Dr.

Semir Osmanagich

MEDITACIJA NA SVETIM MJESTIMA

PLANETE

OD TIBETA, BUGARSKE, KAMBODŽE I KARIBA

DO MAKEDONIJE, ITALIJE, BELIZEA I EGIPTA

Sarajevo, 2018.
Autor: Dr. Semir Osmanagich
Copyright: Sva prava zadržava autor
Naslov: Meditacija na svetim mjestima Planete
Izdanje: Prvo
Izdavač: Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, Himze Polovine 12, 71000
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, www.piramidasunca.ba
Za izdavača: Ahmed Bosnić, predsjednik Upravnog odbora Fondacije
Urednik: Sabina Osmanagich
Lektor: Sabina Osmanagich
Štamparija: CPU Printing Company, d.o.o., Bačići b.b., 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina,
www.cpu.ba
Za štampariju: Nedžad Džafić, direktor
Ilustrator i priprema: Haris Jašarević
Fotografije: dr. Semir Osmanagich
Recenzenti: Ahmed Bosnić, Slobodan Stajić
Godina izdavanja i štampanja: 2018.
Broj primjeraka: 1.000

CIP, Katalogizirano u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci Bosne i Hercegovine

Osmanagich, Semir
Nova arheologija: Meditacija na svetim mjestima Planete / Osmanagich, Semir / Fondacija
“Arheološki park: Bosanska piramida Sunca
O autoru: zadnje korice; bibliografske i druge reference u tekstu
ISBN:
COBISS:
Sadržaj

MEDITACIJA NA SVETIM MJESTIMA PLANETE

Od Tibeta, Bugarske, Kambodže i Kariba do Makedonije, Belizea, Italije i Egipta

1. DOMINIKANSKA REPUBLIKA

- Kakvu su Karipsku kulturu uništili konkvistadori?

2. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

- Riješena misterija Koraljnog dvorca na Floridi

- Ohajo (Ohio) – najveći zemljani radovi u historiji Planete: Kosmički energetski krvotok
- Zagonetno uzvišenje Seip
- Zemljana zmija Ohaja – rješenje vječne misterije?
- Miamisburg – najveće konusno uzvišenje u Ohaju
- Veliki krug u Newarku – Lunarna opservatorija je samo početak

3. HRVATSKA

- Istarska Zambratija, Sipar i Motovun

- Piramida u Teslinom Smiljanu?
- Čarobni otočić na zeleno-plavom Mljetu

4. BUGARSKA

- Belintaš – svetište na vrhu Bugarske

- Begliktaš
- “Kamena šuma” – “Pobiti kamani”

5. BOSNA I HERCEGOVINA

- Kosmički internet – Otkriće Teslinih skalarnih valova na bosanskim piramidama

- Izazovi Daorsona

6. SRBIJA

- Rtanj

7. MAKEDONIJA
 - Megalitni opservatorij Kokino
- Sv. Naum

8. KAMBODŽA

- Angkor arheološki park

- Koh Ker piramida

9. FILIPINI

- Zaravnjene lobanje iz Butuana

10. KINA – MOJA TIBETANTSKA PUSTOLOVINA

- Gugi kraljevstvo
- Prvi susret s Kailashom
- Sveta jezera, Mandar megaliti i tibetanski rukopisi
- Kailash kora

11. ITALIJA

- Zašto je kriv toranj u Pisi?

- San Marino: san o slobodi
- Moć Firence
- Najvredniji dokument starog Egipta nalazi se u …?

12. JAMAJKA

- Bob Marley: energija muzike i ljubavi

13. KOLUMBIJA

- Kartagena – tri svijeta

14. PANAMA

- Embera, narod koji nestaje

15. BELIZE

- Lamanai – kontakt s polubogovima

16. INDIJA
 - Projekt ”India One” – kombinacija duhovnosti i solarne centrale

17. EGIPAT

- Krah Egiptologije i Wikipedije u šesnaest koraka

- Abu Simbel
- Nedovršeni obelisk u Asuanu
- File hram
- Karnak
- Luxor
- Kolosi Memnona
- Abydos
- Dandera
- Giza plato
- Velika egipatska piramida
- Sfinga
- Meidum piramida
- Savijena piramida
- Crvena piramida
- Stepenasta piramida u Saqari
- Serapeum
Uvod

Gotovo da nema zemlje na Planeti bez misterioznih, drevnih megalitnih građevina, piramida i
artifakata. Zvanična nauka o njihovim graditeljima, vremenu gradnje i svrsi može samo nagađati.
Tko je znao za vezu suptilnih, podzemnih energetskih tokova i megalitnih blokova, elemenata
svete geometrije i vrlo specifičnih frekvencija?

Koliko im je u dolaženju do znanja pomagala moć meditacije?

Da li se i danas na tim lokacijama možemo 'povezati' s drevnim graditeljima i uz pomoć fokusirane

meditacije vidjeti slike prošlosti?

Knjiga 'Meditacija na svetim mjestima Planete' istražuje te mogućnosti u nama.

 ČOVJEK S BAKLJOM

Piše: Ahmed Bosnić

Za neke je bio kaldejski i babilonski svećenik; za druge izuzetan istraživač i astrolog; treći su ga
smatrali znamenitim filozofom visokog obrazovanja; četvrti su ga doživljavali kao velikog
historičara i kroničara; peti su o njemu pisali kao o najboljem lingvisti, filologu i poligloti starog
vremena... a jedan starogrčki putopisac iz vremena Aleksandra Velikog (356. p.n.e. - 323. p.n.e.)
o njemu nadahnuto piše kao o „čovjeku s bakljom“ koji je „nosio svjetlost što je jasno obasjavala
prošlost ljudskog roda“.

Berossus je, uistinu, bio sve to i još mnogo više od toga!

Zašto je Berossus bitan za uvodnu riječ knjige „Meditacija na svetim mjestima planete“ (podnaslov
„Od Tibeta, Bugarske, Kambođe i Kariba do Makedonije, Italije, Belizea i Egipta“) Semira
Osmanagića?

Berossus je bio izuzetna ličnost. Moglo bi se reći da je cijeli život (rođen otprilike 350. p.n.e, a
umro otprilike 281. p.n.e.) tragao za odgovorima na teška pitanja iz različitih oblasti života i
prirodnih znanosti, a koja i dan danas podjednako izazivaju pažnju svjetske naučne javnosti. Ali,
najviše ga je interesirala prošlost ljudskog roda i pojava prvih civilizacija na Zemlji. Šta je tome
predhodilo – kada, kako i gdje?

Živio je u vrijeme svojevrsnog kulturnog bljeska u kome su prednjačili babilonski učenjaci. U tim
kreativnim vremenima iscrtane su prve zvjezdane mape i uspostavljeni temelji savremene
astronomije i matematike, a mudra naslijeđena znanja iz drevne prošlosti bila su uredno
zabilježena i pohranjena na glinenim pločicama u brojnim knjižnicama veličanstvenih babilonskih
hramova među kojima je dominirao Hram boga Marduka.

Berossus je, kako rekoh, gotovo cijeli svoj život proveo u knjižnicama babilonskih hramova,
odgonetajući poruke i sadržaje zabilježene klinastim pismom na glinenim pločicama. Zahvaljujući
tome, iza sebe je ostavio brojna zanimljiva svjedočanstva i spise u tri obimna toma nazvana
'Babylonika'. Dok se prvi i treći tom bave izvorima i nasljeđem kaldejske i babilonske kulture,
odnosno osvajačkim pohodom i vladavinom Aleksandra Makedonskog, drugi tom je veoma
značajan za temeljni sadržaj koji u svojoj knjizi obrađuje Semir Osmanagić - šta se na našoj planeti
događalo prije poznatih historiografskih činjenica? Jesu li prve civilizacije imale svoje uzore i
učitelje? Ko su oni bili i odakle su pristigli?!

Obilazeći svijet „od Tibeta, Bugarske, Kambodže i Kariba do Makedonije, Italije, Belizea i
Egipta“, otkrivač bosanskih piramida u knjizi „Meditacija na svetim mjestima planete“ pokušava
proniknuti u prastara vremena i odgovoriti na ova i mnoga druga slična pitanja koja su oduvijek
interesovala javnost i znanstveni svijet.

Ali, vratimo se Berossusu. Njegova ,Babylonika' u drugom tomu govori o vremenima i događajima
prije i poslije Velikog potopa pa sve do dolaska na vlast babilonskog kralja Nabu-Nashira
(Nabonassar, 747. p.n.e.- 734. p.n.e.), obuhvatajući vrijeme od fantastičnih - 432.000 godine (!?)
I ne samo to. Berossus pominje da pisana svjedočanstva, sačuvana u babilonskim hramovima,
obuhvataju vremenski period od više od petnaest milijardi godina (?!) i da su te kronike sadržavale
„ istoriju neba i mora; rođenje čovečanstva; vladavinu kraljeva i nezaboravnih akcija koje su
vodili“!...

Prava je šteta da danas niko pouzdano ne zna šta je sve u svom djelu zabilježio Berossus.
'Babylonika' je, nažalost, svedena na blijede fragmente koje su u svojim djelima citirali rimski
filozof Cornelius Alexander Polyhistor (105. p.n.e. – 35. p.n.e.), jevrejski historičar Flavius
Josephus (37. - oko 100.) , kršćanski hronograf Eusebius Pamphili (260/265 - 339/340) i grčki
povjesničar Abydenus o kome se danas ne zna mnogo. No, i ono što je ostalo od sadržaja drugog
toma 'Babylonike' uvjerljivo govori da su se na našoj majčici planeti minulih vremena smjenjivali
različiti oblici života i da oni nisu uvijek bili onakvi kako ih danas najčešće zamišljamo.

"Postojalo je vrijeme koje su ispunjavali mrak i vlaga“ – piše Berossus – „u kojem su živjela
najveća odvratna bića proizvedena dvostrukim principom. Pojavljuju se muškarci s dva krila, drugi
s četiri... Ukratko, postojala su stvorenja u kojima su kombinovani udovi svake vrste životinja,
riba, gmizavca, zmija i drugih monstruoznih životinja...“

O toj nesvakidašnjoj galeriji likova danas govore mnoge stare legende, prije svega, legende iz
vremena antičke Grčke.

Vratimo se sada Osmanagićevoj knjizi „Meditacija na svetim mjestima planete“. Na svom

zanimljivom putovanju „od Tibeta, Bugarske, Kambodže i Kariba do Makedonije, Italije, Belizea
i Egipta“, Semir Osmanagić je posjetio i istraživao najznačajnije prirodne i arheološke lokalitete,
među njima i one koje stoljećima nose oreol svetosti. Želio je da osjeti energiju tih tajanstvenih
mjesta i da pokuša proniknuti u njihovu milenijsku suštinu. Kako su nastala, ko ih je gradio, kada,
čemu su služila, zašto su oduvijek privlačila pažnju ljudi...?!

To se može jedino meditacijom.

Saznanjima do kojih je došao tim duhovnim (astralnim) izletima u daleku prošlost Semir se, ne
htijući, približio drevnim vremenima i iskustvima učenog kaldejsko-babilonskog mudraca.

„...Na uklesanim ravnim plohama u vulkanskim stijenama vidim procesiju“ – prenosi Osmanagić
sadržaj svoje meditacije prilikom posjete megalitskom lokalitetu Kokino u Makedoniji. –„Ljudi
su u bijelim odorama. Stoje na kamenju, grupice, simboliziraju zvijezde i nebeske procese. Jovica
se tada nije isticao duhovnim, već znanjima iz astronomije, matematike, nauke. Davao je
instrukcije gdje klesati, oblikovati, uklanjati i ravnati kamenito tlo. Nisu došli neprijatelji da unište
ovu lokaciju, već se svrha mijenjala tokom vremena. Od astronomske, funkcije su se mijenjale u
praktične, vezane za poljoprivredne i stočarske cikluse. Vremenom su se procesije prestale
organizirati, prvobitna funkcija je zamrla, vrh uzvišenja je napušten...“

Ili meditacija na vrhu 'Visokog hrama' u Srednjoj Americi:

„...Dobijam informaciju da je objekt 'Hram maski' pravio vladar iz tog doba. Njegov lik je uklesan
na prvoj maski sa lijeve strane, na zapadnoj strani piramide. Njegova supruga je na drugoj maski.
Piramida nema pravilnu orijentaciju jer nije pravljena iz energetskih razloga već isključivo kao
ostavština tog vladara. Glavna piramida je bila energetski jaka i to je svećenstvo osjećalo. Ispred
piramide bila je očišćena livada, a nasuprot još jedna široka stepenasta građevina. Stanovnici su se
skupljali između dva objekta. Dok su stajali na vrhu piramide, vladari su bili na vrhu svijeta, daleko
iznad naroda. Time bi naglašavali svoje božansko porijeklo...“

Ili, meditacija za vrijeme posjete Panami i narodu Embera:

„Tamo gdje su nekada živjeli (prastanovnici), ljubomorno su čuvali svoju teritoriju, svoj komadić
obale na rijeci. Nisu ratovali s drugima, ali su davali do znanja šta smatraju svojim. Spiritualni
život su povezivali s duhovima noći. Šume su donosile zvukove prema kojim su pokazivali
poštovanje. S duhovima umrlih su se povezivali tokom šamanskih procesija...“
Knjiga „Meditacija na svetim mjestima planete“ Semira Osmanagića je uistinu neobično i
zanimljivo djelo i ne može se porediti s drugim djelima koja pokušavaju osvjetliti daleku prošlost
naše planete te narode i civilizacije koje su u prošlosti egzistirali. Naprosto, sličnih djela nema.
Pisano je jednostavnim i razumljivim stilom vještog hodoljupca čija saznanja na meditativnim
izletima čekaju znanstvene potvrde.

Stoga, poređenje s učenim i mudrim Berossusom i njegovim istraživanjima prošlosti nije slučajno.
I jedan i drugi nose baklje novih spoznaja!

Ahmed Bosnić
 NEBESKI ZAPISI O SVETIM MJESTIMA

Piše: Slobodan Stajić

Nestvarnu promenadu daruje nam ugledni istraživač, svjetski putnik i putopisac dr Semir
Osmanagich svojom knjigom „Meditacija na svetim mjestima Planete“, spajajući gotovo
nespojivo: Karibe i Tibet, Koraljni dvorac na Floridi i budističke hramove i sveta jezera, čudesni
arheološki park u Kambodži i bugarsko svetilište Belintaš, piramidu u Teslinom Smiljanu sa
bosanskim piramidama, „tri svijeta“ kolumbijske Kartagene i bajkovitosti ohridskog Svetog
Nauma, predivne italijanske gradove sa obalama svetog Nila i Nubije, piramidalne hramove
posvećene polubogovima u Belizeu i energiju muzike i ljubavi sa Jamajke, čarobni otočić sa
zeleno-plavog Mljeta i indijsku harmoniju duhovnosti i solarne energije, a Rtanj sa izazovima
Daorsona.

Blagodareći ovom nadahnutom vodiču kroz daleku prošlost, upoznajemo tako ne samo mnoge
nepoznate predjele Amerike, Azije i sjeverne Afrike, već i nama bliskog evropskog juga. Pri
tome, autor ne propušta da, posredno, u pojedinim dijelovima knjige oponira ne samo egiptolozima
i Wikipediji, u pogledu egipatskih piramida, već i „lažnim istinama“ koje su širili konkvistadori
dok su osvajali Južnu Ameriku i Karibe, a koje su i danas dominirajuće.

Zanimljivo je i da je većina ovih storija pisana tokom dugih autorovih letova između udaljenih
istraživačkih destinacija, pa otud i naslov ovom prikazu „Nebeski zapisi o svetim mjestima“.

Neobične fudbalerke

Mnogo toga već i nestvarnog u prilici je da sazna čitalac dok daruje poklonstvo ovoj knjizi. Tako,
prije dolaska bijelih osvajača na Karibe, starosjedioci iz Taino zajednice nisu znali ni za
međusobna ubijanja, ni za silovanja, ni za krađe. Sve im je to donio bijeli čovjek (kao što ponegdje
donosi i danas). Bili su i na daleko većem stepenu kulture nego što se mislilo. Imali su i svoje
trgove, procesije i rituale, a u te ceremonijale spadala je posebna igra sa loptom, gdje su i žene
igrale sa muškarcima! Poligamija i poliandrija bili su uobičajeni. Imali su i svoja groblja, a
„starješina je sahranjivan ispod zemlje, na drvenoj stolici“, kako opisuje Semir. Zbog svih tih
„naivnosti“ bijeli čovjek ih i desetkovao, šireći o njima lažnu „zastrašujuću sliku“.
Do poznanstva sa ovom knjigom vjerovatno je malo ko čuo za Koraljni dvorac na Floridi. Kao što
je predivni Tadž Mahal u dalekoj Agri nastao u spomen vječne ljubavi, koja se ne gasi ni poslije
smrti, tako je Koraljni dvorac nastao zbog neuzvraćene ljubavi! Podigao ga je jedan oniži Latvijac
u kome će sve biti ogromno, od kamenih fotelja do „ljubavnog stola“ u obliku srca!

Semir nas vodi u hodočašće i do budističke svete planine Kailaš na Tibetu, prebivališta boga Šive,
zatim svetog jezera Manasarovar, na čijim se plavim vodama ogleda hram Či Lo. Za mnoge Azijate
Kailaš je put ka nebu i najsvetije mjesto na Planeti. Ipak, da sve nije sveto u tom svetom dijelu
Tibeta, opominje „Dolina smrti“, gdje zauvijek završavaju oni koji se tokom napornog hodoščašća,
koje traje tri dana pješačenja, zbog iznemoglosti predaju sudbini.

I tako redom... Nižu se storije koje govore o zagonetnostima našeg svijeta, unikatnim simbolima,
poput Zemljane zmije u Ohaju, megalitnim opservatorijima, čarobnim predjelima i svetilištima,
građenim i u zahvalnost Suncu. Upravo je taj izvor svjetlosti i toplotne energije u mnogim minulim
kulturama smatran i „kosmičkim Ocem“, pa su mu stoga priređivana i „božanska služenja“. A neki
su, pak, u samom nebu vidjeli svog kosmičkog stvoritelja, gradeći božanske hramove posveće
njegovoj prozračnoj lelujavosti. Uostalom, „bogovi drže, ne Zemlju, već nebo“!

Kasnije su brojni moćni vladari gradeći hramove posveće bogovima, sami sebe proglašavali
ovozemaljskim božanstvima, smatrajući da će se nakon smrti sjediniti s njima i tako i sami postati
besmrtni! A kako navodi autor: „Po kmerskim i sanskritskim tekstovima, hramovi su morali biti u
potpunoj harmoniji s kosmosom, a raspored objekata i puteva pratilo je kretanje Sunca i Mjeseca.“

Autor opravdano smatra i da su mnoge iščezle i blistave civilizacije „samo svjedočanstvo da mi

nismo ni prva niti najrazvijenija civilizacija u historiji Planete“. Istovremeno, on u ansamblima
hramova i piramidama vidi „energetske mašine koje se spajaju sa energetskim zrakama s neba“,
pitajući se:„tko su bili kosmički arhitekti, odnosno inžinjeri, geodete, građevinci, kosmički urari,
koji su dobijali željene, vrlo specifične frekvencije?“

Semirov sag

Jedna od tih blistavih drevnih civilizacija, koja se, srećom, nije predala iščeznuću svakako je ona
nastala na tlu današnjeg Egipta, u dolini svetog Nila. Ipak, vjerovatno malo ko zna gdje su
pohranjeni možda i najvredniji dokumenti drevnog Egipta? A i to saznajemo iz ove knjige. Nije to
ni muzej u Egiptu, niti su to muzeji u nekih zapadnim metropolama (Londonu, Parizu i Berlinu),
koji se „kite tuđim perjem“, već je to Torino, gdje se nalaze, istina oštećeni, papirusi neprocjenjive
vrijednosti sa hronologijom egipatskih vladara. Tako je i nastala „Torinska lista egipatskih
kraljeva“.

Sve to, dakle, kao na kakvom drevnom sagu, razastire Semir Osmanagich, uz divne ilustracije i
vlastite meditacije. Kao svjetski putnik, koji se može ubrojati među globtrotere koji su obišli
najviše svetih mjesta, što zrače duhovnom i svakom drugom energijom, dao nam je još jedno
viđenje daleke prošlosti. Kao da je prizivao i slavnog Konfucija, koji je govorio: „Znati šta je
ispravno i propustiti to učiniti, nedostatak je hrabrosti“.

Jednostavno, bio je ponovo hrabar...

Slobodan Stajić
 KAKVU SU KARIPSKU KULTURU UNIŠTILI KONKVISTADORI ?!
Taino zajednica na Karibima prije dolaska konkvistadora

Dolazak Kolumba i Španjolaca u “Novi svijet” započeo je na Karibima. Zna se gotovo sve o tome
kako su uništili “domorodce”. Ali, vrlo se malo zna o životu ove zajednice, njihovim socijalnim i
spiritualnim dostignućima.

Kristofor Kolumbo je 12. oktobra 1492. pristao uz obale velikog otoka, danas poznatog kao
Hispanjola, gdje su se smjestile dvije današnje države: Dominikanska Republika (2/3 otoka) i Haiti
(1/3 otoka).

Kolumbo je, s posadom, bio prvi Europljanin koji je sreo ljude iz Taino zajednice. Kasnije ih je
prozvao “Indijancima”. U njegovom opisu, Tainosi su “visoki, dobrih fizičkih proporcija, vrlo
plemeniti i ljubazni.”

I, nastavlja:

“Trgovali su s nama. Davali su nam sve što su imali i to dobronamjerno. Bilo im je zadovoljstvo
da nam usliše želje. Blage su naravi. Ne znaju za zlo. Ne ubijaju, niti kradu. Na svijetu nema boljih
ljudi. Vole svoje susjede kao sebe same. Govor im je najslađi na svijetu. Ljubazni su i uvijek se
smiju.”

Nakon 525 godina, obilazim područja gdje je Taino zajednica živjela: jug Floride, Portoriko,
Dominikanska Republika, St. Thomas, St. Marten, Bahami…

Španjolski svećenik Bartolomeo de Las Casas, koji je živio u Santo Domingu (današnjem glavnom
domikanskom gradu) pisao je 1561. u svojim hronikama “History of the Indies”:

“Kada sam došao u grad 1508. ostalo je samo 60.000 Indijanaca u gradu. Dakle, od 1494. do 1508.
više od tri miliona Indijanaca je nestalo u ratnim sukobima, bolestima, robovanju i radu u
rudnicima. Ko će mi u budućim generacijama vjerovati ovo?”
Rukovodeći se njegovim riječima, možemo pretpostaviti da se broj Tainosa na Karibima kretao na
nivou od deset miliona. Za razliku od tih procjena iz XVI stoljeća, današnji historiografi, osobito
španjolski, svjesno potcjenjuju broj “Indijanaca” i govore o cifri od 100.000 ljudi. Time bi se
razmjere njihovih barbarskih akata, nadaju se, znatno smanjile, pa gotovo zanemarile.

Osim na pomenutim otocima i Floridi, koje obilazim u januaru 2017, Tainosi su živjeli i na Kubi,
Jamajki, Trinidadu. Pretpostavlja se da su na ove otoke došli seobama iz Južne Amerike.

Najbolji muzej u karipskom svijetu o Taino kulturi nalazi se na istoku Dominikanske Republike,
u blizini grada La Romana. Pola sata vožnje taksijem od centra do zaštićene zone s golf i polo
terenima, vilama i apartmanima, alejama s palmama, hotelima i šoping centrima, za bogate i
privilegirane. U tom kilometarskom kompleksu je i Altos de Chavon, replika srednjevjekovnog
europskog grada. Popločane uličice, crkvica (koju je blagoslovio papa Ivan Pavao 1979),
amfiteatar za 5.000 posjetilaca (kojeg su otvorili koncertom Frank Sinatra i Karlos Santana 1982).
Naravno ono što privlači moju pažnju je “Regionalni arheološki muzej”, otvoren 1981.

***

Tragovi života na karipskim otocima sežu šest hiljada godina u prošlost. Siboni (Ciboney) kulturi
se pripisuje oblikovanje kamenih kugli koje su polagali u grobnice preminulih. Kugle su manjih
dimenzija, 10-30 cm promjera, oblikovane u vrlo pravilne sfere. Nema objašnjenja zašto baš
kamene kugle. Da li su znali za vezu geometrije sfera i energetskih polja?

U Muzeju su vidljive ukrašene kamene sjekire, petroglifi, sačuvani crteži u pećinama, sve dokazi
da ovdje nije riječ o primitivnim kulturama koje su se borile za egzistenciju i puko preživljavanje.
Umjetnost je neosporno bila sastavni dio svakodnevnog života.

Kameni alati, ali i alati od morskih školjki, elegantni su i pokazuju umijeće procesuiranja biljki,
životinja i morskih organizama za ishranu. Ovo predtehnološko društvo svojim prirodnim alatima
ne pokazuje inferiornost, već jednostavno život u skaldu s prirodom i onim što okolina nudi.

Vješto su pravili drvene kanue koji su mogli nositi od dvije do sto pedeset osoba, ovisno o
dimenzijama i namjeni. Spretni kao ribari, lovili su na nekoliko načina. Pravili su ribarske mreže
od pamuka i palminih listova s kamenčićima na završecima, koje su koristili na većim dubinama.
Pozicionirali bi se iznad jata, vještim pokretima bacali mrežu u zrak i onda bi ona svom širinom
prekrila jato. Zahvaljujući kamenčićima na završecima pletenih mreža, ona bi se sužavala i
zatvarala krug oko riba. Drugi način bio je upotreba luka i strijele te drvenih kopalja oštrih kao
harpun. Tainosi bi lovili ribe u plićacima bistrog Karipskog mora. Treći način bio je upotreba jedne
vrste vrša (kao na Jadranu), zatvorenih pravougaonih mreža koje su bile klopka za ribe.

Za lov su Tainosi koristili drveni luk i strijelu te koplja na čijem vrhu je bila riblja kost ili zašiljeni
kamen. Bogatstvo životinjskog, ptičjeg i morskog habitata im je omogućilo raznovrsnost prehrane.
Za razliku od muškaraca, žene su radile na zemlji i uzgajale različite domaće poljoprivredne
kulture.

Zahvaljujući prvim Europljanima, naučili smo i o socijalno-političkoj organizaciji Taino kulture.

Današnji otok Hispanjola su oni zvali “Ayiti”, po čemu su Haiti dobili ime. Ayiti je bio podijeljen
na osam provincija. Na njihovom čelu su bili starješine koje su Europljani nazvali “poglavice”.
Starješine su živjele u glavnom mjestu. U sekundarnim naseljima na čelu su bile lokalne starješine
koje su odgovarale hijerarhijski višim liderima. Poglavarstvo se prenosilo sa koljena na koljeno,
ali s majčine strane. Tako je, na primjer, smrću jednog starješine na vlast dolazio brat. Ako nije
imao braće, onda bi na red za vladanje dolazila muška djeca od sestre vladareve majke.

U naseljima je postojala hijerarhijska struktura. Osim vladara i njihovih zamjenika, u višoj klasi
su bili i šamani. Zatim slijede umjetnici, poljoprivrednici, ribari i drugi.

U središtu njihovih naselja nalazio se trg, nekada kružni, nekada kvadratni. Na njemu su održavani
festivali, utakmice, procesije i različiti rituali. Starješina je stanovao u najvećoj kući, s drvenom
konstrukcijom i terasom, a sve prekriveno palminim listovima. Na dnu piramide su bili obični
članovi zajednice koji su živjeli u velikim, kružnim, drvenim kolibama, s po pet do deset obitelji.
Poligamija je bila uobičajena i kod žena i kod muškaraca.

Najvažniji Taino festival se zvao Areito. Nekada je trajao danima. To je bila prilika da svi oboje
tijela u crvenu, bijelu i crnu boju i da stave najljepše ogrlice sa školjkama i sjemenkama. Do
izražaja bi dolazili individualni, glineni pečati s različitim geometrijskim oblicima koji bi, nakon
umakanja u razne boje, ostavljali karakteristične tragove na tijelu. Žene bi formirale liniju i
zaplesale. Muškarci bi svirali instrumente. Tokom dugih, ugodnih i toplih večeri starješine bi
pričale priče o nastanku Planete, mora i otoka, živog svijeta i njihovih predaka. Pjevali bi u
zahvalnost onima koji više nisu s njima i koji su im omogućili da žive sretno i zadovoljno.

Recitacije, pjesme i priče, pratili bi bubnjevi, frule, zvukovi školjki. To su bile prilike da nove
generacije uče kroz oralno predanje i da se spremaju da i oni jednog dana prenose znanje svojim
potomcima.
Prijatna klima tokom svih dvanaest mjeseci i blizina mora su uzrokom da su Tainosi uglavnom
bili goli. Udate žene bi počele nositi odjevne predmete od pojasa do koljena. Oženjeni muškarci
su osim odjeće od struka naniže, imali na rukama i oko vrata ukrasne komadiće sjajnih minerala.
Čest je bio i slučaj ukrasnih predmeta na uhu, nosu, oko pasa. Predmeti od zlata su bili česti kao
ukrasi i kod muškaraca i kod žena. Frizura je kod svih žena bila slična: duga kosa pozadi i kratko
ošišana naprijed.

Nekoliko je metoda sahranjivanja koje su se praktikovale na grobljima udaljenim od naselja.

Starješine su sahranjivane ispod zemlje, na drvenoj stolici, uz ukrasne predmete. Tainosi su
vjerovali da fizička smrt nije kraj života, već da individualna duša nastavlja da živi.

Igra s gumenom loptom bila je i ceremonijalne prirode, ali i oblik zabave. Dva tima koja su imala
i po 25 igrača, među kojima i žene, imali su za cilj da loptu što duže drže u zraku, da ne padne na
zemlju. Pri tome se nisu smjeli služiti rukama, već laktovima, koljenima, glavom. Pravougaoni
teren je bio obilježen kamenjem koje je oblikovalo linije igrališta. Interesantno je da su na nekoliko
mjesta pronađeni i monolitni krugovi, koji podsjećaju na kamene krugove na igralištima Maja u
Centralnoj Americi. Ima li se u vidu da su prvi stanovnici Kariba došli iz Belizea i Guatemale,
vjerovatno je riječ o tradiciji preuzetoj iz Srednje Amerike.

Spiritualni aspekt Tainosa bio je pod nadzorom šamana. Sve važne odluke su donošene na
ritualima koje su predvodili šamani koji su sjedili u ceremonijalnim stolicama. Muške glave bi se
okupile i započinjale proces “čišćenja” organizma. Uz pomoć drvenih špatula izazivali bi
povraćanje i izbacivali sadržaj želuca. Druga metoda bila je gladovanje prije otpočinjanja rituala.
Kada bi se očistili, onda bi koristili halucinogeni “cohoba” prah kojeg su udisali uz pomoć drvene
šuplje stabljike u obliku slova “Y” koja je pristajala u obje nosnice.

Tokom ovih “izleta” stupali bi u kontakt s duhovima predaka i duhovima prirode (“zemis”), tražili
bi savjete i sugestije oko donošenja najvažnijih odluka za zajednicu. Ovladali su tehnikama
astralne projekcije. Vidjeli bi svijet jasnije i nalazili odgovore na svoja pitanja.

Taino su vjerovali da su mora stvorena nakon velikog globalnog potopa. Duše umrlih išle bi u
podzemni svijet, a po noći bi se vraćale na zemlju.

***
Najveći karipski otok je Kuba. Na njemu su Taino imali 29 provincija. Španjolci su, po svom
dolasku, jednostavno osnovali svoje kolonijalne gradove na postojećim naseljima. Preuzeli su čak
i originalna imena. Tako i danas imamo imena iz Taino jezika: Havana, Batabano, Baracoa,
Bavamo… za gradove na Kubi. Ime “kuba” je također iz Taino jezika i znači “obilje plodne
zemlje” (cubao).

I drugi veliki otoci, kao Porto Riko, su bili podijeljeni na provincije u kojima se poštovala
vladavina starješina.

Taino kultura je ostavila iza sebe znakove pismenosti. Često su koristili petroglife čiji se ostaci i
danas mogu naći u pećinama i nacrtani na kamenju. Iz njihovog govornog jezika, Španjolci su
preuzeli riječi kao što je “barbacoa” (barbecue ili roštilj), “kanoa” (kanu), “tabaco” (duhan), “bat
ata” (slatki krompir), “juracan” (hurikan) i druge koje se koriste i u španjolskom i u engleskom
jeziku.

***

Prilikom svog prvog susreta s Taino zajednicama na Bahamima, Hispanjoli, Kubi i Portoriku,
Kolumbo ih je prozvao “Indijancima”. U to vrijeme, on je mislio da je doplovio do Indije. Ovaj
naziv postao je uobičajen za domaće stanovništvo u Centralnoj i Sjevernoj Americi.

Na svom prvom (1492.) i drugom (1493.) putovanju, Kolumbo nije imao žene u posadi. Prvi susreti
španjolskih mornara s Taino kulturom doveo je i do pokazivanja pravog lica Europljana: silovanja
domaćih žena. Na taj način, rođeni su prvi mestici.

Prilikom svog drugog putovanja, Kolumbo se vratio s preciznim instrukcijama sa španjolskog

dvora. Tražio je od svakog pripadnika Taino kulture starijeg od 14 godina da za kralja pripremi
mjeru zlata (jedinica se određivala veličinom stomaka sokola). Ukoliko to ne bi ispoštovali tražili
bi 12 kg pamuka. Onima koji to nisu uspijevali donijeti odsijecali bi ruke i ostavljali ih da iskrvare
do smrti, kao brutalan primjer ostalima.

Sa Španjolcima su došle i bolesti sa europskog kontinenta, a prije svega male boginje. Tainosi nisu
imali prirodnog imuniteta, i u roku od samo nekoliko godina, 90 posto populacije je zbrisano sa
lica zemlje.
Oni koji su preživjeli postali su robovi. Španjolci su nametnuli sistem u kome su Tainosi
privređivali za njih, bilo kroz poljoprivredu ili rad u rudnicima. Zauzvrat su im “dali” svoj
obrazovni sistem (učenje španjolskog jezika), pokrštavanje, mizerne plate i “zaštitu”.

Kada su Tainosi vidjeli s kime imaju posla pokušali su se organizirati i boriti protiv nasilnih
Europljana. Ali, nisu imali adekvatno oružje, većina ih je stradala od bolesti, izgubili su svoju
socijalnu organizaciju i vođstvo. Nekoliko pobuna je krvavo ugušeno. Zabilježeni su slučajevi
mirnog protesta, kada su Tainosi bojkotirali poljoprivrednu proizvodnju i čitava naselja su umirala
od gladi.

U samo nekoliko decenija desetomilionska nacija je zbrisana sa lica Planete. Uništen je jedan način
života, a sve u ime zlata i teritorija za španjolsku krunu. Jedan od najsramnijih perioda u historiji
ljudske zajednice.

Interesantno je da je još uvijek ispred zgrade vlade u Nassau (Bahami) veliki kip Kristofora
Kolumba.

Taino kultura je zauvijek nestala. Male preživjele grupe mestika pokušavaju oživjeti Taino
tradiciju. Činjenica je da u njihovim venama teče mali procenat krvi njihovih predaka, ali
nedovoljan za veći pokret i uticaj u regionu. Nekoliko hiljada se danas izjašnjava kao “Španjolsko-
američki Indijanci”, a blizu deset hiljada kao “Tainosi”.

Iskorjenjivanjem Tainosa sa Kariba, Španjolci su počeli dovoditi crne robove iz Afrike na Karibe
da rade za njih. Njihov broj je bio toliki da su ubrzo postali većinsko stanovništvo, što se zadržalo
i do danas.

***

Prisjetimo se prvog Kolumbovog dojma o Tainosima 1492. godine:

“Ljubazni su i uvijek se smiju”.

Šta je cilj života?

Ne gomilanje materijalnog bogatstva ili tehnike u našim domovima. Cilj bi trebao biti da budemo
sretni, zadovoljni, ispunjeni duhovim znanjem. Pri tome je osmijeh izraz naše životne punoće.

Čini se da se tehnološka civilizacija Europe trudila da takve primjere sretnih ljudi zauvijek izbriše
sa tla Srednje, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije.
 RIJEŠENA MISTERIJA KORALJNOG DVORCA NA FLORIDI

“Otkrio sam tajne piramida, pronašao kako su Egipćani i drevni graditelji u Peruu, Jukatanu i Aziji,
samo primitivnim alatima, podizali i ugrađivali višetonske objekte”, pisao je graditelj Koraljnog
dvorca na Floridi Edward Leedskalnin 1930-ih.

Privučen tim tekstom i impresivnim megalitnim parkom, prvi put sam pisao o Edovim
dostignućima prije gotovo dvadeset godina. Moj tekst je tada nastao kao plod istraživanja izvora
na internetu. Među njima su i tvrdnje da je “Ed pronašao način da usmjeri gravitacionu silu
koristeći zemaljski magnetizam, pri tome koristeći hiperdimenzionalnu fiziku.”

Zbilja, bilo je teško naći racionalno objašnjenje kako jedan čovjek, visine 150 cm s 55 kg tjelesne
mase, može obraditi, prenijeti i formirati megalitni park s više od hiljadu tona materijala.

Početkom 2017. sam se, u pokušaju da nađem rješenje za ovu misteriju, napokon i našao na licu
mjesta. Posjetio sam Koraljni dvorac kojeg je, od 1923. do svoje smrti 1951., gradio Ed
Leedskalnin.

Nisam siguran da li je Ed pronašao tajne gradnje piramida, ali mi se čini da za Edov podvig postoje
sasvim racionalna objašnjenja.

***

Edward Leedskalnin je rođen 10. augusta 1887. u Latviji. U tridesetoj godini života zakazao je
vjenčanje, neposredno uoči migrantskog puta u Ameriku. Međutim, dan prije vjenčanja, nesuđena
supruga, šesnaestogodišnja Agnes Skuvst (prema drugim podacima Hermine Lusis), odbija da se
uda za njega riječima da je “prestar za nju”.

Ed dolazi u Ameriku 1913. slomljenog srca i za kratko vrijeme promijenio je nekoliko država. Iz
Kanade je otišao za Kaliforniju, pa Teksas i Oregon. U Portlandu (Ohio) su mu dijagnosticirali
tuberkulozu i preporučili da zbog klime ode na Floridu. Tu se skrasio do kraja života.
U gradiću Florida City je kupio ekru zemlje (4.000 kv.m.) za 12 dolara. I započeo sa životnim
projektom: izgradnjom megalitnog parka posvećenog svojoj nesuđenoj ljubavi koja mu nikada nije
došla u Ameriku.

Svi oni koji su pisali o Edu ili ga poznavali, slažu se u jednom: niko ga nikada nije vidio dok radi,
obrađuje kamen, prenosi ga, uspravlja i montira na željenu lokaciju. Stoga su mnogi govorili da
Ed ima nadljudske moći, ako je u stanju da prenosi višetonske kamene blokove bez ičije pomoći i
bez kranova ili druge mehanizacije. Ed bi jednostavno rekao da je on “znao za tajnu graditelja
piramida, i ako je on njome ovladao, to može bilo ko drugi.”

Ed je izgradio svoj kameni park 1923. i nazvao ga “Edovo mjesto”. Naplaćivao je ulaz po deset
centi. Međutim, Florida City je bio najjužniji američki kopneni gradić, zabačen i s malo posjeta.

Trinaest godina kasnije, Ed odlučuje da se preseli sjevernije, u današnji grad Homestead, južno od
Majamija. Prema jednoj verziji, razlog za selidbu je bio planirana izgradnja naselja neposredno uz
njegov park, čime bi bio prisiljen da prestane s gradnjom novih eksponata, jer nije želio da ga neko
vidi dok radi. Prema drugoj verziji, park mu je jednostavno bio zabačen, van glavnih
komunikacijskih puteva te je nedovoljno zarađivao.

Ed kupuje 12 puta veću parcelu i to samo za deset dolara. Tada zapuštena, ubrzo je postala vrlo
atraktivna, jer se našla na samom početku auto-puta u izgradnji - US-1.

Ed se našao pred velikim izazovom. Trebao je preseliti kompletan kameni park sa jedne lokacije
na drugu. Pri tome nije želio pomoć, mehanizaciju niti da itko bude prisutan dok radi. Preseljenje
je započeo 1936. i trajalo je punih godinu dana.

Svjedok preseljenja bio je Orval Irwin, Edov susjed iz tog vremena. Tada četrnaestogodišnjak,
vozio je kamion. S Edom se dogovorio da mu prebaci sav njegov alat i opremu sa jedne lokacije
na drugu. Orval je kasnije napisao knjigu (“Mr. Can’t Is Dead”) u kome detaljno opisuje ono što
je znao o znamenitom Latvijcu.

Preseljenje alata je trajalo dva dana. U mnoštvu alata kućne izrade isticali su se metalni i drveni
dijelovi koje je Ed sam pravio. Među njima bili su čekrci, valjci, koturovi, poluge, pile… Najveći
komad opreme je bilo masivno deblo bora prerezano na jedan metar visine, ostavljeno zajedno s
korijenskim sistemom. Ovo je Edu služilo kao oslonac za podizanje tereta.
Orval je pomogao Edu da alat utovari i istovari. I to je bila jedina poznata pomoć Edu u njegovim
aktivnostima. Kada su završili Ed je isplatio Orvalu dogovorena dva dolara. Obojica su bili
zadovoljni. Ed je mogao nastaviti s izgradnjom drugog parka, a Orval je, nakon što je odbio 20
centi za gorivo, imao profit od $ 1.80 dolara što je bio ekvivalent dvije dnevnice odraslom čovjeku.

***

“Edovo mjesto” je mijenjalo ime u “Kamena kapija”, da bi danas bilo poznato širom svijeta kao
Koraljni dvorac. Još do 1923. napravio je većinu svojih instalacija. Obrađivao je krečnjak nastao
taloženjem koralja na floridskom tlu. Nekada davno, Florida je bila na dnu mora i kada se Atlantik
povukao, zemljište je bilo prepuno koraljnog kamena.

Ed je radio po noći, uz svjetlo lanterne. S obzirom da je njegov kraj bio bez javne rasvjete, niko
mu nije ni dolazio po noći.

Na ulazu u njegov kameni park bio je trotonski blok u obliku trokuta. Lijepo obrađen sa svih strana,
stajao je nekoliko centimetara iznad zemlje i zatvarao ulaz u park. Iznad njega je bilo zvono. Kada
bi posjetioci pozvonili, a Ed je imao vremena za njih, sišao bi do kapije, pozdravio ih i pozvao da
uđu. Pomaknuo bi metalnu prepreku s kamenog bloka i zamolio posjetioce da gurnu blok. Oni bi
se pripremili da svom snagom guraju kamenu grdosiju, međutim blok bi se pomjerio bez ikakvog
otpora. Nakon što bi ušli, Ed bi višetonski blok zaustavio malim prstom. To je bio odličan uvod u
čuda koja su ih očekivala u parku.

Ed je, naime, probušio blok tačno po sredini, provukao cijev (osovinu od Fordovog modela T),
postavio je na flašu od koka-kole i tako perfektno balansiranu, mogao je pokretati bez velikih
napora.

U svom prvom parku Ed je ulaz naplaćivao deset centi po gostu. Nakon preseljenja, sugerirao je
donaciju od 25 centi.

Upitan zašto je izgradio kameni park, odgovarao bi: “Zbog svoje slatke šesnaestogodišnjakinje”.
Kasnije, preseljenjem, tematika parka se donekle promijenila i postala je više turistička atrakcija,
a manje čežnja za izgubljenom ljubavi.
Ed je tvrdio da mu ne treba osiguranje za kameni dvorac. Naime, u njemu nije bilo ništa što je
moglo izgorjeti. A što se tiče posjetilaca, izvjesio je znak: “Budite pažljivi. Sve što radite je na vaš
vlastiti rizik.”

Koraljni dvorac zbilja nalikuje na pravi dvorac. Od hiljadu tona blokova napravljene su zidine,
toranj, kameni namještaj i kamene umjetnine. Kada se uđe u dvorište, dočekaju vas dvije kamene
fotelje, svaka mase po 500 kg. Na njima nisu vidljivi tragovi obrade dijetlom i čekićem. Čini se
kao da ove fotelje izrastaju direktno iz zemlje. Kada sjednete u jednu, počnete se ljuljati. Riječ je
o foteljema za ljuljanje gdje je Ed ponovo pokazao svoju sklonost ka perfektnom balansu.

U nastavku su tri kamene fotelje za čitanje. Postavljene su na tri strane svijeta pod uglovima od 90
stepeni, jedna prema drugoj. Budući da Ed nije imao struju, koristio je dnevnu svjetlost za čitanje.
Kako se sunce pomjeralo na horizontu, tako se on premještao sa jedne fotelje na drugu. Fotelje su
udobne i univerzalnih dimenzija, koje je postigao polukružnim oblikom. Jedino se središnja fotelja
izdvaja po dvije kamene prečke na koje bi Ed naslonio stopala. One nas podsjećaju da je bio vrlo
sitan, samo metar i po visine. Fotelje su oblikovane svaka iz po jednog komada kamena.

Slijedi veliki stol s kamenim foteljama za ljuljanje oko njega. Stol ima oblik države Florida. U
donjem dijelu je izbušio rupu koja predstavlja najveće floridsko jezero Okeechobee. Prilikom tura,
Ed bi zaljuljao prvu fotelju, onda bi išao redom i sve ih zaljuljao. Pred zadivljenim posjetiocima
bi pokazivao na čelnu fotelju i govorio:

“Ovo je fotelja za Guvernera Floride, a ostale su za senatore. Dok bi se ljuljali u foteljama mogli
su smišljati kako da podignu poreze u državi.”

