuju
odgojnu ulogu porodice. Neki od tih problema su „prezaposlenost roditelja zbog materijalnog
obezbjeđenja porodice, alkoholizam, mnogobrojna neurotična oboljenja u porodicama,
nepoučenost mnogih roditelja o vaspitnim načelima, ciljevima, načinima i spoznajama,
nepoučnost roditelja o tjelesnom i duševnom rastenju djece, nepoznavanje dječijih osnovnih
potreba, mnogi roditelji ni sami nemaju određene čvrste i vrijednosno prihvatljive životne
filozofije, i sami su spoznajno dezorjentisani, problem za sebe predstavljaju različite vrste
djelimičnih, nepotpunih (razvedenih) porodica i u našem društvenom prostoru sve više razrastaju
i potpuno slobodno i nesmetano bujaju najrazličitije vrste i oblici društvenog korova.

Jedno veoma optimistično shvatanje djeteta koje glasi „ ono već zna kako da raste, samo mu
treba pružiti priliku“, mnogo govori o tome koliki uticaj porodica, a zatim okolina imaju na
dijete.

8
Porodična psihodinamike i kohezije se smatraju najvažnijim prediktorima u postizanju odgojno-
obrazovnih postignuća djece. Vodeći se činjenicom da razvoj društva ovisi o odgojno-
obrazovnim postignućima članova tog društva, te da u mnogome taj uspjeh ovisi o porodici kao
nezamjenjivom faktoru pravilnog odgoja i razvoja djece, naročito u prvim godinama, kada je
dječiji svijet ograničen na porodicu, kada su njegovi pogledi, interesi, želje i potrebe isključivo
vezane za uski porodični krug.
Prediktori koji imaju najznačajnije mjesto u razvoju djece su porodična psihodinamika i
porodična kohezija.
Posljedice koje proizilaze iz nestabilne (poremećene) porodične psihodinamike i kohezije su
prevelike, te se odražavaju na cjelokupni razvoj ličnosti.

Kada govorimo o nestabilnoj psihodinamici i koheziji porodice prvenstveno mislimo na:

- porodice sa nestabilnim odnosima,

- porodice sa nestabilnom strukturom.

Nestabilna porodična kohezija se odnosi na nepotpune porodice, odrastanja djece bez jednog ili
oba roditelja, te na odgojno-obrazovne posljedice koje se mogu javiti kod djece iz takvih
porodica.

Porodična sredina predstavlja značajan faktor uspjeha ili neuspjeha u školi, a samim tim
pogoduje i razvoju pozitivnih ili negativnih odgojno – obrazovnih posljedica. Roditelji su
odgovorni i obavezni da osiguraju valjanu osnovu za razvoj svoga djeteta.

Pored izučavanja porodice kao najznačajnijeg faktora koji utiče na uspjeh učenika u školi, u
ovom radu se govori o porodičnom odgoju, porodičnoj psihodinamici, porodičnoj koheziji,
saradnji porodice i škole, te koliko navedeni prediktori uslovljavaju pojavu odgojno – obrazovnih
posljedica.
Ovdje su iznijeta teorijska pedagoško – psihološka razmatranja i osnovni rezultati istraživanja o
porodičnoj psihodinamici i koheziji, kao i uticaju porodičnih prediktora na uspjeh djece u učenju,
tj. posljedice koje porodice sa poremećenim odnosima i porodice sa poremećenom strukturom
ostavljaju na odgoj i obrazovnje djece.

9
Cjelokupan rad je podijeljen na tri dijela.

U prvom teorijskom dijelu pojašnjeni su temeljni pojmovi tj. najčešći pojmovi koji se koriste u
ovom radu, a to su: porodica, porodična kohezija, porodična psihodinamika, odgojno-obrazovne
posljedice, djeca, roditelji.

Drugi dio se odnosi na metodologiju istraživanja naznačenog problema.

U trećem dijelu su analizirani i interpretirani podaci do kojih se došlo tokom istraživanja.

10
 1. POJMOVNA ANALIZA

Porodična sredina predstavlja značajan faktor uspjeha ili neuspjeha u školi, a samim tim
pogoduje i razvoju pozitivnih ili negativnih odgojno – obrazovnih posljedica. Roditelji su
odgovorni i obavezni da osiguraju valjanu osnovu za razvoj svoga djeteta, pa samim tim imaju i
neprocjenjivu ulogu u procesu obrazovanja i odgajanja njihove djece. Porodica kao jedan od
glanih aktera odgojno-obrazovnog procesa predstavljaju važan prediktor u postizanju uspjeha
učenika u školi, a takođe svojim metodama odgoja trajno određuje uspjeh djeteta u životu uopšte.
Djetetu je za pravilan razvoj potrebna ljubav baš kao zdrava hrana i čist vazduh, a to pokazuje
statistička značajnost problematičnog ponašanja neželjene, odbačene, vanbračne, usvojene, djece
iz nesrećnih brakova i sl. Ćatić. R. u svom članku (2004.) iznosi statističke podatke koji pokazuju
da su djeca iz harmoničnih porodica fizički naprednija i intelektualno superiornija. Ta djeca su
sretna, život im je produktivniji i zato se kod njih rjeđe javlja neprilagođenost, emocionalna
nezrelost i destruktivnost.

1.1. Porodica
“Porodica je jedan prirodni socijalni sistem
čiji su sastavni dijelovi uzajamno povezani,
isprepleteni i međusobno zavisni u različitom
stepenu jačine i intenziteta”
Pašalić-Kreso.A.

Na prvi pogled se čini da je pojam «porodica» toliko jasan da ga ne treba niti definirati. Mnogi je
definiraju kao biološku ili krvnosrodničku zajednicu roditelja i njihove djece koji žive u
zajedničkom domaćinstvu. Međutim, kako ističe Pašalić-Kreso (2004.) ako stanemo za trenutak i
pomislimo koliko ima takvih porodica u našem okruženju, shvatit ćemo vrlo brzo da ovakvom
definicijom eliminiramo znatan broj porodica koje se ne sastoje od oba biološka roditelja
(razvedeni roditelji, ponovo oženjeni / udati i sl.), koje se ne sastoje uopšte od bioloških roditelja

11
i njihove djece (adoptivne porodice) ili porodice kojima su djeca privremeno povjerena
odgovarajućnom zakonskom mjerom (hraniteljske porodice).

Porodica je oduvijek predstavljala nezaobilazan odgojni faktor, a danas više nego ikada vapi za
hitnim obavljanjem svoje funkcije na što kvalitetniji način. Na osnovu svakodnevne prakse u
radu sa djecom, te na osnovu brojnih istraživanja može se zaključiti da karakterne crte mladih
ličnosti izmiču kontroli i poprimaju negativan efekat. Zvonarević (1974.) ističe da karakter osobe
označava onu grupu čovjekovih psihičkih osobina koje su povezane uz moralnu i etičku stranu
ličnosti, te da se on ispoljava prvenstveno u odnosu čovjeka prema samom sebi, u odnosu prema
drugim pojedincimai zajednici i u odnosu prema radu i aktivnosti u širem smislu. I ovaj stav
dovoljno govori o važnosti odgoja u porodici, te ukoliko roditelji ne pruže kvalitetan odgoj i
zdravo okruženje , posljedice u kasnijim fazama života bi mogle biti prevelike.
U psihološkom rječniku porodica se definira kao drevna i univerzalna ljudska (biološka,
društvena, ekonomska i psihološka) zajednica koju čine, prije svega, odrasli reproduktivno
sposobni partneri (otac i majka) i njihovo potomstvo, ali i dalji srodnici koji žive zajedno sa
njima.
Grandić (2004.) predstavlja porodicu kao zajednicu koja ima tri univerzalne karakteristike:
- to je zajednica polova i djece koja iz te veze nastaju
- to je primarna zajednica u kojoj se razvija ličnost djeteta i
- zajednica koja obezbedjuje psiho-socijalnu povezanost članova.
Definiranje porodice treba da bude sveobuhvatno i potpuno kako nijedna porodična zajednica ne
bi bila odbačena, kao neprihvatljiva, marginalizirana i neobuhvaćena. Ipak, porodicu bioloških
roditelja i djece treba slaviti kao najvišu vrijednost čovjekove odgojne ekologije. Ovaj tip
porodice treba odgojem i na sve druge načine afirmirati kao jedan od najvažnijih temelja ljudske
sreće.

Prema pedagoškoj enciklopediji, porodica je društvena grupa historijski promjenljivog oblika u

čijim okvirima se odvija proces reprodukcije društvenih individua, proces prirodne reprodukcije
koji podrazumijeva rađanje, odrastanje i umiranje ljudskih individua, s jedne strane i proces
njihove društveno – kulturne reprodukcije, s druge strane, koji se odvija kroz proces
socijalizacije, individualizacije, zaštite i psihosocijalne stabilnosti i integriteta odraslih
pojedinaca.

12
Porodica je izuzetno važna i neophodna društvena grupa i ustanova za svako društvo i za svakog
pojedinca. Sa društvenog stanovišta porodica vrši bitnu posredujuću funkciju od koje zavisi
društveno-kulturni kontinuitet, stabilnost pa i opstanak svake društvene zajednice i društvenog
sistema. Porodica posreduje između dva totaliteta: društva i ličnosti. U okviru porodice biološka
jedinka se oblikuje prolazeći istovremeno i sukcesivno kroz tri razvojna procesa: kulturalizaciju,
socijalizaciju i individualizaciju. Ovi procesi se odvijaju kroz vaspitnu praksu.

Vukasović (1994.) u svojim djelima porodicu definira kao temeljnu društvenu jedinicu, koja
predstavlja prvu i osnovnu životnu zajednicu, zajednicu osoba. Po njemu to je najmanja
društvena stanica i kao takva temeljna osnova za život svakog društva, te se temelji na
zajedničkom životu krvnim srodstvom povezanih osoba, najčešće roditelja i djece, a mogu
postojati i drugi članovi.

Porodica je prvi, veoma značajan, čak i nezamjenjiv faktor u odgoju i obrazovanju mladih ljudi.
Porodični odgoj počinje postepeno i neprimjetno još prije rođenja djeteta.

U porodici dijete stiče prve socijalne kontakte, ostvaruje prve ljudske odnose, doživljava njihovu
psihološku vrijednost, stiču predstave o svijetu, međuljudskim odnosima, saznaje logiku
društvenih odnosa i sagledava svoj položaj u društvu. Upravo se tu stiču prva znanja, uče
vještine, navike i razvijaju sposobnosti. Porodica je okruženje u kojem bi dijete trebalo da nailazi
na razumijevanje, zaštitu, pomoć, sigurnost i ljubav koja učvršćuje vezu između djeteta, roditelja
i drugih članova porodice.

U porodici se razvija i stabilizuje emocionalni život ličnosti, stiču temeljne strukture ličnosti,
postavljaju osnove pogledu na svijet, stiču se osnovne radne, estetske i moralne kulture djece.
Sve se to postiže uz pomoć odgoja u kojem roditelji imaju najvažniju ulogu i zadatak, a to je da
kroz porodične situacije kreiraju i formiraju zrelu, sposobnu, marljivu i čestitu ličnost. Posebno u
današnje vrijeme koje karakteriše brzi ritam življenja i pretrpanost obavezama, uloga porodice
postaje složenija i delikatnija za normalnu socijalizaciju i emocionalnu stabilnost djece.

Odnosi među njenim članovima u pravilu su višeslojni, duboki i široko zasnovani na zajedničkoj
životnoj historiji, zajedničkim predstavama svijeta oko sebe, zajedničkim internaliziranim
percepcijama, kao i zajedničkom smislu o svrsishodnosti. Porodica određuje skup porodičnih
pravila, određuje uloge za svakog njenog člana, uspostavlja strukturu moći, razvija komplikovane

13
otvorene i prikrivene oblike komunikacije, razvija puteve dogovaranja i rješavanja problema, što
sve omogućava da različiti zadaci koji stoje pred porodicom i njenim članovima budu efikasno
obavljeni. Porodicu nikako nije moguće definirati kao skup pojedinaca koji dijele zajednički
fizički i psihički prostor, jer se radi o zajednici koja je daleko složenija.

Članovi zdrave porodice slave jedni druge, uživaju u specifičnostima svakog pojedinca, ali
uživaju i u zajedništvu kao porodica. Oni se raspravljaju, ali na način da ne izgube pripadnost
jedni drugima, a ta sigurnost pripadanja ohrabruje ih da ne moraju biti savršeni. Ekermen (1966.)
u koncepciji porodičnog zdravlja stavlja akcenatne ne “toliko na eliminisanje konflikta, već na
konstruktivnoj upotrebi konflikta za podsticanje daljeg emocionalnog razvoja. Pokazatelj zdravih
porodičnih odnosa je kreativna komplementarnost u odnosima porodičnih uloga muža i žene i
roditelja i djeteta, a ne odsustvo konflikata” .
Svaka porodica je jedinstvena i različita od ostalih, ali porodice su po mnogo čemu i slične.
Svakim danom se sve porodice bore sa istim problemima i istim izazovima. Porodica je kamen
temeljac društva i u njoj uz najteže možemo naći i najsretnije trenutke, ali samo ako provodimo
dovoljno vremena sa svojom porodicom i uspijemo prepoznati i uživati u svim trenutcima koje
taj blagoslov pruža.
U pedagoškoj enciklopediji porodični odgoj, predstavlja važnu kariku u prenošenju društvenih,
moralnih i drugih vrijednosti društva u kome živi. Porodični odgoj je bitna i imanentna uloga
porodice, bez obzira gdje se ona nalazi. Naročito prve godine života dijete provodi u porodici, pa
je i njena uloga veoma velika, a uloga roditelja kao posrednika društva u ovom periodu je
izuzetno značajna. Za razliku od drugih malih socijalnih grupa, porodica se može smatrati kao
prvostepena grupa koja djeluje na čovjeka tokom njegovog cjelokupnog života.

U životu djeteta prvi učitelji su roditelji. Oni su model koji djeca oponašaju u odnosima prema
drugima, u rješavanju problema, od njih uče govor, usvajaju navike i sl. Prva i osnovna karika u
odgajanju jeste porodični dom. Odgoj u porodici neobično je važan za čitav daljni odgoj.
Porodični dom treba da pomaže školi, a sama škola pomaže roditelje i njihov odgojni rad.

14
 1.1.1. Porodični odgoj

Značaj porodičnog odgoja ogleda se u tome, što porodica postavlja temelje cjelokupnoj ličnosti
djeteta, što ostvarivanjem fizičkog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja porodica
daje ono što je bitno i od čega kasnije škola i ostale društvene institucije polaze i na čemu grade
odgojni uticaj na djecu.
U porodici dijete stiče prve socijalne kontakte, ostvaruje prve ljudske odnose, doživljava njihovu
psihološku vrijednost, stiču predstave o svijetu, međuljudskim odnosima, saznaje logiku
društvenih odnosa i sagledava svoj položaj u društvu.
Ćatić, R. ističe da je osnovna karakteristika porodičnog odgoja u tome što je on prirodan, intiman,
zasnovan na zajedničkom životu, sa zajedničkim interesima, radostima, teškoćama, što mu daje
jaku snagu odgojnih uticaja.
Pod porodičnim odgojem se najčešće podrazumijeva roditeljska djelatnost usmjerena na
podizanje i odgoj djece koja se u pravilu odvija u porodičnom okruženju od strane odraslih koji
su najčešće roditelji te djece.

Mnoga istraživanja i teorijske analize ukazuju na to da je za uspješno odgojno djelovanje

porodice potrebno ispuniti određene preduvjete kao što su:
 Skladni porodični odnosi koji osiguravaju stabilnost porodice, ugodnu i privlačnu
atmosferu za sve članove porodice u čemu prednost imaju potpune porodice u odnosu
na nepotpune
 Adekvatan položaj djeteta u porodici (osjećaj sigurnosti, zadovoljstva, stabilni
emocionalni odnosi, radost, sreća i sl.)
 Psihička, socijalna, moralna i ekonomska zrelost roditelja i određeni nivo pedagoške
kulture značajno doprinose uspješnom porodičnom odgoju
 Razborita ljubav sa dovoljno emocionalne topline bez pretjerane strogosti, surovosti,
nepristupačnosti i otuđenosti
 Porodični odgoj ne smije se svesti na osiguravanje materijalne ugodnosti i bezbrižnosti,
ne smije se svesti na “kupovinu” dječije ljubavi i tako porodični odgoj učiniti hladnim.

15
Brojna istraživanja, a naročito istraživanja socio-ekonomskog statusa porodice ukazuju da djeca
iz porodica čiji je standard visok, a porodičnom standardu se poklanja velika pažnja i ta
problematika prednjači u odnosu na djecu, iz tih porodica najčešće dolaze djeca “ prazna ” i
nezadovoljna, jer im stvari i materijalna dobra nisu mogla nadoknaditi porodičnu toplinu, brigu i
ljubav. Na ove nedostatke ukazivao je i Ž.Ž.Ruso. U prilog tome spominju se i njegova
razmišljanja u knjizi Emil ili o odgoju, gdje on kaže da je najmoćnije sredstvo da se dijete učini
nesretnim, da mu dopustimo sve što želi.
Temeljna svrha porodičnog odgoja je razvoj i izgrađivanje sposobnog, marljivog, čestitog i
humanog čovjeka s kojim će se ponositi roditelji i sredina. Svaki uspjeh djeteta u odgojnom radu
za roditelja je sreća i radost, a svaki neuspjeh bol i razočarenje. U realizaciji porodičnog odgoja
primjenjuju se različite metode i postupci, a najčešći su: primjer, razgovor, navikavanje,
poticanje, pohvale, autoritet, opomene, kazna, igra, rad, poučavanje, objašnjavanje, ubjeđivanje...
Uloga roditelja u odgoju djece je plemenita, uzvišena, privlačna i zanimljiva s jedne strane, a
složena, delikatna i veoma odgovorna sa druge strane.
S obzirom na ogroman i neprocjenjiv značaj roditelja u odgoju djece važno je istaći i potrebu za
posjedovanjem pedagoške kulture roditelja koja podrazumijeva da roditelji poštuju ličnost
djeteta, da se roditelji usmjere ka pozitivnim osobinama svoje djece ( povjerenje, podrška,
razumijevanje, međusobna povezanost i sl. ), da oba roditelja djeluju jedinstveno u odgoju, zatim
je neophodan visok nivo sposobnosti, tolerancije, sposobnosti shvaćanja dječijih potreba i
problema.
Mnoga savremena istraživanja ukazala su na to da se roditeljska ljubav, podrška i zaštita, koji su
naročito značajni u ranom djetinjstvu ne daju nadoknaditi nikakavim surogatima kojim se, zbog
raznih razloga roditelji često koriste.
Mandić ( 1989.) ističe da postoji veliki broj objektivnih razloga koji onemogućuju roditeljima da
savjesno ispune svoju odgojnu dužnost. Neki od njih su:
 relativno nizak kulturni i opšteobrazovni nivo velikog broja roditelja ( u nekim
sredinama ima znatan broj nepismenih roditelja )
 zaposlenost oba roditelja ( zbog čega često odgajanje obavljaju polupismene kućne
pomoćnice, bake ili strine )
 loši materijalni uslovi ( mali stanovi, niski lični dohodci )

16
  nedovoljna pomoć društvene zajednice zaposlenih roditelja ( nedostatak većeg broja
predškolskih ustanova )
 nedostatak organizovane zabave za djecu ( malo je igrališta, zabavnih parkova,
kulturnih i vaspitnih institucija ).
Porodični odgoj, kao i sama porodica konstantno se mijenja u skladu sa društvenim promjenama i
potrebama. To potvrđuje činjenicu da porodica, a kasnije društvo kreiraju i odgajaju mlade
ličnosti, te da su oni najvažniji akteri kada se govori o odgoju uopšte. S toga porodičnom odgoju
treba posvetiti naprocjenjivu pažnju kako bi društvo imalo pozitivne mlade ličnosti.

1.2. Učenik

Najvažniji socijalni akter odgojno-obrazovnog rada u školi je svakako dijete-učenik. Potkonjak i

Šimleša (1973.) učenika definiraju kao ličnost koja u didaktičkoj organizaciji odgojno –
obrazovnog rada usvaja i osvaja znanja, umijeća i navike, razvija svoje stvaralačke i druge
sposobnosti, afirmiše i potvrđuje svoju ličnost. Polaskom u školu dijete dobija status «učenik».
Tada dijete izlazi iz uskog kruga porodice i dolazi u dodir sa većim brojem vršnjaka. Pojavljuju
se nove bliske osobe, npr. učitelj-ica, drug, drugarica isl. Prijateljstvo sa vršnjacima, kao i uticaj
odgajatelja mogu ublažiti mnoga ograničenja i neobičnosti u roditeljskoj kući.

Tokom osnovne škole dijete se postepeno navikava na novu sredinu, ukoliko nije pohađao neku
od predškolskih institucija. Ključni process tokom polaska u školu za učenike je process
socijalizacije, koji ukoliko protekne pozitivno olakšava svaki naredni životni put djeteta. Samim
polaskom u školu nastaje period burnih promjena, period prilagođavanja. Tada dolazi do velikih
tjelesnih, kognitivnih i socijalnih promjena.

Svaki učenik prolazi kroz razne etape, kao što su pubertet, adolescencija itd. Životne etape
učenici lakše podnose kada imaju podršku i pomoć od strane svoje porodice. Pubertet je period u
životu kada osoba postaje spolno zrela, što je posljedica brojnih bioloških promjena. To je period
kada dolazi do prijelaza od djeteta ka odraslom kako u tjelesnom, tako i u psihičkom smislu.

17
Adolescencija je vrijeme od potpune spolne zrelosti do vremena kada napredovanje prestaje.
Godine adolescencije pružaju se od početka puberteta, između 11 i 13 godine, kod prosječnog
djeteta, pa do doba zrelosti, 21 godine. Ovo je razdoblje burnih promjena kada uloga porodice ne
smije izostati.

Ovo doba se može podijeliti u tri kraća perioda:

1. Predadolescencija – to je kratak period koji traje oko jedne godine dana. Ovaj period
neposredno prethodi pravoj adolescenciji. Predadolescencija se javlja kod djevojčica između 11 i
13 godine, dok kod dječaka po pravilu nastupa godinu dana kasnije.
Šarlota Biler nazvala je ovaj period «negativna faza», zbog toga što u to doba normalno postoji
negativan stav ili zaokret «na lijevo krug» u ponašanju. Nagli fizički razvoj polnog života kod
djeteta privremeno unosi poremećaj u emocionalnu i socijalnu kontrolu koja se formira u toku
ranijih etapa.

2. Rana adolescencija – nastupa poslije predadolescencije i traje do 16-17 godine, poklapajući se

na taj način sa dobom koje dijete provodi u srednjoj školi. Često ga zovu doba «nespretnosti»,
zbog nezgrapnosti i osjetljivosti koje se često jevljaju u to doba. Tokom ovog perioda završava se
mentalni i fizički rast.

3. Pozna adolescencija – ovo je posljednje razvojno doba, koje se poklapa sa doba fakulteta ili
koledža. Nazivaju ga «smjelim» ili «teatralnim» dobom zbog intenzivnog zadovoljstva koje
osjeća normalni dječak i djevojčica. Tada dolazi do prilagođavanja zreloj formi života u kojem se
dijete uči nezavisnosti od odraslih i život planiraju prema sopstvenim željama. Tako se
adolescent postepeno snalazi u novim društvenim sredinama i obavezama koje život postavlja
pred njega. U ovom periodu djeca trebaju naročitu podršku i pomoć roditelja i nastavnika.

Adolescencija je osjetljivo životno razdoblje za pojavu autodestruktivnih oblika ponašanja.

Brojna istraživanja zadnjih dvadesetak godina pretpostavljaju da odnos između roditelja
i adolescenata ima značajan učinak na njihov razvoj i sprječavanje rizičnih ponašanja.

18
Centar za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC) je prepoznao šest rizičnih oblika ponašanja koji
mogu biti posljedica narušenog odnosa između roditelja i njihovih adolescenata:

1. pušenje

2.uporaba i zlouporaba alkohola

3. samoozljeđivanje i nasilje prema sebi

4. seksualno ponašanje koje uzrokuje neželjene trudnoće i spolno prenosive bolesti

5. nezdrave prehrambene navike i

6. fizička neaktivnost.

Ovo su samo neke od mnogobrojnih posljedica koje se mogu javiti kao posljedica narušenih
odnosa roditelj-dijete.

1.3. Škola

Škola je odgojno – obrazovna ustanova čiji je osnovni zadatak da ostvaruje ciljeve i zadatke koje
je pred nju stavilo društvo i zajednica, a to je odgajanje i obrazovanje mladih naraštaja. U
najširem značenju pojmom škole obuhvaćene su: predškolske ustanove, osnovne, srednje, više,
visoke škole i fakulteti, odnosno univerziteti. U užem značenju pod školom se podrazumijevaju
samo osnovne i srednje škole. Škole se međusobno razlikuju po tome u kojoj mjeri ostvaruju
profesionalno obrazovanje i pripreme za studij. Gimnazije pretežno pripremaju za studij, tehničke
podjednako pripremaju za studij i za profesiju, a stručne samo za profesiju.

Sudionici u školi koji imaju najviše uticaja na kvalitet rada i postizanje odgojno-obrazovnih
zadataka su: učenici, nastavnici, roditelji, stručni saradnici isl. Nastavom se stiču i razvijaju kod
učenika: znanja, vještine, sposobnosti i navike. Škola - specijalizovana odgojno-obrazovna
ustanova u kojoj nastavnici, na osnovu utvrđenog programa, planski i sistematski prenose svoja
znanja, stavove i umijeća na učenike. Škola može biti osnovna, opšteobrazovna, zatim srednja i
viša, uglavnom uže specijalizovane, profesionalno usmjerene.

19
 1.3.1. Saradnja porodice i škole

Saradnja porodice i škole dovodi roditelje u situaciju koja ih aktivira na polju interesovanja za
pedagošku djelatnost, pruža im uvid u rad škole, kao i rezultate odgojno-obrazovnog rada. Taj
odnos se zasniva na uzajamnoj osnovi, ali isto tako i neki drugi faktori dobijaju značajno mjesto u
toj saradnji. Među njima se ističe i društvena sredina koja utiče na školu i obrnuto.

Za uspješnu saradnju porodice i škole neophodno je postojanje empatije, socijalne percepcije,

emocionalnih stavova (simpatije i antipatije), uzajamnog povjerenja, odsustva konflikata između
roditelja i nastavnika. Sve ovo je neophodno da bi se saradnja uspješno odvijala i stvorili se
pogodni uslovi za razvoj ličnosti djeteta i postizanje uspjeha.

Od roditelja se očekuje da su zainteresovani za saradnju sa školom, da poštuju ličnost nastavnika,

a prvenstveno da poštuju sebe i svoje dijete. Škola kao odgojno-obrazovna ustanova treba da
omogući upoznavanje roditelja sa odgojno-obrazovnim ciljevima i zadacima, sa njenim
karakteristikama i načinima realizacije. Pri tom škola treba da poštuje svakog roditelja kao ličnost
koja je pristupila toj saradnji.

Savić.M. (1990.) daje odgovor na pitanje koje roditelji često postavljaju, a to je: Kako da dijete
postane uspješan đak?

* polaskom djeteta u školu roditeljsko mišljenje nije više jedino mjerodavno,

* od djeteta ne treba tražiti nemoguće,
* roditelji treba redovno da kontaktiraju sa školom,
* djetetu treba omogućiti da doživljava uspjehe.

20
 2. PORODIČNA PSIHODINAMIKA

“Sve sretne obitelji su slične, dok je svaka nesretna obitelj

nesretna na svoj način”.

Lav Tolstoj

Najznačajniji problem koji prati savremenu porodicu je poremećena psihodinamika same

porodice. U takvim porodicama unutarporodični svijet nefunkcioniše na način koji se pripisuje
kvalitetnoj porodice, što samim tim nužno dovodi do problemskih situacija. Porodice sa
poremećenom psihodinamikom su one porodice koje se nisu strukturno raspale, ali koje su teško
iznutra podrivene pod uticajem mnogobrojnih razloga subjektivne prirode, ekonomske prirode,
asocijalnih oblika ponašanja članova porodice i drugih poremećaja ličnosti. Većina autora ističe
da u porodici u kojoj se ne komunicira, gdje se ne osjeća istina, gdje se sa djecom ne razmjenjuju
iskustva, tamo će doći do nepovjerenja, nepoštenja, nevjerovanja isl. Takođe u porodici u kojoj
nema mjesta za dobrotu, u kojoj se ne zadovoljavaju dječije potrebe putem dobrote, razvit će se
zlo, zbog čega se najčešće širom otvaraju vrata sebičnosti i mržnje.
Rastu li djeca uz poštovanje, pohvalu, podršku i ljubav, naučit će poštovati, cijeniti i voljeti sebe
i druge. Svaka porodica je jedinstvena i različita od ostalih, ali porodice su po mnogo čemu i
slične. Svakim danom se sve porodice bore sa istim problemima i istim izazovima. Porodica je
kamen temeljac društva i u njoj uz najteže možemo naći i najsretnije trenutke, ali samo ako
provodimo dovoljno vremena sa svojom porodicom i uspijemo prepoznati i uživati u svim
trenutcima koje taj blagoslov pruža.

Ne postoji samo jedan put dobrog i uspješnog porodičnog odgoja. Različiti oblici odgoja su
neophodni i vrijedni poštovanja. Dobar roditelj se može biti na mnogo načina. Porodično
vaspitanje predstavlja kontinuirani proces koji prolazi kroz različite etape, od kojih svaka ima
određene potrebe kojima na različite načine treba ići u susret.

Ćatić. R. (2004.) navodi najčešći uzroke koji dovode do razrivenosti porodice:

• Uzroci subjektivne prirode: psihička i spolna nepodudarnost, razlike u karakterima, navikama,

shvatanjima, socijalnom porijeklu, godinama, obrazovanju itd.

21
• Uzroci ekonomske prirode: nezaposlenost, niska primanja, dugogodišnja bolest člana porodice
koja materijalno iscrpljuje porodicu i dr.

• Uzroci koji leže u asocijalnim navikama i ponašanju člana porodice: alkoholizam, kriminalitet
roditelja ili djece, narkomanija, prostitucija i sl.

• Uzroci koji leže u poremećaju tjelesne, mentalne ili psihičke strukture ličnosti: invaliditet,
mentalna retardiranost, psihoze, epilepsije i sl.

Odnosi između djece i roditelja su bitna karika koju valja preći da bi djecu izveli na pravi put.
Odnosi koji se odvijaju u porodici predstavljaju za dijete prve društvene odnose. Roditelji svojim
odnosom prema djeci uče svoje dijete kako da se sutra ponaša prema ocu i majci. Odnos roditelja
prema djetetu otvara ili zatvara vrata kasnijem razvoju dječije sposobnosti. Roditelji najdirektnije
utiču na izgrađivanje vrijednosnog sistema unutar porodičnog života te svojim odnosom prema
životu i odabirom odgojnih strategija prenose takve vrijednosti na svoju djecu. U tom prostoru se
definira matrica dešavanja iz koje proističe krajnja životna sreća ili nesreća svih aktera arene
porodičnih odnosa.

Savremena porodica susreće se sa brojnim problemima koji umanjuju odgojnu ulogu porodice.
Neki od tih problema su „prezaposlenost roditelja zbog materijalnog obezbjeđenja porodice,
alkoholizam, mnogobrojna neurotična oboljenja u porodicama, nepoučenost mnogih roditelja o
vaspitnim načelima, ciljevima, načinima i spoznajama, nepoučnost roditelja o razvojnim fazama
kroz koje prolaze njihova djeca, nepoznavanje dječijih osnovnih potreba, mnogi roditelji ni sami
nemaju određene čvrste i vrijednosno prihvatljive životne filozofije, i sami su spoznajno
dezorjentisani, problem za sebe predstavljaju različite vrste djelimičnih, nepotpunih (razvedenih)
porodica i u našem društvenom prostoru sve više razrastaju i potpuno slobodno i nesmetano
bujaju najrazličitije vrste i oblici društvenog korova.

22
 2.1. Konflikti u porodici kao uzrok nestabilne psihodinamika

Gotovo da i nema porodice koja nije iskusila konflikte među svojim članovima. Neki od tih
konflikta su i dobri jer razrješavaju tenziju koja se vremenom akumulirala. Konflikti ponekad
imaju moć da pojačaju koheziju među članovima porodice. Porodica je najčvršća mala grupa i na
njoj se kao stabilnoj cjelini bazira i stabilnost društva. Upravo stoga je izuzetno važno znati koji
su konflikti najčešći, koji najopasniji i najrazorniji za porodicu i kako ih rješavati. Ovi konflikti
se direktno prenose u školu i utiču na uspjeh učenika u nastavi i učenju tako da su izuzetno važni
u analizi pedagoške komunikacije. U okviru sigurnosti porodičnog doma moguće je učiti rješavati
konflikte. Ako učenici u školi nauče neke vještine rješavanja konflikta, svoje znanje će prenijeti u
porodicu i time doprinijeti njenoj stabilizaciji. Osim toga, škola može uključiti i roditelje u vježbe
ili radionice rješavanja konflikta. To nam još jednom potvrđuje da je za uspješno vaspitanje djece
i za zdrav razvoj djeteta neophodna saradnja porodice i škole kao najvažnijih prediktora u životu
djeteta.

Suzić N. (2005.) daje tabelarni prikaz vrsta i uzroka konflikata u porodici:

Roditelj Dijete
1) Kontrola 1) Autonomija
2) Dominacija 2) Potčinjavanje
3) Sukob među roditeljima 3) Gubitak porodične sigurnosti
4) Aspiracije prema djetetu 4) Osobenosti i ciljevi djeteta
5) Slaba interakcija 5) Potreba za zdravom interakcijom
6) Alkoholizam, ovisnost 6) Delinkvencija, ovisnost
7) Siromaštvo – obilje 7) Socijalna inferiornost – arogancija
8) Malograđanština 8) Potrošački mentalitet
9) Impulsivnost – kažnjavanje 9) Nestabilnost
10) Moralisanje 10) Prekršaji
Tabela 1. Klasifikacija konflikata u porodici prema Suziću (2005.):

23
 2.1.1. Kontrola od strane roditelja

Pretjerana kontrola od strane roditelja ugrožava autonomiju djeteta. Što je viši stepen kontrole to
je niži stepen autonomije. S druge strane, dati djetetu potpunu autonomiju, značilo bi prepustiti ga
samom sebi. Dakle, roditeljska kontrola je do određenog stepena nužna, ali iznad određenog
stepena opasna. Postoje i neke opasnosti od pretjerane kontrole. Dijete koje zbog pretjerane
kontrole roditelja nema dovoljno autonomije, može da postane nesamostalno, ovisno, podložno
kontroli i manipulaciji. To nijedan roditelj ne bi poželio svome djetetu. Pretjeranu kontrolu
roditelji uspostavljaju iz više razloga koji su prvenstveno nesvjesni. Jedna osnova ove kontrole
proizlazi iz straha i neisgurnosti roditelja kao ličnosti. Na primjer, zapitajmo se samo koliko djece
ne može da se druži i odrasta s vršnjacima jer ih roditelji ne puštaju van, u strahu da ih druga
djeca ne iskvare. Ti roditelji ne znaju da je vršnjačka interakcija mnogo značajnija od nekoliko
nedoličnih manira koji se lako mogu ispraviti.

Druga osnova ovog roditeljskog straha je realna, radi se o opasnostima od saobraćaja,

tehnologije, droge, delinkvencije i drugim zamkama koje čekaju dijete u socijalnom okruženju.
Međutim, zadržavajući dijete pod staklenim zvonom porodičnog okruženja, brižni roditelji
puštaju da im dijete odraste nespremno da se nosi sa ovim socijalnim izazovima jer formira
idealizovanu sliku o „čistom“ i „prljavom“ svijetu i kad osjeti čari tog „prljavog“ svijeta lako im
podliježe.
Kao naličje pretjerane kontrole, kao druga strana medalje, stoji odsustvo roditeljske kontrole ili
prepuštenost djeteta samom sebi, medijima ili ulici. Kod nas je tradicija da se očevi ne bave
vaspitanjem djece a majke su, u pravilu, dvostruko opterećene, obavezama na radnom mjestu i
kućnim obavezama. Djetetu ostaje da se samo snalazi, da gleda TV, traži društvo na ulici ili nešto
treće. Rezultat ovog odsustva roditeljske kontrole je gotovo identičan pretjeranoj kontroli. Dijete
osjeća da mu porodica ne posvećuje brigu, to doživljava kao odbačenost i osjeća se nesigurno,
postaje nesamostalno, ovisno i podložno manipulaciji.
U pretjeranoj kontroli kao i u odsustvu kontrole kriju se zamke koje sigurno vode u konflikte
između djece i roditelja. Kada sagleda kako mu se formira dijete, roditelj koji je prepustio dijete
samo sebi, kao i onaj koji je nametnuo pretjeranu kontrolu, biva razočaran i pada u zamku
okrivljivanja, bilo da okrivljuje dijete ili sebe. Rješenje nikada nije u okrivljivanju, rješenje je u
traganju za uzrocima i sagledavanju mogućih korisnih akcija za popravljanje propuštenog ili za
24
pomoć. Rješenje je u optimalnoj autonomiji koju roditelji mogu pružiti svome djetetu. Optimalnu
autonomiju djeteta u porodici ne može bez roditeljske kontrole. Na primjer, roditelj koji sa
djetetom dogovori i započne učenje tablice množenja, mora planirati da u toku tog učenja
kontroliše napredak djeteta. Može očekivati da će dijete nakon prvih naučenih umnožaka htjeti da
se pohvali roditelju i da će tražiti njegovu kontrolu. Dogovorena aktivnost, kako vidimo, vodi ka
kooperaciji i željenoj kontroli. Za razliku od željene, nametnuta kontrola biva doživljena kao
prinuda. U prethodnom primjeru to bi izgledalo kao nalog roditelja:
„Nauči tablicu množenja a ja ću provjeriti za nekoliko dana šta si naučio/la“
Jasno je da će nalog voditi u konflikt, a dogovorena aktivnost u saradnju. Optimalna autonomija
djeteta se može ostvariti samo uz uvažavanje njegovih potreba. Dijete koje uči tablicu množenja
ima potrebu i za igrom, a roditelj treba uvažiti ovu potrebu. Kombinacija igre i učenja će
zadovoljiti razvojne i prirodne potrebe djeteta a ovo zadovoljavanje će biti ostvareno kao
autonomija ako roditelj ostvari maksimum napretka uz minimum vođenja, uz optimum
instrukcija. Optimum autonomije djeteta rezultira minimumom konflikata na relaciji roditelj –
dijete.