Ed je često navraćao u lokalnu biblioteku, čitao knjige o astronomiji, matematici, fizici, geografiji.
Stoga ne čudi da ima instalaciju “Polaris teleskop”. Ova se instalacija sastoji od dva kamena bloka.
Onaj veći se nalazi šest metara izvan zidina Koraljnog dvorca. Blok ima visinu od osam metara i
masu od 18 tona. Na njemu je uklesan broj “1940” prema godini kada je ovaj megalit završen i
uspravljen. Pri vrhu bloka je kosa rupica u kamenu. Prvi blok ovog teleskopa, koji se nalazi u zidu
dvorca, također ima rupu. Kada se kroz ove dvije rupe fiksira nebeski svod, u njima se pojavljuje
zvijezda Sjevernjača (Solaris). Dužim posmatranjem, Ed je uočio da se Sjevernjača pomalo kreće
na nebu. Ukrstio je dvije žice, formirajući četiri kvadratića. Sjevernjača se u različita godišnja doba
kretala unutar ta četiri polja. Ed je pažljivo posmatrao kretanje Sjevernjače na noćnom nebu.
Zahvaljujući ovom unikatnom teleskopu, Ed je mogao odrediti i kretanje planete Zemlje. To mu
je poslužilo da napravi još jedan sjajan i originalan kameni izum: Sunčev sat. Bio je kalibriran
prema podnevu tokom zimskog i ljetnog solsticija.

Naime, u udubljenom kamenu je nacrtao izdužene elipse, a u njima je ugravirao dnevne sate od
9:00 ujutro do 16:00 popodne. Ed je smatrao da je ovo period kada čovjek treba da radi te ga drugi
sati, prije i poslije ovog perioda, nisu zanimali, pa ih, stoga, i nema na Sunčevom satu. Poluelipse
su predstavljale pune sate i bile su označene brojevima; druga polovica ovih elipsi nije bila
označena i predstavljala je polovinu sati. Iznad ovog kamenog udubljenja je postavio metalnu
pločicu (“indikator”) u drugi kameni blok. Sjenka koju je ova pločica bacala na Sunčev sat
pokazivala bi tačno vrijeme. Bez mnogo vježbe, svako može odrediti tačno vrijeme na ovom satu.
Ed je tvrdio da mu je Sunčev sat bio precizniji od bilo kod sata njegovih posjetilaca i često bi ih
korigirao u tačnom vremenu.

Prva kamena koraljna stolica za ljuljanje koju je Ed napravio, mase od 350 kg, izdvaja se svojom
elegancijom. Ova stolica je Edu bila posebno prirasla za srce te ju je postavio na kameni blok iznad
Sunčevog sata, u samom središtu Koraljnog dvorca da je svako može vidjeti.

Najčešće fotografirane skulpture iz Edovog dvorca su one s motivom Mjeseca. Naime, Ed je

oblikovao tri bloka: jedan u obliku mjesečeve prve četvrtine, s druge strane je postavio zadnju
četvrtinu Mjeseca, a ove dvije skulpture imaju masu po 18 tona svaka. U sredini je puni Mjesec s
impresivne 23 tone. Ispod ovih skulptura, Ed je postavio bazen s ribicima. Na jednoj strani bazena
bio je viši zid, za visoke ljude da se naslone i slikaju, a na drugoj strani niži zid za djecu i niže
osobe. Danas je tu bazen u koji se ubacuju novčići i zažele želje. Novac ide u humanitarne svrhe.

Vrlo poznati motivi iz dvorca nalaze se na istočnom zidu. Riječ je o planetama koje je Ed
oblikovao. Jedna od njih je Mars na čijem kamenom vrhu je zasađena biljka. Edu je to simbolično
značilo da ima života na ovoj planeti. Sljedeća je Saturn sa svojim prstenovima. Na koncu je još
jedan (polu)Mjesec, visok šest metara i ponovo 23 tone. Ed ih je originalno napravio u Florida
Cityju i prebacio ih u Koraljni dvorac.

Ed je smatrao da je kuća tron svakom čovjeku. Stoga je i napravio prijestolje sebi (dvotonski blok),
svojoj zamišljenoj dragoj, kolijevku za bebu i vrlo neugledan i mali stolac za “punicu”. To je bila
najneudobnija kamena fotelja u dvorcu. Čini se da se uloga punice ne mijenja kroz vrijeme i epohe.

Pored toga što nije imao struje, Ed nije imao ni vode. Iskopao je bunar, u “živom” kamenu.
Napravio stepenice, ogradio ih pokretnim kamenim krugom. Donje nivoe bunara Ed je koristio za
skladištenje i hlađenje, kao frižider. Iz bunara je Ed uzimao vodu kojom je ujutro punio malu kadu
u kamenu. Do popodne bi se voda ugrijala na floridskom suncu i tu bi se kupao. Dimenzije kade
su me ponovo podsjetile na Edov nizak rast i ovaj veličanstveni izazov koji je sam sebi nametnuo
gradnjom ovog megalitnog parka. U blizini je šupljina u kamenu, ispunjena vodom, njegovo
ogledalo nad kojim bi se brijao.

Posebno impresivna je osmotonska kapija koja nije bila u funkciji prilikom moje posjete 2017.
Naime, gotovo pet metara dugačak blok, debeo pola metra i širok dva i po metra mogao se pomicati
samo jednim prstom. Ed je odlično znao principe balansa i niveliranja. Locirao je ovaj blok između
zidova, na udaljenosti manjoj od jednog centimetra i pomjerao ga bez ikakvog napora. Kroz
sredinu je umetnuo usku metalnu cijev, a na dno postavio automobilski zupčanik.

Kako je postigao perfektan balans ovog neravnomjernog bloka, ostaje misterija. Kada se kapija
“pokvarila” 1986, šest ljudi i kran nosivosti od 50 tona su pomakli blok i ustanovili da je rđa, koju
je puštao željezni zupčanik, uzrokom zastoja.

Najviši blok u čitavom dvorcu je Obelisk. Stoji 13 metara iznad zemlje, dva metra u zemlji, i ima
masu od 26 tona. Rupa blizu vrha je oblikovaa kao Latvijska zvijezda. Nekoliko uklesanih godina
govori o datumima kada je Ed rođen, preselio u Ameriku, oblikovao ovaj blok i preselio ga u
Homestead. I, ponovo, otvara se pitanje kako je ovaj sićušni čovjek, gotovo goluruk, oblikovao,
premještao i uspravljao ovakve kamene gromade?

U Riplijevoj zbirci “Vjerovali ili ne” nalazi se i Edov Ljubavni stol. Masom od 2.300 kg ovo je
najveći ljubavni kameni stol na svijetu u obliku srca. Ovdje se nalazi već 80 godina, a danas
povremeno služi za vjenčanja na Valentinovo.

Ovdje se ne završava lista Edovih čuda. Tu su i dvosmjerne fotelje (partneri bi sjedili jedan
nasuprot drugom), kameni roštilj, ugao za neposlušnu djecu, spavaća soba, fotelje za obitelj
medvjeda iz priče o Zlatokosoj i tri medvjeda, kišobran fotelja i drugi.

Na spoju dva zida, na jugoistoku, je dvospratni toranj. Ukupna masa korištenih ugradbenih
kamenih blokova je 243 tone. Pojedinačni blokovi koji obrazuju zidove su između četiri i devet
tona. Ovdje je Ed koristio cement kao vezivo, da bi ojačao strukturu u slučaju hurikana. U
prizemlju mu je soba s alatima, a na spratu prostorija u kojoj je stanovao.
Šesnaest stepenica vodi do njegovog stana (podsjećanje na njegovu šesnaestogodišnjakinju?).
Krevet napravljen od drvenih dasaka mu je bio na lancu, tako da ga je mogao dići nakon upotrebe.
Originalni predmeti u ovoj prostoriji su i staklenke koje je koristio, komadi odjeće, police na
kojima je ostavljao stvari, stolica za ljuljanje. Pravougaona kutija sa žicama je njegov ‘kućni
radio”, kojeg je sam sastavio. Do štednjaka, koji visi u zraku, vodi cijev, koja je u sredini bila
namočena u kerozin. Razlog: ako bi se insekti pokušali spustiti metalnom cijevi do hrane na
štednjaku, utopili bi se prethodno u kerozinu.

***

U odgovoru na pitanje kako je Ed Leedskalnin oblikovao, pomjerao, podizao i montirao više od

hiljadu tona blokova tokom svog života, koristim tri elementa: originalne alate koji se nalaze u
njegovom tornju, zapise njegovog prijatelja Orvala Irwina (knjiga ”Mr. Can’t is Dead!”) i
djelomično otvorene sekcije kamenoloma, lociranog odmah do zidina Edovog Koraljnog dvorca.

Među alatima Eda Leedskalnina bili su, kao što sam pomenuo čekrci, valjci, koturovi, poluge, pile.
Metalnim pilama Ed bi polako i precizno rezao kamene blokove. Polugama i slaganim kamenima
bi ih polako dizao i nastavio precizno sjeći. Kada bi ih odrezao, uspravljao bi ih čekrcima, lancima
i polugama. Kako bi pomjerao blokove tako bi postavljao manje kamenje sa strana.

Iznad blokova i lanaca bi postavljao masivne, čvrste i visoke drvene tronošce. Oni su imali ulogu
kranova. Kombinacijom nekoliko lanaca i čekrka bi višestruko povećavao kapacitet/nosivost.
Lokacije lanaca naizmjenično bi premještao s jedne na drugu stranu blokova, dok ih je pomjerao
u željenom pravcu.

Danas se u Edovoj sobici za alat i opremu nalazi manje od 10 posto onoga što je Ed imao između
1920-ih i 1950-ih godina. Preostali alati bi mogli stati u gepek malo većeg auta. Kada ih je
originalno prenosio iz Florida Cityja u Homestead, trebale su mu dvije kamionske ture.

Prije kupovine lokacije u Homesteadu Ed se uvjerio da ispod zemlje ima dovoljno kamenog
materijala za obradu. Gotovo čitava južna Florida se sastoji od krečnjaka nastalog na bazi koralja.
Zbilja, 30 cm ispod nanosa zemlje i danas se nailazi na koraljni kamen.

Ed bi pažljivo rezao kamen i uspravljao ga formirajući zid oko svojih kamenih eksponata. Nije
koristio nikakav vezivni materijal. Ipak, blokovi prijanjaju perfektno jedan uz drugi. Sunčevi zraci
ne prodiru između blokova. Hurikan “Andrew” iz 1982, najviše kategorije 5, direktno je pogodio
Koraljni dvorac, ali se niti jedan kameni eksponat nije pomaknuo iz svog ležišta.

Orval Irwin je u svojoj knjizi o Koraljnom dvorcu napravio niz ilustracija, koje napokon otkrivaju
tajnu njegove gradnje. Ručno napravljeni alati i oprema bili su samo pomoćno sredstvo iza kojeg
je stajala Edova genijalnost, upornost, strpljivost te pažljiv i mukotrpan višedecenijski rad.

***

U 64. godini Ed se razbolio. U novembru 1951. postavio je znak “Otišao u bolnicu” na ulazu u
svoj kameni dvorac i autobusom se prevezao u “Jackson Memorial Hospital” u Majamiju..

Nakon 28 dana, u decembru 1951, Ed je preminuo od zatajenja bubrega.

Na obdukciji mu nisu pronađeni tragovi tuberkuloze. Pogrešno su mu je dijagnosticirali u mladim

danima i zbog krive dijagnoze je završio na Floridi.

Koraljni dvorac je upisan u Nacionalni registar historijskih lokacija na Floridi 2011. godine.
OHIO - NAJVEĆI ZEMLJANI RADOVI U HISTORIJI PLANETE: KOSMIČKI ENERGETSKI
KRVOTOK

ZAGONETNO UZVIŠENJE SEIP

Na području američke savezne države Ohio izvođeni su najveći zemljani radovi u historiji Planete.
Napokon sam si uspio ispuniti petnaestogodišnju želju i obići ta zagonetna uzvišenja. Između
predavanja u Filadelfiji i Budimpešti, slobodna sedmica. Za četiri dana, vozim 3.000 kilometara i
obilazim četiri najznačajnije lokacije u Ohaju: Seip Mound, Serpent Mound, Miamisburg Mound
i Great Circle-Newark Earthworks.

Seip Mound – U središnjem Ohaju, dvadesetak kilometara od gradića Chillicothe, u okrugu

(county) Ross, nalazi se veliki zemljani kompleks Seip Earthworks. Na površini od pola
kvadratnog kilometra smješteno je veliko elipsasto uzvišenje poznato kao Seip-Pricer Mound koje
je bilo okruženo polukružnim zemljanim zidom dužine tri kilometra i visine tri metra, zatim niz
manjih uzvišenja kružnih oblika, a najveće cjeline bile su veliki zemljani krug i kvadrat.

Najbolje sačuvano i najimpresivnije je uzvišenje Seip-Pricer. Impresivnom izgledu doprinosi

lijepo uređen park i ošišana zelena trava koja ga okružuje. Ovo vještačko uzvišenje je dugačko 73
metra, široko 40 metara i dostiže visinu od devet metara. Geometrijski je vrlo pravilno, identičnih
nagiba.

Ovo je, zvanično, jedno od “najvećih zemljanih uzvišenja koje se pripisuju Hopewell kulturi, 100
BC-500 AD, prahistorijskoj indijanskoj američkoj kulturi”.

Ovi, svuda prihvaćeni opisi, uglavnom su netačni. Proces dezinformacija na globalnom nivou
započinje davanjem imena graditelja koji nemaju veze s građevinama.

Klasični primjeri su izmišljena kultura “Teotihuacanosi” za graditelje grada piramida u Meksiku,

faraon Keops za graditelja Velike piramide u Egiptu, Maje za civilizaciju u Centralnoj Americi i
sl.
Ovdje je upotrijebljeno ime europskih doseljenika (Hopewell) koji su postali vlasnici velikih
parcela krajem XIX stoljeća u okrugu Ross, a gdje su ova uzvišenja i zatečena.

Stvarni dokazi da su zemljane radove projektirali i izvodili Indijanci, izostaju. Autohtoni

stanovnici su uglavnom bili nomadi, a ne graditelji permanentnih objekata. Nema nikakvih dokaza
o alatima, opremi, načinu transporta, gradnji.

Datiranje je bazirano na osnovu organskog materijala kostiju pronađenih ispod uzvišenja što samo
dokazuje minimalnu starost uzvišenja, ali ne i datum gradnje koji može biti znatno stariji.

I sada, kada su odgovori na glavna pitanja falsificirani (ko, kada, kako), preostaje da se javnosti
predoči i odgovor na pitanje zašto. Najčešće se za Indijance vezuju razlozi religiozne prirode
(grobnice, religiozni rituali). Nevoljko, nezavisni istraživači konvencionalnu nauku prisile da
dodaju i natuknicu da su lokacije korištene i za praćenje solarnih i lunarnih promjena i tu priča
staje.

Pročitana literatura o uzvišenju Seip mi nije pomogla da odgovorim ni na jedno krucijalno pitanje.
Zbilja, ko je izvodio ove građevinske radove, kada, kojim sredstvima? Nikakve praktične,
ceremonijalne, ritualne koristi, ovi zemljani oblici nisu imali.

Prilazim lijepo oblikovanom uzvišenju. Obilazim ga sa svih strana. Penjem se do vrha. Sklopljenih
ruku, spuštam se na tlo s riječima: “Poštovanje, ljubav, dijeljenje znanja”.

MEDITACIJA

Osjećaj sreće, mirnoće, zadovoljstvo životom, osjećaj sigurnosti. Uzvišenje, kanali, zemljane
figure – dio su kosmičke slike. Posjetioci su im govorili ne samo odakle su, već i o odnosima među
zvjezdanim sistemima, načinima putovanja. Kanali na širem području današnjeg Ohaja su prikaz
kretanja energija koje su koristili za putovanja. Nazivi koje mi koristimo za njih su izmišljeni. Mi
ne razumijemo ni geometriju, ni svrhu, ni način života tih ljudi, niti komunikaciju koju su imali.
Seip Mound nije izoliran – on je dio puno šireg kompleksa, “kutak” sa svojim kosmičkim
značenjem. Kombinirali su položaj, geometriju i oblik prirodnih brda (nekada su ih modificirali) s
novopodignutim uzvišenjima radi što vjernijeg prikaza. Geometrija i položaj zemljanih uzvišenja
činila ih je energetskim aktivnim. Posjetioci su podučavali lokalne stanovnike kako unaprijediti
život, standard, komfor, alate. Posjetioci su razmatrali fizički odnos s lokalnim ženama, ali to nije
ostvareno.
 ZEMLJANA ZMIJA OHAJA – RJEŠENJE VJEČNE MISTERIJE?

Zagonetna i jedinstvena na tlu Sjedinjenih Američkih Država, “Zemljana zmija Ohaja” (Ohio
Serpent Mound”) je moje sljedeće odredište. Na platou strme uzvisine, koja je nastala udarom
meteorita u dalekoj geološkoj prošlosti, izgrađena je zemljana struktura u obliku zmije.

Zemljana zmija je dugačka 419 metara i uključuje tri dijela: tijelo, glavu i kružno uzvišenje ispred
glave zmije. Visina joj dostiže jedan metar. Ova je struktura danas u potpunosti prekrivena uredno
održavanom travom.

Spiralni rep zmije ima tri kruga, a tijelo zavija sedam puta. Ispred otvorenih usta nalazi se krug
dužine 37 metara. Nagađanja o njegovoj svrsi idu od toga da predstavlja jaje koje zmija želi da
proguta ili pak sunce ili tijelo žabe (?) ili jednostavno, graditelji su popunili prazninu prije izlaska
na ivicu klisure. Naravno, ne mislim da je ijedno od ovih nagađanja tačno.

Ovo je najveće zemljano uzvišenje koje predstavlja zmiju na svijetu. Nešto manje postoje i u
kanadskom Ontariju i u Škotskoj.

Reference arheologa za Zemljanu zmiju Ohaja obično počinju i protiču u nagađanju ko ju je pravio.
Dva izmišljena imena za lokalne stanovnike koji bi trebali biti graditelji: “Adena” kao dio
“Hopewell” kulture i “Fort Ancient” indijanska kultura, Adena se pripisuje Indijancima u periodu
800 BC. – 100 A.D, a Fort Ancient 1000 – 1650 A.D. Radiokarbonsko datiranje materijala
izvađenog iz zemljane strukture prikazuje dva datuma: 300. BC i 1070 AD. Znači, imamo
originalne graditelje i one koje su 1370 godina kasnije strukturu popravljali (prepravljali?).

Prve hipoteze o svrsi ove strukture bile su uobičajene arheološke floskule o “simbolizmu zmije u
životu Indijanaca” i pogrebnoj strukturi. S obzirom da je ovo jedina takva zemljana zmija, a ne
rašireni pokret gradnje sličnih sturktura širom Sjeverne Amerike, lako odbacujemo prvu
pretpostavku. Budući da nisu pronađene kosti niti bilo kakav pokretni arheološki materijal i drugu
hipotezu je lako odbaciti.

Nekoliko nezavisnih istraživača (Hardman, Romain, Fletcher, Cameron) s pravom su se fokusirali

na astronomski karakter ove strukture. Tako, na primjer, vrat i glava zmije se poklapaju s
položajem sunca, sa njegovim zalaskom tokom ljetnog solsticija. Uvijeni dijelovi zmijskog tijela
prate kretanje lunarnih ciklusa. Istovremeno, isti ti dijelovi tijela prate poziciju sunca tokom četiri
najznačajnije sunčeve pozicije na nebu: izlasci i zalasci sunca tokom zimskog i ljetnog solsticija,
te proljetne i jesenje ravnodnevnice.

Zaključak: Zemljana zmija u Ohaju je kreirana da konsolidira astronomsko znanje u jedan unikatni
simbol.

Naravno, moje iskustvo me je naučilo da piramide, megalitne lokacije a, evo sada, i zemljani
radovi, uvijek imaju višestruki simbolizam.

Jedna od rijetkih zvjezdanih konstelacija, čiji naziv odgovara i stvarnom rasporedu zvijezda
(naravno, posmatranih sa naše Planete), je sazviježđe Zmaj (Draconis). Glava konstelacije Zmaj
sastoji se od zvijezda Beta Draconis, Gama Draconis, Ksi Draconis i Nu Draconis. Zvijezda Alfa
Draconis (arapski Tuban) predstavljala je polarnu zvijezdu, Sjevernjaču, za našu Planetu prije
5.500 godina. I upravo ta zvijezda, ključna za orijentaciju na našoj Planeti, nalazi se u geografskom
centru u prvom zmijinom navoju.

Da li to upozorava da je vrijeme gradnje Zemljane zmije smješteno u duboku prošlost, u doba prije
više do 5.000 godina?

Konstelacija Zmaja je našla svoje mjesto i u grčkoj mitologiji. Kada je Zeus oteo Evropu, njen brat
Kadmo išao je da je traži. Obratio se oraklu Febusu koji ga je poslao na daleko mjesto gdje živi
zmaj. Odatle se niko nije vratio živ. Kadmo je pobijedio Zmaja, spasio sestru i uzeo jedan zmajev
zub. Posadio ga je u zemlju. Odatle su nikli ljudi.

Primijenjeno na naš slučaj: (1) Daleko mjesto – Draconis je 300 svjetlosnih godina udaljen od
našeg Sunčevog sistema; (2) Niko se nije vratio živ – da li su uvjeti nepogodni za čovjeka?; (3)
Od zmajevog zuba su nikli ljudi – genetski inžinjering, uticaj na homo sapiensa?

Sljedeći nivo ovog kompleksa u Ohaju, u Adams Countyju, odnosi se na izbor lokacije. Drevni su
graditelji poznavali energetske karakteristike terena. Znali su šta je na velikim dubinama, gdje su
locirana energetski potentna čvorišta.
Bez obzira na to da li je Zemljana zmija postavljena ovdje prije 2300 godina ili prije 5.000 godina
ili ranije, izgled terena nije se mnogo mijenjao. Kameno uzvišenje, s platoom na vrhu, kakvih je
dosta širom Amerike. Ali, ovo se energetski znatno razlikuje.

Geolozi se slažu da je ovo bilo mjesto udara meteorita i smještaju ga u doba prije oko 250 miliona
godina. Meteorit je silinom udara doveo do geološke anomalije. Promijenjeni su zemljani nivoi,
došlo je do uzdizanja te mjestimičnog spuštanja nivoa. Osim što je stvorio krater, meteorit sa
sobom nosi svemirski materijal koji utiče na energije prostora.

Stoga, izbor lokacije nije bio slučajan. Ono što intrigira je da u doba konstrukcije, na površinskom
nivou nije bilo vidljivo ništa što bi ukazivalo na prisustvo udarnog kratera ili energetsku anomaliju.

Ipak, graditelji su to prepoznali.

Po dolasku u Nacionalni historijski park, vidim table sa starim natpisima da je vrijeme izgradnje
prije 900 godina. Razgovaram s prodavcem karata, historičarem, koji volonterski radi u parku.
Govori mi o datiranju, dolasku arheologa. Kaže da je ove godine park posjetilo 28.000 turista.
Dogovaramo se da popričamo više nakon što obiđem Zemljanu zmiju.

Nakon povratka, prepun utisaka, spreman sam da nastavim razgovor. Ipak, nailazim na zatvorena
vrata. Morao je otići kući ranije, supruga mu se razboljela.

Stoga mi je umjesto razgovora ostalo da prenesem misli na papir.

Dok sam obilazio tijelo zmije, zastao sam za svoju uobičajenu fokusiranu meditaciju. Opušten,
postavljao sam pitanja u vezi graditelja i svrhe.

MEDITACIJA

Zemljana zmija – zajednički projekt lokalnih ljudi i posjetilaca. Ljudi primjenjuju naučeno o
dizajnu, izgradnji, transportu, nebu, našoj Planeti, Suncu, Mjesecu, glavnim planetama Sunčevog
sistema, kretanju Sunca u Galaksiji, uticaju vanjskih faktora na naš Sunčev sistem (poruka dok
sam se približavao lokaciji Zemljane zmije).

Zmija je simbol, ne samo na ovoj Planeti. Posjetioci su instruirali lokalne stanovnike kako da
grade. Ljudima je bio potpuno jasan dizajn i značenje. Postojao je crtež na osnovu kojeg su gradili.
Zmija prikazuje:
- Preciznu poziciju i astronomski odnos Zemlje sa Suncem, Mjesecom i tri planete Sunčevog
sistema.
- Kretanje Sunčevog sistema unutar naše Galaksije
- Rođenje i kraj Sunčevog sistema

Ljudi – graditelji su bili sretni i ponosni što mogu ostaviti zavještanje budućim generacijama.
Druga kultura je činila popravke i dopune. Prikazali su cikluse ljudskog društva putem različite
visine uzvišenja. Plus, uzvišenje je zbog lokacije imalo energetske karakteristike.
Zemljana zmija je dio puno šireg kompleksa. Ona je kosmički simbol. Ona definira mjesto naše
Planete u Solarnom sistemu.
Treći put će posjetioci doći kada opet budemo na nivou netehnološke civilizacije (daleko iza
sadašnjeg doba).
Uvale u tijelu Zmije su faze razvoja čovječanstva. Zemljana zmija je kosmička civilizacijska mapa.
 MIAMISBURG – NAJVEĆE KONUSNO UZVIŠENJE U OHAJU

Ušao sam u gradić Miamisburg u Ohaju. Iz daleka uočavam vrh konusnog uzvišenja. Nije mi
potrebna navigacija nekoliko posljednjih kilometara vožnje. Parkiram kao jedini auto na parkingu.

U lijepo održavanom parku ogromni tumulus plijeni visinom i geometrijskom pravilnošću:

Miamisburg Mound! U njega je ugrađeno 50.000 kubika zemlje i građevinskog materijala. Obim
mu je 270 metara, a visina 20 metara. Ovo je jedan od dva najveća tumulusa na istoku SAD-a,
upisan u Nacionalnu listu historijskih mjesta.

Miamisburg Mound se nalazi tačno u geometrijskom centru ogromne, ravne, zelene površine. U
momentu me podsjeti na plato Gize i nevjerovatne radove na perfektnom niveliranju kamene
površine.

Stav konvencionalne nauke je da je riječ o monumentu kojeg je izgradila Adena kultura prije
otprilike 2.500 godina. Nažalost, zabilježen je samo jedan ozbiljniji arheološki pokušaj na
razjašnjenju tajne ovog vještačkog uzvišenja i to prije 150 godina.

Priča je interesantna stoga je citiram: Dayton Daily News, 28. februar 1932:

‘Dan kada su otvorili Miamisburg Mound’

Datum je bio 22. juli 1869. Istraživanje je započelo na mamutskom uzvišenju na farmi dr. Johna
Treona u blizini Miamisburga. U nekoliko navrata u prošlosti najavljivana su iskopavanja, ali su
se radnici uvijek bojali tupog zvuka koji je dolazio iz uzvišenja, pa su odustajali od kopanja.
Nalazili bi skelete koji su u znatnoj mjeri nadamašivali one današnjih ljudi…

U prva dva dana iskopavanja, od srijede do četvrtka, dostignuta je dubina od 10 metara. Pronađen
je ljudski kostur u sjedećoj poziciji, okrenut ka istoku. Čini se da je kostur bio postavljen pri samoj
površini u to doba i prekriven zemljom i glinom. Nešto dublje pronađene su ploče, slagane jedna
na drugu, pod nagibom od 45 stepeni, sličnih dimenzija. Moguće je da su ove kamene ploče činile
vanjske zidove…’
Kada je riječ o svrsi Miamisburg Mounda, nagađanja su da je ovdje bilo riječ o grobnici (ali je
zbog znatno manjeg broja skeleta u odnosu na druga slična uzvišenja ta teorija odbačena), hramu,
utvrdi ili uzvišenju za slanje signala (?) koje je u nizu bila povezano s drugim sličnim uzvišenjima.

Dakle, dimni signali, Indijanci, a ubrzo ćemo im pridružiti i kauboje, slijedeći ovu logiku. Nadajmo
se da će moderne geofizičke metode utvrditi preciznu strukturu ovog tumulusa, s prolazima i
rezonantnim komorama te podzemnim energetskim izvorima.

Mjerio sam magnetno polje na nekoliko lokacija:

- U autu, 200 m dalje od lokacije: 70-76 mikrotesla

- U podnožju tumulusa: 52-53 mikrotesla
- Na vrhu tumulusa: 40-42 mikrotesla
- Pet metara ispod vrha i metalne ograde: 36 mikrotesla

Nema ultrazvuka.

Bilo je vrijeme da zavirim u energetski omotač i vidim da li mogu dobiti dodatne informacije.

MEDITACIJA
Prva grobnica originalnih arhitekata. Visoka 3,5 metra. Sahranjeni ispod zemlje, Kopali su im
prilaz ispod uzvišenja, zatim ga pažljivo zatvorili. Grupa domaćih stanovnika koja je učestvovala
u tom poduhvatu je raseljena u druge krajeve.
Originalna svrha je bila drugačija. Ovo je dio energetskog krvotoka krajolika. Konusni
geometrijski oblik je stvarao energetsku zraku (još uvijek je prisutna), unutar objekta se energija
kovitla. Ispod su energetske linije (“ley lines”). Vodeni tok nije neposredno ispod tumulusa već
malo dalje, ali energija vode ispunjeva podzemne prolaze. Postoje još neke energetske linije za
čije porijeklo i definiciju ne znam.
U ranijoj inkarnaciji sam, kao tinejdžer, prisustvovao gradnji jednog od objekata u Ohaju i bio
svjestan prisutnosti posjetilaca.
Da li moj ratio ili moje nesvjesno utiču na ove slike koje opisujem?
Odgovor: “Tvoja prošlost utiče.”

***

Baš sam se spremao zaključiti pisanje o posjeti Miamisburgu kad me pogled na fotografije podsjeti
da sam na pet slika snimio žutu energetsku lopticu. Ponovo sam je našao na fotografijama mjesec
dana kasnije, ovog puta na europskom kontinentu, u Visokom, u parku ‘Ravne 2’: ista visina od
zemlje, iste dimenzije, ista boja, u momentima kada sam bio sam.
 VELIKI KRUG U NEWARKU: LUNARNA OPSERVATORIJA JE SAMO POČETAK

Moja četvrta stanica u Ohaju dovodi me u Licking County, putem State Route 79, kraj gradića
Newark. Najmanje dvije hiljade godina stari, obimni zemljani radovi danas su poznati kao
‘Newark Earthworks’, a najistaknutiji je dio ‘Great Circle Earthworks’. Zemljani krug ima prečnik
od gotovo 400 metara. Krug je pravilan. Ostali geometrijski oblici obuhvataju još jedan krug, oval,
osmougaonik, dugačke zidove… Samo ova sekcija ujedno je i najveći zemljani geometrijski
kompleks na Planeti. Za njihovu gradnju graditelji su pomjerili milione kubika zemlje.

Visina zemljanih zidova varira od 1,5 do 4,5 metra. Uz zidove je kopana uvala koja ima dubinu od
dva do četiri metra. Zemljani zidovi se sastoje od različitih slojeva: na površini je tamno smeđa
zemlja, ispod je svijetla, žuto-smeđa zemlja. Arheolozi pretpostavljaju da je riječ o simboličnom
značenju za graditelje.

Moje mišljenje je da je riječ o različitoj provodljivosti materijala.

Natpis na licu mjesta upozorava:

“Glavna osovina zemljanih radova Newarka markira najsjeverniju lokaciju Mjeseca na noćnom
nebu. Ostale zemljane uzvisine prate ključne pozicije Mjeseca prilikom izlaska i zalaska na
horizontu, tokom dugog ciklusa koji traje 18,6 godina. Ali, ovo nije opservatorija. Podudaranje
zemljanih radova s kosmičkim disanjem je bio način za Indijance da pokažu da je ovo mjesto bilo
sveto za njih.”

(Nisam siguran da mogu da pratim logiku autora ovog natpisa.)

Za razliku od mnogih zemljanih radova i tumulusa koje je sistematski uništavao Smithsonian

Institute u zadnjem kvartalu XIX stoljeća te neodgovorni vlasnici ili industrijalizacija Amerike,
ovaj kompleks je ostao sačuvan. Unatrag 1854. lokalna zajednica je koristila ovu lokaciju za svoje
sajmove i okupljanja da bi 1932. prešla u ruke Ohio Historical Society.
Mjerenja magnetizma:
- U autu, na ulazu u park: 111-117 mikrotesla
- Uz rub zemljanog uzvišenja Velikog kruga: blagih 40 mikrotesla

Nema ultrazvuka.

Bilo je vrijeme za posljednju fokusiranu meditaciju u Ohaju.

MEDITACIJA

Tumulusi širom Amerike predstavljaju najsjajnije zvijezde. Kvadrati i pravougaonici – sektori na

zvjezdanom nebu. Krugovi – “rotirajuće zvijezde”. Kanali – energetski tokovi među zvijezdama i
galaksijama, koje su koristili za putovanja.
Rabili su veliki teritorij današnjeg SAD-a da:
(1) prikažu mapu zvjezdanog neba
(2) da uspostave energetske tokove među svim konstrukcijama
(3) tumulusi – u nekima od njih posjetioci su sahranjeni
(4) u drugima su lokalni stanovnici, velikodostojanstvenici našli mjesto za vječni počinak.
Kopali su prolaze ispod tumulusa i valjkastih uzvišenja. Smithsonian Institute je otkrio najvažnije
činjenice o ovim strukturama i pronađenim artifaktima i kosturima (neki vrlo neobični).
Potvrđena je kosmička relacija. Ali, ne smije se samo svoditi na lunarne karakteristike. Ovo je dio
mnogo veće kosmičke mape.
Od današnjih 41.000 zemljanih građevina u Ohaju još više ih je uništeno i ogroman broj još nije
pronađen (ispod zemlje).

***

Posljednjom fokusiranom meditacijom dobio sam konačne odgovore. Zbilja, teritorij Sjeverne
Amerike u prošlosti je poslužio kao velika višedimenzionalna kosmička mapa. Uspostavljeni su
energetski tokovi, sijalice (tumulusi) su zasvijetlile, prekidači (zemljane strukture) su pomjereni i
uključeni, prostor je naelektrisan bežičnim putem (podzemno strujanje različitih energija) i velika
životna i svemirska škola/mapa/uređaj započeo je s radom.

Stoga sam, s pravom, nazvao ovaj ciklus: Ohajo – Najveći zemljani radovi u historiji Planete:
kosmički energetski krvotok.
 ISTARSKA ZAMBRATIJA, SIPAR I MOTOVUN

1. ZAMBRATIJA

Uvala Zambratija pored Umaga je na krajnjem zapadu Hrvatske. U plitkom moru su 2008.
otkriveni ostaci malog broda starog 3.200 godina, koji su se nalazili uz potopljeno naselje, a čija
je starost procijenjena na šest hiljada godina.

Očigledno da se nivo Jadranskog mora mijenjao. Do prije 12.000 godina, tokom Ledenog doba,
svjetske vode je vezao led tako da veći dio Jadranskog mora nije ni postojao. Moglo se pješice
preći od Zadra do Italije. Otapanjem leda, Jadran se momentalno podigao 650 metara, a pod vodom
je bio veći dio današnje Bosne i Hercegovine. Doline su potopljene, planinski vrhovi su postali
otoci. Između njih je uspostavljena trgovina brodovima. Postavljene su velike alke za vezivanje
tih brodova, od materijala koji nije rđao.

Te alke, kao dokaz preostalog a danas zaboravljenog znanja o neobičnim legurama, sistematski su
skidane tokom rata 1992-1995. UNPROFOR-ove jedinice su helikopterima dolazile do mjesta s
alkama visoko u klisurama. Danas više nijedne alke nema, mada se o njima govorilo 1970-ih i
1980-ih.

Vode su se počele povlačiti. Nivo Jadranskog mora je opet opao. Prije 8.000 godina, kako se
stanovništvo povećava, osnivaju se mala neolitska naselja.

Prije 6.000 godina, na sjeveru Jadrana u današnoj Zambratiji, formirano je malo naselje. Ugodna
istarska klima i plodna zemlja pogodovali su razvoju zajednice.

Nove globalne katastrofe, prije više od 4.000 godina, dovode ponovo do povećanja nivoa mora.
Zambratija se našla nekoliko metara na dnu mora. Preko nje su počeli ploviti ribarski brodovi.

Tek 2008. otkriveni su ostaci neolitskog naselja:

“Tijekom ispitivanja otkriveno je da Zambratija krije brojne arheološke nalaske na površini od

preko 10.000 četvornih metara na dubini od 2,50 do 3,20 metara te da su ti ostaci pripadali
prapovijesnom naselju koje je bilo sačinjeno od drvenih kućica koje su stajale na pilonima od
hrastova kako bi se izbjeglo utonuće u muljevito tlo. Uz ostatke naselja su pronađene različite
životinjske kosti i brojni ulomci keramičkih posuda. Radiokarbonskim datiranjem utvrđena je
starost naselja između 4.230 i 3.980 godine prije nove ere.” (web portal Ancient Origins).

Uz naselje otkriven je i brodić čija je starost procijenjena na 3.200 godina.

“Do sada je iz muljevitog dna na svjetlost dana izašlo osam madira (platica) brodskog korita
napravljenog od brijesta i jedna korba (rebro) od jele, dok su ostali dijelovi rađeni i od johe. Na
rubovima madira se nalaze ukoso izbušene rupe kroz koje je obavljeno šivenje uz pomoć konopca,
preko šava je stavljana drvena letvica koja je služila kao brtvilo.” (Ancient Origins).
 2. SIPAR

Na uvalu Zambratija se nadovezuje poluotočić Katoro, odnosno lokacija kaštela Sipar. Nalikuje
mi uskoj plaži, širokoj 15 metara, a dugačkoj stotinu metara, koja se pruža kao jezičak u more.
Djelomična rekonstrukcija zidova i temelja upozorava na nekadašnju građevinu, “kaštel”, palaču,
a možda i odbrambene zidove.

Pretpostavlja se da građevina datira iz doba antičkog Rima, koja je korištena, popravljana i

dograđivana za Bizanta, Venecije, pa je služila kao svjetionik, da bi je Nijemci 1943. artiljerijom
konačno uništili.

“U povelji obitelji Benedetti može se pročitati da se za velikih oseka kod Katora pojavljuju u moru
oku vidljivi podovi mozaika, soba, kupališne zgrade i slično. Još je živa predaja s legendarnim
primjesama prema kojoj su kaštel Sipar osnovali Bizantinci, kasnije nastanili gusari, a u sadašnjim
ruševinama žive duhovi i čuvaju skriveno blago.” (www.glasistre.hr)

Mali, neotkopani hum na kraju rta nedvojbeno krije ostatke nekadašnjih građevina.
Gusari iz doline Neretve su 876. godine, pod vođstvom bana Domagoja, Sipar porušili i spalili.
Rast nivoa mora te nedovoljna zaštita pred navalom barbara, uzrokom su da se stanovništvo
pomjera južnije, prema Umagu.

Uz ovaj kaštel vežu se legende, a jedna od njih govori:

“U srednjem vijeku Sipar je bio moćna utvrda, gospodar cijelog kraja, od mora do terasa vinograda,
u zaleđu. Vladari Sipra bili su toliko moćni i bogati da su se kupali u zlatom optočenim bazenima.
Mlada i prelijepa Rosamunda, kći gospodara Sipra, na jednoj od svojih šetnji podno bedema,
upoznala je siromašnog, ali stasitog i mudrog pastira. Planula je među njima iskrena ljubav. Bijes
i osveta obuzeli su starog gospodara Sipra kad je doznao za tu ljubav te je Rosamundu prisilio da
dane i noći provodi u svojim odajama, a pastir je protjeran u najudaljeniji kraj siparskog posjeda.
Rosamunda oboli i ni najbolji liječnici, ni najskupocjeniji darovi, bezbrojne zabave i balovi nisu
pomogli da ozdravi. Venula je i tugovala za pastirom pa je strogi otac bio primoran, za spas kćeri,
pozvati pastira i iskušati njegovu mudrost.

Pastir je u Sipar doveden pred veliki mozaik gdje je morao među tisućama raznobojnih kamenčića
pronaći dva potpuno iste boje. Na veliko čuđenje prisutnih dvorjana, pastir je brzo pronašao čak
četiri istobojna kamena. U tome mu je pomogla vila ljubavi, svima prisutnima nevidljiva. Otac,
vlasnik Sipra, bio je primoran udati kćer za pastira. Svadba je prošla u raskoši i veselju, a pastir je
nakon smrti Rosamundina oca postao vlasnikom čitavog imanja.”
 3. MOTOVUN

O Motovunu Marko Pogačnik piše kao energetski najmoćnijem mjestu u Istri. Po njemu, tu je
raskrsnica tri zmajeve linije ili tri zmajeve brazde, kako ih naziva.

Riječ je o podzemnim energetskim linijama. Za njih su znali drevni narodi koji su na energetski
potentnim mjestima podizali svoja naselja, megalitne/astronomske građevine, tumuluse.

Pretpostavlja se da je riječ o mjestima s pozitivnom, balansiranom energijom, koja izaziva osjećaj

opuštenosti, bolje koncentracije, jasnoću, kreativnost, tolerantnost.

Spuštanje starim putem u Istru sa zapadne strane, dovodi me do Motovuna koji je izgrađen na
kupolastom uzvišenju. Komandni položaj utvrde koju sam posjećivao za filmskih festivala, izdvaja
se od okoline. Blagi osjećaj ushićenja samo od pogleda na Motovun.

Smjenjuje se prostrana dolina, koja je nekada zasigurno bila pod morem, s osjećajem mirnoće,
spokoja, blagosti; za njom su uzvišenja koja energetski komuniciraju. Nakon toga kanjon s brzim,
dinamičnim energijama,

I, ponovo dolina, u koju uplovljavamo i utapamo se u prirodni mir.

Ako se fokusiramo, osjetimo promjenu energija okoline.

 PIRAMIDA U TESLINOM SMILJANU?

Kao kad se nakon dugog vremena vraćate u rodni kraj. Prvo neki otpor, a onda opuštanje,
priželjkivanje susreta.

Smiljan nije negdje daleko. Uzvišenja su pitoma, okružena planinama pod snijegom.

Centralno mjesto u dolini zauzima kružno uzvišenje s blagim padom. Konusni završetak, identičan
nagib od podnožja do vrha. Gledam ga sa tri strane. Ne nalazim odstupanje od pravilne, gotovo
piramidalne geometrije.
Lokacija kuće Nikole Tesle, uz potočić. Tu je i crkvica.

Ovo samostojeće uzvišenje je u središtu doline. Dominira. Pogled sam leti k njemu i pripija se,
vodi na misteriozan put i traži odgovore.

Na vrhu je antena. Slanje i primanje signala.

Koliko je Tesla bio pod utjecajem ovog piramidalnog uzvišenja još od malih nogu?
 ČAROBNI OTOČIĆ NA ZELENO-PLAVOM MLJETU

Odsjeli smo u Babinom Polju, najvećem mjestu na Mljetu. Šesnaest naselja, ukupno 1.100
stanovnika najjužnijeg i istovremeno najistočnijeg, većeg jadranskog otoka. Ujedno i najzelenijeg,
85 posto otoka je prekriveno šumom.

Sa jedne strane, ljepota Mljeta izazivala je gorku sudbinu otoka. Benediktanci su otok napustili
1869. proklevši stanovništvo otoka. Sve su radili obrnutim redoslijedom. U molitvenu bi procesiju
išli u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Kada bi palili svijeće, okretali bi ih naopako. I tako je
završilo prisustvo ovih, u crno obučenih, monaha.

Još od 1151, kada su benediktanci iz Apulije dobili pravo na otok od zahumskog (srpskog) kneza
Dese Vlaisavljevića, to je dočekano nezadovoljstvom domaćih benediktanaca koji na Lokrumu
imaju svoj samostan od 1203.

Jedna od legendi kaže da su rimski vojnici prije dvije hiljade godina opsjedali Mljet, nisu ga mogli
osvojiti, sve dok im starija žena sa otoka nije otkrila odakle se domaće stanovništvo snabdijeva
vodom. Nakon toga, rimski vojnici nalaze načina da ovladaju otokom, a babi daju kao poklon
veliko polje u središtu otoka. I tako nastade Babino polje.

Doduše, druga legenda vezana za “babu” nas vodi do ostarjele Kalipse, o kojoj je pisao slijepi
pjesnik Homer. Brodolom Odiseja se možda desio upravo pred Mljetom, na koji je umorni Odisej
jedva isplivao, a gdje je nimfa Kalipso živjela. To bi se moglo smjestiti na sredini sjeverne strane
otoka. Danas je tu seoce Okuklje gdje nas, tokom lijenog, sunčanog junskog dana 2017., nije imao
ko poslužiti u restoranu, pa smo produžili dalje, u Prožurski Porat.

Na odlasku, Odisej se otisnuo za Itaku sa istočnog dijela otoka, iz Saplunare. U dubokoj uvali
Blaca, na krajnjem istoku Mljeta, jedina je pješčana plaža na otoku s plićakom i vrelim pijeskom.

Mljet je slavenizirana verzija latinske Melite, odnosno medonosnog otoka. Melita je i Malta,
znatno južnije u Sredozemnom moru. Ove dvije Melite bore se za lokaciju brodoloma Sv. Pavla
koji se 61. godine otisnuo na put za Rim. Nakon nevremena, ostao je na nepoznatom i šumovitom
otoku tri mjeseca. Pošto je otok bio prepun zmija, jedna ga je i ujela, ali bez posljedica. Smatra se
da je Sv. Pavle dobro poznavao geografiju i da je opisao da se brodolom desio “u Adriji” te da u
poslanici Rimljanima izričito tvrdi da je “bio u Iliriku”. Međutim, dilema o boravku Sv. Pavla je
zaključena u korist Malte.
Stotinu godina prije toga, rimski vojskovođa Oktavijan (budući car August) kažnjava Mljet i
Korčulu zbog napada Ilira na njegove brodove. Razara ilirski grad Melitusu, pobija sve mlade
ljude, a starije i žene prodaje u roblje. Na mjestu ranijeg grada podiže zidine koje se danas zovu
Polače, s najboljom konobom na Mljetu i prelijepim zaljevom.

Arheološka lokacija crkvice Sv. Pavla otkriva manju srednjevjekovnu crkvicu u većoj, starijoj,
antičkoj, podignutoj prije 1.500 godina. Na temeljima crkve Sv. Pavla postavljam pitanje: Da li je
Pavao doplovio do Mljeta?

MEDITACIJA
Ne. Ukrcao se na brod, kapetan je bio samouvjeren, Pavao nije znao šta ga čeka na dalekom putu,
pa mu je imponiralo samopouzdanje kapetana. Imali su mape Sredozemlja. Plovili su uz sjeverne
obale Afrike, a onda prema Rimu.
Ovdje je napravljena crkvica kao spomen na Sv. Pavla u doba kada se kršćanstvo širilo Jadranom.
Kasnije, nakon podizanja crkve, našli su vezu u Bibliji s Melitom i špekulirali da je ovo
potencijalno mjesto koje je posjetio Sv. Pavao.

***

Mljet je duguljast otok, gotovo 40 km dugačak, ali uzak, u prosjeku tri kilometra. Vulkanskog je
porijekla i odlikuje ga veći broj uzvišenja koje strmo vode do plodnih dolina. Nedostatak
stanovništva razlog je nedovoljnoj obrađenosti otoka. Ovo je ujedno i jedini veliki jadranski otok
bez vodovoda.

Najljepši dio ipak je na zapadnoj strani, čijih je 50 kv. km proglašeno nacionalnim parkom još
1960. Tu se ističu Veliko i Malo jezero, danas sa slanom vodom. Velika i Mala vrata veza su s
morem. Tokom plime morska voda ulazi, a za oseke izlazi iz jezera tako da se nivo jezera mijenja.
U Velikom jezeru smješten je otočić Sveta Marija, dužine 200 metara i širine 100 metara.

Ne čudi me što su benediktanci podigli svoj samostan, a kasnije i crkvu upravo na otoku Sv. Marije.
U istaknutoj plavoj boji mora, okruženi zelenim šumama, monasi su imali priliku da se približe
Bogu nošeni cvrkutom ptica. Upravo je ovaj red svoje samostane podizao na najljepšim prirodnim
oazama uz mora, rijeke i jezera. Mada nisu imali zavjet ćutanja, kao dio pravila u svom redu, ipak
su mnoge sate provodili u miru, bez razgovora. A ovakvi predjeli su im bili idealni.
Ljepotu otoka još su više uresili maštovita arhitektura i bijeli kamen u crkvenim predvorjima,
bogatim stubištima, elegantnim portalima i kamenim stubovima. Prozori, terase, renesansna vrata,
balkoni, kapelice… svojim dimenzijama i bogatstvom više priliče velikim gradovima, od Raguze
do Venecije, nego malom otoku.

Okružen šumom i ostacima rimskog zida, postavio sam sebi pitanje: ko su bili prvi stanovnici
otočića? I utonuo u meditaciju.

MEDITACIJA
Ovo nekada nije bio otok već dio plodne doline. Prvi ljudi nisu sadili već koristili postojeće biljke
i plodove. Dolazak katastrofe, prodiranje mora, dovelo je do stvaranja otoka. Novi doseljenici nisu
prepoznali tragove prethodnih stanovnika. Gradili su drvene brodove s poprečnom gredom za
stabiliziranje prilikom plovidbe. Prve kuće bile su slične sojenicama. Ovdje je uvijek živjelo malo
ljudi. Bili su ribari i sakupljači u stara vremena. Dolazak “Ilira”, doveo je do nešto većih grupa
ljudi koji su nosili kožne ogrtače. Na otočiću su živjeli “Ilirski” vladari.
 BELINTAŠ - SVETIŠTE NA VRHU BUGARSKE

Devedeset minuta vožnje od Plovdiva, iza Asenovgrada, ulazimo duboko u planinski vijenac
Rodope. Ovdje, u središtu Bugarske, nalazi se kameni masiv dugačak 850 metara i širok
dvadesetak metara – Belintaš.

Snježne pahulje se tope u dodiru s glatkim stijenama, igla kompasa na pojedinim mjestima ne
može da se smiri.

Belintaš je mistično mjesto koje seže duboko u prošlost. Iz turske etimologije “belin” znači znanje,
a “taš” kamen, stijene. Dakle, kamenje koje nosi znanje. Predanja govore o skrivenoj biblioteci
znanja negdje unutar ovog masiva.

Arheolozi misle da je ovo kultna lokacija drevnog tračanskog plemena Bessi, koje je ovdje
poštovalo boga Sabaziosa. Ipak, svrha ove lokacije ostaje najvećim dijelom nepoznata. Geolozi
tvrde da je plato formiran kombinacijom djelovanja lave i tektonskih pokreta. Plato ima pregled
od 360 stepeni, s predivnim pogledom na obližnje planine.

Prilaz platou je preko perfektno glatke strane, koja kao da je rezana nožem. Asen mi sugerira da
je ovdje riječ o betonu. Interesantna formacija. Ne sreće se često ovako neprirodno ravna strana
od čvrstog kamena. Vegetacija najvećim dijelom izostaje.

Plato je izrešetan stotinama kružnih rupica u kamenu, ispunjenih vodom. Postoje tvrdnje da, kada
se na plato gleda iz zraka, on odražava zvjezdane konstelacije Velikog medvjeda, Lava, Oriona…
Kosmička mapa ili lokacije obližnjih svetilišta u čijem centru je Krastova Gora? Prva svjetska
mapa?

Na nekoliko mjesta uklesane stepenice i police u kamenu. Dva niza stepenica, sa lijeve i desne
strane, vode do vrha. Sa vrha se vide obje strane ovog masiva. Iz profila se naziru likovi… oko,
nos, usta. Jedna izdvojena stijena jasno prikazuje čovječiji profil.

Nema sumnje, inteligentna bića bila su ovdje, organizirali aktivnosti, procesije. Međutim, nema
skloništa, hramova, oltara.
Belintaš je za moje prijatelje izuzetno jako energetsko središte, gdje misli postaju jasnije, pogled
u budućnost bistriji. Navodno su se, na lokaciji gdje se susreću dva niza stepenica, okupljali
Tračani, a sveštenici predviđali budućnost na osnovu visine plamena, kojeg su potpirivali vinom.

Lako se može osjetiti da je ovo mjesto jakih energija, s kojim se može povezati. Nekoliko puta
sam u miru sjeo na vulkanski kamen i utonuo u meditaciju.

MEDITACIJA
Brdo su oblikovale prirodne sile, znatno prije pojave ljudi. Sa donje strane postavljen je kiklopski
zid koji je opasavao uzvišenje s ravnim stranicama. Energije lokacije su prijale entitetima iz
duhovnog svijeta. Duboko ispod zemlje je komora od koje se radijalno šire tuneli ali koji ne izlaze
na površinu.
Ljudi su prolazili ovim područjem u više navrata. Najstarija populacija je tražila prirodni zaklon,
pećine, ali nije ga našla, pa su išli dalje. Oni koji su kasnije naselili region živjeli su u podnožju.
Plato su koristila samo sveštena lica.
Pokušavali su napraviti zaklon na vrhu, sklonište od vremenskih nepogoda, jakog vjetra i kiše.
Vremenom su naučili da sunčeve zrake, koje se odbijaju od više medija, imaju sposobnost da režu
kamen. Postavljali su kristale s ravnom površinom jedan preko puta drugog, pojačavajući snagu
sunčevih zraka.
Ubacili su stijenu između dvije uspravne prirodne stijene. Pažljivo je izabran ugao i lokacija na
koju će je uglaviti. Funkcija je astronomska, pratila je sunčevu svjetlost u podne. Sunčev sat.
Sveštenici su bili specijalizovani za različite oblasti: astronomi, šamani i drugi.
Na vrhu su bazeni s vodom. Prvi je bio za bebe koje su poljevali vodom. Drugi za inicijaciju
trinaestogodišnjaka. Oba su imala živu vodu. Dobijali su je iz Belintaša. Treći bazen je skupljao
kišnicu. Tu su dolazili stanovnici ljeti, kupali se, radovali se životu i to je bila jedina prilika kada
su svi mogli doći na vrh platoa.
Zaklonjeno udubljenje na platou bilo je mjesto ljubavnih sastanaka. Dovoljno široko za dvije
osobe. Četiri rupe simboliziraju četiri strane svijeta i osiguravaju uspješnost potomstva.
Mnogo je isklesanih lica na liticama. Prvo je ostalo ovdje prije pojavljivanja ljudi. Kasnije su
sveštenici postajali autorima novih ljudskh profila u kamenu, ulažući dodatni klesarski napor tamo
gdje je priroda već započela posao.

***
Sunce je visoko iznad platoa, podne je. Oblaci se izmiču dalje od sunca. Oko sunca tamni krug,
pravilni sferični pojas.

Šta li to Belintaš šalje nebu?

 BEGLIKTAŠ

Begliktaš je prahistorijsko megalitno sveto mjesto. Locirano je na krajnjem jugoistoku Bugarske,

na Crnom moru, u blizini granice s Turskom. Dugo vremena je bilo zatvoreno za javnost jer je
desetine hektara šume i obalnog pojasa bilo dijelom posjeda višedecenijskog bugarskog
komunističkog vladara Todora Živkova, koji je tu imao svoj ljetnikovac.

Arheologinja Tsonia Drazheva, koja je započela kampanju iskopavanja 2002, producirala je

interesantna saznanja. Prvo, ovdje je riječ o prahistorijskom megalitnom svetilištu. Drugo, ovu
lokaciju su znatno kasnije koristili Tračani u brončanom (1.300 godina prije nove ere)) i ranom
željeznom dobu (1.000 godina p.n.e.). Pretpostavlja se da su upravo Tračani preuredili i oblikovali
prirodne magmatske stijene i koristili ih za svoje religiozne ceremonije.

U obližnoj prirodnoj pećini pronađena je keramika iz ranog željeznog doba (3.000 godina unatrag).
Sunčev sat je formiran od megalita koji je pokazivao vrijeme na ulazu u pećinu.

Begliktaš je danas definiran kao najstarije i najveće tračansko megalitno svetilište na Crnom moru
koje se prostire na 12 hektara. Svaki blok predstavlja neki od životnih elemenata i izazova.
Formirali su brojne vodene bazene i kanale u kamenu, stepenice i šupljine. Centralna instalacija
su dva kamena kruga formirana od ogromnih stijena. Pretpostavlja se da su Tračani prinosili
bogovima poklone u vidu voća, cvijeća, žrtvovanih životinja, vina, mlijeka, meda, maslinovog
ulja…

Moji bugarski prijatelji, predvođeni Asenom Asenovim, ispunjavaju mi želju da posjetim ovu
važnu megalitnu lokaciju. Nakon vožnje zemljanim putem, ispred nas je prostrana ravna livada,
koja završava velikim vulkanskim stijenama. Neke su oble, neke ravne, vidi se da su nekada bile
dio većeg kompleksa. Leže na kamenoj podlozi.

Originalno, ove megalitne stijene su tvorile krug. Obilazim svaku. Različiti oblici, dimenzije.

Idealno mjesto za opuštanje i meditaciju. Postavljam si pitanja u vezi svrhe ovog mjesta. Dobijam
slike koje bi mogle dopuniti objašnjenja vezana za Begliktaš.

MEDITACIJA
Milionima godina stare vulkanske stijene oblikovale su prirodne sile, duhovi prirode. Formirali su
krug da pojačaju dejstvo podzemnih energija. Dodali su dva manja kamena kruga. Tok energija je
izgledao kao vrtlog, spinovao i iz sredine se dizao u nebo. Mnogo prije dolaska čovjeka, lokacija
je većim dijelom uništena, “onesposobljena”.

Dolazak ljudi desio se u periodu prije 8.000 godina. Prva faza je prolazila uz ljude koji su bili
spiritualni i znali su cijeniti energetske karakteristike ove lokacije. Dodatna energija im je
omogućavala da lakše dođu do duhovnih dimenzija u kojima su mogli putovati kroz vrijeme i
prostor i dolaziti do znanja. Različite stijene su omogućavale različite sposobnosti: astralne
projekcije, inicijacije, ekstrasenzorne mogućnosti, jasnost misli.

Druga faza karakeristična je po spoju duhovnosti sa svakodnevnim životom. Sveštenstvo je bilo u

stalnoj vezi s poljoprivrednim stanovništvom. Prije sjetve veliki broj ljudi se okupljao na platformi,
djelomično pod travom (kombinacija kamene i travnate površine, ali bez drveća koja postoje
danas). Na prednjoj ravnoj stijeni, stajao je vrhovni sveštenik. U jednoj ruci imao je sjeme, u drugoj
krv upravo žrtvovane koze. Iz malog bazena ispod njegovih nogu, mješavina krvi i sjemena išla bi
kanalima ka zemljanoj površini, simbolično nagovještavajući plodnu sezonu.

Kasnije je ova tradicija polako blijedila. Kao i sjećanja na stara vremena. Krugovi su uništeni,
stijene razbacane.

Između dvije paralelne stijene ubačen je kamen. Nalazi se tačno na pravcu jug-sjever. Sunce u
podne baca sjenu kroz otvor. U ovisnosti od položaja sunca između zimskog i ljetnog solsticija
mogu se pratiti godišnja doba.

Lokacija je još uvijek energetski jaka, drveće je voli, priklanja se stijenama tokom rasta. Grupa
uspravljenih stijena je bilo mjesto gdje su ljudi, okupljeni u četiri grupe, formirali četiri reda i
pjevali visoke tonove. Uz pomoć kamena, zvuk se prenosio čitavom dolinom i išao ka nebu.

Kao da je pokušavao dostići putovanja njihovih predaka.

 KAMENA ŠUMA: “POBITI KAMANI”

S tri auta krećemo izvan Varne na Crnom moru, u pravcu Burgasa. Destinacija nam je lokacija
“Pobiti kamani” ili “Zabodeni kamenovi”.

Mali ured za prodaju karata, tridesetogodišnjak nam govori na bugarskom:

“Na površini od 50 kvadratnih kilometara smješteno je stotine uspravljenog kamenja.

Identifikovali smo petnaest grupa. Ova prva ima 300 kamenih stubova na dužini od 800 metara.
Više je teorija geologa o nastanku ovih uspravljenih kamenih stijena. Prva ide u prošlost 50 miliona
godina. Nakon što se Lutejsko more povuklo, geolozi tvrde da je erodirao prostor između
krečnjačkih stijena i tako su se formirali stubovi. Druga teorija govori da je ovdje postojala šuma
te da se oko drveća formirao kamen. Kada je drveće istrulilo, izvana je ostao kamen, a iznutra
šupljine. Treća, novija teorija, govori o postojanju metana ispod površine koji bi, naglim
eksplozijama, dovodio do odvajanja stijena, formiranja stubova i šupljina unutar njih.”

Na službenom panou pominju i objašnjenje o ovoj lokaciji kao energetski moćnom mjestu. Ako
se hoda bos i stoji na nosačima stubova, negativna energija odlazi iz tijela. Mali kameni krug koji
je formiran prije 30 godina označava energetski najjače mjesto koje bi moglo imati ljekoviti aspekt.

Pitao sam ga od kada radi ovdje,

- Već četvrtu godinu – odgovara.

- Pa, koje je tvoje mišljenje o nastanku ovih stubova, zanemari šta geolozi kažu?

- Ja se tu osjećam dobro.

Krenuli smo u obilazak. Ovako nešto nisam još nigdje vidio. Krečnjačke stijene, kružnog oblika,
formiraju stubove. Poneka je nepravilnog geometrijskog oblika ali kao da ima neku drugu ulogu:
s prostorom za sjedenje, malim prolazom, mjestom za osmatranje…
Tlo je neravno, kamenito. Iznad takvog tla se uzdižu ovi krugovi. Poneki kao da imaju odlomljene
vrhove.

Interesantno je da među objašnjenjima nema pomena o Tračanima ili nekoj drugoj kulturi.

Zanimalo me je da li mogu dobiti dodatne slike iz mog energetskog polja. Zatvorio sam oči i uputio
pitanje o porijeklu lokacije, prisustvu ljudi, svrsi.

MEDITACIJA

U vremenu prije vremena, sve je bilo prekriveno velikim morem. Voda se polako povlačila.
Ostajalo je kamenito tlo, kameni brijegovi u pijesku. Prvi ljudi su ovdje došli jako davno, znatno
prije Tračana, između 20.000-30.000 godina. Zajednica se povećavala. Ovo ih je mjesto privlačilo.
Počeli su da obrađuju ove stijene. Ne metalom ili drvenim alatima već kamenim. Tražili su
dovoljno čvrsto kamenje koje može oblikovati krečnjačke stijene. Strpljivo su udarcima obrađivali
nepravilne stijene u pravilne, kružne stubove. Najviše stubove su obrađivali sa kamenih ploča koje
bi slagali jednu na drugu.

Stubovi su im simbolizirali i muški i ženski princip, istovremeno. Ova zajednica nije bila ni
matrijarhalna ni patrijarhalna. Svi su imali svoje uloge. Krug je bio simbol žene, uspravljeni
stubovi muškarca. I ne samo to. Probijali su se, svojom visinom, prema nebu, stapali s njim. Gore
su vidjeli kosmičkog stvoritelja, neba, zvijezda i Zemlje. Ne Boga, s velikim “B”, ne bogove, s
malim “b”. Jednostavno, Kreatora.

U središnjem dijelu, u kome sam stajao, bila je najveća koncentracija stubova. Tu se se nalazili
najviši stubovi. Elegantni, stremili su prema gore. Što su ih više obrađivali, primjećivali su da
lokacija dobija na energetskoj snazi i da utiče na njihovu duhovnost. Čistili su kameni prostor
između stubova i tako su stubovi postajali samci.

Nije bilo nekog reda u rasporedu stubova, obrazovanju krugova, korištenju sakralne geometrije,
orijentacije prema stranama svijeta. Jednostavno su oblikovali one stijene koje su im svojom
visinom i širinom bile pogodne.
Vremenom su pojedine sekcije počeli koristiti za razvoj različitih duhovnih, mentalnih i fizičkih
osobina. Imali su prostor za jasnoću misli. Razvoj duhovnih čula. Unapređenje čula sluha i vida.
Fokusiranost.

Ovo je bio njihov prvi građevinski i duhovni poduhvat na ovakvoj skali. Učili su, razvijali se.

Zajednica je rasla. Ovo nije bilo mjesto za život, stanovanje, već sveto, zaštićeno mjesto.

Došli su barbari sa sjevera. Krupni, ogrnuti krznima, nemilosrdni, u rukama su imali kamene
batove na drvenim ručkama, povezanim nekom vrstom užadi. Nakon što su poharali ova sela,
okomili su se na njihovo svetilište. Razbijali su vrhove stubova jer su znali da oni zrače. Najveće
stubove su razbili na više dijelova. Neke su razbijali po sredini.

Nakon što su se osvajači povukli, malobrojni preživjeli pokušali su vratiti funkciju ovoj svetoj
lokaciji. No, bili su slabi, neorganizovani i više nisu bili u stanju ponoviti poduhvat svojih predaka.

***

Završavamo posjetu. Moji me bugarski prijatelji pitaju šta im je dalje činiti. Kažem im da dovedu
stručnjake da izmjere energetske fenomene, prije svega elektromagnetizam i električna polja,
zatim radiesteziste koji će locirati podzemne energetske linije te ljude s razvijenim duhovnim
čulima da im mapiraju lokacije za različite energetske aktivnosti. Nakon toga, trebaju promovirati
lokaciju u medijima.

Na odlasku, kažem Asenu i Veri.

“Možda je sve što sam vam rekao pogrešno. I, vjerovatno jeste. Ali ako je pet posto istina, imamo
intrigantnu sliku prošlosti.”
Kosmički internet

OTKRIĆE TESLINIH SKALARNIH VALOVA NA BOSANSKIM PIRAMIDAMA

Prije petnaest godina sam pisao u svojim knjigama o ulozi Maja kao “kosmičkih urara” i civilizaciji
čiji je cilj bio usklađivanje frekvencija naše Planete sa Suncem, Tu moju, u to vrijeme hipotezu,
urednici Wikipedije su iskoristili kao “argument za diskreditaciju”. Moja istraživanja i argumenti
da su piramide građene širom svijeta, a da su najstarije piramide ujedno i superiorne, dovela su do
situacije da egiptolozi stvore zid odbojnosti prema meni. Moje tvrdnje da je Bosanska piramida
Sunca najstarija piramida na svijetu izazvala je re(akciju) najuticajnijeg egiptologa na svijetu,
Zahija Hawasa, da nam dugi niz godina onemogući pristup vodećim svjetskim naučnim TV
kanalima. Naši dokazi o najstarijem i najkvalitetnijem betonu na svijetu, pronađenom na
Bosanskoj piramidi Sunca te postojanju najveće mreže prahistorijskih tunela izazvali su pisanje
peticija Europske arheološke asocijacije protiv našeg istraživanja.

Naravno, vrijeme i naučni argumenti potvrđuju da smo mi bili u pravu, a oni u krivu.

Dakle, već se piše nova historija, ne samo Europe, već i čitavog svijeta.

No, nisu samo knjige historije pogrešne u našem obrazovnom sistemu. Pogrešno nas uče ili, bolje
reći , programiraju u svim temeljnim oblastima znanja.

Fizičari, astronomi i geolozi… ustrajavaju da je kosmos nastao Teorijom velikog praska iz

ništavila i da se danas ubrzano širi. Biolozi i dalje podržavaju darvinizam i teže da je život nastao
iz neorganske materije, da evolucija uzrokuje razvoj živih vrsta i da je čovjek nastao od majmuna.
U krivu su. Život je nastao intervencijom na našoj Planeti, vrste se mijenjaju u dugom periodu
kroz eksperimente, gdje evolucija igra minornu ulogu, a homo sapiens je plod genetskog
inžinjeringa. I, naravno, mi nismo niti prva niti najrazvijenija civilizacija u historiji Planete.

Filozofija, fizika, matematika i inžinjerska znanja mogu objasniti kosmos, nastanak naše Planete,
i života na zemlji. Ali, uz konvencionalna znanja potrebno je da se deprogramiraju i otvore prema
duhovnim znanjima i sakralnoj geometriji, kako bi shvatili energetsku bit svog živog i neživog
svijeta
***

Postavimo se u ulogu Kreatora kosmosa. Iz centra Univerzuma započinjemo stvaranje velikog

broja galaksija. U ovom momentu pretpostavka je da u našem kosmosu postoji oko 400 milijardi
galaksija. Procjene o broju galaksija se stalno povećavaju u proteklih nekoliko decenija.

Svaka galaksija ima veliki broj zvjezdanih sistema. Primjera radi, naša galaksija Mliječni put je do
prije desetak godina imala procjenu na 100 milijardi zvijezda, sada se pak govori o 400 milijardi
zvijezda. Među tih 400 milijardi nalazi se i naše Sunce.

Svaka zvijezda ima nekoliko planeta. Mi smo primjera radi, treća planeta u Sunčevom sistemu.
Nadalje, planete vrlo često imaju svoje mjesece, nekada jedan, nekada nekoliko desetina, itd.

Vratimo se ulozi Kreatora. Ako smo stvorili ovako ogroman i složen sistem s gotovo beskonačno
mnogo kosmičkih objekata, kako njima upravljati, kako pratiti stanje “zdravlja” na svim
objektima, kako uspostaviti efikasan komunikacijski sistem?

Ajnštajnova fizika nas uči da je najveća brzina u svemiru, brzina svjetlosti. Gotovo 300.000 km u
sekundi je sasvim dovoljna brzina za naše zemaljske pojmove. Ali, svjetlosti od Zemlje do našeg
Sunca treba gotovo osam minuta putovanja. To je već dosta sporo. Do nekoliko najbližih zvijezda
treba desetak svjetlosnih godina. Do udaljenijih zvijezda u našoj galaksiji, svjetlosti treba nekoliko
stotina ili čak nekoliko hiljada godina. Putovanje do mnogih drugih galaksija traje znatno duže.

Kreatoru bi brzina svjetlosti bila vrlo nepraktična i prespora ako želi trenutnu komunikaciju sa
svim kosmičkim “podanicima”.

Postoji li brzina veća od brzine svjetlosti? Prema Ajnštajnu, na većoj brzini dolazi do
dezintegracije, stoga ona ne bi trebala postojati. Međutim, čitavom novom valu nezavisnih
istraživača, ograničenja brzine svjetlosti nisu prepreka za postojanje još većih brzina. Za
njemačkog fizičara prof.dr. Konstantina Meyla to su čestice neutrino koji putuju većom brzinom.
O tome nam je govorio 2014. u Visokom.

Za niz drugih istraživača, među kojima je najprominentniji Nikola Tesla, skalarni valovi ili stojeći
valovi, imaju daleko veću brzinu od brzine svjetlosti. Procjenjuju je na 10 milijardi puta bržu od
brzine svjetlosti. Pri tome stojeći valovi mogu da se kreću kroz bilo koje kosmičko tijelo (planete,
sunca) bez gubljenja snage. To znači da se mogu kretati ogromnim brzinama, prenositi
informacije/energiju, a da se kvalitet i količina informacija ne gube.

Idealno bi bilo imati na dva kraja, dva proizvođača (generatora) energije koji međusobno
komuniciraju putem Teslinih, skalarnih valova. Prenos informacija je gotovo trenutačan između
dva udaljena dijela kosmosa, a informacija ne gubi na svojoj kvaliteti prilikom transporta.

U mnogim proteklim kulturama na našoj Planeti, Sunce je smatrano ‘Ocem”. Arheolozi danas
pokušavaju protumačiti drevna vjerovanja i pojednostavljeno tumače odnos pojedinih naroda
prema Suncu, kao “božansko služenje” i “prinošenje žrtvi”. Historijska je pogreška tvrditi da su
Maje žrtvovale svoje zarobljenike bogu Suncu. Kod Maja žrtvovanja nije bilo, ali je postojalo
poštovanje prema kosmičkom Ocu. Sunce ne samo da nam daje toplotu i energiju, dakle život, već
nam daje i informacije, oplemenjuje nas, utiče na naš DNK. Kratko gledanje Sunca (“gazing”)
prilikom njegovog izlaska ili zalaska je ljekovito na našem fizičkom i duhovnom nivou.

***

Piramida je najmoćniji geometrijski oblik kada je riječ o energijama. Ukoliko je locirana iznad
potentnih energetskih tačaka, piramida postaje energetski pojačivač. Ispod Bosanske piramide
Sunca locirane su željezne ploče (generiraju elektromagnetizam), podzemni vodeni tok (oslobađa
negativne ione), drugi, paralelni i dublji podzemni vodeni tok stvara elektricitet s onim iznad njega,
tu su još i prirodni magnetizam, orgonska energija… Ove energetske fenomene možemo mjeriti
našim naučnim instrumentima. Kako mjeriti energetske fenomene za koje još nismo razvili naučni
instrumentarij?

Na površini Bosanske piramide Sunca, tokom arheoloških iskopavanja, našli smo veće količine
kvarcnog kristala. On je prisutan i u podzemnim tunelima, a najvjerovatnije i ispod piramide.
Poznato je da kvarcni kristal prima i onda pojačava energije. Šupljine, odnosno podzemni tuneli,
također pojačavaju energije. Spiralni raspored sedam nivoa tunela unutar same piramide dovodi
do ubrzanja kretanja energija i pojačavanja njihovog intenziteta. Finski istraživač mr.sci. Mika
Virpiranta ustanovio je da do Bosanske piramide Sunca vodi 26 vulkanskih linija. Naime, ako se
piramida nalazi na liniji koja spaja dva vulkana ona leži na vulkanskoj liniji. U slučaju bosanske
piramide, čak 15 od 26 linija imaju na istoj liniji tri, četiri ili pet vulkana. Ovaj faktor ponovo
pokazuje značaj lokacije piramida u Visokom, jer s vulkanima idu energetski izvori: lava, željezo,
kristali, minerali…
Dodamo li vrlo precizan raspored niza piramida u Visokom (jednakostranični trokut između
piramida Sunca, Mjeseca i Zmaja, drugi trokut između piramida Ljubavi, Zemlje i rijeke Fojnice)
te primjenu ostalih elemenata sakralne geometrije (“Flower of Life” – cvijet života, iracionalni
brojevi, Fibonačijeva formula), nema sumnje da je to sve pridonijelo stvaranju vrlo moćnog
energetskog kompleksa, kojeg smo nazvali Bosanska dolina piramida. Njegove originalne granice
se vjerovatno nikada neće saznati: piramida je sigurno više od pet ili osam, tumulusa je više od
sadašnja dva ili tri, podzemnih tunelskih labirinata je više i na više nivoa od danas poznata dva
nivoa…

Protok energija nekada je bio znatno intenzivniji, jači. Naša Planeta je nekada bila snažnija i
zdravija, sve do pojave globalnih katastrofa i kraja zadnjeg Ledenog doba prije 12.000 godina.

***

Istraživanja fizičara, elektroinžinjera, antropologa i inžinjera zvuka energetskih fenomena na vrhu

Bosanske piramide Sunca, ali i na ostalim piramidama, tumulusu, tunelima Ravne i Ravne 2 te
poređenje s prirodnim brdima oko Visokog traju od 2010. godine. Timovi iz Hrvatske, Italije,
Finske, Srbije, Njemačke i drugih zemalja utvrdili su, između ostalog, postojanje energetske zrake
iznad Bosanske piramide Sunca, frekvencije 28 kHz, koja je fokusirana i kontinuirana.

U septembru 2016. internacionalni tim iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, predvođen inžinjerom

Goranom Marjanovićem iz Beograda, otišao je korak dalje. Instrumente su zakačili na dron koji je
letio 50 metara iznad bosanskih piramida. Pri tome je svakih desetak metara letio horizontalno, na
sve četiri strane svijeta.

Iznad vrha Bosanske piramide Sunca mjereno je električno polje. Nakon dvomjesečnog
procesuiranja svih informacija, inžinjer Marjanović je došao do dva revolucionarna zaključka.

1. Energetska zraka iznad vrha piramida, kojoj je proteklih godina utvrđen radijus od 4,5
metra, širi se i jača u intenzitetu. Najjača je na 21,3 metra visine iznad vrha piramide, da bi
nakon toga intenzitet opadao te na visini od 43,3 metra imao istu vrijednost kao i u nultoj
tački, na zemlji. Ili, riječima inžinjera Marjanovića:

“Na slici prikazan je snimak signala “E” polja u horizontalnom letu registovan na visini
od 43.3 m u devedesetoj sekundi leta. Zabeležena vrednost VRMS (srednja vrednost /
“kvadratna sredina”) na ovom “mestu” je 156 mV, što je vrednost veoma bliska vrednosti
 izmerenoj na tlu u poziciji 0, vreme leta 0 sekundi, od 150 mV. Veoma je interesantno da je
tokom poletanja (pozicije od 0 do 1) registrovana vrednost “E” polja rasla sa visinom a
zatim opadala do vrednosti bliske onoj koju je imala na poziciji 0. Detaljniji prikaz pokazuje
da je registrovani intenzitet polja najveći u 20-toj sekundi leta, tokom uzletanja, pri
dostignutoj visini od oko 21.3 metra. Sintezom registrovanih vrednosti i analizom raspodele
intenziteta “E” polja u vertikalnoj i horizontalnoj ravni možemo zaključiti da energetsko
polje iznad Bosanske piramide Sunca ima oblik izduženog, nepravilnog elipsoida sa
najvećom gustinom energije na visini bliskoj virtuelnoj visini piramide. iskazana
“valovitost” po intenzitetu i orijentaciji u terminologiji talasne mehanike odgovarala bi
pojmovima afirmativno interferentnih procesa odnosno “slaganja” amplitude i faze
pojedinih energetskih polja i konstituisanje “3D Stojećeg talasa” odnosno složenog
Skalarnog (torzionog, axionskog, spinorskog, mikroleptonskog …)

2. Već godinama se postavlja pitanje gdje je orijentirana ova energetska zraka: da li prema
nekom zvjezdanom sistemu (Orion, Plejade, Alfa Centauri, itd.) ili prema nekoj
konkretnoj planeti u drugom zvjezdanom sistemu? Rotacija zemlje od 462 metra u
sekundi ne ostavlja dovoljno vremena za fokusiranje zrake na neki konkretni kosmički
objekt i eventualni transfer poruka. Međutim, otkriće tima Gorana Marjanovića dalo je
sasvim logično objašnjenje za usmjerenost zrake. Naime, Marjanović je utvrdio
slijedeće:

“Analiza registrovanih vrednosti VRMS tokom horizontalnog leta, na visini od oko 40

m, pokazuje blago povećane vrednosti u zoni jug-jugozapad što ukazuje da “Energetski
snop” nije vertikalan nego je malo nagnut u smeru jug-jugozapad.”

S obzirom da su mjerenja vršena u podne i popodne, logično je da je energetski val pratio kretanje
Sunca. To je ubjedljivo najveći kosmički objekt i na ovaj način komunikacija između naše Planete
i njene zvijezde se može odvijati tokom većeg dijela dana.

Istraživanja ovog tima su dovela do sljedećeg zaključka:

“3D struktura energetskih polja iznad lokacija 1-Bosanska piramida Sunca, 2-Bosanska
piramida Meseca i 3-Zvonik, imaju sličnu konfiguraciju analognu pojmu skalarnog polja, oblika
izduženog elipsoida sa maksimalnom gustinom na visini od 21.3, 25 i 13 m respektivno. Iskazana
“valovitost” po intenzitetu i orijentaciji u terminologiji talasne mehanike odgovarala bi
pojmovima afirmativno interferentnih procesa odnosno “slaganja” amplitude i faze pojedinih
energetskih polja i konstituisanje “3D Stojećeg talasa”, odnosno složenog Skalarnog (torzionog,
axionskog, spinorskog, mikroleptonskog …).”

***
Kosmos u kome postoji beskonačno brza i efikasna komunikacija ne može postojati ako je ispunjen
ogromnim brojem crnih rupa koje se šire i gutaju sve pred sobom. Takav kosmos ne može postojati
ni ako je ispunjen beskonačnim vakumom u kome ne postoje čestice koje će biti osnova za
transport i komunikaciju. Stoga, za uređen sistem u kome komunikacija postoji treba drugačija
definicija kosmosa i njenih elemenata.

Tvorci ideje o električnom kosmosu, u kome sve počiva na električnim česticama, dobijaju sve
više zagovornika jer na logičan način objašnjavaju gotovo sve kosmičke procese. Ne započinju
svoju priču nelogičnom “Teorijom velikog praska”.

Ono što jeste logično je postojanje superbrzog i superprovodljivog kosmosa, bez unutrašnjih
diskontinuiteta i crnih rupa. Kosmos nema ograničenja, a iza svega stoji kosmički um, Kreator.
Pažljivo je kreirao naš Univerzum, brižljivo prateći sve procese u njemu i stanje zdravlja
(vibracija) svih kosmičkih tijela. Osim njega, kreirao je i beskonačno mnogo drugih univerzuma,
a za posjetu njima potrebno je ostvarivati kosmički dimenzionalni skok.

Svi smo mi samo dio kosmičkog interneta, zajedno sa svim tijelima u svemiru uključivo i našeg
Tvorca. Prenos informacija je gotovo trenutan, bez obzira na ogromne udaljenosti.

Pri tome je Bosanska piramida Sunca, na našoj maloj matičnoj Planeti, jedna od karika kosmičkog
interneta.

Bosanska piramida Sunca

 Dron s mjernom opremom iznad Bosanske piramide Sunca

Teslini valovi iznad Bosanske piramide Sunca, zakrenuti prema Suncu

Teslini skalarni (longitudinalni, stojeći) valovi

Od Centra Univerzuma do Zemlje i natrag

 IZAZOVI DAORSONA

Megalitni zidovi Daorsona misterija su bez konačnih odgovora. Usamljeni, na vrhu klanca, zarasli
u travu, napola uništeni.

Državna komisija za nacionalne spomenike bila je vrlo određena:

“Arheološko područje - helenistički grad Daorson u Ošanićima kod Stoca proglašava se

nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se nalazi na k.č. br. 363/1, k.o. Ošanići, općina Stolac, Federacija Bosne i
Hercegovine.”

Naizgled, sve je jasno. “Helenistički grad Daorson”, tvrde u današnjoj BiH, nekadašnjoj
Jugoslaviji, također.

Međutim, ne mogu biti dalje od istine.

“Helenistički” referira na doba osvajanja Aleksandra Velikog u IV stoljeću p.n.e. kada je širio
grčku kulturu, umjetnost, pismo, jezik, naciju… na novoosvojene teritorije.

“Grad” podrazumijeva da su antički Grci osnovali utvrdu koja se koristila za stanovanje.

Ime “Daorson”, potiče od novčića koji se pripisuje “ilirskom plemenu Daorsi”, koje je trgovalo s
Grcima.

Vijest od prije deset godina prošla je neopaženo u domaćoj javnosti.

“Doktor Nils Miller Schissel sa Arheološkog instituta u Frankfurtu radio je geomagnetna

istraživanja Daorsona te otkrio zidine koje se danas nalaze pod slojem zemlje, a koje su oko 500
godina starije od zidina koje su već otkopane, što dokazuje da ljudi u kontinuitetu žive na ovom
području više od 3.700 godina.”

Dakle, prve zidine Daorsona su hiljadu godina starije od pojave antičke grčke civilizacije. I tako
pada u vodu nagađanje da je Daorson nastao pod uticajem antičke Grčke.

Često sam govorio o kompleksu niže vrijednosti kojeg su engleski i njemački stručnjaci
programirali u balkanske stručnjake u posljednja dva stoljeća. Po njima ništa veliko i civilizacijski
značajno nije moglo nastati izvan uticaja antičke Grčke i Rima. Generacije jugoslovenskih
arheologa i historičara, omađijani uticajem zapadnoeuropljana, jednostavno nisu naučili da cijene
i istražuju autohtone vrijednosti uz Jadransko more. Ono što ne mogu vezati za antičku Grčku
jednostavno guraju pod tepih. Taj trend je nastavljen formiranjem malih balkanskih državica.

Skromna arheološka istraživanja utvrdila su doba uništenja Darosona: prvo stoljeće prije naše ere.
Barbarski Rim je bio nemilosrdan prema domaćem stanovništvu.

U originalno doba gradnje, građevinski kompleks nije imao funkciju utvrde niti mjesta za življenje.
Megalitni zidovi nisu bili međusobno povezani. Višetonski blokovi rezultat su rada istih arhitekata
koji stoje iza zidina u Peruu, Uskršnjem otoku, Meksiku ili Egiptu. Uklapanje blokova, protu-
potresna gradnja, blokovi različitih dimenzija (nema dva potpuno identična bloka), ubacivanje
manjih blokova zbog fleksibilnosti i bolje povezanosti zidina, identično konveksno lice, četiri
metra debeli zidovi, građevinski poduhvat od nekoliko desetina hiljada tona…

Svrha gradnje leži u energetskim fenomenima. Treba utvrditi podzemne energetske tokove, uticaj
solsticija i ravnodnevnice na energiju prostora, efekat pojačavanja postojećih prirodnih energetskih
izvora… i onda će se moći protumačiti razlog gradnje ovih zidina. Ta energija nesumnjivo ima
svoje beneficije na različite aspekte društva.
Sve što je došlo kasnije, značilo je promjenu namjene: iz energetske strukture nastajala je
fortifikacijska. Graditelji su zaboravljeni, zidine teško oštećene, ostaju nagađanja savremenika koji
pokušavaju sve tumačiti na osnovu pet fizičkih čula. Stoga su i osuđena na beskrajno lutanje.

MEDITACIJA

Fokusirana medtiacija, prvo pitanje mi je bilo u vezi graditelja.

Graditelji, civilizacija, pomagala je i učila ljude kako da pojačavaju energije.
Kako je energija korištena?
Poljoprivreda (sjeme) i uticaj na čovjeka, prosvjetljenje. Dolazili bi na lokaciju jednom sedmično.
Vremenom je broj ljudi rastao, a opadao je uticaj originalnih graditelja. Zatim su se ljudi počeli
naseljavati unutar zidina. Vremenom su izgradili odbrambeni, fortifikacijski objekat.
Kamen nije prenošen iz udaljenog kamenoloma, već je nalazište u neposrednoj blizini. Nisu ga u
potpunosti topili već stvarali kašastu masu koju su lako oblikovali. Nije se “prelijevala” s jednog
bloka na drugi. Kalupi su bili drveni graničnici koje bi izvlačili između blokova nakon lijevanja.
Te graničnike su koristili da poravnavaju strane blokova.
Pećina je otkrivena kasnije, kada su ljudi već živjeli unutar zidina. Proširili su je za odbrambene
svrhe.
 RTANJ

Zapravo, moj uspon na piramidalnu planinu Rtanj je započeo dan prije samog penjanja i to u
Beogradu, u Laboratoriju “Nikola Tesla”, u društvu inžinjera Gorana Marjanovića. Teslina
navojnica bežičnim putem pali fluorescentnu lampu, na isti način kao i prije 120 godina u rukama
velikog Tesle.

S Teslinim valovima sam započeo, ali i završio pohod na Rtanj kojeg je tako smisleno organizovao
Saša Nađfeji.

***

Još 2011. sam pisao:

“Građevinski materijal izostaje na Rtnju. Ovo je krečnjački masiv, s povremenim slojevima

dolomita, gline i pješčara. Nema vidljivog antropogenog djelovanja.

Iako Rtanj ne ispunjava primarne antropološke kriterije da se nazove piramidom, on zaslužuje

posebnu pažnju. Naime, Rtanj ima trostrani piramidalni završetak koji se zove Šiljak. Po
preliminarnim mjerenjima u okviru Centra za istraživanje i ekologiju “Duh Rtnja” Šiljak i susjedni
vrhovi imaju određenih pravilnih geometrijskih vrijednosti. Neka istraživanja ukazuju na
mogućnost da unutar Rtnja postoje šupljine i prolazi. Ako se to potvrdi terenskim radom onda bi
ovaj masiv mogao dobiti sasvim novu dimenziju.

Takođe, ako ovakve geometrije mogu uzrokovati nastanak određenih elektromagnetnih fenomena,
istraživanje Rtnja bi sa tog aspekta bilo izuzetno zanimljivo. Daljnja istraživanja na ovoj lokaciji
mogu dovesti do toga da Rtanj postane motor razvoja turizma u ovom dijelu Balkana.”

***

U aprilu 2017. sam testirao svoje mogućnosti do maksimuma. Još 2016. sam dogovorio za taj
mjesec program koji je obuhvatio turneju po Hrvatskoj (Supetar, Umag, Rijeka, Šibenik, Knin),
Bugarskoj (Sofija, Plovdiv, Asenovgrad, Burgas, Varna), Srbiji (Vrbas, Subotica, Vršac, Beograd,
Rtanj), Makedoniji (Skoplje, Kokino, Ohrid, Sv. Naum, Bitola), kratak sedmodnevni predah u
Visokom i Sarajevu s konferencijom i vođenjem za grupu iz Kuvajta, Katara, UAE, Saudijske
Arabije, Maroka i Alžira (koja je uključivala tri moja večernja predavanja), odmah zatim je slijedio
posjet Kambodži (Angkor Wat i Koh Ker), Filipinima, i na koncu sam još stigao krajem aprila i u
Kinu, na putu za Tibet.

U čitavom programu, predviđen je i uspon na Rtanj. Krenuli smo iz Beograda u 4:30 ujutro s
nekoliko automobila. Napokon šansa da se ispričam sa Zokijem, kasnije sa Sašom, Milenkom i
ostalim prijateljima.

Nakon toplog čaja i doručka u eko-centru Balašević, formirali smo kolonu vozila i krenuli prema
zbornom mjestu u podnožju Rtnja. Usput smo napunili vode s izvora koji dolazi iz Rtnja i uskladili
frekvencije s piramidalnom planinom.

Parkiramo pred školom, na igralištu. Prilaze mi Dule i Ljubo, dragi dugogodišnji prijatelji i
volonteri sa bosanskih piramida. Dule je bio vrlo emotivan pri susretu, pustio suzu. Nismo se
vidjeli nekoliko godina. Krećemo zajedno, nas tridesetak. Većinu znam, neke ne, ali su čuli da
“dolazi iz Bosne neki profesor za piramide”.

Dolazimo do prve lokacije u podnožju. Zovu je “hram”. Kamenje od 50-100 kg, u polukrugu, Vidi
se da su nekada pripadali zidu, manjoj kamenoj formaciji. Saša govori o PIP snimanjima i
neobičnoj energetskoj kupoli koja je bila formirana iznad “hrama”. Goran pominje razliku u
energetskim vrijednostima na tom mjestu u odnosu na ostale lokacije. Pominju se endemske vrste
na Rtnju.