2.1.2. Dominacija roditelja

Pretjerana dominacija roditelja podrazumijeva potčinjavanje djeteta. Dominantan roditelj

uspostavlja snažnu kontrolu nad djetetom, ali treba znati da dominacija i kontrola nisu isto.
Kontrola ima i pozitivnu stranu, a dominacija ne. Dominantan roditelj nastoji da kontroliše, guši i
dominira nad djetetovom kognicijom, emocijama, čak i aktivnostima; upada u riječ – prekida
misao, naređuje da prestane plač ili smijeh – prekida i dominira emocijama, prekida igru –
dominira aktivnošću. Dominantnost ima i fiziološku osnovu.

Istraživanje Majkla Mek Gira sa Kalifornijskog univerziteta (UCLA), a prema Suziću 2005., je
pokazalo da dominantni mužjaci majmuna imaju relativno nizak nivo serotonina (hormon
zadovoljstva) u krvi nego manje dominantni mužjaci. S druge strane, kortizol kao hormon stresa
vodi ka agresiji i dominantnom ponašanju (Myers, 1989). Kortizol može biti stimulisan
svakodnevnim nezadovoljstvom. Roditelji koji imaju problema sa standardom, sa finansijama,
sigurno su u situaciji da teško mogu kontrolisati svoje ponašanje stimulisano kortizolom.
Agresivno i dominantno ponašanje prema djeci se tako ispostavlja kao društveno- socijalna
25
posljedica – žrtve su i roditelji i djeca. Suštinsko pitanje ovdje je kako spriječiti dominantno
ponašanje, kako obučiti roditelje da prepoznaju svoje dominantno ponašanje, kako izbjeći
ponašanje koje će djecu dovesti u poziciju potčinjavanja. Spektar ponašanja roditelja ide od
atribucije do derogiranja.
Jedan jednostavan primjer za roditelje daje Vendi Grant, prema Suzić 2005.:

Roditelj djetetu Dijete roditelju

1)Atribucija: 1)Poricanje:
Ti uvijek ostavljaš upaljeno svjetlo! Ne ostavljam ga uvijek upaljeno!
2) Sarkazam: 2) Napad:
Onda ti plaćaj struju! Da li ti ikada razmišljaš i o čemu osim
o novcu?
3) Derogiranje: 3) Odmazda:
Ti si beznadežan! Nikad se ne možeš Ja pretpostavljam da ti nikada ništa ne
sjetiti da ugasiš svjetlo. zaboravljaš?
4) Prijedlog: 4) Odgovor:
Da li bi mogao pokušati da se sjetiš U redu. Izvini.
da ubuduće gasiš svjetlo?
Tabela 2. (Grant, 1997, str. 76, a prema Suzić 2005.)

U primjeru Vendi Grant vidimo da negativna atribucija roditelja rezultira poricanjem, a sarkazam
napadom te da derogiranje izaziva odmazdu. Sve ovo su konflikti između roditelja i djece koji se
mogu izbjeći efikasnom pedagoškom komunikacijom. Kada je roditelj iznio prijedlog, uslijedio
je pozitivan odgovor djeteta. Navedeni primjer govori upravo o socijalnom pitanju, o štednji
električne energije. I beznačajna socijalna pitanja, kako vidimo, mogu biti izvor konflikata
između roditelja i djeteta. Umjesto da razgovara sa djetetom o socijalnoj situaciji u porodici, da
ukaže na značaj zajedničke štednje, roditelj je pristupio raznim vidovima dominacije, dok
konačno nije došao do prijedloga koji razrješava konflikt.
Kada bi roditelji i učenici znali da u osnovi njihovih konflikata često leži dominacija i kada bi
znali prepoznati njene vidove, sigurno bi se mnogi konflikti u porodici izbjegli.

26
 2.1.3. Sukob među roditeljima

Izloženost djeteta sukobu među roditeljima za dijete znači gubitak porodične sigurnosti. Svaki
konflikt među roditeljima dijete doživljava dramatičnije nego što roditelji mogu pretpostaviti.
Razvod ili dramatični sukob u porodici može radikalno ugroziti uspjeh djeteta u školi. Uz gubitak
porodične sigurnosti, dijete stiče nesigurnost koju prenosi u školu i socijalnu sredinu. Najveća
žrtva sukoba u porodici su djeca jer ovi sukobi ostavljaju trajne posljedice na psihu, trajne
tragove u memoriji djeteta. U porodici u kojoj su sukobi među roditeljima frekventni dijete ne
može da dobije dovoljno brige i roditeljske uključenosti u rad na školskim zadacima.

Hill. N. E. (2001.) u svom članku koji je objavio u Časopisu obrazovne psihologije: „Roditeljstvo
i akademska socijalizacija koja se odnose na spremnost za školu“, iznosi istraživanje koje je
pokazalo da roditeljska uključenost u ispunjavanje djetetovih školskih obaveza doprinosi
školskom uspjehu. Osim toga, djeca u takvim porodicama su često izložena nasilju. Metodi
nasilne socijalizacije su negativno povezani sa uspjehom u predškolskom čitanju i pisanju.
Odrastanje u sigurnom porodičnom okruženju predstavlja jedan od ključnih faktora formiranja
stabilne i zdrave ličnosti. Bez ove sigurnosti dijete je uskraćeno u svome pravu na zdravo
odrastanje.
Izloženost djeteta nasilju između roditelja neki autori smatraju oblikom psihičkog nasilja, neki
smatraju da je to emocionalno nasilje. Međutim, u novijoj literaturi to se smatra zasebnim
oblikom zlostavljanja djece u porodici. Izloženost nasilju između roditelja odnosi se na djetetovo
doživljavanje nasilja jednog roditelja nad drugim. To nasilje djeca mogu opaziti, mogu čuti ili
vidjeti njegove posljedice. Nikola Pećnik (1994.) navodi koje su to posljedice za dijete izloženo
nasilju između roditelja:
- neposredna trauma,
- nepovoljni razvojni uzicaji,
- život pod visokim stresom i
- izloženost nasilnim modelima

Izloženost nasilju između roditelja može negativno uticati na socijalno ponašanje djeteta, učeći se
agresivnom ponašanju, što se direktno prenosi na odnos djeteta sa drugovima, a što samim tim
negativno utiče i na odgojno-obrazovne posljedice.
27
Kod djeteta predškolske dobi izloženog nasilju nad majkom mogu se javljati tjelesne pritužbe (
glavobolja, bolovi u stomaku), izuzetno velika tjeskoba pri odvajanju, enureza, poremaćaj
spavanja, manja tjelesna težina i visina, strah od određene osobe, agresivnost, pretjerana želja da
se ugodi drugima, kontrola u interakciji.

Kod djeteta osnovnoškolske dobi javlja se trajna pritužba na tjelesnu bol, ponašanje kojim traže
odobravanje, povučenost, pasivnost, poslušnost, nisku toleranciju na frustraciju ili beskonačnu
strpljivost, učestalo ponašanje kao „učiteljicin mali pomoćnik“, svađanje sa vršnjacima u razredu
isl. Kod neke djece se javlja poremećaj koncentracije, slabo praćenje školske nastave, strah od
odlaska u školu, dobijanje etikete neuspješnog učenika. Kod malog broja djece, naročito ako se
radi o najstarijem djetetu u porodici, javlja se odlično školsko postignuće, perfekcionistički
standardi, te pretjerana odgovornost.

Djeca adolescentnog uzrasta često kao bijeg od zlostavljanja među roditeljima traže u alkoholu,
drogi, bježanju od kuće, suicidu, kriminalnim djelima isl. Ispoljavaju teškoće u odnosima sa
drugovima, smanjenu empatiju, teškoće u kognitivnom funkcionisanju i školi.

Pećnik (2006.) takođe navodi i mnoge druge posljedice izloženosti nasilju između roditelja. Neke
od njih su:
a) nasilno ponašanje,
b) neredovno pohađanje škole,
c) posttraumatski stresni poremećaj,
d) emocionalna nesigurnost,
e) teška prilagodba djeteta isl.

Faktori koji utiču na djetetovu otpornost izloženosti nasilju među roditeljima su individualna
obilježja djeteta, te socijalna podrška unutar i izvana porodice, emocionalna stabilnost djeteta,
visoka socijabilnost, pozitivni osjećaj vlastitie vrijednosti, uspjeh u školi, pozitivan odnos sa
vršnjacima.

28
Poseban pedagoški značaj ima pitanje kako poštedjeti dijete sukoba među roditeljima.
Neophodno je podizanje svijesti roditelja o tome da djeca moraju biti pošteđena njihovih sukoba.
I škola može u mnogome pomoći svojim angažmanom.
Škola može pomoći putem predavanja za roditelje, putem diskusija i radionica. Takođe je
potrebno uticati i jačati i učenike koji su sudionici sukoba među roditeljima. Potrebno je
osposobljavati učenike da lakše podnesu sukobe među roditeljima, da izdrže emocionalne
stresove koji idu uz navedene razmirice.

2.1.4. Aspiracije roditelja

Aspiracije roditelja prema djetetu je još uzrok koji može dovesti do konflikta, a samim tim i do
nestabilne psihodinamike porodice. Mnogi roditelji svjesno ili nesvjesno preko djece žele
ostvariti vlastite neispunjene nade i snove koje nisu uspjeli realizovati u životu. Logika koju
slijede pri tome je: ako ja nisam imao uslova da to ostvarim, sada mogu pomoći svome djetetu.
Ovo u pravilu odudara od realnih mogućnosti i ciljeva djeteta.

Druga osnova pretjeranih aspiracija roditelja prema djetetu proizlazi iz precjenjivanja djetetovih
mogućnosti. U podlozi ovog odnosa roditelja je emocionalna vezanost. Roditelj zdravom i
realnom opservacijom svog djeteta mora znati stvarne mogućnosti, interesovanja i želje svoje
djece. Mnogi roditelji imaju prevelike ambicije prema djeci, pa žele da oni ostvare izvanredne
rezultate na svim poljima života, ne znajući da na taj način mogu postići kontra efekt. U tom
slučaju djeca kada ne zadovolje težnje i uvjete roditelja, bavaju nesretna, razočarana i samim tim
doživljavaju trauma. Dijete se tada može osjećati i krivac ukoliko zbog njegovog neuspjeha dođe
do konflikta u porodici što nije rijedak slučaj. Još jedan razlog konflikta unutar porodice jeste
upravo to što želje i ambicije roditelja, djeca nisu u stanju pratiti zbog svojih želja i ciljeva. To se
najčešće dešava prilikom izbora zanimanja, pri završetku osnovne škole, srednje ili fakulteta.
Roditelj bi trebao biti taj koji će pomoći djetetu da donese pravu odluku pri nastavku svojih
životnih puteva, a ne da sam doprinosi konfliktnim situacijama. Konflikti koji pri tome nastaju
između roditelja i djeteta su mnogobrojni: sukobi, svađe, otpor djeteta, izbjegavanje roditelja,
bježanje od kuće, kažnjavanje djeteta i slično. Većina roditelja nesvjesno ili iz najbolje namjere
dovode svoju porodicu u stanje napetosti i poremećene psihodinamike.

29
 2.1.5. Slaba interakcija u porodici

Izostajanje interakcije u porodici je jedan od prvih razloga pojave poremećene psihodinamike.To

je još jedan razlog za pojavu konfliktnih situacija u porodici, što rezultira poremećenom
psihodinamikom. Zdrava interakcija između roditelja i djeteta podrazumijeva ljubav, povjerenje,
otvorenost i poštovanje djetetovih mogućnosti i interesovanja. Do pojave konflikta u porodici
uglavnom dolazi zbog naređivačkog stava od strane roditelja.

U mnogim porodicama nedostaje sposobnost dogovaranja sa djetetom, što je osnovni put ka

izbjegavanju konflikta između roditelja i djece. Dogovaranje podrazumijeva dvosmjernu
komunikaciju, za razliku od naređivanja. Osim nepravilne interakcije, mnoge porodice su
osuđene na nedostatak interakcije zbog načina života u savremenoj civilizaciji. Mnogi roditelji su
nažalost prezaposleni, vlada nedostatak vremena, gdje najviše ispaštaju djeca.

Suzić (2005.) navodi kako struktura naših porodica danas ometa intimnu interakciju. Sa oba
roditelja odsutna iz doma zbog posla ili nastojanja odraslih da ispune svoje uloge u domaćinstvu
ili sve većeg broja hobija, djeca provode značajan dio vremena u grupama vršnjaka u
cjelodnevnom boravku, sa malo mogućnosti za individualni odnos sa odraslima.
Brojni su razlozi zbog čega dolazi do slabe interakcije, ali je najvažnije taj problem otklonuti iz
porodice. I u ovom slučaju se škola može uključiti svojim savjetima koji itekako mogu pomoći
roditeljima da više razumiju potrebe djeteta i da na taj način smanje pojavu konfliktnih situacija u
porodici. Roditeljima se savjetuje da kroz igru sa djetetom prodru u njegov svijet, da na taj način
kroz neformalni razgovor riješi sa svojim djetetom mnoge dileme i podijele obaveze i zaduženja
kako bi obje strane, i roditelj i dijete bili zadovoljni.

2.1.6. Siromaštvo i obilje u porodici

Prediktori koji mogu biti izvor konflikata i rezultirati osjećajem socijalne inferiornosti ili
arogancijom djeteta. Važan predikator školskog uspjeha djece u siromašnim porodicama je to
koliko roditelji pridaju značaja školskom postignuću djeteta. Rejnoldsovo istraživanje je pokazalo
da su djeca iz afro-američkih porodica sa niskim primanjima bila uspješnija u školi ako su njihovi
roditelji pridavali veći značaj školskom uspjehu. Siromaštvo nije direktna prepreka školskom

30
uspjehu djece, ali u prosjeku gledano, ekonomski uslovi objašnjavaju više varijanse školskog
postignuća nego etničko porijeklo djece.

Djeca iz porodice sa višim primanjima imaju u prosjeku bolji školski uspjeh, ali bogatstvo
pojedinih porodica nije garancija školskog uspjeha niti kvalitetne porodične interakcije. Da bi
djeca odrastala u zdrave zrele mlade ličnosti nejpotrebnija im je topla porodična klima koja je
preduslov daljeg uspjeha u životu mlade ličnosti.

2.1.7. Impulsivnost roditelja

„Djeca mogu izgubiti svoj osjećaj za kontrolu

kada ih roditelji grde ili eksplodiraju nepredvidivo“.

Impulsivnost roditelja često ima za posljedicu poremećaj psihodinamike u porodici. Impulsivni

roditelji vrlo često kažnjavaju djecu, što rezultira njihovom nestabilnošću. Pred impulsivnim
roditeljem dijete nikada nije sigurno, nikada ne može predvidjeti reakciju, jednom će biti
kažnjeno ili prekoreno a drugi put za istu grešku će mu biti oprošteno.

Rezultate istraživanja Eleonore Mekobi koja je došla do zaključka da roditelji imaju nekoliko
načina da saniraju svoju impulsivnost u porodici:
 otvaranjem mogućnosti prigovora kada se situacija smiri,
 samokritikom i
 apelovanjem na razumijevanje.

Na taj način može biti spašeno djetetovo samopouzdanje i neće biti uništen njegov smisao za
izbor. Postoje i drugi načini da roditelj kontroliše svoju impulsivnost, a najvažnije je da
konstatuje stanje, da shvati da je impulsivnost osobina ili crta s kojom mora de se nosi, da je
sanira tako da dijete ne snosi posljedice. Impulsivne reakcije roditelja nerijetko završavaju
kažnjavanjem djece. Veliki broj roditelja kažnjava svoje dijete samo zato što je izgubio kontrolu,
neznajući da će dijete to protumačiti kao nedostatk ljubavi ili mržnju, osjećaće se kao objekat na
kome roditelj bezrazložno iskaljuje svoj bijes.

31
Kažnjavanje se najčešće i dešava zbog neznanja roditelja o posljedicama kažnjavanja, naročito
odgojno-obrazovnim posljedicama po dijete.
I Suzić (2005.) navodi da roditelji u pravilu ništa ne znaju o kažnjavanju kao pedagoškom
sredstvu u okviru metoda sprečavanja, zato je informisanje na ovom planu jedna od važnih
aktivnosti škole na sprečavanju konflikata u porodici. Nedostaju suptilna i produbljena
istraživanja o nepravilnom kažnjavanju djece u porodici, o posljedicama tog kažnjavanja po
školsko postignuće, kao i o posljedicama po psihološki razvoj djeteta.

2.2. Asocijalno ponašanje roditelja

Roditelji su svakako jedan od najvažnijih, ako ne i ključni prediktor u uspostavljanju pozitivne

psihodinamike i kohezije u porodici. Međutim, roditelji često ispoljavaju asocijalne oblike
ponašanja koji negativno utiču na razvoj i postizanje uspjeha djece. Brojni su oblici asocijalnog
ponašanja roditelja.

2.2.1. Alkoholizam u porodici

Alkoholizam i ovisnost roditelja najčešće rezultiraju delinkvencijom i ovisnošću djece. Konflikti

u porodici koje proizvodi alkoholizam jednog ili oba roditelja direktno ubijaju zdravu interakciju,
neophodnu za normalno odrastanje djeteta. Poznato je da alkohol i razni narkotici izazivaju
suženo stanje svijesti, da podstiču agresiju i fizičko nasilje. Žrtve tog stanja su djeca. Bježeći od
pakla takvih porodičnih odnosa, dijete često nalazi utočište u delinkventskoj grupi na ulici ili u
drogi i alkoholizmu kao svojevrsnom bijegu od stvarnosti.

Gubitak odgovornosti i senzibiliteta za potrebe djeteta, uz agresiju koja prati alkoholizam i

narkomaniju, predstavljaju opasnost koja djetetu prijeti fizički i psihički. Roditeljska
konzumacija alkohola može biti opasna za dijete čak i kada je sporadična ili povremena.
Dovoljno je da dijete jednom doživi dramu ovisničke agresije svojih roditelja pa da mu ta trauma
obilježi cijeli život. Uzrok asocijalnog ponašanja roditelja u porodici može biti i slab školski
uspjeh djeteta.

32
Roditelji koji inače nevode dovoljno računa o djeci, a posebno o njihovim školskim obavezama,
znaju često reagovati u trenutku kada se „nakupe“ školski problemi kod njihovog djeteta. Tada
često uslijedi otvoreni sukob među roditeljima ili napad na dijete – najgora vrsta konflikta. Neka
djeca počinju da optužuju sebe za konflikte u porodici i za posezanjem jednog od roditelja
alkoholu te se počinju mrziti.

Alkoholizam u porodici je poseban problem. Alkoholičarska porodica je porodični sistem u

kojem je jedan član alkoholičar, što sa sobom donosi i tzv.alkoholičarsko ponašanje. Takav vid
ponašanja negativno utiče na odvijanje klasičnog sistemskog procesa - homeostatskog procesa.
Uvođenjem pijenja i opijanja tj. alkoholizma u porodicu, porodični život trpi značajne promene.

Emocionalnu klimu u alkoholičarskoj porodici karakterizira stanje neobuzdanosti, mržnje,

neprijateljstva, verbalnog i tjelesnog nasilja između roditelja (oca i majke), te roditelja prema
djeci.

Glavne karakteristike i “simptomi” ovakvog porodičnog sistema su:

- poremećaj organizacije svakodnevnog života,

- neadekvatna porodicna pravila,

- konfuzija i inverzija porodičnih veza i uloga,

- poremećena hijerarhija među subsistemima,

- disfunkcionalne, nejasne, isprekidane i nedosljedne komunikacije,

- nestabilne, varirajuće interakcije praćene obrascima dvostrukog ponašanja, odnosno,

formiranjem “paktova”, “nagodbi”, “saveza” i sl.,

- poremećene granice sistema kako unutar porodice, tako i u odnosima sa spoljnim svijetom,

- izvitopereni sistemi vrijednosti praćeni antisocijanim ponašanjem, što ponekad dovodi do

značajnog odudaranja od ponašanje okoline i sukoba sa njom.

Alkoholizam roditelja je uzrok psihičkih smetnji njihove djece, i to od blažih neurotskih tegoba
do težih psihotičnih stanja.

33
Djeca iz alkoholičarske porodice pokazuju čitav niz poremećaja ponašanja:

- Najizrazitiji poremećaji navika u predškolskom uzrastu su: noćni strah, enureza, griženje
noktiju, problemi sa ishranom, sisanje prstiju, mucanje, hodanje u snu, napadi nekontrolisanog
bijesa, a veoma su rasprostranjene i fobične neurotične reakcije. Učestalost poremećaja navika
kao što su grickanje noktiju i sisanje prstiju ukazuju na otpor takve dece prema daljem
sazrevanju. Poremećaj psihomotorike (hiperaktivnost), psihoneurotička djelovanja (fobični
strahovi) i psihoneurotična stanja (anksioznost, depresivnost) su propratni elementi ponašanja
kod djece koja potiču iz alkoholičarskih porodica.

Stalna izloženost djece protivrječnim emocionalnim i vaspitnim uticajima roditelja dovodi do

hipersenzitivnosti. Mnoga djeca alkoholičara se povlače u sebe, maštaju, postaju preosjetljiva i
zbog toga se kasnije u životu teže prilagođavaju i snalaze. Nesretno djetinjstvo doprinosi njihovoj
psihičkoj neuravnoteženosti, nesamostalnosti i nepovjerljivosti prema ostalim ljudima.

- Djeca školskog uzrasta koja odrastaju uz roditelja alkoholičara obično pružaju otpor prema
učenju i školi, koji se može interpretirati kao manifestacija generalizovanog odbacivanja
autoriteta, mada je znatno češća posljedica neadekvatna edukacija i nerazvijenje radnih navika.
Postižu slab uspjeh u školi, jer su zaplašena, nesigurna u sebe i nemaju osnovnih uslova za rad.
Nemogućnost koncentracije, pažnje, gubitak interesovanja za školu i dr. su česti pratioci
problema u učenju. Oni ne razvijaju dovoljno ne samo svoje intelektualne potencijale, već ni
socijalno prihvatljive norme svoje sredine, posebno pozitivan stav prema društvenim obavezama.
Zbog svega navedenog, neuspješno školovanje, buntovno reagovanje, ometanje normalne školske
nastave, suprotstavljanje nastavnicima i negativno herojstvo značajan indikator poremećenog
ponašanja kod dječaka, dok se djevojčice obično povlače u sebe, potištene su, osjećaju se kao da
nekom smetaju. U školi su opterećeni događajima u kući, a kada dođu kući, zbog porodičnih
obaveza imaju premalo vremena za igranje i to vrijeme nemaju sa kim da podijele jer ih vršnjaci
izbjegavaju i ismijavaju ukoliko znaju za porodičnu situaciju.

Djeca alkoholičara nastoje da brižljivo prikriju situaciju kod kuće, a to ih opet osuđuje na
izvjesnu socijalnu izolaciju. Škola im je zato jedino mjesto predaha i varljivog duševnog mira.
Nemaju bliskog druga ni prijatelja. Iz straha da ne budu na neki način odbačeni, ni ne žele da se
sprijatelje sa ostalom djecom, niti pokazuju želju da se uključe u zabavno-rekreativne aktivnosti

34
vršnjaka. Vrlo česta pojava kod djece su psihoze i laganje kao posljedica negativnog uticaja
roditelja alkoholičara.

Vuletić 1988. navodi da adolescenti koji odrastaju u alkoholičarskim porodicama pokazuju cijeli
niz psihološki i psihijatrijski problema:

- socijalna izolovanost,

- povišena napetost,

- takmičarstvo među braćom i sestrama,

- zavisnost,

- socijalna agresivnost,

- paranoidnost,

- amoralno ponašanje,

- suicidalni gestovi (80 % pokušaja samoubistava u adolescenciji čine djeca iz alkoholičarskih

porodica),

- niži intelektualni i saznajni nivo,

- ljenost, nesiguranost, sterotipnost...

- U period mladosti djeca koja su odrasla u porodici alkoholičara vrlo često počinju pribjegavati
alkoholu, upravo zbog međugeneracijskog prijenosa ponašanja. Međutim, da li će dijete postati
delikvent ili stabilna i pozitivna ličnost, to ne zavisi samo od uticaja alkoholičara i porodice.
Mnogo zavisi i od toga koje predispozicije i koju frustracionu toleranciju je dijete sa rođenjem
donijelo sa sobom.

Ako su pozitivni uticaji porodične sredine (majka, djed, baka/nena, starija braća i sestre) kao i
savjesnog pedagoga doraslog ovoj delikatnoj situaciji dovoljno jaki, dijete se može razviti u
stabilnu i pozitivnu ličnost, uz blagovremenu intervenciju.

35
Ovakvi alkoholičarski porodični sistemi se pokazuju kao stabilni i dugotrajni, bez obzira što u
sebi posjeduju visok nivo anksioznosti, neizvjesnosti, neodređenosti i tenzije kako u
emocionalnim odnosima, tako i u mentalnom sklopu pojedinih članova. Promjene u ovakvom
sistemu su teško izvodljive, jer je ravnoteža pomjerena daleko prema patologiji.

Zbog impulsivnosti i nepredvidljivosti u ponašanju alkoholičaru nedostaju elementarni standardi

u vapitavanju djece. Tako roditelj – alkoholičar u trijezom stanju velikodušno prašta svojoj djeci
velike propuste, a za mnogo beznačajnije ih u pijanom stanju kažnjava, i obratno. On često
kažnjava dijete za ponašanje za koje je prije samo pola sata bilo nagrađeno. Iz stanja opuštenosti i
veselosti prelazi u stanje srdžbe i bijesa. Zato su djeca alkoholičara često lišena normi za
procjenjivanje sopstvenog i tuđeg ponašanja. Nedostatak čvršćih normi i vrijednosti kod takve
djece stvara velike teškoće u procesu socijalizacije.

Trbić (1999.) navodi da su za porodični život u alkoholičarskoj porodici karakteristične

emocionalne relacije koje osciliraju od ekstremne ljubavi do krajnje mržnje, od prekida odnosa
do neprekidne svađe u zavisnosti od faze alkoholizma. Nedostatak bliskosti je najdalekosežnija
posljedica koja prati porodice alkoholičara.
S obzirom da je u navedenim porodicama, porodična uloga izmijenjena, konfuzna, bez jasnog i
čvrstog koncepta u značenju i izvođenju, konvertovana (zamenjena), te jedna osoba često prolazi
kroz više uloga. Na ovaj način se djeci nudi pogrešan model bračno - porodičnih odnosa sa
iskrivljenom hijerarhijom i neadekvatno uspostavljenim autoritetom roditeljstva.

U atmosferi i kontekstu u kojoj odrastaju, djeca iz alkoholičarskih porodica se ponašaju kao da

ne smiju da ostvare povjerenje ni u jednog roditelja, jer će biti iznevjerena i odbačena baš kada
im je najpotrebnije prihvatanje i podrška. S druge strane, da bi održali bilo kakav povoljan odnos
sa bilo kojim od roditelja, djeca moraju neprekidno da primjenjuju korekciju svoje predstave o
roditeljima u sopstvenoj svijesti. I sami roditelji vrše neprekidni pritisak na svoju djecu da ih
prihvate onako kako bi samim roditeljima odgovaralo. Formalni elementi agresivnih zahtjeva i
ucjene roditelja su gotovo konstantno prisutni. Brojna istraživanja predstava sebe (self – koncept)
potvrđuju da je kod djece iz porodica u kojima dominira alkoholičarsko ponašanje, nizak nivo
samopoštovanja, osjećaj neadekvatnosti, inferiornosti i nevoljenosti uz doživljaj porodice kao
nepotpune i manje vrijedne.

36
Prema Suzić (2005.) kod djece koja žive u porodicama alkoholičara jača kompleks inferiornosti,
osjećaj neprihvaćenosti i sklonost ka samokažnjavanju. Bijeg u delinkvenciju, u grupu koja
nadomješta porodicu, s kojom dijete može podijeliti tajnu i osjetiti pripadanje i podršku, dolazi
kao posljedica alkoholizma i ovisnosti roditelja. Uz ovakve traume ne možemo očekivati da
dijete ispunjava svoje školske obaveze, da se u školi ponaša kao da nema nikakvih problema kod
kuće. Sastavni dio nastavnikove profesionalnosti je da prepozna simptome i neobično ponašanje
učenika. Individualni razgovor sa učenikom može biti „prva pomoć“ koju nastavnik može dati
djetetu prije preduzimanja slijedećih potrebnih koraka.

2.2.2. Zanemarivanje djece u porodici

„Zanemarivanje je neumoran i tihi ubojica djetetova duha.“

Daro i McCurdy, 1991.

Porodica je okruženje u kojem dijete odrasta i u kojemu treba dobiti sve što mu je potrebno za
normalan rast i razvoj, ali ponekad je to i sredina u kojoj dijete biva zlostavljano ili
zanemarivano. Problem zlostavljanja djece značajan je svima koji se bave djecom i porodicom,
prvenstveno zbog prikrivenih uzroka, težine svojih posljedica i njegove raširenosti.

„Među zanemarenom djecom nema preživjelih koji glasno viču i bune se“.
Zanemarivanje predstavlja pasivnost, propuste i nebrigu uslijed koji dolazi do nezadovoljavanja
djetetovih osnovnih potreba u pogledu odgovarajuće hrane, odjeće, grijanja, medicinske skrbi i
školovanja. To obuhvata i ostavljanje djece koja se ne mogu samostalno brinuti o sebi, samih i
bez odgovarajućeg nadzora kod kuće. Danas se kao najučestaliji oblik lošeg postupanja s djecom
u porodici u pravilu prepoznaje zanemarivanje. Međutim, taj su problem dugo «zanemarivali» i
šira javnost i stručni krugovi, iako ima veću prevalenciju od zlostavljanja djece, te pokazuje
jednako ozbiljne posljedice.
Emocionalno zanemarivanje može biti više ili manje otvoreno i može se očitovati čak i prije
djetetova rođenja, primjerice s alkoholom, upotrebom droga, ili lošom prehranom. Emocionalno
zanemarivanje određuje se kao nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom.
Djetetove potrebe nisu primijećene, djetetom se nitko ne bavi, niti mu pokazuje da je željeno.

37
Ovo dovodi do zaostajanja djeteta u tjelesnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju.
Zanemarivanje može imati teže posljedice od tjelesnog zlostavljanja.
Zanemarivanje djeteta se određuje kao (hronično) propuštanje roditelja (ili druge odrasle osobe
koja skrbi za dijete) da zadovolji djetetove potrebe.
Razliku
je se nekoliko oblika zanemarivanja, ovisno o dobi, odnosno razvojnim potrebama djeteta.
Tjelesno zanemarivanje, kao oblik koji se najčešće prepoznaje, podrazumijeva propuštanje
roditelja da zaštiti dijete od opasnosti, te da zadovolji djetetove osnovne tjelesne potrebe,
uključujući odgovarajući smještaj, hranu i odjeću. Zdravstveno zanemarivanje predstavlja
propuštanje roditelja da osigura djetetu neophodni medicinski tretman (npr. vakcinisanje,
lijekove, operativni zahvat). Ako roditelj ne slijedi standarde obrazovanja koje propisuje država
(npr. obavezno osnovnoškolsko obrazovanje), govorimo o obrazovnom obliku zanemarivanja.
Zanemarivanje na području mentalnog zdravlja odnosi se na odbijanje roditelja da omoguće
preporučeni terapijski postupak djetetu s ozbiljnim emocionalnim ili bihevioralnim
poremećajima. Zanemarivanje obično počinje vrlo rano, te ima kumulativni efekt na razvojne
sposobnosti i ograničenja.
Istraživanja koja se bave incidencijom zanemarivanja djece pokazuju porast zanemarivanja od
1986. do 1993.godine od gotovo 100%, pri čemu prednjači emocionalno zanemarivanje
(vjerojatno zbog povećanog prepoznavanja i identifikacije djece svjedoka nasilja u porodici).
Zanemarena djeca obično pokazuju znakove da su na neki način nesretna. Mogu se doimati
povučenom ili neobično agresivnom, ili mogu imati dugotrajne zdravstvene probleme ili
poteškoće u školi.
Uzroci zanemarivanja i odbacivanja djeteta ne mogu se objasniti samom prirodom roditelja, jer je
važnije proniknuti u samu odgojnu predhistoriju roditelja. Majke koje ne prihvataju svoje dijete
najčešće su i same bile odbačene kao djeca, te ne mogu ni imati druge modele ponašanja osim
neprijateljstva i osvete.
Takođe, i prezaštićena djeca kada postanu roditelji često zanemaruju svoju djecu, jer nisu navikli
na bilo koji oblik odgovornosti, pa ni na podizanje djece. Dijete takođe može biti zanemareno i
zbog čestih bračnih konflikata u kojima je dijete sredstvo obračuna među roditeljima.
Zanemarivanje je najčešći oblik zlostavljanja djece. Javlja se kad nije primjereno zadovoljena
neka od djetetovih osnovnih životnih potreba, a može izazvati oštećenje zdravlja.

38
Zanemarivanje može ozbiljno uticati na tjelesno i mentalno zdravlje, ali i dovesti do smrti djeteta,
osobito ako je bilo dugotrajno i ako je počelo u prve tri godine života. Od rođenja do treće godine
odvijaju se, naime, najintenzivniji procesi rasta i razvoja djeteta.

Prema američkim istraživanjima:

- zanemarivanje čini 50 do 60 posto svih oblika zlostavljanja,
- najveći broj žrtava mlađi je od tri godine,
- 40 posto smrtnih ishoda zanemarivanja je u dobi do dvije godine,
- dok se broj ukupno dokazanih slučajeva zlostavljanja djece u posljednjih deset godina
postupno smanjio za više od 20 posto, zanemarivanje oscilira i zabilježen je pad za samo
sedam posto.

U skladu s različitim uzrocima, prihvaćena je klasična podjela na fizičko, emocionalno i

edukativno zanemarivanje. U novije vrijeme spominje se i zanemarivanje uzrokovano faktorima
okoline, tj. uvjetima života u društvu.

Najčešći oblici zanemarivanja djece su:

- Fizičko zanemarivanje karakterizirano je nedostatkom temeljnih fizičkih potreba,
uključujući sigurnost, čistoću i primjereno stanovanje, hranu, brigu o zdravlju i odjeći.
- Emocionalno zanemarivanje nedostatak je topline skrbnika, odgoja, podrške i stimulacije.
Pasivan ili agresivan stav prema djetetovim emocionalnim potrebama često je uvjetovan
različitim kulturalnim stavovima.
- Obrazovno zanemarivanje podrazumijeva nedostatak je mogućnosti obrazovanja, zbog
neprimjerene podrške i pomoći roditelja (skrbnika).
- Zanemarivanje uzrokovano faktorima okoline karakterizirano je nedostatkom sigurnosti u
okolini, životom u kriminalnoj sredini i nedostatkom izvora prihoda za djecu i porodicu.
Posljedice zanemarivanja u djetinjstvu su predmet mnogih istraživanja. Kod zanemarene djece
zapaženo je odsustvo samouvažavanja i sigurnosti u sebe. Ta djeca često nemaju želje da odrastu,
nemaju odraslog uzora za identifikaciju, niti spremnost da prihvataju moralne i socijalne uzore. I
kod ove djece javlja se nezainteresovanost za školske obaveze i socijalna neadaptiranost.

39
Znaci zanemarivanje djece u porodici prema Miljević – Riđićkić (1995.) su:
- bijedan izgled (zapuštena i neodgovarajuća odjeća, prljava kosa, nokti isl.),
- dijete napreduje slabije od svojih vršnjaka,
- izgladnjelost,
- agresivno ponašanje,
- problemi s uzimanjem hrane,
- povlačenje,
- pospanost,
- dugotrajni problemi sa zdravljem,
- teškoće u školi.
Zanemarena djeca od prvih dana života ne dobivaju odgovarajući poticaj od svojih skrbnika.
Zbog emocionalne depriviranosti počinju nekritično tražiti pažnju i ljubav, postaju ljepljiva,
katkad dosadna. Osjećaju se često sama, napuštena. Pustoš u ranim danima njihova života ne
otvara im mogućnosti emocionalnog otvaranja, uspostavljanja socijalnih kontakata. Zbog teškoća
u socijalnim kontaktima, kao i zbog slabog izražavanja vlastitih kreativnih sposobnosti,
nemogućnosti izražavanja emocija, nemaju dovoljno sadržaja kojima bi ispunili život. Često se
dosađuju, sniženog su raspoloženja, bezvoljni. Bezvoljnost se javlja kao obrana od osjećaja
nedostatnosti, nedovoljne vrijednosti, sposobnosti. Povučeni su, introvertirani i kao takvi postaju
nezanimljivi vršnjacima.
Zbog niskog samopoštovanja, neuvažavanja samih sebe teško se nose s bilo kojom vrstom
odgovornosti i nisu u stanju razviti mehanizme suočavanja sa stresom, tako da se u vrtićkoj dobi
nisu u stanju kreativno igrati. Ostavljaju dojam da će se lakše nositi s problemima u školi, kad su
granice postavljene i zadaci zadani. No, u situacijama kad se moraju suočiti sa stresom
ocjenjivanja svoga rada, zbog negativne slike o sebi to teško podnose, pa počinju i u školi
zakazivati, što još više produbljuje njihov dotadašnji osjećaj.
Pokušavajući kompenzirati osamljenost, počinju se nekritično vezivati uz vršnjake i učitelje. Nisu
u stanju prepoznati osjećaje drugih ljudi, pa tako i osjećaj da su u nekom društvu u tom trenutku
možda nepoželjni. Postaju „dosadni“, što ih još više izolira.
Trošeći se na postavljanje granica, doživljavajući neodobravanje i noseći se s pomanjkanjem
načina izražavanja kreativnosti, s osjećajem da nisu u stanju riješiti probleme, ta djeca neprekidno
su pod stresom. Njima je i igra problem jer se u dječjim igrama teško snalaze.