MEDITACIJA
Zatvaram oči, fokusiram se na ovaj prostor. Odmah mi dolazi slika manjeg ovalnog objekta.
Nekoliko redova je bilo ispod zemlje, danas su oštećeni, ali je kamen jos uvijek prisutan. Trebalo
bi kopati ovdje, ali ne uklanjati kamenje. Ova struktura je podignuta da pojača ove neobične
energije.

***

Nedavno topljenje leda uništilo je hektare i hektare šume. Bageri dodatno čiste prostor. Hiljade
tona mrtvog drveta, nagorjelog, poleglog po zemlji, stvara tužnu sliku. Kiša koja je padala
prethodnih nekoliko dana dodatno je razrovala zemlju.
Kolona se uspinje, prvi kilometri ostaju iza nas, a čeka nas ukupno 12,5 km u jednom smjeru i
1.000 metara nadmorske visine da savladamo, dok se ne popnemo na više od 1.565 metara visoki
Šiljak, vrh Rtnja.

S nama je i televizijska ekipa produkcije “Vice” koja snima dokumentarac o Rtnju. Oni odustaju
od uspona nakon druge pauze. Još smo bili u zelenom pojasu Rtnja.

Uspon na strmi Rtanj traži isti tempo i odmjerene korake. Cik-cak linija traje duže, ali se ne
forsirate, niti sagorijevate energiju nepotrebno.

Istočna Srbija se sve više vidi. Pogled leti kilometrima unaokolo. Vidimo još nekoliko grupica koji
su ispred, ali i ispod nas. Gordana, Goran i Milenko prave pauzu. Bili su ispred mene dok sam
davao intervju TV ekipi. Osjetio sam u zraku da im je uspon sve teže padao. Kasnije sam pitao
Gordanu da li je razmišljala o odustajanju. Odgovorila mi je:

“Kako da nisam, pet puta sam htela odustati. Ali, znala sam da se moram popeti, a imala sam i
motivaciju. Užinu koju sam ponela. Na vrhu se jede i to mi je bio motiv.”

Potpuno sam je razumio. Na ovakvom usponu, razmišljate o destinaciji i šta vas čeka. Ukusan
sendvič jeste dobra motivacija.

Saša pokazuje jedno drvo koje je prije pet godina bilo manji grm. Uspjelo je da preživi vjetrove,
snjegove, niske temperature. Stotine metara unaokolo jedini je narastao toliko da se zove drvetom
na ovoj vjetrometini.

Uspon prati promjenjivo vrijeme. Čas je sunce i otkopčavamo jakne, u sljedećem momentu vjetar
na otvorenom nas prisiljava da se zaštitimo. Ali, generalno, vrijeme je puno bolje nego proteklih
dana. Imali smo sreće.

“Do ove grupice koja izgleda tako blizu, trebaće nam sat vremena uspona”, govori Saša,
pokazujući iznad nas.
Teško mi je to vjerovati, nadohvat su ruke, čini mi se ne više od 100 metara. I zbilja, dok smo
prešli svoje serpentine, prošlo je skoro sat. Pogledamo dole, druga grupica na lokaciji na kojoj smo
bili maloprije. Osjetimo se pobjednički, ispred njih smo, a znamo da ih čeka sat dobrog uspona.

I kada tijelom zavlada umor, snagom volje gurate nogu za nogom. I, onda se sjetim, da me
sljedećeg mjeseca čeka uspon na piramidalnu planinu Kailash na Tibetu, na visinu od 6.400
metara. Rtanj mi je, ustvari, jedina kondiciona priprema koju ću imati.

Saša je govorio o “dva vrha”, prvi je pokrivao onaj drugi, naš cilj. Sve mi se čini da se približavamo
prvom vrhu. Ali, iznenada, korak po korak i dolazimo do čistine i preostalih stotinjak metara.

Na samom vrhu ostaci male građevine.

Ovo već prepoznajem. Crkvica koju je podigla supruga vlasnika rudnika, nakon njegove smrti,
jevrejska obitelj, koja je izuzetno pomagala ovaj kraj. Kamenje razbacano uokolo. Čujem
komentare:

“Svaki put kada dođemo, neko namerno uništava dio po dio ove crkvice.”

Penjem se na najvišu kotu. Pogled 360 stepeni. Na vrhu sam istočne Srbije. Vjetar je stao, sunce
nas je sve pogladilo svojim zrakama. Posebna nagrada.

***

U krugu, dijelimo šta je tko ponio od hrane i pića. Ugodan razgovor, ozbiljan, o različitim
fenomenima vezanim za Rtanj, anomalijama, onima koji su prespavali na vrhu, istraživanjima.
Slijedi red šala.

Do mene je Goran. Zazvoni mu mobitel. On se začudi.

“Zar ima signal ovde na vrhu? Halo. Reci Milenko, šta si hteo? Pa ti si zvao. Šta je bilo? Ne, nisam
ja zvao, ti si me zvao. Svi su čuli da telefon zvoni.”
Dok Goran i Milenko vode neku čudnu raspravu, pogledam na sat: 13:10. Dakle, trebalo nam je
nešto više od pet sati da osvojimo vrh Rtnja, Šiljak.

Za deset minuta stiže Milenko. Mislio sam da je odustao i da je zato zvao. Međutim, on je bio vrlo
blizu vrha.

“Zašto si zvao Gorana?, pitam ga.

“Nisam ja zvao, meni je telefon zvonio”, odgovara ozbiljno.

Pošto ih znam obojicu, vjerujem i jednom i drugom. Prilikom silaska, išao sam s Milenkom.
Ponovo sam pokrenuo priču o tom telefonskom pozivu. On mi pokazuje primljene pozive.

“Vidiš da sam dobio poziv od Gorana u 13:10”.

I, bio je u pravu. Kada smo sišli u hotel, htio je da pokaže Goranu taj primljeni poziv, ali ga više
nije bilo u telefonu.

***

Gore, na vrhu Šiljka, pričale su se priče kako se tu elektromagnetna polja ponašaju čudno.
Formiraju otvor u vremenu i prostoru. Mobilni telefoni pokazuju vrijeme od nekoliko godina
unatrag, a ponekad i vrijeme iz budućnosti. Na fotografijama bude neobičnih fenomena. Zapisi na
mobitelima čudnovato nestaju kada se vlasnici spuste natrag, u civilizaciju.

Dokumentirani su slučajevi Jugoslovenskog ratnog vazduhopovstva, od prije nekoliko dekada, da

bi prilikom preleta Rtnja avionske kontrolne table i čitavi avioni postajali potpuno namagnetizirani
i bio bi onemogućen daljni normalan let. Na Google mapi Rtanj bi bio nevidljiv.

Neobični energetski fenomeni, okrugle elektormagnetne munje, čudni leteći objekti, samo dodaju
nove argumente na misteriju energija Rtnja.
***

Goran, naš inžinjer elektrokomunikacija (upravo je to što Rtnju treba, i elektro i komunikacija),
donosi instrumente i počinje mjerenja desetak metara od samog vrha. Odmah pokraj ulaza u
vertikalni prolaz.

Danas je to rupa koja vodi sedam metara duboko. Nakon toga je horizontalna da bi, po Sašinom
svjedočenju, nastavila ići horizontalno te se ponovo spuštati do dna Rtnja, a kako tvrde i u članku
Geografskog društva Srbije.

Međutim, početak horizontalnog prolaza je zatrpan, upravo kamenjem od crkvice. Vojnici JNA
nisu imali zahvalan zadatak kojeg su im nametnuli njihovi pretpostavljeni. Šta li su skrivali?

Prisjećam se španjolskih konkvistadora. Kada nešto ne razumijete, a rezultat je inteligentnije

civilizacije, proglasi to “đavoljim djelom” i uništi.

***

Elektro impuls je bio vidljivo interesantan. U pravilnim vremenskim razmacima pojavi se neobičan
šum. Magnetni aspekt elektromagnetizma izostaje. Pa ovo je već ista stvar kao i na Bosanskoj
piramidi Sunca. Orgonska energija je sljedeće mjerenje. Orgonska ili životna energija je
sposobnost upijanja elektromagnente energije. Što je prostor ili biće životnije, sa zdravijim
parametrima, s proizvodnjom životne energije, nivo orgonske energije je viši. Kazaljka se zabila
na 100%. Ponovo, kao i vrijednosti na bosanskim piramidama i u tunelima Ravne i Ravne 2.

Tu večer je Goran izvijestio o preliminarnim rezultatima. Zabilježio je prisustvo Teslinih skalarnih

valova na vrhu Rtnja.

***

Inžinjer Goran Marjanović zaključuje, nakon mjerenja provedenih 9. aprila 2017:

 “Magnetotelurska i elektrodinamička istraživanja, april 2017, misija: “Rtanj”, Srbija,
provedena 09.04.2017. godine … ukazuju na duboku vezu, analogiju i numeričku saglasnost
fizičkih parametara Rtnja sa parametrima zračenja frekvencije 28 kHz … i sa merenjima Nikole
Tesle.
Planina Rtanj se naglo diže iz ravnice u obliku tela ograničenog skoro pravilnim
trouoglovima čineći tako “Piramidalni objekat” izuzetno neobične geometrije i strukture
(pravilne šupljine, raznorodne podzemne oblasti, klastere, različite mehaničke, magnetne i
elekrične provodljivosti), što mu daje vrlo specifične osobine višedimenzionalne rezonantnosti.
U podnožju je uglavnom sastavljen od peščara i stena, a u višim delovima od krečnjaka. Sva
voda otiče kroz krečnjak, ponire, a onda, u nižim delovima, izbija u jakim vrelima po ivici
planine.
Ovaj “mehanizam” složenih vodenih tokova kombinovan sa geometrijom i strukturnom
matricom Rtnja čini vrlo sofisticiranu, suptilno energetsku mašinu, najverovatnije namenski
izgrađenu nama nepoznatim tehnologijama. U prilog njegove fenomenologije suptilno
energetskog tipa govore vrednosti Sc = 0.5 koja ukazuje na prisustvo “Skalarnog polja”,
registrovanog mernom opremom, kao i vrednost Or >> 100 koja ukazuje na IZUZETNO visok
nivo orgonske energije, što je registrovano “Experimentalnim meračem životne energije“ i što
je znatno više od prosečnog nivoa.“

***

Rtanj je, nakon što se popenjete na njega, prema materijalima, planina. Lako objašnjiva geologija.
Ovdje rada homo sapiensa, barem onakvog kakvog ga mi znamo, nema.

Ali, Rtanj ima dosta elemenata piramide. Trostrani zašiljeni, piramidalni vrh. Jedna strana gleda
prema jugu, ostale dvije imaju pravilnu orijentaciju prema sjeverozapadu i sjeveroistoku. Ima
pravilne geometrijske odnose sa susjednim vrhovima. Prisustvo sakralne geometrije. Kinetičku
energiju vode, koja je u neprestanom pokretu. Stratigrafiju koja je kombinacija različitog stepena
provodljivosti. Vertikalni, energetski dimnjak, koji ima ubačeni horizontalni dio, regulator.
Rezonantnu komoru u svojoj unutrašnjosti.

Na vrhu Rtnja, na vrhu Šiljka, mjere se visoke vrijednosti orgonske energije. Bilježe se Teslina
torziona polja, odnosno Teslini skalarni valovi. Oni su uzrok neobičnih energetskih pojava,
uključujući distorziju prostora i vremena.

Piramide su energetske mašine. Manje je bitno koliki je odnos prirodnog i vještačkog. Da li je to

50% - 50%, ili 80% - 20%, ili 20% - 80%. Jedino je bitno kakav energetski rezultat daju ova
uzvišenja, bila ona većinom vještačka ili većim dijelom prirodna.
Ono što je značajno je tko su ovi kosmički arhitekti, odnosno inžinjeri, geodete, građevinci,
kosmički urari, koji su dobijali željene, vrlo specifične frekvencije?

Kada bi barem opseg našeg čula vida bio znatno veći, mogli bismo vidjeti ove fokusirane
energetske zrake, koje paraju našim uobičajenim ambijentalnim poljima i odlaze… gdje? Kakve
poremećaje i promjene izazivaju u energijama iznad i oko nas? Kada ćemo razviti naučne
instrumente da potpuno shvatimo ove fenomene?

***

Još na putu prema vrhu Šiljka, zastao sam i spojio s njegovom energijom.

MEDITACIJA

Porijeklo Rtnja vezano je za inteligentne, nevidljive “prirodne” sile, iz daleke prošlosti. One su
oblikovale stranice Rtnja, lakoćom, gotovo jednim pokretom. A onda nastavile s uređenjem
okolnih planinskih vrhova.

***

Jedino mi ostaje pitanje da li je duboko ispod Rtnja postavljen “uređaj” koji stvara signal i ujedno
koristi sve ostale prirodne elemente da bi ga pojačavao i slao iznad sebe.

Doduše, ovo pitanje se odnosi i na sve ostale svjetske piramide.

 MEGALITNI OPSERVATORIJ KOKINO U MAKEDONIJI

Lovci na blago su u Makedoniji itekako stvarnost. Jedna takva ekipa, opremljena detektorom za
metal, pretraživala je šire područje Općine Nagoričane. U blizini sela Kokino, na vrhu kamenog
brijega, detektoru se palila i lampica i alarm. Ispod zemljanog puta, na vrhu kamenog brijega,
počeli su kopati, nadajući se da će otkriti zlato ili barem stare vrijedne novčiće. Međutim, plitko
ispod nanosa zemlje su bile slomljene keramičke posude.

Odnijeli su ostatke posuda u obližnji Narodni muzej u Kumanovu. Razgovarali su s direktorom

Jovicom Stankovskim. Jovica je u Jugoslaviji diplomirao mašinstvo, ali mu inžinjerski posao nije
bio drag. Odlučuje se i za drugi fakultet i s 33 godine života završava arheologiju kojom će se
baviti narednih trideset godina.

Dolazak lovaca na blago, koje je odmah prepoznao, nije ga iznenadio.

“Znate, prolazili smo ovim terenom i u jednoj rupi pronašli ove ostatke keramike. Šta mislite, ima
li zlata u blizini?”

Za Jovicu su šare na ovoj keramici bile zlato. Ovako nešto još nije vidio, pretpostavio je da su vrlo
stare. Pokazali su mu gdje je nalazište. I od tada, 2001. godine, kreće istraživanje najznačajnije
makedonske arheološke lokacije u selu Kokinu. Prva iskopavanja rezultirala su obiljem pokretnog
arheološkog materijala i Jovica je znao da je na tragu nečeg velikog. Ali, nije ni slutio koliko je to
otkriće značajno u svjetskim razmjerama.

***

Moj prvi dolazak u Visoko 2005. i otkriće bosanskih piramida, preklopio se s objavljivanjem
vijesti američke svemirske agencije NASA o listi najstarijih svjetskih opservatorija. Na prvom
mjestu je bio Abu Simbel (Egipat), na drugom Stonehenge (Velika Britanija), na trećem Angkor
Wat (Kambodža), a na četvrtom Kokino (Makedonija).

Znao sam da će doći vrijeme za posjet ovom balkanskom dragulju. I došlo je, u aprilu 2017.
Moji makedonski prijatelji, s Ilčom na čelu, dogovorili su da nas na Kokinu dočeka Jovica
Stankovski, sada već dvije godine u penziji, a uz njega je bio i sadašnji direktor muzeja u
Kumanovu. S Jovicom sam se upoznao prilikom jednog nastupa na hrvatskoj televiziji. Zagrljaj u
podnožju Kokina.

Onda je Jovica krenuo s iscrpnim objašnjenjima.

“Kokino je staro 4.250 godina. Vidljivo je sa udaljine od 50 km. Bilo je u upotrebi 1.500 godina
kao svetilište. Prestaje biti svetilište 800 g. p.n.e. Vidljiva je razlika u keramici. Podižu se naselja
preblizu Kokinu, što znači da je izgubilo status svetog mjesta. Kokino je nepristupačan sa istoka i
zapada, ulaz je sa juga i sa sjevera.

Tri su obreda provođena. Prvi, posvećeni boginji Majci. Drugi, ljudske figurine slične onima na
Kritu. Treći, precizno se pratilo pojavljivanje ravnodnevnice (početak 2.086 godine p.n.e.) i
zvjezdane konstelacije Plejada, osobito zvijezde Aldebaran. Prisutno je stočarstvo, nova godina je
početkom maja, kada se istjeruje stoka na ispašu.

Šta izdvaja Kokino od drugih lokacija? Prvo, platoforma sa koje je posmatrano Sunce u tri važne
pozicije: ravnodnevnica, ljetni i zimski solsticij. Drugo, praćena je mjesečeva svjetlost kroz dugi
period posmatranja. Mjesec je najviši zimi, najniži ljeti. Ovdje su znali za Metonov ciklus 1.500
godina prije antičke Grčke. Ciklus čija polovina traje gotovo 19 godina. Oni duhovno nisu
zaostajali za Trojom, Kritom, Mikenom. Nisu imali palače, ali su duhovno pratili svijet. Napravili
su kalendar, nisu bili nomadi…”

***

Odlazimo prema vrhu kamenog uzvišenja, “Tatićevog kamena”, na visini od 1.013 metara.
Izdužene magmatske stijene formiraju površinu od 90 metara pravca istok-zapad, širine 50 metara
na osi sjever-jug. Uz put vidimo neobične pravougaone završetke. Jovica mi govori kako su
geolozi kompletnu strukturu proglasili prirodnom.

Govori mi o sedam kamenih markera, koji su isklesani u magmatskoj stijeni i koji su služili za
lociranje Sunca, Mjeseca i Plejada u različitim bitnim godišnjim periodima. Markeri su s
fascinantnom astronomskom preciznošću određivali glavne pozicije Sunca i Mjeseca tokom
godine, jesensku i proljetnu ravnodnevnicu, te najduži i najkraći dan u godini. “Prahistorijski” ljudi
pravili su lunarni kalendar s ciklusom od 18,6 godina, što je vrhunsko civilizacijsko dostignuće.
Dva su nivoa opservatorije. Sa jednog su astronomi posmatrali kretanje nebeskih tijela. U
astronomiji je osnovni kriterij za opservatorij da postoji jedinstveno mjesto za praćenje pojava na
nebu. I upravo je takvo mjesto otkrio 2002. godine astronom Đore Cenev iz Planetarija u Skoplju,
svojim opsežnim arheoastronomskim analizama.

Na drugom nivou ovog magičnog mjesta, Jovica je otkrio “tronove”, lokacije odakle se upravljalo
procesijama i ritualima.

Drevna je kultura u Kokinu izvela vrlo, vrlo opsežne građevinske radove, pažljivo vajajući
uspravne kamene markere, formirajući puteve za šta je bilo potrebno ukloniti stotine tona čvrstog
kamenog materijala. Sistemom prolaza i obrađenih stijena dobili su astronomski, duhovno i
energetski moćno mjesto koje neupućenom oku ne znači mnogo.

Makedonski astronomi su nedvojbeno dokazali prisustvo napredne opservatorije. Potvrde su došle

iz Bugarske i Grčke. Velika pobjeda za Jovicu.

Pitao sam ga odakle mu dolaze najveći otpori?

“Od arheologa iz Makedonije”, odgovorio mi je.

Nisam se začudio. Najkonzervativniji dio nauke upravo leži u arheologiji i geologiji. Isuviše su
ispolitizirane i nadmeću se ko će više braniti status quo.

Pitali su makedonski arheolozi Jovicu:

“Odakle teleskopi prije 5.000 godina?”

Time su rekli sve o sebi i svom neznanju. Ne morate imati teleskope da pratite kretanje kosmičkih
tijela.

***
Jovica se hitrim koracima kreće po svojoj omiljenoj lokaciji. S entuzijazmom mi pokazuje
markere, položaje Sunca i Mjeseca, lokacije iskopavanja, novootkriveni zid od prošle sezone…

S nama je i dvadesetak Makedonaca. Sjedeći na “tronu” s Jovicom, obratio sam se svima:

“Imamo priliku da vidimo velikog čovjeka, koji se hrabro upustio u istraživanja koja su postavila
Makedoniju na svjetsku arheološku mapu. Ovo je jedno od najvećih modernih otkrića i na njega
trebate biti ponosni kao Makedonci.”

Dok smo stajali na centralnom osmatračkom mjestu, Jovica pokazuje markere, a zatim uzima
kamenčiće i pogađa obližnje zašiljene blokove i govori da sumnja i na njih da su pratili kretanje
Sunca. Učinilo mi se simpatično i “poznato” to precizno bacanje kamenčića, a kasnije sam otkrio
i zašto.

Vratili smo se na najširi očišćeni plato. Grupa je predložila zajedničku meditaciju. Ugodno vrijeme
bez vjetra i dobra energija Kokina bili su idealni okvir da svi utonemo u stanje opuštenosti.

MEDITACIJA

Na uklesanim ravnim plohama u vulkanskim stjenama vidim procesiju. Ljudi su u bijelim

odorama. Stoje na kamenju, grupice, simboliziraju zvijezde i nebeske procese. Jovica se tada nije
isticao duhovnim, već znanjima iz astronomije, matematike, nauke. Davao je instrukcije gdje
klesati, oblikovati, uklanjati i ravnati kamenito tlo. Nisu došli neprijatelji da unište ovu lokaciju,
već se svrha mijenjala tokom vremena. Od astronomske, funkcije su se mijenjale u praktične,
vezane za poljoprivredne i stočarske cikluse. Vremenom su se procesije prestale organizirati,
prvobitna funkcija je zamrla, vrh uzvišenja je napušten.
Mala prostorija je bila izgrađena na strani, u visini zida, kao mjesto zaštite od nevremena.

***

Koliko je ovakvih, skrivenih lokacija još uvijek neotkriveno na Planeti. One su svjedočile o
znanjima, vještinama, nadanjima, usponima i padovima ljudskih zajednica.
 SV. NAUM

Prelijepo Ohridsko jezero dijele Albanija i Makedonija. U blizini same granice rijeka Crni Drim
je najveći izvor čiste i hladne vode koja se ulijeva u jezero. Tu su, doduše, i Bijeli Drim sa albanske
strane te 30 podvodnih i 15 površinskih izvora. Na ušću Crnog Drima smješten je i romantični
otočić i velika plaža. Na visokoj stijeni podigao je Sveti Naum prvo manastir 895. godine, a onda
i crkvu 900. godine posvećenu sv. arhanđelima Mihajlu i Gabrijelu.

Inače, Sv. Naum se rodio sredinom IX stoljeća i bio je učenik slovenskih prosvjetitelja Sv. Ćirila
i Metodija, a savremenik i saradnik Sv. Klementa Ohridskog. Njih su dvojica opismenili 3.500
monaha i osposobili ih za evangelizaciju. Stoga ne čudi da su postali sveci u slovenskoj tradiciji.
Razvili su ćirilićno i glagoljično pismo, bazirano na grčkom alfabetu.

Naravno, vrijeme će dati sud koliko je njihova uloga bila prosvjetiteljska za starosjedioce Balkana.

Tokom svog života, Sveti Naum je radio na evangelizaciji Moravske, odakle je protjeran nakon
smrti Sv. Metoda. Otišao je u Bugarsku, a ubrzo nakon toga došao je na Ohridsko jezero. Sveti
Kliment je postao apostol u Ohridu, a Sveti Naum je osnovao manastir 30 km južnije. Originalni
stubovi pod svodom današnje crkve imaju pismo iz X stoljeća, koje svjedoči o njegovoj pismenosti
i misiji koju je provodio.

U manastiru je umro 910. godine, a tu je i sahranjen. Znatno kasnije, Osmanlije uništavaju crkvu,
koja je ponovo podignuta u XVI stoljeću. Brojni dodaci, popravke i restauracije rezultirali su
današnjim reprezentativnim vjerskim objektom koji je u XXI stoljeću postao muzejsko-turistička
atrakcija s hotelskim kompleksom u blizini.

Ali, Naumove kosti su još uvijek pod svodom crkve. Smatraju se čudotvornim.

Prilikom ulaska u malu prostoriju, s kamenom nadgrobnom pločom, osjeti se patina minulih
vremena. Prišla je žena, kleknula na koljena, poljubila ploču i pomolila se. U narodu postoji
legenda da i dan-danas njegove mošti liječe od teških bolesti, a naročito od ludila.

Također, priča se da se na grobnoj ploči može čuti kucanje Naumovog srca.

Da ove priče nisu bez osnove, pokazuje nam biografija Sv. Nauma. Svojevremeno je putovao u
Rim gdje se proslavio čudotvornom moći i velikom učenošću. Mnoge je jezike poznavao. Njegovi
savremenici pišu da se osjetila iscjeliteljska moć iz njegovih očiju. Navodno su izliječeni bolesnici
koji bi s vjerom pogledali u oči Sv. Nauma.

U svom manastiru na Ohridskom jezeru, Sveti Naum je primio mnoge bolesne, uboge i nesretne.
Pomagao je većini, a osobito se isticao u pomoći odbačenim, mentalnim bolesnicima.

Višestoljetni kameni zidovi i blizina ostataka Sv. Nauma je prilika za opuštanje i meditaciju.

MEDITACIJA

Crkvica, vrlo skromna, dvije pravougaone prostorije, srednji dio okrenut današnjem ulazu. Sveti
Naum je imao stariju žensku osobu koja mu je povremeno donosila hranu i pomagala oko nekih
potreba. Kasnije, nakon njene smrti, pomagao mu je hranom pastir iz susjedstva. Naum je liječio
kombinacijom trava i molitvi. Vidio je energetska polja ljudi. Neke bolesti nije izliječio, ali je
ublažavao stanje. Kada su vojske dolazile, čule su za njega, nisu ga dirali. Volio se okupati u
svježoj, hladnoj vodi, ispred manastira.

***

Ljudima je Sveti Naum pomagao blagošću, brigom, iskrenošću, posvećenošću i suosjećanjem. To

je energetska nit koja je premostila stoljeća i još uvijek se njegov dodir osjeća na obalama
Ohridskog jezera.
 KAMBODŽA: ANGKOR ARHEOLOŠKI PARK

Kada je francuski istraživač Herin Mohout 1858. otkrio veličanstveni hram u srcu kambodžanske
džungle, svijet je bio ushićen. Ubrzo se saznalo da ovdje nije riječ o jednom hramu, poznatom kao
Angkor Wat, već o mreži od hiljadu hramova koji su nadmašili sve što su izgradili antička Grčka
ili Rim. Zlatni period arhitekture Kmera trajao je od 800. do1.200. godine.

***

Posjet Kambodži mi je dugo bio na listi. Sada ga ispunjavam, a u društvu su mi Valery, Bruce,
Tonia, Frank, Adele, Dixie, Allister… Siem Riep je kapija kroz koju prođe više od polovine
stranaca, više nego kroz glavni grad Pnom Pen. Hramovi pod zaštitom UNESCO privlače pet
miliona turista, koji ostavljaju milijarde dolara ekonomiji ove zemlje koja ima 15 miliona
stanovnika.

U Srednjem vijeku, kmerska država je obuhvatala veći dio jugoistočne Azije: današnji Tajland,
Laos, Vijetnam i Kambodžu. Najveći grad na Planeti bio je milionski Ta Prom u XII stoljeću
nekoliko kilometara dalje od današnjeg Siem Riepa.

Moja turneja počinje na +36 stepeni u Kambodži, a završit će na -12 stepeni na Tibetu.

***

Kralj Jasowarman gradi u XI stoljeću sistem kanala i umjetnih jezera za navodnjavanje, koji je
omogućio Kmerima tri žetve riže godišnje. Zahvaljujući uspješnoj poljoprivredi, Kambodža
postaje, uz Kinu, vodeća azijska sila. Dolazi do gradnje veličanstvenih struktura. Kralj
Surjawarman II (“Zaštitnik Sunca”) gradi najveći vjerski objekt na svijetu od 1.113. do 1.150.:
Angkor (“grad”) Wat (“hram”).

Kraljevi su se smatrali božanstvima. Svaki je sebi gradio hram posvećen nekom od bogova s kojim
bi se, nakon smrti, trebao sjediniti. Riječ je o hindu običaju. Kralj Surjawarman II je imao želju
sjediniti se s bogom Višnu. Stoga je Angkor Wat i kraljevski hram i grobnica, kako tvrde arheolozi.
Inače, Višnu je jedan od tri najvažnija božanstva u hindu panteonu, uz Šivu i Brahmu. Pravo ime
hrama nije sačuvano. Angkor Wat je ime koje su koristili tajlandski osvajači. Doduše, niti uloga
hrama nije dokazana, jer ovdje se nije molilo. Ovaj kompleks je bio predviđen kao mjesto gdje
bogovi mogu prebivati. Uloga grobnice je također pod znakom pitanja, jer nisu pronađeni
kraljevski ostaci.

Impresionira građevinsko umijeće graditelja ovih hramova. Pretpostavlja se da je za gradnju

Angkor Wata bilo potrebno 300.000 ljudi, u periodu od 30 godina. Kompleks nikada nije dovršen,
a gradnja je prestala neposredno nakon kraljeve smrti. Hram je u potpunosti izgrađen od kamena,
od blokova pješčara. Logistika je bila enormna i obuhvata ekipe za eksploataciju kamena, zatim
slonovski transport sa udaljenosti od 65 km, obradu i brušenje, podizanje i uklapanje, klesanje
reljefa. Nepostojanje međuprostora i zakrivljenost blokova, šest do osam strana koji perfektno pašu
jedan uz drugi (na hramu Preah Vihear uočio sam četiri bloka s dvanaest uglova/stranica), samo
su neka od naprednih građevinskih umijeća koja su vidljiva.

Ne čudi da nacionalna zastava Kambodže upravo nosi simbol tri tornja iz Angkor Wata. Boje
zastave simboliziraju kmerski narod, historiju i religiju (budizam). Čak i u vrijeme zloglasne
vladavine Crvenih Kmera, zlatna silueta tri tornja je zadržana na zastavi.

Prelaskom Kmera na budizam u XIII stoljeću prestaje važiti princip božanskog vladara. Hramovi
počinju propadati. Šuma osvaja nekad veličanstvena zdanja. Dolaskom Tajlanđana u XV stoljeću,
kmerska država tone u zaborav.

Ono što je, pak, važnije od površinske uloge hramova u Kambodži, kao simboličnog odraza moći
pojedinih vladara i njihovih religijskih uvjerenja, jeste kosmička arhitektura. Stoga su za
objašnjenje ovih impresivnih struktura važniji arhitekti u odnosu na vladare.

Angkor Wat je okružen otkopom širokim 200 metara i dugačkim šest kilometara, ispunjenim
vodom. Arhitektima ovog kompleksa to je bio simbol praokeana.

Kmerska kosmologija dominira hramovima. Koncentrični kvadratni ili pravougaoni kompleksi,

fokusiraju energiju prema centru.
U centru su uzdignuti piramidalni tornjevi preko kojih se skuplja i zatim transferira energija prema
kosmosu. Time se spajaju dva svijeta, dvije dimenzije, Zemlja i kosmos.

U slučaju Angkor Wata, na vrhovima terasa, koje se penju i sužavaju, locirano je pet tornjeva, u
obliku lotosovog cvijeta. On simbolizira drevnu piramidalnu planinu Meru, dom bogova. Arhitekte
su zamislile da je Angkor Wat potpuna imitacija ove svete planine, koja je “axis-mundi”, spoj dva
svijeta. Stoga, ovaj hram nije samo prebivalište bogova već i spoj Zemlje s Nebom. Pretpostavlja
se da je taj spoj u obliku energetske zrake put kojim bogovi šalju znanje prema našoj Planeti.

Najviši, centralni toranj, visok je 66 metara. Do njega se dolazi stepenicama koje postaju sve uže
i strmije. I, ponovo, simbolički, na vrhu stepenica spajate se s nebeskim svijetom.

U središtu kompleksa je kvadratni blok koji se ističe u odnosu na ostale. On nije samo centar ovog
kompleksa već i centar Univerzuma.

Orijentacija hramova je vrlo precizna prema stranama svijeta, Istok-Zapad, Sjever-Jug. Time se
omogućava nesmetan protok energije kroz prilazne puteve hramova.

Otvori na vrhovima tornjeva omogućavaju sunčevoj svjetlosti, kada pada pod uglom od 90 stepeni
(dakle na dan ljetnog solsticija, 21. juna), da osvijetli središte prostorija. One su povezane
kamenim okvirima/prolazima koji stvaraju iluziju ogledala.

Kmerski hramovi su ogromne opservatorije i kalendari koji pokazuju napredno znanje njihovih
arhitekata/astronoma i stručnjaka za kretanje energija. Upravo njihova imena ostaju nepoznanica.

Po kmerskim i sanskritskim tekstovima, hramovi su morali biti u potpunoj harmoniji s kosmosom.

Raspored objekata i puteva pratio je kretanje Sunca i Mjeseca. Centralna os građevina bila je u
suglasju s kretanjima planeta. Na taj način, hramovi su postajali mikrokosmos, “mandale”,
dijagrami kosmosa.

Zbog svega toga, hramovi su kosmički, astronomski, politički, geofizički i duhovni centri
civilizacije.
Moja posjeta Angkor arheološkom parku obuhvatila je najznačajnije hramove koji su redom pod
zaštitom UNESCO-a. Obilazeći ih, vodim bilješke:

1. Angkor Thom: Bayon – lica, za koje pogrešno smatraju da predstavljaju Budu, samo su
površinski nivo kompleksa. Dublji nivo je o sakralnoj geometriji, inžinjerima istim kao i u
Palenqueu i Chitzen Itzi. Visina kipova je vezana za Fibonačijev niz. Spirale, oblik
piramida, voda, arhitektonski stil kao kod Maja, isti kameni lukovi, blokovi sa šest i osam
strana (uglova), isti prilazni plato kojim se “lebdi iznad vode” i onda, putem hrama,
dodiruje nebo. Kralj Javavarman VII ovdje premješta glavni grad Kmera koji je dostigao
milion podanika.

2. Ta Prohm – uklesani lik stegosaurusa, očigledan primjer znanja o dinosaurusima starim

155 miliona godina, davno izumrlim. Detalj koji govori o arhitektima. Neobičan spoj
stogodišnjih korijena i kamenih blokova.

3. Angkor Wat – strmi uspon ka vrhu piramidalnog hrama, “penjanje ka nebu”. Kvadratni
blok u središtu hrama, “Centar univerzuma”. Eho komora – udariti se tri do pet puta u
grudi, ljekoviti efekt.

4. Preah Vihear Hram – kompleks na četiri nivoa. Podignuti na kamenom, vulkanskom tlu, u
kombinaciji s blokovima pješčara. Isto kao i na ostalim hramovima, perfektna gradnja,
kameni prozori koji stvaraju “efekat ogledala”, orijentacija prema stranama svijeta. Iznad
kamenih okvira su blokovi s dvanaest uglova.

MEDITACIJA

Diseminacija znanja širom Planete. “Inžinjeri” su mapirali čitavu Planetu i gradili, uz pomoć
lokalnih zajednica, piramidalne hramove. Koristili su lokalne bogove, običaje, vjerovanja…
Arhitektura je podređena energetskim efektima. Kompleksi hramova postaju energetske mašine,
spajaju se energetskim zrakama s nebom. Čak i kada su lica i kipovi uništeni, energetske mašine i
dalje rade.

***
Posjeta ovim izoliranim kambodžanskim hramovima uvjerila me u jedno: na Planeti je postojao
globalni proces megalitne gradnje kroz prostor i vrijeme.

Nemoguće je da je identična obrada blokova na Uskršnjem otoku, u Egiptu (preddinastijski

vladari), Meksiku (Maje, ali i ostale civilizacije), pred-Inknom Peruu, bosanskom Daorsonu,
hrvatskoj Aseriji i Varvariji, crnogorskom Meteonu, libanonskom Balbeku ili kambodžanskom
Angkoru. Ovdje su inžinjeri iste škole podučavali lokalno stanovništvo strukturnoj stabilnosti,
sakralnoj geometriji, energetskim parametrima…
 KOH KER PIRAMIDA

Na sjeveroistoku Kambodže nalazi se Koh Ker kompleks hramova. Konvencionalna priča ide
ovako:

“Armijski general Jayavarmal odmetnuo se od centralne vlasti u milionskom Angkoru, odakle je

njegov ujak vladao čitavim Kmerskim carstvom. Jayavarmal gradi kompleks od više od 70
hramova, proglašava se kraljem, a Koh Ker postaje glavnim gradom. Historija ga pamti kao
odmetnutog kralja Jayavarmala IV.”

Moj dolazak u Kambodžu imao je, osim posjete kompleksu piramidalnih hramova Angkora, za
cilj Koh Ker piramidu. Nakon što sam obišao niz hramova, zaključio sam da je Koh Ker piramida
zapravo jedina čista, prava piramida na tlu Kambodže. Ona kao da nema ništa zajedničko s ostalim
piramidalnim hramovima, bogato ukrašenim hindu simbolima.

Koh Ker se nalazi na 115 km udaljenosti od Siem Reapa i Angkor Wata. Angkor arheološki park
posjeti nekoliko miliona turista godišnje. Koh Ker je zaboravljen, bazični rad je obavljen 1960-ih
da spriječi daljni kolaps, ali nikakve restauracije nije bilo.

Piramida se nalazi unutar velikog zida, na čistini. Okružena je vještačkim jezerima. Diže se u
nebesa. Cifre koje sam imao sa internata su pogrešne. Dužina stranica nije 50 metara, već je njena
kvadratna osnova sa 66 metara dugim stranicama. Visina nije 37 metara već 40 metara.

Piramida je dobro očuvana. Građena je kombinacijom obrađenog vulkanskog kamena slaganog u

unutrašnjosti strukture, s blokovima pješčara u vanjskom dijelu. Vanjski blokovi su različitih
dimenzija, kombinacija konkavnog i konveksnog, s četiri do šest stranica. Nejednake dimenzije
uzrok su strukturalne stabilnosti objekta koja je očuvana do danas.

Prvi nivo (stepenica) piramide sastoji se od 11 redova blokova. Drugi nivo ima 13 redova, a svi
ostali nivoi (treći, četvrti, peti, šesti i sedmi) po jedanaest redova blokova. Blokovi su spojeni
majstorski. Nema veziva, maltera ili cementa. Šestougaoni blokovi služe za zaključavanje čitave
strukture.
Orijentacija stranica je pravilna, prema stranama svijeta. Jedini ulaz prema piramidi je sa zapadne
strane. Nema vidljivih ulaza u piramidu. Vjerovatno je skriveni ulaz lociran ispod zemlje.

Zabranjeno je penjati se originalnim stepenicama koje su u ruševnom stanju. Međutim,

improvizirane drvene stepenice sa strane omogućavaju posjetiocima uspon do samog vrha.

Blokovi u prvih šest redova imaju masu između 500 kg. i 2.000 kg. Najveći blokovi nalaze se na
samom vrhu i dostižu sedam tona. Četvrtasti okvir, kojeg obrazuju blokovi na vrhu, ukrašen je s
vanjske strane hindu motivima. Bogovi drže ne Zemlju, već nebo na svojim rukama.

Taj okvir od najvećih blokova je završetak unutrašnjeg prolaza, “dimnjaka”, koji ide čitavom
dubinom prema dnu piramide. Energetski “dimnjak”.

Ova piramida očigledno odstupa od svih ostalih hramova na tlu Kambodže. Međutim, nekako su
je arhitekti progurali među ostalim hramovima i to je izraz koji se i danas za nju upotrebljava.

Gotovo svi elementi za piramidu, kao energetsku mašinu, ovdje su prisutni.

Piramida, kao najmoćniji energetski oblik. Ona pojačava prisutne, prirodne izvore energije.

Vještački građevinski materijal, blokovi pješčara (provodljivost) i vulkanski blokovi (prisustvo

željeza kao izvora elektromagnetizma). Izgrađena vještačka jezera oko piramide, kanali koji
omogućavaju kretanje vode, oslobađanje negativnih iona kao energetskog izvora te korištenje
kinetičke energije tekuće vode.

Koncentrični kvadrati (zidovi i terase) koji postaju sve manji i koji usmjeravaju i fokusiraju
energiju terena ka piramidi.

Sedam je nivoa piramide. To je sveti broj u hindu religiji. Ali, neparni, nedjeljivi brojevi su i dio
svete geometrije. A ovdje se oni koriste: 7, 11 i 13. Elementi svete geomterije pojačavaju energije.
Vertikalni unutrašnji prolazi fokusiraju energiju. Rezultat: piramida kao energetski pojačivač
(amplifikator).

Oskudna ornametnika na piramidi podsjeća na hindu religiju i kmerskog vladara iz X stoljeća. Ali,
pravo pitanje je ko je bio arhitketa koji je u sebi objedinio znanje geodezije, astronomije,
građevinskog inžinjeringa i kosmogonije? Upravo ta, identična znanja, imali su arhitekti Kukulkan
piramide na Jukatanu (Meksiko), piramide Maja u Palenkeu (Meksiko), Tikalu (Guatemala) i
Kopanu (Honduras), Piramide Sunca i Mjeseca u Teotihuakanu (Meksiko), tzv. Keopsova i
Kefrenova piramida na platou Gize (Egipat), dvadeset velikih Shanshi piramida (Kina), Bosanske
piramide Sunca i Mjeseca (BiH), piramide Gunung Padang na zapadu Jave (Indonezija). I sve
pobrojane piramide imaju energetske zrake na vrhu.

Arhitekti su vrlo pažljivo rasporedili strukture, vodene površine, zidove. Sigurno je da su u

obrazloženju kraljevima govorili o vještačkim jezerima kao “praokeanu” iz hindu legendi o
stvaranju svijeta, ali i o praktičnom aspektu i navodnjavanju koje je omogućilo kmerskoj državi
ekonomski bum od X-XIII stoljeća. Za arhitekte je voda bila bitna zbog kinetičke energije.

Impresivna visina je kraljeve vodila u nebo, bliže bogovima i ostvarenju legende “Axis-Mundi”,
Bogovi su trebali biti zadovoljeni ovakvim grandioznim arhitektonskim ostvarenjem kralja i
pokazali bi mu svoju milost ako bi se odlučili da svoje prebivalište na Zemlji lociraju baš na tom
mjestu. Ali, arhitektima je ova građevina služila za kreiranje energetskog snopa, koji bi slao
informacije o frekvencijama Zemlje i njenom “zdravlju’.

MEDITACIJA

Piramida je izgrađena iznad već fokusiranih energetskih izvora. Geometrijski oblik je bio idealan
za manipulaciju tom energijom. Angkor Wat je izgrađen iznad drugačije vrste podzemne energije,
koja je više nalik prstenastoj energiji. Stoga je i drugačiji dizajn piramidalnog hrama u Angkor
Watu.
Oni koji se danas penju na vrh Koh Ker piramide služili su kao radna snaga u toku gradnje
piramide. Dolaze instinktivno, ne razumijevajući pravu svrhu ove građevine ni tada ni danas.

***
Boravak u Kambodži, mada na +36 stepeni, itekako me je zadovoljio. Koh Ker piramida potvrdila
je moje sumnje o globalnoj školi kosmičke arhitekture.

Ti, nepoznati arhitekti, koristili su lokalne običaje, religije i radnu snagu, za ostvarivanje svojih
ciljeva.
 ZARAVNJENE LOBANJE IZ FILIPINSKOG BUTUANA

Butuan je provincijalno središte na sjeveru drugog najvećeg filipinskog otoka, Mindanaoa.

Polumilionski grad je svoj odnos s arheologijom započeo slučajno. Tokom 1975., prilikom gradnje
sistema kanala za odbranu od poplava, na iskopanom zemljištu pronađeno je mnoštvo arheološkog
materijala.

Ostaci drvenih brodova su radiokarbonskim datiranjem ustanovljene starosti od 1.700 i 1.000

godina. To ovu lokaciju odvodi znatno dublje u prošlost od kolonijalnih, španjolskih vladara, koji
su došli ovdje s Magelanom 1521. godine. Čitava država je dobila ime po španjolskom vladaru
kralju Filipu, a obično se ne govori o historiji otoka prije dolaska Europljana.

Kasnije, u 2012. godini, pronađeni su brodovi od 24 metra dužine što je bilo značajno. To bi moglo
objasniti uzorke kineskih vaza i keramike pronađenih u Butuanu. Znači, prekomorska
komunikacija je postojala dosta duboko u prošlost. Pronađeni su zlatni predmeti i ostaci alata za
proizvodnju zlatnih ornamenata i predmeta. To je već bio znak razvijenog društva.

Međutim, ono što je privuklo moju pažnju su lobanje u lokalnom muzeju, National Museum
Butuan Branch. Lobanje su ravne na vrhu, a što odstupa od normalne anatomije. Na jednoj od
lobanja, najvjerovatnije od dječijeg uzrasta, vidljivo je da je bila pritisnuta nekim ravnim
predmetom.

I mada bi medicinski doktori mogli diskutirati o potencijalnom medicinskom poremećaju, ovdje

to nije slučaj.

Naime, modificiranje lobanja je prisutno širom Planete, a dokumentovano je barem 8.500 godina
daleko u prošlost. Primjeri za to su izdužene lobanje koje sam mogao vidjeti u muzeju u gradiću
Ika u Peruu. Na drugoj strani svijeta, lobanje egipatskog faraona Tutankamona i kraljice Nefretiti
su također izdužene. Nesumnjivo da su vladari Egipta imali uzor u bogovima (s malim “b”) koji
su nekada vladali i/ili posjećivali Egipat. Posjedovanje izdužene lobanje je pokušaj da se približe
božanskim vladarima iz duboke prošlosti, odnosno da se predstave svojim podanicima kao
božanstva ili barem kao djeca “bogova”.
Kod Maja je sličan običaj. Pronađene lobanje imaju ravne stranice. Njihovi ‘bogovi” su,
očigledno, drugačije izgledali.

Koga su drevni Filipinci, s ravnim vrhom lobanja, pokušali imitirati, ne znamo. Ali nema sumnje
da bi ovakve opskurne lokacije i arheološke pronalaske trebalo izučavati sistematski. Ovdje sam
saznao da niti grad niti provincija, niti Mindanao, ne daju nikakve grantove za arheološka
istraživanja.

Ravna modifikacija lobanja prisutna je na otocima znatno istočnije od Filipina: Tahiti, Samoa,
Novi Hebridi (Malicolo). Ponovo, isti običaji upućuju na komunikaciju između udaljenih otoka ili
posjetu razvijenijih civilizacija svim ovim otocima.

Butuan
Butuan
Butuan
Ika, Peru
Maje, Meksiko
Peru, lobanja
 MOJA TIBETANTSKA PUSTOLOVINA

LASA

Imali smo kovanicu, u početku projekta istraživanja bosanskih piramida, da je Bosanska piramida
Sunca majka svih piramida jer je najstarija piramidalna građevina na svijetu. Došlo je vrijeme da
posjetim oca svih piramida, piramidalnu planinu Kailash na Tibetu.

***

Krajem aprila 2007. posjetio nas je dr. Harry Oldfield, britanski biolog koji je razvio specijalnu
PIP kameru za snimanje energetskih polja. Nakon što je 30. aprila snimio piramide, sljedeći dan,
1. maja, imao je interesantan eksperiment. Njemica je u Visoko donijela svoju vrijednu i staru
kristalnu lobanju koja je pripadala Majama. Snimali su vrh Bosanske piramide Sunca bez lubanje
i pokazivao je iste vrijednosti i vertikalna energetska polja kao prethodnog dana. Onda je donesena
kristalna lobanja na plato koji vodi prema vrhu piramide sa zapadne strane. Kamera je bila u hotelu
“Piramida Sunca”. U momentu kada je lobanja izvađena iz torbe, na kameri se vidi kako
istovremeno polazi jedna energetska zraka s vrha piramide, a druga iz lobanje i sastaju se na sredini
puta. Uspostavili su komunikaciju?

Tada, u proljeće 2007, nismo pridavali veliku pažnju ovom eksperimentu. Bio je isuviše egzotičan
i ezoteričan da bi ga plasirali u javnost. Mnogo stvari još nismo razumjeli u vezi bosanskih
piramida. Kasnije smo, nizom mjerenja energetskih fenomena, shvatili da je sve oko nas živo, ima
svoju frekvenciju. Tako je i Bosanska piramida Sunca vrlo stara i moćna energija koja komunicira
s drugim energijama. Dokaz za to je bio i ovaj eksperiment s kristalnom lobanjom, proveden prvi
put u svijetu.

***

U Kinu ovaj put ulazim s njenog jugoistoka, preko milionskog grada Guangdzou, u blizini Hong
Konga. Ogroman aerodrom, matični dom za aviokompaniju China Southern. Nije najveća u Kini,
ali ima 260 Airbusevih aviona modela 330 te 320 Boeingovih aviona 747 i to samo u ove dvije
kategorije. Tu su i deseci drugih modela. Sve u ovoj zemlji je ogromno,
Dva sata leta i dolazim u Chengdu, u središnjoj Kini. Pitam stjuarda u kojoj je Chengdu vremenskoj
zoni. Odgovara mi da je čitava Kina jedna vremenska zona. Sa smijehom kaže kada je podne u
jednom dijelu, u drugom dijelu Kine je sunce već zašlo. Ovaj grad je odskočna daska za let prema
Tibetu. Milonski grad, preširokih avenija, s najvećim aerodromskim tornjem kojeg sam vidio do
sada. Dom za avio kompaniju Sichuan Airways. Pored vize za Kinu, bile su mi potrebne četiri
dozvole za posjet Tibetu: tibetanska regularna, zračna, kopnena, te za ulaz na teritorij svete planine
Kailash, a što mi je i cilj putovanja.

Nova dva sata leta sljedećeg dana. Lasa (Lhasa). Mistična i drevna, sjedište tibetanske mudrosti,
brojnih budističkih tajni. Iz aviona, s nama, rame uz rame, na visini od 8.000 metara, postrojeni su
završeci planinskih vijenaca. Lasa je na velikom platou na visini od 3.600 metara. Prilikom
slijetanja, na svoje iznenađenje, vidim moderan autoput ispod sebe. To nisam očekivao. Kasnije
saznajem da su ga završili prošle godine i spaja aerodrom i glavni grad Tibeta, skraćujući put na
45 minuta vožnje.

Dočekuje me Kineskinja April sa svojim timom, dobijam tradicionalni tibetantski bijeli šal oko
vrata. Ranije su došli i ostali učesnici ekspedicije iz Rusije, Njemačke i Bugarske. Sada nas je
šestoro.

Krećemo prema Lasi.

***

Wolfgang Wolmer je u svojoj 69. godini. Ovo je njegov sedmi dolazak na Tibet. Prvi put je slušao
Dalaj Lamu 1998. u blizini Hamburga. Svidjelo mu se što je čuo i postao je budist. Osjetio je poziv
da napravi “koru”, pješačenje oko svete planine Kailash. To je i učinio 2002. Kora traje tri dana,
52 km je razdaljina koja se pređe. Pri tome je uspon oko 1000 metara, a svakako je najzahtjevniji
prolaz Dolma La na visini od 5.670 metara. Do kraja aprila ovim prolazom se ne ide zbog snježnih
nanosa i leda na površini. Naravno, tu su i niske temperature, jak vjetar, promjenjivo i
nepredvidljivo vrijeme.

Ipak, najveći izazov za svakoga je visoka nadmorska visina. Već od visine od 3000 metara, zbog
niskog atmosferskog pritiska, u organizam se ne pumpa dovoljno kisika u krv. Naravno, mozak
bez kisika ne radi kao obično, glavobolje su stalne, tijelo je usporeno, kao i proces razmišljanja.
Da bi se obavila kora, koja je sveti zadatak za pripadnike četiri religije (hindu, budizam, jains,
bonpo), nekoliko je izazova: fizički, koji traži fizičku spremu, pripreme i kondiciju; mentalni, jer
je bitno izdržati ovaj put i svakim satom se boriti sam sa sobom, i spiritualni. Nije rijedak slučaj
da učesnici kore imaju priviđenja, a dosta ih je tragično završilo.

Za hindu religiju, planina Kailash je mjesto prebivališta boga Šive. Lani sam, prilikom posjete
indijskoj državi Tamil Nadu i gradu Thiruvannamalai koji je sjedište grandioznih piramidalnih
tornjeva (najviši je 66 metara), znao da mi slijedi posjeta Tibetu. Naime, ovi hramovi posvećeni
Šivi su u podnožju planine Annamalai gdje se Šiva pojavio još jednom donoseći vatru
čovječanstvu. Po nekima, tu mu je bio kraj, a na Kailashu početak.

Za budiste je opet Kailash oličenje energije Bude. Wolfgang tvrdi da je vidio dva Budina oka
prilikom svoje prve kore. Kao što muslimani imaju svoju svetu obavezu da obave bar jedan hadž
u Meku, tako budisti i hinduisti smatraju koru svojom spiritualnom dužnošću. Dolazak do ove
tibetantske lokacije moguć je iz više pravaca (Indija, Kina, Butan, Nepal). Osam – lotusov cvijet.

Nakon dvanaest kora, obilaska oko vanjskog kruga Kailasha, stiče se pravo da se obavi unutrašnja
kora. Wolfgang je našao prečicu. Naime, 2002. godina je bila godina konja po tibetanskom
kalendaru i ona zamjenjuje dvanaest kora. Stoga je već sljedeći put obavio unutrašnju koru. Prije
dvije godine je napisao knjigu, veliki ilustrirani priručnik o kori, na engleskom jeziku. Knjiga je
izdana u Nepalu (“The Inner and Outer Paths of Mt. Kailash”).

Naš razgovor se odvijao u Lasi, u tradicionalnom restoranu, uz tibetansku muziku:

“Šta je za tebe kora?”, pitao sam ga.

“Korom se stiče zasluga”, odgovara.

Na stol dolaze domaća jela, plata za platom. April se potrudila da restoran iznese sve najbolje što
ima. Više od 80 posto jela su s mesom. Nas četvero ne jedemo meso, tako da uglavnom naši
domaćini uživaju u specijalitetima. Mi smo bili zadovoljni rižom i ukusnim pohanim štapićima od
jogurta

Wolfgang mi kaže:
“Budistički sveštenici ne bi trebali jesti meso. Ipak, zbog visokih nadmorskih visina i potrebe za
energijom, jedu ga. Međutim, oni ne ubijaju životinje, već to za njih rade muslimani. Kada budist
dolazi u posjet nekoj obitelji, on traži da se ne ubija jak ili neka druga životinja samo zbog njega.
Ali, ako su to već uradili, onda učestvuje u večeri.”

***

Jednosatno putovanje od aerodroma do Lase vodi autoputem. Ulazimo na periferiju. Velike

rezidencijalne zgrade, neboderi, šoping centri, banke. Ne mogu da vjerujem. Kao periferija drugih
kineskih milionskih gradova. Doduše, Lasa danas ima milion stanovnika od kojih su većina Kinezi.
Tibetanci se gotovo i ne vide na ulicama svog glavnog grada.

Veliki automobili, bicikli, motori, zagušene gradske ulice. Stigli smo u vrijeme popodnevnih
gužvi. Hiljade crvenih kineskih zastava, natpisi na kineskom, veliki portreti nekadašnjih
komunističkih lidera (od Mao Tse Tunga i Teng Hsia Pinga do današnjeg Xi-ja).

Napokon, u glavnoj ulici, pogled prema imperijalnoj palati Dalaj Lame i budističkim hramovima.
Impresivni zidovi, visoki desetak metara, ograđeni posjed, prozori visoko na zgradama. Ovaj,
nekadašnji svjetski centar budizma danas je okružen žičanom ogradom, pretvoren u neku vrst
muzeja, izgubivši svoju spiritualnu, edukativnu i energetsku ulogu.

Upad kineske vojske na Tibet 1950-ih donio je brojne žrtve i uništenje mnogih znamenitosti
drevnog kulturnog blaga. Danas su čak 80 posto budističkih sveštenika Kinezi, a ne Tibetanci.
Dalaj Lama je šest decenija u izbjeglištvu, Zapad mu daje Nobelovu nagradu, primaju ga američki
i europski predsjednici, ali uzalud.

Nakon smrti Dalaj Lame, Kinezi će proglasiti svog Dalaj Lamu, preostali tibetanski sveštenici će
proglasiti pravog Dalaj Lamu kako se to generacijama radilo (reinkarnacija u jednoj od tibetantskih
beba).
Prolazim pored sjedišta Dalaj Lame koje se uzdiže do neba. Od svetog mjesta ostala je beživotna
ljuštura.

Kako duboko, duboko razočarenje za mene. Ovakav osjećaj tuge odavno nisam imao. Stislo mi se
grlo.
Šta ja mogu učiniti da vratim Tibet Tibetancima?

***

Nikada ne uzimam lijekove, aspirine, antibiotike. Dolazak na Tibet je drugačiji. Prisjećam se

iskustva s Peruom. Boravak u Kusku (Cusco), prijestonici Inka, na 3.400 metara donio mi je
glavobolje, usporenost, tromost, dok se nisam navikao nakon tri dana. U Boliviji na 4.100 metara
bilo je još gore. Po noći, u kamenoj pastirskoj kućici, nije se moglo spavati. Budio sam se svakih
deset minuta, nedostajalo je zraka. Preko dana je bilo OK, fizički sam bio spreman, ali noć
uništava.

Stoga, ovdje ne pravim istu grešku. Na aerodromu kupujem herbalne tablete protiv planinske
glavobolje, odmah pijem preporučene tri. Dolazimo u hotel, Tsenko mi daje tablete za kisik, za
širenje krvotoka. Također, pruža mi bočicu u kojoj je tekućina, bazirana na medu i 40 ljekovitih
biljki, čiji je koncentrat postavljen u omjeru zlatnog reza. Uzimam prvu kašičicu.

Tsenko je Verin suprug, avio-pilot iz Bugarske. Organizirali su moje predavanje u Varni, na obali
Crnog mora, prošli mjesec. Ovo je njegova druga kora. Prvu su on i Vera obavili prije 12 godina i
nakon toga se vjenčali. Tsenko je vrlo spritualan. Govori mi da je ispod Rila planine u Bugarskoj,
smještena legendarna Agarta, civilizacija milionske starosti.

Treći član moje uže ekipe je također Bugarin, medicinski doktor Borislav. Ovo je njegov prvi put
na kori. Obojica su prošla čitav svijet, penjali se na svete planine Perua, Bolivije, Kolumbije, išli
na druge lokacije po Europi i Aziji. Došli su nakon tromjesečnih kondicionih priprema. Borisa
sam sreo prvi vikend u martu. Došao je u posjet bosanskim piramidama. Ovi pedesetogodišnjaci
vrlo cijene naš rad u Visokom.

***

Osam dana prije dolaska u Kinu, razgovaram s prijateljem Valerijem Uvarovom, graditeljem
piramida iz Rusije. Govorim mu da idem na Tibet, da obavim koru. Podigao je obrve. Kaže:
“Dobro, fizički bi ti to i mogao obaviti. Ali, znaš li da Kailash distorzira vrijeme i prostor putem
energetskog ogledala na svojoj istočnoj strani. Dosta ljudi se nikada nije vratilo sa kore. Jesi li
zbilja spreman za to?”

Valeri i ja smo obišli zajedno piramidu Koh Ker u Kambodži, zatim otišli do Filipina na jednu
međunarodnu konferenciju. Na odlasku mi je donio poklon. Umetke za čizme. Desni umetak ima
bakarne pločice, lijevi cinkane. Skuplja verzija koristi zlato i srebro. Valeri je razvio ovaj proizvod
koji omogućava bolji protok i balansiranje energija u organizmu. To je bazirano na principu Horus
wandu, metalnim okruglim šipkama koje su nosili faraoni drevnog Egipta.

Prvi dan kada sam obukao nove, nepremočive gojzerice, Valerijevi umeci su prvi uletjeli u njih.

***

Mitska Shambala, iz vremena prije vremena, nalazi se, po pojedinim istraživačima, duboko ispod
Kailasha. To je jedan od razloga zašto se na ovu svetu planinu ne smije penjati i osvajati njegov
vrh viši od 6.700 metara.

Prva kora koja se obavi oko Kailasha, dovodi do oslobađanja grijeha. Postajemo mentalno čisti.

Trinaesta kora nam omogućava da obavimo unutrašnju koru i dobijemo spiritualnu čistoću.

Stotrinaesta kora omogućava da dostignemo stanje Budinog blaženstva. Naš lik se pojavi na
obroncima svete planine.

***

Na večeri smo u Lasi. Najiskuniji član šesteročlane ekipe je Rus, Sergej. U posljednjih dvanaest
godina, dolazi dva-tri puta godišnje na Kailash. Pitam ga za motivaciju.

“Svake godine je drugi motiv. Ovaj put je potraga za civilizacijom Shan Shu, starom milione
godina.”
Okrećem se našem mladom vodiču.

“Kako si ono rekao da se zoveš?”

“Tensin, ja sam čistokrvni Tibetanac”.
“Koliko imaš godina?”
“Dvadeset osam”.
“Gdje si naučio tako dobar engleski?”
“U Indiji. Proveo sam osam godina i naučio hindu, engleski, nepalski, mandžurijski i
mandarinski.”
“Dobro, o ostalom ću te pitati dok budemo pješačili oko Kajlasha”, završavam.
“Dok budeš obilazio Kailash, čuvaćeš ti dah i snagu”, ubacuje Wolfgang.

Odlazimo u hotel, ujutro nas trojica ustajemo ranije, polazak je u pet prema aerodromu.

***

Kao kad ronite duboko i onda se odlučite izaći prema površini, organizam želi da diše, ali još ne
smijete, u vodi ste. Površina nikako da dođe. I kada napokon izronite, pluća hoće da puknu.

Upravo takav osjećaj me probudio usred noći u hotelskoj sobi u Lasi. Odmah mi je bilo jasno da
tijelo nije dobijalo dovoljno kisika. Prva tableta prestala je da djeluje. Mračna soba, držim oči
zatvorene, isprekidano disanje. Dva, tri duga uzdaha, i onda dolaze kraći. Pokušavam da utonem
u san, a to mi donosi kratke uzdahe i nedovoljno kisika. Ponovo me probudi pritisak u plućima. I
tako narednih sat, možda dva.

Čini mi se da sam ipak uhvatio sat sna prije nego se javio alarm.

Krećemo iz istočnog Tibeta prema zapadnom. Wolfgang, Sergej i Petar odlaze terencima na
trodnevno putovanje prilikom kojeg će imati period prilagodbe. Mi preskačemo veći dio Tibeta i
imamo drugačiji program u sljedeća dva dana. Srešćemo se u gradu Darchen i zajedno krenuti na
koru prvi dan.

Još je mrak u Lasi. Osvijetljene zgrade, široki bulevari, kineske zastave, grad spava, saobraćaja
nema.

Sjeta za nekim drugim vremenima. Kada su budistički hramovi svojom tradicijom bili most prema
znanju prethodnih civilizacija.
 USUD GUGI KRALJEVSTVA

Let Lasa-Ngari (Ali), iz istočnog u zapadni Tibet. Nepregledna prostranstva, kamene pustinje
oivčene planinskim vijencem Himalaja, vječno pod snijegom. Ponegdje jezera, ali zelenila nema.

Ngari je na 4.600 metara nadmorske visine. Novi aerodrom, nema nijednog aviona. Silazimo niz
stepenice, dočekuje nas sunčano vrijeme, ali je pet stepeni ispod nule. Zrak je rijedak, rijedak.
Pluća udišu brže, traže kisik.

Meni, Tsenku i Borisu pregledaju pasoše i četiri dozvole. Kopiraju ih. Napokon nas preuzima
vodič Đang Čup (Jang Chup). Ima 38 godina, Tibetanac je. Živio je u Indiji, naučio pet jezika
(engleski, hindu, nepalski, butanski, mandarinski). Neostvarena mu je želja bila otići u Europu.
Ima kinesku legitimaciju, ali ne i pasoš. Iz Indije prelazi na Tibet mimo graničnih prijelaza. Do
2015. živio je u blizini Nepala s majkom, suprugom i sinom. Nakon katastrofalnog zemljotresa,
preselio se u zapadni Tibet.

Petosatna vožnja se odvija paralelno s Himalajama. Dugi su koliko i horizont. Ne vidi se početak
niti završetak. Znamo da je skroz na zapadu Pakistan, a južno ispod njih Indija. Na vrhu vijenca
izdvaja se planinska kupola visine nekoliko stotina metara. Pravilna, kao da je izvajana. Hang Mon
planina je zovu. Tibetanci kažu Abi Kali planina, “sveta planina”.

Tsenko mi kaže kako povremeno prima informacije iz spiritualnog svijeta. Ispod Himalaja su
živjele civilizacije, ne u fizičkom obliku kao naša.

Stajemo na jednoj uzvisini, vrlo lijep pogled na kamene kanjone. Fokusiram se na kupolastu
planinu, zatvaram oči.

MEDITACIJA

Pojavljuje mi se slika zelene, rožnate, zmajeve glave. Tamne oči, svjetlucavih, žutih zjenica.
Pružam ruku u smjeru kupolaste Abi Kali planine. Odjednom, kao da se stvara stakleni zid,
barijera. Samo bijeli vrhovi planina. Duhovni pristup nije dozvoljen.
***

Govorim Tsenku o svom iskustvu. Vrlo, vrlo stara civilizacija je ispod te planine. Međutim,
kontroliraju duhovni pristup i ne dozvoljavaju ga nama, ljudima.

Kaže mi da je to isto i on osjetio, ali sam ja to bolje opisao.

***

Tholling je lokacija najčuvenijeg budističkog manastira u Ngariju. Osnovao ga je Yeshi-O

početkom X stoljeća. Ne samo da je jedan od najstarijih budističkih manastira na Tibetu, već i
jedan od najcjenjenijih. Nekada je imao mnoštvo zlatnih budinih statua, 108 budinih zemljanih
tornjeva i brojne murale s likovima u prirodnoj veličini.

Manastir je zapravo kompleks, u čijem je centralnom dijelu hram u obliku mandale, s još sedam
hramova, s brojnim crtežima, kipovima i muralima.

Početak “Kulturne revolucije” 1967. godine doveo je do razaranja religijskog, duhovnog i

kulturnog nasljeđa, a Tibet je, zbog svojih dubokih duhovnih korijena, bio osobito na udaru.

Kompleks u Thollingu je najvećim dijelom uništen. Mandala hram je iznutra potpuno devastiran,
kipovi, murali, slike. Sistematsko uništavanje trajalo je sve dotle dok ovaj kompleks više nije bio
prepoznatljiv.

Nekada je u Thollingu živjelo 200 budističkih monaha, a danas ih je trinaest.

Ulazim u jedini preostali otvoreni hram. Samo jedan monah pomalo govori engleski. Sitni
tridesetogodišnjak pokazuje na mjesto gdje su nekada bili kipovi. Danas ih više nema. Na zidovima
ostaci slika, većim dijelom su izbrisani.

“Ovo je originalno, staro hiljadu godina, ovo je staro 800 godina. Ovo 500 godina. Ovaj kip je
nov, poklonili su nam ga, ovaj je također nov…”, govori.
“Na ovoj fotografiji je deveti Lama, ovo je deseti, a ovo trinaesti”, nastavlja.
“Gdje je četrnaesti Dalaj Lama?”, pitam.

Stišava glas.

“Ne, ne, zabranjeno je.”

Stišće ruke u pesnice, pruža ih naprijed, prekriži ih. Jasno mi je, završio bi u zatvoru da postavi
fotografiju Dalaj Lame.

***

Tužan izlazim iz hrama.

“Čime li su Tibetanci, budisti, zaslužili ovu karmičku kaznu?”

***

Oko manastira podignuto je selo s nekoliko stotina stanovnika. Provjeravamo tri “hotela”. Desetak
vrlo skromnih sobica, jedan toalet na spratu. Interesantno je da nemaju zaseban WC, ali svaki ima
internet i mobilni signal. U selu, u glavnoj ulici, najljepši ured ima China Telecom. Kanalizacija
je diskutabilna, tople vode uglavnom nema, grijanje je misaona imenica, tako da je temperatura u
sobama jednaka vanjskoj (po noći minusi). U malom mjestu su čak dvije kasarne s vojskom u
glavnoj ulici i policijska stanica s džipovima koji stalno krstare.

Treba biti objektivan. Kako je Tibet proglašen autonomnim područjem NR Kine (a Kinezi govore
da je Tibet uvijek bio njihov teritorij), došli su i elementi civilizacije. U Lasi je danas sve
elektrificirano, s grijanjem i kanalizacijom, vodom, novim putevima, poštom, komunikacijskim
sredstvima… i grad je uveliko izmijenio izgled. S druge strane, tibetantska sela ne prate taj trend,
rijetko imaju toalet u kući; ide se u baštu za nuždu. Higijenske navike su na nivou
srednjevjekovnih.
Dva dana u Thollingu bili smo osuđeni na rižu s jajima i čaj. Internet signal je bio solidan, ali u
Kini nema pristupa Youtube kanalu niti Googlu i ostalim tražilicama. Dakle, ako ukucate bilo koji
termin, nećete dobiti rezultate pretraživanja.

Za mene je ovo bio period aklimatizacije na 3.600 metara nadmorske visine.

***

Sjedište Gugi kraljevstva (Guge Kingdom) je samo dvadesetak kilometara od Thollinga. Prvi Gugi
kralj je preuzeo liderstvo u regiji zapadnog Tibeta od susjednog Shan Shu kraljevstva u X stoljeću.
Počeo je širiti novu religiju – budizam. Na strmom, kamenom uzvišenju, odmah iznad rijeke,
počeli su kopati pećine, praviti prve strukture, onda su došli hramovi na red. Kraljevstvo je raslo,
u njihovoj prijestonici je bilo deset hiljada stanovnika. Vladali su velikim prostranstvima.

Čitavih sedam stoljeća Gugi kraljevstvo je bilo stub odbrane Tibeta od upada neprijatelja i zaštita
budizma. Sve do 1630. godine kada vladar Gugi kraljevstva šalje vojsku u rat kojeg gubi. Od tada
ovo kraljevstvo zauvijek prestaje postojati kao sila.

Ono što je bilo sačuvano do dolaska kineske Crvene armije bilo je impresivno. Brojni hramovi,
statue, murali, crteži, kamene skulpture, rukopisi… Kulturna revolucija 1967. dovela je kineske
vojnike koji su redom uništavali unutrašnjost hramova i sve što je bilo vrijedno u njima.

Ogroman kanjon, veći od Velikog kanjona (Grand Canyon) u Koloradu, dovodi nas do prijestonice
Gugi kraljevstva. Milione godina unatrag ovdje je bilo veliko jezero, što se jasno ocrtava na
neprekinutoj horizontalnoj liniji na kamenim klisurama. Zatim je došao period kada je voda oticala
i ovdje se formirao ogroman vijugavi riječni tok. Sada smo u zadnjoj fazi, kada mala rječica
podsjeća na geološke smjene. Ali, i to je bilo dovoljno da se oko vode formira velika zajednica.

Prolazak kroz kapiju nas uvodi u grad koji se sastojao od naseljenih vještačkih pećina, kućica od
cigle od blata i hramova. Prvi hram je “Bijeli hram”. Otključavaju katanac, ulazimo, zabranjeno
fotografiranje. Murali na zidovima djelimično uništeni. Postolja, na kojima su bili budine statue,
zjape prazna. Ispred ograde fotografije iz 1925, koje je engleski fotograf napravio prilikom svoje
posjete. Prikazuju kako su statue izgledale prije nego što su uništene.
Središnja statua Bude također je uništena. Manja, zamjenska je postavljena ispred postolja. Teško
je opisati nevjericu i tugu u tim momentima. Jednostavno ste nemoćni da bilo šta smisleno kažete
ili date rješenje.

Odlučujem se za fokusiranu meditaciju;

MEDITACIJA

Vidim izlazak konjanika kroz kapiju. Mnoštvo zastava. Doba slave i uspona. Nametali su budizam
u regiji i nasilno brisali ranije vjerovanje. To je bilo vrijeme s više sile i manje spiritualnosti.

Moja telepatska poruka će se čuti. Samo, uvijek moram pokazivati iskrenost i skromnost.

***

Nastavljamo uspon. Penjanje na 3.800 metara nije jednostavno. Trošite se dvostruko brže, a
dobijate dva puta manje kisika. Stoga, bez žurbe.

Sljedeći je “Crveni hram”. Ista slika. Osakaćena je duhovna tradicija.

Od “Crvenog hrama” se krećemo prema vrhu. Pećine su uglavnom u donjem dijelu. Obično su bile
pravljene za vojnike, jednu osobu. Neke su veće, za više osoba, siromašnije obitelji. U zidovima
su uklesani prostori za police, niše. Spavanje na tvrdoj zemlji. Kroz vrata im je ulazio hladan zrak
veći dio godine.

Zidana gradnja se sastoji od cigli od blata u kombinaciji s kamenom, koji bi tvorili zasebne redove.
Prostori su uvijek skromne površine, ali bolje zaštićeni nego pećine.

Približavamo se vrhu. Stepenice vode kroz uske otvore, kako bi bio onemogućen prolaz
neprijateljima prema kralju. Međutim, ovaj grad nikada nije osvojen. Bio je jako dobro utvrđen,
na strmini.
Napokon, izlazimo na vrh. To je ustvari veća zaravan, koja se sastoji od još jednog hrama, kraljeve
kuće i većeg ograđenog prostora.

Vodič Đang kaže da je to bila štala za konje. Ta rečenica mi je zaparala uši. To bi bilo vrlo
nepraktično.

“Jeste, 100 posto, to je bila konjušnica. Tako mi je rekao prodavač karata.”, uvjerava me Đang.

Ograđeni prostor je 30x20 metara. Ima troje uskih vrata i jedan širi ulaz.

Sjedam i zatvaram oči.

MEDITACIJA

Prvo mi dolazi misao “ljetne ceremonije”. U ovom ograđenom prostoru vladar je primao u
audijenciju strane vladare s delegacijama. Ovdje su održavane razne svečanosti povodom praznika.
Dolazili su ugledniji pripadnici Gugi kraljevstva iz udaljenijih krajeva. Tu su održavane zabave za
više staleže iz glavnog grada kraljevstva.

Gugi kraljevstvo je donijelo budizam na Tibet ali je, istovremeno, njegovim nametanjem sebi
odredilo karmu. Hiljadu godina kasnije uslijediće već opisani događaj.

O spoju Bosanske piramide Sunca i svete piramidalne planine Kailash će se čuti i vidjeti gdje treba.
Moja telepatska misao bit će upućena u pravcu Kine. Omekšati ih, ublažiti stav prema Tibetu i
Tibetancima. Kinezi će sve više preuzimati budizam, a oni koji putuju svijetom imaće priliku sve
više saznavati i o novijoj historiji Tibeta.... Kina će početi finansirati rekonstrukciju hramova.

Tibetanci će dobiti historijsku šansu da se vrate na svoja ognjišta. Ali, bit će do njih da li će sačuvati
tradiciju i željeti da je produže.

***
Malom društvu prenosim informacije dobijene meditacijom.

“U Gugi kraljevstvu postojala je vojska. U njoj zapovjednici, generali, umjetnici, sveštenstvo,

imućni trgovci i ugledni članovi iz ovog, ali i drugih gradova. Oni su dolazili u svoj glavni grad i
ovdje, u ovom ograđenom zatvorenom prostoru, održavane su svečanosti. Ples je pratila muzika.

Povremeno bi dolazile delegacije iz udaljenih krajeva. Oni bi ulazili na mala vrata, saginjući glavu.
Kralj bi sa svojom svitom i osiguranjem ušao na poseban, najveći ulaz, koji je bio direktno spojen
s njegovom rezidencijom.”

Đang me sluša, prevodi što govorim budističkom svešteniku. I, onda daje svoj komentar:

“Potpuno se s tobom slažem. Ti se moraš vidjeti s našim budističkim sveštenicima u hramovima

koji izučavaju prošlost i znanje. Ti si profesor, ti imaš znanje, oni znaju, i vi biste našli dodirne
tačke.”

***

Dalaj Lama svojom miroljubivom politikom, svojom blagošću i ljudskom toplinom, širenjem
duhovnosti i poštivanjem svih, daje primjer Tibetancima. Nadam se da će slijediti njegove poruke
i da će biti formiran drugačiji, povoljniji kontekst za novi Tibet.
PRVI SUSRET S KAILASHOM
Vožnja iz Thollinga do Darchena traje šest sati. Tristo kilometara uske, uglavnom asfaltirane ceste,
kroz nepregledne doline okružene planinskim vijencima. Ponegdje čak i trava, stada jakova koja
pasu.

Na horizontu su planinski vrhovi pod snijegom. Najviši su pravilni, trouglasti završeci. Oni streme
nebu. Dvije vidljive strane s po dva brida mi bodu oči. Slijede planine koje su pravilne stepenaste
piramide s platoom na vrhu. Tsenko dobacuje, jesi li vidio ovo, a vidi onu tamo…

Vrlo neobično. Nisam nigdje vidio ovakvu koncentraciju pravilnih, piramidalnih vrhova. Neki su
trostrane, a većina četverostrane piramide.

***

Pauza za ručak. Jedna ulica s prodavnicama i restoranima. Ulazimo u ponajbolji. Jela su sva slična,
naručujemo krompire i makarone sa salatom. Bar smo mislili da smo to naručili. Tražim toalet.
Konobarica me poslala u dvorište. Toaleta nema, ali tu je veće dvorište u kojem nije bilo nikoga.
Prirodni toalet.

***

Prolaze sati vožnje, novi piramidalni vrhovi. U daljini se jasno vide dva piramidalna završetka.
Nebo je oblačno, ali ispred ta dva vrha se formirala šestougaona rupa u oblacima. Šestougao,
najmoćniji geometrijski oblik. Tsenko i Boris su oduševljeni. Zaustavljamo kombi, slikamo.

“Ova kosmička kapija se ne bi vidjela da nije bilo oblaka”, govori Tsenko.

“Kosmička kapija”, ponavljam u sebi. Igra prirode ili je Tsenko u pravu?

***

Nakon pet sati vožnje vodič Đang mi pokazuje nalijevo.

“Kailash!”

Zbilja, poznati oblik je ispred mene. Podsjeća na ploču sa vrha piramide Crnog jaguara u Tikalu u
Gvatemali. Relativno ravna stranica, bridovi vidljivi, diže se visoko iznad okolnih vrhova. Ispred
njega je slična, ali manja planina.

“Ono je mali Kailash”, govori Tsenko.

Zbilja, liče jedan na drugi.

Ovo je moj prvi susret s Kailashom.

Zatvaram oči. Jedan dlan okrećem ka zemlji, skromno tražim da se povežem s energijom zemlje,
drugi dlan okrećem Kailashu.

MEDITACIJA

Ispod Kailasha su bića koja beskonačno dugo upravljaju Planetom. Brinu se o njenom zdravlju.
Prate procese na površini. Ne dnevne, samo one glavne koji mogu uticati na globalne procese.
Niti prisustvo Tibetanaca, niti Kineza na Tibetu, nije im od prevelikog značaja. Sve dotle dok ne
naude Planeti. Duhovnost i življene u harmoniji s prirodom Tibetanaca je nešto što odobravaju.
Kako da znam da su ove informacije tačne, a ne moja kreacija ili prisjećanje opisa drugih koje sam
nekada pročitao? Kako da budem siguran da zbilja postoji taj “kontrolni centar” ispod Kailasha?
Otvori srce. Budi čist.

***

Stižemo u Darchen. Polaznu tačku za Kailash koru. Prije deset godina ovo je bio mali kamp. Sada
je selo, s prodavnicama i hostelima. Ulazimo u najbolji, pregledavamo sobe. Sve su trokrevetne ili
šestokrevetne. Nema struje. Kažu da je jučer bio snijeg i otada je nema, ali očekuju da dođe
večeras, u sedam. Nećemo dobiti grijanje jer ga nema, ali možda dobijemo mlaku vodu. Mada,
teško je zamisliti tuširanje na nula stepeni.

Počele su snježne pahulje. Gusti oblaci su se nadvili nad Darchenom.

Prebacujem dva jorgana i dvije deke na jedan krevet. Brzo utonem u san. Sutra me očekuje kora
oko svetih jezera, a za tri dana Kailash kora.
 SVETA JEZERA, MANDAR MEGALITI I TIBETANTSKI RUKOPISI

Darchen je polazna baza za Kailash koru. Ovdje, na 4.650 metara nadmorske visine, prespavate ili
provedete nekoliko dana aklimatizacije, a potom se uputite pješke u obilazak svete planine Kailash.

Toplo obučen utonem u san. Usred noći, budi me bol u prsima. Nekoliko puta udahnem duboko.
Sjetim se da sam na Tibetu. Pogledam na sat. Tri sata poslije ponoći. Pokušavam zaspati. Ne ide.
Nakon dva duboka udisaja, umorni organizam prelazi na kraće udisaje, ubrzo nedostaje kisika i
javlja se alarm u tijelu – ponovo se budim. Nadao sam se da će se nešto promijeniti, ali do šest sati
ujutro nisam zaspao. Tek s izlaskom sunca sam odmorio jedan sat, od šest do sedam.

Danas nam je na rasporedu obilazak svetih jezera Rakshas Tai i Kurgual Chungo.

U sedam polazimo na doručak u Darchen. Obučen sam toplo. Moram pohvaliti termalni donji veš
bh. proizvođača “Alma Ras”. Ova domaća firma je napravila pamučnu odjeću koja mi zadržava
toplotu na pravom nivou. Profesionalna planinarska odjeća sa specijalnim materijalima koji
zadržavaju toplotu, također, prošla je ispit. Skupe gojzerice (reklamiraju ih kao zaštitu protiv
vjetra, kiše i snijega) jedino se ne reklamiraju kao termalne, a sada znam i zašto. Nožni prsti mi
mrznu.

Mali restoran je 200 metara udaljen, blagim usponom. Iznenađujem se koliko razlika od 1000
metara nadmorske visine (Lasa-Darchen) zapravo predstavlja napor za organizam. Koraci su mi
sporiji i pitam se zašto li su izabrali baš taj restoran kada je bilo i bližih.
Restoran je jedna velika prostorija u čijem se centralnom dijelu nalazi peć na drva. Ona pomalo
grije i osjetno smanjuje minus od 12 stepeni koliko je vani. U restoranu, sa strana na klupama,
spavaju članovi domaćinstva. Dvije osobe su budne i poslužuju čaj s džumbirom, medom i
limunom te prave kajganu s paradajzom. Napokon sam nešto konkretno pojeo.

***
Vožnja do jezera Rakshas Tai je posebna. Ogromna otvorena prostranstva, a iz svakog ugla se vidi
Kailash, koji suvereno dominira svojom bijelom figurom nad cjelokupnim prostorom. Jezero je
spektakularne plave boje, zauzima više od 150 kvadratnih kilometara površine. Vodič Đang mi
kaže da je riba iz ovih voda dobra za trudnice.

“Ne vidim ribarske brodove, ima li koja luka na jezeru”?, pitam.

“Ne, ovdje se riba ne lovi. Samo ako valovi donesu mrtvu ribu, onda je jedu. Ovo je sveto jezero.”,
odgovara.

***

Otvoreni prostor, reski planinski zrak, vjetar i polazak na pješačenje oko jezera Rakshash Tai i
kore. Lede mi se nosnice. Stavljam masku na lice, štitim nos i usta. S crnim naočalama i kapom
štitim čitavo lice od sunca. Ovdje smo četiri kilometra bliži suncu, nego u Sarajevu. Koža brzo
izgori.

Dio kore (kružnog obilaska) oko jezera Rakshah Tai odrađujemo autom, a dio pješke. Nekako smo
se na čelu šestočlane grupe našli Petar iz Bugarske i ja. Petar me je slušao na predavanju u Sofiji
prije mjesec dana.

“Ti se profesionalno baviš planinarenjem?”, upita me.

“Ma ne, ovo mi je prvi put.”, odgovaram.
“Vidim da imaš profesionalnu opremu.”, govori mi.
“Kupio sam je prije polaska za Tibet.”, odgovaram mu.

Uslijedilo je malo brže pješačenje uz obale plavog jezera. Pravimo pauzu, pridružuju nam se i
ostali. Jedan se terenac uspio probiti do nas. Kombi nije mogao ići preko prevoja sa snijegom.
Uspijevamo se ubaciti sva šetorica u terenac (dvojica u gepek). Stajemo dva puta: jednom do
slanog, trokutastog jezerca, gdje se tri zeca osjećaju zaštićeno i bez straha. Druga stanka je na
čistini sa koje se vidi nekoliko uzivišenja. Sergeju je to bio današnji cilj. Ova uzvišenja na
satelitskom snimku izgledaju kao čovjek s bradom. Iz ove perspektive, pak, riječ je o običnim,
erodiranim brdima.

Sergej, Wolfgang i Tsenko prave plan kojim putem treba ići, šta je potrebno vidjeti i koliko
vremena utrošiti. Uzimaju toki-vokije te razmjenjuju brojeve telefona.

U tom momentu dolaze dva terenca, a u njima naši vodiči Đang i Tensin. Đang nam reče da ima
jedno mjesto u terencu. Pogledam Sergeja. Osjetih njegovu energiju: nije siguran šta sve želi
vidjeti i koliko će to trajati. Onda dobijam novu informaciju da se neće vratiti prije 21 ili 22 sata
večeras, dakle, po mraku.

Kažem Đangu da ću ja poći terencem s njima. Ulazim u vozilo. Ova se petorica malo iznenadiše,
ali znam zašto sam to rekao. Krenuli smo. U autu su dvojica uposlenika Regionalne direkcije za
puteve. Provjeravaju u kakvom su stanju ovi planinski, šljunkoviti putevi nakon djelomičnog
otapanja snijega. Voze oštro, prelaze preko potoka, uzbrdo, nizbrdo, a naši bubrezi plešu svoje
plesove.

Započinjem razgovor:

“Ima li ovdje velikih uspravljenih kamenja, megalita?”

“Ima.”, odgovaraju moji novi domaćini.

Odvode me “preko gora i preko mora”, tamo gdje puteva nema i dovode do interesantne arheološke
lokacije. Riječ je o jedanaest vertikalno postavljenih kamenih blokova nepravilne geometrije.
Formiraju pravougaonik, dimenzija 8x6 metara. Orijentacija je u skladu sa stranama svijeta s tim
da je duža stranica pravougaonika okrenuta prema jugu. Dva najveća kamena imaju visinu oko
dva metra. Prvi kamen ima masu od 900 kg, a drugi oko 700 kg. U blizini nema ovakvog
duguljastog kamenja, ali sam kasnije zapazio da se na obroncima jednog uzvišenja, 4-5 km dalje,
nalazi isti materijali. Uočljiv je visok procenat željeza u ovom kamenju.

Moji domaćini mi govore:

“Ovo je Mandar (groblje).”

Međutim, blokovi su isuviše blizu jedan drugom da bi bili grobnice. Kažu mi da nije nikada bilo
iskopavanja ovdje. Zapravo, za ovu lokaciju se i ne zna, samo poneki pastir zna. U to sam se
uvjerio te večeri, kada niko u obližnjem gradiću Darchen nije čuo za Mandar megalite, kako sam
ih nazvao.

Bilo je vrijeme za kraću meditaciju.

MEDITACIJA

Mandar megaliti su napravljeni u slavu Suncu. Graditelji su transportirali blokove na

“tibetantskim” jakovima, kopali rupe i upotrebom konopaca vertikalno ih postavljali u rupe. Nema
skeleta vladara ispod blokova na ovoj lokaciji. Međutim, postojao je vladar koji je tražio da ga
pokopaju ispod sličnog, ali većeg megalitnog lokaliteta

***

Nakon posjete Mandar megalitima, krećemo dalje oko jezera. Nakon duže vožnje, izlazimo na
glavnu cestu prema Darchenu. Zatiče nas prekrasan pogled na Kailash, ali i čitav vijenac planina
lijevo i desno. Zamolim vozača da stane.

Zatvaram oči. Dlan lijeve ruke okrećem prema Zemlji i skromno zamolim da mi da informacije.
Desnom rukom počinjem da skeniram vijenac planina.

MEDITACIJA

Daleko na horizontu, sa desne strane, vidim dva piramidalna vrha. Iz njih izbija energetska zraka
prema svemiru. Nastavljam rukom prolaziti kroz prostor. Oko Kailasha je niz stepenastih i
“pravih” piramidalnih uzvišenja. Oni svoju energiju usmjeravaju ka Kailashu. Sam Kailash ima
najmoćniji energetski snop. Idem dalje. Sa lijeve strane je dolina kroz koju protiče energija, u dva
smjera. Uz pomoć ove energije se vrši uticaj na svijest bića na površini Planete. Nastavljam
skeniranje u daljini dvije dodatne piramide sa lijeve strane i njihove zrake.

***

Pitam se, gdje je granica između ova dva svijeta, imaginarnog i stvarnog. Bijele planine, vječno
pokrivene snijegom ili energetske, svjesne mašine s bićima u svojoj utrobi.

***

U međuvremenu…

Sergej vodi svoju petočlanu grupu prema uzvišenju, “bradatom čovjeku”. Prvo izlaze na obale
jezera. Nakon toga Boris i Tsenko odlučuju da se vrate i da u terencu sačekaju drugi dio ekipe.
Sergej vodi Petra i Wolfganga na penjanje na vrh uzvišenja, u potragu za eventualnim petroglifima
i možda još ponešto. Sergej i Tsenko koriste toki-voki za radio vezu.

Boris i Tsenko odlaze natrag gdje se nalaze terenac i vozač. Tu čekaju trojku da se vrati. Prolazi
prvi sat, zatim drugi, pa treći… Tsenko pokušava uspostaviti radio vezu sa Sergejom, ali
bezuspješno. Pokušava mobitelom, ali signala nema. Prolazi i četvrti sat.

Dok se odvija ova drama na otvorenom, ja se nalazim u svojoj hotelskoj sobi, za kompjuterom.
Dolazi mi vodič Đang i govori mi da su izgubili vezu sa Sergejevom trojkom već unazad četiri
sata. Mislim se u sebi, tako sam nešto i pretpostavljao.

Napokon, nakon četiri sata, Sergej mobitelom stupa u kontakt s vozačem i objašnjava mu gdje da
ga čeka. Vozač, budući da nije odavde, polazi s Borisom i Tsenkom u potragu za preostalim
članovima ekipe. Rekli su mu da vozi pet kilometara na zapad. Vozač ide pravo, lijevo, desno,
preko potoka i uzvisina, putevima i van puteva. Osam je sati navečer.
Za to vrijeme Sergej uporno ide naprijed. Wolfgang se umorio, legao pored puta i zaspao. Petar, u
strahu da će ga uhvatiti mrak, počinje da trči. Nalaze se na nadmorskoj visini od 4.700 metara, a
do Darchena je 40 km.

I, napokon, stiže terenac. Kupi ih jednog po jednog, ubacuje u auto i kreću natrag za Darchen.
Došli su u 21.30 sati (baš onako kako sam i pretpostavio). Šta bi bilo da ih neiskusni vozač nije
pronašao i da ih je ostavio na minus 17 stepeni vani? O tome je bolje i ne razmišljati, niti zamišljati.