40
Nerijetko imaju teškoća u kontroli impulsa, jer se muče s nečim što je ostaloj djeci jednostavno i
prirodno, što rade spontano ne ulažući nikakav napor. Povremenim ispadima bijesa dolaze u
sukob s ostalom djecom, što ih još više udaljava od vršnjaka.
Zbog čestih neuspjeha djeca su stalno frustrirana, ljuta, što postaje razlog za izbjegavanje
okoline.

2.2.3. Zlostavljanje djece u porodici

Crvena je bila dolina mog djetinjstva

Sve kasnije godine su kao tihe

Kaplje krvi iz

Nezaliječenih rana djetinjstva

Gunvor Hofmo

Slika 1. Zlostavljanje ostavlja negativne posljedice na djetetovo samopouzdanje

Zlostavljanje djece osjetljivo je područje. Kad govorimo o tome uvijek se nađemo na raskrsnici
između poštivanja porodičnog integriteta i privatnosti, s jedne strane, te potrebe da se dijete
zaštiti, s druge strane. To iziskuje ljubav i razumijevanje za djecu, ali i poštovanje porodice bez
obzira na sve njene specifičnosti. Pedagoški rad u školi, kada je u pitanju porodica, se upravo na
tome i zasniva. Iskustvo na osnovu pedagoškog rada je doprinijelo da se obavi ovo istraživanje, te
da se pokušaju na ovaj način bar djelimično ispraviti eventualne slabosti i greške sa kojima se
41
susrećemo u radu sa djecom, a kada je u pitanju problem zlostavljanja djece u porodici.
Nedovoljna stručnost, nedovoljno razumijevanje i podrška drugih, a po najviše manjak hrabarosti
da se pomogne nezaštićenom djetetu, mogu biti najveće prepreke u rješavanju ovog problema.

Američki pedijatar dr. Henry Kempe je prvi progovorio o problemu zlostavljanja djece. On je sa
suradnicima objavio članak o sindromu pretučenog djeteta, 7. jula 1962. godine u Journal of the
American Medical Association. U njemu definira sindrom pretučenog djeteta kao «kliničko
stanje kod djece koja su bila izložena ozbiljnom fizičkom zlostavljanju od strane roditelja ili
skrbnika». To stanje opisuje i kao «neprepoznatu traumu» od strane radiologa, ortopeda,
pedijatara i socijalnih radnika te naglašava da udaranje djece nije vezano isključivo uz
psihopatske ličnosti i nizak socioekonomski status roditelja te da postoje indicije da su roditelji
koji zlostavljaju svoju djecu i sami bili zlostavljani u djetinjstvu pa kroz identifikaciju s
agresivnim roditeljem prenose zlostavljanje na slijedeću generaciju.

Nakon što je dr. Kempe upozorio na sindrom pretučenog djeteta povećala se svijest i o drugim
oblicima zlostavljanja kao što je porodično nasilje, nasilje prema ženama i seksualno
zlostavljanje djece. Tek tada se počelo učiti o fizičkim, emocionalnim i ponašajnim posljedicama
svih oblika zlostavljanja. Dato je do znanja da zlostavljanje nije problem koji će proći s
odrastanjem. Doneseni su brojni zakoni koji štite djecu, osnovane su brojne institucije i udruženje
poput Međunarodnog udruženja za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN),
potpisane su brojne konvencije poput Konvencije UN-a o pravima djeteta, a na sveučilištima su
uvedeni kolegiji na kojime se izučava ovaj problem.

Ajduković (1994.) smatra da je zlostavljanje, što uključuje zanemarivanje te tjelesno, psihičko i

spolno nasilje nad djecom u porodici jedan od najvećih problema savremenog društva. Mnoga
djeca izložena su nekom od tih oblika nasilja i nebrige u vlastitom domu već od rođenja.
Posljedice nasilja i nebrige u njihovim porodicama odražavaju se na djecu čitavog života.
Ajduković u svom članku iznosi mišljenje da djeca koja su bila zlostavljana ili zanemarivana u
djetinjstvu pokazuju čitav niz poremećaja u ličnosti i ponašanju: od školskog neuspjeha,
agresivnosti, delinkvencije, pa do psihosomatskih oboljenja. Razvijaju se u odrasle koji teško
uspostavljaju zadovoljavajuće odnose s okolinom, češće zanemaruju i odbacuju vlastitu djecu.

42
Zlostavljanje je pojam kojim se mogu opisati mnoga bespomoćna djeca kojima je nešto
uskraćeno. Odnosi se i na odrasle koji su kao roditelji iskusili vlastitu nemoć, frustraciju i
nedostatke. Međunarodno udruženje za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN)
je, uspoređujući definicije zlostavljanja i zanemarivanja u 58 zemalja, ustvrdilo postojanje
zajedničkih elemenata.

Temeljem toga 1999. godine Svjetska zdravstvena organizacija predlaže određenje zlostavljanja
djece ili zloupotrebe kao «svih oblika tjelesno i/ili emocionalnog lošeg postupanja, spolnog
zlostavljanja, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, ekonomskog ili drugog iskorištavanja, koji
nanose stvarnu ili potencijalnu štetu djetetovom zdravlju, preživljavanju, razvoju ili dostojanstvu,
u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći»

Kari Killen u knjizi „Izdani“, naglašava koliko je važno razjasniti pojmove zlostavljanje i nasilje
nad djecom. Pojam nasilje se odnosi na slučajeve „pretučenog djeteta“, dok pod zlostavljanjem
podrazumijeva da roditelji ili oni koji skrbe o djeci izlažu djecu emocionalnom, tjelesnom i
spolnom nasilju ili ih ozbiljno zanemaruju, tako da je dječije tjelesno i/ili emocionalno zdravlje
ugroženo. Kari Killen u svojoj knjizi „Izdani“ mnogo govori o dječijoj traumi, kao posljedici
zlostavljanja. Navodi da je za mnogu djecu zlostavljanje oblik traume koji može imati znatnih
posljedica za njihov emocionalni i spoznajni razvoj uz dodatak agresije. Zato je važno razumjeti
načine na koje djeca doživljavaju traumu. Spoznaje o pojavi disocijacije i posttraumatskih
stresnih smetnji neobično su važne pri procjeni djece i roditelja. Zlostavljanje i zanemarivanje u
djetinjstvu ima učinak na pet značajnih, međusobno povezanih područja:

- neurološki i intelektualni razvoj;

- školski uspjeh i životna očekivanja;
- socio – emocionalni razvoj;
- socijalne odnose i ponašanje;
- mentalno zdravlje u cjelini.

U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugoročne. Zlostavljanje i

zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta –
žrtve. Neurološka oštećenja u djece, uzrokuju zaostajanje u intelektualnom razvoju, a samim tim i
lošiji školski uspjeh, te manje školske ambicije.

43
Danas se u stručnoj literaturi koja postoji u ovom području najčešće razlikuju tjelesno, spolno i
emocionalno zlostavljanje djece, zanemarivanje djece te izloženost nasilju među roditeljima.

Tjelesno zlostavljanje, prema Pećnik (2002.) u najširem smislu obuhvaća (namjerno)

tj.neslučajno nanošenje ozljede djetetu fizičkim putem. Može uključiti udaranje, gnječenje,
paljenje, grebanje, davljenje, vezivanje, izlaganje visokoj temperaturi ili hladnoći, osjetilno
preopterećenje (npr. prejako svjetlo, zvuk, odbojni okusi), sprečavanje spavanja i drugo. Iako je
pri određivanju tjelesnog zlostavljanja još uvijek odlučujuća vidljiva tjelesna povreda, u današnje
vrijeme sve se više naglašava važnost okolnosti i prirode samog ponašanja roditelja.

Spolno zlostavljanje djece odnosi se na uključivanje ovisnog, razvojno nezrelog djeteta i

adolescenta u seksualne aktivnosti, koje ono ne može razumjeti, na koje ne može dati zreli
pristanak i koje ugrožavaju socijalne tabue obiteljskog života. Podrazumijeva uključivanje
djeteta u seksualne aktivnosti, promatranje seksualne aktivnosti, izlaganje djeteta pornografskom
materijalu, neadekvatno dodirivanje djeteta, seksualno sugestivno komentiranje djeteta. Ovaj
oblik zlostavljanja može uključivati svaku seksualnu aktivnost odrasle ili najmanje pet godina
starije osobe s djetetom, a prisila može biti jasno vidljiva, fizička, ali i suptilnija, psihičke
prirode.

Emocionalno zlostavljanje djece može se odrediti kao hronični stav ili postupanje roditelja ili
skrbnika koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi, odnosno samopoštovanja i socijalne
kompetentnosti djeteta. Ono uključuje odbacivanje, ponižavanje, zastrašivanje, izoliranje,
pogrešno socijaliziranje te usraćivanje emocionalnog odnosa.

Glaser navodi slijedeće teškoće koje se javljaju kod djece koje su emocionalno zlostavljane:

- u emocionalnom statusu (sniženo samopoštovanje, uplašenost, uznemirenost,

anksioznost),

- u ponašanju (suprostavljajuće, odgovornosti neprikladne dobi, traženje pažnje,

antisocijalno/delinkventno ponašanje,

- u razvojnim/obrazovnim postignućima (sniženi uspjeh, kašnjenje, izostanci iz škole),

- u odnosima s vršnjacima (povlačenje, izolacija, agresivnost),

44
 - u tjelesnom statusu (neuredni, fizički zanemareni, niski rastom, slab razvoj, bolovi u
stomaku) te

- u manjem postotku i seksualizirano ponašanje.

Pregledom literature uočava se da je emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje djece u najširem

smislu povezano sa: slabim apetitom, laganjem i krađom, enurezom i enkonprezom, niskim
samopoštovanjem ili negativnom slikom o sebi, emocionalnom nestabilnosti ili teškoćama
prilagodbe, reduciranim emocionalnim odgovorom, nesposobnošću za razvijanje nezavisnosti,
slabim postignućem, nepovjerenjem u druge, depresivnošću, prostitucijom, sindromom
nenapredovanja u razvoju, povlačenjem, suicidom i ubojstvom. Emocionalno zlostavljanje česti
je pratilac ostalih oblika zlostavljanja.

Iskaz odrasle osobe koja je kao dijete bila emocionalno zlostavljana:

"Moje djetinjstvo je bilo grozno. Imao sam mamu i tatu, ali ne mamu i tatu koji vole svoje dijete,
brinu za njega i podržavaju ga. Ja sam kršćanin, ali osjećam se kao hipokrit jer su moji osjećaji
prema roditeljima duboki, snažni osjećaji mržnje, bijesa, ozlovoljenosti i gorčine. Cijeli svoj život
patio sam od depresivnosti, anksioznosti i očajavanja. Kad bih trebao nacrtati sliku svog
djetinjstva, nacrtao bih crnu sobu bez prozora. Kad bih crtao sebe, nacrtao bih malog,
prebijenog psića, koji stoji u kutu itrese se kao hladetina."
Preuzeto: Miljević-Riđićki,R.: Oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanje, Zagreb, 1995. str. 542

45
 ŠEST GLAVNIH OBLIKA PSIHIČKOG ZLOSTAVLJANJA I ZANEMARIVANJA
Odbijanje i ponižavanje (spurning)
Podrazumijeva verbalno i neverbalno ponašanje roditelja ili
skrbnika koje ponižava ili odbija dijete; uključuje sljedeće:
 podcjenjivanje, ponižavanje te druge, netjelesne oblike
otvorenog neprijateljskog i odbijajućeg postupanja
prema djeteta
 posramljivanje i/ili ismijavanje djeteta kada pokazuje
normalne emocije kao što su privrženost, tuga ili strah
 konstantno izdvajanje jednog djeteta da bi ga se
kritiziralo i kažnjavalo, da bi obavljalo većinu
kućanskih poslova ili primalo najmanje nagrada
 ponižavanje u javnosti.
Izoliranje
Izoliranje podrazumijeva ponašanja roditelja ili skrbnika koja
neprekidno osporavaju djetetu ostvarenje potreba za
interakcijom i komuniciranjem s vršnjacima ili odraslim
osobama unutar ili izvan doma. Uključuje sljedeća
ponašanja:
 zatvaranje djeteta ili postavljanje nerealnih granica,
ograničenja djetetove slobode kretanja unutar njegovog
okoliša
 postavljanje nerealnih zabrana ili granica djetetovoj
socijalnoj interakciji s vršnjacima ili odraslim osobama
u zajednici.
Teroriziranje i prijetnje
Podrazumijeva prijeteće roditeljsko ili skrbničko ponašanje,
mogućnost da se dijete tjelesno povrijedi, ubije ili napusti, te
da se dijete, njegove voljene osobe ili objekte stavi u očito
opasne situacije. Uključuje sljedeće:
 dovođenje djeteta u nepredvidive i uznemiravajuće
okolnosti
 dovođenje djeteta u očito opasne situacije
 postavljanje rigidnih i nerealističnih zahtjeva djetetu
pod prijetnjom gubitka (uglavnom se ovo odnosi na
figuru privrženosti, ljubimca, igračku i sl.), štete ili
opasnosti ako oni nisu zadovoljeni
 prijetnja ili izvršenje nasilja nad djetetom
 prijetnja ili izvršenje nasilja nad djetetovim voljenim
osobama ili objektima.
Iskorištavanje i korumpiranje
Podrazumijeva roditeljsko/skrbničko ponašanje koje potiče
dijete da razvije neprikladna ponašanja (autodestruktivna,
antisocijalna, devijantna i kriminalna). Odnosi se na:
 poticanje ili podržavanje antisocijalnog ponašanja
(prostitucije, dječje pornografije, kriminalne radnje,
zloporabu sredstava ovisnosti, nasilje prema drugima)
 poticanje, dopuštanje ili ohrabrivanje ponašanja koja
nisu primjerena dobi djeteta: "dijete roditelj"
(parentefied), infantilno ponašanje, življenje roditeljskih
neispunjenih snova
 onemogućavanje razvojno prikladne autonomije,
samostalnog ponašanja djeteta kroz izrazito uplitanje,
pretjeranu zaokupljenost ili dominaciju djetetovim
životom (ne podržavanje djetetovih stavova, osjećaja i
želja, uređivanje djetet.života)
 ograničavanje ili uplitanje u kogn. razvoj djeteta.
46
 Ignoriranje
(emocionalno odbijanje, nedostupnost)
Podrazumijeva postupke roditelja ili skrbnika koji ne
obraćaju pažnju na djetetove potrebe i pokušaje interakcije
(ne uspijevaju pokazati emocije, brigu i ljubav za dijete) te
nepokazivanje emocija u interakciji s djetetom. Uključuje:
 nedostatak uključenosti i povezanosti s djetetom zbog
nedostatka kapaciteta ili motivacije
 roditelj/skrbnik ostvaruje interakciju s djetetom samo
kada je to nužno neophodno
 nemogućnost pokazivanja emocija, brige i ljubavi za
dijete.
Zanemarivanje obrazovanja
te mentalnog i fizičkog zdravlja djeteta
Podrazumijeva ponašanje roditelja/skrbnika kojim se ne
zadovoljavaju medicinske, mentalne i obrazovne potrebe i
problemi djeteta. Uključuje:
 odbijanje ili ne omogućavanje te ignoriranje potrebe za
tretmanom ozbiljnih emocionalnih i bihevioralnih
problema ili potreba djeteta
 ignoriranje, odbijanje ili ne omogućavanje tretmana za
ozbiljne fizičke/zdravstvene potrebe i probleme djeteta
 odbijanje i ne omogućavanje te ignoriranje potrebe za
rješavanje obrazovnih problema.

Tabela.3. Oblici psihološkog zlostavljanja i zanemarivanja

Dijete izloženo tjelesnom nasilju često je prije toga bilo izloženo emocionalnom nasilju. Kada je
dijete dovoljno dugo zanemarivano ono može postati nametljivo, ponekad agresivno, što često
izaziva tjelesno nasilje. Spolno zlostavljana djeca često su prije toga zlostavljana emocionalno i
tjelesno. Kada se govori o zlostavljanju djece u porodici, misli se na ugrožavanje njegovog
psihofizičkog razvoja, gdje najčešće razlikujemo tjelesno, emocionalno i spolno zlostavljanje,
zanemarivanje djeteta te izloženost nasilju između roditelja. Na svaki od ovih oblika roditeljskog
ponašanja upućuju određeni znakovi u ponašanju i/ili tjelesni znakovi kod djeteta. Zlostavljanje
je vrlo složen problem. Mnogi putevi vode do zlostavljanja i zanemarivanja djece.

Ajduković (2001.) iznosi faktore rizika, od kojih su najznačajniji:

- osobine roditelja i djece kao pojedinaca (individualno – psihološki faktori),

- interakcija članova porodice,
- položaj porodice u zajednici (socio – ekonomski položaj),
- raspoloživi resursi u lokalnoj i široj zajednici i
- obilježja kulture kojoj porodica pripada (stav prema zlostavljanju i razina ekonomske
razvijenosti).

47
 2.3. Neprilagođeno ponašanje djece kao posljedica nestabilne
psihodinamike u porodici
Neizostavna posljedica nestabilne psihodinamike u porodici jeste neprilagođeno ponašanje djece
što podrazumijeva: agresivno, nasilno ponašanje, sklonost laganju, varanju, zavisti, pribjegavanje
krađi, podmetanju isl. Navedeni oblici ponašanja sa sobom donose nedostatak samopouzdanja
kod djece, volje da se ustraje i ostvari životni uspjeh. Pod neprilagođenim ponašanjem djece
podrazumijevaju se prolazna ili trajna odstupanja od uobičajenih obrazaca ponašanja u dječijem
dobu. Razvojno posmatrano ličnost djeteta je nekompleksna, individualizacija nedovoljno
izražena, struktura i funkcije ličnosti nedovoljno stabilizovane, što ima za posljedicu teže
prilagođavanje i povećanu osjetljivost na probleme koji postoje u sredini. Ukoliko korišteni
obrasci ponašanja koje dijete koristi za rješavanje problema u većoj mjeri odstupaju od
uobičajenih obrazaca ponašanja (po intenzitetu, učestalosti i neobičnosti), utoliko je vjerovatnije
da je u pitanju neprilagođeno „poremećeno“, pa i „bolesno“ ponašanje. Neprilagođeno ponašanje
na mlađem školskom uzrastu ispoljava se tjelesnim i psihičkim znacima kao što su: povraćanje,
gađenje, tikovi, prisilan strah, agresivne i depresivne reakcije, odbijanje pohađanja škole isl. u
pubertetu dolazi do izraženijih oblika neprilagođenog ponašanja, kolebanja raspoloženja,
protestnih reakcija, a u težim slučajevima se javljaju razne forme asocijalnog i prestupničkog
ponašanja.

Neprilagođeno ponašanje na predškolskom uzrastu najčešće se ispoljava zamuckivanjem,

poremećajem apetita, enurezom, tikovima isl. na psihološkom planu ovi poremećaji su praćeni
uznemirenošću i strahom, tvrdoglavošću, naglim i nekontrolisanim emocijama.

Problematična djeca mogu zadati velike teškoće nastavnicima. Njima se posvećuje više vremena,
a to usporava rad. Takva djeca prave probleme i remete rad normalne djece pa zbog njih svi trpe
(nastavnici, ostali učenici i oni sami). Tu djecu je lako otkriti jer njihovo napredovanje ne ide
ukorak s ostalom djecom. Postoji određeni standardi za kategorizaciju problematičnih učenika.

48
Prilikom kategorizacije djece nastavnik sebi postavi nekoliko pitanja:

a. Koliko godina ima dijete? (jer izvjesno ponašanje može biti relativno normalno za
određeni uzrast).

b. Kojeg je pola dijete? (npr. u nekim sredinama tuča je znak normalnog ponašanja dječaka,
a ako je to slučaj kod djevojčica može se smatrati o emocionalnom poremećaju).

c. Da li je problematično ponašanje trajna pojava ili se periodično ponavlja?

d. U kojim oblicima, osim u ovom specifičnom ponašanju, dijete otkriva svoj poremećaj?

Ćatić u svom članku «Djeca sa odgojnim poteškoćama» prenosi stavove i mišljenja Bilerove koja
sugerira da djecu permanentno pratimo i da vršimo poređenja, a onda da prosuđujemo o
kategorizaciji. Ona probleme učenika vidi u vezi sa uspjehom u učenju, interakciji u grupi i
zahtjevima fizičkog i mentalnog zdravlja. Najočevidniji problemi učenika su neuspjesi u
nastavnom procesu. Ona problematična ponašanja djece u školi svrstava u ove kategorije:

1. Ponašanje u školi

 Odbacivanje škole (bježanje sa časova i napuštanje škole),

 Nezainteresovanost za nastavu

 Neuspjeh zbog objektivnih smetnji (fizičke, ekonomske i socijalne smetnje),

 Neuspjeh koji prelazi u emocionalni poremećaj.

2. Antisocijalno ponašanje kao slaba integracija u grupi manifestuje se kao:

- Povučenost, čija se dinamika očituje u:

 krajnje plašljiva djeca,

 djeca koja se plaše zbog lišavanja i odbacivanja,

 povlačenje zbog neuspjeha ili pogrešnih zahtjeva,

 patološko povlačenje zbog hroničnih konflikata ili defekata ličnosti.

49
 - Agresija, čija se dinamika očituje u:

 djeca se agresivnošću svete za lišavanje i odbacivanje,

 djeca pokazuju neukrotivu ekspanziju,

 djeca agresivno reaguju na neuspjeh koji može biti prouzrokovan nesposobnošću ili
pogrešnim zatjevima,

 patološka agresija usljed duboko usađenih defekata ili konflikata ličnosti.

- Perfekcionizam gdje problematično ponašanje može biti zbog slijedećih momenata:

 djeca u ambiciji nalaze zamjenu za društveni kontakt,

 djeca teže znanju kao lijeku protiv osjećanja inferiornosti,

 djeca teže znanju, da ugode autoritetu,

 djeca teže znanju, da nađu nadoknadu za ljubav.

Ćatić 2007. (a prema Dušan Đorđević) pod pojmom problem – djeca podrazumijeva onu djecu
koja se teško odgajaju. Prema njegovom tumačenju, tu spadaju djeca sa psihičkim i fizičkim
poteškoćama koje on kategorizira kao:
1. Krađa u raznim oblicima, laž, agresivnost,
2. Nedisciplina u raznim varijantama kao neposlušnost, negativizam, odbijanje rada u kući i školi
3. Bježanje od škole i kuće,
4. Društvena povučenost i socijalna neprilagođenost,
5. Odgojna zapuštenost i delikvencija,
6. Mucanje i nepravilna artikulacija,
7. Pretjerana ljenost i upadljiv neuspjeh u nekom predmetu,
8. Pretjerana ljubav prema ocu, majci, sestri, bratu ili emocionalna neuravnoteženost,
9. Djeca sa fizičkim nedostacima i mentalno nedovoljno razvijena djeca.

50
Potkonjak, Šimleša (1989.) uzroke neprilagođenom ponašanja djece dijele se u tri grupe:

a) „neuropatije“ označavaju poremećaje ponašanja koji nastaju kao posljedica zastoja u

sazrijevanju mehanizma vegetativne regulacije, raznih organskih povreda mozga i
epilepsije.

b) Najčešći uzroci neprilagođenog ponašanja djece vezani su za nepovoljne karakteristike

porodične situacije. Neslaganje mađu roditeljima, odbacivanje, kažnjavanje ili ignorisanje
djeteta, alkoholizam, fizički sukobi roditelja i slične porodične situacije prevazilaze
sposobnost prilagođavanja djeteta i ono ispoljava razne oblike neprilagođenog ponašanja.

c) Vršnjaci, škola i šira društvena sredina su izvor socijalizacije, ali i neprilagođenih oblika
ponašanja.

2.4. Agresivno ponašanje djeteta

Psihodinamiku same porodice remeti i pojava agresivnog ponašanja kod djece kao glavnih aktera
porodičnog života. Agresija se obično izražava kroz atak na izvor frustracija. Pošto napad na taj
izvor često nije moguć dolazi do nesvjesnog prenosa agresije na druge osobe, predmete, a u
nekim slučajevima i na samog sebe. Hilbertov eksperiment je potvrdio pomjeranje agresije sa
nepristupačnog na pristupačni objekat. Moćni izvori frustracija kakvi su otac, majka, nastavnik i
sl., jače blokiraju dijete zbog opasnosti direktnog napada pa se agresivno djelovanje može
prenijeti na neku drugu osobu ili predmet. Učnici pribjegavaju agresiji kada su sputani u svojim
željama i namjerama. Pored neposrednog napada na drugu osobu, predmete ili samopovređivanja,
učenici mogu pribjeći agresiji kao odbrambenom mehanizmu, nekada se takav vid samoodbrane
manifestira sanjarenjem i maštanjem. Učenici koji su fizički slabi i stvarno ne mogu biti
agresivni, pokušavaju to biti u svojim uobrazilji. Negativna manifestacija ovog oblika agresije je
odvlačenje pažnje od učenja (fluktacija).

51
Uzroci negativnog ponašanja prema nekim istraživanjima mogu biti:

1. zbog fizioloških problema,

2. zbog problema ličnosti,

3. zbog socio – ekonomskih problema i

4. zbog situacionih problema.

Nekada je uzrok agresiji sindrom faktora, (kada se kondicioniraju konstitucionalni, stečeni ili
naučeni faktori). Ovaj sindrom je čest kod agresije jer su neke osobine ličnosti pogodno tlo za
manifestovanje nasilnog ponašanja. Uzrok agresiji su i manje kohezivne porodice čiji su članovi
indiferentni ili neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima, gdje u odgoju koriste surovost i
gdje je nadzor neumoran. Defanzivan stav na ovakve prilike se različito ispoljava počev od
različitih vrsta odbijanaja, odbacivanja, podizanja zida agresije. U težim oblicima javlja se
destruktivnost kao tendencija za razarenjem i povređivanjem, a upravljenost može biti na spoljni
cilj i samog sebe. Dječija agresivnost često proizlazi iz njihova odnosa s roditeljima.

Prezaposlenost roditelja, nedostatak strpljenja, nedovoljno bavljenje djetetom, nedovoljno

zanimanje za njegove potrebe i osjećaje, razvod i drugi stresovi i promjene u porodičnoj dinamici
mogu dovesti do nepoželjnih ponašanja.

Djeca brzo uče kako se ponašati da bi pridobili pažnju roditelja. Nije im bitno radi li se o
negativnoj pažnji (vikanju, kažnjavanju, prodikama) – važno im je da se njima bave. Ako pažnju
ne mogu dobiti dobrim ponašanjem, izazvat će je lošim ponašanjem. Roditelji koji neposlušnost
rješavaju tjelesnim kažnjavanjem, podržavaju time agresivnost svog djeteta – dijete uči po
modelu. U odgoju je izuzetno važno postaviti djetetu granice, zajednički sastaviti jasna pravila
ponašanja te posljedice kršenja tih pravila, pri čemu je nužno biti dosljedan.

52
 3. NESTABILNA PORODIČNA KOHEZIJA

Stvarno je tužno da djeca nisu u mogućnosti

upoznati svoje roditelje upravo onda kada su ovi bili mladi,
dopadljivi i puni ljubavi.
U trenutcima kada su djeca bila sposobna da zapažaju,
često bi već “ velika roditeljska ljubav”
bila na zalasku.

Virginija Satir

Savremenoj porodici je svojstvena raznolikost. Velike promjene u okviru tradicionalne porodice,

kao što su obrazovanje žena, njihovo sve veće zapošljavanje, pad fertiliteta, porast broja razvoda,
rast vanbračnih rađanja djece i sve rasprostranjenije nove forme bračnog života, uslovile su
transformacije u okviru same porodice. Mladi imaju drugačije stavove o braku i potrebi
njegovog očuvanja po svaku cijenu, roditeljstvo više nužno ne podrazumijeva neophodnost
stupanja u bračnu zajednicu, pa se kao rezulat ovih promjena javljaju jednoroditeljske porodice,
koje istovremeno porodicu mijenjaju kao temeljnu socijalnu zajednicu. Komunikacija u jednoj
porodici oslikava stvarno stanje te porodice. Dimenzija komunikacije oslikava nivo
komunikacijskih sposobnosti članova da saslušaju jedni druge, uključe se u proces donošenja
odluka važnih za porodicu, te uvaže potrebe za razmjenom informacija. Nepoštivanje navedenih
propozicija porodicu dovode do disfunkcionalnog porodičnog sistema u kojem se nepoštuju
pravila, dolazi do opšte konfuzije, pa samim tim i do kriznih situacija u porodici. Ukoliko
navedene dimenzije komunikacije u porodici izostanu neizbježno je da će doći do nestabilnosti
porodične kohezije. Kohezija predstavlja dimenziju emocionalnih veza između članova porodice.

Nestabilna porodična kohezija se odnosi na nepotpune porodice, odrastanja djece bez jednog ili
oba roditelja, te na odgojno-obrazovne posljedice koje se mogu javiti kod djece iz takvih
porodica.

53
 3.1. Nepotpuna porodica

Porodice sa nestabilnom (poremećenom) kohezijom poznate su i pod nazivom nepotpune

porodice. Nepotpune porodice se nisu uvijek tako zvale (iako su oduvijek postojale). Korištena
terminologija upućivala je na njihovu stigmatizaciju: “porodica samohrane majke”, “ugrožena
porodica”, “vanbračna majka sa djecom”, “problem porodice”, “jednoroditeljska” ili “krnja”
porodica. Sve su to termini kojima su se ove porodice označavale. U vrijeme naglog porasta
porodica sa jednim roditeljem, došlo se do izraza “jedno ili dvo-roditeljska porodica”, koji samo
upućuju na činjenicu da u porodici postoji jedan ili dva roditelja i osim što ukazuje na porodičnu
strukturu, ne nosi sa sobom nikakvu negativnu konotaciju.

Kao nepotpune porodice se mogu označiti:

a) porodice jednog roditelja sa djetetom, odnosno djecom,

b) porodice koje sačinjavaju djeca bez oba roditelja,
c) bračni parovi bez djece.

Ovakve porodice čini jedan roditelj sa svojom djecom (djetetom) i one predstavljaju oblik
nepotpune porodice, koja nema standardnu strukturu, jer joj nedostaje jedan član. Porodice sa
jednim roditeljem su, u današnje vrijeme sve rasprostranjenija pojava i one se među sobom
razlikuju isto onoliko koliko i porodice sa oba roditelja

U pogledu nastanka nepotpunosti, razlikujemo porodice koje su bile nepotpune od samog

nastanka, i one koje su naknadno postale nepotpune.

Nepotpuna porodica je svakako, bez sumnje “okrnjena” porodica, porodica koja po strukturi ne
broji dovoljan broj njenih članova, ali s druge strane to ni u kom slučaju ne mora značiti da su
djeca iz nepotpune porodice oštećena na emocionalnom, socijalnom, moralnom ili nekom
drugom planu. Kako se svakodnevno sve više susrećemo sa kompletnim porodicama iz kojih
izrastaju djeca neadekvatnog ponašanja zbog lošeg odgojnog miljea koji vlada u takvim
porodicama, tako smo svjedoci da jednoroditeljska porodica može itekako dobro da ostvari svoju
odgojnu ulogu, naravno uz mnogo više odricanja i napora za jednog roditelja.

54
Rezultati brojnih istraživanja i dosadašnja praksa pokazuje da je šansa za pozitivan odgojni
rezultat daleko veća ako dijete raste samo sa jednim roditeljem, bez maćehe ili očuha.

Kada je u pitanju odrastanje djece bez jednog roditelja, praksa pokazuje različite rezultate u
zavisnosti od slučaja do slučaja:

“Zovem se Dž.A. Idem u prigradsku osnovnu školu u Tuzli. Majka mi je umrla kada sam imala 6
godina. Toga se sada sjeća kao kroz san. Na početku sestri i meni je bilo, pa et, fino. Tata nam je
kuhao i kupovao svašta, ali se on brzo oženio i tada se javio prvi problem. Počeo nas je tući,
sestri nije išao u školu i nije nam ništa kupovao. Kada je ta žena napustila našu kuću, naše svađe
sa ocem su prestale. Ali je on tada počeo piti i još uvijek pije. Sestra je krenula u srednju školu.
Bojim se za nju, jer niko ne vodi računa o njoj. Otac se opet oženio. Sada nam je malo bolje…”

DŽ.A. (14.godina)

“Idemo u osnovnu školu u blizini Tuzle. Mi smo sestre blizanke. Majka nam je umrla kada nas je
rađala. Tada su naši roditelji živjeli u Njemačkoj. Kada smo napunile dvije godine otac se vratio
u Tuzlu. Naš otac je jako strog, jer puno brine o nama. Uvijek mora biti sve čisti u kući i domaća
zadaća urađena na vrijeme. Otac zahtijreva da imamo odličan uspjeh u školi, pa nam to bude
malo teže postići, ali se trudimo. U našoj blizini živi i naša nena, koja nas često posjećuje. Otac
sve radi sam, kuha, pere, čisti. Često otac kupi i nešto za školu, papira, krede i često počasti
djecu. Sve čini da bi mi bile sretne. Kada se približava ljeto zajedno biramo gdje ćemo ljetovati.
Mi smo sretne, jer imamo oca koji se puno brine o nama”.

Sestre N.M. i A.M. (11 godina)

Do nastanka jednoroditeljskih porodica može doći uslijed smrti bračnog druga, razvoda, nestanka
jednog roditelja ili njegovog napuštanja porodice, vanbračnog rođenja, zatim, jer je roditelju
oduzeto pravo na roditeljsku brigu, roditelj je na izdržavanju zatvorske kazne ili je odsutan zbog
bolesti. Jednoroditeljska/nepotpuna porodica se često smatra rizičnim činiocem u nastajanju
devijantnog ponašanja i psiholoških problema kod djece i adolescenata. Pitanje je da li se može
govoriti uopšteno o pojmu jednoroditeljske porodice, jer je za dijete sigurno značajan pol

55
roditelja sa kojim živi, uzrok nepotpunosti porodice, tj. života sa jednim roditeljem (smrt, razvod,
napuštanje), kao i dužina razdoblja nepotpunosti porodice. Spomenuti činioci utiču na različite
stilove života nepotpunih porodica. Iz ispovijesti učenika možemo i potvrditi činjenicu da rizični
faktor može biti i nova bračna zajednica, tj. postojanje i ponašanje očuha, odnosno maćehe. Ali, i
formalno potpuna porodica, u kojoj je jedan partner samo pasivno odsutan je isto tako rizična.

3.1.1. Razvod braka i odgoj djece

Zasigurno najteže razdoblje za djecu jeste vrijeme kad se događa razvod roditelja. Negativan
uticaj razvoda na dječiji psihosocijalni razvoj pripisuje se raznim činiocima povezanim sa
razvodom, kao što su: izloženost sukobima roditelja, nagla promjena u ponašanju roditelja,
promjena u načinu njihovog vaspitanja djeteta i stres uslijed znatnog pogoršanja finansijske
situacije u porodici. Određeni problemi ponašanja i prilagođavanja, koji nastaju kao posljedica
razvoda, mogu se pojaviti i mnogo kasnije - u vrijeme kada djeca uđu u razdoblje adolescencije,
jer tada isprobavaju neke nove oblike ponašanja i mnogo su više u društvu vršnjaka, tj. bez
nadzora roditelja. To su problemi kao što su: neuspeh u školi, učestalija upotreba droge i
alkohola, problemi u ponašanju i lošiji odnosi sa osobama suprotnog pola. Ali, prilagođavanje
djece i adolescenata na nove životne uslove, nakon raspada porodice nije toliko povezano sa
njenom samom strukturom, tj. njenom potpunosti ili nepotpunosti, koliko sa odnosima u okviru
nje, tj. sa kvalitetom komunikacije u porodici, (ne)sukobima i roditeljskim odgojnim
postupcima. O prilagođavanju djeteta razvodu braka njegovih roditelja je teško govoriti, jer
postavlja se pitanje da li se djeca ikada prilagode na samu odvojenost roditelja. Prilagođavanje
djeteta na razvod roditelja je postupan i težak process koji pored uzrasta i pola, zavisi i od
temperamenta djeteta, prethodne izloženosti separacijama, postojanja nekog hendikepa, hroničnih
bolesti i sl.

Razvod braka kao dugotrajan proces izaziva teške poremećaje u dječijoj psihi. Položaj djece nije
isti u svim slučajevima. Treba razlikovati četiri situacije:

1. roditelji i poslije razvoda zadržavaju korektne odnose, uz obostrano poštovanje;

2. odnosi između roditelja su loši i izražavaju se u otvorenim sukobima i neprijateljstvu;

56
3. odnosi među roditeljima nisu ni dobri ni loši, roditelji ne sarađuju međusobno, ali nisu nisu
otvorenom sukobu;

4. roditelji se otimaju oko naklonosti djeteta želeći ga više emotivno privući za sebe.

Glavni problem u razvedenom braku je u tome da se dijete nalazi u situaciji da mora birati
između dva roditelja, a do oba mu je mnogo stalo. U strahu da će jedno od njih povrijediti,
postaje anksiozno. Djeca predškolskog uzrasta (3-5 godina) najupečatljivije reagiraju na odlazak
oca iz kuće strahom i ispoljavanjem nesigurnosti, pojavama regresivnog ponašanja (ponašaju se
kao djeca mlađeg uzrasta). Dijete se upušta u svijet mašte, sklono je samookrivljavanju,
iskrivljenom opažanju roditeljskih potreba, ponašanja i osjećanja.

Dijete mlađeg školskog uzrasta (7-8 godina) u stanju je da shvati razloge razvoda, ali još uvijek
ne prihvata da je razvod jedino rješenje. Primorano je da zauzme stranu jedog od roditelja,što ga
dodatno uznemirava.

Starija školska djeca (9-12 godina) shvataju okolnosti i objašnjenja razvoda. Ona još čvršće
zauzimaju stranu jednog od roditelja, što dodatno komplicira njihovo prilagođavanje novim
okolnostima.

Doba sazrijevanja (13-18 godina). Posljedice su: ubrzana socijalizacija, kašnjenje ili
nezapočinjanje sa emocionalnim odvajanjem od roditelja, česta su bježanja iz škole i od kuće,
zloupotreba opojnih sredstava, gubitak vjere u bračne zajednice, itd.

Idealna porodična atmosfera za zdrav razvoj djeteta nije ona u kojoj nema nikakvih sukoba, već
ona u kojoj su odnosi među članovima zasnovani na uzajamnoj privrženosti, povjerenju i
saradnji, što omogućava da se problemi rješavaju i sukobi prevaziđu.

Jedan od uvjeta da odgajatelj razumije dijete i njegovo ponašanje jeste i poznavanje njegove
porodične sredine. Odgajatelji predškolskih ustanova u radu sa djecom vrlo brzo uočavaju kod
djece posljedice konfliktnih situacija između razvedenih roditelja, jer djeca kroz igru i kroz odnos
prema lutkama i duhovno, u ustanovi iskazuju svoju privrženost, ljubav ili odbojan stav i mržnju
prema roditeljima s kojima jesu, i s kojima nisu. Preporuka je da svaki od pedagoga i psihologa
trebaju da imaju svoju evidenciju u vezi sa porodičnim statusom djece, a posebno za djecu
razvedenih roditelja, s ciljem da utječu na što pravilnije odnose djeteta prema ocu i majci.

57
Što je dijete mlađe, postoji više vjerovatnoće da ono nije bilo svjesno sukoba roditelja koji su
doveli do razvoda braka. Da bi se odgoj što bolje organizirao i realizirao, potrebno je pomoći
roditelju s kojim ono živi. Zbog pravilnog odgoja potrebno je viđati i oba roditelja uz dijete.
Najteža je situacija kada se dijete sprečava da vidi drugog roditelja, pa se posljedice takvih
postupaka trebaju roditeljima posebno naglasiti, a one se odnose na to da dijete nesvjesno može
imati pogrešne pojmove o braku, roditeljskim obavezama i vlastitoj djeci.

Poseban odnos nastaje kada roditelji zasnuju nov brak. Bračne ili vanbračne veze roditelja poslije
razvoda braka dijete uglavnom doživljava kao dijeljenje roditeljske ljubavi sa nekim. Što je dijete
mlađe, to se brže i lakše uspostave međusobni odnosi između odraslih i djeteta. Ako dijete uživa
pažnju, brigu i ljubav u dvije porodice, to je dobro, ali i tu može biti posebnih poteškoća. U
natjecanju za dječijom ljubavlju, često se izgubi mjera u pogledu stepena tolerancije prema
djetetu, te tako dijete može lahko postati socijalni problem, za što se krivac uvijek traži u drugom
roditelju. Što je vrijeme od razvoda braka duže, za očekivati je i nastanak novih situacija koje
često otežavaju odgoj djeteta. U te nastale situacije ubrajamo: produžena neprijateljstva između
roditelja, smanjenje životnog standarda, zanemarivanje djeteta i sl.

3.1.2. Gubitak roditelja uslijed smrti

Pored razvoda braka, postoje česte situacije kada dijete izgubi roditelja usljed smrti, čime je
lišeno roditeljske ljubavi, koja je veoma značajna, posebno u predškolskom periodu. Gubitak
jednog od roditelja je problem koji se svakako manifestuje na porodični odgoj djece. Iako je
sastavni dio života, smrt je najbolnije iskustvo, najstresniji događaj u životu porodice, iz kojeg
mogu proisteći fizičke, psihičke i socijalne posljedice po njene članove. Smrt roditelja je
najrazorniji životni stres koji dijete može doživjeti, a svijest o nenadoknadivom gubitku može
imati velike psihičke posljedice. Dok neka djeca postaju ranjiva, druga prežive taj stres, ne
razvijajući veću psihičku disfunkciju, ni kratkoročno ni dugoročno. Reakcije djece na smrt
roditelja zavise od njihovih godina, pola, stepena emocionalnog i kognitivnog razvoja, odgovora
preživjelog roditelja i adekvatne brige. Mlađoj djeci je potrebna pomoć u prepoznavanju i
izražavanju svojih osjećanja i njihovog povezivanja s gubitkom. Kod ove djece, kao i kod
adolescenata, neophodno je ostvariti zadatak životnog ciklusa - međusobno odvajanje roditelja i
djece, čije ispunjenje smrt može omesti i tako „razvojno pomjeriti“ dijete.

58
Uslijed takvih situacija, dešava se da djeca ostanu čvrsto vezana za porodicu. U godini nakon
smrti roditelja, djeca izražavaju mnoga ponašanja i emocije viđene u tugovanju odraslih. Prema
tome, najuticajniji faktor u dječijoj reakciji na gubitak roditelja proizlazi iz sposobnosti
preživjelog roditelja da ne dopusti stvaranje sopstvene emocionalne distance od djece. Pored
toga, kvalitet odnosa unutar porodice, koji je prethodio gubitku, uticat će kako na promjene u
porodici, tako i na njenu sposobnost prilagođavanja.

3.1.3. Vanbračno dijete

Vanbračno dijete, koje je u načelu dijete čiji roditelji nisu bili u zakonskom braku u vrijeme
njegovog začeća, može biti, eventualno, priznato od jednog ili drugog, ili od oba roditelja. Ova
djeca nastaju iz preljube, rodoskrvlja (dijete između čijih je roditelja, u vrijeme njegovog začeća,
postojala veza zasnovana na krvnom srodstvu ili na srodstvu po ženidbi ili udaji) ili kod roditelja
koji nisu bili u braku, a između kojih nije postojala nikakva smetnja za stupanje u brak u vrijeme
začeća djeteta. Broj djece rođene u vanbračnoj zajednici je najviši u posljednja dva vijeka, jer je
imati vanbračno dijete postalo sasvim normalna stvar. Prema nekim istraživanjima, djeca koja su
rođena i žive u vanbračnoj zajednici imaju veću vjerovatnoću da ponavljaju razred u školi, veće
šanse da postanu zavisnici od droge, dvostruko su skloniji alkoholizmu i imaju veće šanse da žive
od socijalne pomoći, jer ne mogu da pronađu posao.

Od svih vrsta nepotpunih porodica, najčešći su razvedeni brakovi sa djecom, a tu se, onda,
javljaju najčešći problemi porodičnog odgoja. Odnos roditelja prema djeci u takvim porodicama
se najčešće ogleda u pretjeranoj strogosti, koja potječe iz straha da dijete ne iskoristi u
negativnom smislu odsustvo jednog od roditelja, ili, najčešće, u pretjeranoj popustljivosti, što
proizilazi iz želje da dijete što bezbolnije preživljava odsustvo jednog roditelja. U nepotpunim
porodicama se, također, javlja i osjećanje odbačenosti, što negativno utječe na njegov status
među ostalom djecom u razredu. Dječaci i djevojčice iz nepotpunih porodica spremniji su na
razvod braka kao rješenje nesloge u braku. Uzrok tome su pretjerana očekivanja prema ulogama
spolova. Najštetnije posljedice razvoda braka osjećaju upravo djeca, često i zbog stvari koje su
prethodile razvodu: svakodnevne svađe, konflikti, tjelesna razračunavanja, maltretiranja,
međusobna optuživanja, klevetanja i dr. Djeca u ovakvim slučajevima duševno pate, nesretna su,
što može dovesti do trajnih štetnih posljedica, ne isključujući ni mržnju prema roditeljima,

59
napuštanje roditeljske kuće, do poremećaja u ponašanju, pa čak i maloljetničke delikvencije.
Ponekad dijete bježi od jednog roditelja drugom, tražeći razumijevanje, ljubav, nježnost, oslonac
i zaštitu. Kako često ne nalazi podršku, često čini ono što je u suprotnosti sa njegovim
dotadašnjim moralnim stavovima, normama i shvatanjima. Čini to da napakosti ili da se osveti
svojim roditeljima, ili, pak, da na sebe privuče njihovu pažnju. Kada dijete ostane bez oca,
postanu teškoće ekonomske prirode, a majka ne može nadoknaditi ulogu oca u razvoju djeteta.
Stoga što se muško dijete poistovjećuje sa ocem, imitirajući njegovo ponašanje, ono stječe
povjerenje u sebe kao u muškarca, i kod njega se razvija neophodna hrabrost prema suprotnom
spolu i pažnja, prvenstveno prema majci i sestri, a zatim i prema ženi uopće. Kćeri je potrebno da
osjeti da se otac prema njoj ne odnosi samo kao prema djetetu, već i kao djevojčici. U tom
odnosu dolazi pojačana sigurnost, ali i potrebna nježnost. U nedostatku očeve ljubavi, majka
često pretjeruje u svojim nježnostima, što, također, može imati neželjene posljedice. Razvoj
djeteta poslije smrti majke još je teži, a zamjenu za njenu toplinu i ljubav teško je naći, pa očevi
često pretjerano maze ovu djecu, što može negativno da se odrazi na njihovo ponašanje, posebno
u osamostaljivanju. Potrebno je savjetovati roditelje da od djeteta ne kriju, iznenada ili poslije
dužeg bolovanja, smrt roditelja, a da se o djetetu što prije počne starati jedno lice, po mogućnosti
žena, koja se neće mijenjati do njegove zrelosti, i da dijete što manje mijenja porodičnu sredinu.
Također, postoje situacije kada roditelji usvoje dijete kojem nisu biološki roditelj. Usvojeno
dijete se razvija kao i svako drugo dijete ako za to ima potrebne uvjete, mada je jasno da se dijete,
što je mlađe u doba usvojenja, brže navikava na novu sredinu i ljude u njoj koji zadovoljavaju
njegove osnovne potrebe, a na prvom mjestu pružaju mu ljubav.

Broj razvoda u današnjem društvu je velik, otprilike jedan razvod na svaka tri ili četiri braka.
Veliki broj razvoda roditelja bez djece nema nikakav poseban značaj za razvoj društva i porodice.
Mnogo su važniji razvodi koji utječu na sudbinu potomstva. Bračni konflikt je, u ovom slučaju,
značajan ne samo za sebe, već i kao dio i sama suština dezintegracionih tendencija u porodičnom
životu i kao preteča devijacija emocionalnog razvoja potomstva. Treba priznati činjenicu da,
pored brakova koji se završavaju razvodom, postoje mnogi brakovi u kojima roditelji ostaju
zajedno ali su emocionalno otuđeni jedan od drugog. Njih ne veže ljubav, već ekonomske
potrebe, dužnosti prema djeci, lična zavisnost, strah od usamljenosti, ili ih, naprosto, veže to što
ne mogu otići nigdje drugo.

60
Porodica fizički ostaje na okupu, ali emocionalno roditelji su, ustvari, razvedeni. Ovo su činjenice
koje treba najpažljivije ispitati, zbog njihovog efekta na razvoj ličnosti djece i njihovog konačnog
utjecaja na razvoj oboljenja ili zdravlja.

Treba znati da je bračni odnos nešto više od zbira ličnosti uključenih u njega; u takvom odnosu
sadržana je tendencija da se svaki partner mijenja, što, opet, ponovo utječe na odnos. Odnos
predstavlja mnogo više od običnog spoja dvije ličnosti. Novi vid organizacije stvara nove
kvalitete. Bračni odnos je cjelina, nova i različita, a i njegova svojstva, iako jedinstvena,
zadržavaju specifični dinamični odnos sa elementima koji su se sjedinili u njegovom stvaranju.
Ako je naš cilj rehabilitacija mentalnog zdravlja poremećenog bračnog odnosa, onda moramo
uzeti u obzir ne samo patološke elemente ponašanja nego i elastične aspekte ličnosti oboje
partnera – njihovu preostalu snagu, njihovu sposobnost za realizam, za stjecanje novih znanja i za
emocionalnu integraciju. Zato je potrebno sistematski procijeniti sve aspekte bračnog odnosa,
njegovu historiju, motiviranost, prošle i sadašnje oblike bračne interakcije. Za poremećaje
bračnih odnosa karakteristična su dva značajna elementa:

1. nepostojanje reciprociteta zadovoljenja,

2. konflikt

Na ove karakteristike utječe nekoliko procesa: poremećaji empatičnog jedinstva i identificiranja,

poremećaj komunikacije, neuspjeh sredstava restitucije poslije poremećaja ravnoteže odnosa in a
kraju slom komplementarnosti, poslije kojeg jedan partner više ne izvlači iz drugog zadovoljenje
potreba, podršku ličnog identiteta i jačanje nužne odbrane protiv anksioznosti.

Brojni su problem sa kojima se susreću nepotpune porodice, bar većina njih.

- Stigmatizacija i društvena marginalizacija je jedan od čestih problema na koje nailaze

nepotpune porodice. U jednoroditeljskim porodicama roditelji su izloženi većim naporima na
poslu i kod kuće, pa preuzimaju veći psihički i fizički teret dječijeg vaspitanja i odgovornost za
djecu. Iskustva samohranih roditelja pokazuju da ne nailaze na dovoljnu podršku društva u
ostvarenju svoje odgovorne porodične uloge. Samohrani roditelji suočeni su sa predrasudama
okoline koje su izražene prema razvedenim osobama i osobama koje su rodile izvan braka. One
su često izložene osuđivanju, ismijavanju, podcjenjivanju i odbijanju da im se pruži podrška.

61
Predrasude prema roditeljima, pogotovo ženi, dovode do stigmatizacije djece. Zbog svega toga
članovi jednoroditeljskih porodica se osjećaju marginalizovano u društvu.

- Teška ekonomska situacija i svakodnevni problemi proistekli nakon

razvoda/gubitka/vanbračnog rođenja je još jedan čest problem s kojim se susreću članovi
nepotpunih porodica. Najčešće probleme jednoroditeljskih porodica čini teška ekonomska
situacija u kojoj su se našli, problemi brige za djecu, manjak slobodnog vremena koje roditelj i
dijete mogu zajedno da provedu, što često rezultira emocionalnim poteškoćama. Učinci razvoda i
nedovoljna pažnja drugog roditelja na djetetov uspjeh u školi i odnose sa vršnjacima, problemi
nastali usred roditeljeve nove veze sa nekom drugom osobom, kao i narušavanje odnosa u
proširenoj porodici, stvaraju dodatne poteškoće u funkcionisanju samohranog roditelja. Veliki
problem je i zapošljavanje samohranih roditelja, jer poslodavci znaju za njihove povećane
potrebe i teško usklađivanje radne i porodične uloge, pa se zato često i ne odlučuju na njihovo
zapošljavanje. Dodatne probleme takođe stvaraju loši programi državne podrške koji postoje za
„socijalne slučajeve“, a nisu prilagođeni specifičnim potrebama samohranih roditelja.

- Stres je još jedan u nizu poteškoća sa kojima se susreću nepotpune porodice. Biti samohrani
roditelj je najčešće stresno i teško, bez obzira na to da li je roditelj to sam izabrao razvodom,
odnosno odlukom da će sam odgajati dijete ili je postao samohrani roditelj zbog smrti ili
napuštanja od strane bračnog partnera, ili zbog nekog drugog razloga. Bez obzira na razloge,
samohrani roditelji se susreću sa više problema odjednom, od kojih su neki očekivani, a neki ne,
često se pitaju hoće li ikada ponovno biti srećni, opušteni i imati osjećaj kontrole nad sopstvenim
životom. Neki čak mogu biti toliko zatečeni novom situacijom da postanu nesposobni bilo šta da
preduzmu. Uz sve to ipak treba naći način da se najbolje moguće brinu o svojoj djeci, čak i kada
nisu sigurni da se mogu brinuti i o sebi. Važno je da samohrani roditelji prihvate da je određena
količina stresa uvijek dio roditeljstva, bez obzira na to odgaja li roditelj sam dijete ili ga odgaja
zajedno sa bračnim partnerom. Ali, činjenica jeste da je u samohranom roditeljstvu prisutno više
stresa, jer je teže ako jedan roditelj sam brine o svemu. Ako samohrani roditelj osjeća da je pod
sresom to ne znači da je loša osoba ili „slabić“. Stres je dio života, dio specifične situacije i
vjerovatno će nastaviti da bude prisutan kroz sva tri osnovna perioda samohranog roditeljstva:
period gubitka, period prilagođavanja, period oporavka i stvaranja novih odnosa.

62
Važno je da samohrani roditelji znaju da je prvi period nesigurnosti i straha koji osjećaju
uslovljen time što ne znaju šta ih očekuje u budućnosti, odnosno šta bi konkretno trebalo učiniti
da se prilagode novonastaloj situaciji i na novi način organizuju svoj život.

Navedeni problemi i situacije sa kojima se susreću mnoge porodice, kako potpune, tako i
nepotpune se mnogo lakše prevazilaze kada je porodična dinamika i kohezija u psihičkom
balansu i kada su svi prediktori za uspjeh učenika u školi i za razvoj djece uopšte,
pozitivni. Međutim, nepotpunim porodicama nećemo pomoći ako ih uspoređujemo sa idealom
tradicionalne porodice, jer njihovo uspješno funkcionisanje, kao i sve glasniji iskazi o disfunkciji
i postojanju nasilja i u strukturalno cjelovitim porodicama, potvrđuju kako potencijal zdravlja
porodice leži u unutrašnjoj dinamici, procesima i odnosima unutar porodice. Taj potencijal se
može i dalje razvijati i pozitivno usmjeravati kreiranjem okoline podsticajne za porodicu i
osmišljavanjem načina i strategija intervenisanja u tom naročito osjetljivom segmentu porodičnog
života. Jednoroditeljstvo, kao oblik porodične organizacije postavlja brojne zahtjeve u nizu
specifičnih područja na svoje članove (roditelje i djecu), kao i izazove pred stručnjake koji se
bave porodicama. Poznavanje specifičnosti potreba i problema ovakvih porodica u samoj je
osnovi oblikovanja adekvatne, a time i efikasne pomoći. Pritom, značajnu ulogu prije svega ima
njihovo priznavanje, prepoznavanje, kao i razumevanje njihovih snaga.

63
 4. TEMELJNE ODREDNICE PORODIČNOG ŽIVOTA I PORODIČNOG
ODGOJA
“ Ako učinite dijete da se osjeća voljenim,

bliskim, svrsishodnim i radoznalim,

uslijedit će zdrav razvoj mozga ”

Piter Gorski iz Medicinske škole u Harvardu.

Kako dijete u roditeljskom domu ispunjava svoje slobodno vrijeme, svoj odmor, kako izvršava
svoje manje i veće dužnosti i poslove, kako drži red u svojim stvarima, kako se prilagođava
kolektivu porodice, te kako se odnosi prema majci, ocu, braći, sestrama, drugovima i odraslim
uopće – sve to ima najveće odgojno značenje.

Prof. Pehar (a prema Bowlby, 1954.) navodi da kvaliteta roditeljske njege koju dijete primi u
najranijem uzrastu od vitalnog značaja je za njegovo buduće mentalno zdravlje.

Djeca su kao mlade biljke koje se razvijaju kada su odgajane uz stalnu pažnju koju karakteriše
ljubav. Voda i sunce hrane biljčicu i podstiču zdrav rast i stabilnost. Slično tome, roditelji koji
obasipaju svoju djecu izrazima ljubavi kroz riječi i nježnost, će hraniti mentalni i emotivni rast i
stabilnost svoje djece.

Veliko je priznanje za roditelje kada vide svoje dijete kako izrasta u moralno ispravnu osobu.
Mada su djeca rođena sa osobnom sposobnošću da se vladaju moralno roditelji moraju postepeno
da usađuju moralne vrijednosti onako kako djeca rastu.

Osjećanja koja roditelji iskazuju, priče za laku noć koje roditelji čitaju djeci, pa čak i igre koje
igraju sa djecom su bitni elementi u razvoju djeteta. Sve što dijete radi je iskustvo koje ono dalje
razvija. Roditeljska ljubav i pažnja postavlja čvrste temelje djetetu da se razvije i postane
odgovorna i zrela odrasla osoba. Upravo ta porodična klima ima nezamjenjivu ulogu u razvoju
ličnosti djeteta od najranije dobi. Djeca se nažalost u porodici susreću i sa prvim negativnim
iskustvima na emocionalnom planu. Ta negativna iskustva proizilaze iz neadekvatnih stavova
roditelja. Od prvih iskustava u porodici zavisit će dalja socijalizacija djeteta.

64
Porodica je emocionalna luka iz koje dijete isplovljava, gdje se mnogobrojne veze među
članovima porodice tako složeno prepliću i gdje ostaju prvi tragovi doživljaja i trauma. U
porodici sve počinje, i unutrašnja pulsacija i spoljna integracija.
Ćatić (2004.) navodi da je djetetu je za pravilan razvoj potrebna ljubav baš kao zdrava hrana i
čist vazduh, a to pokazuje statistička značajnost problematičnog ponašanja neželjene, odbačene,
vanbračne, usvojene, djece iz nesrećnih brakova i sl. Statistički podaci pokazuju, također, da su
djeca iz harmoničnih porodica fizički naprednija i intelektualno superiornija. Ta djeca su sretna,
život im je produktivniji i zato se kod njih rjeđe javlja neprilagođenost, emocionalna nezrelost i
destruktivnost.

Ljubav i sigurnost

Kapital 1 Kapital 2

Kvalitet Uspješnost

Harmonično braka roditeljstva

funkcionisanje Kapital 3 Kapital 4

porodice Sretan i uspješan Zadovoljenost

razvoj djeteta potreba svakog čl.

porodice

Slika br.2
Šematski prikaz temeljnih odrednica porodičnog života i porodičnog odgoja prema Pašalić-Kreso

Ovdje se radi o dvodimenzionalnom grafikonu sagledavanja i moguće procjene temeljnih

odrednica porodičnog života i porodičnog odgoja kao što su: kvalitet braka, uspješnost
roditeljstva, zadovoljenost potreba svih njenih članova i sretan i uspješan razvoj djeteta, gdje je
na apscisi predstavljena harmoničnost funkcionisanja porodice, a na ordinati ljubav i sigurnost
koju porodica pruža svim njenim članovima, a što može biti graduirano od + (mnogo) do –
(nimalo).
65
Ovaj šematski prikaz pokazuje da porodica djeluje kao jedna cjelina, jedan jedinstven sistem, u
kojem svaki pojedinačni odnos između dva člana porodice ili odnos u okviru pojedinačnog
subsistema (bračni partneri, djeca međusobno) djeluju direktno ili indirektno na odnose ostalih
članova porodice, kao i na porodicu u cjelini.
Značajni odgojni zadaci porodice mogu se ostvariti u slučaju odgovarajućih uvjeta, a ti uvjeti su:
mentalna i moralna zrelost roditelja i njihova pripremljenost, kao i određena sposobnost da se
bave vaspitnim procesom, emocionalna povezanost djeteta s roditeljima i drugim članovima
porodice, da joj pripada te da u njoj može naći oslonac, usklađeni odnosi između članova
porodice, međusobna prisnost i mogućnost da u međusobnoj saradnji rješavaju porodične
probleme, primjenjivanje takvih metoda u vaspitanju, koje polaze od unutrašnjih dispozicija
djeteta, samostalnosti individue. Jednom riječju idealna porodična atmosfera za zdrav razvoj
djeteta nije ona u kojoj nema nikakvih problema i sukoba (jer takva porodica ne postoji), već ona
u kojoj su odnosi među članovima zasnovani na uzajamnoj privrženosti, povjerenju i saradnji, što
omogućuje da se problemi rješavaju i sukobi prevazilaze.

Najčešći oblici porodične varijable koje utiču na razvoj ličnosti djeteta:

 životna pozadina (porijeklo roditelja)

 sadašnja porodična situacija

 odnosi između roditelja

 lične karakteristike roditelja

 stavovi roditelja prema djetetu

 otvoreni oblici roditeljskog ponašanja

 odnos djeteta prema roditeljima, braći, sestrama

 lične karakteristike djeteta

 dijete van porodice

 socio-ekonomske prilike u porodici

66
  obrazovni nivo roditelja

 kulturne prilike roditelja

 struktura porodice

 ponašanje roditelja prema djeci

 nivo aspiracije roditelja

 stavovi roditelja prema obrazovanju isl.

5. USPJEH / NEUSPJEH UČENIKA U ŠKOLI

Polazak u školu i uspjeh u školi je djetetu jako važan, a uz to je važan i cijeloj porodici. Neuspjeh
u školi bolno je iskustvo kako za djecu tako i za njihove roditelje. Trajan neuspjeh u školi i stalna
frustracija djeteta, ali i roditelja zbog toga, može djelovati na djetetovo formiranje ličnosti, na
njegove brojne neurotske reakcije ( npr.noćne strahove, mucanje itd. ), a kasnije može dovesti i do
brojnih smetnji ponašanja, ponekad i sa predelinkventnim obilježjima ( npr. bježanje sa nastave,
sklonost eksperimentiranju sa sredstvima ovisnosti i sl. ). Ova odstupanja mogu u većoj ili manjoj
mjeri remetiti porodičnu dinamiku.

U pedagoškoj literaturi pojam uspjeha i neuspjeha učenika u nastavi različito se definira.

Enciklopedijski rječnik pedagogije za uspjeh učenika kaže da je to “ nivo realizacije materijalnih,
formalnih i odgojnih zadataka nastave, specificiranim nastavnim planom i programom, tj.stupanj
u kojem su učenici trajno usvojili nastavnim programom propisana znanja, vještine i navike,
razvili svoje psihofizičke sposobnosti i formirali moralno spoznavanje, htijenje i djelovanja.

Uspjeh se u mnogoj literaturi definira i kao iskazivanje ostvarivanja materijalnog ( informativnog,

spoznajnog, kognitivnog ), funkcionalnog ( formativnog, psihomotoričkog, operativnog ) i
odgojnog zadatka nastave, tj.kvaliteta i kvantiteta stečenog znanja, širina i stupanj razvijenosti
sposobnosti, te širina i kvaliteta usvojenih odgojnih vrijednosti .

67
Itekako je bitno što je čovjek sebi postavio za cilj. Za učenika je bitno što su za cilj postavili
nastavnici, njegovi roditelji i naravno što je on sam sebi postavio za cilj. Neki učenici slijede svoj
cilj zanemarujući druge, dok drugi nastoje ostvariti cilj nastavnika i roditelja. Sve to zavisi od
učenika do učenika i može imati velike posljedice.

Kreč i Krecfild kažu da se uspjeh i neuspjeh moraju definirati na temelju vlastitih percepcija i na
osnovu vlastitog nivoa aspiracije.

Čovek može da se oseća da je postigao uspeh i onda kada drugi oko njega smatraju da nije; isto
tako čovek može da oseća da je podbacio i onda kada drugi procenjuju da je uspeo.

Razlozi neuspjeha prema većini autora koji su se bavili tim problemom su:

 u 65 % emocionalni činitelji
 u oko 20 % različite instrumentalne teškoće djeteta, odnosno specifične teškoće učenja (
disleksija, disgrafija )
 u oko 10 % slučajeva postoji neki intelektualni deficit
 u 5 % slučajeva se radi o raznim teškoćama npr.razvoj u posebnoj mikrosocijalnoj
sredini, hronična tjelesna bolest djeteta i sl.

5.1. Emocionalni uzroci neuspjeha u školi

Roditelji i dijete počinju svoj emocionalni odnos još davno prije djetetovog rođenja. O tom
djetetu još prije njegova začeća postoje neka maštanja i očekivanja, a tokom trudnoće to se
mnogostruko pojačava i sve to jednim dijelom utiče na početak stvarnog odnosa roditelja i
djeteta. Tako roditelji u taj odnos unose svoje svjesne i nesvjesne želje i očekivanja dok dijete
unosi svoju prirođenu potrebu za bliskošću i zaštitom roditelja, kao i ostale urođene nagonske
težnje. Odnos između roditelja i djece ovisi o samom djetetu, ali isto toliko ovisi i o zrelosti
roditelja. Odnos roditelja prema djetetu znatno utiče na njegov emocionalni razvoj, što se može
odraziti na djetetov uspjeh u školi. Što su roditelje nezreliji, to su skloniji da kod djece razvijaju
pretjeranu ovisnost o njima samim.

68
Djeca koja su ovisna i nesamostalna svu brigu o školi rado prepuštaju roditeljima, dok roditelji
većinom vrlo spremno prihvataju takvu ulogu, samo uz povremena iskazivanja ljutnje i
nezadovoljstva. Za tu djecu je karakteristično da se dugo tretiraju kao mala djeca i sve se radi
umjesto njih. Takva se djeca dugo hrane bočicom, često spavaju sa roditeljima, popušta im se u
svemu, a što kod djece stvara preveliku ovisnost o roditeljima. Ova djeca se u školi smatraju
razmaženom, emocionalno nezrelom, pa se roditeljima savjetuje da se postepeno radi sa djecom
na samostalnosti. Neki roditelji odjednom polaskom djece u školu naglo mijenjaju navike, traže
veliku samostalnost djeteta koje ju nije doseglo, vrše pritisak na djecu tražeći “ samo petice ” i sl.
Sve to može imati kontraefekat, jer se sigurnost i samostalnost ne može razviti preko noći.

Učitelji bi takođe trebali početkom školovanja savjetovati osamotaljivanje djece u svim školskim
i vanškolskim aktivnostima, podržavati i pohvaliti svaki dječiji korak prema samostalnosti.

5.2. Uticaj intelektualnog funkcioniranja na uspjeh u školi

Inteligencija je sposobnost razumijevanja govornih odnosno izrečenih sadržaja, shvatanje rada sa

brojevima, sposobnost zapamćivanja, zamišljanja prostornih odnosa, logičkog razmišljanja,
mogućnost uopćavanja problema, nalaženje rješenja u raznim situacijama i sl.

Neka djeca shvataju vrlo brzo, druga nešto sporije. Porodica znatno utiče i na razvoj inteligencije.
Djeca koja su rođena sa prosječnim sposobnostima, ukoliko se razvijaju u nestimulativnoj sredini
često ne uspiju razviti svoje maksimalne sposobnosti. Kod takve djece je broj usvojenih riječi
manji i imaju siromašan rječnik jer su se kretala u uskom porodičnom i susjedskom krugu.
Roditelji su obično zaokupljeni svojim vlastitim problemima, prezauzeti poslom da bi osigurali
osnovnu egzistenciju porodici, pa često nemaju niti vremena, a ni snage da se bave djecom,
slušaju o njihovim postignućima, potiču ih i sl. Za većinu tih roditelja najvažnije je da su djeca
zdrava, sita i odjevena, da su u toplom. Obično su te porodice velike, roditelji ne stižu razgovarati
sa djecom, u kući je dosta bučno. Nerijetko ta djeca postaju zapuštena, a to se najčešće otkriva
polaskom djeteta u školu i njegovim neuspjehom. Školske aktivnosti su za ovu djecu previše
apstraktne. Teško usvajaju početno čitanje i pisanje, teže spajaju slova u riječi i riječi u rečenice.

69
Prevencija neuspjeha takve djece u školi zahtijeva što ranije uočavanje teškoća, već u
predškolskoj dobi. Pravilnim pristupom i stalnim poticanjem i ta se djeca mogu aktivirati, pa se
mogu otkriti i neke njihove individualne sposobnosti, npr.likovne, muzičke, koje se mogu
dodatno razvijati. Baveći se aktivnostima u kojima su uspješna djeca se počinju osjećati
vrijednijom i ravnopravnijom drugoj djeci, što ih čini i zadovoljnijima, pa se time izbjegavaju
dvije teškoće: školski neuspjeh ali i kasnije neurotske reakcije sa mogućim skretanjem prema
smetnjama ponašanja.

6. UTICAJ PORODIČNIH FAKTORA NA USPJEH UČENIKA U ŠKOLI

Porodica nije samo najvažnija i najprirodnija primarna sredina neophodna za pravilan razvoj i
formiranje djeteta nego ona, prema brojnim pokazateljima i rezultatima istraživanja, trajno
određuje uspjeh djeteta u izvanporodičnom užem i širem okruženju.

Omerović (2009.) navodi da se na osnovu roditeljsko ponašanja stvara se pozitivna ili negativna
porodična klima. Pozitivna obilježja pedagoške klime susreću se u slijedećim situacijama:

 ako su roditelji iskreni, pažljivi, razumiju dječije probleme, dijele ih s njima, kada se
raduju i vesele sa djecom, a u slučaju opasnosti po razvoj djeteta postaju strogi i ozbiljni,

 ukoliko su emotivno zreli i njihovi se odnosi zasnivaju na međusobnoj ljubavi i ljubavi

prema djetetu,

 ukoliko su brižni, ali ne pretjerano, nastoje zadovoljiti dječije potrebe, ne gušeći njihovu
slobodu,

 fleksibilni, dopuštaju da dijete iskaže svoje komponente, potiču dječiju samostalnost,

djecu uključuju u rješavanje porodičnih problema.

Da li će jedno dijete biti prihvaćeno u krugu svojih vršnjaka u školi, u nekom izvanškolskom
obliku aktivnosti i druženja, kakav će biti uspjeh djeteta u toku školovanja, pa čak i kakav će biti
uspjeh pojedinca uopće u životu najvećim dijelom ovisi od porodičnog odgoja u prvim godinama
života. U porodici dijete stiče prva iskustva u odnosima sa drugim ljudima, u porodici se dijete
socijalizira, emocionalno profilira, razvija svijest o sebi i formira osjećaj sigurnosti koji mu je
70
neophodan za uspješnu komunikaciju sa izvanporodičnim okruženjem. Kvalitet porodičnih
odnosa, kao i dominantni odgojni stil u porodici uticat će značajno na kvalitet odnosa djeteta
prema pojedincima i situacijama izvan porodice. Roditeljsko ponašanje – poput uključenosti,
nadzora, te emocionalne topline – u istraživanjima se pokazuje kao jedan od najsnažnijih
prediktora delinkvencije. U istraživanjima većine autora dosljedno pokazuje direktan utjecaj na
delinkvenciju čak i nakon kontroliranja porodičnih kontekstualnih prediktora delinkvencije, što se
ne može reći i zaobrnuti slučaj. Kada su varijable roditeljskog ponašanja zajedno sa porodičnim
kontekstualnim faktorima uključene u regresijsku analizu, direktan doprinos ostalihporodičnih
kontekstualnih faktora obično se pokaže neznačajnim, što ukazuje na to da su njihovi učinci
posredovani roditeljskim ponašanjem.

Drugim riječima, taj pristup naglašava hipotezu medijacije, odnosno posredovanja varijabli
porodičnog procesa, poput roditeljskog ponašanja ili metoda odgoja, u odnosu između
porodičnoh kontekstualnih faktora i delinkventnog ponašanja (Slika 3.)

 obrazovanje roditelja

 materijalne prilike  delinkventno

 učestalost pijenja
ponašanje djeteta
alkohola roditelja

 veličina porodice

 roditeljske odgojne

metode

Slika 3. Teoretski model odnosa porodičnih kontekstualnih faktora, roditeljskih odgojnih metoda i
delinkventnog ponašanja djeteta

71
Ovakve idealne crte se rijetko susreću u porodicama, bez obzira što se zna da ovako pozitivna
klima je prepreka razvoja atipičnih ponašanja kod djece i glavni preduvjet njihovog pravilnog
razvoja.

Prema L.Pehar 2002. negativna obilježja pedagoške klime u porodici se manifestuju u slijedećim
situacijama:

 pri izražavanju pretjerane „slijepe“ ljubavi prema djeci koja se manifestira maženjem,
popustljivošću, blagošću,

 izražavanju nesigurnosti, kolebljivosti, nedosljednosti roditelja, često smjenjivanje

strogosti i popustljivosti, predanosti, prisustvo ozbiljnosti, ljutitosti i staromodnosti u
ponašanju,

 tendencija da se više popušta djeci muškog spola,

 neskladni odnosi među roditeljima, svađe, konflikti, mržnja,

 rješavanje djetetovih problema, sputavanje samostalnosti,

 briga o djeci svodi se samo na obezbjeđivanje egzistencije,

 izgovor da su roditelji prezaposleni, zanemarivanje djece,

 nadređen odnos prema djeci i nedozvoljavanje konfrontacije mišljenja sa djetetom,

 reagiranje roditelja samo na pozitivne dječije rezultate (pohvale, nagrade),

 reagiranje samo na negativne postupke djece često u vidu kazni,

 nedostatak razumijevanja za dječije potrebe, za druženjem, ljubavlju, uspjehom,

sigurnošću, kao i dječijih razvojnih potreba,

 pokušaj da se vlastite želje i ambicije ostvare preko djeteta, bez obzira što dijete za to ne
posjeduje sposobnost,

 nevođenje brige o slobodnom vremenu djece i mladih.

72
Na osnovu brojnih istraživanja, te na osnovu svakodnevne prakse u radu sa učenicima i
roditeljima, postajemo svjesni činjenice da su roditelji vrlo često neodgovorni u odgoju svoje
djece. Neke od situacije koje nam ukazuju na roditeljsko neshvatanje odgovornosti u odgoju
ističe Mandić (1989.):

 nedovoljno proširivanje opšte i pedagoško-psihološke kulture,

 pretjerano radno angažiranje djece,

 nedovoljna saradnja sa školom i neosiguravanje uvjeta za učenje,

 zahtjevi za visoke ocjene u školi,

 pretjerano davanje materijalnih sredstava.