***

Ponovo, usred noći, nedostatak kisika. Nekoliko puta duboko udahnem. Vani je mrak. Tek su tri
sata poslije ponoći. Preostaje mi jedino da uzmem kompjuter i radim jer od sna više nema ništa.

Danas nam je divan, vedar dan. Hladan, ali sunčan. Svi polazimo na krug (koru) oko svetog jezera
Manasarovar koji se nalazi na 4.590 metara nadmorske visine. Predivne je plave boje. Priroda je
netaknuta ovdje, veličanstvena. Na brdu, koji daje pogled na čitavo jezero, nalazi se budistički
hram Chi Io. Nalazimo sveštenika i on nam otključava jednu po jednu prostoriju. Sačuvani kip
Bude je dobar znak.

Na oba unutrašnja zida nalaze se mnogobrojne police sa sačuvanim skriptama, rukopisima i

dokumentima o budizmu. Napokon. Dugo sam se pitao da li pojedini manastiri još uvijek imaju
ove knjige jer su većinom uništene ili prenesene u Peking tokom kineske “Kulturne revolucije”
1967. godine. Manji dio je prenesen u Indiju, nešto malo nalazi se u Nepalu, a sada vidim da ih,
ipak, ima još i na Tibetu.

Zamolim sveštenika da mi pokaže najstariji spis. Donosi dragocjeni, teški dokument.

“Ovaj rukopis je star 1.500 godina. Ovi drugi na policama su po 1.200 godina.”, govori mi.

Spuštam glavu, dodiruje mi knjigom potiljak. To je znak poštovanja prema drevnom znanju.
Budizam je na Tibet došao prije hiljadu godina, ali čuvaju se spisi koji su znanto stariji. Čak su
imali dokumente stare i po 5.000 godina. Marljivo su sakupljali znanje stoljećima. Lame su
prvobitno učile mlade sveštenike pismenosti, a potom kako da razumijevaju stare tekstove o
historiji, filozofiji, agrikulturi, političkom sistemu, ratovima i sukobima… Po 2.000 ili čak 5.000
sveštenika je podučavano na jednom mjestu, kako bi oni nakon toga postali rasadnici znanja.

Pojedine knjige bi bile toliko teške da su ih iznosili samo jednom godišnje na proučavanje, a nosilo
bi ih po troje sveštenika.

Svi tibetanski manastiri i hramovi danas su u vlasništvu kineske države. Lama više nema, niti
sveštenika kao nekada. Oni rijetki, kojima je dozvoljeno da rade, nemaju istu funkciju kao nekada.
Knjige se ne otvaraju. U tim bibliotekama prošlosti, oni su samo čuvari, zaštitnici.

Ovo je mali manastir, ali je lijepo uređen. Na zidovima se nalazi motiv “točak života”. Zatim,
neizbježni lotus, sakralna geometrija, Bude i lame.

***

Najsvetije mjesto se nalazi na samom vrhu manastira, koji se nekada nalazio na vrhu kamenog
brežuljka. Tu je, u osmom stoljeću, meditirao u maloj pećini Ratmasamlea Gurumbice. Njegova
statua se nalazi tu, uz zapaljene svijeće. U uglu se nalazi kamen u kome kao da je ugraviran otisak
stopala.

“Ovo je stopa Gurumbicea. Ima ih četiri na Tibetu.”, govori nam sveštenik.

Nakon što su svi izašli iz malog prostora, sjedam ukrštenih nogu, naslanjam se na zid, kao sam
Gurumbice nekada.

MEDITACIJA
Otisak stope u kamenu je napravio student, sljedbenik Gurumbicea, nakon smrti svetog učitelja.
Gurumbice je bio vrlo spritualan, iznad materijalnog svijeta. Imao je poseban energetski omotač
oko tijela koji je bio vidljiv i za životinje i za ljude. Stupio je u kontakt s bićima ispod ove planine.

***

Ispod hrama nalaze se izvori tople, mineralne vode. Naravno, odlazimo na kupku. Danima se
nismo kupali. Ili nema tople vode, ili, ako je i ima, onda su temperature u hotelskom kupatilu
jednake vanjskim, dakle minusi.

Mineralna voda sadrži i radij i litij. Evo šanse da radioaktivno zasvijetlimo! Voda je topla, zapravo
vruća, ali na granici izdržljivosti. Izvlači energiju, ali mi je ovo osvježenje itekako bilo potrebno.

Krećemo dalje. Na širini, na plaži svetog plavog jezera Manasarovar, zastajemo. Flašicu punim
vodom, Vodič mi govori da je to sveta voda. Vozač mi donosi dva kamenčića iz jezera. Ispunjena
su energijom jezera.

“Zašto je ovo sveta voda?”, pitam.

“Zato što jezero puni voda s Kailasha. To je mjesto gdje bogovi prebivaju.”, odgovara mi vodič.

Na tren zatvorim oči, drugi dlan okrenem jezeru i upućujem pitanje: Zašto je Manasarovar jezero
sveto za hindu religiju i da li je to prebivalište Šive?

MEDITACIJA

Bića su ostavila energetski otisak na ljude koji su živjeli u širem regionu, daleko u prošlosti. Zato,
ljudi poštuju viša bića i prirodu. Ljudima su opisane priče tako da će i oni sami imati svoj vlastiti
životni obrazac i priče za sebe.
***

Tokom pješačenja oko jezera, vidim prve pilgrime koji rade svoju koru oko svetog jezera. Nakon
dva koraka liježu, izgovaraju mantre, podižu se i nastavljaju dalje. Kora oko jezera traje
sedmicama.

Tibet je posebno iskustvo.

 KAILASH KORA

Sedam dana traje moj boravak na Tibetu, kao period aklimatizacije i pripreme za obilazak svete
piramidalne planine Kailash.

Kailash je ime iz hindu tradicije i znači “dragi kamen vječnog snijega”. Za mnoge istočne religije,
Kailash je “najsvetije mjesto na Planeti”, “centar svijeta”, “stepenice prema nebu”. Neki izvori
govore o misterioznom gradu ispod Kailasha, Shambali, gdje žive “perfektni ljudi”. Kailash je
okružen s četiri rijeke: Indus, Sutlej, Brahmaputra i Karnali. Kailash leži u srcu šest planinskih
vijenaca, simbolizirajući lotosov cvijet.

Kailash je sveta planina za četiri religije: hinduizam, budizam, jainizam i bonpo. Hindu uči da
božanstvo Šiva, pobjednik nad zlom i tugom, prebiva na vrhu Kailasha u stanju perpetualne
meditacije, zajedno sa ženom Parvati. Za budiste, ovo je dom za Budu Demshoka koji predstavlja
božansko svjetlo. Ovo je po njima i mjesto gdje je budizam naslijedio bonpo, kao prethodnu
tibetantsku religiju. Za jainizam ovo je dom prvog jaina, Tirthankare Rishabhadeya, koji se
oslobodio ciklusa reinkarnacija i ponovnih rađanja.

Zaista, veliki religijski i kulturni uticaj ima Kailash na Tibetance, hinduse, budiste, od Indije do
Japana, za zapadne i kineske posjetioce. Početkom maja je još uvijek hladno za Indijce, tako da su
najčešći posjetioci Rusi te nacije sa istoka Evrope (Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Bugarska).

Polazak na Kailash koru je iz baznog kampa u Darchenu, sa nadmorske visine od 4.675 metara.
Pješačenje traje 52 km i najčešće se obavi za tri dana.

Kailash je visok 6.714 metara i priča kaže da se još niko nije popeo na vrh ove planine. Doduše,
neki su dobili specijalne dozvole za penjanje na vrh, ali se zbog međunarodnog pritiska nisu usudili
na taj poduhvat. Pripadnici svih pomenutih religija smatraju da bi se penjanje na vrh smatralo
skrnavljenjem svete planine i gotovo sigurnu smrt za penjače. S druge strane, Kailash kora je čin
poštovanja prema ovoj prirodnoj piramidi i znak dobre sreće. Za mnoge, ovo je prilika da se
oslobode grijeha ili da zavrijede zasluge te da i sami steknu božansku duhovnost.
Kora se najčešće obavlja hodanjem u smjeru kazaljke na satu.

***

Tog sedmog maja 2017. godine ustajem rano ujutro u svojoj sobi u odmorištu u Darchenu. Ispod
dva jorgana i dvije deke, okružen debelim minusima, s kapom na glavi i tri sloja odjeće, dodajem
još tri jakne, gojzerice i izlazim s ruksakom na leđima. Ovih nekoliko dana sam uspio uhvatiti
malo sna. Problem s ishranom, iscrpljenost od visoke nadmorske visine i nedostatka kisika te
nikakve pripreme za ovaj poduhvat, elementi su koji me prate. S druge strane, znam da je sve u
jakoj volji i prevlasti duha nad tijelom.

Izlazim vani. Boris, ljekari iz Bugarske i Tsenko i bugarski pilot su članovi ovog čudnog, pomalo
rasklimanog trija pedesetogodišnjaka. Uz nas je vodič Đang.

Kombi nas ostavlja na početku staze za obilazak Kailasha. Đang i vozač šire raznobojne zastavice
s molitvama, ostavljaju ih u dolini zajedno sa stotinama drugih obješenih zastava s porukama,
mantrama i budističkim molitvama za dobru sreću.

Reski jutarnji hladni zrak, minus 12 stepeni, ali nebo nema oblaka. Lagani povjetarac. Imamo sreće
s vremenom. Dolazim do prve stupe malog indijskog hrama okićenog zastavicama, perjem i
životinjskim kostima. Napravim tri kruga oko stupe, ulazim unutra, naklonim se, skrštenih ruku
upućujem misao Kailashu da primi ovaj naš poduhvat dobronamjerno i kao znak istinskog
poštovanja.

Na izlazu iz stupe zastajem, ponovo zatvorim oči i upućujem poruku.

MEDITACIJA

“Ja sam niko. Samo zrnce prašine u beskonačnom svemiru. Pozivam moćne energije piramida,
najstarije građene piramide na svijetu, Bosanske piramide Sunca, majke svih piramida i najstarije
oblikovane piramidalne planine Kailash, oca svih piramidalnih planina, da vrate Tibet nazad
Tibetancima; da utiču na Kineze koji putuju svijetom da spoznaju pravu istinu o događanjima na
Tibetu prije šest decenija… Pozivam Tibetance da kombiniraju modernu tehnologiju s drevnom
spiritualnošću tako da se nove generacije vrate na Tibet i nastave zaštitu Tibeta i poštovanje
prirode.

Ja sam niko. Samo čestica prašine u beskonačnom svemiru.”

***

Hodanje u kompletnoj opremi; štapovi, kapa i dvije kapuljače preko nje, lice kompletno pokriveno
kako bi bilo zaštićeno i od hladnoće i od sunca. Put je uglavnom ravan, ponegdje poneki usponi i
lagane nizbrdice. Kako vrijeme prolazi postaje toplije. Već nakon sat vremena bio sam mokar od
znoja, ali se ne otkopčavam. I tako je i ostalo do kraja prvog dana kore.

Putem pretičemo hodočasnike koji obilaze Kailash i čije putovanje traje tri sedmice. Naprave dva
koraka, spoje dlanove, visoko podignu ruke iznad glave, spuste ih do čela, a zatim do grudi. Padaju
na koljena, uz pomoć ruku spuštaju čitavo tijelo na zemlju, izgovarajući mantru. Zastajem. Uradim
isto što i oni. Smrznuta zemlja i kamen. Jedanput se spustiti i podići je dobra vježba. Raditi to
iznova čitav dan predstavlja fizički i mentalni napor. Raditi to 21 dan uzastopno je čudo. Ništa
osim divljenja ne mogu imati za ove ljude. Taj dan sam ih sreo nekoliko.

Pravimo pauzu svakih sat vremena. Hodamo, gledamo prema Kailashu pod vječnim snijegom.
Prvo nas je gledao njegov jugozapadni dio, a zatim se polako počela otkrivati njegova široka
zapadna strana.

Kailash zovu piramidom. Po mojim kriterijima, Kailash nije piramida. Nema pravilne četiri
trouglaste strane i nema vještački građevinski materijal. Međutim, Kailash ima četiri izražene
stranice s dobrom orijentacijom. Nisu trouglaste već imaju čudan oblik zakrivljenog
pravougaonika, koji se sužava pri vrhu. Njegov smještaj u prostoru, okružen drugim piramidalnim
vrhovima, govori o nekim smislenim aktivnostima obrade i raspoređivanja. S obzirom na gabarite,
to svakako nije unutar čovjekovih granica.

U toku putovanja, nekada se nalazim na čelu, nekada je to Boris, a onda mi se pridruži i Đjang.
Nakon nekoliko sati hoda, razmišljam čega mogu da se otarasim kao tereta. U flašici je
kombinacija vode i čaja; pijem samo da smanjim teret. Doduše, mislim se, tekućinu sam zadržao
u sebi. Dakle, nisam smanjio teret, ali sam barem olakšao bočicu. Štapovi za hodanje postaju sve
teži. Dajem ih Đangu, on ih sa zadovoljstvom koristi. Nažuljao sam dva nožna prsta na lijevoj
nozi. Svaki korak mi postaje bolniji.

Ali, nastavljamo dalje, istim tempom. Dan je prelijep. Tibet se otvorio u svoj svojoj ljepoti.
Prolazimo pored žustrih potoka koje hrani otopljeni snijeg.

Ispred nas stado od devet jakova. Ovi snažni tibetantski bikovi oduvijek su bili velika pomoć
domaćem stanovništvu. Ništa ih ne zaustavlja; niti niske temperature, niti snijeg, niti veliki teret.
U restoranima je meso jaka glavni specijalitet na Tibetu. Kada im se priđe, dosta su plašljivi i
reaguju na svaki pokret.

Pravimo dvije pauze. U improviziranim šatorima od maja se služi čaj, voda, a čovjek se može
ugrijati i odmoriti. U jednom od njih srećemo manju rusku grupu. U Darchenu smo ovih dana čuli
najviše ruski jezik.

Na drugom odmorištu Tibetanci su udružili snage i podižu još jedan šator, uz već postojeći.
Zakucali su kočiće u zemlju, raširili šator, prostiru ga na cijevi. Sve muškarci.

Uzimam čaj. Uzimam i drugi. Slikamo se. Malo smo se raskomotili. Svima nam je toplije.

I onda opet krećemo dalje. Pošto mi je ovo prvi put da pješačim ovom putanjom, nemam nikakvu
predstavu gdje idem, koliko će trajati i kada ću stići. Znam samo brojke: 18 km i oko šest sati hoda.

Obilazimo Kailash. Sa zapadne strane, dolazimo na njegov sjeverozapadni brid.

“Iza ove okuke je naša destinacija za danas.”

Nije to baš bilo iza “te okuke”, već iza neke druge. Ipak, nakon šest i po sati pješačenja stigli smo
na današnje željeno odredište, Daraphuk, na 4.800 metara nadmorske visine. Veliki šator, peć na
drva u sredini, kreveti koji igraju ulogu klupa za sjedenje preko dana, a na kojima spavaju članovi
domaćinstva tokom noći, ali i vodiči i svi kojima treba san. Sve nas je to zateklo. Boris, Tsenko i
ja dobijamo sobicu broj 13. Izdaleka, izgledaju kao mali paviljoni sa po pet soba. Iznutra, vrlo
skromne sobice, s pet kreveta, jedan do drugoga. Teško je reći kada je posteljina zadnji put oprana.
Uzimam deku sa drugog kreveta i stavljam je na svoj.

Grijanje, u evropskom značenju te riječi, ne postoji u zapadnom Tibetu. Ako imate restoran ili
odmaralište, tamo gdje je peć, tamo vam je i krevet. Po kućama je slično. Podovi su zemljani,
betonski. Namještaj je star. Higijenski uslovi skromni, na razini XVIII stoljeća.

Ali, ljudi su vrlo dragi. Na osmijeh uvijek uzvraćaju osmijehom. Vi pričate engleski, oni
odgovaraju na tibetanskom. Pogotovo su im interesantna naša bijela, evropska lica.

Zamolim Đanga da me snimi. Stao sam u podnožju sjeverozapadnog brida Kailasha i snimio dva
petominutna priloga. Jedan na našem, drugi na engleskom jeziku. U njima sam opisao svoju
telepatsku poruku koju sam poslao energijama piramida u Bosni i na Kailashu, moju želju da
ekonomski i tehnološki moćna Kina izađe u susret Tibetancima, a Tibetancima sam uputio želju
da kombiniraju standarde XXI stoljeća i svoju milenijumsku duhovnost i da nastave sa životom u
harmoniji s Planetom, kao i do sada.

Đang je slušao. U sebi odobrava, ali me zamolio da ne spominjem njega niti Tensina, drugog
vodiča. Mogli bi imati problema radi toga.

Onda shvatim da bih mogao i ja imati problema. Iako Kina nije zemlja kao prije 20 ili čak prije
deset godina, ipak treba biti odmjeren.
***

Sam, okrenem se sjeverozapadnom bridu Kailasha, zatvorim oči i upitam da li je čuo moju poruku.

MEDITACIJA

“Poruka je primljena. Ali, potrebna je akcija mnogo ljudi. Treba podići svijest.”

***

Naš večernji izlazak je pod šatorom, u restoranu. Naručujem kajganu s paradajzom. Ovaj put bez
pića. Obično donesu slani čaj i slatki paradajz. Treba im naglasiti kako da vam pripreme i piće i
hranu.

Naručujemo doručak za sutra, za šest sati. Meni dva tvrdo kuhana jaja i jedan paradajz.

Pada mrak. Čim kročimo u sobu, to znači uvlačenje pod jorgan. U odjeći, naravno. Malo sam
pisao, zatim odložio kompjuter i pokušao zaspati. Boris mi je sa desne strane, malo teže diše,
kašlje. Tsenka ne čujem.

Ni ova noć nije bila izuzetak. Organizam se bori za kisik i to me probudilo oko tri sata ujutro. Još
jedna noć napola prospavana.

Boris i Tsenko ustali su u pet sati, vrte se po sobi, pakuju, vade pa ponovo stavljaju stvari u ruksak.
Idu do restorana. Kažu mi da je zatvoren. Nestrpljivi su.

“Pa to su nam rekli sinoć! Otvaraju tek u šest sati.”

Koristim još pola sata i onda se dižem i ja…. malo prije šest. Troje čarapa (i opet mi je bilo hladno
nožnim prstima kao jučer), šest slojeva majica i jakni, donji veš i tople pantalone. Kapa na glavu i
izlazim vani. Mrkli mrak. Dođemo do restorana, otvaraju tačno u šest. Pod šatorom je i Đang
spavao. Ustaje s razbarušenom kosom.

“Danas je “Dan D!”, kažem Borisu. To je bio dan iskrcavanja Saveznika u Normandiju prije 73.
godine. Dugo se nije znalo gdje i kada. Ali, znalo se da zasigurno dolazi.

U mom slučaju, znao sam da dolazi ovaj dan. Drugi dan kore, najteži i najnaporniji. Dan kada se
tijelo, um i duša testiraju.

Krećemo u sedam sati. Još je mračno. Pratimo svjetlo baterijskih lampi po smrznutoj zemlji i
šljunku. Odmah, kao u inat, započinje uspon. Hladno je, zrak reže, ali moramo ga udisati više radi
penjanja uzbrdo.

Wolfgang mi je rekao neki dan:

“Imat ćeš prvi uspon, pa ravan, pa slijedi drugi uspon i onda opet plato i napokon treći, najveći
uspon i osvajanje prijevoja Drolma La, na visini od 5.630 metara. Nakon toga je spuštanje, pa
dugačka ravnina.”

Dakle, posložio sam sličice u glavi. Ide nam ovaj prvi uspon, pa ćemo odmarati tijelo dok hodamo
ravninom. Korak za korakom, noge traže najpogodnije mjesto da stanu, da se ne okliznu. Kada
udarite gojzericom o malo viši kamen, to jako zasmeta.

S nama je nekoliko Rusa. Idemo, pauziramo, prođemo jedni pored drugih i tako stalno. Što više
pauzirate, to se teže odlučiti da se dignete i nastavite. Stoga, pauze minimaliziram.

Odozgo se spušta jedna djevojka, u pratnji vodiča. Glavom mi odmah prostruji: “Odustala je.”.

Prolazi pored mene. Visoka, možda tridesetak godina, kao da skriva pogled i njene svijetle oči.
Vjerovatno je s grupom krenula oko pet sati da bi sada odustala, nakon sat-dva. Žao mi je. Ali,
problem je što ovakav čin negativno utiče na sve ostale koji je vide. Odmah se javi misao kako bi
bilo lijepo vratiti se i ostaviti koru nekim drugim pustolovima.

Ipak, teorija manjeg otpora danas nema mjesta kod mene.

Nije prošlo ni petnaest minuta kad još jedna Ruskinja ide natrag s jednim od vodiča. Očigledno je
da je bila veća grupa, od 10-15 ljudi, kada su imali luksuz da angažuju dva vodiča. Ali, to isto
znači da je grupa ostala bez ijednog vodiča i da sada ovisi o njihovom vođi, koji ih je i doveo na
Tibet.

I tako, u glavi se odvija film. Nagađanja. Za to vrijeme, gotovo rutinski, automatski, oči i noge su
u suglasju. Traže najbolje mjesto za koračanje. Hodajući uzbrdo, mislim se, kada će završiti ovaj
prvi uspon. Ove dvije Ruskinje djeluju tako demotivirajuće. Moram pronaći svoju motivaciju za
nastavak penjanja.

U sljedećem momentu, dvoje Tibetanaca, hodočasnika. Na onoj uzbrdici, na kamenu i smrznutoj

zemlji, spuštaju svoja tijela svakih nekoliko sekundi i osvajaju nove metre Kailash kore. U glavi
se posramim misli od maloprije. Pozdravim ih, uputim im osmijeh. Nastavim dalje.

Napokon, izlazimo na vrh prvog uspona. Slijedi put, doduše nije ravan, ali znatno je manji po
usponu. Naravno, danas ćemo se prvi dio dana uglavnom penjati jer moramo osvojiti 1.000 metara
nadmorske visine.

“Molio sam se danima da ne bude vjetra.”, kaže mi Tsenko.

“A ja sam se nadao da neće biti snijega. Obojica smo imali sreće.”, odgovaram.

***

Traje drugi uspon. Ne znam koji je duži, prvi ili drugi. Imaju li kraja, mislim se u sebi.
Dok hodam oko Kailasha, shvatam kako su nevažne naše dnevne brige. Koliko su ljudi opterećeni
nebitnim stvarima i kako sami sebi otežavaju stvari?

“Ogledalo!”, usklikne Tsenko. Kailash kao da se ogleda u planini preko puta.

“Ovo je mjesto na kojem, po nekima, dolazi do distorzije vremena i prostora. Ljudi znaju imati
halucinacije.” Tsenko zna svaki detalj.

Sporo se okrenem, pogledam, nasmijem se Tsenku i nastavljam. Svaki dodatni pokret je napor.

***

Čitao sam da tokom drugog dana kore dolazi do interesantnog fenomena. Nokti narastu kao da je
prošlo 14 dana. Brže se stari.

Pogledat ću nokte na kraju dana.

***

Usiljeno hodanje drugom dolinom.

“Vidiš onaj prolaz? Tu počinje uspon na Drolma La. To će biti malo teže.”, reče Đang.
“Malo teže.”, mislim se. Znači, ovo je samo bilo zagrijavanje.

Dvjesto metara ispred nas grupa na pauzi.

“Ova ruska grupa je krenula jutros u 5.30 sati. A mi smo ih već stigli. Imamo dobar tempo.”,
zadovoljan je Đang.

Složio bih se. Išli smo dobrim tempom, s vrlo malo pauza. I mada nam se čini da su nam koraci
spori i kratki, očigledno je da smo bili brži nego ova mlađa grupa.
Kada smo došli u podnožje Drolma La prevoja shvatio sam zašto o njemu govore s toliko
strahopoštovanja. Prolaz je u snijegu i jako je strm. Veći je uspon nego kod Nubijske piramide od
70 stepeni.

Ali, daje vam snage činjenica da ste stigli grupu koja je krenula znatno prije vas. Nakon kratke
pauze na stijenama, na kojima se nalaze poruke budista, krećemo. Relativno brzo smo sustigli
grupu ispred nas. Uspon počinje bivati sve strmiji, a koraci sve kraći. Gledam svoje stope. Kada
koračam, nemam dojam da osvajam isuviše mnogo terena. Kao da stavljate stopu do stope.

Kao mali, igrao sam se davno zaboravljene igre, klis i pale. Kada bi mjerili ko je bliži rupi, onda
bi nam jedinica mjere bila stopa, pedalj i prsti. Pet stopa, dva pedlja i četiri prsta. Zaboravljeno
vrijeme. Što mi ovo sada pada na pamet?

Ispred mene dva Rusa, k’o od brda odvaljena. Naprave par koraka, pa stanu. Na začelju su svoje
kolone. Sustigao sam ih. Mislio sam da će nastaviti nakon pauze, ali oni prave stanke svaka tri-
četiri koraka. Odlučujem se za preticanje. Prebacujem desni štap za hodanje u lijevu ruku (koji je
to dodatni napor!) i desnom rukom dodirujem lakat prvog Rusa. Pozdravljam ga osmijehom i
pozivam da ustraje (nisam do sada znao da je i osmijeh napor organizma koji troši energiju).
Dolazim do drugoga, radim isto. Oni jedva dolaze do daha. Znam da nije prijatno kada ih neko
prestiže, ali bar sam pokazao poštovanje prema njima.

Snijeg je još u hladovini. Sunce će ga osvijetliti tek za nekoliko sati na ovom mjestu. Onaj što se
jučer bio malo otopio na površini, sada je zamrznut. Štapovima udaram malo jače da bih napravio
oslonac… i onda korak za korakom.

Sve je strmije. Nedostaje nam zraka. Ruska grupa se osipa. Neki, oslonjeni na štapove,
polusavijeni, pokušavaju da udahnu što više kisika u tijelo.

Dišem u ritmu dva-dva. Udisaj se sastoji od dva kratka udisaja i onda dupli izdisaj. Dva unutra,
dva vani. Razmišljam o disanju, ma o bilo čemu, samo da ne ometam noge u usponu.
“Dolina smrti” je s naše desne strane. Ne čudi me što Indijci ovdje odustaju od života. Ovakav
fizički napor je za nepripremljene ogroman.

Niko ne priča. Štedi se snaga. Više ne razmišljam kako sam se već nekoliko puta preznojio od
jutros. Noge bole. Um je odavno preuzeo kontrolu i šalje motivacione stimulanse. Dva
hodočasnika opet ispred mene. Liježu na snijeg, pridižu se. Zaista, neumorni su. Ne trošim energiju
da bi im se pridružio i spustio na snijeg u znak solidarnosti.

Ali, dodatno su me motivirali. Nastavljam s usponom. Iza mene je Đang.

“Koliko još?”, pitam. Pri tome gledam na vrh ovog prevoja, misleći da bi to mogao biti kraj.
“Još 40 minuta.”, odgovara.

Pusti snovi, mislim se. Ovaj prvi prevoj nije ni pola uspona. Zaista, kada smo se popeli na njega,
jasnije se vidjelo da je ispred nas još strmiji, bijeli uspon.

Ne razmišljam ni o čemu u ovom momentu. Samo noga za nogom. Svejedno vam je za sve ostalo.
Samo mislite kako dalje osvajati metar po metar. Kada hodate, korak ste bliži cilju.

Kada noge odustaju, tijelo isprsite i inercijom idete naprijed. Kada fizičko tijelo želi odustati, um
preuzima i gura naprijed. Kada racio više nema argumenata, duša je tu da stimuliše, oplemeni i
pruži dodatni poticaj.

“Sve prolazi. Proći će i ovaj uspon.”, mislim se. Prešao sam još nekoliko slavenske braće i sestara.
Ali, prošlo je dvoje i pored mene. Napravio sam im mjesta. Obojica Tibetanci. Nemam snage da
mislim koliko su oni puta ovuda prošli.

***
Kada dođete na destinaciju, onda sami sebi ne vjerujete da je iza vas najteži dio puta. Dok se
penjete mislite kako ćete u tom trentuku podići štapove za hodanje, uskliknuti, uraditi nešto čime
ćete pokazati svoju pobjedu.

U mom slučaju, popeo sam se na vrh prevoja i samo sam razmišljao da mi je naći pogodan,
dovoljno visok i ravan kamen da na njega sjednem. Na vrhu prevoja nalazi se desetak onih koji su
ga savladali. Svi sjede, odmaraju, istinski zadovoljni.

Skidam zaštitu za nos i usta, odlažem štapove, otkopčavam jaknu da me ne steže. Sunce nas je
obasjalo u tom trenutku. Došli smo u pravo vrijeme. Da se počeo otapati snijeg bilo bi puno teže,
plus, sunce bi išlo u oči.

Vidim male bijele ptičice. Sjetim se da sam jučer uzeo komad pogače u restoranu. Pronađem ga,
odlomim komadić i bacim “tibetantskom vrapcu”. Oprezno, poskakujući na tankim nožicama, uze
kruh. Bacim još jedan komad. Dođe i druga ptičica. Ubrzo sam ih okupio desetak. Bacao sam
komadiće da mi vrijeme što duže traje.

Dolazi Boris i prelazi pravo preko zamišljene hranionice za ptičice. One pobjegoše.

“Boris, otjera mi ptičice!”, rekoh mu.

“Izvini.” i ode da potraži drugu stijenu.

Zapravo, ova je bila široka i možda najbolja od svih stijena za odmor. Potražim pogledom Borisa.
Već je pronašao i sjeo na drugo mjesto.

“Izvini, možeš poći na tu stijenu. Samo sam hranio ptičice.”, obratih mu se.
“Nije problem, ovdje je dobro.”, reče mi.

Nastavio sam ih hraniti i u tim trenucima sam zaboravio gdje sam. Posmatrao sam ptičice. Sada ih
već počinjem razlikovati. Onaj ima povrijeđenu nogu, onaj je mali, onaj treći je napuhanko, pravi
harambaša…
Ostadoh bez kruha.

“Hoćemo li polako?”, pita Đang.

“Idemo.”, odgovara ova neumorna bugarsko-bosanska trojka.

***

Kaže se, kada prođete Drolma La, savladali ste koru. Međutim, iza nas je samo tri sata uspona, od
sedam do deset sati ujutro.

Nastavljamo ravnim, kamenim i snjegovitim tlom. Ovako je lakše, nema uspona, a o kisiku više i
na razmišljam. Idemo nizbrdo. Uvijek sam se više volio spuštati nego penjati. Znam da ćemo se
morati spustiti nekoliko stotina metara nadmorske visine u preostalom dijelu dana.

Na pojedinim mjestima nalaze se prave strmine. Pažljivo se spuštamo da ne izvrnemo nogu.

Zapravo, prošli smo dva znaka na kojima piše da postoji opasnost od ozljeda zglobova.

Sada znam da nas ništa ne može zaustaviti. Najteže smo prošli. Samo treba odraditi ove kilometre
strmina, a nakon toga je gotovo sve ravno.

Došli smo na sljedeće odmaralište. Pijem dva slatka čaja. Organizam traži tekućinu. Razgovaramo
s lokalnim ljudima. Pitam se, koliko nam je još preostalo? Ako smo jučer prešli 18 km, ostatak
kore je 34 km. Šta ako pokušamo da obavimo koru za dva dana, umjesto za tri?

Razgovarali smo prvo Đang i ja, a onda smo ideju podijelili s Tsenkom i Borisom. Oni se složiše.

Super, ovo je novi izazov. Ali, dobro će nam doći u biografiji. “Obavili Kailash koru za dva dana!”,
šalim se u sebi.
“Samo, moramo imati dodatnu motivaciju. Predlažem da se počastimo kupkom u toplom Springsu
gdje smo bili neki dan.”, sugeriram svojim suborcima.

Svidjelo im se.

S novim entuzijazmom krećemo prema Darchenu. Naravno, svi ovi kilometri se neće sami od sebe
preći, već našim nogama i umornim tijelima.

Hodajući po ravnom, imamo više prostora da gledamo prirodu, osluškujemo žubor rječica i
posmatramo neobične geometrijske oblike planina koje nas uokviruju.

Sada smo na ravnom.

“Đang, uzmi moje štapove za hodanje u ovom dijelu.”, kažem.

Nakon pola sata, Đang mi prilazi:

“Ovo su dobri štapovi. Je li ti ih dala April?”

“Ne, kupio sam ih u Sarajevu prije polaska. Ali su vrlo kvalitetni.”, Pokušavam se sjetiti koliko
sam ih platio, ali znam da nijedan komad ove planinarske opreme nije bio jeftin.

Đang ponavlja da su štapovi dobri.

“Đang, poklanjam ti te štapove za hodanje. Tebi će više trebati nego meni.”. Tako završavam priču
oko štapova i nastavljam dalje.

Sada je već sunce, pa skidam dvije kapuljače i ostavljam samo kapu na glavi. Raskopčane sam
jakne. Razmišljam o promjeni plana za vraćanje u Sarajevo.

***
Sljedeće odmaralište: skroman kućerak od cigle od blata, peć u centru prostorije. Uzimam još dva
ledena čaja. Žena s bebom na leđima i sinom na kauču. Đang naručuje kineske makarone. Odlazim
se igrati s klincem. Ima četiri godine. Pokazuje mi mobitel s igricama i prazan blok. Uzimam blok
i nacrtam patkicu. On izgovori kako se patka kaže na tibetantskom. Nacrtam kuću. Pa jaka. Pa
Kailash. On istrgne jedan list papira pokušavajući nešto napraviti. Uzmem ga i napravim avion.
Bacim ga, avion poleti. To mu se svidjelo. Izašli smo vani i malo se igrali papirnatim letećim
objektom.

Na izlasku iz ovog odmarališta vidimo pick-up kamion. Kaže mi Đang:

“Hoćemo li natrag ovim vozilom?”

“Ne, ja trebam kompletirati koru. Radim je zbog sebe. Ne mogu se varati.”, odgovaram.

Prošli smo 100 metara, a tamo Tsenko i Boris, sjede, čekaju nas.

“Vidjeli smo da ste ušli unutra, pa smo pomislili da si stao da napuniš bateriju mobitela”, reče
Boris.
“Tako je.”, odgovaram. Zaista, punio sam smartphone koji se ne snalazi dobro na niskim
temperaturama. Vrlo brzo troši bateriju, velika zamjerka Appleu. Vjerovatno će moj sljedeći
telefon biti druge marke.

Nastavljamo dalje skupa.

Nakon pređenih kilometara i kilometara, dolazimo do budističkog manastira gdje smo trebali
spavati drugi dan. Tu je već nekoliko ljudi smješteno u sobe pa će koru nastaviti sutra.

Mi prolazimo, ne obazirući se na primamljiv zov odmora.

***
Ispred nas su posljednja tri sata hoda. To je obično treći dan kore. Put je ravan. Na nekoliko mjesta
se dižemo iznad doline, blagim usponima.

Đangu govorim o svojoj promjeni.

“Nazovi April i reci joj da mi uzme karte Ngari-Lasa i Lasa-Chengdu.”, govorim mu.
“Ali karte se ne mogu mijenjati, pogotovo ne za strance.”, odgovara Đang.

S tim se složiše Boris i Tsenko.

“Ne, ne, ovo su druga vremena. Nije ovo Kina od prije deset godina.”, uporan sam.

Đang napokon uspostavlja vezu s April. Ona počinje raditi na kartama. Kaže da se za sat vremena
mogu promijeniti rezervacije, uz nadoplatu, naravno.

“Rezerviši!”, odlučan sam.

***

“Još ova dva prevoja i tu smo. Tamo će nas čekati auto.”, komentira Đang.

Izgleda dohvatljivo. Koračamo. Naravno, nisu bila samo dva već četiri prevoja. Potrajalo je i to,
ali na koncu vidimo prvu kućicu. Periferija Darchena.

“Tu smiju dolaziti auta.”, kaže Đang.

Došli smo do table koja označava završetak Kailash kore. Slikam se.

Uđemo u kućicu da se okrijepimo. Unutra sedam Tibetanaca, crni k’o gar. Kao da su iz rudnika
izašli. Slikam se i s njima.
Do tada mi je bilo teško skidati obje rukavice, otkopčavati jaknu, tražiti fotoaparat, uključivati ga
i slikati. Isuviše radnji, isuviše dodatne energije. Sada osjećam nešto drugo.

Okrećem se u pravcu Kailasha. Još jedanput. Zatvaram oči.

MEDITACIJA

“Da li je ovo “djelovanje”? Borba nad fizičkim?”

“Jeste. Vidio si vjernike. Za sve ćemo se mi pobrinuti. Oni koji zavrjeđuju, bit će nagrađivani. Oni
drugi će ponovo učiti.”

***

Umočio sam umorno tijelo u toplu, mineralnu, svetu vodu. Sada kada je sve gotovo, vrijeme je da
se javim Sabini. Šaljem joj poruku:

“Najdraža, uspio sam. Odradio sam Kailash koru na minus dvanaest, jakim tempom, tako da smo
za 11 sati prešli 34 km. I završili je čitavu za dva, umjesto za tri dana. Najteži je bio vertikalni
prijelaz na 5.650 m. Ne bih ovo žestoko, fizičko, mentalno i duhovno iskustvo nikom preporučio.
Volim te.”

I, ubrzo, primam odgovor:

“Ne mogu ti opisati koliko sam sretna što si uspio i što si se javio da si dobro.”

***

Gledam nokte. Nisu mi nešto posebno narasli od jutros.

Razmišljam o nama trojici. Možda smo nekome izgledali kao trio raštimanih pedesetogodišnjaka.
Ali, u stvari, mi smo tri planinska kozoroga koja još uvijek nisu za odbacivanje.
 SAN MARINO: SAN O SLOBODI

Marin i Leo odlaze sa otoka Raba na drugu stranu Jadrana. U toku je bila rekonstrukcija gradskih
zidina u Riminiju koje su uništili pirati iz Liburnije. Spretni građevinci ostaju dugo vremena u
Riminiju. U to doba, 257. godine A.D., Rab je bio rimska kolonija, a Marin i Leo među prvim
kršćanima. Njihova tajna o pripadnosti novoj, nepriznatoj religiji, nije se mogla dugo skrivati. U
strahu od progona Dioklecijanovog režima, povlače se dublje u unutrašnjost. Na planini Titan
grade 301. godine malu crkvicu koja će postati osnovom za najstariju državu i najstariju republiku
u svijetu.

Republika San Marino je sa svojih 61 kv.km i populacijom od 35.000 stanovnika jedna od

najmanjih država na planeti. Locirana na sjeveroistoku Apenina, u potpunosti je okružena Italijom.
Glavni grad je San Marino, kompletan pod zaštitom UNESCO-a kao svjetsko kulturno nasljeđe, a
najveći Serravalle, komercijalni i industrijski dio državice. Povezani su autoputem koji dalje vodi
do Riminija.

Ne bez razloga, San Marino zovu i najopuštenijom državom (“Serenissima Repubblica San
Marino”). Mirnoću i sklad gradskih zidina i sakralnih objekata, doduše, remete brojni turisti.

San Marino je nastao u antičkom Rimu i zadržao je, kao jedini u svijetu, neke odlike tog političkog
uređenja. Zemljom vladaju dva konzula po šest mjeseci. Ova zemlja ima i najstariji ustav koji
potiče iz XVI stoljeća. Danas je to ekonomija s najnižom stopom nezaposlenosti u Europi, imaju
suficit budžeta, nemaju nacionalnog duga, privredno su uspješni i stabilni.

Ove odlike imaju duboke korijene. Tokom nemirnih i počesto burnih 1700 godina postojanja, ova
republika je prolazila kroz brojna iskušenja. Trebalo je diplomatski manevrirati sa znatno
nadmoćnijim protivnicima, a sve u cilju održavanja slobode i nezavisnosti. Veliki uspjeh je došao
1631. kada je papa priznao njihovu nezavisnost. Nezaustavljivi Napoleon je krajem XVIII stoljeća
osvajao sve države na jugu Europe, ali je San Marino ostao netaknut. Jedan od njegovih regenata,
Antonio Onofri, stekao je Napoleonovo povjerenje i uvjerio ga da ne osvaja San Marino. Napoleon
mu je čak ponudio proširivanje teritorije, što je uprava San Marina mudro odbila. Naravno, bojali
su se budućeg revanšizma.

Tokom procesa ujedinjenja Italije, u San Marinu su se sklonili mnogi pobornici ovog procesa.
Kada je Italija napokon ujedinjena pod Garibaldijem, novi italijanski vladar im je zauzvrat
garantirao nezavisnost. Politika neutralnosti sretno ih je provukla kroz svjetske sukobe XX
stoljeća.
Strme ulice koje povezuju građevine San Marina ispunjene su strancima. Izbačeni panoi s
jelovnicima na ruskom i engleskom jeziku. Suvenirnice sa srednjevjekovnim replikama, keramički
proizvodi, draguljarnice, majice s lokalnim motivima.

Nacionalni muzej im je na četiri nivoa, s artifaktima od prije 2.500 godina pronađenim u

povremenim arheološkim iskopavanjima u posljednjih 100 godina. Najbogatije su, naravno,
srednjevjekovne zbirke, s nezaobilaznom statuom Onofria. Interesantna je i egipatska i
mezopotamijska zbirka, koje su poklon državnika i trgovaca koji su svraćali do San Marina.

Mirni kutak sam našao na klupi pored kamenog prolaza “Porta Murata Nuova”. Ovaj put ću malo
eksperimentirati s fokusiranom meditacijom. Umjesto pitanja “ko” i “kada”, postavljam pitanje
vezano za atmosferu u gradu kroz vrijeme.

MEDITACIJA

Biti slobodan je proklamovano kao najviša vrednota San Marina kroz vrijeme. Njegovi građani
prolazili su kroz različite periode, nekada oskudice, straha pred moćnijima, borbe za egzistenciju,
nekada periode relativnog zadovoljstva i prosperiteta. Periodi s najviše straha odnosili su se na dva
događaja: strah od upada Francuza i strah od bolesti. Izabrani predstavnici u vlast bi se promjenili
ulaskom u dvore. Osjećaj višeg cilja, održavanje San Marina slobodnim, postajao je osnovni
kriterij koji bi uticao na javne istupe. Ova ideja bi ih oplemenila i dala im osjećaj samopouzdanja
i uvjerenja da rade za javno dobro.
 ZAŠTO JE KRIV TORANJ U PISI?

Ušće rijeke Arno u Ligursko more bilo je idealno za gradnju naselja. Prvi tragovi napredne kulture
zabilježeni su u XIII stoljeću p.n.e. Stoljeća nakon toga Pisa je izrasla u moćnu luku, jedinu između
daleke Đenove na sjeverozapadu i Ostije na jugu. Odavde su Rimljani išli u osvajanje Kartage, ali,
znatno kasnije, i sami stanovnici Republike Pise su osvajali Kartagu. Pisa je bila jedna od četiri
poznate italijanske “morske republike”. Pisa je vladala Sardinijom, Korzikom, čak i Sicilijom.
Osvajala je sjever Tunisa i krajeve južno od Pise. Zbog njene privlačnosti, čak su Vikinzi, sa
“Željeznim Bjorgom” na čelu, poduzeli ogroman put i trošak da osvoje i opljačkaju Pisu u IX
stoljeću.

Međutim, stalni sukobi sa susjednom, moćnom Firencom, postepeno su doveli do slabljenja, a

onda golemim porazom od malobrojnijih, ali lukavih Đenovljana u XIII stoljeću i gubitkom flote
od 300 brodova, moć Pise zauvijek blijedi. Grad su posuli solju sa željom da se više ne diže iz
pepela.

Pisa je danas deset kilometara daleko od mora. Pomjeranje ušća rijeke na zapad dovelo je do toga
da je luka ostala na kopnu, bez dodira s morem.

U XII stoljeću, Donna Berta di Bernardo je donirao 60 srebrenjaka lokalnoj katedrali da kupi
kamen i izgradi novi zvonik. I tako je započela priča o “Krivom tornju” u Pisi.

Moj prvi susret sa zvonikom izmamio mi je uzdah: ”Pa on je stvarno jako, jako kriv!” Bio sam
gotovo šokiran kako ta ogromna građevina uspijeva da stoji, a da se ne sruši.

Zapravo, učinićemo nepravdu Pisi ako je posmatramo samo kroz prizmu Krivog tornja. Naime,
ovaj zvonik bio je zamišljen samo kao dio sjajnog kompleksa čija je gradnja počela polovinom XI
stoljeća, osvajanjem Palerma na Siciliji, kada se flota Pise domogla zlata od Saracena. Prvo je
izgrađena velebna katedrala, slijedila je kupola (“krstiona”) i samostan.. na kraju je trebao biti
izgrađen zvonik.

Sunčan oktobarski dan, s hiljadama turista iz čitavog svijeta. Redovi su formirani na ulazu u
katedralu i zvonik. Još ih je više vani, fotografirajući najpoznatiji arhitektonski promašaj u svijetu.
Odlučujem se za meditaciju sa željom da doznam šta su stanovnici Pise mislili o ovoj građevini.
Zatvaram oči.