Omerović i saradnici navode objektivne faktore koji onemogućavaju roditeljima da ispune svoje
obaveze odgajatelja. Neki od tih faktora su: relativno nizak kulturni i općeobrazovni nivo velikog
broja roditelja, zaposlenost oba roditelja, nedovoljni i slabi materijalni uvjeti u velikom broju
porodica, opterećenost jednog broja roditelja društvenim radom, nedovoljna pomoć društvene
zajednice zaposlenim roditeljima, nedovoljna pomoć društvene zajednice roditeljima djece sa
poteškoćama u razvoju, nedostatak organizirane zabave za djecu i omladinu, zapostavljanje
odgojne funkcije škole, pridavanje sve većeg značaja obrazovnoj strani djetetove ličnosti.

Mnoga djeca izložena su uticaju navedenih faktora koja vrlo često i nesvjesno utiču na uspjeh
učenika u školi.

73
 A. Pašalić-Kreso 2004. iznosi najznačajnije porodične faktore koji utiču na uspjeh učenika u
školi. Ona navodi slijedeće faktore kao ključne u postizanju uspjeha učenika u školi:

 Socio – ekonomski status porodice

 Socio – kulturni status porodice

 Porodični odgoj

 Roditelji kao faktor dječijeg uspjeha u školi

 Saradnja porodice i škole

6.1. Socio – ekonomski status porodice

Na unutarporodičnu odgojnu atmosferu i kvalitet odnosa utiču pored ličnih individualnih

karakteristika svakog pojedinog člana porodice i brojnih drugih izvanjskih ili objektivnih faktora.
Među njima dominira socio – ekonomski status porodice, koji je rezultat međudjelovanja velikog
broja drugih faktora. Na osnovu istraživanja koja su provodili brojni autori može se zaključiti da
je socio – ekonomski status porodice jedan od najvažnijih faktora koji utiče na uspjeh učenika u
školi. Da bi učenici postizali zadovoljavajuće rezultate u školi moraju biti zadovoljene njihove
potrebe.

Veoma dugo u historiji ljudskog postojanja nije se vodilo računa o potrebama djeteta osim o
onim koje su obezbjeđivale njegovo golo preživljavanje. Rasprave o psihofizičkim,
psihosocijalnim, emocionalnim i drugim potrebama djeteta javile su se nakon saznanja iz
razvojne psihologije i pedagogije, medicine i drugih nauka tek početkom 20.vijeka.

U svakoj uspješnoj porodici mora se uspostaviti balans između potreba i želja djeteta, i potreba i
želja roditelja. To mora biti “ zlatna sredina ” ili zdrava ravnoteža koja će zadovoljavati i jedne i
druge, odnosno porodicu u cjelini. Da bi bilo moguće uspostaviti tu zdravu ravnotežu potrebno je
prije svega znati šta to djeca trebaju od svojih roditelja.

74
Ovim pitanjima su se bavili mnogi naučnici i oko toga se razvilo više različitih teorija. Prema
Maslovljevoj hijerarhiji potreba nazadovoljene niže potrebe ostavljaju u pravilu mnogo jače
posljedice po razvoj ličnosti nego više potrebe koje su navedene na višim dijelovima ove
ljestvice.

Piramida hijerarhije potreba prema Maslowu:

Samoaktualizacija

Estetika
(simetrija, red,
ljepota)
Kognitivne potrebe
Potreba za razumjeti,
( znati, uvažavanjem
(postignuće, ugled, status)
istraživati,)

Pripadanje i ljubav
(pripadanje i prihvaćenost
- stvaranje prijateljstva)

Sigurnost
(osjećaj sigurnosti, biti izvan
opasnosti)

Fiziološka potreba
(hrana, voda,zdravlje, odjeća)

Slika 4. (Prema Reber, 1985., a preuzeto iz Koordinate porodičnog odgoja, Pašalić-Kreso, 2004)

75
Pojam potreba se često zamjenjuje pojmom životni standard. Životni standard jedne porodice
itekako utiče na školovanje djece. Pod životnim standardom podrazumijeva nivo životnih i radnih
uslova ljudi odnosno stepen zadovoljavanja ljudskih potreba, a one su materijalne i nematerijalne
prirode Bez sumnje siromašni roditelji imaju više problema nego drugi, a to utiče na ukupan
porodični život, kao i na podizanje djece.

Nedostatak novca, život u malom prostoru, bez dovoljno hrane, odjeće i obuće te slabost
medicinske zaštite čini roditelje stalno napetima i pod stresom zbog nemogućnosti uspješnog
rješavanja egzistencijalnih problema. Istraživanjima se potvrdilo da roditelje lošijeg
socioekonomskog statusa karaketriziraju slabije roditeljske vještine nego roditelje boljeg
socioekonomskog statusa, djelomično i zato što oni doživljavaju više stresa i imaju manje resursa
nego roditelji boljeg socioekonomskog statusa.

U tom kontekstu, se navodi da ozbiljne socioekonomske poteškoće umanjuju kapacitet za

podržavajuće, dosljedno i uključeno roditeljstvo.

Dominantna situacija i klima u porodici pod ekonomskim stresom koja sa velikom

vjerovatnoćom dovodi do devijacija u ponašanju djece i mladih:

Slika 5. (Shaffer; citirano kod Pašalić-Kreso, 2004. str. 305)

76
Kroz model porodičnog stresa ekonomske teškoće i roditeljska percepcija ekonomskih teškoća
utiču na emocionalne teškoće roditelja i roditeljske sukobe, što dovodi do promjena roditeljskog
stila i odnosa (u smislu pomanjkanja topline, a povećanja strogosti prema djeci).

Materijalne i socijalne uslove jedne porodice određuje u znatnoj mjeri i njena veličina, odnosno
broj djece koja se školuju. Brojnost porodice bitno određuje šanse djece radnika i zemljoradnika,
dok se taj uticaj gotovo ne osjeća kod industrijalaca, intelektualaca i slobodnih profesija ( osim u
slučajevima kada imaju sedmoro i više djece ). Faktor broja potomaka može višestruko negativno
djelovati na uspjeh u obrazovanju ukoliko je pojačan dejstvom regionalne pripadnosti ( selo ili
nerazvijena regija ), niskim prihodom u porodici, nepovoljnim stambenim uslovima, niskom
obrazovnom strukturom roditelja i dr. Mnogi autori tvrde da djeca iz porodica sa manjim brojem
članova pokazuju tendenciju postizanja boljih rezultata u školovanju, kao i na testovima
inteligencije, bez obzira na njihov socijalni nivo, dok prisustvo većeg broja braće i sestara stoji u
suprotnosti sa školskim uspjehom, pa čak se tvrdi da intelektualni nivo djece može da pokazuje
tendenciju opadanja u porodicama sa više djece.
Djeca iz manjih porodica postižu veće skorove na testovima inteligencije, postižu viši nivo
obrazovanja i imaju veće samopouzdanje. Jedan od razloga za ovakve nalaze leži u činjenici da
roditelji sa više djece imaju manje vremena i mogućnosti da se posvete svakom djetetu posebno,
kako je to čest slučaj u porodicama sa jednim ili dvoje djece. Drugi važan razlog leži u činjenici
da roditelji brojnih porodica imaju više finansijskih problema, više rade, više su izloženi stresu, te
nisu u stanju da svojoj djeci pruže podjednako kvalitetno roditeljstvo kao oni u malobrojnim
porodicama.
Školovanje djece u velikoj mjeri ovisi i od regionalne i lokalne pripadnosti same porodice. Djeca
istog ili sličnog porodičnog porijekla, s obzirom na materijalni i obrazovni status, nalaze se često
u neravnopravnoj poziciji u pogledu nastavka školovanja zavisno od toga da li se nalaze u gradu
ili manjem mjestu.

Socio-ekonomski status porodice nije dobar samostalni prediktor školske uspješnosti. Povećanje
povezanosti sa školskim uspjehom postiže uključivanjem porodičnih procesnih varijabli poput
porodične obrazovne atmosfere. Ekonomska moć porodice utiče na mogućnost kupnje opreme i
nastavnih materijala, osiguravanje putovanja, izleta, seminara i sličnih oblika dodatnog
podučavanja, što onda utiče na kognitivni razvoj, a samim tim i na školsku uspješnost.

77
 6.2. Socio – kulturni status porodice

Porodica kao specifičan socio – kulturni milje ne stvara samo povoljne uslove primarne
socijalizacije kroz verbalne komunikacije, nego pruža i svojevrsnu atmosferu u kojoj djeca
formiraju svoje kulturno – obrazovne i radne potrebe, vrijednosti i sposobnosti. Rezultati
istraživanja potvrđuju da školski uspjeh varira zavisno od kulturnog nivoa roditelja, mjerenog
prema diplomi roditelja više nego od prihoda u porodici.

Istraživanje koje je provela A. Kreso, pokazuje da postignuti uspjeh djeteta u školi već od samog
početka školovanja može povratno da djeluje na neke oblike porodičnog odnosa prema
obrazovanju. Istraživanje pokazuje da djeca koja postižu najbolji uspjeh u školovanju,
istovremeno imaju roditelje koji visoko cijene obrazovanje i imaju visoke aspiracije za dalje
školovanje svoje djece, bez obzira na njihov obrazovni i socio – ekonomski status.

Za utvrđivanje kulturnog nivoa porodice uglavnom se uzimaju u obzir varijable kao što su
usmjerenost roditelja na dalje obrazovanje i usavršavanje, mogućnosti koje se pružaju djetetu da
upoznaje i konzumira kulturne vrijednosti ( kako u porodici, tako i van nje ), raskorak u
posjedovanju određenog kulturnog nivoa kod djece iz različitih porodica i dr. Dosada je među
najznačajnije socio – kulturne faktore porodičnog života, koji mogu snažno da djeluju na uspjeh u
obrazovanju, posebno mjesto pripadalo razvoju govora i jeziku, a potom vrijednosnoj orjentaciji
porodice. Jezik se tretira kao posrednik preko kojeg dijete prima i iskazije svoje iskustvo i razvija
mišljenje. Jezik porodice i jezik škole često se nalaze u raskoraku tj.u diskontinuitetu. Rječnik
koji se upotrebljava u porodici, kao dio školskog rječnika sa kojima će se djeca susretati već na
startu svog školovanja, može s obzirom na obim i kvalitet da varira veoma mnogo kod pojedine
djece. Opće prihvaćeno stanovište kog mnogih autora je da će obim porodičnog rječnika biti
manji kod one djece čiji roditelji imaju niži stepen obrazovanja.

78
6.3. Roditelji kao faktor dječijeg ne/uspjeha u školi

Da bi se ostvarili odgojni zadaci u porodici potrebno je razvijati i podizati svijest i odgovornost

roditelja za pravilan odgoj svoje djece i adekvatno odnošenje prema njima. Od karaktera
porodičnih odnosa i odgoja koji dijete stiče u porodici ovisi kako će se ono razvijati kao buduća
ličnost i nosilac društvenog razvitka zajednice. Snaga porodičnog odgoja ispoljava se naročito u
predškolskom periodu kada je dijete najplastičnije za primanje vanjskih uticaja i kada se u većini
slučajeva nalazi samo u porodičnoj sredini. U ovom periodu djeca stiču veliki broj predstava i
pojmova i može se reći da zdrava porodica pruža više mogućnosti za razvoj od najbolje
organiziranih institucija. U odgoju djece posebno je značajna uloga roditelja. Iako je uloga
roditelja vrlo plemenita, privlačna, uzvišena, ona nije ni malo jednostavna. U vrijeme kada na
mlade djeluju brojni faktori čije je odgojno djelovanje neusklađeno i kontraverzno jako je složeno
i teško biti roditelj i uspješno obavljati roditeljsku ulogu.

Neki roditelji potpuno žive za svoju djecu, obezbjeđuju im ono što treba i ono što ne treba,
uklanjaju im sve prepreke u životu, stvaraju od njih maze, sebičnjake i nesamostalne ljude.

To su prebrižni roditelji koji često preuzimaju dječije obaveze kao svoje što usporava
osamostaljivanje djeteta, a što se manifestira pojavom negativnih posljedica, naročito polaskom u
srednju školu. Ovi roditelji vrlo ozbiljno prilaze rješavanju problema, međutim zbog
popustljivosti i nedosljednosti zahtjevima i slaboj kontroli djece nisu u stanju da ih uvijek
riješena najpogodniji način. Oni nastoje riješiti sve probleme svoje djece, osamostaljuju ih i ne
kažnjavaju, samo ih ohrabruju.

Autoritativni tip roditelja koji grade svoj autoritet na vrijednosti svoje ličnosti pomažu svojoj
djeci, uživljavaju se u njihove probleme, uvažavaju dječije stavove i vrijednosti, pravični su, sa
djecom se dogovaraju i zajednički odlučuju pri rješavanju svih problema. Djecu često hvale,
rijetko koriste kaznu kao odgojno sredstvo. Ovaj tip roditelja otvoreno komunicira sa djecom,
kontrolira njihovo ponašanje, postavlja pred djecu zahtjeve i traži njihovo ispunjenje, ali bez
slijepe poslušnosti.

79
L.Pehar u svom članku 2000. iznosi stav da postoje i lažni autoriteti koji mogu štetiti dječijem
odgoju. To su:

1. autoritet ugnjetavanja (gdje se djeca grde i kažnjavaju za svaku sitnicu),

2. autoritet rastojanja ( drže djecu na rastojanju da bi bila poslušna),

3. autoritet podantizma ( djeca treba da slušaju svaku riječ roditelja i da izvršavaju bez pogovora),

4. autoritet rezonerstva ( svakodnevne pridike i pouke se upućuju djeci),

5. autoritet ljubavi (roditelji pretjerano djeci pokazuju ljubav, ali traže da i djeca sve rade iz
ljubavi),

6. autoritet dobrote (dječija se poslušnost izražava popustljivošću i dobrotom roditelja),

7. autoritet podmićivanja (poslušnost se kupuje darovima i poklonima).

Autoritet znanja i autoritet pomoći predstavljaju glavne osnove pozitivnog autoriteta roditelja.
Roditelj osjeća potrebu da stvori autoritet kod djeteta, a kad mu to neuspije na prirodan način, on
ga pokušava nametnuti silom. Zbog toga se na jednoj strani javlja pozitivan uticaj autoriteta
roditelja na dijete, a na drugoj strani samo nametanje autoriteta na silu, što je često uzrok
negativnih vidova dječijeg ponašanja.

Autorativni i strogi tip roditelja zasniva autoritet isključivo na strogosti. Odgojnim problemima
djece pristupa strogo, zanima se za njihove probleme, sa djecom ne donosi odluke zajednički, već
traži da se njihove odluke izvršavaju bez pogovora. Djeci nameću vlastite stavove i vrijednosti, a
njihove ne uvažavaju. Svojim autoritetom stvaraju krutu disciplin, pokornost svojih članova
porodice. Djecu često kažnjavaju, a rijetko nagrađuju.

Autoritarni roditelji izriču mnogo pravila, očekuju striktno pokoravanje, rijetko ili nikada ne
objašnjavaju djetetu zašto je neophodno prihvatiti sva ova pravila. Njihove želje se moraju
bezuvjetno poštovati, bez obzira koliko su one primjerene djeci. Izvršavajući zahtjeve roditelja
bez pogovora, djeca ne promišljaju i kada odrastu nemaju vlastiti stav. Roditeljska želja se mora
poštovati i bezuvjetno ispuniti, pa čak i kada je u pitanju upis u srednju školu. Oni traže od svoje
djece što bolje rezultate u školi.

80
Autoritarni tipovi roditelja često primjenjuju kazne, rigidna je kontrola dječijeg ponašanja, često
zastrašuju djecu, ucjenjuju, ne poštuje se njihova ličnost, ne potiču se i ne hrabre pri
suprotstavljanju problemima i sl. Djeca iz ovakvih porodica često ispoljavaju porremećaje u
ponašanju, naročito laž.

Ambiciozni roditelji nikada nisu zadovoljni uspjehom svoje djece. Ovi roditelji potpuno
zanemaruju realne mogućnosti svoje djece. Oni i neshvaćaju da prevelika i nerealna ambicija
nanosi ogromne štete. Naduvana ambicija stvara napeto stanje koje dijete neko vrijeme uspijeva
da podnese, ali ranije ili kasnije neizbježno će pokazati da je ta napetost za dijete prevelika. Takvi
roditelji neprestalno kritikuju svoju djecu i traže da budu bolji. Uspjeh ili neuspjeh djeteta u
životu pa i u školi uglavnom doživljavaju kao osobni uspjeh ili neuspjeh. U takvim porodicama
dijete se izlaže prevelikom pritisku i u nemogućnosti da se rastereti postaje bezvoljno,
nezainteresirano, nervozno, a ponekad i bez vlastitih želja za svoju budućnost. Školovanje djeteta
budi kod roditelja i nekadašnje vlastite školske probleme, vlastite ambicije i nezadovoljene želje.

Djeca u porodicama gdje preovladava permisivni odgoj su bez kontrole, sve im se popušta,
potpuno su slobodna pri rješavanju problema, često su razmažena, neprilagođena na kasnije
životne probleme i frustracije. Često ispoljavaju poremećaje u ponašanju.

Pehar (2000.) takođe navodi dva tipa porodica:

 porodice koje podržavaju progresivne promjene, u kojima je prisutna pozitivna

pedagoška klima, primjenjuju pozitivne odgojne postupke i doprinose pozitivnom
razvoju djece,

 porodice koje formalno prihvataju progresivna kretanja u društvu, ali u svojoj

sredini, zadržavaju stare odnose ( autoritarnog, nasilno nametanje autoriteta), te
stvaraju negativnu pedagošku klimu za odgoj djece.

Poznati su roditelja koji puno traže od svoje djece, pa pored rada u školi traže od njih da uče
istovremeno strane jezike, pohađaju muzičku školu, razne kurseve, sportske klubove, kulturno –
umjetnička drštva i sl. Ne vode računa o željama, interesima i sposobnostima djece i mladih.
Dijete se neko vrijeme trudi da ispuni zahtjeve svojih roditelja ali nakon izvjesnog vremena uvidi
da to ne može postići nakon čega se javljaju negativne odgojno – obrazovne posljedice.

81
Ako dolazi do neslaganja u mogućnostima djece i zahtjeva roditelja, tada dolazi do raskoraka
između mogućnosti učenika i zahtjeva nastavnika, što izaziva određene konfliktne situacije, a što
obično ima i negativan učinak na njegova postignuća u nastavi i učenju. Osjećaj da ne ispunjava
očekivanja svojih roditelja dovodi dijete u situaciju da nije zadovoljno samim sobom, što ga još
više sputava u izvršavanju školskih obaveza.

Među roditeljima ima i onih koji su previše zaposleni i nemaju dovoljno vremena za brigu o
djeci. Takvi roditelji u trci za standardom zapostavljaju djecu, nastoje im poklonima i obećanjima
nadoknaditi svoje odsustvo,a sve ovo negativno djeluje na ponašanje, stavove i uspjeh djece u
školi.

Roditelji tipa „prijatelji“ su poželjni u našoj odgojnoj praksi. Njihov odnos sa djecom zasniva se
na povjerenju, dogovoru i saradnji. Unosi se suštinski u lične probleme svoje djece i analiziraju ih
s njihovog stanovišta. Imaju ulogu savjetodavca i daju pravovremene i nenametljive savjete.

Kada se radi o školskom uspjehu djece rezultati mnogih istraživanja pokazali su da je školski
uspjeh djeteta značajno određen socio – ekonomskim statusom porodice i roditelja, ali isto tako
podrškom i podsticanjima koje dijete dobiva od svojih roditelja. Ako se sa djecom komunicira
dijete se neće zatvarati u sebe, razgovarat će sa roditeljima o svojim uspjesima i neuspjesima, o
eventualnoj šteti koju je učinilo ili o nesporazumima sa drugovima, nastavnicima i sl.

Mnogi roditelji ne dolazi redovno na roditeljske sastanke i ne pokazuju brigu za rad djece u školi
i probleme sa kojima se susreću nastavnici. Ovi roditelji očekuju da škola preuzme brigu o
njihovoj djeci i da se nastavnici profesionalno bave njihovom djecom ali svima treba da bude
jasno da se samo zajedničkim radom i saradnjom ( nastavnika, roditelja i učenika ) postiže
uspjeh.

Roditelji teško prihvataju neuspjeh svoje djece, čak ga doživljavaju i kao lični neuspjeh. Suočeni
s njime spremni su na sve – razgovor, kažnjavanje, a u nekim slučajevima čak i podmićivanje.
Jedan od teško rješivih problema za mnoge roditelje je kako reagirati na školski neuspjeh svoje
djece. Što su roditelji obrazovaniji i uspješniji u svom poslu to teže prihvaćaju neuspjeh svoje
djece. Razlog leži većim dijelom u neskladu između visoke razine roditeljskog očekivanja i
slabog ili nedovoljnog uspjeha njihove djece, a jednim dijelom u tome što roditelji to doživljavaju
kao lični neuspjeh.

82
Roditelji su osim toga duboko svjesni da je dobro obrazovanje imperativ za budući uspjeh u
životu i nastoje to prenijeti na svoju djecu. Dok roditelji većinom imaju jasno postavljene ciljeve
ne samo za sebe nego i za svoju djecu, djeca ih najčešće još nemaju. Suočeni sa neuspjehom,
roditelji pokušavaju razgovoro, podmićivanjem ili kažnjavanjem uvjeriti djecu da moraju učiti
više ili drugačije. Kako bi bili sigurni da će djeca zaista učiti, mnogi su spremni platiti instrukcije,
a ako ni to ne pomogne, tada počinju očajavati. Gotovo da postoji obrazac po kojem se roditelji
ponašaju u takvim situacijama. U kući jedva da se razgovara o bilo čemu drugom nego o učenju i
kako je protekao dan u školi. Roditelji neprekidno ističu što su oni sve poduzeli da djeci osiguraju
nesmetano učenje, nabrajajući što su im sve kupili od potrebnih knjiga, pribora i pomagala. Ne
propuštajući reći i to da je jedina obaveza djeteta da uči, drugo se od njega ne traži.

Dok neki započinju sa obećanjima i ucjenjivanjem ( kupit ćemo ti ovo ili dozvolit ćemo ti ono
ako ispraviš ocjene ), drugi su skloniji kažnjavanju ( dok ne ispraviš ocjene nema izlazaka, nema
džeparca, ograničava se telefoniranje, gledanje televizije, ukida se mobitel ).

Atmosfera u kući i porodični odnosi postaju vrlo neugodni. Djeca se povlače u sebe, izbjegavaju
boravak u zajedničkim prostorijama, jedu u drugo vrijeme sve kako bi izbjegli neugodne rasprave
za zajedničkim objedom. Mnogi počinju prkositi, ekscentrično se odijevaju, agresivno reagiraju,
zapravo se brane jer se osjećaju neprihvaćeno, nesigurno u sebe i svoje sposobnosti. Jedan od
mogućih načina da se pomogne djeci je da roditelji pokušaju razgovarati sa djecom o važnim
ulogama u životu. Tako će osvijestiti da i oni kao roditelji, a i djeca imaju više uloga. Potrebno je
analizirati koje su to uloge i nastojati da niko ne postane opsjednut samo jednom od uloga, a da
zanemari ostale koje su možda jednako važne. Roditelji su ne samo mama i tata, nego i partneri,
na radnom mjestu su stručnjaci na nekom od područja rada, vjerovatno i kolege, prijatelji i još
mnogo toga. Nakon prepoznavanja svih uloga, može se krenuti prema ciljevima koje se želi
ostvariti. Roditelji treba da pomognu djeci da postave ciljeve u svom životu. Roditeljima ne treba
da bude glavni cilj to da im je dijete dobar učenik, nego prije svega da je zdravo, sretno,
samopouzdano i zadovoljno dijete. Ovakav cilj će pridonijeti boljoj komunikaciji, boljem
razumijevanju, iskazivanju osjećanja i smanjenju napetosti u kući. Samo u ovakvoj porodičnoj
atmosferi može doći do promjena u uspješnosti u školi mnoge djece.

83
Brojni autori izvještavaju o značajnoj povezanosti porodičnih faktora i uspješnosti djeteta u
školi, pa tako i školskih izostanaka. Kako se porodice razlikuju po svojoj strukturi, socijalnim i
pedagoškim kvalitetama, ekonomskim mogućnostima i organizaciji života u porodici, tako će
svaka porodica zbog svog specifinog konteksta različito uticati na školski uspjeh učenika.

Najčeši porodični faktori za koje se nastoji utvrditi povezanost sa školskim uspjeh jesu porodični
prihodi, zanimanje roditelja, broj djece u porodici, redosljed rođenja te obrazovanje roditelja.

Stupanj obrazovanja roditelja može uticati na obrazovanje djece na različite načine, navodi
Markuš (2009.):

a) prenošenjem kognitivnih kompetencija,

b) osiguravanjem boljih mogunosti obrazovanja,

c) prenošenjem roditeljskih uvjerenja i stavova o važnosti obrazovanja.

Obrazovaniji roditelji u većoj su mogunosti pomagati djetetu tokom školovanja, postavljaju pred
djecu veće zahtjeve, te su u većoj mjeri uključeni u djetetove obrazovne aktivnosti i sam proces
obrazovanja. Upravo ta uključenost i saradnja sa školom, iznimno su značajne kako za uspjeh
učenika u školi, tako i za prevenciju nepoželjnih oblika ponašanja poput izostajanja. Prvo
opširnije istraživanje o povezanosti socio-ekonomskog statusa porodice i školskog uspjeha,
proveli su A. Coti, A. Fulgosi i B. Lazi 1963. godine. Istraživanje je provedeno na uzorku od
11052 učenika od 1. do 8. razreda u Zagrebu.

Rezultati su ukazali na statistički značajnu povezanost školske spreme roditelja i školskog

uspjeha učenika. Skladno tome, brojni istraživači su ustanovili da djeca obrazovanijih roditelja
(staratelja) postižu u prosjeku bolje rezultate u školi od djece čiji su roditelji manje obrazovani.
Govoreći o obrazovanju roditelja, potrebno je naglasiti da većina istraživanja koja se bavi ovim
faktorom najčeše uzima u obzir stupanj obrazovanja majke. Za to postoji više razloga.

84
Kao prvo, većina djece koja živi s jednim roditeljem žive upravo s majkom. Osim toga, u većini
slučajeva majke su više od očeva uključene u djetetove svakodnevne školske aktivnosti. Više
kontaktiraju s razrednicima, odlaze na roditeljske sastanke, pomažu djetetu oko domaćih
zadataka, te češće razgovaraju s njime o problemima vezanim uz školu. O ovim, a i sličnim
istraživanjima nam govori Pašalić-Kreso (2004.).

Mnogi istraživači su u svojim istraživanjima pokušali utvrditi povezanost porodičnih odnosa i

izostajanja učenika iz škole. Došli su do zaključka da djeca koja percipiraju svoju porodicu kao
manje kohezivnu i u njoj se osjećaju manje prihvaćenima, više izostaju od djece koja dolaze iz
kohezivnih porodica. Generalno govoreći, porodice djece koja češće izostaju iz škole manje su
funkcionalne od porodica djece koja rjeđe izostaju.

85
7. PREGLED RANIJIH ISTRAŽIVANJA

Mnogi autori i istraživači ističu da porodično porijeklo može značajno da utiče na pojavu
različitih oblika neuspjeha i neravnopravnosti među mladima, te dolaze do rezultata da jedan
procenat mladih pokazuje neuspjeh u školi ne toliko zbog nedostatka sposobnosti, koliko zbog
porodičnog porijekla.
Proučavajući porodicu i njen uticaj na djecu, Hofman i Lipit su dali sljedeću klasifikaciju faktora
porodičnog života:
- porijeklo roditelja
- sadašnja porodična situacija
- sastav porodice
- odnosi između roditelja
- lične karakteristike roditelja
- stavovi roditelja upravljeni ka djetetu
- otvoreni oblici roditeljskog ponašanja
- upravljenost djeteta ka roditeljima, braći i sestrama
- otvoreno ponašanje djeteta prema drugim članovima porodice
- lične karakteristike djeteta
- dijete van porodice.
Baveći se porodičnim situacijama koje mogu značajno uticati na socijalnu diferencijaciju i šanse
djeteta u školovanju, Harry Passou, 1973. navodi deset najznačajnijih faktora nejednakosti šansi
za dijete. Prema njegovim nalazima jedno dijete se u školi može naći u nepovoljnom položaju :
- ako dolazi iz siromašne porodice
- ako u porodici ima malo mogućnosti da razvije svoje intelektualne sposobnosti i govor
- ako se vrijednosti njegove porodice i njegove okoline suviše razlikuju od vrijednosti
škole i razreda
- ako pripada migrantima
- ako nastavni jezik nije njegov maternji
- ako živi u nekoj izolovanoj oblasti
- ako je žensko i pripada nekoj vjerskoj grupi
- zbog nebrige i diskriminacije u samoj školi
- zbog odnosa same društvene sredine prema uspjehu u školi.
86
M.Orlović-Potkonjak (1974. i 1975.) navodi slijedeće elemente porodičnog djelovanja na razvoj
ličnosti:
- materijalni uslovi života vezani za socio-ekonomski položaj porodice
- profesionalni nivo roditelja
- kulturni nivo porodice
- struktura porodice
- promjena životne sredine
- nivo aspiracije roditelja
- pedagoško ponašanje roditelja

Ispitivajući djelovanje nekih faktora na slab uspjeh učenika, F. Troj, B. Prokić, D. Trejanoska i
M. Ivančević (1967.), uzeli su u obzir slijedeće varijable, u kojima se kombiniraju objektivni i
subjektivni pokazatelji i koji mogu biti povremeno tretirani kao zavisne i nezavisne varijable:
- pol
- zaposlenost roditelja
- školska sprema roditelja
- odnosi u porodici
- nadzor nad djetetom
- materijalne prilike i
- školska sposobnost

U sličnom istraživanju A. Cotić, A. Fulgosi i B. Lazić (1963.), ispitivajući djelovanje porodičnih

prilika na uspjeh učenika, uzeli su kao najvažnije pokazatelje:
- cjelovitost-nepotpunost porodice
- materijalne prilike i
- školsku spremu roditelja
U svom istraživanju L. Zorman (1969.), je pokušao, polazeći od sličnih radova obavljenih u
SAD, da utvrdi korelaciju između školskog uspjeha i situacije u učenikovoj porodici:
- odnos roditelja prema djetetovom radu u školi
- jezički model porodice
- način rukovođenja i odgajanja

87
 - pomoć roditelja u upoznavanju šire sredine
- intelektualna zanimanja roditelja i
- aktivnost roditelja i dječije radne navike.

Autori sa prostora bivše Jugoslavije su kriterijumima do kojih su došli u svojim radovima

pribrajali još neke iz stranih studija i istraživačkih radova, koji su se pokazali značajnim:
- zatvorenost ili otvorenost porodice
- način vođenja djeteta u porodici
- razvoj govora u porodici, intelektualni razvoj i uspješan start u školi
- redoslijed rođenja djeteta
- veličina porodice
- stavovi o obrazovanju i vrednovanje obrazovanja u porodici
- specifična odgojna atmosfera u porodici
- emocionalna klima u porodici
- zdravlje, opće zdravstveno stanje u porodici, nesljedne bolesti isl.
- prehrana i mogući deficit u prehrani.

U pripremnom materijalu za Međunarodnu konferenciju UNESCO-BIE obrazovanju (1971.)

izneseni su porodični faktori koji utiču na obrazovanje djece:
- intelektualni nivo roditelja
- stavovi roditelja o vrijednosti obrazovanja
- nivo aspiracije u pogledu školovanja
- odnosi majka-dijete u prvim godinama života
- formiranje slike o sebi, svojoj okolini, školi i nastavnicima

U američkoj studiji o ženi i porodici, B. Paolucci (1975.), kao polaznu osnovu u proučavanju
porodične uloge u školovanju djece uzima samo njena dva oblika:
- zdravstveno-higijensku ulogu porodice sa naglaskom na prehrani koja mora obezbijediti
djetetu zdrav fizički i mentalni razvoj, i
- humanizirajuću ulogu porodice, podrazumijevajući ovdje odgoj, socijalizaciju i
emocionalno poticajne elemente među članovima porodice.

88
E. Frejzer (1959.) je pratila 408 djece, uzrasta od 12,5 do 13,5 godina, tokom jedne školske
godine, raspoređenih u 10 različitih škola srednjeg stupnja. Smatra se da je malo koja studija
uspjela da na tako precizan način analizira uticaj porodične sredine na uspjeh učenika i da prouči
toliki broj psiholoških varijabli. Iz direktnih kontakata sa roditeljima ove djece dobiveni su
elementi za evaluaciju porodičnog miljea razvrstani u 4 aspekta:
1. kulturni aspekt ( obrazovni nivo roditelja i njihove navike prema čitanju i daljem
usavršavanju)
2. materijalni aspekt (prihod, profesija, veličina porodice, stambeni uslovi)
3. stavovi (ponašanje u porodici, odnos roditelja u ohrabrivanju i podsticanju djeteta za
školski uspjeh i profesionalnu karijeru)
4. stepen abnormalnosti u porodici (opća atmosfera u porodici, razorena porodica ili ne,
majka zaposlena ili ne).

Nastojeći da pod zajedničke imenitelje obuhvati što više aspekate porodičnog života, S. Grimm
ističe ove faktore:
1. socio-ekonomski faktori:
- profesija roditelja
- veličina porodice
- socijalni status isl.
2. socio-kulturni faktori:
- nivo obrazovanja roditelja
- vaspitni principi roditelja
- mogućnost sticanja dobrih obrazovnih postignuća u oblasti jezika
- motiviranost za uspjeh
3. socio-ekološki faktori:
- lokalitet u kojem se nalazi porodica (selo-grad ili periferija-centar)
- udaljenost kuće od škole.
Brojni istraživači su došli do zaključaka da zlostavljanje i zanemarivanje djece ostavlja trajne
posljedice na njihov odgojno-obrazovni razvoj. Kada bi roditelji znali koliki su razmjeri štete
koju nanose djetetu fizičkim kažnjavanjem milijuni njih prestali bi sa batinama, poručio je
znanstvenik Straus.

89
Djeca koja se rijetko ili nikako fizički kažnjavaju, bolje prolaze na nekim testovima inteligencije
od djece čiji su roditelji uvjereni da je ‘batina izrasla iz raja’. Razlog je možda taj što roditelji koji
ne tuku djecu više vremena provode u razgovoru s njima, tvrde znanstvenici. I dok neki roditelji
smatraju da je to gubljenje vremena, istraživanja su pokazala kako verbalna interakcija između
roditelja i djeteta pospješuje kognitivne sposobnosti kod djece.
Djeca koja žive u nesređenim porodičnim okolnostima (npr. stalni sukobi roditelja pred djecom,
otac povremeno odsutan, u zatvoru ili na liječenje zbog alkoholizma) sama postaju napadači, što
je moguće primijetiti već u predškolskim ustanovama. Istraživanje provedeno u 15 grupa djece
dobi od dvije do šest godina pokazalo je da se s djecom koja napadaju drugu djecu (grizu, štipaju,
tuku) kod kuće vrlo loše postupa. Često su u vlastitom domu promatrači ili žrtve i psihičkog i
fizičkog maltretiranja.

Prvo opširnije istraživanje o povezanosti socio-ekonomskog statusa porodice i školskog uspjeha,

proveli su A. Coti, A. Fulgosi i B. Lazi 1963. godine (a prema Pašalić-Kreso 2004.). Istraživanje
je provedeno na uzorku od 11052 učenika od 1. do 8. razreda u Zagrebu. Rezultati su ukazali na
statistički značajnu povezanost školske spreme roditelja i školskog uspjeha učenika.
Istraživanjem je ustanovljeno da djeca obrazovanijih roditelja (staratelja) postižu u prosjeku bolje
rezultate u školi od djece čiji su roditelji manje obrazovani. Govoreći o obrazovanju roditelja,
potrebno je naglasiti da većina istraživanja koja se bavi ovim faktorom najčeše uzima u obzir
stupanj obrazovanja majke. Za to postoji više razloga. Kao prvo, većina djece koja živi s jednim
roditeljem žive upravo s majkom. Osim toga, u većini slučajeva majke su više od očeva uključene
u djetetove svakodnevne školske aktivnosti. Više kontaktiraju s razrednicima, odlaze na
roditeljske sastanke, pomažu djetetu oko domaćih zadataka, te češće razgovaraju s njime o
problemima vezanim uz školu.

Vedrana Ždero (a prema Glasser, W. 2001.) iznosi stavove zaključene u istraživanju provedenom
na djeci koja su registrirana kao žrtve emocionalnog zlostavljanja uočene slijedeće teškoće:

- u emocionalnom statusu (sniženo samopoštovanje, uplašenost, uznemirenost,

anksioznost),
- u ponašanju (suprostavljajuće, odgovornosti neprikladne dobi, traženje pažnje,
antisocijalno/delinkventno ponašanje,

90
 - u razvojnim/obrazovnim postignućima (sniženi uspjeh, kašnjenje, izostanci iz škole), u
odnosima s vršnjacima (povlačenje, izolacija, agresivnost),
- u tjelesnom statusu (neuredni, fizički zanemareni, niski rastom, slab razvoj, bolovi u
stomaku) te u manjem postotku i seksualizirano ponašanje.