MEDITACIJA:

Arhitekti i graditelji su bili vješti. Počeli su s gradnjom kompleksa, uvjereni da će biti impresivan.
Ispod lokacije tornja, sa južne strane, podzemna je voda napravila sebi put. Nosila je i pijesak.
Šupljina je počela kolapsirati kako se toranj podizao i pritisak povećavao. U drugom dijelu gradnje
bilo je očigledno i graditeljima da se toranj krivi. Donesena je odluka o nastavku gradnje, uz
pretpostavku da će naginjanje stati. Kada je toranj napokon završen, kod njegovih arhitekata raširio
se osjećaj srama. Nevjerica kod građana Pise. Vremenom je prerastao u osjećaj nelagode u čitavom
gradu. Autori su se pred smrt pitali kako će buduće generacije gledati na njihov poduhvat. Znali
su da je toranj isuviše grandiozan i da će njihov promašaj biti obilježen za dugi period. Vremenom
su se stanovnici navikli na svoj toranj. Prošli su faze nevjerice, srama, odbijanja, ignoriranja, pa
do prihvatanja, ali nikada podržavanja.

***

Prije dolaska u Pisu namjerno nisam čitao o uzrocima tonjenja Krivog tornja. Tek nakon posjete
sam se zainteresirao.

Konstrukcija tornja je započela 1173. Problemi su se odmah pojavili. Pisa je između dvije rijeke,
Arna i Sercija, koje su iza sebe ostavile tlo puno gline, pijeska i školjki. Mekano tlo je bilo uzrokom
da već 1178, kada je završen drugi nivo tornja, počinje naginjanje na južnu stranu.

Ubrzo, zbog stalnih sukoba sa Firencom i Đenovom, radovi bivaju zaustavljeni. To je vjerovatno
bila i sretna okolnost, jer je dala dovoljno vremena građevini da se stabilizira. Kada su radovi
nastavljeni, izmjereno je odstupanje koje je iznosilo 0.2 stepena po vertikali. Nastavak radova i
dolazak do sedmog nivoa doveo je do novog propadanja na jednu stranu, ovaj put od jednog
stepena.

Narednih stotinu godina, radovi su izvođeni povremeno. Pokušaji da se kontrabalansira toranj nisu
uspjeli. Prozori sa južne strane su napravljeni veći, ali to je dovelo da daljnjeg zakrivljavanja. Kada
je toranj napokon završen 1370, odstupanje od vertikale je bilo 1.6 stepeni. Ne izgleda mnogo, ali
na ovu visinu je itekako vidljivo.
Stotinama godina nakon završetka, inžinjeri i arhitekte su se trudili da koriguju ovu grešku i
spriječe kolaps tornja. Dodatno betoniranje temelja, dodavanje plastificiranog betona sve do
drugog nivoa, željezni prsten oko temelja, olovni nosači sa sjeverne strane, uklanjanje zemlje sa
sjeverne strane…

Napokon, uklanjanjem 70 metričkih tona zemlje u 2008, inžinjeri su ponosno izjavili da je toranj
konačno stabiliziran i da se više ne naginje. Od nagiba od 5,5 stepeni, uspjeli su ga vratiti na četiri
stepena. U stvarnosti sam mogao vidjeti da su na sjevernoj strani tornja dva reda blokova u prstenu,
a na južnoj sedam redova blokova. Razlika je oko četiri metra!

Tvrde da se za Krivi toranj u Pisi više ne treba brinuti u narednih 200 godina te da se više neće
pomijerati. Nadam se dobu bez zemljotresa, jer bi pomjeranje tla gotovo sigurno izazvalo pucanje
u gornjem dijelu tornja.

Do tada, želim more turista na travnjaku crkvenog kompleksa.

 MOĆ FIRENCE

U Firencu ulazim s pomiješanim osjećanjima. S jedne strane, ovaj grad je mjesto rođenja
Renesanse koja je zauvijek promijenila kulturološki izgled Europe. Italijanski jezik je ustanovljen
prema dijalektu Firence. Dante Aligijeri je stvarao iz ovog grada. Kratkoročno glavni grad Italije,
danas je zaštićen kao svjetska kulturna baština s mnogobrojnim galerijama i muzejima te
fascinantnom arhitekturom.

I upravo odatle izvire i ona druga, mračna strana najvećeg grada Toskane. Firenca je najmoćniji
europski srednjevjekovni grad od XIV do XVI stoljeća. To je sjedište bogate i utjecajne familije
Mediči koja je dala dvojicu papa i bila krvno povezana s nizom europskih dvorova. Zlatni florini
iz Firence su finansirali razvoj industrije širom Europe, a njihovi bankari su posuđivali novac
engleskim kraljevima za njihove ratove, kao i rimskim papama.

U srcu grada je svjetski čuvena “Kupola” (“Il Duomo”) u crkvenom kompleksu. Bila je svjedokom
najmračnijih europskih procesa.

Dolazak na glavni trg s ogromnom katedralom, zvonikom, samostanom i kupolom, impresionira.

Slike naviru te se odlučujem da ih kroz meditaciju jasnije vidim.

MEDITACIJA
Crkveni kompleks bio je ubjedljiv izraz moći i uticaja vladajuće elite. Arhitektura je instrument
kontrole i manipulacije ljudima. Masivnost je utjerivala strah i osjećaj niže vrijednosti kod puka.
Sakralna geometrija i figure utkane u fasadu su stvarale oreol negativne energije. Strahopoštovanje
stanovnika i gostiju omogućavali su vrhu hijerarhijske piramide osjećaj superiornosti,
nedodirljivosti i potpune nadmoći.

***

Gaj Julije Cezar je osnovao Firencu prije više od dvije hiljade godina kao utočište za svoje vojne
veterane. Antički Rim je bio simbol vojne superiornosti. Srednjevjekovna Firenca je evoluirala u
simbol religijske i finansijske manipulacije koja je cvjetala (“florentia” – “flowering”) prije
nekoliko stoljeća.
 NAJVREDNIJI DOKUMENT DREVNOG EGIPTA NALAZI SE U… ?

Najvredniji dokument antičkog Egipta ne nalazi se u atraktivnom Egipatskom muzeju u Kairu.

Niti u raskošnim muzejima u Londonu, Parizu, St. Peterburgu ili Čikagu koje krase bogate zbirke
artifakata iz faraonskog Egipta.

Najobimnija kolekcija četiri milenijuma egipatske kulture nalazi se u Torinu. A najvredniji

pojedinačni dokument je “Torinska lista kraljeva” ili “Torinski kraljevski kanon”. Riječ je o
oštećenom papirusu koji daje pregled svih egipatskih vladara.

Samo Kairo i Torino imaju velike muzeje u potpunosti posvećene egipatskom dobu. Za najveću
kolekciju u Torinu zaslužan je diplomata i kolekcionar Bernardino Drovetti (1776-1852) kojeg je
Napoleon postavio za francuskog vicekonzula u Egiptu 1802. te generalnog konzula 1821.
Drovetti je godinama radio na formiranju kolekcije u Egiptu, tokom 1820-ih, da bi je ponudio na
aukciji potencijalnim europskim kupcima. Najveću zbirku kupuje francuska vlada 1823. i
kolekcija završava u Torinu, tada dijelu Francuske. U narednih nekoliko kupovina vrijednih
artifakata iz Egipta, Torino postaje meka za ostatke egipatske kulture, koji su smješteni u
impresivni jezuitski arhitektonski kompleks u centru grada.

Tokom moje prethodne dvije posjete Egipatskom muzeju u Torinu, prije dvadeset i prije dvanaest
godina, naglasak posjeta je bio na najvećoj kolekciji mumija u svijetu. Međutim, posjet u maju
2017. imao je naglasak na Torinsku listu kraljeva.

Drovetti je do ovog papirusa, dugačkog 1,7 metara i širokog 0,41 metara, došao 1818. u Luxoru
(najvjerovatnije iz jedne od grobnica), spakovao ga i poslao 1820. za Torino. Tokom putovanja,
papirus je oštećen i 50 posto teksta je, nažalost, uništeno.

Kronologija egipatskih vladara intrigira istraživače širom svijeta. Postoji nekoliko historijskih
dokumenata na osnovu kojih je ovaj redoslijed napravljen. Među njima se ističe devet dokumenata:

- “Denov pečat” (faraon Prve dinastije, koji je izlistao sve faraone Prve dinastije od Narmera
do sebe)
- “Palermov kamen”, iz Pete dinastije, koji je izlistao dotadašnje faraone pet dinastija,
međutim, kamen je razbijen tako da je lista nekompletna
- “Kraljeva lista iz Gize”, nastala tokom Šeste dinastije, selektivna
- “Kraljeva lista iz Karnaka:, (XVIII dinastija), vrlo selektivna
- “Kraljeva lista iz Abidosa”, (XIX dinastija), nedostaju faraoni Prvog međuperioda
- “Kraljeva lista iz Sakare:, (nedostaju faraoni Prve dinastije)
- “Manetova lista:, (Grčki period), original je izgubljen, prijevodi imaju neprecizne dodatke

Međutim, sve ove liste se smatraju dodatnim u odnosu na, za vrijeme faraona Ramzesa II (XIX
dinastija), a što je trinaesto stoljeće prije nove ere, najobimniju i sistematski napravljenu
“Torinsku listu kraljeva”. Samo ova lista u Torinu daje imena faraona i godine (često i mjesece
i dane) vladanja. Ostale liste se mogu koristiti za poređenje i provjeru. Primjera radi, pojedine
liste nisu uključivale (mrske) strane vladare (nubijske, libijske, mezopotamijske), pojedine
nisu uključivale vladare drugačijih religijskh nazora i slično. U tom kontekstu, Torinska lista
je objektivna i neutralna. Pretpostavlja se da je neoštećena sadržavala imena 300 vladara.

Nažalost, početak i kraj liste su izgubljeni, a pojedina imena teško oštećena. Papirus je
podijeljen na jedanaest kolona. U prvoj koloni se nalaze bogovi starog Egipta. U drugoj koloni
se nalaze polubogovi i mitski kraljevi starog Egipta. U trećoj koloni su sinovi bogova (Prva i
Druga dinastija). U četvrtoj i svim daljim sinovi bogova (od Druge do Pete dinastije), odnosno,
smrtni vladari.

I sada, dolazimo do razloga mog interesovanja za ovaj dokument.

Liste faraona su pravljene da bi vladari mogli pokazati (i dokazati) da direktno potiču od

bogova (s malim “b”) i da im veza ide do samog Horusa. Dakle, sinovi bogova ili faraoni su
reinkarnacija Horusa na Zemlji, a nakon smrti bi se identificirali s Ozirisom. Ova lista odlazi
u doba kada su Egiptom vladali bogovi koji su “došli sa neba”.

Na samom kraju liste, u posljednje dvije linije, kao rezime čitavog dokumenta stoji:

“Poštovani Shemsu-Hor – 13.420 godina. Vladavina prije Shemsu-Hora – 23.200 godina.

Ukupno 36.320 godina.”
I premda veći dio prve i druge kolone nedostaje, očigledno je da je postojao zapis o prvim
vladarima na egipatskom tlu koji su vladali znatno duže nego ljudski smrtnici. Paralelu
možemo povući sa Sumerskom listom kraljeva. U periodu prije više od 30.000 godina,
sumerski su kraljevi vladali u prosjeku po hiljadu godina. Takav slučaj bio je, bez sumnje, i u
Egiptu.

Naravno, Egipat je tada izgledao drugačije. Umjesto današnje pustinje sjever Afrike je bio
zelen s plodnom zemljom i ugodnom klimom. Stoga su bogovi s razlogom izabrali Egipat za
svoj dom.

Kritike pojedinih historičara da doba “bogova” treba zanemariti te računati vrijeme egipatskih
vladara samo od faraona-prvog smrtnika, sina bogova, faraona Menesa, neobjektivne su i
nenaučne. Ako se slažemo sa svim smrtnim vladarima, zašto bi odbacivali besmrtne? Zašto bi
postojala takva selekcija u nauci? Da uzimamo ono što nam odgovara i što se uklapa u naše
viđenje svijeta, a da zanemarujemo ono što odudara od naših nazora?

Torinska lista kraljeva jasno pokazuje da je postojalo devet dinastija koje odgovaraju
preddinastijskom periodu faraona. Među njima su “Vladari Memfisa”,
“Vladari Sjevera” i, napokon, Shemsu Hor (sljedbenici Horusa) koji su vladali Egiptom do
pojave Menesa, prvog smrtnog faraona Egipta.

Po rimskom historičaru Euzebijusu od Cezareje, dinastija bogova je vladala Egiptom 13.900

godina. Prvi je bio bog Vulkan (donio je vatru ljudima), zatim Sosis, Isis i Oziris, zatim
Ozirisov brat Tajfun i na koncu Horus, sin Isis i Ozirisa.

Nakon njih su došli polubogovi s vladavinom od 11.025 godina. To je ukupno 24.925 godina.
Oko 3.000 godine p.n.e. prvi ljudski faraoni preuzimaju vladavinu Egiptom.

Najznačajniji egipatski sveštenik i historičar bio je Meneto (III stoljeće prije n.e. tokom
vladavine Ptolomeja Prvog i Ptolomeja Drugog). U svom čuvenom radu “Historija Egipta”
(“Aegyptiaca”) Meneto također govori o eri bogova i polubogova. Ustanovio je četiri dinastije
prije Menesa, dvije dinastija bogova, jednu polubogova, a jednu prelaznu dinastiju.

Prve dvije dinastije sastojale su se od sedam ključnih bogova: Ptah, Ra, Shu, Geb, Oziris, Set
i Horus i oni su vladali Egiptom u periodu od 12.300 godina. Nakon njih dolazi treća dinastija
koju predvodi Toth i koja se sastojala od 12 “božanskih faraona”. Oni vladaju zemljom više
od 1.500 godina. Njih smjenjuje 30 polubogova u Četvrtoj dinastiji koji se često pominju kao
sljedbenici Horusa. Njihov simbol bio je soko, a period vladavine 6.000 godina.

Nakon vladavine ovih nezemaljskih bića, u Egiptu nastaje kaos. Napokon, faraon Menes uvodi
red i ujedinjuje zemlje drevnog Egipta.

Na torinskom papirusu, u prvoj koloni su bogovi drevne zemlje na rijeci Nil. U drugoj koloni,
u redovima od prvog do desetog su polubogovi ili, kako ih još neki zovu, “duhovi” i “mitski
kraljevi”. I na tom dijelu papirusa mi se pogled zadržava najviše. Upravo su ove dvije kolone
i najviše oštećene. Prije dvije godine, iz Muzeja je stigla obavijest da su pronađeni oštećeni
dijelovi papirusa i da je u toku njihovo identificiranje. Nadajmo se da ćemo dobiti nove potvrde
o najstarijem periodu.

Pokušavam, za trenutak, dohvatiti to izgubljeno doba, iz vremena prije vremena. Zatvaram oči.

MEDITACIJA

Niži sveštenik je pisao po uputama vrhovnog sveštenika na ovom papirusu. Koristili su druge
dokumente kao osnovu. Bogovi su postojali. To je bila drugačija era, s letjelicama. Bogovi su
vladali ljudima.

***

Posjetioci Muzeja me vraćaju u stvarnost. Maj 2017. Zbog brojnosti artifakata na nekoliko
nivoa Muzeja, rijetki odvoje više vremena da se posvete “Torinskoj listi kraljeva”.

Listi, kojoj će se vratiti moderni i neopterećeni istraživači i zauvijek promijeniti dogme

egiptologa.
 BOB MARLEY, JAMAJKA: ENERGIJA MUZIKE I LJUBAVI

Nine Miles, Jamajka

Jamajka ima ikonu prepoznatljivu širom svijeta: Bob Marley. Njegova zvijezda ne tamni, regge
muzika jednostavno natjera svakoga na ples.

Dva i po sata vožnje od luke Ocho Rios do planinskog sela Nine Miles. Putem vidim rastafarijance.
Kosa im je spletena u pletenice i uglavnom pod kapama. Ovaj socijalni, religijski i duhovni pokret
je razvijen 1930-ih na Jamajci, a zamah mu je dalo krunisanje cara Haila Selasija u Etiopiji, kojeg
su smatrali Isusovom inkarnacijom. Stoga me ne čude motivi sa Selasijevim likom i etiopskom
ortodoksnom crkvom u selu. Posebnu ulogu je imao kanabis (‘ganđa’ ili ‘trava’). Koriste ga
dnevno, ponekad tokom čitavog dana. Smatraju ga lijekom, inspiracijom, socijalnim
instrumentom.

Robert Nesta Bob Marley je odrastao u katoličkoj obitelji na Jamajci. Jedno je vrijeme živio u New
Jerseyu s majkom, ali kada se od nje odvojio prihvatio je Rastafari spiritualnost i običaje (bez
konzumacije mesa i mlijeka). Zahvaljujući njemu, ovaj pokret je dostigao milion sljedbenika širom
svijeta.

Samo trideset šest godina života (1945-1981) jednog od najuticajnijih muzičara svih vremena. I
još toliko je prošlo od njegove prerane smrti (u vrijeme moje posjete njegovom domu). Melanoma
ga je pokosila. Posljednje koncerte je održao u Milanu pred 100.000 posjetitelja, zatim u New
Yorku (Madison Square Garden) i Pittsburghu. Znajući da mu se približava kraj, odlučio je
umrijeti na rodnoj grudi. Međutim, avion ga je doveo samo do Miamija, gdje mu je pozlilo i više
se nije oporavio. Posljednje riječi su mu bile:”Novac ne može kupiti život.”

Sahranjen je nedaleko od rodne kuće. Rekonstruirani kompleks odiše uspomenama na njegovu

sjajnu karijeru s desetinama miliona prodatih ploča. Muzika i tekstovi o ljubavi, miru, jednakosti,
rezoniraju s publikom.

Nine Miles nije samo izoliran od svijeta već je i unikatan po slobodnom korištenju marihuane na
svakom koraku. Mlađahni vodič je napušen i opušten, s osmijehom i šalama. Poručuje, na kraju’…
vidjećemo se, za sedmicu, godinu, u drugom životu, ali, najvažnije je da se ne brinite u životu, ako
ne možete da platite račune i dalje se ne brinite, jer briga ih neće platiti…’

MEDITACIJA

Dodirujem s obje ruke granitni ležaj u kome počiva Bob Marley. Ima li poruku za našu generaciju?
Odgovor stiže trenutačno: ‘Muzika. Muzika je odgovor na izazove ljudi. Ritam, energija, lagani
valovi muzike neka vas nose.’
KARTAGENA, KOLUMBIJA: TRI SVIJETA
Milionska Kartagena u Kolumbiji, na karipskoj obali Atlantika, tek je peti grad po broju stanovnika
u ovoj zemlji na sjeveru Južne Amerike. Ali, njen povijesni značaj daleko prevazilazi današnju
demografsku statistiku.

1. Kalamari

Blaga klima, mnoštvo flore i faune, omogućili su lagodan život prvim Karibima, narodu koji se
doselio u zaljev s nekoliko otočića. Možda se i nisu sjećali prvog imena za ovo naselje, a možda
su ga oduvijek zvali Kalamari. Lovci, ribari i skupljači hrane, svojim su radom osiguravali
dovoljno zaliha za sve stanovnike. Drvene kućice, obložene blatom, koji je omogućavao
“zidovima” da dišu. Kružni oblik, s visokim krovovima, davao im je dobru energiju i omogućavao
miran san. Ostaci keramike, posuđa, ukrasnih predmeta i nakita sežu 6.000 godina unatrag. Šare
na posudama, geometrijski oblici, male statue, pedantnost kod njihove izvedbe, govori o
umjetničkoj predanosti i kreativnosti. Smatra se da je metalurgija došla iz južnijih krajeva,
ostavljajući dubokog traga na svim zajednicama. Posebno su upečatljivi predmeti od zlata koji
dokazuju tehnološko znanje i umjetnički nivo Kariba. Izloženi primjerci u “Zlatnom muzeju” u
centru grada, mali su procenat zlata izlivenog na ovom tlu.

Postoje dokumentirani tragovi o susretu Kariba i Taino kulture na Haitima. Tainosi su došli sa
Floride na karipske otoke (Kuba, Portoriko, Haiti), a Karibi su plovili nekoliko stotina kilometara
na sjever. Susret je prošao u miru, bez sukoba. Po oralnoj tradiciji, dijelili su znanja, upoznavali
jedni druge o svojoj historiji i precima, iskustvima u dnevnom životu i umjetnosti, spiritualnim
iskustvima.

2. Cartagena de Indias

Srednjevjekovna svjetska velesila Španija osniva 1533. novu luku koju su strateški locirali. Ime
su joj dali po svom gradu Kartagena (koji je, opet, naziv dobio po tuniskoj Kartagi).

Španski kapetan Pedro de Heredia uplovio je u Kartagenjanski zaljev s tri broda, 150 vojnika i 22
konja. Mjesto Kalamari bilo je napušteno. Imajući negativna iskustva u ranijim susretima s
okrutnim Europljanima, domaći stanovnici – Karibi, povukli su se dublje, u mjesto Turbaco.
Heredia dobija bitku protiv njih, pljačka zlato (najveći komad težine 55 kg), skrnavi grobove i
hramove i osniva novi grad. Budući da je većina njegovih vojnika bila iz lučkog grada Kartagena,
iz Mursije u jugozapadnoj Španiji, tako je i nova luka dobila isto ime.
U XVI stoljeću Cartagena de Indias postaje glavna luka za slanje ukradenog srebra i zlata iz Perua
za Španiju. Barbarizam u odnosu na lokalno stanovništvo, kojeg su nemilosrdno uništavali, doveo
ih je u situaciju da im nedostaje radna snage. Započinju uvoz robova iz Afrike. Kartagena postaje
središtem trgovine između dvije Amerike, Europe i Afrike. Samo na tlu Kolumbije ostaje jedan
milion Afrikanaca. Četrdeset miliona robova završava sjevernije.

Bogatstvo grada dovelo je do stalnih upada francuskih, holandskih, portugalskih i engleskih pirata.
Stoga Španci započinju najambiciozniji projekt fortifikacije izvan Španije koji će potrajati više od
200 godina. U Srednjem vijeku, kolumbijska Kartagena je postala luka s najvećim odbrambenim
zidom u Novom svijetu, dugačkim 11 kilometara i nazvanim ‘neosvojivim’.

Prije dizanja gigantskog zida francuski pirat Martin Cote je 1569. upao u grad s 1000 ljudi i
potpuno ga devastirao. Englez sir John Hawkins je 1568. pokušao trikom da navede Špance da
prekrše vlastite zakone, koji su zabranjivali trgovinu sa strancima. Naime, postavio je štandove za
prodaju unutar zidina, ali je španski guverner odbio da trguje s njima. “Zauzvrat”, Hawkins je
napao grad bombardujući ga punih osam dana.

Englez Francis Drake je 1586, uz podršku 23 ratna broda i 3.000 ljudi, uveo opsadu grada. Zapalio
je 200 zgrada i katedralu i otišao tek poslije mjesec dana opsade, nakon što mu je isplaćena velika
otkupnina.

Da bi sve bilo u skladu s tadašnjim običajima i utjecajem Crkve, u gradu se 1610. osniva “Sveti
ured za inkviziciju” i postaje jednim od tri najvažnija za obje Amerike. Ostali su bili u Limi i
Meksiko Sitiju. Uredno su se progonili i kažnjavali oni koji su čitali zabranjene knjige, unosili
herezu, blasfemiju i letjeli na metlama.

Pravo srednjevjekovno lice zapadnoeuropljani su nastavili pokazivati i u narednim stoljećima.

Baron de Pointis je uz pomoć 22 ratna broda, 500 topova i 4.000 vojnika, okupirao i potpuno
opljačkao grad 1697.

Na svakom koraku u Kartageni (u muzejima, natpisima na glavnim gradskim trgovima, na

zidinama) priča se o opsadi engleskog admirala Edwarda Vernona 1741. Ovaj put je i ulog bio
veći, jer je Kartagena postajala sve bogatija. Pedeset vojnih brodova, u pratnji 130 transportnih
brodova te 25.600 vojnika potpomognutih s 2.000 pješaka iz sjevernoameričkih kolonija, sjatili su
se pred Kartagenom. Nakon djelomičnih uspjeha, Britanci se povlače usljed gubitaka uzrokovanih
malarijom i drugim tropskim bolestima. Interesantno je da je među Amerikancima bio i polubrat
prvog američkog predsjednika, Lawrence Washington.
Prva kultura, Karibi, tako su ustupili mjesto agresivnoj i sebičnoj europskoj kulturi. Dva svijeta.

3. Moderna Kartagena

Na zidinama Kartagene ostavljeni su srednjevjekovni topovi kao simbol jednog vremena. Upereni
su prema novim naseljima, visokim stambenim zgradama i poslovnom centru. Iz luke, s ogromnim
kranovima za ukrcaj i prekrcaj tereta, vidi se niz betonsko-staklenih nebodera uz samu obalu.
Današnja Kartagena je najskuplji grad u Kolumbiji, s najviše turističkih posjeta i najznačajnijim
lučkim kapacitetima.

Treće doba, treći svijet.

MEDITACIJA

Pogled na rekonstruisano selo Kariba:

Zajednice su se brzo širile. Bili su ponosni na svoj progres i broj. Imali su trenutke kada su bili
opušteni, nasmijani, kada su pjevali, kada su imali duhovne sesije. S razvojem umjetnosti, plesa,
crtanja, izrade boja, pojedinci su se počeli baviti novim, cjelodnevnim zanimanjima.
Gradili su čvrste brodove s dubljim gazom i plovili na istok, zapad i sjever. Nisu im bili interesantni
narodi na zapadu. Na sjeveru ih je manji broj ostao i živjeli su u miru s onima koje su sreli tamo.
 PANAMA: EMBERA, NAROD KOJI NESTAJE

Embera domoroci došli su u Panamu iz Kolumbije. Doduše, velika Kolumbija je do početka XX

stoljeća obuhvatala današnju Panamu, Kolumbiju i Venecuelu ali, voljom velikih sila, nastale su
tri države.

Dio Embera Indijanaca ili “domorodaca” preselio se uz obale rijeka u Panami (danas ih je oko
33.000), a dio je ostao u Kolumbiji (oko 50.000). Španci su ih potiskivali prema sjeveroistoku gdje
su se sukobljavali s lokalnim Guna stanovnicima.

Nekoliko stotina godina Embere su živjele uz rijeke formirajući male zajednice, proširene familije.
Nisu imali plemenskih vođa ili poglavica. Organizacija im je bila egalitarijanska, svako je znao
šta radi i kako doprinosi ostalima. Šamani su postojali i posjedovali znanje iz medicine, liječenja
biljkama, upotrebi halucinogenih smjesa za spiritualne obrede.

Stanovali su u kružnim kućicama, napravljenim od palminog drveta i palminih listova. Kako je

rijeka krivudala, tako se jedna zajednica fizički odvajala od druge. Isključivi oblik transporta bio
je drvenim kanuima. Rijeka im je davala vodu za piće, ribu i druge životinje koje rijeka privlači,
mjesto da se okupaju, operu, pripreme za ceremonije.

Umijeće pravljenja kanua imalo je praktični, ali i kosmološki značaj. To je bio i test za mlade
pripadnike zajednice. Ako bi ga prošli, postajali su “odrasli”, zreli, spremni za ženidbu.

Kućice su bile dovoljno velike da budu dom za proširenu porodicu. Postavljali su ih na drvene
nosače kojima je kućica bila podignuta iznad nivoa zemlje, a što je bila dobra zaštita od poplava.
Na kućni prag se dolazilo “stepenicama”, koje su rađene od komada debla s urezanim prostorom
za stopala. Kada bi stepenice s urezima bile okrenute unutra to je bio znak da nema nikoga u kući
ili da se ukućani odmaraju.

Formiranje državica u Srednjoj Americi dovelo je do novih pokreta stanovništva. Embere su još
jednom preseljene, ovaj put u nacionalne parkove. Sredinom i drugom polovinom XX stoljeća,
panamske vlasti insistiraju na određivanju predstavnika Embera u domorodačkim savjetima.
Odjednom, Embere su prisiljene da uspostave hijerarhiju, birati svoje predstavnike, formirati
naselja, sela, pa čak i manje gradove. Država insistira na školama, svom obrazovanju, bolnicama
i zapadnom načinu liječenja. Tehnologija i mašine ulaze u njihov život. Gradnja autoputeva dovodi
do dolaska novih stanovnika koji krče tropsku šumu, ugrožavajući Embere.
Embere polako ostaju bez svog habitata. Gotovo 75 posto odlazi prema Panama Sitiju i drugim
gradovima i naseljenim mjestima.

Onima koji su preostali, nije ostalo mnogo. Drvene kućice uz rijeku koja im je i dalje izvor hrane,
posjete turista koji ostave nešto novca. Kanu ih vodi na drugu stranu rijeke gdje najmlađi idu u
školu. Mobitel je postao nova veza sa svijetom.

Privremeni tatui od boje dobijene od lokalnih biljaka ostaju na koži 7-10 dana. Tako i boja na
mojim dlanovima, koja mi je ostala dok sam se igrao s četverogodišnjakom, već polako blijedi.

Embera – narod koji nestaje.

MEDITACIJA:

Tamo gdje su nekada živjeli, ljubomorno su čuvali svoju teritoriju, svoj komadić obale na rijeci.
Nisu ratovali s drugima, ali su davali do znanja šta smatraju svojim. Spiritualni život su povezivali
s duhovima noći. Šume su donosile zvukove prema kojim su pokazivali poštovanje. S duhovima
umrlih su se povezivali tokom šamanskih procesija.
LAMANAI, BELIZE: KONTAKT S POLUBOGOVIMA
Moja prva ljubav, kada je o piramidama riječ, svakako su piramide Maja. Hiljade gracioznih,
monumentalnih, građevinski perfektnih piramida krase tlo Centralne Amerike. Pred njima blijede
višestoljetni pokušaji službene nauke, predvođene Enciklopediom Brittanicom, da Maje proglase
'neolitskim plemenima“.

Po mojim procjenama, najmanje 100.000 piramidalnih objekata su Maje podigle na teritoriji koju
danas nazivamo Meksikom, Guatemalom, Hondurasom, Salvadorom i Belizeom. Ogroman
procenat piramida još uvijek je pod naslagama zemlje i bujne vegetacije, a veći dio je zauvijek
uništen.

Belize, bivši Britanski Honduras, najmanja je država u Srednjoj Americi, s 380.000 stanovnika.
Samo desetak naseljenih mjesta Maja danas su otvorena za javnost. Službeni podaci govore o
„1.400 piramidalnih hramova“. Međutim, samo u Lamanaju, koji je tek četvrti po veličini grad
Maja u Belizeu, postoji evidencija o 850 građevina. Pretpostavlja se da je Lamanai na svom
vrhuncu imao oko 35.000 stanovnika.

Lamanai je cilj moje posjete Belizeu. Skromni opisi na internetu (Wikipedia i slični) više su
dezinformacija nego adekvatna informacija.

Prva „činjenica“ koju pokušavaju progurati je ona da je „Lamanai poznat po svojoj dugoj
neprekidnoj okupaciji od tri milenija“. Laiku to ne bi bilo čudno. Ali...

Starost ovog grada je određena na osnovu sjemenke domaćeg kukuruza koja je pronađena na tlu
Lamanaja i iznosi oko 1.500 godina prije nove ere. Dakle, idemo 3.500 godina u prošlost. Šta bi
se desilo ako kopamo dublje? Naišli bi na još starije ostatke agrikulture na ovoj lokaciji i sigurno
bi pomjerili starost Lamanaja još više u prošlost. Nije tajna da su upravo na području sjevernog
Belizea, u mjestu Cuello, pronađene drvene posude Maja stare 4.700 godina. O tome zvanična
nauka šuti, jer se time ruši koncept o primitivnim Majama starim 3.000 godina, koji potiču od
Olmeka, starih 4.000 godina. Sve se okreće naopačke, ali o tome sam davno pisao, između ostalog
i u svojoj doktorskoj disertaciji posvećenoj svijetu Maja (www.alternativnahistorija.com).

Druga kardinalna pogreška Wikipedije je tvrdnja da je Lamanai bio kontinuirano naseljen sve do
dolaska španjolskih konkvistadora u prvoj polovini XVI stoljeća. Službena nauka posljednjih
decenija nastoji, na svaki način, dokazati da Maje nisu napustile sve svoje gradove krajem X
stoljeća. Njima treba ova veza s domorocima koje su Španjolci zatekli u malom broju gradova
Maja u XVI stoljeću kako bi govorili o „kontinuitetu“. Zašto?

Namjerno se izostavlja činjenica da su ti domoroci došli u gradove Maja 300 godina nakon što su
Maje napustile sve svoje gradove krajem X stoljeća. Tada je gradnja svih piramida i hramova
zaustavljena, a stanovnici su jednostavno, u miru, negdje otišli (odvedeni?). Nekoliko stotina
godina kasnije domoroci sa sjevera Meksika se spuštaju južno u neke od gradova Maja. Kada su
ih Španjolci tamo zatekli, pitali su ih ko je napravio ove impresivne gradove? Domoroci nisu znali
odgovoriti. Pitali su ih kada i kako su napravljene piramide i hramovi? I, ponovo, ostali su bez
odgovora. Pitali su ih da li znaju čitati hijeroglife i simbole? Odgovor je bio: ne.

U Srednjoj Americi je danas sedam miliona ljudi koji tvrde da su direktni potomci Maja. Riječ je
o najsiromašnijem i najneobrazovanijem sloju stanovnika u ovom dijelu svijeta. Bez obzira što
oni tvrde za sebe da su potomci Maja ili „punokrvne Maje“, istina je drugačija. Oni su potomci
urođenika koji su ušli u napuštene gradove Maja prije 800 godina.

Dakle, početak priče o Lamanaju na internetu je čista dezinformacija.

U nastavku, web stranice donose priču o impresivnim građevinama u ovom gradu. Prva je „Hram
maski“, druga je „Visoki hram“, treća je 'Jaguarov hram“, a četvrta je priča o igralištu. Prva tri
naziva za „hramove'“, a zapravo za piramide, izmišljena su i plod su arheologa XX stoljeća.

Priča o igralištu, kao mjestu ceremonijalnog žrtvovanja igrača, također je izmišljena i zasnovana
je na nagađanju o uklesanom motivu na velikom igralištu Maja u gradu Chitzen Itza na Yukatanu
(Meksiko). Tamo su predstavljena dva tima s igračima, a vođa jednog tima drži svoju glavu u ruci.
To je potaklo arheologe prije nekoliko decenija da ustvrde da je bila čast pobijediti u takvoj
utakmici koja se igra pred kraljem i da bi pobjedom zaslužili da pobjedničkom timu (dakle, sami
sebi) odrube glave. Nakon ovog objašnjenja stiglo je drugo, a to je da su glave padale poraženim
igračima. Onda se netko dosjetio da je to samo simboličan prikaz „gubljenja glave“.

Šta mi zapravo znamo u Majama? Vrlo malo.

Međutim, takva opasna nagađanja preuzimaju se kao „činjenice“ i predstavljaju javnosti,

obrazovnom sistemu, posjetiocima.
Dakle, kada se odbace ove neistine koje plasira zvanična, “dogovorena“ (pseudo)nauka, onda
možemo u miru posjetiti Lamanai i uživati u onome što je očišćeno i spašeno pred naletom
džungle.

Vožnja iz Belize Citija, grada na Karipskom moru u kome živi trećina žitelja ove države, pa do
Orange Walka, traje gotovo sat i po. Ovdje autoputeva nema, ali ni saobraćaj nije gust. Nakon toga
se plovi rijekom New River 40 kilometara. Krokodili, majmuni i barske ptice su društvo prilikom
putovanja.

Lamanai je podignut tik uz rijeku koja je ovdje široka 800 metara. Voda, plodna zemlja, ugodna
klima, bogatstvo flore i faune, i, kako će i moja supruga Sabina primijetiti, dobra i jaka energija
lokacije, bili su faktori da Maje ovdje podignu svoje naselje.

„Hram maski“ ili „Piramida maski“ je monumentalna građevina, podignuta je 200 godina p.n.e.
Originalno su četiri velike maske, od po četiri metra visine, bile ugrađene u zidove piramide.
Isklesane od jednog komada krečnjaka bile su primjer umjetničkog i građevinskog umijeća
originalnih majstora. Vremenom, maske su prekrivene novim zidovima i modifikacijama
strukture. Upravo zahvaljujući tome, dvije originalne maske su i prezervirane prilično dobro. Dio
piramide je rekonstruiran tako da se može popeti popravljenim stepenicama do njenog vrha.

Druga piramida, „Visoki hram“ ('High Temple') kako je zovu, izvanredan je primjer skladne,
„prave“ piramide. Četverostrana je, ima orijentaciju stranica vrlo pravilnu prema stranama svijeta:
sjever-jug, istok-zapad. Kompas mi nije pokazao odstupanje. Ugodno magnetno polje od 25
nanotesla mjernih jedinica. Graditelji su poznavali astronomiju i pratili kretanje sunca tokom
godine.

Zvanično, piramida je visoka 33 metra. Međutim, ona ide još nekoliko metara u dubinu. Datum
gradnje je barem jedno stoljeće prije nove ere. Tvrdi se da je originalna visina bila upravo ona koja
je i danas pred nama. Znači, prilikom rekonstrukcija, modifikacija i prepravki (koje jesu bile česte
u svijetu Maja) nije bilo pomijeranja visine. Dakle, već tada su imali napredna građevinska znanja.

Stepenice su neuobičajeno visoke, tako da je uspon jak strm. Podsjećaju me na piramidu Kukulkan
u Chitzen Itzi. Strme stepenice nisu bile prilagođene niskim Majama, već stvaranju eha koji
frekvencijom imitira zvuk svete ptice Quetzal. Naime, ova ptica bila je simbolom spone dvije
dimenzije: fizičke i duhovne. Ali, također, penjanjem uz piramidu i imitiranjem zvuka svete ptice,
prizivali bi svoje pretke, polubogove, istinske Maje.
Na vrhu, na pravougaonoj osnovi, podižem ruke u zrak. Energija piramide nesmetano struji kroz
mene.

Pogled je fantastičan. Visina je prilagođena najvišim stablima koji ostaju ispod vrha građevine.
Ispred mene rijeka, na drugoj strani Karipsko more. Desetine kilometara bujne vegetacije koja
krije mnoge tajne Maja. Vjetar udara u lice, podsjećajući da upravo mi, na vrhu, imamo komandnu
poziciju na ovoj lokaciji.

Vodič na lokaciji je učestvovao u nekoliko arheoloških kampanja. Govori da su vršili iskopavanja

ispod piramide, ali da nikakvih prostorija ili tunela nisu našli, samo čvrsti materijal: kamen i
vezivo. Prije četiri decenije, ali niti prije dvije u novim istraživanjima, nisu primjenjivali
georadarsku opremu za lokaciju podzemnih prostorija i šupljina.

Treća piramida je nazvana „Hram jaguara“. Naime, nekoliko rupa u zidu, na prvom nivou
piramide, imitira lik jaguara: nos, oči, uši, usta. To je uobičajen prikaz jaguara u mnogim
gradovima Maja. Visina ovog objekta sada je identična „Visokom hramu“, ali on ponire dosta
dublje ispod zemlje tako da je teško reći kolika je stvarna visina. Dobro je očuvan.

Igralište Maja ne impresionira svojim dimenzijama. Širom Srednje Amerike mnogo je većih
igrališta od ovog, bolje očuvanih i može se steći uvjerljiva slika o njihovoj originalnoj funkciji.
Ali, ono što iznenađuje, jeste gigantski kameni marker koji se uvijek nalazio na igralištima. Ovaj
je najveći kojeg sam vidio, s više od dva i po metra radijusa.

Gotovo neopaženo prolazi čninjenica da su najveće količine žive u svijetu Maja pronađene upravo
u Lamanaju. Živa je jedini tečni metal. Smatramo je otrovnom, ako je udišemo ili progutamo. Ali,
živa je poseban element. Elektroprovodljiva je. Bazen ispunjen živom pronađen je ispod kamenog
markera. Ima ljekovite karakteristike (u Kini su je često koristili u liječenju). Funkcija žive u
Lamanaju ostaje u domenu nagađanja.

Prolazak lokacijom vodi pored mnogih piramidalnih građevina i stepenastih terasa zatrpanih
zemljom. Korijeni stogodišnjih stabala su se uvukli u sve pore ovih objekata.

Na lokaciji je pronađena jedna stela koja govori o vladaru iz VII stoljeća, a koji nakon svoje
vladavine od 17 godina i smrti odlazi „natrag u nebo“.
Dio puta koji je danas službena turistička staza, napravljen je iznad originalnog puta Maja. Zvali
su ga „sacbe“ - bijeli put i uvijek je bio kameni, širine oko deset metara, perfektno pravolinijski
postavljen. Spajao je gradove Maja i bio je mnogo više od puke komunikacije. Svaki grad je bio
pažljivo lociran simbolizirajući neku od zvjezdanih konstelacija. Putujući između gradova,
simbolično ste prelazili put između dva zvjezdana sistema. To su ujedno bile i energetske
komunikacije između naselja Maja.

Španjolci su uništavanjem sacbe puteva, presjekli pupčanu, životnu vrpcu između gradova Maja.

Britanci, kao ni Španjolci, nisu marili za dostignuća nepoznate civilizacije. Prepustili su ih

zaboravu. Gotovo 300 godina Lamanai je bio zaboravljen. Tek 1970-ih kreću prva ozbiljnija
arheološka istraživanja i rekonstrukcije.

Ovo je danas mjesto turističkih posjeta, s ulazom od deset dolara i pričama prilagođenim
nezahtjevnim i neambicioznim turistima.

MEDITACIJA

Na vrhu „Visoke piramide“. Dobijam informaciju da je objekt „Hram maski“ pravio vladar iz tog
doba. Njegov lik je uklesan na prvoj maski s lijeve strane, na zapadnoj strani piramide. Njegova
supruga je na drugoj maski. Piramida nema pravilnu orijentaciju jer nije pravljena iz energetskih
razloga već isključivo kao ostavština tog vladara. Glavna piramida je bila energetski jaka i to je
svećenstvo osjećalo. Ispred piramide bila je očišćena livada, a nasuprot još jedna široka stepenasta
građevina. Stanovnici su se skupljali između dva objekta. Dok su stajali na vrhu piramide, vladari
su bili na vrhu svijeta, daleko iznad naroda. Time bi naglašavali svoje božansko porijeklo.
 PROJEKT “INDIA ONE”: KOMBINACIJA DUHOVNOSTI I SOLARNE CENTRALE

Na poziv organizacije “Brahma Kumaris – World Spiritual University”, Mount Abu, proveo sam
osam dana u Indiji u državi Rajistan (Radžistan). Ostao sam duboko impresioniran njihovom
filozofijom života, duhovnošću, organizacijom, ulozi u lokalnoj zajednici.

Upečatljiv primjer je inicijativa koja se rodila 2011. godine o izgradnji solarne centrale. U interesu
smanjenja zagađenja ugljičnim dioksidom i korištenja čiste energije sunca, mali tim je započeo
vrlo ambiciozan zadatak. S obzirom da u državi Rajistan, kraj njihovog sjedišta kod svete planine
Abu (Mount Abu), godišnje imaju 260 sunčanih dana, logičan je izbor pao na sunce kao izvor
besplatne i čiste energije.

Preostalo je rješavanje tehničkih izazova. Prvi put u svijetu, članovi Brahma Kumarisa su svoju
ideju pretakali u unikatnu praksu. Za “hvatanje” energije sunčevih zraka napravili su 770
paraboličnih tanjira na kojima su bila montirana ogledala. Pri tome su napravili svoju veliku
radionicu za proizvodnju željeznih okvira. Trebalo im je godinu dana da naprave prototip. Ovim
tempom bi im trebalo 770 godina za dovršetak projekta.

Radom na unapređenju proizvodnje i efikasnosti, uspjeli su podići produktivnost na nivo od pet

panela na dan. Projekt je započeo 2011. a završen 2016.

Organizirali su svoju proizvodnju savijenih ogledala, radi bolje učinkovitosti. Počeli su postavljati
parabolične panele. Njihova masa od deset tona je tražila preciznost i poštivanje pravila sigurnosti.
Kompletan pogon je napravljen bez ijedne nesreće na radu. Površina ogledala iznosi 60 kvadratnih
metara, a što odgovara površini dvosobnog stana.

Sljedeći zahtjev je osigurati maksimalan učinak sunčeve svjetlosti. Napravili su tri načina praćenja
sunca. Prvi je dnevni ritam: dakle istok-zapad. Sunce izlazi na istoku tako da su paneli okrenuti
ujutro prema izlasku sunca. Kako se sunce kreće na horizontu tako kompjuterski sistem pokreće
mehanizam za okretanje metalnih konstrukcija koje ga prate. Posmatrao sam metalne okvire:
svakih nekoliko sekundi valjci se okreću, tanjir se usklađuje s položajem sunca na nebu.

Drugi sistem praćenja je sezonski. Naime, tokom zimskih mjeseci sunce se kreće nisko po
horizontu, bliže jugu. U proljeće i jesen je više, a tokom ljeta se kreće tačno iznad nas. Dakle, drugi
način praćenja je jug-sjever.
Treći način praćenja se odnosi na sažimanje i širenje (otvaranje-zatvaranje) metalne konstrukcije
paraboličnih tanjira. Naime, da bi bio ostvaren najbolji efekat, nekada je potrebno da se tanjir malo
zatvori ili otvori te da bude bolja koncentracija sunčevih zraka i njihovo odbijanje od ogledala.

Indijski tim je izvršio kompjuterska programiranja ova tri načina praćenja sunca.