Isto istraživanje pokazuju da je za (emocionalno) zlostavljanu djecu puno veća vjerojatnost (70%
– 100%) da razviju nesigurne obrasce privrženosti (anksiozno-izbjegavajuća i anksiozno-opiruća)
prema majkama ili drugim osobama koje se najviše brinu za njih. Nesigurno privržena djeca
razvijaju negativno mišljenje o sebi, koje proizlazi iz njihova odnosa s primarnim skrbnikom.
Ova spoznaja vrlo je važna zato što znamo da je vrlo vjerojatno da će se onaj oblik privrženosti
koji razvijemo s primarnim skrbnikom prenositi i u sve ostale bliske veze i odnose u kasnijem
životu; socijalne vještine i prilagodbu u usporedbi s kontrolnim uzorkom, emocionalno
zlostavljana djeca imaju znatno snižene socijalne vještine i moć prilagođavanja. Takva su djeca
onda često izložena i nasilju svojih vršnjaka (bullying). Ova djeca češće pokazuju poremećaje u
ponašanju, delinkventno ponašanje, upotrebu opojnih sredstava, agresivnost, autoagresivnost,
bježanje od kuće, te depresivnost, negativnu sliku o sebi i osamljivanje, potvrđuju brojna
istraživanja. Kada su u pitanju kognitivne sposobnosti i rješavanje problema istraživanja
pokazuju da djeca čije su majke bile emocionalno nedostupne pokazuju "primjetan pad
kognitivnih sposobnosti u ranijim godinama života". Primjetan je i pad kreativnosti, smanjena
upornost i entuzijazam za zadatke koji im se odrede.
Što se tiče postignuća u školi, emocionalno zlostavljana djeca često u školi postižu slab uspjeh ili
rezultate koji nisu u skladu s mogućnostima. Ta se djeca povlače u sebe, postaju nezainteresirana,
bezvoljna, preokupirana svojim problemima, što sve utiče između ostalog na njihovu
koncentraciju i motivaciju. Događa se i da neka od te djece postaju perfekcionisti koji sami sebe
tjeraju na to da imaju samo najbolje ocjene.
Znanstvenik Murray Straus sa Sveučilišta u New Hampshireu (a prema Pećnik 2005.) proučavao
je više od 900 djece u dobi 1-4 godine. Testirao je njihovu kognitivnu sposobnost, točnije
sposobnost učenja i prepoznavanja stvari, i to tokom 1986. i 1990. godine. U obzir su uzeti
faktori prisutnosti oca, broja djece u porodici, količine vremena kojeg majka provodi s djecom,
etničke pripadnosti, porođajne težine, dobi i spola. Promatrana je interakcija djece i majki koje su
ispitivane o primjeni tjelesnog kažnjavanja.

91
Nakon obrade podataka, znanstvenici su došli do znakovitih spoznaja: što je dijete bilo više
izloženo tjelesnom kažnjavanju, to su bili niži njegovi rezultati na testu. Sposobnost učenja kod
djece čiji su roditelji prestali s fizičkim kažnjavanjem, rasle su. Istovremeno su djeca čiji su
roditelji uveli fizičku kaznu počela davati slabije rezultate na testu. Ove spoznaje se, tvrdi Straus,
ne mogu interpretirati na način da batine zaglupljuju dijete, već ukazuju na to da fizičko
kažnjavanje, stres i strah usporavaju kognitivni razvoj djece. Tako su majke koje su umjesto
tjelesnog kažnjavanja koristile razgovor, djetetu pružale više stimulacije.

Istraživanje u Hrvatskoj na uzorku od 549 ispitanika koji su u razdoblju od deset godina bili
osuđivani zbog krivičnog djela zlostavljanja i zapuštanja djece pokazalo je da su u više od 90%
slučajeva počinitelji samo zapuštali djecu ili su ih zlostavljali i zapuštali, a u neznatnom broju su
osuđeni jer su dijete samo zlostavljali. U 20% slučajeva djeca su živjela u vrlo teškim uvjetima,
bez osnovnih higijenskih uvjeta i bez minimalnog reda u prehrani. U 40% slučajeva su zbog
neprikladne ineredovite prehrane bila u znatnoj mjeri neishranjena. Djeca koja su zanemarivana
tri do pet godina pokazivala su slijedeće poremećaje u ponašanju:

- krminalitet (25%);

- skitnja (39%);

- poremećen odnos prema školi (57%);

- bježanje od kuće (34%);

- prekomjerno uživanje alkohola (20%).

Na želju za razotkrivanjem seksualnog zlostavljanja u velikoj mjeri utiču reakcije roditelja

(skrbnika). Istraživanja su pokazala da većina roditelja vjeruje svojoj djeci i da su seksualno
zlostavljana djeca, koja dobro funkcioniraju nakon razotkrivanja, ona koja su imala emocionalnu
potporu od jednog ili oba roditelja. U studiji u kojoj je bilo uključeno 28-ero djece koja su imala
spolno prenosive bolesti, a nisu davala podatke o seksualnom zlostavljanju. Istraživači su dobili
podatke da je najveći broj djece (63%), čiji su roditelji vjerovali da su njihova djeca bila
seksualno zlostavljana, razotkrilo seksualno zlostavljanje, za razliku od manjeg postotka djece
(17%) čiji roditelji nisu prihvatili tu mogućnost. U skladu s tim rezultatima mnogi istraživači su
izvijestili da djeca uključena u terapiju često neodlučno govore o seksualnom zlostavljanju,

92
dajući parcijalne informacije i čekajući na reakciju prije nego što kažu više. Retrospektivne
analize o zlostavljanju u djetinjstvu govore da je strah od odbijanja i nepovjerenja porodice
vodeći faktor nerazotkrivanja kod djece. Očekivanje negativne reakcije bilo je jako povezano s
odgađanjem, nespontanim i indirektnim razotkrivanjem osobi izvan porodice.

Na osnovu straživanja koja su se bavila djelovanjem porodičnih prilika na školski uspjeh djece
došlo se do slijedećih rezultata: ispitujući djelovanje nekih faktora na slab uspjeh učenika uzete
su u obzir slijedeće varijable, u kojima se kombiniraju objektivni i subjektivni pokazatelji, koji
mogu biti povremeno tretirani i kao zavisne i kao nezavisne varijable:

 pol;

 zaposlenost roditelja;

 školska sprema roditelja;

 odnosi u porodici;

 nadzor nad djetetom;

 materijalne prilike; te školska sposobnost.

U sličnim istraživanjima ispitujući djelovanje porodičnih prilika na uspjeh učenika, uzeli su kao
najvažnije pokazatelje: nepotpunost-cjelovitost porodice, materijalne prilike i školsku spremu
roditelja. Istraživanjem je utvrđena korelacija između školskog uspjeha i situacije u učenikovoj
porodici:
 odnos roditelja prema djetetovom radu u školi;

 jezički modeli porodice;

 način rukovođenja i odgajanje;

 pomoć roditelja u upoznavanju šire sredine;

 intelektualna zanimanja roditelja i

 aktivnost roditelja i dječije radne navike.

93
Na osnovu svih navedenih istraživanja može se zaključiti da porodična klima najviše utiče na
stvaranje odgojno-obrazovne posljedica za dijete. Varijable u porodičnom životu koje stvaraju
povoljne odgojno-obrazovne rezultate su:

 pedagoški nadzor roditelja nad djecom i posebno nad njihovim školskim obavezama;

 podsticanje, ohrabrivanje, motiviranje;

 pedagoška atmosfera koju razvijaju roditelji u porodici;

 stvaranje radnih navika;

 ljubav roditelja prema djeci;

 kazne, nagrade i

 ravnopravno tretiranje muške i ženske djece.

Nedavno je dovršen trogodišnji međunarodni istraživački projekt "BECAN - Epidemiološko

istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece", čiji je cilj bio procijeniti izloženost nasilju djece
u dobi od 11 do 16 godina u porodici i među vršnjacima. Projekt je za područje Republike
Hrvatske proveo Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Rezultati istraživanja: u epidemiološkom istraživanju je sudjelovalo 3.644 učenika 5. i 7. razreda
osnovne škole te 2. razreda srednje škole, polaznika 69 škola s područja cijele Hrvatske i 2.808
njihovih roditelja. Korišten je probabilistički uzorak iz populacija učenika različite dobi koji daje
sve znanstvene pretpostavke za valjanu i nepristranu procjenu populacija. Istraživanje je
provedeno u 2011. godini, a djeca su iskazivala koliko često su doživjela određene roditeljske
postupke tokom cijelog života i u protekloj godini tj. 2010. godini. Podaci pokazuju da je 65,8%
djece tokom prethodne kalendarske godine doživjelo neki oblik psihičke agresije (npr. roditelj je
vikao ili se derao na dijete ili je ignorirao dijete tj. odbijao s njim razgovarati ili vrijeđao dijete
nazivajući ga glupim, lijenim). Psihičko zlostavljanje je u prethodnoj godini doživjelo 21% djece
(npr. roditelj je rekao djetetu da bi želio da je mrtvo ili da se nikada nije rodio ili je prijetio
djetetu da će ga izbaciti iz kuće ili poslati da živi negdje drugdje).

94
Tjelesno kažnjavanje (npr. šamaranje, čupanje za kosu, udarci po stražnjici) je doživjelo
prethodne godine 41% djece, a tjelesno zlostavljanje (npr. udarce nogom ili udarce šakom u
glavu) 23,6% djece. Pri tome se pokazalo da ona djeca koja češće doživljavaju tjelesno
kažnjavanje češće doživljavaju i tjelesno zlostavljanje (korelacije 0,64).

Četiri desetljeća nakon članaka Kempea i sur. zlostavljanje i zanemarivanje djece se prepoznaju
kao globalni problemi (društveni, psihološki i zdravstveni) koji postoje u različitim oblicima, te
su duboko ukorijenjeni u kulturi, ekonomskoj i socijalnoj praksi.

Rezultati više istraživanja pokazuju da su zlostavljana djeca agresivnija čak i kada se kontrolira
doprinos varijabli siromaštva, nestabilnosti porodice i nasilja nad majkom ( npr. Fantuzzo,
1990.).

Rezultati istraživanja faktora rizika zlostavljanja i zanemarivanja koje je provedeno u Hrvatskoj u

okviru projekta „Psihosocijalni faktori zlostavljanja i zanemarivanja djece u porodici u razdoblju
1991-1993“, upućuju na to da se, po svemu sudeći, radi o povećanju tzv. tamne brojke
zlostavljanja i zanemarivanja djece u porodici. Ispitivanjem su obuhvaćene dvije skupine
roditelja – roditelji evidentirani u sistemu socijalne skrbi zbog zlostavljanja ili/i zanemarivanja
djece (N =59), te roditelji iz opće populacije (N =513). Odgovarajućim diskriminacijskim
analizama utvrdile su se osobine roditelja i svojstva socio-okolinskog okruženja porodice koji
pridonose većem riziku zlostavljanja i zanemarivanja djeteta u porodici. Najveći doprinos toj
diskriminacijskoj funkciji dali su slijedeći faktori - višestruki korisnici CZSR, problemi s
djetetom i sobom, nesretnost, problemi sa porodicom, "pod stresom", rigidnost, problemi s
drugima, agresivne interakcije u porodici, socio-ekonomski status i dob roditelja. Rezultati
navedenog istraživanja su pokazali slijedeće:
- prema svojoj djeci niže osnovnoškolske dobi tjelesnu agresiju je u proteklih 12 mjeseci koristilo
78% evidentiranih roditelja i 79% roditeja iz opće populacije. Određena se razlika, međutim, ipak
pojavila kod veće učestalosti fizički agresivnog ponašanja prema djeci. Tako češće od jednom
mjesečno tjelesnu agresiju koristi 15% evidentiranih roditelja i 8% roditelja iz opće populacije.
Na nacionalnom uzorku SAD-a provedeno je istraživanje nasilja u porodici kojim je, između
ostalog, samoiskazom roditelja dobiven podatak o tome da je 75% uzorka koristilo nasilje bar
jednom tokom podizanja djeteta.

95
S obzirom na spol, američki statistički podaci pokazuju da su počinitelji nešto češće ženskog
spola, što može biti posljedica veće zastupljenosti majki u podizanju djece. U mnogim
istraživanjima je potvrđeno da su najčešći počinitelj tjelesnog zlostavljanja u djetinjstvu bile
majke (56.6%) i očevi (26.4%). Na Sveučilištu u Zagrebu, 2009. ispitivana je povezanost
tjelesnog i emocionalnog zlostavljanja djece u porodici s njihovim školskim uspjehom iz
hrvatskog jezika. Sudjelovala su 602 (337 Ž i 265 M) učenika drugih razreda srednjih škola.

Korišteni su modifi cirani instrumenti: Upitnik stresnih doživljaja u obitelji (za mjerenje tjelesnog
zlostavljanja) i Upitnik o zlostavljanosti u djetinjstvu (za mjerenje emocionalnog zlostavljanja).
Podaci o uspjehu dobiveni su od učenika i školske administracije.

Rezultati pokazuju da tjelesno zlostavljani učenici u porodici postižu lošiji uspjeh iz hrvatskog
jezika (M = 3,25; sd = 1.067; t = 2.108; df = 595; p<0,05) u odnosu na svoje nezlostavljane
kolege. Što je tjelesno zlostavljanje intenzivnije, to je uspjeh iz hrvatskog jezika lošiji. U analizi
emocionalnog zlostavljanja u porodici nisu utvrđene značajne razlike između zlostavljanih i
nezlostavljanih, određenih prema medijanu u postizanju uspjeha iz hrvatskog jezika. Utvrđeno je
da među skupinama ekstremnije emocionalno zlostavljane i nezlostavljane djece s obzirom na
uspjeh iz hrvatskog jezika ta razlika postoji (t = 2.098; df = 321, 630; p<0,05). Učestalije
emocionalno zlostavljani učenici imaju lošiji uspjeh. U obrazloženju se ističe kako traumatska
iskustva zlostavljanja imaju moć omesti razvoj lingvističkih i komunikacijskih vještina, što ima
znatan utjecaj i na ishode u nastavi jezika. Budući da nastava književnosti, duboko dodiruje
emocije i iskustvo, ne iznenađuje što je povezana s uspjehom zlostavljane djece. U zaključku se
pozornost usmjerava prema boljoj iskorištenosti nastavnih sadržaja i metoda za olakšavanje
problema zlostavljanoj djeci, a time i postizanju boljih školskih rezultata.
Budona i Burikoa (1968.) su proveli među prvim istraživanjima koja su pratila djelovanje socio-
kulturnog statusa porodice na školsko postignuće djeteta. Mjeren je nivo aspiracije učenika prema
željenoj profesiji kao zavisna varijabla, a kao nezavisna ukršteno su uzeti kulturni nivo porodice
i školski uspjeh učenika. potvrdili su da naročito nizak kulturni nivo porodice ima negativan
uticaj na školski uspjeh djece u školi.

96
II METODOLOŠKI DIO ISTRAŽIVANJA

1. DEFINICIJA I ZNAČAJ PROBLEMA

Tema ovog rada jeste izučavanje prediktora porodičnog života, s posebnim akcentom na
porodičnu psihodinamiku i porodičnu koheziju, te uticaj tih prediktora na uspjeh učenika u školi.
Sve prisutniji odgojni problemi u školi, nameću sinhronizovano djelovanje svih odgojnih faktora,
a najkvalitetnija saradnja treba da bude između porodice i škole. Na osnovu mnogih istraživanja
možemo zaključiti da nesklad u porodici, narušena porodična kohezija i dinamika najviše
pogađaju djecu. Djeca su najranjivija u ranom djetinjstvu, kada je porodica presudna kao odgojni
faktor, pa za nerazumne odgojne postupke roditelja ona plaćaju cijenu.

Svakodnevna odgojno-obrazovna praksa vremenom je sve više uviđala značaj porodice kada je u
pitanju uspjeh učenika i potpuna realizacija zadataka savremene školske i porodične pedagogije.
Mnogi učenici imaju teškoće u učenju i doživljavaju neuspjeh, što za njihov razvoj može imati
dramatičan uticaj. Jedan od najvećih uzroka školskog neuspjeha jesu neadekvatni odnosi unutar
porodice. Svaki problem s djecom, uključujući i neuspjeh u učenju i vladanju najadekvatnije
može riješiti porodica, pravilnim porodičnim odgojem i stalnim nadzorom nad djetetom, uz
saradnju i partnerske odnose sa školom. Loš uspjeh učenika u školi nije samo porodični, već i
općedruštveni problem, jer može dovesti do odgojno-obrazovnih posljedica učenika, koje se
manifestuju ne samo u porodici i školi, nego i široj zajednici.

Djeca su kao mlade biljke koje se razvijaju kada su odgajane uz stalnu pažnju koju karakteriše
ljubav. Voda i sunce hrane biljčicu i podstiču zdrav rast i stabilnost. Slično tome, roditelji koji
obasipaju svoju djecu izrazima ljubavi kroz riječi i nježnost, će hraniti mentalni i emotivni rast i
stabilnost svoje djece. Djetetu je za pravilan razvoj potrebna ljubav baš kao zdrava hrana i čist
vazduh, a to pokazuje statistička značajnost problematičnog ponašanja neželjene, odbačene,
vanbračne, usvojene, djece iz nesrećnih brakova i sl. Statistički podaci pokazuju, također, da su
djeca iz harmoničnih porodica fizički naprednija i intelektualno superiornija.

Ta djeca su sretna, život im je produktivniji i zato se kod njih rjeđe javlja neprilagođenost,
emocionalna nezrelost i destruktivnost.

97
Važno je da shvatimo koliko nam je porodica važna u životu, važno je shvatiti da biti roditelj
znači žrtvovati se, zajedno sa djecom prolaziti lekcije i vježbe, različita doba i faze, traume i
trijumfe, domaće zadaće, lijepo ponašanje za stolom, pubertet, prištiće, prve ljubavi, polaganje
vozačkog ispita, svađe i zadirkivanja. Važno je suosjećati se sa djecom, osjećati radost
roditeljstva, briga i žrtvovanja za našu kćer ili sina koje volimo svim srcem.
Svaka porodica nekada pođe stranputicom, ali bitno je da znaju koji im je cilj, da znaju kako
izgleda „pravi put“, pa mu se uvijek iznova vraćaju. Porodica je poput aviona. Prije nego što
poleti pilot zna kamo je krenuo, ali tokom leta pod uticajem kiše, vjetar, zračnog prometa,
ljudskih pogreški i drugih faktora pilot mora skretati sa zacrtanog kursa, nekada jako odstupati ali
će ipak stići na svoje odredište.

Ovo istraživanje ima teorijski, praktični i društveni značaj.

1.1. Teorijski značaj istraživanja

Teorijski značaj ovog istraživanja je u tome što proučavanje uticaja porodice, porodične kohezije
i psihodinamike, kao i proučavanje i analiziranje prediktora porodičnog odgoja na dječiji uspjeh
u školi, u skromnim crtama, može da doprinese shvatanju uzroka dječijeg neuspjeha u školi, koji
je jako bitan za razvoj dječije ličnosti. Neuspjeh djeteta u školi može se odraziti na njegov
cjelokupan budući život.
Teorijskim rasvjetljavanjem važnosti porodice za obrazovanje djece i istraživanjem uzroka
dječijeg neuspjeha doprinosi se djelimičnom rješavanju tog problema.
1.2. Praktični značaj istraživanja
Praktični značaj istraživanja je od neposredne važnosti za sve aktere odgojno – obrazovnog
procesa. Na osonvu rezultata istraživanja i svojim angažmanom svi akteri odgojno – obrazovnog
procesa, a posebno porodica mogu pomoći učenicima da postižu što bolji uspjeh u školi.
Potrebno je da u porodici vlada što toplija atmosfera, da članovi porodice kvalitetno
komuniciraju, da roditelji pružaju pomoć djeci u njihovim školskim obavezama, da su uvijek tu
kada imaju problem, da porodica i škola kvalitetno sarađuju.
Samo takvim odnosom djeca će se pravilno razvijati, postizati uspjeh u školi, na ulicama će biti
manje djece bez roditeljskog staranje, djece sa delinkventnim ponašanjem, djece koja ne
pohađaju školu, pa će samim tim i društvo biti kvalitetnije i bogatije članovima sa pozitivnim
osobinama.

98
 1.3. Društveni značaj istraživanja
Društveni značaj ovog istraživanja ogleda se u pokušaju da se otkrije važnost porodice za dijete,
porodični faktori koji imaju najveći uticaj za uspjeh djece u školi, kao i uzroci koj dovode do
slabog uspjeha u učenju. Otkrivanje faktora i uzroka dječijeg neuspjeha u školi bi doprinijelo
smanjenoj pojavi odgojno – obrazovnih posljedica, te boljem uspjehu u učenju, kao i
kavlitetnijem razvoju ličnosti maladih što je težnja svakog društva.
Djeci je više nego bilo kome potrebna pomoć, prije svega njihove porodice, a zatim i drugih
društvenih institucija. Bez pomoći ne bi bili u stanju da savladaju svoje probleme na koje u
procesu društvenog življenja nailaze.

2. CILJ ISTRAŽIVANJA
Cilj ovog rada istražiti, analizirati, utvrditi i interpretirati ulogu porodice u odgajanju i
obrazovanju djece, kao i uticaj porodične psihodinamike i kohezije na temeljne odrednica
porodičnog života i porodičnog odgoja kao što su: kvalitet braka, uspješnost roditeljstva,
zadovoljenost potreba svih njenih članova, sretan i uspješan razvoj djeteta, uspjeh djece u školi
isl. Jasno je da idealna porodična atmosfera za zdrav razvoj djeteta nije ona u kojoj nema
nikakvih problema i sukoba (jer takva porodica ne postoji), već ona u kojoj su odnosi među
članovima zasnovani na uzajamnoj privrženosti, povjerenju i saradnji, što omogućuje da se
problemi rješavaju i sukobi prevazilaze. Obzirom da se porodica smatra prvostepenom grupom
koja djeluje na dijete tokom cjelokupnog života, a najintenzivnije u predškolskom i školskom
periodu, neophodno je stalno istraživanje porodičnih prediktora i djelovanje na iste, u cilju
kvalitetnijeg uticaja na razvoj mlade ličnosti.
Takođe, žele se istražiti eventualne odgojno-obrazovne posljedice koje su rezultat nestabilne
porodične psihodinamike i kohezije, a prije svega da li djeca iz takvih porodica redovno pohađaju
natsavu, pokazuju li zainteresovanost za učenje, nastavu isl.

Znači, cilj ovog rada je istražiti, analizirati, utvrditi i interpretirati da li, zašto i na koji način
porodica, porodična psihodinamika i kohezija utiču na uspjeh učenika u školi, pa samim tim i na
pojavu odgojno-obrazovnih posljedica kod učenika osnovne škole.

99
 3. ZADACI ISTRAŽIVANJA
U odnosu na definirani problem i u odnosu na postavljeni cilj, postavljeno je više zadataka, kako
bi se utvrdio uticaj porodične psihodinamike i kohezije na uspjeh učenika u školi.

Pred istraživačkim radom stoje slijedeći zadaci:

1. Ispitati stavove i mišljenje učenika o odnosu u njihovim porodicama

2. Ispitati stavove i mišljenje roditelja o odnosima u porodici savremenog doba
3. Ispitati stavove i mišljenje nastavnika o stanju u porodicama njihovih učenika
4. Ispitati uticaj porodičnog odgoja na uspjeh učenika u školi
5. Istražiti uzroke nestabilne porodične psihodinamike
6. Istražiti i analizirati odgojno-obrazovne posljedice koje su rezultat nestabilne porodične
psihodinamike
7. Ispitati uticaj porodične kohezije na uspjeh učenika u školi
8. Utvrditi kakva je saradnja između porodice i škole i da li ta saradnja utiče na dječiji
uspjeh u školi

4. GLAVNA HIPOTEZA ISTRAŽIVANJA

S obzirom na zadani cilj ovog istraživanja, na teorijska saznanja i dosadašnje rezultate

istraživanja, kao i na dosadašnja iskustva pretpostavlja se da porodica kao nezamjenjiv faktor
pravilnog odgoja i razvoja djece ima veliki uticaj na uspjeh učenika u školi, te da su porodična
psihodinamika (što podrazumijeva pojavu konflikata u porodici, sukoba među roditeljima,
asocijalnog ponašanja roditelja, slabe interakcije u porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u
porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje djece kao posljedica nestabilne
psihodinamike porodice ) i kohezija (koja se odnosi na nepotpune porodice, razvod braka,
gubitak roditelja uslijed smrti, vanbračnu djecu isl.) ključni prediktori u postizanju odgojno-
obrazovnih postignuća djece.

100
 5. PODHIPOTEZE ISTRAŽIVANJA

Na osnovu glavne hipoteze pred ovo istraživanje postavlja se nekoliko podhipoteza:

1. Pretpostavlja se da učenici nisu zadovoljni odnosom sa svojim roditeljima

2. Pretpostavljamo da roditelji nisu zadovoljni odnosom u svojim porodicama

3. Pretpostavljamo da nastavnici nisu zadovoljni stanjem u porodicama njihovih učenika

4. Pretpostavlja se da porodični odgoj ima veliki uticaj na uspjeh učenika u školi

5. Pretpostavlja se da su uzroci nestabilne porodične psihodinamike: konflikati u porodici, sukobi

među roditeljima, asocijalno ponašanja roditelja, slaba interakcije u porodici, slabo socio-
ekonomsko stanje u porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje djece kao posljedica
nestabilne psihodinamike porodice

7. Pretpostavlja se da nestabilna porodična psihodinamika ostavlja teže odgojno-obrazovne

posljedice na djecu (neredovno pohađanje nastave, pokazivanje nezainteresovanosti za učenje i
nastavu, nedisciplina, slab školski uspjeh, agresivno ponašanje, konzumiranje alkohola,...)

8. Pretpostavlja se da nestabilna porodična kohezija dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica

kod učenika

9. Pretpostavlja se da saradnja između porodice i škole nije na zadovoljavajućem nivou, te da

takva saradnja negativno utiče na uspjeh učenika u školi

6. UZORAK ISTRAŽIVANJA

Populaciju u ovom istraživanju čine učenici, roditelji i nastavnici osnovnih škola sa područja
Opštine Tuzla i Kalesija. Uzorak je sačinjavalo 400 učenika VII i VIII razreda, 200 roditelja, te
100 nastavnika.

101
 7. ISTRAŽIVAČKE METODE
Metoda (grč. methodos) je svaki postupak čija primjena omogućava ostvarenje određenog cilja;
u užem smislu, misaoni i praktični postupak koji omogućava da se dođe do znanja o predmetu
istraživanja. Naučni metod je složen sistematski proces kojim se dolazi do zadovoljavajućeg
objašnjenja ispitivanih pojava, njegova primjena zahtjeva upotrebu raznih posebnih metoda
istraživanja: promatranje, mjerenje, eksperiment, upoređivanje...

Da bi se ostvarili ciljevi i zadaci istraživanja, te izveli odgovarajući zaključci u ovom radu

primjenjivane su slijedeće metode:

- metoda teorijske analize

- deskriptivno-analitička metoda

- empirijsko-neeksperimentalna metoda (Servey metoda).

7.1. Metoda teorijske analize

Ova metoda podrazumijeva korištenje pedagoško- psihološke literature, priručnika, udžbenika,

nastavnih planova i programa, stručnih i naučnih radova, enciklopedija itd., te omogućava da se
nakon proučavanih izvora, prikupljenih činjenica i analiziranih veza i odnosa, proučavanih
predmeta i pojava dođe do novih rješenja i naučnih zaključaka.

U ovom istraživanju metoda teorijske analize je korištena za:

Prikupljanje i analizu izvora korištenih za definiranje osnovnih pojmova, kao i pri proučavanju
pisanih izvora teorijskog značaja, koji se odnose na odgojno-obrazovne posljedice zlostavljanja
djece u porodici, te za interpretiranje podataka dobivenih istraživanjem.

7.2. Deskriptivno – analitička metoda

Suštinu ove metode čini opisivanje pedagoških pojava, te proučavanje stanja onoga što je
dominantno u pojavi. Njihovim opisom upoznajemo karakteristike tih pojava te možemo
pristupiti radu na poboljšanju karakteristika te pojave što predstavlja osnovni cilj svakog
pedagoškog istraživanja, a to je unapređivanje pedagoške prakse.

102
Deskriptivna metoda u istraživanju odgoja i obrazovanja predstavlja skup znanstveno –
istraživačkih postupaka kojima se opisuju pojave u odgoju i obrazovanju, tj. ispituje se stanje, a
time i njhove osbine , bez obzira na njihove uzroke. Deskripcija, shvaćena kaonaučna metoda, uz
prikupljanje obuhvata obradu i prezentaciju podataka te njihovu interpretaciju, izvođenje
zaključaka u raznim pravcima, uključujući i ukazivanje na način kako bi na osnovu tih rezultata
moglo ili trebalo usavršiti odgojno-obrazovnu praksu.

Opisom pojava koju istražujemo upoznajemo njihove karakteristike.

Deskriptivno – analitička metoda u ovom radu je korištena za:

- prikupljanje i sređivanje podataka o odgojno-obrazovnim posljedicama zlostavljanja djece u

porodici,

- za unapređenje, vrednovanje i interpretaciju dobivenih podataka;

- za analiziranje podataka i sl.

7.3. Empirijsko – neeksperimentalna (Servey metoda)

Ova metoda se najčešće koristi za ispitivanje mišljenja i stavova užeg i šireg javnog mnijenja.
Putem ove metode prikupljaju se podaci i materijal, a zatim se analiziraju i sintetiziraju.

U istraživanju ova metoda je korištena za ispitivanje mišljenja i stavova učenika i roditelja

osnovnih škola o odgojno – obrazovnim posljedicama zlostavljanja djece osnovne škole u
porodici.

8. ISTRAŽIVAČKE TEHNIKE
Tehnike koje su korištene u ovom radu su:

1. anketiranje
2. skaliranje
3. sređivanje i statistička obrada podataka
Anketa u pedagoškom istraživanju je postupak kojim se ispitanicima postavljaju pitanja u vezi sa
činjenicama od naučnog interesa za pedagogiju, a koje su poznate ispitanicima ili pitanja u vezi
sa mišljenjima ispitanika. Ispitanici na njih odgovaraju pismeno. Ankete u pedagoškim

103
istraživanjima imaju veliku važnost. u velikom broju slučajeva jedino anketom se može doći do
traženih podataka. Postupak u okviru ove tehnike je anketiranje. anketiranje je takav postupak
koji omogućuje prikupljanje podataka i po najvećoj udaljenosti i raspršenosti ispitanika, dok se
kod svih drugih podataka ispitivač i ispitanik moraju nalaziti na istom mjestu.

Primjenom ankete u pedagoškom istraživanju dobijaju se trenutne ocjene, mišljenja i stavovi o

određenom pitanju, koji je u fokusu određene populacije (učenika, roditelja, nastavnika) u
momentu ispitivanja anketnog problema.

9. INSTRUMENT ISTRAŽIVANJA

Za ovo istraživanju čija je glavna problematika ispitivanje porodične psihodinamike i kohezije

kao najvažnijih prediktora u postizanju uspjeha učenika u školi, posebna pažnja posvećena je
izradi i valorizaciji mjernih instrumenata. Konstruisani su sljedeći instrumenti:

- Upitnik za učenike - UU,

- Upitnik za roditelje – UR

- Upitnik za nastavnike - UN

Upitnici za učenike, roditelje i nastavnike su se uglavnom odnosili na ispitivanje stavove i

mišljenje učenika, roditelja i nastavnika kao najvažnijih aktera odgojno-obrazovnog rada, o stanju
i odnosima u njihovim porodicama i inače porodicama savremenog doba tj. današnjice, koliko
porodica doprinosi razvoju mlade ličnosti, koliko porodični odgoj utiče na uspjeh učenika u školi,
te o tome koliko psihodinamika i kohezija same porodice doprinosi postizanju odgojno-
obrazovnih rezultata.

10. ORGANIZACIJA I TOK ISTRAŽIVANJA

Istraživanje na temu “Porodična psihodinamika i kohezija kao prediktor uspjeha učenika u školi”
obavljeno je školske 2014/15. godine u šest osnovnih škola sa područja opštine Tuzla i Kalesija.
Nakon izrade i odobrenja idejnog projekta izvršeno je prikupljanje podataka (anketiranje učenika
i njihovih roditelja) u školama koje su izabrane za uzorak. Nakon prikupljanja podataka izvršena
je analiza i interpretacija rezultata.

104
III ANALIZA I INTERPRETACIJA REZULTATA

UVOD

Cjelokupan rad je nastao na osnovu mnogobrojnih manjih istraživanja obavljena na sličnu temu,
na osnovu mnogobrojnih savjetodavnih razgovora sa svim akterima odgojno-obrazovnog rada,
nakon čega se može zaključiti da je porodica nezamjenjiv faktor pravilnog odgoja i razvoja
djece. Porodica je mjesto gdje djeca doživljavaju kako najljepše, tako i najteže trenutke u svom
životu. U porodici dijete stiče prve socijalne kontakte, ostvaruje prve ljudske odnose, doživljava
njihovu psihološku vrijednost, stiču predstave o svijetu, međuljudskim odnosima, saznaje logiku
društvenih odnosa i sagledava svoj položaj u društvu. U porodici se stiču prva znanja, uče
vještine, navike i razvijaju sposobnosti. Tu bi dijete trebalo da nailazi na razumijevanje, zaštitu,
pomoć, sigurnost i ljubav koja učvršćuje vezu između djeteta, roditelja i drugih članova porodice.
U porodici se razvija i stabilizuje emocionalni život ličnosti, stiču temeljne strukture ličnosti,
postavljaju osnove pogledu na svijet, stiču se osnovne radne, estetske i moralne kulture djece.
Sve se to postiže uz pomoć odgoja u kojem roditelji imaju najvažniju ulogu i zadatak, a to je da
kroz porodične situacije kreiraju i formiraju zrelu, sposobnu, marljivu i čestitu ličnost. Posebno u
današnje vrijeme koje karakteriše brzi ritam življenja i pretrpanost obavezama, uloga porodice
postaje složenija i delikatnija za normalnu socijalizaciju i emocionalnu stabilnost djece. Porodica
je okruženje u kojem dijete odrasta i u kojem treba dobiti sve što mu je potrebno za normalan rast
i razvoj, ali ponekad je to i sredina u kojoj dijete biva zlostavljano ili zanemareno, sredina u kojoj
dijete proživljava mnoge traumatske situacije zbog čestih svađa među roditeljima, zbog razvoda
braka, problema izazvanim lošim socio-ekonomskim stanjem same porodice i sl. Navedeni
problemi su značajani svima koji se bave djecom i porodicom, prvenstveno zbog prikrivenih
uzroka, težine svojih posljedica i njegove raširenosti, jer mnoge porodice, prvenstveno roditelji
nisu ni svjesni koliki uticaj na razvoj mlade ličnosti imaju navedeni porodični problemi i koliko
oni doprinose pojavi odgojno – obrazovnih posljedica kod djece.

Do rezultata ovog istraživanja se došlo anonimnim pismenim anketiranjem učenika, roditelja i

nastavnika šest osnovne škole Opština Tuzla i Kalesija. Na osnovu pitanja koja se odnose na
porodicu kao nezamjenljivog faktor pravilnog odgoja i razvoja djece, na porodičnu
psihodinamiku (što podrazumijeva pojavu konflikata u porodici, sukoba među roditeljima,

105
asocijalnog ponašanja roditelja, slabe interakcije u porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u
porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje djece kao posljedica nestabilne
psihodinamike porodice ) i porodičnu koheziju (koja se odnosi na nepotpune porodice, razvod
braka, gubitak roditelja uslijed smrti, vanbračnu djecu isl.), te na saradnju između porodice i
škole, došlo se do odgovora na zadatke, hipotezu i podhipoteze koje su postavljene u istraživanju.

Dakle, osnovni cilj ovog istraživanja bio je istražiti, analizirati, utvrditi i interpretirati da li, zašto
i na koji način porodica, porodična psihodinamika i kohezija utiču na uspjeh učenika u školi, pa
samim tim i na pojavu odgojno-obrazovnih posljedica kod učenika osnovne škole.

U ovom istraživanju pošlo se od pretpostavke da je učenici, kao ni njihovi roditelji nisu

zadovoljni odnosom u njihovim porodicama, da nastavnici nisu zadovoljni odnosom između
učenika i njihovih roditelja, da porodični odgoj ima veliki uticaj na uspjeh učenika u školi, da su
uzroci nestabilne porodične psihodinamike: konflikati u porodici, sukobi među roditeljima,
asocijalno ponašanja roditelja, slaba interakcije u porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u
porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje djece kao posljedica nestabilne
psihodinamike porodice, pretpostavilo se da su uzroci nestabilne porodične kohezije: nepotpune
porodice, razvod braka, gubitak roditelja uslijed smrti, vanbračna djecaisl., da nestabilna
porodična psihodinamika ostavlja teže odgojno-obrazovne posljedice na djecu (neredovno
pohađanje nastave, pokazivanje nezainteresovanosti za učenje i nastavu, nedisciplina, slab školski
uspjeh, agresivno ponašanje, konzumiranje alkohola,...), da nestabilna porodična kohezija dovodi
do odgojno-obrazovnih posljedica kod učenika, te da saradnja između porodice i škole nije na
zadovoljavajućem nivou, te da takva saradnja negativno utiče na uspjeh učenika u školi.

Rezultati ovog istraživanja su dobiveni analizom frekvencija i postotaka dobivenih putem

instrumenta tj. upitnika za učenike, roditelje i nastavnike. Pomoću navedenih upitnika provjereni
su stavovi i mišljenja učenika, roditelja i nastavnika o stanju u porodicama, o porodičnom odgoju,
porodičnoj psihodinamici i koheziji, saradnji između porodice i škole, te o uticaju navedenih
prediktora na uspjeh učenika u školi.