Drevne civilizacije su, također, pratile kretanja sunca: dnevno, sezonsko, godišnje. Uzor za “India
One” projekt bio je cvijet suncokreta. On se okreće prema suncu tokom dana. Ujutro se otvara
prema istoku i prati sunce sve do zalaska na zapadu. Različita godišnja doba donose i različit ugao
pod kojim se suncokret okreće blagotvornim sunčevim zrakama. Radi boljeg efekta i čuvanja što
više toplote, cvijet suncokreta se djelomično otvara ili zatvara, po potrebi.

Projekt “India One” je jednostavno pratio prirodu,

Sunčeva svjetlost se reflektira prema metalnoj kutiji koja se nalaze nasuprot tanjirima. Sunčeve
zrake ulaze u ovu kutiju kroz polumetarski otvor.

Kako bi maksimalna količina zračenja bila poslana u centar ovog otvora, instalirana je kamera
(CCTV) koja laserskom zrakom održava vezu s centrom metalne kutije.

Unutar kutije nalazi se veliki komad solidnog željeza. S obzirom na koncentriranu sunčevu
svjetost, koja osam-devet sati dnevno zrači ka ovom komadu željeza, logično je da se ono
zagrijava. Temperatura željeza dostiže 600 stepeni Celzijusa.

Sljedeća faza daje odgovor na pitanje kako iskoristiti ovo zagrijano željezo? Cijevima je dovedena
voda koja prolazi kroz središte željeznog komada. U dodiru sa super toplim željezom voda isparava
i odlazi u gornji dio kutije. Vodena para dostiže temperature od 250 do 450 stepeni. Drugi set
cijevi, koji odvodi vodenu paru, postavljen je u gornjem dijelu kutije. Visoka temperatura i stalni
dotok pare znače stvaranje visokog pritiska.

Cijevi odvode paru do raskrsnice sa sljedećom metalnom kutijom i sljedećom…

Centralna cijev ulazi u pogon u kome se nalazi Siemensova parna turbina. Vodena para pokreće
turbine, a turbina pokreće generator električne energije. Naravno postoje i dizel turbine, na prirodni
plin, ugalj itd.

Ovdje je, međutim, riječ o čistoj energiji, sunčevim zrakama, vodi, pari, nema zagađivanja.

Ipak, po čemu je ovaj projekt unikatan?

Brahma Kumaris ima filozofiju da mora biti stvorena nova paradigma, u kojoj će biti ostvaren spoj
duhovnosti i razvoja novih, čistih energetskih tehnologija. Imaju 7.000 centara za meditacije u
Indiji i 800 centara širom svijeta. Više od milion ljudi se smatraju Brahma Kumarisom (“kćerke
Brahme”). Dan započinju meditacijom, prije poslovnih odluka imaju meditacije, dan završavaju
meditacijom. Kada imaju poslovne izazove (probleme), odlučuju se na meditaciju, tražeći rješenja.

Zapravo, kada su formirali ideju o ulasku u ovaj projekt, naravno, dobijenu kroz meditaciju
prilikom koje se spajaju s kosmičkim duhom, kreatorom - “Supreme Soul”- nisu imali gotovo
nikakve izvore finansiranja ili znanja. Par inžinjera ušlo je u globalno veliki i inovativni projekt.
Iza njih nije stajala Vlada Indije (tek kasnije se uključila), niti strani stručnjaci (kasnije se uključila
i njemačka Vlada), niti velike korporacije (kasnije se Siemens priključio).

Sve je započelo vizijom, ne novcem. Fokusiranost na rješenje izazova dovela je do savladavanja

svih poteškoća.

Na primjer: jednom prilikom su kasnili s isplatom plata, jer novca na računu nije bilo. Tim se
odlučio na grupnu meditaciju i fokusirao se na rješavanje ovog finansijskog problema. Sutradan
su saznali da je jedna simpatizerka Brahma Kumarisa iz Europe ostavila testamentom veliku svotu
novca ovoj organizaciji i mogli su isplatiti plate. Čini se da je njihovu molbu uslišio Univerzum,
ili kako kažu, Bog ili Vrhovna Duša.

Tim od 36 ljudi, inžinjera i menadžera, ljudi na održavanju pogona, radi volonterski. Nemaju platu.
Brahma Kumaris im zauzvrat osigurava smještaj, ishranu, prijevoz, putovanja na konferencije,
ostale potrebe.
“India One” projekt je termalne centrale koja, za razliku od ostalih solarnih centrala u svijetu, radi
svih 24 sata. Naime, sunčeva svjetlost zagrije željezo do te mjere da ostaje toplo ostalih 16 sati
kada nema sunca. Vodena para se, na taj način, stvara svih 24 sata čime je osiguran neprekinut rad
centrale.

Nakon što generator proizvede struju, sa ove lokacije kreću dalekovodi koji vode struju do ostalih
lokacija Brahma Kumarisa. Upravo se kamp, u kome sam proveo osam dana, snabdijeva strujom
iz ove centrale. Njena snaga je 1 MW i može da zadovolji potrebe u struji za 25.000 korisnika.

Lijepo je vidjeti da vrijednosti, moral i meditacija Brahma Kumarisa stoje iza jednog projekta u
koji su se uključile državne institucije, priznavajući im validnost.

Na zapuštenoj zemlji podignute su plantaže voća i povrća. Posjete zainteresovanih, od stručnjaka

do ekskurzija,na dnevnoj su osnovi. Osoblje centrale organizira kurseve meditacije i odvikavanja
od droga i alkohola za obližnje stanovnike.

Ovo nije samo termalna centrala, ovo je životna škola budućnosti.

MEDITACIJA
Sastojimo se od tri entiteta: fizičkog, duhovnog i duševnog. Naše fizičko tijelo je za jednu upotrebu
i ono omotava dušu. Naša duša je gotovo vječna i ona u sebi krije sitnu energetsku česticu, duh.
Naš duh je dio Stvoritelja u nama i vječan je. Kroz zemaljski život duša koristi čovjekova osjetila
da spozna stvarnost i nakon nestanka tijela nastavlja dalje. Intelektom možemo dosegnuti sva tri
entiteta: i fizički i duševni i duhovni.
Duša nije samo tu da osjeti materijalnu stvarnost kroz ljudska, fizička čula. Ona istovremeno
oplemenjuje ljude. Njihov odnos može biti opisan odnosom jahača i konja. Konj je inteligentna
životinja, ali jahač svojim odlučnim, ali ljubavlju ispunjenim stavom, daje smjer kretanja konju.
Duša svojom ljubavlju sofisticira čovjeka i daje mu mogućnost da nadvlada ono životinjsko,
negativno, destruktivno u sebi. Daje mu mogućnost da nadvlada strah.
Čovjek budućnosti je spoj fizičkog i spiritualnog, interakcija plemenitog iz fizičkog svijeta i
samopouzdanja i svjetlosti iz duhovnog svijeta.
 KRAH EGIPTOLOGIJE I WIKIPEDIJE U ŠESNAEST KORAKA

Više od dva stoljeća egiptologije nije rezultiralo odgovorima na najvažnija pitanja: ko stoji iza
najveličanstvenijih piramida, megalitnih građevina i najvećih obeliska podignutih na egipatskom
tlu? Također, nema naučno provjerljivih dokaza o dobu njihove gradnje, primijenjenoj tehnologiji
i svrsi ovih građevina.

Ipak, uz pomoć obrazovnog sistema i medija, nametnuta je opšteprihvaćena dogma o faraonskim

graditeljima i pogrebno-religijskoj svrsi ovih sjajnih kompleksa.

S dobom interneta, nastaju novi oblici manipulacije. Wikipedija, tzv. „Narodna enciklopedija“,
postala je moćan instrument u rukama elita. Najvažniji pojmovi su strogo kontrolirani i služe za
daljnju manipulaciju. Ukucate li bilo koji pojam iz doba drevnog Egipta, redovito je prvi ponuđeni
izvor na pretraživačima upravo Wikipedija.

Obrazac je, nekada i sada, identičan. Da bi istina bila sakrivena treba sve falsificirati. Priča starta
s imenima graditelja, nastavlja s dobom i načinom gradnje, a završava sa svrhom. Svako različito
mišljenje postaje jeres, a nezavisni istraživači ostaju na marginama.

Na primjeru šesnaest najznačajnijih građevinskih poduhvata drevnog Egipta, lako ćemo dokazati
površnost, naivnost i netačnost egiptologije i, iz nje izvedenih, tvrdnji na stranicama Wikipedije.
Potrebni su nam iskustvo i zdrava logika. Plus, zavirićemo u duhovno-energetski aspekt da nam
dopuni moguće odgovore.

1. ABU SIMBEL

Hramovi Abu Simbela su, oslanjamo li se isključivo na Wikipediju, „dva kamena hrama u Nubiji,
na jugu Egipta, u blizini sudanske granice, 300 km jugozapadno od Asuana. Dva hrama su
originalno uklesana u kamenom brdu u 13. stoljeću prije nove ere, tokom XIX dinastije i vladavine
faraona Ramzesa II. Svrha im je da budu trajno sjećanje na kralja i njegovu kraljicu Nefertari i
obilježe njegovu pobjedu u bici kod Kadeša.“

Šta je pogrešno u ovim tvrdnjama?

Osim lokacije, sve je netačno.

- Krenimo od naziva. Abu Simbel je bilo ime jednog egipatskog dječačića koji je u XIX
stoljeću doveo istraživače do, tada zatrpanog, monumenta.
- Naziv „hram“ se upotrebljava za određene religijske obrede i žrtvovanja, a nikakvog
dokaza za tu njegovu funkciju nema
- Tvrdnja da su monumenti „uklesani“ u brdu je neosnovana. Primitivni, ručni alati Egipćana
tokom XIX dinastije nisu bili dovoljni za perfekciju, eleganciju i nepostojanje i najmanje
greške u kipovima. Besprijekorna simetrija tijela (dva oka se poklapaju bez i najmanjeg
odstupanja, polovine lica perfektno prekrivaju druge polovine, itd.) traže neku vrst
kompjuteriziranog dizajna i laserske obrade.
- Vodiči idu korak dalje, tvrdeći da je „faraon Ramzes II bio jako egoističan te je podigao
svoja četiri monumenta, jedan do drugog''. Tri lika su dobro sačuvana. Svi se razlikuju po
facijalnim karakteristikama. Oni ne predstavljaju istog čovjeka. Identična je stvar i s
monumentima na susjednoj lokaciji i 'njegovoj kraljici Nefertari“.
- Motivi faraona Ramzesa II su jasni. Bitku, koju prema nekim historijskim izvorima nije
dobio, pokušao je da predstavi u svojoj zemlji kao uspjeh. Ta „lažna vijest“ (fake news) je
trajno uklesana pokraj najvećih monumenata u Egiptu koji su hiljade, ako ne desetine
hiljada godina, ležali na ovom tlu. Kartuši, kraljevski potpisi Ramzesa II, posijani su svuda,
motivi njegovih uspješnih vojnih pohoda prekrili su originalne zapise. Prvi egiptolozi prije
200 godina su prevareni, a danas, oni koji su svjesni ove prevare, svjesno održavaju mit o
veličanstvenim i uspješnim egipatskim vladarima i krivoj kronologiji gradnje monumenata.

Oslobodimo se ove službene dogme, lakše se diše. I, možemo se diviti dvjema činjenicama:

Prvo, ovi monumenti nisu više na svom originalnom mjestu. Naime, odlukom tadašnjeg egipatskog
presjednika Gamala Abdela Nasera iz 1960. o gradnji Asuanske brane i kreiranju vještačkog
jezera, svi hramovi i kipovi nizvodno koji su trebali biti poplavljeni stvaranjem vještačkog jezera,
morali su biti izmješteni na viša mjesta. Tako je i kompletna „Abu Simbel“ lokacija, tačnije dva
brda s kipovima, prostorijama i zidnim motivima, premještena na novostvoreno vještačko
uzvišenje. To je bio nevjerovatno uspješan poduhvat i zbilja je za divljenje.

Drugo, vratimo se originalnim graditeljima. Oni su, obrađivanjem brda, ostavili trag za budućnost.
Nisu napravili niti jednu grešku prilikom obrade. Prikazali su svoja blaga, lijepa i simetrična lica.
U njima se osjeća dobrota i znanje.

Hiljade godina je prohujalo. Dolazili su drugi vladari, divili se, poklonili pred impresivnom
monumentalnošću kipova, ignorirali ih ili pak klesali svoja imena i pisali grafite.
Doći će vrijeme kada će se pravi graditelji ponovo „pojaviti“, kroz nove naučne činjenice ili možda
i u stvarnosti.

MEDITACIJA
Tri faze – bogovi, polubogovi i sinovi bogova. Kipovi izvana su iz faze bogova, iznutra manji
kipovi (svi kraljevi) su polu-bogovi i neke njihove scene na zidovima; sinovi bogova (Ramzes II)
također prisutni u scenama na zidovima. U brdu su laserskom tehnologijom isklesane
monumentalne, perfektno simetrične figure. Četiri različita bića, ne četiri Ramzesa II. Lijepo
uobličena lica, nastala tehnologijom posjetilaca. Slike polubogova s tehnološkim, energetskim
uređajima u rukama su na zidovima. Osjećali su fizički svijet ljudskim čulima i uživali u njemu.
2. NEDOVRŠENI OBELISK U ASUANU
Kamenolomi, odakle se koristio najtvrđi kamen za gradnju egipatskih piramida, kipova i obeliska,
nalazio se u južnom gradu Asuanu, gotovo 900 kilometara južno od platoa Gize. Nekoliko lokacija
u Asuanu služilo je kao izvor granita i diorita. Na sjeveru Asuana nalazi se i čuveni „Nedovršeni
obelisk“.

Wikipedijina priča ide ovako:

“Nedovršeni obelisk je najveći poznati drevni obelisk. Njegovo kreiranje je naručila Hatšepsut
(1508-1458 BC), vjerovatno kao dodatak postojećem obelisku u Karnaku, koji je kasnije prenesen
u Rim. Nedovršeni obelisk je jednu trećinu veći od bilo kojeg egipatskog obeliska. Da je završen,
iznosio bi 42 metra i 1.200 tona. Graditelji su ga klesali direktno u stijeni, ali je zbog pukotina koje
su se javile u granitu, ostavljen nedovršen. Donji dio obeliska još uvijek je vezan za prirodnu
stijenu.“

Zašto je ova interpretacija „Nedovršenog obeliska“ netačna?

Prije 3.500 godina nije postojala tehnologija u drevnom Egiptu za transport 1.200 tona na
udaljenosti od nekoliko stotina kilometara. Stoga, proces obrade originalnih dimenzija nije tada
započet. To je pripadalo nekom drugom dobu, kada su graditelji imali svu potrebnu logistiku i
tehnologiju transporta.

Međutim, na ovom velikom obelisku sasvim se jasno vide dva pokušaja da od njega naprave znatno
manji obelisk, kojeg bi bilo nešto lakše transportirati. Uklesanja u kamenu su iz doba kraljice
Hatšepsut. Međutim, i taj pokušaj je završio neslavno. Da li je došlo do nekontroliranog pucanja
u kamenu ili su tadašnji graditelji shvatili da su zagrizli više nego što mogu progutati, ostaje
nejasno.

MEDITACIJA
Lokalni ljudi su sjekli obelisk prema instrukcijama koje su dobijali. Koristili su lokalne alate (tvrdi
diorit). Pomoć su imali kada su ga dovršavali, da dobiju precizne i nivelirane površine. Nisu
prenošeni brodovima, već levitacijom. Graditelji su komunicirali telepatijom te tako dizajnirali i
izvršavali projekte.
 3. FILE HRAM

”Hrami File” (Philae), kod Asuana, posvećen je boginji Isis, ali i njezin suprug Oziris i sin Horus
su obožavani na ovom mjestu. I Isis i Oziris su vladari koji su štovani kao bogovi te im se imena
nalaze u kartušima. Postojeći hram je Ptolomejska struktura podignuta na mjestu znatno starijeg
hrama.’

Najčešći motiv na zidovima egipatskih faraonskih i predfaraonskih građevina je priča o kraljici

Isis i njenom mužu Ozirisu, vladaru Nila. Ljubomorni Ozirisov brat Set, vladar pustinje, prvo
zatvara, a kasnije i ubija Ozirisa, raskomadavši ga. Isis putem nefizičkog začeća, dobija sina
Horusa koji pomaže da se skupe, skoro svi, dijelovi Ozirisa i oživljavaju ga.

Vječna borba dobra i zla, ali i želja za vlašću, bezgrešno začeće, motivi su koji prate ljudski rod.
Ne čudi da su gotovo svi faraoni Starog, Srednjeg i Novog kraljevstva, uključujući međuperiode,
pa i grčko-rimske Ptolomejske dinastije, obrađivali i veličali ovaj mit.

Uporište za ovu priču, vjerovatno su imali u stvarnosti. Superiorna bića su vladala Egiptom.
Sveprisutna borba za vlast rezultirala je vrlo konkretnim događajima koji su ostali upamćeni od
savremenika. Priča se prenosila s koljena na koljeno, od jedne generacije sveštenika do druge.
Ubrzo su stvarni događaji postali dio legende. Nakon hiljada godina, legende postaju mitovi, a
superiorna bića - bogovi (s malim ‘b’).

MEDITACIJA

Isis, Oziris, Horus i Set. To je kosmička priča, čije je porijeklo van ove Planete. Toth – stvarno
biće, koje je živjelo vrlo dugo, po zemaljskim standardima, u Egiptu.
 4. KARNAK

„Karnak je kompleks hramova, kapela, stubova i drugih monumenata u Egiptu čija je konstrukcija
počela za vladavine Senusreta I iz doba Srednjeg kraljevstva i nastavljena sve do Ptolomejevskog
perioda. Ovo je dio monumentalnog grada Tebe, a tebanska trijada s bogom Amunom je bila
glavno religijsko mjesto tokom XVIII dinastije.“

Krenimo s imenima jer kriva imena zatiru pravi smisao lokacije. Teba je grčko ime, koje su kasnije
preuzeli Rimljani, i nema veze sa svrhom ovog mjesta. Karnak je naziv za današnji grad (El
Karnak), udaljen 2,5 km od ovog kompleksa.

Tačno je da su kraljevi Srednjeg, Novog i Ptolomejevskog perioda ovdje podizali svoje hramove.
To se vidi po načinu gradnje i materijalima (manji blokovi i pretežno zidovi od cigle od blata).
Ali, koji su najstariji objekti?

Obelisk od 350 tona iz jednog komada? Monumentalni kipovi prvih bogova Egipta? Megalitni
stubovi od 15 metara na kojima počivaju blokovi od 40 i 60 tona?

Čini se sasvim realnim da su prvi graditelji ostavili trag u egipatskoj pustinji u blizini Nila, a kasniji
vladari na istom mjestu podizali svoje zadužbine, klesali svoje hijeroglife i kartuše u želji da, u
blizini bogova, postanu besmrtni.
 5. LUXOR

„Luxor ili drevni grad Teba bio je glavni grad Egipta tokom perioda Novog kraljevstva, ali njegov
značaj se proteže i na period od XI dinastije.“
Ispred ulaza u sjajni kompleks Luxora, nekoliko kipova od bazalta. Napravljeni od jednog komada
čvrstog kamena, ovi su kipovi čudo. Ponovo, vidimo perfekciju obrade, a u njihovom podnožju
kartuš Ramzesa II.

Na ovu priču više ne nasjedamo.

Tačno je da je u dugom periodu Teba, odnosno, Luxor bio sjedište faraonskog Egipta kojem su se
divili Hetiti, Kanaanci, Feničani, Grci, Perzijanci, Krećani, Nubijci... S razlogom. Ali, kada su prve
statue ovdje postavljene?

MEDITACIJA

Da li je ovo Ramzes II ? Definitvno ne!

 6. KOLOSI MEMNONA

„Pogrebni hram kralja Amenhotepa III, građen je 38 godina, u prvoj polovini XIV stoljeća prije
nove ere. Hram je bio okružen zidom 550x770 m. Dvije kolosalne statue Amenhotepa su
napravljene iz jednog komada kvarcita, a treći stub od alabastera...“
Ponovo ista priča. Dvije ogromne statue najstarijih i superiornih vladara, hiljade godina kasnije
postaju lokacijom gradnje zadužbine kasnijeg egipatskog kralja.

Svi njegovi inferironi objekti i zidine nestaju u pljačkama i zemljotresima, osim dva kamena
kolosa. I njih su razbijali, ali dobar dio je ostao čitav, kao podsjećanje na superiorne graditelje.
 7. ABYDOS

Kompleks u Abidosu je misterija za sebe. Današnji engleski naziv Abydos potiče od imena grčkog
grada koji se nalazio u Hellespontu, tjesnacu Dardaneli, između Azije i Europe. Taj grad je potpuno
nevezan za egipatsku lokaciju. Za egiptologe ovaj kompleks, 11 kilometara udaljen od rijeke Nil,
interesantan je po važnoj listi kraljeva („Abydos King List“) čiji su kartuši uklesani na jednom od
zidova. Smatraju ga mjestom kraljevskih grobnica i važnih hramova faraona XIX dinastije Setija
Prvog.

Međutim, dva svakako najvažnija detalja iz Abidosa, dogmatski egiptolozi i arheolozi nikada ne
ističu.

Prvi je megalitna građevina koja se nalazi na najnižem nivou u Abidosu. Sastoji se od granitnih
blokova iz Asuana koji su transportirani na udaljenost od 280 km. Blokovi su mase između
nekoliko desetina i nekoliko stotina tona. Perfektno su obrađeni i ugrađeni, bez vezivnog
materijala. Gradnja kakvu srećemo u prahistorijskom Peruu, Meksiku, Rusiji, Balkanu. Iznad ove
građevine je kulturni sloj s blokovima manjih dimenzija, zatim zidovi od cigle od blata. Očigledno
riječ je o različitim, mlađim kulturnim slojevima. Neki egiptolozi smatraju da je riječ o građevini
predfaraonskog perioda, neki smatraju da je riječ o građevini Setija Prvog, hiljade godina nakon
prvih faraona.

Ako je riječ o predfaraonskom periodu, znači da su bili na višem inžinjerskom nivou nego
generacije koje su slijedile, a što je vrlo nelogično u odnosu na ono što nas uče u školama. I
neevolucijski. Ako je riječ o Setiju Prvom to znači da je prokopao kroz slojeve s postojećim
građevinama, kako bi ispod njih ukopao novi građevinski kompleks, a što je besmisleno. Ali,
vodiči na licu mjesta ponavljaju priče koje im serviraju iz Ministarstva za antikvitete Egipta, a koje
najčešće i jesu besmislene.

Pravi odgovor je jednostavan i logičan. Najstariji i najdublji kompleks plod je znatno razvijenije
civilizacije nego što je faraonska. Starost je teško odrediti. Sigurno je starija od 5.000 godina,
vjerovatno je starija od 12.000 godina. Ne pripada dobu „sinova bogova“ (poznatim egipatskim
faraonima), već ili periodu „polubogova“ ili periodu „bogova“.

Drugi sjajan detalj nalazi se visoko na tavanici Setijevog hrama. Na zidovima su motivi iz doba
XIX dinastije. Ali, na tavanici, ti su motivi otpali i otkrili još stariji sloj. Uklesane su figure aviona,
tenka, podmornice. Riječ je o tehnologiji koju faraonski Egipćani nisu poznavali.
Ponovo, ovi motivi nas vode u period znatno prije „sinova bogova“. Dakle, i sam hram, stubovi,
zidovi, sve je starije nego što nam govore.

Neuka objašnjenja egiptologa govore da su se dva sloja na tavanici ispreplela, pomiješala, i stvorila
lažni dojam o vojnoj tehnologiji (?) Zbilja? Pogled na moje fotografije jasno pokazuje da je sloj
na tavanici nedirnut i vrlo jasno prikazuje simbole vojne moći.
 8. DANDERA

Dandera je službeno lokacija hramova još iz doba Pepija Prvog (2.250 p.n.e.) zatim, XVIII
dinastije i posljednjeg egaptskog faraona Nectaneba Drugog, prije dolaska Aleksandra i
Ptolomejske (grčke) dinastije (340. p.n.e.).

Dva motiva na zidovima, tavanici i podzemnim prostorijama upadaju u oči:

- Znakovi zodijaka, simboli dvanaest zvjezdanih konstelacija u galaksiji Mliječni put,
kojima se približava naš Sunčev sistem u toku jedne precesije od 25.980 godina. Grci su to
znanje preuzeli i pominju ga u svojoj mitologiji ali, pitanje je, od koga? Sumerana,
Egipćana? Odakle njima to astronomsko znanje bez teleskopa i višemilenijumskih praćenja
našeg Sunčevog sistema?
- Dvije velike električne sijalice i „Djedov potporni stub“ ne mogu biti objašnjeni nikakvim
artifaktima u dnevnom životu Egipćana od prije 4-5.000 godina.

Egiptolozi ismijavaju i/ili napadaju one koji ukazuju na te činjenice, ali ni ne nude nikakve
smislene odgovore.
MEDITACIJA
“Sijalica” – donešena je u Egipat iz druge zemlje. Uređaj. I prije je bila u Egiptu.
 9. GIZA PLATO

Wikipedija ponosno tvrdi da „Giza plato ima mnogo grobnica“. Pa nabrajaju Keopsa, Kefrena,
Mikerena, njihove supruge, princeze... I sve to bez ijednog dokaza, mumije, kosti, hijeroglifskog
zapisa, artifakata, alata, organskog materijala.

Egiptologija tvrdi da su piramide i plato nastajale pod palicom faraona četvrte dinastije u dugom
vremenskom razdoblju. Nezavisni istraživači pomijeraju nastanak piramida koju hiljadu godina
dublje u prošlost.

Ali, niti jedni niti drugi ne shvataju da je ovdje riječ o kompleksu koji je nastajao istovremeno.
Dio je master plana i izgrađen je mnogo brže nego što to konvencionalna objašnjenja dozvoljavaju.

Prvi korak je bio napraviti perfektan plato. Veći dio platoa na kome leže piramide (osim jedne
sekcije na kome je Kefrenova piramida koji je viši) prvo je izniveliran. To je bio ogroman i vrlo
precizan projekt. Odstupanje s kraja na kraj platoa, površine tri kvadratna kilometra, manje je od
dva centimetra. Za takvu egzekuciju bili su potrebni laserski instrumenti i oprema za ravnanje
tvrdog krečnog kamena. Na pojedine sekcije postavljan je čvrsti, crni bazalt.

Alati koje su „sinovi bogova“ imali bili su od bakra i, u najboljem slučaju, od bronze. Na Mohovoj
skali njihova čvrstoća je 3-4. Krečni kamen ima čvrstoću koja dostiže 5, a granit 5,5. Drugim
riječima, postojeći egipatski alati jedva bi zagrebali krečni kamen, a granitu ne bi mogli ništa.

Odgovor se nameće sam po sebi. Faraonski Egipat nije gradio plato Gize.
 10. VELIKA EGIPATSKA PIRAMIDA

Objašnjenja vezana uz Keopsovu piramidu ostaće zapamćena kao simboli najveće prevare u
ljudskoj historiji. Naše neznanje je rezultiralo nemogućom historijskom konstrukcijom u kojoj su
historičari, arheolozi, egiptolozi, muzejski kuratori, Englezi, Nijemci, Francuzi, Amerikanci i
Egipćani, svi u jedan glas, postigli kompromis da je faraon Četvrte dinastije Keops ili Kufu,
podigao piramidu kao svoju grobnicu.

Ovaj veličanstveni poduhvat počiva na činjenici da je barem 2,5 miliona blokova, isklesano od
Kaira do Asuana, prevezeno do platoa Gize bez i najmanjeg oštećenja, podignuto na visine i do
145 metara i zatim perfektno ugrađeno bez vezivnog materijala. Svaku minutu su blokovi
ugrađivani, bez prestanka, u periodu od 20 godina.

O tome zašto faraonski Egipat nije autor piramida sam pisao u mnogo navrata (na primjer
„Alternativna historija“, prije 15-ak godina, http://www.alternativnahistorija.com/AH4.htm#10).

I mada se neke tvrdnje egiptologa mijenjaju (nisu robovi već iskusni graditelji, nije 20 već 10
godina, nije tokom čitave godine već samo sezonski), osnovne besmislice i dalje ostaju.
U stvarnosti, nijedan tačan odgovor nije ponuđen: šta, ko, kada, kako, zašto?

Odstupanja osnove Velike egipatske piramide, s jednog na drugi kraj, manja su od jednog
centimetra na dužini od 231 metra. To je puno preciznije nego standardi u XXI stoljeću. Kažu da
nedostaje kompletan pokrov piramide, koji je bio od uglačanog krečnog kamena. Samo skinuti taj
pokrov od milion tona je projekt nevjerovatnih dimenzija, a pri tome nisu oštetili piramidu. (Pri
vrhu Kefrenove piramide taj bijeli, glatki pokrov se još uvijek vidi.).

Na osnovu mog višedecenijskog iskustva, odgovori na osnovna pitanja bili bi slijedeći:

1. Šta – ovo je kompleksna energetska mašina

2. Ko – podignuta je u eri „bogova“ (s malim „b“)
3. Kada – u periodu između 12.000-36.000 godina
4. Kako – laserska oprema i levitacija kao tehnologija transporta
5. Zašto – komunikacijski uređaj, prostor za podmlađivanje, uticaj na agrikulturu i vodu
 11. SFINGA

O Sfingi je puno napisano i najlakše je oboriti tvrdnje egiptologa da ju je gradio faraon Kefren.
Ona je, po dokumentima iz tog vremena, već bila tu i za vrijeme vladavine njegovog oca (ako mu
je bio otac) faraona Keopsa.

Erozija na Sfingi je puno starija od 4.500 godina. Sigurno starija i od 12.000 godina. Kao što su
piramide na platou Gize plavljene na kraju zadnjeg Ledenog doba, prije 12.000 godina, tako je i
Sfinga stradavala (bivala oštećena) više puta.

Iz godine u godinu, pod paskom Ministarstva za antikvitete, brišu se tragovi soli pet metara iznad
temelja piramida u Gizi, koji su dokaz da su piramide plavljene prije 12.000 godina. Uklanjaju se
morske školjke koje je Mediteran nanio poplavama. Nestaju dokazi za minimalnu starost piramida.

Za falsifikat u vezi Sfinge, bio im je potreban znatno veći projekt od običnog čišćenja. Erozija na
tijelu Sfinge identična je onoj na obližnjim krečnjačkim stijenama. Dio od vode, dio od vjetra. Da
bi to sakrili, Hawas i društvo su startali projekt potpunog prekrivanja sfinge blokovima različitih
dimenzija. Tobože, da bi zaštitili sfingu od propadanja. Bila je tu hiljade godina, najvjerovatnije
desetine hiljada godina, ali sada je egipatska ispostava elita odlučila da skrije očigledne dokaze.
Veći dio Sfinge je, nažalost, prekriven inferiornim graditeljstvom, uklonjene su ili prekrivene
erozije. Nezavisni istraživači su ostali bez „materijala“ za istraživanja.

Sramno.

Prevara javnosti se nastavlja, a elite, s uklanjanjem dokaza, imaju manje pritiska.

 12. MEIDUM PIRAMIDA

Na 100 km južnije od Kaira smještena je stepenasta piramida u Meidumu. Službeno, „smatra se

drugom piramidom uopće, nakon Đoserove, i možda je originalno izgrađena za Hunija, posljedneg
faraona Treće dinastije, pa nastavljena za faraona Sneferua. Arhitekt je bio učenik čuvenog
Imhotepa, pronalazača dizajna kamenih piramida. Kolaps je, najvjerovatnije, uslijedio zbog
modifikacija u cilju njenog produženja. Piramidu nazivaju 'pseudo-piramidom' usljed neobičnog
izgleda.“

Ovo je dobar primjer koji pokazuje kako funkcioniraju egiptolozi. Historijatom nastanka i gradnje,
folklorom, raznim vladarima i arhitektima, naprave (po njima) logičan historijski redoslijed,
govore o manjkavostima graditelja i pripremaju teren za pojavu perfektnih piramida u Gizi.

Kako će nam se smijati potomci za koju deceniju. U kakvom neznanju i izmišljenoj historijskoj
slici smo živjeli.
Niti je faraon Treće dinastije Đoser autor „prve, prave“ piramide, niti je Imhotep bio njegov
arhitekt (jer je on živio znatno, znatno ranije), niti je piramida u Meidumu druga „prava“ piramida,
niti je Sneferu izgradio tri piramide, kako to tvrde egiptolozi, niti je ova piramida kolapsirala...

Od Đosera na kraju Treće dinastije, do Sneferua na početku Četvrte, egiptolozi su imali problem
s tri piramide: Stepenastom u Meidumu, Crvenom i Savijenom u Dahšuru. I, da bi napravili logičnu
priču koja se uklapa u historijski tok, izmislili su da je jedan faraon, tokom svog životnog vijeka,
podigao ne jednu, već tri kolosalne piramide. Čime i kako?

Ono što nijedan egiptolog niti nezavisni istraživač ne uzima u obzir je najvjerovatnija činjenica da
je vanjski pokrov Stepenaste piramide u Meidumu vrlo precizno uništen, kako više ne bi bila u
funkciji. Zidovi ispod vanjskog plašta su još uvijek perfektno očuvani, blokovi pristaju jedan uz
drugi perfektno, a doba gradnje je daleko iza poznatih faraona.

Francuzi su je prije 220 godina zvali „planina na pet spratova“ i porazno je za našu civilizaciju da
nakon toliko godina ništa ne znamo o njoj. Kao da smo ostali na nivou one drvene ploče ispred
piramide, na kojoj se pisanim slovima pokušava objasniti kako je piramida nastajala.
 13. SAVIJENA PIRAMIDA

Savijena piramida u Dahšuru, 40 km južnije od Kaira, još je jedan primjer dezinformacija koje
proturaju egiptolozi i Wikipedija. Čitamo:

„Savijena piramida je smještena u kraljevskom groblju Dahšura, izgrađena tokom Starog

kraljevstva, pod vladavinom faraona Sneferua (c. 2.600 p.n.e.). Ovo je druga piramida ovog
faraona. Diže se na pustinjskim temeljima, zidovi stvaraju nagib od 54 stepena, a iznad 47 metara
visine mijenja se nagib u 43 stepena, što joj daje savijeni izgled. Arheolozi vjeruju da je ovo
primjer tranzicije iz stepenastih u 'prave' piramide. Postoje pretpostavke da je piramida pokazivala
znake nestabilnosti pa je promjenjen originalni nagib, ali i teorija da su graditelji požurili s
gradnjom jer se približavao čas smrti Sneferua.“

Ovo je impresivna građevina. Visina joj je gotovo 105 metara, dužina stranica 190 metara
(preciznije 200 kraljevskih laktova).

Možemo li zamisliti te znalačke drevne graditelje koji su imali veći repertoar opreme i znanja u
odnosu na nas, kako prave takvu „kardinalnu“ grešku i upola gradnje mijenjaju nagib? Znam da
među autorima raznih hipoteza o gradnji egipatskih piramida ima ozbiljnih ljudi ali, pitam se, kako
mogu kreirati tako neozbiljna nagađanja?

Nubijske piramide, 1000 kilometara južnije, imaju nagib od po 70 stepeni. Pojedine egipatske
dostižu 65 stepeni. Zašto bi onda 54 stepena ugrozila strukturnu stabilnost građevine?

Činjenica je da egiptolozi ne znaju svrhu ove, kao ni ostalih velikih, najstarijih, superiornih
piramida. Uporno se drže priče o grobnicama, mada nisu našli tragove mumiji Sneferua ni u jednoj
od tri 'njegove' piramide.

Moje iskustvo mi govori da su piramide energetske mašine koje amplificiraju postojeće energetske
izvore i kreiraju tri smjera kretanja energije. Prvi je kroz sami vrh piramide, „energetska zraka“,
koja je mjerljiva. Drugi je po površini i kreće od temelja piramide prema okolini, djelujući
blagotvorno na poljoprivredu i socijalnu organizaciju društva.

Treći je unutar piramide, kružno kretanje energije, od dna do visine jedne trećine piramide, kada
„udara“ u zidove, odbija se, ide na visinu od dvije trećine piramide i onda na drugu stranu (1/3
visine) i do dna, kompletirajući kružni tok. Zamislimo, umjesto dvodimenzionalnog,
trodimenzionalno kretanje energije unutar piramide. Kada dođe do trećine njene visine, energija
se odbija od zidova i podiže više. A kada na visini od jedne trećine promijenite nagib i ugao od 54
stepena zamijenite s 43 stepena kretanje energije se ubrza, jer ugao postaje oštriji. Stoga, promjena
nagiba nije „greška“ graditelja, već eksperiment s kretanjima energija. Različiti nagibi, različite
brzine, frekvencije, osobine energija.

Doći će vrijeme kad će se egiptolozi i istraživači piramida otvoriti egzaktnim, naučnim

disciplinama. Stručnjacima s instrumentima i naučnom opremom. A tada će im fizičari, inžinjeri i
ljekari dokazati da su stotine godina gledali u mašine, a ne u grobnice.
 14. CRVENA PIRAMIDA

Crvena ili Sjeverna piramida je jedna od tri velike piramide u Dahšuru (zajedno sa Savijenom i
Crnom). Treća je po veličini od svih piramida izgrađenih na egipatskom tlu. Ime joj dolazi od
crvenkastog krečnjaka koji daje crveni odraz, pogotovo kod zalaska sunca.

Čini se da ova piramida nije uvijek bila crvena. Naime, pri osnovi piramide uočljivi su blokovi od
bijelog krečnog kamena. Moguće je da je piramida nekada bila u potpunosti prekrivena tim glatkim
kamenom. Graditelji su znali da različit kamen ima različit nivo provodljivosti. Naravno,
uklanjanjem jednog sloja, piramida je prestala s radom.

Ovo mi je, inače, posebno draga piramidalna struktura u Egiptu. Nalikuje, po nagibu od 43 stepena,
Bosanskoj piramidi Sunca. Crvena piramida je jedina u kojoj se vide dokazi da se u unutrašnjosti
piramide krio uređaj, vjerovatno za generiranje vrlo specifičnih frekvencija i koji je nasilno
izvađen ili uništen na licu mjesta. Iz treće prostorije može se vidjeti da su temelji prostorije uništeni
i da je ostala rupa s hrpom kamenja koje je bilo izloženo visokim temperaturama u prošlosti
(eksploziji?).
Egiptolozi tvrdoglavo vjeruju da ju je faraon Sneferu gradio između deset i sedamnaest godina, pri
kraju svoje vladavine.

Wikipedija prenosi:

„Arheolozi spekuliraju da je dizajn rezultat krize uzrokovane gradnjom prethodne dvije piramide
faraona Sneferua. Pojedini arheolozi danas vjeruju da je nagib Crvene piramide manje podložan
katastrofalnom kolapsu.“

Čini mi se da je jedna moja meditacija bila učinkovitija u traženju odgovora, nego nagađanja
arheologa u protekla dva stoljeća.

MEDITACIJA
Po dolasku, suočili su se s problemom brzog starenja. Nije im odgovarala atmosfera, omotač,
pritisak. Odlučili su se da postojeće znanje o piramidama primijene ovdje zbog procesa
podmlađivanja. Prvo su izgradili dvije manje piramide ispred ove. Testiranja su bila pozitivna i
onda su napravili Crvenu piramidu. Ona je najstariji energetski uređaj na ovom tlu. U kasnijoj fazi,
pojavila se potreba za drugim, jačim mašinama.
 15. STEPENASTA PIRAMIDA U SAQARI

Pola sata vožnje od Kaira, na površini od deset kvadratnih kilometara, prostire se kompleks
piramida, hramova i grobova poznat kao Sakara (Saqara, Saqqara, Sakkara, Saccara).
Najupečatljivija je svakako najviša piramida, čuvena Stepenasta piramida, koja se pripisuje
faraonu Đoseru.

Zapravo, čitava priča o piramidama ima svoj početak u Sakari. Tvrdi se da je ovo prva piramida
na tlu Egipta i da je nastala iz pravougaonih grobnica, mastaba. Činjenica je da ova piramida ima
pravougaonu osnovu (kao i bosanske) ali, nema dokaza da je građena u više faza, kao što to
sugeriraju egiptolozi. Zapravo, kada se stane ispred nje, očigledno je riječ o jednom procesu s
glavnim projektom.
Prvi poznati egipatski faraoni susretali su se s kolosalnim građevinama diljem Egipta. Uz njih su
podizali svoje hramove, zidine, pa i grobnice. Ponekad bi pronašli ulaz, kao u slučaju Stepenaste
piramide u Sakari te ostavljali svoje zapise, smatrajući da će im ovi impresivni objekti osigurati
vječnost. Tako se u Sakari nalaze zapisi iz Druge faraonske dinastije, a u Abydosu iz Prve dinastije.

Stepenasta piramida u Sakari ujedno je, uz Sfingu, primjer katastrofalne rekonstrukcije. Naime,
desetak godina posmatram skele postavljene uz zidine piramide. Mijenjaju se originalni blokovi s
onim koji imaju drugačije dimenzije, mijenja se visina nivoa (stepenica), gabariti, nagib.
Ministarstvo antikviteta (na početku projekta rekonstrukcije bio je još uvijek Vrhovni savjet za
antikvitete pod Zahijem Hawasom) ovim je učinilo historijsku nepravdu i falsifikat. Istina je, imaju
i brojnih sjajno odrađenih projekata ali su ovdje kiksali u tolikoj mjeri da je to plod zle namjere i
gašenje funkcija piramide.
 16. SERAPEUM

Serapeum, u neposrednoj blizini Stepenaste piramide u Sakari, tehnološko je čudo drevnog Egipta.

Wikipedija, nimalo slučajno, prenosi da je Serapeum „grobno mjesto Apis bikova“, koji bi na
ovom mjestu „postajali besmrtni nakon smrti“. Nadalje, tvrde da je „najstarija grobnica iz doba
faraona Amenhotepa III, devetog faraona XVIII dinastije iz 1.350. prije nove ere.“

Sretna je okolnost da je Serapeum ponovo, povremeno, otvoren za javnost nakon zemljotresa iz

1991. Dugo su vremena to koristili kao razlog za zatvaranje možda najveličanstvenijeg kompleksa
na tlu Egipta. Ispod zemlje su ogromni blokovi granita, u prosjeku 70-100 tona svaki. Poklopci
imaju masu od 30 tona. Njihova obrada urađena je nekom vrstom najpreciznijeg kompjuterskog i
laserskog alata. Odstupanja od 90 stepeni na uglovima jednostavno nema. Postavite li uglomjer na
obje strane ne ulazi svjetlost.

Dvadeset pet kamenih „kutija“, moguće „sarkofaga“, građeno je od crvenog i crnog granita iz
Asuana. Prevesti ih više od 800 km bez ogrebotine i onda ugraditi duboko ispod zemlje traži
razvijenu tehnologiju transporta. Ne ručnu već neku koja će neutralizirati gravitaciono polje.

Odakle dolazi ovo znanje? Gdje su alati i oprema? Crteži, dizajn, egzekucija?

Legnete li u jednu od granitnih kutija biva vam sve jasno. Ovo je mjesto gdje su privremeno
ostavljani prvi „bogovi“. Informacija koju sam dobio bila je vrlo konkretna: odavde su ih iznijeli
i onda su otišli.

I tako sam, ležeći u jednom od tih granitnih boksova, došao najbliže „bogovima“ koji su, kako
predanja kažu, „sišli sa neba“ i vladali Egiptom hiljadama godina.
O AUTORU
U sedamnaestoj knjizi koju je napisao dr. Semir Osmanagić pod nazivom ‘Meditacije na svetim
mjestima Planete’ on nastavlja istraživati megalitne, piramidalne i druge svete lokacije za
čovječanstvo. Ovaj put kao dodatni izvor koristi fokusiranu meditaciju dolazeći do intrigantnih
informacija iz daleke prošlosti.
Dr. Osmanagić je doktorirao historiju civilizacija na Univerzitetu u Sarajevu, član je Ruske
akademije prirodnih znanosti iz Moskve, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori iz
Bazela, Aleksandrijskog društva arheologa iz Egipta. Dobitnik je priznanja Kongresa Sjedinjenih
Američkih Država, nagrade ‘Amelia B. Edwards’ za istraživanja i promociju znanja o piramidama
širom svijeta na konferenciji u Čikagu te priznanja ‘Dijamant u nauci o piramidama’ na kongresu
u Bengaluruu (Indija). Pronalazač je bosanskih piramida u Visokom (BiH).

Knjiga „Meditacija na svetim mjestima planete“ Semira Osmanagića je uistinu neobično i zanimljivo djelo
i ne može se porediti s drugim djelima koja pokušavaju osvjetliti daleku prošlost naše planete te narode i
civilizacije koje su u prošlosti egzistirali. Naprosto, sličnih djela nema. Pisano je jednostavnim i
razumljivim stilom vještog hodoljupca čija saznanja na meditativnim izletima čekaju znanstvene potvrde.
(Ahmed Bosnić)
Semir Osmanagich se može ubrojati među globtrotere koji su obišli najviše svetih mjesta, što zrače
duhovnom i svakom drugom energijom. Blagodareći ovom nadahnutom vodiču kroz daleku prošlost,
upoznajemo tako ne samo mnoge nepoznate predjele Amerike, Azije i sjeverne Afrike, već i nama bliskog
evropskog juga Kao da je prizivao i slavnog Konfucija, koji je govorio: „Znati šta je ispravno i propustiti
to učiniti, nedostatak je hrabrosti“. Jednostavno, bio je ponovo hrabar... (Slobodan Stajić).

Više o autoru: www.semirosmanagic.com