106
Pretpostavke, odnosno, podhipoteze ovog istraživanja smo provjerili odgovarajućim statističkim
postupcima.

1. STAVOVI UČENIKA, RODITELJA I NASTAVNIKA O STANJU U PORODICAMA

NAŠIH UČENIKA

Porodica...odnosi u porodici...odnos roditelj – dijete... su teme o kojima se često govori,

raspravlja, sluša na televizijskim emisijama, teme o kojima se često govori i u školi. Najčešća
rečenica koju djeca izgovore tokom savjetodavnog razgovora jeste „nisam zadovoljan/a odnosom
sa svojim roditeljima“, roditelji pak navode da nemaju zadovoljavajući odnos sa svojom djecom,
a nastavnici za svaki neuspjeh djeteta u školi krivca traže u njihovim porodicama. Uzrok tog
nezadovoljstva je nepoznat, a posljedice itekako vidne.

Uzorak u ovom istraživanju sačinjavalo je 400 učenika. Od toga je 172 dječaka i 228 djevojčica,
od toga 334 živi sa oba roditelja, 59 sa majkom, a 7 sa ocem.

U navedenoj tabeli su unijeti rezultati učeničkih odgovora:

Naši ispitanici žive sa:

F %
oba roditelja 334 83,5
majkom 59 14,75
ocem 7 1,75
Ukupno: 400 100%
Tabela 4.

Analizom rezultata došlo se do zaključka da 66 ili 16,5% naših učenika, ispitanika, živi u
nepotpunim porodicama

107
Grafički prikaz ovih rezultata izgleda ovako:

Učenici žive sa:

400

300

200

100

0
oba roditelja majkom ocem
Grafikon br.1

U ovom istraživanju krenulo od pretpostavke da učenici, kao ni roditelji nisu zadovoljni odnosom
u svojim porodici. Jedna od pretpostavki je glasila da nastavnici nisu zadovoljni odnosom u
porodicama njihovih učenika. Pitanje broj 3,4 i 5, kao i analiza svih drugih pitanja daju odgovor
na postavljene podhipoteze.
Učenici si na skali od 1 do 5 procjenjivali opće stanje u porodici.

Opće stanje u porodicama naših ispitanika:

5 4 3 2 1
Odgovori F % F % F % F % F %
učenika 72 18 129 32,25 164 41 24 6 11 2,75
Odgovori
roditelja 31 15,5 27 13,5 112 56 21 10,5 9 4,5
Tabela 5.

48,75% naših učenika opće stanje u svojim porodicama je ocijenilo sa ocjenama od 1 do 3, dok je
71,1% roditelja stanje u svojim porodicama ocijenilo sa ocjenama od 1 do 3, što je pokazatelj da
učenici, kao ni roditelji nisu zadovoljni odnosom koji vlada u njihovim porodicama.

108
 Ocjena općeg stanja u porodici:
200

150

100

50

0
0 1 2 3 4 5 6

Odgovori učenika Odgovori roditelja

Grafikon br.2

Međutim, da bismo saznali jesu li mišljenja učenika statistički značajna ili su slučajna izračunat
je x2 - test. Hi kvadrat test (x2) je računat na temelju opaženih i slučajnih frekvencija prema
formuli:

x2 = ∑ (fo – ft) 2
ft

Izračunati x2 iznosi 29,86 što je iznad granične vrijednosti koja je u ovom slučaju očitana na
četvrtom stupnju slobode. Uz 4 stupanj slobode na nivou značajnosti od 0,05 (95 %) granična
vrijednost je 9,48. Obzirom da je hi – kvadrat veći od granične vrijednosti, zaključeno je da
postoji statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te se mišljenja
učenika i roditelja mogu smatrati statistički značajnim, a ne slučajnim.

Odgovor na pitanje broj 4 su davali i učenici i roditelji, a glasilo je:

“Odnosom sa svojim roditeljima/djecom ste”:

Potpuno Djelimično Uopće nisam Ukupno

zadovoljan/a zadovoljan/a zadovoljan/a
Roditelji 21 110 69 200
Učenici 94 234 72 400
Ukupno 115 344 141 600
Tabela 6.

109
fo ft fo-ft 2
(fo-ft)
2
fo-ft /2
21 15,33 5,67 32,1489 2,097123
94 76,66 17,34 300,6756 3,922197
110 114,66 -4,66 21,7156 0,189391
234 229,33 4,67 21,8089 0,095098
69 47 22 484 10,29787
72 94 -22 484 5,148936

x2=21,75062
Tabela 7.

Izračunati x2 iznosi 21,75, što je iznad granične vrijednosti koja je u ovom slučaju očitana na
drugom stupnju slobode. Uz 2 stupnja slobode na nivou značajnosti od 0,05 (95 %) granična
vrijednost je 5,991. Obzirom da je hi – kvadrat veći od granične vrijednosti, zaključeno je da
postoji statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te se mišljenja
učenika mogu smatrati statistički značajnim, a ne slučajnim.

Grafički prikaz dobivenih rezultata:

Odnosom sa svojim
roditeljima/djecom ste:

roditelji
učenici

Grafikon br.3

110
Odgovori na peto pitanje su takođe davali procjenu općeg stanja u porodicama naših učenika:

Pitanje: ODNOS RODITELJ – DIJETE

Roditelji imaju
dovoljno Često Ponekad Nikad
razumijevanja za
problem svoje
djece?

F % F % F % Ukupno
Odgovori 63 15,75 109 27,25 228 57
učenika 400
Odgovori 41 20,5 142 71 17 8,5
roditelja 200

Odgovori 17 17 24 24 59 59 100
nastavnika

Ukupno 121 53,25 275 122,25 304 124,5 700

Tabela 8.

Više od 50%učenika smatraju da roditelji nemaju razumijevanja za njihove problem, tačnije 57%,
dok 71% roditelja se izjanilo da ponekad imaju razumijevanja za svoju djecu. Samo 20,5%
roditelja često imaju razumijevanja za problem svoje djece. Velika većina nastavnika (59%)
smatra da roditelji nemaju razumijevanja za problem njihove djece.

fo ft fo-ft (fo-ft)" fo-ft"/2

63 69,14 -6,14 37,6996 0,545265
41 34,57 6,43 41,3449 1,195976
17 17,29 -0,29 0,0841 0,004864
109 157,14 -48,14 2317,46 14,74774
142 78,57 63,43 4023,365 51,20739
24 39,28 -15,28 233,4784 5,943951
228 173,71 54,29 2947,404 16,96738
17 86,85 -69,85 4879,023 56,17758
59 43,43 15,57 242,4249 5,581969

x2=152,3721
Tabela 9.

Izračunati x2 iznosi 152,37 što je daleko iznad granične vrijednosti koja je u ovom slučaju
očitana na četvrtom stupnju slobode. Uz 4 stupnja slobode na nivou značajnosti od 0,05 (95 %)
granična vrijednost je 9,488. Obzirom da je hi – kvadrat veći od granične vrijednosti, zaključeno
je da postoji statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te se
mišljenja učenika mogu smatrati statistički značajnim, a ne slučajnim.

111
Grafički prikaz obrađenih rezultata:

Roditelji imaju razumijevanja za dječije

probleme
učenici roditelji nastavnici
228

142
109
63 59
41
17 24 17

često ponekad nikad

Grafikon br.4

Odnose u porodici učenici i roditelji procjenjivali su odgovarajući i na slijedeća pitanja:

“Loše ocjene dovode do konfliktne situacije kod kuće?”

“Odnos između roditelja i djece utiče na uspjeh učenika u školi?”

“Roditelji ti pomažu u rješavanju školskih obaveza?”

Odnos roditelj - dijete Odgovori učenika

Često Ponekad Nikad
Loše ocjene dovode do konfliktne 217 129 54
situacije kod kuće?
Odnos između roditelja i djece utiče na 257 116 27
uspjeh učenika u školi?
Roditelji ti pomažu u rješavanju školskih 104 207 89
obaveza?
Tabela 10.

Veliki postotak učenika (64,25%) smatra da odnos između roditelja i djeteta utiče na uspjeh
učenika u školi, dok samo 26% učenika ima pomoć od strane roditelja kada su školske obaveze u
pitanju.

112
 Odnos roditelj - dijete Odgovori roditelja
Često Ponekad Nikad
Loše ocjene vašeg djeteta dovode do 37 109 54
konfliktne situacije kod kuće?
Odnos između roditelja i djece utiče na 102 79 19
uspjeh učenika u školi?
Pomažete vašem djetetu u rješavanju 56 39 105
školskih obaveza?
Tabela 11.

Konfliktne situacije su posljedica loših ocjena u školi često ili ponekad, smatra 73% roditelja,
dok 90,5% se izjasnilo da odnos između roditelja i djece utiče na uspjeh učenika u školi.
Rezultati ankete su pokazali da vrlo mali broj roditelja pomaže svojoj djeci u rješavanju školskih
obaveza, njih samo 52,5%.

Nastavnici su takođe odgovarali na ista pitanja kada je odnos roditelj – dijete u pitanju. Na
osnovu iskustva kroz svakodnevne savjetodavne razgovore sa učenicima i roditeljima, nastavnici
su kompetentni da daju svoje gledište navedenih odnosa.

Odnos roditelj - dijete Odgovori nastavnika

Često Ponekad Nikad
Loše ocjene vaših učenika dovode do 46 33 21
konfliktne situacije kod kuće?
Odnos između roditelja i djece utiče na 72 19 9
uspjeh učenika u školi?
Roditelji vaših učenika pomažu djeci u 18 39 43
rješavanju školskih obaveza?
Tabela 12.

300
250
200
150
100
50
0 često
nastavnik

nastavnik

nastavnik
učenik

učenik

učenik
roditelj

roditelj

roditelj

ponekad
nikad

Loše ocjene Odnos roditelj- Roditelji pomažu

dovode do dijete utiče na djeci u
konf.sit.kod uspjeh: šk.obavezama:
kuće:
Grafikon br.5

113
Rezultatima prikazanim u tabelama broj 1,2,3,4,5,6 , te provjerom hi-kvadrat testa evidentirano je
da učenici nisu zadovoljni odnosom sa svojim roditeljima, da roditelji nisu zadovoljni odnosom u
svojim porodicama, te da nastavnici nisu zadovoljni stanjem u porodicama njihovih učenika.

Analiza rezultata je pokazala da pretpostavke koje su glasile: pretpostavljamo da učenici nisu

zadovoljni odnosom sa svojim roditeljima, da roditelji nisu zadovoljni odnosom u svojim
porodicama, te pretpostavljamo da nastavnici nisu zadovoljni stanjem u porodicama njihovih
učenika, su potvrđene, na osnovu čega možemo potvrditi prvu, drugu i treću podhipotezu.

2. PORODIČNI ODGOJ KAO PREDIKTOR ŠKOLSKOG USPJEHA UČENIKA

Kroz odgoj djeteta ostvaren u porodici ogleda se slika cjelokupne porodične atmosphere, počev
od odnosa među roditeljima, odnosa roditelja i djece, socio-kulturnog statusa porodice, pa do
socio-ekonomske situacije u porodici. Značaj porodičnog odgoja ogleda se u tome, što porodica
postavlja temelje cjelokupnoj ličnosti djeteta, što ostvarivanjem fizičkog, intelektualnog,
moralnog, estetskog i radnog odgoja porodica daje ono što je bitno i od čega kasnije škola i
ostale društvene institucije polaze i na čemu grade odgojni uticaj na djecu. Razvijene radne
navike kod učenika su

Jedna od pretpostavki postavljenih u ovom radu jeste da porodični odgoj utiče na uspjeh učenika
u školi. Na navedenu podhipotezu pokušalo se odgovoriti pomoću pitanja br. 6 i 7, na koja su
odgovarali učenici, roditelji i nastavnici.

Porodični odgoj utiče na uspjeh učenika u školi, bilo je pitanje koje je postavljeno učenicima,
roditeljima i nastavnicima.

Tabelarni prikaz rezultata:

Porodični odgoj utiče na uspjeh učenika u školi?

ČESTO PONEKAD NIKAD Ukupno
Učenici 210 159 31 400
Roditelji 109 74 17 200
Nastavnici 67 26 7 100
Ukupno 386 259 55 700
Tabela 13.

Izračunati x2 test iznosti 7,36.

Granična vrijednost x2 testa uz 4-ti stupanj slobode od 0,05 iznosi 0,71.
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti , zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te su mišljenja svih aktera
odgojno obrazovnog rada značajna (signifikantna), a ne slučajna.

114
Analizirajući rezultate uočeno je da 55,14% ispitanika dijeli mišljenje da porodični odgoj često
utiče na uspjeh učenika u školi, 37% smatra da porodični odgoj ponekad utiče na uspjeh učenika
u školi, a znatno manji broj ispitanika, njih 7,85% smatraju da porodični odgoj nikada ne utiče na
uspjeh učenika u školi.

Porodični odgoj utiče na uspjeh učenika u

školi?

220
250
200
150 119
71 77
100
27
50 4 2
0
često ponekad nikad

učenici roditelji nastavnici

Grafikon br.6

Slijedeće pitanje glasilo je: “Porodični odgoj utiče na formiranje radnih navika kod djece”?

Polazak u školu i uspjeh u školi je djetetu jako važan, a uz to je važan i cijeloj porodici. Neuspjeh
u školi bolno je iskustvo kako za djecu tako i za njihove roditelje. S toga je veoma važan
prediktor u postizanju uspjeha učenika u školi formiranje radnih navika kod djece. Radne navike
je neophodno razviti u što ranijem periodu života kako bi dijete postizalo bolji uspjeh u školi,
naročito kada nastupe složenije školske obaveze. U formiranju, razvoju i održavanju radnih
navika kod djeteta najodgovornija je porodica koja je nezamjenjiv faktor pravilnog odgoja i
razvoja djece, naročito u prvim godinama, kada je dječiji svijet ograničen na porodicu, kada su
njegovi pogledi, interesi, želje i potrebe isključivo vezani za uski porodični krug. Porodica je
sredina u kojoj dijete stiče prve socijalne kontakte, ostvaruje prve međuljudske odnose,
doživljava njihovu psihološku vrijednost, stiče predstave o svijetu i međuljudskim odnosima,
saznaje logiku društvenih odnosa i sagledava svoj položaj u društvu. Upravo se tu stiču prva
znanja, uče vještine, navike i razvijaju sposobnosti, dok je dalja uloga škole da održava, njeguje i
nadograđuje već oformljene navike u porodici.

Velika većina ispitanika složila se sa tom tvrdnjom.

115
Porodični odgoj utiče na formiranje radnih navika kod djece?
ČESTO PONEKAD NIKAD Ukupno
Učenici 220 161 19 400
Roditelji 119 77 4 200
Nastavnici 71 27 2 100
Ukupno 410 265 25 700
Tabela 14.

Grafički prikaz rezultata:

Porodični odgoj utiče na formiranje

radnih navika kod djece?
često
2%
ponekad
2% nikad
27% 5%

39%
40%
55%
59%

71%

Grafikon br.7

Na osnovu analiziranih rezultata može se potvrditi i slijedeća pretpostavka da porodični odgoj

utiče na uspjeh učenika u školi i da se porodični odgoj sa sigurnošću može potvrditi kao jedan od
važnijih prediktora koji utiču na uspjeh učenika u školi.

Značajan faktor postizanja uspjeha u učenju i vladanju u školskom periodu je radna navika
učenja. Za postizanje dobrih rezultata u učenju neophodna je radna navika organizovanog i
sistematskog rada, tj. plan dnevnih aktivnosti. Kada dijete jednom izgradi radnu naviku, počev od
najosnovnijih higijenskih navika u predškolskom periodu, pa do navika učenja i obavljanja
školskih obaveza u kasnijem periodu, izgrađene radne navike će ostati trajne i nadograđivat će se
vremenom kako obaveze rastu. Na taj način će i život svakog djeteta vremenom biti
organizovaniji, s manje stresa, što će pozitivno uticati na njegov cjelokupni život. Sve navedeno
iziskuje velike napore porodice, koje se ionako susreću sa brojnim problemima koji umanjuju
odgojnu ulogu porodice. Neki od tih problema su prezaposlenost roditelja, nezaposlenost roditelja
koja dovodi do slabog socio-ekonomskog stanja porodice, a to samim tim dovodi do anksiozno
raspoloženih roditelja i do negativnog emocionalnog stanja u porodici. Sve se to odražava na rast
i razvoj djeteta i dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica, što je još jedan pokazatelj da je
porodični odgoj ključan prediktor u postizanju uspjeha učenika u školi.

116
 3. UZROCI NESTABILNE PORODIČNE PSIHODINAMIKE

Savremena porodica je zajednica u kojoj nažalost vrlo često vladaju odnosi među njenim
članovima koji dovode do otežane psihodinamika same porodice. U takvim porodicama
unutarporodični svijet nefunkcioniše na način koji se pripisuje kvalitetnoj porodice, što samim
tim nužno dovodi do problemskih situacija. Porodice sa otežanom psihodinamikom karakteriše
nefunkcionalnost, neadekvatnost koja nastaje pod uticajem mnogobrojnih razloga subjektivne
prirode, ekonomske prirode, asocijalnih oblika ponašanja članova porodice i drugih poremećaja
ličnosti. U porodicama sa poremećenom psihodinamikom veoma često dolazi do konfliktnih
situacije koje se na početku karakterišu kao sastavni dio razgovora u porodici i normalna pojava
porodičnog života, zatim dolazi do čestih svađa i nesuglasica među roditeljima, što se prenosi in a
slabu interakciju sa djecom, samim tim pojavljuje se asocijalno ponašanje roditelja, što postaje
otežavajuće ako je i socio-ekonomski status porodice slab. Navedeno ponašanje za posljedicu ima
nestabilno ponašanje djece koje za sobom povlači odgojno – obrazovne posljedice kod djece.

S toga se u ovom radu postavila pretpostavka da su uzroci nestabilne porodične psihodinamike:

konflikati u porodici, sukobi među roditeljima, asocijalno ponašanja roditelja, slaba interakcije u
porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje
djece kao posljedica nestabilne psihodinamike porodice. Hipoteza se ispitivala analizom i
interpretacijom odgovora koji su u anketnom upitniku davali učenici, roditelji i nastavnici.

Prediktori koji utiču na uspjeh učenika u školi su mnogobrojni. Akterima odgojno-obrazovnog

rada koji su učestvovali u istraživanju su dali slijedeće odgovore.

Na uspjeh učenika u školi utiču slijedeći ČESTO PONEKAD NIKAD

faktori: OU OR ON OU OR ON OU OR ON
a)konflikti u porodici 308 139 64 78 52 33 14 9 3
b)alkoholizam roditelja 269 109 57 89 73 28 42 18 15
c)zanemarivanje i zlostavljanje djece u porodici 301 127 61 91 61 31 8 12 8
d)slaba komunikacija u porodici 212 97 44 107 49 36 81 54 20
e)loš socio-ekonomski status porodice 196 103 41 132 54 36 72 43 23
f)impulsivnost roditelja 248 99 32 93 86 27 59 15 41
Tabela 15. OU-odgovori učenika; OR-odgovori roditelja; ON-odgovori nastavnika

Najveći broj ispitanika smatra da konflikti u porodici, zatim zanemarivanje i zlostavljanje djece u
porodici i alkoholizam roditelja negativno utiču na uspjeh učenika u školi.

77% učenika, 69,5% roditelja, te 64% nastavnika smatra da konflikti u porodici često utiču na
uspjeh učenika u školi, dok 75,25% učenika, 63,5% roditelja, te 61% nastavnika smatra da
zanemarivanje i zlostavljanje djece često utiče na uspjeh učenika u školi. Poslije navedenih
prediktora alkoholizam roditelja je ključan u postizanju uspjeha djece u odgoju i obrazovanju, što
pokazuju slijedeći rezultati: 67,25% učenika, 54,5% roditelja i 57% nastavnika, što je više od
50% ispitanika smatra da alkoholizam roditelja utiče na uspjeh učenika u školi.
117
Grafički prikaz rezultata:

Na uspjeh učenika u školi utiču slijedeći faktori:

350
300
a)konfli
250
b)alkoho
200
150 c)zanem
100 d)slaba kom
50 e)loš soc.
0
f)impul
OU OR ON OU OR ON OU OR ON
ČESTO PONEKAD NIKAD
Grafikon br. 8

OU-odgovori učenika; OR-odgovori roditelja; ON-odgovori nastavnika

U cilju jasnije predodžbe pojedinačnih odgovora naših ispitanika prezentovani su grafički prikazi
rezultata.

Odgovori učenika:
80
60
40
ČESTO
20
PONEKAD
0
NIKAD

Grafikon br. 9

Rezultati ovog istraživanja mogu se poistovjetiti sa brojnim istraživanjima rađenim desetinama

godina ranije. Na osnovu svih navedenih istraživanja može se zaključiti da porodična klima
najviše utiče na stvaranje odgojno-obrazovne posljedica za dijete. Varijable u porodičnom životu
koje stvaraju povoljne odgojno-obrazovne rezultate su:
- pedagoški nadzor roditelja nad djecom i posebno nad njihovim školskim obavezama;
- podsticanje, ohrabrivanje, motiviranje;
- atmosfera koju razvijaju roditelji u porodici;
- stvaranje radnih navika; ljubav roditelja prema djeci; kazne, nagrade isl.

118
 Odgovori roditelja:

80
60
40
20 ČESTO
0 PONEKAD
NIKAD

Grafikon br. 10

Odgovori nastavnika:

80
60
40 ČESTO
20
0 PONEKAD
NIKAD

Grafikon br. 11

Na osnovu detaljne analize uočeno je da su situacije koje utiču na uspjeh učenika u školi
slijedeće: konflikti u porodici, alkoholizam roditelja, zanemarivanje i zlostavljanje djece, slaba
komunikacija u porodici, loš socio-ekonomski status porodice, impulsivnost roditelja itd.

Sve su to situacije u porodici koje dovode do nestabilne porodične psihodinamike koja ima
negativan uticaj na razvoj djece, pa samim tim i na pojavu odgojno-obrazovnih posljedica.

Situacije u porodici koje najčešće dovode do poremećene psihodinamike porodice:

učenici roditelji nastavnici Ukupno

a)psihička oboljenje roditelja 62 104 47 213
b)prezaposlenost roditelja 27 19 16 62
c)nezaposlenost roditelja 199 102 27 328
d) alkoholizam roditelja 121 54 22 197
e)česte svađe među roditeljima 327 85 59 471
f)neadekvatno ponašanje djece 64 36 29 129
800 400 200 1400
Tabela 16.

119
Od ponuđenih odgovora ispitanici su se mogli odlučiti za dva prediktora, za koja smatraju da
imaju najveći uticaj na psihodinamiku porodičnog života.

Odgovori na navedeno pitanje kod naših ispitanika se nisu podudarali. Učenici smatraju da je
situacija koja dovodi do poremećene psihodinamike u porodici na prvom mjestu česte svađe
među roditeljima i nezaposlenost roditelja, dok roditelji i nastavnici dijele mišljenje i smatraju da
psihička oboljenja roditelja, zatim nezaposlenost roditelja , česte svađe među roditeljima, i
neadekvatno ponašanje djece, prediktori koji imaju najveći uticaj na klimu u porodici.

Grafički prikaz rezultata pojadinačnih odgovora svih aktera odgojno-obrazovnog rada:

Prediktori koji utiču na porodičnu psihodinamiku -

ODGOVORI UČENIKA
Psih.obolj.rod.
3%
prezaposlenost rod.
8% 8%

25% nezaposlenost rod.

41%
alkoholizam rod.
15%
česte svađe
među rod.
neadekvatno
ponašanje djece

Grafikon br. 12

Izračunati x2 test iznosti 437,81. Granična vrijednost x2 testa uz 5-ti stupanj slobode od 0,05
iznosi 1,145.
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti , zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te su mišljenja učenika
značajna (signifikantna), a ne slučajna.

Analizirajući rezultate uočeno je da preko 40% učenika smatra da često svađe među roditeljima,
te njih 25% smatra da nezaposlenost u porodici najčešće dovode do poremećene psihodinamike
same porodice.

120
 Prediktori koji utiču na porodičnun psihodinamiku -
ODGOVORI RODITELJA
Psih.obolj.rod.

prezaposlenost rod.
9%
26%
21% nezaposlenost rod.
5%
alkoholizam rod.
14%
25%
česte svađe
među rod.
neadekvatno
ponašanje djece

Grafikon br. 13

Izračunati x2 test iznosti 92,27. Granična vrijednost x2 testa uz 5-ti stupanj slobode od 0,05
iznosi 1,145.
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti , zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te su mišljenja roditelja
značajna (signifikantna), a ne slučajna.

Analizirajući rezultate uočeno je da su mišljenja roditelja podijeljena s obzirom na navedene

prediktore porodične klime. Roditelji smatraju da psihička oboljenja roditelja (26%),
nezaposlenost roditelja (25%), te česte svađe među roditeljima ( 21%) imaju podjednak uticaj na
psihodinamiku same porodice, dok prezaposlenost kao prediktor kvalitetne porodične
psihodinamike stavljaju na posljednje mjesto (5%).

Prediktori koji utiču na psihodinamiku porodice -

ODGOVORI NASTAVNIKA
Psih.obolj.rod.
15% 23% prezaposlenost
rod.
8% nezaposlenost
30% rod.
13% alkoholizam rod.
11%
česte svađe
među rod.
neadekvatno
ponašanje djece
Grafikon br. 14

Izračunati x2 test iznosti 40,004. Granična vrijednost x2 testa uz 5-ti stupanj slobode od 0,05
iznosi 1,145.

121
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti , zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te su mišljenja nastavnika
značajna (signifikantna), a ne slučajna.

Analizirajući rezultate uočeno je da nastavnici smatraju da česte svađe među roditeljima (30%) i
psihička oboljenja roditelja (23%) imaju najveći doprinos u stvaranju otežane psihodinamike
porodice.

Jedna od podhipoteza postavljenih u ovom radu jeste da su uzroci nestabilne porodične

psihodinamike: konflikati u porodici, sukobi među roditeljima, asocijalno ponašanja roditelja,
slaba interakcije u porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u porodici, impulsivnost roditelja,
nestabilno ponašanje djece kao posljedica nestabilne psihodinamike porodice.

Na postavljeno pitanje koji faktori najviše utiču na uspjeh učenika u školi najveći broj ispitanika
smatra da su to konflikti u porodici, zatim zanemarivanje i zlostavljanje djece u porodici i
alkoholizam roditelja. S druge strane ispitanici su odgovorili da isti ti faktori negativno utiču na
porodičnu psihodinamiku, čime se može podvući paralela između naznačenih prediktora i
zaključiti da su faktori koji dovode do poremećene psihodinamike porodice: česte svađe među
roditeljima, psihička oboljenja roditelja, nezaposlenost roditelja, alkoholizam roditelja, a da isti ti
prediktori negativno utiču na uspjeh učenika u školi, čime potvrđujemo podhipotezu da su uzroci
nestabilne porodične psihodinamike konflikati u porodici, sukobi među roditeljima, asocijalno
ponašanja roditelja, slaba interakcije u porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u porodici,
impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje djece kao posljedica nestabilne psihodinamike
porodice.

4. ODGOJNO-OBRAZOVNE POSLJEDICE NESTABILNE PORODIČNE

PSIHODINAMIKE

Uzroci nestabilne porodične psihodinamike su istraženi, analizirani, utvrđeni, te metodološki

prezentovani. Zaključeno je da porodičnu psihodinamiku i toplinu porodičnog okruženja
narušavaju brojni prediktori, kao što su: konflikti u porodici, alkoholizam roditelja,
prezaposlenost roditelja, nezaposlenost roditelja, loš socio-ekonomski status porodice, sukobi
među roditeljima, impulsivnost roditelja, te neadekvatno ponašanje djece. Uzroci su, kao što smo
nabrojali mnogobrojni. Postavlja se pitanje kako ti uzroci djeluju na članove jedne porodice u
kojoj je psihodinamika narušena. S toga se u ovom istraživanju postavila podhipoteza da
nestabilna porodična psihodinamika ostavlja teže odgojno-obrazovne posljedice na djecu
(neredovno pohađanje nastave, pokazivanje nezainteresovanosti za učenje i nastavu, nedisciplina,
slab školski uspjeh, agresivno ponašanje, konzumiranje alkohola,...)

Podhipoteza je ispitivana i analizirana kroz odgovore na postavljena pitanja učenicima,

roditeljima i nastavnicima. Jedno od pitanja se odnosilo na to do čega dovode svađe, nesuglasice i
mnogi drugi porodični problemi u porodici. Ovim pitanjem nastojalo se utvrditi koje su to
odgojno – obrazovne posljedice nekvalitetne psihodinamike same porodice.

122
Stavovi i mišljenja učenika, roditelja i nastavnika prestavljeni su u slijedećoj tabeli:

Po Vašem mišljenju svađe, nesuglasice i drugi problemi u porodici kod djece dovode do:
ČESTO PONEKAD NIKAD

Odgovori OU OR ON OU OR ON OU OR ON
učenika/roditelja
Nezainteres. za
nastavu 286 122 74 88 61 21 26 17 5
Izostajanje sa
nastave 226 99 69 129 96 27 45 5 4
Nediscipline
187 94 64 162 97 28 51 9 8
Slab školski
uspjeh 229 121 73 133 62 24 38 17 3
Povučenost 126 61 47 193 74 25 81 65 28
Mucanje, tikovi 133 56 39 204 71 34 63 73 27
Laž 112 43 22 131 29 41 157 128 37
Krađa 87 31 24 91 44 41 222 125 35
Agresivno
ponašanje 198 112 66 156 61 21 46 27 13
Svađa sa
drugovima 204 79 66 118 73 19 78 48 15
Svađa sa
nastavnicima 184 63 57 125 79 26 91 58 17
Konzumiranje
alkohola 76 54 31 52 77 45 272 69 24
Konzumiranje
cigareta 129 86 42 154 49 39 117 65 19
Tabela 17. OU - Odgovori učenika OR - Odgovori roditelja ON – odgovori nastavnika

Mnogi istraživači porodice i porodičnih odnosa dolaze do zaključaka da svađe, nesuglasice i

drugi problemi u porodici kod djece dovode do:
- nezainteresovanosti za nastavu, izostajanja sa nastave, nediscipline, slabog školskog
uspjeha, povučenosti, mucanja, krađe, agresivnog ponašanja, svađe sa drugovima,
nastavnicima, konzumiranje alkohola i cigareta, isl.
U tabeli broj 14 predočena su mišljenja i stavovi učenika, roditelja i nastavnika o posljedicama
svađe, nesuglasica i drugih porodičnih problema.

Najveći broj učenika (286 ili 71,5%), roditelja (122 ili 61%), te 74% nastavnika smatraju da često
kao posljedica svađe, nesuglasica, tj.poremećene psihodinamike u porodici javlja se
nezainteresovanost za nastavu. Slijedeće posljedice loše porodične psihodinamike po mišljenju
naših ispitanika je slab školski uspjeh, izostajanje sa nastave, svađe sa drugovima, te agresivno
ponašanje.

66% nastavnika smatra da nesuglasice u porodici često dovode do agresivnog ponašanja i svaše
sa drugovima.

123
Znatan broj roditelja, njih 43% smatra da djeca koja dolaze iz porodica u kojima vladaju
nesporazumi i nesuglasice, česte konzumiraju cigarete.

Navedeni rezultati su grafički predočeni:

Posljedice nestabilne porodične psihodinamike

600
500
400
300
200
100
0

učenici roditelji nastavnici

Grafikon br. 15

Na osnovu analiziranih rezultata mišljenje učenika, roditelja i nastavnika, kada su u pitanju

odgojno-obrazovne posljedice nestabilne porodične psihodinamike može se zaključiti da su
posljedice brojne, da su to najčešće nezainteresovanost za nastavu, slab školski uspjeh, zatim
agresivno ponašanje, svađe sa drugovim, nastavnicima, kao i konzumiranje cigareta.

Na osnovu navedenog može se potvrditi postavljena podhipoteza da nestabilna porodična

psihodinamika ostavlja teže odgojno-obrazovne posljedice na djecu (neredovno pohađanje
nastave, pokazivanje nezainteresovanosti za učenje i nastavu, nedisciplina, slab školski uspjeh,
agresivno ponašanje, konzumiranje alkohola,...)

Slične rezultate su nam potvrdili i drugi istarživači. Djeca koja žive u nesređenim porodičnim
okolnostima (npr. stalni sukobi roditelja pred djecom, otac povremeno odsutan, u zatvoru ili na
liječenje zbog alkoholizma), sama postaju napadači, što je moguće primijetiti već u predškolskim
ustanovama. Istraživanje provedeno u 15 grupa djece dobi od dvije do šest godina pokazalo je da
se s djecom koja napadaju drugu djecu (grizu, štipaju, tuku) kod kuće vrlo loše postupa. Često su
u vlastitom domu promatrači ili žrtve i psihičkog i fizičkog maltretiranja.
Takođe i istraživanje provedeno u Hrvatskoj na uzorku od 549 ispitanika je došlo do sličnih
rezultata. Oni su istraživali roditelje koji su u razdoblju od deset godina bili osuđivani zbog
krivičnog djela zlostavljanja i zapuštanja djece. Pokazalo se da su u više od 90% slučajeva
počinitelji samo zapuštali djecu ili su ih zlostavljali i zapuštali, a u neznatnom broju su osuđeni
jer su dijete samo zlostavljali. U 20% slučajeva djeca su živjela u vrlo teškim uvjetima, bez
osnovnih higijenskih uvjeta i bez minimalnog reda u prehrani. U 40% slučajeva su zbog
neprikladne ineredovite prehrane bila u znatnoj mjeri neishranjena.

124
Djeca koja su zanemarivana tri do pet godina pokazivala su slijedeće poremećaje u ponašanju:

- krminalitet (25%);

- skitnja (39%);

- poremećen odnos prema školi (57%);

- bježanje od kuće (34%);

- prekomjerno uživanje alkohola (20%).

Zorman (1969.) je istraživao uticaj socio-ekonomskog stanja porodice na školski uspjeh.

Istraživanja su ispitujući djelovanje porodičnih prilika na uspjeh učenika, uzeli su kao najvažnije
pokazatelje: nepotpunost-cjelovitost porodice, materijalne prilike i školsku spremu roditelja, došli
do sličnih rezultata.
Istraživanjem je utvrđena korelacija između školskog uspjeha i situacije u učenikovoj porodici:

 odnos roditelja prema djetetovom radu u školi;

 jezički modeli porodice;

 način rukovođenja i odgajanje;

 pomoć roditelja u upoznavanju šire sredine;

 intelektualna zanimanja roditelja i

 aktivnost roditelja i dječije radne navike.

5. NESTABILNA PORODIČNA KOHEZIJA KAO PREDIKTOR USPJEHA

UČENIKA U ŠKOLI

Pretpostavlja se da nestabilna porodična kohezija dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica kod

učenika, glasila je još jedna hipoteza čija se tačnost istraživala u ovom radu. Kohezija predstavlja
dimenziju emocionalnih veza između članova porodice.

Nestabilna porodična kohezija se odnosi na nepotpune porodice, odrastanja djece bez jednog ili
oba roditelja. Smatra se da je porodična kohezija veoma značajna za postizanje odgojno-
obrazovnih rezultata koje postižu njeni članovi.
Našim ispitanicima je postavljeno mnogo pitanja kako bi se utvrdila tačnost navedene hipoteze.

125
Na pitanje smatraš li da nedostatak jednog roditelja u porodici negativno utiče na djetetov uspjeh
u školi, većina ispitanika, kako učenici, roditelji, tako i nastavnici odgovorilo je NE.

Učenici Roditelji Nastavnici Ukupno

DA 124 72 54 250
NE 137 61 41 239
MOŽDA 139 67 5 211
Ukupno 400 200 100 700
x2 = 38,59
Tabela 18.

Izračunati x2 test iznosti 38,59.

Granična vrijednost x2 testa uz četvrti stupanj slobode od 0,05 iznosi 0,711.
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti , zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te se mišljenja učenika,
roditelja i nastavnika mogu smatrati značajnim (signifikantnim), a ne slučajnim i možemo s
pravom zaključiti i na cijelu populaciju.

Nedostatak jednog roditelja utiče na uspjeh

učenika u školi
200

100
DA
0 NE
0 1 2 3 4
-100 MOŽDA
UČENICI RODITELJI
NASTAVNICI
Grafikon br. 16

Analizirajući pojedinačne stavove i mišljenja naših aktera odgojno – obrazovnog rada, može se
zaključiti da učenici nemaju jasan stav da li nedostatak jednog roditelja negativno djeluje na
uspjeh učenika u školi. Skoro podjednak broj učenika je dalo odgovor DA, NE i MOŽDA. Isto
stanje je i sa roditeljima, jer isti broj roditelja smatra da nedostatak jednog roditelja utiče na
uspjeh učenika u školi, kao i onih koji se sa tim stavom neslažu i smatraju da nedostatak jednog
roditelja ne utiče na uspjeh učenika u školi. Isto toliko roditelja je neodlučno i izjasnilo se sa
MOŽDA.

Iz grafičkog prikaza se jasnije vidi da su nastavnici prilikom odgovaranja na postavljeno pitanje

bili odlučniji, te većina njih 54% smatra da nedostatak jednog roditelja utiče na uspjeh djece u
školi.

126
Slijedeće pitanje koje daje odgovor na postavljenu hipotezu glasilo je:

“Nedostatak jednog roditelja u porodici dovodi do devijantnog ponašanja djece?”

Učenici Roditelji Nastavnici Ukupno

DA 112 74 47 233
NE 98 49 21 168
MOŽDA 190 77 32 299
Ukupno 400 200 100 700
x2 = 15,94
Tabela 19.

Izračunati x2 test iznosti 15,94.

Granična vrijednost x2 testa uz četvrti stupanj slobode od 0,05 iznosi 0,711.
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti, zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te se mišljenja učenika,
roditelja i nastavnika mogu smatrati značajnim (signifikantnim), a ne slučajnim i možemo s
pravom zaključiti i na cijelu populaciju.
Pojedinačni rezultati su grafički prikazani:

Nedostatak jednog roditelja dovodi do

devijantnog ponašanja djece -
MIŠLJENJE UČENIKA

da
28%
možda
48%
ne
24%

Grafikon br.17

Nedostatak jednog roditelja dovodi do

devijantnog ponašanja djece-
MIŠLJENJE RODITELJA

da
možda 37%
39%

ne
24%

Grafikon br. 18

127
 Nedostatak jednog roditelja dovodi do
devijantnog ponašanja djece -
MIŠLJENJE NASTAVNIKA

možda
32% da
47%

ne
21%

Grafikon br. 19

Stavovi i mišljenja roditelja i nastavnika o psihodinamici u DA NE

nepotpunim porodicama OR ON OR ON
Pitanje: f % f % f % f %
Nepotpune porodice nailaze na više poteškoća i problema 78 39 37 37 122 61 63 63
nego potpune porodice
U nepotpunim porodicama fizičko kažnjavanje djece je 91 45,5 32 32 109 54,5 68 68
prisutnije nego u potpunim
Razvod braka roditelja negativno djeluje na uspjeh djeteta u 179 89,5 86 86 21 10,5 14 14
školi
Djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski uspjeh 79 39,5 47 47 121 60,5 53 53
Tabela 20.

Analizirajući odgovore roditelja i nastavnika na pitanja vezana za psihodinamiku u nepotpunim

porodicama došlo se do slijedećih rezultata:

I roditelji, kao i nastavnici su stava i mišljenja da nepotpune porodice nemaju više poteškoća i
probleme od potpunih, da u nepotpunim porodicama nije prisutnije fizičko kažnjavanje za razliku
od potpunih. Takođe se neslažu da djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski uspjeh ako ih
uporedimo sa djecom koja odrastaju u potpunim porodicama.

U jednom stavu se slažu i roditelji i nastavnici, a to je da razvod braka negativno djeluje na

uspjeh djeteta u školi.

128
Grafički prikaz rezultata:

Razvod braka roditelja negativno djeluje na

uspjeh učenika u školi
100,00%
90,00%
80,00%
70,00%
60,00%
50,00% roditelji
40,00% nastavnici
30,00%
20,00%
10,00%
0,00%
DA NE
Grafikon br. 20

Vidljivo je da roditelji i nastavnici dijele mišljenje, ted a smatraju da razvod braka negativno djeluje na uspjeh
učenika u školi (89,5% roditelja i 86% nastavnika).

Djeca iz nepotpunih porodica imaju

lošiji školski uspjeh
roditelji

nastavnici
60,50%
53%
47%
39,50%

DA NE
Grafikon br. 21

Kada je u pitanju školski uspjeh djece koja potiču iz nepotpunih porodica mišljenja naših
ispitanika su podijeljena. Većina roditelja (60,5%) smatra da djeca koja potiču iz nepotpunih
porodica nemaju lošiji školski uspjeh za razliku od druge djece, dok su nastavnici podijeljeni u
dvije skoro podjednake grupe. Njih 47% smatra da djeca koja potiču iz nepotpunih porodica
imaju lošiji školski uspjeh, a 53% smatra da nemaju lošiji uspjeh u školi.

Na osnovu analize i interpretacije rezultata može se zaključiti da su stavovi i mišljenja roditelja i

nastavnika podijeljeni skoro 50%:50%, kada je u pitanju postizanje uspjeha učenika koji potiču iz
nepotpune porodice.

129
S toga, hipotezu koja je istraživana u ovom radu, a koja je glasila: pretpostavlja se da nestabilna
porodična kohezija dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica kod učenika, je samo djelimično
potvrđena. Od svih ispitanika samo se nastavnici slažu da nedostatak jednog roditelja utiče na
uspjeh učenika u školi. Većina nastavnika (47%) se takođe slaže da nedostatak jednog roditelja
dovodi do pojave devijantnog ponašanja kod djece. 53% nastavnika se slaže sa činjenicom da
djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski uspjeh, dok ostali ispitanici ne dijele mišljenje
sa nastavnicima i smatraju da djeca iz nepotpunih porodica nemaju lošiji školski uspjeh od druge
djece, te da njihovo ponašanje nema devijantne oblike ponašanja češće nego kod djece koja
potiču iz potpunih porordica.

6. SARADNJA PORODICE I ŠKOLE

Saradnja između porodice i škole nije na zadovoljavajućem nivou, te takva saradnja negativno
utiče na uspjeh učenika u školi, glasila je posljednja hipoteza. Odgovori na pitanja o saradnji
između glavnih aktera odgojno-obrazovnog rada govore ustvari o saradnji porodice i škole
učenika koji su izabrani za uzorak u ovom istraživanju.

Činjenica je da se u našim školama saradnja između porodice i škole svela samo na roditeljske
sastanke, na kojima iz dana u dan prisustvuje sve manji broj roditelja. Svakim danom se sve više
porodica bore sa problemom porodične psihodinamike i kohezije, a druga činjenica jeste da je
škola dječiji drugi dom, te da bi škola morala biti upoznata sa situacijom djeteta kod kuće.
Samo kvalitetnom saradnjom i istinskim odnosom roditelja i uposlenika škole, podići će se
moralna, čestita ličnost s kojom će se ponositi porodica i okolina.
Na osnovu vlastitig iskustva, radeći u školi, surađujući sa porodicama, u ovom radu se postavila
predpostavka da saradnja između škole i porodice nije na zadovoljavajućem nivou, što takođe
djeluje kao negativni prediktor školskog uspjeha učenika.

Učenici, roditelji i nastavnici su najkompetentniji da odgovaraju na pitanja da li roditelji dolaze

na roditeljske sastanke, te da li bi djeca postizala bolji uspjeh, ukoliko bi škola i porodica
kvalitetnije surađivali.

Roditelji dolaze na roditeljske sastanke?

ČESTO PONEKAD NIKAD
Učenici 99 178 123
Roditelji 41 86 73
Nastavnici 21 27 52
Tabela 21.

130
Tabelarni prikaz daje jasnu sliku da učenici, roditelji i nastavnici dijele mišljenje i stav da
roditelji nisu akteri odgojno-obrazovnog rada koji doprinose kvalitetnijem školskom uspjehu
svoje djece.

Roditelji dolaze na roditeljske

sastanke
Učenici Roditelji Nastavnici

178
123
99 86 73
41 52
21 27

ČESTO PONEKAD NIKAD

Grafikon br. 22

52% nastavnika smatra da roditelji nikad ne dolaze na roditeljske sastanke, dok 36,5% roditelja
takođe smatra da roditelji nisu kvalitetni učesnici odgojno-obrazovnog rada.

30,75% se izjasnilo da roditelji nikad ne dolaze na roditeljski sastanak, a 44,5% se izjasnilo da

roditelji dolaze ponekad, a tek 24,75% roditelja redovno dolaze na roditeljski sastanak.

fo Ft fo-ft (fo-ft)" fo-ft"/2

99 103,43 -4,43 19,6249 0,189741
51 51,71 -0,71 0,5041 0,009749
31 25,86 5,14 26,4196 1,02164
178 166,29 11,71 137,1241 0,824608
86 83,14 2,86 8,1796 0,098383
27 41,57 -14,57 212,2849 5,106685
123 130,28 -7,28 52,9984 0,406804
63 65,14 -2,14 4,5796 0,070304
42 32,57 9,43 88,9249 2,73027
10,45818
Tabela 22.

Izračunati x2 test iznosti 10,54.

Granična vrijednost x2 testa uz 4 stupanj slobode od 0,05 iznosi 0,711.
S obzirom da je dobiveni x2 znatno veći od granične vrijednosti , zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika između dobivenih i očekivanih frekvencija, te se mišljenja ispitanika
smatraju značajnim (signifikantnim), a ne slučajnim i možemo s pravom zaključiti i na cijelu
populaciju.

131
Pitanje na koje su u anketnom upitniku velika većina ispitanika odgovorila sa DA ( ) glasilo je:

Smatrate li da bi učenici postizali bolji uspjeh u školi ako bi roditelji i škola kvalitetnije
surađivali?

Učenici bi postizali bolji uspjeh ako bi škola i porodica

kvalitetnije surađivali?
DA NE MOŽDA
Učenici 291 8 11
Roditelji 171 7 22
Nastavnici 58 12 30
Tabela 23.

Analizirajući odgovore učenika, roditelja i nastavnika na navedeno pitanje možemo konstatovati

da 72,75% učenika, 85,5% roditelja, te 58% nastavnika iznosi stav da bi djeca imala bolji školski
uspjeh ukoliko bi škola i porodica kvalitetnije surađivali.

Bolja suradnja porodice i škole dovodi do

boljeg uspjeha učenika?
Učenici
291
Roditelji

171 Nastavnici

58
8 7 12 11 22 30

DA NE MOŽDA
Grafikon br. 23

Na osnovu analize i interpretacije rezultata koje su dali ispitanici možemo sa sigurnošću potvrditi
i posljednju hipotezu postavljenu u ovom radu, a to je da saradnja škole i porodice nije na
zadovoljavajućem nivou, što za sobom povlači slabiji školskog uspjeha učenika.

132
ZAKLJUČAK:
Porodična psihodinamika i kohezija je tema koja zahtijeva mnogo više pažnje i kvalitativne
analize, nego što je prisutna na našem području. Porodica, te problemi u porodici nisu privatni
nego društveni problemi i ne možemo ne čuti, ne osjećati ili ne vjerovati u ono što čujemo, niti
poricati postojanje sve većih problema u našim porodicama.

To nije problem odnosa između roditelja i njihove djece, to je problem cjelokupnog društva, jer
od porodice zavisi cjelokupni razvoj naše zajednice. Porodica je kamen temeljac svih drugih
odnosa i dešavanja u društvu. Odnosi između djece i roditelja su bitna karika koju valja preći da
bi djecu izveli na pravi put. Odnosi koji se odvijaju u porodici predstavljaju za dijete prve
društvene odnose. Od tih prvih društvenih odnosa zavisit će kasnije jedna velika društvena
sredina.

Odgojno-obrazovne posljedice koje proističu iz poremećene psihodinamike i nestabilne kohezije

treba da bude stalna i neiscrpna tema na brojnim skupovima, teorijskim raspravama u stručnim i
naučnim listovima i časopisima.

Pitamo se šta se dešava u društvu, zašto je sve krenulo u krivom smjeru. Odgovor i krivce
tražimo u krivom smjeru, a ne vraćamo se dovoljno daleko u prošlost, u naše prve korake, prve
izgovorene riječi, naša prva iskustva. Sve je počelo u tom malom kolektivu nazvanom porodica, i
sve se ponovo vraća u taj kolektiv, bilo pozitivno ili negativno. Nažalost, često toga nismo ni
svjesni.

Ovaj rad je pokušaj da se na osnovu pedagoško-psiholoških i didaktičko-metodičkih saznanja i

rezultata istraživanja osvijetli porodična psihodinamika i kohezija kao prediktor uspjeha učenika
u školi.

Da bismo dobili odgovarajuće pokazatelje izradili smo upitnik, koji je primijenjen u šest
osnovnih škola opština Tuzla i Kalesija. Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 400 učenika, 200
roditelja i 100 nastavnika.

Rezultati ovog istraživanja su dobiveni ispitivanjem stavova i mišljenja učenika, roditelja i

nastavnika o odnosu naših učenika i njihovih roditelja, o porodičnom odgoju i uticaju porodičnog
odgoja na uspjeh učenika u školi, o uzrocima nestabilne porodične psihodinamike, odgojno-
obrazovnim posljedicama nestabilne porodične psihodinamike, nestabilnoj porodičnoj koheziji i
posljedicama takve kohezije na sam uspjeh djece, te o suradnji između porodice i škole.

U ovom radu iznijete su neke činjenice koje pokazuju da je porodica neizmjerno važna za
napredak djeteta u školi, kao i za cjelokupni razvoj djeteta.

Na osnovu teorijskih razmatranja, primjenjene metodologije, te analize i interpretacije dobivenih

rezultata u ovom istraživanju došlo se do slijedećih zaključaka:

133
1. U ovom istraživanju se pošlo od činjenice da učenici nisu zadovoljni svojim odnosom sa
roditeljima, da roditelji nisu zadovoljni klimom koja vlada u njihovim porodicama, te da
nastavnici nisu zadovoljni stanjem u porodicama njihovih učenika. Analiza rezultata je
pokazala da pretpostavke koje su glasile: pretpostavljamo da učenici nisu zadovoljni
odnosom sa svojim roditeljima, da roditelji nisu zadovoljni odnosom u svojim porodicama, te
pretpostavljamo da nastavnici nisu zadovoljni stanjem u porodicama njihovih učenika, su
potvrđene, na osnovu čega smo potvrdili prvu, drugu i treću podhipotezu.
2. Porodični odgoj ključan prediktor u postizanju uspjeha učenika u školi. Značajan faktor
postizanja uspjeha u učenju i vladanju u školskom periodu je radna navika učenja. Radna navika
se postiže odgovarajućim porodičnim odgojem. Razvoj radnih navika kod djece zahtijeva
velike napore porodice koja se vrlo često susreću sa brojnim problemima koji umanjuju odgojnu
ulogu porodice. Neki od tih problema su prezaposlenost roditelja, nezaposlenost roditelja koja
dovodi do slabog socio-ekonomskog stanja porodice, a to samim tim dovodi do anksiozno
raspoloženih roditelja i do negativnog emocionalnog stanja u porodici. Sve se to odražava na
rast i razvoj djeteta i dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica, što je još jedan pokazatelj da je
porodični odgoj ključan prediktor u postizanju uspjeha učenika u školi. Na osnovu analiziranih
rezultata može se potvrditi i slijedeća pretpostavka da porodični odgoj utiče na uspjeh učenika u
školi i da se porodični odgoj sa sigurnošću može potvrditi kao jedan od važnijih prediktora koji
utiču na uspjeh učenika u školi.
3. U ovom radu jedna od hipoteza glasila je da su uzroci nestabilne porodične psihodinamike:
konflikati u porodici, sukobi među roditeljima, asocijalno ponašanja roditelja, slaba interakcije
u porodici, slabo socio-ekonomsko stanje u porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno
ponašanje djece kao posljedica nestabilne psihodinamike porodice. Hipoteza se ispitivala
analizom i interpretacijom odgovora koji su u anketnom upitniku davali učenici, roditelji i
nastavnici. Na osnovu analize i interpretacije rezultata, postavljena hipoteza je potvrđena i sa
sigurnošću se može potvrditi činjenica da porodičnu psihodinamiku remete konflikati u porodici,
sukobi među roditeljima, asocijalno ponašanja roditelja, slaba interakcije u porodici, slabo
socio-ekonomsko stanje u porodici, impulsivnost roditelja, nestabilno ponašanje djece kao
posljedica nestabilne psihodinamike porodice.
4. Pretpostavlja se da nestabilna porodična kohezija dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica kod
učenika, glasila je još jedna hipoteza čija se tačnost istraživala u ovom radu. Kohezija
predstavlja dimenziju emocionalnih veza između članova porodice. Nestabilna porodična
kohezija se odnosi na nepotpune porodice, odrastanja djece bez jednog ili oba roditelja. Smatra
se da je porodična kohezija veoma značajna za postizanje odgojno-obrazovnih rezultata koje
postižu njeni članovi. Analizirajući odgovore roditelja i nastavnika na pitanja vezana za
psihodinamiku u nepotpunim porodicama došlo se do slijedećih rezultata:
I roditelji, kao i nastavnici su stava i mišljenja da nepotpune porodice nemaju više poteškoća i
probleme od potpunih, da u nepotpunim porodicama nije prisutnije fizičko kažnjavanje za
razliku od potpunih. Takođe se neslažu da djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski
uspjeh ako ih uporedimo sa djecom koja odrastaju u potpunim porodicama.
U jednom stavu se slažu i roditelji i nastavnici, a to je da razvod braka negativno djeluje na
uspjeh djeteta u školi.
S toga, hipotezu koja je istraživana u ovom radu, a koja je glasila: pretpostavlja se da nestabilna
porodična kohezija dovodi do odgojno-obrazovnih posljedica kod učenika, je samo djelimično
potvrđena.

134
5.Saradnja između porodice i škole nije na zadovoljavajućem nivou, te takva saradnja negativno
utiče na uspjeh učenika u školi, glasila je posljednja hipoteza. Odgovori na pitanja o saradnji
između glavnih aktera odgojno-obrazovnog rada govore ustvari o saradnji porodice i škole
učenika koji su izabrani za uzorak u ovom istraživanju.

Na osnovu analize i interpretacije rezultata koje su dali ispitanici možemo sa sigurnošću potvrditi
i posljednju hipotezu postavljenu u ovom radu, a to je da saradnja škole i porodice nije na
zadovoljavajućem nivou, što za sobom povlači slabiji školskog uspjeha učenika.

135
V BIBLIOGRAFIJA
1. Adžajlić, A.; Sofradžija, H.; Deljkić, I.; Šadić, S.; Trbonja, A.(2005.) : Nasilje u
porodici. Razvojna studija u Bosni i Hercegovini, Sarajevo.
2. Ajduković, M. (2001.): Uticaj zlostavljanja i zanemarivanja u obiteljina psihosocijalni
razvoj djece, Dijete i društvo, 3, Zagreb.
3. Ajduković, M. (2001). Prevencija zlostavljanja i zanemarivanja djece. Zagreb: Dijete i
društvo.
4. Alić, A.(2012.): Struktura i dinamika obiteljske kulture. Dobra knjiga, Bosna i
Hercegovina.
5. Bowlby, J. (1953). Materinska briga za dijete i duševno zdravlje. Zagreb.
6. Bratanić, M. (1990). Mikropedagogija. Školska knjiga. Zagreb
7. Browne, K., & Herbert. M. (1997). Preventing Family Violence. New York: Wiley.
8. Bandjur, V., Potkonjak, N.(1999.): Metodologija pedagogije, Beograd.

9. Brezinka, W. (1992.);Glaude, Moral und Erziehung, Minchen.

10. Biler, Š.: Kategorizacija učenika, Zbornik radova, Univerzitet u Zenici, 2004.

11. Bilić, V. (2001.): Uzroci, posljedice i prevladavanje školskog neuspjeha, Zagreb.

12. Brkić, M., Hadžić-Suljkić, M.( 2001.); Preopterećenost učenika: uzroci i posljedice,Jela
educa, Tuzla.

13. Buljan Flander, V. Čorić, Štimac, D.(2008.): Seksualno zlostavljanje djece:

Dijagnostička obrada i čimbenici koji utječu na razotkrivanje. Paediatr Croat.

14. Buljan Flander, G.(2001.) Uloga privrženosti i nekih odrednica ličnosti u zlostavljanju
djece: proširenje Bowlby-eve teorije. Doktorska disertacija. Zagreb: Odsjek za
psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.

15. Buljan-Flander, G. i Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje

djece. Zagreb: Marko, M. Usluge d.o.o
16. Buljan-Flander, G. (2011.): Zanemarivanje djece, Zagreb,.

17. Bonnie, M.(2000.): Komunikacija sa djecom, Sarajevo.

18. Browne, K.; Herbert. M. (1997.): Preventing Family Violence, Wiley.

19. Conger, R. D., Ebert Wallace, L., Sun, Y., Simons, R. L., McLoyd, V. C. & Brody, G.
H. (2002). Economic pressure in African American families: A replication and
extension of the family stres model. Developmental Psychologi.

136
20. Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (1995). Utjecaj bračnog emocionalnog sklada
roditelja na školski uspjeh i ponašanje djece, Društvena istraživanja.
21. Ćatić R., Ramić O.(1998.): Osnovno školska pedagogija, Zenica.
22. Ćatić, R. (2005). Porodična pedagogija. Zenica.
23. Ćatić, R. (2004). Djeca sa odgojnim poteškoćama. Zbornik radova Zenica.
24. Dunn, Sisters and brothers, The developing child, Harvard University Press,
Cambridge, 1985.
25. Dervišbegović, M.(1997.): Socijalna pedagogija sa andragogijom, Sarajevo.

26. Đurić, Dj., Krkljuš, S.(1989.): Sposobnosti, osobine ličnosti i uspjeh učenika, Novi Sad.

27. Đorđević, Z.(1985.): Savremena porodica i njena vaspitna uloga, Beograd.

28. Ferenčić – Ćuk, S.: „Prevencija nasilja u obitelji“,Ženska pomoć sada - SOS telefonza
žene i djecu žrtve nasilja i Mosta d.o.o., Zagreb
29. Enciklopedijski rječnik pedagogije. (1963). Matica Hrvatske. Zagreb.
30. Glasser, W.(2001.): Realitetna terapija u primjeni. Zagreb:Alinea.

31. Glaser, D. (2002.). Emotional abuse and neglect (psychological maltreatment): A

conceptual framework. Child Abuse & Neglect, 26,

32. Gossen, D. & Anderson, J.(1996.): Stvaranje uvjeta za kvalitetne škole, Alinea, Zagreb.

33. Gudjons, H.(1994.); Pedagogija temeljna znanja, Educa, Zagreb. (prijevod sa

njemačkog).

34. Grandić, R.(2004.): Prilozi porodičnoj pedagogiji, Novi Sad.

35. Grandić, R.: Teorije intelektualnog vaspitanja, Novi Sad, 2001.

36. Hill.N.E.(2001.): Parenting and academic socialization as they relate to school

readiness: The role of etnicity and family income. Journal of Educational Psychology

37. Hadžić-Suljkić, M. i Brkić, M. (2001). Preopterećenost učenika-uzroci i posljedice.

Tuzla
38. Kamenov, E.(1997.): Predškolska pedagogija II, Beograd.

39. Killen, K.(2001.): „Izdani“, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb.

40. Krug, E. G., Dahlberg, L. L., Mercy, J. A., Zwi, A. B. i Lozano, R. World report on
violence and health. Geneve,(2002): World Health Organization.

41. Knežević-Florić, O.(2007.): Osnove socijalne pedagogije, Novi Sad.

42. Krneta, Lj(2000.).: Faktori školskog uspjeha, Banja Luka.

137
43. Kreč, D. i Krecfild, R.(1973). Elementi psihologije. Beograd.
44. Krneta, Lj. (2000). Faktori školskog uspjeha. Banja Luka.
45. Lindelfild, G.(2003.): Samopouzdana djeca, Beograd.

46. Laketa, S.(2009.): Porodica i uspjeh učenika, Vlasenica.

47. Miličić, V.(1997.): Smisleno učenje, Alinea, Zagreb.

48. Mandić P.(1988.): Izabrana djela, Osijek.

49. Miljević,R.(1995.): Zlostavljanje djece, Filozofski fakultet Zagreb.

50. Markuš, M.(2009.): Psihosocijalne determinante školskih izostanaka, Napredak.

51. Mandić P.(1989.): Obrazovanje za XXI. Vijek. Beograd: Svjetlost, OOUR Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva.

52. Mandić, P.(1980.): Saradnja porodice i škole, Sarajevo.

53. Malinić, D.(2007.): Kako pomoći neuspjehu učenika, Beograd.

54. Miljević-Riđićki,R.(1995.): Oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanje, Zagreb.

55. Milijević, S.(1984.): Odsustvo pažnje u nastavnom procesu, Beograd.

56. Noack, P.(2004.): The family kontekst of preadolescents orijentations toward education.

57. Orlović - Potkonjak, M.(1973.): Opšta pedagogija I, Beograd.

58. Omerović, M., Musić, H., Šehović, M., Tomić, R.(2009.): Predškolska pedagogija,
Tuzla.

59. Oaklander, V. (1996). Put do dječijeg srca. Zagreb.

60. Pašalić-Kreso, A. (2004). Koordinate obiteljskog odgoja: prilog sistematskom pristupu

razumjevanja obitelji i obiteljskog odgoja. Sarajevo: Jež.

61. Pehar, L.(2000.): Predškolske institucije u svjetlu inovacije, Didaktički putokazi,

Zenica.

62. Pehar, L. (2002). Predškolska pedagogija-specijalna pedagogija. Sarajevo.

63. Prodanović, Lj. (2000). Roditelji i dete u osnovnoj školi. Beograd.
64. Potočnjak, B.(1986). Uloga roditelja u odgoju djece. Opatija.
65. Savić, M. (1990). Kako da vam dijete postane uspješan đak. Beograd.
66. Suzić, N. (2010). Pravila pisanja naučnog rada: APA i drugi standardi. Banja Luka:
XBS.
67. Stanojlović, B. (1996). Porodica i vaspitanje djece. Beograd.
138
68. Tomić, R. (2008). Obiteljski odgoj. Tuzla
69. Vilotijević, N. i Kačapor, S. (2005). Školska i pororidčna pedagogija. Beograd.
70. Vukasović, A. (1994). Obitelj vrelo i nositeljica života. Zagreb.
71. Zorman, L. (1969). Uticaj socio-ekonomskog stanja porodice na školski uspjeh. U
časopisu Psihologija (str. 279–288). Beograd: Društvo psihologa Srbije.
72. Zibon-Komarica, V. (1993.). Neuspjeh u školi. Zagreb.

139
VI PRILOZI
Upitnik za učenike

Dragi učenici, cilj ovog rada je ispitati uticaj porodice na uspjeh učenika u školi. Ovaj upitnik je anoniman, vaši
roditelji, kao ni nastavnici neće biti upoznati sa pojedinačnim odgovorima, zato vas molim da sasvim slobodno i
iskreno odgovorite na pitanja.

Spol M Ž

Razred: _________________

Uspjeh na kraju polugodišta:_________________________

Broj izostanaka na kraju polugodišta:__________________

1. Ti živiš sa:
a) oba roditelja
b) majkom
c) ocem
d) ________________
2. Da li su tvoji roditelji zaposleni:
Majka DA NE
Otac DA NE

3. Na skali od 1 – 5 ocijeni opće stanje u tvojoj porodici:

1 2 3 4 5
4. Odnosom sa svojim roditeljima si:
a) potpuno zadovoljan/a
b) djelimično zadovoljan/a
c) uopće nisam zadovoljan/a

5. Odnos roditelja prema djetetu:

ČESTO PONEKAD NIKAD
5.1. Roditelji imaju dovoljno razumijevanja za
tvoje probleme?
5.2. Loše ocjene dovode do konfliktne situacije
kod kuće?
5.3. Odnos između roditelja i djece utiče na
uspjeh učenika u školi?
5.4. Roditelji ti pomažu u rješavanju školskih
obaveza?
5.5. Osjećaš li strah i zabrinutost ukoliko ne
opravdaš očekivanja i zahtjeve svojih roditelja?

140
 6. Na uspjeh učenika u školi utiču slijedeći faktori:

ČESTO PONEKAD NIKAD

a)porodični odgoj
b)konflikti u porodici
c)alkoholizam roditelja
d)zanemarivanje i zlostavljanje djece u porodici
e)slaba komunikacija u porodici
f)loš socio-ekonomski status porodice
g)impulsivnost roditelja
7. Porodični odgoj utiče na formiranje radnih navika kod djece:
UVIJEK PONEKAD NIKAD
8. Kod svake izjave upiši X ispod odgovora koji odgovara tvom mišljenju:

8.1.Situacije u porodici koje najčešće dovode do ČESTO PONEKAD NIKAD

poremećene psihodinamike porodice su:
a)psihička oboljenje roditelja
b)prezaposlenost roditelja
c)nezaposlenost roditelja
d) alkoholizam roditelja
e)česte svađe među roditeljima
f)neadekvatno ponašanje djece
8.2.Svađe, nesuglasice i drugi problemi u porodici ČESTO PONEKAD NIKAD
kod djece dovode do:
a)nezainteresovanosti za nastavu
b) bježanja od kuće i škole
c) nediscipline
d)agresivnog ponašanja
e)izostajanja s nastave
f)slabog školskog uspjeha
g) povučenosti
h) mucanja, tikova
i) laži, krađe
j) svađe i fizičkih obračuna sa vršnjacima
k) konzumiranja cigareta
l) konzumiranja alkohola

9. Smatraš li da nedostatak jednog roditelja u porodici negativno utiče na djetetov uspjeha

školi? DA NE MOŽDA

10. Nedostatak jednog roditelja u porodici dovodi do devijantnog ponašanja djece?

DA NE MOŽDA

141
 11. Kod slijedećih izjava zaokruži DA a ko se slažeš, a NE ako se ne slažeš:
11.1. Nepotpune porodice nailaze na više poteškoća i DA NE
problema nego potpune porodice
11.2.U nepotpunim porodicama fizičko kažnjavanje djece DA NE
je prisutnije nego u potpunim
11.3. Razvod braka roditelja negativno djeluje na uspjeh DA NE
djeteta u školi
11.4.Djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski DA NE
uspjeh

12. Porodice sa poremećenom kohezijom nailaze na slijedeće probleme:

a) Društvenu marginalizaciju
b) Tešku ekonomsku situaciju
c) Stres
d) Neslaganje roditelja i djeteta
e) Agresivno ponašanje samohranog roditelja
f) Agresivno ponašanje djeteta

13. Odsustvo jednog roditelja u odgoju djece više utiče na:

DJEČAKE DJEVOJČICE

14. Tvoji roditelji dolaze na roditeljske sastanke:

ČESTO PONEKAD NIKAD

15. Smatraš da bi postizao/la bolji uspjeh u školi ako bi tvoji roditelji i škola kvalitetnije
surađivali:
DA NE MOŽDA
Hvala!

142
Upitnik za roditelje

Biti roditelj jedno je od najtežih zanimanja. Svaka porodica je jedinstvena i različita od ostalih, ali porodice su po
mnogo čemu i slične. Svakim danom se sve porodice bore sa istim problemom i istim izazovima, naročito kada je
školski uspjeh djece u pitanju. Upravo to i jeste cilj ovog rada, ispitati uticaj porodične psihodinamike i porodične
kohezije na uspjeh djece u školi. Upitnik je anoniman, te vas molimo da dajete iskrene odgovore.

Spol vašeg djeteta M Ž

Razred: _________________

Uspjeh na kraju polugodišta:_________________________

Broj izostanaka na kraju polugodišta:__________________

1. Vaša porodica je:

a) potpuna porodica (roditelji i djeca)
b) nepotpuna porodica: - majka i dijete/ca - otac i dijete/ca
2. Da li ste zaposleni:
DA NE
3. Na skali od 1 – 5 ocijeni opće stanje u tvojoj porodici:
1 2 3 4 5
4. Odnosom sa vašim djetetom ste:
d) potpuno zadovoljani
e) djelimično zadovoljani
f) uopće nisam zadovoljani
5. Odnos roditelj - dijete:
ČESTO PONEKAD NIKAD
5.1. Kao roditelj imate dovoljno razumijevanja
za probleme vaše djece?
5.2. Loše ocjene vašeg djeteta dovode do
konfliktne situacije kod kuće?
5.3. Odnos između roditelja i djece utiče na
uspjeh učenika u školi?
5.4.Pomažete vašem djetetu u rješavanju
školskih obaveza?
5.5. Od vašeg djeteta ocekujete da ispoštuje sve
vaše zahtjeve i očekivanja?

143
 6. Na uspjeh učenika u školi utiču slijedeći faktori:

ČESTO PONEKAD NIKAD

a)porodični odgoj
b)konflikti u porodici
c)alkoholizam roditelja
d)zanemarivanje i zlostavljanje djece u porodici
e)slaba komunikacija u porodici
f)loš socio-ekonomski status porodice
g)impulsivnost roditelja
7. Porodični odgoj utiče na formiranje radnih navika kod djece:
UVIJEK PONEKAD NIKAD

8. Kod svake izjave upiši X ispod odgovora koji odgovara vašem mišljenju:

7.1.Situacije u porodici koje najčešće dovode do ČESTO PONEKAD NIKAD

poremećene psihodinamike porodice su:
a)psihička oboljenje roditelja
b)prezaposlenost roditelja
c)nezaposlenost roditelja
d) alkoholizam roditelja
e)česte svađe među roditeljima
f)neadekvatno ponašanje djece
7.2.Svađe, nesuglasice i drugi problemi u porodici, kod ČESTO PONEKAD NIKAD
djece dovode do:
a)nezainteresovanosti za nastavu
b) bježanja od kuće i škole
c) nediscipline
d)agresivnog ponašanja
e)izostajanja s nastave
f)slabog školskog uspjeha
g) povučenosti
h) mucanja, tikova
i) laži, krađe
j) svađe i fizičkih obračuna sa vršnjacima
k) konzumiranja cigareta
l) konzumiranja alkohola
9. Smatrate li da nedostatak jednog roditelja u porodici negativno utiče na djetetov uspjeha
školi? DA NE MOŽDA
10. Nedostatak jednog roditelja u porodici dovodi do devijantnog ponašanja djece?
DA NE MOŽDA

144
 11. Kod slijedećih izjava zaokružite DA a ko se slažete, a NE ako se ne slažete:
11.1. Nepotpune porodice nailaze na više poteškoća i DA NE
problema nego potpune porodice
11.2. U nepotpunim porodicama fizičko kažnjavanje djece je DA NE
prisutnije nego u potpunim
11.3. Razvod braka roditelja negativno djeluje na uspjeh DA NE
djeteta u školi
11.4.Djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski uspjeh DA NE

12. Porodice sa poremećenom kohezijom nailaze na slijedeće probleme:

a) Društvenu marginalizaciju
b) Tešku ekonomsku situaciju
c) Stres
d) Agresivno ponašanje samohranog roditelja
e) Agresivno ponašanje djeteta

13. Odsustvo jednog roditelja u odgoju djece više utiče na:

DJEČAKE DJEVOJČICE
14. Da li dolaze na roditeljske sastanke:
ČESTO PONEKAD NIKAD
15. Smatrate li da bi vaše dijete postizalo bolji uspjeh u školi ako bi vi i škola kvalitetnije
surađivali: DA NE MOŽDA

Hvala!

145
Upitnik za nastavnike

Poštovane kolege,

Biti nastavnik je nije lako. To podrazumijeva preuzimanje odgojne funkcije porodice, posebno u današnje vrijeme
kada se porodice bore sa mnogim problemima, što sa sobom povlači odgojno-obrazovne posljedice kod djece.
Upravo to i jeste cilj ovog rada, ispitati uticaj porodične psihodinamike i kohezije na uspjeh učenika u školi. Upitnik
je anoniman, te vas molimo da dajete iskrene odgovore.

1. Na skali od 1 – 5 ocijeni opće stanje u porodicama vaših učenika:

1 2 3 4 5
2. Po vašem mišljenju roditelji su zadovoljni odnosom sa svojom djecom:
a) potpuno zadovoljani
b) djelimično zadovoljani
c) uopće nisu zadovoljani
3. Odnos roditelj- dijete:
ČESTO PONEKAD NIKAD
3.1.Roditelji imaju dovoljno razumijevanja za
probleme njihove djece?
5.2. Loše ocjene kod djeteta dovode do
konfliktne situacije kod kuće?
5.3. Odnos između roditelja i djece utiče na
uspjeh učenika u školi?
5.4.Roditelji pomažu djeci u rješavanju
školskih obaveza?
5.5. Roditelji od djece ocekuju da ispoštuju sve
njihove zahtjeve i očekivanja?

4. Na uspjeh učenika u školi utiču slijedeći faktori:

ČESTO PONEKAD NIKAD

a)porodični odgoj
b)konflikti u porodici
c)alkoholizam roditelja
d)zanemarivanje i zlostavljanje djece u porodici
e)slaba komunikacija u porodici
f)loš socio-ekonomski status porodice
g)impulsivnost roditelja

5. Porodični odgoj utiče na formiranje radnih navika kod djece:

UVIJEK PONEKAD NIKAD

146
 6. Kod svake izjave upiši X ispod odgovora koji odgovara vašem mišljenju:

6.1.Situacije u porodici koje najčešće dovode do ČESTO PONEKAD NIKAD

poremećene psihodinamike porodice su:
a)psihička oboljenje roditelja
b)prezaposlenost roditelja
c)nezaposlenost roditelja
d) alkoholizam roditelja
e)česte svađe među roditeljima
f)neadekvatno ponašanje djece
6.2.Svađe, nesuglasice i drugi problemi u porodici, ČESTO PONEKAD NIKAD
kod djece dovode do:
a)nezainteresovanosti za nastavu
b) bježanja od kuće i škole
c) nediscipline
d)agresivnog ponašanja
e)izostajanja s nastave
f)slabog školskog uspjeha
g) povučenosti
h) mucanja, tikova
i) laži, krađe
j) svađe i fizičkih obračuna sa vršnjacima
k) konzumiranja cigareta
l) konzumiranja alkohola

7. Smatrate li da nedostatak jednog roditelja u porodici negativno utiče na djetetov uspjeha

školi? DA NE MOŽDA
8. Nedostatak jednog roditelja u porodici dovodi do devijantnog ponašanja djece?
DA NE MOŽDA
9. Kod slijedećih izjava zaokružite DA a ko se slažete, a NE ako se ne slažete:
9.1. Nepotpune porodice nailaze na više poteškoća i DA NE
problema nego potpune porodice
9.2. U nepotpunim porodicama fizičko kažnjavanje djece DA NE
je prisutnije nego u potpunim
9.3. Razvod braka roditelja negativno djeluje na uspjeh DA NE
djeteta u školi
9.4.Djeca iz nepotpunih porodica imaju lošiji školski DA NE
uspjeh
10. Porodice sa poremećenom kohezijom nailaze na slijedeće probleme:
a) Društvenu marginalizaciju
b) Tešku ekonomsku situaciju
c) Stres
d) Agresivno ponašanje samohranog roditelja
e) Agresivno ponašanje djeteta

147
11. Odsustvo jednog roditelja u odgoju djece više utiče na:
DJEČAKE DJEVOJČICE

12. Roditelji dolaze na roditeljske sastanke:

ČESTO PONEKAD NIKAD

13. Smatrate li da bi djeca postizala bolji uspjeh u školi ako bi roditelji i škola kvalitetnije
surađivali: DA NE MOŽDA

Hvala!

148
149